Journal

PREPORODOV
ISSN 1334-5052      MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB     BROJ 148     VELJAČA 2013.

Ismet Bušatlić
ISLAMSKI CENTAR U RIJECI Put do “Mediteranske ljepotice” GRAĐANSKI ODGOJ U HRVATSKIM ŠKOLAMA Kako nastaju građani? INTERVJU – ISMET BUŠATLIĆ Učinite nešto lijepo za sebe PRESUDE HAŠKOG TRIBUNALA Oslobađanje balkanskih generala
KDBH “PREPOROD”

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Redakcija: Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Suradnici: Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Bedrudin Brljavac (BiH) Senadin LAVIĆ (BiH) Kemal BALIHODŽIĆ (BiH) Helena Anušić (Rijeka) Faris NANIĆ (Zagreb) Asim ČABARAVDIĆ (Pula) Mensur DURAKOVIĆ (Split)

Journal
PREPORODOV

IMPRESUM

SADRŽAJ
UVODNIK Put do “Mediteranske ljepotice”.................................................... 3 BOŠNJACI U HRVATSKOJ Uživam u svom poslu...................................................................... 4 Novo rukovodstvo BNZH................................................................. 6 Od Sirije do harfova........................................................................ 8 Slikam Božju bašču. ....................................................................... 11 Ljubavna priča............................................................................... 12 Pripreme za svečano otvorenje.................................................... 13 Temelj za buduća istraživanja....................................................... 15 HRVATSKA Vlada, usprkos pritiscima, odlučna............................................... 16 Kako nastaju građani?................................................................... 18 INTERVJU – ISMET BUŠATLIĆ Učinite nešto lijepo za sebe.......................................................... 20 BOSANSKI BAROMETAR Žilav otpor se nastavlja................................................................. 24 Oslobađanje balkanskih generala................................................. 26 Bošnjačka narodna konstitucija (I)................................................ 29 IZ SVIJETA “Širenje” demokracije................................................................... 33 KULTURA Svadili se orli i sokoli..................................................................... 37 Prvi roman trilogije....................................................................... 38 Nagrada “beračima željeza”.......................................................... 39 Temperamentna i lucidna poezija................................................. 40 Čarolija iranskih filmova................................................................ 41 Poetski fotografski unikati. ............................................................ 42 Snovopriče o suživotu................................................................... 43 PRIČE IZ BOSNE Zaslužni bosanski franjevac........................................................... 44 ŽIVJETI ISLAM Arabija prije Muhammeda, a.s. (I)................................................ 46

Adresa: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje dIZAJN: Midhat MULABDIĆ PRIJELOM: Dario MOLNAR Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Ismet Bušatlić, dekan Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu

UVODNIK

UVODNA RIJEČ

Put do “Mediteranske ljepotice”
Prije tri i pol godine, u subotu 3. listopada 2009., svečano je položen kamen temeljac za Islamski centar u Rijeci. Temeljni kamen, bijeli mramor iz Carrare u Italiji, postavljen je u temelj minareta, a na njemu je napisan 18. ajet iz kur’anske sure Et-Tevba: “Allahove džamije grade oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.” Ovih tjedana obavljaju se završni radovi i ishoduju uporabne i druge dozvole kako bi se svečanost otvorenja održala najavljenog datuma, 4. svibnja 2013. godine. Iz današnje perspektive proklamirane i sveprihvaćene multietničnosti i multikulturalnosti izgradnja “Riječke” ili “Mediteranske ljepotice”, kako joj danas tepaju, i nije neki veliki poduhvat. Međutim, s kakvim su se problemima u proteklim desetljećima susretali, najbolje znaju oni koji “Allahove džamije grade”… Lijepo je živjeti u zemlji koja je postavila visoke zakonske standarde u poštivanju prava nacionalnih manjina, jednakom (sličnom) tretmanu vjerskih zajednica, u državi koja može biti uzor mnogima u Europskoj uniji po pitanju rješavanja muslimanskog pitanja. S druge strane, povijest je učiteljica života, pa zašto se ne prisjetiti tijeka realizacije ideje i nekih riječkih događanja iz bliske nam prošlosti – naročito proljeća i ljeta 1998. godine, ružnih zbivanja iz postratne Rijeke i Hrvatske, potpuno suprotnih današnjoj situaciji u društvu. Priču o poteškoćama pri realizaciji ideje o gradnji o Islamskog centra, sna riječkih muslimana, ide pola stoljeća unatrag, u 1959. godinu, i prve inicijative za formiranje Islamske zajednice u Rijeci. Ona se osniva sedam godina kasnije, a već 1968. Odbor Islamske zajednice Rijeka donosi odluku da se obrate gradskim vlastima u svezi određivanja lokacije i dodjele zemljišta za gradnju džamije. 21 godinu kasnije, dakle predratne 1989., tadašnja Gradska uprava predlaže 12 alternativnih lokacija za džamiju, a riječki muslimani odbiru naselje Rujevicu. U lipnju 1991. na natječaju pobjeđuje idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje dr. Ahmeda Hadrovića iz Sarajeva, a ratne 1992. potpisuje se prvi predugovor o kupnji zemljišta i dobiva lokacijska dozvola. Dakle, prije više od dva desetljeća došlo se do situacije da počne gradnja tzv. “marcipan džamije”, kako su je zbog “zavrnutog” minareta ironično zvali neki arhitekti. Ali, nije bilo tako… Ratne okolnosti, veliki priljev bosansko-hercegovačkih izbjeglica, promijenjeni prioriteti, odjeci bošnjačko-hrvatskog sukoba u BiH i unutarnje slabosti, doveli su do toga da je 1994. istekla lokacijska dozvola za gradnju riječkog Islamskog centra. Nakon toga riječki muslimani ulaze u desetljeće turbulentnih događanja kada se doslovce događalo “sve i svašta”: od prenamjene zemljišta u GUP-u, nuđenja i prihvaćanja nove lokacije, preko žestokog otpora lokalnog stanovništva, različitih prijetnji, do idejnog rješenja koje je plagijat robne kuće u Amsterdamu. Naravno, u “dobroj tradiciji” dolazi do teških svađa i raskola među riječkim muslimanima, podjele na dva Džemata. Koliko je stanje bilo alarmantno govori i podatak da je Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj bio je prinuđen zamrznuti aktivnosti Izvršnog odbora Medžlisa Rijeka i Odbora za pripremu izgradnje Islamskog centra, te imenovati Povjerenstvo kao nosioca odgovornosti Islamske zajednice u Rijeci. Posebno kritičan period počeo je krajem ožujka 1998. godine, neuspjelim predstavljanjem Prijedloga regulacionog plana riječkog naselja Gornji Zamet, nove lokacije za džamiju. Iako je skup u dvorani Mjesnog odbora osiguravao veliki broj policajaca i zaštitara, Prijedlog regulacionog plana nije niti predstavljen. U užarenoj atmosferi, s povišenim netolerantnim tonovima, prisutni Zamećani su poručili da “džamija nije u duhu ovog kraja, njenom gradnjom piše se nova povijest, a briše naša povijest, povijest domaćih ljudi, ovoga kraja”, zatim “džamija će uništiti naš kraj”… Jedan od stanovnika Gornjeg Zameta čak je rekao da “dečki spremaju barut” i da će “biti klanja”. 10-ak dana kasnije, u petak 3. travnja, Adem Smajić, tadašnji glavni riječki imam, pred vratima Islamske zajednice pronašao je prijeteću poruku prepunu uvredljivih riječi. Poruka koja počinje s riječima – “Efendijo-imame Smajić i ostala islamsko-romsko-albanska smrdljiva govnarija”, završava s jasnim upozorenjem: “Barut i klanje!” Vjerojatno je najviše medijske pažnje izazvala izjava trojice hrvatskih branitelja, koji su početkom srpnja 1998. u Knjigu primjedbi u Mjesnom odboru Gornji Zamet napisali sljedeće: “Izjavljujemo da ćemo se u slučaju početka gradnje džamije javno spaliti pred zgradom Gradskog poglavarstva.” Osim samospaljivanja, bilo je i drugih prijetnji od razvojačenih branitelja, ne samo iz Rijeke već i Zadra, koji bi džamiju “odmah digli u zrak” ili “svaku noć minirali ono što bi oni po danu napravili”. U emisiji TV Mreže, koja je prikazana u tom periodu, muftija Ševko Omerbašić imao je vjerojatno najteži medijski istup u svojoj karijeri. Razgovor o izgradnji Islamskog centra u Rijeci, zahvaljujući redatelju, voditelju i sugovorniku Hrvoju Šošiću, saborskom zastupniku i Tuđmanovom miljeniku, pretvoren je u javni linč i orkestriranu islamofobiju. Nakon svega, izgled i lokacija Riječke džamije postalo je prvorazredno političko pitanje kod čije realizacije, kako su tada isticali iz Gradskog poglavarstva, treba “prići senzibilno, kako bi se zadovoljili i interesi i onih koji žele džamiju, i onih koji se protive njenoj gradnji”. Nije javna tajna da je namjera tadašnjih gradskih vlasti bila džamija bez minareta – “bogomolja koja se uklapa u okružje i identitet Rijeke”. Milorad Milošević, pročelnik Odjela za urbanizam, tražeći “otvorenost i tolerantnost” od riječkih muslimana, poručio je: “Spremni smo ponuditi, ali ćemo i tražiti! Bez prilagođavanja, izgradnju džamije nećemo dozvoliti.” Oni malo boljeg pamćenja ili upućeniji u tadašnja zbivanja sjećaju se i velike želje čelnika grada Rijeke za organizacijom Mediteranskih igara 2005. godine (o čemu se odlučivalo 1999.). Gradnja džamije nije započeta u željenom roku, Rijeka nije dobila domaćinstvo Mediteranskih igara. Godine prolaze, riječka priča ide dalje, nazire se svjetlo na kraju tunela… 2003. godine na natječaju se prihvaća idejno rješenje Islamskog centra svjetski poznatog akademskog kipara Dušana Džamonje. Zanimljivo, na prijedlog iz Odjela za urbanizam, od pročelnika koji je svojevremeno tražio “otvorenost i tolerantnost” – da Islamski centar u Rijeci bude bez minareta – Džamonja odgovara da “ne želi ostati zapamćen u povijesti kao čovjek koji je gradio džamije bez minareta”. I tu, zahvaljujući Dušanu, prestaju priče o riječkom minaretu! Uvažavajući mnogobrojne primjedbe građana, u svibnju 2006. godine Grad Rijeka nudi novu lokaciju za Islamski centar – područje Rujevica, poznatije kao Mario Gennari. Na tom mjestu sada ponosno stoji “Mediteranska ljepotica”, džamija od čije ljepote zastaje dah, koja je već sada turistička atrakcija i razglednica grada Rijeke. “Ljepotica Mediterana” čeka svečano otvorenje prve subote u svibnju 2013. – na ponos Rijeke i Hrvatske, na ponos onih čistog nijjeta/ namjere, koji su, “nadati se je, na pravom putu”. q Ismet ISAKOVIĆ

VELJAČA 2013.

3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

ING. AZRA OMANOVIĆ, VODITELJICA VIJEĆA ŽENA MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE ZAGREB

Uživam u svom poslu
Jedno snježno popodnevno druženje s gđom. Azrom Omanović, višegodišnjom voditeljicom Vijeća žena pri Islamskom centru u Zagrebu i zaposlenicom u Iranskom veleposlanstvu na zagrebačkom Pantovčaku, pretvorile smo u zanimljivu razmjenu kulturnih i, neka nam ne bude prigovoreno, ženskih iskustava. O Iranu sam nešto određeno čula negdje prije Nove godine na jednoj tribini Ženskih studija, od četiri žene koje su tamo provele neko kraće vrijeme i podijelile s publikom svoja, u dobroj mjeri, vrlo pozitivna iskustva. One su ponudile i impresivne snimke objekata kulture koje su posjetile u Teheranu. U današnje vrijeme o Iranu malo ljudi ima realističnu predodžbu. Više mogu saznati samo oni koji za to pokažu interes. Slika o Iranu koju ima prosječan građanin Hrvatske uglavnom je rezultat dugotrajne, na žalost, negativne propagande. Prije nego sam počela raditi u veleposlanstvu i sama sam imala neodređeno mišljenje. Da biste nešto o Iranu zaista znali, morate ga posjetiti i družiti se s ljudima. Ljudi su topli i pristupačni, rado i gostoljubivo prilaze strancima, pozivaju ih u goste i tako sami stvaraju sliku o sebi sasvim različitu od predodžbe većine onih koji o Iranu “znaju” iz medija. Jedan godišnji odmor 2005. godine u trajanju 17 dana imala sam sreću provesti u Iranu. Toliki broj muzeja, kulturnih institucija, povjesnih znamenitosti, puno govori o narodu. Mogla bih o svojim dojmovima još puno toga ispričati, ali “Journal” nije dovoljno velik. Mene fascinira način njihova života, u svemu su im temelj stihovi. Koliko je lirika propaganda, a koliko duhovnost? Iran je zemlja duhovnosti, zemlja najljepše poezije. Perzijske tepihe također smatram poezijom! I sve druge grane umjetnosti ukazuju na duboku produhovljenost iranskog naroda. Oni su tog naslijeđa svjesni i s pravom se ponose njime. Islamska Republika Iran, većinski muslimanska zemlja, brižno čuva hramove iz doba Zaraostrijanstva, sve simbole svoje drevne civilizacije i suprotno očekivanjima onih koji u Iranu očekuju zatvoreno i netolerantno uvažavanje samo islamskih vrijednosti, čuvaju crkve i bogomolje svih vjera. Iskušenja i izazovi današnjega modernog svijeta i tamo su prisutni. Status Iranki u njihovom društvu je neopravdano stigmatiziran. U šerijatski uređenoj državi, unutar propisanih normi, imaju slobodu nošenja i odijevanja prema vlastitim ukusima i uvjerenjima. Od tradicionalnog pokrivanja u skladu s islamskim propisima do ležernog prebacivanja zanimljivih šalova, preko elegantnih frizura... Toliko je stilova da se ne može govoriti o uniformiranju žena ili sputavanju elegancije i modernoga. Žena ima istaknuto mjesto u iranskom društvu. Više od 65% sveukupne studentske populacije čine djevojke, žene zauzimaju istaknuta mjesta u državnim i društvenim institucijama, dok ženske reprezentacije postižu visoke rezultate na međunarodnim sportskim natjecanjima. Iranka je vladarica u svojoj obitelji i svome domu, na način koji se danas na žalost u zapadnom dijelu svijeta gotovo pa izgubio. Kako ste dobili radno mjesto u Iranskom veleposlanstvu? Kao inženjerka građevine radila sam u INA-Projektu na Čeličnim konstrukcijama. Kada se nakon sedam godina firma, s dolaskom rata, raspala, ostala sam kod kuće s djecom koja su tada bila mala. S njihovim polaskom u školu poželjela sam opet raditi, ali u struci više

Azra Omanović nije bilo moguće naći posao koji bi mi kao majci bio prihvatljiv. Iransko veleposlanstvo je tada tražilo tajnicu i ja sam odlučila pokušati. Na spomen mog novog radnog mjesta dobivala sam razne savjete, upozorenja o nekorektnosti koje mogu očekivati, pogotovo kao žena... Međutim, stvarnost je bila sasvim drugačija. Upoznala sam divne ljude, stekla mnoge prijatelje, upoznala korektnost u poslovnim odnosima, a kao žena sam tretirana s poštovanjem i uvažavanjem kakvo samo mogu poželjeti- kakvo mislim da bi svatko mogao poželjeti na radnom mjestu. Naravno, odnosi među ljudima su “dvosmjerna cesta” i ja dajem sve od sebe da moj posao bude odrađen savjesno i korektno. Moj posao je vrlo zanimljiv, zahtjevan i dinamičan.

O mladima
Majčinstvo je sve zahtjevnije, a sve mu se manje poklanja pozornosti! Društvo i društvena situacija nameću velike zahtjeve pred nas. Zalažem se za jednaka prava žena i muškaraca, ali čini mi se da je borbom za svoja prava žena postigla samo privid jednakosti. Dobila je pravo da dokaže da je jaka kao i muškarac, da može raditi jednako dugo i naporno kao muškarac, ali ne i da se poštuje njena ženskost. U toj trci žena se odriče svojih stvarnih prava, da bude zaštićena i sigurna u svome majčinstvu, da zbog toga bude poštovana, a ne nepoželjna kao zaposlenik. Dopuštam da zbog rada u jednoj specifičnoj školi imam i nešto iskrivljeno sliku – goru nego što stvarno jest – o novim generacijama. Treba li mijenjati i načine odgoja mladih i u Islamskoj gimnaziji? Prof. dr. Sulejman Mašović, Allahrahmetile, moj veliki autoritet i uzor, rekao je jednom davno jednu stvar koju sam upamtila: “Odgoj djeteta počinje otprike 25 godina prije njegovog rođenja.” Dakle, odgoj počinje već početkom odgoja roditelja. Tada sam bila vrlo mlada, ali mi se urezalo u pamćenje. Da bi se s djecom moglo nešto raditi treba se vidjeti kakvi su roditelji. Mladi ljudi traže svoj put, pa i griješe. Roditelje to njihovo istraživanje plaši. Zato i smatram vjerski odgoj izuzetno bitnim. No, važna je i dosljednost u ponašanju odraslih, ponašanja koje sankcionira svako licemjerje. Svi se stalno moramo preispitivati... Uzori starijih su važni, a odgoj na

4

PREPORODOV JOURNAL 148

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
vjeronauku u Zagrebu je na visokoj razini. Vjeroučitelji su širokog znanja i vjerskog i svjetovnog. Tragično je što sve učitelji doživljavaju danas, a najteže pada izostanak podrške kolega, šutnja i distanciranje od problema. Krug se nad svakim zatvori. Želim reći da će društvo i dobro i zlo nekad negdje počinjeno, ponovo naći, ali ovaj put u odnosu prema sebi samome – to je u osnovi vjere. Ako nekog koga treba zaštititi ne zaštitimo, nemamo pravo očekivati zaštitu kad nama bude trebala. Ali ljudi rijetko uče iz tuđih primjera, shvate i nauče tek na svojoj koži. Djeca koja danas teroriziraju svoje učitelje sutra će sjediti u Saboru i liječničkim ordinacijama te i sami biti učitelji – kakvi? Danas njihovim učiteljima nije pružena podrška da svoj posao obavljaju na miran i dostojanstven način. Ne znam zašto je sve poprimilo ove razmjere? I vjera i socijalizam su, kako kažete, njegovali kolektivitet. Kriza čini svoje. Svatko pokazuje svoje pravo lice u strahu i borbi za opstanak. Prodaje se i ono što nikad ne bi smjelo biti na prodaju, obraz, dostojanstvo... Zagreb svake godine organizira uz godišnjicu otvorenja džamije, ove godine to je već 20. po redu. Obrađuje vrlo aktualnu temu, a naslov mu je “Društveni položaj muslimanke u Europi, stanje i kako ga poboljšati”. Organizaciju ovog skupa vodi Vijeće žena. Pozvali smo 20 uglednih znanstvenica i znanstvenika iz cijele Europe koji su upravo za ovu temu međunarodno priznati stručnjaci. Želimo prodiskutirati o tome što položaj muslimanki u Europi čini tako specifičnim? Jesu li i koliko integrirane u društvo? O čemu ovisi stupanj integriranosti? Kakav je njihov obrazovni, ekonomski i socijalni status? Koliko je žensko pitanje važno u cjelokupnoj muslimanskoj zajednici Europe? Koji su korjeni problema i kako ih riješiti? Kakav je njen društveni položaj u raskoraku između očuvanja islamskog identiteta, tradicionalnih vrijednosti i vrlo značajnih društvenih zahtjeva; kakva je njezina sudbina uopće? Simpozij će se održati 26. i 27. travnja, a bit će otvoren tribinom u četvrtak, 25. travnja 2013. Sve vas od srca pozivamo da dođete i čujete zanimljive teme koje će se prezentirati! Odabrali smo Vas za sugovornicu za našu rubriku Bošnjaci u Hrvatskoj i kao ženu koja može svojim djelovanjem i moralnim načelima biti vodilja drugima! Hvala vam puno na tim lijepim riječima ali nije mi ambicija ikome biti vodilja. Znam mnogo sjajnih vodilja na koje se trebamo ugledati. Naše Vijeće žena funkcionira dobro radi svih onih kojima je do njega stalo. Neprocjenjiva je uloga naših muallima, članica našeg odbora ali i svih požrtvovnih i vrijednih žena koje naš rad podržavaju. I muškaraca naravno. Bilo bi nemoguće ostvariti sve nabrojane programe bez široke podrške. Bog zna koliko ćemo trajati i kako ćemo napredovati. Nagrada nam je u onom što smo napravili, u čemu smo pridonijeli društvu, svojoj užoj ili široj zajednici. Ugodna je spoznaja da žene u našoj zajednici više nisu samo korisnici blagodati koje nam se pružaju već aktivni kreatori u učesnici raznih događanja. Nadam se da će se takav trend održati. Nedavno sam prisustvovala Savjetovanju organiziranom od strane Vijeća bošnjačke manjine Grada Zagreb. Pozvani su bili predstavnici svih nacionalnih bošnjačkih asocijacija, predstavnici Mešihata, Medžlisa, Islamske gimnazije, Vijeća žena. Uz neke konstruktivne prijedloge uglavnom su prevladavali tmurni tonovi i nezadovoljstvo. Vjerojatno je mnogo razloga za to, neki od pozvanih su ispričali svoj nedolazak, neki niti to. Šteta! Skup je posjetio i gosp. Nedžad Hodžić, naš saborski zastupnik, i bilo mi je uistinu drago kada je sav onaj pesimizam prisutnih lijepim, optimističnim riječima preusmjerio na dobar put. Nije dodavao kapi gorčine, pričao o beznađu ili nekakvom potonuću. Nego, naprotiv! Zapravo bošnjačka zajednica ovdje u Zagrebu nikada i nije imala, nije radila na tako širokoj fronti, u tako raznolikim oblicima kao danas! Da, ovo su za nas sasvim nova iskustva, raditi na tako širokoj fronti zahtijeva puno mudrosti i sabura. Pretpostavljam da bi Bošnjaci muslimani trebali imati i jedno i drugo. Krizu trebamo tretirati kao priliku i ne dopustiti da nas malodušnost i osobni interesi udalje od našeg primarnog zadatka – poboljšanja statusa Bošnjaka u našoj zemlji. Ovo nije vrijeme vedrih boja, ali ne daj Bože tamnijih! Ne smijemo si dopustiti pesimizam. Ponekad treba ugasiti televizore, ne čitati novine, ne slušati vijesti... Osim, naravno, našeg “Preporodova Journala”! Da, naravno! “Journal” je izuzetno dobar časopis i čitam ga s užitkom. Želim nam još bližu i bolju suradnju. q Edina SMAJLAGIĆ

O Vijeću žena Islamskog centra u Zagrebu
Rukovodite Vijećem žena Medžlisa u Zagrebu. Kakve ste aktivnosti imali do sada? Vijeće žena postoji skoro već osam godina. Ideja nam je osmisliti značajniji ženski angažman unutar islamske zajednice. Također, i organizacijski ponuditi više sadržaja. Teže je nego smo mislile. Aktivnosti su započete organizacijom izleta i zajedničkih druženja. Tijekom proteklih godina format aktivnosti se mijenjao. Vrijeme je donijelo i nove želje i potrebe pa smo organizirali tribine sa zanimljivim predavačima, modne revije, susreti sa ženskim udruženjima iz BiH. Kao zanimljivu bih spomenula humanitarnu “baklavijadu” organiziranu kao natjecanje. Bilježimo i 17 izleta u Hrvatskoj i inozemstvu. Humanitarno djelujemo i unutar zajednice, a redovno pomažemo i širu društvenu zajednicu. Osnovali smo interni Fond “El-Fuddul” za pomoć mektepskoj djeci samohranih roditelja u težim životnim prilikama. U tu svrhu, svake godine početkom proljeća, povezano sa obilježavanjem iranske nove godine – Norouz, Vijeće žena organizira humanitarni Bazar u prostoru Islamskog centra, na inicijativu i značajno učešće supruge veleposlanika Irana, gđe. Batool Sharif Khodaei i Međunarodnog kluba žena. Svojim redovitim sudjelovanjem na Božićnom sajmu koji organizira Međunarodni klub žena pomogli smo opremanje dječjeg odjela bolnice u Šibeniku, Školu za djecu s posebnim potrebama u Čakovcu, Starački dom u Otočcu, Udruzi za psihološku pomoć ženama oboljelim od zloćudnih bolesti “Sve za nju”. Uspostavili smo mnoga poznanstva i prijateljstva. Aktiv žena pri ambasadi BiH, supruge diplomata Iranske ambasade, Udruga Albanki Drita, Žene HSS-a. Naše gošće bile su i bivša prva dama Hrvatske, gđa. Milka Mesić, supruga predsjednika Republike Turske, gđa. Hajrunnise Güll i supruga katarskog emira gđa. Mozah Al-Thani. Bile smo i domaćini izložbe “Gračaničkih kera”. Važnom dužnošću smatramo i svoj doprinos obilježavanju dana Srebrenice, koje svake godine pod nazivom “Dani sjećanja na Srebrenicu” nastojimo na što primjereniji i sadržajniji način organizirati u našem Medžlisu, uoči tradicionalnog godišnjeg odlaska Konvoja mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja prema Srebrenici i Potočarima. Gosti su nam bili udruženje žena Bosfam, nana Fata Orlović, gđa. Hatidža Mehmedović iz Udruženja žena Srebrenice, promovirana je knjiga “Kada bi kosti mogle govoriti” Saliha Smajlovića. Mnogi su tu još ljudi i događanja, ne bih željela nikoga izostaviti... Na čemu sada radite? Ono što ovom prilikom svakako želim najaviti je tradicionalni Međunarodni znanstveni simpozij koji Medžlis Islamske zajednice

VELJAČA 2013.

5

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

IZBORNA SKUPŠTINA BOŠNJAČKE NACIONALNE ZAJEDNICE HRVATSKE

Novo rukovodstvo BNZH
Redovna Izborna skupština Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske održana je 2. veljače 2013. godine u sjedištu BNZH u Zagrebu, Ilica 54. Skupštini su prisustvovala 94 delegata s pravom glasa, a u svojstvu gostiju i dvojica predsjednika bošnjačkih stranaka u Hrvatskoj – saborski zastupnik Nedžad Hodžić (BDSH) i Mirsad Srebreniković (SDAH).

Izvještaj o radu u proteklom periodu
Izvještaj o radu u proteklom mandatnom razdoblju podnio je dosadašnji predsjednik Senad Pršić, koji je naglasio da je BNZH u nekoliko zadnjih godina prošla fazu redefiniranja svoje organiziranosti, odnosno uloge i ciljeva. “Prvo što smo napravili je da smo usvojili nove programe BNZH te ih kandidirali za potporu kod Savjeta za nacionalne manjine RH. Kod izbora programa opredijelili smo se za izdavačku djelatnost kroz ‘Bošnjački glas’, koji smo preuzeli od BNZ za Primorsko-goransku županiju i grad Rijeku, zatim program iz kulture pod nazivom ‘Festival bošnjačke kulture u RH’ i jedan program znanstvenog sadržaja, opredjeljujući se svake godine za jednu aktualnu temu. Kroz proteklo razdoblje smo gore navedene programe realizirali u skladu s mogućnostima, a ‘Bošnjački glas’ postupno smo ekipirali kroz uredništvo, obogaćivali sadržaj i kvalitetu, tako da smo uz skromna financijska sredstva godišnje tiskali tri broja”, rekao je Pršić. Istaknuo je da je program “Festival bošnjačke kulture u RH” osmišljen radi očuvanja dijela bošnjačke kulturne baštine kroz pjesmu sevdalinku, nastupe folklornih skupna sa igrama i plesovima iz BiH, te pripremanje i degustaciju bosanskih kulinarskih specijaliteta. Ovaj program BNZH realizira zajedno sa županijskim organizacijama na način da se svake godine mijenja domaćin: u 2011. – Sisak, a u 2012. – Pula. U proteklom periodu organizirana su i dva Znanstvena skupa: “Europski identitet Bošnjaka” i “Bošnjačko iskustvo antifašizma”. Pršić je naglasio da je s radom nastavio Fond za stipendiranje nadarenih studenata, u okviru kojega je za tekuću akademsku godinu prikupljeno 19.978,80 kuna. Osim redovnih programa, ove godine prema Savjetu za nacionalne manjine kandidiran je i Amaterski festival pjesme sevdalinke. “Osim navedenih programskih aktivnosti sudjelovali smo u nekim vrlo važnim zbivanjima za našu manjinu kao što je Popis stanovništva i izbori za saborskog zastupnika. Što se tiče Popisa stanovništva vrlo aktivno smo sudjelovali na svim razinama u pripremama i edukaciji pripadnika naše nacionalne manjine kako bi ispravili nepravdu koju smo sami sebi nanijeli u prethodnom popisu stanovništva pogrešno se izjašnjavajući nacionalnom odrednicom Muslimani, umjesto Bošnjaci. Tiskali smo letke, održali seminare i predavanja na raznim prigodama i nivoima. Rezultati Popisa stanovništva pokazali su da se naš rad isplatio jer do popisa 2011. godine u RH bilo je ukupno registrirano 20.755 Bošnjaka, a prema novom popisu u RH živi 31.479 Bošnjaka. U zadnjih 10 godina broj pripadnika naše nacionalne manjine koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci povećao se za 66%. Važno je napomenuti da smo prvi put sudjelovali sa svojim kandidatom na izborima za saborskog zastupnika na proteklim izborima za Sabor RH. Smatram da je dobro i važno da smo išli na izbore sa svojim kandidatom jer smo time po-

Delegati, gosti i zbor “Bosana”

Prof. dr. Sead Berberović i članovi Radnog predsjedništva kazali i dokazali da imamo na to potpuno pravo unatoč tvrdnjama stranaka sa bošnjačkim predznakom – SDAH i BDSH – kako to pravo ekskluzivno pripada njima. Naš nastup smatram uspješnim unatoč tome što naš kandidat nije prošao, a važnim zato što po sadašnjem izbornom modelu mi Bošnjaci u RH dijelimo saborskog zastupnika s još četiri nacionalne manjine. Jedini smo koji u Savjetu za nacionalne manjine RH nema svog predstavnika iz redova udruga nacionalnih manjina, a ove četiri nacionalne manjine imaju predstavnika u Savjetu za nacionalne manjine RH. Da se kojim slučajem dogodilo da saborski zastupnik nije Bošnjak, a moglo je biti i tako, mi sada ne bismo imali nikoga tko može zastupati naše interese u Savjetu za nacionalne manjine RH, tj. tko poznaje naše programske aktivnosti. Vjerujem da ćemo poučeni ovim iskustvom ovo ispraviti na slijedećim izborima, izborom osobe koja će u Saboru i Savjetu za nacionalne manjine ući našom potporom”, rekao je Senad Pršić. U završnoj riječi je najavio usvajanje novog Statuta BNZH kao rezultat zajedničkog rada svih županijskih organizacija. Zaključio je da BNZH vidi kao najkreativniju organizaciju koja, uz Islamsku zajednicu u Hrvatskoj, može najkvalitetnije afirmirati društvene vrijednosti na očuvanju specifičnog bošnjačkog identiteta.

6

PREPORODOV JOURNAL 148

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Sead Berberović, novi predsjednik BNZH
Jednoglasno su usvojene statutarne promjene na kojima se radilo godinu dana. Novosti u Statutu BNZH su Dan zajednice, koji će se obilježavati 22. svibnja, otvaranje BNZH prema drugim asocijacijama, Sud časti, mandat rukovodstva je produžen na četiri godine, a kod izbora predsjednika primjenjuje se pravilo rotacije.

svim bošnjačkim asocijacijama s prijedlogom da razmotre svoje uključenje u BNZH. Predvidivim sinergijskim efektom umnogostručili bi našu snagu i utjecaj. Naredne godine, usporedo s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, donose nam neizvjesnosti mogućih promjena u pogledu ostvarivanja manjinskih prava i financiranja kulturne autonomije. Trebamo aktivno sudjelovati u tim procesima i pravovremeno se prilagođavati promjenama kako bi zadržali i poboljšali dostignuti nivo organiziranja i rada”, rekao je prof. dr. Sead Berberović, predsjednik BNZH.

Dodjela novih stipendija Fonda za stipendiranje
Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju 2006. godine osnovala je Fond za stipendiranje s prvenstvenom namjerom da se potpomogne školovanje odnosno studiranje vrijednih i talentiranih učenika odnosno studenata, koji su slabijeg imovnog stanja. Fond je skupštinskim odlukama 2008. godine prenesen na Bošnjačku nacionalnu zajednicu Hrvatske. Sredstva za Fond uplaćuju se na račun BNZH i vode na posebnoj računovodstvenoj kartici. Sva sredstva koja se uplate u Fond raspodjeljuju se za stipendije. Fondom upravlja Odbor Fonda koji raspisuje javni natječaj za dodjelu stipendija, dodjeljuje stipendije temeljem usvojenih kriterija i brine o prikupljanju sredstava. Donacije Fondu su individualne od fizičkih osoba, pravnih osoba, od bošnjačkih institucija (Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Rijeke itd.). Rad i poslovanje Fonda su potpuno javni i transparentni, tako da do sada nije bilo niti jedne primjedbe upućene na način rada, kriterije za dodjelu stipendija, odluke Odbora Fonda i slično. Ugovorima o stipendiranju stipendisti se obavezuju da se aktivno uključe u rad neke bošnjačke asocijacije te da po zapošljavanju i sami postanu donatori Fonda. Do sada je, uključujući i akademsku godinu 2012./2013., Fond za stipendiranje imao 26 stipendista kojima je ukupno dodijeljeno 38 godišnjih stipendija, u ukupnom iznosu od 199.700 kuna.

Novoizabrani Glavni odbor BNZH Jednoglasno je izabrano i novo deseteročlano rukovodstvo BNZH: predsjednik prof. dr. Sead Berberović (Zagreb), potpredsjednici Senad Pršić (Pula) i Alija Avdić (Sisak), tajnik Senahid Dubravić (Zagreb) i šestorica članova – Džemal Spahić, Ibrahim Ružnić, Jusuf Šehanović, Adem Smajić, Sifet Hadžihaskić i Asim Kulenović. U Nadzorni odbor BNZH jednoglasno su izabrani Merim Omanović (predsjednik), Denijal Ibrić i Ismet Sefaragić (članovi). U pozdravnom govoru prof. dr. Sead Berberović, novoizabrani predsjednik BNZH, istaknuo je da izbor istovremeno doživljava i kao priznanje i kao veliku odgovornost koju nosi predsjednička funkcija. “Dužnost predsjednika BNZH zahtijeva veliki trud i zalaganje da se zadaci, koje pred nama stoje, obave na najbolji mogući način. Uvjeren sam da ću u tome imati vašu svekoliku podršku, jer samo zajedničkim, usuglašenim djelovanjem možemo ih uspješno ostvariti. Pred nama je nekoliko važnih poslova. Svakako, trebamo nastaviti s realizacijom programa Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Nastojat ćemo da se u ostvarivanju svih programa ubuduće još više uključe županijske organizacije. Pokušat ćemo ojačati redakciju časopisa ‘Bošnjački glas’ i povećati raznovrsnost i kvalitetu priloga. Naredne godine obilježit ćemo 20. obljetnicu osnutka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Namjera nam je da se obljetnica obilježi više radno, a manje svečano: organizirat ćemo Okrugli stol pod nazivom ‘Položaj Bošnjaka u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija’, te izložbu fotografija kojom ćemo se vizualno podsjetiti našeg 20-godišnjeg razvitka. Također, pokušat ćemo osnažiti brojnost članova i financijsku snagu Fonda za stipendiranje, koji bi trebao biti jedan od najvažnijih programa usmjerenih za opću dobrobit Bošnjaka u Hrvatskoj. Jedna od prioritetnih zadaća je oživjeti i podići razinu organiziranosti i aktivnosti županijskih organizacija Bošnjačke nacionalne zajednice, te poticati osnivanje gradskih i općinskih organizacija. Također, nastojat ćemo da se županijske organizacije čvršće povežu i surađuju u zajedničkim programima. Nadalje, u danas usvojenom Statutu BNZH predviđena je mogućnost uključenja drugih bošnjačkih asocijacija u Bošnjačku nacionalnu zajednicu Hrvatske, uz zadržavanje vlastitog identiteta, pravne osobnosti i programa rada. Obratit ćemo se stoga, uz potrebno obrazloženje,

Potpisivanje Ugovora o stipendiranju (Alma Pezerović i Senad Pršić) Na kraju skupštinskog zasjedanja dodijeljene su nove stipendije. U akademskoj 2012./2013. godini BNZH će stipendirati petero nadarenih studenata bošnjačke nacionalnosti slabijeg imovnog stanja. To su: Azra Đulović (Kemijsko-tehnološki fakultet, Split), Alma Pezerović (Pravni fakultet, Zagreb), Mirela Delić (Prehrambeno-biotehnološki fakultet, Zagreb), Medina Dizdar (Ekonomski fakultet, Zagreb) i Amir Mešić (Tehničko veleučilište, Zagreb). q Ismet ISAKOVIĆ

VELJAČA 2013.

7

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

ISLAMSKA TRIBINA “DR. SULEJMAN MAŠOVIĆ”

Od Sirije do harfova
Tijekom veljače 2013. godine u Islamskom centru u Zagrebu održana su tri predavanja u okviru Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”: - 07.02.2013. – “Slikom i riječju kroz Siriju”, na kojoj su govorili aktivisti Nacionalnog sirijskog vijeća u Hrvatskoj; - 14.02.2013. – “Uvođenje programa zdravstvenog odgoja u škole”, s podnaslovom “Što bi roditelji trebali znati?”, gdje je govorila dr. Željka Markić iz Udruge Glas roditelja za djecu (GROZD); - 28.02.2013. – “Sedam harfova Kur’ana”, na kojoj je gostovao prof. dr. Džemaludin Latić, redovni profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

Slikom i riječju kroz Siriju
Moderator dr. sc. Zlatko Hasanbegović, znanstveni suradnik Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” iz Zagreba i zamjenik glavnog urednika časopisa za društvene i humanističke studije “Pilar”, uvodno je podsjetio da je Vlada RH tijekom siječnja 2013. godine, slijedeći glavnu liniju vanjske politike Europske unije i SAD-a, priznala oporbenu Sirijsku nacionalnu koaliciju kao jedinog legitimnog predstavnika sirijskog naroda. Podsjetio je da kriza u Siriji traje više od dvije godine, a započela je kao sastavni dio onoga što se kolokvijalno naziva “arapskim proljećem”. Događaji u Sirija prerasli su, među ostalim, i u krvavi građanski rad u kojem je stradao veliki broj, sve praćeno izbjegličkom kataklizmom. “Na kušnju je stavljena temeljna vrednota sirijskog društva – tisućgodišnji međuvjerski sklad. Do nas dolaze bolne vijesti o sektaškom nasilju, obračunima na temelju vjerskih podjela, optužbama za nevjerništvo i slična zla. Mediji svakodnevno prenose različite vijesti iz kojih je teško razlučiti što je istina, a što su laži i propaganda… Za sirijsku oporbu događaji u Siriji su narodni bunt i ustanak protiv diktatorske vladavine obitelji Assad, koja ne uživa narodno povjerenje već se održava na vlasti isključivo pomoć vojske i svojih vanjskih saveznika Irana i Rusije, koji uz Kinu vetom priječi djelotvornu akciju međunarodne zajednice i UN-a. S druge strane, za Vladu u Damasku nije riječ o narodnom ustanku, već organiziranom terorizmu potaknutom i financiranom izvana – Katar, Turska – u kojem sudjeluju naoružane skupine, uglavnom stranih džihadista, s konačnim ciljem podjele i uništenja Sirije, a sve u interesu SAD-a, Velike Britanije i Izraela”, rekao je Hasanbegović. Naglasio je da sirijski događaji prelaze nacionalne okvire budući da je riječ o širim geopolitičkim interesima. Tu je važno i kurdsko pitanje, a preko sirijskih leševa vode se, nažalost, i širi šijitskosunitski prijepori. “Bilo kako bilo, ono u čemu se svi možemo složiti: rat u Siriji je sirijska i arapska nacionalna katastrofa, taj rat je muslimanska vjerska katastrofa jer muslimani ubijaju muslimane – i potrebno ga je što prije prekinuti. Također, mislim da se svi u tome možemo složiti: o Siriji i sirijskom narodu ne treba se odlučivati ni u Washingtonu, ni u Londonu, ni u Bruxellesu, niti u Dohi, niti u Ankari, Teheranu ili Moskvi. O Siriji treba odlučivati samo sirijski narod”, zaključio je dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Dr. med. Jamal Assad, predstavnik sirijske zajednice i Nacionalnog sirijskog vijeća u Hrvatskoj, uvodno je istaknuo da je oko Sirije mnogo interesa, a malo humanizma. Ratna događanja u Siriji odvijaO Siriji - slikom i riječju (predstavnici Nacionalnog sirijskog vijeća u RH) ju se velikom žestinom i brzinom da je stanje sve gore, a brojke poginulih, ranjenih i izbjeglih još strašnije. “Uz ostalo je gotovo nemoguće točno utvrditi činjenice. Gorka je istina da je smrt postala gotovo konvencionalna činjenica. Također, i patnja, razaranje i nadasve nasilje”, rekao je Assad. Izrazio je mišljenje da najveću odgovornost za trenutno stanje imaju oni koji raspolažu najvećom oružanom silom. “Njihova se odgovornost ogleda u tome što se silom ne mogu riješiti nagomilani problemi. Nasilje neće riješiti probleme, ono ih samo umnožava i čini još složenijima… Sirija je danas zemlja u kojoj se ogleda moralna odgovornost međunarodne zajednice. Sirija je kolijevka ljudske civilizacije, mediteranska zemlja u kojoj su tolerancija i ljudski suživot bili trajna i neupitna vrijednost i činjenica. Zato njezinoj drami nije moguće mirne savjesti okrenuti leđa”, naglasio je predstavnik Nacionalnog sirijskog vijeća u Hrvatskoj. Jamal Assad je prisutnima prezentirao brojčane pokazatelje dosadašnjeg sirijskog rata: 63.446 ubijenih ljudi (od toga 4.245 djece i 3.492 žena), oko 137.000 ranjenih, više od 60.000 nestalih, blizu 700.000 izbjeglica (u Libanonu oko 220.000, u Jordanu oko 200.000, u Turskoj oko 160.000). Pritom je naglasio tešku situaciju u izbjegličkim kampovima te podsjetio na humanitarnu akciju u Hrvatskoj, koju provode Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, Hrvatski Caritas i Hrvatski Crveni križ. “Neka ova velika akcija pokaže snagu ljudskog zajedništva, vjerske tolerancije, i poštovanja humanih vrijednosti našeg vremena. Neka bude primjer koji će osnažiti vjeru i snagu nesretnika u Siriji. Neka bude temelj na kojem je moguće graditi bolje sutra sirijske mladosti i neka bude primjer koji će ostati zapamćen u povijesti odnosa Republike Hrvatske i slobodne Arapske Republike Sirije. Mi sirijski državljani koji živimo u Hrvatskoj istinski smo odani tom cilju”, zaključio je dr. med. Jamal Assad.

Uvođenje programa zdravstvenog odgoja u škole
Moderator Zlatko Hasanbegović uvodno je rekao da tema uvođenja zdravstvenog i spolnog odgoja u hrvatske škole dovela do izrazite društvene podvojenosti i jedne vrste idejnog sukoba. Vlada RH

8

PREPORODOV JOURNAL 148

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
je zamisao o takvom uvođenju zdravstvenog i spolnog odgoja opravdavala kao znanstveno utemeljenu činjenicu koja pridonosi cjelovitom odgoju najmlađih naraštaja. Pritom je sve protivnike je označila kao natražnjake, vjerske fanatike, tzv. homofobe, koji žele vratiti kotač povijesti unatrag. Hasanbegović je izrazio mišljenje da je cijela afera pokazala dvije temeljne činjenice. Prvo, bahatost političkih elita koje činjenicu da su dobili vlast na izborima, na kojima je sudjelovalo jedva pola stanovništva, tumače kao pravo ne samo na upravljanja, već i preoblikovanja identiteta. I drugo, netoleranciju i militantnost svojstvenu upravo onima koji se najviše pozivaju na iste. Pritom je bilo dovoljno pratiti hrvatske medije koji su svojim sadržajima podsjećali na protuvjerske biltene nakon Drugoga svjetskog rata. “Takvo držanje političke elite i s njom povezanim medijima, dovelo je do toga da većina hrvatskih građana, posebice roditelja, uopće ne zna u čemu je meritum ovoga prijepora. To jest, da se ne radi o uvođenju zdravstvenog odgoja, protiv kojega nije i ne može biti nitko, već da je riječ o pokušaju nametanja tzv. rodne ideologije koja je u sukobu s temeljnim vrjednotama svih objavljenih religija, ali sa znanošću na koju se rodni ideolozi vole pozivati. Riječ je o sustavnom zaglupljivanju i indoktrinaciji kao uvodu u dalekosežni moralni prevrat. Rodna ideologija je u sukobu i s temeljnim ustavnim vrednotama ove države, a one su: da je temelj društva obitelj i da su roditelji oni koji imaju temeljno pravo da odgajaju svoju djecu. Ova afera je na svjetlo dana iznijela najmračniju stranu, a to je pedofilija i povezanost pedofilskog lobija s određenim akademskim krugovima i disciplinama poput tzv. seksologije. Oni otvoreno zloupotrebljavaju znanost za legalizaciju i legitimizaciju pedofilije kao tzv. spolne usmjerenosti, koju je nemoguće promijeniti, i koju zato treba prihvatiti kao što su već prihvaćeni homoseksualnost, kojoj je i na zakonodavnom planu priznata jednakopravnost i jednakovrijednost”, zaključio je dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Dr. med. Željka Markić, iz Udruge Glas roditelja za djecu (GROZD), u uvodnim rečenicama je prezentirala određene činjenice. 27. kolovoza 2012. ministar Željko Jovanović na tiskovnoj konferenciji objavio je odluku o uvođenju zdravstvenog odgoja u škole. Program bi se provodio od 1. razreda osnovne do kraja srednje škole. Dio programa provodio bi se kroz već postojeće nastavne predmete – taj bi dio provodili nastavnici tih predmeta. Drugi dio (do 12 sati godišnje) bi se provodio na satu razrednika – taj bi dio provodili razrednici uz
Neki od spornih stavova u preporučenoj literaturi
U “Izvještaju istraživanja o mišljenjima i stavovima prema homoseksualnosti u srednjim školama u Zagrebu” piše: “... jer krajnje je vrijeme da homoseksualnost uđe u škole. Makar i pod nemogućim uvjetima.” U knjizi “Spol i rod pod povećalom. Priručnik o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije” piše: “Ali zašto ne reći: ‘Ja sam muškarac s vaginom!’ Zašto ne bi dekonstruiŽeljka Markić rali i taj biološki imperativ koji označava genitalije kao muške i ženske? Zašto prihvaćati mišljenja naučnika koji bi željeli sve stvari lijepo i uredno posložiti u predvidljive dvojnosti?” U knjizi “Kako razgovarati o seksualnosti... s vlastitom djecom” piše: “Kako reagirati kad primijetimo da se naše dijete samozadovoljava?” “Smatramo kako je to što se dodiruješ odlično, ali bi bilo u redu da činiš to u svojoj sobi.” q

Dr. med. Željka Markić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović pomoć stručnih suradnika škole i liječnika školske medicine. Međutim, liječnika je vrlo malo – 1 na 5.000 do 10.000 učenika. Dr. Markić je naglasila da je poseban program zdravstvenog odgoja zaista potreban jer se, unatoč trudu roditelja i nastavnika, zdravstveno stanje među djecom i mladima pogoršalo. Istaknula je da uobičajena procedura uvođenja nekog programa u škole pretpostavlja sljedeće korake: izrada programa, recenzija programa od strane neutralnog stručnog povjerenstva, javna rasprava, edukacija nastavnika i uvođenje programa. Međutim, u ovome slučaju na vidjelo su izašli problematični potezi Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS). Naime, program je izrađen i objavljen tek 29. rujna 2012., dakle mjesec dana nakon što je uveden, i nakon što su sve škole donijele Plan i program rada škole za školsku 2012./2013. godinu, u koji su trebale uključiti program zdravstvenog odgoja – bez da su ga prethodno vidjele. Program je iz ruku autora direktno ušao u škole – nije postojalo neutralno stručno ocjenjivanje programa. Također, nije postojala niti javna rasprava o sadržaju programa. “Problematičan je i odnos Ministarstva prema nastavnicima. Samo će neki nastavnici do kraja školske godine imati edukaciju – i to jednodnevnu. Dakle, učitelji i nastavnici će kvalitetno moći provoditi samo one sadržaje koje su i do sada provodili. Zatim, nema udžbenika ili priručnika koji bi bio vezan uz program. Većina nastavnika je nezadovoljna i zbunjena jer nije jasno kako će se ostvariti očekivani ishodi programa. Pritom je nastavnicima preporučena literatura koja obuhvaća 50 naslova, odnosno nekoliko tisuća stranica. Nemoguće je očekivati da će nastavnici prije provođenja programa to uspjeti pročitati i proučiti te tako nadoknaditi nedostatak priručnika. Treba konstatirati da je veliki dio programa neupitan i nije sporan, poput pravilne prehrane, higijene, prevencije ovisnosti i prevencije nasilja. No, sporan je dio koji govori o spolnosti”, rekla je dr. Markić. Istaknula je da se, sudeći po sadržaju i preporučenoj literaturi za dio programa koji govori o spolnosti, radi o ulasku homoseksualne propagande u škole pod krinkom zdravstvenog odgoja. Učenike se podučava da je homoseksualni čin jednako prirodan i vrijedan kao i heteroseksualni. Homoseksualne udruge istaknule su veliko zadovoljstvo uvedenim programom i činjenicom da će ga morati pohađati sva djeca, iako – kako same kažu – nije im jasno kakve veze ove teme imaju sa zdravstvenim odgojem. Osim toga, učenike se podučava da, bez obzira na svoj spol, mogu odabrati da su nekog drugog “roda” – muškog, ženskog, homoseksualnog, biseksualnog, transseksualnog… “Teme o razlici između spola i ‘roda’ nalaze se već u 4. razredu osnovne škole. Antropologija, znanost o čovjeku, smatra da osobu,

VELJAČA 2013.

9

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
bilo mušku bilo žensku, čini jedinstvo tijela, osjećaja, razuma i duha, a pedagogija smatra da je kod odgoja mlade osobe važan cjelovit i uravnotežen razvoj svih tih aspekata. Protivno tim znanstvenim spoznajama, autori ovog programa smatraju da je spol osobe određen isključivo tjelesnim karakteristikama te negiraju bilo kakvu prirodnu povezanost našeg tijela s našim osjećajima, načinom razmišljanja ili načinom ponašanja. Sve te druge spolne karakteristike autori programa nazivaju ‘rod’ i smatraju da su isključivo društveno nametnute. Rodna ideologija koja se promovira kroz ovaj program ne samo da je suprotna znanstvenim činjenicama, već uništava spolni identitet djece upravo u adolescenciji, u tom najvažnijem dijelu života za izgradnju spolnog identiteta. Nesigurnost u spolni identitet povezana je s pojavom homoseksualne orijentacije. Ta činjenica jasno pokazuje koliko je ovaj program povezan s promocijom homoseksualnog ponašanja i s homoseksualnim aktivizmom. Zanimljivo, Amir Hodžić, autor spomenute preporučene literature, organizator je Konferencije europskih transvestita i transseksualaca održane u Zagrebu. Ministarstvo kaže da je ovaj program moralno neutralan. To je neistina jer je očito da autori ovog programa definiraju što smatraju dobrim i poželjnim ponašanjem”, rekla je dr. Markić. Osvrnula se i na temu o masturbaciji, koja je u programu predviđena za 5. razred osnovne škole. Pritom priručnik mladima sugerira da odgovorno ponašanje znači: ako saznaš da imaš spolno prenosivu bolest, moraš to reći svim svojim partnerima/partnericama (pretpostavlja se da ih imaš više). Također, i stalna upotreba kondoma. “Nigdje se ne spominje da je promiskuitetno ponašanje samo po sebi neodgovorno. Prema autorima programa – Klein i Štulhofer – spolni odnos sam po sebi nema nikakvo značenje. Program negira prirodnu povezanost ljudske spolnosti s općeljudskim vrijednostima poput ljubavi i vjernosti”, naglasila je dr. Željka Markić. U vezi sadržaja programa o spolnosti zaključila je da program nije moralno neutralan, nije lišen svjetonazora, kako to tvrdi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH. Nego, upravo suprotno. Prvo, program nameće svjetonazor koji negira i ignorira sve općeljudske vrijednosti vezane uz spolnost i, drugo, program nameće svjetonazor koji je suprotan vrijednosnom sustavu većine roditelja. Osim toga, položaj roditelja definira i Ustav RH – članak 63: “Roditelji imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju svoje djece.” “To pravo roditeljima daju i brojni međunarodni dokumenti i odluke europskih institucija. Roditelji su, dakle, prvi i glavni odgojitelji i škola bi im trebala pomagati u odgoju, a nipošto ne bi smjela djecu preodgajati. Dakle, odluka Ministarstva da se roditelje ništa ne pita suprotna je navedenim dokumentima i suprotna Ustavu RH. Očito je da ovaj program, osim neupitnih i potrebnih tema, poput higijene i pravilne prehrane donosi i nametanje jedne ideologije koja je suprotna vrijednosnom sustavu većine roditelja. Sve stručne pogreške Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, navedene na početku ove prezentacije, kao i netransparentnost pri uvođenju programa očito su u službi nametanja te ideologije. To roditelji ne bi smjeli dopustiti!”, zaključila je dr. med. Željka Markić.

Prof. dr. Džemaludin Latić (strana, aspekata, dubina, razina, itd.) Kur’ana. Skoro da nema pitanja u historiji Kur’ana o kome se toliko raspravljalo kao što je pitanje objave Kur’ana na sedam harfova. Islamski istraživači se ni o jednom pitanju Kur’ana nisu toliko razišli kao o pitanju tumačenja “sedam harfova Kur’ana”, sintagmi iz vjerodostojnog hadisa koji se odnosi na kur’ansku nadnaravnost. Ebu Hatim Muhammed ibn Hibban El-Busti navodi preko 35 raznih mišljenja o sedam harfova, a Sujuti u “Itqanu” bilježi oko 40 kontradiktornih tumačenja ovih harfova. “Kur’an-i-Kerim je vječito živa Allahova knjiga koja se objavljuje i ljudskome razumu i ljudskome srcu, knjiga koju su ljudi obavezni tumačiti, ali je nikada ne mogu rastumačiti. Kur’an-i-Kerim nikada ne može biti prevaziđena knjiga. Sedam harfova ne može stati u Mushaf, jer je Mushaf samo na jednom kiraetu. Ali sedam kiraeta ili deset ili četrnaest njih, obično se uzima da je sedam – ali, to nije sedam harfova. Jer obično se uzima da je Poslanik, s.a.v.s., mogao reći da je objavljen na sedam kiraeta, a nije. U Kur’anu je zastupljeno svih 40 dijalekata arapskog jezika. To ne znači da je objavljen na toliko dijalekata, niti na sedam riječi. Ne, nego je on objavljen na sedam strana, na sedam odsjaja, na sedam odsjeva. To je više od svakog ljudskog uma”, rekao je prof. Latić. U nastavku predavanja govorio je o knjizi iz srednjovjekovne riznice klasične muslimanske intelektualne misli – “Itganu, sveobuhvatnom uvodniku u kur’anske nauke” – monumentalnom djelu velikog imama Sujutija, izvornog naziva “El-Itqān fī ‘ulūmi’l-Qurān”, u sjajnom prijevodu doc. dr. Almira Fatića, profesora tefsira na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Dželaluddin es-Sujuti (1445.1505.) je veliki znanstvenik svoga doba u oblasti tefsira, hadisa, fikha, tesawwufa, jezika, veliki pjesnik i kroničar, obnovitelj znanja o vjeri i vjerskoj praksi u 9. stoljeću islama. Katib Čelebi, u svom katalogu znamenitih ličnosti iz 17. stoljeća, Sujutija sa 600 napisanih djela svrstava među deset najreferentnijih ličnosti. Istraživači klasične muslimanske misli Sujutijev “Itqan” smatraju posljednjim velikim enciklopedijskim pregledom klasičnih nauka koje je razvio muslimanski genij na područjima tumačenja Kur’ana. Knjiga se izdvaja svojom originalnošću i preglednošću. Sujuti je u ovom svom djelu i originalan autor i savršen kompilator koji se služi doslovno svime što je bilo vrijedno u višestoljetnom muslimanskom umovanju o Kur’anu. U sadržajnom smislu, “Itqan” se sastoji od 80 poglavlja (prema riječima imama Sujutija, toliko je obuhvaćeno vrsta nauka, a ukoliko bismo uzeli u obzir daljnje unutarnje grananje ovih nauka, njihov broj bi se povećao na 300). Prijevod na bosanski jezik obuhvaća 21 poglavlje iz prvog toma izvornika i sadrži tri cjeline. Prevoditelj je u ovo izdanje, zbog iznimne važnosti za današnje vrijeme i studente islamskih fakulteta, uvrstio i poglavlje o uvjetima za komentatora Kur’ana iz drugog toma “Itqana”. q Ismet ISAKOVIĆ

Sedam harfova Kur’ana
Prof. dr. Džemaludin Latić, profesor tefsira na sarajevskom FIN-u, na početku inspirativnog predavanja citirao je kur’anski ajet iz sure Lukman: “Da su sva stabla na zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je uistinu silan i mudar.”, kao i o hadis: “Kur’an je objavljen na sedam harfova.” Latić je govorio o svojevrsnom klasičnom egzegetskom i hermeneutičkom “ključu Kur’ana” – tzv. sedam slova ili sedam harfova

10

PREPORODOV JOURNAL 148

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

IZLOŽBA SLIKA IVANA PAVIŠIĆA “SLIKOM UMJESTO TISUĆU RIJEČI”

Slikam Božju bašču
U prostorima Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Ilica 54 u Zagrebu, u petak 8. veljače 2013. svečano je otvorena izložba slika pod nazivom “Slikom umjesto tisuću riječi”. Autor slika je Ivan Pavišić, član Ansambla “Bosana”, koji djeluje u okviru zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Na izložbi su uglavnom prezentirana platna – ulja, akrilik, ponešto i tempera, a motivi na 35 izložaka većinom su priroda. U glazbenom dijelu svečanosti sevdalinke je pjevao i sam slikar, a glazbenu potporu došla mu je dati i prof. Junipper Garret, kanadska slikarica i vrsna interpretatorica sevdalinki. “Rođen sam, stjecajem okolnosti, u Zagrebu, ali su veze s Bosnom i Hercegovinom duboke, od djetinjstva. Djed mi je podrijetlom iz Dalmacije, ali je dospio u Kostajnicu pa je tu čak bio jedan od prvih, ako ne i prvi kostajnički gradonačelnik. Baka, ćaćina majka, je iz Zavidovića. Slikati sam počeo u svojoj Kostajnici prije 55 godina, u osnovnoj školi. Počinjem slikati cvijeće, a u višim razredima i “zrelije” teme, ratne, tj. jugoslavenska pobjeda nad Nijemcima. Radove mi učitelji šalju na natjecanja što mi je bio dodatni poticaj. Velika potpora mi je brat, talentirani polaznik Škole primijenjene umjetnosti; od njega učim i slikarske tehnike, koristim slikarski materijal. Ni danas ne slikam iz neke materijalne potrebe, nekakvog interesa, nego rasterećeno u tome uživam. Pa i kada sam loše volje uzmem slikati jer su to nekada i inati, prkos! Nikada to nije rutina. Uvijek mi se čini da slikam kao prvi puta. Drugi mi, pogotovu moja supruga, tvrde da sam najbolji u tehnici tempere i ulja, ne akrilika. Ovdje je ponajviše akrilik tehnike; sada mi je to odgovara: to je agresivna, brza tehnika, boja je plastificirana, rezolutna. A i suvremena. Promijenit ću uskoro tehniku, posvetit ću se portretima”, kaže autor izložbe. Na pitanje “Otkud toliko džamija na njegovim platnima?”, odgovara: “Cijela je to serija džamija. To su viđenja iz moga ateliera koji je u Bosanskoj Kostajnici, sa mog grunta/bajera. Kada ujutro ustanem i gledam našu prekrasnu Unu vidim i jednu od najljepših džamija u BiH. Ljudi, čini mi se, ne znaju da je u Bosanskoj Kostajnici jedna od najljepših i najvećih džamija – Azizova džamija. Tu se može čuti i najumilnija jacija jer je Kostajnica u Unskoj kotlini, a Una je prekrasan rezonator. A nekako smo uvijek imali lijepe mujezinske tenore, krasne glasove koji su dopirali s munare daleko. Urezalo mi se to u sjećanje, sve molitve znam napamet. Draga su mi tema džamije, nitko mi to nije morao ‘naručiti’. I sâm sam tenor, pjevanje je moja druga ljubav. Činjenica je da ljepote skrivaju više tajni nego ružne stvari. I kada sam upoznao današnju svoju životnu suputnicu, dr. Slavu Posenjak, činilo nam se da nas je spojio sv. Luka, zaštitnik liječnika i slikara. Zajedno smo ušli u to doživljavanje svijeta kroz slike-kao metaforu raja i zajedno zaronili u sve dubine ljepote života. Zapravo imam u Kostajnici atelier za keramiku, tamo su i strojevi: preše i slično, kojima izrađujem skulpture od terakote, radim grnčariju. Izrađivao sam amfore, itd. Zimi sam u Zagrebu i rad premjestim u kuhinju. Supruga s jedne strane stola radi kolače, a ja slikam na drugoj. U planeru nisam nikada slikao.” Na pitanje kako su nastale slike s motivima mora, odgovara: “Voda je moj stalni motiv. Voda, jer sam s Une. Voda nosi presliku neba, a nebo zrcali kolorit vodi. Manje joj boju pridaje dno, kamenje ili alge… Ne, ne pripadam niti jednoj slikarskoj koloniji, radim sam. Ima tamo

Ivan Pavišić kolonija slikara BiH i Hrvatske, Slovenije. Veza s Bošnjačkom nacionalnom zajednicom je ta što sam s Une, iz Bosanske Kostajnice, s tog dijela dunjaluka i što nosim prekrasna sjećanja na tu autentičnost Bosne s granice! Čaršija, krivo se to tumači, nije uvijek nešto maleno, zaostalo. Upravo je Kostajnica, gubeći atribute čaršije, izgubila svoj gradski duh, a i građevinski urbani izgled promjenom strukture vlasti.” “Stručan sam, vjerujem, za sevdah”, nastavlja pričati gosp. Pavišić. “Svojoj sam rahmetli majci, a obožavala ga je, obećao da ću, kada to budem u prilici, napraviti homage pjevaču rahat-sevdaha Safetu Isoviću. Umrli su oboje iste godine… Dogodilo se i to u ovom prostoru, a bio je to homage i velikom perzijskom pjesniku Omaru Hajjamu, pjevale su se rubaije i sevdalinke. Za tu sam prigodu naučio – za mjesec dana – svirati saz, kako da bi ta sinteza s hajjamovskom lirikom bila harmoničnija. Ta moja nekonvencionalnost i radost duha i ljepota i harmonija stvaralaštva otvorila mi je mnoga vrata, pa sam i ovdje u prostoru BNZH u Zagrebu postao stalnim suradnikom. Ovo jest postao multifunkcionalan prostor za manifestaciju svih oblika ljudskog duha. Otud je ova prostorija stalno počašćena lijepim događanjima. Zahvaljujem posebno prof. dr. Seadu Berberoviću, dipl. ing. Dževadu Jogunčiću i tajniku Samiru Avdagiću. Ti su ljudi otvoreni dobrim idejama. Bosanci su jedan čist, nepatvoreni duh, ležeran i radostan. Dobro se ovdje osjećam. Bosancu ne treba razlog za pjesmu, on pjeva iz čista mira. Takav sam i ja. Otud sam animirao i dobar broj Zagrepčana drugačijih provenijencija pa su se pridružili našem bosanskom meraku. Islam ima nešto duhovno zdravo, ne kažem to kao čovjek koji se vjerski određuje. Nosi tajnovitost, a to me duhovno uvelike inspirira. Vjerujem da se odražava i na mojoj umjetnosti. Zapravo, volim sve što ima čistu dušu, bezinteresnu, netendecioznu, bez krupnih društvenih uvjetovanosti. Otud taj moj slikarski nerv ne očekuje novčanu nagradu.” Ivan Pavišić radi u Kazalištu “Komedija”, član je zbora. “Pripremamo zgodan internacionalni program, na inicijativu vođe zbora maestra Branka Starca, gdje me je angažirao kao svirača saza, a i pjevača sevdalinke. Specifična je to nazalna tehnika pjevanja kakvu koriste i mujezini. Bio sam već na Svjetskom kongresu zborovođa na Kaptolu u Zagrebu – tamo sam svirao saz, održao i predavanje o sevdalinkama.” q Edina SMAJLAGIĆ

VELJAČA 2013.

11

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

RASPJEVANI GOSTI: VALENTINOVO U BOŠNJAČKOJ NACIONALNOJ ZAJEDNICI

Ljubavna priča
Novi klavir u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju valjalo je isprobati, a može li se naći bolja prigoda nego Dan zaljubljenih – 14. veljače!? Domaćinima su na poziv prof. Fuada Ahmetspahića došli pjevati i svirati glazbu s temom ljubavi učenici i profesori dviju glazbenih škola: Glazbene škole “Alberta Štrige” iz Križevaca i Privatne glazbene škole “Brkanović” iz Zagreba. Naravno, uz potporu domaćih snaga iz zbora “Bosana”. Koordinatorica i voditeljica glazbene večeri naslovljene “Ljubavna priča”, prof. Arijana Marić Gigliani, okupila je svoje ponajbolje učenike, a u klavirskoj pratnji bili su profesori Dina Katnić i Ivan Violić. S Tijardovićevom pjesmom “Milov’o sam garave i plave” glazbenu je večer otvorio stalni suradnik BNZH i zbora “Bosana” Donat Orlić, bas bariton, uz klavirsku pratnju domaćina prof. Fuada Ahmetspahića. Zahvalivši se na početku na prilici da prvi zasviraju na novom klaviru i prilici za nastup baš na Valentinovo, prof. A. Marić Gigliani je najavila i prvog gostujućeg pjevača nakon čega je uslijedio svojevrsni glazbeni ljubavni vremeplov. Prema posebnoj želji prof. Fuada Ahmedspahića, mlada sopranistica Jelena Jerković otpjevala je popularnu baroknu skladbu Giusepea Giordania “Caro mio ben”. Iznenađenje za publiku u BNZH u Ilici 54 bio je glasovnim potencijalom polaznik Glazbene škole “Brkanović” iz Zagreba – i to iz odjela za cjeloživotno učenje, tenor Josip Škrivanić. I on se, uz konzultacije sa svojim profesorima, odlučio za baroknu glazbenu točku. Gošća koncerta zaljubljenih bila je do prošle godine učenica Glazbene škole “Alberta Štrige” iz Križevaca, a sada studentica Muzičke akademije u Zagrebu u klasi prof. Giorgia Suriana – sopranistica Valentina Mekovec. Raskošnim glasom otpjevala je skladbu “Vieni, vieni” violinskog virtuoza i skladatelja iz 18. stoljeća A. Vivaldia, poznatog po majstrostvu barokne orkestracije te bogatoj melodijskoj i tematskoj invenciji. Može se reći da je i nastup te mlade umjetnice imao dosta epiteta izvrsnosti. Uslijedio je potom nastup sopranistice Ivane Blažinović (uz klavirsku pratnju prof. Ivana Violića) s arijom Susanne iz “Figarova pira” Wolfganga Amadeusa Mozarta. Potom, još jedne dojmljive i tehnički i bojom glasa sopranistice (najavljene kao iznimnog talenta) – Natalije Kralj; sa skladbom “Malinconia, Nimfa Gentile” Vincenza Bellinia, autora s početka 19. stoljeća koji je skladao lirski obojenu melodiku. Uz klavirsku pratnju prof. Dine Katnić tenor Hrvoje Sekulić iz Glazbene škole “Brkanović” izveo još jednu skladbu Vincenza Bellinia “Vaga luna che inargenti”. U prekrasno usklađenom duetu, sopranistice Natalije Kralj i gitariste Luke Lovrekovića posjetitelji su mogli čuti skladbu “Standchen” ili “Serenada” Franza Schuberta. Taj je duet već imao uspjeha, rečeno je u konferansi, krajem prošle godine na državnom natjecanju komornih sastava u Opatiji od kuda su se vratili sa drugom nagradom. Glazbenu su želju tu večer učenici ispunili i svojoj profesorici A. Marić - Gigliani. Skladbu koju je često pjevala i voljela primadonna prof. Ljiljana Molnar Talajić “Ljuven sanak” Josipa Hatzea, uz nježne riječi ljubavi: “Zaspala je djevojčica mala, kraj grane jorgovana, mirisave ruže…”, otpjevala je sopranistica Jelena Jerković. Slijedila je sopranistica Ivana Blažinović s još umilnijim riječima ljubavi:

Izvođači programa za Valentinovo u BNZH “Gledajući zvijezde sjajne… čedo moje… kad ćeš meni doć’…”, iz “Serenade” Josipa Hatza. Dobro usklađen slijed glazbenih brojeva odveo je slušatelje i do Venecije. Noć i plovidba gondolama: Natalija Kralj je otpjevala svojim moćnim sopranom Zajcovu “Mletačku elegiju” – “Na gondoli”. Vještim prebiranjem po žicama svoje gitare mladi je gitarist Luka Lovreković nastavio žuboriti glazbom sa španjolskom skladbom Augustina Mangorea “Una limosna per el amor de Dios”. Taj je mladi čovjek, učenik Glazbene škole “Alberta Štrige” iz Križevaca zavrijedio na državnim i regionalnim natjecanjima brojne nagrade. Dvije državne 2011. godine, jednu međunarodnu 2010. godine u Gorizii, a i na međunarodnom natjecanju u Poreču 2010. godine. S klasične se glazbe u daljnjem tijeku glazbene “Ljubavne priče” prešlo na popularniju glazbu, na drage i poznate pjesme iz mjuzikla. Taj dio glazbenog nastupa u BNZH otvorio je tenor Hrvoje Sekulić otpjevavši skladbu “Maria” američkog autora Andrew Lloyda Webera iz njegova mjuzikla “West Side Story”. Uslijedila je svima dobro znana skladba “Over the Rainbow” i nastup sopranistice Jelene Jerković. Potom iz mjuzikla “The Kats” dobro poznati song “Memory” krasno je otpjevao bas-bariton Donat Orlić. Valentina Mekovec u vatreno crvenoj haljini prigodnoj za valentinovsku večer otpjevala je, poigravši se maestralno u završnici svojim moćnim sopranom, pjesmu “Think of me” iz mjuzikla “The Phantom of the Opera”. Još jedna skladba iz mjuzikla “West Side Story” koju je izvela Natalije Kralj ostavila je duboki dojam. A ništa manje vrijedno za pamćenje bila je i izvedba skladbe “Con te partiro”, dvojice talijanskih autora u izvedbi sopranistice Ivane Blažinović; klavirska pratnja prof. Ivana Violića. Večer je okončana umilnim, ali i vatrenim duetima: Donat Orlić i Natalija Kralj te Donat Orlić i Valentina Mekovec s popularnim melodijama iz mjuzikla “The Phantom of the Opera” i operete F. Lehara “Vesela udovica”. Na kraju su te glazbene ljubavne večeri organizatori: profesori Fuad Ahmetspahić i Arijana Marić-Gigliani pozvali sve izvođače na poklon dogovorivši, uz odobravanje gromoglasnim pljeskom publike, skori novi susret. q Edina SMAJLAGIĆ

12

PREPORODOV JOURNAL 148

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

SUBOTA, 4. SVIBANJ 2013. – SVEČANO OTVORENJE ISLAMSKOG CENTRA U RIJECI

Pripreme za svečano otvorenje
Uoči službene najave datuma otvorenja Islamskog centra u Rijeci, muftija dr. Aziz ef. Hasanović 15. veljače 2013. susreo se s riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom i zamjenikom gradonačelnika Miroslavom Matešićem. U pratnji zagrebačkog muftije bili su Nermin ef. Botonjić, šef Kabineta muftije, Irhad Meheljić, član Mešihata Islamske zajednice i koordinator za izgradnju Islamskog centra pri Mešihatu, Mevludi ef. Arslani, član Mešihata i ravnatelj Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda Smajlovića”, Ekrem Budimlić, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Rijeka i Hajrudin ef. Mujkanović, glavni riječki imam. Službenom prijemu prethodio je radni sastanak kojem su, uz gradonačelnika Vojka Obersnela, prisustvovali Irena Miličević, pročelnica Odjela gradske uprave za komunalni sustav i gospodarenje imovinom, Srđan Škunca, pročelnik Odjela gradske uprave za razvoj, urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem i Ljiljana Buljan, pročelnica Odjela gradske uprave za provedbu dokumenata prostornog uređenja i građenja.

Sastanak s gradonačelnikom Obersnelom...

Hrvatska živi ono što je kao država potpisala
Uz zahvale na dosadašnjoj izuzetno uspješnoj suradnji, teme radnog sastanka bile su aktivnosti vezane uz pripremu tehničkog pregleda Islamskog centra u Rijeci, uređenje privremenog pristupa do Ulice Čavalsko sa novoizgrađene brze zaobilaznice gdje je ostavljen izlaz prema Ulici Čavalsko, dok se ne riješi trajno pitanje prometnice. Govorilo se i o postojećim bukobranima na zaobilaznici, koji su u nadležnosti Autocesta Zagreb – Rijeka jer su uz zaobilaznicu postavljeni neprozirni bukobrani tako da se Islamski centar u Rijeci uopće ne može vidjeti. Iznesen je prijedlog da se razmotri mogućnost da se barem gornji element izvede iz prozirnog materijala kako bi se objekt otvorio pogledu, što je od interesa ne samo za Islamski centar, već i grad Rijeku. Gradonačelnik Vojko Obersnel je naglasio kako će otvorenje Islamskog centra za Rijeku, kao multietničku i multikulturnu sredinu, biti dodatni iskorak u iskazivanju otvorenosti i suživota, ali i ostvarenje dugogodišnje želje riječkih muslimana za dobivanjem odgovarajućeg mjesta za molitvu. “Osim sakralne, riječki Islamski centar imat će i izuzetnu kulturološku vrijednost, širu od vjerske na dobrobit svih građana Rijeke”, istaknuo je Obersnel. Izraze zadovoljstva riječkom gradonačelniku iskazao je zagrebački muftija na svemu što čini da Rijeka bude u svijetu prepoznata kao multietnički grad. “Rijeka živi multikulturu bez ikakvih predrasuda prema ičemu i ikomu, a Islamski centar bit će na neki način ponos Rijeke”, kazao je muftija Hasanović. Istaknuo je da je Riječka džamija postala mjesto izučavanje arhitekture koju već sada posjećuju profesori i studenti iz zemlje i inozemstva, kako bi vidjeli kako se ideja jednog umjetnika poput Dušana Džamonje može pretvoriti u umjetničko djelo arhitekture. Muftija Hasanović je pozvao gradonačelnika Obersnela, da kao domaćin bude dio Odbora za doček i istaknuo da Islamska zajednica u Hrvatskoj želi pokazati Europi da Hrvatska živi ono što je kao država potpisala, te da je Islamska zajednica u Hrvatskoj najbolji primjer za cijelu Europu, kako se rješava muslimansko pitanje, odnosno kako bi se trebalo rješavati pitanje kršćanske manjine u drugim zemljama svijeta. U nastavku je istaknuo da je Riječka

... i nadbiskupom Devčićem džamija najbolji primjer kako se gradi vjerski objekt i da će ista biti most suradnje i dobar razlog gospodarstvenicima za ulaganje na ovom području, a s hotelima koji će imati Halal certifikat poslužit će i kao prednost za jačanje turizma. Na završetku susreta zaključio je kako će jedna od uloga riječkog Islamskog centra biti preveniranje svih oblika radikalizma kojim danas muči cijeli svijet. Posjet gradu na Riječini iskorišten je i za susret s riječkim nadbiskupom, msgr. dr. Ivanom Devčićem. U razgovoru je istaknuta potreba suradnje između Islamske zajednice i Katoličke crkve, posebice u očuvanju univerzalnih vrijednosti, kao i nužnost dijaloga u slučaju pojave različitih pogleda na rješenje određenih pitanja. Muftija Hasanović je upoznao nadbiskupa Devčića s napretkom radova na Islamskom centru u Rijeci te ga pozvao da svojim prisustvom uveliča svečano otvorenje.

Kronologija izgradnje Islamskog centra
Vrijednost investicije iznosi oko 10 milijuna eura i većinski investitor je država Katar, no nisu zanemarive ni donacije brojnih donatora, vjernika – vakifa. Radovi na izgradnji počeli su 15. ožujka 2010. godine. “Tvrtka GP ‘Krk’ slijedila je dinamički plan u cijelosti tako da je konstrukcija objekta bila gotova do 1. veljače 2011. godine, nakon čega se je intenzivno krenulo s unutarnjim radovima. Međutim, uslijed nedostataka financijskih sredstava bili smo primorani usporiti dinamiku gradnje, kako ne bi došli u situaciju da izvedene radove ne

VELJAČA 2013.

13

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
možemo platiti, tako da smo do kraja 2011. godine radili znatno usporenim tempom”, rekao je voditelj gradnje, ing. Irhad Meheljić. Istaknuo je kako je znatan priljev financijskih sredstava stigao koncem 2011. od glavnog donatora, države Katar, čime su plaćene sve financijske obveze – i u 2012. godini nastavilo se s radovima. “Postavili smo si cilj da do ramazana 2012. završimo i osiguramo potpunu funkciju i useljivost molitvenog dijela u prizemlju i na prvom katu, što smo i uspjeli, tako da su vjernici riječkog džema’ata po prvi puta mogli obavljati molitvu i teravih namaze u novom objektu. Na preostalim radovima na etaži minus jedan, minus dva i na okolišu se nastavilo raditi od rujna 2012. godine pa do danas”, otkrio nam je Meheljić. Svi radovi na riječkom Islamskom centru bit će u potpunosti gotovi do 25. ožujka 2013. Tehnički pregled je najavljen za 8. travnja kada bi se trebala ishodovati Uporabna dozvola, čime bi i službeno završio proces izgradnje Islamskog centra u Rijeci. “Kruna realizacije cijelog ovog projekta treba biti, ako Bog da, svečano otvaranje Islamskog centra Rijeka koje će se održati u subotu, 4. svibnja”, s radošću je najavio Meheljić dodajući kako je predtehnički pregled, s pozitivnim rezultatima, bio 8. ožujka 2013., a do službenog otvorenja potrebno je dovršiti radove opremanja interijera, te hortikulturnog uređenja. “U unutrašnjosti je potrebno ugraditi interijersku opremu – kuhinja, šank, mini kuhinja i garderobni pult, zatim led rasvjetu u ogradi te preostala rasvjetna tijela u restoranu i iznad ogledala. Također, moramo još izraditi pregrade u sanitarnim čvorovima na etaži minus jedan, napraviti izvedbu kliznih pregradnih stijena u multifunkcionalnoj dvorani, te otkloniti sitne nedostatke i izvršiti razna ispitivanja instalacija. Ispred Islamskog centra ostalo nam je izvršiti izvedbu bazenske tehnike na vanjskoj fontani na pristupnom trgu, sustav navodnjavanja ‘kap po kap’ te kompletnu hortikulturu uz gabione i ispred stanova imama. Također, preostala nam je postava kamena travertina na trgu na preostaloj plohi sjeveroistočno od kupole te uz vanjsku fontanu na pristupnom trgu i ugradnja vanjskih lampi u stepenicama u okolišu i uz kupolu”, otkrio nam je Meheljić. Uz ove radove potrebno je izraditi i Certifikat o energetskoj učinkovitosti objekta, prikupiti svu potrebne dokumentacije za tehnički pregled, potpisati Ugovore sa svim komunalnim službama koje će opsluživati ovaj objekt te izraditi pristupni pješački put od glavne brze ceste do Ulice Čavalsko. “Radi se o vrlo zahtjevnom objektu – teren u nagibu, komplicirana konstrukcija kupola i minareta, skupi i zahtjevni materijali, zahtjevni radovi u okolišu, mnoštvo detalja itd. – ali i skupom objektu koji je uglavnom doniran preko države Katar. Nezatvorena financijska konstrukcija uzrokovala je produžetak predviđenih rokova izgradnje Islamskog centra, no bez obzira na tu činjenicu smatram da svi zajedno trebamo biti ponosni i sretni što smo dobili drugi Islamski centar u Hrvatskoj i to na moru, na jedinstvenoj lokaciji, što mu daje posebnu čar. Također, zbog prekrasne arhitekture uvjeren sam će ovaj sakralni objekt osvojiti nagrade i u europskim razmjerima, no najvažnija nagrada bi nam bila kada bi ovaj Islamski centar, ako Bog da, zaživio bogatim sadržajem, kako vjerskim tako i kulturnim, te da bude oaza duhovnog osvježenja za sve muslimane u Rijeci i šire. Centar bi trebao također biti ‘most’ prema svim drugim ljudima bez obzira na konfesiju rasu ili nacionalnost. Pred nama je svečano otvaranje koje treba biti centralni događaj u 2013., kao i korištenje objekta tako da svatko na svoj način treba poduprijeti budući rad ovog Centra i ujedno biti misionar na tom putu”, zaključio je ing. Irhad Meheljić. U tijeku su pregovori s nacionalnom televizijskom kućom, HRTom, oko izravnog prijenosa svečanosti kojega bi preuzele i druge TV-postaje, među njima i Al Jazeera Balkans. q Helena ANUŠIĆ
Svečano otvorenje – 4. svibnja 2013.
“S posebnim zadovoljstvom, ispunjen radošću, zainteresiranoj hrvatskoj javnosti i šire, obznanjujem datum otvorenja Islamskog centra u Rijeci koji je, ako Bog da, planiran 4. svibnja. Od 12:00 do 13:30 bit će upriličena svečanost koja će odaslati ponovo multikulturnu sliku Republike Hrvatske, koja će Republiku Hrvatsku, grad Rijeku i Primorsko-goransku županiju svrstati u jedan od centara multikulture i tolerancije. Ono što je nama muslimanima ponos i dika, bit će sigurno i drugim građanima Republike Hrvatske jer s ovim ne samo Rijeka, nego i cijela Republika Hrvatska, dobivaju na novoj dimenziji”, prve su riječi zagrebačkog muftije i predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, dr. Aziza ef. Hasanovića, novinarima koji su se u srijedu, 13. ožujka 2013., okupili na konferenciji za novinare u Islamskom centru u Rijeci.

Svečanosti će prisustvovati državni vrh Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dok će posebni gosti biti delegacija iz države Katar. Ministar vakufa države Katar, Gajs Bin Mubarek Al Kuwari, imati će čast da službeno otvori novi Islamski centar. Želja zagrebačkog muftije je da otvorenje riječkog Islamskog centra bude uvertira u ostale projekte i poslove koje se žele ostvariti s državom Katar. “Hvala medijima koji su pokazali zanimanje od samog početka i polaganja kamena temeljca, pa do danas kada obznanjujemo datum otvaranja. Redovno ste nas pratili, a uvjeren sam da ćete tako i nastaviti”, istaknuo je Hasanović, dodajući kako je zanimanje vjernika, ne samo iz Hrvatske i BiH, nego i cijele Europe, veliko i da se očekuje dolazak oko 50.000 ljudi. “Islamski centar i tijekom svoje izgradnje plijenio je pozornost, kako svojim zanimljivim i impresivnim arhitektonskim rješenjem, tako i mjestom čija vrata su otvorena svima. Svrha gradnje Islamskog centra nije bila samo u zadovoljavanju potreba muslimana Rijeke i Primorsko-goranske županije, nego je cilj da Islamski centar postane okupljalište i ljudi drugih vjerskih uvjerenja. Vjerujem da će, osim mjesta molitve, postati mjesto gdje će se okupljati ljudi svih profila, ali i znanstvenici koji će održavati predavanja, simpozije. Nadamo se da će Islamski centar u budućnosti biti mjesto koje će po takvim događajima biti prepoznato, koje će biti magnet za sve ljude dobre volje”, poručio je glavni riječki imama Hajrudin ef. Mujkanović. Govoreći o multikulturalnosti istaknuo je da ono što ne poznajemo, toga se pribojavamo i zbog toga će novi Islamski centar u Rijeci biti mjesto susreta svih ljudi bez obzira na vjerska uvjerenja. S njim se slaže i Ekrem Budimlić, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Rijeka, koji je dodao kako će Centar u budućnosti biti stjecište svih ljudi dobre volje, te da su muslimani Rijeke i Primorsko-goranske županije s njime dobili jako mnogo. “Stvoreni su uvjeti za budući rad Islamske zajednice i prostor gdje će se kulturne i vjerske posebnosti moći njegovati”, istaknuo je Budimlić, dodajući kako u Primorskogoranskoj županiji, prema Popisu stanovništva iz 2011. godine, živi 10.000 muslimana, od toga oko 6.500 u gradu Rijeci. q

14

PREPORODOV JOURNAL 148

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

PROMOCIJA KNJIGE AMINE NANIĆ “MANJINE U PRAVU”

Temelj za buduća istraživanja
U Knjižnici i čitaonici “Bogdan Ogrizović” u Zagrebu, 28. veljače 2013. godine, održana je promocija novog izdanja u nakladi KDBH “Preporod”, knjige Amine Nanić “Manjine u pravu”, u podnaslovu “Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj s posebnim osvrtom na Bošnjake”. Knjiga predstavlja prilagođeni oblik autoričinog stručnog magistarskog rada, stečenog na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. U knjizi su date i upute pripadnicima nacionalnih manjina kako da ostvare svoja prava uz prezentiranje akata koja im to osiguravaju. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”, istaknuo je kako se malo autora odlučuje ući u ovu temu, možda iz nedovoljne obrazovanosti da o njoj stručno pišu, a svi o tome imamo nekakvo svoje mišljenje i viđenje. “Večeras se neće govoriti o književnosti, neće se recitirati stihovi, niti čitati književni ulomci, govorit će se o ‘Manjinama u pravu’, djelu koje uozbiljenije i na višem znanstvenom stupnju govori o toj temi.” Senad Nanić se zahvalio urednici prof. dr. Sanji Barić i recenzentu doc. dr. Petru Bačiću što su se prihvatili angažmana oko ove važne teme i dali joj jednu dimenziju koja će, nadamo se, u široj javnosti biti prepoznata. Urednica knjige, prof. dr. Sanja Barić s Katedre za Ustavno pravo riječkog Pravnog fakulteta i članica Saborskog odbora za Ustav i Poslovnik, rekla je da je knjiga novo stvorenje koje je obilježeno svojim podrijetlom i okolnostima u kojima je iznjedreno. “Mnogi misle kako je blagoslov biti rođen u mirnim i stabilnim zemljama, zemljama prosperiteta. Međutim, za svako ljudsko biće rođenom na ovim našim prostorima, a zovem ga našim jer ne razmišljam o geopolitičkim naznakama, svi smo tu isti, imamo zajedničko porijeklo, zajedničku povijest, koja je teška, bremenita različitostima, nasljeđem itd., nije lako biti čovjek. Smatram ovaj naš prostor velikim blagoslovom, jer je to prostor koji nudi izazove da se postane čovjek, da se iznjedri čovjek i da da ono najbolje od sebe. Ovdje nas ima različitih vjera, filozofija, životnih pristupa, obrazovanja, ali po mom dubokom uvjerenju samo su četiri stvari u životu bitne: ljubav, dobrota, istina i ljepota. Samo te četiri stvari su vrijedne ljudskog bića. Ovo djelo, upravo, po mom dubokom sudu, predstavlja te četiri stvari.” Prof. dr. sc. Sanja Barić je istakla kako ova knjiga, pored istine i znanstvenog pristupa navedenoj temi, bez ikakvog “navijačkog” poriva posjeduje i autoričinu ljubav prema domovini, bez obzira o kojoj se radi, onoj prije ili poslije, svom porijeklu, obitelji, prema svima vama. Iako se u svom istraživačkom radu autorica susrela i s naličjem stvarnosti, ono što je ružno i loše nije pronašlo mjesta u ovoj knjizi. Knjiga se tematski veže i za teške teme koje su se neminovno reflektirale na živote ljudi, dobrota i istinitost se ipak nameću kao osnovni postulati života. Upravo zbog istinitosti u ovoj knjizi se zrcali ljepota, ljubav i dobrote, a kroz jedan lepršavi stil pisanja nepravnici ju neće doživjeti kao suhoparni i dosadni pravni tekst koji je beživotan i beskrvan. U knjizi se opisuju i analiziraju relevantni hrvatski pravni propisi, koji na razumljiv način onima koji nisu pravne struke daju informacije o položaju nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Knjiga će se sad odmaknuti od svog autora, a život tog stvorenja (knjige) ovisit će o svima nama, ona će nas nagnati na promišljanje.

Sanja Barić, Amina Nanić, Petar Bačić i Senad Nanić Doc. dr. sc. Petar Bačić s Katedre za Ustavno pravo Pravnog fakulteta u Splitu, knjigu je predstavio na način da je pojasnio njen sadržaj, 10 poglavlja u kojima se pored pravnih odredbi zaštite nacionalnih manjina, određuje i pojam nacionalna manjina i njena definicija koju su na međunarodnoj sceni pratile određene poteškoće, struktura stanovništva u Republici Hrvatskoj, Ustav RH i Ustavni zakoni o pravima nacionalnih manjina, politička zastupljenost manjina u lokalnoj i državnoj upravi itd. Dr. Bačić je istaknuo kako pitanje položaja, zaštite i prava manjina spada u najosjetljivija pitanja demokratskih država, gdje Hrvatska nije iznimka, te je upravo zbog toga rado prihvatio biti recenzentom ove važne knjige kojoj je dao oznaku znanstvenog djela. “Manjinske teme često prati ispolitiziranost što dovodi do toga da se iz fokusa rasprave gubi ono bitno, a u prvi plan izbijaju trivijalne teme koje se koriste za podjele na suprotstavljene tabore, na vaše i naše.” Autorica je pokazala ovom knjigom da od ove kompleksne teme ne treba bježati, naprotiv knjiga “Manjine u pravu” može biti korisna za neka buduća istraživanja. Autorica Amina Nanić je istaknula važnost pitanja zapošljavanja nacionalnih manjina u vremenu ekonomske krize. Pojasnila je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina RH, u kojemu stoji da prednost pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima u tijelima državne uprave, jedinicama lokalne i regionalne samouprave i pravosuđu imaju pripadnici nacionalnih manjina. Amina Nanić je predočila i podatke iz kojih je vidljivo da je u 2011. godini iz državnih službi s posla otpušteno 600 djelatnika, a polovica od njih su pripadnici nacionalnih manjina. Iz toga se može zaključiti kako se prava manjina pri zapošljavanju u praksi ne ostvaruju. U 2011. godini jedna trećina jedinica samouprave u svojim upravnim tijelima nije uključila zastupljenost manjina. Zapošljavanje manjina u pravosudnim tijelima stagnira u odnosu na prethodne godine. Opravdanje za ovakvo stanje se pronalazi u tome da se kandidati ne izjašnjavaju o svojoj nacionalnoj pripadnosti te da nisu dovoljno obrazovani. No, međutim podaci govore sasvim suprotno. Od 800 doktoranata u Republici Hrvatskoj, osmero ih je Bošnjaka ili 1%. Slično stanje je i s drugim nacionalnim manjinama. q Ajka TIRO SREBRENKOVIĆ

VELJAČA 2013.

15

hrvatska

U HRVATSKOJ ĆIRILICA VEĆI PROBLEM OD RECESIJE

Vlada, usprkos pritiscima, odlučna
Kriza se produbljuje, Hrvatska i dalje tone u recesiju, iako je Državni zavod za statistiku objavio da je industrijska proizvodnja u siječnju, mimo svih očekivanja, ojačala za 2,3% u odnosu na prethodni mjesec, dok je u odnosu na siječanj prošle godine porasla za 3,4%. Ohrabruje to u svakom slučaju, no to ne znači, prema drugim gospodarskim pokazateljima, da zemlja izlazi iz recesije. Štoviše, najava premijera Zorana Milanovića o smanjenju brutto plaća za 3% u javnom sektoru, izuzev nastavnicima u osnovnom i srednjem obrazovanju, zorno pokazuje da je zemlja u dubokoj krizi i da se proračun ne puni kako bismo željeli. U veljači 2013. su nastavljeni pregovori između hrvatske i slovenske strane o problemu Ljubljanske banke, značajno se približivši rješenju koje će ishoditi na svom sastanku premijeri Milanović i Janša u ožujku. Ne desi li se nešto nepredviđeno, slovenski bi Parlament uskoro trebao ratificirati sporazum o pristupanju Hrvatske EU 1. srpnja ove godine. Svi bitni problemi u Hrvatskoj ostali su ipak u sjeni onog koji je produkt relikta prošlosti. Najveći je bio problem ćirilica u Vukovaru. Već prvi dan veljače održan je veliki prosvjed u Vukovaru i nastavljeni su politički pritisci na Vladu da barem prolongira provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

“Vukovar više neće imati predznak hrvatski”
Pod sloganom “Za hrvatski Vukovar - ne ćirilici”, u organizaciji Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara, na parkiralištu kod hotela Dunav okupilo se prema službenim procjenama oko 20.000 sudionika iz cijele Hrvatske, branitelja i građana koji su svojom prisutnošću željeli reći “ne” najavljenom uvođenju ćiriličnog pisma i ekavskog govora u službenu uporabu u Vukovaru. Fra Ante Perković, dugogodišnji župnik župe sv. Josipa Radnika u Borovu naselju, sudionik događanja 1991. u Vukovaru i bivši zatočenik srpskih koncentracijskih logora, rekao je da ga je ova inicijativa asocirala na 1991., na Borovo Commerce i sve ono što se tada događalo. “Ja nema ništa protiv ćirilice jer je ona dio baštine mnogih naroda ovdje, ali u ovome trenutku ona se doživljava, a mislim da to i jest sredstvo ekspanzije na ovo naše područje. Ako se s tim nastavi, Vukovar više neće imati predznak hrvatski jer će se Hrvati iseliti iz njega.” Tonči Matešan, predsjednik braniteljske udruge iz Podstrane, smatra da ćirilica u Vukovaru ima sasvim drugo značenje nego u onim mjestima u Hrvatskoj koja nisu u Domovinskome ratu preživjela ono što je preživio Vukovar. Zaključio je kako bi bilo razumno od strane Srba za zajedničku budućnost da oni sami kažu “ne ćirilici” i da na takav način, smatra, ponize i hrvatsku politiku koja to i zaslužuje. Ena Vukadin, studentica iz Valpova koja studira u Vukovaru, smatra da uvođenje ćirilice u gradu na Dunavu ima dublje i drugačije značenje nego bilo gdje drugdje u Hrvatskoj te da hrvatski građani Vukovara poslije svega što su preživjeli 1991. godine nisu to zaslužili. Smisao riječi Ruže Tomašić, predsjednice HSP-a dr. Ante Starčević bio je isti: “Tamo gdje je bilo rata, pogotovo u Vukovaru, ćirilica ima sasvim drugo značenje jer je pod tom ćirilicom ubijen Vukovar. Stoga tražimo moratorij od 10 godina na uvođenje ćirilice u Vukovaru, da se svi problemi u Vukovaru riješe, u suprotnom ne možemo odgovarati za ono što će se u Vukovaru događati u budućnosti.”

Prosvjed u Vukovaru

Vukovar više ne treba braniti
Unatoč ovakvim istupima u kojima nije nedostajalo ispoljavanja mržnje prema Srbima, analitičari vjeruju da će dvojezičnost u Vukovaru uskoro postati realnost. “Zakon ćemo provesti u razumnom roku. Za razliku od HDZ-a, mi ljudskim pravima ne trgujemo. Svoj dio posla obavit ćemo prije lokalnih izbora”, poručili su iz Vlade. To znači da će sva upravna tijela morati poštovati odredbe Ustavnog zakona, odnosno ćirilica i latinica bit će ravnopravna pisma na svim javnim ispravama. Primjerice, bilo koji zahtjev lokalnoj upravi građani će moći podnijeti i na ćirilici, a inspekcija Ministarstva uprave uskoro će izaći na teren i vidjeti poštuju li državna tijela zakon, tako da se mogu očekivati i sankcije. I natpis “Vukovar” na prometnom znaku na ulazu u grad bit će ispisan ćirilicom, a tako i imena ulica, trgova, javnih, državnih i lokalnih ustanova. Vukovarski gradonačelnik Željko Sabo, inače SDP-ovac, htio je taj vrući krumpir prebaciti na Vladu, no Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina tu je sasvim jasan: “Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine u pravilu se uvodi za cijelo područje pojedine općine ili grada. Izuzetno, ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine može se uvesti samo na dijelu područja pojedine općine ili grada...” Drugim riječima, gradonačelnik takvo rješenje može predložiti, a Gradsko vijeće takva izuzeća ugradi u Statut grada, a tako je i s cjelokupnom provedbom zakona. No Vlada neće dopustiti neprovođenje Ustavnog zakona niti

16

PREPORODOV JOURNAL 148

hrvatska
izglasavanja prevelikog broja izuzeća. “Ako u Statut grada budu ugrađena bezbrojna izuzeća, tome ćemo se usprotiviti i takvu odluku poslati na preispitivanje Ustavnom sudu”, poručili su iz Banskih dvora. Jedno od kompromisnih rješenja je da se ćirilično pismo ne bi koristilo na lokacijama poput Ovčare ili Trpinjske ceste. Sabo je već spominjao takvu opciju, a spremni su je podržati i predstavnici srpske zajednice. Budući da SDP i SDSS imaju većinu u Gradskom vijeću, o njima ovisi hoće li kompromisno rješenje unijeti u Statut grada. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, formiran ad hoc, predao je u Hrvatski sabor svoje zahtjeve od kojih je najvažniji moratorij na uvođenje dvojezičnosti. Članove Stožera primio je predsjednik Sabora Josip Leko. “Ne mogu ništa obećavati niti ocjenjivati, ali obećao sam im da će njihovi zahtjevi biti u proceduri. Nisam još vidio zahtjeve, na nama je bilo da ih primimo”, kratko je prokomentirao Leko. “Očekujemo da se naši zahtjevi riješe. Prvo smo zatražili moratorij na uvođenje dvojezičnosti, sada razmatramo da cijeli Vukovar ima status kao Ovčara, poseban status iz pijeteta prema žrtvama. Uz to, tražimo i da se procesuiraju svi ratni zločinci, da se traže sve nestale osobe. Ne pripadamo nikakvim strankama jer smo se uvjerili da to nije pametno. Ako se u Auschwitzu još uvijek ne svira njemačka himna, onda se ne mora ni ćirilica uvoditi u Vukovar, mada ni ćirilica ni njemačka himna nisu nizašto krivi”, rekli su članovi Stožera. Saborski zastupnik Milorad Pupovac nije odobravao ovakav nastup Stožera rekavši da u Hrvatskoj odavno ne treba niti jedno njezino mjesto, pa ni Vukovar, braniti ni od koga ni od čega. “U Hrvatskoj je odavno mir, u Hrvatskoj je odavno na snazi mirnodopska politika, uključujući i Grad Vukovar. Htio bih onima koji ponovno oblače ratne uniforme, onima koji uzimaju vojno-ratne zastave, reHaški sud popularniji
Da hrvatski građani sve više trpe zbog recesije i krize te da su sve malodušniji, pokazuje i istraživanje koje je u veljači provela agencija za istraživanje Gfk Hrvatska. Pada povjerenje u HNB i guvernera Borisa Vujičića. Točno prije godinu dana (prosinac 2011.) povjerenje u HNB i tadašnjeg guvernera Željka Rohatinskog imalo je 44% građana, dok u HNB i sadašnjeg guvernera vjeruje svega njih 25%. Primjećuje se trend pada povjerenja i u predsjednika Predsjednik Ivo Josipović države Ivu Josipovića. Lani mu je vjerovala skoro polovica građana (48%), dok sada povjerenje u predsjednika ima svaki treći (34%). S porastom dobi građana Hrvatske, raste i broj onih koji imaju povjerenje u predsjednika. Tako mu oni od 20 do 24 godine vjeruje svega 19%, dok je takvih među najstarijima (preko 60 godina) čak 49%. Zanimljivo je da samo 23% Istrijana vjeruje predsjedniku, dok mu je povjerenje iskazalo čak 54% Ličana. Novoj Vladi, a pogotovo premijeru Milanoviću, građani Hrvatske ukazali su veće povjerenje u odnosu na njihove prethodnike. Međutim, usprkos povećanju povjerenja, premijeru vjeruje samo 17% građana, a Vladi tek njih 14%. Vladi najmanje vjeruju Zagrepčani (tek 10%), a što su građani obrazovaniji, to imaju manje povjerenje u Vladu. Povjerenje Milanoviću najviše ukazuju stanovnici Sjeverne Hrvatske i Like, Korduna i Banije, dok mu najmanje vjeruju Slavonci. Najstariji dio hrvatske populacije ima najviše povjerenja u premijera – 28% osoba starijih od 60 godina mu vjeruje. Zanimljiv je također i obrat prema Međunarodnom sudu u Haagu. Ovdje su, u odnosu na prethodne godine, promjene u povjerenju najuočljivije, vjerojatno nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Za razliku od lani, kada je Haškom sudu vjerovalo samo 11% građana, sada mu vjeruje svaki treći građanin, odnosno 32%. q

Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća ći da za to nema potrebe ni za Vukovar, ni za koji dio Hrvatske. Hrvatsku koja se nalazi nekoliko mjeseci od ulaska u EU ta vrsta obnavljanja ratnih znamenja, ratnih poruka i ratnih formacija nije niti prikladna, niti potrebna”, istaknuo je Pupovac. Podsjetio je građane Hrvatske da ćirilica nije ratno pismo niti će to biti. Kako je rekao, to je historijsko pismo velikog dijela slavenskih naroda, kao što je bila i velikog dijela hrvatskog naroda u određenim razdobljima. “To je dio pismene tradicije Srba u Hrvatskoj i oni koji to ne razumiju i ne žele prihvatiti nanose veliku štetu ne samo međuetničkim odnosima, nego veliku štetu Hrvatskoj, njezinu ugledu, njezinoj percepciji i njezinoj ocijeni od strane onih koji smatraju da je vrijeme ne samo za toleranciju nego da je vrijeme za izgradnju multikulturalnosti. Iz tog razloga, mi razumijemo one čije emocije treba poštivati, ali ne razumijemo one koji te emocije žele ponovo koristiti da bi nametnuli ratnu retoriku”, zaključio je Pupovac.

Bauk Tuđmana
HDZ je, na tragu Tomašićeve, zatražio moratorij na provođenje Ustavnog zakona, pozivajući se pritom na članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Ministar uprave Arsen Bauk poručio im je da se taj zakon mora tumačiti u svrhu poštovanja prava pripadnika nacionalnih manjina kroz solidarnost i razumijevanje nacionalnih manjina i hrvatskog naroda. U skladu s tim, rekao je, Gradsko vijeće Vukovara odredit će koja će mjesta biti izuzeta od uvođenja ćirilice. Smatra da izuzimanje cijelog grada od primjene dvojezičnosti ne bi bilo u smislu poštovanja, razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga. “Problem ćirilice u Vukovaru nije problem Srba i Hrvata, nego Hrvata i Hrvata, odnosno problem onog HDZ-a koji je bio 2009. i ovog koji je sada”, rekao je Bauk i dodao da je riječ o predizbornom folkloru. Citirao je bivšeg predsjednika HDZ-a i Republike Franju Tuđmana, podsjećajući HDZ-ovce: “Dapače, ono što je vrijedilo 1997., kad je predsjednik Tuđman rekao da pobjednik koji ne zna praštati sije klicu novih zala i razdora, ako to nije bio problem tada, ne vidim što je 15 godina kasnije to toliko veliki problem.” Na mogućnost da HDZ zatraži promjene Ustavnog zakona ministar je rekao kako je to pravo svake političke stranke te da se raduje toj raspravi. No predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko poručio je da je on šef stranke od lani i da su njegovi pogledi na taj problem drugačiji. Pozvao se na članak 8. spomenutog zakona koji, rekao je, kaže da poštivanje prava nacionalnih manjina mora voditi većoj toleranciji i snošljivosti, a da uvođenje ćirilice u Vukovaru ne vodi tome. S ovim se problemom ušlo i u ožujak, no za očekivati je, kada se počne provoditi Ustavni zakon, da će u početku biti otpora, ali će u kasnijem razdoblju ćirilični natpis “Vukovar” biti normalna pojava. q Edis FELIĆ

VELJAČA 2013.

17

hrvatska

GRAĐANSKI ODGOJ U HRVATSKIM ŠKOLAMA

Kako nastaju građani?
Stalna proračunska rezanja nameću pitanja održivosti odgoja, obrazovanja, kulture, ali i općeg društvenog prosperiteta. Dok jedni vjeruju da je gospodarstvo ključno pitanje opstanka, drugi pak opravdano smatraju da nema ni gospodarstva ni razvoja bez obrazovanja. Obrazovanje je polazište kvalitetnom, utemeljenom, planskom i sustavnom razvoju društva. Ne bilo kakvoga društva, već društva koje je utemeljeno na kulturi odgovornosti i demokratskim vrijednostima. Neke su zemlje odgovor pronašle u obrazovanju djece, mladih i odraslih o ljudskim pravima i demokratskom građanstvu. Hrvatska tek treba pokucati na vrata ovoga razvojnoga, za nove generacije esencijalno značajnoga projekta.

Neznanje i nerazumijevanje društveno-političkog realiteta
Prije nekoliko godina, značajnu su pažnju izazvali rezultati istraživanja ljudskih prava u osnovnim školama koje je objavio Centar za ljudska prava1 opravdano upirući prstom u “rupe” odgojno-obrazovnog sustava. Rezultati su ukazali na nisko razumijevanje pojmova građanin, ljudska prava, demokracija, ali i na to da je naš obrazovni sustav manjkav u pogledu prijenosa razumijevanja vrijednosti poput međukulturalnih odnosa i kulturnog pluralizma, solidarnosti i nenasilnog rješavanja sukoba, kao i niske razine razumijevanja i prevencije negativnih društvenih pojava poput rasizma, nacionalizma i dr. Ni trećina učenika koji su sudjelovali u istraživanju nisu vidjeli neposredne poveznice onoga što i o čemu uče sa svakodnevnim životom. Analiza udžbenika pokazala je da učenici o nacionalnim manjinama uče tek površno, dok se kao primjeri različitih naroda spominju Eksimi, Amerikanci, Rusi, Danci, azijski narodi i njihove kulture. Spomen susjednih naroda i kultura poput slovenske, bosanske, srpske i drugih nije značajan. Odnos prema religijama pak, korektan je, iako dominiraju primjeri koji se vezuju uz katoličanstvo i katolički svjetonazor. Zabrinutost je izazvalo i istraživanje GONG-a o političkoj pismenosti mladih i poznavanju europskih integracija2, u kojemu je velik broj mladih ljudi pokazao visoko neznanje i nerazumijevanje društveno-političkog realiteta, poput krivog navođenja imena predsjednika Republike Hrvatske ili stranaka na vlasti, do definiranja nevladinih organizacija kao onih koje djeluju protiv Vlade. Dio je mladih ljudi i u drugim istraživanjima pokazao kako misle da je Hrvatska već u Europskoj uniji. U najavi predstavljanja istraživanja GONG je istaknuo kako svaki 4. maturant ima stavove nepoželjne za demokraciju. Gore navedeni primjeri govore o nedostatnoj političkoj pismenosti mladih ljudi, ali i nedostatku političke participacije koja se djelomično ocrtava i u niskom izlasku na parlamentarne i lokalne izbore, a koja se odražava ponajviše u procesima donošenja odluka o čemu nam svjedoči broj od dva saborska zastupnika ispod 30. godina. Osim toga, niti jedan lider/ica parlamentarne političke stranke ili ministar nisu mlađi od 30 godina. Ta posljedica se odražava i u neosjetljivim politikama za mlade i političkim odlukama koje ozbiljno utječu na životne izbore i mogućnosti mladih ljudi. Primjeri nam govore i o manjku poznavanja pojmova i sustava zaštite ljudskih prava, kako naših vlastitih tako i tuđih. Ona u sva-

kodnevnom životu impliciraju razne oblike kršenja prava, zadiranja u slobodu drugih osoba, nasilje svih oblika i razmjera te diskriminaciju koja se ukorijenila u našim društvima. Ovi nam primjeri govore i o ugroženosti interkulturalnog učenja i interkulturalnih pristupa, odnosno o poštivanju drugačijih svjetonazora i kultura u obrazovanju gdje različite pripadnosti i izbori predstavljaju problem, a ne bogatstvo različitosti. Poznati su primjeri poteškoća u uključivanju romske djece u škole i izdvojeni razredi koji se pokušavaju opravdati kojekakvim razlozima. Još je poznatiji vukovarski primjer dviju škola pod istim krovom u kojoj djeca srpske i hrvatske nacionalnosti uče drugačiju povijest drugačijim jezikom. Da ne govorimo o protestima protiv uvođenja ćirilice kao ustavnog prava jedne nacionalne manjine. Navedena istraživanja, kao i brojna iskustva obrazovnih djelatnika, stručnih suradnika i edukatora, upozoravaju na još jedan važan element obrazovanja, a to je demokratičnost samog školskog sustava, odnosno upravljanja i djelovanja samih škola, ali i metoda poučavanja. Škole u kojima učenici samo slušaju i nemaju prilike naučiti iskazati svoje mišljenje i proaktivno učiti, nemaju visok stupanj demokratičnosti i njihova je karakteristika konzervativnost. S druge strane, receptivne i inkluzivne škole razvijaju triangularni model rada gdje su uloge odgojno-obrazovnih djelatnika, samih učenika i njihovih roditelja te čitave zajednice istaknute u kvaliteti obrazovanja i međusobne suradnje. Takvih je škola nažalost najmanje što potvrđuju i relativno formalne uloge Vijeća učenika i Vijeća roditelja često onemogućenih da kvalitetno sudjeluju u upravljanju školama.

Građansko i političko obrazovanje
Što može promijeniti ovakvu sliku? Mnogi vjeruju da se radi o prosvjetiteljskom modelu odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo čija je polazišna ideja podizanje informiranih, osnaženih i odgovornih građana i građanki, koji u okviru koncepta cjeloživotnog učenja razvijaju socijalne vještine i specifična znanja za razvoj demokracije i aktivnog sudjelovanja u demokrat-

18

PREPORODOV JOURNAL 148

hrvatska
skim procesima. Aktivno korištenje socijalnih vještina, ostvarivanje političke participacije, ostvarivanje građanskih prava i odgovornosti, ostvarenje interkulturalnog učenja i miroljubive kulturne razmjene vode socijalno-ekonomskom jačanju demokratske zajednice. Ono postaje izuzetno važnim u svim društvima današnjice, punim socijalnih izazova kao što su ekonomska nestabilnost, tranzicija ili poslijeratno razdoblje. Prema idejama Vijeća Europe utkanima u brojne rezolucije i deklaracije, odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo sastoji se od četiri komponente učenja: o ljudskim pravima i za ljudska prava, politička pismenost i participacija, odgoj za mir i nenasilje te demokratsko građanstvo i interkulturalnost. Ove su komponente u nekim zemljama obogaćene humanitarnim djelovanjem i održivim razvojem. Ovakav se oblik obrazovanja naziva i građanskim te političkim obrazovanjem. Zemlje s najstarijom tradicijom ovakvog tipa poučavanja su skandinavske zemlje, Francuska, Velika Britanija i SAD. Jedna od skandinavskih zemalja – Norveška, provodi nastavne planove u školama, kojima naglašava demokratsko sudjelovanje i potiče učenje vrijednosti demokratskih principa, odgovornosti i političke participacije. S obzirom na poticanje demokratskog ozračja, djeca u dobi od šest godina počinju učiti društvene znanosti, a u 17. godini mlade se uči građanskim obvezama i pravima, kao svojevrsna priprema za odgovorno političko ponašanje i participaciju na izborima i u drugim političkim aktivnostima. Nastavni plan Norveške izrađen je prema modelu socijalnog dijaloga koji je omogućio sudjelovanje i konzultacijski proces raznih društvenih skupina i dionika (djeca, mladi, roditelji, lokalna samouprava, nevladine organizacije) čime je ojačana demokratska priroda samoga programa. Nakon 11. godine, učenici počinju djelovati kroz učeničke savjete i vijeća te sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču upravljanja školom. Norveška se često navodi kao primjer dobre prakse zbog strateških smjernica u razvoju demokratizacije i participacije građana koji temeljem iskustva “od malih nogu” vježbaju sudjelovanje i donošenje odluka te odgovornost. U Francuskoj, primjerice, nastavni je plan fokusiran na usvajanje vrijednosti građanskog identiteta i principa liberte, egalite, fraternite. Francuska éducation civique teži odgoju “dobrih građana Republike” u okružju snažnog sekularizma. Legalistički pristup integracije kulturalnih i jezičnih različitosti povijesno je dio éducation civique i dio je obveznog kurikuluma javnih škola. U 2. razredu srednje škole počinje se podučavati predmet Građansko, pravno i društveno obrazovanje, a kroz cijelu osnovnu, srednju i visoku školu proteže se građansko obrazovanje kao obvezan predmet povezan sa povijesti i geografijom3. Zemlje bivše Jugoslavije u većoj su mjeri integrirale građanski odgoj i obrazovanje, odnosno obrazovanje za demokraciju i ljudska prava u formalno školovanje. Izuzev Hrvatske. Iako se radi tek o prvim koracima kojima tek slijedi uspostava kvalitete u poučavanju kompetencija, obrazovan kadar, demokratsko ozračje škola i snažnija suradnja sa zajednicom. Izuzev bosansko-hercegovačkih, srpskih, crnogorskih i makedonskih osnovnih i srednjih škola, Kosovo je uključilo ovaj predmet i na visoka učilišta. Ostaje otvoreno pitanje kvalitete i utjecaja na demokraciju.

Izbor u stvaranju drugačijeg svijeta
U strateškim dokumentima i planu aktivnosti Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta u Hrvatskoj nema spomena uvođenju građanskog odgoja i obrazovanja iako je pompozno bio najavljivan kao jedan od devet prioriteta aktualnoga ministra. Hrvatski nacionalni obrazovni standard uključuje obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo kao neobavezni sadržaj u osnovnim školama. Vjetar u leđa mogao bi biti neobavezni Nacionalni program odgoja i obrazovanja koji se od 1999. provodi u školama po izboru kroz više predmeta, izborne predmete, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, kroz osnovnu i srednju školu. Tijekom višegodišnje provedbe stvoreni su poneki uvjeti za dugoročno integriranje građanskog obrazovanja u program škola na kvalitetniji način. Integracija sadržaja pretpostavlja i veći broj osnaženih i educiranih nastavnika i drugih odgojno-obrazovnih djelatnika te kvalitetnu nadopunu hrvatske obrazovne politike u cijelosti i stvaranje standarda sveobuhvatnog građanskog obrazovanja. Građanski se odgoj i obrazovanje trenutno eksperimentalno provodi u šest škola u Hrvatskoj na inicijativu Mreže mladih Hrvatske4, Centra za mirovne studije, GONG-a, Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek i Centra za ljudska prava, kao i još niza organizacija civilnoga društva koje se, poput Foruma za slobodu odgoja, sustavno zalažu za uvođenje ovakvog tipa obrazovanja u osnovne i srednje škole te na visoka učilišta5. Potaknuti ovim projektom, Ministarstvo i Agencija za odgoj i obrazovanje uveli su eksperimentalnu provedbu u još šest škola praćenu obrazovanjem nastavnoga kadra. S obzirom da niti jedan strateški dokument Republike Hrvatske ne ističe obvezatnost i rok uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja, ključno je pitanje kada će se dogoditi taj ključni trenutak spoznaje važnosti i posljedica stvaranja drugačijeg, potrebama orijentiranog, obrazovnog sustava. Spomenuti primjeri i iskustva upozoravaju nas na nužnost vrijednosno utemeljenog obrazovanja u kojemu će ljudska prava, solidarnost i interkulturalnost uz odgovornu građansku participaciju i zaštitu ljudskih prava pronaći svoje plodno tlo i živote novih generacija učiniti bitno drugačijima. Kaže se da obrazovanje 21. stoljeća čine četiri koraka: učiti biti, učiti znati, učiti činiti i učiti živjeti s drugima. Jednom je netko rekao – drugačiji svijet je moguć. A mi svakako imamo izbora.
Bilješke: 
Centar za ljudska prava, Demokracija i ljudska prava u osnovnim školama. Teorija i praksa., 2010. 2 GONG, Odgaja li škola dobre građane?, 2010.  3 Centar za mirovne studije, Zvoni za mir, 2010. 4 Projekt ‘Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama’, www.mmh.hr  5 Inicijativa GOOD q 
1

Emina BUŽINKIĆ

VELJAČA 2013.

19

intervju

ISMET BUŠATLIĆ, DEKAN FAKULTETA ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU “OD MEDINSKOG USTAVA, S POČETKA 7. STOLJEĆA, DO USTAVA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI, U OSVIT 21. STOLJEĆA, MNOGO JE VREMENA PROTEKLO I TOLIKO SE ISKUSTVA STEKLO. SIGURAN SAM DA ĆE SE NAĆI NAJBOLJA MOGUĆA RJEŠENJA ZA NAŠ BALKANSKI KOLOPLET. ZA SADA, S PRAVOM ILI NE, ULOGA FINA-A I DRUGIH OBRAZOVNIH INSTITUCIJA PRILIČNO JE MARGINALIZIRANA. U IZRADI PLATFORME I NJENOJ PREZENTACIJI, IZ NEKOG RAZLOGA, SKORO DA SU ZABORAVLJENE. BI-L-HAJR!”

Učinite nešto lijepo za sebe
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ Fakultet islamskih nauka u Sarajevu – vrijeme sadašnje
U oktobru 2007. godine preuzeli ste dužnost dekana Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, najvažnije islamske visokoškolske i odgojno-obrazovne institucije Bošnjaka. Obrazovne institucije trebaju ići ukorak s vremenom. Jeste li u tome uspjeli i kako se to čini na FIN-u? Sa prihvatanjem islama na našim prostorima preuzeta je i tradicija da se mladi naraštaji obrazuju i odgajaju za vrijeme u kojem će oni živjeti. Stoljećima se ta ideja vodilja potvrđivala u Vakufnanama, osnivačkim aktima islamskih obrazovnih ustanova u Bosni i Hercegovini, uključujući i Islamski teološki fakultet, danas Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. U prvom statutu FIN-a sadržan je propis o obaveznom usklađivanju studijskih programa sa društvenim promjenama i novim potrebama. Posljednjim takvim usklađivanjem prihvaćeni su bolonjski principi i uveden evropski kreditni transfer sistem ECTS, čime je postignuta prepoznatljivost studijskih programa, omogućena razmjena nastavnika, mobilnost studenata i priznavanje FIN-ovih diploma u Evropi, Australiji i Americi. S obzirom da je Fakultet islamskih nauka uključen u Sarajevski univerzitet, kakva su dosadašnja iskustva na tom polju? Paradoksalna je činjenica da su sljednice najstarijih fakulteta u Bosni i Hercegovini, Visoke islamske teološke škole u Sarajevu – Fakultet islamskih nauka i Vrhbosanske teologije – Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu najmlađe i još uvijek samo pridružene članice Univerziteta u Sarajevu. Dosadašnja pozitivna iskustva zajedničkog djelovanja dovela su do toga da su sve strane saglasne i odlučne u tome da je ovaj “pridruženi” položaj teoloških fakulteta potrebno promijeniti. U tom pravcu učinjen je konkretan korak naprijed. Prema Vladi Kantona Sarajavo i Ministarstvu obrazovanja, nauke i mladih upućeni su zahtjevi da ubuduće i teološki fakulteti djeluju kao punopravne članice Univerziteta u Sarajevu, do čega bi moglo doći već krajem marta 2013. godine. Da li je tim priključivanjem otpala ideja i mogućnost stvaranja vlastitog Islamskog univerziteta, u kojemu bi se izučavale društvene i tehničke znanosti na islamskim temeljima? Nešto poput “mini Al-Azhara”… Islamski univerzitet u Sarajevu, bar zasada, samo je lijepa želja čije ostvarenje nije realno očekivati uskoro. Ako i kada do toga dođe, “Balkanski Al-Azhar”, kako su neki već nazivali FIN, mogao bi mu biti nukleus. Do tada, FIN-u je mjesto među fakultetima Univerziteta u Sarajevu. Prof. dr. Ismet Bušatlić Kakav je odnos FIN-a s drugim obrazovnim institucijama u BiH i regiji? Postoji li suradnja s npr. Katoličkim bogoslovnim fakultetima u Sarajevu i Zagrebu? FIN je osnovan, svojevremeno, zajedničkom akcijom i za potrebe svih muslimana Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Kosova i Makedonije. U međuvremenu otvoreni su Fakulteti islamskih studija u Skoplju, Prištini i Novom Pazaru, kojima je FIN prototip, model i uzor, a Islamski pedagoški fakulteti u Zenici i Bihaću sa njim komplementarni. Pored saradnje sa njima, protokoli o razumijevanju i saradnji potpisani su sa Al-Azharom u Kairu, Fakultetom za šerijatsko pravo u Kuvajtu, Univerzitetom AlMustafa u Komu i Teheranskim univerzitetom u Iranu, sa Univerzitetima u Beču, Tübingenu i Osnabrücku, Islamskim centrom u Oxfordu i par Univerziteta u SAD-u. Sa katoličkim i pravoslavnim bogoslovnim fakultetima u Bosni i Hercegovini postoje određeni oblici saradnje, a sa onima u regionu povremeni kontakti. Postoji određeno nezadovoljstvo među studentima FIN-a. Naime, neki od njih smatraju da je plan i program zastario, da se koriste stari tefsiri iz 11.-12. stoljeća u kojima nema suvremenih tema…

20

PREPORODOV JOURNAL 148

intervju
Na FIN-u, kao i na drugim fakultetima Univerziteta u Sarajevu, provodi se interna i eksterna evaluacija. Studenti imaju pravo i priliku da kroz internu evaluaciju ocjene svaki predmet, svakog nastavnika i asistenta tokom semestara, u sva tri ciklusa studija. O njihovim ocjenama i primjedbama vode se otvorene rasprave, donose odgovarajući zakljuci i poduzimaju adekvatne mjere na sjednicama Nastavno-naučnog vijeća. U skladu sa zaključcima poduzimaju se potrebne mjere izmjena, dopuna i prilagođavanja studijskih programa. društveni poredak nerijetko tu liniju zanemaruju pomičići je na jednu ili drugu stranu. Kakvo je vaše mišljenje o novoosnovanom Svjetskom bošnjačkom kongresu i činjenici da se na njegovom čelu nalaze Mustafa Cerić i Muamer Zukorlić – bivši reisu-l-ulema i glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji? Udruživanje u zagovaranju, promicanju i ostvarivanju općeg boljitka i napretka na bilo kojem nivou, od lokalnog do planetarnog, vjerski je imperativ i ljudska potreba. Svako udruživanje u dobroj namjeri, da se korištenjem dozvoljenih sredstava postigne plemeniti cilj vrijedan je pažnje i obvezuje da mu se da podrška. Posmatran u tom kontekstu, Svjetski bošnjački kongres zavređuje pažnju i obvezuje na angažman. U protivnom, tandem Mustafa Cerić – Muamer Zukorlić, na turbulentnim balkanskim vodama, doimaće se kao dvojac bez kormilara.

Islamska zajednica u BiH – ustavne promjene i političko djelovanje
Islamska zajednica je najvažnija institucija bošnjačkog naroda. Jeste li zadovoljni odnosom Bošnjaka – bošnjačkih stranaka, nevladinog sektora, medija i naroda – prema Islamskoj zajednici? Nisu samo Bošnjaci pripadnici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Među njima ima Albanaca, Arapa, Turaka, Roma i drugih. Svi oni zajedno sa Bošnjacima, kao vjernici, razlog su i opravdanje što Islamska zajednica postoji. Stoga vjernici imaju dvotrećinsku večinu u svim njenim predstavničkim i nekim izvršnim tijelima na svim nivoima. Bez njih, njihovog članstva i volonterskog rada Islamska zajednica teško da bi opstala. Rad nekih nevladinih organizacija komplementaran je radu Islamske zajednice, a bošnjačke stranke se ponašaju “od hore do hore”. Čas im Islamska zajednica treba, čas se od nje distanciraju koristeći sebi podložne medije kao oružje da ospu paljbu po njenim liderima i institucijama, zbunjujući isti narod koji jednoj strani daje svoje srce, a drugoj svoj glas. Islamsku zajednicu na čelu s reisom Kavazovićem čeka veliki zadatak – izrada novog Ustava Islamske zajednice, koja uključuje važne koncepcijske, organizacijske, institucionalne i administrativno-teritorijalne reforme? Što očekujete od novog Ustava i kakva je uloga FIN-a u ustavnim promjenama? Tom velikom zadatku Islamska zajednica je sasvim dorasla – kadrovski, personalno i institucionalno. Od Medinskog ustava, s početka 7. stoljeća, do Ustava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u osvit 21. stoljeća, mnogo je vremena proteklo i toliko se iskustva steklo. Siguran sam da će se naći najbolja moguća rješenja za naš balkanski koloplet. Za sada, s pravom ili ne, uloga FIN-a i drugih obrazovnih institucija prilično je marginalizirana. U izradi platforme i njenoj prezentaciji, iz nekog razloga, skoro da su zaboravljene. Bi-l-hajr! Postoji li u Islamskoj zajednici nužno potrebna šura – dogovor vjernika? Imamo li slobodan protok ideja, inicijativa i rješenja? Model uređenje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini središnji je model u poređenju sa državnom strukturom i crkvenom hijerarhijom. Formalno gledano, od džematlije do reisu-l-uleme postoji slobodan protok ideja i inicijativa, ali se rješenja moraju donositi u skladu sa vjerskim propisima i principima čija tumačenja daju vjerski autoriteti. Jedna od čestih primjedbi koja se upućuje Islamskoj zajednici u BiH je njeno uplitanje u politiku. Gdje je granica, “crvena linija”, koja se ne bi smjela prekoračiti? Za Islamsku zajednicu i muslimane ta “crvena linija” je sasvim vidljiva i prepoznatljiva. To je ona jasna linija između halala i harama, pa bilo da je riječ o društvanom i privatnom, o privredi i ekonomiji, religiji i politici, sportu i umjetnosti. Lokalni zakonski propisi i

Odnos između Fakulteta islamskih nauka i Islamske zajednice u BiH
FIN se pokazao kao nezavisna obrazovna institucija u kojoj postoje akademske slobode. Koliko ste ponosni na tu činjenicu? Od osnivanja do danas Fakultet islamskih nauka u Sarajevu uživa akademsku i finansijsku autonomiju u okviru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Svim pokušajima pojedinaca da se one dokinu ili ograniče Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu uspješno su odolijevali, a bilo je pokušaja da nas obeskuće, da nas zastraše zatvorima i logorima, da nas zaustave bombama i kupe petro-dolarima. Hvala što primjećujete da smo ostali svoji na svome. Diplomu Fakulteta islamskih nauka do sada nosi 784 svršenika i svršenica, 54 magistra i 21 doktor islamskih nauka. Impozantne brojke. Koliko FIN može praktično  utjecati na kretanja u Islamskoj zajednici BiH i uopće islama na ovim prostorima?  Snagom stečenih znanja i osvojenih položaja koje već sada zauzimaju uposlenici sa diplomom Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu od imama do reisu-l-uleme, svršenici FIN-a snažno utiču na događaje i tokove u Islamskoj zajednici posebno i bosansko-hercegovačkom društvu općenito, pa i šire. Najviše ih je među imamima i vjeroučiteljima, glavnim imamima i profesorima Medresa, šest ih je na pozicijama direktora Medresa, petorica su muftije, dvojica dekani fakulteta, jedan senator Univerziteta i dvojica članovi Akademija nauka. Time se predstavljamo i ponosimo. Za vrijeme dok je dužnost reisu-l-uleme obnašao dr. Mustafa Cerić, odnosi između Rijaseta Islamske zajednice u BiH i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu nisu bili na visokom nivou. Kako iz današnje perspektive komentirate taj period? U čemu je bila osnova sukoba? Odnosi između Islamske zajednice i njenih ustanova ne mogu se cjelovito i objektivno sagledavati kroz međusobne odnose pojedinaca koji rade u njima i spore se za nečiji hatar, nerijetko oko “tuđih” problema, davnih događaja i marginalnih pojava. I sami znate da u vremenu o kojem govorite nije bilo sporova oko programa studija, načina izvođenja nastave, udžbenika i hrestomatija, sistema ocjenjivanja, uslova rada, finansija, prijema asistenata, izbora u nastavnička zvanja, izbora za dekane i prodekane, niti kod imenovanja Upravnih odbora. Zdrav i nužan kritički odnos spram nekih pojava ne mogu svi jednako da podnesu.

VELJAČA 2013.

21

intervju
Sjećamo se i zasjedanja Rijaseta povodom intervjua prof. Rešida Hafizovića u “Oslobođenju” i oštrih kvalifikacija povodom njegovih izjava o vehabijama u BiH. Kako običan džematlija može shvatiti takve odnose između čelništva IZ i FIN-a, razna “prepucavanja” preko “Dnevnog Avaza” i “Oslobođenja”? Nastavnici FIN-a stoje iza svojih tekstova, javnih nastupa i tom prilikom izgovorenih riječi. Svoje stavove spremni su i moćni sami braniti i odbraniti na svom terenu. Vokabular i argumentaciju, ako nisu od jedne strane nametnuti i iznuđeni, biraju sami suparnici. Nedavno je reisu-l-ulema Husein Kavazović sa suradnicima posjetio Fakultet islamskih nauka. Radi li se o najavi novih vremena, punoj suradnji i uvažavanju? Fakultet islamskih nauka u Sarajevu obrazuje osnovni kadar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini – imami, muallimi/e i vjeroučitelji/ce. Reisu-l-ulema daje saglasnost na programe izučavanja vjerskih predmeta, Muraselu ili “licencu”, nastavnicima koji će ih predavati i saglasnost na izbor dekana koji će rukovodi Fakultetom. Sa dekanom i rektorom Univerziteta u Sarajevu reisu-l-ulema potpisuje diplome stečene na FIN-u u svakom od tri ciklusa obrazovanja. To su samo neki od razloga što je novi reisu-l-ulema u svoj obilazak institucija i službi Islamske zajednice, očekivano, krenuo od FIN-a. Suradnja i međusobno uvažavanje su neupitni, a nova vremena na vidiku. Kod izbora za prethodni Cerićev mandat protukandidat mu je bio akademik Enes Karić, profesor sa FIN-a. Da li bi bilo bolje za Islamsku zajednicu da je tada za reisa izabran akademik Enes Karić? Birajući između dva akademika većina glasača se tada opredijelila za Cerića i to je trebalo poštovati: pustiti Cerića da iz oblaka ravna Islamskom zajednicom, a Karića da caruje naukom. Karić je bio među prvima koji su čestitali Ceriću na ponovnom izboru, a Cerić nije mogao da se obuzda i da ne zaprijeti Kariću, koji još uvijek ima vremena da bude biran, iskušan i ocijenjen kao reisu-l-ulema. Do tada Cerića je moguće uspoređivati samo sa njegovim prethodnicima na tom položaju. Kakvi god bili, reultati jedne takve studije mogli bi biti korisni i zanimljivi. Kako komentirate prošlogodišnju izjavu Doris Pack, izvjestiteljice Europskog parlamenta za BiH, koja je tražila da se u izvještaj unese poziv Islamskoj zajednici u BiH da se “jasno negativno izrazi o rastu vahabizma”? Ako je citat u vašem pitanju doslovan moj odgovor je slijedeći. Niko nema pravo tražiti od Islamske zajednice u BiH da se o nečemu i nekome izrazi pozitivno ili negativno. Islamska zajednica u BiH određuje se spram ljudi i pojava, uključujući i “vehabizam”, u skladu sa onim što naučava, u duhu principa kojih se drži, na osnovu kriterija koje primjenjuje i vrijednosti koje promovira. Da li se pitanje vehabizma u BiH previše potencira kao velika sigurnosna prijetnja, dok u isto vrijeme skoro nikako se ne spominje opasnost od raznoraznih četničkih, ustaških i fašističkih organizacija koje slobodno egzistiraju širom zemlje? Svijet je vidio i vidi, sud je presudio i još sudi, a neki još uvijek kurvanjski šute o tome ko ore po Bosni drumove mira, suživota i napretka.

Bošnjaci i islam
Da li su Bošnjaci svjesni važnosti obrazovanja i znanosti za prosperitet u budućnosti? Da Bošnjaci ne bi bili ljuti na vas koji me to pitate i na mene što na takvo vaše pitanje odgovaram, dozvolite mi da ja pitam njih same: koji su Bošnjaci bili učitelji budućih sultana, a koji profesori sultanskih medresa? Koliko vas je bilo na položaju velikog vezira i koliko obnašalo čast šejhu-l-islam? Na koliko orijentalnih i evropskih jezika ste pisali i pišete književna i znanstvena djela? Odgovori na ova pitanja mogu se naći u povijesnim knjigama koje govore o Bošnjacima koji su vladali svijetom i na prestižnim sveučilištima gdje predaju i uče Bošnjaci koji dolaze. Razumiju li Bošnjaci distinkciju između religijskog i etničkog identiteta? Da li Bošnjaci razlikuju svoje bošnjačko i svoje islamsko naslijeđe?  U Bosni i Hercegovini, orijentalno-okcidentalnoj razdjelnici na Balkanu; prostoru na kojem su se kulture i tradicije susretale i miješale; slojevi i nanosi civilizacija nailazili i na njemu se taložili, a narodi razapeti između religijskog i etničkog identiteta, oko toga šta je čije, vijekovima otimali i sporili, nimalo nije lahko biti pravedan sudija. Islamsko i bošnjačko, pravoslavno i srpsko, katoličko i hrvatsko, religijsko i etničko na ovim prostorima stoljećima se prepliću i samo zajedno se mogu rasplesti. Zašto Bošnjaci još uvijek nisu precizirali sadržaje svoje bošnjačke kulture? Znaju li Bošnjaci cijeniti svoje vrijednosti? Zbog osvajača koji su Bosnu često i bjesomučno pljačkali i po bijelom svijetu njeno blago raznosili, i komšija koji su sa njima jatakovali i više puta na Bošnjake barbarski kidisali, umjetničko i kulturno nasljeđe Bošnjaka još uvijek nije u cijelosti evidentirano, ni adekvatno zaštićeno, znanstveno obrađeno i valorizirano. Stoga nema mjesta ni sumnji ni pitanju znaju li Bošnjaci proizvoditi vrijednosti, cijeniti i čuvati svoje i tuđe vrijednosti? Sama jevrejska “Hagada” u Sarajevu više puta je bivala jednim od rječitih odgovora i očitih dokaza. Prvi poslijeratni Popis stanovništva u BiH odgođen je sa aprila na oktobar 2013. Kako se pripremiti za takav povijesni događaj i bošnjački nacionalni ispit? Kako konačno nacionalnu odrednicu “Musliman” staviti ad acta i poslati u povijest? U čemu se sastoji zamka izjašnjavanja kao Bosanci i Hercegovci?

Različiti mezhebi u BiH
U posljednjih 20-ak godina imamo više različitih tumačenja islama u BiH, različitih pravnih škola – mezheba, što po mnogima unosi dodatnu konfuziju među muslimane. Da li vehabizam, odnosno salafizam može imati neželjene posljedice za bosanskohercegovačke muslimane? U islamskom svijetu postoje četiri priznata mezheba, pravne škole razumijevanja, tumačenja i primjene islamskoga propisa – šerijata. Nazvani su po njihovim osnivačima, imamima: hanbelijska – imam Ahmed ibn Hanbel, hanefijska – imam Ebu Hanife, malikijska – imam Malik ibn Enes i šafi'ijska – imam Šafi'i. Iz praktičnih i drugih razloga muslimanske vlasti su se opredjeljivale za primjenu propisa u skladu sa tumačenjem jedne od navedenih pravnih škola, ne uskraćujući pravo pojedincima na slobodan izbor. Tako su povijesni tokovi i društvene prilike utjecali na geografsku rasprostranjenost pojedinih mezheba, pa je Arabijski poluotok pretežno hanbelijski, Bliski istok hanefijski, Magrib malikijski, a Malajski arhipelag šafi'ijski. Vehabizmu kao sinonimu za hanbelijsku pravnu školu nema se šta prigovoriti. O vehabizmu kao ovovremenom pokretu može se suditi prema onome šta njegovi promicatelji naučavaju i njihove pristalice čine, a to može biti tema za poseban razgovor.

22

PREPORODOV JOURNAL 148

intervju

Rad nekih nevladinih organizacija komplementaran je radu Islamske zajednice, a bošnjačke stranke se ponašaju “od hore do hore”. Čas im Islamska zajednica treba, čas se od nje distanciraju koristeći sebi podložne medije kao oružje da ospu paljbu po njenim liderima i institucijama, zbunjujući isti narod koji jednoj strani daje svoje srce, a drugoj svoj glas. Svako udruživanje u dobroj namjeri, da se korištenjem dozvoljenih sredstava postigne plemeniti cilj vrijedan je pažnje i obvezuje da mu se da podrška. Posmatran u tom kontekstu, Svjetski bošnjački kongres zavređuje pažnju i obvezuje na angažman. U protivnom, tandem Mustafa Cerić – Muamer Zukorlić, na turbulentnim balkanskim vodama, doimaće se kao dvojac bez kormilara.

Ne bih se mogao složiti sa vama da će oktobarski Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini ove godine biti povijesni događaj i bošnjački nacionalni ispit zrelosti, jer znam da se preko pet miliona potomaka bosanskih muhadžira iz 19. stoljeća, koji su se svojevremeno skrasili u Maloj Aziji, na Bliskom istoku ili u Sjevernoj Africi, i dan-danas izjašnjavaju kao Bošnjaci. Također, znam da bi svaki Bošnjak mogao potvrditi da je Fadil Krpo Blagajac 80-ih godina pisao u Rijeci, a objavio u Beogradu da je njegovog babe babo pričao kako je i njegovog dede dedo govorio bosanski. Ne vidim ni jednoga valjanog razloga da se najesen bilo ko od nas upiše drukčije i svoj jezik imenuje drukčije. Koliko je stanje muslimana/Bošnjaka u BiH usporedivo s položajem muslimana Španjolske. Vi ste se ustrajno bavili pitanjem Andaluzije i na njemu doktorirali. Muslimani su u Španjolskoj bili 800 godina – i nestali. Koliko o tome moramo voditi računa? Koje su slabosti imali španjolski muslimani, a koje danas primjećujete kod Bošnjaka muslimana? Neki evropski i arapski autori već su pisali o Bosni kao drugom Endelusu i do u detalje nabrajali povijesne i sudbinske podudarnosti za koje i sam znam, ali ih držim slučajnim i na drugi način ih tumačim. Od kada znaju za Kur'an Bošnjaci znaju da neće odgovarati za tuđe grijehe, da je uz svaki narod vezan njegov “edžel” i da bez edžela umiranja nema, ni ljudi ni naroda. Vrijeme je davno gradilo i davno razgradilo kule po Endelusu, a Bošnjaci svoje tek zidaju, a to je ogromna razlika.

Nije realno da se ljudi 21. stoljeća, ma bili oni i Balkanaci, boje utvara i uobrazilja, makar se one zvale Turci, ili neo-Osmanlije. Pravih Turaka se, također, ne treba bojati, jer nam dođu, ako ne, kao rod rođeni, ono svakako kao tazbina, bliži od majke Rusije. Nisu li Srbi za njih kćeri udavali, Hrvati im sinove davali, a Bošnjaci sultanije ženili. Ima li onda razloga da se svojih bojimo koji još ruho donose, a znamo da biznis i kapital nemaju ni vjere ni nacije. Kakvo je Vaše mišljenje o tzv. arapskom proljeću, revolucionarnim događanjima i spirali nasilja na Bliskom istoku u protekle dvije godine? Da sam mlad i da živim u predindustrijskoj eri zvuka stavio bih prst u uho i zapjevao radosno: “Proljeće je započelo s nadom da će jednom drugačije biti...” Ubrzo se razočarah i otpočeh tanko žalovito: “Snijeg pade na behar na voće...” Neki kažu da je arapsko proljeće ili arapski sumrak proces koji traje… Kuda nas taj proces vodi? Do otvorenog unutarmuslimanskog sukoba između sunita i šiita, prelijevanje sirijskog sukoba na Libanon i Irak, te krvavim ratom u Alžiru kao završnom epizodom revolucionarnih gibanja? Neki drugi kažu sasvim suprotno. Samo treba pričekati da se vidi ko li gubi, a ko li dobiva. Sve bi moglo dugo potrajati i više puta se ponavljati. Na Bliskom istoku, skoro da je to postalo pravilo. Mnoga velika carstva su ga dotakla i o njega se spotakla. Odjeci sukoba prelijevaju se i na bosansko-hercegovačke muslimane, rađa se netrpeljivost prema šijama i Iranu. Čuli smo da je iranski ambasador u Sarajevu imao nekoliko neugodnih situacija. Pritom je dobro poznata pomoć Irana tokom rata od 1992.-1995. Vaš komentar? Može li nas šta mimoići? Vaša poruka muslimanima u Hrvatskoj i BiH? Učinite nešto lijepo za sebe. Učinite Kur'an proljećem vašega srca. q

Vanjski utjecaji u BiH
Kako gledate na sve veći utjecaj Turske na Balkanu i što on može donijeti Bošnjacima i BiH? Je li u pitanju koncept neoosmanizama, kojeg se tako plaše u Srbiji i RS-u – ili moderna Turska jednostavno želi proširiti svoj političko-ekonomski utjecaj? 

VELJAČA 2013.

23

bosanski barometar

IZGLASANO NEPOVJERENJE VLADI FEDERACIJE BiH

Žilav otpor se nastavlja
Sudbina sadašnje Vlade Federacije BiH privodi se kraju, a konačni će sud trebali ova Vlada o(p)stati ili ne dat će Ustavni sud ovog entiteta. Da podsjetimo, još sredinom 2012. godine pukla je koalicija između SDP-a i SDA zahvaljujući prije svega Zlatku Lagumdžiji, predsjedniku SDP-a i ministru vanjskih poslova BiH, koji je krenuo u juriš na vodstvo SDA. Uz SDA su ostali koalicioni partneri HSP i Narodna stranka “Radom za boljitak” (NSRzB), a sukob je ušao u završnu fazu sredinom prosinca 2012. godine kada je federalni premijer Nermin Nikšić zatražio izglasavanje nepovjerenja svojoj Vladi. Cilj je bio maknuti ove tri stranke i uvesti u Vladu dva HDZ-a i SBB kao nove članove koalicije. Dan prije zasjedanja Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH objavljeno je da su skupljeni potpisi za tu točku dnevnog reda. Šef Kluba zastupnika SDP-a BiH u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, Jasenko Selimović, rekao je da očekuje da će, u skladu s dogovorom koji postoji unutar četiriju stranaka nove parlamentarne većine, nepovjerenje biti izglasano te da će se stvoriti svi uvjeti za izbor nove Vlade Federacije BiH. Izjave drugih predstavnika SDP-a i Saveza za bolju budućnost (SBB) bile su također optimistične, no usprkos tome nitko još nije mogao reći da li će Vlada nakon dvije godine rada pasti. Osim toga, problem je bio i Živko Budimir, predsjednik Federacije BiH, koji je najavljivao mogućnost raspuštanja Parlamenta i odluke o novim izborima u tom entitetu. “Pokazat ćemo parlamentarno nepovjerenje Vladi i predsjedniku. Sama činjenica kako smo skupili potrebne potpise govori dovoljno o razlogu da se ova vlast raspusti. Ali to se ne događa, nastavljamo grcati i vrtiti se u začaranom krugu. Iz vlasti Federacije BiH želimo ono što nam daje Ustav. Svi oni koji daju sve od sebe kako bi ostali u foteljama u koje ih je stavio OHR neka malo razmisle što rade sebi i od svog političkog života. Izbori se održavaju da bi netko imao legitimitet predstavljat svoj narod”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH.

Nermin Nikšić, premijer Vlade Federacije BiH

Živko Budimir, predsjednik Federacije BiH nim ministrima. Vlada nema kapacitet za donošenje bitnih odluka, zbog čega postoji objektivna opasnost da dođe do novih brojnih problema koji će se u konačnici reflektirati na svakodnevni život. “Vlada Federacije BiH u trenutačnom sastavu nije u mogućnosti donositi odluke”, izjavio je Nikšić. Njemu je lojalno osam ministara, dok ostalih devet pripada bloku SDA-HSP-NSRzB. Izet Omanović, predsjednik Kluba zastupnika SDA, optužio je SDP da samo provodi želje Dragana Čovića kojemu je cilj da kadrovi HDZ BiH preuzmu ministarska mjesta u entitetskoj vladi. Marinko Čavar, predsjednik Kluba zastupnika HDZ BiH, ustvrdio je kako njegovoj stranci ulazak u vladu nije bitan, ali jest funkcioniranje Federacije BiH koja je već mjesecima blokirana zbog neučinkovite izvršne vlasti. Delegacija Europske unije u BiH i tamošnje Američko veleposlanstvo objavili su, nakon zasjedanja Zastupničkog doma, kako prekidaju s pokušajima da pomognu u preustroju Vlade FBiH. Optužili su pritom sve strane povezane s tim problemom da snose podjednaku odgovornost za zastoj u kojemu se proces preustroja našao. “Odgovornost za rješavanje političkog zastoja u FBiH na lokalnim je čelnicima. Na njihov zahtjev u proteklim smo tjednima pokušali olakšati dijalog između političkih stranaka o preustroju Vlade, no sada nema-

Amerika “digla ruke”
Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je nakon cjelodnevne rasprave 12. ožujka izglasao nepovjerenje entitetskoj vladi. Istodobno je donio nekoliko odluka kojima je Vladi, dok je ona u tehničkom mandatu, ograničio ovlasti i onemogućio donošenje bitnijih financijskih odluka, kao i odlučivanje o imenovanjima članova upravnih odbora javnih poduzeća. Izglasavanje nepovjerenja federalnoj vladi zatražili su SDP, HDZ BiH, HDZ 1990. i SBB nakon što nisu uspjeli njihovi prijašnji pokušaji da smijene ministre iz SDA, HSP-a i NSRzB. Za izglasavanje nepovjerenja vladi glasovalo je 58 od 98 zastupnika, koliko ih ima u Zastupničkom domu. Inače, više od tri sata trebalo je zastupnicima samo za potvrđivanje dnevnog reda sjednice. Predsjednik Kluba zastupnika SDP-a Jasenko Selimović je, obrazlažući zahtjev za izglasavanje nepovjerenja Vladi, rekao kako ona ne može nastaviti djelovati jer nema povjerenje parlamentarne većine. Ministre iz SDA, HSP-a i NSRzB istodobno je optužio kako blokiraju sve reformske procese i time opasno kompliciraju ionako teško stanje u FBiH. Federalni premijer Nermin Nikšić (SDP) rekao je kako sadašnja Vlada ne može funkcionirati zbog stranačkih podjela među njezi-

24

PREPORODOV JOURNAL 148

bosanski barometar
mo drugog izbora nego prekinuti naša nastojanja da u tome pomognemo”, stajalo je u njihovoj zajedničkoj izjavi. Delegacija EU i veleposlanstvo SAD ocijenili su kako je ovakva situacija nastupila jer nijedna strana nije pokazala dovoljno spremnosti za postizanje kompromisa. “Sve stranke u Parlamentu i u izvršnoj vlasti snose dio odgovornosti u procesu koji traje predugo”, stoji u izjavi, uz poziv Živku Budimiru da ne blokira niti odgađa preustroj vlade, odnosno da pokaže inicijativu koja će dovesti do rješenja sukladno temeljnim pravilima parlamentarne demokracije. Zauzvrat, dva HDZ moraju prihvatiti da predsjednik Budimir do kraja ostane u svom mandatu ukoliko to učini, poruka je delegacije EU i američkog veleposlanstva HDZ-u BiH i HDZ-u 1990. Naime, te stranke inzistiraju i na smjeni Budimira tvrdeći da on ne može predstavljati interese hrvatskog naroda. odgođena, bez obzira na činjenicu da je za nju prije glasovao i Zastupnički dom. Nakon ovakvog rezultata sjednice Doma naroda, o tome je li povrijeđen vitalni nacionalni interes Bošnjaka u roku od 30 dana trebao bi se očitovati Ustavni sud, odnosno njegovo Vijeće za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. To Vijeće, međutim, ne može zasjedati jer nisu popunjena tri od devet sudačkih mjesta pa nema potreban kvorum za donošenje odluka. Izbor sudaca blokiran je jer se o tome ne mogu dogovoriti predsjednik Federacije BiH Živko Budimir te potpredsjednici Mirsad Kebo i Svetozar Pudarić. Odluka o smjeni Vlade tako je odgođena, a kriza vlasti u ovom entitetu produljena. Predsjednik federalne vlade Nermin Nikšić (SDP) izjavio je na početku sjednice kako je zahtjev za promjenu ministara opravdan jer oni u trenutačnom sastavu i zbog međustranačkih razlika ne mogu obavljati svoje zadaće na odgovarajući način. “Vlada je prije radila dobro, no to više nije slučaj”, izjavio je Nikšić.

Vitalni interes
Da bi odluka o izglasavanju nepovjerenja Vladi postala validna, trebao ju je potvrditi i Dom naroda. Predsjednik Kluba zastupnika SDA Izet Omanović najavio je, međutim, kako će ta stranka iskoristiti pravo da pokrene mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Na taj bi način Dom naroda bio spriječen potvrditi odluku o smjeni Vlade dok federalni Ustavni sud svojim pravorijekom ne odluči je li time ugrožen vitalni nacionalni interes Bošnjaka. Burne rasprave obilježile su sjednicu Doma naroda održanu 15. veljače 2013., koja je sazvana na zahtjev zastupnika iz SDP-a, HDZ BiH, HDZ 1990. i SBB-a, nakon što je nepovjerenje Vladi izglasovao Zastupnički dom. Dom naroda parlamenta FBiH izglasovao je također nepovjerenje entitetskoj Vladi. Stupanje te odluke na snagu odmah je blokirano jer su se bošnjački zastupnici iz SDA pozvali na zaštitu vitalnoga nacionalnog interesa. Prema posebnoj proceduri glasovanja predviđenoj u ovakvim slučajevima, klubovi hrvatskih i srpskih zastupnika poduprli su smjenu Vlade, no toj odluci potporu nisu dali u bošnjačkom klubu pa je smjena vlade time do daljnjeg
Prevagu donijeli nezavisni i NHI
Što se zapravo desilo na sjednici Doma naroda. Nakon provedenog glasanja 38 izaslanika bilo je za izglasavanje nepovjerenja Vladi, 16 protiv, a jedan je bio suzdržan. No, iako je prijedlog SDP-a i njegovih novih koaliEkrem Prošić - Maršal cionih partnera imao većinu, nije bilo mogućnosti izglasati nepovjerenje Vladi jer je Klub Bošnjaka pokrenuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa, o kojem će odlučiti Ustavni sud Federacije BiH. Razlog tome je što je prije same sjednice dvije trećine članova Kluba, tj. 12 izaslanika bošnjačkog naroda, podnijelo zahtjev da se Prijedlog za izglasavanje nepovjerenja Vladi FBiH razmatra po proceduri predviđenoj za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, pa se Dom naroda prvo izjašnjavao po klubovima, a zatim i u cijelosti. U cijelosti je većina, vidjeli smo, rekla da ne vjeruje više Vladi, no većina članova Kluba izaslanika bošnjačkog naroda nije glasovalo za ovu Odluku, ista će biti proslijeđena Ustavnom sudu FBiH radi donošenja konačne odluke. Od ukupno njih 17, 12 izaslanika bilo je protiv ove odluke, odnosno devetoro izaslanika iz SDA, a isto su glasali i neovisni kandidati Hanka Vajzović i Ekrem Prošić Maršal (bivši SDP-ovac) te izaslanica NHI-a Mukadesa Anadolac. Naime, računica je pokazala da su tri glasa neovisnih izaslanika presudili u korist SDA, kao i za aktualnu Federalnu vladu. q

Protuzakonito ograničavanje Vlade?
Za razliku od Zastupničkog doma, Dom naroda dopustio je da se izjasne i ministri iz bloka koji čine SDA, HSP i NSRzB. Ministar poduzetništva Sanjin Halimović (SDA) odbacio je tvrdnje da Vlada u sadašnjem sastavu nije u stanju raditi dobro te je ustvrdio kako su zastoji rezultat politike koju provodi koalicija SDP – HDZ – HDZ 1990. – SBB. Amir Zukić, predsjednik Kluba zastupnika SDA u Domu naroda, potvrdio je da su oni podnijeli zahtjev za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, čime će spriječiti stupanje na snagu očekivane odluke Doma naroda o izglasavanju nepovjerenja Vladi. Neizvjesno je ipak kada bi Ustavni sud mogao donijeti pravorijek, jer su tri od devet sudačkih pozicija u Ustavnom sudu trenutačno upražnjene pa u tom tijelu nema potrebne većine za donošenje odluka u slučaju zaštite vitalnog nacionalnog interesa. I u slučaju da oba Doma federalnog parlamenta u konačnici izglasuju nepovjerenje Vladi, odluku o njezinoj smjeni odnosno o imenovanju nove može donijeti isključivo predsjednik Federacije BiH Živko Budimir (HSP). On je pak najavio kako se neće protiviti imenovanju nove Vlade, ako takva odluka bude u cijelosti temeljena na zakonima i Ustavu. Teoretski je moguće da sadašnja federalna Vlada nastavi raditi u tehničkom mandatu sve do izbora u jesen 2014. godine. No, podsjećamo, nova zastupnička većina, na prijedlog klubova, donijela je i zaključke prema kojima Vlada FBiH, kojoj je izglasano nepovjerenje, nastavlja raditi sa smanjenim ovlastima, što podrazumijeva ograničavanje rada Vlade samo na nužne aktivnosti koje osiguravaju izvršavanje preuzetih međunarodnih obveza kao i one koje su potrebne za funkcioniranje FBiH. Ovi su zaključci, smatraju u SDA, HSP-u i NSRzB, ali i mnogi pravni stručnjaci, od samih početaka pod velikim su zakonskim upitnikom. Kako god se završilo, ostaje gorka činjenica da je do izbora ostalo još godinu i pol dana te da nije više moguće napraviti duboke rezove koji bi poboljšali život građana ovog dijela BiH. Čak što više, čini se da su se Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik ponovo udaljili, ne zbog toga što su zagovornici principa, nego prije svega što njihovi uski interesi to nalažu, pa nije isključeno ni prepucavanje njih dvojice što se izbori budu približavali. Osim toga, Dodik je također najavio za ožujak rekonstrukciju Vlade u svom entitetu, a da je u toj državi pravi kaos ideja i savezništava, pokazuje i mogućnost da SDA uđe u tamošnju Vladu. O tome ćemo pisati u sljedećem broju “Preporodovog Journala”. q Edis FELIĆ

VELJAČA 2013.

25

bosanski barometar

PRESUDE HAŠKOG TRIBUNALA: PARADIGMA NOVE GLOBALNE MILITARIZACIJE

Oslobađanje balkanskih generala
Strašni ratovi i etnička čišćenja u zemljama Balkana početkom 90-ih godina trajali su skoro 10 godina, dok je samo u prethodna četiri mjeseca Haški tribunal oslobodio nekoliko generala i visokih vojnih zvaničnika, kojima se sudilo za umiješanost i direktno upravljanje krvavim holokaustom na Balkanu. Prvo su na samom početku novembra 2012. godine, u žalbenom postupku na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na prostoru bivšeg Jugoslavije (ICTY), oslobođeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač. Nedugo zatim, krajem istog mjeseca, Haški tribunal je oslobodio albanske generale Ramuša Haradinaja, Idriza Baljaja i Ljahija Brahimija. I kao posljednji slučaj u nizu, Žalbeno vijeće Haškog tribunala krajem februara 2013. donijelo je konačnu presudu kojom je bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića oslobodilo krivice za ratne zločine u BiH i Hrvatskoj. Imajući u vidu da se radi o oslobađanju najviših vojnih zvaničnika, koji su imali nadležnost i kontrolu nad svojim vojnim formacijama, nemoguće je, a ne zapitati se, da li su ovakve odluke Haškog tribunala opravdane i da li predstavljaju doprinos pravdi i izgradnji mira i povjerenja među narodima Balkana? Kako se može percipirati uloga međunarodne zajednice i Haškog tribunala kroz prizmu oslobađajućih presuda Tribunala protiv “balkanskih generala”? otvorena sezona lova na Srbe, koje svako može da ubija, kolje, siluje i protjeruje. Ako ste legalizovali zločine koje je neko počinio, kako ćete sprečiti bilo koji zločin u budućnosti”. Također, tužitelj za ratne zločine u Srbiji Vladimir Vukčević je ocijenio da je oslobađajuća presuda hrvatskim generalima skandalozna i pravno neshvatljiva.

...zatim Haradinaj, Baljaj, Brahimi…
Odmah nakon ove presude, Haški tribunal je oslobodio albanske generale Haradinaja, Baljaja i Brahimija utvrdivši da nisu krivi ni po jednoj tački optužnice. Vijeće sudija je ustanovilo da je bilo zločina u Jablanici, ali da trojica optuženih bivših komandanata OVK-a za njih nisu direktno odgovorni. Rečeno je i da ne postoje vjerodostojni dokazi da je Haradinaj znao za zločine počinjene u Jablanici. Odmah nakon presude, Haradinajev advokat Ben Emerson je izjavio: “Dokazano je bez i najmanje dileme da je Haradinaj ratni heroj, a ne ratni zločinac. Vrijeme je da svi neprijatelji slobodnog Kosova prihvate presudu historije. Ova presuda bi trebalo da ućutka, jednom zauvijek, visoke zvaničnike na vrhu Vlade u Beogradu koji su do sada objavljivali laži o ovom procesu, čak i u danima uoči presude.” Kosovski narod je ovu presudu protumačio i kao argumentaciju za pravičnu borbu na putu prema konačnoj državnosti Kosova. S druge strane, javnost u Srbiji je bila “ponovo šokirana” vjerujući da je “Zapad opet izdao srpski narod”. Tako su odmah nakon oslobađajuće presude diljem Srbije očekivano održani protesti. Pred nekoliko stotina okupljenih u Beogradu, govornici su pozvali na krivičnu odgovornost sve koji su učestvovali u hapšenju i isporučivanju “srpskih heroja” u Haag. Prestolonasljednik Aleksandar II Karađorđević izjavio da je veoma razočaran presudom, kojom su oslobođeni Haradinaj, Baljaj I Brahimaj i ocijenio da će ona dovesti do dalje eskalacije krize između Beograda i Prištine. Vlada Srbije je saopćila da je oslobađajućom presudom Ramušu Haradinaju Haški tribunal “naneo težak udarac međunarodnoj pravdi, postavio veliku prepreku procesu pomirenja u regionu i amnestirao stravične zločine i etničko čišćenje Kosova i Metohije”. Također, srbijanska vlada tvrdi da oslobađanje Haradinaja ohrabruje ekstremiste i dovodi u pitanje osnovne ciljeve međunarodnih misija na Kosovu. Vojislav Koštunica, lider DS-a Srbije, ocijenio je da se Haški tribunal pretvorio u pravno “ruglo i sramotu” i da je “golo sredstvo za ostvarivanje interesa zapadnih sila i antisrpski sud”. Međutim, kada je javnost u Srbiji bila skoro ubijeđena da su oslobađajuće presude hrvatskih i kosovskih generala “izdaja Srbije od strane Zapada”, uslijedilo je oslobađanje srpskog generala Perišića.

Prvo Gotovina i Markač…
Prvo je Apelaciono vijeće Tribunala u Hagu oslobodilo hrvatske generale Gotovinu i Markača, koji su prvostepeno bili osuđeni na 24 i 18 godina zatvora zbog ratnih zločina nad Srbima tokom i posle akcije “Oluja” 1995. godine. Predsjednik Tribunala, Teodor Meron, saopštio je da Apelaciono vijeće smatra da oni nisu učestvovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu tokom operacija u Obrovcu, Kninu, Gračacu i Benkovcu, kao i da artiljerijski napadi na te gradove za cilj nisu imali protjerivanje civilnog stanovništva. Govoreći o djelu presude za protjerivanje srpskog stanovništva, Meron je istakao da Vijeće smatra da se odlazak civila istovremeno sa zakonitim artiljerijskim napadima ne može okarakterisati kao deportacija, dodajući da Apelaciono vijeće smatra da na suđenju nije dokazano da je granatiranje bilo protivzakonito. Također, dalje se obrazlaže kako Žalbeno vijeće smatra da je Raspravno vijeće pogriješilo, da napadi u Kninu nisu bili usmjereni na mete koje nisu bile vojne te da time neće izreći osuđujuću presudu. Tačnije rečeno, u Hagu je utvrđeno da nema dokaza da je postojao udruženi zločinački poduhvat s ciljem uklanjanja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine silom ili prijetnjom sile. Hrvatska javnost je slavila oslobađajuću presudu svojim generalima doživljavajući ovo kao dokaz o “pravednom ratu za slobodu”, dok je srpska strana ovakav čin shvatila kao “još jednu u nizu izdaja srpskog naroda od strane Zapada”. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović istakao je da je “presuda ojačala povjerenje u međunarodno pravo i pravdu. Pokazalo se da su Gotovina i Markač nevini i da hrvatsko vodstvo i Oružane snage nisu djelovali kao organizovani zločinački poduhvat koji je imao za cilj progon naših sugrađana srpske nacionalnosti. Potvrdilo se da Hrvatska nije počinila etničko čišćenje i da je borba naših branilaca za slobodu bila pravedna i časna”. S druge strane, ministar pravde Srbije Nikola Selaković rekao je da se postavlja pitanje da li su “posljednje presude Haškog tribunala znak da je

…i na kraju Momčilo Perišić
Početkom februaru godine Haški tribunal je oslobodio bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića krivice i odgovornosti za sve ratne zločine u BiH i Hrvatskoj početkom 90ih godina. Perišić je prvostepenom presudom Haškog tribunala iz septembra 2011. bio osuđen na 27 godina zatvora. Prethodno je bio osuđen po 12 tačaka optužnice zbog pomaganja u ratnim zločinima koje su počinili pripadnici Vojske Jugoslavije ratujući u Srpskoj vojsci Krajine u Hrvatskoj i Vojsci Republike Srpske u BiH. General Perišić je bio proglašen krivim za direktan doprinos u činjenju

26

PREPORODOV JOURNAL 148

bosanski barometar
zločina tokom opsade Sarajeva, tokom genocida u Srebrenice 1995. godine, te tokom raketnog napada na Zagreb. Tada je Tribunal utvrdio da je general Perišić bio jedna od najvažnijih osoba u SR Jugoslaviji koje su provodile državnu politiku podrške snagama bosanskih i hrvatskih Srba, iako je znao kakve su im namjere prema nesrpskom stanovništvu u BiH i Hrvatskoj. U Haagu su ga praktički opisali kao “ratnika iz sjene” koji se skrivao iza tvrdnji Beograda da Jugoslavija nije učestvovala u sukobu. Međutim, i pored ovih teških optužbi koje mu je u prvostepenoj presudi izrekao Haški tribunal, isti taj Tribunal ga oslobađa svake lične krivice i odgovornosti za počinjene ratne zločine u BiH i Hrvatskoj. Bošnjaci su nakon presude burno reagovali vjerujući da je ovakva presuda “politički utemeljena”. Bošnjački oficir za vezu s Haškim tribunalom, Amir Ahmić, izjavio da je oslobađajuća presuda “klasična politička odluka”, kojom je zapravo presuđeno da “Srbija i Crna Gora nisu vodili zločinačku politiku u BiH”. Objasnio je da je Perišić ovom odlukom oslobođen krivične odgovornosti: “Međutim, najgore od svega je to što je Haški tribunal utvrdio da dokumenti Vrhovnog savjeta odbrane Jugoslavije dokazuju da Srbija i Crna Gora nisu vodile zločinačku politiku te da je pomoć Srbije i Crne Gore koju su pružale Republici Srpskoj bila pomoć u vođenju rata, a nikako u činjenju zločina u BiH.” S druge strane, javnost u Srbiji je sa zadovoljstvom dočekala navedenu presudu, napominjući da je “konačno došao dan kada je Tribunal presudio u njihovu korist”. U komentarima nakon presude srbijanski političari i mediji su se složili da je riječ o vrlo važnoj “historijskoj presudi” jer niko iz vrha tadašnje Jugoslavenske vojske nije osuđen za ratove u BiH i Hrvatskoj, čime se navodno potvrđuje teza da službeni Beograd nije vojno učestvovao u tim ratovima. Srbijanski premijer Ivica Dačić je izjavio da je ta “presuda od velikog značaja za Srbiju i srpski narod zato što negira optužbe o navodnoj agresiji Vojske Jugoslavije na BiH i Hrvatsku”. Nakon presude, mnogi pravnici su se kako može biti oslobođen general koji je direktno slao vojnu pomoć srpskoj vojci u BiH? Žalbeno vijeće zaključilo je da dokazi ne podržavaju zaključak da se pomoć koju je, odlukom Vrhovnog savjeta obrane, Vojska Jugoslavije pružala Vojsci RS-a može smatrati pomaganjem zločina, nego tek pomaganjem općih ratnih napora. Žalbeno je vijeće također zaključilo da se ni uloga Perišića u pružanju jugoslavenske vojne pomoći vojsci bosanskih Srba ne može smatrati pomaganjem zločina nego pružanjem potpore općim ratnim naporima druge vojske. Međutim, poznata zagrebačka pravnica Jadranka Sloković tvrdi da oslobađajuća presuda Perišiću pred Haškim sudom otvara mnoga pitanja, uključujući i ono da li se može suditi ikome drugom, osim neposrednim počiniteljima zločina. Sloković napominje da je višegodišnja opsada Sarajeva sama po sebi zločin protiv civilnog stanovništva pa se takvoj operaciji ni ne može pružati legalna vojna podrška. Ona ocjenjuje da je presuda kontroverzna jer se nakon nje postavlja pitanje što je ratni zločin. Na sličan način, eminentna pravnica Vesna Alaburić izjavila je da je Žalbeno vijeće Haškoga suda promijenilo pravne standarde u odnosu na BiH, dok je u odnosu na Hrvatsku, odnosno na raketiranje Zagreba, zaključilo da Perišićev utjecaj nije dosezao prag “efektivne kontrole”. Međutim, i pored toga u knjige historije će biti zapisano utvrđena odgovornost i umiješanost Srbije u ratne zločine u BiH. Kao što tvrdi eminentni američki pravnik Luka Mišetić, uprkos oslobađajućoj presudi u slučaju Perišić, ostaje činjenica da je u Haagu već ranije utvrđena odgovornost Beograda za zločine u BiH i Hrvatskoj. On smatra da je “ICTY već utvrdio u predmetu Martić da je Beograd bio umiješan u udruženi zločinački pothvat i u Hrvatskoj i u BiH, koji je

Ante Gotovina i Mladen Markač

Ramuš Haradinaj

Momčilo Perišić uključio ne samo Miloševića nego i zapovjednika JNA Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića”. Dodaje da ova presuda ne amnestira beogradsko vodstvo, i ne znači “oslobađanje” Miloševića i njegovih najbližih saradnika. Mišetić napominje da zbog presude kojom je utvrđeno da Perišić nije imao zločinačku namjeru slanjem oružja bosanskim Srbima ne znači da “Milošević, Stanišić, Kadijević i drugi nisu dijelili zajedničku namjeru stvaranja velike Srbije zločinačkim sredstvima”. Također, i nakon oslobađajuće presude Perišiću, u historiju će biti upisano da je Haag potvrdio nalaz o kontinuiranoj podršci koju je SR Jugoslavija pružala srpskim snagama u BiH i Hrvatskoj. Isto tako, Perišić je za Srbiju samo jedan u nizu haških optuženika i jedini od trojice načelnika Generalštaba VJ koji se uspio izvući: za zločine na Kosovu Dragoljub Ojdanić pravomoćno je osuđen na 15 godina zatvora, a Nebojša Pavković nepravomoćno na 22 godine.

VELJAČA 2013.

27

bosanski barometar

Strateški interesi američke politike
Oslobađajuću presudu generala Perišića treba posmatrati iz perspektive globalne politike, gdje je u posthladnoratovkoj eri postalo skoro normalno da strana sila bez podrške međunarodne zajednice interveniše u konfliktnim područjima i tamo čini razne zločine i ubistva za koja na kraju nikome ne odgovara. Na primjer, takva intervencije se desila u Iraku gdje su SAD, bez odobrenja UN-a, izvele napade u kojim je stradalo mnogobrojno civilno stanovništvo za koje SAD nisu nikada adekvatno odgovarale pred nekim međunarodnim sudom. Slična intervencija se trenutno vodi i u Afganistanu, gdje su Amerikance “glavni kreator svih unutrašnjih politika”, ali i vojna sila koja je do sada direktno ili indirektno izazvala smrt velikog broja civila. Penzionisani admiral Davor Domazet Lošo izjavio je da iza presude u slučaju Perišić “stoji američka politika i njezini strateški interesi” kako bi izvukla što više koristi za sebe, jer je nakon ovakve presude evidentno da “nema prekomjerna granatiranja i dopušteno je podržavati bilo koju oružanu snagu u ratnim naporima i da to ne bude zločin”. Vesna Pešić, bivša predsjednica Građanskog saveza Srbije i ugledna antiratna aktivistkinja, izjavila je da se često dešava da pojedine presude “bacaju neku sjenku na Haški tribunal”: “Najčešće se to povezuje s onim situacijama gdje su intervenirale SAD. Dakle, gdje su SAD imale vojne intervencije, dolazi do tih čudnih oslobađajućih presuda ili nedostatka svjedoka.” Osim toga, poslije 1999. godine Haški tribunal je promijenio svoj pristup prema ratnim zločinima koji su se desili na Balkanu početkom 1990-ih, tako da se osjetio “zamor i želja da se čitava priča oko rata na Balkanu ekspresno završi”. Na primjer, svima je jasno da nema ni jednog suđenja za ubistvo ili nestanak Bošnjaka, Srba, Hrvata, Roma i Crnogorca, poslije juna 1999. godine. U tom svjetlu, Vasvija Vidović, bivši agent Republike BiH za vezu s Haškim tribunalom, ističe da se politika gonjenja u Haškom tužilaštvu promijenila od 2000., odnosno od dolaska Carle del Ponte: “Politika je išla ka izjednačavanju krivnje svih strana na Balkanu. Naravno, to nije realno, pa su rezultat optužnica od 2000. godine naovamo oslobađajuće presude. Nije to samo slučaj za Gotovinu, Markača i Haradinaja. Sjetite se oslobađanja generala Sefera Halilovića, ratnog komandanta Nasera Orića, makedonskog ministra unutrašnjih poslova Ljube Boškovskog...” Na sličan način, poznata srbijanska sociologinja i istraživač genocida Janja Beč Neumann ističe da je vrlo jasno da kod međunarodnih tužioca i sudija vlada određeni strah: “Najveći dokaz za to je da nema pokrenutih postupaka. Jer, tačno je da su sve strane činile zlo, ali, kao što je tvorac Konvencije o genocidu Rafael Lemkin rekao – kada je objašnjavao propuste u Konvenciji – ‘važan je i broj žrtava’.” Također, Amir Ahmić, aktuelni bošnjački oficir za vezu s Haškim tribunalom, izjavio je da je Vijeće sigurnosti UN-a bukvalno ukinulo mogućnost da Tribunal podiže optužnice zaključno s 2004. godinom. Niko iz Tribunala se nije usprotivio takvoj odluci već su, naprotiv, to podržavali.

Pisanje balkanske historije
Svojim presudama Haag je u značajnoj mjeri doprinio diskursu o izjednačavanju zločinca i žrtve na Balkanu, tako da se nakon svih presuda često stiče utisak da su u ratovima na Balkanu početkom 90-ih “svi ubijali svakoga”. Vlatko Cvrtila, profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, tvrdi da je u Hagu konstruirana teza o zavađenim “balkanskim plemenima”. Cvrtila napominje da je “od samog početka ovaj rat bio interpretiran kao sukob među grupama

koje su ionako povijesno stalno bile u sukobu”, što je jedna posve pogrešna teza: “Ne može se govoriti o prostoru Balkana kao o prostoru stalnih sukoba među narodima, jer mi imamo i dugotrajna razdoblja mira... Iz te teze nametnut je onda diskurs da su svi jednako krivi za rat, što, isto tako, nije točno. Upravo zbog toga se činilo da Haag, umjesto pravnih, koristi političke konstrukcije i optužnice, i to upravo zbog toga da bi dokazao tu jednu tezu da su svi krivi. Htjelo se da se ta jedna ravnoteža krivnje raspodjeli, pa onda, kao, svi će biti nezadovoljni, ali i zadovoljni, te se nakon toga moraju stvarati konstrukcije regionalne stabilnosti.” Takav pristup Haškog tribunala ratnim dešavanjima na Balkanu daje argumentaciju licima umiješanim u ratne zločine u 90-im da legitimiziraju svoje poteze u tim ratnim godinama. Tako je, na primjer, general Perišić nakon presude, na pitanje o tome bi li ponovo ratovao u BiH i Hrvatskoj, kazao: “Kad bih bio u istim uvjetima u kojima sam bio, ja i ljudi za koje sam odgovarao, i narod kojem ja pripadam – svakako bih radio isto što sam radio.” Ne smije se ignorisati činjenica da će odluke suda u Haagu zaista utjecati na “pisanje balkanske historije”. Jedan bivši poznati hrvatski političar je prije više godina izjavio da “Haški tribunal nismo osnovali da bi pisao povijest”. Međutim, teško se složiti sa takvom konstatacijom jer će svaka presuda u Haagu sigurno utjecati na historijski diskurs Balkana. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osnovan je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN br. 827, koja je donesena 25. maja 1993. godine u skladu s Poveljom UN-a. Od 1. jula 2013. godine prestat će da postoji Haški tribunal kakvog danas poznajemo. U međuvremenu bit će donesene sve prvostepene presude u preostalim i veoma važnim slučajevima. Haški tribunal zamišljen je kao ad hock sud, tijelo UN-a sa zadatkom da sudi počiniteljima ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije nakon 1991. godine. Kada je formiran Haški sud, jedan italijanski sociolog nazvao ga je “prvim geopolitičkim sudom u historiji”. Iako je Haški tribunal u značajnoj mjeri doprinio rasvjetljavanju bitnih ratnih dešavanja i pronalasku zločinaca koji su već osuđeni pred tim međunarodnim sudom, ili im se još vodi postupak, teško je ignorisati činjenicu da je pojedinim presudama Haag izmijenio historijske činjenice i “napisao jednu novu historiju za Balkan”. Tako je, na primjer, svojom oslobađajućom presudom u slučaju srpskog generala Perišića Haški tribunal pokazao čitavom svijetu da svaka strana zemlja može da interveniše u drugim zemljama, da šalje oružje i municiju tokom činjenja najgorih zlodjela, a da ne bude kažnjena jer se to, prema tumačenju Haškog suda, “ne može smatrati pomaganjem zločina nego pružanjem potpore općim ratnim naporima druge vojske”. Evidentno je da je ova presuda donesena u skladu sa nacionalnim i strateškim interesima SAD-a kako bi se zaštitio od međunarodnih sudova za ubistva ili indirektnu umiješanost u ubistvima velikog broja civila počinjenih, prije svega, u Iraku i Afganistanu. Ako je jedan general upravljao vojskom koja je slala oružje drugoj vojsci u drugoj međunarodno priznatoj državi, onda nije bitno ko je počinio zlodjela tim oružjem jer je bitno koliko je osoba ubijeno tim oružjem, kao što se desilo u Srebrenici i opkoljenom Sarajevu. Nepobitna je historijska istina da su u svim ratovima sukobljene strane u određenoj mjeri činile zlo i nasilje, ali, kao što je tvorac Konvencije o genocidu Rafael Lemkin kazao – “važan je i broj žrtava”. Haški tribunal je presudom generalu Momčilu Perišiću relativizirao zločine počinjene u 90-im i dao zeleno svijetlo svim hegemonističkim silama u svijetu da bez ikakvog straha od međunarodnih sankcija šalju oružje u bilo koje konfliktno područje u svijetu. q Bedrudin BRLJAVAC

28

PREPORODOV JOURNAL 148

bosanski barometar

BOSANSKA NACIJA I BOŠNJAČKI NAROD

Bošnjačka narodna konstitucija (I)
Etnički definirana politika u Bosni i Hercegovini 90-ih godina 20. stoljeća uvela je na društvenu scenu opasno etničko teritorijaliziranje države Bosne i Hercegovine prema narodima koji u njoj žive. To je u osnovi bilo antibosansko djelovanje jer se nacionalni (državni) teritorij, koji je znak suvereniteta države, pokušava etnicizirati i pretvoriti u vlasništvo pojedinih naroda koji kao većina žive u nekom njegovom dijelu. Ovaj destruirajući put potkopavanja Republike BiH podržali su internacionalni “projekti” kakav je Cutillierov plan etničke podjele Republike BiH. Time je započeo proces napuštanja princip legaliteta i nametanje vaninstitucionalnog modela “dogovora naroda” za koje je namijenjen etnički geto, kao da ne postoji pravo i kao da država Bosna i Hercegovina nema Ustava 1990. godine.

Kriva interpretacija nacije i devalviranje patriotizma
Nacionalizam koji se u Bosni i Hercegovini ekspandirao 90-ih godina bio je po svome karakteru etnokulturni nacionalizam. Takvoj ideologiji i politici nisu se suprotstavile neke značajnije snage iz akademskog, kulturnog i političkog života BiH, a rijetki građanski narativi u tome periodu nisu bili uvjerljivi niti očaravajući kao zov novih vođa i spasitelja. Nadolazeći etnokulturni nacionalizam je razvijao etnički koncept egzistencije koju je pretvarao u jednodimenzionalnu etničku susptancijalnost. Pojam nacije kao političke zajednice je falsificiran i ona je pretvorena u etničku zajednicu. Nacija se počinje krivo interpretirati kao da je to kulturno-historijska cjelina, da je pripadnost ekskluzivna i samo za posebne, da se partikularno pripada, da se neprestano mora misliti na jedinstvo nacije, da je to nešto mistično-emocionalno, da se mora očuvati “narodni duh”, da je to organsko prožimanje i da se ne smiju zaboraviti “sveti” preci, porijeklo, etnička privrženost i neponovljivo kulturno jedinstvo.1 U dominantnoj etničkoj ekskluzivnosti, nažalost, pojavila se forma isključivosti i nesposobnosti za prožimanje različitosti iz čega su slijedila sukobljavanja, sporovi, mržnje, separatistički poduhvati i veliki nacionalni projekti kojima se rješava tzv. nacionalno pitanje. U tom košmaru, nije se krenulo putem građanskog nacionalizma ili patriotizma u rješavanju unutarnjih državnih pitanja.2 Patriotizam je svjesno devalviran vrlo neukim, površnim i potcjenjivačkim pričama koje su imale za cilj da se ta riječ ne spominje ili da je se uprlja pežorativnim kontekstualiziranjem. Spram površnosti bošnjačkog nacionalizma, treba posebno naglasiti, već su postojala dva jasno razvijena nacionalistička pokreta sa svojim ideologijama među Srbima i Hrvatima iz 19. stoljeća. Velikosrpski ideolozi su od 19. stoljeća konstruirali frazu i koncepciju “srpski etnički prostor” i svi oni koji se nalaze na njemu moraju biti posrbljeni ili nestati bestraga.3 U toj konstrukciji Bosna i Hercegovina je od druge polovine 19. i početka 20. stoljeća posmatrana kao “srpska zemlja”. Velikosrpski ideolozi nisu htjeli da prihvate činjenicu koja kazuje da se na Balkanu nikada nisu poklapali teritorija na kojoj narod živi i teritorija države, odnosno da narod i nacija (nation-state) nisu isto i ne moraju to biti. Oni su, čini se, to svjesno zanemarivali. Svako ko to pokuša izjednačiti ili dovesti do podudaranja, kao što to iskazuje velikosrpska politika frazom “svi Srbi u jed-

Skupština BiH (1991.) noj državi”, direktno vodi u rat i genocid nad onima koji su se zatekli na zacrtanim teritorijama. Velikosrpska politika je u Memorandumu SANU (1986.) naglasila da se ne poklapaju etničke i državne granice u Jugoslaviji, te da je nužno da dođe do prekrajanja granica da bi se dobilo poklapanje etničkog i državnog prostora. To znači da su znali da mora doći do rata i zločina nad drugima. Bošnjaci su se na popisu 1991. izjasnili kao Muslimani koji govore bosanski jezik. Tada je bilo oko dva miliona Muslimana u Jugoslaviji, a najveći broj ih je živio u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Vodeći političari i intelektualci bošnjačkog naroda u tome periodu nisu bili za povratak starog narodnog imena – Bošnjaci. Plašili su se, između ostalog, da će vraćanje starog povijesnog imena za narod proizvesti zbunjenost i da će se narod rasuti na Bošnjake, Muslimane i Jugoslavene u popisnom izjašnjavanju. Njihova ideja je bila, moglo bi se reći s distance, da se na popisu napokon Bošnjaci izjasne kao jedinstven narod, pa i pod imenom Muslimani kojim je socijalistička Jugoslavija mislila da riješi pitanje ime-

VELJAČA 2013.

29

bosanski barometar
novanja starog naroda. U tome je odlijegao strašni ton nepriznavanja narodne specifičnosti Bošnjaka. Staro ime bošnjačkog naroda vraćeno je tek u septembru 1993. godine u jeku rata pod posebnim okolnostima na Bošnjačkom saboru, kada se trebalo pristati na Uniju BiH koja bi bila sastavljena od tri etničke Republike. pripadanju državi Bosni i Hercegovini, državljanstvu Bosne, nacionalnosti, odanosti svojoj državi Bosni. Između ove dvije nadopunjavajuće razine, etničkog i nacionalnog bića, nema adekvatne koordinacije niti ozbiljne znanstvene podrške promišljanjima složenih pitanja identiteta i globalnog konteksta. Mnogi bošnjački intelektualci koriste istrošene i neupotrebljive vokabulare koje su naslijedili od Lenjina, Staljina ili Kardelja, koji nisu razumijevali pojam nacije na kvalitetan, savremen i precizan način. U našem smislu “nacionalno” je uvijek “bosansko” i obrnuto, “bosansko” je “nacionalno” tj. državno, ono što se odnosi na državu BiH, dok je etničko ili narodno mišljeno s “bošnjačko”, “hrvatsko”, “albansko” i dr. Ovdje se nameće pitanje: šta je zadatak etnicizma (etnonacionalizma) kod jednog naroda, a šta je zadataka građanskog nacionalizma? Bez obzira na mimikrijski mentalitet mora se postaviti pitanje: šta je zadatak etnicizma? Ovo pitanje iziskuje odgovor na više razina. Prvo i najjednostavnije određenje koje se podrazumijeva ovim pitanjem jeste da se u svijesti jednog naroda razvija misao o zajedničkom iskustvu i kulturi, a što je određeno jezikom, historijom, zajedničkim životom na određenoj teritoriji, religijom, radom, tradicijom itd. Sve to skupa predstavlja sadržaj kulture. Tako iz prvog odgovora dolazimo do pojma kulture u kojem se prepoznaje jedna kulturna forma ili narod. Ta kulturna forma se ne može svesti samo na jedan element koji je njezin sastavni dio. Pluralnost kulturnih sadržaja tek oblikuje jednu prepoznatljivu narodnu kulturnu formu. Oni koji ne shvataju kulturu u ovome širokom smislu uglavnom narod definiraju kroz religiju ili čak i kulturu svode na religijski osnov. A kada se to desi onda dolazi do okamenjivanja kulture i zaostajanja njezinih nosilaca. Onda je u nacionalnoj ideji jednog naroda previše motiva iz područja religije i vrlo brzo se izgubi predstava o idealu koji je cilj i zbilji u kojoj se djeluje. To vodi do pojma “sektarijanskog tipa nacionalizma” u čijem je osnovu religija.

Proces narodne i nacionalne konsolidacije
U bošnjačkom etnicizmu i nacionalizmu tokom 20. stoljeća, posebno u zadnjoj deceniji kad je izvršena vojna agresija na Bosnu i Hercegovinu od prvih susjeda, pojavljuje se religijska crta koja mu daje naglašenu religioznu dimenziju, na osnovu čega biva jasno da je jednodimenzionalan i neujednačen, da nije vođen jakim idealom. Na početku 20. stoljeća Bošnjaci se bore za “vakufsko-mearifsku autonomiju” u sklopu velikog sistema (Austro-Ugarske monarhije), a na početku 21. stoljeća zbijeni su na pola teritorije države BiH, dok na drugom dijelu nemaju mogućnost da uče svoj materinji bosanski jezik i sadržaje vlastite kulture – pretvoreni su u manjinu i narod drugog reda. Bošnjački nacionalizam u velikom dijelu 20. stoljeća poprima formu mimikrije koja je, ustvari, potpuni izraz tjeskobe, trpljenja nasilja i nemoći bošnjačkog političkog bića. Nedostatak etničkog i nacionalnog diskursa naznačava nam da Bošnjaci nisu bili u stanju da se zaštite i samostalno razvijaju, a to se najočitije potvrđuje u smišljenoj srpskohrvatskoj strategiji “nacionaliziranja muslimana”. Bošnjaci nisu kontinuirano promišljali etničke (narodnosne) kategorije (jezik, historija, narodni identitet, ime naroda, religija, običaji) niti građansko-nacionalne (država, pluralno društvo, pravo, legalitet), dok su ih drugi smještali gdje je određivao njihov interes. Bošnjaci se postepeno od 1943. (ZAVNOBiH) uključuju u nove procese kojima se priprema nova Jugoslavija, tj. na nov način preko NOP-a i antifašizma stupili su na povijesnu scenu s drugim narodima i odlučili se za slobodu. Tek poslije Drugog svjetskog rata u novoformiranoj Jugoslaviji, Bošnjaci počinju da se samostalno određuju i osmišljavaju svoje kulturno-političko postojanje od 1968. godine. Bošnjacima je, nažalost, bila podmetnuta naivna svijest o nacionalizmu kao nečemu negativnom i opasnom po njih. Nisu uopće promišljali pitanja koja se tiču njihovog bića u vremenu i prostoru – to su bili sporadični poduhvati pojedinaca koji nisu imali sistematsku institucionalnu podršku. Tražili su od njih da se priklone nekom drugom i s njime stope u jedno, da zaborave na svoje specifične interese kao poseban narod. Oni se čak počinju pravdati da nisu nacionalisti, da nemaju ništa s nacionalizmom, da im ne treba nacionalizam, da su oni narod bez potrebe za nacionalizmom, da su anacionalni i slično. Na taj način egzistiraju kao nedefinirana grupa bez forme i sadržaja koja nema razvijenu patriotsku naraciju, a to je za druge bio jasan signal da ih tretiraju “na svoj način” i da ih uključe u vlastiti nacionalni program. Naravno, to vrijeme je prošlo i nastupio je proces narodne i nacionalne konsolidacije kao aktivnost unutarnje i relacione uspostave jasne definiranosti u odnosu na druge. Bošnjačka konstitucija poslije 90-ih godina 20. stoljeća je vrlo dinamičan i nezaustavljiv proces u kojem sudjeluju brojni akteri i na koji utiču brojni faktori. Bošnjaci, to trebamo uvijek naglašavati, nemaju u 20. stoljeću usklađen etnokulturni nacionalizam i građanski nacionalizam (domovinska ljubav i odanost prema svojoj državi, patriotizam). Etnički nacionalizam obuhvata pitanja jezika, narodnog imena, religije, historije, književnosti i drugo, općenito rečeno to je kultura pojmljena u najširem smislu riječi kao stvaranje čovjeka na svim poljima njegovog povijesnog postojanja. S druge strane, građanski nacionalizam izražava dostignutu svijest o bosanskom građanstvu,

Patriotizam, domovinska svijest, odanost i ljubav prema domovini
U općem smislu postoje dva prepoznatljiva aspekta ili modela etnocentričke svijesti na balkanskom prostoru: a) agresivna etnocentrička svijest – takvom se pokazuje srpska etnocentrička svijest, bahata i nametljiva, nošena lažnom idejom superiornosti i prava na teritorijalno širenje; oblikovana mitovima o prošlosti ona je primitivno agresivna, osvajačka, destruktivna, a iza nje ostaju zločini i masovne grobnice; ona je konfliktna i neprijateljska prema drugima etnijama i nacijama u okruženju; njen glavni impuls je pravoslavni, odnosno svetosavski u kojem se religijska duhovnost teritorijalizira, a religija je iznad kulture i ona je religija “našeg naroda ili plemena”;

Predsjedništvo BiH (1991.)

30

PREPORODOV JOURNAL 148

bosanski barometar
b) mirna etnocentrička svijest koja se zadovoljava vlastitom spoznajom ili razvijanjem pojma o sebi (samosvijest); ona se reflektira preko kulture i njezinih sadržaja, u njoj se prepoznaje kulturno oblikovanje ili konstruiranje kao vrhunski smisao “rada u polju kulture”; stoga u njoj ima prosvjetiteljskog i preporoditeljskog zanosa koji hoće da prepozna kulturne specifičnosti, da ih očuva i kao takve prezentira drugima da bi se došlo do komunikativnog djelovanja i sporazumijevanja u pluralnosti svijeta. Bošnjački etnonacionalizam nije iskazao destruktivne crte niti je poduzeo neki ekspanzionistički poduhvat spram drugih. Nije istina da se svi etnonacionalizmi na teritoriji države Bosne i Hercegovine mogu izjednačiti. Ova distinkcija koja upozorava na razliku između dva različita etnonacionalna stanja – prvo, koje se prepoznaje kroz kultiviran odnos prema sebi, svome biću i kontekstu u kojem su drugi i, drugo, koja se prepoznaje u destruktivnom odnosu prema drugačijem u blizini sebe i koje se potvrđuje u negaciji drugog – treba nam pomoći da mislimo nijanse koje se stalno gube u površnom i neodmjerenom objašnjavanju povijesnih tokova na Balkanu. Bošnjački etnonacionalizam tokom 90-ih godina imao je odbrambeni karakter i definiralo ga je poštovanje čovjeka koji je drugačiji po nekom svojstvu. Iz tog osnova bošnjački narod nije razvio genocidnu politiku prema srpskom i hrvatskom narodu. Srpski etnonacionalizam u BiH primijenio je Miloševićev recept ili način djelovanja iz Srbije 80-ih godina i uveo vaninstitucionalno djelovanje, separatni parainstitucionalni model, kojim se prisiljavaju institucije i politički neistomišljenici na poslušnost. Tako su srpski etnonacionalisti osnovali svoju nelegalnu i protivustavnu Skupštinu na Palama i vladu de facto koja se digla protiv internacionalno priznate države Republike Bosne i Hercegovine. Umjesto da se ta tvorba posmatra kao pobunjenička i parainstitucionalna, nelegalna i protivustavna, ubrzo se počelo od strane predstavnika Republike Bosne i Hercegovine i medijatora internacionalne zajednice s njom pregovarati i cjelokupan problem je svedena na odnose narodā u Bosni ili “na dogovor naroda” o ustroju Bosne, što je vodilo potkopavanju Ustava Republike Bosne i Hercegovine i napuštanju principa legaliteta te pogubnom vaninstitucionalnom voluntarizmu etnooligarhija4 i povećanju moći u rukama lidera koja sami o svemu odlučuju izvan institucija sistema. U tom procesu pokazalo se da je nasilje kulturni model srpskog etnonacionalizma.5 Samo kod dijela bosanskih Srba postoji jasna svijest o tome šta se dešavalo 90-ih godina u ratu protiv Bosne i Hercegovine. Kod većine bosanskih Srba, nažalost, još nema razvijene kritičke svijesti spremne da se suoči s činjenicama iz 90-ih godina koje su, ustvari, bile godine ratnih zločina nad civilnim stanovništvom i koje su bile najstravičniji pokušaj uništenja države Bosne i Hercegovine i naroda Bošnjaka. Zbog toga nije bilo preporučljivo Bošnjacima da ignoriraju destruktivni srpski etnonacionalizam koji je sa svojim zahtjevom za daljnjim ekspanzionizmom historijska realnost. Treba naglasiti da oni koji ga ignoriraju i posmatraju odveć s visoka, nažalost, postaju njegove žrtve. S druge strane, potrebno je postaviti nezaobilazno pitanje o tome šta je građanski nacionalizam? Kod nas postoje brojni nesporazumi i podvale s razumijevanjem i preciznim distingviranjem narodnog (etničkog) i nacionalnog (državnog), individualno-građanskog (građanin, pojedinac, državljanin) i kolektivnog (grupe, naroda), religijskog i sekularnog, privatnog i javnog itd. Svi ti nesporazumi direktno su u vezi s političkom kulturom građana i korištenjem nepreciznih definicija pojmova. U jednom svjetovnom društvu, sekularnom građanskom društvu, nacionalni osjećaj se razumijeva kao patriotizam, domovinska svijest, odanost i ljubav prema svojoj domovini. Građanin s ponosom ističe svoj patriotizam i pokazuje

Bošnjački sabor (1993.) svoju odanost prema svojoj državi. Njegov nacionalizam ima pozitivne vrijednosti jer se oslanja na subjektivni osjećaj, znanje i uvjerenje da svoju državu poštuje, voli i brani. MN: Nacija – izraz svijesti o pripadnosti državi Mnogi intelektualci govore o “ideji Bosne”, prizivaju neku imaginarnu Bosnu, a ne primjećuju ili ne žele da vide da je država Bosna i Hercegovina internacionalno priznata, suverena država, 177. članica Organizacije Ujedinjenih nacija, da postoji, da je postavljena u internacionalni (međudržavni) pravni sistem država-nacija, da ima svoje mjesto među drugima nacijama. Ona je od priznanja u maju 1992. godine postavljena u pravo-politički okvir države-nacija koji je obavezujući i određen internacionalnim pravom. Bosanskohercegovačka nacija je određena pravno-političkim stanjem i mjestom države Bosne i Hercegovine u Organizaciji Ujedinjenih nacija. Današnja država Bosna i Hercegovina jest oštećena agresijom Miloševićevog i Tuđmanovog režima, s oktrojiranim i ilegalnim daytonskim Ustavom iz Anexa IV Okvirnog sporazuma o miru, razdijeljena na dva entiteta od kojih je jedan rezultat genocida nad Bošnjacima, ali, to nikada ne smijemo zaboraviti, ona nastavlja kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine – kontinuitet države, bez obzira šta o tome mislili njezini neprijatelji. Esad Zgodić je u svojoj knjizi Ideja bosanske nacije skrenuo pažnju na dva bitno divergentna modela poimanja pojma nacije. Prvo određenje nas upozorava da nacija “nije nikakav biološki apriorij, nacionalno atribuiranje nije dato činom rođenja, nacionalnim se, dakle, ne postaje s ‘majčinim mlijekom’”.6 Nacija je izraz svijesti o pripadnosti državi, ona je iznad etničkog, vjerskog, religijskog, jezičkog ili plemenskog. Nacionalnost je izraz javno-pravnog odnosa pojedinca/državljanina i njegove države. Ovaj politički koncept nacije kazuje nam da državljani čine jednu naciju – pritom, nacija je “politička zajednica” kojoj se može pripadati neograničeno i dobrovoljno. Dakle, po ovome određenju, nacija nije “biološka predestincija”, nego je historijski proizvod, a nacionalna identifikacija je otvorena reinterpretacijama zatečenih shvatanja identiteta. Drugo

VELJAČA 2013.

31

bosanski barometar
poimanje nacije svodi se na etničko određenje nacije, odnosno nacija se izjednačava s etnijom ili narodom. Nažalost, ovo biologističko shvatanje nacije pustilo je duboko korijenje i u našoj političkoj javnosti, intelektualnim krugovima, medijskim vokabularima. Ono se prepoznaje u nerazlikovanju pojmova narod (etnija) i nacija (državljanstvo, nacionalnost, pripadnost državi). Ovo je odraz pojmovne nepreciznosti i korištenja pojmova na način nekog historijskog trenutka kraja 18. i početka 19. stoljeća, kao da ne postoje Ujedinjene nacije od 1948. godine i jasan pravni koncept nacije kao internacionalno priznate, suverene države koja je članica UN-a. Imajući u vidu da je Bosna i Hercegovina internacionalno priznata država, članica UN-a, bosanskohercegovačka nacija, dakle, nije prazna “ideja” ili “utopija” – ona je već tu, ona proizlazi iz članstva u velikoj svjetskoj organizaciji nacija. Bosanskohercegovačka državanacija jeste tu i mi je moramo održavati, razvijat i čuvati. Ovo nikako ne smijemo zanemariti u strašnoj biologističko-rasističkoj kakofoniji raspojasanog srpstva i hrvatstva spram države Bosne. voriti o etniji ili narodu, a često i reducirati govor o naciji na naraciju o rasi ili religijskoj razlici. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata Tito je govorio da je nacionalno pitanje riješeno na veliko zadovoljstvo naroda višenarodne države Jugoslavije onako kako su učili Lenjin i Staljin.7 Smatralo se od strane Komunističke partije da je nacionalno pitanje riješeno kroz narodnooslobodilački rat, koji je ujedno bio i socijalistička revolucija kojom su svi narodi postali jednaki i međusobno priznati u združenoj zajednici. Samo su Bošnjaci bili ostali po strani te je Husaga Čišić 1946. na zasjedanju Ustavotvorne skupštine FNRJ pitao gdje je “šesta baklja”... Postoji izvjesna jezička konfuzija u kojoj se naš govor kreće sa naviknutim konceptualnim shemama. Naša komunikativna orbita inficirana je nepreciznim, semantički raspršenim pojmovima čije definicije pate od proizvoljnosti, govorne slučajnosti, neodgovornosti. Jezička pometnja izraz je jedne duboke nesvjesnosti o značaju preciznog imenovanja fenomena, stvari i bića. Ime bića je određivanje njihovog mjesta među drugim bićima. Bez vlastitog imena biće ne postoji, jer ga tek jezik otvara u postojanju. Već odavno živimo u samom središtu jezičke pometnje, komunikativne pometnje oko pojmova narod i nacija od koje ne uspijevamo sagledati zašto je ta distinkcija bitna za život čovjeka u svakodnevlju. Zašto ne odustajemo od pogrešne ili prevaziđene i neupotrebljive definicije ovih pojmova? Zašto uopće istrajavamo na istrošenom vokabularu koji nam ne može osigurati precizno referiranje? Otkud ta opčinjenost Lenjinovim ili Kardeljevim definicijama nacije s pozicija marksističke ideologije? (Nastavlja se…)
Bilješke:
1 Endru Hejvud, Političke ideologije, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2005., str. 176. 2 “Građanski nacionalizam ima u sebi elemente koji omogućavaju konsolidaciju cjeline državnog bića i pomažu da se proizvede red u kojem se svi mogu naći i prilagoditi. U patriotizmu i građanskom nacionalizmu govori se o političkoj naciji (državljanima), inkluzivnosti (pripadanje naciji na osnovu državljanstva), univerzalizmu (otvorenosti za sve koji posjeduju državljanstvo i odani su svojoj političkoj naciji), nacija je jednaka a ne jedinstvena, racionalno-principijelan odnos prema nacionalnom, volonterski, zasnovan na državljanstvu, građanskoj lojalnosti i kulturnom pluralitetu.” (E. Hejvud, Političke idologije, Ibid, str. 176.) 3 “Budući da su dva najopštija koncepta nacije definisana pre nego što su okolnosti omogućile nastanak države, slična raznolikost je bila prisutna i u definisanju okvira buduće srpske države. Ne može se reći da su srpski intelektualci imali jasan koncept teritorije koja ‘pripada’ srpskom narodu i u zavisnosti od različitih političkih potreba trenutka, sa istim žarom videli su širenje srpske države u dijametralno različitim pravcima. Osnovna romantičarska podloga bila je ‘Dušanovo carstvo’, ali realno rasprostiranje štokavštine i pravoslavlja, a posebno realno teritorijalno rasprostiranje naroda koji se identifikovao sa srpskim imenom, nije se nikako geografski poklapalo s ‘vizijom’. Zato je ‘Dušavnovo carstvo’ pokrivalo više imaginarnu ideju o veličini i snazi nego što je ikada bio realan zahtev za teritorijalnim širenjem, budući da se na njega pozivalo i kada se tražilo širenje ka jugu i jugozapadu, ali i ka severu i severozapadu. Uz zahtev za ‘Dušanovim carstvom’, tražilo se i Milutinovo, i ‘srpska’ Sofija, i ‘carsko’ Skoplje i ‘Markov’ Prilep, i okolina Soluna, i Dubrovnik, i Drač...” (Vidjeti: Olivera Milosavljević, U tradiciji nacionalizma ili stereotipi srpskih intelektualaca XX veka o “nama” i “drugima”, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2002., str. 33.) 4 Etničke oligarhije su potencirale model “etničkog predstavljanja” i tako inaugurirale novi model političkog života u Bosni koji je naginjao ka tribalističkom menatlitetu i konsocijacijskoj getoizaciji. 5 Nasilje se manifestira kao odnos u kojem je jedna strana izvršitelj i začetnik nasilja nad nekim drugim ko trpi nasilje, jer se u tom trenutku ne umije suprotstaviti ili ne može braniti. Nasilje se uvijek provodi prema nekom zadatom planu i s jasnim ciljem. Ono samo po sebi nema nikakvog smisla. Sprovođenje nasilja je višestruka planska djelatnost i nikako nije jednoznačan događaj. Nasilje može biti kulturno, religijsko, pravno, ekonomsko, militarno, diplomatsko, klasno, spolno, etničko, ekološko, rodno, državno, imperijalno itd. Svaki taj oblik vodi ponižavanju čovjeka ili ljudskog ambijenta života. 6 Esad Zgodić, Ideja bosanske nacije, Zalihica, Sarajevo, 2008., str. 292. 7 Wolf Dietrich Behschnitt, Nationalismus Bei Serben Und Kroaten, 1830-1914: Analyse Und Typologie Der Nationalen Ideologie, Oldenbourg Verlag, München 1980, S. 7. q

Pojmovni košmar i jezička neodgovornost
Tradicionalno je nation označavala gornji sloj društva, višu klasu. Od kraja 18. stoljeća pod nacijom se razumije etničko-kulturna zajednica, prije svega u radovima Herdera i Fichtea kod Nijemaca, da bi se došlo do toga da se nacija pojmi kao “politički narod”, svi članovi državljanstva ili državljani, politička zajednica, pripadnici jedne internacionalno priznate nacije-države članice OUN koji su lojalni svojoj državi. Na Balkanu se i dalje, a naročito kod srpskih i hrvatskih teoretičara, pokušava održati shvatanje nacije koje govori o etničkom sadržaju ili svodi naciju na etniju, a ne misli na državu i njezine državljane. I ono se nameće bez obzira što je prevaziđeno i što pripada prošlim stoljećima, kao da se nije desila njegova semantička transformacija u 20. stoljeću u mnogim državama Evrope i u anglosaksonskom svijetu. Ovdje se i dalje pokušava pod pojmom nacije go-

Husaga Čišić

Senadin LAVIĆ

32

PREPORODOV JOURNAL 148

iz svijeta

ANALIZA STANJA: OD TUNISA DO AFGANISTANA

“Širenje” demokracije
TUNIS: Revolucija jasmina se nastavlja
Ubojstvo vođe opozicije
Velike demonstracije u Tunisu početkom 2011. godine – “Revolucija jasmina” – nakon čega je svrgnut dugogodišnji predsjednik Ben Ali, bile su ujedno početak tzv. Arapskog proljeća. Protekle dvije godine su bile vrlo teške za Tunis – u ekonomskom, socijalnom i političkom smislu. Došlo je do gospodarskog sloma i urušavanja nacionalnog jedinstva, jako je izražen kriminal u vrhu države, kao i salafističko nasilje. je pribjegao najprikladnijoj mjeri kako bi eventualno zaustavio novo “proljeće”. Međutim, njegova odluka izazvala je oštre reakcije unutar vlastite stranke i na ulicama. 16. veljače tisuće provladinih pristaša održali su demonstracije u glavnom gradu Tunisa. Tri dana kasnije, 19. veljače, zbog propalog pokušaja osnivanja tehnokratskog kabineta kao prijelazne Vlade prije idućih izbora, premijer Hamadi Jebali je podnio ostavku. Plan nije uspio ponajviše zbog otpora Racheda Ghanouchija, vođe njegove stranke Ennahda. “Obećao sam da, ukoliko moja inicijativa propadne, ću podnijeti ostavku na mjesto šefa Vlade – i to sam upravo učinio”, poručio je Jebali.

EGIPAT: Nova faza nestabilnosti
Politička nestabilnost
Nakon što je u prosincu 2012. godine donijet novi Ustav, koji je trebao označiti nov početak i stabilizaciju zemlje, situacija u Egiptu nije ni izbliza blistava. Ustavne promjene podijelile su egipatsko društvo, a došlo je i do podjele među političkim grupama koje smatraju islam temeljem egipatskog društva i države. Novi Ustav prošao je s potporom od 63,8%, međutim, na referendum se odazvalo samo 32,9% glasača, tako da je Ustav donijet voljom samo 20,9% građana s pravom glasa. U siječnju 2013. egipatski predsjednik Mohamed Morsi, zbog protuvladinih prosvjeda, proglasio je izvanredno stanje i policijski sat, od 21,00 do 6,00, u tri grada uz Sueski kanal – Port Said, Ismailia i Suez. U nekoliko dana nasilnih demonstracija, koji su potaknuti smrtnim presudama 21 nogometnom navijaču zbog krvavih sukoba na prošlogodišnjoj nogometnoj utakmici, ubijeno je oko 60 osoba. U prvoj polovici veljače egipatska policija upotrijebila je vodene topove protiv protuvladinih prosvjednika koji su pokušali upasti u predsjedničku palaču u blizini Kaira.

Chokri Belaid, ubijeni vođa tuniške opozicije 6. veljače 2013. ubijen je Chokri Belaid, jedan od čelnika Narodnog fronta Tunisa, oporbene koalicije koju čini 10-ak stranaka i pokreta tuniške ljevice. Belaid je bio žestoki kritičar vladajuće stranke Ennanhdi, koju je optuživao za tajnu suradnju s radikalnim salafistima koji već duže vrijeme svoju ideologiju nameću nasiljem. Noć prije ubojstva Belaid je istaknuo kako “svi koji se protive Ennahdi postaju žrtve nasilja”. Iduće jutro ubijen je sa četiri hica iz pištolja. Odmah su uslijedili žestoki prosvjedi širom zemlje i napadi na urede vladajuće stranke Ennahda, pri čemu ih je nekoliko spaljeno u više gradova. Napadnuta je i policijska stanica, kao i zgrada Ministarstva unutarnjih poslova u glavnom gradu. U sukobima je ubijen jedan policajac.

Raspuštanje Vlade i ostavka premijera
Predsjednik Tunisa, Mohamed Moncef Marzouki, i glavni tajnik stranke Ennahda, Rachid al Ghannouchi, osudili su smaknuće Belaida, no njihove izjave nisu bile dovoljne da bi se prosvjedi zaustavili. U isto vrijeme jedan od vodećih ljudi sekularne opozicije, Jmour Mohamed, okrivio je Ministarstvo unutarnjih poslova za ubojstvo te stranku Ennahda za “poticanje političkog nasilja”. U znak prosvjeda, predstavnici ljevičarskih i sekularnih stranaka napustili su Državno vijeće. 7. veljače, Hamadi Jebali, tuniški premijer, objavio je da se raspušta Vlada i formira Kabinet nacionalnog jedinstva. Jebali se obratio naciji putem državne televizije te istaknuo kako je donio odluku sam, bez konzultacije s političkim strankama. “Odlučio sam formirati vladu s kompetentnim osobama koje nisu članovi političkih stranaka. Ova vlada imati će mandat za vođenje države do izbora koji se trebaju održati u najkraćem mogućem roku”, istaknuo je premijer Jebali. Hitno raspuštanje Vlade pokazuje kako je i premijer svjestan činjenice da trenutna vlast nema adekvatnu potporu u narodu. Stoga

Neredi u egipatskom gradu Port Saidu Razloge zbog kojih je egipatskog društvo razočarano i frustrirano opisuje Ahmad El-Naggar iz Al-Ahram centra za političke i strateške studije: “Nakon što je Mohamed Morsi došao na vlast, ekonomska situacija postala je još gora. Unutrašnji dug zemlje je skočio na 120 milijardi egipatskih funti u proteklih šest mjeseci, a vanjski dug porastao je s 34 milijarde dolara prije pola godine, na sadašnjih 42 milijarde američkih dolara. Nezaposlenost je i dalje ogromna. Strukturni problemi našeg gospodarstva koje smo imali pod Mubarakom i dalje su prisutni. U tom smislu, ništa se nije promijenilo nakon revolucije.”

VELJAČA 2013.

33

iz svijeta
Abdel-Fattah el-Sissi, zapovjednik vojske i ministar unutrašnjih poslova, obratio se kadetima Vojne akademije sljedećim riječima: “Nastavak sukoba između različitih političkih snaga i njihovih viđenja kako bi trebalo voditi zemlju, mogao bi dovesti do raspada države i zaprijetiti budućim generacijama.” kasnije mogli vratiti u Europi s novostečenim iskustvom u rukovanju oružjem i eksplozivima”. “Što duže traje sukob u Siriji to prijetnja zapadnim zemljama od sirijskih ekstremista postaje veća. Postoji rizik da se upravo stvara nova generacija militanata u Siriji. Ako prežive, mogli bi se vratiti ideološki čvršći”, rekao je Hague. Naglasio je da postoji opasnost da bi se u konačnici u Siriji moglo upotrijebiti kemijsko i biološko oružje. Pozvao je Rusiju i Kinu da podrže “tranziciju” u Siriji. Ove izjave, kao i prethodne iz SAD-a, upućuju na to kako pobunjenici više nemaju apsolutnu potporu. Međutim, zapadne sile i dalje inzistiraju na odlasku Bashara al-Assada s mjesta predsjednika. Bashar al-Assad sastao se 18. veljače u Damasku s libanonskim dužnosnicima. Izjavio je kako je siguran da će vojska pobijediti u aktualnom konfliktu protiv militanata koji su poduprijeti izvana. “Sigurni smo da ćemo pobijediti, politički i vojni razvoj nas uvjerava u takav ishod. Budućnost je naša... Sirija ima volju i snagu za pobjedu nad urotnicima koje podržavaju zapadne i regionalne sile. To ne znači da je stvar gotova, moramo još puno toga učiniti politički i u borbi protiv ekstremističkih terorističkih skupina”, rekao je Assad i naglasio da je “apsolutna većina Sirijaca lojalna vlastima”.

Ekonomski problemi
U Egiptu je sve izraženiji i građanski neposluh kod radnika, novi oblik radničke borbe protiv neadekvatne socijalne politike i političke elite. Hesham Fouad, vođa Revolucionarnih socijalista i član Radničkog savjeta, rekao je u razgovoru za Al-Akhbar kako radnički štrajkovi nisu samo učestaliji, već kako postaju i kvalitetniji. “Imamo sve veći trend da radnici preuzimaju tvornice i sami upravljaju njima. To izvode na način da natjeraju sadašnje vlasnike na bankrot tako da ovi moraju zatvoriti tvornicu i pobjeći iz zemlje. Radnici imaju sve više samopouzdanja”, rekao je Fouad. Egipatski centar za ekonomska i socijalna prava krajem veljače je objavio studiju u kojoj se ističe kako je tijekom 2012. u Egiptu održano čak 3.817 prosvjeda. Od toga najaktivniji su bili radnici u javnom sektoru, koji su organizirali 1.381 prosvjed, dok 1.205 otpada na građanske i političke akcije. Egipatski problem je veliki broj nezaposlenih mladih ljudi (prema Al-Ahramu – 41% za osobe između 19 i 25 godina, te 25,3% za one između 25 i 29 godina) i cijene hrane. Prema dostupnim informacijama uskoro bi Egipat mogla zadesiti nova velika kriza cijena hrane. Jedan od indikatora nadolazeće krize hrane je devalvacija o kojoj se sve glasnije govori. Devizne rezerve brzo su potrošene i držanje visoke vrijednosti domaće valute moći će se održati još svega nekoliko mjeseci. To znači da Vlada ima samo dva izbora: devalvacija ili povećanje duga. Među narodom sve je veći gnjev zbog Međunarodnog monetarnog fonda jer uz kredite MMF-a dolaze i brojne mjere. Tako su u siječnju doneseni amandmani koji povećavaju porez. Osim toga, pod izgovorom da će se povećati egipatska “konkurentnost na svjetskim tržištima”, egipatska valuta doživjela je kolaps u usporedbi s američkim dolarom. Uzevši u obzir eskalaciju političke nestabilnosti, stanje gdje se mrtvi broje svakodnevno, Egipat možda tek dolazi pred početak znatno većeg unutrašnjeg sukoba.

Sastanak u Moskvi i summit “Prijatelji Sirije”
Na sastanku u Moskvi, 25. veljače, sirijske vlasti su uputile važnu poruku. “Spremni smo na dijalog sa svima koji to žele. Spremni smo pregovarati čak i s onima koji nose oružje - uvjereni smo kako se krvoprolićem ne može doći do reformi, samo dijalogom”, rekao je Walid al-Muallem, sirijski ministar vanjskih poslova. Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, podržao je ovu odluku Damaska te istaknuo kako Moskva ne podržava nijednu specifičnu skupinu u Siriji, već da Rusija samo brine za “budućnost sirijskog naroda”. Naglasio je da se “Sirija nalazi na prekretnici”. Radi se o značajnom koraku i velikom ustupku. Iako je službeni Damask već ranije isticao spremnost za pokretanjem dijaloga, do sada se izričito napominjalo kako neće biti pregovora s naoružanim elementima opozicije. Poruka je odaslana iz Moskve, što sugerira da je na njoj, najvjerojatnije, inzistirala Rusija.

SIRIJA: Sirijski gordijski čvor
Odlazak ili ostanak Bashara al-Assada
Nuri al-Maliki, irački premijer, rekao je 10. veljače 2013. za saudijski list Asharq al-Awsat, sa sjedištem u Londonu, kako smatra da će sirijski predsjednik Bashar al-Assad ostati na čelu države još godinama te kako su prognoze SAD-a bile potpuno krive. U razgovoru je istaknuo kako su mu američki predsjednik Barack Obama, potpredsjednik Joe Biden i donedavna državna tajnica Hillary Clinton, svi od reda rekli kako će “Assad pasti u roku dva mjeseca”, nakon što je izbila kriza u Siriji. “Prošle su već dvije godine, a to se nije desilo. Rekao sam im da se to neće desiti. Alaviti će se boriti zajedno s drugim manjima protiv militanata kao što su sunitski ekstremisti. Boriti će se i muškarci i žene, samo da prežive”, rekao je Maliki te istaknuo kako je sirijski predsjednik Assad “pametniji i ima puno dublju političku viziju” od nekadašnjeg iračkog predsjednika Saddama Husseina. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad sastao se 11. veljače s delegacijom iz Jordana i pritom istaknuo kako “Sirija neće popustiti pod pritiskom”. “Sirija će ostati kucajuće srce arapskog svijeta i neće odustati od svojih principa unatoč intenzivnom pritisku i zavjerama koje ne ciljaju samo Siriju, već sve Arape", rekao je sirijski predsjednik. William Hague, britanski ministar vanjskih poslova, 14. veljače je izjavio da je Sirija danas “destinacija broj 1 za džihadiste koji bi se

Summit “Prijatelji Sirije” Negativan odgovor je stigao vrlo brzo. Opozicija i dalje ustrajava na stavu kako neće započeti dijalog sve dok se na predsjedničkoj funkciji nalazi Bashar al-Assad. 26. veljače ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov osudio je “ekstremiste” u redovima sirijske opozicije te istaknuo kako su oni krivi što dijalog između međusobno suprotstavljenih strana još nije započeo. Istaknuo je kako napori da se ostvari dijalog između opozicije i vlasti predsjednika Assada propadaju zato što pojedini segmenti opozicije traže “nerealne zahtjeve”. “Prije nekoliko dana mislili smo kako su uvjeti za pokretanje dijaloga postali jasni. Pojavili su se pojedini glasovi koji su zatražili što brži početak dijaloga, bez preduvjeta. No, njihovi glaso-

34

PREPORODOV JOURNAL 148

iz svijeta
vi sada se utišavaju. Izgleda kako su ekstremisti koji žele oružano rješenje sukoba prevladali unutar opozicije, uključujući i u redovima tzv. Sirijske nacionalne koalicije koja blokira sve inicijative koje bi mogle dovesti do dijaloga", istaknuo je Lavrov. Na konferenciji “Prijatelji Sirije”, koja je 28. veljače održana u Rimu, SAD su obećale “kako će sirijskim pobunjenicima poslati 60 milijuna dolara novčane pomoći, ali da o slanju oružja nema govora”. Kako bi se ipak otvorio prostor i za takvu vrstu pomoći, Ahmadu Moazu al-Khatibu i sirijskim pobunjenicima je obećana i “sva potrebita neubojita materijalna pomoć”. Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Italija su nakon vapaja zapovjednika pobunjeničke FSA u tzv. neubojitu pomoć uvrstili oklopna vozila, opremu za noćne borbene akcije, dalekozore, neprobojne prsluke i logističku podršku. The Guardian prenosi kako su ministri Europske unije ovom odlukom “formalno izmijenili bit embarga na izvoz oružja u Siriju”. U završnoj poruci sa konferencije, “Prijatelji Sirije” su osudili “kontinuirano dostavljanje oružja Assadu”, očito se referirajući na Rusiju i Iran. Za vrijeme sastanka u Rimu prisutnima se obratio i Ahmad Moaz al-Khatib, vođa sirijske opozicije. “Bashare, napravi jedan odgovoran potez u svom životu i spasi ovu zemlju. Režim mora otići, moramo razmontirati kompletan sigurnosni sustav”, poručio je Khatib sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu. Za vrijeme sastanka u Rimu, vođa sirijske opozicije je istaknuo kako je ljut zbog toga što zapadne sile stalno spominju “islamistički utjecaj” u redovima pobunjenika. Khatib je ranije također kritizirao američko uvrštavanje Al-Nusra Fronta na listu terorističkih organizacija. platiti cijenu. Vrijedne stvari dolaze uz jako visoku cijenu. Kako sam i napomenuo za vrijeme ove konferencije, mi jako vrednujemo našu nezavisnost i spremni smo platiti cijenu kako bi zadržali našu političku nezavisnost. Nekoliko godina teškoća i problema nije ništa kada govorimo o cjelokupnoj povijesti jedne nacije.” 6. veljače 2013. stupile su na snagu nove američke sankcije koje Iranu onemogućavaju podizanje novca kojeg zarađuje izvozom nafte. Sankcije traže od zemalja uvoznica da novac mora ostati zamrznut kod njih. Uz ciljanje energetskog sektora, nove sankcije također se odnose i na iranske medijske organizacije i iransku “cyber” policiju. Nove sankcije dolaze u trenutku kada je Washington izrazio želju za direktnim pregovorima s Teheranom.

Ajatolah Ali Hamenei Ajatolah Ali Hamenei, iranski vrhovni vođa, odbacio je pregovore sa SAD-om pod pritiscima i prijetnjama. “Ja nisam diplomat, ja sam revolucionar i govorim iskreno i odlučno. Ponuda za pregovore vrijedi samo onda kada druga strana to ponudi u dobroj namjeri. Pregovori imaju smisla samo kada obje strane pregovaraju pod istim uvjetima i kada jedna strana ne nastoji prevariti drugu. Stoga ‘pregovori radi pregovaranja’, ‘taktički pregovori’ i ponude koje su zapravo gesta jedne supersile svijetu su potezi obmane”, rekao je Hamenei 7. veljače u obraćanju dužnosnicima i zapovjednicima Iranske ratne mornarice. Naglasio je kako se u protekle četiri godine od strane SAD-a nije vidjelo ništa osim zavjera i potpore teroristima koji su ubijali iranske znanstvenike. “Vi (Amerikanci) ste uperili pištolj u Iran i sada kažete - ili pregovori ili pucamo! Morate znati kako pritisci i pregovori ne idu zajedno, a iranska nacija neće biti zastrašena ovakvim prijetnjama”, rekao je Hamenei. U svom govoru je također istaknuo kako je razumljivo da SAD sada traži pregovore, jer se njihova politika na Bliskom istoku raspala i sada nastoje kompenzirati svoje neuspjehe. “Pregovori sa SAD-om neće riješiti nijedan problem jer oni nisu održali niti jedno obećanje unatrag 60 godina”, istaknuo je ajatolah Hamenei i podsjetio na sve zavjere, državne udare, vojne provokacije i orkestrirane ratove protiv Irana. Povodom proslave 34. obljetnice Islamske revolucije (11. veljača), iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinedžad održao je govor na trgu Azadi u glavnom gradu Teheranu. “Iran neće odstupiti niti milimetra od svojih prava. Danas niti jedna sila ne može ništa nametnuti Iranu. Danas i oni najciničniji i najnemoralniji naši neprijatelji priznaju kako je Iran jedna od najnezavisnijih država svijeta i nitko ne može nametnuti svoju volju Iranu. Danas neprijatelji rade sve da zaustave naš progres, ali neće uspjeti”, poručio je Ahmadinedžad. Za vrijeme govora osvrnuo se i na temu o mogućim pregovorima na relaciji Washington – Teheran, te istaknuo: “Prestanite držati pištolj uperen u Iran i osobno ću s vama početi pregovarati.” 25. veljače u Alma Ati, najvećem gradu u Kazahstanu, ponovno su pokrenuti pregovori Irana s grupom P5+1 (SAD, Francuska, Velika Britanija, Kina, Rusija i Njemačka) u vezi iranskog nuklearnog programa.

Početak mirovnog procesa?
U isto vrijeme Ban Ki-moon, generalni tajnik UN-a, upozorio je da bi se Sirija mogla “raspasti” ukoliko sukobi između vojske i pobunjenika potraju. Također, ističe kako trenutačno postoji “mali prozor nade da se krene s pregovorima” te da bi se isti mogao uskoro zatvoriti. Iz Moskve su kritizirali summit u Rimu ističući kako se na taj način “direktno podupiru ekstremisti”. No, nekoliko dana kasnije američki predsjednik Barack Obama i ruski predsjednik Vladimir Putin direktno su razgovarali telefonom o situaciji u Siriji. Konkretni detalji razgovora nisu poznati, no istaknuto je kako SAD i Rusija “traže način kojim bi se zaustavio sirijski konflikt”. Izdana je i naredba ministrima vanjskih poslova da budu u stalnom kontaktu. Možda je na pomolu početak značajnijih političkih pregovora… Rat u Siriji, koji je do sada odnio preko 70.000 života, ušao je u svojevrsnu pat poziciju: opozicija ne pobjeđuje, a Assad ne gubi. Obje strane – regularna Sirijska arapska armija (SAA) i pobunjenička/revolucionarna Slobodna sirijska armija FSA – jako teško ostvaruju napredak na terenu. U takvoj poziciji, pregovori su jedina opcija, jer i ono što se zauzme ne traje dugo. Zanimljivu konstataciju je dao Hassan Abdel-Azim, jedan od vodećih članova opozicije: “Režim neće uspjeti uništiti pobunjenike, a pobunjenici neće moći srušiti režim. Nastavak nasilja neće dovesti do pada režima nego će dovesti do preuzimanja zemlje od strane naoružanih bandi koje su opasnost ne samo za Siriju, nego i za susjedne države.”

IRAN: Cijena suvereniteta i nezavisnosti
Sankcije i pregovori
Ali Akbar Salehi, iranski ministar vanjskih poslova, sudjelovao je na 49. Konferenciji o sigurnosti u Münchenu, koja je trajala od 1. do 3. veljače 2013. Pritom je dao intervju za njemački kanal B5 u kojemu je na pitanje o aktualnim odnosima rekao sljedeće: “Ako želite zaista biti nezavisni, stajati sami na svojim nogama, morate

VELJAČA 2013.

35

iz svijeta
Predstavnici velikih sila očekuju “pozitivan odgovor Irana” te se spominju ustupci i potencijalno uklanjanje nekih sankcija. S druge strane, 27. veljače u američkom Kongresu predstavljen je novi zakon koji predsjedniku Baracku Obami daje veće ovlasti za “nametanje financijskih kazni stranim kompanijama i tijelima koja budu snabdijevala Iran s proizvodima koji su bitni za iransku ekonomiju”. Isti zakon biti će iskorišten kako bi se prisililo Kinu na smanjenje kupnje iranske nafte. Cilj novih sankcija je onemogućavanje iranskog pristupa valutama kao što je euro, na način da ih se izolira iz platnog sustava Europske centralne banke. vode u blizini naših sela i gradova morati će sudjelovati same. Ja sam dobio jamstva od stranih vojnika kako neće bombardirati naša sela i gradove, neće ulaziti u njih, kako će poštivati naše ljude, a stalno slušam pritužbe na kršenja ljudskih prava s njihove strane”, ljutito je izgovorio Karzai tijekom govora kojeg je 16. veljače održao u Vojnoj akademiji u blizini Kabula. Istaknuo je kako “ne može opravdati nikakvu vojnu operaciju u kojoj će poginuti toliko mnogo civila”. Radi se o velikom izazovu za afganistansku vojsku, koja će uskoro sa svojih 350.000 vojnika i bez podrške iz zraka, morati sama nadzirati cjelokupni državni teritorij. Predsjednik Karzai je uvjeren “kako su afganistanske snage sigurnosti spremne, te kako će se uspjeti suprotstaviti nasilju koje destabilizira zemlju”. Osvrćući se na najavu američkog predsjednika Baracka Obame o povlačenju trupa iz Afganistana, Karzai je rekao: “Sretni smo što strane trupe odlaze. Zahvalni smo im za podršku koju su nam pružili, ali mi smo gospodari na svojoj zemlji i dokazati ćemo da ćemo znati upravljati njome.” Novi zapovjednik NATO snaga u Afganistanu, general Joseph Dunford, izjavio je kako će “poštivati suverenitet Afganistana”, te da će “afganistanskoj vojsci pomoći na drugi način”. 24. veljače Afganistanska vlada je zatražila povlačenje svih američkih specijalnih snaga iz provincije Wardak i Logar, pri čemu im je dat rok od dva tjedna. Aimal Faizi, glasnogovornik afganistanskog predsjednika, rekao je kako je predsjednik Karzai dao naredbu Ministarstvu obrane da se američke specijalne snage izbace te ih optužio za stvaranje “nestabilnosti i nesigurnosti” u provincijama koje se nalaze u blizini glavnog grada Kabula. “Američke specijalne snage i ilegalne naoružane skupine – koje su oni stvorili – stvaraju nesigurnost, nestabilnost i zlostavljaju narod u ovim provincijama”, rekao je glasnogovornik. U posebnoj izjavi iz Ureda afganistanskog predsjednika ističe se kako je odluku o izbacivanju američkih specijalnih snaga donijelo Nacionalno vijeće sigurnosti. “Nakon opsežne diskusije, postalo je jasno kako naoružani pojedinci koji se nazivaju američke specijalne snage te su situirani na prostoru provincije Wardak, zlostavljaju, muče, pa čak i ubijaju nevine ljude… Jedan od novijih primjera u spomenutoj provinciji je incident u kojem je nestalo 9-ero ljudi u operaciji ove sumnjive skupine. U odvojenom incidentu, jedan student odveden je usred noći iz svog doma - njegovo mučeno tijelo s prerezanim grkljanom pronađeno je dva dana kasnije ispod mosta. Amerikanci tvrde kako nisu upleteni u takve događaje. No, ovi događaji – zaključeno je na sastanku – izazivaju snažno ogorčenje i mržnju lokalnog stanovništva”, piše u izjavi iz Ureda predsjednika Karzaija.

Ratne pripreme
2. veljače Iran je predstavio novi vojni zrakoplov Qaher-313 (Osvajač-313), koji je u potpunosti dizajniran i proizveden u Iranu. General Ahmad Vahidi je izjavio da je novi zrakoplov izuzetno napredan, može izbjeći radare, izvoditi operacije na maloj visini i sletjeti na relativno kratke piste. Osim toga, Qaher-313 je vrlo jednostavan za održavanje. Stručnjaci ističu kako je novi iranski zrakoplov sličan američkom F/A-18, no po izgledu podsjeća na F-5E/F Tiger II. 7. veljače je objavljeno da su iranski stručnjaci uspješno dekodirali video snimke spremljene na američkom dronu RQ-170 Sentinel koji je zarobljen, gotovo neoštećen, na prostoru Irana u prosincu 2011. Kako ne bi bilo nikakve dvojbe da je zaštićeni materijal s američke bespilotne letjelice uspješno dekodiran, video snimke koje je dron snimio puštene su u javnost. Među tajnim podacima otkrivene su i rute zarobljene letjelice, kao i zemlje u kojima je bio u špijunskim aktivnostima. 24. veljače mediji su objavili da je za vrijeme održavanja vojnih vježbi na prostoru jugoistočne provincije Kernan, Iran zarobio još jednu špijunsku bespilotnu letjelicu. “Uspjeli smo zarobiti neprijateljsku bespilotnu letjelicu, ovo nije prvi puta. Letjelica je zarobljena korištenjem elektronskog ratovanja. Po prvi puta naše snage modernog ratovanja provode specijalne operacije”, istaknuo je iranski general Hamid Sarkheli. Za vrijeme vojnih vježbi predstavljeno je i novo iransko protuzračno oružje domaće proizvodnje, koje se može koristiti za rušenje helikoptera.

AFGANISTAN: Stradanje civilnog stanovništva
Promjena zvaničnog stava prema NATO-u
U zračnom NATO napadu, izvedenom 12. veljače 2013. na talibansko uporište u istočnoj afganistanskoj provinciji Kunar, ubijeno je desetero civila – petero djece, četiri žene i jedan muškarac. U zračnom napadu, kao dijelu potpore kopnenim snagama afganistanske i američke vojske, ubijena su i dvojica talibanskih vođa koji su bili meta napada.

Izvještaji UN-a
U izvještaju UNAMA (UN-ove misije u Afganistanu) stoji kako su stradanja civila u Afganistanu od 2008. do 2011. bila u stalnom porastu, da bi počela opadati u prvoj polovini 2012. Za smrt više stotina djece, koja su u protekle četiri godine ubijena u zračnim napadima, posebno se naglašava američka krivnja. Također se navodi kako se u 2010. i 2011. godini, zbog pomanjkanja mjera predostrožnosti i prekomjerne uporabe sile, udvostručio broj djece koja su stradala u zračnim napadima. UNAMA tvrdi kako je u prvih šest mjeseci 2012. ubijeno 83 civila, a 46 ih je ranjeno. Od toga su dvije trećine bili djeca i žene. Iz omjera broja poginulih i ranjenih se vidi žestina napada, budući da na jednog ranjenog dolaze dva poginula civila. Prema informacijama UNAMA, broj ubijenih osoba od strane američkih bespilotnih letjelica u zadnje vrijeme u provinciji Wardak porastao je za čak 72%. “Zračni napadi NATO snaga su postali mač s dvije oštrice, jer su ubojstva civila, a posebno djece, učinili da su mnoga sela počela davati podršku talibanima”, naglašavaju vojnopolitički analitičari. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

Afganistanski predsjednik Hamid Karzai Nekoliko dana kasnije afganistanski predsjednik Hamid Karzai donio je zakonsku uredbu koja će po prvi put od dolaska međunarodnih snaga zabraniti zrakoplovima NATO saveza borbena djelovanja. “Od sada pa nadalje, afganistanske snage sigurnosti ni u kojem slučaju neće smjeti zatražiti pomoć međunarodnih snaga. U operacijama koje se

36

PREPORODOV JOURNAL 148

kultura

PRIČA O SEVDALINKAMA: ORUŽANI OTPOR AUSTRO-UGARSKOJ OKUPACIJI BiH

Svadili se orli i sokoli
Haj svadili se orli i sokoli, haj više Žepča, aman, na Jelek planini. Haj orli vele, naša je planina, haj a sokoli, aman, naša djedovina. Haj kako su se ljuto posvadili, haj sve izvore, aman, redom zamutili. Haj ne mogaše bistra Kiseljaka, haj njega čuva, aman, devet djevojaka. Ovo je priča o jednoj od najrodoljubljivijih bosanskih sevdalinki. Po nekim pretpostavkama, mogla je nastati u vrijeme zločina koje je nad Bosnom i Bošnjacima počinio princ Eugen Savojski, jedan od najvećih dušmana Sarajeva u historiji, koji je 23. oktobra 1697. godine sa 6.500 ratnika (4.000 kopljanika, 2.500 pješaka s puškama, 12 malih topova i dva mužara) krenuo iz Osijeka i prešavši rijeku Savu kod Broda započeo kratkotrajnu invaziju na Bosnu. Za 11 dana stigao je do Sarajeva, osvojio ga, opljačkao i popalio, te se vratio u Osijek. U periodu 1695.-1696. godine sultan Murat je vodio nekoliko pohoda protiv Austrijanaca. Međutim, pri prelasku iz Banata u Bačku, sultana je kod Sente sačekao i 11. septembra 1697. godine teško porazio Eugen Savojski, austrijski princ francuskog porijekla. Na vijest o ovom porazu, bosanski namjesnik Korča Gazi Mehmed-paša je presvisnuo od tuge. Tako je Bosna faktički bila nebranjena. Velika osmanska vojska se u rasulu povukla, a sjeverne granice Bosne su u tom trenutku ostale nebranjene. Eugen Savojski je to odmah iskoristio, prebacivši se preko Save kod Broda, u Bosnu. Brzo je napredovao dolinom rijeke Bosne, prema svom cilju – Sarajevu. Usput je harao i palio, kako bi izazvao strah i zbunjenost među bošnjačkim stanovništvom u unutrašnjosti zemlje. Tako je Savojski početkom oktobra 1697. godine stigao u Visoko, gdje je uspostavio svoj logor. Odatle je uputio izvidnicu prema Sarajevu, sa pismom “vrhovnom poglavaru osmanske varoši Sarajeva i svim stanovnicima Sarajeva”. U tim danima, gorile su džamije, tekije, hanovi, mejtefi, hanovi, bašče i bezistani, gorio je jedan od najljepših gradova Evrope. Gorili su mushafi, gorile su knjige, vakufi, ubijani su civili, grad je opljačkan, stanovništvo otjerano u roblje... Bila je to najveća katastrofa koju je Sarajevo pretrpjelo u svojoj historiji – i stotine godina mu je trebalo da se oporavi. Ono što bi moglo poslužiti kao argumentacija, da je pjesma posvećena palikući Savojskom, jeste i to da se radnja i lokalitet pjesme poklapa sa pravcem kroz dolinu rijeke Bosne, kojim je Savojski napravio svoj zločinački pohod prema Sarajevu. Međutim, puno je onih koji nastanak sevdalinke “Svadili se orli i sokoli” vezuju za zbivanje tokom austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, poslije Berlinskog kongresa 1878. godine. Orlovi – simboliziraju austrougarskog okupatora, a sokoli – omiljena ptica u našoj narodnoj pjesmi, ovdje simbolizira bošnjački narod. Kiseljak, koji ne mogaše zamutiti, snažno je vrelo mineralne vode između Žepča i Zavidovića, tri kilometra od Žepča, u naselju Bistrica, na regionalnom putu prema Zavidovićima. Zasigurno, narodni pjesnik je opjevao netrpeljivost i pružanje otpora domaćeg stanovništva prema okupatoru koji dolaze u Bosnu.

Kiseljak kod Žepča Prve vijesti o mogućoj austro-ugarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, s proljeća 1878. godine, uznemirile su stanovništvo, posebno bošnjačko. Već 5. juna 1878. formiran je u Sarajevu odbor sa zadatkom da pripremi oružani otpor austro-ugarskim trupama. Čim se saznalo za odluku Berlinskog kongresa Narodni odbor je 7. jula iznudio ostavku Veli-paše, vojnog komandanta Bosne. Time je jasno pokazao da će, suprotno naređenjima Porte, organizirati otpor okupaciji. Od tada u svim krajevima Bosne praktično nisu prestajali nemiri, posebno među bošnjačkim stanovništvom. Narodni odbor je 27. jula 1878. zbacio osmansku vlast u Sarajevu i formirao svoju Narodnu vladu. Još u toku pripreme za oružani otpor okupaciji, 29. jula, stigle su vijesti da su austro-ugarske trupe počele prelaziti Savu kod Šamca, Bosanskog Broda i Bosanske Gradiške i nastupati preko Kostajnice, Vrgorca i Imotskog. Kao i da je komandant okupacione vojske, general Josip Filipović, objavio proglas stanovništvu Bosne i Hercegovine u kojem je naveo da austro-ugarska vojska dolazi uz suglasnost evropskih država i osmanskog sultana i obećava zaštitu života, vjere i imovine, zakonsku ravnopravnost svih stanovnika, te slobodu vjeroispovijesti i jezika. Bez obzira na to šta je nudila Austro-Ugarska, njene trupe su u svim krajevima Bosne naišle na oružani otpor. Komandant snaga otpora izdao je početkom avgusta Objavu kojom je pozvao svo stanovništvo, bez razlike na vjeru, da se “složno odupru neprijateljima”. Otpor, pretežno bošnjačkog stanovništva, trajao je od početka okupacije, 29. jula, do 20. oktobra 1878. godine, s tim što je znatno oslabljen 19. avgusta, kad je palo Sarajevo. Za vrijeme zaposjedanja Bosne i Hercegovine austro-ugarska vojska je vodila oko 60 većih i manjih bitaka, u kojima je izgubila 6.000 vojnika i oficira (od toga je 946 poginulih, 3.980 ranjenih i 72 nestalih). Okupaciju je otpočela s 82.000 vojnika, ali su u toku borbi okupacione snage stalno pojačavane, pa su na kraju brojale oko 200.000 vojnika. Toj sili suprotstavilo se oko 93.000 boraca iz Bosne i Hercegovine. Među najupečatljivijim interpretacijama sevdalinke “Svadili se orli i sokoli” ubraja se izvedba Slobodana Lalića. q Avdo HUSEINOVIĆ

VELJAČA 2013.

37

kultura

PROMOCIJA KNJIGE DŽEVADA KARAHASANA “SJEME SMRTI”

Prvi roman trilogije
Početkom veljače 2013. godine, samo dva dana nakon sarajevske promocije, knjiga bosansko-hercegovačkog autora Dževada Karahasana “Sjeme smrti” doživjela je i svoju zagrebačku promociju. Promocija je održana 6. veljače u prostoru Profil Mozaik Megastorea (Bogovićeva 7) u Zagrebu, a predstavljanje su, osim autora, uprizorili književnici i književni kritičari Velimir Visković, Zdravko Zima i Ervin Jahić. Na taj su se način čitatelji upoznali s prvim dijelom nadolazeće trilogije, romanom “Sjeme smrti”, koji predstavlja suprotnosti islamskog svijeta 10. i 11. stoljeća utkane u lik perzijskog pjesnika Omara Hajjama. Roman “Sjeme smrti” predstavlja književnu rekonstrukciju islamskog svijeta u 12. stoljeću, uprizorenu u liku Omara Hajjama. Naime, Omar Hajjam je bio veliki perzijski matematičar, fizičar, astronom i pjesnik, čije postojanje Karahasan nastoji osuvremeniti i staviti u kontekst današnjice. Karahasan je pokušao pojasniti Hajjamov egzistencijalizam koji je poljuljan tadašnjim zbivanjima u islamskom svijetu, svijetu koji se tada nalazio na križanju istoka i zapada. Upravo su te zapadne i istočne historijske pretenzije rezultirale pojavom novih kultura i društva koje sada baš kao i sam Hajjam traga za novim odgovorima. Čitatelji su na promociji imali priliku saznati kako će drugi roman ove trilogije, čije se ostale stranice tek ispisuju, najvjerojatnije ugledati svijetlo dana sredinom 2014. godine. Autor je istaknuo kako je prvi roman relativno kratak, te da nam služi kao uvod u Hajjamov bitak. Drugi dio romana će se pak baviti nešto zrelijim danima Hajjamova života i nosit će naslov “Sve o jeseni”, dok nam treći i posljednji roman trilogije govori o Hajjamovim starim danima i bolesti koja je naposljetku rezultirala smrću. Autor je također odao kako će naslov zadnjeg romana najvjerojatnije nasloviti “Sestro noći”. Podloga romana je kriminalistička, no Karahasan ističe i njegov psihološki i filozofski aspekt, koji sam čitatelj treba doživjeti iščitaDževad Karahasan (Duvno, 1953.) poznati je bosansko-hercegovački romanopisac, esejist, dramatičar i filozof. Školovao se u rodnom gradu, te na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je završio komparativnu književnost i teatrologiju. Doktorat je ostvario na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom “Dramaturški modeli u Krležinome Glembajevskom ciklusu”. Danas predaje na Filozofskom Fakultetu u Sarajevu, te živi na dvije relacije Sarajevo – Graz. Knjige su mu prevođene na njemački, francuski, talijanski, engleski, španjolski, slovenski itd. Neke od knjiga koje je objavio do danas su: “Kazalište i kritika” (1980.), “Kraljevske legende” (1980.), “Strašno je vani” (1984.), “Kralju ipak ne sviđa se gluma” (1986.), “Istočni diwan” (1989.), “Misionari” (1989.), “Stid nedjeljom” (1990.), “Kuća za umorne” (1993.), “Dnevnik selidbe” (1993.), “Šahrijarov prsten” (1994.), “Povučeni anđeo” (1995.), “Koncert ptica” (1997.), “Sara i Serafina” (1999.), “Knjiga vrtova” (2002.), “Dnevnik melankolije” (2004.), “Noćno vijeće” (2005.), “Dževad Karahasan – sabrana djela” (2007.). q

Dževad Karahasan vanjem. Pritom ističe kako se čitatelj nikako ne smije prepustiti samo jednom aspektu romana, jer na taj način gubi potpunu sliku čija je pozadina egzistencijalizam. Naime priča započinje misterijem, iznenadnom bolešću oca njegova prijatelja Feriduna. Pošto je Hajjam poznavao i temelje medicine, odazvao se na Feridunov poziv i počeo razotkrivati okolnosti pod kojima je zločin počinjen. Hajjam ubrzo nakon toga shvaća kako je riječ o trovanju. Upravo ta početna, kriminalna tematika romana potiče čitatelje i samog naratora na promišljanje o društvu, filozofiji kojom se ono vodi te svim okolnim čimbenicima koji potresaju ne samo Hajjamovu epohu, već i našu današnjicu. Ovime je ostvaren spoj starine i suvremenoga, stoga se može reći, kako i sam Karahasan često ističe, da je Hajjam izrazito suvremen lik. Karahasan se stoga nada kako će budući čitatelji shvatiti skepticizam njegova junaka, te mu pristupiti i iz današnje perspektive. Naime, ideja za stvaranjem proznog dijela koje bi za glavnog junaka imalo Hajjama probudila se u Karahasanu još za vrijeme njegovih studentskih dana. Kako je Karahasanova fascinacija ovim velikim perzijskim pjesnikom rasla, bilo je samo pitanje vremena kada će krenuti u avanturu koju je tijekom prošle godine i izdao u Profilovom izdanju, to jest roman “Sjeme smrti”. Možemo zaključiti kako je ovaj roman ostvarenje njegovih mladenačkih sanjarija i napokon dočekana prilika da piše o omiljenom pjesniku. Upravo te dvije činjenice pomažu Karahasanu da pronađe Omara Hajjama u svemu i da dokaže svoje mišljenje kako Hajjam doista egzistira u svijetu, čak i devet stoljeća nakon svoje smrti. Dževadu Karahasanu je u kolovozu 2012. godine uručena “Goethe medalja” (službeno odlikovanje Savezne Republike Njemačke) za njegovo literarno stvaralaštvo. Ova nagrada je priznanje Karahasanovu cijelom životnom nastojanju da putem riječi spoji razne prostore Europe, posebice njemačko govorno područje, sa svojom rodnom Bosnom i Hercegovinom. Odlikovanja poput ovoga samo su učvrstila njegovu poziciju jednog od najpriznatijih bosansko-hercegovačkih književnika današnjice, te zaintrigirala čitatelje da se u ovako velikom broju odazovu promocijama njegove pisane riječi. q Helena MARKOVIĆ

38

PREPORODOV JOURNAL 148

kultura

63. MEĐUNARODNI FILMSKI FESTIVAL U BERLINU

Nagrada “beračima željeza”
“Epizoda u životu berača željeza”, peti dugometražni igrani film oskarovca Danisa Tanovića, oduševio je publiku, filmsku kritiku i novinare na 63. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu, koji je održan od 7. do 17. veljače 2013. Iako nije osvojio glavnu nagradu “Zlatnog medvjeda” (rumunjska drama “Položaj djeteta”), njegov film je osvojio najviše nagrada na ovogodišnjem Berlinaleu: dva “Srebrna medvjeda” (Velika nagrada žirija i Nazif Mujić za glavnu mušku ulogu) i specijalno priznanje Ekumenskog žirija. Film “Epizoda u životu berača željeza” govori o teškom socijalnom položaju Roma u BiH, te otuđenju i diskriminaciji u suvremenom bosansko-hercegovačkom društvu. U njemu se opisuje istiniti događaj s kraja studenog 2011. godine kada je Senadi Alimanović, pripadnici romske nacionalne manjine, odbijena liječnička pomoć u tuzlanskoj bolnici. Pošto nije imala zdravstveno osiguranje, niti je mogla platiti 980 konvertibilnih maraka za medicinski zahvat, ona je 10 dana u utrobi nosila mrtvo dijete, petomjesečni fetus. Kada je proslavljeni bosansko-hercegovački redatelj Danis Tanović pročitao članak o njihovom slučaju, odmah je otišao u njihovo selu na području Tuzle, iz dana u dan pratio njihov život – i počeo snimati kada su se dovoljno opustili pred filmskom kamerom. Radnja filma prati Nazifa koji izdržava svoju porodicu sakupljajući staro željezo. Nakon što je njegovoj supruzi Senadi uskraćen prijeko potreban tretman za spontani pobačaj, Nazif će uraditi sve što je u njegovoj moći da joj spasi život. Očajnički skuplja još otpadnog metala, na sve strane traži pomoć od državnih institucija i nePotresan film “Krugovi”, srpskog redatelja Srđana Golubovića, u čijoj produkciji je sudjelovala i producentska kuća Propeler film iz Zagreba, dobio je nagradu Ekumenskog žirija na 63. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu u okviru prograSrđan Aleksić ma “Forum 2013”. Ekumenski žiri, koji čine predstavnici filmskih organizacija protestantskih i katoličkih crkava (Interfilm i SIGNIS), nagradio je Golubovićev film zbog “uvjerljive prezentacije ljudske sposobnosti da prevaziđe naizgled nepobjedive predrasude i postigne izlječenje kroz oproštaj”. Film “Krugovi” je inspiriran herojskim djelom Srđana Aleksića, Trebinjca srpske nacionalnosti, koji je 1993. godine ubijen braneći Alena Glavovića, svoga sugrađanina Bošnjaka. Srđana su ubili njegovi suborci, vojnici Vojske Republike Srpske. “Tokom snimanja najviše sam imao moralno opterećenje, a ne umjetničko. Strahovao sam da li će film biti dostojan djela Srđana Aleksića i da ga ni na koji način ne oskvrnavi”, rekao je redatelj Srđan Golubović. Prema njegovim riječima, film “Krugovi” nije film o Srđanu Aleksiću, već je inspiriran njegovim činom, dok sve ostalo što se u tom filmskom ostvarenju događa 12 godina kasnije predstavlja čistu fikciju. Svjetsku premijeru film je nedavno imao na američkom festivalu Sandens, gdje je dobio specijalno priznanje žirija za priču o onima koji u ratu pokušavaju pokazati da, žrtvujući samog sebe, nisu izgubili ljudskost. Mnogi gradovi, poput Sarajeva, Tuzle, Prijedora i Novoga Sada, imaju ulicu koja nosi ime Srđana Aleksića. Uskoro bi i jedna ulica u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore, trebala dobiti njegovo ime. q

Nazif Mujić i Danis Tanović vladinih udruga. Narednih deset dana Nazif i Senada će u potpunosti iskusiti okrutnost suvremenog društva. Diskriminirana romska obitelj – Nazif Mujić, Senada Alimanović, Sandra Mujić i Šemsa Mujić – u filmu glumi samu sebe. Tanović je svoj film djelomično snimao ručnom kamerom, a svi glumci su, naravno, naturščici. “Epizoda u životu berača željeza” je za samo 11 radnih dana i sa produkcijskim budžetom od samo 17.000 eura realizirana u suradnji s produkcijskim kućama iz BiH, Francuske i Slovenije (SCCA/pro.ba iz Sarajeva, A.S.A.P. Films iz Pariza i Vertigo/Emotionfilm iz Ljubljane). Producenti filma su Amra Bakšić Čamo i Čedomir Kolar, a pored scenariste i redatelja Danisa Tanovića, filmsku ekipu čine još i direktor fotografije Erol Zubčević, montažer Timur Makarević, dizajner zvuka Samir Fočo, te izvršni producenti Adis Đapo i Adnan Beširović. Novi filmski uspjeh redatelja Danisa Tanovića, koji je za film “Ničija zemlja” osvojio 42 prestižne nagrade, a među njima i “Oscara” za najbolji strani film, dočekan je s oduševljenjem u BiH. Čestitka je stigla i iz OHR-a, Ureda visokog predstavnika. “Dodjeljivanje dva ‘Srebrna medvjeda’ filmu Danisa Tanovića na prestižnom berlinskom festivalu još je jedna potvrda onoga što Bosna i Hercegovina zapravo jeste: zemlja u kojoj živi ogroman broj talentiranih ljudi. Koristim ovu priliku da čestitam svima koji su radili na ovom filmu. Sa ovom pobjedom, vraćaju nadu i optimizam. Film ‘Epizoda u životu berača željeza’ još je jedan dokaz tvrdnje da umjetnost često oponaša život. Danis Tanović ovim je filmom skrenuo pažnju svjetske javnosti na jedan od brojnih problema s kojima se susreće romska, kao i ostale manjine u BiH, čija su prava uskraćena i samim Ustavom BiH, a što je potvrđeno i presudom Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu ‘Sejdić i Finci’. Ali, ovaj film šalje i jednu drugu poruku. To je poruka onima kojima su ljudi, poput Nazifa Mujića, dakle obični građani, dali svoje povjerenje u Bosni i Hercegovini: zato ova zemlja mora osigurati jednaka prava za sve, svi njeni građani moraju biti građani prvog reda. Nazif i Senada, moraju biti posljednji kojima se dogodila ovakva priča u BiH. Hvala Danisu Tanoviću na hrabrosti da je ispriča. Da ispriča najčistiju poruku humanosti!”, rečeno je u poruci Valentina Inzka, visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH. q Ismet ISAKOVIĆ

VELJAČA 2013.

39

kultura

PROMOCIJA KNJIGE POEZIJE “ZVEKIROM PO ČELU” SEADA BEGOVIĆA

Temperamentna i lucidna poezija
U utorak, 12. veljače 2013. godine, u Hrvatskom društvu pisaca (HDP) u Zagrebu, Basaričekova 24, održala se književna tribina pod nazivom “Razgovor sa Seadom Begovićem”. Povod razgovora s glavnim urednikom “Behara” bio je izlazak njegove nove knjige poezije “Zvekirom po čelu”. U razgovoru je bilo riječi o književnom i književno-kritičarskom radu Seada Begovića, s posebnim naglaskom na novu knjigu poezije u izdanju HDP-a. Na književnoj večeri, uz autora, sudjelovali su književnici Miroslav Mićanović i Ivan Herceg. Voditeljica tribine u HDP-u je književna kritičarka Darija Žilić. S najnovijom knjigom Sead Begović je ponovno dokazao istaknuto mjesto na hrvatskoj pjesničkoj sceni. Svojedobno je Begovićevu poeziju Slobodan Prosperov Novak u svojoj “Povijesti hrvatske književnosti” ocijenio kao “čudo taktilnih i vizualnih deskripcija koje je eruptivni pjesnik usmjerio je k pravom užitku čitanja”. Urednik knjige Ivan Herceg naglasio je da u “svojoj novoj knjizi pjesama Sead Begović oblikuje osebujnu inačicu svoje, u osnovi, neoegzistencijalističke poetike, koja se hvata u koštac s prvim i posljednjim stvarima ljudskoga života, sa svakodnevnim, ali i posve rubnim egzistencijalnim situacijama”: “Autor se u zbirci, još jednom kao u nekom slatkogorkom odnosu, primiče unutarnjem i vanjskom, osobSead Begović rođen je u Zagrebu 1954. gdje pohađa osnovnu i srednju školu te Filozofski fakultet. Između ostalog, radio je kao bibliotekar, propagandist, novinar (redakcija kulture “Vjesnik”), urednik i voditelj Tribine DHK. Kao književni kritičar surađivao je i surađuje s velikim brojem časopisa za književnost (“Oko”, “Forum”, “Republika”, “Dometi”, “Mogućnosti”, “Poezija”, “Vijenac”, “Bridge” i drugi), ali i u dnevnim novinama: “Vjesnik”, “Jutarnji list” i “Večernji list”. Glavni je i odgovorni urednik časopisa za kulturu i društvena pitanja “Behar”. Zastupljen je u 20-ak antologija suvremene hrvatske i bošnjačke poezije te u isto toliko panorama i zbornika, na hrvatskom i na stranim jezicima. Neke su pjesme i pojedini ciklusi pjesama prevedeni na 30ak stranih jezika. Pjesme i kratke priče do sada su mu objavljivane u gotovo svim književnim časopisima i dnevnim novinama u Hrvatskoj i regiji. Napisao je veći broj predgovora i pogovora kao popudbinu za knjige suvremenih hrvatskih i bošnjačkih pjesnika koje je predstavljao i zagovarao na promocijskim priredbama. U tri knjige kritika obradio je približno 200-tinjak autorskih osobnosti i 300-tinjak njihovih knjiga (žanrovski različitih). Do sada je objavio: “Vođenje pjesme”, 1979. (pjesme); “Nad pjesmama”, 1984. (pjesme); “Ostavljam trag”, 1988. (pjesme); “Bad Blue Boys”, 1990. (pjesme i priče); “Nova kuća”, 1997. (pjesme); “Književna otkrivanja”, 1998. (književne kritike); “Između dviju udobnosti”, 2002. (pjesme); “Prorok u našem vrtu” 2002. (izbor iz poezije); “Sanjao sam smrt pastira”, 2002. (kratke priče); “Pjesmozor”, 2006. (književne kritike); “Književni meridijani”, 2007. (književna kritika); “Sve opet postoji”, 2007. (izabrane pjesme); “Osvrneš se stablu”, 2008. (izabrane pjesme); “Džibrilove oči”, 2008. (kratke priče) i “Uresi”, 2009. (pjesme). Bio je dugogodišnji član Društva hrvatskih književnika, član je PEN-a i Zajednice umjetnika Hrvatske. Sada djeluje kao samostalni umjetnik. q

Sead Begović nom i nadosobnom, i to u erotičnoj igri pri­ micanja i uzmicanja, nasrtljivosti i nježnosti”, objasnio je Herceg i dodao da je “nova Begovićeva zbirka nalik na igru lovice u kojoj čitatelj s užitkom sudjeluje jer hvata pjesnika u svojim pjesmovnim tumačenjima.” S druge strane, tvrdi Herceg, Begovićevo umijeće je da uvijek iznova uspijeva pobjeći u novom nepredvidljivom smjeru. “Begovićev lirski subjekt može, primjerice, biti nesputani hedonist, uveli Casanova, skrušeni bogoispovjedalac, srčani poštovatelj i protagonist različitih religijskih i kulturnih tradicija, žestoki puteni nasrtljivac, nježni suprug itd. Ukratko, 'Zvekirom po čelu' knjiga je temperamentne, lucidne poezije kojom Begović ponovno dokazuje istaknuto mjesto na hrvatskoj pjesničkoj sceni”, rekao je Ivan Herceg o Begovićevoj knjizi, 16. po redu. Prošla su skoro tri i pol desetljeća od pojave pjesničkog prvijenca Seada Begovića, knjige stihova »Vođenje pjesme”. Sead je ostao Sead: svoj i poseban! Prije nekoliko godina Branko Maleš, “otac i majka semantičkog konkretizma”, ustvrdio je da postoje dva Seada Begovića: Sead Prvi i Sead Drugi. Prvi je meki semantički konkretista, a kod Drugog se otkriva snažna lirska komponenta. Postoji još jedan Sead, onaj iz “Uresa”, iz rezervata čakavskog i kajkavskog dijalekta. Iz njegovih je pjesama vidljivo da nesumnjivo voli jezik – i to izrijekom ističe. Lirska blagost konstanta je Begovićeve poetike. On je u svojim pjesmama pjesnik osobite ćutilnosti, lirski melodramatičar opustošenih, zapuštenih ili tek osamljenih intimiteta. U njima on kao da popravlja “kvar” – na sebi, na ljudima koje voli, na svijetu kao uzorku, inačici, pedlju svemira. Sead Begović je “samo” svoj, osebujan po načinu na koji tretira i gradi svijet, pritom je tiho i dostojanstveno zgrožen nad njim. Korektivnom snagom svoje lirike, od njegovih pjesničkih početaka, onima koji žele i umiju čuti njegov glas, prikazuje svijet onakav kakav bi on trebao biti. A to je bolje mjesto za sve nas. q Edina SMAJLAGIĆ

40

PREPORODOV JOURNAL 148

kultura

Tjedan iranskog filma u Zagrebu (18.-23. ožujka 2013.)

Čarolija iranskih filmova
U zagrebačkom kinu “Tuškanac”, od 18. do 23. ožujka 2013., održan je Tjedan iranskog filma, tradicionalna godišnja filmska manifestacija u organizaciji Kulturnog centra pri Veleposlanstvu IR Iran u Zagrebu i Hrvatskog filmskog saveza. Tijekom ovogodišnjeg Tjedna iranskog filma zagrebačkoj publici je prikazano pet novijih filmova iznimno zanimljive i široj publici nepoznate iranske kinematografije. Prezentirani filmovi uglavnom su se bavili univerzalnim temama, a ponajviše nepotrošivim problematiziranjem odnosa unutar braka i obitelji. Veliki broj iranskih redatelja učestvuje na filmskim festivalima širom svijeta, gdje su osvojili prestižne nagrade. Imena Abbasa Kiarostamija, Jafara Panahija, Bahrama Bayzaija, Majida Majidija, Dariush Mehrjuija, Mohsena Makhmalbafa i njegove kćerke Samire poznata su na čitavoj planeti. Po umjetničkom iskazu Iranci danas prednjače u svjetskoj kinematografiji. Njihovi filmovi su vrlo impresivni, ostavljaju trag na ljudskoj duši. Gledatelja na Zapadu najviše zbunjuje moćna jednostavnost i humanistička punoća iranskoga filma. Prosječnom ljubitelju filma iz Europe i SAD-a, naviknutom na drugačije moralne okvire i umjetničke standarde, nepojmljivo je kakvo se filmsko bogatstvo može izroditi iz svakodnevnih životnih situacija, kao što su čežnja za zlatnom ribicom, bijelim balonom, parom cipela ili pokušaja dječaka da vrati prijatelju izgubljenu školsku bilježnicu. Iranski filmovi nisu patetični i melodramatični, nego su životno bolni. U njima nema iluzije spokoja i savršenstva, oni inzistiraju na artikulaciji odgovora na pitanja koja postavljaju. Tjedan iranskog filma 2013. u Zagrebu otvoren je dramom “Bez mene” (“Inja bedoone man”), redatelja Bahrama Tavakkolija (2011.). Radi se o slobodnoj adaptaciji drame “Staklena menažerija” Tennesseja Williamsa smještene u Iran, priči o tročlanoj obitelji i njihovi željama. Majka je zabrinuta da će njena invalidna kćer Yalda ostati sama u životu. Lijepa je i draga djevojka, prikupljati staklene figurice životinja, no ima fizički nedostatak kojeg se srami te ne izlazi iz kuće. Kada sin Ehsan na majčin nagovor pozove prijatelja Rezu na večeru, Yalda prema njemu osjeti simpatiju. S druge strane, Ehsan je nesretan jer radi posao koji ne voli kako bi, odričući se vlastitih snova, prehranio obitelj. On piše poeziju, sanja da postane pisac – i troši svu svoju zaradu gledajući stare filmove… iznova i iznova. Fatemeh Motamed Aria (u ulozi majke) osvojila je nagradu za najbolju glumicu na 35. Montreal World Film Festivalu (WFF). Drugi prikazani film bio je “Alzheimer” (“Alzhajmer”), redatelja Ahmada Reze Motamedija (2011.). Nakon nesreće, Assiyeh je pozvana identificirati supruga Amira. Pokraj teško raspoznatljiva tijela nađena je njegova iskaznica, no Assiyeh odbija identifikaciju tvrdeći da to nije on. 20 godina kasnije, u mentalnoj ustanovi gdje ju je smjestio mlađi brat Mahmood, ona i dalje odbija prihvatiti istinu. Kada je tijekom vikenda puštaju kući, iskoristi priliku da u novinama objavi oglas za nestalu osobu... Mehdi Hašemi (u ulozi muškarca) dobio je nagradu za najbolju mušku ulogu na 29. Filmskom festivalu Fadžr u Iranu. I u središtu trećeg filma, melodrame “Ljubav u četrdesetoj” (“Čehel salegi”), redatelja Ali Reze Raissiana (2009.), nalazi se jed-

Insert iz filma “Bez mene” na žena. Negar je darovita glazbenica, majka djevojčice i supruga Ferhada, burzovnog brokera koji je nekoć bio pravnik. Njihov miran obiteljski život jednoga dana naruši povratak Negarina prijateljaglazbenika Kuroša iz egzila. Pritom se budi sjećanje na incident koji je prije više godina naprasno prekinuo njihovu emotivnu vezu. Oboje supružnika razjeda isto pitanje: je li ta ljubavna priča uistinu završena?... U ovoj melodrami glume ponajbolji iranski glumci: Lejla Hatami, Mohammad Reza Forutan i Farzan Athari. Film je nastao po romanu “Četrdesete” spisateljice Nahid Tabatabai i priči “Kralj i robinja” Mevlane Rumija. Film “Obiteljske veze” (“Ertebat-e hanevadegi”), redatelja Nadera Moghaddasa (2011.), posvećen je japanskom redatelju Yasujiru Ozuu i njegovoj “Tokijskoj priči”. Radi se o obiteljskoj drami o poteškoćama života u velegradu kao što je Teheran. Talat i Kamali, stariji bračni par, putuju vlakom iz provincije do glavnoga iranskog grada u posjetu svojoj odrasloj djeci. No, čini se kako nijedno od njih u prezaposlenosti i užurbanosti nema vremena za svoje roditelje. Likovi filma, protiv svoje volje, postaju žrtve poteškoća velegradskog života – i polako zaborave na tradiciju življenja kako su živjeli njihovi preci. Posljednji prikazani film, “Fereshteh i dijete” (“Koudak va fereshteh”), redatelja Masouda Nahasha Zadeha (2008.), fokusiran je na potragu djevojčice za nestalim bratom u opasnom ratnom okruženju. Film govori o junačkom otporu žitelja iranskog pograničnog grada Horamšahra za vrijeme rata između Iraka i Irana, u ljeto 1980. godine. Tijekom ratnih djelovanja mladoj Fereshteh stradali su roditelji. Ona je jedina preživjela jer se u to vrijeme igrom slučaja nije nalazila u obiteljskoj kući. Ostavši sama u gradu, pridružuje se vojnicima da bi pronašla brata Benhama koji je negdje na fronti. Tražeći svog brata, ona spašava drugu djecu, međutim, na kraju i njezin brat gubi život… Slavni američki redatelj Martin Scorsese, dobitnik nekoliko filmskih nagrada “Oscar”, za vodećeg iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija rekao je da “predstavlja najviši nivo umjetničke vještine u filmu”. Postoji li veći kompliment za iransku kinematografiju i bolja preporuka za Tjedan iranskog filma u Zagrebu 2014. godine!? q Ismet ISAKOVIĆ

VELJAČA 2013.

41

kultura

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA NEDŽIBA VUČELJA “LIRSKE IMPRESIJE”

Poetski fotografski unikati
U četvrtak, 21. veljače 2013., u prepunoj Galeriji Vladimira Horvata u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 14, svečano je otvorena izložba fotografija Nedžiba Vučelja, svestranog umjetnika iz Bužima (BiH). Izložbu pod nazivom “Lirske impresije” organizirao je Fotoklub “Zagi foto” iz Zagreba, a ljubitelji fotografije mogli su je razgledati do 3. ožujka. Izložba “Lirske impresije” sadrži 65 fotografija velikog formata u kojima se autor predstavio sa četiri ciklusa: portreta, pejzaža, slučajnih snimaka te rose i kapljica na paučini. Upravo po zadnje navedenom ciklusu, pod nazivom “Oblikom kaplja, a sadržinom more”, Nedžib Vučelj je nadaleko poznat, posebice među fotografskim znalcima. Fotografije rijeke Une, starog grada Bužima i Jajca, prekrasni pejzaži Bosanske krajine i Pešterske visoravni, 11 dana su oduševljavali posjetitelje zagrebačke Galerije Vladimira Horvata. Svečanom otvorenju prisustvovao je veliki broj fotografa iz Zagreba, Siska, Petrinje, Karlovca, Rijeke, Bihaća, Bužima, Ljubljane… Svi su oni međusobno dobri prijatelji i veliki zaljubljenici u fotografsku umjetnost. Naime, fotografi iz više europskih zemalja od 2006. godine pohode rijeku Unu, te organiziraju fotosusrete i izložbe pod nazivom “Pokažimo svijetu ljepote Une”. Tvorac, realizator i organizator fotosusreta na Uni je veliki entuzijasta Nedžib Vučelj, novinar i fotograf, slikar i književnik, predsjednik Udruge za informiranje, kulturu i turizam “Infokult” iz Bužima. Na otvaranju izložbe, pored autora, govorili su Mladen Bišćan, direktor galerije, Marija Stošić, tajnica galerije, Ljiljana Dolenc, fotografkinja i putopisac te Jasmin Emrić, poslanik u Skupštini Unsko-sanskog kantona BiH. Domaćini, Mladen Bišćan i Marija Stošić, izrazili su žaljenje što se Nedžib Vučelj nije predstavio i sa svojim stihovima, koji se prelijepo prepliću s prezentiranim fotografijama. Stoga je direktor galerije obećao da će se osobno potruditi da Vučelj iduće godine ponovo gostuje u glavnom gradu Hrvatske – sa samostalnom izložbom fotografija i poetskom večeri. Poručio je i da će na fotosusrete na Uni 2013. dovesti ekipu fotografa iz Zagreba. Autor Nedžib Vučelj je govorio o specifičnostima fotografiranja rose i paučine, osebujnim fotografijama po kojima je nadaleko poznat. Za rijetke ranojutarnje simbioze rose i paučine zna mali broj ljudi, a još manji ih uspije kvalitetno fotografirati. Vučelj je rekao da samo paukice pletu mreže i to noću, a po ljepoti i kompaktnosti ispletene mreže može se prepoznati njihovo zdravlje i raspoloženje. Čarolija rose i paučine nastaje vrlo rijetko (samo 15-ak dana u godini), a za njihovo fotografiranje potrebni su specifični klimatski uvjeti, posebne lokacije – i rano buđenje, mnogo prije prvih sunčevih zraka. Napraviti takve fotografije, sačuvati unikatne fotografske trenutke, ne može svatko. Uz izložbu “Lirske impresije” tiskan je i prigodan katalog u kojemu su svoja razmišljanja o Nedžibovim fotografijama napisali Ljiljana Dolenc, Sait Kačapor, Ramo Kurtanović i Bisera Suljić Boškailo: “Umjetnost je u oku promatrača, pa su tako ove kapi i fotografije siguran dokaz osebujnosti autora koji svoj komoditet žrtvuje bilježenju unikatnih trenutaka prije nego ih prve zrake sunca unište i izbrišu čaroliju rose na paučini. Rosa i paučina – remek djela prirode koju rijetki i primijete… Sjedinjenje prirode s dušom i viđenjem

Nedžib Vučelj osobe iza fotoaparata te djela koja su nastala iz te simbioze, a ovdje su izložena, sigurno jesu umjetnost. Unikatna, blještava, iskričava umjetnost zabilježena okom iskusnog fotografa.” (Ljiljana Dolenc) “Nedžib Vučelj je u ruci sa moćnom kamerom upregao sve svoje senzorne: oštar vid, istančan sluh, profinjen ukus, osjećaj mirisa, suptilna, taktilna osjećanja, osjećaj i topline i hladnoće, bola, položaja, kretanja, mirovanja, napora. Nedžib uoči detalj koji treba doživjeti, svjesno, misaono preraditi, a zatim i drugima predstaviti... Vodi ga neskrivena ljubav prema objektivnoj stvarnosti, živoj i neživoj prirodi ,makro svijetu, detaljima. Vodi ga snažna volja i čvrsti karakter jer uviđa potrebu da brižno odabere svu tu ljepotu i predstavi drugima. Svaka fotografija je ushićenje, oduševljenje, čarobni prizor... Nedžib očima miluje svoje fotografije, grli ih i ispraća u daleki svijet.” (prof. dr. Sait Kačapor) “Nedžib Vučelj je čovjek posebnog intelekta iz kojeg vuče čarobne ideje. Prirodne čari koje se javljaju u vrlo kratkom vremenskom periodu, a koje mi i ne vidimo, bilježi kamerom i obogaćuje stihovima. Znalački uspijeva da staro otrgne od zaborava, posebno u baštinjenju kulture i tradicije određenih sredina, koje asimiliraju u moderno. Zahvaljujući njegovoj intuiciji i inspiraciji, te osjetilima za zanimljivim i čarobno lijepim, ovjekovječuje svjedočenje jednog vremena, koje za nekoliko narednih desetina godina neće tko imati da ispriča, a ne da ih fotosima i stihovima zabilježi.” (prof. dr. Ramo Kurtanović) “Poetika fotografije Nedžiba Vučelja je stvarna, vidljiva, opipljiva, iako je skrivena iza devet zastora. No, što može biti skriveno od oka pjesnika sa fotokamerom koja je slijepljena za to oko, za tu pjesničku dušu, za veliko srce koje posjeduje. On slika često nevidljive stvari – zatvorene osjećaje. Kada zastanemo ispred kapljica i vidimo ono što on vidi – vidimo jedan živi svijet, jednu novu planetu. Rosu, okupanu prirodu koju on za tren zaustavi kamerom, privuče zjenici oka, ovjekovječi u obliku bisera, dijamanata i tako nam pokazuje ono malo što čini veliko, što čini naš svijet. Fotografijama nam budi osjećaje.” (prof. dr. Bisera Suljić Boškailo, književnica) q Ismet ISAKOVIĆ

42

PREPORODOV JOURNAL 148

kultura

KNJIŽEVNA VEČER RUSMIRA AGAČEVIĆA “JEVREJI TRAVNIKA U MOJIM PRIČAMA”

Snovopriče o suživotu
U kulturnom klubu “Alfred Pal” Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Zagrebu, 28. veljače 2013. godine, održana je književna večer Rusmira Agačevića, dramskog pisca i književnika, dobitnika prve nagrade na književnom natječaju “Bejahad 2012.” za pripovijetku na temu Jevreja i njihovog života u Bosni i Hercegovini. Bila je to prilika da se predstavi skori izlazak knjige Agačevićevih pripovjedaka “Snovopriče o Sefardima i Aškenazima travničkim” u izdanju KDBH “Preporod”. Dr. Vladimir Šalamon je ispred domaćina priredbe istaknuo da su vrata Bet Israela otvorena svima onima koji u lijepoj riječi pronalaze smisao postojanja, te žele upoznati židovsku tradiciju i kulturu. Nakana je da se i druge kulture i tradicije upoznaju i promoviraju u ovom prostoru, kako bi se osmislili zajednički projekti. U tom smislu već su vodili razgovori s KDBH “Preporod”. Dr. Šalamon je govorio i o prvom susretu s Rusmirom Agačevićem koji se dogodio tokom Židovske kulturne scene “Bejahad 2012.”. Tada se iskristalizirao stav o tome da postoje određene sličnosti o promišljanju života, a pogotovo viđenje zajedničkog bosanskog prostora. Našli su se na zajedničkoj poziciji, u Zagrebu, sredini koja omogućava nesmetano razvijanje vlastitih kulturnih i poslovnih aktivnosti. I Agačević i dr. Šalamon su impresionirani ljepotama Bosne. “Mi savršeno znamo što govorimo i osjećamo, jer smo tamo proveli ne mali dio života i sve one koji smatraju da je Bosna predio kulturnog deficita, uvjeravamo u suprotno. U Bosni je oduvijek na djelu multikulturalnost, ali i interkulturalnost koja je na zavidnom nivou. Nije u pitanju nikakva nostalgija nego smo duboko uvjereni u ovo što osjećamo.” Mnoge knjige o Bosni su napisane, tako se Bosna može dičiti s Ivom Andrićem, Mešom Selimovićem, Isakom Samokovlijom, Makom Dizdarom, Izetom Sarajlićem i drugima. Slikarske opuse podarili su nam Mersad Berber, Safet Zec, Mario Mikulić, Voja Dimitrijević... Glazbena scena je obogaćena stvralaštvom Ljiljane Molnar Talaić, Oskara Danona, Indexa, Bijelog dugmeta, Gorana Bregovića, plejadom interpretatora sevdaha itd. “Unazad nekoliko godina se nad Bosnu nadvio suton koji će proći, a nakon toga dolazi zora i razvedravanje kad ćemo biti svjedoci ponovne interkulturalnosti”, zaključio je dr. Šalamon. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”, rekao je kako je u Agačevićevim “Snovopričama o Sefardima i Aškenazima travničkim” prepoznao vrijedno djelo. Prije nego je krenuo u čitanje osjećao je zebnju, pribojavajući se da u zbirci postoje kakva mjesta koja bi u nekome mogla izazvati neugodu, s obzirom na težinu i tegobnost vremena u kojem živimo, na refleksiju svih mogućih neugodnih situacija u našim malim sredinama, našim malim životima. “Naravno, toga u zbirci nema, osim tople Rusmirove riječi u kojoj se može samo uživati. Priče nikoga neće povrijediti, naprotiv otvorit će svačije srce. Ta dobronamjernost i iskrenost zrači iz svake priče. Autorova sjećanja nisu samo njegova, ona su i naša kolektivna sjećanja zato smo uzbuđeni kad čitamo ‘Snovopriče’. U njima prepoznajemo sebe, nalazimo onu Bosnu koju znamo, neki malo manje, a neki više kao što su autor Agačević i naš domaćin dr. Šalamon. Priče su dobronamjerne, svaka situacija je ocrtana ljudskom dušom. Kroz likove se reflektira dobrota, bliskost i požrtvovnost prema najbližima, a najbliži su i susjedi/komšije, bez obzira iz koje tradicije dolazili. Ono što živimo zajedno predstavlja najveći dio našeg

Rusmir Agačević u Bet Israelu svjetonazora, našeg društvenog iskustva. Ove priče upravo to potvrđuju. Bosanski jezik u ‘Snovopričama’ je obojen posebnim koloritom arhaizama i lokalnog govora travničke sredine, koja je od davnina imala iskustvo vezirskog grada”, zaključio je Senad Nanić. “Ako je Bosna jedan hljeb, ako su tri konstitutivna naroda Srbi, Hrvati i Bošnjaci brašno i voda u tom hljebu, onda su Jevreji sol u tom hljebu. Ako je Bosna somun, onda su Jevreji ćurokot na tom somunu”, rekao je Filip Mursel Begović, izvršni urednik časopisa “Behar”. Suživota između Jevreja i Bošnjaka je oduvijek bilo, još od njihovog dolaska u Bosnu. U sevdalinci “Kad ja pođoh na Benbašu” postoji i arapska ilahija i sefardska pjesma. Begović je istaknuo kako je nevjerojatno da nakon 20-ak godina od dolaska Osmanlija, u Bosnu dolaze i Jevreji iz Španjolske. O suživotu Bošnjaka i Jevreja u Sarajevu govori i činjenica da su Bošnjaci spasili sarajevsku Hagadu od Nijemaca i ustaša za vrijeme Drugog svjetskog rata. O tom suživotu i komšiluku svjedoči i Rusmir Agačević. Begović je govorio o “Priči o Ahmedu dervišu”. Ahmed je bio Jevrej koji je po legendi prešao na islam. Pojasnio je kako nije naišao ni na jedan pouzdan izvor kod bošnjačkih intelektualaca koji bi potvrdio ovu legendu, upravo zbog toga ova priča pripada kategoriji snovopriča. Rusmir Agačević je vrsnom interpretacijom, čitanjem nagrađene pripovijetke, uz glazbeni obol gitariste Ismeta Kurtovića i harmonikaša Edina Džaferagića, oduševio prisutne. Na kraju je podijelio vlastito iskustvo, prilikom nedavnog posjeta rodnom Travniku. Dvojica njegovih dobrih prijatelja jedan Hrvat, a drugi Bošnjak su mu u odvojenim susretima postavili isto pitanje: “Sve je to uredu, a što nisi pisao o nama?” “Nisam ja taj koji piše, ima nešto starije i od mene i od njih. Napisao sam ne samo da se pročita nego da se i zapamti.” Agačević je prisutnima otkrio kako se u publici nalazi njegov razrednik iz travničke Gimnazije, dvojica ljudi koji su s njim išli u prvi razred Osnovne škole, tu je i kćer njegovog najboljeg prijatelja iz Travnika, prijatelj čiji je otac bio najbolji prijatelj s njegovim ocem. “Svi su se oni, ali i ja pomakli sa svog kućnog praga.” Istaknuo je Agačević veliko poštovanje prema Hrvatskoj. U SOS Dječjem selu Lekenik, gdje je zaposlen, nastale su njegove “Snovopriče”, osim jedne koju je napisao još prije 20-ak godina. U Hrvatskoj su dozrijevale i tu su objelodanjene. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

VELJAČA 2013.

43

priče iz bosne

FRA IVAN FRANJO JUKIĆ: AUTOR PRVE HISTORIJE I GEOGRAFIJE BOSNE

Zaslužni bosanski franjevac
U jednom od svojih najupečatljivijih TV intervjua, datog TV Sarajevo, u emisiji “Javni agent 033” u razgovoru sa mojim dugogodišnjim prijateljem Zaimom Poturićem, prije neke tri-četiri godine, akademik Abdulah Sidran je rekao: “Poznajem čudnu vrstu žudnje za istinom.” Tu žudnju za istinom 1850. godine, u vidu narodne mudrosti, zabilježio je bosanki franjevac Ivan Franjo Jukić zapisavši: “Daj mi istinu, pa mi oči iskopaj.” Radoznalost mi je odmah “zavrnula ruku” i natjerala da se edukujem o tom, za mene do tada nepoznatom franjevcu kojeg je citirao Sidran. I saznao sam da je svakako, jedan od najistaknutijih franjevaca 19. stoljeća upravo bio Ivan fra Franjo Jukić. Svojim idejama, radom i željom za promjenom, ostavio je dubok trag na književnom, znanstvenom, kulturnom, društvenom i nadasve organizatorskom polju. “Neima pako veće potribe na ovome svitu od nauka: štiti i pisati znati: iz knjigah bo čovik najlašnje može znati: što je dužan Bogu, sebi i svomu bližnjemu”, zapisao je fra Jukić.

Učenjak, pisac, narodni prosvjetitelj i učitelj
Živio je kratko, kad je 1857. umro, nije bio navršio ni 39 godina života. Rodio se u Banjoj Luci 8. jula 1818. godine, u gradskoj porodici. Njegov župnik fra Franjo Sitnić naučio ga je čitanju i pisanju, a ponešto i latinskom jeziku, pa ga onda poslao u fojnički samostan, gdje je zaVršio tadašnje gimnazijske nauke i 1833. godine stupio u franjevački red. Iza toga bio je 1835. poslan u Zagreb da nastavi studij, a 1837. godine u Ugarsku, u grad Veszprem, da uči teologiju. Pri kraju studija, 1840. godine, fra Ivan se zaputio s još trojicom drugova u Bosnu s namjerom da dignu ustanak, ali su ih stariji svećenici od toga odvratili, a poglavari, da ih zaštite, poslali izvan Bosne. Jukića i Baltića u Dubrovnik, da tamo dovrše studij. Kao mlad svećenik, koncem 1840. godine, određen je u fojnički samostan za kapelana, a 1848. godine postao je kapelan u Varcaru, današnjem Mrkonjić Gradu. Uz tu službu, on se usput bavio proučavanjem, te obavio nekoliko putovanja po Bosni, Slavoniji i Hrvatskoj. Još dok je kao učenik bio u Zagrebu, svom se dušom zagrijao za ilirski pokret i dao se na to da Bosnu prosvijetli. U 12 godina, što ih je nakon studija proveo u Bosni, udario je temelj novijem kulturnom radu naše domovine i što se dalje u vremenu od njega odmičemo, to nam njegova pojava izgleda svjetlija i veća. Bio je uman i prema uslovima svog školovanja neobično obrazovan. Po naravi žestok, a po osjećaju plemenit, on se nepokolebivo borio za postavljeni cilj, nije znao za uzmak, niti se mirio s čekanjem, opreznošću, bojažljivošću... Odatle i njegova tragična sudbina! Ali, odatle izvire i njegovo veliko djelo! On je pored svoje svećeničke službe, bio učenjak i plodan pisac, sakupljač narodnih umotvorina, narodni prosvjetitelj i učitelj, te javni društveni radnik. Ono što ga lično ističe jest, da je u svemu tome u svom stoljeću bio prvi u Bosni. Od njega potječe prva geografija i prva historija Bosne 1851. godine. Geografiju je pisao iz vlastitog zapažanja, tegobno sam prevaljujući ondašnje besputne krajeve ili se služeći pouzdanim izvještajima. Nije imao nikakvih pomagala, pa je udaljenosti od mjesta do mjesta, određivao satima hoda. Pa ipak, njegovi su podaci pouzda-

Fra Ivan Franjo Jukić (1818. - 1857.) ni, a danas oni su nam dragocjeni, jer nam govore o stanju kakvo je bilo prije 140 godina. Fra Ivan Jukić je bio strastven sakupljač narodnih umotvorina. Najznamenitije su njegove posmrtno izašle “Narodne pjesme”. Izdat je samo jedan svezak 1858. godine, a drugi se negdje izgubio, pa nije ni odštampan. Osim pjesama, skupljao je i pripovijetke, poslovice, zagonetke, dragocjeno blago koje bi, da nije tada zabilježeno, nepovratno propalo. U njegovom književnom opusu značajno mjesto zauzimaju i putopisi, posebno “Putovanja od Sarajeva do Carigrada”. U Fojnici je 10. decembra 1840. godine napisao tekst koji je objavljen tek dvije godine kasnije kao “Poziv u kolo bosansko i pravila društva”. Fra Jukić je namjeravao organizovati bosansko književno društvo “Kolo bosansko”, ali je ta zamisao propala jer nije dobio odobrenje.

“Bosanski prijatelj” – prvi bosanski časopis
Ipak, uporan kakav je bio, ostvario je jedan dio te zamisli, jer je počeo izdavati prvi bosanski časopis “Bosanski prijatelj”, koji je štampan 1850., 1851. i 1861. godine. U stvari, on nije bio samo njegov urednik, nego gotovo i jedini autor tekstova. U njemu se govorilo o historiji Bosne i Hercegovine, njenom geografskom položaju, kulturi...

44

PREPORODOV JOURNAL 148

priče iz bosne
“Bosanski prijatelj” je prekretnica na kulturje preko Venecije, uspio pobjeći u Zagreb, gdje nom planu Bosne. To je prvi časopis koji, iako ne je ponovo uhapšen, pa pušten. Tako je često doizlazi u Bosni, po svim kriterijima pripada Bosni, lazio na granicu Hrvatske sa Bosnom, mahom u a teme su slika Jukićeve ljubavi prema Bosni i Slavonski Brod, da bi makar mogao gledati svoju narodu koji živi u njoj. Časopis pruža narodu Bosnu. osnovno znanje iz historije, geografije, uz mnošTeško ga je pogodilo i odricanje od strane botvo narodnog kulturnog blaga. Prva dva broja je sanskih franjevaca, koji zbog njega vjerojatno nipripremio u Varcaru 1850. i 1851. godine, a treći su htjeli padati u još veće nevolje. Ubrzo je pubroj je štampan nakon njegove smrti 1861. godišten da preko Save prebjegne u Bosnu. Od januane. Prvi broj “Bosanskog prijatelja” posvećen je ra do maja 1854. godine ilegalno je boravio u Josipu Juraju Strossmayeru i sadrži 137 stranica. Kraljevoj Sutjesci kod Kaknja. Broj je prepun kulturnog blaga iz Bosne. PrevlaTri godine kasnije, prešao je u Đakovo, a davaju narodne pjesme, pripovijetke, poslovice, odatle prebačen u Beč, gdje je i operisan 17. mazagonetke, ljekarije, učionice po Bosni. U broju ja 1857. godine. U Beču je umro tri dana kasnije Naslovnica Jukićeve knjižnice “Narodne piesme Bosanske i se još nalazi geografsko-državni pregled turskog od postoperativnih komplikacija, a sahranjen Hercegovačke” objavljene godinu carstva u Europi, te nekoliko životopisa poznatih dva dana kasnije u zajedničku grobnici za sirodana nakon njegove smrti osoba iz Bosne. Drugi broj je štampan u Zagrebu mašne na bečkom groblju Sankt Marxer Friedkod Ljudevita Gaja. Sadrži 199 strana, a posvehof. Ukopan je u blizini zajedničke grobnice u ćen je Omer-paši Latasu. Građu za treći broj je Jukić, prije nego što kojoj je sahranjen Wolfang Amadeus Mozart. Prilikom preuređivaje uhapšen, predao fra Filipu Kuniću. Kasnije će taj rukopis otkupiti nja Mozartove grobnice, zagubljena je oznaka Jukićevog groba. i izdati Matica ilirska. Izašao je i četvrti broj, koji je napisao i štampao fra Antun Kne- Važno mjesto u bosansko-hercegovačkoj historiji žević u Sisku 1870. godine. Fra Ivan Franjo Jukić je bio svestran pisac, čovjek velika truda, U prvom broju “Bosanskog prijatelja” iz 1850. godine, fra Jukić željan znanja, željan savremene znanosti kojoj je htio dati i svoj doje napisao: “Poznato je svima kod nas kako se u Bosni starinske prinos. Njegovo je djelo toliko važno i posebno, a u mnogo čemu i stvari: novac, pečati itd. nalaze i pohlepnim strancima uz malu cieprevratničko i prekretničko da će i u budućnosti ostati trajan sponu prodaju. Ja sam od nekoliko puta počeo ovakve stvari sabirati: men na ovoga nevjerovatno svestranoga i do boli iskrenoga – fratra. zato molim sve Bošnjake, gdje god što opaze, otkupe u moje ime. S Pripada mu važno mjesto u bosansko-hercegovačkoj historiji. mojom zbirkom želim metnuti početak bosanskom muzeju.” Ideja Uzimajući u obzir vrijeme i okolnosti u kojima je živio, i danas se o osnivanju muzeja je realizovana tek 35 godina kasnije, kada je divimo Jukićevu svestranom i istrajnom radu na mnogim područjinastalo Muzejsko društvo koje je odlukom državnih institucija prema kulturnog života i društva. tvoreno u ustanovu pod imenom Zemaljski muzej BiH u Sarajevu. Može se zaključiti da je Jukić bio čovjek i fratar koji je sve svoje Taj časopis, iako prvi u Bosni, stoji na znatnoj visini pa se može umne i fizičke sposobnosti upotrijebio za duhovni i materijalni namjeriti s drugim ondašnjim časopisima kod nas. U sva tri broja, koja predak naroda svoje domovine Bosne i Hercegovine. Tokom revoje pripremio Jukić, pojavljuju se iste rubrike. Najviše prostora polucije u Habsburškom imperiju iz 1848. godine, koja je slomljena svećeno je narodnoj književnosti i historiji, a nešto manje geografizahvaljujući ruskoj intervenciji, fra Jukić je rekao: “Mi Bošnjaci njeji, te temama kao što su pismo, školstvo i ljekovito bilje. kad slavni narod sad jedva da smo živi, nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas. Vrime je da Smrt u Beču se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz Fra Jukić spada među najznačajnije organizatore školstva u Bo- studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca sni, u 19. stoljeću. Pisao je i pod pseudonimima Filip Kunić, Banja- očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su lučanin i Slavoljub Bošnjak. Zalagao se za kulturno uzdizanje Bosne drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz podržavajući otvaranje štamparija, biblioteka, kulturnih društava, tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo." Što je tada rekao, važi nažalost i danas dan. narodnih čitaonica i muzeja. Godine 1842. fra JuU rodnoj Banjoj Luci, 20. maja 2012. godine kić je prošao Bosanskom Posavinom i zapisao “da obilježeno je 155 godina od smrti fra Ivana Franje u ovome žive starosjedioci pod nazivom Šokci”. Jukića. Organizator je bilo Udruženje zajednice U oktobru 1851. godine, Jukić je iz Varcara Hrvata Banja Luke. prešao u Sarajevo. Zloglasni Omer-paša Latas, čoU kasnu jesen 1991. godine u Banjoj Luci su vjek koji je dolaskom u Bosnu uništio bošnjačku održani “Banjalučki Jukićevi susreti”, prvi, nažaelitu, uhapsio je 17. januara 1852. godine i Jukića, lost i posljednji znanstveni simpozij o njegovom pod optužbom za širenje nemira i podsticanje na životu i djelu. Njegova ulica je, za divno čudo, sabunu. Zatočen je u Đulagin han i tu je proveo nečuvala ime unatoč agresiji na BiH. Agresiju na BiH koliko mjeseci. Latas ga je odatle poslao u caripreživjela je i Jukićeva bista postavljena ispred gradski zatvor, zabranivši mu doživotno povratak njegove rodne kuće. Izradu Jukićeve biste inicirao u Bosnu. Iz zatvora je izašao u ljeto 1852. godine, je Fuad Balić, a rad je akademskog kipara Ahmeda odakle je poslat u Rim, gdje je u samostanu Santa Maria in Ara Coeli proveo devet mjeseci. Bešića iz Banja Luke. Bista je otkrivena oktobra U proljeće 1853. godine prebačen je u Dubrov1967. godine. q Bista fra Ivana Franje Jukića u Banja Luci nik, a zatim u jedan samostan kod Ancone. Odatle Avdo HUSEINOVIĆ

VELJAČA 2013.

45

živjeti islam

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XI)

Arabija prije Muhammeda, a.s. (I)
Geopolitičke i društvene okolnosti prije rođenja Muhammeda, a.s.
Posljednji Božji poslanik Muhammed, a.s., rođen je u Arabiji, zemlji koja je oduvijek zaokupljala maštu zapadnog čovjeka. Geografski promatrano, Arabija se u vrijeme rođenja posljednjeg Božjeg poslanika nalazila u “centru svijeta” jer je kao dio azijskog kontinenta povezivala druga dva tada poznata kontinenta: Afriku i Europu.1 S velikim teritorijem, pokrivena golemom pustinjom i neplodnim stjenovitim tlom, Arabija je u starom svijetu imala važnost radi nekoliko nezaobilaznih trgovačkih ruta koje su povezivale neke od važnijih europskih trgovačkih gradova s Dalekim istokom. U isto vrijeme, sa relativno malim brojem stanovnika, koji nisu pokazivali veći interes za dešavanja izvan poluotoka, Arabija nije imala neku posebnu međunarodnu važnost niti su Arapi igrali važniju ulogu na geopolitičkom poligonu tadašnjih svjetskih zbivanja.2 U 6. stoljeću po Isau, a.s., u kojem je rođen posljednji Božji poslanik, Arabija je povremeno bila u interesu svojih susjeda i najvećih tadašnjih svjetskih sila: kršćanskog Bizanta, kao nasljednika nekada moćnoga Rima, koji je kontrolirao sjeverozapad Arabijskog poluotoka i Sasanidskog carstva ili Perzije, stare i moćne istočne civilizacije, koje je kontroliralo njegove istočne pokrajine. Te su dvije sile u osvit objavljivanja posljednje Božje Poruke bile toliko iscrpljene dugogodišnjim međusobnim ratovima i unutarnjim pobunama nezadovoljnog građanstva da se kraj njihove stoljetne dominacije već dobrano počeo nazirati.3 Bio je to na neki način kraj jednog povijesnog perioda te početak novog kojeg će u najvećoj mjeri obilježiti pojava Muhammeda, a.s., kao Poslanika, obnovitelja islama,ali i utemeljitelja respektabilne vojne sile koja će za 50-ak godina svoju vlast proširiti na sva tri tada poznata kontinenta promijenivši zauvijek geopolitički izgled staroga svijeta. Osim ove dvije imperijalne sile treba spomenuti i kršćansku Abesiniju, današnju Etiopiju, arabijskog zapadnog prekomorskog susjeda, čiji su kraljevi poznatiji kao negusi ili nagaši, na poziv progonjenih jemenskih kršćana4 u prvoj polovici 6. stoljeća ovladali Jemenom, zemljom bogate prošlosti, za neke istraživače kolijevke arapskog naroda i arapskog jezika.5 Iz ove će južne arabijske pokrajine abesinski namjesnici organizirati vojne pohode u dubinu arabijskog poluotoka, a u godini rođenja Muhammeda, a.s., čak pokušati srušiti i Kabu, Sveti Hram, svetište svih Arapa, te nametnutu kršćanstvo kao novu religiju. Kasnije će Abesinija, na početku širenja islama, ugostiti progonjene mekkanske muslimane i tako postati istinskim primjerom suživota kršćana i muslimana. S iznimkom pokušaja rušenja Kabe, te povremenih upada bizantske i perzijske vojske u rubne dijelove Arabijskog poluotoka, najveći dio Arabije uključujući i pokrajinu Hidžaz u kojoj se nalaze dva najvažnija grada u islamu Mekka i Medina, kroz povijest je ostao neovisan i nikad pokoren od tadašnjih velikih sila.6 Sami Arapi, podijeljeni po strogoj plemenskoj hijerarhiji, bili su zaokupljeni dugogodišnjim međuplemenskim ratovima i krvnim osvetama tako okrutnim da su prijetili istrebljenju nekih manjih i slabijih plemena.7 Generacije Arapa nasljeđivale su ratove od svojih očeva za koje nisu uopće bili odgovorni, niti su znali prave razlo-

ge međusobnog ubijanja.8 Ipak, glavne razloge međuplemenskih ratova možemo pronaći u nepravednoj i neravnomjernoj raspodjeli prirodnih bogatstava, prije svega izvora pitke vode i kontrole nad poznatim trgovačkim rutama, što je donosilo visoke prihode pojedinim plemenima. Zato su neimaština i glad bili razlogom pokretanja pljačkaških pohoda a time i otvorenih ratova između pojedinih plemena. Jedino vrijeme kada su svi Arapi poštivali mir te “zaboravljali” na osvetu i neprijateljstvo bilo je u svetim mjesecima.9 U njima bi sve vrste neprijateljstava postala zabranjena, sve nasilne radnje i svi plemenski sukobi bili bi obustavljani, a u cijeloj Arabiji je stupala na snagu opća amnestija. Najveći grijeh je bio povrijediti svetost tih mjeseci i započeti rat u njima ili ubiti nekoga.10 Međutim, predislamski (mekkanski) Arapi znali su ponekada, kada bi im to odgovaralo, jer su bili u sukobu s drugim plemenima ili s muslimanima Medine, proglašavati druge mjesece svetim kako bi izigrali pravilo o četiri sveta mjeseca, o čemu govori i Kur’an: “Premještanjem svetih mjeseci samo se povećava nevjerovanje, čime se nevjernici dovode u zabludu; jedne godine ga proglašavaju običnim a druge godine ga proglašavaju svetim – da bi ispunili broj onih mjeseci koje je Allah učinio svetim. Ružni postupci njihovi predstavljeni su im kao lijepi. A Allah neće ukazati na Pravi put onima koji neće da vjeruju.” (At-Tawba, 37) Mir koji bi vladao u četiri sveta mjeseca predislamski su Arapi uglavnom koristili kako bi posjetili Kabu, drevni Hram, obavljajući hodočašće, koje im je u naslijeđe ostavili Božji poslanici Ibrahim, a.s., i njegov sin Ismail, a.s.. Međutim, hodočašće koje su utemeljili časni Poslanici, vremenom je poprimilo poganska obilježja nespojiva sa vjerom u Jednoga Boga te je u potpunosti izgubilo svoju originalnost. Umjesto Jednog Boga, Arapi će vremenom početi obožavati više božanstava.

46

PREPORODOV JOURNAL 148

živjeti islam

Vjerovanje Arapa prije islama
Povijest bazirana na Kur’anu i Sunnetu govori nam da su Arapi u vrijeme rođenja posljednjeg Božjeg poslanika u vjerskoj praksi ponajviše bili politeisti/mnogobošci ili idolopoklonici. U Kur’anu nema posebnog izraza za politeizam, nego se koristi riječ širk u značenju pripisivanja Bogu druga ili davanja određenim pojavama ili ljudima božanskih karakteristika. Osoba koja čini širk nazvana je mušrikom. Po islamskom učenju to je jedini neoprostivi grijeh za čovjeka koji do svoje smrti ustraje u njemu i ne prihvati islam. O tome Kur’an veli: "Allah, doista, neće oprostiti da Mu se širk učini, a oprostit će sve mimo toga kome On hoće! A onaj tko drugog Allahu pridružuje, on čini potvoru i grijeh veliki!" (En-Nisa, 48) Nisu predislamski Arapi oduvijek bili politeisti ili mušrici kakvim ih je zatekao islam. Bilo je vrijeme kada su Arapi, kao i drugi semitski narodi, vjerovali u samo Jednog Boga – Allaha, dž.š., Stvoritelja i Upravitelja svemira. To su vjerovanje naslijedili od Ibrahima, a.s./ Abrahama i njegova sina Isamila, a.s./Jišmaila. Njih su dvojica su po Allahovom, dž.š., naređenju sagradili Kabu, da bude Hram posvećen Jednome Bogu, Stvoritelju nebesa i zemlje – Hram čistog monoteizma. Utemeljili su obrede vjere poput hadža i kurbana te naučili tadašnje Arape glavnim postulatima islama.11 Međutim, kao što smo više puta spomenuli, vremenom se autentična ideja čistog monoteizma među Arapima izgubila a umjesto Jednom Bogu Arapi su se počeli klanjati izmišljenim božanstvima. Izuzetak su bili takozvani hanifi ili čistunci koji su odbijali klanjati se kipovima. Nekoliko ih je živjelo u Mekki prije početka kur’anske Objave. Svoje su učenje temeljili na Ibrahimovom monoteizmu. Kur’an govori i o drugim narodima koji su poput Arapa skrenuli s pravog puta te pridruživali božanske osobine ljudima, kipovima ili prirodnim pojavama. Bijaše to i glavni uzrok njihove moralne dekadencije i Allahove kazne koju Kur’an navodi kao pouku kasnijim generacijama. Predislamski su Arapi svoja božanstva/idole najčešće predstavljali kipovima izgrađenim od metala, kamena, blata i drveta, doživljavajući ih kao posrednike između sebe i Allaha, dž.š. To ih je “posredništvo” potpuno udaljilo od prave i istinske vjere u Jednoga Boga, jer se pažnja pri molitvi usmjeravala nečemu što je napravljeno ljudskim rukama, a ne prema Bogu-Stvoritelju. Kur’an ih je upozoravao na početku spuštanja Objave: “Reci: ‘Kažite vi meni koji su dio Zemlje stvorila božanstva vaša kojima se, umjesto Allahu, klanjate, i recite mi imaju li oni u stvaranju nebesa ikakva udjela, ili smo mnogobošcima Mi dali Knjigu, pa imaju u njoj dokaz za to? Nijedno, već nevjernici jedni druge obmanjuju.’” (Fatir, 39)

Među inim arapskim predislamskim božanstvima nekoliko ih se s posebnom pažnjom štovalo. Osobito su bile cijenjena ženska božanstva koja su smatrana božjim kćerima. Lat, Uzzat i Menat su najpoznatija božanstva predislamskih Arapa koja imenom spominje i Kur’an.12 Apsurd je da su Arapi božanstva smatrali božjim kćerima, a sami se okrutno odnosili prema ženama što spominje i Kur’an: “Što kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj, najmanje cijenjenoj? – Zar su za vas sinovi, a za Njega kćeri?! To bi tada bila podjela nepravedna. To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao; oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa.” (En-Nedžm, 19-23) A na drugom mjestu u Kur’anu u suri En-Nisa Allah, dž.š., veli: “Oni se mimo Allaha ženskim kumirima klanjaju, a ne klanjaju se drugom do šejatanu-prokletniku.” (En-Nisa, 117) (Nastavlja se…)
Bilješke:
1 Arabija (danas Saudijska Arabija) najveći je poluotok na geografskoj karti svijeta, omeđen Malom Azijom i Sirijom na sjeveru, Perzijskim zaljevom na istoku, Arabijskim morem na jugu i Crvenim morem na zapadu. 2 Arapi su prije pojave islama radi svoje samoizoliranosti često doživljavani kao barbari i divljaci. Velike sile poput Bizanta i Perzije vremenom su neka arapska plemena znali unajmiti kao saveznike ili plaćenike za čuvanje karavana ili osiguravanja važnijih trgovačkih ruta. Vidjeti: Maxime Rodinson, Muhamed, Hlad i Sinovi d.o.o., Zagreb, 1998., str. 59. 3 O njihovom međusobnom ratovanju govori i Kur’an u poglavlju Ar-Rum/Bizantinci. “Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti, za nekoliko godina - i prije, i poslije, Allahova je odluka - i tada će se vjernici radovati. (Ar-Rum, 2-4) Godine 614. perzijske armije su do nogu potukle bizantsku vojsku, osvojile su Antiohiju, Damask i Jeruzelem. Poraz Bizantinaca veoma je pogodio prve muslimane, dok su se mnogobošci u Mekki tome radovali. I tada je objavljeno šest prvih ajeta ove sure u kojima se govori da su Bizantinci poraženi, ali da će za nekoliko godina oni poraziti Perzijance i da će se tada muslimani radovati. Dogodilo se, zaista, da je 622. godine bizantijski car Heraklo porazio Perzijance u Armeniji i muslimani su zbog toga bili radosni. Vidjeti: Napomene u Kur’an s prevodom, preveo Besim Korkut, Vakuf kralja Fahda ibn Abdu-l-Aziza Ali Sauda, bez godine tiskanja, str. XVII. 4 Jemenom je početkom 6. stoljeća vladao Zu Nuvas, vladar koji je prešao u židovstvo te je silom pokušao nametnuti židovstvo i malobrojnoj skupini jemenskih kršćana. Kako nije uspio, odlučio ih je sve poubijati time što je iskopao duboke rovove, napunio ih zapaljivom tekućinom te ih pobacao u njih. O ovom groznom zločinu govori i Kur’an: “Prokleti neka su oni koji su rovove iskopali, i vatrom i gorivom ih napunili, kada su oko nje sjedili i bili svjedoci onoga što su vjernici radili! A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali.” (Al-Burudž, 4-8) U južnoj je Arabiji i prije židovskog vladara Zu Nuvasa bilo Židova, no ništa se pouzdano ne zna o njihovu podrijetlu. Židovi su živjeli u Jemenu sve do osnivanja države Izrael kada su preselili u periodu od 1948.-1950. Vidi: Hartmut Bobzin, Muhamed, Jesenski i Turk, Zagreb, 2006., str. 64. 5 Barnaby Rogerson, The Profet Mohammad, Izvori, Zagreb, 2003. , str. 25. 6 Muhammed Hamidullah, Muhammed, a.s., Knjiga I., Život, Zagreb, 1977., str. 47. 7 Arapi su semitski narod koji vodi porijeklo od Sama, najstarijega Nuhovog/Noinog ,a.s., sina. Etimološki riječ Arap označava pustinjaka. Kur’anski izraz E’arab, označava beduina, osobu koju živi u pustinji. Povjesničari Arape dijele u tri grupe: Arapi Al-Baide ili Arapi starosjedioci Arabijskog poluotoka, Arapi Kahtanije ili Južni Arapi i Arapi Adnanijje ili Musta’rebe. Od njih svoje porijeklo vodi i Muhammed, a.s. Vidjeti: Filip Hiti, Historija Arapa, Od najstarijih vremena do danas, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983., str. 27.-29. 8 Navodi se da je i Muhammed, a.s., kao mladić učestvovao u jednom takvom ratu, dodajući strijele svojim stričevima. Vidjeti: Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998., str. 37. 9 Kur’an spominje te svete mjesece, a poslanička praksa nam govori sa se radi o Zul-kadeu, Zul-hidždžetu, Muharremu i Redžebu. “Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera. U njima ne griješite!.” (At-Tawba, 36) 10 Vidjeti: Sejid Safdar Husein, The Early History of Islam, La Cite du Savior, Montreal, Pariz, 2011., str. 4. 11 Kur’an osim njih dvojice spominje još neke Poslanike koji su djelovali na rubnim dijelovima Arabijskog poluotoka poput Huda, Saliha i Šuajba, a.s., čiji su narodi bili kažnjeni radi odbijanja vjere u Jednoga Boga i nereda kojeg su činili. Materijalne tragove tih civilizacija spominje i Kur’an. 12 Lat je bilo božanstvo stanovnika grada Taifa, Uzza je bio božanstvo velikog plemena Gatafan, a Menat plemena Huzejl i Huzaa. Sva ova božanstva su ženskog roda, jer su Arapi mnogobošci vjerovali da su ta božanstva i meleki, božje kćeri. Vidjeti: Saffijurrahman Elmubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, “Borac” Travnik, bez godine izdavanja, str. 37. q

Kaba u Mekki (početak 20. stoljeća)

Mirza MEŠIĆ

VELJAČA 2013.

47

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful