Nenad Radanovi ALMIN VRT

(izabrane pripovijetke)

MARTA Kad smo se prvi put vidjeli, Marta je vano zaklonila lice. U ogledalu sam nazirao bjelinu njenih oiju i viticu rastresite kose. Otila je u sobu. Nastojao sam ostaviti prijatan utisak, jer sam uvjeren da me posmatrala kroz kljuanicu. Nakon podneva odetali smo ak do mosta. Putem smo sreli jednog konja. Meni se inilo da mu nedostaje samo crn barjak preko ispalih rebara, pa da ispriam kako sam stajao pored smrti koja se koila nasred ulice. Konj je bio orav na desno oko. Kad smo primijetili da mu se lijevo okree u sjaju i da u njemu trepere dva lomna drvceta s druge strane trotoara, Marta ree da je taj konj presrean to bar jednim okom ivi u proljeu. Nismo mogli nastaviti etnju. Pred mostom su isplitali visoku icu. Na drugoj obali su kopali rovove. Dva vojnika su dostojanstveno etala ispred ice. Marta je svakog jutra odlazila na asove klavira kod jedne stare dame. Dogovorili smo se da se kroz prozor uvuem njenoj uiteljici u sobu i klijetima pokvarim klavir. Tako bi Marta bar nekoliko dana bila pored mene. Na plan nisam uspio ostvariti. Nastajale su vedre veeri kasnog proljea. Stara dama ima dobar vid i nemiran san. S notama pod pazuhom, Marta me naputala kad ojaa sunce. Da bih zagladio nedostatak snage i odlunosti, jednog dana joj donesoh dva velika obrua koja sam iskopao ispod cigala razruene kue. Pored moje ulice, koja je povuena uz sami rukavac rijeke, prostire se uma visokih borova. Meu njima je mala, zlatom polivena sinagoga. Vijugajui oko stabala, tjerali smo obrueve. Kad bismo se umorili, zavlaili smo se u iroko lie repuha. Zatim su uza zid zlatne bogomolje prislanjali ljude. Nou su pucali i ja sam se jednom trgnuo iz sna, raskidanog promuklim, uestalim hicima. Plitko su ih pokopavali i jednom sam vidio palac izvirio kroz kamenje. Bogomolja je sada potpuno pusta. Ni rabin zelenog lica i buljavih oiju nije u nju zalazio. A on je tako ugodnim glasom govorio ljudima: "Lijep dan". Marta se vratila kasno. Na kapiji njene uiteljice bio je crven peat. Nie njega tablica na kojoj je pisalo: "Jevrejski stan". I mi smo znali da stara dama nee otvoriti zakovane prozore.

Vjerujem da je nestala prole noi kad se Joka loar ponovo napio i kapa mu ostala nasred puta. Ponekada smo trali za biciklom moga oca, pismonoe u zabaenoj etvrti grada. Basali smo mranim ulicama. Tu nas je gotovo uvijek doekivala nepromijenjena slika. U pustim dvoritima su drhtali mravi psi kojima sam pruao ruku. Penjali smo se po ruevinama. Mogli smo nakupiti zanimljivih stvari rovarei i razmiui cigle jednom gvozdenom akljom koju sam nosio sa sobom. Kad sam nalazio lutke, Marta ih je s mnogo ljubavi i panje stavljala u kotaricu. Ve sutradan ih je donosila uredno poeljane i iskrpljene. Onda smo kleali na zaravancima. Gradili kule od cigle i kamenja koje su uz mnogo buke padale na sve strane. Mrtvaki bijele koe i oiju, otac me uvede u mraan podrum. Puem memljivom tamom. elim dosegnuti jedino oko svjetlosti odakle dopire dah ljudi popraen miomirisom izlomljene molitve. Neki su se ispeli na prozorske gatre. Zurili su u nakrivljen toranj poara. Jedna ena je pronosila hrta. Raskoraen djeak mae krletkom. Njegov se golub prevre u crvenilu vatre i on ga doziva krei suve prstie pred oima koje su pratile varavu krivulju golubovog bijega. Cerekajui se, iz crkve iskoi suludi susjed Vladimir. Trao je u bijelom eiru i crvenim gaama i njega su zaobilazili rapneli, zrnca stakla i komadi crijepa. Ljudi oslonjeni na gatre smiju se Vladimiru. I ja prihvatam veselje. Pogurae me prema zaklonjenoj svjetiljci. Stao sam pored starice u naoarima. Jedna ena se bacakala meu buradima. Zaklatih se od nove eksplozije. Neko me dotae. Okrenuh se. iroko razvuenih usana, preda mnom se njihala Marta s kotaricom i nekoliko uredno poeljanih lutaka. Povukao sam se u najosvjetljeniji kut. Marta odnekud izvue svoju gumenu loptu. Posjedali smo raskoraivi noge da nam igraka ne bi odlutala u tamu. Kotrljali smo je od jedne do druge ruke. Uskoro sam prestao misliti da li je spaena crkva, da li je djeak dozvao pticu i da li e susjeda Vladimira plamen presjei posred prsa. Samo se kotrljala lopta i s vremena na vrijeme ukazivalo Martino zanjihano lice. Marta strpa loptu u kotaricu. Ljudi su izlazili iz podruma. Gazili su staklo, preskakali aporave naslage greda koje su gorjele dimljivim plamenom. Marta me drala za ruku. Otili smo do trgovca ribom. Znali smo da se on nije micao iz prodavnice. Kunjao je ela prislonjenog pored akvarijuma i usta mu nije grio strah koji se u svakom podjednako gnijezdio. Marta ga je zbog toga mnogo voljela. Ali, ovog puta, njegova mala baraka se dimila. Presamien preko stepenica, uprskan ribljom krljuti, leao je trgovac. Granica krvi rascvjetavala se izmeu njegovih otvorenih oiju. Te noi nisam mogao zaspati. udilo me zato je tata obukao neko smijeno staro odijelo. Ono mu je bilo prekratko i tata je postao ogroman u mojim oima ili ga je takvim inio onaj nedostojan kaputi. uo sam kad je otvorio vrata prema izlazu. Bila je prohladna mjeseina. Tatino lice je postalo tamno, samo su mu oi okrenute prozorima, bijele i skakutave. Onda mi se inilo da neija sjenka pue povrinom zida, da se skriva i provlai naim tek ovog proljea okopanim vrtom. Isto tako, izala je majka umotana u kunu haljinu. Mjesec se smrzavao pored tvornikog dimnjaka i ja sam vrlo razgovijetno mogao uti apat na stepenicama. Pazi se. Kod apoteke je udvostruena straa. Ne bi bilo loe i cipele da skine. Molim te, pazi se.... aputala je majka dok je sjenka potitravala na ogradi, izduila se irinom trotoara, zatim izjednaila s prljavim sumrakom duana iji su izlozi bili zakovani. Majka se vratila.
2

Legoh pokrivi se po glavi. Probudio sam se u samo svitanje. Pogledao sam da li se vraao otac. Ulicom je prolazila arena grupa ljudi. Lica su im bila votano uta i neispavana. U prvom redu je iao starac u pidami i papuama. ena do njega je dizala raupanu kosu. Malo izdvojen iz reda, posrtao je gospodin nezgodno zakopanog kaputa i u ruci je drao slomljene naoare. Nisam se varao! U pretposljednjem redu ila je Marta bez svoje kotarice, pognuta, nepoeljana, i na njenom ramenu je poivala ruka njene isto tako pognute majke. Marta! povikao sam otvorivi prozor. Ona se okrenula jo ne prepoznajui mog glas. Njena majka se osmjehnula. Podonjaci su joj bili tamni i Marta mi je mahnula u znak pozdrava. Priao im je vojnik. Pogurao je Martu majci u slabine i ona se vie nije okrenula. Vojnik jo jednom pomjeri zbunjenog gospodina koji se naglo svrsta u kolonu. Marta... proaputao sam pun bojazni da e mi umaknuti za ugao, da e negdje otii i da u tako izgubiti Martu. Znao sam za policijske asove i sad mi je bilo jasno zato se tata onako nedostojno obukao. Vjerovatno su prije ponoi odveli Martinog oca koji nije bio toliko oprezan da bi ih na vrijeme izbjegao. Sad ih odgone u logor to se nalazi u nekom manjem gradu i sluao sam da tamo postoji pe koja ima toliku snagu plamena da i kosti ovjekove u pregrt pepela pretvori. Kolonu sam stigao nedaleko od apoteke. Pribliih se i ne bih znao zato sam u tom asu ponio svoju gvozdenu aklju kojom sam prevrtao cigle i nalazio izderane lutke za Martu. Ona me gledala preko ramena, zatim se izdvojila iz reda i pola prema meni. U tom je sprijeio jedan vojnik. Obuhvativi joj ramena, vratio je na njeno mjesto u koloni. Ne, Marta ree njena majka, ti ne moe izai prije nego to nam dozvole. Onda je dotrao onaj krupni vojnik ije su oi guterski zelene i nepomine. Marta! povikao sam i glas se zaguio u meni od snane uke. Iz usta mi je potekla krv. Srozah se uza zid apoteke. Moja aklja zveknu na reeci kanala i vie nita nisam uo topei se u modrom bolu predsna. Dizao me neko. Lupkao me po obrazima i vidio sam oca u ijem sam se naruju beskrajno dugo klatio. Tata... tata... krvario sam u njegov prekratki kaput. itavog me proimala jeza i uzalud sam elio jo jednom kriknuti: "Marta"!

KEPEC Visoki i djeak su gledali plakat. Na njemu su boje pravile spletove, negdje se razdvajale, negdje grlile, a cjelina je inila titrav vez, nasmijan i pri-mamljiv. Najzad su i likovi poeli izranjati, vodeno zapjenjeni i drhtavi. Djeak je razabrao klovna to je iskoio u kockastom
3

haljetku i naherenoj kapici u obliku kupe velikog sladoleda. Lice mu je bilo namazano prigueno-crvenom i utom bojom. Oko usta traka pjenuave sapunice. Pored klovna dva koata arlekina u purpurnoj odjei koja im je jasno ocrtavala ljepotu tijela satkanog od krupnih miia. U uglu plakata, napirenih i branjavih obraza, neki muzikant je duvao u zmijoliku trubu. Djeaci ponovo zaustavie pogled na klovnu. Boe, kako je lijep! rekao je Visoki. Da, to je najvelianstveniji klovn koga sam ikad vidio, sloio se djeak. Moda je i cirkus stigao na Trg ptica? glasno pomisli Visoki i zasja u srei. I klovn uz kakvu bijelu, arenu ili plavu atru. ta misli kakav je tek iv kad je onakav na plakatu! Pa to je najsreniji ovjek na svijetu! Samo izvodi burgije i svako mu pljee i gui se u smijehu... nastavljao je djeak trei za Visokim jer je ovaj ve opruio korak prema Trgu ptica. Sjenke su venule pod suncem. Njihovi kraci su bjeali uz temelje kua i bili crvenkasti pri vrhovima. Sigurno su se bojali snanog utila koje bi ih toliko opeklo da se ni u predveerje ne bi usudile ispuzati ispod streha i dobro zaklonjenih zabata. Trg ptica im se inio mnogo dalje nego obino. Djeak je mislio da ak nikada nee stii do njega. Visoki je elio da sada duva, na primjer, kakav prohladan vjetri. On bi im se uunjao pod koulje. Rastjerao munu toplotu. Ja najvie volim arene atre! Ali samo one kad su sastavljene od utih i crvenih kriki. Moda si proljetos gledao jednu takvu koja se klobuila i lelujala na vjetru? rekao je Visoki elei da i djeak usvoji njegov ukus. Zar nisu ljepe ute i plave? Bolje se vide, protivio se djeak. Visoki ostade tuan. Uostalom, nije vano kakva je atra, nego ta je pod njom. Kakav je klovn, jer on dijeli radost! djeak je nastojao izgladiti primjetnu tugu Visokog. Stigli su. U djeaka se od jaine sunca upuzala neka laka pijanost i omaglica. Klovn mu je poeo blijediti u drhtavilu, ali on je paljivo uvao raspjevani crte s plakata. Crte je dobijao neke nove tonove to su djeaka jo vie uznemirili u njegovom velikom oekivanju. Dobro bi bilo da odmah potraimo klovna. On e nas bar malo razveseliti i nasmijati svojim zavrzlamama, predloi djeak. Visoki je isto tako mislio, jer ga je mnogo ometala i odgaala elju da vidi klovna zanim-ljiva buka gomile u plavim, prugastim i svakojakim drugim pantalonama, beretkama i kouljama. Bio je srean, jer je atra imala krike u bojama koje je on toliko volio. Ili su izmeu zelenih kola u svaka zavirujui kroz otvorena vrata ili upljine izmeu dasaka. Iz sjenovitosti kola su ih doekivale nasmijane ili namrgoene oi. Divno je biti klovn, zar ne? upita Visoki. Djeak nije odgovorio jer se sav rascvjetavao u toj nedokuivoj elji. Da, najzad promrsi djeak spreavajui bujicu rijei. Visoki stade i paljivo rukom pozva djeaka. Klovn! zapjevalo je u djeaku. Na isturenom kamenu sjedio je klovn slian kretavozelenoj i utoj gomili svjee boje. Nekoliko crnih mrlja na koulji naruavalo je cjelovitost i vrstou ugodnih oblika. Klovn je drao glavu u rukama, ali djeaci ostadoe i dalje zaneseni ljepotom boje. Djeak je oekivao da e ga vidjeti jako kooperna, kako pjet-liskim glasom, to uvijek podie talase smijeha, zapovijeda itavim cirku-som. Klovn se poljulja. Rasplete ruke s koljena i izdui se. Oekivali su da e jo rasti, ali se on zaustavi na svega
4

nekoliko pedalja! Djeaci ugledae ne tako jasne i crne oi kao na plakatu, nego pepeljave i bez mladosti. Besciljno su skitale preko razbacanih kola. Vidjeli su i lice, neto vee od pesti, izmre-kano bezbrojem siunih bora, gurnuto nekud ustranu i blijedo. Sunce mu je padalo na povijenu glavu. Potitravalo kao laka pljeva na vjetru, uzalud se trudei da mu obasja nestalo lice. Tako pognute glave, kepec se nekako dostojanstveno okrenu. Bezvoljno ubaenih ruku u depove zaluta u splet zelenih kola. Visoki dotae djeaka koji se vie ne moe nazvati djeakom. Prelio se u njenu kupolu boje. Ona se raspri i djeak uzdrhta. Visokog je teko prepoznao, jer mu je cijelim tijelom proticala raznobojna rjeica kepeeve odjee. Djeak je na njega ostao malo ljut. Meu kolima je bilo mirno i bez pokreta. Sa stovarita je jedva ujno nadiralo buanje. Uz srebrnosive ipke praznog kaveza za pudlice lagano se njihao zaboravljen i razapet suncobran. Bio je proziran kao dobro napiren balon koji se moe svakog trenutka rasprsnuti i izgubiti meku ljubiastu sjenku ispod sebe. Kepec je morao ui u neka kola. Djeaci su se okretali sve dok ih ne tre jak i sipljiv glas iza lea. Ti mora i veeras pod atru ili e izletjeti na ulicu! Priskoie tim kolima. Naslonie topla lica na zeleno obojene daske. Mogli su vrlo dobro vidjeti ta se dogaa u sjenovitoj i prohladnoj praznini kola. Jedan crvenokos arlekin u modrom trikou stajao je na kraju praznine. Kepec, ili odlutala gomilica svjee boje, svejedno, uao je kod samog ulaza. Njegova odjea nije pruala onakav uitak za gledanje, poto je sivilo sjenke naruilo njen dosadanji sjaj. Glava mu se opet nije vidjela, jer je bila skrivena u blijedo utu koulju, poneto razvuenu od dugog noenja. Tanak stari, briljivo narumenjenih jagodica i oito zbog neeg vrlo bijesan, bio je raskoraen na sredini kola. Kako si samo bolesno osjetljiv, grbave nijedan! Umrla ti djevojica, a meni su svi koje sam imao, pa ta mogu? Vozim atre od trga do trga. Zavaravam i sebe i druge njihovom blesavom bojom! izbi iz starca njima ve poznat sipljivi glas. Zgnjei ga, Crveni, tu pred mojim oima nek crkne kuka od pedlja! Arlekin je puzao lijenim koracima prema njenoj gomilici boje koja je i sada bila nepomina. Sunce je poelo prebacivati zasljepljujui ute krake kroz odkrinuta vrata i upljine dasaka. Pod nogama Crvenog, do sada mirni vez sunca poe drhturiti kao da su plamsali jezici udno izoblienog ognja. Crveni okrenu snano koato lice i suenih jastrepskih oiju zakilji na starca. Ne mogu, gazda... proaputao je i sagnuo glavu. Visoki i djeak odvojie lica. Potrae izmeu kola koja su bacala male plavkaste sjenke, jer se pribliavalo podne. U sjenci krajnjih kola se prpoilo jato divljih golubova i grabilo oko prosutog kukuruznog zrnevlja. Visoki, koji je do tada ludovao za golubovima, baci kamen u jato. Djeak pogleda raspr-ene ptice. Kao da je neka gruba ruka stresla pahuljasti maslaak ije su se sasuene latice digle neobino visoko. Skupljale su se u dimnobijele oblaie i ljuljale kao vjeti pelivani na jedva vidljivoj niti. Ljuljale i topile.

ALMIN VRT Umorno se osmijehnuvi, sestra je predloila da oborimo pjeani zamak i posjetimo Almu. Zaueno sam je pogledao. Znao sam ko je ta djevojica, ko je njen otac i gdje stanuje. Vraajui se iz grada, zaustavljao sam se pred njenom kuom. U mome djetinjstvu nije bilo arobnijeg mjesta. Deavalo se da naem odkrinutu kapiju. Ovlano sam doticao eljezo i, povlaei se, mislio: iza kapije poiva raj, tamo su predmeti koje nikada neu vidjeti. I tako, prolazila su ljeta i zime, a Alma je oprezno straarila nad svojim bogatstvom. Odgurnuli smo krilo gvozdene kapije. Sunce jo bijae nisko i sjenka neobinog drveta leala je na dvoritu. U dnu bljetavog kubeta na krovu vrtio se vjetrokaz, a pred kunim ulazom bdio je kip okrnjenog nosa i vilice. Alma je sjedjela u vrtu. Bila je bljea nego ranije, obuena u kecelju obrubljenu ipkom, i listala je knjigu. Tada je sestra neto kazala, ali nisam razumio. Ogroman paun je pretrao dvorite, a kasnije je zurio u mene irei rep. Srce mi je brzo kucalo. Muno sam se prilagoavao Alminom svijetu. Jelena se nagnula njenom koljenu. Divile su se slikama stavljenim u knjigu, i sestra je uskoro poela arati oblike oko Alminih stopala, to ovu nije uzbuivalo, i samo je poravnala iglu u kosi. Zanemarile su me. Primje-ivao sam kako se Jelena trudila da ugodi vlasnici vrta; skakutala je, virila kroz prste i glasno se smijala niemu, no Alma se ponaala kraljiki i igla joj je buktala kao mali biser. alio sam sestru. Do tog jutra bio sam njen kepec i pokorni uvar, ali sada je ona dobavljala pijesak i klimala glavom kada je trebalo donijeti tap i sat od kartona. Odvojio sam se pod susjedni suncobran u ijoj je sjenci postavljena trstikova naslonjaa. Zavalio sam se i, obgrlivi koljena, poeo sam se njihati. To mi je omoguilo da naizmjenino posmatram paunov rep i portret kod svijenjaka u Alminoj sobi koju su provjetravali. Onda me zaboljela kima i ja sam se opruio. Ne otrpjevi mirovanje, popeo sam se na stolicu da bih to bolje razgledao portret. I ta me doekalo: gipsana maka, vaza, klavir i stalak za note! A tamo, ukraj sobe, tri upa starinske izrade i luster na kome je drijemao mesingani pan. Ali mene je razveselilo neto drugo. Bile su to raznobojne kugle nasaene na tapove. Jedna je od njih, pobodena u ruin grm preko staze, bila veoma blizu. Na njenoj povrini otkri-vao sam slike okoline, opojne, filigranske kopije oblaka i vjetrova. Donji dio kugle sakupljao je sve raznolikosti vrta u taku u kojoj je sadran, kao u zrcalu, odraz najudaljenijih kutaka Alminog doma, a iznad te obmanjujue zbilje, treperila je naredna, jo jasnija suncobrani, djevojice uz knjigu i moje zgreno tijelo. Upravo tog asa dogodilo se ono to mi je cijelog avgusta suzbijalo radost i osjeaj da ivim u zrelom ljetu. Na kugli se pojavio moj golub! Skoio sam pokuavajui da uzviknem. Golub je presijecao visinu. Zaslijepljen svjetlou, grudima sam oborio kuglu. Udove su mi vezale bodljike grma, posrnuo sami, udno omamljen, vidjeh nebo isprskano mrljama i jarkim sjajem. Daleko iza moga tjemena jeala su zvona. Svijet je prekrivala jeka kao gromoglasni otkucaj koji je prenuo
6

nae mjesto, zemlju i drvee. Razmrskana kugla je leala na stazici. Kleao sam pored krhotina. Ruke su mi bile oputene i glava se nelagodno klatila po prsima. "Mirko", izustila je sestra, "poimo kui". Alma je sjedjela u naslonjai. Lice joj je bilo sjenovito, vjeno isto, zagonetno. Gledala je knjigu i bila usamljena. Na prstima i nijemi, otvorismo kapiju. Sljedeih dana Jelena je zaboravila kuglu, a to me ljutilo, jer je prestup bio pripisan samo meni. Rano sam odlazio u sobu i posmatrao kupole hra-mova, jata avki i Alminu kuu razjedenu sumrakom. Zamiljao sam kako je samotna ta djevojica, kako joj je knjiga kliznula u stranu, a ona sklapa oi i ezne za prijateljem. Moda krhotine raznosi vjetar? Ne, kolebao sam se, neko ih bacio u kotaricu prealivi sve to je izgubljeno nestankom kugle. elom sam lupkao u prozorski okvir i lomio prste, potajno jecajui. Budio sam se u nedoba. Obliven znojem i umoran, kao da sam svuno trao alom beskrajne puine, traio sam sestru i ikonu u desnom uglu sobe. Budio sam se kasno. Mjesec je tonuo za planinu, psi su lajali i tama se zgunjavala. Okretao sam se zidu. Umjesto mjeseevog kruga mojim snom se kotrljala kugla, najprije vrsta i puna boja, onda se razbijala nesnosno zveei. Opet sam se budio. Drhtao sam kao u groznici. inilo mi se da nikada neu preboljeti dogaaj u Alminom vrtu. Sveeri, kad su se vrnjaci okupljali u jevrejskom groblju, odunjao bih se do kapije. Bila je zakljuana, a u vrtu je vladao mrak. Panju sam usmje-ravao osvijetljenom prozoru. Kao dragu uspomenu gledao sam mesinganog pana na lusteru. Tek tada bih primijetio i Almu, besprijekorno oeljanu i s iglom u kosi. Sjedjela je za klavirom i dugo svirala. Nesumnjivo, njene melo-dije su se odnosile na kuglu i nesreno jutro naeg obilaska. Crtao sam Alminu sjenku na praini ispred koljena. To bih radio i danju po stijenama oko Vrbasa i kestenovim drvoredima koji su okruivali na grad. Avgust se bliio kraju. U tom periodu rodila se spasonosna misao. Moj golub je dostojan njene kugle! Otac mi ga je poklonio jo dok je bio piskutavo mladune, i ja sam ga uz veliki napor odgojio. Njegovo prevrtanje u vazduhu oduevljavalo je ulicu. Djeaci su me potovali, ne stoga to sam bio pretjerano jak i hrabar, nego iz zavisti to imam takvog goluba i to sam bio nadmoniji od njih. Umotao sam ga svojom kouljom. Zastudivalo je. Sunce se ruilo po tornjevima grada. Kapija je u to doba bila otvorena. Odkrinuo sam je i stupio u dvorite. Paun je zloslutno kriknuo, ali ja se nisam bojao. Almini roditelji, ona i poluslijepa baka, bijahu kod stoia u vrtu. Spremali su se za etnju. Otac je nestrpljivo okretao eir, a ona, kao i uvijek, bila po strani i u svom naslonjau. Opazivi me, radoznalo su podigli glave. Stao sam nasuprot Alminih ruku i pruio goluba zbunjeno spomenuvi grijeh. Otac se nasmijao, zatim baka, a najglasnije majka. Alma je ostala nepomina. Preplaen, golub se vinuo iznad vrta i kapije prema kojoj sam pogrueno koraao.

JEDNOG LJETA Raspust je zatvarao svoj krug. Gledali smo nebo nad kolosijekom, sjajnu kulu okolnih obronaka, putanje koje su iezavale nekud i, najzad, satima smo kleali pred jevrejskim spomenicima ne shvatajui smisao pozlaenih i isprepletenih slova, koja su nam neto vano i uzvieno saoptavala. Bili smo usamljeni. Sestra je gazila kroz bokore repuha i ika, onda sastavljala vijence i bila Flora ili neka druga boginja bilja. Pratio sam je i divio se ne znajui da li to inim iskreno ili se opirem vrtoglavici i iznenadnom padu. Uvee smo itali beskrajna, nerazumljiva pisma tetke Vasilije. Redovno nam se javljala iz Prijedora, kao da smo joj mogli pruiti sigurnost i oslonac u ivotu. Majku su zaprepatavali ti listovi pa smo njihali glavama, u kojima je nepromijenjeno tutnjalo sunce minulog dana, ali se otac nije povodio za nama. Sluao je primaknuvi se Jeleni, a kad bi na pismo naletjela crna leptirica, on se dizao i vjetim zamahom uklanjao avet iz kuhinje. Rekao je da se Vasiliji, naoj pretjerano osjeajnoj tetki, deavaju nevesele stvari i da bi je trebalo ohrabriti i kazati joj da sve nije tako muno kako ona pie. Obudov-jela, od djetinjstva nervozna i neispravnog srca, navikla je na patnju bez granica, ali njena sadanja pisma potvruju da ta granica ipak postoji i da se Vasiliji pribliava krupno zlo. Umuknuvi, otac je rukama prekrio lice. Klatio se u stolici, i mi nismo pogaali da li je plakao ili samo zaklonio runu grimasu bola. Njegova slutnja se obistinila. Dogodilo se to jedne od onih alosnih subota kad se narod spremao u crkvu i kad su starice u dugim kolonama puzale gradu i, bivajui sve tanje i pogurenije, topile se iza Almine kue. Majka nam je mahala kroz prozor. Znali smo, kao i svake subote, da nas je ekalo Vasilijino pismo. Sestra ga je otvorila. Eto, u posljednjem njenom pismu pozivala je Jelenu i mene. Raspust e uskoro biti zavren, naglaavala je, a tolike godine su prole kako se nismo vidjeli. Podcrtala je pasus o tekim vremenima, okrutnosti mjetana i zamkama u koje je nepravedno upletena. No sve to ne bi bilo zabrinjavajue kad bi njena dua bila svjetlija. Krenuli smo nonim vozom. Ujutru nas je primila tetka, koju je Jelena ve poznavala, ali meni se inila tua jer sam je uvao u veoma nejasnoj uspomeni. I sad, kao da me prvi put stegnula na grudi i kao da sam prvi put bio suoen s njenim neobinim likom: koa joj je bila mlitava, isprugana irokim borama, i cijela joj je glava bila velika, spljotena i ablji bezizraajna. Tetka nas utke vodila za ruku. Stanovala je u najmljenoj kui, gotovo najstarijoj u itavom okrugu. Tamo gdje smo se nadali da je ugraeno dvorite, bijae pustopoljina s jed-nim suvim bagremom na kome je objeena ljuljaka. Iz kuhinje sam posma-trao rjeicu i bombama polomljen most, slian privienju i neem vrlo krhkom i oronulom. Tetka me opomenula da ne razmiem zavjese i da se to rjee motam oko prozora. Posluao sam, mada sam se tegobno mirio sa mrakom i vjeno prisutnom memlom koji su vladali u njenim sobama. Bojao sam se da emo uskoro dobiti nareenje da nije dozvoljeno naputati kuu i prilaziti ljuljaci i drvetu. U poetku, i Jelena se pokoravala; sjedila je ispod svadbene slike, koja je predstavljala najsreniji dan tetkine prolosti.
8

Sjeam se, na toj fotografiji je drala cvijee, bila osmjehnuta, zasjenjena eirom i paunovim perjem, a grlile su je ruke jednog oficira, takode nasmijanog i golemog. inilo se da bi Vasilija meu tim rukama ostala radosna, zatiena, da bi zanemarila sve to se odigravalo oko nje: ljudi su gurali bure, neki vojnik se penjao na konja, grupa djeaka dizala je krletku i krmar stajao na pragu gostionice. To je slika njenog vjenanja i stoga je za tetku oznaavala blistavu taku ovog doma. Moda je zato i Jelena prvih dana neprestano uala pod tom slikom. Crtala je male kapele i Vrbas i druge ljepote koje smo izgubili dolaskom u Vasilijinu kuu. Dizala se prije pijetlova. Ne otvarajui okna, tumarala je po sobama, pljeskala je i mrmljala, kao da su je kroz presjeeni san proganjali nelagodni prizori. Od njenih koraka treskao se luster iznad naeg kreveta, drhtala pauina i zveckala udna stakalca privezana na metalne kvadrate, dok je ona jurila tamo-amo, ustra i usplahirena. as bi se obrela u kuhinji, as na hodniku i stepenitu, pa je stenjala i protestovala protiv susjedske djece. Nismo se uzbuivali. Po mnogo emu njeno ponaanje je odgovaralo nekim oevim manirima, ali nas je neto ipak zbunjivalo. Bile su to pozivke na doruak. Tetka ne bi ulazila u nau sobu, nego bi akom lupila u kuhinjski zid, a pos-lije pojaano brundala, i mi bismo, blijedi i prestravljeni, zavirili u kuhinju, potoni ispijali svoje oljice mlijeka zurei u aren, prljav stolnjak. Nakon doruka Vasilija je iz neke tajne, tokom noi zakljuane prosto-rije, domamljivala sedam ili osam maaka. S kredenca je uzimala zdjelu i sipala mlijeko, onda ubacivala komade bajatog kruha i to im je davala, ali ne pred nama. opor sivkastih, pjegavih, surovo naroguenih i poludivljih ivo-tinja suknuo bi za njom. Vasilija se sa svojim mjezimcima zadravala skoro do podneva. Sestra i ja smo ostajali u kuhinji, za stolom, nijemi i odsutni, kao da se tetka uopte ne namjerava vratiti. Jednom sam prikupio snagu i na prstima preao hodnik iskien portretima, nejednake veliine, obrisima i ugljenom iskrivudanim linijama. Zaustavio sam se kod vrata iza kojih se ulo mjaukanje. Vidio sam tamom raspoluenu Vasilijinu glavu, na kojoj je drije-mala maka, dok joj je na ramenu stajala druga i na lijevom trea, a po kolje-nima i bedrima miljele ostale. Tetka ih je pletaom iglom prisiljavala na micanje, izuzev one to je spokojno kunjala na tjemenu povremeno sklapajui oko. Jedva sam razlikovao stolicu od Vasilijinog tijela, njenu lubanju od tuane kugle koja je stavljena blizu prozora umjesto vaze. Docnije sam pretresao i neispitanu duinu hodnika. Sobu u kojoj konae make nisam pronaao. Povukao sam se u kuhinju. Jelena je spavala pored oljice i njeno lice je bilo uvelo i mrtvo. Deavalo se da tetka nestane. Obino je izabirala najvrelije dane, kad se iznad Prijedora koilo sunce i kad su psi urlikali na pustopoljini i u nebu cviljeli jastrebovi. Zaprepatavalo me da je tada u sobama bilo odve mrano i da sam se, obnevidio i malaksao, sudarao sa Jelenom, koja je pobolijevala i sve vie potpadala vlasti opte klonulosti i bezvolje. Sparina je prodirala u kuu. Negdje su kripala vrataca, a Vasilije nije bilo, i sestra se brinula i pitala o njenom prebivalitu. Slijegao sam ramenima. Vrtio sam se kao kami-ak u egrtaljci, dok jednom ne razmaknuh zavjesu da bih osmotrio pejza i oblike stvari izvan kue. Zovnuo sam Jelenu; tetka je sjedjela u ljuljaci. Bagrem se savio ka njenom potiljku i najdonjim ogrankom pravio sjenku velikim makama na njenoj glavi i ramenima, a djelimino i onim sitnijim koje su drhtale na njenim udovima. Dugo smo piljili u tu sliku. Paljivo sam navukao zavjesu, legao na hladan
9

tepih i, lien misli, preutao cijelu besko-nanost u tetkinoj sobi. Ponekad smo znali kud se udaljava. Bilo je to praznikom i pazarnim danom, jer je o vrat vjeala brojanicu i vukla tandrkava kolica, koja su podsjeala na crnu koiju. Pretpostavljali smo da se nee brzo vratiti i da nam je to jedina prilika da priemo prozoru i da se osvjeimo nebom, rasteglji-vou oblaka i strelovitim letom ptica. I jednog takvog dana Jelena je nainila podvig. Otvorila je kapiju iza koje se protezalo nesagledivo polje maslaka i dotad nevienog rastinja. Gledao sam je s kunog ulaza. Strahovao sam da se ne pojavi tetka. Sreom, to nas je mimoilo. Sestra se saginjala, irila haljinu i okretala se mamei me u igru, ali nisam se usuivao. Kad se sunce oslonilo na manastir, donijela je naramak divljih rua. Stavila ih je u vr u kraj sobe. Sve do Vasilijinog povratka oblijetali smo taj oak, istezali ruke prema njemu kao da je tamo buktala vatra a oko nas bilo prokletstvo i stud. Te noi dugo nisam mogao zaspati. Zatvorio sam oi pokuavajui da zaboravim blagodat kojom je Jelena obogatila tetkin dom, ali i kad ne bih gledao u taj kut, do mene je dopirao miris, opojan i svespasavajui. Zamiljao sam kako sjedim u vrtu a iznad mene nije no ve jutro, prostranije i svjetlije od bilo kojeg jutra u mom ivotu. Ipak, san me nadjaao pred zoru. U osvit mi je neko dotakao ruku. Probudio sam se i vidio alosno lice svoje sestre. Pokazivala je prazan vr i na goloj podnici izgaene rue, koje nisu prenoile s nama. Jelena se ponosno drala i nije zaplakala, uprkos tome to smo svakog asa oekivali da e tetka akom udariti u zid i brundanjem nas obavijestiti da je doruak gotov. Kad smo se sastali kod stola, glavu je zakretala u stranu i svaka njena kretnja odisala je bijesom poslije neoprostive uvrede. Znali smo da je tetka unitila buket i da njena srdba nije bila mala. Odrekla se ustaljenog reda da iz tajne sobe dovodi make u kuhinju, nego je, osorno duvajui kroz nos, zgrabila zdjelicu i uputila se svojim mezimicama. Izbjegavala je susret sa Jelenom, i kad bi ula da smo izali u hodnik, u njenoj bravi bi kljocnuo klju. Tada je sestra privila elo na moje grudi. Rekla je da nas je tetka kaznila samoom, a boravak se ni izbliza nije privodio kraju. I sve bi se, moda, nesreno zavrilo da nisam imao sestru. Predvee, ona se opet iskrade u polje. Vasilija je bila zakljuana i niko nije pogaao kakve su njene slutnje i ime se zanima. U suton, Jelena je donijela imirov grm, ija je visina nadmaila njen potiljak, zatim raznobojne kamenie i nekoliko pregrti pijeska. Na aavoj podlozi zida nacrtala je veoma raskono drvo. Proirila mu je kronju ak i preko vjenane fotografije, a kasnije se popela na stolac pa je najvie ogranke produila na strop i suprotni zid. Pred njenom rukom bjeali su lijeni redovi kukaca, umorno i tromo, jer se napolju protezala no bez vjetra i zvijezda. Na svakom ogranku Jelena je objesila narandin ili limunov plod, onda neko juno voe i meni nepoznate, suvie krupne dunje. Kad je dovrila, legao sam pod njeno drvo. I sve je bilo izmijenjeno. Vie nisam osjeao tjeskobno proticanje vremena. Okretali smo glave pjeanoj kuli, iza koje je nicalo sunce, zaklanjali se imirom i trali krugom koji je sestra proirivala svojim crteima i rastavljenim kameniima. Tetkinim stvarima smo nadjenuli imena obronaka i livada koje smo voljeli u zaviaju. Jelena je pjevuila i ja sam se smijao. inilo mi se da sam dobio krila, da se pijano diem nebu i, okupan zracima, kliem
10

svemu to je na mome putu kometama i vijencima sjajeva, dalekim stazama i beskraju. Naa igra je trajala do onog trenutka kada je izmeu zavjesa dolepralo sunce i kad smo uli pjev tiglia iza kapije. Priskoili smo oknu. Sestra je razmaknula zavjese i otvorila prozorski kanat. Drali smo se za ruke. Glava mi je padala ne njeno rame. Visoko su se topili oblaci, a sunce, ta jedina i istinska svjetlost, grunulo je u sobu. Vjetar je lelujao zavjese, ptice arale plavetnilom, jedan pijetao se penjao zenitu, i sve je bljetalo, sve nas je bodrilo i svemu smo se klanjali. Izgledalo je da se zidovi Vasilijine kue rasprskavaju, da se lome i njiu i da tama, sabrana po okovima, pue staklima i biva blijeda. Osvrnuo sam se slici: i nju je unito bljesak, postala je bezlina i mrtva, a imir je utao, Jelenini crtei su oivljavali i micali se kao da e prekoraiti prozorski lim i biti dio tog opijajueg i zbiljskog jutra nae pobjede. Neko je otegnuto i nemono zaridao. Bio je to potresan pla, no sestra se nije obeshrabrila; vrsto me stegnula naginjui se prozoru. Kosu joj je mrsio vjetar i oi joj bijahu sklopljene. Kasnije sam provirio u susjednu sobu; opkoljena makama, mrakom raspoluenog lica, na stolici se grila Vasilija. Niz njene obraze kotrljale su se suze. asovi su prolazili, a tetka se nije javljala niti je opomenula da zatvo-rimo okno. Zautala je i samo smo uli make. Uvee, u njenoj sobi je gorjelo kandilo, a docnije smo sluali stope nemirne etnje, kaalj i mrmljanje. Iz sna me trgnuo neprijatan osjeaj da me neko posmatra i da sam pokriven sjenkom. Kod kreveta je stajala tetka, odjevena u crnu haljinu i sa brojanicom oko vrata. Do svojih grudi je dignula na prtljag i kazala da se obuemo, jer e brzi voz za Banju Luku uskoro stii na stanicu. Dorukovali smo i krenuli. Ona nas je ispratila. Mahali smo joj maramicama, ali tetka je nepomino stajala na nasipu, onda se urno uputila crkvi. Sestra se zagrcnula u pla, mada je voz bio obasjan suncem i mada nas je ekao nedovren raspust.

MALI JAN Dogaala su se uda. Nismo ih krili, a niko nam nije vjerovao. "Fanta-zira"! rekla je majka. "Nemogue!" rekla je gospoda Kristina. "To je rodio va strah", rekao je, smijui se, pogureni Petar. Nisu mogli shvatiti da se neko uselio u gotovo sruenu kuu davno zaboravljenog samca, biveg sudskog podvornika Jana Holouba, zvanog Mali Jan. Njegov nestanak ve u prvim bombardovanjima grada nikog nije osobito zbunio. ivio je usred Banjalu-kog polja, nekoliko kilometara od ratrkanih kua nae etvrti, tako da smo o njemu jedva neto znali: od smrti svoje ene ostao je sam, s velikim psom-vujakom ije smo ime tek nagaali. Bombardovanje ga je zateklo u centru grada. Vraao se sa pijace. Od tada mu je zameten svaki trag. Uzalud smo zastajali pred njegovom izbom i, skriveni izbujalim junskim rastinjem, u horu vikali: Jan-pavijan! Jan-pavijan! Uzalud. Kua je bila nijema. Na nas ne bi,
11

kao uvijek do sada, zalajao njegov vujak. Samo je vjetar gudio oko pustoline, negdje je lupkao prozorski kanat, cvilio je i kripao, i mi bismo slobodno preskoili plot, trgali nedozrelu jabuku u dvoritu, povre u baici, uzimali poneku sitnicu koju bismo nali vrludajui okolo i odlazili dugim izbijeljelim putem prema Vrbanji. "Poginuo je Mali Jan", rekla je majka jedne veeri. "Nema ga", rekao sam. "Nee ni doi", rekao je otac, a kasnije: "Eto, i to se prekinulo", rekla je sestra. "uti", rekao je otac, i svi smo zautali. To je bilo sve. O ivotu i smrti Jana Holouba, zvanog Mali Jan. I zaboravili smo ga. Davno. Niko ga se vie nije sjeao. Ostala je ona njegova izba koju ni Nijemci ni ustae nisu dirale. Kome bi jo ta razvalina neto znaila? U njoj se, pamtim, nisu skupljale ni one skitnice i protuve ije horde nahrupie u grad ve sredinom januara, oni pomjerenjaci i beskunici koji su predskazivali nestanak svijeta, obnavljanje drevne biblijske prie o Noju i Araratu, uasnom slomu svih ovih nesrea iz kojih se nije moglo izai na stazu ma kakve nade. I te skitnice to konaie po naim podrumima i upama, ti ljudi to su od gladnih iskali zalogaj, i oni su izbjegavali Janovu izbu. Bila je ostavljena nemilosti sjevernih vjetrova od Lijeve-polja, aru avgustovskog sunca, kiama, snjegovima, blijedoj travuljini to joj uskoro poe izrastati po krovu, oko dovratka i prozorskih okvira. Na oknima su bile crne i debele krpe koje nismo smjeli razmaknuti sve dok i sami ne poodrastosmo, nekoliko godina iza rata. Sjeam se, prvi se usudio snani Filip. Ramenom je odvalio vrata na izbi. Ubasali smo u tamu. Nita se nije vidjelo. Unutra je, to smo dublje zalazili, bilo hladno, i ta zimomora mi se neobino nekako svijala oko srca, i ja bih u tom asu najradije pobjegao od ostalih djeaka, samo kad me ne bi ve sutradan prozvali kukavicom. Sudarao sam se sa drugovima. Teturao. Najzad, Filip zdera zavjesu na prozoru, i sa suprotne strane grunu svjetlost... U izbi je bio jedan gvozdeni krevet. Na njemu izritavjela i umem-ljena posteljina, zatim stoi i vaza, dvije stolice, prazan ormar, visok stalak za koji nismo znali emu slui, i na zidu iskrzana i sasvim uutjela, fotografija s vjenanja Malog Jana. Jo malo smo vrljali izbom, pa smo je, smueni, brzo napustili. Od tog dana ova ruina je postala nae skladite. Tu smo ostavljali naena sedla, remenje, ogromne topovske tokove koje smo nalazili na dnu Vrbanje, dijelove oruja, pribor za ribolov, a docnije smo se, priviknuti, izleavali na onom gvozdenom krevetu. Ali, jednog jutra, ustuknusmo prije nego to smo i uli u dvorite. Nae stvari su bile izbaene iz kuerka! Neko ih je iznio pod jabukovo stablo! Izba je bila zakljuana, na prozore navuene one iste crne prnje koje je Filip jo prolog ljeta zderao! Bez daha i blijedi, obili smo kuu. Neko je oko nje hodao: u praini su se vidjele stope. Stope odraslog ovjeka! Stvari smo odnijeli u oblinju jamu (tu je nekad eksplodirala bomba), a kasnije smo ih, vraajui se s kupanja, smjestili u kapelu jevrejskog groblja. Narednog dana Filip nas, i sam zbunjen i preplaen, pozva da se priunjamo kuerku. inili smo to i on prislanjali smo se uz zatvorena vrata: neko je, duboko unutra, razmjetao posue, kaljucao, tromo se kretao! Priskoili smo oknu. Jeste, neko je bio u kuerku, ali ga, u tmini, nismo prepoznali! Vidjeli smo krupnu siluetu koja se micala tamo-amo... i od tog nas, prvo Filipa a onda i ostale, poe obuzimati strava. Gluvo smo se povlaili preko nekadanje bate. "Glupost!" rekao je pogureni Petar, dvostruki udarnik s pruge Samac Sarajevo. "Danas se
12

ima gdje stanovati. Kome je potrebna ona ruevina"? Priinilo vam se, ravnoduno je rekla gospoda Kristina. "Moda je tu preno-io neki pijanac", najzad je rekla pokolebana majka. A nije. Kuerak je bio stalno naseljen. Nikad ga vie od onog jutra nismo mogli otvoriti. Jednom nas Agan obavijesti da je u drugoj jami zatekao mrava, uasno dronjava, u kosurinu i bradu zarasla starca. Spavao je. Lice je okrenuo jo neojaaloj svjetlosti, a kad smo dotrali iz Borika udaka vie nije bilo! Aganu smo vjerovali. Bio je na izvidnik i nikad nije obmanuo. "Ah!" rekao je razjareni Petar, "Vidjeemo. Ako me prevarite ui u vam iupati!" Oko sve ruevnije izbe i njenog tajanstvenog stanovnika poele su se isplitati bajke. Teko ih je bilo primiti kao zbilju, jo tee odbaciti kao potpune lai. U naoj uobrazilj i taj udesni gost se pretvarao u neman koja e nas jednom, razgoropaena, zatoiti u svom svijetu. Postaemo njene sluge, pokorni robovi kojima nee biti sueno da se vrate javi kojoj su pripadali i ta snomorna misao nas je primorala da utabamo nov puteljak prema Vrbanji, kroz visoko, bodljikavo rastinje. Ali, Filip se ipak nije mirio s tim uklanja-njem. Sam se priunjao kuerku i ugledao ovjeka, onog istog kog je Agan detaljno opisao. Sjedio je na pragu izbe i tapiem arao po praini. "Idemo!" ujutro je odluno rekao Petar. "Filipe, i ostali za mnom!" Izba je bila zakljuana. Obili smo je. Prozori zastrti, oko kue, sad u mnogo irem krugu, duboko utisnute stope u praini. Petar se, doista, nije bojao. Nekakvom eljeznom ipkom je odvalio bravu, a Filip je otkrio okna. Sve je bilo isto. Ali, na krevetu je neko leao, po stolu su bili razbacani ogrisci jabuka, nepojedeni, gotovo skamenjeni komadii kruha, a na zidu je, sad oiena, visila ona fotografija koju je Filip davno skinuo i stavio na ormar. "Nikog!" ree pogureni Petar, "A bio je. Doskoro je bio!" "Petre"! povikao je Agan koji je deurao ispred kue. "Eno ga"! Istrali smo. Tajanstveni gost je prilazio kui. U ruci je nosio torbicu. Petar mahnu. Bio je to znak da ga slijedimo. Zbunjen, starac ispusti torbicu i, to je mogao urnije, krenu natrag, prema Pilani i vrbaskom mostu. Bili smo bri. Ali, samo na stotinjak koraka negdje se izgubio. "Jama!" povika zadihani Agan, "Tu je jama!" Starac je bio sklupan u rupi, na njenom dnu, crn, malen, mrav, polunag, bosonog. Drhtao je, zakopavao se u pijesak i crvenkastu zemlju. Gledao nas je odozdo sivim razrogaenim oima u kojima je bio strah dugo progonjene ivotinje koja, napokon, nije mogla nai utoite i izbjei istrebljenje. "Ko si ti?!" strogo upita Petar oslonivi se na eljeznu ipku. "Rat...", provue se iz bezubih usta, "Rat... da li je, dijete, proao rat?" "Rat?! snebivao se Petar ispustivi ipku. "Kakav rat?" "Rat... da li je proao rat?" ponovio je starac. "Rat je davno proao ...", ree Petar vrtei glavom. "Rat je proao...", ponovi starac. "Rat je p r o a o!" I najednom zaplaka. Grevito. Sav se tresao, plaui: "Rat je proao... rat je p r o a
13

o" "Ko si ti?" upita Petar obilno se znojei, sasuenih, blijedih usana. "Ja?!" "Da." "Ja sam... ja sam... Jan Holoub... Mali Jan... Jan Holoub..." Petar se zanjiha. Dlanom je brisao elo i lice u kome, inilo se, vie nije bilo ni kapljice krvi. "A gdje si dosad bio?" "Gore...", ree Jan neprestano grcajui, "U brdima... u peini... u jednoj velikoj peini..."

IGRE Neka je vjena slava mome stricu Mihajlu oreviu! Obraam se njegovoj sjeni, nestvarnoj, u lelujima, vie snu nego javi. Ponekad, nadnesen nad vremenima koja su minula, pomislim: gdje to upirem pogled, koga traim? Stresam se. Odustajem od papira, ostavljam pero. Na bjelini hartije nije utisnuto nijedno slovo, nijedan znak koji bi, makar simbolino, potvrivao postojanje oevog brata, veselog pukara iz Prijedora. Uzalud sam godinama nastojao da u sjeanjima obnovim njegov lik. Ostajalo je samo ime, taj krti podatak koji nije bio dovoljan da bi oivjelo i ono to je odavno mrtvo. Znam da sam imao strica. I moja sestra se, dok je otac bio u zatvoru, zaklinjala Mihajlom, kao da je jo jedino on bio uzdanica koja nee obmanuti. Tada sam ga se i ja sjeao... I ta se to zbilo? Zar je vrijeme tako neumitno da je u meni izbrisalo striev lik do nepostojanja? Izronio je iz praine, iz tiina koje su, pune napetosti i groze, pritiskale grad. Niko mu se, nasmijanom, nije nadao. Malo ko je i mogao vjerovati da je u Krajini, u to doba, ivio takav ovjek. Nije liio na nas. Oca je gubitak posla sasvim obeshrabrio. U junu je, ve bez nade, svakodnevno obijao pragove gradskih nadletava traei slubu, no za njega nije bilo mjesta i on se povlaio u samou, bivao sve sumorniji i utljiviji dok se, najzad, nije odvojio u svoju sobicu kao u neki prostor namijenjen za stalnu tjeskobu i oaj. Ti udarci su i majku uzdrmali. I ona je krenula u grad da bi ublaila oevu, i nau, zlosreu. Prema njoj nisu bili toliko bezobzirni. Dali su joj da u Vrbasu pere mesarske kecelje, pa je za taj trud dobijala i izvjesnu naknadu. Ona je to prihvatila bez dvoumljenja, ali oeva ju je tuga ponovo slomila i od nae radosti nije bilo nita. I ja sam se prestao veseliti. I Jelena, moja sestra. Zaboravili smo na smijeh. ekali smo, i dan i no smo ekali jauke fabrikih sirena. Uzbune. Racije. Masakre nad nevinim ivljem. Nad jadnom djecom. Sluajui prie o Drakuliu i argovcu, o trudnim enama koje je obarao izdajniki no, o klanjima i jamama po Hercegovini obuzimala nas je nekakva vaseljenska jeza koja se nije
14

mogla pobijediti. Banja Luka se tog prokletog ljeta guila u dimovima. U praini koja se lijeno dizala iz bombama razruenih kua skrivajui sunce, nebo, visoko uzletjele ptice. Stric nije doao banuo je meu nas, stvorio se u naoj kui, osvanuo je u njoj kao bie koje je u sebi nosilo maginu mo i sve ono to nisu imali, ili su ve izgubili, ljudi koje sam poznavao. Kad je stigao, kakve su ga sile donijele, po ijoj tajnoj poruci, po kakvom dogovoru? Ni danas mi nije jasno tek: u naoj kuhinji se obreo stric, oev brat Mihajlo orevi, pukar iz Prijedora! "Dobro jutro!" viknuo je digavi se sa stare i rasklimane stolice, na kojoj je majka jo sino plela, a tu bi, izmrcvarena, esto i zaspala. Bio je visok, mlad, suncem opaljenog lica. Nosio je neobino bijele pantalone i sako svijetle boje, pripijen uz tijelo, gotovo tijesan. U zapuku kaputa bilo mu je uvueno nekoliko povenulih cvjetia. Digavi se, teatralno se naklonio polukruno mahnuvi svojim prozirnim, lakim eirom. "Jeste li se naspavali?" dodao je i zubi su mu zablistali iza razvuenih usana, ravni, zdravi, veliki. "O!" uskliknula je Jelena, jo bunovna i, zateturavi, skoila je u striev zagrljaj. "Koliko si mi porasla... golubice... kako si oteala... kako si lijepa, o moja Jelena?" Drei sestru u naruju, lijevom rukom je privukao mene, zatim me, bez napora i jednako se smijui, digao na grudi. Ljubio nas je, i ja sam se, ve mjesecima snuden, najednom poeo razvedravati, tu, na strievim prsima, na njegovim kotunjavim, snanim rukama. "Otkad se nismo vidjeli?" upitao je, no ja mu nisam znao odgovoriti. inilo mi se da je davno bio i da je to doba predstavljalo neko sreno vrijeme, daleko i nedokuno. Mihajlov dolazak je najavio nov ivot u naoj kui. Kao da je u njoj, na trenutak, sve zamrlo, opustilo se, gotovo uspavalo i predalo silama kojima nismo mogli upravljati. To nas je i gurnulo u ovu dugu bezvolju. Oev krah smo osjeali i kao sopstveni, a majino opiranje se jedva primjeivalo. Stric je imao hrabrosti da se, ve tog prvog jutra, smije gromko i ne osvrui se da li e njegovo ponaanje kome smetati, da li e koga povrijediti. Iz depa je izvukao drvenu pticu, vaarsku, vezanu kanapom i na tokovima, koju sam vukao sluajui klepet njenih krila. Sestri je, iz drugog depa, izvadio lutku, neuredno obuenu, ali veselog izgleda i s oicama koje su prekrivali kapci. Ugledavi tu lutku, Jelena je tako jako uskliknula da ju je mrzovoljni otac upozorio, a majka je, snebivajui se, zanjihala glavom. "Petre", rekao je stric obrativi se ocu, "proljetos nisi kreio kuu?" "Nisam... i nije mi do kreenja." "Nemoj tako? Jo nae plove lae... Je li, Mirko: plove li?" "Plove!" ponovio sam i ne shvatajui pravo znaenje strievog pitanja. Otac je utao. Zurio je kroz prozor. Tamo su se, nad gradom, raspadali bijeli i meki julski oblaci. Bilo je tiho. Znao sam da ovakva tiina svakog trenutka moe biti presjeena, da je puna slutnje: obino u takvim zatijima zaurlaju sirene, i jave se, prvo kao podzemni tutanj, a onda kao grmljavina,
15

bombarderi... Tog dana ih, sreom, nije bilo. Stric nas je odveo u slastiarnicu, u onaj gredama podboeni kuerak iza razruene Poljokanove radnje. Onda smo, dokoni i osloboeni straha, odetali do tvrave Katel, uzverali se na sklisku zidinu i posmatrali Vrbas koji je proticao ispod naih nogu. Mihajlo se najednom digao. "Okrenite se! Ja u se sakriti... ko e me pronai?!" Bili smo iznenaeni. Otkad se nismo poigrali murke? Ni ostala djeca se nisu igrala. Okrenuli smo se. Sklopio sam oi. Sad sam uo samo proticanje plahovite vode i bujanje vjetria to je lahorio s onu stranu Vrbasa. "Polazimo"! sestra je opomenula ve skrivenog strica. Nije ga bilo lako pronai. Katel je ogroman i pust, na njegovoj zaravni je travuljina sprljena ljetnjim suncem, ukava, suva. Ispod travuljine nailazili smo na plie i dublje rupe, a zidovi iza kojih se, vjerovatno, sklonio stric, bijahu daleko, u sjeni. Na taj prednji zid je, prije nekoliko dana, pala bomba. Kamenje se ruilo u Vrbas, a uvueniji dio je preobraen u gomilu iz koje se dizala praina. Zaobili smo je tragajui za stricem. Sestra se smijala. Jelenina kosa, svijetla i duga, leprala je oko moga lica, a nai zvonki glasovi kojima smo parali umrtvljujuu tiinu oko sebe, nisu bili bez drskosti. Katel je elio nae sauesnitvo, nau tugu koja bi se stopila s njegovom. Ali, stric Mihajlo to nije shvatao, moda namjerno nije shvatao i mi smo, uzvikujui, trali pored raspuknutih zidina. Ispred nas su, prenuti iz drijemea, bjeali zelembai. Mihajla smo zatekli iza krajnjeg zida. Odala ga je njegova bijela koulja. Sestra se, ve smorena, spustila pored strica, a ja sam, razveseljen pao po Mihajlu. Kasnije smo se spustili do rijeke. Stric nam je, neobino vjeto i brzo, nainio kulu od pijeska, ogradio je oblucima, oko nje postavio figure glavatih straara, koje je izvajao od blata, onda je izdubio bazen u koji je ubacio nekoliko u pliaku ulovljenih ribica. Ponesena igrom, Jelena mu je pomagala. Skinuo je cipele, zatim koulju, zavrnuo nogavice i, krakat i hitar, sve je radio brzo i s velikom umjenou. Sestra je od trave i savitljive vrbovine isplela tri stolice koje je postavila pred ulazom u pjeanu kulu, a ja sam, poravnavi zemlju unaokolo, zasadio nekoliko grana koje su kulu i straare titile od sunca. Toliko mi se ta strieva minijaturna graevina uinila stvarnom, da sam zamiljao kako ulazim u kulu, neto uzvikujem, a straari su se ustrali oko mene, svoga gospodara koji se sa nekog tekog boja vratio umoran i nezadovoljan. Kad je upeklo sunce i vruina postala neizdriva, stric se svukao i s jednog uzdignutog kamena skoio u vodu. Sestra mu je neto govorila sa obale, a ja sam bacao kamenie da bih ga pogodio, no on je
16

bio nenadmaan u ronjenju. Zaas bi potonuo negdje na sredini rijeke, a izronio bi tu, blizu naih nogu! To nas je zaprepatavalo i oduevljavalo. Doista, imali smo snanog strica! Kui smo se vratili nekim gotovo nepoznatim i okolinim putevima. Trali smo preko nekoenih livada, plaili ptice polegle u travi, smijali smo se strievom strahu kad je, neoekivano, nagazio na zeji log i kad mu je ispred nogu skoio velik i siv zec. Daleko smo bili od poruenog grada. Iza nas je ostalo bombama iznakaeno drvee, ostale su zidine Katela, razorene kue sve je to, uz mladog Mihajla, bilo pomaknuto iz nae jave. I tako, pored nas je bre prolazilo vrijeme, bezbolnije je odmicalo to muno ljeto ispresijecano nadlijetanjem aviona, racijama, davljivim tiinama i osjeanjem posvemanje pustoi svijeta. I u kui, naem umrtvljenom domu, otkad banu stric, bijae podnoljivije. "Sutra kreimo!" kazao je raaloenom ocu, koji je ve prestao obilaziti gradska nadletva i traiti posao. Na ove Mihajlove rijei, gotovo jeretine, izgovorene s mnogo pouzdanja i mladalake odlunosti, otac je samo rastegnuo usne prestavi zuriti kroz prozor. "Zato?" "Nikad ti kua nije ovakva bila!" "Ni vremena nisu ovakva bila..." "Ali, Petre, i drugima je kao i tebi..." "Pa... i nije ba svima. ta e sutra s nama biti, ta noas? Kome da kreim?" "Nita se ne zna drue. Nai ve pripremaju otpor..." "Otpor?" "U to se mora vjerovati!" "Ovakvoj sili... otpor! ime?" "Ne biramo naine! Pribjegavamo svemu to ih moe sprijeiti, onemoguiti, makar zbuniti. To je taktika gerile!" "Mlad si ti... i ne vidi. Zemlju su pritisnuli. Cijela Zemlja pod njima stenje, a ljudi..." "Ljudi e se boriti!" Otac zauta. Kako nije nalazio nikakvu podrku, Mihajlo se okrenu majci. Ni ona, izgleda, nije vjerovala njegovim rijeima, jer je nijemo spustila glavu usredsreujui svu panju na pletivo. Docnije je samo uzdahnula. Stic je ustao. Nervozno je etao izmeu nas, zatim je na lea nabacio sako, obukao se pred ulazom i nekud otiao. "udan je", ree otac. "udan", potvrdi majka. Bila je zabrinuta. Pred vee se vratio sa vreom punom krea. Spustio ju je pred kunim ulazom. "Petre sutra kreimo!" "Pa ti si doista donio kre!" uzviknu majka.
17

"Donio. Ima krea ima svega kad se trai!" Otac se ne pokrenu. Ni strieva mladost, ni neobina buka kojom nas je razdrmao, nisu uticali na njegovu zamiljenost, na tajanstveno tkanje njegovih slutnji i stra-hova u ovom nevremenu kojem smo pripadali. Ujutru, u sunev izlazak, galamei i dovikujui se s nekim, Mihajlo je izaao pred kuu, popeo se na zidarske ljestve i poeo sapirati staru naslagu krea na zidu. Razbudio nas je. uo sam kako se, zgranut strievim postupcima, otac teko die iz kreveta, tetura jo zasjenjenom sobom, navlai pantalone i, oslanjajui se na pokustvo, izlazi u hodnik. Tamo dugo stoji i neprekidno brunda. Svi smo se pridruili stricu. Samo se otac povukao u kuhinju. Mihajlo je komino skakao sa ljestvica, mijeao kre i, zadirkujui nas, jo snene, pjevuio je. inilo se da je tim bijeljenjem kue moralo biti i u nama neto promi-jenjeno. I zaista: ak je i majka, ponesena strievom marljivou i odsustvom bilo kakve sumnje u smisao onog to radi, odloila svoje sivo, beskrajno pletivo, pribliila se ljestavama i sa zemlje je Mihajlu dodavala nune stvari. Uskoro se i ona nekim strievim alama poela smijeiti. Otac se, ipak, nije dao zavarati. Na dvorite nije izaao ni onda kad smo okreili kuu sve do upe i kad se stric spremao da popravi razvaljena vrata te nae odavno prazne ostave. Uzalud je Jelena, ozarena, odlazila ocu. Pozivala ga je da se pridrui naoj radosti. On je odmahivao rukama, dalek, tu, zagonetan. Izrazom lica je govorio da njegove misli nisu nimalo vesele, da su odudarale od svega to je svojim dolaskom unio stric u na ivot. Sestra je bila nemona. Ponekad me pratila runa bojazan da nas je otac prestao voljeti. Stric je kreio kuu izvana i iznutra. Uvee bi, opran i osvjeen, iz svog ruksaka izvukao gitaru, pa nam je tiho svirao. Mihajlo nas je, nakon zavrenog kreenja, tih vrelih i dugih dana, odvodio na Vrbanju, Majika ga je upozoravala da put do rjeice nije bezopasan i da nam se moe desiti neto nepredvieno, a onda... Odlagala je pletivo. Gledala je, gotovo moleivo, u nasmijanog i neustraivog djevera, koji se na njena prenemaganja nije osvrtao. A znao je, i mi smo takoe znali: Banjaluko polje se nalazilo iza njemake kasarne. Ta ogromna kua, opkoljena lipama, bila je puna vojnika u zelenim uniformama, a njeno dvorite prekriveno tenkovima, motorima, brdskim topovima i artiljerijskim oruem. Svud okolo, iza bodljikave ice, u prolaznike su zurili nepomini straari. Majka je bila u pravu. Tek poneko se usuivao da proe pored kasarne i stupi na puteljak koji je vodio prema Pilani i Vrbanji. Ta rjeica je, kao nikad u julu, bila pusta. Bez kupaa. Njihove graje nije bilo na Crnom viru, a nikog nismo zatekli ni na Bijelom viru. Voda je, bistra i topla, opervaena zagrijanim sprudovima i sumorna, proticala pored naih nogu. Nekoliko mlinova u njenom gornjem toku je stajalo. Ni uski pojas njiva nije bio zasijan. Zemlja je izbijeljela i popucala. inilo se da sve te alosne prizore stric nije zapaao. S jednog uzdignutog obalskog
18

kamena bacao se u vrbanjski vir. Izronio bi, mlatarajui rukama i uzvikujui, mamio nas je da ga slijedimo. Kratko bismo se ustezali, a onda, jedno za drugim, otiskivali smo se za obijesnim Mihajlom. Gnjurao nas je u dubinu. Verali smo se na njegova ramena i s njih skakali u vodu. Stric nas je odvodio do najblie ikarice. Lomio je granje. U zaklonitom kutku je poinjao graditi kolibu. I mi smo mu, razigrani, pomagali. Vrijeme je neosjetno prolazilo. Uz naeg neobinog strica zaboravljali smo da je rat, da se nad Banja Lukom svakog asa mogu pojaviti zloguki bombarderi. Pretvarali smo se u djecu ije sreno ljeto jo nije prolo. Vraali smo se u kasno popodne... Da nas ne bi odve raalostio, Mihajlo je jedne noi neopaeno napustio kuu. Otputovao je u Prijedor... Ali, kao da smo svi neto predosjeali, kao da se ta potiskivana slutnja vie nije mogla kriti ipak smo za njim pustili suzu. I majka je zaplakala. I Jelena... ak i otac kad je pogledao prema oku u kojemu vie nije bilo Mihajlove gitare i onog zagonetnog ruksaka. Proticali su mjeseci. I kie su dole. I ptice su u otegnutim jatima, odlazei put juga, prelijetale razoreni grad. I rano je pao prvi snijeg... O, ludi, ludi na stric! Osloboen straha, prkosan, nepokoriv, i ne krijui mnogo u svojoj radnji je popravljao stare i pokvarene puke svima koji su se odmetali u umu, u partizane. I sam je izjavljivao da e te zime prii pobunjenicima, javno je govorio, bez bojazni, ne razabirui prijatelje od otpadnika. Do nas je, kasnei punih deset dana, doprla svirepa vijest o njegovoj smrti. Ubili su ga, u podne, u njegovoj pukarnici. Za grob mu se ne zna... Njegovu malu radnju na prijedorskoj periferiji zapalili su. Za osvetu. I opomenu... I ja se evo obraam njegovoj sjeni, nestvarnoj, u lelujima, vie snu nego javi. Nadnesen nad vremenima koja su prola, pomislim: gdje to upirem pogled, koga traim? Stresam se. Odustajem od papira, ostavljam pero. I sve to mogu kazati, rekao sam po ko zna koji put: Neka je vjena slava mome stricu Mihajlu ordeviu!

PUT Sve do bolnice pratilo me kestenje. Po tom drveu sam osjeao kako prolaze godinja doba. U proljee su kronje svijetle i pune neba, pred ljeto tamne i guste, zatim bivaju ute, pa gole i pocrnjele.
19

Uvijek mau. Kao da me pozdravljaju. I kad nema vjetra. Mislim da me pamte. Od jue, od prole godine. Svakog dana zalazim u taj drvored. Nosim majci ruak. Ona je zaposlena u bolnici. Zvoni crkva kad se naem pred Kalihovom kapijom. Tamo je, za vrijeme rata, u onoj bijeloj i velikoj kui, boravila neobina djevojica. Vidio bih je u prolazu. I udio se: bila je nekako daleka, ponosna, u crnoj kecelji obrubljenoj ipkom. Nije me primjeivala. Nikad. Iza njenih lea, u tekom i kao pozlaenom okviru, visio je neiji portret. Po vrtu se majao paun. Ne znam zato, ali plaio sam se te ptice. I njenih krikova. inilo mi se da me one zelene oi iz paunovog repa gledaju! Stresao bih se i povukao. Djevojica bi, kad se Kalih u fijakeru odveze do Gornjeg ehera ili Novosehje, neto alostivo svirala. I moja sestra ju je voljela sluati. Ali, vie nema Kaliha. Ni one djevojice kojoj smo davali svakojaka imena, jer joj pravo nismo znali. Majka je rekla da je to Kalihova roaka iz Zvornika i da je siroe, pa zato usamljena. Nema je. Kad se otac iz partizana vratio u Banju Luku, iznenada, one vjetrovite noi ubrzo je nestao i Kalih. I njegova poluslijepa ena. I mala roaka. Kud su nestali? Kad prolazim pored ove kue ujem klavir. Smijeno! Davno je to bilo. Sad po Kalihovom vrtu skae koza sa dva jaria. To je vlasnitvo Mrkoja Maria, doljaka iz Omarske. Nema pauna. ao mi ga. Odrastao sam ne bih ga se plaio. Doljakovi musavi sinovi, Blagoja i Nastas, polomili su Kalihov imir i porazbijali staklene kugle u vrtu. Zaista: kako je to davno bilo! Pomislim nije li sve to san?! Moje uobraenje. Matarija. A melodije na klaviru? Njih ne bih mogao izmisliti. One su java. Samo je vrijeme prolo. I mnogo dogaaja. Jedva se snalazim u njihovom kolopletu. Kad sklopim oi i zamislim se, osjetim se veoma siunim. A svijet oko mene je velik. Neobuhvatan. Taj strah od spoljanjeg svijeta naslutio sam onog dana kad stie crna vijest da su ustae u Prijedoru zaklale strica Mihajla, s kojim sam provodio najljepa ljeta. "Zaboravite", kae majka kad meu slikama naiemo i na strievu fotografiju, jedan mali i iskrzani snimak, ve poutio i s onom tugaljivom patinom koju imaju stare slike. "Ne plaite", nastavlja odmotavajui klupko. "Zaboravite. Sve. Rat je velika nesrea. Ostavite tu sliku". Tako kae majka i mi je sluamo. Ali, sestra me opet zbunila. Rekla je da se i majka rasplae nad tom slikom. Kad je sama. Izvadi je iz donjeg pretinca ormara i prinese svjetlosti. Sestra ju je vidjela...
20

Idem. Nosim majci ruak u bolnicu. U jednoj zdjelici zgnjeenog krompira, glavicu luka i komad kruha. Dobar je to ruak. I majka e ga, pobono kupei mrve hvaliti. Jede u neokreenom i zaguljivom hodniku. Sve zaudara po razliitim ljekarijama. U poetku, taj zadah, sam teko podnosio, a docnije sam se privikao. Majka rua. U dubini hodnika. Na klupici, skupljena i kao postiena, izboenih jagodica, s pomodrelim podonjacima, a ruke joj dugoprste i propletene plaviastim ilama, ispucale, s naglaenim zglavcima, nemirne majine ruke. Gledam ih. I u kui i u bolnici ih gledam s jednakim zanimanjem. Motrio sam ih kako pletu ili njeno prelaze preko sestrinog lica, kako uzimaju sjekiru i cijepaju kvrgava drva, vuku krstae s oblinjeg groblja u vrijeme opakih ratnih zima... u mnogim prilikama sam gledao ruke moje majke. Nisu to bile obine ruke. Nisu nijeme. ta su govorile? Ni do danas nisam saznao, ali: nad svim stvarima i biima u naoj kui bdjele su te neposustale ruke. Kad se otac lomio po Kozari i stric na Mihajlo bio iv, i ujak Mladen, i tetka Vasilija, a glad vladala na sve strane te ruke su, u polusvjetlosti lampe, vjeno se miui, premetale igle, i bile su jedino to smo imali tih godina: i kruh i utjeha, i zdravlje i oslonac, a da su se i one umorile gdje bismo sada bili? Prolazim pored razruene klesarske radionice kamenoresca Karla. Neko je zimus odnio blokove kamena, crijep i jo upotrebljive daske. Dok su bili tu, lake sam prolazio pored nekadanje radnje kao da su i ti bijedni ostaci ipak neto znaili. Sjeam se, u januaru je preko te nesreene gomile duvao vjetar. Nije snijeilo. Stao bih i osluao. inilo mi se da i sad ujem Karlov glas, a zatim: vidim starog majstora, koji je za sebe govorio mirei ispod cvikera: "Ja sam umjetnik, gospodine! Kod mene su takve cijene, jer kleem spomenike kakvih u Bosni nema. A ako elite neto prostije, onda... molim... etiri kilometra odavde, u Budak... kod Alojza!" U jakoj i sjedinama obrasloj ruci na kojoj je bljetao naroito izraen prsten, stezao je dlijeto. U drugoj eki. Za uvom mu nezailjena tesarska olovka. Nizak je, ali zbijen i vrst. Ima lulicu. Pucka plavkaste dimove ili je, radei, grickao praznu. Oi mu pepeljave, nemirne a blage preko trbuha mu tee zlatan lanac sputajui se u dep u kome je Karlova "Doxa". Stanuje nedaleko od radnje, u ulici Jurja Kriania. Njegova kua je povuena, gotovo u polju. Volio sam s puta posmatrati Karlove kaveze i njegovog psa vujaka, na koga se majstor esto alio. "Ne znam, gos'n Petre ta mu je?" "Kome?" pita otac otpasujui klesarsku kecelju, po kojoj je napadao bijel kameni talog. "Jo pitate?! Pa onom mom Neri. To nije pas... to je strina! I sino su mi djeca lomila jabuku, a Nero ni da zalaje!" "Pokvarili ste ga", kae otac i sjeda na poloen kamen. "Kako?" i majstor Karlo razrogai oi. "Razmazili ga". "Ono... ima toga, ali nisam ja. Jozefina je, gos'n Petre, svemu kriva. Ona! Kazau joj...", i duvajui kroz nos, ljutito se okrenu tocilu.
21

Onog ljeta, kad su grad gotovo svakodnevno nadlijetali avioni bombardovana je i Karlova radnja. U njoj se zatekao i stari majstor. Nakon klesareve sahrane, ni Nero nije ivio dugo. Stalno je zavijao. Od tuge je presvisnuo kau. I ostarjela Jozefina je umrla prije osloboenja. Sada se u njihovoj kui odravaju redovni sastanci Narodnog fronta. Tu se prikupljamo za odlazak na radne akcije, a u Karlovom podrumu je spremite za lopate, krampove i drugu opremu. Pred nekadanjom radnjom, koju mogu samo zamiljati (i rupa od eksplozije je zaravnata i zatravljena), ostala je samo alosna vrba. Bomba ju je tek okrznula. To je ona brazgotina u dnu stabla. Zarasla je. Vrba lista. I umi. Kao nekad... u ono davno vrijeme. U ono sreno vrijeme. Ili se to samo meni ini srenim? Ne znam. No, pamtim, radost bi me ispunila kad bih uao u Karlovu radnju. Zaista: kakve je anele znao isklesati! Kakve uplakane majke to su, podboene, raspletene kose, tugovale nad umrlim jedincem. Sigurno: boljeg majstora u Banjoj Luci nije bilo. Idem. Majka me eka. Nigdje se ne smijem zadravati. Ni kod doma ratne siroadi. One tavne kuerine na kojoj je prikucana tabla: Djeji dom "Rada Vranjeevi". U mene su iza neopranih stakala zurila ispoena lica te djece koja se gotovo nikad ne igraju, ne smiju se, ne galame. Pogruena su. I onda kad ih vaspitaice nedjeljom izvedu u Borik da bi se i same u travi provaljukale s vojnicima i tad su ta djeca zbog neeg odsutna. Vrte se u kolu, vaspitaica Desa ih prisiljava da se bre vrte i glasnije pjevue, ali nita od toga. Vrte se tromo i bezvoljno dok najzad, poutjelih lica i nezdravo oznojeni, ne popadaju. Gluvo. Sumrtvo. I lee. Zgomilani. Potom se oni do zemlje ponu izvlaiti i odlaziti nekud. Skupljajui se u bive njemake rovove, tamo puu, bezglasno, dugo. Ta djeca su oduvijek podjseala na slijepe. Gledaju te, a ne vide. Pored djejeg doma "Rada Vranjeevi" prolazim brzo i pognute glave. Pirnu svjeiji vjetar. Zahuja kestenje. Iz kroanja izlijeu ptice. Njihov let ne mogu pratiti. Kronje su ve sasvim zelene. S njih je odavno opao bijeli cvat. Gledam rupe u drvoredu. Sjeam se kad su ta stabla bila izvaljena. Unitilo ih je prvo bombardovanje Banje Luke. Prebacio sam zaveljaj u lijevu ruku. Iao sam polako, zamiljen. Svaki put, prolazei pored ovih jama u kojima je bilo kestenje, cijelog me obuzme zebnja. Pomislim: nisam li i ja jedno od one uboge djece iz doma "Rada Vranjeevi"? Ali, ja imam majku. Nosim joj ruak. Imam oca i sestru Jelenu nisam siroe. Pa ipak: zato tako urim idui pored doma? Zato se osjeam zatvorenim meu zidovima bive Sokolane? Zato se nikada nisam udio alarmantnim vijestima o uestalim bjekstvima pitomaca? Odrasli ih ne shvataju. Neki bjee od samoe i gubitka svake veze s okolnim svijetom, drugi odlaze po selima i mole
22

seljake da ih, kao najamnike, prime u slubu, trei tragaju za nestalom majkom, etvrti se odaju sitnom kriminalu i bezazlenim lopovlucima lutajui od grada do grada, peti... Ko bi nabrojao sve razloge zbog kojih ova djeca, ne izdravi, naputaju dom? Milicija ih, jedno po jedno, podivljale i zaputene, dovodi iz Slovenije, od dalekog aka, neki dopru ak do Seane ili Skoplja, do mora... i oni se, pogrueni, vraaju u svoj dom gdje e im, na koncu, s njihovim vaspitaicama biti najbolje. Ima u njima neeg to tako dobro razumijem, jer je i u meni. ta je to? Ne bih znao kazati, ali: jedno smo. Ve sam u centru grada. To vie nije ona Banja Luka koju sam zapamtio u dugim i besciljnim etnjama sa stricem Mihajlom. Mnoge kue su zbrisane sa zemlje. O tim zdanjima mi je i otac govorio dok je, oslanjajui se na moje rame, odlazio u Narodni odbor da bi predao molbu za penziju. Rjeenje iz Sarajeva je sporo stizalo. Do danas ga nema. I zato majka radi. Nerodne su godine. Jo da nije majke... Na ovom zaravanku pred nekadanjom Vrbaskom banovinom dizala se pravoslavna saborna crkva. Tu je sad izrasla trava, vjetar je povija, i ja ujem tu travu i u meni se budi slika jednog davnog obilaska nestale graevine. Ne pamtim godinje doba. Ni ko me doveo ovdje, ni zato. Sjeam se, kad sam pogledao u visoki zvonik sjeam se da je gore treperilo jato golubova. I da se crkva nije mogla obii. Toliko je bila velika. Iao sam za nekim (za stricem ili ocem ne znam za kim sam iao uskim pojasom sjenke) i rukom doticao leden kamen. Onda me taj uveo u crkvu. Bila je prazna. U prostoru koji je tek docnije pokazao svoju ogromnost, osjetih se izgubljenim; i bespomonim. Sa svih strana su me okruivale freske i ikone, i ja se nisam snalazio u tom mnotvu lica, oblika, boja, odei, i mene je plaila ona tiina u kojoj je bilo neeg vaseljenskog, i ja sam se poeo jeiti, i strano mi se plakalo... dok je napolju bilo svjetlosti, i praine, i ljudskih glasova, i fijakera, napolju je vrvjelo od ivota koji sam bolje poznavao i u kojem sam se slobodnije osjeao... I nita vie. A i to je tako mnogo. Da se ne zaboravi. Ve u prvom naletu aviona, od te crkve nije ostalo nita. Prolazim pored hotela "Bosna". Iza dugakog i niskog zida dignuta je rampa. Skakuem preko kolosi-jeka. Sad u, samo za nekoliko trenutaka, stati pred bolniku kapiju. I pritisnuti zvonce. Pojavie se bezruki portir Ragib i nepotrebno upitati: "Koga treba"? "Nosim majci ruak". "Prolazi!" kazae neljubazno i za mnom zatvoriti vrata.
23

PRAZNINA Rat je proao i zemlja je bila pusta. U brdima su se krile grupice pobijeenih. Do nas su dopirali veseli glasovi o njihovom hapenju, pa su i ume raiene. Mogli smo ih obilaziti bez straha da e nas presresti ozvijeren vojnik. Lutajui pristrancima Ponira, kod potoka smo nabasali na Nijemca kako sjedi uz izvaljenu kladu, a noge mu, u izmama i ogromne, okrenute breuljku na koji smo se popeli. Nijemac! panino je upozorio neko, i mi smo se, presjeeni, zaas povukli. Sunce je padalo prema Manjai. Pred nama su se obarali klanci u ijem su lijevku kruile vrane, nijemo, kao u vakuumu. Iz Ponira se moglo izai samo ovim putem, pored potoka koji je nadzirao onaj Nijemac. Popadali smo, dahui, u dubok do. Tiho je. Kue zatvorene. Nismo im se pribliili. I nismo znali da li je neko u njima ili je selo stradalo one teke zime kad je u ovim krajevima izvren pokolj. Mislim da je i Ponir tada zatrven, ili je uniten kasnije nisam siguran ta je bilo s Ponirom, tek: kue niko nije kreio ni popravljao. Tresli smo se. Zbijeni u gomilu. apatom smo se dogovarali o bjekstvu iz klopke. Lica oko mene su bila blijeda. Znamo kakvi su izgubljeni a pobije-eni vojnici. Da bi bili poteeni izdaje, na nedunog su ispaljivali posljednji metak. Moda ih rtva nije ni primijetila, ali kurum iz zasjede je spreavao njen put. Najvjetiji je morao ispuzati. Ovaj propali pohod pretvorie se u opomenu da ne zalazimo u duboku umu. Tragali smo za orujem koje se moglo nai u grmovima, lanjskom unju, u nekoenim ili mahovinom obraslim predjelima. Nismo imali sree; nali smo samo dva njemaka ljema, jedan redenik bez municije, sagnjilu domobransku bluzu, ouvanu cipelu i nekoliko aura, davno ispaljenih i zaralih. Onaj to je ispuzao iz dola, ree da na breuljku nema nikoga. Vojnik nas nije opazio. Ili je, i sam iznenaen, pobjegao u sumrane gustie iznad Ponira. Djeak je ponovo izaao na istinu. Vukao se prema vrhu breuljka i mi smo ga, ne diui, slijedili pogledom. Sunce se bliilo Manjai. Vjetra nema. Ni ptica. Nekad smo, u jo neolistalim Krmaricama, lake nalazili dijelove vojnike opreme. Tu su nam pomagali vjerni obavjetajci: jata uznemirenih vrana koje su oblijetale oko poginulih. I mi smo se zapuivali tim pravcem. Nikad nas nisu obmanule. Zaista bismo nali vojnika i pored njega neto od onog to nam je trebalo, to smo skupljali i stavljali na tavan male jevrejske kapele u Boriku, blizu moje kue. Tim orujem smo razgonili djeaka iz drugog tabora. Sukobljavali smo se na izrovanom Banjalukom polju. Mjesecima su trajali nai obrauni. Poznavali smo vojsku. I mi smo imali starjeine i inove, disciplinu i uasne zakone, kojima smo kanjavali prebjege i sklone
24

povlaenju pred neprija-teljem. Ali, sada, vojnike naprave su se tee nalazile. "Spava", rekao je djeak vrativi se sa izviaja. Odahnuli smo. "Nikud se nije maknuo", dodao je. unjajui se, popeli smo se na breuljak. Kasnili smo. Iz grada su se javljala i trea zvona. Zalutaemo u utvarnim pejzaima Ponira. Nijemac je jednako oslonjen na kladu. izme su mu okrenute breuljku, glava malo zavaljena i pocrnjela kao da je dugo bila izloena suncu i suvim vjetrovima. Na jednoj ruci mu sjakti sat. Ooooo! neoprezno se javi izvidnik. Ooooo! odjekivalo je. Neki poee uzmicati. Vojnik je leao. Ooooo! vraao se glas iz dolova. Izvidnik se uspravi. Vojnik nije reagovao. Spustismo se. Srce mi je snano lupalo. Muno sam se drao na nogama. ta ako se vojnik najednom digne i uperi oruje nemarno baeno pored izama?! Ali bio je mrtav. Izvidnik je naem vodi predao puku. Prazna je i na nekoliko mjesta izjedena rom. Sebi je uzeo sat. Dok ga je odvezivao, Nijemac je pao nauznak. Na asovniku je bilo 6 sati. Od kada je stajao? Sa vojnikove glave je spuznuo ljem i pred nama je zaviorila plava kosa. Mlad je. Nema vie od 18 godina. Pretraili smo mu depove. Iz novanika izvadili dobro zauvanu fotografiju na kojoj je ovaj mladi stajao pred bijelom kuicom sa dvoje starijih ljudi. To su mu, vjerovatno, otac i majka. Nije ubijen. Umro je. Od gladi. I umora. Ovdje na tuoj zemlji. Otili smo ostavivi ga golog i strahovito mravog. Ovaj prizor me nije proganjao. Imao sam slinih susreta. Jer, tek je minuo rat. I kao u snu pamtim na grad prije pustoenja. Promjene su bile tolike da su me mogle samo zbunjivati i dovoditi u nedoumicu. Niko se nije snalazio. Otac je smeteno odmahivao tapom. Majka je dizala glavu od svog pletiva, to je teklo i teklo kroz nae dane, sedmice, mjesece kroz na ivot je teklo njeno pletivo, i nije mu bilo kraja ni poetka, postojalo je, inilo se, samo po sebi, bilo je samostvoreno i odnekud dospjelo u majine ruke, zaposlilo ih i one ga nisu isputale ni onda kad spavamo ni kad smo budni. Na sve alosnije oeve rijei majka bi, taknuta valjda nekim sjeanjem ije niti nismo mogli pohvatati, istisnula pokoju suzu, uzdahnula i premjestila stolicu tamo gdje se zadravala svjetlost i gdje se bolje vidjelo. To, da je svijet bio prazniji i da je rat odnio mnogo ljudi, onih koje smo znali i koje nismo, shvatio sam i iz krtih razgovora u kui. "A Rahela?" pitala je majka isputajui klupko. "Ona starica?" "U naoarima... ona, to je drala asovniarsku radnju u Gospodskoj ulici". "Sjeam se. Sad se sjeam. I ona je, zajedno sa Rahelom i Sarom, zavrila one noi". "A bila je dobra, Petre. Mislim da ti je ba ona one zime davala vie nego to si zaraivao". "Jeste. Rahela je bila. Te zime je roena Jelena." "Radio si u Poljokanovom stovaritu".
25

"I uvee odlazio u 'Pelagi'. Svirao sam na tamburici..." "Lijepo si svirao, Petre." "Pripremali smo i neki komad. Naa diletantska sekcija je pripremala neto od Gorkog". "Gledali smo taj komad. Kako se ono zvao?" Otac je spustio glavu. Na njemu se vidjelo da se napree kako bi se sjetio imena tog komada, ali, poslije dugog utanja, bespomono je rairio ruke. "Ne znam! Tako je to davno bilo... Ne znam!" Ni majka se nije mogla sjetiti. "Poslije je bila igranka. I tad smo plesali..." "I nikad vie nismo plesali", ree otac. Zautali su. "Ivan je igrao onog pijanca..." "Poginuo je Ivan. Tu, na Kozari je poginuo. Kao komesar", ree majka. "uo sam. ena mu je stradala. I onaj stariji sin." "Mladi je u nekom domu. U akovu je", ree majka. "I doktor Jovi je poginuo. On je, pred rat, priao radnicima." "Ne zna ti, Petre, ta se s Joviima poslije dogodilo... etvoro ih je povjeano po kestenju, tamo, preko pruge, kod bive Preparandije." "I nema ih. Nikog od Jovievih vie nema..." "Umrla je i stara Marija. Sirota. Nekoliko dana je leala mrtva u kui. Niko nije znao da je mrtva. Potar je posumnjao kad joj je donio penziju". ... I doista: grad je liio na pustolinu. Otac me vodio do Narodnog odbora da bih, umjesto njega, stajao pred kancelarijom druga Mrkoja. Boljela ga je noga. Uzalud su mu iz kosti izvadili metak i nekoliko paria rasprskanog gelera noga se nije mogla zalijeiti... Sjedao bi na gotovo razvaljenu klupu, u tavnom i neistom hodniku, u kome su ekali i neki drugi ljudi i ene u dronjcima, utljivi, sivih lica i beznadenog izraza, pod kolorisanom slikom Josifa Visarionovia Staljina. U tom hodniku sam, ni danas ne znam zato, uvijek osjeao tjeskobu, udesan pritisak sa svih strana, a naroito onda kad priem vratima iza kojih je sjedio neraspoloeni Mrkoje, koji je, izgleda, i obeavao i umirivao a malo, ili nita, ispunjavao. Tako je i otac govorio. Izlazili smo iz zgrade Narodnog odbora, umorni i satrveni. Tog proljea se otac jo mogao kretati, pa bismo proetali nekim ulicama, popaljenim, polusruenim, izreetanim rafalima iz snajpera, minobacakom paljbom, bombama koje su se tako esto iz aviona sruivale na Banja Luku. "Ovdje su ivjeli Jurievi", govorio je otac upirui tapom prema jednoj provaljenoj kui u ujem je dvoritu samovalo drvo. "Vidi ovu kuu; ini se da je stara, a nije pred rat je zidana! Dizao ju je pokojni Franjo sa svojim Josipom, tek se oenio taj njegov jedini sin. U podrumu ove kue skrivena je tamparija. udim se kako je nisu sasvim zapalili! Gestapovci su joj uli u trag. Iste noi su tu, u dvoritu, ubili i Franju i Josipa, a enske glave nekud protjerali, i ni sada se ne zna gdje su i kako zavrile... Tu su, eto, bili Jurievi... a tamo..."
26

I tako sam, svakog petka, nakon raspitivanja o molbi za oevu penziju, saznavao poneto o onima kojih vie nije bilo, koje je, na razliite naine, odnio rat. Praznina, koju sam ionako osjeao, irila se. U naem susjedstvu, u one alosne i mirisave sumrake, vie se nije ulo pjevanje Jokekoijaa. Njega su, zbog meni nejasnih veza s partizanima, likvidirali Gutievi podanici. Njegov fijaker je ostao bez konja. Ostao je i bez rieg Joka, koji nam je, pripit i visoko diui svoj pleteni bi, namigivao predvee, vraajui se iz grada, i nije nas tjerao ako bismo se objesili o posljednje sjedite njegovog fijakera. Dozvoljavao nam je da tako, kao imii o gredi, uemo i u njegovo dvorite, do same esme. Onda smo mu pomagali. Raspremali konje, njegovog Goluba, s kojim se ponosio. S tim konjem je i razgovarao. inilo nam se da ga Golub razumije, da mahanjem glavom odobrava Jokine rijei i postupke, a ljutitim frktanjem ne pristaje da ga gospodar odmah uvede u upu, jer je izranjao mjesec a avlija je prekrivena oroenom travom. Donosili smo mu kofe vode. Golub je pio. Joka je naginjao flau sa rakijom, smijao se naoj opreznosti i strahu od konja i svadljivo se obraao Kati, svojoj eni koja ga je uvijek korila. Sad se pred upom raspada Jokin fijaker. Nema Goluba. Kata ga je, nakon Jokinog odvoenja u Crnu kuu, iz koje se nije vratio, prodala nekom seljaku iz Blakog. Igramo se na fijakeru. Po njemu su padale kie i snjegovi. Lome se paoci. Iz zadnjeg sjedala izviruju federi. Pauina. Svud je ta prokleta pauina. A fijaker ena nije prodala. Bio je uspomena. U njemu bi, katkad, zaplakala. Ili je utke zurila u rudu za koju je nekad bio privezan Golub. Negdje se izgubio i gimnazist Vladimir, sin gospoe Matilde. U umu je otiao iz kolskih klupa... Majka je izlazila u centar grada. Raspitivala se kod onih koji su stizali, izmodeni, kljasti ili toliko izmijenjeni da ih ni u porodici nisu odmah prepoznali no, njenom Vladimiru se zameo svaki trag! I gospoa Matilda je odlazila u crkvu. Kau: stalno je kleala pod malim raspeem uzidanim u stijenu. Molila je. U nesvijest je padala neprekidno se molei. Uzalud. Vladimira nije bilo. Ni glasa o njemu. Bio je visok. Volio je crne dempere pletene uz vrat, propuio je prije vremena, vjeito je itao knjige, znao je mnogo pjesama naizust, a gitara je u njegovim rukama govorila. Izlazio je pred kuu i svirao... A lijepo je i slikao Vladimir. Umio je bojiti akvarelom. Jednom sam u Matildinoj sobi vidio uramljenu jednu od tih njegovih slika: polje u magli i neko drvee, lomno, u konturama, a iz daljine, kao zapaljen disk, prosijava sunce. Nikad vie nisam vidio tu sliku koja me opinila. Matilda se povukla u kuu. Nikud nije izlazila. Ve sam joj i glas zaboravio. Ni nje, kao ni tolikih mrtvih iz nae ulice, nema. Odavno. Neki dan sam, zajedno sa sestrom Jelenom, zaao u dvorite biveg trgovca Oskara Koa. Kapija je bila otvorena i mi smo mislili da u toj dobro ouvanoj kui boravi neko. Moda se njihov Isak, student, vratio iz inostranstva? Ili je dola ona suvonjava kerka, iji nas je neljubazni pogled odbijao od ove kapije. Isto kao nekad: kapija je bila ukraena razliitim arabeskama od svijenih opruga, a na jednoj ploi ugraviran je crte zvjezdoznanac sa visoravni teleskopom osmatra nebo. Drevni astronom pored ijih je nogu lealo pseto. Preosmo i tu granicu. Prvi put. Kapija je predstavljala neosvojivu branu izmeu nas i
27

Koevih, i mi smo s proljea i u dugim zimama mogli samo sanjariti o tome ta se sve krije u toj kui. Bio sam uzbuen. Dvorite je prostrano. Noge su nam propadale u staru, gnjilu, sasuenu travu. Uz ogradu je rastao repuh, okolo divlja kopriva i nekakve cvjetnjae nad kojima su ljutito zujale pele. Sjenka velikog brijesta se pomjerila. Kretali smo se omaijani. Najzad smo stali pred Koeve prozore. Iza njih je bila tama. Nekad su preko ovih okana, za sunana vremena, bile navuene aluzine. Dva stakla su razbijena. Otud je, inilo nam se bila stud. Sestra me uzela za ruku. "Da ne ulazimo?" "Uimo", rekao sam. Kua je bila otvorena. Kad smo gurnuli ulazna vrata pala su. Digao se oblak praine. Sestra se smijala. I ja sam se nasmijao. Kosa nam je zaas pobijeljela. Zakaljao sam se. Dugo smo lutali praznom kuerinom. Tek na spratu naosmo razvaljenu stolicu za ljuljanje, a u jednom zaklonitom sobiku smjetena je razmontirana "Singerica". U hodniku, pretjerano dugom, tijesnom i zaguljivom, po zido-vima su visile neije slike. Jedna od njih je prikazivala starog Koa u mlaim godinama, a druga njegovu enu. Sestra je sjedala na onu pokvarenu stolicu, njihala se i uzvikivala neto. Njen glas je neprijatno odjekivao. Kasnije smo od majke saznali da su Koevi odvedeni u logor, u daleku Poljsku, i da ih ne treba oekivati. Grad se uutao, umrtvio. U podne jeknu zvona sa naih crkava, zaklate se u velikom luku, zacijuu, zabruje, dignu se ti zvuci i preplae jata golubova, a onda tiina postane vea i tea i grad potone dublje i u nama se probudi potisnuta strava da ivimo u praznini, da se u njenom bezmjerju i sami gubimo. Zbijamo se. utke. Veliki sat iza naih lea pokazuje neko nemuto vrijeme. Vee je. Opet emo gledati ono drvo u polju to se crni na mjeseini. Kao usamljen ovjek.

NARANDA Ne mogu da spavam. Ve zimskim nebom oglaavaju se jata divljih gusaka. Pirne vjetar. Stakla zacvokou i zavjese se pomjere. Davno je prola pono. Moj nemir se, iz jeseni u jesen, sam od sebe, obnavlja i vaskrsava nesmanjenom estinom, praen onim istim strahom, onim istim osjeanjem izgubljenosti. Svijet iza nae kue nije bio
28

prostran i ja se, u pozno doba, nikako ne bih mogao snai u njemu, mada sam ga, donekle poznavao. Sve se mijenjalo. Stvari su se preobraavale. Postajale tue. Neke su se smanjivale, druge razrastale, gubile oblike i svoje prave dimenzije, a ono to je jo u sumraku posjedovalo granicu protezalo se i bilo spremno da me, nemonog i nezatienog, proguta. I niko za to ne bi znao. Drhtao sam. Bilo mi je dvanaset godina i svijet se u mojoj mati pretvarao u opasnost kojoj je nemogue pruiti otpor. Svuda su posijane zamke. Gdje se osloniti, kuda pobjei? Tu negdje, skriveni tamom, ivjela su i njih trojica: doljak Mrkoje Mari sa svojim sinovima Nastasom i Blagojem. Oni su u vili izgnanog susjeda Kaliha. Dizao sam se. Teturao sam tijesnim prostorom nae sobe. Dolazio do okna i pripijao se uz vlano staklo. Napolju nieg nije bilo. Pusto i mrtvo. Blato, povaljano lie to kaplje sa oraha, a tamo, preko krovova okolnih nastambi, na brijegu, pravoslavno groblje i naa kapela, koja je ostala netaknuta bombardovanjem. I u njoj plaminja svijea. Svake noi. Kao da i taj plamiak govori da minulog rata nismo svi odvedeni u Jasenovac, da nismo zatrveni, da nas ima i da e nas biti i da je Viktor Guti uzalud vikao kako bi svako nae uvo trebalo gvozdenom metlom iz Banja Luke iistiti. Jeste, tamo je negdje, u onom crnom zidu tame, Kalihova kua i u njoj stariji Mrkojev sin Nastas. I on e, ve sutra, kazati: "Vrati moju narandu! Ukrao si!" Ne, nisam ukrao! A ta sam uinio? Nije mi jasno. Ali nisam ukrao. Nisam! apui ove rijei, izmrcvaren, gotovo jecam. Niko ne uje. Dobro je to me niko ne uje. Smrznut, sa glavom punom haotinih misli, vraam se Jeleni, svojoj sestri. I varljivoj sigurnosti to je osjeam pored nje. Zaspao bih tek neto prije osvita... Kad sam ispuzao iz rova, kia je prestala. Vjetar je jeao sa Banjalukog polja, ujednaeno i neveselo, pomijean sa umom Vrbasa, koji je i ove jeseni morao biti mutan i opak, pronosio je izvaljeno drvee, podavljene pse, volovske rogove, sanduke u kojima je bila "Unrina" pomo, daske... No, sada nije po pliacima valjao izginule vojnike, ljemove, izme, razvaljene cipele. Rat je, doista, proao. Zguren, brzo sam se odunjao iz Borika. I Nastas je otiao. Ruke su mi bile mokre od njegove narande. Pitao sam ga: "ta je to?" Nastas je stajao kod zida jevrejskog groblja. Bio je ogrnut novom kaba-nicom kakvu je nosio i njegov otac. To su dobijali iz Ministarskog magazina, bez plaanja, prema potrebi. Oni su to mogli i u ono alosno vrijeme kada se na sve strane gladovalo. "Naranda", rekao je Nastas i otvorio aku. Na njegovom dlanu je stajalo neto uto, okruglo.
29

"Naranda. Jede li se?" "Jede. Oguli koru, pa jede." "Gdje raste ta... naranda?" "Uz more. To veli aa." "A otkud tebi?" "Imam. Nekoliko gajbi. Iz Magazina..." I tada se desilo ono najstranije. Ni danas taj svoj runi gest ne umijem objasniti, kao ni onda, one 1946. godine. Tek: halapljivo sam zgrabio tu narandu iz Nastasove ruke! Razjapljenih usta i rijeen na bjekstvo do posljednjeg daha, potrao sam prema borikim rovovima. Da li je Nastas krenuo za mnom? Da li je viknuo, zaplakao? Ne znam. Uvukao sam se, duboko, u posljednji rov. Tresui se, prokisao, noktima sam oljutio narandu i zagrizao! Nikakvog uitka. Bila je kisela... Mislim da sam tu prvu vee spavao vrsto i dugo, no ujutru me, dok sam prolazio pored bive Kalihove kue, proe prvi i nepoznati strah. Veliki Mrkoja, u vojnikoj bluzi, razdrljen, maljavih prsa, u vojnikim cipelama, stajao je pred otvorenim ulaznim vratima. Bio je snen i podbuo. O pojasu mu je visio "Brauning", pitolj od koga se, kau, ni u kancelariji nije rastajao. To mu nije smetalo da u slubi napreduje. Iz Narodnog odbora je preao u drugu zgradu u kojoj su bili vii slubenici, i ja sam ga ve nekoliko puta sluao kako sa sveano ukraene tribine, ispred slika, transparenata i barjaka, govori narodu okupljenom za neku od radnih akcija. Teko je drug Mrkoje govorio, jo tee je itao, ali smo mu otvoreno klicali izbacujui u oduevljenju smi-ljene parole... I sad je taj isti Mrkoje stajao pred kuom, dok urim u kolu da ne bih okasnio na dizanje pionirske zastave u kolskom dvoritu i obavezni pozdrav uz prislanjanje pesnice na elo. Mrkoje me, onako otekao i mraan, pogleda sa stepenita, kroz ve gotovo razvaljenu Kalihovu ogradu, pored koje su se vukle njegove koze. Noge mi se podsijekoe. inilo mi se: strani Nastasov otac me slijedi onim svojim u glavu uvu-enim a opet tako hipnotiki prodornim oima kojima nita nije moglo izmaknuti. Da li e, ovog asa, budem li potrao prema domu ratne siroadi "Rada Vranjeevi", prema onoj sumornoj kuerini meu kestenjem da li e se Nastasov otac proderati za mnom: "Gdje je naranda?!" Ni stajati ni pokrenuti se s tog prokletog mjesta. Bio sam prikovan za Mrkojeve oi. Prolazili su nekakvi ljudi, zvonila je crkva, kasnio sam u kolu, ali nikud se, uprkos svemu, nisam micao. Iz paralizovanih prsta mi je najednom ispala torba, zapravo stari ruksak u koji sam trpao knjige, i ja je nisam mogao dignuti, jer su me i dalje slijedile Mrkojeve oi. Siao je niz stepenice, proao pored obijenog vodoskoka u vrtu, zatim se uputio stazicom izmeu imira. Moj strah se nije smanjivao, ali ni pove-avao. Bio je nepromjenljiv. Mrkoje sa zemlje die tapi, tromo odgega do koza i, mrmljajui neto valjda psujui otjera ih iza
30

kue! Predahnuo sam. Nije krenuo prema meni! Zgrabio sam ruksak sa knjigama. Nastasov otac mi je jo uvijek bio okrenut leima. Sumanuto sam jurnuo Gundulievom ulicom, pored sirotita, pa preko blatnjave njive, razgaenog busenja, isjeenih kukuruza. Bjeao sam slijepo, nasumce, bilo kuda, pored kapije iza koje su etale asne sestre i najzad sam se obreo u nepoznatom, daskama omeenom prostoru, gdje su kisnuli dijelovi razmontiranih ili havarisanih teretnih automobila, "Fordova", "Praga" i "Dajcova" to su leali, kao mrtvaci, izvrnutih tokova, tamnih prozoria, s provaljenim karoserijama. ta je ovo?! Prema meni je koraao ovjek u masnom kombinezonu, s velikim francuskim kljuem. Iz kamiona koji je bio povaljen uz plot iskoi epavo pae i, u strahu od mehaniara, skiei, provue se izmeu rastavljenih dasaka. "ta trai?" "Nita." "Gone li te?" "Ne." I proe pored mene ljapkajui po blatu, polako, prema nakrivljenoj baraci gdje je, izgleda, spremite alata. Ostao sam, napokon, sam sa sobom. Srce mi je tie kucalo. Vjerovatno me umirio ovaj lijeni i gotovo pospani mehaniar, i svojim kretnjama i glasom u kome je takoe bilo te letarginosti, bezbrige, duga vremena i odlaganja. Okrenuo sam se. Ulica iz koje sam, bez-glavo i nenadano, upao ovamo, bila je pusta. Nikada nisam bio u njoj. Nema drvea. Iznad niskih potleuica u kojima, inilo mi se, niko nije ivio, uspinjao se toranj na ijem je vrhu blistala kula od mjedi. Pod limenom strehom sat. Pokvaren. Moda ve niko i ne zna otkad stoji? Nikud nisam urio. Zadocnio sam na dizanje zastave, a takav pionir nije ni za kolu. Taj dan sam proveo u lutanju gradom. Bazao sam kroz park, u kome je ponovo postavljen spomenik Petru Koiu, izleavao sam se na hladnim i blatnjavim klupama, sluao sjenice to su, naeurene, lijetale izmeu pocrnjelih kroanja, a onda gnjurao ruku u zagaenu vodu ribnjaka iz ijeg se kruga dizala mahovinom obrasla fontana. Zurio sam u pljesnjive ornamente na toj fontani, u izbeene maske upljih oiju, u planu grimasu razvuenih usta, iz kojih je i sad curila prljava voda i padala u ribnjak, monotono, kap po kap... Izaao sam na glavnu ulicu. Pred hotelom "Palas" sve je bilo pusto, tek poneki prolaznik bi minuo pored mene, prema Ferhat-painoj damiji ili drugi, u suprotnom pravcu, prema zgradi narodnog pozorita. Izvrnuta su aava reeta, naputeni stolovi za kojima stoje prodavci i viu: "Vru maron! Kupite vru maron!", i ja se otirem o sive i beskonane zidine izranavljene mecima, zidove iza kojih nema nikog, ili se tek useljavaju seljaci iz oblinjih sela, pa sa Vrhovine, iz Lijeva, od Gradike. Tiina je. ini mi se da i sad ujem kapanje one vode iz fontane u parku, iz onih ogromnih usta to cvile, neprestano, i ljeti i zimi. U visini se oglaavaju
31

divlje guske postrojene u onaj svoj bezgreni klin. Odlaze guske nekud, u maglu, bespua, studeni... Kao da se ova tiina raala iz mene, zatim plavila grad i zavijala ga u mrene, bolesne neke sate, glavinjanja, oaje... I ta tuga se prenosila na okolne stvari, kue, drvee na sve se prenosila, u svemu ivjela, bezglasna, umrtvljujua. Nakon susreta s Nastasovim ocem, i uzbuenja koje je izazvao, bio sam prazan, utuen. Obuzimala me ravnodunost. I tjeskoba. Bjeao sam od Nastasa i njegovog oca. I bive Kalihove kue. U igri bih se, najednom sasjeen, ugledavi Nastasa u jo jednom novom odijelu, skri-vao iza jevrejskih spomenika, ili bih se, naprosto, povlaio kui. Bezobzirno, ne osvrui se na one koje sam ostavljao, iju sam igru kvario. Nisam se toliko plaio Nastasa i njegovih teakih etvrtastih ruku. Bojao sam se mogunosti da e me tuiti Mrkoju, da e me njegov otac negdje saekati, a onda onda ne znam ta bi se sa mnom zbilo! "ta ti je?" budila me sestra iz te neobine zamiljenosti. "Nita", odgovorio sam, a upravo tog asa sam pretresao dananji susret s Mrkojem. Vidio sam ga, i ruksak sa kolskim knjigama mi je opet ispao iz ruku. Proao je pored aka koji su avrljali trotoarom i zaustavljali se pred slasti-arnicama nekadanje Pokrivene arije. Sreom, proao je u automobilu, onom sivomaslinastom "Landroveru", kojim ga je ofer dovozio kui. Moda me nije primijetio? Tjeio sam se. Ali, ako me i sutradan zatekne na istom mjestu, moja slutnja e se pokazati opravdanom: prati me! Grubo e me uvui u automobil i upitati: "Ti si onaj to otima narande?!" "Neto te mui?" upita me sestra i kleknu uz stoi na kome sam pisao zadau. "Ne... nita mi nije." Nikom se nisam povjeravao. Znao sam da je moja krivica velika i da se nikakvim razlozima ne bih mogao opravdati. Spaavali su me tek trenuci igre, onaj slatki samozaborav to ga je ta igra donosila. Preputao sam se njenom trajanju i zanosu, meu drugim djeacima, no, bilo kada i ne birajui as, ta snovita kula koja mi je pruala utoite, bezduno je razarana. Okupljali smo se u Boriku. Ve je zapao dubok snijeg. Oca su u to vrijeme hirurzi uputili na jo jednu operaciju ranjene noge, sada u Trogir, u bolnicu koja se nalazila negdje na breuljku, nad samim morem. Tako nam je pisao, a jednom smo dobili razglednicu tog dalmatinskog grada, kolorisanu fotografiju koja je u nama pobudila divljenje i enju za suncem. I ta neznatna podrka, taj posljednji oslonac na koji sam u strahu od Mrkoja raunao nestao je. Pomiljao sam da sve kaem ocu. ak sam kovao i plan da me on jednog jutra provede u kolu istim onim putem kojim sam uvijek iao pored Kalihove kue, jer sam, strepei od Mrkoja, kriom gazio preko njiva, tako da sam esto kasnio na dizanje pionirske zastave, ili sam dolazio mokrih nogu, skoanjen od studeni. Ali, moj plan je nepredvidivo propao... Otac je bio veoma daleko. Igra bi me odvodila od mornih misli o mome grijehu. Od snijega smo dizali visok bedem, zbijali ga nogama, na zaravanku. Taj zaklon nam je bio
32

potreban u najavljenoj borbi izmeu nas i djeaka iz Jeli-polja, tog susjednog tabora u kome smo imali tekog, lukavog i nestrpljivog protivnika. Iznenadiemo ih. Zatim e im, kao i drugim zarobljenicima, biti pripremljena zasluena kazna. "Bio sam kod Nastasa", najednom kae Filip, krupan i snaan djeak, na voa. "I?" pita Mladen, onaj boljeivko to se vrtio oko mene. "Da zna! Dobio je kinoprojektor! Malu aparaturu... Zamraio je sobu i na zidu su se pojavile slike sa vojne parade u Moskvi! I Staljina smo posmatrali..." "U boji?" "U boji!" Nastas! i grudva snijega, sa kojom nisam znao kud u, topila mi se u smrznutim rukama. Da li je spomenuo narandu?! Ako jeste, zato Filip uti? Ne eka li Nastasa, pa da me zajedno odvuku Mrkoju? Od igre vie nije bilo nita. Isputao sam snijeg i bjeao kui. Zatvarao sam se u praznu oevu sobicu. Padao sam na krevet na kojem je nekad i on leao i, inilo mi se: udiem miris njegovih ruku, ujem oev duboki i napukli glas, onda bat njegovog tapa kojim se je podupirao od prole godine, od rata. Otvorio bih oi... Ne, niko nije koraao hodnikom, bio sam usamljen, u polumranoj i kao suenoj sobici, tu, gdje je otac, ekajui rjeenje za penziju, popravljao tue satove za neznatnu naknadu, koja nam je ipak pomagala da ivimo. A vjerovao sam, naroito u ovakvim asovima, da bi me oevo prisustvo lijeilo. Mogao bih da kaem i Nastasu i Mrkoju, i cijelom svijetu: "Imam oca on e me braniti!" No, sve te slatke iluzije su se brzo razbijale. Bio sam pritijenjen vlanim polumrakom, iza prozora su lijeno letjele vrane, javljala se crkva, negdje lajalo i zavijalo pseto, a ja bih se, po ko zna koji put, osjetio naputenim, opkoljen opasnostima kojima nisam bio dorastao. Kasnije bih, gotovo odumro, sluao glasove djeaka iz Borika. Meu njima je i Nastas. Svi mu se pokoravaju. Svi ga se plae. Najodanijima obeava da e pokazati kinoprojektor. Puu pred njim. Gledaju ga sa zaviu, moleivo. I Filip, kome u snazi nema premca, lano priznaje da je Nastas i od njega jai. Zato ga Mrkojev sin asti slatkiima kakve nikad nismo vidjeli... Oko mene se zgunjava sumrak. Predmeti u toj sjenovitosti postaju udesno meki, bez bridova, gotovo rastvorljivi. Gledam u oevu sliku na suprotnom zidu. Gledam ga kako se smije pred radnjom pokojnog kamenoresca Karla gledam ga, i plae mi se! Ne znam zato, ali, sada bih se zavio u klupko i zaridao. No, uzdravam se. utim. Gledam oevu sliku i utim... Od munine me spaavala sestra. U neko doba bi ula u sobicu. Izvodila me na prozor. I priala o svemu to bismo sa prozora mogli vidjeti. Dosta je izmiljala. Ali, znao sam da to ini kako bi me tjeila. I to je bio znak njene ljubavi. Sanjao sam Mrkoja. Gonio me, nianio iz onog svog "Brauninga" i, dok padam pokoen metkom, iza mene se
33

razlijee smijeh tog gramzivog seljaka, smijeh pomijean sa Jeleninim jaukom i ja padam u nekakav jarak, dugo padam i svega sam svjestan. Oko moje glave tutanj neijih nogu, zatim blijeda lica to se nadnose nad mojim tijelom... i ja se naglo budim! "Jeao si", kae sestra milujui me po oznojenom elu. "Runo si legao..." "O", ustaje majka iz svog kreveta. "Tebi je zlo, dijete. Donesi mu vode." Pijem vodu i ona me, doista, oporavlja. Vraam se svijetu oko sebe. I dubokoj, mirnoj noi. Nita se, u stvari nije deavalo, nita pomjerilo sa svog mjesta. Zvonio je stanini signal na Predgrau. Neka lokomotiva je manevrisala kolosijekom, pa bi pisnula i zakloparala tokovima i, znam, sad se oko nje diu oblaci pare. Ta maina e, u osvit, povui putnike u Prijedor. Ovim vozom sam, davno, zajedno sa sestrom putovao naoj tetki Vasiliji. U kolu sam odlazio loman i kao bolestan. Cijelo proljee sam zaobilazio Mrkojevu kuu. I naredno ljeto. Otac se vratio. Ali, on me nije mogao braniti. Leao je. Rana na njegovoj nozi nije zacjeljivala. Samo je bila jo vie otvorena. Rekao je da mu je i kost okrznuta i da vie nee biti lako, ali osmjehivao se, blijed, gotovo proziran i sa nekom toplom svjetlou u oima sve e se dobro svriti, ozdraviu, sigurno u ozdraviti. Jednog dana u uzeti i svoje dlijeto. Mirko e i tad mi je namignuo zajedno sa mnom zidati radnju iza kue. Veliki e to postati majstor. Umjetnik! No nije ozdravio. Ni radnju zidao. I ja sam ivio sam sa svojim strahom. Vremenom, i taj strah se pretvorio u tugu. Zbog jedne narande, zbog Nastasa, Mrkoja i dugog siromatva u kojem smo trajali, koje nas je satiralo. Ne znam gdje je Nastas. Ne znam gdje je njegov strani otac. Tu je, jo uvijek, i to dobro sauvana, kua izgnanog starojugoslo-venskog kulaka Kaliha. U nju su se, na smjenu, useljavali slubenici, pa kad dobiju vii poloaj, preputaju je onima ispod sebe. Mnogo je vremena prolo od onog dogaaja u Boriku, a u meni se nita nije promijenilo. Kad sam, kao student, posjeivao bolesnu i usamljenu majku i tad sam pored Kalihove kue sa zebnjom prolazio. I noas, dok se zimskim nebom oglaavaju jata divljih gusaka i dok vjetar pomjera zavjese, u meni se, sam od sebe, obnavlja taj davni strah... Kad u ga pobijediti?

34

JEDNO DRVO Mislim da sam prestao biti dijete onog dana kad su oborili drvo. Ne znam u koje doba se to desilo, ni ko ga je posjekao, ali u zamorno avgus-tovsko popodne vidio sam s prozora nae sobice: na pokoenoj njivi leao je crn i ogroman trup. "Boe!" oteo mi se uzdah dok sam se, jo znojan od igre na vrbaskoj obali, primicao oknu. "Ono drvo je oboreno!" Niko me nije razumio. Sestra je zamiljeno krpila svoju okraalu suknju, majka je bez rijei nastavila prenositi nekakve sitnice iz hodnika u kuhinju, i ja sam, kao oamu-en, ostao preputen vlastitom udu i otkriu. Drhtao sam. Koljena su mi kle-cala. Prozoru sam privukao stolicu, utke, vie nikom se nisam obraao, kao da je kua bila naputena, susjedne nastambe, pa i itav grad nekud iseljeni. Na svijetu smo, izgledalo mi je onemoalom i potitenom, postojali samo ja i ono drvo. Vanije od drugog drvea. Drvo mit. Neko, vjerovao sam, besmrt-no drvo. "Tamo", govorio je otac gledajui u beskrajna povjesma magle, "tamo emo, pod ono drvo, prenijeti alat." Sve sam znao. Dovoljno je bilo da tu, bdijui uz njegovu postelju, sklo-pim oi i ugledam cijelu klesarsku radnju. Gradiemo je od finog kamena, ni glomaznu ni tijesnu, upravo takvu da se u njoj mogu kretati dva majstora, a da i muterijama bude ugodno. Desni dio radionice, onaj do proirenog gotskog okna, bie namijenjen za skice i projekte. Tu e naruilac moi popiti kafu, a pred njim e biti razastrta mapa spomenika, od zamanijih skulptura do neznatnih ploa s imenom, datumom roenja i smrti, moda s fotografijom i lepravim krokijem na prednjoj strani sve e to muterija moi da bira, da se opredjeljuje. Nee naa radnja ni po emu liiti na one uboge izbe pred kojima kisnu spomenici i raspada se materijal i sama e predstavljati malo umjetniko djelo. "Ne moe se postii neto vie", nastavljao je otac spu-tajui umoran pogled na moje lice, "ako se ne prepusti dlijetu. A ono govori! Opominje. Dlijeto je, Mirko ivo! Ima srce, duu sve je u dlijetu. Vidim: ima moje ruke. Savitljive. Podatne. A jake..." Brzo je malaksavao. Iz svojih sve tanjih i blijedih prsta isputao je moju ruku. Glava mu je padala na uzdignut jastuk, u duboku sjenu za prozorom, i ja sam se gotovo naprezao da je razluim od polutmine u kojoj se gubila. Smijeio se. Uvijek. Usne su mu bile beskrvne, no uprkos tome, s njih nije silazio taj smijeak pun nekakve nade koja se i u mene prelijevala. U tekim trenucima kad se jedva pokretao i kad su bolovi u ranjenoj nozi prelazili granicu mirnog trpljenja on bi i tad nalazio snage da nas ne alosti. Nije se zaputao. Dani su bili tmurni. Padale su monotone kasnojesenje kie, no otac bi zamolio da mu prineseni lavor, pribor za brijanje i nasapunjenu etku, dok bi Jelena drala malo okruglasto zrcalo. "Sve e ovo proi. Ozdraviu. Sigurno u ozdraviti." Vjerovao sam njegovom apatu. "Navij satove", rekao bi poslije nastupa prvog i opakog jutarnjeg kalja, koji ga je runo potresao i kidao. Dizao se i svijao u krevetu. "Zato?"
35

"Navij. Volim sluati satove. I veliki i mali navij!" Ti satovi su stvarali pravu larmu. Kucali su neujednaeno, pa me ta nesloga u pokazivanju vremena uznemiravala. A onda bih se i na to privikao. Kasnio sam u kolu. Morao sam biti uz oca. Nita mi nije bilo vanije od tih bdijenja, od onih sitnih ali rado obavljanih usluga koje sam mu mogao initi. "Satovi...", rekao bi, ponovo se osmjehnuvi. Snebivajui se, pratio sam njegovo uivanje u radu skrivenih aparatura. ta je predstavljalo? Nikako to nisam mogao odgonetnuti. I ne alei, u dugim intervalima zamiranja svakog razgovora, i mene je tiskalo u to svoje neobino vrijeme. Nisam se snalazio. Tonuo sam kao na neko dno. Iznad mene se gomilala voda, prozirna ali nemjerljiva, i vie nita ne bih primjeivao od svijeta kome sam donedavno pripadao. Oko mene se irila tiina, neizdriva, apsolutna. Mijenjao se prostor. Kretao sam se po nekoj pustari, sa krtim nagibima i uzdignuima zemljita i drugo mi nije preostajalo nego da se uurim, zgrim i sluam ipak neto sluam: oko mene huji vrijeme. ujem ga. Tee. Valja se. I pomjera sa sobom itave naslage zemlje, vode, dalekog rastinja, nekakve svjetove do kojih jo nisam dopro, no pouzdano znam da su realni, da postoje. Nije to misao o vremenu, to je vrijeme samo... inilo mi se da su ti otkucaji satova bili oev jedini stvarni razgovor i da njegovo i nae vrijeme nisu bila ista vremena. "Oprosti", rekao bi liavajui se neshvatljivog zanosa, "Satovi... Satovi su krivi..." U neko doba bi zamolio da iz ormara iznesem "nae papire", kako ih je uvijek nazivao. A ja sam jedva ekao taj as! Sad e nastati, znao sam, oni neponovljivi trenuci meusobnog uvaavanja, sitnih ispravki i bezbroj puta ponavljana, a nikad dosadna objanjenja gradnje nae budue radionice. Nad njenim vratima e biti uklesano oevo i moje ime. Njega e dok potpuno ne ozdravi, zamjenjivati neki majstor. Napolju je neprekidno rominjala kia. Nagnuti nad papirima, uzimajui jedan od drugoga olovku i upirui sad u ovo sad u ono, zaboravljali smo na neprijatne prizore kasne jeseni. Ti listovi na kojima je bio plan budue klesarske radionice, predstavljali su posebnu dragocjenost u kui. "Gradiemo je", najednom bi se okrenuo oknu, i odloio crtee uredno ih sloivi, "tamo daleko... u poljima!" "Gdje?" "Tamo, kod onog drveta... tamo, daleko..." Uzalud sam slijedio njegov kaiprst. Magla i kia su skrili ono bezimeno drvo, no ja bih ga, u silnoj elji da ga vidim, doista i ugledao: golemo je bilo cijelu e nam radnju tititi sjenkom! Onda bih, smoren kiom, satovima i napornim izuavanjem plana, zaspao pored oca. Nije me budio, jer ne bih dugo spavao. Dizao sam se iz bunila. Teturao bih pored neobino izraslih i kao potamnjelih stvari i osjeao da je ponovo proao dio nekakvog tueg i nijemog vremena. Poetkom zime zanimanje za satove je naglo opalo. Mogao je, sve dok daleko i ledeno sunce ne pree zenit, leati u tiini. Nije mu smetalo to sveprisutno mrtvilo. Deavalo se, iznenada, da tvrdo zaspi usred razgovora o klesarskoj radnji koju emo zidati pod onim drvetom
36

to ga je zatrpavao snijeg. Crte mu je ispadao iz ruke, usta ostajala poluotvorena, s neiskazanom milju koja bi, sigurno, upotpunila projekat, dodala mu neto vano, nesvakidanje. Lice mu je postajalo uto. Disao je ubrzano, kao da u sobi nije bilo dovoljno vazduha. Umjesto da ga lijei i okrepljuje proljee je oca neprijateljski doeka-lo. Slabio je. Svakim danom je bivao sve krhkiji, utljiviji, nepominiji. ini-lo mi se katkad, dok sam ga zadihanog i vrelog uspravljao na jastuku da bismo gledali ono daleko drvo ve u beharu da je providan! Kroz ruke, kroz lice, kroz otkrivene grudi mu je prolazila prejaka aprilska svjetlost... Ono drvo, ogromno i jo mlado, crvenkasto je beharalo. Jabuka? Ne, to moda nije bila jabuka. Ni otac ni ja nismo znali kakvo je ono drvo, ni ije je. ivjelo je nekako izvan pejzaa koga je krasilo, izvan tamne periferijske slike s kojom nije imalo gotovo nieg zajednikog. Majka je prestala odlaziti na posao. I sestra u kolu. U kuhinji je bilo tuno. aptalo se. Kad bih uao, zautale bi ili poele razgovarati o neem sasvim drugom. Osjeao sam to. I vrijealo me. Svud je vladala nekakva skamenjenost, kao da se ni sestra ni majka nisu osvrtale na proljee, na ljepotu kojom smo bili okrueni. A u naoj kui, izuzev alosti, nieg nije bilo. Prema meni su se udno ophodili. Pazili su me. Gospoa Kristina bi me stavila u krilo, pogureni Petar bi me pogladio po tjemenu, a to bi majku, iznenada, toliko rastuilo, da se neprestano zaklanjala, uzdiui. Nisam volio ni tu panju. Slutio sam: iza nje se krilo neto veliko, to nisam smio saznati, to ne bih mogao shvatiti. Otac je umro neujno. U snu je umro. Samo su ujutru satovi utali. Ogledala su bila prekrivena crnom tkaninom. Izgledalo je da je otac zaspao, i probudie se, svakog asa, i kazati, osmjehnuvi se: Donesi nae papire... navij satove... kako treperi ono drvo... tamo daleko, u poljima... vrijeme uje li kako protie vrijeme... ruke su ti savitljive, podatne a jake dobar e biti majstor... vjetar kao da se nikad nee zaustaviti taj vjetar... Oca nije bilo i ja sam ivio s onim drvetom. Drvo je procvjetalo, izlistalo, pod njim su se katkad grlili ljubavnici, kiilo je i drvo se stresalo, zatim mu se u kronji zaplitao mjesec, i ja bih, snatrei do u duboku no, mislio o oevom izenenadnom dolasku, o naim projektima, o buenju jednog ivota koji je tek zastao a nije mrtav, i ne moe umrijeti. To drvo je bilo utjeha i razgovor u samoi i, inilo mi se: dok je ono u polju, nita se nije dogodilo, sve je isto, preda mnom je nada sve je na dohvat ruke... I sad: na pustoj i pokoenoj njivi leao je crn i orgoman trup onog drveta! Ne znam koliko dugo sam ga gledao, koliko mi je trebalo da shvatim da otac nee doi, da je klesarska radnja prela u daleki i lijepi san, da su oni papiri sve ui, da je vrijeme prolo, da vie nisam dijete.

37

JON Najzad, i to se moralo desiti. Stao je nasred sobe, oborene glave, s rukama na leima, i stalno se, kao po nekakvom ritmu, klatio pred oknom, i gotovo nita se od njegovog golemog tijela nije vidjelo. Sunce je ve zalazilo. U ovo doba je bilo ljepote i u naoj kui okrenutoj zapadu, no Jon je i tu kratkotrajnu ugodu naruio. Bio sam daleko od njega. Mada sam uo za Jonovu dobrotu, u meni je svaki mii bio spreman na skok prema vratima i hodniku, i niko to bjekstvo ne bi mogao sprijeiti. Motrio sam ogromne, etvrtaste Jonove ruke. inilo mi se da e tim rukama zamahnuti kroz vazduh, ne obzirui se na majku i dugogodinje drugovanje s ocem, i da e nepogreivo pogoditi ba mene ne izbjegnem li erupciju njegovog bijesa. Bili smo opinjeni (majka, s kaiicom u ruci koju je onako mahinalno drala nad oljom kafe koju Jon nije elio ni pogledati), i sestra, koja je zastala kod kredenca samo se gost i dalje klatio, kao da premilja ta e kazati, kako se obratiti majci, ili je ekao da srdba u njemu nadvlada dobrotu, da naini rusvaj i izae bez rijei objanjenja. "Znam", ree napokon smirenim glasom, prestavi se njihati. "Obren je imao zlatne ruke. to bi oima vidio rukama je stvarao! Bio je klesar kakvih je malo. A kad su mu oduzeli dlijeto i eki popravljao je satove! Eto, takav je bio... a ovaj Mirko", produi i ne osvrnuvi se, "nije naslijedio ni jednu od njegovih vrlina. Neka vie ne dolazi. Upropastie me!" "Ali..." majka se bojaljivo priblii Jonu. "Nita!" rekao je odmahnuvi rukom, i ve je krenuo prema vratima, namrgoen, crn, muniji nego to mi se inae inio. "Mlad je", rekla je majka gotovo potravi za Jonom, koji je bio neumoljiv. '"Nauie", mucala je stupivi u hodnik, zatim opet: "Mlad je", no Jon je zakoraio na dvorite jednako odmahujui kao da je tom kretnjom odbijao svaku mogunost dobroinstva, svaki pokuaj da se uputa u rizik s onim ko za neto nije bio stvoren, i tu se vie nita nije moglo uiniti. Nita! upravo onako kao to je i rekao. Majka je ostala na dvoritu, nijema, ukoena, pogledom ispraajui Jona, ovjeka o kome nam je otac mnogo govorio, njegovog prijatelja iz djetinjstva, naeg zatitnika u vrijeme crnih zimskih mjeseci kad su nemani kruile gradom i zobale sve nemono, pred silama prokaeno i gurnuto u provaliju iz koje nije bilo izbavljenja. I tada se odnekud javljao na aneo Jon! Na svijetu su, inilo nam se, postojali samo Jon i Klara Polak... Niko ga nije zvao, niko traio. Stizao je sam, u posljed-njem asu, kad je prijetila opasnost da e svi konci popucati i da e nas opta nesrea napokon i unititi. Kao da je bio u dosluhu s nekim ko je nad nama stalno bdio, brian, nepoznat a Svevidei, Jon bi donio neto novca i hrane. Malorjek, oslabio, s kolutovima pod oima, samo bi pruio to to ima, raspitao se za oca koji se ve dugo lomio po bosanskim umama, no nita mu nismo znali kazati. Od zalutalog u bezmjerje rata, od nestalog, od moda mrtvog nikakvog java. A od tog smo i strahovali. Jer, dopre li i apat o njemu, dopre li samo ta bi taj glas drugo mogao biti nego smrt, i to ona od najalosnijih: nema ga, zameten, izgubljen! Zatim bi se Jon s uzdahom digao, pomilovao sestru i mene i majci pruio ruku i rekao: "Izdri, Marija, jo malo, nee svi dani biti ovakvi, nita nije vjeno, pa ni ova nevolja,
38

vjeruj, a ponekad je i to dovoljno da bi se ivjelo..." I odlazio je. Majka ga je, svaki put jednako iznenaena, hvalila i blagosiljala, govorila je da i sestra i ja pamtimo ove Jonove dolaske, da ih nikad ne zaboravimo. I pomislimo katkad: nije svijet ba sasvim pust, nije sav u zlo ogreznuo Jon je u tom svijetu, i nije sam Jon takav, ima ih, jo ih ima! Njenom uenju nije bilo kraja. Jon je davno nestao, na ulici nikog nije bilo, u dvoritu, na izbujalim njivama iz kua. Majka je stajala, i stajala. Kao da e se Jon vratiti. I kazati: Mirko moe i sutra u radnju. Neka bude taan. Onaj kamion je u posve loem stanju. Moramo ga dovesti u red... ili je sluala zvona? Za nama su, onako dugo, tuila. Jon nee propasti. Kod onakvih ruku! Dovoljno mu je bilo da oslune rad svakog motora i da, nepogreivo, ustanovi kvar. U poetku sam se udio i divio preciznosti njegovih nesavitljivih masnih prsta. Tonuli su u komplikovani mehanizam maine, u njegovu utrobu, grubo a ipak nekako obzirno, gotovo njeno i kad bi se motor iznova oglasio, Jon se preobraa-vao u uho, osmjehnut, zadovoljan, trijumfujui u sebi, kao da je na noge digao ve sumrtva bolesnika koji mu je donesen na nosilima. Radi! apnuo bi znaajno diui kaiprst i namigujui Lovri i meni. Radi, kurvin sin sluajte ga samo kako fino radi! Morao sam stajati tu, kod kamiona ija je hauba bila otvorena, kod neke od tih krntija, na kii, po vruini, u rana jutra, i pratiti sve to ini majstor Jon, zanesen poslom i strasnim otkrivanjem gdje se to nalazio kvar, ta je zaustavilo neku pragu, epela, doda ili luksuzna kola koja su nam rjee dolazila. Mene je najvie gnjavilo dizanje vozila na "klocne", podvlaenje pod karoseriju, puzanje do motora dok je odozgo kapalo ljepljivo mazivo, uz stalna upozorenja nestrpljivog Jona: Bre! bre! Lovro je jo i mogao, i znao je odmah, gotovo naslijepo, pronai ono to je Jon zahtijevao. elio je da u motoru gledamo iv i savren organizam u kome je sve podjednako vano. Lovro se pred tim gvozdenim udovitima, koja su neprekidno pristizala zakrujui Jonovo dvorite i uski prostor pred radnjom, bre snalazio od mene i, to mi je bilo najudnije te starudije su ga interesovale! Sluao je majstora razjapljenih usta, ne trepui. Kad bi se ovaj, smoren i izmaltretiran, udaljio prema kui da neto pojede i popria s Katarinom, svojom uoljivo mlaom enom, Lovro bi se neprekidno vrtio oko kamiona, kao da e on pronai ono to Jon trenutno nije mogao. Zavlaio se pod kamion, provjeravao neto, zatim bi ispuzao sav pranjav, umaen, crvenih oiju i nabreklih ila po elu, otvarao je haubu i ponovo bi se zagnjurio u osjetljive opruge i njihovu tajanstvenu povezanost pokazujui mi ovo ili ono. No, ja bih se stalno osvrtao prema Jonovoj kui. Zanimalo me neto sasvim drugo: da li je majstor sjeo za sto, da li e tamo jesti i due se zadrati, kako bih otiao do zaklonitog kutka radnje, uzeo torbu u kojoj sam nosio sir i komadi kruha, ali i knjigu koja me je cijelo dopodne mamila k sebi, naprosto zvala iz one tame u kojoj je leala, baena, odloena za neko bolje vrijeme, ali nikad jednom za svagda. Ne! To se nije moglo desiti! Knjiga je mogla samo neto due priekati, mogla je u onoj zamraenosti amiti i po cijeli dan, ako bi se Jon kapricirao da do kraja osposobi vozilo, ili bi ga na to prisiljavao ugovor s vlasnikom, no ja bih je onda nosio kui, umoran ali i srean to u te veeri, do u duboku no, itati "Selo Stepainkovo", "Zloin i kaznu", "Idiota"... knjige na ijim su stranicama ivjeli ljudi toliko slini onima koji su mi bili bliski, da mi se na momente inilo da pisac poznaje Emu iz Beogradske ulice, samo da joj je
39

promijenio ime u Sonja, u Sonjeka, da je mislio na mua gospoe Kristine kad je govorio o onom zlosrenom Marmeladovu, a Foma Fomi, taj okorjeli i nepopravljivi prevejanac, koji mui ne samo generalicu u njenoj sopstvenoj kui i na njenom imanju, nego i sve njene roake, mui ih volebnom snagom svog udatva, pretvara ih u obine budale i svoje sluge, u ljude koji se najednom ne mogu snai tih i takvih Foma Fomia je bilo posvuda! I ja sam se snebivao nad tim knjiurinama, ofucanim, izlijepljenim, ivrljanim neum-jesnim opaskama, i pitao sam se diui glavu, zagledan u prozori: kako je sve to mogue?! Mora da je taj pisac bio ovdje, u Banjoj Luci, u Boriku, ivio je meu nama, onda samo zamijenio imena svojim licima, a mislio je na ovog i onog, na sve nas je mislio... Najednom bi me, zbunjenog, stala obuzimati strava, svijet se poinjao suavati, ljudi su bili tako nesreni u tom svijetu, jedni druge su gazili i nitili, a sve skupa ih je trebalo aliti. Nad svima se, kao tamno boanstvo, nadnosilo koato i paeniko lice pisca, i on je, pun samilosti i za rtvu i za onog ko kanjava, cvilio nad sudbinama tih ljudi u pometnji i haosu, i ja sam gledao ogromnu, crnu povorku kao pogreb koji pred naim oima tee i tee, iz dana u dan, iz noi u no, misteriozno, kobno, dosuenim i stoga jedino moguim putem... avolske spodobe su se sad, u ovo pozno doba, prokradale iz kue cerile se i u groznom hihotu nestajale po pustopoljinama, spodobe palih i ponienih, okrutno i nepovratno gurnutih u poroke i najrunije strasti i sve tu nekud gmie, bogoradi, proklinje, tepa, plai se, golo, nezatieno, samotno, ranjivo. To je taj svijet! I ja u njemu! I majka, i sestra, i naa tetka Vasilija... negdje je daleko, od majdanskih rupa, zavijao pas. Bila je no bez mjeseca, davljiva pomrina samo je u mojoj sobici gorjela sijalica... duvao je vjetar, na neijoj kui je ostalo otvoreno okno, i monotono je kripalo, zatim udaralo... i opet bi me spopadao strah od onog to e biti, i onog to je bilo a nije, jo uvijek prosvijetljeno mojom svijeu i jasnoom saznanja... Zaspao bih ne pogasivi svjetlo. Zaspao bih pored rasklopljene knjige, i majka me je, prvo bojaljivo, a onda sve glasnije, budila spominjui Jona i njegovo upozorenje da e me uzeti na zanat ako budem taan. Taan se mora biti! Gledao me onim svojim bezizraajnim i pepeljavim oima sputajui oljicu crne kafe koju bi, posjeti li nas, redovno ispijao. I onda kad nema nekog naroitog posla, naglasio je Jon, i onda se mora biti taan! A automehaniari su takvi: posla uvijek ima. Auta je sve vie. Automehaniara malo. Nas, starih, pogotovo. Ljudi u nas imaju povjerenja. I zato, ako je kvar, vozi Jonu, taj e ga otkloniti! Klimao sam glavom. A ni u snu nisam sanjao da u biti automehaniar, no, ako je otac nekoliko dana pred smrt zamolio Jona da me primi u svoju radnju i ako je garantovao za mene, onda se tu nije imalo ta prigovoriti... "Ti kunja", ree mi jednog dana iznervirani Jon kad sam mu, podvu-enom pod dajcem, umjesto alatke koju je traio pruio drugu. On ju je zatim vratio ponavljajui koja mu je potrebna, a ja mu opet dao neku desetu, i tad je Jon, blijed i gotovo drhtei od bijesa, ispuao ispod kamiona i energinim korakom zaputio se u radnju iz koje sam uzeo ono to mu je potrebno. "Spava", viknuo je. "Ti ovdje stalno spava!" Jeste, to mi je rekao Jon davno, kad je iza radnje procvjetao golemi jasmin, itavo jasminovo drvo koje se jednim dijelom nadvijalo i nad limenim krovom straare i cijeli taj ubogi ambijent ukraavalo jednim neoekivanim detaljem. Tu sam, u jasminovoj sjenci, itao knjige.
40

Obino, bio bi to roman nad kojim bih prethodne noi, ustravljen, jedva zaspao. Donoenje knjige u radnju trailo je od mene i izvjesno lukavstvo. Spremala me je majka. U torbu je trpala komadi kruha i sira, a ja bih se, neoeljan, svaki put vratio s praga sa isprikom da sam se zaboravio poeljati, i zaista bih se poeljao, ali i u torbu ubacio knjigu! Stalno se ponavljao isti nesporazum izmeu mene, majstora Jona i pri-ljenog i odanog Lovre, koji mi nikad nije nanio zlo, ali me nije ni shvatio, kao ni ja njega, ni Jona, ni majku, ni oevu elju da me prihvati njegov prijatelj i od mene naini automehaniara iji e se poslovi mnoiti, a s njima i novac, s novcem slava i srea... Stalno se to ponavljalo. Majci nita nisam govorio. "Ulazi." "Molim, majstore"? "Ulazi!" "Gdje, majstore?" "O, gospode boe, pa o emu ja cijelo vrijeme ovdje govorim?!" "O emu, majstore?" I tad bi se, ne mogavi vie izdrati, i debeljukasti Lovro nasmijao. Glasno. On, koji pred majstorom nije smio izustiti ni rijei glasno se smijao, crvenio u licu, utirao suze i gledajui u Jona oekivao ta e sad uiniti sa mnom. No Jon je u prvo vrijeme preko svega brzo prelazio. Kao da je to bilo samo asovito nepodudaranje njegovih i mojih misli, ali smo ipak bili obuzeti istim problemom: havarisanim kamionom, vozilo koje je trebalo vaskrsnuti iz mrtvih, jer je taj lom kod Boca bio strahovit. Da je dovuen u radnju kao ogromna ulubljena konzerva i o tome smo mislili. Kako i ta initi? Moda sam ja mislio o dinamu i elektropokretau, a Jon o usisnom kolektoru ili o nekom drugom nastradalom ureaju, i u tome je, samo u tome, bilo nae razmimoilaenje. Zato je majstor pratao. I u prvo vrijeme prelazio preko svega, nonalantno, obraajui se Lovri, koji je u svakom momentu bio blii njegovim mislima i poslu u ijem je obavljanju postojao redoslijed. Ali sad se, prvi put, Jon ne odmie od mene. Bio je veoma umoran. Rad na dajcu nije zahtijevao samo veliku vjetinu u otklanjanju kvarova, nego u fizike napore koje nije mogao podnijeti samo jedan ovjek. Jonove ruke su visile, s njih je kapala mast, i po licu je bio umrljan, i po elu, bio je sav znojan. "Ulazi u kabinu!" "Odmah, majstore." "I dosta tog zavitlavanja!" "ujem, majstore." "Vraga ti uje"! odmahnuo je rukom u kojoj je drao krpu. "Provjeri signale. Vidi ta je s konicom". "Dobro, majstore." "Tu su defekti. Otkazalo..." U kabini je bila nesnosna sparina. Kao da se sva jara tog dana zavlaila upravo ovdje, a njeno prisustvo, koje se niim nije moglo ublaiti, smrad razliitih i razlivenih maziva pojaavao je do munine. Vrtio sam se oko tih naprava koje je spomenuo Jon, ali nisam znao ta da radim.
41

Okretao sam volan tamo-amo, zatezao konice, traio signalizaciju, ali nisam bio siguran ni gdje se ta nalazi ni ta to Jon u stvari od mene zahtijeva. Poeo sam se znojiti. Zamastie mi se ruke. Po izlupanim staklima puzilo je nekoliko lijenih muha. Onda bi po koja od njih, preplaena, zazujala nad mojom glavom i kao omaijana padala mi na lice, u znoj koji je tekao. Branio sam se, no muha bi se samo pomjerila i krenula u pravcu oka. Munina u kabini je rasla. I jara. A ja nisam pogaao ta Jon od mene trai i gdje se ta nalazi u ovoj rasklopljenoj krntiji. Napustivi karoseriju, Jon doe pred kabinu. Poe dirigovati. "Poziciona svjetla"! Ruke su mi drhtale. "Poziciona!" Nisam znao gdje su ta svjetla. Nisam znao ta koje dugme predstavlja. Jon nas je, dodue, mnogo puta uvodio u kabinu, sjedio s nama pred instru-ment-tablom, objanjavao, upozoravao, uivljavao se u razliite situacije u koje voza moe doi, i kako bi trebalo, prema okolnostima, da reaguje, a ako se ve desi nesmotrenost, kvar se otklanja ovako ili onako, i Jon je rastavljao sprave, donosio crtee mehanizama i upirao prstom sad na grafiki prikaz, sad na spravu... no ja sam u sebi nastavljao unu prepirku s Rodionom Raskolj-nikovim: zato je taj bijednik morao ubiti babu? Zar se nije mogao snai i na drugi nain? Strpiti se. ta e sad jadna Pulherija, njegova majka? Na sve je to ovog nepromiljenog mladia navela njegova bijeda i samoa. Ovo drugo moda jo i vie, i neumoljivije. Zapao je u zloin. Na druenje s Marmela-dovim. U njegovoj ubitanoj samoi bolest je i zaela svoje sjeme, ona najgora bolest bolest due. "Raskoljnikov nije bio naviknut na svijet i, kao to je ve reeno, izbjegavao je svako drutvo, naroito u posljednje vrijeme... Tako se umorio od duboke tuge, koja je trajala itav mjesec dana, i od tog sumornog uzbuenja da je elio makar trenutak da odahne u drugom svijetu, bilo kakvom, i zato je sad, i pored sve prljavtine namjetaja i prostorija, sa zadovoljstvom ostao u krmi..." "Izlazi"! viknuo je razjareni Jon. "Izlazi!" Kad sam otvorio vrata, majstor me za ruku gotovo izvukao napolje, zatim me gurnuo, pa jo jaim glasom viknuo: "Nije ovo za tebe! Idi kui! Gubi se!" ... U radnju sam poao tek nakon nekoliko dana, izgovarajui se pred majkom da se ne osjeam dobro, da sam bolestan. Zakasnio sam. Jon me nije ukorio. Bezvoljno je pruio ruku suvo rekavi: "Doao si?" "Da, majstore." Na tome se i zavrilo. Lovri je bilo drago to sam se vratio. I odmah je poelo ono staro nerazumijevanje, mada me tog prvog dana Jon nije gonio ni u kamion ni pod vozilo. Lovro mi je kasnije priao o karburatorima, hladnjacima, o pneumaticima i temperaturi, a ja njemu o Svidrigajlovu, knezu Mikinu, Porfiriju Petroviu. Jon me ostavio da se odmaram na stoliici kod radnje, i ja sam, umjesto da posmatram ta ine Jon i okretni Lovro, dograbio roman iz torbe. itao sam ga i itao, tako da uopte nisam ni osjetio da je vrijeme naprosto prohujalo... Sve ee sam bjeao pod jasminovu kronju iza radnje. Jon me prestao traiti, kao da i
42

nisam postojao! "A bio je tako dobar taj Jon", rekla je majka vrativi se sa dvorita. Ve je padao sumrak. Jonov odlazak je za sobom ostavio veliku prazninu... Ujesen sam se ponovo upisao u kolu, a na mome mjestu, u Jonovoj radnji, ve je uveliko egrtovao Jozef Atijas, sin Sare, valje koja je gubila vid... Dan prije polaska u kolu, u samo predveerje, vatio sam se s Vrbasa. Pod mikom sam nosio neki od romana to sam ih, skriven u visokoj travi, daleko od svih i svakoga, itao. Preko razvaljene stolice bilo je prebaeno neije odijelo, novo, a na vjealici je visio tek saiven zelenkasti hubertus. "Ovo ti je za poetak kolske godine donio majstor Jon", rekla je majka sklanjajui oljicu crne kafe koju je ispio u naoj kui.

PAGODA Ko si ti? Mirko. Ja sam Marija. ta radi ovdje u polju. ekam oca. Kod pilane je. Lovi ribu, a meni dosadi, pa Luna i ja etamo. Nisam te viao. Ni ja tebe. Gdje stanuje? Preko mosta... daleko. Oduvijek smo tu... Leonovi! Bilo mi je neugodno. Nisam znao ta u s nogama, ni gdje gledam, ta da inim a da ne budem nespretan i smijean bio sam zateen i Marija se poela kikotati kad sam se prenuo na Lunin skok iz nagorjele avgustovske trave... nisam oekivao psa, jo tolikog, i takvog: Luna je imala dlaku boje vatre, iljastu glavu, bila je vitka, na visokim nogama, s metalnom ogrlicom na kojoj je bio ugraviran monogram, i poela mi je njuiti prljave i izranjavljene noge, pa prsa i ruke, i kad mi poe prema licu, gadljivo sam je odgurnuo, a Marija se jo jae zakikota: Ne boj se... to Luna hoe da te upozna nikad nije nikog ujela ona je stalno u kui ili na dvoritu... uopte nije opasna! Mada je Marija govorila i bila sve veselija, moja zbunjenost je rasla. ta je ovo? Otkud ova mlada djevojka, jo djevojurak, i ta ona ima sa mnom, zato me, ekajui oca nije mimoila, kao to sam i ja, ponekad, u polju nailazio na zaspala prosjaka, pijanca ili luaka sa bradom do pojasa i nekom velikom knjigom to ju je vjetar listao pored njega? Bili su to samotan koji su se, ovog nesnosno vrelog avgusta, kao i ja, odmetnuli u polje, pa su mi se neki od njih, s toljagama i torbama na takve bih gotovo nagazio! inili kao nebesnici, kao drevni proroci ili isposnici iz
43

onih knjiga to sam ih davno listao kod gospoe Gal, a ona mi je objanjavala to koji crte predstavlja i kakvu priu krije u sebi... I: zato me ova mlada djevojka naprosto nije mimoila i ostavila da na miru spavam, da popodnevno sunce prebrodi preko topole pod kojom sam leao i da se, docnije, uputim na Vrbas, okupam se i pred vee vratim kui?! Nije valjda i njena samoa tako velika, moje rijei joj, sigurno, nee znaiti nita, a ni svojom budnou joj neu ublaiti samou. Zato je prila? Nita nisam shvatao. Znao sam kako izgledam i ta neugodnost je prelazila u stid. Skupljao sam se pod topolom, gotovo pripijao uz stablo, mislio sam o tom svom jadnom izgledu, o zaputenosti, o pantalonama toliko puta okrpljenim, o iskrzanoj i okraaloj koulji, i jedva da bih poneto uo od onog to je ta najednom banula goa govorila: ... moja baka izrauje divne goblene, stara je a kako je, bez naoara, izvezla Vermerovu sliku! i jo je, i jo govorila, a nita je nisam pitao, samo sam se udio, i vie: snebivao se, i nisam vjerovao vlastitim oima i uima, u meni se javljala elja da naglo ustanem i pruim ruke, i najzad se ubijedim u stvarnost deavanja, jer, moda je ovo tek plod mog velikog zamora i osamljenosti u polju, i tekih misli kojima nisam mogao umaknuti... a opet sam se plaio da Marija, dotaknem li je, ne pomisli da sam moda lud, bez svijesti da sumnjam, da ne razabirem a uporedo s tim, u meni se javljala i druga elja: da jednostavno pobjegnem! Jer, ta djevojka i nije bila od ovog svijeta, i iz naeg grada, ponajmanje neko ko bi se, pod ne znam kakvom izlikom, obreo u polju, u kom su se sretali rijetki gosti, i svi odreda izvjesni otpadnici, ljudi koji su se morali makar, na trenutak, osloboditi grada i grad njih! Zato bi Marija Leonov bila neko od njih, i otkud ona ovdje!? Bila je svijetla, i bijela, i njegovana, ukasta kosa joj je padala po elu, motala joj se oko dugog vrata, rasipala po ramenima, a kad pirnu vreo vjetri, Marijina kosa zaviori kao najednom raspren oblaak, i lice joj pod tom kosom zablista, i njene oi me ozarie udnim sjajem, i cijelog me proee dotad nepoznati srsi... ne, nije to bio strah, ti srsi su bili puni milja, i nemira, i zadrhtao bih, sav, i nisam bio ni svjestan da se diem, gotovo hipnotisan, ostavljam topolu i prilazim toj iznenadnoj goi u prozirnoj ljetnoj haljini koju je, zvonasto, naduvavao vjetri i ona bi je, mahinalno, pridravala kako se ne bi digla iznad koljena a priala je no nisam je sluao, gledao sam je, i nikako mi nije bilo dosta tog gledanja! Tad i Marija, osmjehnuvi se, prui ruke prema meni. Ja ih dotakoh. Bile su vrele, meke, bijele ive i Marija je bila iva, i nisam sanjao, sve se ipak dogaalo, mada udnije i od najneobinijeg sna... ovakva djevojka da mi prua ruke, da me zove, da mi pria, da me smatra za nekog ko bi joj mogao initi drutvo! Mirko, rekla je vidi koliko je ono polje! Nije niije... samo je nae, pa uzmimo ga! Kako? Lako! Nadi neko mjesto s kog emo obuhvatiti cijelo polje... a pogledu se nita ne moe oduzeti! i nasmijala se vukui me, jo preplaenog i zbunjenog, kroz sparuenu travu daleko od puteljka koji je presijecao polje prema kasarni, potom se ravao u pravcu Pilane, Vrbasa, velikog mosta preko koga su tutnjali vozovi... ne, Marija se nije osvrtala na puteljke, smiono je progaavala travu, Luna bi kao privienje, najednom iskoila iz neke male dungle repuha, jajaike i ika, pred njom bi zaleprala ptica, i sve bi se opet smirilo u optem mrtvilu polja, avgusta, podneva zatim se izvije Luna na sasvim drugoj strani, nad njom se, izluen od straha,
44

razgalami roj tiglia, pa ponovo mir, i utanje trave koju uporno gazimo, kao da je Marija odabrala cilj, i zna gdje me vodi i gdje je to mjesto s kog emo, jednim pogledom, obuhvatiti polje, i, samim tim, "uzeti ga" kao svoje, postati njegovim vlasnicima! Nisam se opirao. Samo sam se udio. I sebi, i njoj, i svemu to se deavalo, a nisam imao smjelosti da joj kaem kako je takvo mjesto u polju teko nai, mada postoje uzvisine, i mali dolovi, a tu negdje je i jama, ogromna i preduboka, sad maskirana trnjacima i svakojakim ibljem, i opasno je ovo to inimo, moemo, nesmotreno, nagaziti na tu jamu, a onda... Mirko, ree Marija otpuhujui pramen kose sa ela mi smo bogati... prebogati! Ko jo ima ovoliko polje? Niko, rekao sam. Ni Nanut ga nije imao, ni Kalih, ni profesor Petra... sve su to bijedne parcele zemlje prema naem polju! Pa... ta da inimo?! Stajali smo, izgledalo mi je, upravo na takvom mjestu odakle se moglo vidjeti itavo polje, i to golemo prostranstvo je ulijevalo osjeanje slobode, nesputanosti i posvemanje svojevolje, a ta je mata bila, i jeste, ako ne- sloboda? Kao da je to osjeala i Marija pokazala je osmijehom to ju je najednom obasjao, osmijehom u kome je bilo i pobjede i neodlunosti to se javlja nakon svakog trijumfa: A ta sada?! Sjedi, gotovo je naredila ne isputajui mi ruku. S ovog malog brda moemo vidjeti sve i kad budemo sjedjeli... sve! Kako je bila daleko topola pod kojom sam provodio taj neobini avgust! vjerovao sam, gledajui je onako zgurenu i malenu, da bi mi trebali sati i sati da joj priem, da se opet okrenem u njenoj sjenci iz koje me je izvukla Marija kao u neki drugi, meni nepoznat predio, ali nisam elio, bilo je lijepo s Marijom, i sve je bilo uenje, jedno od onih to se nikad ne okonavaju... Mirko, ree, zagledavi mi se u oi. ta da inimo s naim poljem? Ne znam, rekao sam, a onda: Zar nije dosta stoje nae?" Nasmijala se, a potom: Moda... Ali od onog to imaju, ljudi uvijek neto ine, pretvaraju ga u neto drugo, i udie se to nam je polje mrtvo i to ovakvo polje! Vara se, rekao sam. Ti ovo polje ne pozna dovoljno u njemu sve vrvi od ivota... ja sam se saginjao zemlji i zaustavljao dah: sve je brujalo, drhtalo, dahtalo, ivjelo... Ovo polje, Marija, nikad ne miruje svata se dogaa dok ovako sjedimo i priamo samo kad bi Luna znala kazati ta se sve, u ovom asu, deava oko nje... moda e nas iznenaditi ulovljenim zecom! Da, Mirko ali to nije dovoljno! Po emu se zna daje polje nae? Po tome, rekao sam, to njime vladamo ti i ja. Ti si kraljica ovog polja a ja kralj od sveg ivog u njemu smo jai! Mi vladamo poljem, ree zamiljeno Marija. Dok je dan i dok smo tu, dok ga gledamo i sve to vidimo prisvajamo, ali kad odemo, kad nas ne bude ovdje, mogu doi lopovi i ukrasti nam polje, jer nieg nee biti na njemu to bi ih upozorilo na posljedice takvog barbarskog ina! Zbilja... ta da radimo?! Ljudi obino neto sagrade.
45

 Moj djed bi na svoju njivu zabio kolac oguljene kore, na nj prikucao pekir, i to je znailo: m o j e! Ne, ree Marija pa to je tako obino, i nikoga nee biti strah da izvri takvo svetogre... i taj e kolac lopovi naprosto iupati! Istina je. Naiu nekad skitnice... moe im zatrebati kao tap. Moj tata je arhitekt, ree Marija. I kazao je da i ja imam mnogo smisla za graditeljstvo... ih! ta sam sve, kao djevojica, znala napraviti od blata! ta? Svata! Jednom sam, u dvoritu, i pagodu napravila! Pagodu?! Pravu pravcatu pagodu! Vidjela sam je na jednoj mapi, pa sam, na ulazu u pagodu isto kao i na mapi izradila i veliki toak, kao u Konaraku na Hramu Sunca, i mali kip ive Nataraja! Gledao sam je zadivljeno. ta sve nije znala Marija Leonov... kakve li je jo u kui imao knjige njen otac-arhitekt?!" A moj otac je umro rekao sam. Kada? Odmah poslije rata. Marija zauta. U daljini se dimilo. Dim se u uspravnom stubu dizao put neba, ali kako je vedrina bila nepobjediva, dim se skupljao u peurku i kao plaviast oblaak razilazio u bespuima, tako da nam nita nije zaklanjao i nita oduzimao od naeg polja, od njegove veliine i nepregazivosti... sezalo je ak tamo do Krmarica, vidjeli smo razbacane kuerke pod bregovima, i s tih bregova je poduvavao vjetri donosei mirise razliitog bilja to docvjetava u kasno ljeto, to e umrijeti na pragu septembra. Pa, Marija, rekao sam kako bi bilo da napravimo jednu pagodu? Pagodu?! Ona da straari kad nismo u polju! Da ga uva... Divno! Ali... od ega? Ovdje nema blata! Ima! I poveo sam je prema lokvama za koje ona nije znala da postoje u polju. Prolog mjeseca je padala kia. Nisam vjerovao da su posve isuene. Na rubu prve, one vee lokve zatekosmo Lunu. Leala je na ispucaloj zemlji i dahtala. Vrijeme je sporo odmicalo, sunce se tek otklonilo od zrenika. Polje je, sumorno, utalo. I ono je, kao i Luna, ekalo prve sjenke pa da oivi, da se oglasi, da iz trave izrone ptice. Da se pokrenu guterovi skriveni u nevidljivim gomilicama kamenja, da proskae to skae, da oprui noge to tri, da poe u lov to lovi, da zaboravi, u igri, lovca to e biti ulovljeno, da se, naprosto, ivi... A blata je bilo svud po rubovima tih sad smanjenih i oplialih lokava lokve su bile ve pretvorene u blatita, sa sasvim malo vode na sredini... Marija uskliknu:
46

 Donosi, Mirko... ovdje emo dignuti pagodu! Otjerala je Lunu, koja se lijeno odvue nekoliko koraka dalje. Marija zadie suknju i kleknu. Ovdje, kazala je donesi blato, ne ono itko, iz dubine kupi ovo s rubova, iz pliaka, i razdvajaj: meke blato ostavi da se malo sui, a od ovog tvreg, to se moe oblikovati, odmah emo poeti! Nikad nikog lake i s vie zadovoljstva nisam sluio od Marije Leonov, i niijoj se Umjetnosti s takvom iskrenou nisam divio kao Umjetnosti Marije Leonov! Naa pagoda je rasla.... rasla! Donio sam i nekoliko klipova razliite debljine, koji su pomagali Mariji da sve to nije mogla svojim neobino savitljivim dugim prstima izdubiti tim prstima kojima se zgomilana vlana zemlja pokoravala kao da su bili namagnetisani nekom meni nepoznatom silom koju je sluala zemlja to su postizavali tapii koje je Marija nepogreivo odabirala iz snopia to sam joj ga stavio nadomak ruke... i pagoda je postajala sve ukraenija, sve ljepa! Marija je ustajala, odstupala korak-dva od naeg hrama s novom grudvom zemlje koju je ve oblikovala u figuru boga ive, pa u veliki toak to je bio prislonjen o hram kao neki njegov neprolazni simbol, iskretala je glavu, kiljila i motrila pagodu sa svih strana, njene promjere i opti izgled... pa se opet, objanjavajui mi o kakvom se znaku na zidu hrama sada radi, utke, kao u nekom zanosu, nastavljala da reljefom ukraava zidove, da onim tapiima iscrtava vrata, dovravala neobine ovale kupola, pa male ali dramatine frizove koji su opkoljavali pagodu u nekoliko pojaseva, i svaki od njih je neto prikazivao, bio pria, duga a uzbudljiva, koju e posmatra dokonavati vlastitom fantazijom, jer se pored nae pagode nije smjelo biti ravnodunim... Marijina Umjetnost takav odnos ni u jednom detalju nije doputala! Ni Marija ni ja nismo mislili o vremenu, o njegovom prolaenju. Ni o Luni niko vie nije mislio, mada bih je, razigranu, katkad ugledao kako iskakuje iz trave, a nekoliko puta je, negdje daleko, i zalajala. Luna..., rekao sam sjetivi se Marijinog pratioca. Luna! ponavljala je Marija i ne osvrnuvi se. Pagoda je rasla... "Eto", progovori najzad Marija odstupajui korak-dva takvu sam pagodu i u dvoritu napravila... moda neto manju, nisam onda imala od ega! Bila je, oito, zadovoljna. Puila je usne, otpuhivala onaj nemirni pramen kose, opet kiljila, premjeravala i primicala se, potom prstom ili tapiem pravila posljednje korekture na graevini, no to su bile finese koje ni ja ve nisam primjeivao kao izmjene... Oprali smo ruke. Marija me, prezadovoljna svojom Umjetnou, ponovo uze za ruku i ree: Ova pagoda e uvati nae polje. Po njoj e se znati da nije niije, da nekom pripada, a onaj mali iva bdije nad svim u Hramu, i oko Hrama, jer iva nikad nije u snu, pod njegovim su nadzorom Zemlja i Nebo iva spaava i kanjava, i ne vara se kada treba initi prvo ili drugo, sav je od Oka i Uma... nae polje e biti dobro uvano! i stegnu mi ruku, pa smo se jo jednom
47

pogledali i po obrazu me taknu kosa Marije Leonov s Krmarica je zaduvao vjetar kasnog popodneva, ve je i sunce bjealo zapadu, a mi to nismo ni osjetili pagoda je odnijela i vrijeme i svijet oko nas, i utali smo dok smo je dizali, a stalno smo, tim svojim utanjem, govorili: rukama, zjenicama, smijekom, svakim pokretom smo se sporazumijevali, suvine su bile rijei, kao da se njima nikad nita ne govori, kao da su samo nemo, kad zanijemi sve to stvarno jesmo! Moram ii ree Marija Leonov, obazirui se na sunce. Ostani rekao sam stegnuvi joj ruku. Ostani... sad je najljepe u polju! Moram ii ree Marija. Otac e se naljutiti, a veoma je strog! Ispustila mi je ruku i potrala prema dimu. Pred njom je, preskaui bunje, odmicala Luna. Ostao sam nasred polja. Digoh ruku na pozdrav, no Marija se nije okretala a onda se naglo osvrnu prije nego e nestati u dimu, pa u treperenju avgustovske jare, koja se postepeno razilazila. Doi sutra! I ti! I ja! Pod topolom!? Pod topolom! I nestala je. I nije dola. ekao sam je i ekao. "Pod topolom?!" viknula je prije nego to e utrati u dim. "Pod topolom!" potvrdio sam, i odrao rije, i nikud se, danima, nisam micao ispod topole, jer sam se bojao ak i sluajne mogunosti da se mimoiemo, da Marija doe i ve iz daljine primijeti da me nema, da je tim svojim neekanjem jo i raalostim, da mi nepanju uzme kao grijeh, jer nisam je ekao na zakazanom mjestu, i u mene se vie nije mogla pouzdati... "Gdje stanuje?" pitao sam je onog dana. "Preko mosta", rekla je, "pa drumom u jednoj starinskoj kui, daleko". I dodala je: "Oduvijek smo tu... Leonovi! Preao sam taj most iza Pilane i stupio na drum. Obiao sam sve kue uz drum, i one koje nisu podsjeale na opis Marijinog doma, i pitao: Stanuje li ovdje arhitekt Leonov? Leonov?! Da. Nikad ovdje, dijete, odgovarali su mi i najstariji ljudi, i gotovo slijepe starice koje sam zaticao u hladovitim batama, na izglodanim pragovima kueraka, u otvorenim vratima iza kojih je zjapila memljiva pomrina i oni su mi odgovarali: Nikad ovdje nisu stanovali Leonovi! i u to sam ve jednom morao povjerovati, jer me drum doveo do elinca!
48

A, onda, konano, shvatih: Pa Marije Leonov doista i nije bilo! Ni njene Lune. Samo avgust, polje, svjetlost, topola, i ja. I moja samoa. Zaboravljao sam, i zaboravio! I vie nikoga nisam ekao pod topolom. Niko nije trebao doi. Lutajui poljem, u kasno popodne, kad sam se vraao od Predgraa i onih mrtvih kolosijeka koji su sve vie zarastali u travu, naiao sam na neisuene lokve. I stadoh preneraen! Tu se, na rubu prve lokve, uzdizala pagoda, ve izbijeljela, ponegdje i ispucala pred njom figura boga ive, i veliki toak oslonjen na zid Hrama!

BILJEKA O PISCU Knjievnik Nenad Radanovi je jedan od najistaknutijih bosanskoherce-govakih pisaca poslije Drugog svjetskog rata. Roenje u selu Marika kod Prijedora 1938. godine. Osnovnu i uiteljsku kolu zavrio je u Banjoj Luci, a diplomirao na studiju knjievnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je, kao student, urednik lista "Nai dani" (Sarajevo) i lan redakcije asopisa "Putevi" (Banja Luka). Od 1966. godine urednik je u Radiju Bosne i Hercegovine. Sada je potpredsjednik Drutva pisaca nae Republike. Knjievnim radom Nenad Radanovi se bavi jo od srednjokolskih dana. Prve pripovijetke objavljuje u zagrebakom omladinskom knjievnom asopisu "Polet" i drugim listovima i asopisima. Neke od tih pripovjedaka i sam ilustruje, otkrivajui svoj smisao i za slikarstvo. Prvu knjigu, zbirku pripovjedaka "arobni opanci", objavljuje kao srednjokolac 1956. godine, a u tom razdoblju je napisao i drugo svoje pripovjedake djelo "Dva djetinjstva". Slijede zbirke pria: "Srea", "Sveti ovjek", "Vremena", "Tragovi", i "Putevi tiine". Objavio je roman "Jakov" 1971. godine, te zbirke poezije "Psalmi o kouti", "Tjesnac", "Tuina", "Vrata jeseni", i sada, 1995. zbirku ratne lirike "San i trava". Svoje eseje je sabrao u knjigama "Ogledi" i "Znaci u vremenu". Pripovijetke Nenada Radanovia su prevoene na engleski, francuski, turski, njemaki, italijanski, rumunjski, panski, arapski, esperanto, albanski i druge svjetske jezike, kao i njegova poezija u okviru predstavljanja modernog bosanskohercegovakog pjesnitva u inozemstvu, a takode su i neki njegovi esejistiki tekstovi prevoeni na strane jezike. Za svoj knjievni i novinarski rad Nenad Radanovi je dobio niz znaajnih priznanja i nagrada u zemlji i inozemstvu.
49

50