You are on page 1of 129

STEFAN IE ZVVEIG ...ali snovi ostadoše u Africi Naslov izvornika: Stefanie Zweig: "...

doch die Traume blieben in Afrika" 1998 by LANGEN MULLER in der F. A. Herbig Verlagsbuchhandlung GmbH, Munchen Prevela s njemačkog: ŠONJA BUDAK Nakladnik: Naklada Fran i Katarina Zrinska Zagreb, Palmotićeva 60 1999. Za nakladnika: Daroslav Mujačić Urednica: Blaženka Mujačić Korektura: Blaženka Mujačić Grafička priprema:MAS dizajn, Zagreb Tisak: Tiskara Rijeka CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 821.112.2-31.163.42 ZWEIG, Stefanie ...Ali snovi ostadoše u Africi / Stefanie Zweig; prevela s njemačkog Šonja Budak. Zagreb: Naklada Fran: Katarina Zrinska, 1999. - 299 str.; 21,5 cm Prijevod djela: Doch die Traume bleiben in Afrika. ISBN 953-6750-00-7 (Naklada Fran) 990211048 ^Wr STEFANIE ZVVEIG ...ali snovi ostadoše u Africi NAKLADA U Africi srca ne bi trebala srasti, poput stabala čije se korijenje susreće. Ona umiru, ako se razdvoje. 1 Doktor Paul Merkel, ulica Savignv 17 - govorio je on. Dok je slovkao ime ulice i ponavljao svoje, govorio je tako glasno kao da je od nekog značaja za njegovu budućnost to što neka nepoznata žena uz jezero Titi pravilno zapisuje njegove podatke. Merkel osjeti kako mu napetost pomalo popušta, mogao se čak nasmiješiti fotografiji svoje žene. Ukoliko ga hrabrost ne napusti ili u posljednji trenutak ipak ne pobijede njegovi osjećaji odgovornosti i svakod-nevnosti, vjerojatno u ovom životu neće ugledati jezero Titi, niti će ikada upoznati ženu s druge strane žice koja je govorila rutiniranim optimizmom svojim vedrim germanskim glasom. Posloži četiri kemijske olovke u paralelogram pa zadovoljno ustanovi da njegova ruka pri tome ne dršće. Merkela je zabavljala pomisao da je upravo učinio prvi korak na putu s kojeg nije bilo povratka. Njegova slabost prema jednosmjernim ulicama potjecala je iz doba kad je za svoju kornjaču kuhačom kopao rovove u vlažnom pijesku riječnog korita. Svi su oni završavali u slijepim ulicama. Dok je crtao lica s napadno velikim zubima i kovrčastom kosom, držao je slušalicu daleko od uha. Smetala ga je profesionalna živahnost žene, smetalo mu je to što se

zvala Buerkeli poput neke njegove osobito dosadne stranke, pa njezina tvrdnja daje Paulova odluka osobito originalna jer se kao pedesetgodišnjak namjeravao podvrgnuti četve-rotjednom liječenju. Gospoda Buerkeli bila je profesorova tajnica. Njegov su sanatorij oglašavali u nedjeljnim novinama. Ispričala mu je sve o kući, raspitujući se jednako tako opširno o njegovom zdravlju i zdravstvenom osiguranju. On je nevoljko trljao čelo. U uobičajenim okolnostima raspitivanje o mogućnostima plaćanja njegova osiguranja i ne bi ga toliko smetalo. Ali ipak je očekivao neki snažniji odjek koji je trebalo izazvati životopisno opisivanje izgubljene životne radosti i njegova prenaporna rada. Ipak je govorio samom sebi da bi bio besmisleni gubitak živaca dopusti li osjećajima da ovladaju njime, pa je ostao pristojan. Još uvijek mu bijaše lako podvrći se onoj logici koja mu uskoro više neće biti potrebna, jednako kao ni aktovka i odjeća. Najvažnije bijaše samo to da u iduća četiri tjedna ne počini pogreške. Onog dana kad se sazna da doktor Paul Merkel nije stigao na jezero Titi, morali bi svi kojima je nešto značio, prije svega njegov sin, njegov suradnik, a osobito Cornelia, pomisliti da je on ozbiljno namjeravao poći na liječenje. Merkelu bijaše ugodno što je već i sam počeo vjerovati u svoju priču. Dobro raspoloženo govorio je o hladnom i vlažnom siječnju u velegradu, sklonosti suvremena čovjeka da se preda postbožićnim depresijama, te o osobitoj djelotvornosti liječenja zimi. Kad je razgovor zastao, ponudio je da će dio troškova platiti unaprijed. Gospoda Buerkeli je to odbila pitajući s olakšanjem za datum njegova dolaska. Merkel je brzo proračunao vrijeme potrebno za cijepljenje protiv malarije, narudžbu avionskih karata, te obavljanje potrebnih poslova oko kuće. Trenutak je razmišljao o tome za što mu je uopće važno hoće li se razboljeti od malarije ili neće, pa odmahne glavom. Odluči da će se kasnije pozabaviti svojim tako proturječnim osjećajima. Objasni gospodi Buerkeli da zbog neodgodivih obveza može otputovati za tri tjedna. Bijaše dobro što je mogao odrediti datum pa se osjećao tako slobodno kao u rijetkim trenucima sreće kad bi mu uspijevalo išuljati se iz stvarnosti. U takvim trenucima ne bi zapažao Cornelijino prisustvo. Postao je pomalo neoprezniji, dopustivši da njegove misli odlutaju u budućnost - i odveć naglo, a da ne bi izmijenio boju svog glasa - te je već vidio crvenu, prasnu zemlju pod niskim granama akacija. Prvo se sjetio tonske kulise koja je odgovarala tom prizoru, a tek potom je čuo glas gospode Buerkeli koja se počela na široko raspitivati. - Ne! - ispravi je on. - Nisam liječnik, već odvjetnik. Zasigurno znate za odvjetnike koji se osjećaju dobro samo kad mogu nekoga tužiti. Markel ovlaži usne i prestane crtati kako bi se srdačno nasmijao zajedno s gospodom Buerkeli. Nije bilo sumnje da nikada nije čula tu staru šalu o odvjetničkoj potrebi utuživanja. - Imate smisla za humor - laskao joj je. Sada se opet potpuno posvetio stvari, raspitivao se o tome kako je kuća uređena, ima li parkiralište i kakve su mogućnosti rekreacije bude li imao slobodnog vremena. Zanimalo gaje i kakva će mu garderoba biti potrebna. Odmah će izjuriti iz ureda i kupiti svoju prvu odjeću za jogging, šalio se. Zelenu. Poput nade. Ta mu se šala pričini i odveć banalnom. Pomisli da bi trebao razgovarati o bitnijim stvarima pa se nakašlje u nelagodi. Ne znajući što bi, poče listati po papirima pa nacrta novo lice, mnogo ljubaznije od onih ranijih. Napokon je ipak postavio pitanje za koje je vjerovao da bi odgovaralo njegovim potrebama.

- Ne, u bolesničkim sobama nema faksa - odgovori gospoda Buerkeli vrlo odlučno, stoje naljutilo Merkela koji iz poslovnih razloga nikada nije volio odbijajuće odgovore. - I telefoni su dopušteni samo iz terapeutskih razloga. Gospodin profesor želi svoje pacijente potpuno odvojiti od svih obveza. - Zanimljivo - promrmlja Merkel - u zatvoru to nazivaju zabranom kontakata. Mislio je da taj odgovor potpuno odgovara odvjetniku pa je zadovoljno kimnuo dok je govorio. Prisjeti se da ga je sudbina upravo bogato nada-rila. - Gospodine doktore, nemojte to reći - prekori ga gospoda Buerkeli. Nastojeći ga smiriti ukaza mu na to da je upravo preopterećenim ljudima potreban svijet bez uzbuđenja što ih pruža suvremeno društvo. Ako se iznenadila da je Merkel odgovorio samo: »Shvaćam to!«, nije mu to dala do znanja. - Bi li vam odgovarao dolazak prvog dana veljače? Merkel izvadi iz ladice red letenja pa odgovori: 10 - Treći bi mi bio miliji. - Tri je i moja sretna brojka - nasmije se gospoda Buerkeli. - Raduje me što ću vas osobno upoznati. - Prerano se raduješ! - uzdahne Merkel nakon što je spustio slušalicu. Zadovoljno složi papir s pet nacrtanih glava. Posljednja bijaše u boji, a oko vrata je imala srebrnu ogrlicu i pokazivala je red velikih zubi. Merkel prvo iz paralelograma složi trokut, a zatim kemijske olovke spremi u držač sa slikom Nefretete koji mu je Cornelia poklonila za pedeseti rođendan. Stresao bi se svaki put kad bi ga pogledao. Nakon što je ustao osjeti pritisak medu ramenima. To mu je govorilo da se nalazi tek na početku svog puta. Iznutra je zaključao vrata i bacio se na stolicu. Nije mogao zaustaviti divljanje slika. Jednom je bio dijete, a jednom starac, i uvijek su ga mučile želje, snovi, iluzije i magija koja je ubijala njegovu savjest. Kada je započeo taj ludi bijeg iz svakodnevice? Zašto? Kada? Ne, to bijaše putovanje na koje se spremao. Dobro je to znao i to već odavno. Paul Merkel se spremao krenuti na safari. Sada mu više nije bilo teško zaroniti u sjećanja; i prečesto je trčao tim putem osjećajući sunce na koži i spaljenu travu pod nogama. Slušao je bubnjanje afričke kiše i glasove noći. Bilo je to prostranstvo u kojem su opasnost i mir bili poput brata i sestre, čvrsto ga obgrlivši. Priča koju će moći dovršiti tek kad postane muškarac i napiše posljednje poglavlje, započela je dva tjedna nakon njegovog šesnaestog rođendana. Bijaše to njegov posljednji dan u Africi. Paul je sjedio u društvu Kamaua na panju cedra. Vidjeli su kad ga je srušila 11 oluja. Sada su promatrali vatrenu kuglu sunca - stari pokus hrabrosti iz djetinjstva. Onaj koji je prvi skrenuo pogled jer ga je sunce zaslijepilo, bijaše gubitnik. Kamau je u to vrijeme bio viši i snažniji od Paula, ali tek od prije kratkog vremena znao je sve bolje i mnogo ranije. - Kwaheri - nasmijao se Paul kad je sunce obasjalo nebo. - Moje su oči još otvorene. - Sunce će se sutra opet vratiti - rugao se Kamau - njemu možeš reći kwaheri. - Zašto to govoriš? Zašto to govoriš danas? - zaurlao je Paul, bijesom pobijeđenog. Zašto to govoriš kad ja moram otići? Kvvaheri bijaše oduvijek dobra riječ, nježna poput jutarnje rose, ali ipak i oštra poput noćne hladnoće. Kwaheri su govorili ljudi koji su znali da će se ponovno sresti. Ali onaj koji se zauvijek opraštao, nije više govorio, već je samo gutao zrak. - Putujem daleko, ali ću se opet vratiti - šapnuo je Paul.

Morao sam . sjetio tog razgovora posljednjeg dana. neočekivano brz uspjeh. kratka opijenost skladnošću i mladošću. . Ali potom ga je sve više počeo mučiti osjećaj neraspoloženja.U tom slučaju danas još ne smiješ reći kwaheri. . rekao je: »Gubite se do vraga! Vaši me problemi ne zanimaju!« Odmah se ispričao.govorio je Paul Merkel. na ovdašnje ljude i na tu kulturu.Ponekad me gledaš tako da mi se čini da me uopće ne vidiš. Nikada nije zaboravio blag pogled tih ljubljenih životinja. pomišljao da se naviknuo na Njemačku. a niti za vrijeme studija. Zatvorena bijaše široka. Napokon ga je obuzela neka tuga koja gaje tjerala u apatiju. od tih svadljivih sveznalica koji bi počeli govoriti o "pravu. tjesnoćom i monotonijom.žalila se. Paul Merkel. Već ga je odavno smetalo kad bi gotovo svi oni govorili: »Ne radi se samo o mom pravu.Zašto govoriš tako tiho? Vratit ćeš se istom kad ostariš i budeš morao umrijeti. već o principu. Postojala su i druga vremena. dva puta osuđivan zbog prevare. rođenje sina. ali Kamau se nasmijao poput šakala koji još nikada nije bezuspješno krenuo u lov.Sa šesnaest godina čovjek nema slobodu odlučivanja. dugo buđenje i bol razvoda kojeg usprkos svemu što se zbilo nije želio.Opet ću doći! .zavikne Paul. Nije više želio slušati svađe koje su mu iznosili njegovi klijenti. Tijekom vremena su. nakon što se ponovno oženio i stekao ravnotežu duše. sluteći krizu svog braka. Kad god bi se Merkel.Ostavit ću svoju glavu ovdje. brak s Annom. Moj je otac bio inženjer. Tad bi Merkel. . Zatim. nakon mnogo godina saznanja. Opasno mirno. Da se priviknuo na ljude koji se rijetko smiju. Isprva su mu žalbe i brige njegovih klijenta bile samo dosadne. Radovao se zvuku svog glasa. ipak je nešto naslutila. a ni on sam se više nije smijao.« Postajao je agresivan kad bi to ljudi počeli iznositi pa je sve snažnije zamišljao da će ponovno pronaći samog sebe tek kada pobjegne od te omrznute rečenice. Zar to ne znaš? . Odviknuo se slušati svoju ženu. Pitanja i odgovori nikada se nisu mijenjali. kad više nije imao s kime prizivati sjećanja na zaštitnički čar Afrike. Početak 13 zaposlenja. međutim. Cornelia. te zvukove kopita po mekom tlu. na Europu s njezinom bezbojnošću. a Kamau sve. iznenada se počeo mijenjati. kojoj je Paul pričao što je manje moguće o svojoj afričkoj prošlosti i čežnjama. Morali smo se vratiti. a i u početku svoje krize. Nije više bio sposoban pokazivati zanimanje za njih. postajali sve rjeđi pa su čak i prestali boljeti. kako si se mogao pomiriti s tako različitim životom? . pružalo mu je malo vremena za razmišljanje. počeo mudrovati o principima iako se radilo samo o dva krivo položena kamena na njegovoj terasi. On nije ništa znao. Osobito ne u Africi. čim bi se samo pogledali u zrcalo. Nije više postojao njegov svijet ogrijan suncem Samburua i 12 oslikan vjetrom boja koje su umirale prije nego što su zablistale. niti u školi. koji je uvijek bio prijazan i ponosan na svoj uspjeh. . u trenucima kad je bio zadovoljan. svijetlim grmovima i tamnookim impalama. tako suprotan njegovoj revnosti. poučen iskustvom svog prvog braka. rodila se mržnja prema njegovom poslu. Njegova ga je tvrtka pozvala natrag.Kako si se mogao naviknuti na njemačku hladnoću. . Merkel je izgubio svaku mjeru. spustio bi obeshrabreno tada još uzdignutu ruku. Kad je gospodin Blumenstein. Osobito nakon smrti njegovih roditelja. za kojeg su ljudi vjerovali da se nalaze u najboljim rukama. . zamah njihovih dražesnih rogova.. On bi najčešće uzdahnuo kad bi Cornelia to govorila. suha dolina sa svojim crnim noćima. poput zmije. .

Kako bi baš Cornelia mogla shvatiti da on još uvijek tečno govori svahili i da je godinama s velikim žarom tražio riječi koje je izgubio? Ta on sam se pobrinuo da njegova žena ništa ne sazna o ljudima koji su ga voljeli i obilježili. . jesi li telefonirao u Schwarzwald? Pogledao je sliku u srebrnom okviru i opomenuo se da bude strpljiv.Govorim svahili kad sam sam sa sobom.Varati znam i samu sebe. prepisao mu je mnoštvo lijekova od kojih mu niti jedan nije pomagao.hvala nebesima! . . razglaba o pravnim problemima i traži dokaze za bezrazložne tvrdnje. 15 On se trudio ostati barem korektan. a ostajao bi gluh i kad bi ga njegov razum upozoravao na opasnost safarija u koji se upuštao u mislima.pokušavajući kasnije potisnuti taj događaj. Merkel se osjećao star i bijedan. . Bilo mu je teško jutrom započinjati dan.Telefonirao sam . nema telefona. s doktorskim ispitom i izuzetnom karijerom zbog koje su mu mnogi zavidali. a navečer se iscrpljen vraćao kući. I on je još neko vrijeme vjerovao u svoj osjećaj odgovornosti i rano stečene sposobnosti da se pomiri ne pitajući za razlog. Oni žele svoje pacijente potpuno odvojiti od poznate okoline. Kako bi to bilo moguće? 16 . ali sve bi češće zanijemio u razgovoru. 14 Stidio se svog depresivnog raspoloženja i slabosti koja gaje sputavala. Kako bi onda mogla osjetiti sve ono što muči njezinog muža? Telefon zazvoni. Zamijenila je oprez dugo oženjenog čovjeka s čežnjom pa bi Merkela prekidala uvijek kad je bio najbolje raspoložen. sretan što je to mogao normalno izgovoriti. Još prije nego je dignuo slušalicu znao je da je to Cornelia. Tad bi se Merkel izvukao iz kože što već tako dugo nije bila njegova pa bi potrčao kroz visoku travu koja bi upijala rosu vječne mladosti prije izlaza sunca. Nije je nikada ohrabrivao niti je hvalio. Ponovno osjeti teret savjesti jer je Cornelia morala plaćati za ono što mu je nanijela Anna. Doktor Paul Merkel.Mrmljaš tako čudne stvari u snu .Nema faksa. . . Internist. uopće više nije imao želju da sluša ljude. -Što? . Prije nego se javio.Jesi li? Cornelia je tek nedavno počela Paula zvati Cheri. Ali smatrao je pozitivnim za svoje trenutačno stanje stoje ona još uvijek izgovarala Cheri kao Sherrv pa se nije naljutio kao inače. Neki prijatelj liječnik za živce i .Ali ima nešto što mi se ne sviđa. Pacijent se branio na uobičajeni način čovjeka koji govori o poslu i obvezama. Preostao mu je samo osjećaj promašenosti i tinjajući plamen nemirnih snova. tako da nije mogao jesti ni govoriti.Cheri. kad su prvi put razgovarali o lječilištu uz jezero Titi. Svi su mu vjerovali da ne želi promjene. . ijedan dan duže nego li je to potrebno. Ali iz klijajućeg usjeva razvila se bogata žetva. savjetovali su mu da krene na liječenje u neko lječilište.rekla je Cornelia nakon one večeri. »Previše vas muče križa« ustanovio je ortoped. Samo su nju spajali s njime kad su vrata bila zaključana. Isprva Paul nije vjerovao da će ona ostvariti tako dugo najavljivanu odluku da krene u narodno sveučilište. a niti namjeru da. vjerujući i sam da je za to bio kriv početak gripe i da ga je ona natjerala na taj ispad.pričao je. . nastojao je ostati miran koliko je to bilo moguće. pak.Cornelia. tek od petog sata francuskog jezika za početnike.

pa mu se činilo 17 simboličnim daje to učinio upravo u trenutku kad se i sam spremao na luđački skok onih koji su određeni da umru. za njegove pubertetske planove. . U svakom slučaju. poželi da njegova žena otkrije trag kojeg je upravo položio. a premalo na onu svog plijena. uspjelo mu se otrgnuti od obale rijeke. dok su dopuštali da im vrijeme poput pijeska curi kroz prste. Ali ona se samo nasmijala i rekla: »Glupane!« i spustila slušalicu. tjeran grižnjom savjesti i kajanjem. ..Cornelia. mudro si dijete! .Druge bi se žene plašile da će njihov muž krenuti krivim putem. Plavokosi Paul odlazio je na putovanja u društvu Julesa Vernea pa je pričao prijatelju. Kao i uvijek kad bi ga obuzimao osjećaj osame. Obojici je tada bilo trinaest 18 godina. Merkelu ne bijaše drago što je dopustio da ga to dirne. Veliki smeđi pas snažnih šapa. Iznenada počne čeznuti za njezinom toplinom. ukoliko ne bi bio pod stalnim nadzorom. Tjednima kasnije. u to je bio siguran. Umalo što nije još jednom telefonirao u sanatorij uz jezero Titi i otkazao svoju prijavu. Jedna je tako čvrsto prodrla u njegove osjećaje daje poput djeteta stavio ruke pred oči i zajauknuo. Otkako je počeo rjeđe čeznuti za nježnošću. Kratak trenutak. kako od zračne luke u Nairobiu najbrže stići do sjevera Kenije. Mbua se vratio. Merkel je uvjerio samog sebe da je već pružio ruku za slušalicom. Uvijek se ponovno čuje kako ljudima koristi potpuno se isključiti. mladošću i dobrodušnošću. kad više nije bilo važno što je laž a što istina. Zamislio je svoj ormar s odjećom pa se zapitao kakvu bi prtljagu trebao ponijeti.govorio je Merkel. jer ona je vjerovala da odlazi u Schwarzwald. a vodeni je konj živio još mnogo godina. Odlučno se posvetio praktičnom razmišljanju o svom položaju. U starosti izgubio je njuh pa je natjerao vodenog konja u nabujalu rijeku. počele su na njega navaljivati neželjene slike. Kamau s velikim očima koje bi za vrijeme opasnosti stiskao na način mačaka. ali sama pomisao da ponovno čuje onaj pretjerano ljubazan glas kojem će morati objasniti iznenadnu promjenu odluke bijaše mu i odveć neugodna. Nije čak ni znao gdje bi u siječnju uspio kupiti takve stvari. Tajnovitost koja će mu biti potrebna od tog trenutka činila mu se smiješnom. a da pri tom ne pobudi Cornelijinu sumnju. koje se činilo mučno dugim. Nakon nekog vremena. kako da platnene hlače i kaki košulje stavi u kovčeg. Kamau se često rugao da su ruke koje drže knjige prepolagane. izgubio je povjerenje u blagost koja mu je nekoć bila prirodna. Već se godinama nije sjetio Mbua.Mislim da je to sjajno. »Ne možeš uhvatiti ni sjenu!« zavikao je Kamau. kad bi duša posi-jedila prije od kose. Merkel je još jednom proživio šok zbog smrti svog životnog suputnika kojega nije uspio upozoriti. za djetinjaste snove o ponovljivosti sreće. kad je bila važna samo sadašnjost. Nije bilo dobro sumnjati u razum i karakter. o začaranim balonima u vrtlogu letećih oblaka. ali je vjerovao samo u ono što je vidio. nikada nije odbijao da ga riječi odnose u strane svjetove. Mbua se utopio. U vrlo skupom sanatoriju. a zasigurno nema dovoljno mašte da svojim lažima uvjeri druge. da bi u slučaju opasnosti mogle izvući nož iz džepa. Zamislio je kako je Cornelia odmahnula glavom tako da se njezina lijepa kosa zatalasala na ramenima. I on je bio u Schwarzwaldu. . Pričini mu se kao daje lovac koji se odveć oslonio na svoju pamet. ali da je tada začuo Kamauov glasan smijeh. najpametniji iz svog legla. Gospoda Kretschmar pričala je da se njezin muž nakon takvog liječenja preporodio. niti spasiti. kad bi se sunce spremalo progutati dan. neće biti dostatna snaga ostarjelog čovjeka koji vjeruje da više nije sposoban ni za što.

nije dugo radila taj posao. Nije bilo ni fotografija sa safarija.Samo Nairobi. Dim se iz crvenih dimnjaka dizao u oblake. Ubrzo je zapazio da mu je korak čvrst poput onog u čovjeka koji je upravo izgazio novu stazu. Nije toga bilo mnogo. a danju su jahale na libelama. Dok je telefonirala često se smiješila. Nije posjedovala onu profesionalnu ljubaznost i naglašenu stručnost tog posla. Te je slike volio jednako tako malo kao i riječ fotosafari. Oči mu bijahu jasne. Lice mu se ukoči kad je shvatio svoju pogrešku. Prostor bijaše uređen na način staromodnih engleskih putničkih agencija. ' Prepustio se sjećanju odabravši agenciju Cook. Zašto sa sinom nikada nije razgovarao o Africi? Jens i on nisu uvijek bili tako strani kao sada. Deset minuta kasnije krenuo je u putničku agenciju. bijahu vesele i spremne pomagati. Govorila je engleski s naglaskom koji je Merkel odmah prepoznao kao škotski. Niti jedan čovjek. O Shetlandima! Želim u Nairobi. pričini mu se da su mu mladost i sloboda na dohvat ruke. koji je izgledao prosječno poput njega. Kad je dohvatio kvaku osjeti olakšanje jer je dobro izabrao.promrmlja Merkel. zabrinut i iskorištavan od života. Merkel poče razmišljati o bezbrojnim problemima. koji su izgledali kao da im je frizer upravo napravio trajnu ondulaciju grive. . a ipak i ugodno opušten. Prisjetio se svoje čitanke iz trećeg razreda s mnogobrojnim pričama o vilama u škotskim šumama. Kad je izvukao snop novčanica od tisuću maraka koje je skrivao u prošlogodišnjem rokovniku. . Pogleda svoje noge. Merkel godinama nije razmišljao o Shetlandima. punih stada zebri i lavova. Tad zapazi da mlada žena više ne telefonira i da ga pažljivo promatra. Na zidu je Merkel ugledao limenu ploču koja je prikazivala parobrod iz tridesetih godina kako plovi plavosivim morem.Samo onamo. Kao dijete crtao je takve slike. Pažljivo je slušao kako je pričala o Shetlandima.Oprostite. Dim i oblaci sviđali su mu se još uvijek. Spavale su u ljubičastim posudama za cvijeće.Ne znate kamo želite otputovati? . Jednom se glasno nasmijala. a držao ga u pretincu pisaćeg stola. a u očima joj se pojavio tračak čežnje koju je on tako dobro poznavao. Pomalo razdražen. a kada natrag? . Predodžba 19 Kenije kao raja za životinje bila mu je posve strana. nasmiješivši se zbog cipela podstavljenih krznom. Očigledno. Nije tu bilo uobičajenih postera suncem opaljenih ljudi uz plavo more. sanjario sam. Sviđala mu se i vitka crvenokosa žena sa sunčanim pjegi-cama i zelenim očima.. 20 . Ledena mu je kiša rezala kožu. Dvije mlade žene i jedan muškarac potpuno su se posvetili svojim kompjutorima. Ljudi poput njega odlazili su do jezera Titi gdje su ih . Ipak nije djelovala ni najmanje iznenađeno kad je zapitala: »Samo Nairobi?« . pokušavao se sjetiti što je trebao znati o tim otocima. nije rezervirao kartu samo za let iz Frankfurta u Nairobi.Naučio sam skakati preko vlastite sjene . Merkel sjedne na praznu stolicu ispred crvenokose. ali on nije osjećao ni hladnoću. a niti bol između lopatica koja je još za vrijeme razgovora s jezerom Titi budila u njemu slabost i bolećivost. Zbunjen jer je na raskrižju svog života lutao šumom koju nikada ranije nije vidio.zapita ga.U redu! Kad želite odletjeti onamo. U izlogu neke trgovine cipelama ugledao je svoje lice pa poče crpiti snagu iz njega. Nervozno je razmišljao što da odgovori kad mu zelena vila Škotske ponudi fotosafari ili kupališni boravak u Mombasi. Sve su one imale zelene oči.

Mislio sam . . .Je li to hotel? U Nairobiu? . I opet ga je iznenadilo uživanje u laži. Mogu li tamo iznajmiti automobil? .masirali.Šteta . ali ovog puta nije smio dopustiti da ga glava prevari i uskrati mu tu sreću. Merkel je vidio konobare u dugim bijelim haljama. već više poput odlučne učiteljice koja je ispod svakog njegovog sastavka napisala »Odveć mašte«. Teška vrata su se okretala. bih li pogledala ima li tamo nešto slobodno? Kako se sjetio Norfolka? Vidio je taj slavni hotel iz kolonijalnih vremena samo jednom kad je prestrašeno ušao u predvorje iza roditelja. Punili su široke čaše kockicama leda. ne znajući o čemu govori. To ću srediti na licu mjesta.Povezani smo s New Stanlevjem. ali napokon je to ipak učinio.Uopće ne. Mnoge mušterije misle samo na to kako će otputovati. . ostavši bez riječi zbog divote pred sobom.To će biti skupo . Merkel obriše znoj sa čela pa stisne zube. .Da.Želio bih stanovati u Norfolku. Bilo je to predivno.Hvala! . Uz to imat ćete mnogo poteškoća bez povratne karte.nasmiješi se s olakšanjem. kupiti odijelo za jogging i zamoliti Corneliu da mu spremi stvari za jezero Titi.Možete datum povratka ostaviti otvoren. Sada više nije izgledala poput vile. .Nije potrebno. Željezni obruč straha stisne mu grudi zahtijevajući račun za ono stoje namjeravao nanijeti ljudima koje je usprkos svemu volio i za koje je bio odgovoran.reče.hotel Norfolk. . Dobro poznam Nairobi. Odmah je vidio pred sobom kuću i živahnu ulicu u kojoj se uzdizala i koja je mirisala po slatkom parfemu. Prestrašeno poče izmišljati sve moguće isprike za svoje čudno ponašanje. Taj je miris grizao njegovo sjećanje. Na crnim stolovima uz kauč stajale su srebrne pepeljare i boce. Vjerojatno mislite da sam užasno glup. istrošenom ulju i znoju prosjaka. Duboki naslonjači bijahu antracitno hladni. Riječ kao da ga je udarala dugim bičem. Postoji li još? 22 . Trava je već rasla visoko i gusto nad uskim putem.Kako glupo da se toga nisam sjetio. Cuo je zveckanje i htio se nasmijati. Shvatio je da je bjegunac koji se spotaknuo na samom početku. . 21 .Zacijelo. Želio je pobjeći. . Isprva je mirisao neštavljenu kožu. a tad su se složila tri sloga. . ali nije više znao svahili riječ za led. Ali momak iz tog vremena još je uvijek znao da su bugenvilije obojale bijeli zid hotela ljubičastom bojom.Merkel odahne. Naručila je zrakoplovnu kartu i iščekujući kimnula Merkelu.Merkelov glas bijaše čvrst.upozori ga mlada žena. čudeći se i sam što su ga grlo i jezik. . Mogu se odmah raspitati. ako je želio spasiti upravo ugaženu stazu. čudesno cvijeće zbog kojeg su oči za sva vremena žudjele za sunčanim bojama tropa. Umoran sam od posla. . poslušali . pokazivali su put u sjajno predvorje. kojima pokoljenja pametnih direktora hotela nisu uspjela zbrisati topao smiješak pri susretu sa strancima. Bijaše mu neugodno pitati za hotel. .rekao je Merkel. a ne i kako će se vratiti. A taje riječ bila važna.Barafu . Pri ulasku u zemlju povjerovat će da želite ostati tamo. ali nije uspio govoriti. Livrirani vratari.

Kao u starom životu.Škotska vila s bistrim zelenim očima rekla je na rastanku »Kwaheri« i nasmiješila se. Jens bijaše jednako tako hladan kao i njegov stan.nastavio je Jens . Paulu Merkelu pričiniše se poznati ti dugi slogovi i duge stanke medu napadno kratkim rečenicama. 2 Dan je slao svoje prve znakove. . .Samo što stara 23 I gospoda ponekad imaju potrebu vidjeti što se događa s njihovim sinovima.Zaboravi sve to! Bila je to samo moja iznenadna ideja. A ipak je to pokušao. zarobila bi ga džungla riječi. smijeh glasan i podrugljiv. Ispred putničke agencije nalazila se telefonska govornica. A pričao je i o stresu koji je upravo ostao za njim.prestraši se Jens.ali ovog trenutka doista mogu misliti samo od danas do sutra. zahtijevali da ga pozdrave toplim čajem.Ne brini . Htio se nasmijati. Otkako. razgovaralo je nekoliko muškaraca. Njihovi glasovi bijahu jasni. . Vidio ga je kako sjedi ispred staklenog stola. Vidjet ćemo se najkasnije prvog ožujka. početka gripe i zbog premalo privatnog života.Nešto se dogodilo? . .govorio je njegov sin s laganim pred-bacivanjem u glasu zaboravio tvoj rođendan. Kad je osjetio pritisak kapaka. . Dvije su mačke davale jednoglasne odgovore. ali nije mogao dovoljno podignuti glavu kako bi odgurnuo kamen sa svog vrata. da ne bi izjavio nešto nepromišljeno.Kako si se sjetio ožujka? Tek je siječanj. Ali tek što bi pokušao shvatiti smisao tog živahnog razgovora. Sto se dogodilo sa satom koji je sjao poput zlatnog mjeseca na nebu očišćenom munjom? Bježao je brže od vremena. Govorio je samom sebi kako je bilo nedopustivo natovariti Jensu teret odluke koju je sam donio. Kad bi se posušili. S one strane vrata prema svijetu. Dohvati slušalicu i nazove broj svog sina. Dodirnuo je čašu i prestrašeno začuo kako krhotine udaraju po podu.potvrdi Merkel. vidio sliku iznad kauča.zapita. izlažući kožu suncu kao žrtvu. jer se sjetila te strane riječi. to nisi! . tvrdoglavo poput mladih magaraca. Uvijek ponovno spominjali su stare ljude koji su pokapali noć u viskiju pa su ih poput hrpe mokrih pokrivača odnosili u njihove krevete. Merkel je mogao točno zamisliti kako je njegov sin odmahnuo glavom i stisnuo usne. zašto? .Ne. Uspjelo mu je samo odbaciti desnu ruku od tijela1.Nisam još nikada . a zbog čega je izgarao i njihov ponos. Tako je odlučno otvorio vrata kao daje planirao i taj korak.odgovori. Želio im je ispričati da ima iskustva s gubitkom vremena. . 25 Merkel je osjećao potrebu zapitati muškarce s druge strane vrata kamo jure satovi koji nisu obraćali pažnju na minute i dane. Njegovu savjest i odveć je tješila pomisao da bi jedna jedina sinovljeva ljubazna riječ bila dostatna da oca pozove natrag. ali se nije usudio. pomalo podrugljivo (kako je to slutio njegov otac) trudeći se da ostane pristojan. U daljini svađala su se dva majmuna. Merkel shvati da joj je namignuo. .Ne bi li imao volje idućih dana svratiti do mene? . Jens poče govoriti. Čuo je čudne priče o ženama koje nisu prekrivale noge i trbuh. . . da idućih dana odlazi na put za svoju tvrtku. udarivši njome po noćnom ormariću. prvim bi svjetlom dana. Ali ni taj prodoran zvuk nije prekrio zvuk glasova koji su ga zarobili. Tužio se zbog tereta posla. tu površinu maglenosive tuge na bijelom zidu. neka je ptica oduševljeno pozdravljala svjetlost.Ništa se nije dogodilo .

Strpljivo je odmaknuo baršunaste zastore i pritisnuo čelo na prozorsko staklo. Taj njegov užasnuti krik potpuno gaje probudio. Razmišljao je o tome ne bi li trebao prijaviti samog sebe što je čašu bacio na sat prekršivši time zakon vremena. drveće debelih grana punih cvjetova. To mu se još nikada u životu nije dogodilo. Međutim. Afrika je odmah zgrabila svoj plijen i podložila ga svojoj volji. zrak u zračnoj luci. a istovremeno toliko otvoriti oči da bi mogao procijeniti nastalu štetu. možda i više njih ili samo jednu noć? Teškom je mukom vratio pogled zapažujući sjene. Bijaše pametnije osjetiti još jednom u tamnoj sobi taj zavodnički vjetar. Zapita seje li doista čuo svahili. Merkel nije znao. Ali glava se osjećala slobodno. Što se zatim zbilo. zaviknuo je na suca. Raslo je na zelenom travnjaku kojeg su natapali vodoskoci. Sada je opet znao da je u Nairobiu. Svaki tihi dah neizmjerno blagog vjetra bijaše tako hladan i mekan. a to mjesto bijaše uz jezero Titi. Sada. Bijaše to posljednji trenutak sumnjičavosti. u stranoj sobi punoj prodorna mirisa spreja protiv insekata i slatkog mirisa orhideja. otjera od sebe takve misli. Čovjek ga je očekivao i promucao nezgrapnim engleskim njegovo ime. Pružio mu je ključ na kojem je visio veliki slon iz glatkog smedeg drva. jer se nije želio povrijediti na krhotinama. »Ne!«. Bijesan što je njegova poslovna čast bila povrijeđena. Merkel posta još nesigurniji zbog te kape. Oni su u sjaju izlazećeg sunca hvatali sjajne plave. a koga jutarnje sunce spašava. a u desnoj pušku. isteturao iz zrakoplova u zračnoj luci. Zatim je oprezno. Merkel shvati da su oni muškarci na hodniku govorili polaganim. osvojiti ga i svjesno mu se predati.upravo kao u danima za koje je vjerovao da ih je izgubio zauvijek. stajao je nepomično poput brončanog kipa neki čovjek širokih ramena.kaki košulju i kratke hlače. bijaše prenaporno naći odgovarajuće riječi u svezi s tim osjetljivim slučajem.Kad bi Merkel utonuo u san i ubrzo se opet budio. slike i strah. svjetlo. Čovjek je duboko na lice navukao smeđu vunenu kapu. vidio crvene cvjetove i osjetio na svojoj koži mokroj od znoja. Merkel se još nije usudio zapaliti svjetlo. vidio je kako se u osvit zore taksijem vozi do hotela Norfolk. U 27 lijevoj je ruci držao drveni bat s kukicama. uši i nos. crvene i ljubičaste zrake. S istom takvom snagom vratili su se izgubljeni sati. Još se uvijek oslobođeno smijao kad su ga obuzela sjećanja poput vodopada koji se noću pretvara u led. odjeven u. Njezina je cijev sjala obasjana zrakama izlazećeg sunca. Kad su mu se oči priviknule na daljinu. Prisjeti se kako je osamljen. Ugledao je ružičaste oblake. ljude nalik obrisima i drveće s ljubičastim cvjetovima. polagano izlazi i pregovara s 26 vratarom u bijeloj košulji i prugastoj kravati. prisjetio se na zrak ispred zgrade zračne luke koji kao da je slomio sav njegov otpor. krenuo prema prozoru. nije mogao u svojoj svijesti odrediti mjesto tih događanja. tako poznat i umirujući . Bijaše mu jasno da mora odmah nešto poduzeti ili će propustiti rok. a zatim zijevnuo osjećajući novu snagu u udovima. ritmičkim svahilijem sjevera. Pozlilo mu je. s bolovima u trbuhu i s umorom koji je činio neosjetljivim oči. Je li prespavao cijeli dan. Za njega je na svijetu postojalo samo jedno mjesto na kojem su muškarci početkom veljače nosili pletene vunene kape. Odlučno je prvo izdahnuo. Ispred visokog grma punog žarko crvenih cvjetova. Ta kretnja bijaše prebrza i presnažna. Sjeo je uspravno. obrisi su postajali oštriji. Brzo otvori prozor i nagne se toliko van da mu je glava prodrla kroz sjenu plavog zraka pa zavikne što je glasnije mogao: »Jambo!« .

usprkos njegovim podrugljivim primjedbama. Obuzme ga osjećaj sentimentalnosti. na što je već davno zaboravio. a sad se ponovno prisjetio. Ma kako glasio odgovor on neće poremetiti njegove planove.Misuri! . 29 Na malom stoliću uz prozor. Četiri nove. Doduše ni u jednom hotelu na svijetu nije doživio takvo zadiranje u privatnost gosta i posvuda bi se naljutio zbog takve znatiželje i nametljivosti. Cornelia je. Osjeti kako ga hladnoća jutra udara po zubima pa zadovoljno zapazi da ni čovjek koji se upravo raspitao o tome kako se osjeća. Iako je budilica koju je Merkel nosio sa sobom na svojim putovanjima već bila usaglašena s ovdašnjim vremenom. stajala je u crvenu kožu uokvirena Cornelijina slika. ali očigledno je već počeo život mjeriti drugim mjerilima. .zaurla Merkel. napisala: »Ljubim te!«.. Debeli pulover i šalovi bijahu posloženi jedni na druge. počeše se kukicama bata po čelu. U bravi je visio ključ kojeg je u Frankfurtu gurnuo u džep svog kaputa. Rublje je ležalo u bijelom pretincu sa zlatnim ukrasima. Ta ga je pomisao razveselila. dok nije oboje otkrio u niši uređenoj ratanskim pokućstvom.Jambo! . . Kovčeg i torba bijahu ispražnjeni.zavikne i nasmije se. Oprezno prede puškom preko leda. a stajala je uz glavnu stražarnicu u Frankfurtu. Morao je ukrotiti jezik u želji da tu riječ ne krikne poput momka kakav je nekoć bio. smiješeći mu se u Africi. pogleda gore pa zapazi Merkela na prozoru. Nije se mogao odlučiti ljuti li se na tu sliku ili ga je dirnula u neodgovarajućem trenutku. . Merkel pokuša shvatiti što osjeća. Preko stolice visio je očigledno iščetkan par hlača. bijahu obješene oko košulja. govorio je Merkel samom sebi zatvarajući prozor. Cornelia je držala jazavčara na rukama. Čovjek podigne glavu i zamahne batom. ali nikada riječi na malim karticama koje bi zataknula u desni kut okvira slike. ali to nije bio strah. a njega su uznemirile one tri točkice. .!« Svakoje slovo bilo napisano drugom bojom. ne može zatvoriti usta. Ta groteskna slika činila mu se smiješnom iz perspektive prošlosti i tako tipičnom za razigranost afričkog svijeta. Sad je po prvi put pogledao sobu u kojoj je spavao. na koji bi se Merkel uvijek ponovno naljutio. Bacio je pušku i bat na travnjak i skinuo kapu.Kako dugo već nije čuo tu riječ. Nekoliko trenutaka nije mogao činiti ništa do li zuriti u cvjetove koji su ukrašavali njegove košulje.Habari gani? .Jambo . Kad je Merkel opazio daje u najgornju gumbašnicu svake košulje bio zataknut karanfil. Tijekom godina mijenjali su se motivi. Činilo mu se prije čudnim nego neugodnim što je neki stranac raspakirao njegov kovčeg. Zacijelo su bili sumnjivi turisti koji se nisu kod vratara 28 hotela raspitivali o opasnostima Afrike o kojima su uvijek ponovno čitali u njemačkim novinama. vrlo skupe kravate koje je Cornelia kupila dan prije njegovog odlaska. već tiskanim slovima: »Do skorog viđenja. Morat će se kasnije raspitati zašto naoružan čovjek čuva vrt u Norfolku. Dugo je tražio kovčeg i malu torbu. nije je izgovorio. Ovog puta doduše nije svojim dječjim rukopisom. a niti smio sanjati o njoj. naslonjena na vazu punu bijelih orhideja. Merkel zapazi da nema njegove prtljage. odlučno to zahtijevajući. morao je sjesti.ponovi. a one su visjele u ormaru. uložila mnogo truda kako bi u kovčeg svog muža sakrila sliku s trenutačnim ljubimcem. Ovog je puta tu riječ izgovorio oprezno poput čovjeka koji nakon dugog putovanja želi dobrodošlicu samom sebi.. Na mramornoj ploči pisaćeg stola ležala je cedulja na kojoj je crvenom kemijskom olovkom bilo napisano da su njegove kapute i hlače odnijeli na glačanje. jer se pitao nije li Cornelia slutila više nego li mu je dala na znanje.

Glasno je rekao »Jambo« i promucao. jer je taj bio glasniji od krika vrata. ali koja ga nikada nije shvatila. Nitko te nije vidio u Samburuu. Nije volio čaj. I dok se Merkel s djetinjom radošću predao svom uspjehu. Prisjeti se Cornelie. Prije nego što isprazni čajnik neće trebati razgovarati ni donositi odluke. Pitao se kad je počeo gušiti svoju savjest. Kad je ponovio tu riječ na njegovom se licu nije pomaknuo ni jedan mišić. a zatim ih tako snažno gurne da su lupila o zid.Još nisi bio ni u trbuhu svoje majke kad sam se ja rodio.Your morning tea. nasmiješivši se. .kimne Sam. čovjek na odmoru željan afričkih pustolovina. .Nikada te nisam vidio u Samburuu. . teškom mukom istiskujući iz grla svaki slog: »Your morning tea. Dva puta tiho. pokazao sve zube. Ipak je još jasno čuo smijeh čovjeka s dvostrukim jezikom. imao je svijetlosmedu boju kože i ravnodušan pogled ljudi sa sjevera Kenije.tvrdio je Sam. neki čovjek u kratkim hlačama i bijelim dokoljenicama otškrine vrata. Napadno je brzo otrčao do vrata i glasno ih zalupio za sobom.zapita. Bijaše već nepromišljeno i to što se tako zaljubljeno u vlastite osjećaje predao lijepoj igri riječima. Ni u kom slučaju nije smio ostati u sobi preko cijelog dana.Reci još nešto na mom jeziku! .I ja . Donio je srebrni poslužavnik 30 na kojem je stajao srebrni čajnik.Ne govorim o svom satu . Pritisak u njegovoj glavi bijaše sve snažniji. Sir .Tvoj sat spava na tvojoj ruci. Prije nego je Merkel uspio izustiti ijednu riječ. . ali mu je bilo drago što se nečim mogao zaposliti. ako se želio osoblju hotela predstaviti kao običan turist. srebrna kutija za šećer i šalica s finim zlatinim rubom. Sjetio se svog djetinjstva. . prekriži ruke tako čvrsto da su mu žile postale tamne pa zatraži: .Netko pokuca na vrata.odvrati Sam. U Njemačkoj je dobro znao šutjeti. . -Da! . ako to želim. a jednom glasno. Razgovorljivost je u njegovom slučaju bila afrička bolest. . obrisa rukavom čelo i iznenađeno pogleda Merkela. Sam je. a njegove oči i boja glasa odavali su da se ne namjerava šaliti kad je rekao: .promrmlja Sam. ali tad je shvatio da je gost u bijelim gaćama pri pozdravu rekao više od uobičajenog »Jambo«.prevede Merkel. tako da ga je mogao samo polagano srkati. Sir«. Kamaua i dugih razgovora uz obalu rijeke. Nisi li ga noćas vidio? . dajući Samu na znanje nešto što je ovaj shvatio kao prijetnju. .Uvijek sam bio u Samburuu . Nakon kraće šutnje. Za lijevi džep njegove kaki košulje bijaše zataknuta bijela pločica s natpisom »Sam«.Chai . Koliko mu je puta prijatelj govorio da su njegova usta brža od glave.Reci nešto da čujem! Reci nešto! .Noćas je pobjegao sat. Čaj je bio gorak i vrlo vruć.objasni Merkel udarivši 31 desnom rukom po lijevoj. Do kraja.Mogu reći sve. . ali ni jedna isprika koju bi pronalazio nije ga zadovoljavala. Prosječan čovjek s konkretnim predodžbama o .Chai . spoznao je da se nije smio nasmijati. ustanovi Merkel.Rođen sam u Samburuu.Govorim o satu koji bježi brže od vremena. uvijek pune razumijevanja. u kojoj je kao očaran promatrao Merkela. Čovjek bijaše visok. Poče brže disati pa stavi poslužavnik na mali stolić u blizini kreveta. .Govoriš svahili? . Moglo mu je biti najviše dvadeset godina.

odmahnuvši glavom. Doručkovati je mogao na terasi ili u klimatiziranoj blagovaonici. otvorio oba gornja puceta košulje i izvadio je izvan hlača. krznom podstavljenim čizmama i crvenoj kapi? Bi li možda čovjek s puškom u ruci htio zamijeniti svoje afričke kratke hlače za njemačku skijašku kapu? Merkelova je koža gorjela dok je odlazio prema ormaru. Nakon nekog vremena ipak je krenuo u kupaonicu s mnogobrojnim zrcalima. Dok je telefonirao prolazio je prstima kroz sjajnu crnu kosu. Sada su ga čovjek s puškom. izvadio košulju iz ormara i odnio karanfil u vazu s orhidejama. . Zlovoljno ustanovi da nema čak ni jednog para tankih čarapa koje bi odgovarale ovoj klimi. Još mi je jasnije bilo kako će neizmjerno neugodno biti pojaviti se na doručku u toj smiješnoj odjeći.odmoru. . Za nas to uopće ne predstavlja poteškoće. Kroz to vijeme razmišljat će se o svojim idućim koracima. umor i gađenje. Nairobi nije grad za kupovanje.Kasnije . A niti zbog veličine odjeće. želeći saznati djeluje li još smješnije nego što se osjeća. smatrajući očigledno razumljivim samim po sebi što je osoblje hotela prekapalo po stvarima gostiju. Kakao je Sam došao do svog engleskog imena? Da lije osoblje hotela već znalo sve o njegovom skijaškom puloveru. Najbolje će biti ponašati se tako kao da je za njega bilo 34 . brzo se obrijao. zamijenio je vitak mlad Indijac melankolična pogleda.Želio bih se prvo odvesti u grad i kupiti neke stvari. .Sir. Takve se stvari događaju svakodnevno. odmah je prestao telefonirati i uznemireno ga zapitao je li pravovremeno dobio čaj. Merkel se zapita bi li završetak rečenice bolje razumio da nije bio toliko zbunjen.Potrebne su mi nove košulje i tanke hlače. Zbunilo ga je to što je Indijac bio tako dobro obaviješten o njemu. Vratara koji mu je predao ključ sa slonom.Ne vjerujem . zamijenivši smeđi opasač za crveni. . a prije svega Sam.Snaći ću se. Mnogi naši gosti zapažaju tek kad stignu ovamo da su ponijeli krive stvari. Dohvati debele cipele pa ih baci na pod.odgovori Indijac napadno mirno .da bi to olakšalo vaš položaj. Ne brinite zbog toga. bit će bolje da to mi obavimo za vas. zabrinutost. bore. o tome su me već obavijestili. pa ih obeshrabreno zaklopi. Kad je opazio da mu se Merkel približava. ne bi se sjetio engleske riječi za intimnu sferu. Pri ustajanju Merkel je odlučio provesti stoje više moguće 32 vremena u raspakiranju i spremanju stvari. Taj je čovjek 33 djelovao samouvjerenije od onog prvog. Čak da je Merkel smogao hrabrost za kritiku. Kako bi pobjegao od zrcala koja su mu se rugala. natjerali prebrzo zbaciti masku iscrpljenog putnika. samo što je bio prestar za tu ulogu. Pri raspakiranju vaših stvari odmah smo zadržali košulju i hlače.Sir.izbjegavao je Merkel odgovor. Hotel vam doista može sve nabaviti. Recite mi samo što bismo trebali dati sašiti i želite li posebnu zaštitu. Zavrnuo je rukave. Pričini mu se da izgleda poput Hamleta. Pričini mu se kao da vidi vatrenu loptu širom otvorenih očiju. Dobro govorim svahili. Ipak bi toj ludoj situaciji odgovaralo ako bi vratara zapitao je li Ofelija već pošla u samostan. Svi gosti hotela okrenut će se prema njemu. . s čvrstim programom i odgovarajućim terminima. . navukao tamne hlače. Barem ne za strance. Možete li mi pozvati taksi? . Zatim ju je ipak gurnuo u njih. U svakom od njih ugledao je svoje lice.

On bijaše i odveć skroman a da bi se divio toj rastrošnosti. 35 Ždralovi su ponosno prolazili kratko ošišanim zelenim travnjakom. prije nego bi progutao sitni kolačić. ali pretvarao se kao da se toga sjeća. crveni ogroman kljun i mudar pogled svoje vrste. I dok mu je pod nogama oživljavalo korijenje prošlosti. Sve ću vam srediti. a četiri kuhara s visokim bijelim kapama. . . metalno bi plava boja njihova gustog perja počela zračiti nježnim bojama duge. . Cijena mu se činila začuđujuće niskom. Ako bi samo jedna jedina kap pala na njihova tijela. promatrajući sa zanimanjem kako je on stavlja u džep. Njegove oči više nisu gledale onako nježno kao ranije i uopće ne melankolično. neki su se posluživali kod buffeta ukrašenog dinjama veličine buća. Zelenožuti prugasti zastori štitili su terasu na kojoj su stajali bijeli pleteni naslonjači. strugali su teške tave. Mala plava ptičica smjestila se 36 na kruni od zelenih banana. Rez bijaše golem.Mislim da vas nisam dobro razumio . osamu i strah pred starošću. taj lutalica iz sivog svijeta hladnoće. Neka stara gospoda sa slamnatim šeširom hranila je uz ogradu parka marabua koji je imao bijeli prsluk. a marabu bi svaki put pogledao prema oblacima.Da što vjerujem. veličanstvenost skladnih ptica omamljivali su njegove oči i misli. Njihov nježan ukras na glavi.Naredit ću da vas odvedu na doručak .morate mi reći želite li osobnu zaštitu.Recite mi samo da to doista vjerujete. Sutra ćete moći odjenuti nove stvari. Treba se zaštititi i od bolesti. prepada i smrti. Njihove su se glave spajale sa svjetlom i sjenama. Ali bujne boje tropa. Čvrstim je glasom naručio šest košulja i četiri para hlača. smećkaste boje s crnim sjajnim točkama. .navaljivao je Indijac . . izrezan iz leda.Rekli ste da poznate zemlju. Iznenadio se saznavši daje pri dolasku već iznajmio sef i platio hotel za prva tri dana. U mramornom zdencu s tri visoka vodoskoka kupali su se čvorci. U njih bijahu urezane oči. Jednako kao i stabla mangoa i palmi čiji su listovi vukli snagu iz posljednje rose. Na sreću raspolažemo ljudima koji se još prisjećaju starih običaja. zaboravio što namjerava.uobičajeno naručivati kod vratara novu garderobu. Začudo ta mu je misao davala sigurnost.nasmiješio se vratar. Ali smiješio se samo usnama. Sir? . . Na zlatnom soku ananasa plovile su barke od papaje. Nećete se prepoznati. Nove stvari treba zaštititi. ispuhavao je svijetloplavu šećernu pjenu. hranio je oči žarkim preobiljem zemlje koju zapravo nikada nije uistinu napustio. . zaboravio umor. Merkel zapazi da nije bila staklena. Obavijestit ću vas još i o cijeni. promatrao je ždralove. Nekoliko je gostiju sjedilo oko okruglih stolova. Terasa se nalazila iznad velikog bazena u čijoj su se plavoj vodi odražavale flamingo-ružičaste bugenvilije. Paulu Merkelu uspjelo se obraniti od raja kojeg su stvorili ljudi i koji je znao svoju sjajnu hladnoću hraniti iluzijama bogatstva i " luksuza.prizna Merkel. ne pomičući se.Sir . vijorio je na vjetru. Zurio je u ogromno rogovlje iznad kamina. Sav sretan. Pričini mu se kao daje riješio vrlo zamršenu situaciju na najbolji mogući način. Platio je u gotovini. Žena je nešto nježno šaptala ptici. Istom kad je uronila kljun u cvijet orhideje. Njegovo se raspoloženje iznenada popravilo. dao vrataru bogatu napojnicu. stojeći na kristalnom poslužavniku.Cijelu tu glupost s osobnom zaštitom. Zaboravio je tko je bio. Konj. crna leda.

stajao je stakleni vrč. na palmu bijaše pričvršćen natpis: »Ne hranite majmune«. Zadovoljno se sjetio da je »nugu« svahili riječ za majmuna. Ovaj je nakon požara u bušu pronašao u šumi posve mladog pavijana. Blizu njegova stola. Na kraju je gurnuo bananu u džep. Na rubu te ploče sjedio je dražestan sivi rezus majmun. Možda zato jer je vjerovao da može pobjeći sam od sebe ako se dugo služi 38 mekim svahili riječima.nazdravio je Merkel popivši čašu šampanjca. oslikane izbli-jedjelim bojama čežnje. napunio je svoj tanjur na radost konobara koji je bacao palačinke u zrak. nazvao gaje kradljivcem. a niti dosanjati do kraja svoje snove. a ni uznemiravalo. narančama ukrašenih mesom na koji su se smjestile pčele. Kunući. prije nego je dohvatio kutiju sa šećerom. Sjedokosi vragoljan sjedio je na ploči s crnim natpisom i tražio uši po trbuhu. Kružio je očima. Bijaše to od njegova dolaska prva njemačka riječ koju je izgovorio. Iako nije bio gladan. Merkelovo sklonište bijaše puno slatkog mirisa zavođenja koje je istovremeno budilo i opijalo. Ubrzo je uhvatio sama sebe kako s majmunom razgovara onim istim jezikom kojim je stara gospoda razgovarala s marabuom. a zatim se ponovno vratio u tu idilu. Uronio je u pretpostavku da se ne smije micati.Merkel zanijemivši osjeti da je ponovno postao dijete. S Merkela spadoše godine i iskustvo. Izvuče bananu iz džepa. Uz srebrni čajnik i uspravljen ubrus nalik tornju. Neki paž koji je pri smiješku pokazivao sve zube. počeo veselo pričati i domamio još veselijeg majmuna koji je skočio Merkelu na rame. Na trenutak je poslao svoje prohtjeve u planine koje su svjetlucale plavetnilom na obzoru. Držao je glavu nakrivljeno. Nikada nije otišao. a zatim mirno napunio čašu šampanjcem i zapitao bi li donio jelo za stol. Zatim majmun skoči na stol. odveo je oklijevajućeg Merkela do slobodnog stola na kraju vrta.reče Merkel.Sam ću poći do buffeta . a zatim se vratio na ploču sa zabranom. daleko od razgovora i zveckanja suda. poželio je vječni život. izvuče kocku šećera iz kutije pa ponovno zauzme svoje mjesto. . Pružio je ruku životinji malih pažljivih očiju. pruži je majmunu i poče zadivljeno promatrati kako je životinja vješto guli i glasno mljacka. kako ne bi uništio tu divotu. nalazilo se daleko od jasnih obrisa. Pružio je ruku još prije nego je Merkel odložio tanjur i sjeo. uza zid s ružama penjačicama. Merkel je ozbiljno rekao: »Jambo«. Istom kad se našao ispred zdjela s voćem. Bude li mu majmun ponovno prišao smatrat će to znakom da afrički bogovi još uvijek imaju dobre namjere s onima bijele kože koji su im iskazivali poštovanje. kao da ne zna da je to bila čarobna riječ i da se on sam već našao u toj čaroliji. maknule su vrijeme do nepregledne veličine. Očigledno je posluga znala sve o njemu. ili se drži hladnog engleskog jezika. . pruži obje ruke i prede preko Merkelove kose. Slike. Njegova je glava dodirivala Kamauovu. mašući crvenim ubrusom da otjera libelu. Nugu je došao po ostatak mlijeka u vrčiću. 37 Nasmijao se iznenada tako glasno da se trgnuo. To mjesto. Majmun odmahne glavom želeći otjerati muhu pa se primakne stolici. . Uto je pristigao konobar i pljesnuo rukama kako bi otjerao majmuna. a tanke je ruke podigao u zrak.Prosit! . ukrašen rascvjetalom ružom. To ga više nije čudilo. Zatim dohvati kuglicu maslaca koja je ležala u ledu i počne polagano jesti. prisjeti se da je konobar govorio s njime svahili i da mu je on odgovorio istim jezikom. a da pri tom nije dodirnuo posude. a konju kojem je rep već počeo prelaziti u prolaznost. Činila mu se neodgovarajućom.

. koje mu je nadjenuo njegov pametni otac u doba dok oči Kinanjuia nisu dopirale dalje od stabla na polju duhana.Vaš vozač! 41 3 Kad bi do čovjeka stizale vijesti iz dalekih koliba visoravni. za kakvo nije znao proživljava li ga budan ili u snu. .U Sudan? Predugo ste se zabavljali s majmunom. ali bez veće muke uspio je izroniti iz sna.I s vozačem? . rekao je kao da je promislio svaku riječ: . tad bi taj Paul kome je sunce spržilo kožu i iluzije. uz topli plamen ispred travom pokrivenih koliba. Pričini mu "se da sjedi na ljuljašci i da nikada više neće morati dodirnuti zemlju.Isiolo će biti dovoljno. Na pragu odrastanja. Kad bi stisnuo oči i ponovno ih otvorio. koji su upotrebljavali pravo Kinanjuiovo ime. a zatim u osjećaj slobode. ali njegove oči to nisu bile. nije čak ni zapazio daje sjeo na praznu stolicu. .Safari.Mister Paul. Imate kod nas sef. Ali majmun je uvijek sjedio samo na Paulovom ramenu. U takvom stanju.ponovi Indijac. . vjerojatno ponovno govorio o laganim hlačama i kaki košuljama.Ne tako daleko .To je dobro.Mister Paul. Još je uvijek shvaćao poruku stare priče. . Ali čovjek. Glava mu bijaše djetinja. 39 Znao je objasniti i zov afričkih sirena zbog kojih su njegove uši postale gluhe za zakone i logiku. Glas mu je zvučao pospano. lako izgovorljivo ime. A zatim Samburu. je li vam potrebno još nešto? . naučio je da čovjek samo mora dati svoje ime kako bi postao netko drugi. ali znao je i to daje u Africi slučaj znak sudbine.Zajedno su nahranili izgladnjelu životinju. je li vam potrebno još nešto? Nije vidio Indijca kako dolazi.Turistički safari? . ali je umjesto toga osjetio potpuni sklad sa samim sobom i neki umor koji je polagano prelazio u zadovoljstvo. Indijac kako da se nije iznenadio.Mister Paul.Ne želim sve znati.Htio bih brzo na sjever. a kasnije s voćem i orasima. Mladi ljudi. . Zbog znanja noge se koče. male crne mrlje pretvarale bi se u mjehuriće od sapunica sreće. prvo na bočicu. Uz to će pričuvati i onaj dio prtljage koji bi mogao samo smetati Mister Paulu. Da ga nije po drugi put nazvao tako. očekivao je da će ga zaboljeti glava i da će mu se pomutiti misli.zapita. Dakako daje znao kako ga stranac za njegovim stolom naziva po imenu samo stoga što nije mogao izgovoriti njegovo prezime. Gabriel će se na vašem dugom putovanju pobrinuti za sve.nasmiješi mu se Paul.Tko je Gabriel? . Kad se Indijac pospanim glasom pretvorio natrag u 40 sposobna vratara. Još je godinama osjećao njegovu toplinu i veliku povezanost s tim bićem. u noćima bez mjesečine u Samburuu. Merkel odluči provesti cijeli dan uz gostoljubiv stol povjeravajući se majmunima. otjerao je oba majmuna i rekao da će se pobrinuti za automobil. a srce lako kad je dopustio da mu uzmu ime. . Merkel. Vrijeme nije više ništa značilo za njega.Cesta prema onamo je opasna.predložio je . ali potpuno sam! Mogu li iznajmiti automobil? . pričali su mu o . kakav je sada postao. Tamo sam bio čovjek. . Nije više trebao tražiti smisao svojih čina. glasnici iz Naro Morua nazivali su ga Kinanjui. To bijaše staro. nenaviknut da pije alkohol ujutro.Ne biste trebali . .ponijeti ni odveć novaca. . . . to se nikada ne može znati.

vladar života na kojem su mu zavidali i koji je mogao nositi glavu tako visoko da mu ni najmanja sjena nije pritiskala ramena. samo su rijetko dopirale do Kinanjuia u Nairobi. nisu ga natjerale da nešto poduzme. Gabriel nikada nije smrdio po starom pivu i znoju ispod pazuha. . tako da Kinanjui nije zarađivao. Nije to smio čak ni Kinanjui koji je znao čitati. Kao Gabriel Kinanjui bijaše veseo mladić. Kinanjui je napustio svoje selo. Za čovjeka poput Kinanjuia nije bilo pametno propustiti priliku koja mu se pružala u Nairobiu. Naime u Nairobiu nije bilo dovoljno gostiju koji su odlazili na safari. Čak i u slučaju kad bi se vozili u auto42 mobilu. Na safariju je Gabriel bio tragač kome su se svi divili. Ukoliko bi pak do Kinanjuia stizale poruke namijenjene Gabrielu. Ona je već četiri mjeseca nosila u sebi novi život. prašnim -kaktusima. Ljudima. Novosti o djeci koja su se mogla zasititi mlijekom jedne koze. lukav i pošten koliko god je to bilo moguće. Gabriel bijaše. U Tovoti je odijevao svijetle. Ti su stranci bili uvijek siti i tako bogati da su u kožnatim kesama obješenim oko vrata nosili samo novčanice. Navečer bi mu zadovoljni gosti safarija razdragano gurali u ruku sitniš koji su im uzvratili prilikom malih kupnji. I to samo zato jer je želio dodirnuti nabrekli trbuh svoje žene. kuckajući ga po ramenu i nudeći mu žvakače gume. Ljudi koji su smjeli živjeti drugdje. on ne bi oklijevao ni trenutka. To isto bijaše i s njegovom ženom. Budući je želio da mu djeca kasnije krenu u školu. Onaj koji bi se bez razmišljanja prepustio ponosu oca na vlastito sjeme. Taj je sat neki Amerikanac poklonio Gabrielu jer je tog dana pronašao na drveću tri usnula leoparda. stranci bi ga hvalili zbog njegovih očiju i mudrosti.. obali rijeke ili u visokoj travi. Kad bi Gabriel sjedio za upravljačem pripadali su mu svi muškarci i sve žene u njegovom automobilu. a velike u želucu. u onom dijelu velikog i glasnog grada koga je gušilo smeće. a i radio stanica koja mu je omogućavala vezu sa svakim jednako tako blagoslovljenim koga bi sreo na cesti. bude li sačuvao njegove noge od gnojnih čireva. Oni su živjeli bez savjeta iskusnih staraca i bez radosti življenja zbog poznatih lica. Nije smio dopustiti da mu ona poput pijeska procuri kroz prste. tad će posjetiti ženu nakon što rodi. oštrim krhotinama stakala i zahrđalim limenkama. brz. mogao je brzo imati male rupe u cipelama. svježe izglačane košulje s dubokim džepovima. Kad bi pronašao mnogo životinja na drveću. Vijesti iz dobrog starog svijeta.njegovoj ženi i o dvojici sinova. gdje su noći bile hladne. veliku obitelj. a zrak sa snijegom prekrivenih planina čistio grudi. stiskali bi nosnice već kad bi izdaleka ugledali te barake. čelo od žara groznice. koji su mu povjerili svoje skupocjene živote. Colu i cigarete. Tada nije bio samo vozač Tovote. čiji krov se mogao otvarati i koji je letio preko rupa na cesti nalik ptici što leti prema svom gnijezdu. a za koju Kinanjui još dugo neće trebati plaćati školarinu. Sada je s ljudima koji su odsjekli korijenje prije nego se napunilo sokovima. čiste hlače. pisati i puniti oči ljudima koji su došli izdaleka po stvari za kojima su čeznuli. kad je 43 imao posla. To nije moglo biti drukčije. stanovao u kipućoj limenoj kutiji. kako bi u Nairobiu potražio posao. Koliba je stajala okružena grmljem pocrnjelim od sunca. pažljivo ulaštene cipele na kojima je vidio odsjaj vlastitog lica i sat sa zlatnom kazaljkom za sekunde i širokim remenom zbog kojeg mu se ručni zglob činio snažnijim. prijatelje i mnogobrojne staze koje je sam izgazio. U ta vremena bijaše vožnja do Naro Morua predaleka i preskupa. Bude li bog Mungao sklon Kinanjuiu. a trbuh mu barem tako dobro punio da mu glava ne ostane bez nade u dobre dane.

Uz to su morali poznavati i Europljane i Amerikance čije mozgove i kožu je brzo palilo afričko sunce. Takvim ljudima nije bilo potrebno zapovijedati očima da sačuvaju slike što su ih željeli ponijeti sa sobom. a da se pri tom ne bi oglasili. Ali Gabriel nije dopustio da ga obeshrabri njihov zloban smijeh. a pri smijanju pokazivali zlato svojih zubi. Stranci bijahu tako ponosni na svoje slike kao da su umjesto kamerom uhvatili plijen skupocjenom puškom. Na njoj je pisalo njegovo ime. ima li gospodin Singh. Njihova su se grla brzo sušila. Zoomovi su mogli proždirati najveće udaljenosti tako lako kao što gepard može proždrijeti malo tele gnua napušteno od 44 45 majke. Indijac je cijenio samo vozače koji se nisu lako umarali. a na ramena široke remene velikih kožnatih torbi. ruke i glavu poput tvrdoglavog motora starog kamiona. čije su košulje bile bijele poput svježeg mlijeka. Dobro se razumio "s ljudima koji su novcem mogli kupiti sve potrebne radosti. znali se ponašati pred bijelcima. Gabriel je ljubio te slike preokrenutog svijeta u kojem ni jedna životinja nije žderala drugu i u kojoj su kapljice kiše bile šarene poput cijele duge. onda je to zvučalo poput glasanja skakavaca prije kiše. Muškarci i žene koji su mazali lica i ruke mastima i mirisali po mirodijama. Gabriela bi pozivali na posao uvijek kada bi Indijac u ventiliranom hladnom uredu Kenya Safari Toursa. sjajući na bijeloj koži poput jutarnje rose na dugim vlatima trave. Na glavu su stavljali šarene šešire. Tamo bi pitao. Kad se Gabriel morao zadržavati u smrdljivoj kolibi. Gabriel je svakodnevno trčao do otmjenog ureda Safari Toursa na aveniji Kenvata. Takav pratitelj safarija bijaše Gabriel. Njima bijahu važniji lavovi koji su drijemali. mogao je slati kući dovoljno zarađenog novca. Mala pločica činila je velikim čovjeka koji ju je smio nositi. Obožavali su je kao što ljudi Afrike. nosili su tako čvrste kapute da se nikada nisu smočili. Gabrielu je safari pružao najbolju priliku da se brine za sebe i za svoje. kartali. Samo onaj koji je bio pametan. kao što vatra u bušu pali šume. imao neki osobit posao. koji su s Gabrielom dijelili istu prostoriju. koje su mogli izgovoriti samo učeni ljudi. sjedili su pod drvećem. pa čak i krdo lutajućih pavijana ili jato nepomičnih jastrebova na drveću punom trnja. To bi prepuštali svojim ljubljenim fotografskim aparatima sa snažnim zoomom. međutim. ne podižući glavu.Osobito važna za Gabriela bijaše srebrno uokvirena bijela pločica na lijevom džepu njegove košulje. na aveniji Kenvata. Gabriel je. Oni su vidjeli samo jedan dan. plahe gazele i nosorozi dali dodirnuti rukom. dovodeći pri tom svoj život u opasnost. Petorica muškaraca. a niti bol u tabanima. u Nairobiu ubrzo shvatio da oni moćni ljudi koji ti mogu dati posao ne pamte ni imena. a sunce palilo grlo. ako je želio da turisti pronađu divljač. neki posao za njega. tad se nije ponašao poput drugih muškaraca. Na fotografijama koje bi gosti safarija pokazivali Gabrielu činilo se uvijek kao da su se lavovi. Oni su vjerovali da su sve životinje njihova braća. od šale kojom je prijatelj prijatelju želio pomoći kako bi mu u satovima tuge ozdravila glava. uši i nos. dobro poznavali ceste i mnogobrojne kuće za smještaj u planinskim predjelima. Kad bi ti glupani" ostali bez posla. urlajući slonovi. već . pili skupo pivo i čekali da ih netko pozove. rugali su mu se zbog toga tvrdeći da ljudi iz Naro Moma imaju bolje noge od glave. Lukavi vozač nije smio dopustiti da mu zaspu oči. a nikada one koji će još doći. ni lica onih kojima je posao bio potreban. Iako je put trajao gotovo dva sata. Važno bijaše da bude pametan i ne zadovolji se samo vožnjom automobila. te neprekidno tjerao noge. a na čelu bi im se pojavljivale graške znoja. obožavaju stare bogove. Kad bi ti žderači slika izgovarali tu riječ. a to su činili često.

Ukoliko bi se počeo cjenkati. Onaj. Mudri starci nisu se neprekidno brinuli za dobro napunjen trbuh i za najbolju hranu za svoje kamere. a trbuh je mogao napuniti samo nadom. kojeg je život istesao. koji bi krenuli na put u grupi.« Zatim je zahtijevao uobičajenih pet dolara za posredovanje. Starim ljudima. Kad je Singh ispustio iz usta te posljednje riječi. kako je to Gabriel i očekivao. da će bogati čovjek iz Norfolka govoriti istim jezikom kao i on. koji su se usput gušili u svojoj znatiželji. Ljudi. Kad bi čovjek počeo gubiti zube i snagu svog jezika.Sutra ujutro budi u Norfolku . kad je vratar Norfolka vodio Gabriela njegovom budućem putniku. Bijaše mudrije prve riječi progovoriti sa strancem kad ovaj nije morao govoriti s praznim želucem. bili oni crni ili bijeli. a u vrijeme suše kišu. koji više nije nalazio nikoga s kime bi se mogao šaliti ili se ljutiti na njega. Turisti iz Norfolka nisu se razlikovali od drugih samo stoga što su nosili košulje s ovratnicima umjesto majica punih 46 47 šarenih slika na grudima. Ljudi koji su tamo stanovali imali su više novaca od običnih turista. Ljudi koji su u šestoro dijelili jedan automobil često su se smijali. trebalo često nahraniti tako da se na njihovim licima ne bi pojavila mrlja zlovolje. prerevno bi na cilju brojili svoj novac. zebre i slonove. Sunce još nije progutalo svoje sjene. nije od vozača istovremeno zahtijevao sunce i mjesec. već i stoga što nisu uplaćivali već kod kuće safarije zajedno s avionskim kartama. Safari bez razgovora nije bio dobar. njegovo je strpljenje napokon bilo nagrađeno. ipak je to donosilo dobru napojnicu. Kad bi po vrućini pili alkohol kliktali bi glasno poput majmuna koji su se napili soka uzavrelih plodova. Svojom vikom potjerali bi životinje koje su željeli vidjeti. Singh je dobro znao da najveći broj turista daje napojnicu u dolarima i da Gabriel uvijek nosi baš tu svotu sa sobom dolazeći u ured. nije se naljutio što lav spava na podnevnoj vrućini pa će na fotografiji izgledati poput mrtvog kamena. I to ne samo zato jer su imali dovoljno novaca i što su znali koliko od toga trebaju dati vozaču na kraju putovanja.rekao je Singh. ponosan na svoje znanje engleskog jezika.Moj brat je u službi pa će ti reći kamo kreće safari. dostajalo je otvoriti oči. Slučajno je ovog puta lažljivac Singh izustio istinu. smiješio se pticama i bodljikavom grmlju. 48 Gabriel se nadao. Onaj koji je sam odlazio na safari rijetko je kada bio mlad i nije više imao velikih rupa u glavi. kako taj ne bi morao stisnutih zubi gurnuti u džep znak njihove zahvalnosti. ali ipak nisu uvijek ispunjavali zadovoljstvom srce svog vozača. bio je poput koze s osušenim vimenom. Gabrielu su uši bile doista važne za osluškivanje pa je cijenio goste Norfolka. nikada se više nije trebao pojaviti kod Singha. Jednog dana kad više nije znao kako će platiti svoj smještaj. . bili siti ili siromašni. Dohvatio je. a ne neprekidno i usta. Iako nije bilo pametno odveć često razgovarati sa strancima koji su pitali i za stvari za koje je bilo bolje da ih ne znaju. Njih je gola koža radovala više od dugih hlača pa bi im se prečesto spržili mudrost i strpljenje. osobito kad bi kretali na safari sami s vozačem.bi u zoru krenuo do avenije Kenvata. Takav čovjek ne bi u hotelu u krošnji zahtijevao bazen. u očima mu se javio pogled pun znanja. Uz to je goste safarija. Paul je sjedio sam za . Poslovi za Norfolk uvijek su se isplatili. a Gabriel pomisli da je to Singh pametno sredio. Ovaj je upravo objedovao. I to s jednim putnikom. Čovjek. čvor svoje kravate i rekao: »To će se isplatiti. Ovog puta Gabriela je manje nego inače zaboljelo to traženje i samo gaje iz navike pretvorio u mislima u hranu za djecu i dvije kutije cigareta za sebe. .

Tako je dugo čeznuo za time. . Ali iznenada se pričini glup samom sebi. govoriti pronalazeći ono što je grčevito tražio. uvijek ponovno tjerajući svoj pogled dalje. Pun straha zabije prste u rebra. S njim nećete izgubiti ni minutu svog odmora. naivnosti. Zasigurno ne iz Amerike ili Italije. Kako ga je u tamnim satovima. zauvijek bi mu otkrivala svoje tajne. Puceta bijahu ta koja su prva počela govoriti. kako pita kamo će krenuti i kada. bio je čvrsto uvjeren da on . Talijani. . Užasnut osjeti da mu slani znoj teče u oči. Činio je to na način čovjeka koji je zaboravio što traži. način kako se spustio na stolicu. Gabriel se nadao da njegov suputnik ne dolazi iz Engleske.Ne žuri mi se. kad se osjećao izgubljen.smiješio se Paul. kao što sam vam obećao. a zatim pogledao u daljinu kao da ga zanima samo život s one strane obzora. a ipak to i dalje promatra. vjerujući da crne uši ne razumiju ništa drugo. U tom trenutku panike napetost iznenada popusti. Sentimentalan i bespomoćan. Zbog toga su ga zaboljele vilice i poče mu bubnjati ru' ušima.Onamo sam htio već jučer. Po puce-tima na Paulovoj kaki košulji prepoznao je da ju je sašio neljubazan krojač koji je bio u rodu s braćom Singh i 49 kojemu su slali sve narudžbe iz Norfolka. Opazi da je ostao bez riječi. zasmetaše Paulu. a već su. Oni su nosili u džepu hlača čak i lijek za slučaj da ih ugrizu mušice.odgovori Paul izgovarajući s uživanjem svaki slog.Smijem izgubiti minutu . onako naglo kako je i došla. znatiželje. privlačila ta ljekovita magija. Pričini mu se da mu je srce prestalo kucati pa se posrami svoje slabosti pred tim mladim ljudima.U Isiolo . a Gabriel je odmah vidio da se ne zabavlja pažljivo sočnim mesom na svom tanjuru. . Nije bilo sumnje da se čovjek s nemirnim očima odlučio tako naglo poći na safari da je prvo morao nabaviti košulje u Nairobiu. Mogao je ponovno gledati. samo mu je njegovo lice bilo poznato . Pomisli da pozna tog mladog čovjeka. Gabriel razmisli odakle je mogao potje-cati čovjek koji sjedi pred punim tanjurom i broji oblake. Kako je često kao dijete vidio ta lica koja se nisu odmah otkrivala. Njegove kretnje. dok je sunce izlazilo. grubosti i tvrdoglavog samopouzdanja. a ipak kad bi netko imao povjerenje u njih. Razmišljao je trenutak bi li trebao reći »Jambo«.ta mješavina zbunjenosti. kako usput ne bi ispario na suncu poput male lokvice. a njega toliko oraspoložuje da je sve više žudio jezično se povezati s ljudima Afrike.stolom uza zid vrta.Iako je zapazio da Gabriel dobro govori engleski. a njegov mu se glas vrati! . 50 Stisnuo je čvrsto zube. tamnim očima. Gabriel se polagano približavao stolu i kao da je brojao svaki svoj korak. Pogleda mladog čovjeka koji ga je pažljivo promatrao okruglim. kako bi ponovno osjetio onaj čar što osvjetljava sva lica u hotelu. dok im je druga počivala na koljenu.Ovo je Gabriel. iako je odlučio da to ne čini. imali su jednako tako lijepe sunčane naočale kao i satove. Nijemci nisu činili greške i nisu otputovali od kuće s krivim košuljama. znali zbog čega se žele naljutiti navečer. Ruka mu je zadrhtala kad je pokazao na praznu stolicu zamolivši Gabriela neka sjedne. .Najbolji je vozač koga imamo. . Amerikanci su jeli samo s jednom rukom. mir njegova lica. jednako kao i maramice za nos. slušati. boje kože poput Indijaca. osjećajući istovremeno da mu to ne smije reći. Gabriel nije bio neuk poput novorođenog teleta. Čuo je kako Gabriel govori. . Ne bijaše Gabriel onaj kojeg je poznavao. opazivši da ga radoznalo promatraju.rekao je vratar pa dohvati čvor svoje kravate poput brata u Safari Toursu. U izvjesnim godinama su Englezi i prečesto nazivali ljude iz Afrike »boy«. Mister Paul .

ali nije otvorio usta. Tamo čekaju slonovi. . . Otekli jezik nije se smio požurivati.primijeti Paul.Nije ih bilo ni jučer. .Treći sin? Koliko je star? .neće razumjeti njegovu šalu.Na putu za Samburu. Zaklopio je oči. . . ako to želite. Uspjelo mu je ukapati u glas. . Je li doista želio poći u Samburu ili je samo htio otići od sebe? . rođen sam u Samburuu. .Sutra je u redu.Zašto .Poznam slonove u Samburuu. Dobro je poznavao ljude koji nisu zaboravili da su bili i majmuni. Prisjeti se Orfeja. .potvrdi Paul. kao što je on znao. Obojica se nasmijaše i to istovremeno. Gabriel je tako polagano odmahnuo glavom da je osjetio pomicanje zraka. Nisam ponio kameru.Lavovi mi nisu potrebni. Nije znao govori li o godinama svog polaganog gašenja ili 52 svojoj iznenadnoj odluci da krene. . U Keniji su govorili tko na rastanku ne gleda pred sebe. . .Za pet mjeseci bit će star jedan dan. .A što vam je potrebno na safariju. Vidio je da se Gabriel u odlasku dva puta osvrnuo prema njemu pa osjeti kao da gleda svoje djetinjstvo kroz mikroskop.Ja i automobil. Sir? Da želite poći u Samburu? Svi žele u Samburu.zapita Gabriel. ali pjesma posljednjeg rastanka bijaše lagana i slatka. . Samo svoje oči. . Sir? Iznenadna promjena od šale do ozbiljne stvarnosti dirnula je Paula.Ne trebaju mi filmovi.šalu iz djetinjstva dočekao je Paul s dobrodošlicom pa se nasmijao. Dva oka u glavi i dva za naočale . Još je uvijek znao tu igru. Poznajete li ga? .Vrlo dalek . Imala je mnogo vari51 jacija i nikada nije jedna nalikovala drugoj. Sjeti se da to čovjek ne smije činiti. .Jesu li oni odletjeli k vama kući.Nisam svi . Gabriele. Ali Gabriel se širokom kretnjom nagnuo nad svoj sat i vratio kazaljke dvadeset i četiri sata unatrag.Na kojem putu? . oči i kretnje onaj dašak šale koju je Gabriel očekivao.rekao je Gabriel. ali tad će vam moći reći da je put u Samburu dalek. pa reče vrlo polagano i nešto odveć jasno: . kao da je morao napregnuto razmišljati o tome što će odgovoriti Gabrielu. .to niste odmah rekli. pokazujući pri smijehu i one zube kojima inače nije darovao slobodu . Njegovo je grlo bio suho od riječi koje nije izgovorio.Tko to »mi«? . jer ih nije želio .I moj treći sin.Jeste li kupili dovoljno filmova? U Samburuu su vrlo skupi. kao da ju je čuo prvi put. Takvi ljudi bijahu osjetljivi poput cvjetova hibiskusa kratko prije umiranja.Želite li već sutra poći u Samburu? Stajat ćemo pred hotelom.Imate četiri. .To ću istom znati kad će sutra biti jučer. nikada se više neće vratiti. Oni su osjećali svoje uši čak i tada kad bi razgovarali s drugima.Gabriele.U Isiolu nema lavova .prekine Paul lijenu šutnju. Sir? .Isiolo leži na putu .

ali Jens se nikada nije smijao. Jelo. Na zidu iza bara. zalijepilo toliko malih mušica kao što se to događa sa staklima automobila u svijetu koji je za njega svakog trenutka postajao sve udaljeniji. Imala je Cornelijin glas. Već godinama ne.Sat koji ti je jučer pobjegao. Kad se Paul probudio. Neki marabu gurao je svoje teško tijelo prema bazenu na čijoj je površini plivalo lišće. . Paul očisti naočale na kojima se nakon dugog boravka u vrtu. Njihova dražesna druželjubivost probudi u Paulu želju da ne bude sam. Bijaše to potreba koju već godinama nije osjetio. Bio je napadno visok. Njegovo je lice u sjaju zelene svjetiljke djelovalo sivo. u kojem sumnje nisu bile moguće. Najveći broj potjecao je od impala. Jednim gutljajem isprazni čašu. koje nije pojeo još ni do polovice. Postalo je tako tiho da je Paul čuo Marabua kako pije. držeći se svahilija. Ispod ventilatora lebdio je napunjeni lav koji je izgledao kao da se smiješi. Paulu je uspjelo na trenutak uvjeriti samog sebe u smirujuću laž da mu se Gabriel odmah sviđao jer ga je podsjetio na Jensa. Skupili su svoje nježne glave dopuštajući da ih mladi vjetar miluje. Jednom se Paulu pričini kao da ga je pozvala neka žena. ali mu je prijalo. Sviđao mu se način na koji je prihvaćao njegove šale. Davala 54 mu je snagu mladosti. jer su svi izgledali poput mladog Hemingwayja. obgrlivši vitka tijela dugim rukama. Odluči poći u bar. shvatio je svoju zabludu. Nožem veličine sjekirice drobio je led u male kristale. Bijaše to ugodan. U žaru ranog poslijepodneva ljubičasta je bugenvilija zasjala crveno.Kakav sat? . istovremeno ga napajajući mirom velikog zaborava. Odluči da će večeras pisati svojoj ženi i objasniti joj ono što ni sam nije razumio. Bar bijaše gotovo potpuno zamračen tamnoplavim zastorima. koji je bio oslikan svijetlozelenim granama ruža. Ostali su samo ždralovi. U beskrajnom prostranstvu. Zapita Paula. Pogleda svoj odraz u vodi pa otvori kljun. imalo je malo alkohola i mirisalo je na sapun. prisjeti se Gabriela. Mladić za barskim pultom bijaše živ. imali požudne oči i naslanjali se na svoje puške. Marabu je čučao na vrhu stabla. nebo je počelo mijenjati boje. Priđe lavu pa zapazi da je bio izrađen od pliša i imao metalno dugme u uhu. Njegov sin i Gabriel bijahu možda istih godina. Oni su se spasili s nekoliko zamaha krila. Ali prije nego je ponovno uronio u drijemanje. U drveću spavali su majmuni. 53 Konobar je odnio sude u kuhinju i nije se više vraćao. blag umor pun ugodnih nježnih misli koje su se pretvarale u snove. Na najduljem zidu od tamnog drveta bijahu pričvršćeni zavojiti rogovi okružujući veliku glavu bizona. Bijahu to slike muškaraca koji se Paulu pričiniše poznati. a on je radosno izgovorio: »Jambo«. Nosili su znojne kaki kapute s mnogo džepova. Sada ima vuneni šešir. Bih li ti izmiješao lijek? 55 . a travnjak je već posivio.reći pred vratarom. vrlo hladan i . Ali kad je složio prvu rečenicu tako da neće biti potrebno iznostiti druge dokaze. odveć djetinjast i vrlo dirljiv. Prošlo je toliko vremena otkako se smijehom oslobađao strahova. da bi se odmah zatim vratili do svog mjesta uz bunar. visjele su požutjele fotografije u tužnim crnim okvirima. mnogo tamniji od konobara u vrtu i po Paulovoj procjeni potjecao je iz plemena Lumbwe. a još više kad je shvatio da se to on glasno nasmijao.tog kasnog poslijepodneva -gotovo prazan. želi li što popiti i je li već pronašao svoj sat. Prestrašio se kad je začuo urlanje hijene. učini ga umornim. Mačka u brončanoj odjeći s crnom mrljom na oku protrči kroz vrt otjeravši ljubičaste čvorke. Pogleda prema'oblacima koji su bili tako bijeli na svijetlom nebu da su ga zasljepljivali. Pivo bijaše toplo.

Smith je usprkos svojih godina imao glas koji je odzvanjao od zidova poput jeke u planini. Bio je slobodan. . pričajući 56 da je u svom prvom životu bio oficir britanske armije. a ni razumijevanje. -Gospodin Smith ne opija se rado sam.Prvo moje žene i djeca. Možda u Samburu. .zapita. nema više briga. Taj zna pričati zanimljivije od onoga koji je uvijek samo orao zemlju. Htio je zapitati Smitha kako bez novaca može živjeti u tako skupom hotelu poput Norfolka.Za tvoju bolesnu glavu.Tko vas je zaboravio? . Paul pomisli da to zvuči više kao prijetnja nego kao namjera.Ne brinite. zaboravivši me zatući. više nisu važni. kad čovjek više ne zna tko je. . Napokon sam zaboravio sam na sebe. često i polagano punio lulu. . Ako je to nekome potrebno. prsa ispod raskopčane košulje vrlo dlakava. a u drugom imao farmu u planinama Aberdare.zavikne čovjek. Činio je duge stanke između riječi.Svi . kosa gusta i bijela. zatim Kikuve. .promrmlja Paul. . A niti novaca. Govorio je staromodnim engleskim jezikom iz vremena kolonijalizma.Kamo? .Znaš mnogo . koji su za ustanka Mau-Maua spalili moju kuću.Lijek? Zašto bi čovjeku za barom bio potreban lijek? .prizna Paul. 57 . Jeste li oženjeni? . .Sve? .Koliko ih je bilo? .Čovjek koji je lovio lavove sviđa se svima. .. Lice kao da mu je bilo presvučeno loše stavljenom kožom.To mogu zamisliti . Ispričajte mi što tražite u Samburuu. onda ste to vi. Umrla je njegova želja da čini stvari koje čovjek treba činiti. Pustit ću vas da sam pođete na safari.Mister Paul. Uz to nikada navečer ne znam kamo će me jutro otjerati. . Zatim je shvatio da mu logika. Opijenost ga je toliko omamila da je mogao pogledati u zrcalo iznad glave Mistera Smitha. Starac poče cupkati dlaku na prsima pa počne pričati da je u svojoj mladosti lovio lavove.Kako znate da želim poći u Samburu? . Direktoru hotela je drago da ponekad odsjednem ovdje i zabavljam goste svojim pričama.nasmiješi se Smith. pridružite mi se! . a da ne svrne pogled sa sebe.To više ne znam. Na začuđujući je način bio nalik muškarcima na fotografijama. kad je opazio muškarca koji je sjedio za velikim okruglim staklenim stolom u kutu.Nemam pojma.Prije dva sata naručili ste za sutra automobil.odgovori Smith dobro raspoloženo. Otada sam sretan. iako je bio mnogo stariji od njih. . Bio je siguran da ga je Smith uvukao u razgovor samo zato da se ponudi kao suputnik.Znam što mislite . .zapita Paul.Uopće više ne živim. ne prisjećajući se ni na trenutak da je bilo pomalo zastrašujuće što'je i on znao sve o njemu. Paul krene prema čovjeku. Vrebao je na vrlo sumnjivu procjenu situacije koja mu je do prije kratkog vremena davala sigurnost. Htio je upravo sjesti na crvenom kožom presvučenu klupu uz barski pult. Zaboravili su me. . . Stoga su mi i pobjegle sve žene. a ramena su mu još uvijek bila široka.Je li ovo sada vaš treći život? . ali još nije došao tako daleko da se prepusti naivnoj znatiželji Afrike. .zapita Paul. zauvijek je pobjegao od sveg predvidljivog. Ali sutra ponovno odlazim.

a veliki su nokti sjali crvenom bojom u sobi obasjanoj samo svjetiljkom na noćnom ormariću. Onaj tko nosi uniformu. Bila je odjevena u odjeću sobarice. Paul se prisjeti Cornelie. Popili su prvo džin i tonik. .tad ću te pozvati. s bijelo nacrtanim šavoni čarapa.Da! . Kad se Paul nakon večere vratio u svoju sobu. .Činim sve . koja je pružala prema njemu ruke s dlanovima biserno sive boje.obećao je . ali ona je imala Annino lice. Tamošnje žene ne znaju zagrijati muškarce. a crna svilena vrpca držala joj je kosu zategnutu na potiljku.Mislim da jesam . Zapamtite ovdje je sve drugačije nego drugdje.Sutra . Otada razmišljam o tome što je klipan iz britanske mornarice tražio na Mount Kenvji. ali njezino lice ne.Sir. Sjedila je na prozorskom okviru i držala u ruci orhideju iste boje kao što su bili i njezini zubi. ako to više ne znate. Smiješnom mu se pričini pomisao da je prije putovanja odnio na čišćenje svoju odjeću. a zatim se glasno nasmijao sjetivši se da se nakon toga rastao od druge žene. Jasna sjećanja gora su od svježih rana. Još nešto . ljuljajući bokovima dok je prolazila sobom .Znate li daje opasno poći sam na safari? . ali je sam sebi zabranio užitak u toj vrućini.Nemojte noćas spavati s nekom ženom. . . Koža joj je bila namazana uljem koje je mirisalo po ružama.izazivala ga je žena. jer je za vrijeme safarija slomio nogu. . Ona mi je pobjegla. .odvrati Paul. Žalio je ženu velikih očiju punih molbe. ali tad odmahne glavom prije nego je gurnuo ruku u džep svojih hlača. . Isplakao je dvije velike suze. Paul se trenutak čudio što njegovo tijelo nije bilo mrtvo kao što je vjerovao.ćeš biti u Samburuu. Obje su mu gurale cedulje u džep nove košulje.Nju nisam ustrijelio.Oprezno! Ponekad čovjek misli samo na to da želi umrijeti i tada više nema priliku donijeti nove odluke.Ništa! U Africi se nikada ništa ne može učiniti. Stari Smith sjećao se konja koga je morao ustrijeliti. Ona je bez riječi požurila prema vratima. Njezine noge.A odakle bih i uzeo ženu? Ne poznam ovdje nikoga. bijahu duge. Sada je i njegov glas bio dovoljno snažan da odzvanja od zidova.odgovori Paul. zatim čisti džin praćen bolom ljudi koji jasno vide još samo slike iz svoje mladosti. S nekim mornaričkim kapetanom. Suknju je povukla gore do bedara. Sav na nozi još je uvijek svijetlio. ¦ .Danas ne! Umoran sam. najčešće je opasan. Poče razmišljati bi li crnoj zavodnici gurnuo nešto novaca. . ali vi još niste došli do 5«? toga. je li vam nešto potrebno? .Znaš li već danas što ćeš htjeti nakon safarija? Mnogo se muškaraca ne vraća nakon safarija. . . 59 4 . Tad je naslutio da je već počeo zaboravljati najveće razderotine svog života.Čudit ćete se.Dobro je. otkrio je ženu.rekla je žena teško izgovarajući englesku riječ..Ništa! .prisjeti se Smith. .I što se tu može učiniti? .Kad se vratim sa safarija . Afričke žene znaju čarati. . raskopčavajući bluzu.

nikoga tko bi mogao spasiti Paulovu taštinu. Mzee su nazivali muškarce s kratkom sijedom kosom. Zašto to činiš danas? . htio sam samo saznati je li ti ta riječ poznata. snažnim nogama. Kao dijete. Gabriel inače nije uobičavao noću puniti glavu pitanjima. nije znao svahili toliko da bi razumio doista važne stvari.Jambo. Taj tajanstveni čovjek ulovio je Gabrielovu šalu za rep i 60 medu usnama je obrnuo tako da je poput dobrih konja visoko uzdignute glave i bez teška disanja. . samo s brzim. Tad me nisi zvao mzee. Ljudi iz Europe nisu voljeli kad bi ljudi iz Afrike odmah zapazili kako je starost počela glodati njihovo tijelo poput psa koji glođe svježu kost. Vrlo dobro poznata! Samo što nisam znao da sam već mzee. tad su priče hotelskog osoblja koje bi pričali nakon posla. Paul međutim. . uvijek je imao dobrog razloga što je misli slao u lov. istiskujući zrak iz svojih grudi što je više mogao. Sada mu je trebala pružiti sigurnost na koju je imao pravo čovjek koji nije želio potrošiti svoju snagu prije vremena. Bez muke. koji su imali istrošene glasove. koji je upravo izlazio iz predvorja hotela. ispričali Gabrielu da gost s dvostrukim jezikom govori svahili jednako tako dobro kao i engleski. u čiju je kosu vrijeme uplelo boju svijetlog kišnog neba. Mzee nije bila uvredljiva riječ. Bijahu isti kao jučer. bile lažne kao i obično.Mzee. udišući jutarnji zrak poput svakog drugog čovjeka.I unaprijed! Već vidim cestu za Samburu. poput čovjeka koji hoće ustanoviti da li se mislilo na njega ili nekog drugog. i bez nade. Dan ranije je iznenađujuće brzo počeo sa strancem izmjenjivati visoke tonove smijeha i to na način koji si Gabriel nije uspio objasniti. Pitao se što je Gabriel zapravo mislio. već samo jedan od 61 neobzirnih iskaza Afrike prepun istine. koji je držao u ruci torbu nabavljenu dan ranije od Singha. Gabriel je točno razmislio o pozdravu kojeg je sada uzviknuo tako radosno. jakim rukama. galopirajući stigla do cilja. Dok je dršćući čekao ispod limunova stabla na to da sunce prodre kroz oblake i vrati sivim plodovima njihovu boju. Kasnije su ljudi u Norfolku.zaviknuo je Gabriel. želio je da je Gabriel pozdravio ne njega već nekog drugog čovjeka pognutih leda sa štapom u ruci. koja je otkrivala oblik lubanje i koji su imali okrnjene crne zube. . Nisu postojali samo senilni starci koji su u noćima bez mjeseca zamjenjivali svoju djecu s unucima. kako muškarci tako i žene.Poznata mije. mzee! . Tu je riječ bilo moguće dugo držati medu usnama i toliko je razvući da se činilo kao da raste prema beskraju. Bolno siguran. Ako je to ipak činio.Jutros sam . usta i kosu. nikada nije čuo da bi tako nazivali nekog bijelca. Mister Paul. Na vidiku nije bilo nikoga. snažnim bolom spoznaje. . s iskustvom o kojem su mladi željeli čuti. kreštali pri smijanju visokim tonovima poput bijelih žena i kojima su sve dopuštali kao što dopuštaju djeci. zastao je istog trenutka. Paul. a da se u njegovim očima ne pojavi odbojnost. Ostanu li oči Mistera Paula mirne pri spominjanju riječi »mzee«. prisjeti se te riječi. Ali bilo je i mzeea s budnim očima. zasigurno je pružao razlog za to. . Ako je to doista bilo tako.Jesi! Tvoje su oči već tamne jer gledaju unatrag.poče govoriti . neće dopustiti da mu riječ »mzee« prodre u uho. Trebalo je naći odgovor na pitanje koje ga je uvijek ponovno budilo te noći smetajući mu poput glasnog moskita. a što su oni i postajali. Tad taj čovjek mudra jezika. Ta je riječ dosta dugo spavala u njegovoj glavi. Oklijevajući poče okretati glavu na stranu.vidio u zrcalu svoje oči.

Ovo bijaše već tako crveno da je moglo grijati vjetar. Ovo bijaše dobra prilika zapitati Gabriela kako je došao do svog engleskog imena.Voze se . . Ipak je još oklijevao izraziti znatiželju.odluči Gabriel. Susretali su samo hrdom izjedene i prepune autobuse bez stakla na prozorima. .Mogu . srdžbu. kao da se toga sjetio tek ovog trenutka . i ljudi bijahu stisnuti poput robe. u ispranim košuljama.. Prisjeti se Jensa i toga da je njegov sin pripadao generaciji koja je svoje roditelje zvala po imenu.Još nikada nisam govorio svahili za vrijeme safarija -izjavi Gabriel. prilagodivši dugogodišnje stečenim iskustvom svoja tijela pokretima vozila. Pogleda Gabriela i zapita se što bi taj pametni. neočekivana radost mu stisne grlo. Sauri znači novost.govorio je. Na takvim kamionima natovarenim kutijama. domahivali su automobilu Paula i Gabriela.govoriti i drugačije.Zovi me mzee. tata? 62 . a mogla je i završiti svaki razgovor.Da! .objašnjavao je .To je dobro . Bijele žene bijahu memsahib. ako ti to želiš. Bijaše potrebna gipka mašta kako bi se znalo što šauri znači onog trenutka kad bi je netko spomenuo.složi se Paul. kamo se vozimo? . Gabriele! Korisno je ne zaboravljati.Gabriele. U danima koji su već odavno mrtvi govorilo se bijelim muškarcima bwana.Čuo sam mnogo o mzeeu. Kad je Gabriel zapazio da Paul ne samo što razumije tu riječ. .procijedi Gabriel pa dohvati Paulovu torbu. lutajući u mislima do prostranstava Afrike. ali nasmijao se tako tiho da je to samo on mogao čuti.govorimo ljudima bez imena mama i tata. pokrivačima svezanim u tornjeve i automobilskim gumama.Niti ja . Paulove misli odlutaše brzinom koju je teško mogao slijediti do kuća iza bijelo obojanih zidova. te pokoji mali kamion bez cerade.Kamo se voze ti ljudi? Na posao? . Poznaješ li ga? . . kad je Jens svoju ljubaznost zamijenio zahtjevnošću djeteta iz razvedenog braka. Nairobi se samo polagano budio. ali se nisu ni branili. . već je zna i pravilno koristiti. Davala je snage umornoj duši i činila uši prijemljivijima. On i Anna to nikada nisu voljeli. Osobito ne nakon fatalne prekretnice. Automobil je brzo napustio središte grada. Na širokoj cesti uz koju je raslo drveće žutih i ljubičastih cvjetova. . U njegovoj mladosti ljudi su imali imena na svojem jeziku. Paul podigne ruku pa pruži čelo prema suncu.Želiš li uvijek odjednom znati dva šaurija? Paul ustanovi da je šauri još uvijek bio dobra riječ. Sviđa li ti se to. . ipak je svoju tugu i očaj izražavao uvijek na blagotvornom svahiliju. a ponekad i radost. To je Kenijata zabranio. Stajala je na početku rečenice. . Znao je da je to točno samo zbog realnih pogleda na događaje. Stajale su usred vrtova i visokih stabala cedra. nesreću. često bez rukava.Sada . Svi su oni štitili svoje susjede da ne padnu. meketale su već nakon nekoliko kilometara mršave koze koje su tražile hranu između 63 travom obraslog kamenja i pod trnovitim grmljem. snažni mladi čovjek mislio o lutanjima ishlapjelog mzeea. Odluči u buduće brže i s više hrabrosti povjeriti se snazi govora i mišljenja u čemu nije smjelo biti mjesta popuštanju i etiketi. dok je palio motor. Iako su se njegovi safariji svih proteklih godina zbivali samo u njegovoj glavi i u okolnostima kojih se sada prisjećao samo sa stidom.odvrati Paul. Mladići s licima koja su sjala na suncu.

Gabriel je još uvijek vozio ravno. Njegov je nos prije vremena osjetio miris vode slanog jezera.Jednog! . a i muškarce koji su uz rub ulice okretali šivaće strojeve. bijahu postavljeni veliki drveni stolovi sa svim mogućim divotama za koje su marljivi trgovci vjerovali da bi mogli razveseliti ljude gladne Afrike. Još si je točno mogao predstaviti dugu prasnu ulicu s malim trgovinama. narukvice od mjedi. A taj još ne zna što želiš.razmišljao je Gabriel. . boce s vodom. ako ne završi do zalaza sunca. mali bubnjevi i majice.Moram li to reći već sada? .Moraš reći sve . brišući muhe sa stakla da bi se zatim zaustavio između dva mala naselja s nekoliko koliba. u zeleno obojanim drvenim kućama.Stigli smo .To moraš ti reći.Kad čovjek ovdje navrši pedeset godina. Ne pitaš me ni što ću raditi sutra. a o kojoj se nije smjelo govoriti? Je li dostajala za sve dječje suze i obeshrabrenost staraca? . Vidio je ružičasti oblak flaminga koji su uzlijetali pa je postao pomalo nestrpljiv jer je Gabriel počeo voziti polaganije. Zrak bijaše težak i vlažan. Kenya!«.Kamo? . ako je našao dobru ženu . žvakače gume.Poći na safari. sa svojih pedeset godina također već imao sijedu kosu i bolove u želucu prilikom buđenja? Jesu li ljudi u Keniji u međuvremenu našli riječ 65 za melankoliju i za tugu. ali nije razmišljao o tome da će već tako brzo vidjeti to malo mjesto. mzee.Mzee.Za noćas sam ti naručio sobu u Safari hotelu u Nakuruu. nalik malom gradu. Njegovo se srce stis-nulo u očekivanju onog što će doći. Možda će prepoznati brežuljak okružen svijetlom šumom i isušenim poljima na čijem je vrhu stajala bijela zgrada. Zašto to nisi odmah rekao? . uokvirene crvenom bojom na kojoj je već bio ucrtan ekvator do kojeg će turisti stići tek nakon 80 kilometara.Nisi me pitao gdje ćeš spavati. koji je tvrdio da trči brže od gazele. Put do Samburua je dug. Ispred velike crno nacrtane karte.objasni Gabriel. Paul je znao da Nakuru leži na putu za Samburu. a svjetlo bijelo.Koliko ti imaš sinova? . . Bit ćeš umoran.Ja sam uvijek samo vozač.. Kad je zatim u udaljenosti od samo nekoliko kilometara ugledao mnogobrojne ploče na kojima je nevjestom rukom bilo napisano »ŠKOLA«. Nije bilo sumnje daje Kenija pronalazila vezu s onim svijetom koji je on napustio. Slutio je da je više neće prepoznati. . Gabriele! .To je dobro. Nisi me pitao što sam radio jučer. koliko ima djece? . ogrlice od malih perla. 64 Svidjet će ti se. Nekoć mu se činilo veliko. ili im je dostajala sol u očima koja je gorjela poput vatre. Tu bijahu prljave čaše pune limunade. . Na cesti za Nakuru pretvorio se ponovno u dijete pa se sjetio svog prijateljstva s Kamauom. Mislio je na uzbuđene žene koje su se cjenkale s indijskim trgovcima. Je li Kamau.reče Gabriel. to je dobra šala. . Gdje želiš danas spavati? . Podnevna vrućina nije mogla dočekati svoj sat.Moraš potrošiti svoj novac prije ekvatora. poštanske karte . . Tu je stajala velika ploča s natpisom: »Last Shop before the Equator! Come and buy! Jambo. shvatio je koliko se toga promijenilo od njegovog đačkog doba. Išao je u školu u Nakuruu. iz drva izrezbarene žirafe i slonovi svih veličina. limenke Cole.Dovoljno.

. Apatičan izraz njegova lica iznenada oživi. . Na njezinim grudima je lav pokazivao svoje zube.Daj totou dolar! 68 . Paul je s olakšanjem gledao za njom uživajući u iznenadnoj tišini. Shvatila je. Ćelava afrička djeca svih godina motala su se između crveno opaljenih nogu stranaca. Bijahu obojani zebrinim prugama. govorio mu je da se to ne smije dogoditi.Da! . veliko krdo 67 gazela i mladog slona koji je šepao. Međutim. Vukla su ih za odjeću i molećivo pružala zemljom uprljane ruke. Najveći je broj bio bez krova. a rupe u košulji i hlačama tako velike daje osip na njegovoj crnoj koži djelovao poput snijegom prekrivenih vrhova. Iako putem nisu sreli gotovo ni jedan autobus.Zašto je totou potreban dolar? .nasmije se Paul. .zahtijevao je. Paul zatvori oči. Požuri do skupine turista. . Neko je vrijeme zurio u Paula. Vozači su ostali u svojim automobilima.i paketići čaja i kave koji su očigledno već godinama ležali ovdje.To ste zacijelo primijetili i sami .zahihoće dječak. držali su fotografske aparate pred očima. . Gledali su kroz prozore zadovoljna izraza lica. zbog čega je bila vrlo zabrinuta. Nekoliko ih je stajalo uz rub ceste. Turisti u kratkim hlačicama i majicama sa slikama lavljih glava. da ljudi u Africi ne vole životinje.Toto . to to . a sada je umjesto Norme gledala geparda na stablu. dok su se cLrugi smjestili na poljima mladog kukuruza. sada se 66 ovdje skupilo mnogo malih safari vozila. stao pred njega i zabio oštre nokte u njegovu ruku.Jambo. dok su mladi igrali nogomet s limenkama Cole. impala s natpisom »Jambo Kenija«.šapne. leoparda u skoku. Taje žena prije četiri dana bila u Dresdenskoj operi. zbog mnogobrojne djece koja su prosila. a u školama ne uče dosta engleski. a glas mu posta snažniji. a zatim mu prišao. Istom tada shvati da je stranac govorio s njim na svahiliju. Njemu bijaše neugodno što nije znao kako ušutkati tu ženu. jedan jedini pogled na Gabrielovo lice puno iščekivanja. a da nije osjećao potrebu za tim. . ne piju pristojnu kavu. dok je nije pozvao vozač zbog odlaska.Zacijelo ste već bili ovdje . kako je sa zgražanjem pričala Paulu. Pokušao je pobjeći. Noge mu bijahu jednako tako mršave kao i ruke.odvrati Paul. . Osvrnuo se kratko prije cilja i zapazio da ga Gabriel napeto promatra.Jambo .tražila je da joj Paul potvrdi. kao što su mu nalagali pamet i iskustvo. poput roditelja koji su napokon svojoj nemirnoj djeci mogli dopustiti da se istrče nakon duge vožnje. Tad je opazio dječaka. ali ona ga je tako dugo držala za rukav i pričala mu. Imao je tijelo četverogodišnjaka i mutne oči staraca. Htio se osloboditi te ruke.reče mu neka žena razvučenim saskim naglaskom. . Tako se dobro osjećao u svojoj lijenosti da je na trenutak pomislio ostati u automobilu i promatrati iz daljine tu turističku zbirku. Mališan je stajao najviše pola metra udaljen od njega. tiskali se oko natpisne ploče. Zbunjeno slobodnom rukom pogladi po glavi dječaka čije su se grozničave oči već pri prvom dodiru toliko proširile da se pojavilo bjelilo zjenica. vjerojatno očekujući da će njegov suputnik pokazati uobičajenu želju za nabavkom suvenira. ne njeguju dovoljno svoje ulice. ali nije mogao upotrijebiti tjelesnu silu protiv tog slabašnog djeteta.

Djeca. kao da su uvježbala taj nastup. ali u njegovom sjećanju odzvanjala je zvučna riječ kojom su se ljudi pozdravljali. odbojnosti i prisnosti. Dječak ga je promatrao ne trepnuvši okom. Dotle je kor odrpanih prosjaka ponovo i svakog puta sve glasnije vikao: »Dolar! Dolar!« Stariji su koturali tu riječ dok nije nabrekla u višeglasnu pjesmu. Bijaše to prvi put nakon mnogo godina daje čuo taj jezik.Moja tri mala brata su gladna . Njegove tako pokorne i nevine oči za stranca. ali prisili se odvratiti pogled i ukočiti tijelo. a tako pametne i mudre za onoga koji je razumio te znakove. preskačući golim nogama tvrdu. Zaviknuše: . Nestala su u polju kukuruza prije nego se slegnuo težak crveni oblak prašine podignut sa zemlje. Paul je prepoznao da dječak govori kikuji. Sapčući skupiše glave pa istovremeno otvoriše ruke. koja mu se gadila već u trenutku kad je podigao ruku kako bi se oslobodio. Nije više vladao jezikom planine.mamio ga je dječak. Najradije bi dječaka privukao sebi. Neki od njih počeše kopati po njegovim hlačama. ali uspjelo mu je ostati na nogama i čvrsto zabiti cipele u meku zemlju. dugo zatomljene osjećaje. Djeca kunući otrčaše. Položi glavu na rame. tata! . šuteći udarao po pruženim rukama. probudiše u Paulu poznate. ali mu je bio potreban trenutak kako bi oslobodio grlo želeći da svaki slog jasno otputuje u daljinu. .Muno .odgovoriše djeca.Samo dolar. osjetio kako mu kuca srce i mirisao njegovu kožu. jer je iz beskrajne udaljenosti do njega dopirao Jensov glas koji ga je pitao mora li čovjek otputovati čak do Afrike da bi pronašao ljubav prema djeci. .Idući ću put doći tek kad te proždru.Mališan se čudio još i više jer je stranac doista govorio svahili. odlučna ruka vukla je Paulovu košulju.jaukao je mali ratnik. Tad je došao Gabriel. Grubom kretnjom. .reče pjevnim glasom. želiš li dozvati ovamo svu djecu? . očiju punih suza. izvukla mu je maramicu iz džepa. poput nekoga tko tjera muhe s marmelade.Nikvvega . Naivaši sa svojim skupim hotelima i klubom za golf bijaše u kolonijalno vrijeme omiljeno okupljalište farmera iz planinskog dijela zemlje. Glasno je pozvao svoje drugove koji su dojurili sa svih strana. Mala. . . 70 .To su samo djeca. ali tek kad su se djeca okupila. udarajući 69 pri tom nogama po crvenom prašinom pokrivenom tlu u ritmu svoje molbe. usprkos svim drugim promjenama. širom otvori usta. isušenu travu i daske iz kojih su virili čavli. tu mješavinu znoja. hihotala su ponašajući se tako kao da će posrnuti.Ponovno pronašao . Spasitelj je pljesnuo rukama i oštro. . a svojem je uzbuđenju dopustio da šikne iz njega poput vodoskoka.Možeš mi dati svoj sat. ali on se nije mogao odmaknuti. Očigledno su novi vlasnici budili istu zavist kao i njihovi . koju je odgurnuo.Mzee.zaurlao je Paul. mašući njome veselo pred očima. . U središtu grada upadale su u oči otmjene. Paul je već rano shvatio da ljudi koji su tamo živjeli žele otići što je dalje moguće od Afrike. ali bijaše jednako tako nemoguće pobjeći prijekornom glasu svog sina kao i dječaku koji je zabio nokat u njegovu ruku.Dolar! .Da! . Još dok je i sam bio dijete nije mogao odoljeti afričkoj djeci.Kwenda! .kleo je Gabriel. svijetložuto obojane kuće s ogradama obraslim ružama.odgovori Paul. Sada je više iznenađeno nego oduševljeno ustanovio daje stari duh bogatstva i nadmenosti ostao nepromijenjen. . tata!« Paul se prestrašio da će pasti i sam.promrmlja Paul. Dječak padne na zemlju urličući: »Samo dolar. sunca i slatkoće. odgurne ga od sebe. Djevojčica u potrganoj plavoj haljini s crvenom kapom za baseball na glavi. ako nemaš novaca .

Moraš mi ispričati sve što znaš. ispod rupičastih kišobrana. a ne čine to ni leopardi. izađe i priđe ženama. poput parkova engleskih gospodskih kuća. malu bočicu umaka od mente i plod papaje napunjen pilećom salatom. zureći pri tom u nebo. I njegove su uši čeznule za porukama. Kako ćemo to izvesti. mekani plod.Gabriele. Psi. Bio je dovoljno tašt da uživa u Gabrielovom oduševljenom licu. Uz rub ceste. Sve je to pažljivo posložio na srebrni poslužavnik. . .potvrdi Paul . Ali znao je i to da će ta melankolija ispariti na suncu. a veliki crveni ili tamnozeleni. Samo što su se za svoj posjed plašili više od onih bivših. puzala su po smeću. Još mu je više vremena bilo potrebno da zaroni zube u bijeli. komadić pečene janjetine.male limene barake bez prozora s razderanim pokrivačima na niskim vratima i ognjištima na ispucanoj. isušenoj zemlji. Gola dječica nadutih trbuha. misliš li uvijek na sve? . ali nisu se dale otjerati. . drijemali su na suncu.radovao se Gabriel pa spusti lijepu pohvalu iz uha u usta . dok su majke nešto miješale u velikim zdjelama. dopuštajući jeziku povrat u slatko dječje uživanje. . veliki čarobnjače? . Visoke željezne ograde oko vrtova umjetno navodnjavanih i njegovanih.Lavovi ne žderu banane. . Nasmiješivši se. ali majmuni nisu velike životinje.Ne! Nikada ne mislim na lavove kako žderu banane.Ogulio je prvu bananu polagano poput mladog pavijana koji to još nikada nije učinio i kojemu je za posljednji komad bila potrebna majčina pomoć. a one bi ga odmah pozvale natrag. a kasnije je ugledao jastreba kako traži plijen. s rebrima koja su se ocrtavala ispod dlake bez sjaja. Donio je kavu u termosici.zapita Paul. zalijepljenih očiju i glava punih crnih muha. 72 . čučale su stare krezube i isušene žene. ispred hrpa banana. mudar si čovjek. U selu su mladići pušili i raspravljali ispred malih trgovina. polegne ih Paulu u krilo. Dugo se 71 cjenkao zaprijetivši im šakom. »Ljudi iz Europe žele uvijek jesti crvene banane«. Čudilo ga je što još zna da se za čarobnjaka kaže »muchau«. koja je vodila iz doline što se sužavala. mzee! Hoćeš li jesti u Outspanu? To je ovdje najbolji hotel. a ne u Outspanu.Donio sam tvoje jelo iz Norfolka. Gabiriel zaustavi automobil u šašu uz jezero pa iz prtljažnika izvadi košaru i pokrivač. Kad je Paul spazio žene koje su nosile djecu na pognutim leđima i težak teret na glavi. Napokon je kupio dva tuceta crvenih banana.Najslađe plodove žderu uvijek samo velike životinje -prevede Gabrielu. . Samo majmuni žderu banane. prisjeti se pjesme iz nekog starog filma.Gabriele. Raširi ga ispod cedra guste krošnje. bocu rosea iz . Mali su plodovi bili žuti. rekao je. Na sve strmijoj cesti. bile su pune bodljikavih žica i krhotina stakla. Iz kukuruznog polja dopirali su do njega muški glasovi. Dva je puta otrčao kunući odlučnim korakom. Zadovoljno je zaklopio oči i usudio se oklijevajući prepustiti osjećaju za kojeg je znao da će biti prekratak kako bi ga zaštitio od tuge samoshvaćanja.prethodnici. Riječi i melodija pričiniše mu se smiješnima. čuo je buku motora. Samo nekoliko kilometara dalje izranjale su kolibe novih siromaha . Izvadi iz košare tanke sendviče s krastavcima. Ubrzo nakon polja kukuruza ugledaše grmove banana pune plodova koji su sjali na suncu.da si gladan. dok su ih šutljivi Indijci promatrali prodornim pogledima.I ja . Uskoro je prepoznao zvuk bubnjeva u šumi i čuo krikove majmuna. .Htio bih jesti i sjediti uz jezero. a čuo je i svoj dah.već godinama. . Na ošišanim travnjacima čuvali su stražu uniformirani ljudi s batovima u rukama. Gabriel zaustavi automobil.Znam .

Preko ruke prebacio je ružičasti ubrus iz Norfolka. . I to u afričku divljinu. Pozva Gabriela. gradile su okrugla gnijezda u stablima s bogatom krošnjom. Nije mogao zamisliti da netko uz jezero Naivaši ima vezu s nekim iz stvarnog svijeta. ukoliko nije htio posum-ljati u svoju pamet. a da bi tražila više ispunjenja od odmaknuća od svoje prošlosti. Kad je Paul kasnije zapazio praznu bocu preko koje je puzala vojska mesnatih crvenih mrava. Prije svega Gabrielov djetinji ponos zbog uspjelog iznenađenja. Njegova duša bijaše presita. kao da ih mora prebrojiti. jer se na veliku kazalju smjestio mali žuti leptir. kako je pomislio gledajući u svoju napola ispražnjenu čašu. Nije znao ni koliko je sati.Kamo? . Nije jeo. više nije znao je li Gabriel došao k njemu i pio s njim ili nije. Srebrni poslužavnik zasjao je na suncu poput vatrometa. bacio je kamenčiće u zrak i tako pažljivo promatrao jato divljih gusaka. Paul stisne oči kako bi izošrio obrise slike. Trenutak je povjerovao da se Gabirel samo igra sa zabranjenom tehničkom spravom poput malog djeteta. Paula je zbunio toliki trud kako bi se postiglo savršenstvo. On je. neuobičajeno odlučno i prilično glupo. tek što se počeo zanimati za slikarstvo. . gubeći se iscrpljen u pijanstvu boja. ali i usmjerio tako da je odlučio više ne tražiti dokaze da još uvijek ima savjest. Ustanovio je da je već postao dovoljno ravnodušan kako bi mogao zamisliti daje za vrijeme safa-rija teret svoje savjesti sigurno spremio zajedno s novcem u sef Mistera Smitha. čiju površinu nije uznemiravao ni dašak vjetra. banane su sjale crvenom bojom. Lijepo lice bijaše sada sivo i staro. držeći duge grančice u 74 kljunovima. morao je biti glupan. Bolje bila oštra. Gabriel je s nekoliko očigledno uvježbanih pokreta nastojao prenijeti ono što bijaše europska predodžba njegovane gastronomije. te čašu s dugim drškom koju je obrisao mekom krpom.Provanse. Gabriel je sjedio na mravinjaku koji je izgledao poput viteške utvrde uz Rajnu. Samo je jednom zastao na putu i rekao nekoliko riječi svojoj ženi. Orao je dovikivao maloj rodi varajuću poruku o velikom zaboravu pa je zatim odletio u nebo više se ne vraćajući. ali tad shvati da je Gabriel doista govorio. Onaj koji je činio ono što on pokušava. Ipak ga je dirnula naivnost zamisli o razmjenjivosti stvari. 73 Prisjeti se svijetlih idiličnih doručaka Renoira i Moneta. Male ptičice. jer mu vrijeme više ništa nije značilo. Bijaše mu žao što sat nije mogao pokloniti malom dječaku s oštrim noktima pa glasno nazove samog sebe starim glupanom.Vozači ne smiju jesti s gostima. Paul to učini i ugleda Narcisa. a papaje i vino mijenjali su sa svakim lutajućim oblakom svoj izgled. Ovaj je sjedio za upravljačem spustivši noge kroz vrata automobila. Vodene ptice sa svijetlozelenim sjajnim glavama plivale su po jezeru boje mahovine. ali nije vidio njegovu prijetnju. Ipak je pogledao na sat. . krenuo prema sretnim trenucima impresionista pa je barem toj svojoj ljubavi ostao vjeran. nije pio. ali ipak prekratka da ga uznemiri dulje od otkucaja srca. iako se nije ni uz najveći trud mogao odlučiti kojem od svojih svjetova pripada. Vidio se kako u muzejima stoji ispred slika.Zašto ne dođeš ovamo? .Moj mora . Govorio je s nekim preko radio stanice. Popio je gutljaj vina koji ga je lagano omamio. . Riječ mu se učini odgovarajućom.ustvrdi Paul.K meni! Nećemo li jesti zajedno? Ima dovoljno jela za dvoje.

Moraš reći: »Roger.zapita Paul sat kasnije. . Zapazi da ga Paul promatra. Sjene drveća bijahu već duge. Roger?« . Vrati mikrofon.promrmlja. Roger . a da bi zbog toga srca brže kucalo. S olakšanjem napuni grlo dobrim zrakom. već je to bio plamen koji ga je lizao ogromnim jezikom. Pri govoru je jedva otvarao usta. Čuo sam te. .Govorio si na svom jeziku . Iako se taj zli kujin sin i inače nije držao dogovora.zapita. Ono što je glava smatrala prijetnjom. Roger!«. Nije mu uspjelo gurnuti mrežu protiv komaraca. ovog se puta prebrzo ugušio u svojoj pohlepi. Stisnuo je 76 zube. »Roger. »Ne« je prepoznao i po odmahivanju glave. Roger«. da laže. bijaše premalo. . Paulu se pričini kao da se veselo Gabrielovo lice izmijenilo.Vrijeme straha leži za nama . kao da mora pretražiti cestu punu kamenja i rupa.reče Gabriel. Roger« ponovi. Usne mu bijahu jedva vidljive. Brzo je zaviknuo: »Roger. Neki vozač iz Nakurua javio mije gdje je vidio lavove. po tome kako je Gabriel naglasio baš one riječi koje nisu bile važne. Gabriel gurne glavu kroz prozor. ne pokazujući svoja lica. . ali iznenada shvati da nije bila obična vrućina koja je njegovu glavu učinila teškom poput kamena. . ali ne i instinkt.Čuo sam da si rekao: »Roger.Hoćeš li noćas spavati u Naivašu? . a kad je Paul pomislio da mu više neće odgovoriti nastavi: »Zašto to pitaš?« .Roger. Gabriel je lijevom rukom držao tako čvrsto upravljač da mu je kost zasjala kroz kožu. . a zrak je pio prvu hladnoću noći. a zatim dugu za ne. čvrsto stegnutu iznad kreveta. ali ipak toliko jako da su oči zasjale. Ležao je ispod teškog vunenog pokrivača koji je mirisao po smoli. Nije bila snažno. skoči iz automobila pa potrči brzo do Paula. Singhova zapovijed došla je prebrzo. 77 5 Te su noći Paula trgnuli iz sna davno zaboravljeni zvuči koje se odviknuo tumačiti. Grane su se njihale kad bi majmuni. kao da ga je ovaj zvao.Ako ne želimo tek s mjesecom stići u Nakuru. Uvijek kada bi pomislio da je pronašao .Htio sam samo saznati znaš li još da želimo poći u Nakuru . imaš mlade uši. Jednom je razumio kratku riječ za da. izoštrili su mu pamet. zato što se mogao nasmiješiti.Rekao si da ćemo krenuti do Nakurua.odvrati Paul. Logika pravnika i iskustvo čovjeka koji je znao da svaka riječ u Africi ima svoj odjek.shvati Gabriel. Bijaše to samo nelagoda koja je prešla preko njegovog čela. . a taj se osjećaj izgubio brzo poput najmanjeg oblaka na posivjelom nebu. -Sto znači: »Roger. Paul je osjetio. kako bi barem smirio oči. kako bi uspio dohvatiti svjećnjak i kutiju šibica s noćnog ormarića. Na početku razgovora Gabriel je vjerovao da će ga samo bijes zbog tog omrznutog vražjeg glasa spasiti. -Da! . dugim rukama letjeli kroz zrak. Pljunuo je nekoliko puta 75 na vlat trave koja je promijenila boju čim bi je kapljice dodirnule. zuriti u stablo ispod kojeg je sjedio mzee. Osjećao se slab i bolestan pa je htio. da se ugasila vatra u njegovim očima. zapazivši da Gabriel govori kikuju. Gabrielove su se uši i grlo branili pa nije mogao progutati svoj nemir. Nagne se nad poslužavnik. Automobil se mučio vozeći uzbrdo.Mzee. Osjeti.Paul je napeto osluškivao tihi razgovor. Roger« To uvijek činimo. moramo krenuti dalje.Sto si mi rekao? .

nepomičan poput mladog stabla čija krošnja još nije dovoljno narasla da se odupre vjetru. a uz njih ratnici iz plemena Massai. . Iza pulta. između dva Paulova braka. Gabriel ispod madraca izvuče mrežu protiv komaraca i složi je u debeli čvor koji se jednakomjernim ritmom njihao sa stropa. koji je boravio u Flensburgu. ali uvijek bi se tijekom tog noćnog safarija pojavljivale ptice s jezera Naivaši. Uznemirivao je Paula jer je vjerovao da gaje već jednom sreo. Kako mu se ona činila simboličnom za sve nesporazume nastale iz sličnih razloga. Doduše prizori i događaji su se mijenjali. visjela u dnevnoj sobi iznad crnog kožnatog naslonjača. prijeteći mu da će ga izručiti Njemačkoj. I opet si usta napunio s dva pitanja. tako visok i tako tajanstven. Jednom je Paul sanjao daje Gabriel namazao lice bijelom bojom poput klauna. jer nije na vrijeme pronašao družicu poput njih. a on je u svom jadu rastrgao avionsku kartu i zaviknuo: »Roger. a ipak već prijatelj.samo predvorje sa svijetlim drvenim stolovima. Paulu se to djetinje. Ponovno se toliko naljutio zbog tog neukusnog postera da je znoj na njegovoj koži postao vruć. Događanja proteklog dana počeše se polagano vraćati poput vode u rijeku koja je za vrijeme suše morala previše pretrpjeti. Kad je Gabriel tada doista zastao ispred Paulova kreveta. ljubazno lice pričini tako poznatim i pouzdanim da je olakšano uzdahnuo. Paul zaključi da je iz plemena Kikuju. 78 optuživši Paula za jezično svođenje. Paul je nikada nije zaboravio. Kad je napokon pobjegao od . koja jednim jedinim udarcem krade danu svjetlo. ponovno bi zaspao utonuvši u gustu maglu snova. Roger!« Uto je neki čovjek s batom u ruci. stajao je ljubazan mlad 79 čovjek. u trenucima buđenja. Svijeća je treperila uranjajući veliku prostoriju u blago svjetlo koje se širilo sve do krova od debele pletene trave. Nakon što im je pukla guma kratko prije cilja. Činilo se kao da kreću u boj. Sada.rupu u mreži kroz koju se uvukao u krevet. Istovremeno je promatrao mrežu protiv komaraca koja se prestala njihati pa je sada bila okružena velikim bijesnim muhama. nasmiješi se i pruži Paulu šalicu iz koje se pušio čaj. Na njemu bijahu postavljene iz drva izrezbarene životinje. I sada je čuo Corneliu kako govori djetinjasto izazovnim glasom: »Jazavčar je tako sladak«. Uvijek bijahu velike poput jastrebova. Bijahu izrezbareni iz cedrovine. Ogromna životinja u svom opuštenom držanju podsjećala ga je na psa na omiljenoj slici Franza Marca. odjeven u uniformu pilota. Paul se samom sebi činio nalik žednom djetetu koje više nije imalo snage dohvatiti puni vrč. Ona je. Nakon što gaje čuo razgovarati s Gabrielom. nemajući milosti s očima kojima je potrebno još hrane. To si učinio i jučer. a oko vrata su imali prstenje od fine žice. rugajući se bjeguncu. te širokim pultom. skočio kroz oblake. koji kao da su potjecali iz budoara neke engleske lady. prisjetio se bez napora što za njega znači bijeli pas čija je dlaka žućkasto sjala. Bio je sretan što je pri dolasku mogao prepustiti pregovore Gabrielu. Ni ispred hotelskog naselja više se nije mnogo vidjelo . Odmah nakon vjenčanja Cornelia je iskoristila odsustvo svog muža. već je progutala obalu jezera. Gabriel. Tama Afrike. Na debelom mekom bijelom sagu ležao je pas s očima boje jantara. dok je on sam zastao iscrpljeno pokraj svoje torbe. da sliku zamijeni posterom jazavčara koji je ležao na ležaljci i imao sunčane naočale na očima. Tada je došlo do prve svađe u Paulovom braku. stigli su vrlo kasno u Safari Lodge u Nakuruu. u krevetu si.Mzee. što se dogodilo? Koliko je sati? . naslonjačima presvučenim cvjetnim platnom.Gabriele. odjeven u kaki odjeću. Sunce još nije izašlo. mijenjali su se krajolici i zemlje kojima je putovao.

Paul je znao da se lav smiješi i izgleda poput životinja iz filmova Walta Disnevja. jer je rado slušao kako ga Gabriel zove tata. . Kad bi zastale i okrenule se podignuvši jednu nogu. odveo po stazi popločenoj bijelim kamenom do okrugle kolibe sa zeleno obojanim prozorima. mašući ključem. . da izvadiš smrt iz očiju.Zašto me budiš usred noći? . 82 . a uz to su jata biserki. a posljednji put na putu do kolibe kad je Paul posrnuo preko korijena. bili bi mi potrebni mnogi nosorozi da postanem novi čovjek. koja je bila u skladu s bojom njene kože. Gabriel bi blago pljesnuo rukama. . dok je iz daljine dopirao urlik životinja. . Sir! . Čovjek je nosio na svom širokom zapešću sat koji je zlatno sjao. zaustavljale automobil. pojavilo na sivom nebu.Već smo jučer bili na safariju. služila je kao kvaka. To se dogodilo kad je čuvar skloništa. Kiša i odronjeno kamenje napravili su duboke rupe po cesti.Moramo na safari prije nego sunce izgubi svoju sjenu.zapita. kojoj je maštoviti rezbar pridodao frizuru s kovrčicama.odgovori Gabriel.Jesi li jučer vidio nosoroga? Sutra ćeš biti novi čovjek. 81 . Jastreb je širio krila u letu. izvukao iz ladice i treći ključ. Male su glave gurale iz sivog perja koje je još uvijek sjalo od jutarnje rose. . poput blijedoružičaste ploče. držeći džepnu svjetiljku u ruci. Sunce se samo nakratko.Dobit ćeš toliko nosoroga koliko ti je potrebno. nasmijavši se tako promuklo između svakog sloga daje šala mogla brzo odletjeti i odbiti se od zidova. pretvorivši se minutu kasnije u žarku kuglu koja je zasljepljivala.I ja. ne dajući se smetati. Gabriel je nagnuo glavu kroz prozor u potrazi za tragovima u crvenoj zemlji. Drvena lavlja glava. On ju je odmah iskapio.zapita Paul. prisjeti se kako se Gabriel dugo i odlučno svađao s čovjekom na recepciji. jer se nasmijao podrugljivošću koja se iskazuje 80 očima afričkih muškaraca. Mogao je voziti samo polagano i često je morao zastajati. Činilo se kao da lebde po žućkastom sagu. Uz put rasle su akacije i grmlje sa snažnim trnjem.rekao je pokazujući na terasu osvijetljenu kerozinskim svjetiljkama.Dinner is now being served. Znao je i to da ne želi jesti i da mu je neka mlada žena u dugoj haljini boje kave. koji ga je uzbuđivao usprkos umora. gurnula u ruku čašu soka. napadno nego-dujućom kretnjom. Cuo je i glazbu koja je bila vrlo europska i smetala mu. ¦ .Kako sam dugo spavao? . . skrenuše na uski kameni put. tata. Paulove su uši još uvijek slušale rečenicu koja gaje natjerala da se tako brzo odjene kao da je doista mogao nadoknaditi izgubljeno vrijeme. odbijajući dvije ponuđene sobe. Činio je to nekoliko puta proteklog dana. ako danas vidiš nosoroga. ali ne i u njihovim glasovima.prošlosti.Tri dana . a Paul je zapazio i konobare u crvenim uniformama s bijelim kravatama. Govorio je samom sebi da je sentimentalna stara luda.Više od ljudi. Krdo gazela pojavilo se na čistini i ponovno se izgubilo. Mogao je jednako tako snažno pucnuti jezikom. Zatim ga je Gabriel. prije nego je počeo piti drugu šalicu čaja.Voliš životinje? . Kad je automobil pola sata kasnije napustio hotel.Prijatelju. . U tom ratu samopotvrdivanja napokon je ipak pobijedio Gabriel. kao stoje mogao stisnuti zube. . Muškarci su odjenuli tamne kapute. . ali tamo odakle dolazim to se ne smije reći. Paul je vidio daje mnogo svečano odjevenih gostiju sjedilo za stolovima i večeralo.

Majke s djecom na leđima sjedile su mirno uz rub ceste. a neko divlje dijete koje je htjelo šmugnuti pokraj njih. Nije čuo ni jastreba koji je najavio svoj rani plijen. Ta ga pomisao nije strašila. Mjerila kojima je bio naviknut mjeriti svoj život. Ali ipak je u svakom napetom živcu osjetio iskupljenje i zadovoljstvo. jer nikada dotad nije doživio takvu mirnu majčinsku predanost. prolazeći rukom kroz guste kovrčice . Lovili su se sve dok se nisu umorili pa su ostali ležati u visokoj travi. mzee.Znaš li još kako se te životinje zovu na svahiliju? .svi majmuni braća.Jer sam majmun! Majmuni previše govore. kriješteći vukli su jedni druge za krzno i repove. udaljavajući se velikim skokovima od skupine brižnih ženki. . Ne bojim se! Više ne. ispred automobila koji je zastao. Bespomoćnost je u Africi bila nježna i utješna. mašući rukama.Nugu je dobra riječ.odvrati Paul. neka lav dođe. ako ti je jezik dovoljno snažan. . Čuo je samog sebe kako uzdiše. .Tata. zapitavši: .I tako su .To u danima koji nas love. kao da mu je baš u trenutku ispunjenja ishlapila čežnja njegova dugog čekanja. tata? . skladnim kretnjama i za ljude iznenađujućom mimikom. a niti sumnje čovjeka ostarjelog prije vremena. Predoše preko puta i nestadoše u grmlju.Nugu . kao što je to činio i on. Ničega! . Starija mladunčad nije mogla ostati mirna. tebi je dobro. a niti šuškanje duge zmije koja se probudila u travi. Dopustio je da ga snaga prirode vrati na njegovo mjesto. nikada to nisam zaboravio.filozofirao je veselo Gabriel. nije čuo njihov lagani korak. Paul je znao daje moćnom bogu Afrike svejedno vjeruje li netko u njega ili ne.Gabriele. Tek nekoliko minuta kasnije za njima su krenuli mladi mužjaci koji su iz svakog skoka crpili novu snagu. Ljutite majke pozivale bi ih natrag. koji je varao samog sebe kratkom srećom. Uskoro su opet započeli svojim divljim lovom i bitkom za mjesto u čoporu da bi napokon. Pauk nije oduševljavala samo ta idila lijepih i miroljubivih stvorenja. skočili na stabla. dobilo je zaušnicu. Uskoro je do automobila stigla povorka pavijana.Brat! . Ne grebe u grlu. Veliki i teški mužjaci pojaviše se. .Tada smo i ti i ja braća. Ženka je to učinila vrlo nježno. . .I moja! . 83 raširivši oči širom. nije osjećao svoje tijelo.Zašto to govoriš? . bez ijednog krika boli. neće biti dobro za nas.Možeš li trčati dovoljno brzo ako dođe lav? Tvoje su noge još starije od tvoje glave.Mogu li ovdje izaći iz automobila i sjesti na kamen? . Nije vidio kako se vraćaju gazele. Sjeti se Fausta.. Već si mrtav. Novorodenčad se pojavljivala samo kad bi ih majke držale na krilu i dojile.Zašto ne? Imaš li kod kuće neprijatelje koji ti čavlima zatvaraju usta? Ovdje smiješ glasno reći sve. Znaš li što je dugu? . više nisu postojala. Jesi li to znao. životnu radost mladih i mirnoću starijih. Stoga sam ovdje. Kao i 84 dan ranije zaboravio je tko je i što ga je natjeralo na bijeg. . Viseći nogama na njišućim granama promatrali su odozgo svoje majke. Moćni Mungu planina i šuma dolazio je i po one žrtve koje nisu bile spremne za oproštaj.zapita Gabriel.Gabriele. .

Na terasi zaštićenoj crvenim suncobranima. nalik kipu od crnog mramora. Tebi je potreban pun trbuh za dugi safari u Samburuu. Jaja počeše kliziti s tanjura. Možda zauvijek.Čekala sam vas. dok je otvarao vrata automobila. kao da ga je htjela ohladiti. a u drugoj bananu. Paul nespretno isturi trbuh kako bi zadržao tanjur. Vi mene niste zapazili.Sjedila je na klupi pred hotelom kad smo odlazili. . Nisam vidio tu ženu. Zašto bismo tako brzo krenuli dalje? Imam vremena. i tvoja usta znaju dobro lagati.Tvoja usta znaju dobro lagati. Neposredno uz nizak zid od sivog kamena nalazila se velika lokva vode. držeći glavu tako dugo na suncu da su mu pred očima počele plesati zvijezde. Svi misle samo na lavove. držeći u jednoj ruci tanjur s jajima. Paul.Ostat ću tako dugo sjediti uz majmune . . ne grizem. Opsjedale su je dugonoge ptice i vjeverice. . osjetio je potrebu to joj reći. žutom i crvenom bojom.Moja je glava već jela.Majmuni se smiju igrati. Danas ću ostati u Nakuruu. Od buffeta punog tropskog voća najsjajnijih boja. dobiva čir na želucu rekla je ne dajući mu vremena da je odbije. kad ti je ukrala mir. . a maslac će se otopiti. I tvoja glava želi sada jesti.Gabriele. U Africi muškarci ne vide žene. uvlačeći se u nabore njegove kože. Tamo je nepomično stajao bizon sjajnih rogova. žuti stoljnaci su se vijorili na vjetru . . kruh mi nije potreban.Zašto ne govoriš o sutra? . Žena odloži čašu i podigne bananu. . Na trenutak. pokušao je promijeniti smjer i što brže proći pokraj njezinog stola. .Gabriele. . . izbacujući vodoskok koji je na suncu ^poprimao boju ljubičaste zavjese. a padala joj je do struka. mzee.objasni Gabrielu . . Pri svakoj kupelji odletjele bi ptičice koje su čučale na slonovim leđima. Iako to nije htio. pozivajući lijevu ruku u pomoć. Žena je držala uz čelo čašu narančina soka. širio se iz mjedenog kotla miris slanine i 85 pečenih jaja. a ni danas.. Onaj koji mora objedovati sam. Okrugli stol uz ogradu bijaše postavljen za osmero ljudi. Vidjela sam da ste jutros krenuli na safari. ali kaput 86 mu zapne za stolicu.Koju ženu? . Kad je opazio da i ona njega promatra. ali bi se jednako tako brzo vraćale svom usamljenom domaćinu. Možda i sutra. uputi se prema susjednom stolu. prije nego je preko leda smočio to ogromno tijelo. .želio je saznati Gabriel. zastao je promatrajući ženu.Već si majmun! Ali ne tako pametan poput njih. Pčele bijahu site. Pri tom je zaboravio da njome drži bananu pa ova padne na pod. a leptiri su sjali plavom. već su mi potrebne samo igre. . Stajao sam iza tebe. Bijeli oblaci pare dizali su se sa žara drvenog ugljena prodirući kroz krošnje prema nebu. Ne ustaneš li sada kruh će postati tvrd. Tamo je sjedila samo jedna mlada žena u kratkim kaki hlačicama i širokoj bluzi zavrnutih rukava. Slon je u ravnomjernim razmacima uranjao surlu u crveno blato. ali ne i tvoje oči -ustanovi Gabriel. Jučer ne. libele živahne. Pomisli da nije mogla odabrati bolju boju od one zrelih naranči kako bi naglasila svoj ten. koji se na njegovo olakšanje brzo izgubio.Dođite za moj stol.dok ne postanem i sam majmun. Njezina fina kosa bijaše izblijedjela od sunca. Na suncem opaljenoj koži njezine ruke sjala je kožnata narukvica ukrašena malim šarenim perlama kakve su Massai prodavali turistima.Već si vidio ženu.

Tad su ga znanje.To ste odmah opazili? . . gluh i nijem. Čudio se i tome što mu je uspjelo našaliti se. a da se on ne pobuni.Tko je sirena? . Čak mu je pomalo zavidao. uz majmune. poče nabrajati da mora pisati kući. Htio je živjeti. . Ali vrlo bi rado večerala s njime.mamila gaje.Obožavam bogate starije muškarce. Ostavio sam je kod kuće. začuvši svoj glas koji je ponovno postao glas čovjeka što gaje ostavio na cjedilu u noćima punim straha.Da. a ipak je shvatio da se opet jednom prevario i da se u Africi čovjek nije mogao osloniti na samoprijevaru.Na što? . . a nije shvatio te znakove.Odmah . ali taj stranac nije mu bio nesimpatičan. Ali varate se.A star? . čekajući pri tom slonicu koja je u smiraj dana dolazila sa svojim mladunčetom do lokve. Majka mi je zabranila upuštati se sa sirenama . Naglaskom koji ga je uveseljavao. Zašto? . bježeći u iluziju daje to bila beznačajna rečenica.nasmije se Paul.Nikada ne nosim sunčane naočale . Tek sada shvati da je već i ranije. Sjeo je za njezin stol čudeći se jer nije mogao protumačiti njezin naglasak. . Već je tada osjetio da je postao netko drugi. . Samo trenutak Paul je potražio nevinost na njezinom licu.reče Antje.potvrdi Paul. . boju vedrog podnevnog neba.Ja ne! A ipak ne smijem sjesti k vama. 87 Paul zapazi. a ne umrijeti. Sto je još znala? Stoje namjeravala? Kakva mu je opasnost prijetila od žene zbog koje je u jednom milosrdnom trenutku zaboravio na teret i starost? Zbog sumnjičavosti postao je slijep. iako je tečno govorila njemački.Hvala! . Zabadao je vilicu u brdo jaja koja mu je kuhar natovario. iako je dan još bio mlad. . a imale su. vrlo star! Paul se samom sebi pričini glup jer je zamišljao i plašio se da će ta zgodna neposrednost koja je vladala između njega i te vesele mlade žene naglo prestati čim završi s doručkom. . .I vi meni . . a ipak je znala za njih. Nije Antje pričao o svojim planovima. . logika i sumnjičavost natjerali ne povjerovati u afričke slučajnosti.Ne podnosi putovanja. oprati kosu i krenuti u potragu za vezicama za svoje čizme.Na to sam dugo čekao. Iako je svakim zalogajem njegov tek postajao sve bolji. Njezine oči bijahu velike.Moje ime nije sirena.To je dobro. ipak je jeo polagano kako ne bi prebrzo ispraznio tanjur.Da mi to rekne neka lijepa žena.Smije se . . . tražio društvo. . kako upravo počinje propuštati trenutak u kojem su zbunjenost i suzdržanost kočili jezik.To je oduvijek tako.Ona obožava jazavčare sa sunčanim naočalama.U Africi se smije sve reći.nasmiješi se Paul.Poput žene na nizozemskoj reklami.objasni Antje. I opet je Antje bila ta koja je preuzela inicijativu u svoje ruke. Ja sam Antje. . . Nisam bogat.Kad bi zbog nepoznate žene mogli odgoditi svoj put u Samburu .Bila bi užasna šteta da nisam vidio vaše oči. što je oklijevajući počeo opisivati kao životnu radost. Još nije postao fatalist koji dopušta da se nešto dogodi. Sviđaju mi se.razmišljao je.. . .

Osjećao je i to da još nije ovladao svojim tijelom. koja nije poznavala sirene.odvrati Antje.Glas. ozbiljno se prijeteći. Paul je već kao malo dijete znao. a da ih nije molio za to.Odakle znate da namjeravam poći u Samburu? . Čak i . . iako se one još nisu smirile. a otada to nikada nije zaboravio.Pitala sam vašeg vozača kamo ide vaš safari . Osjećaj oslobađanja bijaše odveć neočekivan. Da je Antje nakon svog braka potražila pomoć terapeuta njezin bi život protekao mnogo mirnije. u bijelom večernjem odijelu. jer je shvatio da Gabriel nije neka shvatljiva veličina. pa se ljutio na njega zbog vremena koje mu bijaše potrebno za to. Poznavala ga je samo kao plavokosog mladića u srebrnom okviru. bijaše snažan i zahtijevajući. te u neuspjelom braku. nastala je slika što gaje plašila u svojoj jasnoći.Moje ime nije sirena . Antje je još uvijek živjela u nadi da će 90 u Africi pronaći svog oca. Tražila je samo čovjeka s kojim bi mogla razgovarati i smijati se. Bijaše prekasno odreći se svog sna o sreći u dalekom svijetu.Zašto je to tako važno? Najveći broj ljudi želi poći odavde u Samburu kako bi vidjeli slonove.Dakle večeras kod majke slonice. prije nego otvori usne.Oprez! . S bolom se oprostio od radosti tog divnog.Pogledavši. Trebao ju je odvesti u život kojim nisu vladale dvije ogorčene. nije bila pustolovka. Nakon nekog vremena. Od dvadeset i šest godina svog života. Antje Visser iz Utrechta. Antje je ljubila tog Adonisa u skupocjenom okviru. a nije bila ni u potrazi za princom. . uz izuzetak staromodne romantične priče o izgubljenoj očinskoj sreći. Bila je još dovoljno mlada da je to dvoje osjećala elementarnom potrebom. Privuče je nespretno sebi i poljubi u čelo. . Kad su njezine prijateljice već imale vrlo točnu predodžbu o svojoj budućnosti. manjkalo mašte i sposobnosti da ljube to dijete.hihotala je ona . čuo njegovo brzo »Roger. Bio je ponovno uz jezero Naivaši. vidio Gabriela za radiostanicom. izgubio jednog dana u afričkoj džungli.Znam! . svoj afrički san sanjala je otkako je mogla čuti i govoriti. Međutim propustila je trenutak u kojem je mogla barem grubo ocijeniti razdaljinu između sna i jave.šapnuo je Paul. šutljive žene kojima je. . koje Paul kasnije nije mogao izračunati ni u jednoj poznatoj vrijednosti. . Roger«. . A ipak je to činio. Ne sumnjajući ni u što vjerovala je da se taj lijepi nepoznati otac. prejednostavan i smiješan. . grlo i srce. a zatim ih stavi na njezinu glavu. . travu i život. Položi Antje prvo ruke na ramena.promuca. a niti Lolitu ili Lulu. nakon čega je počeo govoriti o danima lova. Taj je bijes palio tijelo i glavu poput požara u bušu koji proždire polja. Udala se za studenta godinu dana mlađeg od sebe kojega su njezine iluzije i igre misli toliko naljutile daje potražio pomoć kod nekog drugog muškarca. Iz prizora i riječi. sireno! . koji je mučio tišinu.Ja sam Antje. a nije znao čega se trebao plašiti. Paul je doduše još pravovremeno zapazio da mora smiriti usne.odgovori mu ona. Paul se oprostio od ravnodušnosti koju je osjećao kao zaštitu. jer ga je taj ionako privlačio već godinama. na čudesan način potvrdujućeg očijukanja. Međutim. njegova se bespomoćnost pretvorila u neizmjeran bijes.U Africi riječi koje se ponavljaju imaju osobito značenje. provela je posljednjih šest iza šaltera banke. koji su navaljivali na njega. Sada je shvatio da mu prijete. na tečajevima engleskog i njemačkog jezika. Dugo nije slutila da su njezina majka i baka znale isplesti tako čvrstu mrežu laži kao što su to pletenice malih djevojčica ovisnih o bajkama. Skoči tako nespretno da je srušio stolicu. kad je Antje saznala da se njezin otac već za majčine trudnoće išuljao iz njihovih života. da se čovjek ne može braniti od vatre u bušu.

Kroz krošnju provirivala je glava žirafe širom otvorenih očiju s dugim trepavicama. Odlučila se vratiti kući istom kad shvati zašto se baš ona. A tada ga je Gabriel morao dugo nagovarati da poslijepodne krenu na vožnju. Trebalo mu je dugo da se oporavi od afričke monotonije.liječnik koji se ne zanima za dušu svojih pacijenata. i nakon što je odrasla. a uz to razočarana što lavovi. Upoznala je i nagle rastanke sa zametenim tragovima i žarke noći u kojima je počela zaboravljati što je isprva željela naći u zemlji koju čovjek treba prvo upoznati. strano njezinoj prirodi. dohvati njegovu desnicu i šapne: »Hvala!« . te ponijeti kući dio ušteđevine. Automobil je stajao u sivoj sjeni stabla. neprimjetna i požrtvovna. a koja se nije ugasila ni stečenim iskustvom. kojoj je to doduše bilo vrlo potrebno. već je spoznala i napuštenost i zbunjenost u svijetu mraka. svijetu čija je ljepota varala strance. Da je mogao biti njezin otac. Upoznala ga je na tečaju engleskog jezika u večernjoj školi. Od rastanka s bakom i majkom. Ipak je Antje. slonovi i leopardi nisu potpuno odgovarali slikama iz njezinih snova. Antje je. koji je djelovao tako ugodno staromodno i dirljivo. Vrlo je brzo stvorila plan da zajedno s tim dobrodušnim čovjekom. a želio je pojesti što je više moguće jeftinog indijskog jastoga. a zbio se prije tri mjeseca. da bi je zavolio. Bez tebe ne bih je nikada cuo. odgojena da bude marljiva. Kad se Antje raspitala kod Gabirela za Paula. pak. Nije bila proračunata. ostala u njezinom životu točka u koju je upirala pogled. krene u Samburu. a niti pomoć. htjela poći na safari na visoravan Kenije. oživljavajući svijet-losmedu boju stepe žarkim bojama. Afrika je. Kad je poslijepodne vidjela Paula kako ulazi u automobil. Antje zapazi koliko se raduje večeri s njom. Paul se nakon neuobičajeno obilnog doručka povukao u svoju kolibu. Ona je. htio je vidjeti Afriku i to u tijeku dva tjedna. držala se za peteljku crvenog cvijeta. koji je želio postići uspjeh u svom poslu-turizmu. uložila svu svoju ušteđevinu i uzela pola godine neplaćenog dopusta. Iako je odvratio njezin pozdrav s osjećajem nelagode. pak. Tako različiti suputnici rastali su se bez žaljenja nakon tjedan dana provedenih na plaži u Malindi. ali ne dovoljno dobro kako bi pravovremeno spoznala da. a posebno u njezinom slučaju. otputovala u Keniju u društvu muškarca svojih godina. Mogao joj je objasniti sve o kompleksu oca općenito. bio leden. koji je u skladu s danim okolnostima. osjećala je kao dugo unaprijed određenu sudbinu. Paul odmakne Gabrielovu ruku od upravljača. nije tražila ni veliku sreću ni mušku zaštitu ili mogućnost da napuni ri putnu blagajnu. on nije mislio samo na sadašnjost. kamo je ionako željela poći. nije mogla zadovoljiti bankovnim šalterom u Utrechtu. za jrazliku od nje. U smiraj . Sićušna ptičica crvene glave. Ali kako je potjecala iz obitelji u kojoj je duša bila značajna samo kad bi se radilo o životu nakon smrti. ona mu domahne. ali zato često vrlo osamljena. Taj mladić.Mala je ptičica veliki čarobnjak. Uz to je bila uvjerena da samo stariji muškarci ulažu trud u to da shvate mladu ženu. Antjein prijatelj je pocrnio.Zašto govoriš hvala kad mala ptičica pjeva? . Antje na svom lutanju od svratišta do svratišta nije doživjela samo fascinaciju Afrikom s impozantnim životinjama i ljubaznim ljudima. Bio je sretan što je popustio. a što je potpuno odgovaralo njezinim snovima. s perjem punim bijelih i crnih točkica i s narančastim kljunom podignutim strmo u vis. lako bi ustanovio da se kod Antje radilo o ranodjetinjoj traumi. Bijaše to međutim samo trenutačno raspoloženje. nije potražila savjet. koja je imala visoko razvijenu nadarenost 91 sumnjičenja vlastitog razuma.

Paul je prestrašeno podigne i stavi na mjesto.Ostavi to. Tad je Gabriel iznenada izdahnuo zrak kroz zube. Crna je voda u uskom mlazu tekla iz kupaonice na svijetli sag. Uzdahnuvši baci ključ s lavljom glavom na mali pisaći stol. Dva nosoroga snažnih tijela. Ujutro je stajala na noćnom ormariću. . Upravo je htio sjesti kad je ugledao svoju putnu torbu.Brate majmune. kojeg Paul u noći nije mogao dohvatiti. Zastori i svijeća ljutili su Paula više od pretražene torbe.usred sobe. jer dok je tražio ključ. Odluči da će. Sad je u sumraku vidio da je netko prekapao po njegovoj torbi. Mlade žene su lijek za stare kosti. prijatelju! Moje su oči već pune. Na krevetu je ležala čarapa. . Ne znaš li to? .Jesam li ja takav čovjek? . a ipak mu nije uspjelo pravovremeno potisnuti uzdah natrag u grlo. Ali istom kad je Paul krenuo u tu malu . Njegov glas bijaše čvrst poput trna punog soka. tata. Taje zemlja tjerala čovjeka 92 93 na poniznost. a nisu bili ni deset metara udaljeni od automobila. Kao tihe. Djelovali su tako kao da ih je mudri bog Afrike stvorio kao sliku vječnosti.dana pružalo se još više bezgraničnosti i veličine krajolika nego ujutro.nogu okrenutih prema gore . Široko rastvorena stajala je na podu.Mzeeu nije potrebna snaga za noć. Svijećnjak.Tvoji nosorozi . zapazio je male crne kukce kako gmižu po podu. .odgovori Gabriel. Danas ti je potrebna snaga za noć. jednog ga je trenutka opijala. . potrčati do glavne kuće i zamoliti čovjeka na recepciji neka pošalje slugu sa sprejom. . . već se nalazila . stisnuli su se jedan uz drugoga. Paul ga kucne po ramenu.Samo čovjek koji nije nalik drugima smije vidjeti nosoroge. potjerao automobil i bez riječi krenuo prema šumi. a sada je ležala u pepeljari slomljena na četiri dijela. Kad je Paul otključao svoju kolibu čuo je kako vjetar lupa otvorenim prozorima i rastrganom mrežom protiv komaraca. netko je bacio u košaru za smeće. dvoje gaća i košulja. I ona je bila prevrnuta. svijetlozeleni zastori uprljani ogavnom smeđom bojom koja se stvrdnula u velike grude.Sutra je prekasno.Danas nećeš biti Mzee. usprkos umoru i čim istrese pijesak iz cipela. micao im se samo rep. . spustivši glave i podignuvši rogove. Stolica više nije stajala uz prozor.reče Gabriel. a zatim uranjala u melankoliju. a cipela bez vezica ostala je na prozorskom okviru. Njihova boja bijaše nalik boji žedne trave. ali ne i da je takav nered mogao vladati u cijeloj prostoriji. Prisjećao se afričkih kraljivaca u posve drugom svjetlu. Mreža protiv komaraca bijaše istrgnuta iz učvršćivača. odviše govoriš.Da! . kao što je to bila prije nego je krenuo na vožnju. Sutra 'ćemo potražiti tvog nosoroga. brze i obzirne. Ma tko bio u kolibi nije se ni najmanje trudio da ukloni svoje tragove. Kad je zapalio drugu svijeću koja je ostala cijela. U doba njegova djetinjstva oni bijahu majstori nenapadnosti. Istog je trenutka shvatio da će morati provesti noć u društvu mnoštva muha i komaraca ukoliko brzo nešto ne poduzme. Posvuda uokolo ležali su odjevni predmeti. Ipak nisu podigli pogled kad su im ljudi zasmetali. a kad bi se pomaknuli. zatim mokra krpa na stolu uz kauč. već je slutio da je netko provalio u kolibu. Tada je ugledao svijeću. Ali on se posve dobro sjećao da ju je prije napuštanja kolibe stavio na kožom prekriveni 94 95 stolac.

ukoliko mu ne uspije odvratiti oči od njih. već da prvo točno ustanovi što mu je ukradeno. Ali nije našao ništa. a neki je mladi pas zavijao. po kojima su gmizali crveni mravi. Paul je odmah poče tražiti.Zašto? . sapun. stišćući još uvijek šake. Obeshrabreno je otvorio ladicu pisaćeg stola i onu noćnog . . olovke i Cornelijinu sliku s jazavčarom.Zašto? 96 97 Činilo se kao da njegov šapat dolazi izdaleka. Paula obuzme osjećaj pun sentimentalnosti kad se prisjetio da mu je ta nevina radost pri doručku uljepšala cijeli dan. muškarci su se smijali. a ipak se Paulova potištenost izgubila pred odlukom da se bez otpora preda ljudima koji su se rugali svojim žrtvama. zamišljajući unaprijed kako će ona hihotati. već gaje netko izazivao. hlače. Ležalo je u visokoj travi. nisu razumjele govor i znakove Afrike. Najveći broj pilula protiv visokog tlaka plivao je u zahodskoj školjci. Namjeravao joj ju je širokom kretnjom predati za vrijeme večere. ali ipak mu je koristio. Nakon doručka predao se sentimentalnom osjećaju pa je ponio sa sobom bananu kojoj je mogao zahvaliti poznanstvo s Antje. Paul je. a pri dolasku u Nakuru položio ga je na dno svoje torbe u putovnicu. Na dnu torbe pronašao je ružičasto perce.mrmljao je uvijek ponovno. Gabriel ju je umotao u maramicu smiješeći se pritom. zube bijaše pregrižena. a on će ostati posve ozbiljan. za razliku od njega. Ipak mu postade mučno kad se vratio u kolibu i stavio torbu na pisaći stol. jer one. upozoravao i želio podčiniti sebi. Paul je upravo te kore. Stenjući otvori vrata i istetura iz kolibe. sada uspio točno analizirati ono što se zbilo. a glava ga više nije boljela. obuzet mišlju da bi mu netko mogao zapriječiti jedinu mogućnost bijega. U njega je kapala voda.rekao je Paul. Nije bio okraden. Nedostajala je ijedna u Nairobiu sašivena košulja. Nije pronašao drugu čarapu. Otkrio ga je kratko prije nego je ugledao Gabriela kako razgovara preko radio-stanice. . slomljen na komadiće. smatrao značajnim. Mašta i zbunjenost pretvoriše se u strah koji mu se istovremeno činio nedostojnim i smiješnim. Točno je znao da ju je spremio medu svoje rublje. . a vrč s prokuhanom vodom slomljen. a niti lijevu cipelu. poput svijeće. One bi zaslijepile putnika prije nego bi stigao na cilj. I nje više nije bilo. U umivaoniku ležale su kore banana pocrnjele od ustajala zraka. konačno je shvatio da se ne radi o običnoj provali na kakve upozoravaju turiste prilikom dolaska u hotel. Nije uspio svladati osjećaj da je predan nekoj višoj sili.Ne! . Najednom mu se pričini da nije sam u tamnoj prostoriji. da može ponovno logično i sređeno razmišljati. Zarinuo je nokte u dlanove. Pričini mu se da je čar tog trenutka bio neponovljiv. Plastični poklopac bočice netko je sažvakao. Smirio je njegove uzbuđene živce tako da je nakon nekoliko minuta mogao ponovno razumno razmišljati. želeći osjetiti da reagira na bol. Ruke se opustiše. Tuba paste za. Osjeti snažnu bol u sljepoočicama. a tad ga obuzme slutnja da za cijelo vrijeme tog putovanja više neće naći zadovoljstvo. ali ti su zvuči ostali i nadalje vedri. jednako kao i bijela lanena kapa i čokolada s piknika uz jezero Naivaši. zrcalo uprljano pjenom za brijanje. Bit će pametno da ne krene odmah do recepcionara. Potrčao je tako brzo prema vratima daje posrnuo.kupaonicu. Prisjeti se riječi o crnom safariju. Ali nije ih mogao zatvoriti. Zrak bijaše još uvijek pregrijan žarom dana. Postajao je sve uzbuđeniji pa je na pod bacio košulje. Paulu se pričini da će se mravi pretvoriti u dugoruka čudovišta i zadaviti ga. Glas mu bijaše čvrst. Paul se uzalud trudio prisjetiti nije li u Gabrielovu smijehu čuo trag podrugljivosti. Čuo je glasove.

ako veliki već nije bio moguć. tkati vezu za koju je vjerovao daje se zauvijek riješio. Kad je Paul ispio prvi gutljaj viskija. Znoj se ohladi na Paulovom tijelu kad je pokušao zamisliti što u Africi znači biti čovjek bez putovnice. iako je sada shvatio da je proval98 niku bila važna samo njegova putovnica.Hvala! . . .Putovnica je bila ispod stabla koje zna zviždukati.Zašto? Jesu li te nosorozi već začarali? Izvuče iz džepa hlača svijeću. Nije mogao odagnati tu misao. Trenutak kad su se njihove ruke dodirnule nije bio dulji od otkucaja srca. .Dva pitanja odjednom.mamio ga je Gabriel.Ozdravit će tvoju glavu. Začepio je prstima uši poput djeteta. Njegov glas bijaše miran poput noći u njezinom najtamnijem satu.upozori ga Gabriel strpljivošću sita magarca. .Gabriele.To pomaže kad stari čovjek poludi. odakle dolaziš? Zašto imaš moju putovnicu? . vidio kako su se raširile zjenice na crnom licu i začuo kako je Gabrielov dah poprimio isti uzbuđeni ritam poput njegovog. nije više mogao prepoznati svoj glas i nije znao koga zove.Urlaš poput lava. Hihoćući se privukao je Gabriela sebi.šapne. Vidio je kako horizont postaje siv. . tata . tvoja usta već dugo nisu'izgovorila tu riječ. mzee? . Noge su mi bile brže od vode rijeke koja je odveć 99 pila. .Gdje je bila? . . Moje su uši dobre. Ne znaš koje je to stablo? Jutros sam ti ga pokazao. Gabriele? Ukrali su mi je. a ona se pretvorila u moru kakvu još nikada nije doživio. . Stoga sam ovdje. podvukao se pod krevet. osjećao kako posljednja zaštitnička toplina napušta njegovo tijelo. a ja ću ozdraviti tvoju sobu. Gabriel otvori bocu viskija i pruži je Paulu.Putovnica. ali ipak nije spustio ruku. Paul sjedne i poče zuriti kroz prozor. Zatim mu pokaza zalijepljene zastore. te ponovno posta nesiguran i zbunjen.navaljivao je Paul. ali ipak dovoljno dug. njegovo grlo poče gorjeti. . Bila je pomalo vlažna i prekrivena mravima.ormarića. a i to da vrat i ramena više ne mogu držati njegovu glavu. gotovo moleći za odgovor koji bi mu mogao pružiti mali 100 mir.Hvala. Paul je osjećao daje upravo počeo iz tako često olako izgovorene riječi prijatelj. pretražio je čak i ormar koji uopće nije koristio. . ruke prestadoše drhtati. a ipak je još uvijek želio osloboditi grudi pritiska koji mu je činio disanje teškim i napornim. Posvuda sam je tražio i nigdje je nisam mogao naći.Stavi na stol bocu koju je izvukao ispod košulje. .Mzee.Popij viski . Vikao si poput prvog groma velike kiše. Zapita. Upao je u klopku. prijatelju! . Znao je da to nije ni pametno ni dobro. a on više nije osjećao da mu srce juri. Oni su izvirivali sa svih strana i padali na zemlju. pripali je.Putovnica! .Zvao si me. Pogledaj moju sobu. Kad je čuo samog sebe kako viče. . Pogladio si ga očima. oživjevši je svojim dahom pa pričeka dok je plamen bio dovoljno visok za čar tog trenutka. Tek zatim gurne Paulu u ruku njegovu putovnicu.govorio je Gabriel. Pomisli daje zanijemio od užasa kao što se to događa životinjama u klopci. pa upozori Gabriela na nered u kolibi. . Odveo ga je u kupaonicu do uprljanog zrcala i pljesnive kore banane u umivaoniku. Snažni zubi zagrizli su u crvene korice putovnice. A moja to nisu naučila. . Onaj koji je imao vlast u Africi nije davao čovjeku dovoljno vremena da dokaže svoju nevinost.

.su mi rekli neka ti zahvalim.odvrati Gabriel pa prijeđe vlažnim jezikom preko zuba.je bio majmun. . Vidio ju je izdaleka kako sjedi za okruglim stolom. Oblaci dana pretvorili su se u crni baršun i bijahu vidljivi samo onima kojima je Mungu poklonio oči jastreba. očekujući isti osjećaj i sada. zahvalno pozdravila. Zubi su mu sjali u svjetlu svijeće. a ipak Paul opazi da je oponašao visoki. nije je izgovorio. a zatim je bacio pod stablo koje zna zviždukati. To ne smiješ. Njegov je smijeh imao tako snažan odjek. već o najviše brdo Kenije. nakon što je obuzdao smijeh .A putovnica. Majmuni vole košulje s posebnom zaštitom. . Prisjeti se svoje zbunjenosti kad ju je prvi put susreo.Znam! . Jesi li doista vjerovao. S jezera Nakuru dopirao je težak zrak pun soli i ugasle vrućine.koji još nije upio dovoljno kiše da pusti korijenje. kao da mu to zadaje veliku muku. sa staromodno prugastom kravatom posuđenom u hotelu. čija je mala. da provalnici u Nakuruu imaju dovoljno vremena jesti banane i uprljati zastore čokoladom? . .Zagrizao je samo jednom u putovnicu. .Nosorozi .uzvratio je Paul smijući se. Majmuni oko hotela drski su i ne plaše se. Gabrielovo se lice sada sastojalo samo od širom otvorenih ustiju.govorio je toplim glasom. Čudio se što joj je bez suzdržavanja počeo prilaziti. Nisi li to odmah zapazio? Zar ne poznaš našu braću? . . Paul.Tvoj je majmun bio pametniji od drugih .govorio je češući se poput pavijana istovremeno po oba uha zatvoriti prozor. kakva postoji samo na visoravni Kenije. Mzee. odjeven u bijelu košulju koju majmun nije dohvatio u svoje šake. Bila je to noć s vedrim 102 nebom i blagom svjetlošću mjeseca. Domahnuo je Antjei.Zaboravio si . Moraš prozore zatvarati jednako tako čvrsto kao i vrata. Rekao je to na ¦engleskom.Gabriel klekne kako bi bio nizak poput pavi. doći ću s čajem u osvit sunca. . Zapazi lakoću svojih koraka. Položi ruke na Paulova ramena. U trenutku kad je Gabriel prišao vratima.Zašto je provalnik to učinio? Tih pet riječi bijahu dovoljne da potresu snažno Gabrielovo tijelo poput naleta vjetra na mladi kukuruz. pružajući Gabrielu novac .Misliš li da ne čujem što nosorog govori? Tata.' jana prema kome je majka pružila ruku. Paul ustanovi da se smješka. Gabriele? Zašto bi majmun uzeo moju putovnicu? I što će mu moja košulja? . Otvori polagano. pomalo nazalni glas 101 Mistera Singha iz hotela Norfolk u Nairobiu. Ako je Gabrielov jezik sadržavao pojam za posebnu zaštitu. Antje je već bila tu.će uvijek misliti na mene kad bude nosio moju lijepu novu košulju.. Tek kad ga je neka stara gospoda. Slonica s mladunčetom upravo je korak po korak iz gustog buša krenula prema vodi. ali ipak će odijevati tvoju košulju sve dok ne ugine. Vjerovao je da je još opijen viskijem jer nije shvatio da je osjećaj očekivanja bio taj koji mu je davao snagu. sjedokosa glava provirivala iz ružičastog šala. Paul ga pozove natrag.reče napokon. čija se direkcija nije zbog nekolicine cijenjenih gostiju željela odreći zakona odijevanja engleskih klubova.Kradljivac . dok su mu oči podrugljivo sjale poput Gabrielovih .Odakle to znaš? . bijaše tako opušten kao da je spavao cijelo poslijepodne. kao da nije udarao o zidove male kolibe. lijevi džep na grudima pa izvadi novčanicu od deset dolara. tata. kad je Paul stigao na terasu.Majmun .

sjedinjujući se s blagim mirisom stabala eukaliptusa i divljeg mangoa. Neka je hijena urlala svoju glad u noć. Odgovorio joj je samo jedan od mnogobrojnih paunova koji su se smjestili u krošnjama stabala. Svjetiljke su osvjetljavale terasu. Stajale su na zeleno obojanim postoljima. Na stolovima, ukrašenim bijelim kamelijama u zelenim vazama, gorjela su svjetla u okruglim svijećnjacima. Tu bijahu i boce vina, malo pecivo što je mirisalo tako snažno kao da je upravo izvađeno iz peći, te velike košare pune voća. Ispod skupine 'stabala, uz veliko ognjište, četiri kuhara započeše peći meso na žaru. Vitlali su noževima koji su sjali poput srebrnih bajuneta. Kad god bi komad mesa ili ribe napuštao žarki drveni ugljen, kuhari bi jednoglasno pozivali konobare. Tek što bi ovi krenuli prema gostima, jedna od mnogobrojnih mačaka iskrala bi se iz mraka, slijedeći tiho, podignute glave, plijen na tanjuru. Najniži konobar imao je na svom žutom kaputu pričvršćenu pločicu s imenom »Stanlev«. Kad ga je Paul zapitao odakle mu to ime, odgovorio je da ga je izlovio iz jezera Nakuru. Inače ne bi dobio posao u tom finom hotelu. Izvadi ružičasto pero flaminga iz džepa, podigne ga prema svjetlu i položi zatim na Paulov tanjur. - Hvala, imam već jedno - čudio se Paul. - Znam! - reče Stanlev, uživajući u malim točkicama straha u očima svog gosta. Imao je tako spretne ruke daje u njima 103 pribor za jelo plesao valcer prije nego bi ga položio na stol. Oči su mu se hranile Antjeinim čarom. Nekoliko ju je puta nazvao »mama«, ali pucketanje jezika odavalo je da pri tom nije mislio na svoju majku. Stanlevjeve vesele oči napuniše se velikim razočaranjem i prigovorima kad je Paul naručio vodu uz jelo. On stoga istog trenutka naruči bocu crnog vina, iako ga nije podnosio. Antje je, pak, rekla da nije naviknuta na vino. - Ne bih želio uvrijediti našeg veselog prijatelja. Sviđa mi se. - I ti se sviđaš meni - govorila je Antje, kad je Stanlev sav sretan točio iz velike visine vino u čaše, a da pritom nije prolio ni kapljicu. - Kako si se iznenada toga sjetila? - Ne baš iznenada. Tako je to od samog početka. Tako si predivno staromodan. - Bi li to trebao biti kompliment? -Da! Paul se dobro raspoloženo zapita je li ga Antje namjerno nazvala ti, ili joj se dogodilo samo ono što se događa najvećem broju Nizozemaca. Oni su koristili taj intimni naziv, iako su tečno govorili njemački. Htio ju je zapitati, ali kad ju je pogledao dobio je odgovor na jedno posve drugačije pitanje. Sjetio se očiju s istim izrazom spontanosti i drskosti i kako im je oduzeo radost. I protiv volje putovao je natrag u vrijeme kad se još nadao da će mu Cornelijina otvorenost i životna radost pomoći zaboraviti. Ta sjećanja opterećivala su njegovu savjest, tako da je vjerovao kako to čitavu večer neće moći zaboraviti. Zbunjeno je zgrabio držak svoje čaše spustivši dršćući 104 glavu. Ipak je zaboravio da pod afričkim nebom brzo nestaju bol i kajanje, pretvarajući se u slabašnu slutnju onog što se zbilo u prošlosti. Kad je Paul podigao čašu nagnuvši se prema Antje i pri tom dodirnuo cvijet kamelije koji je virio iz vaze, mogao se već opet nasmiješiti. - Carpe noctem - rekao je tiho. - Ne znam tako dobro svahili. - Sireno, uz tvoju je kolijevku stajala dobra vila. - I moja zla baka! Mislim da sam zato ovdje.

- I meni se dogodilo slično, ali bez bake. Uz pastrvu s plavom vrpcom oko vrata, Stanlev je donio za Antje riblji pribor za jelo, a Paulu samo nož i malu žutu bananu. Položio ju je tiho, uz kratak zvižduk, na mjesto određeno za vilicu. »Nugu«, šapne u Paulovo uho pa brzim koracima odskoči držeći u ruci brdo tanjura za juhu. - Pogodi što mi se danas dogodilo - reče Paul. Isprva je želio istinito ispričati što se zbilo tog poslijepod-neva, ali slike se odmah počeše miješati i bježati od njega. Sada mu se njegov strah pričini smiješnim, ali i odgovarajućim za priču iz Afrike. Sto je više pretjerivao, to je bivao bolje raspoložen, tako daje na kraju i sam povjerovao kako je majmuna otjerao onim krikom koji mu je došao iz dubine duše. Izvuče putovnicu iz džepa pa pokaže Antjei ugriz majmuna. Njezino se tijelo ponašalo poput Paulovog dok se smijala, pokušavajući istovremeno odmahnuti glavom i zagristi u putovnicu. Na kraju je putovnica pala na tanjur s ribljim kostima, a Antje se toliko zagrcnula od smijeha da joj je Paul morao pružiti maramicu kako bi obrisala suze. Rekla mu je da još nikada nije srela čovjeka koji koristi mara105 miču od tkanine pa ga zapita smije li je zadržati. Paul kimne, iako je bio na safariju na kojem se nije trebalo toliko smijati niti mamiti. Antje spremi maramicu, dohvati malu bananu i poče njome mahati. Drugom je rukom pogladila Paulovo lice. Budući da je dotaknula njegov nos kao što je to činila i Cornelia prilikom njihovog prvog susreta, Paul se morao nasmijati, ali više nije bio dovoljno budan da obuzda svoj jezik. - Kao dijete - odao joj je - uvijek sam se želio nasmijati istovremeno sa svojim prijateljem Kamauom. Ali to se nikada nije zbilo. U Africi naime pričaju da ljudi, koji se zajedno smiju, nikada više ne mogu otići jedan od drugoga. - Kako brzo djeluje ta čarolija? Imamo li još vremena za desert? - Da, imamo sve vrijeme svijeta. - Tvoja je koliba ljepša od moje - odluči Antje, nakon što je Paulu gurnula u usta posljednju jagodu sa svog tanjura. Otrčala je onamo pošljunčanom stazom, držeći u ruci džepnu svjetiljku. Činila je to kao da je tim putem prolazila već često. Pri tom je plesala ispod stabla usred kruga svjetla. Paul je skakao uz nju, poželivši kad se vratio na zemlju, da se to nikada nije dogodilo. Rekao je daje to samo zbog vina. Ali Antje mu nije vjerovala. Sjeli su na stolice koje ranije nisu bile tu, a sada su se našle u niskoj travi ispred kolibe. Na malom stolu stajale su dvije čaše i načeta boca viskija, obasjana malom svjetiljkom. Paul uvuče fitilj i ugasi žuti sjaj. - Zbog komaraca - govorio je. - Zbog nas, tata! Paul se trgne, prisjetivši se lica koje je ujutro sreo u zrcalu, ali ipak zapita: »Zašto me zoveš tata?« - Samo zato što to ovdje svi čine - lagala je Antje. Podigne bocu viskija, ponovno je stavi na stol pa se odluči za Paulovu ruku. Ali istom kad mu je glavu naslonila na tijelo i začula kucanje njegova srca, ona podstakne novi žar u svom starom snu. Kao u djetinjstvu, pronašla je blago skriveno u Africi. Oda Paulu zašto ga je tako dugo tražila, ali on joj nije odao što misli o lomljivosti afričkih priča. Nakon jednog sata počeše zamirati zvuči glazbe s terase. Konobari su zveckali suđem i priborom za jelo, izvlačeći šale iz svojih grla. Uz lokvu punu vode stajale su uzdignutih glava dvije gazele, koje se ranije nisu usudile napustiti zaštitu stabala. Zvijezde su ostale na nebu, a ono je prekrivalo vrhunce planina gustom mrežom dnevnih iluzija. U daljini su

gorjele vatre. Vjetar je hranio svoj glas bijesom. Neka je životinja glasno zavijala. Antje je rekla daje to lav. Ćula gaje zavijati svake noći. - To je pas žedan ljubavi, mala slatka Julijo - znao je Paul. - To je stara priča slavuja i ševe. Vidio je sjene koje su se šuljale iz grmova punih trnja. Najveće se pretvoriše u sablasti, ali prijetile su samo jednom rukom ne dopuštajući da ih ulove. Paul poče okretati svoj vjenčani prsten. Bio je siguran daje to samo stari običaj, ali uskoro je shvatio kako želi da se Cornelia nade uz njega. Njoj već dugo nije trebao ništa objašnjavati, kad bi pokrivač povukla natrag. Znala je što se događa. Kad bi dodirnula njegovo tijelo nije ništa očekivala. Ipak je ostajala prijazna i bila dobra prema muškarcu koji nije mogao uzvratiti njezinu ljubav. 106 107 Kad še spustila hladnoća noći, a Paul začuo da su Antjeini zubi zaškripali, odlučio je hrabro razgovarati s njom. Predložit će joj da je otprati do njezine sobe pa će sutra zajedno doručkovati, kao da ova noć nije postojala. Ali ona se nasmijala, jer je on predugo mljeo kamenje u ustima, pa se polagano oslobodila njegova zagrljaja i otvorila vrata kolibe. Dok je Paul čvrsto zarinuo noge u zemlju i ukočio ruke, tragao je i dalje za riječima koje ne bi uvrijedile Antje, a njega zaštitile od onoga što se trebalo dogoditi. Ali ona mu je već okrenula leda, nestala u mraku i osvijetlila džepnom svjetiljkom svijeće uz krevet i na pisaćem stolu. Odlučno gaje odvukla u svjetlo i toplinu. Dok je oklijevajući vješao kaput na vješalicu i bio sretan kad je taj pao na pod pa ga je morao podignuti, vrlo je polagano uspravljao glavu kao da mu ta kretnja pruža mogućnost da kaže što je trebao. Još i tada je zamišljao da je njegov pogled zastao samo na iznenada osvijetljenoj mreži protiv komaraca. Ali zapravo mu je pogled zarobila Antjeina razgolićena koža. Ta je koža ostala pošteđena boje koju je na njezine ruke i lice stavilo sunce Afrike, a ipak je palila Paulove oči. Osjećao je silnu potrebu dodirnuti tu kožu. Žudnja se u trenutku zaprepaštenja tako brzo spustila na njega poput munje za vrijeme suhe oluje. Zar mu je obuhvatio udove kao da je fitilj upaljen na nekoliko mjesta. Ali Paul je još uvijek sumnjao u svoje tijelo. Dugo je razvezivao kravatu prije nego mu je uspjelo razriješiti čvor. Bacio ju je na pod i počeo prstima, koji su natekli do dvostruke veličine, otvarati košulju. Opterećen tugom, koja ga još nikada nije toliko tištila i činila se sramotnom kao upravo sada, sjeo je 108 na stolicu na kojoj su ležale Antjeine gaćice. Iscrpljeno se uvukao u špilju svoje obeshrabrenosti. Antje je stajala gola ispred kreveta, ispruživši ruke prema njemu. Svijetla kosa bijaše joj svjetlija u sjaju svijeća, nego kad bi je obasjavalo sunce. Bila je duga i fina i prekrivala njezine grudi koje su sjale poput bisera, nalik posljednjem Salominom velu. Usne su sjale crveno i zavodnički, a oči bijahu plave, kao na starim, prejako obojanim poštanskim kartama. Paulu sve to posta jasno zbog Antjeinih očiju, sjajnih u treptajućem svjetlu, a toliko nalik očima impala što su se tiho pojavljivale iz šume, uzdižući prema svjetlu glave s dražesnim rogovima. Njihova ljepota i skladnost bijahu jedinstvene. Kad god bi se u europskim dugim zimskim noćima, koje su ga pomalo ubijale, pokušavao vratiti u Afriku, nikada nije tražio ništa drugo do tih očiju impala. Sada, kad ih je sreo u tom stranom liku, shvatio je njihovu poruku. Po posljednji put ga dostigne njegova prošlost. Vidio je kako se bori, gubi i ojačava, ali kad je njegov glas stigao do ušiju, znao je da je to bio težak uzdah muškarca koji zna da može još jednom pobijediti. - To nije pošteno, sireno! Ta ja sam samo muškarac.

zbog kojih bi mu proključala krv u tijelu i ubijala smijeh prije nego bi se uspio išuljati iz njega. Kad je zatim Antje zaspala uz njega. a ne djetetu koje je snivalo u njegovim rukama i koje gaje zvalo »tata«. na što ga je natjerala njegova savjest. a ni deset minuta kasnije nije zapazila da je on ustao i odjenuo se. . odluči pisati Corneliji. Sto još čekaš? Ponjava bijaše hladna i uzbudujuća poput zraka mladog afričkog dana. nos i bradu u hladnom zraku.. a ni zaboraviti. Iako je čovjek vrlo brzo trčao po pošljunčanoj stazi njegovi se koraci nisu čuli. Činilo se kao da se želi smanjiti u trenucima kad se život budio. Paulu se ta bezglasnost pričini tako čudnom da je pogledom slijedio sivi lik. Bivol je ponovno stajao na istom mjestu . . Njegovo je srce pri tom bilo tiho poput usnulog cedra. već je Antje prevario s Cornelijom. Ona je samo pomaknula desnu ruku. a tako strano. spoznao je svoju zabludu. Uvijek bi ponovno susretao Penelopu koju čekanje nije učinilo starom.A oni svi govore previše. nije se dugo mogao odlučiti ugasiti svijeću. niti zle zapovijedi iz Nairobia.crni div mira. Nju je čuo kako se smije. 111 7 Kad je Gabriel u sitnim danima bio na safariju. Težak miris smole vunenog pokrivača djelovao je na drukčiji način omamljujuće nego protekle noći. i to prije nego li se Antje probudi i poče pričati o safariju u Samburuu. Čak u opijenosti uzbuđenja što je ponovno muškarac.Njemački muškarac . To učimo već u školi. Još nije znao kada će i kako objasniti ono što njegova žena nije mogla razumjeti. Promatrajući njezino lijepo lice tako blizu. ljubio je i osjećao njezine ruke. Paul ugasi svijeću kad je gotovo potpuno sagorjela. Nije on prevario svoju ženu s tom nepoznatom i uznemiravajućom impalom. Kad je za nju napeo Odisejev luk. Ta se pomisao pričini Paulu tako smiješnom i tipičnom za njegov život da se glasno nasmijao. a ruke mirne. noge lagane. Prestrašeno stisne usne okrenuvši se prema Antjei. kamo ga je htjela pratiti. Govorio je o ljubavi svojoj ženi. Sada je već vidio i lokvu. Kad bi u zoru istrčao iz hotela prema parkiralištu bez osobitog naloga. I tako se već u trenutku spasa izložio kajanju. Izlazeće je sunce blagom ružičastom bojom obojalo kapljice rose na crvenim cvjetovima trnovite ograde. Paul je želio samo nakratko stati pred kolibu i rashladiti glavu i misli. Paul pomisli da vara ženu nakon što je osjetio pritisak Antjeinih usana na svojima i kad je njezino tijelo probudilo njegovo te kad je shvatio da se više nema čega 109 plašiti. Pričini mu se vrlo važnim pronaći 110 ponovno afričku monotoniju.šapne ona. Ipak je zamišljao koliko će se radovati njegovoj razglednici na kojoj će majmun ležati na ležaljci sa sunčanim naočalama na očima. visok čovjek uvukavši glavu medu ramena. Noć je proveo razmišljajući sve dok mu sivo svjetlo jutra nije počelo mučiti oči. a učinio je to vrlo odlučno. U predvorju se upali svjetlo. sve dok nije skrenuo prema velikom parkiralištu. smio je glavu držati visoko i okupati čelo. Tek je tada prepoznao Gabriela. ružnom i nestrpljivom. za njega nisu postojala loša pitanja na koja nije mogao davati dobre odgovore. Čuo je mahanje krilima prve ptice. Prošao je snažan. mislio je na Corneliu. Corneliji je povjerio da se vratio počecima i da su mu rane zarasle. mirno dišući i ležeći poput djeteta na leđima.

Ovaj safari nije bio nalik nijednom ranijem. U Nakuruu je uvijek vjetar s mora bio taj koji je prekidao šutnju noći. njegova bi koža u danima bez srdžbe i straha ostajala suha poput ugašenog korijena i isušene trave. koja je željela uloviti mlade gazele ili stoku neprijatelja. U noći. Još dok je ugledao putovnicu ispod stabla. od koliba u kojima su spavali vozači do parkirališta. Taj čovjek. Čak kad bi Gabriel trčao brzo poput djeteta koje nogama nikada ne dodiruje zemlju. koji je znao razgovarati s nosorozima na njihovom jeziku i gledao braću u majmunima. kamere i satove bogatih stranaca. dok je trčao tako polagano kao da je na parkiralište želio stići tek s 113 mjesecom. dok su biserke u šumi još grijale glave u perju. takve su želje rasle brže od uginule trave nakon velike kiše. namjeravao se pridržavati uobičajenog dogovora sa Singhom. vidjele su u mršavim crvima debele zmije širom rastvorenih gubica. Sada. Znao je zašto je učinio tu opasnu grešku. Kad je želio prije obične vožnje očistiti 112 stakla. To nije bilo dobro.Prvi glasovi dobrih dana gladili bi Gabrielove uši. Tada su muškarci odlazili na safari samo nogama i glavom. mogao je izbrojiti svaki kamen. Udario se rukama po trbuhu kako bi ga smirio. Taj mzee nije bio poput starih muškaraca koji nisu mogli zadržati riječi u ustima. Na dugom putu. Iako je Gabriel znao da ti bogataši mogu u svako doba kupiti nove kapute. a bijahu jednako tako dobrodošli kao glasovi prijatelja i obitelji kod kuće u Naro Moruu. a mzee mu dao mnogo novaca i nazvao ga svojim prijateljem. Gabriel po prvi put shvati zašto stari muškarci svijaju . prisjetio se da bi njegov mzee mogao biti čarobnjak koji je jednog čovjeka pretvorio u drugoga. Nakon toga bi igle u glavi postajale još dulje i oštrije nego prije. Takve su pjesme potjecale iz vremena koje je već davno bilo mrtvo. nakon predivnog dana kad je Gabriel naišao na nosoroge. a umjesto sitnog šljunka vidjele bi visoke stijene. Ne kapute. najkraći snop trave pa čak i najsitniji mravinjak. ipak je često sanjao o vremenu kad lovac još nije morao biti kradljivac i nije trebao imati vezu sa žrtvama koje su ga plaćale prije nego bi ih orobio. kamere i satove. a paunovi čučali na drveću. ali kamenje u njegovim crijevima nije šutjelo dulje od stanke između dva teška uzdaha. a za kojima je tako snažno čeznuo. njegova bi glava ostajala hladna poput prve večernje rose. radovao bi se svom glasu i pjevao pjesme koje je čuo od oca svog oca. Prebrzo se smijao s mzeeom i dopustio da se njegove uši raduju šalama čovjeka čije bi oči postajale svijetle kad bi ga nazivao tata. Očima. pogledati ulje i benzin. kad je još ležao na leđima svoje majke. Gabriel je toliko spustio glavu da bi ga čak njegov brat teško mogao prepoznati. koje nisu smjele imati dovoljnu razdaljinu od zemlje. Onog jutra. Zvao je ljude natrag u život. kad bi ih na safariju začarale životinje. nedostajao bi ponos koji čovjeku daje snagu. Ako Gabriel nije morao već s prvim svjetlom dana postati čovjek kakav nije želio biti. kao što leopard sustiže gazelu koju je promatrao od sumraka. te ispitati nije li neka životinja tijekom noći oštrim zubima grickala kablove. Gabriel je znao razlog. Govorile su Gabrielu sve podrugljivije kako je glupo što se nije javio prokletom psu Singhu u Nairobi u ugovoreno vrijeme. dočarao bi Gabrielovim očima slike nikada ranije viđene. kad gaje sustigao sat za zapovijedi. a i tada kad je novac mzeea ležao u džepu njegovih hlača. Oči. Gabriel je osjećao hladan strah na koži. Tog trenutka povjerovao bi da nikada više neće morati činiti ono što nije htio. Ipak je po prvi put njegova glava počela rat protiv pameti i opreza. koje su se lijepile za zemlju. kad je lajući pas ukrao Gabrielu san i on dugo ležao budan.

Nemam više vremena .vikao je Indijac. jer se svjetlost razilazila u tamnoplavim krugovima sve dok on u njegovoj zaštiti nije opet mogao disati tako mirno kao da je trčao uz stara čovjeka koji je vukao noge za sobom. a da pri tom ne treba slušati zapovijedi .leda i tada kad ne nose teret vidljiv očima. nakon što 114 je sjeo u automobil. ali odmah je postao oštar poput svježe nabrušene pandže kad je saznao da je Gabriel još uvijek u Nakuruu. . jer njegovo je grlo bilo usko poput razdaljine između dvaju stabala čije je korijenje sraslo. Ispruži ruke. Na trenutak se pričini kao da mu je snažna ruka ugurala suhu travu u usta. kad on to kaže? Indijac ga je nazvao lijenim kujinim sinom i prljavim kikujom. Ali oni mogu učiniti nešto tek kad napustite Samburu. a ništa ne čine. Čule su opet samo one glasove za kojima su žudjele. crnih kolibu majmuna u najtamnijem dijelu šume. A danas hoće ponovno pogledati nosoroge.Mister Paul tvrdi . gospodin Paul želi još ostati ovdje. Ali i krkljanje radiostanice moglo je davati glasne zapovijedi. Nema posla za ljude koji sve znaju. Osjeti 116 da su mu tijelo i glava bili spremni za letenje. ako i danas nešto krivo krene. Dakle javi se čim stigneš u Samburu. . Tad je zamro opasan glas čovjeka koji nije morao pomaknuti ni mali prst svoje ruke kako bi kradljivcima pokazao put kojim su trebali krenuti. Gabrielove usne govorile su riječi koje on nije razumio. govoreći mu da je lažljivac. on to neprekidno ponavlja. ne trebaš nikada više dolaziti ovamo zbog posla. Sto bih mu odgovorio. I zapamti nešto. dok je Gabriel mogao jasno vidjeti sjene na njegovom licu kao da stoji uz pult hotela Norfolk . noge i leda poput mačke koja je prvo morala osjetiti udove. Jezik ga je pekao poput vatre u bušu. . oči ga tiskale u dupljama i trljale se o sol.Sinoć je stari magarac želio u Nakuruu spavati s nekom ženom . Toplina hrabrosti poče mu se uvlačiti u ramena i potiljak.Sto to znači? On hoće ostati! Sto mu se toliko sviđa u Nakuruu? Tom starom magarcu istekla je pljuvačka već kad me prvi put zapitao kako može doći u Samburu. . kukavična hijeno. . Srce više nije udaralo o rebra. .Čudio se što su mu riječi tako brzo istekle iz usta. To mu se vrijeme pričini dugim. Urlao je da će javiti centrali što se zbilo pa neka Gabriel dobro pričuva glavu.pričao je Gabriel. Gabrielovi udovi bijahu ukočeni kad je pružio ruku prema radiostanici. Napokon se veza prekinula. Gabriel je neko vrijeme ostao sjediti u automobilu zatvorivši oči. Kad je Gabriel otvorio oči. .da ima mnogo vremena. Tek pri trećem pokušaju uspjelo mu je uspostaviti vezu. Prijetio se da će odmah uništiti Gabrielove papire i zabraniti da mu isplate plaću.prekine ga Gabriel sretan što ponovno može tako dobro govoriti. . Uši su tjerale bol od sebe. svjetlo posta bijelo poput grive plahih. Singhov je glas zvučao poput masti na suncu.A ti. kao što je to bilo kod životinja natjeranih u klopku. 115 Najednom je taj tihi lovac.Trebao si . kradljivac i ubojica.već jučer krenuti u Samburu. prokleti crni glupane. dopuštajući da mu sunce spava na kapcima. .Sir.zavikne iznenada začuđujuće jasno. Sir. Izvlačilo je iz njegove glave slike zbog kojih je vjerovao da sanja. trljao si ruke jer možeš dulje puniti trbuh u Nakuruu. . postajao sve tiši.Sve je već pripremljeno. Njegove su oči čarale slike. koji se sam nije približavao plijenu. Naši ljudi čekaju. Postao je lav. ali su mu se činile lijepe poput cvrkuta ptica kad su se glasale u trenutku u kojem se nisu imale čega plašiti. Gledaj dakle da barem danas kreneš onamo. a tek je zatim mogla skočiti.

Vidio je samog sebe kako polagano trči prema svojoj kolibi. tako da je poslužavnik stavio na zemlju 118 čekajući da grom prvo napusti njegovo tijelo. Gabriel se sjetio da je krenuo na safari s čovjekom koji uopće nije posjedovao kameru. pak. Nitko neće saznati da su te noge morale prijeći više od puta između kolibe osoblja i kuhinje. Noge mu dodirnuše samo nakratko zemlju. ako potjera noge. munja mu razdvoji glavu. ipak je opazio da su bile svijetle poput zvijezda u noći punog mjeseca. Njegova je žena sjedila pred njom i miješala jelo u velikom loncu kojeg joj je kupio na sajmištu u Nairobiu. ali nisu to nikada činili. To je bio dio safarija. On joj pruži sjajnu sliku i poče pričati o mzeeu koji ga je snimao i koji je poznavao jezik nosoroga i ljudi Afrike. kao dan ranije. Odmah je ustala čim je ugledala svog muža i bacila žlicu na zemlju. Ali onog trenutka kad je nogom htio udariti o vrata Paulove kolibe. Bio je nalik bivolu koji napada. Nije se isplatilo orobiti turista koji nosi sa sobom košulje sašivene u Nairobiu i kojem su za slike afričkih životinja bile potrebne samo oči. mogao svom safari prijatelju pravovremeno donijeti čaj. Netko tko je znao da se majmuni smiju. Mungu mu je poklonio veliki komad vremena i ruke . Vjerujući da će tata. Kad je sjeo na vlažnu travu. Želio je saznati da li je tuga isparila iz njih. trčao je s poslužavnikom što je brže mogao prema kolibi. Uvijek bi obećavali da će poslati slike Gabrielu u Nairobi. Izračuna da bi. Gabriel skoči iz automobila. Bijaše ružičast i fin poput svile iz koje su indijskim ženama šivali sarije. jer je njegova prigušena jeka otjerala sav bijes koji bijaše u njemu. plaču i govore. Zalupio je vrata tako glasno koliko mu je dopuštala snaga njegove ruke. shvativši da Singh ovog jednog jedinog puta neće biti lukavi kradljivac koji se preodijeva u fina vratara i pljačka baš one goste koji su napunili njegovo uho dobrim riječima. Iako je već u školi naučio da su svi dani jednako dugi i traju dvadeset i četiri sara. zasigurno će napisati i pismo te ga poslati svom vozaču. To je vrijeme pripadalo samo njemu. U daljini je odletio u vis oblak flaminga. Veseli tata će zasigurno danas snimiti svog vozača. Gabriel se zatrese kao što pas trese svoju kost. Gabriel se nasmijao tako glasno da su paunovi ispod stabala prestrašeno skupili perje. Gabriel se vratio iz Naro Morua istom kad je u kuhinju stigao po čaj. Samo je na trenutak požalio što sada neće biti ništa od lijepe fotografije za njegovu ženu. htjeti okupati čelo u toploj pari. Gabriel je po drugi put tog dana krenuo na dugo putovanje u Naro Moru. Odluči da će cijelog tog dana mzeea nazivati tata. zraka sunca dodirne kazaljku njegova sata.a Singh bijaše čovjek. Uživao je u teškom zvuku. Najveći broj turista želio je već prvog dana putovanja imati u svojoj kameri sve slike. Dok je trčao prema kolibi u kojoj je bila kuhinja. Gabriel zapazi da su iz njegovih usana već opet 117 izvirivali glasovi koji su mu opijali glavu. šaljući ga odmah natrag prema nebu. Iduća dvadeset i četiri sata bio je čovjek koji je s mzeeom sjedio u automobilu i do kojeg nije dopirala ni jedna zapovijed. i promatrati pri tom njegove usne. Po prvi put u životu Singh je izbušio bunar iz kojeg nikada neće poteći ni kapljica vode. a zatim mu snažna poruga rani grlo. na licu mu se pojavi zadovoljstvo čovjeka kojemu je uspjelo u posljednji trenutak pobjeći neprijatelju. pošalje mu svoj glas da će ga nagraditi za njegovo poštenje. Tata. Gabrielu se vrijeme do idućeg izlaza sunca pričini tako beskrajnim kao što to bijaše nebo nad planinama. a ruke još boljim napojnicama. koji je s brda vidio Gabrielovu srdžbu. Veliki bog Mungu. nije bio poput drugih. Kad je spustio ruke. Iako su mu se zjenice odražavale u lokvici ulja. Gabriel pljesne rukama tako snažno kao da želi otjerati ptice do vrha planine.

Paulu se ta strana. Govorili su o majmunima u šumi i pavijanu kraj kolibe. Htjela je spremiti svoje stvari i krenuti s nama u Samburu. Velika se termosica ispraznila. ne plašim se. vrlo dobro! Muškarac ne odlazi na safari sa ženom koja je samo jednom ležala u njegovom krevetu. .S Misterom Singhom. govorio je što i nije smio. . Ali kad su se njihove oči srele. Možda će jednog dana. Gabriele? . Ovaj safari pripadao je njemu i njegovom veselom mzeeu. tražeći svoj put iz grla. Potrajalo je dugo prije nego je 119 mrežu protiv komaraca spleo u čvor. o nosorozima koji su uz pomoć Mungua pomlađivali starce.Vratila se u svoju kolibu. Ali njegova melankolija više nije budila strah.zapita uživajući u osjećaju spasa koji mu je taj mali komadić istine gurnuo medu usne . Roger . ali ja sam joj rekao da danas još nećemo otputovati.podsjeti ga Gabriel ostavši bez nade . .pune mira.uzvrati mu uz smiješak Gabriel. natoči čaj pa polagano priđe krevetu. Zanjiše ga izračunavši da je sada prošlo dovoljno vremena da nanjušeni trag pretvori u beznačajnu rupu. Htio je saznati je li s automobilom sve u redu. dok je žmirkao u sunce.podsjeti ga Paul. Šuteći stavi čajnik na stol. Onaj koji se prebrzo branio.Ne.žena koja je spavala s tobom u tvom krevetu? . . .Roger. a nakon toga je Gabriel govorio o danima kad muškarac još nije trebao otići u Nairobi kako bi se pobrinuo za svoju djecu. Nisi mi vjerovao.Gdje je . i o slonovima na čijoj koži su se ptičice hranile malim kukcima. koje se nisu smjele oglasiti. A sad ćeš mi ispričati tko je jutros ukrao tvoj mir. Mzee je sretan. prijatelju. ako nema previše mira. mali Gabriel objasniti velikom prljavom psećem sinu da za svoj posao mora naći druge ljude. To je opasno.nasmijao si se kad se mreža zaljulala. Tako je došlo i do toga da je govorio o Naro Moruu. Ne plašiš li se da će ti danas opet ukrasti mir? . trebao je netko upozoriti i objasniti mu što nastaje od sinova za kojima očevi čeznu. Kad je Gabriel zalutao u maglu svoje zadimljene kolibe. Gabriel sjedne na stoličicu gurajući s mnogo muke Mistera Singha u duboku rupu pa poče zuriti u grmlje uz lokvu. Riječi. Ali istom kad je debela muha zalijepljenih nogu ispuzala iz mora šećera u šalici i nakon nekog vremena poletjela prema prozoru. Jučer sam ti rekao da ću ukrasti tvoj mir. Gabriel nije bio čovjek koji bi pokrenuo jezik zbog nekoliko riječi za koje još uopće nije bio siguran jesu li natopljene gorkim sokom. šutnja dovede natrag slike koje su za njih dvojicu bile iste boje. Mzee je pričao.Znam. o svojoj ženi s napunjenim trbuhom i o oba sina koji već mjesecima nisu vidjeli svog oca. pričini jekom vlastite. koji gaje zvao tata i zbog kojega je zboravio zašto je pobjegao od života. Otrčao si do parkirališta i ponovno upotrijebio radiostanicu. tata. . Tog mladog čovjeka. o hladnoj tami svojih šuma. Obojica uzdahnuše poznavajući razlog tome. njegov glas posta težak. Roger. Bijaše dobro šutjeti u društvu čovjeka koji je džep svog vozača punio novcem.Nisi li me vidio stajati pred kolibom kad si jutros otrčao do parkirališta? S kime si razgovarao. ili bolje noći. već samo sve snažniju potrebu da zaštiti Gabriela od budućnosti o kojoj nije ništa slutio. Naime više nije bilo važno kad će stići u Samburu. ali njemu ipak tako dobro poznata tuga.zapita Paul i cipelom udari muhu. .Zašto si se već tako rano nasmijao? . Gabriel shvati da je tata imao slonovsko pamćenje i da je još uvijek bio u lovu.Jučer . Tad zna da još nije mrtav. .Kako si me mogao čuti? Nisam bio ovdje. . .To je dobro.Roger. tata! . gurale su se u prostoru.

U blještećem svjetlu zore koje ga je prisililo stisnuti oči. ali ne ih i dovršiti.U Naro Moru. 122 .Krenimo . »Sirena . . Manji. Gabriel je često morao stati. prekrivene muhama. pretvorio se u Gabrielove sinove. Mogu te odvesti gore gdje stanuje Mungu. .Zašto to govoriš? Nikada još nisi bio u Naro Moruu. čiju ruku nikada nije mogao dohvatiti bez oklijevanja. .zavikne. mršave ovce i vrlo male janjce. Gabriele! To joj ja moram reći. . Ta izmiješana krda i njihovi pastiri podsjećali su Paula na šarene slike iz njegove dječje biblije. Nisu znali ništa o tome što su trebali znati.Kessu . Zakrenuli su u Nvahururu. Bih li brzo otrčao do žene i javio joj da odlazimo? . .«.Prekasno je. a govoriti o jučer. Naro Moru je daleko.Jučer je dobro . Kad želiš krenuti? . čudeći se kako mu je bilo lako odgurnuti Jensa od sebe.Bio sam! Ne vidi li se odanle Mount Kenya? . gurne glavu u prostoriju i raširi zube. dugo uvježbavane riječi .slutio je Paul. Bio sam gore već s mnogo stranaca. zbunjeno je hihotao kad gaje nepoznati bijelac dignuo i privinuo na svoj kaput s mnogo puceta.će se veseliti što te tako brzo opet vidi.Ne. ali tad se trčeći vrati natrag i uhvati za čelo. . Iako se Paul pravovremeno sjetio da ponovno griješi. Muškarci i žene tjerali su krave s velikim grbama. Gabriele! Ne mogu se više popeti gore.Da! U Naro Moruu naš brijeg nije samo za ljude koji love kamerom. kad su se 120 121 smijali velike zube poput svog oca. postajao je svakim kilometrom sve uži i kamenitiji.Ali odvest ćemo se danas. ukoliko otme sinu ljubav na koju je ovaj imao pravo. sjale su na suncu.Stare su samo tvoje oči .odluči. . ipak se naljutio. Gabriel je zastao na travnjaku ispred kolibe. Tvoja torba mora poći s nama na safari. Doduše umirujuće je riječi tražio dulje nego inače kako ne bi povrijedio Jensa. Ali u trenutku kad je Paul udahnuo miris tople kože. ali i u Africi mogao je razgovarajući sa sinom samo započeti rečenice. Ipak ću te i nadalje zvati mzee.Prevarile su me. Oni su imali.Kessu ćeš ponovno telefonirati? . .ponovi Gabriel zadovoljno. . kad želim upaliti vatru u tvojim očima. pri čemu je naglasio prvi slog te dugo. a ipak su stigli. Od moje kolibe možeš hodajući stići do snijega. Njihove glave. Ne možemo se vratiti prije nego se sunce sruši s neba. kao već i prvog dana putovanja. Taj prazni put. Pokuša se prisjetiti imena koja su nekoć hranila njegovu maštu. kamo želiš poći? . s brazgotinom na čelu. između natovarenih kamiona i autobusa koji su se ljuljali. za koji je Gabriel tvrdio da mu ga je otac poklonio u satu između lošeg dana i dobre noći. pričini mu se da je vratio prizore zametenog života. kao da se doista tek tog trenutka prisjetio najvažnije novosti dana.Jučer! Ili moram prvo pitati i tvoju sablast? . a sutra ne. kad su ga obuzela sjećanja na mladost. Odmah ću poći do nje.odvrati Gabriel.Tata. Prestar sam! . Jens se zlovoljno ugurao u njegove misli pitajući. Izvana otvori poluotškrinut prozor. Napuštali su Nakuru po širokoj cesti prekrivenoj smolom. Ti nisi star. zašto otac mora prvo otputovati u Afriku da bi zavolio djecu.istrese Gabriel smijeh iz svojih grudi -Danas još moram govoriti. ali sjetio se samo jednog jedinog. Jens.

dovikne im Gabriel. Kad je Paul izašao i obišao automobil pričini mu se da su sve četiri gume u redu. Dugom sušom izrovan put vodio je između grmova punih leptira žarkih boja.odvrati šapćući Gabriel . Paul ugleda lubanju gazele obraslu trnjem. Nasmiješi se bolno prisjećajući se da je kao dijete bio obuzet mišlju kako za jedan sretan trenutak ima boju kože aričkih ljudi.Budeš li na svom jeziku govorio sa mnom. crvene mrave koji su gradili novu cestu. . Paul zapazi da su gole Gabrielove ruke sjale jednako tako crvenkasto kao i njegove. Njihova su se rebra ocrtavala ispod kože bez sjaja. . Ne moraš me štititi pred njom. Muškarci. tata mzee. dolar!«.da se ona zove Sirena? . koji su držeći duge štapove trčali iza svog blaga. Mladunčad se stiskala uz majke. napajajući glas ponosom.Tko ti je rekao . .primijeti zlovoljno Gabriel. ali pretvarao se da nije ništa zapazio pa je sjeo na debeli panj. Kamau je iznenada sjeo na zemlju. Neko je vrijeme promatrao samo masne. . ali sirena nije opasna. Čuju odveć glasova životinja.Tek kad ćeš znati kako se želiš ponašati prema njoj.Ti svesluteći anđele! Da sam te barem sreo prije nego sam upoznao Corneliu. Tvoje mudre riječi čine moje uši snažnima. a njihove oči nisu znale ništa o opasnosti i lovu. . Sunce je osušilo kosti oglodale od mrava koje su ležale u izgorjeloj travi. Vragovi.Laban! . U ono je vrijeme sa svojim prijateljem Kamauom trčao preko neobrađenih polja.Ti. To moram reći dva puta. Njemu je dostajalo što nije bio ni gladan. . ni žedan i što je osjećao 125 kako mu vrućina tijela pali glavu. Davale su životinjama izgled lijenog mira. U podnevnom suncu crne pruge na njihovim snažnim tije124 L lima djelovale su vrlo široko i tamno. neću te više morati štititi.Mi odlazimo na safari samo s našim očima . Zatim je pogledao Gabriela koji je dugo proučavao dizalicu . već dugo nisu bili tako mali i poslušni kao sada. koji je vjerojatno bio razlog što su na svahiliju zebre zvali punda milia . .Poznam Labana . Automobil je stao na cesti koja je već nekih desetak kilometara postala bolja. tata! Stajao sam pred tvojim vratima kad si spavao s njom. Djeca bijahu bosa i mršava.zapita Paul .Imaš pravo. jer nije bio poput drugih ljudi. Sto ćeš sada mudrog reći? Pukla nam je guma. koji su ga gonili. kao i ljudi koji ne mogu zatvoriti usta kad u njima gori glupost.prugasti magarac.Da! Majmuni znaju da je starom čovjeku koji prvi put spava s mladom ženom potrebna zaštita.123 I . bijahu stari i jednako tako mršavi poput krava.To si činio? Jesi li magarac koji želi sve vidjeti? .Rekao sam da si vrlo mudar. Osjećali su tvrdu zemlju pod tabanima. govoreći kako će dopustiti da ih fotografiraju. . .on je otac mog oca. neću te razumjeti . Uz to su imala i dovoljno daha u grudima za uzvike: »Dolar. tvrdeći da svi ljudi imaju kožu crvene boje. Tražili su olovke i satove. ali su mogla trčati tako brzo da su nekoliko minuta hodala poravnato s automobilom. . U grmu punom ljubičastih cvjetova.Sto si rekao? . Iz dubokih rupa na cesti dizala se u vis crvena prašina koja je padala natrag na automobil.To je dobro. U sivoj sjeni visokog stabla stajalo je krdo zebri.promrmlja. te stabala euforbije.

Mister Singh ne smije saznati da smo se odvezli u Naro Moru. Dok je čistio sjedalo od pijeska. kad je ptica zapjevala. pio je radost. Sada je snijegom prekrivena Mount Kenya sjala između svijetlih oblaka na nebu.uzdahne. ali ipak se nije dulje od minute mogao odlučiti je li bio lakomislen ili nepažljiv. I on pozna sirenu . .Dobro. Danas ću sjesti uz tebe za vrijeme jela. Koža pod očima gorjela je.rekao je žvačući svaku riječ. Ledenoplava ptica spustila se na grm akacije i zapjevala zajedno s njim. kad dugo nije bio kod kuće. Pokuša se dosjetiti stoje u bivšem vremenu značio natpis na zidu i za koga je postao usud. . .Odabrao je dobro mjesto za odmor. . neizmjerno se trudio oblikovati svoj odgovor na zadovoljavajući način.automobila prije nego ju je namjestio s mnogo većom mukom neko kratko prije Nakurua. tata! . Bilo je vruće i znojno. Od dolaska u Naro Moru.nasmijao se Paul kad je Gabriel pokušao izgovoriti to ime.mrmljao je Gabriel. ali prije će trebati popraviti dizalicu. uzletjele bi sićušne ptice. Moramo ga obojica zadržati. Sjećaš li se još da si me zvao kod jezera Naivaši.Mungu nam gaje poslao. Zviždeći izvadi kartonsku kutiju iz prtljažnika pa prostre bijeli ubrus po zemlji.Gabriele. a osobito nekoliko sati iza toga. sve to ga nije smetalo toliko koliko pomisao da bi se njegova glava mogla odvojiti od tijela prije nego riješi odlučujuće pitanje. Gabriel pričeka da ptica prestane pjevati. a u drugoj rep. iako se već spuštao mrak. Roger! Zašto dolaziš danas? . Nije trajalo ni deset minuta pa je već montirao gumu i spremio dizalicu natrag u automobil. Ispod skupine stabala čekalo je krdo životinja na poslijepodnevnu svježinu.Tvoje jelo. Uzdišući skinuo je desnu prednju gumu. Pjevao je pjesmu o leopardu koji je zaspao prije lova i kome su se gazele rugale. Vrijeme više ne može pobjeći. . vidjevši samo njihove zube i .To moram reći Odiseju. Tada je popravak trajao četvrt sata. .Ne ukrasti. .reče Paul. nisam tako glup. Sjetio se samo da je Jens kao četvorogodišnjak uprljao prstima plavom bojom svježe oličeni zid dnevne sobe. Ne želiš da te vide. tad sjedni k meni. To je dobro za nas obojicu. .Tvoj je automobil vrlo mudar .Jer su dani iz Naivašia mrtvi. tata! Nisam kradljivac! Želim zadržati vrijeme. Zašto mi ne kažeš da želiš ukrasti vrijeme? . ako moram raditi . Na padinama brijega sjala je zelena trava.Ne mogu te čuti. .Ej. Morat će skinuti i obje stražnje gume. .čudio se Gabriel i ustao.Sada moram sam zadržati vrijeme. Kad god bi neka krava podigla glavu. . što mu u ono vrijeme uopće nije uspijevalo. . Čeka me posao. sjeo jaučući na zemlju.Gabriele. mogu pogledati u tvoju glavu.Ionako će pasti mrak prije nego saznam koju gumu moram popraviti . Vrijeme je vrlo teško.Bolje je da muškarac ne vidi predobro. tata! . Vidio sam kako brzo možeš izmijeniti gumu. pogledao u daljinu i napokon izjavio da ne može naći mjesto koje treba zakrpati. . a ono bijaše jasno i plavo poput Indijskog oceana. a trepavice su se zalijepile. U jednoj ruci držim glavu. 127 8 Paul rukom obriše čelo. a ja nisam došao? . Paul se poče ogledavati po kolibi bez prozora.Znam! Roger. Napeto je zurio u lica okupljenih. Za to je čak koristio ljestve soboslikara. A zatim mi reci zašto želiš u Naro 126 Moru stići istom noću. Paul se nasmiješi. ulovljen između mogućnosti koje su mu se obje činile dobre i logične. Međutim.

što je dulje razmišljao. Muškarci. To bijaše upravo trenutak da svijet iz kojeg je dolazio spoji s onim u kojem je bio. I to tada kad više neće biti preumoran da odmahne glavom. Stajao je uz niski krevet na kojem je ležao isprani sivi pokrivač. Trebao je šutjeti tako dugo dok se njegov prijatelj ne zasiti radosti povratka kući. bijaše bijel i gust. »Uspio sam!«. Nije mučio ljude koji su mu vjerovali. Odluči da će barem bitne rečenice protumačiti šire. Bijaše mu vrlo neugodno stoje sud opteretio svojim osjećajima. Priječila mu je pogled na ono što bi ranije zasigurno opisao kao sadašnjost. kad bi se osvrtali. Dim je sličio vitkim koncima i stizao do šiljastog krova kolibe. Koncentracija mu popusti prije nego je našao zadovoljavajuće rješenje. koji su njegov razum i iskustvo odredili kao opasan po život. Ni najednom od njih nije otkrio ni najmanji znak prijetnje. Paulu bijaše vrlo drago što je napokon pronašao ritam svoje prošlosti za koji je vjerovao da gaje izgubio. nalik trbušastom oblaku. Svaki put kad bi upio zrak težak i sladak od vrućeg kukuruznog brašna. Jednom je zamolio Gabriela da to učini za njega. Okrenula je glavu 130 kad je zapazila smjer njegova pogleda. razilazeći se u visini. Ta dimna zavjesa učini Paula snenim. a ipak se neprekidno osjećao kao da je stigao na cilj svoje čežnje. Čvrsto je stisnula tanku tkaninu svoje žute haljine s crvenim prugama. Dražila ga je pomisao da svoju veliku sreću podijeli s Gabrielom. Nakon svađe s Cornelijom krenuo je onamo sam. žene i djeca oko ognjišta nastavili su govoriti kao da im nitko nije smetao nedoličnim uzvicima. a zatim je povjerovao da može disati pravilnije i bolje nego ranije. istražujući njihovo porijeklo i filozofski sadržaj. Stoga gaje kasnije još više mučilo pitanje zašto mu je upravo događaj. Brzo uvuče fitilj parafmske svjetiljke. Bijaše doduše oštar poput isušenih bobica stabla papira. koja je obavijala njezino nabreklo tijelo. Ali nije trajala dugo. ali tad je shvatio da njegovo bogatstvo riječi neće biti dovoljno da mu priča o tom novom safariju. Zalutao je u magli koja se iznenada pojavila. Paul poče promatrati Gabrielovu ženu. ali sudac mu je u znak slaganja kucnuo po ramenu. ipak pledirao za lakoću postojanja. koji se odbijao od vlažnih zidova iz valovita lima. bez straha da će ikada izgubiti sama sebe. Oganj je čak u danima koje ni stari nisu mogli vidjeti. dok je istovremeno bio tužitelj i branitelj čovjeka koji je odvjetničku halju zamijenio mokrom kaki košuljom. Okolnosti su se Paulu pričinile poznate. Potrajalo je neko vrijeme prije nego se Paul sjetio da možda ipak nije glasno govorio. bol mu je prodrla u nos i uši. Dim. ali nije bio neprijateljski. da je pri planinarenju u Dolomitima doživio nešto slično. afrički je dim ljutio grla i spuštao veo suza na oči. koji ga je natjerao na potpunu suzdržanost. ali Paulu se obraloženje presude nije činilo dovoljno opsežno. U takvim trenucima bi mu se rijeka promrml-janih riječi pričinila poput pjesme čiju je melodiju dugo tražio. Položaj. zavikne u punu dvoranu. Prisjeti se. pružio osjećaj radosti. tako da su se oba raspala rigajući 128 129 vatru. bio prijatelj noći. I tako se zbilo daje Paul. Njegov crni sin imao je spretne prste i nikada nije postavljao kriva pitanja. Samo zbog zavaravanja zlih i zavidnih. Dizao se sa žara drva koja su se urušila u kameno ognjište.zjenice. Paul nije osjećao potrebu povezati pojedine dijelove. Tiho uzdahnuvši sjela je zatim na nisku stoličicu naslonivši leda . Sudac se složio s njime. Njegova se sumnja poče gasiti poput žutog svjetla svjetiljke na drvenom sanduku.

Ali njezine velike svijetlosmeđe oči nisu odavale plahost. . Bolje i od whiskija koji si pio kad je tvoja putovnica pobjegla. Nije znao razlog za to. Ali imao je snažan glas i mogao biti glasan poput staraca.Tembo iz Naru Morua.Sjećam se . .Pij. Ma koliko nesmiljeno Paul sudio samom sebi. Drugu je stolicu Gabriel donio iz susjedne kolibe odmah čim su došli. koji su čučali ispod prozora.je bolje od Cole. . Odlučno je gurnuo prste u očne duplje. punoj mirisa jela. .Tvoj mzee . a te su se sjene međusobno spajale.nikada više neće ustati.rekne Gabriel.Mzee . prisilivši oči i usta na mir. iznenadi se. to mije poznato.To .Tembo -prepozna. Uskoro su se snažni obrisi mnogobrojnih ljudi. Pri branju se dva puta nasmijala tako glasno daje jeka mogla poći na safari do planine. . .I te kakav! .govorio je. Prodoran miris teškog alkohola natjera mu oštrinu u nos i suze na oči. koga je poput svih drugih zvala Kinanjui. Paul zarine nokte u vlažan karton.Tembo iz šećerne trske.Cola . Žena s lančićem od plavih staklenih perlica oko vrata. . Sjeti se pjesme o gavranu. Pričini mu se da mora uvjeriti samog sebe da može vidjeti. Daleko bijaše trenutak kad će poći u Nairobi kako bi tamo potražio posao.na zid. Svjetlo niskog fitilja nije bilo dovoljno jako da osvijetli zidove kolibe. Zvao se Kania. Kad se Gabriel. Čim je osjetila Gabrielovu kožu i spoznala da je njezin miris ostao nepromijenjen. pojavio u smiraj dana pred kolibom u društvu stranog čovjeka. Stajao je ispod pružene ruke svog oca ližući usne dugim jezikom. a razgovarala je samo s mužem i dvojicom sinova.prihvati Paul poznatu igru sjećanja koja mu 132 je pripremila jednako tako naivno pitanje kao i ono Gabrielovo. tata! . Sjećaš li se još? Pozvao si me.ne smije sjediti na zemlji. ali je ipak govorio samom sebi kako je ta riječ bila namijenjena njemu i da je bila vrlo važna. bijaše još daleko. ruke i noge pune ožiljaka i mršave poput suhih grana. zvala se VVanjiru. Vrijeme kad će mu biti potrebno englesko. počeli gubiti u tankim sjenama. ona je svoje iznenađenje progutala tako brzo kao što bi progutala vjetrom ulaštenu bobicu. otrčala je do ograđenog komada zemlje i vratila se s mladim mahunama i sočnim zelenjem.potvrdi Gabrielov stariji sin. .rekao je Gabfiel pružajući mu čašu. ipak se nije mogao sjetiti sablasti koje bi tjerale ljude da se izvuku iz svoje stare kože. umjesto da ga ostaviš na podu. Roditelji su ga još uvijek zvali imenom svog jezika. . ako mu dadneš stolicu. U magli svog raspadajućeg života pokuša vrlo pomno tragati za svojim mučiteljima. Gabriele. a ja sam dotrčao brže od sunca i kiše i pričao ti o majmunu. pucnuvši jezikom što je izmijenilo značenje te riječi koja je sada postala samo šala . i prelazio je prstom uprljanim zemljom preko Paulova sata. koji su ga natjerali u tu kolibu pod nogama Mount Kenye. znoja i pljesnivih prnja. Pružio ju je Paulu. »Cola?«. Nagnuo se nad vrč. Slike postadoše ukočene i sive. odgurnuvši sina na stranu . Nešto slično daju kod nas piti ljudima koji se ne bi trebali probuditi dok ih pljačkaju. .pobuni se Paul . U svojoj nejasnoći podsjećale su 131 Paula na stare ilustracije priča o duhovima Edgara Allana Poea. Čuo je kako ta ogromna crna ptičurina viče »Nikada«. Oči'mu bijahu zalijepljene gnojnom tekućinom.

. čiji su bijeli cvjetovi upili miris sunca. to znaš.U krevetu moje žene . tata. Bio je zadovoljan što je osjetio slatkoću koja mu je bila ugodna. ako ne budem mrtav . . . . Poslat ću Wanjiru s djecom do njezine sestre. 1 tako se-zbilo da je Paul u noći. . A gdje ću se probuditi? .Danas ne. . Put bijaše dug.Kod nas krdljivci sami piju tembo. Bila su dva. Ispod stabla. pričao u podnožju Mount Kenye Gabrielu o Sokratu. .Ne mogu spavati s tvojom ženom. Za svoj posao potrebne su im samo lagane noge i brze ruke.Čaša otrova. koje mu je preostalo prije nego ga je Gabriel odveo natrag u kolibu.Budem li ispio tembo zaspat ću odmah na ovoj stolici. Gabriel nije samo sjedio za upravljačem iznajmljenog automobila vozeći čovjeka koga je zvao tata u jedinu pustolovinu njegova prerano osijedjelog života.govorio je Paul kasnije kad se koliba 133 ispraznila. ali trud se isplatio. Kad naše gume nisu htjele krenuti dalje.Kessu ćeš me probuditi. slušali su zov šakala. Noćas nitko neće smetati tvoj mir. Kraj majmuna rekao si mi da si već mrtav.Mzee. . Gabriele! . Onaj tko se razboli u Naru Moruu brzo umire . . To je vlada zabranila.Oni će znati gdje smo. Majmun ti je ostavio dosta. . jesi li zaboravio? .odluči Paul.objasni Gabriel. ali više nisam čovjek kakav sam bio.odgovori Gabriel. ako se razboliš u Naro Moruu? Nisam slutio da to želiš znati.Jesi li ti spavao sa svojom ženom kad joj je trbuh bio pun tvog sina? Ostat ću uz tebe.Na.Jesi li me pitao što će se zbiti.Kradljivci vremena! . kao da mora utažiti žed od nekoliko dana. Ti govoriš samo 0 majmunima.Više ne želiš umrijeti? . Zajedno smo ga čvrsto držali. 134 Snažno pivo nije djelovalo onako brzo kako je to Paul mislio.Sto si rekao? Govori na mom jeziku. Vrijeme. Stajali su ispred limene kolibe. . Jutros sam ga spremio u tvoju torbu. Oprezno uroni jezik u čašu. pod visokim stablom. Stoga smo se dovezli u Naro Moru. Mudri . tvoja je glava bolesna već i bez temboa. .A kessu? . bijaše dovoljno dugo da mu objasni zašto svu bol osjeća samo u udovima. a jedan od njih je slutio da sudbina određena čovjeku nije mogla vječno lutati u iluziji džungle. Gabriele! . Mzee. a šutnja postala tako poznata kao da su oba muškarca od samog početka prisvojila tužnu tišinu Afrike.Zaboravi kradljivce! Ne mogu nam ukrasti naše vrijeme. Zaboravio si na nosoroge.Sačuvat ću ga.A kamo ćeš ti poći? Želiš spavati sa svojom ženom. Sto će biti ako se ovdje razbolim. Ali nakon provog gutljaja poželi osjetiti kako ga grlo peče pa je brzo ispraznio čašu. a više nemam lijeka.Tko to? . To si mi rekao. Moraš sada progutati svoj lijek. . . kad je mjesec sjao tako slabo da se nije mogla razlikovati bijela boja kože od crne.Ostavi lijek u torbi ..To mi jutros nisi rekao.Ovdje se ne možeš razboljeti.

ali su u sve kraćim razmacima postajali sve glasniji. a sada disao mirno poput djeteta ne znajući ništa o nevoljama te noći. . puni onog uzbuđenja koje je djelovalo prijeteći baš zbog šaptanja. punim sumnji i samooptužaba. Gabriel se mogao smijati kad je govorio o danima što će doći. U uskom snopu svjetla ugledao je Gabriela kako spava uz ognjište.Spavaj. harmonije i živahnosti. tako maštovitih i. Neko je dijete jecalo. Želio je ispitati sama sebe kao što je to činio u godinama patnje. Osjećao je njegovu snagu. dodirnuti mu kožu koja se činila tako lijepom i mladom. prokletom tunelu strasti i zavođenja. spoznao je da govore kikuju. želeći upaliti vatru. Uspio se prisjetiti samo događaja iz školskih dana u kojima je neki dioni-zijski učitelj grčkog odigrao neobjašnjivu ulogu. Gornji dio tijela bijaše gol. ali ipak već dana. da su ponovno počeli pričati. Paul odluči odmah ujutro pitati Gabriela postoji li na svahiliju riječ za životnu dosadu. Nikada ranije nije razmišljao o tome kako i je li uopće moguće da ga privlači tijelo nekog muškarca. Sjetio se vrlo jasno diva koji je trebao samo nogama dodirnuti 136 zemlju. a s njima i njegov želudac zajedno s crnouokvirenim slikama u njegovim sljepoočicama. a nikada nije žalio zbog onih što su prošli. Gabriel je umotao samo noge u isprani pokrivač kaki boje. Paul ulovi glasove. Dugo je tražio njegovo ime.točnih. što mu se od njegove mladosti više nije dogodilo. Paul se stidljivo pokuša sjetiti kad je u svom životu posljednji put bio toliko pijan da zaluta u opasnom. .Anteus .promrmlja. i još više ono stoje osjećao za mladića koji je želio biti njegov zaštitnik. tata! Još u vrijeme sivog svjetla. Paula obuzme potreba oćutiti oblinu Gabrielovih ramena. Iako je Paul osluškivao svaku riječ. Upravo se spremao opisati taj pojam. na neki čudan način zbuni Paula. . Neko vrijeme. dok su mu kapci još bili zalijepljeni.vozač držao je u ruci sjekiru kojom je mogao razbiti lance spletene od očaja prošlosti i straha pred budućnošću. Kad su se zidovi počeli kretati oko njega. Bio je učitelj koji nije imao krive žene. kako bi se ponovno rodio. Nije pitao za mišljenje bogove koji su u trenucima odlaska gledali unatrag i hvalili oklijevanje. Te se noći probudio samo jednom. ništa nije razumio. ali mu nijednom nije zavidio na njoj. Grudi su mu sjale crno poput ebanovine koja je umjetnosti tamnog kontinenta davala zaštitu naivnosti. povjerovao je da su se vratili muškarci. Ubijao ih je. ali tad iznenada shvati da su razgovarali samo Gabriel i njegova žena. plašeći ga i opijajući istovremeno. Vatra više nije gorjela. Taj posuđeni sin. visio lavlji zub. znao je što je zaborav koji je Afrika pružala onima koji su samo to tražili od života. kad je iznenada zaspao. Pogled na Gabriela. na tankom kožnatom remenčiću. U njemu je drhtala prisila. ne tražeći ništa od svog privremenog oca. Osjeti potrebu ustati i leći uz čovjeka s kojim je bio tako povezan kao ni s kim ranije. ali je mirisala tako slatko i teško kao da ju je netko 135 ugasio pivom od šećerne trske. krive prijatelje i lažne pretpostavke o zadovoljstvu i sreći. a ipak mu nije uspijevalo ponovno zatvoriti oči kao da se ništa nije zbilo. žene i djeca od sinoć. radujući se broju varijacija kojih se prisjetio. zaroniti prste u kovrčastu crnu kosu. Istom kad je ulovio visoke glasove. Htio je znati hoće li njegovo srce početi kucati kao ludo. Njihovi su glasovi bili tihi. prije nego bi ih uništio. Oko vrata mu je. ili će ga kao staru sentimentalnu budalu vratiti natrag u granice.

Jučer sam ti također rekao "da ovdje nema liječnika. Paul je doista izašao s djetetom pred kolibu. . apatično i užareno u rukama čovjeka koji je cijelog života želio biti otac. a ipak želio krenuti u boj protiv nje.govorio je Gabriel. a da mu ne navijesti rat. što se dogodilo? . da se smiluje tom djetetu čije ime nije znao i koje mu je hir sudbine stavio u naručaj. ne smiješ to reći.bunio se Paul.Mzee. neće slušati riječi ljudi. Činilo mu se kao da će mu glava puknuti. I tada. mlohavo je visjela.Gabriele. Molio se neka ne umre. osjeti na svom vjetrom izbičevanom tijelu toplinu dječaka koji se trzao pa zapazi. a da nije obuo cipele i navukao kaput. Zapazi da je Wanjiru držala svog malog sina na nabreklom trbuhu. . no u njemu nije bilo tuge. Ovisi samo o Munguu hoće li naše dijete umrijeti. . Pruži dječaka prema ljutitom bogu Munguu preklinjući ga neka odustane od svog lova. Paul je skočio s kreveta onoliko brzo koliko su mu dopuštali ukočeni udovi. Ako Mungu želi mog sina. gladio njegovo čelo i nježno mu šaptao ono što nije svome sinu. Taj previše viče. dok je razmišljao o nemilosrdnosti Afrike. Molio se. Ovo nije za bijelog čovjeka. . poput osvetnika u trenucima neizbježnosti. Trenutak je nepomično zastao 137 ispred majke i djeteta. Prošlo je mnogo vremena otkako se Paul pobunio protiv onoga što ga je činilo nijemim i bespomoćnim.Gabriele. Malo tijelo bijaše ukočeno.Pođi s djetetom pred kolibu . To boli njegove uši. Ruka djeteta. Paul sjedne s dječakom na krilu. trbuh nadut. Tad privuče dijete k sebi i pritisne ga na grudi. Prisili se u slabom svjetlu razdvojiti obrise likova i obuhvatiti prizor u njegovoj cjelini. lice sivo. A ne o tebi.Bolestan je! . 138 L onako kako su nekoć mladi ratnici Massaia kretali u bitku protiv kradljivaca stoke i svojih žena.Sto mu je? . Čuo je sama sebe kako stenje.Paul teškom mukom okrene glavu u smjeru tog sitnog.Gabriele. Ipak je osjećao silu koja mu je zapovijedala neka ne odustane. Očaj mu je palio tijelo kao što je groznica palila djetetovo. osjetivši da ga obuzima oluja silnog bijesa. za kojeg je Paul vjerovao da još nema ni godinu dana. Postavi stolicu pod stablo čiji su se bijeli. kad dijete umire. . Njihao je dijete u ritmu svog posrčućeg srca. kad je shvatio da dijete ne reagira i da postaje sve teže. Mzee. . mršavog glasa. čuješ li da vičeš? Rekao sam da ćeš to učiniti. I Mungu mora znati da otac neće prepustiti sina neprijatelju. Gnojne oči bijahu širom otvorene i mutne. Mališan posta još ukočeniji nego ranije. Imam novaca za liječnika. Ležao je teško.Niti jedno dijete neće umrijeti . ali presta plakati. rosom natopljeni cvjetovi otvarali obasjam prvim zrakama sunca. a ipak se nikada nije mogao pouzdati u svoj nagon odgovornosti i ljubavi. zatvori opet oči. -Pogledaj prema planini. jer se nije mogao sjetiti oružja hrabrih. Tad ćeš vidjeti kako je čovjek malen. Privine ga sebi. koji je tako lijepo govorio o smrti. kako mu suze kapaju na to malo tijelo koje se borilo za život.Mnogo groznice.Moraš se s djetetom odvesti do liječnika. To znaš. Zar to više ne znaš? . govorio je dalje kao da sam njegov glas i ta nova čarobna volja mogu spasiti život za kojega su svi osim njega vjerovali da je izgubljen. što ćemo učiniti? Pomoći ću ti. a njegov je glas bio taman. Tražio je slike iz vremena kad je Jens još bio dijete i kad je bio bolestan. . a da nije znao kome. Gabriel je donio stolicu svom stranom tati.

Pritisne je Paulu na glavu. Vjerovao sam da se ovdje nalazi barem neka bolnica u bušu. Paul je odmah ustao i napustio sobu. iako mu je tada bilo već osam godina. a da se ne bi moglo od toga nešto naučiti . vjerujući daje ovo krivi treriutak za obračunavanje.Nisam! Ovdje nema bolnica. ipak se usredotočio na nekoliko dojmova koji su mu se vraćali. Njegova sjećanja pretvoriše se u plamenu loptu. izgovori je nekoliko puta pa shvati napokon da su iz glasova nastale slike. Neke su mu se pričinile poput ključa zaključanog ormara. a ona je prstom pokazala na njega. Ljutio se na samog sebe zbog svoje netolerancije. koji je svakako želio otvoriti.Bolnica u bušu . Paul se postidi što se u trenucima. ali ta rečenica koja ga je pratila u njegovom bijegu nije se Paulu činila beznačajnom. Bijahu to priče o bolnici u bušu u dijelu Afrike kojeg nikada nije mogao odrediti. Anne bijaše vrlo uplašena. a on je samo trebao naći pravi trag. Cornelia mu se iznenada ugura u misli i to u haljini bez rukava koju je smatrao užasnom. ukoliko se bude dovoljno trudio. iako je bila vlažna. prisjetio se i knjiga koje je čitala. ali se dobro prisjećao vještih liječnika koji su gotovo u svakom nastavku spašavali bolesnike od smrti. Zalio je što se rugao Corneliji i time je uvrijedio. te serija na televiziji kojima se divila. Obuzme ga slutnja da mu je sudbina ukazala put.Ovdje! Kako bih te ostavio nasamu s djetetom koje hoće umrijeti? . 140 Ne pomaže ako sve pitaš dva puta.uzdahne. Razbjesni se. jer takva rečenica nije činila dio njezina govora.Mzee. Zajedno s napadnim naušnicama od štrasa i posterom jazavčara sa sunčanim naočalama. glupe serije koje su se sve odigravale u bolnicama. ali zbrka slova. izgorjet ćeš . Iznenadilo ga je što je pojedine prizore opet vidio posve jasno i što je to neočekivano spasenje od pasivnosti smirilo njegove živce.Sjeti se zamračene sobe i ospica i toga da Jens nije mogao upamtiti tu riječ. Čak mu se iznenada pričini važnim da se pomiri s Annom. ospice su mogle prijeći u upalu mozga. Uhvati se za tu riječ. i da nije imala ukusa. jesi li ikada bio u bolnici? . Jedan od liječnika u bušu u gotovo svakom nastavku zahtijevao je da . Kako bi inače zatražio njezinu pomoć? Hrabra. To sam ti jučer već rekao.Zao mi je. Na televiziji je sve puno takvih bolnica.čuo je govoriti Corneliu. nada i slutnji priječila mu je povratak. . odlučna Anne mogla mu je savjetovati kako sniziti groznicu bez lijekova kod tako 139 malog djeteta kakav bijaše Gabrielov sin. a s vremenom čak ni potpuno dostojnom njega. Pošao je u kolibu i vratio se s maramom koja je mirisala po dimu. On se jedva sjećao tih serija. Ali njegov bijes nalazio je novu hranu. Pitao ju je gdje je pokupila tu misao. Cornelia se njima oduševljavala.Gabriele. Dirnulo ga je što je tog trenutka pobune mogao bez srdžbe razmišljati o Anni koja gaje godinama varala s njegovim dobrim prijateljem.upozori ga Gabriel. Paul stisne oči. . kad je dijete umiralo. Onih drugih se potpuno odrekao. Tražio je sve više pojedinosti. Još se uvijek ljutio na sebe što je pristao na to. Iako nije vjerovao da bi to moglo pomoći. za koje je vjerovao da će ga odvesti na pravi put. ispuštajući pojedine riječi. Samo zato što je shvatio da je to rekao na njemačkom. . Paul se iznenadi. Na početku svog drugog braka gledao je u društvu Cornelie beskrajne. .Ništa nije tako loše. gdje si bio? . Poče sistematski povezivati pojedine krpice sjećanja. Paul ponovi rečenicu. Poče predbacivati Corneliji da nikada nije svladala svoju ljubomoru. nije mogao odreći zbunjujuće igre.Gabriele. .

zapita Gabriel. . .govorio je Paul. skinuo je kapaljku s bočice kapljica za oči i napunio je rastopinom soli i šećera. mzee! . a nakon toga to nastavilo glasno i dugo. lijevom je otjerao muhe s malog tijela. . Oprezno položi Wanjiri sina u naručaj. neka povuče smrtonosnu strijelu i gurne je natrag u tobolac. Bio je uvjeren da će mu se Gabriel suprotstaviti pa mu je to naredio odlučnim glasom koji mu se pričini pregrubim uz to dijete koje je umiralo. da se to on glasno nasmijao. Shvatio je istom kad su se oko njega počela vrtjeti stabla. muškarci i žene. Paulu se nije sviđao zbog svog savršenstva.prisjeti se Paul. Jednom ga je nazvao Jens.šapne Paul.Zašto? . . ležao je na krevetu. Sa svakom kapljicom koju je dijete progutalo. Zadivljeno je promatrao kako taj plavooki div miješa prokuhanu vodu sa Soli i šećerom. Paul se jednom ogledao. Paul zapazi njihove oči i posta vidovit. Pravi tip pobjednika iz slikovnica o junacima. . Kad se Paul probudio. začu urlik pobjedonosne hijene. Pretvori malu nadu u uspjeh u veliku sigurnost da će oblozi izvući groznicu iz kipućeg tijela. Paul ustane. . .I moja žena. Paul je zahtijevao svoju torbu s lijekovima.Potrebne su nam krpe i lonac hladne vode . .Nisam to htio . 142 . ohladi krpu i položi je oko nogu Gabrielova sina.Sirena? . . Gabriel se nije maknuo. Desnom rukom ukapao ju je djetetu u usta.doda pa se nagne nad Gabrielova sina. Nikada to nisu bile žene koje se nisu borile protiv smrti svoje djece. iako mu je munja spalila korijen . . ali je upozorio samog sebe da ne bi bilo pametno predati se svojim osjećajima. svijetloplavu kosu i bijaše na nadmen način vrlo samouvjeren.čudio se Gabriel. Liječnik je imao čelično plave oči. Kad su ponovno došle po svoje boje i postale dulje.Bila je to Cornelia .Mungu .Moraš prokuhati vodu . vidio je kako puni boce pa kimne.prokuhaju goleme količine vode. Preklinjao ga je da pomogne čovjeku koji je uništio sve u svom životu.Pa ona je u Nakuruu. Dijete je stisnulo usne kad je osjetilo na njima čašu od Cole punu prokuhane vode. Vidio je krug šutećih muškaraca oko sebe. Vidio je kako je bljesnulo svjetlo. ali nikada nije zamijenio lica i vrijeme dulje od uzbudujućeg trenutka sumnje.Tko ti je rekao da to činiš? . Umota djetetove noge u krpe i položi mu ih na grudi.promrmlja.odluči Paul.Donesi mi šećera i soli. Kad mu ju je Wanjiru donijela.I Anne . Zahvali Anni i Jensovim ospicama. Žene su se stisnule u sjenu pod drvetom gdje su dan ranije stajale zebre. Kad je kasnije dijete po prvi put zaviknulo. . . Ali odmah je proslijedio zapovijed svojoj ženi koja je otrčala u kolibu.Ne viči.smiri ga Gabriel. ali nije više mogao zaštititi oči. Koža mu je 143 .rekao je Gabriel. Iscrpljeno se nagne nad zdjelu. a zajedno s njima i demone u svojoj glavi. Paul je čak čuo kako on govori: »Djeca ne smiju isušiti!« 141 . Sjene nestadoše.Ti si poput stabla koje ne osjeća smrt. Paul je preklinjao stranog boga. na bijelom vrhuncu visokog brijega.zapita Paul. pritisne je na stolicu pa uroni krpe koje su smrdile po znoju i vlazi u posudu s hladnom vodom.

Dan ranije je dijete zaspalo na očevim ramenima. Glas oca bijaše snažan poput debla čiji korijeni još nikada nisu doživjeli sušu.gdje si? .rekao je Gabriel pa otvori vrata kolibe. Riječi isprva bijahu samo gosti u grlu. Tražio je riječ koja bi bolje odgovarala njegovoj skepsi i poniznosti. Nije želio vraćati dane kojih više nije bilo. ali glava nije osjećala nikakvu težinu. On je došao na safari.bez gnoja. VVanjiru je sjedila na stolici. promatrajući oduševljeno uvijek ponovno kako ga zasljepljuju oči koje više nisu mogle sakriti svoju zahvalnost. Ni jednom se nije izgubio onaj lijepi čar. Držala je dijete pritisnuto uz svoje tijelo i davala mu piti. jer taj je stranac izgubio pamćenje i nije znao ništa o grijehu dosade i o boli očaja. Nije se opterećivao pitanjem smetaju li ga slike u njegovoj glavi. a oči . Nisu ga plašili. Bila je hladna i mirisala po zemlji. tata! Zar si mislio da neću biti ovdje. ali nije ušao u Gabrielovu kolibu. jednako onako kao što je to činio kad je dijete krenulo na svoj dugi safari u smrt. Istovremeno je mirisala po dimu njezine kolibe i po vodici za brijanje iz svijeta u 145 kojemu se muškarci pomoću mirisa cvijeća štite od gubitka mladosti. kojima je izlazeće sunce obojalo krila crvenom bojom. Nije poznavao dovoljno objašnjenja da krene u lov za njima. . Kad se to dogodilo. Prvi je put Gabriel pomaknuo jezik tako snažno jer je samo želio ispitati hoće li njegov glas biti dovoljno jak da se kao jeka odbije od planine. Paul nije želio dopustiti mišljenje da se njemu i Gabrielovu sinu dogodilo čudo.Naš sin! . zamislima i sjećanjima. dijete je počelo ponovno piti vodu kakva je dolazila iz bunara pod stablom. I VVanjiru se promijenila nakon što joj je Mungu vratio sina. Zavezani pas Singh zalajao bi samo povremeno.Ovdje. Iako su možda takvi lanci bili opasniji od onih koji su se mogli vidjeti očima. Njegova pitanja o smislu i postojanju ostala su bez odgovora.gorjela. koža glatka. Dizao je glavu i oslobađao grlo od smijeha i srdžbe. stisnuo desnu ruku u šaku i pokazivao svoja dva prva zuba. ipak su činili dane ugodnijima. Ponekad bi oprezno pogledao u malo zrcalo na zidu kolibe. Tek što je groznica napustila tijelo.pozove Paul . a i tada umornim glasom. tijelo mu bijaše ukočeno.Gabriele .po prvi put nakon dugo vremena . Razmišljao je mnogo o slučajnostima i sudbini. Trbuh mu bješe ravan poput lista. Imala je oko vrata Paulovu bijelu maramicu s plavim obrubom. dok je majka hranila vatru. na neki 146 njemu neobjašnjiv način kuje okove koji su ga sve čvršće vezali za Paula. kao za vrijeme bolesti svog drugog sina. . Trebale su to čuti vesele ptice. kad se naš sin vrati sa svog safarija? 144 9 Gabriel pruži Paulu svog drugog sina. prevlačio preko starih riječi novu kožu. Tog je trenutka Paul shvatio da je promjena jezika i života postala trajna. ponovio je svaki glas tiho i polagano. hoće li imati dovoljno mlijeka u . Dječaku sada više nije bila potrebna sol mudrog boga Mungua kako bi micao rukama i nogama. Ali sve je češće zapažao da šutnja. Jednako pohlepno kao i prije bolesti. Stoga je dopustio svjetlu radosti da se pojavi na njegovom licu. u koju se mzee dobro razumio poput čovjeka crne kože. Gabriel nije osjećao potrebu da govori kad bi promatrao svog zdravog sina. Nije više šaptala kad bi razgovarala s mužem i nije se više brinula. koji je u danima bez bolesti i tuge. U njemu je sreo čovjeka kojeg nije poznavao. ali uspjelo mu je izdržati njegov pogled. Zbog njih je nestajalo lice koje Gabriel više nije želio vidjeti. Sada su stanovale tamo. Zbog straha da ne prizna jednog Boga. Sada je dječak udisao zrak.

Prekasno može biti i prerano. . .Ona zna za naše nosoroge? . Zašto pitaš ono što već znaš? VVanjiru je poput svih drugih žena. kao što je uvijek razveseljavao Gabriela. ali on je pobijedio. Kako bi je razveselio. Nije ga se više bojala kao one večeri kad se iznenada pojavio sa svojom svijetlom kosom i velikim nosom.Muškarci su ti istom sutra željeli reći da smo pronašli to ime za tebe.Moje su uši sve gladnije tvojih riječi. kad je s Gabrielom čekao na hladnoću u sjeni stabla. . . bijelom mzeeu. Nadala se da će. kad za to dođe vrijeme.Ne moram li . da želi nositi težak kabao vode.« .zapita Paul. Pit ćemo tembo i jesti meso. Nisam glupa ženakoja razumije samo jedan jezik.uzvratila mu je smijeh VVanjiru. Sutra ćemo zaklati janje.Sto je sutra drugačije od danas? . Nije se bojala razgovora s njim. tata mzee.Zašto? .Uvijek moraš pitati. Voda namijenjena mahunama preli mu se preko nogu i izazove radost iz njegova grla. . Sutra ćemo govoriti o 148 danas. Nije više stiskala haljinu oko tijela čim bi vidjela da je strani gost promatra.Svakim danom postaješ sve pametniji .grudima za dijete koje je nosila u trbuhu. a govorit ćemo sutra. VVanjirin se jezik želio gibati.Tata Kifaru .hvalio ga je Gabriel. toliko otvoriti usta da će zraka sunca obasjati njegov lijepi zlatni zub. jer moj sin nije umro. Nije te smjela nazvati tata Kifaru.Zašto si to rekao? . Njezina namjera da ga obraduje. .Sada ti pitaš. kome je jedinom Mungu odao tajnu soli.poče Gabriel oponašati Paulov glas i kretanje njegove ruke. već je prekasno! . Udari je nogom. dirnula ga je. . . To se dogodilo na putu do povrtnjaka. Rekao si da ne smijemo prekasno otići odavde. Sada je ona često promatrala Paula. ali ona mu je zapovijedila neka bude strpljiv. .To znaju svi. On bi tada iz svojih usana učinio luk. Kad je uhvatio ručku. Paul se iznenadio kad ju je čuo govoriti svahili.sutra otputovati dalje? . VVanjiru se toliko zagrcnula od smijeha da je postala nepažljiva i prije vremena progovorila tečnim svahilijem: »Ruke ti nisu potrebne kako bi razgovarao sa mnom. Mzee je krenuo za njom brzim nogama i rekao tri puta tako glasno kao da govori sa starim gluhim magarcem.Zašto? . Odmahnula je glavom. pit ćemo tembo i razgovarati o danas. dostajalo joj je nasmiješiti se mudrom. . nagne glavu i povuče Paula tako snažno za kosu da je ovome ispao kabao iz ruke.Zašto? .Sto znaju? . .Danas jedemo povrće i pijemo vodu. povukao se za nos kao da ga želi produljiti. Uživala je u njegovoj ljubaznosti. dijete se probudi na majčinim 147 leđima.Mzee. jer ne želimo da se vrijeme ukrade. kao što je uživala u toplini jutra nakon hladne noći. . Kad bi osjetila hladnu kožu svog sina i kad bi joj veselje olakšalo teško tijelo.Da su nosorozi stvorili od tebe novog čovjeka. Pretpostavljao je da zna samo kikuju.zapita bez zbunjenosti Paul .

kako sjajni noževi uranjaju u izmučeno tijelo. a u drugoj crveni švicarski nož s bijelim križem. Kad mu se želudac smirio i grlo ga više nije dražilo. uguši večernji vjetar. Visoki lonac. Na najvišim granama vrebali su jastrebovi na plijen. privinuvši ruke uz tijelo i još se uvijek boreći protiv mučnine.Danas je mzee mlad. a zatim hihoćući gurnuo u džep svojih potrganih hlača.« Izgovorio je tu riječ tako glasno i krivo da je Paul morao ponoviti svako slovo kako bi ga prepoznao. Pogleda u daljinu pa zapazi daje snijeg zadržao svoju boju. Kimne i nasmije se usnama koje su još drhtale. ljubičastu majicu sa slikom dugodlake zebe na grudima. Neko vrijeme gaje mučilo pitanje postoje li za bjegunca istovremeno sloboda i sigurnost. dva su muškarca pričvrstila dva velika komada mesa na . . Zvakali su ga već satima. Gabriel ga gurne odostraga i pruži mu stolicu iz kolibe. svi su počeli tobože teturati. a da Paul nije vidio nijednu cigaretu kako nestaje. ipak je prekasno zaštitio oči i uši. Nitko se nije micao. Čim bi ih polizala svojim mnogobrojnim jezicima. Čovjek sa džepnim nožem želio je također jednu. »Ne moraš piti krv« govorio je neki mladić. pobjedonosno pružio prema njemu. . Vatra je gorjela usred kruga teškog kamenja. a sada se digoše promatrajući znatiželjno čovjeka koji je jedini dao odgovor umirućem janjetu. svako slovo u drugoj boji. ali ga odmah opet stavi natrag pa pokaza prema nebu koje je mijenjalo boje zaustavljajući ipak još uvijek zvijezde. Prsti im bijahu mršavi i svinuti od 150 starosti. Kad je napokon prvi izašao iz kruga. Ipak su bili tako spretni da su ih gurnuli u kutiju. kad mu ju je Paul ponudio. Gabriel podigne poklopac. ali poruga bijaše puna dobrodušnog iščekivanja. bez zubiju i smrdljiva daha. začinivši ga paprom i solju. ipak se nije mogao odlučiti ni zajedno od to dvoje. Smijeh onih koji su znali. Paul osta stajati iza skupine muškaraca. a sada su okružili Paula. Bila je mekana i još uvijek topla. Muškarci su čučali na zemlji.Danas ne r pobuni se Paul. Kad bi bacili kamenje na njih. Odjenuo je. U jednoj je ruci čovjek držao sjajnu pangu. Mi ćemo samo pripremiti roštilj. složenog ispred kolibe. Ali vraćali bi se na isto mjesto nakon što bi u brzom krugu oblijetali kolibe. I bijelo janje je upravo mijenjalo boju. dok se životinja trzala. Čovjek bijaše vitak i vrlo taman. vatra bi proždirala debele kladice svježe posječenog drva. Gurne je. Svi zajedno ispljunuše duhan na zemlju pred noge. uhvatio se za vrat kao da ga nešto guši. već za milost tog trenutka i za stih u kojem se javljao blagotvoran mir. Muškarci kimnuše pucnuvši jezicima. Kad je čuo samrtničke krikove janjeta čija je krv iz utrobe sukljala na crvenu zemlju. »Nismo Massai. Poče zamišljati daje nakon dugog penjanja stigao do vrha planine i da će mu sitne točkice vatre u dolini slati znakove kako se zauvijek oslobodio i da je u sigurnosti. s drvenim poklopcem na kojemu je pisalo »hotel Nairobi«. Zapazio je da je kutija prazna istom kad ju je najstariji starac. želeći udahnuti više zraka nego su grudi mogle primati kako bi smirili oluju u trbuhu. uzlijetali su kriješteći. Paul lupne starca po ramenu pa sjedne na zemlju uz muškarce. U njemu je pjesnik želio uživati ujutro prije odluke. Visjelo je sa stabla da se posuši i bijaše svijetložuto poput mjeseca. Dok su žene brbljajući miješale zdrobljeni kukuruz s vodom.Iako je Paul slutio što ga očekuje kad gaje Gabriel odveo pred kolibu. Vidio je. Mirisalo je po slatkoj smoli. bijaše do ruba pun temba od šećerne trske. iza uha. To su vidjeli stari. Natpis 149 »Jambo Kenija« bijaše izvezen. Zasjao bi kad je bio okrenut u smjeru zalazećeg sunca. Plamenovi su se visoko uzdizali i praskali. Jesi li zaboravio nosoroge? Dobro raspoložen pripali cigaretu. kakva se koristi za probijanje puta kroz visoku travu. poput turista u hotelu.

Zatim je spalio i usne i jezik zagrizavši u meso. samo u svjetlijim bojama. Muškarci se stišnuše jedni uz druge. koji je oklijevao. Doručkovali su uz lokvu vode zajedno s bivolima.stid. da će zajedno krenuti u Samburu. Ona mu pruži prvi komad mesa. s djetetom na leđima. imena nisu pristajala uz ta lica. a on spali prste kad je dohvatio pougljenjenu kost s koje je kapala mast. On ispusti bananu. ali Antje je ostala. Ali iznenada ponoVno osjetiti uzbuđenje noći koja gaje vratila u život i oduzela mu ubijajuću obeshrabrenost. Još je uvijek bio miran. Tijelom i dušom prođe mu prodorna bol. bilo je izvana izgorjelo. VVanjiru u crvenoj haljini. pružajući leda prema gore. Iako je cvijet snažno mirisao. Paul se na trenutak čeznutljivo sjeti restorana uz katedralu u Frankfurtu. plašeći se za svoje plombe i želudac. a na uske male naušnice s bijelim kamenjem koje je u sjaju vatre sjalo poput bisera.ili okolnost daje čak u trenutku kad je bio spreman pokajati se. iako Paul to nije želio. Vježbom stečenom u godinama punim očaja. a iznutra sirovo. Rebra su im se ocrtavala ispod krzna bez sjaja. Paul se prisjeti mačke u hotelu u Nakuruu. U grmlju se poče nešto micati. Imalo je okus po dimu. Iako se krivnji predao spontano i hrabro. Onog trenutka kad se životinja počela rastezati. stavila je oko glave žutu maramu. stajali su ispod trnjem obraslog grmlja. onog što je bilo i što je prošlo. Još su se jednom dogovorili. a sve je mirisalo po slanini i jajima pečenim na oko. I da ga je htjela osvojiti. Paula poče mučiti misao da je taj prizor vidio već i ranije. kao da je to još uopće bilo važno. izdvojio se iz mase i zalajao. obećavajući da će se uskoro vratiti. daje Cornelia tamo rado jela odreske s krumpirom u foliji. žutim leptirima i libelama koje su lebdjele. ipak je odveo Paula dalje u svijet shema. 152 ulazio je s Gabrielom u automobil. nije mogao odlučiti stoje bilo teže . Paula to podsjeti na slike Vermeera. Psi srednje veličine. kao da je imao pravo onog koji zahtijeva. podigoše glave. na što se morao prisiliti. Pri svakom zalogaju morao je odlučno potisnuti želju da dozove izgladnjele pse i nahrani ih. Zajedno s mačkom stigla je i Antje. Mast poče kapati u vatru. napadno duga repa. rastvorenih gubica i žutih očiju. promatrajući bijelog mzeea koji je od 151 nosoroga iznajmio mušku snagu. Jednom se sjetio bijele orhideje u srebrnoj vazi. Vidio je ljude svih mogućih boja. koja je trčala za konobarom s mesom na tanjuru. A kad se to dogodilo. nastojeći se sjetiti njihovih imena. a ona pružala ruke prema njemu.duge štapove i objesili ih iznad žara. On. kad se prisjetio da od dolaska u Naro Moru još nijednom nije pomislio na Antje. jer je mogao tako brzo zaboraviti . Gledali su ga tako kao da nitko prije njega nije pojeo komad mesa. i duže nego mu je koristilo. Dok mu je krv kapala po bradi i košulji. mislio samo na njezino tijelo. Antje . Sjedila je uz bazen i domahnula mu. Crni pas. Pokuša se sjetiti. pak. a majmune zvao svojom braćom. samo malko iznenađen što se ta mlada i lijepa žena toliko trudila oko starijeg muškarca. Bijaše žilavo kao sve meso iz Afrike koje se pripremalo odmah nakon klanja. a i toga da je u posljednje vrijeme uvijek pronalazio izgovor da je ne mora onamo pratiti. Sunce iznad jezera Nakuru probije ružičast veo. Isprva je vidio samo bijelu kožu njezinih bokova i mrežu protiv komaraca što je padala na njezina ramena. žvakanjem je tjerao bol s čeljusti u uha. Paulu uspije potisnuti zbilju. ptice su pjevale. a Antje je digne govoreći da zna o čemu se radi. Sjećanje ga odvede bez milosti na put kojim nije želio poći.

Tembo su okupljeni isisavali iz lonca pomoću dugih šupljih šećernih trski. Gromoglasno je upozoravao da se treba čuvati krvnog tlaka.Ne ovdje . a ni o budućnosti. Cornelia je skočila prvo s minareta. a zatim kroz otvoreni prozor. Ali afrički stari balzam bijaše hladan usprkos svoje oštrine i jačine. . Antje ga napusti. Liječnik bijaše plavokos. espresso. prihvaćao je oduševljeno svaku pojedinu od njih. . a on se začudi što je koristio tako bombastične riječi. Žene su srkale svoj lijek iz limenih žlica. . kavu s irskim whiskijem i španjolskim brandvjem.Mzee .Tata. Tek što se nagnuo nad šalicu. Razbjesnio se i htio je udariti. Gabriel je ostao i iznenada postao stvarnost. koji je osjećao na svom jeziku. Paul joj poče prigovarati kako nije pametno. a uz to je i sadistički. Upravo se spremao konstruirati savršen aparat za pripremanje kave.Mzee . melanž. da su oduzimale ljudima razum. pristojnost i čast. kapi i čira na želucu. Zudeći za okusom čuda. čiji zubi bijahu crni poput njegove kože. Ona veselo odmahne glavom. a odjenuo je Versaceovu crnu svilenu košulju sa zlatnim suncem na grudima. Odbijao je vratiti čaroban miris. Od njih je saznao da starost i strah više nisu bili njegovi suputnici.Zašto nema kave? Mislim da ona raste ovdje. Odmahne glavom: . capuccino. Sada se to ponovilo. sada pođi piti . koji je zaboravio na žed onog trenutka kad je čvrsto zatvorio oči. mučiti čovjeka kojemu je sva snaga bila potrebna za obrambenu borbu protiv 153 smrada janjećeg mesa. Upozorio ju je da će se sjećanja još više izmiješati bude li mu nalila još kave. 155 . 154 Paul mu je odmah oduzeo diplomu optužujući Corneliu da mu je servirala bla-bla. pronaći tek kad napokon stigne do grala sa svježe skuhanom kavom.Danas ćeš piti tembo.rekao je. ali Gabriel uhvati njegovu ruku. nije govorio ni o prošlosti. Sada je vedro i mirno gledao u zvijezde. sjedeći u svojoj dnevnoj sobi ispod turskog minareta i držeći porculansku šalicu u ruci. koji nije trebalo ponovno puniti i kojeg bi čak noću tjerala sunčana energija. . Dobar za ljude koji se nisu mogli vlastitom snagom riješiti duhova. Pivo je stavljalo igle u grlo režući glavu oštrim rezovima noža. Onog trenutka kad je osedlao konja i odjahao. ali više nije govorio o sebi. Kao dijete čuo je zvijezde da zvone. kad se sjetio nadmenog liječnika. . . Paul je sjedio prekriženih nogu i svinutih leda između Gabriela i nekog ostarjelog patuljka. želeći opisati žarko zubno meso.ponovi Paul.potvrdi Paul. . Bijaše to posljednji put te noći da je se sjetio.nasmije se Gabriel pa povuče sa zemlje tog čudnog mzeea.Svi su muškarci već oko lonca. Ti si pošao na dugi safari. Imao je brkove poput Dalia i mahao sjekirom s ručkom presvučenom leopardovim krznom.govorio je patuljak mičući dugim uškama rastegnutim u mladosti.odvrne poklopac sa srebrne termosice na kojoj su se odražavale njezine plave oči pa napuni dvije bijele šalice. mjeru. o tome da su prizivale grozničave iluzije i nedostojne banalne želje. Paul je očajnički tražio riječi što su ga mogle dovesti u svezu s kavom. Kratko zatim srkao je moku.Predugi . Preporučao je prokuhanu vodu sa solju i šećerom. zaboravio je na sve što je znao o afričkim noćima. ali ona nije poznavala tu riječ. koji je udahnuo samo jednom varajući se da će sreću koju traži. Njegov ga nos učini bezvoljnim robom bez osjećaja za moral i odgovornost. a brazgotine na licu bijele poput pjene na svježem mlijeku.

Značila je lijepo. Sada je sjedio medu onima koje je našao. Kad mu je tembo oduzeo oklijevanje i znanje. a još manje uspoređivanje vlastitog života s onim nekoga drugoga. lud sam samo za tembom. . . A ipak već opijen lutajućim svjetlom. Slomljene starce su njihove žene nosile na leđima do vode života.« .odvrati Gabriel. ali nikada nije potpuno razumio. Nisu cijelog života patili zbog nevjere žene. Nisu govorili o dosadi. 157 . sjajno.U noći si mi pričao o svom prijatelju. krizama. predivno.Odakle znaš njegovo ime? . Paul im se pridruži. Poći ću po njega da i on može čuti ono što će mudri tata mzee govoriti zvijezdama. kao zrelost potrebnu za sreću. Paul mu veselo prišapne: »Ne boj se. . Stoga nije tom varljivom trenutku poželio blagodat ostajanja. najbolje je odgovarala njegovom raspoloženju. nisu trčali za pustolovinama. bolove u zglobovima i bol života.Govori glasno sa zvijezdama .obeća Paul.Nisi lud .Pričam im stare priče. prosit. a zatim hihoćući ponudio Paulu opušak.Jlk L gaje do ljudi kakve je poznavao kao dijete. ali tad se razbolio naš sin.I ja želim čuti što govoriš. Danas će dobiti ime. Takvi ljudi nisu žalili za izgubljenim.Nikada više neću gledati dane koji su mrtvi . . . Bilo je hladno i glatko. burzovnim tečajevima i bogatstvu. pljuno je ljutito u žar. Prije drugog prisjeti se da se više ne boji zaraze i da ne osjeća gađenje. koju je volio. Ta posljednja riječ na svahiliju. ukazala mu se u snu afričke noći. . Napuštali su bunar kao snažni mladići koji više nisu gledali u smjeru iz kojeg su došli. koje u tropskoj noći onome koji traži obećava vječni mir i svakog jutra ponovno pozdravlja sunce istine. kojima vrijeme nije ništa značilo. strah i obeshrabrenost. On je uljuljavao u san Paulovu savjest i zamišljen očaj Europe.radovao se Gabriel. dobro. a one meni nove. Želio sam sve znati.zamoli Gabriel.O Sokratu . »U zdravlje. Gurne šećernu trsku duboko u lonac pa proguta omam-ljenost. Udahnuo je dim i počeo kašljati. nisu tražili više nego im je pripadalo. ratovima. Još nije bio tako pijan da bi se glasovi i slike pretvarali u maglu. Paulova crna braća nisu zurila u zrcalo koje im je uzvraćalo nakaradnim licima. porezima. . izvuče jednu od Paulovih cigareta i pripali je plinskim upaljačem na kojem je pisalo ime neke ljekarnice u Lyonu. Bijeg u Naro Moru doveo 156 . Cranachova slika bunara mladosti. niti uranjali u depresiju. Nije želio uvrijediti starca pa je potegao dva dima. tražeći ih zatim mučnom bespomoćnošću čovjeka čiji se korijeni nisu mogli presaditi. niti su milovali svoje beznađe u dubokom bunaru kojemu su nedostajale ljestve da se popnu iz njega. misuri!« zavikne. Paul ugleda liniju svog cilja. jer je počeo mrmljati neku pjesmu Hermanna Hessea u kojoj je pjesnik hvalio odricanje od svih želja. Ispitujući položi ruku na čelo.Sada si čovjek koji ne gleda u dane što su umrli. već samo uspavljujuće zadovoljstvo čovjeka koji više ne poznaje ni cilj. ni želje. skol. Kad je cigareta postala prekratka da bi je mogao držati rukom koja je imala samo tri prsta. Opazi da ga Gabriel zamišljeno promatra. Zadovoljno se odrekao lova za srećom u satu kad je naslutio mir. tako mekana i podatna. Taj je vlažne ostatke duhana pažljivo stisnuo i teškom ih mukom pripalio. Nazdravi zvijezdama i zahvali im na njihovoj poruci.Začarani bogalj pruži ruku pćd smrdljivu košulju. Afrika gaje obdarila jednim darom koji je taj strpljivi kontinent poznavao: mirom duše.

Nije se više vratila brbljavim ženama u grmlju. s izbočenim pustenim zubima. Ovdje se zove Kinanjui. Upravo kao onog dana kad joj je Mungu vratio dijete.. Paul je sve to promatrao trenutak predugo. On je izvirivao iz desni poput snijegom prekrivenog vrha visoke planine. a ni po noći. tako se i sada pokušavao usredotočiti na ono što je mogao tečno iznositi. Ali o njoj nije znao ništa više od imena. Jens nije htio odlaziti u krevet bez njega. Oduševljen svojim snažnim glasom. ' Mogao se osloniti na Ksantipu. Sada je mogao bez srdžbe misliti na zeca.Wanjiru je donijela stolac za Paula pa položi mladog Kinanjuia u krilo čovjeka koji je bio pametniji od svih s kojima je pio tembo. Na početku depresija tražio je zaborav kod Sokrata. Slušao je očarano odjek svog smijeha jer to nije očekivao. Anne je životinju glupa izgleda. a trebao mu je i oduzeti bol trećeg zuba. Barem je njega želio glasno viknuti. upaljenim na vrhu Mount Kenye. Zvakao je tvrdi korijen koji je njegova dva zuba činio tvrdima i bijelima. dok je Kinanjui čistio na njegovim hlačama blatne noge. dok je još bio mekan i veseo poput Kinanjuia. koji su na Gabrielov poziv okružili čovjeka sa zlatnim zubom. spoznao je smiješeći se poput bezubih staraca oko njega. Plamenim mačem. Kinanjui bijaše budan.Ni po danu.Kad se ti smiješ i mi se želimo smijati . Paul još nije vidio očekivanje na licima ljudi koji su žudjeli za riječima. Poput mene. Snažno je srkao trsku. Paul nije našao početak. očekuje više od glasa vlastitog zadovoljstva.Još ga nema? . Paul bi se isto toliko puta naljutio što je pretjerala u svojoj predodžbi higijene. S afričkim temboom. Njegove usne. . Uz to je nije znao prevesti na svahili. pa je odjevena u haljinu od crne zmijske kože pojurila prema trnovitim akacijama. Kinanjuiovi tabani i dlanovi sjali su svijetlom bojom.Tata. pune prigovora i nestrpljenja.nasmije se Paul. davale su jasno na znanje da se od čovjeka koji nije dopustio djetetu umrijeti. a ta mu 159 se rečenica oduvijek činila glupom. zemlja pod noktima bila je crvena. Ona je odlučno istresk grčku prašinu iz kovrčaste kose. podigao je teatralno desnu ruku zapažajući s olakšanjem da je ipak pronašao potrebnu riječ. oslobodivši mu pri tom jezik. osjećao toplinu malog tijela i plamen radosti što je dječak živio. . već je sjela iza skupine muškaraca. vidio je vrlo jasno knjigu u zelenom povezu i čašu burgundca na -stolu uz kauč. Poče pričati. Nakon mnogo godina ponovno je sreo ružičastog plišanog zeca s crnim očima. Vidio je samo dijete.navaljivao je Gabriel. Čistog je zeca prala da bude još čišći. Sjetio se i Sokratova vrča s otrovom i Ksantipe. već opet spavaš otvorenih očiju. tako da nedostatak stručnog znanja ne bi toliko upadao u oči.upozori ga Gabriel. Jednako je tako bez tuge mogao razmišljati o sinu kojem nikada nije pokazao zvijezde kad bi se noću budio. Bio si kod svojih nosoroga. to dobro znaš. . pretvoriše se u slike. prvo je otjerala jastrebove koji su . 158 turala svakog tjedna u stroj za pranje rublja. . provukla se kroz šećernu trsku koju je Paul upravo prinio usnama. naslikanih kristom. .Nikada ne spavam . Paul je vidio sama sebe kako sjedi ispod stajaće lampe. ispitujući bi li tu čaroliju bilo moguće ponoviti.Samo jedno za Naro Moru. nije bilo moguće zaroniti u antiku. Svaki bi put čuo iz šume potvrdu da je život lišen tereta.Sokrat . Fine crte zasutih osjećaja. pričama i slikama iz svjetova što su ležali iza njima poznatog obzora. Nije se sjetio ničeg do »Znanje je vrlina«. tembo mu se popeo iz grla u sljepoočice. . Kao kad je kao mladi odvjetnik prvi put održao svoj pledoaje.

I 161 10 Paul bi se trgnuo iz sna bez snova svaki put kad bi snažni udarci poremetili ravnomjerno ljuljanje. kao i Antjeino dražesno veselje. U tim rijetkim trenucima buđenja posve se jasno sjećao svog pijanstva i neizmjernih poteškoća s nogama i teškim jezikom. Zapovijedalo mu je da napokon oslobodi Ksantipu krivnje. a zatim neko vrijeme čekao na odjek svog glasa. Ali kako se nije mogao sjetiti vremena. . zatraživši produljenje roka. a nije čak ni gorjela niti ga boljela. mjesta i okolnosti događaja. već i Paul. praćen odobravanjem muškaraca. . mogao je Sokrat iz blagoslovljene Ksantipine ruke dohvatiti pehar s čarobnim napitkom i napokon .se borili za janjeće kosti.urlao je Gabriel. iako je to po njegovom mišljenju bilo suprotno . Ako bi mu uspijevalo u tom trenutku otvoriti oči. ali buka ga nije probudila. Zahvaljujući Paulu. posjedovala je Anninu pamet i intuiciju. Pogledaj ovog mzeea. dražesna poput srne.Onaj koji ima samo jedno ime. zatim je otjerala suparnice koje su htjele ukrasti mušku snagu njezina muža. te 160 dirljivo dječje lice Cornelie. zadovoljavao se opreznim opipavanjem glave. On drži našeg sina. Paul pomisli da mu je tjelesno stanje zadovoljavajuće. Za razliku od Pigmaliona i njegova kipa od slonovače.bunio se Paul.Htjet će umrijeti . Njegov crni sin gaje odnio u kolibu.mucao je Paul. želeći osigurati njegovo neposredno djelovanje na psihu. taj brzo umire. a dopuštali su mu da bez prijelaza utone u ugodno stanje u kojem se životni ritam nikada nije mijenjao. ali mu bijaše novo to pijanstvo njegove mašte.Samo Sokrat? . jer je dobio vrtoglavicu od plesa brzih oblaka. nježna poput impale. U halji obrubljenoj zvijezdama pojurio je uz stube sudnice. Slavni odvjetnik je odlučno zahtijevao uvid u spise. koja mu se svaki put činila manjom nego bi se to očekivalo nakon stanja pijanstva. ali pri brojanju odjeka zaklo-pio'je oči i utonuo u san. razilazeći se u ogromne balone od vate. a napokon je otjerala i barbare koji su se namjerili na Sokratovu mudrost. Nisu mogli zadržati boju dulje od jedne sekunde.zahtijevao je mladić sa švicarskim nožem. Gabrielov odgovor više nije stigao do njega. Ali nikada ga nije čuo. .To je kraj priče . Žene iz Naro Morua počeše nagonski likovati. Njegovo je ime Sokrat. Muškarci su vikali i pljeskali. vidio bi čudne oblake. . Njegova Ksantipa.Sokrat ne želi umrijeti. I tako Paul nije te noći saznao da će dijete Kinanjui nositi ne samo ime Sokrat. Prije nego je ponovno zatvorio oči. Paul nije morao tražiti potporu Afrodite da ljubljenoj udahne život. Paul se čudio što mu je čelo hladno. Nepromijenjeni rezultati ispitivanja djelovali su na njega tako pozitivno da je olakšano uzdahnuo. Cuo je kako zove Ksantipu. kada jednom dođu. osiguravši joj prijestolje u analima povijesti. . Za vrijeme stanke procesa zaljubio se u krivo optuženu ženu velikog Sokrata.A što će učiniti Sokrat kad sunce izađe? .Lažeš .drukčije nego što su to kronike tvrdile -ostaviti pismeni zapis svoje mudrosti. u danima koji još nisu bili.shvatio je patuljak zagriznuvši u svoja tri prsta. a on ga posluša. Paul je znao da je pijan. . ispivši posljednji gutljaj iz trske. a snažna poput slonice s mladunčetom.Pričaj dalje . . 162 a u želucu i u grlu ne osjeća ništa od tembao za koji je znao da ga je pio pomoću šuplje trske.

a ti to znaš. ali brdo se pravovremeno smanjilo.Zar bih trebao razgovarati s gluhim starim čovjekom? Moj mudri mzee bio je vreća. Pa i ti ne znaš gdje si bio jučer. ni djecu. Uvijek bi ponovno ugledao snijeg na vrhu Mount Kenye.ponovi Gabriel tiho. a drugom lupne jednako tako snažno Paula po ramenu. Jednom je zajauknuo majmun. . a glupi Gabriel je tu vreću morao vući.Odletio sam na nebo i nabrao zvijezde. ispio si toliko temboa da više nisi čuo. ni mogao hodati. upre ruke o bokove i okrene glavu u smjeru letećih stabala. Radilo se o jednadžbi s dvije nepoznanice. . a ni pucketanje drva u ognjištu. Tata. Oslobodivši se pritiska uspravi se. činilo mu se prekratko. ustanovivši već nakon prvog brzog preračunavanja da su se napokon opredijelili za jednu jedinu boju pa svu svi bili ružičasti. Dobro si me razumio. Dan je još bio siv. a on je vidio kako stabla lete umjesto oblaka. a da bi mu uspjelo jednom zauvijek riješiti zagonetku tišine.I u automobil! Ne zaboravi i to reći dva puta. ako je negdje popio odveć temboa. tata. tek što bi zakašljao.Glupi magarče. To ga je obeshrabrilo. . 163 ali ih nije vidio pa je vjerovao da su velike. Uskoro je čuo kliktanje ptica. Uvijek bi ga ponovno zaokupljala misao da zrak u Gabrielovoj kolibi nikada nije bio tako svjež i da nije čuo ni Wanjiru. zalupi vrata s vanjske strane. Prekratko da bi svog pomoćnika u bijegu zapitao zašto bi čovjek trebao oslijepiti. Naime. Ne vidiš li da je cijela cesta velika rupa? Zašto mi nisi rekao da smo krenuh? . koja je visjela iz automobila.svim ranijim iskustvima.Ti si u krevetu. Kad sunce danas rekne kwaheri. . . tata. . vidio je uvijek samo jednu stranu Gabrielova lica. Dobro je za nas što je samo Sokrat vidio da smo se odvezli. Rijetko mu je uspijevalo progovoriti više od nekoliko.Ne! .Gabriele. . oči ti još nisu potrebne. Gabriel bi rekao: »Spavaj.Nisi mi rekao da bih te trebao probuditi.Rukom. . Ipak mu je problem dolazio do svijesti.riječi. i napokon je dalo Paulu odlučujuće rješenje.opovrgne ga Gabriel onim pjevušećim glasom koji se hranio porugom. Paul je za svaki slučaj smatrao mudrijim ne upoznati odmah Gabriela sa svojom matematičkom nadarenošću. Želio sam se oprostiti od 164 našeg sina. Pažljivo je promatrao oblake.« Paul pomisli da je vrijeme do idućeg uronjavanja i nesigurnosti postojanja uvredljivo kratko. Međutim. Jesi li zaboravio? .To ti moraš reći meni. Zatim je nebo postalo plavo. a one nikada nisu tvorile potpunu rečenicu.U autu smo . Njegov smisao za logično govorio mu je da se više ne smije plašiti truda da zadrži oči otvorene. . Kad već tvoja glava radi tako dobro za mene. Doduše. Nisi ga čuo. vidio. Zašto me nisi probudio? . Nisam htio umrijeti. Muškarci su svi spavali. svi će zaboraviti da su nas vidjeli u Naro Moruu. I VVanjiru. mogao bi mi reći gdje ćemo biti večeras. Ponekad je brdo bilo visoko i snažno pa se činilo da juri prema Paulu poput golemog slona. Ne znaš li da si bio samo meso i kosti? Donio sam te u kolibu. . Ma koliko iskretao vrat.Sokrat ti je rekao kvvaheri. brdo s mijenjajućim likom nikada nije dugo nestajalo. kako bi on mogao nastaviti sa svojim pokusima. drži čvrsto upravljač. već najprije u miru svesti oblake na zajednički nazivnik.Kwaheri . . jer se sjetio da su upravo pijanci skloni tome da vide bijele slonove. Paula je ljutilo što je bilo teško razgovarati s Gabrielom. a on leti. Ali i ti si razumio mene. Ti me plaćaš. Mnogi mzeei kad legnu više se ne žele buditi. prestani! Nisi tako glup.rekne. grane su škripale. vrijeme koje su mu okolnosti pružile.

. Pokraj automobila je pobjednički podigao glavu tako visoko daje osjetio sunce na bradi. . nadimajući se na suncu nalik bijelom jedru. . Ali obojica su slutila da sat odlaska još nije svanuo. kao da znaju koji je njihov cilj pa trebaju potražiti put.Kreni. Ako želiš. Ali pri tom je gledao u daljinu. Gabriel složi kartu. Dok je trčao.predloži Paul. Kako bi se obranio prije nego vatra načini rupu u njegovoj koži.Kako to znaš? . Djelovao je umorno pa je udarao samo s dva prsta po muhama na svojoj ruci. 166 Paul nije bio spreman na Gabrielovo spontano ponašanje.šapne Paul.Da! . Sjedili su šuteći između tri ogromna debla s granama koje su se nisko spuštale. Pojuri prema automobilu poput čovjeka koji je predugo odgađao odlučujuću odluku. Paul se prisjetio noći u Naro Moruu pa posta melankoličan. Tamo ću sireni moći reći kvvaheri. položi je na zemlju i pritisne nogom. Kad je počeo brisati kapljice znoja s lica. kad su se muhe vratile. možda čak tajanstvenost onih dana kad je Singh za Gabriela bio odlučujuća veličina.Sirena čeka u Samburuu. Kroz suhu travu vodio je uski puteljak do mravinjaka s tri tornja. a iznenada je osjetio neponovljivu priliku da se napokon oslobodi.odluči Paul. a ne snažnim dlanom.. a sada to više neće moći.Roger.spozna Gabriel. .rekao je Paul kad je Gabriel zaustavio automobil. Nasmijao se. možemo se vratiti i do jezera Naivaši. . .šalio se Paul.Rekao sam joj neka nas pričeka u Samburuu.Roger. Između stijena oštrih rubova cvalo je grmlje puno ljubičastog cvijeća koje se njihalo na blagom vjetru. a rijetko u kartu. a kamenje letjelo ispod njegovih nogu. Zeleni oklopi nemirnih kukaca odražavali su svjetlo. .Jesi li ukrao toliko vremena da možeš dva puta poći na safari? . ako zaboravim tvoj novac. Sunce bijaše još bijelo od rose jutarnje sumaglice. Ta mi smo prijatelji. kao u dobre dane. jer su to bile samo uspomene. još se uvijek smijao.Vratimo se u Nakuru . . razgovaraj sa svojim prijateljem Singhom! Ionako sve znam. iako su slike još imale obrise i značenje. . ali ipak već dovoljno snažno da zagrije kožu i prevari glavu. on izvadi bijeli korijen iz džepa pa ga poče smeteno sažvakavati u bijelu kašu.Sve sam zaboravio . Već će biti u hotelu.Ali tvoj novac neću zaboraviti.prizna Gabriel. onog trenutka kad je dohvatio omraženi aparat. Nosorozi će zabiti svoj rog u moju stražnjicu. Na njegovom se čelu pojavi dubok jarak. Ali tad je Gabriel već poskočio. ali obje su mu ruke bile potrebne da smiri otkucaje svog srca. lijepo je kad tvoj jezik odlazi na safari.Začepit ću uši . Očekivao je protivljenje i oklijevanje.Uvijek zakasniš kad želiš reći kvvaheri . Zatvori oči. Jednom je htio zazviždukati. 165 Gabriel je ostatkom olovke ucrtao široku cestu na papiru koji je zlobno škripao. . Roger! .Započnimo ponovno s onim danom kad je majmun ukrao moju putovnicu. a usne je stisnuo toliko da su nestale u ustima. . .Tata. Roger! . . košulja mu je vijorila poput pobjedničke zastave. Predbacivao je samom sebi što Wanjari nije dao nešto novaca. Oba muškarca zajedno su se nagurala nad autokartu. . ali glas se prečvrsto lijepio u ustima pa se čulo samo škripanje zubi.Imam ga! Nakuru će biti dobar za nas obojicu. Zapešće njegove desne ruke iskoči bijelom bojom.

Gabriel je već veslao svom snagom.Paul shvati da Gabriel traži odluku sudbine. Sepesajući krene. . ti kradljivce! .upozoravao ga je Paul. . iako mu je bila jasna opasnost u koju je krenuo. Snažni. 168 Paul je brzo ustao sa zemlje. Gabriel je samo jednom nešto promrmljao i pri tom se nasmijao tako kratko da ni gepard. djetinjasti mzee koji se nije mogao odreći lijepe igre svemoćnosti nosoroga. Morao je istisnuti mnogo novog zraka iz grudi. prestrašivši se kad je shvatio da Gabriela gura sve bliže opasnim stijenama. Kad se vratimo. ne bi bilo moguće ugasiti ni onda.Njegov ti novac više nije potreban. Kazat ću ti što moraš reći Singhu. Ne znaš li što to znači? Zašto se ne smiješ? . iako dosad još nikada nije ispustio iz ruku kormilo svog života. ne moraš trčati poput ranjene gazele .Norfolk ima novog vratara.Moramo biti pametni. ako bi velika kiša jednim jedinim izlijevanjem preplavila zemlju. pri čemu su ogromni zalogaji smijeha izlazili iz njegova grla prije nego mu je uspjelo ispričati šauri. a da se pri tom ne zalikne poput požudnog psa. Divio mu se zbog njegove brze odluke. mu pretežak. kakav se događa samo u dobrim danima. uspravi se. .Ne! . u bjelini zjenica upališe se zelene i žute varnice. Bijaše prekasno. . . mjereći postojanje proživljenim krizama. ali istog trenutka kad mu je pozavidio na hrabrosti.više nema. On bijaše nesavjestan glupan. koji je osluškivao na niskoj grani. Moraš mi vjerovati. nalazio zadovoljstvo samo u iluzijama i snovima. .ponovi po drugi put kad. nije mogao uhvatiti pobjedonosan glas. Ni on se više nije mogao vratiti. To je.urlao je. Teret njegove krivnje posta. odlučni Gabriel. kao da je bura njegova glasa trebala prekriti planine na obzoru. Gabriele! . Moram mu se javiti kad se vratimo sa safarija. Nema ga više. upravo je veslao preko deruće rijeke. do čije spasonosne obale nikada neće 167 stići. . bio dar Mungua i nosoroga. Stigao je do najdubljeg mjesta rijeke i sada je svojim prenaglašeno jasnim engleskim zahtijevao Mistera Singha. .vikao je. žudnjom i naivnom čežnjom da su dva odrasla muškarca povjerovala u priču o novom početku. . Nisu zaboravili na njegove molbe.Tata. Jednog mu se trenutka pričini poput crnog viteza koji hrabro kreće u boj protiv tamnih sila. te stenjući stigne do automobila. .Pas više ne laje. Znam kako se može lagati riječima.viknuo je.ponavljao je Gabriel tako snažno da se jeka pretvorila u grom. već ju je tako dugo hranio maštom. .Pričekaj. Oči mu postadoše duboke jame. upravo onog trenutka kad se Gabriel podrugljivo nasmijao. posrnuvši preko korijena koji je izvirivao iz suhe zemlje. Znam to bolje od tebe.Singha . govorio je Gabriel. sjajna se slika iznenada zamrači. Otvorio je usta tako široko da je svaki pojedini zub zasjao na suncu. Bijaše to predivan šauri. koja je u njemu gorjela poput plamena u bušu. Vatru. više nije mogao produljiti kratku priču . Paul se iznenadio kad nakon toga nije više progovorio ni jednu jedinu riječ.tvrdio je Gabriel.Ne boj se! . To sam naučio. Stoga je nabavio čamac svom pratitelju koji ništa nije slutio i gurnuo ga u smrtonosnu struju.Znaš li to zasigurno? Dobro si čuo? Možda je otišao na dopust. upijajući svakom riječju novo čuđenje. Paulu se pričini kao da će mu se tijelo raspasti. na svoju žalost. Paul je. . koliko je to dopuštala bol u njegovom koljenu. Još uvijek vrlo uznemiren. ili ima slobodan dan? . ali sada i znatiželjan i nestrpljiv.Tvoj mi novac više nije potreban.Tata Kifaru zna sve.Ne bojim se .

Sto je u njemu? . . Paul je odlučio da će. . kako bi sam čuo da su moje uši dobre. To objašnjenje činilo mu se međutim dobro samo tako dugo dok se nije sjetio da će njemu biti mnogo teže prekinuti veze s Norfolkom. a da se nije pomaknuo. Još prije prvih noćnih sati po njega će doći jastrebovi. Paul se ipak dosjetio da ja za Gabriela mudri mzee. a da je za sebe trebao ostati čovjek što istražuje vrijednost dokaza. Gabriel je to dobro znao.večeras ćeš telefonirati u Norfolk. osta stajati tri duga daha. Zatim položi nježno ruke na 169 Paulova ramena. Dok je to govorio stajao je na rukama grebući se lijevom nogom po uhu. Strelica je tako brzo odletjela prema nebu da je ljudsko oko nije moglo slijediti.Sto onda ako više nećeš imati novaca? . a čuperci trave pretvarali se u bodljikave svinje.promrlja Gabriel. . Čovjek je 170 želio prodati svog kljastog psa. Kad se Gabriel vratio iz oblaka.govorio je tiho pa ga iznenada poče vrtjeti tako snažno oko sebe da su im stabla letjela iznad glava. . Glasom lavova urlali su Singhovo ime u šumu.Ni ja to više nisam znao . pa je bio iznenađen kad kupac nije čak ni pokušao sniziti predloženu cijenu. Paul ga podigne. ali posta slijep čim je imao četiri oka. Vratili su se do automobila držeći se za ruke kao sretna djeca koja su zalutala.Sto će biti s mojim sefom? . nego li je to bilo Gabrielu.preda se Gabriel . Mirisala je slatko i sjala je poput ebanovine pod žarkim suncem. Je li to bio dobar savjet? . Izmijenili su toliko riječi kao djeca koja si igrajući dobacuju kamenčiće. a tek su u posljednji trenutak našla put do kuće. a osjeti i njegovu glatku kožu. a svaki je bio ponosan na svoju pamet. Čuo je da Gabrielovo srce tuče novu melodiju.Starac je tek kasnije.Mzee. dobro je . Plesali su poput pijanih majmuna koji su se nakon oluje najeli plodova sazrelih na žarkom suncu. Govorio je samom sebi da će navečer iz hotela telefonirati u Norfolk. Kad su ponovno mirno disali. Taj se prijedlog nije sviđao Gabrielu.Samo novac! Singh mije prvog dana rekao neka ne ponesem sav novac na safari.odvrati Paul. . Pri zadnjem snažnom koraku iz njegova tijela nasta strelica kakvu su u starim danima najsnažniji mladi ratnici Massaia slali iz čvrsto zategnutog luka na safari bez početka i kraja. Iz mravinjaka s četiri kruništa izraste visok toranj. kad je mladić izveo krave iz staje. Pružili su si ruke. .Nabijao je crvenu zemlju svojim cipelama sve dok nije nastao čvrst brežuljak. ukoliko mu uspije razgovarati s Norfolkom. shvatio da je za tri krave dobio samo toliko novaca koliko za kljastog psa. jer su ih od smijeha toliko boljela kao da su starci koji se ne mogu zaštititi od hladnoće. tata Kifaru je uvjerio sumnjičavog pratitelja divnom pričom o starcu koji nije pravovremeno primjetio da postaje gluh. pitati za Singha pa će vidjeti hoće li dobiti isti odgovor kao Gabriel. To se događa kad se netko oslanja samo na svoje uši. Kasnije se nasmijao i stavio na nos Paulove zlatne naočale.Nisam znao da imaš sefu hotelu. Pao je na zemlju poput odbačene vreće. ubijajući uvijek ponovno neprijatelja zlih dana. ali ipak još morali ubadati prste u rebra. .Dobro .Nije! . Kad mala svađa napokon više nije našla hranu. samo natuknuti kako će njegov safari trajati dulje nego što je predviđeno.

predloži Paul.zahvali mu Paul. a zaboravi zašto je došao. vitke žene nosile su teške terete na glavi.Njemačka je najljepša zemlja na svijetu. . Roger . Pomisao na Samburu podsjeti ga na dan kad gaje njegova čežnja prvi put . ljubaznim leopardom. plastične . Morali su kupiti i benzin. Gabriel ih otjera glasno kunući i gurajući ih obim rukama od sebe.Roger. Kad je automobil stao. Kad čovjek boravi na safariju u Africi. pojaseve i maske. . te s nekoliko kuća na kojima bijahu pričvršćeni rukom napisani natpisi koji su nudili hranu i smještaj. a taj se uvijek pojavljivao već stoga što gaje radovalo da vozači zbog njega dobivaju dobre napojnice. zbunjenog oca. lavove i najmanje jednog leoparda na stablu. Posvuda su stajale manje skupine muškaraca.otjerala na safari. nakon vremena provedenog u Gabrielovoj 172 kolibi.žalio se Gabriel. . a akacije su jedva bacale sjenu. Govorio je da se dobro sprijateljio s mladim. Visoke. Imali su tamnu kosu Kikuja. Paul opazi mnoštvo vojnika u kaki uniformama. pričaj dalje na mom jeziku . a čijem plemenu nisu pripadali. Mlade majke sa šarenim maramama. a prodavali su i žutu limunadu. držale su na krilu usnulu dojenčad.upozori ga Gabriel. pričini se Paulu. Prijatelj iz djetinjstva postao mu je stran.Tvoja Njemačka mora biti lijepa. Ali prije nego je Paul imao vremena razmišljati o samovolji afričkih metamorfoza. Imao je začuđujuće mnogo razumijevanja za lutajućeg. U ravnomjernim razmacima dizali bi svoje puške promatrajući sumnjičavo mnoštvo koje je veselo brbljalo. Voda turista ih brzo provede pokraj vojnika do tržnice.Tata.Sine moj! . . Kad se zaustavio mali autobus sa šarama žirafe. zaustavili su se u Isiolu. isušene krumpire. Sada je imao Gabrielove oči. ali snažniji. To mjestašce s malim trgovinama. zeleni mango. velikim i gradskim. usta i bradu. Udisao je prodoran miris smole i slušao kako šakali navečer zavijaju. Iako su se ljudi polagano kretali. rižu i grubo samljeveno žito.Javi mu već sada da dolazimo . a djelovali su zlovoljno i odbojno. orkužiše ga mladi muškarci i stare žene nudeći nakit od perla. Djeca su trčala uokolo i prosila. jednom benzinskom stanicom s tri usnula psa. pred njega je-izronila Jensova slika. život bijaše pun šarenih boja i živahnosti. Kako od odlaska iz Naro Morua nisu ni jeli ni pili. razgovarajući glasno. S njemačkim kreditnim karticama možemo kupiti cijeli svijet. Ali ne i Kamauovo lice.Čovjek se ne smije u prisustvu vojnika.Tvoja usta još nisu dovoljno suha . Za vrijeme puta pričao je Gabrielu o svojoj mladosti s Kamauom i odmah vidio polja preko kojih su trčali bosonogi. Njegove su oči vidjele sve ljepote svijeta koji ga više nije puštao iz zagrljaja.. .Tad ćemo uzeti moje kreditne kartice. vojnici počeše uzbuđeno mahati rukama u smjeru turista. Pred njima su čučale starice s nizovima šarenih perla ili srebrnih kolutova oko vrata.šapne Paul. sitne mahune. mzee. Ni on se nije držao običaja sjećanja pa je od posljednjeg susreta postao mnogo tamniji i ljubazniji. zrele papaje i okrugle zelene lubenice. Između stolova trčale su koze. vješto svezanim u turbane. . . Gabriel je obećao slonove. kokoši i mršavi psi. 171 Odlučiše se odvesti u Samburu kako bi se sreli s Antje i opet jednom spavali u pravom krevetu. Boce bijahu pune bistre vode. nos. U usporedbi s domaćima bijahu niski. Žene su nudile sjajne crvene banane. . Tržnica se pružala uz prašnjavu ulicu koja je vodila kroz mjesto. Jedan do drugoga stajali su stolovi puni robe.

Medu njima nije bilo ni jedne žene. Čuvao ju je div sjajnih ruku držeći nazupčani malj u jednoj od njih. Prije nego bi im uspijevalo ispiti žutu tekućinu iz svojih prljavih čaša. Pas s jednim uhom. Pokraj ulaza u banku bijahu otvorena vrata koja su vodila u tamnu prostoriju. Još uvijek u lovu za plijenom kojeg nije poznavao. bra-vljem mesu.Ovdje se ne nasite samo psi.govorio je Gabriel. lanci svih dužina. Poče Comeliji objašnjavati u nekoliko dobro promišljenih rečenica kako je morao otputovati u Isiolo.Tvoja glava ne može raditi. vrlo logičan. 174 Pričini mu se čudnom i izazovnom pomisao da putnik bez cilja i budućnosti. Između banana i drvenih sanduka. žutu kukuruznu lepinju. koji je držao kost u gubici. Za uho je zataknuo sjajnu plavu kemijsku olovku. Glasovi putnika bijahu prodorni. užegloj masti. . Najednom od njih bijahu rasprostrte dopisnice.Kasnije . Bijahu tu lonci. zapita trgovca za cijenu karte i ima li poštanske marke. Mzee. tave. Mirisalo je po luku. ako imaš rupu u trbuhu. a na glavu su stavili rupičaste smeđe šešire. Do Paulova nosa dopre dašak duhana natopljenog medom. a čovjek s bakrenom zdjelom pogleda ih blagim pogledom ljudi koji ništa ne znaju o gladi i bijedi. koji nikada neće napisati. budeći u njima želju za kupovanjem. Uz njih. Paul otkrije izblijedjele vunene pokrivače. Već zbog toga što danima nije sreo napisanu riječ ili sliku. odloživši zbunjeno razglednicu. Odlučno je odvukao Paula do zgrade od sivog kamena. kao da mu je rješavanje tog problema važno. Paul pomisli da je tekst. currvju i hladnom dimu. Potisne potrebu pogladiti sliku životinje. . fantastično ukrašene narukvice i veliki. Sivosmeda životinja s crtama i bijelom grivom na leđima. šalje razglednice u svijet koji ništa nije znao o blagoslovljenom balzamu Afrike.Dođi. on dohvati kartu sa slikom kudua. Govorili su 175 o Nairobiu. očaraše ga bijedne fotografije mjesta i profesionalne snimke životinja. a na njemu je ljubičastim tiskanim slovima pisalo: »Come and have drink«. postala izvjesna. Uza se imali su otrcane male kovčege i pune plastične vrećice. tata! . Bila je to banka. Bogata ponuda brončanih predmeta sjala je čak u sjeni. Zlovoljno odmahne glavom. izjuri iz mraka i lupne Paula.173 zdjele i napuklo keramičko sude. . cvatućih polja kave. Glava Mickev Mousa služila je za kazaljke. . Uz veliki stol iz svijetlog neobrađenog drveta sjedili su gosti na stolicama s nogama od kroma. Na okviru visio je komad kartona. Međutim je slutnja kako Cornelia već dugo nije vjerovala da on boravi uz jezero Titi. sjedio je između dva sanduka Coca Cole. plitki tanjuri koje su pružali prema turistima kao da su pobjedonosni pokali. Poče razmišljati. Ipak je lovac koji je sanjario shvatio da se on pretvorio u plijen. . On iznenađeno zastane poput lovca koji je naišao na neočekivani trag. Najveći broj muškaraca nije potjecao iz okolice. a u drugoj masnu. nježan i pun takta. morali su odagnati debele crne muhe sa sjajnim zelenim krilima. imala je rogove savinute u usku spiralu. zašto rogovi kod životinja izražavaju snagu.shvatio je Gabriel. opasnostima sjevera zemlje i o autobusima na koje se treba čekati danima. lijepih beračica čaja i snijegom pokrivenog vrhunca Mount Kenye. s golim grudima na kojima je o kožnatom remenu visio leopardov zub. koja je bila mnogo bolja od drugih kuća. Glasovi su prodirali iz te prostorije. Bijahu odjeveni u svijetle košulje. prvo ćemo jesti. kakav je on. mnogi ukrašeni školjkama iz Mombase. dok kod prevarenog muža služe za porugu. Paul je se dugo nije mogao osloboditi. Mladić odjeven u hlače od džinsa. a na ruci je nosio swatch na crvenom remenu. želeći time objasniti ponašanje i dužnosti supruga. presvučenima crvenom plastikom.

Uz prozor stajao je slobodan stol. toliko se gadilo Paula da je vjerovao kako neće moći progutati ni zalogaj. postao je čovjek bez starosti i budućnosti. Činio mu se prisan kao nitko u njegovom starom životu. i presume . ukoliko se njegovo tijelo uopće vrati u ravnodušnost ukočenog svijeta obveza. Singh i njegova maglovita . . za primitivnost i opasnost od bolesti.To dobro znam. Njemu je dostajalo ljubiti tu zemlju. Istovremeno bijahu meki i slatki pa mu se pričiniše simbolom afričkih suprotnosti.Jambo . . ali nije znao gdje. Čovjek u zaprljanoj bijeloj košulji. a kod trećeg pomisli da mu sjajno prija. s crvenim fesom na sijedoj kosi.reče.Bio je siguran da je već jednom osjetio taj miris. . Jeste li barem 177 to otkrili? .Mister Smith.Mesa . uzbuđujući način nije brinuo za prljavštinu i smrad. pa iznenada kimne kao da ga je netko zamolio za uslugu. Kad se vratio donio je smiješeći se mokru krpu.Zaboravili ste i to jeste li oženjeni ili niste. .Još nisam . Paul je bio tako iznenađen što čuje engleski da isprva nije zapazio bijele ruke čovjeka i crveno opaljeno lice ispod šešira široka oboda. koje se sastojalo od brda poput šafrana žute ljepljive riže i masnih komada mesa s crvenim zrncima papra i mrkvicama punih crnih mrlja.govorio je neki čovjek za susjednim stolom. prisila i preobilja -njegova glava to zasigurno neće učiniti. Paul više ništa nije znao o mukama koje su ga natjerale na odlazak. Čovjek u vašim godinama ne bi trebao žuriti.Ali na dobrom sam putu.i veliku bocu. U otvorenoj boci bilo je toplo pivo. jednako kao u svom djetinjstvu. Zatim je istom krpom obrisao čaše i progovorio po prvi put: .Posljednji ste put pili džin i tonik iz čiste čaše . Ta mu je radost davala na znanje da više nije bilo važno gdje i kada će završiti njegov safari. Jeste li se napokon odlučili? . Komadići mesa u umaku od currvja bijahu tako oštro začinjeni da su palili ždrijelo i 176 grlo.Iz Norfolka.odgovori Paul jednako tako značajno. koja mu je dopirala do listova. Paul veselo dozove u pamćenje svoj prvi susret sa Smithom. Htjeli ste otkriti ili Samburu ili sama sebe. . Shvatio je da.naruči Gabriel . Nakon drugog zalogaja shvatio je koliko je gladan. .Ne potpuno! . Zvučao je poput dubokog mrmljanja i mogao se odbiti o vjetar. Ali glas je odmah prepoznao. zakona. Paula obuzme pijana radost kad je vidio tog sjedokosog Ahasvera koji je pušio svoju lulu i nije više rješavao zagonetke. Bio je sretan što se na neki naivan. Na površini su plivale dvije muhe koje su se utopile.Jambo .Tako je dobro.A vi ste Livingstone . Bezbrižnost mladosti i teret godina spojiše se dok je žvakao i pio. . Prisjeti se svoje nelagode kad je pomislio da će mu se starac nametati kako bi s njim i Gabrielom krenuo u Samburu. baci mrtve muhe na pod pa stane na njih. Jelo. nije više bio u bijegu.rekao je i smiješeći se naklonio. iako je to dobro shvaćao. stavi šuteći dva limena tanjura na stol pa izvadi pribor za jelo iz džepa hlača. Treća se mokrih krila spasila na Paulovu tanjuru. konobari i gosti. .prizna Paul. ponovno podigao tanjure i obrisao skorjelu prljavštinu sa stola. netko tko nije želio gledati Afriku očima što su htjele samo vidjeti. džina i brandvja. tumačiti i suditi. vrt.odvrati Smith. ništa o sumnjama i depresijama. Pogleda u Paula. . zahvaljujući pri tome Munguu što ga je doveo k sebi. Požuri do police na kojoj su stajale boce viskija. On napuni obje čaše do vrha. Nairobi. Norfolk.

Telefonirao sam joj iz Isiola i rekao da ćeš joj ovdje reći Jambo. ali policija ne zna. .Pokušao sam . odvjetničkog ureda. Ptica s bijelim prslukom širila je krila dopuštajući daje hrani stara gospoda s ružičastim slamnatim šeširom. . sve je to bilo tako daleko kao što je Isiolo bio udaljen od Frankfurta. i pitaj! Znam da će ti jezik biti pametan poput glave . a premalo vidiš. 179 11 Otvori napokon oči . kad su Smith i Paul tkali sagove od sjećanja.Ne brinite . Tamo si upisan samo ti. Ali vjerujem da griješite. te grmova koji su prekrivali rupe. Nećemo uvrijediti vašeg ljubomornog prijatelja.već ću stići u Samburu.ali moje srce više nije željelo pregovarati. smijući se u oblake. U zlaćanom svjetlu zalazećeg sunca ocrtavali su se tamno-plavi obrisi slonice. Vidio je da je Gabriel zastao ispred vrata. Zadovoljan što je ispravno protumačio tragove u travi. Veo se raspao preko glave malog jastreba žuta lica. Kasnije. krene po novu snagu tkajući novu maramu od uzdignute crvene zemlje koja je kratak trenutak bila čvrsta poput daske od svježe oborenog drva. Njegov sin nije namjeravao pokazati policajcu nadarenost jezika. što je zviždukao visokim tonovima. . Zalio se što kao dijete nikada nije smio piti toplo pivo s mrtvim muhama. poput drveća čije se korijenje susreće.upozorenja i prijetnje. da bi se zatim pretvarala u prozirnu vunu padajućih zrnaca. Vjetar. .Ne smijem voziti strance.Zašto? .Idi. Smith je to također opazio. Pogledat će moje papire. Zapovijedi automobilu da se kreće polaganošću zmije s pretovarenim trbuhom. Vrući kotači su se oprezno uljuljkivali u svježinu.odvrati Paul . 178 . Ako hoćeš .Ja znam.ljutio se Gabriel. .U Africi srca ne bi trebala srasti. klijenata i Cornelie kojoj će ujutro pisati.Došla je velika mama.laskao mu je Paul. Vozio je oprezno oko velikog kamenja i preko grana. Opet je jednom držao vrijeme objema rukama.Odvest ćerno se u Samburu . gubili niti i ponovno ih nalazili.Gospodin Smith nije stranac. ako želimo poći u Samburu.mogu upitati policajca smiju li trojica sjediti u automobilu. Ona se još ni 180 jedne noći nije vraćala svojoj mladunčadi bez plijena. kad ih razdvoje. Bijaše tako mlado .Previše govoriš. Stajala je mirno i strpljivo u sjeni visokog grma s narančastim cvjetovima. Kessu. i opravdao se što su toliko zaobilazili. Vidio je još samo marabua. .Hoćete li poći s nama? .Je li to bilo prije nego si govorio s policajcima ili poslije. Taj tragač oštrih očiju čekao je u zasjedi na grani ostatke plijena koje će mu prepustiti lavica. . . pojavio se i Jens. .reče Gabriel.obrati se Paulu . Gabriel skine s gasa nogu otežalu od duge vožnje. To znaš i ti. kad je šutnja trajala dovoljno dugo da povrati izgubljenu radost i ponos nadmoćnosti na svoje lice . Gabriele! Poznam ga iz Norfolka. zamahne šeširom u Gabrielovom smjeru pa zatim objasni kako zna što se zbiva. Umiru. jednom. Smijući se položi lulu na stol. dok ju je mladunče sisalo. .predloži Paul.

izvuče novčanicu od deset dolara i gurne je u džep Gabrielove košulje. . opet si zatvorio oči . ali ipak nije cvilio.rugao se Gabriel.govorio je Gabriel .Stari su . Štite jedna drugu i brinu se i za tuđu mladunčad.Da li da se zaustavim? Želiš li poći umrijeti? . Gabriel tiho doda gas pa krene nekoliko metara unatrag. počet će ozbiljno razmišljati o smislu znamenja skrivenog iza jednostavne lekcije iz zoologije. Polagano.uzdahne Paul. .Zašto? .Ljudi iz plemena Samburu. Ona velika mama je također tvoja majka. a niti brzo mijenjajućim žarkim bojama oblaka. . Tek što bi mladunče počelo ponovno sisati. . Naša su braća i sestre. Oni odlaze u šumu kad žele umrijeti. Nasmiješivši se.Za veliku mamu? . . jer nije želio spretnog vodiča kroz tajne mudrih slonova prevariti u vrhuncu dana. . naši sinovi i kćeri. Kad je automobil stigao dovoljno blizu slonice da bi čak i čovjek sa samo jednim okom mogao prebrojiti ptice u naborima njezine kože.Trebala bi mi reći zašto si telefonirao životinjama.U Samburuu slonovi nisu životinje. Kad su se odvezli. Slonica sa svojim mladima.prigovarao je Gabriel. ali nikada slonove.Jezik ti je opet jednom pametniji od glave. veliki Gabriele! Tko priča tako lijepe priče? .reče Paul. govorio je Gabriel glasom nježnim poput onog u žene koja po prvi put stavlja dijete na grudi. . slonica bi surlom rovala po rupi dovoljno dubokoj da sačuva u sebi jutarnju rosu.jedem samo staru bravetinu u Isiolu. Spolno nesazreli mladi slonovi odvajali su se od ženki i starijih mužjaka.Niti ja . Čim njegov želudac da mozgu potreban mir kako bi uspio odgonetnuti afričke hijeroglife. spuštena uha ležala su uz glavu. tvori zasebnu grupu. Želiš li je prestrašiti svojim glupim riječima? Ona ne zna ništa o policajcima.i nespretno da pri sisanju još nije moglo dovoljno jako gurnuti noge u isušenu zemlju pa je uvijek ponovno tražilo sise svoje majke.Ne spavam. Njihova teška. . a 181 velike su kljove uspravili prema gore.šapne Paul. nakon vremena koje se nije moglo mjeriti ni satom. kad si pošao tražiti ljude u uniformi.najpametniji od svih. Gabriele! Ali ono s mladim mužjacima ispričao si mi prekasno.I ja bih želio biti slon . koliko je to moguće. . Paul pomisli da je napokon primio poruku na koju je uzalud čekao tijekom svih tih izgubljenih godina. 182 .Govoriš li o mladima ili starima? . .Da! A još više za priču o starim slonovima. ravno u uho ono što čovjek mora naučiti na safariju kako bi shvatio mudrost slonova.O jednima i o drugima.Mzee. poče kopati po džepu svojih hlača. Slonica je repom stiskala malu glavu na svoje umirujuće tijelo. . Hoćeš li se već jednom probuditi? . . samo hranim svoju glavu. nego samo uzbuđenjem u sljepoočicama i udarcima srca koji su brzali.Hvala! . a od nje me boli želudac. Šapne tati koji je mirisao poput mladog ustrašenog psa. krdo mladih slonova pretrči preko ceste. Jedu vrlo mnogo mesa.

U daljini lajao je pas. Slonica se pretvorila ponovo u sivi spomenik na obzoru. počeo Gabrielu pričati o Anne i Corneliji i kako se obje nisu mogle odreći toga da u trenucima najvećeg zadovoljstva ne mute njegov mir. ovce i koze. Na dnu brežuljka. a ispuštale su glasove nalik magarećem njakanju. jer njegove oči više nisu mogle podnijeti tu količinu divote. dugih savijenih kljunova. Čak ne želi poći s tobom na safari. kao da se to razumije samo po sebi. I tako se zbilo da je Paul iscrpljen razgovorima sa samim sobom. Zrak se dimio od sparine. a tiho i obzirno s onim kakav je postao. Želim da moja žena i djeca žive kao u danima koji su već davno mrtvi. Činile su mu se tako besmislenim u tom raju boja.Ona ne čini tvoju glavu teškom. . Zasigurno to Gabriel ionako neće razumjeti. Male žune sa žutim točkama letjele šu između grmova plašeći lijene leptire.. Uz malu piramidu od sjajnog kamenja. stajalo je pet mladića iz plemena Samburu. . Postojimo samo ja i ti.zaključi.Crne se žene ne razlikuju od bijelih . 184 Budući da su te riječi bile tako značajne. To govori svaki put kad me vidi. gdje su pasla grbava goveda. ali njihova su lica imala sklad i ljepotu antiknih kipova i bijahu obojana onim mirom kojeg . Djeca gladuju. uz rub ceste. žarke crvene i medeno žute boje. Zadržali smo ga i više ga nismo pustili. zbog kojih se stidio. a još manje potisnuti potrebu da se oslobodi muke o kojoj još nikada nije razgovarao ni s jednim čovjekom. Gabriele. . sine moj! Ili nam vrijeme više ne pripada? . obojica zakasniše na prijelaz iz osame divljeg vrta raja u svijet ljudi. Ptice.Nairobi je zao grad.Pripada nam. Sjeti se da je stari Smith pri oba njihova susreta želio znati je li on oženjen. Bijaše mu neugodno i to kako je mogao govoriti o intimnostima.Ne želiš živjeti s njom? . ti to znaš. a ipak je sav sretan doživljavao kako ga oslobađa svaka izgovorena riječ. Uče se prositi i krasti. a glave se na dugom putu prečesto sudarile s kamenim zidovima. ocrtavali su se obrisi okruglih krovova. Mahale su krilima na način da je njihovo tijelo drhtalo pri svakom pokretu. obuzet tog istog trenutka saznanjem da 183 mora spasiti dušu ili će se zauvijek naći u paklu.I one kradu mir svojim muževima. jer nije mogao šutjeti. . Prezirao je samog sebe. VVanjiru želi poći sa mnom u Nairobi nakon što se dijete rodi. stolovale su na debelim granama zamijenivši ih za leda nosoroga. ali dobro je da čovjek zna što mu je činiti kad dođu dani koji još nisu ovdje. Njihovo držanje bijaše držanje ratnika kojima je stalo samo do borbe. pojavile bi se slike iz zakopanih godina. Paulove su oči upijale tu ljepotu. Penjući se do vrhunca sreće.Ne. Sjene su klizile kroz zasljepljujuću svjetlost. Tata. Još nije stigao tako daleko. znaš li što ćemo sada učiniti? Zaboravit ćemo žene. Adam je svečano obećao starom bogu Munguu da ovog puta neće ubrati jabuku s drva saznanja. a žene postaju drolje.proturječio mu je Gabriel. . Ali kad bi samo jednom spustio zastor kapaka.Svi mi želimo živjeti u takvim danima. hraneći stari san o danima savršenstva koji su trajali zauvijek. Paul se zaboravio zaštititi od svojih osjećaja. Razmišljao je o tome nisu li Smithova pitanja bila afrički menetekel.Tebi je dobro s VVanjiru . Ali nikada mu nije uspijevalo pravovremeno pozvati natrag svoj jezik. . Iza grmova akacija ležale su kolibe ograđene ogradom od sjene i svjetla. mirisa i zvukova da je nekoliko puta zlovoljno odmahnuo glavom. Glasom lava crni gavran s bijelim krilima vabio je svoju družicu. Uvijek ponovno govorio bi glasno i ljutito s čovjekom kakav je nekoć bio.

Ovaj pogleda u nebo pa prijeteći izjavi kako se po danu ne mogu izbrojiti zvijezde. nazvao svojim prijateljem ili si tako nazvao samo mene? Sa mnom si plesao .zapita na tečnom svahiliju. Ljudi koji se nikada nisu odselili želeći se suočiti sa životom.objasni Paul. Njihova koža. kojemu su suputnici i mudri starci svakog dana davali novu snagu i sigurnost. Dopusti vjetru da mu ude u nos. a jedan iz kvinteta navukao je teniske na kojima su bile zalijepljene trake leopardova krzna između lika Mickev Mousea i Mercedesa. Koplja.Zašto si mu dao toliko novaca? . On navlaži usne i natjera odbojnost u tijelo. -Došao sam na safari samo s očima.lajao je u groznici svog bijesa. Gabriel. Jesi li tog čovjeka. Obojica se pogledaše . Ali tad je pokazao zube i stao se smijati još jače nego ranije. zakoči snažnije nego su mu to govorili ponos i iskustvo. Okerom obojanu kosu spleli su u fine pletenice koje su im prekrivale leda. Položi obje ruke na čelo.crni Adonis. Imaš li dosta filmova? . Najvišem i najvitkijem mladiću ljuljao se lavlji zub na grudima.To mora biti toliko slika. crni vladar razumio. Samo su noge krenule prema danima koje će 185 sustići. koji nije ništa želio do li taj uzvišeni svijet zauvijek usaditi u svoje srce. namazana životinjskom mašću. Gabriel pruži glavu daleko iz automobila tako da je vjetar mogao u miru žderati njegov bijes. uznemiren neočekivanom prijetnjom. crni kralj koji oprašta. i podanik plavih očiju siguran da ga je. . . poče drhtati poput nosoroga probuđenog iz sna pa stane udarati nogom o zemlju poput najsnažnijeg bika svog stada. virila su siva pera sa žutosmeđim šiljcima. Tad se oba nasmijaše. koju su nosili na čelu. . a na čiji svijet se još nitko nije usudio položiti ruku. a od Samburu ratnika bili vidljivi samo vršci njihovih kopalja. Ispitujući potrči oko automobila i nagne se prema čovjeku koji mu bijaše straniji od pljos-natog lica psa iz prezrenog plemena Kikuju. . Za tebe ćemo podignuti naša koplja prema suncu. Paul pruži novčanicu iz automobila. stane u odgovarajući položaj pa pruži ruku. jednako kao i narukvice i lanci. šarenim perlama ukrašene kolutove i bakreni nakit koji je sjao zlatnom bojom i javljao se nježnom melodijom pri svakom dašku vjetra. ratnik stupi naprijed. Iz kože životinja izblijedjele od sunca.Svaka slika stoji samo dolar. rekavši da je to za fotografiranje koje će 186 sačuvati u svojoj glavi sve do dana kad više neće moći vidjeti svjetlo. koliko ima zvijezda na nebu -objasni ratniku. začarani lutalica. . Istom kad je mogao izbrojiti svaku pojedinu dlaku njegovih trepavica koje su uplašeno treperile. kad im se stranac počeo približavati. Preduboko je spustio glavu.odredi. sjala je poput vlažne gline. Oko vitkog vrata i snažnih nadlaktica mladi su ratnici nosili umjetnički spletene lance.Nemam aparat .Foto? . Vladar zadovoljno baci koplje na kamen. Za pet dolara smiješ nas slikati šest puta. koji si maže glavu glinom. Polagano i bez daha podigne koplje. Sandale im bijahu izrađene od starih automobilskih guma. a ipak se činilo kao da ti ljudi lebde čim bi zakoračili. te bjeloputi. Samo dolar .posjeduju samo ljudi sjedinjeni s prirodom i tradicijama. Okrugli klinovi od slonove kosti bijahu zataknuti za njihove uske.Nije te on nosio na ramenima nakon što si popio odveć temboa. koja su ponosni ratnici držali u ruci. Taj kožni remen bijaše ukrašen staklenim perlama i metalnim pucetima. Progovorio je istom kad je jeka omraženog smijeha zamrla u planinama. odgovarala su njihovoj visini.

Vožnja po suncem spaljenom nedogledu vodila je sve do posljednjeg kilometra kroz grmlje puno trnja. I ti si lijep. Iznad i ispod tih stabala ležao je svijet kojeg je još trebalo stvoriti.Ti si mzee na safariju glup poput djeteta koje želi uhvatiti mjesec. .kad je Singh umro! Ne s njim! Je li ti on pokazao veliku mamu ili sam to učinio ja? Misliš li da će ti on pomoći kad ćeš htjeti umrijeti. koji je vjerovao da nikada više neće ugledati poznati obzor. Hotel nije bio luksuzniji ni veći od drugih u zemlji. ali neće biti princa da je poljupcem probudi. Lavovima je potrebno mnogo novaca. . kao što je on sumnjičavo očekivao. čuvati i njegovati. To si ti rekao. Zaboravila je da želimo stići do hotela prije nego padne mrak. .Samburu je lijep u tvojim očima . zamisliti da smije ući u njega. i kao da za njih nije postojala propast. Odražavale su sunce koje se opet popelo visoko na nebo. poprimalo je groteskne oblike. Vidjeti taj predivni dvorac. Ispred svake kućice nalazio se vrtić uokviren niskim . Požudno napuni usta. leptiri bijahu zalijepljeni za grane.Nisam. paukove su mreže bile bez sjaja. . Za nas dvoje bit će bolje da svoj novac pokloniš lavu kojeg ću ti sutra pokazati. A ipak je predstavljao spas iz nestvarnosti. Kukci nisu puzali. a da pri tom ne ubijem oči. . Paul je bio siguran da će ga istjerati iz blažene zemlje. Paul raširi ruke. tu jesti. htio sam mu pokloniti svoje srce. jer je dugim rukama brala crvene bobice. Za mene si ljepši od svih Samburua. mekim stolicama i stolovima na kojima su stajali kristalni vrčevi puni čiste pitke vode uz čiste čaše.razmišljao je Gabriel. Čvrste kolibe za goste bijahu male i obojane tamnoze-lenom bojom. ako samo jednom sklopi oči prije nego stigne do vrata. Bijaše tako svijetao i zelen. Život se gušio u tišini i mraku što su poput teškog pokrivača padali s neba. A ipak iznenada posta svjetlije. Želio je svaku pojedinu privinuti uza se i nikada je više ne ispustiti. Sada su bile svijetle i impozantne. Povratniku. Samo mala skupina repatih majmuna s bijelom bradom i svijetlim krugom oko čela svjedočila je da je zemlja još nastanjena. sve to bijaše umirujuće i predstavljalo je spasenje. Obim je rukama štitio čelo. ispunjenje i milost. Drveće. Oni se trgnuše iz omamljujućeg sna. Čuo je svoj dah i Gabrielovo zviždukanje pa zamoli svoje sjećanje za objašnjenje biti fata morgane. Ali raj se nije razišao u odsjaju zraka.Nisam čovjek koji navečer zaboravlja ono što je rekao ujutro. učini se tako mekanim i opijajućim. čije se korijenje splelo iznad zemlje nalik debelim čvorovima. Zar si zaboravio? . ili ću to učiniti ja?. čije trajanje nije bilo mjerljivo u sekundama iznenađujućeg buđenja. potražimo tvog lava i prestani spaljivati sama sebe. piti i spavati.Bio je tako lijep .reče Paul tiho. tako iznenada poput palme u pustinjskoj oazi. kad 187 će ga htjeti uzeti. ali ne znam kako da ga izvadim iz tijela. povratak u sigurnost gostoljubive utvrde. posjedovati je. Sirena će čekati na mene. hajde. kadama. ali tvoja je glava prazna. tako blizak kao da ga se moglo dohvatiti. naslutiti ljude i život. Klikćući od sreće shvati da su čarobnjakovi učenici čistili kolibe koje su dobre vile napunile krevetima.Gabriele. uvjeravajući sama sebe da se mirna smeđa rijeka može mirisati. nos i grudi zrakom. Iza ogromne stijene pojavio se hotel uz rijeku.Jesi li htio kupiti njegovu ljepotu? . Spremit ću ga za njega. Podsjećalo je na prapovijesna vremena. Trnoružica se ubola preslicom. ormarima. Kao da su se male kućice obrušile na njega.

rasle su žute ruže i ljubičasti klinčići. Okružili su automobil čim je ovaj zastao. govori svahili iako je imao male zacrvenjene oči. Govorila je svoju dobrodošlicu staromodnim engleskim jezikom bez naglaska. a ljubaznost puna iskonske radosti. velik poput leoparda i s očima male srne. .odgovori Paul pa bez žaljenja napusti nepoznatu ženu.laskao mu je onaj koji je uspio prebaciti remen Paulove torbe preko ramena. koji su uspjeli podstaknuti samo hladnu vatru. . U ukrasu na glavi imala je zataknut perlama optočen križ. složili su se da će sva trojica odvesti veselog mzeea do šefa recepcije. . Paulov šešir i kaput. glasno prebrojavajući prste. tako da umalo nije posrnuo pa su ga morali prihvatiti. Preostale sam poklonio gladnom lavu. izgorjeli vrat i kipući znoj na čelu. ali nisam imao dovoljno prstiju.i ja sam čekao vas. te s dvije drvene žirafe s obje strane. Želio sam 190 prebrojiti sate.zapita Gabriel. Neka djevojka u kupaćem kostimu s plavim i bijelim točkicama bacala je plavu loptu u vis. a ovratnik od šarenih lanaca prekrivao joj je ramena. Iznenađeno staviše na zemlju putne torbe. Kuća je bila sagrađena od drveta i obrasla ružičastim bugenvilijama. mokru košulju.Je li te Mungu pretvorio u pčelu? . kad se dirigent naklonio. Pobjednik u iznenadnoj trci otvori vrata suvozača. Zelena trojka zurila je u njegove ruke. začepivši si uši i tresući se poput mokra psa.nasmije se Paul . imaš dva jezika . čuvao je crni pas. Kratko ošišana trava tvorila je zeleni sag oko bazena.Jambo . vukli ga čvrsto za pojas. Sva trojica dohvatiše prtljagu iz Paulove ruke. Stojeći uz prozor poče je pjevušiti sve dok nije sa ženom tankih usana sjedio u koncertnoj dvorani za koju se nije mogao sjetiti u kojem se dijelu zemlje nalazi. Zgradu za prijam s vijorećom zastavom i lavljom glavom izrezbarenom iz drva iznad širokih ulaznih vrata. Usred ljiljana žarke boje. . Ispred vrata smiješila se mlada žena iz plemena Samburu. Glasno su vikali u koru da su ga očekivali.Da! . koji izgleda poput svih drugih turista. iako nije imao dovoljno prtljage ni da oznoji jednoga od njih koji bi mogao očekivati dobru napojnicu. Rukama velikim poput raširenih lepeza kuckali su Paula po ramenu. Nakon male šale s mnogo plamičaka. U Paulovo uho ušulja 188 189 se melodija "Lijepog plavog Dunava". Salio se na način o kojem ništa nisu znali ljudi s bojom kože kao u svinja i hihotajućim smijehom praščića.zelenim grmovima. istresajući mu ujedno pijesak iz košulje. Uz tu plahu impalu stajala su tri muškarca u zelenim hlačama i košuljama s natpisima uokvirenim zlatom na grudima. zadržavajući ih dugo u ustima. ispuštajući životnu radost iz hrapavih grla. Ispred otvorenih vrata stajali su stolovi sa svjećnjacima i stolice na kojima su ležali jastuci s crvenim i bijelim prugama.Vrlo si pametan. Počeše mu hihotati u potiljak svoju znatiželju. Uvijek iznova su dobro raspoloženi ovdašnji stanovnici iskušavali čovjeka iz stranog svijeta. želeći saznati poznaje li odgovore na njihova pitanja i razumije li njihove šale. Tresli su ga poput stabla koje nije željelo predati svoje plodove. lica okrugla poput mjeseca. Nisu mogli shvatiti da čovjek. Njihova koža bijaše crna poput noći. Te su riječi izgovarali u ljuljajućem ritmu. plješčući rukama i veselo uzvikujući »Jambo«. . Svaki bi se put ponovno obradovali što ih nije razočarao. pokazujući stol na kojem su stajale čaše napunjene sokom i kockicama leda.

glasom koji je ponovno postao blag poput noćnog vjetra u Naro Moruu. I Alice u zemlji čuda na svom je safariju izgubila pregled nad zbivanjima.potvrdi Gabriel pa podigne ruku kao da mora potjerati muhu. upala je u rupu bez dna i izgubila svoje ja. Žeđ i požuda rugali su se iskustvu koje ga je upozoravalo da se čuva ruma. a noć se još nije spustila. Nije čak našla ni svoje noge. jedina žena koju nije razočarao i u čiju je vjernost bio siguran. Odluči da se više neće predavati svojoj iscrpljenosti prije nego se ispuži na krevetu s jastukom i ponjavom. jer se osjećao stran. Paul se osjeti utješenim i sigurnim u saznanju da nitko više ne može zahtijevati opravdanje od njega.Vrlo je pametan . a Paula šuteći odvede putem pošljunčanim sitnim bijelim kamenjem do jedne od koliba.uspavljujućom količinom ruma. tako da se užasnuto zakleo kako neće otputovati iz Samburua prije nego napiše pismo Corneliji. . Bijahu otečene. Odlučno naredi svoj trojici nek odu. Tek je tada želio zaspati. Paul je utonuo u naslonjač od bijele kože. za dobro poznatim šalama. Sumnjao je u to daje doista stigla u Samburu. Oduzme pobjedniku borbe za prtljagu Paulovu torbu iz ruke. Kad je shva192 tio da je se sjetio i nije želio ništa kao to da se ponovno sretne s njom. ispraznio na iskap čašu stvarnosti i uspio ponovno razgovarati sam sa sobom. čiste čarape. Glava mu posta izmjenično teška pa prozirna. Bilo mu je teško ne pokazati da ga je vrijeđalo neočekivano odbojno ponašanje njegova pratitelja. vraćajući neprekidno ljutito svaki ključ koji mu je pružao dobrodušni čovjek. Tomorrow Simba. Pobijedio ju je umorni bijeli kunić s crnim prslukom i džepnim satom. U njoj se čovjek trebao samo poslužiti maštom i ludorijama. Gabriel pozove pokajnika. Na hotelskom pisaćem papiru bijaše napisano »Hakuna Matata.. Nomadi u afričkoj ludnici izbjegli su u odlučujućem trenutku tom užasu pa su još mogli vidjeti sve četiri noge. ali spavao je samo kratko. ukoliko je želio časno svladati pustolovine života. Kad je Gabriel. čudnim iluzijama i pažnjom koja je za njega postala navikom. Tijelo mu bijaše vruće i isušeno. Your sincerelv Gabriel«. Napokon se dogovorio sa šefom recepcije o sobi. u čarapama iste boje kao koža ratnika plemena Samburu. Dobit će najbolju sobu. a slamka tobogan u špilju poznatu iz djetinjstva. jer ga nije podnosio. umoran čovjek ne može dobro loviti«. spasivši ga od sjećanja. a prije svega odlučiti o tome kako opravdati svoj odlazak i što joj reći. Zna da ja govorim za njega kad stignemo do recepcije. Ne ogledavši se po prostoriji. baci se na krevet u hlačama i cipelama pa odmah zaspi. Paul začu kako ga zove njegova prva ljubavnica. mašući ključem koji je visio na slonovskom repu. sjetiti se njezina imena. Žudio je. poče još više sumnjati u svoju logiku i razum. Paul razočarano i zbunjeno spusti ruku koju je pružio Gabrielu. Kad je otvorio vrata progovorio je po prvi put i rekao Paulu da će doći po njega sutradan u osvit zore. Reći ću vam kuda ćete odnijeti 191 njegovu prtljagu. Dok je Gabriel pregovarao sa šefom recepcije na jednak način kao u Nakuruu. mzee. U Samburuu bijaše dobro potražiti životinje prije izlaska sunca. sišući iz izdubljene dinje sok od ananasa s. a ležala je uz bazen. Paul je zahtijevao vodu. složena maramica. 193 Na malom okruglom stolu ležala je njegova posljednja čista košulja. sanjati i probuditi se dobro odmoren kako bi mogao u miru razmišljati o Antje. rekao: »Spavaj. Kad se probudio vjerovao je da je siva svjetlost buđenje jutra. a na njoj putovnica. za prijateljskom blizinom posljednjih dana. Bila je dvostruko veća od drugih. a poglavito u svoju savjest. Anđeo se nasmiješio i objavio pobjedu.

i da će se Gabriel naljutiti zbog toga što se bojao mogućeg susreta s Antje. zvijezde posute dijamantima. ali iz jedne sekunde u drugu izgubio je glas. Bilo mu je strano. A kad se sjetio svog rođenog sina obuzme ga jednako tako snažan bijes. Osjeti da mu suze vlaže oči. Paul je reagirao poput uvrijeđene primadone i prigovarao dječaku. Vidio je crno brašunasto nebo. da bi se odmah zatim postidio i ispričao. Na njima su sjale svijeće. Ali već pri odijevanju osjetio je daje gladan i. a kad im se Paul približio opazio je da imaju velike glave i oznojena lica. te noćne lastavice kako lete u žuto svjetlo. Raširio ih je toliko da mu se lice ukočilo. Nekoliko je gostiju već sjedilo za stolovima i večeralo. odgovoriti uslužnom čovjeku.Kosa tiskana slova. Taj mu je savjetovao da neko vrijeme sjedne pred kolibu kako bi uživao i živio bez pitanja ima li safari smisao i cilj. koji su svi istovremeno podigli glave čim bi se približio neki novi gost". a s njim i potiljak. Duboko dirnut prisjeti se s kolikom je mukom Gabriel napisao tih nekoliko riječi. uz mirnu rijeku. Lupne Paula po ramenu i stisne mu tako čvrsto ruku da mu se vjenčani prsten bolno zabio u kožu. iznenadivši samog sebe. koji gaje gurnuo do tornja tanjura i tamo ga iznenada oslobodio. Odjenula je dugu suknju od sjajne svile živahnih boja i trčala prema njemu. imao je žute sjajne oči i jeo naranču. ali nije oprostio Jensu. Neko je vrijeme ostao neodlučno stajati. ali tad se . Paul prestrašeno kimne u smjeru tamnog kuta želeći krenuti onamo. šareni lanac žarulja koje su se ljuljale na stablima. mješavina engleskog i svahilija. a prije svega službeni završetak kojeg je Gabriel vjerojatno naučio u školi. Paul mu je htio uzvratiti smiješak. Kad je otvorio vrata srce mu poskoči. Stigao je do dugog stola sa zdjelama punim salate i velikim pečenkama na srebrnim pladnjevima. uspravio se kako bi se vidio u visoko smještenom ogledalu i ugledao svoje lice po prvi put 194 nakon nekoliko dana. pričinio se samom sebi nalik poslušnom djetetu koje se ne usuđuje pobuniti protiv očinske vlasti. Između stabala. Kosa joj je vijorila. Pretpostavka da će sutra ujutro morati priznati kako nije pošao na večeru. ali se dugo nije mogao prisjetiti jesu li bile posvećene izgubljenom sinu ili onom crnom. Paul se nasmiješi mladom čovjeku bez straha i bez znakova na čelu. Majmun je sjedio pokraj bazena. te koža na čelu. učiniše Paula mekanim i osjećajnim. Paul se želio povući. Grlo mu je izgorjelo. Svom ocu nije poslao čak ni razglednicu. bila je Paulu vrlo neugodna. uperio debeli prst u maglu ružičaste boje. pun znatiželje i iščekivanja. stajala su dva slona. Pavijani su skakali kroz vrt. Bio je to prvi udarac lopate u kopanju dubokog jarka. Želio je znati hoće li se Mister Paul poslužiti kod buffeta ili bi mu on donio jelo za stol. Zapazio je gazelu koja je upalila taj plamen. smijući se. Dok se Paul tuširao. orhideje su cvale u staklenim vazama. Bijahu to pretili muškarci koji su se izlijevali iz majica i nisu imali dovoljno mjesta za svoje trbuhe. otvorenoj dvorani s krovom od tamnog drva i bijelim ventilatorima. Stolovi bijahu postavljeni u velikoj. Priđe mu konobar u snježno bijeloj košulji. Zlovoljno ga poče zasipavati. želeći da Gabriel dođe i odvede ga od pogleda znatiželjnih ljudi. a ipak gaje nekoć dobro poznavao. Vatra nije poštedjela ni njegove oči. Čekali su na jelo dok su pred njima stajale čaše pune piva koje se nije pjenilo. Ali 195 ljubazni Golijat zagrlio je Davida koji se ljuljao i. Imao je antičke mjere. Kao petnaestogodišnjak Jens je proveo ljetne praznike kod prijatelja u Švedskoj. Vratio se u malu kupaoriicu. Divovi koji se brinu za svoje očeve imaju osjetljive antene za hvatanje istine. Imali su nabrekle glasove. mliječno bijeli luk mjeseca.

osim njih samih. i svilenkastu kosu na svojim usnama. Paul ljutito šapne da uopće nije ponio kravatu u Samburu. .Ni ja . . . . Trebao si ga vidjeti.sanjarila je. može li mu oprostiti odlazak.znala je Antje . Antje položi dva prsta na njegove usne. Bio je toliko naivan daje. Tad osjeti Antjeine ruke oko svog potiljka.nasmiješi se Paul. Paul se sjeti daje njegov jazavčar skakao također tako visoko želeći ga pozdraviti nakon putovanja. . koja nije postavljala pitanja? . jer ne voli crnu kavu. Cornelia je hihotala jer pas nije znao ništa o zlovolji svog gospodara koji se bojao za kravatu. Predloži da se vjenčaju pokraj rijeke pa poželi da joj pokloni vjenčanicu od ljiljana. sluteći da će biti tako.Tebi . Gabriel mi je za sutra obećao lava.Gledaj. Sada još samo moraš reći da je tvoj brak loš i postoji samo na papiru.šapne Antje i poskoči u vis. normalan je. slučajno sam prošla ovuda dok sam kupovala. .Moja sireno! . Kćerka koju je oduvijek želio. Kad su svijeće izgorjele. . mlada i zavodljiva.Svi smo mi ljubomorni . 197 . Tvoj ljubljeni Gabriel ponašao se poput ljubomornog ljubavnika.obeća Paul. njezine šiljaste grudi. . moj spretni sin! Kad si srela Gabriela? I gdje? . Zapita je za stolom koji je doista bio zaklonjen u kutu u kojem ih nitko nije mogao vidjeti. tako daje počeo zamuckivati.Dakako da si oženjen.Nisi me čak upitala jesam li oženjen.* Upije njezin miris uživajući što ga je ponovno prepoznao pa posta bespomoćan u zagrljaju radosti koji je od njega učinio čovjeka s dvije duše. Točno je izmjerio. ogrlicu od kapljica rose i toliko novca da može u Utrechtu kupiti perzijski sag. Hrabro je gurnuo tijelo naprijed. .Stani.Ovdje ih još nisam vidjela. grleći 196 tu ženu.Reci da si čekala na mene. a oni bili zaslijepljeni oružjem za koje su vjerovali da su Amorove strelice. a slutilo sve. .S lavovima i leopardima koji skaču .Ne. . Je li bila i Penelopa.prisjetio da ga je Gabriel upozorio neka ne krene umoran u lov. sjetila sam se i banane. povjerovao kako trenutak može pretvoriti u vječnost. . . gledaj. .Jednog ću ti dana ispričati što znači da si govorila o kavi tek što si me ugledala. Antje izjavi da će se udati za Paula. Antje bijaše tako lagana. ljubavnica koja ga je spasila.To moramo ispraviti.ali ne i meni! Rekao mi je da će krenuti s tobom sam.Došao je u moju kolibu i rekao mi to.Nije loš. ili si opet izgubio bananu? . zaboravljajući da pametne žene od davnine znaju odgovor. a on dopusti blaženstvo laži.Nikada neću ništa zaboraviti . Bijaše mu neugodno što je postavljao to staro pitanje muškaraca koji su se osjećali obveznim na riječima. . To odgovara svemu ostalome.promuca pričinivši se glupim samom sebi.Tko ti je to ispričao? . Muškarci u tvojim godinama su ili topla braća ili su oženjeni. . . Bila je dijete koje nije znalo ništa. Trebala sam svom šefu donijeti mlijeko u konzervi.Ne zaboravi. Već pri prvom koraku udario je glavom o balvan.radovao se Paul. U jednom trenutku koji je bio predug i odveć jasan. U posljednjem je trenutku spoznao da mora svom plijenu presjeći put za bijeg i zadržati ga kako bi ugasio vatru.Samo ti nisi.

Ona bi radije timarila snažnog konja za vuču.imamo svo vrijeme svijeta. Obuzme ga melankolija kad je pomislio daje već jednom pričao s Antjeom o Romeu i Juliji. Doduše malko se iznenadio kad je njegova ruka dodirnula samo hladni jastuk. Bolno se nasmiješi svojoj kasnoj spoznaji. ni mjesto za razmišljanje o ponovljivosti starih iskušenja koja nisu nalazila zajednički put za tijelo i dušu. obzirom na osobite okolnosti Samburua. U ugodnom stanju osvježavajuće budnosti i pun optimizma koji bi ga.navaljivao je ljubazno .. Pričini mu se sarkastičnom poantom sudbine da je zbog saznanja.To još nisam čula. pretvorila se u sigurnost. a ipak obećavajući. bez prijelaza i bez riječi utonuo u san.Hajde kreni! Ali meni ne moraš ukrasti samo srce. .potpuno je mračno. a on više nije bio pesimist koji je mučeći 199 samog sebe zbrajao poraze umjesto da se raduje novo izraslim korijenima. Ali nije ni važno hoću li nekoj stranoj ženi ukrasti muža. Ona bijaše nepokvareno dijete prirode. razveseljavalo što je mogao biti pun suosjećanja za čovjeka kakav nije želio biti i zasigurno više nije ni bio. Bijaše neodređen. . trebao zapravo činiti sumnjičavim. a prije svega za tim da može ponovo napisati najnovije poglavlje svoje autobiografije. koji mu se nametnuo. i daje ona bila razočaravajuće nezainteresirana. Cak ga je. Usprkos intimi ugođaja. da ne izgubi želju za vlastitom igrom. a razmišljanja i zaključci nedovoljno logični da bi mu oduzeli sigurnost kako onaj koji noću oklijeva. a da ga ne bi smetali doživljaji te noći. dovede do sretnog završetka. shvati Paul. Bijaše ludo. Njegovi osjećaji bili su površni. U Africi je sve dopušteno. ako se ne želi slomiti prije vremena zbog zahtjeva starosti. poče objašnjavati samom sebi s laganom ironijom koja je dobro djelovala na njega.Vjeruj mi . treba ujutro samo dohvatiti sreću koja je svakom muškarcu potrebna.šapne nježno . a ne ševa. nego s njim zajahala krilatog Pegaza. Ovog puta sa zadovoljavajućim vrhuncem. Začu prve ptice dana pa pruži ruku prema Antjei. Žudio je za toplinom i mekoćom. u pravom smislu. Ta posljednja rečenica pričini mu se doduše pretjeranom i neodgovarajućom i smetalo ga je što ju je izgovorio. prije nego uopće shvati njezine potrebe. Zacijelo su je proljetni tulipani oduševljavali više nego plavi cvjetovi romantike. . da sebe optuži za intelektualni hohštapleraj i prešuti smrt dvoje ljubavnika i tako tu tragediju. Tad se odmah sjetio da ju je citirao samo zato jer nije nalazio pravi odgovor. Ta glupa afrička ptica ne zna ništa. . Nikada više neće oklijevajući prilaziti Antjei. . Zacijelo bi bilo bolje. Poput dobre Cornelie. upravo pri zajedničkom promatranju neba.To je . Ja ću ti dati odgovor. Paula je tješilo što više nije bio dovoljno mlad da ponovi sve greške mladosti. već i sjećanje.reče Paul.Dopušteno je. Bio je dovoljno opušten da shvati kako nije ni vrijeme.mamio ju je slavuj. 198 12 Paul je odveć dugo ležao budan. koje mu se sada pričinilo razumljivo samo po . u uobičajenim okolnostima nakon događaja te noći. Samburu nije bio Frankfurt. da ga uvijek ponovo ražalosti što su se čak i banalnosti njegova života neprekidno ponavljale. kako je iznenađeno "ustanovio. Paulu bijaše lako potisnuti razočaranje što je tek prije nekoliko sati prebrzo. 200 Paulova pretpostavka da je Antje ipak samo nizozemska djevojka. i što je krevet toliko širi nego li je bio u ponoć. sireno! .. Uzdah.Dođi . spretno je pretvorio u jedan od onih glasova koje je naučio od Gabriela. Nije čuo Antje kako diše.

Paul ga je vidio kako se u podne šulja u kuhinju. ne želeći probuditi Antje. Pogođen što se taj rat odvijao uvijek po istom borbenom planu. . morao otputovati tako daleko. Iznenada otkrije uzak trag svjetla.ustanovi zadovoljno Paul dok se odijevao. gurnuo znojnu glavu u sobu i počeo lupati lijevom rukom po zraku. Jens je već tada. Upali je nakon trećeg pokušaja. Rekla je da će nas čekati kad sunce zađe. Inače će moja glava ipak početi raditi. Paul začu kreštanje nalik naglo otvorenom prozoru s hrdavim šakama.odluči Paul nakon stanke u kojoj se pretvarao da mora dobro razmisliti prije nego odgovori.S tvojim lavom. dok je skupljao mrežu ne promatrajući pri tom Paula. I ptica je samo glumila maskirajući se u slavuja. . kad joj je muškarac govorio o ljubavi. Jednom je zapjevao pjesmu o hijeni koju su prevarili za plijen.Vidio sam je. Desnom je rukom svladavao lijevu kako se ne bi predala želji da privine pjevača uza se.govorio je Gabriel otvorivši tako naglo donji dio 201 vrata da se gornji zaljuljao.Ipak je zapitao. Paul gaje promatrao. još prije nego bi uspio namrštiti čelo. smiješeći se.Moja je glava ovdje još samo zato da bi šešir znao gdje mu je mjesto. ševa i papagaj u jednom. poče potezati mrežu protiv komaraca. Gabriel bijaše očigledno sjajno raspoložen. Ali još ni tada nije pogledao na sat. bio tako tvrdoglav kakav je bio i kasnije u životu. kunući se svim bogovima osvete da pravom sinu više neće naplaćivati što je ljubio onoga. U desnoj je držao poslužavnik. Slavuj. Pomisli da Gabriel izgleda poput malog. Onaj koji bi se usudio nešto predbaciti Gabrielu izgubio je igru unaprijed. koja je na Paulovo iznenađenje bila ista kao ona koju je ostavio u svom kovčegu u Norfolku. mzee?« zavikne Gabriel. ljubaznog i dragog dječaka koji je pobjegao iz škole. prijatelju! I ne pitaj me sada jesam li ponio novac za njega. Više od dopuštenog.Zašto moram uvijek raditi što ti želiš? Zašto sirena ne smije poći s nama? Sto da joj kažem kad se vratim? . više znatiželjno nego prigovarajući: . koji je osvojio njegovo srce. ali nije mu 202 uspjelo otpjevati je do kraja.Ovdje . . Čudesna je ptica klicala tako glasno svoju radost u šumi da su njezini pernati prijatelji pobjegli s drveća još prije nego su začuli buku motora. Paul ponizno zamoli usud za oprost. jednako je tako glasno podignuo. jer je smijeh počeo snažno udarati o njegova rebra. »Govoriš li opet samo svojim očima. već sireni.Tata.sebi.Ne. Mirisao je po alkoholu i duhanu. hoćeš li razgovarati s lavom? Ili sa ženom koja noću odlazi u svoju kolibu dok ti spavaš? . pa bi se vraćao kao pobjednik kad bi zvono zazvonilo na uzbunu. . Moramo krenuti odmah. Najbolje će biti da svoja prokleta usta držiš zatvorena. mzee. Samo što je posjedovao čar obdarenih. Tiho i nježno koliko je bilo moguće. izmigolji se kunući i potraži šibicu kako bi pripalio svijeću na noćnom ormariću.Sirena je u noći krenula u svoju kolibu . i vunenom kapom s norveškim uzorkom navučenom na jedno uho.Opet si jednom mislio na sve .objasni uživajući. Gdje su tvoje noge? . pa dohvatio mrežu protiv komaraca. Ne viči tako glasno! Probudit ćeš je. a torbu je držao ispred lica. Uletio je u sobu poput zebre koja juri. . Tad nam nitko 'neće pojesti vrijeme. Spremi se! Popij čaj dok se briješ. Galamila je i lupala krilima. . dirnula ga je pomisao što je nizozemska djevojka bila tako prozaična. prevrnuo stolicu.S lavom! . To je uistinu bila ševa što cvrkuće. . Sa sjajnim plavim naočalama koje još nikada nije nosio. kad je bježao iz škole. . Otvorio je samo gornju polovicu vrata podijeljenih na dva dijela.

Gabriele. a zatim se mladunče smirilo i počelo sisati. Jedno mladunče bijaše prepo-lagano. jer nije želio vidjeti što mu budućnost sprema duši i tijelu. duga bi im leda zasjala crvenosmedom bojom. a bokovi zlatnožutom. . . stajale su u skupini po dvije ili tri. . a da pri tom nisu okretale glave. da bi zatim svi zajedno ustali kriješteći i počeli se loviti. Paul je vidio micanje malih tamnih ručica. Neko je vrijeme Gabriel vozio korakom. bio je ovdje! Potrčao je uz onaj veliki kamen. Ponovno posta ocem stranog djeteta. ponovno se probudilo i počelo otkrivati život. Uz rub ceste su pavijani. žderale su lišće. . tek ponekad gledajući u daljinu. nećeš li zastati pokraj majmuna? Zar ne znaš da su to naša braća? . ako želimo naći lava. Impale se dražesno povukoše u zaštitu grmova. pa je uživao što tate mzee tako često hvali njegovu pamet. Ovog je puta to dopustio i nije se postidio svojih suza. U sve kraćim razmacima promatrao je obje strane. Čim bi sunce obasjalo njihova tijela. Paul poče dugo razmišljati o Gabrielovom sinu Kinanjuiu. One su uzvraćale pozdrav tihim zviždukanjem. plodove i grane. iako je on zatvorio oči.znao je Gabriel. Krajolik koji se budio pio je životnu svjetlost ružičastog sunca isušujući pri tom biserni sjaj jutarnje rose. Krda bradavičastih svinja jurila su prema hranjivom korijenju. . Zatim je iz pretinca za rukavice izvadio dalekozor i mirnom rukom pretvorio beskraj u onaj mali svemir u kojem se križaju .Moraš oči baciti na zemlju. mudriji si od mene.Zašto to onda ne kažeš? Tako rado slušam tvoje riječi. njišući se na najvišim 204 granama. Polizali bi prste i obrisali rukama usta. Uvijek je držim prenisko.Čujem što govore. Ipak su pažljivo pogledale automobil.Kasnije. Neka je majka pritisnula mladunče na svoje tijelo. Snalazio se u Samburuu još bolje nego u Nakuruu. Neko su vrijeme četiri mlada majmuna pružala glave iz visoke trave. kasnije! Ne smijemo više govoriti. tata. Vidiš li. Poput pavijana prede rukom preko lica. Pogledavao je na sve strane i vičući vratio se na stari put. Uspinjali su se na stabla. Gabriele. Potrajalo je četvrt sata prije nego je pobjegao nizu zelenocrno obojanih malih autobusa u kojima su se vozili turisti odjeveni u toplu odjeću. . prije nego je borba bila odlučena. isturivši gubice. Već sam ugledao njegov trag. Onda kad misliš. Gabriel je uskoro skrenuo na usku stazu i vozio kroz visoku travu i između stabala. kad te lav zove. Ništa se nije promijenilo.Stabla pjevaju za tebe .Kasnije.Prijatelju. gledajući napregnuto naprijed. misliš na dolare u svom džepu. Te dugonoge miroljubive životinje s velikim očima i trepavicama kao od tila. Za Samburu karakteristične žirafe s bijelim tankim uzorkom na svijetlosmedoj koži. Oni su istovremeno s njima krenuli iz hotela. žvakali voće koje su spretno trgali sa stabala. ali ništa ne znaš o mojoj glavi. naša braća moraju čekati. . Uvijek držiš glavu previsoko. sporazumijevajući se grlenim glasovima. pa se majka vratila i počela ga gurati ispred sebe. Posljednji vjetar noći poigravao se s granama 203 akacije. kasnije! Sad razmišljam o Singhu. kad si čuo da više nije u Norfolku. Paul nije mogao zaboraviti njihove oči cijelog svog života.Gabriel je upravljač držao samo jednom rukom.Mzee. Nikada mi nisi ispričao zašto ga toliko mrziš i zašto sam plesao s tobom. . koji se zvao i Sokrat. Zaspalo je. .Ništa ne vidim.

učinila su me siromašnim čovjekom. vruće ruke na svojoj bradi. Gabriel mu začepi uši i nježno okrene glavu na stranu. Njihovi zubi bijahu već stvoreni za ubijanje. poput 206 umornih ratnika koji nakon borbe više ne žele jesti već se samo odmoriti kako to dolikuje pobjedniku. Lavica boje pijeska čuvala je stražu u svijetlom šumarku. Moj jezik nije dovoljno dug za veliko hvala koje želiš čuti. osjeti vlažne. još bez obveza osim instinkta da iz igre sadašnjosti nauče nešto za budućnost. Lavići. . Toliko dolara koliko bih ti trebao sada dati nemam u džepu. savinula duga leda i ustala. . pritisnula drugo nježno šapom uza se. lovile su se svojim debelim šapama. objasni Paulu zašto je safari bez lava prava sramota za dobrog vozača i da nikada ne bi prebolio. znam .Tata. Njuškom je vraćala pospance natrag u život. Paul zapazi uzbuđenje i požudu 205 u očima koje su opet postale velike i sjajne. da se to dogodi baš čovjeku koji se preporodio čarolijom nosoroga. ali i vidno nesigurnije. s njuškicama što su dirale ljude koji se ne mogu oduprijeti nevinosti malenih. Sape snažnih prednjih nogu ležale su jedna do druge djelujući poput jastuka od svijetla baršuna. zaigrani i dugonogi.ali nikada tako daleko da ih majka više ne bi mogla vidjeti. polizala prvo.Tvoja četiri lava . Djeca su mi milija. tako da su sunčane naočale spuznule i položio dva prsta na usne. Tada je Paul napokon vidio da su stigli do svog cilja. Kad joj je mir bio poremećen. Činili su to dok se nisu svi zajedno umorili. Lavići su. nešto tamnije boje i kratke dlake. Nakon što je sunce zasjalo svom snagom. dozvala svoju djecu. Onaj koji je tražio nije nikada postajao nestrpljiv. Očima u kojima su zelene munje upalile svijetložuta svjetla ponosa i brige. i mirno čekala dok se nije pojavilo i treće.Tvoj je jezik. majka ih probudi. začu tihi uzdah olakšanja. Zatim je polagano presjekla put ispred automobila i povukla se sa svojima iza stijene gdje je ni jedno ljudsko oko više nije moglo otkriti.Vidio sam da si kod majmuna razgovarao s mojim sinom. još uvijek mačkice. Sapćući svojeglavo. odmahnuo glavom. njegove kretnje nisu bile brze.Ne trebam vidjeti mužjaka. kao da je taj divlji balet točno uvježbana koreografija Stvoritelja. lovili su se onako brzo i vješto kako će kasnije skakati na onemoćali plijen. zatim se kratko oglasila. pomakla je samo jednom veliku glavu s malim ušima. Puno razgovaraš s njim.putovi lovaca i njihovih lovina.razmišljao je Gabriel.govorio je Paul tiho. njezino veličanstvo pokazalo je duge. mzee . bespomoćne. pričekala je da se trio poreda iza nje u istim razmacima između svakog od poslušnih solista. šiljaste zube.kimne Gabriel. ugasio motor. trbuhu i nogama. .Previše. . Još je jednom ispružila udove.dug poput lavičina repa. . Zastao je naglo. zadrhtala je svaka pojedina travka. i znojio se po čelu i ispod očiju koje su se pretvorile u tanke crte. Želim novac od tebe tek kad ti pokažem lava s grivom. gotovo nevidljive kugle u travi. Kad je kroz travu povukla svoj rep. imali su mrlje djetinjstva po bedrima. zaspali pretvorivši se u male. Troje mladunčadi. Te gracije. a taje bila iste boje kao i njihova tijela. kad se opet usudio progovoriti . Nikada ga nećeš zaboraviti. . Iako nije imala želju za lovom. ali već dovoljno veliki da uliju poštovanje. Za nju je udaljenost do puta predstavljala samo jedan skok. zadovoljno poliznuvši usne . Dugo je osluškivala. nudeći jedno drugome okrugle trbuhe i uvijek ponovno bježeći . Gabriele! .

Krokodili. . otvorivši veselo vrata novog raja. Bio je blagoslovljen po danu i po noći. Ptica s velikim kljunom. koji su mu u danima zlovolje i u noćima očaja obuhvaćali srce. pružili ih u vodu i isprskali preko leda smeđi vodoskok koji je pri padu poprimio ružičastu boju. slonovima i lavovima koje su vidjeli i koji su im sada pripadali . niti je dovoljno ljubi. iako je Paul smatrao daje ostarjeli. Još ni jednog dana nije nebo bilo tako plavo. za kojega su takve vožnje postale uobičajeni dio njegova radnog života.rekne Gabriel. . Ti divovi pjenušave radosti krenuše se kupati usred rijeke. dodirnuvši je samo kratko i vinuvši se zatim prema nebu. Dva slona krenula su prema rijeci. tiša. Svi su došli da ti kažu jambo.odvrati Paul.Moji prijatelji . Imalo je prave listove i nježne glave.šapne.Tko to? . zatim kroz nemilosrdnu vrućinu spaljene trave bez kraja i konca. Gabriel pokaza prema tihoj smeđoj rijeci i reče da tamo ima prijatelje s čvrstom kožom i zubima od bijelog željeza. Iz končića. . Njegove oči pile su preobilje prirode. ljepše.Moji prijatelji. a ipak ne poznaje tu zemlju. a osobito da ne prizna Gabrielu ono što se nije usudio priznati ni samom sebi. Sunce bijaše bijelo.poput ukradenog vremena. Duboko ga je dirnulo što je Gabriel. koje je opijalo bojama. a ni poplave.Vozili su se kroz blaženu svježinu šume. Veći je podsjećao Paula na klijenta čije ime nikada nije mogao upamtiti. -Ovdje možemo izaći. a pred njima bijaše cilj koji osim prugastih nitko nije poznavao.Ostavit ću automobil ispod stabla . Podigli su visoko surle. prepoznavajući ga uvijek samo po glavi. kratkovidni glupan koji je nastojao zaštititi barem svoj razum. toliko povezanom sa stvarnošću . Iza njih se digne oblak crvene prašine. sjali su crni grmovi. . Razgovarali su o nosorozima. Promatrala su ih dva marabua. a za ljude panorama mira što potječe iz vremena kad se još nije zbilo prvo bratoubojstvo. tužnije i nježnije. tužnija i nježnija. Iz njega su tkali sukno zajedničke prošlosti. pobudila je Paulovu zavist jer je mogla cijelog života letjeti kamo god je htjela. pokraj žirafa s glavama u lišću što se njihalo. Bogatstvo riječi nije dostajalo da izrazi što je osjećao. shvativši da ne zna izraze za san i iluzije na divnom Gabrielovom jeziku. suprotnosti i u sklad zamaskiran izazov ljudima i životinjama. Iznad vode kružili su klikćući orlovi. vodio do točke gdje bijaše nezamislivo nešto još tiše. diviti se i glasno klicati. Krdo zebra projuri u galopu pokraj njih. grm. kao da još nikada nisu ugledale čuda Afrike. majmunima. Uvijek iznova bi se događalo da je za Paula čežnja pretvorena u sliku postajala još ljepša. Jednom je Paul pokušao izreći svoje misli. a ipak je uz svako stablo. . Bijaše to safari bez cilja. Roda je stajala na jednoj nozi. Razgovaram s njima kaci me 209 . zaborav tako 208 L lagan. ali njegovo znanje svahilija nije bilo dovoljno za izricanje njemačke romantike. još uvijek mogao uzdisati. sentimentalni. 207 nisu mogli oteti životni sok ni suše. Gabriel je pjevušeći vozio širokom cestom. a njegove sjene čeličnosive. nastao je čelični lanac. Uz obale rijeke rasle su palme dugih listova.Mi ćemo ostati . idila tako beskrajna. odražavali se stjenoviti brežuljci kao da su obasuti dijamantima. Prema malim otočićima plutale su patke tamnih tijela s ružičastim kljunovima.su samo oblaci. Cvijeću. brežuljak i ishlapjelu rupu vode. koja je poput njega bila bjegunac iz Europe. Tek na putu za Samburu shvatio je da godinama sanja o Africi.

ali kad je progovorio glas mu bijaše lišen srdžbe i obrane.Ne plašim se! Ali ti nećeš razumjeti moj šauri. a ipak je morao samo jednom otvoriti usta. Odlučno se uhvati za grlo. Tad je Gabriel znao da ga Mungu povlači za jezik. Najdulji. Nije više bio opasan za čovjeka koji je sada sve dane mogao preskakivati jarke i skakati kroz grmlje. Ždere samo zle ljude. Tamo je jedan od dobro maskiranih lovaca tražio hladovinu. . Put kojim je Gabriel krenuo bijaše manje strm i stjenovit. . Nikada ne gubiš trag. . Prebrzo i presnažno je munja s nazubljenim knutom udarila Gabriela. . Već dugo. Zatim iz njega izjuriše riječi.ispitivao je Paul. samo zato što bi to netko drugi htio. Krenuo je prema rijeci.zna sve. Grlo mu bijaše dugi komad užarenog drva. nego gaje zadržao u sjećanju.Moj krokodil . najsnažniji zub je zasjao bijelom bojom. . Kad je napokon mogao razlikovati glavu od repa tih pretpotopnih divova nalik gušterima. ispljunuvši vlat trave crne poput noći . kao što nakon velikih kiša bujica vode juri niz brijeg. a u svijetlom ždrijelu ukazaše se crne mrlje. Sviđaš mu se. Nokti se zabodoše u bolno meso. Gabriel ga uto gurne i kinine u smjeru travom obraslog kamena. a da nije ispustio ni glasa. nastavi govoriti! Ne moraš se bojati. saznao je sve. Osjećao je da je kucnuo trenutak kad će morati progovoriti. . Želiš li znati još više? Istina ima ružno lice.Danas. Čudilo gaje jedino to stoje čak želio govoriti.Ne! .Ti si .divio se .Gabriele. kessu! . htio je da se s tobom odvezem u klopku. Gabrielovi tješitelji duše ležali su tako napomično u travi i između kamenja na obali da je Paulu trebalo dugo prije nego ih je prepoznao kao živa bića.taj pasji sin.Ti si predobar za zle šaurie.i to od onog dana kad je za sva vremena ustanovio da safari s tatom mzeeom neće biti poput drugih.Predobar .govorio je Gabriel.Kessu. kliznuo jednim dijelom oklopljenog tijela u vodu i širom rastvorio gubicu. Inače nije bio čovjek koji bi iskašljavao riječi kao da su sluz. . To mi moraš vjerovati. . svaki se ud ukoči. Dođi! Sjest ćemo na panj.vrlo mudar lovac.obuzima bijes. Žele znati zašto smo plesali kad je pas uginuo. Gabriel je samo trenutak dao na znanje kako gaje njegova vlastita šala odvela na put kojim nije želio krenuti. Trenutak je zurio u sunce. Gabriel odmahne glavom poput djeteta koje je sve čulo. kao da hoće zatući moskita koji se predugo hranio njegovom krvlju. Načini zlovoljnu kretnju. 211 .reče.Čuo sam mnogo zlih šauria u životu. Ne mogu dulje čekati.Nemam li uši? Jesam li preglup za tvoj šauri? .Tata. Ispričaj mi sve o Singhu! Došlo je vrijeme. kapci su se čvrsto lijepili za oči pune soli. Zagluši ga grom kakvog još nikada nije čuo.Singh .Gabriele. a ništa nije razumjelo. mzee. a kad je shvatio da zasljepljuje samo njegove oči. danas! Plašiš li se reći mi ono što je moj nos namirisao već prvog dana? Plašiš li se reći što je Singh želio od tebe? 210 . a ruke u džepovima postadoše šake. .odluči Gabriel nakon duge šutnje. a da pri tom njegova koža ne miriši po strahu. . opazio je da samo nekoliko metara od njega skupljaju toplinu i ugodu. ne lovim te! Veliki crveni mravi u mojoj glavi love mene.Poput Singha? . Uvijek sjedim tamo kad sam u Samburuu. Samo što sada loviš krivi plijen.nasmije se Gabriel . a glava . a i kraći. Kako izgleda klopka u koju se vozi čovjek bez straha? . kako hi se napokon oslobodio kamenja oštrih bridova koje je trljalo njegove grudi . zatvori oči! Mogu govoriti samo ako znam da me ne gledaš. Ispričaj mi sada tvoj. prijatelju.

To znam! Prvog dana safarija još nisam znao da ćeš me učiniti slabim.reče Paul. Nikada ne promatraju vozača. .Najveći se broj ne brani. bila tako teška da je glava čovjeka čiji je jezik Mungu natjerao da govori istinu.Vozači . -Koliko si puta dopustio da te udare po glavi? .viču glasno poput nastrije-ljenih životinja kad napadnu automobil.To je bilo to. čak ni skupi kaput. Roger . Inače ne dobivamo novac nakon safarija. Pokazujemo krv na licu. Kradljivci uvijek pobjeđuju. A ti bi dobio svoj novac na kraju safarija. Kad policija dođe. Točno je objasnio Paulu kakav je bio dogovor između kradljivaca i vozača koji su se samo tobože branili.Zašto si to učinio? Zašto se ovog puta nisi želio odvesti u klopku? Nemam sa sobom kameru. Obojica nisu mogla shvatiti . . Sada više ne smiješ pitati.ponovi. Tad uzimaju plijen. krali kamere. 213 . Njihove ruke hvataju zrak. Tada si za mene bio samo bijeli bogati mzee poput svih drugih. Bore se protiv kradljivaca.Mzee. Ništa.Koliko si to puta učinio? . drugi da je već pri odlasku u Keniju znao za napade na turiste. Strah loše utječe na tebe.Nisam želio . . . . To znaš. Dohvati Gabrielovu ruku pa osjeti da dršće. Previše se boje. kao da se boji da će se riječi razići poput jutarnjih oblaka ako ih brzo ne potjera. koji ništa nisu slutili. Kradljivci. . Policija sve zapiše i odveze se. Gabriel poče pričati o mnogobrojnim napadima na turiste. pala na rame mzeea koji je znao razgovarati ne samo s nosoro-zima. Da nas kradljivci nađu. Srca su im kucala u istom taktu uzbuđenja i iznenađenja. dalekozore. držimo se za glavu i jaučemo poput pasa koji su u borbi izgubili uho. već i s ljudima. . Kad bi me netko udario po glavi. 212 . Ti si drukčiji. pak. Stavljaš ruku na moje tijelo i zoveš me prijateljem. tata! Govoriš sa mnom svahili i smiješ se. o tome da su svi znali za to.prijeti da će puknuti. Znaš.Gabriele.završio je Gabriel . koja je dobivala mnogo novaca od ljudi poput Singha da nikada pravovremeno ne budu na mjestu. uperivši ukočene oči u plešući krug svjetla između stabala. Brzo.zapita tiho Paul. Mnogi ostaju goli nakon napada pa viču više zbog svojih hlača nego zbog kamera. Ipak je već ubijeno nekoliko gostiju safarija. .proguta Gabriel slinu . Začarao si me. udaraju nas u trbuh i u glavu. moramo to raditi. Zatim su obojica zašutjela. kovčege i novac. to i jesi. zar ne? Gabriel je želio kimnuti. Kretnja je. čak i policija.Roger. Događali su se u šumama u kojima pozivi za pomoć nisu nalazili odjeka i na cestama i putovima neucrtanim ni na kakve karte.Kako često? . i dah palio usne.Sve sam ti rekao. ali da mu je bilo posve svejedno što će se s njim dogoditi. Gabriel je pričao kako su strancima. Zašto uvijek moraš pitati? Nisam brojio. Oni žele vidjeti samo lavove i tigrove. to više ne znam. ništa nismo vidjeli i ništa ne znamo.Sto bi nam se dogodilo? Ne bih se borio protiv kradlji-vaca.jedan da nije dulje šutio. Moramo uvijek javljati gdje smo. Paul zapita: . Kao i inače. kako to čini čovjek želeći pokazati da ponovno prepoznaje riječi i slike što su se javljale iz prošlosti. .da ti se nešto dogodi. To mora biti tako. ali nikada baš snažno. a da se njihove oči više nisu bojale jedne drugih.A ljudi u automobilima? Što je s njima? . Kad su se mogli ponovno pogledati. Ali zapravo je to bilo njegovo tijelo koje se trgalo. Sa srdžbom u glasu pričao je o moćnicima u Nairobiu koji su planirali te zločine. To je dobro i pametno. međutim. ti bi umro.

zavikne očajno u tišinu. . svakom misli koju je razum dozivao. Ne govoriš više o smrti. Pokajanje. patke koje su se kupale i marabue s otvorenim kljunovima. Što se događa s tobom? Ostani ovdje. Ne stojiš dobro na nogama. Jurili su jedan za drugim spontanom radošću djece koja sf tobože tuku. Uvijek iznova Paul se nastojao osloboditi zagrljaja koji ga je vukao natrag u svijet koji je napustio. . Cesto sam te morao zaustavljati. i prezirom prema samom sebi.da si mi ispričao vrlo lijepi šauri? Nisam vjerovao da ću u svom životu smjeti još jednom čuti takve riječi. . Ne ispituj me jer ću izgorjeti od bijesa i gurnuti te u rijeku tvojim glupim krokodilima..biti s Cornelijom? . Svaki je udarac pogodio. Iscrpljeno klone na travu i preda se. Znaš li . tvoje se tijelo budi prebrzo. Ona to točno zna. dok iz pobjedonosnog zvuka nije nastala pjesma.Što. gurajući ga u rašireno ždrijelo stvarnosti. Bio je to trenutak kad je prestao biti dijete. ali njegova se savjest pretvori u bič. Ne. Čuo je kako telefon zvoni. Ponavljao je da će ipak naći odgovor koji ga neće uništiti. bez panike. tiho i polagano. Dok je promatrao rijeku. Gabriel potrči iza stabla. njezin muž nije mogao poginuti u Keniji. kad ga je sustigao stid otkrivajući mu daje budala koja je vjerovala u svoje laži.Što će. jedno jedino pitanje ubijalo je svu radost života. On je bio na jezeru Titi gdje se liječio. Preskoči grm pun trnja pa poče tako dugo bacati kamenčiće na stijenu. Nisi želio da moj sin umre. Slike njegova povratka kući bijahu strašne. palme što su se njihale na laganom vjetru. idila pred njegovim očima pretvarala se u moru koja ga je proklinjala. Paul se zagrcne u požudi za radošću. Ti maš hrabrost lava. Učinio si me slabim. Svakom slikom. zaboravio i vjerovao da ga je izbrisao. svakom riječju. stavi ruku pred lice pa visokim 214 glasom dovikne krokodilima neka ga spase od poludjelog mzeea.A nosorozi? . ne usuđujući se zatvoriti oči. iluziju vječnog zaborava. vidio Corneliu koja je skidala slušalicu. Nosio sam te na svojim leđima i mirisao tvoju kožu. Savinutih leda i spuštenih ruku glupan je stajao na vratima svoje dnevne 215 sobe. iako žele samo uživati u odmjeravanju snage. savjest je isplela željezni vijenac. opazio da joj se lice mijenja kad je primila vijest. Paul je brojao koliko je puta odmahnula glavom.Ne slabim. Nakon svakog uzaludnog pokušaja. Brzo gaje očekivala natrag. jer je sama spremila njegove kovčege. već jakim. bijaše nemilosrdno poput njegove moći predočivanja. . ispunjeno sućuti za ženu prema kojoj je toliko griješio.upita Paul pa pogleda u zemlju . Tata. posrne i osta stajati stenjući. čuo kako se buni.Da! Na našem si safariju dobio nove oči i ponovno si postao muškarac.To doista vjeruješ? . ako poginem u Africi? Potrudi se ponoviti pitanje još jednom bez osjećaja.

Taj je debeljko visoko uspravio desnu šapu ukrašenu srcem od crvenog satena. Ispod ruke zataknuli su mu orhideju ljubičaste boje koja je bila u punom cvatu. Ispred stola stajao je pleteni stolac s dva jastuka sa zelenim i bijelim prugama. prepoznao kao evergreen iz pedesetih godina. a djelovala su kao da moraju predati važnu poruku. Bio je dirnut. Iza stijene pojavio se hotel. Bijahu različite veličine. Tamo je grgljala melodiju koju je Paul. zašto vičeš tako glasno? Spavaš li opet. .Mzee. nakrivljenu na jedno uho. izne-nadivši se.Već sam povjerovala da vas je lav požderao . sjedila je na bijeloj klupi i nježno gladila velikog psa.Kamo.U hotel! Jesi li zaboravio da nas čeka sirena? Rekao sam joj da ću te dovesti natrag prije zalaza sunca. Već zato što je ozbiljno šuteći bio uvijek prisutan kad se Paul budio. Gabriele.. Imao je skijašku kapu na glavi. mladi vozač života. a zatim i sam medvjed. . kamo? .nasmije se on. Bili su slatki i nevini poput tebe. zagriznula mu usku i šapnula da još nikada nije bila tako sretna i da je zaljubljena na posve drugi način nego inače. . . Bijaše isti kao dan ranije. Obrisi medvjedića bijahu nejasni. nevinih i prokletih. . Paul ih je vidio kroz veo napete mreže protiv komaraca. Sada se moramo vratiti. medvjedić mu se pričini umirujući nježnom i ljubaznom pojavom. 216 13 Na starinskom pisaćem stolu iz kolonijalnih vremena stajala je kobaltno plava tintarnica. Antje sa svilenkastom kosom i crvenim usnama. drugo smeđe. s malom naprtnjačom uza se i s koje se vijorila nizozemska zastava.Lavica . Ne promijenivši visinu glasa ustanovila je da su mu noge još uvijek hladne. Za razliku od drugih 217 glavnih glumaca noćnog horora koji su sudjelovali u drami napada na turiste.Bila je to majka s troje mladunčadi. mlada i puna iščekivanja. Spas iz nevolje. Kad ju je poljubio vidio je da ima Cornelijino lice. Ta dva staklena oka širila su čudnu fascinaciju. dok je orhideju okruženu sitnim kukcima promatrao kroz veliku rupu na mreži. utvrda i dvorac. Na njemu je stolovao medvjedić obasjan mjesečinom. odjevena u usku majicu koja joj je dopirala do početka bokova i bila ukrašena istim crvenim srcem poput onog na šapi životinje. Isprva ga je smetala samo raznolikost optičkih dojmova.. Poput mjesečarke odlebdjela je u kupaonicu. ili se još uvijek igraš sa mnom? Krokodili su opet u vodi. jer je mjesec obasjavao njezinu kosu kao u pjesmi Jamesa Jovcea. a u nju je bila zataknuta kemijska olovka s velikim nojevim perom.hihotala je kad je izvukla Paula iz automobila. Kad se mjesečeva vila . Oko vrata bila mu je svezana žuta široka baršunasta traka. a nju opet boli grlo. Nježno je pogladila Paula kad se provukla pokraj njega. činilo mu se da je savršen suputnik ljudi bez sna. Vjetar vožnje hladio je groznicu mudrih i ludih. Gabriel. jedno zeleno. Paul pomisli da izgleda poput vile. Neko je vrijeme vjerovao da je on jedan od mnogobrojnih članova ansambla nametljivih glumaca koji su se povlačili iz njegovih zbrkanih snova samo kad bi se uspravio u krevetu. sjedio je ponovno u vatrenim kolima i vozio prema suncu.Upravo sam htjela potražiti novog muškarca. Antje je ustala u tri sata ujutro. Nakon povratka u sobu lagano je poljubila njušku medvjedića i šapnula mu nekoliko nizozemskih riječi od milja. koji je pričao afričke bajke ljudima što su svoje duše hranili zrncima zaborava. I to ne samo po noći.

Vrijeme koje mu je ostalo nakon toga. proveo je u nesmetanim filozofskim i literarnim izletima. . objasnio je na vrlo prozaičan način da svoj krevet dijeli s djetetom. koja se. pa će mu jedan mirni dan doista koristiti. koji je čitav život volio kod žena zrelost. ali posve je točno znao da to nije istina. Njihova 218 pojava bila je samo maskerada. a zatim obuzet kajanjem smatrati potpuno prihvatljivim njezin prijedlog »da duši dadne mira«. razviti u vrlo zahtjevnu kćerku. I to zato da bi uz neku stranu ženu ležao pokraj bazena i. koja je izazivala pesimističko raspoloženje. Samoironijom. ¦ ni rublja. Ali više od duge nesanice plašio se Antjeina zapitkivanja ako počne rovariti po svojoj putnoj torbi. zaigrano dijete prirode. šaputao o vječnoj sreći koja će se na kraju pretvoriti u glavobolju.ponovno uvukla u krevet mirisala je po medu. Samo s najvećim naporom mogao se suspregnuti da ne upali svjetlo i potraži svoje lijekove. ali jest suknenog medvjedića iz Amsterdama.Ne smijem se .Spavaj dalje! Ali još dok je govorio shvatio je kako je podcijenio svoju strast prema romantici. pobudi Paulovu nervozu. duh i pamet.uvjeravao je Paul malog vražićka koji se smijuljio iza njegova čela. morao je svečano stisnuti šapu medvjedića i obećati da će idući dan provesti u hotelu i da se niti minutu neće odvojiti od svoje male Antje. a da pri tom ne povrijedi drugog čovjeka. Paula obuzme tuga zbog saznanja da se čak ni u slobodi Afrike nije mogao prepustiti svojim nagonima.šapne Paul. Njoj se činilo posve ispravnim istovremeno gladiti sijedu kosu svog ljubavnika i izlagati mu pri tom svoju tešku materijalnu situaciju. a da nije razumjela ni jednu od njih. . Nije na vrijeme naučio bezobzirnost koja oslobađa ljude svake veze. željama i potrebama. ma kako draga i naivna bila. Zlovoljno je uvijek iznova pokušavao uvjeriti samog sebe da su mnogobrojni lovovi bili prenaporni za njegovo tijelo i dušu. Pritisnula je Paulovu glavu čvrsto na grudi i rekla tako glasno da se on trgnuo: »Oboje se ludo veselimo što će doći sutra.ženi bilo potpuno beznačajno. nikada ne želi odvojiti od svog »medvjedića«. Antje nije na svoje putovanje ponijela ni dovoljno novaca. Već taj izraz koji je smatrao tipičnim za generaciju što je neprekidno brbljala mudre izreke. koji umalo što se nije prije nekoliko godina utopio na obali otoka Texela. Uskoro je bio spreman da za pola pilule sredstva za spavanje žrtvuje svoje blaženstvo. jer je htio zloupotrijebiti zajedničko ukradeno vrijeme. taj lutajući Holandez s barušunastom vrpcom oko vrata. Nekoliko puta se doduše pokušao uvjeriti da više nije čovjek kojim se može manipulirati bez otpora. pomisli cinično. posve slatka . Bit će bolje. 219 Prvi dio ostatka noći Paul je proveo uzalud se pokušavajući sjetiti kad je čitao Nobokovljevu »Lolitu« i zašto mu se nikada nije sviđala. dobro namazan uljem. jer ga je to erotski zadovoljavalo. U to doba za njega je kardinalno pitanje o ostarjelom čovjeku i djetetu .« . nakon što ju je dan ranije ostavio samu. Paul poče razmišljati o tome je li bila osobito rafinirana poanta da čovjek u njegovim godinama traži oslonac baš kod žene koja traži oca. Neće mu više uspjeti još jednom uvrijediti Antje. a ona su se sva vrtjela ' oko jedne točke: nikada mu nije uspijevalo odlučno izreći ne.Ti si jedna slatka mala.Paul. izložiti 220 . lagano opijen i težak od umora nakon obilnog pudinga od karamela. Mogli su posredovati u posve neromantičnim mislima. a i prema medvjedićima. Sretni putnik u daleku zemlju . zbog kojih je upao u samopredbacivanja. što se nje ticalo. Čovjeku. Uz to je predviđao da će se Antje. Još ga je više rastužila pomisao da će morati razočarati Gabriela.

Poput oklijevajućeg djeteta koje nakon škole nije željelo doći do cilja. Na jednom od dva stolca ispred kolibe ugledao je sivi pokrivač. i'on je polagano prolazio vrtom maknuvši pokrivač s ramena na kraju nasada ljiljana. Ševa od prethodnog dana ponovno poče udarati krilima. koji nije želio položiti račune puno prije zadanog vremena. Ipak. ni sa kime ne razgovarati. Svakim korakom raspoloženje mu se popravljalo. pretpostavljajući da izgleda jednako glupo kao Antjein medvjedić ili klasična budala u trećerazrednoj izvedbi neke Shakespearove komedije. čudeći se da mu ta pomisao više nije bila gadljiva i nije ga plašila ni najmanje jer se upravo sjetio isprike koja će primiriti Gabriela. Osta stajati.koje ga opija. bez hlača. Izgledali su točno onako kao on sada. U Africi pisma nisu bila samo znakovi na papiru. donio odluku da će pisati Corneliji. Travnjak. obuzme ga osjećaj mladosti. Opijao se slušajući odjek svog gromoglasnog smijeha.se na vrijeme Gabrielovom ruganju. ali njegov korak bijaše čvrst i odlučan kad je krenuo dalje. pružajući mu jednu ruku. leći pokraj Antjee i pretvarati se da nije pronašao kupaonicu. Čak su pri jelu i drijemanju djelovali kao da su u bijegu. budući je slutio da je to samo varljivo svjetlo Afrike . mokar od rose. Kad se sagnuo po njega. U mraku nije pronašao ni košulju. a ono ipak još nije umrlo. on ponizno zamoli Gabrielovog boga Mungua za . Mala siva mačka sišla je s akacije. a nešto kasnije još jednom. ni kaput već samo lijevu cipelu. jer bi on izbrisao san o vječnoj slobodi. Paul tiho uzdahne kad je ustao. hladnu glinu pod tabanima. Golim grudnim košem otvori gornji dio vrata. ugledao je vlažnu crnu mrlju zemlje koja mu se lijepila između prstiju. Paul nije trčao gol i bosonog. Vjetar je bio dovoljno tih za meke pjesme koje su zani-jemile nakon prvog zvuka. bosonog i dršćući. Dok je promatrao difuzno svjetlo izlazećeg sunca. koji nije mogao misliti niti se sjetiti. Sto je to opet smio činiti. Paul ga nazva bratom. niti varati samog sebe daje čovjek bez dužnosti i obveza kojemu nije potrebno odobravanje drugih ljudi. Napokon je odlučio da će biti najpametnije vratiti se. Režiju je preuzeo jedan od onih slučajeva u koje je Paul sve više vjeroyao za vrijeme svog safarija. ne razmišljati. već su i noge bile kao 221 one u bjegunca koji se ni na jednoj stanici života nije naučio pobjeći bez riječi. Pokrivač mu spuzne s ramena. te jedinstven osjećaj da stoji na spoju grotesknog i istinitog. U bujnom grmu s teškim mirisom truljenja zijevao je majmun. spoznavši da više nije naviknut pronalaziti zadovoljavajuća rješenja za nezadovoljavajuće odluke. jednostavno potrčati ovakav kakav je bio. Kao u transu omotao ga je oko ramena. izgledalo mu je poput sudbonosnog znaka koji ipak nije uspio protumačiti. 222 Pila je i postala besmrtna. Od vremena djetinjstva u Samburuu. Napokon je imao svoj vlastiti planet. Paul poče brže trčati. Pčela poleti prema žutoj ruži. Sjetio se staraca na tržnici u Isiolu. vitalnosti i bezbrižnosti. moć i čar. Gabriel će zacijelo shvatiti da je za čovjeka na safariju pismo imalo jednaku vrijednost kao i lavovi. Stajao je ispred kolibe. ukočivši se poput stabla koje je pogodila munja. Neko se vrijeme nije mogao odlučiti bi li se smijao samom sebi ili potražio asocijacije koje bi ga izvele na pravi put. Uživao je osjetivši svježi zrak na koži. Bila su poruke iz stranog svijeta. a zatim pronađe zasun tako brzo da je refleksnom kretnjom otvorio cijela vrata i izišao. Skine hlače i osta stajati gol pruživši ruke prema nebu. Dakle. A ipak se Paulu učini privlačnim. a brat mu odgovori. bijaše mekan i već ponovo topao. i u skladu s afričkim danom koji se budio. Zamišljeno se ponovno umotao u pokrivač svezavši hlače oko struka. I tako se zbilo da je Paul.

Bijaše već odjeven. Paula obraduje što je znao gdje se nalazi smještaj za poslugu.zapita Gabriel smijući se samo očima.Ako Mungu sada od nas dvojice načini jednog čovjeka. . svijetli korijen koji je.Da! Mojim je kostima potreban mir. Gabriel svuče košulju. Jezik ti je plav kao i oči. Tad će opet pripadati meni. Vidim riječi u tvojim ustima. I mojoj glavi 223 također! Moram je prvo očistiti velikom metlom. prije nego ih izgovoriš. koliko žena imaš? . Već izdaleka. pronaći upravo onu u kojoj je spavao Gabriel. Ipak nije mogao zamisliti da će između mnogobrojnih malih koliba. bit ćemo zebre . Njezino je ime Cornelia. koja je uvijek ponovno bila mlada jer je svaka tišina govorila drugim jezikom. Ona ne zna gdje sam. . .govorio je Paul.Bit će to . .Sirena nije moja žena. Paul je zurio u sunce. crne cipele i žvakao dugi.Cijeli dan moraš pisati pismo? Do zalaska sunca želiš napisati samo jedno pismo? Hoćeš li da ti pomognem? Išao sam u školu. . pa je ponovno prebacio pokrivač preko ramena koja nisu željela nositi teret. Ne spominji mi sada lava kojem je dolar potreban kako bi prehranio obitelj. Gabriele! Moram danas napisati pismo svojoj ženi. Činilo se kao da čekaju vlastite glasove. . Jesi li je poslao majmunima? . Bijaše to međutim stara afrička igra Sv nemoći riječi i snagom znanja. ispljunuo u širokom luku. ali kad je pogledao Gabriela pomisli da taj čovjek Afrike zna više o bjeguncima i 224 njihovim šutljivim odlascima od lutalice bez cilja.rekao je Gabriel. dopustivši da ga zaslijepi. I tvoj leopard mora čekati. ljuteći se što se prebrzo bez prijelaza. a ne i grlom i ustima . . dohvati komad zemlje i pusti je da mu iz visine teče na trbuh.Zašto? Je li majmun ukrao i tvoju stražnjicu? .Neka započne s poslom.Ne baš mnogo. a da prije toga ne moram pomesti svoju glavu. da ga je zaboljela . .Zašto . je li to dobro ili loše za tebe? . Došao sam ti reći da se danas neću odvesti. Zašto govoriš o kostima i o svojoj glavi? Sto ćeš mi reći. Mogu pisati. ugledavši Paula.promrmlja Paul. ti glupi mzee? Rekao sam ti da ne smiješ razgovarati s majmunima. ne znaš lagati! To vidim.Danas ne! Danas moraš napisati svoje pismo. Pričao sam ti o njoj kad smo bili pokraj slonova.Tata.shvati Paul. Vidio sam je u tvom krevetu. ugrizavši tako snažno donju usnu kako se ne bi nasmijao. sine moj! Ali pisati moram samo jednoj. Imaš previše riječi u ustima. Za njega mi je potrebno više vremena nego ga možemo danas ukrasti.moraš sireni napisati pismo? Bila je cijelu noć pokraj tebe. kad prestaneš lagati? . koji je vjerovao da za mir savjesti dostaje ubiti sjećanja.razumijevanje. sve dok mu se pupak nije pretvorio u brežuljak kojeg je snažnim disanjem pretvorio u ključajući vulkan. dok je na trenutak neodlučno zastao ispred dva ždrala.vrlo dugo pismo. Navukao je bijelu košulju. To znaš. pa neka prihvati glupana iz tuđine koji je sanjario. Sto si noćas ukrao? Ili je majmun ukrao tvoju košulju. .Mzee.Tata. Paul otkrije Gabriela pod stablom. iako ih je samo jednom vidio iz blizine.Previše. . . Šuteći su sjedili pod starim stablom s crvenim listovima.Prestani se smijati .Izgledaš poput kradljivca. koje su sve bile jednako građene.To još rte znam . Gabriele! . pretvorio od pobjedonosnog štitonoše jutarnjeg rumenila u polugolog glupana. .

. Paul je počeo razmišljati o zajedničkoj budućnosti s Antje. Konobari to ne žele. Još više nego li njezinim tijelom. a njegova kobila Rosinante. U raju s afričkim drvećem. zapitao je sirenu želi li da otrči u šumu i ulovi zebru.Izgledaš tako slatko kad spavaš . . .Tata. U mokroj kosi sjali su joj biseri svjetla.Zabranjeno nije.To nije moguće. . Kad nisu drijemali i letjeli u svjetove u kojima ni jedan čovjek nije mogao slijediti drugoga. Položio je glavu na Antjeino rame. 226 Kad god bi vrući udarac podnevnog zraka spalio sjećanja na sumnje i ravnodušnosti starog svijeta s njegovim zlatnim teletom kojemu se više nije mogao klanjati.Hvala ti! Uz to . diskusija. .Kessu.Kessu ćemo postati zebre. opet si zaboravio sirenu. Čekat ću te.Ali tako mekan.Pravi si učitelj .ispravi je automatski . Večeras ćeš doći i jesti sa mnom. ti nisi moj vozač. zauvijek oslobođena poteškoća. Paul se poželi opiti nevinošću Antjeine mladosti.govorila je. Nije čak ni poznavala riječ hipo-hondar. koja je muškarce s borama i iskustvom pretvarala u mlade junake koji nisu problijedili pri pogledu unatrag. Junak bijaše hrabar i snažan. koje je bilo tako mlado da je zaboravljalo teret njegovog. . .Je li zabranjeno? . .Pri tom se sjetio da Jensu cijeli školski život nije bio dostatan da razumije gramatiku. . da bi ga na dan konačnog obračuna nemilosrdno nazvala žalosnim intelektualcem. ostarjelim književnim bogaljem koji nalazi ispunjenje samo kod žena mrtvih pjesnika. Ne prija mi jesti sam. i cijelog će se života smijati s njim . Imala je sitne zube i usne koje su mamile. Poput mog medvjedića.Naviknut sam na tebe . Antje nije bila Anne. ali ovdje gosti ne jedu s vozačima. Njezino je tijelo lagano mirisalo po ulju za sunčanje.Gabriele. anđeo s plamenim mačem nije prijetio zanesenima koji su sanjarili. . tako da je Paula obuzela vrtoglavica. Trčali su preko travnjaka od zelenog pliša. I mnogo 225 hrabrosti.Kessu . U dražesne je uši zataknula walkman i bila gluha za šaptanje zmije koja je zaljubljene otjerala iz raja.Nisi mi je još ispričao.. . Ona nikada ne bi prevarila čovjeka kojeg je ljubila i udala se za njega. a snažno po vatri Afrike. prevara i ljubomore.smješkao se Paul. Ruke su mu gorjele dok je doticao meku Antjeinu kožu. Paul i Antje držali su se za ruke poput djece. . Ti si moj prijatelj. svađa. jurili preko glatkih bijelih . . Sancho Pansa bijaše crn i nije imao dobro mišljenje o vjetrenjačama. Paul poslušno navuče čarobnu kapu. To ću reći debelom konobaru. Cijela žena nije tako dobra kao pola zebre. jer ga iskustvo neprospavane noći više nije obilježavalo kao starca.hihotala je Antje. Ona je bila bajka od čistog zlata. . Antje mu nikada neće predbaciti što je prerano ostario i odveć se lagano predao. Tko treba bez potrebe.prisjetio se . Vitez se na povratku ponovno zvao Paul.A ne na sirenu.Što se mene tiče nisi se uopće trebati probuditi.a ne njemu. cvijećem i bićima.trebala si reći: trebao probuditi. To je šauri za koji treba mnogo vremena. . ni sam nije potreban. Antje je poželjela ružičastog konjića s pletenicom na kojem bi mogla odjahati do duge od srebra i zlata. Kad je uz bazen vrućina oduzela Paulu sve želje osim požude da se stopi s vremenom i zaroni sve slike u duboki bunar. ali zvao se Don Quijote.uzdahne Paul. To je .stara priča o lisici i malom princu.

kamenih podova, skakali s osunčanog tornja u bazen i duboko ronili. Ona se pretvarala u vodenu vilu, on je bio čovjek zbog kojeg će se mala morska sirena ubrzo odvojiti od svojih peraja, ali još nije znala kamo vodi odricanje u ime ljubavi. Kad bi izlazili iz plave vode i krenuli do svojih ležaljki uz rub bazena, konobar u zelenom odijelu pružao bi im smiješeći se, velike, izdubljene dinje na sjajnim staklenim tanjurima. Kroz ružičaste slamke srkali su punč od plodova 227 iz čarobnog vrta Samburua i još uvijek čarobne vode Lete koju piju duše mrtvih, kako bi zaboravile zemaljsko postojanje. Antjei je upravo bilo deset godina, a Paul je bio eonima stariji. U dva sata više nije bilo drugih gostiju oko bazena. Majmuni, časni starci s ozbiljnim licima i oni drski mladi, koji bijahu osobito spretni i hrabri, počeše trgati ručnike s ležaljki, zamatajući svoje uske glave i maskirajući se na trenutak u ljude. Lovili su ptice koje nisu željeli uhvatiti, vadili lišće iz bazena i rovali po košarama za papir. Tukli su se zbog ostatka hrane. Njihove su oči postale velike kad bi zagrizli u kore od naranči, trgali kore banana i lizali iz kartonskih čaša posljednje ostatke ljepljive limunade. Paul ih je zadivljeno promatrao, uspio je čak razlikovati pojedine majmune, razumijevati njihovu mimiku. Odlučio je cijeli dan ne misliti ni o čemu što nije mogao vidjeti. Upravo kad je formulirao tu odluku i prepoznao je kao jedinu mogućnost za trajnu sreću, prekršio je riječ. Utonuo u misli, prisjetio se jutarnjeg razgovora i poziva Gabrielu na večeru. Kako mu objasniti da ni cijeli dan nije bio dovoljno dug da napiše pismo? Govorio je samom sebi da je diletant nedostojan slobode jer je dopuštao da ga jedno jedino kratko razmišljanje izbaci iz putanje sreće. Nekoliko minuta punih nade pokušao je dočarati djelotvorno protusredstvo za otrov koji je samom sebi ukapao u uho, ali trebao je samo zamisliti Gabrielovo podrugljivo lice, njegova naivnošću zamaski-rana pitanja, način na koji je kratku riječ mzee izazovno razvlačio, kako bi shvatio da ga je vrijeme opet jednom sustiglo. Vidio je kako s Gabrielom sjedi uz rijeku s 228 krokodilima, slušajući još jednom svako slovo njihova razgovora. Pričali su o Singhu i prepadima na turiste, a Paul je vidio kako spušta glavu, a njegove lijepe oči ostaju bez sjaja. Paulu je odmah uspjelo smiriti Gabriela. Shvaćao je bol čovjeka koji si nije mogao priuštiti savjest. Dohvati Gabrielovu ruku pa potrči s njim preko kamenja i trave, ali za njegovu savjest zvuk oslobadajućeg smijeha bijaše nalik zrncu pijeska u pustinji. Paul je konačno spoznao da se mora predati i pisati Corneliji ili je se zauvijek odreći. Antje, ta bezbrižna vila s plavim cvijetom u kosi, ležala je na leđima zatvorenih očiju pjevušeći melodiju iz svog walkmana. Paul zapazi da se pomaknula i otvorila usta kad je ustao, ali nije progovorila. On ukoči svoje bolno koljeno pa učini prvi korak. Polagano koliko mu je to bilo moguće, krene prema kolibi i gurne vrata. Koža mu bijaše vrela a glava teška, ali ipakje uživao u tom trenutku, jer je vjerovao kako ne osjeća ništa osim pritiska dužnosti da bude sam, da više ne mora uvlačiti trbuh pri trčanju, niti se zbunjeno nakašljati kad bi iznenada uzdahnuo, a prije svega da opet jednom smije biti star kao što je bio. Koliba je bila vrlo tamna, vrlo hladna i puna razumijevanja. Paul, smiješeći se, podigne medvjedića sa stola pa mu poče pričati vrlo ozbiljno dubokim pjevušećim glasom da njegova zavisti vrijedna majka još spava, ali da će ubrzo doći. Posjedne plišanu životinju koja se cerekala točno ispod čvora mreže protiv komaraca, popravi pažljivo baršunastu vrpcu koja se pomakla i gurne

medvjediću orhideju pod ruku. Neko je vrijeme zastao između kreveta i pisaćeg stola kao da mora dobro promisliti o svakom idućem koraku, jer si nije smio 229 dopustiti krivi. Uznemireno zapazi da mu srce juri i da pred njegovim očima svjetlucaju bijele slike sa šarenim zvijezdama. Kad su otkucaji srca napokon postali ravnomjerniji, a svježina u kolibi počela koristiti, Paul stade izmišljati pojedinosti koje su ga zabavljale usprkos okolnostima. Pitao se što bi Cornelia rekla kad bi ga vidjela točno u ovom trenutku - u vlažnim kupaćim gaćicama, s visećim trbuhom. Kad bi vidjela tog žarko izgorjelog gubitnika koji je kratkovidno treptao očima, razgovarao s medvjedićem i borio se protiv potrebe da odmah pobjegne ili da se pretvara da je mrtav. Napokon je ipak sjeo za pisaći stol. Izvadio je iz mape listovni papir i počeo pažljivo promatrati lavlju glavu s grivom i zubima u njegovom desnom kutu. Uveseljen svojim grotesknim položajem, nasmijao se ustanovivši da ne može napisati čak ni datum, jer od svog dolaska u Afriku nije vidio kalendar, niti imao novine u rukama. Pričini se samom sebi nalik na sablast koja je prespavala svoju vlastitu smrt. Tad je napokon slovima, za koja je mislio da su izdajnički klimava, napisao na nervirajuće bijelom papiru »Draga Cornelia«. Dugo se zadržao razmišljajući bi li nakon tog naziva stavio zarez ili tradicionalni uskličnik i bi li imalo smisla prije navođenja imena mjesta napisati »za sada«. Požudno je zurio kroz prozor, žvakao svoju olovku, prisjećajući se neugodno jasno nekog suučenika koji nikada nije mogao smisliti početak sastava pa je za vrijeme mature doživio slom živaca. Vrlo je žalio zbog svog tadašnjeg nerazumijevanja, duhovne nadmoći dječaka kojemu je jezik 230 već zarana pružao utjehu i ispunjenje. Riječi se uhvatiše za Paulovu dušu poput malih crnih kukaca za prozorski okvir pred njegovim očima. Spozna da osim nekoliko beznačajnih dopisnica s kratkih službenih putovanja i mnogobrojnih papirića s kratkim isprikama nakon nevažnih svađa, nikada nije pisao svojoj ženi. Zatim se nije mogao odlučiti kojim bi bijednim poglavljem svoje autobiografije započeo - s odlukom o bijegu, koji nikada neće moći objasniti svojoj ženi, ili s njegovim trenutačnim završetkom? Povratak u prošlost činio mu se jednostavniji i logičniji, ali i bezosjećajniji, drzak i ni na koji način odgovarajući za Corneliu jer ona već kod televizijskih krimića nije mogla podnijeti da se ubojica otkrije prije posljednje minute filma. Nakon nekog vremena, ne pogledavši ni jednom na sat, Paul spozna da je takvo ranjavajuće pismo, kakvo će biti njegovo, imalo smisla napisati samo u slučaju da svoje ponašanje pokuša prikazati istinitim i bez okolišanja. Nije želio hraniti Corneliu opsežnim uvodima, glupim dokazima ljubavi i stilističkim finesama. »Znam da će te ovo pismo vrlo boljeti pa sam stoga dugo oklijevao da ga napišem. Ne očekujem da ćeš me razumjeti ili mi oprostiti. To ne činim ni sam«, pisao je. Budući su te prve rečenice, ma kako mu se banalne činile, ipak izražavale njegovu nesreću, postalo mu je lakše razotkriti se. Ženi, s kojom nikada nije dijelio svoj život, kojoj ni sada nije dao priliku da mu pomogne i pati s njim, pisao je o praznini i gubitku požude, o depresijama, dugoj borbi za samopoštovanjem, svom strahu od života i panici daje duševno bolestan, jednako koliko i tjelesno. Upotrije231 bio je sliku o crnim rupama i demonima koji su ga učinili nesposobnim za ljubav, pokušavajući pronaći odgovarajuće riječi za Corneliu kako bi shvatila što mu znači

Afrika: njegov san, domovinu, ispunjenje, kolijevku koju nije poznavao, čaroliju koja ga je činila nemoćnim u borbi protiv dužnosti i pristojnosti. »Ne možeš zamisliti boje i glasove ove zemlje« pisao je. »Prije svega ljude, s kojima se na neki. način osjećam povezan, što ne mogu objasniti nikome tko nije krenuo mojim putem. Ovdje znam napokon da još živim. Idem bez straha u krevet i budim se bez straha. Možda sada misliš da sam upoznao druge žene, zaboravio te, prevario, ali to nije tako. Nikada još nisam mislio toliko na tebe kao ovdje u osami, u harmoniji svijeta kojeg se nikada nisam oslobodio.«. Pozlilo mu je od stida kad je shvatio da sada ipak uljepšava svoj grijeh. Milosrđe laži još je uvijek osjećao kao dužnost. Ispovijed, koja bi ga trebala osloboditi zauvijek, nije bila stvorena za slabiće i bjegunce, one koji nisu obraćali pažnju na rane što su ih zadavali drugima. Nije smio objasniti Corneliji da ju je upravo zbog događaja proteklih dana promatrao s novim razumijevanjem i da bi to, u drugim okolnostima, za njih oboje mogao biti novi početak. U tom slučaju morao bi joj pisati o Antje. A on to nije mogao. Ženu, koju je ranjavao svakom riječju, nije smio potpuno uništiti. Uvijek je želio štititi Corneliu i omogućiti joj da vjeruje u njihovu ljubav. Ništa se nije promijenilo. »Moći ću razumjeti, ako se budeš htjela razvesti«, pisao je Paul. »I ne mogu zamisliti da nakon onoga što sam ti učinio, postoji drugi put za tebe. Nisam htio da se to 232 dogodi. To mi moraš vjerovati. U svakom slučaju, poštovat ću tvoju odluku. Ne brini zbog financija. Bogat sam čovjek, iako ti to nisam govorio.« Paul još jednom pročita posljednje rečenice, želeći ispitati jesu li u skladu sa situacijom i da li se izrazio dovoljno sućutno. Međutim riječ razvod bijaše dovoljna da ga pretvori u pravnika kojem budućnost znači više od prošlosti, postupak više od osjećaja. Vidio je samog sebe kako pregovara o izdržavanju i imetku, kako kod bilježnika potpisuje sporazum o raskidu braka. Nije mogao shvatiti da još poznaje pojam koji se lijepio za njega, otkrivao ga kao gubitnika, jer nije bio u stanju zaboraviti ono što nije trebao znati nitko tko je prerezao čvor. Čuo je samog sebe kako govori Corneliji da predloži visinu svote za uzdržavanje, te da može zadržati stan, sav namještaj i jazavčara. Da ga i u buduće može pitati za savjete. On će uvijek biti tu za nju. Lažljivost tih fraza i logika prizora natjerala je Paula u kut. Veo pred njegovim očima posta gust, bol užasna, a slijedile su ju suze. Nije znao zašto plače - zbog žene koja gaje ljubila, ili zbog sebe, jer joj je naplaćivao uvrede što mu ih je zadala Anne? Cornelia se branila. Po prvi put. Njezino lice, tako dražesno naivno i mlado poput Antjeinog, prodre kroz sivu maglu. Nježno kao uvijek, uzme Paulu olovku iz ruke. Tad on posta slijep, nijem i gluh. Tijelo je reagiralo brže od glave. Otrči u kupaonicu. Morao je povratiti pa zatetura i sjedne na zahodsku školjku. Vjerovao je da će se onesvijestiti, da će se utopiti u vlastitoj krivnji, ali tad opet ustane držeći se za umivaonik. Pokajnik je tiho preklinjao da mu oproste i u svojoj je boli glasno 233 pozvao Gabriela koji nije došao, ali je ipak savjetovao svom tati što treba učiniti čovjek kako ne bi potonuo u blatu jedne jedine oluje. Tata je isprao usta viskijem, svukao mokre kupaće gaćice, pustio da mu hladna voda teče po rukama i pogledao se u zrcalo. Nije izbjegavao svoje lice, vratio se u sobu na krevet s mrežom protiv komaraca i s medvjedićem na njemu. Oči mu bijahu nalik stijenama koje su se rušile, a ipak je ponovno sjeo i dohvatio olovku. Nije više pročitao ni riječ onog stoje ranije napisao, iskrivio i uljepšao. »Ponovno ću se javiti čim saznam što će biti sa mnom, što će biti s nama« - odlučio je vjerovati u to. »Moraš mi dati vremena. Ako ne tražim

ali tad srdžbu začara u osmijeh. bio bih sretan kad bi Jensu mogla javiti čega se sjetio njegov glupi. otvori prozor i dadne mu bananu. Kad se vratio. potisnuo. On je svoje držao otvorene kušajući posuđenu sreću. Mungu nije bio bog osvete. Stajala je ispred svoje kolibe. Cornelio. Ako želiš mogu pismo ponijeti na recepciju.Ne.Slatka moja.Baš to hoću . Mogao je to. Sjela mu je u krilo. neodgovorni otac. pisao sam svojoj ženi. Zbunjeno obrisa oči rukom. možda čak i pomalo koketna. nije osjetio dašak zraka. koji ju je očekivao tek kasnije. . odabrao baš nju za važan zadatak. i da će se sadašnje brige pretvoriti u mjehuriće od sapunice bude li se dovoljno čvrsto usredotočila na ono 236 stoje namjeravala poduzeti idućih sati.rekne Antje. Ta je majica već tri godine bila njezin talisman. Opraštao je lažljivcima.Je li to postalo tužno pismo? . gurnuvši omotnicu pred sebe. a uz to mu nije bilo drago napisati ime Merkel. Tako si romantičan.spozna Paul. Položi ruke na pisaći stol i obuhvati glavu. kao utonula u snove. ponovo započeti s velikim zaboravom. biti nježna i pažljiva. dok nije položila ruke na njegov potiljak. Paul mu priđe. . . 235 14 Antje su na svakom putovanju pratile duga crvena svilena suknja i crna majica sa zlatnim polumjesecom od šljokica oko vratnog izreza. dvije gotovo ozbiljne bračne ponude. a učitelj u kojeg su bila zaljubljene sve djevojčice u razredu. A ti.« I pisanje adrese činilo mu je poteškoće.To mi se sviđa. ispričao je Antjei da je Gabriela pozvao na večeru. Prisjetila se vremena kad je bila mala djevojčica s pletenicama. Tada više nećeš biti žalostan. a na koži je osjetila strujanje toplog zraka.zapita medvjedića. Pitaj svog medvjedića! Ljubio je tu nijemu sirenu zbog znatiželje u njezinim očima i zbog toga što nije postavljala pitanja.reče. Paul ga dugo nije čuo. . Na trenutak je pomislila da bi opet mogla postati onako bezbrižna kao na početku svog putovanja. držeći u ruci Paulovo pismo upućeno Corneliji. ne traži krivnju u sebi. Odšuljao si se i 234 napisao pismo. Suknja je vijorila oko njezinih nogu. nije znao daje Antje ušla. .Za tvog Gabriela ću se osobito urediti . pa joj je zato potreban savjet mudra čovjeka. . odrekao ga se. poziv na večeru s jastogom koji joj doduše nije išao u slast. a ta je dosta-jala za kupnju skupe suknje. . Kao i onda načinila je malu piruetu. dok mu bude pričala o dobroj vili koja je sve sređivala za nju. Neki majmun poče tresti mrežu. Dobro raspoložena Antje je promatrala sjajne polumjesece na suncem opaljenoj koži. Ona dopusti da joj tračak zlovolje prede licem. ali je već drugog dana dobila malu svotu na lutriji. a zatim iznenaditi Paula. Sjest će mu na krilo. štovao luđake i ozdravljivao grešnike. . plakao si . To je . Pobrinula se za nekoliko izvanredno lijepih laskanja. Nije se sjetio poštanskog broja. zakopala nos u dlake na njegovim grudima i zatvorila oči. vrlo tužno! Pisma stare gospode mladim ženama uvijek su tužna. Ta priča pričini joj se odgovarajućim prelazom da Paulu bez ikakve zbunjenosti prizna da se dobre vile baš ne snalaze najbolje u Africi. a plakao sam jer toliko čeznem za tobom. Nije čuo škripu vrata. pokušavajući ponovo živjeti.Medvjediću.previše.Zauvijek? .Odmah ću krenuti u svoju kolibu i preodjenuti se. Namjeravala je prvo predati pismo šefu recepcije.

gledala iz posve druge perspektive. ne bojeći se pri tom mogućih poteškoća. Kad joj je tijelo postalo tako vruće da je vjerovala kako ima groznicu. Ponekad bi poželjela čak i to da se vrati u svoju banku. a zatim i tužnom. Antjeina zrakoplovna karta nestala je negdje između Nakurua i Samburua. koje je u prvim danima ispunjavalo njezino srce oduševljenjem. koliko traga za izgubljenom mladošću. a ne da to čini samo s medvjedićem. učinivši je prvo zamišljenom. u kojoj nisu postojali zakoni i prisile. Ljepota odveć gorkom. šumovima i raznolikostima grada. nije . Taj ju je ljubazno poveo sa sobom. Afrika je izmijenila tu veselu optimističnu djevojku. kojoj kod kuće nije pripisivala važnost. slijedom svojih novih saznanja. u monotoniji Afrike počela je dnevno sanjati. Ipak je najviše od svega željela razgovarati s nekim na nizozemskom. Ali vjerojatnije je da se to dogodilo u automobilu prilikom dvoboja s nekim mladim švedskim navaljivačem. Počela je uništavati njezinu udobnu sigurnost da je važna samo sadašnjost. već više kao teret. kreditnom karticom koja je pružala sigurnost. Kontrasti joj se pričiniše odveć naglašenima. Ne! Bila je zahvalna za doživljaje proteklih mjeseci i zadivljujuću raznolikost u toj zemlji slobode. a to joj je oduzimalo mir. iako joj je to bilo neugodno. zbog stečenog iskustva. ali ipak je shvatila da njezin očinski prijatelj ne traži toliko kćer kojoj je potrebna zaštita. a na kraju. ali nije mogla zamisliti kako će i da li će ikada opet položiti nogu na domaće tlo. Pomisao na materinski jezik uvijek bi ju ponovno dovela do oca. Vrlo zabrinuta i odgovarajuće nesigurna. Antje je iz dana u dan žudjela sve više za Nizozemskom. Pričini joj se da može osjetiti miris prvog sleđa te 238 sezone i sanjariti o polju tulipana u Volendamu. Iako ju je susret s Paulom isprva oduševljavao. Antje bijaše iscrpljena i nije više osjećala kao radost. a njih je u svojoj domovini smatrala zagušujuće malograđanskim. Nedostajali su joj znaci. možda ispod slatko mirisavog stabla jakarade uz rub ceste. Žudjela je. poželi da stoji uz zaleđeni kanal. U domaćem Utrechtu želje joj bijahu vrlo romantične i najčešće neskromne. Prije svega pričini joj se silno izazovnim da ima dovoljno novaca u novčaniku i da u svakom trenutku može popiti Colu. Prostranstvo zemlje. 237 Ne daje Antje bila nezadovoljna ili čak nesretna. a čeznula je za dobrim prijateljima čiji je broj u njezinim sjećanjima postajao veći iz dana u dan. To se dogodilo upravo kad je životni san o sreći u Africi dobio prve napukline. ipak se Antje pitala. počelo je gubiti svoju draž. jer je on ostavio na nju dojam baš zbog suzdržanog ponašanja. a onda zasigurno nije prilikom grubog nasrtaja razmišljao o njezinoj naprtnjači. za umirujućom preglednošću Utrechta. glave okrenute prema oštrom vjetru. Tamo je mogla pričati s kolegama i opet jednom uživati kad bi je njezin zgodni šef kucnuo po ramenu i pohvalio je. O svakodnevici. I na to je sada. Sve do tada nije se zanimala za ironiju sudbine i za obilaznice života koje su vodile do ciničnih završetaka. Paul je doduše potpuno odgovarao njezinom idolu muškarca sa svojom sijedom kosom i dobrodušnim pogledom.potpuno odgovaralo istini. koji joj je nedostajao cijelog života i kojeg je željela naći u Africi. njezine su čežnje postajale svakodnevno sve prozaičnije i skromnije. a tišina i osamljenost su je sputavali. mjestu njezinog prvog poljupca. činjenicu da je uvijek ponovno morala osvajati strani svijet koji ju je tijekom putovanja više zbunjivao nego usrećivao. Čeznutljivo je razmišljala o kavi u udobnom malom bistrou nasuprot svog stana i dobro sazrelom siru gouda koji je nabavljala u supermar-ketu. Antje je naime spoznala koliko su njezini snovi i želje ovisni o vremenu i mjestu. za tempom. Neovisnost je za nju značila da može uživati. a i svojim prijaznim ponašanjem. ali ne u onoj količini kako je to doživljavala u dugim godinama svog sna o Africi.

a još manje kako će otići odavde. Prvo da se Paul očigledno slagao mnogo bolje sa svojom ženom nego lije to pretpostavljala. Zasigurno nisu recitirali pjesme. Mladi kolege i prijatelji iz športskog društva smijali su se istim šalama i događajima kao i ona. on je bio tako daleko. I u onima. osobito ne u vezi koju je smatrala kratkotrajno ugodnom. slikama. Nije se usudila tom dragom postarijem gospodinu. Antje nije osobito oraspoložilo to što joj njezin ljubavnik šapće nježne riječi. pričini joj se da je iz dvadesetog stoljeća skočila natrag u vremena kad je sva dobrobit žena ovisila isključivo o velikodušnosti i trenutačnim osjećajima njihovih muževa. slikarima. Ali Antje ipak nije znala da će biti tako teško razgovarati s tim predivnim primjerkom »oca«. otada je saznala za dvije novosti. bio je tako pristojan i pažljiv. A ipak joj bijaše jasno kako joj više ne preostaje mnogo vremena. koji je očigledno bio lud za njom a što se može pretpostaviti i za nju. iako to zapravo nije bila. nisu ništa znali. i koju će jednog dana opisati kao tipičan afrički susret. nisu iznenada upadali u melankoliju i nisu je napadali pretjeranim intelektualnim zahtjevima kojima nije bila dorasla. Uvjeravala je samu sebe daje Paul baš onakav staromodan čovjek kakvog je zamišljala u najosamljenijim trenucima svog života. priznati mu male ludosti što su se dogodile njegovoj »kćeri« vruće krvi.li i u toj vezi postala žrtvom ranijih iluzija. Bila je suvremena mlada žena koja je znala što hoće i što treba i koja je samu sebe. Međutim. odlučila je da će mu najkasnije za vrijeme deserta ispričati što se zbilo s njezinom avionskom kartom. ako želi riješiti svoj težak položaj prije nego vitez. Oni. osobito otkako se njezin brak neočekivano brzo raspao. ne znajući kako će uspjeti platiti hotel. dugo nekoliko stranica. kako to još nikada nije doživjela ni kod jednog partnera. a sat kasnije piše pismo ženi. Potrošila je posljednje ostatke novca da bi krenula za njim u Samburu. tijekom vremena pričinila joj se prilično napornom veza sa starijim muškarcem naglašenih karakternih crta i ustaljenih navika. ni staromodne pretpostavke o braku i vjernosti. u tom pogledu bogata života. koje Antje nije mogla razumjeti čak ni na materinskom jeziku. priznati istinu o njegovoj naivnoj maloj vili. Naime. . a pri navlačenju hlača zaboravljao što se upravo dogodilo. a osobito ne o mrtvim junacima. dobri čovjek kako ga je uz lagani nedostatak poštovanja nazivala u oslobadajućim razgovorima s medvjedićem. U trenucima bez erotskog naboja ta je veza bila mnogo kompliciranija od onih s bezbrižnim mladićima s kojima je kod kuće provodila slobodno vrijeme. ne krene ponovno na jedno od svojih putovanja. kojih se Antje prisjećala. Uz bazen. Kad god bi mu Antje pokušala otkriti što se zbiva. Taj dragi. nikada nisu činili apstraktne 239 usporedbe. voljela opisivati kao »total cool«. U trenucima kad je kritizirala samu sebe. kad nije bila najbolje raspoložena. Paul nije bio prvi čovjek u njezinom životu koji je u krevetu žudio za tijelom ljubavnice. mogla je bez muke nabrojiti Paulove zasluge. tako povučen u sebe i toliko zaokupljen nastojanjem da pod afričkim suncem stvori raj. koga je odabrala 240 za spasitelja. Usrećivao ju je očinskim malim pažnjama o čemu mladi osvajači njezina. da ga nije željela smetati svojim ovozemaljskim potrebama. Uopće nije bila sklona ljubomori. nisu pričali o muzejima. i drugo da će Gabriel večerati s njima. obodrena veselim raspoloženjem. Antje nisu mučile moralne skrupule. pri tom plačući. Trudila se da bude objektivna i pravedna.

a to nije željela. koristio joj je. a da ne ubere barem jedan i zatakne ga za uho. Kod nje Gabriel nije gubio vrijeme na to da postavi ograde. . Ali prkos. Antje nije voljela ljude koji su uvijek znali i vidjeli više od drugih. Nije bilo teško narugati se samoj sebi još prije početka bala. Čekala je princa koji će dojahati kroz mračnu šumu držeći srebrni mač u ruci. a istovremeno je zaurlao neki čovjek. Već pri prvim koracima Antje je osjetila da je te snažne kretnje oslobađaju i usrećuju. Ali nježni cvjetovi očarali su je toliko da nije mogla otići. Milovala je list i dodirnula cvijet. ne želeći otići prije nego joj se raspoloženje smiri. jer je u Samburuu zalajao pas kojega je netko udario nogom. zbog snažnog vjetra.govorila je glasno. Oprezno je s peteljke otkinula crveni cvijet koji se branio i pričvrstila ga pribadačom za izrez. Pokuša se opet nasmiješiti pa pomisli da je svladala taj test. koji je inače bio stran njezinoj popustljivoj naravi. Osjećala je kako sumnje i srdžba nestaju pa je potrčala još brže. s nježnim pogledom i muški čvrstim rukama. Tad se još smiješila. i toga da je izjavio kako je on »big boss« u automobilu. koristeći svaku priliku da objasne svoje stajalište. Htjela je još samo jednom duboko udahnuti mlaki zrak i uživati u iznenadnoj 242 opuštajućoj radosti koja je u svježem vjetru poslijepodneva brzo prelazila u euforiju. a još više su je stimulirali zvuči nizozemskog jezika jer su se njezine uši odviknule od njega. Brbljavi Gabriel.Za mene ne . Mala Antje nije mogla trčati mimo cvijeta.Vrlo ju je oneraspoložila pomisao na večeru s Gabrielom. dok nije hropćući zastala uz grm hibiskusa. pa je brzo potrčala u smjeru recepcije. Duga suknja je iznenada. . No kad je pogledala na sat. kao majmune na hladnjaku automobila. ali tropsko cvijeće nije dopuštalo očima opijenima ljepotom da se odvrate od njega prije nego ih čarolija uspije potpuno osvojiti. iako to nije željela. Strgnula je bijesno. Podigao je ljubljenu na bijelog konja i odjahao u svoj stakleni dvorac. nije se uspjela odvojiti od te ljepote boja. uvijek uslužan. pretvorila u šestogodišnju dražesnu princezu prćasta nosa. opazila je da je mnogo kasnije nego je mislila.Big boss će se iznenaditi. a pri tom je bacila pismo na zemlju i odmah stala nogom na njega. U trenutku se ta proračunata diplomatkinja. Kad je ugledala žute leptire s točkicama na krilima koji su letjeli između grmova. Lako je bilo pobjeći od zastarjele izvedbe bajke u Utrechtu. Antje pruži ruku i digne nos prema zamamno mirišećem zavodniku. Bilo joj je jasno da u njegovom prisustvu neće moći nesmetano razgovarati. smetalo ju je što Paulove oči iznenađujući zasvijetle pri spominjanju Gabrielova imena. Antje se mogla točno sjetiti njegovih riječi. list s gustog grma punog bijelih cvjetova. Želio ju je osloboditi siromaštva i bijede. Na zlatnim polumjesecima majice zasjale su zvijezde. postala tako teška daje dijete cvijeća posrnulo i skupilo svilu kako ne bi 243 . Već pri prvom susretu nedvojbeno joj je dao do znanja da pri safariju žene u automobilu smatra jednako tako nezgodnima. Zbunilo ju je što je u smiraj dana čula svoj bijesni glas. Stajala je neodlučno u malom vrtiću ispred kolibe. prije nego je preduboko utonula u radosti svog djetinjstva. Gabriel nije. i što o njemu govori kao o prijatelju i sinu. gdje ju je položio na divan od ruža. Budući je imala nagonsku spoznaju o muškim 241 vezama koje su ljutile žene. koja se spremala iskoristiti najstarije žensko oružje. bio je suparnik kojega Antje nipošto nije podcjenjivala.

brzo natrag dok je Antje ležala na zemlji mašući objema nogama. Kriknula je. Trenutak je držao svoj plijen visoko iznad glave. rub raširen. zbunivši majmuna bez iskustva. Zatim je veseli kradljivac. odskakao kroz visoku travu. a zatim se vidio još samo vršak njegova dugog repa. ne prepoznavajući taj smijeh odmah kao svoj. popeo se s grane na granu. oslobodila se dršćućim prstima i tada shvatila da je izgubila bitku. Antje ga pogladi. Antje se nije usudila pomaknuti nogu ili ruke. držeći pismo u ustima. Polagano je otrčao do stabla s debelom smeđom korom. Tada Antje ugleda majmuna. Sjeo je na travu. Zatim se uvjerila u to. Ali pobjednik je samo odmahnuo glavicom. Posrnula je preko debele grane koju je 244 izazivač bacio pred nju. poput djeteta koje želi prije početka borbe još više naljutiti okradenog. Zatim. Jednom je čak dopustio da ga uhvati. a zatim pruži dlanove prema vjetru. Sjedio je između njezinih nogu. Po posljednji je put ugledala majmunčića kad je s krune stabla preskočio na drugo najbliže stablo. Nije znala bi li vikala. obgrlio rukama tijelo. ali nije mogla učiniti ništa do glasno se nasmijati. ponovno se spuštao i otrčao kao da se bori za svoj život. bio je sitan ali je imao ruke što su snažno grabile. Suvereno se ogledao kuda će. ostala suknjom visjeti na snažnom trnu. sluteći kako izgleda. . s jednog je lakta kapala krv. Jedna od njih izleti ispod pazuha pa čvrsto potegne cipelu. pa je ona ponovno stekla nadu vjerujući da mora pružiti ruku samo nekoliko centimetara kako bi mu istrgla pismo. ali zatim se grebanjem dugih noktiju ponovno oslobodio i skočio na kameni brežuljak. udarajući rukama po granama sve dok se nisu zažarile. mali crni insekti i veliki kukci sjajnih oklopa. Antje je stajala ispod stabla. Nesretna Dijana se umorno okrenula. koji je sjajnim okruglim očima promatrao Antje nevinošću svojstvenom samo mladim životinjama. kroz grmlje i po niskim granama. Obje su joj ruke bile izgrebene. ali tad bi joj taj dražesni umjetnik dao do znanja kako su djeca uvijek ta koja pobjeđuju u toj staroj igri. Uspravno stojeći pozvao ju je na posljednji krug nejednake borbe.Ti lijepa životinjo . Požurio se. Dodirnula je meko zeleno krzno. Imperator baršunastih očiju skočio je zatim sa svog prijestolja. Tiho ga je preklinjala neka joj se smiluje.To mi pismo pripada. tako da je prestrašeno pobjegao. povukla tri koraka i 245 zbunjeno zurila u zemlju. plakala ili se smijala. Jedino je lijepi cvijet hibiskusa ostao netaknut u izrezu njezine majice. Ali ipak se nije htjela predati. . Antje je teško dišući trčala za njim. pokazao još jednom svijetle grudi na koje je privinuo pismo.šaptala je Antje . Ispunjena uzbudujućim osjećajem sreće što smije to stvorenje promatrati iz velike blizine.palo. taj majstor pretvaranja dohvati pismo i pomirisa pažljivo Paulov rukopis. Antje se još uvijek smijala kad je poskočila. . tako da je Antje sada doista posrnula i pala. sišući rub suknje i igrajući se narančastim vezicama njezine tenisice. Kod njih je lukavost smjelih bila važnija od zahtjeva prevarenih lovaca. želeći desnom rukom oteti majmunu pismo.jaukala je žrtva. . Nekoliko je puta nadmoćni progonjeni dopustio svojoj progoniteljici da mu se približi. nakrivio glavicu djelujući tako još sitnije nego ranije. međutim. Obuzme je nešto što se moglo pretvoriti u bijes. na bijelim tenisi-cama lijepila se trava.ostani sjediti! Znam da si začarani princ koji čeka da ga poljubim. Osjećala je samo bol u koljenu koje je ogrebao trn. Ali on je pokazao zube podigavši obje ruke. znojna kosa ležala je poput mokre krpe oko potiljka.Molim te! . Suknja je bila rastrgana. ali se ipak na kraju histerično nasmijala. zahvativši samo jednom. Penjao se preko kamenja i korijenja. Maslinastozeleni majmun.

Pričini se samoj sebi poput neposlušna djeteta koje je, umjesto da nakon škole krene kući svojoj majci, otrčalo u šumu, tamo izgubilo torbu i skupu kopču za kosu, a zatim se odlučilo nikada više ne vratiti kući, već cijelog života jesti samo bobice. Antje sva iscrpljena klone na travu. Legne na leda, pritisnuvši noge čvrsto uza zemlju. Pogleda prema nebu. Još uvijek kao da je dijete, pomisli da nikada nitko neće saznati što se zbilo, samo ako ostane ležati sve dok na zemlji opet ne bude sve u redu. Kad je ponovno mirno disala, dijete se poče tješiti pre-divnom pričom. Majmun je jeo bananu, zatim je svojim dugim oštrim noktima otvorio omotnicu i pročitao znatiželjnoj braći i sestrama što starija gospoda na putovanjima pišu svojim prevarenim ženama. Ali kako se djeca ne zanimaju dovoljno za pisma koje melankolični- odrasli vlaže suzama, Antje je napokon morala izaći iz čahure svoje lijepe priče. Neko je vrijeme razmišljala bi li bilo pametnije Paulu prvo ispričati što se dogodilo s pismom, a kasnije spomenuti avionsku kartu, ili to učiniti obrnutim redoslijedom. Ali ni jedno joj se rješenje nije činilo zadovoljavajućim. 246 Kad je nešto kasnije stajala u kupaonici svoje kolibe, nakon što se istuširala i pobrinula za povrede i usprkos svemu ostala dobre volje, njezino joj zrcalo pokaže da ima isto tako nevine oči kao onaj majmunčić. Antje je, pak, obećala majmunčiću da će zauvijek čuvati njihovu zajedničku tajnu. Ta je pomisao utvrdi u donošenju odluke. Popravit će rub suknje, cijelu se večer neće brinuti za Gabriela, a Paulu će tek sutradan objasniti svoju situaciju. Kad je Paul krenuo na večeru, konobari su upravo palili svijeće na stolovima i stavljali ružičaste orhideje u vaze. Već izdaleka opazio je Gabriela koji je stajao na vratima svečano ukrašene dvorane. Zbunio se onog trenutka kad je debeli konobar, raširivši ruke, potrčao prema njemu. Dobacivao mu je bujicu očigledno bijesnih riječi. Gabriel podigne ramena, ali istovremeno spusti glavu. Nije bilo moguće ne čuti da ga konobar psuje. Očigledno, Gabriel nije bio dovoljno hrabar da se pobuni protiv tih uvreda, već je samo stisnuo šake. Nekoliko je puta otvorio usta, ali ništa nije rekao. Paul se prisjeti jutrošnjeg razgovora i Gabrielove primjedbe o vozačima koje direkcija hotela nije željela vidjeti u prostorijama za goste. Prisjeti se uzbuđeno apartheida u Južnoj Africi. Čak i po površnim zapažanjima s tog putovanja, mogao je zamisliti da vladajući u Keniji mogu svoje sugrađane izvrgnuti istoj sramoti. Zbunjeno, jer je baš on doveo Gabriela u tako ponižavajući položaj, Paul brzo potrči u blagovaonicu. Posljednjih nekoliko metara požuri pa stigne do svog cilja dahćući od vrućeg bijesa. Ugura se medu dvojicu muškaraca, kimnuvši ipak ljubazno uzbuđenom konobaru. Usprkos svemu izrekao je ljubazno 247 »Jambo«, ali ipak tako glasno daje riječ iznenada zazvučala poput prijetnje. S prijateljskim ponašanjem muškaraca koji se dugo znaju i spremni su sve buduće zapreke zajedno preskočiti, Paul lupne Gabriela po ramenu. Zahtijevao je da mu dadnu stol s pogledom na rijeku tako odlučno da se postidio svog glasa, tipičnog za bogate turiste, a koji je uz to zvučao i vrlo njemački. - Danas moramo razgovarati o krokodilima - objasnio je konobaru nešto tišim glasom, stisnuvši oči poput Gabriela. - Moj dobri prijatelj rekao mi je da će mi ispričati sve što mi žele reći. Ili je možda u ovom hotelu zabranjeno razgovarati o krokodilima? Moj je prijatelj rekao da za vrijeme jela ne smijem govoriti s kime želim, ali ja znam da on laže. - Lagao je - naceri se konobar. - Tko tako dobro govori naš jezik poput tebe, smije razgovarati sa svima. Čak i s krokodilima. Kenija je slobodna zemlja. Odmahne lagano i pomalo odbojno glavom, kao da želi otjerati moskita sa svoje

sjajne lubanje. Nakon toga dobrodušan se izraz vratio na njegovo lice. Prebacivši ubrus preko ruke, krenuo je ispred njih do okruglog stola uz široku ogradu i postavio tamo i treći tanjur, iako se Antje još nije pojavila. - Nisi htio - shvatio je Gabriel kasnije, iako još uvijek zbunjen i u potrazi za svojim ponosom koji je tako brzo pobjegao iz njegova tijela i glave - govoriti o krokodilima. Vidio sam da ti oči gore. Samo si želio tom glupom, debelom magarcu reći da sam tvoj prijatelj. - I opet jednom znaš sve o meni, Gabriele! Tko te učinio tako pametnim? - Ti, tata, mzee! Samo ti! Pamet je poput bolesti. Skače s 248 čovjeka na čovjeka. Samo ti imaš uvijek u ustima ljepše riječi od mene. Kako ih pronalaziš? - U svom životu nisam naučio ništa drugo do li govoriti lijepe riječi. Vidjeli su zajedno prvu zvijezdu koja je probila oblake, mušice kako lete u svjetlosnom krugu bazena, čuli posljednji zov ptice prije nego je odletjela u mrak ne brinući se više za budućnost. Kad su im se pogledi sreli ni jedan od njih nije pitao za dane koji još nisu došli. Podijelili su prisnost, odrekli se riječi i zasitili se osjećajima koji nisu smjeli napustiti grlo, ako su željeli ostati u njihovim glavama. Bijaše to duga šutnja koja je objasnila kako Paulu, tako i Gabrielu, da su spone oko njihovih srdaca postale odveć čvrste. Neće ih moći razriješiti, a da zauvijek ne ostanu brazgotine. Gabriel digne čašu prema svjetlu pa je ispije zatvorenih očiju, onako kako to čine znalci koji razmišljaju samo o dobrobiti svog jezika, ali pri ispijanju je progutao toliko uzdaha kako to čini čovjek koga tjeraju na safari, a on to ne želi. Ružičasto vino posta gorko već u ustima. Prisjeti se slatkog temboa Naru Morua i svog sina kojemu mzee nije dopustio umrijeti. - Jesi li danas napisao svoje pismo? - upita prije nego ga je obuzela silna želja što ga je vodila do njegove kolibe. - I gdje je sirena? - Nije ti nitko rekao da čovjek ne smije ispljunuti iz ustiju dva pitanja odjednom? Ne možeš li čekati dok kucne trenutak? Moje je pismo već krenulo na safari, a sirena će ubrzo doći. Još sam ti nešto želio reći. Sutra ću je povesti na safari. 249 - Zašto? - Moraš li uvijek sve znati? Kod nas su žene i za dan, a ne samo za noć. Sirena ne može uvijek samo čekati da se vratim sa safarija. Nikada u životu nije vidjela lava. Sutra će biti s nama kad krenemo. - Sutra će biti s nama - ponovi Gabriel. Stisne usne kako ne bi brzinom glupana pretvorio slike iz glave u riječi. Rastvori ubrus i oprezno ga položi na krilo. Neko je vrijeme gledao samo u svoja pokrivena koljena i kopao po džepu hlača. Kad je izvukao ruku, ponovno se nasmiješio, ali budući daje osjetio da ga Paul promatra, okrenuo je oči ravno prema bijelom mjesecu. Ovaj mu objasni da mudri mzee nije uvijek bio dovoljno pametan. Govorio je prerano i bez razmišljanja o stvarima koje je želio učiniti. Gabriel poskoči čim je opazio da se Antje napadno polagano približava stolu. Zastala je dok ju je Paul zagrlio, a zatim pružila Gabrielu ruku. On je nije odmah vratio, već je požudnim prstom prešao preko duge, crvene ogrebotine na njezinoj lijepoj, mekanoj ruci. Pokuša desnim okom namignu ti poput revolveraša iz američkog westerna, kojem se divio zbog tog trika. Ipak se nije dobro razumio u tajne poruke bijelih ljudi. Zabunom je širom otvorio oba oka pa nije znao kako je čovjeku iz filma uspjelo da ono jedno, koje bijaše važno, postane malo. Pristojno, skupivši obje noge i držeći lijevu ruku iza leda, kako je to vidio kod nadkonobara u Norfolku,

kojem se također divio, Gabriel primakne Antjei stolicu. Pozdravi je s nekoliko teško izgovorenih engleskih riječi, koje je poznavao još iz škole, čudeći se da mu izlaze tako lako iz usta kao što gazela izlazi na jutarnju svjetlost iz tamnih sjena. 250 Paul je s Antje razgovarao na njemačkom jeziku, a ona na engleskom s Gabrielom. On, pak, svahili s Paulom. Gabriel shvati, još prije nego je to sama zapazila, da Antje prečesto gubi plijen engleskih riječi. Njemu se ta nezgoda zbila samo dva puta. Kad god je nesretna progoniteljica započela s duljim razgovorom i pri tom davala svom glasu mameći prizvuk poput ptice kojoj više ne ostaje mnogo vremena da sagradi svoje gnijezdo, veseli mzee je počeo pričati o krokodilima, lavovima, slonovima i leopardima. Pri tom je gledao Gabrielu u oči, kao da dijeli s njim znanje i tajne, pretvarajući svaku svahili riječ u dugu zvučnu melodiju. Budući da su Antjeine oči gladovale, njezin jezik posta ubrzo težak poput stijena u planinama na kojima nije mogla rasti čak ni trava. Gabriel je promatrao nijemu ženu pa je morao smijeh u svom grlu piti vrlo oprezno. Njegovoj protivnici nikad nije uspijevalo otjerati sive sjene sa svog lica, prije nego su se pretvorile u crvene mrlje bijesa. Paul je posljednji opazio da je Antje utihnula. Djelovala je nesretnije i, usprkos blagom svjetlu, starije nego za vrijeme boravka uz bazen. Tamo je bila puna razuzdane radosti. Pun grižnje savjesti Paul privine uza se vilu koja je odrasla i više nije bila začarana. Protrlja lice o njezinu kosu i tiho kucne čašom o njezinu. - Zao mi je - poče se ispričavati - cijelog sam svog života bio bezobziran i nepristojan. Ali kad sam u društvu s Gabrielom zaboravljam da u Africi ima nekoga tko ne govori svahili. Kad je započeo govoriti tek je naslutio kako će glasiti posljednja rečenica. Sjetio se da je već prije dugog vremena 251 doživio istu situaciju. Bilo je to sa ženom koja nije posjedovala Antjein mir. Isprva nije znao tko još sjedi s njima za stolom osim starog školskog prijatelja, kojega je radosno dočekao. Nije trebao dugo pričekati na uznemiravajuće pojedinosti. Glasan, veseo gost bijaše državni odvjetnik nekog malog gradića, a njih dvojica oživljavala su prošlost dvoznačnim pubertetskim razgovorom školaraca, kao da otada nisu ostarjeli nijedan dan. Anne bijaše u ono vrijeme ta koja je bila osuđena na šutnju. Večer je završila vrlo burno. Ironičnim, ledenim glasom nazvala je Paula najvećim sebičnjakom kojeg je ikada srela. Tada je po prvi put čuo riječ »šovinist«. »U čast proslave dana« rugala se Anne. »Obično si samo nepristojan maco, a sada si i intelektualni hohštapler.« Udarac knutom još je uvijek pogađao, a ipak je Cornelijino lice bilo tako preplašeno i izgubljeno poput Antjeinog. No Cornelia se nije znala braniti, a on je postajao sve bezosjećajniji i neobzirniji. Taj stari teret strgne iznenada s Paula lakoću afričke noći, naredivši mu da osudi samog sebe. Nikada se nije trudio dopustiti Corneliji da sudjeluje u njegovom životu. Za to bi bilo potrebno samo malko razumijevanja što je shvatio tek za vrijeme safarija na svom emocionalnom križanju. Ipak je bio odveć zaokupljen svojim raspoloženjima, a da bi izrekao i jednu riječ. Paulova savjest i njegovo kajanje vrlo polagano predoše iz prošlosti u sadašnjost. - Sutra na safariju - obeća napokon - sve će biti drukčije, uboga moja mala sireno! Mi ćemo govoriti samo engleski. Uvijek zaboravljam da Gabriel dobro govori engleski. - Tko je to mi? 252 - Nas troje, dakako! Pratit ćeš nas, zar ne? Gabriel ti želi napokon pokazati lavove.

Dakako da ću vas pratiti . Zašto da se ljuti zbog majmuna? Antje je htjela kimnuti. budući mlade žene u odlučujućem trenutku nisu bile djeca koju je postariji čovjek želio vidjeti u njima. Dohvati soljenku.Nisi me zvala . . Neću mu to 254 reći. opet jednom znaš sve o meni. i nikada neće saznati zašto će.tješio ju je vitki ratnik. Trenutak je stigao. uspravi tijelo pa pogleda prema nebu. Gabriel pruži ruku u džep hlača pa izvuče vrećicu s bijelim prahom. spasi je od pada sigurnom desnicom. i mzee spomenuo njezino ime.To želim već dugo.Govoriš li engleski ili njemački kad pričaš s majmunom? . ali je nije nalazio.Ako si sve vidio. dati Gabrielu na znanje da dijeli . . U tom povećanju djelovao je odbojno i opasno. Vrlo glasno reče: »Sorry«.šapne. Usprkos nestrpljenju. već i toaleta. Zapita se zlovoljno je li Paul sve žene svog života zasljepljivao lijepim obećanjima i je li možda zato postao tako melankoličan. počeo postavljati prvu klopku. a pogotovo ne s nekom ženom. izjavi smiješeći se: . Slijedeći svoj nagon. .Vidio sam da je majmun vrlo malen. Antjein je jezik tražio laž. ugledati večernje sunce. Mudrac je već onog trenutka kad je čuo riječ safari.potvrdi iznenađeno Antje. koju su zarobile mreže.Gabriele.Donijet ću ti kaput . . Žena. pa stisne Antjeinu ruku. Kakve su to gluposti s majmunom? . ali Antje ipak nije razumjela što su joj oči na tom stranom licu htjele priopćiti. Gabriel pričeka dok je mrak progutao onoga čiji čar mudrih riječi nije želio podijeliti ni sa kim. posta bijesna i bespomoćna. Gabrielu je trajalo predugo da Antje otvori zube. ona se nagne prema Gabrielu. Držao je jednu ruku preko ograde prepuštenu vjetru shvativši da se može pouzdati u hladnoću te noći. a da bi se zadržala na toj temi. prestrašeno poskoči. zašto mi nisi pomogao! Mogao si tom prokletom majmunu oteti pismo.. Kad je vidio kako svijetli i najmanja zvijezda. U dubokoj tišini on povuče glavu koja se našla vrlo blizu Antjeine. . 253 Kad ju je oslobodio i položio na stol.Dolazim samo kad me zovu. Nije imao ni okus ni miris. a ne jutarnje.odvrati Gabriel ljubazno. On još ne zna govoriti. Cak nije ni pomišljala na bijeg.Pogledaj svoje ruke! Tako grebe samo majmun. što želiš od mene? Cijelu večer zuriš u mene ili me diraš.Gospodin Paul se vraća . koji nije mogla objasniti samoj sebi. iako mu je tanjur bio prazan. Izgladi malu brazdu na čelu.ponudi kad je vidio da mzeeu nije potrebna samo toplina.govorio je Gabriel. Antjei se iznenada pričini da mu vidi lice pod lupom. .Ne. nije vidjela baš ništa. . . gurnuvši oprezno brigu u svoje grlo. Prijatelju. . poći ću sam u kolibu.Ne moraš drhtati . a pri tom lijevom rukom udari o čašu. Ona. upravo tako kako je to činio mzee. Odmah ću se vratiti. kad se probudi. . Vrlo će se ljutiti kad sazna da je njegovo pismo otputovalo samo do drveća. Ja sam samo vozač Mistera Paula. pa opet sjedne promrmljavši nekoliko tihih riječi. Ipak je prebrzo pogledala Paula. koja će ga uskoro progutati. Pogleda u smjeru Paulove kolibe i s olakšanjem opazi da mzeeu nije bilo traga. Lovac opazi da se njegov plijen povlači i širom otvara oči. ali je kradljivcima poklanjao slatkoću sna.

Ali trenutak nakon neočekivanog pomilovanja. zlobnim. a on njezino .Kod nas samo dobri prijatelji piju iz čaše onog drugog . bijes i poniženje.Gabriel me želi otrovati . Još pomalo opijen teretom konfrontacije koja se samo teško mogla složiti u vremenu i prostoru. Loše si sanjala.također samo dobri prijatelji piju iz čaše onog drugog. mala moja sireno. Paul je te nazivnike smatrao matematički ispravnim i na 256 usrećavajući način mudrim. nešto ga natjera na pokret. On uopće ne zna što je otrov. Ponosno makne glavu na stranu pa s oba prsta dodirne čelo. daje doista izgubila svoju kartu. Podigne čašu. Paulu se smirivanje oslobođena bijesa pričini balzamom za uši i živce. . palila joj je kožu.upozoravao ju je.Kod nas . Kad joj je ruka zadrhtala. Paulu se međutim pričini. ali glava joj je bila vruća i nije je mogla micati. Neka on vodi svoju bitku dok ga to veseli. Jednim jedinim visokim podrugljivim tonom. U . Antje se željela podrugljivo i glasno nasmijati i doživjeti da taj drski. Nekoliko je trenutaka napeto razmišljao kako bi joj mogao pomoći. A ja ću piti iz tvoje. ali Gabriel joj je oduzme i stavi neizmjerno nježno na stol. sjedi na rubu kreveta i jeca stavivši ruke pred lice. Paul pomisli na urlajuće hijene koje su svake noći tugovale zbog gladi. Gorjela je i ruka kojom je dodirivala čašu. Tijekom čestih budnih faza napokon mu je uspjelo dovesti pod zajednički nazivnik safarije kroz afričku pustinju i putovanja procjepima ranijeg života. a prozorska stakla zvečati. Budući da nije odmah pronašao put iz ugodnog stanja u kojem su se spojili život i lakoća življenja. 255 15 Vjetar je satima udarao tako snažno o kolibu i po laganom namještaju na nezaštićenoj terasi da su psi počeli lajući juriti uokolo. kad je Antje privinuo uza se.govorila je Antje tako mirnim glasom. Silno je želio na svjetlu idućeg dana provjeriti ta u mraku nađena rješenja.uzvrati Gabriel sa smiješkom dok je Antje gutala njegovo vino.Zaboravila si da sada moraš piti iz moje čaše. shvatio je da svijeća na njegovom noćnom ormariću lagano trepće. što se dogodilo? . ali ona je bila ta koja je birala oružje. . Kad je sanjar širom otvorio oči kako bi dohvatio ukradeno.Za Boga. jer je Antje pala na krevet glasno jecajući. Grubo reče: . Nestrpljivo je doviknuo Gabrielu neka ukrade više vremena od ono nekoliko bijednih sati koji su im još preostali. tako daje teške misli ponovno pretvarao u lažnu lakoću afričke noći. Ali nije to stigao reći.Ne! .njegovo mišljenje. koketnim i iskonsko ženskim. ukoliko se to dogodilo. jer je njegov plijen bio velik i zasićujući. osvetit će se čovjeku koji ju je ponižavao. a Antje. Njezine oči odapeše prvu strelicu. pritisnuta teretom svojih dršćućih ramena. Vjetar je jurio odbijajući se od drvenih zidova poput udaraca groma. .Sve je u redu. znala je da je izgubila i posljednji boj u ratu s Gabrielom. oblaci su oslobodili mjesec. On je snažnim snopom žutog svjetla osvjetljavao mali stolac uz pisaći stol. hipnotizirajući pogled nestane iz Gabrielovih očiju. uboga moja! Gabriel ti nikada ne bi učinio nešto takvo. kao da trenutak ranije nije ni vikala ni plakala. -Zato što sam izgubila svoju avionsku kartu.pri tom se smiješila prestrašena djevojčica koju je učitelj uhvatio pri kradi. Želja da ispere strah. a ne traže punu cijenu karte. Napokon se prisjeti da zrakoplovne kompanije za izgubljene karte najčešće obračunavaju samo troškove nove. a i nakon iskustva posljednjih dana. začu se dugi krik. Tek kad je oluja izgubila posljednje ostatke svoje snage. . . Osjeti sućut za nesretne lovce.

prisjetio se nekih pojedinosti koje je smatrao pretjeranim. poput vitkih ratnika Samburua boje sjajnog okera. što ga je nazivao prijateljem i sinom. Paul se poče igrati s mogućnošću da se iskrade iz kolibe i ostavi pismo na noćnom ormariću u kojem će Antjei javiti kako je nije htio probuditi nakon . Bacala je zlatno svjetlo i na glavu Antjeina medvjedića. Antje se probudila po drugi put. Ovako zbunjenu nije ju trebalo dugo uvjeravati daje samo sanjala. Iako je sada plakala još tužnije. majmuna i šuma koje su natapale srce tugom. kao zavjeru iz koje je ona bila isključena.Slatka moja.sve to srediti.Tata će . Bilo je kratko prije pet sati. a činile su mu se i nevažne. »Ni minutu ranije ili kasnije. Ma koliko to naivno bilo. pa gaje zato duboko dirnuo. Paul 258 se tome nije mogao oduprijeti. svijet nije imao početka ni kraja. ni ograde. ispunjen žudnjom i pobunom protiv forme i običaja. Zbog njih je zaboravljao što se zbilo. Dva sata kasnije držao je sat tako da gaje mjesečina obasjavala. Samo na trenutak. .trenutku je utonula u onaj duboki san koji mu se prve zajednički provedene noći činio dokazom njezine djetinjaste naivnosti. Tad se prisjeti obećanja datog Gabrielu: »Izaći ću u šest sati pred kolibu«. a u biti nisu bili ništa drugo do li skup melankoličnih zapažanja. Zaboravio je da stari san muškaraca o ljubavi koja pomlađuje.« Gabriela je oduševilo to točno navođenje vremena. Za vrijeme večere Gabriel bi se uvijek ponovno vraćao na minutu prije i poslije šest. kad mu je sin pripisivao sva čuda svijeta. . Paul je znao od rastanka s Anne da mu nije bilo dano da svoju dušu preda zbog ljubavi nekoj ženi. Antje je posve ispravno tumačila šapate. ni najmanje! . Sigurnošću koja ga je podsjećala na vrijeme puno nade.Medvjediću. Bila je to šala. Samo je s njime mogao razgovarati a da ne mora vagati riječi. Nije poznavao ni zakone. Sjetio se i kako su se ona i Gabriel pogledali. Sjetio se njezina zlovoljna lica i odbojnih kretnji kad je promatrala sat na stolu. nešto o majmunu koji joj je ukrao važno pismo i da je Gabriel stoga ucjenjuje. neće trajati dulje od cvijeta hibiskusa na osunčanom zidu. Ovog je puta tješitelj bolje iskoristio djelić vremena koji mu je stajao na raspolaganju kako bi pokušao smiriti Antje. crtajući noktom stotinu i dvadeset zaokreta. Gabriel je bio onaj koga Paul nikada neće zaboraviti. Još dok je Paul razmišljao o cinizmu zaključaka koji su se nudili kao nova saznanja. a prije svega ni zabluda. ni mašta. Položio je svoj sat na stol. nije postavljao pitanja i zadavao zadatke. čari i zavjere. Sada ga je jednako tako snažno diralo što je običaje spavanja dviju generacija smatrao neugodno 257 I karakterističnima za neprevladiv jaz između mladosti i starosti. ne ljutiš se? Niti malo? . Kad je Gabriel pozivao na safari. Kad ju je gledao kako spava. Koncentrirano je uprizorio ritual igre brojaka. Samo je s Gabrielom sanjao ne bojeći se trenutka buđenja. počela mu je pričati s naučenim darom za iznenađujuće efekte. Uskoro će i Antje predstavljati za njega samo veliku čežnju koja je pripadala Africi. ali i vrlo izazovna u ritmu afričkih dana. obeća joj da će drugog jutra riješiti sve njezine probleme.rekao je uzdahnuvši. Shvatio je poruku i posramljeno prihvatio ulogu čovjeka koji je dopustio drugima pogled u svoje misli. dogovorili su se. smijeh i značajne poglede. To nije bila igra. lavova.obeća Paul. jer je vidio Jensa u bijeloj pidžami od frotira sa žutom patkicom na grudima . a koji je doživio u Antjeinom zagrljaju.

disciplina i poštenje.plakala je. svakog puta sve glasnije. kao da se probudila sama od sebe i kao da ništa ne želi toliko koliko odmah skočiti iz kreveta.Migrenu? .upita je tiho. Paulu je bila dobro poznata situacija kada pun krivnje bespomoćno stoji uz krevet žene.To ne smiješ! . Imam užasnu glavobolju. Prisjećajući se oba svoja braka. pomisli zlovoljno. Poče stenjati: »Ostavi me spavati. Ta ga jasna sjećanja oneraspoložiše. ne uljepšavajući ništa pri tome. Znao je posve točno da je njegovo razočaranje. Pomalo utješen zbog toga. bilo tako veliko ne zato što je bio pun sućuti. Čudio se što mu glas nije odavao koliko se istrošila njegova sposobnost sažaljenja.Migrenu . a Paul je sada već bio vrlo uznemiren zbog njezina stanja. ispričavajuća kretnja. Nakon nekoliko minuta. Tek kad ju je Paul pozvao nekoliko puta. ona je opet usnula. a u očima su bile suze. objasniti da se ni jedan čovjek ne može za stalno osloboditi okova koje je predugo prihvaćao. Ostat ću pokraj tebe. postavio je dijagnozu svog stanja na osnovi dugogodišnjeg iskustva. otvorio je vrata kolibe i pogledao prema obzoru kako bi naviknuo oči na neprozirno svjetlo prelaska iz noći u dan. a Anne prvih mjeseci svoje teške trudnoće nije mogla ustati prije jedanaest sati. Ljuteći se. već zato što mu je osjećaj dužnosti priječio krenuti onamo s Gabrielom. da otrči do koliba posluge. To mi se često događa. od onih dana kazališnih ulaznica i svilenih Anninih noćnih košulja. Antje je tiho jecala. Paul se nasmiješio i položio medvjedića na jastuk do nje. maknuo s nje ponjavu.Zar nećeš poći s nama lavovima? . Dohvati Antjeinu ruku. . iscrpljen i. Imao je barem toliko vremena. bolje nego na dogovorenom mjestu. . Disala je mirno i ravnomjerno. zbog mogućnosti izostanka safarija. do hladnih obloga za Corneliu. Ipak pobijediše kajanje i obzir.Gabriel mi to nikada ne bi oprostio .zapita Paul. a kosa je znojna.Mala moja. Pokajnik je oklijevajući dodirnuo Antjeino rame. pa je poče uvjeravati da neće otići već će samo brzo krenuti i javiti Gabrielu što se dogodilo. Ruke je zgrčila jednu u drugu.Odvezi se! Kad se vratiš opet ću se bolje osjećati. na svoje iznenađenje. Ali usne su joj drhtale. Cornelia je patila od migrene.ponovi Antje s olakšanjem. sjeo je na rub kreveta. Antje se pokuša uspraviti u krevetu. Pažljivo joj je pogladio lice. ljuteći se što još ipak ima savjest. Tamo pod stablom. zadovoljstvo i sreća. od pobunjenika odgovornog samo prema samome sebi. još uvijek spreman uvjeriti samog sebe da je jedan odgođeni safari bio bez ikakva značenja u zemlji u kojoj se smjelo krasti vrijeme.« . . zbunjeno promrmlja nekoliko utješnih riječi koje su mu se činile još banalnije nego nekoć. Vidio je da joj lice gori. moći će Gabrielu. pod kojim je sjedio gol vjerujući da će se napokon riješiti dužnosti i ropstva ako Corneliji napiše pismo. Dok je osluškivao Antjeino disanje. ali odmah teško dišući klone natrag na jastuk. krivio je svoju savjest što se nije željela pokajati ni za najmanju grešku. ona otvori oči. Činilo se da ga ne zapaža.259 tako teško provedene noći. Već nakon nekoliko . .branila se užasnuto Antje. 261 Bio je miran. a zatim se brižno obrijao kao da je kvaliteta brijanja važna za čovjeka uz bolesničku postelju svoje žene. ali nije reagirala. Iznenada je njezin glas postao čvrst i jasan. čovjek koji nikoga nije želio povrijediti. 260 . Iz velikog iskušenja nasta mala. Popravio mu je vrpcu. Razmišljao je poput djeteta kome su odbili dugotrajnu želju. . Ne brini zbog mene. nastavi spavati. zlo mi je. Znam to.

prebacivši nogu preko noge pritisnuvši ruke na bokove. Djeca sa sjajnim perlicama oko vrata. Zatim više nije mogao odvratiti pogled od Gabrielovih očiju. ruku i pupka.Gabriele. životinje i ljude. stavi širokom kretnjom ruku u džep košulje. nježnim udarcem dodirnuo Paulovu glavu. .Neće. 263 Pola sata kasnije pojaviše se dvije natovarene deve. . Ali prije nego li je mogao učiniti prvi korak. Bacio gaje u oblak prašine u koji gaje automobil zavio. ali ništa nije govorio. U opijenosti zbog koje se istovremeno ukočio.Sireni. Donosi svađu. Mungu će nas kazniti. Za koji blaženi trenutak oslobođeni monotonije svog postojanja. a zatim malim. izazivaju i ovladavaju njime.Tri nije dobar broj. Pružit će ti ruku i mirisati po ružama. .Moje su uši danas loše. Paul je bio siguran da će dan provesti uz Antjein krevet. Ali ni ja nisam bolji. . Vidio je kako su te oči zasjale u svjetlu dana koji se budio. Paul osjeti da se neće moći braniti od nijemog iskušavatelja. a ipak pun poput prvih kapljica velike kiše nakon suše koja je neizmjerno dugo mučila zemlju. Vjeruj mi! Bio je to lijek. Još samo na kratko. crne ptice sa širokim krilima. stabla. Zaboravljala bi svoje krave i koze čim bi ugledala automobil. djelovale su poput . Još brže i sigurnije nego svih prethodnih dana jednom jedinom strelicom oslobodio ju je razuma i melankolije. izvuče malu džepnu svjetiljku pa poče njome crtati male bijele krugove oko svoje glave. uz male kolibe s krovovima od crne spaljene trave koje su ležale daleko jedna od druge. Želio sam poći sam na safari s tobom. ne tebi! . zašto si to učinio? . a žuta kosa će joj vijoriti. a bol prolazi sljepoočicama. a opijeni pobjednik na trenutak ispustio upravljač. Stajat će pred hotelom. Gabriele! Pravi si vrag. a nijedan od njih nije prebrzim jezikom pokvario tu šalu. ali i osjetio bezgraničnu sreću. Prednju je vodio bosonogi mladić koji je preko ramena prebacio neuštavljenu životinjsku kožu. trčali bi uz njega. Kad je okolica sa spaljenom travom medu sivim kamenjem postala još žednija i napuštenija nego ranije. a ti ćeš mahati repom i trčati za njom poput psa.Vrlo loše. Ali kako je tražio samo pašnjake. a ni životinjska. Njegova je savjest napokon ipak naučila značenje velike afričke šutnje. dok je osjećao kako mu krv juri tijelom. nasmijao se i riječ »Jambo« pretvorio u melodiju iznenađenja i radosti. u daljini se počeše ocrtavati glasnici vječne usamljenosti.To nije bio otrov. Ponovi to! .Mungu nije oženjen. što uostalom nije ni htio. osjetio kako ga mame. koji bijaše nježan i smirujući poput zamirućeg vjetra. sve dok nisu iscrpljeni i veseli padali na zemlju. tata! . . Je li to bilo loše. Usta je otvorio polagano poput lava koji zijeva i pokazao zube. Gabriel poskoči onog trenutka kad je ugledao svoju žrtvu. Dobar lijek! Munguova ruka gurnula mi ga je u džep. Držao je dugo koplje u ruci. visoko uspravljene. Stijene i goli brežuljci djelovali su tako kao da na njih nikada nije kročila ljudska noga. Isprva su se vozili između polja osušenog kukuruza. . tjerala su stada na gotovo gole padine.odvratio je Gabriel zadovoljnim glasom. a ne plijen. To mi možeš vjerovati.nasmije se Gabriel. I ogromne. klikćući pljesnuo 262 rukama. koja je dugo oklijevala prije nego je krenula za vjetrom. Vozili su se širokom cestom u smjeru sjevera. Sjedio je za okruglim stolom. tvoja sirena neće više spavati'. Kad se vratimo. mzee? . ugledao je Gabriela na maloj terasi.sekundi spazio je u magli nejasan obris akacije i malu svijetlu točku.Jesi li mi za vrijeme večere stavio otrov u čašu? zapitao je kad su vatrena kola jurila prema danu.

Zemlja bijaše bezbojna. . Obojica su osjećala da ih je obuzela čarolija. . a zatim na jezero.glasnika smrti. . Polagano je usisavao slatki zrak. . Tek što se Gabriel provezao gotovo zaraslim ugaženim puteljkom i zaustavio auto na čistini koju su stvorila srušena stabla. raspucana i suha. Liječio je glavu od zbunjujućih fantazija.To sam zaboravio . .Pozovi je natrag kako bi tvoja usta mogla reći barem jednu riječ. Drvena utvrda gutala je vrućinu brže nego što zmija guta svoj plijen. a zatim je položio vruću ruku na Paulovu »Želiš li šumu ili jezero?« zapita. lijenih oblaka koji su plovili nebom tako plavim kao još ni jednog dana dosad. bijahu obrasla dražesnim sitnim bijelim cvjetovima. a ipak je sunce sjalo poput srebrnog kotača između mekanih.Ni jedna cesta nije kriva. Zašto bi to bila naša? . Nisu više imali ni 264 cilja ni potreba. Rastopila je tišinu i zaborav.ispravi ga Paul. Ali leptiri na suhim granama umirućih stabala kao da su najavljivali plave cvjetove nade. vrlo si mudar. Znam kamo želiš ići. prije nego su mogle napustiti isušena grla. ali ipak toliko dobrodošlih divova. Zraka bijelog plamena pretvarala je riječi u paru. Ptica mu je odgovorila. Oni su se na svojim bespomoćnim domaćinima pretvorili u stanare bez potreba.Zašto? Tko je to zabranio? . iako se nije pojavila. Zaslijepljene oči mogle su ponovno gledati. ali se nisu usudili pitati odakle dolazi i koliko će trajati. . ako čovjek ne želi stići. Krenuo sam krivom cestom. Sunce je pretvorilo srebrne kapljice znoja na Gabrielovu čelu u široke potočiće.Ovdje se više ne smijemo voziti. . odbijajuća u svojoj tvrdoći. krošnje stabala ujedinile su se poput bogatog crnog krova šireći miris smole i meda.Mzee. izgorjela koža disati. to se smije ako ni na jedno ne treba dobiti odgovor. Vrućina je poput čelična ogrtača pritiskala vrela tijela.Prijatelju. . iako je odgovarajuća glazba mučila njegove uši.Zašto tjeraš moju glavu na rad? Ne vidiš li da je krenula na daleki safari? . ubijati nakarade budućnosti poput dosadnih moskita. . istiskujući ga iz svog tijela poput večernjeg vjetra koji akacije budi iz sna. . . Na vjetru. stajao je na vratima 265 posljednjeg raja koji je Mungu stvorio. Paul pomisli naTristana. tkati sagove od snova i iluzija o vječnoj sreći. ali se.odvrati Gabriel žvačući tako dugo svaki slog dok nije postao dovoljno vlažan kako bi ga mogao lagano progutati. Ogromna debla s korom koja se mrvila. Suma se pojavila poput oaze u pustinji. žaru sunca i potocima kiše. Obojila je crnu kožu sivo. njih dvojica izadoše.njušio je Gabriel. želudac od gladi i usne od žeđi.I za glavu .Prvo ćemo se odvesti u šumu. nije mogao sjetiti je li taj smio živjeti ili je morao umrijeti.A ti si opet zaboravio da se ne smiju postavljati dva pitanja . koji još ni pri jednom safariju nije bio tako opijajući i milosrdan. Prvo je udario upravljač. a bijelu žarko crveno poput vatre u bušu pri večernjem nebu. Ta šutnja u vrućini bez sjena. Prvi od mračnih. Njima bijaše dovoljno sjediti zajedno. Pružao ih je prema nebu.potužio se. a zatim zatrubio odmahujući glavom. pretvorila se u najboljem od svih ukradenih satova u vječno nerazdvojivu vezu između dvaju muškaraca.Tembo za nos .

Paul je držao zemlju u svojim rukama.Bih li prokuhao vodu? .Da! . a njoj je zahvaljivao i konačno izliječenje od bolesti sumnje. Ona mu je napokon zapovjedila da nikada više ne napusti ljude Afrike koje je ljubio kao braću i kojima ni u kom dijelu svog života nije uspio oteti svoje srce. okupane bijelom mjesečinom. hihotao mu je u uho. prije nego su se istopile u kaleidoskopu koji je Mungu napunio granitnim kamenjem. koga je blagoslovila Afrodita.navaljivao je Gabriel. ni razočaranja. nisu postojali ni taština. s njegovim bićima. Ni jedna prirodna sila nije ih mogla razoriti. jer su njihove predodžbe. hvatalo klikćući puce Paulove mokre košulje. a duši njezin mir.čudio se Paul što je jedan znao kamo putuje drugi. savjesti teret sumnje. sada mu je ukazivao put i smjer. 267 Bila je to afrička zemlja na kojoj je Paul ležao. Paul poče toliko žudjeti sa snom i snovima da se spustio na meku mahovinu mirisne zemlje ispod debla na kojem je sjedio zajedno s Gabrielom. ni rane koje nisu mogle zacijeljeti. Veliki crni pauk tkao je zlatnožutu mrežu.Spavaš li već opet? . on okusi tembo na svom jeziku.Ne zaboravi na sol! Ubija vrućicu. ni životne laži. vremena koje je upravo započelo. Još nikada to nije zapažao na takav način. 266 Zvijezde.Ne. se otvarajući usta vodi života. Nije postojalo lagano umiranje zbog hladnoće i ravnodušnosti. ponovno su stvarale lanac zlatnog svjetla. Odstranjivala je iz njega svu bol koja je ikada postojala. Mališan još nije imao ime. raširio ruke i pogledao granu s koje je polagano padao list. . . osjećajući se sigurnim. ali pri prvom svjetlu dana muškarci će ga nazvati Sokrat. Zaslijepljenom je dostajalo jednim treptajem zatvoriti oči. a glavi tugu. glasovima i mirisom. dok je plamen žderao mozak. djela a ne pesimistu koji je oklijevao i dopuštao da mu cijelog života otimaju plijen. shvativši daje stigao na cilj. Iz crne rupe straha digao se mladić bez godina. Otvorio je košulju. krenuo sam na safari. Kad su zamrli i glasovi. Tog je sata prestao brojiti godine koje su ležale za njim i plašiti se onih koje će doći. pro-cvalih u afričkoj šumi poput biljaka kojima svjetlo nije bilo potrebno kako bi se razvile u neraskidivo žbunje. Slike s prigušenim bojama noći postadoše razuzdane sjene koje oči nisu mogle dovoljno dugo zadržati. Krezubi starac s kojim je podijelio opušak i stekao saznanje o radosti umiranja. . Spremao se ponovno zajedno s njima sjesti uz vatru. snovi i ideali pobuđivali sumnjičavost sposobnih mladih junaka i bezobzirnih pobjednika. U mjerenju vremena bez brojaka i cilja. a niti rijeke preko koje su živi veslali samo stoga da bi umrli. a Paul je čuo odjeke smijeha u vjetru koji nikada više neće biti tako blag i tajanstven kao one duge noći slavlja zbog spasenja Gabrielova sina. potrebe. Pružao je stisnutu šaku . Dijete ritalo. Ništa nije znao o lukavstvu iluzija i bezumlju mašte. div Anteus koji je pri svakom dodiru s tlom crpio novu snagu od majke Gee. a mogao je biti pobijeđen samo u zraku. . Kao i one duge noći u Gabrielovoj kolibi. a niti slutio što se s dobronamjernim zbiva. zaboraviti što je ikada bilo i osjećati se jednim sa svijetom oko sebe. Pričini mu se da nije smio bez pozdrava napustiti ljubazne ljude u Naro Moruu.Još prije nego su ga slike čežnje mogle zaboljeti svom jasnoćom. Učinila je od njega čovjeka. Paul je sav blažen osjetio kako mrak i vlaga oduzimaju tijelu vrućinu.

Kad je čuo samog sebe kako se smije. Roger«. prisjetio se da Anteus ne smije napustiti tlo. pazeći na svaki korak. odlučivši da se više nikada neće vratiti u zemlju svog poraza i da će zauvijek ostati u Africi. Krv se sasušila. bacio se prema dašćućem konju. tata. počeo je rukom podignutom na zakletvu dirigirati trijumfalni marš. Oči bijahu tako velike. 268 Kad je skinuo sedlo s konja i odveo ga u staju koju je očistio na jednako čudesan način kao i Heraklo. mogućnosti i prednosti. večeras ćemo potrgati moju avionsku kartu -govorio je. . osjeti znoj na čelu. a noge 269 i rep visjele su s dugačke grane. a razum od ludosti i prevare obijesnih. Na vrhuncu svog blaženstva zaboravio je da su smrt i život u Africi bili bliži nego igdje na svijetu koji je upravo napustio. Nije bilo stražnjih impalinih nogu.Šuti. Već je vidio kako otvara putničku agenciju. Bio je dovoljno bogat da uzmogne bez financijskih briga živjeti u Keniji. nakon što se pobrine za velikodušnu otpremninu Corneliji i primjerenu svotu za Jensa. Zbog svog znanja jezika i drugih sposobnosti zacijelo će smjeti raditi. ali je ipak netremice zurio u leoparda. Paul zadrhti. a i u turizmu. kako bi svoju svijest otrgnuo od susreta veličanstvenosti i boli. napola prekriven lišćem. . iz mudrog analitičara kakav je bio u starom životu. ali glava je ostala cijela. koljena mu zadrhtaše. jer ti voliš impale.A ti premalo. postat će njegov partner. oduzeti mu radost i ponos zbog plijena kojeg je tražio pri svakom safariju jer je vjerovao kako samo onaj koji je vidio najljepšu afričku životinju može razumjeti Munguove poruke. . sa žutosivim krznom. Mlada impala. Ali Gabriel je ipak znao što se zbiva. Ili si već pitao svog leoparda koliko bi mi dolara trebao dati? . Oprezno ustane. On je krenuo na safari samo zbog tebe. ipak nije poklanjao svoju pobjedu u pijanstvu odabranih.Previše govoriš! .Bi li leopard trebao umrijeti od gladi. a u slobodno će vrijeme odlaziti u Naro Moru. Iako je bio ljubimac bogova. Njegov ga je instinkt natjerao ustati i pobjeći poput uplašenog djeteta koje skriva lice rukama. Upravo u pravi trenutak. Nije više htio disati. i bio je spreman na novi početak. Paul načini bilancu i otvori novi račun. štiteći ponizno svoje srce od euforije glupih.Gabriele. . a trulo tijelo pokriveno glasnim crnim muhama sa sjajnim zelenim krilima. nježne i lijepe kao za života. i ne miči se! . mzeer . kasnije! Na stablu iza grma s bijelim cvjetovima sjedi leopard. Paul nije mogao uvrijediti Gabriela. Mogao se zaposliti u upravi.Zašto? Nisi li čuo što sam upravo rekao? To je važno. a to ga je oduševljavalo. ležao je njegov plijen. kad je ponovno htio sjesti uz Gabriela. postao je trgovac lišen osjećaja koji je točno znao procijeniti svoj položaj. Hrabro je uhvatio uzde i odgalopirao u budućnost. Jedina zraka sunca koja je prodrla u šumu pretvorila je pjege na njegovoj glavi. štiteći se od vječnog zla. u hoteljerstvu. Još prije nego su Gabrielovo iznenađujuće raspoloženje i poznata podrugljivost našli u njegovim ušima potvrdu kako ne sanja. kod njemačkog veleposlanstva. S dobrim klijentima polazit će zajedno na safarije. Gabriel. ni gledati. spavao je.prema nebu. Nemoćnost ga je gušila. na bedrima i trupu u sjajne crne mrlje. Između gustih grana.Kasnije. Ne živi u ovoj šumi. Zbog njega su se urušili zidovi tamnice. Lovac sit pobjede. koji nikada više neće morati šaptati »Roger. crijeva bijahu istrgnuta.

Izgubio sam ga zajedno sa svojom zrakoplovnom kartom. Obojica su čula otkucaje srca onoga drugog.. Sve je započelo na jezeru. Crnom se sinu. Gabriel se nije mogao odreći očaravajućeg sjaja u Paulovom pogledu. ali nisu pitali. Ni pilule u divno čistim staklenkama s plastičnim poklopcima najsuvremenije ljekarnice u Nairobiu nisu mogle spasiti onoga kojeg je pogodila munja. . poslijepodne nije dogodilo ništa drugo. . . lukavi kujin sine.Hoću. Odvest ćemo se do jezera koje si mi obećao. Presnažno bijaše veselje što sada ni jedan od njih neće morati raskinuti lance koji su ih vezivali.Kako to znaš? . ukrala je plijenu volju i snagu obrane prije nego se njegov jezik mogao oboružati znanjem. 271 oprez. Gabriel raširi ruke. a noću prema zvijezdama. gdje si izgubio strah!? .ulovit ćemo impalu. Gabriel oduševljeno klikćući udari upravljač i upali motor. nasmijao se i pokazao svoje zube.Da.Pa dobro! Imam zrakoplovnu kartu. na safariju koji je Mungu začarao. Tad se njegove noge pokrenuše.Toliko. nisu mogli ništa učiniti ni najstariji ni najmudriji vračevi. Samo toliko koliko traje jedan udisaj. Groznica u glavi prijatelja koji je lovio.Tužni moj tata. iako je bio snažan poput lava koji još nije izgubio ni jednu bitku i ni jedne se noći nije vraćao bez plijena. Ali umjesto da se uhvati za nju. Zaklopljenih očiju stajao je ispred onoga koji ga je iskušavao. Cestom koju već godinama ne koriste miroljubivi ljudi. . nego ono što se dogodilo njegovom ocu ujutro. iako im još nije zapovijedio kamo da podu. .urlao je Gabriel . .Gabriele. iskustvo i sumnje suprotstaviše se Gabrielovoj želji. 272 . tjerajući ga još dalje na safari na kojem je prešao već velik dio puta. Gabriel im to dopusti i zastane kad se našao samo tri koraka ispred svog grozničavog prijatelja. uvijek gladnom i uvijek u krivi trenutak hrabrom mzeeu. . koja u posljednji trenutak širi krila kako bi izbjegla mačkin skok. Ta je munja razbila Gabrielovu glavu. on to ima! I neće se vratiti u Njemačku.i koja je od prije kratkog vremena bila zabranjena za safarije. Poleti prema Paulu i pritisne ga na grudi. Zbog takve groznice čovjek bi gubio razum i zaboravljao djecu. sine moj! Snažan sam čovjek bez straha.Budemo li gladni . Poput ptice. izgubila ju je i sirena. a nju će dobiti sirena.Jesi li zaboravio da stražarim ispred tvoje kolibe kad spavaš sa ženom? .Danas ćemo se voziti toliko dugo dok potraje benzina -zavikne Paul prema bijelim oblacima. koliko će trajati ta sreća. Protiv razbuktale grozničave požude koja je ljude danju tjerala u oblake. međutim.Ima li moj tata toliko novaca? 270 .Ne smiješ lagati kad vidiš leoparda. Preda svoju prošlost neizmjernim daljinama Afrike. Došlo je vrijeme da objasni njegovom poludjelom. Gabriel tako lagano odmahne glavom da je samo on mogao osjetiti vjetar. Zasljepljivao ga je. Iznenadi se shvativši koliko daleko je njegov glas naučio prodirati. Nikada više. . da možeš Sokrata poslati u najbolju školu u Keniji. Ostat ću! Sve ću ti ispričati kad više ne budem morao gledati mrtvu impalu. zašto ne bi bilo dobro voziti se cestom prema jezeru za vrijeme dugih sjena. Speci ćeš je za mene. Tad ćeš umrijeti. kako to priliči preobilju.Nisi je samo ti izgubio. Kako se dugo čuo odjek smijeha i kako je sve to bilo lako čovjeku koji je napokon odlučio da nikada više ne pogleda unatrag. . ne lažem.

nastojeći govoriti istim šaljivim. a pomoću kojih će u odlučujućoj bitci izjesti nosove onih hrabrih i uspravnih. Svaka trešnja u želucu pretvarala se u snove natopljene obećanjima. koja više ne osjeća glad i iscrpljenost kad nanjuši neprijatelja. gurnuo tijelo u dubinu i zaurlao u lice koje nije ništa slutilo: »Tata. čuo je ljude kako viču. Doduše. Kad je Gabriel bacio svoje tijelo na Paulovo. »Lezi. Gabriel je potrošio odveć dragocjene sekunde kako bi udario po Paulovoj pruženoj ruci. tata. . Još prije nego li je shvatio što se zbiva. Ta sjena je bila dugo vremena svijetla i daleka. Moram u šumu!« vikao je. Gabriel odjuri natrag putem kojim je došao. Gabriel spozna istog trenutka da su kradljivci vremena bili i kradljivci života. Kao agent na tajnom zadatku Njegova veličanstva Mungua. Dopuštali su vrućem poslijepodnevnom vjetru da im bičuje kožu. U svjetlu. Paul se držao svojih direktiva. usmjeren prema nekoj sjeni. jer su povjerovali da su presnažni i preslobodni. Kad god se crni kavez . sunčanih naočala i nade. Pričao je Gabrielu o putničkoj agenciji koju je htio otvoriti u Nairobiu. Paul mu to obeća pa mu pruži njegovu prvu plaću. Ipak tom neustrašenom. osjeti spas i kako mu se znoj na čelu počeo sušiti. Pojurila je 273 prema dvojici ljudi koji nisu smjeli očekivati pomoć velikog Mungua. kao i iščekivanja budućeg. okrenuše se na cesti. 274 16 Iako mu se glava pri svakom pokretu ponašala poput vatre u bušu. mamila je ljubičasta površina jezera za koje Paul nije znao kako se zove i zašto je toliko želio sjediti na njegovoj obali. lezi na pod! Povuci se pod sjedalo! Oni su tu.Vozili su se cestom prekrivenom crvenom prašinom. Zamolio je da dobije bijelu uniformu sa zlatnim puce tima i sunčane naočale sa staklima plave boje. koje je iza svakog zavoja odijevalo nove pastelne boje. preslab si!«'preklinjao ga je. već pred njima. Kad se automobil pojavio drugi put.izjavi.Leopard je. prepolagan i preglup. Lakomisleno dopusti samom sebi duboko udahnuti zrak. pomalo zbunjenim glasom kao i prvi put kad su Gabrielove oči uhvatile plijen . usamljenom borcu nikada nije uspijevalo ostati dovoljno dugo budan kako bi u prostoriji bez boja domamio zidove k sebi. učiniše ih slijepima i gluhima. zatim crvena i pretvorila se u automobil s. Kad je čuo što njegov pametni mzee namjerava učiniti. kad su ljudi s maskama i noževima izjurili iz oba automobila. Nije se micala i napokon je srasla s grmovima iste boje. otrčao je dalje od dana zlatnih puceta. U retrovizoru je vidio kako automobil lovaca bez milosti postaje sve manji. Gabriel opazi da Paul stoji uspravno uz njega. a tijelo se rastopilo u krvavocrvenom jezeru. Njihova povezanost i osjećaj slobode. nije čuo kako papir šuška na vjetru. ali mzee bijaše odveć ukočen. Stoga i nije okrenuo glavu prema Paulu. ali kola se počeše zanositi. ali sada ne iza njih. Usnama hladnim poput snijega na planini njegove domovine. Postala je prvo crna.rekao neka ti dadnem taj novac. kotačima od plamena. pritisnuo mu glavu na noge. Gabriel više nije vidio kako je novčanica zasjala zelenom bojom obasjana suncem. nije ni u kom slučaju smio zatvoriti oči prije nego ga prozovu kao svjedoka. ali više nisu osjećali vrućinu krvi. Nagonom životinje. Iznenada je vratila svoju boju i lik. pokušao je skrenuti s ceste. Pogled mu je bio pun napetosti. ne sumnjajući više da će to učiniti. Gabriel posta tako ponosan da mu je lice oteklo. Bila je puna dubokih rupa. a usne postale debele. sjuriše u grmlje i tamo se zaustaviše. Tog trenutka punog užasa i panike. Podigne ruku. A pritom je bilo važno steći zidove kao saveznike u ratu u kojem su se neprijatelji opskrbili smrdljivim oružjem iz doza sa spre-jom. koja ih je obojicu natapala u mraku smrti.

Stoga je Gabriel urlajući potrčao prema jezeru. Njezine mogućnosti dostajale su samo kako bi Paula suočile s teretom nadmenosti i promašaja. Slike nisu znale ništa o dužnosti i odgovornosti. kako bi ih po uput-stvima svojih nalogodavaca točno naveo. Gabriel se izgubio u grmlju. Ta teška šutnja rastužila je Paula. jer je Gabriel držao šalicu u ruci. 176 To gaje tim više radovalo. iako više ne kratka i kovrčasta. Bilo mu je samo žao što njegov oklijevajući sin nije rekao ni riječi. Bilo je tako meko i bezoblično da je svaku kretnju morao voditi ad absurdum i daje svaku riječ morao progutati prije nego su usne šapnule prvi slog. Nije više bila dovoljno tamna i imala je boju kave pomiješane s mlijekom. Ti čvrsti zidovi bijahu mu neophodno potrebni kako bi uredno objesio svoje slike. odveć ozbiljan i imao je krive zube . koja mu je otimala još više slobode kretanja od mračnog podruma. Iako je Paula razveselilo i pružilo mu olakšanje što se Gabriel pravovremeno vratio kako bi ga spasio. iako je osjećao da će svaki pokušaj biti uzaludan. a ipak i karakterističnim za humor svog bistrog pratitelja. premršav. Sir! . . Tim se više čudio što je zatim ipak ugledao Gabriela. da 277 . Kad god bi htio primiti čelo ili začepiti užasnim smradom izmučen nos. zakopaju bez pomirujućeg zvuka rastanka. što mu je uspjelo samo jednom i to onom rukom koju kradljivci vremena nisu svezali za njegovo goruće tijelo repom usnulog leoparda. ali je bila premazana uljem kao kod onog prokletog psa Singha. jer je u trenutku odluke odbio poslušnost i propustio zaštititi glavu. Paul se trudio dodirnuti zidove barem jednom. Prinijet ću vam šalicu usnama. svijetlila je istom crnom bojom. Doduše. Uvijek iznova progonjeni je uzimao novi zalet. dopirući iz grudi rascijepljenih na dva dijela. pretvarajući se u otrovne ljubičaste batove s kukicama.Ne morate ništa raditi. Samo kosa. Još nije mogao ocijeniti štete na tijelu i duši. upravo u trenutku kad je odustao da ga doziva.govorio je veliki bijeli. Činilo mu se čudnim. Sada se glava stisnula i nije se više mogla potpuno koristiti. bio tako dubok da mu je moralo biti lako odzvanjati od zagonetne planine poput zastrašujuće jeke. On mu se činio izmijenjen na upravo apsurdan način.Pokušajte piti. Onog trenutka kad je nesmiljeni neprijatelj napao Paula. Znao je samo to daje nastala nepopravljiva greška autonomije i mobilnosti.pretvorio u mrežu bijelog pauka. kao što zmije bježe iz zahvata ruku. Slike su neprekidno bježale s ceste u smrtonosno grmlje. Iako je njegov glas. Paul je zlovoljno odmahnuo glavom jer se protivilo pravilima igre da šalu koja je pripadala samo njima. Bio je prenizak. . udario bi o brdo. Bježale su 275 iz sjećanja.ne onakve kakvi bi sjali poput oblaka nad Mount Kenvom kad bi izvirilo sunce. veliki šutljivac to nije učinio. ipak je zamolio vrijeme za razmišljanje. Čim bi zalutao u toj klopci uništavajuće bezglasnosti. A uz šalicu išla je uvijek i lijepa rečenica da tata mzee treba radije oprati lice u vrućem čaju nego u hladnoj vodi. kako bi se popeo preko obzora. nikada nije čuo samog sebe glasno vikati. Tamo su se istopili obrisi svega postojećeg. Nije se radilo samo o tome da sa zidovima pregovara na istoj razini. a u svom bijegu ne mogu držati smjer. Iako je bijelo obojani Gabriel imao doista dovoljno vremena da se sjeti dobro poznate šale. On je to smatrao ruganjem čovjeku koji je godinama učio u pravno nepreglednim situacijama koristiti gipku retoriku umjesto sile. Paul nije mislio da je prikladno obraćati se Gabrielu. To nisu mogli spriječiti ni zidovi koji su kružili oko njega. pozvao bi Gabriela. Gabriel se iz svoje lijepe glatke kože uvukao u nekakvu koja mu nije odgovarala.

Prepadi na turiste. što je bila prava sreća za vladajuće. I tako nitko od onih koji su sudjelovali . koji se bojao za dobar glas svoje zemlje. ali i ugodno hladna. Paul pokuša razdvojiti dršćuće usne. To mi morate vjerovati. Njegova osuda bijaše neoboriva. Oni inače nisu razmišljali o vrijednostima tuđih života. Međutim. Sir. postali su svakodnevica. Iznenadilo gaje što mu je ta prijateljska usluga uspjela. bolničare i medicinske sestre da čine više od svoje dužnosti. Otkako su pri-mili golog. oči cijele zemlje bile su uperene u njihovu kliniku. Doći ću odmah k vama.« Ovog puta Paulu nije bilo potrebno vrijeme za razmišljanje. gdje su razbojnici bili osobito okrutni. a ipak dovoljno jasan da ne optereti uši nečim za što nisu bile spremne. doduše gorka. Jednako tako kao prirodne katastrofe i smrtonosne zaraze uz obalu i u planinama. Jer nije postojala samo preživjela žrtva. vrlo sposoban čovjek iz Bombaja. Zaključio je napokon da to nije bio Gabriel s kojim je razgovarao. Osjećaj da je njegov natekli jezik postao vlažan bijaše vrlo ugodan.obećao je blagi glas. a još mnogo više za svoj. »Sir. većinom zbog malarije ili teških proljeva. Nakon nekog vremena shvatio je da ta nova igra ima i neke prednosti. već neprijatelj koji je posjedovao nedopušteno oružje. Međutim taj ga glas nije uznemiravao. Kako se taj događaj zbio u blizini jezera Turkana. sami. Svi su se 279 oni. bit će bolje da ne govorite. vjerovali u Mungua ili u medicinsko znanje. Radije pokušajte spavati. . Kroz povrijeđeno grlo porekne tekućina. netipičan tijek tog slučaja tjerao je sve liječnike. zapravo i nije postojala nada u spas. I to usprkos obeshrabrujućim iskustvima svakodnevice u klinici koja je najtočnije odražavala krizu te zemlje. brinuli su se za bolesnike ne obazirući se na boju njihove 278 kože i položaj. čak u Nairobiu. i uz to. Bio je ugodno tih. Svi zaposleni u bolnici u Nairobiu osjećali su se počašćenima kad su po prvi put spomenuli kliniku u novinama. ali je po svim kriterijima imao ogromnu sreću. Mučno je bilo jedino što je odmah zatim počeo kašljati. Njegovo je stanje bilo krajnje zabrinjavajuće. pripadnost plemenu i financijskom stanju. kao najbolja potvrda sjajnog funkcioniranja skrbi za unesrećene. Još više od neočekivanog zanimanja za bolnicu. Paulov slučaj smjela je štampa opširno objaviti. kao što su to bila gladna djeca koja su prosila na aveniji Kenijata u Nairobiu. To je prenaporno za vas. Medu prijateljima ste. i taj je prijeteći kašalj udarao o njegova rebra poput prijeteće stijene tjerajući vrućinu natrag u tijelo. Brutalnost im je bila isto tako razumljiva. više se ne morate bojati . krvavog Nijemca.Gabriel govori s njim engleski i da ga kao prvog dana safarija naziva »Sir«. Samo što ih dosad nisu spominjali u novinama. A taj je junak bio crn. Kako ga ne bi ražalostio zbog te dosjetke. Najveći broj žrtava pljački u graničnim područjima pronalazili bi mrtve nakon nekoliko mjeseci. za pacijenta u sobi broj šest liječnici su se osobito brinuli i to ne zato što su inače rijetko liječili turiste. Sada je sve na vama. Protivno običajima. Liječnici u bolnici u Nairobiu u ulici Ngonga. već je postojao i mrtvi junak. Ta se tragedija činila ministru kao stvorena za podizanje samosvijesti Kenije. uvijek su iznova potvrđivali dobar glas da su idealisti. a sve više i na safarijima. i pripadnik plemena Kikuju kao oni. Imate mnogo vremena. Međutim. Ponovno otvori usta pa osjeti hladnu umirujuću struju na svom nepcu. kao da se nije upravo sada oslobodilo žara pakla. osjećali na neki način obavezni višoj sili koja je u odlučujućem trenutku spasila njihovog pacijenta. Za to su se pobrinule upute ministra turizma. ako me budete trebali. Već su drugog dana objavili sliku liječnika koji je liječio Paula. a ni zahtjev za novim dokazima. Paulova sudbina dirala je sve ljude od Mombase do Kisuma. Bio je to mlad.Niste .

Nisu otvorili pretinac za rukavice u kojem je ležao skupocjeni japanski dalekozor. A njemu su zločinci slomili lubanju puškama i pištoljima. Bili su zabrinuti jer su vjerovali da se njihov pacijent još uvijek nalazi u stanju teškog šoka. . točno prisjetiti slika zadnjeg dana svog . imao povrede grudnog koša. Novine su svakodnevno pisale o tome kako je spašeni čovjek koji se gušio svojom vlastitom krvlju. Sva su se ona svodila na to da mora svom pacijentu. Ali ne smijete 281 se umarati i previše govoriti. Pretpostavljalo se da su lopovi. Automobil je zasigurno ukrao neki nepoznati čovjek. Zašto sa mnom govorite svahili? pitao je.To smo svi toliko željeli. Tečan engleski jezik njegova pacijenta ili okolnost da je sjedio uspravno u krevetu. čim ovaj to bude mogao shvatiti. A osobito to što nije bio ni približno onako zbunjen kako se to iskusni liječnik bojao. Ležao je ispod tijela svog vozača. Indijski liječnik koji je jedini raspolagao znanjem iz neurologije. Nažalost.Tko? . Mučilo ga je što nije mogao saznati govori li njegov pacijent engleski.objasni Paul. Tko smo mi? .promucao je doktor Khan. Za sobom su ostavili dio plijena. Dopuštao je samom sebi tek kratak san. Svima se činilo ogromnim čudom što je Paul preživio. često govorio svahili na veliko olakšanje domaćih njegovatelja. preuzeo je svu odgovornost za sobu broj šest. Odmah su se pobrinuli za Paula i odletjeti s njim u Nairobi. 280 Liječnici nisu uspijevali pročitati sve članke. pa dohvati Paulovu ruku želeći mu opipati bilo.I vi? . Gabrielu nisu ostavili čak ni ime. ispričati sve o napadu. iako je jedva tko od čitatelja znao o komu je riječ. Imat ćemo kasnije dosta vremena. a užasno ga je zbunilo kad je ono nekoliko riječi koje je bolesnik noću promucao.Vjerovao sam da smo ukrali vrijeme. Paulovo je sjećanje zapravo dobro funkcioniralo. a njegovo se tjelesno stanje popravljalo.Sir. kao o »nepoznatom vojniku«. Iako se činilo da Paul reagira kad su ga njegovali. raduje me što se napokon bolje osjećate . Od tog se dana doktor Khan varao u bitnoj prosudbi svojih razmišljanja. snažna glasa. Nije bio pripravan da se to dogodi u vrijeme kad je računao s krizom. Mogao se u satima bez početka i kraja.Kad će on napokon doći? Moram mu reći da sam previsoko držao glavu. koji su prema pisanju tiska upali iz Etiopije. niti trećeg dana nije bio spreman za duhovnu pomoć koju je dobri. .Gabriel i ja . SafariTours je objasnio da ni jedan od njihovih vozača nije nestao. ali Paul je progovorio petog dana boravka u bolnici. neumorni doktor Khan smatrao neophodnom za ozdravljenje.Vjerovao sam da svi Indijci govore engleski. . Paul zamoli da mu namjeste jastuke.Da! Čak i sada imam svo vrijeme svijeta za vas. . slomljena rebra i dva puta slomljenu desnu ruku. . takve su se stvari događale. prepoznao kako svahili. pobjegli zbog hrabrog upada »Letećih liječnika«. . kad se pretvarao da spava.upita doktor Khan oprezno.nije mogao sumnjati da se Paulu dogodilo najveće moguće čudo. . Napad je primijetio pilot zrakoplova »Letećih liječnika« koji je letio neuobičajeno nisko. Otada je doktor Khan. Posada se usudila spustiti na izuzetno težak teren. iako mu je to bilo teško jer je taj jezik smatrao nedostojnim svog intelekta i iskustva. lica manje natečena nego ranije. bio onesviješten. bistrih očiju. Novinari su pisali o njemu. Doktor Khan ni nakon nekoliko mjeseci nije bio siguran što ga je u tom neočekivanom događaju najviše iznenadilo.

i hrpe bijelih maramica. . Nasmiješi se kad se još prije posljednje riječi prisjetio nokta koji je krenuo u lov za kazaljkama sata.« . Sve ga je to osobito dirnulo jer je njegova briga sada bila posvećena čovjeku koji je bio star kao njegov otac. U tuđini ni jedan lijek ne koristi toliko koliko materinski jezik. bit će ovdje u četiri sata. To uvijek ponovno doživljavamo. tata. čuo je Gabrielov smijeh i dugo zatim škripanje kotača kad se okrenuo prema njemu i zaviknuo: »Lezi.promrmlja Paul. a njih dvojica ponovno krenuli na safari i pri tom skidali snove s neba. Koristit će vam da napokon možete razgovarati s nekim iz vaše zemlje. oči mrtve impale. trebali besplatno nabavljati ukradene putovnice i stvari. kad bi se vrući zrak isparavao. . ali je već pri prvom odlučnom koraku nadvladao svoju zbunjenost pa je predao Paulu umjetnički složen buket bijelih orhideja.Doista neće! . pomirisavši ih zbunjeno prije nego ih je prepustio tuđoj pažnji.Mislio sam da će vam njemačke novine razbiti dosadu -rekao je.upita Paul. pa su službenici. čije su oči bile od istog crnog baršuna kao i noći u Naro Momu. preslab si!« Paul jedino nije shvaćao da je Gabriel mrtav i zašto napokon ne dolazi kako bi mogli umrijeti dani bijelih lanaca i teških pokrivača. jer je to spadalo u njegove službene dužnosti. Paul duboko uzdahne i pričini mu se daje kod kuće. Ali uto je doktor Khan rekao: »Danas će vas netko posjetiti. ali on nije reagirao na to jer je naučio spustiti glavu u smrtnom strahu i leći na tlo. U prvom jutarnjem vjetru 282 njihali bi se u istom taktu mahanja krila plavih čvoraka. Dražesni pupoljci visokog stabla sjali su ljubičastom bojom nade čim bi ih sunce dodirnulo. . Imao je miroljubivo lice. Doktor Khan. i još im vratiti izgubljenu vjeru. Paul objasni: . Oni su mu savjetovali da se zaveže za jarbol saznanja i slijedi sirene. Zvao se doktor Christian Lamm. Paul pogleda u vrt sa sagom od zelene trave. Bio je ljubazan i nenapadan. Doktor Lamm bio je točno obaviješten o neuobičajenim događajima uz jezero Turkana.pričao je doktor Khan. Oko bijelo ružičastih ljiljana letjele su pčele velike poput osa.Ni minutu prije ili kasnije? . . U podne.Ne brinite! To su fini ljudi na koje se možete osloniti. s kaskadama svijetloplave boje i s dva crno-bijela ždrala koji su imali žute krune i igrali se ispod stabla punog smokava. i koji je bio pun dobrote strpljivih. Ali kad bi ipak progledao u trenucima bez zaštitničke mrene iluzija. Na vratima se plaho osmjehnuo.sigurnog života . u kojoj je plivala mrtva muha. u skladu sa svojim prezimenom -janje. Položio je na noćni ormarić četiri dana star »Frankfurter Allgemeine Zeitung« između čaše soka od naranči. ugodno nizak i neprimjetan za zalutalog u krevetu koji je izgubio perspektivu visine. stablo bi širilo miris zaborava. odgurao je krevet do prozora položivši pokrivače koji su mirisali po kamforu ispod jastuka. nije više bio tako lud da prihvati zavaravajuće ponude mira svojih neprijatelja. koji u glasnom gradu nisu slutili ništa o velikoj tišini šuma i planina. Zapravo je taj mladić bio nadležan za izgubljene putovnice i uzbuđene sugrađane kojima su ukrali sve osim vjere da su vele283 poslanstva uređena isključivo za turiste.Nijemci su uvijek točni . u roku od najviše dva sata. Njegovo visočanstvo bio je službenik veleposlanstva. leoparda na grani. njemački veleposlanik. Vidio je stabla u crnoj šumi. Kako ga ne bi uvrijedio. prepoznavajući cilj svog safarija.svih osim jedne. Njegovo visočanstvo. ali istog mu je trenutka bilo žao njegovog uplašenog posjetitelja koji ih je već počeo spremati natrag u torbu.

vratila se kao pobjednik. Nije se zaustavio u grlu. Znao je da to više nikada neće činiti. Samo se još jednom pokušao graniti. retorika pitanja koje nije očekivalo odgovor.pronašli adresu vašeg sina u Frankfurtu i odmah ga obavijestili. mzee!« čuo je kako govori sin koji je s njim letio vatrenim kolima prema suncu. vještom prizemljenju »Letećih liječnika«. . već je oslobodio sablasti iz crne rupe za koje je vjerovao da su zauvijek nestale. saznanje ga je onijemilo. iskopanu iz afričke zemlje. natjerati uši na gluhoću. S Gabrielom sam razgovarao na svahiliju. Svako pojedino slovo razbijalo mu je lubanju kao što su muškarci s pištoljima i noževima razbijali Gabrielovu.« Njegove usne nisu mogle zaustaviti porugu. pa je jednom čak spomenuo koliko je bio lakomislen. koja su se pretvorila u zmijske glave i ždrijela krokodila. prije nego ih je Paul uspio spojiti. Zamahnuo je zdravom rukom. poprimajući krvavo crvenu boju.Mi smo . Doktor Lamm je povjerovao da je dobio pohvalu zbog svoje pažnje. letu u Nairobi. a prije svega prošli oblik tako bespoštedan i konačan. podigavši je tako visoko kao da još uvijek stoji ispod akacije u Samburuu i pozdravlja Gabriela u prvom svjetlu dana želeći otjerati demone. Opet sam jednom zaboravio pravovremeno reći kvvaheri. a njegove oči ljubav.. . spoznao da novine uzbuđuju bolesnika. Nije se branio kad je osjetio da mu sol pali oči. Doktor Lamm izvadi iz torbe novine s velikim crnim 285 slovima. ne govorim svahili. Ali smrt. . »Stvar je Mungua. Činilo mu se izdajom da za onoga koga ljubi koristi smrtonosan perfekt.Na žalost. uzeo mu ih je iz ruke pa mu je ispričao stoje obzirnije mogao sve o napadu. Nadam se da će vas to barem malko umiriti. ali dosad još nije pronašla trag zločinaca. Pred Paulovim očima su prolazile slike života. Gabriel je moj vozač . . Pobijeđeni je tiho dopustio da ga osvetnik razoruža pa mu je predao budućnost. pokušavao je ostati mudar i lukavo zaklopiti oči. U tom trenutku užasa i spoznaje. Oglušio je zbog groma. Doživio je još kako su se . saznanje i svoj san pred kradljivcima vremena i tako se spasiti. Prvih šest riječi. Paulov glas vikne »ne« snagom ubijenih dana. »Ne viči. jer mu se bolesnik činio miran. ako naša djeca umiru. Pogodio je njihova nacerena lica i razbio im kostur. . . Paul je iznenada progledao. umotani u miris meda i smole. spominjući iznenađujuće Paulovo spašavanje i govoreći što je manje moguće o ubijenom vozaču. prizor po prizor.Nisam progovorio njemački otkako boravim u Africi.Spasio vam je život . o tome da policija ispituje slučaj. Paul više nije zvao Gabriela. bijahu nalik udarcu oštro nabrušene sjekire. koju je poslao u beskonačnost držeći na rukama Gabrielova sina. a suze oblijevaju ukočeno lice. ali njegov je razum zaboravio mehanizme bijega. zakopati razum. U tom pijanstvu pobjede zaslijepila gaje munja. Ispričajte mi što se dogodilo i kako sam stigao ovamo.Da. Sto to znači? . spasiti dušu i srce gurajući ih natrag u grudi 284 koje su počele pucati.A sada mi ga je oduzeo.Je li to bio vaš vozač? Ubogi čovjek! Cijela zemlja govori o njemu. pokušao polagano i očajno krenuti na putovanje nade.govorio je zadovoljno. praćeni sve glasnijim odjekom nikada zaboravljenih glasova.rekao je Paul. Iako je stajao uz rub ponora. pretvorivši se opet u vještog diplomata .izjavi doktor Lamm.Ništa što bi se moglo objasniti. Bijaše to obziran kroničar koji je govorio tiho i patio zbog boli koju je morao zadati Paulu. Moram to znati. Uspjelo mu je uljepšati bilancu brutalnosti. logiku. Bilo je prekasno. Kad je glasnik smrti pun razumijevanja.

Tražio je ponovno. shvati da se smijao samo ustima.poput Gabriela kad je koristio ironiju kako bi strahu oduzeo zube.što ste se toliko uzbudili. sinovi razumiju.vodenaste oči veleposlanika Lamma pretvorile u tješeće tamne oči indijskog liječnika. Paul je često razmišljao o Antje. Nisam smio dopustiti da gospodin ostane tako dugo kod vas.Ne mislite sada na dane koji još nisu došli. doktor Khan je sjedio uz njegov krevet. Uzak luk mjeseca poprifnio je boju nevinosti. Zvijezde su tkale zlatne girlande oko oblaka od sivog tila. već prekasno . .odvrati Paul. Paul ju je naučio prihvaćati sa strajališta počinitelja. uske ruke i kožu koja je mirisalapo menti i svježem drvu. ali tad je pao u krater prebrzo i preduboko. kad je snaga njegova grla zamrla. Prije nego se lanci zatvore oko njegovih ruku. a on zanijemi u pokajničkoj odjeći. . Od tog dana prestao je dijeliti struju osjećaja na vrijeme prije i poslije Gabriela. Jezik ništa nije znao o mudrosti šutnje. Imao je kosu koja je sjala crnom bojom na crvenkastom svjetlu. Samo budućnost i ljudi na kojima je zgriješio oduzimali su mu mir. već samo zbog otkrića. imao bih još izbor. jer su ga oči indijskog liječnika podsjećale na one zbog kojih je živio. Držao je injekciju prema svjetlu i gurnuo iglu vrlo polagano.Moja je krivnja . »Jednom u životu muškarac mora činiti ono što doista želi. Sada. Ne znam što ću reći kad budem morati odgovarati sinu i pogledati ženu.« .govorio je . Inače će umrijeti dugo prije smrti. o njezinom golom tijelu ispod mreže protiv komaraca i njezinoj finoj svilenkastoj kosi. »Ne smijete se više plašiti«.Da je došao ranije. . braniti se protiv snage slika. Tek kad je bio mnogo bliže snu nego kajanju. preklinjao je Paula. . . . Ali kad . razašiljajući svoju poruku o poniznosti i miru. ali je bio zabrinut što ju je ostavio bez oproštaja. smijao se i zaboravljao.Ponovno sam postao dijete . Bol je izgubila svoje bodlje.Ne kajem se zbog djela. 287 . Savjest ga je tjerala zaključiti račun 288 koji je još uvijek bio otvoren. jer njegovo tijelo nije više ništa slutilo o žudnji koja je čovjeku davala na znanje da živi. Kod nas govore: žene šute. a da 286 bi tu obećavajuću promjenu mogao upotrijebiti u svoju korist. znajući da je Munguov raj izgubljen zauvijek. Svake noći bez svjetla i nade.Govorite poput Gabriela. utjehu budala koje su vjerovale u balzam riječi.Na to se kod nas ne možete osloniti . gotovo nježno. Samo zato mu je povjerio dušu i savjest. Paul bi odlučio zamoliti doktora Lamma da se poveže s Antje i pošalje joj novac za zrakoplovnu kartu.Niste mi mogli reći ništa ljepše .Ne.priznao je Paul. u meso grešnika. koji nije trebao raditi ništa drugo nego čekati dan proglašenja osude. Gledajući unazad uživao je u bogatstvu boja i mirisa dobrih dana. Bilo je prerano. kao da se sunce nikada nije srušilo s neba kraj jezera Turkana. a ne i očima . Kad se probudio. Smiješeći se obeća mu san i zaborav. Nije se smijao kad je Antje svojim djetinjastim glasom šaptala nježne riječi medvjediću.prizna njegov ispovjednik.usprotivio se Paul. . Ali nije je nazivao sirenom. žudio je progovoriti još jednom istom snagom kojom umirući od žeđi žudi za vodom. kao da dobrih i tihih dana nikada i nije bilo. Tako se dogodilo da je Paul u svojoj nesreći odabrao doktora Khana za svog pratitelja natrag do samog početka.

Potrošio je mnogo vremena na razgovor s Cornelijom. pa mu nije uspijevalo odagnati sablasti koje su zaposjele sobu broj šest. koža na licu napne. prije nego bi on. Cvali su ružičasto. a životinje tražile blizinu čovjeka. Paulovo se tijelo ukoči. Crvene ruže penjačice rasle su po bijelim zidovima. Zdralovi su prestrašeno pobjegli. Sa stabla smokve kreštao je papagaj s plavim i žutim perjem. Paul ni sam nije mogao shvatiti zašto ga ta haljina još uvijek ljuti. brinuo se za 289 rane na tijelu. Mijenjao je zavoje. Veliki zvončići zvonili su malu sreću. Mučila ga je i tuga zbog VVanjiru i njezina nerođena djeteta. Tjedan dana nakon dolaska u bolnicu smio je po prvi put sjesti na stolicu uz prozor. bio je odveć neiskusan i uvijek pristojan. sagorjeli mzee s ugašenim srcem. tek što bi on zatvorio vrata za sobom. vrlo ga je uznemirila. Ali i opet iznova bio je star. što se događalo gotovo svakodnevno. Dva su se čvorka. nije pomirisao ruže. Ali tek što bi dodirnuo VVanjirinu ruku. U trenutku kad je njihov miris doletio do Paula. Odjenuo je sivo odijelo. i on osjeti da bi se trebao braniti. Mladi je čovjek trčao sve brže. Ali Cornelia mu je uvijek ponovno stala na put. Doviknula mu je »Jambo«. Ta kosa. koji više nije mogao zapovijedati očima da pogledaju u drugom smjeru. Vrućina je štitila glavu od oboružanih demona koji su mu željeli oteti plijen. Dok se svađao s njom. svijetloplavu košulju i žutu kravatu s točkicama. njegova bi mu žena predala buket grahora. pun razumijevanja. Uzdišući dopustio je da ga san o prestanku brojanja vremena omami kao onog prvog dana safarija. s krilima koja su zasljepljivala Paula. Nigdje grmovi bugenvilija nisu bili tako bogati. kupala u malom bijelom bunaru. Cornelia bi uvijek odjenula duboko izrezanu žutu haljinu i stavila na uši jeftine naušnice. Ptice su cvrkutale. nosom i ušima. Stoga se taj razgovor nikada nije održao. Paula je još više iznenadila svijetla koža i plava kosa. pružao bradu i trčao onako kako to ljudi Afrike ne 290 čine. Želio joj je opširno objasniti zašto mora još jednom krenuti u Naro Moru. Trčala bi prema njemu raširenih ruku. Oproštaj je još uvijek bio samo slutnja.bi ga doktor Lamm posjetio. pitao za glavobolju. glup. uzeo kabao za vodu iz VVanjirinih ruku i uspio joj ispričati sve o leopardu koji gaje zamolio neka dadne djeci dolare koje su ubojice otele Gabrielu. a uz to i kolač koji je bio tako suh da mu se lijepio za nepce. kao da mu prilazi čovjek s očima. Doktor Khan. Sada. Skotna mačka ispružila je na suncu svoje okruglo tijelo. pred njim se pojavi vitak mlad čovjek. Nije se ogledao ni jednom. bijelo i žuto u vrtu punom debelih stabala. čudo Afrike još odveć blizu. Čudit će vas kako ćete brzo moći otputovati. opipavao bilo. Dijete boje ebanovine udaralo je po muhama na svojoj sjajnoj lubanji i smijalo se. U sjeni oronule pojate dva su marabua skupila glave. Paul se izložio sparnom podnevnom zraku očaran tom ljepotom. Pri svojim neugodno čestim posjetima bolnici. nije pogledom slijedio uzlijetanje libela. uz rub povrtnjaka. Paul je osjećao kao svoju posljednju obvezu prije dana obračuna. .Kamo? . kad se Gabriel više nije mogao brinuti o svojima. nije se mogao sjetiti Antjeina prezimena. Pčele su pile iz teških žutih ruža.zapita Paul. iako ga on nije volio.« . da se pobrine za VVanjiru i njezinu djecu i zaštiti je od bijede afričkih udovica. nije opazio dijete koje se glasno smijalo pružajući mu svojim mršavim ručicama crvenu loptu u kojoj više nije bilo zraka. Stablo jakarana pružalo je svoje grane prema vedrom nebu. Nisu se mogle odvojiti od plave kose. a ipak govorio: »Sjajno napredujete. Bijaše to konačan povratak u svijet boja i mirisa. koja gaje podsjetila na mladost. A još više način na koji je čovjek hodao.

Sporazumijevanje sa sinom bilo je krhko poput daška vjetra pri izlasku sunca.Ne. Ali ipak je to učinio. »Zašto to činiš?« zapitao je Paul svog šestogodišnjeg sina. . Tek što je naučio brojiti i pisati. Znao je da je izgubljen ako ih samo jednom otvori. Uzdahne kad je shvatio kako će još dugo potrajati da mu jedna . Čuo je kako mu glas zlovoljno zvuči. . obilježio je brojkama svoje medvjediće. jer je mogao zamisliti kako mu je neugodan bio taj zadatak. Napokon je nestao iza vrata. . Prva obavještenja bila su tako poražavajuća. čak niti se narugati samom sebi. Papir je šuštao na vjetru. Vidio je da gaje strah napustio. Svaki dobiva deset poljubaca na dan. misliti. Molećivi smiješak.odvrati Jens. Užasnuto zatvori oči. Kao da nije znao kojim bi od dva puteljka krenuo dalje. . To je bio trenutak kad je Paul prepoznao svog sina.Jesi li krenuo na to dugo putovanje samo zbog mene? -upita.Bojao sam se da nisi potpuno pri svijesti. zaboli ga u ušima i slomljenim rebrima. tako stran i izazivajući. Prisjetio se da je takav groteskni epilog bio odgovarajući završetak tragedije čovjeka koji cijelog života 291 nije mogao donijeti pravu odluku.Zašto mi nikada nisi odao da imaš smisla za šalu? . ali ipak dovoljno snažno da ga zagrije. . Njegov je sin neodlučno zastao pokraj grma s velikim bijelim trnjem. plah i zbunjen. potegne čvor kravate. ali ne i izgubljeni očevi.Odakle dolaziš? . oslobodi Paulov jezik. Paula je iznenadilo jedino to stoje osjećao sućut za Jensa. . dok nije vidio ništa osim žute kravate. Jens je oduvijek bio majstor organiziranja. širio ih sve više.Uvijek kad poljubim medvjedića stavljam križ uz njegov broj. Promatrao je pažljivo svoje lice u žličici za kavu. . Pogleda jesu li mu hlače u redu. koja se pretvorila u stijeg uništavanja. Za jedan otkucaj srca. A ipak Paul nije mogao disati. slučajno sam ovdje u prolazu.Nisi me nikad pitao . izgubio je pravo na tovljeno tele. ali mu dadne novu snagu.Taj grešnik. koji nije zapažao ljepotu Afrike. poče se hladiti svinutim novinama pa nastavi hodati napadno polagano. te crvene mrlje na njegovom licu. Taj smijeh. kao da se to dogodilo upravo sada. Paul pričeka na ljubljenu riječ »mzee«. . Sve ih toliko volim.Kraj safarija . koji nije trajao dulje od umiranja svake nade.promrmlja Paul. Paul se nasmiješi pri pomisli daje njegov sposobni sin zacijelo zapisao sve pojedinosti koje u trenutku sastanka nije smio zaboraviti. koga bi pronašli ispružena na zemlji. Paul se morao nasmijati što se ovog trenutka prisjetio tog prizora . Ali optuženi je ipak znao odgovor. Nikada nije pomislio da će se na dan proglašenja osude morati opravdati svom suvremenom sinu koji nikada nije opraštao.Hvala Bogu! . Samo izgubljeni sinovi imali su pravo na olakotne okolnosti.govorio je Jens. izvuče komad papira iz džepa i stavi ga pred lice. Stajao je na vratima jednako onako plah i zbunjen. kao što je to i Paul znao biti. Izgubljeni otac spremao se primiti sina. popisavši ih u crvenom džepnom kalendaru.Ja sam čovjek koji dolazi iz hladnoće. tamo gdje uopće nije smio biti.baš u trenutku kad će ga »njegov praktični sin razotkriti kao besavjesnu budalu koja nije voljela nikoga do li sama sebe. Otac. Paula dirne način na koji je Jens 292 zgrčio ruke kako bi ih smirio.

velegrada. Ostavio si račun putničke agencije u džepu kaputa koji je trebala odnijeti na čišćenje.Ništa nije važnije od prave riječi u pravo vrijeme .zapita Paul.Kako to da si tako dobro upoznat s time? . Ne bijaše mu teško utonuti u svoja sjećanja. .rekao je. njegov će ga crni sin pratiti na svim safarijima života. što je Paula ponovno dirnulo.. . Nagnuo se prema njemu i nespretno ga zagrlio djetinjastom kretnjom. Oče. Na prozorskom okviru sjedila je ptičica. pogledaše pri tom u šalicu. bojama i mirisima Afrike. sjedinjujući se s onim blagim stabala eukaliptusa i divljeg mangoa. Noć kakva postoji samo na visoravni Kenije. Ta dvojica muškaraca. Jens ju je promatrao oduševljenom radošću djeteta . . Cijelog svog života neću krenuti na takvo putovanje. Možda ćemo obojica jednog dana doći ovamo na safari. Bila je to nježna šutnja Afrike. Iako je Paul znao da glupi.Objasnio sam Corneliji da ću otputovati na jezero Titi..Zavidim ti zbog toga. .To je ona stara priča prepuna kiča. Zar se ne sjećaš? Uz jezero Titi. Jens. . Novi roman njemačke spisateljice doživio je veliko zanimanje nakladnika i čitatelja. prirodom." Ovaj veliki roman dar je Stefanie Zweig ljudima i zemlji svoje ljubavi-roman ispunjen poezijom. Sinje dugo oklijevao prije nego lije odgovorio. Drukčiji sam od tebe. stigao do najvažnije točke. lagan poput onog sa stabla jakarande. osluškujući bubnjanje afričke kiše i glasove prirode.Barem si hrabar .Doista? .izjavi Paul. jedno i drugo. prečesto je trčao tim putem osjećajući sunce na koži. te je proglašen bestselerom na 296 .Hoće! . Koliko god dugo to bude mogao.Čovjek se može zabuniti . Divio se Jensu stoje. Satovi su prolazili. Ali sin je vidio očeve suze. Ljubi te! Ali prije svega moramo te otpremiti kući. Uvijek sam bio mali bijedni malograđanin. napet i napisan očaravajućom snagom jezika. .A ni inače. . a oni to nisu zapažali. Cornelia je sjajna žena. to mi možeš vjerovati. . polagani mzee ne smije govoriti o budućnosti. .jedina rečenica i najmanje sjećanje.Sto? Prihvatiti me? Ili mi dopustiti da odem? . . . S jezera Nakuru širio se u visine težak miris soli i ugasle vrućine.Nikada ti nije vjerovala.Govoriš o danima koji još nisu došli.primijeti Paul. KRAJ 294 Tyilaje to noć sa svijetlim odsjajem zvijezda i blagim sjajem J-J mjeseca. započela je dva tjedna prije njegova šesnaestog . Kasno poslijepodne pričali su o lomovima kostiju i izgledima ozdravljenja kod starijih osoba. . Ukoliko to Cornelia dopusti i ponovno me prihvati. Priča čije će završno poglavlje moći napisati tek kad postane muškarac. Miris orhideja u sobi bio je sladak. kao daje to razumljivo samo po sebi. 293 . spaljenu travu pod golim tabanima. kao lažac ne vrijediš baš ništa.I ja sam dugo vjerovao da sam potpuno u redu kao čovjek. ne oduzmu mir. čiji su se putovi prerano razišli. Prisjeti se da već godinama nije bio tako dugo zajedno sa sinom. nasmiješio se jer je govorio Gabrielovim jezikom. rođendana.Bojim se.Ranije sam skijao.

Godine 1997.... a snove iz djetinjstva nemoguće je ostvariti. Zagreb . Sa svojom obitelji vratila se u Njemačku 1947. grijesi se ne mogu izbrisati niti ih se može praštati. i 1997.. Dobila je mnogobrojne nagrade za svoje knjige za omladinu. Sve se to odigrava u podnožju Mount Kenye nad kojom vlada veliki bog Mungu koji kažnjava i oprašta... Paulov život ipak ostaje promašen. bogatim rječnikom punim metafora koje svojom mnogoznačnošću povećavaju doživljajnu težinu priče.SNOVI OSTADOŠE U AFRICI". medu njima 1995. Pisan je živo i reljefno. Tamo je proživjela djetinjstvo na farmi. njezine ljude..(114) 110735 r k u: OT-XI/11-8 . ponovo je posjetila Keniju. Knjižnica Zelina 540002301 zi. Stakleni Globus. a 1938. iselila je s roditeljima u Keniju.Sajmu knjiga u Frankfurtu 1998. prirodu i njezin čar. jer ". doktor Paul Merkel kroz prijateljstvo s Gabrielom iznova pronalazi Afriku o kojoj je sanjao cijelog života. filozofiju. Vrativši se ponovno u Afriku kao pedesetogodišnjak. godine.. Njezina dva autobiografska romana "Nigdje u Africi" i "Negdje u Njemačkoj" bili su bestseleri godine. godine. . Uređivala je trideset godina feljton gradskih novina...a.. Za najveći broj čitatelja bit će to egzotična sredina. Za to su postojali opravdani razlozi. objavila je knjigu "Mačka za život". a za manji broj čak i potpuno nepoznata. Pero Budak 297 STEFANIE ZVVEIG rođena je u Gornjoj Šleziji. 1972.. Prilično malobrojna lica u romanu vrlo su plastično profilirana. »Naiodne novine«. a okružje u kojem se kreću na svojim putanjama oslikano je fascinantno u svim detaljima.