HRVATSKA IRILINA BATINA

Zagreb, 26. do 27. studenoga 2012.

Meunarodni znanstveni skup povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske iriline knjige

HRVATSKA IRILINA BATINA Meunarodni znanstveni skup povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske iriline knjige

Urednik Akademik Stjepan Damjanovi

HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI RAZRED ZA FILOLOKE ZNANOSTI

HRVATSKA IRILINA BATINA

Knjiga saetaka
Meunarodni znanstveni skup povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske iriline knjige Zagreb, 26. do 27. studenoga 2012.

Zagreb 2012.

UVODNA IZLAGANJA

Hrvatska irilina batina

Stjepan Damjanovi (Zagreb, Filozofski fakultet)

Hrvatska irilina batina u povijesti hrvatske kulture i njezino mjesto u hrvatskoj filologiji
Od. 11. do 18. stoljea na velikim dijelovima hrvatskoga teritorija stanovnitvo je svoje kulturne potrebe izraavalo (i) irilicom. Ve na srednjovjekovnim kamenim spomenicima (i to na krajnjem hrvatskom sjeverozapadu) nije rijedak sluaj da se mijeaju glagoljica i irilica, a uskoro poslije takvih slijede i epigrafi na kojima se nalaze samo irilina slova. Poznato je da su popovi glagoljai u pravilu dobro znali i irilicu, o emu svjedoe irilini zapisi na mnogim glagoljinim tekstovima razliite funkcionalne usmjerenosti. Obino se govori o tri tipa / podvrste hrvatske irilice dubrovakoj, bosanskoj i srednjodalmatinskoj (poljikoj), ali treba naglasiti da se i u nekim drugim hrvatskim sredinama irilica upotrebljavala u znaajnom vremenskom razdoblju (npr. sve to je za vrijeme Turaka u Slavoniji pisano hrvatskim jezikom pisano je irilicom). Posebno su vanu dionicu te pismenosti ostvarili bosanski franjevci svojim pisanim i tiskanim djelima, ali i hrvatski protestanti su njome otisnuli osam knjiga itd. Rije je dakle o znaajnom korpusu bez kojega se ne moe prouavati povijest hrvatskoga jezika i knjievnosti, korpusu u kojem prevladavaju tekstovi pravne namjene, esto oni u kojima se regulira svagdanjica obinoga ovjeka, ali ne nedostaju ni tekstovi drukije funkcionalne usmjerenosti (liturgijski i drugi crkveni tekstovi, beletristika). Hrvatska filologija nije tom korpusu poklonila iole dolinu panju, ni priblinu onoj koju je poklonila hrvatskoj latininoj i glagoljinoj tradiciji. Pojedinani ozbiljni zahvati kulturoloke, paleografske i jezikoslovne naravi ne mogu skriti injenicu da nikakve sustavnosti u prouavanju irilinoga hrvatskoga korpu9

Hrvatska irilina batina

sa nije bilo, a da se malo vee zanimanje javnosti budilo samo u vezi s polemikama o (nacionalnoj) pripadnosti pojedinih tekstova i o stupnju posebnosti hrvatske irilice kao grafijskoga sustava. Petstota obljetnica prve hrvatske tiskane iriline knjige dobar je povod za sabiranje dostignutih znanja i promiljanje kako uspjenije integrirati irilini korpus u hrvatska filoloka istraivanja i ta istraivanja bitno osuvremeniti.

10

Hrvatska irilina batina

Anica Nazor (Zagreb, HAZU)

Dubrovaki irilski molitvenik iz 1512. godine

Tiskan je u Veneciji u tiskari Giorgio Rusconi naslovljen Od blaene gospoe ofije (l. 140, vel. 15,2 x 10,2 cm). Po sadraju, namjeni i oblikovanju to je molitvenik tipa Liber horarum, koji je u prvoj pol. XVI. st. bujao u Italiji, napose u Veneciji, te u sjeverozapadnoj Francuskoj (osobito u Parizu). U talijanskim krajevima javlja se pod naslovom Officium romanum. Osnovnu jezgru molitvenika toga tipa ini sluba ili Marijin oficij (Officium beatae Mariae Virginis), ali svaki takav molitvenik pria svoju vlastitu priu, to pokazuje dubrovaki irilski molitvenik iz 1512. godine. Uz Marijin oficij sadri sve glavne dijelove to se obino nalaze u latinskim Officium b. Mariae V., to jest sadri: jo Kalendar, Oficij sv. Kria, Oficij sv. Duha, Sedam psalama pokornih s Litanijama svih svetih, Oficij za mrtve, a u nekim primjercima dolazi i Petnaest molitava sv. Brigite (vedske), to znai da je sastavljen od dviju jedinica objavljenih kao jedna knjiga (kao jedna tipografska cjelina). Mogle su (kao to je u to doba nerijetko bivalo) biti objavljene i svaka za sebe. Na to upuuju dva kolofona: na svretku Ofija: tanpano u Bnecieh u Zorzi Ruskoni iz Milana po metru Franeskh (!) Ratkoviu iz Dubrovnika u 1512. ljet na 2 agusta mieseca (l. 127r) i tanpano po metru Franesku Ratkovu Dubrovaninu u 1512. liet na 10. agusta mieseca (l. 140r). Da su Ofije Marijino i Molitve sv. Brigite mogli biti objavljeni kao cjelina i odvojeno, svaka za sebe, pokazuju (samo) tri ouvana originalna primjerka od kojih jedino primjerak u Parizu ima oba dijela, dok primjerci u Oxfordu i Washingtonu nemaju Molitava sv. Brigite. Tisak je dvobojan: crni i crveni. Raskono je ukraen: svaka je stranica (osim naslovne stranice Molitava sv. Brigite) uokvirena
11

Hrvatska irilina batina

bordurom s figurama; ima 12 poveih slika (drvoreza), koje zajedno s okvirom idu preko cijele stranice (smjetene su pred poetkom vanijih dijelova teksta). ini se da su za ovaj Molitvenik rezana slova, inicijali, bordure i slike ocijenio je Milan Reetar, koji je 1938. godine priredio novo izdanje teksta starom irilicom i opirnim uvodom, smatrajui ga srpskim Molitvenikom. to se pak jezika tie, Reetar ocjenjuje: ... ima u Molitveniku mnogo oblika i rijei to se dandanas ne govore u Dubrovniku; prije svega sve to je preuzeto iz crkvenoga teksta a nije nae, pa onda i ono nekoliko to je ostalo iz akavsko dalmatinske matice, ali to nita ne smeta da reemo da je sve ostalo dubrovako... Reetar smatra da je Molitvenik srpski unato tomu to sam kae: Srpski molitvenik tampan je irilicom, ali nije ustavnim slovima ni pravopisom pravoslavnih crkvenih knjiga kojima su prije njega tampane u Cetinju 1494. i 1495... ve iznosi djelomice svoj tip irilskih slova koji je udeen prema irilskom rukopisu (zapadnoj irilici), kojim su se tada pisale kod nas stvari to nisu namijenjene ni pravoslavnoj crkvi ni pravoslavnoj vjeri, pa je zato skoropis bio irilsko pismo, to su redovno upotrebljavali nai katolici i muslimani (Srpski molitvenik od g. 1512. Novo izdanje priredio Milan Reetar. Srpska kraljevska akademija. Posebna izdanja, knjiga CXXII. Filosofski i filoloki spisi, knjiga 32, Beograd 1938, str. LX+109).

12

IZLAGANJA

Hrvatska irilina batina

Vuk-Tadija Barbari (Zagreb, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje)

Analiza prepisivakih pogreaka u dubrovakim irilikim prijepisima Bernardinova lekcionara

Predmet analize prepisivake su pogreke Dubrovakoga dominikanskog lekcionara (DDL) te Lajpcikoga lekcionara (LL), koji su prepisani irilicom u XVI. st. negdje na dubrovakom podruju. DDL prijepis je prvoga izdanja Bernardinova lekcionara (BL, 1495.), a LL drugoga (1543.), pa je jasno da su oni ujedno tokavske prilagodbe akavskih matica. Do danas nisu objavljeni ni transkripcijom ni transliteracijom (LL objavljen je u fototipskom izdanju 1963., a njegov je malen dio irilicom transliterirao A. Leskien 1881.). Vjerojatno upravo stoga o njima imamo malo znanstvenih priloga. Studija M. Reetara iz 1933. rasvjetljava odnose navedenih lekcionara (i Ranjinina lekcionara, RL, pisanog latinicom). Prema njegovu miljenju, DDL i LL od RL-a ne izdvaja samo irilica nego i namjena za javnu upotrebu, a prepisivai su jamano bili sveenici (RL bio je za privatnu upotrebu vlastelina N. Ranjine). Reetar se osobito zanimao za to kako se je u jezinome pogledu mijenjao Bernardinov lekcionar kada se je u Dubrovniku prepisivao, a ostavio je i neke zamjedbe o prepisivakim pogrekama. Ono to je bilo na rubu njegova interesa stavit emo u ovom prilogu u sredite pozornosti, to vie to imamo uvid u izvornike svih navedenih lekcionara, za razliku od Reetara, koji je radio na osnovi Maretieva izdanja BL-a, Leskienova priloga o LL-u te rukopisnog prijepisa DDL-a V. Vuletia Vukasovia. Dosad su pogreke uglavnom bile pouzdano orue za identifikaciju predloaka, no njihov temeljit opis rasvijetlit e i sociolingvistike/kontaktnolingvistike imbenike koji su uvjetovali te pogreke. Analiza e obuhvatiti sve lingvistike razine na kojima su primijeene pogreke od grafijske do semantike.
15

Hrvatska irilina batina

Marijana Bori (Zagreb, Odsjek za povijest prirodnih i matematikih znanosti Zavoda za povijest i filozofiju znanosti HAZU)

O jednom prirodoslovnom irilinom rukopisu iz doba prosvjetiteljstva

irilini rukopis anonimnog autora, prirodoslovnog sadraja, s naslovom Poetak od razliki stvari od svakoga malo znani, sauvan je u knjinici franjevakog samostana u Sinju. Spada u rijetke sauvane rukopise s astronomskim sadrajem te je dragocjen za upoznavanje znanstvene razine i interesa tog doba. Tekst je najvjerojatnije nastao prema latinskom predloku, a donosi metode komputskog rauna, potrebne za raunanje crkvenih blagdana i kalendara uope. Rukopis sadri pravila, upute i primjere raunanja vremena, nainjene za period od 1710. do 1720. godine. Autor rukopisa koristi se elementima komputskog rauna, zlatnim brojem, epaktama, nedjeljnim slovom, krugom Mjeseca i krugom Sunca. Kraj rukopisa sadri tekst o fazama Mjeseca i kratku cjelinu Uprava za poznat koliko svaku veer Misec svitli i krei. Zadnja poglavlja teksta, slino kao u ljekaruama, daju nekoliko praktinih naputaka, recepata i obrauju razliite sadraje iz svakodnevnog ivota.

16

Hrvatska irilina batina

Ivan Botica (Zagreb, Staroslavenski institut) Marko Rimac (Split, Filozofski fakultet)

irilina pisma Dragomanske kancelarije u Zadru

Preklapanje kultura i civilizacija na hrvatskom povijesnom prostoru vano je obiljeje hrvatske povijesti. Na jadranskom pak prostoru u ranom novovjekovlju preklapanje je rezultat granice (mee, kunfina, krajine) izmeu Mletake Republike i Osmanskoga Carstva, isprva pod zidinama priobalnih gradova, a kasnije po vrhovima Dinare i njezinih gorja. Budui da se mletaka diplomacija na svom imperijalnom podruju susretala s razliitim kulturama i jezicima, komunikacijski se prilagoavala ustrojem slubenika vjetih u lokalnim jezicima i pismima. Svoje je jezine tumae pod bizantskim utjecajem nazivala dragomanima. Dragomanska sluba postojala je pri kancelariji generalnih providura Dalmacije i Albanije u Zadru. Od njezina se rada sauvala bogata viepismena i viejezina pismohrana, sreena jo u 19. stoljeu, koja se kao poseban arhivski fond uva u Dravnom arhivu u Zadru. Veinom je rije o pismima prekograninih susjeda, najvie turskih i austrijskih dunosnika, asnika i feudalaca te kranskih glavara koji su ivjeli pod Turcima. Dragomanska je kancelarija od kraja 16. stoljea do 1797. godine zaprimala latinina, irilina i arabina pisma na hrvatskom, osmanoturskom i talijanskom jeziku. U izlaganju se utvruje njihov broj, adrese poiljatelja i primatelja, sadraj i kontekst njihova slanja i primanja.

17

Hrvatska irilina batina

Josip Bratuli (Zagreb, HAZU)

Hrvatska irilica kao poslovno pismo

Za razliku od drugih europskih naroda i njihove pisane kulture, koja je uglavnom jednopismena, hrvatska pisana kultura od svojega je poetka tropismena. Hrvatski se jezik pie i tiska na latinici, glagoljici i irilici, esto na istom prostoru, ponekad i za sline svrhe. Hrvatska irilica nije preteno sluila u liturgiji, nije vezana za oltar, te je i hrvatski jezik u njoj zapisan blii ivom govoru, kao to je i njezin paleografski razvitak na naem prostoru poseban. Od Povaljske listine, natpisa na stecima i isprava najvie se zadrala kao poslovno pismo u kancelarijama, u Dubrovniku, kod domaih feudalnih gospodara, i posebice na podruju slobodne komune Poljica kod Splita. Rano su tiskane knjige tim pismom, od Dubrovakog molitvenika (1512), preko protestantskih izdanja do bogate franjevake nabone knjievnosti. Glagoljai su dobro poznavali irilicu, to je posvjedoeno u brojnim zapisima, u kojima se ogleda i vjetina pisara to upuuje da su je uili kao i glagoljicu. Pouzdano: svi glavni crkveni redovi u naim krajevima upotrebljavali su sva tri pisma. U franjevaca u Bosni i Hercegovini obaveza je mladih klerika bila poznavanje svih triju pisama. Kao poslovno pismo hrvatska je irilica razvila neke paleografske oblike kakvih nema irilica u pisanoj kulturi slavenskih (Bugara, Srba, Ukrajinaca, Rusa...) i neslavenskih narod (Rumunja) koji su se njom sluili kao jedinim pismom.

18

Hrvatska irilina batina

Milko Brkovi (Zadar, Zavod za povijesne znanosti HAZU)

Neobjavljene poljike iriline isprave

Rije je o ispravama u irem smislu rijei, to jest o kupoprodajnim ugovorima, pismima, oporukama, priznanicama, otpisima i slinim pisanim dokumentima nastalim na prostoru nekadanje Republike Poljica, izmeu Splita i Omia, u vremenskom razdoblju od XVI. do poetka XX. stoljea. Naslovljene se poljike iriline isprave danas nalaze u raznim ustanovama i kod pojedinaca: Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Dravnim arhivima u Zadru, Splitu i Dubrovniku, Nadbiskupskom i Kaptolskom arhivu u Splitu, arhivu upnog ureda sv. Mihovila u Omiu, Nacionalnoj i Sveuilinoj knjinici u Sarajevu (konfiscirane god. 1945. od Aleksandra Poljania), zatim u kui obitelji pokojnog lijenika akora u Omiu, kod obitelji Novakovia i Gojsalia u poljikim selima Tugare i Kostanje, kod mene na privremenoj posudbi od obitelji Bania, kapelana upe sv. Mihovila u Omiu, i nekoliko drugih poljikih i omikih obitelji. Jedan se vei broj nalazio kod rahmetli Seida M. Traljia, biveg djelatnika Akademijinog Zavoda u Zadru, koje su vjerojatno zavrile u sastavu navedene sarajevske zbirke, te kod drugih fizikih osoba. Pretpostavljam da su to dijelovi velike zbirke isprava poljikih knezova Novakovia, koja se nalazila u sastavu Omikog arhiva a danas joj je zameten trag. Izvornici tih isprava ne donose sasvim jasne nazive za pismo kojim su one pisane, osim uopenog naziva hrvatsko (arvacko) pismo, arvaska slova naa, rvaska slova, pismo hrvatsko i slino, a sam govor koji se tim pismom zapisuje naziva se arvaski, jezik rvaski, arvaski jezik, na jezik arvacki slavni. Kasnije se to u dnevnom komuniciranju naziva hrvaica, glagoljica, bosanica ili bosanica. To je uglavnom varijanta irilice.
19

Hrvatska irilina batina

Sa stajalita diplomatike naslovljene isprave sadre konvencionalne dijelove, to jest protokol, tekst i eshatokol, unutar kojih su mnogobrojne diplomatike formule. Usporedbom s ispravama starijih kancelarija diplomatika analiza pokazuje da su stariji pisari poljikih isprava slijedili formulare starohrvatske i humskobosanske srednjovjekovne isprave. Ta se slinost osobito zrcali u bosansko- humskim irilskim ispravama, tim vie to su im jezik i pismo identini. Stoga se i ovdje ponavljaju pravci kretanja i utjecaji na poljiku ispravu od kraja srednjeg vijeka pa nadalje. Prvotna izvornost i ujedno tradicija poljike isprave je, dakle, u starohrvatskoj kancelariji, s utjecajem dalmatinskog notarijata i crkvenih isprava, odakle se iri prema kasnijem Humu i Bosni, a onda se tijekom i krajem humskog i bosanskog srednjovjekovlja ponovno iz Huma i Bosne vraa u Poljica da bi se tu zadrala cijelo razdoblje novog vijeka.

20

Hrvatska irilina batina

Stjepan Duvnjak (Kraljeva Sutjeska, Franjevaki samostan)

Bosanini rukopisi u knjinici Franjevakog samostana u Kraljevoj Sutjesci

Franjevaki samostan u Kraljevoj Sutjesci zajedno sa samostanima u Fojnici i Kreevu spada u jedine ustanove u Bosni i Hercegovini koje su preivjele iz bosanskog srednjovjekovlja u okviru ire franjevake zajednice Vikarije Provincije Bosne Srebrene. Unato nepovoljnim okolnostima kojima su franjevci bili izloeni kroz etiri stoljea vladanja Osmanskog Carstva, sva tri samostana u svojim knjinicama i muzejima uvaju znaajno povijesnokulturno i umjetniko blago unutar kojega se uvaju i brojni bosanini rukopisi. Budui da su sva tri samostana polovicom 17. stoljea gorjela, tom su prilikom unitene i samostanske knjinice i arhivi, pa zato bosanini rukopisi poinju uglavnom s drugom polovicom 17. stoljea. Kako su matine knjige uvane u sakristiji, a poar 1658 nije zahvatio i samostansku crkvu u Kraljevoj Sutjesci, preivjela je jedna matica koja zapoinje u prvoj polovici 17. stoljea. Bosanini se rukopisi u knjinici Franjevakog samostana u Kraljevoj Sutjesci mogu podijeliti u pet skupina: I. matine knjige; II. kronike; III. protokoli; IV. gospodarstvene knjige i V. listine. Veliki broj bosaninih rukopisa nam svjedoi da se bosanica u Bosni koristila do kraja 18. stoljea. Iako se paralelno koristila i latinica ( Bandulavi i Ani ve u 17. stoljeu objavljuju svoja djela na latinici), bosanski su franjevci eljeli to dulje sauvati poznavanje bosanice. Tako i na poetku 19. stoljeu provincijali Bosne Srebrene poseu za vlau kako bi uitelje prisilili da ake poue i bosaninom pismu, a biskupi Dobreti i Mileti istiu neprikladnost latinice za na slavni iliriki jezik.
21

Hrvatska irilina batina

U ovom e radu biti prvenstveno opisom predstavljeni bosanini rukopisi knjinice Franjevakog samostana u Kraljevoj Sutjesci s najkraim predstavljanjem njihova sadraja. Na kraju e biti naznaene informacije koje nam daju ovi rukopisi.

22

Hrvatska irilina batina

Darija Gabri-Bagari (Zagreb, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje) Marijana Horvat (Zagreb, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje)

Hrvatska bosanika batina u djelima bosanskih franjevaca 17. st.

Za razliku od hrvatskih krajeva u Bosni su nepovoljne politike prilike prekinule kontinuitet knjievnoga i knjievnojezinoga djelovanja, tako da prvi franjevaki pisci u 17. st. otvaraju nove teme, trae prikladan jezini izraz i pronalaze uzore u dubrovakoj i dalmatinskoj knjievnosti, a posredno i u glagoljakoj. Bosanskoj organskoj bazi najblii je bio tokavski dubrovaki idiom, na grafijskoj razini bliskosti je pridonijela bosanica, pa su se i na ostalim jezinim razinama u knjievnosti bosanskih franjevaca uvrstile dubrovake crte. Primjere te veze nalazimo najranije u Divkovia, zaetnika franjevake knjievnosti, a zatim i u njegovih sljedbenika. Narjena podudarnost s dubrovakim razgovornim i knjievnim idiomom odredila je osnovni jezini tip, ali i uputila Divkovia da preuzima i specifine crte, kao to su zamjena jata u osnovi -vd-; forsirana zamjena finalnoga -l sa -o (mao, kateo), takavizam; oblici rednih brojeva od 11. do 19., oblici imperativa itd. Posebno je za dokazivanje veza s dubrovakom nabonom prozom vana istovrsna prilagodba svetopisamskih antroponima, koja je i inicirala nae istraivanje veza s Dubrovnikom. Dubrovaka knjievnost obogatila je franjevaki opus specifinim leksikom, s njim je importiran specifian dubrovaki fonetizam i tip prilagodbe posuenica, na temelju kojega jasno otkrivamo djela to ih je Divkovi imao kao uzor, odnosno utvrujemo vezu s molitvenicima, lekcionarima, pa ak i s pravnim spisima. Na sintaktikoj razini takoer se javljaju identine konstrukcije, uglavnom sintaktiki talijanizmi ustaljeni u knjievnom izrazu. Fraze i govornike figure uglavnom su neovisne o dubrovakim uzorima.
23

Hrvatska irilina batina

Stoga zagovaramo tezu da je jezik dubrovake proze bio jedan tip koinea, stabiliziran uporabnom normom, to ga je inilo prihvatljivim i izvan dubrovakoga terena. Konkretno, posluio je kao temelj za jezik M. Divkovia, primjenom u Divkovievim djelima profunkcionirao je kao obrazac (etalon), koji e kasnije nasljedovati u svojim bosanicom pisanim djelima fra Pavao Posilovi i fra Stjepan Matijevi, a zatim i ostali pisci s podruja provincije Bosne Srebrene. U perspektivi svi e oni na svoj nain tvoriti buduu standardnu novotokavtinu.

24

Hrvatska irilina batina

Mario Grevi (Zagreb, Hrvatski studiji)

Znaenje izraza lingua serviana u dubrovakim spisima XV. stoljea

Izraz lingua serviana (servijski/srpski jezik) javlja se u dubrovakim arhivskim spisima od XV. do XVIII. stoljea. U odreenom broju potvrda njime se imenuje jezik na prostoru Dubrovnika. Pavle Ivi postavio je hipotezu da je taj izraz u Dubrovnik prodro prije XV. stoljea, i to paralelno s prodiranjem samoga slavenskoga jezika u vrijeme u koje je zalee Dubrovnika bilo u sastavu srpske drave, uz stalno doseljavanje bivih srpskih podanika i njihovih potomaka u sam grad. U predavanju e se ralaniti Ivieva hipoteza i predstaviti drugaije tumaenje nastanka i znaenja rijei lingua serviana na dubrovakom prostoru.

25

Hrvatska irilina batina

Jagoda Juri-Kappel (Be, Institut za slavistiku)

Matija Divkovi (1563-1631) i Sava Mrkalj (1783-1833) reformatori irilice

U ovome se referatu porede rezultati reformiranja irilinoga pisma do kojih je doao bosanski franjevac - praktiar, Matija Divkovi (a to se moe pratiti u njegovim tampanim knjigama od 1611. god.) i onih koje je predloio Srbin iz Hrvatske, Sava Mrkalj, u svojem teoretskom djelu, Salo debeloga jera libo azbukoprotres, iz 1810. god. Oni su se nali dijelom pred istim problemima koje su slino rijeili. Obojica odabiru narodni jezik za knjievni. Divkovi preuzima bosansku/zapadnu kurzivnu irilicu, dok Mrkalj mora prvo odluno stresti teret nepotrebnih slova slavenosrpskoga jezika kojega se dri srpska pravoslavna oligarhija. Kao glavni problem pokazalo se obiljeavanje jote, palatalnosti slivenih glasova /lj/ i /nj/ kao i mekih dentala // i //. Bosanac Divkovi upotrebljava u te svrhe znak erv (npr. , za /lj/ i /nj/), koji je srpska redakcija starocrkvenoslavenskoga odbacila ve u 13. st. Mrkalj se slui znakom za meki poluglas jerom pri pisanju palatala /lj/, /nj/, // i //: , , . Jotu markira Mrkalj tzv. deseti.. nim I , dok Divkovi primjenjuje vie slova: isti znak kao za vokal /i/ - tzv. osmino i, erv ili, iako rijetko, jat. Divkovi je u mnogo emu anticipirao rjeenja koja e zastupati i Mrkalj a sprovesti u praksu Vuk St. Karadi, ali Mrkalj nije preuzimao neposredno od njega.

26

Hrvatska irilina batina

Amir Kapetanovi (Zagreb, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje)

irilica i tokavtina Dubrovakoga dominikanskoga lekcionara: paleografski i jezini kontekst

Dubrovaki dominikanski lekcionar, koji se uva u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku, dosada nije objavljen, pa ga poznajemo uglavnom prema podatcima koje nam je podastro Reetar u svojim radovima, osobito u radu u kojem usporeuje dubrovake prijepise Bernardinova lekcionara (1933). Na Reetarovu tragu i na temelju snimki i transkripcije itava Dubrovakoga dominikanskoga lekcionara nastojat emo dopuniti Reetarove napomene o tom lekcionaru jer je vaan svjedok uporabe irilinoga pisma i tokavtine u Dubrovniku u prvim desetljeima 16. stoljea. U prilogu emo dati paleografski opis toga pisanoga vrela u kontekstu onodobnih dubrovakih irilinih tekstova i opis njegova jezika u kontekstu onodobnih hrvatskih lekcionara (istosti i razliitosti izmeu akavskih i tokavskih lekcionara) i dubrovakih ranonovovjekovnih tekstova iz prve polovine 16. stoljea. Osobita pozornost posvetit e se varijantnim jezinim rjeenjima u onim lekcijama i molitvama koje se ponavljaju, koje pisar toga zbornika svaki put donosi u cijelosti, dok se u Bernardinovu lekcionaru donose samo jedanput.

27

Hrvatska irilina batina

Ivan Kosi (Zagreb, NSK)

Hrvatske iriline knjige u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu
U fondu Zbirke rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu, meu hrvatskim latininim i glagoljinim knjigama, u posebnoj skupini, pohranjena su ukupno dvadeset tri naslova, odnosno dvadeset osam primjeraka knjiga tiskanih bosansko-hrvatskom irilicom. Knjige potjeu iz esnaestoga, sedamnaestog i osamnaestoga stoljea, tiskane su u osminskome (octavo, 8) i esnaestinskome (sedecimo, 16) formatu, i to osamnaest u Mletcima, dvije u Rimu, dvije u Urachu te jedna posebnom vrstom irilice u Trnavi, u Slovakoj. Prema sadraju, knjige moemo razvrstati na poetnice, katekizme, legende o Mariji, Sveto pismo Novoga zavjeta i teoloku, odnosno udoredno-pounu prozu. Knjige su podrobno obraene, donesen je njihov materijalni opis (broj listova, odnosno stranica i njihovi razmjeri te uvez), prenesene su i naknadne zabiljeke rukom te nain njihova prispjea u Nacionalnu i sveuilinu knjinicu u Zagrebu. Pri prenoenju irilinih znakova u latinine nastojalo se potivati naelo znak za znak, pa su u preslovljavanju rabljeni i pojedini znakovi kojih nema u hrvatskome grafijskome sustavu, i to prema preporukama strunjaka s Katedre za staroslaveski jezik Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Staroslavenskog instituta u Zagrebu te Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

28

Hrvatska irilina batina

Kristijan Kuhar (Zagreb, Staroslavenski institut)

Liturgijska pripadnost evanelistara kneza Miroslava

U ovom radu autor prikazuje liturgijsku knjigu evanelistar kneza Miroslava iz 12. stoljea. Posebno se osvre na stanje istraivanja posljednjih pedeset godina ovoga djela pisanog hrvatskom irilicom i staroslavenskim jezikom hrvatske redakcije. Potom se prikazuje liturgijska pripadnost evanelistara u usporedbi s latinskim evanelistarima istoga vremena i prostora i sa staroslavenskim knjigama etveroevanelja. Autor donosi zakljuak na temelju ranije provedenih istraivanja i na temelju provedene analize. Evanelistar kneza Miroslava pisan je krajem 12. stoljea na humskom podruju, vjerojatno u Stonu. Vanost evanelistara kao spomenika u njegovoj je cjelovitoj sauvanosti, te u pismu, iluminacijama i jeziku. Paleografska i filoloka analiza pokazuje da se radi o djelu trojice autora koji su duktus pisanja i iluminacije uili u latinskoj tradiciji. Sadrajno, raspored perikopa tekstova etvorice evanelista bizantskog je obreda, to upuuje i na njegovu liturgijsku pripadnost istonoj Crkvi. Nastanak evanelistara u vremenu liturgijske neujednaenosti izaziva pozornost jer se radi o prijepisu s predloka koji uva starinu u jeziku i sadraju. Liturgijska pripadnost evanelistara vaan je historiografski podatak za povijest srednjovjekovne Hrvatske.

29

Hrvatska irilina batina

Tanja Kutovi (Zagreb, Filozofski fakultet)

Jezik hrvatskog protestantskog irilikog Novog zavjeta (1563) prema hrvatskoglagoljskoj tradiciji
Najvanije djelo protestantske knjievnosti je prijevod na hrvatski jezik Novoga zavjeta (156263), tiskan glagoljicom i irilicom. U radu e se analizirati jezik irilicom otisnutog teksta (1563) u odnosu na hrvatskoglagoljske tekstove. Na temelju analize glagola u Evanelju po Mateju u protestantskom irilikom Novom zavjetu i usporedbom s Koiievim Misalom hruackim (1531), Modrukim misalom (1528), Senjskim misalom (1494) i Prvotiskom misala (1843) na istom tekstu, vidjet e se koliko su hrvatski protestanti promijenili jezik hrvatskih biblijskih tekstova. Dosadanja istraivanja Misala hruackog imuna Koiia Benje pokazala su veliku oslonjenost imuna Koiia na latinski predloak. Analizom e se pokuati utvrditi jesu li i urednici irilikog misala bili toliko oslonjeni na Vulgatu ili su tragali za novim rjeenjima. Svrha rada je procijeniti koliko su se na jezinom planu protestanti drali tradicije, a koliko imali potrebu za snanijim odstupanjem. To je posebno zanimljivo zbog toga to i istraivanja obavljena na nevelikom korpusu pokazuju zanimljivu injenicu da irilino izdanje u jezinim pojedinostima pokazuje veu podudarnost s hrvatskoglagoljskom tradicijom nego glagoljino pa je vano ustanoviti hoe li i istraivanje veega korpusa taj dojam potvrditi ili obezvrijediti.

30

Hrvatska irilina batina

Josip Lisac (Zadar, Filozofski fakultet)

ibenska dionica hrvatske iriline batine

Dobro je poznato da je ire ibensko podruje, podruje ibenske i skradinske biskupije, vrlo bogato spisima pisanima bosanicom, pa u tom smislu mnoga mjesta spominju Stjepan Zlatovi, Krsto Stoi, Petar Kolendi, Ante upuk, Stanko Bai i drugi. Postoje i kameni natpisi pisani bosanicom, a to pismo nalazimo i u naslovu prvoga hrvatskog putopisa pisanoga hrvatskim jezikom i latinicom autora Jakova Pletikose iz Vaana kod Skradina (Putovanje k Jerozolimu god. 1752. F. Jakova Pletikose od Skradina). tovie, saeta kronika o ibenskim franjevkama od 1673. do 1784. zapisana je kurzivnom bosanicom, pa emo se tim djelom (Knjiga od uspomene), u kojem se spominje i Jakov Pletikosa, podrobnije pozabaviti. Zanimljivo je da je i molba ibenskih redovnica za primanje redovnikog odijela Mande arevi upuena provincijalu fra Karlu Marojeviu 1784. bila pisana bosanicom. Pavao Posilovi, rodom iz Bosne a skradinski biskup, takoer je svoja djela objavljivao bosanicom.

31

Hrvatska irilina batina

Ivana Lovri Jovi (Zagreb, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje)

Dubrovake iriline oporuke iz 17. i 18. stoljea

Razdoblje 17. i 18. stoljea vrijeme je kada se hrvatski jezik u dubrovakim arhivskim spisima upotrebljava znatno vie nego ranije, iako je sve do 16. stoljea tamo djelovala slavenska kancelarija. Dokumenti u slavenskoj kancelariji pisani su hrvatskim jezikom i na irilici, a hrvatski su latiniki tekstovi prevladali tek s renesansom i humanizmom. Poznato je da je Dubrovaki arhiv istraen uzdu i poprijeko, no to se odnosi prije svega na historiografska istraivanja, dok je sam jezik rjee bio predmetom analize, i to samo u sluaju najstarijih spisa. Usmjerenost autorice prema odabranu razdoblju proizlazi iz tenje da se istrai dubrovaki puki govor u predstandardnome razdoblju hrvatskoga jezika, dok je tip korpusa izabran u opreci prema dubrovakomu knjievnom korpusu. Osnovni postulati oporuke jesu jednostranost izjave oporuiteljeve volje te injenica da to mora biti osobni i strogo formalni akt. Osobnost u iskazivanju te izravnost pisanja po diktatu oporune tekstove uvrtava meu vodee jezine dokumente u kojima se puki govor moe ogledati. Meu dubrovakim oporukama na hrvatskome jeziku nalaze se nerijetko i one pisane irilicom. Ovim e se radom opisati njihove znaajke kroz tri jezine razine fonoloku, morfoloku i sintaktiku, a rezultati e se omjeravati o one do kojih se dolo analizom latinikoga dijela dubrovakih oporuka.

32

Hrvatska irilina batina

Milica Luki (Osijek, Filozofski fakultet) Vera Blaevi (Osijek, Filozofski fakultet)

Tragom hrvatske iriline batine u Slavoniji

Rad problematizira zastupljenost hrvatskoiriline (bosanine) pismenosti u Slavoniji tijekom 17. i 18. stoljea, u takozvanom treem razdoblju hrvatske jezine povijesti, njezinu rasprostranjenost i funkcionalnost (osobito u okvirima zadanoga poetnikoga tiva azbukvica, abekavica, abecevica i sl.) te razloge zbog kojih je dolo do brze, odlune i konane prevage latinice u danom razdoblju. Ogledanjem o karakteristike bosanine grafije na irem hrvatskom tlu (Dubrovnik, Poljice i ira Dalmacija) propituje se opravdanost naziva bosanica slavonskoga tipa pregledom grafomorfolokih i ortografskih osobitosti bosanine grafije nekoliko izdvojenih dokumenata, ujedno i rijetkih svjedoka ive bosanine pismenosti na slavonskom tlu, poput Kratke azbukvice i kratkoga kerstjanskoga katolianskog nauka (1696. i 1697.) Petra Kanizija i najstarijega hrvatsko-latinskoga rjenika Matije Jakobovia iz 1710. godine. Poznato je da je prve katekizme za Slavoniju dao tiskati ostrogonski arhiakon Koloni kod isusovaca u Trnavi irilicom i latinicom. Izdanja iz 1696. i 1697. pod nazivom Kratka azbukvica i kratak kerstjanski katolianski nauk ostala su vjerna irilici, kojom se dotad pisalo u Slavoniji, dok je Kratka abekavica i kratak kerstianski katolicsanski nauk (1697.) bila prvi navjetaj latinice koja je neobino brzo potisnula irilino pismo. Kada je rije o Dikcionaru Matije Jakobovia, pretpostavlja se da je nastao u Slavoniji, najvjerojatnije u jednom od franjevakih samostana u kojima je Jakobovi djelovao (u Velikoj ili Poegi), i djelomino je pisan bosanicom slavonskoga tipa.

33

Hrvatska irilina batina

Dragica Mali (Zagreb, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje)

Suodnos tiskanoga irilikoga dubrovakog molitvenika i rukopisnoga latinikoga Drugoga vatikanskog

Od pet dosad poznatih dubrovakih molitvenika (livres dheures) to seu do u poetak 16. st. (Vatikanski hrvatski molitvenik oko 1400. VHM; Akademijin dubrovaki molitvenik iz sredine 15. st. ADM; Prvi tiskani dubrovaki molitvenik s kraja 15. st. TDM; okrnjeni rukopisni Drugi vatikanski dubrovaki molitvenik s kraja 15. ili po. 16. st. VHM2; iriliki dubrovaki molitvenik tiskan u Veneciji 1512. DM) meusobno su najsliniji (po rasporedu dijelova, te po prijevodnoj i tekstovnoj redakciji) DM i VHM2 (u sauvanim njegovim dijelovima). DM je objavio, iscrpno opisao i jezino ralanio Milan Reetar u edicijama Srpske akademije, nazivajui ga bez ograda srpskim molitvenikom. To je razlog njegova viedesetljetnoga zaobilaenja u hrvatskoj filologiji, u koju se tek u novije vrijeme, polako i sa zakanjenjem probijala svijest o njegovoj hrvatskoj pripadnosti. VHM2 je prvi opisao Franjo Fancev u svojoj nezaobilaznoj uvodnoj raspravi o hrvatskim latinikim tekstovima 14. i 15. st. u Djelima JAZU 31, 1934. godine. On ga smjeta u kraj 15. st. Reetar pretpostavlja da je on prijepis s DM, istiui meu ostalim i podudarnost u lakunama teksta. Reetarov bliski suradnik Ciro Giannelli, zaposlenik Vatikanske knjinice i dobar poznavatelj te najstarije dubrovake knjievnosti, usporedbom VHM2 s II. izdanjem DM iz 1571. na temelju nekih pojedinosti zakljuuje da je VHM2 prepisan s nekog nama nepoznatog izdanja DM izmeu 1512. i 1571., pa to miljenje prihvaa i Reetar. Giannelli osim slaganja od rijei do rijei posebno naglaava mnoge pogreke i besmislice, a to to je nedubrovake oblike i
34

Hrvatska irilina batina

rijei svoga predloka uope vrlo konzekventno okrenuo na svoje dubrovake, to je dopunio neke formule ili izostavio koju izreku (u molitvenikim uputama i rubrikama), to po njemu nisu naravski nikakve prave razlike. Ipak, kad se razmotre razlike izmeu DM i VHM2 s jezine i tekstovne strane (od rijei do rijei), uzevi u obzir i pogreke koje posebno istie Giannelli, te slaganja/neslaganja s I. i II. izdanjem DM-a koje on navodi uz Reetarovo izdanje DM, moe se doi samo do zakljuka da su i DM i VHM2 morali imati neki zajedniki (latiniki) predloak, u kojem su ve postojale spomenute tekstovne lakune i pogreke (koje se i ne moraju uvijek uzeti kao takve s obzirom na dva navedena molitvenika jer neke od njih imaju potvrdu i u ostalim dubrovakim tekstovima). S druge strane, u grai to je navodi Giannelli teko je nai potvrdu njegovu uvjerenju o postojanju nekog nepoznatog meuizdanja DM. VHM2 ponekad ispravlja tekst DM, ponekad pravi nove pogreke. Jezini raguzeizmi to ih unosi u tekst (glasovni, morfoloki, leksiki i poneki sintaktiki) javljaju se tijekom 15. i poetkom 16. st. i u ostalim dubrovakim spomenicima, samo to su u njega znatno koncentriraniji, ali to moe biti posljedica redaktorova stava. Bez potvrde o vodenim znakovima, do koje zasad nismo uspjeli doi, o tonom vremenu njegova nastanka teko se moe pouzdano govoriti. Ipak, u DM ima jedna intrigantna pogreka koja sugerira pomisao da je DM izravno prepisan s VHM2.

35

Hrvatska irilina batina

Lejla Naka (Sarajevo, Filozofski fakultet)

Hrvatsko-bosanska irilina korespondencija 16. i 17. stoljea

U ovom radu analizira se uzajamni utjecaj hrvatskih i bosanskih irilikih kancelarija u 16. i 17. stoljeu. Ispitivanje se temelji na usporedbi pisama iz kancelarija kanonika Tomaa Augustia i grofa Petra Keglevia s pismima iz kancelarija njihovih korespondenata. Hrvatska i bosanska verzija brzopisa u 16. i 17. stoljeu razlikuju se utoliko to su i na jednoj i na drugoj strani slovne forme u poligrafinim kancelarijama trpjele utjecaj prvog pisma kod Hrvata latinice, a u Bosni arebice, a pokazuju se takoer primjeri unakrsnih utjecaja. Sutinske razlike u grafijskom inventaru svode se, uglavnom, na utjecaj prvog pisma na bosanicu, dakle, u jednom sluaju arebice, u drugom latinice. Primjer takvog utjecaja predstavlja grafem f po ugledu na latiniko slovo, s jednom ili dvjema poprenim crtama (u Ferhatpaievoj kancelariji i u Jasenovcu i Bihau) ili . v [] s takom pod utjecajem arebice (u Keglevievoj kancelariji). Istovremeno, utjecaj kancelarije adresata, do kojega dolazi putem korespondencije, odigrao je vanu ulogu u ustaljivanju i svih drugih slovnih formi. Uzajamni utjecaji i u pogledu grafije kao i u pogledu estetskih zahtjeva u jezikom oblikovanju teksta u ovoj prepisci bili su neizbjeni, pa upravo zato ona predstavlja zajedniki kulturni fenomen koji zasluuje da bude istraen u svojoj ukupnosti.

36

Hrvatska irilina batina

Miroslav Palameta (Split, Filozofski fakultet)

Kulturoloki kodovi u srednjovjekovnoj bosanikoj epigrafici

Sauvani i do sad poznati korpus bosanikih natpisa uglavnom je sastavljen od epitafa na kasnosrednjovjekovnim kamenim spomenicima koji se u znanstvenoj javnosti nazivaju stecima. S drugim epigrafskim oblicima, pisanim zapadnom irilicom odnosno bosanicom u istom prostoru od Cetine do Drine i od Save do Jadrana, pokazuju bliskost na ravni pojedinih uoblienja, obrazaca i strukturalnih elemenata koji se doslovno ponavljaju ili variraju. Rad Kulturoloki kodovi u srednjovjekovnoj bosanikoj epigrafici ima nakanu preispitati pridruena znaenja upravo tim obrascima i strukturalnim elementima ispitujui njihove podudarnosti u irem i povijesno dubljem kontekstu crkvenoslavenske, grke i latinske srednjovjekovne epigrafike.

37

Hrvatska irilina batina

Josip Raos (Sarajevo, Filozofski fakultet)

Ligature u Pripkovievom evanelju

Ovakva tema i ne pripada blie ovom skupu jer je rukopis pisan crkvenom, knjikom irilicom (polu)ustavnog tipa, poetkom 15. st., ali, ipak, pripada esto nazivanoj, u irem smislu, zapadnoj irilici, iji je jedan odvjetak i hrvatska irilica. Ovo 4-evanelje odabrano je ponajprije zbog enormnoga broja spojenica, kao njegove najzamjetljivije crte. uva se u RNB u Petrogradu, u Giljferdingovoj zbirci pod br. 6, s 262 lista na pergameni 19,5 x 13,5 cm; pisar je jedan (osim 2-3 strane). Nije to samo prozraeno pismo: vei dio teksta pie se razdvojeno, ili u zdruenicama, to je, mogue je, u vezi s novotokavskim idiolektom pisarevim; u tekstu se, prema kraju kodeksa, gdje je pergamena grublja, pie manje-vie in continuo. Bjeline meu rijeima nadomjetene su kraenjem spojenicama. Istraivali smo na originalu, a ispis je raen iz crno-bijelih preslika, kao i iz nekoliko digitalnih snimaka. Uvid u ostalih 17 bosanskih rukopisa vren je iz kompletnih ili samo dostupnih digitalnih snimaka u boji, kao i iz literature, pri emu smo se trudili: ne izvoditi vane zakljuke iz nepotpunih inspekcija, nego samo dokumentirati navode. Svrha je ovoga referata precizan opis ligatura, podrobna klasifikacija po tvorbenim modelima, kao i analiza funkcij i raspodjel po mjestu u redcima ovog evanelja, s manje ili vie detaljnim uvidom u ostale bosanske rukopise. Evo zanimljivijih rezultata. Naeno je oko 60 aktualnih spojenica, to je apsolutni fenomen meu poznatim nam kodeksima, bez standardiziranih grafema ligaturnog i digramskoga podrijetla: I-o = ja (samo dvaput), , , , eventualno / (okomite); (vodoravna), iako se
38

Hrvatska irilina batina

javlja i digram , znatno rjee. Sva tri znaka za /u/ ima samo nekoliko bosanskih rukopisa, a Pripkovi nema norme za njih: (142v). Ima 60 spojenica jarbolskog modela, samo 5-6 to nije. Dosta stran ima po vie desetaka ligatur, a 61v ima 62, od ega samo 2 na kraju retka!! Inae, preteu ligature na kraju retka: od 350 spojenica za /u/, prema samo 6 digrama, u 20-ak sluajeva nije opravdan utedni postupak. Svi drugi bosanski rukopisi imaju do 10-ak ligatura, osim Kopitareva ev., koje na 50 pregledanih listova ima 15, ajnikog s ukupno 18 i Giljferdingovog apostola s 13 ligatura na 7-8 pregledanih strana! Vie e svjetla na sve ovo baciti daljnja grafijska i ortografijska analiza naeg rukopisa, u kontekstu rukopisa Crkve bosanske.

39

Hrvatska irilina batina

Marinka imi (Zagreb, Staroslavenski institut)

Jezik i grafija bosansko-humskih natpisa

U radu se raspravlja o grafijskim i jezinim obiljejima bosanko-humskih natpisa pisanih irilicom koji su objavljeni u knjizi Marka Vege Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IIV. prije pedesetak godina, uz jo neke novije natpise kasnije pronaene. Na temelju epigrafskih spomenika nastoji se odgovoriti na pitanje moe li se na tako kratkim tekstovima pratiti evolucija grafije i jezika, te koliko grafijsko stanje odgovara fonolokoj osnovici u nekom vremenskom razdoblju. Analiza je provedena na svim jezinim razinama: fonolokoj, morfolokoj, leksikoj i sintaktikoj.

40

Hrvatska irilina batina

Amira Turbi-Hadagi (Tuzla, Filozofski fakultet)

Deklinacija nelinih zamjenica u bosansko-humskim poveljama s posebnim osvrtom na zamjenice s navescima: -zi, -r/-re i -i
U radu se analiziraju neline zamjenice u bosansko-humskim poveljama. Posebno se govori o zamjenicama s navescima: -zi, -r/-re i i. Svi oblici nelinih zamjenica u nom. jd. m.r. i s.r. razlikuju palatalne od nepalatalnih varijanti, te supostoje zamjenice nepalatalnih varijanti, neodreenoga i odreenoga oblika, koje zavrvaju i i: in ~ ini, n ~ ni, v ~ vi. Krianje i supostojanje na zamjenica u srednjovjekovnom periodu jezina je neminovnost toga doba. Oblik upitne zamjenice o javlja se u 12. st., a oblik a u 14. st. Odnosnu zamjenicu ie, jee (koji, koje) nalazimo iznimno rijetko: u nom. jd. m.r: ie u nikei; u akuz. jd. m.r: ie va naet[a]k; u akuz. jd. s. r zeml()u milosrdi ee milosti Snde s nebese. Bosansko-humske povelje od sredine 13. st. pokazuju u pridjevnoj zamjenici kyi, koje, kaja proirenje sa -o-. Stoga, ova zamjenica ima oblike stbos. knjievnog jezika sve vrijeme srednjovjekovnoga perioda: ki (< ky < kyi), kii (< kyi), te koi. Zamjenice za sva tri roda jd. i mn. imaju estice zi, -r/-re i vokal -i u svrsi navezaka koji ne utjeu na znaenje zamjenica: vsega togazi, za sizi dohodk, vmzi uvtm(), da nitkor togai, nikakor nikimre delom, so vei i so nei strane. Najvie ostvaraja zamjenica s razliitim navescima nalazimo u nominativu, genitivu i akuzativu. Jedninski i mnoinski oblici zamjenica s navescima: -zi, -r/-re i i u bosansko-humskim poveljama u m.r. i s.r. pokazuju prevladavanje vokalnoga naveska -i (40%) kojega slijedi estica zi (30%).
41

Hrvatska irilina batina

Svetlana O. Vjalova (Petrograd, Ruska nacionalna biblioteka)

Hrvatski irilini spomenici 16-19. stoljea u Petrogradu

Poznato je da je meu tri pisma koja su se koristila u srednjovjekovnoj Hrvatskoj jako rasprostranjena bila irilica, ali ona posebnog izgleda, tzv. hrvatska irilica. Tropismenost u Hrvatskoj ostavila je traga i na poznatu zbirku Ivana Beria, koja se uva u Ruskoj nacionalnoj biblioteci u Petrogradu. Osim glagoljinih spomenika u nju su uli i rukopisi napisani hrvatskom irilicom ili bosanicom, kako je Ivan Beri naziva u svom Bukvaru staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za itanje crkvenih knig (Prag, 1862). U njega je smjestio i kratak opis toga tipa pisma, donio tablicu inaica svih slova i njihovu brojnu vrijednost, naveo primjere iz niza rukopisa. Upravo je Ivan Beri prvi poeo prouavati takve iriline rukopise uvrstivi ih u svoju zbirku. Poslije njega posvetio se bosanici i iro Truhelka. U zbirci Ivana Beria nalazi se nekoliko spomenika pisanih bosanicom 16. do 19. st. podrijetlom iz Dalmacije (meu ostalim iz Draevice, eevice itd.): prepiska pojedinana pisma (15381818) napisana u Dalmaciji, dokument o prodaji dijela zemlje 1757., i njegova potvrda 1767, a takoer propovijedi (est iz 18. st.) na evaneoske tekstove i molitva. Propovijed i molitvu vjerojatno su prepisali redovnici franjevci. Osim toga, u zbirci se nalazi niz pisama pisanih bosanicom odaslanih iz bosanskih gradova na dalmatinske adrese. To su pisma (pet) kapetana Ostrovike i Bihake kapetanije skradinskom serdaru i niz drugih slinih priopenja (1722-1822).
42

Hrvatska irilina batina

Osim toga, posebno pismo napisano u Dalmaciji bosanicom 1818. g. uva se u zbirci K. F. Kalajdovia. Pri usporedbi pisama napisanih u Dalmaciji i Bosni, jasno se vidi razlika meu njima. Sauvani su spomenici primjeri osobitoga tipa irilice koja se upotrebljavala u hrvatskim zemljama u 16, 17. i 18. i 19. stoljeu.

43

Hrvatska irilina batina

Mateo agar (Zagreb, Filozofski fakultet) Kristian Paskojevi (Zagreb)

irilike isprave dubrovake kancelarije XV. st. izmeu minuskule i kurziva

Kroz povijest hrvatske filologije propustilo se u naslovnom korpusu na temeljit i sustavan nain u jezinim osobinama traiti kontinuitet hrvatskoga jezika tokavskoga izriaja, kao i u vrlo raznolikom pismu sauvanih isprava traiti znakove povezanosti s ostalim regionalnim segmentima hrvatske irilike pismenosti, kao i razvojne posebnosti po kojima se ti tekstovi mogu dovoditi u vezu i sa susjednim irilikim kulturama. Nadoknaivanje proputenoga mora poivati na temeljitim ralambama koje e se oslanjati u odreenoj mjeri i na tradicionalne paleografske metode, ali i na suvremenije, koje vode rauna o svim sloenim uvjetima pisanja koji i dovode do promjena iz minuskule u kurziv, sa svim posljedicama koje se u to ukljuuju (promjena razmjera u etverolinijskoj organizaciji redaka, jaanje slovne koordinacije, promjena slovne sheme i morfologije slova). Iako u literaturi nalazimo termin brzopis za sve dubrovake listine koje se jasno razlikuju od ustavnih (knjikih slova), oslanjajui se na tradicionalnu podjelu utemeljenu u latinikoj paleografiji, oigledno je da je najvei dio tekstova korpusa dubrovakih listina minuskulan. Iako katkad ti tekstovi obiluju raspisanim i dugim viticama i iako su slova ukoena, nije zadovoljen osnovni kriterij kurzivnosti spajanje slova, to prati dakako i naglaenija slovna koordinacija pa time i znatna promjena nekih slovnih oblika. Vrlo bogata i intenzivna dubrovaka irilika pismenost (koja se protezala i kroz novi vijek), zasigurno nije bila samo izraz potrebe za komuniciranjem s okolnim zemljama s irilikim pismom u uporabi, na istoku i na zapadu. Njezina autentinost domicilno44

Hrvatska irilina batina

ga pisma potvrena je i brojem irilikih pisara, brojem i sadrajem te anrovskom razliitosti sauvanih isprava, sauvanim rukopisnim i tiskanim irilikim knjigama. Sam poloaj Dubrovnika, istodobno s prostranim zaleem u kojem se pie irilicom i bogatim impulsima razvoja latinike pismenosti koji dolaze preko mora i uz jadransku obalu, nije znaio izolaciju, nego upravo otvorenost u komuniciranju prema svim stranama. U predloenom smo se radu fokusirali na etiri dubrovake isprave XV. st. elei ponajprije pokazati oigledno stasanje kurzivne irilice u Dubrovniku u to vrijeme, te upozoriti na karakteristine morfoloke mijene slova do kojih dolazi s novom slovnom koordinacijom koju uzrokuje raspisano, brzo, spojeno i ukoeno pisanje. Sve to u kontekstu grube podjele tadanje irilike pismenosti dubrovakoga pismovnoga kruga na ustav, minuskulu i tzv. pretkurziv. Uz nadu da e takvo prouavanje pridonijeti razumijevanju opih pismovnih procesa koji vode do nastanka irilikoga kurziva, nastojat emo (izdvajanjem osnovnih grafematikih i grafetikih osobina) upozoriti i na veze ovoga pisma s bosanskom i rakom irilikom pismenou onoga doba.

45

Nakladnik HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI Zrinski trg 11, Zagreb Za nakladnika akademik Pavao Rudan, glavni tajnik Tehniki urednik Ranko Muhek Naklada 200 primjeraka Tisak Zelina d.d.

ISBN 978-953-154-159-6