KRIARSKI RATOVI

Jonathan Riley-Smith

PREDGOVOR
U ovoj knjizi donosim razmiljanja koja su mi se vrzmala po glavi tijekom vie od deset godina predavanja studentima na sveuilitima St. Andrews i Cambridge i praenja njihova rada; stoga je razumljivo da sam u prvom redu duan zahvaliti njima, osobito dr. Bruce Beebeu, ija neobjavljena doktorska disertacija o kralju Eduardu I. Engleskomu i kriarskim vojnama predstavlja izvanrednu studiju o jednom aspektu kriarskog pokreta u kasnom trinaestom stoljeu. Raduje me to mi se ponovno prua prilika zahvaliti mojemu uitelju dr. R. C. Smailu na mudrim preporukama, koji je knjigu proitao u rukopisu, kao i mojoj supruzi, ije su mi primjedbe to mi ih je davala kao prosjean itatelj bile od velike koristi. Njoj i mojoj djeci zahvaljujem i ovom prilikom na ozraju to ga stvaraju, u kojemu mi je lako raditi. Cambridge J. S. C. R.-S.

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

Prvo izdanje ove knjige izazvalo je prilino estoku raspravu o naravi kriarskih ratova. ini se da se veina suvremenih povjesniara napokon slae u miljenju da su mukarci i ene koji su ivjeli u vremenu o kojemu govorimo drali da su kriarski ratovi koji su se vodili na nekim drugim bojitima a ne na Istoku jednako valjani izrazi ovog pokreta kao i oni na Istoku; novija prouavanja kriarskog pokreta u panjolskoj, Baltikoj regiji i u Italiji, kao i prouavanja njegovih kritiara u 12. i 13. stoljea, znatno su pridonijela postizanju sveprisutnijeg suglasja. Valja, meutim, rei da je u novije vrijeme vrlo malo povijesnih tema bilo podvrgnuto tako brzim promjenama. Sve je vie strunjaka koji otklanjaju ideju prema kojoj je poticaj veini kriara bila koristoljubivost. Predodba o mlaem sinu kojeg je otac ostavio bez zemlje i koji zbog toga uzjahuje konja i odlazi u potragu za zemljom i bogatstvom zamijenjena je sloenijom slikom plemia i vitezova - o pripadnicima seljakog sloja zna se vrlo malo - koji se rtvuju, pri emu njihova rtva nije imala utjecaja samo na njih, ve takoer i na njihove obitelji. Kao posljedica toga, sve vie raste zanimanje laika za religijske i drutvene ideje koje

tvore pozadinu njihova poticaja (za odlazak u kriarski rat). Odreena pozornost posveuje se takoer oprostu grijeha, iako je rije o temi koju je potrebno jo temeljitije ispitati kako bismo do kraja shvatili nain na koji se on s vremenom razvijao. Nadalje, u meuvremenu se pojavilo vie znaajnih prouavanja o pojedinanim vojnim pohodima, kao i izvjestan broj nadasve znaajnih istraivanja o kriarskim vojnama u etrnaestom, petnaestom i esnaestom stoljeu. Danas je potpuno jasno da je etrnaesto stoljee, ba kao i trinaesto, bilo stoljee u kojemu gotovo da i nije bilo godine kad na nekom podruju nije bjesnio kriarski rat. U ovo izdanje nastojao sam ukljuiti rezultate najnovijih istraivanja i najnovija zapaanja, uvajui osnovnu misao rada, tj. svijest o tome da polazite za svako prouavanje kriarskih ratova moraju biti stavovi Crkve koja ih je opravdavala i odobravala. Windsor J. S. C. R.-S

PREDGOVOR TREEM IZDANJU

Prije gotovo etrdeset godina profesor Hans Mayer upozorio je na injenicu da se istraivanje kriarskih ratova odvija uglavnom bez ikakve prethodno utvrene polazine toke oko koje se svi slau, te je pozvao povjesniare da se sloe oko jedne nedvosmislene, lucidne i openito prihvaene definicije 'kriarskih ratova'. Piui ovu knjiicu, nakana mi je bila definirati taj pojam to je mogue jednostavnije, u nadi da e jedna takva definicija biti od koristi studentima prije nego to se prihvate prouavanja sloenijih povijesnih istraivanja. elja mi je, osim toga, bila potaknuti raspravu o prvotnim naelima, u emu sam nedvojbeno uspio, premda rezultati te rasprave nisu bili uvijek ugodni. Profesor Giles Constable nedavno je razliite kole miljenja u vezi s definicijom naega pojma svrstao u: - generalizatore, koji vjeruju da svaki pokuaj (definiranja kriarskih ratova) vie ograniava nego to pomae, te dre da je svaki vjerski rat koji se vodio u Boje ime ili u uvjerenju da njime pomau Bojem naumu u vezi sa ovjeanstvom bio kriarski rat. Gledanje blisko generalizatorima zastupa, po mojem miljenju, idiosinkrastini pristup jednoga suvremenog povjesniara koji, odbacujui potrebu bilo kakve definicije tvrdi da su upravo suvremeni povjesniari uobliili - on kae: izmislili - koncepte i strukture koje su zapravo presloene, kako bi u razliitim vremenima odgovarale Crkvi i gornjim slojevima drutva, pri emu se za njih ne moe rei da su posjedovale bilo kakvu nezavisnu egzistenciju; - popularizatore, koji tvrde da je bit kriarskih ratova u prorokom, eshatolokom i kolektivnom uzvienju koje se pojavilo meu seljatvom i gradskim proletarijatom; - tradicionaliste, koji dre da su vjerodostojni samo oni kriarski ratovi koji su pokrenuti radi povrata Jeruzalema ili njegove obrane; te - pluraliste, koji tvrde da su vojni pohodi o kojima se govori kao o kriarskim ratovima i u kojima su sudjelovali mukarci i ene koji su poloili kriarski zavjet i uivali kriarske povlastice bili jednako vjerodostojni kao i pohodi kojima je cilj bio zauzee Jeruzalema ili pruanje pomoi tome gradu, premda su se mnogi od tih pohoda odvijali na nekim drugim ratnim popritima. Constable je istaknuo da je tradicionalistima stalo do odgovora na pitanje gdje se neki kriarski rat odvijao... pluralistima je, s druge strane, stalo do odgovora na pitanje kako je neki kriarski rat bio pokrenut i kako je bio organiziran. Definicija koju u ovoj knjizi ja zastupam pluralistina je. Kao ni bilo koji drugi obrazac, ni ona nije posve zadovoljavajua, no pokazalo se da je teko iznai bolju, to je razlog zato uz nju pristaje veina strunjaka za

kriarske ratove. Osim toga, ini se da novija istraivanja potvruju njezinu valjanost. Istraivanje propovijedi iz tog vremena, kojima suvremeni prouavatelji kriarskih ratova daju sve vie prostora, uvjerava nas sve vie da je slian jezik potrebno koristiti i kad je rije o drugim ratnim popritima. Ista je stvar i s istraivanjima koja se bave tadanjom liturgijom. Moja argumentacija stoga i dalje vrijedi, premda sam nastojao uzeti u obzir i najnovija istraivanja koja iz godine u godinu proiruju nae vidike. Napose, danas sam, kad je o kriarskim ratovima rije, daleko vie svjestan vanosti pokornikog elementa u njima, kao i naina na koji je on obojio itav ovaj pokret. Sada sam napokon uvjeren da je to njegovo najvanije obiljeje. Tijekom moje vie od etrdeset godina duge istraivake karijere nastojao sam shvatiti kriare i ideje koje su iznosili, svjestan injenice da ne moemo nikad potpuno shvatiti misli mukaraca i ena koji su ivjeli prije toliko stoljea. Kriare sam prihvatio onakvima kakvi su oni bili i nisam elio donositi neopozive sudove. Pristupao sam im, volim tako zamiljati, onako kako antropolog pristupa prouavanju ljudi ija se etika i prioriteti razlikuju od njegovih. Poput drugih istraivaa u ovom podruju, meutim, ja istraujem jedan pokret i jedan splet ideja koji je na zlu glasu i prisiljen sam suoiti se sa injenicom da se danas kriarski ratovi promatraju kroz lee izobliene stavovima devetnaestoga stoljea. Da je kriarska ideja doista postala stvar prolosti vidi se i po tome to su kriarski ratovi postali predmet romantinoga prikazivanja umjetnika kao to su Sir Walter Scott i Giuseppe Verdi. Osim toga, liberalni su mislioci osjeali moralnu odbojnost prema kriarskim ratovima, a posebnu boju toj odbojnosti u Sjevernoj Europi i Americi davali su protestanti, odreujui se negativno prema, kako se njima inilo, tipinim manifestacijama katolikoga licemjerstva i fanatizma. Uz to, kako se razdoblje pozitivnog imperijalizma pribliavalo svojemu kraju, na kriarske ratove poelo se sve vie gledati svjetovnim oima, sve im je vie oduziman njihov navlastiti duh i poelo ih se objanjavati drutvenim i ekonomskim initeljima, kao preteama kolonijalizma. Takvi stavovi, koji za posljedicu imaju karikaturalno shvaanje kriarskih ratova i kriara, prisutni su i u nae vrijeme, izobliujui uvid u povijest kako akademske zajednice tako i obinog ovjeka. Uvijek sam vjerovao da objektivnost i razumijevanje trae od nas da se klonimo takvih stavova, jer u protivnom ne emo nikada shvatiti pokret koji je tako silno utjecao na ivote naih europskih predaka. Cambridge J. S. C. R.-S.

PRVO POGLAVLJE
to su bili kriarski ratovi?
Kriarski pokret jedna je od najznaajnijih pojava u ovjekovoj povijesti. Voeni na irokoj osnovi, s obzirom na geografsku rasprostranjenost i na broj mukaraca i ena koji su u njima sudjelovali, kriarski su ratovi izmeu 1095. i 1500. u toj mjeri zaokupljali um i osjeaje zapadnoeuropskoga ovjeka da je malo koji suvremeni pisac propustio spomenuti ovaj ili onaj kriarski pohod ili usud ovoga ili onoga naselja koja su po njihovu zavretku nicala na obalama istonog Sredozemlja, u panjolskoj ili du obale Baltikog mora. Kriarski ratovi imali su izvjesnu privlanu snagu jo u osamnaestom stoljeu. ak i danas teko je biti ravnoduan prema njihovoj povijesti: kriarske vojne pokretane su u znak podrke neemu to se dralo najplemenitijim i u isto vrijeme najbeasnijim izrazom ljudskoga duha i zato su jedni iz njih stoljeima crpili nadahnue, dok su ih drugi smatrali upozorenjem dokle see ljudska izopaenost. Dolaskom modernoga doba Francuzi su u njima vidjeli prvi kolonizatorski pothvat svoje nacije. Britanci koji su 1917. ivjeli u Palestini, jednako kao i Izraelci 1940-ih i poslije toga, drali su se batinicima kriarske tradicije. Pokret to se 1960-ih pojavio unutar kranskih Crkava, a sainjavali su ga teolozi osloboenja i predstavnici nove ljevice, zastupao je, bez da je bio, ini se, svjestan te injenice, neke od ideja teoretiara koji pozitivno gledaju na kriarske ratove; to isto, takoer ne poznavajui svoje pretee, ine i suvremeni apologetiari humanitarnih ratova. Bilo to dobro ili ne, kriari su u politiki ivot istonoga Sredozemlja unijeli neto novo to e potrajati vie od est stotina godina, potiui u latinskom kranstvu nastajanje elemenata koji se sada dre njegovim sastavnim dijelom. Pa ipak, injenica da mnogi ljudi ni danas, nakon gotovo itavog milenija, koliko traje zanimanje za kriarske ratove, kao i nakon viestoljetnih istraivanja od strane akademske zajednice, nemaju jasne predodbe o kriarskim ratovima pokazuje da njih nije lako definirati. Ne moemo a da se ne upitamo kako izbjei grubo pojednostavljivanje pri pokuaju opisivanja neega to je toliko dugo prevladavalo u miljenju europskog ovjeka. Kriarskom je pokretu trebalo itavo jedno stoljee da postane suvisao, te se nakon toga poeo prilagoavati okolnostima u kojima se razvijao. Nisu sve kriarske vojne bile krupni i temeljito pripremljeni pothvati kojima povjesniari prilino netono pridijevaju broj sudionika. Katkad su to bile tek brojem neznatne skupine sastavljene od ratrkanih skupina mukaraca koje su se u razliitim vremenima sakupljale tijekom vie godina: u nekim razdobljima - 1170-ih ili krajem trinaestog stoljea, primjerice - takva je bila veina kriarskih eta. Nije postojao naziv koji bi se dosljedno koristio u opisivanju kriarske vojne ili njezinih sudionika. Osim najrazliitijih rijei iz pukoga govora koje su se pojavile u trinaestom stoljeu, poput francuske i engleske rijei croiserie, kriarska vojna znala se esto nazivati hodoaem (iter ili peregrinatio), svetim ratom (bellum sacrum ili guerre sainte), putovanjem ili opim putovanjem (passagium generale), vojnim pohodom Kria (expeditio crucis) ili Kristovim poslom (negotium Jhesu Christi); na ovome je mjestu vrijedno zapaziti da su mnogi meu tim izrazima bili eufemizmi. U poetku se kriare nazivalo crucesignati, tj. ljudima oznaenim znakom Kria, no stoljeima su takoer nazivani hodoasnicima, naroito, premda ne i jedino, ako su odlazili u vojni pohod na Istok. Problem je, dakako, bio u tome to su kriarske vojne u srednjem vijeku bile suvie dobro poznate te ih uope nije bilo potrebno potanko opisivati. Suvremenici su savreno dobro znali to se misli pod kriarskom vojnom. Po emu su oni mogli zakljuiti da je rije o kriarskoj vojni? U zapisima kroniara, apologetiara i crkvenih pravnika, kao i u oblikovanju fraza kojima su se najee sluili sastavljai

papinskih pisama danas smo u stanju prepoznati znakove kojima se vjernicima davalo do znanja da je rije o kriarskoj vojni. Ponajprije, sudionike ili neke meu njima pozivalo se na zavjetovanje da e se pridruiti vojnom pohodu koji je imao tono utvren cilj. U tom su trenutku svi oni bili duni staviti na svoju odjeu platneni kri koji su morali nositi sve dok ne izvre zavjet. Zavjet kojim su se obvezivali bio je posebne vrste i o njemu u neto vie kazati poslije; za sada je dovoljno rei tek to da su mukarci i ene, bogati i siromani, sveenici i svjetovnjaci, tijekom slubene i javne sveanosti dragovoljno obeavali da e sudjelovati u vojnom pohodu te da su svi koji su sveanosti nazoili bili potpuno svjesni to to zapravo znai. Ne bismo, meutim, smjeli pomisliti da su u kriarskim vojnama sudjelovali samo kriari, budui da je njihov broj, naroito u kasnijim pohodima, bio najee posve neznatan: kriarskoj vojsci redovito su se znale prikrpiti razne priipetlje i civili koji su kriarsku vojsku slijedili na njezinu pohodu. Poslije je uvedena praksa unajmljivanja profesionalnih vojnika, a kriari su, odlazei na Istok, sa sobom nosili goleme koliine novca za plau plaenicima. Uobiajena praksa, koja se vezivala uz kriarske pohode, ali nije ukljuivala polaganje zavjeta, sastojala se u tome to su vitezovi, koje se nazivalo milites ad terminum, u znak predanosti vojnoj slubi ratovali u Svetoj zemlji, ili su na odreeno vrijeme pristupali jednom od vojnikih redova. Osim toga, sve do trinaestog stoljea, velik broj onih koji su se zavjetovali nikad se zapravo nije pridruio vojnom pohodu. Koristei se tzv. zamjenom ili otkupninom, o emu u govoriti poslije, oni su ostajali kod kue i u rat slali druge, a neki su kao zamjenu za odlazak u rat darivali odreen iznos novca kojim je pohod bio osiguravan. Drugi znak po kojemu se moglo zakljuiti da se priprema kriarska vojna sastojao se u tome to su se oni koji su se zavjetovali odazivali pozivu koji je kao Kristov namjesnik ili njegov predstavnik mogao uputiti samo papa. Tree, kao posljedica zavjetovanja i obeanja da e izvriti povjerenu im zadau, kriari su stjecali izvjesne povlastice. One su bile podlone promjenama pa su prvotno dodijeljenim pravima pridodavana nova, no danas znamo da su svi kriari bili uvjeravani kako e njihove obitelji, njihovi interesi i njihova imovina tijekom izbivanja iz kue biti zatieni. etvrto, kriari su dobivali oprost grijeha. Oprost grijeha, o kojemu u govoriti neto poslije, najkarakteristinije je obiljeje kriarskih ratova, a sastojao se u tome to je kranin svojim odlaskom u rat pokazivao da se kaje za poinjene grijehe. Kriari su odlazili u bitku u znak pokore, to znai da su se na taj nain oduivali Bogu za grijehe koje su poinili. Oprost grijeha mogao je podijeliti samo papa ili njegov zastupnik. Kad god su ljudi uli da se u papinu pismu spominje oprost grijeha, znali su da je na pomolu kriarska vojna. Izrazito obiljeje oprosta grijeha, ili otputanja grijeha, kako se nazivao u prvim kriarskim ratovima, podjeljivanog sudionicima vojnih pohoda u Zapadnoj i Srednjoj Europi, sastojalo se u tome to se on dovodio u izravnu pojmovnu vezu s oprostom grijeha koji su dobivali kriari koji su odlazili u rat kako bi Jeruzalem vratili u kranske ruke ili kako bi obranili Svetu zemlju. Svima koji se tijekom ovoga vojnog pohoda budu hrabro borili priznajemo isti onaj oprost grijeha koji smo podijelili braniteljima istone Crkve. (Papa Kalist II., god. 1123., govorei o kriarskom pohodu u panjolskoj) Svima onima koji ne prime ovaj Jeruzalemski kri, a odlue se boriti protiv Slavena i sudjelovati u tom pohodu, priznajemo... isti onaj oprost grijeha to ga je na predasnik blaene uspomene papa Urban uveo za one koji odlaze u Jeruzalem. (Papa Eugen III., god. 1147., govorei o kriarskom pohodu u Njemakoj) Podjeljujemo ovaj oprost... svima onima koji se osobno ili o vlastitom troku pridruuju ovom pothvatu, kao i onima koji ne sudjeluju u njemu osobno, nego o vlastitom troku, ve prema svojim mogunostima i sposobnostima, alju pogodne ratnike, te takoer onima koji

osobno, ali na tui troak preuzimaju taj teret na svoja lea, i elimo im da uivaju istu onu povlasticu i sigurnost koju je ope vijee priznalo onima koji su priskoili u pomo Svetoj zemlji. (Papa Inocent IV., god. 1246., objavljujui rat caru Fridriku II.) Drali smo potrebnim priznati vam ovaj oprost grijeha to ga u slinim sluajevima Sveta Stolica obiava podijeliti onima koji su priskoili u pomo Svetoj zemlji. (Papa Ivan XXII., god. 1326., govorei o kriarskom pohodu u panjolskoj) Kad itamo o ovom podjeljivanju oprosta, a takoer i o podjeljivanju drugih oprosta, vidimo da je papinska Kurija od javnosti oekivala da vojne pohode u panjolskoj i u podrujima du obale Baltikog mora, kao i protiv krivovjernika i raskolnika, pa ak i protiv svjetovne vlasti u Zapadnoj Europi, dri istovrsnima kriarskim vojnama poduzimanima na Istoku, premda treba naglasiti da to to se u nekoj papinskoj okrunici ne spominje Sveta zemlja ne znai nuno da izmeu takvih pohoda i kriarskih pohoda na Palestinu nije bio stavljan znak jednakosti: suvremenici su Livonijski kriarski rat, 1199., nesumnjivo dovodili u izravnu pojmovnu vezu s kriarskim vojnama na Istoku, premda to nije izravno reeno u sauvanom odobrenju pape Inocenta III. Isti stav pronai emo i u tadanjoj liturgiji, tekstovima crkvenih pravnika, u propovijedima te, u trinaestom stoljeu, u praksi tzv. zamjene, koja je onima to su se zavjetovali da e priskoiti u pomo Svetoj zemlji omoguavala sudjelovanje u vojnom pohodu na europskom tlu. Po svemu sudei, papama koji su podjeljivali oprost dragovoljcima koji su odlazili na ta druga ratita inilo se da kriarski pohodi donose i suvie veliku korist da bi ih trebalo ograniiti samo na vojne pohode na Jeruzalem ili na pomo kranskoj Palestini, premda su kriarske vojne na Istoku bile mjerilo prema kojemu se ocjenjivao uinak drugih kriarskih pohoda. Utoliko ukoliko su se odazivali papinu pozivu i sudjelovali u vojnim pohodima u panjolskoj, na Baltiku, ili bilo gdje drugdje, dragovoljci su pokazivali da dijele miljenje papa. Suvremenici su kriarsku vojnu drali vojnim pohodom koji je papa odobrio u Kristovo ime, pri emu su istaknuti sudionici pohoda polagali zavjet i na taj nain stjecali povlasticu koja je znaila da e njihov dom tijekom njihova izbivanja biti zatien te da time dobivaju oprost grijeha koji je, u sluajevima kad cilj pohoda nije bio Istok, bio izjednaavan s oprostom podjeljivanim kriarima koji su odlazili u Svetu zemlju. To nam omoguuje da utvrdimo to se zapravo mislilo pod kriarskim pohodom, ali od toga saznanja nema velike koristi. Odgovor na pitanje kakve je naravi trebao biti neki vojni pohod da bi mu papa dao ovo posebno odobrenje, moemo saznati jedino ako ispitamo obiljeja to ih je dijelio s onim to poznajemo pod nazivom kriarske vojne. Premda se vojne pohode na Istok, kao i mnoge od onih na Zapadu, dralo hodoaima, rije je nesumnjivo o ratovima, pa ih je, elimo li shvatih o emu je ovdje zapravo rije, potrebno promotriti s obzirom na kransko gledanje na uporabu sile. Ako je u odreenim okolnostima rat opravdan, a mnogi su, barem poslije etvrtog stoljea, vjerovali da su takve okolnosti mogue, duni smo priznati da je u izvjesnim okolnostima mogue staviti izvan snage petu Boju zapovijed koja glasi: ne ubij. Moramo se, meutim, upitati koje su to okolnosti? Krani koji ne dijele pacifistika uvjerenja imaju dva razliita odgovora na ovo pitanje. Prvi, koji je danas openito prihvaen i koji je, zaudo, jedini o kojemu suvremeni moralni teolozi nadugo i nairoko raspravljaju, naziva se obino teorijom pravednog rata. U pozadini ove teorije stoji miljenje da je nasilje zlo, ali da Bog u okolnostima nepodnoljivim za ljude, i uz uvjet da se vodi u skladu sa strogim pravilima, doputa rat kao manje zlo, premda se takav rat moe drati pozitivnim jedino u sluaju kad ima za cilj ponovnu uspostavu reda ili statusa quo. Sv. Augustin iz Hipona, prvi kranski mislilac koji je progovorio o nasilju i iji su stavovi ostali do danas nenadmaeni po svojoj razraenosti i uvjerljivosti, pokuao je oko 400. posl. Kr. definirati kriterije prema kojima je neki rat mogue drati opravdanim. Teolozi i crkveni pravnici poslije su znatno

pojednostavnili njegove kriterije i sveli ih na samo tri. Ponajprije, da bi neki rat bio opravdan, za nj mora postojati opravdan razlog, a takav razlog je, naravno, mogao biti samo prethodna ili sadanja agresija, odnosno teta nanesena drugome. Drugo, morao se zasnivati na tzv. autoritetu vladara. Drugim rijeima, morala ga je proglasiti zakonita vlast; obino je to, razumije se, bila svjetovna vlast, iako emo poslije vidjeti da su kriarske ratove odobravali i sveenici koji su za to imali ovlatenje. Pet stoljea prije poetka kriarskih ratova ova dva kriterija saeo je, sentencijom koja je kasnije ula u crkveno pravo, Izidor Seviljski: Zakonit i opravdan je onaj rat koji se vodi na zapovijed i s ciljem povrata vlasnitva ili odbijanja napada. Trei kriterij bio je poznat pod nazivom ispravne nakane. Svaki sudionik u ratu morao je imati iste nakane, a rat je morao biti jedini mogui nain za postizanje opravdanoga cilja u ime kojega je pokrenut; meutim, ak i tada je bila zabranjena prekomjerna uporaba sile. Ove kriterije naslijedila je suvremena teorija pravednog rata, ali ona ih je nadopunila jo nekim naelima, ukljuujui i ono prema kojemu je nasilje samo po sebi zlo, koje je po svemu sudei preuzela od pacifistikoga pokreta u prvoj polovici devetnaestoga stoljea. Prije 1800., meutim, prevladavalo je drukije opravdanje za ukidanje pete Boje zapovijedi, a uvjetovano je mnogo pozitivnijim stavom prema uporabi sile. U to se vrijeme, naime, openito dralo da nasilje nije zlo samo po sebi, ve da je ono u moralnom smislu neutralno, a moralnu mu obojenost daje nakana onih koji ga ine. Teorijski je, prema tome, bilo mogue zamisliti pravedno nasilje, pa ak i pravedan progon. Na takvom shvaanju temelji se srednjovjekovni pojam svetoga rata. Drugu osnovu na kojoj se temelji pojam svetoga rata sainjavalo je uvjerenje da je Bog najtjenje povezan s odreenim politikim ustrojem, ili s odreenim tijekom politikih dogaaja na ovome svijetu, te da je takav ustroj ili tijek politikih dogaaja proizvod njegove volje. Vjerovalo se, prema tome, da nasilje u znak podrke takvom politikom ustroju ili tijeku dogaaja pomae ostvarenju Bojega nauma u vezi s ovjeanstvom. Nasilje je, dodue, i dalje trailo opravdanje u obliku neugodne, ali neophodne reakcije na nepravdu ili agresiju, no ono se takoer dralo pozitivnim korakom koji je u skladu s Bojim eljama. Sveti ratovi mogli su se poeti voditi, kao to je prije ezdeset godina rekao teolog Jacques Maritain, tek nakon to se poelo smatrati da izmeu svjetovnoga poretka i Boje nakane postoji nerazdvojiva povezanost. Kriarski su ratovi, meutim, bili posebna vrsta svetog rata, jer su to bili ratovi u kojima su kriari okajavali svoje grijehe. Kriarski ratovi su se u poetku povezivali s hodoaem u Jeruzalem, ciljem koji se drao najpokornikijim od sviju, te gradom u koji su poboni krani odlazili umrijeti, to nam zacijelo objanjava zato je meu prvim kriarima bilo toliko staraca. Znak kria koji su kriari, kako mukarci, tako i ene, bili duni nositi na svojoj odjei, nije bio znak njihove slube, ve pokore koja se prvi put poela povezivati s ratom desetak godina prije pozivanja na Prvi kriarski rat. O tome u podrobnije govoriti neto poslije, no neobino je vano shvatiti da su kriari vjerovali kako se uputaju u vojni pohod u kojemu e njihove obveze, u sluaju da ih izvre, za svakoga od njih znaiti in zasluenoga samokanjavanja. Od njih se nije oekivalo da krenu na put ovjenani slavom, ve da se odjenu to je mogue jednostavnije, kao istinski hodoasnici, te da svoje oruje i oklop nose u vreama na tegleim ivotinjama. Nakon pada Jeruzalema, god 1099., veina preivjelih odbacila je svoje oruje i oklop i vratila se u Europu nosei u rukama samo palmine listove koje su ponijeli sa sobom kao dokaz da su okonali svoje hodoae. Jedan od njih, Rotrou od Perchea, grof od Mortagnea, poloio je palmine listove na oltar obiteljske zadubine, opatije Nogent-le-Retrou. Uvjerenje da je kriarski rat svetinja i da je sudjelovanje u njemu znak pokajanja nije oslobaalo kriare obveze da se pridravaju naela koja utemeljuju, i do izvjesne mjere ograniavaju, krane u noenju oruja; tovie, uvjerenje da je odlazak u kriarski rat, uz sve ostalo, istodobno i znak pokajanja jo vie je potvrivalo ta naela. Napose, kriarski je rat

morao udovoljiti kriteriju opravdanoga razloga, autoriteta vladara i ispravne nakane. Naravno, bilo bi apsurdno pomisliti da su ba svi kriarski ratovi bili pokretani razlozima koje bi ugledni teolozi nazvali opravdanima, ili da su svi kriari imali iste nakane, no mogua zastranjenja ne oduzimaju valjanost onome to su kriarski ratovi trebali biti, iako je takoer tono da njihovo prouavanje baca odreeno svjetlo na primjenu kriarskoga ideala u stvarnosti. Apologeti su oduvijek isticali da su povlasticu oprosta grijeha uivali samo oni kriari ijim se nakanama nije imalo to prigovoriti i o tome su nadugo i nairoko pisali, nastojei pokazati da je ovaj ili onaj vojni pohod imao opravdan razlog - a to je neobino vano istaknuti zato to su kriari bili dragovoljci i to oni, poput veine mukaraca i ena, zacijelo ne bi bili sudjelovali u neemu to se nije moglo opravdati. U ovoj knjizi pokuat u definirati kriarske ratove i kriare, pri emu mi ne pada na pamet ocjenjivati ni nakane pojedinih kriara ni opravdanost ovoga ili onoga vojnog pohoda.

DRUGO POGLAVLJE
Opravdan razlog
Opravdan razlog za rat Sredinom trinaestoga stoljea kranski su se pisci openito slagali u miljenju da je neki rat pravedan jedino u sluaju kad predstavlja reakciju na nepravdu, a takvo miljenje prevladava i danas. Pravedan je onaj rat kojim netko ustaje u obranu svoje zemlje, njezinih zakona i tradicionalnog naina ivota, kojim vlasnik eli vratiti svoj bespravno oduzeti posjed, pa ak i rat kojim se eli fizikom silom provesti valjano donesena sudska presuda. Pravednim ratom ne moe se nazvati rat za proirenje teritorija, niti rat koji ima za cilj obraenje. Ovo naelo vrijedilo je jednako za kriarske ratove kao i za bilo koji drugi rat, no kriarski ratovi tijekom prvoga stoljea postojanja kriarskoga pokreta pravdali su se jo nekim razlozima. Definicija pravedne odmazde koju je iznio sv. Augustin, prema kojoj je rije o odmazdi za poinjenu tetu, pretpostavljala je neto manje pasivan stav oteenika nego to e to poslije biti prihvatljivo, naroito u shvaanju osvete koje je crkvene pravnike progonilo sve do oko 1200., da bi se nakon toga postupno napustilo, kao i u vrlo irokom tumaenju poinjene tete koja zahtijeva odmazdu, a koja je obuhvaala svaku povrjedu pravednosti, Bojih zakona ili kranskoga nauka. ini se da je znameniti crkveni pravnik Hostiensis (umro 1271.) jo sredinom trinaestoga stoljea vjerovao da kranski svijet ima neosporno pravo proiriti svoju vlast nad svakom drutvenom zajednicom koja ne priznaje vladavinu Rimske Crkve ili Rimskoga Carstva. Oduvijek su, izgleda, vladale nejasnoe s obzirom na pitanje moe li se kriarski rat pokrenuti radi obraenja, a u vrijeme Prvoga kriarskog rata neki mislioci sasvim su se pribliili potvrdnom odgovoru na ovo pitanje. Pisac jednoga prikaza, Robert Redovnik (ili iz Rheimsa), potaknuo je u Clermontu papu Urbana II. da okupljeno mnotvo podsjeti na Karla Velikog, Ludovika Pobonog i druge franake kraljeve koji su unitili poganska kraljevstva i pripojili ih Svetoj Crkvi. A voe kriarske vojne u pismu papi nakon zauzea Antiohije u Siriji, godine 1098., piu da su se oni borili protiv Turaka i pogana, a ne protiv krivovjernika, molei ga da osobno doe i iskorijeni svako krivovjerje. Tema misionarskoga rata protiv pogana, koja je dugo vremena bila sastavni dio njemakoga miljenja, ozbiljno se nametnula 1147., u vrijeme priprema za kriarski pohod protiv pogana u sjeveroistonoj Europi. U papinoj buli Divina dispensatione, kojom je odobren vojni pohod u Njemakoj, isticala se potreba za obraenjima, to je nesumnjivo bio odjek razmiljanja sv. Bernarda, odgovornoga nadasve zbog papine podrke, koji je u svojim pismima zabranio sklapanje bilo kakvog primirja s poganima sve dok se oni, pomou Bojom, ne obrate ili unite. Treba istaknuti da papa Eugen III. u svojoj buli Divina dispensatione nigdje izriito ne odobrava kriarski pohod kao rat u cilju obraenja pogana te da stav sv. Bernarda nije ni izbliza tako jednostavan kao to se iz navedenog citata dade zakljuiti: on je vjerovao da pogani predstavljaju izravnu prijetnju kranstvu te da ih je, ukoliko ih ve nije mogue obratiti, potrebno unititi jedino zbog toga to ne postoji alternativa uporabi fizike sile. Tijekom kriarskih vojni na Sjeveru, meutim, misionarski razlozi i rat bili su uvijek tijesno povezivani, pa je papa Inocent III. tijekom jedne takve kriarske vojne, godine 1209., potaknuo danskoga kralja da krene u vojni pohod i tako i sam dobije oprost grijeha podjeljivan njemakim kriarima koji su krenuli u rat kako bi iskorijenili zabludu poganstva i proirili granice kranske vjere. Bila je to doista neobina izjava s obzirom na to da je dolazila od najistaknutijega pobornika kriarskih ratova meu srednjovjekovnim papama, premda se u buli doista spominju progoni kranskih propovjednika od strane pogana. Moda se radilo o trenutanom Inocentovu zastranjenju, ili o zastranjenju nekog tajnika u njegovoj

Kuriji, no to nipoto nije jedina njegova neobina izjava vezana uz kriarske ratove. On je 1201. doao do zakljuka da je Sveta zemlja u takvoj potrebi da mu ima pravo krenuti u vojni pohod bez pristanka svoje ene. Taj stav bio je u suprotnosti s tradicionalnim naelom crkvenog prava o obvezujuim i trajnim posljedicama enidbenog ugovora: nitko nije mogao branom drugu jednostrano uskratiti njegova prava bez njegova pristanka. ak je i Urban II. donio odredbu prema kojoj nijedan mlad i oenjen mukarac ruje mogao sudjelovati u Prvom kriarskom ratu bez pristanka njegove ene. Inocent je uinio temeljnu pogrjeku pa su poslije crkveni pravnici ovu iznimku ograniili samo na sluaj dovoenja u pogibelj interesa Svete zemlje. Inocentove izjave danskome kralju i enama kriara mogue je moda razumjeti jedino u svjetlu njegove opsjednutosti kriarskim ratovima kakvoj primjera ne nalazimo ni kod jednog drugog pape osim kod Grgura X. i, moda, Inocenta XI., a koja ga je dovela dotle da je pozivao i odobrio ni manje ni vie nego est kriarskih vojni. Stoga nimalo ne iznenauje to je ponekad znao prekoraiti granicu. Miljenja prema kojima osveta za povrjede poput pukog odbijanja kranske vjere ili odbijanja da se prihvati kranska vlast te mogunost prisilnog obraenja predstavljaju opravdane razloge bila su karakteristina za manjinu i ona nikad nisu bila prihvaena od strane najuglednijih kranskih mislilaca koji su se openito slagali u miljenju da se nekrane ne smije silom tjerati na krtenje i da ih se ne smije fiziki napadati samo zato to su drukije vjere. I premda se skrivena sklonost uvjerenju da je misionarstvo opravdan razlog za pokretanje kriarske vojne jo neko vrijeme zadrala, papa Inocent IV. je sredinom trinaestog stoljea u vezi s tim pitanjem autoritativno ponovio tada vaee stavove. On je, naime, potvrdio da nevjernici crpe svoje pravo iz prirodnoga zakona te da je rat koji ima za cilj obraenje nedoputen; takoer je, meutim, ustvrdio da Sveta zemlja s pravom pripada kranima, budui da ju je kroenjem po njoj posvetio sam Krist i budui da ju je u pravednom ratu osvojilo Rimsko Carstvo, koje je kasnije postalo kransko. Papa je, kao Kristov namjesnik na zemlji i nasljednik careva, mogao traiti pravo na kransku jurisdikciju nad Palestinom, a kriari koji su odlazili na Istok samo su vraali teritorij koji je neko s pravom pripadao kranima. Pravedan rat mogao se, osim toga, pokrenuti u cilju suzbijanja nepravedno nanesene tete te kao kazna za poinjene grijehe; na taj je nain papa mogao proglasiti kriarski rat protiv nekoga poganskog vladara ne zato to je on poganin, nego zato to on predstavlja prijetnju kranima, ili zato to je zgrijeio, primjerice tako to je na svojem teritoriju onemoguavao kranske misionare u obavljanju njihove slube. O golemom Inocentovu utjecaju na posebno jasan nain govori rasprava to ju je poetkom 1270-ih za papu Grgura X. napisao starjeina dominikanskog reda Humbert iz Romansa. Humbert se prihvatio zadae da odgovori onima koji su drali da krani ne smiju nikad preuzeti inicijativu, ve da se njihovo opravdanje sastoji jedino u obrani od muslimanskoga napada. Odgovorio im je da su muslimani opasni i da im je stalo samo do toga da nanesu tetu kranstvu; prema njemu, oni su se domogli zemalja koje su neko bile u vlasnitvu krana, ime su otvoreno podrali nepravdu, zbog ega nijedan kranin ne moe biti s njima u miru a da time ne navue na sebe krivnju. Stoga je opravdano napasti njihove zemlje; on se uz to zalagao za preventivne udare protiv muslimana u cilju slabljenja njihove moi, za ponovno uvoenje kranske vjere u zemlje iz kojih je istjerana, te za netoleriranje grijeha. Isticao je, meutim, da kriarski rat nipoto nije agresivni rat, budui da ima za cilj vratiti podruja koja su neko bila kranska. Pojedini autori zastupaju miljenje prema kojemu je do usklaivanja kriarskih ratova s kranskim naelima o uporabi sile dolo tek s papom Inocentom IV. Istina je, meutim, da su pobornici kriarskih ratova uvaavali tradicionalne kriterije ve od samoga poetka, pa ak i onda kad su oni bili predmetom ozbiljnih rasprava. Doista iznenauje upornost kojom je propaganda - bilo da je rije o ratovima na Istoku, u panjolskoj, na obalama Baltikog mora,

protiv krivovjernika ili protiv svjetovnih vlasti u kranskom svijetu - nastojala opravdati kriarske ratove tvrdnjom kako je rije o vraanju otetih posjeda ili o obrani od agresije. Kriarske vojne na Bliskom istoku U trenutku kad je papa Urban II. pozvao krane na Prvi kriarski rat, o emu je vjerojatno razmiljao ve nekoliko godina prije, imao je na umu da za takav rat postoji opravdan razlog. Tijekom prvoga tjedna oujka 1095. u Piacenzi je zasjedalo vijee sastavljeno od biskupa iz Francuske, Italije i Njemake. U posjet vijeu dolo je izaslanstvo bizantskoga cara Aleksija I. Komnena, koji je zamolio papu da krane na Zapadu potakne na obranu istone Crkve od Turaka koji su poharali cijelu Malu Aziju i nali se tako rei pred samim vratima Konstantinopola. Urban je uzvratio govorom u kojem je prisutne nastojao potaknuti da pomognu bizantskome caru. Putovanje to ga je poduzeo nakon zasjedanja biskupskoga vijea u Piacenzi pokazuje da je na taj put krenuo, kao to e sam kazati, u nastojanju da potakne umove plemia i vitezova u svojoj domovini. Francuskoj. Njegovo vie od godinu dana dugo putovanje, prava pravcata procesija okrunjena prolaskom kroz velik broj gradova iji stanovnici nikad ili gotovo nikad u svojem ivotu nisu vidjeli kralja, praeno dojmljivom pratnjom sastavljenom od kardinala i drugih visokih slubenika Rimske Crkve, kao i gomilom francuskih nadbiskupa i biskupa, bilo je namjerno teatralno. Kamo god je krenuo, posveivao je katedrale, crkve i oltare. Predsjedao je saborima u Clermontu (u studenome 1095.), Marmoutieru blizu Toursa (u oujku 1096.) te Nimesu (u srpnju 1096.), kojom prilikom je njegova ve od ranije dojmljiva pratnja bila jo vie uveana. Dana 27. studenoga prvi put je s propovjedaonice pod otvorenim nebom, na polju nedaleko Clermonta, pozvao okupljene vjernike na kriarski rat. Poziv nije sasvim uspio jer je broj istaknutih svjetovnjaka koji su ga sluali bio razmjerno malen, no to i nije bila njegova nakana, budui da je neto ranije zatraio od biskupa da sa sobom na zasjedanje vijea dovedu najistaknutije plemie iz svojih biskupija. Okupljene vjernike pozivao je na kriarski rat i u Limogesu, Angersu, Le Mansu, Toursu i Nimesu, vjerojatno i na drugim mjestima, a u Toursu i po svoj prilici u Le Mansu predsjedao je sveanosti uzimanja kria. U namjeri da proslavi blagdan Uznesenja Marijina, skrenuo je s glavnoga puta u slavno marijansko svetite u Le Puyju, iji e biskup, Adhemar iz Monteila, biti njegov predstavnik tijekom kriarskoga pohoda, a u St. Gillesu i Poitiersu predvodio je sveanosti u povodu blagdana sv. Egidija, odnosno sv. Hilarija. Uskoro se vidjelo da se njegovu pozivu odazvalo mnotvo vjernika, moda ak i vie nego to je i sam oekivao. Postoji mnotvo opisa poruke koju je nastojao objasniti, i premda se veini njih, s obzirom na to da su napisani nakon velianstvenoga zauzimanja Jeruzalema, ne moe potpuno vjerovati, ostalo je takoer sauvano pet njegovih pisama u kojima se spominje ovaj kriarski pohod, zatim tekst jednoga dekreta sa crkvenoga sabora u Clermontu u kojemu se takoer spominje kriarski rat, nekoliko opisa drugih kranskih pohoda, te velik broj pisama napisanih novacima. Urban je pozivao na oslobodilaki rat, posluivi se, kako vidimo, izrazom koji je zacijelo morao na poseban nain odjeknuti u srcima i umovima crkvenih reformatora izvanredno aktivnih tijekom prethodne polovice stoljea. U svojem je pozivu naglasio dva osloboditeljska cilja: osloboenje stanovnitva, tj. krtenih vjernika istonih Crkava, napose jeruzalemske Crkve, ispod muslimanske vlasti i njihove tiranije, te osloboenje samoga mjesta. Svetoga, tj. Kristova groba, koji je u asu uskrsnua osloboenom snagom odjekivao Jeruzalemom, gradom posveenim Kristovom krvlju i sreditem Bojeg zahvata u na ljudski svijet. Neko se dralo da je on, premda je kao cilj pohoda oznaio Jeruzalem, nastojei ga na taj nain povezati s hodoaima i potaknuti prisutne vjernike da pomognu gradu, imao na umu jedan posve drugi, krajnje ogranien cilj bratski udovoljiti molbi bizantskoga cara koji je od njega zaiskao pomo, nadajui se da e tako latinsku pribliiti grkim pravoslavnim Crkvama, kao i da je ideja o putovanju u

Jeruzalem, koja je isprva bila od drugotne vanosti i vie nego ita drugo predstavljala in pobonosti, naprosto ponijela prisutne vjernike i raspalila im matu, tako da je taj grad postao prvotnim ciljem pohoda ak i prije nego to je kriarska vojska krenula na put. Iz ljetopisa i povelja vezanih uz njegovo putovanje, kao i propovijedi to ih je tom prilikom odrao, meutim, proizlazi da je njemu od samoga poetka, uza sve to se meu njegove ciljeve moe takoer ubrojiti pomo kranima na Istoku i ujedinjenje Crkava, najvaniji cilj bio osloboenje Jeruzalema: ime toga grada bilo je i suvie bremenito znaenjem da bi se njime mogao tako olako posluiti jedan reformator i clunyjski monah poput Urbana. Osim toga, sada znamo da je car Aleksije nekoliko godina ranije slao pisma velikaima na Zapadu, mamei ih izgledima za osloboenje Jeruzalema. Kao opravdanje za ovaj kriarski pohod, prema tome, navodilo se vraanje kranskoga podruja, tovie same Kristove batine koju su zaposjeli muslimani, a papin poziv bio je prikazivan tako da se iz njega moglo zakljuiti kako je on posve u skladu s kriterijem opravdanoga razloga. Kriari su prodrli na Levant u vrijeme kad su sve linosti koje su vodile glavnu rije u Bagdadu i Kairu, dvama najbliim sreditima islamske vlasti, stjecajem razliitih okolnosti uklonjene s pozornice, to je dovelo do rasula carstva seldukih sultana koji su vladali u ime bagdadskog kalifa, o emu kriari po svoj prilici nisu nita znali. Kriari su, prema tome, juriali kroz razvaljena vrata, iako su, poput svojih suvremenika na Zapadu, bili uvjereni da im je u zauzimanju Jeruzalema pomogla boanska milost te da se sam Bog veseli njihovoj pobjedi. Kako bilo, retorika kojom se poslije ove pobjede pokualo nai opravdanje za kriarske pohode na Palestinu poela se mijenjati. Zemlja kojom je hodao Krist i koja je zbog toga bila posveena, bila je napokon u kranskim rukama i sada ju je trebalo braniti. To je godine 1145., rijeima iji odjek nalazimo i u pismima kasnijih papa, istaknuo i papa Eugen III. Milou Bojom i gorljivou vaih otaca koji su tijekom mnogih godina nastojali obraniti ove gradove i prenijeti kransku poruku narodima ovoga podruja, oni su do sada bili u kranskim rukama, a i drugi su gradovi hrabrou krana vraeni iz ruku nevjernika... Drat e se velikim znakom plemenitosti i duhovne veliine budete li i vi, sinovi moji, ovu svojinu, koju su vai oci stekli svojom hrabrou, junaki i krjepko branili. Dogodi li se, pak, te se, ne dao Bog, dogodi drukije, pokazat e se da junatvo sinova nije doraslo onome njihovih otaca. Jeruzalem je 1187. osvojio Saladin i krani e njime ponovno vladati tek u kratkom razdoblju izmeu 1229. i 1244. S vremenom se, razumije se, trailo ponovno osvajanje grada, premda se promidba, sasvim razumljivo, zasnivala na nunosti obrane preostalih europskih naselja u Svetoj zemlji. ak se dralo da bi za latinsku Palestinu bilo korisno kad bi se osvojio Egipat, to se u dva navrata, godine 1218. i 1249. i pokualo, a i inae se vie puta, u razliitim vremenima, predlagalo. Tako je, ponukan jednim izvjetajem s terena, kralj Ivan Jeruzalemski ratnom vijeu Petoga kriarskog rata, koje se okupilo 1218., savjetovao da kriarska vojska napadne Egipat: Jer, kad bismo osvojili jedan od ovih gradova (misli se na Aleksandriju i Damiettu), drim da bismo na taj nain, i uz uvjet da im ga predamo kao nadoknadu, mogli povratiti cijelu (Svetu) zemlju. Budui da je Egipat nekad bio dijelom kranskoga Rimskog Carstva, njegovo zauzimanje moglo se takoer pravdati kao vraanje posjeda koji je nekad bio kranski. Gubitkom preostalih podruja neko kranske Palestine, godine 1291., potreba vraanja Svete zemlje pod okrilje kranstva ponavljala se dugo kao refren sve dok rastua prijetnja Balkanskom poluotoku od strane Otomanskoga Carstva, krajem etrnaestoga

stoljea, nije dovela do potrebe da se opravdanje kriarskim ratovima pone traiti u obrani same Europe. Kriarske vojne u panjolskoj Ratovi protiv Maura u panjolskoj trajali su vrlo dugo pa je papa Urban pokuao odvratiti panjolce od nauma da sudjeluju u Prvome kriarskom ratu, stavivi znak jednakosti izmeu ponovnoga osvojen] a Iberskoga poluotoka i vraanja Palestine pod okrilje kranstva. Njegov nasljednik na papinskoj stolici Paskal II. takoer je 1100. i 1101. zabranio panjolcima odlazak u Svetu zemlju, podijelivi oprotenje grijeha svima onima koji su ostali kod kue boriti se protiv Maura: nije htio da mogue dezerterstvo ratnika dovede u opasnost uspjeh u borbi protiv Maura. Iako treba vjerovati da je do 1120. vrlo malo panjolaca stavljalo znak jednakosti izmeu ponovnoga osvojenja panjolske i kriarskih ratova, poslije 1098. oprost grijeha koji su oni dobivali esto se izjednaavao s oprostom podjeljivanim kriarima koji su odlazili na Jeruzalem, pa nas ne treba iznenaditi injenica to su biskupi okupljeni 1123. na Prvom lateranskom saboru jedva uoavali razliku izmeu zavjeta kojim se kriar obvezao krenuti na Jeruzalem i onog kojim se obvezao sudjelovati u pohodu u panjolskoj. Ne udi, stoga, to je jedan suvremenik Drugoga kriarskog rata opisao panjolsku vojsku kao dio jedne jedincate velianstvene vojske koja se bori na vie razliitih kranskih bojita. panjolska je ranije bila kranska zemlja, no njezini golemi predjeli u to su vrijeme bili pod vlau muslimana koji su predstavljali ozbiljnu prijetnju kranima na sjeveru zemlje. Kriarski ratovi u panjolskoj, poput onih na Istoku, prikazivali su se kao obrambeni, iako se s vremena na vrijeme tvrdilo da je ponovno osvojenje panjolske klju za pristup Jeruzalemu preko Sjeverne Afrike. Tako je, primjerice, nadbiskup Compostele 1125. ustvrdio: Ba kao to su Kristovi vitezovi... otvorili put prema Jeruzalemu..., tako bismo i mi trebali postati Kristovi vitezovi i nakon poraza njegovih bezbonih neprijatelja, muslimana, otvoriti put prema Gospodinovu grobu preko panjolske, jer je on daleko krai i manje tegoban. Kriarski ratovi u panjolskoj poeli su se uskoro sve vie razlikovati od ostalih kriarskih ratova. Za vladavine Alfonsa VIII., Ferdinanda III. Kastilijskog i Jakova I. Aragonskog u 13. st., Alfonsa XI. Kastilijskog u 14. st. te Ferdinanda i Izabele panjolske u 15. St., kriarski ratovi postali su takoer ratovi za nacionalno osloboenje pod vodstvom ovih monarha. Kriarske vojne u sjeveroistonoj Europi U vrijeme priprema za Drugi kriarski rat, godine 1147., pojedini njemaki kriari radilo se uglavnom o Saksoncima - nisu bili voljni sudjelovati u vojnim pohodima na Istok, ve su htjeli ratovati protiv Slavena koji su ivjeli s one strane rijeke Elbe. Sv. Bernard, koji je bio zaduen pozivati krane na kriarski rat, sloio se s time, vjerujui po svoj prilici da izmeu stanja u Njemakoj i stanja u panjolskoj postoji velika slinost. Pritom je, po svemu sudei, postupao na svoju ruku i bez dogovora s papom Eugenom, kojega je tek naknadno obavijestio o pohodu, no papa se s njim sloio, stavivi u svojoj buli Divina Dispensatione u isti red kriarski rat u Njemakoj i ratove u panjolskoj i Palestini. Sjeveroistona Europa nije nikad pripadala kranskom carstvu i vojni pohod na ta podruja nije se ni na koji nain mogao pravdati potrebom vraanja kranskih podruja. I doista, danas je vrlo teko zamisliti da su zaostali slavenski i baltiki narodi predstavljali ozbiljniju prijetnju kranstvu; tovie, u to su vrijeme odnosi izmeu kranskoga carstva i tih naroda postajali sve bolji. Ali, premda je u njemakim vojnim pohodima protiv njihovih susjeda u to vrijeme, kao i prije i poslije

toga, mogue zapaziti misionarski element, njih se pokuavalo opravdati tako to ih se nazivalo obrambenim ratovima: dilatio i defensio, irenje podruja i obrana, ili su ruku pod ruku. Kao dobar primjer u tom smislu moe nam posluiti bula u kojoj je papa Inocent HI. 1199. odobrio Livonijski kriarski rat. Inocent je bio uvjeren da su obraenici na kranstvo u Livoniji izloeni progonima od strane njihovih poganskih susjeda. Stoga je bilo nuno dii vojsku i obraniti krane u onim podrujima, a svima onima koji su ustali u obranu Crkve u Livoniji obeana je zatita. Kriarske vojne protiv raskolnika i krivovjernika Uporaba sile protiv krivovjernika drala se od samoga poetka opravdanom, premda se openito dralo da to spada u djelokrug svjetovne vlasti. Papa Grgur VII. je 1080-ih udario temelje shvaanju koje e kasnije omoguiti odobravanje nasilja i samoj Crkvi, a u tome ga je neto poslije, oko 1140., slijedio crkveni pravnik Gracijan; Trei lateranski sabor (1179.), pak, bio je prvi crkveni sabor koji se pribliio proglaenju kriarskoga rata protiv krivovjernika. Prema odredbama toga sabora, svaki vjernik koji je elio dobiti oprost grijeha morao se boriti protiv krivovjerja i zatititi kranstvo od krivovjerja. U saborskim dokumentima takvi oruani sukobi unutar kranstva nazivali su se pravinima i u njima je stajalo da onima koji u njima sudjeluju treba dati oprost grijeha (dodue ne potpuni), te da ih treba zatititi ba kao i one koji posjeuju Sveti grob. Jedna od posljedica ove odredbe bio je po broju sudionika nevelik vojni pohod protiv katara u pokrajini Languedoc kojemu je na elu bio papinski legat Henri iz Marcyja, koji e kasnije postati jednim od vodeih propovjednika koji su pozivali na Trei kriarski rat. Kriarski ratovi mogu se sagledati kao preteno sukobi s raskolnicima o emu svjedoi primjer etvrtoga kriarskog rata, koji je prvotno imao za cilj osvojiti Palestinu ili Egipat, a zavrio je zauzeem kranskoga grada Konstantinopola. Ve 1203., nakon to je kriarska vojska skrenula s predvienoga pravca, jedan njezin dio traio je da se napadne Bizantsko Carstvo, zato to nije podlono Svetoj Stolici i to je bizantski car zauzeo carsko prijestolje, svrgnuvi i ak oslijepivi svoga brata. Takva i slina opravdanja mogla su se uti ponovno u travnju 1204., u trenutku kad se vojska, nakon to je nekoliko careva koje su na bizantsko prijestolje doveli zapadni voe ubijeno u dravnom udaru, pripremala za svoj posljednji napad na grad. Sveenici su u svojim propovijedima opravdavali napad, a o teini tereta to su ga morali podnijeti dovoljno govore dva gotovo istovjetna izvjetaja dvojice oevidaca, Geoffroyja od Villehardouina i Roberta od Cleryja. Sveenstvo je velikaima i hodoasnicima ukazalo na to da krivac za takvo ubojstvo (careva) nema pravo raspolagati zemljom te da su svi oni koji su se s njim sloili krivi za ubojstvo; rekli su im, osim toga, da su takvim postupkom otkazali poslunost Rimu. Zato vam kaemo, rekli su sveenici, da je ovaj rat zakonit i pravedan, pa ukoliko imate ispravnu nakanu osvojiti ovu zemlju i privoljeti je na poslunost Rimu, papa e svima koji se ispovjede i nakon toga poginu podijeliti oprost grijeha. Ovdje se, prema tome, izrijekom kae da su kriarski ratovi u skladu s kranskim kriterijima ratovanja. Jedan od argumenata za ovu tvrdnju, kako e ostati zapisano, glasio je da su politiki dogaaji u Konstantinopolu grijeh i povrjeda koju je mogue kazniti pokretanjem kriarske vojne; godine 1203. papa Inocent je izjavio da je tome moda doista tako, ali da nije na kriarima da sude i da oni nisu krenuli u kriarski rat kako bi oprali tu uvrjedu. Drugi argument je, kao to je mogue i oekivati, glasio da su grki pravoslavci raskolnici i da su se oni digli protiv Crkve; to je, drugim rijeima, znailo da su otkazali poslunost Rimu. Zakljuivanje slino ovome nai emo i u proglaenju kriarske vojne protiv albigenza 1208. Papa je ve 1204. poslao pismo francuskom kralju Filipu II. u kojemu ga potie da se digne na oruje i obrani kranstvo od katarskih krivovjernika, nudei mu isto oprotenje grijeha to ga je dao kriarima koji su priskoili u pomo Svetoj zemlji. On u studenome

1207. upozorava na strahotu i prijetnju krivovjerja s kojim, kako na jednom mjestu kae, valja postupati kako lijenik postupa s ranom, te u pismu od 14. sijenja 1208., nakon to je ubijen njegov izaslanik Pierre od Castelnaua, poziva kralja Filipa II. da uzme tit i obrani Crkvu. U dokumentima etvrtoga lateranskog sabora, odranog 1215., ponavlja se tvrdnja da ovi kriari imaju pravo na isti oprost grijeha koji su dobili hranitelji Svete zemlje. Slino opravdanje pronai emo i u nekim drugim prigodama, primjerice 1230-ih, kad je u sjevernoj Njemakoj organiziran kriarski pohod na stedingerske seljake koje se dralo krivovjernicima, a jednako tako i 1290-ih, kad je papa Bonifacije VIII. pozvao kriare da povedu kriarsku vojnu protiv njegovih rimskih suparnika, obitelji Colorma, koju je drao raskolnikom. Kriarske vojne protiv krivovjernika i raskolnika drale su se obrambenim pohodima, jer se vjerovalo da krivovjerje i raskol predstavljaju prijetnju Crkvi. Papa Inocent III. drao je da krivovjernici nisu nita bolji od muslimana. Drao ih je prijetnjom kranstvu, prijetnjom, kao to e kazati Hostiensis, katolikom jedinstvu, daleko ozbiljnijom od prijetnje Svetoj zemlji. Preusmjeravanje vojska pokornika koji su u poetku ratovali protiv vanjskih neprijatelja kranstva na neprijatelje unutar samoga kranstva predstavljalo je novinu, naroito nakon to su ljudi koji su uzeli kri s namjerom da krenu u pohod na Istok shvatili da ih se prisiljava zavjet kojim su se obvezali krenuti u oslobaanje Svete zemlje preinaiti u zavjet kojim se obvezuju sudjelovati u policijskim akcijama unutar kranskog svijeta. ini se, meutim, da u svim svetim ratovima, ma o kojoj religiji se radilo, postoji tenja prije ili poslije prema njihovu postupnom pretvaranju u ratove protiv pripadnika drutvene zajednice koja ih je zapoela. Petar asni, utjecajni opat iz Clunyja, dokazivao je da uporaba nasilja protiv brae krana katkad ima vie opravdanja nego uporaba sile protiv nevjernika: Protiv koga ti i tvoji drite da je bolje boriti se, protiv poganina koji nije upoznao Boga, ili protiv kranina koji ispovijeda Boga na rijeima, ali se protiv njega bori svojim djelima? Na koga je bolje nasrnuti - na ovjeka koji nije upoznao vjeru i koji huli na Boga, ili na ovjeka koji zna to je istina, ali je agresivan? Uvjerenje da se izgledi za pobjedu na granicama mogu upropastiti zbog iskvarenosti i podjela unutar kranstva te da rat to ga vodi neka drutvena zajednica moe biti uspjean jedino kad je ona neokaljana i jedinstvena u svjedoenju istinske vjere, bilo je naroito rasprostranjeno poslije nesrea koje su 1187. zadesile kranska naselja u Palestini. ini se da je postojala izvjesna povezanost izmeu neuspjeha na tuem terenu i pozivanja na kriarske pohode protiv razliitih krivovjerja i politikih protivnika Crkve unutar samoga kranstva. Kriarske vojne protiv svjetovne vlasti na Zapadu esto se raspravljalo - tovie neki su autori u trinaestom stoljeu javno iznosili takvo miljenje - da su najmanje opravdani kriarski pohodi oni pokretani protiv svjetovnih protivnika papinstva u Zapadnoj Europi. Korijene takvim pohodima nalazimo, meutim, ve u jedanaestom stoljeu, u vrijeme prije Prvoga kriarskog rata, u ratovima vezanim uz spor oko investiture, tj. u borbama izmeu pristalica odlune crkvene obnove i njezinih protivnika, pri emu se takve ratove nastojalo opravdati tradicionalnim razlozima. Hostiensis je dapae tvrdio kako izmeu neposlunih s jedne strane i raskolnika i krivovjernika s druge strane ne postoji nikakva razlika. Godine 1135. papa Inocent II. predsjedao je saboru u Pisi na kojemu je odlueno da se onima koji se bore protiv papinih neprijatelja (u konkretnom sluaju radilo se o Normanima u junoj Italiji) za osloboenje Crkve treba dati isti oprost grijeha koji je bio podjeljivan prvim kriarima. U vezi s ovim pitanjem razvila se prepirka, no godine 1199. Inocent III. proglasio je novi kriarski rat, ovaj put protiv Markwarda od Anweilera. Markward je bio jedan od namjesnika cara Henrika VI., koji je nakon careve smrti nastojao

zadrati vlast nad Ankonitanskom markom i preoteti namjesnitvo nad sicilijanskim kraljevstvom, nastojei na taj nain osujetiti papine planove koji je ove pokrajine namijenio Henrikovu mlaem sinu Fridriku 11. Inocent, koji se u to vrijeme pripremao za etvrti kriarski rat, reagirao je tako to je pozvao krane na rat protiv Markwarda, koji je, kako je ustvrdio, stvarno sklopio savez s muslimanima: Svima onima koji se suprotstavljaju nasilju Markwarda i njegovih ljudi priznajemo isti oprost grijeha koji priznajemo onima koji se u obrani istonih provincija suprotstavljaju muslimanskoj podmuklosti, budui da se upravo preko njega ometa pomo Svetoj zemlji. U stvari, papa je u znak potpore jednom kriarskom pohodu proglasio drugi, koji se upravo pripremao. Pripravi pohoda protiv Markwarda pristupilo se krajnje neodluno postoje dokazi da se toj mjeri pribjeglo u trenutcima krajnjeg oajanja, nakon to su svi prijanji pokuaji propali - a 1203. Markward, koji je u meuvremenu umro, oduzeo mu je svako opravdanje, no isto razmiljanje nalazimo i 1215. u konstituciji Ad liberandam etvrtoga lateranskog sabora prema kojoj se oni koji su naruili mir u Europi dok je trajao kriarski rat, pokazavi time da se ne obaziru na crkveni ukor, mogu s razlogom pribojavati da se protiv njih kao onih koji ometaju nakane Propetoga uz pomo autoriteta Crkve digne svjetovna vlast. Ovakvo razmiljanje bilo je po svoj prilici prisutno i u odobravanju kriarskih ratova 1216.-1217. te protiv pobunjenih engleskih plemia 1265. Sljedei korak uinio je papa Grgur IX., i to ne 1228.-1230., kad njegov vojni pohod protiv cara Fridrika II. ne bismo nikako mogli nazvati kriarskim ratom, ve bismo ga prije mogli usporediti s koracima poduzimanim u cilju obrane papinstva u jedanaestom stoljeu nego 1240. U to je vrijeme ponovno buknuo rat i Fridrik je sada predstavljao prijetnju samome gradu Rimu. Grgur je javnom tovanju izloio najsvetije kranske relikvije, glave sv. Petra i sv. Pavla, podijelio ljudima krieve i pozvao rimski puk na obranu slobode Crkve. Njegov izaslanik u Milanu imao je odobrenje pozivati na kriarski rat u Lombardiji, a isto odobrenje dobio je i njegov izaslanik u Njemakoj. U pismu poslanom u Ugarsku u veljai 1241. navode se povlastice koje e biti podijeljene onima koji uzmu kri, ukljuujui i oprost grijeha davan kriarima koji su odlazili u Svetu zemlju, kao i doputenje kojim se zavjet, izvorno polagan za obranu Palestine, pretvarao u zavjet za vojni pohod protiv Fridrika. U pismu je posebno istaknut obrambeni karakter rata: Grgur je naglasio da je kranstvo u takvoj pogibelji da je vojna djelatnost postala neizbjena, pozivajui se pritom na zavjet kojim su se kriari obvezali stati u obranu Crkve protiv Fridrika. I doista, svi pozivi na kriarski rat protiv svjetovnih vlasti na Zapadu nastojali su se opravdati tvrdnjom kako je rije o obrani. Tako je, primjerice, nova kriarska vojna protiv Fridrika godine 1246. proglaena obranom katolike vjere i slobode Crkve, a na kriarsku vojnu protiv kralja Petra Aragonskog, godine 1284., pozivalo se u ime obrane katolike vjere i Svete zemlje. Povod kriarskim ratovima Neovisno o tome kada i protiv koga su bili voeni, kriarske ratove se nazivalo obrambenim i uvijek se isticalo da su oni usklaeni s naelom pravednosti. Naravno, nema tog ovjeka koji ne e pokuati na uvjerljiv nain opravdati svoje postupke prikazujui ih u najpovoljnijem svjetlu i pozivajui se na prijetnju koja u stvarnosti ne postoji, ali je ipak neosporno da je naelo pravednosti imalo golem utjecaj na kriarski pokret. Papa je, dodue, mogao proglasiti kriarski rat, no njegova uspjenost ovisila je - u to e se na vlastitu tetu uvjeriti mnogi pape - ne samo o njegovu pozivu, ve i o odazivu vjernikih masa. Ne moe se, naravno, rei da su svi ljudi koji su odlazili u kriarski rat bili altruisti, no dvojbe obinih ljudi zadavale su brigu pobornicima i teoretiarima kriarskih ratova poput Hostiensisa, a u

vremenu obiljeenom idealizmom nita to nije bilo mogue opravdati jasnim razlozima nije moglo na dui rok privlaiti ljude. Naelo pravednosti bilo je stoga ograniavajui imbenik, budui da se kriarski rat moralo predstaviti kao reakciju na neku prolu ili sadanju nepravdu. Inicijativa je morala potei od neprijatelja, a kriarski ratovi bili su najee nespretna i zakanjela reakcija na neto to je uinila druga strana. to se tie povoda kriarskim ratovima, malo je rei da su oni udovoljavali tradicionalnom kranskom kriteriju koji je odreivao kada i kako se smije upotrijebiti sila, i to zbog toga to su imali jedno posebno obiljeje. Vraanje otetoga posjeda ili njegova obrana nisu se odnosili ni na koju odreenu zemlju ili carstvo, ve na kranstvo u cjelini, na Crkvu, pa ak i na samoga Krista. Nije se vraalo vlasnitvo Bizantskog Carstva niti je bilo branjeno kraljevstvo Jeruzalema, ve se vraalo podruje koje je po pravu pripadalo kranstvu ili Kristu. Mauri i Slaveni nisu ugroavali panjolce ili Nijemce, nego krane. Katari nisu toliko prijetili Francuskoj niti je Fridrik II. predstavljao tako veliku prijetnju papinstvu koliko Crkvi. Stoga na kriarske lige koje su nakon 1332. uvelike obiljeile kriarski pokret treba gledati vie kao na promjene nego kao na prave kriarske ratove. Sklapanjem takvih saveza kriarski pokret poeo se prilagoavati potrebama drava koje su u to vrijeme nastajale. Oni nisu nikad tvrdili da predstavljaju cjelinu kranstva, ve su to bili obrambeni savezi sklopljeni izmeu drava s najistaknutijim mjestom u pokretu iji su vojnici dobivali kriarske povlastice. Kako bismo to bolje shvatili odnos izmeu ustaljenoga gledanja na kriarski pokret i kranstva u cjelini, moramo uzeti u obzir politiku filozofiju koja je u to vrijeme vladala zapadnoeuropskim miljenjem. Kranstvu je pridavano mnotvo znaenja, ali ono u politikom smislu nije bilo shvaeno tek kao obina zajednica krana, ve kao univerzalna drava, kao kranska republika, koja ima transcendentalni karakter budui da istodobno postoji na nebu i na zemlji. Osiguravajui politiki kontekst u okviru kojega su mukarci i ene mogli u potpunosti ostvariti sve svoje elje u iskazivanju ljubavi prema Bogu i blinjemu, bila je jedina istinski suverena drava. Svjetovna kraljevstva nisu u stvarnosti imala politiku vanost, bila su u najboljem sluaju vremenite pogodnosti i mogla su se drati njezinim provincijama. Kranska republika - koja je voama Prvoga kriarskog rata predstavljala kraljevstvo Krista i Crkve - imala je svoje posjede i svoje graane. Dralo se da krani imaju pravo vratiti pod svoju vlast svako podruje kojim su neko vladali i koji je kasnije dospio u tue ruke. Valjalo se oduprijeti svakoj prijetnji upuenoj njezinim podanicima, dolazila ona izvana ili iznutra. Kriari su bili njezina vojska koja ju je branila ili je zapoinjala rat kako bi vratila izgubljene posjede. Sv. Bernard je mogao s lakoom dokazivati da su ideali zbog kojih se francuski kralj Luj VII. zaputio na Istok vani ne samo za njega ve za itavu Crkvu Boju, jer su sada vai ideali i ideali itavog svijeta istovjetni. Stotinu godina kasnije isto je u svojoj propovijedi ustvrdio i Eudes od Chateaurouxa: Netko, meutim, kae; Meni muslimani nisu uinili nita naao. Zato bih se ja borio protiv njih? Ali, kad bi takvi ispravno razmiljali, shvatili bi da muslimani ine tetu svim kranima. Pri kraju 1140-ih, kad su kriarski ratovi bjesnjeli na vie razliitih bojinica istodobno, njih se dralo dijelovima jedne te iste vojske - kranske. Pokretaima ovog vojnog pohoda (pie jedan njemaki ljetopisac) inilo se da jedan dio vojske treba poslati u istona podruja, drugi u panjolsku, a trei na nae susjede, Slavene. Univerzalna kranska drava bila je monarhija koju je utemeljio i kojom je vladao Krist, a pape, biskupi i kraljevi bili su samo njegovi ovozemaljski upravitelji. Neprijatelji drave bili su neprijatelji njezina kralja. U vrijeme Prvoga kriarskog rata pisci su o

muslimanima govorili kao o neprijateljima Bojim, a Urban II. je u jednoj svojoj propovijedi bio primoran kazati: Ne potiem vas ja, nego Gospodin... Prisutnima govorim, onima kojih ovdje nema nareujem, ali Krist vlada svima. On se kriarima zacijelo obratio kao Kristovim vojnicima; u pismima to su ih slali kui kriari su sebe nazivali Gospodinovom vojskom. Inocentu III. kriarski je rat bio na osobit nain Kristov pothvat, a oni koji su pomagali muslimanima radili su protiv elje samoga Krista i protiv elje krana. Upravo zbog specifine prirode ideala za koji su se kriari borili i zbog njihova vezivanja uz politiki poredak koji je zbog dobrobiti ovjeanstva utemeljio sam Krist kriarski rat nije bio samo pravian nego istodobno i svet. Stoga je uzimanje kria znailo neto daleko vie od ispunjavanja patriotske dunosti. Bila je to u najizvornijem znaenju te rijei vjerska obveza na koju je svjetovnjak bio na poseban nain pozvan. Znameniti propovjednik Jacques od Vitryja drao je da kranin ima obvezu sudjelovati u kriarskom ratu na isti nain kao to vazal ima obvezu odazvati se vojnikoj slubi; Kad je vladar pogoen zbog gubitka svoje batine, on eli iskuati svoje prijatelje i provjeriti vjernost svojih vazala. Onomu tko upravlja gospodarevim lenom ono se s pravom oduzima ako napusti gospodara dok se on bori u bitci i gubi svoju batinu. Tijelo i duu i sve to imate dao vam je Gospodar svega; on vas danas poziva da mu pomognete u bitci; i premda niste podloni feudalnom zakonu, on vas je spreman obdariti mnotvom dobara, meu ostalim i oprotenjem svih vaih grijeha, ma kakva bila vaa kazna ili krivnja, a nadasve ivotom vjenim; stoga mu smjesta potecite u pomo. Kriarski ratovi su, prema tome, bili u skladu s naelom kranskog ratovanja, jer je njihov glavni cilj bio vratiti izgubljene posjede i obraniti kranstvo od neprijatelja. Meutim, ideal koji ih je pokretao odnosio se na Crkvu, tj. na kranstvo kao politiki entitet, i na Krista, vladara univerzalne kranske drave. Stoga nimalo ne iznenauje to su oni koji su u njima sudjelovali vjerovali da izvravaju dunost na koju ih je pozvao sam Krist, upravo kao to ih je u nekim drugim okolnostima na izvrenje dunosti pozivao njihov svjetovni vladar ili kralj.

TREE POGLAVLJE
Zakonita vlast
Papinsko odobrenje Krani su oduvijek suoeni s problemom pomirenja zahtjeva da kao pojedinci ljube svojega blinjega i oigledne nude koja ih prisiljava da, ivei u grjenom svijetu, pribjegnu sili. Odgovor to ga je u vezi s ovom dilemom ponudio sv. Augustin pokazao se openito prihvatljivim. Kao privatna osoba, nijedan ovjek ne smije ubiti drugog ovjeka, ak ni u samoobrani; meutim, ako to ini u ime dunosti, kao javna osoba, mogue ga je opravdati. Legitimitet ratu daje dravna vlast, tj. vladar, koji po opem uvjerenju ima ovlast odobriti ga. Razlika izmeu kriarskih ratova i drugih svetih ratova sastoji se u tome to vladar koji je davao legitimitet kriarskim ratovima nije bio ni car ni kralj, nego papa koji je tvrdio da djeluje u Kristovo ime; papino nastojanje, pak, omoguilo je kriarske povlastice, naroito povlasticu oprotenja grijeha, koje je mogao dati samo papa. Temelje nainu na koji su pokretani kriarski ratovi postavila su etvorica papa. Urban II. je uinio presedan pozivajui vjernike u Prvi kriarski rat. Kalist II. je po svoj prilici izdao prvu kriarsku okrunicu; danas pouzdano znamo da je on bio prvi koji je formalno uveo strategiju istodobnoga voenja kriarskih ratova na dvije fronte. Eugen III. je proglasio da kriarski rat moe odobriti samo papa. Inocent III. je definirao formu oprosta koja je ve neko vrijeme bila u uporabi. Kakav god bio teorijski doprinos pape Grgura VII., koji je umro deset godina prije poetka Prvoga kriarskog rata - ove teme dotaknut u se neto kasnije inicijativa koja je uslijedila nakon poziva bizantskoga izaslanstva saboru u Piacenzi bila je njegova. Posljednjih nekoliko godina bilo je pokuaja da se ideja o pokretanju Prvoga kriarskog rata pripie zasluzi putujuega propovjednika Petra Pustinjaka, ali tako sasvim sigurno nije mislila veina ljudi koji su u to vrijeme ivjeli. Papa je, kao to kae jedan suvremenik, bio glavni pokreta vojnog pohoda i drao ga je vlastitom inicijativom. Umjesto nas, ovo hodoae i posao predvodit e na ljubljeni sin Adhemar, biskup Le Puyja. Prihvaanje papina vodstva jasno je iskazano u pismu koje su Urbanu u rujnu 1098. uputili zapovjednici kriarskog rata. Oni ga u njemu obavjetavaju o smrti Adhemara koga ste nam poslali kao vaega namjesnika, a zatim nastavljaju: A sada molimo vas, na duhovni oe, koji ste pokrenuli ovo putovanje i svojim propovijedima potaknuli sve nas da napustimo svoje zemlje... da doete k nama i pozovete svakoga koga moete da vam se pridrui... to moe biti bolje od toga da vi, koji ste otac i glava kranske vjere, doete ovamo... i sami okonate ovaj rat koji je u stvari va rat... Doete li doista k nama i zavrite zajedno s nama ovo putovanje na koje ste nas upravo vi naputili, itav svijet bit e vam posluan. Sve to su kriari doivjeli tijekom putovanja, ukljuujui i uspjeh akcije, koji, s obzirom na to da su bili bez vodstva, da nisu imali dovoljno zaliha i da su izgubili velik broj konja, svakako iznenauje, uvjerilo je i njih i njihove suvremenike da se bore na strani Krista i da im je Bog fiziki, dapae svojom monom rukom, pomogao. Meutim, stanje u naseljima to su ih kriari utemeljili na Levantu bilo je jo uvijek nesigurno. Nesrea koju su krani doivjeli 1119. u sjevernoj Siriji navela je papu Kalista II., pobornika triju prethodnih kriarskih pohoda, da objavi prvu kriarsku okrunicu. Ta okrunica je izgubljena, no ostalo je sauvano jedno od njegovih pisama u kojemu je rije o panjolskom ratitu, a u proljee 1123. o njegovu pohodu na panjolsku i na Istok raspravljao je Prvi lateranski sabor.

Kriarski pohod to ga je papa potaknuo doveo je 1124. do osvajanje palestinske luke Tir i zloglasnoga napada kralja Alfonsa I. Aragonskog na junu panjolsku u zimu 1125./6. A onda su, uoi Boia 1144., muslimani upali u grad Edesu, glavni grad prvoga kranskog naselja utemeljenog nakon Prvoga kriarskog rata. Vijesti o toj nesrei, prvom istinskom neuspjehu koji su Latini pretrpjeli na Istoku, izazvale su golemo zaprepatenje na Zapadu, no i danas je prilino nejasno to se zapravo tada dogodilo. Prvog prosinca 1145. papa Eugen III. objavio je bulu Quantum praedecessores, no iako je ona bila upuena kralju Luju VII. i velikaima u Francuskoj, nema dokaza da je tamo i objavljena. U meuvremenu je kralj Luj VII. ve pripremao pohod francuskih kriara na Svetu zemlju. Moda je papa poslanicu Quantun praedecessores objavio zato to je uo za kraljeve planove, jer se ini da Luj u trenutku kad je o Boiu te godine na svojemu dvoru u Bourgesu obznanio svoju zamisao uope nije razmiljao o tome da je za takvo to potrebno zatraiti papino odobrenje. Njegov prijedlog nije naiao na poseban odjek, a njegov glavni savjetnik, Suger iz St. Denisa, bio je izriito protiv njega. Luj je konanu odluku donio tek na Uskrs sljedee godine, zatraivi prethodno miljenje od sv. Bernarda, koji je izjavio da on ne bi nita inio bez prethodnoga savjetovanja s papom. Kao posljedica toga, 1. oujka 1146. ponovno je, s manjim izmjenama koje nas ovdje ne zanimaju, objavljena papina bula Quantum praedecessores. Iz prie o objavljivanju Quantum praedecessores moemo zakljuiti dvije stvari. Prva je da inicijativu za pokretanje kriarskoga rata nije uvijek davao papa. Luj VII. bio je jedan od nekolicine voa (najpoznatiji meu njima bio je njegov praunuk Luj IX.) zamanijih i manje zamanih vojnih pohoda koji su krenuli u kriarski rat, a da na taj in nisu bili potaknuti iz Rima. Druga je da se u jednoj fazi, neovisno o tome tko je bio odgovoran za prvi korak, dralo da je za takvo to potrebno dobiti papino odobrenje: pape su svojim pismima odobravali ne samo velika putovanja preko mora ve i posve beznaajne pothvate koji su se, podrani njihovim pozivima i ojaani povlasticama to su ih davali kriarima, nakon 1250. sve ee organizirali. Na prvi pogled, iznimke od ovoga pravila mogue je pronai u nainu na koji su o kriarskim ratovima protiv krivovjernika pisali pojedini crkveni pravnici i u kriarskim ratovima koje su teutonski vitezovi vodili u podruju Baltika. Crkveni su pravnici tvrdili da je ope ovlatenje mjesnim vladarima dao jo etvrti lateranski sabor 1215. i da zbog toga nije potreban nikakav poseban papinski proglas za rat protiv krivovjernika. Ovdje, meutim, moramo istaknuti da je razlog takvom shvaanju bio u tome to se dralo da je papino odobrenje dano ve prije. Isto vrijedi i za teutonske vitezove. Papa Inocent IV. je 1245. podijelio ope oproste svima koji su krenuli s njima na Prusiju, neovisno o tome je li njihov odlazak u rat bio reakcija na kakav poseban poziv ili ne. To je dovelo do tzv. neprekidnog kriarskog rata u kojemu je u etrnaestom stoljeu sudjelovalo stotine i stotine europskih velikaa i vitezova koji su se u ratu uljepanom vitekom bojnom opremom kakvu moemo vidjeti samo na vitekim turnirima zimi i ljeti borili protiv poganskih Litavaca. I opet je legitimitet rata poivao na izvornom papinu odobrenju. Kao to smo ve rekli, ove iznimke potvruju pravilo. U papinoj buli Quantum praedecessores iz 1145. itamo kako je Urban, iji se glas razlijegao poput nebeske trublje, pozvao sinove Svete Rimske Crkve iz razliitih dijelova svijeta u borbu za osloboenje istone Crkve. I dalje: S tog razloga, pozivamo vas u Gospodinu, molimo vas i nareujemo svima, inei to za oprotenje vaih grijeha, da se oni meu vama, napose utjecajniji i velikai, koji su na Bojoj strani, bez odlaganja naoruaju i krenu u borbu protiv mnotva nevjernika.

Mogue je, dakako, da je ovo pismo napisano po uzoru na izgubljeno pismo pape Kalista II., no ono je nesumnjivo postalo obrazac prema kojemu e se otada proglaavati svi kriarski ratovi. Nain na koji su ova pisma bila pisana razvijao se tijekom mnogih godina, njihov stil postajao je sve kieniji i zgusnutiji i ona nam slue kao pouzdan vodi u razumijevanju kriarskih ideja, no ona su se ravnala prema obrascu postavljenom u buli Quantum praedecessores, a sastojala su se od dijela u kojemu se opisuju okolnosti koje novi kriarski pohod ine neizbjenim, dijela u kojemu se kriare poziva da se pridrue vojnom pohodu te, napokon, od dijela u kojemu se nabrajaju povlastice to e ih uivati sudionici u pohodu i njihovi podupiratelji. Najvrjednija meu njima su ona nastala u vrijeme pontifikata Inocenta III., Post miserabile (1198.), Ne nos ejus (1208.) i Quia major (1213.), i poput velianstvene konstitucije Ad liberandam etvrtoga lateranskog sabora sroena su najsveanijim jezikom i prepuna su uzvienih govornih figura. Papin autoritet razabire se jasno iz svake njihove rijei: Onima, pak, koji odbiju sudjelovati u ovome pohodu, pod uvjetom da doista postoje takvi ljudi koji su nezahvalni Gospodinu Bogu naemu, odluno u ime Apostola (sv. Petra) izjavljujemo da su duni znati da e nam u ovoj stvari odgovarati u nazonosti Stranoga Suca u Posljednji dan Neumoljivoga Suda. Uskoro emo, meutim, vidjeti koliko su ovi zahtjevi, u trenutku kad je trebalo odrediti pravac djelovanja kriarske vojne, bili nerealni. Za kranstvo je karakteristino da ono, unato tome to nauava da e ovjek za sva svoja djela odgovarati pred Bogom te da su ona podlona objektivnoj ljestvici vrijednosti olienoj u njegovim zakonima, dijeli upravne uloge ovoga svijeta na dva zasebna podruja, duhovno i svjetovno. Razdvajanje ovih dviju djelatnosti poelo je vrlo rano, iako je u nekim razdobljima granica koja ih dijeli bila posve nejasna, a postojala su i razdoblja kad je ova ili ona ustanova - kasno Rimsko Carstvo, papinstvo u trinaestom stoljeu, anglikansko kraljevsko dostojanstvo - tvrdila da nadilazi tu granicu. Unato takvim tvrdnjama papa i, protuslovno, upravo zbog njih, podjela na svjetovnu i duhovnu razinu nikad nije bila vie naglaena nego u sredinjem dijelu srednjega vijeka. Ako je ikad postojala neka svjetovna djelatnost, onda je to izvan svake sumnje rat i posve je prirodno to se tijekom kranske povijesti njegovo voenje, kao i nastojanje da se krivovjerje suzbije pomou fizike sile, dralo dunou careva i kraljeva. Kako je onda papa kao crkveni ovjek mogao odobriti jednu tako svjetovnu djelatnost kao to je rat? Ne emo nikad razumjeti ulogu papa u kriarskom pokretu ako ne shvatimo protuslovlje koje se sastoji u tome da su oni u isto vrijeme tvrdili kako Crkva mora voditi svoje poslove neometana od svjetovnih vladara, ali da oni, kao najodgovorniji Kristovi slubenici u svjetovnom dijelu kranske republike, imaju u njegovo ime odreenu ovlast i u svjetovnim stvarima. Ove proturjene tvrdnje isticale su se svom estinom u sporu oko investiture koji je zapoeo kao rasprava o crkvenom ustrojstvu i obnovi, ali je ubrzo eskalirao, zbog ega je papa Grgur VII. 1076. najprije privremeno, a zatim, 1080., za stalno zbacio s prijestolja njemakoga kralja Henrika IV. Nastojei ukloniti jednoga ovjeka s poloaja koji je izvan svake sumnje bio svjetovnoga znaaja, papa je prekoraio granicu koja je dijelila duhovnu od svjetovne ovlasti. Pape su u prolosti, istina, svojatali vrhovnitvo nad carevima, no izvor carske vlasti na Zapadu bio je u krunidbi Karla Velikog za cara na Boi 800. i carevi su imali dunosti koje su se mogle tumaiti na nain da ih one ine pukim oruem Crkve. Neto sasvim drugo bila je kraljevska vlast na Zapadu, jer je ona nastala kao posljedica raspada Rimskoga Carstva i malo je dugovala papinstvu te se oduvijek drala zasebnom slubom Bogu. Osim toga, papa se u pogledu uplitanja u obnaanje kraljevske vlasti nije mogao pozvati ni na kakav zbiljski presedan, osim to je papa Zaharija sredinom VIII. st. na krajnje

sumnjiv nain odobrio svrgnue franakog kralja Hilderika. Svrgnue kralja Henrika IV. od strane pape Grgura VII. bio je ekstreman in koji je zacijelo prethodio teorijskom objanjenju razvitka papinske vlasti - tovie, on ga je pospjeio daleko vie nego to su to suvremenici mogli ispravno shvatiti i ocijeniti - i ve tada se pokazao promaajem, budui da je Henrikova vojska protjerala Grgura iz Rima i on je umro u progonstvu. Poslije njega na papinsku stolicu sjeo je Viktor III., a nakon njega, god. 1088., Urban II., nepokolebljivi Grgurov pristaa. Sukob s kraljem Njemake nastavio se i kad je Urban postao papa, priznalo ga je samo nekoliko njemakih biskupa, dok su najvei dio Njemake te sjeverna i sredinja Italija, ukljuujui i grad Rim, doli pod vlast Henrikova protupape Klementa III. Urban je nastojao osigurati podrku na Zapadu i dobiti na svoju stranu Bizant. Godine 1094. njemaki je kralj bio prisiljen na uzmak u Italiji, a 1095., u vrijeme kad je papa nakon zavretka rada sabora u Piacenzi otputovao u Francusku, Henrikov sin Konrad, koji se digao protiv oca, postao je njegov vazal u Cremoni. S obzirom na takav razvoj dogaaja, njegovo pozivanje na Prvi kriarski rat imalo je politiko znaenje. Bio je to vaan korak u sporu oko investiture, budui da je Urban, pozivajui Kristovu vojsku na osloboenje kranske zemlje, svjesno ili nesvjesno preuzeo na sebe ulogu cara u obrani kranske republike u trenutku kad Henrika uope nije priznavao carem. Grgur VII. je svrgnuo kralja; Urban II. je na sebe preuzeo najvaniju dunost svjetovnog vladara. Na taj su nain papo poele sebi prisvajati poseban poloaj na elu svjetovno i duhovne ovlasti. Iako je politikim misliocima i crkvenim pravnicima trebalo neko vrijeme da prihvate ideje izraene u svrgnuu Henrika IV. i pozivanju na Prvi kriarski rat, one su nagovijetale ono to poznajemo pod nazivom papinske monarhije. Papa je poetkom trinaestoga stoljea ustvrdio da je on Kristov namjesnik, njegov posebni predstavnik, razliit od svih svjetovnih vladara, te zemaljski sudac svega koji ima puninu vlasti i koji je posrednik izmeu Boga i dviju hijerarhija, crkvene i svjetovne. Ali, ak ni nakon to je ova teorija dobila svoj konani oblik, papinska vlast nije bila apsolutna. Ponajprije, i dalje se priznavalo da papinska i svjetovna vlast surauju u ostvarenju jednog te istog cilja: kraljevi su, vladajui u Boje ime, vladali svojim vlastitim podrujem u koje se papa najee nije mijeao, budui da je njegov sud bio i dalje zadnji prizivni sud i da je on posjedovao ovlast na koju se mogao pozvati kao na zadnje rjeenje. Drugo, svjetovni vladari mogli su uvijek postupati na nain kako pape nisu postupali, ili nisu mogli postupati. Papinska ovlast, koja se, naravno, odnosila na crkvena pitanja, nije bila prilagoena - i nitko nikad nije sebi uobraavao da jest - rjeavanju sluajeva obuhvaenih svjetovnim pravom. Tree, ak i da su eljeli, pape doista nisu imali na raspolaganju nikakva sredstva za provoenje presuda svjetovnih sudova, jer nisu posjedovali djelotvornu mo za njihovo provoenje. To se jasno vidi usporedimo li njihovo upravljanje Crkvom s prividom upravljanja svjetovnim podrujem. Ako postoji jedno istaknuto obiljeje papinstva u sredinjem dijelu srednjega vijeka, onda je to nain na koji su pape uspjeli ostvariti izravan nadzor nad crkvenim administrativnim aparatom i usavriti ga. U tom se razdoblju do nesluenih razmjera razvio itav mehanizam crkvene vlasti - inovnitva, crkvenih sudova i kanonskoga prava - s tim to je itav taj mehanizam bio podreen volji Rima, iako nikad u potpunosti, kao to bi se na prvi pogled moglo zakljuiti. Pogledamo li, meutim, odnos papa prema svijetu, takav mehanizam ne emo pronai. Papa poput Inocenta IV. mogao je sveano svrgnuti nepokornog vladara kakav je bio Fridrik II., no jedini nain na koji je mogao provesti svoju odluku bio je taj da pribjegne crkvenom aparatu i, moda, prijetnji sankcijama, primjerice izopenju svih Fridrikovih pristaa. Druga mogunost bila je pokretanje kriarskog rata. Ne iznenauje to su pape traili nain kako bi sekularni svijet, njima tako tu, prilagodili svojem vlastitom nainu vladanja. Kao primjer takvog nastojanja moemo navesti dekretal pape Inocenta III. Novit kojim je papino uplitanje u svjetovno podruje pravdano naelom ratione peccati, prema kojemu je sve to je svjetovno proeto grijehom. esto se

isticalo da je papa, budui da je grijeh potencijalno prisutan u gotovo svim ovjekovim postupcima, imao bjanko mjenicu koja mu je omoguavala uplitanje u to god je htio i kad god je htio. Daleko vanije od toga, meutim - poslije e to, dakako, dovesti do problema u tumaenju - bile su zakonske posljedice prenoenja naela ratione peccati u ovlast pape. Pretvorivi se u pitanje morala, to naelo postalo je predmetom redovnoga crkvenog prava i crkvene ovlasti: drugim rijeima, svjetovna stvar postala je zakonski duhovna i prela u podruje u kojemu je papa mogao na odgovarajui nain djelovati. Isti pristup nalazimo i kad je rije o kriarskim ratovima. Kriar je bio vojnik, no budui da se zavjetovao, bio je vojnik posebne vrste, to je ipsofacto bila duhovna stvar, iz ega je proizlazilo da on ima status hodoasnika i da stoga, kao hodoasnik, postaje privremeni klerik, podloan crkvenom sudu. Kriarski je zavjet, prema tome, dobio potpuno jasno znaenje ve poetkom 12. st., kad se poinje spominjati pravo kriara na odazivanje samo crkvenom sudu. Razumije se samo po sebi da su se svjetovni sudovi protivili smanjivanju svojih prava u pogledu ovlasti, pa je s vremenom prihvaeno stajalite da je kriar duan odazvati se svjetovnom sudu u predmetima koji se odnose na feudalna prava, nasljeivanje i tee zloine; naelo o kojemu je rije bilo je ipak prihvaeno pa je kriar, premda je njegovo djelovanje bilo vezano uz svjetovnu djelatnost, bio obuhvaen sustavom u kojemu je papinska vlast mogla nesmetano djelovati. Uvoenjem kriarskoga zavjeta i davanjem hodoasnikoga statusa kriarima Urban II. je stvorio uvjete u kojima je papa imao zakonsku vlast nad kriarskim pohodom koja mu je omoguavala da se u vezi s bilo kojim pitanjem vezanim uz kriarski pohod koristi postojeim mehanizmima crkvene vlasti. itava ova stvar imala je i svoje nalije, jer je sve, ukljuujui i podvrgavanje nadzoru crkvenoga sustava u ovoj stvari, ovisilo o uzimanju kria. Proglaavajui kriarski rat, papa nije inio nita drugo osim to je pozivao vjernike da poloe zavjet, a taj in bio je dragovoljan. Mogao im je zaprijetiti mukama u paklenom ognju, no nije ih mogao prisiliti da se zavjetuju, niti ih je mogao kazniti ako oni to nisu htjeli uiniti. Bez njihove suradnje on nije mogao uiniti nita. Za pokretanje kriarskog rata, prema tome, nije bio dovoljan samo papa. U nedostatku inicijative svjetovnog vladara papin poziv morao je izazvati primjerenu reakciju pa je bilo razdoblja, naroito izmeu 1150. i 1187., tj. prije potpunog unitenja kranske vojske u bitci kod Hattina i prije nego to je gubitak Jeruzalema napokon probudio Zapad, kad su pape i kriarski voe na Istoku neprekidno i neuspjeno pokuavali unovaiti kriare za pohod na Palestinu. Potekoe s kojima su se pape susretali u nastojanju da pokrenu kriarsku vojnu bile su zapravo obeshrabrujue. Kako bi se iz reakcije vjernoga puka, ma kakva ona bila, izvukla najvea mogua korist, bilo je neophodno da u Europi zavlada mir; bilo je nuno postaviti navjestitelje koji su imali zadau odueviti vjernike za papin poziv i pobrinuti se za pribavljanje novaka; trebalo je, osim toga, prikupiti novac koji je s vremenom dobivao sve vie na vanosti. Mir u kranskom svijetu Pojmovno dovoenje u vezu kranske republike sa stanjem mira traje ve jako dugo. Sv. Augustin, na ijim se tekstovima pogrjeno temelji ideja univerzalne kranske drave, drao je mir bitnim obiljejem istinske drave. Drave Boje. Neko se vjerovalo da se i same kriarske ratove dralo instrumentom mira, sredstvom, tijesno povezanim s pokretom Boji mir, kojim je trebalo usmjeriti ratoborne francuske vitezove preko mora. S obzirom na nasilje koje je izbijalo nakon povlaenja kriarskih velmoa iz podruja koja su dotad bila pod njihovom vlau, danas se ini vjerojatnijim da je ideja o Bojem miru namjerno ponovno oivljena u vrijeme Prvoga kriarskog rata kako bi se izilo na kraj s neredima koji su bili neizbjeni i predvidljivi. S druge strane, vjerovalo se da su mir u Europi i jedinstvo kranskoga svijeta bitan preduvjet za uspjeh kriarskih vojni pa emo u papinskim pismima, najee s razlogom, esto pronai pozive za uspostavu primirja i jedinstva; neprekidno

suparnitvo izmeu francuskih i engleskih kraljeva nesumnjivo je omelo pokretanje kriarskih vojni 1170-ih i 1180-ih. Od godine 1187. dalje esto se tvrdilo da uspjeh kriarskih ratova ovisi izmeu ostaloga i o crkvenoj obnovi. Pozivi na crkvenu obnovu dosegnuli su vrhunac u vrijeme papinstva Inocenta III., koji je podjele u kranstvu drao sramotom i sablazni i vjerovao, naroito poslije 1204., da o obnovi Crkve, koja se zauzeem Konstantinopola napokon ujedinila, ovisi ponovno osvojenje Jeruzalema. Doista, svi opi sabori, zapoevi sa etvrtim lateranskim, poetkom 13. st., do zakljuno Tridentinskog sabora, sredinom 16. st., bili su slubeno sazvani s obrazloenjem da se nijednim kriarskim ratom ne moe mnogo postii bez crkvene obnove i bez obnove kranstva. Kao to smo vidjeli, Inocent je uzimao duboko k srcu politike podjele u kranstvu, ak i u trenutku kad je zbog ometanja prolaza kriarima pozivao na kriarsku vojnu protiv Markwarda od Anweilera, priprijetivi istom sudbinom i drugima koji budu to inili. U uvodu svojoj okrunici iz 1198., kojom je proglasio etvrti kriarski rat, on s ogorenjem kakvo nije zabiljeeno jo od vremena sv. Bernarda pie: Doista, dok nai vladari s nesmiljenom mrnjom progone jedan drugoga i dok svaki pojedini meu njima nastoji oprati uvrede to mu ih je nanio onaj drugi, ni jednog od njih ne diraju uvrede nanesene Raspetome... Nai neprijatelji nas ve vrijeaju govorei: Gdje je sada taj va Bog koji ni sebe ni vas ne moe osloboditi iz naih ruku? Nastojanja papa za uspostavom mira i kranskog jedinstva nikad nisu bila pretjerano plodonosna, zbog ega je konani neuspjeh kriara da zadre Svetu zemlju bio jednim dijelom objanjavan i sve izraenijom nespremnou zapadnih sila da joj priskoe u pomo, budui da su one pri kraju trinaestoga stoljea bile neprekidno zaokupljene meusobnim suparnitvom. Iako je nedvojbeno rije o pretjeranim tvrdnjama, nema nikakve sumnje da su pape 1280-ih, u trenutku dok su kraljevi bili zabavljeni sasvim drugim mislima, uvidjeli svu jalovost pokuaja organiziranja obuhvatnoga vojnog pohoda na Svetu zemlju. Pozivanje na kriarske ratove Nijedan papin poziv na kriarski rat nakon Prvoga nije sam po sebi bio dovoljan da bi se Europa pokrenula. Nakon okrunica papa je morao osobno posjetiti krajeve na koje su se one odnosile i njegovim posjetima trebalo je dati odgovarajui publicitet, to se nazivalo pronoenjem slave Kria. Oito je bilo vano da pape nadziru i taj proces i novaenje kriara. Moe se s pravom pretpostaviti da su pape bili i vie nego zadovoljni kad je njihov poziv nailazio na oduevljen odaziv kod mnotva - katkad su se morali zadovoljiti bilo kakvim odazivom - i tono je da su Inocent III. i njegovi nasljednici na papinskoj stolici pokuavali olakati posao svojim propovjednicima podjeljujui oproste grijeha ak i onim kranima koji su samo pribivali njihovim propovijedima; o tekoama s kojima su se susretali ljudi zadueni za propagandu dovoljno govori podatak da je broj oprosta podijeljenih prisutnima na propovijedima kojima se pozivalo na kriarski rat neprekidno rastao to se trinaesto stoljee vie pribliavalo svojemu kraju. Bilo je, meutim, sluajeva kad su mukarci i ene, unato papinoj elji da ostanu kod svojih kua, pokazivali i suvie veliko oduevljenje za odlazak u kriarsku vojnu, to je Rimu zadavalo gotovo jednako veliku glavobolju kao i posvemanja ravnodunost. Urban II. i njegovi nasljednici na papinskoj stolici nisu imali naroitog uspjeha u odvraanju panjolaca koji su, elei krenuti na Istok, naputali borbu na vlastitim granicama, a zbog organizacijskih razloga neborce koji su arko eljeli uzeti Kri i koji su kriarskoj vojsci smetali u kretanju naprosto nije bilo mogue sprijeiti u njihovu naumu. Papa Urban je na temelju svojega poloaja mogao zabraniti odlazak sveenicima koji nisu imali odobrenje svojih biskupa, a redovnicima i opaticama to je bilo zabranjeno pod bilo kakvim uvjetima - neki meu njima to

su ipak uinili - no iako je izjavio da mu starci, ene bez mueva ili barem odgovarajuih pratilaca, kao ni (za razliku od Inocenta III.) mladi i oenjeni mukarci koji nisu dobili odobrenje od svojih ena, ne trebaju, jedino to mu je jo bilo preostalo bio je naputak upljanima da se ne zavjetuju bez prethodnog savjetovanja sa sveenikom. injenica je, a on je to morao znati, da je nesposobne svjetovnjake bilo nemogue sprijeiti u sudjelovanju u hodoaima koja su uvijek bila otvorena starijim ljudima i bolesnicima. Budui da je kriarski pohod bio istodobno i hodoae, nije postojao nain da se sudjelovanje u njemu ogranii samo na mlade i zdrave mukarce sposobne za borbu. Neborci su, prema tome, ostali i dalje problem, stvarajui glavobolju voama kriarske vojne koji su bili prisiljeni voditi brigu o njima. Pisac Ralph Niger je sve do 1180-ih estoko napadao sveenike, redovnike, ene, siromahe i starce koji su se eljeli pridruiti kriarskoj vojsci. Pape nikad nisu imali potpun nadzor nad ljudima koji su pozivali u kriarske ratove, jer popularni navjestitelji imaju neobino znaajnu ulogu u povijesti kriarskih ratova. Najznamenitiji meu njima, Petar Pustinjak, djelovao je s 1095. na 1096. u sredinjoj Francuskoj i u Porajnju. U trenutku kad je krenuo na Istok za njim je kao prethodnica glavnine snaga krenula vojska koju su Turci u zapadnom dijelu Male Azije desetkovali, premda e kasnije sam Petar s ostatkom svojih pristaa odigrati znaajnu ulogu u ovom pohodu. Meu njegovim nasljednicima spomenut emo Radulfa, cistercitskog monaha iji je utjecaj u Porajnju zadavao glavobolju sv. Bernardu tijekom Drugoga kriarskog rata; Stjepana i Nikolu, djeake za koje se vjeruje da su 1212. pokrenuli aljenja vrijedan i pogrjeno nazvan Djeji kriarski rat; te Metra iz Ugarske, koji je 1251. pozivao na tzv. Pastirski kriarski rat. Oni su u svojim propovijedima nadugo i nairoko govorili o onim mesijanskim i vizionarskim temama, istiui pritom nagradu koju e dobiti siromasi, koje su bile svojstvene populistikom pokretu koji je leao u osnovi kriarskih ratova i povremeno provaljivao u formi seljenja prema Obeanoj zemlji koju se dralo rajem dostupnim jedino drutveno zapostavljenima. Taj puki pokret, nastao kao posljedica razoaranja, dosegnuo je svoj vrhunac u 13. st., u vrijeme kad su se kriarske vojske poele prebacivati na Istok brodovima i kad je sirotinji koja je bila nesposobna platiti prijevoz bilo onemogueno sudjelovanje u kriarskim ratovima odobrenih od strane pape. Daleko znaajniju ulogu imali su slubeni poticatelji meu kojima su, dakako, bili i sami pape. Ve smo vidjeli kako je Urban II. nakon svojega kratkog posjeta Clermontu obaao vei dio Francuske. Inocent III. je 1215. otvorio etvrti lateranski sabor propovijeu koja se djelomice odnosila na kriarski rat, a 1216. pozivao je na kriarski rat u sredinjoj Italiji; u gradu Orvieto, kao i u Clermontu 120 godina ranije, okupilo se toliko ljudi da im se papa, unato strahovitom pljusku, obratio na otvorenome. Tijekom Drugoga lyonskog sabora, 1274., Grgur X. se najmanje tri puta dotaknuo kriarskog rata. Zbog svojih obveza, meutim, pape se nisu mogli dovoljno esto pojavljivati u javnosti, ve su se morali osloniti na nekoga drugoga. Urban II. je u Clermontu pokuao nagovoriti nazone biskupe da pozovu vjernike na kriarski rat. Po svemu sudei, poziv kojim se obratio biskupima nije urodio naroitim plodovima, no uspjeh koji su kriari postigli u Prvom kriarskom ratu nesumnjivo je djelovao na njih. Otada je iz papinske Kurije odailjano mnotvo pisama u kojima se od biskupa trailo da pozivaju vjernike na kriarski rat ili da barem pomognu onima koje je u tu svrhu poslao papa; tako su prelati 1180-ih, potpomognuti, barem kad je o Britaniji rije, niim sveenstvom, osmislili prilino razraenu metodologiju pozivanja na kriarski rat. S obzirom na to da oni nisu bili previe pouzdani, pape su uskoro poeli zapoljavati posebne navjestitelje. Najpoznatiji meu njima u samom poetku bio je sv. Bernard kojega je papa Eugen III. poslao u Francusku i Njemaku da ondje poziva vjernike na Drugi kriarski rat. Ni danas nije jasno kako je dolo do toga da je ta zadaa povjerena Bernardu: on nesumnjivo nije bio papinski izaslanik i zato nije mogao dobiti ovlatenje kao da je sam papa, iako je zbog svojega uspjeha u pozivanju na kriarski rat, uvjerljivosti kojom je istupao te utjecaja na papu

Eugena III. posjedovao golem autoritet. Izaslanici su, izgleda, prvi put dobili zaduenje pozivati vjernike na kriarski rat izmeu 1173. i 1174. i otada su se pape esto koristili njima u tu svrhu. U vrijeme pontifikata Inocenta III. uvedena je jedna novina. Ovaj papa je, uz to to se koristio uslugama navjestitelja i podrunog sveenstva, za svoje predstavnike imenovao mjesne sveenike. Proglasivi 1198. etvrti kriarski rat, poslao je svojega izaslanika u Francusku, a poznati mjesni sveenici poput uvenoga propovjednika Foulquea iz Neuillyja imali su potpuno odrijeene ruke, no papa je takoer htio da se u svakoj oblasti izaberu dva ovjeka iz redova visokoga sveenstva koji su, zajedno s po jednim vitezom templarom i hospitalcem (bolniarom, op. prev.), imali zadau pozivati vjernike na kriarski rat. Nastojei, neuspjeno, barem kad je o Francuskoj i Lombardiji rije, potaknuti 1208. kranska mnotva na novi kriarski rat, propovjednicima je savjetovao koritenje manje-vie iste metode, no 1213. uveo je znatno razraeniju metodu. Osobno je bdio nad Italijom, a u mnogim oblastima imenovao je malobrojne skupine mukaraca iji je broj od mjesta do mjesta donekle varirao, meu kojima su mnogi bili biskupi. Nazvao ih je izvriteljima, dao im status izaslanika i odredio da su duni ivjeti skromno te da u njihovoj pratnji smije biti samo nekoliko slugu. Ti ljudi imali su zadau pozivati na kriarski rat, primiti kriarski zavjet, a novac darovan za Svetu zemlju pohranjivati u odreenim kuama. U svakoj biskupiji mogli su imenovati svoje zamjenike - u Liegeu i Kolnu izabrana su etvorica zamjenika - a regensburkom biskupu papa je savjetovao da imenuje zamjenike sposobne okupiti vjernike iz dviju ili triju upa i obratiti im se u sluajevima kad im se on osobno nije mogao obratiti. Najuspjeniji medu izvriteljima bio je Oliver, scholasticus iz Kolna, ije su propovijedi, prema kazivanju, bile s vremena na vrijeme praene udesima i izazivale golemo oduevljenje meu narodom. Iz ovog obrasca donekle su iskakale Ugarska, u kojoj su za pozivanje na kriarski rat bili zadueni svi biskupi, latinska Sirija i Palestina, gdje je zadau okupljanja kriara imao Jacques od Vitryja, novi biskup Acrea i najznamenitiji propovjednik svojega vremena. Danska i vedska, gdje je papinu izaslaniku, nadbiskupu Lunda, pomagao nadbiskup Uppsale, te Francuska, kamo su poslana dvojica izaslanika. Nakon toga, ovaj u tanine, rekli bismo ak pretjerano razraeni mehanizam, nije, kako se ini, vie nikad bio koriten u takvom opsegu, premda neke njegove elemente moemo ovdje-ondje pronai jo 1234. U drugim prilikama, od nekog prelata se moglo ponovno zatraiti da osobno pozove mnotvo na kriarski rat ili da odabere nekog drugog koji e to uiniti umjesto njega, ili su za to bile izravno zaduene skupine sveenika, najee pripadnici franjevakoga ili dominikanskog reda. Postojala je, meutim, tenja da se poloaj izaslanika i iroke ovlasti kojima je on raspolagao prenesu na ovog ili onog sveenika. Kao primjer navest emo sluaj Konrada iz Porta koji je 1220-ih djelovao u Njemakoj i Italiji, zatim Eudesa od Chateaurouxa koji je 1240-ih djelovao u Francuskoj i Njemakoj, te Ottobuona Fieschija koji je 1265. djelovao u Norvekoj, Flandriji, Gaskonji, Britaniji i Irskoj. Ottobuono Fieschi je bio ovlaten imenovati propovjednike, biljenike i sakupljae koji su mu bili neposredno podreeni. Povremeno je i osobno pozivao na kriarske pohode, no ovlatenje je najee prenosio na druge koje je drao podesnima, a to su redovito bili mjesni redovnici. Po svemu sudei, propovjedniki obrazac nastao je tek u trinaestome stoljeu, no nema nikakve sumnje da njegove osnove nalazimo ve u dvanaestom stoljeu. Duga putovanja to ih je papa Urban II. zapoeo, poduzimana u cilju pozivanja na kriarski pohod, bila su uvijek teatralna, a pape su se koristili svim sredstvima koja su mogla stvoriti ozraje u kojemu e vjernikim masama biti teko ne odazvati se pozivu. Vrijeme odravanja propovijedi najee je promiljeno odabirano. Papa Urban je uvijek pazio da se njegov dolazak u neki grad u kojemu je trebao pozvati vjernike na kriarski rat poklopi sa sveanou u ast gradskoga sveca zatitnika. Njegov izaslanik Henri iz Marcyja je 1188. za njegovu najznaajniju propovijed u Njemakoj odabrao etvrtu korizmenu nedjelju, tzv. Radosnu nedjelju, ije

ulazna pjesma zapoinje ovim rijeima; Veseli se, Jeruzaleme, kliite zbog njega, svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali. Na blagdan Uzvienja sv. Kria, 14. rujna 1291., nadbiskup Yorka organizirao je istodobno vjernike skupove na 37 mjesta u svojoj biskupiji, oslonivi se pri tome na pomo dominikanaca i franjevaca iz trinaest redovnikih zajednica. Kako bi se postigao to vei uinak, vjerniki skupovi najee su organizirani pod vedrim nebom. Sv. Bernard je, poput pape Urbana II. pedeset godina ranije, i poput pape Inocenta III. pedeset godina kasnije, takoer pozivao na kriarski rat pod vedrim nebom. On je u Vezelayju uspio nagovoriti kralja Francuske, koji se unovaio kao privatna osoba, da se popne na podij i ogrnut kriarskim platem stoji ondje tik uz njega i slua njegovo obraanje mnotvu. Putujui propovjednik Petar Pustinjak je 1096. nosio uza se pismo tvrdei da mu je ono poslano s neba. Stoljee i pol kasnije Metar iz Ugarske nosio je sa sobom pismo za koje je tvrdio da mu ga je uruila Blaena Djevica Marija. Tijekom 1190ih propovjednici bi obino stajali ispred golema slikarskog platna na kojemu su bili prikazani muslimani na konjima kako oskvrnjuju Sveti grob. Poziv na kriarski rat najee je zapoinjao pjevanom misom na koju se nastojalo privui to vie crkvenih starjeina iz dotinog podruja. Nakon mise proitao bi se prijevod papinskoga pisma u kojemu se okupljeni vjernici pozivaju na kriarski rat. Papinska pisma bila su redovito sastavljena tako da pobude to jae osjeaje u okupljenom mnotvu, kao to se to dade vidjeti iz prvih rijei proglasa kojim se vjernike, nakon to je stigla vijest o padu Jeruzalema u Saladinove ruke, poziva u Trei kriarski rat: uvi o surovosti i jezovitosti osude kojom je Boja ruka pogodila zemlju Jeruzalemsku, mi i naa braa bijasmo tako smueni silnim uasom i tako obuzeti golemim jadom te ne mogasmo lako odluiti to bismo uinili i rekli; naavi se u takvu stanju, psalmist jadikuje: Boe, pogani, evo, provalie u batinu tvoju. Nakon toga propovjednik bi zapoeo svoju propovijed. Dralo se iznimno vanim obratiti se to je mogue veem broju ljudi, pa je sasvim prirodno da su propovjednici birali teme i primjere koji su po njihovu miljenju mogli izazvati snano suosjeanje kod velikaa i vitezova koji su, dakako, bili najtraeniji novaci. Propovjednicima se savjetovalo da im propovijedi budu to krae; i doista, nijedna od sauvanih propovijedi iz tog vremena nije pretjerano duga. Pisane su biblijskim jezikom i potkrijepljene su primjerima iz Biblije, a egzegetski odlomci ispunjeni su anegdotama iz svakidanjeg ivota. Nakon svake propovijedi slijedio je invitatio, poziv kojim je propovjednik molio nazone da uzmu kri. Iz prikaza propovijedi koju je opat Martin iz Pairisa odrao 3. svibnja 1200. u Baselu moemo donekle stei predodbu o utjecaju takvih propovijedi na okupljeno mnotvo: S tog razloga, junaine, potecite danas u pomo Kristu i postanite njegovi vitezovi; ne asite ni asa, ve se smjesta pridruite etama pobjednicama. Upravo vama povjeravam danas Kristovu stvar, upravo u vae ruke, da tako kaem, predajem samoga Krista, kako biste mu vratili njegovu batinu s koje je tako okrutno protjeran. Nakon to bi invitatio zavrio, zbor bi zapjevao himan ili pjesmu: milanski nadbiskup je 1100. uveo u uporabu pjevanje u to vrijeme vrlo popularne pjesme Ultreia, ultreia. Zbor ju je zacijelo pjevao u trenutku dok su mukarci pristupali oltaru. Nakon polaganja zavjeta, svaki mukarac dobio bi na dar platneni kri koji je on odmah stavljao na svoju odjeu. Taj dio sveanosti zahtijevao je paljive pripreme, jer bi inae nastala prava zbrka; godine 1146. mnotvom u Vezelayju je ovladalo takvo oduevljenje i zanos da je najednom ponestalo pripremljenih krieva pa je sv. Bernard bio prisiljen razderati svoje redovniko odijelo i od nje izraditi jo krieva. Kardinal Bessarion je 1463. izdao sljedeu uputu propovjednicima:

Nain na koji se znak (kria) stavlja na odjeu mora biti posvuda isti i potrebno ga je staviti to je mogue bre. Ako je znak nainjen od crvene svile ili platna, neka ga privrste pribadaom. Oni koji ga uzimaju mogu ga naknadno priiti. Od kriara se oekivalo da kri nose na svojim prsima sve dok ne izvre zavjet, tj. dok se ne vrate svojim kuama. Po svemu sudei, sveanost uzimanja kria pratilo je silno uzbuenje prisutnoga mnotva koje je esto zapadalo u histerian zanos i neobuzdanost. Izraavajui se na nain za koji su vjerovali da e izazvati snaan dojam na okupljeno mnotvo te traei od prisutnih da na sebe uzmu krajnje zahtjevnu i neugodnu zadau koja ih je katkad stajala itavog imetka, zbog koje su mnogi od njih kasnije nesumnjivo zaalili, propovjednici su u mnotvu znali probuditi sile koje Crkva nije uspijevala drati pod nadzorom: Obraam se oevima i sinovima, brai i neacima. Kad bi vas neki stranac oborio udarcem, zar ne biste drali svojom dunou osvetiti svoga roaka? Ne biste li onda trebali jo daleko spremnije osvetiti vaega Boga, koji je uz to i va otac, i va brat, koga pred vaim oima grde, protjeruju s njegova posjeda i razapinju na kri?! Stoga nimalo ne iznenauje to su kriarski ratovi, naroito u poetku, bili obiljeeni pogromima idova, etnikim ienjem te potpunim rasulom javnog reda. Financiranje Kriarski ratovi bili su skupi, a s porastom trokova ratovanja postajali su jo skuplji. Shvativi da e prikupljanje novca biti suoeno s potekoama, papa Urban II. se obratio za pomo imunima, pozvavi ih da pomognu manje imunima, zbog ega su istaknuti velmoe poput Roberta, vojvode od Normandije i grofa Raymonda od St. Gillesa, koji su sudjelovali u Prvome kriarskom ratu, novano potpomagali vitezove i vojnike pod njihovim zapovjednitvom. Obiaj je nalagao da oni koji su to sebi mogli priutiti plate poetne trokove ili barem dio trokova sviti koja ih je pratila. Ukupni trokovi francuskoga kralja Luja IX. u kriarskom ratu 1248.-1254. procijenjeni su na 1.537.570 livri, to je bilo est puta vie od njegova godinjeg prihoda, no to je nesumnjivo preniska procjena, budui da je on nakon katastrofalnog ishoda vojnog pohoda u Egiptu samo u Palestini potroio vie od 1.000.000 livri. Uvijek je, meutim, bilo vitezova koji su bili prisiljeni zaloiti ili prodati svoj posjed kako bi mogli platiti put, a postoje dokazi i da su bili sve manje spremni sami plaati raune. Pokazalo se ve vrlo rano da su kriarski depovi nedostatni i da je potrebno pokucati i na neka druga vrata. Uskoro su vladari bili prisiljeni traiti novac od svojih podanika. U nastojanju da prikupi novac za Drugi kriarski rat Luj VII. je Francuskoj nametnuo opi porez. Danas nam nije poznato na koji je nain novac sakupljan, ali znamo da je teret poreza pao na lea i Crkvi i svjetovnjacima te da je po svoj prilici bila rije o prisilnoj feudalnoj dai. Godine 1166. Luj i Henrik II. Engleski nametnuli su svojim kraljevstvima porez koji se odreivao prema vrijednosti pokretne imovine i prihoda njihovih podanika. Henrik i Filip II. Francuski udarili su 1185. svojim podanicima stupnjevani porez na prihod i pokretnine, zahtijevajui od njih da im predaju desetinu ostavine umrlih namijenjene za milostinju u desetogodinjem razdoblju zapoevi s 24. lipnja 1184. Zatim su 1188. uveli zloglasnu Saladinovu jednogodinju dau na prihod i pokretnine i to svih, kako svjetovnjaka tako i klerika koji se nisu dali unovaiti. Papinski izaslanik Oktavijan je u lipnju 1201. nagovorio kralja Ivana Engleskog i Filipa Francuskog da dadu prilog u iznosu jedne etrdesetine godinjeg prihoda koje su im donosili njihovi posjedi te da isti takav iznos prikupe od svojih vazala. Slini prigodni porezi ubirali su se tijekom cijeloga trinaestog stoljea. Tako je, primjerice, Luj IX. Francuski 1240-ih traio

novac od gradova kako bi mogao sudjelovati u kriarskom ratu, a engleski sabor je 1270. lordu Eduardu dao dvadesetinu godinjeg prihoda britanskog kraljevstva. Godine 1274. papa Grgur je od svjetovnih vladara zatraio da od svakog podanika izvuku po jedan srebrni peni, ali nije poznato je li u svojem naumu i uspio. Milostinja i ostavine, koje su ljudi davali od samoga poetka, naroito u vrijeme provale narodnog oduevljenja nakon zauzimanja Palestine, bio je drugi vrijedan izvor financiranja kriarskih ratova. Prema papinskom naputku u crkve su se postavile kutije za priloge, a od sredine 12. st. papa je podjeljivao oprost grijeha, dodue ne potpuni, svim vjernicima koji su na taj nain pridonijeli kriarskom pokretu, potiui ih u isto vrijeme da oporuno ostavljaju novac za Svetu zemlju. Ipak, najvaniju ulogu u prikupljanju novca imali su, dakako, sami pape. Uz to to su se koristili redovitim crkvenim sudskim pristojbama - tijekom pontifikata Grgura IX. i Grgura X. prihod od globa kojima su kanjavani hulitelji bio je slan u Svetu zemlju - pape su poduzimali i druge mjere. Tako je uvedena praksa prema kojoj se kriarski zavjet mogao otkupiti novcem. Toj pojavi pridonijelo je nekoliko razliitih teorijskih osnova. Kao prvo, uvjerenje da je svaki kranin duan na neki nain pruiti potporu kriarskim ratovima odrazilo se u sve uestalijoj praksi podjeljivanja oprosta u zamjenu za novani prilog, to znai da su mnogi koji nisu eljeli sudjelovati u kriarskom ratu morali Crkvi dati odreeni novani iznos. Drugo, Crkva se morala suoiti s golemim brojem ljudi koji su bili nesposobni za borbu, ali su se unato tome unovaili, premda je u tom pogledu, kao to smo imali priliku vidjeti, bila prilino bespomona. Tree, crkvene voe i pravnici bili su prisiljeni iznai nain kako bi rijeili problem onih koji su se u prvoj provali oduevljenja unovaili, ali su kasnije traili da budu osloboeni obveza koje im je nametao kriarski zavjet. Netko tko je poloio zavjet mogao je ve u desetom stoljeu izbjei obvezu odlaska na hodoae u Svetu zemlju tako to je tamo poslao nekog drugog; tu praksu nalazimo jo u dvanaestom stoljeu, iako je s vremenom bilo sve tee ublaiti obveze koje su proizlazile iz polaganja zavjeta. tovie, ova obveza postala je uobiajena upravo u vrijeme Treega kriarskog rata. Nakon pontifikata Aleksandra III. pape su u svojim kanonskim dekretalima, a crkveni pravnici u svojim tumaenjima, poeli razmiljati o uvoenju dispenze, supstitucije (slanju nekoga drugoga u kriarsku vojnu umjesto kriara koji se zavjetovao), otkupnine (osloboenju od obveze odlaska u kriarsku vojnu u zamjenu za novani prilog), te komutacije (izvrenju nekoga drugoga pokornikog ina umjesto onoga na koji se kriar obvezao zavjetom). Inocent III. je tijekom nekoliko prvih godina svojega pontifikata postavio nekoliko opih pravila. Ta pravila bila su iznimno stroga, budui da je pomou njih bio potvren koncept nasljedivosti preuzet iz rimskoga prava prema kojemu je obveza izvrenja zavjeta koju nije izvrio otac prelazila na sina, no njima je bilo takoer predvieno da papa (dodue samo on) moe odobriti odgodu izvrenja kriarskog zavjeta, njegovu zamjenu nekim drugim pokornikim inom, te da kriar moe otkupiti zavjet plaanjem izvjesne svote novca. Iznos to ga je trebalo platiti u sluaju otkupa morao je biti jednak iznosu koji bi kriar bio potroio da se kojim sluajem doista pridruio vojnom pohodu. Uinak ovih odredbi mogue je uoiti ve od 1213. pa dalje u papinskim pismima i u saborskom dekretu Ad liberandam (1215.), u kojima se spominju komutacija, otkupnina i odgoda. On je zamjetljiv i u djelovanju papinskih izaslanika Roberta od Courcona i nadbiskupa imuna iz Tira koji su imali zaduenje pozivati vjernike u Francuskoj na Peti kriarski rat i koji su nastojali nagovoriti ba svakoga koga su mogli, neovisno o njegovu zdravstvenom stanju i poloaju, da se unovai kako bi se kasnije, kad umjesto odlaska u kriarski rat ponudi otkupninu, od njega mogao uzeti novac. Takva praksa izazivala je javnu sablazan, a svakome tko je poslije 1240. pa nadalje traio ili platio otkupninu, unato papinskim ukorima, bilo je udovoljeno i to se dralo neim posve prirodnim, iako je u kratkom razdoblju, nakon gubitka Palestine 1291., to bilo sve tee ostvariti. Odmicanjem 13. st. takav nain financiranja kriarskih ratova dobivao je

sve vie na vanosti, no esto je bio praen strahovitim zlouporabama i bivao izloen estokim kritikama, pa je taj problem zbog mlakih i neuvjerljivih nastojanja nekih papa da ga rijee, bivao iz dana u dan sve tei. Najvei novani prilozi dolazili su od izravnih poreza to su ih pape nametali Crkvi: znatan dio trokova Luja IX. platilo je francusko sveenstvo. Prvi nagovjetaj novih ideja u vezi s ovim problemom nalazimo u pismima pape Klementa III. upuenim 1188. sveenstvu Canterburyja i Genove u kojima ga potie da dio svojega bogatstva odvoji za potporu kriarskom ratu. Deset godina kasnije Inocent III. je zapovjedio prelatima irom kranskoga svijeta da alju ljude i novac za etvrti kriarski rat, ponovivi ovaj nalog i u svojemu pismu Quia major iz 1213.; u meuvremenu je, u prosincu 1199., povukao neobino znaajan potez. Doao je, naime, do zakljuka da nema druge nego nametnuti porez cijeloj Crkvi, ali je, bojei se oigledno reakcije biskupa, nastojao uvjeriti crkvene oce da takva praksa ne e postati pravilo, zakon i presedan, kazavi im kako e i on osobno poslati desetinu prihoda za pomo Istoku. Sveenicima je stavio u dunost da nakon to odraunaju sva dugovanja koja proizlaze iz lihvarskih ugovora plate etrdesetinu svih prihoda; nekolicini redovnika bilo je doputeno platiti pedesetinu. O svemu ovome trebali su raspraviti crkveni sabori u svakoj biskupiji, od kojih se oekivalo da u roku tri mjeseca organiziraju prikupljanje novca uz pomo jednog viteza templara i jednog pripadnika reda hospitalaca. Svaki prelat je, nakon to bi se savjetovao s ovom dvojicom brae i s mjesnim uglednicima, bio duan uzeti u najam dvojicu vojnika i novano potpomagati siromanije kriare. Ubiranje poreza bilo je povezano s golemim tekoama. Oko 1201. porez se nije prikupio u Engleskoj i Francuskoj, a 1208. nije sakupljen ak i u nekim dijelovima Italije. Iako je Inocent III. 1209. udario porez crkvama u kriarskim zemljama, kanei prikupljeni novac namijeniti za rat protiv katara, neuspjeh te mjere 1199. prisilio ga je po svemu sudei da 1213. odustane od nametanja novog poreza. Dvije godine kasnije, meutim. Crkva je u skladu s odlukom etvrtoga lateranskog sabora bila duna tri godine zaredom izdvajati dvadesetinu svojih prihoda, i premda je naglasak bio stavljen na injenicu da i sam papa daje doprinos, sada je odlukom opeg sabora bilo i slubeno potvreno njegovo pravo da namee porez sveenstvu. Nakon toga ubiranje poreza pretvorilo se u redovitu praksu, a najopsenije prikupljanje - desetina, koja se trebala prikupljati punih est godina i od koje obveze nitko nije mogao biti izuzet - proglasio je Drugi lyonski sabor 1274. Porezna davanja obino su iznosila desetinu ukupnih prihoda, a obveza se odnosila na opu Crkvu ili na mjesno sveenstvo i obino je trajala izmeu jedne i est godina. Iako je otpor prikupljanju poreza bio vrlo rairen, a dunici gotovo uvijek kasnili s plaanjem dugova, namira se najee plaala dvaput godinje u dva jednaka obroka. U poetku su prihodi uplaivani mjesnim kriarima ili su slani izravno u Svetu zemlju, a pape su samo primali izvjetaj, no ve 1220. papa Honorije III. osobno je nadgledao kolanje novca. Negdje sredinom trinaestoga stoljea ustalila se praksa prema kojoj su pape prihod od poreza davali kraljevima ili mjesnim vladarima koji su prethodno obeali da e sudjelovati u kriarskom ratu; ako kralj nakon toga ne bi otiao u rat, novac koji je bio pohranjivan u samostanima bio je uruen papinskim trgovcima koji su ga bili duni proslijediti u Rim. Svjetovne vlasti su se, meutim, toliko opirale takvoj praksi da su pape vrlo rijetko dobivali sav novac koji su oekivali. Sredstva prikupljena od milostinje, oporunih zapisa, otkupnine i poreza bila su tako velika da se ukazala potreba za uinkovitijim nainom njegova prikupljanja. Godine 1188. papa Klement III. je naredio biskupima da imenuju sveenike koji e biti zadueni za prikupljanje novca i opskrbljivanje vojske svime to joj je potrebno, no ve 1198. papa Inocent III. je osobno odabirao sabirae meu sveenicima u razliitim oblastima. Premda se radilo o mjesnom stanovnitvu, njegova metoda bila je karakteristina po tome to je on osobno postavljao sabirae. Idue je godine organizaciju ubiranja novog poreza sveenstvu prepustio biskupima, nastojei tako po svoj prilici umiriti mjesne strasti, no uskoro su

ubiranje poreza zbog slabe suradnje poeli nadzirati njegovi ovlatenici poslani iz Rima te je 1213. ponovno uveo sredinji nadzor: u prikupljanje novca u razliitim oblastima bili su takoer ukljueni i njegovi propovjednici. Za prikupljanje nove dvadesetine nametnute Crkvi 1215. bili su zadueni papinski ovlatenici, a taj obrazac nastavili su koristiti i Inocentovi nasljednici. Godine 1274. sav kranski svijet bio je podijeljen u 26 okruga kojima su upravljali sabirai poreza i njihovi zamjenici. Godine 1199. i 1215. visinu poreza odreivalo je samo sveenstvo, no papa Grgur IX. je 1228. papinskim sabiraima naredio da za tu zadau odrede posebne opunomoenike koji su mjesne sveenike trebali natjerati da prisegnu kako e procjenjivati prihode sveenika u okrugu za koji su bili zadueni. Pozivanje na kriarske ratove i njihovo financiranje bila su dva podruja koja su papama omoguavala koritenje mone crkvene birokracije, tako da danas moemo pratiti nastanak i razvitak jednog za to vrijeme karakteristinoga, obuhvatnoga i razraenog sustava kojim su se oni obilato sluili. Unato tome, njihove potekoe nisu zavravale novaenjem kriara i prikupljanjem novca. Kamo su odlazile kriarske vojske? 1 kako ih je bilo mogue drati pod nadzorom na njihovu putu? Strategija Pri odabiru strategije strogo se pazilo na moralna naela. Ratovi to su ih krani vodili morali su biti to bezbolniji ukoliko se htjelo da budu u skladu s Augustinovim kriterijima. Naravno, s obzirom na vrijeme u kojemu su voeni, kao i na nemogunost koordiniranog djelovanja vojski iz razliitih dijelova Europe, kriari nisu bili u stanju dugorono planirati svoje akcije: jedino to su imali bilo je tek nekoliko opih smjernica. Zbivanja na bojitu najee su prestizala planove smiljane na Zapadu, a konane odluke esto je valjalo prepustiti ratnim vijeima na samom terenu. Kranske voe u Palestini su 1238. predloili Thibautu od Champagne da se flota koja je prevozila njegovu vojsku obrati za potporu gradskoj upravi u Limassolu na Cipru kako bi obnovila svoje zalihe i unovaila nove kriare. U tom bi gradu ratno vijee raspravilo o tome je li bolje nastaviti put prema Siriji ili prema Egiptu; Limassol je, isticali su, jednako udaljen od Acrea, Aleksandrije i Damiette. Iako je kralj Luj IX. Francuski ve poetkom 1240-ih kanio napasti Egipat, konanu naredbu izdao je tek kad su stigli na Cipar. Ipak, o nekim opim smjernicama koje su se ticale ratnih djelovanja odluivalo se na Zapadu. Papa Inocent III. je od krana na Istoku traio da ga to ee izvjetavaju o politikim uvjetima - pouzdano se zna da se tijekom priprema za Peti kriarski rat savjetovao s njima - pa je poslije 1270-ih ostao sauvan velik broj dopisa upuenih papama od kojih je najvei broj napisan poetkom etrnaestoga stoljea, nakon to su krani izgubili Svetu zemlju i nakon to je svima postalo jasno da e za njezino vraanje u kranske ruke biti potrebno uloiti znatno vee napore. Kad je rije o raspravama o strategiji, posebno je instruktivan opis jedne rasprave voene tijekom Drugoga lyonskog sabora 1274. iz pera kralja Jakova I. Aragonskog, na kojemu je uz papu Grgura X. sudjelovao i on osobno. Rad sabora pratili su voe vojnikih redova i iskusni kriari koji su se, kako se ini, sloili u miljenju da su obuhvatni i pomno pripremljeni kriarski pohodi vrlo skupi, da je opskrba zalihama hrane i pruanje potpore kriarskim pothvatima povezana s golemim potekoama te da je, gledajui na dugu stazu, od kriarskih ratova slaba korist; ovaj zakljuak nije, meutim, sprijeio Grgura da osobno pristupi kovanju planova za pokretanje novoga i obuhvatnoga kriarskog rata, no jo prije zavretka priprema zadesila ga je smrt. Kriarski ratovi na Istoku nakon 1291. imali su dva cilja: prvi je bio vratiti Jeruzalem u kranske ruke, a drugi obraniti preostale latinske naseobine u Grkoj i na grkim otocima od piratskih upada Turaka. Potonji je cilj zbog njegove vee praktine vanosti neizbjeno imao prednost nad prvim, zbog ega je 1332. sklopljena prva kriarska liga, pomorski savez kojemu je pristupilo nekoliko nezavisnih sila i koji se trebao suprotstaviti turskim emiratima koji su se bavili piratstvom. Ubudue e

kriarski ratovi imati podjednako pomorsku i vojnu vanost, a kako je opasnost od otomanskih Turaka bivala sve vea, a kriarski ratovi sve vie poprimali znaenje obrane same Europe, pomorski savezi imat e vrlo znaajnu ulogu u obrani kranskoga svijeta. Nadzor Kriarski ratovi bili su orue papinske moi i najspektakularniji izraz papinske monarhije, pri emu su vojske kranske republike odlazile u vojne pohode odazivajui se pozivima upuenima od ljudi koji su na zemlji predstavljali njezina vladara. Ve smo vidjeli da su se pape u pripremanju i financiranju kriarskih ratova susretali s golemim tekoama, no jednom kad je vojska bila prikupljena, tekoe vezane uz logistiku rijeene, a cilj postavljen, vojnike je trebalo drati pod nadzorom s udaljenosti, a upravo to se pokazalo najteom zadaom. Pape su na kriarskim pohodima ve od samoga poetka predstavljali njihovi izaslanici. Izaslanik je imao zadau nadgledati cijelu vojsku, no uz njih su postojali i njima podreeni izaslanici, zadueni za nadzor nad nacionalnim i pokrajinskim etama, ali njihova veza s pretpostavljenima nije uvijek funkcionirala kako treba: tijekom Drugoga kriarskog rata Arnulf iz Lisieuxa i Geoffroy iz Langresa, obojica potpomognuta s po jednim ovjekom iz odnosnih biskupija, bili su papinski predstavnici kod anglo-normanskih i francuskih kriara, no njih dvojica nisu se slagali s Theodwinom i Guyjem, odgovornima za sve sudionike ovoga vojnog pohoda. Izaslanici su u pravilu bili sveenici i to je predstavljalo nerjeiv problem. Pape i njihovi zastupnici bili su sveenici i po kanonskom pravu nisu smjeli biti naoruani i sudjelovati u borbi. Njima, prema tome, nije mogla biti povjerena zadaa vojnikog upravljanja kriarskim ratom. To je oko godine 1150. naroito jasno izrazio sv. Bernard, koji je, nakon to je bio zamoljen da kriarsku vojsku povede u novi kriarski rat, napisao pismo papi Eugenu III. Kako bi on mogao zapovijedati vojskom? Napokon je nastupilo vrijeme da se iz korica izvuku oba maa, onaj duhovni i onaj svjetovni, te da se jedan i drugi stave na raspolaganje papi. Valjalo je trgnuti oba maa sv. Petra, jedan s pomou njegove ruke, a drugi na njegovu zapovijed, jer se inilo da sam Petar ne smije osobno rukovati svjetovnim orujem, budui da mu je Krist, neposredno prije nego to e biti razapet na kri, zapovjedio da vrati ma u korice. Izaslanik ije su ovlasti naroito pomno prouene jest Adhemar iz Le Puyja, koji je bio imenovan voom Prvoga kriarskog rata. Opi zakljuak koji se, kako se ini, moe izvui nakon prouavanja njegove uloge u Prvome kriarskom ratu svodi se na to da je papa Urban drao kako Adhemarovu elnu ulogu valja shvatiti ne kao vojniko elnitvo, ve kao duhovnu zadau koja se treba ogledati u pruanju savjeta, presuivanju u sporovima i opominjanju. Ogranienja zapovjednih ovlasti nalik Adhemarovima nalazimo tijekom itave povijesti kriarskih ratova. Prema odredbi etvrtoga lateranskog sabora, sveenici u kranskoj vojsci duni su se posvetiti revnoj molitvi, te rijeju i vlastitim primjerom opominjati i pouavati kriare kako bi pred oima uvijek imali strah Boji i njegovu ljubav, te kako nikad ne bi kazali ni uinili nita to vrijea Boje velianstvo. S obzirom na jednoga drugog izaslanika, papa Inocent III. pie; Borei se, Joua se s molitvom na usnama zajedno s Aronom uspinje na Brdo kontemplacije. Bilo je, razumije se, i iznimaka, poput Pelagija iz Albana u trinaestom stoljeu, te Petera Thomasa i Gillesa Albornoza u etrnaestom stoljeu, ljudi koji su zbog svojega znaaja i odlunosti postali vojnim zapovjednicima. Openito govorei, meutim, kriarska praksa ravnala se po crkvenom pravu prema kojemu su papa i njegovi izaslanici ovisili o dobroj volji i sposobnosti svjetovnih voa koji su jedini mogli biti vojni zapovjednici. Nad najuvjerljivijim izrazom svojih prava u svjetovnoj domeni, meutim, papa nije imao gotovo nikakav nadzor nakon to se vojska jednom pokrenula; mogao je samo bespomono promatrati njezino mogue skretanje s predvienog puta.

Da je tome tako pokazuju nam dogaaji koji su doveli do etvrtoga kriarskog rata i napada na Bizantsko Carstvo. Taj prepad bio je predmetom mnogih rasprava, a u pokuaju njezina objanjenja iznoene su najrazliitije teorije. Najmanje prihvatljiva meu njima jest ona prema kojoj je Inocent III. toboe sudjelovao u uroti Zapada protiv Bizantskog Carstva s namjerom skretanja kriarske vojske prema Konstantinopolu, ime se nadao dobiti daleko veu mo od one koju je do tada posjedovao. Ne bismo, meutim, smjeli brkati ono to je on uinio nakon zavretka vojnog pohoda s njegovim dranjem prije i tijekom samoga pohoda. Nema nikakve sumnje da je on nedugo nakon osvojenja Konstantinopola inio sve ne bi li kako Grku pravoslavnu crkvu podredio Rimu. Njegovi zahtjevi u kojima je od te Crkve traio da se pokori Rimu bili su neto sasvim novo - tako nepopustljivo dranje prema istonim Crkvama bilo je do njegova vremena posve nepoznato u latinskim naseobinama na Istoku - no to to je on prihvatio novonastalu situaciju i pokuao je iskoristiti ne bismo smjeli uzeti kao dokaz da je od samoga poetka bio ukljuen u kovanje planova za osvajanje Grke. Vidjeli smo da je Inocent III. bio opsjednut kriarskim ratovima i potrebom da pritekne u pomo Svetoj zemlji. Osim toga, u to je vrijeme, tj. izmeu 1202. i 1204., bio jo razmjerno mlad i neiskusan. Suoivi se s bezobzirnim politiarima koji su njegova izaslanika Pietra Capuana jo u Veneciji onemoguili u nakani da se pridrui kriarskom pohodu, te s ratnim levijatanom koji je potpuno izmaknuo svakom nadzoru, njegovu popustljivost i suvie duga razdoblja utnje koji su kod mnogih izazivali sumnju moemo zacijelo najbolje objasniti kao puko oklijevanje, kao nesposobnost donoenja pravovremene odluke koja bi mu pomogla da svoje dragocjeno orue vrati njegovoj pravoj svrsi. Vidjeli smo da je autoritet koji je jednoj ovakvoj formi svetoga rata priskrbio zakonitost bilo papinstvo; vidjeli smo, nadalje, da je polaganje kriarskog zavjeta omoguavalo crkvenoj vlasti izvjestan nadzor nad svjetovnim podrujem; vidjeli smo, takoer, da su pape, proglaavajui kriarske ratove, pozivajui na njih i financirajui ih, imali odreenog uspjeha; no takoer smo vidjeli da je njihov nadzor nad novaenjem kriara bio ogranien te da je njihova mo, nakon to se vojska jednom pokrenula, bila vie teorijske nego praktine naravi. Nijedan duhovni voa, ma kako uzvien on bio, nije mogao imati istinski nadzor nad neim tako svjetovnim kao to je rat.

ETVRTO POGLAVLJE
Tko su bili kriari?
Kriarski zavjet Kriarske ratove nemogue je zamisliti bez kriara, a ono to je nekog mukarca ili enu inilo kriarom bilo je polaganje kriarskog zavjeta koje je uveo papa Urban II. Papa je od prisutnih u Clermontu zatraio obeanje da e sudjelovati u kriarskoj vojni, a onima koji su se njegovu pozivu odazvali rekao je da u znak prihvaanja obveze priiju na svoju odjeu znak kria. Zavjet je bio nov element u kranskom svetom ratu, iako je Urban i prije studenoga 1095. razmiljao o njegovu uvoenju. On je u oujku u Piacenzi odgovorio na poziv Grka i pozvao zapadne krane da se zavjetuju da e pomoi Bogu i bizantskom caru u ratu protiv muslimana. Polaganje zavjeta u kranstvu imalo je dugu povijest i dugo vremena se dralo da oni proizvode zakonsku obvezu, no sljedeih stotinu i pedeset godina postat e predmetom temeljite razrade crkvenih pravnika. Tako je s vremenom nastala definicija zavjeta prema kojoj je rije o promiljenoj obvezi kojom se kranin obvezuje Bogu da e neto uiniti ili da neto ne e uiniti. Zavjeti su mogli biti krajnje jednostavni i neoptereeni bilo kakvim formalnostima i u tom sluaju Crkva nije mogla nadgledati njihovo izvrenje, a mogli su isto tako biti i sveani, javni, iskazani u sadanjosti i u zakonskom smislu obvezujui. Mogli su biti opi i obvezujui za sve krane, ili posebni, i u tom sluaju imali su za posljedicu pojedinana, dobrovoljna djela; mogli su takoer biti obvezni, to znai da su bili neophodni za spasenje, ili dobrovoljni, to znai da su proizlazili iz osobne pobonosti; mogli su, nadalje, biti potpuni, to znai da su proizvodili apsolutnu obvezu, ili uvjetni. Kranin koji je polagao zavjet prolazio je kroz nekoliko faza koje su se nazivale deliberatio, propositum i votum - prije nego to se za stalno zavjetovao, no nakon to je proao kroz fazu koja se nazivala votum, obveza izvrenja zavjeta je, ukoliko ju nije izvrio, prelazila na njegove batinike, premda je u odreenim okolnostima mogao biti osloboen ove obveze ili ju je mogao prenijeti na nekog drugog. Definicija to smo je upravo naveli rezultat je dugotrajnog razvoja, no ona je istodobno i korisno polazite koje nam moe posluiti u opisu kriarskih zavjeta. Kriarski zavjeti obino su bili sveani, uvijek su bili posebni i dragovoljni, i esto su bili uvjetni. Rezultirali su u privremenoj obvezi koja se s obzirom na vojne pohode na Istok, tipine za dvanaesto stoljee, mogla sastojati u obvezi posjeta Svetom grobu u Jeruzalemu uz uvjet da kranin koji se zavjetovao krene na hodoae kao naoruan pripadnik organiziranoga vojnog pohoda koji je odobrio papa. Iz sauvanih dokumenata koji se odnose na kriarski pohod protiv albigenza proizlazi da se kriar koji je poloio zavjet obvezao da e ratovati protiv krivovjernika i neprijatelja vjere u pokrajini Languedoc. Pri kraju dvanaestoga stoljea dralo se da su kriarski i hodoasniki zavjeti meusobno tijesno povezani. Kriari su od samoga poetka imali obvezu izvriti neto to se dralo hodoaem; neke od njihovih povlastica ranije su uivali hodoasnici koji su uz njih obino dobivali privremenu potvrdu i hodoasniki tap te kri, koji je oznaavao njihovo specifino obeanje. Meutim, veliko je pitanje koliko se hodoasnika koji su prije Prvoga kriarskog rata kretali na put prema Jeruzalemu zavjetovalo. U to su vrijeme, openito govorei, postojale tri vrste hodoasnika. Prvi su izvravali pokoru koju im je odredio njihov ispovjednik. Ta je kategorija hodoasnika u trinaestome stoljeu bila strogo definirana i podijeljena u tri podskupine, ve prema poinjenom grijehu i prema poloaju osobe koja se ispovijedala. Za izvrenje pokore to ju je hodoasniku odredio ispovjednik nije bilo potrebno polagati nikakve zavjete. Drugi, koje je najee teko razlikovati od prvih, budui da je u njihovu putovanju u Jeruzalem bio prisutan i element pokajanja, bili su oni koji su se obvezali

izvriti tzv. peregrinatio religiosa, dragovoljni in pobonosti na koji su se hodoasnici katkad obvezivali polaganjem zavjeta, ali im on nije bio odreen od strane ispovjednika. Trei su bili oni koji su na put u Jeruzalem odlazili u namjeri da ondje proive ostatak svojega ivota; poseban poloaj to ga je taj grad imao u geografiji Boje providnosti znaio je da je on mjesto na kojemu su poboni krani eljeli biti pokopani. Uvodei obvezu polaganja zavjeta svima te pojam sudjelovanja u ratu kao ina pokajanja, o emu u vie kazati neto poslije, Urban je zapravo uveo u praksu novu vrstu hodoaa nalik peregrinatio religiosa, budui da je hodoasnik odlazio na hodoae potaknut pobonou i dragovoljno, ali takoer nalik tzv. pokornikom hodoau, budui da je formalno oznaavalo pokorniki in i budui da mu ga je ispovjednik odredio kao pokoru. Raniji obrazac je, meutim, na neki nain ostao sauvan. Otada pa dalje uvijek e biti kriara kojima je obvezu uzimanja kria zadao njihov ispovjednik i koji su zbog toga sliniji prvoj vrsti hodoasnika, tipinih za 11. st., a oko godine 1200. poelo se razlikovati sudjelovanje u kriarskom ratu kao obveza to ju je hodoasniku odredio ispovjednik i sudjelovanje kriara koji je odlazio potaknut pobonou i dragovoljno, premda je i u jednom i u drugom sluaju bilo potrebno poloiti zavjet. Pokornici Bitna znaajka kriarskih ratova sastojala se u tome to su oni u pravilu bili pokorniki. Uz rat se ve nekoliko stoljea ranije poela povezivati zasluga i Urbanu nije bilo teko izjaviti da je sudjelovanje kranina kao Kristova vojnika u borbi za pravednu stvar nedvojben izraz krjeposti, iskaz ljubavi prema Bogu za kojega se bori i ljubavi prema blinjemu - tj. prema kranima istonih Crkava koje eli osloboditi. Pritom je isticao - o tome svjedoi mnotvo izvjetaja o njegovim propovijedima - razliku izmeu nekadanjega grjenog viteza koji se svaao sa svojim blinjima, i novoga viteza koji se bori za jedan nadasve uzvien cilj: A sada postanite Kristovi vojnici, vi koji ste do maloas bili pljakai. Borite se zakonito protiv barbara, vi koji ste se neko tukli s braom i roacima... Oni koji su neko bili Gospodinovi neprijatelji bit e sada njegovi prijatelji. O uinku to ga je usporedba izmeu nekadanjega i novog viteza imala na tadanja vjernika mnotva svjedoi i nain na koji su propovjednici ovu usporedbu ponavljali tijekom itavoga jednog stoljea. Ona je na poseban nain zaokupila panju sv. Bernarda. Za njega je nekadanji vitez bio ubojica ljudi, neovisno o tome je li u borbi preivio ili poginuo, neovisno o tome je li svojega protivnika pobijedio ili ga je nadvladao; novi vitez ne ubija ljude, ve pobjeuje zlo: Koliko e jo dugo tvoji ljudi prolijevati kransku krv; koliko e se jo dugo oni boriti jedan protiv drugoga? Napadate jedan drugoga, ubijate jedan drugoga i drugi strada od ruke prvoga. emu ta vaa divljaka i bolesna potreba? Smjesta prekinite s tim, jer to nije borba nego budalatina. Dovesti u opasnost svoju duu i svoje tijelo nije hrabrost nego sablazan, nije snaga nego budalatina. Ali sada, o moni vojnici, o ratnici, sada se imate za to boriti bez opasnosti za vau duu; sada se imate priliku boriti za neto to e vam, pobijedite li, donijeti slavu i to e vam, poginete li u toj borbi, donijeti dobitak. Urban je, meutim, otiao jo jedan korak dalje. Prema njegovim rijeima, sudjelovanjem u ovome ratu kriaru e milou Bojom bili otputeni svi njegovi grijesi; i doista, jedva je mogue zamisliti da bi izraz remissio peccatorum, koji odzvanja definicijom krtenja na nain kako je ona unesena u Nicejsko vjerovanje, mogao zvuati uvjerljivije. Iako se dugo vjerovalo da je papa Aleksandar II. bio prvi papa koji je ratnicima podjeljivao otputenje grijeha, i premda se ono uvijek dovodilo u vezu s vitezovima koji su 1063./64.

opsjedali grad Barbastro u panjolskoj, neki autori izraavaju ozbiljnu sumnju treba li na taj nain protumaiti rijei pape Aleksandra II. Ideja o sudjelovanju u ratu kao nainu izvrenja pokore pojavila se prvi put dvadeset godina kasnije u jednom razgovoru izmeu pape Grgura VII. i skupine uenjaka u pratnji grofice Matilde Toskanske, jedne od njegovih najgorljivijih i najratobornijih sljedbenica. Rije je o revolucionarnoj novini bez presedana u kranskoj povijesti, budui da je njome ratovanje stavljeno na istu vrijednosnu razinu s molitvom, djelima milosra i postom. Papa Grgur VII. je zacijelo vjerovao da se ratovanje za pravednu stvar moe drati izvrenjem pokore budui da je ratniki ivot bio vrlo mukotrpan i budui da se ratnik izlagao golemim opasnostima. Tako je u kategorizaciju ratova uvedena nova vrsta ratovanja. Kriarski ratovi e se neko vrijeme drati jednom, dodue najvanijom, od nekoliko manifestacija ove nove vrste ratovanja, premda je ideju o sudjelovanju u kriarskom ratu kao nainu izvrenja pokore - kao uostalom i tolika druga radikalna shvaanja to su se pojavila tijekom spora oko investiture, bilo vrlo teko braniti s teolokog stajalita. Nikad ne e biti lako opravdati nanoenje bola drugom ovjeku i oduzimanje njegova ivota (s posljedicom posvemanje duhovne izopaenosti ubojice) s obrazloenjem kako se to ini u ime pokore te da se pokornik na taj nain izlae pogibelji, ma koliko neugodno bilo njegovo iskustvo. Urbanu je polo za rukom staviti tu ideju u kontekst u kojemu e je biti mogue prikazati znatno uvjerljivijom, budui da ju je doveo u pojmovnu vezu s najkarizmatinijim od svih uvrijeenih oblika pokore, s hodoaenjem u Jeruzalem. Ideja o kojoj je rije nesumnjivo je plijenila matu suvremenika, no ona je zacijelo morala zadavati glavobolju utjecajnim prelatima poput Anselma Canterburyjskog i Iva iz Chartresa. Kriari su vjerovali da pridruivanjem vojnom pohodu njihove obveze, pod uvjetom da ih izvre, bivaju inom samokanjavanja, a upravo se to dralo temeljnim smislom pokore. Njihovo ratovanje bilo je obavljeno atmosferom pokornitva, dajui mu potpuno drukiju boju od one koju su imali drugi izrazi svetog rata. Za razliku od ovih drugih izraza u kojima se vojnik pasivno pokoravao Bojim zapovijedima, kriar je bio pozvan na aktivnu suradnju s Bogom, budui da je sve ovisilo o njegovoj odluci da upravo sudjelovanjem u borbi izvri pokoru. Upravo zbog toga su se sv. Bernard i drugi propovjednici tako temeljito pozabavili mogunostima to ih je kriarski rat pruao grjeniku: (Bog) stavlja sebe u poloaj nunosti ili se pretvara da je u istom poloaju, no on itavo vrijeme eli pomoi tebi u tvojoj potrebi. On eli da ga ljudi dre dunikom kako bi onima to se bore za njega mogao dati zasluenu plau: oprotenje grijeha i vjeno blaenstvo. Upravo to je razlog to vas nazivam sretnim naratajem, vas koji ste se zatekli u vremenu tako bogatom oprostom, vas koji ivite u ovoj godini koja je toliko ugodna naemu Gospodinu te je doista s pravom moemo nazvati godinom slavlja. Neemo pretjerati ako kaemo da je prvim kriarima kao pojedincima bilo manje vano to to kao naoruani vojnici slue Bogu ili to time donose korist Crkvi ili kranstvu; njima je u prvom redu bilo stalo do njihove vlastite koristi, jer su na taj nain sudjelovali u inu samoposveivanja. Kristovi vitezovi su, prema tome, odlazili u rat kako bi okajali svoje grijehe i zasluili spasenje. Oni su, poput Bojih izabranika u Starome zavjetu, takoer bili izabranici, Izraelci koji prelaze preko Crvenoga mora. Od njih se oekivalo da se ponaaju i odijevaju u skladu s mjerilima koja su vrijedila za pripadnike Gospodinove vojske, zbog ega su papinski dekreti, kao i dekreti svjetovnih vladara, sadravali odredbe koje su ograniavale raskonost, a kojima se od njih trailo jednostavno odijevanje i umjerenost u svakodnevnom ivotu:

Dogodi li se pak te kriar zapadne u grijeh, dao Bog da se brzo ponovno uspravi u istinskom pokajanju, da ima poniznosti u svome srcu i u svome tijelu, da bude skroman, kako u odijevanju, tako i za stolom, da se kloni svaa i zavisti, te da iz svoga srca istjera krajnju mrnju i srdbu kako bi, ojaan duhovnim i fizikim orujem, jo vri u vjeri i ne uzdajui se u vlastitu mo, nego vjerujui Bojoj snazi, mogao povesti bitku protiv neprijatelja. Jedna skulptura iz trinaestog stoljea koja prikazuje mukarca i njegovu enu, koja je neko stajala u klaustru samostana Belval u Lorraineu, prikazuje mukarca u jednostavnoj putnikoj odjei, iako se po njegovu hodoasnikom tapu i lisnici - hodoasnikim simbolima - kao i kriu priivenom na prednjoj strani njegova ogrtaa, dade zakljuiti da je rije o kriaru. Pokornika priroda kriarskih ratova objanjava nam zato je, poslije nasilnosti, koja u nama izaziva gnuanje, drugo najkarakteristinije obiljeje kriarskih pohoda bilo njihovo javno oitovanje vjere. Prvi kriari su svaku novu etapu svojega putovanja zapoinjali bosonogi i postili su prije svake vanije borbe. U lipnju 1099. kriari su u sveanoj procesiji hodali oko grada Jeruzalema, koji je jo uvijek bio u rukama muslimana: Biskupi i sveenici, bosonogi, odjeveni u liturgijsku odjeu i s krievima u rukama, zaputie se iz crkve sv. Marije na brdu Sion prema crkvi sv. Stjepana prvomuenika, pjevajui i upuujui usrdne molitve Gospodinu naemu Isusu Kristu molei ga da oslobodi svoj sveti grad i svoj Sveti grob... Sveenstvo, odjeveno u sveeniko ruho, i naoruani vitezovi sa svojom pratnjom, koraahu u procesiji zajedno, rame uz rame. Post i hodanje u procesiji karakteristini su za sve kriarske ratove, no pokornika liturgija nije bila ograniena samo na vojne pohode. Kriari su znali da e se, dok oni sudjeluju u vojnom pohodu, stup molitve iz itave Zapadne Europe uzdizati sve do neba te da e on biti u isti mah zagovorniki, njima na korist, i pokorniki, jer je neuspjeh u ratu koji se vodi u Boje ime posljedica prijestupa mukaraca i ena koji su ostali kod kue, ali i samih ratnika. Dunost je svih nas (pie 1187. papa Grgur VIII.) razmotriti i ispraviti nae grijehe dragovoljnim kanjavanjem samih sebe i vratiti se, vrenjem djela pokore i pobonih djela, Bogu naemu Gospodinu; pri tome moramo najprije kod samih sebe ispraviti zlo koje smo poinili, a tek onda usmjeriti nau panju na nevjeru i zlobu naih neprijatelja. Ve 1100. nadbiskup Rheimsa pie pismo jednom od svojih sufragana u kojemu kriarima najavljuje pad Jeruzalema te poziva vjernike u svim upama da mole za pobjedu, vre post i prikupljaju milostinju. Godine 1213. papa Inocent III. je u misni obred uveo nov element. Prije rubrike Mir vama svi mukarci i ene morali su lei potrbuke na pod dok se pjevao ili izgovarao Psalam 79 (78) - Boe, pogani, evo, provalie u batinu tvoju, a nakon toga slijedila je molitva za osloboenje Svete zemlje. Takvi liturgijski zagovori bili su vrlo raireni i uobiajeni. Oprost Katolici vjeruju da Crkva nakon ispovijedi, odrjeenja i izvrenja djela pokore oprata u Boje ime grjeniku sve ili dio kazni koje su neizbjena posljedica grijeha. Oprost od svih kazni naziva se potpunim. Oprost se ne odnosi samo na kaznu koju, putem sveenika u ispovjedaonici, propisuje sama Crkva, ve i na vremensku kaznu kojom Bog kanjava grjenika bilo na ovom ili na onom svijetu. Pitanje koje je kriare zanimalo od samoga poetka, kao i crkvene pravnike koji su u trinaestom stoljeu nastojali ublaiti njihove

strepnje, glasilo je: djeluje li oprost od trenutka kad kriar uzima kri ili tek poslije zavretka kriarske vojne; drugim rijeima, je li oprost posljedica zavjetovanja ili izvrenja djela na koje se kriar zavjetom obvezao? Odgovor na ovo pitanje bio je silno vaan, jer je o njemu ovisilo hoe li kriari koji su poginuli prije nego to su u potpunosti ispunili zavjet, ili ak i prije nego to su ga uope poeli ispunjavati, dobiti prieljkivanu nebesku nagradu. Sv. Toma Akvinski je drao da je u ovoj stvari od vitalne vanosti doslovni tekst kojim papa podjeljuje oprost: ako se oprost podjeljuje onima koji uzimaju kri kako bi priskoili u pomo Svetoj zemlji, tada je kao uvjet za dobivanje oprosta dovoljno samo poloiti zavjet, a ne otii na put u Svetu zemlju; ako se, s druge strane, oprost podjeljuje onima koji odlaze preko mora, tada je, da bi oprost bio djelotvoran, potrebno ispuniti taj uvjet, tj. sudjelovati u kriarskom ratu. Meutim, odgovori na ovo pitanje bili su vrlo razliiti. Pojam oprosta, kako ga mi danas poznajemo, u potpunosti se razvio tek u trinaestome stoljeu. Krani su bili pozivani u Prvi kriarski rat u vrijeme kad se crkveno uenje o pokori poelo mijenjati. Krajem desetog stoljea karolinki obrazac pokore najprije ispovijed, potom pruanje zadovoljtine Bogu za poinjene grijehe kroz pokoru, a tek nakon toga pomirenje s Bogom kroz odrjeenje - poeo se mijenjati, emu je pogodovalo uvoenje prakse prema kojoj se grjenik mirio s Bogom poslije ispovijedi, ali prije nego to je izvrenjem djela pokore prikazao Bogu zadovoljtinu. Ta je novina u dvanaestome stoljeu dovela do razlike izmeu krivnje za grijeh koja se brie kroz pomirenje i kazne koja slijedi za grijeh, koju su uveli Hugo iz Sv. Viktora i Gracijan. Ova razlika je, meutim, stvarala nesigurnost kod ljudi u pogledu pruanja zadovoljtine Bogu, budui da su oni i nakon odrjeenja koje su dobili u ispovjedaonici bili i dalje svjesni kazne koja ih eka. Kazna se, dakako, okajavala djelima pokore, ali nju sveenik vie nije formalno potvrivao kao zadovoljtinu. to je jo vanije, teologija koja je u to vrijeme prevladavala dovodila ih je u sumnju moe li ikakva pokora koju oni kao ljudska bia izvre predstavljati potpunu zadovoljtinu Bogu, zbog ega je Boja kazna, bilo na ovom ili na onom svijetu, jo tee pritiskala njihovu savjest. Oni su eznuli za Bojim milosrem i oslanjali se na tua djela vie negoli na vlastita, oekujui od njih spasenje. Posljedica toga bilo je nauk o crkvenoj riznici, prema kojemu su Krist i sveci nagomilali neiscrpive zalihe zasluga u koje Crkva moe posegnuti u korist grjenika koji se kaje. Ovaj je nauk svoj konani oblik dobio u trinaestom stoljeu, no njegovi poetci seu u jo dalju prolost. Tako su krajem jedanaestog stoljea supostojala dva gledanja na pokoru. Prema prvome, starijem shvaanju, pokora, ako je bila dovoljno stroga - primjerice ako je grjenik inio pokoru tako to je est mjeseci ivio samo o kruhu i vodi, ili ako je pjeice hodoastio u Rim - mogla je predstavljati zadovoljtinu Bogu za poinjene grijehe. Prema drugom shvaanju, bilo je dvojbeno moe li ikakva pokora biti primjerena zadovoljtina Bogu, zbog ega se grjenik morao osloniti na Boje milosre koje nadopunjuje pokajnikovu pokoru kako bi ona bila dostatna za potpuno osloboenje od vjene kazne. Upravo je ovo starije shvaanje bilo izraeno u prvim oprostima, izmeu ostaloga i u potpunom oprostu grijeha to ga je 1095. papa Urban II. podjeljivao prvim kriarima. Neki autori dre da su propovjednici koji su pozivali na kriarske ratove otili dalje nego to je Urban htio, pa ak i da je sam papa bio nejasan u trenutku dok je pisao ova pisma, temeljei svoje miljenje na po njihovu miljenju suprotstavljenim formulacijama u njegovim pismima u kojima se, s jedne strane, govori o ublaavanju pokore koju je grjenik dobivao u ispovjedaonici, a s druge o opratanju grijeha. U izvorima, meutim, ne postoji ni najmanji nagovjetaj po kojemu bi se dalo zakljuiti da su suvremenici u ovim pismima vidjeli bilo kakvu kontradikciju. Dekret sabora u Clermontu u kojemu rijei Tko god otputuje u Jeruzalem iskljuivo iz pobonosti i u nakani da oslobodi Crkvu Boju, a ne radi stjecanja asti ili novca, moe ovim putovanjem zamijeniti bilo koju vrstu pokore, kao i Urbanovo oito nekritino spominjanje opratanja svake pokore i opratanja svih grijeha, bili su zapravo izraz jedne te iste ideje, ideje da je kriarski pohod

na Jeruzalem, kao hodoae naoruanih kriara, u toj mjeri teka, zahtjevna i pogibeljna zadaa da ona sudionike putovanja isti od njihovih prolih grijeha. U prikazima ovoga kriarskog rata spominju se kriari koji su oieni od svojih grijeha, oieni i pomireni s Bogom te ponovno roeni kroz ispovijed i pokoru kojoj podlijeete dnevno i tekim naporom. Iz objanjenja Urbanovih povoda to ga je etrdesetak godina kasnije iznio povjesniar Orderic Vitalis jasno proizlazi da je papa, neovisno o tome je li rije o oslobaanju od svake pokore - to se po svoj prilici odnosilo na djela pokore koja grjenik nije izvrio u potpunosti, kao i na ona koja mu je uoi pohoda zadao ispovjednik - ili o oprostu svih grijeha, svojim autoritetom izjavio da kriar, sudjelujui u jednom takvom strogo pokornikom inu, prinosi odgovarajuu zadovoljtinu Bogu. Pape su openito zastupali konzervativna stajalita u teologiji, zbog ega je sve staromodnije shvaanje prema kojemu sudjelovanje u kriarskoj vojni predstavlja zadovoljavajuu pokoru ve zbog same opasnosti kojoj se kriar izlae te da je upravo u tome smisao papinska autoritativnog proglasa prevladavalo u razmiljanju papa gotovo do kraja dvanaestog stoljea. Papa Grgur VIII. je ve u buli Audita tremendi iz 1187., kojom je zapoeo Trei kriarski rat, kazao onima koji na ovo tegobno putovanje odlaze skruena srca i u duhu poniznosti i koji poginu u pravoj vjeri i u kajanju za svoje grijehe obeavamo potpuni oprost za njihove prijestupe i vjeni ivot; bilo da ostanu na ivotu ili poginu, neka znaju e da e im se po milosru Bojem, pomou autoriteta apostola Petra i Pavla, kao i naeg vlastitog, ublaiti zadovoljtina za sve njihove grijehe koje valjano ispovjede. Da je ovdje rije o zastarjelom uvjeravanju kako e se grjeniku koji se u znak pokore izlae patnjama priznati da time Bogu prinosi primjerenu zadovoljtinu za grijehe mogue je razabrati iz rijei suvremenog apologetiara kriarskih ratova Pierra od Bloisa, koji kae da Gospodin Isus hoe da ovaj znak (kria), bude, putem povlastice apostola Petra i opeg autoriteta Crkve, sredstvo pomirenja s Bogom; neka vam stoga vaa odluka da preuzmete obvezu putovanja u Jeruzalem bude najvii izraz pokore i dostatna zadovoljtina Bogu za grijehe to ste ih poinili. Drugo i sve rasprostranjenije shvaanje prema kojemu zadovoljtina koju ovjek prinosi Bogu ne moe nikad biti primjerena, ali je Bog u svojemu milosru moe, unato njezinoj neprimjerenosti, uzeti kao da je zadovoljavajua te da papa moe u ime Boje slobodno i velikoduno oprostiti svaku kaznu - odvajajui u izvjesnom smislu kaznu od prirode izvrenog djela pokore - nalazimo u jasnom obliku ve u tekstovima sv. Bernarda, koji je ivio u vrijeme Drugoga kriarskog rata; Uzmite ovaj znak kria, a papa, koji je namjesnik onoga komu je reeno to god razrijei na zemlji, bit e razrijeeno i na nebesima, nudi vam ovaj potpuni oprost svih vaih grijeha koje ispovjedite skruena srca. Naglasak na Bojem milosru i na nagradi, a ne na zadovoljtini za poinjene grijehe, nai emo i u buli Quantum praedecessores pape Eugena III., napisanoj zacijelo pod Bernardovim utjecajem: Ovlau svemoguega Boga i blaenoga Petra, prvaka apostola kojega nam je poslao Bog, podjeljujemo oprost i od rjeenje grijeha to ga je uveo na spomenuti predasnik (Urban II.), te e svatko tko u pobonosti zapone i dovri jedno tako sveto putovanje ili tijekom njega umre dobiti odrjeenje za sve svoje grijehe ako ih ispovijedi skruena i ponizna srca; takav e takoer dobiti vjenu nagradu od nagraditelja sviju.

Prije Inocenta III., meutim, pristup ovom pitanju kakav su imali Bernard i Eugenije bio je posve netipian. Potpuno razraen koncept oprosta prvi se put pojavio u Inocentovoj buli Post miserabile, kojom je 1198. proglaen etvrti kriarski rat, nakon ega su ga pape za stalno prihvatili. Mi, uzdajui se u milosre Boje i u autoritet blaenih apostola Petra i Pavla, te koristei se vlau svezivanja i odrjeivanja koju smo dobili od Boga, premda nedostojni, podjeljujemo svima onima koji se od svoje volje i o svojem troku izlau ovim tegobama potpuni oprost grijeha, za koje su se pokajali glasom i srcem, te im kao nagradu pravednih obeavamo vei udio u vjenom spasenju. Ovakve rijei, kojima je prisutnima nedvosmisleno obeana boanska nagrada, morale su na njih ostaviti silan dojam. Kriar Geoffroy od Villehardouina kae da su srca ljudi, zbog toga to oprost bijae tako obilan, bila vrlo ganuta; stoga mnogi od njih, jer oprost bijae tako obilan, uzee kri. Nain na koji je u jednoj svojoj propovijedi nekoliko godina poslije o oprostu govorio Jacques od Vitryja mogao je posluiti kao nadahnue svakom kasnijem propovjedniku koji se obraao katolicima: Uope ne sumnjajte da ete ovim hodoaem zasluiti ne samo oprotenje grijeha i da ete biti nagraeni vjenim ivotom; ono e takoer biti od goleme koristi vaim suprugama, sinovima i roditeljima, ivima i umrlima: ma kakvo dobro da ste uinili za njih u ovom ivotu. Ovo je potpuni i cjeloviti oprost koji vam papa, prema kljuevima to mu ih je Bog predao, udjeljuje. Muenici U istoj propovijedi Jacques od Vitryja iznosi stav crkvenih propagandista o posljedicama to ih na kriara ima pogibija u borbi; Kriari koji se, iskreno skrueni i ispovjeeni, opau za slubu Bogu i nakon toga poginu u Kristovoj slubi uraunavaju se medu istinske muenike, odrjeuju im se laki i smrtni grijesi, oslobaaju se obveze injenja zapovjedane im pokore, ukida im se kazna za grijehe poinjene na ovom svijetu, kao i istilina kazna na onome, ne e trpjeti paklene muke i bit e okrunjeni slavom i astima u vjenom blaenstvu. Teorijski, mueniku oprost ne treba, budui da se rtvovanje vlastitog ivota iz ljubavi prema Bogu i blinjemu oduvijek dralo rtvom koja pojedinca o kojemu je rije automatski isti od svih grijeha. Meutim, tradicija muenitva koja se dovodi u vezu s kranskim herojima koji su strpljivo podnijeli smrt za vjeru, te uvjerenje, iskazivano ve od devetog stoljea, da su oni koji su poginuli u svetom ratu protiv nevjernika muenici, postala je neizbjeno predmetom rasprava, budui da je od nekoga tko sudjeluje u bitci jedva mogue oekivati da bude altruistian i spokojan. Unato tome, u jedanaestom stoljeu poelo se iriti uvjerenje da su ratnici muenici, a papa Leon IX. je, govorei o muenitvu onih koji su 1053. poginuli u bitci kod Civitate, kojom prilikom je njegova vojska od Normana doivjela strahovit poraz, proglasio muenicima i one koji su poginuli u obrani pravde. Kriare se u propovijedima, raspravama i ljetopisima uvjeravalo da e, ukoliko poginu u vojnom pohodu, biti proglaeni muenicima. Propagandisti poput sv. Bernarda govorili su im kako e odmah nakon pogibije dospjeti u raj:

Stoga, smjelo naprijed, vitezovi; otjerajte bez straha neprijatelje Kristova kria, s pouzdanjem da vas ni smrt ni ivot ne mogu odvojiti od ljubavi Boje koja je u Isusu Kristu... Kako su velianstveni oni koji se iz borbe vraaju svojim kuama kao pobjednici! Kako su sretni oni koji kao muenici poginu u borbi! Raduj se, hrabri ratnice, ako ostane na ivotu i pobijedi u Gospodinu; ali veseli se i dii se jo vie ako pogine i tako se pridrui Gospodinu. Jer, tvoj ivot je urodio bogatim plodovima i velianstvena je pobjeda tvoja. Ali smrt... donosi jo vie ploda i ona je jo velianstvenija. Jer, ako su sretni oni koji umiru u Gospodinu, koliko su vie sretni oni koji poginu za Gospodina! Jedna je stvar, meutim, kad se Crkva u svojoj propagandi poziva na muenitvo, a sasvim je neto drugo kad autoritativno tvrdi da netko o ijem se duhovnom stanju na samrti ne moe nita znati gleda Boga u lice poslije smrti. Unato tome to su se grobovi nekolicine kriara pretvorili u svetita gdje su ih krani dolazili tovati, oni nikad nisu slubeno proglaeni svecima zbog pogibije u borbi i njihova imena ne emo nai u liturgijskim kalendarima; poetkom etrnaestog stoljea, pak, prokuani kriar Jean od Joinvillea negodovao je zbog toga to kralj Luj IX. Francuski, koji je 1270. poginuo u kriarskoj vojni pred Tunisom, nije kanoniziran kao muenik, ve kao stradalac za vjeru. Crkva je bila na sigurnijem tlu kad je podjeljivala oprost, jer je obeano oprotenje grijeha ovisilo o nekoliko imbenika - o iskrenoj ispovijedi, skruenosti, altruizmu - nad kojima ona nije imala nadzora i koje nije bila pozvana prosuivati. Unato tome, vjerovanje da su poginuli kriari muenici bilo je u toj mjeri raireno da su se ak i najodgovorniji ljudi u Crkvi morali s vremena na vrijeme, pa makar i samo na rijeima, sloiti s obinim vjernicima. Povlastice Poloaj i prava ljudi koji su uzimali kri s vremenom su se mijenjali. Takav je ovjek postajao privremeno crkvenom osobom i bio je podloan crkvenom sudu. Zavjet to ga je poloio bio je sredstvo kojim je njegov trenutan zanos mogao biti pretvoren u zakonsku obvezu, a suci kojima je nakon polaganja zavjeta bio odgovoran mogli su ga natjerati da svoj zavjet provede u djelo, zbog ega su pape ve tijekom Prvoga kriarskog rata pokazivali spremnost ekskomunicirati svakoga tko nije ispunio zadano obeanje. Crkveni sudovi su kriarima koji su oklijevali ispuniti preuzetu obvezu nametali i prijetili nametanjem crkvenih kazna poput ekskomunikacije, zabrane bogosluja i suspenzije, no mukarci i ene su odmah nakon polaganja zavjeta, ili barem nakon to su poeli izvravati preuzetu obvezu, takoer dobivali pravo na odreene povlastice. Osim to su donosile oprost grijeha i pravo na uivanje duhovnih blagodati od molitava to ih je za kriare prinosila sveopa Crkva to, tehniki gledajui, uope nije bila povlastica, sve te povlastice svodile su se zapravo na osloboenje kriara od obveze pojavljivanja pred sudom i na mogunost svjedoenja u korist nekoga drugog kriara. Moemo ih podijeliti na one koje su kriarima olakavale ivot u svijetu pravnih i tehnikih detalja i na one koje su proizlazile iz povlastica to su ih uivali raniji hodoasnici ili su predstavljale njihovu nadopunu. Jedna od povlastica iz prve skupine, doputenje davano sveenicima koji su se pridruili kriarskoj vojni da, unato tomu to stanuju negdje drugdje, mogu izvjesno vrijeme uivati blagodati te da ih mogu zaloiti kako bi namaknuli novac za put, postojala je ve u dvanaestom stoljeu, iako su je pape u potpunosti potvrdili tek u trinaestom stoljeu. Ostale su se dodjeljivale poslije pontifikata Inocenta III., a sredinom trinaestog stoljea moemo ih saeti ovako: s obzirom na to da je uzeo kri, kriar nije mogao biti ekskomuniciran; za vrijeme sudjelovanja u kriarskoj vojni mogao se bez straha od osude druiti s ekskomuniciranima; nije mogao biti pozvan pred sud izvan biskupije u kojoj je roen; bio je zatien od posljedica izricanja zabrane bogosluenja; mogao je imati osobnoga ispovjednika koji ga je mogao odrijeiti i od grijeha pridranih papi, kao to je ubojstvo; napokon, zavjet

kojim se obvezao sudjelovati u kriarskoj vojni raunao mu se kao odgovarajua zamjena za neki drugi zavjet koji je ranije poloio, a nije ga ispunio. Daleko su, meutim, vanije povlastice iz druge skupine. U vrijeme Prvoga kriarskog rata hodoasnici su bili podloni crkvenim sudovima isto kao i sveenici; bili su zatieni od napada; jamilo im se da e im se vratiti posjedi i druga oteta imovina koju im je netko oteo za njihove odsutnosti; imali su pravo na gostoljubivost Crkve; teorijski nisu bili duni plaati dae i poreze i nisu mogli biti uhieni; osim toga, ve tada su, kako se ini, imali pravo na privremenu obustavu sudbenoga progona do svojega povratka kui. Ista prava uivali su od samoga poetka i kriari. Oni su kao privremeni ljudi Crkve bili skoro u svemu osim u nekoliko stvari podloni crkvenom zakonu i nakon uzimanja kria bili su izuzeti iz ovlasti svjetovnih sudova. Papa Urban im je u Clermontu dao zatitu Bojeg Mira i pape su otada stalno isticali da ih je potrebno zatititi. Crkva je za njihova izbivanja od kue titila njihove obitelji i posjede. Suci crkvenih sudova su ve poetkom dvanaestoga stoljea pretresali sluajeve koji su se odnosili na ovu vrstu zatite, a naela na kojima se ona temeljila formulirana su na Prvom lateranskom saboru i u papinskoj buli Quantum praedecessores, i otada se neprekidno ponavljaju; Isto tako odreujem da njihove ene, djeca, dobra i posjedi moraju ostati pod zatitom Svete Crkve, tj. pod naom zatitom i pod zatitom nadbiskupa, biskupa i drugih visokih dostojanstvenika Crkve Boje. Apostolskom vlau takoer zabranjujemo pokretanje bilo kakve sudske parnice protiv njihove imovine koju su u trenutku kad su uzeli kri mirno posjedovali, sve dok se sa sigurnou ne utvrdi da su se vratili svojoj kui ili da su poginuli. Budui da si... (pie god. 1187. papa Grgur VIII. kriaru Hincu od Serotina) stavivi na sebe znak ivuega kria i odluio otputovati u pomo Svetoj zemlji... stavljamo tvoju osobu, sve lanove tvoje obitelji i sva dobra to ih u ovom trenutku s pravom posjeduje pod zatitu sv. Petra i nae osobe... te izjavljujemo da e sve to biti sauvano u neumanjenom obliku i na okupu od trenutka tvoga odlaska na hodoae preko mora do tvoga povratka, ili dok se pouzdano ne utvrdi da si tijekom putovanja umro. Zatitu posjeda nadgledala je Crkva, preko biskupa, ili, u sluajevima kad se radilo o istaknutim kriarima, preko posebnih dunosnika koji su se nazvali conservatores crucesignatorum. Obiaj je nalagao, napose u Engleskoj gdje je vladar esto bio uvar kriarskih posjeda, da kriar imenuje punomonika koji je u njegovoj odsutnosti imao zadau tititi njegove interese. Kriari su imali takoer pravo na essoin, tj. na odgodu obavljanja povjerene im slube i na odgodu pojavljivanja pred sudom kao stranke u sporu do povratka kui; na urno rjeavanje nerijeenih sudskih parnica ukoliko im je do toga bilo stalo; sudjelovanje u kriarskom pohodu uraunavalo im se kao naknada za ukradeni predmet; mogli su prodati ili zaloiti leno ili neki drugi posjed koji se inae nije mogao otuiti; za vrijeme kriarskog pohoda mogli su odgoditi plaanje dugova i bili su osloboeni plaanja kamata i nisu morali plaati dae i poreze. Tko su bili kriari? Kriarski je zavjet imao dvije istaknute znaajke: prvo, zavjetovati se mogao svatko, neovisno o spolu i drutvenom sloju kojemu je pripadao; drugo, zadano obeanje, koje se odnosilo na njegovo budue ponaanje, bilo je vremenski ogranieno: svjetovnjak ili sveenik stavljao je nakratko svoje redovno zanimanje na stranu kako bi mogao sudjelovati u kriarskoj vojni. Pozivu za sudjelovanje u kriarskom ratu odazivali su se pripadnici svih slojeva. Ve sam rekao da se prvim kriarskim pohodima pridruivao velik broj siromanih neboraca koje je bilo nemogue sprijeiti u njihovoj nakani, budui da su se kriarski pohodi drali hodoaima i nitko nikome nije mogao zabraniti sudjelovanje. Uvoenje otkupnine,

poetkom trinaestoga stoljea, donekle je olakalo situaciju, budui da se te ljude sada moglo potaknuti da u zamjenu za oprost daruju razmjerno malen novani doprinos. Jo je vanije, meutim, bilo to to su se kriarske vojske koje su odlazile na Istok prevozile morskim putem: putovanje kopnom zahtijevalo je od siromaha samo fiziki napor i razmjerno vrste noge, dok je prijevoz morskim putem podrazumijevao plaanje putne pristojbe, a to je sebi mogao priutiti samo malen broj pojedinaca. Meutim, iroke mase nikad nisu sasvim napustile pozornicu pa su uveni propovjednici poput sv. Ivana Kapistrana, nakon to su Turci u petnaestom stoljeu poeli osvajati Balkanski poluotok, promiljeno podizali itave vojske sirotinje. U svemu ovome znaajnu ulogu imali su takoer zanatlije, trgovci i openito svakovrsni stanovnici gradova s punim pravom graanstva, pa ak i zloinci koji su kaznu to ju im je odredio sud mogli zamijeniti sudjelovanjem u kriarskom pohodu ili naseljavanjem u Svetoj zemlji. Krajem dvanaestoga stoljea u nekim okruzima u Engleskoj pokuavalo se vie puta sastaviti popise kriara; tako su u okrugu Lincolnshire gotovo svi kriari bili obina sirotinja, pa se meu njima moglo nai i klerika, kovaa, koara, lonara, mesara i trgovca vinom; u arhiakoniji Cornwall pronalo se 43 kriara meu kojima su bili po jedan kroja, kova, postolar, dvojica kapelana, trgovac, mlinar, dvojica tavilaca koe te dvije ene. Brod Sv. Viktor koji je 1250. putovao iz Francuske na Istok prevozio je 453 kriara meu kojima je bilo 14 vitezova i predvodnika grupa, 90 vazala i sedam klerika; ostala 342 putnika bili su obini puani, a nadimci nekolicine njih ukazuju na njihovo gradsko podrijetlo; meu putnicima bile su i 42 ene, od kojih su 15 pratile svoje mueve, jedna od njih putovala je s ocem, a dvije sa svojom braom. Sudionici kriarskih pohoda mogli su putovati i sami, bez ikakve pratnje, iako je svaki vitez redovito imao po nekoliko pomagaa u liku konjuara i paeva. Velmoe je na putu obino pratilo njihovo kuanstvo, koje je esto bilo vrlo brojno; u trenutku smrti, u lipnju 1266. u Palestini, u pratnji glasovitoga plemia Eudesa Burgundskog, grofa Neverskog i gospodara Burbonskog bila su etiri viteza, tri kapelana, sedam paeva, devet narednika, trideset dvoje slugu, pet samostrijelaca i etiri kopljanika. Roaci su obino putovali zajedno, a jednako tako i vitezovi iz istog okruga ili grada; talijanski gradovi Asti, a kako se ini i Siena, izabrali su zapovjednike svojih eta. Na poticaj mjesnoga velmoe, pripadnika visokoga sveenstva ili graanina, mukarci su se esto udruivali u bratovtine koje su u to vrijeme bile uobiajeni oblik vjerskog udruenja i koje su se u takvim sluajevima posvetile obrani kranstva. Jedna bratovtina u panjolskoj je ve 1122. sudjelovala u ponovnom osvojenju panjolske, a drugu, koja je sudjelovala u kriarskom pohodu protiv albigenza, osnovao je u Toulouseu tamonji biskup. Bratovtine iz panjolske, Pise, Lombardije, Toskane, Engleske i Chateauduna u Francuskoj uzdravale su na Istoku gomile zastavnika koji su po mnogoemu bili nalik milites ad terminum, a njihovi voe imali su istaknutu ulogu u politikom ivotu Jeruzalemskog Kraljevstva. Od kljune vanosti za kriarsku vojsku bilo je da na svojemu elu ima nekoga s neupitnim autoritetom, no to se dogaalo vrlo rijetko. Ve sam istaknuo da papini predstavnici prema kanonskom pravu nisu mogli biti generali. U sluajevima kad je u kriarskoj vojni sudjelovao kralj poput Luja VII., Filipa II. ili Rikarda I, ili neki poznati velmoa poput Thibauta od Champagne ili lorda Eduarda Engleskog, bilo je sasvim prirodno da vojskom zapovijeda upravo on, no kada su u istom vojnom pohodu sudjelovala dva kralja, nijedan od njih nije se htio pokoriti onom drugom: u Treem kriarskom ratu francuska je vojska ak i nakon smrti Filipa II. tvrdoglavo ustrajala u odluci da bude neovisna o engleskom kralju Rikardu I. Bilo je sasvim uobiajeno da jedna skupina kriara, sastavljena od ljudi iz istoga kraja ili od ljudi koji su se stjecajem ivotnih prilika sasvim sluajno nali na okupu, izabere svojega vlastitog zapovjednika. Zapovjednici su bili imenovani na odreeno vrijeme nakon to je u Petom kriarskom ratu prvi kontingent stigao u Egipat, kriari su u oekivanju

dolaska ostatka vojske izabrali privremenoga zapovjednika - no birani su i stalni zapovjednici. Takva praksa pokuala se uvesti ve u Prvom kriarskom ratu, ali ona nije uspjela; nalazimo je u vrijeme priprema za etvrti kriarski rat kad je za vou izabran Bonifacije od Montferrata te takoer u Petom kriarskom ratu, jer su kriari iz Porajnja i Nizozemske koji su se spremali krenuti na put izabrali za zapovjednika Vilima Holanskog, a za njegova zamjenika Georga od Wieda. Doavi u Egipat, kriari su se po svoj prilici podijelili po nacionalnom kljuu pa su Nijemci, kako se ini, za svojeg vou izabrali Adolfa od Berga; nakon njegove pogibije na njegovo je mjesto izabran Georg od Wieda. Pripadnicima plemikog stalea oito je bilo vrlo stalo do toga da budu izabrani na tako odgovornu dunost. U sluajevima kad kriarska vojska nije imala oitog zapovjednika njome je u pravilu zapovijedao odbor sastavljen od uglednih velmoa i papin izaslanik. Ove ponosne i osjetljive ljude bilo je teko privoljeti da se sloe oko bilo koje akcije, dijelom i zbog toga to oni nikad nisu mogli samostalno donositi odluke bez uplitanja svojih podreenih koji, poput njih, nisu bili ni unovaeni niti vazali od kojih se moglo oekivati da e izvriti zadau koju im je povjerio njihov feudalni gospodar, ve su bili dragovoljci. U sluajevima kad pripadnici niega plemstva i vitetva kod kue nisu bili obiteljski vezani s pripadnicima viega plemstva ili kad nisu ovisili o njima, oni su najee sluili u kontingentima kojima su zapovijedali velmoe, i to samo zbog toga to su od njih oekivali da e njihove pristae opskrbljivati hranom i ostalim potreptinama. U sluajevima, pak, kad nisu bili zadovoljni svojim zapovjednikom, lako su otkazivali privrenost svojemu velmoi i nudili je nekome drugome, ili su jednostavno naputali kriarsku vojsku. U prvim kriarskim ratovima pripadnici niega plemstva neprekidno su selili iz jednog kontingenta u drugi, bivajui privreni sad jednom sad drugom velmoi, a itave skupine vojnika, jednako kao i pojedinci, jednostavno su dolazili i odlazili. Prije donoenja bilo kakve odluke koja je obvezivala cijelu vojsku pripadnici viega plemstva morali su okupiti svoje ljude i raspraviti o njoj. Pitanje je kako su u takvim uvjetima uope mogli donositi bilo kakve odluke. Disciplina se donekle popravila u trinaestom stoljeu, jer su pape odluili namaknuti golemu svotu novca od poreza Crkvi koji su zatim dodjeljivali onim voama koji su uzimali kri. Kriari su, prema tome, novac dobivali od svojih zapovjednika i zbog toga su bili jo ovisniji o njima. S obzirom na to, meutim, da su se plemii dragovoljno zavjetovali i da su zbog toga bili neovisni, razumljivo je da nisu bili naroito posluni svojim zapovjednicima. S obzirom na to da su kriari dolazili iz razliitih slojeva drutva, razumije se samo po sebi da su poticaji zbog kojih su oni uzimali kri bili krajnje raznovrsni, zbog ega se o njima raspravlja od samih poetaka kriarskog pokreta. Danas je vrlo popularna generalizacija prema kojoj su presudnu ulogu u njihovoj odluci da uzmu kri imali materijalni razlozi, u prvom redu oekivanje da e se u osvojenim podrujima moi naseliti ili da e odlaskom u kriarski rat lako doi do plijena. No iako je s Prvim kriarskim ratom zapoeo proces koji je Europljanima omoguio osvajanje i naseljavanje golemoga broja obalnih podruja u istonom Sredozemlju, teko je povjerovati da su se kriari od samoga poetka zanosili takvim planovima: nakon osvojenja Jeruzalema veina kriara vratila se svojim kuama, a kolonisti su se u to podruje poeli naseljavati tek nakon to je ono osvojeno. Kako nije postojao odgovarajui sustav opskrbe, kriari su bili prisiljeni pljakati kako bi preivjeli, to objanjava njihovu opsjednutost plijenom, no sve to su pri kraju kriarske vojne opljakali rastepli su na povratku kui, pod uvjetom da su uope imali naina da plijen odnesu kuama. Svi se slau u miljenju da se materijalni i ideoloki motivi uzajamno ne iskljuuju i bilo bi, dakako, apsurdno tvrditi da nitko meu kriarima nije pomiljao na materijalnu korist - ona im je nesumnjivo podizala ugled kod kue - no to vie upoznajemo vrijeme o kojemu govorimo, motiv profita koji se oduvijek zasnivao na nedostatnim dokazima ini se sve manje uvjerljivim. Prema jednom drugom objanjenju, nastalom u dvadesetom stoljeu, kojim se pokuava odgovoriti na pitanje zato je odlazak u kriarski rat toliko privlaio ljude, sve

brojnije obitelji, zabrinute zbog rastuega pritiska na svoje posjede, poele su se ponaati na nain koji je njihove neeljene muke lanove poticao, a katkad i prisiljavao, potraiti sreu na nekom drugom mjestu, pri emu im je odlazak u kriarsku vojnu bio jedini izlaz. Stvarnost je, meutim, bila sasvim drukija: ne samo to odlazak u kriarsku vojnu nije bio nikakav sigurnosni ventil, ve je obitelji dragovoljaca stajao golemih financijskih trokova. Jedina strategija koja im je bila dostupna i koju je mogue potkrijepiti dokazima sastojala se u tome da je rodbina nastojala ograniiti tetu nastalu zbog odlaska njezina lana u kriarski rat. Trokovi rata za pojedinca koji je nakanio otii u kriarsku vojnu bili su zastraujui i s vremenom su bivali sve vei, to, kao to smo vidjeli, objanjava nastojanja Crkve i svjetovnih vladara da kriarima osiguraju novanu potporu. Nitko nije mogao zamiljati da e iz kriarskog pohoda na Istok izvui golemu materijalnu korist i premda su, dakako, okolnosti na Iberskom poluotoku i u podruju Baltika bile sasvim drukije, a pojedini kriari mogli biti zainteresirani da se ondje nasele, velik broj njih se iz tih podruja nakon zavretka vojnog pohoda vratio svojim kuama. Posljednja stvar koju su razboriti kriari mogli oekivati od kriarskih pohoda bila je materijalna korist. Teko se, prema tome, oteti zakljuku da je sudjelovanje u kriarskoj vojni predstavljalo in iskrene pobonosti. Taj je zakljuak mnogo lake razumjeti ako prihvatimo injenicu da je manjina u svakom narataju bila spremna uzeti kri. Ne moramo pretpostaviti da je kriarski pokret na ovaj ili onaj nain privlaio sve ljude, pa ak ni veinu, ali moramo pokuati objasniti zato je privlaio one meu njima koji su u njemu pronali smisao svojega ivota. Mnoge od prvih kriara koji su kroz nekoliko desetljea jedanaestog stoljea bili izloeni snanim evangelizatorskim nastojanjima Crkve i bili zaokupljeni svojom grjenou nesumnjivo je poticao duh pokore. Uvjereni da im ivotne prilike pruaju malo nade u spasenje, iskoristili su priliku da poprave svoje izglede u zagrobnome ivotu. Osim toga, postoje svjedoanstva da su se kriari u najranijem razdoblju kriarskoga pokreta regrutirali uglavnom iz jednoga broja plemenitakih obitelji u kojima je tradicija hodoaenja u Jeruzalem, privrenost ovom ili onom svecu zatitniku ili reformiranom monatvu stvarala kod njih sklonost prema prihvaanju papinih poziva. Ta praksa je s vremenom kod rodbine stvorila svoju vlastitu tradiciju, a krajem trinaestoga stoljea odreen utjecaj mogla je takoer imati odanost lokalnoga stanovnitva mjesnom gospodaru. U etrnaestom stoljeu sudjelovanje u kriarskoj vojni postalo je jedna od drutvenih obveza viteke kulture, premda je do samoga kraja bilo i ostalo pojavom vezanom uz injenje pokore. Nema nikakve sumnje da su mnogi mukarci i ene osjeali potrebu sluiti Kristu i da ih je upravo ta potreba tjerala da uzmu njegov kri, brane svoju Crkvu i fiziki zaposjednu zemlju koju je on, kroei njome, posvetio. Neki stvarni i izmiljeni kriari Rod Montlheryjevih Oko 1120. jedna obitelj imala je istaknut poloaj u naseobinama na Levantu utemeljenima nakon Prvoga kriarskog rata. Balduin II., kralj Jeruzalema, posvuda je imao neake: Guillaume od Bures-sur-Yvettea i Hugues od Le Puiseta bili su gospodari Galileje i Jaffe, dvaju strateki najvanijih gospodstava u njegovu kraljevstvu. Joscelin od Courtenayja bio je grof od Edesse na sjeveru. Najvanijim podrujem u toj grofoviji vladao je Waleran od Le Puiseta iji je brat bio opat u opatiji sv. Marije od Jozafatske doline i nadstojnik glavnoga marijanskog svetita u Jeruzalemu, groba iz kojega je po predaji Blaena Djevica Marija uzdignuta na nebo. Ovi ljudi vuku podrijetlo od Guyja I. od Montlheryja iz pokrajine Ile-de-France i njegove ene Hodierne od Gometza. Guy je bio vrlo poboan, a kako ga je privlailo clunyjsko monatvo, utemeljio je samostan Longpont-sous-Montlhery u kojem je umro kao redovnik. Tipino za vrijeme o kojemu govorimo, uz naglaenu sklonost religioznosti, lanovi

ove obitelji bili su poznati po estini i nasilnosti. To moda objanjava zato su dvojica Guyjevih i Hodierninih sinova, muevi njihovih dviju keri, estorica unuka, jedna unuka i njezin mu i mu druge unuke te praunuk i mu jedne praunuke sudjelovali u Prvom kriarskom ratu. Ovu neobinost treba pripisati u prvom redu potomcima etiriju Guyjevih i Hodieminih keri, legendarnih sestara od Montlheryja o ijoj je plodnosti sa strahopotovanjem govorio povjesniar iz dvanaestoga stoljea Vilim Tirski. One su se udale za mueve iz obitelji St. Valery i Le Puiset-Breteuil, od kojih je svaka poslala po trojicu prvih kriara, Bourcq od Rethela, koji su poslali dvojicu, ukljuujui i samoga Balduina II., i Courtenayja, koji su se pobrinuli za jednoga. Dodamo li tome doprinos to su ga dale njima srodne obitelji Chaumont-en-Vexin, Broyes i Pont-Echanfray, dva narataja ovoga roda dala su 26, moda i 28 kriara koji su otili na Istok ili su se ondje naselili. Oni pokazuju kako se jedan rod zduno i gotovo en bloc odazvao pozivu koji im je bio upuen. Hugues od Chaumont-sur-Loirea, gospodar Amboisea Hugues (oko 1080.-1129.) roenje u obitelji koja se istaknula u slubi grofova od Anjoua. U trenutku kad je u oujku 1096., prigodom sveanosti u opatiji Marmoutier blizu Toursa koju je predvodio papa, osobno uzeo kri, dobio je u batinu jedan od triju obrambenih tornjeva Amboisea. Hugues je otputovao u Tours u pratnji grofa Foulquea IV. Anuvinskog, a odluku o pridruivanju kriarskoj vojsci - privremenu kako se kasnije pokazalo - donio je po svoj prilici poslije jedne uljive svae oko nasljedstva. Svaa ga je uvrstila u uvjerenju da grof namjerava njegovu roakinju, Corbu od Thorignea, imenovati sunasljednicom Amboisea, pri emu je dio krivice po njegovu miljenju snosio i njegov ujak Lisois, koji je u vrijeme dok je on bio jo malodoban imao starateljstvo nad njegovim imanjem. Dio plana bio je udati Corbu za izvjesnog Aimeryja od Courrona. Huguesova reakcija, kojemu je tada bilo samo esnaest godina, bila je estoka, no umijeao se grof i privremeno izgladio svau. Hugues i Aimery, koji je takoer uzeo kri, zaputili su se zajedno na Istok. Hugues je svoje putovanje financirao tako to je jednom svojem roaku s majine strane imenom Robert od RochesCorbona, kojemu je neto ranije bio povjerio na uvanje svoj dvorac, zaloio svoj posjed. Veliku svotu novca za kriarski rat dao mu je takoer i jedan njegov ujak. U jedanaestom stoljeu u Francuskoj je bilo uobiajeno da ujak bude zatitnik djeci svoje sestre. Strievi, poput Lisoisa, pak, bili su njihovi prirodni takmaci u borbi za batinu. Hugues je tijekom trogodinjega vojnog pohoda postao poznat po postojanosti i upornosti. Kad je kriarskoj vojsci u gradu Antiohiji u noi 10. lipnja 1098. zaprijetilo rasulo jer su kriari, elei se to prije vratiti svojim kuama, poeli u oajanju bjeati ak i kroz kanalizaciju u gradskim zidovima, bio je jedan od nekolicine kriara zaduenih za uvanje ulaznih vrata. Krajem 1098. sudjelovao je u jezivoj opsadi Ma'arrata, u srpnju 1099. sudjelovao je u osvojenju Jeruzalema, a mjesec dana kasnije u bitci kod Ascalona u kojoj su kriari napokon nanijeli poraz Egipanima. Potom je posjetio Sveti grob, ispunivi na taj nain zavjet, a nakon toga krenuo je na put kui. Oko 1100. Crkva je kriarima koji su se vraali svojim kuama govorila kako sada, kad je njihova odjea oprana i ista, moraju paziti da je ponovno ne zablate, savjetujui im da se povuku od svijeta i postanu redovnici. Ali glavi obitelji koja je do tada ve bila prisiljena rtvovati dio svojega imanja takav korak morao se initi krajnje neodgovornim. Povratak kui za mnoge kriare znaio je povratak disfunkcionalnom drutvu kojemu su se morali ponovno prilagoditi i koje im se zbog dugotrajnoga izbivanja iz kue inilo jo nesreenijim. Hugues je bio jedan od onih kojima se inilo da su prisiljeni pribjei nasilju. Aimery od Courrona je u ljeto 1097. bio smrtno ranjen pred gradom Nicejom, a vijest o njegovoj smrti u Anjouu su donijeli bjegunci iz Antiohije. Hugues je, vrativi se na sam Uskrs 1100. poneto shrvan boleu u grofov dvorac u Lochesu, saznao da je grof Foulque u njegovoj odsutnosti podmien kako bi udao Corbu za nekoga postarijeg ovjeka imenom

Achard iz Saintesa, ne savjetovavi se prethodno s Corbinom majkom i ne obavijestivi o tome Roberta od Roches-Corbona. To je znailo da njegovu posjedovanju imanja prijeti nova opasnost. Znajui dobro to e se dogoditi kad se Hugues vrati kui, Achard je sa svojom mladom enom pobjegao u Tours, no za njim su krenuli Huguesovi podanici od kojih je jedan stupio u vezu s Corbom, nakanivi je oteti iz oblinje crkve u kojoj se redovito molila, jednoga dana su je uhvatili, svezali, posjeli je na konja i izruili je skupini njezinih roaka predvoenih Robertom od Roches-Corbona. Nedugo nakon toga Achard je umro od bolesti i tuge. Corba je 1101. uzela kri i s novim muem krenula u kriarski rat u kojemu je i poginula, potaknuta po svoj prilici uvjerenjem da Aimery od Courrona nije ispunio zavjet. Huguesov ivot atipian je za vrijeme o kojemu je rije budui da je on dvaput sudjelovao u kriarskom ratu. Godine 1129., skoro trideset godina nakon to se vratio iz Jeruzalema, otplovio je na Istok sa svojim urjakom, grofom Foulqueom V. Anuvinskim, koji e se kasnije oeniti kerkom Balduina II. i naslijediti krunu Jeruzalemskog Kraljevstva. Obogativi se i dobivi u posjed ostatak gospodstva Amboise, Hugues je svoj posjed prepustio svojem najstarijem sinu. Oigledno je elio zavriti svoje zemaljske dane u Jeruzalemu u kojemu je dva mjeseca nakon dolaska u Palestinu i umro. Pokopan je na Maslinskoj gori s koje je trideset godina ranije ugledao ovaj grad. Leopold VI., austrijski vojvoda Krajem dvanaestoga stoljea poeo je rasti broj ljudi koji su vie puta sudjelovali u kriarskom ratu, a u aru i oduevljenju malo tko je mogao nadmaiti Leopolda Austrijskog (1176./67.-1230.). Leopold Austrijski je potekao iz kriarske obitelji. Za vrijeme Treega kriarskog rata otac mu se estoko posvaao s engleskim kraljem Rikardom I. i zarobio ga kad se ovaj, vraajui se na Zapad, pokuao preruen prouljati kroz njegove zemlje. Leopold je uzeo kri 1208., a zatim ponovno uoi Petoga kriarskog rata u kojemu je sudjelovao od 1217. do 1219. Godine 1212. borio se takoer protiv katara u kriarskom pohodu protiv albigenza, a zatim se iz pokrajine Languedoc zaputio u panjolsku, gdje je sudjelovao u kastilijskom kriarskom ratu protiv Maura. Pretpostavlja se da su njegova naputanja kriarske vojske bila potaknuta vie politikim nego ideolokim razlozima, no teko je shvatiti zato bi ovjek koji je tijekom dugih i zamrenih sukoba u Njemakoj pokazao izrazitu pomirljivost i razboritost izbjegavao teke situacije. On je daleko vie nalik jednom od onih fanatika tipinih za trinaesto stoljee. U tom sluaju, za papu Inocenta III. bilo je tipino da ga pokua srezati: Vjeala Kristova kria daleko su vrjednija od tog tvojeg triavog znaka... Jer, ti si pristao na lagan i blag kri; kri na kojemu je on podnosio muke bio je gorak i okrutan. Ti ga nosi povrno na svojoj odjei; on je svoj podnosio u tjelesnim mukama. Ti si svoj priio platnenim ili svilenim koncem; on je na svoj bio prikovan grubim eljeznim avlima. Geoffroy od Serginesa Geoffroy od Serginesa (oko 1205.-1269.) roen je u jednom selu sjeverno od Sensa nedaleko Pariza. Obitelj mu je bila tijesno povezana s Crkvom: brat mu je bio je opat opatije St. Jacques-de-Pro-vins; Pierre od Serginesa, nadbiskup Tira kojega su muslimani 1244. zarobili u bitci kod La Forbie, bio mu je po svoj prilici roak; roakinja mu je izgleda bila Margaret od Serginesa, nadstojnica enskoga samostana Montivilliers. Geoffroyjev sin, koji se takoer zvao Geoffroy, otiao je oko 1260. u kriarski rat na Istok, borio se u junoj Italiji pod Karlom Anuvinskim i 1270. poginuo u Drugom kriarskom pohodu Luja IX. Geoffroy se spominje u vezi s vojnim pohodima na Palestinu 1242. i 1244., a na Istok je doputovao najvjerojatnije 1. rujna 1239., zajedno s ostalim kriarima pod vodstvom grofa Thibauta od Champagne i vojvode Huguesa od Burgundije. Godine 1244. vratio se u Francusku, a 1248. otputovao je na Istok s kraljem Lujem IX., kojemu je bio vrlo privren od

1236. U svojem prikazu Lujeva kriarskog pohoda na Egipat Jean od Joinvillea pie o Geoffroyju kao o ovjeku koji je, poput njega samoga, bio jedan od kraljevih najbliih pouzdanika. Bio je jedan od osmorice odabranika koji su uvali kralja u Damietti i tijekom itavoga rata bio je lan kraljevskoga Ratnog vijea i obnaao najvanije dunosti. Kad se 5. travnja 1250. kriarska vojska u neredu povlaila iz Mansure, jedini je ostao uz kralja i titio ga. Luj e poslije rei da ga je Geoffroy branio od Egipana kao to dobar sluga tjera muhe od svojega gospodara. Prije nego to se u travnju 1254. zaputio kui, Luj je ostavio Geoffroyja u Acreu, imenovavi ga upraviteljem kraljevstva Jeruzalema i zapovjednikom kontingenta sastavljenog od stotine vitezova koji je osobno financirao, a ostavio mu je i dovoljno novca kako bi mogao unajmiti dodatni broj samostrijelaca i narednika. Poloaj upravitelja bio je najugledniji i najzahtjevniji od svih vanih poloaja u kraljevstvu Jeruzalema i Geoffroy e ga obnaati sve do svoje smrti. U odsutnosti kralja ili regenta i pod uvjetom da vladar nije imenovao zamjenika, upravitelj je predsjedao sastancima Visokog suda, najvanijeg meu kraljevskim sudovima, u kojemu su imali pravo sjediti i na sjednicama govoriti svi vjerni podanici krune. Bio je, prema tome, ex officio drugi ovjek u sudskoj hijerarhiji. Takoer je nadgledao secrete, kraljevski financijski ured i dravnu blagajnu koja je poslovala u skladu s muslimanskim metodama. Ostavi dugo na tako visokom poloaju, Geoffroy je zacijelo morao stei golemo iskustvo u radu kraljevskih sudova i kraljevske administracije i u tome se nitko nije mogao mjeriti s njim. Od 1259. do rujna 1261. i od 1264. do 1267. upravljao je Palestinom u ime odsutnih regenata, a od rujna 1261. do 1263. te vjerojatno nekoliko prvih mjeseci 1264., bio je i sam regent. Uz nekoliko prekida vladao je, prema tome, kraljevstvom Jeruzalema od 1259. do 1267. i to je inio vrlo uspjeno. Suvremenici su ga zapamtili kao strogog, ali nepristranog provoditelja pravde. Poetkom 1260-ih vratio se nakratko na Zapad. Tom je prilikom ponovno uzeo kri, nakanivi otputovati na Istok s velikom etom vitezova. 13. veljae 1262. papa Urban IV. dao mu je odobrenje da kao kriar moe sa sobom nositi prenosivi oltar za kojim se mogla sluiti misa; njegov je kapelan imao odobrenje podjeljivati sakramente njegovim vitezovima i suputnicima i bio je unaprijed izuzet od svake odluke o ekskomunikaciji ili interdiktu pod uvjetom da se njegovo ime ne spomene izravno u papinskom dekretu. Sljedeih nekoliko godina vie je puta oitovao privrenost kriarskim ratovima zbog kojih e na Istoku ostati sve do svoje smrti, 11. travnja 1269., i zbog kojih je gotovo bankrotirao. Premda su ga francuska kruna i pape novano potpomagali, u strunoj se literaturi esto spominju njegove financijske potekoe; godine 1267. zaprijetio je da e prodati svoju oevinu u Francuskoj ukoliko mu nitko ne pritekne u pomo. Posjedovao je sposobnosti uobiajene za jednog viteza - Jean od Joinvillea naziva ga valjanim vitezom i prud'homme - koje su saeto prikazane u izvanrednoj pjesmi La complainte de Monsigneur Geoffrei de Sergines, to ju je 1255./1256. napisao francuski pjesnik Rutebeuf, koji je dobro poznavao njegov zaviaj. Rutebeuf je Geoffroyja drao najizvrsnijim od svih vitezova: bio je odan, hrabar i izvanredno velikoduan. Dok je ivio u Francuskoj, bio je poznat kao blag, uljudan i uglaen ovjek koji strastveno ljubi Boga i Svetu Crkvu. Nikad nikog nije prevario i bio je velikoduan prema sirotinji: On toliko voljae svoga gospodara Da s njim ode preko mora Osvetiti Boga svoga koji bje ponien. Takav prud'homme zavrijedi svaiju ljubav. S kraljem ode i s njim putovae, S kraljem tamo i ostade S kraljem podnaae i dobro i zlo. Nikad ne bijae takvog ovjeka.

Geoffroy je bio vrlo poboan, to objanjava njegovo izvanredno slaganje s Lujem. Tadanji pape piu o njemu kao o ovjeku potpuno privrenom kriarskom pozivu, tako da to granii sa sveenikom slubom: potpuno se posvetio slubi za Raspetoga..., taj jedinstveni sluga u obrani Svete zemlje. Naravno, Geoffrroy nije bio samo kriar. Njegov ivot, kao i ivoti nekolicine njegovih suvremenika, oznaavaju vrhunac tradicije milites ad terminum, vitezova koji su potaknuti pobonou sluili u obrani Svete zemlje. Chaucerov vitez Obiaj viekratnog sudjelovanja u kriarskom ratu bio je u etrnaestome stoljeu toliko uobiajen da ga je Geoffrey Chaucer karikirao u opisu viteza na hodoau u Canterbury: Vitez je tamo, estit ovjek bio. Kojem od prvog asa kad je sio Na konja bjee vitetvo sva strast. Istina, pravda, uljudnost i ast. U ratu gospodara svog se jako Istako, proav', nitko nije tako, Neznaboni i kranski svijet cio. tovan, jer astan bje, gdje god je bio. Aleksandriju vidje, kad to mjesto Pade; pred raznim ljudima on esto Na elu stola bje u Prusiji; U Litvaniji bje, i Rusiji, Gdje kranin mu slian jo ne zade. Za opsade se Algecirsa nae On u Granadi, Almeriju proe, Ajas i svu Sataliju takoe'. Kad pokleknue, Mediteran cio. Gdje je u mnogoj armiji on bio. Kao to vidimo, Chaucerov vitez se u Kristovu, tj. kriarskom ratu borio na svim najvanijim bojitima; na Baltiku, Iberskom poluotoku i u istonom Sredozemlju. Pridruio se mnogim vitezovima iz cijele Europe koji su putovali u Prusiju, Livoniju (Lettow) i Rusiju na sjeveru te sudjelovao u Reysenu teutonskih vitezova koje je papa ovlastio podjeljivati oprost kriarima. Reysen su bile zimske i ljetne provale kriara u pogansku Litvu i pravoslavnu Rusiju, a kriari koji su sudjelovali u pohodima imali su pravo svoje titove s naslikanim grbom objesiti u marienburkoj, tj. konigsberkoj tvravi. Poslije Reysa obino se prireivala gozba, a kriari koji su se najvie istaknuli u hrabrosti sjedili su za poasnim stolom. Godine 1375. veliki metar Winrich od Kniprodea, koji je bio na vie vitekih ratita od bilo koga drugoga, darovao je svakom od dvanaestorice vitezova za poasnim stolom znaku na kojoj su zlatnim slovima bile ispisane rijei Honneur vainc tout. Opisujui svojega viteza, Chaucer ga je zacijelo zamiljao kako sjedi meu ovim vitezovima, jer na elu stola bje u Prusiji, to se jamano odnosi na znameniti dvorac u Marienburgu u kojemu su kriari imali svoj stoer. Chaucerovu vitezu su se u ovom kriarskom ratu pridruili plemii iz cijele Europe, meu kojima i grof od Derbyja i grof od Salisburyja, koji su napali maursko kraljevstvo Granadu i nakon dvogodinje opsade (1342.-1344.) zauzeli Algeciras, blokiravi Gibraltarski tjesnac i sprijeivi dolazak svjeih muslimanskih eta iz Afrike. Izvrio je prepad na Maroko (Almeriju). Sudjelovao je u vojsci ciparskoga kralja Petra koja je 1361. zauzela Antalyju (Satalye) na jugu Male Azije. Sudjelovao je takoer u Petrovoj kriarskoj vojni tijekom koje

je nekoliko dana u listopadu 1365. bila zaposjednuta Aleksandrija, a 1367. izvrio je prepad na Ayas (Lyeys) u Ciliciji. Chaucerov je opis moda nalik karikaturi, ali nije atipian. Za Henryja Grosmonta, vojvodu od Lancastera, govorilo se da je sudjelovao u kriarskim vojnama na Granadu, Prusiju te na otoke Rod i Cipar. Jean Boucicaut, francuski maral, sudjelovao je etiri puta u Reysenima na Prusiju i bio u kriarskoj vojsci kralja Petra koja je krenula na Aleksandriju, a zatim ponovno, 1390., na grad Mahdiju u Sjevernoj Africi, iako mu je francuski kralj to zabranio; umjesto toga, vratio se u Prusiju. Godine 1396. sudjelovao je u kriarskoj vojni na Nikopolj, a oko 1400. pokrenuo je vlastiti kriarski rat u istonom Sredozemlju. Oduevljenje europskih plemia za kriarske ratove kao za viteku, ali isto tako i vjersku aktivnost - u vrijeme kad su mnogi od njih sudjelovali i u Stogodinjem ratu - objanjava nam zato u etrnaestom stoljeu gotovo da i nije bilo godine kad na granicama kranskog svijeta nije bio voen kriarski rat. Vojniki redovi Postavlja se pitanje treba li u poglavlju u kojemu raspravljamo o kriarima uope spominjati pripadnike vojnikih redova koji su se meusobno nazivali braom. Istina je da su vojniki redovi osnovani kao institucije tijesno povezane s kriarskim pokretom ili su se u to pretvorili, kao to je istina da su se nadahnjivali njegovim idealima, i upravo u toj injenici lei razlog zato su se neki od njih silno obogatili. Vojniki redovi drali su svojom dunou vratiti kranska podruja u kranske ruke i obraniti kranstvo, a borili su se zajedno s kriarima ili u istim podrujima u kojima i oni. Njihovi apologeti dovodili su ih u vezu s kriarskim pokretom, naroito sv. Bernard, koji je u svojoj obrani templara naslovljenoj De laude novae militiae govorio o njima kao o jednoj sasvim novoj vrsti vitezova koji se bore za Krista. Osamdesetak godina kasnije Jacques od Vitryja je njihovu slubu usporedio s kriarskom: Braa lanovi vojnikih redova zareuju se radi obrane Kristove Crkve tvarnim maem, napose od onih njenih neprijatelja koji su izvan nje; tj. od muslimana u Siriji, Maura u panjolskoj, pogana u Prusiji, Livoniji i Komaniji... raskolnika u Grkoj, te krivovjernika razasutih diljem ope Crkve. Ovi redovi, nastavio je, razlikuju se po odjei koju nose i po svojim obiajima, no svi oni ujedinjeni su u obrani Crkve od nevjernika. Sredinom trinaestoga stoljea, pak, sv. Toma Akvinski je, opravdavajui njihovu ulogu, skrenuo panju na njihovo povezivanje s pokornikim nasiljem, istaknuvi: Nekima je ratovanje za Boga odreeno kao pokora, o emu govore primjeri onih kojima je zapovjeeno da odu u rat i pomognu Svetoj zemlji. injenica je, meutim, da pripadnici vojnikih redova nisu bili kriari. Neki od njih, poput templara, polagali su zavjete koji su, barem kad se radilo o njihovu buduem djelovanju - vraanju Jeruzalema u kranske ruke ili obrani Svete zemlje - bili slini kriarskim zavjetima, ali drugi nisu. U obeanju to ga je davao brat iz reda hospitalaca sv. Ivana - da e biti posluan i krjepostan te da e ivjeti u siromatvu i sluiti bolesnicima - nije se ni na koji nain spominjala obrana kranstva. ak i kad je neki vojniki red od svojih pripadnika traio da se zavjetuju kako e stati u obranu kranstva, forma takvoga obeanja bila je sasvim drukija od kriarske. Pripadnik vojnikoga reda bio je neprekidno predan svojoj dunosti; on nije bio hodoasnik iji je poloaj u osnovi bio privremen i stoga u njegovu zavjetovanju nije postojao koncept hodoaa. Ta razlika istaknuta je osobito u propovijedima Jacquesa od Vitryja u kojima on pripovijeda o kriaru kojega su zajedno s nekolicinom vitezova templara zarobili muslimani. Upitan je li on templar, kriar je odgovorio: Ja sam svjetovni vitez i hodoasnik.

Kad je rije o vojnikim redovima, nije lako uopavati, jer je takvih redova bilo mnogo i oni su se meusobno vrlo razlikovali. Pravila po kojima su postupali razlikovala su se od reda do reda. Neki od njih, poput reda hrama, hospitalaca sv. Ivana i sv. Lazara, popunjavali su svoje redove novacima iz svih dijelova latinskoga kranstva; drugi, poput reda svete Marije Njemake (Njemaki viteki red poznatiji pod nazivom Teutonski red), reda sv. Jakova, reda od Alcantare, reda od Calatrave, reda Kristova, reda Montesova i reda sv. Tome, djelovali su samo unutar odreenog naroda. Neki su, poput reda hrama (templara) i reda hospitalaca, bili silno bogati, dok su drugi bili siuni i siromani. Neki od njih bili su zaetnici velikih meunarodnih redova koji su se pojavili pri kraju srednjega vijeka i imali su sve mogue povlastice, nisu potpadali pod vlast mjesnoga biskupa i bili su odgovorni jedino Rimu; drugi nisu uivali gotovo nikakve povlastice. Dva meu njima, red sv. Marije Njemake i hospitalci, kasnije e osnovati polusuverene redove-drave u Prusiji, na Rodu i Malti. Raison d'etre nekih meu njima iscrpljivao se u obrani vjere; drugi su, poput hospitalaca sv. Ivana, nastali kao iskljuivo dobrotvorne ustanove koje su se postupno, a i tada uz protivljenje papa, pretvarale u vojnike redove, premda su se i dalje bavili uglavnom dobrotvornom djelatnou. Drugi su, opet, poput reda sv. Marije Njemake, osnovani kao ratniki redovi, no dio njihove djelatnosti bio je takoer vezan uz skrb za bolesnike. Unato tome, meu vojnikim redovima postojale su znaajne i temeljne slinosti. Svi oni bili su redovnici: njihovi lanovi morali su poloiti sveane zavjete, braa su se ravnala po odreenim pravilima i pokoravala su se monakom horariumu i kanonskoj stezi. Njihova najvanija znaajka bila je u tome to su neki od brae laika bili istodobno i ratnici. Svaka crkvena ustanova mogla je imati vazale koji su bili duni odazvati se pozivu u vojsku ili je mogla unajmiti plaenike koji su uvali tvravu i titili odreeni prostor, ali to ju nije inilo vojnikim redom. I sami vojniki redovi koristili su se vazalima i velikim brojem plaenika u borbama je sudjelovao razmjerno malen broj naoruane brae - no posebno obiljeje davala su im braa ratnici. I upravo su braa laici (a ne sveenici, kao to je u veini vjerskih redova bio sluaj), bivajui daleko brojniji i dajui najvie viih i niih asnika, poeli postupno dominirati ovim redovima. Vojniki redovi nisu nikad, pa ak ni u osamnaestom stoljeu, imali potekoa u privlaenju novaka, iako su u trinaestom stoljeu zbog svojega bogatstva, povlastica i meusobnih suparnitva, kao i sumnje (nepravedne, naravno, i na Zapadu vrlo rasprostranjene) da ne daju dovoljno od sebe bivali sve nepopularniji, kako meu sveenicima, tako i meu obinim svijetom. S meunarodnom upravom na elu i uivajui, kao orue papinske moi, goleme povlastice te podsjeajui na suvremena shvaanja o upravljanju Crkvom, struktura najveih meu njima pokazala se neprilagoenom njihovim potrebama, bez obzira to je njihovo upravljanje posjedima na regionalnoj razini bilo prilino uinkovito. To je dovelo do svojevrsnoga protuslovlja: premda na elu najbogatijih crkvenih redova svojega vremena, njihove sredinjice u Palestini redovito su oskudijevale u novcu i bile esto na rubu bankrota. Braa na Istoku koja su se branila orujem ostala su izolirana u velianstvenim tvravama koje se i danas uzdiu kao nijemi spomenici idealu borbe za pravednu stvar, kao najljepi i istodobno najdepresivniji podsjetnici na taj ideal. Pa ipak, zagonetni hir povijesti htio je da dva vojnika reda, hospitalci sv. Ivana Jeruzalemskog i red sv. Marije Njemake, ostanu sauvani do danas. I jedan i drugi - to se posebno odnosi na hospitalce sv. Ivana na Rodu do 1523. i na Malti do 1798. - imali su iznimno vanu ulogu sve do pojave modernoga doba. I premda je njihova zadaa danas sasvim drukija, oni i danas ivo svjedoe o vremenu kriarskih ratova.

PETO POGLAVLJE
Kada su bili kriarski ratovi?
Pribliavamo se kraju naega istraivanja i sada moemo napokon pokuati definirati kriarske ratove. Kriarski ratovi bili su pokorniki ratovi i bili su svrstavani u rang hodoaa s kojima su dijelili mnotvo atributa. Ratnih poprita na kojima su se vodili bilo je mnogo: to su, dakako, u prvom redu bili Palestina i podruje istonoga Sredozemlja, ali takoer i Sjeverna Afrika, panjolska, obale Baltika, Poljska, Ugarska, Balkanski poluotok, pa ak i Zapadna Europa. Kriari su se borili protiv muslimana u Sjevernoj Africi, panjolskoj, Palestini i Siriji, a s poetkom etrnaestoga stoljea takoer u podruju Egejskoga mora i na Balkanskom poluotoku; kriari su, meutim, poduzimali i vojne pohode protiv poganskih Venda, Balta i Litavaca, amanistikih Mongola, pravoslavnih Rusa i Grka, katarskih i husitskih krivovjernika, kao i protiv katolika - politikih protivnika papinstva. Povod kriarskih ratova - vraanje otetih podruja u kranske ruke i ispravljanje nepravde bio je u uvrijeenom znaenju toga izraza opravdan, no on se odnosio na potrebe cijeloga kranstva ili Crkve, a ne na potrebe ovog ili onog naroda ili ove ili one regije. Kriarskom ratu legitimitet je davao papa kao kranski poglavar i Kristov zastupnik, a ne svjetovni vladar, a kako se radilo o Kristovu pothvatu, nesumnjivo je bio svet. Barem neki od kriara polagali su zavjet, to ih je inilo podlonim Crkvi i osiguravali papama izvjesni nadzor nad njima u stvarima koje nisu bile u izravnoj vezi s ratnim operacijama. O njima se esto govorilo kao o hodoasnicima; neke njihove povlastice, napose zatita njihove osobe, njihovih obitelji i posjeda, dovodile su se u vezu s povlasticama koje su uivali hodoasnici. Kriari su sebe drali pokornicima i kao takvi dobivali su potpuni oprost grijeha koji se poslije 1198. nazivao opi oprost. ak i kad nisu sudjelovali u ratnim operacijama na Istoku, oprost grijeha koji su dobivali dovodio se u vezu s oprostom davanim kriarima u Svetoj zemlji. Sada bismo trebali pokuati kronoloki omeiti kriarski pokret. Kad je bio prvi, a kada posljednji kriarski rat? Godine 1074. papa Grgur VII. kovao je planove za vojni pohod na Istok. Selduki Turci pregazili su Malu Aziju i mladi bizantski car Mihajlo VII. je, ne obazirui se na tadanje nesporazume izmeu latinske i pravoslavnih Crkava, zaiskao pomo od pape. Grgur se odazvao pozivu u nadi da e tako meusobno pribliiti latinsku i istone Crkve; ostalo je sauvano pet pisama to ih je izmeu veljae i prosinca te godine odaslao na razliite adrese. U njima je opirno opisao patnje istonih krana i ukazao na njihovu potrebu za bratskom pomoi. Vojniku slubu usporedio je sa sluenjem Crkvi, pozivajui jednog od adresata u obranu kranske vjere i nebeskoga kralja i uskliknuvi kako je, premda je velianstveno umrijeti za domovinu, jo velianstvenije umrijeti za Krista. Pritom je istaknuo duhovnu nagradu koja ga eka, naglasivi to ovim rijeima: Izvri li ovu zadau koja traje samo jedan trenutak, moe postii vjenu milost. Papa je osobno organizirao vojni pohod i prema svemu sudei bio mu je na elu. Njemakoga kralja Henrika IV. izvijestio je da preko 50.000 ljudi eka u pripravnosti bude li vojni pohod kao voa i visoki sveenik predvodio papa osobno, kazavi ak da bi vojska pod njegovim vodstvom mogla doprijeti do samoga Svetog groba. ak je, to je doista neobino, razmiljao o tome da obranu Rimske Crkve prepusti Henriku. U svemu ovome bilo je, dakako, mnogo preuveliavanja i njegove planove onemoguio je spor oko investiture. Meutim, Grgur u svojim pismima govori o svetom ratu, on takav rat odobrava, spominjui vjenu nagradu koju e dobiti oni to u njemu sudjeluju, a iznad svega Jeruzalem. Grgurove namjere su moda bile daleko razraenije nego to se moe zakljuiti iz njegovih pisama. Znamo da je on nekoliko godina poslije uveo pojam pokornikoga rata i da je u krugu najbliih suradnika bio dran ocem kriarskih ratova, dok je naprotiv vjerojatno da je papa Urban II. sebe drao njegovim uenikom koji ide stopama

svojega uitelja. Ipak, dokazi s kojima raspolaemo ne doputaju nam da idemo tako daleko u svojim zakljucima. U svojim pismima Grgur ne dovodi nedvosmisleno u vezu planirani vojni pohod s hodoaem, ne kae nita o tome da e sudionici kriarskoga pohoda dobiti oprost grijeha i u njima se ne spominju zavjeti ni zatita vojnika koji poloe kriarski zavjet. Dok ne budemo raspolagali nekim novim dokazima, prisiljeni smo zakljuiti da 1074. papa zapravo nije planirao pokrenuti kriarski rat, da je godina 1095., koja se openito dri godinom poetka kriarskog pokreta, tona te da je kriarski pokret nastao kao posljedica inicijative koju je pokrenuo Urban II. Moe se rei da je kriarski pokret prestao postojati 13. lipnja 1798. kad su vitezovi hospitalci od sv. Ivana, posljednji pripadnici vojnikoga reda koji je vladao jednim redomdravom i koji je u to vrijeme ratovao protiv muslimana na moru, prepustili Maltu Napoleonu Bonaparteu. Do tada su mnoge bitne znaajke kriarskoga pokreta odavno iezle. Posljednji kriarski ratovi koji odgovaraju definiciji to sam je ovdje iznio bili su vjerojatno vojni pohod portugalskoga kralja Sebastijana na Maroko 1578. ipohod panjolske Armade na Englesku deset godina kasnije. Iako kriarski ratovi u sedamnaestom stoljeu jo uvijek nisu potpuno istraeni, posljednji kriarski savez bila je Sveta liga (1684.-1697.) koja je na kratko uspjela vratiti Peloponez. Poetkom osamnaestoga stoljea moda je jo bilo ljudi koji su uzimali kri i borili se na strani Venecije ili Austrije protiv Turaka, no to se vie pribliavamo dananjem vremenu, ovo podruje sve vie obavija magla, zamuujui nam vid. Posljednje razdoblje kriarskih ratova upravo vapi za temeljitim istraivanjem. Dok se ono ne istrai, priu o postupnom nestajanju ovoga izvanrednog i dugotrajnog pokreta ne e biti mogue na zadovoljavajui nain ispriati.

Kronologija

1096.-1102. Prvi kriarski rat 1147.-1149. Drugi kriarski rat 1189.-1192. Trei kriarski rat 1202.-1204. etvrti kriarski rat 1217.-1229. Peti kriarski rat 1239.-1241. Thibaut od Champagne i Rikard od Comwalla predvode kriarsku vojnu na Istok 1248.-1254. Prvi kriarski pohod sv. Luja (kralja Luja IX. Francuskog) na Istok 1269.-1272. Drugi kriarski pohod sv. Luja