You are on page 1of 2

Car Lazar i carica Milica

Car Lazare sjede za veeru, pokraj njega carica Milica; veli njemu carica Milica: "Car-Lazare, srpska kruno zlatna, ti polazi sjutra u Kosovo, s sobom|Vodi sluge i vojvode, a kod dvora nikog ne ostavlja, care Lazo, od mukijeh glava, da ti moe knjigu odnijeti u Kosovo i natrag vratiti; odvodi mi devet mile brae, devet brae, devet Jugovia: ostavi mi brata bar jednoga, jednog brata sestri od zakletve". Njoj govori srpski knez Lazare: "Gospo moja, carice Milice, koga bi ti brata najvoljela da t* ostavim u bijelu dvoru?" "Ostavi mi Boka Jugovia." Tada ree srpski knez Lazare: "Gospo moja, carice Milice, kada sjutra bijel dan osvane, dan osvane i ograne sunce, i vrata se otvore na gradu, ti ietaj gradu na kapiju; tud e proi vojska na alaje: sve konjici pod bojnim kopljima, pred njima je Boko Jugoviu, i on nosi krstaa barjaka; kai njemu od mene blagosov: nek da barjak kome njemu drago, pa nek s tobom kod dvora ostane". Kad ujutru jutro osvanulo i gradska se otvorie vrata, tad ieta carica Milica; ona stade gradu kod kapije, al' eto ti vojske na alaje:

sve konjici pod bojnim kopljima; pred njima je Boko Jugoviu na alatu, vas u istom zlatu; krsta ga je barjak poklopio, pobratime, do konja alata; na barjaku od zlata jabuka, iz jabuke od zlata krstovi, od krstova zlatne kite vise, te kuckaju Boka po pleima. Primae se carica Milica, la uvati za uzdu alata, ruke sklopi bratu oko vrata, pak mu poe tiho govoriti: "O moj brate, Boko Jugoviu, car je tebe mene poklopio, da ne ide na boj na Kosovo, i tebe je blagosov kazao: da da barjak kome tebe drago, da ostane sa mnom u Kruevcu, da imadem brata od zakletve". Al' govori Boko Jugoviu: "Idi, sestro, na bijelu kulu; a ja ti se ne bih povratio, ni iz ruke krsta barjak dao, da mi care pokloni Kruevac; da mi ree druina ostala: gle straivca Boka Jugovia! On ne smjede poi u Kosovo za krst asni krvcu proljevati i za svoju vjeru umrijeti". Pak poera konja na kapiju. Al' eto ti starog Jug-Bogdana i za njime sedam Jugovia; sve je sedam ustavljala redom, al' nijedan ni gledati nee. Malo vreme zatim postajalo, al' eto ti Jugovi-Vojina,

i on vodi careve jedeke, pokrivene sa suvijem zlatom. Ona pod njim uvati kulaa, i sklopi mu ruke oko vrata, la i njemu stade govoriti: "O moj brate, Jugovi-Vojine, car je tebe mene poklonio, i tebe je blagosov kazao: da da jedek' kome tebe drago, da ostane sa mnom u Kruevcu, da imadem brata od zakletve". Veli njojzi Jugovi Vojine: "Idi, sestro, na bijelu kulu; ne bih ti se junak povratio, ni careve jedeke pustio, da bih znao da bih poginuo! Idem, sejo, u Kosovo ravno za krst asni krvcu proljevati n za vjeru s braom umrijeti". Pak proera konja na kapiju. Kad to vie carica Milica, ona pade na kamen studeni,

ona pade, pak se obeznani. Al' eto ti slavnoga Lazara: kada vie gospou Milicu, ud'rie mu suze niz obraze; on s' obzire zdesna nalijevo, te dozivlje slugu Golubana: "Golubane, moja vjerna slugo, ti odjai od konja labuda, uzmi gospu na bijele ruke, pak je nosi na tananu kulu; od mene ti bogom prosto bilo, nemoj ii na boj na Kosovo, ve ostani u bijelu dvoru". Kad to zau sluga Golubane, proli suze niz bijelo lice, pa odsjede od konja labuda, uze gospu na bijele ruke, odnese je na tananu kulu; al' svom srcu odoljet ne moe da ne ide na boj na Kosovo, ve se vrati do konja labuda, posjede ga, ode u Kosovo.