V Panoptikum Evropa: osjetljivost za povrede /Duh novog univerzalizma / fragmenti / Politički i kulturalni diskursi Abdulah Šarĉević A U pejzaţu zaokupljenosti

dubinom bola i nemirne inteligencije. Vladimir Premec, Tjeskoba tolerancije U dijaloškom sporu religijskih i metafiziĉkih slika svijeta nedostaje za ovu zajedniĉku pravno-moralnu osnovu ekvivalent jedne zajedniĉke koncepcije dobra. Ali, sada bi trebalo ovaj spor iznositi u refleksivnoj svijesti, da se svi sudionici kreću u istom diskurzivnom univerzumu i da respektiraju jedan drugoga kao kooperativne sudionike na putu traţenja etiĉko-egzistencijalne istine. Zato je potrebna kultura priznavanja, koja svoje principe preuzima od sekulariziranog svijeta moralnog i umnopravnog univerzalizma. Jürgen Habermas I. Metoda razumijevanja koja je sposobna za istinu Uvjereni smo da postoje svi razlozi da govorimo o evropskoj kulturi toleranciji, o kulturi slobode, dijalogu kultura, koji nema alternative, o uvidima, bogatim i stimulativnim, kolege Vladimira Premeca. Rijeĉ je o višestrukosti pitanja: o slobodi i jednakosti, o Bogu, o postulatima praktiĉnog uma, o ravnodušnoj toleranciji i nadi, o svetom i profanom, tradiciji i modernitetu, o isprepletnoj konfiguraciji formi ţivota, svetom i profanom. Nisam ovdje u ulozi kritiĉara sasvim mogućim uobraţenjima o traţenju i nalaţenju smisla kulture tolerancije, slobode, koji bi
1

previdio doba pisanja ovih tekstova, doba Apocalypse Now. U esejima Vladimira Premeca ţelim da prepoznam i vidim i ono nevidljivo, neizreĉeno, ili nemišljeno, kriptografiju neizrecivog, ali i akribijski opisane situacije strašne istine i vraćanja njoj uopuštenoj argumentaciji, koja je prizivala "moć mira". I to ĉinim sa punom uvidom odgovornošću. Prvo, ne polazim od perioda njegovog istraţivanja kada se posvetio onim fundamentalnim istraţivanjima koja legitimno pripadaju filozofiji, povijesti filozofije, povijesti drevne grĉke filozofije ili duhovnim odnosno kulturalnim znanostima, koje u diskurs uvode knjiţevnost i jezik, hermeneutiku i socijalnu teoriju, politiĉku filozofiju i pravo. Mi vidimo da su se pojavili radovi i studije, njih dvadeset i jedna, i jedan prijevod: Frano Petrić, Sretan grad (Architectonica Croatica, Zagreb, 1999.). A minule godine se pojavio isti redigirani prijevod u ediciji Matice hrvatske. Da podsjetim: Vladimir Premec je, pored drugih, objavio knjige: Petrićeva kritika Aristotelesa (Hijatus, Zenica, 1996., str. 46), Logos u Herakleitosa (Dialogos Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996. str. 54). Sada je moguć uvid u Auto-Bio-Bibliografiju od 18. 08. 1939. do 31. 12. 2005., Sarajevo, 2006. Ali, Tjeskoba tolerancije je situirana u razdoblje Apocalipse Now, usađe-na je u iskustvo boli i patnje, upila je svu tragiĉnu događajnost Bosne i njezinog mjesta u Evropi. Još od drevnih Grka, a Vladimir Premec je tu znalac i hermeneutiĉar, o no osebujno evropsko je bilo teoretsko, koje se samo brine za sebe. Hegel je jasno to izrazio, taj "evropski element u svjetskoj povijesti". "Kada mi trebamo promatrati Grke kao jedan, kao jedinstven svjetsko-historij-ski narod, to je njihovo grĉko obrazovanje." Ona se odavno - preko Arapa - uplela u avanturu slobode povijesti Evrope i evropskih zemalja; ono iskonsko grĉko, "zakon slobode" (Hegel), po kojemu "Grci ostaju usred ljepote i ne posti-zavaju još višu taĉku istine", postalo je, na što ukazuje J. Mittelstrass, "speci-fiĉno evropsko: kultura koja je otkrila ono teoretskoi ono koje se izraţava u teoretskom, u mišljenjnju i kroz mišljenje". U suvremenosti plediram za jednu kritiku filozofije koja je ponorno vezana za kontekst, historijski, socijalni, za metafiziĉku tradiciju. Filozofija dospijeva u prijepor sa vlastitom tradicijom, kulturnim uvjetovanostima,_ napose sa politiĉkim psihozama, sa neurozom Evrope, sa psihotiziranim ljudima. Uvijek smo zaĉuđeni filozofsko-kritiĉkom dijagnozom suvremenosti u kojoj sustav dopušta ljudima da sa sebe svale odgovornost za svoja djela i zlodjela, da se odgovornost izriĉe jedino pred ovim ili onim sudom. Da: "Stvarno svijet moderne pripada nastambama jazbina i njihovim histerijama. Da psihotizirani ljudi zapoĉinju u takvim vremenima da trpe pomutnju moći suđenja/prosudbe, i da se skupljaju u pseudokomunama, nadaje se iz njihovog poloţaja. Pseudokomune ili socijalne pseudonastambe/jazbine poĉivaju na sistemima sumanutosti, koji naoko imaju formu obećanja. spasa-putem uništenja upravo je to ono što uglavnom oslovljava ljude sa temeljnim poremećajem vitalne snage suđenja... Sistemi mahnitosti/suludosti ove vrste imaju sa normalnim sistemom više zajedniĉkog no što se uobiĉajeno pomišlja, jer sva moderna
2

nacionalna društva mogu imati opstojnost samo kao imaginarne zajednice... Takve imagined communities - izraz potjeĉe od Benedicta Andersona - su u osnovi labilne i u visokom stupnju fiktivne..." Eto zbog ĉega je politiĉka i kulturalna tolerancija ona forma mišljenja i komuniciranja koja je regulativni princip, idealna komunikaciona zajednica, koja pretpostavlja realnu i u velikoj mjeri psihotiziranu zajednicu. StremimoonomštojeStremimo onom što je teţe, nepredvidljivo, što je avantura humaniteta. "I tako ĉovjek ne moţe, bez nekih teškoća, biti ono što jeste. On se ţali, ţeli se, prevrće se."_ Izvjesno je da se kritika zla, totalitarizma, terorizma, ne okonĉava sa idejom o "banalnosti zla ". Hannah Arendt je o tome raspravljala u seriji predavanja pod naslovom Über das Böse (O zlu) 1965. godine. ?eljela je da raskrije porijeklo zla i ideje nacionalsocijalizma. Mogao sam to dosegnuti i u tom razdoblju. To je problem i danas poslije toliko desetljeća. Da li poznajemo sebe? Da li moţemo reći to smo znali? Sada na poĉetku 21. stoljeća. Ciklus predavanja je Hannah Arendt je završila mišlju koja i danas ima vrijednost: "Ova indiferencija, moralno i politiĉki, predstavlja veliku opasnost, i kada se ona daleko proširuje. A s tim je povezana i samo manje opasna moderna pojava koja je među nama: tendencija koju ĉesto susrećemo da nam je uskraćeno suđenje uopće. Iz odsustva volje i nesposobnosti da ĉovjek odabere svoje uzore i svoje ophođenje. Iz okrilja odsustva volje i nesposobnosti da dospijemo u odnos-s-drugim putem prosudbe/moći suđenja, nastaju zbiljski "skandali", one prepreke (kamen -temeljac) koje ljudska moć ne moţe odstraniti, jer nisu prouzrokovani ljudskim ili ljudski razumljenim motivima. U tome jest strahota zla i istodobno njegova banalnost." 1965. godine sam ĉitao ove tekstove i znao ono što sam razumio. Posebno ono što je kazivala o Adolfu Eichmannu u tekstu "Eichmann in Jerusalem. Ein Bericht von Banalität des Bösen". Potrebno je kritiĉki analizirati ovu vrst filozofije povijesti i filozofije politiĉkih formi egzistiranja, nacionalsocijalizma, ovaj pojam zla, "banalnosti zla". Znaĉajnost negodovanja, prezira, mrţnje, moći predrasuda, znak su da ĉovjeĉanstvo viri u ponor onog što je Ništa. Zemlja ide odviše brzo k tomu. Na putu je samo duh slobode i mira, interkulturalni logos, onaj koji je sposoban da postavi pitanja: Što je to da se ubijaju ljudi, nevini? Da se milijuni ubijaju, pov -ređuju, ugnjetavaju? Da se zaboravlja da su, na primjer, krikovi jevrejske djece isti kao i krikovi druge djece? Da je "banalitet zla" jednog Adolfa Eichmanna "puka administracija", "duţnost" prema drţavi da ukloni svoje "neprijatelje", da se sve uĉini za "die Endlösung", za "konaĉno rješenje"? Skoro svuda se to zlo mrzne; strahota ubijanja u tom sluĉaju za one koji to ĉine ostaje cilj u u sebi; Eichmann je ĉinio samo ono što je drţava traţila od njega, ideologija nacionalsocijalizma. Svaki optuţeni laţe tako dobro kako moţe; on odbija da se suoĉi sa uvidom u ono što je
3

najstrašnije. U oĉima Hannah Arendt sve to zahtijeva dalje mišljenje. Zloĉin je upio osobu, ono osebujno sopstvo, koje je odgovorno; on je upio rijeĉi, iskaze. Ali one jesu. Danas nam postaje višestruko znaĉajno oĉajniĉko pitanje: Kako se to moglo dogoditi? Kriterij prosudbe nije sopstvo, osoba koja je odgovorna u sloobodi i jednakosti. Psihološko-sociološki uvid ne moţe ublaţiti poĉinjene strahote. Jednako je uznemirujuće koliko i bezuspješno svođenje zloĉinanaca na psihopate. Herald Welzer, poznati sociolog, istraţivao je dokumenta iz razdoblja nacionalsocijalizma, protokole, svjedoĉanstva vojnika Wehrmachta, SSjedinica; sve mu je to pokazalo da su ubice dobro znale što rade, neki su u tome vidjeli zadovoljštinu, odbijajući da posumnjaju u vlastite ĉine i teške, stoljetne, posljedice. Prezir svih drugih, drugih religija, kultura, jezika, tradicija, u bijesu, i duhu katastrofilije, jest ono u ĉemu je ubica uhvaćen, stvara se mašinerija perfektnog ubojstva, protjerivanja. Svijet razgovora među ljudima, argumentativnog uma, svijetu fašista, nacisocijalista, potpuno je stran. Time je ĉovjeĉanstvo - i putem vlastite uhvaćenosti u laţ - krenulo u egzodus iz humaniteta. Vrijednosti se mrznu, samo neki, po prirodi nepolitiĉni, "intuitivno se okreću protiv onoga što se događa u vlastitoj zemlji". Hannah Arendt u tome vidi moć praktiĉnog, moralnog uma ili krizu savjesti. A to znaĉi biti osuđen na individualnost. Neznatan dio je bio protiv takvih ratnih ciljeva: u doba nacionalsocijalizma u prošlosti i sadašnjosti. "Velika tajna nije zlo. Ne, to je pitanje zašto još u najgorim okolnostima postoje pojedinci, koji se ne samo odupiru ĉinjenju tog zla, nego su u stanju da svoje tijelo i ţivot stave na kocku za ciljeve i ideje koje mi sumarno nazivamo, dobro." II. Da li Evropa razumije ono što je otkrila: ideju slobode, jednakosti, samoodređenje koje jest princip tolerancije (J. Mittelstrass)? Ne ţelimo izgledati da nudimo jasan odgovor. O kojoj je Evropi rijeĉ: novoj koja je stara, onoj slobodnog duha, koja zna da je moguće kulturno razumijevanje i komuniciranje, da se "ţivi u jednom dinamiĉnom kulturnom identitetu". Bol i ono što je u skladu sa ethosom, pravednošću. Sarajevo i Bosna i Hercegovina kao paradoksalni pejzaţ. Da: pisao je o tome britanski ministar vanjskih poslova, Jack Straw: "Tako kako se britanski muslimani - i njihovi sunarodnici po vjeri u kontinentalnoj Evropi - u rastućoj mjeri uklapaju u strukturu naših demokratskih društava, tako ćemo u toku vremena vjerovatno doţivjeti nastajanje jednog jasnog evropskog islama, kao što je, na primjer, imao muslimanski svijet u Bosni uvijek svoje vlastite karakteristiĉne tradicije. Nije samo tako Sarajevo bilo sve do devedesetih godina poznato kao grad velike tolerancije, u kojem su muslimani koji su bili u većini ţivjeli u bliskosti sa katolicima, jevrejima i pravoslavcima. Ovaj je
4

Budućnost religije/Metafizika i religija U skladu s idejom da ţivimo u pluralistiĉkom svijetu. Drugim rijeĉima: Jedna religija u razdoblju 5 . lišena ideala. koje za Vattima nije slabljenje religijskog fenomena nego je slabljenje bitka. Oni opaţaju dijalektiku sekularnog i religioznog. ovisi o našim oĉima kojima istina nije zastrta. U Fenomenologiji duha (1807. ne moţe dokazati ne/egzistenciju Boga. G. pluralistiĉko društvo. Ljudi sebi stvaraju svoje "slike svijeta"." III.. uskraćen oĉima samo onima koji to neće da vide. koji im je pred oĉima kao finis terrae_ili imaginarno kao definirajuća periferija zemaljskog konteksta. Vattimo se na jedan ĉudesan naĉin vraća kršćanstvu u djelu "Dopo la cristianita"_._ Znati o tome znaĉi znati i ono što je Nietzsche odavno izrekao: "Gott ist tot"/"Bog je mrtav". "Tek tada se moţe spoznati beskraj aspekata modernog svijeta i našeg današnjeg vremena kao prava povijest spasa. koje razumije kao povijest spasa.. Povezujem s ovim pojam otvorene cjeline. occur. Istina se ne interpretira kao odsjaj vjeĉne strukture nego kao "povijesna poruka koju valja slušati i mi smo pozvani da odgovorimo na nju". koji ovdje nije zli duh i ozbiljno shvaća to što je ljudsko." Tu razvrstavam i mislioce kao što su Richard Rorty i Gianni Vattimo.kao prigodovanje (Ereignis: happen. pojmova o identitetu i jedinstvu. koju je konstruirala skolastiĉka metafizika. koji zna koliko naš svijet emocija. o "produţenju ţivotnog svijeta sve do horizonta i preko njega do krajnjeg ruba. Vattimo misli da to neizbjeţno znaĉi da mišljenje ne bismo mogli interpretirati tako da je ono u jedinstvu (po svaku cijenu) sa posljednjom istinom."_ Bitno je to što se dublje misli moderni proces civilizacije. No.. sa postmodernim pluralizmom. Uostalom. u postmetafiziĉkoj moderni ponovo pronađeni Bog je jedino Bog Knjige: Bog koji nam se otkriva samo u Knjizi.tamo jednom stvorena tolerancija i uzajamno respektiranje jesu uzor za sve Evropljane. ali u ovom razdoblju. cjelina svijeta je danas potpuna. koji ne "egzistira" kao "objektivna zbiljnost" izvan objave spasa.) Hegel je govorio o kršćanskoj vjeri i o "tvrdoj rijeĉi da je Bog umro. ţivotnog svijeta. Opaţanje bitka kao vjeĉnog je povijesno obsolet.grad uzor ne samo za muslimane u Velikoj Britaniji . U moderni se napušta autoritarno interprtiranje Svetog pisma. Jack Straw: To je zaista stranac. "Prirodna teologija. politiĉar. event). onaj koji svoje jedinstvo nalazi u sekulariziranju." Sarajevo i kao metafora: To je grad tolerancije. koji zna lakoću i teškoću tolerancije.. na kraju "apsolutistiĉkih" pretenzija. Filozofija nije ostala bez svojeg predmeta. take place. temeljila se na ideji da bi se moglo na osnovi prirodnog zdravog ljudskog razuma dokazati egzistencija navišeg bića i tada na toj osnovi prijeći na slušanje objave.Vattimo je na Heideggerovom putu . bitak je moguće misliti . na osnovi uvida u opasnost i propadanje planete Zemlje: od ekologije do psihologije. prije svega. slike o postfilozofiji.". doţivljaja radosti i straha.

sposoban je otići dalje. obrazovani svijet. oni shvaćaju da religija stjeĉe svagda historijski lik: u ĉudesnim katedralama. Pojam moći ostaje tajnom. Esej se. Rorty11je ĉovjek koji se divi ironiji. ĉiji je autor i Richard Rorty) dotiĉe. u caritas. institucionaliziranog. to ne iznenađuje. kršćanstva ili islama. međutim. S druge strane. Carl Wilhelm Macke pak ovoj ideji pripisuje i pre-poznaje smisao kojeg postmoderno vrijeme nije uništilo: radi se pri tome "o poli-tiĉko-filozofskoj poziciji koja je odrţala na ruinama starog."10 Treba traţiti i ideju o odnosu prema drugim religijama. nego i u Die Zukunft der Religion. ali i u fundamentalizmu koji ugroţava demokratsko društvo. Nije sve: Htjeti imati pravo! U dekonstruktivistiĉkoj alijansi sa Vattimom on je u vlastitom polju istraţivanja: "Između nekoga kao što sam ja i nekoga kao što je Vattimo postoji još velika razlika. istrajavaju u povijesti religije da je ona. Tada se oba mislioca dovode u neoĉekivani poloţaj: historijsko objektiviranje religija "govore drugim jezikom nego jezik beskrajne jeziĉke igre".postmoderne. atributivnom slikarstv u. tradicijama. nego samo rezultat rastvaranja metafizike. kulturama. samo tekst. frustracija. ne moţe ni jedna religija znaĉiti povratak u metafiziku. prizvati volju uma. morali da podnosimo. Oba filozofa razliĉito misle o pojmu razliĉitog. za nešto što pripada "biti ljudske prirode". dobima ustezanja. tako govori Vattimo. Oni se uţasavaju nametanja ove ili one religije. "nama još jasnijim" u pogledu na unutarnju arhitektoniku religija. ili zamorna knjiga. R. OnisuuOni su u egzistencijalnom smislu u polemici sa "karakterom znanja religije". hermeneutiĉki posmatrano. Samo kada se religiozne ĉeţnje drţe za nekako predkulturne. Izgleda da je istina o strašnoj istini objektiviranja religija ono što bismo. da s njome boravimo u blizini onoga što nije okolna stvar. nije kod ovog italijanskog filozofa prepušteno zatamnjenju koje mu pripisuje Wolfgang Hellmich. otvorenost i uzajamnu toleranciju. da se s njome "pribliţavamo sebi samima". S obzirom na ĉinjenicu da je on odgojen kao katolik a ja udaljen od svake religije. zamrznutog kršćanstva obrise jednog novog "postkršćanstva. Vattimov odnos prema Vatikanu. po neizbjeţnoj logici. koji nije predan nepovjerenju i mrţnji. njegova vrijednost je u tome što je beskonaĉno sposobna za interpretiranje.parafraza na karakteru procesa kasno/moderne zbilje. patnje i potĉinjavanja. ĉita "u mnogome kao kaţimo: kao nešto staromodno uzbudljivo . nametanjem jednog oblika u "traganju za istinom"."12 Rorty i Vattimo su dobro u skladu kada se u diskusiji odluĉuju za "simet-riĉno razoruţanje od zahtjeva za istinom". ukoliko se oslobodi balasta zahtjeva za univerzalnošću. u svakom smislu biti sposoban za dijalog s drugim religijama. to je ono filozofsko za stav da bez toga religije nisu sposobne za budućnost. povrh svega autoritarnog. tako piše Martin Meyer u Neuen Zürcher Zeitung. Zazivanje Heideggera. prosvjetiteljstva i kritike. Vjerujem da nas Vattimova filozofija religije (ne samo u djelu "Dopo la cristianita". muzici. povrh kritike klekikalnog duha. nastoje da preoblikuju smisao 6 . s jedne strane. A to znaĉi da. ideje o pregorijevanju metafizike. oklijeva se da se religija potpuno privatizira. naprimjer.

Mi smo osuđeni na nju. Nietzsche i Freud. Kultura / Razumijevanje / Globalizacija Sagledavamo li ovu utopiju Rortyja i Vattima. klase i kaste bi bile nepoznate. Tako je moguće orijentirati se prema carstvu ljubavi a ne prema apsolutnoj istini koja se razumije u spoznajno/teorijskom smislu. u kojoj je ljubav tako reći jedini zakon. ja sam jak. tihom umu koji je od svega preuzetnog uma oslobođena boţija biti. pretvoren u interni konstitutivni i regulativni princip interreligijskog i interkulturalnog. ali vjeruju da definiraju moć: Kada sam slab. treba misliti. U ovom smislu nije lako zamisliti da znani nam veliki razbijaĉi religije u Evropi. moji dalji nasljednici ţivjeti u jednoj globalnoj civilizaciji. k "svojem slabom/blagom."Slabo mišljenje" za ovu dvojicu mislilaca nije loše. nego je dobro. prinude poništavanja razlika ili distancije. koja je kultura u sebi i za sebe.u formama razumijevanja istine. vezano je uz nadu da će jednog dana. kako ga je vidio i Nikola Kuzanski? Današnji pojam globaliziranja jaĉa i tendencije represije. U jednom takvom društvu bila bi komunikacija lišena dominacije. Ljubav je darovatelj ţivota. izopaĉiti. Iz religija ." Rorty i Vattimo ne podlijeţu novim iluzijama. doći ćemo i do pitanja što su ga oni postavili: da li je to moguće u okviru "apsolutistiĉke" filozofije? Kako je moguć mir među religijama. povezanosti 7 . Ne bi bila moguća rascijepljena Evropa sa mogućnostima pamćenja katastrofiĉnih iskustava u svim predjelima. caritas. naĉitanih i obrazovanih. predstavljaju one koji su prvi naklonjeni religiji. i da moć poĉiva jedino u moći raspolaganja samih biraĉa. Oba se distanciraju od "apsolutistiĉke" filozofije koja potiskuje ili negira religiozno iskustvo. iz ţivotnog svijeta. filozofije. sposobnih za sporazumijevanje. kulturama i tradicijama. Ovi mislioci svojim "dekonstrukcijama apsoluta" posreduju da religija prispije k sebi samoj." Time prestaju tamne moći djelovanja razlika: u religijama. Ona tolerancija. hijerarhije svrsishodnih ustanova u vremenu.. Rortyjeva utopija predstavlja forme mišljenja koje su filozofija diferencija. princip tolerancija. ako ne ţelimo egzodus iz prirode. moguće je otvarati put u carstvo ljubavi. društva i povijesti. umjetnosti itd. tradicija. najbliskije ili umne blizine. s kojim su u stanju religiji osigurati njezinu praktiĉnu budućnost. formi zajedniĉkog ţivota. Slabo nazivaju Rorty i Vattimo ono anti/esencijalistiĉko mišljenje. Time je dijalektika slobode i jednakosti. blizina u svjetlosti i vedrini suoosjećanja i razumijevanja. kultura. praktiĉno mišljenje.moţda već u ovom ili u najbliţem tisućljeću. "Moje osjećanje za sveto. Uostalom. samoafirmativnog komuniciranja. logika bio/filije. još nam je strana. od esencijalistiĉkog mišljenja.povijesti religije. ukoliko ga imam.iz polja njihovih praktika i interpretacija eliminra se potencijal onoga što moţe povrijediti.oni napušteni su izrazi "apsolutistiĉkog" duha. IV. Za to je potrebna sposobnost i jasan uvid da to epoha globalizacije zahtijeva: da sudjelujemo u samopredstavljanju i samoiskazivanju religija.

Rorty za sebe misli . jedne psiho-loške dinamike koja ide do samoushićenja. ţele okrenuti oĉi apsurdu stvaranja. dakle. nisu ona poezija koja nas zanima "tek kao traganje za jednim sasvim malim problemom." Ne moţemo reći da religija išĉezava. Odvajanje religije od moći.. Mi smo samo dio velike cjeline. vraća se tek putem doţivljaja i u jeziku. Valery). ljubav. Kao i Vattimo i on misli da kulturne forme svijeta kao što su filozofija. dovodi u pitanje fenomen religijskog vjerovanja. Pojmovi . za propise u školama u nekim US-Drţavama sa "antidarvinistiĉkim ideologijama". reklo bi se. saĉinjenog od opiranja ranjivosti.mumije. koja se osjeća.ĉovjeka i svijeta. Mi smo tu kao individuumi u prezentnosti. već prema tome što nekome dopušta vlastita moć predstavljanja. na ideju o moralnim vrijednostima ĉovjeĉanstva u "dijalogu religija kao i u susretu sa sekularnim umom"13 Rortyjev antiklerikalizam ĉitamo kao kritiĉki izraz za politiĉku moć sekti koje su bliske vlastima. Oni sudjeluju i djeluju sa svojim vrijednostima na svoje interne odnose. ĉije je rješenje doista sumnjivo: . Pitanje je u tome kako se artikulira njezina uloga u moderno doba u javnosti. nauk o znanjima."kao medijum napredujućeg individualiziranja".da nije ateist. da je diktatura naturalizma pomjerila spoznajno/teoretsku liniju fronta. ili fiziĉki univerzum. on pripada sloju antiklerikalnih laicista.14 To je osebujno razvijanje osjećajnosti koja ima moć mogućeg.. Ona se u sekularnom društvu pojavljuje kao privatna stvar. kao što su to filozofija. sastoji se u tome da se u procesu civilizacije "unutarnjost supstituira izvanjskošću".još odavno . Tu su obredi. 8 . mi smo izvan ove mentalne operacije! Zbilja nam nudi uvijek nova tumaĉenja. I Vattimo i Rorty se susreću u pitanju: "Ko bi još mogao tvrditi da se zbiljnost ĉini sigurnom u jednom jeinstvenom vokabularu?" Oni se brane od fetišizma pojmova. "Ova velika cjelina se moţe predstavljati na mnogostruke naĉine: kao knjiga koja se ĉita. Reklo bi se zahtjevima "metafizike": "It. Teškoća je za nas u Evropi da shvatimo da je ameriĉka religija individualizirana ili "subjektivirana". samo/insceniranja. spasu i sreći. "kulturno fantom/tijelo. s over. religija. hijerarhija vrijednosti. u likovima sudbine koja se prinudom traganja doţivljava kao privlaĉna mogućnost ili kao nešto neotklonjivo." (P. Paradoks ove uloge religije. umjetnost ili "vjera u jedinstvenu istinsku znanost". umjetnost. ili kulturna tradicija u kojoj se nalazimo. igraju "veliku i legitimnu ulogu". koja teţi da razlikuje sebe od drugih religija i kulturnih formi ţivota. ţele pak otvorenost u iskustvu i prema iskustvu. Što se podrazumijeva pod tim iskazom? Ĉemu uopće "neuro/teologija"? ŠtogodŠto god o njoj da kaţemo." Ĉini se. otuđenju. Vaţno je da svaki Amerikanac "treba da ima svoju vlastitu religiju" . Ali moţemo se nalaziti također između takve cjeline i drugih koje se klate tamo i ovamo."Neuro/teologija" koja se oslanja na znanstvena istraţivanja mozga i nervnog sistema.

naspram pretvaranja naroda u hordu. Višeznaĉnost povjerenja u razumijevanju drugih religija. Rorty. Izraz je raskorjenjivanja u 9 . "višoj istini ideje". gotovo zaĉuđujuće ne pravi razliku da li neko vjeruje u boga ili ne vjeruje. proze. Jedini javno relevantan i akceptabilan smisao kršćanske ljubavi bliţnjeg jeste moguća globalna ekspanzija politiĉke solidarnosti. s jedne strane. i na ideju svemoćnog Boga. na primjer.usamljivanju." Sve je i nad svim individualiziranje odnosa prema Bogu ili višoj istini ideje u Kantovom smislu. da bi se borili protiv siromaštva. za napuštanje autoritar-ne interpretacije Biblije. nadovezuje se na od-nos prema Transcendenciji. . stoljeća je u svojim procesima kompromitirao ideologije koje nuţno vode u politiĉke psihoze. Prvi osjeća multiverzum vrijednosti romana. ugroţenih. u ovom individualiziranju religije razumiju i prihvataju sebe: izriĉito i afirmativno."16 Vattimo je za jedno novo usklađivanje u kršćanstvu. Daleko mu je demisioniranje u šutnju. nego kao. Rorty je opaţao i globaliziranje religije. Put za religiozno muzikalne i religiozno nemuzikalne pripadnike jednog ekspandirajućeg demokratskog društva. i poĉetak 21. U njoj dolaze do izraza i vrijednosti Gadamerove hermeneutike. Dospjeli smo do traţenja odavno izgubljenog zaviĉaja. Ali tu se razlikuju Rorty i Vattimo. Rorty ima pred sobom Sjedinjene Drţave. I individuumi sa dubokom ranom. a pervertiraju iskustvo sasopstvom. on je smisaoni korektiv ideologiji globaliziranja ne samo religije nego i kapitalizma. da se sjedine. ali "ne kao višu istinu. Osjećaj nemoći i naspram tipiĉnih sociopata modernog društva. Na taj se naĉin stabilizira jedinstvo. stilizira u raznolikosti. gladi ipotĉinjavanja. individualiziranje kao usud jednog suvremenog procesa pretvanja kompleksnih odnosa u ono što je ĉovjeku prisno i jednostavno. politiĉka poetika nepolitiĉkog. kapitalizma. kada "on sebi jednako/izvorno samo predstavlja sa politiĉkom zajednicom i bez moći nad njom.taj put je tada slobodan. Religijska muzikalnost je cijeli individuirani ţivot sa prabolom u kojem se ljudi razlikuju. nalik na ono ĉemu je teţila egzistencijalistiĉka kritika institucionaliziranog kršćanstva. ideja i volja za razumijevanjem."Sve je to neposredni odnos prema Bogu i prema mjerilima i muzikalnosti za samostvaranje potrebno ili nije potrebno. Drugi katolicizam. Ne moţemo prijeći preko ovog argumenta. ugnjetenih. Kod Rortyja je izuzetno znaĉajan pojam demokratske zajednice. suosjećanje za sudbinu siromašnih. comode religion15". jednu osebujnu formu sudjelovanja u kulturi. samo jaĉa. u sjećanju ili doţivljavanju. kojim ĉovjek sam brine za sebe. U Rortyja je to ironiĉno i istodobno melanholiĉno znanje o relativnosti svih formi ţivota. u jednoj svjetskoj drţavi. homofobiju". Fenomen "ameriĉke religije" kojeg sam i sam upoznao u Sjedinjenim Drţavama utemeljuje se u ţivotu koji samog sebe određuje. snaţna nadraţenost nacionalnim i nacionalsitiĉkim samo je na putu samo/zavođenja. obreda. fanatizam ili fundamentalizam. interkulturalnim iskustvom. koja bi prevladala "rasizam. Kraj 20.

Tourainea: da nam u prosudbi suvremenosti više ne koriste tradicionalne socijalne kategorije. Nacionalni azil (Nationalasyle) štiti nuţna iluzija o ukotvljenju. o solidarnom okupljanju. zahtijeva obnavljanje putem kulturalnih kategorija. trebalo bi tek pokazati da "propast nama sviklog svijeta"ne znaĉi i "kraj svijeta". skrovitosti za one raskorijenjene i ugroţene. i tamo gdje zakaţe ova funkcija azila. do tako reći "ne-socijalnih" analiza društvene realnosti. u azilu u vlastitoj domovini". još uvijek za nas pitanja socijalna i ekonomska.prepoznaju se u "njihovom politiĉkom azilu". ideološkim nacionalizmom. Tu pripada i kritika totalizirajućih kritika suvremenosti. Ali još uvijek postoji graniĉna linija koja odvaja novo od starog. No.Heideggerovom smislu. neznatno katastrofalan kao što je to kraj religijski i politiĉki definiranih društava." V. "ma kako to paradoksalno zvuĉalo. Azil je mjesto pribjeţišta. nego su to isto tako oni koji ţive u vlastitoj domovini/zaviĉaju. Danas to nisu samo izgnanici izvana. on je. Moderne nacije sebe same razumiju. da poĉinje osjećati strah od budućnosti. Ovim prizivamo ideju o pojavi mrţnje i praznine.postoje samo još odnosi između većine azilanata i manjine azilanata. na primjer.19 U ovom pogledu vrijedi kazivanje A. samo tada dospijevamo. "Tada išĉezava osjećaj svladavanja putem odnosa. ona je danas jezgro politiĉkog uopće.sa nama prisnim sociološkim pojmovima". ako se nisu sjurile u vlastitu sliku u mitovima. kako veli Alain Touraine. ne samo na Balkanu. o teritorijalnom imunitetu. koja se već umorila. koje su nam izuzetno potrebne. Moţemo samo indirektno poĉeti pokazivati da su nezapo-slenost i siromaštvo. neoliberalizma. podjelom vlasti. Ovdje dolazi do izraza potpuno nova predstava o reprezentiranju socijalnog ţivota.20 To što mi vidimo jeste nadvladanost paradigme revolucije i ratova. i da je to bitno i za sociologiju. paradoksalno. Kakav je smisao ove ideje? Ona društvena teorija koja se bavi vladavinom i strukturom. kapitalizma. ekonomsko-socijalne 10 .18No ovdje imamo u vidu da je ĉovjeĉanstvo beskrajno isprepleteno u globalizaciji."17 Sloterdijk je ovdje upotrebio izraz "nuţna iluzija" (koju je upotrebljavao i Marx. Zašto? On je dio jednog vokabulara kojim se "vodi novi diskurs o uvjetima uspjelog ţivota u jednom konaĉnom svijetu". u razdoblju pustošenja i ubijanja. da moramo opaziti i prihvatiti ishod znaĉajnih promjena u mišljenju: da "moramo prihvatiti išĉezavanje nama prisnog socijalnog univerzuma . Tradicionalno razlikovanje domaćeg stanovništva i azilanata ne pogađa više odnose. a potom predstavnici Kritiĉke teorije). "Kraj socijalnog razdoblja" (Alain Touraine) Sada je u stvari "kraj socijalnog razdoblja". Ne bi trebalo više govoriti da je politika azila sfera unutarnje politike među drugim. u otporu raskorjenjivanju. koji se osjećaju ugroţenim i virtuelno raskorijenjenim. provaljuje sila. u Bosni i Hercegovini. bijeg od terora i ratova. razumiju sebe. prije svega.

da iznađu mjesto za svoja prava. makar postupno. individualno i kolektivno biti definirani. insistira na iskustvu: da se subjektima mora povjeriti ono što im je neotuđivo. "Racionalnost i prava jesu ne-socijalne osnove moderniteta.paradigme međuklasne borbe. ipak. Touraine dokazuje . koja se zna zaplesti u grĉeve. To je krik ili zov za priznavanjem. u svojevrsnu dramaturgiju kulturne volje. presudno raspravljanje o kulturnom diverzitetu. Tom voljom se osnaţuju individu-umi u njihovim "kulturnim i civilnim vrijednostima". njegova neotuđiva prava na slobodu. u sablastima globalizma. o politiĉkim i kulturnim odlukama "kojima zapoĉinje identifikacija". o idealu slobode i jednakosti? Prije svega. inferno/centriĉkih moći i na Zapadu i na Istoku. jednakost.poput ovog autora razumijeva kulturnu paradigmu.i povodom najnovijeg vala demonstracija studenata i građana Francuske . . Tako se radi o jaĉini u sebi.21 Ko . pratimo danas pojavljivanje kulturne paradigme. ono apstraktno mišljenje o jednakosti. koji priznaje sva prava i vrijednosti. na vlastito iskustvo i mišljenje.nije dopuštalo da se prizna Drugotnost u religiji. u Francuskoj republikanski univerzalizam. "Globaliziranje ne tjera ka odricanju od vlastitog jezika. Nije oslabio pritisak patnje. Tako ponovo postajemo svjesni da su tu na djelu nova uplitanja u jedan sistem koji traţi jednu novu simetriju ili ravnoteţu integracije i razlika. za društvene patologije. tlaĉenja. kulturi i tradiciji. išĉezavaju sve moguće averzije prema drugim kulturama." U svojim iskazima ovaj sociolog navješćuje promjenu paradigme: umjesto socijalizacije (socialisation) dospijeva na svijet subjektivacija (subjectivation).jeste porijeklo i veliĉina pobune.23 Koji su ideali Evrope? Politiĉke paradigme više nisu revolucije i ratovi. Mi trebamo paradigmu u kojoj će subjekti u svojoj slobodi i sposobnostima. "teror 11 . Tako ponovo postajemo. Ono što A. njihova prava da se "suprotstaviljaju demoderniziranju i ugroţavanju emancipacije". kao što je imaju Amerikanci sa affirmative action. i danas jeste novo iskustvo. jezicima. regionalizmu." Da li nam se na taj naĉin obznanila istina o Evropi. u gradovima i predgrađima. koje "ne odgovaraju ovom idealnom nacionalnom Ja". religijama. Francuska kao branilac univerzalnih vrijednosti "producira deklasirane građane".22 za tragiĉne scenarije individualnih ţivotnih projekata. ova sadanja provala nezadovoljstva u Francuskoj dolazi ne samo iz siromaštva. Najmoćnija je veoma razuđena narcistiĉka konstrukcija koja se ogleda u nacionalizmu. Sa velikom tjeskobom. koje nisu društveno posredovane i nastavljaju sa razrješenjem konvencioalnih socijalnih veza. vlastitih vjera i kulturnih predaja". osjetljivi na epohalne promjene: središnje polje borbe prije dvadeset godina bila je ekologija. opsesije i identitete. U perspektivi jedne nove Evrope koja otvara sebi jedan drukĉiji pojam jednakosti i pravednosti. jeziku. Samo je jedno ovdje bitno: u centru je subjekt. Uĉinilo mu se da doba u kojem se diferenciraju mogućnosti izraza i senzibiliteti za promašeni ţivot.

otkriva druge religije i kulture. pokriveno je velom optimizma. a jaĉinu vidi u oţivljavanju tragiĉnog uma. Potrebno je. tolerancije. ugnjetavanja. suoĉavanje sa Amerikancima. Indijaca. na kraju i evropo/centristiĉkih politiĉkih ideologija. Rorty. evropsko nije moguće odrediti samo suosjećanjem kritike Sjedinjenih Drţava. Evropeizam pak izgubio je svoje vlastito oslonište. nacionalizma. svijeta bez subjekta i odgovornosti. u Aziji vrhunce despotizma. ratove. R. jednakosti. kolonijalnu moć osvajanja. koji je uvijek prascenarij fašizma. kapitala. povrh furija svakovrsnih egoizama i partikularizama. nego i iskustva uma. blokada reformi. kako to ĉini Adolf Muschg. i što je svagda bilo izvan našeg ljudskog iskustva: Bog. i koliko jedan tok u tradiciji evropske kulture teţi miru. u Hegelovom ili Adornovom smislu? Prvo. Međutim. U prošlosti imamo Hitlera i Staljina. za neke je ovaj evropeizam. svođenja Evrope na misao o kapitalu/profitu ili o trţištu u najširem smislu. svagda sa izvjesnim teološko-duhovnim diferencijama. J. ipak. Vattimo. nadolazećom svjetskom silom Kineza. poslije svega što je traţeno stoljećima u projektima "novog". Uvodi "vjeru u neodrţivost apsolutnih normi". visoka stopa nezaposlenosti. VI. Štovanje subjekta. Treba imati na umu. mitova i sastavljanja svijeta putem laţi i medijske prezentacije. slobode. Staljinov komunizam. G. Nacija. integracija migranata. Napredak ili Besklasno društvo (komunizam). ¸ Moramo se udomiti u znanju i kategorijama filozofije i duhovnih znanosti. u luku spasa? Ono što su nam prije nekoliko godina ponudili J. nacisocijalizam. nacionalizam koji se zrcali u tragediji Bosne i Hercegovine. Da li je moglo biti i drugaĉije? Ne samo iskustva brutalnosti i katastrofa. prije svega. J. Nije li napokon evropsko moguće izreći jezikom dijalektike. sumnju u vlastitu izvjesnost i apsolutnost. brutalnost nacionalizma. "Rascijepljena Evropa" uvodi novu formu dijalektike. uvidjeti da se Evropa ne moţe definirati kao kontinent: prostorno ili duhovno. suprotnošću prema ovoj supersili.ekonomije". Habermas. dubljih ushita genocida. otkriti u najvišim evropskim dostignućima i ono tamno što je teško prozirno: proganjanja. ne najbezoĉnijeg optimizma koji vlada kod nas. formira svojevrsnu skepsu prema sebi i prema evropskoj povijesti. Tu prepoznajem filozofske uvide Vladimira Premeca. Pravednost je u spoznaji da nam je neophodno oblikovati ili stilizirati pojam o nama samima kao subjektima koji su mogući bez onih "metasocijalnih posredovanja". prepreke u kooperaciji i integraciji evropskih drţava. to su: demografski razvitak. "intelektualni i politiĉki partner saveza u njihovim unutarpolitiĉkim 12 .24 No. Adolf Muschg. što je to evropsko? Nebesa! Neće biti da smo zalutali u jasan i ozbiljan odgovor. je li to samo apel. Evropska kultura mira i slobode Ovdje kazujem o tom teoretskom u Evropi. u kritici jednodimenzionalnog globaliziranja. dijaloga. Derrida.

Valja tu posebno pomenuti dvije knjige. da iznađe "drugi naĉin intelektualnog bavljenja politiĉkom zbiljom". nego su "znatiţeljni."25 Judt promišlja povijest Evrope od 1945. Michael Ignatieff. budni. Politiĉki intelektualci se sve više koncentriraju na pitanja politike. Ali to nas vodi do nadmoćnog modela civilizacije. uvodi pojam jednakosti. ali i kao veliki utemeljitelj mira u Evropi. napose kod Heraklita. historiĉar. izbjegavamo ono što je vodilo katastrofama. razumijevanja i tolerancije.riješeno je pristupanjem nadmoćnog Trećeg. Francis Fukuyama. u svojoj novoj knjizi Postwar zakljuĉuje: "Neki su prije šestdeset godina predvidjeli da bi 21. Habermas). napose. kaţe se. da se ne određuje samo suprotnošću naspram Amerike (J. svagda sve bliţe zbivanjima i tokovima vremena." Politika Evrope (i -izma koji joj sada pripada) se orijentira prema onom civilnom. o filozofiji i knjiţevnosti. One proširuju i još više osvjetljavaju tokove u povijesti filozofije. a više kao slijed ameriĉke nadmoći. Znaĉaj ovih istraţivanja je i u tome što mi svagda oskudijevamo u mjerodavnoj literaturi o antici. Politiĉka filozofija Evrope je put da samu sebe definira. i ovdje je Vladinir 13 . ekonomskom." Dospijevanje do kraja evropskih konflikata manje je rezultat jednog "uĉenja" iz povijesti katastrofa.sporenjima" (Ulrich Speck). Augustina i Tome Akvinskog. na određenju vlastitih vrijednosti i interesa. svećenici politiĉke religije. koji ima dramatsku strukturu kao ono bitno za Evropu. nastojimo izraziti svoje biće u novoj evropskoj perspektivi. svjetski i obuhvatno obrazovani posmatraĉi događanja vremena. oni nisu. od Aristotela i Platona do sv. Ona se suoĉava sa novim izazovima globaliziranja."Zapadno/evropsko civiliziranje se moţe spoznati kao uvjetovano transatlantskom poviješću odnosa. Ona oblikuje jasan koordinatni sistem da bi prevladala nepreglednost. U jednoj je rijeĉ o Petrićevoj kritici Aristotela. Amerika je bila prisutna u dvostrukom smislu: kao ona koja pomiruje razlike. koja je potisnula poredak. U tom okviru su: Thomas Friedman. Timothy Garton Ash. I mi se uĉimo na drami. U to su upliće ideja o "postmodernom evropskom raju socijalnog dobra i mira". I u tom razdoblju je došlo do utihnuća "atavistiĉkih diferencija" između Savezne Republike Njemaĉke i Francuske. ĉiji nazori poĉivaju na sposobnosti da se sredstvima politiĉke teorije do pojma dovede politiĉko događanje. Drugo."26 Vrijednost ovih studija o tjeskobi tolerancije je višestruka: prvo one znaĉe nastavak autorovih znaĉajnih istraţivanja u podruĉju povijesti filozofije. u kulturnoj povijesti Evrope. To nas ne vraća u centristiĉke ideologije. povijesne napetosti. godine kao povijest nacionalnih drţava. kao paradigme novog svjetskog poretka. stoljeće moglo stvarno pripadati Evropi. Tony Judt. odnosno do modeme. a u drugoj je rijeĉ o pojmu logosa u starogrĉkom mišljenju. na dijalektiku slobode i jednakosti. staro evropsko pitanje ravnoteţa ili hegemonija? .

o filozofiji zajedniĉkog ţivota i susjednog ophođenja. vrijeme u kojem ţivimo. duhovnih senzibiliteta koji nas podsjećaju na to da nismo sposobni razumjeti sebe ako ne razumijemo druge. religiji.u jednom smjeru razvitka od univerzalnog znaĉaja i vrijednosti?" Max Weber. Ona je karakteristika ove knjige koja ĉuva filologiju povjerenja u humanitet. Ali. B "Koji splet okolnosti je vodio tome da upravo na tlu Okcidenta i samo ovdje. o pojmu istine. "koju je s odobravanjem unio u svoje biljeţnice Lichtenberg". Duh se ne ugiba pred utvarama ideologije i fantazmagoriĉnom stvarnošću. Nijemi svjedoci svetih predanja Mogućnost i smisao 14 ."Ĉovjek se mora cio smjestiti u svoje iskaze". o Bosni: o odgovornost za jedinstvo u razlikama. ĉuvena Addisonova reĉenica. istodobno filozofskim znanjem i kritiĉkom sviješću o suvremenosti koja skriva svoje teške probleme. TOLERANCIJA i SUVREMENOST znaĉi višestruko: višesmisleno zraĉenje u polju suvremenih kulturalnih ili duhovnih znanosti. veoma širok krug tema o kojima Vladimir Premec raspravalja: o vrijednostima u kulturi. Knjiga sadrţi slijedeća poglavlja: A/ Tjeskoba tolerancije. nasuprot slijepom povjerenju i pogubnom nepovjerenju u Drugo. Tu je i vrijedan prikaz rukopisa filozofske i srodne zaostavštine franjevaĉkog samostana u Fojnici. The whole man must move at once. o putevima etike. Zašto Evropa? Otvaranje prema svijetu / Uspon i pad Pojava nove knjige Tjeskoba tolerancije.Premec iskazao svoj interes. nastupe kulturne pojave koje su pak kako mi sebi to rado predstavljamo . Nadahnut dvostrukim ţivotom. i visoki domašaj filozofsko/povijesnih istraţivanja. a Peter Sloterdijk dopunio: da je i Friedrich Nietzsche taj iskaz mogao izabrati za svoju devizu. predanost antici. Vladimir Premec se upušta u kritiku borniranog uma posredstvom svakovrsne ortodoksije. napose o toleranciji i respektiranju drugog. pedagogiji: o putovima znanja i mudrosti. motivaciju. Gesammelten Aufsätzen zur Religionssoziologie 27 I.

ovdje je saĉuvana filologija uma. Dobro . B2/ Protestantizam: reformacija. pisac uzajamno posredovanih sfera ljudskog uma. Nezaštićena svetost svetog. Iza ove volje skriva se uvid u povijest. orijentirajućeg ophođenja sa zajedniĉkim svijetom. koja poĉiva u duhu tolerancije i interkulturalnosti. koja će biti presudna za sve autoritarne sustave i forme totalitarizma. On se kritiĉki upustio u kompleksna ponašanja koja karakteriziraju povijest ideja ali i okolnosti nasilja i rata. Slovo o altruizmu. Slovo o toleranciji. Odgojno obrazovne vrednote perspektive Bosne i Hercegovine. 15 . ljudskog pakla i okrutnog poretka. Kasime!. Sjećam se. Nadalje.zlo. Diarium pathologicum in memoria anno domini MCMXLVIII. drukĉijom vjerom ili kulturom. Jevrejska groblja. A1 / Sluĉaj Bosna. B1 / Religija i nasilje. C2/ An epistole on altruism. Vjeronauk pod krovom kuće boţje.retorikomI to: politikom. Kriza orijentiranja / Etika identiteta / Jezik. nego je također onaj forum u kojem moderni svijet moţe da ĉuva svoj humanitet odnosno da ga ponovo zadobije. religija / Filologija dostojanstva: smisao tolerancije i pervertiranje prava na moć Dakako kultura nije samo bitna supstancija svijeta i naše vlastite gzistencije. Drţava utemeljena na pravu. C/ Paradigma Bosne."ĉistommudronosnommoćibiti". imoralizam sile ili tolerancija. To je kulturna volja.mirenja. Jürgen Mittelstrass Pisac je dospio u svoje iskaze . ili o Pravednom. brige. "ĉistom mudronosnom moći biti". u doba u kojem su ljudi zatrovani ideologijom osvajanja i zla.misliocu duhovniku.crkava i vjerskih zajednica. bio je tragalaĉki duh sa onim ĉudes-nim smislom suvremene rezonancije za drevnu grĉku filozofiju. Bila su u povijesti i danas jesu ona velika pitanja o kojima je 1954. prijeporno razumijevanje duha Politeie. u moć dogmi i one ideologije. A speech on tolerance. No. A2/ Jedinstvo modernog svijeta. promjene svijeta u naš svijet. dijalektika slobode i jednakosti.slobodna volja . State Based on Law. filologija dostojanstva. Volja za moći. Ito:politikom. C1 / Posvećeno Kvirinu Vasilju . Le cas de la Bosnie II. "Filozofski kralj".cio. nacionalitet. retorikom onog htjeti ovladati. ona je najkreativnija forma orijentiranja. tradicijom. B/ Religija . Ujedno bi to bilo iskustvo koje je uvijek bilo iscrpljujuće tragiĉno: da se zagospodari onim drukĉijim. Ideologiji nema mjesta u školi. godine pisao Karl Jaspers. Odnos drţave .maĉ ili most.

Postoje ekstremni sluĉajevi fundamentalsitiĉkih izazova koji prakticiraju "apsolutiziranu polemologiju".znak je abdikacije uma. Da li postoji jedna. Ne/slobodne zemlje svijeta izbacuju iz 16 .Sadsedapokazatištoznaĉida"postajanjemuĉenikomjesteSad se da pokazati što znaĉi da "postajanje muĉenikom jeste istina". ili jednog filozofa koji je na prijelazu od srednjovjekovlja u novovjekovlje. a ne o ratu. Ono je najsudbonosnije pitanje svjetske civilizacije. uvidom u mogućnosti i povrijedljivosti tolerancije. nama je to znano. Postoji li više istina ili samo jedna? Ako postoji samo jedna. Potrebno je reći da se radi o terorizmu.ona koja u vlastitom samo/razumijevanju podnosi dramu individuacije. religija . u smislu Kantovog pojma prosvjetiteljstva. odvaţiti da se pouzda u vlastiti um. što to znaĉi? Ako je forma duha. koja nikada ne otvara vrata zlu kao takvom. kao što je rekao veliki filozof i kardinal Nikola Kuzanski u 15. njezinog širenja. islama. prema Jaspersu." Tako bi se moglo reći da i Vladimir Premec smije postaviti ova pitanja. Jer je odavno uoĉena pogubna "integracija drţave. onda je svaka istina izgubljena? Ili je istina u svim religijama sa mo u razliĉitim obredima? Da li je u temelju jedna jedinstvena religija skrivena u mno-gostrukosti. Kritika fundamentalizma vjerovatno je ono što je temeljno danas u Evropi i svijetu. međutim. da se odluĉuje na ovaj ili onaj naĉin. koje potom povjerava nekomu drugom. međutim. prava na istinu. u suvremenosti je uoĉio onaj teški "integrizam" (integrisme). ako je sposobna da prihvaća tuđu ili drukĉiju religiju. budizam . judaizma. kulturna forma svijeta. onda je to vlastita. hinduizma i budizma. On bi također mogao reći da kosmopolisu religija svijeta. postavlja pitanje: "Ĉinjenica da postoji više religija. Strah od slobode . za dijalektiku pravednosti i istine. do svakovrsnog autoritarizma. od Nikole kuzanskog. Ali je zabluda pomišljati da je kraj fundamentalizma ujedno kraj svih opasnosti za slobodu. U zbilji se. una religio in rituum varietate. bez zapadnog ili istoĉnog ressentimenta. volju za zgušnjavanjem u jedno i za potiskivanjem pluralizma: politiĉkog. ona će prihvatati svaku religiju koju susreće. bio taj hladan ili vruć (Ralf Dahrendorf). To je široko polje anomije i strahova koje dovodi do pervertiranja prava na slobodu. znak je da ĉovjek napušta svoje posljednje uvide. veliku razno/likost. Već puka mogućnost uspoređivanja/pomirenja religija stavlja u pitanje istinu vlastitog vjerovanja. stoljeću. jednakost. kulturalnog.29 Sposobnost za drugo. jaĉanja putem sile.kao što je. kulturu slobode. stvara pomutnju. Vladimir Premec je odavno prizvao duh Evrope. svjetska povijest. ona volja da se oblikuje zajednica koja ĉovjeku oduzima mogućnost slobode. pripada pitanje o toleranciji i ţivoj komunikaciji. To je. a druge su đavolska zavođenja? Ako postoji više istina. Rimljana. koje se osjeća zaprijeĉenim onim moćima koje onemogućavaju sposobnost individuacije. privrede i društva u jedan ideološki sistem" (Ralf Dahrendorf). kršćanstva. ili raznovrsne forme svjetske povijesti? Što znaĉi da jedna forma duha ili duhovnosti svagda znaĉi htjeti-samu-sebe u neobuzdanosti moći? Je li ĉovjek daleko od epistemiĉne otvorenosti? Vjerujem da Vladimir Premec ne iznevjerava svoj uvid koji seţe od filozofije starih Grka.28 Sada se da pokazati sve to: nakon onih znanih iskustava vjere. porvh svakog autizma. da otvori mogućnost nalaţenja individualnog identiteta ĉovjeka koji se moţe. Naravno. religijskog itd. drevnu grĉku filozofiju.

ideju o istini koja se ne moţe razumjeti monologiĉki. Sa velikom tjeskobom analiziramo danas teorije koje bi nam omogućile da opišemo i razumijemo na primjeren naĉin moderno društvo. religiji. tradicije i bistrinu uma koja im pomaţe da relativno mirno prihvate svoje.. Nije li napokon jasno da nismo zalutali u svijetu moderne: globaliziranje znaĉi "proţimanje sinhrono/stres-sistema u svjetskim razmjerima".to su negativne forme vjerovanja.. Odnos prema Drugotnosti drugoga nije "opsjednutost Drugim".. Valery. Porijeklo raznih likova fundamentalizma nalazi se u rastvaranju religija u pseudoreligije... Peter Sloterdijk je također izrekao ono što je presudno: "Opravdanje jednog pojedinaĉnog paranoiĉara sastoji se u tome da on katkad moţe da djeluje kao inkarnacija cijelog naroda. onog duha koji nije neprijatelj drugoj umjetnosti. u Sovjetskom Savezu ili Kini.. mišljenje univerzalnog.i za mnoge suvremene kritiĉare i sociologe . kultiviranja "polemogene energije".. okrenulo protiv kulture. i to. U reĉenom se pokazuje fenomenologija duha slobode i jednakosti. kao i za ono nadolazeće. Darehndorfa . Benjamin. zaplašene fantazije. za istinu. koji nastupaju kao Veliki Srbi."31 Ova paranoiĉnost "nacija" omogućena je i u izvjesnoj mjeri ojaĉana procesima globaliziranja.. Ona bi to bila 17 . otkrivamo jednu temeljnu ideju: o unutarnjoj rezonanciji koja oslobađa mogućnosti mišljenja (Bataille. Iskustvo ga je samo pretvorilo u veće zlo. koje neće ono heterogeno i kompleksno da reducira na opcije koje se polariziraju. ako se dobro ĉitaju. u elektronskom populizmu. "nacija" koje u oĉima otvorenosti prema svijetu zapadaju u etnogene delirijume"30 Sloterdijk pominje: "ove potpuno nove sumanute kolektive. ĉak i ratove. na primjer. halucinacije "koherencije" ili "jedinstva". u svim modernim agregatnim stanjima. Nikad ne stiţemo do vrha u sjećanju na fašizam i komunizam. nego prije svega u konsenzusu. u izvjesnom smislu. "stresno-mimetiĉke mehanizme". veliko u prošlosti. Jedva uspijevamo da saĉuvamo dinamiĉni koncept moći. komunikativnom umu. U studijama Vladimira Premeca. etnohalucinatorne mehanizme". U svakom je sluĉaju to duh rezonancije i za ono jedinstveno.. Jer one starije etnije su saĉuvale. Adorno. Za R. koje su u stanju pripremati jedna drugoj katastrofe i afere.sebe pojam dijalektike slobode i jednakosti. Canetti. paradoksalno. "monologijski suverenitet" (uzimam Sloterdijskov izraz). To je zacijelo velika tema vremena u kojem ţivimo. ili teški egomanijski trend. Foucault i drugi). diskretnu i indiskretnu paniku. ne u smislu smjeti se iscrpljivati. Veliki Makedonci. Pitanja normativnog orijentiranja: ekumenska situacija Danas traţimo u kulturi ono po ĉemu je ona obuhvatna svjetska kultura. Ono monologiĉno je porijeklo svih fanatizama. Pervertira se drama individuacije. Bez izvjesne mjere paranoiziranja teško se predsta vljaju i ispostavljaju nacije novovjekovnog tipa. prosvjetiteljstva. svuda se oblikuje individualistiĉki duh. filozofiji. III. "ontološki koncept kompleksnosti".

Levinas). reklo bi se. kao "vrijeme svijesti koja se ponovo moţe dovesti do sjećanja" (E. svijest svijesti. to da je "invencija najviši od razliĉitih oblika sreće što ih moţe podariti literatura". graniĉenja. iz potpuno drukĉije situacije. Da li je dovoljna hladna promišljenost? Moţemo li preuzeti mišljenje da roman nudi formu kako se jedno sklada s drugim u odĉaranom svijetu? To nije ideologija situacionizma. ako u odnosu prema Drugome. ali i do spoznaje onog što je sumanutost nacionalizma. pravo neke potĉinjene klase ili nacije. Tako pojam proze ili literature spaja stil i argument. IV. umjetnosti. Upravo tu je skrivena ona sretna mogućnost. drugo.samo pod prinudom identiteta u Adornovom smislu. Ophođenje prema drugotnosti Drugoga. Jedno od jasnih posvjedoĉenja je dospijevanje u razgovor. do pojma ranjivosti. jasna ili kriptografska obrazloţenja. aporetiĉnosti. razumijevanja. Smijemo se nadati da razumijemo da svagda govorimo. narcizma i svakovrsne egomanije. kultura sjećanja. koja danas flertuje sa "naivnim vremenom". jeziĉka forma onih koji nemaju istinu". I egzistencija ĉovjeka napušta samu sebe ako se predaje zlokobnosti narcizma. interreligijskog razgovora. Tu se odigrava dijalektika mogućeg i nemogućeg. danas pomodnim i ĉesto licemjernim.religije. koji seţe do teških zaplitanja. 18 .samo zato što smo pronašli dobre argumente. proces procesa. kako je to u svojoj genijalnoj fazi pokazao Lukacs. u otvorenosti prema svijetu. nego zato što nas to Drugo oslovljava.33 Bez istine nema slobode. Vladimir Premec je u tom smislu retoriĉki uvjerljiv. koja je znak promjena ţivotnog toka u toku pisanja. Otvaramo se prema Drugotnosti Drugoga . ne nadilazi samo sebe.34 Bez proze ili literature nema istine. tolerancija nije pojam koji bi ovdje bio uveden da bi izrazio samo dobru volju. to je duh koji ĉuva duh jednog drugog duha. zbiljnosti i utopije. nema jednakosti.32 Stara je ideja: da je "roman. Tada ĉovjek ne flertuje sa pojmom dijaloga. što nam omogućava da jesmo u svojem višedimenzionalnom identitetu. Povrh "metodološkog nacionalizma društvenih znanosti" Prema tome. omogućuje pojavu originalne ekspresivnosti. Morali bismo priznati dva priznanja jednovremeno: prvo. Pri tome ne postoji privilegirano pravo ni individuuma ni kolektiva. ĉuva formu etike. Ona je. što nas dotiĉe. do zona dodirivanja. jeziĉka kultura. . ĉitamo. itd. u okviru totalizirajućih perspektiva. koja "kazuje istinu o našem poloţaju u odsutnosti istine". seţemo dublje kada govorimo o otvorenosti prema drugotnosti Drugoga: do egzistencijalnosti iskustva. ili ono pravo koje proizilazi iz liberalistiĉke filozofije društva i povijesti koja fetišizira sebe samu. to je u ovim esejima kulturna forma svijeta. ĉemu je teţio Derrida. i da je tek tada taj odnos izvor inspiracije i kreativnosti. što je među nama. nema tolerancije: interkulturalnog. "Bez tolerancije ni jedna religija nema budućnost. Tako je pojam istine situiran u prozu. tradicije. Filozofija je preuzela trag ove svijesti još od Platona do Adorna i Heideggera.

kao lucidna budnost. stoljeću. Jedno je nemoguće poreći: da nam je potrebno mišljenje koje se. kao odvaţnost da se u najvišoj mogućoj mjeri izbjegne samo/zavaravanje? E. povrh svakog totalitarizma ili autoritarizma. Nema on ništa zajedniĉko sa taštim subjektivitetom.što je u ime nekog boga potrlo ili "opskrbilo uţasnim znaĉenjem". slobodna volja koja je volja koja samu sebe određuje. u skladu sa Kantom. to jest općenito". povrh ideologije koja je vladala u 20. voljom za moći. Princip tolerancije znaĉi jezik kulture. u kojoj je samoodređenje ona sloboda koja hoće slobodu drugih: religija. nasuprot preziru prema svakoj drugotnosti Drugoga. ne istrgne iz kulturnog sloja u njemu? Što ovdje znaĉi literatura kao osjetljivost. tolerancija nije "pitanje ispravne socijalne tehnologije". traţenje koje je nalaţenje. Ona ovisi u cjelini o sposobnosti ljudskog uma. prijemĉivost. der den freien Willen will").bori samosvjesno za vlastite vrijednosti. I time mišljenje ima snage i odvaţnosti da pobjegne u ono što je spasonosno. neće pozivati na tuđi um nego na vlastiti autoritet. formi ţivota.daleko od mahnitosti . kulture slobode. Princip tolerancije je puni izraz ideje slobode i jednakosti. U komunikaciji religija to je priznanje drugih religija. regionalnom. Danas je ona ugroţena nihilizmom. to znaĉi ne "podvodi pod neposrednost svoga iskustva" (Adorno). koji hoće samoodređenje ne samo za sebe nego kao takvo. izlazimo sa argumentom da je princip tolerancije moguć kao najintimije osjetilo svijeta i slobode. slobodu drugih da bi samo sebe odredila. povrh fanatiziranih religija koje i Evropa zna iz vlastite 19 . To se podudara sa Hegelovom idejom "da sloboda hoće slobodu"." Promišljeni pojam tolerancije nije zaljubljenost u blizinu. imperijalnom. jeziku brutalnosti i zlobne jednostavnosti. Uspjela komunikacija. Evropska filozofija je to davno iskazala: tolerancija je samo suvereni izraz samoodređenja. Mi. slobode koja hoće slobodu. dakle. U esejima Vladimira Premeca filozofski pojam tolerancije i dijaloga je apel za istinu. Cijela slika tolerancije je proces procesa. razdvojenost. Kako je moguće dospjeti do sjećanja? A da nas ne vrijeđa. Levinas zahtijeva uvođenje pojma osjetljivosti: "Osjetljivost je ranjivost. put povratka. Samo-svijest je put koji vodi natrag polazištu. UHegelajeto"slobodnavoljakojahoćeU Hegela je to "slobodna volja koja hoće slobodno htijenje" ("der freie Wille. telematikom i populizmom koji iz nje proizilazi. Istina je da nam je kultura sjećanja još nenastanjen prostor egzistencijalnosti. za odvaţnost slobode. opkoljena i pogođena od drugoga koji je nesvodiv na pojavljivanje drugoga. Kriza povijesti je danas kriza svjetske povijesti. kultura. od suvremenog društva da se . Misao se kod njega zaogrće u spoznaju "da je slobodan u uţem smislu tada onaj. On pravo cijele istine ne pervertira. potrebna nam je kulturna volja. "politiĉkog reliziranja kulturne volje ". On je sam već povijesno iskustvo koje zna što znaĉi odricanje od istine ili priklanjanje laţi. egocentrizmom.

koja je zadobila pozitivne posljedice. preobrazila u onu kulturno formu ţivota kojoj je imanentna kulturna volja. one egzistencijalne unutarnjosti koja je nesvodiva na nešto samo "postojeće". odgovornost pojedinih kršćana naspram crkvenih institucija. nego mora biti utemeljena u unutarnjim temeljima vjere. Danas smo . Izgubili smo jednu vrstu hermeneutiĉke osjetljivosti ili rezonancije. Evropa je u svojoj povijesti upoznala evropsku reformaciju 16. Novu ţestinu zadobija "fundamentalizam" u ranom 20.suoĉeni i sa konfliktima "koja su već dugo stvorila evropska društva". kada oni priznaju drugima pravo na slobodu. on također sudi o dijalogu religija u doba globaliziranja. U ovoj situaciji ne pomaţe pozivati se na "slobodu štampe". volja za istinom i slobodom. Friedrich Wilhelm Graf kao teolog. susreta. na primjer. stoljeću u Sjedinjenim Drţavama. Mi smo tamo našli samo veoma krhka rješenja." Veoma su razliĉita religijsko/kulturna stanja. budi ono što jesi". Religija je i forma prisustva ĉovjeka u povijesti. koje je "zahtijevalo punoljetstvo. a "cijepanje crkve" ojaĉalo je relativnu autonomiju politike".povijesti. Ona jeste posebnost u pl uralistiĉkoj kulturi. Strogo razlikovanje prava. senzibilnost i respekt. "Pitanje je kako se unutar uvjeta religijskog pluralizma sa apsolutnim zahtjevom za istinom ophode razliĉiti vjernici. odnos prema Transcendenciji. iz doba protestantskih rasprava. Sila i teror nisu jezik religije: strategija ovog teologa i eti ĉara jeste: "mora nam uspjeti da uvjerimo vjernike da oni mogu samo tada zahtijevati slobodu. stoljeća. kršćanstva i islama. protestantski. koja kazuje "budi jednak" i istodobno kazuje "budi razliĉit. kršćanstva ili islama. u kojemu se ljudi bore za pravo na slobodu religije i savjesti. jer smo zaboravili da jedan "genuino protestantski pojam. kritiĉkog. I sam pojam fundamentalizma u islamu i kršćanstvu uvijek je bio i motiv za "jedno ponovno zadobijanje sebe samog". artikulirati svoju vjeru.bilo je to "konfesionalno pluraliziranje kršćanstva". znak je stvaranja redukcionistiĉke slike religije. da kritikuju ovu vjeru. pojam fundamentalizma.kazuje Friedrich Wilhelm Graf . u fundamentalizmu. na "slobodu mnijenja". Moralni teolog Friedrich 20 . koja je medijski posredovana. morala i religije jest jedno rješenje. scenski realitet To nije dovoljno: da bi se otvorenost prema drugotnosti Drugoga. VI. istiĉe slijedeće: da se u dugoj povijesti sporenja nauĉilo da se prihvati umjetnost slobode u okvirima pravnog poretka. Teolog i etiĉar Friedrich Wilhelm Graf iz Münchena ukazuje na korespondenciju "religijskog pritiska globaliziranja" i "nesposobnosti Zapada da ga spozna". reciproĉnog uvaţavanja razlika religija i kultura. Zatišje dijaloga. Religija ne znaĉi ono što je postala u pervertiranju. prije svega. Zahtijevana tolerancija se ne moţe demonstrirati spolja. On potjeĉe. ona od drugih zahtijeva rezonanciju. Iskustva u svijetu u kojem živimo: religiozno ili nereligiozno. koristimo u analizi islamskih tokova".

Komunikacija religija i kultura poĉiva na drevnom pojmu priznavanja. To je "nesposobnost prije svega intelektualaca. kultura.ta postmetafiziĉka refleksija koja ne teţi poravnanju. Hegel osvijetlio. ili: Zapad i islam." Danas je već događajna mudrost . jesu ljudska prava35 To su zacijelo univerzalna ljudska prava kao što su: politiĉke temeljne slobode.ako to nije onda je ĉista utopija . To ne znaĉi ništa drugo do da nakon ratova i moralnog licemjerja uvedemo p ojam umnih religija. Ono što jedan protestantski teolog i etiĉar zagovara jeste prvi korak dijaloga religija. u skrajnjim deformitetima. a ne u perverziji moći. tromosti. U sposobnosti raspoznavanja. slobode mnijenja. nepovjerenje. protiv svake osebujnosti religije i kulture. govora i religija. u sili. ĉuđenja. Ĉak i formulacije "Zapad". na kulturalnu formu egzistiranja. U drugom se prepoznaje otpor. na primjer. one su sabrane u svom izvorištu. reklo bi se. smisaona udaljenost. intelektualnih elita uopće da priznaju zašto je ljudima tako bezuvjetno bitna religiozna vjera". na dostojanstvo ili nepovredivost osobe. koji malo dopušta senzibiliteta za to da se spozna da smo mi sami iskusili u stoljeću ideologija kako se brzo moţe preokrenuti jedan ĉisto racionalni poredak. Strpljiva analiza pokazala bi nam pak da u "suvremenim raspravama moramo razmišljati također o granicama uma.Evropa: ma kolika bila razlika ili ponor koji dijeli svjetske religije. u multikulturalnoj hermeneutici. bistrine. unatoĉ nepodnošljivosti suvremenog stanja u svijetu. To je vrsta kulture sjećanja koja nam postaje priĉuvište i prebivalište ljudskog. jednakosti i komunikativnog 21 . naspram manjina u svijetu i u povijesti. pojam dijaloga koji obogaćuje svaku formu kulture i religije.Wilhelm Graf opaţa jednu paradoksnu istovremenost tendencija sekulariziranja i revitaliziranja religija. na Zapadu i Istoku. Konflikti istina odvajkada nalaze rješenje u komunikativnosti ţivota duha i formi. odnos prema Transcendenciji. Moguće je uspoređivati samo Sjedinjene Ameriĉke Drţave i Evropu. To znaĉi "gledati odozgo"! "Kod mnogih evropskih intelektualaca opaţamo jedan osebujni trijumfalistiĉki ton. hermeneutiĉki kritiĉkog i otvorenog. dramaturgije povijesti. konflikta istina u svjetskim religijama i kulturama. Izgleda nam nepojmljivo da to znaĉi jednu jaku. kako ga je. priznavanja kao politiĉkog pojma. ali strpljivog. koji nikoga ne ostavlja nepromijenjenim. ono što izaziva također rigidnost. Politiĉki izraz tog "intenziviranja svjetskosti"."Mi i strani drugi. jednog "agresivnog sekularizma". U Evropi je to dijalektika slobode. Pritomejeznaĉajanpojam"fanatikaPri tome je znaĉajan pojam "fanatika sekulariteta". Mi trebamo sjećanje unutar naših religija i kultura -sjećanje na središnja dostignuća "reformatorskog diskursa religija: Non vi sed verbo (ne putem sile nego putem rijeĉi)". pravo na ţivot. o samo/ugroţavanju uma. to izricanje osjetljivosti naspram razlika. rigidnu liniju razlikovanja "unutarnje/vanjskog". Dijalog je iskustvo ţivota interkulturalne hermeneutike. Dospijevamo do. "zapadnjaci" ne odgovaraju sasvim. mi i zao svijet".

njezina osebujnost. emocionalne inteligencije. prije svega. Seţe do osude naroda na smrt. a time je i "sposobnost za integracij u". tu nema ideologije.egzistiranja. u pogubne simplifikacije intelektualnog diskursa. judaizmu. To objašnjava zašto se i Vladimir Premec sa osobitim filozofskim kompetencijama poziva na velika otkrića kulture Evrope. Ona se nikada ne zadovoljava sa postojećim iskazima vlastite biti. Stoga se na prvi pogled moţe ĉiniti da tome protivrjeĉi pojaĉana briga za religijski kapital simbola na Zapadu i Istoku. U središtima moći ona se izraţava kao ukidanje demokracije. kazuje da svi ti odgovori. Jednostavnije: izrazi respekta samo zajedno egzistiraju. sposobnost za prozu istine: da je susret s drugotnošću Drugoga svagda nezaobilazni uvjet identiteta. "Ko samog sebe štuje. koji je i socijalna drama. u otvorenosti u kojoj se moţe skliznuti. koja je svagda povrh teških i kobnih apstrakcija u kojima se izraţava. Sve to sklada da bi se osvijetlila kultura uma. Stoga moramo uvesti razlikovanja u pojmu tolerancije. Biti samo u sebi znaĉi odricanje od reciproĉnog respektiranja. kao što se danas događa. godini predavao na univerzitetu u Münchenu. vidi u Drugotnosti Drugog svoje vlastito lice. kao apsolutno barbarstvo nacional/socijalizma ili staljinizma ili maoizma. ona koja je ljubav prema slobodi i sloboda ljubavi. Inaĉe bi upravo nju sabotirala. svakovrsnoj egomaniji. ateistiĉki i 22 . Ispravno je govoriti o kulturnoj formi: ona je forma samo/poštovanja u svemu (Jörg Lau). rigidnosti ideje.) jednog svijeta u (drugom) svijetu. Ţelio bih ovdje reći da filozofski pisac ispu -njava oĉekivanja: dovoljno je da podsjetim da je to on prema svijetu otvorena dramaturgija uma ili duha. što nije isto. u odustnosti metafiziĉke zaš -tite. ona je destruktivna. To je unutarnja nadarenost duha i uma. reciproĉni respekt. istina u ljubavi i ljubav u istini. Sam Vladimir Premec izravno ukazuje na to: na to da je potreban respect u ţivotu tolerancije. jedan omogućuje drugog i obrnuto. Ali. Mora se moći tako ĉuvati ljudsko dostojanstvo. prije svega grĉkog mišljenja pa onda velikana srednjovjekovlja. na hladni mir u liberalnoj drţavi i sekularnom društvu. islamu. nasuprot mono/histeriji. legein ."36 U kršćanstvu. proces globaliziranja. Glad reducirajućeg je svagda slijepa za diferencije. Blizina ĉuva diferenciju i tako ĉuva samu sebe u osjetljivosti za Drugotnost Drugoga. Prizivam kodiranja iz prošlosti: ono što je omogućavalo zajedniĉki ţivot ljudi a da ništa osebujno nije izgubljeno. koji je sve do emeritiranja u 1992. Tada je ĉovjek prepušten in-diferenciji ili sukobu. zarad uspostavljanja religijske komunikacije i izricanja istine o Jednom. u jednom eseju Der Gottesbeweis37. dijaloga. Rijeĉ o tome da se ĉuva vrijednost vlastite kulture i religije. kakav je odnos prema ateistima ili agnostiĉarima? I katoliĉki filozof Robert Spaemann. oslobođenog ideologije i ressentimenta. S tim je svagda povezana sloboda. od one sabranosti (logos. na primjer. o drugotnosti Drugog. jer ne postoje u izdvojenoj egzistenciji.

kulturalnog. Već se zagledamo u bezdan zla. hedonizmu. afektivno opterećenje. u isticanju moći ĉovjeka.39 Da li posotiji uzajamno respektiranje između areligioznih i religioznih ljudi?Ako neki nisu za neke ubogi ljudi! Valja sebi predoĉiti i oskudnost tolerancije ne samo između pripadnika razliĉitih svjetskih religija. ortodoksno-religijskih uvjerenja ". u duhu tupog individualizma. poticajnosti ili u teškoj sjeti. znano je. u ĉijem su djelovanju drukĉiji motivi. Boga. koje zasluţuju sada ljudska uvjerenja. zasluţuju respektiranje. ne iskljuĉuje onu znanu nam ĉeţnju prema Bogu.40 Danas se to oĉituje u tome da naklonost svijetu moderne potire svaku alternativu. Ali. "ma koliko bili pogrešni. Ako ţelimo punu slobodu onda ćemo u svakom smislu respektirati onog ko drukĉije misli. raj je u tehnološkom perfekcionizmu. nego i između religioznih i nereligioznih ljudi. o demokraciji koja prodire u njegov obzor. ne respektiraju se teološkoduhovne diferencije.vlastitu tradiciju. od drevnih Grka do modernog doba . islamskog fundamentalizma. u pravednom davanju prednosti imoralnom. politiĉkog. paradoksalno. ne zato što su istinita nego zato što se ljudi s njima identificiraju".agnostiĉki nazori. Pod tim znamenima je moć ĉinjenja. godine u jednom eseju Jack Straw govori o opasnosti fundamentalizma. revolucija. on je neotklonjiv: prije svega. potiskuje ga. O samokritiĉkoj budunosti. mi smo upoznali i denuncijaciju koja je pogubna jer je svagda razaranje konteksta. u stilu i druge snage. u ljubavi prema laţnom. VII. to što je predstavljao antiĉki dijalog. raj je u sili. isprobavanje Novoga. transcendira. To je ugoda u ozbiljnosti. u kojoj se ĉovjek kreće povrh sebe. koja se uspinje u zaboravu Transcendencije u svijetu. -produbljuje u vedrini.38 Bez tolerancije "ni jedna religija nema budućnost". 23 . što je presudna taĉka kod Vladimira Premeca. izopaĉenosti ĉovjeka. razvio jednu ideju o zlu. i ako je to mišljenje ono koje ţivi i u skepsi. povrh svake idolatrijske moći. i u spoznaji koja kazuje da metafizika "nije dovoljno visoko" (nicht hoch genug) mislila ĉovjeka (Martin Heidegger). povijesnog. to što nam je egzistencijalno potrebno i što zahtijeva moderni svijet. tada urednikom ĉasopisa Spiegel: "Samo nas neki bog još moţe spasiti". spoznajno/teorijskog. Pokazalo se da u tradicijama susrećemo teocentriĉno mišljenje ili theonomno mišljenje. Susret sa onim koji drukĉije misli (Andersdenkende). uvijek je socijalna drama. U Concise Oxford Dictionary nalazi definiciju: "on je strogo slijeđenje tradicionalnih. Sveti Augustin je. Neki blijedi trag toga nalazimo kod Martina Heideggera u razgovoru sa Rudolfom Augsteinom. konzumizmu. Na tragu takvih uvida i slutnji mi spoznajemo da je naše mišljenje utemeljeno u evropskoj kulturi i filozofiji. ono. . Sad postaje jasno pitanje: "Što se događa sa teţnjom koja ĉini da nas laţu i da laţemo! " U januaru 2003. put do toga je neuspio.

."41 U Tjeskobi tolerancije Vladimir Premec ponovo razmišlja o historijskom kontekstu. jeste danas "izraz samouvaţavanja nekog sekularnog društva. kultura. i kada je on nekoga ko pati od iste bolesti nastojao uvjeriti u ovu terapiju. religija. nego Bitak kao dimenzija ekstatiĉne (ljudske) ek-sistencije". uvjerenja. Pristup principu tolerancije i filozofiji dijaloga proširen je i pr odubljen: od Platona. kulturalnom. koji se nadaje iz njegovog zahtjeva za istinom. skepticizma i tolerancije.od praćke do atomske bombe.Simbioza političkog uma i tehnike Na djelu je ĉudesna simbioza politiĉkog uma i tehnike. Krivotvoriti ono što je umno i blistavo. kod martina Heideggera "ĉovjek nije ono bitno. Kod Petera Sloterdijka: "Novo je utemeljeno u dva vremenska tipa: akutno u zaoštravanju genetic ingeneering problema i hroniĉno u zaoštravanju humanizma kao fundamentalizma zapadne kulture. Uvijek se radi o mogućnosti razlikovanja između dobra i zla (ili manjeg zla).tradicija. straha i istrebljenja. katoliĉki filozof. pokušava da pokaţe obuhvatniji pojam tolerancije. On se otkriva u doba jasne abdikacije uma. Autistički delirijum ili prascene formi života Zar i sam Vladimir Premec ne uvodi pojam tolerancije koja je i blizina i daljina istodobno. jest na prvom mjestu univerzalizam. koje svako uvjerenje objašnjava kao idiosinkraziju spram privatne stvari. Vidjeti vezu između uvjerenja o istini i netolerancije. VIII. paranoiĉno traganje za identitetom. je li on zato potencijalni nasilnik". Toleriranje mišljenja. i Martin Heidegger i Peter Sloterdijk. on ne zahtijeva samo uzajamnu formu uvaţavanja. ili krivotvoriti zlo i 24 . Kod Adorna postoji napredak . podlijeţe na pravi naĉin i u pravo vrijeme: sumnji. Pisac ima u vidu i kulturnu historiju. koja je avantura razumijevanja i strepnje. Vlada bit tehnike koja nije ništa tehniĉko/instrumentalno ili upotrebljivo. Ono Drugo u nama . koja je struktura egzistencije.porađa samo filologiju mrţnje. i samo je kao takvu podnosi". ćudorednost . prodor svjetla i sama nepojmljiva tajna? Svaka forma dijaloga je ono najviše od razliĉitih mogućnosti komunikacije posredstvom uma. sve intencionalnosti."Ono što Schnädelbachu predstavlja neprijatnost u kršćanstvu. jest jedan kliše koji je koliko raširen toliko neutemeljen. religijskom smislu. u kojoj nije moguće ni imenovanje onoga što se događa. Kada neko vjeruje da je pronašao terapiju za patnju. Toleriranje onog ko drukĉije misli nije izraz relativizma koji ponekad ljudima daje onu mjeseĉarsku sigurnost. razliĉitim motivima. U njoj se da naslutiti nepregledna raznovrsnost drugoga: u historijskom. ali isto ne jednako: u apsolutizmu suda o istini. TakomogupisatiiTako mogu pisati i Theodor Adorno. ali ne napredak od divljaštva do ljudskosti.. I kazivanje teoloških mislilaca. Ali umjesno se zapitati da li i tolerancija u određenom kontekstu. Robert Spaemann. Augustina do suvremenih mislilaca.

priĉuvište ljepote. anonimna religija. tehniĉkog napretka. koji znaĉi pravdanje zla i grozota. politiziranja religije.i ono najljudskije. ĉak do tehnologije koja ne dopušta right of privacy. ĉemu se ĉovjek treba povinovati. između naroda prvog i naroda drugog ili trećeg reda.nije sposobna za iskustvo. To 25 . prosvjetiteljski projekt slobode ĉovjeka. da se povinuju "realizmu". tehnologija Interneta. za "demone civilizacije". To je onaj koji je sposoban za iskustvo. Rijeĉ je o katastrofama civilizacije. globalnog ili slobodnog trţišta. jedinstvenosti istine i forme. da uvode "hermeneutiku strepnje". Ĉesto je u tom smislu izricana "hermeneutika strepnje" (Hans Jonas)42 u odnosu na prinudu novoga. koji uvećava jaz između bogatih i siromašnih. U suvremenoj liberalnoj drţavi. lokalnog ili globalnog. Nikakvo ĉudo. U doba krize svijeta. u kojoj se teţi napretku. otkriva nam. da bude vedar ili tuţan. koje moţda u cijelosti zamraĉuju um ili ga smiruju do smrti. otkrivanje unutarnje motivacije traganja za dijalogom. odgovornosti. ukazuje na to da Evropa . s neograniĉenom primjenom. Ona i u najnovije vrijeme pokazala to da uvijek stvara nove pretpostavke katastrofe. Karakteristiĉno je za ona tri momenta moderne. postoji etika koja jedina moţe otkloniti katastrofu. ta tehnika. Katastrofa nije nešto što se samo oĉekuje. ova knjiga Vladimira Premeca pokušava da prokrĉi put onom najvišem u ljudskom interkulturalnom umu i komuniciranju: svjetlosti tolerancije i dijaloga. koja ĉini suvišnom praktiĉnu etiku. Pametno se odnosimo ponajprije kada pretpostavimo neminovnost katastrofe i ne priznajemo riziku da nije riziĉan. anonimna odgovornost. najprisnije. u kojoj kultura prestaje biti to što jest u romantiĉnom primitivizmu nacionalista (designer tribalism)45. Katastrofe se onda ĉine nadolazećim. što filozof Hans Jonas nije mogao naći slušatelje/publiku koja bi bila ujedno i sposobna i kompetentna ne samo u New Yorku nego i u Berlinu.ĉesto u "Boţije ime". lucidne budnosti i odvaţnosti. postaje privatna stvar. prikrivati je."43 Poniranje u kompleksnost suvremenosti."Kada smo uvidjeli da je katastrofa data kao nešto samo po sebi razumljivo. dakle. u gradu u kojem je osnovan institut koji nosi njegovo ime. pak. . moramo egzaktno izmjeriti njezin predio. U jednom prosvijećenom fatalizmu."44 Već smo rekli. na primjer. koji teţi nemilosrdnom uvidu i protudjelovanju. da razabiru svijet u okvirima ekonomske logike. . ne samo tehniĉkom. koji je sposoban za umjetnost budućnosti.i ne samo ona . "Ono katastrofiĉno se ne moţe pojmiti polazeći od mirnog normaliteta u koji zlo dospijeva sasvim nenadano.grozotu. i izbjeći eshatološka oĉekivanja i strahovanja. također ljubav i prijateljstvo. za novi jezik. masovnih napada na otvoreno društvo. kapitala. a katastrofizam uzima kao pouzdani znak fatalistiĉkog ophođenja sa tehniĉkim napretkom". "Zasluga" je intelektualaca da ĉine ono što zahtijeva zlo vrijeme: da razabiru svijet samo u okviru instrumentalnog i tehniĉkog uma. autizma. koji znaĉi demisioniranje subjekta.

ali ĉije nam olupine.ne da prikriti ni u neprestanom govoru o smrti Boga. predstavlja "nemoguću diferenciju spram ljudskog koja se ĉak .to se moglo vidjeti u toku ovog razmatranja .. koje prethode samoj katastrofi -. tu je i simetrija nalik na red. prisvajanja i kolonijalistiĉkoh nametanja" (J. sasvim jasno spoznaja da se princip tolerancije ne smije krivotvoriti. ideologije. u najtragiĉnije doba u kojemu se strah podigao sa tla. za koji postoje privilegije ili privilegirani put do istine. Stoga bi se. opravdava odbacivanje solipsizma. Sumnje koje su izazvane od uvida u povijest i suvremenost. sugerira. kraju ĉovjeka i raspadu svijeta (ĉije opasnosti niko ne moţe umanjiti). Okolnost da je nestala skladna arhitektonika. ţivi u uspomenama vlastitog kraja u blizini Drave. Iz toga je proizišla dekonstrukcija logo-europo-centrizma. već stiţu u znakovima jednog rasutog jezika koji su već izgubili znaĉenje" (E. koji je pozivanje na odvaţnost slobode. misli univerzalnosti. moglo zapitati da li je išta na ovom svijetu toliko uvjetovano ĉovjekovim djelovanjem i mišljenjem kao što je to tolerancija. koja je i Impossible mission. koja je bila socijalni nomos u Bosni i Hercegovini. egomanije nacije. koja ima mnogo verzija i u svijetu. IX. jer nadilazi "fantazme vlasništva/pripadnosti. pritiskuju ljudski identitet do te mjere da se pitamo da li su uopće mogući svjetli predjeli duha i humaniteta.. nije dovela do fatalizma zla i katastrofizma. duhovnih i kulturalnih znanosti. Ovim umjetnosti bliskim jezikom Derrida iskazuje spis kao postupak koji je uvjetovan ljubavlju. Trezvena deskripcija filozofije. specifiĉnoj kulturnoj volji kao formi ţivota u Evropi i Bosni i 26 . Taj jezik je "izloţenost prema Drugome" (E.novi jezik dijaloga. na pravo individualnog povrh znane nam ljubavi prema dualistiĉkim odnosima. Levinas). Vladimir Premec raspravlja o tajni tolerancije. stoga. Tamo gdje prestaje djelotvornost slobode i jednakosti.sa prosvjetiteljskim projektom.. posvećuje se borbi. Nije tradicionalni subjekt izricanja. u stilu . predlaţe. kulture. u kojemu je Vladimir Premec oćutio što znaĉi vidljivi i nevidljivi put k drugotnosti Drugog. kapitala.na putu k istini. sudjelovanje u Drugome. metafizika duha ili duše. On je sam u svojoj povijesnosti. Derrida). dakle. religije. Novi jezik dijaloga / Volja za moć: htjeti sam sebe Taj jezik nije ništa što nekome pripada. Azije do Amerike. Levinas)46 Ne nameće li se. Naprotiv. što znaĉi silazak utopije u stvarni svijet. tamo prestaje argumentativni um: od Evrope.je ishodište moderne . samo/izraţavanje Drugoga. Ispostavlja se . rekonstruira i vlastiti svijet.i upravo . uz nauk njegove povijesti. On nije Nešto/biće koje bi pripadalo nekome ili neĉemu. Taj jezik ne traga za podudarnostima. on nije izraz rezignacije ili indiferencije.

totalnog iskorištavanja Zemlje. etika i kritiĉka psihologija znaju da je sloboda starija od tolerancije i dijaloga. unutarnje borbe između ĉovjeka i ţivotinje. prije svega u prosvjetiteljstvu. Agamben ukazuje na mislioce kao što su Heidegger. ratova sa genocidom. sloboda koja hoće slobodu. stoljeću.Hercegovini. samo kao kulturalno biće moţe se ĉovjek potvrditi i kao prirodno biće.u doba "neoliberalnog globalizma" kao ideologije. Tako je bilo u fašizmu i komunizmu. "razumije se. princip tolerancije. Štoviše. koji se drţi za tako dobrog i ĉvrstog da se on rado vidio kao ono što se podraţava. gdje osim mislilaca mogu izdrţati jedino orlovi" (P. Sloterdijk) 27 . uvjeren u ponovno rođenje"48 Optimistiĉka oĉekivanja od modernog globalizma ukazuju na bezdan straha i uţasa. Derrida. optimizma eksplozivnih moći. u kojoj "animalno u ĉovjeku nije već svagda proţeto humanim". Što tu znaĉi ljubav. umjetnost. Ĉovjek jest kulturalno biće. "Jer u kulturi poĉiva prava priroda ĉovjeka i njegovog svijeta. Sloboda nije moguća u otuđenju. Tu je nasilnost ona koja poluĉuje suprotno od onog što se ţeli. danas elektronskoj volji. Porijeklo koncentracionih logora. Drugim rijeĉima: licemjerni humanizam skriva da je ĉovjek izvor moći."Humanizam je fundamentalizam naše kulture. ekonomije. To što kruţi Zemljom . "kao religijsko-kulturno jedinstvo". između humanog i animalnog. medija. u imperijalnoj. Tamo gdje ĉovjek sebe istinski ne razumije puka je fikcija ideja jednakosti i slobode. kako je veliko moguće razumjeti samo velikim. Arendt. "ali. također kao suvremenost i budućnost jedne kulture uma" (Jürgen Mittelstrass). O stanju poslije Auschwitza. filozofija kao ljubav prema mudrosti?Vladimir Premec zna kako duh govori duhu. Schmitt. Sloterdijk). nalazi se u ovoj zoni.nije. višestrukih traumatiziranja . na doba humanizma u Evropi. G. politike. Mi dospijevamo na svjetsku scenu u kojoj je tolerancija mit. Moglo bi se reći: potrebno je misliti na moć ĉovjeka kao animal rationale. Već smo stekli pravo . reĉeno Hegelovim jezikom. pljaĉkanja Zemlje u korist ĉovjeka. ljubav. on jeste politiĉka religija globaliziranog okcidentalnog ĉovjeka. u naci/socijalizmu."47 Treba svakako ponešto znati o onome o ĉemu piše Giorgio Agamben u posljednje vrijeme. "između otkrivanja i skrivanja ljudske biti u njezinom unutarnjem jezgru". posebno u knjizi Homo sacer ili Otvoreno. Ironiĉno i ciniĉno: "Sramotno je podsjećati na znaĉenje individuuma" kao što je to ĉinila filozofija egzistencije i egzistencijalizam u 20.da mislimo da je ĉovjek polje dijalektiĉke napetosti. koji zna što je herojski pesimizam "koji se poput ţivog bića rađa i umire. pojavljuje se identitet onog što je lišeno subjekta i subjektivnosti. Benjamin. o razlikovanju između humanog i inhumanog." (P. igru? Ona poĉetna dubina metafizike Zapada i Istoka izgubila se u korist jednog aktualizma. To je od davnina ĉinilo ideju Evrope koja je postala zapadnom. unutar sebe samog.na osnovu povijesnog iskustva . Čovjek i životinja (2003). Foucault: kako onda definirati ĉovjeka. kako je ono uvijek u samotnim visinama. u globalizmu sa svakom informacijom raste osjećaj nemoći ĉovjeka. ratova. nije onaj um u svjetskoj povijesti.

Mi znamo kako nastaje "duh vremena". Ideja univerzalnosti. eleganciju i tuţnu jasnoću izricanja. . kulturnoj formi. I ona specifiĉna evropska ideja ne ukida diferenciju kao diferenciju. logici supsumcije. Ne nameće li se. Danas njemu pripada anonimnost i u odnosu na porijeklo. razdoblju u svjetskoj povijesti. ni filozofiju egzistencije. stoga. njemaĉkog idealizma. univerzalne vrijednosti nisu partikularne: to su znanost. um. Ideja univerzalnosti se doţivljava simplificirano. estetika. Upravo u liku ideje univerzalnosti. originalnost ekspresivnosti koja je kairos. to što ĉini Hegelova filozofija identiteta.49 Ova ideja univerzalnosti je postmetafiziĉka. ideje. racionalnost. I tako u odnosu općeg i pojedinaĉnog. kojoj pripada cijela evropska kultura. XI. ni kritiku prosvjetiteljstva kao novog mita (Adorno. ona znana nam predstava o neizvjesnosti koja također određuje identitet ĉovjeka. razdoblje. Ova ideja univerzalnosti sjedinjuje stil i argumentaciju.u Evropi i njezinoj filozofiji je još ţiva i unutar drugih pitanja . dubina grĉkog mišljenja. Kritika neoliberalnog globalizma U tom je pravcu usmjerena kritika liberalnog globalizma i telematskog. Opće je istina svega pojedinaĉnog. Ne znaĉe pripadnost određenoj konstelaciji. psihologizma. Suvremena filozofija nastoji da prokrĉi put do novog jezika koji ne trpi ideologiju situacionizma. kultura u "znanstvenim i umskim formama". Horkheimer). tolerancije. kao nekada kod nas. "koja dospijeva do izraza u ideji jednakosti i slobode. etika ljudskih prava.posvećuje borbu protiv svakovrsnog podređivanja.X. prinudi duha vremena. Paradoksalno. vrijednosti koje se događaju kao forma ţivota. samoodređenja i tolerancije".kod nas u Evropi kao specifiĉna kulturalna forma ţivota. prije svega Hegelove spekulativne dijalektike i apsolutnog idealizma aposluta. elektronskog populizma. Fetišizam identiteta /"Evropski koncepcija univerzalizma etno/centrizam"/ Druga ili nova "Kulturna volja Evrope sama se utoliko pokazuje kao univerzalna volja. mogućnosti jednoznaĉnog oblikovanja suda/prosudbe. U sudbinu evropske kulture je upisano da je pojedinaĉno posredovano i izvedeno jednostavno iz općenitog. ona je nova dijalektika ili principijelno distanciranje od misli o identitetu kojeg Evropa zadobija iz povijesti filozofije Zapada. A to znaĉi da je ona bolno odvajanje od idealistiĉke mitologije uma. U ţivotu se javlja osjećanje kontingencije. pojma ili apsoluta. rasi. tradiciju. ni kritiku ove filozofije. kulturu. određenom društvenom poretku ili određenim tradicijama Zapada i Istoka. Njezin 28 . narodu. Tako se dogodilo da se trivijalizira i pervertira umni svijet. Sumnje koje su izazvane tokom moderne totalitarnim sistemima i dalje nas pritiskuju ali ne potiru do kraja ni ideju prosvjetiteljstva. univerzalnost kao kontrapunkt ideologiji neoliberalnog globalizma.

nas vraća pojmu ţivota i moći. to znaĉi: on je ţivo. srce. sa sviješću svoje slobode. i zato je stara Evropa uvijek iznova mlada (i nova) Evropa". strast."Tako je ĉast ljudska upletena u ĉast boţanskoga.još uvijek estetika slobode. manje emfatiĉno. U kulturi sjećanja. klasiĉne grĉke kulture i umjetnosti. temperament. politiĉko umjetniĉko djelo. a "prava se znanost naprotiv nalazi na otvorenom polju svijesti" (Hegel). u proces moralnog odluĉivanja. koje ne sumnja u mogućnost razlikovanja istinitog i laţnog suda. Rezimirajmo: novi jezik je samo znak da skeptiĉni duh nije prestao biti kritiĉan ali i inovativan. formi ţivota. što je već po sebi univerzalno. pak. u politiĉkim mogućnostima.53 Ko gleda svijet umno i njega svijet gleda umno. koje se sastoji u toku kritiĉkog ispitivanja svih pretpostavki u stvarima orijentiranja i u pouzdanju u snagu argumenata. duhovno. postala oblikotvornom općom voljom društva. u znanosti." I to je pravi evropski elemenat u svjetskoj povijesti. Kod toga stvaranja kamen ne ostaje prosto kamen. nagnuće. No ona ne ţeli odagnati ili previdjeti vrijednosti stare Grĉke. Grĉki duh je . stvaralaĉki. Ljudi štuju ono što je po 29 . nego od njega se i protiv njegove prirode pravi izraţaj duhovnoga. u ekonomiji i etici. jest izraz uma ili. hermeneutiĉke rekonstrukcije. onoga što izvire iz samog sebe. moći mišljenja (na primjer. izraz racionalnosti. Ovdje se umjesno podsjetiti da je skepsa ona moć koja ne dopušta da se prosvjetiteljstvo pretvori u ideologiju. prije svega grĉkog mišljenja. na primjer. ono "kulturno strano/drukĉije preobrazilo se u znanost i um". na primjer.rekao bi Hegel .opći izraz. a forma mu se ne daje samo izvana. zna se. Stari Grci otkrili su ono bitno u Evropi: "znanstvene i umne forme" ljudskog egzistiranja. babiblonskih." I to je veliĉanstveno otkriće evropske kulture. u opijum. ne samo kod Hegela nego i kod Marxa. koji od kamena stvara umjetniĉko djelo. Kod drevnih Grka ĉovjek je vedar i slobodan u svojim djelima. onoga što pogađa kako ono pojedinaĉno tako i društvo. On je . Nietzschea i drugih."54 To bi moglo biti ono izgovoreno i neizgovoreno u djelu Tjeskoba tolerancije.da ne simplifliciramo . taj duh Grĉke je nešto specifiĉno: Evropsko. u kojem ono samo poima svoju prosvjetljujuću/prosvjetiteljsku bit. Skeptiĉni duh . pa se tako preoblikuje"."plastiĉni umjetnik.52 Znanje drugih kultura. u bitnosnom smislu. pojam kulture koji je dospio do kulturne volje. egipatskih.unutar zapadno/evropskog i amerikanskog diskursa . slobodne duhovnosti. i modernog društva u demokratskim formama.51 Povijesno/filozofski: put do humaniteta išao je preko kritike kategoriĉkih idealiziranja "lijepih ţivotnih formi" u prošlosti Evrope. u sluĉaju Michela Foucaulta). kulturne volje koja je izrazila snagu mišljenja i argumenta. volje."50 Time je već reĉeno da tako prizivamo spekulaciju koja je u Hegelovom ili Schellingovom smislu htjela dostići ono što nije mogla. koja je. Taj duh Evrope nije u znaku Sfinge u kojoj je ono prirodno još saĉuvalo svoju subjektivnost.

Zapada sa islamom kao takvim. prije svega. Da bi dakle otkrio "istinu" o The Clash ofCivilizations on pervertira pojam demokracije.55 U tom svjetskom duhu Evrope koji je našao svoju domovinu /Grĉka i Rim) tolerancija je pouzdani znak da postoji. g. pravne teorije. ali nije univerzalan. slobode i jednakosti. J. Tako ono boţansko dobija svoju ĉast putem ĉasti ljudskoga. politiĉke teorije. nacija." (Hegel). Mittelstrass). kao opijum. univerzalnog i posebnog.u suvremenom svijetu predvidio sukob civilizacija. Huntington. još od drevnih Grka. da je na istoj razini sa sobom. mora izići iz sebe. Takvo je civilno društvo Zapada. Dijalektiĉki pojmovi. i onih kulturalnih ili duhovnih. svoj proizvod i svoj bitak. u svemu vidi odnos prijatelj/neprijatelj. jedinstveno i neponovljivo. 2. reducirane psihologije."Kulturna forma Evrope samu sebe poima znanstveno".56 u Hegela: samo u vezi sa svjetskim duhom. On je jedinstven. U Martina Heideggera je to "ontološka ekscentrika ljudske situacije". On je uvjeren da su zahtjevi za univerzalnošću vrijednosti i ideja Zapada laţni. međutim. ili ovdje evropski specifiĉno. koja uzima pakao ispunjen bolom. prije no što se pojavila kao zahtjev. Divoljno je podsjetiti da se Huntingtonova teorija iskrivila u jedan opasni proizvoljni fundamentalni princip i u princip koji smjera ne ka kreativnom duhu nego ka sukobima kultura. . koja je vulgarna. not universal. Zapad jest unique. Još u kasnoj antici opće jedinstvo jeste ono koje u sebi obuhvaća ono osebujno. univerziteta. niskošću. kao tragajuće i traţeno. umjetnosti. jednog znaĉajnog manifesta Manifest protiv novog terorizma koji se upravo pojavio u Parizu.u poznatom djelu The Clash of Civilizations and The Remaking of World Order(1996. kao sloboda Drugih da sami sebe određuju u slobodnoj volji i umnom svijetu. Ali osnovni iskazi izbjegavaju istinu. mogućnosti vulgarnog razuma: to su bile instrukcije od 1993. Danas je to svjetska forma. Prizivamo dijagnozu u The End of History and The Last Man. Odavno je u novovjekovlju i moderni to na specifiĉan naĉin ušlo u "svijet": kao napredak znanosti. Ona je sumnjiva kada se uzdigne u teoriju suvremenosti sa konzekvencijama koje proizilaze iz nje. a ono ljudsko pomoću ĉasti boţanskog. o povijesti i suvremenosti. put opijenosti borbom jeste: oĉekivanje i predviđanje sukoba civilizacija sa Kinom kao i sa islamom. Ova teorija politologa na Harvardu izraţava. Ideja Evrope "nalazi sebe ukoliko pronalazi svoje kulturne ideje i vrijednosti". njih dvanaest. "opća slika ikada zapaţenog" (Adorno). historiografije. religije i politike. iz-stajanje u otvoreno. sa koncepcijom univerzalnosti. kapitalizma (Max Weber.) . Da bi mislilac otkrio istinu o svijetu. za Foreign Affairs.sebi i za sebe boţansko. to su primijetili i potpisnici. rebarbariziranjem.57ĉiji je autorFrancis 30 . Prije deset godina Samuel Huntington . jesu i "ono saĉuvano u pamćenju". 3. ali oni to ujedno štuju kao svoje djelo.on previđa borbu demokrata protiv teokrata (Welt v."to oznaĉava nešto posvuda zadrţano posebno" (Adorno). iz polja polemologije.).

koji svoju sadrţajnu dimenziju raskrivaju s onu stranu identiteta koji se kao homogeni upuštaju u bolove i sjećanja. Ko ne traţi istinu mora sam sebi biti ţrtva. Ono što on traţi. Povodi za radikalnu kritiku kulture. danas u okvirima industrije. svjetski rat civilizacija . njezinih veliĉanstvenih dostignuća.58 On je predvidio: "nakon vrhunca ideološke evolucije ĉovjeĉanstva i univerzaliziranja zapadne liberalne demokracije" mi dospijevamo do konaĉne taĉke ljudskog vladanja. g. Mi smo osuđeni da ţivimo između gubitka i nadomjestka. Ali se naše rasprave o toleranciji i dijalogu religija. Civilizatorska kriza islama sastoji se u tome da je tradicija gotovo izgubljena. u Hiroshimi i Nagasakiju. tradicija. I tamo gdje postoje zajedniĉnosti jezika. To svakako nije u pravom smislu uniformna javnost: na Zapadu ili u arapskom svijetu. za njega ne postoji razlog za dijalog i za demokraciju koja diskutira. multikulturalni. Meddeb je u krizi vlastitog identiteta vidio i vjernost istini."Zadaća je teologa da muslimanima povrate mnoštvo njihovih interpretacija. nije uvijek moguće postići politiĉko jedinstvo. još od planetarnih bljeskova 1945. brutalnošću.u pozitivnom smislu . posreduje se pitanjem o moći i pitanjem o tehnici. podstiĉe ĉovjeka da spozna sve razliĉito što bi bilo spojivo sa umom. po senzibilnosti. avanturu otvorenosti. interreligijske komunikacije.ima više centara. judaizma i islama. narodi. koju podstiĉu strahovi. tragajućeg i traţenog. Kritiĉka teorija je u tom smislu prva radikalno razvila neke intuicije u tom smjeru. Huntington dalekoseţno produbljuje svoju teoriju o sukobu civilizacija. ali unutar totalitarnog medijskog društva nastoje da to sve saĉuvaju u unutarnjosti. hermeneutike."59 Izgleda da je u postmoderni . historija.Fukuyama. kapitalizma. o planetarnim strahotama.mogao bi se izbjeći samo ukoliko drţave. Fortuna time postaje san koji je pred tim statiĉnim i beskrajno narcisoidnim identitetima. Pojavili su se polifoni identiteti. prikljuĉuje se pitanje o modernoj tehnici koja oslobađa moći pred koj ima smo bespomoćni. Tako trijumfira dogmatizam. samoizbavljenje putem genocida. a ne samo jedan. na primjer. Mi s pravom vidimo i apsolutnu opasnost. prihvate "multicivilizacioni karakter"globalne politike. religija. Time ne ţelim reći da je sve u znaku volje koja ţeli prikriti razliĉitost kultura. Svijet .ustanovljuje on s vizionarskom lakoćom . Pitanje o uvjetima mogućnosti tolerancije. zemlje/drţave. Kultura u cijelosti. kršćanstva. I u djelu Who are we? (2005. kultura i tradicija. perfidijama putem medijalne industrije.ma kako to izgledalo zaĉudno .moguće opaţati na drukĉiji naĉin kontinuitet religija. da je prispio na to mjesto zapadni nadomjestak. religija. geografskih prostora. vidjeti neis -crpnu raznovrsnost i jedinstvenost puta mišljenja. lokalni i globalni. jezika. sukobi i ratovi. sve drţave. budnost u svjetlini. 31 . kao individuumi. ne mogu nasilno odvojiti od ovih teorija. To nije preziranje civilizacije. Pitanju o uvjetima interkulturalne.) Narkotiĉna snaga izbija iz njegove teorije i svojevrsni okcidentalizam.

u strahu. filozofa koji je pisac ĉuvenog djela Destructiodestructionis (latinski). kulture Evrope. apologetike onog biti za sebe. Ideologija "ĉistog" identiteta vrhuni u laţi i mrţnji. Meddeb priziva multikulturalnu hermeneutiku. -1198. andaluzijskog. Još u 12.pouzdani znak o polifonim. Tako trijumfira dogmatizam. da je arapska kultura egzistirala na evropskom tlu."60 Meddebu je to . prosvjetiteljstva prosvjetiteljstva. koji je utjecao na mislioce kao što su Moses Maimonides."Jedva da je moguće previdjeti Averroesa (Ibn Rušd: 1126. Kultura Evrope i kulturna katastrofa / Averroes Samo tašti subjektivitet to uzima kao nepodnošljivu istinu.on i nalazi: "Islamska tradicija i evropska moderna nisu više nepremostive suprotnosti. licemjerstva. Ibn Arabi. Smisao i sadrţaj suda iskustva je taj da je Danteovo djelo na istom tlu kao što su Averroees. Moj literarni rad traţi u avanturi forme evropski jezik koji u sebi skriva arapski trag. u stvari. Averroes je u Evropi boravio u blizini istine koja je nekima strašna i nepodnošljiva. u jednoj liniji sa Danteom i Goetheom". stoljeću "on je bio svjestan da se u ovoj simbiozi svjetskih religija događa ĉudesnost". stoljeću Averroes. Moses ben Tibbon. Albertus Magnus. sudjelovanje svih mudrih i uĉenih iz svih svjetskih kultura i religija.ne treba traţiti ono što je već znano . pitanje Drugotnosti Drugoga.da je Averroes. s onu stranu identiteta. Avicenna. On reprezentira arapsko prosvjetiteljstvo. Siger von Brabant. moţda prvi uopće ĉije je poetsko djelo proţeto 32 . u sramoti koja znaĉi da ĉovjek govori o stvarima o kojima ništa ne razumije. na svim kontinentima. raznovrnost interpretiranja islama u doba svojevrsne krize koju on vidi u postupnom gubljenju tradicije na ĉije mjesto dolazi zapadni nadomjestak. duha univerzalnosti. "Mi smo priklješteni između gubitka i nadomjestka. I prisjećanje islama kao svjetske religije na njegovo porijeklo znaĉi jednu vrstu legitimiranja ţivota.." XII. evropski mislilac. da nam je potrebna svagda u novoj perspektivi kritiĉka rekonstrukcija povijesti prosvjetiteljstva. Svaka forma ljudskog mišljenja i iskustva pripada cijelom ĉovjeĉanstvu." Tek se u sjećanju moţe ĉuti i razumjeti da je Sevilla bila simboliĉno mjesto."Na njega se oslanja evropsko prosvjetiteljstvo koje je. arapskog filozofa visokog srednjovjekovlja. "On je bio evropski intelektualac. Još u 12. Da nam ne pristaje trivijalizirano tumaĉenje tolerancije."On reprezentira islam kao sastavni dio Evrope. evropski Arapin. Thomas von Aquin. Ovaj arapski trag vodi u nevjernu vjernost. busanje u vlastite grudi.. isprepletenim identitetima s onu stranu mita identiteta.. uviđa da je odnos prema drugim ljudima.). To je temeljni iskaz pojma tolerancije.On je prvi mislilac koji je mislio odvojenost religije i filozofije. da je "to reprezentiralo mithos. koje je povrh zavidljivosti. otvorilo put slobodi individuuma. Levi ben Gerson.u tajnoj rijeĉi ili jeziku . da je to središnje pitanje.. kritike prosvjetiteljstva. usprkos protjerivanju Arapa i njihovog jezika. samospoznaje. Identitet je u egzistencijalnom smislu ono što se vremenuje. Meddeb jasno kazuje .

tolerancija je socijalna drama. Ne bi se trebalo ĉuditi i pogubnom sudu: da Evropska zajednica nije demokratska. na raspolaganje vlastitu tradiciju. ali i za one dijelove koji nedostaju.". da bi. razumijevanja drugih svjetskih kultura i religija. religijama. mira. za mišljenje ljudske situacije. Tu je u izvjesnom smislu barokni polifoni sustav pripovijedanja. I dio je prosvjetiteljskog projekta slobode ĉovjeka.61 Suvremeni seizmograf osjećanja. na primjer. tajnom. Ali sve što je Evropa stvorila. stoljeća. Ipak. s obzirom i na teoretske fundamente filozofskog djela. baštini ovu Danteovu umjetnost. traganja. neizvjesna socijalna drama. na kraju iskusio "granice ekspresivno mogućeg". na odluĉujuće sadrţaje ţivota na univerzitetu u Sarajevu. jedno poligrafiĉno djelo s kojim se osjećam povezanim u vlastitom radu. da je temeljna reforma mrtva. Bit jezika i razgovora ostaje. to je također porekla. Umjetnost 20. opominjanja.62 S obzirom i na auto/biografske motive Vladimira Premeca. spoznaja istine ne moţe se na brzinu odrediti kao podnošenje nepodnošljivog. Povijest prosvjetiteljstva. konzekventno je da je u središtu rasprave . u kojem ĉovjek zna za sebe. ipak. Tek kao nešto nepredmetno. Samo nepodnošljivo jest ono što 33 . studij. "Ako istina znaĉi nepodnošljivost. poreknuta je kolonijalizmom. što suvremenom poetskom tekstu. njihovo djelo. filozofija dijaloga. Meddeb je u blizini istine da svaki pjesnik moţe svijetu staviti na uvid. Ali tu je iskrena volja da se spozna ono što je Derrida napose iskusio: "doţivljaj kolonijalnog postulata jedne "prirodne" pripadnosti ili iskljuĉenja". ako su i drugi slobodni. da je "slobodan u svojim oblikovanjima" (Hegel). što je raspoloţivo i neraspoloţivo. neovisno o tome jesu li to James Joyce ili Ezra Pound. Sa svojim "patosom vjernosti istini" Evropa se zanimala za druge kulture kao ni jedna druga. ili drugih poput Jevreja. do degradiranja ĉovjeka u pripadnika. I usprkos stojećima barbarija. da se ignoriraju građani. imperijalizmom. Tolerancija je u sustavu jezika i kulture. ljudske egzistencije. kao što su sjećanja na njegov zaviĉaj. na susrete. nego je teška.kultura diskursa. jednakosti. na ţalost. iskustva. filozofije. holocaustom/uništenjem Jevreja. znanosti. koliko je to strašna istina. povrh diobe vanjsko/unutarnje. sposobna za teoriju. na primjer. Tu je i ţelja da se iznađe jezik za ono što sudjeluje u događanju istine. tradicijama. prethodi u tradiciji. politike. Pervertiranje demokracije dovodi do planetarne bespomoćnosti. suodređuje sve ono što je vidljivo i nevidljivo. Princip uma i tolerancije nije samodopadljiva ideja. Evropi pripada ideja tolerancije kao obrazovanosti samog ĉovjeka.temama religije. ne-pripadajuće u bilo kojem smislu. ne samo ona koja je veoma popularna kod teologa.ne scijentisitiĉka atmosfera ili trivijalnost . kao oblikovanje zajedniĉkog svijeta slobode. argumentiranja. do bujanja egocentriĉnih nacionalnih interesa. Mi danas znamo. ako se u mišljenju putem mišljenja odnosi prema drugim kulturama.

istina kao nepodnošljivost i kao distancija od njega. paradoksalno. kršćanstvo. onih teških traumatiziranja putem "razaralaĉke snage nacionalizama u Evropi". Ne pronalazimo li mi. ona koja je iskusila fantazme i barbarije naci/socijalizma. u kojem rastu fantazije o propasti ili spasenju? Govoriti o toleranciji znaĉi i to. ako je ne fetišiziramo. Do nje dospijevamo ako suvremenost ne precjenjujemo. znaĉi znati da postoji apsolutna koncentracija na moć. To je nekada omogućilo znani nam Nietzscheov iskaz o drevnim Grcima: "Diese Griechen waren oberflächlich . Evropa "kao topos jednog drukĉijeg. jezicima. tradicijama. doseljavanja. pisac. Ona znanje pretvara u sudjelovanje u svjetskim kulturama. usprkos znanju. dospi-jeva Niezscheova reĉenica: "Mi imamo umjetnost da ne bismo stradali zbog istine. prisvajanje i kolonijalistiĉka nepodnošljivost? Da li postoji punoća iskustva da se legitimira ideja da je Evropa. u svojoj obrazovanosti putem slobode i univerzalnsoti. obmane pamćenja". na globalitet kao sustav suvremenosti. ona koja zna da je vjera u Boga nadomještena nihilizmom. duha po kojem je tu na prinudan naĉin pripadanje.to je forma koja je povrh neoliberalnog globalizma. ako saĉuvamo kritiĉki sud o neoliberalnom globalizmu koji je samo ideologija legitimacije za nesmetano kretanje kapitala u traţenju najpovoljnijih uvjeta. Dalje: ona je 34 .aus Tiefe!"64 Jezik je topos sabiranja."63 I tu je odnos blizine. nacionalizma. koja svoje vrijednosti ne ostavlja u muzeju ili je ona za nas. kritiĉkog globaliziranja".nas prinuđava na distanciju koja se ne moţe lako ukloniti. totalne mobilizacije? Jezik je pak ono što je odavno izmaklo potpunoj dominaciji u ime ove ili one ideje. poigrava se s nama. francuski pjesnik. ona će "umirati jednom lijepom smrću"! Povijest Evrope nam izmiĉe." Pri tome kultura nije samo bitna supstancija svijeta i naše vlastite egzistencije. orgijanje totalitarnih poredaka. Ovdje. tolerantna i interkulturalna. vremenski tok i svijet. samo nova forma metafiziĉkog optimiznma ili fantazija o izbavljenju u svijetu globalizma. unutarnjim protivrjeĉnostima. usprkos diferencijama. Evropa multikulturalizma. Kulturna forma svijeta ." Dijalektika slobode koja hoće slobodu drugih kao drugih artikulira i svjetske religije. u stvari. nego je također ona forma u kojoj moderni svijest sebi samom ĉuva vlastiti humanitet odnosno moţe ga ponovo zadobiti. koja izraţava kriterijum za suvremeno društvo. Evropa u Hegelovom smislu. Kulturna bit Evrope i pitanje o "podnošenju nepodnošljivog. Je li Evropa pak destrukcija logo/europo/centrizma. "oblikovane. porijeklom iz Tunisa? Ako to nije. u njoj i kritku kulture. ţeljene forme proţimanja kultura? Da li je ona za to određena kako misli Meddeb.unutar postmoderne. povijest dovedena u sjećanje. filozofskog angaţmana. prije svega u Bosni i Hercegovini. na globalizam lišen subjektivnosti i odgovornosti. "pukotina zaborava koja se skupila ali koja se ne moţe otvoriti. Ne postoji apsolutna koncentracija na ono što se ĉovjeku pojavljuje kao istinito. islam . koji je vrsta prinude bez prinude.

povrede. usprkos beskrajnim protivrjeĉnostima. Rastu među nama fantazije o Zapad/anj/u. sa preobraţavanjem svijeta u naš svijet. stare i nove istodobno. Sa sistemom koji na interni naĉin funkcionira i uspostavlja eksterne odnose. paradoksima. Sada je izvjesno. univerzalizma i kozmopolitizma. subjekt gubi svoje polje slobode. a svijet ima više centara.67 Kulturni sistem. što je znaĉila ideja koju je izrazio Georges Bataille. ne samo jedan. Ovaj postavlja primjereno navikama pitanja: Ko i pitanja-Kako. prisvajanja. Luhmanna. homogeniteta. istraţuje taj predmet za sebe. međutim. Tu moţemo govoriti o toleranciji samo pod znakovima navoda." Sve je manje onog doţivljenog i osjećanog. i naša orijentiranja padaju u sjenu. "odijeljenog od konteksta singularne povijesti". u vlastitom jeziku. svijet gubi svoju humanu dinamiku. traume iskustva smrti. Ako bi kulturna forma Evrope. Gdje kultura pada u sjenu. mraku vlastite povijesti. Mi nismi samo snivaĉi! Izgleda da to ĉini razumljivim pojam porijekla duha Evrope. nastoji da saĉuva opću kulturnu volju koja je samo u istini. zapodjela borbu da bude centar. izgubila bi se ponovo u raju i paklu evropskog identiteta.65 U svakom sluĉaju onaj jezik koji je prebolio pojam vlasništva."66 ţiva suvremenost Evrope pak. iskustva otuđenja u zaviĉajnom predjelu. "Okcidentalna psihologija jest psihologija scijentifiĉnih formi metafiziĉkog individualizma. na primjer. apsolutnog jedinstva. Marxa. Zato je ĉovjek još uvijek na nivou otvorenosti prema svijetu. O identitetu i jedinstvu govori samo optimistiĉka ontologija. koja stvara sliku svjetskog društva koje bi bilo jedinstvenije no što jest. da se ponajprije odnosi prema sebi i samo marginalno prema Drugome ili takozvanome drugom. ipak. kod Hegela.najkreativnija forma orijentiranja. koja je volja za spoznavanjem onog izgubljeniog u radu znanosti. da znanost uvijek apstrahira predmet istraţivanja iz totaliteta svijeta. Lukacs i drugih.". On traţi put povrh neposrednosti zbilje: globaliziranja ne samo onih procesa u privredi u kojima trţište i proizvodi u razliĉitim zemljama uzajamno ovise jedni od drugih (Rüdiger Safranski). tehniĉkog i politiĉkog tretmana. . povrh klasiĉne spekulativne metafizike koja je u traganju za formama ţivota imala u vidu pra-diobu i put ponovnog sjedinjenja . danas je rijeĉ o globalizmu kao ideologiji."To više nije ona cjelina teologije. usprkos novim teorijama znanja i znanosti. Promijenio se smisao centristiĉke ideologije. orijentirajućeg ophođenja sa zajedniĉkim svijetom.69 Ona još nije na vrhuncu: drugo u identiĉnosti. o 35 . Nego i povrh globaliziranja straha i uţasa.68Međutim. to je cjelina koja je postala predmetom ekonomaskog. Mi dakle uopće ne moţemo ţeljeti da argumentiramo na staro/evropski naĉin kao supstancijalisti i individualisti.on je u labirintu svijeta. nije kao onaj kod N. jednakosti i slobodi. Odvažnost tolerancije je sada odvaţnost interkulturanog duha. a ništa nije razdvojeno "zjapećim ponorom smisla". Blocha. koji zna da je prošlo vrijeme apsolutnog centra. I tu moţemo htjeti misliti otuđenje. metafizike. koja je osnova svih formi demokracije. i svoju moć suđenja.

ko zatvara oĉi. ali lako savladati. problem je teško spoznati. Mi smo od iskustva mišljenja osuđeni na nuţnu razboritost. komunikacionog uma. Postoji i mudra politika. uglednim ameriĉkim sociologom. i drugo . "on je ĉovjek koji nema djece ili ne moţe preuzeti odgovornost". susjedima. poplava.to je globaliziranje. potresa. na liniji neokonzervativaca. religiozni. Svjetske religije ne ostvaruju ĉudo tolerancije u sistemu indiferencije. duboke ravndodušnosti. Pripada sposobnostima mudrog vođe da problem spozna prije no što je on postao oĉigledan". a u prošlosti je bilo jedna milijarda. Ulrich Beck. u ono/biti/u/sebi/i/za/sebe. erozija porodice itd. Otuda optimizam kod Noltea. ko podlijeţe "unutarnjoj gramatici". Nada se polaţe u srednji sloj koji bi bio nosilac promjena u pitanjima svijesti. Promjena klime je sada ĉovjekovo djelo.stanovništvo je poraslo na oko šest i pol milijardi. i uveo je pojam "Druge moderne". Tolerancija se obećava. sve do sada svjetskog građanskog rata.moţemo jednostavno reći . ima utjecaja na druge zemlje. apsolutne dopuštenosti. Tada je problem izuzetno teško riješiti. poţara. Tako je sa kulturama Zapada i kulturama Istoka. opazićemo zanimljivu kritiĉku raspravu sa Richardom Sennetom. Potrebna je "fundamentalna promjena u razumijevanju pravednosti pristupa javnim dobrima". Ako je pak problem svima vidljiv.ukljuĉuje kritički pojam društva i zajednice. ekonomski razlozi.70 Jedan od mnoštva izazova i u 21. poznati historiĉar i politolog. Odnos prema drugim. stoljeću jest "riziĉno društvo" (Die Risikogesellschaft) kojeg je izrazio poznati sociolog iz Münchena. ili sa pravnikom Udom di Fabiom o mjeri slobode. Ko ne opaţa raznovrsne katastrofe. Tu treba traţiti dijalektiku slobode unutar medijske imperije koja ne priznaje ništa intimno što bi bilo sklonjeno u svoju slobodu. Rijeĉ je o pojavi katastrofe reaktora u Ĉernobilu u Ukrajini. da bi "nova sredina sama bila ĉinilac slobodnog. energetske politike do rastućeg jaza između bogatih i siromašnih. Razlika između predmoderne i moderne posvjedoĉuje da se "stvari brţe odvijaju nego u prošlosti". Ona je u razdoblju postmoderne samo izraz ravnodušnosti. o ideji i kulturi novog kapitalizma. Three Mile Islandu. I tema tolerancije . na primjer: tu su politiĉki. odgovornog društva" u Kantovom smislu.beskrajnoj pustinji. Sve to pripada. do pojava fundamentalizma i terorizma. ipak. Sve što se događa u jednoj zemlji."Kada se jedan problem tek pojavi. I to iz dva razloga: prvi . Sagledamo li novi nastup Paula Noltea. kao što misli Paul Nolte. socijalni. Ta pitanja nisu domišljena ni do danas. Ali ona nije moguća u sustavu euro/centrizma. koja je opterećena zabludama i teškim predrasudama. Rijeĉ je prije svega o zaštiti 36 . propadanju. Moglo bi se to izraziti na naĉin kako to ĉini ameriĉki biolog i geograf Jared Diamond u svojem najnovijem djelu Kolaps(2005): od ekološke katastrofe. Pominje sliĉne nuklearne katastrofe u Pensilvaniji. Cijela istina je u tome da ne smijemo više podlijegati iluziji da pravednost potjeĉe iz "politike materijalne raspodjele". "Prvoj moderni": nuklearna energija. Evropljanima. i fantazije o izbavljenju. kulturni. Jared Diamond pominje Kinu.

koji je traţio slobodu i pravednost. Religija reflektira granice svoje evropo/centriĉne povijesti. Lord Dahrendorf). 250 milijuna ljudi. u povijesti i sadašnjosti."71 Neizbjeţno se sad nameće Habermasova ideja: "U multikulturalnim društvima osnovna prava i principi pravne drţave obrazuju kristalizacionu taĉku za jednu politiĉku kulturu koja ujedinjuje sve građane. Ipak. univerzalizam prosvjetiteljstva. Filozofsko je pitanje kako je moguća "egzistencija pluralnih singulariteta" (Jean-Luc Nancy). Ali to ne znaĉi da nije trebala šume i papir. Zacijelo. ostao je u konkretnom sprovođenju do danas partikularan. Uvozila je drvo iz Afrike. Juţne Amerike. JohannBaptistMetz. sa ne-kršćanskim religijama. interreligijske komunikacije. neprinudni. pomenuti zasluge teologije. oko 47%. pojam neograđanstva (Paul Nolte. dobija drvo iz Australije. ona je ponovo osnova za ravnopravnu koegzistenciju skupina i subkultura ma kojeg porijekla i identiteta.. Teorija uvodi razlikovanja u pojmu Evrope: u prošlosti. katoliĉanstvo je sebi postavilo zadaću da se u unutarnjosti otvori za pluralitet kultura. Kina je zabranila sjeĉu šuma.Johann Baptist Metz. A Evropa. vraća nas na pitanje o uvjetima mogućnosti interkulturalne. Demontaţa Heideggerove filozofije. pustošenjem. Taj univerzalizam ljudskih prava.o tretmanu šuma. Japan obiluje šumama. koegzistenciju "civilnog društva" i "drţave". ovaj ugledni teolog će reći da je Evropa ". Vaţno je ovdje. u Evropi.okoline . neotklonjivi. Sjeĉom šuma Kina je bila ugroţena erozijom tla. On uvjerava da kulturni pluralizam nije jednostavno rasut u nejasnom relativizmu i da postulirana kultura osjetljivosti biva sposobna za istinu. poplavama. Da u svojoj kulturalnoj višeglasnosti saĉuva svoj identitet."72 37 . bilo je ugroţeno poplavama. samo semantiĉki univerzalan. koji se razvio u evropskim tradicijama. prije svega. kakve izglede ona ima? Ona bi mogla igrati znaĉajnu ulogu polazeći od vlastitih interesa koji su ĉesto protivrjeĉni i. ne smije da ţrtvuje priznanje kulturnog alteriteta (drugotnosti). metafizike smisla povijesti. Opasnost koja prijeti. Ali je ovaj univerzalizam stvorio novu mogućnost. Na primjer. utemeljio je novu politiĉku i hermeneutiĉku kulturu. ĉini se. prijeti svjetskom društvu. bio je. i da se stvaraju pretpostavke za dijalog. u budućnosti. Ĉetvrtina stanovništva u Kini. Australije. Adonove "negativne dijalektike". koja cilja na priznavanje subjektivne slobode i vrijednosti svih ljudi. nego i kritika totalizirajuće predstave o politici. kulturni i politiĉki zaviĉaj univerzalizma koji je u svojem jezgru antievropocentriĉan. koja je razvila ideju policentrizma. Mislim da je zaista jedna od zasluga kritiĉkog mišljenja i kritika onih suvremenih moći koje razaraju ne samo drţavu.

Rijeĉ je o misli dijalektiĉkog. . one ljudske volje koja je sposobna da unutar određenih granica "vlada svojom fatalnošću". ali i reda stvari koje su u znaku ljudskosti."Tjeskobatolerancije"je nadahnuta ţivotom filozofa." (Tjeskoba tolerancije. koju će povijest doista moći razjasniti: i porijeklo zla. to se dogodilo i to će se događati. Ona je i vrsta egzistencijalne. koji istraţuje povijest ideja. promjenljivog identiteta. u svakoj kulturi na Zapadu ili Istoku. Tolerancija i forme koje imaju svoj vlastiti život Ako je moguće reći da je ĉovjek u svakoj ţivotnoj situaciji. onda u ovom kontekstu se sjećamo "velikih dijagnoza Martina Heidegegra o mišljenju Zapada u kojemu je htio primijetiti zaborav bitka /sljepoću naspram bitka". 11) Svoj vrhunac ova analiza nalazi u filozofiji u kojoj jeste ono "Ja" koje se u povijesti stalno otkriva drukĉije i spram drugog. esejistike: svagda u znaku hermeneutike interkulturalne zajednice."Vjerom i umom tad zapoĉinje sjaj TRANSCENDENTNOG. i ţivotom u infernu. filozofske proze. "Ţarišta razlika i istrebljivaĉkih sukoba" u povijesti i suvremenosti analiziraju se obuhvatno i kritiĉki.XIII. Pisac priziva utopiju mišljenja. koja spoznaje restriktivne granice mogućnosti jednoznaĉnog obrazovanja suda. i u svakom vremenu biće koje u sebi samom nosi svoj cilj postojanja. U tom se svjetlu razaznaje tjeskoba tolerancije. javlja se zasvodni oštri VRH piramide znanja. ideje onih "velikih iz duhovne povijesti ĉovjeĉanstva". Naša volja za postojanjem u znaku je vremena: skrivanja i otkrivanja (Martin Heidegger). okolnosti u kojima nastaju. Peter Sloterdijk. koja potresa ideologiju 38 . Die Sonne und der Tod Rijeĉ je o onoj sposobnosti koja odolijeva zlu. To se događa u povijesti NAŠEG duha. slika BESKONAĈNOSTI u MODRINI potisnute SLUĈAJNOSTI pod plaštom zvjezdanim VELIKOG GRADITELJA SVEMIRA. str.

Ĉovjek sabere mir i odvaţnost za to da kaţe da u Zapadnoj Evropi nije samo rijeĉ da se otkrije svijet nego i da se dospije u nepoznato. putem jedne osebujne i originalne ekspresivnosti. Adorna. koje je ovdje . Imamo samo jedno blago u procesu spoznavanja: da su hibridi praizvor kulturnog razvitka. Aristotel i drugi. Taj jezik izlazi iz sebe. Objavljeno u: Die Welt. Wimmer zna da je tajna velike politike. govorio je o romanu. . metafizike. Platon. sa starim slikama o neprijatelju. . otvorenom za prošlost i budućnost. 2004. moţemo ĉitati u intervjuu: Ein Geheimnis drückt mehr aus als eine Erklärung koji je dao Ilija Trojanov. o razliĉitim fundamentalizmima. Prizivaju se veliki mislioci: Heraklit." Globaliziranje znaĉi probuditi se. Danas je to svojevrsni razgovor o "jednakom kod sadrţajnih diferencija". Subjektivni jezik autorov. Protiv borniranih duhova u religijama. Heideggera. u znaku skepse prema ideologiji. 4 O tome da se još uvijek ţelimo povinovati rigidnosti suda. koji je ovih dana dobio nagradu Leipziger Buchmesse. Prizivaju se povijesna iskustva koja seţu preko najtjeskobnijih slika kulta ovog ili onog. nepojamno i neizrecivo. Piper Verlag. München) koje je drţala Hannah Arendt. pisao sam u knjizi Sfinga Zapada/Na putu izricanja neizrecivog (biblioteka Razlog. o konfiguraciji ţivota i teorije. 2 Paul Valery 3 Franciska Augstein. S. Spisi su u znaku promišljanja i pijeteta prema tradiciji. Zagreb.. umnog i serioznog tragatelja. 3.O toj povijesti Zapada. o procesima i perspektivama "koje su svjesne svoje vlastite kulturne kompozicije" i koje znaju da ne mogu i ne smiju napustiti vlastiti zahtjev za univerzalnošću. kulturalne pluralnosti i koegzistencije. 153).u skraćenoj verziji. dihotomiji prosvjetiteljstva. Rijeĉ je o "Vorlesungen zu Fragen der Ethik" iz zaostavštine Hannah Arendt. putem stila. mišljenja Zapada. znati da se u tom protivrjeĉnom procesu. UTB. 1 Radi se o sklopu o kojem piše Franz Martin Wimmer u djelu Interkulturelle Philosophie. Ibid.). ali da kulture svagda uzajamno komuniciraju. na tragu Nietzschea. ni pojmovno ni vremenski ne moţe smjestiti u ţivotne forme Zapada.one nama znane kontinentalne i nacionalne 39 ."Ja" se svagda izraţava drukĉije. Ona govori o Predavanjima o zlu (Über das Böse. 2006. na Dalekom Istoku. sa najsuptilnijim osjećanjima i refleksijama. 17.situacionizma. (F. Izvornost mišljenja se legitimira bogatim uvidima u povijest filozofije i u suvremenost. povrh ideologije situacionizma. i u tome da se "povijest mišljenja drugih kultura". prema mogućnostima jednoznaĉnog obrazovanja suda. što dovodi do rastakanja smisla tolerancije. na primjer. Die hätteniegeschehendürfenhätte nie geschehen dürfen. njezinog uspjeha. globaliziranju i njegovom odnosu prema islamu. 1972. "Klasiĉno nije ništa drugo do zaboravljeni hibriditet. posebno starogrĉkoj. koja daje prioritet teškim i straviĉnim ljudskim emocijama. Jasan je negativni stav prema ideologiji situacionizma. starog i novog. o "polilogiĉnom procesu". već je sfera argumenata i argumentacije. M. Wimmer.

Sloterdijk/Hans-Jürgen Heinrichs. 13 Krise der Verantwortungslosigkeit / FünfehemaligeRegierungsschefsäussernsichzumünf ehemalige Regierungsschefs äussern sich zum Karikaturenstreit. analogijama. Osjećali smo neophodnost da upoznamo jedan izvjesni pogled koji ima svoje trajanje. 113. 2006. 11 Znaĉaj filozofskih ideja Rortyjevih bio mi je van spora. Frankfurt am Main. 12 R.. 21. On je bio sposoban da na osebujan naĉin artikulira analitiĉku filozofiju. S. One su stekle respekt u Americi i u Evropi. Rortyja. Gadamera. Irony. 15 Ibid. ishod kojeg moţemo usporediti sa ishodima koje poznajemo u Evropi. To je omogućilo jasno središte filozofije Richarda Rortyja ovdje u Bosni i Hercegovini. Die Sonne und der Tod. I tu nema dodavanja: samo u slikama. Gibt es eine Welt ohne Gott?. Sloterdijk. Rorty/G. December 2005. S. što je znaĉajno i plodno od sebe. jedno je Contingency. 19 Nesumnjivo je da ugledni francuski sociolog Alain Touraine u novim protestima u Francuskoj vidi dvije pozicije. Hanser Verlag. Zur allgemeinen Poetik des Raums/ Weltall und Asyl. Od tada do danas imamo dragocjene radove o filozofiji R. Information Philosophie. vrijednost. asocijacijama 6 Napose u djelu Die Zukunft der Religion. U: P.). 3. Bilo je to i nasto-janje da budem razliĉit od sebe. Taj ton je prihvaćen kao nešto što je u nama. Tu su.. München 8 Gianni Vattimo findet zum christlichen Glauben zurück. Bio sam planirao i prijevod druga dva Rortyjeva djela. koje danas nije samo zapoĉinjanje nas. and Solidarity (1989.). 112. (njemaĉki: Der Spiegel der Natur. itd. S. Prvo: novi se protesti koji potresaju Francusku ne 40 . postmoderni pojam "kontinentalne filozofije".. 10 Ibid. 5. daleki od pojma vlasništva i kraja. na ţalost. Die Zukunft der Religion. Zum universellen Privatgebrauch. 9 Ibid. Wittgesteina. Organizirao sam kao voditelj Centra za filozofska istraţivanja (u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine) kolokvij o Rortyjevoj filozofiji. Svaki pisac ostaje svoj u raspravi koja postavlja sebi pitanje: Što znaĉi uopće vjera? 7 Prijevod na njemaĉki jezik: Jenseits des Christentums. Heideggera. 2006. U Die Welt. 188. S. 3. 5 Za mene je svakako znaĉajna sluĉajnost da sam u Sjedinjenim Drţavama upoznao jednu dugu i prelijepu ulicu Finisterra.. 1987. hermeneutiku.). u prijevodu njegova djela. 26. 16 Ibid. i procesi koji razaraju veoma kompleksne. 26.samobitnosti sada preoblikuju kao regionaliziranje. To nije bila varljiva ţelja ili zahtjev. 18 Ibid. Bio je pod utjecajem Sartrea. Die Teit. Vjerovao sam da su ti ĉini ne-moji. 17 P. Nastojao sam redefinirati pojam bogatstva u filozofiji kada sam kao urednik filozofske biblioteke Logos odluĉio da prevedemo njegovu knjigu Philosophy and the Mirror of Nature (1979. U: Die Zeit. Nr.. 112-113. 2006. heterogene tradicije.. 14 Hauke Brunkhorst. 3. 2004. Suhrkamp Verlag. Vattimo.

danas se moţe uvidjeti da su posvuda strah ili strepnja. London.) 33 P. kazuje da je Evropi potrebno definiranje nove javne moći koja bi bila s onu stranu nama poznate drţavne legislative. godine izabran za papu. 2005. 329. Piper/München/Zürich. Suhrkamp Verlag. 28 Märtyirerwerden ist die Wahrheit . Zato je tu "dinamika i fleksibilitet faktora nesigurnosti". Die Sonne und der Tod. SchriftenreihemBd. koji je 19.. . Habermas je bio pozvan od Katolische Akademie Bayern sa kardinalom Josephom Ratzingerom. barijere i zabranu mišljenja. 30 O tome: Peter Sloterdijk/Hans-Jürgen Heinrichs.. Die Zeit. "kada je kardinal nastavio promišljanja o strukturi interreligijskog. H. neizvjesnost. zapadnog društva. Stoga se mora mijenjati pojmovni sistem iz starog doba. 2002. Postwar. Warum Europa? Mittelalterliche Grundlagen eines Sonderwegs. 99. Die nichtchristiichen Religionen und das Abendland (1954. bpb: Bundeszentrale für politische Bildung. ? 25 Tony Judt. 26. Ibid. Vidjeti: Jürgen Habermas/Joseph Ratzinger. 31.)."Islam po sebi ne sadrţi ništa što bi ga ĉinilo antitezom demokraciji. 04. sada Benedikt XVI.ovdje S. u: K. godine sudjeluje u raspravi o "temeljima našeg sekularnog. što je zaĉetak svake brutalnosti. Touraine u doba krize svijeta i povijesti. situiranja u svim podruĉjima društvenog ţivota. München 2006.3. 27 O tome: Michael Mitterauer. Ibid. oni zahtijevaju povjerenje i pouzdanost "kao što su se pokazivale u vjeri u budućnost unutar studentskog pokreta 1968. 2005. da 19. Ibid. S. Das Wagnis der Freiheit. pred socijalnom gradbom. Verlag Herder Freiburg im Breisgau. Die Deutschen und der neue Kapitalismus (C. 32 Jorge Luis Borges. Beck Verlag. da je demokracija u mnogim zemljama suzbila fundamentalizam.. 34 "Bez tolerancije ni jedna religija nema budućnost". godine. Posmatrano historijski. Kod studenata i mladih ljudi formirao se psihonautiĉki krug straha pred budućnošću. da je islam "u više pogleda bio također egalitatrna i napredna snaga". Izmišljaji (1944. S. politiĉka demokracija. 80. 3. otvara obzor susreta religija. Potrebna je nova vizija svijeta.) pokazuje avet neoliberalizma koji u rastuäoj mjeri stvara klišeje. penguin 2005. 79 i dalje. 31 Ibid. Sloterdijk.2006. 536. 2006. g. Nismo zaĉuđeni onim što jeste: da demokracijja. koja je puna volje za onim što je zlo."moraju se iz temelja revidirati njihove predstave o općem dobru". A History of Europe Since 1945. 2004.Karl Jaspers. nadraţenost najopasnijim visinama znanstveno-tehniĉkog napretka. Jaspers. Esej britanskog ministra vanjskih poslova Jacka Straw-a. S. 20 Znamo da Paul Nolte u djelu Riskante Moderne. Frankfurt am Main. 24 A. pluralizam i religijska tolerancija su 41 .mogu interpretirati tako kao da iz njih nastaje socijalni pokret kao što je bio 1968. Touraine. S. 26 Ulrich Speck. 22 J.". 23 A. 01. Gesammelte Aufsätze zur Philosophie. 29 Ibid. svjetskog dijaloga". Socijalni pokreti imaju svoju profetsku dimenziju. Vom Aufstieg und Niedergang des Europäismus. Beck 2003. Dialektik der Säkularisierung. 21 Alain Touraine. Drugo.

Oslobođena je perceptivna kompetencija. /10. ne smije zatvoriti "oĉi pred neprihvatljivim praktikama". Utoliko više imamo razloga svi mi. o pojmovima Zapada i Istoka. Frankfurt am Main/Leipzig 1994. 46 Emanuel Levinas. 45 Roger Sandall. I zahvaljujući našoj religijskoj toleranciji islamu je uspjelo da se raširi prema Zapadu. Sloterdijk. Filosofska 42 . 40 "Nur ein Gott kann uns noch retten. Verantwortlich. Das Prinzip Leben. Wenn es gebe und ein Leben nach dem Tod so würden wir das ja dann spätestens sehen.Beck 2005. u Velikoj Britaniji gotovo svi muslimani imaju pravo da glasaju. 2000.) 37 Welt. g. jednakosti. meist gar nicht klar artikulierte Ansicht. 01. 1010.. U njegovom izbornom okrugu postoje 23 dţamije i 25 hiljada muslimana. sei eigentlich wichtiger. Sarajevo.. Designer Tribalism and Other Essays. 2000. Heft 11/ 56. Jack Straw pominje ĉitav niz znaĉajnih ĉinjenica: Velika Britanija je dolaskom migranata postala multikulturalnim društvom. 5. Insel Verlag. pravna drţava. Ova je zemlja uĉinila puno za muslimanske sugrađane: više je uĉinila no Njemaĉka i Francuska. Sarajevo. Sad postaje jasno da multikulturalno. Jahrgang. da ĉinimo otpor onima koji drugim osporavaju njihove religije. Također: . 44 Ibid." 41 Vidjeti: P. Odvaţnost slobode / Etika ljudskih prava. str. U Njemaĉkoj je deset procenata muslimana dobilo izborno pravo. 2003. aber nicht schuldig. "demokratske" ili "zapadne". 1990. alles andere. Drukĉije od bivstva ili s onu stranu bivstvovanja. o ljudskim pravima je rijeĉ u knjizi: Abdulah Šarĉević. muslimani i ne-muslimani.mogu se sjediniti sa svakom religijom. S. i seţu do skrivenog porijekla filozofije slobode i jednakosti. Pravni centar FOD BiH. 107 i dalje. 42 H. 35 O principu slobode. The Culture Cult. Logos. Oxford: Westview Press. o dijalektici ideja i vrijednosti formi ţivota. Die Soonne und der Tod. tolerancija i demokracija . 26. receptivnost. Francuska je tradicionalno forsirala više vrijednosti na asimilaciji nego na integraciji.. was uns bewegt.. koja odbacuje ove temeljne principe."Vrijednosti na kojima poĉiva britansko društvo ljudska prava." 39 Die Welt. u: Merkur. Ansätze zu einer philosophischen Biologie. Jonas. 1011. S. januar 2003. . neprihvatljiva je. seine Zeit auf das Nachdenken über Gott zu wenden.bile visoko štovane vrijednosti u islamu. und es lohnte sich nicht. Hans-Jürgen Heinrichs.H. pred nasiljem i terorizmom. Svaka forma fundamentalizma. November 2002. die Antwort auf diese Frage (nach Gott) sei nicht so wichtig. März2005. Princip odgovornost.März 2005. 36 Tako je pisao Udo Di Fabio u djelu Die Kultur der Freiheit (München. 38 Ali što nije vrijedno respektiranja? "Keinen Respekt verdient die heute verbreitete. Jonas. demokratsko društvo. Islamski svijet nije neprijateljski prema vrijednostima koje mi poimamo kao "sekularne"." Tu su misao i opaţanje tako jasni. 43 Claus Koch.

30. S. radi u Centru za filozofiju i teoriju znanosti na Univezitetu u Konstanzi. 09. Ovaj filozof je rođen 1936. I vidim . 55 Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte. Europa erfinden. ne jedini. 2001.. Sloterdijk. S. skladao prijevod Levinasovog djela.biblioteka Jasen. koju je sredinom 19. 56 J. Nietzsches Materialismus. Univerzitetski profesor za javno pravo i ustavno pravo (Deutschen Hochschule za menađerske znanosti). 09. 63 P. Ibid. S. pri tome je lišen vrijednosti". 48 "Was kreist. 62 O tome: Hans Herbert von Arnim: Tatort Europa. 33-34. Ibid. Nr. govorio je o prosvjetiteljstvu. Ibid. 33. 39. 1986. 2006.. 2004. Frankfurt am Main. einer Wiedergeburt gewiss. Europa erfinden. pojavilo se njegovo djelo Wissen und Grenzen. 49 Jürgen Mittelstrass. Januar 2005. Arapski trag prosvjetiteljstva (Die Zeit 16. 57 "A fascinating historical and philosophical setting for the twenty-first century" (Tom Wolfe) 58 Predaje međunarodnu politiĉku ekonomiju na The Paul H Nitze School na Advanced International Studies. u doba kada sam ga sreo i opazio ovu obdarenost koja je bila prizor u prizoru. Philosophische Studien. Autor ovog teksta ţeli reći da je ovaj lucidni filozof. S. Zaimoglu vidi jednu socijalnu dramu. Der Denker auf der Bühne. 2006.na sreću . g. 34. Ibid. 52 Jürgen Mittelstrass.da se ta obdarenost i ĉestitost u filozofskom zvanju i poslu saĉuvala. 2004. S francuskog preveo Spasoje Ćuzulan. Ibid. 2. 54 J. stoljeća analizirao Karl Marx: robu kao otuđenje uma i humaniteta. 83. "kao da se religija napada da bi se uklonile sve prepreke u komunikaciji roba". 59 Abdelwahab Meddeb." (Peter Sloterdijk.. 39) 60 Die Zeit 16. Ibid. Mittelstrass. 25. ibid. John Hopkins University. Mittelstrass.. 50 Jürgen Mittelstrass. Nr. Nikšić 1999. 47 Jürgen Mittelstrass. 51 Nedavno je (22. 43 . g. str. Ali ovaj pisac znaĉaj prosvjetiteljstva svodi. .. kao opijumu građanske klase: "svaki predmet koji nije roba. obdaren invencijom kojom oskudijevamo ispod nebeskog svoda. 95-96. Moje ushićenje sebe opravdava u sjećanju na poĉetke šestdesetih godina.) o tome govorio u pogubnoj jednostavnosti njemaĉki pisac turskog porijekla Feridun Zaimoglu. 44. u odnosu na moć religije. kao laţni napredak. 2. der wie ein Lebewesen geboren wird und stirbt. S. Die Welt. ist jener heroische Pessimismus. s metaforama i iskazima kojim se otvaraju tajne jedne velike filozofije u Francuskoj i Evropi. na ekonomske motive. Somit beobachten wir einen archaischen Dreitakt: Geburt der Tragödie aus dem Geist griechischer Musik. 61 Abdelwahab Meddeb. S. Tod der Tragödie an der optimistischen Verflachungsprogrammatik einer sogenannten Aufklärung. Mittelstrass. 53 J. Suhrkamp Verlag.. Der Denker auf der Bühne.

Rijeĉ je o grĉkoj umjetnosti: "Ovi Grci su bili površni . Die Sonne und der Tod. B. MS. 69 Rüdiger Safranski. 150. Die Deutschen und der neue Kapitalismus. Perspektiven eines multikulturellen Christentums. 1997. Dez. Wieviel Globalisierung verträgt der Mensch? Carl Hanser. Israel oder Athen: Wem gehörtdieanamnetischeVernunft?JohannBaptistMetzzurhört die anamnetische Vernunft? Johann Baptist Metz zur Einheit in der multikulturellen Vielfalt. Frankfurt am Main.S.Mittelstrass.Ibid. Habermas. Metz. S. Riskante Moderne. 147. S.. Sloterdijk/Hans-Jürgen Heinrichs. 71 J.iz dubine!" 65 J. 2. 145. Habermas. 70 Paul Nolte.36. S. 67 Ibid. Ibid. 36. Beck Verlag. S.. Auflage.. S. H. München. 2004. 1992. 68 Ibid. Vom sinnlichen Eindruck zum symbolischen Ausdruck. 98.. 44 .64 Die fröhliche Wissenschaft. 1994. München 2006. 72 J. Philosophische Essays. 66 P. Mittelstrass. Suhrkamp Verlag. U: J. C.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful