Poglavlje 1

Razvoj teorije vjerojatnosti

1.1 Nastanak kombinatorne teorije vjerojatnosti
(razdoblje 1650 1750)
Jedno od prvih matematickih djela o vjerojatnosti bila je Liber de luda aleae (Knjiga
o bacanju kocke), koju je napisao Cardano, koji je i sam bio kockar, a objavljena je
1663 (87 godina nakon njegove smrti). U toj knjizi se Cardano bavi problemom kako
u igrama na srecu izracunati vjerojatnost dobitka (i daje preporuke kako varati).
Radi se o kombinatornoj vjerojatnosti. Tu se nalazi i klasicna denicija vjerojatnosti
kao omjera broja povoljnih i broja mogucih ishoda.
Uz Cardana, kao prethodnika nastanka teorije vjerojatnosti treba navesti i indi-
jske matematicare, koji su vec oko 3.st.pr.Kr. rjesavali odredena pitanja vjerojat-
nosti, uglavnom iz religioznih razloga. Indijski matematicari su najraniji koji se bave
permutacijama i kombinacijama. Pravila za njih zapisuje Mahavira u 9. stoljecu.
Kasnija vremena su sto se tice pitanja o vjerojatnosti ponajprije vezana za igre na
srecu.
Nastanak teorije vjerojatnosti tradicionalno se stavlja u 17. stoljece, kad su
uspostavljeni temelji kombinatorne teorije vjerojatnosti u dopisivanju Pascala i de
Fermata. Njihove je rezultate nastavio nizozemski znanstvenik Christian Huygens.
U potpuno sredenom obliku, kombinatornu vjerojatnost prezentira Jacob Bernoulli
1713.
Blaise Pascal (1623 1662) bio je sin suca sa znanstvenim interesima. Po zelji
oca, matematicara Etiennea Pascala, prvo obrazovanje mu je trebalo biti jezicno,
a ucenje matematike zabranjeno do petnaeste godine. S 12 godina ta ga zabrana
intrigira, te Blaise se pocinje potajno baviti geometrijom, za koju je od ucitelja
saznao da je znanost o konstrukcijama i proporcijama u likovima. Vec nakon pra
tjedana, Blaise je dokazao da je zbroj kuteva u trokutu dva prava kuta. Impre-
sioniran sinovim talentom, otac mu daje kopiju Euklidovih Elemenata. Kad je imao
14 godina dopusteno mu je dolaziti na sastanke kod Mersennea kojeg je pohadao i
njegov otac i mnogi drugi znanstvenici koji ce kasnije osnovati francusku Akademiju
znanosti. U tom se drustvu Pascal upoznaje s Desarguesovim rezultatima iz projek-
tivne geometrije. Sa sesnaest Pascal pise djelo o konikama u kojem su neki znacajni
5
6 POGLAVLJE 1. RAZVOJ TEORIJE VJEROJATNOSTI
rezultati iz projektivne geometrije, s osamnaest konstruira mehanicko racunalo (koje
je osam godina kasnije usavrsio) kako bi pomogao ocu koji je radio kao ubirac poreza.
Tako 1640-ih vodi korespondenciju s de Fermatom i pocinje interes okretati anal-
itickoj geometriji i zici. Ponovio je Torricellijeve eksperimente i potvrdio njegovu
teoriju o tlaku. Godine 1647 dokazuje postojanje vakuuma, a od 1650 naglo se
okrece od znanstvenog istrazivanja prema religiji i lozoji. Pocinje zivjeti asketski.
Poznata je i Pascalova vaga: Ako Bog ne postoji, ne gubi se nista ako se vjeruje u
njega. Ako li pak postoji, onda se gubi sve ako se ne vjeruje. Kad je 1653 dobio
na brigu ocevo imanje, opet se vraca zikalnim eksperimentima o tlaku plinova i
tekucina. To je doba kad ce s de Fermatom osnovati teoriju vjerojatnosti. Sprema
se ozeniti, ali ga nesreca s kocijom u kojoj je cudom ostao ziv ponovno okrece religiji
i mistici. Odlazi u samostan Port Royal, gdje ce ostati do smrti. Jos od mladog doba
preiscrpljen znanstvenim radom, pati od nesanica i glavobolja, te umire iscrpljen od
raka ne navrsivsi cetrdesetu.
Godine 1653 otkriva aritmeticki trokut, danas poznat kao Pascalov trokut, cija
analiza je objavljena 1665 u Traktatu o aritmetickom trokutu. Radi se o tablici koju
Pascal zapisuje kao pravokutnu:
1 1 1 1 1 . . .
1 2 3 4 5 . . .
1 3 6 10 15 . . .
1 4 10 20 35 . . .
1 5 15 35 70 . . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
u kojoj su u prvom retku i stupcu samo jedinice, a ostali brojevi nastaju tako
da zbrojimo brojeve lijevo i iznad pozicije na koju unosimo novi broj. Danas je
uobicajeno tu tablicu pisati u trokutastom obliku
1
1 1
1 2 1
1 3 3 1
1 4 6 4 1
.
.
.
.
.
.
.
.
.
U ovakvom zapisu, rubovi su jedinice, a element na nekoj poziciji je zbroj dva
elementa iznad njega.
Pascalov trokut je bio poznat josu srednjevjekovnoj Kini i u Arapa, ali je Pascal
prvi koji ga je detaljno analizirao. U Pascalovom pravokutnom zapisu se tako vidi
da element na nekoj poziciji nastaje zbrajanjem elemenata u stupcu lijevo od njega
od prvog reda do reda u kojem je element kojeg promatramo. Ako Pascalovu tablicu
smatramo (beskonacnom) matricom P = [p
ij
] imamo dakle:
p
i+1,j+1
= p
i+1,j
+ p
i,j+1
=
i+1

k=1
p
k,j
1.1. NASTANAKKOMBINATORNE TEORIJE VJEROJATNOSTI (RAZDOBLJE 16501750)7
tako je npr. broj 20 na poziciji cetvrti redak, cetvrti stupac, jednak 1 + 3 + 6 + 10.
U trokutastom obliku ovo pravilo je nesto nezgodnije za zapisati. Pascal je otkrio i
niz drugih svojstava ovog trokuta. Nizovi u svakom retku su gurativni brojevi. U
drugom redu je niz prirodnih brojeva, u drugom niz trokutnih brojeva T
n
= 1 +2 +
. . . + n =
n(n+1)
2
, u trecem niz piramidalnih brojeva
n(n+1)(n+2)
6
itd. U trokutnom
zapisu retci postaju dijagonale slijeva gore udesno dolje (a stupci dijagonale zdesna
gore ulijevo dolje).
Broj na poziciji (i, j) iznosi
i+j2)!
(i1)!(j1)!
tj. radi se o binomnom koecijentu
_
i+j2
i1
_
.
Nalazenje binomnih koecijenata lakse je u trokutastom zapisu Pascalova trokuta:
binomni koecijent
_
n
k
_
nalazi se kao k-ti element u n-tom redu, ako redove i
elemente brojimo od nule. Kako je poznato, binomni koecijenti su koecijenti koji
se pojavljuju u inomni teorem binomnoj formuli
(x + y)
n
=
n

k=0
x
k
y
nk
i lako i brzo ih se racuna koristeci Pascalov trokut. Tako su koecijenti za (x + y)
4
redom elementi petog reda Pascalova trokuta: 1, 4, 6, 4, 1 tj. (x +y)
4
= x
4
+4x
3
y +
6x
2
y
2
+4xy
3
+y
4
. Pravilo za racunanje binomnih koecijenata u terminima binomnih
koecijenata je
_
n + 1
k
_
=
_
n
k 1
_
+
_
n
k
_
Pascal je trokut koristio kako za binomni teorem, tako i kombinatorno. Broj
_
n
k
_
predstavlja broj nacina da od n elemenata odaberemo njih k (ne pazeci na poredak).
U toj interpretaciji lako je dokazati gornje pravilo: zelimo li odabrati k od n + 1
elemenata (
_
n+1
k
_
) to mozemo uciniti tako da prvo odaberemo jedan element, a od
preostalih n elemenata treba odabrati njih k 1 (
_
n
k1
_
) ako je tja prvi element
jedan od onih k koje biramo ili (+) od preostalih n elemenata treba odabrati njih
k (
_
n
k
_
) ako onaj prvi odabrani element nije jedan od k koje biramo. Pascal je znao
i faktorijelnu deniciju binomnog koecijenta, iz koje se takoder lako dokaze gornje
svojstvo.
Godine 1654 Pascal se dopisuje s de Fermatom. U tim pismima uspostavljena
je teorija vjerojatnosti. Povod dopisivanju bili su dva problema s kojima je kockar
Chevalier de Mere dosao Pascalu.
Prvi problem je bilo pitanje isplati li se kladiti da ce u cetiri bacanja kocke bar
jednom pasti 6, odnosno u 24 bacanja para kocaka bar jednom pasti par sestica.
Drugi problem je bio kako raspodijeliti uloge u slucaju prijevremeno prekinute igre
u kojoj u svakom krugu nema neodlucenog ishoda, a pobjednik je onaj koji dobije
odreden broj krugova.
Prvi problem je lako rjesiv, kako je pokazao Pascal: vjerojatnost da ce u jednom
bacanju pasti 6 je 1/6, dakle je vjerojatnost da nece pasti 5/6. Buduci ce se dogadnaj
ili desiti ili ne, vjerojatnost da se dogadaj ne dogodi je 1p ako je p vjerojatnost da se
desi. To znaci da je vjerojatnost da u 4 bacanja nijednom nece pasti 6 jednaka
_
5
6
_
4
,
dakle ce u 4 bacanja bar jednom pasti 6 s vjerojantosti 1
_
5
6
_
4
=
671
1296
= 0, 5177 . . .
8 POGLAVLJE 1. RAZVOJ TEORIJE VJEROJATNOSTI
Za 5 bacanja bi se dobilo 1
_
5
6
_
5
= 0, 5981 . . . itd. tj. s brojem bacanja kladenje
na bar jednu sesticu je sve isplativije. Za slucaj bacanja para kocaka dobije se da
je vjerojatnost da u 24 bacanja nijednom ne padne par sestica jednaka
_
35
36
_
24
=
0, 508596, dakle je vjerojatnost da par sestica bar jednom padne 0, 4914 < 0, 5 tj.
ne isplati se kladiti.
Drugi problem je izazvao komunikaciju Pascala i de Fermata, u kojoj su se oba
slozili oko tocnog rjesenja, ali dali razlicite dokaze. Prije njih su se, bez uspjesnog
rjesenja, takvim pitanjima bavili i Pacioli, Tartaglia i Cardano. Pascal za dobivanje
pravedne raspodjele koristi svoj trokut. Ako je igra prekinuta u trenutku kad prvom
igracu do pobjede fali n bodova, a drugom m bodova, znaci da bi igra bila odlucena
za najvise n + m1 krugova. Npr. ako je prekinuta pri stanju 9 : 8, a za pobjedu
treba 10, igra ce zavrsiti nakon najvise dva kruga - nakon jednog ako u njemu
pobijedi prvi (bit ce 10 : 8), nakon dva ako u prvom krugu pobijedi drugi (nakon
prvog kruga bi tada stanje bilo 9 : 9 pa odluka pada u iducem krugu). Najbrze je
igra gotova ako zaredom pobijeduje onaj kojem je ostalo manje do dobitka (dakle
najbrze je igra gotova nakom min(m, n) krugova), a najdulje ce trajati ako igraci
naizmjenicno dobivaju i slabiji jos dobije onoliko puta koliko je razlika izmedu njega
i boljega (recimo da je prvi slabiji tj. n < m; najdulje ce do odluke trajati n+(m1)
krugova). Stoga je u slucaju stanja 9 : 8 pravedna raspodjela uloga 3 : 1.
Vezu s kombinacijama, tj. Pascalovim trokutom, otkrio je Pierre de Fermat.
U pismu Pascalu iz kolovoza 1654 kaze da ako prvom igracu fale 2 boda, a dru-
gom 3, do pobjede, uzmimo dva slova (a za pobjedu prvog i b za pobjedu drugog)
i promotrimo svih 16 kobinacija rijeci od 4 slova (sto odgovara 4 kruga igre) koje
mozemo iz njih oblikovati: aaaa, aaab, aaba, aabb, abaa, abab, abba, abbb, baaa,
baab, baba, babb, bbaa, bbab, bbba, bbbb. Svaka kombinacija s bar dva a predstavlja
situaciju u kojoj pobjeduje prvi igrac, a one s bar tri b su u korist b. Slijedi da
je 11 slucajeva koji daju pobjedu za prvog, a 5 za drugog, tj. ulog treba raspodi-
jeliti u omjeru 11 : 5. S obzirom da se radi o kombinacijama, ocita je upotreba
Pascalova trokuta, kojom se izbjegava ispisivanje svih kombinacija. U navedenom
slucaju treba pogledati 4. red (brojimo od 0) jednak 1, 4, 6, 4, 1 u kojem su redom
nabrojani brojevi kombinacija dva objekta (pobjede po rundama) u kojima je prvi
(pobjeda prvog) redom 4, 3, 2, 1, 0 puta i drugi (pobjeda drugog) redom 0, 1, 2, 3, 4
puta. Kako za konacnu pobjedu prvog treba bar 2 kruga, povoljni za prvog su
prva tri slucaja : 1 + 4 + 6 = 11, a za drugog preostala dva: 4 + 1 = 5 tj. omjer je
11 : 5. Ovakvim se analizama pocinje stvarati svijest o matematickim zakonitostima
u svijetu slucajnosti: nastaje teorija vjerojatnosti.
Na taj nacin uvedena je binomna razdioba: Ako neki pokus ima samo dva
moguca ishoda, vjerojatnost je opisana binomnom razdiobom. To znaci da ako je p
vjerojatnost uspjeha, a q = 1 p neuspjeha, vjerojatnost da ce u n pokusa tocno
k biti uspjesno (a n k neuspjesno) jednaka je k-tom clanu binomnog razvoja od
p + q)
n
:
_
n
k
_
p
k
q
nk
Tako je npr. vjerojatnost da su u obitelji s n = 4 djece njih troje (k = 3) djecaci
1.1. NASTANAKKOMBINATORNE TEORIJE VJEROJATNOSTI (RAZDOBLJE 16501750)9
jednaka
4
3
p
3
q = 4p
3
q, gdje je p vjerojatnost da se rodi musko, a q da se rodi zensko
dijete. Ako je p = q = 0, 5, trazena je vjerojatnost
4
16
= 0, 25. Posjetimo se da je
funkcija razdiobe funkcija koja broju x pridruzuje vjerojatnost da je rezultat pokusa
najvise x. U slucaju binomne razdiobe za npr. 3 pokusa bacanja novcica (recimo
da glavu smatramo uspjehom, a pismo neuspjehom) imamo diskretnu funkciju F
3
:
{0, 1, 2, 3} [0, 1] koja ima vrijednosti F
3
(0) =
_
3
0
_
0, 5
3
= 0, 125 = F
3
(3) i F
3
(1) =
_
3
1
_
0, 5
3
= 0, 375 = F
3
(2). U slucaju diskretne raspodjele zbroj svih vrijednosti je 1:
0, 125 +0, 375 +0, 375 +0, 125 = 1. Opca formula za funkciju binomne razdiobe za
n pokusa s vjerojatnosti 0, 5 za uspjeh i za neuspjeh je
B
n
(x) = 0, 5
n

kx
_
n
k
_
Christiaan Huygens (16291695) roden je i umro u Den Haagu, Nizozemska.

Zivot mu nije imao zanimljivih dogadaja, ali su njegovi znanstveni doprinosi iznimni.
Bavio se geometrijom, poboljsao je teleskop pomocu kojeg je rijesio niz astronomskih
pitanja, izumio je sat s njihalom, a do 1657 je postao tako znamenit da mu je
kralj Louis XIV dao penziju uz uvjet da se preseli u Pariz, sto je Huygens i ucinio.
Glavno djelo mu je Horologium Oscillatorium objavljeno 1673 u Parizu. U tom djelu
obraduje pad tijela u vakuumu, njihala, centrifugalnu silu, po prvi put se primjenjuje
dinamika na objekte odredene dimenzije (a ne samo bezdimenzione tocke). Trece
poglavlje je vazno za razvoj diferencijalne geometrije. Pod Huygensovim nadzorom
bit ce izraden prvi dzepni sat s regulirajucom oprugom. Godine 1681 se vration
u Nizozemsku zbog sve vece netolerancije od strane katolika u Francuskoj. Tu se
bavio konstrukcijama leca velike fokalne duljine, 1689 je posjetio Englesku i upoznao
Newtona, zatim 1690 objavio rad o svjetlosti na temelju Hookeovih ideja o svjetlosti
kao valu. Izveo je zakone odbijanja i loma. U matematici je osobito vazan za
matematicku analizu, diferencijalni racun i diferencijalnu geometriju. Godine 1657
objavio je knjizicu De ratiociniis in ludo aleae o teoriji vjerojatnosti na temelju
Pascalovih i de Fermatovih rezultata, sto je prva knjiga o vjerojatnosti u povijesti.
U tom djelu se koristi rijec ocekivanje za pravednu nagradu za koju bi igrac predao
svoje mjesto u nekoj igri. S vremenom ce se taj pojam precizirati.
Prva teoretska diskusija vjerojatnosti kao broja izmedu 0 i 1 nalazi se u djelu
Ars conjectandi Jacoba Bernoulli-ja (1654 1705) objavljenom posthumno 1713.
Jacob Bernoulli, brat Johanna, bio je svicarski matematicar. Protestantska
obitelj Bernoulli je belgijskog porijekla, a u Baselu je nasla zastitu od spanjolskih
progona (radi se o dobu Filipa II

Spanjolskog) otpora i nekatolika u Nizozemskoj.
Otac Nicolaus u Baselu je stekao velik ugled i bio clan gradske uprave. Majka Jacoba
i Johanna takoder je iz ugledne baselske bankarske obitelji. Po zelji roditelja, Jacob
je studirao lozoju i teologiju, ali je paralelno protiv njihove volje ucio matematiku
i astronomiju. Jacob ce postati prvi matematicar najpoznatije matematicke dinas-
tije u povijeti. Nakon kraja studija teologije (1676) Jacob seli u Genevu i zivi od
poduke, zatim putuje u Francusku gdje uci matematiku od sljedbenika Descartesa.
Godine 1681 odlazi u Nizozemsku, pa zatim u Englesku i redom ostvaruje znacajne
znanstvene kontakte, s kojima ce odrzavati korespondenciju jos puno godina. U to
10 POGLAVLJE 1. RAZVOJ TEORIJE VJEROJATNOSTI
doba glavni mu je interes astronomija. Vraca se u

Svicarsku 1683 i predaje mehaniku
na sveucilistu u Baselu, a odbija crkveno namjestenje. Proucava glavna matematicka
djela tog doba i pocinje se interesirati za diferencijalnu geometriju.

Zeni se 1684 i
imat ce dvoje djece, koji zua razliku od mnogih drugih Bernoullija nece postati ni
matematicari ni zicari.
Kad mu se mladi brat Johann takoder poceo baviti matematikom poceli su
suradivati (Johannu su pak roditelji odredili studij medicine, ali je Johann usput
poeo proucavati matematiku i moli brata da ga nauci). Jacob je 1687 imeno-
van za profesora matematike i braca se pocinju baviti matemaitckom analizom na
temelju von Leibnizovih rezultata. Bernoulliji ce biti prvi koji ce pokusati razumjeti
i primijeniti von Leibnizove rezultate. Ipak, uskoro ce braca postati rivali i javno
se sukobljavati, osobito ce Jacob u tisku napadati brata koji po njemu zna samo
ono sto ga je on naucio. Generalna sklonost kritici Jacobu ce otezati polozaj na
sveucilistu. Godine 1697 dolazi do potpunog prekida odnosa medu bracom, medu
ostalim i zato sto je Johann u nemogucnosti dobiti Jacobovo mjesto pa 1695 mora
seliti u Nizozemsku. Jacob ce svoje profesorsko mjesto zadrzati do smrti, kad ce
ga naslijediti Johann. Po vlastitoj zelji na nadgrobnom mu je spomeniku uklesana
logaritamska spirala, koju je smatrao gotovo magicnom, i latinski citat Ustat cu isti
iako izmijenjen.
Godine 1685 Jacob objavljuje prve znacajne rezultate iz teorije vjerojatnosti.
Godine 1689 je objavio zakon velikih brojeva: ako pokus ponovimo dovoljno
mnogo puta relativna frekvencija (broj povoljnih ishoda podijeljen s brojem izve-
denih pokusa) je jednaka vjerojatnosti uspjeha. Najoriginalnije djelo mu je Ars Con-
jectandi. Djelo je ostalo nezavrseno, ali se moze smatrati prvim kompletnim pregle-
dom teorije vjerojatnosti i njime teorija vjerojatnosti postaje zasebna matematicka
disciplina. U tom djelu se nalazi i lozofski pristup vjerojatnosti te denicije vjero-
jatnosti a priori i a posteriori. Ars Conjectandi se sastoji od cetiri dijela. U prvom
dijelu Jacob Bernoulli prosiruje Huygensove rezultate. Drugi dio je posvecen kom-
binatorici. U njemu se koristi suvremeni pojmovi permutacija i kombinacija (kom-
binacije je uveo Pascal, permutacije Jacob Bernoulli). Tu se pojavljuju u Bernoul-
lijevi brojevi : to su brojevi oblika B
n
gdje je B
0
= 1, B
1
=
1
2
, B
n
= 0 ako
n neparan veci od 1, B
n+1
=
1
n+2

n
k=0
_
n+2
k
_
B
k
. Ti su brojevi nasli znacajnu
primjenu u analitickoj teoriji brojeva. Vrijedi:
x
e
x
1
+
x
2
=
+

n=0
B
2n
(2n)!
x
2n
Treci dio Ars conjectandi obraduje primjenu kombinatorike na vjerojatnost.

Cetvrti
dio je ostao nezavrsen, ali je najvazniji dio djela: tu se uocava da se vjerojatnost
moze odrediti i a posteriori iz promatranih frekvencija dogadaja. Pokusava odrediti
gornju medu za broj pokusa potrebnih da iz rezultata procijenjena vjerojatnost bude
moralno sigurna. Pokazuje da je taj broj vrlo velik: da bi se npr. odredio broj
kuglica dvije boje u urni (ciji sadrzaj nije vidljiv) sa sigurnoscu 99%, potrebno je
vise od 25500 pokusa vadenja jedne kuglice. Po Jacobu Bernoulliju nazvan je i prvi
1.1. NASTANAKKOMBINATORNE TEORIJE VJEROJATNOSTI (RAZDOBLJE 16501750)11
veliki teorem teorije vjerojantosti: Bernoullijev zakon velikih brojeva
> 0 lim
n+
_

k
n
p

<
_
= 1
za k broj realizacija dogadaja cija je vjerojatnost jednaka p u n jednakih medusobno
nezavisnih pokusa. Pokazana je i slijedeca tvrdnja: ako se dva dogadaaj A i B
medusobno iskljucuju i pokus nema drugih mogucih ishoda te ako je nakon m + n
pokusa m puta ispao A, a n puta B, onda se za veliko broj pokusa broj
m
n
priblizava
omjeru
p
q
vjerojatnosti dogaaja A i B (q = 1 p):
lim
k+
n
k n
=
p
q
gdje je k = m + n ukupni broj pokusa.
Abraham de Moivre (16671754) je pojednostavio postupak Jacoba Bernoul-
lija i pokazao da je limes binomne razdiobe normalna razdioba, a znajuci to
moguce je smanjiti broj pokusa potrebnih za utvrdivanje vjerojatnosti a posteriori.
U The doctrine of chance (1718) se nalazi i denicija nezavisnosti i uvjetne vjero-
jatnosti te niz problema iz kockarskih igara. De Moivre prvi daje klasicnu deniciju
vjerojatnosti kao omjera broja povoljnih i broja mogucih slucajeva, no bez denicije
to su koristili i Pascal i de Fermat. Formulu za normalnu razdiobu, tzv. centralni
granicni teorem, dao je 1733.
Ako imamo n medusobno nezavisnih pokusa s dva moguca jednako vjerojatna
ishoda (uspjeh i neuspjeh), vjerojatnost je opisana binomnom razdiobom B
n
(x).
Ako je n jako velik (n +) limes od B
n
(x) je funkcija oblika
(x) = lim
n+
B
n
(x) =
1

2
e

x
2
2
To je funkcija gustoce normalne razdiobe, cija funkcija razdiobe (funkcija koja
opisuje da je rezultat pokusa najvise x uspjeha) je
(x) =
1

2
_
x

t
2
2
dt
***slika***
De Moivre je zasluzan i za pojam slozene vjerojatnosti. U svom djelu Annuities
on lives de Moivre primjenjuje vjerojatnost na izracunavanje doprinosa za penzije
i zivotna osiguranja. Francuz po porijeklu, odrastao je u Engleskoj kamo mu se
obitelj preselila dok je bio djecak. Radio je kao ucitelj matematike, a zainteresirao
se za visu matematiku procitavsi Newtonovu Principiu. Kasnije je postao clan Royal
Society i prijatelj Newtona i Halleya. S vjerojatnosti se poceo baviti iz nuzde: da
bi zaradio za zivot, davao je savjete kockarima. Umro je na dosta zanimljiv nacin:
nekoliko dana prije smrti je objavio da ce svaki dan spavati desetak minuta vise nego
prethodin, te je umro nakon sto je na dan kad je malo presao preko 23 sata iducu
noc prespavao 24 sata i umro u snu.
12 POGLAVLJE 1. RAZVOJ TEORIJE VJEROJATNOSTI
1.2 Formaliziranje teorije vjerojatnosti
Necak Jacoba i sin Johanna Bernoullija, dobar prijatelj Leonharda Eulera, Daniel
Bernoulli (1700 1782) 1760-ih godina prvi uvodi tehnike diferencijalnog racuna
u teoriju vjerojatnosti, a svoja je otkrica primjenjivao na pitanja osiguranja. Ideju
uvodenja diferencijalnog racuna u teoriju vjerojatnosti opisat cemo na primjeru:
Uzmimo da imamo dvije urne s po n kuglica, u jednoj plavih, u drugoj zutih.
Neka se pokus sastoji u istovremenom prebacivanju po jedne kuglice iz jedne u
drugu i druge u prvu urnu, bez gledanja. Neka je r broj pokusa. Zanima nas koji
je najvjerojatniji broj plavih kuglica x u prvoj urni nakon r pokusa. Kombinatorni
postupak u ovom zadatku zahtijevao bi jako puno racuna. Rezultat je
x =
n
2
_
1 +
_
n 2
n
__
Za jako velike n taj broj moze se procijeniti i sa
n
2
_
1 + e

2r
n
_
. Metoda Daniela
Bernoullija je dase za velike n promjena broja kuglica neke boje za 1 moze sh-
vatiti kao innitezimalni porast ili smanjenje ukupnog broja. Uzmimo da su x i r
neprekidno promjenjljive velicine. Ukoliko je trenutno u prvoj urni x plavih kuglica,
onda je vjerojatnost da se iz nje izvadi (predznak ) i u drugu prebaci jedna plava
kuglica jednaka
x
n
, a da se u nju stavi (predznak +) jedna plava kuglica iz druge
urne vjerojatnost je
nx
n
. Slijedi da je
dx
dr
=
x
n
+
n x
n
Lijeva strana je omjer prirasta broja plavih kuglica u prvoj urni i prirasta broja
pokusa. Gornja diferencijalna jednadzba se lako rijesi metodom separacije varijabli:
dx
2x n
=
dr
n
1
2
ln(2x n) =
r
n
r +C
1
2x n = Ce

2r
n
x =
n
2
+
C
2
e

2r
n
Kako je x(0) = n (x je funkcija od broja pokusa r), slijedi n =
n
2
+
C
2
tj. C = n pa
je
x(r) =
n
2
_
1 + e

2r
n
_
,
kao i gore.
Protestantski svecenik Thomas Bayes (17021762), mozda de Moivreov ucenik,
teoriju vjerojatnosti obraduje u Essay towards solving a problem in the doctrine of
chances (1764). Bayes ce ostati poznat po uvodenju uvjetne vjerojatnosti: vjerojat-
nost da se desi B ako se desi A jednaka je kvocijentu vjerojatnosti da se dese A i B
s vjerojatnosti od A
P(B | A) =
P(A B)
P(A)
1.2. FORMALIZIRANJE TEORIJE VJEROJATNOSTI 13
Jean-le-Rond DAlembert (1717 1783) prvi obraduje pojam ocekivanja
(1761): ako su vjerojatnosti dogadaja s dobicima k
1
, k
2
, . . . redom p
1
, p
2
, . . . onda
je ocekivani ukupni dobitak k
1
p
1
+ k
2
p
2
+ . . .
Modernu teoriju vjerojatnosti utemeljuje Pierre-Simon Laplace svojim djelom
Analiticka teorija vjerojatnosti (1812), koje predstavlja pregled svih dotad poznatih
rezultata. Godine 1819 objavio je i popularno tj. pojednostavljeno djelo o vjerojat-
nosti.
Laplace, u duhu racionalizma, argumentira da je vjerojatnost zdrav razum izrazen
racunski. Laplace je prosirio de Moivreov centralni granicni teorem na slucajeve
kad dogadaji ne moraju biti jednake vjerojatnosti 1/2, vec mogu imati proizvoljnu
vjerojatnost p [0, 1] odnosno q = 1 p [0, 1]. Stoga se centralni granicni teorem
danas cesto zove de Moivre-Laplaceov teorem. Uz to, u Analitickoj teoriji vjerojat-
nosti nalaze se aproksimacije raznih izraza koji se pojavljuju u teoriji vjerojatnosti,
denicija vjerojatnosti (Laplace je uocio da klasicna denicija vrijedi samo ako su
svi ishodi jednako vjerojatni i daje primjere kada to ne vrijedi), Bayesova formula,
primjedbe o moralu i matematickom ocekivanju, metode za nalazenje vjerojatnosti
slozenog dogadaja ako su poznate vjerojatnosti jednostavnih dogadaja od kojih je
slozeni sastavljen, diskusija metode najmanjih kvadrata, primjene vjerojatnosti na
smrtnost, osiguranja i trajanja brakova idr. Kasnije izdanja opisuju i primjene na
astronomiju i geodeziju. U ovom je djelu i znameniti Buonov problem, naz-
van po Georgeu Louisu Leclercu Buonu (1707 1788) koji se bavio geometrijskom
vjerojatnosti. Problem se sastoji u odredivanju vjerojatnosti da u pokusu bacanja
igle na papir na kojem je nacrtan sustav ekvidistantnih paralelnih pravaca igla sijece
neki od pravaca na papiru. Udaljenost medu bilo koja dva susjedna pravca jednaka
je duljini igle. Ovaj problem daje eksperimentalni nacin za odredivanje broja .
Rjesenje je kako slijedi:
Nakon pada, polozaj igle je potpuno odreden s dva podatka: udaljenosti sredista
igle do blizeg pravca (x) i kutem izmedu smjera pravaca i igle. Neka je duljina
igle, dkale i razmak medu po dva pravca, jednaka l. Tada je u svakom od n pokusa
rezultat opisan parom (
n
, x
n
) gdje je
n
[0, ], x
n
[0, l >. Svi moguci ishodi su
dakle geometrijski opisani pravokutnikom sirine i visine l, kojeg mozemo shvatiti
kao dio koordinatizirane ravnine (u kojoj na apscisu nanosimo , a na ordinatu x).
Koji dio pravokutnika odgovara uvjetima problema tj. za koje i x igla sijece neki
pravac?
*** slika ***
Sa slike se vidi da igla sijece neki pravac tocno ako je x l sin . Prema tome
su povoljni slucajevi oni koji se nalaze izmedu osi apscise i sinusoide x = l sin za
[0, ]. Stoga je trazena vjerojatnost omjer povrsine ispod te sinusoide i citavog
pravokutnika:
p =
_

0
l sin d
l
=
cos |

=
2

Vidimo dakle da ce za velik broj pokusa n relativna frekvencija dogadaja igla sijece
neki pravac biti aproksimacija broja
2

.
Ovakvim modelima Laplace zapocinje matematicke modele koji za razliku od
diferencijalnih jednadzbi nisu deterministicki. Danas je Laplaceov nacin razmisljanja
14 POGLAVLJE 1. RAZVOJ TEORIJE VJEROJATNOSTI
standard za teoriju vjerojatnosti: pod vjerojatnosti slucajnog dogadaja podrazumi-
jevamo da se pokus moze izvesti proizvoljno mnogo puta, da se u svakoj izvedbi
pokusa trazeni dogadaj desi ili ne, te da je pri velikom broju pokusa relativna
frekvencija priblizno jednaka nekoj (opcenito nepoznatoj) vrijednosti p koju zovemo
vjerojatnost promatranog dogadaja.
Laplace argumentira i da je namjera vjerojatnija od slucajnosti (npr. veca je
vjerojatnost da se iz danog skupa slova slozi rijec koja nesto znaci u nekom jeziku,
nego da je poredak slova dao besmislenu rijec). Ako je za neki dogadaj vjerojatnost
1
m
ako je slucajan, a
1
n
ako se desio s nekom namjerom koja ga je potakla, vjerojatnost
da postoji namjera je
1
n
1
n
+
1
m
=
1
1+
n
m
, sto raste s m, a pada s n.
Godine 1837 Simeon-Denis Poisson (1781 1840) uvodi Poissonovu razdiobu
i Poissonov zakon velikih brojeva. Poissonova razdioba od koristi je za pokuse s
dva ishoda sa svojstvom da je vjerojatnost uspjeha vrlo mala. U tom slucaju rad
s binomnom, odnosno normalnom, razdiobom postaje prekompliciran. Ukoliko se
pretpostavi da je vjerojatnost uspjeha obrnuto proporcionalna broju pokusa (s kon-
stantom proporcionalnosti tj. np = tj. je prosjecna ucestalost dogadaja), te
gleda limes binomne razdiobe B
n,p
(k) =
_
n
k
_
p
k
(1 p)
nk
kad n +, dobije se
funkcija gustoce za Poissonovu razdiobu

(k) = lim
n+
B
n,p
(k) =

k
e

k!
Pripadna funkcija razdiobe je

(x) =
x

k=

k
e

k!
Poissonov otac je bio vojnik, koji je nakon penzioniranja radio kao cinovnik u
selu u kojem je Poisson roden. Za vrijeme revolucije preuzeo je vlast u mjestu. Di-
jete je predano na odgoj dadilji, a Poisson je pricao kako ga je otac nasao jednom
prilikom kad je dadilja otisla u izlazak zavezanog konopcem za cavao u zidu. Poisson
je toj prici obicno dodavao kako je pokusavajuci se osloboditi se isao s jedne strane
na drugu i tako vec kao malo dijete poceo proucavati njihalo, jedan od njegovih
kasnijih glavnih interesa. Odgojio ga je otac s ciljem da postane lijecnik. Nakon
neuspjelog pokusaja lijecenja nakon kojeg je pacijent umro, Poisson odlucuje ne po-
stati lijecnik.Sa sedamnaest odlazi na Ecole Polytechnique. Tokomzivota promijenio
je dosta mjesta profesure i vladinih znanstvenih pozicija. Bio je lagano socijalisticki
orijentiran, ali nije aktivno sudjelovao u politici. Napisao je vise od 300 znanstvenih
radova. Od razultata u cistoj matematici, najvazniji su oni o odredenim integral-
ima, Fourierovim redovima, te vjerojatnosti. No, glavnina njegovih djela obraduje
primjene u raznim granama zike.
1.3 Nastanak statistike
Vec spomenuti Thomas Bayes prvi je formulirao osnovni problem matematicke sta-
tistike: kako iz opazanja tj. rezultata pokusa doci do zakljucka o nepoznatim raz-
1.4. AKSIOMATIZACIJA TEORIJE VJEROJATNOSTI 15
diobama vjerojatnosti.
Poticaj za razvoj statistike dosao je iz astronomije. Naime, da bi izracunali
putanje nebeskih tijela, astronomi su se morali osloniti na podatke koji nisu bili
sasvim pouzdani i postavljalo se pitanje kako iz tih podataka dobiti sto tocnije
rezultate i procjene. Rjesenje je bilo nalazenje krivulje koja uravnotezuje greske
mjerenja. Godine 1805 Legendre otkriva metodu najmanjih kvadrata, a 1809
Gauss objavljuje gotovo identicnu metodu za koju tvrdi da ju je koristio od 1795,
sto je dovelo do rasprave o prvenstvu izmedu Legendrea i Gaussa. Sigurno je da
je 1801 metodom najmanjih kvadrata Gauss tocno procijenio putanju tad nedavno
otkrivenog planetoida Ceresa. Uz to, Gauss je pokazao da se razdioba gresaka
mjerenja rasporeuje prema Gaussovoj krivulji tj. krivulji normalne razdiobe.
Zato je danas cesto ime za normalnu razdiobu Gaussova razdioba. Razlog njene
pojave je jednostavan: prosjecno promatranje daje najvjerojatniji rezultat.
Gaussov rezultat je pojacao Laplace : neovisno o tom kakva je razdioba gresaka
u pojedinim mjerenjima, njen prosjek uvijek tezi normalnoj razdiobi. Laplace daje i
formalni dokaz metode. Gaussovim i Laplaceovim rezultatima otvoren je put teorije
vjerojatnosti u astronomiju.
Za povezivanje statistike, koja se razvila za astronomske potrebe, i drustvenih
fenomena zasluzan je belgijski matematicar i astronom Lambert Adolphe Jaques
Quetelet (17961874). Ne temelju koncepta normalne razdiobe razvio je konstruk-
ciju prosjecnog covjeka oko kojeg se po pravilima normalne razdiobe grupiraju
osobine stvarnih ljudi. Odmake od te teoretske norme uzima kao greske. Quetelet
je smatrao duznoscu drzave da skuplja i analizira demografske podatke kako bi se
otkrile drustvene zakonitosti kao sto su otkrivene i zikalne. Kao dokaz za svoj kon-
cept naovodi da su natalitet, mortalitet, broj vjencanja i stopa kriminala razliciti
u razlicitim drzavama, ali unutar jedne drzave ostaju godinama stabilni. Takve
su se tablice izradivale jos od 17. stoljeca i npr. tablice smrtnosti su se koristile
za izracunavanje zivotnog osiguranja (koje je u biti oklada izmedu osiguravajuceg
drustva i osiguranika koju on dobiva ako umre prije roka). Ipak, statistika kao za-
sebna disciplina, kombinacija vjerojatnosti sa skupljanjem podataka, s primjenom
u drustvenim znanostima nastaje djelovanjem Queteleta i suvremenika, medu ko-
jima treba istaknuti i Darwinova rodaka Francisa Galtona (1822 1911) koji je
primijenio statisticke metode na nasljedna svojstva i time stvorio temelje znanosti o
nasljedivanju i biometrike. Godine 1853 Quetelet je organizirao i prvi medunarodni
statisticki kongres.
1.4 Aksiomatizacija teorije vjerojatnosti
Ovo bi se poglavlje moglo zvati i poglavljem o ruskim vjerojatnosnicarima na prije-
lazu 19 u 20. stoljece.
Pafnuti Lvovic

Cebisev (1821 1894) je prvi veliki ruski vjerojatnosnicar.
Dobio je niz razultata oko zakona velikih brojeva,

Cebisevljev zakon velikih bro-
jeva je generalizacija Bernoullijevog. Njegov ucenik Andrej Andrejevic Markov
(1856 1922) je utemeljio teoriju Markovljevih lanaca, koji su nizovi medusobno
16 POGLAVLJE 1. RAZVOJ TEORIJE VJEROJATNOSTI
zavisnih slucajnih varijabli. Markov je promatrao slijedove slova u Evgenij Onjeginu
i promatrao vjerojatnost pojave samoglasnika iza suglasnika. Time je utemeljio
teoriju stohastickih procesa u kojima se u svakom trenutku stanje sustava mijenja
na slucajan nacin. Tipican primjer je setnja pijanca u Z Z: pijanac krece iz
ishodista i u svakom trenutku na slucajan nacin ide na jedno od moguca 4 susjedna
mjesta.
Osnovni problem teorije vjerojatnosti u to doba je nedostatak egzaktne osnove.
Primjera radi, klasicna denicija vjerojatnosti a priori se denira kao broj povljnih
kroz broj mogucih slucajeva ako su svi jednako vjerojatni, no ta je denicija cirku-
larna (sto znaci jednako vjerojatni?). Problem je razrijesio 1933 Andrej Nikola-
jevic Kolmogorov (1903 1987). Kolmogorov na temelju teorije mjere i po uzoru
teorije skupova aksiomatizira vjerojatnost. Uvodi prostor vjerojatnosti (, F, P),
gdje je skup elementarnih dogadaja, F klasa slozenih dogadaja (, F) i
P : F R vjerojatnost te vrijede aksiomi
X F P(x) 0
P() = 1
ako se A, B F medusobno iskljucuju (AB = ), onda je P(AB) = P(A)+
P(B) (zapravo: za proizvoljnu familiju medusobno disjunktnih dogaaja je
vjerojatnost njene unije jednaka zborju vjerojatnosti pojedinih dogadaja).
Rijecima teorije mjere, vjerojatnost P je pozitivna normirana mjera na F.
Kolmogorov je bio vanracno dijete. Majka plemickog porijekla umrla je pri
porodu, otac je do revolucije bio u egzili (i poginuo 1919) te ga je odgojila teta.
Nakon skolovanja neko vrijeme je radio kao kondukter na zeljeznici, a zatim se 1920
upisao moskovsko sveuciliste. Studirao je matematiku, metalurgiju i rusku povijest.
Iz matematike je za ucitelje imao niz istaknutih matematicara te se vec od 1922
intenzivno bavi matematikom i postaje poznat vec s prvim rezultatima. Prvi in-
teresi su mu bili matematicka analiza i teorija mjere. Diplomirao je 1925, a dotad
je napisao vec osam znanstvenih clanaka. Iste godine pise i prvi clanak o vjerojat-
nosti. Doktorirao je 1929, a 1931 postaje profesor na moskovskom sveuilistu. Zna-
menitu monograju Osnovni pojmovi teorije vjerojantosti objavljuje 1933. Temelje
teorije Markovljevih procesa postalvje 1938. Bavio se i funkcionalnom analizom,
osnovama geometrije, topologijom, teorijom aproksimacija, povijescu i metodikom
matematike. Od 1935 zivi s prijateljem, topologom P. S. Aleksandrovim, u Ko-
marovki, a njihov dom postaje okupljaliste niza znacajnih sovjetskih matematicara.
Godine 1939 postaje sef Odjela za vjerojantost i statistiku Matematickog instituta
pri Akademiji znanosti. Kasnije se bavio i primjenama matematike, osobito teorije
vjerojatnosti, u zici i astronomiji. Zalagao se za posebno obrazovanje nadarene
djece. Dobio je niz priznanja (clan sovjetske Akademije znanosti, Lenjinova nagrada,
Lenjinov red, nagrada Lobacevski, clan rumunjske Akademije znanosti, london-
skog kraljevskog statistickog drustva, njemake Leopoldina akademije, Akademije
znanosti i umjetnosti SAD, London Mathematical Society, americkog lozofskog
drustva, indijskog statistickog instituta, nizozemske Akademije znanostiu, london-
1.4. AKSIOMATIZACIJA TEORIJE VJEROJATNOSTI 17
skog Royal Society, Nacionalne akademije SAD, francuske Akademije znanosti, niz
pocasnih doktorata). Osim matematikom bavio se i Puskinovom poezijom.
Za kraj spomenimo istaknutog hrvatskog vjerojatnosnicara, zagrepcanina zidovskog
porijekla Williama Fellera (1906 1970), koji je od 1939 djelovao u SAD.