Ciklus filmova „Iberoamerička romantika i humor“ Španjolska, Brazil, Čile i Portugal

Kao i u prošlom ciklusu iberoameričkog filma, i u najnovijem izdanju najzvučnije je redateljsko ime ono doajena španjolske kinematografije Carlosa Saure Dok smo prošli put imali priliku pogledati njegov naglašeno stilizirani glazbeni dokumentarac Fado, Saura nam ovaj put stiže s europskom filmskom nagradom za najbolju glumicu (Almodóvarova omiljena Carmen Maura) i s trinaest nagrada Goya ovjenčanom ratnom mjuzikl – dramom ¡Ay, Carmela iz 1990. godine, adaptacijom i kod nas izvođenog kazališnog komada Joséa Sanchísa Sinisterre za ulogu u kojoj je Andrés Pajares na festivalu u Montrealu proglašen najboljim glumcem. Premda politički angažman, pjesma i ples nisu uvijek najsretnije spojeni, te iako cjelini nedostaje malo više dubine i slojevitosti, priča o Carmeli i Paulinu, paru dobrodušnih vodviljskih zabavljača koji u pratnji psihički traumatizirane nijeme suradnice Gustavete u jeku španjolskoga građanskoga rata na aragonskom bojištu bivaju zarobljeni te prisiljeni zabavljati Francove vojnike, svakako vješto ekvilibrira između komedije i tragedije, satire i burleske, humora i patetike s natruhama cinizma. S osloncem na zanimljive karaktere koji se mijenjaju i sazrijevaju te uspijevaju nadvladati egoizam, ideološku nezainteresiranost i primarni instinkt za preživljavanjem pod svaku cijenu, Saura uspijeva učinkovito predočiti tragičnu dimenziju nacionalnoga razdora. Za uspjeh nagrađivanog animiranog romantičnog mjuzikla Chico & Rita, prošle godine nominiranog za Oscara za najbolji animirani film, najzaslužnija je suradnja cijenjenog španjolskog filmaša Fernanda Truebe (Zlatna vremena) i njegovog sunarodnjaka, hvaljenog slikara i dizajnera Javiera Mariscala. Oni su se upoznali početkom prošlog desetljeća kada je Trueba angažirao Mariscala za izradu postera za jazz-dokumentarac Calle 54, nakon čega je Trueba, vlasnik istoimene glazbene producentske kuće, zadovoljan rezultatom razvio intenzivnu poslovnu suradnju s Mariscalom, sve do otvaranja zajedničkog jazz-restorana u Madridu. Na filmu Chico & Rita Mariscal se pored Truebe prvi put okušao i kao redatelj, a film redateljski supotpisuje i njegov mlađi brat, glazbenik i animator Tono. Ideju za priču autori su dobili nadahnuti pjesmama i detaljima iz života pokojnog kubanskog glazbenika Compaya Segunda, a riječ je o emotivnoj, atmosferičnoj i raskošno koloriranoj storiji o starom Chicu, čistaču cipela iz Havane koji se u današnje vrijeme prisjeća svoje mladosti i kraja četrdesetih. Kao daroviti ali neafirmirani pijanist Chico je tada u jednom baru u pratnji prijatelja Ramóna upoznao privlačnu Ritu, pjevačicu raskošna glasa s kojom će spletom okolnosti započeti poslovnu suradnju, ali i strastvenu vezu. Vješto ispripovijedana i dinamična priča o njihovu životu odvija se na prepoznatljivim „kulisama“ Havane i u zadimljenim barovima New Yorka, Las Vegasa i Pariza, a na soundtracku koji je djelo Beba Valdésa odjekuje glazba velikana jazza poput Dizzyja Gillespieja, Theloniousa Monka i Colea Portera. U nizu romantičnih komedija uvrštenih u ovaj ciklus izdvajaju se naslovi Se Eu Fosse Você brazilskog suscenarista i redatelja Daniela Filha i A Bela e o Paparazzo Portugalca Antónija-Pedra Vasconcelosa, a svakako vrijedi spomenuti i mjuzikl Moj glas također Portugalke Flore Gomes. Dok ugledni 75-godišnji glumac, producent (Božji grad), scenarist i redatelj (Vrijeme mira) Daniel Filho u nepretencioznoj i ležernoj fantastičnoj romantičnoj komediji Se Eu Fosse Você još jednom ali na dovoljno svjež, maštovit i zaigran način varira znani zaplet o zamjeni tijela, pri čemu se to ovaj put zbiva između supružnika koji unatoč iznimnoj ljubavi ipak nedovoljno poznaju jedno drugo, osobito mušku i žensku

prirodu onog drugog, redatelj filma A Bela e o Paparazzo bavi se suvremenom temom žutog medijskog zavirivanja u intimu popularnih glumačkih zvijezda. Ljepotica iz naslova je Mariana, negativka iz gledane telenovele koju publika „obožava mrziti“, no kojoj je već preko glave lažnog svijeta glamura i konstruirane stvarnosti. Naime, da bi neprekidno održavala zanimanje medija, Mariana je postala fiktivna ljubavnica svog producenta s kojim u javnosti izvodi pripremljene scene, jednom upadljivih nježnosti a drugi put temperamentnih svađa i sukoba. Za snimanje svega toga posebno je zadužen paparazzo Jo ão, daroviti fotograf koji ovim poslom pod pseudonimom Gabriela isključivo zarađuje za život s dvojicom cimera. Kad se spletom okolnosti upoznaju tijekom jednog Joãova obavljanja zadatka, i u Mariani i u njemu će kroz uzajamnu ljubav početi sazrijevati svijest o nužnosti mijenjanja i sređivanja vlastitih života. Napokon, i na festivalu u Veneciji 2002. nagrađeni mjuzikl Moj glas nudi isprva na crni kontinent smještenu storiju o mladoj djevojci Viti kojoj roditelji u strahu od davne kletve brane pjevati. No Vita ima prekrasan glas, a kad krene na studij u Francusku snimit će CD i preko noći postati slavna, da bi sve poremetio strah od kletve. Izvorni naslov Nha fala može se prevesti i kao „moj život“, „moja sudbina“ i „moj put“, a sve je to ono čime se bavi ovaj raspoloženo režiran, intrigantan i vizualno nerijetko fascinantan film za koji glazbu potpisuje glasoviti kamerunski saksofonist i vibrafonist Manu Dibango. (Josip Grozdanić) Biografije redatelja: Tono Errando (Španjolska) Španjolski animator, mlađi brat dizajnera Javiera Mariscala s kojim radi u Estudio Mariscal u Barceloni od 1998. godine kada je radio na animiranoj tv seriji Twipsy prema istoimenoj maskoti Expoa u Hanoveru. Zadužen za audiovizualni dio multidisciplinarnog kreativnog studija, režirao je brojne promotivne i glazbene video radove. Na filmu Chico i Rita (2010.) sudjelovao je kao koredatelj uz Javiera Mariscala, koji dotada nije snimio film i Fernanda Truebu, dokazanog redatelja igranih filmova, ali bez iskustva u animaciji. Javier Mariscal (Valencia, Španjolska, veljača 1950.) Španjolski dizajner i umjetnik radi ilustracije, slike, grafike, stripove, animaciju i web dizajn te produkt dizajn i dizajn interijera. Prvo veće priznanje dobio je za dizajn logotipa grada Barcelone 1979. godine. Deset godina kasnije otvorio je vlastiti kreativni studio Estudio Mariscal u Barceloni. Za Olimpijske igre 1992. godine kreirao je službenu maskotu Cobija, a njegova je i maskota Expoa u Hanoveru 2000. godine. I za Cobija i za Twipsya režirao je kratke animirane tv filmove (The Cobi Troupe, 1992.). S redateljem Fernandom Truebom upoznao se kada je dizajnirao plakat za njegov dokumentarni film o latinoameričkom jazzu Calle 54 (2000.). Suradnja se nastavila na brojnim projektima, a kako su obojica zaljubljenici u glazbu odlučili su napraviti dugometražni animirani film. Uz pomoć Tona Erranda, Mariscalova mlađeg brata koji je u studiju zadužen za audiovizualni odjel, sva trojica su režirali Chico i Rita (2010.). Film je osvojio nagradu Goya za najbolji animirani film 2011. godine i u istoj kategoriji nominiran je za Oscara 2012. godine. Fernando Trueba (Madrid, Španjolska, 18. siječnja 1955.) Punim imenom Fernando Rodríguez Trueba, španjolski je producent, redatelj, scenarist i pisac. Karijeru je započeo kao filmski kritičar pišući za novine El Pais od 1974. do 1979. godine. Slijedeće godine osnovao je mjesečni filmski časopis Casablanca i dvije godine bio mu urednikom. Filmom se počeo baviti sredinom sedamdesetih kada snima kratkometražne filmove. Prvi dugometražni film Ópera prima režirao je 1980.

godine. Dvije godine kasnije snimio je Mientras el cuerpo aguante (1982.), prvi od mnogobrojnih dokumentarnih filmova vezanih za glazbu i glazbenike (Calle 54, 2000., Blanco y negro, 2003., El milagro de Candeal, 2004.). Drugi igrani film Sal gorda snimio je 1984. godine, a uslijedili su Biti nevjeran bez obzira s kim (Sé infiel y no mires con quién, 1985.) i El año de las luces (1986.) kojim je privukao pažnju publike. Na engleskom jeziku s Jeffom Goldblumom i Mirandom Richardson u glavnim ulogama režira El sueño del mono loco (The Mad Monkey, 1989.), a film mu donosi prvu nagradu Goya za najboljeg redatelja i film (te adaptirani scenarij, montažu i kameru) 1990. godine. S Penélope Cruz u glavnoj ulozi režirao je romantičnu dramu Zlatna vremena (Belle epoque, 1992.) koja se pokazuje pravim uspjehom osvojivši devet Goya nagrada (najbolji film, scenarij, redatelj, glavna glumica, montaža, kamera....) 1993. godine, Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma 1994. i nagradu BAFTA u istoj kategoriji 1995. godine. Nakon toga okušao je sreću u Hollywoodu gdje je režirao komediju Dvostruki zavodnik (Two Much, 1995.). Film ne bilježi uspjeh te se vraća u Španjolsku i ponovno surađuje s Penelope Cruz u Djevojka mojih snova (La niña de tus ojos, 1998.). Uslijedili su El embrujo de Shanghai (2002.) i El baile de la Victoria (2009.) te je u suradnji s dugogodišnjim suradnikom Javier Mariscalom i Tonom Errandom korežirao dugometražni animirani glazbeni film Chico i Rita (2010.). Posljednji mu je film igrani El artista y la modelo (2012.). Carlos Saura (Huesca, Španjolska, 4. siječnja 1932.) Carlos Saura jedan je od najznačajnijih španjolskih redatelja. Isprva profesionalni fotograf koji se bavi amaterskim filmom. Godine 1952. upisuje Instituto de Investigaciones y Estudios Cinematográficos u Madridu i diplomira 1957. Redateljski mu je prvijenac dokumentarac Cuenca (1958.). Prvi igrani film mu je Huligani (Los golfos, 1962.). Dobitnik je mnogih nagrada (Berlin, Cannes, San Sebastian). Za film Ay, Carmela dobio je 1990. dvije nagrade Goya (prestižna španjolska nacionalna filmska nagrada), za najboljeg redatelja i adaptirani scenarij. Njegovi najznačajniji filmovi su: Lov (La caza, 1965.), Peppermint Frappé (1967.), Vrt užitaka (El Jardín de las delicias, 1970.), Rođakinja Angélica (La Prima Angélica, 1974.), Zmija u njedrima (Cría cuervos, 1976.), Žurno, žurno (Deprisa, deprisa, 1980.), Krvava svadba (Bodas de sangre, 1981.), Carmen (1983.), Pucaj! (Dispara, 1993.), Goya (1999.), Io, Don Giovanni (2009.). Među njegovim posljednjim radovima su glazbi i plesu posvećeni igrani Salomé (2002.), dokumentarni Fado (2007.) te Flamenco, Flamenco (2010.). José Alvarenga Jr. Brazilski televizijski i filmski redatelj. Karijeru je započeo režirajući reklamne filmove. Prvi dugometražni igrani film, obiteljsku komediju O Casamento dos Trapalhões režirao je 1988. godine. Iste godine nastaje Os heróis Trapalhões - Uma Aventura na Selva (1988.), film koji je korežirao s Wiltonom Francom prema komičnoj televizijskoj seriji Os Trapalhões. U istom tonu i dalje s brazilskim glumcem i komičarom Renatom Aragãom te ostatkom komi čarske grupe Os Trapalhões režira A Princesa Xuxa e os Trapalhões (1989.), O Mistério de Robin Hood (1990.) i Os trapalhões E a Árvore da Juventude (1991.). Nakon toga, od 1992. godine posvećuje se radu na televiziji gdje režira brojne serije. Film Zoando na TV režira 1999. godine. Nakon režije tv serije Os normais (2001.) snima i istoimeni film za kino tržište Os normais - O Filme (2003.) i ponovo se vraća režiji tv serija. Idući film Divã režira 2009. godine . Iste godine snima i nastavak prethodnog filma Os Normais 2 - A Noite Mais Maluca de Todas. Cijelo je vrijeme aktivan u tv serijama, a trenutno mu je posljednji film Trap.com. (2011.). Daniel Filho (Rio de Janeiro, Brazil, 30. rujna 1937.) Producent, redatelj, glumac i scenarist. Otac mu je bio glumac i pjevač, a majka je potjecala iz cirkuske obitelji te je Daniel već odmalena nastupao u cirkusu i tako stjecao glumačka iskustva. Prve filmske uloge ostvario je sredinom pedesetih prošloga stoljeća, nastupivši otad u brojnim filmovima i televizijskim

serijama. Prva redateljska iskustva stekao je potkraj šezdesetih na raznim televizijskim serijama. Režirao je i igrane filmove Pobre Príncipe Encantado (1969.), televizijski film Mulher (1974.) snimljen prema drami Henrika Ibsena, O casal (1975.), O cangaceiro Trapalhão (1983.), A partilha (2001.). Od 2004. godine radi za produkcijsku kuću Lereby Produções te režira filmove Vlasnica prošlosti (A dona da história, 2004.), Se eu fosse você (2006.), Muito gelo e dois dedos d'agua (2006.) i Primo Basílio (2007.). Godine 2009. snima nastavak svog filma Se Eu Fosse Você 2 te povijesnu dramu Vrijeme mira (Tempos de Paz, 2009.) i biografski film Chico Xavier (2010.). Nakon toga neko vrijeme se vraća režiranju dvije tv serije, a trenutno priprema treći nastavak uspješne komedije Se Eu Fosse Você 3. Roberto Artiagoitía (Čile, 1969.) Čileanski redatelj i scenarist, poznatiji kao popularni radijski voditelj pod nadimkom Rumpy. Na temelju priča iz vlastite popularne emisije El Chacotero Sentimental o seksualnim anegdotama i problemima, snimio je dva igrana filma, romantične komedije Radio Corazón (2007.) i Grado 3 (2009.). Gonzalo Justiniano (Santiago de Chile, Čile, 20. prosinca 1955.) Čileanski redatelj i scenarist, studirao je na pariškom sveučilištu i potom filmskoj školi Louis Lumière. Godine 1984. vraća se u Čile te režira dokumentarni film o punk pokretu u domovini, Los guerreros pacifistas. Prvi dugometražni igrani film Hijos de la guerra fría režira 1986. godine, a film osvaja Interfilm nagradu na filmskom festivalu u Berlinu. Slijedi manje zapaženi Sussi (1987.), a tijekom devedesetih snima Caluga o Menta (1990.), dramu Amnesia (1994.), srednjemetražni Pasión gitana (1997.) i Tuve un sueño contigo (1999.). Njegovi noviji filmovi su drame El Leyton (2002.), Biti sretan (B-Happy, 2003.) i komedije Lokas (2008.), ¿Alguien ha visto a Lupita? (2012.). António-Pedro Vasconcelos (Leiria, Portugal, 10. ožujka 1939.) Redatelj i scenarist, karijeru je započeo kao filmski kritičar kasnih pedesetih prošloga stoljeća. Bio je urednik filmskog časopisa Cinéfilo i jedan od osnivača Centro Português de Cinema. Radio je na televiziji, režirao reklamne i dokumentarne filmove (A Indústria Cervejeira em Portugal, 1967.; Adeus, Até ao Meu Regresso, 1974.; Emigrantes... e Depois?, 1976.). Prvi igrani film Perdido por Cem... režirao je 1973. godine. Uslijedili su Oxalá (1981.) i komercijalno veoma uspješan O Lugar do Morto (1984.) te zapažena drama Jaime (1999.) koja je osvojila portugalske Zlatne globuse za najbolji film i režiju 2000. godine. Nakon kod nas prikazivane drame Besmrtnici (Os Imortais, 2003.) režirao je triler Call Girl (2007.) i romantičnu komediju A Bela e o Paparazzo (2010.). Flora Gomes (Cadique, Gvineja Bisau, 13. prosinca 1949.) Scenarist i redatelj, punim imenom Florentino Gomes. Studirao je film 1972. na kubanskom institutu za umjetnost i kinematografiju. Potom je radio s redateljem Paulinom S. Vieyrom u Senegalu i kasnije korežirao dva kratka filma Le Reonstruction (1977.) i Anos no Oça Lura (1978.). Svoj prvi samostalni dugometražni igrani film Mortu Nega režirao je 1987., a film je bio zapažen na venecijanskom filmskom festivalu iduće godine. Uslijedio je Udju Azul di Yonta (The Blue Eyes of Yonta, 1992.), a Po di Sangui (Tree of Blood, 1996.) je prikazan u službenoj konkurenciji u Cannesu 1996. godine, Moj glas (Nha Fala, 2002.) na filmskom festivalu u Veneciji. Korežirao je dokumentarni film As Duas Faces da Guerra (2007.), a posljednji projekt mu je još nezavršeni igrani film La république des enfants (2010.).

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful