Amerika u XIX st.

SAD u XIX stoljeću Dugogodišnji rat između Britanije i Francuske pogodovao je razvitku američke industrije i trgovine. Američki izvoz porastao je od 20 mil. $ u 1790. na 100 mil. $ u 1805. Međutim, Napoleonova kontinentalna blokada i britanska kontrablokada smanjile su američku trgovinu. Kako su Britanci podupirali i prepade Indijanaca na američki teritorij, protivbritansko raspoloženje je toliko poraslo te su SAD 1812. najavile Britaniji rat (tzv. Drugi rat za nezavisnost) u kojem su pokušale Britancima preoteti Kanadu. Iako su uspjeli obraniti New Orleans, Amerikanci nisu mogli zaustaviti napade britanskih mornarica na svoje obale kao ni razaranje svoje prijestolnice Washingtona. Rat je završen 1814. godine mirom u Gentu vraćanjem predratnog stanja. Britanija ipak nije mogla zaustaviti daljnje nadiranje SAD na zapad. Godine 1818. određen je i dio zapadno kanadsko-američke granice linijom na 49 paraleli. Anglofilska stranka federalista izgubila je svaki prestiž i ubrzo je nestala. Radi razvitka industrije i unutrašnjeg tržišta, za vlade predsjednika Monroea (1817-25) nametnute su visoke zaštitne carine. Da bi se podigla unutrašnja trgovina, izgrađuju se komunikacije (željezničke pruge, ceste, kanali). U južnim državama kultura pamuka se na temelju robovskog rada Crnaca razvila u glavnu privrednu granu. Godine 1810. pamuk je zauzimao 22%, a 1859. čak 61% cjelokupnog izvoza Sjedinjenih država), te SAD postaju jedan od najvećih izvoznika pamuka na svijetu. Privredni razvoj u prvoj polovini XIX st. kretao se uglavnom u znaku porasta industrijske privrede na temelju najamnog rada na Sjeveru i na Zapadu, te poljoprivredne proizvodnje pamuka na osnovi robovskoga rada na velikim plantažama Juga. Zbog proturječnih političkih i ekonomskih interesa nastaju sporovi Sjevera i Juga u nizu pitanja: ekspanzionizam robovlasničke aristokracije Juga prema španskoj koloniji Kubi i Meksiku, težnja za kontrolom zapadnih područja i državnih teritorija, zahtjev Juga za ukidanjem zabrane trgovine robljem (zakon iz 1808). Neslaganja oko održanja ili ukidanja ropstva porasla nakon kupnje Louisiane (1803) još su se više zaoštrila 1819. kada je Missouri zatražio da uđe u Uniju kao robovlasnička država. Sjeverne su se države usprotivile jer bi time Jug dobio većinu u Senatu pa je kompromis postignut tek 1820. Tada je i nova sjeverna država Maine primljena u Uniju. Tim Missouri kompromisom zabranjivalo se ropstvo sjeverno od 36°30' sjeverne geografske širine (→ KANSAS-NEBRASKA BILL). Sukob je samo odgođen, suprotnosti su se produbljivale sve više. SAD su 1819. godine otkupile od Španije Floridu za 5 miliona dolara, a 1823. proglašavaju - > Monroevu doktrinu, kojom su formulišu osnovna načela njihove vanjske politike: nemiješanje u

imaju u gradovima sjevernog obalnog pojasa oko 300. s privremenom vladom na čelu s Jeffersonom Davisom. Predstavnik demokrata A. On je tražio osnivanje državne nacionalne banke. Zbog toga je buknuo američko-meksički rat (1846-48) koji je završio porazom Meksika i mirom u Guadalupe Hidalgu (1848).poslove evropskih država i sprečava intervencija evropskih sila u poslove američkog kontinenta. radnici i sitno građanstva. predsjednik od 1829. Kada je 1846. godine nastaje Republikanska stranka. ulazi u Uniju kao robovlasnička država.čiji članovsu se borili protiv rasprostiranja ropstva na zapadnom područja SAD) i unionista (jedna grana Demokratske stranke koja se raspala na unioniste i secesioniste). pa su južne države počele kampanju za otcjepljenje. Jackson. U to vrijeme počinje se razvijati i radnički pokret. Ovom doktrinom SAD su željele osigurati svoj utjecaj u Latinskoj Americi. Mississippi. ljudi. Također se donosi zakon o nižim zaštitnim carinama. Adamsa (1825-29) Republikanska stranka Demokratske republikance (kasnije Demokratska stranka). od toga najviše Iraca. u Montgomeryju (Alabama) novu zajednicu — Konfederaciju (Confederate States of America). Q. sukobljavao se s financijskim krugovima. Nijemaca i Britanaca). na Sjeveru 1854. početkom 1861 . U razdoblju 1815-60. Lincoln je odbio da prizna legalnost toga čina i nastojao uspostaviti jedinstvo vlade podijelila se na Nacionalne i . Meksiko je izgubio sva područja sjeverno od rijeke Rio Grande . Alabama.000 članova. Georgia. Odijelivši se 1836. Događaji oko zakona Kansas-Nebraska bili su samo predigra velikom sukobu između Sjevera i Juga. Predstavnici tih država stvorili su 8. do 1837. za njegove administracije većina država je potpuno ukinula porezni i imovinski cenzus za sticanje glasačkog prava. Zabilježen je i velik porast stanovništva. od Meksika Texas 1848. Florida. prve veće sindikalne organizacije 1836. Velika Britanija Americi prepustila Oregon. Sukob između abolicionista i robovlasnika veoma se zaoštrio nakon izbora Lincolna za predsjednika (1860). II 1861. a → Kansas-Nebraska (1754) djelomično uspijeva ukinuti zaključke Missouri kompromisa iz 1820. u pograničnim područjima Jug potiče krvave sukobe između pristalica i protivnika ropstva. Kao reakcija na takvu politiku Južnih država. sastavljena od freesoilera (farmeri. Iz Unije prva je istupila Južna Karolina. Louisiana i Texas. dio zapadne granice prema Kanadi je povučen linijom 49 paralele. Za predsjednika J. sprećavao pokušaj secesije plantažera Južne Caroline. Politička prevlast robovlasničkog Juga ugrožavala je industrijski kapitalistički razvoj Sjedinjenih Država. broj stanovnika SAD premašio je 35 miliona. prirodnim prirastom i imigracijom (oko 5 mil. a odmah za njom. Tako su pripajanjem Novog Meksika i Californije. SAD postale država na Pacifiku Poslije ovog agresivnog rata američki Jug donosi stroge zakone o kažnjavanju odbjeglih robova (1850).

maritimnih država i na moru. mnogo dalje. Gettysburga.. još mnogo više nego po ljudskim rezervama.5 mil. prava. Arkansas. Na dan 14. armija je reorganizovana s Grantom kao vrhovnim zapovjednikom. osvojivši Atlantu (1864). I 1863. gl. 12. robova. Rat se pretežno vodio na tri glavna područja: u dolini Mississippija. st. Neki poluludi glumac. oslobođenje robova (Emaucipation Act). zapovjednik armije Juga. Bio je Veliki petak. Na poč. »što sam ga doživio saznavši za tu vijest.«62 Da li je to bila pobjeda? Ne. nasuprot 9 mil. a general Sherman. — Na teritoriju Unije nalazilo se 22 mil. Virginia i Tennessee. da je vrijeme obnove odjednom odmaklo negdje daleko. potencijalu. metak ubice uklonio je Lincolna. Lincoln je uvukao u borbu široke slojeve naroda. neopisivom brodu. U dolini Mississippija istaknuo se osobito general Sjevera Grant. osvojio New Orleans i zauzeo cijelu dolinu Mississippija. God. fanatični pristalica odcjepljenja. kad su predsjednik i gospođa Lincoln bili u kazalištu Ford's Theatre.. Lee je poražen kod Gettysburga. Taj mi se san usnio uvijek prije svih pobjeda. na teritoriju Konfederacije. Tog jutra Lincoln je rekao članovima svog kabineta: »Usnio sam neobičan san. Nekoliko dana kasnije (14. Operacije su nastavljene s neizvjesnim rezultatom sve dok Lincoln nije nizom odlučnih mjera prešao na revolucionarno vođenje rata. Grant je zauzeo Richmond. Lincolnova smrt nije bila pobjeda. na teritoriju ist. Međutim. Bio sam u nekakvom čudnom. dok su 23 od ukupno 34 države ostale vjerne Uniji. 1865. . koji je odmah amnestirao većinu članova Konfederacije dajući im puna polit.mirnim putem. nego što bi se moglo zamisliti Nakon Lincolnove smrti automatski je postao predsjednik dotadašnji potpredsjednik Andrew Johnson. a 9. John Wilkes Booth. južnjaci su bombardirali Fort Sumter pred lukom Charleston i tako započeli rat. Međutim. Podijelivši zemlju farmerima (Homestead Act. prešao Georgiju i prodro do Atlantika. Time je gađanski rat bio završen. ubio je predsjednika. iste godine Grant je izvojevao pobjede kod Vicksburga i Chattanooge. dok je general Lee. prije Antietama. koji je lagano plovio prema mračnoj obali. 1862) i proglasivši l. Sjever je bio nadmoćniji po svom industr. bila je za sve Amerikance strašan poraz. da svo stanovništvo Sjedinjenih država ponovo steknu građanska prava i potpunu jednakost. grad Konfederacije. Osjetio sam. IV iste godine Lee je kapitulirao kod Appomattoxa. aprila 1865. bivši robovlasnici stvaraju svoja političko-upravna i zakonodavna tijela te donose . IV 1865) predsjednik Lincoln poginuo je u Washingtonu kao žrtva atentata jednog fanatičnog južnjaka. IV 1861. Poznavao sam dobrotu njegova srca i njegovu želju. Prve godine donijele su objema stranama uglavnom promjenljive uspjehe. Iz državne uprave su uklonjeni simpatizeri Juga. »Ne mogu opisati osjećaj«. rekao je Grant. Vicksburga. izvojevao nekoliko pobjeda i ugrozio Washington. st. Ohrabreni time. od čega je bilo više od 3. 1863.. Naknadno su se Konfederaciji priključili Sjeverna Karolina.

od Rusije Aljasku. Svojom pobjedom Sjever je sačuvao jedinstvo Unije i osigurao njezin daljnji industrijski razvoj. SAD su znatno povećale svoj teritorij kupivši 1867. Za nepuna tri decenije nakon Građanskog rata ekspanzija u industrijska zemlja svijeta. On je također branio često prevarantske postupke došljaka sa Sjevera. Swift). kojoj su tehničko-industrijski pronalasci pružali sve veću mogućnost mehanizacije. Rat je donio teške gubitke objema stranama: preko 600 000 ljudi izginulo je u borbama ili stradalo od epidemija u bolnicama ili zarobljeničkim logorima. Za vlade novog predsjednika. demokrata A. Uporedo s tim vršio se i proces koncentracije kapitala. kojim se od južnih država formira pet vojnih područja. nepostojanje socijalnog zakonodavstva. predsjednik Johnson vraća politička prava istaknutim secesionistima pa bivši robovlasnici donose u svojim državama protucrnačke zakone (Black Codes) koji praktički znače povratak crnačkog stanovništva u ropstvo i njegovo izlaganje krvavom teroru. pa je to razdoblje najcrnije korupcije u povijesti SAD. Jug je iz rata izišao privredno i politički potpuno upropašten. Philadelphia. čelika (Carnegie). mesne industrije (Armour. velika Sjedinjene Države su postale prva željeznica prirodna bogatstva zemlje i brz razvitak tehnike bili su faktori koji su su pogodovali naglom razvoju industrije. Služeći se amnestijom. Likvidacija ropstva. Nevješt politici. znatno proširenje unutarnjeg tržišta. Lincolnov pravni akt iz 1862. 1867.protuustavne uredbe i mjere protiv Crnaca. praktički ukidajući njihov status slobodnih ljudi s pomoću »crnačkih zakona« (Black Codes). po odlasku federalnih trupa bivši pristaše secesije oborili su demokratske vlade u svim državama Juga. Radikalni republikanci u Kongresu energično su reagirali. on je kontrolu u Republikanskoj stranci prepustio korumpiranim industrijalcima koji su rat iskoristili za svoje lično bogaćenje. Kongres je donio Zakon o rekonstrukciji. intenzivna izgradnja željezničke mreže. Novi predsjednik je general Ulysses Grant (1867-77). Crnci su dobili građansko (1868) i puno glasačko pravo (1870). Devedesetih godina preko milion stanovnika su imali gradovi New York. Chicago. a doneseni su i zakoni u prilog malim farmerima. proslavljeni vojskovođa iz Građanskog rata. poljoprivrednih strojeva (McCormick) te s magnatima financijskog kapitala. linčovanju i djelovanju Ku-Klux-Klana. velika imigracija jeftine radne snage iz Evrope. Svoj prvi . Velika ekonomska posljednjim decenijama stoljeća rodila je big business s kraljevima (Vanderbilt. Međutim. usprkos vetu predsjednika Johnsona. Gould). Radnički pokret u SAD osobito se razvija poslije ekonomske krize 1873. koji su rasipali javna dobra Juga i poticali Crnce na pobunu. Po završetku razdoblja rekonstrukcije (1877) Jug s reorganizovanom upravom je ponovo dobio predstavništvo u Kongresu. nafte (Rockefeller). Johnsona (1865-69). pristupa se izvršenju plana rekonstrukcije Juga. God. stimulirao je naseljavanje novih zapadnih područja gdje se nakon Građanskog rata intenzivno razvijala poljoprivreda.

Poražena na moru i na kopnu. maj praznikom međunarodne radničke solidarnosti. 1869) koja u osamdesetim godinama ima znatan utjecaj među radnicima. gdje se rješavalo pitanje Maroka. 1905). Sve veća koncentracija kapitala. H. God. Venezuelom. Od Velike Britanije 1901. maja 1886. Za njegove uprave SAD interveniraju u nizu srednjoameričkih i južnoameričkih zemalja i ustanovljuju kontrolu nad Dominikanskom Republikom. Zainteresirane za tržišta Dalekog istoka one evropskim silama nameću »politiku otvorenih vrata« u Kini. SAD) imale su SAD i na Konferenciji u (1901. Roosevelta Hampshire. Važnu ulogu Algecirasu 1906. koja ide usporedo s razvojem imperijalizma.09). Njegovom inicijativom započeli su 1905. održavala je organizacija → Knights of Labor (osn. u Portsmouthu (New mirovni pregovori između Rusije i Japana. Taft (1909-13). osnovana sindikalna organizacija American Federation of Labor (AFL). To nije uspjelo ni Socijalističkoj stranci (Socialist Party). Portorika i Guama (koje je uz novčanu odštetu prepustila Sjedinjenim Državama). kontinentu zadatak je Panameričkih kongresa i konferencija koje se održavaju od 1889.1901) ekspanzionistička politika »dolarske diplomacije« dobiva svoje obilježje u osobi novoga predsjednika republikanca Th. 1881. Hondurasom. koja je do kraja stoljeća narasla na oko 1. Karakterističan za to razdoblje borbe rada protiv kapitala je i sve veći broj štrajkova.kongres 1878. Devedesetih godina SAD se pripremaju za svjetsku velesilu. Nikaragvom i Kubom. do velikog štrajkaškog pokreta koji u Chicagu dobiva tragično obilježje. Pod pritiskom javnog mnijenja doneseni su zakoni za osiguranje boljih radnih uvjeta. God. 1898. U spomen toga Prvi kongres Druge internacionale u Parizu 1889. Usporedo s ekonomskom ekspanzijom u fazi imperijalizma i vanjska politika SAD pri kraju XIX st. poprima ekspanzioni karakter. Nakon ubistva predsjednika W. Očuvanje prestiža SAD na čitavom amer. proglasio je 1. Borba Crnaca protiv rasne diskriminacije obilježena je . anektirale su Havaje. Nastavljač ove politike bio je i predsjednik W. radikalna sindikalna organizacija International Workers of the World (osn. U radničkom pokretu isticala se nova. 1876) nije privukla radničke mase. Ograđujući se od političkih zahtjeva da se izmijeni društveni sistem. uzrokuje zaoštrenje klasnih proturječnosti u zemlji.5 mil. otkupljuju pravo izgradnje Panamskog kanala (Hay-Pauncefoteov ugovor) a njegovo korištenje (otvoren 1914) unaprijed su osigurale otcjepivši Panamu od Republike Kolumbije i proglasivši je nezavisnom. osnovana je Federation of Organized Trade and Labor Unions of America and Canada iz koje je proizašla 1886. osnovanoj 1901. Borba za ostvarenje 8-satnog radnog dana dovodi 1. a iste godine povele su protiv Španije i svoj prvi imperijalistički rat. članova. ta radnička partija se borila samo za neposredne sindikalne ciljeve. Politička stranka Socialist Labor Party (osn. McKinleya (1897. Španija se morala odreći Kube (koja postaje republika pod protektoratom SAD) i također Filipina.

Rooseveltom. koji su tražili opsežne reforme u korist radnika i farmera. dobitak. Paragvaja. utjecaj amer. dok su ostali bili melezi. Na području pod vlašću Španije bilo je oko 16 miliona stanovnika. nezavisnosti i teritorijalnog integriteta. . organizacije naroda radi garantiranja njihove polit. God. Kongres je odbio ratificirati → Versajske mirovne ugovore pa SAD nisu ušle u Ligu naroda. koji je obuhvatao današnju teritoriju Perua i Čilea. rata Wilson vodi politiku neutralnosti. koja je obuhvatala današnje područje Urugvaja. Taj raskol omogućio je pobjedu demokrata W. Novu Granadu (osnovanu 1739. Svoj program za uspostavljanje svjetskog mira Wilson je donio 8. do 1917. crnci i kreolci (tj. Kongresu (→ ČETRNAEST TOČAKA PREDSJEDNIKA WILSONA). potakli su SAD da 6. progresisti pod Th. rat (→ SVJETSKI RAT. PRVI) na strani Antante i time znatno doprinesu pobjedi saveznika. No. Ova vicekraljevstva su bila podijeljena na provincije. osnovano 1776. U prvim godinama I svj. brodovi. U intervenciji protiv Sovjetske Rusije pridružile su se zap. »neograničeni podmornički rat« koji je povela Njemačka a u kojem su stradavali i amer. gotovo utrostručio. Wilsona (1913-21). 1921. Paname. Za njegove uprave uveden je federalni progresivni porez na dohodak. SAD predajom ratnog materijala zemljama Antante stiču golem financ. uđu u I svj. U njemu se između ostalog zalaže i za stvaranje jedne svjetske međunar. i polit. I 1918.stvaranjem National Association for the Advancement of Colored People. IV 1917. Venecuele i Ekvadora). Uoči izbora 1912. To je stvorilo silnu privrednu konjunkturu u zemlji pa se izvoz od 1914. izbori za senatore provode se općim glasanjem. a farmerima su dane kreditne olakšice. U XVIII stoljeću od svojih kolonija u Južnoj Americi Španci su stvorili tri vicekraljevstva: Peru. i Rio de la Plata. Zbog blokade Centralnih sila na moru. sve jače protunjem. Bolivije i Argentine. Nakon rata ponovo se pojavila jaka izolacionistička struja. koja obuhvata područje današnje Kolumbije. sklopile su s Njemačkom separatni mirovni ugovor gotovo identičan Versajskom no bez klauzule o Ligi naroda. imperijalističkim zemljama. U to vrijeme SAD su ušle u razdoblje poslijeratnog prosperiteta poznato kao »Big Business« (Veliki posao). i januaru 1917. raspoloženje i. a doneseni su i zakoni protiv trustova. u poslanici amer. kojima su upravljali generalni kapetani i namjesnici. financijskih krugova zainteresiranih za zemlje Antante. nastaje rascjep među republikancima. U decembru 1916. bijeli domoroci). konačno. od njih se odvajaju tzv. od čega polovina Indijanaca. predsjednik Wilson ulaže kod zaraćenih strana velike napore kao posrednik za prekid rata i sklapanje »mira bez pobjede«.

mestizosi. a i afrički robovi. Uzroci revolucija u Latinskoj Americi su bili u sazrijevanju nacionalne svijesti. su vođene velike bitke. sa oko 3 miliona stanovnika. Napoleon je tada primorao španskog kralja Fernanda VII da se odrekne prijestolja u korist njegovog brata Žozefa Bonaparte. pa su pokušali da pomire crkvu sa socijalnim nemirima. Postojali su i gradovi kao centri socijalne elite. ali su tek u XIX stoljeću sazreli uvjeti da dođe do oružane borbe za oslobođenje.-1826. a najveći dio zemlje je pripadao kruni. a broj robova je bio veliki. Mali zemljišni posjedi su se zvali minifundije.. su pobune za održavanje španske kolonijalne vlasti. a završile u Brazilu. Oni su se bavili racionalizmom. Latifundije su dominirale. U drugoj polovini XVIII stoljeća enkomijende se pretvaraju u hacijende. protiv nje. afrički robovi. Karakas 20. a od 1810. Postojali su indiosi. ekonomskim razlozima. U gradovima su postojale institucije koje će imati značajnu ulogu u revoluciji. U Latinskoj Americi oni su ubrzali izbijanje revolucije. sa specifičnim uvjetima kolonijalnog ropstva. Latinska Amerika je 1800. Od 1820. kao i utjecajima prosvjetiteljstva iz Francuske i Velike Britanije. Privreda se nalazila u rukama kreolaca. a ukidaju se i crkveni posjedi. nadajući se da će to predstavljati značajan korak u emancipaciji od metropole. Na čelu revolucija u južnoameričkim kolonijama su bili veliki latifundisti. Revolucija ide od 1808. U kolonijama je često dolazilo do pobuna. Krupni monopolizam u trgovini.peninsularas. koja nije dozvolila da se prave rasni sukobi.gradska . evropski doseljenici. Buenos Aires je imao 40. To su kabildo. Većina kolonija ga priznaje.6 miliona stanovnika.000 stanovnika. Od druge polovine XVIII stoljeća jezuiti su zabranjivani po Evropi pa su odlazili u kolonije. Počele su u Meksiku. crkvi i velikim posjednicima. ekonomska i politička potčinjenost sprječavali su ekonomski i politički razvoj zemalja Južne Amerike. Tada u kolonijama dolazi do nesuglasica oko pitanja priznanja francuskog suvereniteta. se manje-više sve države oslobađaju. Upad Napoleonovih trupa u Španiju bio je neposredan povod za izbijanje niza ustanaka u zemljama Južne Amerike. Zemljoradnja je bila glavno zanimanje. Dominirala je katolička crkva. Revolucije su imale dvije faze: 1808-1810. Na tim posjedima su radili i indiosi. i južni dio Argentine.000. Društveno ekonomski odnosi u španskim kolonijama zasnivali su se na feudalizmu.Portugalu je pripadao Brazil. imala 24. a uprava u rukama činovnika upućenih iz metropole. Asimilacija rasa nije bila izvršena. Stvarala se zemljoposjednička elita visokog ranga. kreolci. Do 1824. Utjecaj francuske revolucije i američkog rata za nezavisnost omogučili su stvaranje uvjeta za njen početak.

vođu i simbol revolucije. došlo do pobune u korist španskog kralja. koji je uspio osloboditi veći dio južnog Meksika. 1823. a one su formirane i obarane. On je proširio vlast nad Salvadorom. koji je bio i stjecište najbogatijih. u rudarskim oblastimaje došlo do pobune u korist Francuza. U Brazilu je revolucija zakasnila iz razloga što se nakon Napoleonovog ulaska u Portugal portugalski kralj sklonio u Brazil. u Madridu i Lisabonu na vlast su došli liberali koji su počeli pomagati latinsko-američke revolucije. Revolucija je počela . U revoluciji je učestvovala gornja klasa. borbu je do 1820. Prethodno nije prihvatio Ustav donesen 7. a u Meksiku su postojale i snage koje su bile za to da se uspostavi monarhija. pa je Hidalgo strijeljan 31. Velikoj Kolumbiji. Ne zna se tačno koliko je Meksiko imao stanovnika u vrijeme revolucije. On je pokrenuo i rudare i seljake. došlo je do pada entuzijazma u vojsci. Nakon izbijanja pobune protiv njega. Pobune u Latinskoj Americi dešavale su se i u II polovini XVIII stoljeća. od toga 400. godine odvojio Teksas.000 mješanaca. U vrijeme revolucije kabildo je postao otvoreno vijeće u koje su pozivani i velikaši koji su onda činili vladu-huntu. a preuzet će funkciju provizornih vlada dok se ne formiraju legalne vlade. juna 1811. Na vlast je došao general Santa Ana. SAD su predlagale da se proglasi republika. pobunio posljednji predstavnik Inka. većinom kreolaca. Nikaragvom. u Meksiku je 1808. kongres je uspio 1813. u Karakasu. tj. pobunu je vodio Tusen Luverta. a pobunu u Karakasu je vodio Francisko Miranda. a 1820. Računa se da je početkom XIX stoljeća Venecuela imala oko 1 milion stanovnika. Godine 1821. Ponovno proglašenje Ferdinanda VII za španskog kralja izazvalo je pobunu u Latinskoj Americi u korist Španaca. godine je bila proglašena republika. Iako su oslobodili dobar dio teritorija. nisu zauzeli centar kolonijalne administracije-Siudad Meksiko. Druga revolucija je izbila u Velikoj Kolumbiji. U Peruu se 1780. na Haitiju 1789. nije proveo socijalne reforme. u brazilskoj pokrajini Minas pobunu je vodio zubar Hoahim Hose. juna. što je utjecalo na revoluciju više nego u Meksiku. Tupakhamaru. godine vodio Gvadalupa Viktorija. Ipak. Kada je Napoleon oborio kralja Ferdinanda VII. Budući da je bio veleposjednik. proglasiti nezavisnost i Ustav. Revolucija je dala i jednu ličnost. Nakom ubistva Morelosa 1815.vijeća i konzulado-trgovački sud. Između nje i seljaka je postojao određeni jaz. Ove hunte su se zvale i upravne hunte. Hondurasom. koji su zajedno brojali oko 50.000 osoba. Borbu je nastavio Hose Maria Marelos. Latinoameričke revolucije obuhvatale su 4 područja: u Meksiku. La Plati i Brazilu. a Iturbide se proglasio carem. a problem je izbio oko načina uspostavljanja vlasti. Od Meksika se 1836. Simona Bolivara. koju je vodio Miguel Hidalgo-iKastilja iz sela Dolores. zauzet je Siudad Meksiko. 1788. u Venecueli. Ipak. što je i bilo velika greška. ali je 1810.

Smatra da treba težiti savezu malih republika a da ne treba usvajati najbolji sistem vlade nego onaj koji ima najviše izgleda na uspjeh. Nakon toga odlazi u Kolumbiju. a trajala je do 1824. Uz velike napore izgubivši skoro cijelu konjicu. Ipak. maja 1819. avgusta ušli u Bogotu i ponovo uspostavili nezavisnost Nove Granade.poslije krize u Španiji 1808. jer je zemljotres protumačen kao loš predznak. nakon čega se vicekralj sa ostacima svoje vojske povukao. Bolivar je 16. godine španska vojska je intervenisala u Venezueli zarobila Mirandu i oslobodila Karakas.600 vojnika Ande i razbio špansku vojsku u bici na mostu kod Bojake. Bolivar. Revolucionari su 10. Pohod Bolivara na Karakas nije uspio. Imala je određena uporišta-kabilda. postavljen je Francisko Miranda. ali se on uz pomoć Haitija 1817. mnoštva vođa koji su nezavisno djelovali. tj. Svrgnut je generalni kapetan a formirala se hunta u cilju očuvanja španske vlasti u Latinskoj Americi. Za komandanta oružanih snaga nove republike. aprila 1810. gdje je također izbila revolucija pa se vraća u Venecuelu gdje u martu 1813. među kojima je bilo oko 250 oficira. U junu 1812. Oslobodio je Karakas i bio proglašen libertadorom a 1814. gdje je uspio da oslobodi niz rejona u basenu rijeke Orinoko. naročito britanskih i irskih vojnika. a prvo je bio šef vojske. Oslobodilački rat je nastavio Simon Bolivar. Uskoro je u Venecueli izbio novi ustanak. diktatorom republike.. a mnogo je putovao po Evropi odakle je donio republikanske ideje. a zatim bježi na nizozemsko ostrvo Kurasao. Hunta u Karakasu oduzela je 19. porazio je španske snage kod Kalabosoa. podjela zemlje i druge napredne socijalne reforme. godine proglasio diktatorom.. prešao je sa 2. Nakon toga ponovo je vojnički poražen pa odlazi na Jamajku. gradske skupštine. Bolivar je postao diktator. krenuo u dalje oslobađanje Nove Granade. diže novu revoluciju. Nakon što je uspio da porazi opoziciju. prebacio se u Venecuelu i zauzeo je. Nakon jednog zemljotresa u Venecueli došlo je do određenog zastoja revolucije. kao i Novu Granadu. Njegovim vojnim uspjesima je doprinijela podrška širokih slojeva stanovništva. Bolivar je poražen kod Puerto Kabala. . koji se školovao u Karakasu. Britanci su podržavali revoluciju u cilju prekidanja veze Velike Kolumbije sa španskim dvorom. vlast od generalnog kapetana i proglasila Venezuelu nezavisnom republikom. dao je program buduće revolucije i tražio uzroke propasti one prve. to je bilo teže ostvariti i zbog kaudiljizma. Godine 1812. pa je 25. ponovo iskrcao u Venecueli. U toku 1812. Dobrom platom Bolivar je uspio da u svoju vojsku uvrsti i više stotina dobro obućenih evropskih. gdje je 8 mjeseci bio pasivan. zbog oslobađanja crnaca-robova. koji se 1817. Sa Jamajke. februara 1819. da bi bitkom kod Ajakuča počela da jenjava. koje su težile da se proširuju elitom. a ona sama nikoga ije predstavljala. U svom “Pismu sa Jamajke” 1815. gdje je skupio nešto dobrovoljaca. postao predsjednik Republike Venezuele.

koji je bio urednik jednog lista. Nakon dolaska liberala na vlast u Španiji 1820. 9.000 Britanaca. prešao Ande i osigurao nezavisnost Čilea.Američki kontinenti pošto su izvojevali svoju nezavisnost i žele da je očuvaju. bez nasilja. I vojska od oko 4. Revoluciju u Čileu je vodio Bernardo O’ Higins. ali je Bolivar to odbio jer je smatrao da je nezavisnost jako važna. . Bolivar je otišao u Bogotu. Umro je 17. Za razliku od ostalih oblasti Latinske Amerike. Paragvaj se odvojio od Argentine. proglasio nezavisnost. Iraca i Škotlanđana proširuje revoluciju na Kolumbiju i stvara prestolnicu Ciudad de Angostura. decembra 1830. ne smiju se nikada u budućnosti smatrati potencijalnim kolonijama neke evropske države Nakon toga odigrala se najveća bitka kod Ajakuča. koja je bila i Na sastanku ništa posljednja velika bitka revolucije. definitivno nije bilo riješeno. a i Urugvaj je težio odvajanju. a uz njega su bili Kornelius Saveda i Marijano Mureno.U maju 1810 u Buenos Airesu se obrazovala privremena hunta. Od 1814. Javljale su se dvije struje unitaristi koji su željeli da se Paragvaj. Do 1830. što je i uspio 1828. U julu 1822. Vođa je bio Hose de San Martin. sa planom o Velikoj Kolumbiji. kako bi se riješio problem posjedovanja ove oblasti. Uskoro su izbile revolucije u Peruu i Čileu a postojali su kontakti sa onima u Argentini.. Urugvaj i Čile ujedine u južnolatinskoameričku republiku i federalisti. U američkom kongresu predsjednik Džems Monro se suprostavio namjeri sila Svete alijanse da intervenišu protiv revolucija pa je uputio 1823 godine poruku u kojoj je formulisao tzv. trijumvirat postaje diktatura a velika unija se raspada. San Martin je smatrao da je na čelo trebalo da dođe neki evropski princ. koja bi obuhvatila Venecuelu. Brazil je uspio da se izbori za nezavisnost mirnom revolucijom. završen je proces latinoameričkih revolucija. Razočaran. a vlast je preuzeo diktator Martin Pueredon. Hose de San Martin je porazio špansku vojsku. decembra 1824. proglašena je nezavisnost od Španaca. Bolivar je napustio Venecuelu. “Monroovu doktrinu”. U sukobe oko Urugvaja umiješao se i Brazil. jer nije uspio da stvori jedinstvenu latinoameričku naciju. gdje je kongres 1819. je došlo do ustanka San Martina i Bolivara u Gvajakvilu. Godine 1816. Kolumbiju i Ekvador. Krajem 1819. Velika Kolumbija se raspala a Kaudilji se proglašavaju diktatorima. latinoameričkim revolucijama se davala podrška. na taj način da je oslobođeno onoliko nacija koliko je bilo kolonija u kojima su revolucije izbile.

mnoge gusare pa i neke države. ni univerzitet. Prvi guverner Thomé de Souza je 1549. španski su neprijatelji. Portugalski prvi ministar Sebastiâo Pombal (I756—77) izjedanačio je Indijance s bijelcima. Protiv Nizozemaca izbio je (1645) ustanak i konačno su Portugalci uspjeli ponovo zavladati Brazilom (1654). utemeljili bivši glavni grad. otkrio Španac Vicente Pinzón. obranu i napredak posjeda. Francuzi su pokušali podignuti svoje naseobine u zaljevu Rio de Janeiro (1555). Bogatstvo zemlje privlačilo je emigrante iz zapadnoevropskih zemalja. Brazil je postao vicekraljevstvo sa sjedištem u gradu Bahia (do 1763). God. koji su na posjedu imali velika prava i bili odgovorni za populaciju. ali bez uspjeha. čiji je kralj Joâo VI potražio u Brazilu utočište pred Napoleonovom invazijom 1808. zauzeli Pernambuco. God. zatim u Rio de Janeiru. kao posljedica proglašenja nezavisnosti SAD i zamaha ideja Francuske revolucije.000 su bili mješanci. Kad je Portugal bio u personalnoj uniji sa Španijom (1580 —1640). 1821. ali ju je iste godine za Portugal zaposjeo Pedro Álvares Cabral i nazvao Ilha da Vera Cruz (Otok pravog križa). Borba za nezavisnost i dalje se rasplamsavala pod utjecajem ustanka u španskim kolonijama. prava donatáriosa prenio na kralja i iz zemlje protjerao jezuite. koju su monopolizirale dvije velike portugalske trgovačke kompanije. koji su počeli pokrštavati Indijance. Brazil je 1817. Obrazovani dio stanovništva činilo je oko 200. 1815. 1714. a do 1830. Pedro I . Novi ustanak prisilio je potkralja Don Pedra (sina Joâoa VI) da sazove 1822. godine imao oko 3. Za Joâoa III (1521—57) osnivale su se prve naseobine i počela se organizovati vlast. Vlasnici plantaža su se zvali fazendeiros. došlo je do republikanskog ustanka u Pernambucu. ali su ih Portugalci potukli i 1567. a 843. 1817. God. posebno Nizozemci.000 osoba. nije imao štampariju. Joâo VI je napustio zemlju. Republikanske ideje i prvi pokreti za nezavisnošću Brazila javljaju se krajem XVIII st. Do pojačanog priliva stanovništva i unutrašnjih sukoba dovelo je otkriće zlata (1693) u području današnje savezne države Minas Gerais. Do 1808. a bili su koncentrisani u Rio de Žaneiru. Nakon neuspjeha u ratu protiv Argentine (zbog Urugvaja) 1826—28. Oko 628. a došli su i isusovci. Francuzi su slične pokušaje ponovili 1710—11. Postepeno se povećavao broj bijelih naseljenika. Kralj je obalni pojas podijelio u 15 capitanias i razdijelio ih među 12 donatários. pojačao imigraciju. vojsci i ekonomiji. u Bahiji (danas Salvador) organizovao sjedište kolonijalne uprave. narodnu skupštinu koja je proglasila nezavisnost Brazila kao ustavnog carstva na čelu s carem Dom Pedrom I (1822—31 [dinastija Braganza]). od čega su 2/3 bili afrički robovi. napadali i portugalske kolonije i 1630. koji su većinom pripadali gornjoj klasi. poslije je dobio današnje ime po drvu brazil. pošto Portugal nije htio Brazilu dati ustavne slobode.6 miliona stanovnika.000 su bili bjelci. Brazil je bio vrlo zapuštena kolonija. Brazil je postao kraljevina u realnoj uniji s Portugalom. Oni su uzeli najvažnije položaje u upravi.Brazilsku je obalu 1500.

na strani sila Antante Rezime Španske kolonije su izvojevale svoju nezavisnost: Paragvaj 1811. 1834. u revolucijama su do punog izražaja došli masoni riječ je uglavnom o zaostalim zemljama kolonije su oslobođene. Panama. Čile 1818. u Latinsku Ameriku sve više prodire strani kapital koji ovdje nalazi idealno poprište za izvlačenje superprofita. s Paragvajem. God. God.. II 1891) po uzoru na ustav SAD. provincijama. Zemlja je dobila novi federativni ustav (24. 1851. XX st. rastao je i broj useljenika iz Evrope. je došlo do ustanka Crnaca-robova u Bahiji. svrgnuli cara Pedra II i proglasili republiku s predsjednikom maršalom Manuelom Deodorom da Fonseca (1889—91).. a organizuju se i radnički sindikati. Kolumbija.. a u užoj formi do 1824.. Brazil 1822. uporedo s razvojem privrede.Argentina 1816. Do poč. nezadovoljni veleposjednici pridružili su se republikancima i vojsci. do republikanskih ustanaka na jugu zemlje. U drugoj polovini XIX st.morao je abdicirati u korist svoga maloljetnog sina Dom Pedra II (1831—89). U toku XIX st. do rata s Argentinom i 1865—70. Brazil je stupio u I svjetski rat 1917. koji su 15. Latifundisti koji su vodili revoluciju nisu podijelili zemlju. Glavne karakteristike Latinoameričkih revolucija su: - trajale su od 1808. . Španiji ostaju samo Kuba i Puert Rico. Kada je 1888. 1896. ukinuto ropstvo. XI 1888. do 1830. ali nije stvorena zajednička nacija na principu parlamentarne demokratije. 1848—49. osnovana je Socijalistička partija Brazila.. a i nema građanstva koje bi nosilo tu ideju. Venecuela 1819. jer ima na raspolaganju obespravljenu jeftinu radnu snagu. 1835—44. Meksiko i Peru 1821. što je ipak bilo prerano. a težile su stvaranju latinoameričke nacije. u sjev. a nije preporučivala stvaranje demokratskih formi. a nisu ni robovi oslobođeni - jedna od karakteristika je kaudiljizam katolička crkva je imala utjecaja na ove revolucije.

postaje odlučujući politički faktor s dvojakom ulogom: on osigurava dominaciju tankog sloja povlaštenih nad eksploatiranim masama. svrgavanju brazilskih predsjednika Quadrosa (1961) i Goularta (1964). Interesi monopolističkih kompanija SAD utječu kobno na polit. reformi. Roosevelta da monopolističko presizanje u južnoameričke poslove zamijeni politikom »dobrog susjedstvae. Veleposjed feudalnog tipa i s njime povezani režim monokultura. bolesti. Sporovi koji nastaju ne rješavaju se brojenjem glasova. Allendea u Čileu 1973. Velike latifundije i teška eksploatacija radne snage. međutim. generali koji su se borili za oslobodenje od Španaca okreću se protiv oslobodenih. Kennedyja u obliku njegova »Saveza za napredak«. i to borbom samog kubanskog naroda. to se. te nastojanja predsjednika J. život tih zemalja sve do najnovijeg vremena. F. taj se smjer razvoja očitovao nadalje u intervenciji amer. S druge strane. izvršile oružane intervencije u Srednjoj Americi i prostoru Antila. dominacija zatim prelazi na SAD Borba za političku nezavisnost nije. Protuimperijalistički pokret u Latinskoj Americi. koji počinje već nakon Oktobarske revolucije 1917. trupa u Dominikanskoj Republici 196S. Osvajanje vlasti pomoću udara vojnih hunti ostat će obilježje političke scene u većini. nepismenost. očitovalo u obaranju demokratske vlade predsjednika J. D. nasilje osnova političkog života. siromaštvo. nisu dali rezultata. posebno indijanski domoroci ostale su žrtve društveno-ekonomskih privilegija vladajućih slojeva i kolonijalnog mentaliteta. ekon. političku stabilizaciju onemogućavao je stalni sukob između konzervativaca (veleposjednici i kler) i liberala (trgovačko građanstvo i radikalna inteligencija). puška postaje vrhovni argument. zemlje gotovo su ekonomske kolonije Velike Britanije. Pokušaji predsjednika F. simbioza povlaštenog vladajućeg sloja sa stranim monopolima koji izvlače velike dividende iz bogatstava . u desantu antikomunističkih emigranata na Kubu 1961. zadržan još iz doba kolonijalne eksploatacije. Neophodne strukturalne promjene u društveno-ekonomskom sistemu bile su suzbijene. znatno je ojačao i postao utjecajan nakon II svj. mase stanovništva. što utire put vojnim vodama (caudillos) . te napokon u sudjelovanju amer. Ostvarene su jedino na Kubi. Arbenza u Gvatemali 1954. sazrevši kao snaga već u ratu za nezavisnost. koje su već potkraj XIX st. U toj situaciji vojni element. a istodobno je glavna poluga u borbi za vlast između tih slojeva. rata. drastične klasne razlike problemi su koji tište latinskoameričke zemlje nakon stjecanja nezavisnosti dajući im svoj pečat još i danas. reakcionarnih snaga i ulozi organa CIA pri obaranju predsjednika S. među ostalim. između unitarista i federalista. već njihovim gušenjem. unijela bitnije promjene u društveno-ekonomski sistem latinskoameričkih zemalja. koji su se zauzimali za program socijalnih i ekon.neke latinskoamer. gladovanje širokih slojeva naroda. Ratom za nezavisnost maknuti su španski gospodari u korist domaćih kreola i malog broja mestika.

bivši direktor FAO (Geopolitika gladi) — još uvijek imaju porazni udio. uzroci su da u geografskoj karti gladi i bijede u svijetu zemlje Latinske Amerike — kako je to prikazao Josué de Castro. .južnoameričkog kontinenta.