Journal

PREPORODOV
ISSN 1334-5052      MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB     BROJ 149     OŽUJAK 2013.

MILORAD PUPOVAC
LOKALNI IZBORI 2013. Izborni snovi i životna realnost INTERVJU – MILORAD PUPOVAC Raspirivanje desničarske atmosfere PRIZNANJE “PRAVEDNICI MEĐU NARODIMA” Holokaust, pravednici i Vuk I ONI SU HEROJI – “LOŠI SRBI” Pravednici među Srbima
KDBH “PREPOROD”

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Redakcija: Emina BUŽINKIĆ Edis FELIĆ Sena KULENOVIĆ Mirza MEŠIĆ Edina SMAJLAGIĆ Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ Suradnici: Helena ANUŠIĆ (Rijeka) Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo) Asim ČABARAVDIĆ (Pula) Mensur DURAKOVIĆ (Split) Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo) Senadin LAVIĆ (Sarajevo) Helena MARKOVIĆ (Sisak) Faris NANIĆ (Zagreb)

Journal
PREPORODOV

IMPRESUM

SADRŽAJ
UVODNIK Izborni snovi i životna realnost....................................................... 3 BOŠNJACI U HRVATSKOJ Nitko ne zna kad mu je dekika........................................................ 4 Od fotografija do sevdaha. .............................................................. 6 Bosna je jedna dobra zemlja........................................................... 8 Mjesec knjige.................................................................................. 9 Gošće iz Maribora i Vogošće......................................................... 11 Podrška turskih dužnosnika.......................................................... 12 HRVATSKA Kandidat s najtežim zadacima....................................................... 13 Živimo meki totalitarizam............................................................. 15 Suđenja za ratne zločine............................................................... 17 INTERVJU – MILORAD PUPOVAC Raspirivanje desničarske atmosfere.............................................. 20 BOSANSKI BAROMETAR Bezglave političke igre. .................................................................. 26 Holokaust, pravednici i Vuk. .......................................................... 28 Bošnjačka narodna konstitucija (II)............................................... 30 IZ SVIJETA Zanimljiva vremena. ...................................................................... 32 KULTURA Stara staza..................................................................................... 36 Od Pariza do Teherana.................................................................. 37 Poezija provjeravanja sjećanja...................................................... 38 Antologija u Zenici........................................................................ 39 PRIČE IZ BOSNE Pravednici među Srbima............................................................... 40 ŽIVJETI ISLAM Arabija prije Muhammeda, a.s. (II)............................................... 42

Adresa: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje dIZAJN: Midhat MULABDIĆ PRIJELOM: Dario MOLNAR Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća

UVODNIK

UVODNA RIJEČ

Izborni snovi i životna realnost
Ovogodišnji lokalni izbori, koje je Vlada RH raspisala za nedjelju 19. svibnja, novi su ispit bošnjačke političke zrelosti. Prethodni ispit, parlamentarni izbori iz prosinca 2011., pokazao je značajne pukotine u promišljanju vlastite političke budućnosti, u formiranju “političkog naroda”. U svjetlu novih odnosa snaga na nivou XII manjinske izborne jedinice (jako albansko političko jedinstvo), rezultata Popisa stanovništva iz 2011. i nedavno usvojenog Zakona o lokalnim izborima, svibanjsko mjerenje političkog pulsa od iznimne je važnosti. Za bolje razumijevanje sadašnjeg odnosa snaga i eventualne nove momente u političkom mozaiku prisjetimo se lokalnih izbora 2009. godine, koji su ostali upamćeni po barem tri činjenice. Prvo, u nekoliko sredina na izbore su po prvi puta izašle dvije bošnjačke političke stranke – “temeljna” SDAH i novoformirana BDSH. Drugo, iako je središnjica BDSH osnovana krajem listopada 2008. godine, samo šest mjeseci kasnije lokalni stranački ogranci u Istri postigli su odlične izborne rezultate: dva vijećnička mjesta – u Labinu i Kršanu, te oko 2.500 glasova na izborima za Istarsku županiju. I treće, u gradu Sisku pripadnici bošnjačke nacionalne manjine, putem koalicije lokalnog ogranka SDAH s HDZ-om, postali su punopravni članovi vladajuće koalicije, što se ogledalo u “opipljivim” političkim pozicijama. Na osnovu pametnog predizbornog koaliranja, kao i sretne činjenice da su tada (a vjerojatno i sada) HDZ i SDP bili u odnosu “fifty – fifty” (što je značilo da nacionalne manjine odlučuju o vlasti), bošnjački politički predstavnici dobili su značajan dio postizbornog “kolača”: mjesto dogradonačelnika, člana Kabineta gradonačelnika, dva mandata u Gradskom vijeću i nekoliko mjesta u Upravnim odborima gradskih poduzeća i ustanova. Slobodno se može reći da se radilo o prvom stvarnom i opipljivom participiranju Bošnjaka u vlasti na nivou lokalne samouprave u Hrvatskoj. Jedna od zanimljivosti tadašnje sisačke i sisačko-moslavačke izborne priče bila je i tzv. asimetrična koalicija. Nakon lokalnih izbora 2009. na gradskom nivou SDAH je dio vladajuće koalicije na čelu s HDZ-om, a na županijskom – sa SDP-om. Osnovna konstatacija koja se nameće pred lokalne izbore 2013. jeste da će se oni, iz bošnjačke perspektive, odvijati u znatno povoljnijem zakonodavnom okruženju nego prije četiri godine. Značajan napredak u političkom predstavljanju Bošnjaka na lokalnoj razini treba prvenstveno zahvaliti rezultatima prethodnog Popisa stanovništva na kome je došlo do znatnog povećanja broja Bošnjaka – sa 20.755 na 31.479, što je za 51,7% više. Prema podacima koje je obznanila Državna uprava, a koji su utvrđeni na temelju odredbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakona o lokalnim izborima, situacija je sljedeća: Bošnjaci imaju zakonsko pravo na dva zamjenika općinskih načelnika i 12 vijećničkih mjesta. Preciznije rečeno, zagarantirana su mjesta zamjenika načelnika Općine u Gunji i Cetingradu, zatim vijećnička mjesta u gradovima Labin (1) i Vodnjan (1), kao i u općinama Raša (1), Kršan (1), Sveta Nedelja (1), Vojnić (1), Drenovci (1), Cetingrad (1) i Gunja (3). Osim toga, pripadnici bošnjačke nacionalne manjine imaju pravo na jedno vijećničko mjesto i u Istarskoj županiji. Iz prezentiranih podataka vidljivo je da se Bošnjacima najveći prostor za političko zastupanje “otvorio” u Istri (čak šest mandata). Dugoročnije gledano, najveći pozitivni efekt rezultata Popisa stanovništva 2011. trebao bi se iskazati na izborima za Vijeća i predstavnike bošnjačke nacionalne manjine 2015. godine, kada će vjerojatno doći do značajnijeg povećanja broja bošnjačkih manjinskih vijeća širom Hrvatske. Naročito u onim općinama i gradovima gdje su Vijeća bošnjačke nacionalne manjine, na drugim izborima 2007. godine, zbog velikog broja nacionalno izjašnjenih “Muslimana”, ukinuta ili reducirana na nivo predstavnika. A tada su najviše stradali upravo Bošnjaci iz Istre koji su, nakon popisnih rezultata i novousvojenog Zakona o lokalnim izborima, sada u prilici da najviše profitiraju. Treba sa zadovoljstvom podsjetiti da se na nivou Republike Hrvatske broj “Muslimana” umanjio za 65,9%, s velikih 19.677 na podnošljivih 6.704. Osim zakonski zagarantiranih 14 mandata u lokalnoj/regionalnoj upravi, ostatak možebitne priče odnosi se na utjecaj dvaju bošnjačkih političkih stranaka, prvenstveno njihovu sposobnost koaliranja s drugim strankama. Manevarski prostor je uglavnom ograničen popisnim brojkama, iz kojih proizilazi izborna snaga i zanimljivost za velike stranke. U tom smislu, zanimljive informacije dolaze iz Istre. SDAH je na razini Istarske županije i grada Pule ušla u koaliciju SDP, HSU, SDSS i HSLS, koja za istarskog župana kandidira Damira Kajina (bivšeg visokopozicioniranog člana IDS-a), a za pulskog gradonačelnika Peđu Grbina. Prema posljednjim informacijama, BDSH će najvjerojatnije ostati vjeran Ivanu Jakovčiću i koalirati s IDS-om, koji za istarskog župana predlaže Valtera Flegu. Zanimljiv obrat je u Sisku, kod najjačeg ogranka SDAH u Hrvatskoj. Sisački SDAH i HDZ, zbog neodržanih obećanja i nesporazuma u protekle četiri godine (dobrim dijelom uslijed uloge HSP-a), neće ponovo zajedno u izbornu bitku. Nije u igri niti SDP, već je dogovorena koalicija “Volim Sisak” u kojoj su SDAH, Demokratska stranka umirovljenika, Hrvatska demokratska regionalna stranka Samostalna demokratska srpska stranka. Na županijskom nivou SDAH sigurno i dalje ostaje u čvrstoj koaliciji sa SDP-om županice Marine Lovrić Merzel. Zanimljivo je da sisački ogranak BDSH izlazi samostalno na izbore. Svakako je najzanimljivija situacija u Zagrebu. BDSH će gotovo sigurno podržati stranke lijevog centra na čelu sa SDP-om, dok će SDAH vjerojatno i dalje “ruku pod ruku” s Milanom Bandićem. Prema posljednjim anketama gradonačelničku funkciju trebao bi zadržati “kralj Zagreba, lukavi političar i svačiji čovjek”, kako su američki obavještajci, u dokumentu dostupnom na Wikileaksu, opisivali Bandića prije lokalnih izbora 2009. godine. U ovom kratkom prikazu treba spomenuti i jedan “kuriozitet”. U jednom mjestu, u Istri, kažu da je moguća koalicija između SDAH i BDSH, ali još nije definitivno dogovorena. Svojevremeno je u “bošnjačkom zanosu jedinstva i zajedništva” izjavljivano da su SDAH i BDSH prirodni saveznici. Možda je došlo vrijeme da se savezništvo, barem na jednom primjeru, pokaže i na djelu. Nije loše za podsjetiti da je 2. svibnja 2013., u ponoć, zadnji rok za predaju lista za lokalne izbore. Do 18. travnja aktualni sastavi predstavničkih tijela moraju završiti sve svoje poslove, a od tada izvršna tijela (gradonačelnici, načelnici, župani) ne mogu donositi odluke jer su u tzv. tehničkom mandatu. Nakon toga slijedi mjesec dana predizborne kampanje i uvjeravanja biračkog tijela u bolje sutra, brigu za opće dobro… Možda smo malo umorni od svega toga, ali i to je cijena demokracije. q Ismet ISAKOVIĆ

OŽUJAK 2013.

3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

PROF. MERSIJA OMANOVIĆ, PRVA TAJNICA KDBH “PREPOROD”

Nitko ne zna kad mu je dekika
Profesoricu Mersiju Omanović susrećemo već godinama na svim relevantnim promocijama knjiga i drugim događajima važnim za bošnjačku zajednicu u Zagrebu. Neizbježna polemičarka, aktualna referentica, duhovita komentatorica, živa enciklopedija razvoja i smjernica za budućnost ove manjinske organizacije. Kada je davne 1991. godine, u četvrtak, 2. svibnja, održana u zagrebačkom hotelu “Intercontinental” Osnivačka skupština Kulturnog društva Muslimana “Preporod”, pred 700 uzvanika iz bošnjačko/muslimanskog intelektualnog kruga govorila je, i to kao prva govornica, prof. Mersija Omanović. Za predsjednika “Preporoda” izabran je Ibrahim Kajan, a za potpredsjednike prof. dr. Nedžat Pašalić i novinar “Vjesnika” Ismet Ico Voljevica. Skupština je izabrala i Glavni odbor od 20 članova, a za prvu tajnicu izglasala prof. Mersiju Omanović. “Govorilo se dosta u to vrijeme o obnovi Kulturnog društva Muslimana ‘Preporod’. Po povratku iz Sarajeva, sastala sam se dr. Ibrahimom Kajanom i prof. dr. Muhsinom Rizvićem. Dogovorili smo s brojnim našim intelektualcima Osnivačku skupštinu”, ispričala nam je gđa. Omanović. “Susretljivošću Islamske zajednice započeli smo s radom u Tomašićevoj ulici br. 12. Želeći biti svima pri ruci, u dane agresije na Hrvatsku, Ibrahim Kajan bi znao ostati po cijele dane blokiran; Zagrebom su urlale protuavionske sirene. Prosto je nevjerojatno kako se činilo mnogo s malo članova. Počeli smo tiskati i informativni bilten ‘Telal’, organizirali kvalitetne tribine. Sjećam se gostovanja Norvežanke Tone Bringe, a i dr. Đenane Buturović, talentirane novozelandske pjesnikinje Rosemary Menzies.” Pravi rad započinje s izdavaštvom. Časopis “Behar” izlazi od 1990. godine, s njime počinje i naš bošnjački preporod. Spomenuti valja i pokretanje kronološkog časopisa “Bošnjačka pismohrana”, koji je uređivao prof. dr. Muradif Kulenović. Afirmirao je bošnjačko ime i identitet, tradiciju i kulturu, stvarao svijest o samobitnosti Bošnjaka vezanih s bezbroj povijesnih i aktualnih zbivanja suradnje s Hrvatima i Hrvatskom. Njime je proširena i baza bošnjaštva u Hrvatskoj i na članove koji dotad nisu bili uključeni u političke stranke. Dugo sam sama prepisivala povijesne materijale, više to ne mogu. Pitu još znam napraviti, ali na stroj više pisati ne znam. Bilježim koncepte; “Behar” je jako važan, posjedujem povijesne materijale. Pokrenuo ga je Bašagić, a nakon godine dana nastavio Edhem Mulabdić. U biblioteci imam oko 2.000 knjiga, namjeravam dio dati u Islamsku gimnaziju i Bošnjački odjel knjižnice u Sisku. Trebam to uraditi, nitko ne zna kad mu je dekika. Dosta knjiga mi je kod brata Mirze, ponajviše kupljenih dok sam studirala. Knjige je donosio i tata iz Sarajeva iz antikvarijata njegova prijatelja Bućuka. Donosio je i “Gajrete”. Poklonila sam ih u Sarajevo gosp. Zulfikarpašiću i dobila lijepu zahvalnicu. Nedavno ste na jednoj promociji saželi bitne odrednice razvoja bošnjaštva. Krajem veljače promovirana je knjige mr. Amine Nanić “Manjine u pravu”. Autorica apostrofira godinu 1993. kada Muslimani dobivaju svoju nacionalnost i postaju Bošnjaci, a književnost Bosne i Hercegovine postaje bosanskom. Nešto ranije, početkom listopada 2009. godine, mr. Ajki Tiro Srebreniković tiskana je knjiga “Identitet, jezik i

Prof. Mersija Omanović bosanska književnost”. U njoj ona govori, vraćajući se u povijest, da smo 1971. god. dobili priznatu nacionalnost: Musliman. To je bila vjerska pripadnost, ne nacionalnost. Te dvije knjige trebaju pročitati svi koji se osjećaju Bošnjacima/injama. Još na Osnivačkoj skupštini “Preporoda” književnik Alija Isaković poželio je “da sada, kada imamo naciju, uskoro osnujemo i Maticu muslimansku”. Da je živ, znao bi da smo na pragu osnutka Bošnjačke matice. Mirsad Bakšić na jednom skupu u Bogovićevoj, u Domu gdje su se sastajali Muslimani i Hrvati, izjavio “da nije postojala književnost Muslimana prije 1898. godine i izlaska na latinici Edhem Mulabdićevog “Zelenog busenja”. (Gđa. Mersija pokazuje izdanje knjige iz 1910. godine.) Demantirala sam ga i rekla da je prije aneksije Bosne i Hercegovine itekako postojala naša književnost na arapskom, turskom i perzijskom, da je bila alhamijado književnost, doduše embrionalna. I Muksin Rizvić u svojoj knjizi “Bosansko-muslimanska književnost poslije preporoda, 1887. do 1918. godine” piše o tome.

O obitelji
Austro-Ugarska je omogućila mnogim Muslimanima da besplatno studiraju. Moja majka Razija živjela je u Beču prije nego se udala za oca Murata. Bila je sitna, plavih očiju, prava gradska žena, obrazovana, taktična. Što vidi i čuje, ne priča, ako nije za pričati. (Slika na zidu: Murat Omanović: građansko lice, odjeća gospodska.) Tata je imao radnju na uglu Petrinjske i Boškovićeve. Zvala se “Granada”, prodavao voće i povrće. Kao najstariji sin, naslijedio je taj posao. (Srdačnost zrači iz obiteljskih fotografija: Mersija, kao djevojčica u očevu naručju. Mama i tata u Sarajevu u parku. Tata, kada je obitelj 1950. stigla u Zagreb. Pa, zgodna plavojka, 20-godiš-

4

PREPORODOV JOURNAL 149

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
nja Mersija, koju je brat Mirza snimio u Opatiji.) Omanovići potječu iz Risna iz okolice Herceg Novog. Kada je u te krajeve došao Napoleon pobjegli su u Krajinu, u Trebinje, u okolicu Mostara. Tako i Dizdarevići, i Begovići, i Resulbegovići… Trebala sam ta svoja sjećanja zapisati, na zamolbu gosp. rahm. Serdarevića iz Sarajeva. Nedavno mu je kćerka Mevlida, u prostorijama “Preporoda” u Vukovarskoj, prezentirala knjigu “Priče i legende trebinjskih Bošnjaka”. Nešto slično je pokušavao znatno ranije napraviti i rahm. dr. Muhamed Ždralović. Rodom sam iz Sarajeva, a u Trebinju sam provodila ljeta. Družila se s Resulovičkama: Tidžom i sestrom joj Šefikom. (Pokazuje fotografije djevojaka u kupaćim kostimima snimljenih na Seferovcu.) U Sarajevu sam svirala klavir kod časnih sestara. Skinuli su ih i rasformirali. Kada smo doselili u Zagreb, tata koji je bio kapriciozan, odlučio je da nastavim svirati kod časnih, u Frankopanskoj. Čuvala sam note iz Sarajeva, na njima je bio žig sv. Augustina iz 40-ih godina. Poklonila sam ih svećenicima u Sarajevu. Koliko znam mi, muslimani, Bošnjaci, pripadali smo Bosanskoj crkvi. Rekoh to jednom prilikom i povjesničaru, prof. dr. Ivi Bancu. Te su dvije vjere vrlo slične. I kod Bosanske crkve ima molitva u akšam, odnosno zalazak sunca. I pravoslavci su prelazili na islam… Jako se uvrijedim kada mi netko kaže da sam Turkinja. Čujete od našeg naroda da se zaklinje s “turske mi vjere i slično”! Turci su nama bili tek uvodnik u kulturu islama. Čast im, u to vrijeme još nisu bili ono što su danas. U knjizi prof. dr. Enesa Karića iz Sarajeva o nedavnom ratu, Srbin Srbinu javlja da dva Muslimana bježe preko Jevrejskog groblja. Jedan kaže: “Sad će Turci doći!” Neki dan slušam na TV-u kako su: “Turci u Bosni i Hercegovini prosperitetan narod!” Protiv toga se treba boriti! Prof. dr. Banac me za takav moj komentar pohvalio. sinula na suncu. Kod prof. dr. Ive Hergešića sam diplomirala na Molièru, a kod prof. dr. Ive Frangeša na Šegedinu i Vojnoviću. Moram i ovo ispričati… Bilo je to 1995. godine, žurim na sastanak “Preporoda”, nailazi prof. dr. Tvrtko Čubelić. Pozove me i suzdržavajući suze, govori: “Za ovo što se u Mostaru događa nisu krivi Muslimani, nego moji Hrvati!”. Bili su to divni profesori: poticajni, velikodušni. Prof. dr. Ivo Hergešić me nagovarao da magistriram, doktoriram. Međutim, radila sam u kući, bila zaposlena na obrazovanju kadrova u NIK-u 1965. godine. I kada sam konačno mogla ostvariti svoju želju za magisterijem došla je operacija glave 1999. godine. Taj posao u NIK-u bio je zanimljiv. Popodne smo održavali seminare za kvalifikacije. Neki Vaso Pavlica mi jedan dan kaza da su me drugovi predložili za partiju. Sad ti odbij! “Dobro, Vaso, kako god hoćete!” Mislim, možda će zaboraviti. Kad eto njega kroz nekoliko dana, nosi da potpišem učlanjenje i pokazuje da je metnuo da sam Muslimanka. Uvede mene Vaso u Muslimane još 1973.!

O Enveru Čolakoviću
Ušla sam jednom prilikom u stan Envera Čolakovića kao u knjižnicu, do stropa su bile police s knjigama. Profesor je predavao matematiku. Vejsil-beg Čolaković, Enverov otac, potječe iz Loknjana. Enver je s 11 godina došao u Sarajevo iz Budimpešte. Naučio je govoriti bosanski s dijalektom kao da je rođen u Sarajevu. Majka Mađarica, čiji su geni bili židovski, ga je, u strahu od fašističkih progona, prevela na kršćanstvo. U svom “Dnevniku” piše o tome kako ga je posramila materina gesta. Držala sam referat o Enveru Čolakoviću u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici… Za “Legendu o Ali-paši” dobio je nagradu 1941. godine, a jugoslavenske vlasti zabranili su mu pisanje do 1962. godine. Jednu knjigu “Roman o Latif-agi” posvetio je i poklonio tati. Dok sam bila članicom Odbora Islamske zajednice, rahm. Zlatan, mlađi Enverov sin, dao mi je na čitanje neke očeve rukopise. U “Beharu” sam sve obrazložila i tražila objavu svih djela. U Enverovim rodnim Loknjanima, bomba, koja je pala na njihovu kuću, ubila mu je roditelje. Nedavno sam u Islamskom centru, na simpoziju o antifašizmu, čula od predsjednika Židovske zajednice u Sarajevu kako je Vejsilbeg Čolaković od Izraela dobio priznanje “Pravednika među narodima”, da je spasio jednu židovsku djevojčicu. Kada su je i kako spasili ako su poginuli, što je bilo s tim djetetom… nisam pitala. Književnik Enver piše u romanu kako, dok se Sarajevo bombardira, a Židovi protjeruju, na sastanku na Baščaršiji, u magazi, razgovaraju bogatiji ljudi: Musliman, Hrvat, Srbin i Jevrej. Židov im kazuje o svojim strepnjama da će ga Gestapo uhvatiti i napraviti od njega sapun, šaleći se na račun svoje debljine. Pokazuje papir o kupljene dvije kuće u Melbournu. Ne ide mu se iz Sarajeva i iz Bosne koje neizmjerno voli. Mujaga će mu na to: “Ako te uhapse, mi ćemo te doći spasiti iz ‘apsane.” “Pobjede li oni, sutra ćete svi vi biti Židovi!”, odgovara mu Čolakovićev Jevrejin. Nije li tako i bilo!? Prijateljujete s književnikom Predragom Matvejevićem!? Njegova supruga Mira i ja smo diplomirale isti dan kod Frangeša. Njega sam upoznala 1973. godine. Bila je nedavno promocija knjige Zdravka Zime, nisam znala, a Predrag ga je zamolio da mi napiše posvetu. Dobar je čovjek, osim što je posebno obrazovan i talentiran. Alija Izetbegović je, kada je izašao iz zatvora, prvo njega nazvao… Za mojih sijela kod gđe. prof. Mersije Omanović najela sam se i burekčića i torte, i napila čaja, a dosta mi teksta ostade nedorečeno... Ne znam hoće li mi profesorica prigovoriti il’ me opet pozvati!? q Edina SMAJLAGIĆ

Drago Trebinje
Dok prebiremo fotografije gđa. Mersija me brižno pita za ranu smrt moje majke. Takva je, puna obzira, sućutna, s nevjerojatnom memorijom za detalje! I brzo razgovor skreće na ono što obje volimo: na zelenu trebinjsku rijeku u kojoj smo, koincidencijom, naučile plivati. Trudi se da njenim gostima ništa ne usfali, slijedi njihove interese. Pripovijeda o mirisima i bojama nenine trebinjske bašte. “Nanosila sam se vode iz Baketića bunara. Uz bunar je bio pčelinjak, često bi me izujedale pčele. U avliji je s jedne strane bio cvijetnjak, s druge mutvak u kojemu se kuhalo. Pamtim kako nena sprema sočnu, drhtavu janjetinu. Ognjište mi je bilo nekako u visini prsa. Dvije su stepenice za ulaz u našu kulu: drvena vrata, na njima velika reza. Soba, koju su ispod tri prozora, opasivale sećije, gledala je na Redžepovinu i rijeku Trebišnjicu. Čuo se huk kola. Na podu prostrt lijep ćilim, a u ćošku musandra s posteljinom. Tu je i cementiran amadžik s ibrikom da se može uzeti abdest, okupati se. Bašta s povrćem, različitim voćem, najviše smokava. Gledamo nešto slično sada u turskim serijama, ljudi upoznaju tu kulturu.” Sve je u Vašem životu vezano za književnost?! S majkom, ocem i bratom, stanovala sam kat ispod nekadašnjeg predstavništva lista “Oslobođenje” u Zagrebu, a koje je 80-ih godina vodio Enes Čengić, novinar. Tada su tiskana kompletna djela Miroslava Krleže. Studirala sam književnost: Komparatistiku pod “b”, a Jugoslavistiku pod “a”. (Opet mi pokazuje fotografije: studensku fotku – Mersija, Zagrepčanka, studentica, na promociji 1965. godine.) Diplomirala sam kod prof. Ive Frangeša. Prvu godinu studija bili smo na Filološkom fakultetu, još se gradio Filozofski fakultet. Sjedim iza onih starinskih prozora, zalazi sunce, mama me je kanirala. A prof. Čubelić će meni: “Opet si se farbala!” Ona kesten boja u preljevima

OŽUJAK 2013.

5

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

“DANI BOŠNJAČKE KULTURE 2013.” U RIJECI

Od fotografija do sevdaha
Povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 1. i 2. ožujka 2013. u Rijeci je organizirana tradicionalna manifestacija “Dani bošnjačke kulture 2013.”. Ovogodišnji dvodnevni program organizirali su Bošnjačka nacionalna zajednica za Primorsko-goransku županiju i dva Vijeća bošnjačke nacionalne manjine – za Grad Rijeku i Primorsko goransku županiju. “Dani bošnjačke kulture 2013.” bili su izuzetno zanimljivi i raznovrsni, uz odličnu posjećenost. U petak, 1. ožujka, u prostorijama riječkog ogranka BNZH, Vodovodna 15 B, svečano je otvorena izložba fotografija pod nazivom “Posuđeno vrijeme”, autora Faruka Ibrahimovića. Osim toga, predstavljena je i izdavačko-informativna djelatnost KDBH “Preporod” u 2012. godini. Izložba i predstavljanje Preporodovog izdavaštva popraćeni su nastupom Mješovitog pjevačkog zbora “Sevdalije” iz Rijeke i degustacijom tradicionalnih bosanskih jela. U subotu, 2. ožujka, u dvorani “Filodrammatica” na riječkom Korzu, održana je tribina na temu “Sevdalinka kao glazbeni i kulturološki fenomen”, a nakon toga i koncert pod nazivom “Sevdalinkom selam Domovini”. Nastupi su solisti i muzičari riječkog zbora “Sevdalije”, a kao specijalni gost Nedžad Imamović, legenda bosansko-hercegovačkog sevdaha. šan, adekvatan podneblju, kulturnom i duhovnom miljeu. “Inspiriran nišanima, Faruk Ibrahimović pun emotivnog naboja priča svoju priču. Na uradcima se vidi dugi strpljivi istraživački duh autora. Ta studioznost isključuje preklapanje skulpture i umjetničke fotografije. Duhovna simbioza stvaraoca pretače se u idilični pristup stvaralačkog izražaja. Pulsirajući osjećaj za svjetlost i detalj jasno izdvaja stablo iz šume konkretno naglašavajući crtež i kompoziciju. Dominira likovna, koncepcijska uravnoteženost prema mističnoj produhovljenosti dajući jednu novu, pastoralnu viziju života. Ekstaza umjetničkog zrenja vidljiva je u vremenu i prostoru”, rekao je Muris Čorbić. Mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”, izrazio je žaljenje što na otvorenju izložbe nije prisutan i Faruk Ibrahimović, autor fotografija, koji bi nam iz vlastitog viđenja progovorio o poticaju i upornosti da obilazi nišane diljem BiH i pronalazi njihove sitne oblikovne raznolikosti. “Takvo tipološko bogatstvo ne bismo očekivali od jedne tradicije nadgrobnog spomenikovanja, pogotovo kada je u pitanju relativno jednostavan oblik, valjak sa završenim elementom, pokrivalom za glavu, turbanom, koji najčešće simbolizira posvećenost vjeri ili učenost ili posvećenost vjeri. Ono što na fotografija posebno vuče pažnju jeste likovna interpretacija svakog od nišana. Autoru je posebno stalo do naglašavanja prostorne i likovne prisutnosti nišana u odnosu na raznolikost njegove pozadine”, rekao je Nanić. Ustvrdio je da se autor koristi i metodom montaže, pri čemu figuru

Fotografije nišana i Preporodovo izdavaštvo
Riječki imam Adem ef. Smajić, predstavljajući izložbu fotografija “Posuđeno vrijeme”, uvodno je citirao sljedeći kur’anski ajet: “Kad bi Allah kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće.” Smajić je naglasio da su nišani muslimanski nadgrobni spomenici, skromno obilježje koje muslimani stavljaju svojim bližnjima poslije smrti. Sva groblja diljem BiH, gdje su pokopani muslimani puna su nišana skromne veličine. Islam je vjera koja od svojih sljedbenika traži skromnost u svakodnevnom životu, pa tako i kod sahranjivanja. “Kada je riječ o nadgrobnim spomenicima moramo biti krajnje skromni bez obzira na stalešku moć bližnjih. Jer islam ne pravi rasnu, klasnu ili bilo kakvu stalešku razliku među vjernicima, shodno islamskom učenju ‘nema prednosti arap nad nearapom, bijeli nad crnim, niti crni nad bijelim… osim u bogobojaznosti, moralnosti ili ljudskosti’”, rekao je Smajić. Istaknuo je da u BiH imamo tri vrste nadgrobnih spomenika: zatvoreni mauzoleji (turbeta); otvoreni mauzoleji simbolizirani nizom okružujućih stupova, koji nose krov ili kupolu; kameni nadgrobni spomenici – nišani, bašluci – na kojima su uklesani arapski, turski i bosanski natpisi. Na njima piše ime i prezime, godina rođenja i smrti, a na nekim nišanima imamo i kur’anske ajete, pobožne citate, stihove… “Postavljanje nišana kao skromnih obilježja, iznad glava naših umrlih, dozvoljeni su, čak i preporučljivi. To je znak skromne pažnje prema našim umrlima. Radi očuvanja svog vjerskog i kulturnog identiteta, o tome bi trebalo voditi više računa. Posebno u sredinama gdje muslimani žive u kao vjerska manjina”, zaključio je Adem ef. Smajić. Muris Čorbić, riječki slikar i pisac, istaknuo je da nišani, kao tragovi života i obilježja mezarja, nisu samo hladni i bešćutni vjerski spomenici. Oni su nešto osjetljivije i uzvišenije. Nišani starijih generacija pripadaju umjetničkom djelu, tj. kulturi s naglašenom islamskom fundamentikom. S vremenom se razvija bosansko-hercegovački ni-

Predstavljanje fotografija nišana (Ibrahim Ružnić, Senad Nanić, Adem ef. Smajić, Sanela Muminović i Muris Čorbić)

Predstavljanje Preporodovog izdavaštva (Ismet Isaković, Ajka Tiro Srebreniković, Faris Nanić i Senad Nanić)

6

PREPORODOV JOURNAL 149

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
nišana postavlja na pozadinu koja u tom trenutku, na određeni način korelira s njegovom figurom. Isto tako, on intervenira i likovnim putem, tako da dobivamo nadrealne, lirične i slikovite prostore. Pritom Ibrahimović nišanima pokušava dati dodatnu dimenziju njihove sveprisutnosti i postojanosti kroz vrijeme. Drugi dio priredbe protekao je u znaku pisane riječi. Preporodovu izdavačko-informativnu djelatnost predstavili su Senad Nanić, Ajka Tiro Srebreniković, Faris Nanić i Ismet Isaković. Istaknuto je zadovoljstvo činjenicom da je tijekom 2012. godine u nakladi KDBH “Preporod” tiskano čak pet knjiga: “Zašto tone Venecija” Ervina Jahića, “Begovi su pali na tjeme” Filipa Mursela Begovića, “Manjine u pravu” Amine Nanić te “Islam na Balkanu” i “Historijski putopis kroz Bosnu i Hercegovinu” Edina Urjana Kukavice. Osim toga, “Behar”, dvomjesečni časopis za kulturu i društvena pitanja, i “Preporodov Journal”, društveno-politički mjesečnik, tijekom prethodne godine napravili su značajan kvalitativni iskorak na vizualnoj atraktivnosti, širini uredničke koncepcije, sadržajnoj aktualnosti i zanimljivosti. Govoreći o značaju Dana nezavisnosti BiH posebno je izdvojen feljton u “Preporodovom Journalu” u kome se u proteklih godinu dana pisalo o devetorici heroja Armije RBiH, kojima su zbog velikih ratnih zasluga posthumno dodijeljeni ordeni Narodnih heroja obrambenog rata 1992.-1995. To su: Safet Hadžić, Mehdin Hodžić – Crni Labud, Mithad Hujdur – Hujka, Hajrudin Mešić (Kapetan Hajro), Safet Zajko, Enver Šehović, Adil Bešić, Nesib Malkić i Izet Nanić. Osim toga, objavljene su priče o Avdi Paliću, Senahidu Boliću – Boli i Zaimu Imamoviću, trojici heroja koji su poginuli u obrani BiH. Za njih danas mnogi smatraju da su zaslužili orden Narodnih heroja, ali iz (ne)objašnjivih razloga nisu ga dobili.

Tribina o sevdalinkama (Ibrahim Ružnić, Sanja Šamanić, Nedžad Imamović i Elvir Rizvanović)

Nedžad Imamović u prepunoj “Filodrammatici” “U današnjem sve ubrzanijem i materijalno opterećenom načinu života, sevdalinka teško nalazi svoje zasluženo mjesto. Sve teže je naći trenutke da se zaustavimo i posvetimo trenutak vremena duhovnim vrijednostima, dragim ljudima i mjestima, pa tako i kvalitetnoj glazbi. Sevdalinka zaslužuje puno veću pažnju i važnost u očuvanju nasljeđa koje su nam ostavili naši djedovi. Kao čuvarica bosanskog kulturnog nasljeđa ima vrijednost koja zaslužuje da postane nematerijalno blago UNESCO-ve liste kulturne baštine čovječanstva”, rekla je prof. Sanja Šamanić. Nedžad Imamović, interpretator sevdalinki i narodnih kompozicija iz Sarajeva, muzičar je od 16. godine života. Bilo je izuzetno zanimljivo slušati njegovu priču o odrastanju u obitelji gdje se sevdalinka prenosi s koljena na koljeno. Naime, Nedžad je sin legendarnog bosansko-hercegovačkog interpretatora sevdalinke Zaima Imamovića, ali i otac Damira Imamovića, jednog od trenutno najtraženiji interpretatora sevdalinki na ovim prostorima, koji svojim interpretacijama stvara poseban stil suvremenog sevdaha. Nedžad Imamović je prve pjesme otpjevao na Radio Sarajevu davne 1969. godine, a od tada do danas snimio je blizu 300 sevdalinki. “Rodio sam se sa sevdalinkom i s njom živim čitav život. Sve dok je Bosne i bosanskog duha, živjet će i sevdalinka”, rekao je Nedžad Imamović. Nakon zanimljive polusatne tribine uslijedio je koncert “Sevdalinkom selam Domovini”. U prepunoj dvorani riječke “Filodrammatice”, pred više od 250 posjetitelja, Nedžad Imamović oduševio je prisutne svojom specifičnom interpretacijom i glasom. Kapnula je i pokoja suza, a veći dio koncerta publika se Imamoviću priključila u pjevanju, tako da su zajedno djelovali kao jedan veliki mješoviti pjevački zbor. “Dani bošnjačke kulture 2013.” završili su u kasnim večernjim satima, uz pjesmu i zakuski s tradicionalnim bosanskim jelima, koje su pripremile vrijedne Bošnjakinje iz Rijeke. q Ismet ISAKOVIĆ

Tribina o sevdalinkama i koncert sevdaha
Prof. Sanja Šamanić, viša predavačica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, govoreći na tribini “Sevdalinka kao glazbeni i kulturološki fenomen”, istaknula je da sevdalinka predstavlja jedinstven i najreprezentativniji tradicionalni glazbeni izričaj Bosne i Hercegovine. Na bosansko-hercegovačkom tlu kao narodna umjetnost pojavljuje se nakon dolaska Osmanlija i pod utjecajem kulturnih tekovina islama, u vrijeme kad su se izgradile gradske četvrti i kada se život počeo odvijati u onom ambijentu koje prepoznajemo kroz tekstove sevdalinki. “U sevdalinci se može naći sve ono što karakterizira narodni izričaj kao npr. jezik, pozicije i status članova obitelji, lokalna obilježja, kulturu ishrane. Dakle sve ono što su ljudi naše prošlosti osjećali, o čemu su maštali i kako su gledali na svijet. Sevdah kroz svoje tekstove čuva blago narodne književnosti. Interpretacija sevdalinke je kulturna ostavština koja se očuvala usmenim putem, čije se osnovne melodijske i tekstualne karakteristike nisu značajnije mijenjale. Nastala je u ekonomski i materijalno stabilnijem miljeu, koji je bio islamsko-orijentalni, ali je istovremeno ispunjen kulturno-tradicijskim elementima svih triju bosanskohercegovačkih etnokulturnih zajednica”, rekla je Šamanić. Naglasila je da su svojom strukturom sevdalinke vrlo kompleksne pjesme, nabijene emocijama, a tradicionalno se izvode sa puno strasti i topline. U njoj je sadržana suština slavensko-orijentalnog izričaja, ali i zvuk srednjovjekovne Španjolske, koju su u Bosnu donijeli bosanski Sefardi. U narodu se kaže da se ona izvodi “poravno”, što znači da je za njenu izvedbu potreban određeni ugođaj, koji zaokružuje cijelu priču, uz pravog pjevača i emotivnu interpretaciju. Zbog toga pjevač sevdalinke, pojasnila je prof. Šamanić, nije samo interpretator u glazbeno-scenskom smislu, od njega se očekuje snažna povezanost. On je i čuvar baštine.

OŽUJAK 2013.

7

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

PROSLAVA DANA NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE U SPLITU

Bosna je jedna dobra zemlja
U subotu, 2. ožujka 2013. godine, u dvorani Kazališta lutaka u Splitu održan je svečani program povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Organizator programa bila je Koordinacija bošnjačkih asocijacija grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, predvođena Vijećem bošnjačke nacionalne manjine grada Splita. Među visokim uzvanicima bili su prisutni Angel Mitrevski, član Savjeta za nacionalne manjine RH, Marica Ružić, savjetnica u Uredu gradonačelnika Grada Splita, predsjednici i predstavnici Županijskih i Gradskih vijeća nacionalnih manjina grada Splita i Splitskodalmatinske županije (slovenske, makedonske, srpske, crnogorske i mađarske nacionalne manjine). Na početku programa intonirane su himne Republike Hrvatske i BiH, a zatim je Fatihom i minutom šutnje odana počast svim poginulim braniteljima Bosne i Hercegovine. Ibrahim Duraković, voditelj programa, u pozdravnom govoru je ukazao na važnost Dana nezavisnosti BiH, govoreći i o povijesnom kontekstu događaja koji su utjecali na stvaranje suvremene BiH. Prisutnima se obratio i Kadro Kulašin, predsjednik Koordinacije bošnjačkih asocijacija grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije. Njegov govor i poruke često su prekidane aplauzima posjetitelja (više od polovice prisutnih bili su prijatelji Bošnjaka svih nacionalnosti). Zanimanje za ovo događanje bilo je veliko, tako da je dvorana splitskog Kazališta lutaka bila prepuna. Posjetitelji su, doista, mogli uživati u vrlo dobrom programu. 78 izvođača je doprinijelo tome da će se ovo događanje još dugo pamtiti. Kulturno-umjetnički program je započeo nastupom najmlađih, uključenih u Sekciju za rad s djecom i omladinom, pod vodstvom Seide Hodžić. Recitalima pjesama na temu Bosne, Mehmedalije Maka Dizdra i Nedžada Ibrišimovića, uglazbljenim pjesmama i bosanskom himnom, članice ove sekcije – Mia Kavara, Sara Hadžiahmetović, Amra Hodžić, Memnuna i Hatidža Hadžić, Lejla Hamzić te Habiba i Ajla Šećerović, oduševile su publiku. U nastavku programa članice Sekcije za rad sa djecom i omladinom pri KDB “Preporod” Split izvele su ples pod nazivom “Što nas ima, mašallah!”, u koreografiji koju su same osmislile. Manal Naser Edd Din, Mirvat Naser Edd Din, Alena Velagić, Hana Velagić i Melisa Armanda su govorom tijela, plesom uputile poruku o toleranciji i ljepoti života. Solisti splitskog “Preporoda”: Hatidža i Memnuna Hadžić, Lidija Leskur, Salko Šemović, Zdenka Gvozdenović, Zora Samokovlija i Leda Fazlić su podarili publici jako dobru interpretaciju sevdalinke. A zatim su na scenu izašle kraljice zborskog pjevanja, Ženski zbor “Bulbuli” koji djeluje pri KDBH “Preporod” Zagreb. “Bulbuli” su s voditeljem Ismetom Kurtovićem, glazbenicima Edinom Džeferagićem (harmonika) i Danijelom Domazetom (udaraljke) izveli nekoliko antologijskih pjesama, koje krase posebni aranžmani i jako dobra interpretacija. Poseban obol nastupu “Bulbula” dao je Sead Muhamedagić, poznati hrvatski prevoditelj i vrsni znalac bosanske kulture, posebno sevdalinke, koji je pojašnjavajući svaku otpjevanu pjesmu publiku proveo kroz bosanske sokake, slikovno predočavajući demirli pendžere, ljubavne boli jedne banjalučke udovice, ljepotu mostarskih dućana... U vrsnoj interpretaciji solistica Nade Domazet, Midhete Ibrahimpašić i Sabine Softić, Muhamedagićevo pojašnjenje je još više pridonijelo čarobnom trenutku odlaska u neko staro vrijeme koje se u splitskom sutonu željelo sačuvati od zaborava. Ljepota, beskrajna čarolija i ljubav o kojoj govori sevdalinka su zalog budućem

“Bulbuli” i “Bosana” u Splitu

Najmlađi članovi splitskog “Preporoda” vremenu u kojem će sve više biti zaljubljenika u ovu tradicionalnu bosansku pjesmu. Ovome u prilog ide i splitska publika, koja je s oduševljenjem popratila i potiho, kao povjetarac kad zaćarlija na morskoj pučini, pjevušila svaku pjesmu. Ovo događanje nije bilo samo u čast drage nam Bosne i Hercegovine, slavila se ljepota življenja temeljena na različitosti, kulturološkim prožimanjima jedne sredine s drugom, jednog duhovnog naslijeđa s drugim, koje je oduvijek obogaćivalo bosansko-hercegovački prostor, njeno prošlo vrijeme, ali i koje će biti sigurna karta za njenu budućnost. Ispred BNZH nastupila je zagrebačka Folklorna skupina “Bosana”, potpomognuta članicama “Bulbula”. Uz solisticu Nadu Domazet, kroz pjesmu i igru bila je dočarana atmosfera ženskog sijela u Sarajevu, čiju koreografiju potpisuje Ajša Ruždija, a glazbenu obradu Karlo Mikačić. Nakon još jedne izmjene, pjesama “Bulbula”, nastupila je ponovno “Bosana” u narodnoj nošnji gradske sredine koja je oduvijek vodila brigu o estetskim vrijednostima, pa je nošnja svojom elegancijom i ljepotom plijenila poglede prisutnih. U koreografiji Muhidina Aličehaića, “Bosana” je publiku počastila i pjesmama i igrama iz okolice Sarajeva pod nazivom “Kolo okolo”, u glazbenoj obradi Karla Mikačića. Obnovljene narodne nošnje i oglavlja urađena su prema predlošcima etnografske zbirke. Nakon programa, posjetitelji su bili vidno dirnuti umjetničkim programom, ali i dobrom organizacijom domaćina. Prijatelji Bosne su u blagom proljetnom sutonu, u Splitu, nedaleko od Rive, slavili s povodom ime bosansko, dobrohotno prigrlili mozaik bosanski, darivajući i svoj modri kristalni kamenčić Bosancima i Bošnjacima za slaganje nekog novog zajedničkog mozaika. Hvala Vam prijatelji! q Mensur DURAKOVIĆ

8

PREPORODOV JOURNAL 149

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

ISLAMSKA TRIBINA “DR. SULEJMAN MAŠOVIĆ”

Mjesec knjige
Tijekom ožujka 2013. godine u Islamskom centru u Zagrebu, u okviru tradicionalne Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, održane su dvije promocije: 7. ožujka predstavljena je knjiga prof. dr. Ahmeda Smajlovića “Filozofija orijentalistike i njen utjecaj na savremenu arapsku književnost”, a 14. ožujka “Čovjek i njegova sjena” dr. Ante Kovačevića.

Ahmed Smajlović “Filozofija orijentalistike”
“Filozofiju orijentalistike i njen utjecaj na savremenu arapsku književnost”, pored zagrebačkih domaćina kurra hafiza Aziza ef. Alilija i Kemala Mujičića, predstavili su urednik knjige Mustafa Prljača i četvorica profesora s Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva: dekan prof. dr. Ismet Bušatlić, prof. dr. Rešid Hafizović, doc. dr. Samir Beglerović i prof. dr. Mehmed Kico (prevoditelj knjige). Knjiga “Filozofija orijentalistike” je prijevod doktorske disertacije prof. dr. Ahmeda Smajlovića, jednog od najvećih muslimanskih alima s ovih prostora, koja je izvorno napisana na arapskom jeziku. U Egiptu, na arapskom jeziku, tiskana je u dva navrata: 1980. i 1997., a na bosanskom jeziku prvi puta 2012. godine, u prijevodu prof. dr. Mehmeda Kice. Knjigu su zajednički izdali “El-Kalem” i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Ahmed Smajlović (1938.-1988.) bio je jedan od najvažnijih mislilaca i aktivista među bosanskim muslimanima u drugoj polovici 20. stoljeća. Nakon obranjene doktorske disertacije na Al-Azharu u Kairu (1974.), vratio se u BiH gdje započinje svoj radni angažman. Najprije je bio šef Kabineta tadašnjeg reisu-l-uleme, a zatim kao predsjednik Starješinstva Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju u Sarajevu. Kada je 1977. godine otvoren Islamski teološki fakultet (današnji Fakultet islamskih nauka) izabran je za vanrednog profesora na predmetima Akaid i Islamska filozofija, koje je predavao usporedo s obavljanjem dužnosti predsjednika Starješinstva. Nakon što je pod pritiskom tadašnjih vlasti smijenjen s položaja predsjednika Starješinstva, prelazi na Islamski teološki fakultet, na kome je nedugo zatim izabran za redovnog profesora. Na toj dužnosti ostao je sve do smrti 11. kolovoza 1988. godine. Prof. dr. Ahmed Smajlović je bio član mnogih međunarodnih institucija u Europi i islamskim zemljama, te učestvovao na brojnim konferencijama, simpozijima i stručnim savjetovanjima na kojima su njegovi referati i diskusije bili veoma zapaženi. Za svoga kratkog života objavio je preko 250 radova na bosanskom i arapskom jeziku. Svojim aktivnostima Islamsku zajednicu je doslovno otvorio prema tadašnjem jugoslavenskom, a napose bosansko-hercegovačkom društvu. Jednako tako, i u javnom prostoru tadašnje Jugoslavije osigurao je mjesto za prezentiranje islama i javno tretiranje tada najaktualnijih pitanja iz povijesti islama, oblasti teologije, religije i dr. Pokretanjem izdavačke djelatnosti Islamske zajednice, planskom gradnjom mesdžida i džamija i izvan BiH, naročito u Hrvatskoj i Sloveniji, pokretanjem časopisa “Islamska misao”, dr. Smajlović je predvodeći grupu svojih mlađih suradnika uspio pokrenuti strukturalnu reformu Islamske zajednice. Postigao je funkcionalne promjene u njenom djelovanju, čak i općoj slici u javnosti. Na osnovu sadržaja knjige zaključuje se da je dr. Smajlović u njenoj analizi zadržao znanstveno-objektivan pristup. Knjiga “Filo-

Promocija knjige prof. dr. Ahmeda Smajlovića zofija orijentalistike i njen utjecaj na savremenu arapsku književnost” je podijeljena u tri velika poglavlja, a svako se sastoji od pet odjeljaka. U prvom poglavlju Smajlović je objasnio pojam orijentalistike, njene motive i odnos prema kolonijalizmu, misionarstvu i cionizmu, kao i interes za arapsko-islamsko kulturno naslijeđe i filozofiju. U drugom poglavlju objasnio je europsku i arapsku metodologiju u književnom istraživanju, iznio ciljeve klasičnih arapskih učenjaka, razmotrio usmjerenja orijentalista, pozabavio se pravcima arapskih učenjaka i napravio usporedbu između različitih tendencija unutar orijentalističkih studija. U trećem poglavlju piše o preporodu suvremene arapske književnosti, zatim o orijentalistici i nekim krupnim problemima, kao i zanimanju, utjecaju i doprinosu orijentalistike suvremenoj arapskoj književnosti. Mnogi intelektualci izražavaju žaljenje zbog kasnog objavljivanja prijevoda Smajlovićeve doktorske disertacije, te smatraju da su neobjavljivanjem ovoga djela Bošnjaci izgubili zasigurno značajnije mjesto u intelektualnoj povijesti 20. stoljeća. Ahmed Smajlović je preteča Edwarda Saida i njegovog svjetski poznatog djela “Orijentalizam”, na kojem je radio dugi niz godina. Većina istraživača u oblasti orijentalistike u svome kritičkom odnosu prema tom fenomenu poziva se upravo na Saidov “Orijentalizam”. Međutim, “Filozofija orijentalizma” rahmetli prof. dr. Ahmeda Smajlovića ne samo da je napisana mnogo ranije, već je urađena i neusporedivo temeljitije. Koliko je dr. Smajlović ozbiljno pristupio prezentiranoj temi, govori i podatak da knjiga sadrži čak 718 stranica, 1.549 fusnota i 724 literarna izvora.

Anto Kovačević “Čovjek i njegova sjena”
Pored autora, knjigu “Čovjek i njegova sjena” predstavili su Željko Kekić, bivši agent UDBA-e i povjesničar dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra. Knjiga govori o začuđujućem prijateljstvu između dr. Ante Kovačevića i Željka Kekića, njegove “sjene” iz naslova knjige, te o progonu političkih neistomišljenika, montiranim sudskim procesima i grijesima komunističke ideologije, totalitarnog sistema i prakse u bivšoj Jugoslaviji.

OŽUJAK 2013.

9

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Knjiga ima nekoliko cjelina, a pisana je jednostavnim i britkim stilom. Ona je svojevrsni kompendij memoaristike i dokumentaristike, vapaj protiv zaborava i autentično sjećanje o mračnoj strani bivših jugoslavenskih vlasti. Posebno je vrijedan dokumentarni dodatak knjige u kojoj se precizno opisuju slučajevi vezani uz činjenicu da je UDBA od 1946. do 1990. u atentatima ubila 69 hrvatskih političkih emigranata, 24 su preživjeli atentate s trajnim tjelesnim posljedicama, osmorica emigranata su oteta i netragom nestala, trojica su kidnapirana i dovedena u Jugoslaviju suđena na visoke zatvorske kazne, a samo su se četvorica uspjela spasiti nakon otmice. Dr. Anto Kovačević je 1981. doslovno kidnapiran, otet i na montiranom procesu u Doboju 1982. godine zbog “neprijateljske propagande” osuđen na 8,5 godina robije i konfiskaciju cjelokupne očeve imovine. Kasnije je kazna smanjena na šest godina, a što je u cijelosti izdržao u zloglasnom zeničkom zatvoru. Kovačević u knjizi dramatično, u stilu napetog trilera opisuje svoj slučaj, lamentira o apsurdnosti komunizma i komunističke Jugoslavije, razmišlja o svojim progoniteljima među kojima su mnogi 1990. postali preobraćenici i kameleonski stali u prve redove novih vlasti. Autor na početku iznosi svoj životni credo i želju da ovom knjigom otme zaboravu sve žrtve komunizma i save one koji su patili zbog ideje o samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Pošao je od temeljne spoznaje da je nakon 20 godina hrvatske demokracije povijest pokazala sve svoje apsurde. Istina je pogažena i poražena, a zločin je nagrađen. Jer, kako Kovačević ističe: “Živimo u Jugo-Hrvatskoj, naša nova kuća (država) počela se graditi od starog materijala”, a kako mu je priznao i Željko Kekić, njegova “sjena”: “Danas Hrvatsku nemaju oni koji su se za nju borili, nemate ju vi koji ste za nju robijali, niti ju imaju domoljubi. Hrvatsku imaju oni koji je nikada nisu htjeli, a to su moji kolege udbaši, koji su se uknjižili na Hrvatsku, kao na svoj posjed, s vlasništvom 1/1.” Povjesničar dr. Ante Nazor uvodno je naglasio da “mreža” koja je postojala u vremenu o kojem Kovačević govori u knjizi “Čovjek i njegova sjena” nije samo tako iščezla, nego je još uvijek prisutna.
Promocija u Tuzli

Promocija knjige dr. Ante Kovačevića Istaknuo je da jednostavno nije mogao vjerovati što se sve događalo, a saznao je iz Kekićevog govora na prethodnoj promociji knjige u Sarajevu. Kontinuitet je nešto što nam svima prijeti, a rješenje je u savezu između Bošnjaka i Hrvata. Dr. Ante Nazor se u posebno osvrnuo na zakinutost slobode govora i položaja jezika, civilizacijske razine koje su uspostavljene tek 90-ih godina. Naglasio je da knjiga veliko društveno i političko značenje te da će doprinijeti dospijevanju istine do čitatelja i potaknuti dobrosusjedske odnose Hrvatske i BiH. Pritom bez raščišćavanja prošlosti nema zdrave budućnosti. Za sve počinjene zločine, od 1945. do 1995., mora postojati isti kriterij osuđivanja kako bi sve loše ostalo iza nas. Svoje izlaganje dr. Ante Nazor završio je sljedećim riječima: “Danas Hrvatsku nemaju oni koji su se za nju borili, niti oni koji su za nju robijali. Imaju je oni koji je nisu ni htjeli.” Željko Kekić je neobična pojava u hrvatskom javnom životu, bivši agent UDBA-e zadužen za praćenje Ante Kovačevića i ostalih progonjenih Hrvata nakon sloma tzv. Hrvatskog proljeća. Kekić je jedan od rijetkih bivših djelatnika UDBA-e koji je bio spreman iskreno progovoriti o sustavu unutar kojeg je djelovao, što ga je navelo da stupi u vezu s Kovačevićem nakon 90-ih, iz čega se razvilo njihovo današnje prijateljstvo. Na tribini Kekić je opisao kako je, u suradnji s drugim ustanovama u Jugoslaviji, praćen svaki korak dr. Ante Kovačevića. Pritom se, u principu, o njemu sve znalo. Naglasio je da je Kovačević bio izuzetno tvrd, mlad čovjek koji je sve podređivao ideji hrvatstva. Posebno zanimljiv dio izlaganja odnosio se na načine djelovanja UDBA-e, koja je išla tako daleko da su sinovi odavali očeve, supruzi supruge, što znači da se zadiralo u najintimnije ljudske krugove. U zanimljivom izlaganju dr. Anto Kovačević opisivao je zatvorske anegdote gdje su politički osuđenici bili tretirani gore od ubojica i silovatelja. U tim anegdotama najzanimljivije su zatvorske šetnje i razgovori s drugim robijašima, a od njih razgovor s Vojislavom Šešeljom, u kojem je Kovačević rekao da će bosanske muslimane, ako se osjećaju Marsovcima, priznati i kao Marsovce. Time je pokazao svoju privrženost Bošnjacima uz koje je i odrastao. Pritom je naglasio kako su Hrvatska i BiH jedna duhovna i geopolitička cjelina te da ne mogu jedna bez druge, iz čega je jasno da je suradnja prijeko potrebna. Kovačević se prisjetio i svojih muslimanskih supatnika iz zatvora u Zenici, osuđenih na montiranom Sarajevskom procesu 1983. godine. Osim Alije Izetbegovića, koji je robijao u Foči, u Zenici su bili Omer Behmen, Hasan Čengić, Džemaludin Latić, Mustafa Spahić, Husein Živalj, Ismet Kasumagić i drugi. Dr. Anto Kovačević se posebno osvrnuo na svoje pismo rahmetli Aliji Izetbegoviću, u kojem piše o potrebi zajedničkog otpora velikosrpskim nastojanjima. q Ismet ISAKOVIĆ

Mjesec promocija završen je predstavljanjem knjige doc. dr. Denisa Bećirovića “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945-1953)”, u srijedu 20. ožujka 2013. na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Knjiga je tiskana 2012. godine u nakladi Medžlisa Islamske zajednice Zagreb i zagrebačkog ogranka BNZH. Promocija Bećirovićeve knjige u Tuzli bila je treća po redu, a prethodno je predstavljena u Zagrebu i Sarajevu. Kapitalno historiografsko djelo, u kojem se opisuje najteže razdoblje u povijesti Islamske zajednice, predstavili su ugledni povjesničari i sveučilišni profesori iz BiH i Hrvatske: akademik Enes Karić, Ismet Bušatlić, Adnan Jahić, Amir Karić, Zlatko Hasanbegović i autor Denis Bećirović. q

10

PREPORODOV JOURNAL 149

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

AKTIVNOSTI VIJEĆA ŽENA ISLAMSKOG CENTRA U ZAGREBU

Gošće iz Maribora i Vogošće
Kada su se u subotu, 16. ožujka 2013., u Islamskom centru u Zagrebu, u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”, našle na okupu žene iz udruga žena čak triju država – domaćice iz Hrvatske i gošće iz Maribora i Vogošće kod Sarajeva – nije bilo puno zapreka za ugodno druženje, iako su se tek bile upoznale. Naime, sve tri grupe žena povezuje, uz želju za upoznavanjem novih kultura i običaja, i zajednička vjera islam. Učas su bile prepune Divanhana i okolne prostorije Islamskog centra njihova srdačnog žamora, mirisima jelâ i kave. Tog su dana hanume saslušale iscrpno predavanje o povijesti Zagrebačke džamije od mualime Emine Mešić, a i obišle obližnje Spomen obilježje poginulim Bošnjacima/muslimanima u Domovinskom ratu. Šefika Mujezinović, medicinska sestra u Kliničkom centru u Mariboru, koja 36 godina živi u tom slovenskom gradu, ispričala nam je: “Uzele smo si jedan slobodan dan za ovo putovanje. Neke od žena su prvi puta u Zagrebu. Zagrebačke su džematlijke stvarno prekrasne, gostoljubive, divno su nas primile. Iz Maribora je došla manja grupa od 33 žene iz Udruženja žena, to je ustvari naš prvi radni posjet. Nastojimo kroz ovakve kontakte upoznati druge kulture i gradove, a prije svega žene u Medžlisima. Vidjeti kako žive, što rade, što planiraju za budućnost. U Mariboru djelujemo, zasad, u jednom malom mektepskom dijelu kuće u kojoj se okupljamo. I u takvim uvjetima evidentiranih je 480 članova, a taj naš rad, uz Božju pomoć, trudom održavamo, širimo i želimo i kroz i ovakav vid suradnje obogatiti. Ponosne smo što smo od predsjednice Vijeća žena Islamskog centra u Zagrebu, gđe Azre Omanović i od mualime Emine Mešić, pohvaljene. Zanimljivo je vidjeti što sve u Zagrebu organizirate za mlade: za niže uzraste, a i za omladinu. Veliki je to i nama poticaj za širenje naše zajednice.” “Pri dolasku u Zagreb”, priča gđa. Mujezinović, voditeljica Udruženja žena Islamske zajednice Maribor, “obišle smo u Krapini Muzej pračovjeka. Objedinile tako kulturu i duhovnost. Naše suradnice dolaze iz raznih krajeva: s Kosova, iz Makedonije, Albanije i Bosne i Hercegovine, pa se ovakvim druženjima sv obogaćujemo – različitostima. U Zagrebu smo vidjele jezgru grada: katedralu, glavni trg, Preradovićev trg… Valjalo bi provesti duže vrijeme da bi se više uživalo u bogatoj kulturnoj ponudi. Putovanjima želimo, posebno našim mladim članicama, pokazati kako trebaju njegovati suradnju, ohrabriti ih da se još više aktiviraju. Razbiti i predrasude da se u džamijama i islamskim centrima nema zabavnih sadržaja. Stvoriti koheziju vjerom, a i običajima. Mnoge ljude je pogodila recesija, kriza je strašna. S onima koji su u potrebi također smo uspostavile bolje kontakte. Prije šest godina, na 8. veljače, na Prešernov dan, počele smo raditi kao Udruga žena. Vrijedne smo suradnice i kreatorice aktivnosti u džematu. Surađujemo u različitim projektima: pomažemo renovirati objekt u kojem se sastajemo; uključujemo se i u razne humanitarne projekte, i s nizom humanitarnih slovenskih udruga, dajemo dobrovoljne priloge. Pomagale smo i pri izgradnji Islamskog centra u Ljubljani. Promovirale smo se prije tri godine na državnoj razini za Dan islamske kulture i pokazale Slovenkama i Slovencima kako je živjeti s drugim nacionalnostima i vjerama. U Mariboru nemamo problema, ali su domaći katkad tvrd orah kada treba nešto dobiti. Mislim da se pribojavaju islamizacije

Druženje žena iz Hrvatske, BiH i Slovenije u Kongresnoj dvorani Islamskog centra u Zagrebu i tu je prepreka. Čujem da zagrebačko Vijeće žena ima jako dobru suradnju s republičkim vlastima. Bivši župan nam je pomogao da dobijemo još dvije zemljišne parcele. U doglednom vremenu ćemo moći nešto izgraditi i imati pristojan prostor za obavljanje svojih vjerskih dužnosti, za sastajanje i aktivnosti, za rad s mladima. Dva puta svakog mjeseca mi i sada održavamo sijela. Odaziv na putovanja je priličan i dobar je početak suradnje i kompleksnijeg rada. Kada djeca u srpnju odlaze na raspust organiziramo piknik za sve džematlije i za šire obitelji. Time zapravo pridobivamo i nove članice i dogovaramo nove projekte.” Saliha Gratičić, jedna od sudionica druženja žena, ispričala nam je: “Iz Vogošće smo, došle smo posjetiti ovaj kompleks, ovaj lijepi grad. Inače, organiziramo različite aktivnosti: pomažemo drugim ženama koje su u oskudici u hrani, odjeći, odlazimo bolesnima, sakupljamo i novac.” “Sinoć smo oko ponoći krenule iz Vogošće, a u Zagreb stigle u 6,30 sati. Cijeli dan nismo spavale, malo smo iscrpljene, sutra ujutro putujemo natrag. Odsjele smo u hotelu ‘Zagreb’, domaćice su nam ga rezervirale. Obišle smo Zagreb, vidjele Gornji i Donji grad”, ispričala je za “Journal” Elma Vedjan, profesorica razredne nastave. Aktivna je članica Asocijacije vogošćanskih žena, a i članica Stranke demokratske akcije već pet godina. “Prvi nam je ovo posjet Zagrebu, inače smo obišle Mostar, Goražde, obilazimo sela i gradove. Uzvratne posjete su dobrodošle, općenito ta putovanja su vrlo poticajna za rad žena. Prekratko je vrijeme za pobliže se upoznati da bi se i kasnije češće dolazilo u Zagreb, ali razvit će se sigurno neka nova prijateljstva. Čule smo što se sve radi ovdje u Islamskom centru, ugodno smo iznenađene svime. Drago nam je, nismo mislile da je sve u toj mjeri dobro organizirano. Iznenadio me ugodno i broj polaznika djece. I naš rad je, uz humanitarni, pretežito rad sa djecom.” Predsjednica Aktiva žena iz Vogošće je prof. Sabiha Salčin, ravnateljica Gimnazije, profesorica matematike i informatike. Prilika je to da se i ostvare neki kontakti i razmijene grupe djece. Uvjereni smo da će 50-ak zagrebačkih džematlijki, koje su ugostile prijateljice iz Vogošće i Maribora, svoje organizacijske sposobnosti ubrzo prenijeti i na mlađe naraštaje. q Edina SMAJLAGIĆ

OŽUJAK 2013.

11

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

TURSKA PREKO HRVATSKE SPAJA ISTOK I ZAPAD

Podrška turskih dužnosnika
U sklopu neslužbene posjete turskog ministra financija Mehmeta Şimşeka Hrvatskoj, 12. ožujka 2013., održano je svečano otvorenje prostorija turskog investicijskog društva Neta Capital Croatia. Na otvorenju, koje je okupilo tursku i hrvatsku poduzetničku i bankarsku elitu, rečeno je da je riječ o društvu za upravljanje investicijskim fondovima. “Cilj je da se doslovce spoji Istok i Zapad jer će Zagreb biti financijska točka iz koje će se razvijati poslovne operacije u pogledu upravljanja investicijskih fondova na području Njemačke, jugoistočne Europe, Turske i zemalja Perzijskog zaljeva”, rekao je Hrvoje Šaban, direktor Neta Capitala Croatia. Nešto kasnije iste večeri, u organizaciji Hrvatsko-turskog poslovnog kluba, u hotelu “Esplanada” održana je svečana večera koja je imala za cilj poticanje razvoja poslovnih odnosa i suradnje između hrvatskih i turskih poslovnih ljudi. Bürak Özügergin, turski veleposlanik u Hrvatskoj, u pozdravnom govoru je istaknuo da ministar Şimşek, među ostalima, personificira temelj uspjeha Turske, a to je dobra Vlada. Predsjednik Hrvatsko-turskog društva prijateljstva, saborski zastupnik Goran Beus Richembergh, istaknuo je da je Hrvatsko-turski poslovni klub sekcija njihovog društva, koji okuplja širi krug hrvatskih poslovnjaka i predstavnika turskih tvrtki koje već rade u Hrvatskoj. U Hrvatskoj već posluje oko 50 turskih tvrtki. Osim u Dubrovniku, gdje su ulagale tvrtke Rixos i Uzel turizam, turski ulagači prisutni su i na šibenskom i zadarskom području preko kompanije Dogus grupa koja ulaže u marine i hotelske sadržaje. U financijskom sektoru posluje jedna od najvećih turskih kompanija Suzer grupa, koja je preko Eksen holdinga u lipnju 2011. kupila Banku Brod, a koja danas nosi naziv Kentbank. Nekoliko dana kasnije, 18. ožujka, Hrvatsku je posjetio Džemil Çiçek, predsjednik Velike narodne skupštine Republike Turske, koji je imao niz sastanka s visokim hrvatskim dužnosnicima. Prvo ga je primio Josip Leko, predsjednik Hrvatskog sabora, zatim se sastao s premijerom Zoranom Milanovićem, a potom i hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem. Inače, Çiçek je u Hrvatskoj dobio izuzetan tretman koji se inače osigurava predsjednicima država. Mehmet Şimşek i Džemil Çiçek, u sklopu posjeta Hrvatskoj, obišli su i Zagrebačku džamiju, gdje ih je dočekao muftija Aziz ef. Hasanović. Hasanović je obojicu proveo po prostorijama Islamskog centra, Islamske gimnazije i vrtića “Jasmin”, gdje su proveli kratko vrijeme u druženju s djecom i omladinom. Obojica su posjetili i Spomen obilježje palim Bošnjacima i muslimanima u Domovinskom ratu, gdje je zajednički proučena Fatiha. Ministar Şimşek je o posjeti Zagrebačke džamije rekao da mu je “jako drago zbog posjete takvom prekrasnom kompleksu. “To nije samo džamija, to je i naučni i kulturni centar. Čestitam vodstvu ove ustanove i iznosim svoje posebno zadovoljstvo ovom posjetom”, rekao je ministar Şimşek. Aziz ef. Hasanović je nakon susreta rekao da “kada su u pitanju odnosi Islamske zajednice u Hrvatskoj i Turske, posebice s turskim Diyanetom, oni su na visokoj razini i u stalnom usponu i vode k realizaciji nekih projekata koje su te dvije vjerske institucije zajednički postavili”. “U tom kontekstu izražavamo zadovoljstvo da imamo braću poput naše braće Turaka koji su uvijek na dohvatu ruke i spremni su da se uključe u sve programe koje IZ u Hrvatskoj inicira. Poglavito nam je zanimljiva suradnja na stipendiranju naših studenata na različitim univerzitetima širom Turske, što je

Mehmet Şimşek i Bürak Özügergin u Islamskom centru

Džemil Çiçek ispred Spomen obilježja Bošnjacima braniteljima najbolja investicija. Mi danas imamo raznih profila ljudi i struke koji su završili fakultete u Turskoj”, rekao je muftija Hasanović. S druge strane, Džemil Çiçek je u Zagrebačkoj džamiji naglasio da Turska pridaje veliku važnost odnosima sa Hrvatskom te da je “brojka od 63.000 muslimana u ovoj zemlji velika i značajna i da će doprinijeti međusobnim odnosima dviju zemalja”. “Naša preporuka svim zemljama u kojima žive muslimani je da moraju poštivati zakone zemlje u kojoj žive, ali ujedno sačuvati svoj identitet. Republika Turska će dati veliku podršku vašim aktivnostima koje su pozitivne, a u budućnosti će biti još plodonosnije”, poručio je Çiçek i dodao da posebno podržavaju suradnju na planu obrazovanja. “U današnjem svijetu islam se poistovjećuje sa terorom, što je veoma pogrešno jer islam znači mir. Nažalost, neke loše stvari koje su učinjene u ime islama stvaraju tu lošu sliku. Zato je potrebna što bolja suradnja muslimana. Vaš rad je svojevrsna prevencija da se ti nesporazumi uklone. Također, mi činimo sve od sebe i dajemo svu moguću podršku”, rekao je Çiçek i najavio da će Turska podržati obnovu osmanske baštine u Hrvatskoj. Muftija Hasanović je naglasio da su hrvatski muslimani “prepoznati kao uzorna zajednica koja može poslužiti kao model organiziranja i drugih vjerskih zajednica, ali i svim drugim muslimanskim zajednicama u Europi i svijetu”. Džemil Çiçek je nakon posjete džamiji obišao i Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje ga je dočekao dekan dr. sc. Damir Boras te jedan od najuglednijih turkologa na Balkanu i pročelnik katedre za turkologiju u Zagrebu, dr. sc. Ekrem Čaušević. U neformalnom razgovoru Çiçek je iskazao svoje čuđenje velikim brojem studenata turkologije u Zagrebu. q Filip Mursel BEGOVIĆ

12

PREPORODOV JOURNAL 149

hrvatska

POZITIVNO IZVJEŠĆE O SPREMNOSTI HRVATSKE ZA EUROPSKU UNIJU

Kandidat s najtežim zadacima
Premijer Zoran Milanović razgovarao je sredinom ožujka u Bruxellesu s predsjednikom Europske komisije Joseom Manuelom Barrosom o završnom izvješću o pretpristupnom monitoringu te o nizu pitanja koje Hrvatsku čekaju uoči stupanja u članstvo. “Bilo je riječi o završnom izvješću o monitoringu, koje je dobro. Povjerenik za proširenje Stefan Füle će doći u Zagreb, 26. ožujka na sjednicu Vlade koju ćemo za tu prigodu organizirati i predstaviti to izvješće. Ta priča je gotova, svoj posao smo obavili. Ostalo su bili mnogobrojni detalji koji moraju ostati u zoni diskrecije. Ja sam zagovarao neke hrvatske interese, ne kadrovske”, rekao je Milanović novinarima nakon razgovora s Barrosom. Na pitanje je li bilo govora o hrvatskom kandidatu za povjerenika u Europskoj komisiji, Milanović nije želio spomenuti ime, dodavši da se više razgovaralo o profilu kandidata. “Što se povjerenika tiče u Komisiji, ne bih htio skakati pred rudo, premda se u Hrvatskoj manje-više opravdano spekulira s jednim imenom. Međutim, o tome odlučuju predsjednik Komisije i Europski parlament. Više smo razgovarali o profilu kandidata. To neće biti tema prije završetka izbora za Europski parlament u Hrvatskoj, nego nakon toga”, rekao je Milanović. Dodao je da je jedan od prvih ciljeva Hrvatske nakon ulaska u EU ulazak u schengenski prostor, unutar kojeg ne postoje granične kontrole: “Možda to možemo postići do kraja moje vlade, to je politički cilj.” Milanović je izrazio uvjerenje da će do kraja ožujka biti odobrena i privatizacija riječkog brodogradilišta “3. maj”: “Desetljećima se to pitanje ne rješava, mi gradimo brodove, a gradili smo ih i kao država, u državnim brodogradilištima i prodavali ispod cijene gradnje, dakle, to su bili svjesni gubici. Vjerujem da će kao i ‘Brodosplit’, koji je privatiziran i sad ga čeka borba na tržištu, i 3. maj završiti kao što smo planirali, kao dio ‘Uljanika’ koji je dokapitaliziran prije toga da bi mogao kupiti ‘3. maj’.”

Stefan Füle, povjerenik EU za proširenje

Zoran Milanović, predsjednik Vlade RH veo kako iduće dvije i pol godine preostaje obaviti još puno toga kako bi uspješno ušla u Schengenski prostor. “Nije jednostavno, ali siguran sam da imamo kvalitetu i prije svega karakter za to uspješno obaviti”, rekao je Milanović. U završnom izvještaju od 15-ak stranica, Europska komisija se usredotočila na 10 zadaća iz tih triju poglavlja europske pravne stečevine, koje je identificirala u svom Sveobuhvatnom izvještaju o monitoringu, objavljenom u studenom 2012., a koje je Hrvatska trebala ispuniti do predviđenog ulaska u članstvo 1. srpnja 2013. godine. Osam od tih deset zadaća je ispunjeno, preostalo je još dovršiti granične prijelaze kroz Neum, što bi trebalo biti gotovo u ožujku ili travnju te dovršiti prijevode Europske pravne stečevine. Pozitivnim izvješćem o monitoringu postupak ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora ulazi u završnu fazu, posebno u vezi Njemačke i Danske, koje su za dovršetak ratifikacije čekale završni izvještaj o monitoringu. Slovenija je nakon potpisivanja dogovora s Hrvatskom o rješavanju pitanja Ljubljanske banke započela postupak ratifikacije čiji je završetak bio planiran za početak travnja, a vrlo blizu završetka ratifikacije su i Belgija i Nizozemska.

A sada “Schengen”…
Privatizacija 3. maja je odobrena, a u Hrvatskoj je 26. ožujka boravio europski povjerenik za proširenje EU Stefan Füle, koji je na izvanrednoj sjednici Vlade RH organiziranoj za tu priliku, predstavio završni izvještaj Europske komisije o monitoringu za tri najteža poglavlja europske pravne stečevine – Tržišno takmičenje, Pravosuđe i osnovna prava te Pravda, sloboda i sigurnost. Rekao je da je Hrvatska zbog loših iskustava imala najstrože uvjete, ali je izvješće o hrvatskoj spremnosti za ulazak u EU pozitivno. “Izuzetno mi je drago što su svi postavljeni uvjeti ispunjeni ili će to uskoro bit”, rekao je Füle. Članovima Vlade rekao je kako je priča o Hrvatskoj priča o uspjehu i kako je Hrvatska pokazala odlučnost te da je kroz puno godina napornog rada uspjela doći do cilja. Naglasio je kako je Hrvatska bila pod “posebnom prismotrom, u posebnom režimu u kojem je osobito pozornost bila posvećena trima najtežim poglavljima te da je pred nju još nedavno postavljeno 10 zadaća koje je sve ispunila”. Premijer Zoran Milanović rekao je da ovo nije kraj priče za Hrvatsku nego je riječ o “kraju početka”. Dodao je kako je Hrvatska prošla dosad neviđeni screening, ali da joj je to bilo od koristi i na-

Jakovčić neće u ministre
Višemjesečni sukob u vladajućoj koaliciji između SDP-a i IDS nastavio se prepucavanjima. Naime, ministar turizma Veljko Ostojić, dok je bio na funkciji u Istarskoj županiji, znao je koje će zemljište

OŽUJAK 2013.

13

hrvatska
biti prenamijenjeno te ga je njegova supruga otkupljivala i višestruko kasnije prodavala. Zato je morao podnijeti ostavku pa je premijer Milanović ponudio šefu IDS-a Ivanu Jakovčiću da uđe u Vladu i preuzme funkciju ministra. Milanović je istaknuo da u Jakovčićevu slučaju vidi i kompetentnost, a i predsjednik je stranke te uskoro više neće biti istarski župan pa može preuzeti to mjesto. Pritom je Milanović kritizirao sve češće ideje o formiranju nestranačke vlade koja bi pokušala izvući Hrvatsku iz krize. “Vidjeli smo kako završavaju Vlade samo stručnjaka. U pravilu nikako, jer nemaju karakter i mandat da provode odluke. Zato želim političkog ministra koji nešto zna o poslu. A o ovom poslu predsjednik IDS-a sigurno nešto zna”, rekao je premijer. Na konstataciju da je Jakovčić odbio funkciju ministra i pitanje hoće li Vlada to postaviti kao uvjet, premijer je odgovorio da je njegov poziv ozbiljan, a ne zezanje. “Ovo su ozbiljne stvari. I dalje mislim da su kontrolirane političke stranke jedan od temelja demokratskog sustava i liberalne demokracije. To čak piše i u našem Ustavu. Neovisne liste i stručnjaci, kome ti ljudi odgovaraju. No u stvarnosti, u vrhu Vlade negativno je primljena Jakovčićeva izjava da nije kompetentan za položaj ministra turizma. Neformalnim rječnikom, mišljenje je da Jakovčić ponovno pokušava izbjeći odgovornost koju donosi položaj u Vladi”, dodao je premijer. Prema njemu, ne može se Jakovčić javno zalagati za rekonstrukciju Vlade i govoriti kako je država krizi, a u isto vrijeme na sve načine pokušavati postati eurozastupnik u Bruxellesu. Osim toga, nastavio je, “ne stoji ni izjava da nije kompetentan za položaj ministra jer je u politici 20 godina, a bio je i ministar u Vladi Ivice Račana”. No Jakovčić je ostao ustrajan vidjevši svoju šansu na izborima 19. travnja za Europski parlament, a za novog je ministra turizma imenovan je Darko Lorencin.
Porez na nekretnine prolongiran
Iako je već bio predstavljen, SDP je ipak (privremeno!?) odustao od uvođenja poreza na nekretnine. Radi mira u kući, ministar financija Slavko Linić povukao je svoj mnogo puta kritizirani prijedlog jer HNS-ovih 15 zastupnika SDP-u previše znače. “HNS je doista problem. Ta je stranka u previranjima, njihovi članovi su Slavko Linić, ministar financija u kampanji za unutarstranačke izbore i nije jasno tko uopće sada vodi HNS”, žalili su se u SDP-u. Prije toga je ministar Linić tjednima predstavljao javnosti i skupljao primjedbe kako bi izradio konačan prijedlog. Da je upravo porez na nekretnine najviše sporan HNS-u, potvrdio je i predsjednik njihovog zastupničkog kluba Jozo Radoš, koji je u intervjuu za jedne dnevne novine čak kalkulirao s mogućnošću izlaska iz Vlade u slučaju da ga SDP pošalje u proceduru. Kako su mediji saznali, premijer Zoran Milanović razgovarao je o tom intervjuu s potpredsjednicom Vlade Vesnom Pusić i posljedica toga je njezino priopćenje u kojem je u potpunosti odbacila opciju HNSovog napuštanja koalicije, ističući da je ona stabilna. No, Linić nije mogao suspregnuti ljutnju. “Ne bude li tog zakona, neće biti ni smanjenja doprinosa u zdravstvu, a onda to znači da moramo odustati od dijela naših planova koji se tiču rasterećenja gospodarstva”, kazao je Linić. Dodao je i da je “Plan 21” predviđao uvođenje poreza na imovinu kako bi se smanjili doprinosi, odnosno nameti na radničke plaće, a teret financiranja zdravstva prebacio na bogatije građane. “HNS je stabilan partner u koaliciji, ona je dobila povjerenje građana da napravi velike promjene u hrvatskom društvu. To i činimo, kao ozbiljan partner u koaliciji koja obnaša vlast nećemo si dozvoliti probleme u nestabilnosti vlasti”, rekao je Ivan Vrdoljak, ministar gospodarstva. q

Srbi su “krivi” za sve
Da se zapali vatra, pobrinuli su se u ožujku gospodar “Dinama” Zdravko Mamić i predsjednica HSP dr. Ante Starčević Ruža Tomašić, koja je izjavila da je Hrvatska za Hrvate, a da su ostali gosti. No dok je Tomašić dosljedna u prijeziru (ako ne i mržnji) prema Srbima, dotle Mamić vrluda od ulizivanja srbijanskim novinarima do ispoljavanja mržnje. Oboje su izazvali žestoke reakcije civiliziranih građana, a gostujući na radiju “Soundset plavi”, Zdravko Mamić obrušio se na ministra obrazovanja i sporta Željka Jovanovića, s kojim se verbalno prepucava već godinu i pol.

Zdravko Mamić, izvršni dopredsjednik “Dinama” “On mrzi sve što počinje s ‘hrvatski’ - prosvjeta, nogometni klub ‘Dinamo’, Olimpijski odbor, Akademija znanosti i umjetnosti, Nogometni savez... Ima krvna zrnca koja pretežu na onu stranu koja mrzi sve hrvatsko. Iz njegovih očiju šiklja krv, a kada se nasmije, vidite samo zube spremne na klanje. On je uvreda za hrvatski um, hrvatski mozak i hrvatskog čovjeka. Zamislite da čovjek koji je Srbin, koji nikada nije radio u prosvjeti i sportu, osim što je bio dizač ‘tegova’, ministar je tako važnog resora. I to daš čovjeku bez ikakvog iskustva i s takvom hrvatomržnjom. On je najveći hrvatomrzac poslije Khuena Hedervaryja...”, sasipao je Mamić uvrede na račun Jovanovića. Mamić je priveden u policiju te je ispitan na okolnosti vrijeđana državnog dužnosnika po nacionalnoj osnovi, a onda pušten. Ministar Jovanović je najavio da će tužiti Mamića. Predsjednik Republike Ivo Josipović najoštrije je osudio te izjave, nazvavši ih govorom mržnje i da zaslužuje svaku osudu. Premijer Milanović rekao je o Mamiću da je riječ o jednom privatnom poduzetniku, nakupcu koji je dio novog HDZ-a. “Nova snaga, to je to. I koliko je god to grozno, toliko je ipak u toj grozoti dobro da ljudi vide koliko se razlikujemo. Mi smo dva svijeta. Te razlike su puno dublje nego što sam mislio. Bio sam možda i malo naivan na početku kada sam mislio da ću s nekim ljudima moći postići dijalog. To su prominentniji članovi HDZ-a i to je postalo potpuno uobičajeno i proizlazi iz tona i atmosfere na njihovim skupovima”, rekao je premijer Milanović.  Osuda je stigla i iz Hrvatskog nogometnog saveza, koji je najavio da će protiv Mamića pokrenuti postupak zbog kršenja Kodeksa, a možda je najbolji komentar dao ministar branitelja Predrag Fred Matić, koji je rekao da je ministar Jovanović u Domovinskom ratu sudjelovao nešto više od 10 mjeseci, i to u borbenom sektoru Hrvatske vojske, dok Zdravko Mamić, s druge strane, u ratu barut nije omirisao. “U braniteljskim krugovima u kojima se krećem, a vjerujem da tako razmišlja većina branitelja, oduvijek smo isticali da posebno poštujemo i cijenimo hrvatske građane srpske nacionalnosti koji su u vrijeme Domovinskog rata stali u obranu Hrvatske. Svako razuman složit će se da su oni više pomogli obrani Hrvatske nego pripadnici, kako ih u šali nazivamo, ‘Minhenske bojne’”, rekao je Matić. q Edis FELIĆ

14

PREPORODOV JOURNAL 149

hrvatska

MEĐUNARODNI DAN ŽENA – 8. OŽUJAK/MART

Živimo meki totalitarizam
Kakvu važnost ima i što danas simbolizira 8. ožujka - Međunarodni dan žena? Žene u svijetu čine, a tako je i u Hrvatskoj, većinu ekonomski neaktivnog i nezaposlenog stanovništva. Kada su zaposlene, rade niže plaćene poslove. Koncentrirane su i na hijerarhijski nižim zaposlenjima. Zbog tzv. fleksibilizacije radnog tržišta i fiskalne discipline češće dobivaju poslove na određeno (uredski poslovi) i tzv. part-time poslove. A u njima su njihova prava još više narušena. Položaj im je i dodatno otežan činjenicom da snose većim dijelom i troškove društvene reprodukcije. Dovedene su u poziciju još otvorenije eksploatacije. Neki od podataka UN-a: žene obavljaju 67% svjetskog rada (one su proletarijat!), zarađuju 10% svjetskog dohotka, vlasnice su 1% svjetskog imetka, širom svijeta zarađuju 20-50% manje za jednak rad nego muškarci. Od 1,3 milijarde ljudi koje žive u potpunom siromaštvu, 70% su žene. Žene obavljaju 1020% direktorskih i upravnih poslova, zauzimaju 10% mjesta u parlamentima i tek 5% njih su predsjednice država. Pokušavajući vratiti 8. martu značaj praznika solidarne borbe za radnička prava i upozoriti na transformaciju značaja tog praznika kao indikativnu za mjesto koje se pridodaje feminizmu danas i u Hrvatskoj, u petak 8. ožujka 2013., na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održana je tribina koju su organizirale žene Centra za ženske studije i Baze za radničku inicijativu i demokraciju. Aktivno su se u raspravu, uz studentice i aktivistice tih udruga, uključile i predstavnice Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Na tribini je promoviran i novi broj antifašističkog časopisa “Nepokoreni grad” posvećen ženskim borbama. Tribina, koju je moderirala Nikolina Rajković, realizirana je u suradnji žena Zagreba i Sarajeva.

Kapitalizam podržava patrijarhat
Prema tvrdnji Davorke Turk, aktivistice iz Sarajeva, jasna je paralela između kapitalističkog ustroja i patrijarhata. “Svjedoci smo”, rekla je, “povratka najnasilnijih aspekata prvobitne akumulacije kapitala u sve faze globalizacije. Kako je preferiranje jeftine radne snage ili besplatne radne snage, uglavnom zadesilo žene neizmjerno je važno podsjetiti na organiziranje ženskog otpora i 8. marta. Potaknuti novi angažman, kao i preispitati sve brutalnije i podmuklije oblike porobljavanja što ih omogućava nova podjela na mušku i žensku radnu snagu. Agencije za ponudu poslova postale su ponuđači povremenih ‘poslića za kućanice’, a na njima se od zaposlenica očekuje: marljivost, ljubaznost i nasmiješenost, da izgledaju kao da ne rade za novac. Time je devalvirana vrijednost rada.” Turk je podsjetila na dugu povijest borbe za ženska radna, još od vremena kada se pokušavalo sniziti satnicu, izboriti više nadnice, poboljšati zaštitu na radu, uz obvezno pravo glasa žena. Borba za političku platformu početkom 20. stoljeća izvele su žene na ulice, i u Americi i u Europi. Na sastanku Druge internacionale 1910. godine žene su, na inicijativu Klare Zetkin, izborile pravo na obilježavanje Međunarodnog dana žena, pa se on, u svakoj od članica Internacionale, uveo kao praznik. Zapravo, Međunarodni dan žena u Europi je bio jedinstven: slavio se od 1911. godine na Dan Pariške komune, 18. marta. Davorka Turk je podsjetila i na dramatične demonstracije žena radnica 1917. godine u Carskoj Rusiji, kada su zahtijevale – kruh! U toj borbi pridružili su im se i njihovi kolege. Dva dana kasnije, po

naredbi ruskog cara, pobuna je ugušena s obrazloženjem da su pobunjenice uz kruh tražile i promjenu autokracije. 1922. Lenjin je upravo taj datum – 8. marta, proglasio Međunarodnim danom žena, i od tada se poistovjećuje s komunizmom. To je značajno i za naše južnoslavenske prostore, budući da se Dan žena držao za ženski filantropski, humani praznik jer su se aktivnosti vezane uz njega odnosile uglavnom na brigu o djeci i za ljude u potrebi. Početkom 20. stoljeća ta se aktivnost značajno pomiče k političkoj aktivnosti. Jugoslavenski ženski pokret je djelovao u okvirima sindikalne borbe, a opasnost od fašizma povezala je građanske feministkinje i radnice; koncentrirale su se na ulazak žena u biračko tijelo, kao i na poticanje obrazovanja žena. Antifašistička fronta žena postaje legitimnom nasljednicom te borbe kroz masovno sudjelovanje žena u dobrovoljnom radu, uključivanjem žena u privredu, te rješavanjem niza socijalnih pitanja. Sve do 1953. godine takvi su oblici djelovanja žena imali niz emancipacijskih uloga, posebice reprodukcije obitelji (tvorničke i đačke kuhinje), na zakonsku ravnopravnost u braku… “Danas je uloga žene majke pretegnula nad radnicom. Trend je zabilježen od 1961. godine kada je ukinut Savez ženskih društava Jugoslavije, a od Prve feminističke konferencije žena, 1968. godine, pokušalo se preusmjeriti suštinsku žensku borbu na društvenu ravnopravnost. Od 1975. godine, na međunarodnom planu, praznik je proglašen Danom ženskih prava i međunarodnog svjetskog mira. Kod nas od 90-ih godina nastupa prvi val feminizma. Nakon toga se ženu vraća u poziciju demografskog multiplikatora. Na djelu je tzv. kapitalistička restauracija, a ona zadire u radničku masu i njene su hijerarhije zasnovane na spolu”, zaključila je Davorka Turk.

Dehumanizacija društva
Jagoda Milidrag Šmid, savjetnica za socijalnu politiku Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, osvrnula se na aktualne ženske borbe: “Od kada smo suočeni s pojavom nove demokracije u Hrvatskoj možemo govoriti, a što je zabrinjavajuće, o degradaciji ženâ. Nova današnja ekonomija znači – novo rezanje i stalnu dehumanizaciju! Zapravo smo izloženi kolektivnom zaboravu suštinskog značenja praznika Dana žena. Da je tome tako svjedoči i prošlogodišnji komentar hrvatskog premijera da je taj Dan postao ‘decen-

OŽUJAK 2013.

15

hrvatska
tan’! Neoliberalna ekonomska doktrina, koja u svom nazivu sadrži ono ‘slobodan’, zapravo nema ništa sa slobodom. Znači: novo porobljavanje, i ne samo žena, nego kompletnog radno zavisnog stanovništva. Žene su u svojoj sindikalnoj borbi više pogođene. Lake industrije su omogućile brže zapošljavanje žena, ali su danas naprosto postale out, kao i inače masovna proizvodnja. Sve radne i intenzivne proizvodnje jesu mjesta još jezivijeg i obezvrijeđenog, jeftinog rada. U Hrvatskoj su žene na tržištu rada manje-više segregirane. U uslužnim su i servisnim djelatnostima, potplaćene, a prema zakonodavnom okviru čini se da je sve u redu. Međutim, reprodukcija je to stavova o rodnim društvenim ulogama i potiranje karaktera rodnih radnih uloga. To nitko ne želi priznati! Ako se i govori o klasi, govori se o klasi nezaposlenih mladih ljudi, vrlo heterogenoj po sastavu i po kvalifikacijskoj strukturi. O klasi koja radi na određeno vrijeme, na poziv, radi kod kuće, preko agencija koje zapošljavaju privremeno ili povremeno. Ženama je bitan taj odnos neplaćenog/plaćenog radnog vremena. Čula sam na jednom forumu vladajućih socijaldemokratkinja da ‘ženama savršeno odgovaraju part-time poslovi jer tako mogu pomiriti profesionalne i obiteljske poslove’. Takvo se ‘mišljenje’ potpuno nekritički prihvaća, a znači getoizaciju žena u još niže plaćene poslove.” Milidrag Šmid je istaknula izvrsno plaćene i često nesposobne menadžere, globalno dobro plaćenu tehnološku elitu, sada pretežito čine muškarci. Slabo ili slabije plaćeni poslovi su rezervirani za žene. Organizirana nesigurnost u društvu, stalna beskrupulozna kompetitivnost na radnom mjestu, kao i tajnost plaća (što razbija solidarnost) znače samo jedno: da živimo tzv. soft-totalitarizam. “Velike su korporacije fragmentirale rad, objedinile pojedine funkcije. U njima se od zaposlenika traži potpuno poistovjećenje s firmom i njenim interesima na globalnom tržištu. Tako, ako gazda nazove u npr. 21 sat i traži obavljanje nekog hitnog posla, zaposlenica zapostavlja obitelj, prijatelje – i trči raditi. Posao u firmama zahtijeva stalno dokazivanje: ‘radnica tjedna’, ‘radnik mjeseca’ i slično. Prilagodbe uzrokuju stres i odlaske psihijatru, brojne bolesti. Prilagode li se zahtjevima korporacija i gazda, radnici upadaju u jedan od tih internih sustava moći pa se na taj način gubi ono najvrjednije – ljudskost, sposobnost suosjećanja s drugima, s osobama pored sebe. Oduzeta nam je temeljna sloboda. Nedopustivi su upiti kolika je plaća, hoće li u njoj biti uračunati prekovremeni sati!? Hrvatska pravobraniteljica za ravnopravnost spolova analizirala je prošle godine 500 uspješnih firmi i položaj žena u njima. Konstatirala je da je u tim hrvatskim firmama zastupljenost žena 30%, te da je niža od prosjeka koji iznosi 48%. U firmama gdje je jedna odgovorna funkcija, žene zauzimaju tek 16%; uglavnom su zaposlene na niže rangiranim poslovima. Na čelnim je funkcijama tek 9%. Ukratko, u našem društvu cijenimo reproduktivno zdravlje, ali znanje i sposobnost teško. S druge strane, visoko cijenjene rodilje preskupo koštaju. Kada zapošljava, poslodavac će radije uzeti mladog, obrazovanog muškarca. Tako država potpomaže dekonstrukciju vlastitih socijalnih mreža. Nerijetko čujemo da i puno bogatije države od hrvatskog društva izdvajaju sve manje novaca za socijalne potrebe. Zato je i nužno denuncirati one politike koje part-time rad smatraju ‘kao stvorenim za žene’. Došlo je do kolektivnog zaborava suštine što simbolizira Dan žena. I zbog onih koji dolaze!”, završila je dramatično Jagoda Milidrag Šmid.

Obilježavanje Međunarodnog dana žena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu skom i političkom diskursu. Levačić je tabelarne prikaze podataka iz 2010. i 2011. godine potkrijepila izlaganjem kojim je ukazala na njihovu manjkavost, otud i na nužnost promjene epistemološkog okvira za razumijevanje ekonomske nejednakosti žena i muškaraca. “Unutar marksističkog okvira, po nekim autorima, određivanje plaća je proces koji je neodvojiv od institucionalnog i društvenog konteksta, pri čemu odnos rada i kapitala predstavlja osnovu za njegovo razumijevanje. Također, iako važan zbog kritike mikroekonomskog poimanja procesa određivanja plaća, proces kapitalističke konkurencije ne može sam za sebe potpuno objasniti rodnu dimenziju sektorske segregacije, pa mu je nužna nadopuna u vidu feminističke teorije. Sociološke kritike ekonomskih analiza rodnih razlika u plaćama upozoravaju na činjenicu da je ženski rad manje cijenjen od muškog, te akcentiraju proces socijalne konstrukcije nadnica. Taj je fenomen nužno staviti u kontekst povijesnih procesa devalvacije ženskih vještina i vrijednosti ženske radne snage. A sada je sve to otežano neprimjerenom razinom prikupljanja podataka”, rekla je Dora Levačić.

Feminizacija rada
Kada su se mjere štednje počele provoditi ne bi li stabilizirale krizu državnih dugova sub/perifernih zemalja, uslijedili su prepoznatljivi ishodi koji nadalje bitno određuju smjer kretanja ekonomske politike: nadziranje nacionalnih proračuna, smanjenje tradicionalnih radničkih prava i širenje siromaštva, privatizacija javnog sektora, rezanje troškova unutar njega, tj. racionalizacija broja zaposlenih, stopiranje industrijskog razvoja. Uglavnom, meta su ostaci welfarea i drugi troškovi socijalnog sektora. Iz lijevo feminističkog konteksta i posve ugrubo govoreći, udar na javni sektor znači rušenje materijalnih prava koja su žene stekle izlaskom iz tržišta rada, krizu društvene reprodukcije, reprodukciju klasa, financijsko opterećenje kućanstava, promjene intimne razine odnosa između bračnih partnera i osnaživanje patrijarhalnosti. Svih šest razina utječe na promjenu postojećeg tradicionalnog okvira obitelji, a uloga žena pomalo se vraća na onu u predindustrijskoj fazi kapitalizma”, rekla je Ankica Čakardić. Naglasila je da se radi o problemu i esencijalne i egzistencijalne naravi. Kada su žene postajale dijelom tržišta rada, taj je pomak automatski transformirao suštinu “ženskog” života, dotadašnju strukturiranost svakodnevice obitelji i ulogu žena u društvenoj reprodukciji. Žene danas rade poslove koji su slabo plaćeni (uslužni servis, javne i administrativne službe, njega i obrazovanje) i poslove koji su izgubili na simboličkom kapitalu, kao npr. obrazovanje ili opća medicinska praksa. q Edina SMAJLAGIĆ

Rodne razlike
Studentica Dora Levačić je uvodno rekla da je koncept rodnog jaza u plaćama najčešće korišten kao pokazatelj ekonomske nejednakosti žena i muškaraca. On je usko vezan s teorijom ljudskog kapitala unutar koje se uglavnom interpretira u znanstvenom, medij-

16

PREPORODOV JOURNAL 149

hrvatska

PROCESUIRANJE RATNIH ZLOČINA SVE JE TEŽE I DALJE OD ISTINSKOG SUOČAVANJA S PROŠLOŠĆU

Suđenja za ratne zločine
Nedavno objavljeni Godišnji izvještaj o praćenju suđenja za ratne zločine u 2012. godini1 pod nazivom Osiguranje prava na djelotvoran pravni lijek žrtvama ratnih zločina upozorava na daleko teže procesuiranje ratnih zločina zbog još uvijek prijetećeg društvenog ozračja u kojemu bi se svjedočilo protiv počinitelja zločina s “vlastite strane” te nedostatne kvalitete dokaznog materijala zbog nepravovremeno i nekvalitetno provedenih istraga u sve manje izraženom interesu domaće i međunarodne javnosti za problematiku ratnih zločina. Opravdana je bojazan da će počinitelji i odgovorne zapovjedne osobe, posebno na najvišim razinama, ostati nekažnjeni. U ovogodišnjem izvještaju ističe se nužnost rasvjetljavanja okolnosti počinjenja svih ratnih zločina i kažnjavanja počinitelja. Jedino na taj način moći će se osigurati pravda za žrtve i spriječiti ponavljanje sličnih okrutnih sukoba u budućnosti. Izvještaj naglašava važnost daljnjeg istraživanja i procesuiranja do sada velikog broja neprocesuiranih ratnih zločina uz posebno isticanje društvenog položaja civilnih žrtava rata, osobito žrtava silovanja i seksualnog zlostavljanja. Izvještaj opetovani prenosi brojne preporuke iz ranijih godina, a izlazi od 2005. godine.

Prioritet pravosudnih institucija: procesuiranje ratnih zločina i naknada štete
Tri partnerske organizacije za ljudska prava, “Documenta” – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava te Građanski odbor za ljudska prava, 28. ožujka 2013. predstavile su Godišnji izvještaj sucima, državnim odvjetništvima, odvjetnicima, političarima, organizacijama za ljudska prava, medijima i drugima. Tim su povodom organizirale okrugli stol koji je Branko Hrvatin, predsjednik Vrhovnog suda, ocijenio korisnom civilno-javnom provjerom rada sudova. On je poslao dodatnu poruku o nužnosti procesuiranja svih počinjenih zločina i počinitelja, a pritom i nužnosti obeštećenja civila stradalih u ratu. Hrvatin je naglasio kako suđenja za ratne zločine imaju posebnu težinu s obzirom na širinu grupe koja je tim kaznenim radnjama pogođena, a u svjetlu potrebe sagledavanja šireg društvenog konteksta kojeg bi presude trebale imati na proces istinskog suočavanja s prošlošću. Sudstvo, kao nepristran i neovisan sustav, mora žrtvama osigurati satisfakciju, pri čemu treba sagledati potrebe ne samo neposrednih oštećenika, odnosno žrtava, već i onog dijela stradalničke populacije koji je i posrednim, obiteljskim putem, povezan s određenim zločinima, što predstavlja važan iskorak u odnosu na dosadašnju praksu. U posljednjem izvještaju Europske komisije o pripremljenosti Hrvatske za ulazak u članstvo Europske unije navodi se kako prioritet pravosudnih institucija mora biti daljnje procesuiranje ratnih zločina i poduzimanje potrebnih radnji da sve žrtve ratnih zločina dobiju odgovarajuću naknadu štete. Paul Vandoren, šef Delegacije Europske unije u Republici Hrvatskoj, na okruglom stolu je naglasio kako se radi o ozbiljnom upozorenju Hrvatskoj. Pritom, Europska komisija ističe slučaj obeštećenja žrtava za slučaj “Varivode” kao temelj pozitivnoj praksi naknade štete žrtvama ratnih zločina i njihovih obitelji. Radi se o sudskom epilogu slučaju Jovana Berića prema kojemu Hrvatska mora platiti 540.000 kuna odštete oštećenici-

Okrugli stol - predstavljanje Godišnjeg izvještaja o praćenju suđenja za ratne zločine u 2012. godini ma na ime nematerijalne štete, odnosno usmrćenih roditelja u Varivodama krajem rujna 1995. godine. Ova je presuda kao i daljnje postupanje sudova osobito važna u svjetlu primjene Zakona o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela od dana ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Zakon proizlazi iz odredbi postavljenih Europskom konvencijom o kompenzaciji žrtava kaznenih djela nasilja, koja obvezuje države članice na osiguranje kompenzacije štete u slučajevima namjernih kaznenih djela i usmrćenja uslijed počinjenja nasilnih djela. Konvencija obvezuje države da izvor kompenzacija budu javna sredstva u slučajevima nemogućnosti naplate kompenzacije od počinitelja. Problem naplate parničnih troškova članovima obitelji usmrćenih, većinom srpske nacionalnosti, koji su izgubili parnice u kojima su od Republike Hrvatske tražili naknadu nematerijalne štete zbog usmrćenja svojih bližnjih još uvijek nije riješen. Zasada nije poznat niti jedan slučaj otpisa parničnih troškova, na osnovu donesene uredbe Vlade RH kojom bi siromašnim i socijalno najugroženijim građanima troškovi postupka otpisali. Troškovi parnica prema podacima dostupnica na stranicama “Documente” iznose između 5.000 i 107.000 kuna, a naplaćuju se uglavnom ovrhom niskih mirovina žrtava. S druge se strane pak, ogromna sredstva izdvajaju za troškove obrane pripadnicima hrvatskih postrojbi, poput Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka za koje je utrošeno 192.312.736,66 kuna, zatim Vladimira Merčepa čije je suđenje u tijeku i drugih.

OŽUJAK 2013.

17

hrvatska

“Koridor pravde” (Zagreb, prosinac 2012.)

Procesuiranje zločina u 2012. godini i regionalna suradnja
Iako su tijekom prošle godine zabilježeni pozitivni pomaci u procesuiranju zločina iz devedesetih godina poput iniciranja ili nastavka rasprava u nekoliko sudskih predmeta zločina u kojima su usmrćivane i zlostavljanje osobe srpske nacionalnosti za koje dugo nije postojala volja da budu procesuirani, velik broj slučajeva neprocesuiranih zločina počinjenih miniranjem kuća osoba srpske nacionalnosti i njihovih deložacija, nisu procesuirani desetak i više godina ili se višekratno ponavljaju poput postupaka protiv Mihajla Hrastova za zločin na Koranskom mostu u Karlovcu i drugih.2 Obustavljeni su i neki postupci protiv pripadnika srpskih postrojbi zbog neosnovanih optužbi, što potvrđuje da posljedice ranije neosnovanih optuživanja nisu otklonjene unatoč opetovanim revizijama državnih odvjetništava. Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika, Jasmina Dolmagić, ocijenila je pak da je postignut vidan napredak u progonu počinitelja ratnih zločina s pet od osam riješenih slučajeva sa liste nacionalnih prioriteta, a zabilježen je uspjeh i u rješavanju regionalnih prioriteta. Istaknula je kako ne postoji nevoljkost u procesuiranju zločina za koje se tereti pripadnike hrvatskih postrojbi jer kriteriji nisu etnička i ideološka pripadnost, već isključivo stanje dokaza. Još uvijek nema niti jedne pravomoćne presude za ratne zločine počinjene za vrijeme i nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja”. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, evidentirano je 677 civilnih žrtava te oko 20.000 spaljenih, srušenih ili temeljito oštećenih objekata. Evidencija DORH-a, s druge strane,

sadrži podatke o 214 smrtno stradale osobe, od kojih su 167 stradale kao žrtve kaznenog djela ratnog zločina, a 47 kao žrtve kaznenog djela ubojstva. DORH navodi da se često ne razlikuju žrtve kaznenih djela ubojstava i kaznenih djela ratnih zločina od žrtava rata – za koje ne postoji kaznena odgovornost zaraćenih strana za njihovu smrt. Za kaznena djela počinjena tijekom i nakon “Oluje” pred hrvatskim sudovima procesuirano je 3.728 osoba, od kojih je 2.380 i osuđeno. Uglavnom se radi o počiniteljima pljački i paleži. Tako je za kaznena djela protiv imovine: krađa, teških krađa, razbojništava,… osuđeno čak 2.287 osoba. Za ubojstva je osuđeno 14 osoba, a za silovanja i ostala kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa 11 osoba. Događaj koji je značajno obilježio procesuiranje ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, objava je drugostupanjske presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (Haški tribunal) u predmetu Gotovina i Markač. Žalbeno vijeće MKSJ u studenom 2011. godine poništilo je osuđujuću prvostupanjsku presudu kojom su sedam mjeseci ranije hrvatski generali Gotovina i Markač proglašeni krivima zbog počinjenja zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, sudjelovanjem u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem trajnog uklanjanja srpskog stanovništva s područja tzv. Krajine. Navedenom prvostupanjskom presudom Gotovina je bio nepravomoćno osuđen na 24, a Markač na 18 godina zatvora. Dok je oslobođenje hrvatskih generala u Srbiji i kod samih žrtava izazvalo osjećaj duboke nepravde i nedostižnosti pravdi, u Hrvatskoj je oslobađajuća presuda izazvala oduševljenje velike većine javnosti i potaknula retoriku o neumrljanosti Domovinskog

Generali Ante Gotovina i Mladen Markač – u Haagu i na slobodi

18

PREPORODOV JOURNAL 149

hrvatska
rata i nevinosti Hrvatske zaboravivši na ubojstva, nečovječna postupanja, pljačkanja i uništavanja imovine te masovni egzodus srpskog stanovništva. Zabrinuti mogućim utjecajem na pravosuđe u spremnosti daljnjeg procesuiranja zločina iz “Oluje” i drugih, građani i građanske okupljeni u Platformu 112, prošloga su prosinca akcijom “Koridor pravde”, koja se protezala od zgrade DORH-a do Vrhovnog suda, uputili apel pravosudnim institucijama zahtijevajući da niti jedan zločin ne ostane neprocesuiran te da svaki zločinac bude kažnjen. Akcijom se željelo potaknuti javnost i odgovorne u institucijama Republike Hrvatske na potrebu davanja zajedničkog doprinosa u prihvaćanju činjenica o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava prema svim civilnim žrtvama rata kao i obnovi povjerenja između pojedinaca i pojedinki, naroda i zemalja u regiji. naslijeđe napetog odnosa između hrvatskog i srbijanskog državnog vrha, narušeno je dodatno promjenom vlasti u Srbiji i oslobađanjem hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača.

Neadekvatan sustav zaštite žrtava svjedoka
Negativnom pojavom zabilježenom u Izvještaju smatra se i neprijavljivanje, a posljedično i neprocesuiranje zločina počinjenih silovanjem. Iz izvještaja prenosimo da su se postojeće zakonodavstvo i dosadašnja sudska praksa pokazali neučinkovitim, što je razvidno iz malog broja evidentiranih zločina i sudskih presuda. Prema podacima DORH-a, nadležna su državna odvjetništva zbog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog silovanjem do sada procesuirala 27 poznatih okrivljenika, od kojih je osuđeno njih 13. U prijavama koje su zaprimila nadležna državna odvjetništva do sada je evidentirano 60 žrtava silovanja. Žrtve silovanja i seksualnog nasilja u ratu nemaju odgovarajuću podršku, a često su i etiketirane i obilježene sramom zbog čega i same ne priznaju počinjeno nasilje nad njima. Društvo i državne institucije ne prepoznaju ih i ne priznaju patnju žrtava seksualnog nasilja. Tek je nedavno najavljeno donošenje Zakona o zaštiti žrtava seksualnog nasilja u ratu od strane Ministarstva branitelja. O silovanju kao vidu ratnog zločina su na okruglom stolu govorile Marijana Senjak, dugogodišnja voditeljica bosansko-hercegovačke organizacije “Medica Zenica”, koja je pružala medicinsku i pravnu podršku žrtvama silovanja i seksualnog nasilja i Milena Čalić Jelić, promatračica suđenja za ratne zločine koje ističu važnost sustavne psihološke podrške žrtvama te dodatne edukacije pravosudnih i policijskih te socijalnih i zdravstvenih djelatnika. U proteklih nekoliko godina ustrojeni su odjeli za podršku žrtvama i svjedocima na sedam Županijskih sudova. Na okruglom stolu i u Godišnjem izvještaju istaknut je problem neadekvatnog sustava zaštite žrtava svjedoka počevši s zaštitom i potporom žrtvama silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja. Uz preporuku za uspostavom učinkovitog sustava potpore žrtvama i svjedocima kako na sudovima, tako i širenjem sustava podrške na državno odvjetništvo i policiju, potrebno je proširiti i obujam podrške te, kako bi se ublažile posljedice počinjenih kaznenih djela, žrtvama i svjedocima osigurati psihološku i pravnu pomoć. 2012. i ranijih godina primijećen je i problem pristupanja svjedoka na suđenja jer svjedoci najčešće starije životne dobi i s prebivalištem u ruralnim sredinama nisu u mogućnosti osigurati prijevoz i doći na sud javnim prijevozom zbog loše povezanosti s gradovima u kojima se provode postupci. Vlada Republike Hrvatske još u siječnju 2010. godine osnovala Povjerenstvo za praćenje i unaprjeđivanje sustava podrške žrtvama i svjedocima s osnovnim ciljem izrade Nacionalne strategije za podršku žrtvama i svjedocima koja još uvijek nije izrađena. Tu je tek potpisivanje ugovora između UNDP-a, Ministarstva pravosuđa i Udruge volontera za podršku žrtvama/svjedocima u sudskom postupku o osnivanju besplatne nacionalne telefonske linije za podršku žrtvama i svjedocima. Pozivni centar, u kojemu će raditi educirani volonteri, trebao bi započeti s radom 2013. godine.
Bilješke:
1 Stojanović, M. i dr., Osiguranje prava na ‘djelotvoran pravni lijek’ žrtvama ratnih zločina. Izvještaj o praćenju suđenja za ratne zločine za 2012. godinu., Documenta, 2013. 2 Postupak protiv Mihajla Hrastova (zločin na Koranskom mostu), postupak protiv Petra Mamule (zločin u Baranji), postupak protiv Enesa Viteškića (zločin u Paulin Dvoru), postupak protiv Bože Bačelića i dr. (zločin u Prokljanu), postupak protiv Čede Jovića (zločin u Dalju IV), postupak protiv Rade Miljevića (zločin na brdu Pogledić pokraj Gline). q

Ratni zločini za vrijeme i nakon “Oluje”
U Bazi podataka DORH-a evidentirano je ukupno 27 ratnih zločina (167 žrtava) počinjenih za vrijeme i nakon “Oluje”, u kojima su počinitelji 24 zločina (155 žrtava) potpuno nepoznati. Za ratne zločine počinjene za vrijeme ili nakon “Oluje” pred hrvatskim sudovima vođeni su ili se vode tri kaznena postupka – protiv ukupno 10 osoba: – zbog usmrćenja šestero starijih srpskih civila u Gruborima za vrijeme akcije Oluja – Obruč optuženi su pripadnici specijalne policije Frano Drljo i Božo Krajina. Kazneni postupak bio je pokrenut protiv pet osoba, no obustavljen je u odnosu na Berislava Garića te Igora Benetu, koji je izvršio samoubojstvo. U tijeku je istraga protiv Željka Sačića, tadašnjeg zamjenika zapovjednika Specijalne policije Mladena Markača; – u tijeku je glavna rasprava u ponovljenom postupku protiv Bože Bačelića, Ante Mamića, Luke Vuke i Jurice Ravlića. Tereti ih se za usmrćenje dvoje starijih supružnika srpske nacionalnosti u Prokljanu te jednog ratnog zarobljenika u Mandićima; – 2001. godine zbog usmrćenja troje civila u Laškovcima i Dobropoljcima vođena je istraga protiv Mate Šindije, no tužiteljstvo je zbog nedostatka dokaza odustalo od kaznenog progona. q

Zamjenik ministra pravosuđa Gordan Markotić na okruglom je stolu predstavio zajedničko povjerenstvo Ministarstava pravosuđa Hrvatske i Ministarstva pravde Srbije koje omogućuje transparentnost u suđenjima za ratne zločine s obje strane, primarno u razmjeni podataka u vezi osumnjičenika za ratne zločine. Markotić je najavio i sporazum između dviju zemalja kojim bi se sva pitanja u vezi ratnih zločina postavila na međudržavnu razinu. Izvještaj o praćenju suđenja ističe suradnju između hrvatskog i srbijanskog tužiteljstva koja je rezultirala provođenjem postupaka i (nepravomoćnim) osudama na Višem sudu u Beogradu 22 pripadnika srpskih postrojbi za zločine počinjene na području Republike Hrvatske i protiv njezinih građana. Potpisivanje međudržavnog ugovora u vezi procesuiranja ratnih zločina između država u regiji pridonijeli bi zasigurno efikasnijem progonu počinitelja. Ipak, u izvještaju je istaknuta potreba poboljšanja regionalne suradnje osobito zbog činjenice da su u velikom broju predmeta pripadnici srpskih postrojbi nedostupni hrvatskom pravosuđu. Podsjetimo da je hrvatska strana u ožujku 2012. inicirala potpisivanje Sporazuma o procesuiranju i kažnjavanju počinitelja ratnih zločina, no

Emina BUŽINKIĆ

OŽUJAK 2013.

19

intervju

MILORAD PUPOVAC, SABORSKI ZASTUPNIK, PREDSJEDNIK SRPSKOG NARODNOG VIJEĆA I POTPREDSJEDNIK SAMOSTALNE DEMOKRATSKE SRPSKE STRANKE “TOLIKE GODINE NAKON ZAVRŠETKA RATA MI IMAMO ODRŽAVANJE ATMOSFERE NEKE VRSTE RATNIH BUBNJEVA, RATNIH TRUBA, RAZVIJANJE RATNIH ZASTAVA, IZRICANJE RATNIH POKLIČA, KAO ŠTO SE IZRIČU NA STADIONIMA I RAZLIČITIM PRILIKAMA U TV-EMISIJAMA. I DA KAŽEMO DA JE TO NORMALNO ZA JEDNU CIVILIZIRANU I SREĐENU EVROPSKU ZEMLJU, ILI DA ZATVORIMO UŠI I NE OBAZIREMO SE, ILI DA SE PRAVIMO DA NIŠTA NE ČUJEMO, DA JE TAKVO NEŠTO MANJE-VIŠE NORMALNO!? TO NE MOŽE BITI!”

Raspirivanje desničarske atmosfere
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ Rezultati Popisa stanovništva 2011. i povratak Srba
Krajem 2012. objavljeni su djelomični rezultati Popisa stanovništva iz 2011. godine. Po Vašem mišljenju, koji su uzroci tolikog kašnjenja u objavi popisnih rezultata? Postoje li kakve zakulisne igre ili se radi “samo” o nesposobnosti i neorganiziranosti državnih organa? Samo po sebi je jasno da neorganiziranost i nepripremljenost predstavlja problem. Nedopustivo je da ono što se može napraviti uz postojeća sredstva elektronske obrade podataka u nekoliko mjeseci, da se obrađuje tako dugo. To baca opravdane sumnje na moguće propuste, koji mogu biti i nenamjerni, ali su propusti. Činjenica je da se popis provodio tako da su popisivači nerijetko sugerirali pogrešne odgovore ljudima kada je posrijedi vjerska i nacionalna pripadnost. Mi smo tih iskustava imali, posebno na nekim područjima. Popis je prošao kako je prošao, ali bilo bi kobno ako bi se ponovilo još koji put. Popisni podaci su pokazali ogroman pad broja pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj: u odnosu na 1991. Srba ima skoro 400.000 manje. S druge strane, imamo i oko 20.000 pravoslavaca koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Vaš komentar? Kao prvo, smanjivanje broja Srba je nastalo kao rezultat politike etničkog čišćenja na prostoru Hrvatske, a koja se provodila i na području Bosne i Hercegovine, Kosova i Metohije, te drugih bivših jugoslavenskih republika u ograničenom obliku, kako se prakticirala u pojedinim sredinama i u Srbiji. Dakle, to je rezultat takve vrste politike koja je bila iskazana u tome da broj Srba u Hrvatskoj ne smije biti veći od 3%, a koju je bivši predsjednik Tuđman u nekoliko navrata i javno izgovarao. S druge strane, to je posljedica otpora povratku izbjeglica i, s treće strane, neprestane atmosfere koja nije tolerantna prema pripadnicima srpskog naroda u Hrvatskoj. To sve pogoduje s jedne strane smanjivanju broja, bilo odlaskom ili nepovratkom, bilo asimilacijom. Kad spominjete 20.000 onih koji se izjašnjavaju kao pravoslavci ili gotovo 16.000 onih koji se izjašnjavaju kao pripadnici Hrvatske pravoslavne crkve, to je također posljedica kampanje koja je na djelu već niz godina. Država, nažalost, ne čini dovoljno da bi spriječila manipulaciju, zloupotrebu sa ljudima koji zapravo ne poštuju elementarne ustavne vrijednosti ove države i koji kao inicijatori Hrvatske pravoslavne crkve veličaju snage poražene u Drugom svjetskom ratu i ideologije iz Drugog svjetskog rata. Prema popisnim podacima Srba u Hrvatskoj ima 4,36%. Kakva je Vaša ocjena procesa povratka Srba u Hrvatsku? S druge strane,

Prof. dr. Milorad Pupovac postoji li stvarna volja raseljenih Srba za povratkom u svoja mjesta stanovanja? Prošla su skoro dva desetljeća od okončanja rata. Slučaj izbjeglih Srba jedan je od nekoliko postojećih slučajeva u današnjem svijetu takozvanog produženog izbjegličkog statusa, o kojem se raspravljalo i u Vijeću Europe i u drugim institucijama. Produženo izbjegličko stanje ne pogoduje povratku, ali povratak svejedno nije stao. On nije više onakve snage kakve bio 2001. ili od 2004.-2006. li se još uvijek odvija. Ljudi još uvijek ne žele izgubiti vezu sa svojim krajem i neki ljudi još uvijek vide šansu da se vrate. Međutim, slabo ulaganje u te sredine, kampanja u suđenjima za ratne zločine, zatim kampanja protiv obilježja identiteta Srba u Hrvatskoj, kao što je protiv ćirilice, sasvim sigurno kod ljudi izaziva kolebanje, ako su i donijeli odluku da se vrate, ili učvršćivanje uvjerenja “možda je bolje da mi ostanemo ovdje ili potražimo budućnost negdje u trećim zemljama”, kao što se događa. Ali povratak nije stao i ljudi su još uvijek zainteresirani za svoje zavičaje, za povratak, za svoju imovinu i za svoja prava.

Brojni incidenti – mržnja na djelu
Kada su prosincu 2012. objavljeni djelomični rezultati popisa stanovništva izražene su sumnje u točnost popisnih rezultata u Vukovaru, prema kojima Srbi čine više od jedne trećine stanovništva. Takva zastupljenost podrazumijeva ravnopravnu upotrebu hrvatskog i srpskog jezika te latiničnoga i ćiriličnog pisma na području grada Vukovara. Nakon toga, pitanje ćirilice je postalo prvorazredno političko pitanje. Čiji se i kakvi interesi iza svega kriju?

20

PREPORODOV JOURNAL 149

intervju
Prvo, što se tiče Ustava, Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjine, stvari su, naravno, jasne. Kada je u pitanju Kazneni zakon Republike Hrvatske i Zakon o sprječavanju diskriminaciju, stvari su isto tako jasne. Ona tko sprečava ili zagovara sprečavanje provođenja Ustavnog zakona o službenog upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina može se suočiti s kaznom zatvora od godinu dana. Prema tome, što se tiče zakonskih osnova, one su jasne. Postoje ljudi koji smatraju da su oni sila iznad zakona i da su oni ti čija se volja i čije se stajalište treba slušati. I to su pretvorili u sredstvo za nastavak rata i sredstvo za nastavak ratnih politika. Dolazak ljudi na demonstracije u vojnim uniformama i sa vojnim ratnim zastavama – i sa pokličima da smo to trebali uraditi onako kako je urađeno u “Oluji” – jasno pokazuje kakav odnos imaju prema mirnoj reintegraciji, kakav odnos imaju prema Srbima u istočnoj Slavoniji i pravima Srba u Hrvatskoj. To, nažalost, pojedine političke stranke direktno podržavaju, a neke indirektno koriste za svoje političke ciljeve u obračunu sa novom Vladom i novom koalicijom na vlasti. Srbe koriste kao sredstvo za mobiliziranje desnih političkih strasti i desnih političkih pozicija, budući da ne uspijevaju na drugim područjima – niti ekonomskom, niti kulturnom, niti nekom ozbiljnom političkom planu. Situacija je zaoštrena do apsurda, pri čemu Ruža Tomašić, predsjednica HSP-a dr. Ante Starčević, ćirilicu izjednačava s “topovima, tenkovima, razaranjima, ubojstvima i silovanjima”. Što “slučaj ćirilica” govori o našem društvu? Jeste li zadovoljni s rješenjem nastale situacije, moratorijem nakon lokalnih izbora? Što se tiče zastupnice Ruže Tomašić, ona je svojim izjavama podsticala na diskriminaciju pripadnika nacionalnih manjina, Srba i drugih pripadnika nacionalnih manjina, proglašavajući ih gostima u Republici Hrvatskoj. Da u Hrvatskoj djeluje pravna država u pravom smislu te riječi, zastupnica Tomašić ne bi mogla biti pokrivena slobodom govora i imunitetom saborske zastupnice. A što se tiče izjednačavanja ćirilice sa ratnim oružjem, ratnim sredstvima i ratnim stradanjima, to naravno mogu koristiti ljudi koji nemaju mnoga saznanja o tome kakva je bila uloga ćirilice u povijesti Hrvatske, kakva je uloga ćirilice među slavenskim narodima, kakav je status ćiriličnog pisma u današnjoj Europi. I, naravno, mogu koristiti ljudi koji inače imaju predrasude, stereotipe i koji nemaju pozitivne osjećaje, ni pozitivne stavove prema drugim ljudima i prema drugačijim ljudima, prema drugim pismima i drugačijim pismima. Takvo karakteriziranje ćirilice je nedopustivo za jednu civiliziranu, kulturnu, političku sredinu – i nedopustivo je da ljudi koji bi o tome trebali i imali što za kazati iz svijeta nauke ili kulture, uglavnom se na to ne osvrću i prepuštaju da o tome govore ljudi iz svijeta politike. Ćirilica je i hrvatsko pismo, kao što je bosansko pismo i kao što je srpsko historijsko i nacionalno pismo. Kulturološki i historijski gledano, ćirilica pripada i Hrvatima i Bošnjacima i Bosancima, u širem smislu te riječi, i Srbima, kao što latinica danas pripada i jednima i drugima i trećima. Sada kada bi netko htio kazati da ne može biti korištena latinica, recimo u Novom Sadu ili u Subotici, pa onda to izjednačavati sa progonom Srba iz područja Krajine i progonom iz velikih gradova i kazati “pod tim pismom se događao zločin”, to bi bilo bezumlje i vodilo bi u bezumlje. Incidenti su eskalirali tokom ožujka – “od govora mržnje do mržnje na djelu”, kako kaže naslov jednog teksta iz “Novosti”. Prvo je bio “slučaj ćirilica”, zatim govor mržnje Zdravka Mamića, potom ponovo Ruža Tomašić i “gosti u Hrvatskoj”, te na kraju fizički napad na učenike Pravoslavne bogoslovije manastira Krka. Kako komentirate situaciju koja podsjeća na ponovno prebrojavanje krvnih zrnaca i ratnu retoriku iz 90-ih godina? U Hrvatskoj je već neko vrijeme na djelu raspirivanje jedne desničarske atmosfere i obnavljanje politike desnije od one na kakvu smo navikli proteklih 10 godina, kad je posrijedi HDZ, kad je posrijedi politika desnoga centra. I kao da se nastoji razbuditi, obnoviti, osnažiti desna politička scena i desna politička atmosfera, bilo da je riječ pitanjima iz obrazovanja, bilo da je riječ o pitanjima iz povijesti, bilo da je riječ o pitanjima iz javnih istupa pojedinih ljudi, pitanja prava manjina, u ovom slučaju Srba. Naprosto, sve se koristi zato kako bi se zapravo stvorila jedna atmosfera u kojoj bi se ovu Vladu preko tih pitanja oslikalo kao nečim što nije prirodno za Hrvatsku, kako bi je se u nekom smislu proglasilo ili okarakteriziralo kao nešto što nije normalno za Hrvatsku. I to je zabrinjavajuće, jer ovo je drugi put u 20 i nešto godina da na vlast dolazi koalicija lijevoga centra i liberalna koalicija. Da se nepunih godinu dana nakon što dolaze na vlast razbuđuju različiti desni osjećaji i desni angažmani i kreću protiv takve Vlade, ne protiv njihovog programa o ekonomiji, ne protiv njihovih programa u vanjskoj politici, ne protiv njihovih programa u investicijama i razvoju, nego protiv programa koji se tiču uređenja svjetonazorskog prostora. I to brine. To znači da se Hrvatska ne odmiče od onog vremena kada je to bila glavna razdjelnica hrvatske politike na početku 90-ih. Prošlo je skoro punih 18 godina od kraja rata. Da li su međunacionalni sukobi naša sudbina? Međunacionalni sukobi nisu naša sudbina, ali da netko stalno nastoji održavati stanje ratne retorike, da netko stalno nastoji podgrijavati stanje ratne atmosfere – to je točno. I to za svakoga tko je hrvatski građanin i hrvatski patriot, bez obzira na nacionalnost, treba biti predmet ozbiljne zabrinutosti. Jer ne može biti da se skoro tri decenije živi u atmosferi većega ili manjega podgrijavanja, održavanja ratne retorike i ratne atmosfere. To je iscrpljujuće. Tolike godine nakon završetka rata mi imamo održavanje atmosfere neke vrste ratnih bubnjeva, ratnih truba, razvijanje ratnih zastava, izricanje ratnih pokliča, kao što se izriču na stadionima i različitim prilikama u TV-emisijama. I da kažemo da je to normalno za jednu civiliziranu i sređenu evropsku zemlju, ili da zatvorimo uši i ne obaziremo se, ili da se pravimo da ništa ne čujemo, da je takvo nešto više-manje normalno!? To ne može biti! Premda pripadnici manjina i njihovi zastupnici mogu imati razvijenije osjećaje za to oni naravno nisu ti koji bi trebali prvi ili zadnji postaviti to pitanje. Po mom mišljenju, to je naprosto stvar za promišljanje stanja nacije. Takvo stanje nije dobro, to je iscrpljujuće, s jedne strane, a s druge, potpuno kontraproduktivno. S jedne strane troši, a s druge strane ne oslobađa. Jeste li zadovoljni medijskom prezentacijom incidenata, a s druge strane istupima premijera Zorana Milanovića? Nisam zadovoljan medijskim pristupom. Kada su u pitanju Kistanje, kaže se “sukobi”. Nema sukoba, ti dečki su napadnuti. Nisu se čak ni branili, nego su digli ruke, pa su ih tukli. Molili su ih da to ne rade, pa su ih tukli. A mediji to nastoje prikazati kao stvar “sukoba”… Istup premijera Milanovića je bio u pravcu obrane ustavnih vrijednosti, ustavnog poretka Republike Hrvatske i ustavne uloge javnih medija. Umjesto da su se mediji bavili i komentirali izjave Ruže Tomašić i Roka Antića, predsjednika HDZ-a iz Kistanja, koji je rekao da je manastir Krka “četničko leglo”, oni su se bavili time što je primjer rekao, i da li je premijer smio reći ili nešto nije smio reći. Mediji koji godinama toleriraju govor mržnje ili ga i sami prakticiraju, umjesto da osude i izopće izjave poput Tomašićkine i umjesto da afirmiraju izjave poput premijerovih, oni su se usmjerili na višak u njegovoj retorici…

OŽUJAK 2013.

21

intervju

Postoje ljudi koji smatraju da su oni sila iznad zakona i da su oni ti čija se volja i čije se stajalište treba slušati. I to su pretvorili u sredstvo za nastavak rata i sredstvo za nastavak ratnih politika. Dolazak ljudi na demonstracije u vojnim uniformama i sa vojnim ratnim zastavama – i sa pokličima da smo to trebali uraditi onako kako je urađeno u “Oluji” – jasno pokazuje kakav odnos imaju prema mirnoj reintegraciji, kakav odnos imaju prema Srbima u istočnoj Slavoniji i pravima Srba u Hrvatskoj. To, nažalost, pojedine političke stranke direktno podržavaju, a neke indirektno koriste za svoje političke ciljeve u obračunu sa novom Vladom i novom koalicijom na vlasti. Srbe koriste kao sredstvo za mobiliziranje desnih političkih strasti i desnih političkih pozicija.
O građanskom ratu u Hrvatskoj... Tako je. I time. A to što se oni godinama nisu bavili takvom vrstom ispada i takvom vrstom izjava, to za njih ne predstavlja problem. Godinama nisu postavili pitanje: “A što se dogodilo s našim kolegama 90-ih?”, koji su izbacivani iz medija po modelu “vi ste gosti, pa možete otići”. Nego se idu obračunavati s premijerom jer traži da se poštuju ustavne vrijednosti i ustavni poredak. Ja da sam na njegovom mjesto, sigurno bih govorio drukčije, ali bih također branio ustavne vrijednosti. Ja da sam na mjestu ravnatelja HRT-a, uradio bih drugačije, ali bih također branio javnu funkciju HRT-a. U svezi obrane ustavnih i civilizacijskih vrijednosti, osobno me iznenadio istup Ivana Zvonimira Čička, predsjednika HHO-a, koji je za istup Ruže Tomašič rekao sljedeće: “Samo u džungli netko može propitivati nastup jedne parlamentarne zastupnice. Ruža Tomašić ima apsolutni imunitet, ona je izabranica naroda i njoj može suditi samo narod.” Kako komentirate takav istup Ivana Zvonimira Čička? Hrvatski helsinški odbor, nažalost, odavno je promijenio svoj način rada. HHO više nije ono što je bio tokom 90-ih godina. Ulogu koju je tada imao i poslove koje je tada obavljao, više ne obavlja. HHO danas uglavnom predstavlja zagovorništvo desnih političkih ideja i obranu stavova koji ne samo da su desni, nego su zapravo protivni Ustavu Republike Hrvatske. Nije tu riječ o slobodi govora jer Ustav zabranjuje pozivanje na nacionalnu neravnopravnost, na diskriminaciju po boji kože, vjeri i etničkoj pripadnosti. Onom tko ne vidi da je Ruža Tomašić to činila, ili je izgubio sposobnost vida ili ne želi to vidjeti. O čemu se to zapravo radi kod gospodina Čička, teško mi je reći. samouprave na općinskom, gradskom i županijskom nivou, ali sve drugo ne omogućava. A za sve iole značajnije i brojnije manjine, kao što su Srbi ili Bošnjaci koji su disperzirani po prostoru gotovo cijele zemlje, da biste ujedinili djelovanje Vijeća, da biste ih usmjerili u pravcu djelovanja na temelju zajedničkog programa i zajedničkih ciljeva, morate uložiti enormne napore. A onda, nakon toga, zapravo nemate potpuna jamstva da ćete doći i stvoriti jedinstveno tijelo koje će država priznati, dati mu podršku kako bi moglo funkcionirati kao istinska samouprava bilo bošnjačke, bilo srpske, bilo neke treće manjine. I u tom smislu će trebati raditi na tome da se to promjeni. Mi smo te promjene djelomično napravili time što smo usvojili Zakon o registru manjinskih vijeća, pa će onda nacionalne koordinacije dobiti status pravne osobe i bit će registrirane. Ali svejedno treba omogućiti da imamo izbore i za nacionalna vijeća na državnom nivou, a ne samo na općinskom nivou. Onda bi to bila prava samouprava, kao što imaju nacionalna vijeća u Republici Srbiji. Bošnjačko vijeće imamo u Sandžaku, odnosno cijeloj Srbiji, a Hrvatsko vijeće imamo u Vojvodini, odnosno cijeloj Srbiji. Prema tome, oni imaju, u pravom smislu riječi, samoupravu na državnom nivou. Mi Srbi smo uspjeli to stvoriti time što smo puno radili na formiranju nacionalne koordinacije, ali isto tako je bilo puno opstrukcije. I da nismo imali tu vrstu snage i političkog koncepta da to napravimo, ne bismo to uspjeli napraviti. Ali ne smije stvar ležati na tome da li imate u tom trenutku snage ili nemate, to mora biti institucionalno postavljeno. Ustavni zakon u tom smislu ne pruža dovoljnu institucionalnu osnovu da se to postigne i to treba gledati kao prostor koji treba reformirati u Ustavnom zakonu. Ja se zalažem da se taj dio Ustavnog zakona svakako reformira. Mnogo puta ste izrazili nezadovoljstvom zbog nedovoljnog zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina u tijelima Državne i lokalne uprave. Članak 22. Ustavnog zakona definira pitanje zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina. Međutim, umjesto zapošljavanja, u praksi se događa otpuštanje. Npr. tokom 2011. godine od 600 otpuštenih zaposlenika čak 300 su pripadnici manjina. I to većinom Srbi. O tom podatku smo govorili čak i u Saboru, govorili smo na različitim sastancima. Dakle, mi umjesto da imamo u skladu da Akcijskim planom o zapošljavanju pripadnika nacionalnih manjina, koji je bio uvjet za pristupanje Hrvatske Europskoj uni-

Nužnost reforme Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina
Prošlo je 10 godina od uvođenja Ustavnog zakona, koji je nastao kao kompromis između tadašnje Vlade RH i međunarodne zajednice. Mnogo ste radili na implementaciji Ustavnog zakona, osnovali ste i Srpsko narodno vijeće. Kakva je Vaša ocjena dosadašnjeg 10-godišnjeg rada Vijeća i predstavnika nacionalnih manjina? Cijeli dio Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji se tiče manjinskih vijeća kao instituta manjinske samouprave loše je riješen. Loše je riješen zato što omogućava neki oblik manjinske

22

PREPORODOV JOURNAL 149

intervju
ji, mi umjesto da imamo povećanje pripadnika nacionalnih manjina u tijelima javne vlasti, u tijelima državne uprave, u policiji, u sudovima, odnosno pravosuđu, u administraciji – mi imamo smanjenje. I to je doista jedna od ozbiljnih poteškoća kada je posrijedi Republika Hrvatska. I tu mislim da pripadnici nacionalnih manjina, bilo kroz Savjet ili Klub zastupnika, moraju imati veći angažman. Znate, ranije se govorilo: “Ne možete se vi zapošljavati kao Srbi, još je prerano, rane su svježe.” A danas se kaže: “Ne možemo danas, vidite da je kriza, svi gube poslove…” Ako se tako stvari gledaju, onda će biti po onoj dalmatinskoj: “Čekaj magare dok trava naraste.” To je potrebno mijenjati, jer tu se ne radi o velikim brojkama. Uzmite samo na primjer 600 policajaca koje država treba sada zaposliti radi pripreme za šengenski režim za kontrolu na granici, prije svega prema istočnim susjedima, dakle BiH, s kojom imamo najdužu granicu, i Srbiji s kojom imamo osjetljivu granicu, i Crnoj Gori. Zašto u tih 600 policajaca ne bi bio jedan dio pripadnika srpske, bošnjačke i drugih nacionalnih manjina? Zašto? To je prilika. Dakle, sama je stvar u tome da se o tome vodi računa. Ali, što? Uvijek se radije vodi računa o stranačkim interesima. Uvijek se radije vodi računa o tome hoćemo li mi zadovoljiti svoje stranačke ili lokalne potrebe, pa onda se eventualno netko može sjetiti pripadnika nacionalnih manjina. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina nije ustavan, iako nosi takav pridjev. Naime, može ga promijeniti Ustavni sud svojom presudom, odnosno odlukom, kako što je napravio 2011. kada je ukinuo dvije izmjene Ustavnog zakona koje je Hrvatski sabor usvojio dvotrećinskom većinom glasova. Kakvo je Vaše mišljenje o ukidanju odluke o dvostrukom pravu glasa za pripadnike nacionalnih manjina i ulozi Srpskog narodnog vijeća? Prije svega treba reći da je Ustavni sud postupio protivno Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu i protivno odredbama koje kažu da se izborno zakonodavstvo može mijenjati samo godinu dana prije održavanja izbora. A ovdje se promijenio Ustavni zakon, a time i Izborni zakon, nekoliko mjeseci prije održavanja parlamentarnih izbora. To je protivno Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu. To što je Ustavni sud sebi dao jednom odlukom prostora da može to učiniti, to je tim gore. Time se Ustavni sud postavio u situaciju da svojim odlukama derogira odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Drugo, Ustavni sud se postavio kao viša volja iznad Sabora Republike Hrvatske, o tome kakav će biti sistem uređena manjinskih prava u Hrvatskoj i, da tako kažem, “razvukao kožu” Ustava Republike Hrvatske. Odluku je donijela velika većina zastupnika u Hrvatskom saboru, 126 ili 136 zastupnika, koje nitko nije tjerao da to urade, koji nisu svi bili samo iz reda manjina i vladajućeg HDZ-a. Naravno, Ustavni sud je to negirao i takvu volju prekrojio u skladu sa svojim čitanjem, sa svojim tumačenjem vrijednosti hrvatskoga Ustava, a sve zato da bi se odgovorilo na pojedine političke zahtjeve koji su toga trenutka postojali na političkoj sceni. A to nas brine, jer znači da se u Hrvatskoj ni nakon 20 godina nije ustalilo poštovanje prema pravima nacionalnih manjina. To nas brine zbog što se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ne tumači kao ustavni zakon, nego ga se tumači kao običan zakon, iako je donesen dvotrećinskom većinom i pod međunarodnim statusom. On ima gotovo status međunarodnog ugovora jer je bio uvjet za međunarodno priznanje Republike Hrvatske, uvjet primanja u Vijeće Europe i uvjet za početak pristupnih pregovora za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. U tom smislu spada među ustavnopravne akte Republike Hrvatske koji je, po mnogo čemu, čak i važniji od hrvatskog Ustava u cjelini.

Manjinski zastupnici, Vlada i predsjednik RH, Bruxelles…
Možete li usporediti odnos sadašnje SDP-ove i bivše HDZ-ove vlasti prema nacionalnim manjinama i manjinskim saborskim zastupnicima. Tko ima više sluha za probleme manjina? Prvo bih želio reći da je kvaliteta zastupnika nacionalnih manjina u novom sazivu, po mojem dosadašnjem dojmu, neusporedivo bolja nego što je bila ranije. Nedžad Hodžić, koga smo izabrali za predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina, višestruko je opravdao povjerenje koje smo mu dali kao nama do tada nepoznatog kolege. Veljko Kajtazi, kao zastupnik romske i drugih nacionalnih manjina, svojim aktivizmom i svojim angažmanom je u kratkom vremenu uradio jako mnogo za Rome i pripadnike drugih nacionalnih manjina. Neću govoriti o svojim kolegama koje već znamo kao veterane manjinske politike, poput dr. Furija Radina ili Deneša Šoje, koji predstavlja mađarske manjinu. Doista, to predstavlja novu snagu. To me jako veseli jer se dosad neprestano optuživalo predstavnike nacionalnih manjina da su u Saboru samo radi dizanja ruku, da trguju svojim glasovima. Sada je, zapravo, zadovoljstvo vidjeti da dobar dio njih sudjeluje u općim raspravama, da se vrlo često samoinicijativno javljaju kada se neke stvari posrijedi, kao što se, recimo, Nedžad znao javljati. To podiže respekt prema manjinskim zastupnicima. U tom smislu mi očekujemo da naša suradnja s vladajućom koalicijom bude unapređivana. I da stvore više prostora za partnerstvo, da stvore više prostora za zajednički rad i da stvore više prostora za raspravu o tome što je potrebno uraditi u ukupnoj manjinskoj politici u Hrvatskoj. I onda za posebne interese pojedinih manjina tamo gdje oni žive kao kompaktna zajednica, tamo gdje imaju potrebe za promjenu Ustavnog zakona, tamo gdje imaju potrebe za razvojem svoga Kulturnog centra ili tamo gdje imaju potrebe za jačim razvojem svojih medija i medijske uloge u Hrvatskoj. I posebno, neka ih s vremena na vrijeme – saslušaju! Pa da kažu: “Što vi mislite o tome, kakvo je stanje u medijima? Kakva je slika u medijima? Kakva je percepcija u medijima? Što mislite da bi trebalo uraditi u sredinama gdje manjine ne žive u najidealnijim sredinama, gdje nisu na vrhu društvene ljestvice nego su u mnogo čemu bliže dnu društvene ljestvice?” Dakle, to bih volio da više radimo s vladajućom koalicijom. Ali, da tu suradnju razvijamo, da postižemo rezultate u tom pogledu. Samo što, naravno, Vlada pritisnuta krizom i pritisnuta teškoćama u nošenju s krizom ponekad nema dovoljno koncentracije za pitanja kojima se bave zastupnici nacionalnih manjina. Ali, kao što vidite u nekim stvarima, u stvarima obrane ustavnih vrijednosti Republike Hrvatske, kao što smo to činili proteklih tjedana, tu između vladajuće koalicije i nas kao dijela većine, između SDP-ovih vodećih ljudi i manjinskih zastupnika, postoji potpuna suglasnost i usklađenost u djelovanju. Ljetos ste imali sukob s predsjednikom Josipovićem. Objasnite o kakvom se međusobnom razmimoilaženju radilo i kakvi su sada Vaši odnosi s predsjednikom RH? Meni je žao što je do toga došlo jer ja kao što nisam tada vidio razloga, ne vidim ga niti sada između predsjednika i mene, tim više jer smo predsjedniku Josipoviću prije, za vrijeme i nakon izbora bili desna ruka u mnogočemu. Međutim, predsjednikovi nesporazumi s novinarima “Novosti” su pretočeni u nesporazume sa mnom. Meni je žao što je do toga došlo. Što se mene tiče, zainteresiran sam da novinari “Novosti” i predsjednik Republike imaju što je moguće bolju komunikaciju, jer vjerujem da jedino kroz dobru komunikaciju mogu izgladiti nesporazume koji se mogu pojaviti. Bilo u tome da novinari

OŽUJAK 2013.

23

intervju

Živo se sjećam razgovora s Ivom Sanaderom u njegovom uredu u Saboru kada je pristao na peti mandat, bošnjački mandat. Mi smo to smatrali poštenim odnosom prema Bošnjacima i svojom obavezom. Prvo, jer su to Bošnjaci zaslužili, i drugo, jer 1997. godine pri promjenama Ustava, nažalost, nismo bili u stanju napraviti ono što smo kao ljudi osjećali da je potrebno napraviti. Tada nismo imali niti političku snagu, niti političku poziciju. Tada je trebalo učiniti nešto na reintegraciji istočne Slavonije i povratku Srba… Bošnjaci su opterećeni pričom o preambuli, kao što smo mi Srbi opterećeni pričom o konstitutivnosti. Preambula nije bila realna moć, ali je bilo simboličko mjesto. Po mom mišljenju mjesto u Saboru je zapravo istovremeno i simboličko, ali i realno mjesto političke moći. U tom smislu je od ogromne važnosti.

slobodno koriste svoj prostor ili svoja pera, bilo u tome da predsjednik Republike nema dovoljnu komunikaciju da onda može sa njima raščistiti ona pitanja koja su eventualno sporna ili u kojima novinari eventualno nekorektno ili neprofesionalno pišu o predsjedniku Republike. Ja moju dužnost vidim u tome da pomognem da dođe do komunikacije. Nije moje niti da kažem novinarima da nešto ne smiju ili nije moje da kažem predsjedniku što bi on trebao u tom smislu učiniti. Smatram da smo tokom mandata surađujući s predsjednikom napravili mnogo tokom mandata, i u Hrvatskoj, i u odnosima s Bosnom i Hercegovinom, i u odnosima u Srbiji i sa Srbijom. Srbi su sa svojim organizacijama aktivno sudjelovali u izboru predsjednika Josipovića. Ja, moja stranka i druge srpske institucije sa radošću su podržale taj izbor. Utoliko sam tužan zbog toga što dolazi do toga nesporazuma i što još uvijek nije došlo do toga da se uspostavi potrebna komunikacija između novinara “Novosti”, koji spadaju u vrh hrvatskog novinarskog svijeta. A koji, ako su negdje pogriješili, onda trebaju otvoreno s predsjednikom riješiti ili razjasniti. To sigurno ne bi trebao biti razlog za nesporazum između predsjednika i mene. Koliko ste zadovoljni suradnjom između manjinskih zastupnika u Hrvatskom sabor? Bliže se lokalni izbori, namjeravate li suradnju proširiti i na lokalni nivo? U Sisku je dogovorena koalicija “Volim Sisak” u kojoj su četiri stranke: Demokratska stranka umirovljenika, Hrvatska demokratska regionalna stranka i dvije manjinske – bošnjačka SDAH i srpska SDSS. Radi se o novom momentu na političkoj sceni, možda i obrascu za budućnost. Mislim da bismo trebali surađivati svugdje gdje za to postoje pretpostavke. Naravno, to nije imperativ. Ali, svugdje gdje postoje pretpostavke trebali bismo surađivati, a svakako podržavati jedni druge. Manjinski zastupnici dobro surađuju, ali mogli bi još bolje surađivati. Mogli bi se češće sastajati na tematskim sjednicama svojih Klubova i mogli bi aktivnije voditi politiku Savjeta za nacionalne manjine, gdje predstavljaju značajnu snagu. Mogli bi zajed-

no, što je moguće češće, zajedno odlaziti u manjinske sredine. Meni bi bilo zadovoljstvo da mogu doći među Rome sa svojim kolegama zastupnicima, ne samo povodom incidenata nego povodom potreba ljudi, povodom rezultata koje su postigli. Isto tako, i među Bošnjake, Mađare, Talijane… To smatram naprosto prirodnim i sastavnim dijelom svoje političke kulture i političkih ideja. Naravno, svi smo mi ograničeni kada je posrijedi vrijeme koje nam stoji na raspolaganju, ali mislim da tu imamo prostora i potrebe da malo više nastupamo zajedno. Često ste u Bruxellesu, u sjedištu Europske unije. Što nam tamo savjetuju, a što zamjeraju? Mi smo još uvijek pod prismotrom i ostat ćemo još dugo, u to ne treba imati iluzije. Ostat ćemo zato što je to način na koji se može držati Hrvatsku pod kontrolom u interesu nekih, a s druge strane, zato što je to način kako oni koji su privrženi vrijednostima Evrope kao što su multikulturalnost, poštivanje manjina i ljudskih prava, funkcioniranje pravne države prate stanje stvari u Hrvatskoj. Mi, pripadnici nacionalnih manjina, trebao stvoriti svoju komunikaciju sa briselskim institucijama. Mi trebamo učiniti sve da se naš glas i naše prisustvo tamo mogu osjetiti. Jer kao što nije dovoljno da samo u Sisku imate dobre odnose s vlastima ili kao što ne možete riješiti sve na nivou Siska, nego morate ići u Zagreb, tako sutra nećemo sve moći riješiti u Zagrebu, nego ćemo morati tražiti i aktivnost Bruxellesa. Vlast, moć, politika i politički utjecaj su podijeljeni. Dio vlasti sa Zagreba prenio se na Bruxelles. Zakonodavstvo nije više samo domicilno hrvatsko, nego i zajedničko, evropsko. Novac više nije samo hrvatski, nego i evropski. Odluke i akteri više nisu samo u Zagrebu, nego su i Bruxellesu. Ako želimo svoju afirmaciju, afirmaciju manjinske politike, afirmaciju vrijednosti u kojima se manjine mogu osjećati slobodno i kao pojedinci i kao pripadnici zajednice, onda moramo naći svoje mjesto i u Bruxellesu. I imati svoje kontakte s briselskim institucijama i ljudima koji će imati slično mišljenje i slično stajalište kakvo imamo i mi.

24

PREPORODOV JOURNAL 149

intervju

Vrijeme sadašnje i ustavne promjene 1997. godine
Kako ocjenjujete suradnju s Nedžadom Hodžićem i njegov dosadašnji rad kao predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina? Kao što sam već rekao, Nedžad predstavlja osvježenje u radu zastupnika nacionalnih manjina. Između nas postoji gotovo potpuna suglasnost oko toga kako i na čemu inzistirati. Dakle, ne samo baviti se vlastitim nacionalnim manjinskim temama, nego se baviti i drugim temama koje su od općeg interesa. Štititi opće vrijednosti da bi se štitila i manjinska prava, štititi manjinska prava da bi se štitile neke opće vrijednosti. Tu je Nedžad pokazao za mene iznenađujuće visok stupanj pripremljenosti za takav posao. On dosada doista spada u red ljudi s kojima je zadovoljstvo surađivati. Može računati na našu podršku, kao što i mi možemo računati na njegovu. Kada je on tražio Dan Srebrenice u Saboru, imao je našu podršku. Kada je trebalo nositi obilježja stradanja Bošnjaka u Srebrenici, nosili smo ih zajedno. Prema tome, meni je doista veliko zadovoljstvo da smo u Nedžadu dobili jednog predstavnika bošnjačkog naroda u Hrvatskoj, drugog po veličini manjinskog naroda, koji je poštovan praktički ne samo od SDP-a i HNS-a, nego i od opozicijskih stranaka. Svi oni vide da je riječ o ozbiljnom zastupniku i principijelnom čovjeku. Među Bošnjacima u Hrvatskoj još uvijek se kao svojevrsna “politička rak-rana” provlači pitanje ustavnih promjena iz 1997. godine. Voljeli bismo da nam sada, s vremenskom distancom od 16 godina, objasnite zašto ste tada vi, kao i ostali tadašnji manjinski saborski zastupnici, glasali za promjene preambule Ustava iz koje su izbrisani Bošnjaci i Slovenci? Da li je bilo političkih pritisaka, ucjene ili vezane pragmatične trgovine? Ja to razumijem… Prigovor je dolazio i od Bošnjaka, i od Slovenaca, ali i od Srba. Zašto? Cijela stvar je bila postavljena tako da je, nakon što su Srbi i faktički i ustavno proglašeni manjinom u Republici Hrvatskoj – ustavno još početkom 90-ih, a faktički sa politikama i ratnim aktivnostima do 1995. godine – sada su Srbi sami u Hrvatskoj preko svojih predstavnika trebali reći: “Da, mi jesmo novonastala manjina u Hrvatskoj! Nemamo više snagu, nemamo više kapacitete, nemamo više potencijale da budemo ono što smo bili do rata – konstitutivni narod.” U cilju smirenja hrvatsko-srpskih odnosa, u cilju stvaranja nove manjinske politike u Hrvatskoj, ja i moji stranačke kolege smo odlučili da podržimo tu vrstu ustavno-pravnog rješenja koje je zacrtano već početkom 90-ih godina. A koje ranije nismo prihvaćali. Tu su, nažalost, HDZovci, tadašnji predsjednik države, tadašnji glavni ustavotvorac Smiljko Sokol i drugi, vezali pitanje Bošnjaka i Slovenaca. Da li su pitanje Slovenaca vezali zbog toga što Slovenci nisu priznavali Hrvate i druge “južnjake” kao dio manjina? Ne znam. Ali ih jesam pitao, zašto to rade!? Drugo je pitanje, zašto su to uradili prema Bošnjacima, posebno nakon ratnog iskustva u Bosni i Hercegovini? Nisam dobio pravog odgovora. A kako nam je primarni smisao bio novi položaj Srba i mogućnost za novu politiku Srba u Hrvatskoj, mi smo, nažalost, ovu stvar morali staviti u drugi plan. Prema tome, nije to bila stvar naše želje i volje, da Bošnjaka i Slovenaca nema u preambuli Ustava, nego naprosto posljedica rasporeda prioriteta. Mi smo tek trebali formirati politiku za Srbe u Hrvatskoj. U tim okolnostima bilo je pitanje hoćemo li odbaciti sve ili ćemo, nažalost, u tom trenutku prihvatiti ono što možemo prihvatiti, a u sljedećem koraku se izboriti za drugog, kao što smo se i izborili. Jednom prilikom ste izjavili da su Bošnjaci bili “kolateralna žrtva” tadašnjih ustavnih promjena. Da, nažalost, jesu. Nažalost, jesu, oni su bili kolateralna žrtva hrvatsko-srpskog sukoba u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini nisu bili

kolateralna žrtva. To je bila druga vrsta sukoba koja nije na čast ni Srbima ni Hrvatima. Što se tiče drugog momenta, mi smo ga na sreću dočekali. Dakle, znali smo da imamo obavezu da Bošnjacima, kao drugoj po brojnosti manjini, osiguramo ono što nije imala do tada. Nakon što je usvojen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i kada je trebalo promijeniti Izborni zakon, onda smo otvorili razgovore s tadašnjom Vladom i tadašnjim vodećim ljudima iz opozicije – tada je to bio Sanader – o tome da se osigura još jedan mandat u Saboru za Bošnjake. Naravno, to nije dobilo medijsku pažnju kakvu je dobilo izbacivanje iz preambule. Ali, zahvaljujući naporu koje smo imali dr. Furio Radin i ja osiguran je bošnjački saborski mandat. Živo se sjećam razgovora s Ivom Sanaderom u njegovom uredu u Saboru kada je pristao na peti mandat, bošnjački mandat. Mi smo to smatrali poštenim odnosom prema Bošnjacima i svojom obavezom. Prvo, jer su to Bošnjaci zaslužili, i drugo, jer 1997. godine pri promjenama Ustava, nažalost, nismo bili u stanju napraviti ono što smo kao ljudi osjećali da je potrebno napraviti. Tada nismo imali niti političku snagu, niti političku poziciju. Tada je trebalo učiniti nešto na reintegraciji istočne Slavonije i povratku Srba. A kada je prilika došla, došla je šest-sedam godina kasnije, a znali smo da će doći, u ovom ili onom obliku, mi smo tu priliku iskoristili. I to treba čuvati i zaštititi. Bošnjaci su opterećeni pričom o preambuli, kao što smo mi Srbi opterećeni pričom o konstitutivnosti. Preambula nije bila realna moć, ali je bilo simboličko mjesto. Po mom mišljenju mjesto u Saboru je zapravo istovremeno i simboličko, ali i realno mjesto političke moći. U tom smislu je od ogromne važnosti, kao što su i manjinska vijeća od ogromne važnosti, ali naravno u nešto drugačijem dizajnu i organiziranju nego što imamo sada. Za kraj razgovora, Vaša poruka Bošnjacima u Hrvatskoj, ali i savjet kako doći do više financijskih sredstava iz Državnog proračuna. Mi Srbi smo dosta dugo živjeli u takvim okolnostima u kojima žive Bošnjaci kada je posrijedi financiranje bošnjačkih institucija. Ali se nismo s time pomirili. Stvarali smo institucije, stvarali smo programe i stvarali smo politički utjecaj. I ja to vama preporučujem. Nemojte se pomiriti s tim, stvarajte svoje institucije i njihove instrumente. Stvarajte programe i stvarajte politički utjecaj. Našu podršku za taj utjecaj i za razvoj bošnjačkih institucija u Hrvatskoj ćete sigurno imati. Jer Bošnjaci zaslužuju da imaju status u Hrvatskoj takav da predstavljaju dobar primjer za nešto što se zove nova manjinska politika u Hrvatskoj. Bošnjaci jesu, u tom smislu, ta nova komponenta. I to komponenta koja do sada nije imala prilike izgrađivati svoj manjinski status. Niti je Hrvatska imala prilike stvarati taj manjinski status. I zato je od ogromne važnosti da se od pitanja na koja se fokusiralo ranijih godina, sada fokusirate na izgradnju institucija. Manjine bez svojih institucija, kao i države bez svojih institucija, mogu biti, ali ne mogu trajati. I ne mogu odgovoriti na ono što su potrebe manjinske zajednice. Što se tiče financijske podrške, to nema nikakve sumnje, mi smatramo i svojom zadaćom – jačati financijske pretpostavke rada manjinskih institucija, uključujući i bošnjačke. Iskustvo koje mi imamo u tom pogledu spremni smo podijeliti s vama u svakom momentu. Gdje god mislite da mi možemo sa iskustvom koje smo stekli biti od koristi, to ćemo vrlo rado učiniti. Zato što mi doista smatramo da bošnjačka zajednica u Hrvatskoj ima potencijal da bude respektabilna manjinska zajednica. I tu priliku joj treba dati i treba joj omogućiti da ima raspoloživa sredstva da se razvija. Ali, vi isto tako morate stvoriti organizacijsko stanje u zajednici koje će omogućiti da tako bude. Ja nedovoljno poznam organizacijsko stanje, ali znam kako je to bilo unutar srpske zajednice i koliko je vremena bilo potrebno da se stvori organizacijsko stanje koje će biti takvo da imate vitalne i dominantne organizacije, koje onda mogu prema državi nastupati sa adekvatnim zahtjevima i biti adekvatan partner. q

OŽUJAK 2013.

25

bosanski barometar

“1. MART” POKUŠAVA REGISTRIRATI BIRAČE, A TIHIĆ SE VRTI OKO DODIKA

Bezglave političke igre
Da u Bosni i Hercegovini ništa nije sigurno te da pogotovo velikom broju političara nije za vjerovati, potvrđuje i pokušaj ulaska SDA u novu banjalučku vladu. Zbilo se to početkom ožujka 2013. kada je kao iz vedra neba, nakon što je predsjednik tamošnjeg entiteta Milorad Dodik prisilio dotadašnjeg premijera Aleksandra Džombića, nova premijerka Željka Cvijanović ponudila SDA-u mjesto ministra trgovine i turizma. Sulejman Tihić i društvo potrčali su joj u zagrljaj, iako su SDP i SNSD Milorada Dodika samo nekoliko mjeseci ranije izbacili SDA iz koalicije na državnom nivou. “Razgovarali smo s mandatarkom i ona je stanovišta da bi dobro bilo da SDA uđe u Vladu RS-a. Upoznala nas je o svom programu, programskoj orijentaciji, što je za nas u mnogim segmentima i prihvatljivo”, kazao je potpredsjednik SDA Adil Osmanović. Na Kolegiju SDA raspravljalo se o nekoliko kandidata za ministra te je dogovoreno da se predloži Dževad Mahmutović, što će kasnije Dodikovom SNSD-u biti dobar izgovor da ipak odustane od SDA. “Uglavnom postoji suglasnost da SDA uđe u Vladu, pogotovo što smo mi imali takvu ponudu i 2010., međutim tada se SDP tome protivio jer je bio ‘na ratnoj nozi’ sa SNSD-om i mi smo to prihvatili”, kazao je Osmanović. Kao opravdanje za ulazak u Dodikovu vladu iznio je stav da će taj ministar ostvariti komunikaciju s drugim ministrima, a SDA, rekao je, prije svega zanima da se pomogne povratničkoj populaciji i putem tog ministarstva prilikom zapošljavanja i drugih problema s kojima se susreću povratnici.

Sulejman Tihić i Milorad Dodik Lagumdžija gledali preko ‘nišana’, a sada su u savezu, isto kao i Lagumdžija i Radončić? Nema tu partnerstva, tu je samo podjela društvenih resursa i podjela kontrole finansijskih tokova. To su principi na kojima funkcionira mafija. Pazite, ne izjednačavam stranke i političare sa mafijom, ali govorim o principu. Mafija funkcionira na principu podjele teritorija i niko se nikome ne miješa, a kada se to desi dolazi do obračuna”, kazao je Prohić. Dodao je da se ništa bitno ne bi promijenilo da je SDA ušla u koaliciju s Dodikom, jer su politički standardi zadani bez obzira na to koji se politički savez nominalno proglasi. Neće se promijeniti model vlast, objasnio je, potpuno je svejedno tko je čini i potpuno je svejedno tko su ministri i direktori agencija, kakav je sastav Parlamenta i slično. “Ovom zemljom i ovim društvom vladaju tri čovjeka i oni su apsolutni vladari. Parlamentarci i ministri nemaju elementarnu autonomnost, oni su puki izvršioci političkih odluka. Uostalom, sada se potvrđuje da su SDP i lider ove stranke ‘založili’ interese države radi pojedinačnih, pa ako hoćete i ličnih interesa. Oni su bili spremni ući u svaku vrstu neprincipijelnog saveza”, smatra Prohić. Što se tiče SNSD-a, smatra da je to više bio taktički potez jer je nezadovoljstvo dogovorenim, a nerealiziranim sa SDP-om, iskazao i predsjednik HDZ-a Dragan Čović. I potpredsjednik SNSD-a Igor Radojičić o Lagumdžijinom izvrdavanju dogovorenog rekao kako se nada da 2to nije bio samo alibi da bi politički preživio”. “To su sada vrste političkog pritiska, da se SDP-u pošalje poruka, ukoliko nećete realizirati ono što smo dogovorili, onda mi imamo i duge opcije, uvijek imamo SDA. Mislim da tu SDA igra perfidno, ali politički vješto. Šta god mislili o Sulejmanu Tihiću, on je izuzetan politički pregovarač i dobro je ispekao političku tehnologiju. U čitavoj ovoj priči za sebe i SDA izvlači političku korist”, kaže Prohić. Slično misli i profesor Fakulteta političkih nauka u Banja Luci Đorđe Vuković rekavši da se u BiH u politiku, koalicije, saveze, Vlade... ulazi kako bi se dijelio plijen, a ne da bi se rješavali problemi. Nema nikakve sumnje da je ovim potezom SDA pokazala da ništa nije bolja od SDP-a. Najveći krivac za pad rejtinga SDP-a, koji je u jednom momentu bio okupio stranke bosansko-hercegovačke orijentacije, jeste njegov predsjednik Zlatko Lagumdžija te klan oko njega. Ovakva situacija navela je i one koji nikad nisu bili za SDA da je podrže, no dugoročno SDA s ovakvom politikom nije budućnost BiH.

Suština je u klijentelizmu
SDA je 7. ožujka odmah nakon kolegija održala sjednicu Predsjedništva stranke na kojoj je jednoglasno prihvatila Dodikovu ponudu. “To je interes onih koji su glasali za nas u RS-u, a prema našem mišljenju, ovo je dosta važno Ministarstvo koje obuhvata poslove trgovine, poslove vezane za turizam, inspekcije, robne rezerve i tako dalje”, kazao je Tihić. Na upit zašto je SNSD ponudio ovu poziciju SDA, umjesto SDP-u, Tihić je kazao kako je to pitanje za te dvije stranke. “Mi pretpostavljamo da su oni, ili razočarani odnosima između tih stranaka ili smatraju da su SDA i njeni kadrovi ozbiljniji partneri. Mislimo da je prije ovo drugo. Mi i dalje ostajemo pri stavovima da sporazum Dodik-Lagumdžija nije dobar i da je štetan po interese BiH”, kazao je Tihić. Već 11. ožujka stigao je Dodikov konačni odgovor. Odbio je kandidaturu Mahmutovića s obzirom da je bio pripadnik Armije RBiH. No vjerojatnije je da su se Lagumdžija i Dodik dogovorili da će sve biti u redu što se tiče njihovih ranijih dogovora. Time je doveo i SDA pred svršen čin, nakon čega su Tihić i društvo odlučili da neće sudjelovati u njegovoj Vladi. Tihić je ocijenio neshvatljivim da se ne prihvaća kandidatura Mahmutovića, čiji je otac i više članova obitelji ubijen u ratu – i uz činjenicu da se unatoč svemu nakon rata vratio živjeti u Podrinje. Politički analitičar Ibrahim Prohić rekao je da je situacija naizgled komplicirana, ali ju je prilično jednostavno objasniti. “Sve se svodi na klijentelizam, odnosno na puki interes. To za posljedicu ima sljedeće, svako može koalirati sa svakim i svako može biti protiv svakoga. Uostalom, zar se prije nekoliko mjeseci nisu Dodik i

26

PREPORODOV JOURNAL 149

bosanski barometar
Jedino je rješenje potaknuti promjene u samom SDP-u i razvijati druge, prije svega građanske stranke koje neće dovesti u pitanje budućnost zemlje. SDA je u proteklom periodu mogla samo dobro poslužiti da se amortizira Lagumdžijino bezglavo vođenje politike.

Potrebno nadstranačko jedinstvo
U isto vrijeme kad je Tihić odlučivao o ulasku u Dodikovu koaliciju, koordinator Građanske koalicije “1. mart” Emir Suljagić u Washingtonu je u Kongresu SAD-a održao predavanje, rekavši da je unilateralno kršenje Daytonskog sporazuma od sadašnje Dodikove vlasti trenutno najveći izazov za stabilnost na Balkanu. Radi se, inače, o organizaciji čiji je cilj povratak izbjeglih na područje koje kontrolira Dodik te registracija birača kako bi se koliko toliko smanjila prevlast Srba u tom dijelu BiH. Zbog toga članovima “1. marta” Dodikova vlast pravi velike probleme. “Vlasti RS-a su posebno zainteresirane da onemoguće da građani BiH uživaju slobodu kretanja i pravo izbora prebivališta, koja su zagarantirana Ustavom BiH, kao i Aneksom 7. Daytonskog sporazuma”, rekao je Suljagić, koji je imao niz sastanaka s predstavnicima Bijele kuće, State Departmenta i nevladinog sektora. Već 12. ožujka, dan nakon što je Tihić žalovao zbog Dodikovog odbijanja, u Memorijalnom centru “Potočari” održana je druga
Brazil sve bliži
Nogometna reprezentacija BiH napravila je veliki iskorak na putu za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. Savladala je 22. ožujka u okviru grupe G glavnog konkurenta Grčku 3:1. Strijelci su bili Edin Džeko u 29. i 53. minuti te Vedad Ibišević u 44. minuti, a za Grke je gol postigao Gekas u sudačkoj nadoknadi. Selektor BiH Safet Sušić istakao je da su njegovi izabranici pokazali veliko samopouzdanje i da su kvalitetniji od Grka: “Poslije svih dobrih igara, igrači su stekli veliko samopouzdanje. Bez straha su ušli u ovu utakmicu. Daleko smo od Brazila još uvijek, imamo još pet utakmica. Večeras nismo morali pobijediti, bod nam je bio dovoljan da ostanemo prvi, ali narednu utakmicu protiv Latvije, 7. juna moramo pobijediti.”

Emir Suljagić konferencija građanske koalicije “1. mart”, uz učešće predstavnika povratničkih udruženja iz Srebrenice, Bratunca, Višegrada, Zvornika, Brčkog, Bijeljine, Modriče, Doboja i Prijedora. Na njoj je Suljagić rekao da je potrebno nadstranačko jedinstvo svih povratnika. “Ovo što mi radimo mora ostati iznad i van politike, budite sigurni da ćete biti predmetom pritisaka i zagovaranja”, upozorio je. Almir Salihović, koordinator za aktivnosti Koalicije, predstavio je dosadašnje rezultate rada Koalicije. Uspostavljena je suradnje s medijima, entitetskim i kantonalnim vlastima u Federaciji, te s udruženjima izbjeglica u dijaspori. Okupljeni su informirani o formiranoj strukturi “1. mart” u SAD-u i Kanadi. Najavljene su posjete koalicije Njemačkoj, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj i Finskoj u travnju, a zatim i u drugim zemljama Europe u svibnju i lipnju, prije dolaska dijaspore na ljetne odmore. Dva dana kasnije Srebrenicu su posjetili predstavnici SAD-a, gdje su razgovarali s građanima Srebrenice kojima je tamošnji MUP na nezakonit način poništio prebivališta i osobne iskaznice. Salihović je nakon razgovora s njima naglasio da ova posjeta djeluje ohrabrujuće za koaliciju “1. mart”: “Predočili smo sve dokaze, nakon čega su predstavnici SAD-a razgovarali s građanima Srebrenice kojima su oduzete osobne iskaznice i prebivalište. Moram reći da nas u ‘1. martu’ ohrabruju njihova zanimanja i stavovi, ali istovremeno smo tužni i zabrinuti zbog kršenja Aneksa 7, na što jedino u Sarajevu šute, te očekujemo uskoro i od njih jasan stav.” Krajem ožujka predstavnici “1. marta” posjetili su dijasporu u Njemačkoj, gdje im je zadnja destinacija bio Berlin. Domaćin susreta, Advan ef. Ljevaković, predstavio je Suljagića i Nedima Jahića, koji su prisutnima pojasnili stanje u BiH, planirane procedure registracije glasača u inostranstvu te predložili zajedničke aktivnosti s bh-udruženjima u Njemačkoj. Posjetom Berlinu, nakon posjete Stuttgartu, Münchenu i Mannheimu, predstavljaju okvir za uključivanje preko 100 različitih udruženja građana, vjerskih ustanova i drugih asocijacija širom Njemačke. Koalicija “1. mart” u Njemačkoj će vršiti popisivanje i prikupljanje podataka bh-građana s ciljem da se izvrši adekvatno informiranje o registraciji za glasanje putem pošte. U Njemačkoj postoji glasački potencijal od preko 100.000 glasača, ali će biti potrebno utvrditi koliko njih vodi porijeklo iz entiteta tzv. RS, te koji broj građana želi uzeti učešće u izbornom procesu na Općim izborima 2014. Prema posljednjim procjenama, ključne baze u dijaspori bit će zemlje Skandinavije, Njemačka i SAD, te se u narednim posjetama Švedskoj i Danskoj očekuje početak uspostave mreže “1. marta” u Skandinaviji. q Edis FELIĆ

Safet Sušić Njegov kolega na klupi Grčke Fernando Santos istakao je da njegova ekipa sada ima minimalne šanse da ode na Svjetsko prvenstvo: “Čestitam bh-timu na dobroj predstavi, napadačkoj igri koju su prezentirali i naravno pobjedi. Tek nakon pet minuta ušli smo u susret kako treba i nije bilo nekih pretjerano velikih prilika, sve do prvog gola BiH. Nakon ovoga poraza naše šanse su minimalne i sve zavisi od BiH. Mi ćemo se truditi da osiguramo drugo mjesto, koje bi nam donijelo baraž i eventualni plasman na SP. Ne sjećam se kada smo primili tri gola od neke reprezentacije.” BiH je sada prva s 13 bodova, Grčka je druga s 10, a treća je Slovačka s 8 bodova. q

OŽUJAK 2013.

27

bosanski barometar

FENOMEN VUK JEREMIĆ: POLITIČKA EVOLUCIJA OD HUMANIZMA DO FAŠIZMA

Holokaust, pravednici i Vuk
Posjedovanje više identiteta i kulturnih raznolikosti može predstavljati ogromno bogatstvo za jednu osobu na putu zagovaranja univerzalnih vrijednosti, pacifizma i normi humanizma. Međutim, mnoge osobe se ograniče na posjedovanje jednog identiteta ili jednog pogleda na život, što u konačnici rezultira skučenim mogućnostima i uskogrudnim razmišljanjima, a često i vrlo destruktivnim društvenim djelovanjem. U slučaju kontroverznog srbijanskog diplomate Vuka Jeremića, koji trenutno obnaša funkciju predsjedavajućeg Generalne skupštine UN-a, čiji su preci Bošnjaci iz BiH, desilo se baš ovo drugo. Tačnije, u nekoliko navrata u svojoj političkoj i diplomatskoj karijeri, Jeremić je jasno pokazao da prolazi kroz ozbiljnu krizu identiteta i “proces alijeninacije”, pri tome iznoseći vrlo destruktivnu retoriku po kojoj neće ostati upamćen kao diplomata koji propagira pacifističke i humanističke stavove. Najočitiji primjer pragmatičnog djelovanja bez imalo emocionalnog i humanističkog osvrta, Jeremić je nedavno demonstrirao kada je u ime familije Pozderac, svojih dobrih i humanih bošnjačkih predaka iz Cazina, prisustvovao na ceremoniji dodjele nagrade Muzeja holokausta “Yad Vashem”, koji je posthumno odlikovao Nuriju i Devletu Pozderac medaljom “Pravednik među narodima”. Kako se može okarakterisati ovakav i slični postupci Jeremića iz ugla humanizma? Da li je ovakvo ponašanje Jeremića “mladalačka neozbiljnost i naivnost” ili dobro isplaniran potez kako bi humanizam svojih predaka iskoristio za svoju diplomatsku karijeru? Koliko je međunarodna zajednica odgovorna za evoluciju Jeremića u destruktivnog diplomatu?

Sadeta Pozderac Buljubašić s unukom Vukom Jeremićem na dodjeli priznanja “Pravednici među narodima”

Nurija i Devleta Pozderac – pravednici među narodima
Izrael je 1953. godine osnovao Muzej holokausta “Yad Vashem”, u spomen na oko šest miliona Jevreja koje su ubili nacisti i njihovi saradnici, ali i u znak poštovanja malobrojnim pripadnicima drugih naroda koji su rizikovali živote spašavajući Jevreje. Tako je Izraelska ambasada u Beogradu donijela odluku da se Nuriji i Devleti Pozderac, zbog hrabrosti i humanosti koju su iskazali spašavajući Jevreje u Drugom svjetskom ratu, posthumno dodijeli medalju “Pravednik među narodima”. Priznanje je, u ime porodice, u Beogradu, primila Sadeta Pozderac, njihova kćerka. Međutim, ceremoniji dodjele prisustvovao je i Vuk Jeremić, koji je prije ovog događaja u javnosti vrlo rijetko govorio o bosanskom porijeklu. Štaviše, nekoliko puta je svojim “diplomatskim gafovima” uvrijedio Bošnjake i pokušao degradirati Bosnu i Hercegovinu kao državu. Prilikom dodjele medalje, Jeremić je pohvalio humanizam i dalekovidnost svoga pradjeda iz BiH. “Neizmerno sam ponosan na svoje poreklo, na svoje pretke koji su u Drugom svetskom ratu hrabro ustali protiv zločina nad svojim jevrejskim i srpskim sugrađanima”, kazao je Jeremić. I prije je Jeremić spominjao svoje bosanske pretke, ali umanjujući njihovu stvarnu ulogu u borbi protiv fašizma i nacizma. Jeremić, poznatiji po svojim velikosrpskim stavovima i politici kad mu zatreba ističe da je “Srbin i pravoslavac, ali da se ponosi i svojim bošnjačkim porijeklom”. Drugim riječima, Jeremić pokušava da pragmatički iskoristi humanističke i antifašističke vrijednosti svojih predaka kako bi ostvario svoje uskogrudne političke ciljeve. Tako

Obitelj Pozderac na dodjeli priznanja “Pravednici među narodima” je jedne prilike kazao da bi sa ljudima, koji imaju vrijednosti kao njegovi bosanski pradjedovi, osvojio i Kosovo i Bosnu. “Elem, moj daleki predak, moj čukundeda, Murat-aga Pozderac, dobri i čestiti vladar Cazinske krajine, jedan od poslednjih aga Otomanskog carstva na Balkanu, imao je običaj da kaže: ‘Bujrum, rajo, čini što ti drago, ali plati harač, metni dukat u carske bisage, pa onda serbez, široko ti polje!’ Imam ja vladarsko iskustvo, genetika je to... Bilo je u familiji diplomata, narodnih heroja, ali ja se uvek vraćam na pretka moga, premudrog krajiškog agu Murata Pozderca, koji je pre 150 godina rođen i ceo život je proveo u islamskoj veri i šerijatu... Eee, da mi je danas jedan takav u Vladi Srbije, ne bi mi imali muke ni sa Kosovom ni sa Bosnom. Sve bi bilo naše”, izjavio je Jeremić. Međutim, Jeremić je izgleda zaboravio da je porodica Pozderac gradila mostove među civilizacijama i nije zagovarala nikakve hegemonističke velikodržavne projekte o kojima on, očito, još uvijek mašta. Veliki dio porodice i potomaka Pozderaca oštro su negodovali što je Jeremiću uopšte data prilika da održi govor na navedenoj ceremoniji u Beogradu, ali i zbog toga što dodjela nagrade nije upriličena u Sarajevu ili Cazinu, gdje su Pozderci živjeli. Hamdija Lipovača, jedan od potomaka Nurije Pozderca, inače predsjednik Vlade Unsko-sanskog kantona i bivši bihaćki načelnik, napominje da je političko djelovanje Jeremića na međunarodnoj sceni u direktnoj suprotnosti s ideološkom orijentacijom i humanističkim djelima njihovog zajedničkog djeda Nurije Pozderca. “Ja lično nisam

28

PREPORODOV JOURNAL 149

bosanski barometar
zadovoljan s njegovim političkim ponašanjem, koliko kao šefa srpske diplomacije, toliko i kao šefa Skupštine UN-a, pogotovo nakon zadnjih događanja sa dovođenjem i intoniranjem ‘Marša na Drinu’. Mislim da se naš djed Nurija Pozderac nije borio za ono što Vuk Jeremić danas zagovara i ono što Vuk Jeremić danas u svjetskoj diplomaciji prezentira kao stavove i nas, svoje porodice, a i zemlje koju predstavlja”, istakao je Lipovača. Uistinu, zahvaljujući junačkim djelima Pozderaca i sličnih pojedinaca, Jevreji su uspjeli preživjeti okupaciju tadašnje Jugoslavije i holokaust. Upravo ta činjenica bila je dovoljna da ambasada Izraela u Srbiji toj porodici dodijeli visoko odlikovanje za hrabrost i plemenitost koju su iskazali spašavajući Jevreje upućene u logor Jasenovac. Međutim, vrlo je problematično da je nagrada Pozdercima, koji su iz Cazina i čitav životni vijek živjeli u BiH – dodijeljena u Beogradu. Iako je u ovom slučaju mnogo bitniji humani čin Pozderaca, čitav događaj implicira da je Srbija zaslužna za spašavanje Jevreja na Balkanu, a ne porodica Pozderaca iz Bosanske krajine, pa samim tim i BiH. nje u BiH u periodu 1992.-1995. (Prema izvještajima UN-a, u BiH je tokom rata silovano oko 40.000 žena.) Također, uz “drinski marš”, na koga se Jeremić po vlastitom priznanju veoma ponosi, ubijani su mnogi drugi nedužni ljudi, pa čak i rođaci njegovih potomaka Pozderaca. Tako postaje jasno da ponašanje Jeremića u globalnoj politici i potezi kao šefa srbijanske diplomatije, ali i kao predsjednika Skupštine UN-a, personificiraju sve ono protiv čega se borio njegov pradjed Nurija Pozderac. Nurija je poginuo na Sutjesci, najvećoj neprijateljskoj ofanzivi, boreći se protiv Nijemaca, ustaša i četnika. S druge strane, “njegovo čeljade” Jeremić u Skupštini UN-a sistemski pušta “Marš na Drinu”, pjesmu koja je s ove strane Drine asocijacija na četništvo, nacizam i fašizam. Nakon toga, Colum Lynch, dugogodišnji dopisnik “Washington Posta”, napisao je članak za prestižni “Foreign Policy magazine” u kojem navodi da su SAD i mnoge članice Evropske unije nezadovoljne sa Vukom Jeremićem zbog upotrebe funkcije predsjednika Generalne skupštine UN za promicanje srpske nacionalističke politike. Mnogi delegati su zabrinuti da Jeremić namjerava pretvoriti UN u mjesto za ispoljavanje srbijanskih žalbi iz prošlosti i promociju svoje planirane političke karijere u Srbiji. Međutim, krucijalno je pitanje kako i zašto je međunarodna zajednica dozvolila da jedna takav političar, sa izrazito problematičnim stavovima, koji su vrlo često utemeljeni na mržnji prema drugom i drugačijem ili fašizmu, dođe na takvu funkciju? Štaviše, ista ta međunarodna zajednica zatvorila je oči na Jeremićevu inicijativu da se 10. aprila 2013. u UN-u održi rasprava o ulozi i efektima Haškog tribunala za sankcionisanje zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. Kako je moguće da Jeremić uspije u tome da preispituje djelovanje Haškog suda u zgradi UN-a, gdje bi rezultat rasprave mogao biti to da je svojim presudama tokom posljednjih nekoliko godina sud u Haagu nanio veliku štetu Srbima te bi se time pokušali relativizirati počinjeni zločini u BiH i ostalim zemljama Balkana?

“Marš na Drinu” u UN-u
Nurija Pozderac, inače učitelj iz Cazina, u NOB-u je učestvovao od 1941., a godinu kasnije izabran je za predsjednika Narodnooslobodilačkog odbora u Cazinu. Bio je potpredsjednik Izvršnog odbora AVNOJ-a. Ranjen je u toku Pete ofanzive 1943. godine u blizini Sutjeske, a od posljedica ranjavanja preminuo je četiri dana kasnije. Rodna kuća Nurije Pozderca u Cazinu proglašena je nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini i trebala bi biti preuređena u muzej. Prema mnogim historičarima, Nurija predstavlja vrlo značajnu historijsku ličnost za BiH, a posebno u kontekstu antifašističke borbe ove zemlje.

Svečanost u Beogradu nije slučajan čin
Intrigantno je da je Izrael odlučio da medalju “Pravednik među narodima” Nuriji i Devleti Pozderac dodijeli u Srbije, a ne u BiH. Imajući u vidu činjenicu da Izrael svaki svoj diplomatski i politički potez pametno i strateški isplanira, može se zaključiti da i dodjeljivanje medalje u Beogradu nije slučajan čin. Također, Izraelska ambasada je pozvala i Vuka Jeremića na dodjelu medalje, a izostavila mnoga druga imena iz porodice Pozderaca. Očito je da su izraelske diplomate željele privući pažnju čitavog svijeta tako što će na dodjeli medalji prisustvovati i Jeremić kao predsjednik Generalne skupštine UN-a. Josef Levi, iraelski ambasador u Srbiji, tada je pozdravio herojski čin porodice Pozderac, podsjećajući na izreku da je “onaj koji je spasio jedan život spasio čovječanstvo”. Međutim, Levi bi trebao znati da je i počinio veliki grijeh, ali i nepravdu time što je na ceremoniju dodjeljivanja nagrade za doprinos humanizmu i civilizaciji u Beogradu pozvao i čovjeka kojem nije žao što je uvrijedio žrtve genocida puštanjem “Marša na Drinu” u UN-u. Istovremeno ambasador je tada poručio da “svi oni u Izraelu koji su potomci Jevreja spašenih u Cazinu ovom prilikom duguju svoje živote porodici Pozderac”. Izraelski ambasador duguje izvinjenje svim Bosancima i Hercegovcima koje su sigurno časno i pošteno predstavljali Nurija i Devleta Pozderac, a koji su bili marginalizirani time što se medalja dodijelila u Beogradu. Nemamo ništa protiv prelijepog grada Beograda i susjedne Srbije, ali ne možemo prihvatiti činjenicu da mnogi srbijanski političari i diplomate, među kojima je sigurno i Vuk Jeremić, svako malo vrijeđaju i degradiraju BiH. q Bedrudin BRLJAVAC

Nurija Pozderac (Cazin, 1892. – Sutjeska, 1943.), pravednik među narodima Međutim, njegov praunuk Vuk Jeremić u svojoj diplomatskoj karijeri u nekoliko navrata je napravio korake koji graniče sa huškačkim djelovanjem. Možda najbolji argument toj tezi je incident koji je izazvao Jeremić stavljanjem programa “Marša na Drinu” u okviru “novogodišnjeg” koncertu 14. januara 2013. u zgradi UN-a u New Yorku. To je izazvalo buru reakcija i kritika, uključujući i izvinjenje Ban Kimoona, generalnog sekretara UN-a. Štaviše, Jeremić nakon toga incidenta nije želio ni da se izvine žrtvama genocida i agresije na BiH. Sve one koji su usudili da ga kritikuju, Jeremić je oštro napao rekavši da se radi o pojedincima “koji su protiv Republike Srpske”. Prema izvještajima organizacija za praćenje ljudskih prava, na koje se pozvao i američki State Department dostavljajući 1993. godine te podatke Vijeću sigurnosti UN-a, jasno se navodi da su uz kontroverznu srpsku koračnicu “Marš na Drinu” silovane Bošnjaki-

OŽUJAK 2013.

29

bosanski barometar

BOSANSKA NACIJA I BOŠNJAČKI NAROD

Bošnjačka narodna konstitucija (II)
(…) Mnogi autori danas nepokolebljivo istrajavaju na pervertiranoj primjeni pojmova iz područja politološke, sociološke ili etnološke teorije i nemaju nikakve potrebe da iznova definiraju njihov sadržaj ili promisle o njihovoj (ne)jasnoći. Pojmovna pometnja koja je obuzela vokabulare politički mislilaca i ljudi u svakodnevlju određena je “dogmatskim drijemežom” i navikom da se neka riječ koristi na stari ili pogrešan način, da se ne razlikuje oblasti i razine primjene riječi i da se na to ne reaguje. To je slučaj s pojmovima narod i nacija koji se u savremenoj zapadnoj literaturi sasvim jasno distingviraju i koriste vrlo precizno da označe određene sadržaje u društvenom polju. Jezička upotreba je svjesna konstrukcija mislećih subjekata u komunikativnoj zajednici. U njoj često prepoznajemo govorne navike koje nisu prošle proces razbistravanja, pojašnjavanja i redefiniranja. Zasigurno, pojmovi mogu postati neadekvatni, neupotrebljivi, beskorisni kad njihovo značenje nije precizno određeno ili kada u njima preživljava prevaziđeni oblik misli ili poimanja koje je novo znanje i djelatnost čovjeka odavno prevazišla. Pojmovi koji nisu propitani često nas ometaju u pravilnom određivanju smisla i vrijednosti procesa u kojima se nalazimo. Neodgovorno je koristiti pojmove čiji sadržaj nije skladan biću ili pojavi na koju se referira.

Bošnjački i srpski koncept nacije
Bitna razlika između Bošnjaka i Srba u konceptu nacije ogleda se u tome da se Bošnjaci nacionalno samoidentificiraju s Bosnom, zemljom i državom, iz nje izviru, njoj služe i za nju se bore. Povijesno se bošnjački identitet konstruira iz vezanosti za Bosnu, iz toga počinje. Bošnjačka narodna kultura suštinski je povezana s Bosnom – ljubomorno je čuvaju.1 Oni su jasno razvili bosansku nacionalnu svijest – bitna narodna vezanost za Bosnu. U bošnjačkoj svijesti Bosna je oblikovana kao zemlja i država, historija i kultura, “političko” mjesto u prostoru, stare čuvajuće granice i sjećanje na kraljevinu. Oni je u pjesmama opjevavaju, oslikavaju, vole je, s ponosom izriču njezino staro predslavensko ime. Iz tog ishodi njihov građanski nacionalizam, bosanstvo, patriotizam, otvorenost i spremnost na saživot sa svima koji priznaju i prihvataju Bosnu. Njihova nacija je Bosna, država i zemlja, oni su njezini stanovnici i državljani. U njoj je smještena njihova narodna kultura, povijest, pluralno društvo i multietnički supstrat. Zato je u Bosni historijski postojala pluralistička racionalnost koja je činila srž pluralnog bosanskohercegovačkog modela saživota. Prvo u identitetu Bošnjaka uvijek je vezanost za Bosnu kao zemlju, povijest i državu ili bosanstvo, bez obzira što se u 20. stoljeću pokušavalo inaugurirati religijsku odrednicu kao jedinu bitnu u određenju bošnjačkog identiteta, iako ne treba zanemariti njihovu religijsku specifičnost.2 Bosanstvo je nacionalni okvir narodnog ili etničkog samorazumijevanja Bošnjaka koji nisu razvili ekspanzionistički koncept širenja na okolne prostore. Bošnjaci nikada nisu odstupili ili napustili bosanstvo kao nacionalno određenje, državljanstvo Bosne i Hercegovine, pripadanje, lojalnost ili srčanu odanost Bosni. Religijska distinkcija je uzeta kao definirajuća za distingviranje naroda, ali ni ona nije bila apsolutna i sasvim sigurna da bi se ustanovila razlika. Na razini narodne (pučke) kulture nije postojala neka velika, nepremostiva razlika između muslimana i kršćana, već se ona pojavljivala i postajala rigidnom razlikom i distancijom na razini “učene kulture”.3

Srpsko shvatanje nacije nije uspjelo da prevaziđe prepreku “rase”, odnosno nije uspjelo da razvije drugačije razumijevanje nacije nego kao nepromjenljive, biološke, rođenjem i porijeklom date kategorije. Otud biologističko-rasistička pripovijest o porijeklu, o tome ko je najstariji na ovim prostorima i poimanje nacije kao datosti, a ne kao konstrukcije na određenom stupnju povijesnog razvoja. Pojam nacije koji se koristi u zapadnoevropskom prostoru sasvim je neupotrebljiv i nerazumljiv među srpskim intelektualnim krugovima kod kojih se nacija direktno veže za pleme i njegovu religiju, pripisuju joj se korijeni u dalekim vremenima u nekoj prapostojbini, a na nju ne utiču tokovi, vremena, stoljeća, migracije, seobe, drugi narodi, religije, jezici, jer ona je trajno nepromjenljiva, organska, prirodna, vječna. U takvoj naciji se pojavljuju “konvertiti”, izdajnici, odmetnuti; spram nje koja je vječno tu pojavljuju se “izmišljene nacije”.4 Na to velikosrpska “znanost” podmeće priče o porijeklu Bošnjaka kroz veliku podvalu da su “postali od Srba”. To od koga je neko postao znači – da se “postali” mora potčiniti ili podrediti onome od kojeg je postao ili nastao. Naravno, to znači da se i njegova zemlja, imanja i nasljedstvo, najzad i država, mora podrediti “velikom ocu”. Zato je priča o “postanku” izmišljena. Iza se krije hegemonijska aspiracija velikosrpskog Levijatana. U “svesrpskom ujedinjavanju” ili u “velikosrpskim planovima” Srbi nisu ostavljali mjesto za drugačijeg pored sebe, o čemu već u 19. stoljeću ilustrativno svjedoči Njegošev Gorski vijenac u kojem je određen pojam trijebljenja drugog i drugačijeg, razvijena monistička isključivost i jezik mržnje, slijepa odanost “našoj religiji”, te potcrtavanje shvatanja o nemogućnosti zajedničkog života između različitih naroda, religija i kultura. Do kraja 19. stoljeća velikosrpska politika je završila proces iskorjenjivanja Bošnjaka i drugih muslimana iz Srbije. S druge strane, kod Bošnjaka je sasvim drugačije – s njima može živjeti svako i oni priznaju razlike. To iskustvo ide od Srednjeg vijeka i religijskog pluralizma do danas, te tako bitno određuje njihov identitet. Na osnovu toga su mogući Hrvati i Srbi u Bosni, jer nikada Bošnjaci nisu razvili genocidnu politiku istrebljenja drugačijih vjerovanja i etničkih identiteta. Možda je to jedan od razloga zašto je velikosrpska politika tako bezočno, amoralno, militarno i ahistorijski iskazivala nepoštivanje i nepriznavanje bošnjačkog naroda, njegovog identiteta i države Bosne i Hercegovine.

30

PREPORODOV JOURNAL 149

bosanski barometar

Neadekvatno korištenje pojma “nacija”
Bošnjački nacionalizam, uglavnom patriotizam, se primarno iskazivao u ljubavi i odanosti prema Bosni. Bošnjaci nisu razvili “ekspanzionistički nacionalizam” kojim bi iskazali svoje pretenzije na teritorije susjednih zemalja. S druge strane, srpski nacionalizam u 19. i 20. stoljeću bio je agresivan, militaristički i ekspanzivan prema prvim susjedima. Iza njega je ostajala pustoš, mrtvi ljudi, porušeni gradovi i stravični ratni zločini. Moguće je danas govoriti o racionalnoj koncepciji nacije u sklopu opća teorija moderne. Francuski teoretičar Jacques Bidet objašnjava da je pojavljivanje države-nacije u vezi s tim što u modernom svijetu “ima mnogo toga da se učini iz centra”. To možemo iskazati tako da “moderna država-nacija, po tome što je, u svojem metastrukturnom sadržaju, činjenica racionalne organizacije, ne može se definirati niti kulturom ili etnijom, niti jezikom, niti religijom, niti nacionalnim teritorijem (pod pretpostavkom da takvo nešto postoji), niti “zajedničkom poviješću” (čija bi određenja trebalo prethodno definirati) – što su, u tom pogledu, samo okolnosti.”5 Neadekvatno korištenje pojma nacija je svojstveno za balkanske političke koncepcije danas koje i dalje pod nacijom misle na etničko biće i njegove kulturne karakteristike. Nikada se ne zna na što se misli. Sa stanovišta filozofije jezika to je nedopustivo, ta jezička pometnja, u kojoj se neprestano govori pogrešno i dovodi do smutnje i nesporazuma. Umjesto toga neophodno je da se jasno razgraniči pojam etnija (narod) od pojma nacija (nacionalnost, državljanstvo) koje imaju državljani/stanovnici jedne zemlje. Onda će se vidjeti da postoje dvije razine pitanja o povijesnom i političkom djelovanju jednog naroda. Bošnjačko narodno pitanje ostalo je na definicijama iz 19. stoljeća, kao i srpsko i hrvatsko. Oni još uvijek misle državu kao “etničku državu” u kojoj može biti samo jedna etnija, jedan jezik i jedna vjera. Bosanskohercegovačkim nacionalnim i bošnjačkim narodnim pitanjima u zadnjih 20 godina bavili su se religijski interpretatori života, politikanti raznih profila, pjesnici, inžinjeri i drugi, a ne društvena i humanistička inteligencija čiji je to primarni posao. U cilju bistrenja ili razbistravanja postojeće jezičke zbrke u našoj komunikativnoj zajednici treba reći da se etnička pitanja vežu za jezik, vjerovanja, historiju, običaje, metafizike i druge forme kulture, a pitanje nacije su razina političko-pravnog promišljanja, države i njenog bića, koje sprovodi narod kao politička svijest o sebi. Radi se dakle o etnonacionalizmu i o građanskom nacionalizmu. Mi živimo epohu etnonacionalizma i nismo je, nažalost, još uvijek adekvatno razumijeli i preradili u svojim narodnim i nacionalnim projekcijama.

Narodna bošnjačka samosvijest
Kolektivno-narodno pitanje Bošnjaka, dakle, možemo pratiti preko dvije dimenzije ili razine, onako kako se ono pojavljuje u posljednjih 200 godina među drugim evropskim narodima: – prva razina je država u kojoj žive pripadnici određenog naroda ili teritorija na kojoj je država koja određuje naciju – ona je njihova nacija ili njihova nacija je državljanstvo Bosne i Hercegovine. Stoga je nacionalno pitanje i teritorijalno pitanje ili postavljanje države u povijesno-geografski ambijent. Bošnjaci čitavo 20. stoljeće nisu jasno postavili pitanje o državi. Građani Bosne i Hercegovine čine bosanskohercegovačku ili bosansku naciju. I ne treba, nema potrebe pričati o pravljenju bosanske nacije kao neke nove “etnije” ili neke nove grupe. Zato što postoji država Bosna i Hercegovina oni su po državljanstvu Bosanci, odnosno to je njihov nacionalitet; – druga razina je na nivou naroda ili etnije i ogleda se u kulturnoantropološkom iskustvu etničkog bića Bošnjaka, u etnografskim izričajima i definiranju njihovih specifičnosti, čuvanju njihovog jezika i običaja, znanja i predanja, religije, tradicije i historije, općenito rečeno kulture. To su gradivni elementi bošnjačkog etničkog (narodnog) identiteta u povijesti koji su dinamička struktura i mogu se razvijati. U te dvije razine isprepliće se stoljećima narodno iskustvo svijeta. Nije opravdano zanemariti ni jednu razinu postojanja. Na te dvije linije ili tračnice smještene su nacija i narod. U osnovici njezine snage je narodna bošnjačka svijest, odnosno samosvijest koja izražava znanje (svijest) o sebi i nacionalno-bosanska povijesna svijest o zajedničkom življenju s drugima koja ne smije biti egoistička i isključiva. Zato se može koristiti sinonimno pojmove “državni identitet” i “nacionalni identitet”, to je jedno te isto značenje. U naciji kao nadnarodnoj kategoriji smještena je i narodna svijest o sebi i građanska patriotska svijest o svojoj državi Bosni i Hercegovini. Niko drugi osim građana Bosne i Hercegovine, među kojima su Bošnjaci najodgovorniji, na te dvije razine neće izgraditi valjanu kuću za život. Nacija se gradi (oblikuje) u vremenu i prostoru, tj. ona je neprekidan proces. Uz to, etnogeneza Bošnjaka nije završen i definitivno dat fenomen – ona se nastavlja i razvija kroz povijesne procese interpretacija i reinterpretacija. Bošnjaci moraju naučiti da je sloboda određena mišljenjem i samosviješću. Bez pozitivnog građanskog nacionalizma nema države – on je kultivirana svijest o čuvanju vlastite države Bosne i Hercegovine. Bošnjaci se kao narod moraju osloboditi naivnog razumijevanja nacionalizma koji ih spriječava i sputava da se odlučno bore za bošnjački narod i bosanskohercegovačku državu. Svodeći sve bošnjačko djelovanje na etnoreligijsku dimenziju, u kojoj se primjećuje imitacija srpskog sektarijanskog tipa nacionalizama, početkom 90-ih godina 20. stoljeća Bošnjaci su u nacionalnom smislu, dospjeli do opasnosti pogrešnog koncepta države zasnovane na etničko-religijskoj teritorijalizaciji i daytonskom Ustavu u kojem svoje prste imaju domaći i inostrani djelitelji Bosne.
Bilješke:
1 20-ih godina 20. stoljeća Ibrahim Džafčić piše: “Samo, ako je dolazila u pitanje čast, ponos i sloboda Bosne, oni su kao lavovi srljali u oganj i bez roptanja podnosili najveće grozote tuđinskih dželata... Čitava prošlost Bosne i nije ništa drugo već jedna duga historija krvavih borbi autohtonog življa u obrani od nasrtljivog tuđina... Otadžbina iznad svega to je tradicionalno geslo ponosnih Bošnjaka, koje već pet stoljeća nesutrašivo strši na borbenom bajraku njihovom...” (Vidjeti: Ibrahim Džafčić, Fragmenti iz političke istorije b.-h. muslimana, Sarajevo, 1925., str. 3.-4.) 2 Svođenje Bošnjaka na ime Musliman ne dovodi u pitanje njihovo bosanstvo. Treba napomenuti da se bosanstvo, bošnjaštvo i muslimanstvo međusobno ne isključuju. Danas uz to ide snažna svijest o državi ili državotvorni refleks kod Bošnjaka. 3 Esad Ćimić, Iskušenja zajedništva, Did, Sarajevo, 2005., str. 70. 4 Olivera Milosavljević, Ibid, str. 32. 5 Jaques Bidet, Opća teorija moderne. Teorija prava, ekonomije i politike, Disput, Zagreb, 2008., str. 72. q

Senadin LAVIĆ

OŽUJAK 2013.

31

iz svijeta

OD MAŠRIKA DO MAGRIBA

Zanimljiva vremena
LIBIJA: Zbogom, ponosna Libijo!
Tekovine revolucije: 2011.-2013.
Prošle su dvije godina od početka revolucije u Libiji i 16 mjeseci nakon brutalnog ubojstva Moammara el-Gaddafija. Brojni su problemi koji nagrizaju podijeljeno libijsko društvo: nefunkcioniranje države, unutarplemenski sukobi i brojne paravojne milicije, inflacija, visoki životni troškovi i nezaposlenost među mladima, više od milijun ljudi raseljenih osoba, nedostatak procesa nacionalne pomirbe, interesi stranih sila… Na Zapadu izražavaju nade da će doći do nove široke suradnje između naoružanih skupina i plemenskih vođa sa libijskom vladom, pooštravanja nadzora nad granicama i poboljšanja gospodarskih uvjeta u regiji. Ako do takvih pomaka ne dođe, Libiji se predviđa dugoročan ciklus nasilja i političkog kaosa. “International Herald Tribune” ovako opisuje situaciju u postrevolucionarnoj Libiji: “Sat otkucava za libijsku budućnost. Libijska vlada je nefunkcionalna, oružane skupine kontroliraju veći dio zemlje, a stanovništvo je sve više frustrirano s tempom poslijeratnog napretka. Libijci i međunarodni akteri moraju smjesta djelovati da spriječe klizanje u građanski rat.” Rifaat Sayed Ahmad, direktor egipatskog Java centra za političke studije, kaže sljedeće: “Istina je da u Libiji 45.000 dobro naoružanih boraca, bivših tzv. ‘revolucionara’, a danas ‘slobodnih strijelaca’, vladaju zemljom. Oni polažu račune Al-Qa’edi i Stranci pravde i obnove, političkoj podružnici Muslimanske braće u zemlji. Uz prešutno odobravanje zapadnih promatrača, oni su se samoprozvali ‘policijskim snagama’. Libija je visoko militarizirana zemlja, ali i neprijateljski nastrojena prema susjedima i ostalim zemljama sjeverne Afrike. Radi se o potencijalnim teroristima, koji će dovesti do uništenja libijske države.” Osim toga, Sayed Ahmad smatra da libijska “demokracija”, instalirana od zapadnih zemalja, podsjeća na srednjevjekovnu vladavinu: “Zračni udari NATO-a bacili su jednom naprednu zemlju, prema afričkim standardima, natrag u Srednji vijek, i još gore, uvalili su je u građanski rat. Zapad je iskoristio vojnu silu da instalira poslušan, ali nepopularan režim koji se nije sposoban nositi s vjerskim i plemenskim svađama koje cijepaju zemlju na dijelove. Libijska nafta i plin – to je bila glavna meta NATO-ve vojne intervencije.” U međuvremenu, strani investitori u libijskom naftnom sektoru dobili su pet godina oslobođenja od poreza. To se posebice odnosi na zaljevske monarhije, prije svega na Saudijsku Arabiju. Libija koja je nekad težila nezavisnosti sada je odobrila stranim investitorima vlasnički udio od 65%, dok će libijski investitori ili Vlada zadržati 35% vlasništva u budućim projektima. Maximilian Forte, u analizi za “Global Research”, piše da se nekoć nezavisna, bogata i silno prkosna Libija pretvorila u državu kojoj strane sile drže mentorstvo kako treba postupati. Libija je od značajnog ulagača na međunarodnoj sceni postala meta investitora. Federalizacija na koju poziva sve veći broj nezadovoljnika vjerojatno je logičan slijed u daljnjem slabljenju i fragmentiranju Libije. 

Ima li pilota u avionu?
7. ožujka 2013. desetine naoružanih napadača upali su u zgradu privatne TV-stanice “Alassema” u Tripoliju te oteli petoricu zaposlenika i vlasnika. Državne novinska agencija “Lana” ističe kako su ostali zaposlenici bili zaključani u jednom uredu dok su napadači, koji su bili “ljuti zbog uređivačke politike”, palili i razbijali prostorije. Istog dana izbili su žestoki oružani sukobi između međusobno suprostavljenih plemenskih skupina na prostoru zapadne Libije, u planinama Nafusa, zbog kojih su tisuće ljudi morale napustiti svoje domove. Borbe se vode između plemena Gontrar, koje je povezano sa plemenom Zintan, i borcima iz plemena Mashashia, koji su podržali pukovnika Muammara el-Gaddafija za vrijeme pobune i NATO intervencije na Libiju 2011. Zbog sukoba prekinuta je i dostava plina Italiji jer se glavni plinovod nalazi upravo u rejonu sukoba. 31. ožujka u Tripoliju je kidnapiran Mohamed al-Ghattous, pomoćnik libijskog premijera. Anonimni izvor iz Kabineta premijera Libije rekao je kako je Ghattous “bez sumnje otet na jednom od lažnih punktova”. Pretpostavlja se kako su otmičari glumili snage sigurnosti. Nekoliko dana prije otmice, libijski premijer Ali Zeidan rekao je da su članovi njegove Vlade dobili prijetnje smrću, ističući kako rade “pod jako teškim uvjetima” otkako su došli na vlast prije četiri mjeseca. Istog dana u napadu na vojni kamp Tamahind na jugu Libije ubijena su dva libijska oficira, a trojica vojnika su ranjeni. Podsjeti-

Libijska svakodnevica Libijske vlasti također priznaju da situacija nije nimalo idilična. U izvještaju vladinog Povjerenstva za ljudska prava, koje je dostavljeno Nacionalnom kongresu, nabrojani su i dokumentirani brojni zločini koje su počinile paravojne milicije u pokrajinama, ali i u glavnom gradu. Prema izvještaju, u Libiji se sustavno vrše otmice, pljačke, ubojstva, nezakonita privođenja, mučenja, nestanci i silovanja. Glasnogovornik Povjerenstva za ljudska prava je izjavio da se “ne može govoriti ni o slobodi ni o dignitetu jednog društva u kojem vlada kaos i bezakonje kojega provode naoružane milicije”. “Glavni problem Libije je što ne postoje središnje vlasti. Vlada u Tripoliju nema snage da utječe na stvari. Nakon što je ubijen Gaddafi, Libiji je bio potreban ‘drugi Gaddafi’. Zemlji treba čvrsta ruka, jer pokušaj da se od Libije napravi zemlja s parlamentarnom demokracijom na kakvu su navikli Europljani, ne funkcionira. Naoružane skupine, političari i klanovi samo iskorištavaju demokratske standarde zapadnog modela i nastaviti će borbu za svoje pojedinačne interese”, izjavio je Sergej Seregičev, ekspert s ruskog Instituta za Bliski istok.

32

PREPORODOV JOURNAL 149

iz svijeta
mo se, u prosincu 2012. Libijski nacionalni kongres proglasio je cijeli jug zemlje vojnom zonom, pri čemu je naređeno zatvaranje granica prema Alžiru, Nigeru, Čadu i Sudanu. Politički analitičari ističu kako je došlo do naglog narušavanja sigurnosti otkako je nova Vlada najavila da se kreće s razoružavanjem brojnih milicija, tj. skupina koje nakon rata 2011. nisu, niti planiraju položiti oružje. Očito je kako i dalje traje borba za prevlast. S jedne strane se nalazi Vlada, koja zapravo nema konkretnu kontrolu nad zemljom, dok su s druge strane brojne naoružane skupine, koje i dalje mnoga područja drže pod svojom kontrolom. prosvjednika. Ističe kako su aktualni nemiri u Kairu počeli tako da su pristaše Muslimanske braće pretukli jednu djevojku koja je na zid ispisivala imena prethodno ubijenih prosvjednika. “Cijeli tjedan odvijaju se sukobi nakon što je ta snimka dospjela u javnost, ovo danas je bila spontana reakcija građana. Morsi i Muslimanska braća oglušili su se na svaku izjavu opozicije glede njihovih štetnih odluka za Egipat. Otkako je na vlasti, Morsi je pokazao kako nije u stanju voditi Egipat. Gradovi i lokalne vlasti u Egiptu sada ustaju protiv Muslimanske braće i protiv Vlade", rekao je Hawari.

EGIPAT: Počinje nova revolucija?
Nogomet i ubojstva
2. ožujka 2013. počeli su sukobi u Port Saidu, najvažnijem gradu na prostoru Sueskog kanala, kada su gnjevni prosvjednici, ogorčeni dolaskom američkog državnog tajnika Johna Kerrya, zapalili jednu policijsku stanicu. Ubijena su dvojica policajaca i trojica civila, dok je ozlijeđeno preko 500 osoba. Još žešći sukobi izbili su sutradan nakon što je policija ispalila veće količine suzavca na prosvjednike koji se žestoko protive odluci Ministarstva unutarnjih poslova da se zatvorenici, koji su uhićeni nakon krvavog sukoba za vrijeme nogometne utakmice na stadionu u Port Saidu u veljači 2012. godine, iz grada Suez prebace na drugu stranu delte Nila, u grad Wadi Natroun. 10. ožujka troje osoba je ubijeno za vrijeme žestokih sukoba koji su izbili u Kairu nakon izricanja smrtnih kazni za nogometne navijače iz Port Saida. Egipatski sud dodijelio je smrtne kazne za 21 navijača koji su bili uključeni u prošlogodišnje nasilje u Port Saidu. Podsjetimo se, 1. veljače 2012. dogodili su se masovni neredi na nogometnom stadionu u Port Saidu za vrijeme utakmice između klubova “Al-Masry” (Port Said) i “Al-Ahly” (Kairo). Najmanje 79 osoba je ubijeno, a oko 1.000 je ozlijeđeno nakon što su tisuće domaćih navijača upali na stadion nakon pobjede “Al-Masrya” 3:1. Navijači iz Kaira napadnuti su noževima, mačetama, kamenjem i bocama. Aktualno suđenje prenosilo se uživo: 21 navijač kluba “Al-Masry” iz Port Saida dobio je smrtnu kaznu vješanjem, petorica su osuđena na doživotni zatvor, a 10-ak ih je dobilo kazne od 15 godina zatvora, uključujući i Esama Samaka, gradskog šefa snaga sigurnosti. Navijači u Kairu čekali su presudu i nakon što je sud potvrdio kako se 21 pripadnik navijača iz Port Saida osuđuje na smrt, počeli su slaviti. Ali ne zadugo… Sud je ujedno oslobodio sedmoricu policajaca koji su sudjelovali u nasilju. Taj drugi dio sudske odluke izazvao je veliki bijes kod navijača u Kairu. Stotine ih je došlo pred zgradu Egipatskog nogometnog saveza (EFA) – i spalilo je. “Situacija je jako teška. Sjedište EFA-e je potpuno spaljeno. Egipatski nogometni dokumenti su uništeni, trofeji reprezentacije su ukradeni. Povijest egipatskog nogometa je uništena i više se ne može vratiti”, rekao je Sarwat Swelam, direktor EFA-e.

Sukobi u Kairu U Egiptu je na pomolu stvaranje jedinstvenog oporbenog fronta protiv Muslimanske braće. Čelnici sekularnog Fronta spasa pristali su na suradnju sa čelnicima salafista iz An-Nura i ostalih islamističkih pokreta. Glavni preduvjet je bio da na sastanku ne bude prisutan nitko iz Muslimanske braće i Stranke za slobodu i pravdu (tj. političkog krila MB). Mohammed Haykal, egipatski politolog, povjesničar i bivši savjetnik predsjednika Nassera, izjavio je dnevnom listu “Quds al-Arabi” kako je “za svaku osudu anakronističko viđenje stvarnosti kao što to čine Muslimanska braća”. “Oni su još uvijek u vremenima Osmanskog halifata”, tvrdi Haykal, koji je podsjetio i na nedavni poraz kandidata Muslimanske braće na sveučilišnim izborima. Nekoliko dana kasnije, Haykal je za “Ahram-online” izjavio “da je za Muslimansku braću počelo odbrojavanje nakon kojega će zauvijek nestati s političke pozornice u Egiptu”.

SIRIJA: Bespuće sirijske zbilje
Suprotni stavovi – piromani i vatrogasci
Zajedničku konferenciju za novinare 2. ožujka 2013. u Teheranu održali su iranski i sirijski ministri vanjskih poslova – Ali Akbar Salehi i Walid al-Muallem. Salehi je istaknuo iransku potporu vlastima u Damasku: “Službeno stajalište Irana je da će Assad ostati legitiman predsjednik do idućih izbora 2014. godine. Vjerujemo kako ova kriza nema vojnog rješenja i kako samo sirijski politički proces može privesti konflikt kraju. Iran želi da se krvoproliće što prije zaustavi, ali sirijske vlasti u ovome trenutku nemaju drugog izbora nego nastaviti borbu protiv terorista i ne možemo od njih tražiti da ih ostave na miru.” Sirijski ministar Walid al-Muallem osudio je najavu američkog državnog tajnika Johna Kerrya koji je na summitu “Prijatelji Sirije” u Rimu rekao da će SAD dati 60 milijuna dolara “nesmrtonosne pomoći” pobunjenicima. “SAD ističu da će dati 60 milijuna dolara opoziciji, a ta opozicija ubija ljude. Ne razumijem takvu inicijativu. I kakvo je to oružje koje ne ubija ljude? Koga vi zezate?”, rekao je sirijski ministar vanjskih poslova i istaknuo kako je nužno izvršiti pritisak na Tursku i Katar, zemlje koje je naveo kao glavne sponzore pobunjenika uz sile

Oporbeni front protiv Muslimanske braće
22. ožujka u Kairu su izbili veliki sukobi između protivnika i pristaša Muslimanske braće, nakon čega ranjeno i hospitalizirano preko 70 osoba. Ispred sjedišta Muslimanske braće okupilo se oko 3.000 prosvjednika koji su uzvikivali kako im je dosta “države muslimanskog bratstva” te da žele “pad režima”. Na putu prema sjedištu prosvjednici su napali i razbili nekoliko vozila koja su pripadala toj stranci. Glasnogovornik opozicije, Ahmed Hawari, rekao je kako nema nikakve šanse za početak pregovora s predstavnicima Muslimanske braće, naročito zato jer su MB počeli angažirati militante u borbi protiv

OŽUJAK 2013.

33

iz svijeta
Zapada. “SAD mogu zaustaviti krvoproliće kada bi stvarno željeli političko rješenje”, zaključio je Muallem. Početkom ožujka u intervjuu za britanski list “The Sunday Times” sirijski predsjednik Bashar al-Assad istaknuo je da zapadne sile, koje pozivaju na naoružavanje pobunjenika, nemaju interes zaustaviti konflikt u Siriji. “Ako netko ‘iskreno’ – pod navodnicima – želi pomoći Siriji i pomoći u zaustavljanju nasilja, tada može napraviti samo jednu stvar – može otići u Tursku, sjesti s Erdoganom i reći mu: ‘Prestani prebacivati teroriste u Siriju, prestani slati oružje, prestani davati logističku potporu tim teroristima.’ Može otići u Katar i Saudijsku Arabiju – i reći im da prestanu financirati teroriste u Siriji”, rekao je Assad. Na pitanju što misli o administraciji Davida Camerona, Assad je rekao: “Britanska vlada ponaša se naivno, zbunjeno i nerealno. Moraju se naučiti ponašati konstruktivnije. Do tada, ne očekujemo od piromana da budu vatrogasci.” 9. ožujka Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, u intervjuu za britanski BBC istaknuo je da Rusija neće vršiti pritisak na Assada tražeći od njega ostavku, te da samo sirijski narod može odlučiti o budućem ustroju zemlje. “Rusija ne igra igru promjene režima i protivi se uplitanju u unutarnja sirijska piranja. Protivimo se svakom preduvjetu za prestanak krvoprolića i početku dijaloga, jer vjerujemo kako je prioritet broj jedan spasiti ljudske živote”, rekao je Lavrov. Naglasio je kako oni, “koji ističu da Assad mora nestati”, očito imaju neke druge prioritete koji nisu spašavanje života sirijskog naroda. “Assad neće otići, istaknuo je to u mnogim razgovorima, uključujući i u ovom zadnjem za list ‘The Sunaday Times’. To je njegovo stajalište i mi smo toga svjesni. Svi mi koji smo bili u kontaktu s njim znamo da ne blefira. On je spreman raspravljati o svakom pitanju sa Sirijcima. Još jednom ću napomenuti: nije na nama da odlučujemo tko će voditi Siriju, samo stanovnici Sirije to mogu odlučiti”, rekao je Lavrov. U prvom govoru izraelskog državnika pred Europskim parlamentom u posljednjih 30 godina, izraelski predsjednik Shimon Peres je istaknuo kako “slobodni svijet ne može stajati sa strane dok sirijski predsjednik Bashar al-Assad provodi masakr nad vlastitim narodom i vlastitom djecom”. “Srce nam se svima lomi”, rekao je izraelski predsjednik, dodajući kako je Assad “bio prijetnja cijeloj regiji, ali i Europi, zbog posjedovanja kemijskog oružja”. Istaknuo je da bi “najbolje bilo da intervenira Arapska liga”, jer bi zapadna intervencija bila percipirana kao “strano uplitanje”. “Arapska liga može i trebala bi formirati prijelaznu Vladu u Siriji kako bi se zaustavio masakr, kako se Sirija ne bi raspala. UN bi trebao podržati Arapsku ligu i trebalo bi se krenuti s arapskom snagom u plavim kacigama”, rekao je Peres europskim parlamentarcima. među njima zamjenica vođe koalicije, Soheir Atassi, i glasnogovornik Walid al-Bunni. U izjavi povodom izlaska iz koalicije, skupina je kao ključni razlog navela kako se odluke “diktiraju izvana” te da se ne poštuju “demokratski principi”. Atassi je naglasila da izlazi iz SNC-a jer ne želi biti “marioneta stranih sila”. 24. ožujka mediji su objavili da je Ahmad Moauz al-Khatib, predsjednik Sirijske nacionalne koalicije, podnio ostavku na mjesto vođe sirijske opozicije. U službenoj izjavi Khatib je istaknuo da daje ostavku “kako bi mogao raditi slobodno bez ograničavanja službenih institucija”. “Obećao sam velikom sirijskom narodu i obećao sam Bogu da ću podnijeti ostavku ukoliko se pređu pojedine crvene linije. Sada ispunjavam to obećanje”, poručio je Khatib.

Čelnici sirijske opozicije SNC (Ahmad Moauz al-Khatib i Ghassan Hitto u sredini) 26. ožujka u Dohi, glavnom gradu Katara, počeo je još jedan summit Arapske lige, prvi na kojem je Siriju predstavljala prozapadna opozicija SNC. Ahmad Moauz al-Khatib, koji je prethodno dao ostavku na mjesto šefa SNC-a (!?), ipak je došao u Dohu. Tamo je izjavio kako je od NATO-a zatražio da prošire nadzor svojih Patriot raketnih sustava i na prostor sjeverne Sirije, koji se nalazi pod kontrolom pobunjenika/revolucionara. Predstavnici Arapske lige dočekali su ga s velikim pljeskom. Njegov dolazak na summit komentirala je i Catherine Ashton, EU ministrica vanjskih poslova, rekavši da “pozdravlja viziju i vodstvo gospodina Khatiba”. 28. ožujka Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, kritizirao je potez Arapske lige kojime se sirijska opozicija (SNC) priznaje kao “jedini legitimni predstavnik sirijskog naroda”. Istaknuo kako se tim potezom sprječava mirovno rješenje: “Žalimo zbog odluka koje su donijete na summitu Arapske lige u Dohi. Smatramo kako je glavna poruka ovih odluka ta da Arapska liga odbija mirno rješenje sirijske krize. Priznavanje nacionalne koalicije kao jedinog legitimnog predstavnika sirijskog naroda u kontradikciji je s dogovorom iz Ženeve”, rekao je Lavrov. Istaknuo je naglasio kako Moskva, nakon ovih odluka Arapske lige, ne vidi na koji način Lakhdar Barhimi, specijalni predstavnik UN-a i Arapske lige, može nastaviti sa svojim poslom. “Ovo znači da neće biti nikakvih pregovora, samo naoružavanje snaga koje žele svrgnuti vlasti. Jednostavno ne vidim kako gospodin Brahimi i dalje može biti medijator za UN ili Arapsku ligu. Odluka o naoružavanju sirijske opozicije ne samo da krši međunarodne zakone, već se time podupire konfrontacija koja vodi u rat sve do samoga kraja”, rekao je Lavrov. 29. ožujka summit Arapske Lige u Kataru komentirao je i dr. Bashar al-Jaafari, sirijski ambasador pri UN-u, koji je rekao da je “kriza u arapskom svijetu srušila obrambene linije arapskih i islamskih država koje su se gradile desetljećima i stoljećima”. Naglasio je i sljedeće: “Arapska liga je razjedinjena i kontrolirana je od strane petro-dolara, kao i takfirija, vehabija, džihadista i ostalog islamističkog fundamentalizma”. Podsjetio je i na promatračku misiju Arapske lige u Siriji koja je ukinuta, a izvještaji namjerno prikriveni.

Sirijska opozicija u Arapskoj ligi
8. ožujka Arapska liga objavila je proglas u kojem se ističe kako arapske zemlje “smiju ponuditi vojnu pomoć sirijskim pobunjenicima”, kao i da se pobunjenicima nudi i službena pozicija unutar Lige. Došlo do je znatne promjene stajališta jer do sada Arapska liga sugerirala članicama da pobunjenicima daju “humanitarnu i diplomatsku pomoć”. Generalni tajnik Lige, Nabil Elarby, izjavio je kako je upućen poziv sirijskoj opoziciji da pošalju svog predstavnika koji bi predstavljao Siriju za vrijeme idućeg sastanka Arapske lige, koji će se održati krajem ožujka u Dohi.  19. ožujka u Istanbulu je održan sastanak prozapadne Sirijske nacionalne koalicije (SNC), na kojem je za premijera “izabran” Amerikanac – Ghassan Hitto (50). Radi se o američkom državljaninu, rođenom u Siriji, koji je donedavno živio i radio u Texasu, gdje je bio uspješan biznismen, direktor kompanije za informacijske tehnologije. Odmah sutradan 12 ključnih ljudi izašlo je iz SNC-a, a

34

PREPORODOV JOURNAL 149

iz svijeta
Prema opozicijskim izvorima, ožujak 2013. bio je najkrvaviji u dvogodišnjem ratu u Siriji. U oružanim sukobima ubijeno je više od 6.000 ljudi. Dan prije, na konferenciji za novinare, Barack Obama je rekao kako ne očekuje da izraelski premijer Netanyahu o mogućem napadu na Iran odlučuje na temelju mišljenja bilo koje zemlje, dakle ni SAD-a. Dodao je kako razumije da geografski položaj Izraela u regiji s Iranom objašnjava zašto SAD i Izrael imaju različita stajališta o iranskom prijetnji. Izraelski javni radio je prvi dan Obamina posjeta komentirao ocjenom da su dvije strane sklopile sporazum kojim je premijer Benjamin Netanyahu prvi put “jasno rekao” da vjeruje Obaminu obećanju kako neće dopustiti Iranu razvoj nuklearnog oružja, a Obama je zauzvrat Izraelu priznao pravo na samoobranu.

IRAN: Strateška savezništva
Iransko-pakistanski plinovod
Za vrijeme ceremonije koja se 11. ožujka 2013. održala povodom početka izgradnje iransko-pakistanskog plinovoda, iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinedžad upozorio je na “strane sile koje nastoje poticati razjedinjenost među zemljama regije”. Na svečanosti kojoj je bio prisutan pakistanski predsjednik Asif Ali Zardari, naglasio je važnost jačanja međusobne suradnje i povezanosti: “Postalo je već jasno svima kako strane ruke nastoje stvoriti razjedinjenost i konflikt između zemalja regije kako bi dominirali nad njima i otimali im njihova prava.” Ahmadinedžad je istaknuo da je projekt izgradnje iranskopakistanskog plinovoda “jako važan” i “velika odluka”.

AFGANISTAN: Kraj idile SAD – Hamid Karzai
Što se krije iza bombaških napada talibana?
10. ožujka 2013. Chuck Hagel, novi američki ministar obrane, po prvi puta od stupanja na dužnost posjetio je Afganistan. Njegov dolazak trebao je poslati sliku o “dobroj suradnji” između Kabula i Washingtona, no dogodilo se upravo suprotno. Napeti američkoafganistanski odnosi, koji su zadnjih mjeseci u silaznoj putanji, zadobili su još jedan snažan udarac, i to ponovo iz Ureda afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija.

Iranski i pakistanski predsjednik: Mahmoud Ahmadinedžad i Asif Ali Zardari Na Kaspijskom jezeru, 17. ožujka, Iran je predstavio Jamaran-2, drugi ratni razarač domaće proizvodnje. Razarač teži 1.420 tona, ima motor od 20.000 konjskih snaga i može ploviti brzinom do 30 čvorova. Također, posjeduje prostor za helikoptere, kao i razne vrste zemlja-zemlja i zemlja-zrak raketa, artiljerije i torpedo sustava. Ovim potezom Iran uvodi dodatnu vojnu prisutnost u naftom bogati prostor Kaspijskog jezera. Pet zemalja u okruženju: Iran, Rusija, Azerbejdžan, Kazahstan i Turkmenistan, još uvijek nisu postigle zajednički sporazum glede eksploatacije resursa na ovom prostoru. Teheran predlaže da se resursi podijele ravnomjerno između pet zemalja, na što ostale ne pristaju već žele koristiti resurse na temelju zajedničkih ugovora, prema kojima Iran dobiva svega 12%.

Afganistanski predsjednik Hamid Karzai Nakon dolaska ministra Hagela desila su se dva samoubilačka napada – prvi u Kabulu, a drugi u provinciji Khost, pri čemu je ubijeno najmanje 17 civila i jedan policajac. Za napad u Kabulu odgovornost su preuzeli talibani, koji su istaknuli da se radi o “poruci” za Hagela. “Talibani su ovime poslali poruku Amerikancima i lokalnim vlastima. Kao prvo, poručuju da još uvijek mogu izvoditi ovakve napade u Kabulu. Kao drugo, ističu kako ne pristaju na pregovore niti s NATO-om, niti lokalnim vlastima u zemlji", rekao je jedan afganistanski politički analitičar za RT. S druge strane, afganistanski predsjednik Hamid Karzai smatra da su napadi unaprijed dogovoreni između SAD-a i talibana, kako bi Amerikanci krenuli s planom kreiranja “opravdanja” za dugoročni ostanak u Afganistanu. “Jučerašnje eksplozije u Kabulu i Khostu pokazuju kako su talibani na usluzi SAD-u. Nastoje nas zaplašiti tako da mislimo da ako stranci napuste Afganistan, ovakvi napadi će postati sve češći”, poručio je predsjednik Karzai za vrijeme govora koji je bio emitiran uživo putem državne televizije. Američki dužnosnici odmah su odbacili ove optužbe. Međutim, otkazana je prethodno najavljena zajednička konferencija za novinare na kojoj su se trebali pojaviti američki ministar Hagel i afganistanski predsjednik Karzai. Nekoliko dana kasnije Karzai je ponovio (i nadopunio) svoje stajalište. Naglasio je da su na prostoru Afganistana u posljednje vrijeme pronađene znatne zalihe prirodnih resursa te kako zbog te činjenice Amerikanci odugovlače sa svojim odlaskom iz zemlje. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

Izrael i SAD o Iranu
“Američki predsjednik čvrsto se obvezao djelovati protiv iranskog nuklearnog programa, ali i jačati vojnu, diplomatsku i obavještajnu suradnju između dviju zemalja”, rekao je 21. ožujka Youval Steinitz, izraelski ministar za međunarodne odnose. Izjavu je dao nakon prvog dana službene posjete američkog predsjednika Baracka Obame izraelskoj državi. Ministar Steinitz, koji je zadužen i za strateški dijalog sa SAD-om, rekao je da je Obama “najavio i početak razgovora o produljenju američke vojne pomoći nakon 2017. godine.” Riječ je o novom 10-godišnjem okvirnom sporazumu američke pomoći Izraelu nakon 2017., kada istekne postojeći ugovor, koji godišnje premašuje tri milijarde dolara. “Važno je što (SAD) tu pomoć ne uvjetuje izraelskim odricanjem prava na samoobranu” i donošenja “drugih potpuno neovisnih odluka pred svim mogućim prijetnjama, uključivo iransku”’, rekao je Steinitz.

OŽUJAK 2013.

35

kultura

PRIČA O SEVDALINKAMA: SEVDALINKA POSVEĆENA BOLESNIČKIM DANIMA ZAIMA IMAMOVIĆA

Stara staza
Već godina dana evo kako bolan ležim sada, sa prozora moje sobe vidim svjetla moga grada. Na okolo svud zidovi i hodnici bijele boje, mnogo snova u samoći ovdje mojih ostalo je. Tijelo moje oboljelo nalazi se ovdje sada, al’ sam sretan kad uveče spazim svjetla moga grada. U mislima kad polazim šetajuć’ po staroj stazi, skupa s dragom što mi nikad ovdje bolnom ne dolazi.

Zaim Imamović i Ismet Alejbegović Šerbo (1949. godina) kafanama i selima, Šerbo je 1945. godine postao jedan od prvih muzičara Radio Sarajeva. Sa Zaimom Imamovićem svirao je u duetu harmonika Alajbegović-Imamović, da bi se kasnije Imamović izdvojio u prvu veliku pjevačku zvijezdu sarajevskog radija, a Alajbegović postao vođa orkestara, aranžer i autor. Kao jedan od neprevaziđenih poznavalaca sevdalinke, Alajbegović je učinio mnogo na harmonizaciji te pjesme. Izgradio je poseban stil na harmonici, bez virtuoznih pasaža i vrtoglavih kola koja su kasnije proslavile harmonikaše, kao što su Jovica Petković i drugi. Šerbin stil bio je mnogo primjereniji sevdalinci, onakvoj kako su je pjevali stariji pjevači – poravno, bez napora, uvijek oslanjajući se na melodiju pjesme kao na osnovu improvizacije. Takvo sviranje harmonike prije Šerbe naprosto nije zabilježeno. Bio je čovjek sa apsolutnim sluhom. Njega niko nije mogao naučiti da notno svira kako što niko nikoga i nikada neće naučiti da tako svira sevdalinku kao što je svirao Šerbo... Tu se krije neponovljiva Šerbina genijalnost. Slavni hrvatski skladatelj Ivo Tijardović, početkom 70-ih godina prošloga stoljeća u Splitu, rekao je Vehidu Guniću: “Vi u Sarajevu imate pravog genija. To je onaj harmonikaš Šerbo. Zamislite, molim vas, ja sam mu jednom prigodom odsvirao jednu gotovo cijelu moju operetu, a on je onda sjeo za moj klavir i sve tako savršeno ponovio kao da je tu moju skladbu stotinu puta čuo i isto toliko puta odsvirao.” Šerbo je bio pojava. Jedinstvena i neponovljiva. U svakom njegovom damaru, u njegovim nervnim završecima, u njegovoj misli bili su trileri, bila je sevdalinka, bilo je razmišljanje kako određenu pjesmu harmonski postaviti, gdje ukrasiti, gdje pustiti ljudskom grlu, kao instrumentu nad instrumentima, da pjesmi pjesmu. Ismet Alajbegović – Šerbo dobio je ulicu negdje na periferiji Sarajeva, na Stupu. q Avdo HUSEINOVIĆ

Jedna od možda najtraženijih narodnih pjesama posljednjih 30 godina je pjesma “Stara staza”. Snimali su je Zaim Imamović, Safet Isović, Nedeljko Bilkić, Nedžad Salković, pa onda u duetu Zaim i Nedžad Imamović... Pjevaju je i mnogi zabavnjaci i malo ko danas uopšte zna da se radi o komponovanoj pjesmi novijeg datuma, koja je naime posvećena životnoj priči jedne sevdah legende. Naime, rahmetli Zaim Imamović je početkom 60-ih godina prošlog stoljeća ležao u sarajevskoj bolnici Podhrastovi. Bolovao je od tuberkuloze, a bio je to vakat kad se tuberkuloza smatrala neizlječivom bolešću. Gledajući bolesnog Zaima, sarajevski humorista pokojni Nikola Škrba napisao je riječi, a komponovao i muzički na sevdalinku naslonio, legendarni Ismet Alajbegović Šerbo. Kada su slikara Mersada Berbera pitali: “Koja je to sevdalinka koju bi volio naslikati?”, on je odgovorio: “Već godinu dana ima, kako bolan ležim sada…”, što je ustvari početak prve strofe pjesme “Stara staza”. Kada je prizdravio, Zaim Imamović je snimio pjesmu posvećenu sebi. Zaim je tuberkulozu prebolovao, a pjesma je ostala. Travničani će vam reći da je ova pjesma nastala u Travniku, u bolnici za TBC, koja se nalazi iznad grada, te da je pjesmu napisao travnički kantautor Širlika, koji je u toj bolnici i posvetio je svojoj djevojci Mariji. Djevojka ga nije posjećivala i Širlika je umro od tuberkuloze, ali i od tuge za Marijom. Ipak, puno je još živih svjedoka koji se sjećaju perioda kad je tandem Šerbo-Škrba napisao ovu neprolaznu pjesmu, koje s velikom lahkoćom prihvataju i nove generacije, kojima sevdalinka i nije baš tako bliska. Kompozitor Ismet Alajbegović – Šerbo je pored ove pjesme komponovao i pjesme: “Bulubul pjeva okolo Mostara”, “Vratnik pjeva, nikad ne tuguje”, “Tebi, majko, misli lete”, “Moj Prijedore, pun si mi sevdaha”, “Kraj pendžera Jusuf stari”... Sve što je komponovao, već je označeno kao “narodno”. Ismet Alajbegović – Šerbo (1924.-1986.) je bosanskohercegovački harmonikaš. Nakon što je godinama svirao po sarajevskim

36

PREPORODOV JOURNAL 149

kultura

UZVIŠENI STATUS PERZIJSKE KNJIŽEVOSTI I PJESNIŠTVA

Od Pariza do Teherana
U suradnji povijesne tribine Gradske knjižnice Zagreb “Književni petak” i nedavno pokrenutog projekta “Čitanje” u Studentskom centru, 1. ožujka 2013. godine održana je tribina pod nazivom “Od Pariza do Teherana”. Tribina je tradicionalno održana u prostorijama Gradske knjižnice Zagreb, tj. Galeriji “Kupola”. Gosti “Književnog petka” bili su Ivana Biočina, Ebtehay Navaey i Milena Ostojić, dok je ulogu voditelja preuzeo Tonči Valentić. Cilj tribine bio je povratak tradiciji čitanja i slušanja pisane riječi u okviru kanonskih djela Istoka i Zapada. Program tribine bio je sastavljen od dva dijela, od kojih je prvi dio bio uvod posvećen govoru o prevođenju, a drugi dio sam prijevod. Tribina je bila sastavljena od uvodnog dijela i prevođenja publici relativno slabije poznatih djela – “Živa valuta” Pierrea Klossowskog i Antologije perzijske književnosti “Budi biser, biser budi!”. Na taj su način već spomenuti gosti tribine uz konsekutivni prijevod – Milena Ostojić s francuskog, Ebtehay Navaey s perzijskog – poveli publiku na uzbudljiv put do Zapada i Istoka, tj. Pariza i Teherana. U samom uvodnom dijelu naglasak je bio na pokretu čitanja u sklopu Studentskog centra koji je zamišljen kao atelje mladih prevoditelja, pokušavajući na taj način pokrenuti afirmaciju kulture i umjetnosti prevođenja. Jedna od osnivačica projekta, Ivana Biočina, pritom je istaknula kako je primarni cilj bio potaknuti svijest o važnosti prijevoda kod čitatelja. Predstavljanje perzijskog pjesništva simbolizira dio tog projekta u začetku, budući da je upravo Antologija perzijskog pjesništva od 10. stoljeća do naših dana “Budi biser, biser budi!” nastala iz njemu sličnih inicijativa. Glavni urednik i selektor perzijskih stihova je zagrebački Iranac Ebtehay Navaey, koji je kao prevoditelj i Iranac izdvojio najimpoznatnije perzijske pjesnike i učinio bitan iskorak kada govorimo o popisivanju perzijskih pjesnikinja. Ebtehay Navaey je istaknuo težinu zadatka, budući da je u moru pjesnika bilo veoma teško naći kriterij prema kojemu bi se izdvojili samo poneki. Antologija tako obuhvaća stihove 80-ak pjesnika tijekom 11 stoljeća, počevši od 10. stoljeća pa do suvremenosti. Njezina posebnost leži u činjenici da je riječ o jedinoj antologiji takve vrste u regiji nastaloj izravnim prijevodom s perzijskog na hrvatski jezik, bez jezika posrednika. Iako je autor unutar antologije sabrao 80-ak pjesnika, za tribinu je bilo potrebno izdvojiti sam vrh perzijske poezije. Publika je stoga imala priliku čuti kako na hrvatskom prijevodu, tako i na originalu stihove izvanrednih poeta. Čitanje je započelo velikim Omarom Hajjamom (“Kad padnu zastori”, “Prazan raj”, “Tajna”) i nastavljeno Dželaludinom Mevlanom Rumijem (“Ludilo”, “Slon u mraku”), Hafizom (“Pijan ili trijezan”) uz pripovijedanje o biografiji i pisanju pjesnika Mehdi Ahavan Salesa i Sohrab Sepehrija, te pjesnikinja poput Kuratulajne i Foruk Farohzad. Posebna pozornost posvećena je Rumiju, čiji stihove pjesme Ludilo ujedno tvore naslov antologije, “Budi biser, biser budi!”. Gore spomenuti Sohrab Sepehri simbolizira suvremenu poeziju koja je također zauzela značaj dio opusa, čiji je izričaj oslonjen na Mevlanu i njegov sufizam. Sukladno tome autor je uspio predstaviti pjesništvo žena koje su najčešće bile na margini društva te novije stvaralaštvo. Naposljetku nakon recitiranja na hrvatskom i perzijskom jeziku autor je istaknuo kako i u Iranu također postoji potražnja za prijevodima pisaca sa prostora Balkana. Inicijativom iranskih sveučilišta već su spremni budući prijevodi koji uključuju prijevode pisaca regije, poput Dobriše Cesarića i Tina Ujevića.

Ebtehay Navaey

Putovanje stoljećima perzijske riječi bilo je čitanje uz glazbenu pratnju koja je dočaravala muzikalni karakter perzijskog jezika. Perzijska poezija, kao i sam jezik imaju glazbeni element, kaže Ebtehay Navaey. No, kada govorimo o spoju umjetnosti i farsija moramo se dotaknuti i iluminacije, nadalje je istaknuo Navaey, naime iluminacija služi poeziji kao ukrasni i diferencijalni karakter. Listajući knjige možemo zaključiti kako je u iranskoj kulturi umjetnost popratni sadržaj, koji je usko povezan sa književnošću. Element koji je osigurao uspješnost ove tribine i iščitavanja pjesništva Perzije činjenica je da je u Iranskoj kulturi duboko usađena kultura čitanja. Upravo o toj tradiciji i načinu usvajanja književnosti u Iranu govori sam autor u antologiji, u predgovoru koji govori o razlozima pisanja antologije i koji je sve samo ne uobičajan predgovor. U njemu se autor prisjeća rodnog grada Isfahana i pjevanja klasične poezije koja danas dijelom postaje starina. Tribine ove vrste, te značajan odaziv hrvatske publike potvrđuju uzvišen status jedne književnosti koja je stjecala ugled tijekom niza stoljeća i izvan teritorija vlastita jezika. Stoga perzijska književnost, posebice pjesništvo, izričajem i opsegom nosi status svjetski poznate književnosti. Ovakve vrste prijevoda ističu kako na našim prostorima postoji potreba za istraživanjem jezika i kulture Istoka te još uvijek neistraženih sfera Zapada. Budući da je ta potreba za istraživanjem stranih kultura u ovom slučaju uzajamna, ne sumnjamo kako će i na policama Irana naše stvaralaštvo stajati uz bok perzijskom pjesništvu koje bivajući istisnuto od strane tehnologije i napuštanja tradicije prenošenja i učenja poezije, ipak u susretima poput ovih nalazi svoj put – put od Teherana do hrvatske publike. q Helena MARKOVIĆ

OŽUJAK 2013.

37

kultura

PROMOCIJA ZBIRKE POEZIJE “HYPERBOREA”, DOBITNICE NAGRADE “SLOVO MAKOVO/MAK DIZDAR”

Poezija provjeravanja sjećanja
Fondacija “Mak Dizdar”, u suradnji sa zagrebačkim “Teatrom poezije”, 19. ožujka 2013. u “VIP klubu” na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, priredila je promociju poetske zbirke “Hyperborea” Milorada Pejića, prve dobitnice Godišnje nagrade Grada Sarajeva “Slovo Makovo/Mak Dizdar”. Na zagrebačkoj promociji učestvovali su Gorčin Dizdar, predsjednik Fondacije “Mak Dizdar”, pjesnici i književni kritičari Ervin Jahić, Tonko Maroević, Diana Burazer i Milana Vuković Runjić, dramski umjetnici Goran Matović i Olga Pakalović, te glazbenik Edin Karamazov. Nagrada je ustanovljena 2012. godine, a povodom 95. obljetnice rođenja velikog bh-pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara. Nagradu za najbolju novoobjavljenu zbirku poezije domaćeg autora na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku dodjeljuje Grad Sarajevo u suradnji s Fondacijom “Mak Dizdar”, Društvom pisaca BiH i PEN Centrom BiH. Nagrada “Slovo Makovo/Mak Dizdar” sastoji se od diplome, skulpturalnog simbola i novčanog iznosa od 7.000 KM, a uručena je pjesniku Miloradu Pejiću 23. studenog 2012. u Narodnom pozorištu u Sarajevu, na svečanoj sjednici povodom obilježavanja Dana državnosti BiH. Obraćajući se prisutnima Gorčin Dizdar je rekao da nagrada predstavlja još jednu potvrdu značaja imena i djela Maka Dizdara. Istaknuo je da je jedan od ciljeva novopokrenute nagrade ponovno uspostavljanje statusa grada Sarajeva kao istinskog regionalnog kulturnog centra. Također, kroz odmjeravanja snaga autora koji stvaraju na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku, nastoji se “pojačati vidljivost i snaga poezije u regiji”. Ervin Jahić je uvodno nabrojao poetska djela na hrvatskom jeziku koja je u svojstvu selektora kandidirao za nagradu: “Zapisi iz pustog jezika” Branka Čegeca, “Ovdje gdje” Slavka Jendričkog, “Trebalo bi srušiti zidove” Krešimira Bagića, “Kauč na trgu” Dorte Jagić i “Izabrane pjesme Nane Mazutha” Miljenka Jergovića. Biranim riječima izrazio je zadovoljstvo Pejićevim izborom i njegovom zbirkom: “Njegova poezija gađa ravno u kolektivno nesvjesno indoeuropskih naroda. To je začudna knjiga, vrlo destilirana i vrlo prohodna, ona je nešto između duhovne biografije i intimnog zapisa. Pejićev bijeg od diktature, rata i ratnih bubnjeva završava na sjeveru Švedske, gdje ispisuje poeziju evokacije i provjeravanja sjećanja.”
Milorad Pejić (Tuzla, 1960.) nakon završene osnovne i srednje škole u svome rodnom gradu, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Od ljeta 1992. godine živi u Švedskoj, koju od milja zove “Hyperborea”. U književni život ušao je knjigom pjesama “Vaza za biljku krin” (“Svjetlost”, Sarajevo, 1985.), koja je naišla na izuzetan čitateljski i književno-kritički prijem. Druga knjiga pjesama “Oči ključaonicâ” objavljena je dvojezično, na bosanskom i njemačkom (“Bosanska riječ”, Tuzla – Wuppertal, 2001.). Posljednja pjesnička zbirka “Hyperborea”, nagrađena Godišnjom nagradom “Slovo Makovo/Mak Dizdar”, objavljena je u izdanju praške izdavačke kuće “Aula” 2011. godine. q

Dodjela nagrade “Slovo Makovo/Mak Dizdar” u Sarajevu 2012. Akademik Tonko Maroević je istaknuo “crnu rupu” kao glavni simbol “vrlo zrele” Pejićeve poezije. Naglasio je da je i sama knjiga “neslučajno crna, zvjezdana, vrlo lijepo i primjereno opremljena”. “Vrlo je važno da nagradu dobije netko tko piše iskustvom, tko piše zrelu poeziju. Ne smije se dogoditi da je netko dobije za puka formalistička poigravanja”, rekao je Maroević. Citirajući Rilkeovu definiciju poezije kao teksta koji se piše iskustvom, naglasio je da su Pejićeve pjesme komadi života, rezovi iz putopisnih premisa, uvijek povezane s realnošću. On ispisuje gorke, jetke rečenice, poetske slike začudne metafore, miješa klasični postupak s modernim elementima.  Diana Burazer izrazila je zadovoljstvo činjenicom da, iako poetske nagrade obično budu dodijeljene na osnovu zasluga u kulturnom životu više negoli kvaliteta samog djela, ovoga puta to nije bio slučaj. Naglasila je da je nagrada otišla na pravu adresu, te da je zbirka “Hyperborea” dostojna imena Maka Dizdara. Milana Vuković Runjić, osvrnuvši se na starogrčko značenje riječi “Hyperborea” kao mitske regije “iza bure”, zaključila je da bi se ona mogla nalaziti oko današnjeg Kvarnera, točnije u Opatiji. Nazvala je Pejića “stopostotnim pjesnikom”, čija poezija dokazuje da bavljenje aktualnim društvenim problemima u književnosti ne znači puno za umjetnost, ako te teme nisu obrađene “pravom rukom”.  Autor Milorad Pejić uključio se u promociju preko Skypea s Novog Zelanda, gdje trenutno boravi. Izrazio je zahvalnost i zadovoljstvo nagradom i zagrebačkom promocijom, rekavši da je o svojoj poeziji “čuo toliko lijepih riječi da u narednih 20 godina ne mora više čuti ni jednu”. Soba iz koje je Pejić slušao riječi sa zagrebačke promocije “Hyperbore” bila je obasjana sunčevom svjetlošću. Akademik Tonko Maroević je u tom blještavilu prepoznao snažan kontrast autorovom pjesništvu koje je mračno, pesimistično, prožeto metaforičkim slikama crnih rupa, kaveza i mraka. “Moja je poezija puna mraka i pesimizma jer pokušavam iskreno, izravno sagledati svijet. Samim time, ova poezija odražava realnu situaciju u svijetu danas, koja je upravo takva, mračna i pesimistična, ustvari nimalo drugačija nego u Srednjem vijeku”, rekao je Milorad Pejić. q Ismet ISAKOVIĆ

38

PREPORODOV JOURNAL 149

kultura

18. MEĐUNARODNA KULTURNA MANIFESTACIJA “ZENIČKO PROLJEĆE 2013.”

Antologija u Zenici
Ovogodišnja, 18. Međunarodna kulturna manifestacija “Zeničko proljeće 2013.” svečano je otvorena na Dan Zenice, 20. ožujka. U okviru manifestacije, koja se održavala pod sloganom “Granice i identiteti”, predstavljen je ukupno 41 kulturno-zabavni program: po 11 kazališnih, glazbenih i književnih, pet likovnih, jedan scensko-glazbeni i dva okrugla stola. “Zeničko proljeće 2013.” okupilo je veliki broj umjetnika i kulturnih djelatnika iz cijele BiH, regije, ali i Europe. Program se odvijao na nekoliko gradskih lokacija: u Muzeju grada Zenice, Sinagogi, Bosanskom narodnom pozorištu, Općoj biblioteci, Filozofskom fakultetu, sportskoj dvorani “Arena Zenica”, kao i 10-ak kilometara udaljenoj srednjovjekovnoj tvrđavi Vranduk. Manifestacija je završena 12. travnja 2013. Najzanimljiviji dio “Zeničkog proljeća 2013.” odvijao se na sceni Bosanskog narodnog pozorišta. Prikazano je čak 11 kazališnih predstava: tri predstave iz bosansko-hercegovačkih teatara (“Džepovi puni kamenja” Sarajevskog ratnog teatra, “Terorizam” Kamernog teatra 55 i “Lary Tompson – show must go on” Narodnog pozorišta iz Tuzle), četiri predstave teatara iz regije (“Ja i ti” BITEF teatra i Pan pozorišta iz Beograda, “Jedan čovek, dvojica gazda” Knjaževsko-srpskog teatra Kragujevac, “Egzistencija” Crnogorskog narodnog pozorišta Podgorica i “Djevojčice ne bi trebale igrati nogomet” Hrvatskog narodnog kazališta Split), kao i tri premijerna teatarska ostvarenja zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta (“Partija remija”, “Nesporazum ili Priče sa istočne strane” i “Kraljica Vešmašina”). Zanimljivo je da predstavu “Nesprazum ili Priču sa istočne stane” potpisuje zagrebačka redateljica Aida Bukvić. Pored nje, aktivno učešće na “Zeničkom proljeću 2013.” imao je i Ansambl “Bosana” iz Zagreba, koji se na Velikoj sceni Bosanskog narodnog pozorišta predstavio cjelovečernjim koncertom pod nazivom “Zemlja Tvrtka i Kulina bana”. Svakako najznačajniji doprinos zagrebačkih Bošnjaka ovogodišnjem “Zeničkom proljeću” dogodio se 21. ožujka, kada je u povodom Svjetskog dana poezije u Općoj biblioteci predstavljena Antologija bošnjačke poezije “Zašto tone Venecija” Ervina Jahića. Kapitalno izdanje KDBH “Preporod”, pored autora, predstavili su profesori s Filozofskog fakulteta u Zenici dr. Muris Bajramović i mr. Naida Osmanbegović, te Mithad Kasap, direktor Opće bibilioteke. Tijekom promocije komentatorsku dionicu iz publike imali su književni kritičar Željko Grahovac i pjesnik Kemal Mahmutefendić. Mithad Kasap, domaćin promocije, rekao je da je najdubljega dojma da se radi o vrijednoj i važnoj knjizi, knjizi koju su bosanskohercegovačka i bošnjačka kultura i književnost čekale 20-ak godina. Profesor Bajramović izrazio je slične ocjene Jahićeve knjige, među ostalim i sljedeće: “Jahićeva knjiga zbirka je raznovrsnih poetičkih i kulturoloških modela više generacija bošnjačkih pjesnikinja i pjesnika koji ispisuju refleksije i autorefleksije svog duha. Ponekad je to spontani izliv jakih osjećanja, a ponekad planski i hirurški precizno strukturirana poezija, koja u okvirima poetike modernizma, visokog modernizma, postmodernizma, ali i nove osjećajnosti ispisuje prostore simboličkog i književnog kapitala. Vrijednost antologije je, dakako, što na jednom mjestu možemo posegnuti za tim kapitalom. Tako čitamo pjesme koje tematiziraju pitanje upotrebe jezika kao građe, zatim pjesme koje intertekstualno ulaze u dijalog sa tradicijom i rekontekstualiziraju je. Zatim, prisutna je poetika

Mithad Kasap, Ervin Jahić, Muris Bajramović i Naida Osmanbegović antiratnog pisma i poetika svjedočenja, ispisivanje traume prethodnog rata, ali isto tako postoje pjesme nove osjećajnosti, ženskog pisma, postmodernističke poetike i dekonstrukcijskog iščitavanja društva i rekontekstualiziranja smisla.” Dr. Bajramović poentirao je svoje izlaganje sljedećim riječima: “Ova antologija čini sabirni centar književnih vrijednosti, u svoj svojoj jedinstvenosti, individualnosti, kolektivitetu i nedjeljivosti i neizostavna je literatura u domu svakog čovjeka kojem je iole stalo do kulture. I, naravno, koji se sjeća.” Izrekavši pohvale Jahićevoj knjizi, profesorica Osmanbegović inzistirala je, međutim, na nedovoljnoj zastupljenosti žena u Antologiji, mada se i unutar suvremene bošnjačke poezije može govoriti o plimnom valu “ženskog pisma”. U svom nadahnutom obraćanju mnogobrojnoj zeničkoj publici Ervin Jahić je, ne osporivši tendencije znanstvenog argumentiranja “ženskoga pisma”, rekao da nije sklon spolnim i rodnim legitimacijama književnoga teksta, i da je dojma kako su takve oznake svojevrsna redukcija književnosti. Nadalje, Jahić je istaknuo: “Bošnjačka književnost uopće, ne samo pjesništvo, prošla je mučan put osporavanja, prisvajanja i prisezanja. Njezino historijska kob je nijekanje i svojatanje. Danas je taj mehanizam zamijenjen nevoljkošću za nacionalno, jer je nacija tobože ‘stvar prošlosti’. Globalizam joj ne ide na ruku, ustvari on se ‘programski’ obračunava s njom, a stari su bogovi zamijenjeni bogom profita i tržišne ekonomije.” Kad je riječ o tradiciji, Jahić je rekao: “Sklon sam onima koji tvrde da se iz okvira tradicije ne može, kao što se ne može ni izvan jezika, ma koliko mi bila bliska pjesnička kritika tradicije ili njezino avangardističko osporavanje. Po mom osjećanju stvari, tradicija je vazda sinteza pređašnjeg, izgubljenog i pronađenoga, zanijekanog i potvrđenoga. Tradicije ozbiljnih naroda ne proizlaze iz stihije i inercije. One su žive, trajuće, samoobnavljajuće jer baštinu uvremenjuju u život. Početkom 90-ih svjedočili smo totalitarizmima slobode, tržišne ekonomije i potrošnje. Budući da smo se ‘oslobađali’ ratom, imali smo neku vrstu novog prosvjetiteljstva. Imali smo inflaciju tradicije kao supstitut loše sadašnjosti. Danas imamo jednako opasan i ponovno manipulirajući proces – ideološki obračun s tradicijom na koji nas huškaju glasnogovornici javnog mnijenja, zagovaratelji masovne potrošnje, korporativnog kapitala...” q Ismet ISAKOVIĆ

OŽUJAK 2013.

39

priče iz bosne

I ONI SU HEROJI: SRBI KOJI SU SPAŠAVALI BOŠNJAKE

Pravednici među Srbima
Tokom genocida u BiH u periodu 1992.-1995. godine, srpski zločinci ubijali su bez milosti Bošnjake, ne birajući da li se radilo o bezimenoj bebi, vojnosposobnom muškarcu ili starcu od 90 godina. Sve što je nosilo predznak muslimansko srušeno je ili spaljeno. Da zločinci u svojoj, tonama nagomilanoj mržnji prema Bošnjacima, nisu imali milosti ni prema ljudima iz vlastitog naroda, najbolje pokazuju primjeri ubijanja onih Srba koji su tokom agresije pomagali svojim prijateljima, radnim kolegama, drugovima iz djetinjstva iz reda bošnjačkog naroda. I sam zlikovac Karadžić u jednoj od svojih monstruoznih izjava tokom 1992. godine reče: “Treba ubiti svakog Srbina koji spomene riječ komšiluk.” Kažu da bez malih ljudi nema velikih događaja, pa tako ćemo i ovaj tekst posvetiti malim-velikim ljudima iz reda srpskog naroda, koji su svoje živote žrtvovali, kako bi spasili ili na bilo koji drugi način pomogli svojim prijateljima Bošnjacima. Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom. šić, komandant Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske, četnički zločinac pod čijom će komandom tokom ljeta 1992. godine biti ubijene na stotine Bošnjaka Rogatice i okoline. Ovaj zločinac se dovodi i u vezu sa ubistvom, ratnog komandanta Žepe, rahmetli pukovnika Avde Palića. Iza pokojnog doktora Zorana je ostala supruga Vlasta, sin Aco i kćerka Gordana. Srbi iz sela Rasput Njive su najčistiji primjer “spasilaca” od genocida. Naime, stanovnici sela Rasput Njive iz okoline Rogatice, svojim komšijama Bošnjacima iz susjednog sela Mađar, pomagali su bez ličnih interesa tokom agresije, a time su u opasnost dovodili i sopstvene živote.

Stanko Pecikoza
Ober krvnik Milan Lukić iz Višegrada osuđen je na doživotnu kaznu zatvora pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu zbog toga što je kriv za spaljivanje 119 civila u Višegradu (od kojih su većina bili žene, djeca i starci), te ubistvo 12 muškaraca i jedne žene, te za mučenja zatvorenika u logoru Uzamnica. Pored toga što nije suđen za otmice i ubistva Bošnjaka iz sela Sjeverin kod Rudog i 19 putnika iz stanice Štrpci nedaleko od Priboja u Srbiji, nije suđen ni za ubistvo Stanka Pecikoze, prijeratnog predsjednika SDS-a Višegrad. Lukić je sa svojom bandom ubio Pecikozu, zato što je ovaj štitio svoje komšije Bošnjake u selu Velji Lug. Salem Ahmetspahić svjedoči da je do 25. jula 1992. godine živio sa roditeljima i suprugom u selu Velji Lug, Opština Višegrad. Iako su okolna sela bila prazna jer je bošnjačko stanovništvo napustilo svoje kuće iz straha, po Salemovom svjedočenju, mještani sela Velji Lug su ostali u svom selu jer su uživali zaštitu komšije Stanka Pecikoze. Zaštita je trajala sve dok Stanko nije ubijen. Odmah nakon Stankovog ubistva, 25. jula 1992. godine, selo su napali Lukićevi četnici, među kojima se nalazio i osuđeni ratni zločinac Boban Šimšić. U aprilu 1993. godine pod sumnjom da je ubio Stanka Pecikozu na lokalitetu Mokre Gore, Milan Lukić je uhapšen i nakon nekoliko mjeseci pušten bez ikakvog objašnjenja.

Dr. Sekula Stanić
Gledajući u maju 1992. godine kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to veličanstven gest uglednog fočanskog Srbina, ljekara Sekule Stanića. Doktor Sekula je bio pedijatar i direktor fočanske bolnice. O ovom hrabrom čovjeku često i danas svjedoče njegove kolege dr. Reuf Tafro, dr. Asim Pilav, dr. Fadil Kučuk... Dr. Sekula Stanić je premlaćen i ubijen jula 1993. u Foči, zato što je spašavao život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti, što je smatrao svojim prirodnim činom. Sekula nije ubijao. On je ubijen. Ubili su ga fočanski katili koji su pobili hiljade fočanskih Bošnjaka na godinu prije nego što su kobna zrna ispalili i na doktora Stanića.

Dr. Zoran Gavrić
Prva žrtva iz redova “loših Srba” u Rogatici je ujedno bila i prva žrtva rata u ovoj maloj istočnobosanskoj kasabi. Radilo se o doktoru Zoranu Gavriću. Zoran (Obrena) Gavrić rođen je 23. maja 1945. godine u Visokom, završio Stomatološki fakultet i dugo godina radio u rogatičkom Domu zdravlja. U stvari, sve do svoje smrti. Bio je omiljen među rogatičkim narodom i rado viđen u svakom društvu. Upravo ljudskost i poštenje koje je bilo njegova odlika će ga koštati života. U potrazi za svojim prijateljem Ćamilom Poljom, medicinskim tehničarom koji je na nekoliko dana ranije nestao u četničkom jezgru Borike, početkom maja 1992. godine gubi se i Zoranu trag. Nakon 10-ak dana, njihova tijela su pronađena u mrtvačnici na Sokolcu. Prvo je ubijen Zoran, pa Ćamil. Zoran je sahranjen u Rogatici, dok se za sudbinu Ćamilovog tijela ni do danas ništa ne zna. Po svim pretpostavkama, iza njihovog ubistva stoji pukovnik Rajko Ku-

Milutin Vuksić
Milutin Vuksić bio je Srbin, moler u Bratuncu. Rodom je iz sela Slapašnica kod Bratunca. Znali su kao tihog i povučenog. Milutin je govorio samo ako ga upitaš. Bratunački logoraš Adil Suljić se sjeća kad su u najveće bratunačko mučilište Bošnjaka, fiskulturnu salu Osnovne škole “Vuk Karadžić” uveli izmučenog Milutina. “Ovako prolazi Srbin koji pomaže Muslimanima”, rekli su zločinci i pred svima izrešetali Milutina. Milutinova smrtna presuda je bila što je 10-ak svojih komšija uspio preko Ljubovijskog mosta sa porodicama spasiti prebacivanjem u Srbiju, tokom maja 1992. godine, u danima kad su četnici na bratunačkim ulicama ubijali sve što stignu, kad su krenuli u opšti lov na sve što je nesrpsko. Također, Milutin je nekoliko komšija

40

PREPORODOV JOURNAL 149

priče iz bosne
spasio tako što je ih je od arkanovaca, “Belih orlova”, Mungosovih “Crvenih beretki” i Deronjićevih krvnika uspio sakriti na neka sigurna mjesta, te ih poslije prebaciti prema srebreničkoj općini. Među njima i svog prijatelja Azema Pašalića, čovjeka koji mu je poklonio plac da napravi kuću sredinom 80-ih godina. Milutin je pokušao Azema spasiti da izađe na slobodnu teritoriju. bradatih, prije nego su kundacima i vojničkim cokulama počeli udarati ovog trebinjskog glumca amatera i talentovanog plivača. Niko se pomjerio nije, narod se po pijaci posakrivao, policajci pred stanicom gledali jedan drugoga. Srđo ostao nepomičan na asfaltu. Umro je sedam dana kasnije, 27. januara od preteških rana koje mu četnici zadali, spasivši život svog jarana, Alena, trebinjskog jetima koji je odrastao bez oba roditelja. Ono Trebinjaca što je smjelo, na sahranu došlo. Srđanov otac Rade Aleksić, opraštajući se od sina, okupljenima je kazao: “Moj Srđo je umro vršeći svoju ljudsku dužnost.” Ubice Srđana Aleksića su izvedene pred sud i osuđeni na male kazne. Oslikavajući vrijeme četničkog ludila, advokat optuženih je tada rekao: “Tako mu i treba kada je branio baliju.” Ubice Srđana Aleksića i danas žive u Trebinju i okolici – i, naravno, slobodno se kreću. Bošnjak Alen Glavović sada živi u Švedskoj, oženjen je i ima dvoje djece.

Lazo Kovačević
Najprije je branio svoje komšije, a onda su mu naredili da ih baš on ubija. Odbio je. Ubili su njega, Lazu Kovačevića. Dva metka u predjelu glave, dva u grudi. I završeno. Potom su zapalili njegovu porodičnu kuću. Sina obukli u uniformu i odveli u rat. Ovo je, ukratko, priča o Lazi Kovačeviću. Rat u Hrvatskoj Lazu je zatekao na radnom mjestu u Željezari Sisak. Ostao je bez posla i vratio se u svoj Bosanski Novi. Tu ga je zatekao ovaj naš, bosanskohercegovački rat. Helem, na ratištu u Hrvatskoj 2. juna 1992. gine Milan Rajlić. Nakon njegove sahrane, pripadnici “Belih orlova” i “Crvenih beretki” kreću u odmazdu, u naselje Prekosanje, gdje je s porodicom živio Lazo Kovačević. Odreda pale kuće, ubijaju civilno stanovništvo. Lazo je stao ispred njih i rekao da ne ubijaju njegove komšije, da nisu ništa krivi. Zločinci su mu ponudili oružje da i on ubija komšije. Lazo je odbio i jedan od njih ubio ga je sa dva metka u glavu, dva u grudni koš. Ubili su i 17 civila, Bošnjaka iz Bosanskog Novog.

Vladimir Srebrov
Pjesnik Vladimir Srebrov je bio jedan od osnivača Srpske demokratske stranke (SDS), međutim, kad je “provalio” Karadžićevu profašističku orjentaciju, napušta ovu stranku. Tokom rata je ostao u Sarajevu aktivno politički angažovan podržavajuću građansku opciju u BiH. Već prvih ratnih dana, Srebrov je Karadžića nazvao ratnim zločincem, mnogo prije nekih bošnjačkih političara. Uhapšen je 1992. godine, na prevaru od strane četnika na Ilidži, kada je krenuo na pregovore o primirju, o snadbjevanju opkoljenog Sarajeva strujom, vodom i plinom. Zatvoren je u zloglasni zatvor Kula, gdje je svakodnevno 39 mjeseci bio izložen najužasnijim torturama. Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoče o tome kako, dok ga četvorica četničkih grmalja “razvaljuju od batina”, Srebrov viče: “Bosna, Bosna, Bosna!” 21. oktobra 1995. godine Srebrov je polumrtav razmijenjen, zajedno sa još nekoliko lica među kojima su i dvoje turskih novinara, Munira Ačin i Ali Kočak. Oni su oslobođeni u razmjeni ratnih zarobljenika i lica na Sarajevskom aerodromu koja je obavljena u prisustvu civilne policije UNPROFOR-a i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Po izlasku iz Kule, Srebrov je izjavio da je jedan od onih koju su ga uhapsili rekao: “Volio bih da te koljem uz svirku gusala.” Od posljedica zatvorskih batina, Vladimir Srebrov je umro u Sarajevu 1999. godine, u 45. godini života.

Srđan Aleksić
Regionalno poznat je slučaj Srđana Aleksića, heroja iz Trebinja, kojeg su četnici smrtno pretukli 21. januara 1993. godine. Mladi Srđan Aleksić je platio glavom samo zato što se drznuo da od “svojih” zaštiti druga čija je jedina krivica što pripada “drugima”. Ulicom između trebinjske pijace, pune ljudi i policijske stanice, trojica bradatih četnika sa oružjem u rukama vodila svezana mladića. “Uhvatili Alena Glavovića...”, čulo se od onih što su uz prozor obližnjeg kafića sjedili. Srđan je, slušajući naredbu srca ustao i krenuo. Na stolu ostavio čašu soka neispijenu. Hodao je ulicom pružena koraka, čudeći se kako niko ne zaustavlja nasilnike, bradate i pijane. Mislio je da će Alena policiji u stanici predati, čekao je da se nešto desi, ali se odstojanje između njega i siledžija smanjivalo. Narod se bradonjama sklanjao sa puta, bježao u stranu, dvojica policajaca izašla pred stanicu i gledala jedan drugoga, ali ništa nisu činili da mladića spase. Oni bradati, Alena doveli blizu stanice, jedan je iza pojasa nož izvadio, drugi je puškom okolo prijetio, treći je onome sa nožem pomagao da nemoćnog mladića obori. “Ovako ćemo sve balije klati”, čulo se kako onaj sa nožem vrišti. Onaj što je puškom prijetio bio je okrenut na drugu stranu, ona dvojica Alenu glavu umirivali da mu nož pod grlo prinesu. Srđan svom silinom na njih udario. Udario jednog pa drugog i prije nego se bacio na onoga sa puškom u rukama vrisnuo: “Bježi Alene!” Alen se podigao i trčao prema maloj ulici pored pijace, dok u njoj nije i nestao. “Udri ga, majku mu vlašku!”, čulo se urlikanje jednog od

“Loši Srbi” – istinski heroji
Ovaj izbor obuhvatio je manji broj onih koje je tadašnji Karadžićev režim nazivao “lošim Srbima”. Međutim, takvih je bilo puno više. Ti “loši Srbi” su danas otpadnici od vlastitog naroda, onog naroda kojem su nažalost najveći junaci i najsvjetliji primjeri morala i ljudskog dostojanstva oni koji se terete za najstravičnije zločine počinjene nakon nacističkih na evropskom tlu. Rat je odavno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih Srba koji su priticali u pomoć svojim komšijama, paćenicima Bošnjacima, nisu danas popularne u srpskom narodu. Na njihove grobove niko, osim možda najuže rodbine, danas ne polaže cvijeće. A kako neko nedavno reče: “Ova Bosna, ma kakva trenutno bila, duguje im, ako ništa, onda bar jedan obični, zajednički spomenik!” q Avdo HUSEINOVIĆ

OŽUJAK 2013.

41

živjeti islam

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XII)

Arabija prije Muhammeda, a.s. (II)
(…) Od brojnih predislamskih božanstava najviše se pažnje posvećivalo Hubelu, božanstvu rata koje je “brinulo” nad političkom sudbinom Mekke, kojeg Kur’an imenom ne spominje. To je božanstvo u Mekku donio tadašnji mekkanski prvak Amr ibn Luhajj s jednog trgovačkog putovanja.1 Od tada se broj božanstava stalno povećavao, tako da je svako arapsko pleme imalo svoje božanstvo smješteno u Kabi ili u svetom prostoru oko nje. U vrijeme svetih mjeseci, Arapi su hodočastili Kabu i svoja božanstva te u njihovo ime prinosili žrtvu. Bio je to samo ostatak propisa kurbana kojeg je utemeljio Ibrahim, a.s., i njegov sin Ismail, a.s. Osim božanstava predstavljenim u kipovima, vjerovali su predislamski Arapi i u nebeska tijela, posebno u zvijezde, pripisujući im božanske karakteristike. Vjerovali su i u postajanje demona/ džinna, koji su pjesnike učili poeziji. Da bi protumačili sudbinu Arapi bi bacali kocku, odnosno kada bi se ženili ili udavali, ili dogovarali neki važan posao, bacali bi posebne strelice, koje su se nalazile u Kabi. U vjersku su praksu uveli svetost deve ili krave, držeći svetima one životinje koje su na svijet donijele više od pet mladunčadi. O tome govori i Kur’an u sljedećem ajetu: “Allah nije propisao ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama; to oni koji ne vjeruju govore o Allahu laži, i većina njih nema pameti.” (Al-Maida, 103)2 Arapski Idolopoklonici nisu vjerovali u zagrobni život, niti u oživljenje poslije smrti, a time ni u apsolutnu pravdu. “Oni govore: ‘Zar kada se u kosti i prašinu pretvorimo, zar ćemo, kao nova bića, doista biti oživljeni?’ Reci: ‘Hoćete, i da ste kamenje ili gvožđe ili bilo kakvo stvorenje za koje mislite da ne može biti oživljeno.’ – ‘A tko će nas u život vratiti?’ – upitat će oni, a ti reci: ‘Onaj koji vas je i prvi put stvorio’ – a oni će prema tebi odmahnuti glavama svojim i upitati: ‘Kada to?’ Ti reci: ‘Možda ubrzo!’” (Al-Isra, 49-51) U njihovo se vjerovanje uvuklo bezbroj poganskih običaja koje su poprimili od susjednih plemena i naroda sa kojima su bili u stalnim trgovačkim vezama. Njihova se vjera daleko udaljila od izvorne religije koja svoje temelje imala u Božanskoj Poruci i Objavi, a sve je više postajala mješavina različitih kultova i poganskih običaja. Nekada je lakše nabrojati u što predislamski Arapi nisu vjerovali i čemu sve nisu pridavali božanske karakteristike nego nabrajati čemu su i komu pridavali božanske osobine. Radi brojnih poganskih običaja taj period prije islama nazvan je “vrijeme neznanja” ili vrijeme džahilijeta. Jednostavno, u vrijeme rođenja posljednjeg Božjeg poslanika, Arapi nisu slijedili nijedan od Boga objavljeni Zakon.3 Iako su bili upoznati i sa židovstvom i sa kršćanstvom, te s religijom Sabejaca4, staroga naroda koji je obožavao zvijezde, pa i sa starom perzijskom religijom zoroastrizmom5, navedene religije nisu uspjele pustiti dubljih korijena na arabijskom poluotoku. No, Arapima, a osobito stanovnicima Mekke, uopće nisu smetala tolika božanstva odnosno prisutnost više religijskih učenja. Štoviše, mekanski su oligarsi poticali članove različitih religija da donesu i postave svoje svetinje6 u sveti prostor Kabe jer im je to donosilo ogromne prihode te u isto vrijeme potvrđivalo poseban status Kabe kao “glavnog svetišta svih svjetskih religija”. Nažalost, ništa drugačije nije bilo ni sa drugim narodima i drugim religijama. I u njihovo se učenje uvuklo proizvoljno ljudsko tumačenje te brojni poganski običaji. Vjera je postala izvorom zara-

de, moći i utjecaja, a svećenici, kao posebna privilegirana skupina, sebi su pripisali ekskluzivno pravo tumačenja vjere i posredništva između vjernika i Boga. Oni su također davali legitimitet svakome kralju ili vlasti tako da su utjecali na odabir budućih vladara. Iako su bili obični ljudi, kritizirati svećenstvo bilo je ravno bogohuljenju. Jednom riječju, izgubila se jednostavnost, izvornost i autentičnost Božanske Poruke koju su objelodanili Ibrahim, a.s., Musa, a.s., Davud, a.s. i Isa,a.s.7 Zato je temeljna misija islama bila i ostala vraćanje izvornosti i jednostavnosti vjeri, uspostava pravde, jednakosti i istih mogućnosti, prava i dužnosti za sve ljude, odnosno donošenje i implementacija Zakona objavljenog od Boga koji treba zamijeniti onaj uspostavljen od čovjeka ili uskog kruga ljudi koji tim zakonima štite svoje interese na štetu velike većine ostalih ljudi. S druge strane, glavni razlog brzoga širenja islama možemo tražiti u nastojanju naroda da se oslobode stege postojećih imperija Bizanta i Perzije koje su represivnim mjerama, visokim porezima i općenito robovlasničkim sustavom stotinama godina održavale vlast uz blagoslov navedenog svećenstva. Pri tome, službena religija spomenutih carstava bila je samo krinka po kojom su održavali postojeće pozicije i povlastice kao što mnogi i dandanas čine. Religije prije islama ili su previše naglašavale materijalistički pristup životu ili pak duhovni/ asketski, a za čovjeka koji je zapravo spoj materije i duha, obje komponente su važne. Neki i u tome vide razlog zašto se židovstvo i kršćanstvo nije proširilo među Arapima. A islam se objavio i kao vjera i kao zakon i radi svoje jednostavnosti i stava da u obožavanju Boga nema nikakvog posredništva ni u kipovima ni preko svećenstva postao je prihvatljiv svima. Islam je u idealnoj mjeri uspostavio ravnotežu između tijela i duha, ovoga prolaznoga i onoga vječnoga života, pojedinca i zajednice, dajući pravo i jednome i drugome, ne dozvoljavajući da jedno prevagne nad drugome. Ako bi islam opisivali sa jednom riječju, to bi svakako bila ravnoteža.

Običaji i navike predislamskih Arapa
Geografski položaj Arabije, njena klima i oskudni uvjeti života uvelike su utjecali na karakterne osobine njenih stanovnika.8 Arapi,

42

PREPORODOV JOURNAL 149

živjeti islam
ti nemirni pustinjski duhovi, iako radi svog idolopoklonstva smatrani paganima, posjedovali su neke vrline koje su bile posebno cijenjene. Ugostiti putnika namjernika ili pomoći nevoljniku-strancu, za većinu arapskih beduina bilo je pitanje časti i sveta dužnost. Ako bi neko pleme pojedinca ili klan uzelo u svoju zaštitu i sva ostala plemena koja su bila u savezu to su bila dužna učiniti. Posebno se cijenila vrijednost slobode, gostoljubivosti, hrabrosti, vjernosti plemenu ili interesnoj skupini i poštivanja zadate riječi. Za te su vrijednosti Arapi u svakom trenu bili spremni položiti svoj život.9 U isto vrijeme, za samo jednu krivo izgovorenu riječ bili su u stanju povesti rat. Slagati i iznevjeriti – bilo je ravno zločinu ubojstva. Očito je kodeks časti zauzeo mjesto nekih funkcija religijskih učenja.10 Posebno su bili ponosni na svoj jezik, koji je zasigurno jedan od najbogatijih i najmelodičnijih jezika na svijetu. Usprkos tome, prije objave islama, Arapi nisu ostavili nekih posebnih pisanih tragova niti materijalnih dokaza svoje povijesti za razliku od drugih tadašnjih naroda. Bili su zaokupljeni pukim preživljavanjem i nisu imali vremena stvarati materijalnu kulturu. Zato im je jezik, pored mača, bilo najjače oružje. Pjesništvom i govorništvom odnosno usmenom tradicijom, Arapi su uspjeli sačuvati spomen na najvažnije osobe i događaje iz svoje povijesti, sve do Ismaila, a.s., sina Ibrahimovog, a.s. Predislamska Arabija baštinila je nekoliko velikih trgovačkih sajmova koji su održavani u vrijeme mira u svetim mjesecima. Najvažniji godišnji sajam organizirao se u mjestu Ukazu, nedaleko od Mekke. Tada se posjećivao i Arefat, mjesto koje je i danas sveti prostor za sve hodočasnike i obvezatni je dio hadža. Osim trgovine, na tim su sajmovima organizirana velika natjecanja u pjesništvu i govorništvu. Pobjednici su bogato nagrađivani te su generacijama veličani u svome plemenu. Nijedan ratnik nije mogao promovirati svoje pleme kao što je to činio pjesnik. On je u svojim pjesmama veličao vlastito, a ismijavao i ponekada ponižavao protivničko pleme. Iako je vladao mir kroz pjesme se podsjećalo na ratnu stvarnost koja bi uslijedila nakon isteka svetih mjeseci. Pjesme pobjednika ispisivane su zlatnim slovima i vješane su na Kabu da ih svaki hodočasnik pročita prigodom obilaska Kabe.11 Te su pjesme bile poznate pod imenom “Muallakati”.12 Arapi su prije pojave islama sve više tonuli u nemoral različitih vrsta. Običaji poput zakopavanja žive ženske djece, prostitucije, trgovine ženama, krvne osvete, alkohola i kocke, nepravedne raspodjele bogatstva, Arape su, uz spomenute međuplemenske ratove, dovele do ruba moralnog, ali i biološkog samouništenja. Posebno je bio težak položaj žena koje će objavom islama zadobiti status i položaj kojeg uistinu zaslužuju. Bilo je tu i već spomenutih plemenitih gesti poput ugošćavanja putnika, održavanja zadate riječi, pokazivanja ponosa i hrabrosti, spremnosti da se po svaku cijenu brani vlastito ili savezničko pleme; no te se vrijednosti potpuno gubile u oceanu nemorala, nepravde i bezrazložnog prolijevanja nevine krvi. Među svim grijesima treba izdvojiti ubijanje tek rođene ženske djece o čemu govori i Kur’an. Za većinu predislamskih Arapa rođenje ženskog djeteta donosilo je nesreću i sramotu cijeloj obitelj. “I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena; da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!” (An-Nahl, 58-59) (Nastavlja se…)
Bilješke:
1 Dr. Muhammed Se’id Ramadan el-Buti, Razumijevanje života Muhammeda, a.s., drugo izdanje, Bužim, 2008., str. 47. 2 Predislamski Arapi imali su svoje nepisane propise o stoci, od nekih životinja nisu jeli meso, a neke nisu muzli, jahali i tovarili. Kad bi im kamila pet puta donijela mlade na svijet i ako bi njezino posljednje mladunče bilo muško, onda bi takvoj kamili uho razrezali i ostavili je da slobodno pase, ne bi je ni muzli, ni jahali ni tovarili (bahira). Putnik ili bolesnik bi se nekada zavjetovao: “Ako se živ i zdrav vratim s putovanja, ili, ako ozdravim, neka je onda ta i ta moja kamila slobodna!” - i onda je ne bi ni jahao ni tovario, ostavio bi je da slobodno pase (sa’iba). Ako bi im ovca ojanjila žensko janje, uzeli bi ga sebi, a ako bi ojanjila muško, žrtvovali bi ga svojim kumirima. A ako bi ojanjila i muško i žensko janje, onda muško janje ne bi žrtvovali svojim kumirima. Takvu su ovcu zvali vasila. Ako bi mužjak kamile stekao deset potomaka ne bi ga više jahali i tovarili, ostavili bi ga slobodno da pase (ham). Saffijurrahman Elmubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, str. 39. 3 Filip Hiti, Historija Arapa, Od najstarijih vremena do danas, str. 94. Također pogledati: Safvet Halilović, Sira - Životopis posljednjeg Allahovog poslanika, El-kalem, Sarajevo, 2010., str. 42. 4 Saba je antičko kraljevstvo koje je postojalo između 1000. p.n.e. i 400. godine naše ere. Ovo se kraljevstvo spominje u Bibliji (Stari zavjet) i Kur’anu. Stvarna lokacija povijesnog kraljevstva je i dan-danas sporna. Brojni noviji dokazi idu u prilog tezi da je to bio Jemen u Južnoj Arabiji, no neki znanstvenici drže da je to bilo u Eritreji ili Etiopiji. Vidjeti: http://hr.wikipedia.org/wiki/Sabejskokraljevstvo 5 Zoroastrizam je nekad bila zvanična religija sasanidske Perzije. Ova je vjera također poznata pod imenom mazdaizam. Obožavani Bog ove vjere nazivao se Ahura Mazda. Doslovno prevedeno, Ahura znači gospodar, stvaralac, a Mazda znači iznimno mudar. Ovo je bilo ime kojim se prorok Zaratustra obraćao svome Bogu. On je naučavao da je Bog jedinstven, stvarajući i samoodrživa snaga univerzuma. Religiju je osnovao Zaratustra (Zoroaster je grčki oblik) iranski prorok koji je prema predajama živio od 628. do 551. p.n.e. Zalagao se protiv prinošenja žrtava, mnogoboštva i protiv pijenja haome. Po njegovom shvaćanju, Bog se može voljeti ako se voli cijelo čovječanstvo. Zoroastrijska vjera sadrži dualistički sistem u kojem su snage dobra, istine i svjetlosti, koje je stvorilo glavno božanstvo Ahura Mazda, suprotstavljene silama zla koje predvodi Ahriman. Postoje dobri duhovi, ili ahure i zli, ili daeve, i sukob između ovih dviju suprotstavljenih sila će na kraju rezultirati pobjedom Ahura Mazde. Izvor: http://bs.wikipedia.org/wiki/Zoroastrizam 6 Prigodom oslobađanja Mekke, 8. godine po hidžri ili 630. godine po Isau, a.s., Muhammed, a.s., je u Kabi zatekao i kršćanske ikone odnosno prikaze Ibrahima, a.s., i Merjeme. Naravno, uklonio ih je kao i sva druga božanstva iz svetog prostora Kabe. 7 Poslanici kojima je Allah, dž.š., preko meleka Džibrila/anđela Gabrijela poslao Objavu. 8 Predislamski Arapi uglavnom su bili beduini. U potrazi za hranom, kako za sebe tako i za svoju stoku, bili su u stalnom pokretu. Njihovo temeljno zanimanje bilo je stočarstvo i ratovanje. Pored beduina postojalo je i gradsko stanovništvo koje se više bavilo poljoprivredom zanatstvom i trgovinom. 9 Osman Nuri Hadžić, Muhammed,a.s., i Kur’an, Kulturna historija islama, KAJ, Zagreb, 1995., str. 38. 10 Maxime Rodinson, Muhamed, str. 38. 11 Osman Nuri Hadžić, Muhammed,a.s., i Kur’an, Kulturna historija islama, str. 39-40. 12 Jedan od najpoznatijih pjesnika predislamske poezije, a kasnije poezije islama, bio je Hasan ibn Sabit, koji se smatra ashabom, najbližim prijateljem Božjeg poslanika, a.s. q

Mirza MEŠIĆ

OŽUJAK 2013.

43

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful