UNIVERZITET U ISTOČNOM SARAJEVU SAOBRAĆAJNI FAKULTET DOBOJ

SAOBRAĆAJNA PSIHOLOGIJA
“PRVA POMOĆ U SAOBRAĆAJU”

Profesor: dr Aleksandar Milić, doc. Student:Lazarević Danilo 157/07 Asistent: Sanja Đedovac, dipl. psiholog
Doboj, 2009.

SADRŽAJ

1. UVOD....................................................................................................................................3 2. PRVA POMOĆ U SAOBRAĆAJU, TEORIJSKI PRISTUP................................................4 2.1. Pojam i značaj prve pomoći................................................................................................4 2.2. Pribor za prvu pomoć..........................................................................................................4 2.3. Pregled.................................................................................................................................5 2.4. Oživljavanje.........................................................................................................................6 2.5. Povrede................................................................................................................................7 2.6. Statistički podaci o broju nesreća i broju žrtava..................................................................8 3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA...................................................................................8 3.1. Predmet istraživanja............................................................................................................8 3.2. Ciljevi istraživanja...............................................................................................................8 3.3. Hipoteze...............................................................................................................................9 3.4. Varijable..............................................................................................................................9 3.5. Metode.................................................................................................................................9 3.6. Instrumenti..........................................................................................................................9 3.7. Populacija i uzorak............................................................................................................10 3.8. Mjesto i vrjeme istraživanja..............................................................................................10 4. ANALIZA REZULTATA....................................................................................................10 4.1.Nivo znanja vozača iz prve pomoći...................................................................................10 4.2.Spremnost vozača da primjeni svoje znanje iz prve pomoći u stvarnoj situaciji...............11 4.3 Faktori koji utiču na smanjenu spremnost vozača da pruži prvu pomoć...........................12 4.4. Posledice neznanja i nespremnosti da se pruži prva pomoć..............................................12 4.5. Predvidjeti stanje za naredni period..................................................................................12 4.6. Preventivne i druge mjere..................................................................................................12 ZAKLJUČCI I PREPORUKE.................................................................................................13 LITERATURA.........................................................................................................................14

2

1. UVOD
U svakodnevnom životu dešavaju se nebrojene situacije u kojima nam je potrebno znanje iz prve pomoći, bilo da se radi o bezazalenim povredama ili težim i ozbiljnijim slučajevima. Prva pomoć je neophodna kod kuće, na poslu, u saobraćaju i svim drugim djelatnostima gdje ljudi rade i samim tim prave i greške. Svi vozači moraju polagati prvu pomoć i time pokazati da su spremni svojim znanjem i svojom vještinom pomoći povređenim učesnicima saobraćaja, ali se postavlja pitanje da li je tako i u stvarnosti. Problem nastaje kada vozači, čak i oni sa dugogodišnjim iskustvom, nisu spremni da primjene prvu pomoć u stvarnoj situaciji. Ovakvi slučajevi se mogu desiti iz razloga što su ti vozači zaboravili postupke prve pomoći ili se zbog straha pokolebaju u ovakvim situacijama, ali uvijek postoje i oni sa vrlo niskim moralnim vrijednostima koji jednostavno ne žele da se upliću u takve situacije. Ovo istraživanje ima za cilj pokazati koliko su vozači spremni da pruže prvu pomoć u pravo vrijeme i na pravom mjestu na pravi način, jer postoji dosta slučajeva kada je nestručno primjenjena prva pomoć unesrećenim licima nanijela veću zdravstvenu štetu nego sama nesreća, pa čak i oduzela život. Samim tim što je saobraćaj postao veoma razvijen i masovan sve više se ukazuje potreba za pružanjem prve pomoći na licu mjesta to jest na saobraćajnicama.

Slika 1.

3

2. PRVA POMOĆ U SAOBRAĆAJU, TEORIJSKI PRISTUP
Koliko putovanje nosi u sebi čari toliko može da bude i opasno. Pre svega sami treba da povedemo računa o tome šta, gde i kako radimo i tako smanjimo na minimum rizik da nam se avantura pretvori u noćnu moru. Treba podjednako brinuti i o malim i o velikim stvarima, počevši od toga koliko se oblačimo, preko izbora prijatelja, pa do mesta koje je bolje zaobići. Ipak, ne možemo na sve uticati, i koliko god bili oprezni može se dogoditi na nam život i zdravlje budu ugroženi. U ovom poglavlju opisane su mjere prve pomoci koje treba preduzeti u takvim situacijama bilo da pomognemo sami sebi ili drugome. 2.1. Pojam i značaj prve pomoći Prva pomoć je skup postupaka i mjera kojima se spašavaju život i zdravlje unesrećenog ili povredjenog čovjeka, a primenjuje se na licu mjesta. Cilj pružanja prve pomoći je da povredjeni što prije i u što boljem stanju stigne do stručne medicinske pomoci, odnosno u najbližu medicinsku ustanovu. Svaki čovjek treba da zna da je ukaže samom sebi ili svom drugu. Ona treba da bude pružena sto prije, ne čekajući na dolazak stručnog osoblja, jer to predstavlja samo gubitak dragocjenog vremena, a ponekada upravo takva zakašnjenja dovode u pitanje život povredjenog. U nesrećama se prisutni često zbune i ne mogu da odluče šta je najbolje i najefikasnije u pružanju prve pomoći, ne znaju šta treba, a šta ne treba da rade. Taj strah koji dolazi najčešće od krvi, rane, besvjesnog stanja čovjeka, ili ako se čuje jauk povredjenog, ne treba da bude prepreka ni strah od odgovornosti za život povredjenog. Onaj koji pruža prvu pomoć treba da bude miran, staložen, svjestan odgovornosti, uporan, snalažljiv i siguran u svoje znanje jer samo takav moze biti efikasan. On je dužan da primenjuje samo medicinski opravdane mjere i nedopustivo je da postupa u duhu nadlekarskih savjeta, kojih se još uvjek drže neki, uprkos upozorenju lekara. Nemarnost i površnost u izručivanju osnovnih znanja iz prve pomoći je za svaku osudu i moze da se osveti kako drugome tako prije svega i onome ko taj propust napravi. 2.2. Pribor za prvu pomoć Pri pružanju prve pomoći koriste se standardna i priručna sredstva. Ukoliko postoji mogućnost uvijek treba koristiti standardna sredstva, a to su ona sredstva koja su unaprijed pripremljena za takve prilike. Medjutim, često se na mjestu dogadjaja ne raspolaže sa njima, pa se koriste priručna sredstva i pri tome dolazi do izražaja znanje i sposobnost lica koje pruža prvu pomoć. U nastavku su predstavljena standardna sredstva za pružanje prve pomoći, a uporedo i priručna koja se mogu koristiti u njihovu zamenu. Zavojni materijal • Prvi sloj zaštite (stavlja se direktno preko rane) • Drugi sloj zaštite (stavlja se preko prvog sloja)

4

Gotovi

proizvodi

sa

prvim

i

drugim

slojem

zaštite

. Slika 2.

Poveska za zaustavljanje krvarenja Najpopularnija gumena traka je Esmarhova poveska. Medjutim, vrlo često se u istu namjenu koristi unaprijed pripremljena platnena poveska. Kao priručno sredstvo mogu se upotrebiti kaiš, kravata, platnena traka ili slično. Imobilizaciona sredstva Standardna sredstva su Kramerova, Tomasova i Diteriksova udlaga. To su sredstva pomoću kojih se prelomljene kosti postavljaju u nepokretno stanje. Medjutim, ova sredstva su glomazna i samim tim nezahvalna za nošenje pa se najčešće zamjenjuju priručnim predmetima kao što su: motke, grane, šiblje, mlada stabla, metalne šipke, skije, karton i slično. 2.3. Pregled Da bi se pružanje prve pomoći izvelo sa što manje rizika po život i zdravlje povredjenog i spasioca važno je pridržavati se odredjenog redosleda radnji i postupaka prilikom pregleda. Unesrećenima sa sigurnim znacima smrti ne treba ukazivati prvu pomoć. Sigurni znaci smrti su: mrtvačke pjege u vidu modrih ili ljubičastih mrlja na onim dijelovima tijela na kojima povredjeni leži.

Slika 3.

1. prilazeći mjestu nesreće spasilac mora da sagleda okolnosti pod kojima se nesreća desila, da osmotri teren i da procjeni da li povredjenom, kao i njemu samom, prijeti neka neposredna opasnost. Odmah zatim pristupa otklanjanju uzroka koji su doveli do povrede. 5

2. procijenivši situaciju spasilac će obavijestiti najbližu stanicu hitne pomoći i organe unutrašnjih poslova koji će brzo angažovati specijalnu ekipu za pružanje prve pomoći na način koji odgovara mjestu i uzroku nesreće. 3. ako je više povredjenih u isto vrijeme, tada treba brzim ali pažljivim pregledom odabrati one kojima treba najprije pružiti pomoć. To su povredjeni koji ne dišu, kojima je srce prestalo da radi, koji jako krvare i koji se guše usled toga što su u besvjesnom stanju. Treba imati na umu da oni koji najviše viču i jauču i koji uporno traže pomoć ne moraju biti i najteže povredjeni. 4. sledeći zadatak spasioca je da odabranom povredjenom provjeri disanje. Potrebno je posmatrati podizanje grudnog koša, da li se šire nozdrve, da li šišti vazduh kroz usta i nos, da li povredjeni krklja ili mu se obrazi pomiču. Povredjeni koji ne diše ima modrikastu ili sivu boju kože, a ta promjena najispoljenija je na ustima, usnim školjkama, nosu i noktima. U tom slučaju treba odmah pristupiti vjestačkom disanju. 5. teže se utvrdjuje rad srca, ali je najsigurnije ako se opipa puls na vratu. Drugi, teži, način je pipanje ili slušanje otkucaja srca ispod lijeve dojke. Svako izraženo krvarenje iz rane je siguran znak da srce radi. Ako srce ne radi ili se makar samo u to posumnja, treba odmah započeti sa spoljnom masažom srca, odnosno kombinovanim oživljavanjem. 6. ako povredjeni diše i radi mu srce, treba utvrditi da li je pri svijesti. To se najlakše postiže postavljanjem uobičajenih pitanja. Ako na njih ne odgovara, može se lakim štipanjem ili blagim ubodom pokušati da se on probudi. Ukoliko ni to ne uspije, povredjeni je u besvjesnom stanju, iako može čak i da jauče, da se grči ili kreće nogama i rukama. Ako je povredjeni bez svijesti treba mu provjeriti prohodnost disajnih puteva i okrenuti ga na bok ili potrbuške. 7. sledeći zadatak je utvrdjivanje krvarenja. Pregledom treba obuhvatiti cijelo tijelo povredjenog. Često je potrebno zbog toga skinuti, rasjeći ili rasparati neki dio odjeće ili obuće. Po pravilu, odjeća se skida prvo sa zdrave strane tijela pa tek onda sa povredjene. Medjutim, odjeću i obuću ne treba skidati bez potrebe posebno ako postoji jako krvarenje, već se u tom slučaju odmah pristupa njegovom zaustavljanju. 8. potom treba pregledom ustanoviti da li postoji neki prelom kostiju ili povreda zglobova. Tako povredjene dijelove tijela treba učiniti nepokretnim. 9. povredjenog postaviti u najpovoljniji položaj i sačekati transport do zdravstvene ustanove. 2.4. Oživljavanje Prestankom disanja i srčane radnje nastupa prividna smrt, koja ako duže traje postaje prava smrt. U najvećem broju slučajeva najprije prestaje disanje, a tek poslije 5 do 6 minuta prestaje i rad srca. Poslije toga nam za oživljavanje preostaje svega 5 do 10 minuta. Medjutim, u slučajevima smrzavanja i utapanja u hladnoj vodi vrijeme prividne smrti znatno duže traje pa je i vrijeme za koje je oživljavanje moguće nešto duže nego u ostalim slučajevima. Cilj oživljavanja je uspostavljanje normalnog disanja i rada srca. To se postiže vještačkim disanjem i spoljašnjom masažom srca.  Vještačko disanje: • Pripremanje povredjenog za vještačko disanje • Metoda "usta na usta" • Metoda "usta na nos" 6

• Metoda "usta na usta i nos" • Metoda pomocu ruku  Spoljašnja masaža srca  Kombinovanje vještačkog

disanja

i

masaže

srca

. Slika 4.

2.5. Povrede Manja krvarenja iz površnih povreda, oguljenih mjesta, malih razderina i posjekotina najčešće samo ubrzo prestaje, dok za zaustavljanje većih krvarenja treba primjeniti neku od metoda navedenih u sledećim pasusima. Pritisak prstima Primenjuje se kada povredjeni naglo gubi veoma velike količine krvi. Pogodan je samo za kratkotrajnu primjenu, dok se ne primjeni neki drugi trajniji i sigurniji način. Ova metoda sastoji se u tome da sam povredjeni ili spasilac prstima jedne ili obe ruke pritisne krvni sud uz kost. Zavoj sa pritiskom Suština ovog metoda je zaustavljanje krvarenja za duže vrijeme, pritiskom na ranu. Primjenjuje se tako što se rana prvo prekrije sterilnom gazom, pa se uzdužno postavi predmet koji vrši pritisak. Potom se povredjeni dio tijela i predmet zajedno obaviju zavojem. Esmarhova poveska Primenjuje se kada je usled dejstva više sile, došlo do potpunog razmrskavanja ili otkidanja dijelova tijela. Sastoji se u tome da se povredjeni ud stegne odmah iznad mjesta. Povredjenog treba što prije odvesti do lekara jer je stezanje bolno, držanje poveske duže od pola sata može oštetiti tkiva, a držanje duže od 2-3 časa dovodi do izumiranja tkiva krvarenja. Postavljanje zavoja Jedno od osnovnih pravila prilikom stavljanja zavoja na otvorene povrede nalaže da se rana prethodno prekrije sterilnom gazom radi sprečavanja dodatnog inficiranja.. Prelomi kostiju i povrede zglobova Ako se utvrdi da postoji prelom kostiju, iščašenje ili uganuće zgloba, treba preduzeti mjere i postupke u cilju zaštite daljeg oštećenja, infekcije, krvarenja, kao i sprečavanja jakih bolova kod povredjenog. Kada je u pitanju prelomljena kost, treba učvrstiti dva susjedna zgloba. To se postize učvršćivanjem priručnog sredstva uz dijelove tijela, iza susjednih zglobova. Ako je povredjen zglob, tada se priručna sredstva učvrste uz susjedne dijelove tijela.

7

Povrede toplotom • Opekotine I stepena • Opekotine II stepena • Opekotine III stepena

. Slika 5.

2.6. Statistički podaci o broju nesreća i broju žrtava Bosna i Hercegovina je među neslavnim rekorderima po broju poginulih u saobraćaju u odnosu na razvijenije zemlje Evope. U 2004.godini na području Bosne i Hercegovine dogodilo se ukupno 36 367 saobraćajnih nesreća, i to u Republici Srpskoj 10 680 , u Federaciji BiH 24 905 , te 782 saobraćajne nesreće na prostoru Brčko Distrikta. Stanje sigurnosti cestovnog saobraćaja u 2004.g u odnosu na prethodnu godinu karakteriše blago povećanje broja registrovanih saobraćajnih nesreća od 2% (u 2003.g u BiH se dogodilo 35 658 saobraćajnih nesreća). Broj saobraćajnih nesreća sa povijeđenim licima u usporedbi sa 2003.g je za 12% manji (8470 povrijeđenih lica). U BiH u 2004. godini u saobraćajnim nesrećama smrtno je stradalo 436 ljudi . Teško je procijeniti ukupnu materijalnu štetu koju su uzrokovale 28 301 saobraćajnih nesreća. U 2004. godini broj teže povrijeđenih lica u saobraćajnim nesrećama je 2360. Ovi podaci bi možda bili uveliko drugačiji da se Prva pomoć primjenjivala na pravi način i u pravo vrijeme.

3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA
3.1. Predmet istraživanja Predmet istraživanja je prva pomoć u saobraćaju i njena primjena. 3.2. Ciljevi istraživanja a. utvrditi nivo znanja vozača iz prve pomoći; 8

b. utvrditi spremnost vozača da primjeni svoje znanje iz prve pomoći u stvarnoj situaciji; c. utvrditi faktore koji utiču na smanjenu spremnost vozača da pruži prvu pomoć; d. utvrditi posledice neznanja i nespremnosti da se pruži prva pomoć; e. predvidjeti stanje za naredni period; f. odrediti preventivne i druge mjere. 3.3. Hipoteze a. pretpostavlja se da je nivo znanja vozača iz prve pomoći veoma nizak; b. pretpostavlja se da je broj vozača koji su spremni da primjene prvu pomoć u stvarnim situacijama nizak; c. mogući faktori koji mogu uticati na smanjenu spremnost vozača da pruže prvu pomoć su nedostatak znanja, strah, zbunjenost, odustvo moralnih vrijednosti i sl.; d. posledice neznanja i nespremnosti da se pruži prva pomoć su nanošenje povreda unesrećenom, pogoršanje postojećih povreda, izazivanje paralize i smrt; e. smatra se da će sve veći broj ljudi biti dodatno povređeni, trajno povređeni ili gubiti živote zbog nespremnosti i neznanja vozača da pruže prvu pomoć; f. najefikasnije mjere bi bile bolja edukacija iz oblasti prve pomoći. 3.4. Varijable Nezavisne varijable:  Pol ispitanika;  Vozačko iskustvo ispitanika. Zavisne varijable:  Znanje o prvoj pomoć;  Spremnost za pružanje prve pomoći  Emocionalna stabilnost učesnika u saobraćaju. 3.5. Metode 1) opservacija; 2) anketiranje; 3) proučavanje dokumentacije; 3.6. Instrumenti 1) protokol opservacije; 2) anketni upitnik; 3) analiza literature i dokumentacije.

9

3.7. Populacija i uzorak

Populaciju čine vozači iz grada Doboja. Uzorak čine 20 vozača iz grada Doboja ženskog pola od čega 10 sa iskustvom iznad 5 godina, a 10 sa iskustvom ispod 5 godina. I 20 vozača iz grada Doboja muškog pola od čega 10 sa iskustvom iznad 5 godina i 10 sa iskustvom ispod 5 godina, što ukupno predstavlja 40 ispitanika. Uzorak je stratificiran prema polu, uzrastu i vozačkom iskustvu. 3.8. Mjesto i vrjeme istraživanja Istraživanje je izvršeno na područiju grada Doboja, u vremenskom periodu od 01. jula 2009. godine do 30. jula 2009. godine.

4. ANALIZA REZULTATA
Nakon opsežno sprovedenih istraživanja, koja su sprovedena na području grada Doboja u vremenskom periodu od 01.04.2009. godine do 30.04.2009. godine, a koje se odnosilo na ispitivanje znanja i spremnosti vozača iz prve pomoći u saobraćaju kao problem koji dovodi do narušavanja zdravlja povredjenih, etiologije, posljedica i prevencije takvog stanja došlo se do određenih podataka koji će se prezentovati u daljem toku izlaganja. 4.1.Nivo znanja vozača iz prve pomoći Na osnovu izvrešenog istraživanja utvrđeno je da većina vozača tvrdi da ne poznaje dovoljno postupak za davanje prve pomći što je i prikazano u sledećem grafikonu. 7 6 5 4 3 2 1 0
Ne poznajem dovoljno Nisam siguran da poznajem dovoljno Poznajem solidno Poznajem vrlo dobro

Vozaci m uskog pola sa vozackim iskustvom iznad 5 godina Vozaci m uskog pola sa vozackim iskustvom ispod 5 godina Vozaci zenskog pola sa vozackim iskustvom iznad od 5 godina Vozaci zenskog pola sa vozackim iskustvom ispod 5 godina

Grafikon 1.

10

Na pitanje da li bi ponovo pristupili polaganju ispita iz prve pomoći vozači su odgovorili sledeće:  Vozači muškog pola sa iskustvom iznad 5 godina: 60% negativno, 40% pozitivno  Vozači muškog pola sa iskustvom ispod 5 godina: 80% negativno, 20% pozitivno  Vozači ženskog pola sa iskustvom iznad 5 godina: 50% negativno, 50% pozitivno  Vozači ženskog pola sa iskustvom ispod 5 godina: 70% negativno, 30% pozitivno Vozači si dali i svoja mišljenja o tome kako bi se poboljšao nivo znanja iz Prve pomoći, rekavši da bi trebalo uvesti dodatne edukacije kao i edukativne letke koji bi povećali svijest o ovom problemu kod vozača.

4.2.Spremnost vozača da primjeni svoje znanje iz prve pomoći u stvarnoj situaciji U teoriji bi velika većina vozača pružila Prvu pomoć, bilo gdje i bilo kad, ali kada se dogode stvarne situacije, mnogi od njih zakažu i ne preduzmu gotovo ništa ili to učine pogešno.Po anketnim rezultatima može se zaključiti da je spremnost vozača da primjene prvu pomoć u stvarnoj situaciji vrlo mala.
7 6 5 4 3 2 1 0 Nisam spreman Nisam Mislim da Potpuno siguran sam sam spreman spreman Vozaci muskog pola sa vozackim iskustvom iznad 5 godina Vozaci muskog pola sa vozackim iskustvom ispod 5 godina Vozaci zenskog pola sa vozackim iskustvom iznad od 5 godina Vozaci zenskog pola sa vozackim iskustvom ispod 5 godina

Grafikon 2.

Od ispitanika samo je 5 % bilo do sada u prilici da pruži prvu pomoć. A ostali se sa tim nisu susretali. Ovi vozači koji su bili u prilici da pruže prvu pomoć misle da je osnovni razlog zašto pojedici izbjegavaju da pruže prvu pomoć strah i zbunjenost u trenutku kada treba reagovati.

11

4.3 Faktori koji utiču na smanjenu spremnost vozača da pruži prvu pomoć U anketi smo postavili par pitanja o tome šta bi po mišljenju ovih vozača bili glavni uzroci kolebanja pojedinaca u situacijama kada treba da unesrećenom licu pruže prvu pomoć. Većina odgovora je bila da je strah, prvenstveno od krvi, glavni faktor tome. Ostali odgovori su prikazani u grafikonu.
7 6 5 4 3 2 1 0 Strah Zbunjenost Nedostatak Nedostatak morala znanja Vozaci muskog pola sa vozackim iskustvom iznad 5 godina Vozaci muskog pola sa vozackim iskustvom ispod 5 godina Vozaci zenskog pola sa vozackim iskustvom iznad od 5 godina Vozaci zenskog pola sa vozackim iskustvom ispod 5 godina

Grafikon 3.

Na pitanje kako biste ocijenili vaše ponašanje u stresnim situacijama, većina ispitanika je odgovorila da bi najvjerovatnije pala pod pritisak i teško racionalno reagovala u datom trenutku. 4.4. Posledice neznanja i nespremnosti da se pruži prva pomoć Posledice neznanja i nespremnosti da se pruži prva pomioć su jako velike. Te posledice mogu značiti pogoršanje postojećih povreda kod unesrećenog, dovođenja do nepokretnosti trajne ili privremene usled prenošenja povređenog lica sa jednog mjesta na drugi. a u najgorem slučeju ovo može da dovede i do smrti povređenog lica. 4.5. Predvidjeti stanje za naredni period Ako se edukacija vozača u narednom periodu ne poboljša stanje se može samo pogoršati kao što je to slučaj u poslednje dvije decenije. Sve više grešaka će se praviti i ljudski životi će se ugrožavati. Prva pomoć će izgubiti smisao i ostati samo na riječima. 4.6. Preventivne i druge mjere Mjere za pobonjšanje nivoa znanja kod vozača bi mogle biti:  dugotrajnija obuka vozača;  testiranje svake godine; 12

      

izdavanje besplatne literature o prvoj pomoći; svako pet godina ponavljanje kursa prve pomoći; kažnjavanje za nepružanje prve pomoći, nagrađivanje hrabrih koji pružaju prvu pomoć; edukacija svih slojeva stanovništva; psihološka podrška za one koji imaju strah; i slične mjere koje bi doprinjele rešavanju ovog peroblema.

ZAKLJUČCI I PREPORUKE
Na osnovu sprovedenog istraživanja može se zaključiti da ako se ne preduzmu odredjene mjere doći će do pogoršanja trenutne situacije, koja je u poslednje dvije decenije najlošija do sada. Zdravlje, mobilnost, pa čak i život ovise o nečijem znanju i spremnosti da pruže prvu pomoć u pravo vrijeme, na pravom mjestu i na pravi način. Potrebno je stvoriti što pozitivniju sliku o prvoj pomoći, jer prva pomoć ne treba biti nešto što se mora naučiti samo da bi se položio vozački ispit. Prva pomoć treba da označava sinonim za ponos zbog vrlo važne vještine, izražen osjećaj humanosti, solidarnosti, i visoke etičnosti. Sprovedeno istraživanje nam, takodje, pokazuje veliku neodgovornost i nesavjest kako vozača i učesnika u saobraćaju, tako i cjelokupnog sistema zaduženog za prvu pomoć. Jer, ipak, neznanje i nespremnost vozača da pruži adekvatnu prvu pomoć nije samo njihov problem, nego je i problem svih nas, jer bili mi vozači ili ne, svi smo mi učesnici u saobraćaju. Zato je važno preduzeti neke mjere i to što prije. Neophodno je djeci još od ranog djetinjstva objasniti opasnosti i moguća mjesta na kojima se dešavaju nesrećni slučajevi, naučiti ih šta i kako da učine, te ih osloboditi straha. Djeca najbolje, najbrže i najlakše uče, pa im zato treba podstaknuti pozitivne navike o prvoj pomoći. Generacijama koje su se sa prvom pomoći susrele samo jednom u životu, i to prilikom polaganja vozačkog ispita, treba omogućiti i načiniti obaveznim da prvu pomoć, teorijski i praktični dio znanja, svake godine obnavljaju kroz slušanje kurseva. Omogućiti besplatnu literaturu i priručnike koji će biti dostupni svima na zanimljiv način, osnovni pribor dostupan svima, dijeliti promotivne letke i reklamirati putem medija, tako da prva pomoć ljudima postane nešto sasvim normalno, uobičajeno, i mehanički odnosno refleksni postupak. Uvesti testiranje na jednogodišnjem nivou, odrediti stroge zakonske propise po kojima će se kažnjavati lica koja ne žele pružiti prvu pomoć i samo promatraju povredjenog, ili lica koja čak pobjegnu sa mjesta nesreće. Ali, isto tako, odrediti nagrade i pohvale koje će služiti kao stimulans hrabrim osobama koje pokažu znanje, spretnost i volju u pružanju prve pomoći, da i nastave pomagati povredjenim osobama. Osobama koje pate od PTSP-a usled doživljene saobraćajne nesreće ili imaju strah od krvi, te ne znaju i ne mogu adekvatno reagovati u stresnim situacijama omogućiti psihološku pomoć. Dakle, edukacija i zakonski propisi su glavni akcenat na poboljšanje znanja i spremnosti iz prve pomoći.

13

LITERATURA [ 1 ] Dr sc. med. Aleksandar Milić, „SAOBRAĆAJNA PSIHOLOGIJA“ Saobraćajno-tehnički fakultet Doboj, 2007 god. [ 2 ] http://www.prometna-zona.com/cestovni-sigurnost [ 3 ] http://www.umm.edu/non_trauma/stats.htm [ 4 ] http://www.vrtic-tratincica.hr/zsavjet.html [ 5 ] http://home.blic.net/dmmd.dom/_private/Prva_pomoc.htm [ 6 ] http://www.lbtbp.com/about/rescue_statistics.html

14

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful