Nastavni predmet: Moderna i suvremena svjetska književnost ŠK. god. 2011/12. Izvori: D.B.K. i A. Car-Mihec, Uvod u genologiju; S.

Blažanović, Rječnik hrvatskog književnog nazivlja; V. Biti, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije; D. Detoni-Dujmić i dr. Leksikon stranih pisaca; B. Klaić, Rječnik stranih riječi; F. Petre i Z. Škreb, Uvod u književnost; B. Petz et al., Psihologijski rječnik; M. Solar, Rječnik književnoga nazivlja; M. Solar, oba udžbenika za kolegij svjetske književnosti; R. Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva; Z. Škreb i dr., Rečnik književnih termina; Z. Škreb et al. Uvod u književnost;

Pojmovnik
Akmeizam (prema grč. vrhunac, zrelost, savršenstvo) književni pravac u ruskoj književnosti s početka 20. stoljeća. Suprotstavlja se simbolizmu, naglašavajući konkretnost slika i izvorno značenje riječi te kritizirajući prekomjernu uporabu simbola i metafora, ali se također zalaže za načelo „umjetnost zbog umjetnosti“, što omogućuje da ga se svrstava u šire okvire esteticizma. Najglasovotiji se predstavnici Ana Ahmatova i Osip Mandeljštam. Akter u najširem smislu sudionik u nekom događaju, nositelj radnje, netko tko igra neku ulogu, pa tako i glumac u drami i sudionik u radnji osobito dramskih, ali i pripovjednih tekstova. U naratologiji uglavnom ima uže značenje jer se prema aktantskom modelu drži da odgovara konkretizaciji jednog ili više aktanata u konkretnom pripovjednom tekstu. Aktant sudionik u radnji u pripovjednim tekstovima, prema tzv. aktantskome modelu kojim se sve temeljne mogućnosti radnje mogu svesti na međusobne odnose šest bitnih likovapodijeljenih u parove prema načelu binarnih opozicija: subjekt/objekt, pošiljatelj/primatelj i protivnik/pomagač. Zamisao je razvio Algirdas Julien Greimas, nastojeći da temeljne funkcije koje određuju djelovanje likova – kako ih je načelno razradio već Vladimir Propp u Morfologiji bajke – svede na sve moguće logične odnose prema shemi koja odgovara zahtjevima teorije strukturalizma. Pojam se često rabi u naratologiji jer se uglavnom drži da je točnije određen od pojmova lika, karaktera i aktera koji bi se u tom smislu mogli shvatiti kao pojedinačni, individualizirani oblici ponavljanja jednog ili više aktanata. Antiteatar naziv za tip drame i kazališta u epohi modernizma, oštro suprotstavljen dominirajući tradiciji europskog kazališta i tako povezan s avangardom. U istom smislu rabi se i nazim „antidrama“, a zbog prevladavajućeg dojma besmislenost svijeta i života povezuje se i s pojmom apsudra, pa otuda i nazivi „kazalište apsurda“ ili „drama apsurda“ kojima se, međutim, obično daje i nešto šire značenje. Glavni su predstavnici Samuel Beckett, Eugene Ionesco i Arthur Adamov, u čijim djelima dolazi više do izražaja napuštanje načela završne radnje i smislenog nositelja određenih stalnih etičkih i psiholoških osobina. Takav se tip kazališta oslanja i na neke „alternativne“ vidove europskoga kazališta, pa i na neke tradicije izvan njega, naglašavajući vrijednost same igre i gesta, prepoznatljivost određenih tipova ljudi i izravnu, najčešće i podsvjesnu, komunikaciju s gledateljima. Tragični i komični elementi pri tome se uglavnom povezuju u tzv. crni humor. Apsurd naziv kojim egzistencijalizam u filozofiji i književnosti označuje temeljni, nerješivi nesklad i sukob između čovjeka kao svjesnog bića i neobjašnjivog i neshvatljivog svijeta. U širu uporabu uveo ga je Albert Camus u eseju Mit o Sizifu, u kojem apsurd shvaća kao svijest o nesavladivom raskoraku između ljudske potrebe za smislom i stvarne besmislenosti života i svijeta, pa sudbinu antičkog junaka Sizifa, osuđenog u Hadu da gura na brdo kamen koji se uvijek nanovo strovaljuje u podnožje, čini simbolom opće ljudske sudbine. Takvu spoznaju, međutim, Camus ne drži razlogom beznađa – kako je ona ponekad u popularnom egzistencijalizmu tumačena – nego uvjetom 1

koji se sastoji u tome što se pred kraj predstave posebnim mehanizmom spuštalo na scenu božanstvo čijom bi intervencijom završavala drama. pobuna. Kao preteče obično se spominju osobito Henry Miller i Norman Miller. značenjski još neoblikovanog govora) književni pravac ili prema nekim mišljenima samo pokret. Oko 1920. ritam. Allen Ginsberg. sarkazam. naziv je kasnije preuzela i teorija drame. udarati. mogućega i nemogućega. Avangarda – kopirati iz Solara Beat/ beatnici/bitnici (prema engleskome beat – tući. ironiju i crni humor. nego potičući njihov kritički stav. Brechtove drame tako nižu slike i prizore bez izrazitog zapleta. koja odbacuje svaki transcedentalni smisao. pristaša određenog pokreta i stila života. Izraz se danas rabi za bilo koji rasplet do kakvog u nekom književnom djelu ne dolazi do logike same radnje nego zbog upletanja nekog vanjskog. raspao se kao književni pokret. pa i kulturnoj tradiciji u cjelini. a predlagao jedini svojevrsni nihilizam u spoznaji i anarhizam u politici. ali se najčešće drži primjerom prvobitnog. zalagao se za veličanje besmislice. pa i uzvišenost.svojevrsne humanističke etike. prekidajući radnju raznovrsnim komentarima (često i posebnim pjesmama. beat generation generacija bitnika) skupina američkih pjesnika i pripovjedača pedesetih godina 20. vizionarstvom i mističnim iskustvom. Dadaizam (prema dječjem tepanju „da. u Zürichu kao izraz kranje pobune i otpora prema svakoj književnoj. stoljeća. a kao predstavnici koji su stekli veći ugled Jack Kerouaac. Geory Corso i Gary Snyder. Deus ex machina – (prvotno uz Hamleta. sklonost i postupaka preuzeo nadrealizam. ne dopuštajući izravno uživljavanje gledatelja u radnju i poistovjećivanje s likovima. da“ u francuskome. ali je dio njegovih zamisli.. tzv. Esteticizam . nalik boemi. pa ne poštuju razliku između stvarnog i izmišljenog. Ekspresionizam . a zapravo društveno uvjetovane događaje i karaktere prikazuje iz neprirodnih i neobičajenih aspekata te tako izaziva misaoni kritički stav prema položaju čovjeka u određenim društvenim sustavima. što je zastupao prezir prema konvencijama građanskog života. koje može značiti traženje igračke. U užem smislu poseban književni žanr zasnovan na čitateljevoj sumnji u mogućnost da se 2 . paradoks u izrazu i u stajalištima. osobito u New Yorku i San Franciscu. nepredvidljivog činitelja. U radikalnom osporavanju svega i svačega išao je tako daleko da je i samog sebe osporavao kao bilo kakav smisleni književni i/ili umjetnički pravac.kopirati Epistolarni roman – nema u Solaru Epsko kazalište naziv koji je uveo njemački kazališni pisac i teoretičar Bertol Brecht (1898-1956) u pokušaju da oblikuje i teorijski obrazloži novi tip drame i kazališta koji odstupa od tradiocionalne dramaturgije i nastoji povezati određene bitne elemente epike i drame. ali i glazb. ali se baš zato u njemu može razabrati prkos. koji su barem u nekoj mjeri skloni svojevrsnom kulturnom pokretu nazvanom beat. sna i jave.kopirati Fantastičari/fantastična književnost – u najširem slislu sva književna djela koja se ne grade na potrebi iluzije zbilje. zahtijevajući traganje za ekstazom.. pa se „kazalište apsurda“ rabi usporedno s nazivom „antiteatar“. songovima). koji je osnovao Tristan Tzara 1916.) (doslivan prijevod s latinskog: „bog iz stroja“) naziv postupaka u antičkom i baroknom kazalištu. otpor prema industrijskoj civilizaciji i određene stavove bliske ranoj avangardi. Takav tip kazališta nastoji dramsku strukturu prilagoditi našem „dobu znanosti“ i to na taj način što naoko prirodne.

U novije vrijeme. stoljeća. jer se ravna prema „glasu“ – govori u prvom. koji je nastojao slijediti određene nazore i preuzeti neke postupke karakteristične za pokret impresionizma u slikarstvu. impresionizam u slikarstvu temelji na slobodnom ostvarivanju osobnog dojma svega viđenog. i u književnosti se moeže govoriti o 3 . Smatra se da ga je do vrhunskog stupnja umjetničke vrijednosti doveo matsuo Basho (1644-1694). da podjela pripovjedačeva gledišta isključivo prema „onome tko govori“ nije dovoljno precizna. zatim unutarnju. ali se razvio u samostalnu. njegovu sumnju u moguće prirodno objašnjenje i nedoumicu oko razlike između prirodnog i neprirodnog poretka u svijetu i životu. Fin de siècle – konac stoljeća ili «prijelaz vijeka». a nadrealizam je opet. pa je osobito romantizam sklon umjetničkim bajkama. nestvarnog i čudesnog. u 20. tematskim pa u neku ruku i svjetonazorskim zahtjevima koje teško mogu zadovoljiti prijevodi na druge jezike. sedam i ponovno pet slogova. zahvaljujući mnogim pokušajima prijevoda. dojam) naziv književnoga pravca ili samo određene stilske tendencije krajem 19. Pojam se rabi u međusobno teško uskladivim naratološkim analizama uz brojne razrade i varijacije. koju imaju uglavnom tradicionalni tekstovi u kojima je položaj pripovjedača nadmoćan likovim do te mjere da se konceptualno žarište svijeta djela ne može odrediti. naime. legende ili sage. koja se ograničuje na ponašanje likova bez ulaženja u njihove misli i osjećaje. odnosi se na prijelaz 19. s mnogim metričkim. vidi Secesija. U najširem smislu cjelokupna se mitologija može uvrstiti u fantastičnu književnost jer u njoj ne postoji razlika između prirodnog i neprirodnog kakva je u temelju suvremenog shvaćanja svijeta i života. ušao je kao stalni oblik u mnoge europske.opisane pojave mogu racionalno objasniti. Posebnom skupinom unutar fantastične književnosti ponekad se smatra razgranata znanstvenofantastična književnost. a postao je omiljen pjesnički oblik. a suprotstavlja se konvencijama prikazivanja osobito u tzv. izrazito fantastična djela držao upravo na vrhuncima književnosi uopće. pa i u hrvatski književnost. sve do danas. Kako se. može se tako dati oznaka fantastike. Svim književnim vrstama koje se oslanjaju na mitologiju kao bajke. Gaučansko pjesništvo – nema u Solaru Haiku stalni oblik u japanskoj poeziji. i vanjsku. trostih sa stihovima od pet. Jugendstil Fokalizacija (prema francuskom focalisation) naziv i pojam koji je uveo francuski teoretičar Gerard Genette. Hermetizam – nema u Solaru Imažizam – nema u Solaru Impresionizam (prema latinskome impressio. prepletanju mašte i zbilje te prirodnog i čudesnog. no u daljnjem razvoju književnosti zapaža se ne odveć jasno određena skupina djela u kojima pretežu elementi maštovitosti. Kao poseban žanr fantastika se može razlikovati od svekolike fantastične književnosti takvom strukturom koja zahtijeva stalnu čitateljevu dilemu o stvarnom značenju ispričanoga. akademizmu. krajnje sažetu i samostalnu lirsku pjesmu. oslanjajući se na diktat podsvijesnog i simboliku snova. naime. odredivši ga u polemikama oko tipova pripovjedačeva gledišta okvirno kao „način gledanja“. Pretpostavio je. koji se drži i tipičnim za japanski način shvaćanja ljepote i umjetnosti. drugom ili trećem licu – a zapostavlja koncentraciju pripovjedačeve svijesti na „fokus“ u kojemu se sažima način na koji se on odnosi prema svemu što govori. Prvobitno je nastao kao prva strofa veće pjesme. u kojoj se pripovjedač ograničuje na perceptivni obzor pojedinog lika. snova. stoljeće i književni prekid s dotadanjim konvencijama. Predložio je podjelu fokalizacije na nultu.

parodija) ili pak preko istraživanja o preuzimanju-tema. ljudi i pojava te na izražavanju dojmova koje izazivaju neposredni poticaji. -likova-ili žanrova.. Pritom je temeljna pretpostavka da se poezija može razumijevati isključivo simultano. Kostumbrizam – nema u Solaru Kronotop (prema grčkome vrijeme i mjesto) 4 . Intertekst – Tekst ili skupina tekstova koji su u nekom bitnom odnosu prema drugim tekstovima.postupcima koji se zasnivaju na neposrednome opisivanju predmeta. pretpostaviviši da se-značenje jednog djela uvijek i jedino može tumačiti u njegovim odnosima s drugim djelima. naglašavajući neodređenost svakog znakovnog sustava i bitnu ovisnost svakog-značenja o odnosima unutar-znakova. pri čemu onda i pojam intertekstulanosti dobiva novo značenje i posebnu vrijednost. riječi se uzimaju izdvojeno od bilo kakvih gramatičkih veza. izravnog i detaljnog opisivanja književni se impresionizam tako često izvodi iz stila i estetskih dojmova pa se u tom smislu do te mjere približava teoriji i praksi esteticizma da ga se najčešće kao poseban pravac i ne izdvaja iz tog razdoblja.. bez pokušaja zaključivanja i bez uvođenja bilo kakvog reda koji bi odgovarao propisanim i određenim književnim konvencijama. Zbog toga se u poststrukturalizmu smatra da je svaki tekst zapravo intertekst. Poznavanje Homerove Odiseje bitno je za razumijevanje Joyceova Uliksa ili poznavanje Verrgilijeve Eneide za razumijevanje Brochove Vergilijeve smrti. što se uglavnom shvaćalo kao utjecaj jednih djela na druga. bez posebne misaone obrade.pokazivanje'' umjesto iskazivanja. Naziv je uveo i počeo rabiti u nešto užem smislu-poststrukturalizam. shvaćen kao određena smislena cjelina i u velikoj mjeri poistovjećen s knjiž..) Premda takav odnos prožima cjelokupnu književnu tradiciju-koja se upravo i shvaća kao . osporava vezanost za izvanjezičnu stvarnost. a osobito ga zagovaraju–dadaizam i futurizam. Podrijetlo je takvih nastojanja još u-simbolizmu. odnosi među tekstovima proučavani su uglavnom ili u uskom obzoru nekih izdvojenih postupaka(citat-parafraza-travestija. za nešto što bi on opisivao ili izražavao.konstelacijama''. Proučavanje takvih pojava postalo je tako danas vrlo važnim zadatkom cjelokupnog proučavanja književnosti. pa se uobičajena govorna situacija može zamijeniti grafičkim oblicima(različite vrste slova. raspored stihova koji sugerira neke predmete ili matematičke konstrukcije i sl. U tradicionalno orijentiranoj-znanosti o knjiž. U nešto užem smislu označuje takav odnos među književnim-tekstovima u kakvom je za razumijevanje jednog bitno poznavanje drugoga(npr. Tako se u poststrukturalističkim teorijama tekstu.nadovezivanje'' jednih djela na druga-tek ga je u novije vrijeme naglasio-postmodernizam u skladu sa svojim shvaćanjeminterteksta. naime. pa se pjesma ne organizira u sekvencijama nego u . U smislu neposrednog.. nego se drži da njegovo značenje uvijek proizlazi samo iz novih kombinacija već ranije postojećih tekstova. Intertekstualnost u šierm smislu bitna ovisnost tekstova jednih o drugima.). koji je bio tradic. Jugendstil – nema u Solaru Kafkizam/kafkijanstvo – nema u Solaru Kazalište apsurda – nema u Solaru Konkretno pjesništvo/ letrizam/typokombinatorika/aleatoričko pjesništvo – Konkretna poezija – naziv za – poeziju koja pokušava rabiti jezik prvenstveno ili isključivo na način likovnih umjetnosti. djelom. Poststrukturalizam je intertekstualnosti dao novo značenje. što omogućuje . motiva.

podređujući-fabulu suptilnim analizama svijesti. slomom žarko žuđenoga idealiteta koji se povukao u prazninu. nedopustivo odustajanje od duhovne sudbine. napose tehnici-romana. osobito pojedinca izgubljenog i dezorijentiranog u suvremenoj civilizaciji. tematiziranje srednjovjekovnih ruina kao ruina duše. Modernitet za Baudel. većom raznolikošću žanrova i intenzivnijim odnosima s drugim europskim književnostima. Egzistencijalizam – kopirati Moderna književnost/suvremena književnost – MODERNA naziv književnog pokreta. jest progresivno opadanje duše. pasivnosti i sebičnosti suvremenika te nestanku ideala. Prema njegovom mišljenju na temelju analize kronotipa mogu se odrediti ključni tipovi romana. Michel Butor i Alain Robbe-Grillet. bijeg prema drugima. Modernitet – začetnik toga izraza Baudelaire (1859. biti ukletim (pjesnikom). franc. sklonošću prema esteticizmu.) u kojemu govori o «bolesti stoljeća». biti sve udaljenijim Bogu (H. Najvažnijim predstavnicima obično se smatraju Nathalie Sarraute. tzv. Naziv se rabi i u širem smislu povijesne. Magijski realizam – nema u Solaru Mal du siècle – bol(est) stoljeća. godina) stanje duha karakterizirano strahom. Friedrich). označivši važnost oblikovanja vremena i prostora u književnoj tehnici. eshatološka svijest koja se Europom provlači od 18. usp. koji su u izrazitoj opreci prema konvencijama realističkog romana rabili nove književne tehnike. i Pvoga svjetskog rata.Naziv koji je u znanost o književnosti uveo ruski teoretičar Mihail Bahtin. težinu «sudbine». zadnji dani civilizacije ili kraj Povijesti. vrlo različito određeno. tzv. bezizlazjem. i njemačkome (pred)romantizmu pesimističko osjećanje života. svoje Cvjetove zla naziva neskladnim proizvodom muza zadnjih dana. kao atrofiju duha.. pa i književne epohe. Nouveau roman) naziv-romana skupine franc. a obično se smatra i novim razdobljem u povijesti hrvatske književnosti s visokom razinom umjetničkih vrijednosti. Često se uspoređuje sa secesijom. najčešće dulje od književne epohe modrenizma. Vidrić. Mit o Sizifu (Camus) v. premda je danas uobičajeno da se književna epoha naziva „modernizam“. u engl. često i razdoblja u hrvatskoj književnosti. izrazita melankolija.kopirati Nahuatl – nema u Solaru Novi (francuski) roman (prema franc. izdaja putem rasipanja. otprilike između 1890.romanopisaca.. autobiografski roman Alfreda de Musseta Ispovijest djeteta svojega vijeka (1836. Modernizam – kopirati Nadrealizam (Surrealizam). je shvaćanje i oblikovanje vremena i prostora u njemu igra osobito važnu ulogu u cjelokupnoj tehnici pripovijedanja. nastalih pedesetih god. Galović). osjećanje kraja kulture i civilizacije.20. Dok se naziv „moderna“ pretežito rabi u smislu koji označuje veliko povijesno razdoblje. nositi težinu «opsjednutosti». simptomi «moderniteta» su i «rastvaranje» i «prostitucija» a razumiju se kao napuštanje sebe. progresivno gospodstvo materije. čak je moguće razlikovati roman od ostalih književnih vrsta. 5 .st. određenog reakcijom na realizam i naturalizam. Baudel. koja kasnija kritika drži pretečama pa i utemeljiteljima-postmodernizma. osobito u poeziji (Matoš. a pribrajaju im se često i Samuel Beckett i Claude Simon. stoljeća.

cilj toga postupka jest eskamotiranje (zabašurenje) stvarnih suvremenika koje se fabulira i sankcionira raznim peripetijama s namjerom da (ipak) od čitatelja budu prepoznati. Kao književna tehnika struja svijesti u nekoj je mjeri prepoznatljiva još u ranije rabljenim unutarnjim-monolozima. Naziv je nastao zbog pretpostavke psihologa Williama Jamesa da sviješću neprestano prolazi struja dojmova i najčešće nevezanih zamisli. Razlika između zatvorenih i otvorenih djela pri tome nije posve jasno određena jer svako djelo u nekoj mjeri konačni smisao prepušta čitatelju. avirtualno ga je rabio Joyce u posljednjem dijelu romana Uliks. Boodenbrookovi. danas: Orwelova Životinjska farma. Glasoviti su predstavnici. Kako pojava osobito dolazi do izražaja u – postmodernizmu. William Faulkner. pri čemu se danas obično razlikuju izravni unutarnji monolog. Roman s ključem – književni žanr naročito korišten u renesansi i baroku. Mann. preteča te književne «tehnike/postupka» Dante s Božanstvenom komedijom. u kojem se ipak poštuju elementarna pravila.nema u Solaru Roman struje svijesti (prema engleskom stream of consciousness. Ultraizam – nema u Solaru Vergilijanizam (američki). naziv je postao pojmom koji se često rabi u analizama postmodernističkoga književnog postupka. te solilokvij. u kojem se dojmovi i razmišljanja bilježe bez obzira na gramatička i pravopisna pravila. osim Joycea. a u smislu književne tehnike takav se roman zasniva i na shvaćanju-nadrealizma o automatskom pisanju.nema u Solaru Vorticizam – nema u Solaru 6 . no Eco drži da je modernizam izrazito sklon djelo ostaviti nedovršenim ili pak čitatelju namjerno ponuditi više mogućnosti razumijevanja. književnik i teoretičar Umberto Eco. Kao poseban književni postupak takvo je izlaganje prisutno još u dijelu Tostojee Ane Karenjine. neizravni unutarnji monolog.Otvoreno djelo – naziv koji je uveo tal. Pesoizam/ pesoisti – nema u Solaru Postmoderna – kopirati Postmodernizam – kopirati Proza u trapericama – nema u Solaru Roman «ceste» . Hermann Broch i Samuel Beckett. Virginia Woolf. struja svijesti) vrsta-romana u kojem dominira književna tehnika izravnog zapisivanja dojmova i razmišljanja pripovjedača. Joyceov Uliks. koji označuje jedino pripovjedačev govor kakav nije namijenjen drugima. upozorivši na izrazitu sklonost-modernizma da odluku o konačnom-značenju književnoga djela prepusti-čitatelju.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful