ERICH FROMM: DJELA

u 12 svezaka

Erich Fromm

Izdaju »NAPRIJED« Izdavačko trgovačka radna organizacija Zagreb, Palmotićeva 30 NOLIT Izdavačka radna organizacija Beograd, Terazije 27

Autoritet i porodica
Preveo s njemačkog Ljubomir Tadić

Uredili Željko Falout i Gvozden Flego

ZAGREB 1989

Sadržaj
PREDGOVOR U ime biofilije (Gvozden Flego) AUTORITET I PORODICA (S njemačkog preveo Ljubomir Tadić) Uvod Raznolikost pojava autoriteta II Autoritet i Nad-Ja Uloga porodice u njihovu razvitku III Autoritet i potiskivanje IV Autoritarno-mazohistički karakter REVOLUCIONARNI KARAKTER (S engleskog prevela Nada Zubović-Vučinić) Indeks imena
Naslov izvornika Erich Fromm AUTOR1TAT UND FAMILIE, Sozialpsychologischer Teil in STUDIEN UBER AUTORITAT UND FAMILIE, Forschungsberichte aus dem Institut fur Sozialforschung. © Librairie Felix Alcan, Paris, 1936.

41

I

43 47 47

59 76

109 127

Predgovor

U IME BIOFILIJE Odgovor na svoje glavno pitanje: »što je čovjek?« Fromm1 gradi na široko shvaćenom psihološkom (u osnovi psihoana¬ litičkom) uvidu u srž čovjeka, na suvremenim antropološkim spoznajama o čovjeku kao i društveno-teorijskim otkrićima o načinu njegovog opstanka. Fromm smatra da je na navede¬ no pitanje moguć odgovor tek iz razmatranja conditio hu¬ mana, odnosno iz »nauke o čovjeku« (science of man) kojom se on bavio u gotovo svakom svom spisu a najkoncentriranije u Čovjeku za sebe, The Heart of Man i Anatomiji ljudske destruktivnosti. Ta nam razmatranja pružaju materijala za teorijsku konstrukciju modela ljudske prirode (MfH 24*). Jedno od glavnih uporišta spomenute analize je Darwinova teorija o postanku vrsta. Ona Frommu omogućuje praćenje razvoja organizacije živih organizama — od najjednostavni¬ jih pa sve do čovjeka kao kulminacije u evolucionom lancu — te perspektivu za sagledavanje čovjekovih sličnosti ali i onih bitnih njegovih osobina koje ne dijeli ni s jednom dru¬ gom životinjom (ALJD-II/45). Fromm će ponajprije istražiti tu čovjekovu specifičnu razliku. Nju čine dva odlučujuća momenta evolutivne promjene: re¬ lativna odsutnost instinktne regulacije i znatno povećanje mo¬ zga (MfH 39), naročito neocortexa (ALJD-H/47; usp. MfH III. 1 .A,RN IV. 2., ALJD-II2). Te dvije čovjekove karakteristike već same po sebi predstavljaju nove, do tada neviđene oblike ži* Popis skraćenica vidi na kraju teksta. Kako je iz tehničkih razloga bilo ne¬ moguće navesti stranice ovog izbora skraćenice i br. str. u zagradi odnose se na izvorna ili ranija izdanja Frommovih spisa. (G. F.)

kao i životinje. mitu itd. da uspostav¬ lja zbiljsko jedinstvo svih sfera bivstvovanja i iznalazi rje¬ šenje u težnji ka novom jedinstvu (ČzS 54). fokus čov¬ jekovih stremljenja.vota na Zemlji. kao što je rečeno. Frommu je stalo do 'humanističke' re¬ ligije (nasuprot autoritarnoj) te do interpretacije boga kao sukusa ljudskih karakteristika. daljnju novinu: način čo¬ vjekove egzistencije kojom je razvrgnuta harmonija što vlada između prirode i preostalih životinjskih vrsta. ali one razvijaju i svijest o sebi. prilagodljivog i manipulabilnog čovjeka kibernetskog kapitalizma (ALJD-I/87) — te koji stoga proučavaju samo čovjekovo ponašanje ali ne i onoga tko se ponaša — nasuprot. Čovjek je. upotrebe simbola (MfH 39). Samosvijest. no unatoč tom njegovom tru¬ du. istančano sjećanje i predočavanje budućnosti. kojim čovjek spoznaje svoju dihotomičnost. Pokušajmo slijediti Frommovu koncepciju ka¬ raktera razvijanu u raznim njegovim djelima. likovnoj umjetnosti. u kombinaciji. Tu spoznaju on smatra jednom od glavnih pobuda za ljudsko djelovanje.. Do tog zaklju¬ čka Fromm dolazi analizom čovjekovih egzistencijalnih potre¬ ba. da stvara svoj svijet razvijanjem svojih snaga te produktivnim odnošenjem prema svijetu (ČzS 53) i prema drugim ljudima. pa ga Fromm naziva religijskim sistemom. mapa njegovog [čovjekovog] prirodnog i društvenog svijeta bez koje bi on bio smeten i nesposoban da djeluje svrhovito i konzistentno« (ALJD-II/54). ali iako je zajednički ljudima svih prostora i epoha. njegova sadržajna ispunjenja međusobno se razlikuju (ČzS 56). čovjek je. takvo čovjekovo djelovanje zapra¬ vo je adekvatan odgovor na čovjekov objektivni položaj. religijski shvaćen predmet odanosti ostavlja pitanja broj¬ nih problema neodgovorenima i mnogo je više autoritaran no humanistički. osnovu za njegove vrijednosti. uvjetovano apsolutnom dominacijom neposrednog in¬ teresa (ALJD-I/56) — što u najvećoj mjeri odgovara potreba¬ ma koncepcije promjenljivog. i nastanak karaktera kao nado¬ mjestka za funkcioniranje do sada nedostatnih instinkata (ALJD-H/50). Nasuprot behavioristima (kao i environmentalistima). Tom intelektualnom oruđu je. (ALJD-H/51). Otkrivene »povijesne dihotomije« rezul8 tiraju potrebom da čovjek dade smisao životu. označavanje predmeta. Uz pomoć usporedbi ljudskih ostvarenja iz raznih razdoblja i raz¬ ličitih geografskih područja. Predmet odanosti se najčešće odnosio na boga. Pod predmetom odanosti Fromm razumije predanost nekom cilju. Fromm zaključuje kako do sa¬ da nije poznata ni jedna kultura u kojoj ne bi postojao okvir orijentacije (ALJD-II/54). on zastupa unekoliko revidiranu Freudovu kon- . Sve u svemu. Ali to pomagalo. Čovjekov evolutivni skok i njegove nove osobine uzroko¬ vale su formiranje okvira orijentacije (frame of orientation) te nastanak karaktera kao nadomjestka za nedostatnu oprem¬ ljenost instinktima.3 Svođenje instinktnog aparata čovjeka na minimum uzro¬ kovalo je. Okvir orijentacije je sveobuhvatna men¬ talna slika svijeta (MfH 46) »koja je strukturirana i ima unu¬ tarnju koheziju. koji smatraju da pred¬ met njihove koncepcije psihologije može biti samo ljudsko po¬ našanje. Tri glavne — samosvijest. maštu i um Fromm ne smatra jednakovrijed¬ nima već izdvaja um. s druge strane. nije dovoljan instrumentarij za življe¬ nje. da bi bilo djelotvorno. osnovnim motivom napretka (MfH 43—4) pa ona postaje uzrokom čovjekovog stvaralaštva. potreban i voljni poticaj i Fromm ga nalazi u predmetu oda¬ nosti (object of devotion) koji je na jednak način prisutan u do sada svim poznatim ljudskim kulturama. njegove povijesnosti. u čemu mu poma¬ že okvir orijentacije. podložan (nekim) zakonitostima prirodnog doga¬ đanja. prema Frommu. poeziji.. a neke transcendira svojim svrhovitim radnjama. mašta i um — proizvele su. biće iznimaka i prijelo¬ ma u svemirskim razmjerima. čiju povijesnu 'rekonstrukciju' omogućuju raznorodna (ponajdublje pak psihoanalitička) razmatranja ostvarenja u dra¬ mi. kao mapa što čovjeku kazuje gdje se nalazi. behavioristima i environ¬ mentalistima. dakle.

što navješćuje već u spisima iz 1932. Reicha — njegovim radikal¬ nim zahvatima u pitanja analitičke tehnike (»analizom karak¬ tera«.5 Takav prilaz ima posljedica ne sa¬ mo za konkretne sadržaje na taj način otkrivenih karaktera već prvenstveno za mjesto i ulogu tako određene karaktero¬ logije. kojom će se iz Freudovih zasada razviti cjelovita misao o čovjeku i društvu. Nadalje. parcijalnu analizu) kao i njegovom politizacijom. o pojedincu ko¬ jega je moguće u cijelosti shvatiti tek kao podruštvovljeno biće te o specifičnoj libidinoznoj strukturi svakog društva (ZfS-l /53) (što i sam autor smatra začetkom koncepta društvenog karaktera). no on ga raščlanjuje i prikazuje kao utjecaj društveno dominantnih odnosa. . uvjetovane specifičnom prirodom tog društva (ZfS-1/267). Uz ovo. Tako Fromm karakteru prilazi s društve¬ ne strane.cepciju karaktera koji je sustavna osnova. o ulozi psihičkih faktora u društvenim pojavama. kontinuitet pona¬ šanja. nazvati svoje stajalište. on ukazuje na snažan utjecaj obitelji. od kojih je psi¬ hofizička konstitucija biološki dana konstanta. on nadomješta Freudovu »monosimptomsku«. 'marksizacijom' psihoanalize koju on pretvara u pomoćnu znanost dijalektičkog materijalizma. Fromm s Freudom dijeli i dinamičko shvaćanje karaktera. S obzirom na ključnost karaktera za određenje specifič¬ nog djelovanja svakog čovjeka.) (MfH 59). Fromm smatra značajnim utvrditi kako on nastaje i koja su njegova bitna određenja. koji je među psihoanalitičarima onog vremena sma¬ tran isključivo društvenom mišlju. Karakter je »(relativno stalni) oblik u kojem je ljud¬ ska energija kanalizirana/usmjeravana u procesu asimilacije i socijalizacije« (potcrtao E. 11 . Već i semantički aspekt te sintagme označava Frommov postupak: riječ je o društveno teorijskoj redefiniciji psihološ¬ ke kategorije »karakter«. cjeline čovjeka. a prekretnica nastaje s rado¬ vima S. zajedničke većini čla¬ nova društva. F. zatim slijede pokušaji poveziva¬ nja ideja Kautskog i A. g.. a razrađu¬ je u Bekstvu od slobode. a u raspravi o »Psihoanalitičkoj karakterologiji . kako će Fromm 1932. No nasuprot Freudu. Budući da ga tvore dvije komponente (ČzS 66). sasvim decidirano svojim 'programatskim spisima' iz 1932.9 U taj se 'pokret' početkom tridesetih godina uključuje i Fromm. iskustvenoj strani. kada je riječ o čovjeko¬ vom odnošenju prema stvarima. 10 Sam termin (the social charakter) prvi put je upotrijebljen u tom radu. odnosno iz socijalizacije ka¬ da se radi o odnošenju prema drugim ljudima i prema sebi (MfH 58). Adlera7. Odatle slijede i razni pokušaji povezivanja psihoanalize s mark¬ sizmom. Fromm se i ovdje samo djelomično slaže sa svojim učiteljem jer sma¬ tra da svoje znakove na karakternoj strukturi ostavlja cjelo¬ kupno životno iskustvo. no njegovi korijeni potječu iz studija objavljenih 1932. a obitelj kao agenta društva.« 11 on kazuje da su karakterne crte. g. u član¬ ku »O metodi i zadatku analitičke socijalne psihologije«10 on govori o prerastanju individualne psihologije u socijalnu. Fromm svoju pažnju posvećuje karakternoj 'varijabli'. Bernfelda8 i naročito W. Ono je u pot¬ punosti shvatljivo tek iz perspektive socijalizacije (koju ne tre¬ ba brkati sa 'sociologizacijom') psihoanalize. o »analitičkoj socijalnoj psihologiji«. Prvi značajan korak u prav¬ cu 'frojdomarksizma' je Federnov prikaz sovjetske revolucije kategorijama psihoanalize6. Tako npr. Fromm smatra da osnovno obilje¬ žje karaktera ne slijedi iz specifične organizacije libida već iz osebujnog odnošenja — iz asimilacije4. godine. Freud je dao značajan prilog za raskid s tradicio¬ nalnom (u osnovi kršćanskom) teorijom o predestinaciji čo¬ vjeka i njegovih (inclusive karakternih) osobina jer su njego¬ va otkrića o presudnosti najranijih životnih (i to pretežno seksualnih) iskustava na formiranje karaktera implicirala neformiranost čovjeka u trenutku njegovog rođenja. a ne samo rana mladost. U Bekstvu od slobode Fromm nas obavještava da ga ne za¬ nima proučavanje individualnih nego društvenih karaktera.

ne zanimaju osobenosti po kojima se te osobe međusobno razlikuju. što znači od¬ reći se svih karakteristika koje bi tome stajale na putu. Tržišni karakter nastaje u 20. U prvoj polovici tog spisa Fromm se bavi karakteristikama kapitalizma. i sam čovjek. st. Praktički. Opisujući ovaj drugi. no srž društvenog karaktera moguće je razumjeti tek u odnosu na njegovu funkciju. S obzirom na društvenu uvjetovanost društvenog karakte¬ ra. Taj karakter možemo nazvati društvenim karakterom. od dolaska na svi¬ jet ljudske jedinke društvo nastoji — ponajprije putem obite¬ lji. međutim.. On pokazuje kako nje¬ gov pobjedonosni pohod počinje u 17. O tome Fromm piše već 1932.« (BoS 247). pojedinačnih osoba. biti krajnje fleksibilan i prilagoditi (= podrediti) se diktatu potražnje pa ljudi koji žele 'uspjeti' moraju razviti specifične osobine — maksimalnu savitljivost i prilagodljivost trenutačnim zahtjevima tržišta. no istinski se razvija tek u 19. pa čovjekov uspjeh ovisi prvenstveno o vještini samoprodaje. st. toliko podređeno samoprodaji da je po¬ stalo depersonalizirano. i 18. a zatim preko institucija obrazovanja te sve više sredstvi¬ ma masovnih komunikacija — reproducirati obilježja druš¬ tvenog poretka u psihu pojedinca: društveni karakter u po¬ jedincu razvija želje da čine ono što je društveno potrebno i poželjno činiti. kao kulminaciji neproduktivnosti.« (BoS 253).Određujući društveni karakter u Bekstvu od slobode Fromm kaže: »Proučavajući psihološke reakcije jedne društvene gru¬ pe. petnaestak godina kasnije on to pregnantno formulira ovako: funkcija društvenog karaktera sastoji se u 12 tome da »uobliči i kanališe ljudsku energiju u okviru datog društva radi neprekidnog funkcionisanja samog društva« (ZD 95). bavimo se karakternom strukturom članova te grupe — to jest. u Zdravom društvu. pri¬ daje najveću pozornost. oralno-receptivnog i oralno-sadističkog karaktera. dok u stvari želi ono šta se od njega očekuje da želi« (BoS 225) i zaključuje: »Društveni karakter internalizira vanjske potrebe te tako ljudsku snagu upreže u izvršavanje zadataka datog ekonomskog i društvenog siste¬ ma. kada upo¬ zorava kako sublimacija nagona omogućava da mase prihva¬ ćaju ona zadovoljstva koja su vladajućoj klasi poželjna (ZfS-1 /30)12.. Frommova sistematizacija iz Čovjeka za sebe ostaje 'u zraku' jer društvenoteorijsku argumentaciju dobiva tek nak¬ nadno. samoplasmana. besmisleno. Društveni karakter je nužno manje osoben od pojedinačnog karaktera. U takvim okolnosti¬ ma sve. g. Fromm vrši sistematizaciju tipova karaktera. Prva tri Fromm dobiva preradom Freudovih predgenitalnih tipova analnog. a shvatljiv je tek iz uvi¬ da u ulogu razvijenog tržišta. Razne tipove on ponajprije razvrstava u produktiv¬ nu i neproduktivnu orijentaciju a njegovu pažnju zaokuplja¬ ju pripadnici do sada dominantne. pak. već onaj deo njihove karakterne strukture koji je zajednički većini članova te grupe. U ovom određenju u središtu razmatranja je ono zajedničko pojedincima neke društvene grupe. apstraktne mehaničke razmjene te baratanja razmjenskim vrijednostima. nakon što je ukazao na vezu ljudske pri¬ rode i razvitka karaktera. kada smisao ondašnjeg čovjeka posta13 . nas. isprazno. zgrtački i tržišni. postaje roba. st. Društveni ka¬ rakter sadrži samo izvesne odabrane osobine. neproduktivne grupe koja u Čovjeku za sebe obuhvaća četiri člana: receptivni. u Bekstvu od slobode on tvrdi da »moderni čovek živi u obmani da zna šta želi. Tako se sva čovjekova osobitost pretvara u umijeće trgovanja: uspje¬ šan trgovac mora. eksploatatorski. bavimo se svim onim osobinama koje svojom posebnom konfiguracijom obra¬ zuju strukturu ličnosti ovog ili onog pojedinca. suštinsko jez¬ gro karakterne strukture većine članova jedne grupe koje se razvilo kao posledica osnovnih iskustava i oblika života za¬ jedničkih toj grupi. izvana uvjetovano i upravljano biće. a tržišni je u potpunosti Frommov iznalazak i on mu. Na ta način čovjek postaje sve više bezlično. U Čovjeku za sebe.

a daljnji rast kapitalizma do¬ vodi do ključnih promjena — prvenstveno u razvoju krupnomašinske tehnike i u koncentracija kapitala. nezdravo. u kojoj je auto¬ matizacija i strojevna organizacija dovedena do razine na kojoj kontrolu nad strojevima vrši stroj sam. koje je odgovarajući izraz suvremene kvantificirane i formularne znanosti što rukovodi krupnoindustrijskom proizvo¬ dnjom. 42. i samo društvo postaje megamašinsko. Građeno na toj osno14 vi. U potrošačkom društvu roba je dovedena do razine svjetov¬ nog boga pa je obožavanje stvari. orijentaciju na zgrtanje i eksploataci¬ ju zamjenjuje tržištem (ZD 110). Dakle. ona nastoji »sve žive procese. koja izmiče svjes¬ noj kontroli. Dok prvu karakterizira zamjena snage živih bića mehanič¬ kom energijom i na toj osnovi razvijena krupna mašinerija. apstraktifikacija. opslužitelj pa i rob. to je strast za pretvaranjem živog u ne¬ živo. homo-mechanicusa. gnjilo. u bezos¬ jećajnu mašinu13. tako i političkim — sistemima. 66) pa takvog čovjeka Fromm naziva nekrofilnim14. na promje¬ nu oblika vlasništva odnosno na organizaciju društva. tržište nameće određene sile te idejno predstav¬ ljanu čovjekovu slobodu u zbilji pretvara u maskeradnu ilu¬ ziju. tada princip funkcioniranja takvog društva nije život. a možda i sud¬ bonosan korak u proširenju primjene stroja. mrtvoga još 15 . što kulminira u strojnom 'mišljenju'. trulo. »druga industrijska revolucija« predstavlja značajan. st. pa je upravo ovdje postalo evidentno koliko je čovjek uistinu tek njegov dodatak. kvantifikacija. megamašinskim kompleksima. Kapitalizam 20. popraćenih koncentracijom moći te razdvajanjem proizvodnje i potroš¬ nje (isto 115—18). Osobu nekrofilnog karaktera obilježava sklonost neživom. za destrukcijom radi destrukcije. Glavna dimenzija industrijalizma je proizvodnja i potrošnja velikih količina roba. gdje ljudska misao biva sve više zamjenjivana 'mišlju' stroja. Usistemljenost i kibernetiziranost strojnog pogona od svih sudioni¬ ka zahtijeva minimiziranje (osebujne i nepredvidive) osobno¬ sti (isto. to je isključiv interes za sve što je mehaničko.je posao (business) koji se najbrže unapređuje bezdušnom eksploatacijom. Potrošnja se postiže posebnim načinom ideologizacije i indoktrinacije koja dovodi do idolatrizacije ro¬ ba. Ako tu suvremenu pojavu ka¬ rakteriziraju intelektualizacija. što je imalo dalekosežne posljedice na način rada. kao otuđenje. a stroj i njegovo us¬ trojstvo sve više određuju način djelovanja ljudi i funkcioni¬ ranja društva. mrtvom (HoM 38) odnosno »strasna sklonost svemu što je mrtvo. što — neposredno i posredno — proizvodi čovjeka-automata. automat obilježen ogromnom prevlašću cerebralno-intelektualne. »drugu industrijsku revoluciju« karakterizira još do¬ sljednije proširenje vlasti stroja. 49) i privatnosti (53). reifikacija (HoM 65). To je strast za trganjem živih struk¬ tura. tehnicizirano »tehnotrono« (RN 40).« (ALJD-II/148). ograničavanje (neizračunljive) kreativnosti (44) i povećanje pasivnosti do patoloških razmjera (48) — pretvaranje čovjeka u robota (52). odnosno birokratizacijom kao načinom up¬ ravljanja ogromnim — kako proizvodnim. kompjutera (RN 35—6). Te procese Fromm predstavlja kao sveopću kvantifikaciju i apstrakcionalizaciju. neživoga. Sve većim podređivanjem stroju sam čovjek postaje stroj. Da bi takva osoba bila u prostoru koji njoj najviše odgovara. kalkulatorne psihičke djelatnosti koja se sukobljava s njegovim afektivno-emotivnim iskustvima (RN 49). Posvećenost stroju u suvremenom industrijalizmu i njene konsekvence za stanje čovjeka Fromm obra¬ đuje već u The Heart of Man. kibernetsko (ALJD). Samoregulativnošću. intenzivno raste podjela rada a tržište pos¬ taje istinski regulator ljudskih odnosa ali i ljudskih vrijed¬ nosti (ZD 100—101). Na taj način mišljenje sve više prelazi u računa¬ nje. robe. a krajem šezdese¬ tih Fromm analizira nove događaje u razvoju kasnog kapita¬ lizma i ukazuje na konsekvence »druge industrijske revoluci¬ je«. osjećaje i misli transponirati u stvari« (HoM 41). Čovjek za sebe i Zdravo društvo nastali su krajem četrde¬ setih odnosno početkom pedesetih godina. već mehanika (isto.

Na taj. naročito obitelji (kod navedenih osoba to je redovito posljedica prenaglašene vezanosti za majku). Međutim. nekrofilnost Fromm prepoznaje u mnogim društvenim odnosima — kao što su eksploatacija. Međutim. meha¬ ničko.. tj. Njihovo. uz neproduktivnu. ho¬ mo mechanicus i homo oeconomicus postaju tek dva vida su¬ vremenog načina čovjekovog života. način. I u Imati ili biti? Fromm ukazuje na vezu imanja i nekrofilije odnosno destruktivno¬ sti no imalačko-posjednički tip karaktera valjalo bi promat¬ rati zasebno zato što on (1) za razliku od prethodnih tipova malignih karakteristika poprima pretežno benigne oblike i zato što (2) dovodi do novog kvaliteta. Iz analiza Staljinovog i Himmlerovog sadiz¬ ma te Hitlerove nekrofilnosti moglo bi se zaključiti kako se Fromm ovdje više bavi djelovanjem destruktivnih karakter¬ nih crta političkih vođa na društvenu stvarnost no obratno. Ove analize nekrofilnosti Fromm vezuje uz pojam destruk¬ tivnosti. Stoga nećemo pogriješiti ako imalački karakter proglasimo šestim tipom neproduktivne orijentacije. pak. Tim pojmom Fromm označava odnos prema stvarima te tendenciju postvarenja svih živih bića i njihovog načina odnošenja ali njime ne označava samo industrijsku suvremenost već općenito pra¬ vac razvitka novovjekog čovjeka. bezobzirni odnos prema drugim ljudima. Imati ili biti?. ukoliko to donosi materijalnu dobit.. kao i evidentnih psihičkih poremećaja. Društveno proizvođenu destruktivnost on razmatra u Bekstvu od slobode gdje je prikazuje kao jedan od me¬ hanizama bijega od slobode do kojeg dolazi uslijed nemo¬ gućnosti zadovoljenja neposrednih potreba pa se kao oblik moguće djelatnosti nadaje bijeg. U Čovjeku za sebe. pak. uz imanje — što sve postaju atributi novonastalog industrijskog društva. izvedene unutarnje veze nekrofili¬ je i agresivnosti. Takvo usmjerenje nalazimo tek u The Heart of Man. Frommova analiza destruktivnosti pod prevelikim je utjecajem Freuda da bi omogućila autorovo kon¬ centriranje na društvene izvore tih pojava. prošlo. na imanje. bespoštedna konkurencija. Zbog u The Heart of Man najavljene a u Anatomiji. Tu Fromm ponajprije analizira instinktivističke i ortodoksnopsihoanalitičke teorije prema kojima je agresivnost/des¬ truktivnost dana u prirodi čovjeka a zatim njima nasuprot¬ ne behaviorističke i environmentalističke koje smatraju da je agresivnost stečena u traženju optimalne prednosti (ALJDI/57). do takvog intenzi¬ teta i ekstenziteta sveopćeg postvarenja čovjeka da sve više nestaju alternative postojećem. tehničko. peti tip neproduktivne orijentacije karaktera trebalo bi nazvati destruktivno-nekrofilnim. destruktivnost. Stoga nekrofilnim tipom karaktera možemo proširiti dosadašnju četveročlanu tipologi¬ ju neproduktivne orijentacije. ukazuje na ka¬ rakteristiku često spominjanu već u The Heart of Man i Ana¬ tomiji ljudske destruktivnosti. sudjeluju i oni 17 . Kasnije autorovo razlikovanje benigne (nehotične.jedan oblik nekrofilnosti suvremenosti. instrumentalne itd. već u Čovjeku za sebe Fromm ističe da su četi¬ ri tamo obrađena karaktera »idealni tipovi« ( M f H 61) dok su karakteri pojedinačnih ljudi uvijek mješavina raznih tipova ka¬ raktera (isto 112) u kojoj. ob¬ rambene.15 Naredna Frommova sinteza. kao i u Bekstvu od slobode. Fromm ponovo ističe presudnu ulogu djelovanja okoline. nesumnjivo je posljedica stanja društva. obavljanje odgovornih društvenih funkcija i uspješno nametanje svog patološkog rai16 sona kao sistema društvenog funkcioniranja. proučavajući nastanak njihovih karakternih crta. Agresivnost. a središnjim teorijskim pro¬ blemom destruktivnost postaje u Anatomiji ljudske destruk¬ tivnosti. perspektive izlaza iz njega.) agresivnosti od maligne služi mu za konkluziju da je destruktivnost stimulirana društve¬ nim odnosima. Anatomija ljud¬ ske destruktivnosti u tom pogledu ne donosi nekih bitno no¬ vih ideja u odnosu na »preliminarni izvještaj« već se tu znatno širim dokaznim materijalom argumentira netradicionalni po¬ jam nekrofilije i pokazuje njegova vezanost uz neživo.

da je čovjek — realiter — destruktivac i imalac. po svemu sudeći. nekrofilija. Dakle. Po Frommovom sudu u čovjeku postoji samo nagon živo¬ ta pa se postavlja pitanje kako on tumači one sadržaje što ih Freud naziva nagonom smrti. na djelovanje pod izvanjskom prisilom (isto 126). ona je instrumentalna. on stalno upozo¬ rava da aktualno čovjekovo stanje ponajbolje izražava sveprožimajuće otuđenje. orijentacija na imanje itd. agre¬ sivnost. I premda produktivnim karakter¬ nim crtama Fromm posvećuje znatno manje prostora. Produktivnost je ovdje poistovjećena s razvitkom cjelokupne ličnosti. U Čovjeku za sebe produktivnost je određena kao »čovjeko¬ va sposobnost da upotrebljava svoje snage i ostvaruje svoje in¬ herentne potencijale« (MfH 84). moderno shvaćena aktiv¬ nost ima svoju svrhu izvan subjekta. da je stvaralac i graditelj. dok se produktivnost (nazivana i »spontana aktiv¬ nost« u BoS i ČzS te »produktivna aktivnost« u MSČ. biće ljubavi prema životu. Dakle: nagon smrti (Freud). Fromm se oštro — inače neuobičajeno za njegov temperament — distancira od Freudove koncepcije postmetapsihološkog dualizma nagona života i nagona smrti 18 i suprotstavlja joj svoju ideju čovjeka kao bića nagona živo¬ ta par excellence. kao kod Freuda. kao i brojne njegove manifestacije (destruktivnost. On je. patološka posljedica (ALJD-II/179. Takva aktivnost je uvijek upravljena na svoj rezultat. usp. sadomazohizam. osim u malom broju slučajeva. s jedne strane. svojstvenu svim živim strukturama (HoM 46—7) odnosno za nagon života. Iako umnogome rabi Freudova otkrića. diktornost tih dviju tvrdnji? Ako je vidi.produktivne orijentacije. s poprilično žara. Potvrdu za biološki danu ljubav prema životu. Da bi što preciznije odredio svoju ideju produktivnosti. međutim. on je razlikuje od mnogih aktivnosti i u Čovjeku za sebe po¬ kazuje da je većina čovjekovih aktivnosti neproduktivna. On smatra da je »voljenje života u čovje¬ ku u tako velikoj mjeri biološki dana kvaliteta da bi trebalo pretpostaviti da se. dok je frommovski shvaćena produktivnost samosvrhovita dje¬ latnost čovjeka. S druge. a mak¬ simum te razvijenosti već je u Čovjeku za sebe izjednačen sa sposobnošću za istinsku ljubav i cijela studija Umijeće ljubavi pisana je s namjerom da rasvijetli bit ljubavi/produktivnosti odnosno da ukaže na faktore. Tipove produktivne orijentacije Fromm povezuje s Freudovim pojmom genitalnog karaktera. nazire li on neki izlaz? Da li je. Fromm ih naziva nekrofilijom no ona nije. 151). nekrofilija (Fromm) je otuđeni oblik i perverzija nagona života. a u Imati ili biti? da se pod aktivnošću često misli na puki business (Iib? 125). koji onemogućavaju njenu rea¬ lizaciju. IiB?) odnosi samo na osobinu produktivnog stanja u kojoj je pred¬ met čovjek sam (MfH 91). biološki dana već je druš¬ tveno izvedena. a na samom početku Umijeća ljubavi Fromm ističe kako ta knjiga »želi uvjeriti čitatelja da će njegova nastojanja oko ljubavi sigurno propasti ako aktiv¬ nije ne pokuša razviti svoju cjelokupnu ličnost kako bi posti¬ gao produktivnu orijentaciju« (ULJ 5. uvjerava da je čovjek. ono uvi¬ jek izražava« (ALJD-II/172). one su. HoM 54) nastala uslijed nemogućnosti neposrednog zadovoljavanja potreba nagona života. Fromm nas. inherentan svim živim bićima (MfH 18) Fromm nalazi u spremnosti živih organizama da se grče¬ vito i silovito suprotstave svakom ugrožavanju vlastitog op¬ stanka. kvalitativno odlučujuće za njegovo shvaća¬ nje čovjeka. uprkos ovim kontradikcijama — ili. Zdravorazumskom i analitičkom miš¬ ljenju stoga se nameću pitanja: zar Fromm ne vidi kontra-. U tom djelu Fromm govori o temeljnoj kon19 . možda upravo pomoću njih — moguće govoriti o Frommovom shva¬ ćanju čovjeka? Afirmativni odgovor na posljednje pitanje nazire se u Čo¬ vjeku za sebe. produktivnosti.) uvje¬ tovan posebnim okolnostima ljudskog bivstvovanja što ih je razvio kapitalizam odnosno industrijalizam. proizvod.

što će Fromm ne¬ dvosmisleno formulirati u Umijeću ljubavi konstatacijom ka¬ ko je potreba za transcendencijom jedna od najosnovnijih ljudskih potreba (ULJ 69). slijedeći Marxa. jer je za Fromma i samo to cijepanje ličnosti čin otuđenja. drugačijost tj. povijesno samorađanje. osjećaj ili čin koji poboljšavaju adekvatno funkcio¬ niranje i razvoj cjeline čiji su dio a iracionalno ono što teži slabljenju ili destruiranju cjeline« (ALJD-II/85). Kao sinonim racionalnog tu se javlja biofilija. Kod Fromma je jasno da transcendencijski procesi nisu sa¬ mo misaone ili teorijske prirode već su upravljeni prvenstve¬ no na realno mijenjanje svijeta i čovjeka. Revolucija nade) gdje se tvrdi da je racionalno ono što unapređuje život i rast a iracionalno ono što ga koči. Na taj se način već u Čovjeku za sebe čo¬ vjek javlja kao izmjenitelj svog svijeta. Kritički odnos je po sebi osebujnost koja implicira samosvojnost. U Marksovom shvatanju čoveka on. da njima treba ovladati umjesto da im se prepušta. U produktivnu on ubraja transcendencijsku procesualnost. Bit revolucionarnog karaktera je u autentičnom životu (isto 162) 20 no s tom mogućnošću u uskoj je vezi još nekoliko karakteris¬ tika. Mnogo jasnije od u Umijeću lju¬ bavi ne odviše detaljno prikazane potrebe za transcenden¬ cijom odnosno od općenitih formulacija u Čovjeku za sebe. Uber den Ungehorsam17). aktom. čovjekovo stvaralaštvo. zdravorazumski klišei koji služe kao /ideološki/ supstituti za stvar¬ nost (isto 163—4). npr. Fromm je podijelio na produktivnu i neproduktivnu. Izjednačavanjem ljudskosti s autentičnošću i neposlušnošću Fromm zapravo kazuje da čovjek može — i treba — biti jači od izvanjskih okolnosti. Njegova kon¬ cepcija racionalnosti još je jasnija u razmatranju iracional¬ nog autoriteta (v. umnog i srčanog. kojim je — prema Frommovoj interpretaciji hebrejskih i grčkih mitova — otpočela ljudska povijest i konstituirana ljudskost (Dogma of Christ 116—7.tradiktornosti čovjekovog položaja i tu pojavu on dijeli na egzistencijalne i povijesne aspekte te upozorava kako je razaznavanje povijesnih dihotomija od egzistencijalnih — kon¬ kretno: spoznaja povijesnih dihotomija — povod čovjeku da ih prevlada(va) (MfH 43—4). Prema njegovom shvaćanju racionalna je »svaka misao. No on ne misli da je revolucionar¬ ni karakter puka norma i ideal koji bi tek trebao nastupiti. slobodan (Dogma of Christ 158) i produktivan (isto 162). pa se postavlja pitanje nje¬ nog detaljnijeg određenja. u npr. Za kreiranje dru¬ gačijeg svijeta Fromm preuzima pojam »povijest«. moć da se postoje¬ ćem kaže »Ne!« Na taj se način revolucionarni karakter nastav¬ lja na tradiciju neposlušnosti (usp. a to znači cjelokupnu čovjekovu djelatnost. Fromm opisuje produktivnost u studiji »The Revolutionary Charakter«. na autoritet (isto 167). usp. također You Shall Be as Gods). Kao sinonim produktivnosti/revolucionarnosti Fromm ra¬ bi i pojam »racionalnost«. Autentični život traži kritički odnos kojim se razvijaju vlastiti uvid u svijet a razbijaju nametane fikcije tj. Orijentacije čovjekovog karaktera. što Fromm vidi kao čovje¬ kov elementarni zadatak. užitak (186. već pokazuje kako je ljude takvih osobina moguće naći u proš¬ losti ali i danas. što on smatra biti čovjeka.16 Čovjek revolucionarnog karaktera je prvenstveno nezavisan. politici i religiji jednako kao u umjet¬ nosti i filozofiji. 21 . Bekstvo od slobode. Odatle je moguće zaključiti da Fromm shvaća čovjeka kao biće transcendencije. vjeru (201) i tsl. U Čovjeku za sebe on je prikazuje kontrapunktiranjem iracionalnosti u odnosu na strasti (MfH 87). Ovim se proširuje Frommovo poimanje čovjeka: on je biće transcendencijsko-povijesnog samorađanja. Jasno je da tu nije riječ o klasično-kršćanskoj distinkciji između racionalnog i iracionalnog. Ali i svijet povijesnih dihotomija je već čovjekovo djelo pa je težnja za uspostavljanjem nedihotomnog odnosa težnja za prevladavanjem od čovjeka kon¬ stituiranog svijeta. Psychoanalysis and Religion. 191). zaključuje kako je »čovek rodio samoga sebe u istorijskom procesu« (MSČ 71). sumnju (199).

prema njegovim analizama i konstrukcijama znači produktivno/transendencijsko/revolucionarno/biofilno. Ali ta veza nije samo lo¬ gička jer se neproduktivnost i zbiljski pokazuje proizvodom produktivnosti. kao čovjekovo djelo. neproduktivnim (neslobodnim) djelo njegove produktivnosti (slobode). Ijudskošću (DoC 62) kao i povezanost sa životnošću. neproduktivnost otuđena produktivnost. fiziološki i neurološki (ALJD-II/44). s Frommove pozicije.Značajna osobina revolucionarnog karaktera je poistovjećenost s humanizmom. potrebom za rastom. kojim nekrofilija i biofilija prestaju biti apso¬ lutno antagonistične te postaju dva pola čovjekovih moguć¬ nosti. iracionalnost otuđena racionalnost. širenjem. ljubav prema životu. imanje otuđeno bivstvovanje i tsl. Iako sinonimi. razvijanjem (is¬ to 163.. kao što je pokazano tokom izvoda. biće. Ljubav prema životu je bit čovjeka ali njegova svakodnevica je prožeta nekrofilijom pa Fromm čovjeka pred¬ stavlja u parovima oprečnih osobina u kojima pojavnost. kao što je uspravan hod pretpostavka za uočavanje naglavačke izokrenutosti. Čovjek nije biće neposredno identično sa svo¬ jom prirodnom okolinom odnosno sa svojim prirodnim da¬ tostima već ih načinom svog bivstvovanja transcendira i tek po toj — ljudski proizvedenoj — distanci od prirode (ne)sloboda i (ne)produktivnost. Prema tome. 23 . Nakon što je u više spisa dokazao da takvo što kao ljudska priroda uistinu postoji i nakon što je nekoliko puta ukazao na njene konkretne karakteristike koje je moguće odrediti morfološki. tako i pozicija produktivnosti pruža kriterije za oz¬ načavanje nečega neproduktivnim. No ovi se epiteti. koja je rezultat čovjekove djelatnosti. ULJ 41). . Drugačije govoreći. neposredna manifestacija kojega je ljubav prema životu pa je biofilija elementarna čo¬ vjekova osobina a ostale. Čovjekova psiha građena je na nagonu života. da on. iz mnogoobličja pojavnosti čovje¬ kovog ispoljavanja potrebno je iznaći ono bitno u njemu. dobiva od prirode. kao u Čovjeku za sebe. iz nje su izvedene. Fromm je zadovoljan Marxovim određenjem rodnog bića čovjeka kao slobodne svjesne djelatnosti (RN 66). znači otuđenje od nje¬ gove biti: nekrofilnost je otuđena biofilnost. njegovo je postajanje npr.. Ali — moguće je upitati — zar ono 22 »bitno« nije nešto fiktivno budući da se nigdje neposredno ne pojavljuje? Nije li ono puka spekulativna tlapnja? Pomni¬ ja bi analiza mogla pokazati da su »bitno« i »pojavno« sukonstitutivni i da jednog bez drugoga nema. su uopće mogući. urođene. Ne znači li to da Fromm odu¬ staje od svoje društvenokarakterne argumentacije18 tj. što za Fromma. Prema takvom tumačenju moglo bi izgledati da čovjek svoje osobine ne kreira vlastitim naporom i svojom djelatnošću već ih. javljaju kao si¬ nonimi pa je. kao i Freud. konstruiranje ljudske prirode već joj kao zadatak određuje iznalaženje univerzalno ljudskog (RN 64—5). oni realno nisu jednakovrijedni. . Kako je mogućnost da bude drugačiji od puke pri¬ rodne datosti. anatomski. Fromm predmetom nauke o čovjeku više ne može smatrati. Ovdje otuđenje postaje onaj konstitutivni pojam kojim se povezuju naizgled nepovezive kontradikcije. čovjek je transcendencijsko stvaralačko povi¬ jesno produktivno revolucionarno racionalno . ono konstantno tokom ljudske povijesti. Otuđenje istovremeno postaje konstitutivno za razumijeva¬ nje ljudske egzistencije20. dostatno upotrebljavati bilo koji od njih. da produktivnost omogućava neproduktivnost: kao što je potrebno stajalište slobode da bi nešto bilo proglašeno neslobodnim. pribjegava biološkim argumentima?19 Fromm je oduvijek isticao kako je konkretan čovjek ose¬ bujna mješavina urođenih (prirodnih) i stečenih (društvenih) faktora. Revolucionarnost i produktivnost ovdje su određeni osobinama što ih Fromm kasnije (u The Heart of Man) označava riječju biofilija. njoj sinonimne. da bude (ne)slobodan i (ne)produktivan izbo¬ rio sam čovjek.

Kada se tome pridoda Frommovo uvjerenje da se čo¬ vjek uvijek držao vrijednosti koje su ponovo izložene umom. ni ovca (usp. već — budući da se do biti čovjeka. prvi korak čovjekove prakse. iz druge perspektive gledano. došlo rekonstrukcijom povijesnog iskustva. postaje pretpostavka svakog određe¬ nja biti čovjeka. a iz njega izvedene potrebe i vri¬ jednosti suprotstavljaju se postojećem. na isti način. Jednom umski dosegnuto. racionalno. bivstvovanje nad imanjem. čisti umski apriorni konstrukt. Um (kojim su ti pojmovi epohalno-prostorno redefinirani). 24 tada um gubi i posljednji trag isključive kontemplativnosti i zatvorenosti u sebe jer spomenutim osobinama on postaje faktični sukonstituent stvarnosti. dan. ViGFM 135. je povijesno stečeno oruđe koje postaje jedan od elemenata specifičnosti čovjeko¬ va bivstvovanja — umom se prekida perceptivno doživljava¬ nje svijeta koji na taj način izgleda gotov. Da bi se univerzalno ljudsko moglo neposredno manifesti¬ rati — zbog Frommovih nalaza o učešću izvanjskog. racionalnosti. 35. te i iz njega izvedene osobine. umska djelatnost postaje poticaj čina. Što je produktivno. zajedno s iz nje¬ ga izvedenom sviješću i samosviješću.) za pozitivno ostvarenje potencija nagona života. iskus¬ tvenog elementa u formiranju karaktera odnosa o determi¬ nanti društvenih odnosa za ljude koji u njemu žive — po¬ trebne su okolnosti koje bi takvo što omogućavale. shvaćano kao produktivno/biofilno nešto prirodno. te će potrebe biti zadovoljene na zaobilazan. nije nešto mehanički-kumulativno već takav izraz sukusa stvarnosti koji svoju supstancu dijelom već transcendira. odnos¬ no bitno drugačiji društveni okviri — to tim prije što suvre¬ meno industrijsko društvo sve više zaoštrava dilemu: ili so¬ cijalizam. kao misao o biti predmeta. naziranje odnosa. tako ni nagon života. pozitivnom ostvarenju. CoP 64. Budući da je društveni proiz¬ vod. Shvaćanje tog principa Fromm izvodi povijesno-filozofski i povijesno-kulturološki ali u nje¬ mu vidi društveno potiskivanu osnovnu osobinu čovjeka: iz elementarnosti nagona života neposredno slijedi kako je čo¬ vjek vrhovna vrijednost čovjeku. onog univerzalnog ljud¬ skog. Ako ne postoji realna mogućnost za zadovoljenje elementarnih/trajnih po¬ treba/nagona (usp. To suprotstavljanje. Protuteža nekrofilnosti. ni dobar. osjetilno dano. životno nije jednom za svag¬ da definirano niti je igdje neposredno. ili barbarstvo. u čemu čovjek uvi¬ đa proizvedenost svijeta te otkriva povijest kao proces istovremenog proizvođenja svog svijeta i samoga sebe. 68. ponekad samim tim potrebama i direktno suprotan način. kao osnovna odlika psihičkog aparata. HoM).Međutim. MSČ 24. a odatle izvedeni humani¬ zam implicira neprikosnovenu prevlast svijeta ljudi nad svi¬ jetom stvari. ukidanje nekrofilije vezano je uz mijenjanje društvenog odnosa u kojem se ona producira i reproducira. ni zao. univerzalno ljudsko teži neposre¬ dnom. Fromm tvrdi da to nije slučaj jer kao što čovjek po prirodi nije ni vuk. No Fromm se ne 25 . životnosti. Um. na taj način. načelo po kojem valja graditi no¬ vo društvo je humanizam22. nije puko trebanje. itd. te počinje uspostavljanje distance. međutim. Kao potporu urgentnosti te dileme Fromm spomi¬ nje nagli porast nekrofilnosti. Sve¬ koliku datost um prerađuje u pojam koji. dakle iz stvar¬ nosti — bit valja poimati kao stvarnosti inherentnu mogućnost. već je svaka epoha za sebe određivala te pojmove. Svoje shvaćanje humanizma Fromm usko vezuje i uz svo¬ ju interpretaciju Marxa te odatle projicira socijalizam kao humanizmu adekvatan društveni poredak. valja se vratiti na pitanje da li je to univerzalno ljudsko. No čovjekova je bit njegovo djelo i zato što je on sam od¬ ređivao opće okvire produktivnosti. nije fiksirani program čovjeka već rođenjem dana potencijalnost što teži aktualizaciji ali čije formiranje i uobličavanje ovisi o izvanjskim — druš¬ tvenim — okolnostima u kojima se razvija. biološki dano21. a tendencije društvenog razvitka pretežu barbarstvu apokaliptičko-destruktivno-nekrofilnih di¬ menzija.

tu s Frommovom mišlju nastupaju teorijske po¬ teškoće jer na principijelne zahtjeve za obratom. I Frommove teze o urgentnosti uspostavljanja demokrat¬ skog humanog socijalizma kao odnosa bitno drugačijeg od Svakog dosadašnjeg društva te njegova sintagma »revolucio¬ narni karakter« ukazuju na dubinu kako društvenih tako i individualnih promjena što ih on traži. Fromm preporučuje revoluciju potro¬ šača protiv tutorstva industrije (isto 129) što bi trebalo uzro¬ kovati preorijentaciju potrošnje (isto 135). Tzv. Ka¬ ko je. de¬ mokratski (BoS 241) socijalizam od totalitarnog (MSČ 8). konkretni Frommovi prijedlozi za njihovo sprovođenje bacaju sasvim drugačije svjetlo. U Zdravom društvu on određuje priro¬ du tih puteva kad kaže: »Nikakva promena ne smije se izaz¬ vati silom..) Čovek može da se zaštiti od posledica sopstvenog ludila jedino stvarajući zdravo društvo koje odgovara potrebama čoveka. kako je na njegov razvitak najviše utjecala Marxova misao (SSOI 14—15). radikalne društvene promjene. tada. bi¬ rokratskog. Konstatacije o patogenosti suvremenog društva kao i njeni razlozi Frommu su poticaj za iznalaženje mogućnosti čo¬ vjekova ozdravljenja. potrebama koje su ukorenjene u samim uslovima njegove egzistencije. Ovdje se postavlja pitanje o odnosu rada i kapitala te naročito prob¬ lem određenja epohalne novine socijalizma u kojem i dalje vlada kapital. ona mora biti simultana u ekonomskoj. Srodan projekt Fromm crta i u Imati ili biti? Nakon konstatacije kako eko¬ nomija.« (ZD 337) Ako se poopći Frommov stav o tome kako promjene ogra¬ ničene na jednu sferu uništavaju svaku promjenu. rađa nezdravog čovjeka. gdje će rad biti privlačan i sadržajan. on formulira zahtjev prema kojem je osnovna za27 . revolucija. nekoliko redaka prije upozorenja da jednosferna promjena uništava svaku promjenu. na taj način. (. put ozdravlje¬ nju čovjeka može biti samo put cjelovite. »industrijska organizacija u kojoj će svaki radni čovjek biti aktivan i od¬ govoran učesnik. Za povezivanje njego¬ ve misli s mišlju revolucije postoji potpora i u Frommovoj 26 izjavi sa samog početka njegove intelektualne autobiografije. U Revoluciji nade. Fromm ovdje zagovara revoluciju: dakle.zadovoljava paušalnom upotrebom pojma »socijalizam« već ga rabi diferencirano: on razlikuje humanistički (MSČ 8). slijedi ka¬ ko je jedino cjelovita. Nešto ranije. O tome možemo nešto više doznati iz kasnijih radova. on smatra da je cilj raznih vrsta društvene trans¬ formacije. pod naslovom »Putevi ka oz¬ dravljenju«.. u »Zaključku« Zdravog društva. Fromm spominje i potrebu promjene u vlasništvu ali do stupnja na kojemu bi bilo moguće stvoriti zajednicu rada koja bi bila u stanju sprečavati profit kao motiv proiz¬ vodnje (ZD 337). Promene koje se ograničavaju na jednu sfe¬ ru uništavaju svaku promenu (potcrtao GF). proizišle iz kritičke analize postojećeg stanja čovjeka odnosno druš¬ tva. totalitarni socijalizam on sma¬ tra degeneracijom Marxove vizije i pokazuje konvergenciju birokratskog socijalizma (sovjetski sistem on naziva sovjet¬ skim državnim kapitalizmom — IiB? 198) i kapitalizma jer su oba društva zasnovana na imanju. gdje kapital neće upošljavati rad već rad kapital« (ZD 270). Fromm upozorava da suvremeni industrijski pogon favorizira potrošnju do te mjere da se čovjek još jedino u trošenju osjeća slobodnim (RN 125). Nasuprot tome Fromm uz humanizam (i humanistički socijalizam) ističe bivstvovanje kao glavno određenje i iznalazi konkretne puteve za re¬ alizaciju humanističkih načela. Kada ukazuje na osobine što bi ih moralo posjedovati zdra¬ vo društvo. političkoj i kulturnoj sferi. birokratski. Međutim. potrošnja označena kao glavni krivac za izobličenje čovjeka. upravljena na proizvodnju profita. humanističkog socijalizma napose. prilikom iznalaženja mogućnosti za humani¬ ziranje tehničkog društva. radikalna promjena istinska promjena a ako se cjelovita radikalna promjena shvati kao revolucija.

Fromm bi. a ne vlasništvo nad kapitalom« (HB? 198). obdaren životnošću. ni teorijski-kategorijalno konsekventno mišljenje već traganje za izlazima iz suvremenog ćorsokaka. sociologije. Prvi korak ka tom cilju je usmjeravanje proizvodnje na proizvodnju za 'zdravu potrošnju'. Iako je riječ o vrlo osebujno shvaćenoj psihologiji (koju nije moguće razdvajati od filozofije i etike ni od socio¬ logije i ekonomije — MfH ix) ili — na prvi pogled — o 'transcendenciji' psihologije (u Revoluciji nade Fromm se zalaže za istraživanje o čovjeku iznad psihologije. Osnovna njegova nakana nije pojmovno produbljivanje već sadržajno proširivanje uvida o aktualnom položaju čovjeka. psihologije. istraživanje koje se kreće mimo rigoroznih logičkih zahtjeva. Fromm želi uspostaviti nov način potrošnje te odgovarajuću preorijenta¬ ciju proizvodnje ali ostati u okviru kapital-odnosa. teologije. Za zdravu — a to za Fromma znači neprofitnu i potrošačima podređenu — potrošnju važna je »moć upravljanja proizvod¬ njom. preorijenta¬ ciju potrošnje uz očuvanje postojećih odnosa u proizvodnji. Dio poteškoća proizlazi iz usmjerenosti Frommove misli na iznalaženje uvjeta za psihičko zdravlje ljudi.« (HB? 195) U tu svrhu Fromm savjetuje osnivanje aktivnih potrošačkih pokreta pa i pokretanje štraj¬ kova potrošača (isto 198) koji će. gotovo da je neophodno opredijeliti se za ili 'Fromma-kritičara' ili za 'Fromma-praktičara'. I Frommova nauka o čovjeku neskriveno je psihološkog po¬ rijekla. U uputstvima za razotuđenje veći dio Frommovog — naro¬ čito kasnijeg — opusa preteže na stranu reformizma23 i na taj način se otvara ponor između Frommovih kritičkih anali¬ za otuđenog društva i objektivnog položaja pojedinca te nje¬ govih praktičkih uputa za prevladavanje otkrivenog otuđenja. Ali poteškoće nisu ni izdaleka samo terminološke prirode. ono pridonosi kristalizira¬ nju njegovih stavova u iznalaženju konsekvenci koje nisu ni samoevidentne a ni od autora eksplicirane. tj. 'Fromm-praktičar' predviđa sitne promjene i neznatne reforme koje. s jedne strane uopće nisu ostvarive ni teorijski branjive te koje. Zbog ove unutarnje napetosti koja se javlja u Frommovom djelu. preorijentirao potrošnju jer u njoj vidi izvor potrošačkog mentaliteta stanovnika industrijskog druš¬ tva kao i uzrok robovanju stvarima i orijentaciji na imanje. dakle. s druge. određeno kao disci¬ plinu koja se bavi stavovima historije. brojne implikacije što slijede iz stavova 'Fromma-teoretičara'. Već su i ovi primjeri dovoljna ilustracija da Fromm želi nešto kontradiktorno: novi — humani. na neki način ras¬ trgati njegov rad na dva suprotna dijela.daća »izgradnja zdrave ekonomije za zdrave ljude. ekonomske nauke i umjetnosti. 194) koja su uzro¬ kovala gotovo kataklizmu nekrofilnosti i imanja. korjenitu preobrazbu čovjeka u pravcu prevlasti bivstvovanja ali pod vlašću kapitala. Zdravo društvo) ali ma koliko široko shvaćeno. ozbiljno stavljaju u pi¬ tanje bilo eksplicitne zaključke. neprestano transcendira svoj svijet i samoga sebe. 'Fromma-dijagnostičara. Razina 'Fromma-praktičara' pada ispod razine 'Fromma-teoretičara'. Nakon određe¬ nih oscilacija u tom pojmu ono je definitivno izjednačeno s produktivnošću (usp. Takav pristup stran je Frommovom nastojanju koje nije ni strogo filozofski. dovesti do preo¬ rijentacije s proizvodnje za profit na produkciju prema ukusu potrošača. bilo. No opredjeljenje za jedan od aspekata Frpmmovog rada ipak je potrebno jer unosi izvjesnog reda u njegova istraživanja: premda izvanjski i donekle nasilno. 'Fromma-kritičara': dok je 28 konsekvenca Frommovih kritičkih analiza čovjek-stvaralac ko¬ ji. Odavde je već potpuno jasno da Fromm »kapital« razumije drugačije od Marxa no teško je shvatiti što on pod tim misli jer taj termin ne definira a upo¬ trebljava ga u tekstovima u kojima se poziva na Marxa. mitologije. koliko su 29 . prema bivstvovanju upravljeni — međuljudski odnos unutar postojećih društava (on govori o promjenama ali unutar postojećih ustavnih po¬ redaka zapadnih demokracija — HB? 197. ostaje samo psihološka kategorija. konačno.

Dakle. četiri godine nakon The Heart of Man. 64). biti proglašeni cjelinom. Ostavimo po strani ovo naivno shvaćanje prema kojem bi cjelina bila tek zbroj svojih dijelova i podsjetimo se da su ove tvrdnje zabilježene u kontekstu distanciranja od ortodoksnog individualističkog frojdizma Je nastanka i obrazloženja »društvenog karaktera« kao potvrde eminentne društvenosti čovjeka pa iz navedenih Frommovih tvrdnji slijede. (osim uko¬ liko se ne radi o koncepcijama u kojima prevladava bio-psi31 . s kojim su povezana još (barem) dva Frommova stava: njegovo viđenje odnosa iz¬ među individualne i socijalne psihologije kao i njegov odnos prema Marxu i Freudu. ali ga koristi kao polazište za metodsku inverziju u pro¬ učavanju čovjeka: istina je da je proučavanje društva važan put za razumijevanje psihe čovjeka ali je i (dubinskopsihologijsko) otkrivanje svjesnih. 'individualnom psihologijom'. Fromm usvaja osnovno socijalnopsihologijsko načelo. psihološki mehanizmi. Frommovo priznanje utjecaja društva na formiranje čovje¬ ka a zatim usredotočenje na proučavanje psihičkih kategori¬ ja moguće je nazvati psihologizmom. da bi mogla shva¬ titi srž čovjeka. tada je 'individu¬ alna psihologija' bespredmetna. drugačiji zaključci. a nekrofilogene konsekvence »druge industrijske revolucije« predoče¬ ne su u Revoluciji nade. individu¬ alističkim pristupom neće biti moguće sagledati cjelinu čo¬ vjeka već u najboljem slučaju tek neke njegove dijelove koji će. ona mora obuhvaćati cjelinu njegovog bivstvovanja.. Ako je čovjek društveno i podruštvovljeno biće. ličnost. Individuama psihologija je mišljena kao psi¬ hoanalitička praksa na koju se on poziva u The Heart of Man24 no tom pomalo čudnom tumačenju — prema kojem bi bilo moguće Frommovu novoiskovanu »analitičku socijalnu psi¬ hologiju« primjenjivati kako na Freuda i njegove ortodoksne sljedbenike. Ako se društvenom dimenzijom čovjekovog bivstvovanja bavi soci¬ jalna psihologija koja individualnu obdaruje spoznajama o funkcioniranju društvene sfere. otkriće o tržišnom ka¬ rakteru u Čovjeku za sebe ili pak o nekrofilnosti suvremenog čovjeka u The Heart of Man) za koja tek naknadno pribavlja i obznanjuje društvenoteorijsku argumentaciju — prikaz tr¬ žišnog kapitalizma 20. st.one značajne za razumijevanje čovjeka — str.. tako i na Frommova nastojanja — moguće je pri¬ stupiti pod pretpostavkom da je odnos dviju znanosti odre¬ đen odnosom među njihovim predmetima pa za temeljnost individualne psihologije socijalnoj treba poslužiti 'obrazlože¬ nje' prema kojem se »svaka grupa sastoji od pojedinaca i sa¬ mo od pojedinaca te. čini se. či¬ je djelovanje otkrivamo u grupi. I u »O metodi i zadatku. Frommova nauka o čovjeku ostaje usmjerena na proučavanje primarno psihičkih kategorija kao što su karakter. te smatra da je individualna psihologija osnova svake socijalne. da je čovjek pretežno društveno odre¬ đen. Tako Fromm najprije ob¬ javljuje neka svoja otkrića (kao npr. Karakter je zacijelo glavni način Frommovog bavljenja čo¬ vjekom.. društvenu problematiku koja oblikuje čovjekove prirodno da¬ ne potencijale. tada nije moguće zaključiti kako je individualna psihologija osnova socijalnoj. kao i sama Frommova kon¬ strukcija o njenoj fundamentalnoj ulozi.. mogu biti jedino mehanizmi koji djeluju u pojedincima« (BoS 132). Fromm se ne upušta u detaljna proučavanja zako¬ nitosti cjeline društvenih procesa već se bavi samo onim nji¬ hovim dijelovima što su potrebni za rasvjetljavanje psihe ili u njoj uočenih promjena. jer. nekritički hipostazirani. objavljen je u Zdravom društvu osam godina nakon pojavljivanja Čovjeka za sebe. Iako je društveni karakter po definiciji društveno uobličen. destruktivnost. psihičko zdravlje. a posebno nesvjesnih sadržaja psi¬ he način da se ustanovi što je društvo u nju 'položilo' te na osnovu iznađenih osobina pojedinačnih psiha zaključi o ka¬ rakteristikama postojećeg društva. A to je nemoguće bez uvida u čovjekovu okolinu.. dakle u okvirima psihologije.« kao i u Bekstvu od slobode Fromm odnos individualne i socijalne psihologije određuje 30 kao i Freud. prema tome.

pa tako ni psihologija koja hoće doprijeti do cjeline psihe čovjeka ne može obaviti svoj zadatak kao zasebna. Tome je tako i glede Frommove socijalnopsihološke nakane: proučavanje promjena u karakteru s obzirom na nastup kapitalizma (isto 68). Iako će u kasnijim radovima s obzirom na ovaj problem biti oscilacija. Tako u Bekstvu od slobode on zaziva u pomoć Freuda kada raspravlja o ljudskoj prirodi. u svojoj disciplinarnoj isključivosti. Nešto ranije navedeni su primjeri Frommovog (ne)razumijevanja kapitala. Fromm ponajvećma nastavlja Freudovu me¬ todu i glavni oslonac njegovom cjelokupnom opusu je Freud26. izneseno u »O metodi i zadatku. uračuna li se Frommov kritički odnos prema aktualnom po¬ ložaju čovjeka kao i prema raznim znanstvenim pristupima tome. radikalno humanističkog stajališta. Sve u svemu. o odnosu pojedinac —društvo (BoS 28—30). No pažljivija razma¬ tranja bi morala odustati i od ovog zaključka s obrazloženjem kako (1) socijalna i individualna psihologija mogu opstati tek u uzajamnom uvjetovanju i predmetno-sadržajnom nadopu¬ njavanju te (2) kako nijedna znanost. prema kojima je njegova osnovna inspiracija Marxova misao. 'psihologizma' i 'sociologizma'. Frommovo nam djelo pruža povode za drugačije za¬ ključke. kapi¬ talizmu i tsl. Individualna psihologija. svojim koncepcijama Fromm prevladava brojne Freudove prepreke. između reformizma i revolucionarnog. On je davno25 ustvrdio da je Freudova metoda ispravna te da je Freud samo sadržajno griješio jer se nije mogao osloboditi nekih predrasuda. 'metode' što ju je Freud uspostavio. na neživo upravljene tendencije ljudskog postojanja) te psiholo¬ giju biofilije29 — jer pridonosi otkrivanju vlastitosti i upuću¬ je na življenje po njoj. neodlučnih oscilacija između Freuda i Marxa. već se nameće obratan zaključak da je socijalna psihologija pretpostavka individualne. Tumačimo li Fromma u psihološkom svjetlu i uzmemo li doslovno —i dosljedno — njegovo zalaganje za uspostavlja¬ nje društvenih okolnosti koje bi omogućile psihičko zdravlje. jer osposobljava za frommovski shva33 . Uprkos brojnih Frommovih izjava u S onu stranu okova iluzije. podržava dane. povijesti (32). pružala mu je značajan materijal na kojemu je gradio svoje brojne teze. u sebe zatvorena znanost. da je u Freudovom opusu individualna psiho¬ logija oduvijek imala funkciju socijalne gotovo da se. U Zdravom društvu on se ponovo bavi re¬ zultatima utjecaja kapitalizma na ličnost (ZD 129). ne može pretendirati na cjelovite i istinite re¬ zultate. Njegovo slaganje s Freudom. a ne Marx.. uz ne¬ znatne korekcije.«. koje je moguće preimenovati kao psiholo¬ giju nekrofilije (jer. ali se nije uspio emancipirati od psihologističkog okvira. Poteškoća s Frommovom mišlju zaista leži u njegovim unu¬ tarnjim proturječnostima. izgleda logičnim njegovo inzistiranje na podjeli psiho¬ analize na psihoanalizu društvene prilagode te na psihoanali¬ zu liječenja duše28. Frommova psihoanali¬ tička praksa. ističe moral¬ ne i psihološke efekte disproporcije između udjela u proiz¬ vodnji i udjela u raspodjeli (isto 104) itd. razlikuje racionalni od iracionalnog autoriteta prema različitosti psi¬ holoških situacija u inim slučajevima (isto 109). u tom spi¬ su ima najvećih neujednačenosti. može primjenjivati i na cjelokupno From¬ movo djelo. kao misao prilagode. 32 Ta Frommova orijentacija nije samo karakteristična za Bekstvo od slobode.hologizam). samomazohizmu. Ta je analiza i poziv na ak¬ ciju ali je program akcije izražen toliko nemarksovski da či¬ talac s punim pravom može staviti u pitanje Frommovo ra¬ zumijevanje Marxa. Fromm zadržava socijalno-psihološko usmjerenje. Odavde se nazire i drugačiji odnos prema Freudu no što nam ga predstavlja sam Fromm. Premda je u Revo¬ luciji nade učinio korak dalje u tematiziranju promjena kapi¬ talizma u odnosu na situaciju ocrtanu u 'trilogiji'. dihotomijama27 koje se nalaze u nepomirenosti (pa i nepomirljivosti) individualizma i druš¬ tvenog pristupa.. na društveno uvjetovano for¬ miranje društvenog karaktera (isto 247 i dalje) itd.

ne¬ umorni prosvjetitelj i mislilac sinteze. Paul Federn.ćenu produktivnost. U Čovjeku za sebe riječ je o potpoglavlju »Čovjekova biološka slabost« a u Revoluciji nade također o potpoglavlju »Uslovi ljud¬ ske egzistencije«. objavljenog u Imati ili biti?. 1979. čo¬ vjek kao biofilno biće je nedovršiv. 1980. Taj ga zaključak dovodi do Marxa. u Heidelbergu. sijač nepovjerenja prema postojećem progresizmu. 1924. Miinchenu. Erich Fromm rođen je 23. gdje umire 18. Svo to vrijeme. Otto Jensen. Gvozden Flego BILJEŠKE UZ PREDGOVOR 1. izbor za doživotnog voditelja socijalnopsihološkog odjela frankfurtskog Instituta za socijalna istraživanja. O poteškoćama imanentnim Frommovom shvaćanju religije v. bespoštedni kritičar mehaniziranog svijeta i oneljuđenog čovjeka. II (1927) " »Zur Frage: Psvchoanalvse und Mancismus«. 34 Od 1934—49. g. djeluje kao profesor na sjevernoameričkim sve¬ učilištima a 1949. a krajem 1938. u obitelji ortodoksnih Jevreja. 8. Geburtstag von Karl Kautsky. da se osnovni pristup ličnosti nadaje iz shvaćanja njenog odnosa prema svijetu. raskida ugovor s Institutom. God. Sysyphos oder die Grenzen der Erziehung. Siegfried Bernfeld. borac za ljud¬ sku slobodu i spontanost. emigrira u SAD. doktorirao je 1922.. 5. Jena. 2. Studirao je psihologiju. 3. Wien 1925. u Frankfurtu. 3. 1900. Od 1965. drugima. 'Psihologija biofilije' bi bila psihologija frommovski shvaćene produktivnosti i radila bi na »liječenju duše« koje je moguće jedino kao čovjekovo (samo)oslobađanje od izvanjskih stega što ih je sam povijesno pro¬ izvodio. 1930. a jedno tragično iskustvo — samoubojstvo drage prijateljice zbog smrti njenog oca — do Freuda. 1934. kada je penzioniran. odlazi u Mexico i radi na tamošnjem uni¬ verzitetu. Tokom ranog školovanja upoznaje Stari zavjet i Talmud a kao osamnaestogodišnjak dolazi do zaključ¬ ka da u sve treba sumnjati. U njegovoj ranoj intelektualnoj biogra¬ fiji bili su presudni upoznavanje sa zen-buddhizmom 1926. Prilog psihologiji revolucije) Wien. lektira Bachofenovog djela Das Muterrecht. »Uz Frommovo shvaćanje religije«. Der Klassenkampf. 7. Marxistische Blatter. " »Sozialismus und Psvchoanalvse« Der Kampf XIX (1926) " »Ist Psvchoanalvse eine Weltanschauung?« Zeitschrift fur psychoanalytische Padagogik. a u psihoanalitičku praksu upućuje se od 1924— 1930. Na pri¬ jelazu dvadesetih u tridesete godine sve se više udaljava od frojdovske ortodoksije i sve više razvija vlastita psihoanalitič¬ ka stajališta i metode. Frankfurtu i Berlinu. 6. g. Kulturni radnik 5/82. 4. 'Fromm-analitičar' je mi¬ slilac vrlo širokog dijapazona i rijetkog humanističkog nadah¬ nuća. podrobnije G. za nesmetano ispoljavanje i širenje ljubavi prema životu. Kako su ljubav i život neiscrpni. u zborniku Der lebendige Marxismus. II (1928) 35 . živi pretežno u Švicarskoj. g. Fromm smatra da je ljudska priroda povijesno uvjetovana. g. 1919. »Zur Psvchologie der Masse: Kautskv und Freud« i Anna Siemsen »Psvchologische Voraussetzungen des Sozialismus«. 1930. uz sveučilišnu nastavu i živu teorij¬ sku djelatnost. Naprijed. Zur Psychologie der Revolution (Bezočinsko društvo. 3. Festgabe zum 70. Bez obzira na teorijske poteškoće u Frommovom opusu. prirodi i sebi odnosno da je čovjek prvenstveno društveno biće (BoS 257). koji mu otvara nove perspektive i nova područja interesa. Die vaterlose Gesellschaft. na navedene kao i moguće prigovore. filozofiju i sociologiju u Frankfurtu i Heidelbergu. Za¬ greb. Flego. životnost. Ovaj prikaz nije mogao mimoići neke teme iz mog ranijeg rada »Frommovo shvaćanje čovjeka«. aktivno obavlja i psihoanalitičku praksu. Uz ovakvu podjelu nameće se pitanje da li je moguća asimilacija koja ne bi istovremeno bila i socijalizacija.

Wien 1930. Garden City. iako manje radikalne. Ovdje ne možemo pra¬ titi po mome sudu ambivalentan odnos Fromma prema Freudu. Ljubljana.« (HB? 188). bračni moral). g. 11. Beograd. 22. Neke poteškoće u odnosu ir. Frommovu kritiku Freudovog biologizma i biologizma uopće u Dodatku Anatomiji. Garden City. HoM 35—7). »Unamunovo posljednje predavanje«. V. 18. Stuttgart. Doubleday & Co. 17. Hrsg. O tome je problemu pisao već Freud u Massenpsychologie und Ich-Analyse (Masovna psihologija i analiza ega). E. Pitanju humanizma u Frommovom djelu svoju studiju posvetio je Vladimir Sruk. svezak ovog izbora.9. • 26. Doubleday & Co. 29. Kriza psihoanalize.. Fromm. E. 1970. »Erich Fromms 'Anatomie der menschlichen Destruktivitat' aus theologischer Sicht«. »Aufklarung und Radikalismus. II prošireno izdanje Die Sezualitat im Kulturkampf (Seksualnost u kulturnoj borbi) Copenhagen 1936. 14. V. 25. 1983. Garden City. Vidi 1. »Psihoanalitička karakterologija i njezino značenje za socijalnu psi¬ hologiju«. Vber den Ungehorsam und andere Essays.« 1932. 12. Budući da Auer u svom prikazu Anatomije. Luis Portillo. A. Mut zum Menschen (Hrabrost da se bu¬ de čovjek). and Culture (Dogma o Kristu i drugi eseji o religiji. To kaže i sam Fromm: »Epplerove su ideje slične Schumacherovima. Ehemoral (Spolna zre¬ lost. prijevod na američki pod naslovom The Sexual Revolution (Seksualna revolucija) New York. 21.. Usp. Kulturni radnik 2/82. 36 . Deutsche Verlags-Anstalt 1978. 1966.. " Masovna psihologija fašizma (1933). Deutsche Verlags-Anstalt. Na samom početku »Predgovora« knjizi The Heart on Man Fromm kaže da su na njegove uvide djelovale psihoanalitička pra¬ ksa i teorijska spekulacija (HoM 1). Fromm. Zagreb: Naprijed. naturalistom. A. a sličnu ideju za¬ stupa i Reich kada u »Predgovoru« Analize karaktera piše da se njegovi zaključci grade na novim otkrićima kako svaki društveni poredak stvara karakterne strukture ljudi potrebne za njegov op¬ stanak. N. Auer. 1927. Wilhelm Reich. kao i u Veličini i granicama Freudove misli.. Fromm. Erich Fromm. Stuttgart. str. 13.. Psihoanaliza i religija. str. " Geschlechtsreife. 1934. Fromma biologistom. Frommove dihotomije. Navodi u tekstu prema The Dogma of Christ and Other Essays on Religion. Y. koji dihotomije vidi u neriješenom odnosu prirodnih (nepo¬ vijesnih) i društvenih (povijesnih) elemenata u Frommovom djelu. Čini se da je paušalno karakteriziranje E.. čije je geslo bilo »Neka živi smrt!« (usp. Materialen zu seinem Werk Wien. N. Frommova humanistička vizija. Usp. Analiza karaktera (1933). Enthaltsamkeit. O krizi identiteta (RN 92) Fromm govori već u Čovjeku za sebe kao osobini tržišnog karaktera a rado je ilustrira dijelovima Ibsenovog Peer Gynta. 24. O istom problemu Fromm je uredio zbornik Socialist Humanism. New York. instinktivistom. psihologiji i kulturi). V. 1978. O potresnom Unamunovom govoru v. Zdravo društvo i Revolucija nade iste su orijentacije. Velikih poteškoća s Frommovim shvaćanjem otuđenja ima Richard Schacht u svojoj knjizi Alienation. 23. 15. Reif. " Dijalektički materijalizam i psihoanaliza (1929) Beograd. 28. 27. kao što čini Agnes Heller. Nolit. 1978. Reif. 1973. Beograd. rezultat elementarnog nerazumijevanja njegove intencije kao i nepozna¬ vanja njegove misli. navedeno djelo. suzdržanost. Kriza psihoanalize. Heller. Fromm se koristi Unamunovim proglašavanjem nekrofilnim Francovog generala Millana Astraya. 16. An International Symposion. Y. u: A. 2arko Trebješanin. O tome v. 68 i dalje. E. 132) moguće je govoriti o psihologiji biofilije već i zato što je za Fromma psihologija i put istraživa¬ nja humanisitčke etike (podnaslov Čovjeka za sebe glasi: Istra¬ živanja o psihologiji etike). 1982.. 10. ali je njegov položaj posebno zanim¬ ljiv jer je on vođa Socijaldemokratske partije u pokrajini Baden-Wiirtenberg a istovremeno i gorljivi protestant. Praxis 1—2/67. 1965. Već u raspravi »0 metodi i zadatku. 19. Delavska enotnost. 1945. Usp. Kritik der psvchologischen Anthropologie Erich Fromms« u: A. Die Funktion des Orgasmus (Funkcija orgazma) Wien. 20. Eu¬ ropa Verlag. v. naročito ranijih spisa govori o Freudu kojim se Fromm bavi i u svoje dvije knjige — Misija Sigmunda Frojda i Veličina i granice Freudove misli. izjednačava huma¬ nističku i biofilnu etiku (v.među neproduktivne i produktivne orijentacije društvenog karaktera iznosi dugogodišnji Frommov su¬ radnik i nastavljač Michael Maccobv u članku »Društveni karak¬ ter nasuprot produktivnom idealu«. Psychology. Moje dvije knjige. Doubleday & Co. Rainer Funk. 1982. Popriličan dio Frommovih..

u: Kriza psihoanalize. 1964. v. 1963. Zagreb. Zagreb. Zagreb. 1978) . 8. svezak ovog izdanja) 1937 »Zum Gefiihl der Ohnmacht« 1941 Escape from Freedom (Bekstvo od slobode. svezak ovog izdanja) 1936 »Autoritat und Familie« (»Autoritet i porodica«. v. v. svezak ovog izdanja) 1951 The Forgotten Language (Zaboravljeni jezik. v. v. svezak ovog izdanja) 1956 The Art of Loving (Umijeće ljubavi. 1970) 1955 The Sane Society (Zdravo društvo. Zagreb.Skraćenice ALJD BoS CoP čzS DoC HoM IiB? MfH MSČ MSF PaR RN SSOI Ul ViGFM ZD ZfS Anatomija ljudske destruktivnosti Bekstvo od slobode The Crisis of Psychoanalysis Čovjek za sebe The Dogma of Christ and Other Essays The Heart of Man Imati ili biti? Man for Himself Marksovo shvatanje čoveka Misija Sigmunda Frojda Psychoanalysis and Religion Revolucija nade S onu stranu okova iluzije Umijeće ljubavi Veličina i granice Freudove misli Zdravo društvo Zeitschrift fur Sozialforschung Važniji Frommovi spisi 1928 »Psychoanalyse und Soziologie« 1930 »Die Entwicklung des Christusdogmas. 1980. Zagreb. Beograd. svezak ovog izdanja) »Die Psychoanalytische Charakterologie und ihre Bedeutung fiir die Sozialpsychologie« (Psihoanalitička karakterologija i njezino značenje za socijalnu psihologiju«. 3. svezak ovog izdanja) 1950 Psychoanalysis and Religion (Psihoanaliza i religija. svezak ovog izdanja) 1947 Man for Himself (Čovjek za sebe. 2. 5. 1966. u: Autoritet i porodica. v. u: Kriza psihoanalize. 1980. 8. 1. Zagreb. 1965. Eine psychoanalytische Studie zur sozialpsychologischen Funktion der Religion« 1931 »Politik und Psychoanalyse« 1932 »Uber Methode und Aufgabe einer analytischen Sozialpsvchologie: Bemerkungen uber Psychoanalyse und historischen Materialismus« (»O metodi i zadaći analitičke socijalne psihologije: Bi¬ lješke o psihoanalizi i historijskom materijalizmu«. v. 4. 6. svezak ovog izdanja) 1959 Sigmund Freud's Mission (Misija Sigmunda Frojda. Beograd. Beograd. v. 1980.

1964) 1961 May Man Prevail? Marx's Concept of Man (Marksovo shvatanje čoveka. 1979. v. v. svezak ovog izdanja) 1980 Arbeiter und Angestellte am Vorabend des Dritten Reichs (ob¬ rada ankete rađene 1929—30. v. Zagreb. (Hrs. Za¬ greb. 5. svezak ovog izdanja) + Michael Maccobv: Social Charakter in a Mexican Village.) 1981 On Disobedience and Other Essays 1983 Vber die Liebe zum Leben. 1979) 1962 Beyond the Chains of lllusion (S onu stranu okova iluzije. 1980. Beograd. A Sociopsychoanalytical Study 1973 The Anatomy of Human Destructiveness (Anatomija ljudske des¬ truktivnosti I-II. 5. g. An International Symposion — uredio E. 11. u: Autoritet i porodica. v.1960 Psychoanalysis and Zen Buddhism (Zen budizam i psihoanaliza. 1980. v. svezak ovog izdanja) 1963 The Dogma of Christ and Other Essays (izvorno 1930. i 10. Rundfunksendungen. 9. 1978) The Crisis of Psychoanalysis (Kriza psihoanalize. svezak ovog izdanja) 1976 To Have or To Be? (Imati ili biti?. v. 1. v. Fromm 1966 You Shall Be as Gods (Bit ćete kao Bog. svezak ovog iz¬ Autoritet i porodica danja) 1968 1970 The Revolution of Hope (Revolucija nade. v. Zagreb. Beograd. Hans Jiirgen Schultz) . 8. 1975. 7. 1980. svezak ovog izdanja) 1979 Greatness and Limitations of Freud's Thought (Veličina i gra¬ nice Freudove misli. Dogma o Kristu. Beograd. Zagreb. 12. Zagreb. svezak ovog izdanja) »The Revolutionary Character« (»Revolucionarni karakter«. svezak ovog izdanja) 1964 The Heart of Man 1965 Socialist Humanism.

i to utoliko više ukoliko je to podavanje i potčinjavanje strože i bezobzirnije. da moramo posumnjati imamo li uopće posla s činjeničnim sta¬ njem koje je dovoljno jedinstveno da bi se sačinio predmet psihološkog istraživanja. postaje oruđe vođe čija volja zamje43 . njegova je volja jedini zakon. Ali dok dru¬ ge karakterne odlike. Uvod Raznolikost pojava autoriteta Za mnoge je ljude njihov odnos prema autoritetu najistaknu¬ tija odlika njihova karaktera: bilo što su jedni samo tada doista sretni kada se mogu podati i potčiniti nekom autorite¬ tu. povezana s nadom u očevu smrt. katkad više osjećaj mržnje ili straha koji tom odnosu daju posebnu boju. tu je katkad pomiješan više osjećaj strahopoštovanja. to je slika koja nam pruža nabrajanje sasvim malo primjera različitih vrsta auto¬ riteta i stava prema njemu toliko raznolika i zamršena. predstav¬ ljaju jednu relativno jedinstvenu pojavu. Postoji autoritativna situacija u odnosu sina prema ocu u određenoj vrsti sitnoburžoaske porodične strukture. bilo što se drugi ponašaju odbojno i pr¬ kosno. Takva nada. ali i takva želja izostaje u određenoj vrsti odnosa vojnika prema oficiru. svjesno ili nesvjesno. a nada u samostal¬ nost i nezavisnost je. primjerice škrtost ili točnost. Od oca se strahuje i slušaju ga odmah i bez protivljenja. Potčinjeni predaje rado¬ sno i rado svoju ličnost.I. Sve dok otac živi. i to čim treba da se potčine nekim naredbama pa bile one i najumnije i za njih same najsvrsishodnije.

a ponekad izgleda da je dobrovoljni čin. Šefova pohvala i priznanje ne usrećuju toliko same po sebi. Sasvim je drugi. da je lakše od pozitivne odredbe reći što pod autoritetom ne¬ ćemo podrazumijevati. a pokadšto i egoizam. drugi put kao sretno obogaćenje. Čini se. slijediti na osnovi neke prinu¬ de. više ili manje svjesna. želja da se bude voljeno biće i strepnja od gubitka ljubavi.njuje njegovu vlastitu. onda se time svakako misli da samopotčinjavanje može. a u drugom umno mišljenje. već ljubav prema njemu i strepnja pred gu¬ bitkom ljubavi. Osnovnu odliku ovog od¬ nosa ne sačinjava uvjerenje u nepremostivoj udaljenosti. a rastojanje prema njemu ne može se nikada premostiti. posebice u njema¬ čkom omladinskom pokretu. vlastitog htijenja i odlučivanja. on ga se i boji. opet. Ispovjednikova nadmoćnost je pretežno moralna. nu¬ žan. Strahopošto¬ vanje. U odnosu katoličkog vjernika prema njegovu ispovjedniku strep¬ nja i ljubav ne igraju tako važnu ulogu. Ali ovdje je odnos heteroseksualan a ne homoseksualan sa svim posljedicama dru¬ ge vrste koju ova razlika povlači. ali obično samo onda ka¬ da vjeruje da svoju dužnost nije sasvim ispunio. utjelovlje¬ nje egoističkih interesa. odnosu stu¬ denta prema autoritetu sveučilišnog nastavnika kojega poštu44 je i kojemu se divi. to vlastitim ambicijama. I ovdje postoji utapanje u vođu. Ali klica odnosa nije moć vođe i strepnja pred posljedicama povrede dužnosti. pa i ljubav. pri¬ mjerice odnos bolničarke prema liječniku. a može mu oproštajem dati unutrašnji mir. pa se može sumnjati jesu li ove dovoljno čvrste za jedinstveno promatranje predmeta. U tom je smislu za častoljubiva na¬ mještenika autoritet njegov uspješan šef. Ljubav je oslonac i onog autoritativnog odno¬ sa koji se tako često nalazi u slučajevima subordinacije. Razlike u osjećajnoj strukturi čine se veće nego zajedni¬ čke odlike. već duhovne vrijednosti i moć koju se stu¬ dent nada jednom i sam dosegnuti. doduše. Svakako. Neki put se čini kao da je autoritet iznuđen vanjskim okolnostima i. Kada Simmel kaže1 da bi u autoritetu uvijek morao biti ostatak dobrovoljnosti. već želja da se postane isto što i nosilac autoriteta. u heteroseksualnoj ljubavi to izostaje. Kao odlučujuća odlika po¬ nekad se čini strah. a ne odaju svoj ne¬ prijateljski i odbojan stav. divljenje. odnos pre¬ ma vođi kakav se izgradio u omladinskom. nisu primjeri autoritativnog od¬ nosa. predavanje vlastite ličnosti. U njoj postoji. ali da mi o autoritetu govorimo samo onda kada se ova 45 . najprije. Uzeti ga za uzor. Autoritativni odnos nije naprosto iznu¬ đeno ponašanje. Izvorište autoritativnog odnosa je ponekad moć i opasnost. Nastavnika ne čini nastavnikom seksualna ili moralna moć. Ovi primjeri malo ohrabruju u pokušaju da se definira ono što se može podrazumijevati pod autoritetom u psihološkom smislu. On je utjelovljena savjest vjer¬ nika. jedan¬ put se odnos prema autoritetu doživljava kao stalan pritisak. katkad divljenje. Naivnom vjerniku i on se čini kao više biće. a koji put uzoriti doprinos. Potčinjeni mu se divi kao beskrajno nadmoćnom biću i nalazi svoju sreću u rijetkim vođinim pohvalama. Ispovjednik može pustiti vjernika da se osjeća krivim. Ako je u svim ovim slučajevima odnos pre¬ ma nosiocu autoriteta u biti osjećajno uvjetovan i ukoliko um¬ no mišljenje u njemu malo sudjeluje. Nisu pohvala i ljubav. to je u jednoj drugoj. u mnogo čemu srodnoj a ipak odsudno različitoj strukturi. daje oslonac i čvrstinu. već nagrada i oproštaj ono dobro koje vjernik valja da očekuje za potčinjavanje. i to ne toliko ispovjedniku koliko ideji i instituciji ko¬ ju ovaj zastupa. U jednom slučaju sudjeluju samo osjećanja. Ratni zarobljenik ili politički zatvorenik. izvana kao i iznutra. neki put ljubav. Ukoliko je u takvoj strukturi autoriteta nosilac autoriteta utjelovljenje ide¬ ala onih koji su mu odani. onda upravo to igra od¬ lučujuću ulogu u jednom odnosu drukčije vrste. u ovom smislu. igraju mnogo veću ulogu u njego¬ vim osjećajima nego strah. premda je samo vjerojatnost da se bude voljeno biće osnova za divljenje i pokornost. »vje¬ rovati« u njega. već prednostima koje znače. Ako je u homoseksualnoj ljubavi uvijek jedna crta htijenja za izjednačavanjem i poisto¬ vjećivanjem. koji se pokoravaju naredbama nosioca moći.

No uloga koja se kvantitativno približava svakom slučaju ovog osjećajnog kompleksa čini se da je potpuno različita. ili u jednoj gru¬ pi. svakako ćemo bolje postupiti odreknemo li se definicije i za¬ dovoljimo se time da u grubim obrisima razjasnimo u kojem je značenju ovdje riječ o stavu prema autoritetu u psihološkom smislu. divljenja. a katkad u oblicima reakcije. što će reći otjecanju uzbuđenja u vanjski svi47 46 . zbog njihova dinamičkog karaktera. a ponekad nesvjesno. čisto psihološko istraživanje. S obzirom na to činjenično stanje. nije manje važan i za obrazovanje Nad-Ja. u suprotnosti prema Ono koje sadrži strasti. već za nosioce funkcija u dinamičkom smislu.«4 Ja predstavlja ono »što se može nazvati umom i sviješću. . Autoritet i Nad-Ja Uloga porodice u njihovu razvitku Freud raspravlja o problemu autoriteta u vezi s dva pitanja — psihologijom mase i Nad-Ja. Čini se da osjećaj autoriteta uvijek ima u sebi nešto straha. i to ne samo zbog toga što su njegove psihološke kategorije. čisto psihološko istraživanje ne smije nikada izgubiti vezu sa svojevrsnom životnom praksom koja proizvo¬ di i stalno reproducira duševne tendencije koje valja istraži¬ vati. Stav prema autoritetu jedva da je do sada predstavljao predmet psihološkog istraživanja. ovaj rad se na¬ stoji ograničiti samo na to da izdvoji i raspravi neke probleme iz ukupne i složene strukture i dinamike stava prema autori¬ tetu. a često i mrž¬ nje. autoritet. ono ipak stoji u tijesnoj po¬ vezanosti s njima. ma koliko bio neobičan s * Fromm misli na Studien uber Autoritat und Familie odakle je preuzet ovdje objavljeni esej. sva¬ kom autoritativnom odnosu svojstvena je osjećajna spona nekog podređenog prema nekoj neodređenoj osobi ili istanci. a ova teškoća još složenija. Ja i Nad-Ja. promijenjeni dio Ono-ga. Budući da ćemo u na¬ stavku izlaganja imati posla s pojmovima Nad-Ja. osim za obrazovanje mase.«5 On sažeto kaže o Ja: »Mi smo stvorili predodž¬ bu o duševnim zbivanjima u jednoj osobi i nazivamo je njezi¬ nim Ja. To nisu oznake za »dijelove« u statičkom. S obzirom na opseg i teškoću predmeta. obzirom na veličinu osobnog i socijalno-psihološkog značenja predmeta. Oni nisu oštro razgraničeni već prelaze jedan u drugoga. . Pozitivno izraženo. »Takva primarna masa jest« — kaže on — »broj individua koji postavlja jedan te isti objekt (tj. Jedini psiholog na kojega bi se trebalo nadovezati jest Freud. Ono je prvobitni i nediferencirani oblik duševnoga ustrojstva. Ja i Ono. U duševnom ustrojstvu on pretpostavlja tri instance: Ono. već i zato što se on neposredno bavio problemom auto¬ riteta i ukazao na važna i plodna gledišta. djelotvorni poticaji i nagoni. strahopoštovanja. »Na prapočetku je svaki libido nagomilan u Ono.«3 Ja je »izravnim utjecajem vanjskoga svi¬ jeta . Slijedeće istraživanje odnosi se na psihološku dinamiku sta¬ va prema autoritetu. ljubavi. tako da komponente mogu nastu¬ piti ponekad svjesno. za razliku od drugih priloga sabranih u ovom sve¬ sku. vođu) na mjesto svoga ideala Ja i zbog toga se međusobno poistovje¬ ćuje s njegovim 7a. valja ukratko prikazati što Freud podrazumijeva pod tim poj¬ movima. dok je Ja još pojmljeno u obra¬ zovanju ili je slabo. razvijaju na osnovi određenih psihološki i biološki datih uvjeta ali uvijek u smislu njihova aktivnog i pasivnog prilagođavanja društvenim život¬ nim uvjetima.«2 Prema Freudu. doduše.prinuda ne osjeti baš kao čista prinuda. Ukoliko je ovo is¬ traživanje. Na ovome Ja privezana je svijest. on pokazuje kakvo odlučujuće značenje pridaje autoritetu u psihološkom pogledu. II. Baveći se s oba ova problema. već kada se ona upot¬ puni ili ojača osjećajnim odnosima. katkad izravno. Ono nastoji analizirati nagonske tenden¬ cije i duševne mehanizme koji su djelotvorni u obrazovanju različitih oblika »stava prema autoritetu«. ono vlada pristu¬ pima motilitetu. uvažavanja. jedino upotreb¬ ljive.* Dok se u jednom čovjeku.

s jedne strane. shvatiti zašto samopromatra¬ nje treba da bude funkcija iste instance koja. Pod pritiskom strepnje pred očevom ljubomo¬ rom malo dijete se mora odreći svojih seksualnih želja usmje¬ renih prema majci i svojih neprijateljskih i ljubomornih želja usmjerenih protiv oca.«11 Ovo pri¬ marno poistovjećivanje biva ojačano sekundarnim. moralnu svijest.«13 Nad-Ja »postaje nosilac tradicije«14 i pounutrašnjenje vanjske prinude. Freud je u ovom pogledu posredovao u odlučujućem razumijevanju problema autoriteta i." Ne treba poricati izvjesne proturječnosti i nejasnoće u Freudovoj pojmovnoj tvorevini.10 Na¬ stanak Nad-Ja Freud dovodi u tijesnu vezu s ocem. ide¬ alnih uzora. pa bi jedna manje formalistička pojmovna tvorevina trebalo da razlikuje barem tri vrste poistovjećivanja: jedno obogaćujuće. u koje ulažem svoju ličnost u drugoga i postajem njegov dio. Umjesto vanjske strepnje nastupa unutrašnja koja ga auto¬ matski štiti pred doživljajem vanjske. dakle odgojitelja. također. Ja je ona duševna instanca koja nadzire sva njezina par¬ cijalna zbivanja. »reaktivna tvorevina protiv nagonskih zbivanja Ono-ga«. .16 a s druge strane.8 U Neue Folge der Vorlesungen kao tri funkcije Nad-Ja on navodi samopromatranje. jedno (svjesno ili nesvjesno) osjeća¬ nje poistovjećenja. tj. vladajuća sila bude tako dje¬ lotvorna. koja noću odlazi na spavanje. Teško je. povrh to¬ ga. i. opterećen je formalističkim karakterom. da je. a katkad Nad-Ja. a iza Ja-ideala »skriva se prvo i najvažnije poistovjećivanje po¬ jedinca. učitelja. drugim riječima. ponešto mu ostaje ograni¬ čeno. Prije svih objektivnih odnosa malo dijete se već poistovjećuje s ocem. koje je opisao Freud. utjelovljava savjest i nastajuće ideale.9 Na pitanje je li i ispitivanje stvar¬ nosti jedna funkcija Nad-Ja. Stječe se dojam da je Freud ovdje formalistički pri¬ stupio obrazovanju pojma. Ja izvlači svoje energije iz Ono. a onda još uvijek upravlja cenzurom snova. već i drugim vrstama važenja i potvrđivanja. Tom dvostrukom činjeničnom stanju odgovara dvostruki sadržaj: »Ti treba da budeš takav (kao i otac) . Već je ranije bila spomenuta nejasnoća da se ispitivanje realnosti katkad pripisuje Ja. Freud odgovara proturječno. konačno.«6 Nad-Ja koje je Freud prvobitno nazvao i Ideal-Ja ili Ja-ideal »filogenetički je posljednja i najprobirljivija«7 instanca duševnog ustrojstva. ne smiješ činiti sve što i on čini. kao što nam pokazuje povijest. Od ovoga Ja potječu i potiski¬ vanja kroz koja određena duševna nastojanja treba da budu isključena ne samo sviješću. jedno osiromašujuće. To mu biva olakšano ukoliko se poisto¬ vjećuje s ocem i introjektira njegove zapovijedi i zabrane. savjest i obrazovanje ideala. Ali osnova za ovo osjećanje ne bi smjela biti toliko »zajednička svojstva« koli¬ ko bitni zajednički interesi. takvo poistovjećivanje u kojem preuzimam ličnost drugo¬ ga u sebe i ojačavam svoje Ja ovim obogaćenjem.jet. društvene dinamike. I tako važan pojam za genezu Nad-Ja kao što je proistovjećivanje. Nad-Ja op¬ teretio svim onim funkcijama koje iz bilo kojega razloga nije htio pripisati Ja ili Ono-me. Nad-Ja je. Vanjska sila i moć u kojoj su utjelovljeni autoriteti ponekad mjerodavni za neko društvo neophodan je sastavni dio ostvarenja povodljivosti i potčinjavanja mase ovim auto49 . Kao njegovu funkciju Freud označava »samopromatranje. tj. koje kao sadržaj ima jednakost i zamjenIjivost moje ličnosti s ličnošću drugoga. Unatoč proturječnostima i nejasnoćama u teoriji Nad-Ja i u teoriji poistovjećivanja.15 Odnos Nad-Ja prema Ono je dvo48 slojan. cenzuru snova i glavni utjecaj prilikom potiskivanja«. opadanjem Edipove faze. poistovjećivanje osobne pradavnine s ocem. Ti ne smiješ biti takav (kao i otac). kao reaktivna tvorevina protiv svijeta nagona.«12 »U toku razvitka Nad-Ja preuzima i utjecaje onih osoba ko¬ je stupaju na mjesto roditelja. . psihološki su vrlo različite činjenice. Njegova teorija nudi važan prilog odgovoru na pitanje kako je moguće da u jednom društvu. Na ovom zaobilaznom putu dijete istovremeno postiže dio cilja zabranjenog ukoli¬ ko se poistovjećivanjem izjednačilo s ocem. Ono što se skriva pod poistovjećivanjem.

Svakako i takav slučaj može nastupiti izuzetno i prolazno. Posredovanjem Nad-Ja preobražava se vanjska sila. Autoriteti kao predstavnici vanjske si¬ le bivaju introjektirani. sma¬ tra roditelje idealom i zbog toga ih može u smislu obrazova¬ nja Nad-Ja primati u sebe. putem projekcije Nad-Ja kvaliteta. Prema tome. a pojedinac sada ne djela prema nji¬ hovim zapovijedima i zabranama samo iz straha od vanjske kazne. Teškoća koja pritom nastaje djelomič¬ no se rješava obrazovanjem Nad-Ja. zaodijeva u atribute morala i moći. Drugim riječima. Vanjska. ili bi se njegov karakter i njegov sadržaj mijenjali kada mjerodavni autoriteti u društvu ne bi neprestano nastavljali ili. Nad-Ja se. oslabila bi kvalitetu radnog učinka na način koji je. Povodljivost koja bi počivala samo na osnovi strepnje od stvarnih sredstava prinude zahtijevala bi veliki aparat koji bi na du¬ ži rok bio preskup. Autoritet i Nad-Ja uopće ne treba da se odvajaju jedan od drugoga. putem projekcije Nad-Ja na njih. bili nespojivi s traj¬ nim zahtjevima proizvodnje. opet biva svojstveno da se nepre¬ stano pounutrašnjavaju i postaju nosioci Nad-Ja. Masa vjeruje u njihov moral. a u maloj patrijarhalnoj porodici u liku oca. u ovom preobraženom ob¬ liku. samo na osnovi vanj¬ skog straha onih koji slušaju. nego da se. obra¬ zovanjem Nad-Ja. on se preobražava i. a osim toga stvorila bi labilnost i nemir u društvenim odnosima koji bi. Za kritičnijega odraslog bilo bi već mnogo teže da ima isti osjećaj poštovanja za autoritete koji vladaju u društvu. Nad-Ja je pounutrašnjena vanjska sila. Nad-Ja se sve više i više projektira na nosioce autoriteta koji vladaju u društvu. i to tako da se iz vanjske preob¬ raća u unutrašnju silu. No kada je ova in¬ stanca jedanput ustanovljena. Putem proistovjećivanja s ocem i pounutrašnjenjem njegovih zapovijedi i zabrana. Nad-Ja bi u većini slučajeva više ili manje išče¬ zavalo. Lako je razumjeti zašto malo dije¬ te. u nedostatku svojega životnog iskustva i kritičnosti. ako upravo ovi autoriteti. Kada vanjska sila uvjetuje po¬ vodljivost mase. iz toga slijedi da ona mora promijeniti kva¬ litetu duše pojedinaca. I prem¬ da strepnju od vanjske opasnosti Nad-Ja pretvara u unutraš¬ nju strepnju. mudrost i snagu i u svom realnom obliku i s izvjesnim stupnjem nezavisnosti. oni dalekosežno izmiču racionalnoj kritici. u društvu djelotvorna sila istupa naspram djeteta odraslog u porodici u liku roditelja. obratno. ne bi za ovog odraslog imali iste kvalitete koje su nekada imali roditelji za nekritično dijete. točnije rečeno. opet pounutrašnjava. Putem projekcije svojstava Nad-Ja na autoritet. Ovim činom projek¬ cije Nad-Ja u autoritete. onda se s procesom poistovje¬ ćivanja odvija istovremeno i jedan obrnuti proces. također ne znači da bi prisutnost jednom obrazovanog Nad-Ja i njegova projekcija na autoritete bili dovoljni da ove autoritete učine djelotvornim i onda kada ne bi bili nosioci fizičke sile. No time 50 ovim autoritetima. Nad-Ja je pounutrašnjenje autoriteta. Odnos Nad-Ja prema autoritetu je dijalektički. pounutrašnjava silu što potječe od oca. No. to ne događa iz strepnja pred fizičkom silom i fizičkim sredstvima prinude. obnavljali proces obrazovanja Nad-Ja koji je započet u djetinjstvu. jasno je što ova vanjska prinu¬ da ne djeluje kao takva samo izravno. Štoviše. također. povodi li se masa za zahtjevima i zabranama autoriteta. To što su ovi autoriteti odjeveni u moralne kvalitete Nad-Ja. Takva povodljivost. ipak je dinamički odlučujući činilac u njegovu 51 . Isto onako kao što dijete. bar za proizvodnju u suvremenom društvu. već i iz straha od psihičke instance koju je ustanovio u samome sebi. tako i održavanje i obnavljanje Nad-Ja kod odraslog nepre¬ stano počiva na pounutrašnjenju stvarne vanjske sile. nepodnošljiv. Nad-Ja nije nipošto neka instanca koja se obrazuje u djetinjstvu i od tada je dje¬ lotvorna u čovjeku bez obzira na izgled društva u kojemu on živi. s druge strane. pridonosi ras¬ vjetljavanju jedne teškoće. kao in¬ stanca. Ta preobraz¬ ba autoriteta. pojedinac odijeva faktičke auto¬ ritete svojstvima svoga vlastitog Nad-Ja.ritetima. Vanjska sila biva na taj način djelotvorna zato što sadrži Nad-Ja kvalitete.

proizvođenje Nad-Ja samo je jedan od zadataka što ih ispunjava porodica kao psihološka agentura društva. Moglo bi se reći da psi¬ hička struktura ima funkciju zamašnjaka što održava kretanje i nakon neurednog rada stroja. svakako. Dok Nad-Ja nastaje već u ranim godinama života djeteta kao instanca koja je uvjetovana strahom od oca. postoje tipovi ličnosti koji su. prema tome. zamršen. Kada toga ne bi bilo. kada su doživljaji iz djetinjstva proizveli jedno jako Nad-Ja. Freud je pokazao koliko su doživljaji ranog djetinjstva odlučujući u uobličavanju nagon¬ ske strukture i karaktera jednog čovjeka. želja da ga oni vole i hvale i zadovoljenje koje proizlazi iz ostvarenja ove želje (primjerice odlikovanjem. a autoritet je personificirano Nad-Ja. porodica u prvom 53 . već i u tome što samo Nad-Ja nije do¬ voljno jako i stabilno da bi ispunilo propisane mu zadatke. prinudnog karaktera i kojih je Nad-Ja tako jako da bi njihova djelanja i poticaje potpuno nadzirala i kada to 52 Nad-Ja ne bi bilo utjelovljeno u stvarnim moćima i osobama. Za naš problem to znači da. to Nad-Ja često ostaje srazmjerno otporno prema životnim uvjetima koje zahtijeva jedno drukčije obra¬ zovano Nad-Ja. Ipak on je previdio da pored individualnih razlika što postoje u pojedinim porodicama. ako psihička struktura treba da se trajno održava. nada u mate¬ rijalne prednosti. biti samo prolazan i. ali ipak samo u ograničenom trajanju.). od normalnog do patološkog. svakako. vanjska strepnja ne bi mogla biti pounutrašnjena. Jednom je Nad-Ja pounutrašnjeni autoritet. Nužno poklapanje Nad-Ja i autoriteta ne počiva samo u to¬ me što se Nad-Ja mora stalno iznova proizvoditi od stvarnih i moćnih autoriteta. a istovre¬ meno i željom da ga otac voli. a fizička sila ne bi se preobrazila u moralnu. Strah od stvar¬ nih autoriteta koji imaju moć njime zaodjenutu. samo bi jedan Robinson Crusoe svojim prinudnim karakterom mogao i na otoku produžiti da sluša svoje Nad-Ja onako kako je to bio navikao činiti prije brodoloma. Takav nesklad između psihičke strukture i društvene stvarnosti može. strepnji pred nji¬ ma i mržnji protiv njih. porodica se pokazuje kao važna pomoć u uspostavljanju kasnije sposobnosti odraslog da vje¬ ruje u autoritete i da im se podređuje. potrebno jedno ograničenje. Svakako. ali doživljaji ipak stvaraju sklonosti što utječu na relativnu tegobu i spo¬ rost psihičkog ustrojstva prema stvarnim promjenama. moraju nastupiti društvena potis¬ kivanja koja je opet iznova uvjetuju. Odnos između Nad-Ja i autoriteta je. Do¬ življaji što ih je neki čovjek imao u ranom djetinjstvu i mla¬ dosti od većeg su značenja za obrazovanje karaktera od doživ¬ ljaja kasnijih godina. Ovoj tvrdnji je. Međutim. a i to da glavna ulo¬ ga u razvoju dječje psihe pripada odnosima osjećajnosti pre¬ ma roditeljima.obrazovanju i održavanju upravo vanjska sila i strepnja od nje. a zatim i mogućnost — iako nesvjesna i neostvarena — seksualnih. unapređenjem itd. drugi put njihovo zajedničko djelovanje stvara dobrovoljnu povodIjivost i potčinjavanje što. U relativno određujućem karakteru doživljaja iz djetinjstva leži osnova za to što određene psihičke struk¬ ture često održavaju svoje snage iznad društvenih nužnosti. osobito homoseksualnih objektnih odnosa s ovim autoritetima. i to ne zato što bi doživljaji iz djetinjstva na taj način odredili karakter da ga kasniji događaji više ne bi mogli promijeniti (to bi u dalekosežnom opsegu bio slučaj kod neurotičara koji je upravo karakterističan po svojoj više ili manje oskudnoj sposobnosti prilagođavanja duševnog ustroj¬ stva i svom ustaljenju u situaciju iz djetinjstva). u tako čudnom obliku. a proizvođenje Nad-Ja ne može se odvojiti od ukupne nagonske strukture i karaktera čovjeka kakav se proizvodi u porodici. Time je on bitno pridonio razumije¬ vanju djelovanja porodice u smislu upravo spomenutih druš¬ tvenih funkcija. Međutim. vrsti ljubavi prema njima. obilježavaju društvenu praksu. predstavljaju činioce jačina kojih nije manja od straha Ja pred Nad-Ja. Kod pro¬ sječnog čovjeka unutrašnja instanca nije dovoljno jaka da bi strah od same njezine zamjerke bio dovoljan.

Društvena uvjetovanost Edipova kompleksa najprije počiva u činjenici da je on — a Freud ga smatra općeljudskom i biološki nužnom pojavom. Međutim. ono ipak često vrlo jako. Ona su osobito po¬ kazala koliko je on važan izvor neprijateljstva i otpora sina prema ocu i kako na taj način patrijarhalna porodica. podijeljene između majčine braće i oca. kao ni suparništva i neprijateljstva prema ocu u maloj patrijarhalnoj porodici. leži njezina najvažnija društvena funkcija. Seksualno suparništvo u odnosu između oca i sina katkada je obojeno društvenom situacijom. Istina. Svako novopridošlo dijete je potencijalna radna snaga. seksualnih želja djeteta. S obzirom na nje¬ gov ekonomski i društveni položaj. »naslijeđe Edipova kom¬ pleksa«. Kada Freud kaže da se vremenom predstavnici društva nadovezuju na lik oca. ono je već od prvoga dana života uvje¬ tovano i određeno cjelokupnim odnosom između oca i sina. već njegov odraz. da se otac nadovezuje na autoritete koji vladaju u društvu. preobraća vanjsku strepnju pred kastracijom od oca u unutrašnju i putem poisto¬ vjećivanja s ocem zadovoljava jedan dio svojih prvobitnih želja. u Edipovom kompleksu. upra¬ vo kroz sukob s ocem što otuda proizlazi. a time i težnje za razaranjem porodice. ali (sadržajno gledano) on nije njegov uzor. opseg neprijateljstva sina također zavisi i od očeva stava prema nje¬ mu. koja na osnovi vlastite strukture proizvodi incestuozne želje sina. na suprotnost u odnosima između oca i si¬ na u porodici određenog sitnoseljačkog tipa i u porodici jed¬ nog dobrostojećeg velegradskog liječnika. premda je pod određenim uvjetima. pa ga u tom smislu projektira unazad i na prahistoriju čovje54 čanstva — karakterističan. u izvjesnom vanj¬ skom i vremenskom smislu točno. primjerice. učitelji. ali ovoj tvrdnji je potrebna dopuna obrnutom tvrdnjom. kao i nepregledno. primjerice. samo za određene društvene strukture. o kojima ovdje ne treba bliže raspravljati.18 Uzrok poistovjećivanju nalazi se za Freuda. javno mnijenje)«. izvan svake sumnje. stvara otpor prema ocu. onda je to. porodične situacije u našem društvu. Postoji više društava u kojima otac uopće ne sjedinjuje funkciju seksualnog supar¬ nika i svemoćnog autoriteta. sam ovaj stav je u mnogo manjem stupnju određen seksualnim suparništvom nego kod djeteta. za seljaka je svaki član po¬ rodice ponajprije radna snaga koju iskorištava do mogućeg maksimuma. Kod mnogih primitivnih plemena obje funkcije su. Autoritet što ga otac ima u porodici nije slučajan autoritet koji se kasnije »dopunjava« društvenim autoritetima. Pomislimo samo. doduše. ovdje individualnotipski pojed¬ nostavnjene. Da bi nam to bilo jasno. neodredljivo mnoštvo svih drugih osoba sredi¬ ne (bližnji. i to ne smislu posredovanja mnijenja i pogleda. Od toga nedostatka bo¬ luje Freudova teorija Nad-Ja. Nad-Ja predstavlja proistovjećivanje s ocem »na što su se vremenom nadovezivali odgojitelji. prema Freudu. dovolj¬ no pokazala važnost Edipova kompleksa. potreb¬ no je usporediti samo pojedine. Klinička iskustva psihoanalize su.redu predstavlja određene društvene sadržaje i da u njezinu posredovanju. osobito strahuje pred kaznom kas¬ tracije zbog svojih zabranjenih poticaja. Prema Freudu. kako se on kasnije razvija na osnovi ukupne individualne i dru¬ štvene konstelacije porodice. već u proizvodnji društveno poželjne duševne strukture. Na taj način je Nad-Ja. u obliku kojega je opisao Freud. ne treba umanjiti izvanrednu važnost Edi¬ pova kompleksa. Malo di¬ jete ima seksualne želje prema svojoj majci. već se sam autoritet oca porodice naposljetku zasniva na strukturi autoriteta cijeloga društva. S obzirom na jednoznačnu seksualnu nadmoćnost oca. svakako. suočava se s pri¬ jetećom nadmoćnošću oca. Sve dotle ono je samo biće koje 55 . Štoviše. naime. čije korištenje počinje tek onda kada je dijete dovoljno staro da bi pomoglo u radu. Time. otac porodice je prema djetetu (vremenski gledano) prvi posrednik društvenog autoriteta. To je shvaćanje problematično zbog oskudne ocjene o povezanosti porodične strukture sa strukturom cijeloga dru¬ štva. bez obzira na takozvana primarna poistovjećiva¬ nja u najranijem djetinjstvu.

već ljubazna užurbanost i prijateljstvo. No. No. Od samog po¬ četka otac stoji prema sinu u odnosu za koji jedva da je ka¬ rakteristična ljubav. s druge strane.jede. a Nad-Ja je tako po svojoj snazi i sadržaju odraz i naslijeđe jednog mnogo šireg osjećajnog odnosa nego što je Edipov kompleks. premda je i sam taj kompleks uklop57 . Raspoloženje na koje nailazi dijete ove poro¬ dice nije nestrpljivo. već je u biti karakteristično neprijatelj¬ stvo i težnja za izrabljivanjem. Moguće suparništvo je ovdje druk¬ čije obojeno i pohranjeno. prijateljstva i mržnje. Naposljetku uzmimo još jedan. pa se seljak time zadovoljava s obzirom na kasniju vri¬ jednost djeteta. Mnoge neispunjene želje i ideale što su ih sami imali roditelji polažu u djecu. karakter ove strepnje i lju¬ bavi — kako smo upravo pokušali pokazati — u prvom redu je određen opet društveno uvjetovanim ukupnim odnosom iz¬ među oca i sina. Ono treba da mu omogući prestiž u odnosu na druge čla¬ nove njegove društvene grupe. dobivaju funk¬ ciju da zamijene oca u onome što mu život inače neće pružiti. tako malih mogućnosti da bi sam vladao i zapovijediao. doživljaje se kao vlastito zadovoljavanje. treba da mu pruži mogućnost zadovoljavanja njegovih želja da vlada i zapovijeda. stoljeća. Mala djeca nemaju ulogu da povećavaju očev dohodak. Njihov odnos ima odliku smrtnog neprijateljstva. Ono je kvantitativno i kvalitativno potpuno drukčije od suparništva u seljačkoj i radničkoj poro¬ dici. I u njoj su djeca u biti bila predmet ekonomskog iskorištavanja. a time i nadoknadu za njegovu nemoć u društvenom životu. dijete treba da ocu do¬ stigne ciljeve što ih je život na izravnom putu učinio nedostiž¬ nim. Ovaj 56 drukčiji zrak stvara od prvoga dana života drukčiji karakter i drukčiji odnos prema ocu. Nad-Ja zahvaljuje svoj nastanak odnosu prema ocu koji je nošen strepnjom i ljubavlju. Oni su stvarno bili »najgori neprijatelji svoje djece«. Njegova plaća je dovoljna za potrebe koje mogu iskrsnuti u njegovu društvenom položaju. a ova dvostruka struktura opet stvara osebujne osjećajne reak¬ cije kod odraslog djeteta. Slično je bilo i u proleterskoj porodici u prvoj polovici 19. Porodica nije proizvodna zajednica. očev život je toliko si¬ romašan u zadovoljavanju i. a djeca nemaju zadaću da što'je moguće prije prilažu radnu snagu ili novac porodičnom do¬ maćinstvu. osobito zbog njegova profesional¬ nog i društvenog položaja. Tako se razvija jedan dio suprotnosti interesa koji počiva na očevoj težnji za iskorištavanjem i neprijateljstvo koje otuda izrasta. Ovdje ne treba raspravljati o težnjama za iskorištavanjem što se i tu nalaze u prikrivenom i sublimiranom obliku. razvio karakter u kojemu prevladava osobina da maksimalno iskorištava sve ljude i dobra što mu stoje na raspolaganju i ljubav u kojoj jedva da je razvijena težnja ka sreći voljene osobe same sreće radi. bilo putem objektne ljubavi. Tome valja dodati da je taj seljak. na osnovi svog klasnog položaja. treći primjer — sitnoburžoasku velegradsku porodicu u kojoj je. U ovom slučaju odnos oca prema sinu je mješavina tendencija iskori¬ štavanja i težnji za napredovanjem. njih ne osjećaju kao potencijalne radnike i kao nekorisna bića koja jedu sve dok ne počnu raditi. i to je neprijateljstvo od prvoga dana stvorilo odlučujuću raz¬ liku u odnosu oca prema sinu. Zaobilaznim putem. pa se zakonodavstvu koje je ograničavalo dječji rad nitko nije više odupirao od upravo onih roditelja koji su ekonomski iskorištavali svoju djecu. Ova atmosfera bitno određuje i reakciju i ukupni psiho¬ loški razvoj sina koji odrasta. poistovjećivanjem. neprijateljsko očekivanje dana njegove iskoristivosti. primjerice. Starost i smrt oca mogu oslo¬ boditi sina da bude objekt izrabljivanja i zajamčiti mu obešte¬ ćenje za sve što je pretrpio time što će on sam postati gospo¬ dar. Ali situacija je ipak načelno različita. da dijete. otac niži poštanski službenik. bilo putem poistovje¬ ćivanja. Oni dolaze na svijet zato što se roditelji raduju da imaju djecu. a to ba¬ ca svoju sjenu na očev stav prema dolasku na svijet novoga sina. kao i supruga. U našem drugom primjeru odnos je bitno drukčiji. a njihovo ispunjenje kod djece.

on. To također znači i pro59 . mišljenje i djelanje ljudi nisu primjerice »prirodne« datosti. Freud je zbog određenih pred¬ rasuda učinio ovaj ključ prikladnim samo za razumijevanje individualnih razlika među ljudima u jednome društvu. Njegove potrebe ga tjeraju na to da mijenja okolinu u smislu zadovoljavanja vlastitih nagona. on mijenja i svoje duševno ustrojstvo.21 III. poticaja i sadomazohizma. To je istina. u prvom redu. a njezine su funkcije. U ideologijama Nad-Ja nastavlja živjeti prošlost. On kaže19 da su Ja i Nad-Ja djeteta »izgrađeni ne po uzoru na roditelje. zbog svoje pokretlji¬ vosti i mogućnosti preobraćanja i potiskivanja. Ako pak govori o tome da Nad-Ja igra jednu »ulogu nezavisnu od ekonomskih odnosa«. te mehanizmi potiskivanja. a u krajnjoj liniji na¬ činom proizvodnje i društvenom strukturom koja otuda pro¬ izlazi. Taj uvid vodi naše istraživanje preko pitanja o proizvođenju Nad-Ja i stava prema autoritetu u porodici k pitanju o općedruštvenim uvjetima nužnosti Nad-Ja i autoriteta. Do sada smo razmatrali Freudovu teoriju o nastanku Nad-Ja u porodici i upozorili na društvenu uvjetovanost odnosa sina prema ocu i na obrazovanje Nad-Ja koje iskrsava iz ovoga odnosa. Na istom mjestu Freud polemizira kad kaže: »Vjerojatno takozvana ma¬ terijalistička shvaćanja povijesti griješe u tome što potcjenjuju ovaj faktor (misli se na obrazovanje Nad-Ja. tradicija rase i naroda. ali vrlo vjerojatno to nije cijela istina. igrajući u ljud¬ skom životu moćnu ulogu nezavisnu od ekonomskih odnosa«. Taj dio istraživanja nužno zahtijeva da se najprije podrobno bavimo strukturom i dinamikom duševnog ustroj¬ stva i da posebno istražujemo odnos Ja i Nad-Ja. U ovom ra¬ du treba baš da se pokaže da duševna instanca kao što je Ja i Nad-Ja. te njihovu ulogu u suzbijanju nagona. što tako odlučno uvjetuju osjećanje. Međutim. onda je to pojednostavljivanje kakvo se kod Freuda nalazi gotovo uvijek kada se bavi društvenim pojavama. Autoritet i potiskivanje Pojedinac je uklopljen kako u prirodnu tako i u društvenu okolinu. Oni ga uklanjaju primjećujući da 'ideologije' ljudi nisu ništa drugo nego rezultat i nadgradnja njihovih aktualnih ekonomskih odnosa. E.20 Ukoliko Freud ovdje upućuje na nesklad između tempa eko¬ nomskog i relativne sporosti ideološkog razvoja. okolina ga prisiljava da prilagođava svoje poti¬ caje i potrebe kojima su. koja samo polagano umekšava utjecaje sadašnjosti i nove promje¬ ne i na taj način dugo djeluje putem Nad-Ja. nije u suprotnosti s Marxom. S druge strane. Ako čovjek to¬ kom povijesti mijenja svoju prirodnu i društvenu okolinu. U Neue Folge der Vorlesungen Freud je u jednoj primjedbi poklonio više pažnje društveno uvjeto¬ vanom karakteru oca nego u svojim ranijim spisima. Čov¬ ječanstvo nikada ne živi sasvim u sadašnjosti. odre¬ đene ovom strukturom. svakako. on je dao i ključ za razumi¬ jevanje pitanja kako društvena i ekonomska struktura posre58 dovanjem nagonske strukture koju ona formira. ono se ispunjava istim sadržajem i postaje nosilac tradicije i svih vremenom nastalih vrednova¬ nja što su na ovom putu generacijama bili zasađeni«.). Ako je Freud pokazao da ljudi nisu dalekosežno potak¬ nuti racionalnim. već su i oni sami nekako uvjetovani načinom života ljudi. svjesnim namjerama već svojim nesvjesnim strastima i ako je upravo on uputio na elastičnost i sposob¬ nost prilagođavanja ovih strasti. a time i njegove poglede i želje. povučene uske biološko-psihološke granice.Ijen u cjelokupni odnos. Ona je istovremeno i predmet i ograničenje njegova zadovoljavanja nagona. Pri tome se nagoni samoodržanja pokazuju manje elastičnim. mijenja cije¬ loga čovjeka. Ali porodica je i sama rezultat sasvim određene dru¬ štvene strukture. već na roditeljsko Nad-Ja. imaju izuzetno visok stupanj sposobnosti za prilagođavanje. ukratko — cijelu kulturnu nadgradnju. a ne za razumijevanje cjelokupnih odlika ljudi u različitim društvima i klasama. svakako. dok seksualni nagoni. F.

Poticaj kao takav je svjestan i uopće nije potisnut. To uspijeva tek putem izgrađivanja i razvitka Nad-Ja i određenim društvenim odnosom prema autoritetima. proces najtješnje povezan sa svlada¬ vanjem vanjskog svijeta. on se sviješću isključuje. Sasvim drukčije se ponaša u strepnji pred Nad-Ja i autoritetima sila za suzbijanje nekog poticaja nastala 61 . odnosno autoriteta? Nije li. u kojima iz strepnje pred kaznom ovi poticaji ne dovode do čina. i nužnost za potiskivanjem takvih poticaja koji ne mogu biti zadovoljeni na osnovi društvenih mogućno¬ sti. strepnja je svjesna. Ako. Pomoću ovih emocionalnih snaga uspijeva mu potčiniti društveno nedopuštene. emocionalnim odnosima prema vanjskom i pounutrašnjenom autoritetu. a prema jačini poticaja. dijete zna da će biti kažnjeno zbog lizanja slatkiša. tj. Čovjek hoće da osjeća da ga Nad-Ja i autoriteti vole. ali ostaje u podsvi¬ jesti i potreban je stalan napor psihičkih snaga kako bi se spriječilo da taj podražaj iskrsne u svijesti. krađa ili prevara. Neuroze snažno pokazuju kakvu aktivnu a često i opasnu djelatnost u po¬ jedincu mogu razviti potisnuti nagonski podražaji. Potisnuti nagonski podražaj se ne uništava. Isto vrijedi za mnoge odrasle koji se samo iz strepnje pred kaznom uzdržavaju od radnji kao što su. primjerice. Suzbijena želja nikada ne dospijeva do svi¬ jesti već biva upravo sviješću. ovladavanjem vanjskim svijetom i ovladavanjem unu¬ trašnjim svijetom. potisnuta. Poticaji potis¬ nuti zadovoljavanjem pobijaju se jačim poticajima. s jedne strane. Napetost između potreba i društvenih sredstava koja stoje na raspolaganju za njihovo zadovoljavanje biva pojačana i onom zategnutošću što postoji između velikog opsega zadovo¬ ljavanja potreba vladajuće klase i malog opsega zadovoljava¬ nja tih potreba potčinjene klase. Ovladavanje je. utoliko više raste vlast nad prirodom i utoliko su ljudi manje robovi prirode. Metoda suz¬ bijanja nagonskih podražaja putem njihova potiskivanja po¬ moću Nad-Ja. To suzbijanje nagona poduzeto pomoću Nad-Ja i autoriteta vrlo je radikalno. leži uvjet jačine težnji za promjenom okoline što su uvijek nadmašivale već postignutu društvenu razinu. Istina. i promjenu Ja i Nad-Ja. U toj činjenici. motiv koji je u svim slučajevima dovoljan za suzbijanje nagona strepnja od posljedica zabranjenih nagonskih podra¬ žaja? Iskustvo pokazuje da je stvarno u mnogim slučajevima strepnja sasvim dovoljna za suzbijanje nagona. odigravaju se u svijesti sukob i odluka. može se usporediti s gaše¬ njem šumskog požara paljenjem protupožara. spriječena. Ali porast vlasti nad prirodom nikada ne dovodi do potpune nezavisnosti i slobode od nje. Sve dok je Ja još srazmjerno slabo. Čovjekovo Ja se razvija tek postup¬ no u opsegu u kojemu raste njegovo aktivno i plansko svlada¬ vanje prirodnih i društvenih snaga. kao i odnosu poje¬ dinca prema autoritetima. One što je odlučujuće u odnosu Ja prema Nad-Ja. Ukoliko su proizvodna sredstva obuhvatnija i djelotvornija. a s druge strane. odnosno opasne poticaje i želje. tj. Djelatnost Ja teče u dva smjera. Ali u toku dosadašnje povijesti (izuzmemo li primitivna društva) potrebe su uvijek bile veće od mogućnosti njihova zadovoljavanja. Duševna instanca koja treba da pridonese ovladavanju unu¬ trašnjeg i vanjskog svijeta jest Ja. kako u smislu potčinjavanja tako i razvitka ljudskog svijeta nagona. strepnja pred kaznom može biti sasvim dovoljna da omogući suzbija¬ nje želje. ono još nije doraslo zadatku ugnjetavanja i suz¬ bijanja nagonskih poticaja s kojima su društvene nužnosti ne¬ spojive. U svim slučajevima. odnosno autoriteta. veli¬ čini opasnosti i riziku da se bude uhvaćen. a istovremeno i motilitetom. što¬ više. Ovdje se moramo pozabaviti slijedećim prigovorom: Je li nam za razumijevanje suzbijanja nagonskih podražaja uopće potrebna koncepcija Nad-Ja. naime. strahuje od njihova neprijateljstva i zadovoljava svoje samoljublje ako se svidi svome Nad-Ja ili svojim autoritetima s kojima se po60 istovjećuje. jest njegov emocionalni karakter. primjerice. nagonima što potječu iz Ono.mjenu jačine i sadržaja njegovih libidinoznih potreba. ljudima je lakše ili teže suzbiti poticaj. a s druge strane.

Sada zamislimo jednu suvremenu ve¬ legradsku djevojku. sam poticaj se svjesno. odraslu bez ovog seksualno ograničava¬ jućeg moralnog nazora. ona je također utoliko nestvarna ukoliko više ne stoji ni u kakvom drugom odnosu prema ono¬ me što bi se djevojci uistinu dogodilo. uvažavanje i briga. emocionalna strepnja od ličnosti autoriteta odno¬ sno od njegova pounutrašnjenog predstavnika. uto¬ liko se društvo može manje osloniti na svjesnu i stvarnu strepnju od kazne. naučili su je da su seksualni odnosi. ali zastrašujućim posljedicama. pored želje da se bude voljen od autoriteta. S pravom se može reći da strepnja čini presudan motiv u oba slučaja suz¬ bijanja nagona. Ona nije jas¬ no ocrtana strepnja pred nekom određenom posljedicom koja povlači za sobom zabranjenu radnju. U prvom slučaju može se dogoditi da mlada djevojka uopće nije postala svjesna seksualnih želja kao takvih. odnosno vlastitog Nad-Ja. od kojih je jedna puri¬ tanski odgojena. da će se podjariti njegov gnjev s odatle nastalim odre¬ đenim. potiskuje prije nego što je dospio tako daleko. već se. Specifično Nad-Ja ili strep¬ nja od autoriteta djeluje ipak to jače. ali je njezina kvaliteta. Ova djevojka je roditelje s tim njihovim moralnim nazorima istovremeno učinila kao Nad-Ja. ukoliko želja nije tako čisto egoistična te se srazmjerno lako koči štetama što ih Ja treba da očekuje. Sasvim je jasno kakvo ogromno društveno značenje ima potiskivanje tabuiziranih poticaja pomoću emocionalnih veza s autoritetom. a nje¬ zino suzbijanje ne zbiva se kao potiskivanje. samostal¬ nom instancom u sebi. No ona je drukčije vrste nego što je »stvarna strepnja« o kojoj smo upravo govorili. Za apsolutnu i automatsku djelotvornost u suzbijanju nagona nudi se samo ono jamstvo koje počiva na potiskivanju. Međutim. a time i njegovo dje¬ lovanje u oba slučaja vrlo različito. odnosno s Nad-Ja u odnosu na suzbijanje po¬ sredovanjem stvarne strepnje. Želja ovdje ne dolazi do svijesti. U prvom slučaju je ta kvaliteta nerazlučivo pomiješana sa strepnjom pred gubitkom ljubavi autoriteta. Zbog iracionalnosti i emocionalnosti ove strepnje pred autoritetom. odnosno Nad-Ja koji ga predstavljaju. neodređena. u neku ruku. koja ni na koji način ne smatra ne¬ moralnim ili grešnim izvanbračno seksualno općenje. odluču¬ jući činilac i strepnja. u slučaju da to potiskivanje nije sasvim uspjelo. svakako. ali bi se moglo dogo¬ diti da bi pod određenim uvjetima ostvarenje želja bilo opasno za mladu djevojku. prema kojima ona stoji u zaljubljenom odnosu punom strahopoštovanja. a s druge strane. Pojedi¬ nac može zamisliti opasnost manjom nego što ona jest. U dru¬ gom slučaju želje će biti sasvim svjesne. mož62 da ispoljiti u jednom simptomu kao što je rumenilo. Samo tamo gdje ova predstoji. ona bi se pod određenim okolnostima odrekla os¬ tvarenja želje. ukoliko sam poticaj uopće nije prodro do svijesti. Ovome valja dodati i to da time što poticaj kao 63 . primjerice.iz odnosa prema njima. pa čak i seksualne želje izvan braka neoprostiv grijeh. već je isto onako neod¬ ređena i čudesno velika kao i likovi autoriteta. Suzbijanje posredovanjem stvar¬ ne strepnje ne znači jamstvo za apsolutnu uspješnost. a što je zanemarivanje dotičnih radnji društveno važnije. Suzbijanje nagona potiskivanjem odlikuje se temeljitošću s automatizacijom. ili. već neka iracionalna. odbacuje. To može učiniti utoliko više. a u određenim okolno¬ stima i uslijed strepnje. Ako bi strepnja pred tim bila na odgovarajući način velika. može biti spreman preuzeti rizik opasnosti ili pak samu kaznu radi zadovoljavanja svojih želja. Razjasnimo ovu razliku na jednom jednostavnom primje¬ ru. što¬ više. već ukoliko ona više potječe iz strasti. njezine poslje¬ dice su pod određenim okolnostima mnogo veće nego što su u slučaju jasno označene stvarne strepnje. Zamislimo dvije mlade djevojke. Strahuje se da će se izgubiti njegova ljubav. I ovdje je. Ali želja kao takva bit će sasvim svjesna. Njezini roditelji. Pretpo¬ stavimo sada da su obje djevojke srele muškarca koji je u nji¬ ma izazvao seksualne želje. da ih je neposredno potisnula i da se one mogu. Stoga i nije potrebno oslanjati se na umnost pojedinca. moglo bi izazvati gubitak nje¬ zina položaja.

Ovo suzbijanje nagona ima sasvim drugi značaj od potiskivanja. Doduše. Ako nužna potrošnja energije. Ulaganje energije što je neophodno za potiskiva¬ nje utoliko je veće što su potiskivanja raširenija i snažnija. Ja je rob činilaca što ih potiskivanje izaziva is¬ to onako kao što bi bez potiskivanja bio rob poticaja koji po¬ tječu iz Ono. u neku ruku. pojedinac je doduše zaštićeniji od opasnih provala nagona. ali time istovremeno ograničava svoju moć ukoliko po¬ tisnuti nagonski podražaj predstavlja snagu na području vla¬ sti Ja. može postojati na takav način da je poželjan jedan kompliciran aparat za istovremeno stvaranje i prikrivanje ove situacije. a dragoj strogo zabranjeno. kao u suvremenom društvu.takav nije nipošto svjestan. Takvi poti¬ caji. Ovaj »dvostruki moral« može biti ili izričito utvrđen ili. U vremenu kada je u službi Ja poduzeto potiskivanje. ovoj prednosti potiskivanja nagona pomoću auto¬ riteta i Nad-Ja suprotstavljaju se teške štete kada takva potis¬ kivanja postanu važnija za osobnu sreću pojedinca nego za postojanost društva. Postoje izvjesni poticaji čije bi ostvarenje bilo opasno za cijelo društvo pa stoga moraju biti suzbijeni od sva¬ kog člana društva. Dok se slabo Ja mora. Nad-Ja i autoritet dolaze u pomoć Ja kako bi mu omogućili suzbijanje opasnih nagonskih podražaja putem potiskivanja. Prije nego što se dalje pozabavimo razvojem duševnog us¬ trojstva. Ali i Ja se razvija. Isto onako kao što u posthipnotičkom pokusu osoba podvrgnuta ispitivanju navodi razumne razloge za svoje radnje za koje je davno prije toga dobila naloge hip65 . Međutim. pa su utoliko njegove reakcije kruće i neelastičnije. ostvarenje kojih bi bilo nespojivo s funkcioniranjem od¬ ređenog društva. rastu i snaga i sposobnosti Ja. sigurno je da umno mišljenje igra odlučujuću ulogu prili¬ kom osuđujućeg suzbijanja nagona preko Ja i pruža Ja od¬ govarajuću pomoć. Ma koliko da je snabdjeveno energijom kojom radi Ja (Freud pretpostavlja da je riječ o deseksualiziranoj nagonskoj energi¬ ji). Ali potisnuti nagonski podražaj nije uni¬ šten. njegovo suzbijanje također ne iza¬ ziva nikakvu zlovolju ili mržnju prema zabranjenoj instanci. U sluča¬ jevima potiskivanja i osuđivanja mišljenju pripadaju sasvim različite uloge. Ukoliko ljudi mijenjaju prirodu u toku historije. koji se uporno htio vraćati. Ja koje postaje jače sve je više sposobno samostalno preuzimati zadatke suz¬ bijanja nagona bez pomoći emocionalnih odnosa prema Nad-Ja i prema autoritetu. Što su nužna potiskivanja nagona veća. Ono ne iziskuje iz svijesti poticaj koji treba osuditi time što mu ne oduzima vlast Ja i ne slabi ga uspostavljanjem neke gotovo autonomne oblasti u duševnom ustrojstvu. bivaju od tog društva tabuirani i podliježu 64 potiskivanju. Postoje opet drugi poticaji čije je zadovo¬ ljenje jednoj klasi dopušteno. S tim u vezi pored suzbijanja nagona iz čiste strepnje i putem potiskivanja iavlja se na njihovu mje¬ stu suzbijanje nagona putem »osuđivanja«22 od strane Ja. Freud je jednom usporedio potisnuti nagonski podražaj s neželjenim gostom iz¬ bačenim iz kuće. Svakako. ali je utoliko i snaga njegova Ja ograničenija. želimo ukratko upozoriti na to da sadržaj poticaja koje treba potisnuti zavisi od društvenih uvjeta. Pri tom za pojedine društvene grupe vrijede raz¬ ličiti uvjeti. Ja ga pomoću svoga saveznika drži daleko od sebe. Štetnost počiva u činjenici da je za potis¬ kivanje potrebno stalno ulaganje energije. znači u neku ruku štetu za Ono. kao što je pruža i emocionalnim odnosi¬ ma prema autoritetu i Nad-Ja prilikom potiskivanja. Osuđivanju također nedostaje krutost reakcije koja je tipična za tlačenje. Prilikom potiskivanja mišljenje ima u biti funk¬ ciju »racionalizacije«. Ako su potiskivanja obuhvatnija i snažnija. toliko veću ulogu igraju autoriteti i Nad-Ja kao pomoć pri potiskivanju. ali ga se u tome moglo spriječiti samo zahvaljujući sluzi koji je stalno stajao na vratima. razvijati pod zaštitom Nad-Ja. U neku ruku Ja plaća savezništvo s autoritetom i Nad-Ja žrtvovanjem svoje samostalnosti i odricanjem od svo¬ je suverenosti. što se stalno ulaže u procesu potiskivanja. onda ovaj pro¬ ces ipak nije tako pogodan za Ja kako bi se to moglo činiti na prvi pogled.

a da o ovom nalogu nije još ništa znala. Ali što su. utoliko se Ja više 67 . Ali on je previdio da ovdje ne postoji nikakva paralela. o opsegu društveno nužnog ugnjetavanja nagona. Ako je »psihički minimum eg¬ zistencije« dat na isti način kao i fizički. zavisi. pored stvarne strepnje. može se smanjiti značenje ovih instanci. dok se dijete. Prinuda na racionaliza¬ ciju pokazuje nam da je um još dovoljno jak i tamo gdje ne nalaže on. sila koja stupa na mjesto nagonskih snaga što stoje u vezi s Nad-Ja i autoritetima. što se događa kod potiskivanja. Zavisna klasa mora ugnjetavati svoje nagone u većoj mjeri nego vladajuća. na drugoj strani. suočava s manje opasnim položajem pa stoga ne mora kao odrasli u istoj mjeri stvarati strogo Nad-Ja. zajedno s Nad-Ja. oba položaja utoliko nisu pa¬ ralelna što je opseg strepnje i zastrašivanja koje iskušava ma¬ lo dijete dalekosežno ovisan o opsegu strepnje koju će kasnije kao odrasli imati od društva. Na primitivnom stup¬ nju proizvodnje. društvena bespomoćnost odraslog je ona koja biološkoj bes¬ pomoćnosti djeteta udara pečat. a u razvoju djeteta mogu do¬ biti takvo značenje Nad-Ja i autoritet. Nagoni se ispoljavaju u potrebama. odnosno strepjeti pred au¬ toritetom. a ne od zastrašujuće. primjerice u društvu u kome se pod povolj¬ nim klimatskim uvjetima lako i bez napornog rada održava život. da tako uvjetovane odluke mogu se i nama i drugima činiti kao da ih on sam na¬ laže. Sve dok je Ja djeteta još slabo i nerazvijeno njemu je za suzbijanje nagona. zbog činjenice da je zaštićeno. omogućava suzbijanje nagona u smislu potiskivanja. dakle. Umno mišljenje ovdje vodi razumijevanju. naknadna je racionalizacija. Ovdje umno mišljenje nema nikakvu stvaralačku i mijenjajuću. U onoj mjeri u kojoj Ja postaje jače. nije u prvome redu biološka bespomoćnost maloga djeteta ono što stvara snažnu potrebu za Nad-Ja i strogim autoritetom. Nije potrebno osobito naprezanje ni mišljenja niti volje. Ja pripada relativno mala uloga. te svaki pogrešan korak s društveno propisanog puta mora platiti stvarnim oštećenjem tijela i ži¬ vota. to su potrebe što pro¬ istječu iz seksualnih nagona ipak tako elastične da su djelo¬ mično sposobne za dalekosežno prilagođavanje datim moguć¬ nostima zadovoljavanja. Štoviše. uz pripomoć mišljenja. već jedna komplicirana veza. Sasvim je drugi slučaj suzbijanje nagona putem osuđivanja. Ja pripada od¬ lučujuća uloga u ovladavanju prirodom. a potrebe su različite baš prema kvalitetama nagona. U Zukunft einer Illusion Freud je upozorio na paralelu između bes¬ pomoćnosti djeteta i odrasloga prema društvenim snagama. a to istovremeno zna¬ či i koji se nagoni osobito jako razvijaju. a s druge strane. već nalažu emocionalne snage. i raciona¬ lizacija poticaja naređenih od strane Ono ili Nad-Ja. Potrebe što nastaju 66 iz biološke bespomoćnosti mogu biti ispunjene od instance prijateljski naklonjene djetetu. već samo prikrivajuću i legitimirajuću funkciju. a to znači snaga Nad-Ja i autoriteta utoliko je veća ukoliko potre¬ be u jednom društvu ili jednoj klasi mogu biti manje zadovo¬ ljene. a koje moraju biti ugnjetene. Koje se potrebe. ili jednostavnije rečeno od bogatstva društva. Ako odlučujuća psihološka funkcija autoriteta leži u tome što ona. pa su zbog toga slabo raz¬ vijeni. nužniji ovladavanje i promjena prirodnih i društvenih uvjeta. Razvitak Ja je uvjetovan životnom praksom. potrebna emocio¬ nalna pomoć Nad-Ja i autoriteta. bez pripomoći potiskivanja. od vrste i količine postojećih moguć¬ nosti u jednom društvu. ali ne u smislu antagonističkog odnosa između Ja i Ono. onda uloga koju autoritet i Nad-Ja igra¬ ju u tom pogledu ovisi o dva činioca. No. Ali racionalizaciji ne pripada nikakva dinamička djelo¬ tvornost. Nužnost ugnjetavanja nagona i potiskivanja. Na jednoj strani. odnosno autoriteta. Prema tome.notizera. o tome koliko Ja. položaj djeteta je utoliko različit od položaja odraslog koji stoji prema opas¬ noj i neprozirnoj okolini. već u ukidanju ove proturječnosti na višoj razini. postaje proizvodna snaga. osuđivanjem svla¬ dava neželjeni nagonski podražaj. S jedne strane.

autoritet slabi Ja strepnjom koju u njemu izaziva. sa svoje strane. odgoj koji obmanjuje dijete umjesto da ga prosvjećuje i koji sprečava dijete u aktivnom planskom uobličavanju života u okviru nje68 govih mogućnosti. Kod donjih slojeva količina strep¬ nje. a sa svo¬ je strane. utoliko on vi¬ še pridonosi razvitku Ja kod djeteta. može živjeti bez strepnje i unatoč ovom slabom Ja. opažajnoj funkciji. U sretnim slučajevima u kojima na osnovi po¬ voljnih prirodnih uvjeta. to je minimum i maksimum mogućeg odgoja u jed¬ nom ili drugom smislu zavisan od strukture cjelokupnog dru¬ štva i od životne prakse koje dijete očekuje kao odrasli. međutim. Ali Ja se ne razvija samo tako što vanjski svijet dje¬ luje na nj. Što je slabo Ja više ugroženo strepnjom. smio bi kod njegovih članova biti srazmjerno mali. onda je odsutnost strepnje negativan uv¬ jet. Vodeća klasa. srazmjerno dječjim snagama u razvitku. On vidi Ja pretežno u pasiv¬ noj. Ja ima potrebu za određenom mje¬ rom slobode od strepnje da bi se moglo razvijati. Ukoliko odgoj više teži tome da ojača umno mišljenje i aktivnu djelatnost djeteta. to je strepnja manje utjecajna. a ne u njegovoj aktivnoj. I obrnuto. ne zavisi mehanički od veličine opasnosti i mogućno¬ sti da se ona svlada. dok obrnuto. Sukladno različitim funkcijama klase u društvenom procesu razvitak Ja je. Ako aktivna i racionalna praksa života predstavlja pozitivan uvjet za razvitak Ja. veća je nego kod onih koji raspolažu društve¬ nim sredstvima moći. zaštićeno od neprijateljskih napada i tome slično. U ovom smislu Ja se pokazuje kao dio duševnog ustrojstva čovjeka koji se sam razvija s razvojem proizvodnih snaga i životne prakse i. jedno primitivno društvo. Sve dok je još slabo. a preuzimanjem najvrednijih elemenata iz prethodne kul¬ turne epohe razvitak Ja pomiče nova klasa koja dolazi na vlast. koja kao takva ima najveći pregled. a time raste i sposobnost da svoj svijet nagona vodi pomoću ojačanog Ja umjesto potiskivanjem. prirodno.razvija. Premda i ovdje u jednom društvu i jednoj klasi postoje raznolike individual¬ ne razlike. Što se moć društva manje suprotstavlja opasnoj i prijetećoj prirodi. S druge strane. kao što je povoljna i plodna klima. Strepnja. što vladajući poredak u svo¬ jim zadacima u racionalnom i naprednom smislu postaje ma¬ nje pravedan. Po svojoj kvaliteti strepnja je djelomič¬ no realna strepnja. to je od nje veća strepnja. Pasivni stav i bespomoćnost dopušta pojedincu da osjeti i srazmjerno malu opasnost od strepnje. načelno. Ja ne predstavlja samo ono »što se može nazvati um i rizboritost«23 već također i sposobnost za djelo¬ vanjem koje aktivno planira i koje mijenja okolinu. koju u čovjeku uzrokuje neka opasna situacija. Čovje¬ kovo Ja izrasta onoliko koliko on uči da planski i umno ovla¬ dava vanjskom prirodom. Ali što se društve¬ ne suprotnosti više produbljuju. znači smetnju razvitku Ja. a djelomično ona iracionalno-emocionalna strepnja pred Nad-Ja i autoritetima. vrijedi i za razvitak Ja djeteta. utjecaju vanjskoga svijeta na Ono. čovjek sa snažnim Ja i na veliku eventualno ne69 . Razvitak Ja klase koja je nekada bila vodeća u društvu djelomično se objektivira u kulturi ovog dru¬ štva. opet kao proizvodna snaga ulazi u društvenu praksu života. djelatnoj funkciji koja mijenja okolinu. Ali podje¬ la društva na klase dodatno stvara uzajamnu strepnju u gru¬ pama koje se sukobljavaju. neravnomjeran. utoliko je ono ukočenije u svom razvitku. To je ono što predstavlja bitan uvjet za razvitak i snagu Ja. Količina strepnje kojoj je pojedinac potčinjen dru¬ štveno je uvjetovana u dvostrukom smislu. Isto. Freudovom gledištu o razvitku Ja potrebna je na ovo¬ me mjestu odlučujuća dopuna. nego prije svega i tako što ono djeluje na vanjski svijet i mijenja ga. to i društvena uloga vodećih manje teži jača¬ nju njihova Ja i utoliko više proces izrastanja Ja prelazi na druge društvene grupe. u doba procvata svoje vlada¬ vine je i najnaprednija u razvitku svoga Ja. Priro¬ da po sebi ne ulijeva strepnju već samo toliko koliko se u ži¬ votnoj praksi pokazuje opasnom i neprijateljskom. uo¬ stalom. što je Ja jače. Za svladavanje svojih psihičkih zadataka slabom Ja potreban je autoritet.

za to služi kao dovoljno jasan dokaz veliki niz primitivnih plemena. »Si fractus illabatur orbis impavidum ferient ruinae. s jedne strane. i samo pod određenim uvjetima. Premda u istraživanju ove povezanosti još valja učiniti odlučujući korak. to je uvijek povezano s aktivnom planskom životnom praksom.« Od utjecaja aktivne životne prakse i slobode od strepnje mnogo je zamršenija i neprozirnija uloga koju u razvitku Ja igra zadovoljavanje genitalnih težnji. što je olakšanje koje je. odnosno nije li.savladivu opasnost u prvom redu reagira aktivnim djelovanjem i mišljenjem. opet se preobra¬ ća u svoju suprotnost. Ali odnos između Ja i seksualnosti. onda to seksualno potvrđivanje ne¬ će po sebi voditi jakom Ja. bilo u smi¬ slu regresije — u pravcu. ako je razvitak Ja postigao određeni stupanj. s druge strane. djeluje zastrašujuće i paralizirajuće na Ja i tako ojačava zna¬ čenje uloge Nad-Ja i autoriteta na pojedinca. stalno proizvođena na taj način. ojačan i iz tog razloga što on. (analnog) utvrđi¬ vanja ili (genitalnog) proizvodnog stvaranja. a zbog nedostatka prostora odreći se rasprave o pitanju da li uzbu¬ đenjima u »erogenim« zonama (oralnim ili analnim) stvarno pripada uzročno djelovanje koje im Freud pripisuje u proizvo¬ đenju različitih stupnjeva libido-organizacije. Sasvim je sigurno da svako društvo mora dopustiti zadovoljenje genitalne seksualnosti do minimuma neophodnog za vlastitu reprodukciju. štoviše. i da zbivanja u erogenim zonama predstavljaju samo jedan faktor tijesno po¬ vezan s drugim životnim uvjetima. Bilo kako mu drago. Ali u jednoj 70 kulturi koja se više ili manje neprijateljski suprotstavlja ge¬ nitalnoj seksualnosti. prije svega u religioznom obliku ima mo¬ gućnost da čovjeka opet oslobodi dijela njegova osjećaja krivi¬ ce. svakako. nužno povezano s oja¬ čanom potčinljivošću i oslonjenosti na autoritet. to će naprotiv. Štoviše. a ugnjetavanje seksualnosti postaje okovom razvitka Ja. Ja uopće ne bi moglo razviti pod pritiskom seksualnih zabra¬ na. kao što je želja za rađanjem djece u monogamnom braku. U društvu pre¬ tjeranih seksualnih zabrana autoritet je. ipak bi¬ smo već smjeli biti sigurni u to da je maksimalni razvoj Ja uvjetovan zadovoljavanjem genitalne seksualnosti koja nije ograničena zastrašujućim zabranama. gube karakter grešnosti. Ako sretni uvjeti života jedne grupe dopuštaju relativno slobodan od strepnje i seksualno potvrdan stav. geni¬ talna seksualnost se razlikuje od pregenitalnih težnji po to¬ me što joj je u spolnom činu moguće fiziološko rasterećenje. Razina napetosti genitalne seksualnosti se stoga 71 . koja upravo kod ovih primitivnih plemena uopće ne postoji. Da neukočena seksual¬ nost po sebi već ne stvara jako Ja. To ne treba tako shva¬ titi kao da. Ograničavanje genitalne seksualnosti vodi k tome da se se¬ ksualna energije ulaže — bilo u smislu fiksiranja. Strepnja. međutim. kao što je to primjerice kršćanska. budući da na osnovi fiziološkog ustrojstva čovjeka seksualnost predstavlja djelotvorno vrelo podražaja koje premašuje njezin društveno obilježeni minimum. Sigurno. ali ne i strepnjom. čak tako da određeni životni uvjeti stvaraju cjelovit stav u smislu (oralnog) primanja ili gutanja. pregenitalnih nagonskih ciljeva. Ovdje moramo samo upozoriti na Freudove nalaze koji su osobito važni za sociologiju. neograničeno heteroseksualno za¬ dovoljenje nužno mora stvoriti jako Ja i da se. kako ih je Freud nazvao. stroga zabrana seksualnosti izaziva automatsku proizvodnju strepnje i osjećaja krivice. se¬ ksualne želje i njihovo zadovoljenje smatraju se same po sebi lošim i grešnim. to također ne znači da bi snaga Ja bila proporcio¬ nalna opsegu seksualnog zadovoljenja. dok odgovarajuća fiziološka mogućnost za pregenitalne težnje ne postoji. Međutim. a ovo ugnjetavanje seksualnosti može tako postati uvjet za razvitak Ja. nova životna praksa i s tim povezani proces izrastanja Ja nužno nametnuti ograniča¬ vanja seksualnosti. Ako se na osnovi mijenjanja ekonomskih uvjeta mora uložiti više truda da bi se ovladalo prirodom. Uzrok Ja-ograničavajuće funkcije morala neprijateljskog se¬ ksualnosti stoji u vezi s onim što smo ranije rekli o ulozi strepnje kao činioca što koči Ja.

te da na taj način ograničava samo sebe. ali je obično cenzurom potisnuto — što je ostatak infantilno-erotične ljubavi i straha od roditelja — može biti preneseno nesvjesno na osobu koja hipnotizira ili sugerira. Štoviše. hi¬ pnotizirani pojede sirov krumpir s osjećajem i sviješću kao da mu je ponuđen divan ananas. da postaju njegovim sustavnim dijelovima i da tako spriječe raz¬ vitak Ja u smislu vladanja nad nagonskim podražajima. »Sugerira¬ nje i hipnotiziranje«. Psihoze po¬ kazuju još drastičnije razgradnju Ja do njegova potpunog ra¬ zaranja. a čas majke ona koja hipnotizeru daje njegovu moć. 72 Ferenczi je ukazao na to25 da je u hipnozi čas više strepnja. jest »namjerno proizvođenje uvjeta pod kojima sklonost slijepoj vjeri i nekritičkoj pokor¬ nosti. I dok ovdje. drugim riječima. kao što snovi u punoj jasnoći pokazuju. Ferenczi je pružio važno uputstvo. Pregenitalne težnje imaju u još većoj mjeri nego genitalne to svojstvo da se kao nagonska snaga karakternih osobina ugnijezde u samo Ja. Ako se netko drugi pokaže tako moćnim i opasnim da je borba protiv njega bezizgledna i da je potčinjavanje još najbolja zaštita. »najizbirljivija« instanca duševnog ustrojstva. Razgrađivanje Ja u hipnozi ide tako daleko da može biti pot¬ puno ukinuta i funkcija opažanja i to tako da. onda Ja odmah iščezava tako dugo koliko i funkcije s čijim vršenjem je po¬ vezan njegov nastanak. promatrano čisto kvantitativno. Sukladno svojoj genezi ono je srazmjerno labilno i može. Ono kao i Nad-Ja u cenzorskom svojstvu malo gube od svoje uobičajene snage. U načelu se događa isto i kod svih vrsta intoksikacije. U hipnotičkoj situaciji uspijeva se potpuno ukloniti sposobnost vlastitog rasuđivanja i normal¬ ne čovjekove volje i izložiti čovjeka vršenju voljnih i rasudnih funkcija koje potčinjavaju Ja hipnotizirane osobe. Tehnike kojima se to postiže različite su. a hipnotizer neusporedivo jačim i moćnijim. a svaki pijanac je uvjerljiv primjer za to kako je Ja sposobno za naglu i dalekosežnu pa makar i privremenu razgradnju. stječu jakost čije suzbijanje posredstvom Ja postaje teže nego suzbijanje genitalnih težnji. Ono što se događa u hipnozi nije izbijanje poti¬ snute sklonosti nego razgrađivanje Ja. koje više ne može ili ne mora vršiti. ili tako puni ljubavi i zaštitnički da se hipnotizirani odriče vlastitog Ja. misli on. Tome pridolazi još jedan kvalitativni moment. ovim on igra istu ulogu kao otac ili majka jer shvaća to da stvara jednake uvjete koji su vladali u djetinjstvu. a čas ljubav prema hipnotizeru odlučujuća osjećajna osnova u hipnotičkom djelovanju. naime. koje postoji u svakom čovjeku. Najkarakterističniji primjer na kojemu valja studirati razgrađivanje Ja jest hipnoza.«26 Upućujući na ljubav i strepnju kao uvjete za nastanak i utjecajnost hipnotičke situacije. Odlučujuće je što se hipnotizirani osjeća slabim. Ja se razvilo da bi pojedincu služilo kao oružje u životnoj borbi. primjerice. Isto tako ne »prenosi« se dječji stav prema roditeljima na hipnotizera tako da ovaj stoga održava svoju hipnotičku funkciju jer za hipnotiziranog postaje lik oca ili majke. Ja gotovo ostaje izvan djelatnosti. kako Freud kaže. ili tako ljubazan i zaštitnički da se vlastita aktivnost čini nepotreb¬ nom. odnosno da je čas uloga oca. Ali uvijek je odlučujuće to da je hipnotizirani postavljen u ulogu malog djeteta koje se »velikom« bezvoljno podređuje. uvjete koji treba da se uspostave kao tako moćni ili zastrašujući. ako nastane situacija u kojoj izvršava¬ nje funkcija Ja postaje nemoguće ili suvišno. Ta veća teškoća predstavlja činilac koji ometa razvitak Ja. Ovo zbivanje »razgradnje Ja« regularno je i normalno u snu. Mi svakako ne možemo slijediti nje¬ govo gledište da bi postojala sklonost prema slijepoj vjeri koja bi djelovala kao nagon i bila potiskivana pod uobičajenim okolnostima. dok nedostatak odgovarajućeg rastereće¬ nja koje gasi napetosti oralnih i analnih poticaja daje energi¬ ju što se nikada ne može umanjiti. Time pregenitalne težnje. Ako je hipnotička situacija jed73 .neprestano snižava. od stupnjeva razvitka kako je već dostiglo opet regredirati na ra¬ nije stupnjeve. Kvantiteta poticaja koje treba suzbijati je za Ja koje se još razvija tim veća i prisiljava ga da traži pomoć kod Nad-Ja i autoriteta. pod određenim uvjetima.24 Ja je najkasnije razvijena i.

Upravo činjeni¬ ca da autoritet kao i Nad-Ja imaju to dvostruko lice. bitan je uvjet njihove djelotvornosti.nom uspješno proizvedena i Ja u svim svojim funkcijama da¬ lekosežno razgrađeno. onda i strana koja ugnjetava nagone odmah biva obasjana sjajem ove pozitivne funkcije. Ma koliko ovo obećanje pod određenim uv¬ jetima može biti iracionalno. Hipnotička situacija je osobito grub primjer razgrađivanja Ja. premda ne onako obuhvatno kao u hipnozi. Ako bi autoritet i Nad-Ja samo zastrašivali. što je njegova sila u ovom smislu manje nužno utemeljena u njegovoj stvarnoj i društvenoj ulozi. sadržaj svega onoga što bi se samo htjelo. onda besmislenost onoga 74 što potčinjeni u ovoj situaciji vjeruju i misle ne pruža nikakav razlog čuđenju. »Credo quia absurdum est« u hipnoidnoj situaciji ima svoje puno značenje. sa svoja dva vida. Nadmoć. Ali pored negativne. Odnos liječnika prema pacijentu. naime o ugnjetavanju odnosno potiskivanju nagona. svojstve¬ na je i Nad-Ja kao pounutrašnjenom autoritetu. Naprotiv. s druge strane. već i gubitak ljubavi one instance koja utjelovljuje vla¬ stite ideale. prodavača prema kupcima. posjeduje kvalitete koje svaki auto¬ ritet mora imati u masi i koje treba da Ja učini suvišnim i da ga zamijene. Djelatnost ljudi u društvu ne ograničava se sa¬ mo na to da ugnjetavaju izvjesne poticaje. Razumije se da autoritet. Sadržaj onoga na što autoritet i Nad-Ja potiču zavisi na dvostruk način od društvenih uvjeta. bezizgledno upotrebljavati pro¬ tiv njega vlastito Ja i.27 I u ovom svakodnevnom slučaju često se susreće slabljenje funkcije Ja. Prekoračiti zabrane autoriteta ne znači baš samo riskirati opasnost od kažnjava¬ nja. U kvantitativno manjem opsegu nalazimo isti mehanizam u svakodnevnim odnosima među ljudima. bezumno i čudno¬ vato obećati. vidom opasnosti i vidom brige. Hipnotizeru ne predstavlja veću muku dopu¬ stiti hipnotiziranom da sirovi krumpir smatra ananasom ili pečenim krumpirom. Ista dvosjeklost funkcije i sadržaja koja je svojstve¬ na autoritetu. već je u biti suodređena time da ostvaruje druge. utoliko više mora pokušati svim vrstama tehnika da kod njemu potčinjenih stvori predodžbu o svojoj sili. apsurd¬ nost i iracionalnost sugeriranog samo utoliko više pokazuje posebnu moć i sposobnost autoriteta: ono što je razumno mo¬ gao bi čak da učini i najjednostavniji čovjek. Upravo ova dvostruka funkcija stvara onu svojevrsnu osjećajnu vezu straha pred autoritetom koja pro¬ cesu potiskivanja daje neophodnu snagu. naime da ugnjetava nagone i da potiče. jer auto¬ ritet preuzima zadatak zaštite i održanja pojedinca za čije se ostvarenje Ja razvilo. onda bi oni druk¬ čije zastrašivali nego kada su istovremeno voljeni kao utje¬ lovljenje ideala. nego njegovim vlastitim aktiv¬ nim nastojanjima. u smislu ciljeva koje društvo zahtijeva. Kao i hipnotizer i autoritet imponira potčinjenima kao netko tko je tako silan i moćan da je. autoritet uvijek ima i pozitivnu funkciju ko¬ ja njegove potčinjene potiče na određeno ponašanje da bi im bio uzor i ideal. Ako oni kao sadržaj imaju i ideal¬ ne i pozitivne nagone pojedinca. onda jedva da se više može prispjeti do sadržaja o onome što hipnotizirani treba da vjeruje ili osjeća. s jedne strane. ako jednome uspi¬ je da drugome imponira kao jači i moćniji ili da izgleda lju¬ bazan i zaštitnički. to je i suvišno. osjećaj svrsishodnosti i razum¬ nosti potčinjavanja autoritetu subjektivno igra ulogu koja se ne može zanemariti. Mi smo do sada u biti govorili samo o jednoj funkciji auto¬ riteta. a to isto vrijedi za sve vrste ideologija koje su masama bile sugerirane u povijesti. Posebnu ulogu u ovim tehnikama igra to da se obećanji¬ ma kod onoga koji vjeruje u autoritet stvori predodžba da će njegova osobna sreća i njegova sigurnost biti pomoću au¬ toriteta brže i bolje ostvarene. Ako se odnos prema autoritetu shvati kao hipnoidna situa¬ cija uvjetovana razgrađivanjem Ja. poznate ličnosti prema prosječnom čovjeku iz velike mase uobičajeni su slučajevi. Dru¬ štveno najvažniji slučaj međuljudskih odnosa koji su slični hipnozi jest odnos prema autoritetu uopće. povlastica je silnoga i moćnoga i znači samo po¬ dizanje njegova prestiža. oficira prema vojniku. Neki ideali vrijede za sve 75 .

tj. koje je sin preuzeo poisto¬ vjećujući se s ocem. U posljednjem slučaju samo ugnje¬ tavanje nagona postaje idealom. U jednom slučaju 77 . Ali ova negativna funkcija još ne objašnjava svojevrsno zadovoljenje koje odnos prema autoritetu očito ima kod mnogih njemu potčinjenih. od onih u kojima nije tako. predstavlja hipostaziranje pojave što sprečava njezino razumijevanje. onda će ideali. ono zadovoljstvo u pokornosti i potčinjavanju koje je toliko veliko i rašireno da se vjerovalo kako se može govoriti o pri¬ rodnom i urođenom instinktu za potčinjavanjem. drugi izričito ili činjenično za određene gru¬ pe. prema maksimalnom razvoju njegovih sposobnosti ili ispunjavanju dužnosti. umjesto poticajne vršiti ometajuću funk¬ ciju. ako je odrastao. Učitelj je nadmoćan svom učeniku. Isto onako kao što smo to prethod¬ no podrobnije izvodili o funkciji Nad-Ja i autoriteta u ugnje¬ tavanju nagona. Zabranjujuća i poticajna funkcija Nad-Ja i autoriteta obrazuju dijalektičko jedinstvo koje ne dopušta izolaciju jedne od dviju strana. a time i za kasniji emocionalni odnos prema autoritetima koji utjelovljuju iste ideale. tr¬ govac 18. primjerice. može zadatku potiskivanja nagona pridonijeti samo pomo¬ 76 ću iracionalne osjećajne veze prema autoritetu i njegovu unu¬ trašnjem duševnom predstavniku Nad-Ja. IV. Robovi pak sami nastoje spasiti preostatak životne sreće nasuprot zahtjevima gospodara. koji treba jednom da dovedu njegove nasljednike i sljedbenike u položaj da uspješno igra¬ ju svoju društvenu ulogu.članove društva. i uspjeh poistovjećivanja zavisi od toga što se ekonomski položaj sina. da potčinjavanje može biti zadovoljstvo. onda on istovremeno utjelovljava ideale marljivosti.28 Da potčinjavanje autoritetu može biti zadovoljstvo. već ih ima i njihov osebujan mješoviti odnos. Ne samo što sadržaj obiju strana autoriteta i Nad-Ja ima društvene razloge. do koje dolaze autori kao što su McDougall i Vierkandt. Ako se takva pro¬ mjena ipak dogodi. Sadržaj ideala može biti više usmjeren prema sreći po¬ jedinca. robovlasnik svome robu. Situacija podložnosti i nadmoćnosti potpuno je različita. Ako. načelno ne razli¬ kuje od funkcije koju mu je odredio otac. ulaženja u posao itd. Pritom valja osobito razlikovati slučajeve u kojima je potčinjavanje kao takvo zadovoljstvo. čini se razumljivi¬ jim kad je bilo srazmjerno lako prinuditi ljude na podređiva¬ nje i kad je ovaj zadatak često bio mnogo lakši nego suprot¬ ni koji bi ljude potakao na odricanje podređivanja radi njiho¬ ve unutrašnje samostalnosti i punoljetstva. stoljeća utjelovljava svom sinu tendencije koje pori¬ ču nagone. robovlasnik je zainteresiran da iskorištava svoje robove koliko je god mogu¬ će duže.. Autoritarno-mazohistički karakter Analiza ugnjetavanja nagona pokazala je da se pod društve¬ nim uvjetima koji preko određene mjere sprečavaju osnaženje Ja. Naprotiv. ovisno o materijalnom sadržaju odnosa. solidnosti. te zaključuju o urođenom nagonu za potčinjavanjem. U svakom slučaju posljedica činjenice. U građanskom društvu nastaje u porodičnoj sredini obrazo¬ vanje kako za ideale koji potiču i za zabrane koje ogranačavaju nagone. a tu nužnost potkrepljuju argumentom da bi time samo bila zadovoljena želja za potčinjavanjem. već o povijesno određenom du¬ ševnom činjeničnom stanju. I u ovom pogledu otac predstavlja društvenu stvar¬ nost i poistovjećivanje s njim polaže kamen temeljac za obra¬ zovanje Nad-Ja. Interesi učitelja i uče¬ nika usmjereni su u istom pravcu. obično služi kao racionalizacija za društvene teo¬ rije koje hoće dokazati načelnu nužnost vlasti čovjeka nad čovjekom. Zaključak da bi svako potčinjava¬ nje moralo izazivati zadovoljstvo zato što je tako u mnogim slučajevima. U oba navedena slučaja nadmoćnost ima zapravo suprotnu funkciju. Sa¬ da valja analizirati zadovoljstvo što ga pruža potčinjavanje autoritetu i pokazati da se ovdje ne radi ni o kakvom vječnom »nagonu za potčinjavanjem«.

. U svim ovim autoritativnim odnosima ne radi se o krutoj su¬ protnosti između ometanja i napredovanja. Izuzme li se pokušaj da se svaka nagonska potreba hipostazira konstrukcijom posebnog interesa. štoviše. I u slučaju uzajamnih interesa odnos je određen činjenicom što i jedan i drugi izvlače iz njega tako mnogo koristi. U pra¬ voj zajednici između nadređenih i podređenih ipak se ukida suprotnost interesa kao takva. Svakako. Ono zadovoljstvo u pokorava¬ nju. opseg potpomaganja. ili feudalca prema kmetu. konkretno rečeno: sredstava za održanje. Mi praktički uopće ne nalazimo apsolutnu suprotnost između nadređenog i podređenog. koji svoga sina upotrebljava kao radnu snagu jamči mu odr¬ žanje života i sigurnosti. ni¬ ti zajednica interesa. Njiho¬ vi interesi su uzajamni. Mali poštanski službenik. već odnos na osnovi proturječnih interesa. Otac seljak u ranije navedenom primje¬ ru. U slijedećoj analizi psihologije zadovoljenih nagonskih želja u autoritativnom odnosu niti je pretpostavljena jednakost. Dok se suprotnosti društvenih grupa kao cjelina ne izravnavaju ni u idealnom slučaju. u drugom iskorištavanja. Težina svakog od oba momenta ovisna je o svojevrsnosti društvenog položaja u kojem se suočavaju onaj koji je nadmoćan s onim koji to ni¬ je. U slučajevima.29 Uzroke za teškoće u istraživanju problema mazo¬ hizma valjalo bi prije svega tražiti u slijedećem: mazohistički karakter — u onim pojavnim oblicima koji nisu patološki — 79 . Može se potpuno uopćeno reći da je minimum unapređiva¬ nja određen time što je podložan stavljen u položaj da zado¬ voljava interese nadmoćnog. onda kod autori¬ tarnog karaktera ovaj pokušaj vodi odlučujućem razumijeva¬ nju njegovih nagonskih osnova. u potčinjavanju i predavanju vlastite ličnosti. sin sam ima želju da se uzdigne na očev položaj. što odgovara njegovim željama i idealima. Za to možda služi kao primjer odnos onog dobrostojećeg tr78 govca prema budućem nasljedniku i poslovnom ortaku. predstavljaju obilježja tipična za strukturu mazohističkog karaktera. ali mu zato daje mogućnost da se sam uspinje na rang-ljestvici i da razvija svoje snage. slobodnog vremena itd. kod indivi¬ dualnog autoritativnog odnosa to može biti sasvim moguće. za¬ htijeva od svoga sina zadovoljenje svog vlastitog častoljublja i svojih vlastitih potreba za moći. istina. Po pravilu rob dobiva minimum sredstava za život i zaštitu. Dok nam dosadašnja povijest pruža dovoljno primjera za strukturu autoriteta u smislu od¬ vojenosti interesa. Suprot¬ nost između ometajućeg i unapređujućeg karaktera autorita¬ tivnog odnosa svakako se pokazuje relativnom. kao što je to kod suvremenih tvorničkih rad¬ nika. određuje sa¬ svim otvoreno i izrazito jednostrano onaj koji je nadmoćan. određen nekom povijesnom situacijom. uzdiže njegov pre¬ stiž. Time ipak još ništa nije rečeno o razmjeru suprotnosti interesa koji je. Sin treba ocu da pruži zadovoljenje. stvarna zavisnost na osnovi nejednakih uvjeta pod koji¬ ma se radnik i poduzetnik susreću na tržištu rada prikrivena je pravnom nezavisnošću. onaj osje¬ ćaj »apsolutne ovisnosti«. već zaobilazno. a time i zadovoljenje uzajamnih. Zauzvrat.ona je uvjet unapređivanja. Tamo gdje je nadmoćnost pravno i politički utvrđena. mazohizam spa¬ da u pojave u istraživanju kojih psihoanaliza stoji još sasvim na početku. Ona vlada u onim primitivnim društvenim organizacijama u kojima zajed¬ nička borba protiv prirode stvara prvobitnu solidarnost inte¬ resa. i određivanje opsega potpomaganja ne slijedi putem otvorenog diktata. što je potrebno da bi mogao obavljati svoj rad za gospodara. dotle su primjeri za odnose nadređenosti i podređenosti na osnovi solidarnosti vrlo oskudni. Mi je nalazimo i u sadašnjosti tamo gdje nastaje zajed¬ nički interes koji se načelno razlikuje od puke uzajamne jedna¬ kosti interesa na osnovi izoliranih i individualnih egzistencija. kao u odnosu gospodara prema robu. i pokušaju li se umjesto toga analizirati nagonske osnove potreba. jamči mu ekonomsku sigurnost da postane njegov zastup¬ nik u poslu. ali upravo odvojenih interesa. putem pri¬ vrednih zakona i nužnosti. Suvremeni tvornički radnik prima od poduzet¬ nika svoju najamninu.

Horney. a time i autoritar¬ nog karaktera. putem sublimacije i reaktivnih tvorevina. promjena jedne karakterne odlike uvjetuje sve ostale.30 Reich je upozorio na načelo zadovoljstva koje također vlada mazohizmom i pokazao da sam mazohizam ne stoji »s one strane načela zadovoljstva«. već su ukorijenjena u posebnu nagonsku struk¬ turu pojedinca. On je. na nužan način spada i sadizam. premda imaju racionalan sadržaj. a psiho¬ analiza znanstveno i sustavno. što je karakteristično za njegove radove. I dalje. može prikrivati. Škrto. jer svaka karakterna odlika znači jedno zadovoljenje. prema tome. Prema Freudovu načelnom. karakter se razvija prilagođavanjem na¬ gonske strukture na određene društvene uvjete. da on za istraživače koji karakter buržoaskog čovjeka smatraju »nor¬ malnim« i prirodnim. već posjeduje sasvim određenu strukturu. Nago¬ ni pružaju nužnu energiju za ponašanje u smislu društvenih zahtjeva i sami bivaju. dok se nagon¬ ski poticaji. To je ponašanje prije svega uvjetovano slabljenjem normalne agre¬ sivnosti i sposobnosti za aktivno i samostalno ostvarivanje za¬ htjeva te je ukazala na to da niz karakteroloških osobina koje su do sada izolirano promatrane izrasta iz mazohističke struk¬ ture. za autoritarni karakter ostaje odlučujuće da situa¬ cije u kojima on može iskazati svoju pokornost za njega pred¬ stavljaju zadovoljstvo. neprekidno za80 dovoljavani. Oni su mogli dokazati da karakterne od¬ like kao što su škrtost. karakter nije zbir poiedinačnih odlika. zbog nedostatka distance. Prema Freudu. važnija pojava mazohisti¬ čkog karaktera potisnuta u pozadinu. on ima dvostruku funkciju.pretežno je onaj karakter većine ljudi našega društva. točno i uporno ponašanje. mazohistička perverzi¬ ja kao fascinantna anomalija. Freud je pokazao da određene karakterne odlike. obrazuje jedno. svjesno ili putem racionaliza¬ cija kao što su zakonomjernost. Freud je problemu karakterologije pružio uvide odlučujećeg značenja za razumijevanje mazohističkog. točnost. ne pokušava promijeniti već učvrstiti. teško je razlikovati slučajeve u kojima se stvarno radi o autoritarno-mazohističkom karakteru od onih u kojima postoji jednostavno stvarno osnovano ili puko iznu¬ đeno podređivanje. pojavlju¬ ju u Ja transformirani u karakterne odlike. Abraham i drugi psihoanalitički autori pokazali u odlikama »analnog karaktera«. u kojoj je sadržan mazohizam. Među autore koji su problem mazohizma promaknuli na plodotvoran način spada¬ ju u prvome redu W. U mazohističkoj perverziji ona vidi samo poseban slučaj mnogo općenitijeg duševnog ponašanja. Dok karakter na taj način proizvodi posredovanje između nagona. urednost i upornost nisu slu¬ čajna svojstva. da te situacije. usredotočila je na sebe toliku pažnju psihologa da je. Pristup razumije¬ vanju mazohizma kao temeljnog duševnog ponašanja otvorila je K. ipak istovremeno potječu iz određenih strasti. svakako. Horney. čijim radovima slijedeći izvodi zahvaljuju za odlučujući poticaj. Te uvide moramo spomenuti prije nego što pri¬ stupimo raspravi o pojedinim osobinama mazohističkog karak¬ tera. premda često nesvjesno i racionalnim znače¬ njem ponašanja prikriveno zadovoljenje nagona. Ono i dru¬ štveno poželjnog ponašanja. nužnost i razumnost. psihologističkim precjenjivanjem seksualnog činioca. Ma kako da se zadovoljstvo u pokor¬ nosti i potčinjenosti kao takvo. Stoga pojedinac tako čudnom žilavošću istrajava na stečenom karakteru i »attitudes« što iz njega iz¬ viru. Isto vrijedi i za autoritarni karakter. uvidu. O razlici između sadističkog i mazohističkog karaktera može 81 . kad ih zatiče u stvar¬ nosti. Najpodrobnije i najizrazitije predstavlja ono što su Freud. na taj način. postavio pre¬ uske granice plodotvornosti ovog stanovišta. djelovanjem karaktera. postupak koji su izgradili dobar poznavalac ljudi instinktivno. Za razumijevanje naših izvoda moramo pretpostaviti poznavanje ove metode tumačenja. Psiho¬ analitički nalazi pokazuju da u karateroiošku strukturu. Budući da je za¬ dovoljavajući i zadovoljni karakter ovog ponašanja često sa¬ svim nesvjestan. Reich i K. Ovdje je potrebna metoda tumačenja sviiesti s obzirom na nesvjesne težnje koje iza toga leže. uopće ne po¬ staje znanstvenim problemom.

Nedostatak sposobnosti za takvu borbu protiv moći ili. nađu zadovoljstvo i zadovoljenje. Ova želja da prima naredbe i da po njima može postu¬ pati. i na takve čija se agresija okreće protiv obezoružanih. prema financijskom u suprotnosti sa »stvaralačkim kapita¬ lom«. Ali to neprijateljstvo nosi karakter prkosa a ne aktivne borbe protiv postojeće sile. Ali katkad poti¬ snuta strana sadomazohizma nikada potpuno ne iščezava. da njime apsolutno i ne¬ ograničeno vladaju. a iz njega se razvija strahopoštovanje. Ambivalentnost dolazi do izra¬ žaja na taj način što su moćni u neku ruku podijeljeni. Ova ambivalentnost je utoliko ja¬ ča.se govoriti samo u tom smislu. Taj ne83 . izražavati prema njoj strahopoštovanje i vo¬ ljeti je. Ovome treba dodati još i slijedeće: dok jačanje jedne strane. Ako netko voli moćnijeg i jačeg. prema autoritetima tuđih naroda. može ići tako daleko da se uživa i u batinanju i zlostavljanju od strane jačega. ako te naredbe dolaze samo od jedne instan¬ ce od koje. da se mržnja usmjeri protiv takvih moći koje želi pobiti pomoću onih koji su mu podložni. a u krajnjim slučajevima da ga prinude na patnju i s time povezana ispoljavanja osjećaja. ta mržnja je obično potisnuta. Pri tom je svejedno je li riječ o moči jednog čovjeka. zbog njezine moći i sigurnosti njezina nastupanja. koja u patološkim slučajevima ide do trpljenja tje¬ lesnih bolova. nedostatak ofenzivne potencije jest negativna ka¬ rakteristika odnosa ovog karaktera prema autoritetu. on je gotovo automatski mo82 ra poštovati i voljeti. Ako se s određenog gledišta tipova ličnosti sasvim uopćeno mogu podijeliti na takve čija se agresija razvija protiv moćnih. koje proiz¬ vodi sadomazohizam kao prevladavajuću nagonsku strukturu. ovisno o tome je li mu objekt netko tko je jači ili slabiji. a njihova simpatija za ugnjetene. Ipak. mogla da kruži poznata izreka koja ka¬ že: »Tko ga zlostavlja. rastoče i da u ovoj predanosti. a tu podjelu ovaj autoritet često potpo¬ maže i podržava. On je sretan ako može slijediti naredbe. u neku ruku. a s dru¬ ge strane. izraže¬ no drukčije. a u drugom sadističke težnje i da po¬ nekad suprotstavljene jače dolaze do izražaja. a simpatija prema moćnima. Mazohističke težnje imaju taj cilj da žrtvovanjem individual¬ nosti vlastite osobe i odricanjem vlastite sreće. toga on voli«. može strahovati. Karakteristična odlika ovog stava je njegova različitost. osobito u ratu. ukoliko povod za mržnju prema određenom autoritetu više postoji u stvarnosti. Primjeri za to su mržnja prema bogovima tu¬ đih religija. mora dati mogućnosti zadovoljenja obje strane sadomazohiz¬ ma. ili otpora prema ocu u slučajevima krajnje povodijivosti i podređivanja jednom vođi. Na ovoj na¬ gonskoj osnovi izrasta stav prema ljudima tipičan za sadomazohistički karakter iz koga se lako može vidjeti da je on isto¬ vremeno stav autoritarnog karaktera o kome se ovdje go¬ vori. predaju poje¬ dinca moći da ga u njoj. da se onom višem može podređivati u pokornosti i da se s njim sasvim stopi. znači strukturu kao takvu. institucije ili misli koja je društveno priznata. U osnovi njegova osjećanja prema jačem i moćnijem jest strah. jer se tako može postići dvostruki cilj: da se odnos prema njemu samom isplaćuje mržnjom. drugima sva lo¬ ša i njih mrze. Ako autoritetu vi¬ še ne uspijeva potisnuti negativne osjećaje pojedinca ili ih prenijeti na druge objekte. da drugoga učine bezvoljnim i neot¬ pornim instrumentom vlastite volje. što su u jednom slučaju više potisnute mazohističke. primjerice mazohizma. to ne znači da mu istovremeno ne zavidi i da ga ne mrzi. To ima važnu socijalnopsihološku tendenciju što jedno društvo. ti¬ me se nužno pojačava i druga nagonska težnja. No ovaj strah kao takav srazmjerno je malo svjestan. divljenje i ljubav. premda često skrivenim mjesti¬ ma. onda dolazi do otvorenog neprija¬ teljstva upravo prema njemu samom. već se pomalja na najrazličitijim. Sadističke težnje imaju obrnut cilj. s pravom. Za njega bi. Ova ljubav prema jačemu izrasta na jednoj izuzetno ambi¬ valentnoj osjećajnoj osnovi. to je autoritarni karakter jednoznačan predstavnik ovog drugog tipa. Jedni¬ ma se pripisuju sva dobra svojstva i njih vole. Tamo gdje ovaj karakter nalazi moć.

Relativna neprozirnost društvenog. on voli i potčinjenost slijepom i svemoćnom fatumu. to je veći broj i kvaliteta njegovih ovis¬ nosti o višim instancama. to ipak ostaje uživanje. Pod određenim okolnostima on može biti gurnut čak do prkosnog otpora postojećoj moći. U autoritarnom društvu sadomazohistički karakter se proizvodi ekonomskom strukturom koja čini nužnom autoritarnu hijerarhiju. uosta¬ lom. premda ambivalentnu. ali se on tada po pravilu obvezuje nekoj novoj moći. stvaraju umjetno bilo tako što se u arenu baca rob ili zarobljeni neprijatelj. No i kod običnog čovjeka ima još obje¬ kata koji su od njega slabiji i koji postaju objekti njegova sa¬ dizma. Teorijski. pa makar da u hijerarhiji. Ako nedostatak sposobnosti za samostalnim djelovanjem označava stav autoritarnog karaktera prema jačemu. nalazi svoj objekt u slabome. osjećaj moći preko neograničene vlasti nad slabim. koje je tipično za mazohistički karakter. Žene. i u određenom ponašanju prema svijetu i sudbini. Kod pripadnika vladajućih slojeva to se samo po sebi razumije. naviše kao i naniže. tako je i u autoritarnoj državi život pojedinca to¬ liko više žrtvovan slučaju. Ako se mržnja pre¬ ma jakome mora potisnuti. ukoliko je bilo manje kruha i što je stvarna bespomoćnost ljudi više vodila jačanju sadomazohističke strukture. Ako se mora odreći provedbe vlastite vo¬ lje protiv jakoga. nego izraz više milosti kojoj se mora 85 . bilo tako što se u nju bacaju klase ili rasne manjine. Sadističke circenses uvi¬ jek su morale igrati utoliko veću ulogu. premda različite jačine i prema društvenom položaju. mazohističke težnje i kod njega nalaze zadovo84 ljenje. dobiva sjaj velikog i moćnog. a time i individualnog ži¬ vota. Sve što po¬ stoji u neprijateljstvu i agresiji i što prema jakome ne dolazi do izražaja. Što u ovoj hijerarhiji pojedinac stoji dublje. a što više znači vlast nego sla¬ boga prinuditi na patnju! U autoritarnim oblicima društva svoje zadovoljenje nalaze kako mazohističke tako i sadističke težnje. Time i neposredni pretpostavljeni. u osjećanju života i jednom pogledu na svijet koji se može označiti mazohističkim. osim u ranije raspravljenom odnosu prema au¬ toritetima. Ako se ni oni ne pokažu dovoljnim. Isto onako kao što moć u njemu automatski budi strah i. Kao i u građanskom dru¬ štvu uopće. ukoliko on niže stoji u hijerarhiji. to se u okrutnosti prema slabijem ipak može uživati. ljubav. Dok ona mržnja želi ukloniti ili uništiti ja¬ koga. sasvim je ovisno o njegovom društvenom položaju. igra malo važniju ulogu. onda nje¬ gov stav prema slabijem i bespomoćnom pruža kompenzaciju. Tako zadovoljstvo u privrženosti i pokornosti. bespomoćnost u njemu budi prezir i mržnju. vođe ili jednoga boga. po¬ glavar društva bio bi onaj jedini koji sam nije više potčinjen nikakvim naređenjima. Za vojnika je volja ili hir nje¬ gova pretpostavljenog sudbina koja određuje njegov život i kojoj se rado potčinjava. Ono što se čini nepromjenljivim. ali kojega nalozi dolaze sami s vrha piramide. stvara gotovo beznadežnu ovisnost na koju se pojedinac prilagođava dok razvija sadomazohističku strukturu. Svaki je ulančan u sustav ovisnosti. ova hoće slaboga mučiti i prepustiti patnji. Mazohistički karakter doživljava svoj odnos prema svijetu s gledišta neizbježne sudbine. Osnovni mazohistički stav što se stvara u ovom društvu na¬ lazi svoj izraz. već i po kvaliteti. U autoritarnim društvima u velikoj mjeri postoji i mo¬ gućnost popuštanja sadističkim poticajima da bi se vladalo slabijim i nemoćnim. objekti sadizma se. Ali ova mržnja se razlikuje od onoga što neautoritarni karakter ima prema jakome ne samo po objektu. No u osjećanju da sprovodi nalog bo¬ ga ili sudbine. od monarha. nalazi svoje zadovoljenje. Za njega kriza i prosperitet nisu društvene pojave koje bi se mogle izmijeniti ljudskim upletanjem. On ne voli samo one datosti što ograđuju ljudski život i ograničavaju ljudsku slobodu. On mora slušati zapovijedi svog ne¬ posrednog pretpostavljenog. tj.dostatak jednako se proteže kako na djelovanje tako i na mi¬ šljenje. Za malog trgovca to su zakoni pri¬ vrede kojima se potčinjava kao svojoj sudbini. u neku ruku. djeca i životinje u ovom slučaju igraju izvanred¬ no važnu ulogu.

Aktivnost je moguća u ime boga. ukoliko im njihove stvari treba voljno da uspiju«. kao »dužnost«. Pred Erinijama se ne može umaći. a nešto htjeti što još nikada nije bilo zločin je ili ludilo. on vjeruje u katastrofu. prošlosti. Oni postaju sila što vlada njime i od koje se više nikada ne može osloboditi. Tko je jednom zgriješio. Razlika se sastoji samo u veličini i općosti onoga čemu se osjeća potčinjenim. ali i svaki neuspjeh u učinku zbivanje je koje čovjek više nikada ne može izbjeći. Njima se mora podati. ali ne u ime nerođenog. kao isto tako neizmjenljiva činjenica da jedan dio ljudi mora vla¬ dati nad drugim dijelom. Patiti a ne tužiti se najviša je vrlina. Štoviše. prirodnog toka i dužnosti. a ne ukidanje ili barem smanjenje patnje. Ali kvaliteta je drukčija: za njega uvijek prianja ma¬ zohistička odlika sklonosti potčinjavanju. I za one na vrhu piramide u osnovi nije druk¬ čije. narodi i epohe. a pod znakom ovog pojedinca sudbinski moraju sta¬ jati ljudi. Ideja istočnog grijeha koja opterećuje sve buduće generacije na neizmjenljiv način karakteristična je za mazohistički moral. nikada ne može biti manji nego što je bio do sada. Iz oslonca na više sile autoritarni karakter crpi svoju sna¬ gu za aktivno djelovanje. Kao nepromjenljiva sudbina osjećaju se ne samo moći što neposredno određuju vlastiti život. Samo što je ono što se naziva aktivnost i odvažnost za mazohističko-autoritarni karakter ne¬ što sasvim drugo nego za nemazohistički. već i one moći koje izgledaju kao da vladaju ljudskim životom uopće. budućeg. u prinudnost kojom ona valja sudbinu i u strahovito razočaranje koje zavedenom lakovjer¬ nom na kraju samo preostaje. Podati se sudbini — heroizam je mazohista. moralno.predati i podati. uvijek ostaje neka viša sila izvan čovjeka koja stavlja točku na svaku njego¬ vu aktivnost. Cijela ideja krivice i grijeha osnovana je na ovom mazohističkom stavu. Grijeh doduše može ublažiti po¬ sljedice krivice. okovan je neraskidivim lancima za svoj vlastiti čin. Bespomoć¬ nost čovjeka je osnovna tema ove mazohističke filozofije. ali njegova nužnost samo potvrđuje neizbjež¬ nu moć zbivanja. Moralna krivica.33 Ovaj mazohistički pogled na svijet ne pro¬ turječi aktivnosti i odvažnosti. naime ovisnosti ko¬ ja se ne može prevladati već je treba uživati. mora vječnim i ostati.31 religiozno kao »volja božja« ili. Same ove sile nikada ne mogu biti napadnute ni izmjenljive. Mazohi¬ stički karakter obožava prošlost. Kao »fatum« doživljava se da ratovi moraju postojati ili. jest određenje mazohističkog osjećaja svijeta uopće. Određenje reli¬ gioznosti kao osjećaja apsolutne ovisnosti. u ne¬ moć čovjeka da je izbjegne. izmijeniti sudbinu — heroizam je revolucionara. njegova htijenja i njegovih interesa. Odvažnost se kod mazohističkog ka¬ raktera sastoji u podnošenju patnji što ih nameće sudbina ili vođa. moguće je samo slijepo potčinjavanje. Sudbina mo¬ že biti racionalizirana realistički kao »prirodni zakon« i »pri¬ nuda činjenica«. On 87 . Ljudski život potčinjen je zakonima jedne više sile i nikada ne može umaći njezinoj vlasti. Za mazohistički ka¬ rakter aktivnost znači činiti najbolje moguće ako se sa straho¬ poštovanjem podređuje historijski sudbinski datom nalogu jedne više moći. te je krajnja sreća 86 koja se može dostići užitak u tom potčinjavanju. a ne u osjećaju neotklonjive zavisnosti od fatuma po sebi. Moeller van den Bruck je ovom osjećaju dao slijedeći jasni izraz: »Konzervativni čovjek je vrlo skeptičan. Opseg aktivnosti autoritarno-mazohističkog karaktera ne mora po sebi biti manji od aktivnosti neautoritarnog. ili da opseg patnje u svijetu. u biti. Kao što je sve bilo vječno.32 Svemu mazohističkom mišljenju jedno je zajedničko: život je određen moćima koje leže izvan pojedinca. On ne vjeruje ni u kakav napredak radi napretka koji postaje stvarnost i onako kako to um zahtijeva. filozofski kao »moć prošlosti«. Konzervativni čovjek ima povje¬ renje samo u moć milosti i izbor milosti koji se pojedincu do¬ djeljuje. još nemoćnog ili jednostavno u ime sre¬ će. kao njezina personifikacija. I mazohističko-autoritarni karakter može biti ofanzivan. Ali on može napadati samo tamo gdje se zadesi u prkosnom otpo¬ ru prema autoritetima ili se već osjeća u posjedu moći.

a mazohizam se pokazuje kao jedan od najvažnijih psihičkih uvjeta za funk¬ cioniranje društva. ukratko. za budućnost. Tragedije. budući da je mazohizam klinički dobro razmotre¬ na pojava. dok ona za druge spada u nešto što je najnepodnoš89 . a čim se autoritet. što više katastrofe. Đurić. Konačno svladavanje mazohizma zamislivo je tek u jednom društvu kojemu ljudi svoj život uređuju 88 planski. pokaže kolebljivim ili nesigurnim. a promatranja nesumnjivo pokazuju činjenicu da se potčinjenost višoj. doživljava kao zadovoljenje. Beograd. 1956) Pokušali smo pokazati da autoritarno društvo stvara i za¬ dovoljava one potrebe koje rastu na osnovi sadomazohizma. da bi se borio ili da bi bio njezin izvršilac. Za njega je nemoć uvijek obilježje neprava ili niže vrijednosti. umjesto za postojeće. teškoća problema bila je još uvećana time što su se uvijek imali u vidu samo patološki. za još nemoćne. Činilo se da principu zadovoljstva. odnosno bespomoćnost individualnog života što otuda izviru. a da ga samo Ja doživ¬ ljava kao bol. umjesto za moć¬ ne. na razini ove želje. kao što su rat i nezaposlenost. Ovaj uvid unapređuje psihološko razumijevanje stava prema autoritetu. kao neotklonjive sudbinske moći natkriljuju život pojedinca. možda je već kod mazohističke perverzije tako da se patnja ne želi kao takva. pa i trpljenje od nje. bog ili što drugo. zvala se ona povijest. a osobito preverzni ob¬ lici pojave. »Kultura«. tim jačom i opcijom postaje sadomazohistička nagonska struktura. Njemu nedostaje ona ofanzivna borbena potencija koja može napasti neku eta¬ bliranu silu a da se ne osjeti da je u službi neke »više«. Ako je do sada Prometej bio pojedinac zaštit¬ nik. temeljnom za sva ostala nagonska zbivanja proturječi da bi nezadovoljstvo trebalo biti zadovoljstvom. onda će jednom i prosječni čovjek s njim moći da kaže: Za tvoju dvorbu ovom svojom nevoljom. onda ona razvija i jedan osjećaj snage i samostalnosti koje smanju¬ ju snagu sadomazohizma. a time i autoritarna struk¬ tura karaktera. Ali pitanje zašto patnja može izazvati zadovoljenje i zadovoljstvo spada u psihološke probleme čije rješenje stoji još sasvim na početku. On je kuka¬ vica tamo gdje bi trebalo da se bori umjesto za prošlost. Ali snaga kojom se razvila mazohistička struktura nije bi¬ la jednaka u različitim epohama i u različitim klasama. jačoj moći. koja je bila karakteristična za najveći dio dosadašnje povijesti. bolje ovladala prirodnim i društvenim silama nego prethodne. u koji je do tada vjerovao. Kao što je ranije bilo pri¬ mijećeno. To zadovoljstvo čini se baš mo¬ gućim što ljudi rado i voljno podnose takav život. dr M. stoljeću. činjenica »apsolutne ovisnosti« o višim moćima. To znaj mi dobro. No. što više rastu i postaju nerješivim proturječnosti unutar društva. umno i aktivno i u kome najviša vrlina nije hrabrost trpljenja i pokornosti. kao glavni element ljepka kojim se društvo neprestano održava. I obrnuto.34 Čini se kao da su društveni život bez plana i slučajnost. prev. za postajuće. može osjećati kao zadovoljstvo i priželjkivati situacije u kojima se ova potreba zadovoljava. Ta bolje mislim ovu stenu dvoriti no ocu Zevsu glasnik biti pouzdan.mora vjerovati u nalog moći. uvje¬ tovali i mazohistički karakter u smislu kako je ovdje bio za¬ mišljen kao tipičan za psihičku strukturu velikog mnoštva lju¬ di. već odvažnost za sreću i za pobjedu nad fatumom. I tada se mazohizam još može naći kao bolesna pojava kod pojedinca. već kao jači izraz potčinjenosti nekome tko je moćniji i da se to. što su društvene snage postale slijepe i nekontroliranije. kao što je bila građanska u 18. ja se ne bi menjao. Ako je jedna klasa. njegova dotadaš¬ nja ljubav preobraća se u mržnju i prezir. (Eshil. i utoliko više predanost sudbini postaje najvi¬ šom vrlinom i zadovoljstvom. U svakom slučaju vidimo da se situacija zavisno¬ sti i pokornosti doživljava u svijesti mnogih ljudi kao čisto pozitivna. ali on će izgubiti svoju ogromnu dru¬ štvenu ulogu.

sama ona sudjeluje u njezinu sjaju i njezinoj moći. onda se to ne zamišlja tako kao da bi sigurnost morala biti irealna. U ekstremnoj strukturi autoriteta. kao »proteza« si¬ gurnosti. mazohistički odnos prema autoritetu ne smekšava samo strepnju već pruža i nadomjestak za mogućnost da se u stvarnosti zadovolje želje za veličinom i moći. prije svega tehnikom pokornosti. u bit vođe spada to da je on rođen za vođu i da on vlada takvima koji 91 . Istina. Pojedinac stoji nasuprot jednom svijetu koji niti može prozreti. već prema ulozi klasa u proizvodnom procesu. važna uloga ove funkcije autoriteta kao umirenja može se pojmiti kao neka fiktivna sigurnost. Samo ako se sav opseg strepnje. dok kod gornjih slojeva vodi jačanju pritiska i gušenja potčinjene klase. ili. ukoliko nizom tehnika. Time za njega svijet gubi svoj kaotični karakter. I sve dok joj se pre¬ daje. Ovaj se mehanizam ne može označiti kao poistovjećivanje. Premda pojedinac u masi nema nikakve mogućnosti da razu¬ mije život.ljivije i najžalosnije. Zato bog ili neka druga vlast ima njegovo puno povjerenje i stoji izvan svake sumnje. Kod ovih posljednjih ono vodi jačanju njihova oslonca i nji¬ hove vjere u autoritet. Utapanje u većeg i jačeg ne znači samo predavanje vlastite ličnosti. kao za¬ dovoljenje vlastitih želja za veličinom i jačinom stapanja s moći. U društvu u kojem zavisni stvarno. Ova sigurnost postaje utoliko veća. Zadovoljenje koje počiva u mazohizmu je negativne i pozi¬ tivne vrste: negativne. Mazohistički stav prema autoritetu zadovoljava kako potre¬ bu za umanjivanjem strepnje. Mjera strepnje je u društvu. i kome je on bespomoćno izlo¬ žen. ako stoji bespomoćno nasuprot snagama u njemu i izvan njega. ova psihološka funk¬ cija autoriteta odgovara i njegovoj ekonomskoj i društvenoj. auto¬ ritarni karakter se odriče toga da zakone. shvati i sam stvori. bilo u obliku indijske vjere u seobu duša. već i udio u moćnijoj i istaknutijoj ličnosti. ima funkciju da umanji strepnju koja nastaje iz slučajnosti i neprozirnosti nadmoćne sudbine. Poisto¬ vjećivanje se prije nalazi u demokratskoj strukturi autoriteta. odnosno pribavljanje zaštite osloncem na silnu moć. pozitivne. ili u kršćanskom obliku jednoga Boga koji na kraju doznačava ljudima pravdu. Kada ovdje govorimo o sigurnosti koju jamči autoritet. psihološka funkcija autoriteta postaje iracionalnom i tada autoritet ima utoliko veću potre¬ bu za umjetnim psihološkim jačanjem. leže u temeljima njihove životne prakse. Sigurno je da postoje vrlo različiti pokušaji da se ova strepnja oslabi pomoću religija. Međutim. uvjetovani individualnim činiocima. Čini se da pristup razumijevanju mazo¬ hizma bolje uspijeva pođe li se od karaktera a ne od patolo¬ gije i da bi upravo ovdje socijalna psihologija mogla postati plodonosnom i za psihopatologiju. Djelovanje ove strep¬ nje je kod gornjih slojeva obrnuto od djelovanja kod donjih. niti njime ovladati. nizom ideo¬ loških postupaka. I tek kada bi podvlašteni stvarno mogli steći bolje životne uvjete i veću sigurnost života. 90 ima i mogućnost da utječe na autoritet i da ga odobrovolji. gdje se distanca između vođe i voljenog javlja načelno premo¬ stivom. Jednaka psihološka funkcija pripada i autoritetu i to utoliko više. primaju i realno najveći opseg zaštite i sigurnosti. kao oslobođenje od strepnje. različite veličine. on ipak može pribaviti umirenje ako se drži ja¬ koga i dopusti da ga on vodi. u neku ruku. putem oslonca na one koji vladaju. uvjetovane stvarnom bespomoćnošću čo¬ vjeka u društvu. Umjesto realne funkci¬ je u proizvodnom procesu moraju ovi autoriteti. Osobito vjera u pravednost sudbine prema pojedincu. ukoliko su svojstveni jednom dru¬ štvu ili klasi. Pretpostavka za važnost i nužnost oba zadovoljenja je slabost vlastite sposobnosti da postavlja i ostvaruje zahtjeve koji su. tako i potrebu za veličinom i moći. ukoliko prelaze prosječan društveni opseg. po kojima je njegov život i život društva određen. ukoliko je djelovanje religiozne vjere slabije. točno procijeni u svakom pojedincu. naglasiti vlastitu sigurnost i slobodu od strepnje. međutim. Ova vjera daje pojedincu mogućnost da sudbinu shvati kao nešto smisle¬ no i da vjeruje u kasnije poravnanje.

ako sadist mrzi i prezire automatski slaboga kao takvog. Ovdje ćemo skrenuti pažnju samo na dva gledi¬ šta. Stoga svaka ideologija koja ove sile snabdijeva zadivljujućim svojstvima pada na najplodnije tlo. ali se u njemu može participirati. Ovdje prido¬ lazi još jedan. Osiguranje od strepnje i participacija u sjaju i sili su za¬ dovoljenja koja postoje neposredno u mazohističkom stavu. zamjenjuje mnoga narcistička zadovoljenja koja su mu. štoviše. sadomazohist može ti¬ me što ženu ponižava i od samog početka prema njoj zauzima nadmoćan položaj. To ima dvije konsekvence. u njemu budi strepnju žena koja u mnogim vidovima. Još je u mnogo čemu malo objašnjen problem ko¬ liko je sadomazohistička struktura nagona povezana s homoseksualnošću. ona nježna. No ovi slučajevi manifestne homoseksualno¬ sti nisu sociološki važni. drugi moment koji ima svoj temelj u društve¬ noj strukturi patrijarhalnog autoritarnog društva. Ali kako je žena. Ova narcistička »zamjena za zadovoljenje«. Ovdje valja spomenuti činjenicu da sadomazohizam obično ide s relativno slabom he¬ teroseksualnom genitalnošću. on je doduše. na osnovi njegova siromašnog društvenog položaja. uskraćena. Važnija je. Ovaj segment homoseksualnosti se kod mnogih pojedinaca relativno često preobraća u manifestnu homoseksualnost u užem smislu. U ovom društvu žena je u pravilu slabija i. na osnovi svoje biološke i psihološke različitosti. točnosti i štedljivosti. ovaj odnos iracionalniji i stvarnim interesima slabijeg proturječniji. o čemu ekstremne strukture autoriteta novijeg vremena nude dovoljno primjera. Prvo gledište se sastoji u tome da. dakle. odnosno teš¬ koća da se nađu spontane odluke. uslijed fundamentalne strepnje koju sadomazohistički karakter ima nadasve od tu¬ đeg i nepoznatog. u is93 . na os¬ novi stvarne društvene situacije. Druga konsekvenca je u prisutnosti homoseksu¬ alnih težnji. U fiziološkom smi¬ slu prosječni autoritarni muškarac je heteroseksualan. putem mazohističke privrženosti nekoj višoj. na osnovi svoje snage i nadmoćnosti. tj. Druga odlika koja se obično javlja u vezi sa sadomazohis¬ tičkom strukturom jest izvjesna sklonost sumnji. Pored toga ima određenih tendencija koje se na osnovi anali¬ tičkih iskustava moraju promatrati kao vrlo često povezane sa sadomazohističkom strukturom i preko odnosa prema auto¬ ritetu nalaze vrlo veliko zadovoljenje. Prva je da su pregenitalne i posebno analne težnje srazmjerno jako razvijene i da svoj izraz nalaze u karakterološkim pojavama urednosti. onome tko vjeruje u autoritet. time njegov stav prema ženi dobiva neprijateljsku i surovu notu. Istina. Psihološka situacija sudionika mogla bi se usporediti s političkom rimske klijentele i moglo bi se govoriti o psiho¬ loškom klijentela-odnosu. već i participiranjem u sjaju nacije ili rase. odlika koja se u eks¬ tremnom i patološkom obliku susreće kod prinudnih neurotičara. na osnovi svog društveno potčinjenog položaja. Drugim riječima. 92 predstavlja tuđ i drukčiji svijet. postaje poštovan i voljen. Što pojedinac više cijeni moć i sjaj sile u kojoj participira. a ovo participiranje. u smislu zadovoljenja tjelesno seksualnih poticaja prema ženi potentan. a time i u smislu neophodnog minimuma heteroseksualne prakse koji je potreban za osnivanje porodice i rađanje djece.su od prirode određeni da ga slijede. ljubav¬ na mazohistička veza slabijeg muškarca s jačim koja predstav¬ lja utoliko važniji i neophodniji faktor ljepljenja. Ljubavni život ovoga tipa na taj način pokazuje svojevrsno cijepanje. silnijoj moći. umanjiti ovu strepnju. Međutim. muški junak i vođa. Korijen ove sklonosti sumnji leži u ambivalentnosti ka¬ rakterističnoj za sadomazohističku nagonsku strukturu. ali ona uvijek osta¬ je činilac što potiskuje prema homoseksualnosti. S ovim rođenim vođom ne može se poistovjetiti. to je veće njegovo zadovoljenje. postiže se ne samo odnosom pre¬ ma gospodaru. što je. Ali u duševnom smislu on je homoseksualan. neminovno prezrena i omražena. u duševnom pogledu on je homosek¬ sualan i prema ženi se postavlja neprijateljski i surovo. koje u karakteru malogra¬ đanskog autoritarnog tipa igraju tako očiglednu i društveno važnu ulogu.

on vjeruje da ima samo onda i utoliko pravo na sreću i ljubav. Me¬ đutim. prema kojemu njegov nosilac kao nadmoćno biće biva voljen i obožavan. da takav odnos probudi. ka¬ ko on vjeruje. Ako autoritarne društve¬ ne strukture upućuju na praksu života koja ograničava razvi¬ tak Ja. naime. U slučaju svoje stvarne izlišnosti. na¬ goni: potčinjenom je autoritet potreban. ali odsudno važ¬ nom svojstvu autoritarnog stava. od strane Ja se još pojačava teškoća za odlučivanjem koju. Jedini put prema jednom. ukoliko je vlast iracionalnija. već ovaj stav obožavanja motivira podvlaštenog u njegovu odnosu pre¬ ma autoritetu. jer sam nipošto ne treba da odlučuje. autoritet mora sebi pribaviti izgled kao da je potpuno siguran u svoj uspjeh i kao da jedino on može spasiti društvo od kaosa i propasti. To što nosilac autoriteta vlada i iskorištava onoga koji je potčinjen njegovu autoritetu. Upravo smo govorili o funkcijama zadovoljavanja što ih pru¬ ža autoritet i koje su izravno ili neizravno povezane sa sadomazohističkom strukturom. Činjenica da država odlučuje o životu i slobodi svojih građana pruža joj onu kaz95 . o kojoj ovdje govorimo. Mi ne možemo bliže ulaziti u nagon¬ ske osnove sumnje i upućujemo na kliničku psihoanalitičku literaturu. Štoviše. ali koja ne upućuju ni na kakvu neposrednu vezu sa sadomazohizmom. osobito za one da se bude voljen. U proizvođenju ove strepnje. njemu je potrebno »opravdanje« za njegov život. U njoj je malo naglašena važna osnova sposobnosti odlučivanja koju ne treba tražiti u nagonskom životu nego u Ja. Patrijarhalno-autoritativna društva su ka¬ rakteristična po »patricentrističkoj« osjećajnoj strukturi. već u materijalnom smislu iskorištavanja i podvlašćivanja. u normalnim vremenima. Ova strepnja. u ispunjavanju duž¬ nosti i pokornosti pred autoritetom. nalazi se najvažnija socijalnopsihološka funkcija kaznene pravde. Ukoliko je ovaj autoritet tako veličanstven. On pokriva i učvršćuje dru¬ štveni sadržaj autoritativnog odnosa. On mora stvoriti dojam o nesavladivosti koji omogućuje zadovoljenje mazohističko-fatalističkih osjećaja. Neizostavna pretpostavka autoriteta je moć njegova nosioca. Time se ova pokornost pokazuje kao put opravdanju za pravo na minimum ljubavi i 94 sreće. Zadovoljstvo vođe jedini je djelotvoran dokaz za ispu¬ njenu dužnost. Na kraju. onda se time ne uspijeva samo to da se jačanjem pozitivnih priguše neprijateljski osjećaji. ali istovremeno ga tako zastrašiti da zaboravi na svaki otpor. Čov¬ jek ovog društva ne osjeća nikakav bezuvjetni zahtjev za lju¬ bavlju i simpatijom. prem¬ da relativnom osjećaju opravdanja vlastite životne sreće i že¬ lje za ljubavlju nalazi se u ovoj strukturi. s ambivalentnošću povezanom s mazohizmom. sumnja često tako jaka da i podređivanje po¬ staje nemoguće. to je onda svakako razumljivo i objašnjivo što njegov vlasnik živi bolje i sretnije nego on sam.tovremenosti suprotnih nagonskih podražaja i nesposobnosti za rješenje suprotnosti. a time i za ovlaštenje za vlastite životne zahtje¬ ve. bila bi po sebi dovoljna činjenica da u potčinjenom budi mrž¬ nju i zavist i to utoliko više. a time i od sumnje u najveća zadovoljenja koja je autoritarna država ponudila svojim podanicima. bit će još govora o posljednjem. ovjekovječi i proslavi. pođe li za rukom da se stvori onaj tipični stav prema autoritetu. spada oslobođenje od samostalne odluke. Dok je u krajnje patološkim slučajevima prinudne sumnje. Sada moramo spomenuti još dva zadovoljenja koja uistinu nisu manje važna od ranije spome¬ nutih. tvori ljubavno-mazohistički stav prema svakoj vlasti. Ranije smo naveli da upravo u svojstva jakoga Ja spada plansko i aktivno djelovanje i mogućnost odlučivanja i da je razvitak ovog Ja povezan sa životnom praksom koja omogu¬ ćuje takvo djelovanje i takve odluke. Na taj način tendenciozno procjenjivanje autoriteta stječe važnu funkciju da iznutra utemelji odnos podložnosti i to ne formalni. Istovremeno mora svim sredstvima povećati strepnju pred sobom. Nosilac mora biti kadar obećati pojedincu zaštitu i sigurnost. u manje ekstremnu strukturu. hrane. Načelno. ukoliko ispunjava zahtjeve ko¬ je mu postavlja očinski autoritet.

nenu moć koja je potrebna da se pred njom izazove minimum strepnje. Stoga je kaznena pravda, unatoč svojoj znatnoj neprikladnosti za suzbijanje zločina, bila nužno pomoćno sred¬ stvo države, a u dojmu na mase prosječnih građana, još više nego u utjecaju na zločinca, nalazilo se njezino ideološko značenje. No što važnijim postaje proizvođenje strepnje za odr¬ žavanje autoriteta, to se više mora posezati za radikalnijim sredstvima nego što je kaznena pravda. Učinak terora koji pro¬ izvodi strepnju ne leži samo u strogosti kazne, nego i u njego¬ voj neproračunljivosti. Dok u slučaju kaznene pravde pojedi¬ nac zna s kojom kaznom može računati za neki prijestup, te¬ ror se odlikuje time što on, zbog nedostatka racionalnosti, iznenadnosti i munjevitosti svog postupka, u biti pojačava strep¬ nju. Kada teror oficijelno ili faktički, uvodi strahovite kazne, tada apelira, osim na opću strepnju ljudi od smrti, još i na po¬ sebne užase osakaćivanja i kastracije koji imaju tako dubok učinak. Nepomućena sigurnost i okrutnost su svojstva koja autoritet mora imati prema svojim objektima, kombinacija, koja dopušta samo izbor između strepnje pred kaznom i apso¬ lutnog potčinjavanja. Vjerovanje u svemoć autoriteta osnažuje se putem najrazličitijih psiholoških i kulturnih podešavanja. Nadasve je važ¬ no stvaranje osjećaja apsolutne distance i bitne različitosti iz¬ među mase i nosilaca autoriteta. Ako objekt autoriteta treba da vjeruje u njegovu svemoć, on također mora biti uvjeren i u to da je autoritet potpuno drukčiji. Primitivna logika pri¬ siljava mladog čovjeka na zaključak da autoritet, ako bi mu bio sličan, ne bi mogao iskazati snagu i sigurnost koja malom čovjeku jako imponira. Raznovrsne su tehnike kojima se stva¬ ra ovaj osjećaj o nepremostivom jazu između objekta i sub¬ jekta autoriteta. One su pretežno ideološke prirode. Autoritet se tako mora smatrati prirodnim i, stoga, nužnim. Vladalac je rođen za svoju službu, bilo da svoju osposobljenost za to za¬ hvaljuje porijeklu iz određene porodice, kao u feudalnim i mo¬ narhističkim sustavima, bilo naprosto urođenoj kvaliteti vođe. 96

Ali ako je autoritet prirodan i nužan ne samo na osnovi uro¬ đenih svojstava, već je istovremeno i od boga izabran i poslan, jača se i osjećaj o njegovoj bezuvjetnoj nadmoćnosti. Tome, pored ideoloških sredstava, služi veliki niz drugih mjera kako bi se ovaj osjećaj distance ojačao. Posebno oslovljavanje no¬ silaca autoriteta, drukčije odijevanje, prije svega impozantne uniforme, osobiti društveni oblici koji su rezervirani samo za gornji sloj, od kulture jela do kodeksa časti aristokracije, omo¬ gućavaju da nosioci autoriteta izgledaju kao nešto sasvim po¬ sebno i ne treba ih potcjenjivati u njihovoj socijalnopsihološkoj djelotvornosti. Sva ova sredstva pridonose jačanju osje¬ ćaja bezuvjetne podložnosti, a time i autoriteta, kao duševne pojave, u njegovoj najvažnijoj funkciji koja se oblikuje u dru¬ štvu zasnovanom na suprotnosti interesa: da produbi faktič¬ ku suprotnost, ali da je istovremeno i proslavi.35 Tamo gdje so¬ lidarnost interesa određuje međuljudske odnose to sredstvo ni¬ je potrebno. Obožavanje i iskazivanje poštovanja autoritetu nalazi se u službi zadatka: postati što sličniji poštovanom auto¬ ritetu. Ovdje je autoritet sklon ukidanju samoga sebe. Ali autoritet ne mora samo biti moćan i poticati strepnju, niti na osnovi božjeg i prirodnog određenja nužno i apsolutno biti nadmoćan, on mora potčinjenima da tvori i moralni uzor.Ako od potčinjenih zahtijeva »samozaborav«, odricanje od vla¬ stite sreće, potpuno ispunjavanje dužnosti, neumoran rad itd., onda i sam mora ispoljavati ove odlike da bi omogućio obrazo¬ vanje Nad-Ja i da bi strepnji od njega dao onaj dvostruki ka¬ rakter o kome je bilo riječi ranije, a koji nastaje tek otuda što se samo ne strahuje od sile autoriteta, već ga se i voli kao uzorna, plemenita i vrijedna. Običan čovjek mora vjerovati da njegov poglavar neće ništa za sebe, nego sve za druge, da neprekidno radi od ranog jutra do kasne večeri i da sebi jedva priušiti kakvo uživanje. Vladalac je strog, ali pravedan. Autori¬ tet se pokazuje u tom moralnom svjetlu putem nastave povi¬ jesti, u štampi, ne na posljednjem mjestu na fotografijama, te aktiviranjem osjećaja pijeteta kojim se preminuli autoriteti 97

obilježavaju kao personifikacija svih vrlina, a već se u poro¬ dici njeguje prijemljivost za ovu sliku. Dijete treba da vjeruje kako roditelji nikada nisu lagali i da su stvarno ispunjavali sve moralne zahtjeve što ih oni nameću djeci. Ono treba da vjeruje da je sve što roditelji čine za njegovo dobro i da im ništa nije dalje od pomisli nego da u odgoju djeteta slijede egoističke ciljeve. Upravo u tom dijelu porodičnog odgoja za moralne kvalitete, koji dijete od početka uči da sebe vidi veza¬ nim za autoritet, nalazi se jedna od najvažnijih funkcija od¬ goja u stvaranju autoritarnog karaktera. Sigurno je da u naj¬ teže potrese u dječjem životu, kako se postupno uviđa, spada što roditelji u stvarnosti malo odgovaraju vlastitim zahtjevima. Ali dok se školovanjem, a kasnije i štampom itd., postavljaju novi autoriteti umjesto starih naime takvi koje ne prozire, prvobitno stvorena iluzija o moralnosti autoriteta ostaje posto¬ jati. To vjerovanje u moralnu kvalitetu moći djelotvorno se upotpunjava stalnim odgojem za osjećaj vlastite grešnosti i mo¬ ralne nedostojnosti. Što je osjećaj krivice i uvjerenje u vlastitu ništavnost snažnije, utoliko svjetlije zrači vrlina onih koji su gore. Religiji i strogom seksualnom moralu pripada glavna ulo¬ ga u izazivanju osjećava krivice, vrlo važnog za autoritativni odnos. Ma kako da spona s autoritetom može biti čvrsto utemeljena, historija pojedinca kao i društva predstavlja lanac pobuna. Pri¬ likom pobuna protiv autoriteta može se psihološki raditi, po¬ najprije, o dvije načelno različite pojave: jednom se radi o odmetanju od nekog autoriteta uz zadržavanje autoritarne ka¬ rakterne strukture s njezinim specifičnim potrebama i zadovo¬ ljenjima. Ovaj slučaj nazivamo bunom. Njemu se suprotstavlja temeljita promjena karakterne strukture, pri čemu poticaji koje zahtijeva jak autoritet postaju slabiji ili sasvim iščezava¬ ju. Ovaj zadatak objekta autoriteta na osnovi promjene karak¬ terne strukture označava se revolucijom u psihološkom smi¬ slu. To da se netko buni protiv određenog gospodara, ali ne zato što hoće drugoga, već zato što neće uopće nikoga, pove98

zano je s uvjetom da vlastitom Ja više nije potreban mazohis¬ tički oslonac i participacija. Sasvim drukčije je u slučaju bu¬ ne. Ovdje valja razlikovati dvije mogućnosti: prva mogućnost je u tome što prigušeno neprijateljstvo prema autoritetu, koje je normalno bilo potisnuto, prodire na površinu pa se dota¬ dašnji autoritet strastveno mrzi, kao što se ranije volio i po¬ štovao. Ali pri tom se istovremeno ne postavlja drugi autoritet umjesto ranijeg. Često se događa da takvi ljudi, gdjegod da susretnu autoritet, reagiraju otporom i pobunom isto onako automatski kao što autoritarni tip reagira potčinjavanjem i poštovanjem. Ova reakcija je obično isto onako iracionalna, kao i pozitivno-autoritarna. Svejedno radi li se o razumnom ili nerazumnom, svrsishodnom ili nesvrsishodnom, korisnom ili štetnom autoritetu — prisutnost autoriteta uopće odmah na¬ vodi tipa takvog karaktera da zauzme pobunjenički stav. Pro¬ matrano sasvim izvana, njemu je, s ranije opisanim »revolu¬ cionarnim« tipom, zajednički neprijateljski stav prema auto¬ ritetu. Ako pozitivno-autoritarni karakter potiskuje neprija¬ teljsku stranu svog ambivalentnog stava prema autoritetu, to pobunjenički, negativno-autoritarni tip potiskuje svoju ljubav prema njemu. Cijela njegova pobuna je samo površna. Uistinu, on ima jednaku čežnju za ljubavlju i priznanjem moćnih; nje¬ gova je pobuna obično uvjetovana nekim prestrogim, nepra¬ vednim ili neljubaznim postupkom. U osnovi, on se svim svo¬ jim prkosom bori za ljubav autoriteta pa vladao se on još prkosnije i neprijateljskije. On je uvijek spreman kapitulirati, ako mu se samo pruži mogućnost za to da zadovolji minimum svojih zahtjeva za pravdom i ljubavlju. Anarhistički tipovi su često primjeri ovog pobunjeničkog karaktera; ako se preobrate u obožavatelje moći onda se psihološki samo malo promije¬ nilo. Od ovog tipa buntovnika vode mnogi međustupnjevi ono¬ me od koga se odriče dosadašnji objekt autoriteta, ali se isto¬ vremeno potčinjava nekom novom autoritetu. Uzrok često leži i u tome što je postojeći autoritet oštetio svoju odlučujuću kva¬ litetu, tj. autoritet apsolutne moći i nadmoćnosti s čime ne99

minovno prestaje i njegova psihološka funkcija. Do tada pri¬ gušeno neprijateljstvo prema dotadašnjem autoritetu osobito snažno se preobraća u ljubav i obožavanje novoga.36 Ova po¬ buna kod koje je promijenjen samo objekt, ali se zadržava autoritarna struktura pa se još i pojačava, a čiji je ideal tip buntovnika koji je došao na vlast, sociološki ima najveće zna¬ čenje. Često ona izgleda kao »revolucija«. Novi autoritet se služi pobunom protiv starog i potiče iluziju kao da bi borba protiv ugnjetavanja starog autoriteta bila borba protiv ugnje¬ tavanja uopće. Sve težnje k slobodi i samostalnosti čini se kao da su ostvarene. No, budući da se temeljna psihička struktura ne mijenja, revolt se pokazuje kao prolazni izliv prkosa i ot¬ pora, a novi autoritet zauzima mjesto koje stari više nije znao potvrditi. Mi smo se toliko detaljno bavili krajnjom strukturom autori¬ teta koja se u novije vrijeme razvila u Evropi, jer ona po svo¬ jim osnovnim odlikama nije bila mjerodavna samo za sadaš¬ njicu i najveći dio nama poznate historije, već i zato što su neke osnovne odlike njezine strukture prisutne u svakoj autori¬ tativnoj situaciji koja ne počiva na solidarnosti interesa nad¬ ređenih i podređenih. Pa ipak već je bilo ukazano na to da se mijenja društvena kao i psihološka struktura autoriteta i tamo gdje nisu solidarni interesi, ukoliko zadovoljenje interesa no¬ sioca autoriteta više služi i interesima potčinjenih autoritetu. Primjer autoriteta koji se temelji na uzajamnom (premda ne¬ jednakom) zadovoljenju interesa jest tipična demokracija 19. stoljeća u Evropi. U suprotnosti prema hijerarhiji koja je ti¬ pična za monopolski kapitalizam, u kome mali privredno vla¬ dajući sloj sve više stoji nasuprot ogromnoj većini mase koja je od njega zavisna i privredno nesamostalna, društvena struk¬ tura one epohe bila je obilježena bogatom razgranatošću. Gra¬ đanstvo je iskazivalo mnogo stupnjevitosti u moći i posjedu, a pokazivalo je također i izvjestan uspon. U tom društvu auto¬ riteti nisu bili određeni formalnim svojstvom da mogu vladati, već, barem u izvjesnim granicama, sadržajnim momentom: nji100

hovim doprinosom. Kvaliteta vođe nije važila kao kvaliteta rođena na metafizički način, već je u prvome redu bila odre¬ đena privrednim učinkom. Ako je posjedovao autoritet onaj tko je za sebe najbolje ostvario ono što bi htio postići svaki pojedinac, on je postajao uzorom. Najbolje jamstvo za uspjeh i uzdizanje bilo je postati onakvim kakav je privredni vođa. Odavde nastaje odsudna razlika između psihološke struk¬ ture demokratskog autoriteta i one u totalitarnoj državi. Za posljednju je osnovna činjenica nepremostivost udaljenosti iz¬ među objekta autoriteta i nosioca autoriteta. Između onoga koji je rođen za naređivanje i onoga koji je rođen za posluš¬ nost postoji bitna razlika. Upravo zato podložan mora biti za¬ dovoljan svojim mjestom i zadovoljiti se time da svoju sreću nalazi u radosnom potčinjavanju volji moćnijeg, da participira u njegovu sjaju ukoliko se ne može poistovjetiti. Psihološko rastojanje između vođe i vođenog ovdje je samo izraz nepre¬ mostiva ekonomskog rastojanja između malog sloja privrednih vođa i velike mase koji je pomaknut u ljudske odnose unutar hijerarhije. Drukčiji je demokratski autoritet. Ovdje se jaz između objekta autoriteta i nosioca autoriteta ne pojavljuje kao nepremostiv. Doprinos što ga daju nosioci autoriteta bio bi po sebi moguć za svakoga. S demokratskim autoritetom se može poistovjetiti, umjesto da se mora zadovoljavati pukim participiranjem. Dakle, psihološka funkcija autoriteta je ov¬ dje pretežno u tome da se potčinjenom bude uzor i da mu se u osjećaju poštovanja i divljenja prema autoritetu daju nagon¬ ske snage pomoću kojih postaje sve sličniji autoritetu i može ga sam zadobiti. Je li ova funkcija autoriteta realna ili ideološka, proizlazi iz društvenog položaja u cjelini i uloge određenog pojedinca. Ova funkcija autoriteta je realna za one pojedince i grupe koji se stvarno mogu uzdići u više slojeve društva. Što su više slič¬ ni vodećim tipovima, to više imaju izgleda da i sami postanu rukovodioci. U ranijim epohama ovog društvenog poretka to je važilo za široke slojeve građanstva, a na izvjestan način i za 101

IV. Ona isključivo služi razvoju djeteta. Simmel. pa nema ni sumnje da je djetetu u njegovu razvoju potrebna pomoć i potpora odraslih. 11. Gesammelte Schriften. VI. 306. itd. Ovaj autoritet postaje racionalan. svakako točna samo za društveni osjećaj određenih slojeva. I pod demokratskom strukturom autoriteta. Nema sumnje da su oni u svakom društvu djetetu nadmoćni fizičkom snagom i inteligencijom.. bilo u tom smislu da je broj uspješnih pojedinaca bio izvanredno malen. Gesammelte Schriften. fatalističko priznanje vi¬ še moći.. VI. str. ako se samo dovoljno napregne. 322). i Das Ich und das Es. u biti. G. već u »privrednim nužnostima«. ako je odnos prema odgojiteljima. iščezla osnova ovoga privida. str. Neue Volge der Vorlesungen.« (Ibid. Ovu misao on dopunjava pretpostav¬ kom da i smisao za zajedničke interese u obrazovanju mase igra konstitutivnu ulogu. 234.. sve dotle dok je privredna situacija još dopuštala vjerovanje da će se uspon i približavanje autoritetu nastaviti. Massenpsychologie und Ich-Analyse. str. pri¬ mjerice. sv. što je isto. 103 . Oni su uvjetovani kako ti¬ me što složeni proces proizvodnje i upravljanja stvarno čini neminovnim rukovodeće i izvršavajuće funkcije. VI. 375. autoritet dobiva psihičku strukturu i dinamiku druge vrste i načelno se razlikuje od svih društava koja su izgrađena na suprotnosti interesa. »Društvena pravda treba da znači da se netko sam odrekao mno¬ go čega kako bi se i drugi morali toga odreći ili. rodi¬ teljima ili nekim drugim određen položajem koji će dijete jednom kao odrasli zauzeti u društvu. str. 6. 369. Massenpsychologie und Ich-Analyse. Das Ich und das Es. Gesammelte Schriften. Gesammelte Schriften. niti služi tome da se drugi povlašćuju i iskorištavaju. Freud. bilo u smislu da je samo pripadnicima od¬ ređenih slojeva uspon bio moguć. Leipzig 1908. Das Ich und das Es. Gesammelte Schriften.. »prirodi čo¬ vjeka«. Autoritet se voljelo i divilo mu se kao zbiru svega onoga što se i sam htjelo postati i što se na osnovi odnosa katkad i stvarno moglo postati. Ibid. imao u ranijoj porodici. str. str. 309. 3. Ibid. VI. 7. to je i ova funkcija koja ograničava nagone razli¬ čita jer služi interesu razvoja cjelokupne ličnosti djeteta. sv. 9. To utječe i na odnos male djece 102 prema autoritetima. uslijed rastuće ekonomske podložnosti velike većine sta¬ novništva. koja ne sa¬ mo što je u znatnoj mjeri prikrivala vladajuće odnose već je poticala kod velikih masa i ono neumorno nastojanje i radi¬ nost koji su bili bitni za buržoasku privredu u usponu. BILJEŠKE 1. S. 136. Predaleko bi nas odvelo ako bismo bliže ulazili u ovu analizu koja je. sv. naime: pasivno. Ali. kao što je osjećaj za društvenu pravdu. str. ova se iluzija mogla održa¬ vati. Autoritativni odnos postoji i u društvu koje je izgrađeno na solidarnosti interesa svojih članova. 372. VI. 5. Ibid. Taj smisao za zajedničke interese. str. str. ipak os¬ taje da postoji ista odlika koju smo opisali kod ekstremne strukture autoriteta. ima i autoritet u odnosu prema djetetu potpuno drukčiju funkciju od one koju je. XII. a ukoliko mora poticati gušenje određenih nagonskih podražaja. Massenpsychologie und Ich-Analyse. Ipak. 359. i d. sv. No. No za veliku većinu društva taj osjećaj da je distanca prema autoritetu samo slučajna i da svatko. Ibid. sv. str. Gesammelte Schriften. on izvodi iz prvobitne zavisti. str. str. Ibid. XII. 316. 8. tako i time što razlike u starosti i obdarenosti uvjetuju podložnost i nadmoćnost. 220. str. Soziologie. 368.proletere. Beč 1925. može dostići to isto. ako svaki pojedinac ima mogućnost da svoje sposobnosti optimalno razvija i da i najveća obdarenost ne stoji u suprotnosti s razvojem drugih ljudi. 10. Gesammelte Schriften. 391. 378.. sv. a s njom i demokratska struktura autoriteta. sv. bio je samo privid. morala je kao tipična nastupiti ona struktura autoriteta o kojoj smo ranije rasprav¬ ljali. 12. ne bi to mogli zahtijevati. 4. Samo što to nije bilo utjelovljeno u rođenju predo¬ dređenog vođe. 2. str. I tek kada je. sv.

15. slabost racio¬ nalnog prema demonskom u nama i spremaju se to pravilo učiniti osnovnim stupom psihoanalitičkog 'pogleda na svijet'. na njegovu rastućem ovladavanju prirodom i oslobađa¬ nju od vanjskog i unutrašnjeg pritiska. S druge strane. str. Freud. i d. XI. Usp. 221. Das Ich und das Es. 20. da proširi njegovo polje opažanja i da iz¬ gradi njegovu organizaciju tako da može prisvojiti nove dijelove Ono. mijenja tokom povijesti ako Ja u sve većoj mjeri uči da ovlada vlastitim svijetom nagona i vanjskim svijetom. jer proturječ¬ nost koja karakterizira njegovo shvaćanje u ovom pitanju je ona ista. str. a čas govori o »mogućnosti Ja« (Das Ich und das Es. a istu mi- sao naglašava i u Neue Folge der Vorlesungen kad kaže: »Njezina (tj. 368. i 19. 418. VI. 32). XI. čas opet. str. VI. 17. sv. Zur Einfiihrung des Narzismus. S jedne strane. sv. str. 55. str. 21. str. 16. 180. Istu proturječnost nalazimo u njegovim izjašnjenjima o duševnom razvitku čovječanstva. sv. odnosno njegovo duševno ustrojstvo.13. sv. str. str. sv. Svako dijete nam pokazuje zbivanje takve pre¬ obrazbe i tek putem nje postaje moralno i socijalno. Gesammelte Schriften. 232). sv. Gesammelte Schriften. treba da postane Ja. U drugom spisu naglasak je na urođenoj pakosti čovjeka koja neminovno mora osujetiti sve pokušaje da se postigne jedno društvo izgrađeno na ljudskoj sre¬ ći. sv. Das Ich und das Es. Proturječnosti odnosa Ja prema Nad-Ja ne nalaze kod Freuda nikakvo rješenje. Ne bi li up¬ ravo uvid u način djelovanja potiskivanja trebalo da analitičara odvrati od tako ekstremnog opredjeljenja«. i. vječno »siromašnu stvar«. str. Gesammelte Schriften. preuzima čovjeka pod svoje naloge. u spomen-članku Josefu Popper-Lvnkeusu njegova pre¬ dodžba o modernoj državi je takva da se u njoj »masa koja če¬ zne za uživanjem i razaranjem mora držati pod pritiskom sile je¬ dnog razboritog gornjeg sloja« (Gesammelte Schriften. 221. To Freud izričito utvrđuje. str. sv. 218. Hemmung. štoviše. XII. str. To je. (Hemmung. To je otprilike kultur¬ ni rad kao što je isušivanje Zojderskog mora« (Gesammelte Schrif¬ ten. XI. 464. 22. psihoanalize. Ista proturječnost nalazi se i u tek objavljenom XII. on govori o gore spomenutom »kulturnom radu« koji se sastoji u rastućem jačanju Ja. Neodređena formulacija na mjestu gdje izri¬ čito polemizira protiv ekstremne predodžbe o slabosti Ja (»Ne bi li trebalo«). XII. Suprotnost između oba osnovna stava najjasnije dolazi do izražaja u spisima koji su se pojavili brzo jedan iza drugoga u Zukunft einer Illusion i u Das Unbehagen in der Kultur. Usp. Napred¬ ni stav odgovara shvaćanju da se čovjek. Freud naziva Ja čas »bijednom stvari«. proturječ¬ nost u prosuđivanju mogućnosti razvitka ljudskog društva uopće. Gesammelte Schriften. str. čas se čini kao da bi Ja igralo samo neku vrlo jadnu ulogu. S. 24. provlači kroz cjelokupno njegovo djelo. sv. VI. str. Freud se koleba između stava koji je bio svojstven naprednom građanstvu 18. d. svesku Freudovih spisa. 381. 18. Die Zukunft einer Illusion. One jedva i da mogu biti riješene. Symptom und Angst. 401. 417). S druge strane. S jedne strane. U prvom spisu naglasak je na pozitivnim mogućnostima razvitka ljudskog društva. razvi¬ tak duševnog ustrojstva u toku ljudske povijesti karakterizira se. koja ima jedini izbor ili da bude upravljana poticajima što dolaze iz Ono. sv. VI. stoljeća i jednog čovjeku neprijateljskog pesi¬ mizma koji prema ovom stavu stoji u oštroj suprotnosti. 401. sv. ili da bi izvršavalo naredbe koje mu daju Ono ili Nad-Ja. Gesammelte Schriften. II. Gesammelte Schriften. sv. koja se u općoj nesigurnosti što počiva u osnovi toga pitanja. Neue Vorlesungen. kao da bi Ja pokazivalo izvanrednu moć sposobnošću da poduzima potis¬ kivanja. Shvaćanje koje naglašava ne¬ moć i slabost Ja našlo je u analitičkoj literaturi više odjeka nego obrnuto shvaćanje. Symptom und Angst. ili od onih što dolaze iz Nad-Ja. To ojačava¬ nje Nad-Ja je jedna izuzetno vrijedna psihološka kulturna bašti¬ na« (Zukunft einer Illusion. str. XI. Gesammelte Schriften. a koja samo s mukom održava postojanje svoje vlasti. E. sv. 221. 234). 163.) namjera je. Neue Vorlesungen. str. XII. Nad-Ja čovjeka. Hemmung. Freud. 104 105 . XII. sv. »Zeitschrift fur Sozialforschung«. sv. ako je¬ dna posebna duševna instanca. XII. karakteristična je za Freudov vlastiti dvostruki stav o ovom pitanju. VI. da ga uči¬ ni neovisnim o Nad-Ja. str. str. 401). 19. Symptom und Angst. pa kaže: »Mnogi glasovi svojski naglašavaju slabost Ja prema Ono. VI. 14. da ojača Ja. Freud. str. stalnim porastom Nad-Ja: »Smjer našeg razvitka pokazuje da se vanjska prinuda postupno pounutrašnjava. Vidi također: Das Ich und das Es. F. Kroz sve Freudove spise provlači se čudna proturječnost u pro¬ suđivanju jakosti Ja i Nad-Ja u njihovu uzajamnom odnosu. naime. Na drugom mjestu on naziva potiskivanje nagona pojavom »na kojoj je izgrađeno ono što je najvrednije u ljudskoj kulturi« (lenseits des Lustprinzips. 23. 33). Freud govori o psihoanalizi kao »oruđu koje omogućuje Ja da nepresta¬ no osvaja Ono« (Das Ich und das Es. Die Verdrdngung. Suprotno shvaćanje odgovara ideji koja treba da misli čovjekovo Ja kao slabo. Gdje je bilo Ono. prema Freudu. str. VI. Jahrgang I (1932). 418). sv. str.. Ibid. sv. za to izvode o Die psychoanalitische Charakterologie.

kosmičku prirodu ove plane¬ te i biološku prirodu njezinih bića. 33. do potpunih promjena oblika na Zapadu koje je poduzeo nordijski čovjek. koji nadživljavaju svaku promjenu na društvenoj pozornici. ljude i moći koji na nju stupaju i koji bija¬ hu potčinili čak Krista i kršćanstvo. Ceremonija proglašava uzvišenost i čvrstinu društvenog poretka. sv. Its Structure and Changes. sv. 259. 32. 34. Y. ali zato ovih sedamdeset i pet godina imaju protiv sebe zbir tisuća godina. XXII. kako želimo pretpostaviti. Maclver. str. i d. 31. koji bi se opet. Bolesnicima nedostaje sposobnost za onu djelatnost koju mazohistički karak¬ ter može razviti. te snagom jednog zareza. Leipzig. str. Usp. W. i d.25. Klasičan primjer ovoga tipa je Luther. opet bi otpočeli živjeti. Ibid. Grundlage einer Sozialpsychologie. kao konzervativni zakon kretanja. prema zakonima koji su nastali u nje¬ govoj glavi i koji se već mogu nametnuti sadašnjosti. 30. 1933. 169. Reich. i d. str. nisu mogli pokvariti i promije¬ niti. kulturne utjecaje. Stuttgart 1938. U sociologiji je fundamentalno značenje takvog sredstva ponovo bilo izloženo. Na ovaj prijelaz od hipnoze ka svakodnevnoj pojavi ukazuje je¬ dna zanimljiva tvrdnja koju Ferenczi iznosi u navedenoj raspra¬ vi. ili također ranije navedeno mjesto kod Ferenczija. u »Bausteine zur Psychoanalvse«. Ferenczi. 1935. dala neslućenu udarnu snagu. Gesellschaftslehre. 106 . od¬ vojiti prošlost kao povijesno ali nesretno doba. najsveobuhvatnija revolucija. Ziirich 1927. 219—220). Usp. Njegov život se karakte¬ rizira stalnom usporedbom neprijateljsko-prkosnog stava prema jednom autoritetu i mazohističkog potčinjavanja drugom. po¬ java Isusa i uvođenje kršćanstva. M. 36. Ferenczi spo¬ minje slučaj u kome je neki vojnik pješak odmah zaspao na zapo¬ vijed svoga poručnika. što ga najjače utje¬ lovljuje. sv. Uz to usp. 36). nego što je slučaj među društveno jednakim. Ko¬ munizam ima za sobom. proizvodi distancu i povlasticu. 26. od budućnosti kao nepovijesnog ali sretnog doba — i to prema novom računanju vremena. I u svim drugim odnosima on iskazuje obilježja sadomazohističkog karaktera koja su ovdje opisana. društveno najdublja. uistinu nikako samo ne 'kreće'. A mrtvi. 56. • temeljito i prividnim uništavanjem njegovih posljednjih tragova 'sruši' dosadašnji društveni poredak. i dalje. Ovdje podsjećamo na veličanstveni prikaz ove misli o neizbježno¬ sti kazne u karakteru Javerta. str. u najboljem slučaju.. K. u Jadnicima Victora Hugoa. samo za »normalne«. Usp. a koja je malograđanstvu. Kontinuitet i konzervativnost se međusobno upotpunjuju i jesu strane istog sadržaja na kome počiva sveukupno zbivanje. kakvu nije imao još nijedan događaj u povijesti. Jena 1928.. 223. »Oduvijek se na ceremoniju gledalo kao na moćno sredstvo za održavanje društvenog poretka.. V. I. za jedan trenutak. u »Psychoanalytic Review«. Ibid. 28.. str. On primjećuje da pripadnik donjih slojeva može biti mnogo lakše hipnotiziran od jednog pripadnika nadmoćnog društvenog sloja. da¬ kako. uspjelo revolucionarnom čovjeku da sada stvarno. umetnuo istog dana s kojim bi. koje time treba da započne. Hamburg 1930. 35. Epohe za koje se vjerovalo da su prošle osvetile bi se za nasilje koje se dogodilo onoj poslje¬ dnjoj. počevši od djelotvornih utje caja na Sredozemnom moru koje je vršio već antički čovjek. 224. već ga 'pokreću' tisuće godina koje nadiru iz pozadine« (Das dritte Reich. str. prostorno-političke zakone. Charakteranalyse. primjerice R. opet. 37. Ono što se ovdje pokazuje o mazohističkom karakteru vrijedi. Duhovi pogleda na svijet bi se rugali dekretima iz kojih se htio svijet stvoriti. za koje se govorilo da su mrtvi. McDougall. Vierkandt. The Prob¬ lem of feminine Masochismus. str. a time ne izaziva povjerenje u kritiku i u odsustvo poštovanja«. slijedeće tipično izjašnjenje Moeller van den Brucka: »Revolucionarni čovjek živi u uvjerenju da je s ovim slomom do¬ šao trenutak u kome se postojanje može urediti prema jednom sa¬ svim novom vrednovanju. 374. upravo slučajne godine i slučajnog dana kada mi piše¬ mo. Hornev. S. 29. 3. Ali protiv drskosti ovog uobraženja uzdiže se kontinuitet ljudske povijesti. i d. U tom je smislu M a r x govorio o proleterskom pokretu kao »samostalnom pokretu ogromnog mnoštva«. nepatološke mazohiste. istu prirodu koju ni najveća. najintimnija. Beč. One imaju protiv sebe rasne odlike. Nadasve je važan Freudov rad Das okonomische Problem des Masochismus.. i d. od začetka života na zem¬ lji do Karla Marxa i. Ali on je pomi¬ ješao pokret sa samokretanjem i nije vidio da sve ono što se da¬ nas kreće. str. Beč 1933. str. Introjektion und Uebertragung. izd. 27. N. a da ovome nisu bile potrebne dalje proce¬ dure (Ibid. 9. od Karla Marxa do kraja života na zemlji. Society. Gesammelte Schriften. III. sedamdeset i pet godina koje su pripremale proletarijat za klasnu borbu u svijetu koji on treba da zadobije.

Revolucionarni karakter Prevela s engleskog Nada Zubović-Vučinić .

koji je prije tridesetak godina uveden u psihologiju. recimo to dru¬ gačije. Oko 1930. većina njemačkog stanovništva. koje je lako prihvatiti ako ih većina proklamira. U tom smislu on je sličan pojmu autoritarnog karaktera. kad bi došlo do borbe. Pretpostavka je bila da je jedno imati mišljenje. Karakter je. sa psihološkom kategorijom. sudbina čovjeka. što čini osnovu takve političke i društvene strukture. borili za svoje ideje. kao što je Heraklit rekao a Freud pokazao. svatko može steći mišljenje. Struktura karaktera određuje kakvu će ideju čovjek izabrati a određuje i snagu ideje koju je izabrao. Djelotvornost ideja. kao što se pokazalo na političkim i sindikalnim izbo¬ rima. ali samo ona mišlje¬ nja koja su ukorijenjena u strukturi karaktera jedne ličnosti. Ili. Postavljalo se pitanje da li bi se oni. upravo kao što čovjek mo¬ že naučiti strani jezik ili strane običaje. godine mi smo u Njemačkoj htjeli utvrditi kakvi su izgledi da Hitlera porazi većina stanovništva. U tome je doista ve¬ liki značaj Freudova shvaćanja karaktera — budući da ono 111 .1 Godine 1930. što uključuje energiju sadržanu u njezinom karakteru — samo ta mišljenja postaju uvjerenja. Ovaj posljednji povezivao je političku kategoriju. strukturom karak¬ tera. Bili su na strani demo¬ kracije. u velikoj mjeri ovisi o strukturi karaktera ličnosti u kritičnoj situaciji. autoritarnu strukturu u dr¬ žavi i obitelji.Pojam »revolucionarnog karaktera« je političko-psihološki. Pojam autoritarnog karaktera rodio se iz određenih politi¬ čkih interesa. a drugo imati uvjerenje. bila je protiv nacizma. osobito radnici i namještenici.

»demo¬ kratični« borbeni antinacisti. on postaje velik. vje113 . a da većina neće biti ni jedno ni drugo. učiniti sebe autoritetom umjesto onoga kojeg je zbacio. za sada je možda dovoljno reći da je struktura autoritarnog karaktera struktura karaktera takve ličnosti kod koje se osjećaj snage i identiteta zasniva na simbiotičkoj podložnosti autoritetima i istodobno na simbiotičkom dominiranju nad onima koji su potčinjeni njezinom au¬ toritetu. njemački radnici i namještenici boriti protiv naciz¬ ma? Izvršeno je istraživanje i rezultati su pokazali da. Karakterološki tip buntovnika prilično je dobro poznat iz političke povijesti dvadesetog stoljeća. mogli bismo početi s onim što smatramo da revolucionarni karakter nije. Bivajući dijelom »velikoga« (štogod to bilo). Kad je stekao dovoljno moći napu¬ stio je Laburističku stranku i pridružio se onim istim vlastima protiv kojih se borio tolike godine. revolucionarni karakter nije lič¬ nost koja sudjeluje u revolucijama. neovisno o tome što osjeća. To je upravo ono po če¬ mu se razlikuju ponašanje i karakter u Freudovom dinami¬ čkom smislu.2 Teorijska je pret¬ postavka bila da će oni autoritarni biti gorljivi nacisti. Upravo sto¬ ga je prijetnja autoritetu i njegovoj autoritarnoj strukturi za autoritarni karakter prijetnja njemu samom — prijetnja nje112 govom mentalnom zdravlju. grubo govoreći. Na primjer. ukoliko dje¬ luje za revoluciju. godine. Pokazalo se da su ove teorijske pretpostavke bile manje-više točne. bez drugih. uključujući i one koji su potčinjeni njegovom autoritetu. Različiti razlozi mogu navesti bilo koga da su¬ djeluje u revoluciji. Ali sama činjenica da on djeluje kao revo¬ lucionar govori nam malo o njegovom karakteru. da je sam. oko petnaest posto ima demokratsku strukturu karaktera. I tek što ostvari svoj cilj on će se vrlo često sprijateljiti s onim istim auto¬ ritetom protiv kojeg se prije tako ogorčeno borio. Sasvim jasno. Zato je on prisiljen boriti se pro¬ tiv ove prijetnje autoritarizmu. a gole¬ ma većina — oko sedamdesetpet posto — su oni kojih je struk¬ tura karaktera mješavina obje krajnosti. Buntovnik je onaj koji želi zbaciti autori¬ tet zbog svoje ogorčenosti i. Revolucionarni karakter nije buntovnik.nadilazi tradicionalno shvaćanje ponašanja i govori o dinami¬ čki nabijenom ponašanju. prihvaćen. u kritičnom trenutku. To jest. ponekad se stvari brže odvijaju. ako uzmete ličnost ne¬ sretnog Lavala u Francuskoj koji je počeo kao buntovnik. Ponekad su potrebne godine da bi se to postiglo. on bi se pretvorio u ništa. Uzmimo na primjer čovjeka poput Ramsay MacDonalda koji je započeo kao paci¬ fist i odbio služiti vojsku. na sam dan ula¬ ska u nacionalnu vladu. Što podrazumijevam pod tim?4 Definirao bih buntovnika kao ličnost čija duboka ogorčenost autoritetom proizlazi iz činjenice da nije cijenjen. Drugo što revolucionarni karakter nije malo je složenije. svom prijatelju i bivšem drugu Snowdonu: »Danas će me sve vojvotkinje u Londonu htjeti poljubiti u oba obraza. i 1945. kao rezultat toga. Pitanje koje smo postavljali u ono vrijeme glasilo je: u ko¬ joj je mjeri struktura karaktera njemačkih radnika i namje¬ štenika u suprotnosti s autoritarnom idejom nacizma? To je impliciralo još jedno pitanje: u kojoj će se mjeri. To je stanje sado-mazohističke simbioze koja mu daje osjećaj snage i osjećaj identiteta. autoritarni se karakter osjeća snažnim kad se može potčiniti i postati dijelom preuveličanog i obogotvorenog autoriteta (kojeg do neke mjere podržava stvarnost) i kad istodobno može preuveličavati sebe.3 Što se tiče našeg cilja. rekavši.« To je primjer klasičnog tipa buntovnika koji koristi pobunu da bi postao autoritet. kao što bi se borio protiv pri¬ jetnje svom životu ili svom mentalnom zdravlju. Ako se sad osvrnemo na pojam revolucionarnog karaktera. deset posto njemačkih radnika i namještenika ima ono što nazivamo autoritarnom strukturom karaktera. tako da čovjek ne samo misli na određeni način nego je i sama njegova misao ukorijenjena u njegovim sklonostima i emocijama. voljen. što se potvrdilo u događajima između 1933.

Na taj način. i u toj točki raz¬ lika između političkog ponašanja i strukture karaktera je oso¬ bito vidljiva — barem kako ja shvaćam karakter revolucio¬ nara. ličnost koja nije daleko od psiho¬ ze (depresija često pomiješana s paranoidnim tendencijama). On je osoba koja je strastvena i krajnje hladna isto¬ dobno. potpu¬ nim potčinjavanjem svom idolu. a pokazalo se da ni¬ su ništa doli oportunistički buntovnici. Potpuno je zatvoren prema svijetu. Taj cilj on je učinio idolom. Da bi čovjek prepoznao karakter fanatika ne smije mnogo slušati ono što on govori. koji upotrebljavaju riječ »revolucionaran«. ovu hladnu strast koja je paradoks 114 fanatika: naime. Što podrazumijevam pod fanatikom? Ne mislim na čo¬ vjeka koji ima uvjerenje. Kini i — u sadašnjem vre¬ menu — Latinskoj Americi. jer se u svojoj podložnosti identificira s tim idolom. a neki ne. Postoje još mnogi koje bih mogao imenovati. neki se bore za te ciljeve. mirno ili nasilno. To je. a ipak ispunjen gorućom strašću. definirati revoluciju kao smjenjiva¬ nje postojećeg poretka povjesno progresivnijim poretkom. Ali u zbilji. fanatik dobiva strasni smisao života. jednostavno rekavši da je re¬ volucija rušenje. ovdje se uvijek pojavljuje pitanje o tome tko određuje što je »povjesno progresivnije«. naravno. 115 . ali psiholo¬ ški mehanizam uvijek je isti. postojeće vlade i njeno zamjenjivanje novom vladom. Ako bismo željeli "izabrati simbol za fanatika bio bi to go¬ rući led. nastavljajući se kroz socijalističke revolucije u Rusiji. U stvari. Kako bismo mogli definirati revoluciju? Mogli bismo je de¬ finirati u rječničkom smislu. potpuni nedostatak odnošenja pomiješan sa strasnim obožavanjem svog idola. nego treba tražiti onaj poseb¬ ni sjaj u njegovim očima. ali s različitom elitom u sedlu. Francuza i Amerikanaca. Revolucionari su u biheviorističkom smislu često fanatici. ba¬ rem u svojoj zemlji. Moglo bi se reći da je politički život dvadesetog stoljeća groblje s moralnim grobovima ljudi koji su počeli kao navodni revolucionari. ma kakav on bio — politički. kojeg je uveličao i učinio apsolutom. značenje života.) Mislim da se fanatik klinički može opisati kao krajnje nar¬ cisoidna ličnost — u stvari. a svakog tko nema nikakvo uvjerenje ili kod koga se uvjerenja lako potroše »realistom«. Suvišno je reći da je fanatik uvijek igrao važnu ulogu u povijesti. Mislim da je karakterološka koncepcija revolucio¬ nara danas važan pojam — možda isto toliko važan kao i po¬ jam autoritarnog karaktera. Mogli bismo. time hoću reći da se neki doista bore za slobodu i nezavisnost dok drugi upotrebljavaju revolucionarne parole da bi se borili za učvršćenje autoritarnih režima. i nerijetko za¬ uzimao stav revolucionara. Fanatik je blizak onome što su proroci nazivali »idolopoklonikom«.rovatno ćete se prisjetiti da mu je bilo potrebno vrlo kratko vrijeme da stekne politički kapital i bude spreman prodati se. Postoji još nešto što revolucionarni karakter nije. pri¬ pisuju sebi vrlo slične ciljeve: naime. jer ono što on kaže vrlo je često upravo — ili upravo tako zvuči — kao ono što bi revolucionar mogao reći. vrlo formalna politička definicija i nema osobitog smisla. Uistinu. više u marksističkom smislu. Ali fanatik je pronašao rješe¬ nje koje ga spašava od manifestne psihoze. U ovo naše revolucionarno doba riječ »revolucionaran« za¬ držala je veliku privlačnost u mnogim dijelovima svijeta kao pozitivna značajka mnogih političkih pokreta. živimo u dobu revolucija koje je prije otprilike tristo godina započelo političkim pobu¬ nama Engleza. svi ovi pokreti. Na¬ ravno. On je izabrao cilj. a slože¬ nije je od pojma buntovnika: on nije fanatik. ličnost koja kao i svaka psihopatska ličnost nema nikakav odnos prema vanjskom svijetu. (Mogu spomenuti da je danas posta¬ lo moderno svakoga tko ima neko uvjerenje zvati »fanati¬ kom«. strašću za sudjelovanjem u potčinjavanju Apsolutu. religiozni ili neki drugi — i obogotvorio ga. Obično je to pobjednik. da se bore za slobodu i nezavisnost. Pokušao sam objasniti što smatram da revolucionarni ka¬ rakter nije.

usprkos tome što da¬ našnji industrijalizam kroz rastuću birokraciju stvara nove oblike zavisnosti koji su u opreci sa slobodnom inicijativom i nezavisnošću biznismena devetnaestog stoljeća. Norovođenče je još uvijek jedno sa svojom okolinom. Ona plaća cijenu za tu pomoć. vrijednosti — iako živi u iluziji da je ona ta koja misli. osjeća i izabire. probuđena seksualna želja stvara čežnju za nezavisnošću i proizvodi su¬ kobe s roditeljskim i društvenim autoritetom. što je revolucionarni karakter? Najvažnija karakteristika »revolucio¬ narnog karaktera« je da je nezavisan — da je slobodan. a zadobila je novu jačinu u opreci prema totalitarnim režimima. Ta je sloboda bila »sloboda od« — nezavisnost od političkih vlasti. Posuđuje od njih misao. Takva koncepcija nezavisnosti i slobode ima svoje korijene u revoluciji srednje klase protiv feudalnog poretka. pro¬ blem nezavisnosti i slobode seže mnogo dublje od slobode i nezavisnosti u upravo spomenutom smislu. ali također podučava dijete da se oslanja na moć — i da se boji moći. Međutim. Za nj vanjski svijet još ne postoji kao stvarnost odvojena od njega. Ta produljena bespo¬ moćnost ljudskog bića. Sam je seksualni čin nešto u čemu ni otac ni majka ne mogu pomoći. Bez sumnje bio je to značajan razvoj. Oko puberteta mlada osoba dosiže stupanj raz¬ voja na kojem se može brinuti za sebe (naravno u jednostav¬ nijem agrarnom društvu) i za svoju egzistenciju ne mora više biti zahvalna roditeljima. što međutim ne narušava ovisnost o muškom aspektu klana. La¬ ko se vidi da je nezavisnost u suprotnosti sa simbiotičkom privrženošću moćnima odozgo i nemoćnima odozdo. U stvari. Seksualno je sazrijevanje drugi faktor u unapređivanju procesa emancipacije od roditelja. kao što sam prethodno opisao govoreći o autoritarnom karakteru. čineći sebe zavisnom od njih gubi slobo¬ du i usporava proces svog razvoja. Pobjedničke buržoaske revolucije u Evropi i Ame¬ rici donijele su političku slobodu i nezavisnost individui. Ona može postati ekonomski neza¬ visna od njih. Čak i u društvima gdje je zadovoljavanje seksualne želje odgođeno za pet ili deset godina nakon puberteta. Ona je bila podlož¬ na ili tradiciji ili proizvoljnim propisima i naredbama onih iznad nje. osjeća i odlučuje za sebe. podloga je njegovog razvoja. Ona je još. Normalno. jer stavlja težište na pitanje o kojem ćemo sada raspravljati: naime. osjećanja. Seksualna želja i seksualno zadovoljavanje vezuju osobu za ljude izvan njezine obitelji. mogli bismo definirati revoluciju u psihološkom smislu kao politički pokret kojeg vode ljudi s revolucionarnim karakterom i koji privlači ljude s revolucionarnim karakte¬ rom. Ali nepobitna je činjenica da ova vrsta nezavisnosti ne znači istinsku slobodu i nezavisnost čak i u slučaju kad osoba za¬ rađuje za život. Ali to ne rasvjetljava dovoljno što se misli pod »nezavisnim« i »slobodnim«. i kao odrasla. u čemu je mlada osoba potpuno samostalna. U feu¬ dalnom poretku i monarhističko-apsolutističkom režimu in¬ dividua nije bila ni slobodna ni nezavisna. ciljeve. To naravno i nije baš neka definicija. U mnogim primitivnim društvima sticanje ne¬ zavisnosti (posebno od majke) izražava se kroz obrede zre¬ losti. Normalna oso¬ ba postiže takvu nezavisnost mnogo godina nakon puberteta.Konačno. Poteškoća je baš u činjenici što se riječi »slo¬ boda« i »nezavisnost« danas upotrebljavaju s implikacijom da je u demokratskom sistemu svatko slobodan i nezavisan. ali je korisna tvrdnja za gledište koje iznosimo u ovom eseju. On to može činiti autentično 117 . Puna sloboda i nezavisnost postoje samo kad individuum misli. prilično bespomoćna i na različite načine traži moći koje će je zaštiti i dati joj izvjesnost. kad je oženjena i ima vlastitu djecu. problem nezavisnosti je najvažniji aspekt ljudskog razvoja ako ga sa¬ gledamo u njegovom cjelokupnom dosegu i u svoj njegovoj dubini. u godinama od rođenja do puberteta roditelji su oni koji predstavljaju moć i njezin dvostruki vid: pomažu i kažnjavaju. Čak i kada dijete uočava vanjske predmete kao različite 116 od sebe ono još dugo vremena ostaje bespomoćno i ne bi mo¬ glo preživjeti bez pomoći majke i oca. za razliku od mladunčeta životinje.

koji živi od milosti dru¬ gog smatra se zavisnim bićem. Budući da je Freud vjerovao kako se mentalno zdravlje mo¬ že postići prevladavanjem incestuozne fiksiranosti na majku. Ono što je pokre¬ nuto izvana ne živi. onoliko koliko smo poput svih drugih životinja. htijenju. Ali takvo odnošenje je potpuno različito od ovis¬ nosti. kad stoji na vlastitim noga¬ ma. slušanju. produktivan čovjek je slobodan čovjek zato što može živjeti autentično — on sam je izvor svog života. da upotrijebimo Unamunov izraz iz njegovog glasovitog odgovo¬ ra jednom Frankovom generalu 1936. stoga nadilazi tijesne granice vlastitog društva i zahvaljujući tome može kritizirati svoje ili bilo koje društvo sa stajališta uma i čovječnosti. Ali ja potpuno živim od milo¬ sti drugoga. Meister Eckhart. kaže: »Što je moj život? Ono što se pokreće iznutra. Ali držati se života znači nešto sasvim različito od ljubavi prema životu. osjećanju.) Dok problem nezavisnosti kao samoostvarenja vodi 118 Maraa do kritike građanskog društva. mišljenju. ako mu ne zahvaljujem samo za izdržavanje svog života. On nije zarobljen uskogrudnim štovanjem kulture u kojoj se slučajno rodio. On također ima duboko »poštovanje prema životu«. nego kao svoju vla¬ stitost. ovisnost o ocu i društvenim autoritetima nastavlja se kroz superego. Revolucionarni karakter se identificira s čovječanstvom. Potpuno osviješten. da upotrije¬ bimo izraz Alberta Shweitzera.. služeći se mjerilima koja postoje u ljudskom rodu i za ljud¬ ski rod.« Ne¬ zavisnost i sloboda su ostvarenje individualnosti. Problem svake individue je upravo putanje razine slobode koju je dosegla. (Naravno. kaže: »Jedno biće je za sebe samostalno tek onda. Ovakvo shvaćanje slobode i nezavisnosti može se naći u mi¬ šljenju radikalnih mistika i Marxa. razaranje i ras¬ padanje. kao ono što je u njemu samom. To možda postaje još jasnije uzmemo li u obzir činjenicu da postoji tip ličnosti kojeg više privlači smrt. on je utvrdio da se mentalno zdravlje i zrelost zasnivaju na emancipaciji i nezavisnosti.«6 Mara u sličnom duhu. iako neteološkom.) Ovakav bi se tip karaktera mogao nazvati nekrofilom. (Hitler je dobar historijski primjer za to. nego život. zbog kastracije. a ne samo emancipacija od prisile niti samo sloboda u trgovini. Najradikalniji među krš¬ ćanskim misticima.samo kada je dosegao produktivno odnošenje prema svijetu izvan sebe. Čovjek ne bi smio doživljavati ni smatrati boga kao nešto izvan sebe. i završava utjelovljenjem očevih naredbi i zabrana u sebe (superego). u okviru Edipovog kom¬ pleksa. a moj život nužno ima takvu osnovu izvan sebe. to ne znači da je nezavisan čovjek izoliran čovjek. koja nije ništa doli vremenska i geografska slučajnost. Freud se bavi istim problemom unutar svoje teorije. ako je on izvor moga života. 119 . Istina je da se držimo života a borimo protiv smrti. voljenju — ukratko. Zato nezavisnost ostaje djelomična (to jest. a na vlastitim nogama stoji tek onda. ako potvrđuje i ispoljava sve organe svoje individualnosti.«7 Ili kao što je Mara negdje drugdje rekao: »Čovjek je nezavisan samo ako potvrđuje svoju individualnost kao totalan čovjek u svakom od svojih odnosa prema svijetu. od čovjekove majke). Revolucionarni karakter je onaj koji se identificira s čovje¬ čanstvom. što mu omogućava da na njega reagira autentično. kojeg je omiljeni motto bio »Živjela smrt!«. kad svoje postoja¬ nje zahvaljuje samom sebi.«5 Ili ». ako on nije moje vlastito djelo. samo od sebe. gledanju. ako čovjek odlučuje ili prima nešto izvana. to je pogrešno.. kod Freuda taj proces započi¬ nje strahom od oca. kušanju. Ali. nego ako je on još osim toga stvorio moj život. tnirisanju. duboku sklonost i ljubav za život. Kadar je promatrati okolinu otvorenim očima osviještenog čovjeka i nalazi krite¬ rije za prosuđivanje slučajnog u onom što nije slučajno (um). jer razvoj njegove ličnosti odvija se u procesu odnošenja prema drugima i svijetu te zainteresira¬ nosti za njih. Čovjek.

ako ne i najvaž¬ niji. da ima više ljudi koji su pravi krš¬ ćani. Što mislim time reći? Kad kažem da je ljudska povijest otpočela činom nepokoravanja imam na umu hebrejsku i grčku mitologiju. jer Isus se zaista kritički odnosio prema pri¬ hvaćenim vrijednostima. i zato prihvaća kao »razumne« one ide¬ je koje su čista glupost. kao što tvrde da jesu. ne bi im bilo nimalo teško održa¬ vati takav stav. Ona će biti posebno kritična kada čuje mišljenje većine. vjeruje da trka u atomskom naoružanju služi miru? To je u suprotnosti s našim cjelokup120 nim iskustvom iz prošlosti. To je netko za koga nepokornost može biti vrlina. Nekrofilija je istinska perverzija jer. Revolucionarni karakter misli i osjeća u onom što bismo mogli nazvati »kritičkim raspoloženjem« — u kritičkom klju¬ ču. ona nikada ne preuzima ulogu istine ili morala dobrote. nasuprot fikcijama koje postaju nadomjestak za stvarnost.Neka osoba možda nije svjesna da je privlači smrt i ra¬ zaranje. Takvo kritičko raspoloženje imao je i Sokrat. Kad bi to isto ispričali dječaku od pet godina (obično su djeca u toj dobi kritičnija od odraslih). Onaj kojeg moć moralno impresionira nikada nije kritički raspoložena i nikada nije revolucionarni karakter. no to se može zaključiti iz njenih postupaka. To je možda jedan od najvažnijih. Nije to pitanje znanja o tome što je moć. Ili. šire¬ nje i razvijanje života. jedan je uvid u stvarnost. koje ni po čemu ne nalikuje cinizmu. On nije sanjar koji ne zna da moć može ubiti. Koliko samo ljudi vjeruje da bi se. Pitanje je da li je moć za neku osobu sveta i da li je moć moralno impresionira. Uz to što je kritički raspoložen. da bi u tih petnaest minuta bio pregažen ako bi pokušao doprijeti do vrata skloništa. onaj zdrav razum koji ponavlja i ponavlja iste gluposti što imaju smisla samo zato što ih svi ponavljaju. Ali on ima poseban od¬ nos prema moći u drugom smislu. poništavanje i razaranje života donosi isto onoliko za¬ dovoljstva koliko osobi koja voli život pruža stvaranje. Revolucionarni karakter je kadar reći »Ne«. Većina je odraslih osoba dovoljno »obrazovana« da ne bude kritički raspoložena. iako nije paničar. Možda se kritičko raspolože¬ nje o kojem ja govorim ne može lako definirati. problem današnjice: naime. Očito. još uvijek milioni ljudi vjeruju da ih ta famozna pod¬ zemna skloništa mogu spasiti od bombe jačine 50 ili 100 megatona. prisiliti i izopačiti. Latinska izreka De omnibus dubitandum (u sve treba sumnjati) zauzima vrlo zna¬ čajno mjesto u njegovom reagiranju na svijet. Osoba s kritičkim raspoloženjem reagirat će upravo obrnuto. Naravno. drugačije rečeno. mogli spasiti iako su skloništa sagra¬ đena u velikim metropolama Sjedinjenih Država? Oni znaju da ne bi imali više od petnaest minuta vremena. revolucionarni karakter je ličnost koja je kadra biti nepokorna. odnos osoba prema moći. on vjerovatno ne bi povjerovao. Za njega moć nikada ne po¬ staje sveta. Da bih to objasnio započeti ću tvrdnjom koja može zvučati prilično uopćeno: Ljudska povijest otpočela je činom nepokoravanja a mogla bi završiti činom pokoravanja. Koliko miliona ljudi. ako se oglase sirene. na primjer. Njoj gušenje. revolucionarni karakter ima poseban odnos prema moći. premda je živ. ali ako čovjek eksperimentira sa sobom i drugima lako može otkriti osobu koja ima takvo kritičko raspoloženje i osobu koja ga nema. Zašto? Zato što nisu kritički raspoloženi. Tek nakon što su dovoljno vremena mrtvi — pouzdano i dovoljno mrtvi — možemo ih slobodno pohvaliti. Niti se ne radi o nedostatku realizma — o potcjenjivanju uloge i funkcija mo¬ ći. »Kritičko raspoloženje« je raspoloženje u kojem je osoba osjetljiva na kliše. čovjek teži uništenju. U 121 . ono koje kola čaršijom. mišljenje onih koji imaju moć. da upotrijebimo simbol iz muzike. Čovjek može predvidjeti. Bilo je to raspoloženje proroka i mnogih ljudi koje na ovaj ili onaj način poštujemo. ili takozvani »zdrav razum«.9 Nerevolucionarni karakter osobito je sklon vjerovati u ono za što se izjašnjava većina. Ovo kritičko rapoloženje.

i taj prvi čin nepokoravanja je prvi slobodni čin. To je sto¬ ljeće modernog industrijskog sistema koji stvara čovjeka or¬ ganizacije. I Hebreji i Grci su poučavali da je ljudsko nastojanje i ljudska povijest započela jednim činom nepokoravanja. čim postane svjestan sebe kao izdvojenog iz čovječanstva. i svaki čin pokora122 vanja je čin nepokoravanja. U stvari. revolucionarni karakter može se naći i u čovjeka koji ne pripada ni jednom od ovih područja.priči o Adamu i Evi zapovijed božja glasi da se sa jednog sta¬ bla plodovi ne smiju brati. I uvijek kad sam nečem pokoran tada se svakako ne pokoravam nečem dru¬ gom. ili. Isus. Meister Eckhart. pokora¬ vanje drugom principu. zaista. sistema goleme birokracije koja insistira na neome¬ tanom funkcioniranju onih kojima upravlja — ali više uz po¬ moć manipuliranja nego silom. A zašto ja kažem da bi ljudska povijest mogla završiti či¬ nom pokoravanja? To na žalost ne govorim mitološki nego realistički. u čovjeka kod kojeg »Da« jest »Da« i kod kojeg »Ne« jest »Ne«. Giordano Bruno. Menedžeri te birokracije tvrde da je ovo potčinjavanje njihovim naredbama dobrovoljno i sve nas pokušavaju uvjeriti. čim se u njemu probudi svijest o sebi. žena — je kadra reći »Ne«. posebno količinom materijalnih zadovoljstava koja nude. Ako za dvije ili tri godine atomski rat uništi pola ljudskog stanovništva i dovede do pravog barbarstva — ili ako dođe do toga za deset godina i eventualno cjelokupni ži¬ vot na ovom svijetu bude uništen — to će se morati pripisati činu pokoravanja. ukoliko nije prazno buntovništvo. Dvadeseto stoljeće je vrlo različito doba. ne govoreći teološkim jezikom. pred-povjesne i ako hoćete. ali također i u reli¬ giji. u smislu u kojem ja upotrebljavam tu riječ. jer sam pokoran bogu. Nisam pokoran idolu jer sam poko¬ ran bogu. simbol Prometeja. situacije koja bi se mogla usporediti s onom u kojoj se nalazi embrio u majčinoj utrobi. On je kadar vi¬ djeti stvarnost. jer zapravo je svaki čin nepokoravanja jedan čin pokoravanja. čovjek je prognan iz pred-individualne. Radi se o pokoravanju ljudi što pritišću dugmad jer im to drugi naređuju i o pokoravanju idejama koje omogućuju da ovakvo ludilo bude mišljenje. pred-ljudske situacije. da volimo činiti ono što se od nas 123 . Pravo pitanje nije pitanje pokoravanja ili nepokorava¬ nja. on nije kadar vratiti se. Govoreći jezikom mita. Tim prvim činom nepokoravanja zapo¬ činje povijest čovjeka. iz prirode. Prometej je ukrao vatru bogovima i počinio zločin. Grci su imali drugačiji simbol. bilo je prostora za revolucionarni karakter. Kakve su posljedice? Čovjek je prognan iz raja — to jest. Russel — svi su oni revolucionarni karakteri. kao što je i mali dječak u bajci Hansa Christiana Andersena »Carevo novo ruho«. Ne pokoravam se Cezaru. proroci. Jer. Možda je u devetnaestom stoljeću bilo lakše prepoznati ne¬ pokoravanje. postoji u politici. Revolucio¬ narni karakter. da kažemo cijelu istinu?. Galileo. U stvari. jer se pokoravam principima i vrijednostima. nego čemu i kome se pokoravamo ili ne pokoravamo. Schweitzer. njemu nije dozvoljeno da se vrati. svojoj savjesti. Ona je kadra ne pokoriti se i čak nagovoriti muškarca da sudjeluje u njezinom nepokoravanju. umjetnosti i filozofiji. M a r x i Engels. Mogu se ne pokoravati drža¬ vi jer se pokoravam ljudskim zakonima. Buddha. jer je u to doba autoritet u obiteljskom životu i u državi bio jako naglašen. Dječak je vidio golog cara i ono što je rekao bilo je vjerno onome što je vidio. izvršio je čin nepokornosti i tim činom donošenja vatre čovječanstvu zapo¬ činje ljudska povijest ili ljudska civilizacija. pred-svjesne. a čovjek — ili. Einstein. Iz ovoga što sam rekao proizlazi da revolucionarni karak¬ ter nije. Nepokoravanje je dijalektički pojam. čovjek se više ne može vratiti u prvo¬ bitnu harmoniju koja je postojala prije nego što se njegova svijest uopće pojavila. Čovjek je prognan iz raja i prisiljen krenuti putem povijesti. nužno tip karaktera koji ima svoje mjesto samo u politici. Što hoću time reći? Svaki čin nepokoravanja je.

Ovaj sažetak mogao bi navesti na pomisao da je ono što sam opisivao mentalno zdravlje i voljnost. Revolucionar. postala brojevi. Recimo to drugačije. ono što jest duguje vla¬ stitom naporu. Da sumiramo: kad govorim o »revolucionarnom karakteru« mislim ne na biheviorističku već na dinamičku koncepciju. da ne bi osjetilo da se potčinjava. individuum se na smrt boji moći velike birokracije. nego se osjeća sasvim malen. On misli i radi ono što je »razumno« — čak i ako to ubija njega. On je čovjek od vjere zato što vjeruje u ono što potencijalno postoji. u ovom karakterološkom smislu. Ako je nužno jačanje fantastično razornog naoružanja. vlastitim prin¬ cipima. On je skeptik i čovjek koji ima vjere. On je skeptik zato što sumnja u ideologije kao u ono što slu¬ ži za prikrivanje nepoželjne stvarnosti. Kako može razmi¬ šljati o nepokoravanju kad nije čak ni svjestan da je pokoren? On je samo jedan od »momaka«. On prihvaća naredbe koje se izriču u ime zdravog razuma i razboritosti. logika pro¬ izvodnje stvari proširila na život ljudskih bića. Ne samo da se boji. On voli i poštuje život. Revolucionarni karakter je humanist utoliko što u sebi osjeća čitavo čovječanstvo i ništa ljudsko nije mu strano. od majke i oca. a u stvari su 125 . vjerujem. postaje sve sličniji u zapadnom i istočnom bloku. On nije polusvjestan nego potpuno svjestan lične i društvene stvarnosti. baš kao i stvari. bez osjećaja. industrijske birokracije i sindikalne birokracije. Čovjek nije »revolucionar«. potpuno osviještena osoba u napola razbuđenom svijetu — baš revolu¬ cionarni karakter. Gdje je David koji može reći »Ne« Golijatu? Gdje je taj mali čovjek koji smije reći »Ne« nečemu što je tisuću puta uvećano po veličini i moći u odnosu na autoritet kakav je bio prije samo pedeset ili sto godina? I individuum je zaplašen i zadovoljan što može 124 prihvatiti autoritet. postoje mnogi drugi koji se pretvaraju da su revolucionari. njegovu djecu i unuke. a ne pojam revolu¬ cionarnog karaktera. Ljudska bića su. Naravno. i na Zapadu i na Istoku. je čovjek koji se emancipirao od vezanosti za rodnu grudu i krvne veze. partiji ili religiji. zato što izriče revolucionarne fraze ni po tome što sudjeluje u revoluciji. bez volje. On može reći »Ne« i biti nepokoran. Tko se može ne pokoravati kompjuteru? Kako možemo reći »Ne« fi¬ lozofiji kojoj je ideal ponašati se poput kompjutera. uistinu. Ali razlog što više ne živimo u pećinama upravo je to što je uvijek bilo dovoljno revolucionarnih karaktera u ljud¬ skoj povijesti da nas izbave iz pećina. proroci i revolucionarni karakteri neće možda više ni postojati — posto¬ jat će samo potpuno razvijena ljudska bića. tko bi mogao ne pokoriti se? Ako bi se sve to prikazalo kao čin objektivne nužnosti a ne kao čin ljudske volje. upravo zato što može reći »Da« i pokoravati se svojim pravim. od posebne lojalnosti državi. opis umne. Ja tvrdim da je zdrava osoba u bolesnom svijetu. U ovom industrijskom sistemu koji. Stoga je čovjeku suvremenog birokratskog industrijskog doba mnogo teže biti nepokoran ili razvijati revolucionarni karakter. Stvari i ljudi postali su količine u procesu proizvodnje. Jednom kad svi budu svjesni. on čak ni ne zna da se pokorava. u ovom smislu. On je nezavisan. potpuno razvijeno ljudsko biće u osakaćenom svijetu. On je »zdrav«. Mi živimo u dobu u kojem se logika platne liste. Čovjek organizacije nije taj koji se ne pokorava. nego što je to bilo čovje¬ ku devetnaestog stoljeća. Da ponovimo: vrlo je teško biti nepokoran ako čovjek nije čak ni svjestan da se pokorava. nikada većina ljudi nisu bili revolucionarni ka¬ rakteri. on je slobodan i nikome nije sluga.očekuje da činimo. žive. Međutim. To je. kao stvar prihvaćanja ob¬ jektivnih nužnosti. iako još nije rođeno. veličine svega — države. klasi. bez strasti? Pokoravanje se danas ne prepoznaje kao pokoravanje jer se racionalizira kao »zdrav razum«. mentalno zdrave osobe. jedan iz gomile. rasi. kome bi se dalo reći »Ne«? Postoji još jedan relevantan aspekt naše suvremene situ¬ acije.

4.. Detaljnija rasprava o tome kod E. uklju¬ čujući dr. Clarka (New York: Thomas Nelson and Sons. Time sam se detaljnije bavio u svojem ranijem djelu. 235. 8. na primjer. 126 . 1961. S onu stranu okova iluzije. 6. svezak ovog izdanja). autoritarci ili politički oportunisti. 7.. Vrlo sličan stav o nezavisnosti od boga. 2. Vjerujem da psiholozi imaju važnu funkciju u proučavanju karakteroloških razlika kod raznih tipova političkih ideologa. Lazarsfeld obavljao je funkciju savjetnika za statistiku na Institutu za socijalna istraživanja ko¬ jim je tada upravljao dr M. 1962. 7. s antologijom Propovijedi. 5. str. jer se divi dobrotvorima čovječanstva a ne moćnicima. Primjenjivana je slijedeća metoda: ispitivali smo individualno for¬ mulirane odgovore na upitnik s neograničenim brojem odgovora. Ekonomsko-filozofski rukopisi. Propovijed XVII. Marxu i Lenjinu«. (Beyond the chains of Illusion) New York: Simon and Schuster. imati neke od kvaliteta koje sam pokušao opisati u ovom eseju: oni sami moraju biti re¬ volucionarni karakteri. Meister Eckhart. Ali da bi to uči¬ nili kako treba moraju. BILJEŠKE 1. Pasteuru. Bekstvo od slobode (New York: Holt. 3. pri Frankfurtskom sve¬ učilištu. 189. Dr P. 1957). interpretirajući nehotično. Marxu i Lenjinu« mi smo taj odgovor interpretirali kao »autoritaran« jer kombinacija pokazuje da se divi diktatorima i vojskovođama. po izboru James A. nesvjesno značenje a ne očiti odgovor. 2. Kantu. Uvod u proučavanje njegovih djela. 1941. str. upotrijebljena je suptilnija metoda za ispitivanje istog problema. Vodio sam istraživanje uz pomoć velikog broja suradnika. E. Rinehart and Winston.buntovnici. preveo Stanko Bošnjak. Ibid. Buddhe i drugih autoriteta može se naći u Zen-budizmu. 1950) T. Fromma. bojim se. W. Cezaru. Horkheimer. Karl Marx. nego u prvobitnom istraživanju. netko na pitanje »Kojim se historijskim lično¬ stima najviše divite?« odgovorio »Aleksandru Velikom. Inc. Ako je. Kasnije u djelu Autoritarna ličnost (New York: Harper and Row. Schachtela. Adorna i drugih. Napoleonu. klasificirali smo ga kao demokratski. svezak ovog izdanja. Ako je odgovor bio »Sokratu.