GIGA

Michael Scott
arobnica: Tajne besmrtnog Nicholasa Flamela - knjiga trea

Naslov izvornika: THE SORCERESS: THE SECRETS OF THE IMMORTAL NICHOLAS FLAMEL - BOOK III

GIGA

Posveeno Courtney, ex ammo

GIGA

Umoran sam, strano sam umoran. I brzo starim. Zglobovi su mi ukoeni, vid slab i moram se naprezati da ujem. Proteklih pet dana bio sam prisiljen posluiti se moima vie puta nego cijelog proteklog stoljea, to mi je znatno ubrzalo starenje. Procjenjujem da sam od prolog etvrtka ostario najmanje jedno desetljee, a moda i vie. elim li preivjeti, moram se domoi Knjige Abrahama idova, ali se pritom vie ne smijem - ne usuujem sluiti moima. No, Kodeks je u Deejevim rukama pa znam da u biti primoran ponovno crpsti sve slabiju auru. Moram, elimo li preivjeti. Svaki put kada se njome posluim, korak sam blie smrti... a kad umrem, i Perenelle sa mnom, nee se vie imati tko suprotstaviti Deeju i Mranim Starijima. Kad mi umremo, svijetu e doi kraj. Ali jo nismo mrtvi. A tu su i blizanci. Ovaj put pravi, istinski blizanci iz legende, s aurama od ista zlata i srebra. Dok blizanci ive, ivi i nada. Spremamo se ui u London. Tog se grada bojim vie od ostalih, jer on je srce Deejeve moi. Zadnji put kad smo Perenelle i ja bili ondje, u rujnu 1666. godine, arobnjak je zamalo spalio grad do temelja u nastojanju da nas zarobi. Otada se onamo nismo vratili. London je privukao Starije iz svih dijelova svijeta: vie ih je u tom gradu nego u ijednom drugom na zemlji. Pripadnici Starijeg soja, Sljedeeg narataja i besmrtni ljudi slobodno se i neopaeno kreu ulicama, a znam za najmanje desetak Carstava sjena ratrkanih po britanskome otoju. Nad keltskim krajevima kria se i spaja vie zmajevih brazdi nego U ijednoj drugoj zemlji, a ja se molim da se pomou blizanaca, kojima su moi Probuene, tim brazdama uspijemo vratiti u San Francisco, mojoj Perenelle. A tu je i kralj Gilgame, najstariji besmrtnik na svijetu. Njegovo je enciklopedijsko znanje neprocjenjivo. Pria se da je neko bio uvar Kodeksa i da je ak poznavao Abrahama koji je stvorio tu knjigu. Prema predaji, Gilgame poznaje sve vrste elementarne magije - premda, zaudo, nikada nije imao mo da se njome koristi. Taj kralj nema aure. esto sam se pitao kakav je to osjeaj: biti svjestan tolikih nevjerojatnih stvari, imati pristup mudrosti drevnih naroda, poznavati rijei i arolije koje bi ovaj svijet mogle pretvoriti u raj kakav je nekad bio... a ne moi ih upotrijebiti. Sophie i Joshu rekao sam da traimo Gilgamea kako bi ih pouio Vodenoj magiji i pronaao zmajevu brazdu kojom emo se vratiti kui. Ali ne znaju da je to neizvjestan potez oajnika; ako nas Kralj odbije, ostat emo zarobljeni na Deejevu podruju, bez mogunosti bijega. A preutio sam im i da je Gilgame posve, posve lud... kao i to da je za naeg zadnjeg susreta bio uvjeren da ga elim ubiti. Iz dnevnika Nicholasa Flamela, alkemiara Napisano danas, u ponedjeljak, 4. lipnja, u Londonu, gradu mojih dumana

GIGA

PONEDJELJAK,
4. lipnja

GIGA

Prvo poglavlje
"Mislim da ih vidim." Mladi u zelenoj zimskoj vjetrovki, koji je stajao tono pod golemim, okruglim satom kolodvora St. Pancras, spusti mobitel s uha i pogleda mutni jpeg na pravokutnom zaslonu. Engleski arobnjak poslao mu je tu fotografiju prije nekoliko sati: zrnata fotografija ispranih i izblijedjelih boja izgledala je kao da je fotografirana sigurnosnom kamerom odozgo i nosila je oznaku da je slikana 4. lipnja u 11.59.00. Prikazivala je sjedokosog, postarijeg mukarca koji se u pratnji dvoje svjetlokosih tinejdera uspinje na vlak. Podigavi se na prste, mladi preleti pogledom kolodvor traei trojac s fotografije. Na trenutak pomisli da ih je izgubio u vrevi, ali je znao da ionako ne bi daleko dospjeli; jedna od njegovih sestara bila je na donjem katu, a druga na ulici odakle je motrila ulaz. Ali kamo su se nestali starac i tinejderi? Uske male nosnice mu se raire dok je razvrstavao bezbrojne mirise na kolodvoru. Prepoznao je i odbacio mjeavinu smrada koja nastaje kad se previe humana nae na jednom mjestu, nebrojene parfeme i dezodoranse, gelove i lakove, masan smrad prene hrane Iz kolodvorskih restorana, bogat miris kave i metalan, uljast, opor miris lokomotiva i vagona. Zatim sklopi oi i zabaci glavu, a nosnice mu se neprirodno raire. Mirisi koje je traio bili su stariji, divlji, neprirodniji... Eno ih! Metvica: jedva zamjetan daak. Narana: posve slaba natruha. Vanilija: jedva to vie od traga. Raire mu se plavo-crne zjenice, skrivene sunanim naoalama malih pravokutnih stakala. Njuio je zrak slijedei pauinaste niti mirisa kroz golem eljezniki kolodvor. Sad ih ima! Postariji mukarac s fotografije na mobitelu krupnim je koracima grabio kroz guvu u sredinjoj dvorani kolodvora ravno prema njemu. Bio je odjeven u crne traperice i pohabanu konatu jaknu, a u ljevici je nosio malu putnu torbu. Ba kao na nedavno snimljenoj fotografiji, pratilo ga je dvoje plavokosih tinejdera dovoljno slinih da budu brat i sestra. Djeak je bio vii od djevojice i oboje su nosili naprtnjae. Mladi fotoaparatom u mobitelu brzo okine sliku i poalje je doktoru Johnu Deeju. Premda je engleskog arobnjaka prezirao iz dubine due, nije imao razloga da mu se zamjeri. Dee je sluio jednom od monijih Mranih Starijih i daleko najopasnijem meu njima. Podigavi kapuljau zelene vjetrovke na glavu, mladi okrene lea trojcu koji mu se primicao i nazove sestru koja je ekala na donjem katu. "Nema sumnje da su to Flamel i blizanci", ree u mobitel ispod glasa na prastarom jeziku iz kojeg se razvio galski. "Idu prema tebi. epat emo ih kad izau na Euston Road." Sklopivi mobitel, mladi u jakni s kapuljaom zaputi se za Alkemiarom i amerikim blizancima. S lakoom se probijao kroz ranoposlijepodnevnu guvu, izgledajui kao obian tinejder, neprepoznatljiv i neupadljiv u pohabanim trapericama, iznoenim tenisicama i prevelikoj jakni, glave i lica zakrivenih kapuljaom, oiju nevidljivih iza tamnih naoala. No, usprkos vanjtini, taj mladi nikada nije bio nita slino ovjeku. On i njegove sestre doputovali su u tu zemlju dok je jo bila spojena s europskim kopnom i naratajima ih se tovalo kao bogove. Bio je duboko ogoren to mora sluati Deeja koji je, na kraju krajeva, ipak obian humani. No, engleski arobnjak obeao je mladiu s kapuljaom privlanu nagradu: Nicholasa Flamela, legendarnog Alkemiara. Deejeve upute bile su jasne; mladi i njegove sestre dobit e Flamela, ali blizance ne smiju dirati. Mladieve se usne izviju. Njegove e sestre lako zarobiti blizance, a njemu e pripasti ast da ubije Flamela. Pri toj pomisli, jezik crn poput ugljena sune mu iz kuta usta i oblie usne. Tjednima e se gostiti Alkemiarom. A najukusnije zalogaje e, dakako, sauvati za Majku. Nicholas Flamel usporio je kako bi ga Sophie i Josh dostigli. Usiljeno se osmjehne i pokae

GIGA

devetmetarski bronani kip zagrljenog para pod satom. "Zove se Sastajalite", glasno ree, a onda aptom doda: "Slijede nas." Svejednako se smijeei, nagne se Joshu i ree ispod glasa: "Da ti nije palo na pamet okrenuti se." "Tko?" upita Sophie. "to?" ukoeno upita Josh. Bilo mu je muno i vrtjelo mu se; tek Probuena osjetila preplavilo mu je obilje kolodvorskih mirisa i zvukova. U potiljku mu je bubnjala glavobolja, a svjetla su mu se inila toliko jarkima da je alio to nema sunane naoale. "Da... to je bolje pitanje", smrknuto e Nicholas. Upre prst u sat, kao da govori o njemu. "Nisam siguran to je ovdje", prizna. "Ali je neto prastaro. Osjetio sam to im smo sili s vlaka." "Osjetili ste?" upita Josh, dezorijentiran i sve smeteniji. Nije mu bilo ovako zlo otkako je dobio sunanicu u pustinji Mojave. "Osjetio sam marce, neto nalik na svrab. Moja je aura reagirala na auru toga bia, tko god ili to god - ono bilo. Kad nauite bolje vladati svojim aurama, i sami ete to moi osjetiti." Zabacivi glavu, kao da se divi kupoli od metalne mree i stakla, Sophie se polako okrene. Mnotvo putnika vrtloilo se oko njih. Veinom su izgledali kao domai ljudi koji putuju na posao, premda je bilo i mnogo turista koji su zastajali da se fotografiraju pred kipom Sastajalite ili golemom urom. Nije joj se inilo da na nju i njezine suputnike itko obraa posebnu pozornost. "to emo?" upita Josh. Poela ga je hvatati panika. "Ja mogu potkrijepiti Sophiene moi", trabunjao je, "ba kao u Parizu" "Ne", plane Flamel uhvativi mu ruku u elini stisak. "Od sada, moima se smijete sluiti samo ako doista ne bude druge. im aktivirate auru, privui ete pozornost svakog pripadnika Starijeg roda, Sljedeeg narataja i besmrtnika u krugu od petnaest kilometara. A ovdje u Engleskoj, gotovo je svaki besmrtnik kojeg ete susresti u dosluhu s Mranim Starijima. Uz to, u ovoj biste zemlji mogli probuditi i druga stvorenja koja je bolje ostaviti da spavaju." "Ali rekli ste da nas slijede", usprotivi se Sophie. "To znai da Dee ve zna da smo ovdje." Flamel pogura blizance nalijevo, od kipa prema izlazu. "Pretpostavljam da su strae postavljene u svaku zranu i pomorsku luku, kao i na kolodvore diljem Europe. Dee moda sluti da smo se zaputili u London, ali im netko od vas aktivira auru, slutnja e mu biti potvrena." "A to e onda uiniti?" upita Josh okreui se prema Flamelu. Jarka svjetlost koja je dopirala odozgo snano je isticala nove bore na Alkemiarevu elu i oko oiju. Flamel slegne ramenima. "Tko zna to je sve u stanju uiniti. Oajanje, a oajnici su spremni na kojekakve strahote. Ne zaboravite da je on bio na krovu Notre Damea. Bio je spreman unititi prastaro zdanje samo da vas zaustavi... bio vas je spreman ubiti ne bi li sprijeio va odlazak iz Pariza." Josh zbunjeno odmahne glavom. "Ali upravo to ne razumijem - mislio sam da nas eli ive." Flamel uzdahne. "Dee je nekromant. Odvratno je to i strano umijee koje ukljuuje umjetno buenje mrtvaeve aure i vraanje tijela u ivot." Josha pri toj pomisli oblije ledena hladnoa. "elite rei da nas je mogao ubiti i oivjeti?" "Da. Ako mu ne bi bilo druge." Flamel prui ruku i njeno stegne djeakovo rame. "Vjeruj mi, strano je to postojanje, puka sjena pravoga ivota. I zapamti, Dee je vidio to si uinio i stekao djelominu predodbu o tvojim moima. Ako je do sada imalo sumnjao da ste blizanci iz legende, sada te sumnje vie nema. Mora vas se domoi. Treba vas." Alkemiar bone Joshova prsa. Pod prstom mu zauti papir. Pod majicom, u platnenoj vreici objeenoj oko vrata, Josh je nosio dva lista koja je istrgnuo iz Kodeksa. "A vie od svega treba te stranice."

GIGA

Slijedili su znakove koji su upuivali prema izlazu na Euston Road, noeni rijekom putnika na posao koji su se kretali u istom pravcu. "Mislila sam da ste rekli da e nas ovdje netko doekati", ree Sophie ogledavajui se. "Saint-Germain mi je rekao da e se pokuati javiti jednom starom prijatelju", promrmlja Flamel. "Moda nije uspio doi do njega." Izali su iz kiene kolodvorske zgrade od crvene opeke na Euston Road i iznenaeno zastali. Kad su prije samo dva i pol sata napustili Pariz, na nebu nije bilo ni oblaka i temperatura je prelazila dvadeset stupnjeva, a u Londonu su imali osjeaj da je bar deset stupnjeva manje i lilo je kao iz kabla. Vjetar koji je ibao ulicom bio je toliko hladan da su blizanci zadrhtali. Okrenuli su se i vratili u zaklon kolodvora. Tada ga Sophie ugleda. "Mladi u zelenoj vjetrovki podignute kapuljae", odjednom ree okreui se prema Nicholasu i prodorno mu gledajui ravno u svijetle oi. Znala je da e, svrne li pogled, nehotice pogledati mladia koji brza za njima. Vidjela ga je krajikom oka. Zadrao se kod jednog stupa zagledan u mobitel po kojem je neto prkao. Neto u njegovu slavu nije bilo kako treba. Neto je bilo neprirodno. I uinilo joj se da u zraku osjea posve lagan smrad pokvarena mesa. Namreka nos. Zatvorivi oi, usredotoi se na miris. "Smrdi po trulei, kao pregaena ivotinja na cesti." Smijeak na Alkemiarevu licu odrveni. "U kapuljai je? Znai, on nas je slijedio." Blizanci zamijete da mu glas posve lagano drhti. "Samo to to uope nije mladi, zar ne?" upita Sophie. Nicholas odmahne glavom. "Nita slino tomu." Josh duboko udahne. "Dobro, pa zar sad jo dvije osobe u zelenim vjetrovkama idu prema nama?" "Troje ih je?" uasnuto apne Flamel. "Moramo ii." Zgrabivi blizance za ruke, izvue ih na ledenu kiu, skrene desno i odvue ih ulicom. Kia je bila toliko hladna da je Joshu zapeo dah u grlu. Nanosi otrih kapljica ibali su mu lice. Flamel napokon povue blizance U sporednu uliicu da se sklone s pljuska. Josh je stajao lovei dah. Sklonivi kosu iz oiju, pogleda Alkemiara. "Tko su oni?" otro upita. "Zakukuljeni", gorko e Alkemiar. "Dee je oito oajan i moniji no to sam mislio ako im moe nareivati. Oni su Genii Cucullati." "Sjajno", ree Josh. "Sad sve znam." Pogleda sestru. "Jesi li ikada ula za..." zapone, a onda zanijemi vidjevi izraz na njezinu licu. "Jesi!" Sophie je drhtala dok su joj sjeanja Vjetice od Endora titrala na rubovima svijesti. Osjeala je neto kiselo u dubini grla, a eludac joj se zgaeno stezao. Vjetica od Endora oito je poznavala Genii Cucullati i gnuala ih se. Sophie se okrene bratu i objasni: "Ljudoderi."

GIGA

Drugo poglavlje
Ulice su bile puste jer su zapui vjetra i kie veinu prolaznika potjerali u kolodvorsku zgradu ili oblinje trgovine. Na Euston Roadu nastao je prometni zastoj, a brisai su bjesomuno ibali. Trube su dreale, a poeo je tuliti i alarm nekog automobila u blizini. "Drite se mene", naredi im Nicholas, okrene se i zatri preko ulice, obilazei zaustavljena vozila. Sophie mu je trala za petama, a Josh je, prije negoli e zakoraiti na kolnik, zastao i jo se jednom osvrnuo prema kolodvoru. Tri spodobe okupile su se na ulazu, glava i lica skrivenih pod kapuljaama. Dok im je kia bojala vjetrovke u tamnozeleno, Josh bi se mogao zakleti da izgledaju kao platevi. Zadrhtao je, ali ovog puta ne samo zbog hladnoe ledenog pljuska. Zatim se okrenuo i zatrao preko ulice. Pognute glave da se zatiti od kie noene vjetrom, Nicholas je vodio blizance izmeu vozila. "Pourite. Uspijemo li odmaknuti dovoljno daleko, smrad prometa i kie moda spere nae mirise." Sophie baci pogled preko ramena. Zakukuljeni trojac napustio je zaklon kolodvorske zgrade i brzo ih dostizao. "Slijede nas", dahne, panino podiui glas. "to emo sad?" upita Josh. "Nemani pojma", mrko e Nicholas. Zagleda se niz dugu ravnu ulicu. "Ali ostanemo li ovdje, mrtvi smo. Bar ja." Neveselim osmijehom pokae zube. "Siguran sam da e vas dvoje Dee pokuati uhvatiti ive." Ogledavsi se, Flamel ugleda sporednu uliicu s lijeve strane i mahne blizancima da ga slijede. "Ovuda. Pokuat emo ih navesti na pogrean trag." "Da je bar Scatty ovdje", gunao je Josh, u potpunosti svjestan razmjera tog gubitka. "Ona bi ih mogla srediti." U uskoj uliici visokih zidova bilo je suho. Du jednog zida bili su poredani plavi, zeleni i smei kontejneri od plastike, dok su uz drugi bili nagomilani ostaci drvenih paleta i pretrpane crne vree za otpatke. Odvratno je smrdjelo, a na jednoj vrei sjedila je kutrava maka sustavno je parajui kandama. Kad su Flamel i blizanci protrali, maka nije ak ni podigla pogled. No, ve u sljedeem trenutku, kad su tri zakukuljene spodobe banule u uliicu, maka izvije lea, nakostrijei se i nestane u sjenama. "Imate li pojma kamo ovo vodi?" upita Josh dok su hitali pokraj niza vrata s lijeve strane, koja su oito bila stranji ulazi u poduzea na glavnoj ulici. "Ni najblaeg", prizna Flamel. "Ali to nije ni vano dok god odmiemo od Zakukuljenih." Sophie se osvrne. "Ne vidim ih", objavi. "Moda smo im pobjegli." Skrenula je iza Nicholasa za ugao, a onda se zamalo sudarila s njim jer se naglo zaustavio. Sljedei skrene Josh i za dlaku izbjegne sudar. "Ne posustajte", dahne i zaobie ih kako bi preuzeo vodstvo. Ali tada shvati zato su stali: uliica je zavravala visokim, crvenim zidom s navojima bodljikave ice na vrhu. Alkemiar se naglo okrene i stavi prst na usta. "Tiina. Moda su promaili uliicu..." Nalet hladne kie zapljusne tlo i donese uegao smrad: gadan smrad pokvarena mesa. "A moda i nisu", doda kad su se Genii Cucullati neujno pojavili iza ugla. Nicholas gurne blizance iza sebe, ali oni mu smjesta stanu uz bok. Sophie mu je nagonski stala zdesna, a Josh slijeva. "Odmaknite se", ree Flamel. "Ne", odvrati Josh. "Neemo dopustiti da se sami suprotstavite trima neprijateljima", doda Sophie. Zakukuljeni uspore, rasporede se kako bi zaprijeili izlaz iz uliice i stanu. Stajali su neprirodno mirno, lica zasjenjenih neobino velikim kapuljaama. "Sto ekaju?" promrmlja Josh, glasom jedva ujnijim od apta. Bilo je neega ivotinjskog u stavu i dranju tih stvorenja. U doku-mentarcu National Geographica vidio je aligatora koji eka u rijeci da jelen zakorai u nju. I on je bio potpuno nepomian - dok nije naglo sunuo u napad. Odjednom se tihom uliicom prolomi zastraujue glasan prasak nalik na pucanje drva, nakon

GIGA

kojega se zauje neto to je podsjealo na paranje tkanine. "Mijenjaju oblik", dahne Sophie. Pod zelenim jaknama, miii su lelujali i stezali se, svijajui stvorenjima kraljenice u luk, gurajui im glave naprijed. Ruke se vidno izdue, a ake koje su izvirivale iz neobino dugih rukava sada su bile prekrivene gustim krznom i zavravale neravnim, svijenim, crnim kandama. "Vukovi?" drhtavim glasom upita Josh. "Vie medvjedi nego vukovi", tiho odgovori Nicholas ogledavajui se po uliici stisnutih oiju. "I vie vukodlaci nego medvjedi", doda kad je posve blaga primjesa vanilije ispunila zrak. "I nita nam ne mogu", objavi Sophie, odjednom se uspravnije drei. Podigavi desnicu, pritisne palcem ljevice zlatan krug kojim joj je bilo biljegovano meso zapea. "Ne", otro e Nicholas i gurne djevojinu ruku u stranu. "Ve sam vam rekao; u ovom gradu ne smijete se sluiti moima. Aure su vam previe prepoznatljive." Sophie srdito odmahne glavom. "Znam to su ti stvorovi", odluno ree. A onda joj glad zadrhta. "Znam to ine. Ne moete oekivati da samo stojimo dok vas ta stvorenja prodiru. Dopustite da ih sredim - mogu ih spriti do kosti." Njezina srdba brzo prijee u uzbuenje tom mogunou, pa se nasmijei. Plave oi na trenutak zablistaju srebrno, a lice postane vrsto i otro, kao da ima mnogo vie od petnaest godina. Alkemiar se mrko smijeio. "Mogla bi. Ali sumnjam da bismo odmakli kilometar ulicom prije negoli bi nas dostiglo neto daleko ubojitije od ovih stvorenja. Nema pojma to vreba na ovim ulicama, Sophie. Ja u to srediti", ustrajao je. "Nisam posve bespomoan." "Napast e", urno ih upozori Josh tumaei govor tijela tih stvorenja i gledajui kako se rasporeuju u borbenu formaciju. Negdje u dubini uma pitao se odakle mu to znanje. "Ako kanite neto poduzeti, uinite to odmah." Genii Cucullati rairili su se tako da je sada svaki stajao pred jednim od njih. Stvorenja su bila pogrbljena, svijenih lea, vjetrovki napetih na irokim prsima, nabreklih ramena i miiavih ruku. Pod sjenom kapuljae, plavo-crne oi blistale su iznad otrih zuba. Dogovarali su se svojevrsnim cviljenjem i rezanjem. Nicholas podvije rukave konate jakne razotkrivajui srebrni lani na lijevom zapeu i dvije iskrzane narukvice od viebojnog konca na desnom. Skinuvi jednu od konanih narukvica, stane je trljati meu dlanovima, a zatim je prinese usnama i puhne u nju. Sophie i Josh gledali su kako tu malu kuglicu baca na tlo pred Zakukuljene. Vidjeli su kako viebojne niti padaju u blatnu lokvu tono pred najkrupnijim stvorenjem i pripremili se na prasak. ak su i strana stvorenja bre-bolje uzmaknula od lokvice, kliui se kandama po ploniku. Ali nita se nije dogodilo. Zvuk koji je ispustilo najkrupnije stvorenje vjerojatno je bio smijeh. "Ja kaem da se borimo", prkosno e Josh, premda ga je Alkemi-arev poraz potresao. Vidio je kako Flamel baca koplja iste energije, gledao je kako drveni pod pretvara u umu oekivao je neto spektakularno. Josh dobaci pogled sestri znajui da ona razmilja o istome. U ostarjelu i oslabljenu stanju, Flamela su izdavale moi. Josh lagano kimne i vidje kako Sophie uzvraa istom kretnjom pruajui prste. "Nicholas, vidjeli ste to smo uinili vodorigama", nastavi Josh, uvjeren u sestrinu i svoju mo. "Zajedno, Sophie i ja moemo se suprotstaviti svakome... i svemu." "Tanka je granica izmeu samopouzdanja i oholosti, Josh", tiho e Flamel. "A granica izmeu oholosti i gluposti jo je tanja. Sophie", doda ne gledajui je, "upotrijebi li svoje moi, osudit e nas na smrt." Josh odmahne glavom. Bio je zgaen Flamelovom oitom slabou. Udaljivi se od starca, skine naprtnjau i otvori je. Pokraj poklopca je strila debela kartonska tuba u kakvima se

GIGA

obino nose plakati ili smotani zemljovidi. Strgnuvi bijeli plastini ep, posegne u nju, dohvati predmet umotan u zatitni najlon s mjehuriima i izvadi ga. Nicholas...?" zausti Sophie. "Strpljenja", apne Flamel, "strpljenja..." Najkrupniji meu Zakukuljenima spusti se na sve etiri i zakorai prema njima kuckajui dugim prljavim kandama po ploniku. "Darovani ste meni", ree zvijer iznenaujue visokim, gotovo djejim glasom. "Dee je vrlo iroke ruke", ravnoduno e Flamel. "Premda sam Iznenaen to su se Genii Cucullati uope udostojali raditi za obinog humana." Stvorenje se kuckajui primakne jo jedan korak. "Dee nije obian humani. Besmrtni arobnjak je opasan, ali uva ga gospodar koji je neizmjerno opasniji." "Moda bi vam bilo pametnije da se bojite mene", predloi Flamel smijeei se stisnutim usnama. "Stariji sam o Deeja i nemam gospodara koji me titi - jer mi nikada nije trebao!" Stvorenje se nasmije i bez upozorenja poleti na Flamelov grkljan. Kameni ma zazvidi zrakom, glatko prereze kapuljau vjetrovke i odsijee velik komad zelene tkanine. Stvorenje cikne od bola i izvije cijelo tijelo u letu ne bi li izbjeglo sjeivo koje se vraalo i zasjeklo mu prednju stranu jakne, s koje odree nekoliko puceta i uniti zatvara. Josh Newman isprijei se pred Nicholasom Flamelom. Objema rukama stezao je kameni ma koji je izvukao iz kartonske tube. "Ne znam tko ste niti to ste", protisne glasom koji je podrhtavao od adrenalina i napora koji je zahtijevalo vrsto dranje oruja. "Ali vjerujem da vi zato znate to je ovo." Zvijer ustukne, plavo-crnih oiju uprtih u sivo sjeivo. Kapuljaa pod kojom se krio sada mu je u prnjama visjela oko ramena, otkrivajui glavu. Josh primijeti da u plohama i bridovima tog lica nita nije ni izdaleka ljudsko, ali da je svejedno iznimno lijepo. Oekivao je udovite, ali glava je bila iznenaujue mala s krupnim, tamnim oima uvuenim duboko pod usko elo, visokih i izboenih jagodinih kostiju. Nos je bio ravan, nosnice rairene. Usta su bila vodoravan prorez koji je sad bio malo rastvoren otkrivajui izobliene, poutjele i pocrnjele zube. Joshove oi polete lijevo i desno na ostala stvorenja. I ona su zurila u kameni ma. "Ovo je Clarent", tiho ree. "Njime sam se borio s Nidhoggom u Parizu", nastavi. "I znam kako djeluje na va soj." Malo pomakavi ma, osjeti kako zuji, a balak mu se zagrijava meu dlanovima. "Dee nam to nije rekao", ree ono stvorenje djetinjim glasom. Pogleda preko Joshova ramena u Alkemiara. "Je li to istina?" "Jest", ree Flamel. "Nidhogg." Stvorenje gotovo ispljune tu rije. "A to se dogodilo legendarnom derau trupala?" "Nidhogg je mrtav", kratko e Flamel. "Clarent mu je doao glave." Zakorai naprijed i poloi ruku na Joshovo rame. "Josh ga je ubio." "Ubio ga je humani?" u nevjerici upita stvorenje. "Dee vas je iskoristio, izdao vas je. Nije vam rekao da imamo ma. Tko zna to vam jo nije rekao: je li spomenuo to je snalo Dise u Parizu? Je li vam ispriao o Uspavanome bogu?" Tri stvorenja prijeu na vlastiti jezik, cvilei i reei; zatim ono najkrupnije ponovno okrene glavu prema Joshu. Crni jezik palucao je u zraku. "Sve je to malo vano. Pred sobom vidim uplaena djeaka iz humanskoga roda. ujem kako mu se miii napinju u nastojanju da ma dri vrsto. Osjeam okus njegova straha u zraku." "A opet, usprkos strahu koji osjea, odluio te napasti", tiho e Flamel. "to ti to govori?" Stvorenje nezgrapno slegne ramenima. "Da je budala ili junak, moda?" "A ti i tvoj soj oduvijek ste stradavali od ruke takvih", ree Flamel. "Istina, ali na svijetu nema vie junaka. Nema nas vie tko napasti. Humani vie ne vjeruju da

10

GIGA

postojimo. To nas ini nevidljivima... i neranjivima." Josh zastenja od muke podiui vrh maa. "Ali pred Clarentom niste neranjivi." Stvorenje zabaci glavu i kimne. "Pred Kukavikim sjeivom nismo, istina. Ali nas je troje i brzi smo, strano brzi", doda kesei se da pokae neravne zube. "Mislim da te moemo savladati, djeae, i odsjeci ti ruke koje dre ma prije negoli" Nagoni koje Josh nije ni znao da ima upozore ga da e stvorenje napasti im prestane govoriti. Tada e sve biti svreno. Bez razmiljanja, napadne gurnuvi sjeivo ravno preda se, kako ga je Ivana ()rleanska nauila. Sjeivo je brujalo kad se vrh zario u razotkriveni vrat udovita. Josh je znao da grdobu mora samo ogrepsti maem: jedna jedina posjekotina dokrajila je Nidhogga. Stvorenje nasmijano odskoi izvan njegova dohvata. "Prespor si, humani, prespor. Vidio sam kako ti se zglobovi prstiju steu i bijele trenutak prije napada." Josh u tom trenutku shvati da su izgubili. Genii Cucullati bili su prebrzi. Ali tada, iza lijevog ramena, zauje Flamelov hihot. Josh je gledao ravno u stvorenje. Znao je da se sad nikako ne bi smio osvrnuti, ali pitao se to je Alkemiaru smijeno. Pozorno je piljio u Zakukuljenog. Ali nita se nije promijenilo... osim to je stvorenje, odskoivi izvan dohvata, ugazilo u blatnu lokvu. "Zar si od straha izgubio pamet, Alkemiaru?" osorno upita stvorenje. "Zasigurno zna za Iris, Elektrinu ker, iz Starijega roda?" razgovornim tonom upita Flamel, pa stane pred Josha. Alkemiarovo usko lice postalo je kruto i bezizraajno, usne su mu se stisnule u crtu, a svijetle oi virile su kroz uske otvore. Plavo-crne oi stvorenja uasnuto se razrogae. Spusti pogled. Prljava voda koja mu se vrtloila oko stopala odjednom procvate duginim bojama koje su istjecale iz iskrzanih niti Flamelove pletene narukvice. Genius Cucullatus pokua odskoiti, ali su mu dvije prednje ape bile vrsto zarobljene u lokvi. "Oslobodi me, humani", vrisne uasnutim djetinjim glasom. Stvorenje se panino pokuavalo osloboditi. Nastojalo se istrgnuti upirui se o kande, ali vrhom stranje noge dodirne rub lokve pa ponovno urlikne. Izvue apu, ali pritom istrgne svijenu kandu koja je ostala zarobljena na rubu lokve. Stvorenje drekne na svoje drugove koji pohitaju do njega i epaju ga, pokuavajui ga odvui od uskovitlane arene tekuine. "Prije nekoliko desetljea", nastavi Flamel, "Percnelle i ja spasili smo Iris i njezine sestre, a ona mi je u znak zahvalnosti darovala ove narukvice. Gledao sam kako ih plete od svoje aure u duginim bojama. Rekla mi je da e mi jednoga dana unijeti malo boje u ivot." areni vrtlozi poeli su gmizati uz nogu Zakukuljenog. Crni nokti zazelenjeli su se i potom zacrvenjeli, a prljavo plavkasto krzno postalo je blistavo ljubiasto. "Umrijet e zbog ovog", zarei stvorenje jo prodornijim glasom, svijetloplavih oiju razrogaenih od uasa. "Jednoga dana u umrijeti", sloi se Flamel, "ali ne danas i ne od tvoje ruke." "Samo ekaj da kaem Majci!" "Slobodno joj reci." Zauo se prasak kao da se rasprsnuo balon od sapunice, nakon ega dugine boje polete tijelom udovita oblijevajui ga svjetlom. S mjesta gdje ga je dralo preostalo dvoje, boja se proiri na njihove kande i oblije im kou, pretvarajui pritom zelene vjetrovke u udesne arene kapute. Poput ulja na vodi, boje su stvarale hipnotike uzorke, pretapajui se u nove bizarne nijanse i jarke boje. Stvorenja su stigla ispustiti samo jedan uasnut krik, ali njihovo zavijanje naglo se prekine, a ona se skljokaju jedno do drugoga na plonik. Dok su nepomino leala na tlu, uskomeane boje brzo su im istekle s mesa, preputajui vjetrovke njihovoj izvornoj, neuglednoj zelenoj boji. Ali tada im se tijela ponu mijenjati, kosti pucketati, a miii i tetive se preoblikuju. Do trenutka kad je sva boja utekla natrag u lokvu, stvorenja su ponovno poprimila ljudsko oblije.

11

GIGA

Kia je pljutala cijelom duinom uliice, a povrina arene lokve plesala je i prskala pod kapima. Na trenutak, iznad nje nastane savrena majuna duga koja zatim nestane, a lokva ponovno postane blatnosmea. Flamel se sagne da podigne ostatke konane narukvice s tla. Prepletene niti sada su bile prljavobijele, a boje su se isprale. Uspravivi se, dobaci blizancima pogled preko ramena. Nasmijei se. "Nisam ba tako bespomoan kako izgledam. Nikad ne podcjenjuj neprijatelja", savjetuje im. "Ali ovu si pobjedu ti izvojevao, Josh. Spasio si nas. Opet. Prelazi ti u naviku: prvo u Ojaiju, zatim u Parizu i sada ovdje." "Nisam mislio" zausti Josh. "Nikada ne misli", prekine ga Sophie steui mu ruku. "Djelovao si", ree Flamel. "To je dovoljno. Doite; hajdemo odavde dok ih netko ne otkrije." "Nisu mrtvi?" upita Sophie obilazei stvorenja. Josh urno umota Clarent u najlon s mjehuriima i gurne ga natrag u kartonsku tubu. Zatim tutne tubu u naprtnjau i naprti je na ramena. "to se zapravo dogodilo?" upita. "Ona arena voda. to je to bilo?" "Dar od jedne Starije", objasni Flamel, urno odmiui uliicom. "Iris su prozvali boicom duge zbog njezine arene aure. Ima i pristup Carstvu sjena oko rijeke Stiks", pobjedonosno zavri. "A to to znai?" upita Josh. Flamel se zvjerski iskesi. "ivi ne mogu dotaknuti vodu rijeke Stiks. Od oka im se prenapregne tijelo pa gube svijest." "Na koliko dugo?" upita Sophie osvrui se prema onome to je izgledalo kao hrpa tkanine nasred uliice. "Prema predajama - godinu i jedan dan."

12

GIGA

Tree poglavlje
Golema blagovaonica blistala je na kasnoposlijepodnevnom suncu. Kose zrake pozlaivale su oplatu od ulatena drva, odbijale se o navoten parket, iskrile se na oklopu u kutu i oivljavale boje u izlobenim vitrinama s noviima iz dvije tisue godina ljudske povijesti. Jedan zid bio je cijeli prekriven krinkama i kacigama iz svakog doba i sa svih kontinenata, ije su prazne one duplje zurile u prostoriju. Krinke su okruivale ulje na platnu Santi di Tita, ukradeno prije nekoliko stoljea iz firentinske Palae Vecchio. Slika koja sada visi u Firenci, obina je krivotvorina. Sredite prostorije zauzimao je golem izgreben stol koji je neko pripadao obitelji Borgia. Oko tronog stola bilo je rasporeeno osamnaest antiknih stolica visokih naslona. Samo su dvije bile zauzete, a stol je bio prazan izuzev velikog crnog telefona koji je upadao u oi sred prostorije pune antikviteta. Na jednoj strani stola sjedio je doktor John Dee. Dee je bio sitan, uredno dotjeran Englez, blijede puti i sivih oiju. Bio je odjeven po obiaju u crno trodijelno odijelo, a u boji je bio jedino zlatan uzorak sitnih kruna na sivoj leptir-mani. Obino je gvozdenosivu kosu nosio vezanu u vrst rep, ali sada mu je slobodno padala na ramena, svijajui se prema trokutnoj kozjoj bradici. Ruke u tamnim rukavicama lagano je poloio na drveni stol. Suelice Johnu Deeju sjedio je Niccolo Machiavelli. Razliitost njihovih vanjtina zaudno je upadala u oi. Dok je Dee bio nizak i blijed, Machiavelli je bio visok i izrazito preplanule puti, to je naglaavalo jednu znaajku koju su dijelili: hladne sive oi. Machiavelli je snjenobijelu kosu kratko iao i uvijek bio svjee obrijan, a u odijevanju je bio sklon eleganciji. Vidjelo se da su crno oddijelo i koulja od bijele svile krojeni po mjeri, a tamnogrimizna kravata bila je protkana nitima od ista zlata. Na zidu iza njega visio je njegov portret, a sada nije izgledao mnogo starije nego kad je naslikan, prije vie od pet stotina godina. Niccolo Machiavelli roen je 1469. godine, pa je objektivno bio pedeset i osam godina stariji od Engleza. tovie, umro je u godini Deejeva roenja, 1527. Obojica su bili besmrtni i bili su dvije najmonije osobe na planetu. Tijekom stoljea svojih dugih ivota, besmrtnici su se zamrzili, premda su sada okolnosti nametnule potrebu za klimavim saveznitvom. Proteklih trideset minuta, mukarci su sjedili u blagovaonici Machiavellijeve raskone kue na parikom Place du Canada. Za to vrijeme, nijedan nije prozborio ni rije. Obojica su mobitelom primila isti poziv: sliku zmije koja jede vlastiti rep Uroborosa jedan od najstarijih simbola Mranih Starijih. U sredini kruga bio je broj trideset. Prije nekoliko godina, takav bi poziv primili telefaksom ili mejlom, prije nekoliko desetljea brzojavom ili posredstvom glasnika, a prije toga na komadima papira ili pergamenta i imali bi nekoliko sati ili dana da se pripreme za sastanak. Sada su pozivani telefonom i oekivalo se da se odazovu u nekoliko minuta. Premda su oekivali poziv, obojica su poskoila kad je spikerfon na sredini stola zazujao. Prije negoli se javio, Machiavelli je okrenuo telefon da vidi pozivateljev broj. Neobino dug broj poinjao je s 31415 - prepoznao je u njemu poetak broja pi - nije cijeli stao na zaslon. Kad je pritisnuo tipku za javljanje, prvo se zauo um i tuljenje koji je zatim zamijenio apat tih poput povjetarca. "Razoarani smo!' Glas iz zvunika govorio je arhainim latinskim kakav se posljednji put koristio nekoliko stoljea prije Julija Cezara. " Vrlo razoarani." Bilo je nemogue odrediti je li glas muki ili enski, a povremeno bi zazvuao i kao da dvoje ljudi govori istodobno. Machiavelli je bio iznenaen; oekivao je uti hrapav glas svojeg gospodara meu Mranim Starijima ovog govornika nikada prije nije uo. Ali zato Dee jest. Premda je Deejevo lice ostalo bezizraajno, Talijan primijeti da mu se miii vilice steu i da je engleski arobnjak gotovo neprimjetno ispravio lea. Znai, to je tajanstveni Deejev gospodar. "Uvjeravalo nas se da je sve spremno... uvjeravalo nas se da e Flamel biti uhvaen i ubijen... uvjeravalo nas se da e Perenelle biti uklonjena, a blizanci zarobljeni i izrueni nama..."

13

GIGA

Glas se izgubi u bijelome umu. "Ali Flamel je jo na slobodi... Perenelle vie nije zatoena u eliji, premda je i dalje zarobljena na otoku. Blizanci su pobjegli. Jo nemamo cijeli Kodeks. Razoarani smo", ponovi bestjelesni glas. Dee i Machiavelli se pogledaju. Ljudi koji razoaraju Mrane Starije obino ispare. Stariji su imali mo darovanja besmrtnosti svojim ljudskim slugama, ali taj su dar jednim dodirom mogli oduzeti. Ovisno o tome koliko je dugo ovjek bio besmrtan, nenadana i najee razorna starost obuzela bi tijelo, a stoljea bi postarala i unitila meso i organe. U nekoliko otkucaja srca, naizgled zdrav ovjek pretvorio bi se u hrpu nepodatne koe i mrvljivih kostiju. "Iznevjerili ste nas", apne glas. Nijedan od mukaraca ne prekine muk koji je zavladao, potpuno svjesni da im dugi ivoti vise o niti. Obojica su bili moni i vani, ali ne i nezamjenjivi. Mrani Stariji imali su druge ljudske sluge koje su mogli poslati u potjeru za Flamelom i blizancima. Mnogo njih. Veza je pucketala i krala, a onda se javi novi glas: "A opet, dopustite da istaknem kako nije sve izgubljeno." Machivelli je zadrao bezizraajno lice samo zahvaljujui stoljeima vjebe. To je bio glas koji je oekivao, glas njegova gospodara, Starijeg koji je prije tri tisue godina kratko vladao Egiptom. "Dopustite da kaem kako smo sada blie cilju no ikad. Imamo razloga za nadu. Potvreno je da su humanska djeca doista blizanci iz legende; imali smo priliku i osvjedoiti se o njihovim moima. Prokleti Alkemiar i njegova ena Carobnica zatoeni su ili su na umoru. Moramo samo ekati da ih dokraji vrijeme, na najbolji saveznik. Scathach je izgubljena, a Hekata unitena. I imamo Kodeks." "Ne cijeli", apne onaj muko-enski glas. "Nedostaju nam jo dva lista." "Slaem se. Ali imamo vie no ikad. A to je vie nego dovoljno da zaponemo postupak koji e prizvati Starije iz najudaljenijih Carstava sjena." Machiavelli se namrti duboko se koncentrirajui. Deejev gospodar glasio je kao najmoniji meu Starijima, a ipak se njegov gospodar sada s njim ili njom prepirao i raspravljao. Veza zapucketa, a muko--enski glas javi se gotovo plaljivo: "Ali nedostaje nam Zavrni zaziv. Bez njega, naa braa i sestre nee moi napraviti zadnji korak iz svog Carstva sjena u ovaj svijet." Machiavellijev gospodar hladno odgovori: "Svejedno bismo trebali poeti sazivati vojsku. Neka naa braa otisnula su se daleko od ove zemlje; otili su ak onkraj Carstava sjena, u Druge svjetove. Trebat e im vie dana da se vrate. Moramo ih smjesta dozvati, okupiti ih u Carstvima sjena koja granie s ovom zemljom kako bi, kad za to doe vrijeme, jednim korakom mogla prijei u ovaj svijet, kada emo kao jedan krenuti u ponovno osvajanje planeta." Machiavelli pogleda Deeja. Engleski arobnjak sluao je razgovor Starijih glave lagano nagnute u stranu i napola sputenih vjea. Gotovo kao da je osjetio Machiavellijev pogled, otvori oi i upitno podigne obrve. Talijan lagano odmahne glavom; nije imao pojma to se dogaa. "Ovo je vrijeme predvidio Abraham kad je stvorio Kodeks", nastavi Machiavellijev gospodar. "Bio je vidovit i vidio je kako se uvijaju niti vremena. Predvidio je ovo doba, i nazvao ga Dobom prevrata, kad e se na svijet vratiti red. Pronali smo blizance, znamo gdje je Flamel s preostala dva lista Kodeksa. Jednom kad se domognemo stranica, iskoristit emo moi blizanaca za pokretanje Zavrnog zaziva!' Veza pone krati, ali Machiavelli je jasno uo amor odobravanja, Tada shvati da nisu oni jedini koji sluaju taj razgovor i zapita se koliko se Mranih Starijih okupilo na vezi. Snano se ugrize za unutarnju stranu obraza kako se ne bi nasmijeio zamislivi Starije u raznolikim

14

GIGA

krinkama i tijelima ljudskim i neljudskim, ivotinjskim i udovinim - kako pozorno sluaju mobitele. Machiavelli iskoristi trenutak kad je amor zamro i oprezno se oglasi, pazei da mu glas bude bezizraajan, bezbojan i poslovan. " U tom sluaju, predlaem da nam dopustite ispuniti zaduenje do kraja. Pustite nas da pronaemo Flamela i blizance." Znao je da igra opasnu igru, ali bilo je posve jasno da u redovima Starijih vlada nesuglasje, a Machiavelli je bio strunjak za iskoritavanje takvih stanja. U glasu svojega gospodara jasno je uo da mu je potrebna pomo. Stariji su oajniki eljeli blizance i Kodeks: bez njih, ostali Mrani Stariji nee se moi vratiti na zemlju. U tom je trenutku spoznao da su im on i Dee jo dragocjeni. "Doktor i ja skovali smo naum", ree pa uuti, ekajui da vidi hoe li progutati mamac. "Govori, humani", tropotao je muko-enski glas. Machiavelli prekrii ruke i ne ree nita. Dee naglo podigne pogled i pokaza telefon. Usnama bez glasa oblikuje rije: Govori. "Govori!" zarei glas dok je na vezi tulilo i pucketalo. "Vi mi niste gospodar", ree Machiavelli, posve tiho. "Ne moete mi zapovijedati." Zauli su dugo itanje koje je podsjealo na isputanje plina. Machiavelli malo okrene glavu pokuavajui razabrati kakav je to zvuk. Zatim kimne: bio je to smijeh. Ostale Starije njegov je odgovor zabavio. Bio je u pravu; u redovima Starijih vladala je nesloga i premda je Deejev gospodar moda bio svemoan, to nije znailo da je i omiljen. To je bila slabost koju e Machiavelli upotrijebiti u svoju korist. Dee je piljio u njega, oiju razrogaenih od uasa, a moda ak i divljenja. Veza kljocne, pozadinski um se promijeni, a onda se oglasi Machiavellijev gospodar kojemu se u hrapavom glasu jasno osjeala razdraganost. "Sto predlae? Pazi se, humani", doda. "I ti si nas iznevjerio. Uvjeravao si nas da Flamel i blizanci nee napustiti Pariz!" Talijan se nagne prema telefonu s pobjednikim smijekom na usnama. "Gospodaru. Naloeno mi je da ne poduzimam nita do dolaska engleskog arobnjaka. Izgubljeno je dragocjeno vrijeme. Flamel je stigao stupiti u doticaj sa saveznicima, pronai sklonite i odmoriti se." Machiavelli je, govorei pozorno, motrio Deeja. Znao je da je Englez razgovarao sa svojim gospodarom, koji je pak naredio Machiavellijevu gospodaru da Talijanu zabrani ita poduzimati do Deejeva dolaska. "Meutim", nastavi, davi to do znanja, "ta nam je odgoda ila u prilog. Djeaka je probudio Stariji koji nam je odan. Stekli smo predodbu o moi blizanaca i znamo kamo su otili." S mukom je suzbijao samodopadnost u glasu. Pogleda Deeja koji mu je sjedio suelice i ustro kimne. Engleski arobnjak shvati njegov znak. "U Londonu su", nastavi John Dee. "A Britanija je naa zemlja, vie od ijedne druge na svijetu", naglasi. "Za razliku od Pariza, ondje imamo saveznike: Starije, Sljedei narataj, besmrtne i humanske sluge koji e nam pritei u pomo. A u Engleskoj ima i drugih, odanih samo sebi, ije je usluge mogue kupiti. Sva ta sredstva mogue je iskoristiti u potrazi za Flamelom i blizancima." Zavrivi, nagne se naprijed netremice zurei u telefon u iekivanju odgovora. Veza kljocne i prekine se. Prostoriju ispuni neugodan znak za zauzetu liniju. Dee je zurio u telefon istodobno zateen i ljutit. "Je li pukla veza ili su nam spustili slualicu?" Machiavelli ugasi zvunik i prekine buku. "Sad znate kako se ja osjeam kad mi prekinete vezu", tiho ree. "to emo sad?" otresito upita Dee. "ekat emo. Pretpostavljam da raspravljaju o naoj budunosti." Dee prekrii ruke na uskim prsima. "Trebaju nas", ree pokuavajui zvuati samouvjereno, ali bez uspjeha. Machiavelli se gorko nasmijei. "Koriste nas. Ali nas ne trebaju. Znam najmanje desetak

15

GIGA

besmrtnika u Parizu koji bi mogli obavljati moj posao." "Da, pa, vi ste zamjenjivi", ree Dee samodopadno slijeui ramenima. "Ali ja cijeli ivot progonim Nicholasa i Perenelle." "elite rei da vam cijeloga ivota izmiu", ree Machiavelli bezbojnim glasom, a zatim doda s prepredenim smijekom: "Tako blizu, a opet tako daleko." Deejev odgovor preduhitrila je zvonjava telefona. "Ovo je naa odluka." Javio se Deejev gospodar svojim mukim i enskim glasovima koji su se pomalo neskladno stapali u jedan. "arobnjak e slijediti Alkemiara i blizance u Englesku. Upute su posve jasne: unitite Flamela, zarobite blizance i uzmite dva lista koja nam nedostaju. Posluite se svim sredstvima da biste ostvarili taj cilj; u Engleskoj imamo dunike. Te emo dugove sada naplatiti. I, doktore... ako nas ovoga puta iznevjeri, privremeno emo ti uskratili dar besmrtnosti kako bi tvoje humansko tijelo ostarjelo do krajnje granice... a onda emo te, kad bude nadomak smrti, ponovno uiniti besmrtnim." ulo se struganje koje je moglo biti hihot ili udisaj. "Zamisli kako e se osjeati: genijalan um bit e ti zatoen u prastarom i slabom tijelu koje loe vidi i uje, ne moe hodati niti se micati, neprestano trpei kojekakve boljetice. Bit e zauvijek prastar, ali besmrtan. Iznevjeri nas i takva e te snai sudbina. Zauvijek emo te zatoiti u ljuturi od ostarjela mesa." Dee kimne, proguta knedlu i ree to je samopouzdanije mogao: "Neu vas iznevjeriti." "A ti, Niccolo..." Oglasi se Machiavellijev gospodar meu Starijima. "Ti e putovati na ameriki kontinent. arobnica se slobodno kree Alcatrazom. Uini to mora da joj onemogui bijeg s otoka." "Ali u San Franciscu nemam suradnika", brzo se usprotivi Machiavelli, "nemam saveznika. Moje je podruje oduvijek bila Europa." "Imamo sluge diljem obiju Amerika. Ve se kreu prema zapadu u iekivanju tvojeg dolaska... Jednom emo naloiti da te vodi i pomae ti. Na Alcatrazu e pronai svojevrsnu vojsku uspavanu u elijama, stvorenja koja e humani prepoznati iz svojih najmranijih nonih mora i najjezovitijih mitova. Tu vojsku nismo kanili pokrenuti ovako rano, ali dogaaji se odvijaju brzo, daleko bre no to smo oekivali. Uskoro stie Litha, ljetni suncostaj. Na Ivanje, aure blizanaca bit e najsnanije, a granica izmeu ovoga svijeta i nebrojenih Carstava sjena najslabija. Upravo na taj dan kanimo ponovno osvojiti svijet humana." ak ni Machiavelli nije uspio zadrati bezizraajno lice. Pogledavi Deeja, vidje da je i arobnjak zaprepateno razrogaio oi. Obojica su stoljeima radila za Mrane Starije i oduvijek znala da se kane vratiti na svijet kojim su neko vladali. Ali svejedno su ostali zateeni saznavi da e se nakon silnih godina ekanja i planiranja to dogoditi za samo tri tjedna. Doktor John Dee nagne se prema telefonu: "Gospodari znam da ovo govorim i u Machiavellijevo ime oduevljeni smo to ujemo da se Doba prevrata blii i da ete se uskoro vratiti." Proguta knedlu i brzo udahne. "Ali dopustile da vas upozorim: svijet u koji se vraate nije onakav kakvog ste napustili. Humani imaju tehnologiju, komunikacije, oruje... pruat e otpor", doda nakon kraeg oklijevanja. "Nego to, doktore", ree Machiavellijev gospodar. "Stoga emo humanima dati metu, neto to e im iscrpiti sredstva i odvui im pozornost. Niccolo", nastavi glas, "kad ponovno zauzme Alcatraz, probudi udovita u elijama i pusti ih na San Francisco. Razaranje i uas bit e neopisivi. A kad grad bude pretvoren u zapaljenu ruevinu, pusti stvorenja neka lutaju kamo ih volja. Poharat e Ameriku. Ljudski rod oduvijek se boji tame: sada emo ih podsjetiti zato. udovita su ve skrivena na svakom kontinentu u slinim skrovitima; i ona e biti istodobno putena na slobodu. Svijet e brzo potonuti u ludilo i kaos. Cijele e vojske biti izbrisane, tako da nam se nee imati tko suprotstaviti kad se vratimo. A to e biti na prvi korak? Naravno, unitit emo udovita, a humani e nas pozdravljati kao svoje spasitelje."

16

GIGA

"A te zvijeri nalaze se u elijama Alcatraza?" uasnuto upita Machiavelli. "Kako da ih probudim?" "Dobit e upute kad stigne u Ameriku. Ali prvo mora poraziti Perenelle Flamel." "Kako znate da je jo tamo? Ako je pobjegla iz elije, vjerojatno je otila i s otoka, zar ne?" Talijan je osjeao kako mu srce odjednom snano udara; prije tri stotine godina zakleo se na osvetu arobnici. Hoe li mu se sada napokon pruiti prilika da je ostvari? "Jo je na otoku. Oslobodila je Aerop-Enap, Starog pauka. Opasan je neprijatelj, ali ne i nepobjediv. Poduzeli smo mjere da je onesposobimo i osiguramo da Perenelle jo bude ondje kad stigne. I, Niccolo," glas Starijeg postane krut i ruan "nemoj ponoviti Deejevu pogreku." arobnjak se uspravi. "Ne pokuavaj uhvatiti ili zatoiti Perenelle. Ne razgovaraj s njom, ne pregovaraj niti raspravljaj. Ubij je im je ugleda. arobnica je nemjerljivo pogibeljnija od Alkemiara."

17

GIGA

etvrto poglavlje
Ranojutarnje nebo iznad Alcatraza bilo je boje prljave kovine. Nanosi ledene kie prskali su po otoku, a uskovitlano more koje je udaralo o stijene prskalo je gorku, slanu pjenu visoko u zrak. Perenelle Flamel povukla se pod zaklon naputene straarske kuice. Trljala je dlanovima gole nadlaktice, stresajui kapi slane vlage. Bila je odjevena u laganu ljetnu haljinu bez rukava, sada prljavu od blata i re, ali toj visokoj otmjenoj eni nije bilo hladno. Premda se nerado sluila sve slabijim moima, podesila je auru i tako podigla tjelesnu temperaturu na ugodnu razinu. Znala je da, ako se pothladi, nee moi jasno razmiljati, a imala je osjeaj da e joj u iduim satima biti potrebna sva snalaljivost kojom raspolae. Prije etiri dana, John Dee oteo je Perenelle Flamel i zatoio je na Alcatrazu. Njezina uvarica Sfinga odabrana je za taj zadatak zahvaljujui jedinstvenoj sposobnosti da se hrani tuim aurama energetskim poljima koja okruuju svako ivo bie. Engleski arobnjak nadao se da e Sfinga isisati Perenellinu auru i tako joj onemoguiti bijeg, ali Dee je, kao toliko puta u prolosti, podcijenio Perenelline sposobnosti i moi. Uz pomo otokog duha uvara, arobnica je uspjela pobjei Sfingi. Tek je tada otkrila stranu tajnu otoka: Dee je na njemu sakupljao udovita. Zatvorske elije bile su pune jezivih stvorenja iz svih dijelova svijeta, za koje veina ljudi vjeruje da postoje samo u mranim zakucima mita i legende. Ali najvee iznenaenje lealo je skriveno u tunelima ispod otoka. Tamo je, iza magijskih simbola starijih i od Starijega roda, pronala stvorenje zvano Areop-Enap, Starog pauka. S njom je sklopila klimav savez i zajedno su porazile Morrigan, Boicu vrana, i njezinu ptiju vojsku. Ali znale su da im najgore tek predstoji. "Ovo vrijeme nije prirodno", tiho e Perenelle, s posve blagim francuskim naglaskom. Duboko udahnuvi, zgri lice. Njezin izotren njuh osjeao je da je vjetar koji pue iz Zaljeva San Francisco oneien smradom neeg gnusnog i odavno mrtvog, to je bio siguran znak da su neprirodne sile na djelu. Areop-Enap uala je visoko na zidu razruene zgrade. Taj golemi, nabrekli pauk uurbano je omatao preostale zidove zgrade u ovojnicu od ljepljive, bijele pauine. Milijuni paukova, od kojih su neki bili veliki poput tanjura, a drugi jedva vei od zrnca praine, trkarali su divovskom mreom poput lelujave sjene dodajui nove slojeve svile mokroj mrei. Ne okrenuvi glavu, Starija upre u enu dva oka od svojih osam. Podigne jednu debelu nogu ispruenu u zrak tako da su se ljubiaste dlaice sivih vraka vijorile na vjetru. "O da, neto stie... ali nije to Stariji, a nije ni humani", uljala je. "Neto je ve ovdje", mrko e Perenelle. Areop-Enap okrene se i spusti pogled na Perenelle. Osam sitnih oiju stajalo je navrh glave koja je jezivo sliila ljudskoj. Na njoj nije bilo nosa ni uiju, a usta su bila vodoravan prorez pun dugih otrovnih zuba. Zbog tih zvjerskih zuba je tako neobino uljala. "to je to bilo?" odjednom upita, sputajui se na tlo po niti pauine. Perenelle je oprezno hodala kamenim podom izbjegavajui zapetljane niti pauine koje su se lijepile za sve to bi takle. Ponaale su se kao guma za vakanje. "Bila sam na obali", tiho odgovori. "Zanimalo me koliko smo daleko od kopna." "Zato?" upita Areop-Enap primaknuvi se eni i nadvivi se nad nju. "Prije mnogo godina nauila sam jednu aroliju od inuitskog amana. Mijenja gustou vode u tekuem stanju pretvarajui je u neto nalik na ljepljivo blato. Tako ti omoguava da hoda po vodi. Inuiti se tom arolijom slue u lovu na polarne medvjede na ledenim santama. Zanimalo me bi li djelovala i na toplu slanu vodu." "I?" upita Areop-Enap. "Nisam je imala prilike iskuati." Perenelle odmahne glavom. Skupivi svoju dugu crnu grivu, prebaci je naprijed preko ramena. Obino je kosu nosila vezanu u debelu pletenicu, ali sada je

18

GIGA

slobodno padala, protkana s vie srebrnih i bijelih vlasi nego prethodnog dana. "Gle." Areop-Enap primakne se jo blie. Svaka od njezinih nogu bila je deblja od enina torza i zavravala svijenim iljkom, ali svejedno se beumno kretala. Perenelle podigne nekoliko pramenova kose. S njih je bilo uredno odrezano desetak centimetara. "Naginjala sam se nad vodu, prizivajui snagu aure da pokuam izvesti aroliju, kadli je neto izletjelo iz vode jedva je namrekavi. Raljama mi je glatko odgrizlo kosu." Stari pauk tiho prosikta. "Jesi li vidjela to je to bilo?" "Samo krajikom oka, nita vie. Bila sam previe zaokupljena paninim veranjem po stijenama, to dalje od vode." "Zmija?" Perenelle se vrati na francuski, jezik svoje mladosti. "Ne. ena. Zelene koe, sa zubima... mnogo zuba. Dok je uranjala, na trenutak sam ugledala riblji rep." Perenelle odmahne glavom i ispusti kosu pa je zabaci iza ramena i podigne pogled prema Starijoj. "Je li to bila sirena? Nikada nisam vidjela nijednog pripadnika podmorskog naroda." "Malo vjerojatno", proguna Areop-Enap. "Ali to je mogla biti jedna od razuzdanijih Nereida." "Morskih nimfa... ali njihov dom je daleko." "Jest. Drae su im tople vode Mediterana, ali svi oceani svijeta njihov su dom. Susretala sam ih posvuda, ak i meu ledenjacima Antarktika. Nereida ima pedeset i uvijek putuju zajedno... to mi govori da je ovaj otok najvjerojatnije opkoljen. Neemo pobjei morem. Ali to nam nije najvea briga", uljala je Areop-Enap. "Ako su Nereide ovdje, to vjerojatno znai da je u blizini i njihov otac Nerej." Usprkos toplini, Perenelle prou ledeni trnci. "Morski starac? Ali on ivi u nekom dalekom, vodenom Carstvu sjena i rijetko zalazi u ove predjele. Nije kroio u na svijet od 1912. Sto ga je moglo navesti na povratak?" Areop-Enap ogoli zube zvjerski se kesei. "Pa, ti, gospo Perenelle. Ti si nagrada. ele tvoje znanje i sjeanja. Ti i tvoj mu rijetkost ste medu ljudima: besmrtnici ste, ali nemate gospodara meu Starijima. A sad kad si zatoena na Alcatrazu, Mrani Stariji dat e sve od sebe da ga ne napusti iva." Plave i bijele iskrice elektrinog naboja zapucketaju du Perenelline kose koja se polako podigne i rairi iza nje poput blistave, crne aureole. Oi su joj sijevale hladno i zeleno, a ledenobijela aura procvala je oko nje obasjavajui unutranjost ruevne kue jarkom svjetlou. Tamni val paukova povue se u sjenu. "Zna li koliko me Mranih Starijih i njihovih srodnika i prijatelja pokualo ubiti?" otro upita Perenelle. Areop-Enap napravi gadnu kretnju svim nogama istodobno, to je za nju bilo slijeganje ramenima. "Mnogo?" ree. "A zna li koliko ih je ostalo na ivotu?" "Malo?" ree AreopEnap. Perenelle se nasmijei. "Vrlo malo."

19

GIGA

Peto poglavlje
ekajte me. Zvoni mi mobitel." Sophie se skloni u niu pred nekim ulaznim vratima, zavue ruku u dep i izvadi mobitel. U Hekatinu Carstvu sjena ispraznila joj se baterija, ali je kod Comte de Saint-Germaina pronala punja koji joj odgovara. Nakosivi zaslon, zagleda se u neobino dug broj. "Nemam pojma tko zove", ree pogledavajui brata i Nicholasa. Josh zaviri sestri preko ramena. "Ne prepoznajem broj", doda Josh. "Kojim brojevima poinje?" upita Nicholas kiljei ne bi li izotrio brojke na zaslonu. "Nula, nula, tri, tri..." "To je francuski pozivni", ree Flamel. "Javi se; moe biti samo Francis." "Ili Dee, ili Machiavelli", brzo e Josh. "Moda bismo trebali" Ali prije negoli je stigao dovriti, Sophie je pritisnula dugme za javljanje. "Halo?" oprezno ree. "Ja sam!" Saint-Germainov glas bio je vedar, bez posebnog naglaska, a Sophie je po pozadinskim umovima zakljuila da je vani. "Daj mi da razgovaram sa starim. I nemoj mu rei da sam ga tako nazvao!" Sophie zatomi osmijeh i prui telefon Alkemiaru. "Bili ste u pravu; Francis je. eli razgovarati s vama." Nicholas priljubi mobitel uz jedno uho, a drugo prekrije dlanom nastojei priguiti prometnu buku. " allo?" "Gdje si?" upita Saint-Germain na latinskom. Nicholas se ogleda kako bi se orijentirao. "Na Marylebone Roadu, prilazimo postaji podzemne eljeznice Regent's Park." "Stani malo; imam nekoga na drugoj liniji." Nicholas je uo kako se Saint-Germain odmie od mobitela i rafalno ispaljuje neke podatke na starofrancuskom. "Dobro", ree trenutak poslije. "Produi ravno ulicom i priekaj pred crkvom St. Marylebone. Netko e doi po vas." "Kako u znati da voza radi za tebe?" upita Nicholas. "Dobro pitanje. Ima li razloga vjerovati da se ovaj razgovor prislukuje?" "I Talijan, i Englez raspolau potrebnim sredstvima", oprezno e Alkemiar. "Istina." "A i doekao nas je neugodan odbor za dobrodolicu. Vjerojatno su podnijeli izvjetaj nareenima prije negoli su se dali u potjeru za nama." "Ah." Saint-Germain zastane i oprezno ree: "Pretpostavljam da si taj problem diskretno rijeio." "Vrlo diskretno. Ali..." "Ali?" upita Saint-Germain. "Premda se nisam sluio aurom, neto energije ipak je osloboeno. To je moralo privui pozornost, pogotovo u ovom gradu." Uslijedila je jo jedna stanka; zatim Saint-Germain ree: "OK, upravo sam poslao vozau SMS. Dopusti da te podsjetim na proslavu koju sam upriliio u Versaillesu, u veljai 1758. Slavio se moj roendan, a ti si mi darovao knjigu u konatom uvezu iz svoje privatne knjinice." Nicholasove usne izviju se u osmijeh. "Sjeam se." "Tu knjigu jo imam. Voza e ti rei naslov", nastavi podiui glas kako bi nadglasao udarce ekia u pozadini. "Kakva je to buka?" upita Flamel prebacivi se na engleski. "Radnici. Pokuavaju uvrstiti kuu. Navodno postoji stvarna opasnost da se urui u katakombe pod sobom i povue pola ulice." Nicholas spusti glas. "Stari prijatelju. Ne mogu ti rei koliko mi je ao zbog nevolja koje smo navalili na tvoj dom. Ja u, naravno, platiti svu tetu."

20

GIGA

Saint-Germain se zahihoe. "Ne trudi se. Nee me to nita kotati. Prodao sam jednom asopisu ekskluzivna prava na priu. Honorar e biti i vie nego dovoljan za popravke, a medijska pozornost je neprocjenjiva; moj novi album strelovito se penje ljestvicama najee skidanih stvari na internetu... ako to nije proturjeno rei", doda kroz smijeh. "Koju priu?" upita Nicholas bacivi pogled na blizance. "Pa, o eksploziji plina u mojoj kui, naravno", oputeno e Saint--Germain. "Moram ii. Bit emo u kontaktu. I, stari prijatelju," zastane, "uvaj se. Ako ti ita zatreba bilo to na svijetu zna kako e do nas." Nicholas pritisne tipku za prekid veze i bez rijei vrati telefon Sophie. "Rekao je" "uli smo." Probuena osjetila omoguila su blizancima da jasno uju oba sugovornika. "Eksplozija plina?" upita Sophie. "Pa, nije mogao rei da je tetu napravio pretpovijesni dinosaur, zar ne?" bockao ju je Josh. "Tko bi mu povjerovao?" Tutnuvi ruke u depove, pobrza za Flamelom koji je ve grabio ulicom. "Hajde, seko." Sophie kimne. Njezin brat bio je u pravu. Ali postajalo joj je sve jasnije kako su Stariji uspjeli tako dugo svoje postojanje zadrati u tajnosti. Ljudski rod jednostavno je odbijao povjerovati da na svijetu postoji magija. Bar u ovom dobu znanosti i tehnologije. Smatra se da udovita i aranje pripadaju primitivnoj, neciviliziranoj prolosti, ali Sophie je u proteklih nekoliko dana shvatila da se svakodnevno pojavljuju dokazi o postojanju magije. Ljudi cijelo vrijeme dojavljuju o naizgled nemoguim dogaajima; vide najudnije stvari i najbizarnija stvorenja... ali nitko im ne vjeruje. Nije valjda mogue da su sve to pogreke, lai, zabune i varke, je li? Ako su Mrani Stariji i njihovi sluge na utjecajnim poloajima, dovoljno je da jednostavno odbace takve dojave, oglue se na njih ili ih - ba kao u Parizu - ismiju u medijima. Ubrzo ak i oni koji su vidjeli neobinu pojavu i dojavili je, poinju sumnjati u vlastita osjetila. Juer je Nidhogg, stvorenje koje Toboe postoji samo u legendama, divljalo uskim parikim uliicama ostavljajui za sobom kr i lom. Protutnjilo je Champs-Elyseesom i otrgnulo komad znamenitog doka prije negoli je pljusnulo u vodu. Zasigurno su ga vidjeli deseci ljudi; a gdje su njihove prie, njihove izjave? U tisku je dogaaj opisan kao eksplozija plina u drevnim katakombama. Ali onda su oivjele sve vodorige i groteske na Notre Dameu i odgmizale s crkve. Pridruivi snagu Joshove aure svojoj, Sophie je pomou vatrene i vodene magije pretvorila ta stvorenja u hrpu razlomljena kamenja... a kako je to prikazano u medijima? Kao posljedica kiselih kia. Dok su Eurostarom jurili kroz francuska sela, na Joshovu su laptopu proitali prikaz objavljen na internetu. Svaka novinska agencija na svijetu imala je vlastitu priu, ali sve su bile inaice iste lai. Samo su neke aave stranice s teorijama zavjere objavile izvjea ljudi koji su vidjeli Nidhogga i drhtave mobitelske snimke udovita. Deseci drugih stranica objavili su da su te snimke i fotografije krivotvorene, usporeujui ih sa slikama Bigfoota ili udovita iz Loch Nessa, koje su dokazano lane. Sada je, meutim, Sophie poela slutiti da su moda i oba ta stvorenja zapravo stvarna. Pouri da dostigne Flamela i brata. "Ne udaljavaj se, Sophie", upozori je Nicholas. "Nema pojma u kakvoj smo pogibelji." "To nam uporno ponavljate", proguna Sophie, premda trenutno nije mogla zamisliti kako bi im moglo biti gore. "Kamo idemo?" upita Josh. Jo mu se vrtjelo od navale adrenalina, i sada ga je poela hvatati i drhtavica. "Samo do tamo", ree Nicholas pokazujui glavom bijelu kamenu crkvu njima slijeva. Dostigavi brata, Sophie primijeti da je blijed i da mu na elu blistaju kaplje znoja. Uhvatila ga je za ruku i blago je stegnula. "Kako si?" Znala je to prolazi: buka, mirisi i zvukovi grada bombardirali su mu nedavno Probuena osjetila. Kad ju je Hekata Probudila i sama je

21

GIGA

doivjela ok uzrokovan preoptereenou osjetima. Ali dok su njoj Vjetica od Endora i Ivana pomogle da ovlada osjeajima i osjetima koji su je preplavili, njezinu bratu nije imao tko pomoi. "Dobro sam", brzo e Josh. "OK, ne ba posve dobro", prizna u iduem trenutku primijetivi nevjericu na sestrinu licu. Ona je prola istu preobrazbu; znala je kako se osjea. "Samo mi je sve..." S mukom je traio rijei. "Svega je previe", dovri mu Sophie misao. Josh kimne. "Previe", sloi se. "Mogu osjetiti ak i okus ispunih plinova." "Sve doe na svoje mjesto", obea mu, "i bude lake. Ili se moda samo navikne." "Mislim da se nikada neu navii na ovo", ree sputajui glavu i kiljei da se zatiti od arkog sunca koje se probijalo kroz plavo-crne oblake. Suneve zrake koje su blistale na mokrim ulicama bole su mu oi poput bodea. "Trebam sunane naoale." "To je dobra ideja." Sophie otri nekoliko koraka naprijed. "Nicholas, ekajte", dovikne. Ali premda je Alkemiar bacio pogled preko ramena, nije se zaustavio. "Ne smijemo odugovlaiti", otrese se i nastavi ustrim koracima. Sophie se zaustavi nasred ulice pa povue brata da i on stane. Nicholas je napravio jo pet-est koraka prije negoli je shvatio da ga blizanci vie ne slijede. Stao je i okrenuo se maui im da poure. Ogluili su se na poziv, a kad se vratio do njih, u izrazu lica bilo mu je neeg mranog i runog. "Nemamo vremena za ove gluposti." "Trebamo sunane naoale za Josha, a i za mene", ree Sophie. "I vode." "Nabavit emo ih poslije." "Trebamo ih sada", odluno otpovrne Sophie. Nicholas zausti osoran odgovor, ali Josh napravi korak prema Alkemiaru. "Trebamo ih sada." U glasu mu se osjeala neka nadmenost. Dok je stajao pred parikom katedralom, osjeajui kako mu sirova energija struji tijelom, gledajui kako se pokrenute kamene vodorige pretvaraju u prah, shvatio je koliko su on i sestra zapravo moni. Trenutno im je Alkemiar moda potreban, ali potrebni su i oni njenu. Nicholas pogleda u djeakove jarke, plave oi, a ono to je u njima vidio oito ga je navelo da kimne i skrene prema nizu trgovina. Voda i sunane naoale", ree. "Da naoale budu neke odreene boje?" sarkastino upita. "Crne", uglas odgovore blizanci. Sophie je stajala s Joshom pred trgovinom. Bila je iscrpljena, ali |e znala da je Joshu tee. Sad kad je kia prestala, ulica se poela puniti. Pokraj njih su prolazili ljudi desetak razliitih nacionalnosti, avrljajui na razliitim jezicima. Sophie odjednom nagne glavu u stranu i namrti se. "to nije u redu?" smjesta je upita Josh. "Nita", polako odgovori, "samo..." "to?" "Uinilo mi se da prepoznajem neke rijei koje su oni ljudi izgovarali." Brat pogleda kamo i ona. Dvije ene u dugim, lepravim, bliskoistonim haljama, pokrivenih glava i lica skrivenih burkama, prijateljski su avrljale. "Sestre su... Idu lijeniku ovdje, odmah iza ugla u Harley Streetu..." zaueno e Sophie. Josh se okrene da bolje uje i skloni kosu s uha. Duboko se usredotoivi, uspio je izdvojiti glasove dviju ena. "Sophie, ne razumijem ni jednu rije; mislim da govore na arapskom." Uto pokraj njih prou dva elegantno odjevena poslovna ovjeka i zapute se prema postaji podzemne eljeznice Regent's Park. Obojica su razgovarala mobitelom. "Onaj lijevi razgovara sa enom u Stockholmu", nastavi Sophie, gotovo aptom. "ao mu je to je propustio sinovu roendansku proslavu. Desni razgovara sa sredinjim uredom koji je takoer u vedskoj. eli da mu poalju mejlom nekakve tablice." Josh ponovno okrene glavu ne obazirui se na promet i nebrojene druge gradske zvukove.

22

GIGA

Odjednom otkrije da, ako se usredotoi na ona dva poslovna ovjeka, moe razabrati pojedine rijei. Sluh mu je bio toliko otar da je uo ak i tihe glasie na drugom kraju linije. Nijedan od njih nije govorio na engleskom. "Kako to da ih razumije?" upita. "To je znanje Vjetice od Endora", ree Nicholas. Izaao je iz trgovine ba kad je Josh postavio pitanje. Iz papirnate vreice izvadi dva para istovjetnih jeftinih sunanih naoala i prui im ih. "Bojim se da nisu dizajnerske." Sophie stavi tamne naoale na nos. Odmah je osjetila olakanje, a na bratovu licu vidjela je da on osjea isto. "Objasnite mi", ree Sophie. "Mislila sam da mi je prenijela samo hrpu prastarih podataka. Nisam mislila da bi mi ita od toga moglo biti korisno." Nicholas im prui i dvije boce vode, a blizanci uhvate korak s njim dok je brzao ulicom prema crkvi St. Marylebone. "Vjetica ti je predala sve svoje znanje kad te obavila zranim platem. Priznajem da je to bio prevelik zalogaj. Ali nisam imao pojma da e to uiniti", brzo doda, osjetivi da se Josh poinje mrgoditi. "Bilo je to posve neoekivano i posve netipino za nju. Prije mnogo narataja, sveenice bi cijeloga ivota uile kod Vjetice da bi ih na koncu nagradila tek majunim dijelom svojega znanja." "A zato je onda meni dala sve?" zbunjeno upita Sophie. "To je tajna", prizna Nicholas. Primijetivi da je put slobodan, Alkemiar urno prevede blizance preko Marylebone High Streeta. Tada su ve bili dovoljno blizu crkvi da vide njezino otmjeno proelje. "Znam da ti je Ivana pomogla razvrstati Vjetiino znanje." Sophie kimne. U Parizu, dok je spavala, Ivana Orleanska pouila ju je tehnikama ovladavanja zbrkom tajnih i malo poznatih podataka koji su joj strujali mozgom. "Vjerujem da se trenutno uspomene i znanje Vjetice od Endora postupno stapaju s tvojim sjeanjima. Nee vie znati samo to je Vjetica znala, ve i kako je to doznala. Moglo bi se rei da e njezina sjeanja postati tvoja." Sophie odmahne glavom. "Ne razumijem." Napokon su stigli do crkve. Nicholas se popne na stubu da pogleda lijevo i desno ulicom, urno prelijeui pogledom prolaznike, a zatim se okrene prema Regent's Parku i vrati pogled na blizance. "To je poput razlike izmedu gledanja utakmice i sudjelovanja u njoj. Kad si upoznala Saint-Germaina", doda, "odmah si znala sve to Vjetica zna o njemu, zar ne?" Sophie kimne. Smjesta joj je bilo sinulo da Vjetica od Endora nikada nije voljela Comte de Saint-Germaina niti mu vjerovala. "Razmisli sad o Saint-Germainu", predloi Alkemiar. Sophie pogleda brata koji slegne ramenima, oiju skrivenih tamnim staklima. Sophie okrene desno zapee. Na unutarnjoj strani ruke imala je zlatni krug s crvenom tokom u sredini. Saint-Germain bezbolno joj je oprljio meso zapea tom tetovaom pouavajui je Vatrenoj magiji. Kad je poela razmiljati o Saint-Germainu, preplavila su je sjeanja: blistavo iva, kao da ih je proivjela vlastitim tijelom. Sophie sklopi oi i smjesta se nae u drugom vremenu i prostoru. London, 1740. Stajala je u golemoj balskoj dvorani odjevena u opravu koja je bila toliko teka da ju je vukla prema tlu. Bila je nevjerojatno neudobna i posvuda joj se zarezivala u meso, tipala, stezala, sputavala i stiskala. Zrak u dvorani zaudarao je na vosak svijea i preobilje miomirisa, zaepljene zahode, kuhanu hranu i neoprana tijela. Oko nje se vrtloila vreva ljudi, ali dok se kretala naprijed, svi su joj se nesvjesno sklanjali s puta otvarajui prolaz prema sumorno odjevenu mladiu zaudno plavih oiju. Bio je to Francis, Comte de Saint-Germain. Razgovarao je na ruskom s nekim velikaem s dvora maloga cara, Ivana VI. Shvatila je da razumije to govore. Velika je napominjao da bi najmlaa ki Petra Velikog, Elizabeta, uskoro mogla prigrabiti vlast, to bi otvorilo poslovne mogunosti u Sankt Petersburgu za ovjeka Saint-Germainovih vjetina. Grof se polako okrenuo prema njoj. Primivi joj ruku, sagne se nad nju i ree na talijanskom: "ast mi je napokon vas upoznati, gospo."

23

GIGA

Sophie trepne i zaljulja se. Josh spremno prui ruku da je pridri. "to se dogodilo?" odluno upita. "Bila sam tamo..." apne Sophie. Brzo odmahne glavom. "Ovdje, u Londonu. Prije vie od dvjesto pedeset godina. Sve sam vidjela." Slegne bratovu ruku. "Osjeala sam na sebi odjeu koju sam nosila, njuila smrad u dvorani, a dok je Saint-Germain govorio ruski, razumjela sam ga, kao i kad se meni obratio na talijanskom. Bila sam tamo", ponovi, jo zatravljena vlastitim uspomenama. "Uspomene Vjetice od Endora postaju tvoje uspomene", ree Nicholas. "Njezino znanje postaje tvoje. S vremenom e znati sve to i ona." Sophie Newman zadrhe. Sjetila se neeg to ju je uznemirilo. "A to e se dogoditi sa mnom?" upita. "Vjetica ima tisue godina sjeanja i iskustava; ja ih imam samo petnaest i pol, a i ne sjeam se svega. Mogu li njezine uspomene istisnuti moje?" Nicholas snano trepne. Zatim polako kimne. "To mi nije palo na pamet, ali da, mogue je", ree posve tiho. "Morat emo se pobrinuti da to sprijeimo." "Zato?" u glas upitaju blizanci. Nicholas se spusti stubama do njih. "Zato to mi nismo nita drugo doli zbroj svojih sjeanja i iskustava. Ako Vjetiina sjeanja istisnu tvoja, ti e postati Vjetica od Endora." Josh je bio uasnut. "A to bi se u tom sluaju dogodilo sa Sophie?" "U tom sluaju, Sophie vie ne bi postojala. Postojala bi samo Vjetica." "Onda je to uinila namjerno", ree Josh, u srdbi podigavi glas toliko da je privukao pozornost skupine turista koji su fotografirali crkvenu uru. Blizanka ga trkne, na to on nastavi promuklim aptom. "Zato je prepustila Sophie sve svoje znanje!" Nicholas pone odmahivati glavom, ali Josh ustraje: "Jednom kad njezina sjeanja posve preuzmu Sophie, imat e novo, mlae tijelo u zamjenu za svoje staro i slijepo. Ne moete to porei." Nicholas zatvori usta i okrene se od njega. "Moram... moram razmisliti o tome", ree. "Nikada nisam uo da se ita slino dogodilo." "Ali nikada niste uli ni da je Vjetica dala sve svoje znanje jednoj osobi, zar ne?" otro e Josh. Sophie uhvati Alkemiara za ruku i stane pred njega. "Nicholas, to emo?" upita. "Nemam pojma", prizna Alkemiar uz iscrpljen uzdah. U tom trenutku djelovao je prastaro, s borama urezanim duboko u elo i oko oiju, crtama du nosa i dubokim brazdama izmeu obrva. "A tko bi to onda mogao znati?" plane Sophie s prestraenim prizvukom u glasu. 'Perenelle", odgovori on i snano kimne. "Moja Perenelle bi znala to nam je initi. Moramo te nekako dovesti natrag k njoj. Ona e znali pomoi. U meuvremenu, mora paziti da ostane Sophie. Mora se usredotoiti na vlastiti identitet." "Kako?" "Razmiljaj o svojoj prolosti, o roditeljima, kolama, ljudima koje si upoznala, prijateljima, neprijateljima, posjeenim mjestima." Okrene se Joshu. "Mora joj pomoi. Ispituj sestru o prolosti, o svemu to ste zajedno radili, mjestima koja ste obili. Sophie", doda okreui se djevojci, "svaki put kad pone proivljavati neku od Vjetiinih uspomena, hotimice se usredotoi na neto drugo, na neko vlastito sjeanje. Mora se opirati bujici Vjetiinih sjeanja koja tei preplaviti tvoja, dok ne naemo naina da ovladamo njima." Odjednom se uz rub plonika zaustavi crni londonski taksi, a suvozaki prozor se spusti. "Ulazite", naredi glas iz sjene. Nitko se ni ne pomakne. "Nemamo cijeli dan. Ulazite." U dubokom, punom glasu osjeao se traak Sjeverne Afrike. "Nismo zvali taksi", ree Flamel oajniki pogledavajui lijevo-dcsno ulicom. Saint-Germain je rekao da e ih netko pokupiti, ali Alkemiar nije mislio da e to biti neto tako obino kao

24

GIGA

to je londonski taksi. Je li to stupica? Zar im je Dee uao u trag? Baci pogled preko ramena na crkvu. Vrata su bila otvorena. Mogli bi potrati stubama i skloniti se u crkvu, ali unutra bi se nali u stupici. "Ovaj automobil poslan je ba po vas, gospodine Flamel." Nakon stanke, glas doda. "Vi ste autor jedne od najdosadnijih knjiga koje sam ikada proitao: Kratak pregled filozofije," "Najdosadnije?" Nicholas grubo otvori vrata i ugura blizance u polumrak. "Stoljeima je bila priznata kao genijalan rad!" Uavi, zalupi vrata automobila. "Zasigurno vas je Francis uputio da to kaete." "Veite se", naloi im voza. "Prilino se drutvo zaputilo u ovom smjeru, nimalo dobroudno i vrlo neugodno."

25

GIGA

esto poglavlje
Vozako sjedalo zauzimalo je golemo muko tijelo. Kad se okrenuo da ih pogleda kroz staklenu pregradu koja dijeli vozaa od putnika, blizanci su shvatili da nije krupan od masti ve miia. Majica bez rukava s crno-bijelim prugama bila mu je rastegnuta na divovskim prsima i bio je toliko visok da je glatko obrijanom glavom dodirivao strop automobilske kabine. Koa mu je bila tople tamnosmee boje, ba kao i oi, dok su mu zubi djelovali gotovo previe bijeli da bi bili prirodni. Na oba obraza, tono pod okom, imao je tri kratka vodoravna oiljka. "Tek to ste uli u zemlju, uspjeli ste taknuti u pravo osinje gnijezdo", ree dubokim, gromkim glasom. "Putem ovamo ugledao sam stvorenja koja naratajima nisu hodala ovom zemljom." Naceri se. "Inae, ja sam Palamed." Zastane i odmahne glavom. "I da se nikada niste usudili nazvati me Pally." "Palamed?" zaprepateno upita Flamel naginjui se naprijed da bolje pogleda vozaa. "Palamed? Saracenski vitez?" "Glavom i bradom", odgovori voza okreui se naprijed, pa okrene upravlja do kraja i sa kripom se ukljui u promet bez migavca. Iza njega su automobilske trube tulile i gume cviljele. Podigne mobitel. "Francis mi je rekao samo nekoliko turih pojedinosti. Obino se ne upliem u prijepore izmeu razliitih tabora Starijih - tako je sigurnije ali im mi je rekao da je rije o blizancima iz legende", ree gledajui ih u retrovizoru, "znao sam da nemam izbora." Josh spusti ruku i vrsto stegne sestrinu. elio joj je odvui pozornost kako ne bi poela razmiljati o Palamedu. Premda Josh nikada nije uo za njega, nije sumnjao da e Sophie iz Vjetiina sjeanja doznati tko im je voza. ovjek je bio golem, graen kao ragbija ili profesionalni hrva i govorio je engleski s neobinim naglaskom. Josh pomisli da je moda Egipanin. Prije etiri godine, cijela obitelj Newman putovala je u Egipat. Mjesec dana Obilazili su drevne znamenitosti, a vozaev pjevni izgovor podsjetio ga je na jezik koji je ondje uo. Josh se nagne naprijed da izbliza promotri mukarca. Upravlja su stezale orijake ruke kratkih prstiju - a zatim primijeti da su mu zapea i zglobovi prstiju natekli i ogrubjeli od uljeva. Josh je sline ruke vidio na nekim svojim uiteljima borilakih vjetina; obino su znaili da je osoba godinama uila karate, kung fu ili boks. "Dr'te se." Palamed izvede nedozvoljeno polukruno skretanje i pone se vraati u smjeru iz kojeg su doli. "Naslonite se i ostanite u sjeni", upozori ih. "Toliko je taksija na ulici da su gotovo nevidljivi; nitko na njih ne obraa pozornost. A uz to, nee oekivati da se vratite istim putem." Josh kimne. Bila je to mudra strategija. "Tko su 'oni'?" upita. Prije negoli je Palamed stigao odgovoriti, Nicholas se odjednom ukruti zurei kroz prozor. "Vidite ih?" upita Palamed dubokim, gromkim glasom. "Vidim ih", apne Alkemiar. "Koga?" uglas upitaju Sophie i Josh naginjui se naprijed i pratei Alkemiarov pogled. "Trojica mukaraca na drugoj strani ulice", kratko odgovori. Trojica mladia obrijanih glava s piercevima i velikim tetovaama razmetljivo su hodala sredinom ulice. U zamrljanim plavim trapericama, prljavim majicama i radnikim izmama djelovali su opasno, ali ne posebno natprirodno. "Ako zakiljite", objasni Flamel, "trebali biste im moi vidjeti aure." Blizanci spuste kapke tako da su gledali samo kroz uske proreze i odmah ugledali rune pipke zadimljena svjetla kojim je trojac zraio. Siva boja bila je protkana ljubiastom. "Cucubuthi", objasni Palamed. Alkemiar kimne. "Vrlo su rijetki. Potomci vampira i vukodlaka, zvani i Tore Madra", ree Flamel blizancima. "esto imaju repove. Plaenici su, lovci. Krvopije." "I glupi k'o top." Palamed se zaustavi pokraj autobusa koji je zaklonio njihov taksi od pogleda cucubutha. "Osjeat e trag vaeg mirisa do crkve; onda e ga izgubiti. To e ih zbuniti. Uz

26

GIGA

malo sree, zbog toga e se meusobno posvaati i potui." Automobil uspori i zaustavi se na crvenom. "Tamo, kod semafora", apne Nicholas. "Da, provezao sam se pokraj njih putem ovamo", ree Palamed. Blizanci prelete pogledom raskrije, ali ne opaze nita neobino. "Tko?" upita Sophie. "kolarke", zagrmi Palamed. Dvije riokose djevojke svijetle puti avrljale su ekajui zeleno. Bile su dovoljno sline da budu sestre i nosile su kolske uniforme. Obje su nosile i upadljivo skupe torbice. "Ne gledajte ih", upozori Palamed. "Poput zvijeri su; osjeaju kad ih se gleda." Sophie i Josh zagledaju se u pod trsei se iz sve snage da ni ne razmiljaju o djevojkama. Nicholas podigne novine koje je pronaao na stranjem sjedalu i otvori ih pred licem, usredotoen na najdo-sadniji prilog koji je mogao nai, a to je bila teajna lista. "Prijei e ulicu tono pred nama", proguna Palamed okreui se prema stranjim sjedalima da sakrije lice. "Siguran sam da me ne bi prepoznale, ali ne elim se kockati." Upali se zeleno pa Palamed krene s ostalim vozilima. "Dearg Due", ree Flamel prije negoli su blizanci stigli ita pitati. Okrene se i pogleda kroz stranji prozor automobila. Ria kosa djevojaka jo je bila vidljiva dok su nestajale u vrevi. "Vampirice koje su se nakon pada Danu Talisa nastanile u krajevima koji e poslije naseliti Kelti." "Kao Scatty?" upita Sophie. Nicholas odmahne glavom. "Nimalo nalik na Scatty. Ove nisu vegetarijanke." "1 one su se zaputile prema crkvi", hihotao se Palamed. "Nalete li na cucubuthe, bit e to zanimljiv susret. Mrze se." "Tko bi pobijedio?" upita Sophie. "Dearg Due, sto posto", ree Palamed s vedrim osmijehom. Sukobio sam se s njima u Irskoj. Gadne su ratnice, neunitive." Vozili su Marylebone Roadom dok nisu skrenuli u Hampstead Road. Tamo su vozila poela gmizati dok nije nastao potpuni zastoj. Negdje pred njima tulile su trube i ukljuila se sirena hitne pomoi. "Oito neko vrijeme ne idemo nikamo." Palamed povue runu konicu i ponovno se okrene u sjedalu da pogleda blizance i Flamela. "Znai, vi ste legendarni Nicholas Flamel, Alkemiar. Tijekom godina mnogo sam uo o vama", ree. "Ali nita dobra. Znate li da se u Carstvima sjena vaim imenom slue kao kletvom?" Blizanci su ostali zateeni silinom mukareva glasa. Nisu bili sigurni ali li se ili ne. Palamed je obraao pozornost samo na Alkemiara. "Za vama ostaje trag smrti i razaranja" "Mrani Stariji nisu prezali ni od ega u nastojanju da me zaustave", polako e Flamel, osjetno hladnijim glasom. "kao i poari, glad, poplave i potresi", grmio je dalje Palamed ne obazirui se na upadicu. "Sto elite rei?" osorno upita Nicholas i na trenutak se u stranjem dijelu taksija osjeti daak metvice. Nagnuo se naprijed, oslonio laktove na koljena i vrsto isprepleo prste na rukama. "Moda elim rei da biste trebali odabrati rjee naseljena mjesta Ka svoj dug ivot. Moda Aljasku, Mongoliju, Sibir, australsku pustinju ili udaljenije predjele Amazone. Mjesta gdje nema ljudi. Gdje nema rtava." U stranjem dijelu vozila zavlada leden muk. Blizanci su se pogledali, a Josh je bez glasa upitno podigao obrve, ali je Sophie jedva primjetno odmahnula glavom. Prinijela je kaiprst unoj resici; Josh je shvatio poruku: sluaj i uti. "elite li rei da sam skrivio smrt nedunih ljudi?" posve tiho upita Flamel. "O da." Flamelovo blijedo lice oblije rumenilo. "Nisam nikad" zausti. "Mogli ste nestati s ovoga svijeta", ustraje Palamed dubokim glasom od kojeg je podrhtavala unutranjost taksija. "Ve ste jednom lairali vlastitu smrt, pa ste to mogli ponoviti i nastaniti

27

GIGA

se na nekom dalekom, nepristupanom mjestu. Mogli ste ak mugnuti u neko od Carstava sjena. Ali niste; odluili ste ostati na ovome svijetu. Zato?" upita Palamed. "Dunost mi je uvati Kodeks", plane Alkemiar, iskreno ljutit, a zrakom se proiri snaniji miris metvice. Automobilske trube ponovno su poele tuliti, pa se Palamed okrenuo u sjedalu, otpustio konicu i nastavio voziti. "Dunost vam je uvanje Kodeksa", ponovi gledajui ravno preda se. "Nitko vas nije natjerao da postanete uvarom Knjige. Tu ste ulogu preuzeli rado i bez pitanja... ba kao i ostali uvari prije vas. Ali razlikovali ste se od prethodnika. Oni su se s knjigom povukli u neko skrovite. Ali vi ne. Vi ste ostali na ovome svijetu. I zbog toga su umrli mnogi humani: milijun samo u Irskoj, vie od stotinu etrdeset tisua u Tokiju." "Ubili su ih Dee i Mrani Stariji!" "Dee je progonio vas." "A da sam mu predao Knjigu Abrahama idova", mirno e Flamel, "Mrani Stariji vratili bi se na svijet i Zemlja bi nauila to doista znai rije Armagedon. Razdiranje Carstava sjena odaslalo bi udarne valove zemljom koji bi stvarali uragane, potrese i tsunamije. Milijuni bi umrli. Pitagora je jednom izraunao da bi samo taj poetni dogaaj izbrisao pola stanovnitva s lica zemlje. A onda bi Mrani Stariji navrli u svijet. Neke ste od njih upoznali, Palamed; znate kakvi su, znate za to su sposobni. Ako se oni ikada vrate na ovaj planet, bit e to katastrofa globalnih razmjera." "Oni kau da donose novo Zlatno doba", blago odgovori voza. Josh je motrio Flamelovo lice da vidi kako e reagirati; Dee je tvrdio isto. "To kau, ali lau. Vidjeli ste to su sve uinili kako bi mi oteli Knjigu. Ljudi su umirali. Dee i Mrani Stariji ne dre do ljudskih ivola", obrazlagao je Flamel. "A vi, Nicholas Flamel?" "Ne svia mi se ton kojim mi se obraate." U retrovizoru se vidio Palamedov zvjerski smijeak. "Nije me briga svia li vam se ili ne. Zato to se vi meni nimalo ne sviate, kao ni vama slini, oni koji misle da znaju to je najbolje za svijet. Tko je vas postavio za uvara humana?" "Nisam prvi; bilo ih je i prije mene." "Oduvijek je bilo ljudi kao to ste vi, Nicholas Flamel. Ljudi koji misle da znaju to je najbolje, koji odluuju to bi drugi trebali gledati, itati i sluati, koji naposljetku nastoje upravljati mislima i postupcima ostatka svijeta. Cijeli sam ivot posvetio borbi protiv takvih kao to ste vi." Josh se nagne naprijed. "Jeste li vi na strani Mranih Starijih?" "Ne", odgovori mu Flamel. Glas mu je bio prijeziran. "Palamed, saracenski vitez, stoljeima nije stao ni na iju stranu. U tom je pogledu slian Hekati." "Jo jednoj u nizu vaih rtava", doda Palamed. "Skrivili ste unitenje njezina svijeta." "Ako sam vam toliko odbojan", ledeno e Flamel, "to radite ovdje?" "Francis me zamolio da pomognem, a njega smatram prijateljem, usprkos svim njegovim nedostacima ili moda upravo zbog njih." Taksist uuti, a smee oi zablistaju mu u retrovizoru kad je bacio pogled na Sophie i Josha. "I, naravno, zbog najnovijeg para blizanaca", doda. Sophie se umijea i postavi pitanje koje je bratu bilo navrh jezika: "Kako to mislite, 'najnovijeg para'?" "Zar mislite da ste prvi?" Palamed se grubo nasmija. "Alkemiar i njegova ena ve stoljeima trae blizance iz predaje. Ve petsto godina sakupljaju mladie i djevojke kao to ste vi." Sophie i Josh zateeno se pogledaju. Josh se naglo nagne naprijed. "to se dogodilo ostalima?"

28

GIGA

Palamed se oglui na to pitanje, pa se djeak okomi na Nicholasa. "to se dogodilo ostalima?" ponovi toliko glasno da mu glas prepukne. Na trenutak mu oi zablistaju zlatom. Alkemiar spusti pogled, a onda polako i strpljivo skloni sa svoje podlaktice Joshove stegnute prste. "Odgovorite!" Vidjevi kako u besmrtnikovim oima nastaje la, Josh odmahne glavom. "Zasluujemo istinu", plane. "Odgovorite!" Flamel duboko udahne. "Da", napokon ree. "Bilo je drugih, istina, ali oni nisu bili blizanci iz legende." Zatim se nasloni na sjedalu i prekrii ruke na prsima. Prelazio je pogledom s Josha na Sophie, a s bezizraajna lica nita se nije moglo iitati. "Vi jeste." "to se dogodilo drugim blizancima?" vatreno upita Josh, glasom drhtavim od srdbe i straha. Alkemiar okrene lice u stranu i zagleda se kroz prozor. "Ja sam uo da su umrli", javi se Palamed s prednjeg sjedala. "Umrli su ili poludjeli."

29

GIGA

Sedmo poglavlje
Na natpisu s kojeg se ljutila boja neko je pisalo AUTODI JELOVI, ali je drugi O otpao i nikada nije vraen na mjesto. Iza visokog betonskog zida, vrha zatienog krhotinama stakla i navojima bodljikave ice, stotine pokvarenih hravih automobila leale su jedan na drugome tvorei tornjeve koji su izgledali kao da bi se svakog trenutka mogli sruiti. Zid oko odlagalita automobila bio je podebljan napola zguljenim plakatima za davno odrane koncerte, prologodinje "najnovije albume u prodaji" i bezbrojne alternativne bendove. Oglasi su lijepljeni jedan preko drugog tvorei debeo areni sloj koji je potom iaran grafitima. Bilo je gotovo nemogue razabrati natpise OPASNOST - NEZAPOSLENIMA ULAZ ZABRANJEN i ZABRANJEN PRISTUP. Palamed zaustavi automobil uz rub nogostupa, jedan blok dalje od ulaza zatvorenog vrstim lancima, i ugasi motor. Prebacivi obje ruke preko upravljaa, nagne se naprijed i pozorno promotri prostor oko sebe. Flamel je u meuvremenu zaspao, a Sophie je bila izgubljena u mislima od kojih bi joj povremeno zjenice posrebrile. Josh se spusti sa sjedala i une na pod iza staklene pregrade. "Onamo nas vodite?" upita Josh pokazujui glavom odlagalite automobila. "Za sada." Palamedovi zubi bijesnu u su mranoj unutranjosti automobila. "Moda ne djeluje bogzna kako, ali to je vjerojatno najsigurnije mjesto u Londonu." Josh se ogleda. Kue od crvene opeke s obje strane uske ulice bile su nepopravljivo propale, a cijela etvrt bila je trona i ruevna. Preko veine prozora i vrata bile su zakucane daske, a neki su ak i zazidani. Nijedno prozorsko staklo nije bilo itavo. Hrava olupina izgorjelog automobila leala je na betonskim kockama uz rub kolnika a na ulicama nije bilo ni ive due. "udi me da ova etvrt nije preureena." "Bit e, s vremenom", sjetno e Palamed. "Ali sadanjem vlasniku drae je drati apu na zemljitu ekajui da mu poraste cijena." "A to e se dogoditi kad ga proda?" upita Josh. Palameds se naceri. "Nikada ga neu prodati." Pomakne debeli kaiprst i pokae njime ravno pred sebe. "Tamo je neko bila tvornica automobila, pa su svi stanovnici bili zaposleni. Kad se u sedamdesetima tvornica zatvorila, kue su se poele prazniti jer su ljudi umirali ili se selili u potrazi za poslom. Tada sam poeo kupovati parcele." "Koliko ih imate?" zadivljeno upita Josh. "Sve u krugu od oko kilometra i pol. Nekoliko stotina kua." "Nekoliko stotina! Pa to vas je zasigurno kotalo pravo bogatstvo." "ivim na ovome svijetu od Arturova doba. Stekao sam nekoliko bogatstava. Moj je imetak neprocjenjiv... najtee ga je skrivati od poreznika!" Josh iznenaeno trepne; nikada nije pomislio da besmrtnici imaju problema s poreznom slubom. Tada shvati da u doba raunala i razliitih tehnologija nadzora zasigurno postaje sve tee kriti se od vlasti. "Stanuju li ovdje ljudi?" upita. "Ne vidim nikoga..." "Ne moe ih vidjeti. Ljudi", tu je rije upotrijebio sa zadrkom, "koji stanuju u mojim kuama izlaze samo nou." "Vampiri", promrmlja Josh. "Nisu vampiri", brzo e Palamed. "Nemam ja vremena za krvopije." "to su onda?" "Larve i lemuri... nemrtvi i neumrli." "Sto su oni?" upita Josh. Slutio je da se rije larva ne odnosi na liinke kukaca i da ti lemuri nisu dugorepi majmuni kakve je vidio u zoolokom vrtu. "Oni su..." Palamed zastane, a onda se nasmijei. "Noni duhovi." "Jesu li dobrohotni?" "Odani su." "Zato onda ekamo?" upita Josh. Bilo je jasno da mu Palamed vie nita nee rei. "Sto

30

GIGA

gledate?" "Ima li ega neobinog." "I, to emo?" "ekat emo. Motrit emo. Pokazat emo malo strpljenja." Palamed mu dobaci pogled preko ramena. "Svijetom besmrtnika do sada se ve proirio glas da je Alkemiar pronaao blizance iz legende." Josha je iznenadila vitezova izravnost. "Maloprije mi se inilo da niste toliko sigurni u to. Mislite li da mi jesmo ti?" brzo upita. Morao je doznati to Palamed zna o blizancima i, jo vanije, o Alkemiaru. No, Palamed se oglui na njegovo pitanje. "Nije vano jeste li legendarni blizanci ili niste. Vano je samo da Flamel u to vjeruje. Jo je vanije to Dee u to vjeruje. Zbog toga je pokrenut izniman niz dogaaja: Bastet je opet u pokretu, Morrigan se vratila na zemlju, Dise su dovele Nidhogga u Pariz. Unitena su tri Carstva sjena. To se nije dogodilo tisuljeima." "Tri? Mislio sam da je uniteno samo Hekatino carstvo." Scathach je spominjala i druga Carstva sjena, ali Josh nije imao pojma koliko ih jo tono postoji. Palamed uzdahne, jer mu je objanjavanje oito dojadilo. "Veina carstava sjena se preklapa ili su meusobno povezana jednim dverima. Ako se carstvu sjena neto dogodi, dveri padaju. Ali Yggdrasill, Svjetsko stablo, protezalo se od Hekatina carstva gore u Asgard i dolje duboko u Niflheim, Svijet tame. Kad je Dee unitio stablo, sva tri su u hipu izbrisana, a znam da su se uruile i dveri jo pet ili est carstava, tako da su ostala zapeaena zajedno sa svojim stanovnicima. Dee je pritom dodao jo nekoliko neprijatelja dugom popisu onih ljudi i drugih stvorenja koji ga mrze i boje ga se." "to e ga snai?" upita Josh. Usprkos svemu to mu je reeno o arobnjaku, jo se nije mogao osloboditi siunog traka divljenja koje je osjeao prema njemu... koje je bilo vee od onog koje je u tom trenutku gajio prema francuskom Alkemiaru. "Nita. Deeja tite moni gospodari. Potpuno je posveen omoguavanju Starijima da se vrate na Zemlju, ne prezajui ni pred im." Joshu to jo nije bilo jasno. "Ali zato?" upita. "Zato to je on najopasniji mogui protivnik: onaj koji je potpuno uvjeren u ispravnost svojih postupaka." Josh krajikom oka zapazi brzu kretnju i, okrenuvi se, ugleda golemog tamnosmeeg psa kako tri sredinom ulice, po bijeloj crti. Izgledao je kao mjeanac irskog vujaka i borzoja, ruskog hrta. Protrao je pokraj taksija ravno prema vratima odlagalita automobila, gdje je tapkao lijevo-desno njuei tlo. "Flamelov dolazak prenuo je mnoga prastara bia", nastavi Palamed pozorno motrei psa. "Danas sam vidio stvorenja za koja sam mislio da su potpuno napustila ovaj svijet i udovita koja su izrodila najmranije legende humana. Mora znati i da je Dee obeao golemu nagradu onome tko vas uhvati. Moji mi dounici javljaju da tebe i tvoju sestru eli ive. Zanimljivo je da Flamela vie ne trai ivog; prihvatit e i dokaz o njegovoj smrti. To je velika promjena. Pripadnici Starijeg roda i Sljedeeg narataja, besmrtnici i humani koji im slue slijevaju se u London. Golem je zadatak ve i sprijeiti da se ta rulja meusobno pokolje; nemam pojma kako to Dee kani izvesti." Palamed odjednom ukljui motor i pone se polako kretati automobilom naprijed. "Put je ist", objavi. "Kako znate?" Palamed pokae psa koji je sjedio pred vratima, licem okrenut prema njima. Pritisne dugme na ploi s instrumentima, nato se dvorina vrata ponu polako otvarati. "Po psu", Josh odgovori na vlastito pitanje. "Samo to to zapravo nije pas, zar ne?" Palamed se naceri. "Nije to nikakav pas."

31

GIGA

Osmo poglavlje
Sva dlaka na golemom tijelu Areop-Enap odjednom se nakostrijei i svaka vlas zasebno zatitra. "Gospo Perenelle", ree. "Predloit u ti neto to e te moda okirati." Perenelle se okrene prema Starijoj. Iza nje, bezbrojni pauci ratrkali su se po golemom zidu od pauine koju je drevno stvorenje isplelo. "Mene je teko okirati." "Vjeruje li mi?" upita Areop-Enap. "Vjerujem", bez oklijevanja odgovori Perenelle. Prije bi tog Starog pauka smatrala pravim neprijateljem, ali sada je znala na ijoj je strani na strani ljudi. A i dokazala se u bici s Morrigan i njezinim jatima. "to kani?" "Ne mii se i ne paniari", ree Areop-Enap zubato se kesei. "Ovo je za tvoje dobro." Odjednom na arobnicu padne debeli plat od pauine i obavije je od glave do pete. Val paukova sune na nju s poda i u hipu je obloi svilom, vrsto joj steui plat oko tijela ljepljivim nitima. "Vjeruj mi", ponovi Areop-Enap. Perenelle je ostala posve nepomina, premda su joj nagoni nalagali da se opre mrei, razdere je, dopusti da joj aura procvate i spri pauinu u pocrnjelu prainu. Usta je drala vrsto stisnuta. Borila se s udovitima i vidjela stvorenja s najmranijih rubova ljudskih predaja, ali svejedno joj je bila krajnje odvratna pomisao na pauka koji joj gmie u usta. Stari pauk zaljulja glavu i podigne jednu dugu nogu na kojoj su dlake lelujale ispitujui zrak. "Pripremi se", ree Areop-Enap. "Dolaze. Zatiena si dok god je pauina cijela." Perenelle je tada ve bila potpuno obloena debelom ahurom od bijele svilenkaste pauine. U ivotu je ve nosila najfiniju svilu, ali ovo je bilo drukije. Osjeala se kao da je umotana u mek prekriva, koji je nevjerojatno udoban, ali je ipak blago sputava. Pauina je bila tanja pred ustima i oima kako bi mogla disati i gledati, ali bilo je to kao gledanje kroz zastor od gaze. Osjeti trzaj, nakon ega je podignuta uvis i odloena u kut. Smjesta je preplavi rijeka crnih paukova i zavee ahuru za zidove i metalne potpornje kue. S tog novog poloaja, odozgo je gledala prostoriju u kojoj je Areop-Enap uala nasred poda. Perenelle shvati da taman tepih pod Starijom ine tisue - moda ak milijuni - paukova. Pod je lelujao i pulsirao ispod Areop-Enap koja je gledala prema sjeveru, premda otoku Angel, sada izgubljenom u ranojutarnjoj magli. Mekoljei se u ahuri, Perenelle se upinjala da pogleda u istom pravcu. S mjesta na kojem je visjela, vidjela je povrinu mora. Na obzoru su se nakupljali olujni oblaci, gusti i tmasti; oekivala je vidjeti strelicu i bljesak munje. Ali kroz svilenu koprenu na licu vidjela je da se oblak izvija i uvija... jurei prema njima. U manje od dvanaest otkucaja srca, preplavio je sjeverni dio Alcatraza. A onda je poelo kiiti. Ruevna straarska kuica nije imala krova. Guste, tamne kapi padale su iz oblaka i rasprskavale se na Perenellinoj mreastoj ahuri... i ostajale zalijepljene za nju. arobnica odjednom shvati da to nisu kapi ve muhe. Zujare i kune muhe, zdepaste vone muice, duguljasti obadi, mesarue i muhe grabljivice obruile su se na otok zalijeui se u pauinastu ahuru i lijepei se za nju. Prije negoli je Perenelle stigla zgaeno vrisnuti, pauci su se rastrali mreom i poeli umatati u svilu muhe koje su se batrgale. Perenelle podigne pogled. Golemi oblak tada im je ve bio nadomak. Ali sada je vidjela da to uope nije oblak. Prva kia kukaca bila je tek uvod u ono to slijedi. Masu koja se valjala prema njima inili su milijuni kukaea, komara i muha branievki, komaraca i siunih muica, debelih trkova i crvenookih vinskih muica. Kukci su zapljusnuti Alcatraz poput mrane zujave plahte. Prvi val je uhvatila bijela svilena pauina, koja je ubrzo potamnjela i oteala od mase kukaca koji su se u njoj koprcali. Perenelle je gledala kako se mree oko nje brzo deru i pucaju pod novim naletima muha. Horde paukova navrle su na muhe i ubrzo su zapodjenuli drevnu bitku. Zidovi obloeni pauinom ljuljali su se pod migoljavim paucima i muhama koje su se oajniki batrgale dok

32

GIGA

se nije inilo da je zgrada oivjela, podrhtavajui i brujei. Muhe su se vrtloile oko Areop-Enap, a malobrojne koje su pronale Perenelle ostale su zarobljene u njezinoj zatitnoj mrei. ula je kako tiho zuje pokuavajui se osloboditi. Sve je vie valova muha zapljuskivalo otok, gdje su na njih navaljivali rojevi paukova Perenelle do tada nije ni shvatila da ih je toliko. Nevjerojatan broj muha zalijepio se za AreopEnap, prekrivajui Starog pauka tako da je poeo nalikovati na divovsku zujavu loptu. Orijaka noga Starije mlatila je po uskomeanoj gomili rasprujui mrtve oklope, ali njih su samo zamjenjivali bezbrojni novi kukci. Starija poskoi i svom silom tresne o pod pritom smrvivi tisue pod golemim tijelom. Ali beskrajna mrana najezda nije posustajala. Tada Perenelle odjednom primijeti da su se zidovi i pod prestali kretati i lelujati. Gorljivo se napinjui da vidi kroz koprenu pred oima, vidje neto to je zaprepasti: pauci su ugibali. Gledala je kako crno-bijeli zebrasti pauk zabija plave onjake, koji su se prelijevali u svim bojama, u divovskog komara uhvaenog u ljepljivu mreu. Kukac se oajniki batrgao mahnito se pokuavajui osloboditi, ali onda je pauk iznebuha zadrhtao i ukipio se. Oba su stvorenja uginula istodobno. Isto se posvuda ponavljalo: pauci su ugibali im bi zagrizli muhe. arobnicu nije bilo lako uplaiti, ali tada ju je odjednom poeo acati nemir. Tkogod ili to god poslalo muhe, oito ih je otrovalo. Ako jedna jedina muha moe ubiti pauka, to e onaj golemi roj uiniti Areop-Enap? Perenelle je morala neto poduzeti. Posvuda oko nje, pauci su ugibali od otrova u muhama. Areop-Enap nestala je pod tamnom masom. Hrpa se jo dizala i sputala dok se Stari pauk batrgao i bacakao, ali arobnica primijeti da joj otpor slabi. Areop-Enap bila je drevan i praiskonski stvor, ali nije bila posve neranjiva. Nitko ni Stariji, ni Sljedei narataj, ni besmrtnik, ni ovjek - nije potpuno neunitiv. ak ni Areop-Enap. Perenelle je jednom ak sruila drevni hram tom pauku na glavu i to za nj nije bilo nita ali moe li preivjeti milijarde otrovnih muha? No, Perenelle je bila sputana. Areop-Enap sklonila ju je visoko na zid, izvan opasnosti. Proree li pauinastu ahuru, past e na pod s visine od est metara. Taj pad je vjerojatno ne bi ubio, ali mogla bi uganuti gleanj ili slomiti nogu. I kako da uope porazi najezdu muha? Pogledavi preko otoka, vidje nov roj kukaca koji se primicao uvijajui se na zranoj struji. Kad stigne do Alcatraza, sve e biti svreno. Vjetar je nosio posve tiho zujanje, nalik na brujanje motorne pile u daljini. Vjetar. Vjetar je donio kukce na otok... bi li ih Perenelle njime mogla i rastjerati? Ali im joj je ta misao proletjela umom, Perenelle shvati kako nije dovoljno upuena u tajne vjetra da bi tim elementom mogla precizno upravljati. Kad bi imala vremena za pripremu i kad bi joj aura bila u punoj snazi, moda bi u sredini otoka pokuala podii nekakav vjetar tajfun, moda, ili omanji tornado - koji bi otpuhao muhe, a vjerojatno i paukove. Ali nije se mogla kockati. Morala je izvesti neto jednostavno... i to brzo. Svi su se pauci ukipili. Uginuli su i milijuni muha, ali su milijuni jo bili na ivotu i rojili se oko Areop-Enap. Kad ve ne moe rastjerati muhe s otoka, moe li ih ime odmamiti? Netko upravlja tim kukcima - Mrani Stariji ili besmrtnik koji je te sitne bezumne kukce prvo otrovao, a zatim ih poslao na otok. Neto ih je privuklo. Perenelle naglo rastvori oi jer joj se upalila aruljica. Znai, neto ih mora odvui. to bi moglo namamiti milijune muha? Sto muhe vole? Iza mreaste koprene, Perenelle se nasmijei. Za njezin petstoti roendan, 13. listopada 1820. godine, Scathach joj je darovala udesan privjesak od ada u obliku skarabeja. Vie od tri tisue godina prije toga, Sjena ga je donijela iz Japana djeaku-kralju Tutankamonu na dar, ali on je umro ve idueg dana. Scathach je prezirala Tutankamonovu enu Ankhsenamon i nije

33

GIGA

eljela da ga se ona domogne pa je jedne noi provalila u kraljevsku palau, netom prije negoli je djeak-kralj balzamiran, i uzela skarabej natrag. Kad joj je Scathach darovala taj komad ada, Perenelle se naalila: "Daruje mi balegaa." Scathach je ozbiljno kimnula. "Balega je dragocjenija od svake plemenite kovine. Hrana nee niknuti iz zlata." A balega privlai muhe. No, na otoku nije bilo hrpe balege, a da bi privukla pozornost tih silnih muha, morala bi stvoriti izvor iznimnog smrada. Perenelle se odmah sjetila prelijepih biljaka iz porodice aruma. Neke vrste odvratno zaudaraju na balegu. Znala je i za pustinjsku biljku nalik na kaktus zvanu smrdljivi cvijet: prelijepo izgleda, ali zaudara na davno uginulu leinu. Postoji i ameriki kozlac, i najvei cvijet na svijetu, raflezija, koja isputa uegao smrad gnjila mesa. Uspije li nainiti slian miris, moda uspije odmamiti muhe. Perenelle je znala da je mata u srcu sve magije i aranja. Ali najmoniji arobnjaci diili su se i darom potpune sabranosti; prije nego to pokuaju izvesti veliku aroliju, moraju biti u stanju jasno vidjeti krajnji ishod. Stoga se, prije nego to e pokuati stvoriti smrad, morala sjetiti mjesta koje moe posve vjerno prizvati iz sjeanja. Rubom Perenelline svijesti titrala su razliita mjesta. Mjesta na kojima je ivjela, mjesta koja je poznavala. U svom dugom ivotu, imala je priliku posjetiti velik dio svijeta. Ali sada joj je trebalo neko dobro poznato mjesto koje je razmjerno blizu i koje nije jako napueno. Smetlite u San Franciscu. To je smetlite posjetila samo jednom. Prije nekoliko mjeseci, pomagala je jednom zaposleniku knjiare da se preseli u novi stan. Poslije su se vozili na jug prema stadionu Monster Park i odlagalitu u Recycle Roadu. Zahvaljujui osjetljivu njuhu, Perenelle je nakon skretanja u Tunnel Avenue osjetila izrazito jedak premda ne posve neugodan smrad odlagalita. Kad su se pribliili, od smrada su im poele suziti oi, a zrak je bio pun kliktanja bezbrojnih galebova. Perenelle je sada crpila iz te uspomene. Jasno si predoivi smetlite u mati, u samom srcu odlagalita zamislila je golemu hrpu smrdljivog cvijea koje zaudara na leine, a onda je zamislila i vjetar koji taj odvratan smrad nosi na sjever, prema Alcatrazu. Truli smrad poinje lebdjeti otokom, a nagomilane muhe lelujaju. Perenelle usmjeri svu svoju volju. Zamislila je golemo smetlite naikano biljkama u cvatu: kale i smrdljivo cvijee nicalo je izmeu otpadaka, raflezije divovskih crvenih latica s bijelim tokama bujale su na smeu, a zrak se punio odbojnim mirisima koji su se mijeali s ionako odvratnim smradom odlagalita. Zatim je zamislila vjetar koji smrad nosi na sjever. Smrad koji je zapahnuo otok bio je toliko gadan da je mamio suze na oi. Gusti tepih od muha uzbiba se poput vala. Neke muhe zujei uzlete i ponu besciljno kruiti, ali onda padnu natrag na Areop-Enap. Perenelle se umarala i znala je da e je naprezanje postarati. Duboko udahnuvi, uloi posljednji napor. Morala je otjerati muhe prije dolaska novog roja. Toliko se snano usredotoila na odvratan smrad da joj je aura, koja inae nije imala mirisa, zablistala i poprimila blag zadah trulei. Gnusan smrad koji je zapljusnuo otok bio je neizdriva mjeavina svjee balege, davno pokvarena mesa i kiselkastog smrada ukiseljena mlijeka. Muhe se podignu s Alcatraza poput gustog crnog pokrivaa. Brujale su i zujale poput elektrane, a onda se kao jedna zaputile na jug, prema izvoru smrada. Kukci na odlasku sudarili su se s drugim divovskim rojem koji se upravo spremao sletjeti na otok, pa su se obje skupine izmijeale u jednu orijaku, vrstu, crnu kuglu; zatim se cijela masa okrenula i odletjela na jug, slijedei gust, juan smrad. Za nekoliko trenutaka, na otoku vie nije bilo nijedne ive muhe. Areop-Enap strese sa sebe siune leine, a onda se polako i ukoeno uspne na zid gdje

34

GIGA

preree mreu u kojoj je visjela Perenelle pa je njeno spusti na tlo po uskoj spiralnoj niti. Perenelle pusti da joj aura bljesne na djeli sekunde kako bi sprila pauinastu ahuru, sada naikanu i proaranu zarobljenim muhama. Zabaci glavu, skloni vlanu kosu s ela i vrata pa duboko udahne. U mrei je bilo zaguljivo i vrue. "Jesi li dobro?" upita pruajui ruku da pogladi jednu golemu nogu Starije. Areop-Enap ljuljala se amo-tamo. Bilo joj je otvoreno samo jedno oko, a kad je progovorila, inae uljav govor bio je frfljav do nerazumljivosti: "Otrov?" pitala je. Perenelle kimne. Ogleda se oko sebe. Ruevine su bile prekrivene gustim slojem ljutura muha i paukova. Tada odjednom primijeti da stoji do glenjeva u tim siunim leinama. Odlui da e jednom kad sve to zavri spaliti te cipele. "Muhe su bile smrtonosne. Tvoji su pauci ugibali kad bih ih zagrizli. Poslane su da pobiju tvoju vojsku." "I uspjele su", tuno e Areop-Enap. "Toliko je mrtvih, toliko..." "Muhe koje su napale tebe takoer su nosile otrov", nastavi Perenelle. "Zasebne ugrize ne bi ni osjetila, ali Stari paue, ugrizle su te milijune moda ak milijarde puta." Areop-Enap polako spusti kapak jedinog otvorenog oka. "Gospo Perenelle, moram zacijeliti. To znai da moram spavati." Perenelle se primakne divovskom pauku i strese mu ljuture mrtvih muha s ljubiaste dlake. Pod njezinim dodirom, pucketajui su se mrvile u prah. "Spavaj, Stari paue," njeno ree. "Ja u bdjeti nad tobom." Areop-Enap nespretno otetura u kut prostorije. Dvjema golemim nogama pomete mrtve pauke i muhe s poda i pokua si isplesti mreu. Ali svila je bila tanka poput konca i pomalo bezbojna. "Kako si se rijeila muha?" upita Areop-Enap muei se istkati jo pauine. "Poslala sam ih na jug u uzaludnu potjeru za smradom." Perenelle se nasmijei. Desnica joj bljesne, aura joj se razbukta, a tanka pauina koju je prela Areop-Enap odjednom se razraste i zgusne. Stari pauk smjesti se u to gnijezdo u kutu prostorije i pone se omatati mreom. "Kamo?" odjednom upita Areop-Enap. Ono jedino otvoreno oko gotovo se sklopilo, a Perenelle je na tijelu tog stvora jasno vidjela krvave rane na mjestima otrovnih ugriza. "Na smetlite u San Franciscu." "Malo e ih stii onamo..." promrmlja Areop-Enap, "a onima koje stignu, svata e odvui pozornost. Spasila si mi ivot, gospo Perenelle." "I ti moj, Stari paue." Golema kugla od pauine bila je gotovo dovrena. Svila je ve postajala tvrda poput stijene i ostao je jo samo malen otvor na vrhu. "Sada spavaj", savjetuje joj Perenelle, "spavaj i snai se. U danima koji slijede, trebat e nam tvoja snaga i mudrost." Areop-Enap s golemim naporom otvori oi. "ao mi je to te ostavljam samu i bespomonu." Perenelle zatvori paukoliku Stariju u golemu ahuru od pauine i prijee na drugu stranu prostorije. Jedva zamjetan povjetarac pomete pod pred njom. "Ja sam Perenelle Flamel, Carobnica", ree naglas, premda nije znala moe li je Areop-Enap uti. "I nikada nisam bespomona." Ali jo dok je izgovarala te rijei, jasno je osjetila sumnju u vlastitu glasu.

35

GIGA

Deveto poglavlje
Na zapadnoj obali Treasure Islanda u Zaljevu San Francisco, mladi je sjedio na haubi jarkocrvenog kabrioleta Thunderbird iz 1960. godine. Bio je nizak i krhko graen, odjeven u plave traperice neravnih i iskrzanih rubova, toliko izlizane na koljenima da su se drale na samo nekoliko konaca. Vuja glava otisnuta na majici toliko je izblijedjela da je od nje ostao samo sablastan obris, a kaubojke su mu bile iznoene i dobro bi im doli novi potplati i potpetice. Neuredna vanjtina, duga kosa i neobrijana brada bili su u naglaenom neskladu s blistavim automobilom na kojem je sjedio i koji je izgledao kao da je netom izvezen iz salona. Mladi je u novaniku imao dvadeset i devet dolara i neto kovanica; automobil je vrijedio najmanje tisuu puta toliko. Do njega na haubi bila je prastara, antikna glinena zdjela, rad indijanskog plemena Anasazi, ukraena finim, crno-bijelim, uglatim geometrijskim uzorcima. U zdjeli je bila gusta tekuina, mjeavina meda, lanenog ulja i vode, na ijoj je povrini titrala slika Perenelle Flamel kako odluno koraa Alcatrazom, a pred njom se crni sag od uginulih paukova i muha rastvara poput vala. Znai, to je legendarna Perenelle Flamel. Mladi pomakne prst po tekuini u smjeru kazaljke na satu, jarkoplave oi mu zablistaju i na trenutak postanu jarkocrvene, a zrak ispuni miris ili papriice. Perenelle se pojavi u krupnijem planu. Gledao je kako zastaje i mrti se, to joj je produbilo bore na elu, nakon ega se naglo osvrnula, gotovo kao da zna da je netko promatra. Mladi mahne rukom, nato se tekuina namreka, a slike nestane. Prekriivi ruke na tankim prsima, okrene se prema zapadu gdje je Alcatraz bio skriven u tami. Izgleda da je sve to je uo o toj eni istina: Perenelle je najpogibeljniji spoj - lijepa i ubojita. Nakratko ga obuzme nesigurnost. Da ponovno krene u napad ili da prieka? Podigavi ruku pred lice, duboko udahne i aura mu se raari tamnom ljubiasto-crvenom bojom, nijansu tamnijom od kabrioleta, a slani morski zrak prome daak ili papriice. Jo je imao dovoljno snage za... za to? Bilo je razmjerno lako dozvati muhe; tom ga je triku nauio jedan indijanski vra i vie mu je puta spasio ivot. Njegov gospodar meu Starijima predloio mu je da otruje muhe i ak mu priskrbio otrovno jezerce u okrugu Solano, sjeverno od grada. Kanili su unititi pauju vojsku i ubiti Areop-Enap. Zamalo su uspjeli. Veina paukova je uginula, a Stari pauk bio je na samrti. Ali u posljednjem trenutku neto je odvuklo muhe od Alcatraza poput velikog, uskomeanog oblaka. U uljastoj tekuini u zdjeli, koja mu je sluila kao kristalna kugla, mladi je vidio srebrno-bijeli bljesak Perenelline aure i znao da je to njezino djelo. Mladi iskrivi mravo lice i napeto se ugrize za donju usnu. Reeno mu je da je oslabljena i da se nije u stanju sluiti moima. Taj je podatak bio oito netoan. Gusta tekuina pone kljuati i magliti se, a onda itati i isparavati; arolija koja mu je omoguavala da vidi na daljinu imala je ogranieno trajanje. Spuznuvi s haube, mladi izlije ljepljive ostatke na pod pa brino ispere zdjelu vodom iz boce i osui je jelenskom krpom te je spremi u prtljanik, u metalni kovei obloen spuvom. Ta je zdjela bila jedan od najdragocjenijih predmeta koje je imao i nije mu padalo na pamet da je proda ak ni kad je bio siromaan kao crkveni mi. Sjeo je u automobil obloen crvenom koom, otvorio utu omotnicu i proitao spis koji je primio u kodiranom mejlu. S crno-bijele fotografije strogo ga je gledao mrk, sijed mukarac. Snimljen je usred koraka dok je prelazio ulicu. Iznad krovova u daljini uzdizao se Eiffelov toranj, a sudei po oznaci u dnu fotografije, snimljena je na Badnjak, prije est mjeseci. Mladi se dokono zapita zalo Mrani Stariji nadziru jednog od svojih najpouzdanijih agenata. To je bio ovjek kojeg su poslali za suradnika: europski besmrtnik Niccolo Machiavelli. Upute koje je dobio od Starijih bile su potpuno jasne Machiavelliju mora biti posve na raspolaganju. Zapitao se je li taj Talijan imalo nalik na Johna Deeja. S Deejem se

36

GIGA

kratko druio i nije mu se svidio; bio je od onih nadmenih europskih besmrtnika koji misle da su bolji od drugih, samo zato to su stariji od Sjedinjenih Drava. Ali dok je itao Machiavellijev dosje, sve mu se vie sviao. Bio je nemilosrdan, dosjetljiv i prepreden, a opisivali su ga kao najopasnijeg ovjeka u Europi. Pomoi e Machiavelliju, dakako. Zapravo i nije imao izbora; suprotstaviti se Mranim Starijima bilo bi ravno samoubojstvu. Osobno, nije mislio da mu je Talijan potreban. Bacivi dosje na pod, okrene klju, svom silom nagazi papuicu gasa i okrene upravlja, tako da se automobil polukruno okrenuo gotovo na mjestu, frcajui za sobom prainu i kamenie. Billyu the Kidu nitko nikada nije trebao.

37

GIGA

Deseto poglavlje
Odlagalite automobila bilo je pravi labirint. Visoke uliice od hrave kovine, jedva dovoljno iroke da se kroz njih proveze automobil, pruale su se od ulaza u svim pravcima. Neprobojan zid od guma, naslaganih u stotine redova, opasno se naginjao nad uske prolaze. Jedan zid sastojao se iskljuivo od automobilskih vrata, drugi od poklopaca motora i prtljanika. Motori prljavi od maziva i potoka ulja bili su naslagani u toranj pokraj nasipa od ispunih cijevi koje su bile zabijene u tlo tako da su izgledale kao neobina, apstraktna skulptura. Palamed je polako vozio londonski taksi sve dublje u labirint od brda smlavljenih automobila. Sophie se u meuvremenu ve posve razbudila. Nagnula se naprijed i gledala kroz prozor razrogaenim oima. Odlagalite automobila na neki je nain bilo jednako udesno kao Hekatino Carstvo sjena. Premda je izgledalo nabacano zbrda--zdola, nagonski je osjeala da u njemu postoji red. Njoj zdesna, neto je zalepralo, a kad se urno osvrnula, vidjela je da je neto mugnulo u sjenu. Dok se okretala natrag, krajikom oka zapazila je da se sjena pomaknula i nestala. Slijedila su ih nekakva stvorenja i, premda ih, usprkos izotrenim osjetilima, nije uspijevala dobro vidjeti, stekla je dojam da se kreu uspravno kao ljudi. "Je li ovo Carstvo sjena?" upita naglas. Flamel se nato prene iz drijemea. "U sreditu Londona nema Carstava sjena", promumlja. "Carstva sjena postoje na rubovima gradova." Sophie kimne - to je znala, naravno. Palamed odrjeito skrene lijevo za otar ugao u jo ui prolaz. Zupasti zidovi od kovine bili su toliko primaknuti da su gotovo grebli vrata automobila. "Vie nismo u sreditu Londona, Alkemiaru", ree svojim dubokim basom. "Nalazimo se u krajnje sumnjivom predgrau. I grijeite; znam dva pripadnika Starijeg roda koji imaju mala Carstva sjena u samom srcu Londona, a postoje jo najmanje tri ulaza, ukljuujui onaj najpoznatiji, u vodi iza Izdajnikih vrata Towera." Josh izvije vrat i podigne pogled prema vrtoglavo visokim zidovima od kovine. "Ovo je poput..." zastane. Negdje u dubini uma pojavi mu se cjelovita predodba o vijugavom tlocrtu pa mu naglo sine to gleda. "Ovo je dvorac", apne. "Dvorac od zgnjeene kovine i spljotenih automobila." Palamedov smijeh odjeknuo je poput glasnog lavea koji je prestraio oba blizanca. "Hah. Impresioniran sam. Na svijetu vie nema mnogo onih koji bi ga znali prepoznati. Tlocrt je temeljen na arhitektonskom nacrtu koji je izradio veliki Sebastien Le Prestre de Vauban, glavom i bradom." "Zvui kao marka vina", promrmlja Josh, jo opinjen svojim otkriem. "Jednom sam ga susreo", odsutno e Flamel. "Bio je slavan francuski vojni inenjer." Okrene se na sjedalu da pogleda kroz stranji prozor. "Meni izgledaju kao obine hrpe otpadnih vozila", ree, gotovo sam za sebe. Sophie znatieljno pogleda brata kako li je znao da te hrpe tvore dvorac? Ali podigavi pogled prema zidovima od automobila, i sama prepozna uzorak u onome to je do tada vidjela pa razabere oblik dvorca, bedema i kula, te uskih nia iz kojih branitelji mogu pucati na napadae. Neka spodoba klisne iz jedne takve nie i ispari. "Godinama smo slagali ovaj dvorac od automobila", nastavi Palamed. "Srednjovjekovni graditelji bili su dobro upueni u sustave obrane, a de Vauban je sabrao sve to znanje i primijenio ga na gradnju najotpornijih utvrda na svijetu. Mi smo preuzeli ono najbolje iz svakog stila. Imamo opkop i humak, vanjske i unutarnje bedeme, ulaznu kulu, tornjeve i glavnu utvrdu. Ui se moe samo jednim uskim prolazom, a on je napravljen da bude lako obranjiv." Pokae golemom rukom unitena vozila. "A tamo iza, izmeu i unutar zidova, vrebaju kojekakve gadne stupice." Automobil se zatrese preavi na podlogu od kovine. Blizanci se privuku prozorima i, pogledavi van, otkriju da su se dovezli na neto nalik na most od uskih metalnih cijevi koji je

38

GIGA

visio iznad crne tekuine na ijoj su povrini nastajali mjehurii. "Opkop", ree Josh. "Naa moderna inaica opkopa", potvrdi saracenski vitez. "Napunjen je naftom, a ne vodom. Dublji je nego to izgleda i obrubljen iljcima. Ako ita upadne unutra... pa, recimo samo da se nee izvui. Dakako, moemo ga zapaliti u tren oka." "Mi?" brzo upita Josh dobacujui pogled sestri. "Mi", potvrdi vitez. "Znai, ovdje ima vie takvih kao vi?" upita Josh. "Nisam sam", potvrdi Palamed kratkim osmijehom pokazujui bijele zube na tamnom licu. Produio je preko mosta i du jo jedne zakrivljene uliice koja je zavravala pred neprobojnim zidom od zgnjeenih i spljotenih automobila. Bio je prekriven debelim slojem hre boje krvi. Palamed je usporio, ali se nije zaustavio. Pritisnuo je tipku na ploi s instrumentima, na to se cijeli zid zatresao i beumno kliznuo u stranu, ostavivi prolaz taman toliko irok da se kroza nj provue automobil. Kad su proli, debela, hrava vrata tiho kliznu natrag na mjesto. Iza dveri nalazilo se iroko dvorite razrovanog blatnog tla naikanog rupama punim vode. Posred tog blatnog mora stajala je dugaka pravokutna baraka od metala, podignuta na betonskim blokovima. Baraka je bila ruevna i prljava, prozori prekriveni ianom mreom, a hra koja je iarala metalne zidove izgledala je kao kona bolest. Rubom krova protezali su se navoji bodljikave ice. Dvije otune zastave - britanska i jedna s crvenim zmajem na zelenobijeloj pozadini - leprale su na pomalo svijenim motkama. Obje zastave bile su trone i prljave. Sophie zagrize obraz da zadri ozbiljno lice. "Oekivala sam neto..." "... ljepe?" dovri Josh. Blizanka podigne ruku, a on je pljesne. "Ljepe", sloi se ona. "Djeluje pomalo depresivno." Josh primijeti opor mravih i dugonogih pasa lutalica kako vrebaju u sjenama pod barakom. Bili su iste pasmine i boje kao Onaj golemi tamnosmei pas kojeg je prije vidio, ali ovi su bili manji, a dlaka im je bila slijepljena i bez sjaja. Ugledavi grimizni bljesak, snano zakilji: imaju li ti psi crvene oi? Nicholas se upravi. Zijevne, protegne se i ogleda pa promrmlja: "emu sve te silne mjere osiguranja, Palamed? ega se bojite?" "Nemate pojma", jednostavno e Palamed. "Recite mi." Nicholas protrlja lice i nagne se naprijed oslanjajui se laktovima o koljena. "Na kraju krajeva, na istoj smo strani." "Ne, nismo", brzo e Palamed. "Moda imamo iste neprijatelje, ali nismo na istoj strani. Nai se ciljevi razlikuju." "Kako se razlikuju?" upita Flamel. "I vi se borite protiv Mranih Starijih." "Samo kad moram. Vi elite sprijeiti dolazak Mranih Starijih na ovaj svijet, dok ja i moja viteka braa odlazimo u Carstva sjena i spaavamo ljude koji su ondje zarobljeni." Josh je zbunjeno pogledavao Flamela i Palameda. "Kakva viteka braa?" upita. "Tko su oni?" Flamel dubok udahne. "Mislim da Palamed govori o Zelenim vitezovima", ree. Palamed kimne. "Upravo tako." "uo sam glasine..." promrmlja Alkemiar. "Istinite su", odsjee Palamed. Zaustavi automobil ispred dugake barake metalnoga krova i iskljui motor. "Nemojte stati u rupe u blatu", savjetovao im je otvarajui vrata. "Ne elite znati to ivi u njima." Sophie izae prva, snano trepui iza sunanih naoala na kasno-poslijepodnevnom suncu. Oi su je pekle kao da u njima ima pijeska, a i osjeala je da je neto kaklja u dubini suhog grla. Pitala se lovi li je prehlada. Premda se oajniki trudila ne razmiljati o Palamedu,

39

GIGA

neka Vjetiina sjeanja probila su se medu njezina pa je shvatila da o njemu ipak neto zna. Bio je besmrtan ovjek obdaren posebnom sposobnou da se slobodno kree kroz Carstva sjena a da ona na nj ne utjeu. Malo se koji ovjek vratio iz umjetnih svjetova koji su stvorili Stariji. Ljudska povijest starija i moderna prepuna je ljudi koji su jednostavno nestali. Onih nekoliko koji su se uspjeli vratiti ili su spaeni, otkrili su da su na Zemlji protekle stotine godina premda je u Carstvu sjena proletjelo tek nekoliko noi. Mnogi su se vratili ludi ili uvjereni da su Carstva sjena stvaran svijet, a ova Zemlja obian san. Cijele su ivote proveli u pokuaju da se vrate u svijet koji su smatrali zbiljskim. "Ponovno razmilja." Josh je trkne laktom da je prene iz misli. Sophie se nasmijei. "Uvijek razmiljam." "Htio sam rei da razmilja o stvarima o kojima ne bi trebala razmiljati. Vjetiinim stvarima." "Kako zna?" Joshov osmijeh postane mrk. "Na trenutak, samo na trenutak, zjenice ti posrebre. Jezivo." Sophie si ovije ruke oko tijela i strese se. Ogleda se po zidovima od automobila oko barake iarane hrom. "Malo je sumorno, nije li? Mislila sam da svi ti Stariji i besmrtnici ive u palaama." Josh napravi puni krug oko sebe, a kad se ponovno okrenuo prema sestri, iroko se osmjehivao. "Meni je to zapravo mrak. Pravi dvorac od kovine. I djeluje nevjerojatno neosvojivo. Ne postoji nain da se priblii ovom mjestu bez znanja straara." "Dok smo se vozili labirintom, povremeno bih krajikom oka zapazila neko kretanje", ree Sophie. Josh kimne. "Palamed mi je rekao da su kue u svim ulicama oko ovog zdanja prazne. On je vlasnik. Rekao je da u njima ive nekakve larve i lemuri." "Straari." "Vidio sam i golemog psa..." Pokae glavom opor pasa koji je posve nepomino leao pod barakom. "Nalik na one, samo to je bio vei i ii. Imao sam dojam da patrolira ulicama. A bedeme si vidjela", uzbueno doda. "Postoji samo jedan jedini, dobro uvani ulaz iz kojega se moe ui samo u uzak prolaz. Sloga, bez obzira na to koliko brojnu vojsku dovede, istodobno moe napasti samo s dvojicom ili trojicom vojnika. A branitelji su odozgo nedodirljivi zahvaljujui bedemima." Sophie prui ruku i snano stegne bratovu. "Josh", otro ree, plavih oiju rairenih od brige. Nikada nije ula brata da tako govori. "Prestani. Odakle zna toliko o obrani utvrda...?" Glas joj zamre je joj je u dubini uma poput sablasti zatreperila jedna uznemirujua pomisao. "Ne znam", prizna Josh. "Samo... to jednostavno nekako znam. Kao kad smo bili u Parizu znao sam da Dee i Machiavelli moraju biti na visokom kako bi upravljali vodorigama. A danas, kad su se ona udovita spremala na napad..." "Genii Cucullati", odsutno promrmlja Sophie okreui se prema Nicholasu koji je ukoeno izlazio iz taksija. Kad je posegnuo za Joshovom naprtnjaom, primijeti da su mu zglobovi prstiju blago natekli. Tetka Agnes, koja ivi u etvrti Pacific Heights u San Franciscu, patila je od artritisa i zglobovi prstiju bili su joj ba tako nateeni. Alkemiar je ubrzano stario. "Da, oni. Prema njihovu govoru tijela znao sam da se rasporeuju u formaciju za napad. Znao sam da e onaj u sredini napasti prvi i jurnuti ravno na nas, dok e nas preostalo dvoje pokuati zaskoiti s boka. Znao sam da u, uspijem li zaustaviti njega, smesti ostale i dati nam priliku za bijeg." Josh odjednom uuti, svjestan to govori. "Odakle mi to?" udio se naglas. "Mars", apne Sophie. Kimne. "To ti je zasigurno prenio bog rata." Djevojka se strese; i ona i brat poinju se mijenjati. Ali tada lagano odmahne glavom: ne, ve su se promijenili. "Mars... da... sjeam se", apne Josh. "Dok me budio, rekao je neto na kraju, neto o daru koji bi mi u danima to slijede mogao dobro doi. A onda mi je poloio ruku na vrh glave i osjetio sam kako mi tijelom struji nevjerojatna vruina." Pogleda blizanku. "to mi je to

40

GIGA

darovao? Nemam nikakvih udnih sjeanja, kao to su ona koja je Vjetica dala tebi." "Mislim da bi vjerojatno trebao biti sretan to nema njegova sjeanja", brzo e Sophie. "Vjetica je poznavala Marsa i prezirala ga. Pretpostavljam da su mu sva sjeanja odvratna. Josh, mislim da ti je prenio svoje vojno znanje." "Uinio me ratnikom?" Premda je ta pomisao bila strana, Josh nije mogao posve prikriti oduevljenje u glasu. "Moda ak neim boljim", ree Sophie tihim i dalekim glasom, a oi joj bijesnu srebrno. "Mislim da te uinio strategom." "To je bolje?" Josh je zvuao razoarano. Sophie brzo kimne. "Ratnici dobivaju bitke. Ali ratove dobivaju stratezi." "Tko je to rekao?" iznenaeno upita Josh. "Mars", ree Sophie odmahujui glavom kako bi rastjerala bujicu sjeanja. "Zar ne shvaa? Mars je bio vrhunski strateg; nikada nije izgubio bitku. udesan je to dar." "Ali zato ga je dao meni?" Josh izgovori pitanje koje se i Sophie motalo glavom. Prije negoli je stigla odgovoriti, vrata dugake metalne barake odjednom se sa kripom otvore, a stubama se sjuri ovjek u zamrljanom automehaniarskom kombinezonu. Bio je to nizak i sitan mukarac pogurenih ramena i dugog ovalnog lica, koji je kratkovidno mirkao prema taksiju. Imao je rijetke brie i, premda mu je vrh glave bio elav, iznad uiju i na tjemenu rasla mu je duga kosa koja mu je padala na ramena. "Palamed?" osorno upita, oito srdit. "to sad ovo znai?" Govorio je ustrim i tonim engleskim, posve jasno izgovarajui svaku rije. Ugledavi blizance, stane kao ukopan. Izvadivi iz depa na prsima goleme naoale crnih okvira, natakne ih na nos. "Tko su ovi ljudi?" Tada se okrene i ugleda Nicholasa Flamela u istom trenutku kad je Alkemiar ugledao njega. Obojica su reagirala istodobno. "Flamel!" vrisne sitan mukarac. Okrene se i zaleti natrag prema baraci, ali se spotakne i padne na metalnim stubama. Nicholas je progunao neto na starinskom francuskom, silovitom kretnjom otvorio Joshovu naprtnjau i izvukao Clarent iz kartonske tube. vrsto ga drei objema rukama, podigne ga iznad glave, tako da je sjeivo zazvidalo i zabrujalo u letu. "Bjeite", vikne blizancima, "bjeite koliko vas noge nose! Ovo je stupica!"

41

GIGA

Jedanaesto poglavlje
Prije negoli su Sophie i Josh stigli ita uiniti, Palamed priskoi Alkemiaru s lea i divovskim rukama stegne Flamelova ramena. Aure dvojice besmrtnika raare se i zapucketaju tako da se Alkemiarova svijetlozelena pomijeala s tamnijom, maslinastozelenom nijansom vitezove. Jedak smrad kovine i gume na odlagalitu proe ist miris metvice i daak toplog, snanog klinia. Flamel se batrgao ne bi li zamahnuo Clarentom iza sebe, ali vitez je samo pojaao stisak i gurnuo Alkemiara na koljena zarivi mu prste u meso i priklijetivi ivce. Flamelu ma ispadne iz ruke. Sophie rairi prste desnice i spremi se prizvati element vatre, ali je Josh uhvati za ruku i spusti je. "Ne", urno joj ree, ba u trenutku kad je opor pasa ispod barake navro prema njima i okruio ih. ivotinje su se kretale posve neujno, pokazujui zvjerske, ute zube U rairenim gubicama i isplaene raljaste zmijske jezike. "Ne mii se", apne blizanki steui joj ruku. Psi su bili toliko blizu da je vidio kako su im oi potpuno crvene, bez ikakvih bjeloonica ili zjenica, zubi su kljocali, a Josh je osjetio da mu se vlana gubica otrla o prste. ivotinje su isputale pljesniv, ustajao smrad koji je podsjeao na trulo jesenje lie. Premda nisu bili veliki, bili su nevjerojatno miiavi jedan se zaletio Joshu u noge i gurnuo ga prema Sophie. Aure blizanaca zaiskre, a pas koji je Joshu gurao noge odskoi nakostrijeene dlake. "Dosta!" Palamedov glas zagrmi i odjekne odlagalitem automobila. "Ovo nije stupica." Vitez se nagne nad Nicholasa, svejednako mu steui objema rukama ramena i pritiui ga o pod. "Moda ti nisam saveznik, Alkemiaru", grmio je Palamed, "ali nisam ti ni neprijatelj. Ostala mi je samo moja ast, a obeao sam prijatelju Saint-Germainu da u se pobrinuti za vas. Njegovo povjerenje neu iznevjeriti." Flamel se pokua osloboditi, ali Palamedov stisak bio je nepopustljiv. Alkemiarova aura zaiskri i plane, ali onda odjednom zgasne, a on klone od iscrpljenosti. "Vjerujete li mi?" osorno upita Palamed. Nicholas kimne. "Vjerujem vam - ali, zato je on ovdje?" S izrazom krajnjeg gaenja na licu, Alkemiar podigne glavu da pogleda sitnog ovjeka koji se kukavno krio na ulazu u baraku, virei iza pritvorenih vrata. "ivi ovdje", jednostavno e Palamed. "Ovdje! Ali on je" "Moj prijatelj", odsjee vitez. "Mnogo se toga promijenilo." Popustivi stisak, Palamed uhvati Nicholasa za ramena i podigne ga na noge. Okrenuvi ga, vitez mu poravna zguvanu konatu jaknu; zatim dobaci rije na nekom nerazumljivom jeziku psima koji su jo kruili oko blizanaca, na to oni poteku natrag u skrovite pod barakom. Josh baci pogled na ma koji je leao na tlu i zapita se je li dovoljno brz da ga dohvati. Podigavi pogled, vidje da su Palamedove tamno-smee oi uprte u njega. Vitez smijekom pokae bljetavo bijele zube i sagne se da izvue Clarent iz blata. "Dugo ga nisam vidio", tiho e vitez, s neto izraenijim naglaskom koji je podsjeao na njegovo bliskoistono podrijetlo. im je taknuo ma, rascvala mu se aura tako da se na trenutak ukazao odjeven u dugu crnu oklopnu koulju od prstenova s pripijenom kukuljicom, koja mu je pokrivala ruke do vrhova prstiju i sezala gotovo do koljena. U svakom prstenu oklopa titrali su siuni odrazi. Dok mu je aura blijedjela, na povrini Clarentove kamene otrice treperila je crveno-crna boja, poput ulja na vodi, a du sjeiva neto je umjelo poput vjetra u visokoj travi. "Ne!" Tamna, kamena otrica ponovno bljesne krvavocrveno, a Palamed duboko i drhtavo uvue dah pa ispusti ma, tamne koe okupane znojem. Oruje se zabije u blatno tlo, ljuljajui se amo-tamo. Blato u krugu oko otrice smjesta se ukruti, osui, ispuca i raspukne se. l'alamed ustro protrlja ruke, a onda ih otre o hlae. "Mislio sam da je to Excal" Okomi se na Flamela. "to radite s tom... stvari? Valjda znate to je to, zar ne?" Alkemiar kimne. "Stoljeima sam ga uvao."

42

GIGA

"uvali ste ga!" Vitez stegne goleme pesnice. Na podlakticama i vratu iskoe mu ile. "Ako ste znali koji je to ma, zato ga niste unitili?" "Stariji je od ljudskog roda", tiho e Flamel, "stariji je ak i od Starijih i od Danu Talisa. Kako da ga ovjek uniti?" "Gnusan je", plane Palamed. "Znate li to je uinio?" "Bio je orue; nita vie. Koristili su ga zli ljudi." Palamed pone odmahivati glavom. "Trebali smo ga da pobjegnemo", nepokolebljivo e Alkemiar. " I sjetite se da bi, da nije bilo njega, Nidhogg jo bio iv i divljao Parizom." Josh zakorai naprijed i izvue ma iz tla pa otre blatni vrh otrice (i rub cipele. U zraku se osjetio posve slab daak narani, ali je miris bio gorak i kiselkast. im je djeak taknuo balak, zapljusnula gaje bujica osjeaja i prizora: l'alamed, saracenski vitez, na elu desetak vitezova u oklopima i oklopnim kouljama odprstenova. Izmueni su, oklopi su im izgrebeni i rasjeeni, oruje okrhnuto, titovi uleknuti. Bore se protiv vojske primitivnih ljudi nalik na zvijeri, probijajui se prema brdacu na kojem se ratnik u zlatu sam samcat oajniki brani od odvratnih stvorenja k i >ja su napola ljudi, a napola ivotinje. Palamed mu vie neka pazi jer se iza lea osamljenog ratnika u:diglo golemo udovite, stvorenje ljudskog lika, ali sa svijenim jelenjim rogovima na glavi. Rogati ovjek podie kratak kameni ma, a ratnik u zlatnom pada. Palamed stoji nad palim ratnikom i njeno mu vadi Excalibur iz ruke. l'alamed brza kroz movaru u potjeri za jelenolikim stvorenjem. Putem ga napadaju zvijeri ovjekoliki veprovi, medvjedi, vukovi i jarci ali sve ih sijee Excaliburom koji blista ispisujui a zraka lukove hladnog, plavog svjetla. Palamed stoji u dnu nevjerojatno strme litice gledajui kako se rogati s lakoom uspinje na vrh. Stvorenje na vrhu okree se i podie ma kojim je ubilo kralja. S njega se slijeva i pui grimizno-crn dim. Gotovo je istovjetan mau u ruci saracenskog viteza. Josh duboko, drhtavo udahne, a prizori izblijede. Rogati ovjek vitlao je Clarentom, Excaliburovim parnjakom. Otvorivi oi, pogleda oruje i smjesta shvati zato je Palamed munjevito posegnuo za maem. Dva maa bila su gotovo istovjetna; samo su na balaku bile uoljive manje razlike. Saracenski vitez pretpostavio je daje kameni ma Excalibur. Duboko se zagledavi u sivo sjeivo, Josh se pokua usredotoiti na prizor koji je upravo vidio na ratnika u zlatnom oklopu. To je bio...? Joshov nos zapahne ustajali smrad neoprana tijela pa se naglo okrene i tik iza sebe ugleda onog elavca od maloprije, kako kratkovidno kilji kroz debele naoale crnih okvira. Oi su mu bile svijetle, ispranoplave. I smrdio je. Josh se zakalja i odmakne jedan korak suznih oiju. "ovjee, pranje ti ne bi bilo na odmet!" "Josh!" zgroeno e Sophie. "Ne vjerujem u pranje", odgovori ovjek onim svojim odsjenim nainom, glasom koji je potpuno odudarao od njegova izgleda. "Otklanja prirodna tjelesna ulja. Prljavtina je zdrava." Sitni ovjek produi od Josha prema Sophie i odmjeri je od glave do pete. Josh primijeti da je sestra trepnula i namrekala nos. Zatim je vrsto zatvorila usta i ustuknula jedan korak. "Vidi o emu govorim?" ree Josh. "Trebao bi se oprati." Strese blato s otrice i primakne se korak blie sestri. ovjek je djelovao bezazleno, ali Josh je primijetio da je Alkemiara neto u vezi njega razbjesnilo - ili moda uplailo? "Da." Sophie je nastojala ne disati na nos. ovjek je neopisivo smrdio: bio je to spoj ustajalog tjelesnog smrada, neoprane odjee i masne kose. "Kladim se da ste vi blizanci", ree ovjek pogledavajui jedno pa drugo. Kimao je potvrujui vlastite rijei. "Blizanci." Prui prljave prste da dodirne Sophienu kosu, ali mu

43

GIGA

ona pljusne ruku u stranu. Aura joj zaiskri, a ovjekov smrad nakratko se pojaa. "Ne diraj me!" Flamel se isprijei izmeu ovjeka u automehaniarskom kombinezonu i blizanaca. "to ti radi ovdje?" otro ga upita. "Mislio sam da si mrtav." ovjek se nasmijei pokazujui nevjerojatno loe zube. "Mrtav sam koliko i ti, Alkemiaru. Ali sam poznatiji." "Vas dvojica oito se poznajete", primijeti Josh. "Poznajem ovu" Nicholas je oklijevao, a lice mu se proaralo crtama i borama, "ovu osobu od malena. tovie, neko sam polagao velike nade u njega." "Bi li nam netko rekao napokon tko je to?" otro e Josh upitno pogledavajui Alkemiara i Palameda. "Bio mi je egrt dok me nije izdao", plane Flamel, gotovo pljujui rijei. "Postao je desna ruka Johna Deeja." Blizanci smjesta ustuknu od ovjeka, a Josh jae stegne ma. elavac nagne glavu u stranu, a izraz lica postane mu izgubljen i neopisivo tuan. "To je bilo davno, Alkemiaru. Ve stoljeima ne radim s arobnjakom." Flamel zakorai naprijed. "to te navelo da se predomisli? Moda li nije platio dovoljno izdaju ene, obitelji i prijatelja?" U ovjekovim blijedoplavim oima zatitra bol. "Grijeio sam, Alkemiaru, istina. Ali nekoliko sam ljudskih ivota proveo iskupljujui se za svoje pogreke. Ljudi se mijenjaju... Bar veina", doda. "Ali ti ne. Ti su uvijek bio posve siguran u sebe i u svoju ulogu na ovome svijetu. Veliki Nicholas Flamel nikada nije u krivu... a ako i jest, nikada to nije priznao", doda posve tiho. Alkemiar se naglo okrene od ovjeka prema blizancima. Pokazujui rukom sitnog ovjeka u prljavom kombinezonu, ree: "Ovo je Deejev bivi uenik, besmrtni William Shakespeare."

44

GIGA

Dvanaesto poglavlje
Stojei pred vratima svoje velebne gradske kue, Niccolo Machiavelli gledao je kako doktor John Dee ulazi na stranje sjedalo elegantne, crne limuzine. Otmjeno odjeven voza zatvorio je za njim vrata, kimnuo Machiavelliju i sjeo na vozako mjesto. Kad se u iduem trenutku automobil odmaknuo od nogostupa, Dee se nije ni osvrnuo ni mahnuo, to Talijana nije nimalo iznenadilo. Machiavellijeve kamenosive oi pratile su automobil dok se ukljuivao u veernju rijeku automobila. Ba kad je skretao s Place du Canada, jedan neupadljiv Renault zauzeo je mjesto tri automobila iza njega. Machiavelli je znao da e Renault slijediti Deejevu limuzinu tri bloka, kada e ga zamijeniti drugi automobil, a onda trei. Kamere ugraene u plou s instrumentima slat e snimku uivo na Machiavellijevo raunalo. Nadzirat e Deeja dok god bude u Parizu. Nagoni izbrueni stoljeima borbe za opstanak, upozoravali su ga da Dee neto smjera. Bilo mu je sumnjivo to je engleski arobnjak jedva ekao da ode i odbio Machiavellijevu ponudu da prespava kod njega, tvrdei da se smjesta mora vratiti u Englesku kako bi nastavio potragu za Flamelom. S mukom zatvarajui teka vrata predvorja s debelim neprobojnim staklima, Machiavelli odjednom shvati koliko mu za takve sitnice nedostaje Dagon. Dagon je radio za njega gotovo etiri stotine godina, otkako ga je Machiavelli pronaao, ranjenog i na samrti, u Grotta Azzurra na oloku Capri. Njegovao je Dagona dok nije ozdravio, a stvorenje mu je zauzvrat postalo sluga i tajnik, tjelohranitelj i, napokon, prijatelj. Proputovali su svijet i zajedno se ak otisnuli i u neka udaljena Carstva sjena. Dagon mu je pokazao uda, a on mu je uzvratio upuujui ga u umjetnost i glazbu. Usprkos neugodnoj vanjtini, Dagon je imao nevjerojatno lijep i ist glas. Machiavelli je tek u drugoj polovici dvadesetoga stoljea, kad je prvi put uo udesnu pjesmu kitova, u njoj prepoznao glasove kakve isputa njegov sluga. Machiavelli gotovo pola stoljea nikome nije dopustio da mu se priblii. Bio je u ranim tridesetima kad se oenio Mariettom Corsini, 1502. godine, koja mu je u iduih dvadeset i pet godina rodila estoro djece. Ali kad je stekao besmrtnost, bio je prisiljen "umrijeti" kako bi prikrio injenicu da ne stari. Mrani Stariji koji ga je uinio besmrtnim, pritom mu je preutio da e takva varka biti nuna. Naputanje Mariette i djece bilo je jedna od najteih stvari koje je morao uiniti, ali skrbio se za njih do kraja njihovih ivota. Ali zato je morao gledati kako stare, obolijevaju i umiru: to je mrana strana besmrtnosti. Kad je Marietta na koncu umrla, doao je preruen na njezin pogreb, a potom se usred noi vratio na grob odati joj posljednju poast i zakleti se kako se nikada nee ogrijeiti o brane zavjete ponovnom enidbom. To je obeanje odrao. Hodajui hodnikom obloenim drvenom oplatom, Machiavelli poloi ruku na bronanu bistu Cezarea Borgije na okruglom stoliu. "Dell'arte della guerra", ree, a glas mu odjekne praznim hodnikom. Zauje se kljocaj i dio zida klizne u stranu otkrivajui Niccolov privatni ured. Kad je uao u prostoriju, vrata umei kliznu na mjesto, a lampice ugraene u strop zablistaju. Takvu sobu privatnu, tajnu - imao je u svakoj kui u kojoj je ikada stanovao. To je bilo njegovo kraljevstvo. Za njihova zajednikog ivota, Marietti nije bilo doputeno ui u njegove privatne odaje ni u jednom domu, a tijekom stoljea ak ni Dagon nije u njih kroio. Jednom davno, u takvu bi se sobu ulazilo tajnim prolazom i bila bi osigurana stupicama sa iljcima i sjeivima, a poslije brojnim bravama s kienim, runo izraenim kljuevima. No sada, u dvadeset i prvom stoljeu, titio ju je oklop otporan na bombe i sigurnosni sustavi lemeljeni na prepoznavanju glasa i otiska dlana. Prostorija je bila kocka savrene zvune izolacije. Prozora nije bilo, a dva zida bila su prekrivena knjigama koje je sakupio tijekom stoljea. Konati uvezi stajali su pokraj pranjavih svezaka od krutog platna i poutjelih pergamenata. Svici i ivane koe stajale su uz bok suvremenih arenih izdanja u mekom uvezu. Ali sve su te knjige imale nekakve veze sa Starijima. Odsutno poravna akadsku glinenu ploicu staru etiri tisue godina koja je leala na

45

GIGA

ispisu s mitoloke internetske stranice. Dok je Flamel bio opsjednut nastojanjima da sprijei povratak Mranih Starijih na svijet, a Dee jednako gorljivo elio vratiti svijet njegovim prvotnim gospodarima, Machiavelli se posvetio otkrivanju istine o tajanstvenim, iskonskim vladarima zemlje. Na dvoru Medicijevih je, izmeu ostaloga, nauio da je znanje mo, pa je vrsto odluio otkriti sve tajne Starijih. Zid nasuprot ulazu bio je sav prekriven zaslonima. Machiavelli pritisne jednu tipku, na to se svi osvijetle i na svakom se pokae drugi prizor. Bilo je tu nekoliko parikih lokacija i prizora iz desetak svjetskih prijestolnica, a etiri zaslona prenosila su vijesti iz zemlje i svijeta. Na jednom zaslonu, veem od ostalih, vidjela se zrnata slika u pokretu. Machiavelli sjedne u konati naslonja visokog naslona i zagleda se u taj zaslon, nastojei razabrati to gleda. Bio je to izravan prijenos s kamere u automobilu koji je slijedio Deejev. Machiavelli se nije obazirao na crnu limuzinu u sredini zaslona, ve motrio okolne ulice. Kamo li se to Dee zaputio? arobnjak mu je rekao da ide ravno u zranu luku gdje se njegov privatni mlanjak puni gorivom. Odletjet e u Englesku i nastaviti potjeru za Alkemiarom. Kutevi Machiavellijevih usana izviju se u smijeak. Dee posve oito nije vozio u smjeru zrane luke; vraao se u grad. Talijan je nagonski naslutio istinu: arobnjak neto smjera. Ne miui pogled sa zaslona, Machiavelli otvori laptop, ukljui ga i prijee kaiprstom po ugraenom itau otisaka prstiju. Raunalo se pokrene. Da je pokuao ui u raunalo polaganjem bilo kojeg drugog prsta na ita, virus bi izbrisao cijeli tvrdi disk. Na brzinu je preletio pogledom kodirane mejlove koji su mu stizali od agenata i uhoda u Londonu. Tanke usne ponovno mu se izviju u ironian osmijeh; vijesti nisu bile dobre. Usprkos svim Deejevim nastojanjima, Flamel i blizanci su nestali, a Genii Cucullati, koje je arobnjak poslao za njima, pronaeni su u sporednoj uliici nedaleko od kolodvora. Sve troje bili su u dubokoj komi, a Talijan je slutio tla e se iz nje probuditi za tono 366 dana. inilo se da je engleski arobnjak ponovno podcijenio Alkemiara. Machiavelli se zavali u naslonjau i sklopi ruke, gotovo kao u molitvi. Vrhove kaiprsta prinese usnama. Od poetka mu je bilo jasno da je osoba kakvom se Flamel prikazuje eprtljava, pomalo odsutna i ekscentrina stara budala najobiniji paravan. Nicholas i Perenelle tijekom stoljea su preivjeli sve napade Mranih Starijih i Deeja spojem lukavstva, vjetine, tajnih znanja i neto sree. Machiavelli je vjerovao da je Flamel inteligentan, opasan i krajnje nemilosrdan. No, premda je Nicholas bio prepreden, i sam je priznavao da je Perenelle daleko pametnija od njega. Machiavellijev smijeak izblijedi: upravo je tu enu poslan da ubije, enu za koju ak i njegov gospodar meu Mranim Starijima kae da je neizmjerno opasnija od Alkemiara. Uzdahne. Nee biti lako ubiti nekoga tako monog kao to je arobnica. Ali nimalo nije sumnjao da e u tome uspjeti. Jednom je doivio neuspjeh, ali samo zato to je napravio istu ozbiljnu pogreku kao Dee maloas: podcijenio je neprijatelja. Ovoga puta, Machiavelli e biti spreman za arobnicu. Ovoga e je puta ubiti. Ali prvo mora u Ameriku. Machiavellijevi prsti polete po tipkovnici i pronau internetsku stranicu jedne putnike agencije. Za razliku od Deeja koji je radije putovao privatnim mlanjakom, Machiavelli je odluio u Ameriku letjeti komercijalnim letom. Mogao bi letjeti jednim od mlanjaka francuske vlade, ali to bi privuklo previe pozornosti, a Machiavelli je oduvijek radije djelovao iz sjene. Trebao mu je izravan let za San Francisco. Nije imao mnogo izbora, ali ipak je pronaao jedan iz Pariza, idueg jutra u 10:15. Let je trajao neto vie od jedanaest sati, ali zahvaljujui devetosatnoj vremenskoj razlici, stii e na Zapadnu obalu ve oko 12:30 po lokalnom vremenu. U zrakoplovu Air Francea vie nije bilo mjesta u prvom razredu, pa je rezervirao sjedalo u poslovnom razredu - I'Espace Affaires. To je bilo ba prikladno. Na kraju krajeva, ipak je to

46

GIGA

bio poslovni put. Machiavelli pritiskom mia potvrdi kupnju odabravi sjedalo 4A. Bilo je u dnu poslovnog razreda, sto je znailo da e moi prvi izai kad zrakoplov sleti i otvori vrata. Kad mu se potvrda o kupnji pojavila u sanduiu, proslijedio je podatke o letu glavnom agentu Mranih Starijih na amerikoj Zapadnoj obali: besmrtniku Henryju McCartyju. Machiavelli je podrobno istraio tog ovjeka. Za kratkog ivota, McCarty je bio poznatiji kao William H. Bonney iliti Billy the Kid. Roenje 1859., a u dvadeset i drugoj godini stekao je dar besmrtnosti - odnosno umro, kako stoji u povijesnim knjigama. Machiavelli je zaueno odmahivao glavom. Bilo je doista neuobiajeno da ovjek postane besmrtnik u tako ranoj dobi; veina besmrtnika s kojima se susretao kroz stoljea bila je znatno starija. Usprkos istraivanju, Machiavelli jo uvijek nije imao pojma kako Stariji odabiru ljude kojima e dati svoj dar. Moralo je postojati pravilo ili razlog, ali nailazio je na kraljeve, kneeve, probisvijete i lopove kojima je zajedniki bio samo dar besmrtnosti - i to da su zbog toga sluili Starijima. Na prste jedne ruke mogli su se nabrojati oni koji su postali besmrtnici prije etrdesete. Prema tome, da bi dobio besmrtnost u dvadeset i drugoj, Billy the Kid morao je biti vrlo poseban. Nagli pokret privue Machiavellijevu pozornost na zaslon koji je pratio Deeja. Automobili su se zaustavili, a Dee je pred Machiavellijevim oima izaao iz stranjeg dijela limuzine ne dajui vozau vremena da optri automobil i otvori mu vrata. arobnjak se udaljio od limuzine, a onda zastao i okrenuo se prema automobilu iza njegova. Kad je pogledao ravno u kameru, Machiavelli je shvatio kako zna da ga slijede. arobnjak se nasmijei i nestane iz kadra, a Talijan pritisne tipku za brzo pozivanje koja ga je povezivala s vozaem drugog automobila. "Stanje?" otro upita. Nije se trebao predstavljati. "Zaustavili smo se, gospodine. Subjekt je izaao iz vozila." "Kamo je otiao?" "Nalazimo se na Pont au Double. Subjekt se zaputio prema Notre Dameu." "Notre Dame!" tiho e Machiavelli. Juer je stajao na krovu velebne katedrale s Deejem i zajedno su oivjeli stranu vojsku vodoriga i groteski pa gledali kako gmiu zidovima prema Flamelu, blizancima, Saint-Germainu i tajanstvenoj eni, koji su stajali zbijeni U dvoritu pred katedralom. Pokrenuta kamena stvorenja bila bi ih smlavila, ali napad nije proao kako su naumili. Flamel i njegovi suputnici uzvratili su udarac. Talijan odsutno protrlja nogu u koju mu se zarila srebrna strelica od iste auralne energije. Crna modrica u obliku zvijezde protezala mu se bedrom od kuka do koljena i znao je da e jo tjednima epati. Spasili su ih blizanci unitivi vodorige i groteske s crkve Notre Dame. Machiavelli je nijemo stajao uvjerivi se navlastite oi da su Sophie i Josh doista blizanci iz legende. Bio je to udesan dokaz njihove moi. Premda je djevojka usvojila osnove tek dviju elementarnih magija - vjetra i vatre - bilo je oito da ima izniman prirodni dar. Ali tek kad su blizanci sjedinili aure kako bi izotrili i uveali djevojine moi, shvatio je da su Sophie i Josh Newman doista posebni. Machiavellijev ured za odnose s javnou izdao je izvjee u kojem je stajalo da su kameni ukrasi na katedrali propali zbog utjecaja kiselih kia i globalnog zatopljenja. Ekipe arheologa i studenata parikih sveuilita jo su raiavali dvorite pred katedralom. Pristup trgu prijeile su vrpce i metalne barikade. Talijan je pozorno zurio u zaslon, ali iz njega nita nije mogao doznati. Zato se Dee vratio onamo? "Da ga slijedimo?" vozaev glas pucketao je i umio na vezi. "Da", brzo odgovori Machiavelli. "Slijedite ga, ali mu ne prilazite, niti ga pokuavajte zaustaviti. Ostanite na vezi." "Da, gospodine." Machiavelli je nestrpljivo ekao oiju uprtih u nepominu sliku automobila na zaslonu. Voza se urno obratio mukarcima u preostala dva vozila i naloio im da zauzmu poloaje pred

47

GIGA

sporednim ulazima u veliku katedralu. Glavni ulaz na trgu bio je zatvoren. Besmrtnik je gledao kako voza prolazi ispred kamere na ploi s instrumentima i nestaje lijevo, mobitela priljubljena uz uho. "Zaputili su se prema katedrali", zadihano izvijesti voza. "Uli su. Ne mogu vie izai", brzo doda. Kad je voza utrao u zdanje, pozadinski zvukovi su se promijenili. Koraci su odjekivali, vrata se s treskom zalupila; Machiavelli je zatim zauo uzbuene glasove koji su plehnato odzvanjali. Sluao je kako voza govori sve glasnije, osornije, upornije, ali nije uspijevao razabrati rijei. Za nekoliko trenutaka, voza se ponovno javi: "Gospodine: ovdje su neki arhitekti i projektanti koji su doli procijeniti tetu. Subjekt je morao proi pokraj njih, ali oni tvrde da proteklog sata nitko nije uao u katedralu." U vozaev glas uvukao se strah; Machiavelli je bio poznat kao nemilosrdan ovjek i nikome nije bilo drago izvijestiti ga o neuspjehu. "Znam da je to nemogue, ali mislim... da smo ga izgubili." Pone mucati: "Ne... nemam pojma kako, ali ini se da... da nije u katedrali. Zatvorit emo sve ulaze u zgradu i pozvati pojaanje u potragu..." "Ne. Pustite ga. Vratite se u bazu", ree Machiavelli posve tiho i prekine vezu. Znao je gdje je Dee. arobnjak nije bio u katedrali. Bio je ispod nje. Vratio se u katakombe ispod grada. Ali u drevnom Gradu mrtvih bio je samo Mars Ultor iz Starijeg roda. A njega je Dee juer zatoio u ahuru od kosti.

48

GIGA

Trinaesto poglavlje
Smetlitem se irio smrad prene hrane posve prekrivajui miris kovine, benzina i vlaan, teak miris pasa. Flamel je stajao na prvoj stubi pred barakom. Premda je stajao na povienom, morao je podii pogled prema vitezovu licu. ovjek kojeg je Alkemiar predstavio kao Williama Shakespearea uao je i zalupio vrata takvom silinom da se cijelo zdanje zatreslo. Za nekoliko trenutaka, iz dimnjaka je poeo sukljati crn dim. "Kuha kad je uzrujan", objasni Palamed. Kad ih je obavio dim iz barake, Josh proguta slinu, a onda zaepi nos prstima i natjera se da die na usta. Budui da mu je ve ionako bilo muno od navale osjeta na Probuena osjetila, znao je da se mora skloniti od smrada dima i masti jer e u protivnom povratiti. Vidjevi da ga sestra gleda zabrinuto rairenih oiju, trgne glavom U stranu. Ona kimne i zakalje se od dima koji se vrtloio oko njih. Oprezno koraajui da ne ugaze u rupe pune stupica u blatnom tlu, blizanci se urno udalje od ruevne metalne zgrade. Josh korijenom dlana protrlja usne. Na jeziku je osjeao okus ulja za kuhanje i masti. "Sto god to bilo", proguna, "ja to neu jesti." Dobaci sestri pogled ispod oka. "ini se da Probuena osjetila imaju i mane." "Samo nekoliko." Sophie se nasmijei. "Mislila sam da sam se poela privikavati na njih", doda. "E, pa ja se jo nisam navikao", uzdahne Josh. "Bar ne jo." Mars ga je probudio tek prethodnog dana premda se njemu inilo da je otada prolo sto godina - i jo je bio sav smuen navalom osjeta. Sve je bilo svjetlije, glasnije i smrdljivije nego prije. Odjea mu je bila gruba i teka na koi, a ak mu je i zrak ostavljao gorak okus u ustima. "Ivana mi je rekla da u nakon nekog vremena moi zanemariti veinu osjeta i usredotoiti se samo na one koji nas se tiu", ree Sophie. "Sjea li se kako mije bilo muno kad me Hekata Probudila?" Josh kimne. Sophie je bila toliko slaba da ju je morao nositi. "Tebe oito nije tako gadno pogodilo", ree Sophie. "Ali blijed si." "Muno mi je", ree Josh. Mahne glavom na baraku iz ijeg se nakoenog dimnjaka vila perjanica sivo-crnog dima, irei zrakom smrad uzavrele masti i uegla ulja. "A ono mi nimalo ne olakava ivot. Pitam se bi li nam jednako smrdjelo da nam osjetila nisu Probuena." "Vjerojatno ne bi." Sophie se pokua naaliti. "Moda su zato ljudska osjetila s vremenom otupjela. Jednostavno to vie nisu mogla trpjeti." Flamel odjednom pogleda blizance i podigne ruku. "Ostanite u blizini; nemojte odlutati", dovikne. Zatim se u Palamedovoj pratnji uspne preostalim stubama i naglo otvori vrata. Dvojica besmrtnika nestanu u polumranoj unutranjosti barake i zalupe za sobom vrata. Sophie dobaci pogled bratu blizancu. "Izgleda da nismo pozvani." Premda je nastojala zvuati nehajno, Josh je vidio da je ljutita; uvijek je sisala donju usnu kad bi bila razdraena ili srdita. "Oito nismo." Josh podigne ovratnik majice preko nosa i usta. "Sto misli to se dogaa tamo unutra? Bismo li mogli uti to govore ako se pribliimo?" Sophie mu dobaci kratak pogled. "Sigurna sam da bismo, ali zar se doista eli pribliiti izvoru smrada?" Josh stisne oi jer mu je neto palo na pamet. "Pitam se..." "to?" "Moda je upravo zato smrad tako straan", polako ree. "Sigurno znaju da ga teko podnosimo pa da emo ga se kloniti." "Stvarno misli da bi se time zamarali? Zar zato to ele razgovarati o nama?" Sophie ponovno pogleda brata, a oi joj nakratko bljesnu srebrom. "To nije bila tvoja pomisao, Josh." "Kako to misli?" otro upita. "Sam sam se toga sjetio." Zatim nakon stanke doda: "Jesam li?" "Kao prvo, nisi dovoljno dosjetljiv", objasni Sophie. "I ta pomisao zvui kao neto to bi Marsu palo na pamet. Iz vlastitih sjeanja - odnosno Vjetiinih - znam da je svojedobno

49

GIGA

vjerovao kako su se svi urotili protiv njega." "Jesu li?" upita Josh. Premda je taj Stariji bio straan, nije mogao suzbiti duboko saaljenje koje je u njemu probudio. Kad ga je Mars Ultor dodirnuo, Josh je iskusio tek majuan djeli ratnikove beskonane boli. Bila je neizdriva. "Jesu", ree Sophie gotovo aptom, a oi joj poprime srebren sjaj. "Da, jesu. Kad je postao Mars Ultor Osvetnik - ve je bio jedan od najomraenijih i najstranijih ljudi na svijetu. "To su Vjetiina sjeanja", upozori je Josh. "Pokuaj ne razmiljati o njima." "Znam." Sophie odmahne glavom. "Ali ne mogu si pomoi. Sve mi se to ulja po rubovima svijesti." Zadrhta i ovije si ruke oko tijela. "To me plai. Sto e biti... to e biti ako njezine misli nadjaaju moje? Sto e biti sa mnom?' Josh odmahne glavom. Nije imao pojma. Uasavala ga je i sama pomisao da bi mogao izgubiti sestru blizanku. "Razmiljaj o neemu drugom", ponovi Josh. "O neemu to Vjetica nikako ne bi mogla znati." "Pokuavam, ali ona toliko toga zna", turobno e Sophie. Osvrne se kako bi se usredotoila na njihovo okruenje da potisne udne i strane misli koje joj se motaju glavom. Znala je da treba biti jaka, da treba biti jaka radi brata, ali nije se mogla probiti kroz Vjetiina sjeanja. "Kamo god pogledam, to god vidim, sve me podsjea na to koliko su se stvari promijenile. Kako da razmiljam o neem obinom dok nam se dogaaju ovakve stvari? Pogledaj nas, Josh: pogledaj gdje smo, pogledaj to nam se dogodilo. Sve se promijenilo... potpuno se promijenilo." Josh kimne. Pomakne kartonsku tubu na svome ramenu u kojoj je tropotao teki ma. Od prvog trenutka, kad je provirio preko ruba podrumskih vrataca n knjiari i ugledao Flamela i Deeja kako se bore kopljima zelene i ute energije, znao je da svijet vie nikada nee biti isti. To je bilo prije koliko? etiri dana, ali u ta etiri dana svijet mu se okrenuo naglavake. Spoznao je kako je sve to je mislio da zna zapravo la. Susreli su se s mitovima, borili s legendama; proputovali su pola svijeta u tren oka da bi se potom sukobili s praiskonskim udovitem i gledali kako kameni kipovi oivljavaju i klate se prema njima. "Zna", odjednom e Sophie, "stvarno smo prolog etvrtka trebali uzeti slobodan dan." Josh se nato morao nasmijeiti. "Da, trebali smo." Tjednima je nagovarao Sophie da uzmu slobodan dan i posjete Exploratorium, muzej znanosti nedaleko od mosta Golden Gate. Otkako je uo za njega, oajniki je elio vidjeti slavnu Sunevu sliku Boba Millera, instalaciju od zrcala i prizmi kroz koje sunce prosijava stvarajui razliite prizore. Osmijeh mu ubrzo izblijedi. "Da smo to uinili, nita se od ovoga ne bi dogodilo." "Upravo tako", ree Sophie. Pogleda visoke metalne zidove od hravih automobila, rupiasti blatni krajolik i crvenooke pse. "Josh, elim da sve bude kao nekad. Obino." Ponovno se okrenuvi prema blizancu, ulovi mu pogled i zadri ga. "Ali ti ne", neuvijeno ustvrdi. Josh se nije trudio porei to. Sestra bi znala da lae, kao i uvijek. Uostalom, bila je u pravu: premda je bio iscrpljen i jedva se nosio s Probuenim osjetilima, nije elio da sve bude kao nekad; nije elio ponovno biti obian. Bio je obian cijeloga ivota - kad bi ga ljudi i zamijetili, bio bi tek polovica blizanakog para. Uvijek su bili Josh i Sophie. Zajedno su odlazili u ljetne kampove, na koncerte i u kino, a ljetne praznike nikada nisu proveli jedno bez drugoga. Uvijek su dobivali zajednike roendanske estitke; na pozivnicama za zabave uvijek su bila oba imena. To ga inae nije smetalo, ali mu je proteklih nekoliko mjeseci poelo ii na ivce. Kako bi bilo da ga ljudi ponu doivljavati kao samostalnu osobu? Kako bi bilo da nema Sophie? Kako bi bilo da je samo Josh Newman, a ne jedan od blizanaca Newman? Volio je sestru, ali ovo je za njega bila prilika da bude drukiji, da bude svoj. Zavidio je Sophie kad su njezina osjetila Probuena, a njegova ne. Prestraio je se kad je vidio kako se bori i vlada nevjerojatnim moima. Pobojao se za nju kad je vidio kakvu je bol i zbunjenost uzrokovalo Buenje. Ali sad kad su i njegova osjetila bila Probuena, svijet je

50

GIGA

postao izotren i blistav, a on je stekao letimian uvid u vlastite mogunosti i poeo shvaati to bi sve mogao postati. Iskusio je Nidhoggove misli i Clarentove doivljaje, nakratko je ugledao svjetove kakve prije nije mogao ni zamisliti. Znao je izvan svake sumnje da eli prijei na sljedei stupanj i usvojiti elementarne magije. Samo, nije bio siguran da to eli initi s Alkemiarom. S Nicholasom Flamelom neto nije bilo kako treba. Otkrie da je prije njih bilo drugih blizanaca zaprepastilo ga je i uznemirilo, a uz to je imao pitanja stotine pitanja na koja je znao da od Alkemiara nee dobiti jasan odgovor. Trenutno nije znao kome bi vjerovao - osim Sophie a spoznaja da bi se ona rado odrekla svojih moi malo ga je prestraila. Premda je zbog Probuenih osjetila trpio snanu glavobolju i kiselinu u elucu od koje mu se povraalo, peenje u grlu i svrbe u oima, ne bi ih se nikad odrekao. Shvatio je da mu je, za razliku od Sophie, drago to prolog etvrtka nije uzeo slobodan dan. Josh pritisne dlan na prsa. Pod majicom mu je zautao papir, jer je ondje jo nosio dva lista istrgnuta iz Kodeksa. Neto mu padne na pamet. "Zna", tiho ree, "da smo otili u Exploratorium, Dee bi oteo Nicholasa i Perenelle te se domogao cijelog Kodeksa. Vjerojatno bi ve doveo Mrane Starije natrag iz njihovih Carstava sjena. Ve bi bio smak svijeta. Ne postoji obian ivot kojem bismo se mogli vratiti, Soph", zavri aptom punim strahopotovanja. Blizanci su stajali u tiini nastojei sve to pojmiti. Bila je to strana pomisao: bilo im je gotovo nepojmljivo da bi svijet doista mogao biti uniten. U srijedu bi se toj pomisli samo nasmijali. A sada? Sada su oboje znali da je to itekako mogue. I, to je jo gore - znali su da je to jo uvijek mogue. "Odnosno, bar tako Nicholas tvrdi", doda Josh, ne uspijevajui prikriti gorinu u glasu. "Ti mu vjeruje?" znatieljno upita Sophie. "Mislila sam da mu nita ne vjeruje." "I ne vjerujem mu", odluno e Josh. "ula si to je Palamed rekao o njemu. Stotine tisua ljudi stradale su zbog Flamela, zbog onoga to je uinio ili propustio uiniti." "Ali nije ih ubio Nicholas", podsjeti ga Sophie. "Ve tvoj prijatelj", sarkastino doda, "John Dee." Josh se okrene prema metalnoj baraci. Nije imao to za rei, jer je to bila istina. Sam Dee je priznao kako je u pokuaju da zaustavi Flamele sruio na svijet poare i kugu. "Znamo samo da nam je Flamel lagao od samoga poetka. Sto je bilo s drugim blizancima?" upita. "Palamed kae da su Flamel i Perenelle stoljeima sakupljali blizance." Sama rije sakupljali ispunila ga je nemirom i nelagodom. "Kako su oni zavrili?" Smetlitem zabrije snaan zapuh ledenog vjetra pa Sophie zadrhta, ali ne zbog hladnog zraka. Pozorno piljei u metalnu baraku, ne gledajui brata, progovori posve polako, brino birajui rijei. Osjeala je kako se u njoj razbuktava srdba. "Budui da Flamel i jo trae blizance, to znai da su ostali... to?" Naglo se okrene prema bratu i vidje da on ve kima u znak slaganja. "Moramo doznati to je snalo ostale blizance", odluno e Josh, izgovarajui njezinu misao. "Nije mi to drago pitati, ali zna li moda Vjetica odgovor na to pitanje?" oprezno upita. "Mislim, zna li je li to Vjetica znala?" Jo mu je bilo teko predoiti si da je Vjetica od Endora nekako prenijela svoje znanje njegovoj sestri. Sophie zastane na sekundu, a onda odmahne glavom. "Vjetica oito ne zna mnogo o modernom svijetu. Zna o Starijem rodu, Sljedeem narataju i poneto o najstarijim besmrtnim ljudima. Primjerice, ula je za Flamele, ali nije ih upoznala dok ih Scatty nije dovela k njoj zajedno s nama. Znam samo da je godinama ivjela u Ojajiu i njegovoj okolici, bez telefona, televizije i radija." "OK, onda to zaboravi i nemoj sad vie razmiljati o njoj." Josh podigne oblutak i zavitla ga u zid od spljotenih automobila. Zatropotao je i odbio se od zida, a meu kovinom na trenutak zatitra nekakav obris. Crvenooki psi podignu glave i pozorno se zagledaju u njega. "Zna, samo sam mislio..." polako e Josh. Sophie ga je utke gledala.

51

GIGA

"Kako to da sam ja dobio posao ba kod Flamelovih, para koji sakuplja blizance, a ti u kafiu tono preko puta? To ne moe biti sluajnost, zar ne?" "Valjda ne moe." Sophie jedva primjetno kimne. I njoj se isto pitanje poelo vrzmati glavom im je Palamed spomenuo druge blizance. Nije to mogla biti sluajnost. Vjetica nije vjerovala u sluajnost, kao ni Nicholas Flamel, a ak je i Scatty rekla da vjeruje u sudbinu. A tu je, dakako, i proroanstvo... "Misli li da si dobio posao zato to je znao da ima blizanku?" upita ga Sophie. "Nakon bitke u Hekatinu Carstvu sjena, Flamel mi je rekao da je tek prethodnoga dana posumnjao kako smo moda mi blizanci iz legende." Sophie odmahne glavom. "Tog se dana jedva sjeam." "Spavala si", brzo objasni Josh, "iscrpljena od bitke." Sledio se prisjetivi se tog boja; tada je prvi put pojmio koliko se sestra otuila od njega. "Scatty je rekla da je Flamel ovjek od rijei i da mu trebam vjerovati." "Ne mislim da bi nam Scatty lagala", ree Sophie, ali se, jo govorei, zapitala je li to njezina ili Vjetiina misao. "Moda i nije." Prinijevi obje ruke licu, Josh protrlja prstima elo i zabaci dugu plavu kosu. Pokuavao se sjetiti tono to se dogodilo prolog etvrtka. "Nije potvrdila njegovu tvrdnju da nije znao tko smo. Rekao je da je sve sto je uinio poduzeo radi nae zatite: mislim da je to potvrivala", zakljui. "A zadnje to mi je Hekata rekla prije negoli se Svjetsko stablo zapalilo bilo je: 'Nicholas Flamel nikada nikome ne govori sve.'" Sophie sklopi oi, nastojei potisnuti prizore i zvukove smetlita, duboko usredotoena, vraajui se u mislima na poetak travnja, kada su oboje uzeli honorarne poslove. "Zato si se odluio upravo za taj posao?" upita brata. Josh iznenaeno trepne, a zatim se namrti prisjeajui se. "Pa, tata je vidio oglas u sveuilinom glasniku. Trai se pomonik u knjiari. Ne elimo itae nego radnike. Nisam to elio raditi, ali je tata rekao da je u naim godinama radio u knjiari i uivao u tome. Poslao sam ivotopis i dva dana poslije bio sam pozvan na razgovor." Sophie je kimala prisjeajui se. Dok je Josh bio u knjiari, ona ga je otila priekati u malom kafiu preko puta. Bernice, vlasnica kafia Coffee Cup, razgovarala je s dojmljivom enom koju danas Sophie poznaje kao Perenelle Flamel. "Perenelle", tiho e Sophie, i to toliko neoekivano da se Josh osvrnuo, napola oekujui da e ugledati tu enu iza lea. Ne bi se iznenadio. "to s njom?" "Onoga dana kad smo dobili posao. Ti si bio na razgovoru u knjiari, a ja sam otila na pie. Bernice je razgovarala s Perenelle Flamel. Dok mi je Bernice spravljala aj s mlijekom, Perenelle je zapodjenula razgovor sa mnom. Sjeam se da je rekla kako me nije prije viala u kvartu, a ja sam joj odgovorila da sam dola jer si ti pozvan u knjiaru na razgovor za posao." Sophie sklopi oi vraajui se u mislima na taj dan. "Tada nije spomenula da je suvlasnica knjiare, ali sjeam se da je rekla neto kao: 'O, vidjela sam te vani s mladiem. To ti je deko?' Odgovorila sam da mi nisi deko, ve brat. Tada je rekla: 'Jako ste slini.' Kad sam rekla da smo blizanci, nasmijeila se, urno dovrila pie i otila. Prela je ulicu i ula u knjiaru." "Sjeam se kad je ula", potvrdi Josh. "Nisam imao dojam da razgovor za posao ide ba najbolje. Stekao sam dojam da Nicholas - ili Nick... kako god se zvao trai nekog starijeg. Ali tada je ula Perenelle, nasmijeila mi se i pozvala Nicholasa u stranju prostoriju. Vidio sam kako me oboje pogledavaju. Ona je zatim izala iz knjiare jednako naglo kako je i ula." "I vratila se u Coffee Cup", promrmlja Sophie. Zastala je jer su sva sjeanja i dogaaji doli na svoje mjesto. Kad se ponovno oglasila, glas joj je bio jedva to ujniji od apta. "Josh, jo sam se neega sjetila. Pitala je Bernice trai li jo uvijek zaposlenika. Rekla je kako bi bilo savreno da ja budem zaposlena u Coffee Cupu kad mi ve brat radi preko puta. Bernice se

52

GIGA

sloila i smjesta mi ponudila posao. Ali zna to? Kad sam se sutradan pojavila na poslu, dogodilo se neto strano udno. Zaklela bih se da je Bernice bila iznenaena to me vidi. Morala sam je podsjetiti da mi je prethodnog dana ponudila posao." Josh kimne. Sjeao se da mu je sestra to ve priala. "Misli li da ju je Perenelle nekako natjerala da te zaposli? Zar ona ima tu mo?" "O, da." Sophiene oi nakratko posrebre. ak je i Vjetica od Endora morala priznati da je Perenelle iznimno mona arobnica. "Znai, misli da su nas zaposlili zato to smo blizanci?" ponovno ga upita. "U to uope ne sumnjam", smrknuto e Josh. "Za Flamele smo bili tek jo jedan par blizanaca za njihovu zbirku. Nasamareni smo." "to emo sad. Josh?" upita Sophie, jednako mrkim glasom kao brat. eludac joj se stegnuo pri pomisli da su ih Flameli na neki nain iskoristili. Da se Dee nije pojavio u knjiari, to bi ih snalo? Sto bi im Flameli uinili? Uhvativi Sophie za ruku, Josh povue sestru prema metalnoj baraci, oprezno zaobilazei rupe. Psi se usprave u sjedei poloaj okreui za njima glave i pratei ih blistavim crvenim oima. "Nema povratka. Nemamo izbora, Soph: moramo izgurati ovu priu do svretka." "Ali kakav e to svretak biti, Josh? Gdje ta pria zavrava... i kako?'' "Nemam pojma", ree Josh. Zaustavi se i zagleda ravno u sestrine plave oi. Duboko udahne suzbijajui srdbu. "Ali, zna li to znam? Mi smo u njoj glavni junaci." Sophie kimne. "U pravu si. Proroanstvo govori o nama, mi smo zlato i srebro. Posebni smo." "Flamel nas eli", nastavi Josh. "Dee nas eli. Vrijeme je da pronaemo odgovore na neka pitanja." "U napad", ree Sophie preskaui blatnu lokvu. "Dok sam ga poznavala - odnosno, dok ga je Vjetica poznavala - Mars je obiavao govoriti da je napad najbolja obrana." "Moj nogometni trener kae isto." "Ali tvoja momad prole sezone nije dobila niti jednu jedinu utakmicu", podsjeti ga Sophie. Bili su ve nadomak barake kadli se pojavi William Shakespeare, smuena pogleda, steui objema rukama tavu iz koje je sukljao plamen.

53

GIGA

etrnaesto poglavlje
Josh bez premiljanja zbaci tubu za zemljovide s ramena i istrese iz nje ma. S lakoom mu je sjeo u ruku, a prsti su mu se ovili oko balaka umotanog u zamrljanu kou. Napravi korak naprijed i isprijei se izmeu Shakespearea i sestre. Besmrtnik ih nije ak ni pogledao. Okrenuo je tavu i istresao zapaljen sadraj. Na blatno tlo padne neto nalik na desetak pougljenjenih kobasica. itale su i cvrale, ali nastavile gorjeti, a vrtlozi iskrica frcali su u zrak. Jedan od crvenookih pasa pod barakom izae, dugim raljastim jezikom dohvati komad jo zapaljenog mesa i proguta ga cijelog. Oi su mu se od plamena zaarile poput rubina, a kad se oblizao, iz kuta gubice potekle su mu perjanice sivog dima. Shakespeare se sagne i grubo potapa psa po glavi. Ve se nakanio okrenuti i vratiti u baraku, kadli ugleda blizance. Slabo veernje svjetlo odraavalo mu se u prevelikim naoalama pretvarajui ih u srebrna zrcala. "Dogodila nam se mala nezgoda s veerom", ree, kratkim osmijehom pokazujui loe zube. "Nema veze. Ionako nismo bili ba gladni", brzo e Sophie. "A ja se pokuavam odrei mesa." "Vegetarijanci?" upita Shakespeare. "Na neki nain", ree Sophie, a Josh to potvrdi kimanjem. "Moda unutra ima nekakve salate", neuvjereno e besmrtnik. "Ni Palamed, ni ja nismo vegetarijanci. Ali ima voa", doda. "Brdo voa." Josh kimne. "Voe bi nam savreno odgovaralo." Pri samoj pomisli na meso, okrenuo mu se eludac. Shakespeare tek tada primijeti ma u Joshovoj ruci. "U kore svijetle mae!" promrmlja sebi u bradu. Zakoraivi naprijed, izvadi, z.audo, besprijekorno ist rupi, skine naoale i pone ih brisati. Sophie primijeti da bez debelih stakala vie nalikuje na portret slavnog dramatiara iz udbenika. Vrati naoale na nos i pogleda Josha. "To je Clarent?" Josh kimne. Osjetio je kako mu blago podrhtava u ruci, svjestan topline koja mu polako natapa meso. Shakespeare se nagne naprijed tako da mu se uzak nos naao na svega nekoliko centimetara od otrice, ali je ne pokua taknuti. "Mnogo sam puta vidio njegov parnjak", odsutno ree. "Sjeiva su istovjetna, ali meu balacima postoje male razlike." "To ste primijetili dok ste bili uz Deeja?" zlobno upita Sophie. Shakespeare kimne. "Dok sam bio uz doktora", potvrdi. Prui ruku i kaiprstom dodirne vrh otrice da vidi to e se dogoditi. Tamni kamen zasvjetluca i na njemu zalelujaju vitice svijetloute boje, kao da je netko po sjeivu izlio tekuinu, a u zraku se osjeti daak limuna. "Dee je naslijedio Excalibur od svojeg prethodnika, Rogera Bacona, ali zapravo je elio pronai ovo oruje. Ta dva istovjetna maa starija su od Starijih i bila su prastara ve kad je Danu Talis uzdignut nad more. Svaki ma zasebno je moan, ali, prema predaji, udrueni imaju mo razoriti tkanje samoga svijeta." "udim se da ga Dee nije pronaao", ree Josh blago zadihan. ()sjeao je kako mu ma bruji u rukama, a rubovima svijesti lebdjeli su mu neobini prizori. Nekako je znao da su to Shakespeareova sjeanja. Kruna zgrada u plamenu... Bijedno malen grob i djevojica koja stoji nad rakom ubacujui aku zemlje... I Dee. Malo mlai nego kad ga je Josh upoznao; lice bez bora, kosa tamna i gusta, kozja bradica bez ijedne sjedine. "arobnjak vjeruje da je ma izgubljen u dubokom jezeru u velkim brdima", nastavi Shakespeare. "Desetljeima ga je ondje traio." "Flamel ga je pronaao u nekoj spilji u Andori", ree Sophie. "Vjeruje da ga je ondje sakrio Karlo Veliki u devetom stoljeu."

54

GIGA

Shakespeare se nasmijei. "Znai, arobnjak je bio u krivu. Drago mi je uti da arobnjak nije uvijek u pravu." Sophie obie Josha i spusti mu ruku. Vjetar pone huati oko sjeiva. "Jesi li ti stvarno... William Shakespeare? Bard?" upita ga. Usprkos svemu sto je proteklih dana vidjela i doivjela, ta je pomisao u njoj budila strahopotovanje. ovjek uzmakne jedan korak i izvede zaudno otmjen naklon sa zamahom ruke, jedne noge ispruene i glave sputene gotovo na razinu struka. "Na usluzi, gospo." Cijeli dojam malo je naruio ustajali tjelesni smrad koji je irio. "Zovite me Will." Sophie nije bila sigurna to da uini. "Nikada prije nisam upoznala nekoga tako slavnog..." zausti, a onda se zaustavi shvativi to govori. Shakespeare se uspravi. Josh se nakalja i uzmakne suznih oiju. "Upoznali ste Nicholasa i Perenelle Flamel", ree Shakespeare na svojem razgovijetnom engleskom. "Doktora Johna Deeja, Comte de Saint-Germaina i, naravno, Niccoloa Machiavelija", nastavi. "A ne sumnjam da ste susreli i draesnu Ivanu Orleansku." "Jesmo", ree Sophie sa stidljivim osmijehom, "sve smo ih upoznali. Ali nitko od njih nije slavan kao ti." William Shakespeare kratko porazmisli pa kimne. "Uvjeren sam da se Machiavelli, a pogotovo Dee, ne bi sloiti s tobom. Ali, da, u pravu si, dakako. Nitko od njih nema moj", zastane, "moj ugled u javnosti. Moje djelo je opstalo i bujalo, a njihovo nije toliko omiljeno." "I doista si sluio Deeju?" odjednom upita Josh, shvativi da je to prilika da izvue bar neke odgovore. Shakespeareov osmijeh izblijedi. "Proveo sam dvadeset godina u Deejevoj slubi." "Zato?" upita Josh. "Jeste li ga upoznali?" odvrati Shakespeare. Josh kimne. "Onda znate da je Dee jedan od najpogibeljnijih moguih neprijatelja: iskreno vjeruje da postupa kako treba." "To je i Palamed rekao", promrmlja Josh. "Istina je. Dee je laljivac, ali ja sam s vremenom shvatio da vjeruje u lai koje govori. Zato to eli u njih vjerovati, treba vjerovati." Smetlite zaspe kratak pljusak kinih kapi koje su zveketale o spljotenu kovinu automobila. "Ali, je li u pravu?" brzo upita Josh i pogne glavu da se zatiti Od kapi koje su se odbijale o zidove metalne barake. Uhvati ovjeka za ruku, a aura mu se smjesta raari jarkom naranastom bojom dok je obris mukareva tijela opisala svijetlouta aura. Naranasta i uta se pomijeaju ali, premda je ishod trebao biti ugodan, spoj dvaju mirisa ispao je kiselkast i nagren smradom Shakespeareova neopranog tijela. Dee, mladi, nenaborana lica, tamne kose i brade, zuri u divovski kristal, a uz bok mu je mladi, opinjeni William Shakespeare. Prizori u kristalu... Bujna zelena polja... Vonjaci oteali od plodova... Mora koja vrve ribom... "Stani malo - ti misli da bi Dee trebao vratiti Starije na ovaj svijet?" William Shakespeare zaputi se prema stubama. "Da", odgovori ne osvrnuvi se. "Vlastitim istraivanjem doao sam do zakljuka da je to ispravna odluka." "Zato?" uglas upitaju blizanci. Bard plane. "Veina Starijih napustila je ovaj svijet. Sljedei narataj poigrava se humanima i koristi Zemljom kao igralitem i bojitem, ali mi humani smo opasniji od svih njih. Mi smo ti koji razaramo ovaj svijet. Vjerujem da je povratak Mranih Starijih neophodan za spaavanje Zemlje od propasti."

55

GIGA

Blizanci se zateeno pogledaju, sada ve potpuno zbunjeni. Josh progovori prvi: "Ali Nicholas kae da su ljudi za Mrane Starije hrana." "Za neke jesu. Ali ne jedu svi Stariji meso; neki se hrane osjeajima i sjeanjima. ini mi se da je to mala cijena za raj bez gladi i bolesti." "Zato nam trebaju Mrani Stariji?" upita Sophie. "S Alkemiarom, Deejem i njima slinima, valjda imamo dovoljno moi i znanja da spasimo svijet?" "Mislim da nemamo." "Ali Dee je moan..." zapone Josh. "O Deeju me nemojte nita pitati; nemam odgovora." "Proveo si uz njega dvadeset godina; zasigurno ga poznaje bolje od ikoga na svijetu", usprotivi se Sophie. "arobnjaka nitko doista ne poznaje. Volio sam ga kao oca, kao starijeg brata. Bio je sve emu sam se divio, sve to sam elio postati." Odjednom se pod besmrtnikovim debelim naoalama pojavi suza i skotrlja mu se niz obraz. "A onda me izdao i ubio mi sina."

56

GIGA

Petnaesto poglavlje
U katakombama duboko ispod Pariza, doktor John Dee brino je stresao prainu s rukava odijela, izvukao manete i poravnao leptir--manu. Pucnuo je prstima i pred njim se rascvala sumporna, uta kugla, skakuui mu u razini glave. Zaudarala je po pokvarenim jajima, ali Deeju je taj smrad bio tako dobro poznat da ga vie nije ni zamjeivao. Prljavouto svjetlo obasjalo je dva svijena stupa od ulatenih kostiju koja su tvorila dovratak. Iza otvora bila je mrkla tmina. Dee ue u podzemnu odaju da se suoi sa zaleenim bogom. U svom dugom ivotu, arobnjak se nagledao udesa. Iznimno je poeo doivljavati kao posve obino, a udno i udesno kao svakodnevno. Dee je gledao kako oivljavaju legende iz Tisuu i jedne noi, borio se s udovitima iz grkih i babilonskih mitova i proputovao predjele koje ljudi smatraju izmiljotinama Marca Pola ili Ibn Batute. Znao je da mitovi Kelta, Rimljana, Gala, Mongola, Rusa, vikinga pa ak i Maja nisu puke prie ve su temeljeni na injenicama. Bogovi Grke i Egipta, duhovi amerikih ravnica, praumski totemi i japanski Myo-o, neko su ivjeli. Sada ih se pamti samo iz djelia mitova i polovinih predaja, ali John Dee znao |e da su neko hodali zemljom. Pripadali su Starijem rodu koji je tisuljeima vladao svijetom. Jedan od najveih Starijih je i Mars... a prije manje od dvadeset i etiri sata, Dee ga je zatoio u grob od tvrde kosti. arobnjak stupi u veliku krunu prostoriju niskog stropa, a dok se ogledavao, svjetlo koje je lebdjelo pred njim sve je bojalo ukastom bojom maslaca. Premda je desetljeima znao za to mjesto, nikada nije imao razloga da se zaputi onamo i sueli s Uspavanim bogom, a juer se sve odvijalo tolikom brzinom da nije imao vremena za istraivanje grobnice. Preao je dlanom po dijelu glatkog zida pokraj vrata, a znanstvenik u njemu prepoznavao je sastavnice: kolagensko tkivo i kalcij-fosfat. Zidovi nisu bili od kamena - ve od kosti. Dee ugleda dva ispupenja na suprotnome zidu. Izmeu njih su bila dva obla udubljenja, pa odjednom shvati to gleda i gdje se naao. Gledao je oi i nos. Prostorija nije bila izdubljena iz jednog komada kosti kao to je mislio nalazio se unutar divovske lubanje. Bilo je jezivo to je lubanja podsjeala na ljudsku. Dee osjeti kako mu leima prolaze trnci; uo je prie o Carstvima sjena u kojima obitavaju ljudoderski divovi, premda ih nikada nije susreo. Juer su zidovi bili glatki i ulateni; danas su izgledali kao svijea predugo ostavljena blizu vatre. Odavno zaleeni stalaktiti od kosti kapali su sa stropa poput ljepljivog karamela; golemi mjehuri skrueni su u nastajanju; potoii i mlazovi guste tekuine zarobljeni su u razraenim uzorcima. U sredini prostorije stajalo je dugo pravokutno postolje od kamena, poprskano i pokropljeno kuglicama neega nalik na pelinji vosak. Prastara kamena ploa prepukla je u dva dijela. Na tlu pred postoljem stajao je siv kip djelomice preliven utim slojem. Bio je to prikaz divovskog mukarca zateenog na sve etiri, u pokuaju da se osovi na noge. Bio je odjeven kao ratnik, u oklop od kovine i koe iz daleke starine, lijeve ruke ispruene, rairenih prstiju, a desnice utonule do zapea u tlo. Tijelo je do struka takoer nestalo u tlu. Na leima kipa koila su se dva stvorenja malena poput djece, zaleena u pokuaju da se odraze naprijed na kozjim kopitima. Bili su tanki kao prut, jasno ocrtanih rebara i kosti, razjapljenih ralja punih neravnih zuba, ispruenih ruku koje su zavravale kandama otrim poput bodea. Podigavi kaput i hlae, kako mu se ne bi vukli po podu, Dee une da bolje promotri kipove. Izgledali su kao muzejski izloak, kao kakva klasina Michelangelova ili moda Berninijeva skulptura - Fobos i Deimos na leima Marsa Ultora. Dee pomakne ruku na to svjetlea kugla doleti nad glave dvojice satira. Pojedinosti su bile nevjerojatne: svaka vlas kose bila je sauvana, kao i slina na bradama, a jedan Od njih Dee je vjerovao da je to Fobos imao je ak i napukao nokat. No to nisu bili kipovi; juer su jo bili bijesna, iva bia, koja je Mars poslao da ga napadnu. Bila bi to uasna smrt. Satiri se hrane panikom i strahom... a Dee je

57

GIGA

tijekom stoljea nauio da na svijetu postoji mnogo razloga za strah. Od pomisli na ono to bi mu Stariji mogli uiniti, eludac bi mu se uvijek poeo panino griti. Fobos i Deimos gostili bi se njime mjesecima. arobnjak se nagne naprijed da promotri kacigu koja je posve skrivala Marsovu glavu. Pod utim slojem skruene kosti jo se nazirao sivi kamen. Svjetlucao je poput granita, ali to nije bio prirodan kamen. Dee na trenutak osjeti neto poput suuti za Mranog Starijeg. Vjetica od Endora uinila je da mu aura postane vidljiva i da mu se stvrdne oko tijela poput kamena te ga zatoila unutar neopisivo leke kore. Kad bi je bog uspio zguliti, aura bi mu uzavrela poput lave i smjesta se ponovno stvrdnula. Mars, koji je neko lutao svijetom i kojeg su deseci naroda oboavali kao boanstvo pod razliitim imenima, tisuljeima je bio gotovo nepokretan. Dee se zapita kakav je to zloin Bog rata poinio da ga je uvrijeena Vjetica od Endora osudila na taj beskonaan ivot u smrti. Mora da je doista bio straan. A onda se Carobnjakove usne trnu u osmijeh jer mu je neto palo na pamet. Pruivi ruku, kucne prstima glavu pod kacigom. U odaji obloenoj kosti, zvuk je odjeknuo tupo i plehnato. "Znam da me uje", razgovornim glasom ree Dee. "Ba sam razmiljao o tome kakva te sudbina snala", nastavi. "Prvo te Vjetica zatoila u vlastitoj auri, a sad sam te ja zatoio pod stvrdnutom kosti." Iz kacige Mranog Starijeg odjednom se pone viti crn dim. "Ah, dobro", promrmlja Dee. "Ve sam pomislio da se ne ujemo." U crnini pod kacigom zaare se dva grimizna oka. "Mene nije tako lako ubiti." Mars je govorio promuklim hrapavim glasom neodreenog naglaska. Dee se uspravi i strese nepostojeu prainu s koljena. "Zna, to je tvrdio svaki Stariji kojeg sam ubio. Ali tvojim ilama tee krv. A sve to ivi, mogue je ubiti." Pokae zube malim osmijehom. "Moram priznati da vas je teko ubiti tovie, gotovo nemogue, ali nije neizvedivo. Znam iz iskustva. Ve mije lo polo za rukom. Evo, ba sam prolog tjedna ubio Hekatu." Unutranjost kacige na trenutak zablista jarkocrvenim sjajem, no on odmah zgasne. Sputan granitom i kosti, Mars se nije mogao pomaknuti, ali Dee je jasno osjeao da su oi Starijeg uprte u njega. Crni dim vio se iz proreza kacige, a na mjestu oiju sada su bile dvije grimizne kugle posute plavim mrljicama. "Zar si se vratio naslaivati, arobnjae?" "Ne namjerno." Dee obie tri kipa prouavajui ih iz razliitih kutova. "Ali sad kad sam ve ovdje, koristim priliku i da se malo nasladim." Preavi rukom po ramenu Starijeg, Dee osjeti kako mu vlastita aura treperi pod posve blagim udarom elektriciteta. ak i zakopana pod slojem kamena i kosti, aura Starijeg bila je mona. "Kad se oslobodim", grmio je Mars, "a jednom u se osloboditi, ti e mi biti prvi na redu. ak i prije negoli otkrijem skrovite Vjetice od Endora, pronai u tebe i moja e osveta biti strana." "Sav se tresem od straha", ree Dee glasom punim sarkazma. "Vjetica te ve tisuljeima dri zatoena u kamenu. Ni tog se prokletstva jo nisi uspio osloboditi. A zna da e, nastrada li Vjetica od Endora, arolija umrijeti s njom, a ti e zauvijek ostati zarobljen." arobnjak ponovno stane pred Starijeg. "Moda bih trebao ubiti Vjeticu. Tako bih se pobrinuo da nikada ne pobjegne." Pod kacigom se zaulo neobino mrcanje, a arobnjaku je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da se to Stariji smije. "Ti! Ubiti Vjeticu? Mene su nazivali Bogom rata; moje su moi bile strane. A opet je nisam mogao ubiti. Napadne li je, arobnjae, uinit e ti neto jezivo i pobrinuti se da tvoja agonija traje bar jedno tisuljee. Jednom je cijelu rimsku legiju pretvorila u figurice veliine nokta, a onda ih nanizala na srebrnu icu kako bi ih nosila oko vrata poput ogrlice. Stoljeima ih je drala na ivotu." Stariji se zahihoe, to je zvualo kao okretanje mlinskog kamena. "Neko je sakupljala utege za papir od jantara. U svakom je bila

58

GIGA

osoba koja joj je stala na ulj. Stoga, samo naprijed, napadni Vjeticu! Uvjeren sam da e za tebe smisliti posebno matovitu kaznu." Dee une pred glavu Starijeg. Ispreplete prste i zagleda se u zadimljenu tamnu unutranjost kamene kacige. Dvije grimizne toke sijevale su prema njemu. arobnjak pomakne prste nato se kugla utog svjetla spusti i zaustavi mu se iza glave. Nadao se da e jarka svjetlost zaslijepiti Marsa, ali dva crvena kruga i dalje su zurila u nj bez treptanja. Trzajem zapea, Dee otjera svjetlo koje je neko vrijeme poskakivalo pod stropom, a onda je postupno oslabjelo i ugaslo, ostavivi prostoriju u mrklome mraku. "Doao sam ti neto ponuditi", ree Dee nakon duge utnje. "Nema ti meni to ponuditi." "Neto ipak imam", samouvjereno e Dee. "Jesi li doao svojom voljom ili su te poslali gospodari?" upita Mars. "Nitko ne zna da sam ovdje." "ak ni Talijan?" Dee slegne ramenima. "On moda sluti, ali ne moe nita poduzeti." Zastao je i priekao. Dee je duboko vjerovao u mo tiine. Iz iskustva je znao da ljudi svojevoljno progovaraju ne bi li je ispunili. "to eli?" naposljetku upita Mars. arobnjak pogne lice da sakrije smijeak. im je postavio to pitanje, Dee je znao da e mu Stariji dati to god zatrai. Englez se oduvijek diio svojom matom ona ga je inila jednim od najmonijih arobnjaka i nekromanata na svijetu ali ak ni on nije mogao zamisliti kakav je osjeaj biti stoljeima zatoen u krutoj kamenoj ljuturi. Jo je prethodnoga dana uo oaj u glasu Boga rata dok je preklinjao Sophie da poniti prokletstvo i to mu je dalo ideju. "Zna da sam ovjek od rijei", zapone Dee. Mars ne ree nita. "Istina, lagao sam, varao, krao i ubijao, ali s jednim jedinim ciljem: da vratim Stariji rod na svijet." "Cilj opravdava sredstva", proguna Mars. "Upravo tako. Stoga zna da u ispuniti obeanje ako ti se zakunem i dam rije. Juer si rekao da mi jasno ita misli." "Znam da si usprkos nedostacima - a moda upravo zbog njih - astan ovjek, ali prema vlastitu, neobinom shvaanju asti", ree Mars. "Stoga u ti vjerovati ako mi da rije." Dee se brzo uspravi i obie kip kako Mars ne bi vidio pobjedonosan osmijeh na njegovu licu. "Vjetica od Endora nikada nee ponititi prokletstvo, zar ne?" Mars Ultor dugo je bio nijem, ali Dee nije prekidao tiinu. elio je Starijem dati vremena da promisli o njegovim rijeima: elio je da prizna kako je zauvijek osuen na kamenu ljuturu. "Nee", napokon prizna bog sablasnim aptom. "Nikada." "Moda u jednoga dana doznati ime si zasluio takvu kaznu." "Moda. Ali ne od mene." "Znai, beznadno si zatoen... a moda i nisi." "Objasni to eli rei, arobnjae." Dee pone kruiti u smjeru suprotnom od kazaljke na satu oko okamenjenog Starijeg. Opisivao je svoj naum tihim i hladnim glasom. "Juer si probudio Josha, sunanog blizanca. Dodirnuo si ga; povezao se s njime." "Da, postoji veza meu nama", sloi se Mars. "Vjetica je dodirnula mjeseevu blizanku i darovala joj Zranu magiju, ali je i ulila u nju sve svoje znanje", nastavi Dee. "Juer si rekao da djevojka zasigurno zna aroliju kojom bi te mogla osloboditi." "Sama je to potvrdila", apne Mars. Dee pljesne kip po ramenu sputajui se pred njim u uanj. Prostorijom zapucketa

59

GIGA

elektricitet. "A ona je to odbila uiniti! Ali, bi li te odbila da je na kocki ivot njezina brata ili, jo bolje, ivoti njihovih roditelja? Bi li odbila? Bi li mogla odbiti?" Dim to se vio iz vizira koji je zakrivao cijelo lice Starijeg postane prvo bijel, a zatim sivocrn. "Premda je znala tko sam, to sam i za to sam sve sposoban, suprotstavila mi se da spasi brata", ree Mars posve polako. "Vjerujem da bi uinila sve za spas brata i obitelji." "A evo na to ti ja priseem", nastavi Dee. "Otkrij mi gdje je brat, a ja se kunem da u dovesti djevojku, njezina brata i roditelje pred tebe. Kad bude suoena s mogunou da budu ubijeni, jamim ti da e te osloboditi ovog stranog prokletstva."

60

GIGA

esnaesto poglavlje
Izvana je duguljasto metalno zdanje nasred blatne istine djelovalo trono i ruevno, ali to je bila samo fasada, kao i sve ostalo na tom smetlitu. Iznutra je bilo uredno i besprijekorno isto. Na jednom kraju prostorije kuhalo se i jelo; sudoper, hladnjak i tednjak bili su pokraj stola. Sredinu barake zauzimao je radni stol s policom na kojemu je bio laptop spojen na dva istovjetna zaslona, dok je na drugom kraju barake velik televizor ravnog zaslona bio postavljen suelice dvjema konatim sofama. Na tri niska metalna stalka stajali su deseci DVD-ova. Ulazei za Shakespeareom u baraku, blizanci shvate da su upali usred prepirke. Flamel i Palamed stajali su svaki s jedne strane drvenog kuhinjskog stola, vitez ruku prekrienih na golemim prsima, a Flamel stisnutih pesnica. U zraku se osjeao kiselkast miris njihovih pomijeanih aura. "Mislim da biste trebali priekati vani", tiho e Nicholas dobacivi pogled Joshu i Sophie, a onda se ponovno okrene vitezu. "Bit emo gotovi za nekoliko trenutaka." Sophie uini kao da e otii, ali je Josh gurne u baraku. "Ne. Ja mislim da bismo trebali priekati ovdje", odluno ree. Prijee pogledom s Palameda na Alkemiara. "Ako imate to za rei, recite to pred nama. Na kraju krajeva, ipak je rije o nama, nije li?" Iskosa pogleda sestru. "Mi smo... kako se ono kae?" upita. "Katalizator", dovri ona. Josh kimne. "Katalizator", ree, premda to nije bila rije koju je traio. Ogleda se po prostoriji, zadra pogled na raunalu, a onda se ponovno okrene sestri blizanki. "Grozno mi je kad odrasli tjeraju djecu iz sobe dok razgovaraju o njima, a tebi?" Sophie se sloi. "Ba grozno." "Nismo razgovarali o vama", brzo e Flamel. "Ovo zapravo nema nikakve veze s vama. Ima veze s neraienim raunima izmeu mene i gospodina Shakespearea." "Trenutno nas se tie ama ba sve to se dogaa", ree Josh prelazei prag i upinjui se iz petnih ila da mu glas bude hladan i miran. Pogleda Alkemiara ravno u oi. "Zamalo ste nas ubili. Promijenili ste nam ivote neo... nepo..." "Nepovratno", ree Sophie. "Nepovratno", ponovi Josh. "Ako vas dvojica imate problem, onda je to i na problem pa elimo znati o emu je rije." Sophie poloi ruku Joshu na rame i ohrabri ga stiskom. Palamed se iroko osmjehne, a bijeli mu zubi bijesnu. "Deko je vatrena duha. To mi se svia." Nicholasovo lice ostalo je bezizraajna krinka, ali blijede su mu se oi zamaglile. Na elu mu je iskoila ila. Prekriivi ruke na prsima, pokae glavom Palameda. "Ako ba morate znati, nemam nita protiv saracenskog viteza." Lagano pomakne glavu pokazujui sitnijeg mukarca u prljavom kombinezonu koji je stajao pred otvorenim hladnjakom vadei vreice s voem. "Imam problem s ovim ovjekom. Velik problem." Shakespeare se nije obazirao na njega. "to ete jesti?" upita gledajui blizance. "Znam da ne elite meso, ali imamo puno svjeeg voa, jutros kupljenog. A Palamed je na ribljoj trnici Billingsgate danas nabavio i fine ribe." Ubaci nekoliko vreica voa u sudoper i otvori slavine do kraja. Voda je bubnjala o metalni sudoper. "Samo voe", ree Sophie. Palamed pogleda blizance. "Ovaj spor nema nikakve veze s vama", ree. "Traje ve stoljeima. Ali slaem se da utjee na vas. Na sve nas." Ponovno se okrene Alkemiaru. "elimo li preivjeti, svi moramo zaboraviti stare nesuglasice, stare navike. Meutim", nastavi gromkim glasom, "predlaem da o tome raspravljamo nakon jela." Neke odgovore elimo odmah", ree Josh. "Dozlogrdilo nam je da se prema nama ponaate kao da smo djeca." Vitez se nakloni i pogleda Alkemiara. "Imaju pravo na odgovore."

61

GIGA

Nicholas Flamel protrlja lice rukama. Pod oima je imao podljeve boje modrice, a bore na elu su mu se produbile. Sophie je primijetila i da su mu se na nadlanicama pojavile pjege. Alkemiar je rekao da e svakoga dana ostarjeti jednu godinu, ali njoj se inilo da izgleda najmanje deset godina stariji nego prije tjedan dana. "Prije negoli nastavimo", ree Nicholas, od umora govorei s ujnijim francuskim naglaskom, "moram priznati da nerado i o emu raspravljam pred..." Podigne glavu i pogleda Shakespearea. "Pred onim ovjekom." "Ali zato?" oajno upita Sophie. Izvukla je drvenu stolicu i klonula na nju. Josh je zauzeo susjedno mjesto. Vitez je ostao jo trenutak stajati, a onda je i on sjeo. Samo su Alkemiar i Bard ostali na nogama. "Izdao je Perenelle i mene", zarei Flamel. "Prodao nas je Deeju." Blizanci pogledaju Barda koji je slagao groe, jabuke, kruke i t renje na tanjure. "Za sada govori istinu", ree. "Zbog njega je Perenelle ranjena i zamalo je umrla", plane Alkemiar. Blizanci ponovno pogledaju Barda. On kimne. "Bilo je to 1576. godine", tiho e Shakespeare podiui pogled sa stola, blijedoplavih oiju uveanih staklima, nabreklih od neisplakanih suza. Josh se zaprepateno nasloni. "Svaate se oko neega to se dogodilo prije vie od etiristo godina?" upita u nevjerici. Shakespeare se obrati izravno Sophie i Joshu. "Imao sam dvanaest godina, manje nego vi sada." Usne mu se rastvore pokazujui poutjele zube. "Pogrijeio sam strano sam pogrijeio - i stoljeima je plaao." Dobaci pogled Flamelu. "Segrtovao sam kod Alkemiara. Vodio je malu knjiaru u Stratfordu gdje sam odrastao." Josh se okrene Nicholasu. "Nije bio dobar prema meni." Mamci ustro podigne glavu i otvori usta da odgovori, ali Shakespeare brzo nastavi: "Nisam bio neuk; pohaao sam Kraljevu novu kolu pa sam itao i pisao engleski, latinski i grki. Ve sam u toj mladoj dobi znao da elim biti pisac i uspio sam nagovoriti oca da mi pronae namjestenje u knjiari gospodina Fleminga." Shakespeareove su oi sada bile uprte u Alkemiara, a nain govora, pa ak i naglasak, poeli su mu se mijenjati, postajui formalni, gotovo arhaini. "Zeljah itati, uiti, pisati; a gospar Fleming traio je da metem, obavljam sitne poslove i raznosim gradom svenjeve knjiga." Alkemiar ponovno otvori usta, ali ih zatvori ne rekavi nita. "A potom u Stratfordu osvanu Dee. Morate znati da je tada bio slavan. Sluio je dvjema kraljicama, Mariji i Elizabeti, i pritom zadrao glavu na ramenima, to u ono doba nije bio neznatan pothvat. Bio je blizak Elizabeti govorilo se daje upravo on odredio nadnevak njezine krunidbe. Prialo se da ima najveu knjinicu u Engleskoj", nastavi Shakespeare, "stoga je bilo posve prirodno da svrati u knjiaru obitelji Fleming. Zaudo, Flemingovi, koji su rijetko naputali knjiaru, a grad nikada, toga dana ne bijahu kod kue. Knjiara je povjerena na skrb jednom od pomonika, ovjeku konjskog lica ije ime nikada nisam uspio zapamtiti." "Sebastian", tiho e Flamel. Shakespeare upre vlane oi u Alkemiarevo lice i kimne. "Ah, da, Sebastian. Ali Deeja on nije zanimao. Obratio se meni, prvo na engleskom, zatim na latinskom i onda na grkom. Traio je da mu preporuim knjigu - predloio sam Ovidijevu Medeju, koju je i kupio - a onda me pitao jesam li zadovoljan trenutnim namjetenjem." Shakespeareove svijetloplave oi nisu se micale s Flamelovih. "Odgovorio sam da nisam. Stoga mi je ponudio mjesto egrta. Kako sam mogao odbiti kad sam birao izmeu mjesta nitavnog knjiareva pomonika i egrtovanja kod jednog od najmonijih ljudi u Engleskoj?" Josh kimne. I sam bi isto odluio. "I tako postadoh Deejev egrt. Moda i vie od toga: s vremenom sam povjerovao da me

62

GIGA

smatra sinom. Ne moe se porei da me on stvorio." Sophie se zbunjeno nagne naprijed nad stol. "Kako to misli?" Shakespeareovc se oi zamute od tuge. "Dee je u meni neto prepoznao glad za doivljajima, udnju za pustolovinom pa je ponudio uvjebati me i kolovati na nain na koji to Flemingovi - odnosno Flameli - nisu mogli ili eljeli uiniti. arobnjak je odrao rije i pokazao mi uda. Poveo me u nepojmljive svjetove, hranio mi matu, doputao da se sluim njegovom nevjerojatnom knjinicom u kojoj sam usvojio jezik kojim u doarati i opisati svjetove to smo ih posjetili. Zbog Johna Deeja postao sam pisac William Shakespeare." "Preskoio si onaj dio kad je zatraio da se usred noi uulja u na dom i ukrade Kodeks", ledeno e Nicholas Flamel. "A kad nisi uspio, optuio nas je da smo panjolski uhode. Pedeset kraljiinih gardista okruilo je knjiaru i napalo bez upozorenja. Sebastian je ranjen, a Perenelle pogoena u rame hicem iz mukete i zamalo umrla." Shakespeare ga je sasluao polako kimajui. "Dee i ja nismo bili u Stratfordu kad se to dogodilo i za to sam doznao tek mnogo, mnogo poslije", ree tunim aptom. "A tada je ve bilo prekasno, dakako. Bio sam posve u vlasti Deejevih ini: uvjerio me da bih mogao postati pisac kakav elim biti. Premda je to zvualo nemogue, povjerovao sam mu. Otac mi je bio rukaviar i trgovac vunom; u mojoj obitelji nije bilo pisaca, pjesnika, dramatiara pa ak ni glumaca." Lagano odmahne glavom. "Moda sam trebao naslijediti oca u obiteljskom zanatu." "Svijet bi bio siromaniji", tiho e Palamed. Saracenski vitez pozorno je motrio Shakespearea i Alkemiara. "Oenio sam se. Dobio djecu", nastavi Shakespeare bre, obraajui se samo Flamelu. "Prvo djevojicu, moju prelijepu Susannu, a dvije godine poslije blizance, Hamneta i Judith." Sophie i Josh se usprave i urno pogledaju; nikada nisu uli da je Shakespeare imao blizance. Uslijedila je duga stanka dok besmrtni Bard nije naposljetku duboko i drhtavo udahnuo. Oslonio se dugoprstim rukama o stol i duboko im se zagledao u oi. "Otkrio sam zato sam zanimao Deeja. Nekako je znao da e mi se roditi blizanci i vjerovao da e to biti legendarni blizanci proreeni u Kodeksu. Ljeta 1596., bio sam u Londonu, a ne vie u svom stralfordskomu domu. Dee je posjetio moju enu i ponudio kolovati blizance. Ona je nesmotreno pristala premda su o doktoru tada ve kruile rune glasine. Nekoliko dana poslije, pokuao je Probuditi Hamneta. Buenje ga je ubilo", jednostavno dovri. "Bilo mu je jedanaest godina." Nitko nije prekidao dugu tiinu koja je zavladala i ulo se samo bubnjanje kie o metalni krov. Napokon, Shakespeare podigne pogled i zagleda se u Flamela. Oi su mu bile pune suza, a neke su se ve kotrljale obrazima. Obiao je stol i stao tono pred Alkemiara. "Nepromiljeni djeak izdao te iz neznanja i gluposti. Taj sam postupak na koncu platio ivotom roenoga sina. Nicholas, nisam ti neprijatelj. Mrzim Deeja na nain koji ne moe ni zamisliti." Shakespeare primi Alkemiara za ruku sve jae steui prste. "Dugo sam ekao da te ponovno susretnem. Zajedno znamo vie o arobnjaku nego ijedna druga osoba na planetu. Dojadilo mi je bjeanje i skrivanje. Vrijeme je da udruimo znanje i snage. Vrijeme je da izazovemo Deeja i Mrane Starije na megdan. Sto kae?" upita snanim glasom. "Dobra strategija", ree Josh prije negoli je Flamel stigao odgovoriti. Jo je govorei, shvatio kako nema pojma o emu govori. Bile su to Marsove rijei. "Cijeli ste ivot proveli u bijegu; Dee nee oekivati promjenu taktike." Palamed se osloni orijakim podlakticama o stol. "Djeak je u pravu", uzdahne. "arobnjak vas je zapravo zatoio ovdje u Londonu. Pokuate li pobjei, uhvatit e vas."

63

GIGA

"Uhvatit e nas i ostanemo li ovdje", brzo dometne Josh. Nicholas Flamel pogledom prijee okupljene za stolom, oito uznemiren onime to uje. "Nisam siguran..." napokon ree. "Kad bih bar mogao razgovarati s Perenelle; ona bi znala to nam je initi." Shakespeare se prvi put od njihova dolaska oduevljeno nasmijei. "Mislim da to moemo srediti."

64

GIGA

Sedamnaesto poglavlje
Perenelle Flamel stajala je uokvirena dovratkom, zagledana u tamu. Teka metalna vrata koja su neko zatvarala prolaz, leala su na tlu iza nje, zgnjeena i svijena, strgnuta sa arki teinom paukova koji su navrli iz zatvorskih elija u dubini. Sad kad se Areop-Enap povukla u ahuru, preivjeli su pauci nestali, pa su na povrini Alcatraza ostale samo sasuene ljuture uginulih muha i oklopi paukova. Pitala se tko je - ili to - poslao muhe. Svakako netko moan; netko tko je vjerojatno ve u tom trenutku snovao sljedei potez. Perenelle nagne glavu u stranu i zabaci dugu crnu kosu iza uha, sklopi oi i osluhne. Usprkos otrom sluhu, nije ula nikakvo gibanje. No, arobnica je znala da elije nisu prazne. Otoni zatvor bio je pun krvopija i mesodera, indijskih vetala, minotaura, indijanskih windiga i japanskih onija, trolova i klerikona - a tu je, naravno, bila i ubojita sfinga. Suneva svjetlost napunila je Perenellinu auru pa je znala da bi mogla srediti slabija stvorenja - premda bi je minotaur i windigoi namuili - ali je bila potpuno svjesna da sfingu ne bi mogla svladati. Ta lavica orlovskih krila hrani se magijskom energijom; im bi joj se nala u blizini, poela bi joj isisavati energiju i ostavila je bespomonom. Perenelle pritisne rukom eludac u kojem joj je krulilo. arobnica u zadnje vrijeme ve gotovo i nije trebala hrane, ali znala je da sada troi mnogo energije i da je mora nadoknaditi kalorijama. To ne bi bio nikakav problem da je Nicholas uz nju; mnogo je puta na putovanjima svojim alkemijskim umijeem pretvorio kamen u kruh, a vodu u juhu. U grkoj je nauila nekoliko arolija za stvaranje roga obilja iz kojeg bi se nasitila, ali bacanje takvih ini znailo bi koritenje aure, a njezin osebujan peat privukao bi sfingu. Na otoku nije naila ni na kakve ljude sumnjala je da bi itko preivio no na Alcatrazu itava uma i tijela. Sjeala se kako je nedavno prije otprilike pola godine u novinama proitala vijest da je Alcatraz kupila privatna korporacija i zatvorila ga za javnost. Taj zatieni dravni park imao je postati ivi, multimedijalni povijesni muzej. Sada kada je znala da je Dee novi vlasnik otoka, slutila je da se to nee obistiniti. Ali gore je bilo to to, ako proteklih est mjeseci na otoku nije bilo ljudi, nije bilo ni mnogo izgleda da pronae zaboravljene hrane. No, nee joj to biti prvo gladovanje u dugom ivotu. arobnjak je u elijama okupio vojsku, stvorenja iz svih zemalja i mitova svih naroda. Bez iznimke, sve su to bila udovita koja su tisuljeima bila najgora nona mora ovjeanstva. A ako postoji vojska, sprema se rat. Perenelline usne izviju se u gorak osmijeh. Izgleda da je ona jedino ljudsko bie na Alcatrazu... u drutvu kojekakvih mitskih zvijeri, udovita iz nonih mora, vampira i ljudi-imia. U moru su bile Nereide, u eliji duboko pod otokom bila je zakljuana osvetoljubiva Boica vrana, a nevjerojatno moan pripadnik Starijeg roda ili Sljedeeg narataja napadao ju je s nekog mjesta na kopnu. Perenellin osmijeh izblijedi; bila je sigurna da je u ivotu bila i u gadnijem kripcu, ali se trenutno nije mogla sjetiti kada. A inae je uvijek Nicholas bio uz nju. Zajedno su bili nepobjedivi. Odozdo je zapahne posve blag propuh i raskutra joj kosu, a onda se zrnca praine uskovitlaju i u polumraku zatreperi obris. Perenelle pohita natrag na sunce, gdje je bila najsnanija. Sumnjala je da je to sfinga, jer bi ve nanjuila njezin prepoznatljiv smrad: teak spoj lavljeg, ptijeg i zmijskog mirisa. Na vratima se materijalizira oblik koji je na svjetlu dobivao dubinu i gustou, sainjen od crvenih estica hre i blistavih niti pauine: bio je to duh, Juan Manuel de Ayala, otkriva i uvar Alcatraza. Sablast se duboko nakloni: "Drago mi je vidjeti te ivu i zdravu, gospo", ree na starinskom, sveanom panjolskom. Perenelle se nasmijei. "Pa zar si mislio da u ti se pridruiti kao sablast?" Poluprozirni de Ayala lebdei pomno porazmisli o pitanju, zatim odmahne glavom. "Znao sam da ne bi ostala sve i da sipala na otoku. Tvoj bi duh lutao." Perenelle kimne, a oi joj zastre tuga. "Otila bih u potragu za Nicholasom."

65

GIGA

Moreplovac se nasmijei i bijesnu mu savreni zubi kakve za ivota nikada nije imao. "Doi, gospo, doi: mislim da bi jo neto trebala vidjeti." Okrene se i odleti niz stube. Perenelle je oklijevala; vjerovala je de Ayali, ali sablasti nisu ba najbistrija stvorenja i lako ih je nasamariti. No, uto Perenelle na vlanom slanom zraku nanjui posve blag i slabaan miris metvice tek jedva zamjetan daak. Ne asei vie ni asa, arobnica se zaputi za sablasti u sjenu.

66

GIGA

Osamnaesto poglavlje
Nicholas Flamel sjedio je pred dva istovjetna raunalna LCD zaslona. William Shakespeare sjedio mu je zdesna, dok im se Josh motao iza ramena nastojei se drati to dalje od engleskog besmrtnika i disati samo na usta. Kad god bi se Shakespeare pomakao, ostavio bi za sobom smradan trag, ali kad bi nepomino sjedio, smrad se nakupljao oko njega tvorei gust oblak. Palamed i Sophie izali su nahraniti pse. "Vjeruj mi; posve je jednostavno", strpljivo je objanjavao Shakespeare oiju uveanih staklima naoala, "ovo je tek za nijansu izmijenjena arolija dalekovidnosti koju me Dee nauio prije etiri stotine godina." "Ima li potrebe napomenuti da je raunalo iskljueno?" dobaci Josh, odjednom primijetivi tu injenicu koja oito nikome drugome nije upadala u oi. "Ukljueni su samo zasloni." "I trebaju nam samo zasloni", tajanstveno e Shakespeare. Pogleda Alkemiara. "Dee se za dalekovienje obino sluio zrcalnim povrinama..." "Dalekovienje?" Josh se namrti. Istu je rije jednom ve uo od Flamela. "to to znai?" "To je prijevod francuskog glagola destrier", promrmlja Shakespeare, "to znai 'objaviti' ili 'pokazati'. U Deejevu sluaju znai gledati u daljinu'. Dok sam radio za njega, posvuda je nosio zrcalo." Flamel kimne. "Njegov slavni 'kamenozor' ili magina lea. itao sam o tome." "U svojem domu u Mortlakeu, pokazao ga je samoj kraljici Hl izabeli", ree Shakespeare. "Ono to je u njemu vidjela toliko ju je prestrailo da je pobjegla iz njegove kue i nikada se onamo nije vratila. Doktor je mogao gledati ljude i mjesta diljem svijeta usmjerivi leu prema njima." Flamel ponovno kimne. "esto sam se pitao to je to tono." "Zvui kao televizor", brzo e Josh. A tada mu sine da govori o izumu 17. stoljea. "Da, vrlo je slino televizoru, ali bez kamere na drugom kraju koja bi emitirala sliku. To je djeli tehnologije Starijeg roda", doda Shakespeare, "dar njegova gospodara. Vjerujem da je to bila organska lea koja se napajala energijom aure." "Gdje li je zavrila?" naglas se zapita Flamel. Shakespeare se nasmijei stisnutim usnama. "Ukrao sam mu je one noi kad sam pobjegao. Kanio sam je zadrati i moda je jednom iskoristiti protiv njega. Ali tada sam shvatio da, ako pomou nje Dee moe pristupiti svome gospodaru, vjerojatno njegov gospodar moe pristupiti meni. Stoga sam je bacio u Temzu u Southwarku, nadomak mjestu gdje smo poslije podigli kazalite Globe." "Pitam se je li jo ondje", promrmlja Flamel. "Ne sumnjam da je izgubljen pod viestoljetnim naslagama mulja i blata. Ali to sada nije vano; Deeju je za gledanje na daljinu mogla a moe i danas posluiti svaka dobro ulatena povrina - zrcala, prozori, staklo, brueni kristali ali onda je otkrio da su tekuine mnogo spretnije. Djelujui aurom na tekuinu, moe joj promijeniti svojstva, pretvoriti je u zrcalo i kroz nju promatrati ljude i mjesta na udaljenim dijelovima planeta, ali i u drugim vremenima ili svjetovima. S dovoljno vremena i priprema, moe ak zaviriti i u najblia Carstva sjena. A moe i gledati kroz oi ivotinja ili ptica. Oni mu tako postaju uhode." "To je udesno", sloi se Flamel, zaueno odmahujui glavom. "Da je bar odluio stati na nau stranu i boriti se protiv Mranih Starijih." "Doktor se obino slui istom izvorskom vodom, ali vidio sam kako koristi snijeg, led, vino pa ak i pivo. Svaka mu tekuina moe posluiti." Nagnuvi se naprijed, Shakespeare kucne crni plastini okvir jednog od zaslona. "A to je ovo nego... tekui kristal?" Alkemiarove se svijetle oi razrogae i on polako kimne. Ispod majice izvue mali cviker koji je nosio oko vrata na konopiu i natakne ga na nos. "Pa jasno", apne. "A svojstva tekueg kristala mogu se izmijeniti primjenom elektrinog ili magnetskog naboja. To mijenja poloaj kristala." Pucne prstima, a na kaiprstu mu se pojavi siuna zelena iskrica, ne vea

67

GIGA

od uboda igle. Smrdljivom barakom proiri se prodoran miris metvice, a s oba ekrana stanu se izvijati dimolike vitice. Flamel pomakne prst, nato oba zaslona bijesnu bijelo, zatim zeleno, a onda se naglo pretvore u tamna zrcala u kojima se ogledalo njegovo lice, izmeu Shakespeareova i Joshova. "Nikada se toga ne bih sjetio. Pa to je genijalno!" "Hvala", promrmlja Shakespeare kao da je postien pohvalom, a na blijedim obrazima pojave se rumene mrljice. "to e ti posluiti kao zrcalo na drugom kraju?" upita Flamel. "Pauina", iznenadi ga Bard. "Otkrio sam da svugdje ima pauine, bilo u palai ili u kolibi. Niti su uvijek ljepljive od vlage i odlino slue kao arobna zrcala." Flamel ponovno kimne, vidno impresioniran. "Sada nam jo samo treba neto to te povezuje s gospom Perenelle." Nicholas skine s desnog zapea teku srebrnu narukvicu. "Perenelle mi je ovo sama izradila", objasni polaui je na stol. "Prije neto vie od jednog stoljea, zakrabuljeni lovac na glave progonio nas je po Americi. Pitolji su mu bili nabijeni srebrnim mecima. Valjda je mislio da smo vukodlaci." "Vukodlaci i srebrni meci!" Shakespeare se kratko i hripavo nasmija pa odmahne glavom. "A to su ludi, gospode, ti smrtni ljudi!" "Mislio sam da su srebrni meci djelotvorni u borbi protiv vukodlaka", ree Josh, "ali oito nisu, ne?" "Nisu", ree Flamel. "Meni je ocat oduvijek bio drae sredstvo." "Ili limun", dometne Shakespeare, "a i papar je pristojna zamjena." Primijetivi Joshov zbunjen pogled, doda: "Poprska ih njime ili im ga saspe u oi i nos. Zaustavit e se da kihnu, to e ti dati vremena za bijeg." "Ocat, limun i papar", ponovi Josh sebi u bradu. "Moram to dodati u opremu za lov na vukodlake. A ne pronaem li vukodlake, uvijek mogu napraviti salatu", sarkastino dometne. Shakespeare odmahne glavom. "Ne, ne, za salatu ti treba i dobro maslinovo ulje", ozbiljno ree, "a maslinovo ulje ne djeluje ni na jedan vukodlaki klan. " "Mislio sam daje korisno protiv bruxa i strega", odsutnim glasom promrmlja Flamel stvarajui na dvama LCD zaslonima uskomeane uzorke nalik na fraktale. "Nisam to znao", ree Shakespeare. "Kako bi se upotrijebilo" "to se dogodilo lovcu na glave?" nestrpljivo prekine Josh, nastojei vratiti razgovor na temu. "Ma, Perenelle ga je na koncu spasila od plemena Oh-mah." "Oh-mah?" u glas upitaju Josh i Shakespeare. "To su Sasquatchi... Saskehavisi", ree Flamel i na trenutak se na zaslonu pojavi slika visokog primitivnog ovjeka krne grae. Bio je sav prekriven dugom crvenkastom dlakom i nosio golemu toljagu od vornatog korijena. "Big Foot", doda. "Big Foot. Pa jasno." Josh odmahne glavom. "Znai, elite rei da u Americi doista postoje Big Footi odnosno, Big Feet?" "Naravno", odmahne Flamel. "Kad je Perenelle spasila lovca na glave od Oh-maha", nastavi gladei narukvicu, "darovao joj je srebrne metke." Zelena iskrica puzala je kovinom. "Gledao sam kako tali srebrne metke aurom i oblikuje svaku kariku..." Baraku ponovno ispuni miris metvice. Alkemiar podigne narukvicu i sklopi prste oko metalnih karika. "Uvijek je govorila da je u narukvici djeli nje." Oba LCD zaslona odjednom se rasvijetle i sva trojica nau se oi u oi s Perenelle Flamel.

68

GIGA

Devetnaesto poglavlje
ak i bez de Ayalina vodstva, miris metvice privukao bi Perenelle medu elije. Svje i ist, nadjaavao je smrad ruevne zgrade i sveprisutan otar miris soli. Ali u Alcatrazu je sada bio jo jedan miris: smrad prevelikog broja ivotinja natiskanih kao u zoolokom vrtu. De Ayala se zaustavi pred ulazom u eliju i pomakne u stranu pokazujui golemu zamrenu pauinu koja je prekrivala otvor. Okrugla mrea blistala je pod drhtavim kapima. Miris metvice tamo je bio najjai. "Nicholas?" zbunjeno apne Perenelle. Bio je to osebujan, neodoljiv i poznat miris aure njezina mua... ali odakle? Pokuala je proviriti kroz pauinu u eliju. "Nicholas?" ponovno apne. Odjednom sve kapi istodobno zatitraju i stope se. Pauina na trenutak postane golemo zrcalo, a onda zrcalna slika izblijedi i zamrai se otkrivajui zamren uzorak u pozadini. Pucketava zelena vitica vijugavo potece svakom tankom niti i Perenelle jasno zauje Nicholasov glas "Uvijek je govorila da je u narukvici djeli nje" - a mrea se u iduem trenutku ponovno rasvijetli i u polumraku se pojave tri zaprepatena lica koja su piljila u nju. "Nicholas!" Perenelle se oglasi promuklim aptom. Morala je uprijeti svu snagu u to da sprijei razbuktavanje svoje aure. Bilo je to nemogue a opet, u takvome je svijetu ivjela. Nagonski je znala da je to oblik dalekovienja i da je vlaga na pauini prenositelj slike... ali je isto tako znala da njezin mu to ne bi mogao sam izvesti; nikada nije ovladao tom vjetinom. No, Nicholas ju je esto znao iznenaditi, ak i nakon vie od est stoljea braka. "Nicholas", apne. "Pa to si ti!" "Perenelle! Oh, Perenelle!" Ostala je bez daha uvi radost u Nicholasovu glasu. Carobnica trepne da rastjera suze, a onda se pozorno zagleda u mua, kritiki ga odmjeravajui. Brazde na elu su mu se produbile, oko oiju i nosa imao je nove bore, podljevi pod oima bili su tamni poput modrica, a kosa mu je posrebrila, no nita joj od toga nije bilo vano: bio je iv. Osjetila je kako je neto u njoj zadrhtalo i opustilo se. Sfinga ju je draila tvrdnjom da je Nicholasu odzvonilo; Morrigan joj je rekla da Nidhogg slobodno divlja Parizom. Perenelle se gotovo bojala razmiljati o Nicholasu i sudbi koja ga je moda snala. Ali evo ga: izgledao je starije, to se nije moglo porei; bio je izmoren, dakako; ali iv i zdrav! Iza Nicholasa je stajao djeak, Josh. I on je djelovao umorno. elo mu je bilo prljavo, a kosa raskutrana, ali inae je djelovao dobro. Od Sophie nije vidjela ni traga. A gdje je Scathach? Perenelle bezizraajna lica prijee pogledom na mukarca koji je sjedio pokraj njezina mua. Bio joj je odnekud poznat. "Nedostajala si mi", ree Nicholas. Podigne desnicu rairenih prstiju. Premda je bila na drugoj strani svijeta, Perenelle nesvjesno uini isto i prinese prste njegovima. Pazila je da ne dirne pauinu, svjesna da bi to moglo prekinuti vezu. "Neozlijeena si?" Nicholasov glas bio je tek slabaan apat, a slika je podrhtavala jer je mrea lelujala na propuhu koji je dopirao kroz otvorena vrata na drugom kraju hodnika. "Neozlijeena sam i dobro sam", odgovori mu. "Brzo, Perry, nemamo mnogo vremena. Gdje si?" "Nisam daleko od kue; na Alcatrazu. A ti?" "Dalje od tebe, bojim se. U Londonu sam." "Londonu! Morrigan mi je rekla da si u Parizu." Nicholas se nasmijei. "Ah, ali to je bilo juer; danas smo u Londonu, no ne zadugo, bude li sve ilo po planu. Moe li otii s otoka?" "Naalost, ne mogu." Perenelle se tuno nasmijei. "Ovo je Deejev otok. Zatvorskim hodnicima slobodno ee sfinga, elije su prepune udovita, a more uvaju Nereide." "uvaj se: doi u po tebe", odluno e Nicholas.

69

GIGA

Perenelle kimne. Nije nimalo sumnjala da e Alkemiar pokuati doi do nje; drugo je pitanje bilo hoe li stii na vrijeme. "Znam da hoe." Toliko su dugo ivjeli zajedno i vei dio proteklog stoljea proveli su u razmjernoj udobnosti i sigurnosti, uz malo doticaja sa Starijim rodom i Sljedeim naratajem, da je katkad zaboravljala koliko je njegovo znanje neprocjenjivo. "Ima li plan?" "U Parizu sam uzeo iz skrovita na stari zemljovid s ucrtanim zmajevim brazdama", brzo objasni, a oi mu vragolasto zasvjetlucaju. "Negdje na Salisburijskoj ravnici postoji brazda koja vodi ravno na Mount Tamalpais. Zaputit emo se onamo kad..." Oklijevao je. Kad je osjetila njegovo oklijevanje, Perenelle obuzme panika. "Kada? to kani, Nicholas?" "Moram prvo neto obaviti u Londonu", ree. "elim nekoga upoznati s djecom." Glavom joj odmah proleti desetak imena, ali nijedno nije slutilo na dobro. "Koga?" "Gilgamea." Perenelle otvori usta da se pobuni, ali je uutka smrtno ozbiljan izraz na muevu licu. Oi mu bijesnu, a glava se gotovo neprimjetno okrene prema Joshu. "Zamolit u ga da uputi djecu u Vodenu magiju." "Gilgame", ponovi Perenelle. "Kralj." Usiljeno se osmjehujui, doda: "Prenesi mu moje pozdrave." "Hou." Flamel kimne. "Siguran sam da te se sjea. I nadam se da e nas uputiti prema zmajevoj brazdi kojom emo se vratiti kui", doda. "Reci mi brzo, Nicholas: je li sve u redu? Jesu li djeca iva i zdrava?" "Jesu. Blizanci su ovdje sa mnom", ree Nicholas. "Oboje je Probueno, a Sophie je usvojila Zranu i Vatrenu magiju. Josh, naalost, jo nije upuen ni u jednu." Dok je njezin mu govorio, Perenelle je promatrala Josha. 1 bez lelujave slike, osjetila bi koliko je razoaran. "Previe ti toga imam za rei", nastavi Flamel. "Oito. Ali, Nicholas, gdje ti je kuni odgoj?" prekori ga Perenelle. "Nisi me upoznao s..." No, odgovor joj svane im je zaustila pitanje. "Je li to metar Shakespeare?" ovjek do Nicholasa nakloni se to je dublje mogao u sjedeem poloaju. "Va sluga pokoran, gospo." Perenelle ostane nijema. acnulo ju je u ramenu, na mjestu gdje je primila hitac u napadu nakon Shakespeareove izdaje, ali za razliku od Nicholasa, ona to djeaku nikada nije zamjerila. Znala je da Dee moe biti opasno uvjerljiv. Naposljetku pogne glavu. "Metre Will. Dobro izgleda." "Hvala vam, gospo. Prije gotovo etiri stotine godina, napisao sam stih u vau ast 'Nju ne moe naborati starost, ni navika uinit' dosadnom neiscrpnu njenu raznovrsnost' i ini mi se da jo odgovara stvarnosti. Prelijepi ste kao i uvijek." Uvue kratak, drhtav dah. "Dugujem vam ispriku, gospo. Zbog mojega ina, zamalo stradaste. Teko pogrijeili." "Odabrao si krivu stranu, Will." "Znam to, gospo." Tuga u besmrtnikovu glasu bila je gotovo opipljiva. "Ali nisi pogrijeio: prava bi pogreka bila ostati na toj strani, zar ne?" nehajno primijeti Perenelle. Bard se nasmijei i pogne glavu zahvaljujui joj bez rijei. "Perry, uinio sam gospodinu Shakespeareu krivo. Nije arob-njakov prijatelj." Nicholas mahne rukom. "A on nam je i omoguio da razgovaramo." Perenelle se nakloni. "Hvala ti, Will. Ne mogu ti rei koliko sam zahvalna na prilici da vidim Nicholasa iva i zdrava." Shakespeareove obraze oblije rumenilo i proiri mu se do vrha elavog tjemena. "Bilo mi je zadovoljstvo, gospo." "A ti, Josh. Jesi li dobro?" Djeak kimne. "Jesam valjda. Stvarno dobro." "A Sophie?"

70

GIGA

"Sjajno. Ona je nauila o Vatri i Zraku. Trebali ste vidjeti to je uinila vodorigama s Notre Damea." Perenelle pogleda mua i bez rijei upitno podigne obrve. "Kao to rekoh, imam ti tota za rei." Alkemiar se nagne naprijed. Razgovor je zapoeo na engleskom, ali sada je preao na francuski, jezik svoje mladosti. "Bili smo zarobljeni, okrueni uvarima grada. Djeak je dopunio djevojinu auru energijom svoje - srebro i zlato bili su sjedinjeni. Njihova je mo bila nevjerojatna: izvojevali su pobjedu nad arolijama koje su Dee i Machiavelli zajedniki bacili. Perenelle, imamo ih: ovo su napokon doista blizanci iz legende!" Pauina zaleluja pod neoekivanim zapuhom smrdljivog vjetra koji je strujao hodnikom. Nicholasovo lice raspe se u milijun siunih lica koja su se odraavala u kapljicama na mrei. Kapi se tada ponovno stope i nastane cjelovita zrcalna povrina. "Gospo..." urno doapne de Ayala, "neto stie." "Nicholas", brzo e Perenelle. "Moram ii." "Doi u ti to prije budem mogao", odgovori Alkemiar. "Znam da hoe. Samo se pazi, Nicholas. Vidim ti starost na licu." "Perry, jo samo jedan savjet, molim te", doda Nicholas. "Gospodin Shakespeare misli da trebamo zapodjenuti boj. Ali nalazimo se u srcu Deejeva Londona i neprijatelj je brojano nadmoan. Sto ti misli da bismo trebali uiniti?" "Oh, Nicholas", tiho e Perenelle na zaboravljenu bretonskom narjeju svoje davno minule mladosti. Kosti i plohe njezina lica jedva primjetno se promijene i lice joj postane odluno. Zelene oi postanu staklaste, a onda ona nastavi na engleskom. "Postoje trenuci kada treba bjeati i trenuci kad treba stati i suprotstaviti se neprijatelju. Nicholas, esto sam te nagovarala da stane i bori se. Raspolae s pola tisuljea alkemijskog znanja kojim se moe suprotstaviti Deeju i Mranim Starijima. Oduvijek si mi govorio da se ne moe boriti dok ne pronae blizance. E pa, sada ih ima. I kae da su moni. Iskoristi ih. Udari u samo srce Deejeva carstva, neka vidi da nismo posve bespomoni. Sada je trenutak, Nicholas, da stane i bori se." Alkemiar kinine. "I ti. Hoe li se moi braniti do mojega dolaska?" Perenelle je ba poela kimati, kadli kroz pauinu proleti neto grozomorno, a zubi i kande sunu na njezino lice.

71

GIGA

Dvadeseto poglavlje
AIkemiar, Josh i Shakespeare vidjeli su da Perenelle poinje kimati... a onda se slika rasula na piksele, ali ne prije negoli su na trenutak ugledali svijene kande. Sva su se trojica nagonski trgnula unatrag na svojim mjestima. "to... to se dogodilo?" zbunjeno upita Josh. Lijevi zaslon bio je posve crn, a desni je bio naikan blistavocrvenim mrljama i zelenim tokicama. Flamel je tolikom silinom stezao srebrnu narukvicu u lijevoj pesnici da su mu zglobovi prstiju pobijeljeli. Dlan desnice jo mu je bio priljubljen uz zaslon po ijoj su kovini plesali plamici boje metvice. LCD-om prelete sve dugine boje, a onda se na crnoj pozadini pojavi deset uskih pruga koje su mijenjale boju. Te su im duge, lelujave, okomite crte pruale iritantno iscjepkan uvid u pusti hodnik na drugom kraju svijeta. Od Perenelle ni traga. "to je to bilo?" upita Josh. Shakespeare odmahne glavom. "Nemam pojma." Zatim svije prste kao da su kande i prui ruku prema zaslonu. Pet uskih arenih pruga svine se oponaajui poloaj njegovih prstiju. "Neto je nasrnulo na gospu Perenelle i zamahnulo na nju kandama. Oito je skoilo kroz pauinu." Kucne noktom staklo zaslona. "Izgleda da smo jo povezani s njom zahvaljujui komadima razderane pauine. Pokuat u ponovno." "Je li... je li ona dobro?" zabrinuto upita Josh. Primijetio je da se srebrna narukvica raspala na dva dijela; sredina se rastalila na plosnate srebrne kapljice. "Nicholas?" Flamel ne ree nita. Drhtao je, beskrvna i upala lica, poplavjelih rubova usana. Na vrhu jezika nastajala mu je rije Perenelle, ali je nije izgovorio na glas. Uto slika na zaslonu zatitra... i ugledaju Perenelle. Uzmicala je od njih, ruku obrambeno pruenih preda se. Du golog ramena i jedne ruke protezala joj se duga posjekotina oko koje je meso bilo crveno i nadraeno. "Perenelle", promuklo dahne Flamel ispod glasa. A tada ga ugleda. Stvorenje se polako kretalo kamenim hodnikom napredujui prema Carobnici. Josh nikada nije vidio nita slino: bilo je u jednakoj mjeri lijepo i strano. Stvorenje je bilo otprilike njegove visine i, premda je punano lice rumenih obraza bilo lice mladia, tijelo je bilo isti kostur, a kosti i rebra jasno su se ocrtavali ispod sivobijele koe. Hodalo je na spoju ljudskih stopala i ptijih aporaka koji su kuckali pod podu i, premda je imalo ljudske ruke, nokti su bili dugi, crni i jako svijeni, kao u make. Golema, konata, imija krila rasla su mu iz koatih lea i vukla se za njim po podu. A onda se pojavi i drugo bie, ensko. Crna kosa meka poput svile uokvirivala je profinjeno, lijepo lice. Ali njezino tijelo bilo je jo ispijenije od mladieva, ako je to uope mogue. Krila su joj bila izgrebena i poderana, a lijevu je nogu vukla za sobom. "Vetale", uasnuto apne Flamel. "Krvopije, mesoderi." Uz Perenelle se pojavi jo netko. Bila je to mutna i bestjelesna pojava neodreena spola. Prijetei je podigla pesnice i zavapila. Flamelova aura raari se jarkozelenom i oko njega se proiri snaan miris metvice. "Moram joj pomoi", oajno ree. Palamed odjednom bane u baraku. "Vaa aura smjesta je zgasnite!" naloi mu. Za vitezovim petama upala je i Sophie, razrogaenih oiju, a za njom su se na vratima natiskali crvenooki psi koji su poeli lajati i zavijali. "Perenelle je u nevolji", ree Josh gledajui Sophie. Znao je da je njegovoj sestri ta ena iskreno prirasla srcu. "Flamel: stanite!" vikne vitez. No, Alkemiar se nije obazirao na njega. Valjajui ostatke prepukle narukvice po dlanu ljevice, ponovno sklopi prste oko nje, a pesnica mu se raari jarkim, smaragdnozelenim svjetlom. Desnicom pritisne I CD zaslon. "Perenelle!" vikne.

72

GIGA

Topliji miris klinia nadjaa Flamelovu metvicu jer je vitez silovito spustio ruke na Alkemiarova ramena. "Morate prekinuti, Nicholas. Sve ete nas osuditi na propast!" Alkemiarova se aura odjednom razbukta, prvo bljesnuvi jarkom smaragdnom, potom poprimivi boju svjetlucava zada i na koncu lamnu maslinastu nijansu. Viteza to odbaci unatrag, a kad je udario o zid takvom silinom da je uleknuo metal, oko tijela mu nastade oklop od prstenova. Karikama oklopa strujala je zelena vatra. "Will - zaustavi ga!" vikne Palamed, glasom punim straha. "Prekini vezu!" "Gospodaru, molim te..." Shakespeare uhvati Alkemiara za rukav i povue ga. Sitni sivozeleni plamenovi smjesta mu polete rukom tako da je zateturao unatrag gasei udarcima hladnu vatru. Josh une uz Alkemiara zurei u zaslon. "to pokuavate?" otro upita. "Ojaati Perenellinu auru svojom", oajno e Nicholas. "Vetale e je rastrgati. Ali bojim se da nemam dovoljno snage." U glasu mu se jasno ula groza. Josh podigne pogled prema sestri, a kad mu ona jedva primjetno kinine, ponovno se okrene Nicholasu. "Dopustite da pomognem", ree. "Da pomognemo", doda Sophie. Blizanci stanu Alkemiaru uz bok, Sophie zdesna, Josh slijeva, i oboje mu poloe ruku na rame. Josh pogleda sestru i upita: "to sad?" Mjeavina mirisa u prostoriji postane toliko snana da je gotovo Ijerala na povraanje: narana i vanilija, klini i metvica pomijeali su se sa smradom prene hrane, ustajalim smradom tijela i tekim mirisom mokrih pasa. Saracenski vitez vikne, ali rijei mu se izgube u pucketanju aura blizanaca koje su cvrale i prtale zlatom i srebrom na mjestima gdje su dodirivale Alkemicarovu tamnozelenu auru, koja se smjesta razbuktala i rasvijetlila, proarana blistavim zlatnim esticama i srebrnim nitima. "Alkemiaru", oajno krikne Palamed, "sve ste nas osudili na propast!" "Perenelle!" vrisne Nicholas, pritiui rairene prste o ukljueni zaslon. Zelene, ute i srebrne vitice vijugavo mu poteku rukom, oviju se oko svakog prsta i nestanu u zaslonu. Desni zaslon prepukne napola ispustivi perjanicu gustog crnog dima, a onda se jasno zauje Perenellin glas, tanan i visok. "Nicholas! Prestani! Smjesta prestani!" Zvuala je izbezumljeno od straha. Na lijevom zaslonu vidje kako joj je ledenobijela aura na trenutak zablistala oko tijela, ali brzo zgasnula. "Nicholas!" vrisne Perenelle. "Ubio si me!" Zaslon se tada rastali u smrdljivu lokvu uzavrele plastike i rastopljena stakla.

73

GIGA

Dvadeset prvo poglavlje

Doktor John Dee uetao je u veliku sredinju dvoranu londonske zrane luke. Nije se iznenadio ugledavi mukarca u dvodijelnom crnom odijelu, bijeloj koulji i tamnim naoalama, s kartonom na kojemu je bilo uredno napisano ime DEE. arobnjak je londonskoj podrunici tvrtke Enoch Enterprises telefonom najavio svoj dolazak. "Ja sam doktor John Dee", ree pruajui mukarcu svoj mali putni koveg, ali zadri torbu s laptopom. "Da, gospodine. Prepoznao sam vas. Poite za mnom, molim." Deeju se uini da u ovjekovu govoru uje natruhu bliskoistonog naglaska; bio je gotovo siguran da je egipatski. Poao je za mukarcem do crne limuzine bez posebnih oznaka, parkirane u zoni za doek putnika gdje je parkiranje inae zabranjeno. Voza otvori stranja vrata i odmakne se u stranu, a Dee u tom trenutku nanjui poznat miris pa shvati da taj automobil i voza nisu stigli iz njegove tvrtke. Pomisli da bi se trebao okrenuti i pobjei... ali tada mu sine da nema kamo. "Hvala vam", uljudno ree uvlaei se u mranu kabinu. Vrata su se zatvorila s laganim pneumatskim kljocajem. Od smrada u neprozraenoj unutranjosti vozila, zamalo je ostao bez daha. utke sjedei, uo je tresak svojeg kovega odloenog u prtljanik; nekoliko trenutaka potom, automobil se glatko i beumno udaljio od nogostupa. arobnjak odloi laptop do sebe, a onda se okrene da pogleda zakukuljenu pojavu za koju je znao da sjedi na drugom kraju niza konatih sjedala. Usiljeno se nasmijeivi, lagano se nakloni. "Gospo, moram priznati da sam iznenaen - i oduevljen, dakako - to vas vidim." Obris u tami se pomakne i tkanina zauti. Tada se svjetlo u kabini upali, a Dee se, premda je po smradu znao to e vidjeti, trgne ugledavi divovsku glavu lavice nekoliko centimetara od svoje. Gadni onjaci i gusti brkovi blistali su na svjetlu. Bastet, iz roda Mranih Starijih, podigne glavu i mrko ga pogleda divovskim utim oima uskih zjenica. "Susreti s vama priinjaju mi sve manje zadovoljstva, doktore John Dee", zareala je. Doktor se natjera na smijeak, a onda spusti pogled s otrih zuba i strese nevidljivo zrnce praine s rukava. "Onda ste u veini; mnogima nisam drag. Ali tako je i pravo", nehajno doda. "Ni meni se mnogi ne sviaju. tovie, veina. Ali, vjerujte mi, gospo, uvijek sam djelovao s vaom dobrobiti na umu." Svjetlo se iskljui, a Bastet ponovno ostane nevidljiva u tami. Deeju tada neto padne na pamet pa upita: "Mislio sam da previe zazirete od eljeza da biste se sluili pogodnostima modernog svijeta kao to su automobili." "eljezo za mene nije otrovno, kao za neke druge Mrane Starije. Mogu ga kratko podnositi. A ovo vozilo sazdano je uglavnom od grafitnih vlakana." Dee ozbiljno kimne pohranjujui podatak da eljezo nije otrovno za sve Starije. Oduvijek je vjerovao da je irenje eljeza otjeralo Starije sa svijeta. I nakon etiri stotine godina u njihovoj slubi, jo toliko toga nije znao o njima. Automobil uspori i zaustavi se. Dee je kroz zatamnjeno prozorsko staklo mogao razabrati samo crveni sjaj semafora. Priekao je da se upali zeleno i tek tada skupio snage da se oglasi. "Smijem li pitali ime sam vas razgnjevio?" promrmlja, sretan to je uspio obuzdati drhtanje glasa. Bastet je pripadala Prvom narataju Starijih i bila je jedna od izvornih vladarica Danu Talisa. Nakon potonua otoka, stoljeima su je tovali u Egiptu, a razliite zemlje i narodi, od Inka do Kineza, tovali su make u znak sjeanja na vrijeme kada je ona hodala drevnim svijetom humana. Dee je uo utanje papira i okretanje stranica pa shvatio da Starija ita u potpunom mraku. "Vi ste iva nevolja, doktore Dee. Na vama njuim nevolju jasno kao i smijenu sumpornu auru koju ste izabrali." ulo se sporo i sustavno deranje papira. "Prelistala sam va dosje. Nije ba nadahnuto tivo. Moda ste nam glavni agent na ovome svijetu, ali ja bih svejedno rekla da ste gotovo posve beskorisni. Nebrojeno ste puta doivjeli neuspjeh u nastojanju da zarobite Flamele, a za

74

GIGA

sobom ste ostavili trag smrti i razaranja. Zadueni ste za zatitu Starijega roda, a opet ste juer unitili, ne jedno, ve tri meusobno povezana Carstva sjena. Zadnja pustolovina u Parizu zamalo je za dlaku otkrila nae postojanje humanima. ak ste i dopustili Nidhoggu da slobodno hara ulicama." "Pa, to je zapravo bila Machiavellijeva zamisao..." pone arobnjak. "Mnogi Stariji trae da budete uniteni", nastavi Bastet muklim reanjem. uvi tu reenicu, Dee zateeno zanijemi. "Ali ja odano sluim Mranim Starijima. I to stoljeima", plaljivo doda. "Vae su metode sirove, zastarjele", nastavi Starija maje glave. "Sjetite se Machiavellija: on je skalpel, uredan i toan; vi ste teak ma, nezgrapan i neprecizan. Jednom ste zamalo spalili ovaj grad do temelja. Vaa su stvorenja u Irskoj pobila milijun humana. U Tokiju je stradalo stotinu i trideset tisua. A uza sav taj gubitak humanskih ivola, Flamele niste uspjeli uhvatiti." " Reeno mi je da zarobim Flamele i Kodeks sluei se svim sredstvima. To mi je bilo na prvom mjestu", plane Dee, nepromiljen u srdbi. "Uinio sam sve sto je bilo potrebno za ostvarenje tog cilja. A prije tri dana, dopustite da vas podsjetim, predao sam vam Knjigu Abrahama idova." "Ali ak ste i u tome podbacili", hladno apne Bastet. "Kodeks je nepotpun, nedostaju mu dva lista." Disanje Starije se promijeni, a Dee odjednom osjeti kako mu njezin dah, smrdljiv po mesu, pue u lice iz opasne blizine. "arobnjae, uivate zatitu jednog monog pripadnika Starijeg roda moda ak najmonijeg medu nama i to vam je do sada spaavalo glavu", neumoljivo nastavi Bastet. U tami se odjednom pokau goleme, blistave, ute oi, zjenica uskih poput otrice noa. "Kada su ostali traili za vas kaznu ili smrt, va vas je gospodar zatitio. Ali pitam se i u tome nisam sama zato se jedan Stariji slui tako krnjim oruem?" Te ga rijei slede. "Kako ste me nazvali?" napokon uspije protisnuti aptom. Usta su mu bila suha i osjeao se kao da mu je jezik nabrekao u ustima. Bastet sijevne oima. "Krnjim oruem." Dee ostade bez daha. Pokuao je umiriti divlje bubnjanje srca. Prole su etiri stotine godina otkako je zadnji put uo te dvije rijei, ali ostale su mu ivo urezane u sjeanje. Nikada ih nije zaboravio. Na neki su mu nain oblikovale ivot. Okrenuvi lice od Bastetina smrdljivog zadaha, Dee osloni elo o hladno staklo i zagleda se u no kroz koju su hitali, proaranu prugama svjetla. Vozio se kroz srce Londona u dvadeset i prvom stoljeu, ali se, sklopivi oi, vratio u trenutak kad se zadnji put tako osjeao, kad je zadnji put uo te rijei, u gradu Henrika VIII. Navrla su mu sjeanja, davno zakopana ali nikad zaboravljena, i znao je da se Starija nije sluajno posluila ba tim dvjema gorkim rijeima. Davala mu je do znanja koliko zna o njemu. Bilo je to 23. travnja 1542. godine, hladnog i olujnog dana u Londonu, kada je John Dee stajao pred svojim ocem Rolandom u njihovoj kui u Thames Streetu. Deeju je tada bilo petnaest - izgledao je starije -ali u tom se trenutku osjeao kao desetogodinjak. Iza lea je stezao pesnice, ukipljeno stojei, ne usuujui se progovoriti, lovei dah, a udarci srca bili su mu toliko estoki da su mu potresali cijelo tijelo. Znao je da e pasti pokua li se pomaknuti ili se okrenuti i pobjei iz sobe poput djeteta, a pokua li progovoriti, slomit e se i briznuti u pla. No odluio je ne pokazati nikakvu slabost pred Rolandom Deejem. Preko oeva ramena, kroz prozori ojaan ukrienim prugama olova, John je vidio oblinji londonski Tower. Nepomian i nijem, pustio je da otac nastavi itati. John Dee oduvijek je znao da je drukiji. Bio je jedinac i od malena je bilo oito da je iznimno darovit za matematiku i jezike; itao je i pisao, ne samo na engleskom, ve i na latinskom i grkom, a sam je nauio i francuski, i neto

75

GIGA

njemakog. John je bio duboko privren majci Jane i ona bi uvijek stala na njegovu stranu u sukobu sa strogim ocem. Uz majinu podrku, John je nakanio upisati Koled svetog Ivana na Cambridgeu. Mislio je nadao se da e i otac biti oduevljen, ali Roland Dee bio je tgovac suknom s nekim niskim poloajem na Henrikovu dvoru i Iiojao se pretjerivati sa kolovanjem. Roland je vidio to se na dvoru dogaa previe kolovanim ljudima: kralja je bilo lako razdraiti, a oni koji su to uinili zavravali su u zatvoru ili na gubilitu, zaplijenjene zemlje i imutka. John je znao kako otac eli da on preuzme obiteljski posao a za to mu nije trebalo drugog kolovanja izuzev ve steenih sposobnosti itanja, pisanja i zbrajanja brojaka u stupcu. No, John Dee elio je vie. Toga travanjskog dana 1542. godine, napokon je smogao hrabrosti da kae ocu kako ide na studij s njegovom privolom ili bez nje. Njegov djed William Wild pristao je platiti mu kolarinu pa se Dee upisao bez oeva znanja. "A ode li u tu svoju kolu, to onda?" osorno je pitao Roland, a gusta mu se brada tresla od srdbe. "Napunit e ti glavu nekorisnim besmislicama. Nauit e taj svoj latinski i grki, tu svoju matematiku i filozofiju, tu svoju povijest i zemljopis, ali to e to meni? Ili tebi? Nee se zadovoljiti time. Trait e jo znanja i to e te odvesti na mraan put, sine. Nikada nee biti zadovoljan jer nikada nee znati dovoljno." "Moete govoriti to elite", uspio je protisnuti petnaestogodinjak. "Alija idem." "Onda e postati poput noa koji je toliko puta izotren da je otupio: postat e krnje orue... a to e meni krnje orue?" Doktor John Dee otvorio je oi i ponovno ugledao ulice suvremenog L ondona. Od toga dana rijetko je kad razgovarao s ocem, ak ni dok je starac bio zatoen u londonskom Toweru. Dee je otiao u Chelmsford, a odande na tek utemeljeni koled Trinity, gdje je ubrzo izgradio ugled jednog od najbriljantnijih ljudi svojega doba. Ali katkad bi se sjetio oevih rijei i shvatio da je Roland Dee imao pravo: njegova udnja za znanjem bila je neutaiva i vodila ga je prilino mranim i pogibeljnim putovima. Na koncu ga je odvela Mranim Starijima. Ali negdje u dubini uma, u mranom i skrovitom mjestu gdje su pokopane samo najbolnije uspomene, vrebale su one dvije gorke rijei. Krnje orue. Sto god postigao iznimne uspjehe, udesna otkria i jezovito tona predvianja, pa ak i besmrtnost, i vezu s biima koja su narataji tovali kao bogove i mitove te su mu dvije rijei odzvanjale u mislima kao poruga, jer se potajice bojao da je otac i u tome imao pravo. Moda doista jest krnje orue. Proistivi grlo, odmakne elo od prozora, namjesti zagonetan smijeak na lice i okrene se prema mranoj unutranjosti automobila. "Nisam znao da imate dosje o meni." ulo se kripanje koe jer se Bastet oito premjestila. "Imamo dosjee o svakom besmrtniku i smrtniku koji nam slui. Va je, eto, vei od svih ostalih zajedno." "Polaskan sam." "Ne budite. Kao to rekoh, to je litanija neuspjeha." "Razoaran sam to to tako doivljavate", tiho e Dee. "Sreom, ne moram odgovarati vama. Odgovaram vioj vlasti", doda, osmijeha jo zaleena na licu. Bastet sikne poput make koju je netko ulovio za rep. "Ali dosta askanja", nastavi arobnjak brzo trljajui ruke. "to vas dovodi u London? Mislio sam da ste se nakon pustolovine u Mili Valleyju vratili u vilu na Bel Airu." "Danas mi se javio netko iz prolosti." Glas Mrane Starije postane duboka, gnjevna tutnjava. "Netko za koga sam vjerovala daje odavna mrtav, netko s kim nikada vie nisam eljela razgovarati." "Nisam siguran kakve to veze ima sa mnom..." zausti arobnjak.

76

GIGA

"Obratio mi se Mars Ultor." Dee se uspravi. Sad kad su mu se oi privikle na mrak, mogao je razabrati crn obris Bastetine maje glave pred svjetlijim pravokutnikom prozora. "Mars vam se obratio?" "Prvi put u vie stoljea. Traio je da vam pomognem." Dee kimne. Kad je napustio katakombe, Stariji jo nije odgovorio na njegovu ponudu da vrati blizance u Pariz i natjera Sophie da ga oslobodi prokletstva. Zauti tkanina, a smrad Boice postane jai. "Je li to istina?" upita ga iz takve blizine da je Dee morao uzmaknuti pred zadahom. arobnjak se okrene i treptanjem rastjera suze. "Je li..." Zakalja se. "Je li to istina?" "Moete li ga osloboditi prokletstva? Vjetica ga je proklela; to prokletstvo nee ponititi." Jedan od razloga zato je engleski arobnjak preivio po ivot opasan dvor kraljice Elizabete i idua stoljea bio je taj to nikada nije davao obeanja koja nije mogao ispuniti, niti je iznosio prijetnje koje nije kanio ostvariti. Kratko porazmisli o odgovoru pazei da mu lice ostane bezizraajno. Premda je u stranjem dijelu automobila bilo mrano, znao je da Starijoj maje glave to ne ini nikakvu razliku. Posve je dobro vidjela u mraku. "Vjetica je sve svoje znanje i mudrost prenijela djevojci, Sophie, za koju sada znamo da je blizanka i/ legende. Djevojka je ak priznala da zna ponititi aroliju, ali kad ju je Mars zamolio - preklinjao - da to uini, odbila je. Moram joj samo dati dobar razlog da tu molbu idui put ne odbije." Deejeve okrutne usne izviju se u smijeak. "A ja znam biti vrlo uvjerljiv." Mrana Starija zaguna. "Ne zvuite sretno. Pomislio bih da ete biti oduevljeni to vam se u redove vraa netko kao Mars." Starija se runo nasmija. "Ne znate nita o Marsu Osvetniku, zar ne?" arobnjak nakon kraeg oklijevanja, odgovori: "Znam samo neke mitove", prizna. "Neko je bio junak; zatim je postao udovite", polako e Bastet. "Sila prirode, neukrotiv, nepredvidljiv i nevjerojatno opasan." "ini se da vam se ba ne svia." "Svia?" Bastet ponovi. "Oboavam ga. I upravo zato to ga oboavam, ne elim da se vrati na svijet." Dee zbunjeno odmahne glavom. "Pomislio bih da nam je Mars potreban u bici koja nam predstoji." "Njegov bi gnjev mogao razoriti cijeli ovaj svijet i susjedna Carstva sjena... a onda bi neki humanski junak ili Stariji ratnik bio prisiljen zauvijek ga unititi. Dok god je u katakombama, bar znam gdje je i da je na sigurnom." Dee pokua shvatiti to je upravo uo. "Kako moete tvrditi da ga oboavate, a istodobno eljeti da ostane osuen na ivot u smrti?" Dee je osjetio, vie nego uo, zamah kandi koje su proletjele zrakom pred njegovim licem. Probueno konato sjedalo prasne i zaiti. Kad je ponovno progovorila, glas Starije drhtao je od ganua. "Humanski narodi Marsa su tijekom povijesti nazivali kojekakvim imenima. Ja sam ga zvala Horus... on mi je mlai brat." Dee se zateeno nasloni u sjedalu. "Ali zato ga je onda Vjetica proklela?" upita. "Vi kaete da ga prokletstvo zapravo titi." "Zato to ga je ljubila ak i vie od mene. Vjetica od Endora njegova je ena."

77

GIGA

Dvadeset drugo poglavlje

arobnica je uzmicala od stvorenja koje je nasrnulo kroz pauinu. ()ito je spavalo u eliji iza nje. U zadnjem trenutku prije negoli se pojavilo, zapazila je kretanje, ali nije bila dovoljno brza da izmakne kandama u letu. Neravna kanda zasjekla joj je meso, a rame i ruka pekli su je kao da se opekla. Znala je da se treba to prije vratiti na sunce i isprati ranu. Perenelle zadrhta pri pomisli na gadosti koje se vjerojatno kriju pod vetalinim noktima. Iza vampira, pauina je visjela u prnjama. Siune zelene iskrice plesale su mreom, a ona se pitala jesu li upravo one probudile stvorenje. Na svakom preostalom komadu jo se vidio dio Nicholasa, Josha i Shakespearea. A onda je kroz ovjeene ostatke mree stupilo drugo stvorenje. Perenelle primijeti da su stvorenja dovoljno meusobno slina da budu blizanci. Imala su prelijepa lica istananih, otmjenih, indijskih crta, besprijekorne puti i krupnih, vlanih, smeih oiju. Znala je da crna imija krila obino dre omotana oko sebe, krijui ispijena tijela sive koe te stopala i ake s kandama do trenutka kad krenu U napad. Uzmiui hodnikom, Perenelle se polako odmicala od vetala, oajniki se nastojei sjetiti to sve zna 0 njima. Bila su to stvorenja primitivna poput zvijeri, bia noi i tame, a kao i ostali noni pripadnici vampirskog klana, bila su osjetljiva na svjetlost i nisu podnosila sunce. Morala se domoi stuba iza sebe... ali nije se usuivala okrenuti i potrati. Iza dvije vetale pojavi se de Ayala. Sablast podigne obje ruke i proleti kroz stvorenja. Tada jaukne, ispusti dug jezovit vapaj krajnjeg oaja i najdublje osamljenosti koji je dugo odjekivao meu vlanim kamenjem. Vetale se nisu obazirale na duha. Krupne oi bile su im uprte u arobnicu, usta lagano otvorena otkrivajui savreno bijele zube, a brada vlana od sline. De Ayala ispari, a onda se nad njihovim glavama vrata ponu s treskom zatvarati tolikom silinom da je praina poela prsiti sa stropa. Vetale se ak ni na to nisu obazrele. Jednostavno su nastavile polako napredovati, korak po korak. "Gospo, ne mogu vam pomoi", oajno e de Ayala pojavivi se uz arobnicu. "ini se da znaju da sam duh i da im ne mogu nauditi!' "Izgledaju gladno", promrmlja Perenelle ispod glasa, "a znaju da tebe ne mogu pojesti." "Perenelle." Nicholasov glas dopro je do nje kao posve tanaan apat. Pokraj njega se neto pomaklo, a onda mu se aura razbuktala, dovoljno jarka da prnje pauine u hodniku na Alcatrazu oblije tamnozelenim sjajem. arobnica je znala bar desetak arolija kojima bi mogla pobijediti vampire, ali bi za svaku morala upotrijebiti auru... a to bi privuklo sfingu. Nastavila je uzmicati; jednom kad se domogne stuba, okrenut e se i potrati u nadi da e se domoi vrata prije negoli je stvorenja obore. inilo joj se da bi mogla uspjeti. Vetale su umska stvorenja; kande su im stvorene za meku zemlju i koru stabala, a Perenelle je vidjela kako im se klie na kamenom podu. Svijena krila takoer su bila nespretna i teka. Perenelle napravi jo jedan korak unatrag, prema osvijetljenom pravokutniku vrata iza sebe. Osjetivi toplinu sunca na leima, znala je da je nadomak stuba. A onda, u prnjama ovjeene mree, ugleda Sophie i Josha kako stoje uz bok njezina mua. Svi su pozorno zurili u nju i mrtili se. Nicholasova aura blistala je jarko poput smaragda. Njemu zdesna, Sophiena je procvala srebrno, a Joshova, Nicholasu slijeva, arila se /Jalom. Pauina je zablistala poput fenjera i osvijetlila cijeli hodnik. "Perenelle." Privuen zvukom i nenadanim svjetlom, par vetala se okrene, sikui poput maaka, a Perenelle vidje kako mu prua ruku prema njoj rairenih prstiju. Na vrhovima prstiju plesale su mu estice svjetla... u tom je trenutku shvatila to kani. "Nicholas! Prestani! Smjesta prestani!" vrisne.

78

GIGA

Spirale i krugovi pucketave, srebrne, zelene i zlatne energije uvijali su se, vrtloili i ikljali iz razderane mree. itei i prskajui, odbijali su se o zidove i strop pa se nakupljali oko Perenellinih nogu stvarajui lokvu svjetlosti koja je postupno otjecala meu kamenje. arobnica ostane bez daha kad joj val energije potee nogama prema prsima i rasprsne joj se u glavi. Kutovima uma zaplesali su joj prizori; misli i sjeanja koji nisu bili njezini. Eiffelov toranj obasjan nebrojenim svjetlima... Nidhogg koji hara ulicama... Valkire u bijelom oklopu... Iste te ene zatoene u ledu... Vodorige koje gmiu niz proelje Notre Damea... Odvratni Genii Cucullati koji nasru... Nepozvana, aura joj zatitra i rascvate se oko nje, hladna i bijela poput ledenjaka, a kosa joj se rairi iza nje poput tamna plata. "Nicholas", vikne Perenelle kad je pauina pocrnjela i raspala se, a njezina aura izblijedjela i nestala. "Ubio si me!" Tada se prolomi pobjedniki krik sfinge, odjeknuvi i u samom kamenju Alcatraza. ak su se i vetale okrenule i pobjegle.

79

GIGA

Dvadeset tree poglavlje

Sred smrdljivog lepeta krila, na kraju hodnika pojavi se sfinga kripei golemim lavljim apama po podu. U niskom unju, trbuha priljubljena uz tlo, stvorenje rairi orlovska krila i pobjedniki krikne na jeziku starijem od prvog egipatskog faraona: "Moja si, arobnice. Omastit u brk tvojim sjeanjima, a potom se gostiti tvojim kostima." Sfinga je imala glavu lijepe ene, ali okomite zjenice i dug, crn, raljast jezik koji je palucao u zraku. Sklopivi oi, zabacila je glavu i duboko, drhtavo udahnula. "Ali to je ovo... to je ovo?" Jezik joj sune iz usta kuajui zrak. Napravi nekoliko koraka hodnikom kuckajui kandama o kamen. "Kako je to mogue? Mona si... doista si mona... premona." Tada se zaustavi, a besprijekorno joj se lice runo namrgodi. "I snana." Glas joj se pokoleba. "Snanija nego to bi trebala biti." Perenelle se ve napola okrenula da se zatri uza stube, ali tada se naglo zaustavi i okrene licem prema sfingi. Kutovi oiju joj se naboraju, a usta izviju u posve malen smijeak tako da joj lice poprimi okrutan izraz. Prinijevi ruku licu da je bolje promotri, ostane zaueno zagledana u rukavice nalik na staklo koje su joj nastajale na vrhovima prstiju i irile se prema dlanovima. Isprva prozirno staklo prvo postade providno, a potom neprovidno. "Pa naravno da jesam", apne. Polom se nasmija naglas, StO neugodno odjekne medu zidovima. "Hvala ti, Nicholas; hvala vam, Sophie i Josh!" enin smijeak prestraio je sfingu, ali smijeh ju je prestravio. Stvorenje jo jednom nesigurno zakorai prema njoj, a onda naglo uzmakne nekoliko koraka. Usprkos grozomornoj vanjtini i stranom glasu koji ju je pratio, sfinga je bila kukavica. Odrasla je u doba udovita i upravo su joj strah i kukaviluk omoguili da preivi tisuljea. arobnica se okrene prema stvorenju i sklopi dlanove polaui palac na palac, prst na prst. Odjednom joj se aura raari bijelom svjetlou i izbijeli cijeli hodnik, a potom zapucketa oko nje tvorei zatitni oval od kristala u kojima se otro zrcalilo sve oko nje. U njima su se savreno odraavale i najsitnije pojedinosti svake mrvljive opeke, hrave cijevi i pljesnivog stropa, razderane pauine i razvaljenih metalnih vrata elija. Duge uglate sjene pruale su se hodnikom prema sfingi, premda sama Perenelle nije bacala nikakvu sjenu. ena naglo isprui desnicu. Kugla bijele svjetlosti nalik na snjenu grudu poleti joj s dlana, odrazi se o pod jednom, dvaput, trei put i onda se otkotrlja i zaustavi izmeu sfinginih prljavih apa. "A to bih ja sad trebala s tim?" zarei stvorenje. "Uzeti u gubicu i donijeti ti?" Perenellin osmijeh bio je jezovit dok joj se kosa podizala iza nje poput tmasta oblaka. Kugla pone rasti. Na njoj su nastajali slojevi ledenih kristala koji su se vrtjeli, izvijali, okretali, blistali. Temperatura zraka odjednom padne, a sfingin dah zabijeli se u zraku poput perjanice. Sfinga je pustinjsko stvorenje. Cijeli svoj dugi vijek proivjela je u sunoj vruini i na opakom suncu. Dakako da se u tih nekoliko tjedana otkako je pozvana za uvaricu Alcatraza privikla na hladnou zatvorskog otoka, na vlano ujedanje maglenih ploha koje su se valjale zaljevom, na bockanje kie, na britke vjetrove. Ali ovakvu studen nikada nije iskusila. Bila je toliko snana da je pekla. Bezbrojni siuni kristali prsnuli su iz blistave kugle i slijetali joj na meso poput usijane eravice. Pahuljica, ne vea od estice praine, sleti joj na jezik: bilo je to kao da sie eravicu. A kugla je i dalje rasla. Perenelle napravi korak prema njoj. "Trebala bih li zahvaliti." Sfinga uzmakne jedan korak. "Da sam se okrenula i potrala, uhvatila bi me. Ali kad si me podsjetila da sam monija nego prije, shvatila sam kakav su mi dar dali mu i blizanci." Sfinga vrisne poput divlje make kad joj je ledeni zrak poeo gristi i pei ljudsko lice. "Tvoja mo nee potrajati. Ispit u je." "Pokuat e", ree Perenelle tiho, gotovo njeno. "Ali, da bi to uinila, mora se usredotoiti i svu pozornost usmjeriti na mene. A meni se, osobno, uvijek bilo teko usredotoiti na

80

GIGA

hladnoi." Ponovno se nasmijei. "Aura e ti oslabjeti." Sfingini zubi otri poput igala poeli su cvokotati. Na zidovima su nastajale tanke vijuge leda. "Istina. Imam minutu, moda manje, prije negoli mi aura oslabi na uobiajenu jakost. Ali imam dovoljno vremena." "Dovoljno vremena?" Stvorenje zadrhta. Sfingina prsa i noge prekrio je sloj mraza; blijedi obrazi su joj se zarumenjeli, a usne poplavjele. "Dovoljno vremena za ovo!" Snjena gruda sada je bila velika poput krupne bundeve. Sfinga zamahne na nju i prosjee ledene kristale divovskom lavljom apom. Kad ju je naglo povukla, koa i nokti bili su joj crni, oprljeni stranom hladnoom. "Ovoj me zgodnoj aroliji pouio aman s Aleutskih otoka", ree Perenelle primiui se sfingi. Stvorenje smjesta pokua uzmaknuti, ali pod je ve bio sklizak od pucketava leda pa je izgubila uporite i tresnula o pod. "Aleuti su gospodari snijega i snjene magije. Postoji mnogo vrsta snijega", ree arobnica. "Mek..." Iz kugle koja se vrtjela iknu pahulje meke poput pera i uskovitlaju se oko sfinge itei joj na koi, topei se i pekui je im bi je takle. "Tvrd..." Iverci leda otri poput otkrhnutog kamenja polete s kugle bockajui sfingino ljudsko lice. "A postoje i meave." Kugla pone prtati na sve strane. Gust snijeg zaspe stvorenje prekrivajui mu prsa i lice. Kaljalo je dok su mu se ledeni kristali vrlloili u ustima. Panino traei uporite, pokua uzmaknuti, ali tada je cijeli hodnik ve bio ledena ploha. Sfinga rairi krila, koja su oteala od debelog sloja mraza pa ih je bilo gotovo nemogue pomaknuti. "I, dakako, tua..." Ledeno iverje i zrnje veliine graka bubetali su prastaro stvorenje. Snjene kuglice i zrna tue ibali su iz kugle koja se vrtjela i buili joj krila. Sfinga se zavijajui okrene i dade u bijeg. Snjena meava potekla je za njom, zrna tue udarala su o pod i odbijala se od njega, rasprskavala se na stropu i bubnjala o metalna vrata elija. Sloj leda debeo nekoliko centimetara proirio se cijelim hodnikom, metalne ipke pucale su od strane studeni, opeke se mrvile u prah, a cijeli komadi stropa padali pod teinom debelog leda. Sfinga se zamalo domogla kraja hodnika kad se uruio oko nje i zakopao je pod tonama kamenja i kovine. A onda je sve prekrio pucketav i praskav led, oblaui ruevine pola metra debelim permafrostom, tvrdim poput gvozda. Perenelle zatetura, a aura joj zgasne. "Bravo, gospo", promrmlja duh Juana Manuela de Ayale iskrsnuvi U polumraku. arobnica se osloni o zid, duboko i teko diui. Tresla se od iscrpljenosti, a od naprezanja su je zaboljeli zglobovi i ukrutili se miii. "Jesi li je ubila!" "Da bar", umorno e Perenelle. "Samo sam je usporila, razdraila i uplaila. Bojim se da ubiti sfingu nije ba tako lako." Okrene se i polako uspne stubama, svom se teinom oslanjajui o zid. "Kanila sam pokuati neto drugo, ali mi se iz nekog razloga pred oima pojavila slika dviju ratnica zatoenih u ledu; izgledale su kao Valkire..." "Moda je to bilo sjeanje!" ree de Ayala. "Ali ne moje", apne Perenelle, a onda odahne stnpivi na veli anstveno jutarnje sunce.

81

GIGA

Crpei ostatak aure, prijee si prstom po ranama da ih oisti. Zatim sklopi oi i okrene lice prema suncu: "Mislim da je to Sophieno sjeanje", zaueno ree. Zatim zastane jer joj je palo na pamet neto to ju je sledilo. "Valkire i Nidhogg ponovno haraju svijetom", zaprepateno shvati. arobnica se nagonski okrene prema istoku i otvori oi. to to prolaze Nicholas i djeca? U kakvoj li su tono nevolji?

82

GIGA

Dvadeset etvrto poglavlje

Alkemiaru", oajno krikne Palamed,"sve ste nas osudili na propast!" Flamel se skljokao na stol pred unitenim zaslonima. Koa mu je bila boje poutjela pergamenta, oko oiju je imao nove bore, a one urezane u elo su se produbile. Kad se okrenuo prema Saracenu, oi su mu bile staklaste i smuene, a bjeloonice zelenkaste. "Rekao sam vam da ne koristite auru", zarei vitez. "Upozorio sam vas." Palamed se osorno obrati Shakespeareu. "Pripravi se za bitku. Uzbuni strae." Bard kimne i pohita van, a crvenooki psi utihnu i rasporede se oko njega poput tita. Oko vitezova krupnog tijela pojavi se sablasni oklop od prstenova, koji potom otvrdne. "Sto sam rekao, Alkemiaru? Donosite smrt i razaranje kud god poli. Koliki e noas umrijeti zbog vas?" vikne prije negoli izjuri kroz vrata. Josh trepne da rastjera crne tokice pred oima. Vidjevi da se sestra ljulja, uhvati je za ruku. "Iscrpljen sam", ree Josh. Sophie kimne. "I ja." "Osjetio sam kako mi energija doslovno struji tijelom i rukom", zaueno ree. Pogleda si vrke prstiju. Koa mu je bila crvena, a na jagodicama su nastali vodeni uljevi. Pomogao je blizanki do stolice, posjeo je, a onda kleknuo pred nju. "Kako se osjea?" "Izmodeno", promumlja Sophie, a Josh primijeti da su joj oi jo plosnate, poput zrcalnih srebrnih diskova. Uznemirilo ga je vidjeti u njima vlastiti izoblieni odraz. Premda je to bila mala promjena, pridavala je njezinu licu zlokoban i pomalo izvanzemaljski izgled. Tada srebro naoigled postupno izblijedi u uobiajenu plavu. "Perenelle?" ree Sophie, ali usta su joj bila suha pa su rijei bile promukle. "to joj se dogodilo?" apne hrapavim glasom pa doda: "Trebam vode." Josh je upravo ustajao kadli Shakespeare osvane uza nj s dvije ae tekuine boje blata. "Popijte ovo." Josh prihvati obje ae, ali prvo sam otpije pokusni gutljaj i tek onda prui au sestri. Iskrivi lice. "Slatkastog je okusa. to je to?" "Obina voda. Samo sam si dopustio slobodu da u ae dodam liicu prirodnog meda", ree besmrtnik. "Upravo ste potroili mnogo kalorija i velik dio prirodnih eera i soli u tijelima. Morate ih to prije nadomjestiti." Nasmije se kutom usana pokazujui loe zube. "Smatrajte to cijenom aranja." Na stol pred Alkemiara spusti treu au, veu od ostalih, u kojoj se vrtloio smei med. "I ti, Nicholas", njeno ree. "Brzo popij. Imamo mnogo posla." Zatim se okrene i istri u no. Sophie i Josh gledali su kako Nicholas podie au usnama i otpija ljepljivu tekuinu malim gutljajima. Desnica mu je drhtala pa ju je stegnuo ljevicom da je umiri. Vidio je da ga gledaju i pokuao im uputiti smijeak, ali je izgledao kao bolna grimasa. "Hvala vam", apne promuklim glasom. "Spasili ste je." "Perenelle", ponovi Sophie. "to se dogodilo?" Nicholas odmahne glavom. "Ne znam", prizna. "Ona stvorenja..." zausti Josh. "Vetale", ree Nicholas. "I ono neto to je izgledalo kao sablast", doda Sophie. Ispivi vodu, Nicholas se strese i odloi au. "To mi zapravo daje nade", ree, ovaj put se iskreno osmjehujui. "Perenelle je sedma ki sedme keri. Moe razgovarati sa sjenama umrlih; ne boji ih se. Alcatraz je otok duhova, a duhovi su uglavnom bezopasni." "Uglavnom?" upita Josh. "Uglavnom", potvrdi Nicholas. "Ali Perenelle nitko ne moe nauditi", uvjereno doda. "Mislite li da joj se neto dogodilo?" ree Sophie ba kad je Josh zaustio isto pitanje. Flamel nakon stanke odgovori: "Mislim da nije. Vidjeli smo da joj se aura razbuktala. Osnaena naim aurama pogotovo vaima nakratko e postati vrlo mona."

83

GIGA

"Ali zasto je rekla da ste je ubili?" upita Sophie snanijim glasom. "Ne znam", tiho odgovori Nicholas. "Ali u jedno sam siguran: da joj se ita dogodilo, ja bih to znao." Polako i ukoeno ustane i pritisne dlanovima donji dio lea. Ogleda se po praznoj baraci i pokae glavom naprtnjae blizanaca. "Uzmite svoje stvari, moramo odavde." "Kamo emo?" zahtijevao je Josh. "Vano je samo da se udaljimo odavde", ree Nicholas. "Nae zdruene aure bljesnule su poput krijesa. Kladim se da su svi pripadnici Starijeg roda, Sljedeeg narataja i besmrtnici u Londonu na putu ovamo. To je ono to je uzrujalo Palameda." Sophie ustane. Josh prui ruku da pridri sestru, ali ona odmahne glavom. "Mislila sam da emo ostati i boriti se", ree Nicholasu. "To je Perenelle eljela da uinite, a zar se Shakespeare i Palamed nisu zalagali za isto?" Flamel se spusti stubama i prieka da mu se blizanci pridrue na svjeem veernjem zraku pa tek onda odgovori. Pogleda Josha. "Sto ti misli? Borba ili bijeg?" Josh ga zaprepateno pogleda. "Mene pitate? Zato?" "Zato to si taktiar i nadahnuo te sam bog Mars. Ako itko zna kako treba postupati u boju, to si ti. A i, kao to me Perenelle podsjetila, vas dvoje ste blizanci iz legende: doista ste moni. Dakle, reci mi, Josh, to nam je initi." Josh je zaustio da kae kako nema pojma... ali jo dok je odmahivao glavom, spoznao je odgovor. "To je nemogue odrediti dok ne znamo to nas napada." Ogleda se. "S jedne strane, zatieni smo u pametno osmiljenoj utvrdi prepunoj stupica. Znamo da je oko utvrde tampon zona i da su kue napuene vitezu odanim stvorenjima. Uvjeren sam da Shakespeare i Palamed imaju i druge naine obrane. Odluimo li se boriti, ostat emo zarobljeni ovdje, a budui daje ovo Deejeva domovina, imat e vremena da dozove pojaanja i opkoli nas." Josh pogleda sestru. "Ja sam za bijeg. Budemo li se jednom borili, to e biti pod naim uvjetima." "Dobro reeno." Alkemiar kimne. "Slaem se. Danas bjeimo i uvamo ivu glavu da bismo se borili neki drugi dan." Palamed se pojavi iz tame praen mirisom klinia. Njegov preobraaj u saracenskog viteza koji je vojevao s kraljem Arturom sada je bio potpun. Bio je od glave do pete u glatkom crnom oklopu iznad duge koulje od prstenja. Kukuljica od prstenja potpuno mu je titila glavu i vrat, prekrivajui i ramena. Preko nje je nosio glatku kacigu od kovine s dugim nosolikim vizirom. Uz bok mu je visjela zakrivljena perzijska sablja, a na leima je nosio golem dvosjekli ma. U oklopu je taj ionako golem ovjek izgledao doista udovino. Prije negoli je stigao ita rei, Shakespeare mu dotri ususret, a beumno ga je slijedilo pet crvenookih pasa. "Koliko je gadno?" gromkim glasom upita Palamed. "Gadno je", odgovori Shakespeare ispod glasa. "Maloprije je u ulice koje uvaju larve i lemuri ulo nekoliko osoba - uglavnom besmrtnika, ali bilo je i nekoliko smrtnih lovaca na glave. Nisu daleko dospjeli." Shakespeareova aura zapucketa tamnouto i zrakom se proiri daak limuna. Preko besmrtnikova prljavog automehaniarskog kombinezona nastao je pun, suvremeni policijski oklop. U ljevici je lagano drao mlat kojemu se iljata kugla na lancu vukla po blatu. Jedan od pasa poliza je raljastim jezikom. "Larve i lemuri su prva crta obrane", nastavi prelazei pogledom s Alkemiara na blizance. "Odani su, ali nisu ba bistri. A jednom kad se nahrane, utonut e u san. Napadai e do ponoi stii pod zidine." "Utvrda e izdrati napad", uvjereno e Palamed. "Nijedna utvrda nije posve neprobojna", jednostavno e Josh, a onda zanijemi ugledavi u mraku golemu crvenooku spodobu. Svi se okrenu u smjeru njegova pogleda. Bio je to najvei meu psima. Krzno mu je bilo slijepljeno od blata, a na leima je imao dugu posjekotinu, opasno blizu kraljenici. "Gabriel!" povika Shakespeare. U tren oka, u jednom koraku, pas se preobrazi. Miii mu zalelujaju, kosti iskoe i

84

GIGA

zapucketaju, a ivotinja se osovi na stranje noge. Vrat mu se skrati, a bridovi i plohe lica i eljusti se prerasporede. Pas se pretvorio u mladia vrlo nalik na obina ovjeka duge tamnosmee kose. Na obrazima je imao vijugave, vitiaste, ljubiasto-plave tetovae, koje su mu se pruale niz vrat i irile golim prsima. Bio je bos i odjeven samo u grube vunene hlae crveno-crnog kariranog uzorka. Krvavocrvene oi virile su kroz neuredne ike. "Gabriel, ranjen si", ree Bard. "Obina ogrebotina", odgovori psoliki. "Nita vie. A stvorenju koje me ogreblo, bio je to posljednji in u ivotu." Govorio je s pijevnim izgovorom u kojem je Sophie prepoznala velki. Psi oko Shakespearea, jedan za drugim, u trenu poprime ljudsko oblije. "Jeste li vi Tore Allta?" upita Josh sjetivi se stvorova koji su uvali Hekatino Carstvo sjena. "Oni su nam srodnici", odgovori Gabriel. "Mi smo Tore Madra." "Gabrielovi psi", ree Sophie, a oi joj zaiskre srebrom. "Nebeski lajai." Gabriel se okrene prema djevojci ispitujui zrak jezikom raljastim kao u zmije. "Odavna nas nitko nije nazvao tim imenom." Jezik ponovno zapaluca. "Ali ti nisi obian ovjek, zar ne, Sophie Newman? Ti si mjeseeva blizanka i mlada, mlada, suvie mlada da bi nosila u sebi znanje vjekova. Zaudara na onu gadnu vjeticu, onu iz Endora", pi ijezirno ree i okrene se, zgaeno nabranog nosa. "Ej, ne moe tako razgovarati s " zapone Josh, ali ga Sophie naglo povue za ruku unatrag. Ne obazirui se na taj ispad, Gabriel se obrati Palamedu. "Larve i lemuri su pali." "Tako brzo!" povika saracenski vitez. I on, i Shakespeare bili su vitino potreseni. "Ne valjda svi?" "Svi. Nema ih vie." "Ali bilo ih je gotovo pet tisua..." zapone Shakespeare. "Dee je ovdje", zarei Gabriel. "I Bastet." Zaokrui ramenima i bolno iskrivi lice jer mu se rana na leima otvorila. "Ali jo je neto ovdje, zar ne?" umorno ree Flamel. "Sljedbenici Mranih Starijih i Deejevi agenti u gradu obian su olo, savez suprotstavljenih frakcija koje bi se radije meusobno dohvatile nego zajedno krenule u boj. Da bi se pobilo larve i lemure, potrebna je vojska, uvjebana i ureena, odana vodi." Gabriel blago pogne glavu. "Hajka je izjahala." "O, ne." Palamed duboko, drhtavo udahne i skine dvosjekli ma s lea. "Na elu sa svojim gospodarom", mrko doda Gabriel. Josh pogleda sestru, pitajui se zna li o emu Tore Madra govori. Zjenice su joj opet bili srebrni diskovi, a na licu joj se nije itao strah ve strahopotovanje. "Cernunnos se vratio", ree Gabriel s krajnjim uasom u glasu. Nato svi sablasni psi zabace glave i stanu tugaljivo zavijati. "Rogati bog", apne Sophie i zadrhta. "Predvodnik Divlje hajke." "Jedan od Starijih?" upita Josh. "Jedan od arhonta."

85

GIGA

Dvadeset peto poglavlje

Reeno mi je da je ta Perenelle u stupici, slaba, bespomona", otro ree Billy the Kid u uzak Bluetoothov mikrofon na neobrijanoj bradi. "To jednostavno nije istina." Kroz Thunderbirdovo vjetrobransko staklo istokano mrtvim kukcima, jasno je vidio Alcatraz na drugome kraju zaljeva. "Mislim da imamo problem. Velik problem." Na drugoj strani svijeta, Niccolo Machiavelli pozorno je sluao glas koji je dopirao iz spikerfona pakirajui malu putnu torbu. Nije se mogao sjetiti kada se zadnji put sam pakirao; to je uvijek bila Dagonova briga. "Ali zato me zovete?" upita Machiavelli. Spakirao je trei par runo izraenih cipela, a onda odluio da su mu dva para ipak dovoljna i izvadio ih iz torbe. "Bit u otvoren s vama", oklijevajui prizna Billy. "Nisam mislio da ste mi potrebni. Bio sam siguran da u sam moi srediti tu enu." "Ta je pogreka mnoge stajala ivota", promrmlja Machiavelli na talijanskom; a onda se vrati na engleski: "A to vas je navelo da promijenite miljenje?" "Prije nekoliko minuta, neto se dogodilo na Alcatrazu. Neto udno... neto mono." "Kako znale? Pa niste na oluku." Talijan je u glasu amerikog besmrtnika posve jasno uo strahopotovanje. "Osjetio sam to s udaljenosti od pet kilometara!" Machiavelli se uspravi. "Kada? Kada tono?" otro upita gledajui na sat. Ode na drugi kraj prostorije, otvori laptop i prijee kaiprstom po itau otisaka da ga ponovno ukljui. Primio je desetak kodiranih mejlova od uhoda u Londonu koje su ga izvijestile o nekom izuzetnom dogaaju. Mejlovi su stigli u 8:45, prije neto vie od etvrt sata. "Prije petnaest minuta", odgovori Billy. "Opiite mi to se tono dogodilo", ree Machiavelli. Pritiskom tipke na bonoj strani telefona, pone snimati razgovor. Billy the Kid izaao je iz automobila i pred tamnoplave oi podigao istroen vojni dalekozor. Parkirao je nedaleko od mosta Golden Gate; zdesna u daljini, nazirao se naizgled miran i spokojan otok, kupajui se na podnevnom suncu pod nebom bez oblaka, no on je znao da je to samo privid. Namrstio se, nastojei se sjetiti to se tono dogodilo. "Bilo je to kao... kao da se neija aura razbuktala", objasni. "Ali snanije, jer neto tako snano u ivotu nisam vidio." Machiavellijev glas dopirao je zaudno jasno prekooceanskom vezom. "Mona aura..." "Izuzetno mona." "Je li bilo mirisa?" Billy je oklijevao i nagonski udahnuo, ali je nanjuio samo vjean miris slanog mora i gorak, opor smrad oneienja. Odmahne glavom, ali se onda sjeti da ga Machiavelli ne vidi pa ree: "Ako ga je i bilo, ne sjeam se. Ne, siguran sam da nije bilo mirisa." "to ste osjetili?" "Bilo je hladno, strano hladno. Raarilo je i moju auru. Nekoliko minuta nisam vladao sobom." Billyjev glas blago je drhtao. "Mislio sam da u izgorjeti." "Jo neto?" upita Machiavelli pazei da mu glas ostane miran kako bi Amerikanac ostao pribran. Svaki besmrtnik je znao da aura koja je izmakla nadzoru moe spriti ljudsko tijelo koje okruuje; to se naziva spontanim samozapaljenjem. "Recite mi sve." "Sva je srea to sam u trenutku kad se to dogodilo bio parkiran; da sam bio u vonji, razbio bih auto. Posve sam oslijepio i ogluio. Nisam uo ni otkucaje vlastitog srca. A kad mi se sluh vratio, imao sam dojam da su svi psi u gradu poeli zavijati. I ptice su krijetale." "Moda je to sfinga ubila arobnicu", promrmlja Talijan, a Billy se namrti jer mu je otar sluh razabrao prizvuk aljenja u sugovor-nikovu glasu. "Koliko znam, doputeno joj je ubiti tu enu." "To sam i ja mislio", ree Billy. "Imam zdjelu za dalekovienje. Grnarija plemena Anasazi, vrlo rijetka i vrlo mona."

86

GIGA

"Najbolja, koliko ujem", sloi se Machiavelli. "Kad sam ponovno ovladao aurom, smjesta sam pokuao kroz nju pogledati to se dogaa na otoku. Vidio sam samo kratak prizor, arobnicu oslonjenu na zid u dvoritu za tjelovjebu. Sunala se, savreno spokojna. A onda - znam da je to nemogue - ali otvorila je oi i podigla lice... i kunem se da me ugledala." "Moda nije nemogue", promrmlja Machiavelli. "Nitko ne zna razmjere arobniinih moi. A onda...?" "Tekuina u mojoj zdjeli za dalekovienje smrznula se u vrst komad leda." Kid spusti pogled na suvozako sjedalo gdje su krhotine prastare zdjele leale umotane u jutarnje novine. "Raspukla se", ree s oajnim prizvukom u glasu. "Tu sam zdjelu dugo imao." Nastavi vrim glasom. "arobnica je jo iva, ali sfingu ne osjeam. Mislim da ju je arobnica ubila", zadivljeno zakljui. "I to je mogue", polako e Machiavelli. "Ali malo vjerojatno. Ne trimo pred rudo. Za sada sa sigurnou znamo samo da je arobnica jo na ivotu." Kid duboko udahne. "Mislio sam da u moi sam srediti Perenelle Flamel; sada znam da ne mogu. Ako imate neke posebne europske arolije i vradbine, vrijeme je da ih donesete." Billy the Kid se nasmija, ali u njegovu smijehu nije bilo veselja. "Dobit emo samo jednu priliku da ubijemo tu arobnicu; ne uspijemo li, neemo ivi otii sa Stijene." Niccolo Machiavelli zatekne se kako kima u znak slaganja. Pitao ne zna li Amerikanac da je Morrigan nestala. Ali ono to Kid nije mogao znati jest da je, upravo u trenutku kad je energija aure grunula s otoka, slina sila bljesnula u Sjevernom Londonu. Machiavelli je urno preletio pogledom primljene mejlove; svi su izvjetavali o razbuktavanju nevjerojatno mone aure. ... monije od ijedne koju sam ikada susreo... ... usporediva s aurom Starijeg roda... ... izvjea o aurama koje su se spontano raarile na Hampstead Heathu, na Camden Roadu i groblju Highgate... Zanimljivo je to se u dva mejla spominjao prepoznatljiv miris metvice. Flamelov zatitni znak. Machiavelli je zadivljeno odmahnuo glavom. Alkemiar se oito nekako povezao s Perenelle. Dalekovienje je razmjerno jednostavno izvesti, premda je obino najdjelotvornije na manjim udaljenostima, a Flameli su se vjenali 1350. i ivjeli zajedno vie od esto pedeset godina. Njihova povezanost bila je vrlo snana pa je bilo razumno pretpostaviti da mogu uspostaviti vezu premda ih dijeli tisue i tisue kilometara. Meutim, dalekovienje ne bi tako dramatino raarilo Perenellinu i Flamelovu auru. Osim ako... osim ako Perenelle nije bila u pogibelji pa je Alkemiar nahranio njezinu auru svojom. Machiavelli se namrti. Ali Nicholas slabi; taj bi ga postupak ubio. Blizanci! Niccolo Machiavelli zgaeno odmahne glavom. Pomisli kako oito s godinama sve sporije kopa. U to su morali biti ukljueni blizanci. Vidio ih je kako surauju pred Notre Dameom, kad su porazili vodorige. Oito su Flamelu dali neto svoje snage, a on ju je nekako uspio poslati do Alcatraza i Perenelle. Zbog toga je ta aura ostavila tako prepoznatljiv trag. "Zato ste me nazvali?" naglas se zapita Machiavelli. "Nisam prvo vas zvao", prizna Kid. "Ali ne mogu do svog gospodara. Mislio sam da bih vas trebao upozoriti... i nadao sam se da moda znate neki nain kako da porazimo tu Perenelle Flamel. Jeste li je ikada susreli?" "Jesam." Machiavelli se gorko nasmijei prisjeajui se te prigode. "Samo jednom. I to davno: ljeta 1669. Deeju su Flameli umakli nakon velikog poara u Londonu i pobjegli na europski kontinent. Ja sam ljetovao na Siciliji i posve ih sluajno spazio. Nicholas se nije osjeao dobro jer se otrovao hranom, a ja sam se pobrinuo da mu mjesni lijenik u lijek umijea napitak za

87

GIGA

spavanje. U svom neznanju, mislio sam da u se prvo moi otarasiti Perenelle, a zatim se pozabaviti Alkemiarom." Talijan podigne ljevicu na svjetlo. Na mesu mu se vidjela mrea tankih oiljaka, a iste je imao na ramenima i leima. "Borili smo se jedan cijeli dan - njezine vradbine protiv moje magije i alkemije..." Machiavelli postupno utihne. "Kako je to zavrilo?" nakon nekog vremena upita Billy. "Oslobodili smo toliku energiju da je vulkan Etna eruptirao. Tog sam dana zamalo poginuo na otoku." Billy the Kid spusti dalekozor, okrene se leima zaljevu i sjedne na nizak kameni zidi. Zurio je u svoje iznoene kaubojke; koa je bila izgrebena i poderana, a mjestimice se gotovo raspadala od izlizanosti. Bilo je vrijeme da nabavi nov par, ali je znao da bi se za to morao odvesti postolaru u New Mexico koji jo izrauje izme i cipele prema tradicionalnim uzorcima. Billy je imao prijatelja u Albuquerqueu i Las Crucesu, kao i u Silver Cityju, gdje je odrastao, i Fort Sumneru, gdje ga je upucao Pat Garrett. "Mogao bih okupiti bandu", polako ree. Oekivao je da e Talijan prigovoriti, ali se iznenadio kad on nije nita rekao. "Bilo bi to kao u stara vremena. Poznajem neke besmrtnike nekoliko kauboja, panjolskog konkvistadora i dvojicu velikih apakih ratnika - koji su nam odani. Moda, kad bismo svi zajedno napali otok..." "Dobra je to zamisao, ali vjerojatno biste osudili svoje prijatelje na smrt", ree Machiavelli. "Postoji i drugi nain." Veza zapucketa. "Na otoku je vojska vojska udovita. Mislim da ne bismo trebali napadati Perenelle, ve samo probuditi usnule zvijeri. Mnoge su u zaaranom snu provele vie od mjesec dana; bit e gladne... i krenuti u potragu za prvim toplokrvnim obrokom: gospoom Perenelle." Billy the Kid kimne, a onda mu neto padne na pamet. "Ej, a neemo li i mi biti na otoku?" "Vjerujte mi", ree Machiavelli. "Jednom kad probudimo uspavanu vojsku, neemo se zadravati. Vidimo se sutra kad mi sleti zrakoplov, u pola jedan poslijepodne po lokalnom vremenu. Poe li sve po planu, Perenelle nee doivjeti veer."

88

GIGA

Dvadeset esto poglavlje

Doktor John Dee bio je prestravljen. Bastet, stojei pokraj njega, otro udahne i strese se, a Dee shvati da je i ona prestravljena. To ga jo vie uplai. Dee je dobro znao to je strah i bio mu je drag gost. Strah ga je odrao na ivotu, gonio ga u trk dok su drugi ostajali da se bore i stradavali. No ovo nije bila obina groza: bilo je to gaenje koje ga je ispunilo do kosti, stegnulo mu eludac, najeilo ga i okupalo ledenim znojem. Hladan, analitiki dio njegova uma prepoznao je da to nije razuman strah; bilo je to neto jae, neto izvorno i drevno, groza ugraena duboko u limbiki sustav, najstariji dio ljudskog mozga. Bio je to iskonski strah. U svom dugom ivotu, Dee je susreo najodvratnije Starije, jeziva stvorenja koja ni izdaleka nisu podsjeala na ljude. Istraivaki pohodi i putovanja vodili su ga u najmranija Carstva sjena, na mjesta gdje odvratni baukovi iz nonih mora lebde smaragdnim nebesima ili udovita mlate krakovima u krvavocrvenim morima. Ali nikada se nije tako uplaio. Na rubovima vidnog polja plesale su mu crne tokice i shvatio je kako tako duboko die da e hiperventilirati. Oajniki nastojei umiriti disanje, usredotoio se na izvor straha -stvorenje koje je koraalo sredinom puste ulice u Sjevernom Londonu. Veina ulinih svjetala bila je pregorjela, a preostala su obasjavala spodobu sablasnim ukastim svjetlom stvarajui na njemu ute i crne sjene. Bila je visoka gotovo dva i pol metra te imala goleme ruke i noge kozjih kopita. Divovski estokraki rogovi svijali su mu se s obje si rane lubanje, dodajui mu najmanje metar i pol visine. Stvorenje je bilo ogrnuto arolikim krznima davno izumrlih ivotinja, pa je Dee jedva razabirao gdje krzno prelazi u dlakavu kou. Na lijevo rame oslonilo je toljagu dugu gotovo dva metra, istesanu iz dinosaurove eljusne kosti, jedne strane nazupane iljatim zubima. Bio je to Cernunnos, Rogati bog. Prije petnaest tisua godina, je na zidu spilje na jugozapadu francuske uplaeni paleolitski umjetnik naslikao stvorenje koje nije bilo ni ovjek, ni zvijer, ve neto izmeu. Dee shvati da vjerojatno proivljava iste osjeaje kao taj davni ovjek. im ga je ugledao, osjetio se malenim, beznaajnim, bijednim. Oduvijek je vjerovao da je Rogati bog tek jedan od Starijih moda ak jedan od Velikih Starijih - ali tog mu je dana Mars Ultor otkrio neto to ga je zaprepastilo i uasnulo. Rogati bog uope nije pripadao Starijima. Bio je starije, mnogo starije bie, neto sa samog ruba mitologije. Cernunnos je bio jedan od legendarnih arhonta, rase koja je vladala planetom u nevjerojatno dalekoj prolosti. Yggdrasil je bio sjeme kad je Rogati bog prohodao svijetom, Nidhogg i njegov soj tek se okotio, a prvi humani pojavili su se tek nekoliko stotina tisua godina poslije. Rogati bog zakorai naprijed i svjetlo mu obasja lice. Dee se osjeao kao da je primio udarac akom u trbuh. Oekivao je uasnu krabulju, a ugledao je prelijepo lice. Zaudno, neprirodno lijepo. Koa mu je bila preplanula, ali glatka i nenaborana, kao da je isklesana u kamenu, a bademaste oi boje jantara blistale su u dubokim dupljama. Kad se oglasio, pune usne jedva da su se rastvorile, a dug vrat ostao je nepomian. "Starija i humani, maka i gospodar, a ja se pitam tko je opasniji?" Glas je bio zaudno mek, gotovo njean, premda posve bezosjeajan, a premda je uo rijei na engleskom, Dee je bio siguran da mu u glavi iste rijei istodobno zuje na stotinu drugih jezika. Cernunnos se primakne i spusti na jedno koljeno, prvo promotri Bastet, a onda spusti pogled na Deeja. arobnjak podigne pogled prema oima Rogatog boga: zjenice su mu bile tek crni prorezi, ali su, za razliku od zmijskih, bile vodoravne, tanke crne crte. "Znai, ti si Dee." amor glasova ponovno zabruji Deeju u glavi.

89

GIGA

arobnjak se duboko nakloni, nerado gledajui u jantarne oi, oajniki nastojei obuzdati strah. Arhonta je obavijao osebujan mousni miris, miris divljih uma i trulog bilja. Naavi se na udaru tog mirisa, Dee pomisli kako je on moda pobudio osjeaje koji su ga obuzeli. Viao je i strasnija stvorenja, meu kojima je bilo daleko grozomornijih, pa to onda na Rogatom bogu budi u njemu toliki strah? Obratio je pozornost na divljaku toljagu o koju se drevno stvorenje oslanjalo. Izgledala je kao eljust sareosuehusa, divovskog krokodila iz razdoblja krede, pa se zapitao koliko je zapravo arhont star. "Presretni smo to ste doli", glasno prosikta Bastet. Dee pomisli kako u njezinu glasu uje prestraeno drhtanje. "isto sumnjam", ree Cernunnos uspravljajui se. "Mi" zausti Bastet, ali odjednom divovska toljaga poleti i zubi joj se zaustave svega nekoliko centimetara od njezine maje lubanje. "Stvore: ne obraaj mi se. Nisam doao vlastitom voljom. Ti." Cernunnos upre jantarne oi u Deeja. "Tvoji gospodari meu Starijima pozvali su se na pradavni dug koji od iskona eka na naplatu. Ako ti pomognem, taj e dug biti izbrisan. To je jedini razlog mojeg dolaska. to treba?" Dee duboko udahne. Ponovno se nakloni, a onda snano ugrize unutarnju stranu obraza kako bi zatomio smijeak. Arhont mu se stavljao na raspolaganje. Kad je progovorio, obradovao se to mu je glas miran i sabran. "Koliko vam je reeno?" zapone. "Ja sam Cernunnos. Tvoje misli i sjeanja itam kako me volja, arobnjae. Znam to ti zna; znam to si bio, znam to jesi. Alkemiar, Flamel, i djeca nalaze se kod saracenskog viteza i Barda iza bedema utvrde sklepane od kovine. eli da ja i Divlja hajka prodremo unutra i otvorimo ti put." Premda je arhontovo lice ostalo glatko i nepomino, Deeju se uinilo da u glasu Rogatog boga uje sarkastian prizvuk. arobnjak se ponovno nakloni, nastojei vladati vlastitim mislima. "Upravo tako." Arhonl okrene golemu glavu da pogleda metalne zidove odlagalita otpadnih vozila. "tota mi je obeano", grmio je. "Robovi. Svjee meso." Dee bre-bolje nastavi. "Dakako. Moete uzeti Flamela i koga god elite. Meni trebaju djeca i dva lista iz Kodeksa koja su ostala u Flamelovu posjedu." Dee se ponovno nakloni. Znao je da ne moe doivjeti neuspjeh ako je na njegovoj strani mo Rogatog boga i Divlje hajke koju predvodi. "Naloeno mi je da ti kaem sljedee", tiho e Cernunnos malo okrenuvi glavu i svisoka pogledavi arobnjaka jantarnim oima koje su mu se arile na tamnome licu: "Ne uspije li, tvoj gospodar medu Starijima izruit e te meni. Bit e to dar, simbolina naknada za to to su me prenuli iz drijemea." Divovska rogata glava nagne se U stranu, vodoravne zjenice se raire, a oi mu postanu crni bezdani. "Tisuljeima nisam imao kunog ljubimca. Obino ne potraju dugo tlo preobrazbe." "Preobrazbe?" Dee proguta knedlu. Ulicom potee val smrdljiva krzna, kandi, zuba i oiju utih pod ulinim svjetlima, kuljajui iz kua, skaui kroz prozore, ruei ograde, probijajui se kroz kanalizacijske otvore. Prljava smrdljiva stvorenja okupe se iza arhonta u golemom polukrugu. Imala su tijela divovskih sivih vukova... ali ljudska lica. "Preobrazbe", ree Cernunnos. Ne pomiui tijelo, okrene glavu pod nevjerojatnim kutom da promotri nijemu vojsku iza sebe, a potom vrati pogled na Deeja. "Snaan si. Ti e izdrati najmanje godinu dana prije negoli se pridrui Divljoj hajci."

90

GIGA

Dvadeset sedmo poglavlje

Palamed se obrui na Alkemiara. "Vidite li to ste uinili!" Od gnjeva mu je ojaao strani naglasak pa su rijei bile gotovo nerazumljive. Flamel se nije obazirao na njega. Obratio se Shakespeareu. "Postoji li put za bijeg?" mirno upita. Bard kimne. "Naravno. Tono pod barakom je ulaz u tunel. Izbija neto vie od kilometra dalje u naputenom kazalitu." Nasmijei se kutom usana. "Tu sam lokaciju sam odabrao." Flamel se okrene Sophie i Joshu. "Uzmite svoje stvari. Hajdemo; daleko emo odmaknuti do dolaska Rogatog boga." Prije negoli se ijedno od njih stiglo usprotiviti, Alkemiar uhvati blizance za ruku i gurne ih natrag prema baraki. Josh se srdito otrese besmrtnikova stiska, a Sophie se takoer oslobodi trzajem. Alkemiar zausti da se pobuni, ali shvati da se ni Palamed, ni Shakespeare nisu pomaknuli. Okrene se prema sitnijem mukarcu. "Brzo; zna za to je Rogati bog sve sposoban, a jednom kad Divlja hajka okusi krv, ak e i on slabo moi vladati njima." "Samo vi idite", ree Shakespeare. "Ja ostajem ovdje. Zadrat u ih i dati vam vremena da odmaknete." Nicholas odmahne glavom. "To je ludost", oajno ree. "Neete uspjeti pobjei. Cernunnos e vas unititi." "Moda mi uniti tijelo." Shakespeare se nasmijei. "Ali moje je ime besmrtno i takvo e zauvijek ostati. Moje rijei nee biti zaboravljene dok god je ljudskoga roda." "A ako se vrate Mrani Stariji, to se moda dogodi prije nego to misli", plane Flamel. "Poi s nama", ree pa blae doda: "Molim te." No, Bard odmahne glavom. Aura mu zapucketa, topla i blijeda oko l i jela, irei zrakom miris limuna. Suvremeni oklop zatitra i pretvori se u starinski oklop i koulju od prstenova, a onda napokon poprimi konaan oblik kienog i grotesknog srednjovjekovnog oklopa. Bio je sav prekriven blistavom utom kovinom, glatkom i zaobljenom, oblikovanom da otkloni svaki udarac, sa iljcima na koljenima i laktovima. Kad je podigao vizir kacige, blijede su mu se oi arile, uveane staklima naoala koje su mu jo bile na nosu. "Ostat u se boriti uz Gabrielove pse. Bili su mi odani stoljeima; sada u ja biti odan njima." Nasmijei se i pokae groblje u ustima. "William..." apne Flamel odmahujui glavom. "Alkemiaru, nisam potpuno bespomoan. U svom dugom ivotu ipak sam usvojio neto magije. Sjeti se da je u srcu svake magije mata... a nikada nije bilo vee mate od moje." "Niti veeg ega", dobaci Palamed. "Will, ovo je bitka koju ne moe dobiti. Trebali bismo se povui, pregrupirati i boriti se drugi put. Poi s nama." U glasu saracenskog viteza osjeao se gotovo moleiv prizvuk. Besmrtni Bard odluno odmahne glavom. "Ostajem. Znam da ne mogu pobijediti. Ali mogu ih zadrati nekoliko sati... moda ak do zore. Divlja hajka ne moe biti vani dok sja sunce." Pogleda Alkemiara. "Ovo je neto to moram uiniti. Izdao sam te jednom; dopusti da se iskupim." Nicholas zakorai naprijed i stegne Bardovu oklopljenu ruku toliko snano da su se obje aure raarile. "Shakespeare: znajui to sada znam, bio bih poaen da mogu ostati i boriti se rame uz rame s tobom. Ali hajde da posluamo Palamedov savjet: birajmo kad emo se boriti. Ne mora ostati radi mene." "Ah, ali ne inim to samo radi tebe", ree Shakespeare. Blago okrene glavu i iskosa pogleda nijeme blizance. "inim to i radi njih." Praen kripom i cviljenjem oklopa, zakorai prema Sophie i Joshu pa im se oboma zagleda u lice. Sada je odisao snanim mirisom limuna, prodornim i istim, a blizanci su vidjeli vlastite odraze u blistavom oklopu. "Osvjedoio sam seo njihovim moima. Oni su blizanci iz legende, u to vie ni najmanje ne sumnjam. Oni medu nama koji su odani Starijima imaju dunost odnjegovati ih i omoguiti im da ostvare

91

GIGA

puninu svojih mogunosti. Dolazi vrijeme kada e nam njihove moi biti potrebne... tovie, kada e biti potrebne svijetu." Odmaknuvi se, odmahne glavom, oiju krupnih i vlanih iza naoala. "A inim ovo i zbog Hamneta, svojeg milog, mrtvog sina. Mojeg malog blizanca. Nakon njegove smrti, sestra vie nije bila ista, premda je poivjela jo mnogo godina. Nisam bio uz njega da mu pomognem, ali vama mogu pomoi." "Pomoi e nam poe li s nama", tiho e Sophie. "Znam to stie." Stresla se uznemirena mranim prizorima koji su joj se pojavili na rubovima svijesti. "Cernunnos i Divlja hajka." Shakespeare kimne, a onda se osvrne prema Gabrielovim psima od kojih su neki jo izgledali kao psi premda je veina poprimila ljudsko oblije. "Ljudivukovi protiv ljudi-pasa. Bit e to zanimljiv boj." "Trebamo te", brzo e Josh. "Trebate me?" iznenaeno e Shakespeare. "Za to?" "Toliko toga zna. Moe nas pouavati", brzo ree. Bard odmahne glavom, a oklop mu zatreperi. Spusti glas i obrati se izravno Joshu i Sophie. "Alkemiar zna vie mnogo vie od mene. A Sophie ima pristup vjekovnome znanju; zna vie nego to misli. Ja vam nisam potreban. Ne mogu vas uputiti u elementarne magije. To ima prvenstvo: elite li imati ikakve izglede za opstanak u iduim danima, morate savladati pet istih magija." "Pet!" Josh je bio zateen. "Mislio sam da postoje samo etiri elementa." Djeak pogleda Sophie. "Zrak i vatra te voda i zemlja." "etiri elementa?" Shakespeare se nasmijei. "Zaboravio si eter, petu magiju. Najtajanstveniju i najmoniju. Ali, da bi je savladao, prvo mora usvojiti ostale etiri." Podigne glavu, okrene se prema Alkemiaru i podigne glas. "Idite sad. Vodi ih kralju Gilgameu. I, Nicholas," ozbiljno doda, "uvaj se. Zna kakav je." "Kakav je?" brzo upita Josh, odjednom se uplaivi. Bard upre blijede oi u Flamela. "Nisi im rekao?" Pogleda blizance pa spusti vizir, potpuno skrivajui lice. Kad je ponovno progovorio, glas mu je muklo odjekivao: "Kraljev plemenit duh se uruio. Mahnit je. Posve, posve mahnit." Josh se obrui na Alkemiara. "Nikada niste spomenuli" A onda se veernjim zrakom prolomi zvuk. Bila je to jelenja rika: drevna i iskonska, isprekidano zvjersko tuljenje koje je odzvanjalo meu metalnim zidovima i zatreslo tlo tako da su sve lokve zadrhtale i uzbibale se. Sophiena aura nato se nepozvana pojavi i smjesta poprimi oblik zatitnog oklopa; Joshova aura takoer se ukae kao slabaan zlatan sjaj oko njegove glave i ruku. Gnusan smrad odjednom nadjaa vlaan, uljast miris hravih automobila i mokrog krzna Gabrielovih pasa. Blizanci su ga odmah prepoznali s radnih praznika koje su proveli s roditeljima u Peruu: bio je to odvratan smrad praume, teak od slatkastih mirisa gnjilei i vlage, trulih stabala i pogubnog, otrovnog cvijea. A onda su Cernunnos i Divlja hajka krenuli u napad.

92

GIGA

Dvadeset osmo poglavlje

Josh odjednom shvati da mu je u rukama Clarent, premda se nije sjeao da je izvadio ma iz tube za zemljovide. Balak umotan u kou bio mu je topao i suh u znojnim dlanovima na kojima je osjeao drakanje, kao da mu kukac hoda koom. Drevno oruje je pucketalo, vitice sivobijela dima izvijale su se s otrice, a siuni kristali u kamenu sjajili se crveno i crno. Zamalo ga je svladala bujica osjeaja i misli koja ga je zapljusnula. Nisu to bile njegove misli, a budui da je ve vitlao tim maem i iskusio njegove osjeaje, nije mu se inilo da izviru iz njega. Ovi su osjeaji bili novi i udni. Osjeao se... drukije: samouvjereno, snano, mono. I gnjevno. Taj straan gnjev osjeao je jae od svega. Buktio mu je u dubini eluca tako da se savio u struku od bola. Doslovno je osjeao kako mu vruina struji iz eluca u grudi, a odande u ruke. ake su mu se gotovo neugodno uarile, a dim koji se izvijao s Clarenta poprimio je runu crveno-crnu boju. Ma mu se trne u stisku. Bol nestade, a Josh, uspravivi se, shvati da je s njim nestalo i straha. Nestalo je svake bojazni koja ga je morila proteklih pet dana. Ogledavi se, ocijeni sustave obrane i broj branitelja. Nije imao pojma s kolikom e se vojskom sukobiti, ali znao je da nee izdrati do zore, premda je metalna utvrda bila dobro izraena. Osmiljena je za obranu od ljudskih napadaa. Nagonski podigne pogled nastojei procijeniti vrijeme prema poloaju zvijezda, ali ih je zakrivao sloj oblaka boje jantara... tek se tada sjeti da nosi sat na ruci. Bilo je 20:25. Jo je najmanje devet sati preostalo do zore kada e se Divlja hajka povui natrag u svoje Carstvo sjena. Udarajui plotimice sjeivom po dlanu ljevice, ogleda se stisnutih oiju. Kako bi on napao ovakvo mjesto? Scathach bi na to znala odgovoriti; Djevianska ratnica znala bi mu rei tko im tono prijeti i gdje e prvo napasti. Pretpostavljao je da napadai nisu donijeli opsadne naprave, to znai da bi im navala na zidove oduzela mnogo vremena i skupo ih stajala. Rogati bog probit e zidine... Josh tada shvati da mu ne trebaju upute Djevianske ratnice. Ve je znao odgovore. Sophie je imala pravo: kad ga je Mars probudio, predao mu je i svoje vojno znanje. Josh se okrene prema Palamedu i Shakespeareu. Gabrielovi psi uzverali su se po metalnim zidovima i pridruili se onima koji su ve bili na krunitu od kovine. Ratnika je ukupno bilo stotinjak i Josh je znao da to nije dovoljno. Bili su naoruani lukovima i strelicama, samostrijelima i kopljima. Pitao se zato nemaju suvremena oruja. Strijelci su imali po aku strelica u tobolcima, a kopljanici po dva ili tri koplja. Jednom kad ispale strelice i zavitlaju koplja, bit e beskorisni. Morat e stajati i ekati napadae. Josh se nagonski okrene prema dverima, a ruka mu se podigne gotovo sama od sebe upirui vrh maa u ulaz. Znao je da su vrata najslabija toka svake utvrde. Joshove usne izviju se u ruan osmijeh. "Najee e napasti tamo", ree nikome posebno, pozorno zagledan u vrata, a s otrice se vine vitica crno-sivog dima, gotovo kao u znak slaganja. Onuda e se Rogati bog pokuati probiti unutra. U tom trenutku vrata zatrese tako estok udarac da su zidovi odzvonili. Automobili su se pomakli i zaljuljali na visokim hrpama. Zatim u noi odjekne drugi udarac, kao od opsadnog ovna. Negdje zdesna, jedan se automobil srui i tresne o tlo. Staklo se rasprsne. Jelen ponovno rikne objavljujui svoju sirovu mo. Clarent kao da je reagirao na taj zvuk. Trznuo se i doslovno okrenuo u Joshovu dlanu. Zapea mu oblije vruina, a aura mu zapucketa naranasto. "Josh..." apne Sophie. Josh pogleda sestru blizanku i primijeti da mu ona zuri u ruke. Spusti pogled. Na rukama koje su stezale balak kamenog maa pojavile su se zatitne rukavice. Izgledale su kao obine rukavice od meke koe, prljave, iznoene i izgrebene, posute mrljicama neega nalik na blato i prainu. Novi gromoglasni tutanj zatrese vrata.

93

GIGA

"Nemamo dovoljno ljudstva za obranu bedema", ree Josh razmiljajui naglas. Pokaza Clarentom. "Palamed i Shakespeare trebali bi otvoriti vrata. Gabrielovi psi mogu smicati napadae kad se natiskaju u uskom ulazu." Flamel zakorai naprijed i prui ruku prema Joshu. "Mi moramo smjesta odavde." im su mu prsti takli djeakovo rame, Joshova aura se jae raari, a ute silnice ponu mu gmizati prsima i rukama. Alkemiar naglo povue prste, kao da ih je oprljio. Kameni ma nakratko bljesne zlatom koje potamni u runu crnu s crvenim mrljicama, a nova bujica osjeaja zatekne Josha nespremnog. Strah. Straan, nesavladiv strah od zvjerolikih bia i sjenovitih ljudi. aljenje. Nebrojena lica mukaraca, ena i djece, obitelji, prijatelja i susjeda. Svi mrtvi. Gnjev. Taj je osjeaj nadjaao sve ostale gnjev koji kljua i guta sve pred sobom. Djeak se polako okrene i pogleda besmrtnika. Pogledi im se sretnu. Josh je odmah znao da ti novi osjeaji nemaju veze s maem. Clarent je ve drao u rukama i nauio prepoznati posebno zazornu prirodu njegovih sjeanja i dojmova. Znao je da je upravo iskusio Alkemiarove misli. Kad ga je ovjek dotakao, Josh je osjetio Flamelov strah, aljenje i gnjev, ali i jo neto: na djeli sekunde iskusio je mutan, sablastan doivljaj djece... brojne djece, u odjei i ruhu iz desetak razliitih stoljea ljudske povijesti. Kad je besmrtnik povukao ruku, Joshu je ostao dojam da su sva ta djeca bila blizanci. Josh zakorai prema Alkemiaru i prui ruku rairenih prstiju. Kad bi poloio ruku na Nicholasa i vrsto ga stegnuo, moda bi se napokon domogao odgovora. Doznao bi istinu o besmrtnom Nicholasu Flamelu. Alkemiar ustukne jedan korak od Josha. Premda su mu usne jo bile izvijene u osmijeh, Josh primijeti da je starac stegnuo pesnice i ugleda jedva primjetan sjaj pozelenjelih noktiju. U zraku se osjeti daak metvice, ali kiselkaste i gorke. Sljedei udar potrese dvorite, a dveri se zatresu u okviru. Kovina je kripala i cviljela dok se Divlja hajka bacala na vrata grebui i sijekui. Josh je oklijevao, razapet izmeu elje da izazove sukob s Alkemiarom i potrebe da se posveti napadaima. Uto mu u glavi iskrsnu oeve rijei. Jednom su etali obalom rijeke Tennessee razgovarajui o Bici kod Shiloha u Amerikom graanskom ratu. "Uvijek je dobro prihvaati bitke jednu po jednu", rekao mu je. "Tako vie postie." Josh se okrene od Alkemiara. elio je porazgovarati sa Sophie i rei joj to je doivio kako bi zajedno mogli pozvati Flamela na red. Pritri Palamedu: "Stanite", povika, "ne pucajte!" No, prije negoli je stigao zaustaviti Palameda, Josh zauje dubok Saracenov glas koji je jasno i glasno odjeknuo smetlitem. "Odapni!" Strijelci na krunitu odaslali su strelice koje su zvidale i aputale sijekui zrak i nestajui u noi. Josh se ugrize za usnu. Bilo bi bolje da uvaju strelice, ali morao je priznati da je saracenski vitez dobar taktiar. Prvo strelice, zatim koplja, a samostrijeli, snani ali kratka dometa, ostaju u priuvi za borbu na manjem prostoru. "Koplja!" povika saracenski vitez. "Baci!" Gabrielovi psi zavitlali su sa zidina duga koplja listolikih vrhova. Josh zabaci glavu oslukujui izotrenim osjetilima, ali od napadaa nije dopirao nikakav zvuk. Premda se to inilo nevjerojatnim, Divlja hajka kretala se i borila u savrenoj tiini. "Moramo krenuti", pourivao je Nicholas. Josh se nije obazirao na njega. uo je kako otre kande i zubi paraju kovinu, trgaju ograde i deru naslagane automobile. "Strijelci", vikne Shakespeare s drugog dijela bedema. "Odapni!" Straan tutanj ponovno zatrese vrata. "Dveri", vikne Josh snanim i zapovjednim glasom. "Prodrijet e kroz dveri!"

94

GIGA

I Palamed, i Shakespeare okrenu se prema djeaku. U ruci kojom je djeak pokazivao, Clarent se ario crveno-crno. "Posvetite se dverima. Onuda e se pokuati probiti." Palamed odmahne glavom, ali Bard smjesta poalje Gabrielove pse pod svojim zapovjednitvom prema vratima. Clarent je sada sjajio jarkocrveno, trzajuci mu se u ruci, a Josh nehotice zakorai naprijed, gotovo kao da ga ma vue prema neprijatelju. "Jo samo jedan udarac", promrmlja.

95

GIGA

Dvadeset deveto poglavlje

Jo samo jedan udarac", promrmlja Dee. Dee i Bastet stajali su u tiini gledajui kako Divlja hajka nasre na metalne zidove. Za razliku od obinih vukova, ova su se stvorenja kretala bez lavea, pa ak i bez rezanja; ulo se samo kuckanje njihovih apa o plonik. Veina je grabila na sve etiri, ali neki su trali na dvije, pognuti ili pogrbljeni, a Dee se pitao jesu li oni izvor legenda o vukodlacima. Gabrielovi psi oduvijek su titili humane; vukovi iz Divlje hajke oduvijek su ih lovili. Stotinu i vie okretnih vukova preskakivalo je ograde i uspinjalo se po naslaganim automobilima. Strelice su zasule prvi red Divlje hajke, a im bi strelice dotakle vukove ljudskih lica, stvorenja bi se preobrazila. Dee je ugledao ovjekolike majmune, rimske centurione, mongolske ratnike, neandertalce, pruske asnike i engleske antimo-narhiste... a svi bi se ve u iduem trenutku rasuli u prah. "Cernunnos zaludu troi ljudstvo", kratko e Bastet. Povukla se u sjene i bila gotovo posve nevidljiva, umotana u dug, crn konati kaput. "Tako im samo odvraa pozornost", naglas e arobnjak, ne gledajui Stariju. Bio je to prvi put da se oglasila otkako ju je arhont posramio, a Dee je gotovo doslovno osjeao spore valove gnjeva koje je odailjala. arobnjak je sumnjao da se itko - ita ikada tako obratio Starijoj i preivio. Isto je tako bio svjestan da je on svjedoio njezinoj sramoti; Bastet to nee zaboraviti. Krajikom oka, vidio je kako se glava velike make okree i sputa pogled na nj. "Oni koji napadaju bedeme samo odvraaju pozornost", brzo doda objanjavajui to je mislio. "Glavni udar usmjeren je na vrata." Zastane, a onda upita: "Jesam li u pravu ako pretpostavim da je arhont neranjiv?" Bastet stisne oi tako da je gledala samo kroz uske proreze. "ivi", prosikta. "Pa moe i umrijeti." "Mislio sam da arhonti postoje samo u priama", brzo nastavi Dee. Pitao se koliko boica maje glave zapravo zna o tom stvorenju. Starija odgovori nakon nekoliko trenutaka tiine. "U mladosti su me nauili da je u srcu svake prie zrno istine", ree. Deeju je bilo teko zamisliti boicu maje glave kao djevojicu; odjednom mu se pred oima pojavi smijena slika upave bijele makice. Je li Bastet ikada bila mlada - je li uope roena ili se okotila odrasla? Toliko ga je toga zanimalo. Suzi oi gledajui Cernunnosa na drugoj strani ulice. A sada, eto, novi misterij: arhont. Dee je proveo nekoliko ivota istraujui legende o Starijima. Povremeno bi naiao na fragmente pria o tajanstvenom rodu koji je vladao Zemljom u jako dalekoj prolosti, davno prije negoli su Veliki Stariji podigli Danu Talis s dna mora. Govorilo se da su Stariji podigli svoja carstva na ostacima arhontske tehnologije te ak zauzeli i naselili neke od gradova koje je taj drevan rod napustio. Ali kako je arhont postao dunikom Starijima? Pa valjda su arhonti moniji od onih koji su ih naslijedili? Stariji rod, pa ak i Sljedei narataj, bio je neizmjerno moniji od humana koji su se nakon njih pojavili na svijetu. arobnjak je gledao kako arhont podie divovsku toljagu i njome snano zamahuje na naizgled neprobojna metalna vrata. Zvuk odjekne u noi, a iskrice usijane do bijelila uz kripu iknu u zrak. Vrata se zatresu i zacvile, a kad je Cernunnos istrgnuo iz njih toljagu, oderao je duge pruge kovine koje su ostale visjeti s dveri. Golemo rogato stvorenje ispusti toljagu, zgrabi oba krila razderanih vrata i na silu iz rastvori, svijajui kovinu kao da je papir. Odmaknuvi se, Cernunnos pusti da Divlja Hajka uleti kroz neravan otvor. Stvorenje se osvrne prema Deeju i Bastet, a prelijepo lice ozari mu blistav osmijeh. "Vrijeme je za veeru", ree.

96

GIGA

Trideseto poglavlje
Josh potri naprijed i zauzme mjesto s kojeg su se vidjele dveri. Vidio je da se debela kovina ispupila i razderala, a onda je na trenutak ugledao tek letimice - golemo rogato stvorenje koje je rastrgalo bedeme golim rukama. Clarent mu se ponovno trzne u stisku elei ga povui naprijed, blie kreevu; Josh se morao naprezati da ostane na mjestu. A onda je banula Divlja hajka. Bili su manji negoli ih je zamiljao, ali svejedno krupniji i pleatiji od ijednog vuka kojeg je ikada vidio. No, ni krzno ni prljavtina nisu mogli prikriti da su lica ljudska. Divlja stvorenja nagrnula su kroz otvor, natiskujui se jedno na drugo, zamahujui zubima i kandama tla se probiju dalje, ali im uzak prolaz meu metalnim zidovima nije doputao da se raire. Nije bilo lavea ni reanja; ulo se samo kuckanje kanda i kljocanje zuba. "Strelice", apne Josh. "Odapni!" povika Palamed s krunita na lijevoj strani dveri, gotovo kao da ga je uo. Divlju hajku zaspe drugi val strelica. Stvorenja na trenutak poprime oblija koja su nosila kao ljudi: bilo je tu spartanskih ratnika, kelta obojenih u plavo, krnih Vikinga i visokih lovaca iz plemena Masai. Ve u iduem trenutku, krzno, meso i kosti pretvarali su se u vjekovima star prah. Oni iza njih mirkali su ne bi li rastjerali prah iz oiju i kihali kad bi im zasuo gubice. "Odapni!" vikao je Shakespeare s desne strane. Trei val strelica poleti na vukove. Samuraji u punom oklopu, mahnite gurke u praumskim kamuflanim odorama i primitivni hominidi pretvarali su se u tren oka iz vukova u ljude, a potom u prah. Vitezovi kriari u metalnim oklopima i njemaki vojnici iz Drugoga svjetskog rata u sivom, francuski legionari u plavom i divlji Vandali u krznu, nakratko bi poprimili ljudsko oblije i isparili. Josh je primijetio da se sva lica smijee, kao da su sretni to su napokon slobodni. "Tri odapinjanja: Gabrielovim vojnicima nestaje strelica", promrmlja Josh. "Sada stvarno moramo ii", plane Flamel i stane pred Josha. "Ne", tiho odgovori Josh. "Ne idemo." "Sloio si se kako je bolje da odemo", zapone Flamel. "Suprotstavit emo im se, ali ne danas." "Predomislio sam se", kratko e Josh. Na jednoj razini kad bi razmislio hladno, praktino, logino - znao je da je razumno pobjei, sakriti se i prestrojiti. Pogledom je potraio Shakespearea i pronaao ga na krunitu, okruenog Gabrielovim psima. Bard je bio pripravan rtvovati se, kupiti drugima vrijeme za bijeg. To nije imalo nikakve veze s logikom; na odluku su ga potakli osjeaji. A osjeaji su izvojevali vie ratnih pobjeda nego logika. Clarent mu zadrhta u stisku i Joshu tada prvi put u glavi bijesnu slike ratnika koji su vitlali tom drevnom otricom, suprotstavljali se brojano nadmonom neprijatelju, borili se s udovitima i zlodusima, sukobljavali se s cijelim vojskama. Neki - mnogi - pritom su stradali. Kameno sjeivo aputalo je Joshu u glavi da se slae s njim. Ratnici ne bjee. "Josh..." U Alkemiarov glas uvukla se srdba. "Ostat emo!" zadere se Josh. Okrene se prema Flamelu, a neto u djeakovu licu i oima natjera Alkemiara da ustukne. "Onda izlae sebe i svoju sestru blizanku stranoj pogibelji", ledeno e Flamel. "Mislim da smo u stranoj pogibelji od dana kad smo vas upoznali", odvrati Josh. Nesvjesno podigne ma koji se puio i opie njime dvije vijugave crte u zraku izmeu njih. "Proteklih nekoliko dana proveli smo bjeei s vama iz pogibelji u pogibelj." Rastvori usne i pokae zube neugodnim osmijehom. "Mislim da bismo trebali bjeati od vas." Alkemiar prekrii ruke, ali ne prije negoli je Josh ponovno nanjuio gorku metvicu. "Pravit u se da to nisi rekao." "Ali jesam. I ozbiljno sam to mislio." "Premoren si", tiho e Nicholas. "Tek si nedavno Probuen i nisi se jo imao prilike naviknuti

97

GIGA

na to. Moda je u tebe uteklo malo Marsova znanja pa te ono zbunjuje, a uz to", doda pokazujui glavom ma, "nosi Kukavije sjeivo. Znam to ini, kakve snove donosi, to sve obeava. U stanju je ak navesti djeaka da pomisli kako je mukarac." Zaustavi se, kratko udahne i promijeni ton, potiskujui gorinu u glasu. "Josh, ne razmilja bistro." "Ne slaem se", otpovrne Josh. "Prvi put u ivotu razmiljam posve bistro. Ovo - sve ovo dogaa se zbog nas." Pogleda preko Alkemiarova ramena i obrati pozornost na Divlju hajku. Flamel se osvrne pratei Joshov pogled. "Tako je", sloi se. "Ali ne zbog vas, ne zbog Sophie i Josha Newmana. Ovo se dogaa zbog onoga to jeste, zbog onoga to biste mogli postati. Ovo je tek jo jedna bitka u ratu koji se bije tisuljeima." "Rat se dobiva pobjeivanjem u bitkama", ree Josh. "Otac mi je jednom rekao kako bitke treba voditi jednu po jednu. Ovu emo prihvatiti." "Moda bi o tome trebao pitati sestru", uzvrati Flamel. "Ne treba", tiho e Sophie. Privukli su je povieni glasovi, pa je slala iza brata. "Znai, oboje ste suglasni?" otro upita Flamel. "Dvoje koje je jedno", ree Sophie gledajui Alkemiarovo lice. "Zar to nismo mi?" Josh preusmjeri pozornost na napadae. Gabrielovi psi bacili su zadnja koplja i odapeli zadnje strelice iz samostrela. U metalnom prolazu vrtloila se gusta praina. U oblaku su se kretali nejasni oblici, ali nijedan neprijatelj jo se nije probio. Palamed i Shakespeare spustili su se s bedema i rasporeivali pse oko ulaza u uski prolaz. Josh odjednom podigne pogled shvativi da su bedemi ostali nezatieni, i nije ga iznenadilo to vidi prve vuje glave kako proviruju preko krunita. "Ako ijedno od vas strada", oajno e Flamel okreui se od Josha i obraajui se Sophie, "onda e sve to smo uinili, sve to smo postigli, biti uzalud. Sophie, ti ima Vjetiina sjeanja. Zna to su Mrani Stariji u prolosti inili ovjeanstvu. A zarobe li tebe i brata, domognu li se preostalih stranica Kodeksa, ovaj e svijet snai isto i mnogo, mnogo gore." Besmrtnikove rijei u Sophie su uskomeale sjeanja pa je trepnula da rastjera jezive slike razruene i poplavljene zemlje. Duboko je udahnula i kimnula. "Ali prije negoli ita od toga ostvare, Mrani Stariji moraju nas zarobiti." Pruila je ruku koja se pretvori u vrstu srebrnu rukavicu. "A mi vie nismo obini, pa ak ni pravi ljudi", gorko doda. "Naredite da se svi povuku!" vikne Josh, a kad se okrenuo prema sestri, zaprepastila se vidjevi da su mu se zjenice pozlatile i osule se crnim i crvenim tokama kakve su bile i na kamenom mau u njegovoj ruci. Sjetila se da su Marsove oi bile crvene. Josh prui ruku i uhvati njezinu prije negoli je stigla ita rei. "Moramo ih povui iza opkopa", ree. "A onda zapaliti opkop." Sophie trepne. Vidjela je Josha, visokog i uspravnog, s rasplamsanim Clarentom u ruci, a onda joj oi posrebre, preplavljene bujicom Vjetiinih sjeanja, i brata joj pred oima zastre slika sablasnog Marsa u crvenom i zlatnom oklopu. I on je nosio ma u ljevici. Ugledavi Barda, Josh duboko udahne. "Shakespeare!" Snaan i zapovjedan glas odjeknuo je mukom pa su i Bard i Palamed pogledali prema njemu. Josh mahne i pokaza bedeme sive od vukova koji su navirali preko krunita. "Povlaenje! Povucite se onkraj opkopa!" Bard pone odmahivati glavom, ali krupni vitez jednostavno uhvati sitnijeg mukarca oko struka i prebaci ga preko ramena. Ne obazirui se na njegovo koprcanje i prigovaranje, saracenski vitez se okrene i potri prema Flamelu i blizancima, s Gabriel ovim psima, u ljudskom i pseem liku, za petama. "Bravo", ree Palamed prolazei pokraj Josha. "Zamalo su nas pregazili. Spasio si nas." Saracenski vitez zbaci Shakespearea s ramena i spusti ga na noge. Podigne vizir i naceri se besmrtniku. "Da bar jo pie, Will; kakva li bi ovo samo bila pria." Pogleda Josha. "To je to. I zadnji Gabrielovi psi su s nama. Zapalimo opkop." "Ne jo. Zapalimo ga tek kad se priblie", samouvjereno e Josh. "To e ih zadrati." Tada zastane i pogleda Palameda jer su mu dvojbe isplivale na povrinu svijesti. "Odnosno... hoe

98

GIGA

li? Jeste li se ikada prije okuali u boju s Divljom hajkom?" Krupni vitez kimne. "Sukobio sam se s njima. Jo nisam vidio ivo bie koje e svojevoljno ui u vatru. A usprkos vanjtini, Cernunnos je dijelom divlja ivotinja." "Nee je prijei." Shakespeare se crvena lica okrene prema njima. Naoale su mu se naherile na nosu. "U naftu sam dodao nekoliko tinktura. Neto minerala, bilja i egzotinih zaina koji su iz nekog razloga odbojni Starijem rodu i Sljedeem narataju. Opkop je obloen ivom, a u tekuinu sam ubacio i neto eljezne rude i razliitih oksida. ak ni Cernunnos nee moi kroz taj plamen." "Stie arhont", apne Sophie, ali je nitko nije uo. vrsto je ovila ruke oko tijela kako se ne bi tresla. Vjetica od Endora poznavala je Cernunnosa; poznavala ga, bojala ga se i mrzila ga. Vjetica je nekoliko stoljea provela u potrazi za ostacima arhontske tehnologije i sustavno je unitavala, talila metalne knjige, palila obredne predmete, ubijala pripovjedae koji su prenosili predaje. Nastojala je izbrisati sjeanje na one koji su vladali prije Starijih. Sada su ta sjeanja prijetila preplaviti Sophie. udovian obris kretao se kroz uskovitlani prah u koji se pretvorio dio Divlje hajke, a onda je iz metalnog prolaza istupio Cernunnos. Stvorenje se kretalo polako, ne urei, goleme toljage nehajno oslonjene o lijevo rame. Vitice bijelog plamena gmizale su mu rogovima, prelijeui s jednog na drugi poput iskrica, kupajui mekim svjetlom lice lijepo kao u kipa. Nagnuvi glavu u stranu, izvije usne u osmijeh i raskrili ruke. Usne su mu se micale, ali rijei koje su nastajale u glavama sluatelja nisu se poklapale s gibanjem usana i zvuale su kao da ih izgovara desetak glasova istodobno. Blizanci su ih uli na engleskom s pravim bostonskim naglaskom; u Flamelovoj glavi odzvanjao je francuski njegove mladosti; Palamed ga je uo na pijevnom, pustinjskom jeziku Babilona; dok je u Shakespeareovim uima govorio elizabetinski engleski. "Doao sam na gozbu. Doao sam po blizance. Doao sam ak i da se malo zabavim. Ali nisam znao da dolazim i po starog prijatelja." Ccrnunnos prui desnicu nato kameni ma u Joshovoj ruci bukne u crveno-crni plam, a tamni pepeo pone sukljati iz njega i vrtloiti se na nonom zraku. "Ima neto to mi pripada, djeae. Daj mi moj ma." Josh jae stegne oruje. "Sada je moj." Rogati bog nasmija se oputeno, gotovo hihoui. "Tvoj! Nema pojma to dri u ruci." Cernunnos produi naprijed ostavljajui u blatu duboke otiske velikih kozjih kopita. Zaustavio se na rubu opkopa, a nosnice su mu se namrekale, to je bio prvi trag izraza na njegovu savrenom licu. "Znam to je to", ree Josh. Napravi jedan korak prema Rogatome bogu. Sada ih je dijelio sam jarak irok manje od dva metra, pun guste crne tekuine. Josh je drao ma objema rukama nastojei da bude ravan i miran. No, oruje je drhtalo, treslo mu se u stisku. A tada shvati da mu se vibracije prenose preko ruku na ramena u pravilnom ritmu... poput otkucaja srca. Ugodna toplina prostruji mu tijelom i nakupi mu se u prsima i elucu, a on se osjeti snanim i samopouzdanim, ne bojei se vie nikoga i niega. Ako Cernunnos napadne, Josh je znao da e ga moi pobijediti. "Ovo je Clarent, Vatreni ma", ree zvonkim i gromkim glasom. "Vidio sam to je uinio Nidhoggu. Znam to moe uiniti vama." "Pa meni to prijeti humanski djeak", zaueno e Rogati bog. Josh stupi na sam rub opkopa i zagleda se u stvorenje onkraj uskomeane tekuine. Umom su mu plesali djelii misli, prizori iz vremena kada je Cernunnos nosio ma. "Predstoji nam bitka", glasno e Josh. "I mislim da e mi trebati ma." Cernunnos se nasmijei. "Sjeti se da ga zovu i Kukavikim sjeivom", ree sputajui vrh divovske toljage na pod i oslanjajui se na nju, rogate glave isturene, jantarnih oiju prodorno uprtih u Josha. "Prokleto je to oruje. Prokleti su i svi koji ga nose." "Vi ste ga nosili." "Upravo tako", ree Cernunnos. "I pogledaj me. Neko sam vladao ovim svijetom; sada sluam tue zapovijedi. To e te sjeivo zatrovati i na koncu unititi."

99

GIGA

"Moda mi laete", jednostavno e Josh, ali negdje u dubini uma znao je da arhont ne lae. "Zato bih ti lagao?" upita Cernunnos, iskreno zbunjen. "Pa ne pripadam ni Starijem rodu, ni Sljedeem narataju. Nikada nisam lagao humanu." Sophie iskorai i stane tik iza brata blizanca. Iza njegovih lea, palac je drala lagano poloen na tetovau kojom joj je bilo vatrom biljegovano zapee druge ruke. Morala je samo dirnuti crvenu toku u zlatnome krugu da bi se Vatrena magija razbuktala. Rogati bog je pogleda, oi mu se raare, a zjenice suze u tanke crne crte. "Poznajem vas", ree pomalo zaueno prelazei pogledom s lica na lice. Blizanci zateeno odmahnu glavama. "Ve smo se susreli", ustraje Rogati bog. "Mislim da bih to zapamtila", ree Sophie. "Nije vas ba lako zaboraviti", dometne Josh. "Znam vas", uvjereno e Cernunnos. "Ali tu emo tajnu rasvijetliti poslije", doda kad je Nicholas, u pratnji Palameda i Shakespearea, urno priao da se pridrui blizancima. Rogati bog pogleda svakog redom, poevi i zavrivi s Alkemiarom. Uspravivi se, podigne dinosaursku toljagu i pokaza njome Flamela. "Veera", ree pa upre vrh toljage u Palameda. "Ruak." Toljaga ponovno prijee preko Alkemiarovih prsa i zaustavi se na Shakespeareu. "Zalogaji." "Uvredljivo", promrmlja Shakespeare. Rogati bog ga pogleda. "A tvoji Gabrielovi psi prikljuit e se Divljoj hajci; dva drevna klana bit e ponovno sjedinjena." Podigne toljagu. U tami iza arhonta neto se pokrene, a onda gomila vukova pone kuljati naprijed razjapljenih gubica. Sophie sklopi oi, sabere se i pritisne palcem krunu tetovau, nato joj u dlanu nastane siuna plamena kugla. Utisnuvi prste u Joshova ramena, povue ga od ruba opkopa bacajui plamteu zlatnu kuglu u gustu crnu tekuinu. Bunula je u vodu i ostala sekundu plutati, a onda potonula itei i puei se bijelom parom. "Oh", apne Sophie. Imala je osjeaj da joj je sav zrak izletio iz grudi tako da je jedva lovila dah. Premda je Vatrenu magiju usvojila tek prethodnoga dana, ve je postala dio nje. Njome se suprotstavila Disama i vodorigama, ali sada je shvatila da zna malo o njezinim svojstvima. Toliko je toga jo morala nauiti. Divlja hajka beumno je jurila prema opkopu. Josh se naglo spusti na jedno koljeno i gurne Clarent u gustu tekuinu. Smjesta je eksplodirala, razbuktala se uz huku i mukli tutanj koji je izbacio uvis ljepljive crne plamenove. Silina eksplozije odbacila je i Josha i Sophie natrake u blato a na drugoj strani opkopa, vukovi Divlje hajke poeli su posrtati jedan preko drugog u pokuaju da se odmaknu od plamena. Neki su nastavili kliziti naprijed po mekom blatu, dok je druge stiska tijela iza njih gurnula u vatru. Smjesta su nestali pretvorivi se u prljav crni pepeo. "Platit ete za ovo!" Cernunnos upre toljagu u Josha. "A ti, djeae... domoi u se svojega maa!" "Dopusti da pokuam ponovno." Sophie pucne prstima i dobaci gustu struju ute vatre do divovske toljage Rogatog boga, koja plane irei oko sebe odvratan smrad zapaljene kosti. "Zar vas majka nije nauila da je nepristojno upirati stvari u ljude?"

100

GIGA

Trideset prvo poglavlje

Perenelle Flamel spusti se s posljednje preke hravih ljestvi i zabaci glavu da pogleda siuan krug blijedoplavog neba visoko iznad sebe. Namrti se. Ono to je izgledalo kao oblak padalo je ravno prema njoj kroz dugo okno koje je povezivalo povrinu Alcatraza sa starim, krijumarskim tunelom duboko ispod otoka. Oblak je vrludao i uvrtao se, a onda poprimio oblik Juana Manuela de Ayale. "Gospo Perenelle?'' upita mornar na uljudnom panjolskom. "Sto radi ovdje dolje!" "Nisam posve sigurna", prizna Perenelle. "Razmiljala sam o tome da posjetim Boicu vrana." Prethodnoga dana - je li mogue da je to bilo juer? - Perenelle i Areop-Enap porazile su Morrigan, Boicu vrana i njezinu ptiju vojsku. Stari pauk elio je baciti Morrigan svojim paucima koji se hrane pticama, ali Perenelle se usprotivila i zamolila Stariju da to stvorenje sputano pauinom prenese u mranu eliju duboko ispod otoka. Kad je Perenelle tek oslobodila Areop-Enap iz zatoenitva, rastvorila je sloen uzorak kopalja zarivenih u blatan pod pred vratima elije. Na svakom vrku koplja bila je nacrtana drevna Rije moi i one su zajedno tvorile zapreku koju nitko od Starijeg roda nije mogao prijei. Kad je Areop-Enap unijela vrsto sputanu Morrigan u eliju, Perenelle se posluila svojim nevjerojatnim pamenjem da ponovno sloi isti uzorak kopalja pred ulazom u spilju. Zatim je, sluei se blatom i koljkama, ponovno nacrtala sloene uzorke na plosnatim vrcima kopalja i tako zatoila Morrigan iza Rijei moi i simbola starijih i od Starijega roda. Samo ju je ljudsko bie moglo osloboditi; nitko od Starijega roda ni Sljedeeg narataja nije mogao prii nevidljivoj i ubojitoj drevnoj aroliji koju je isprela. "Gospo", urno e de Ayala. "Moramo vam omoguiti da to prije odete s otoka .'' "Znam", ree Perenelle, a usne joj se zgaeno izviju jer joj je stopalo utonulo do glenja u blato koje je smrdjelo po ribi. "Radim na tome. Jesi li vidio koju Nereidu?" "Desetak ih se suna na stijenama na obali, a jo dvije sam vidio oko pristanita. Njihovu ocu Nereju ni traga, ali znam da mora biti u blizini." Kad je sablast vrsto ovila ruke oko sebe, djelii tijela rasprili su mu se u pramenove dima. "One ne mogu na obalu... ali on moe. I hoe." Perenelle napravi nekoliko ljapkavih koraka hodnikom. Dobaci sablasti iznenaen pogled. "Nisam to znala." "Nereide imaju enska tijela, ali riblje repove. Nerej ima svojevrsne noge. Katkad u zabaenim ribarskim selima izlazi iz vode... jesti, a katkad se nou uulja na brod i ugrabi neoprezna mornara." Perenelle se zaustavi i zagleda hodnikom. Tunel se postupno sputao prema moru pa je odjednom zamislila Morskog starca kako gmie tunelom prema njoj. Odmahne glavom da otjera taj prizor i pucnuvi prstima stvori bijeli plam nalik na malu svijeu koji joj je lebdio tono pred sredinom ela. Poput svjetiljke na rudarskoj kacigi, bacao je pred nju zraku utobijela svjetla. Perenelle se ponovno osvrne prema de Ayali. "Hoe li mi uvati strau i upozoriti me ako netko ili neto doe?" "Naravno." Duh se presavije u struku pokuavajui se nakloniti bez nogu. "Ali zato si ovdje, gospo? Ovdje dolje nema niega osim Boice vrana.'' Perenellin osmijeh rasvijetli tamu. "Nju sam i dola posjetiti." * * *

"Dola si likovati?" Morriganin glas bio je promukao, hrapav gotovo kao u mukarca. "Nisam", iskreno odgovori Perenelle. Stojei posred dovratka, prekriila je ruke na prsima i zavirila u eliju. "Dola sam razgovarati s tobom." Areop-Enap isplela je prelijepu okruglu mreu i postavila je nasred podzemne elije. Niti su bile debele kao Perenellin mali prst i svjetlucale su poput tekueg srebra pod svjetlom

101

GIGA

plamenog jezika koji joj je poskakivao pred glavom. U samom sreditu pauine, ispruenih ruku, rairenog plata od crnog perja, leala je Boica vrana. Izgledalo je kao da jednostavno lebdi u zraku i da bi se svakog trenutka mogla obruiti na promatraa. "Ne izgleda ba dobro", ree Perenelle trenutak poslije. Na mekom svjetlu, Perenelle je vidjela da je alabasterna koa stvora poprimila zelenkast odsjaj. Odjea od crne koe sasuila se i popucala lako da se kroz duge proreze nazirala boiina svijetla put. Srebrne zakovice u prsluku zaprljale su se i pocrnjele, teak konat pojas oko struka natopio se vlagom, a u njega umetnuti okrugli titovi potamnjeli su u istu zelenu boju kao njezino lice. Morrigan se nasmijei i oblie vrhom jezika crne usne. "A ti si ostarjela u ovih nekoliko sati od naeg zadnjeg susreta. Ti i ja umrijet emo zajedno." Perenelle pomakne ruku, a plameni jeziak odlebdi prema Morrigan. Boica vrana pokua okrenuti glavu u stranu, ali ju je ljepljiva srebrna mrea vrsto sputavala. U mrklocrnim oima pojave se odrazi, stvarajui privid da ima zjenice. Pod mesom lica ocrtavale su se kosti. "Izgleda bolesno", ree Perenelle. "Moda umre prije mene." "Truju me Simboli vezivanja", plane Morrigan, "ali ne sumnjam da si to ve znala." Perenelle se osvrne da pogleda vijugav uglat znak koji je naslikala na najbliem koplju. "Nisam to znala. Oni su Areop-Enap onemoguavali bijeg, ali djelovala je iva i zdrava." "Areop-Enap je Starija. Ja pripadam Sljedeem narataju. Kako si otkrila simbole?" upita Morrigan, a tijelo joj potrese suh, jak kaalj. "Veina pripadnika Starijega roda i Sljedeeg narataja vjeruje da su Simboli vezivanja i Rijei moi puke legende." "Nisam ih ja otkrila. Tvoj prijatelj Dee njima se posluio da zatoi Areop-Enap u istoj ovoj eliji", objasni Carobnica. Morriganine se usne izviju u prezriv osmijeh. "Dee? Dee je znao drevne Rijei?" Uuti, a onda polako odmahne glavom. "Ne vjeruje mi?" upita Perenelle. "Ma ne, ba naprotiv. Vjerujem ti. Mislim da poznajem engleskog arobnjaka bolje od ijedne osobe na svijetu, a opet, to vie otkrivam, to vie shvaam koliko malo znam. Nikada mi nije dao naslutiti da vlada tim drevnim znanjem", dovri. "A sada se pita tko ga je tomu nauio", lukavo e Perenelle. "Areop-Enap kae da je s Deejem bio jo netko - neki Stariji, inilo joj se, ali toliko moan da je ak i Starom pauku bio nevidljiv. Zasigurno su ga skrivale zamrene arolije. Ne sumnjam da je to bio Deejev gospodar." "Nitko ne zna tko je Deejev gospodar." Perenelle iznenaeno trepne. "ak ni ti?" Morrigan utisne duge bijele zube u crne usne. "Ni ja. Nitko ne zna, a oni koji u to zabadaju nos - bili iz Starijeg roda, Sljedeeg narataja ili humani - nestaju. To je jedna od velikih tajni... premda je najvea tajna zato ga gospodari nastavljaju tititi i drati na ivotu usprkos tolikim promaajima. Stoljeima ne uspijeva zarobiti tebe i tvojega mua." Iskalja kratak grgljav grohot. "Stariji nisu ni meka srca ni iroke ruke, a nisu ni skloni pratanju. Znam za sluajeve da su humane pretvorili u prah zato to im se nisu dovoljno duboko naklonili." "Zna li to Dee kani sa svim tim stvorenjima na otoku?" Morrigan ju je utke gledala. Perenelle se nasmijei. "Je li vano ako to doznam... posebno ako nam je objema uskoro umrijeti?" Boica vrana pokua kimnuti, ali joj je glava bila vrsto ulijepljena. "Deeju je naloeno da prikupi udovita, ali uvjerena sam da ne zna to Stariji kane s njima." "Ali ti zna", ree Perenelle. ''Jednom sam svjedoila neemu slinom, davno prema vaem humanskom mjerenju vremena. To je svojevrsna vojska", umorno e Boica vrana. "Kad sazri pravi trenutak, bit e putena

102

GIGA

na grad." Perenelle ostade bez daha. Zamislila je nebo iznad San Francisca puno pregladnjelih vampira, kanalizaciju kojom gmiu zlobni bogarti i trolovi, jezerska udovita u zaljevu, windigoe i klerikone na ulicama. "Bio bi to pokolj." "To i jest namjera", apne Morrigan. "to misli kako bi humani reagirali da vide udovita iz mita i legende na ulicama i nebu?" "Bili bi u strahu i nevjerici." Perenelle duboko, drhtavo udahne. "Civilizacija bi propala." "Ve je znala propadati", odmahne Morrigan. "I obnavljati se", brzo dometne Perenelle. "Nee se vie obnoviti. ula sam glasine o tome da sline zbirke - vojske, zooloki vrtovi, zvjerinjaci, zovi ih kako hoe postoje na svim kontinentima. Pretpostavljam da e ih pustiti u svijet istoga dana. Humanske vojske potroit e ljudstvo i oruje u borbi protiv tih stvorenja... a onda, kad budu iscrpljeni i oslabljeni, oni koje zovete Mranim Starijima vratit e se na Zemlju." Boica vrana se nasmija, a onda je uhvati kratak napadaj suhog kalja. "Uglavnom, to je plan. Naravno, ne moe se ostvariti dok se Dee ne doepa preostala dva lista Kodeksa. Bez Zavrnog zaziva, Carstva sjena ne mogu se poravnati kako treba." Ponovno se zakalja. "Pitam se kakvu je sudbinu Deeju namijenio njegov gospodar u sluaju poraza. Ne sumnjam da je smislio neto okrutno", doda, gotovo veselo. "Mislila sam da ti je on prijatelj", ree Perenelle, ponovno iznenaena. "Stoljeima surauje s njim." "Nikada svojevoljno", plane Morrigan. "Stariji kojima Dee slui naloili su mi da sluam njegove naloge." Pokuala se okrenuti u ljepljivoj pauini, ali su se niti samo zategnule i vre je sputale. "I vidi kako sam zbog toga zavrila." Sjajna crna suza nastane joj u kutu oka i otkotrlja se niz obraz. "Umrijet u danas ovdje, otrovana Simbolima vezivanja i nikada vie neu vidjeti nebo." Perenelle je gledala kako crna suza kaplje Morrigan s brade. im se odvojila od mesa, pretvorila se u snjenobijelo pero koje je njeno sletjelo na pod. "Moda Dee poalje nekoga da te spasi." "Sumnjam." Boica vrana se nakalje. "Moja smrt za njega e biti samo usputna neugodnost. Deeju e gospodar dodijeliti novog slugu, a ja u biti zaboravljena." "ini se da nas je arobnjak obje izdao", apne Perenelle. Gledala je kako jo jedna crna suza klizi licem Boice vrane i svija se u bijelo pero im joj se odvoji s brade. "Morrigan... voljela bih... voljela bih da ti mogu pomoi", prizna Perenelle, "ali nisam sigurna mogu li ti vjerovati." "Naravno da mi ne moe vjerovati", odvrati Morrigan. "Oslobodi li me sada, unitit u te. To mi je u prirodi." Blijedo meso potamnjelo joj je u duboku plavo-zelenu nijansu, a na elu i obrazima iskoile su joj mrljice. Poela se batrgati u mrei trgajui s plata crno perje koje je padalo na hrpicu bijelog perja pod njezinim nogama. "Vrijeme je za smrt..." irom rastvori oi, crne i prazne, a onda se polako, polako, polako, crvene i ute vitice ponu izvijati u tami, oblijevajui je svijetlonaranastim sjajem. Duboko i teko udahnuvi, Morrigan sklopi oi i ostane nepomina. "Morrigan?" apne Perenelle. Stvorenje se nije micalo. "Morrigan?" ponovno upita Perenelle. Premda joj je to stvorenje stoljeima bilo neprijatelj, pogodilo ju je i zgrozilo to je stajala i dopustila da legenda umre. Morrigan naglo otvori oi. Vie nisu bile crne, ve jarkocrvene poput svjee krvi. "Morrigan...?" Perenelle uzmakne jedan korak. Glas koji je dopro iz usta Boice vrane bio je nijansu drukiji od uobiajenog. U njemu su se jasno uli tragovi kotskog i irskog naglaska. "Morrigan sada spava... ja sam Badb." Stvorenje polako zatvori oi, a onda ih opet naglo otvori. Sada su bile blistavoute.

103

GIGA

"A ja sam Macha." Keltski naglasak bio je jo izraeniji, a glas dublji, osorniji. Stvorenje je ponovno zatvorilo oi, a kad ih ponovno otvorilo, jedno je bilo blistavo tamnocrveno, a drugo jarkouto. Iz jednih usta dopirala su dva glasa, ne posve usklaena. "Mi smo Morriganine sestre." Crveno i uto oko spuste se na arobnicu. "Razgovarajmo."

104

GIGA

Trideset drugo poglavlje

"Mislila sam da ste vas dvije mrtve", ree Perenelle Flamel. Znala je da ima razloga za strah, ali osjeala je samo olakanje. I znatielju. Plameni jeziac koji joj je plesao u zraku iznad glave bacao je toplo uto svjetlo na tamno tijelo Boice vrana zalijepljeno u divovsku pauinu. Sa zelenkastoga, bubuljiavoga lica, crveno i uto oko spustilo se na arobnicu, a kad su se crne usne pomaknule, dva glasa progovorila su kao jedan. "Uspavane, moda. Ali ne mrtve." Perenelle kimne; nije to bilo nezamislivo. Odrasla je u svijetu sablasti, svakodnevno je gledala mrtve i esto razgovarala s njima, ali znala je da glasovi koji dopiru iz Morriganinih usta ne pripadaju duhovima. Bilo je to neto drugo. Pokuala se sjetiti to zna o Boici vrani. Pripadala je Sljedeem narataju, roenom nakon potonua Danu Talisa. Nastanila se u zemljama koje e poslije postati Irska i Velika Britanija, gdje su je Kelti ubrzo poeli tovati kao boicu rata, smrti i krvoprolia. Poput mnogih pripadnica Starijeg roda i Sljedeeg narataja, i ona je bila trojedna boica: imala je tri aspekta. Neke su se Starije tijekom vremena vidljivo preobrazile Hekata je pod djelovanjem prokletstva u jednom jedinom danu ostarjela iz djevojke u staricu. Druge su se mijenjale u skladu s mjeseevim mijenama ili smjenama godinjih doba, dok su neke trojedne boice bile jednostavno jedna osoba u tri aspekta. Ali koliko se Perenelle sjeala, Macha, Badb i Morrigan bile su tri odvojena stvora razliitih osobnosti... ali svejednako nemilosrdne i ubojite. "Kad smo Nicholas i ja u devetnaestom stoljeu bili u Irskoj, jedna mi je vraara rekla da vas je Morrigan obje ubila." "Ne ba." Na trenutak, oba oka postanu crvena i stvorenje progovori jednim glasom. "Nikada nas nije bilo tri; uvijek smo bile jedna." Perenelle je pazila da joj lice ostane mirno i bezizraajno. "Jedno tijelo, tri osobnosti?" upita. Zatim kimne. "Znai, zato tri sestre nikada nisu viene zajedno?" "U mjesec dana, ovisno o mjeseevim mijenama, redom smo preuzimale vlast nad ovim tijelom." Oi trepnu i poute, glas se promijeni, a kosti pod koom se pre-rasporede pridajui licu malo drukiji izraz. "Uvijek bi u odreeno doba godine jedna od nas dobila prevlast. Sredina zime oduvijek je bilo moje vrijeme." Lijevo oko pocrveni, desno ostane jarkouto i vrate se oba glasa. "Ali ovim tijelom najee se sluila naa mlaa sestra Morrigan." Stvorenje se zakalje tolikom estinom da je zatreslo mreu, a na usnama mu se nakupi gusta crna tekuina. Crveno i uto oko polete prema uzorku kopalja iza Perenellinih lea. "Carobnice, raskini Simbole vezivanja... truju nas, ubijaju." Perenelle se osvrne preko ramena. Na ulazu u spilju, dvanaest drvenih kopalja rasporeenih du hodnika tvorilo je uzorak od povezanih trokuta i kvadrata. Krajikom oka vidjela je pauinasti trag crne svjetlosti koji je zujao od jednog do drugog metalnog vrka na kojima je mekim blatom ispisala drevne Rijei moi. "Carobnice... molimo te. Raskini aroliju", apne Boica vrana. "Naa sestra Morrigan te poznaje... i cijeni. Zna da si ti snana i mona... ali ne i okrutna." Perenelle izae na hodnik i istrgne jedno koplje iz blata ime razbije uzorak. Smjesta prestane brujanje kojeg je bila tek djelomice svjesna, a zrakom koji je do tada imao gorak, metalan okus proire se uobiajeni mirisi podzemnog tunela: soli i gadna blata, trule ribe i morske trave. Drei koplje vrsto objema rukama, arobnica se vrati u eliju. "Bolje vam je da ovo nije trik", upozori ih. Dok je prinosila koplje Boici vrani, vrh mu se pone arili. Zatim bukne i pone bljetati crno-bijelim sjajem. Perenelle dodirne vrhom usijanog koplja hrpicu perja pod pauinom koje pone cvrati i puiti se, a onda se svijati i crnjeti. Smrad zapaljenog perja izmami Perenelle suze na oi i istjera je iz elije. Oi boice mirkale su u dimu koji se uvijao prema njima. "Nije trik..." A onda se tijelo zarobljeno u pauini zatrese, a crvena i uta boja isteku iz oiju i ostave ih

105

GIGA

crnima i praznima. "Lau!" vrisne Morrigan. "Ne sluaj ih!" Perenelle visoko podigne koplje tako da je blistava kovina njegova vrha bila gotovo u razini s licem Boice vrana. Crno-bijelo svjetlo oblije zelenkastu put, a boica vrsto zatvori oi bezuspjeno pokuavajui okrenuti glavu u stranu. Kad je ponovno otvorila oi, vratile su se crvena i uta boja Badb i Mache. Oi su se prelijevale iz jedne u drugu boju dok su sestre govorile: "Morrigan nas je nasamarila", ree Badb. "Zatoila nas, zaarala, proklela..." doda Macha. "Gadnom, nekromantskom arolijom koju je nauila od Deejeva prethodnika sputala nam je duhove, porobila nas i oduzela nam mo..." "Stoljeima smo bile sputane njezinim inima", ree crvenooka Macha. "Mogle smo vidjeti i uti sve sto je naa sestra gledala i sluala, ali nismo mogle nita poduzeti, nepokretne i onesposobljene..." "Meutim, djelovanje Simbola vezivanja nagrizlo je i raskinulo aroliju, to nam je omoguilo da preuzmemo vlast nad tijelom." "to elite?" upita Perenelle, znatieljna, ali zaudno rastuena tom priom. "elimo biti slobodne." Glasovi se stope u jedan i jedno oko ostane jarkocrveno, a drugo blistavouto. "Naa sestra je moda bila spremna rtvovati se. Mi nismo. Naa sestra moda robuje Deeju i Stanjima. Mi ne. Mi nakon pada Danu Talisa nismo stale na stranu humana, ali ih nismo ni napadale. Humani su nas s vremenom poeli tovati, a njihovo je tovanje uveavalo nau mo. U svakom ratu, svakoj izgubljenoj ili dobivenoj bitci hranili su nas svojom boli i sjeanjima. ak su alovali za nama kad smo nestale iz Ljudskog svijeta. A to se ne bi moglo rei ni za koga iz naeg klana, roaka ili prijatelja. Nikoga od njih nije bilo briga niti se pobunio kad nas je Morrigan sputala, zatoila, zaarala. Carobnice, ne dugujemo odanost ni Starijima, ni Sljedeem narataju." Perenelle utisne drak koplja u blatni pod, drei se za drvo tono pod metalnim vrhom, i osloni se o njega. Blatni simbol blago je pulsirao, poput srca koje sporo kuca, topao na njezinu obrazu, a osjeala je i posve blago brujanje u drvenome drku. "Oslobodi nas", gorljivo nastavi Boica vrana, "i bit emo ti dunice." "Primamljiva ponuda", ree Perenelle. "Ali kako da znam da vam mogu vjerovati? Kako da znam da se neete baciti na mene im vas oslobodim?" Stvorenje zatoeno u mrei se nasmijei podiui crne usne s dugih bijelih zubi. "Zato to emo ti dati svoju rije - rije ratnice, nesalomljivu rije Boice vrana", osorno e utooka boica. "I zato to ima koplje na kojem je nacrtan arhontov simbol", doda crvenooka boica. "Arhontov?" upita Perenelle. Tu je rije ula samo dva puta u dugom ivotu. "Prije Starijih, planetom je vladalo Dvanaest arhonta." "Prije Starijih?" "Svijet je stariji i neovjeniji nego to misli." Boica vrana se nasmijei. "Mnogo stariji, i mnogo neovjeniji." Perenelle kimne. "To sam oduvijek vjerovala." Pomisao na arhonte bila joj je udesna znala je da bi se Nicholasu strano svidjela ali morala se posvetiti praktinijim pitanjima. "Moete li me prenijeti s otoka?" zapita se naglas. vre stegne koplje. Mnogo je toga ovisilo o boiinom odgovoru. Nakon kratkog oklijevanja, boica ree: "Ne moemo. Koliko god bila laka, preteka si za nas. Pripadnici Starijeg roda i Sljedeeg narataja koji mogu letjeti imaju gotovo uplje kosti. Nismo snane." arobnica kimne i opusti se. Taj je odgovor znala unaprijed; prije gotovo dva stoljea sukobila se s gnijezdom harpija iz Sljedeeg narataja na brdu Palatinu iznad Rima. Tada je otkrila da im, usprkos zvjerskoj vanjtini i ubojitim kandama, nedostaje tjelesne snage.

106

GIGA

Dok je Nicholas traio ma i koplje u njihovoj prtljazi, Perenelle ih je poskidala iz zraka konatim ogrtaem, a onda ih skamenila biem ispletenim od nekoliko zmija koje je istrgnula s Meduzine glave. Da joj je Boica vrana rekla kako je mogu prenijeti s otoka, znala bi da lau. "U trenutku kad si mislila da je naa sestra umrla", nastavi Boica vrana, "osjetile smo tvoju tugu i aljenje zbog njezina odlaska. Oslobodi nas, Carobnice, i dok god vladamo ovim tijelom, neemo nauditi ni tebi ni tvojima. Prisegnut emo." Za razliku od mua Nicholasa koji je bio ovjek znanosti, Perenelle Flamel vodila se intuicijom. Uvijek je slijedila nagone; rijetko bi je iznevjerili. A ako se prevarila i ako je Boica vrana napadne, nadala se da e joj mo i ubojito koplje dostajati za obranu. "Prisegnite, onda", zatrai Perenelle. "Priseemo", zazuje dva glasa. "Neemo ti nauditi. ast nas obvezuje da ti se oduimo." "Zatvorite oi", naloi Perenelle. Zakorai naprijed i upre koplje u pauinu. Sivo-bijeli dim poeo se viti uvis u okomitim crtama, a niti pauine itale su i cvrale kad je utisnula vrh koplja u ljepljivu mreu. Kanila je presjei spone tako da stvorenje njeno spuzne na pod, ali se sjetila da je taj stvor gotovo neosjetljiv na bol. Zamasima koplja iscrta veliki X, nato stvorenje beumno padne na tlo. Premda se oslobodilo mree, jo je bilo vrsto sputano nitima. Crveno i uto oko se otvore. "Samo oprezno, Carobnice", promrmlja Boica vrana dok je Perenelle prilazila drei koplje objema rukama. Oi se zagledaju u otricu koja se puila. "I najmanja ogrebotina mogla bi biti kobna." "Imat u to na umu", obea arobnica oprezno i brino razrezujui gotovo nevidljivu ahuru koju potom rastvori i oslobodi Boicu vranu. Stvorenje skoi na noge i strese niti ljepljive pauine s konatog prsnog oklopa. Dok se protezala irei ruke i izvijajui lea, koa je pucketala. Oba glasa zazuje kao jedan: "Oh, kako li je dobro vratiti se u ivot." "Postoji li opasnost da se Morrigan ponovno pojavi?" upita Perenelle i uspravi se svejednako vrsto steui koplje. U jednom potezu mogla bi ga zariti u Boicu vranu. Boja oiju prelije se iz crvene u utu, a onda opet u crvenu. "Mi emo svoju sestricu drati pod nadzorom." Glava se tada strelovito okrene i zagleda u neto iza Perenellina ramena. Jo se osvrui, ena se zapita je li upravo pala na najstariji trik na svijetu. Na ulazu u eliju lebdio je Juan Manuel de Ayala. Oi i usta sablasti zjapile su prazne, a duge vijugave niti njegova bia leprale su iza njega u tunel poput zastave na vjetru. "to se dogodilo"? otro upita Perenelle, odmah shvativi da neto nije u redu. Zamahne kopljem, nato sablast nakratko ovrsne i svrne pogled s Boice vrana na uareni metal vrha. "Nevolje?" "Stigao je Nerej." Glas sablasti bio je kretav od uasa. "Morski starac je ovdje." "Gdje?" osorno upita Perenelle. "Ovdje!'' vikne duh i okrene se pokazujui ljevicom u tamu. "Upravo je izaao iz mora na drugom kraju tunela. Dolazi po tebe!" Tada tunelom dopre smrad truljenja davno uginule ribe i uegla kitova sala.

107

GIGA

Trideset tree poglavlje

Iskrei, pucketajui i prskajui, jarkocrveni plamenovi sunuli su uvis, a prljav, uljast dim uvrtao se i vrtloio na nonom zraku iznad odlagalita rabljenih automobila. John Dee zabacio je glavu i duboko udisao; njuio je smrad zapaljene gume i nafte, ali u zraku nije osjetio ni daka magije. "Ulazim", ree gledajui Bastet. "Ne bih to savjetovala", upozori ga boica maje glave. "Zato ne?" Mrana Starija pokaza zube neim to bi moglo biti protumaeno kao jeziv smijeak. vre stegne dug crni kaput na uskim ramenima. "Bila bi teta da vas neki pripadnik Divlje hajke zamijeni za neprijatelja ili da vas arhont ipak odlui uvrstiti u svoj opor. Veeras je izgubio neto vukova; morat e ih nadomjestiti." "Nisam ba posve bespomoan, gospo", ree Dee. Izvadi kameni ma Excalibur koji je nosio pod kaputom i dugim se koracima zaputi preko puste ulice prema odlagalitu automobila. Zaustavio se pred debelim dverima. Teka kovina bila je naikana uleknuima koja su ostavili zubi arhontove toljage, a na mjestima gdje je napukla, rastvorila se i smotala poput aluminijske folije. Dee prinese ma mjestu gdje je arhont dodirnuo kovinu, ali se nita ne dogodi. Da se Cernunnos posluio magijom, Excalibur bi reagirao, ali sjeivo je ostalo hladno i tamno. Dee kinine; stvorenje je razderalo vrata obinom, sirovom snagom. Poeo se pitati s koliko zapravo auralne ili magijske moi Cernunnos raspolae. Prema legendama, arhonti - i prvi Stariji, takozvani Veliki Stariji koji su doli nakon njih bili su divovi ili odvratna udovita, katkad oboje. Ali nikada ih se nije opisivalo kao arobnjake ili vjece. Te vjetine razvili su tek Veliki Stariji. Dee suspregne smijeak; sad kad je naslutio da Cernunnos ima malo magijske moi ili je uope nema, osjeao se sigurnije. Stvorenje mu je reklo da mu moe itati misli, ali moda je lagalo. Pokua se sjetiti to je tono arhont rekao kad se pojavio. "Tvoje misli i sjeanja itam kako me volja, arobnjae. Znam to ti zna; znam to si bio, znam to jesi." No dobro, to nita ne znai. Cernunnos je tvrdio da zna to Dee misli, ali to nije niime dokazao. Dee je znao da je njegov gospodar izloio arhontu o emu je rije. "Alkemiar, Flamel, i djeca nalaze se kod saracenskog viteza i Barda iza bedema svoje utvrde sklepane od kovine. eli da ja i Divlja hajka prodremo unutra i otvorimo ti put." Cernunnos ni tom tvrdnjom nije otkrio nita novo. Samo je ponovio injenicu koju je Dee ve znao i zapovijed koju je dobio od Starijeg. Samo se inilo da ita Deejeve misli. Doktor John Dee nasmija se ispod glasa. To stvorenje svakako je bilo prastaro, mono i nedvojbeno ubojito. Ali odjednom mu vie nije ulijevalo toliki strah u kosti. vrsto stegnuvi ma, uvue se u uski metalni prolaz. uo je vatru; sada je bila blia, pucketajui i huei, oslikavajui zidove sjenama koje su plesale i skakutale. Dee primijeti da svakim korakom uskovitlava oblake zrnate praine. vrsto stisnuvi usne, izvadi bijeli rupi iz depa i prekrije njime usta: nije elio udisati zrnate ostatke Divlje hajke. Predugo je bio arobnjak, vjetac, nekromant i alkemiar pa je lako mogao zamisliti gnusna svojstva tog praha. Nikako ga nije elio u pluima. Gazio je po drvenim strelicama kamenih vraka i kopljima listo-likih otrica, a primijetio je i da je tlo posuto kratkim strelicama za samostrijele. Taj ga je prizor vratio u mladost. Prouavajui umijee ratovanja na Elizabetinu dvoru, nazoio je mnogim opsadama pa je po slomljenim ostacima bitke znao to se dogodilo: branitelji su veinu Divlje hajke zadrali u uskome prolazu i pretvorili ih u prah i pepeo. Ali pitao se zato nisu zadrali taj poloaj i nastavili pucati na napadae. Odgovarajui navlastito pitanje, pomisli da je to moda zato to im je ponestalo strelica pa su bili prisiljeni povui se na lake hranjiv poloaj. Iza bijelog rupia, Deejeve se usne rastegnu u irok osmijeh. Povijest ga je nauila da se, kad se branitelji ponu povlaiti, opsada blii kraju. Flamel i ostali nali su se u stupici.

108

GIGA

Izaavi iz uskog prolaza, ugleda opkop u plamenu. Zatvarao je krug oko naizgled bijedne metalne barake u sredini smetlita. Dee pohita naprijed; znao je bar desetak arolija za gaenje vatre, a mogao je i pretvoriti naftu u pijesak koji bi potom drugom perzijskom arolijom pretvorio u staklo. Alkemiar i blizanci stajali su onkraj vatre, djevojka i djeak skutreni jedno do drugoga. Vatra je njihove plave kose obojila u crveno i zlatno. Uz njih su stajala jo dva humana, jedan visok i krupan u crnom oklopu, drugi nizak i krhak u sklepanome. Riokosi Gabrielovi psi, to u ljudskom, to u pseem obliju, zatitniki su okruili nieg mukarca. Arhont je stajao ocrtan rasplesanim plamenovima, a odsjaj vatre poigravao mu je na rogovima dok su iza njega strpljivo ekali vuci Divlje hajke. Ljudska lica vukova pratila su Deejeve kretnje dok je oprezno koraao po blatu punom rupa. Ne miui trup, Cernunnos okrene glavu prema arobnjaku. Oi Rogatog boga bile su uprte u tamnu otricu u njegovim rukama, s koje je sada poeo tei hladan plav dim. "Excalibur i Clarent na istome mjestu", Cernunnosov zujav glas mrmorio je Deeju u lubanji. "Ovo su doista prijelomna vremena. Zna li kada su se ta dva sjeiva zadnji put susrela?" Dee je ve zaustio rei da su oba maa juer bila u Parizu, ali je ipak odluio da ne bi bilo pametno razdraiti to stvorenje. U dubini uma poeo mu se pomaljati jezivo gnusan naum, toliko nepojmljiv da se gotovo bojao usredotoiti na tu pomisao u sluaju da mu Cernunnos ipak moe itati misli. Zauzevi poloaj lijevo od stvorenja, prekriio je ruke na prsima steui Excalibur desnicom. Sjajno plavo sjeivo lijevu stranu lica obojilo mu je hladnom bojom. "Vjerujem da je to bilo ovdje, u Engleskoj", ree Dee. "Kad se Arthur sukobio sa svojim neakom Mordredom na Salisburijskoj ravnici. Mordred je Clarentom ubio Arthura", doda. "Ja sam ubio Arthura", tiho e Cernunnos. "Mordreda, takoer. A on je bio Arthurov sin, a ne neak." Rogati bog ponovno okrene glavu prema vatri. "arobnjak si; pretpostavljam da zna ugasiti plamenove." "Naravno." Ionako smrdljiv zrak proe nov miris: sumporni smrad trulih jaja. "Zar ne moete proi kroz vatru?" upita, hotimice ispitujui granice Cernunnosove moi. "Plamenovi su protkani metalima", odsjee Rogati bog. Dee kimne. Iz iskustva je znao da su neki metali - pogotovo eljezo - otrovni za Starije. A upravo je otkrio da isto vrijedi i za arhonte. Zapitao se jesu li ta dva soja na neki nain u rodu; oduvijek je pretpostavljao da su slini, ali nepovezani, kao Stariji i humani. "Mogu uguiti vatru", samouvjereno odgovori Dee. Arhont se nagne naprijed, a njegov zreli umski miris odjednom ojaa dok je pozorno zurio u vatru i kroz nju. Pratei njegov pogled, Dee otkri da zuri u djeaka, Josha. "Moe uzeti blizance, arobnjae, i svoje stranice. Ali trojica besmrtnih humana i Gabrielovi psi moj su plijen." "Slaem se", spremno e Dee. "I Clarent. Traim Vatreni ma." "Naravno da ga moete dobiti", bez oklijevanja e Dee. Namjerno je pustio da mu se rascvate uta i smrdljiva aura znajui da e mu sakriti misli. Nije kanio izruiti Cernunnosu ma. Dee je stoljeima traio Excaliburov parnjak i nije bio spreman gledati kako nestaje u nekom dalekom Carstvu sjena s Rogatim bogom. Sve kockice njegova nevjerojatnog plana odjednom se posloe. "Bio bih poaen kad bih vam osobno mogao uruiti ma." "To doputam", ree arhont s trakom nadmenosti u glasu. Dee pogne glavu kako mu stvorenje ne bi vidjelo slavodobitan izraz u oima. Stajat e pred arhontom s Excaliburom u desnici i Clarentom u ljevici. Naklonit e se Rogatome bogu i zakoraiti prema njemu... a onda u Cernunnosa zariti oba maa. arobnjakova sumporna aura sve se jae razbuktavala od uzbuenja. Kako li e se osjeati i to e sve nauiti kad ubije arhonta?

109

GIGA

Trideset etvrto poglavlje

Kaljui i suzei, Sophie, Josh i trojica besmrtnika uzmicali su navrat--nanos od neizdrive vruine, kliui se i padajui na blatno tlo. Iza vatrenoga zida bili su na sigurnom, ali su istodobno bili u stupici. Josh pomogne sestri da ustane na noge. Vatra joj je oprljila ike i pretvorila ih u trusne vitice, jagodine kosti bile su jo jarkocrvene, a od obrva su joj ostale samo maljave pruge. Sophie prui ruku i prijee njome Joshu iznad oiju. "Nema obrva." "Ni ti." Josh se naceri. Dodirne si jagodine kosti. Koa lica bila mu je zategnuta, usne suhe i ispucane, a onda odjednom shvati koliko su imali sree. Da je stajao nekoliko centimetara blie opkopu, zadobio bi gadne opekline. Sophie mu pritisne mali prst na obraz, a on nanjui vaniliju dok mu je oprljenu kou oblijevala umirujuca svjeina. Uhvatio je sestrinu ruku i odmaknuo je od lica; jagodica malog prsta bila joj je posrebrena. "Ne bi se smjela sluiti moima", zabrinuto ree. "Ovo je jednostavno iscjeljivanje - Ivana je to nazvala polaganjem ruku. Gotovo uope ne troi energiju aure. Nikada vie neemo imati ogrebotina ni modrica." Nasmijei se. "Imam dojam da bismo se trebali bojati mnogo ozbiljnijih stvari nego to su ogrebotine", ree Josh. Okrene se da pogleda kroz plameni zastor. Rogati bog strpljivo je stajao onkraj vatre. Ruke su mu bile prekriene na orijakim prsima, a toljaga unitena plamenom puila mu se pod nogama. Premda su stotine vukova Divlje hajke pretvorene u prah i pepeo, preostalo ih je jo najmanje dvaput toliko. Veina ih se okupila u polukrugu iza Cernunnosa, sjedei ili leei, jezivo ljudskih lica koja su pozorno piljila u gospodara. Josh se okrene oko sebe. Ostatak Divlje hajke zauzeo je poloaje u krugu oko logora. Bili su opkoljeni. "to rade?" zapita se naglas. "ekaju", oglasi se Palamed gromkim glasom iza njegovih lea. Josh se okrene. "ekaju?" "Znaju da vatra nee dugo gorjeti." "Koliko dugo?" "Sat. Moda dva." Palamed podigne lice prema nebu procjenjujui vrijeme. "Moda do ponoi, ali to nije dovoljno." Slegne ramenima. Vitezov crni oklop bio je isprugan blatom i prljavtinom te je smrdio na naftu. Svaki njegov pokret pratio je cviljenjem i kripom. "Ovu smo utvrdu podigli vie radi privatnosti nego radi obrane, premda nas je i ouvala od nekih sumnjivih stvorenja koja se smucaju ovom zemljom. Nije zamiljena da odbije neto poput Cernunnosa." Odjednom iskosa pogleda Sophie kao da mu je neto palo na pamet, oiju blistavih od plamenova koji su se u njima zrcalili. "Savladala si magiju vatre. Mogla bi odravati plamenove." "Ne", smjesta e Josh i nagonski stane pred sestru. "I sam pokuaj da izvede neto slino ubio bi je, sagorio." Alkemiar kimne. "Sophie bi morala odravati vatru do zore; nije dovoljno snana za to. Bar ne jo. Moramo smisliti drugo rjeenje." "Ja znam neke arolije..." zapone Shakespeare. "I ti, Palamed. A to je s tobom, Nicholas? Kad bismo nas trojica djelovali zajedno, zasigurno bismo mogli" Bard uto naglo okrene glavu, rairenih nosnica i stisnutih oiju. "to je to?" upita Palamed okreui se i kiljei kroz plameni zid. "Dee", u glas odgovore Shakespeare i Flamel. Jo dok su govorili, obris sitnog mukarca uz arhonta zaari se sumpornouto. Drao je plavi ma koji se puio. "S Excaliburom", doda Flamel. Pred njihovim oima, arobnjak umoi Excalibur u vatreni zid i okrene sjeivo. itei i cvrei, kameni ma prodre kroz vatru, a onda neoekivani nalet ledenog vjetra otvori savreno okruglu rupu u divljim plamenovima, nalik na prozor. Dee proviri kroz otvor i nasmijei se pokazujui zube koje je vatra obojila krvavocrveno. "Vidi, vidi, vidi, pa to je

110

GIGA

ovo? Metar Shakespeare ovjek koji je egrtovao i kod Alkemiara, i kod arobnjaka. Pa ovo je pravo sjedinjenje rasprene obitelji. A ti si, Palamed, Crni vitee, ponovno - na neki nain - sjedinjen s dva maa koja su upravljala ivotom tvojega gospodara i unitila ga. A tu su i blizanci, dakako. Ba lijepo od tebe to si mi ih doveo kui, Nicholas, premda bi bilo mnogo zgodnije da smo taj posao zakljuili jo na Zapadnoj obali. Sada u se morati vraati s njima u Sjedinjene Drave. Kako bilo, izrui li mi ih smjesta, moemo izbjei mnogo neugodnosti." Alkemiar se nasmija, ali u tom zvuku nije bilo humora. "Zar nisi neto zaboravio, John?" arobnjak nagne glavu u stranu. "Meni se ini da si u stupici, Nicholas, zatoen meu plamenovima, okruen Divljom hajkom." Trzajem palca pokae divovsku spodobu pokraj sebe. "A tu je, dakako, i Cernunnos. Ovoga puta nema bijega. ak ni za tebe." "Nas trojica besmrtnika nismo posve bespomoni", tiho e Flamel. "Zar misli da nas svu trojicu moe pobijediti?" "Ma, neu morati", odvrati Dee. "Dovoljno je da ugasim vatru. ak se ni vi ne moete oprijeti arhontu i Divljoj hajci." Josh iskorai s Clarentom koji mu je buktio u ruci poput crna plamena i bacao mu titrave sjene na lice, pridajui mu izgled mukarca starijeg od petnaest godina. "A to s nama? Grdno biste pogrijeili kad biste nas smetnuli s uma", plane. "Bili ste u Parizu. Vidjeli ste to smo uinili vodorigama." "I Nidhoggu", doda Sophie i stane mu uz bok. Clarent zajei, a Josh zamahne njime prema Excaliburu. Dva sjeiva kresnu se u krunom otvoru u vatrenom zidu, prtei crnim i plavim iskricama. Pritom u Joshov um navru Deejeve misli. Strah. Straan, nesavladiv strah od zvjerolikih bia i sjenovitih ljudi. aljenje. Nebrojena lica mukaraca, ena i djece, obitelji, prijatelja i susjeda. Svi mrtvi. Gnjev. Taj je osjeaj nadjaao sve ostale gnjev koji kljua i guta sve pred sobom. Glad. Neutaiva glad za znanjem, za moi. Cernunnos. Rogati bog. Arhont. Lei mrtav u blatu, nad njim Dee s Clarentom u jednoj i Excaliburom u drugoj ruci, a maevi bukte crveno-crnim i plavo-bijelim plamom. Te misli i osjeaji pogaali su Josha poput bubotaka. Osjeao je kako mu se sa svakim uznemirujuim prizorom glava trza u stranu. Ali najvie ga je zgrozilo vienje arhonta u blatu. Dee kani ubiti Cernunnosa. A za to mu treba Clarent. Josh nije kanio predati Vatreni ma. Jae je stegnuo balak i upro svom silom u Excalibur, ali bilo je to kao da gura liticu. Drei ma objema rukama, ponovno upre o Deejev ma tako da su sjeiva zakripala i zaiskrila, ali dalje ni makac. Odraz svjetla pretvorio je Deejevo lice u nacerenu lubanju. Josh je vidio da Sophie sabire mo svoje aure i gledao kako je oblikuje oko tijela; osjetio je njezinu iscjeliteljsku mo na svojoj koi, ali nije imao pojma kako je to izvela. Ivana ju je tome pouila. Njega nije imao tko pouiti. "Ses...?" "Ovdje sam." Sophie se u trenu nala uz njega. "Kako si...?" Traio je pravu rije. "Kako si usmjerila mo aure?" "Ne znam. Samo sam... valjda sam se samo snano usredotoila." Josh duboko udahne i namrti se, nabrana ela, skupljenih obrva, koncentrirajui se najbolje to je mogao. Nita se nije dogodilo. "Zatvori oi", ree Sophie. "Posve jasno zamisli to eli da se dogodi. Poni s neim malim, majunim..." Josh kimne. Ponovno duboko udahne i vrsto zatvori oi. Ako Sophie moe usmjeriti auru u jagodicu malog prsta, zato onda on jednostavno ne bi U jednom trenutku osjetio je kako mu se neto buka u elucu; zatim mu je to sunulo kroz grudi i du obje ruke pa u ake kojima je vrsto stezao balak maa. Aura mu prasne jarkim

111

GIGA

zasljepljujuim svjetlom koje se prelije u sjeivo. Clarent zajei, kao u neopisivom bolu, a kameno sjeivo pretvori se u zlato. im je taknulo Deejev ma, ugasilo je Excaliburov hladan, plavo-bijeli plamen i ponovno ga pretvorilo u obian, siv kamen. Josh iznenaeno trepne. Aura mu u hipu zgasne. U istom trenutku izblijedi i zlato s Clarenta, koji zamijeni grimizno--crn plamen. Excalibur se ponovno raari sred golema praska iskrica. Premda je teturao i drhtao, Josh je uspio ne ispustiti Clarent, ali je Dee od siline udara poletio unatrag i tresnuo u blato koje je prsnulo uvis poput gejzira. Zatim se na leima otklizao prljavim uljastim tlom, a Excalibur se zavrtio u letu i zario se vrhom u blato nedaleko od Deejeve glave. Josh je morao uloiti straan napor da izvue Clarent iz plamena. Kruni otvor u vatri smjesta se zatvori. Djeakovo lice bilo je sablasno i pod oima je imao tamne crno-plave sjene, ali se svejedno uspio drhtavo nasmijeiti sestri blizanki. "Vidi: maji kaalj." Sophie prui ruku prema bratu i poloi mu je na rame. Osjetio je kako mu se djeli njezine aure prelijeva u tijelo i snai mu drhtave noge. "Pitam se to e Dee sljedee poduzeti", ree Sophie. Ve u iduem trenutku, zatutnji grom, a munja im bljesne tono iznad glava. Nastao je prolom oblaka.

112

GIGA

Trideset peto poglavlje

Perenelle je gacala blatnim tunelom, vraajui se prema ljestvama. U jednoj je ruci nosila koplje; drugom je vrsto stezala nos, ali svejedno je osjeala kako joj jezik oblae neizdriv riblji smrad koji bi okusila u jednjaku kad god bi progutala slinu. Juan Manuel de Ayala lebdio je pokraj nje gledajui unatrag u tunel. Boici vrani ni traga. "A ega se ti boji?" otro ga upita Perenelle. "Duh si; nita ti ne moe nauditi." Zatim se nasmijei i smeka glas. "Oprosti. Nisam se eljela obrecnuti. Znam koliki si nevjerojatan napor morao uloiti da stigne do otvora spilje i upozori me." "Bilo je lake kad si raskinula ini vezivanja", odgovori duh. Veina njegove tvarnosti se rasprila, tako da su u zraku sada lebdjeli samo jedva vidljiva naznaka lica i obris glave. Tamne, blistave oi sjajile su u mraku. "Nerej je nona mora svakog mornara", prizna. "I ne bojim se za sebe; bojim se za tebe, Carobnice." "Sto je najgore to mi se moe dogoditi?" nehajno upita Perenelle. "Moe me samo ubiti. Ili pokuati." Oi duha se navlae. "O, nee te on ubiti. Bar ne odmah. Odvui ete u neko kraljevstvo pod morem i stoljeima te drati na ivotu. A kad zavri s tobom, pretvorit e te u neko morsko bie kao to je morska krava ili lamantin." "To je samo bajka..." zapone Perenelle, ali zastane, svjesna koliko je njezina tvrdnja smijena: upravo tri podzemnim tunelom u drutvu duha, slijedi je drevna keltska boica i progoni je Morski starac. Stigavi do kraja tunela, izvije vrat da pogleda uvis. Daleko iznad sebe, vidjela je krug plavoga neba. Otrgne usku vrpcu s iskrzanog ruba haljine i zavee je oko struka. Zataknuvi koplje za taj priruni pojas, prui ruku da se uhvati za sluzave metalne preke hravih ljestvi. "Perenelle!" zavapi de Ayala letei za njom. "Odlazi tako brzo, arobnice?" Hodnikom odjekne teku, grljav, uborav, klokotav glas. Perenelle se osvrne i baci iskricu svjetla oknom u tunel. Poput gumene loptice, odbije se o strop, odrazi o zid i jednom odskoi od poda. Tada tamu ispuni Nerej. Prije negoli je smlavio svjetlo rukom s plivaim koicama, Perenelle je stigla na trenutak ugledati zdepastog mukarca zaudno normalnog izgleda, guste kovrave kose koja mu je padala na ramena i mijeala se s kratkom bradom svijenom u dva vrsta uvojka. Bio je odjeven u prsluk od lia morskih alga i vlati morske trave, a u ljevici je drao opako otar kameni trozubac. Kad je svjetlo zgasnulo i tunelom ponovno zavladala tama, Perenelle je shvatila da Morski starac nema donjih udova. Ispod struka je imao osam krakova kao u hobotnice, koji su se izvijali i uvijali hodnikom. Smrad trule ribe se pojaa, neto sune prema njoj, a jedan krak sa sisaljkama ovije se oko Perenellina glenja i vrsto ga stegne. Drugi krak, ljepljiv i sluzav, priljubi joj se uz kou. "Ostani malo", klokotao je Nerej. Novi krak obujmi Perenellino koljeno, a sisaljke joj se urezu duboko u kou. Njegov smijeh podsjeao je na zvuk mokre spuve koju se cijedi. "Ne daj se moliti."

113

GIGA

Trideset esto poglavlje

Josh je oamuen sjeo dok se zid vatre gasio, a oblak gustog bijelog dima sukljao iz jarka. Kia je zemlju zapjenila u gusto ljepljivo blato, a gromovi su bez prestanka tutnjali nebom. Munje su bljeskale, bojei sve bojom bijelom poput pepela i crnom poput ebanovine. "Vrijeme je za pokret", odluno e Palamed dok mu se kinica slijevala niz kacigu. Okrenuo se prema Sophie i Joshu, Nicholasu i Shakespeareu. Svi su bili promoeni do gole koe, a blizancima se kosa slijepila uz glavu. "Postoji vrijeme za borbu i vrijeme za bijeg. Dobar vojnik zna procijeniti kad je koje. Ostanemo li se boriti protiv Deeja i Cernunnosa, svi emo izginuti. Osim vas, moda", ree blizancima. Svjetlost vatre oblijevala mu je tamnu kou i istobojni oklop bojom jantara. "Premda nisam siguran kakav bi to bio ivot u slubi Mranih Starijih. Niti koliko biste poivjeli kad im vie ne biste bili potrebni." Oko njih se vio gorak dim, gust, teak i gnusan, pa ih potjerao prema metalnoj baraci. "Will, povedi Gabrielove pse" "Neu bjeati", spremno odvrati Bard. "Ne traim da bjei", plane Palamed. "elim da prestroji nae snage kako ih ne bismo bespotrebno rtvovali dumanima." "Nae snage?" upita Nicholas. "Nemojte mi rei da je Saracenski vitez napokon odabrao stranu?" "Privremeno, vjerujte", odvrati Palamed. Ponovno se obrati Bardu. "Will, povedi Gabrielove pse kroz tunel ispod barake. Gabriel," dovikne. Najkrupniji meu ljudima-psima dotri do njega. Plave tetovae na obrazima bile su mu prekrivene blatom i poprskane krvlju, a tamnosmea kosa strila mu je na sve strane. "Zatitite svojega gospodara. Izvedite ga iz Londona i odvedite do Velikog kruga. Ondje me priekajte." Shakespeare otvori usta da se usprotivi, ali ih zatvori kad ga saracenski vitez osine pogledom. Gabriel kimne. "Bit e kako kaete. Koliko da ekamo kod Kruga?" "Ne stignem li do sutranjeg sumraka, odvest ete Willa u jedno od najbliih Carstava sjena; moda u Avalon i Lvonesse. Tamo biste trebali biti na sigurnom." Ne obazirui se na Alkemiara, Gabriel upre krvave oi u blizance. "A to s ovo dvoje koji su jedno?" Josh i Sophie utke su ekali da Palamed duboko udahne. "Vodim ih natrag u London." Pogleda Alkemiara. "Odvest emo ih kralju." Zvjerski zubi ovjeka-psa bijesnu kad se osmjehnuo. "Moda bi bilo sigurnije ostaviti ih s Cernunnosom." Sophie i Josh sjedili su na stranjem sjedalu crnog londonskog taksija i gledali Alkemiara, Shakespearea i Palameda natiskane oko metalne bave u kojoj su gorjeli komadi drveta i pruge crnih guma koje su se puile. Kia je itala i isparavala iznad plamenova, a gust bijeli dim koji se vio iz ostataka vatre u opkopu mijeao se s masnim crnim isparinama koje su dopirale iz bave. "Vidim im aure", umorno promrmlja Josh. Iscrpilo ga je to mu se aura neoekivano materijalizirala. Tik iznad oiju bubnjala mu je nesnosna glavobolja, miii ruku i nogu su mu gorjeli i morila ga je munina, gotovo nagon za povraanjem. ake su mu obamrle na mjestima gdje su stezale Clarentov balak. Sophie se okrene da pogleda kroz zamagljeni prozor. Josh je bio u pravu: obrise trojice besmrtnika ocrtavale su posve slabe aure Shakespeareova svijetlouta poput limuna sjajila je izmeu Flamelove smaragdnozelene i Palamedove tamnije, maslinastozelene. "to rade?" upita Josh. Sophie pritisne tipku za sputanje prozora, ali je automobil bio ugaen pa prozori na elektrini pogon nisu radili. Preavi dlanom po staklu da ga razbistri, ostane bez daha. Aure besmrtnika su se raarile i osjeala je kako im mo polako curi u potoiima s ruku u ljepljivu tekuinu u bavi. "ini mi se da Nicholas i Palamed prenose dio moi Shakespeareu. Bardove usne se

114

GIGA

miu, neto govori..." Sophie odkrine vrata da ih uje, trepui pod kapima kie koje su poprskale zamraenu unutranjost automobila. "... mata je klju, brao besmrtnici," govorio je Shakespeare. "Sada se samo morate usredotoiti da bih arolijom stvorio veliku nevolju." "To je sprezanje", zadivljeno e Sophie. Odjednom shvati da se jo prije nekoliko dana tom rijeju ne bi posluila niti bi je uope razumjela. Josh se privue sestri da zaviri u mokru no. "to znai spre... spreganje...?" "Stvara neto iz niega, oblikuje i ini neto iskljuivo pomou mate." Sophie jo malo otvori vrata ne obazirui se na kiu koja joj je ibala lice. Znala je - zato to je to Vjetica znala - da je to jedna od najnapornijih i najmukotrpnijih arolija koja zahtijeva iznimnu vjetinu i sabranost. "Budi brz", protisne Alkemiar kroza zube. "Vatra je gotovo ugasla, a nisam siguran koliko mi je snage preostalo." Shakespeare kimne. Gurne obje ruke duboko u zapaljenu bavu. "Vri uzavri, vri uzavri", aputao je, sve neobinijim izgovorom, vraajui se na blizak mu elizabetinski govor s kojim je odrastao. "Prvo, stvorimo zmije iz Nila..." Dim se uvrtao i uvijao oko bave iz koje se odjednom ponu prelijevati stotine ustalasanih zmija. "Zmije! Zato uvijek mora biti zmija?" zavapi Josh i svrne pogled. "... tokaste zmije dvokrakih jezika..." nastavio je Shakespeare. Jo se zmija prelije preko ruba bave, svijajui se i gmiui oko nogu besmrtnika. Gabrielovi psi beumno su uzmaknuli, crvenih oiju uprtih u zmije. "A sada neto bodljikavih jeeva, dadevnjaka i slijepih crva..." nastavi Shakespeare, glasom koji se dizao i sputao u pijevnom ritmu, kao da recitira stihove. Glava mu je sada bila zabaena, a oi zatvorene. "... i abe krastae, rune i otrovne", promuklo doda. Stvorenja su padala u slapovima iz bave: stotine debelih jeeva, groteskne abe, migoljavi dadevnjaci i svijeni crvi. "... i napokon, sove..." Desetak sova nagrne iz plamenova stvarajui pljusak iskrica. Shakespeare odjednom klone i bio bi pao da ga saracenski vitez nije prihvatio. "Dovoljno je", ree Palamed. "Dovoljno?" Bard otvori oi i ogleda se. Stajali su do glenjeva u hrpi stvorova koji su se prelili iz zapaljene bave. Tlo oko njih bilo je gusto prekriveno zmijama koje su se uvijale, abama koje su skakutale, dadevnjacima koji su gmizali i crvima koji su migoljili. "Ah, uinjeno je." Munja bljesne na nebu u trenutku kad je pruio ruku da stegne Alkemiarovu, a onda urno zagrlio saracenskog viteza. "Hvala vam, brao, prijatelji. Kad emo se opet sastati?" upita. "Sutra naveer", odgovori Palamed. "Idite sada, idite." Oprezno podigne lijevu nogu. S glenja mu padne crna guja. "Koliko e ovi potrajati?" upita. "Dovoljno dugo." Shakespeare se nasmijei. Sklonivi vlasi tanke kose s oiju, mahne blizancima u automobilu. "Rastajemo se da sastat' bismo se opet mogli." "To nisi ti napisao", brzo e Palamed. "Znam, ali volio bih da jesam." William Shakespeare se nato, okruen psima, zavue pod metalnu baraku i nestane. Gabriel prieka da prvo svi ostali psi pou za njim. "uvaj ga", dovikne Palamed. "Branit u ga vlastitim ivotom", ree Gabriel mekim, kotskim naglaskom. "Ali recite mi jedno." Pokae glavom vrevu ivotinja u blatu. "Ove... stvari...?" Ostavi pitanje nedovreno. Palamed se zvjerski nakesi. "Mali dar za Divlju hajku." Gabriel od Pasa kimne pa pogne ramena i pretvori se u divovskog psa, a onda se zavue pod baraku i nestane.

115

GIGA

Uto vatra u opkopu zadnji put itavo zacvri i zgasne. "Vrijeme je za pokret", ree Flamel oprezno hodajui kroz stvorenja koja je Shakespeare doarao. "Nisam znao da to moe." "Ona su iskljuivo plod njegove mate", ree Palamed. Pridri otvorena vrata taksija da Alkemiar ue na stranje sjedalo. "Veite se", savjetuje, a crni oklop u trenu ispari. "eka nas drndava vonja." Prolom oblaka prestao je jednako naglo kako je poeo, a onda su vuci Divlje hajke skoili kroz sivi dim. U iduem trenutku, Cernunnos je prekoraio opkop, a dim mu se uvijao oko rogova. Zabacivi glavu, rikne trijumfalan grohot. "A kamo ste vi krenuli?" otro upita grabei prema automobilu. "Nema bijega od Rogatog boga."

116

GIGA

Trideset sedmo poglavlje

vrsto se drei jednom rukom za metalnu preku, Perenelle izvue koplje iz pojasa i snano ga zarije u jedan krak koji ju je stezao. Tek to je kovina takla sluzavu kou, krak se naglo povue, a eni na mesu ostanu nabrani tragovi sisaljki. Prije negoli je stigla ponovno ubosti stvorenje, preostala dva kraka nestanu u tami tunela. "arobnice, to je bilo stvarno nepristojno. Mogla si me ozlijediti. Da si ga zarila malo dublje, mogla si mi odsjei nogu." "To sam i kanila", promrmlja Perenelle zatiui koplje u improvizirani pojas i povlaei se prema gore. "Stoljeima nisam izgubio nijedan krak. A toliko dugo treba da izraste novi", plaljivo doda stvorenje na grkom s odvratnim izgovorom. Ne obazirui se na njega, Perenelle se uspne na sljedeu preku, prema svjetlu. Pitala se bi li se Nerej uope mogao uvui u to usko okno. Gnusni smrad stvorenja valjao se za njom mamei joj suze u oi. Odluno je progutala slinu osjeajui kako joj se eludac buni. Okrenuvi se bono u uskom prolazu, pogleda dolje. Nerej je stajao u dnu okna. Na mutnom svjetlu, odozgo mu je mogla razabrati samo glavu i ramena; na svu sreu, sve ostalo je bilo skriveno u sjeni. Podigao je trozubac i zamahnuo. "ini mi se da si u stupici, arobnice. Ne moe se istodobno penjati i bosti me tom akalicom. Ali nisi mi nedohvatljiva..." Perenelle na trenutak ugleda krak kako migolji u dnu okna. Prvo jedan, zatim dva, onda etiri, poela su vijugati prema njoj, uvijajui se i svijajui, opipavajui mokro kamenje poput gmizavih prstiju. "Ima li ti ikakvog pojma tko sam ja?" otro ga upita Perenelle na engleskom. Zatim ponovi pitanje na starogrkom. Nerej slegne ramenima, ime ustalasa sve krakove. "Priznajem da nemam." "Zato si onda ovdje?" upita Perenelle povlaei se na sljedeu preku hravih ljestvi. Pomislila je kako Nerej zvui kao sveuilini profesor koji se dosauje. "Vraam jedan prastari dug", klokotao je Nerej. "Jedan od Velikih Starijih rekao mi je da e moj dug biti izbrisan ako se vratim na svijet i doem s kerima na ovaj otok. Reeno mi je da tebe mogu uzeti k sebi te da bi, premda bi bila tek prosjean sluga, za stoljee ili dva moda mogla biti dobra supruga. Znam samo da te nazivaju arobnicom." "Ali zna koja sam arobnica?" otro upita Perenelle. Stvorenje se nasmija. "O, humani, ne znam, niti me briga. U moje vrijeme ta je rije jo neto znaila. Carobnica je bila mona osoba vrijedna straha i potovanja. Ali ovdje, u ovom vremenu i na ovome svijetu, stare rijei i stari naslovi ne znae vie nita. Pa, otkrio sam da je opsjenar danas tek zabavlja djece, netko tko izvlai zeeve iz eira." Perenellin smijeh toliko zaprepasti Mranog Starijeg da je uutio. "Onda bi trebao znati sljedee, Stare: ja nisam zabavljaica. udim se da ti taj tvoj Stariji nije rekao s kime e imati posla na otoku. A moda to i nije razlog za uenje. Da si to znao, moda se ne bi odluio na ovaj nepromiljeni pothvat." Perenellin glas odjekivao je oknom. "Ja sam sedma ki sedme keri. Na ovoj zemlji ivim ve sedam stotina godina i u sebi nosim vjekovnu mudrost. Uila sam od najboljih arobnica i arobnjaka, vjetaca i opsjenara koji su ikad ivjeli. Za neke si moda i uo. egrtovala sam kod Vjetice od Endora i uenica sam dviju najveih arobnica u povijesti: Kirke i Medeje." "Kirke?" zauti Nerej ispunjen nelagodom, a krakovi zadrhte. "Medeje?" nesretno doda. "Ti bi prvi trebao znati na kakvu su glasu moje uiteljice." "A ti si bila dobra uenica?" oprezno upita Nerej. "Najbolja. I znaj ovo, Morski stare: nikada ti neu biti ena. Udana sam za Alkemiara, Nicholasa Flamela." "Oh", ree Stariji, posve tiho. "Ja sam ljudska besmrtnica Perenelle Flamel." "Ah - ta arobnica", promumlja Nerej.

117

GIGA

"Da, ta arobnica." Perenelle istrgne jedan metalni iljak iz zida i sabere mo aure u dlanu, nakon ega se hrdava kovina pred njezinim oima pone svijati i uvrtati, a onda se rastali u smeu tekuinu. "Dopusti da ti pokaem trik kojemu me pouila sama Kirka." Rastvorivi dlan, pusti da joj kapi kovine padaju sa svijenoga dlana. Siune zlatno-smee kuglice kapale su u sjene. Kipua kia itala je i cvrala rasprskavajui se na Nerejevu mesu, a zrak se odjednom ispuni smradom prene ribe. Krakovi hobotnice ponu divlje mahati i mlatiti o kamenje dok je Morski starac urlikao i cvilio na dvadesetak ljudskih i neljudskih jezika. Perenelle strese posljednju kapljicu s jagodica prstiju. Pratila je pogledom zlatnu suzu dok je ponirala... i sletjela Nereju tono posred ela, tik iznad nosa. Tada je kriknuo toliko glasno da je Perenelle ula naglo lepetanje krila tisua galebova na otoku koji su se vinuli visoko u zrak, klikui i krijetei. Nerej je nestao u sjenama, ostavljajui za sobom smrad pregorene ribe. "Nije ovo zadnji put to uje za mene, arobnice Perenelle", jecao je. "Nee pobjei iva!" Opirui se valu iscrpljenosti koja ju je obuzela, Perenelle se okrene prema ljestvama i povue se gore. "To svi kau", promrmlja. "Ali ja sam jo iva." "Ba ste mi mogle i malo pomoi." Perenelle je sjedila na stubi u dvoritu za vjebu. Lice je okrenula prema poslijepodnevnom suncu i putala da joj toplina prome tijelo i napuni auru. "Zato?" Na donjoj stubi, Perenelle zdesna, Boica vrana prostrla |e svoj crni plat oko sebe i takoer okrenula lice suncu, oiju skrivenih sunanim naoalama crnih zrcalnih stakala. Koa joj je ponovno poprimila boju alabaslra u kojoj je zelena primjesa postala jedva vidljiva. Oko usana su joj se naziralc izboene bubuljice. Perenelle kratko razmisli pa kimne. Na to nije imala odgovora. Njima Nerej nije bio neprijatelj. "A mogle smo i odletjeti", napomene Boica vrana ne miui glavu. Perenelle je poela razlikovati glasove; Badb je govorila blae, za razliku od grube i mukobanjaste Machas. "Zato niste?" upita Perenelle. Kad se napokon uspela iz okna, prljava, na rubu povraanja od iscrpljenosti, znala je da se nije u stanju obraniti od Boice vrana. Uope nije oekivala zatei to stvorenje jo na otoku, ali ualo je nadomak ulaza u oknu ispod hravog vodotornja, brino ijui duga crna pera otpala s plata. "Zato ste ostale?" Boica vrana se promekolji. "Dugo smo bile zatoene u Morrigan. Ona se naratajima zabavljala; sada je na nama red. A zakljuile smo da u iduim satima nee biti uzbudljivijeg mjesta od Alcatraza." Perenelle se podigne na laktove i pogleda stvorenje. "Uzbudljivijeg? Mislim da tu rije ne shvaamo isto." Boica vrana okrene glavu i dugim prstom crnoga nokta spusti tamne naoale na nosu. uto i crveno oko mirkali su prema eni. "Ne zaboravi, humani, da smo mi Badb i Mancha. Mi smo Gnjev i Krvoprolie. Naa sestra je Smrt. Tisuljeima smo obilazile bojita diljem svijeta gostei se boli i sjeanjima mrtvih i umiruih." Crne usne grozomornim osmijehom pokau duge bijele zube. "Trenutno je ovaj otok pravo mjesto za nas." Oblie usne. "Mislim da nas uskoro eka prava gozba!"

118

GIGA

Trideset osmo poglavlje

Gume su se zavrtjele u blatu, a teak taksi krenuo je s trzajem. Sophie je ostala bez daha kad joj se sigurnosni pojas naglo zakoio i povukao je natrag na sjedalo. Josh jauknu kad mu njegov stegne osjetljiv trbuh. "Oprostite!" vikne Palamed. "Drite se. Stiu..." Nicholas se uhvati za gumenu ruku iznad vrata i nagne naprijed. "Idemo ravno na njih!" prestraeno vikne. "Znam." Palamedovi svijetli zubi bijesnu u polumraku. "Najbolja obrana jest..." "... napad", dovri Josh. Neprobojan niz vukova ljudskih lica baci se na automobil. Prelijeui kroz vatru koja se jo puila, nisu ugledali sag od zmija dok nije bilo prekasno. Zmije su se uzdigle poput upitnika, razjapljenih usta, trzajui glavom... a prvi red Divlje hajke pretvorio se u prljavi prah koji je zasuo prozore i posve ih obloio. Palamed mirno poprska staklo vodom i pritisne tipku za pokretanje brisaa, ali time je samo pretvorio sivi prah u gusto blato. Tri divovska vuka, vea i pleatija od ostalih, preskoe jarak... ravno na jeeve. Bodljikave kraljenice izviju se i zariju u vuje noge i ape. Zvijeri su se mrvile u prah s krajnjim iznenaenjem na licima. Cernunnos je zavijao i rikao kad je nabasao na sag od zmija i jeeva. Zmije su ga grizle, jeeve bodlje bole, ali bez vidljivog uinka. Josh zadrhta i pozli mu dok je gledao kako se zmije svijaju i obavijaju noge Rogatog boga iroke poput debla. Palamed je turirao, ubacio u brzinu i protutnjao uskim metalnim mostom iznad opkopa, ravno u sljedei trojac vukova Divlje hajke. Dvojica su nestala pod gumama pretvorivi se u blatne gejzire, ali trei je skoio na poklopac motora i stao mlatiti apama po vjetrobranskom staklu. Staklo napukne, a saracenski vitez nagazi na konicu. Automobil se kripei zaustavi, a vuk odleti s poklopca ravno meu guje. Josh se okrene u sjedalu gledajui kako vukovi Divlje hajke padaju dodirujui masne koe otrovnih aba krastaa; gledao je kako se drugi pretvaraju u prah nabasavi na dadevnjake ili ugazivi u crve. Zrak je uskoro bio neprovidan od zrnate prljavtine koja je prtala na sve strane. Sove su se poele obruavati s nonog neba, pruenim kandama grabei zvijeri i ostavljajui za sobom samo oblake praine. "Shakespeare je ovo sve stvorio?" zadivljeno upita Sophie. Zurila je kroz stranji prozor i vidjela tlo prekriveno uzbibanim slojem stvorenja. "Sve do zadnjega", ponosno e Palamed. "Svaki je zaet u njegovoj mati i pokree ga njegova aura. I ne smijete zaboraviti da je uglavnom posve samouk." Vitez uhvati Alkemiarov pogled u retrovizoru. "Zamislite to bi sve postigao da je kolovan kako treba." Nicholas slegne ramenima, oito ispunjen nelagodom. "Ja ga ovome ne bih znao pouiti." "Ali trebali ste prepoznati da ima dara." "Dee!" odjednom vrisne Josh. "O da, Dee ga je prepoznao." "Ne. Dee. Tono pred vama!" vrisne Josh. Doktor John Dee pomolio se iz dima oputeno ljevicom vrtei Excalibur, kao da je kota od plava plamena. S desnice mu je istjecala uta energija. Zauzeo je poloaj na samom ulazu u odlagalite i zaprijeio im put. "Sto zar misli da ga neu pregaziti?" upita se Palamed. Dee upre ma u taksi i ispusti kuglu energije. Udarila je o vlano tlo, jednom se odrazila i otkotrljala pod automobil. Motor se ugasio i svi elektrini ureaji otkazali, tako da se automobil postupno zaustavio, a elektrini upravlja se zakljuao i postao neupotrebljiv. Sophie krajikom oka zapazi kretanje iza njih i osvrne se... upravo u trenutku kad je arhont obavijen zmijama iskoraio iz gustog sivog oblaka. "Ovo ne sluti na dobro", promrmlja vukui Josha za rukav.

119

GIGA

"Ovo sluti na loe", sloi se brat blizanac ugledavi arhonta. "Jako loe." "to emo sad?" "Bitke treba biti jednu po jednu. Tako vie postie." "Tko je to rekao?" upita Sophie. "Mars?" "Tata."

120

GIGA

Trideset deveto poglavlje

Josh!" vikne Nicholas. Josh Newman otvori lijeva vrata, provjeri ima li na tlu zmija i iskoi iz automobila. Clarent je fijuknuo i zajeao kad ga je upro u Deeja. "Ja u ga zabaviti", vikne. "Moete li upaliti auto?" "Pokuat u", mrko e Palamed. Okrene se Alkemiaru. "Akumulator je krepao. Moete li ga napuniti?" "Josh Newman", ljubazno e Dee dok mu je djeak prilazio. "Ne razmilja valjda stvarno o dvoboju sa mnom?" Josh se nije obazirao na njega. vrsto drei Clarent, obaju dlanova stegnutih oko balaka, osjetio je kako mu se ma oputa u stisku. Dee se naceri i strpljivo nastavi. "elim da stane malo i razmisli o svome naumu. Imam ovo oruje cijeloga ivota; ti ima Clarent tek neto vie od jednog dana. Nema izgleda da me pobijedi." Josh bez upozorenja estoko nasrne na arobnjaka. Clarent je doslovno kriknuo kresnuvi Excalibur bio je to prodoran, pobjedniki pokli. Josh se nije ni pokuao sjetiti zamaha kojima su ga uile Ivana i Scatty; dopustio je da ma preuzme nadzor, da bode i napada, sjee i parira. Istodobno je bio svjestan da negdje u dubini uma analizira svaki Deejev pokret, zapaajui poloaj njegovih stopala, dranje oruja, mirkanje uoi nasrtaja. Clarent je vukao Josha naprijed ibajui zrakom. Djeak je morao dati sve od sebe da ne ispusti balak. Bilo je to kao da nastoji zadrati uzbuena psa: pregladnjela, bijesna psa I, na trenutak, Josha obuze nevjerojatna pomisao da je Clarent uistinu i iv i gladan. "Sophie!" gromko vikne Nicholas. No, ona ga nije ula. Svu je pozornost usmjerila na brata. Sophie je otvorila desna vrata automobila i izala, a aura joj je nakratko zaiskrila kad je stupila na tlo i zaogrnula je istim onakvim oklopom kakvog je vidjela na Ivani. Za razliku od Josha, nije imala oruja, ali je ovladala Zranom i Vatrenom magijom. Djevojka hotimice spusti brane koje je Ivana Orleanska podigla u njezinu umu da je tite od sjeanja Vjetice od Endora. Sada je morala znati sve to je Vjetica znala o arhontu Cernunnosu. Glasine, ulomci, aptom prenoene price. Neko je bio divotan. Div; visok, gord i nadmen. Cijenjen znanstvenik. Prvo je izvodio pokuse na drugima, a kada mu je to zabranjeno, na sebi. Naposljetku je postao odvratan, jer su mu iz lubanje iskoili kosani izdanci, a noni prsti spojili se u debela kopita. Ostalo mu je samo lice, kao gnusan podsjetnik na nekadanju ljepotu. Nezamislivo dug tijek vremena rastoio mu je i razbor pa je postao jedva to vie od zvijeri. Drevne, mone zvijeri koja jo ima mo preobrazbe ljudi u vukove i obitava u dalekom Carstvu sjena prekrivenom vlanim, trulim umama... Nijedna ivotinja ne voli vatru, razmiljala je Sophie, a ako arhont ivi u vlanom umskom svijetu, vjerojatno se boji vatre. Na trenutak je acne strah to ako je mo vatre ponovno izda? ali nemilosrdno zgazi tu pomisao. arolija je ovoga puta nee iznevjeriti. Netom prije negoli e pritisnuti prstom tetovau i prizvati Vatrenu magiju, djeliem aure probudila je Zranu magiju. Oko arhonta se podigne divlji tornado. Ostaci Divlje hajke, svako zrnce praine i kameni, uskovitlali su se oko Cernunnosa poput debelog zujavog pokrivaa. Zaslijepljeno, usta i nosnica punih prljavtine, stvorenje prekrije lice rukama. Sophie tada pritisne palcem okruglu tetovau i zapali oblak praine. U zadnjoj sekundi, prije negoli se u nesvjestici skljokala na tlo, bila je svjesna krika Rogatog boga. Bio je to najstraniji zvuk koji je ikad ula. "Josh", zadihano e Dee, oajniki parirajui snanim udarcima od kojih su mu ve obamrle ruke. "Toliko toga ne zna. Toliko ti toga mogu rei. Na tolika ti pitanja mogu odgovoriti." "tota ja ve znam o vama, arobnjae." Plavo-bijele i crveno-crne iskrice frcale bi na sve strane kad god bi se istovjetne otrice dodirnule, zasipajui borce usijanim esticama. Joshovo

121

GIGA

lice bilo je posuto crnim tokicama, a Deejevo uniteno odijelo naikano bezbrojnim rupicama. "Kanili. Ste. Ubiti. Arhonta." Josh je svaku rije naglaavao udarcem. "Ti si imao Clarent u ruci", dahtao je Dee. "Okusio si njegovu mo. Zna to moe. Razmisli samo: ubije li arhonta, doivjet e tisuljea, stotine tisuljea znanja. Znat e povijest svijeta od njegova nastanka. I to ne samo ovoga svijeta. Nebrojenih svjetova." Odjednom se nau na udaru snane eksplozije obojene mirisom vanilije, koja ih obojicu baci na koljena. Dee je bio okrenut licem arhontu, pa se sruio na lea, zaklanjajui lice rukama, zaslijepljen svjetlou. Josh je pao na bok, ugledao Rogatog boga u zeleno-plavu plamenu, a onda vidio kako mu se sestra u nesvjestici rui na tlo. Onemoao od straha, podigne se na sve etiri - i ugleda Excalibur u blatu pokraj desnice. Prsti mu spremno stegnu balak, ali mu nato munja neopisive boli osine ljevicu u kojoj je drao Clarent. Pokuao je ispustiti Kukaviko sjeivo, ali nije mogao - zalijepilo mu se za dlan, kao zapeaeno u stegnutoj aci. Jarkocrvena krv potee mu izmeu prstiju. Odbaci Excalibur, nato arka bol u ljevici popusti. Osovivsi se na noge, Clarentovom otricom podigne Excaliburov balak i baci ma u stranu, a onda trkom zaobie automobil i pritri sestri. Dee se s mukom podigne na koljena, treptanjem rastjerujui bljetave tokice koje su mu jo plesale pred oima. Vidio je kako Josh baca Excalibur tako da se zavrtio u letu i pao u itke ljepljive ostatke buktinje u jarku. Kratko je plutao na povrini guste crne nafte; zatim je nafta silovito uzavrela, a sjeivo potonulo. Josh uasnuto padne na koljena. Podigao je Sophie u naruaj i odnio je na stranje sjedalo ba u trenutku kad je motor zakaljao i proradio. U automobil uleti i Nicholas Flamel, koji je izgledao izmueno, a s ruku su mu jo kapali potoii zelene energije kojom je napunio akumulator automobila. John Dee morao je skoiti u stranu da izbjegne nalet automobila koji je tutnjao uskim prolazom lamatajui jo otvorenim vratima, mrvei strelice i koplja pod kotaima. arobnjak je oajniki nastojao usmjeriti misli i skupiti dovoljno energije da zaustavi automobil, ali je bio tjelesno i psihiki iscrpljen. Osovivi se na noge, gledao je kako arhont pada na tlo i valja se amo-tamo po ljepljivome blatu gasei plamenove koji su plesali i palucali po krznima to su mu prekrivala tijelo. Tek je petorica vukova Divlje hajke preivjela napad, a dvojica od njih pretvorila su se u prah kad ih je Cernunnos nehotice smlavio pod sobom. Kovina je prodorno kripala, snopovi iskrica frcali iz odbojnika i otvorenih vrata, a crni taksi provukao se za dlaku kroz razderane dveri i vijugajui izletio na vlanu ulicu pa tutnjei odjurio u no. Konika svjetla bijesnu crveno; automobil skrene za ugao i nestane. Stojei skrivena u sjenama, Bastet izvadi otmjeno tanak mobitel iz depa i pritisne tipku za brzo pozivanje. Pozivatelj se javio nakon prvog zvona. "Dee je poraen", kratko ree i prekine vezu.

122

GIGA

etrdeseto poglavlje
Sophie se probudila kad je taksi zatropotao preko leeeg policajca. Bila je posve dezorijentirana i trebalo je dugo da izblijedi ono to je isprva smatrala djeliima sna, a onda je shvatila da su to sjeanja. U glavi joj je jo odzvanjao Cernunnosov krik i nakratko se ak saalila nad stvorenjem. Podigavi se polako i ukoeno u sjedei poloaj, ogledala se oko sebe. Josh je leao zavaljen na susjednom sjedalu, teko diui, lica pocrnjela i natekla na mjestima gdje su ga okrznule iskrice. Alkemiar je sjedio u sjeni do prozora, zagledan u no. uvi da se Sophie pomaknula, okrenuo je glavu, a u umornim oima zrcalila su mu se svjetla grada. "Nadao sam se da e jo neko vrijeme spavati", tiho ree. "Gdje smo?" muklim glasom upita Sophie. Usne i usta bili su joj suhi, a zamiljala je i da osjea zrnati prah Divlje hajke na jeziku. Flamel joj prui bocu vode. "U etvrti Millbank." Njeno kucne prstom o prozor pa Sophie pogleda van. "Upravo smo proli zgradu parlamenta." Sophie kroz stranji prozor na trenutak ugleda velianstveno osvijetljenu zgradu britanskog parlamenta. Pod svjetlima je djelovala toplo, gotovo vilinski. "Kako se osjea?" upita Nicholas. "Iscrpljeno", prizna Sophie. "To me ne udi, nakon svega to si izvela. Nadam se da zna kako je tvoj dananji pothvat jedinstven u ljudskoj povijesti: porazila si arhonta." Sophie proguta jo gutljaj vode. "Jesam li ga ubila?" "Ne", ree Flamel, a Sophie otkrije da joj je zapravo laknulo. "Ali usudio bih se rei da si dovrila obuku..." Alkemiar zastane pa doda: "Jednom kad zavri obuku, mislim da tebi kao ni tvome bratu nita nee biti neizvedivo." "Nicholas," ree Sophie, odjednom tuna, "ne elim nastaviti obuku. Samo se elim vratiti kui. Dojadilo mi je sve ovo, sve to bjeanje i borba. Dojadila mi je slabost, neprestane glavobolje, bol u oima i uima, vor u elucu." Shvativi da je na rubu suza, Sophie protrlja lice rukama. Nije eljela sada briznuti u pla. "Kada moemo kui?" Uslijedio je dug muk, a kad je Nicholas napokon odgovorio, bilo je to sa snanim naglaskom tako da mu se francusko podrijetlo jasno ulo u glasu. "Nadam se da emo vas uskoro vratiti u Ameriku -moda ve sutra. Ali kui ne moete. Bar ne jo." "Kada onda? Ne moemo vjeno bjeati i kriti se. Roditelji su ve postali sumnjiavi. to da im kaemo?" Pruila je ruku i zagledala se u glatku, zrcalnu, srebrnu kou koja joj je nastala na mekom mesu. "Kako da im ovo objasnim?" "Nee", jednostavno e Nicholas. "Ali moda nee ni morati. Sve se odvija velikom brzinom, Sophie." Izgovoreno s tim naglaskom, ak je i njezino ime zvualo egzotino. "Bre negoli sam zamiljao ili oekivao. Blii se zavrni obraun. Mrani Stariji oito su odbacili sav oprez u oajnom nastojanju da otmu vas i stranice Kodeksa. Pogledajte to su uinili: na zemlju su pustili Nidhogga, Divlju hajku, pa ak i Cernunnosa. Ta stvorenja i bia stoljeima nisu hodala svijetom. Stoljeima su Perenelle i mene pokuavali epati ive kako bi se domogli naih znanja o Kodeksu i blizancima; sada nas ele ubiti. Vie im nismo potrebni jer imaju glavninu knjige i znaju da ste ti i brat blizanci iz proroanstva." Nicholas iscrpljeno uzdahne. "Neko sam mislio da imamo najvie mjesec dana samo mjesec dana dok arolija ne prestane djelovati, a Perenelle i ja propadnemo u duboku starost. Vie to ne mislim. Za manje od dva tjedna bit e Litha: Ivanje. To je neopisivo znaajan dan; dan kada se Carstva sjena primiu ovome svijetu. Vjerujem da e toga dana sve biti svreno, s ovim ili onim ishodom." "Kako to mislite, da e biti svreno?" sleeno upita Sophie. "Sve e biti drukije." "Ve jest sve drukije", plane Sophie, srdita od straha. Josh se promekolji u snu, ali se ne

123

GIGA

probudi. "Za vas je ovo sve uobiajeno. ivite u svijetu udovita, udesnih stvorova i bajki. Ali Josh i ja ne. Ili bar nismo do sada", ispravi se. "Dok nas vi i vaa ena niste izabrali..." "O, Sophie", ree Nicholas posve blago. "Ovo nema nikakve veze s Perenelle, ni sa mnom." Tiho se nasmija sebi u bradu. "Ti i tvoj brat odavna ste izabrani." Nagne se naprijed, oiju blistavih u tami. "Vi ste srebro i zlato, mjesec i sunce. Nosite u sebi gene izvornih blizanaca koji su se borili na Danu Talisu prije deset tisuljea. Sophie, ti i tvoj brat potomci ste bogova."

124

GIGA

etrdeset prvo poglavlje

Ima li koga pozvati u pomo?" upita Juan Manuel de Ayala. "Nisam ba sigurna." Perenelle se naslanjala na drvenu ogradu gotovo tono nad slubenim natpisom koji je doekivao posjetitelje otoka. KAZNIONICA SJEDINJENIH AMERIKIH DRAVA OTOK ALCATRAZ, POVRINE 4,8 ha UDALJENOST OD PRISTANITA 2,4 km PRISTUP DOZVOLJEN SAMO VLADINIM BRODOVIMA OSTALI SE MORAJU ZADRATI 200 m OD OBALE ISKRCAVANJE NIJE DOZVOLJENO BEZ PROPUSNICE Iznad znaka crvenom su bojom navrljane rijei: Indijanci dobrodoli, a ispod znaka je krupnijim, izblijedjelim slovima pisalo: Indijanska zemlja. Znala je da su te rijei napisane 1969., kada je Pokret amerikih Indijanaca zauzeo otok. arobnica je ostatak poslijepodneva provela sustavno pretraujui otok u potrazi za nekim nainom bijega. amaca nije bilo, premda je bilo dovoljno drva i drvne grae, pa se neko vrijeme poigravala milju o gradnji splavi pomou runika i plahti iz izlobenih elija kojima bi vezala komade drva. Navodno su 1962. trojica zatvorenika pobjegla izgradivi vlastitu splav. No, Perenelle je znala da Nereju i njegovim divljim kerima nitko ne bi promakao. Sa svog mjesta na katu zgrade iznad knjiare na pristanitu, Perenelle je tono pod sobom vidjela glave Nereida kako poskakuju na vodi, dugih kosa koje su plutale iza njih poput morske trave. Izdaleka bi moda podsjetile na tuljane, ali ova stvorenja bila su nepomina i piljila u nju hladnim oima koje nisu treptale. Povremeno bi ugledala otre zube kako steu ribu koja se jo koprcala. Bez sumnje su ule to je uinila njihovu ocu. Za obilaska otoka pronala je odjee, pa je sada bila odjevena u grube zatvorenike hlae i koulju koji su joj bili najmanje dva broja preveliki i posvuda je grebli. Odjea je pripadala izloku koji je neko mnogobrojne posjetitelje doekivao na otoku. No proteklih nekoliko mjeseci, otkako je Deejeva tvrtka preuzela nadzor, na Alcatrazu nije vie bilo posjetitelja. Perenelle je otkrila da je velik dio elija namjeten predmetima kakvi su neko pripadali zatvorenicima. Obilazei elije, na jednoj kuki pronala je teak crn kaput i ponijela ga. Premda je bio memljiv i vlaan, bio je mnogo topliji od njezine lagane svilene haljine pa joj je omoguio da prestane troiti energiju na zagrijavanje tijela. Hrane nije pronala, ali je u kuhinji otkrila pranjavu metalnu alicu pa je, dobro je opravi, mogla njome zagrabiti vode iz mnogobrojnih lokvi kinice na otoku. Voda je bila malo slana, ali ne dovoljno da joj pozli. Poslijepodne je odmicalo pa se naposljetku nala na pristanitu gdje su svi posjetitelji Alcatraza - kako turisti, tako i zatvorenici -morali zapoeti i zavriti boravak. S lijeve strane knjiare otkrila je stubite koje vodi na gornji kat i uspela se njime. Sada je, oslonjena o ogradu, gledala preko mora. Grad je djelovao primamljivo blizu, udaljen tek neto vie od dva kilometra. Perenelle je odrasla na hladnoj sjeverozapadnoj obali Francuske, u Bretanji. Bila je izdrljiva plivaica i oboavala je vodu, ali plivanje pogibeljnim i hladnim vodama zaljeva nije dolazilo u obzir ak ni kad je unutra ne bi ekali Nerej i njegove keri. Shvati da je stvarno trebala nauiti letjeti dok su boravili u Indiji, u vrijeme Mogulskoga carstva. Voda je udarala o stijene prskajui srebrnobijelu pjenu visoko u zrak... a duh de Ayale materijalizirao se u blistavim vodenim kapima. "U San Franciscu zasigurno ivi netko koga bi mogla dozvati u pomo7', ree duh. "Moda neki besmrtnik?" Perenelle odmahne glavom. "Nicholas i ja ivjeli smo vrlo povueno. Ne zaboravi da su gotovo svi besmrtnici sluge ili ak robovi Mranih Starijih."

125

GIGA

"Nisii valjda ba svi besmrtnici duni poslunost nekom Starijem", ree de Ayala. "Nisu", sloi se Perenelle. "Mi nismo; a nisu ni Saint-Germain i Ivana. ula sam glasine da mi nismo jedini." "Je li mogue da neki od ostalih obitavaju u San Franciscu"?" De Ayala nije odustajao. "Velik je to grad. Besmrtnicima su obino miliji veliki gradovi u kojima se stanovnitvo neprestano mijenja, jer je tamo lake ostati nepoznat i nevidljiv. Stoga, da, netko zasigurno ivi ondje." Duh doleti i zaustavi joj se s lijeve strane. "Bi li prepoznala besmrtnika da se mimoide s njime na ulici?" "Bih." Perenelle se nasmijei. "Nicholas moda ne bi." Sablast doleti ravno pred arobnicu. "Ali ako niste imali doticaja s ljudima vaeg soja, kako vas je Dee pronaao?" Perenelle slegne ramenima. "Dobro pitanje, zar ne? Uvijek smo bili iznimno oprezni, ali Dee posvuda ima uhode i svaki put nas pronae, prije ili poslije. Istinu govorei, udi me da smo uope uspjeli tako dugo ostati neotkriveni u San Franciscu." "Ali, ima li prijatelja u gradu?" ponovi duh. "Poznajemo neke ljude", ree Perenelle, "ali ne ba puno njih, niti posebno dobro." Sklonivi tanke pramenove posrebrene kose s lica, zakilji prema mrtvom mornaru. Na poslijepodnevnom suncu, de Ayala je bio gotovo posve nevidljiv, a njegov poloaj odavao je tek titrav obris u zraku i naznaka vlanih oiju. "Koliko si dugo duh?" upita ga. "Vie od dvije stotine godina..." "I jesi li za to vrijeme ijednom poelio besmrtnost?" upita. "To mi nikada nije palo napamet", polako e duh. "Bilo je trenutaka kad sam poalio to nisam vie iv. U dane kad se magla valjala zaljevom ili vjetar ibao morske kapi zrakom, alio sam to nemam pravo tijelo da to iskusi. Ali nisam siguran da bih volio biti besmrtnika "Besmrtnost je prokletstvo", odluno e Perenelle. "Velika patnja. Ne moe si dopustiti zbliavanje s ljudima. Sama naa blizina izlae ih pogibelji. Dee je znao sravniti cijele gradove sa zemljom u pokuaju da nas zarobi, slao je na svijet kugu i poare, pa ak i potrese, a sve u elji da nas zaustavi. Zbog toga smo Nicholas i ja ivot proveli bjeei, krijui se, smucajui se po sjenama." "Nisi eljela bjeati!" upita duh. "Trebali smo stati i boriti se", ree Perenelle kimajui. Oslonivi se podlakticama o drvenu ogradu, spustila je pogled na pristanite. Zrak je zatreperio, a ona je na trenutak ugledala bezbrojne spodobe u povijesnom ruhu i odorama, koje su milile pristanitem. arobnica se sabere, a duhovi Alcatraza ispare. "Trebali smo se boriti. Mogli smo zaustaviti Deeja. Imali smo za to priliku u Novom Meksiku 1945., a dvadesetak godina prije, 1923., bio nam je na milosti u Tokiju, na rubu smrti od iscrpljenosti nakon potresa koji je izazvao." "Zato niste!" naglas se udio de Ayala. Perenelle se zagleda u nadlanice motrei nove bore i splet crtica na neko glatkom mesu. Plavo-zelene starake vene sada su bile jasno vidljive pod koom; juer ih jo nije bilo. "Zato to je Nicholas rekao da u tom sluaju ne bismo bili nita bolji od Deeja i njegova soja." "A ti se s time ne slae!" "Jesi li ikada uo za Talijana zvanog Niccolo Machiavelli?" upita Perenelle. "Nisam." "Briljantan um, lukav, nemilosrdan, a sada, naalost - i zaudo - u slubi Mranih Starijih", ree arobnica. "Ali prije mnogo godina, rekao je neto o tome kako neprijatelju treba nauditi toliko da se ne treba bojati njegove osvete." "Ne zvui ba kao draga osoba", primijeti de Ayala. "I nije. Ali ima pravo. Prije tri stoljea, besmrtnik Temudin ponudio je zatoiti Deeja na cijelu vjenost u nekom Carstvu sjena. Trebali smo prihvatiti njegovu ponudu."

126

GIGA

"Ti si je eljela prihvatiti!" upita de Ayala. "Jesam, zalagala sam se za to da ga zatoimo u Temudinovu Mongolskom carstvu sjena." "Ali tvoj mu je odbio?" "Nicholas je rekao da nam je zadatak uvati Kodeks i pronai blizance iz proroanstva, a ne ratovati s Mranim Starijima. Ali neu porei da bi nam taj zadatak bio laki kad nam Dee ne bi neprestano bio za petama. U Tokiju nam se pruila prilika da Deeju oduzmemo mo, sjeanje, pa ak moda i besmrtnost. Ne bi nam vie predstavljao nikakvu prijetnju. Trebali smo to uiniti." "Ali, bi li to zaustavilo Mrane Starije?" upita sablast. Perenelle kratko porazmisli. "To bi im priinilo smetnju i malo ili usporilo, ali ih ne bi zaustavilo." "Biste li oboje uspjeli potpuno nestati?" Perenelle se gorko nasmijei. "Vjerojatno ne. Kamo god se sklonili, jednom bi doao trenutak za preseljenje. Prije ili poslije, uvijek smo prisiljeni preseliti se." Uzdahne. "U San Franciscu smo se predugo zadrali. ak je i ena koja vodi kafi preko puta nae knjiare poela primjeivati moju nenaboranu kou." Perenelle se nasmija. "Vjerojatno misli da uzimam injekcije botoxa." Podigne obje ruke pred sebe i kritino ih promotri. "Pitam se to bi rekla da me sada vidi." "Je li ti ta ena prijateljica?" brzo upita de Ayala. "Bi li ti ona mogla pomoi?" "Poznanica mi je, a ne prijateljica. I ovjek je. Ne bih joj mogla objasniti ni najmanji djeli ove prie", ree Perenelle. "Stoga neu od nje traiti pomo. Samo bih je ugrozila." "Razmisli, gospo, razmisli: mora postojati netko koga moe dozvati u pomo", oajno je navaljivao de Ayala. "Postoji li neki Stariji koji dijeli tvoje nazore, neki besmrtnik koji nije saveznik Mranih Starijih? Daj mi neko ime. Ja u otii u potragu. Snana si i mona, ali ak se ni ti, sama samcata, ne moe suprotstaviti sfingi, Morskom starcu i udovitima u elijama. A onaj tko je jutros poslao muhe, tko god bio, zasigurno e pokuati s neim novim, neim ubojitijim." "Znam to", snudeno e Perenelle. arobnica je zurila u Nereide koje su se ljuljale noene valovima u moru i dopustila da joj misli odlutaju. U San Franciscu mora biti besmrtnika tovie, znala je da ih ima; tog je dana ve, na trenutak, ugledala mladia mrtvih oiju. Gledao ju je kroz zdjelu za dalekovidenje. arobniine usne izviju se u smijeak; tom se zdjelom vie nee sluiti. No, u njegovim kretnjama i pogledu bilo je neto zvjersko i ubojito to ju je podsjetilo na... "Postoji netko", odjednom ree. "Ve desetljeima stanuje ovdje; kladim se da poznaje svakog pripadnika Sljedeeg narataja i Starijega roda u gradu. Ona e znati kome moemo vjerovati." "Daj da odem toj osobi", ree de Ayala. "Mogu joj rei gdje si." "Oh, ona trenutno nije u San Franciscu." Nasmijei se Perenelle. "Ali to nije vano." Sablast se zbuni. "Kako emo joj se onda obratiti?" "Dalekovienjem." "Koga e pozvat?" znatieljno upita duh. "Djeviansku ratnicu: Scathach Sjenu."

127

GIGA

etrdeset drugo poglavlje

Izgreben i izudaran taksi vozio je Millbankom pokraj zgrade parlamenta i zaustavio se na semaforu, nato se skitnica raupane kose i kutrave brade, zabundana u vie slojeva odjee, odgurnula od crne metalne ograde i pohitala prema automobilu. Umoivi spuvu u plavo plastino vjedro, pljesnula je njome napuklo vjetrobransko staklo taksija i tri puta je povukla amo-tamo, vjeto uklanjajui blato i zgruan prah Divlje hajke. Palamed spusti prozor i prui starcu kovanicu od dvije funte. "Izgleda da veeras obojica radimo dokasna, stare. Kako se dri?" "Toplo mi je, suh sam, a eludac mi je pun, Pally. to bih jo mogao poeljeti? Zapravo, nita. Osim moda psa. Stvarno bih volio imati psa." Glas mu je padao i sputao se u neobinom pjevnom ritmu. Skitnica glasno smrkne i zgaeno namreka nos. "Opa! Tu neto smrdi. Mislim da si moda neto pregazio. Kladim se da je zaglavilo pod automobilom. Bit e najbolje da to sastruemo inae nee imati ba mnogo muterija." Nasmija se, pri emu mu u prsima zaklokota tekuina. Kratkovidno zakilji, odjednom shvativi da u taksiju ima putnika. "Joj, nisam ih vidio." Nagne se prema Palamedu i ree promuklim, ali posve razgovijetnim aptom: "Oni valjda nemaju osjet njuha." "Ma, znaju oni vrlo dobro to je posrijedi", oputeno odvrati Palamed. Kad se upalilo zeleno svjetlo, bacio je pogled u retrovizor, ali iza njih nije bilo nikoga, pa je ostao na raskriju u leru. "To su ostaci Divlje hajke. Odnosno, bar onih koji mi se nisu dovoljno brzo maknuli s puta." "Divlje hajke, a?" Skitnica prijee palcem po retrovizoru, sastrue neto praha i prinese ga ustima. Iz vornate brade proviri ruiast jezik i lizne ga. "Ovdje imate neto Hetita pomijeanog s Rimljaninom i prstohvatom Maara." Ispljune prah u stranu. "Zar se ona rogata rugoba jo smatra predvodnikom hajke?" "Da." "Nikada mi se nije sviao", odsijee skitnica. "Kako je?" "Gorljivo, kad sam ga zadnji put vidio." Skitnica prijee rukom po izgrebenim vozakim vratima. "Ovo se nee moi prelakirati." Naceri se i namigne. "Znam jedno dobro odlagalite otpadnih vozila na kojem moda pronae zamjenska vrata." "To odlagalite vie ne postoji", tiho e Palamed. "Prije nekoliko sati posjetili su ga Cernunnos i Divlja hajka. Kad smo otili, Cernunnos je gorio u sredini. Mogao bi pogoditi da smo krenuli u potragu za tobom, bojim se", blago nastavi Palamed. Semafor mu oboji lice crvenom, a bjeloonice mu postanu grimizne. "On je obian hvalisavac; nee nita poduzeti", zahihota se mukarac, a onda se odjednom uozbilji. "Boji me se, zna." "S njim je engleski arobnjak Dee", doda Palamed. Skitnica blistavim osmijehom pokae zaudno savrene zube. "A on me se uasava." Osmijeh izblijedi. "Ali je toliko glup da to ne zna." Gurnuvi spuvu natrag u kantu, lakim korakom vrati se do ograde i sakrije pribor u grmlje. "U dananje vrijeme nije lako pronai dobru spuvicu", ree vraajui se do automobila. "Treba sto godina da omekaju kako spada." Otvori stranja vrata i zaviri unutra. "A to to imamo ovdje?" Kad je skitnica otvorila vrata, unutranje svjetlo se ukljuilo i probudilo Josha koji je poeo treptati, kiljiti i zaklanjati oi. Uspravio se u sjedei poloaj zaprepaten to vidi pohabanog i prljavog beskunika kako ulazi u automobil. "to se dogaa? Tko... tko ste vi?" mumljao je. Skitnica upre udesno plave oi u djeaka, a onda se namrti. "Ja... ja sam..." Pogleda Sophie. "Zna li ti tko sam?" Kad je odmahnula glavom, okrene se Alkemiaru u sjeni. "Ti izgleda kao uen ovjek. Podsjeti me tko sam", zatrai.

128

GIGA

"Ti si kralj Gilgame", blago e Nicholas Flamel. "Najstariji besmrtnik na svijetu." Skitnica se ugura izmeu Sophie i Josha razdragano se smijeei. "Taj sam." Uzdahne. "Ja sam kralj." Upali se zeleno svjetlo i taksi krene. Iza njih, Big Ben otkuca pono.

129

GIGA

UTORAK;
5. lipnja

130

GIGA

etrdeset tree poglavlje

Uplaena, iscrpljena i puna bolova, Sophie se nastojala povui to dalje od kloara. Ugnijezdio se izmeu blizanaca i osjeala je kako joj hladna vlaga s njegove gomile kaputa natapa traperice i lijevu ruku. Primijetila je da se brat takoer povlai na svoju stranu, a krajikom oka zapazila je da se i Nicholas povukao dublje u sjenu. Kad je primijetila kako podie desnicu i toboe sluajno je prebacuje preko usta, zakrivajui donju polovinu lica, uini joj se da se eli sakriti od starca. "Pa ne moe to tako." Gilgame se podigne i zavali se njima suelice na malo pomono sjedalo na sputanje. "Sad vas sve vidim kako spada." Oputeno pljesne. "Dakle, tko nam je to ovdje?" Mutna ulina rasvjeta i farovi automobila s kojima su se mimoilazili nakratko bi osvijetlili unutranjost taksija. Nagnuvi glavu u stranu, Sophie obrati pozornost na beskunika, upijajui svaku pojedinost izotrenim osjetilima. Nije to valjda osoba koju su doli u London posjetiti, besmrtnik zvan Gilgame, najstariji ovjek na planetu? Nicholas ga je nazvao kraljem, a Palamed luakom; nije izgledao ni kao jedno, ni kao drugo, ve kao bezazlena stara skitnica u previe odjee, koja se odavno trebala oiati i podrezati bradu. Ali ako je proteklih dana ita nauila, onda je to da nitko nije onakav kakvim se ini. "Pa ovo je ba ugodno", ree Gilgame prekriivi ruke u krilu. Zadovoljno se smijeio. Govorio je engleski s blagom primjesom nekog neodreenog bliskoistonog naglaska. "Uvijek kaem da ujutro nikad ne zna kako e dan zavriti. To mi se svia: odrava te mladim." "A koliko ste stari?" smjesta upita Josh. "Star sam", jednostavno odgovori Gilgame i naceri se. "Stariji nego to izgledam, ali ne tako star kako se osjeam." Sophienim umom prolete nepovezani prizori. Bila su to Vjetiina sjeanja. Ivana Orleanska pouila ju je kako da ih zanemari i potisne neprestano brujanje glasova i drugih zvukova koje je ula u glavi, ali tada Sophie hotimice odbaci oprez... Gilgame, bezvremen i nepromjenjiv. Gilgame, uspravan i gord, vladar, u ruhu iz desetaka doba i isto toliko civilizacija: sumerske i akadske, babilonske, egipatske, grke i rimske, zatim u krznu i koi Galije i Britanije. Gilgame ratnik, na elu Kelta i Vikinga, Rusa i Huna u bici protiv ljudi i udovita. Gilgame uitelj, u jednostavnoj, bijeloj sveenikoj halji, s hrastom i imelom u ruci. Oi joj trepnu i otvore se srebrne, a Sophie progovori promuklim aptom. "Vi ste Pradavni." Gilgame uvue kratak dah. "Odavno me nitko nije tako oslovio", ree posve polako. "Tko ti je to rekao?" U glasu mu se osjetilo neto gotovo nalik na strah. Djevojka odmahne glavom. "Jednostavno sam znala." Josh se nasmijei. "Jeste li stari kao piramide?" "Stariji, mnogo stariji", veselo e Gilgame. "Kraljeva dob mjeri se tisuljeima, ne stoljeima", dobaci Palamed s vozakog mjesta. Sophie procijeni da Gilgame nije mnogo vii od Josha, ali je zbog slojeva nagomilane odjee kaputa navuenih preko kaputa, mnogobrojnih fliseva, majica kratkih rukava i sportskih majica s kapuljaama djelovao krupnije, a zbog guste raskutrane kose i upave brade doimao se staro. Ali pogledavi ga pozornije, nastojei se ne obazirali na kosu, Sophie otkrije da je visokim elom, dugim, ravnim nosom i blistavoplavim oima na suncem opaljenu licu podsjea na oca. Imala je dojam i da su iste dobi: oko etrdeset i pete. Provezli su se pokraj jarko osvijetljene trgovine. Kad je obasjala unutranjost automobila snanim uto-bijelim sjajem, Sophie shvati i da su ono to je isprva smatrala prljavtinom i mrljama na kraljevoj nagomilanoj odjei zapravo udni znakovi i reci nekog pisma, ispisani na tkaninu crnim flomasterom. kiljei, prepozna klinasto pismo i egipatske hijeroglife te shvati da su ono to je smatrala poderotinama ili izvuenim koncima zapravo dugi, debeli,

131

GIGA

nepravilni avovi koji podsjeaju na neko primitivno pismo. Bila je sigurna da je u radnoj sobi svojih roditelja vidjela drevne glinene ploice sa slinim uklesanim znakovljem. Sophie je bila svjesna da starac motri nju i brata te da mu jarko-plave oi lete s njezina lica na Joshovo i natrag te da mu se bore od mrtenja na elu i du nosa produbljuju od koncentracije. Znala je to e rei ak i prije negoli je progovorio. "Poznajem vas." Sophie dobaci bratu pogled. Rogati bog upotrijebio je iste rijei. Josh joj uzvrati pogled, vrsto stisne usne i lagano odmahne glavom; bio je to znak kojim su se odrastajui esto sluili. Upozoravao ju je da nita ne govori. "Gdje smo se susreli?" upita Josh. Gilgame osloni koljena o laktove i nagne se naprijed. Piljei u njih, sklopi dlanove pruenih prstiju i pritisne vrhom oba kaiprsta udubljenje ispod nosa. "Susreli smo se davno", napokon ree, "dok sam jo bio mlad, mlad, mlad." Plave oi mu se zamagle. "Ne, to nije tono. Vidio sam vas kako se borite i padate..." Glas mu zapne u grlu, a u oima mu zablistaju suze. Glas mu promukne od bola. "Vidio sam kako oboje umirete." Sophie i Josh zateeno se pogledaju, ali Flamel se pomakne u sjeni i preduhitri ih kako ne bi nita pitali. "Kralja sjeanje esto izdaje", brzo se ubaci. "Ne vjerujte svemu to kae." To je zvualo kao upozorenje. "Vidjeli ste kako umiremo?" upita Sophie ne obazirui se na Flamela. Gilgameove rijei probudile su u njoj pauinastu nit sjeanja, ali im se pokuala usredotoiti na njih, klisnule su i izblijedjele. "Nebo je plakalo krvavim suzama. Ocean je uzavreo i zemlja se raspukla..." izgubljeno je aptao Gilgame. "Kada je to bilo?" brzo upita Josh, udei za vie podataka. "U vremenu prije vremena, u vremenu prije povijesti." "Nita to kralj kae ne smijete shvaati doslovno", hladno e Flamel, a njegove rijei snano odjeknu u odjednom posve tihom taksiju. Govorio je sa snanim francuskim naglaskom, kao i uvijek kad je bio pod pritiskom. "Nisam siguran da je ljudski mozak zamiljen da uva i pohranjuje znanje nakupljano desecima tisua godina. Njegovo Velianstvo esto se zbuni." Sophie prui ruku i stegne bratovu. Pogledavi je, vidje da je ona sada vrsto stisnula usne i odmahnula glavom upozoravajui ga da nita ne govori. eljela je dobiti na vremenu za pretraivanje Vjetiinih sjeanja i misli. Na samom rubu svijesti nazirala je neto mrano i runo, neto povezano s Gilgameom i blizancima. Vidjela je da brat jedva primjetno kima glavom, a onda vraa pogled na skitnicu. "Dakle... stari ste deset tisua godina?" oprezno ree. "Veina se ljudi smije kad to kaem", ree Gilgame. "Vi ne. Zato?" Josh se naceri. "U proteklih nekoliko dana, Probudila me zakopana legenda, jahao sam na leima zmaja i borio se s Rogatim bogom. Posjetio sam Carstvo sjena i ondje vidio stablo veliko kao svijet. Gledao sam kako se ljudi pretvaraju u vukove i pse, vidio sam enu maje glave... ili moda maku enskog tijela. Dakle, iskreno govorei, ovjek star deset tisua godina za mene vie nije nita udno. tovie, izgledate normalnije od svih koje sam do sada upoznao. Bez uvrede", urno doda. "Nisam se uvrijedio." Gilgame kimne. "Moda imam ak i vie od deset tisua godina." Glas mu se promijeni tako da je odjednom zazvuao umorno. "A moda sam samo zbunjena stara budala. Mnogi su me tako nazvali. Dodue, svi su mrtvi." iroko se osmjehne, a onda se okrene na sjedalu i kucne o staklenu pregradu. "Kamo idemo, Pally?" Saracenski vitez bio je tek nejasan obris u polutami. "Pa, prvo smo nakanili posjetiti tebe..." Gilgame se sretno nasmijei. "... a onda elim skloniti ove ljude s otoka. Vodim ih u Krug.'1 "Krug?" namrteno upita skitnica. "Znam li ja to je to?" "Stonehenge", ree Flamel iz sjene. "Trebali biste znati; sudjelovali ste u njegovoj gradnji."

132

GIGA

Gilgameove jarkoplave oi se zamagle. kiljio je u Alkemiara piljei u tamu. "Jesam li? Ne sjeam se." "Bilo je to davno", promrmlja Flamel. "Mislim da ste poeli podizati kamenje prije vie od etiri tisue godina." "A ne, mnogo prije", odjednom e Gilgame ozarivi se. "Poeo sam raditi na njemu najmanje tisuu godina ranije. A to je mjesto ve tada bilo prastaro..." Postupno utihne pa prijee pogledom sa Sophie na Josha. Zatim se ponovno okrene Palamedu. "A zato idemo onamo?" "Pokuat emo otvoriti jednu od drevnih zmajevih brazda i izvesti ove ljude iz zemlje." Gilgame kimne. "Zmajeve brazde. Da, mnogo je zmajevih brazda na Salisburyju. To je jedan od razloga zato sam upravo ondje podigao dveri. A zato elimo da napuste zemlju?" "Zato to su ova djeca sunce i mjesec", odgovori Flamel, "s aurama od istog zlata i srebra. Progone ih Mrani Stariji koji su ba ove noi prizvali arhonta natrag na zemlju. Prije dva dana Nidhogg je divljao Parizom. Znate to to znai." U kraljevu glasu neto se promijeni. Postade hladan i sluben. "Odbacili su oprez. To znai da se blii svretak. I to brzo." "Ponovno se blii", ispravi ga Nicholas Flamel. Nagne se naprijed tako da mu jantarno svjetlo obasja lice pridajui mu boju starog pergamenta; sjene su mu isticale bore na elu i naglaavale podljeve pod oima. "Mogli biste pomoi da to sprijeimo." "Alkemiar!" Gilgame razrogai oi i panino prosikta: "Palamed! to si uinio?" vikne visokim i divljim glasom. "Izdao si me!" U ruci skitnice odjednom se pojavi dug no crne otrice. Bljesnula je na svjetlu kad je Gilgame zamahnuo njime na Flamelova prsa.

133

GIGA

etrdeset etvrto poglavlje

Prljav i razbaruen, poderane i prljave odjee, raskutrane kose, doktor John Dee smucao se pustim ulicama drei se sjene dok su pokraj njega tutnjala policijska i vatrogasna vozila te kola hitne pomoi praena zavijanjem sirena. Nono nebo iza njega rasvijetli niz drndavih eksplozija, jer je plamen zahvatio spremnike goriva. Svje lipanjski noni zrak smrdio je po zapaljenoj gumi i vruem ulju, oprljenoj kovini i rastaljenu staklu. Kad su Flamel i ostali pobjegli automobilom, Dee je otrao natrag do jarka, bacio se potrbuke u blato i gurnuo ljevicu duboko u uljast mulj na mjestu gdje je potonuo Excalibur. Bio je dublji negoli je oekivao i progutao mu ruku gotovo do ramena. Tekuina je bila gusta i jo topla na mjestima gdje je gorjela, a smrdljivi mjehurii rasprskavali su mu se pod nosom, izazivajui muninu i vrtoglavicu. Oi su ga neizdrivo pekle. Pipao je oko sebe, panino traei, ali nije nita napipao. U daljini je uo sirene; buktinju u opkopu zasigurno je vidio cijeli Sjeverni London, a hitne slube primile su desetke poziva. Ukopavi prste desnice u meku blatnu zemlju, vrsto se drao naginjui se sve dalje preko ruba, obrazom dodirujui samu povrinu tekuine. Pa gdje li je? Nije kanio otii bez maa. Prsti mu se napokon stegnu oko glatkog hladnog kamena. Morao je uloiti udovian napor u izvlaenje Excalibura iz guste tekuine. Iskoio je uz blagi prasak. Prevalivi se na leda, Dee ga vrsto privije na grudi. Premda je bio iscrpljen, Dee nabije dlan auralnom energijom i utrlja ut prah u kamen briui pritom prljavo blato. S mukom se osovivi na noge, ogleda se oko sebe. Ni traga Rogatome bogu ili Divljoj hajci. Ostaci zvjerinjaka kojeg je Shakespeare stvorio zmija, jeeva i dadevnjaka polako su nestajali poput mjehuria od sapunice, ostavljajui za sobom samo aave obrise u zraku. Odlagalite automobila bilo je razrueno do temelja, posvuda su gorjeli deseci malih poara, a crn dim sukljao je ispod metalne barake. U njoj je buktjela vatra. Negdje njemu zdesna, zid od automobila zlokobno je zakripao, zaljuljao se i tresnuo na tlo uz straan zveket. Kovina i staklene krhotine fijukale su zrakom. Dee se okrene i istri na ulicu. Nije se iznenadio vidjevi da je Bastet nestala zajedno s automobilom u kojem su se zajedno dovezli. Napustili su ga. Ostao je posve sam. Dee je bio gorko svjestan da je iznevjerio svoje gospodare meu Mranim Starijima. A posve su mu jasno dali do znanja to e ga snai ako ih iznevjeri. Nije dvojio da je Bastet izvijestila o njegovu porazu. Usne mu se izviju u ruan osmijeh. Uskoro e morati poduzeti neto u vezi tog stvora maje glave. Ali ne sad, ne jo. Doivio je poraz, ali nije jo sve bilo izgubljeno, bar ako mu gospodar ne uskrati dar besmrtnosti, a da bi ga ponovno pretvorio u ovjeka, gospodar bi ga morao dodirnuti, poloiti na nj obje ruke. To znai da bi morao napustiti svoje Carstvo sjena ili bi netko - ili neto - moralo biti poslano da zarobi Deeja i odvue ga na suenje. Ali to se nee odmah dogoditi. Stariji su imali drukije shvaanje vremena od ljudi; trebat e im dan, moda dva, da dogovore njegovo zarobljavanje. A u meuvremenu se tota moe dogoditi. ak ni u najcrnjim trenucima, doktor John Dee nije priznavao poraz i uvijek bi na koncu pobijedio. Bio je uvjeren da e se moi iskupiti uspije li uhvatiti blizance i pronai stranice koje nedostaju. London je jo bio njegov grad. Njegova tvrtka, Enoch Enterprises, imala je urede na Canary Wharfu. U njemu je imao dom - dapae, vie njih i ljudstvo na raspolaganju: sluge, robove, saveznike i plaenike. Deeja je glupost oduvijek ljutila; posebno vlastita. Nazonost Bastet i pojava arhonta na elu Divlje hajke utjerala mu je strah u kosti; nije poduzeo potrebne mjere opreza. Do tada su mu Flameli svaki put umakli zahvaljujui spoju sree, okolnosti te vlastitih vjetina i moi. Ali Dee nikada nije smatrao da je za to sam kriv. Ovoga puta bilo je drukije. Bio je iskljuivo on

134

GIGA

kriv. Podcijenio je blizance. Plava i bijela svjetla obasjala su kue zakucanih vrata i prozora, pa je arobnjak unuo iza jednog zida da prou tri policijska automobila upaljenih sirena. Znao je da je djevojka usvojila najmanje dvije vrste magije Zranu i Vatrenu i pokazala je iznimnu vjetinu i hrabrost u sukobu s arhontom. Ali ako je djevojka opasna, onda je djeak... e pa, djeak je dvostruko opasniji. Bio je zaogrnut velom tajne. Netom Probuen, neupuen ni u jednu elementarnu magiju, baratao je Clarentom kao da je roen s njim i borio se vjetinom koja daleko nadmauje njegovu. A to bi trebalo biti nemogue. arobnjak odmahne glavom. Znao je najdublju tajnu etiriju Maeva moi; znao je kako djeluju na obine humane. Maevi su bili podmukli i smrtonosni, gotovo vampirske udi. aputali su o buduim pobjedama, davali naslutiti nezamislive tajne i obeavali vrhovnu mo. Humani je samo trebao nastaviti vitlati sjeivom... ali cijelo to vrijeme, ma je pio humanove uspomene, gutao im osjeaje dok im na koncu ne bi prodro auru. Na tom stupnju, humani ve zaboravljaju jesti i piti. Najsnaniji preive jedan mjesec; veina ih ne potraje ni deset dana. arobnjaci poput njega desetljeima se pripremaju da bi uope taknuli to oruje od hladnog kamena; trebali su im mjeseci posta i vjebe da usvoje umijee kovanja oklopnih rukavica od aure. ak je i tada mo maeva bila tolika da su mnogi arobnjaci i vjeci potpali pod nju. Kako onda tom djeaku polazi za rukom vitlati Clarentom? I kako je znao da Dee kani ubiti arhonta? arobnjak presjee uskim prolazom zatrpanim smeem i izbije na pustu ulicu. Pritisne rukom bok na kojem je osjeao Excaliburovu toplinu pod prljavim kaputom. Sva etiri maa bila su slina, premda je svaki bio jedinstven na nain koji mu jo ni izdaleka nije bio jasan. Excalibur je bio najpoznatiji meu maevima, a premda nije bio najjai, imao je odlike koje su drugima nedostajale. Skrenuvi u jo jednu pustu uliicu, John Dee izvadi ma iz kaputa i odloi ga na tlo do nogu. Nokat malog prsta zablista mu uto, a miris sumpora izgubi se u smradu otpada. Dee dodirne prstom sjeivo i apne: "Clarent." Kameni ma zadrhta i zatrese se, a onda se polako okrene pokazujui vrhom jug. Excalibur je uvijek pokazivao prema svome parnjaku. Dee zgrabi oruje i pohita dalje. arobnjak je stoljeima sakupljao Maeve moi. Domogao se tri maa od ukupno etiri i upravo je zamalo pribrojio Clarent svojoj zbirci, to ga je izluivalo. Ni Stariji, ni Sljedei narataj nisu bili imuni na zamamnu mo Maeva. Govorilo se da je Mars Ultor svojedobno nosio Excalibur i Clarent u istovjetnim koricama na leima. Dok nije poeo nositi oba sjeiva, bio je branitelj humana; poslije je postao udovite. A ako su dva maa iskvarila Starijeg, kakve izglede ima neuvjeban humanski djeak? Svaki put kad bi ga djeak uzeo u ruku, svaki put kad bi dirnuo balak, ma ga je uvlaio dublje pod svoju vlast. Dok god ga nosi, Dee e ga uvijek moi pronai.

135

GIGA

etrdeset peto poglavlje

Niccolo Machiavelli nasloni se u stolici i posveti najveem od LCD zaslona visoke rezolucije na zidu pred sobom. Gledao je engleski satelitski program s novostima, Sky News. Na udarnim vijestima u dva u noi prikazana je zrana snimka poara koji hara industrijskim dijelom grada. Tekst koji je prolazio ispod slike govorio je o poaru na odlagalitu automobila u Sjevernom Londonu. Machiavelli se svojedobno nagledao dovoljno utvrda da bi znao prepoznati tlocrt, premda je ova bila sazdana od automobila, a ne od kamenih blokova. Crn obris opkopa jo je bio jasno vidljiv i iz njega se vio siv dim. Machiavelli se naceri pruajui ruku za daljinskim upravljaem da pojaa zvuk. Mjesto o kojem je bila rije zvualo mu je poznato. Na drugom zaslonu otvorio je ifriranu bazu podataka o Starijima, Sljedeem narataju i besmrtnicima pa utipkao Sjeverni London kao lokaciju. Odmah su se pokazala dva imena: Palamed, saracenski vitez, i Bard, William Shakespeare. Machiavelli preleti pogledom oba dosjea: Shakespeare je godinama bio Deejev egrt, ali se odjednom okrenuo protiv arobnjaka. Bio je besmrtnik, premda je bilo nepoznato kako je to postao, budui da nije bio povezan ni sa jednim Starijim. No, Palamed je bio prava nepoznanica. Taj ratnik kraljevske krvi iz Babilona borio se uz Artura i bio uz njega na svretku, kad je kralj ubijen. Opel, nije bilo zapisa o tome tko mu je dao besmrtnost, a saracenski ratnik redovito je bio neutralan u ratovima Starijih i Mranih Starijih. Machiavelli nikada nije upoznao ni jednog od te dvojice besmrtnika, ali je stoljeima znao za njih i eznuo upoznati Barda. Machiavelli se oduvijek pitao kako, kada i gdje su se Shakespeare i Palamed upoznali. Prema dosjeima, njihov prvi zabiljeeni susret dogodio se u Londonu, u devetnaestome stoljeu, ali Machiavelli je slutio da su se tada ve odavna poznavali; neki su dokazi upuivali na to da je Bard dio Otela izvorno napisao za Palameda poetkom sedamnaestoga stoljea. Shakespeare je iskrsnuo u Londonu sredinom devetnaestoga stoljea kao sakuplja krpa i preprodava rabljene odjee. Za njega je radilo najmanje ezdeset bosonogih uliara, spavajui na tavanu nekog skladita u luci, a danju lunjajui gradom u potrazi za odbaenom odjeom i krpama. U jednom redarstvenom izvjeu stajalo je kako postoji sumnja da se u tom skladitu pohranjuje ukradena roba i bar je dva puta ondje napravljena premetaina. Saracenski vitez u isto je vrijeme bio u Londonu, zaraujui kao glumac jednog kazalita U West Endu. Specijalizirao se za monologe iz Shakespeareovih djela. Machiavelli je prouio zrnatu fotografiju ovjeka za kojeg je utvreno da je William Shakespeare. Bila je slikana telefoto leom i prikazivala mukarca sasvim obine vanjtine, odjevenog u prljavi plavi kombinezon, pognutog nad motor automobila s alatom i autodijelovima razbacanim oko nogu. U pozadini su se vidjela dva psa, a na slici su obojici oi ispale crvene. Druga fotografija bila je otrija. Prikazivala je krupnog tamnoputog mukarca oslonjenog o bonu stranu blistavog londonskog taksija, kako pije aj iz bijele kartonske alice. Iza njega se u pozadini nazirao kota London Eye. Prostorijom odjekne glas izvjestitelja: "... bjesni ve dva sata na ovom odlagalitu otpadnih vozila. Za sada nikakva tijela nisu iznesena v mjesta nesree, a policijski slubenici ih ni ne oekuju pronai. Zapovjednici su zabrinuti zbog velike koliine zapaljiva materijala na tom podruju pa vatrogasci u odlagalite ulaze s maskama za disanje. Postoji bojazan da e naslagane gume, ako se zapale, poeti isputati otrovne plinove. Utjeno je, meutim, to su u ovom zaputenom dijelu Londona gotovo sve kue prazne i naputene..." Machiavelli ugasi ton. Naslonivi se u konatom naslonjau, proe si rukama kroz kratko oianu, sijedu kosu, sluajui u tiini kako mu strue po dlanovima. Znai li to da je Dee ubio Alkemiara i oteo blizance? Izvjestitelj se pojavi na zaslonu drei neto nalik na kremene vrhove strelica, a Machiavelli

136

GIGA

zamalo padne iz naslonjaa u urbi da ukljui ton. "... zaudo pronali neto to podsjea na kremene vrhove strelica." Kamera se okrene da pokae slomljene strelice i koplja rasute posvuda po tlu. Machiavelli prepozna kratke i debele strelice za samostrijele. Dakle, ako je Dee zarobio blizance, nije to bilo bez otpora branitelja. Mobitel zabruji i prestrai Machiavellija. Izvadivi ga iz unutarnjeg depa i pogledavi zaslon, odmah prepozna predug broj i nevjerojatan pozivni. Duboko udahne i javi se: "Da?" "Dee je poraen." Machiavellijev gospodar meu Starijima govorio je tananim aptom, kasnoegipatskim jezikom koji se koristio u Novom kraljevstvu prije tri tisue godina. Machiavelli je odgovorio na uglaenom talijanskom svoje mladosti. "Gledam vijesti. Vidim da je u Londonu izbio poar; znam da se uz tu lokaciju veu dvojica neutralnih besmrtnika. Pretpostavljam da su te dvije injenice povezane." "Flamel i blizanci bili su ondje. Umakli su." "ini se da je lokacija branjena; u televizijskom izvjeu vidljivi su tragovi borbe - strelice, koplja i strelice za samostrijele. Moda smo engleskom arobnjaku trebali omoguiti veu potporu", oprezno napomene Machiavelli. "Bastet je bila tamo." Machiavelli zadri bezizraajno lice; prezirao je boicu maje glave, ali je znao da je bliska s njegovim gospodarom. "A i Cernunnos je poslan u pomo arobnjaku." Machiavelli polako ustane. "Arhont?" upita nastojei glasom prikriti zaprepatenje. "A arhont je doveo Divlju hajku. To nisam odobrio; nitko od nas to nije odobrio. I ne elimo da se arhonti vrate na ovaj svijet.'' "Tko je to onda odobrio?" "Drugi", odsjee glas. "Deejevi gospodari i njihovi pristae. To bi nam moglo ii u prilog; sad kad je arobnjak poraen, moraju narediti njegovo unitenje." Machiavelli odloi mobitel na stol i ukljui spiker. Poravnavi sako, prekrii ruke na prsima i zagleda se u zid s televizijskim i raunalnim zaslonima. Veina kanala s vijestima poela je prenositi poar u Sjevernom Londonu. "Dee nije budala; zasigurno zna da je u pogibelji." "Zna." Machiavelli se zamisli na Deejevu mjestu pitajui se kako bi postupio da su uloge zamijenjene. "Zna da mora oteti blizance i one stranice", vrsto ree. "Samo e tako umilostiviti svoje Starije. Bit e oajan. A oajnici ine gluposti." Izvjestitelj je razgovarao s nekim uzbuenim bradonjom koji je mahao jednim vrkom koplja. "to elite da poduzmem?" upita Machiavelli. "Postoji li nain da utvrdite gdje se u Engleskoj nalaze Flamel i blizanci prije negoli ih pronae Dee?" "Ne vidim kako bih..." zapone Machiavelli. "Zato je Flamel u Londonu? Zato je riskirao dovodei blizance u samo srce Deejeva carstva? Znamo da eli obuiti blizance. Prema tome, koga bi od pripadnika Starijeg roda, Sljedeeg narataja i besmrtnika mogao traiti?" "Bilo koga." Machiavelli iznenaeno trepne. Ne skidajui pogleda s televizijskih zaslona, nastavi: "Ja sam na elu francuske tajne slube. Kako bih uope mogao znati tko je u Londonu?" Bilo mu je drago to mu je glas ostao bezbojan i miran. "Pa valjda vam to pie u bazi podataka?" upita glas na drugoj strani veze, a Talijan je uo smijeak s kojim je to pitanje izgovoreno. "Mojoj bazi podataka?" oprezno upita. "Da, vaoj tajnoj bazi podataka." Machiavelli uzdahne. "Oito nije tako tajna. Koliki znaju za nju?" pitao se na glas. "arobnjak zna", ree glas, "i to je prenio svojini gospodarima... a ja... pa, recimo samo da

137

GIGA

sam to otkrio preko njih." Machiavelli je pazio da mu lice ostane bezizraajno, u sluaju da ga gospodar moe vidjeti. Oduvijek je znao da meu Mranim Starijima postoje podjele. To ga nije udilo. Mrani Stariji neko su bili vladari, a gdje ima vladara, ima i pritajivanja, spletki, nauma o preuzimanju moi. Upravo je takvu politiku Machiavelli najbolje razumio i u njoj bio pravi majstor. Talijan sjedne i poloi prste na tipkovnicu. "to vas zanima?" s uzdahom upita. "London je Carobnjakov. Ali Flamel ima dvoje to su jedno, i oboje je Probueno. Djevojka poznaje Zrak i Vatru, a djeak ne poznaje nita. Tko u Londonu vlada bilo kojom elementarnom magijom i, to je jo vanije, tko bi bio dovoljno naklonjen Flamelu da u nju uputi blizance?" "Vi zasigurno imate i druge naine da to utvrdite?" upita Machiavelli dok su mu prsti letjeli po tipkovnici tankoj kao papir. "Naravno." Machiavelliju je bilo jasno sto je posrijedi. Njegov Stariji nije elio da ostali doznaju da trai podatke. Na zaslonu se pojave imena, neka popraena fotografijama: bili su to Stariji u Londonu koji vladaju jednom ili vie elementarnih magija. "U Londonu je dvanaest Starijih", ree, "i svi su odani nama." "A Sljedei narataj?" Na zaslonu se pojavi esnaest imena. Machiavelli provjeri kome su odani i ponovno odmahne glavom. "Svi su odani nama", ponovi. "Malo naih protivnika odluilo se nastaniti u Engleskoj, premda ih ima neto u kotskoj i Irskoj." "Provjerite ljudske besmrtnike." Machiavellijevi prsti zapleu po tipkovnici i ubrzo pola zaslona prekriju imena. "Ljudski besmrtnici ratrkani su diljem Engleske, Walesa i kotske..." ree letei prstima po tipkama da filtrira rezultate pretraivanja, "ali u Londonu ih je samo pet." "Tko su oni?" "Shakespeare i Palamed..." "Shakespeare je nestao i vjerojatno stradao u londonskom poaru", smjesta e Machiavellijev gospodar, "a Palamed je vien s Alkemiarom. Nijedan od njih ne vlada elementarnim magijama. Tko jo?" "Beibar Mameluk..." "Palamedov prijatelj, na neprijatelj. Ne vlada elementarnim magijama." "Virginia Dare..." "Opasna, ubojita i odana samo sebi. Njezin gospodar je mrtav; vjerujem da ga je ona ubila. Gospodarica je Zraka, ali nesklona Flamelu i u prolosti se borila na Deejevoj strani. Flamel se njoj nee obratiti? Machiavelli pogleda zadnje ime koje je bljeskalo na zaslonu. "A tu je i Gilgame." "Kralj", uzdahne glas, "koji poznaje sve magije, ali nema mo da ih koristi. Naravno." "Kome je odan?" naglas se zapita Machiavelli. "Njegovo ime ne vee se ni uz jednog Starijeg." "Za Gilgameovu besmrtnost zasluan je Abraham idov, tvorac Kodeksa. Vjerujem da postupak nije proveden kako treba. Naprsnuo mu je um, a stoljea su ga uinila ludim i zaboravnim. Moda e pouiti blizance, ali bi, jednako tako, lako mogao i odbiti. Imate li adresu?" "Nema stalno prebivalite", ree Machiavelli. "ini se da ivi na ulici. Imam ovdje zabiljeku da ga se obino moe nai kako spava u parku nedaleko od Buxtonova zdenca, koji je u sjeni zgrade parlamenta. Ako su Flamel i blizanci bili na tom odlagalitu automobila u Sjevernom Londonu, trebat e im dosta vremena da se provezu kroz grad." "Moj uhoda izvijestio me da je crno vozilo napustilo tu lokaciju velikom brzinom."

138

GIGA

Machiavelli pogleda fotografiju Palameda pokraj crnog londonskog taksija. Zatim podigne sliku kako bi vidio registarsku tablicu. "Engleska prijestolnica ima vie prometnih i sigurnosnih kamera nego ijedan europski grad", odsutno ree. "Vie ak i od Pariza. Meutim, slue se istim sustavom za nadzor prometa kao mi ovdje." Dva zaslona se zacrne i na njima se ponu pojavljivati kratki reci ifri dok je Machiavelli upadao u sustav londonskih kamera za nadzor prometa. "I iste raunalne programe." Talijan ukljui zemljovid Londona u visokoj rezoluciji i pronae Buxtonov zdenac u Victoria Tower Gardensu pokraj zgrade parlamenta pa klikne na najblii semafor. ezdeset sekundi poslije, gledao je uivo prijenos s te prometne kamere. Gledajui oznaku vremena, pone vraati snimku: 2:05... 2:04... 2:03... Promet je bio rijedak pa je ubrzao digitalnu snimku, preskaui po pet minuta u komadu. Tek kad se oznaka vremena vratila na 00:01, pronaao je to je traio. Crni taksi zaustavio se na semaforu tono preko puta zdenca, a beskunik je istrao iz parka da mu obrie prozore. Taksi je ostao na krianju premda se ukljuilo zeleno. Tada je beskunik uao na stranje sjedalo, a taksi krenuo. "Imamo ih", ree. "Zaputili su se na zapad cestom A302." "Kamo idu?" otro upita Machiavellijev gospodar. "elim znati kamo idu." "Dajte mi minutu..." Sluei se nezakonitim pristupnim iframa, Machiavelli je prelazio sjedne semaforske kamere na drugu slijedei taksi zahvaljujui registarskoj tablici preko Parliament Squarea, Trafalgar Squarea na Piccadilly i A4. "Izlaze iz Londona", napokon ree. "U kojem pravcu?" "Idu na zapad po M4." "Kamo to idu?" zarei Stariji. "Zato odlaze iz Londona? Ako kane nagovoriti Gilgamea da poui blizance elementarnim magijama, to valjda mogu uiniti i u nekoj sigurnoj kui u Londonu, zar ne?" Machiavelli uvea zemljovid traei znaajne lokacije na pravcu kojim su se zaputili. "Stonehenge", odjednom ree. "Kladim se da idu do Stonehengea. Zaputio se prema zmajevim brazdama u Salisburijskoj ravnici", uvjereno ustvrdi. "Ta su vrata stoljeima zatvorena", ree Stariji. "Cak i da odaberu prava, trebala bi im mona aura da ih aktiviraju." "A Gilgame nema aure", posve tiho ree Machiavelli. "Alkemiar bi to trebao sam izvesti. Ali to bi bilo ludilo; u oslabljenu stanju, takav bi mu napor sagorio auru i sprio ga u nekoliko sekundi." "To moda bude dovoljno da otvori vrata i gurne blizance kroz njih", ree Mrani Stariji. Machiavelli podigne pogled na zaslon pratei crni taksi koji je vozio cestom A4 obasjan ukastim sjajem uline rasvjete. "Zar bi se Nicholas Flamel rtvovao za blizance?" zapita se naglas. "Vjeruje li on vjeruje li doista da su to blizanci iz legende?" "Da. U to vjeruje i Dee, a vjerujem i ja." "Onda ne dvojim da bi se rtvovao za njihov spas." "Postoji jedna druga mogunost", ree Machiavelli. "Bi li mogao uiniti da blizanci otvore vrata? Znamo da su im aure dovoljno snane." Na drugom kraju veze dugo je vladao muk. Talijan je uo sablasne ulomke pjesme, kao na nekom udaljenom radiju. Ali pjesma je bila sjetna spartanska koranica. "Vrata u Salisburyju vode na ameriku Zapadnu obalu, sjeverno od San Francisca." "To sam vam i ja mogao rei", ree Machiavelli. "To emo uzeti u obzir u svojim planovima", ree Stariji. "A to tono znai..." zapone Machiavelli, ali veza se prekine.

139

GIGA

etrdeset esto poglavlje

Joshova desna ruka poleti naprijed i prsti se oviju oko Gilgameova zapea. U jednom pokretu ga je stegnuo i okrenuo tako da je no ispao iz kraljeve ruke i zario se u gumeni otira na podu. Sophie se sagne i brzo ga podigne. "Ej", vikne Palamed uvi neoekivano komeanje. "Sto se to dogaa tamo iza?" "Nita", brzo odgovori Flamel, prije negoli su Josh i Sophie stigli ita rei. "Sve je pod kontrolom." Gilgame se vrati na sjedalo drei se za bolno zapee i streljajui Alkemiara srditim pogledom. Pogleda no u Sophienim rukama. "To hou natrag." Ne obazirui se na njega, Sophie ga preda bratu, koji ga prui Nicholasu. Drhtala je, zateena onime to se maloas dogodilo... ali i zbog neega drugog: straha. Nikada nije vidjela Josha da se tako kree. ak je i svojim izotrenim osjetilima tek u zadnji as vidjela no u Gilgameovoj ruci, a Josh je ve bio krenuo u napad i glatko ga razoruao, ne ispustivi ni glasa, ak se i ne podigavi sa sjedala. Privukavi noge prsima, ovila je ruke oko potkoljenica i poloila bradu na koljena. "elite li nam rei to je ovo sad bilo?" tiho upita. "Trebalo mi je neko vrijeme", mrko e Gilgame zurei u Flamela. "Ali znao sam da si mi odnekud poznat." Namreka nos. "Trebao sam prepoznati tvoj gnusan smrad." Onjui. "Nosi li jo metvicu ili si izabrao prikladniji miris?" Oba blizanca automatski onjue zrak, ali nisu nita osjetili. "Ostao sam na metvici", tiho e Alkemiar. "Vidim da se poznajete", ree Josh. "Susreli smo se nekoliko puta tijekom godina", potvrdi Nicholas. Pogleda kralja. "Perenelle vam alje pozdrave." Kad se Gilgame okrenuo prema blizancima, ulina rasvjeta oblije mu lice. "A i znao sam da sam vas ve negdje susreo", plane. "Nikada vas u ivotu nismo vidjeli", iskreno e Josh. "Iskreno, nismo", potvrdi Sophie. Besmrtnikovim licem preleti smeten izraz; zatim odmahne glavom. "Ne, laete. Vi ste Amerikanci. Ve smo vas susreo. Sve vas." Upirao je prstom u sve redom. "Vas dvoje bili ste s Flamelima. Tada ste me pokuali ubiti." "Nisu to bili ovi blizanci", tiho e Nicholas. "I nismo vas eljeli ubiti. eljeli smo vas spasiti." "Moda nisam elio biti spaen", plaljivo e Gilgame. Pogne glavu tako da mu je kosa pala na elo i prekrila oi. Zatim proviri kroz nju i pogleda blizance. "Zlato i srebro, ha?" Oboje kimnu. "Blizanci iz legende?" "Tako nam kau." Josh se nasmijei. Krajikom oka pogledavi sestru, vidje da i ona kima; znala je to kani pitati. Dok je Josh govorio, upravila je pozornost u Alkemiara da vidi kako e reagirati, ali njegovo lice bilo je nepomino poput krabulje, koju su ulina svjetla u letu inila mranom i runom. Brat se nagne prema Gilgameu. "Sjeate li se kad ste upoznali te druge amerike blizance?" "Naravno." Kralj se namrti. "Pa, prolog mjeseca..." Utihne. Kad je ponovno progovorio, u glasu mu se ula duboka bol. "Ne. Nije to bilo prolog mjeseca, niti prole godine, niti prolog desetljea. Bilo je to..." Pogled mu odluta, a onda ga upre u Alkemiara. "Kad je to bilo?" Blizanci se takoer okrenu prema Flamelu. "Bilo je to 1945. godine", odsjee Nicholas. "I to u Americi?" upita Gilgame. "Reci mi da je to bilo u Americi." "U Novom Meksiku." Kralj pljesne. "Znao sam da sam bar neto pogodio. Kako je zavrio zadnji par?" odjednom upita Flamela.

140

GIGA

Alkemiar ostade nijem. "Mislim da bismo i mi voljeli uti odgovor na to pitanje", hladno e Sophie, a oi joj se zacakle srebrno. "Znamo da je bilo drugih blizanaca." "Mnogo drugih blizanaca", dometne Josh. "Sto im se dogodilo?" otro upita Sophie. Uini joj se da negdje u dubini uma ve zna odgovor, ali ga je eljela uti od Flamela. "Bilo je drugih blizanaca prije vas", napokon prizna Flamel. "Ali oni nisu bili pravi blizanci." "I svi su umrli!" ree Josh, glasom napuklim od srdbe. Automobil ispuni miris naranaa, ali kiseo i gorak. "Ne, ne svi", plane Flamel. "Neki jesu, a neki su doivjeli starost. Meu njima i zadnji par." "A to se dogodilo onima koji nisu preivjeli?" brzo upita Sophie. "Nekoliko ih je oteeno tijekom Buenja." "Oteeno?" Sophie se uhvati za tu rije, vrsto odluivi kako mu nee dopustiti da ita preuti. Alkemiar uzdahne. "Svakoga je mogue Probuditi. Ali svatko drukije prima taj postupak. Neki nisu bili dovoljno snani da izdre navalu osjeaja. Neki su pali u komu, drugi zavrili izgubljeni u snovima ili nesposobni za ivot u stvarnome svijetu, a nekima se osobnost rascijepila pa su ostatak ivota proveli u ludnicama." Sophie pone drhtati. Flamelove rijei u njoj su izazvale tjelesnu muninu. Zastraio ju je ak i nain na koji je to izgovorio - hladno, bezosjeajno. Shvatila je da su Joshove sumnje opravdane: Alkemiaru se nije moglo vjerovati. Kad ih je Nicholas Flamel odveo Vjetici od Endora da ih probudi, bio je potpuno svjestan stranih posljedica neuspjena Buenja. Usprkos tomu, elio je da to uine. Josh se privue blie sestri na sjedalu i zagrli je. Nije mogao govoriti. Znao je da mu malo, jako malo fali da udari Alkemiara. "Koliko je jo parova blizanaca bilo, Flamel?" upita Gilgame. "ivi na ovoj zemlji vie od esto sedamdeset godina. Jedan par po stoljeu? Dva para? Tri? Koliko si ivota unitio u potrazi za blizancima iz legende?" "Previe", apne Alkemiar. Naslonio se u sjenu, a ulina svjetla pokraj kojih su jurili bojala su mu vlane oi sumpornoutom. "Zaboravio sam oevo lice i majin glas, ali pamtim imena i lica svih blizanaca, a ne proe ni dan da ne pomislim na njih i ne poalim to su izgubljeni." Uto ruka s noem crnog sjeiva sune iz mraka i upre se u Sophie i Josha. "Ali svaka pogreka koju sam uinio, svako neuspjelo Buenje, postupno i neumoljivo, vodilo me prema njima, pravim blizancima iz legende. Ovoga puta nema mjesta sumnji." Nastavi glasnije, grubljim i promuklim glasom. "Kad bi bili upueni u sve elementarne magije, mogli bi se suprotstaviti Mranim Starijima. Pruit e ovome svijetu ansu za opstanak u bici koja nam predstoji. Sve pogibije i izgubljeni ivoti nee biti uzaludni." Nagne se naprijed iz sjene i prodorno pogleda Gilgamea. "Hoete li ih pouiti? Hoete li im pomoi da se suprotstave Mranim Starijima? Hoete li ih uputiti u Vodenu magiju?" "Zato bih?" jednostavno upita Gilgame. "Pomogli biste spasiti svijet." "Ve sam ga spaavao. Nitko mi nije bio zahvalan. A danas je u gorem stanju nego ikad." Alkemiarov osmijeh preraste u zvjersko keenje. "Pouite ih. Dajte im mo. Otet emo Deeju i njegovim Mranim Starijima Kodeks pa mu pripojiti dvije zadnje stranice. Predat u Knjigu blizancima: znate da Knjiga Abrahama idova sadri arolije kojima bi se ovaj svijet ponovno mogao pretvoriti u raj." Kralj se nagne prema blizancima. "A Kodeks sadri i arolije koje bi ovaj svijet mogle pretvoriti u prah i pepeo", odsutno napomene. Prst mu se pokrene i stane upirati u sve redom dok je ponavljao drevne stihove: "A besmrtnik e smrtnika pouit'. Dvoje to su jedno, postat' moraju jedno to je sve.'" Nasloni se. "Jedno koje spaava svijet, jedno koje ga unitava. Samo

141

GIGA

koje?" Vjetiina sjeanja ponu navaljivali na Sophiene misli i u svijest joj stanu probijati nepovezani prizori. Plimni val tutnji bujnim krajolikom, zapljuskuje umu i brie sve pred sobom... Niz vulkana eruptira jedan za drugim, odlama goleme komade krajolika, more se pjeni, bijelo i vrue u dodiru s crveno-crnom lavom... Na nebu se vrtloe olujni oblaci, kapi tamne od praine, snjene pahulje crne od ae... "Nemam proroki dar", plane Flamel. "Ali ovo znam da je istina: ne budu li blizanci uvjebani i osposobljeni za obranu, Mrani Stariji e ih oteti, porobiti i njihovim se udesnim aurama posluiti za otvaranje dveri Carstava sjena. Mranim Starijima nedostaje Zavrni zaziv iz Kodeksa, ali jednom kad ga se domognu, ponovno e uspostaviti vlast na zemlji." "ak i bez Kodeksa, Mrani Stariji mogli bi zapoeti taj postupak domognu li se blizanaca", ree Gilgame, mirnim i ravnodunim glasom. "Zavrni zaziv osmiljen je da otvori dveri svih Carstava sjena istodobno." "to bi bilo s nama poslije?" upita Josh, prekidajui dug muk koji je zavladao. Pritisnuo je dlanovima prsa da opipa dvije stranice koje je istrgnuo iz Knjige Abrahama Zidova i nosio ih pod majicom. "Ne bi bilo nikakvog 'poslije', kako za vas, tako i za ovjeanstvo." Palamed je vozio u tiini gotovo deset minuta, a onda je Gilgame proistio grlo i rekao: "Uputit u vas u Vodenu magiju pod jednim uvjetom." "Kakvim uvj" zausti Josh. "Pristajemo", ree Sophie. Pogleda brata. "Bez obzira na uvjete." "Kad sve ovo zavri, ako preivimo, elim da mi obeate da ete se vratiti k meni s Knjigom Abrahama Zidova", ree im kralj. Josh zausti da postavi jo jedno pitanje, ali mu Sophie stegne prste svom snagom. "Vratit emo se, budemo li mogli." "Ima jedna arolija, ve na prvoj stranici Kodeksa." Kralj zatvori oi i zabaci glavu. Govorio je posve razgovijetno, premda je aptao. "Stajao sam uz Abrahamovo rame i gledao kako je prepisuje. To je magijska formula koja daruje besmrtnost. Donesite mi je." "Zato?" zbunjeno upita Josh. "Pa ve ste besmrtni." Gilgame otvori oi i pogleda Sophie, a njoj odjednom sine zato eli knjigu. "Kralj eli da tu magijsku formulu upotrijebimo naopako", tiho ree. "eli ponovno biti smrtan." Gilgame se nakloni. "elim proivjeti svoj ivot i umrijeti. elim ponovno biti ovjek. elim biti normalan." Sjedei mu suelice, Sophie Newman nijemo kimne, slaui se s njime.

142

GIGA

etrdeset sedmo poglavlje

Premda joj je kasnoposlijepodnevno sunce grijalo lice, Perenelle odjednom prou ledeni trnci. "Kako to misli da nisi s Nicholasom i djecom?" panino upita, pozorno zurei u plosnat tanjur pun pomalo mutne vode. Vitice njezine bijele aure uvijale su se na povrini tekuine. U nju su iz vode bez treptanja piljile oi zelene poput trave, krupne i uveane. "Razdvojili smo se." Premda je Scathachin glas bio posve tih, u njemu se jasno uo oaj. "Zadrala me neka gnjavaa", prizna, govorei sa snanim keltskim naglaskom, kao i uvijek kad bi joj bilo neugodno. arobnica je sjedila oslonjena leima o toplo kamenje svjetionika na Alcatrazu, zagledana u tekuinu pred sobom. Duboko udahnuvi, podigne glavu da pogleda grad onkraj zaljeva. Srce joj je poelo ubrzano tui kad je shvatila da su Nicholas i djeca nezatieni. Za zadnjeg razgovora, jednostavno je pretpostavila da je Scathach uz njih, negdje u pozadini, ali ju je posve zaokupio razgovor s Williamom Shakespeareom, a onda su je napale vetale. Ponovno spusti pogled. Scathach se odmaknula od zrcalne povrine koja je prenosila njezinu sliku pa je Perenelle vidjela i neto vie od lica. Scattynim elom pruale su se etiri duge posjekotine koje su podsjeale na tragove kanda, a inilo se i da ima modricu na jednoj jagodinoj kosti. "Gnjavaa, kae. Jesi li dobro?" upita. Nije bila sigurna to bi Sjena sve nazvala gnjavaom. Vampirica Sjena pokae zube divljim, neljudskim osmijehom. "Nita s ime se ne bih mogla nositi." Perenelle je znala da mora ostati mirna i usmjeravati auru. Toliko je bila usredotoena na dalekovienje i odravanje veze sa Scathach da su joj drugi sustavi obrane poputali, pa je u zraku oko sebe ve nazirala titrave kretnje sablasti Alcatraza. Budui da su joj s aure otpadali zatitni slojevi boje, sablasti su se poele okupljati oko nje i uznemiravati je, pa se pobojala da e izgubiti vezu s Djevianskom ratnicom. "Scathach, reci mi", mirno joj se obrati pozorno zurei u vodu, "gdje su Nicholas i blizanci?" U vidno polje ue joj Sjenina jarkocrvena kosa. "U Londonu." "To znam. Razgovarala sam s njim danas." Perenelle je ula posve blago oklijevanje u Ratniinu glasu. "Ali...?" "Pa, mislimo da su jo u Londonu." "Mislite!" arobnica duboko udahne i proguta val srdbe. Povrinom vode prostruji drhtavo bijelo svjetlo, a slika se zaleluja i izlomi. Bila je prisiljena ekati da se slika ponovno smiri. "to se dogodilo? Reci mi sve to zna." "Na vijestima su javili o neobinim nemirima sino u gradu..." "Sino?" smeteno upita Perenelle. "Koliko je sati? Koji je dan?" "Ovdje u Parizu je utorak. Prolo je dva u noi." Perenelle oduzme vremensku razliku: na Zapadnoj obali jo je bio ponedjeljak, oko pet poslijepodne. "Kakvi neobini nemiri?" nastavi. "Sky News izvijestio je o oluji i prolomu oblaka nad jednim uskim podrujem Sjevernog Londona. Euronews i France24 prenijeli su priu o golemom poaru na zaputenom odlagalitu starih vozila, takoer u Sjevernom Londonu." "To moda nita ne znai", ree Perenelle, premda je slutila da je to nekako povezano s Nicholasom i blizancima. Na drugoj strani Atlantika, Scatty odmahne glavom. "U zapaljenom odlagalitu pronaene su rasute kremene strelice, bronana koplja i strelice za samostrijele. Jedan izvjestitelj pokazao je aku vrhova strelica pred kamerom. Izgledaju posve novo. Neki povjesniar rekao je da potjeu iz neolitika, ali dodao da su bronana koplja Rimska, a strelice za samostrijele srednjovjekovne. Tvrdi da su to sve izvorni povijesni predmeti." "Dolo je do borbe", kratko e Perenelle. "Tko je bio umijean?" "Nemogue je procijeniti, ali zna tko ivi u gradu i okolici." Perenelle je to i predobro znala. Na britanskom otoju nastanili su se deseci stvorenja koja je

143

GIGA

onamo privuklo obilje zmajevih brazda i Carstava sjena. Veina ih je bila odana Mranim Starijima. "Jesu li na odlagalitu pronaena kakva tijela?" smrknuto upita. Ako se ita dogodilo Nicholasu i blizancima, prerovat e grad u potrazi za Deejem. Lovac e otkriti kako je biti lovina. A ona je imala est stoljea iskustva u aranju na kojeg se mogla osloniti. "Odlagalite automobila bilo je naputeno. Zapaljeno je neto nalik na opkop pun nafte i sve je prekrio debeo sloj sivog pepela." "Pepela?" Perenelle se namrti. "Ima li kakvu ideju od ega je mogao nastati?" "Postoji nekoliko vrsta stvorenja koje se nakon smrti pretvaraju u pepeo", polako e Scatty. "Ukljuujui besmrtne ljude", doda Perenelle. "Ne vjerujem da je Nicholas poginuo", brzo e Scatty. "Ni ja", apne arobnica. Znala bi da mu se neto dogodilo, osjetila bi to. "Moe li kako stupiti u vezu s njim?" upita Scatty. "Mogla bih pokuati, ali ako je u bijegu..." "Mene si pronala." Scatty se nasmijei. "Premda si me prilino prestraila." Ratnica je stajala pred zrcalom u kupaonici i utrljavala antiseptiku kremu u porezotine, kad se staklo zamaglilo, a onda razbistrilo i pokazalo Perenelle Flamel. Scatty se zamalo ubola prstom u oko. Perenelle se sjetila da bi besmrtnicu mogla potraiti dalekovi-enjem kad je otkrila da nju netko uhodi pomoi zdjele plemena Anasazi. Odabrala je najtoplije mjesto na otoku, gdje se bijelo kamenje svjetionika prilo na suncu. Napunivi pliticu vodom, sjela je i pustila da joj poslijepodnevno sunce napuni auru. Tada je zamolila de Ayalu da ostalim duhovima Alcatraza ne dopusti prii kad ona spusti obrambeni tit. A zamolila ga je i da je upozori prie li joj Boica vrana. Perenelle tom stvorenju nije ba posve vjerovala. Bilo je zaudno lako uspostaviti vezu sa Sjenom. Perenelle je poznavala Scathach stoljeima. Lako je mogla zamisliti sve na njoj: jarkocrvenu kosu i blistave, zelene oi, okruglo lice i pjegice na ravnom nosu. Nokti su joj uvijek bili neravni i nagrizeni. Izgledala je kao sedamnaestogodinja djevojka; zapravo je imala vie od dvije tisue petsto godina i u borilakim vjetinama nije joj bilo premca. Uvjebavala je najbolje ratnike na svijetu i junake iz legendi, a Flamelima je vie puta spasila glavu. Oni su joj se za to oduili. Premda je Sjena bila tisuu osamsto godina starija od nje, Perenelle ju je poela doivljavati, ako ne ba kao ker, onda bar kao neakinju. "Reci mi to se dogodilo, Scatty," otro zatrai Perenelle. "Nicholas i blizanci pobjegli su u London. Vodio je djecu Gilgameu." Perenelle kimne. "Znam to. Nicholas mi je rekao. Rekao je i da su oboje Probueni", doda. "Oboje", potvrdi Scatty. "Djevojka je usvojila dvije elementarne magije, ali djeak jo nije kolovan. No, ima Clarent." "Clarent", promrmlja Perenelle. Gledala je kako mu uranja to drevno sjeivo u natprozornik njihova doma u Rue du Montmorency. Ona ga je eljela unititi; on je odbio. Obrazlagao je da je starije od veine civilizacija i da ga nemaju pravo unititi; tvrdio je i da je tom oruju vjerojatno ionako nemogue natetiti. "A gdje si ti?" upita Perenelle. "U Parizu." Scathachino lice povremeno bi se zamutilo. "Duga je to pria. Neki su dijelovi jako dosadni. Posebno onaj kad me Dagon uvukao u Seinu..." "Netko te odvukao u Seinu!" Nicholas joj to nije spomenuo. Scatty kimne. "Dogodilo se to tek to su me spasili od Nidhogga koji je divljao parikim ulicama." Perenelle je zurila u nju otvorenih usta. Napokon ree: "A gdje su za to vrijeme bili Nicholas i blizanci?" "Oni su progonili Nidhogga ulicama i spasili me." arobnica iznenaeno trepne. "To nije slino mojemu Nicholasu."

144

GIGA

"Mislim da su blizanci bili zasluniji za to", ree Scathach. "Posebno djeak, Josh. Spasio mi je ivot. Mislim da je ubio zmaja." "A onda si pala u rijeku", ree Perenelle. "Dagon me povukao", smjesta je ispravi Scathach. "Izronio je poput krokodila i zgrabio me." "Nisi li se jednom sukobila s njim i jatom Potama, ljudi-riba, kod otoka Kaprija?" Scattyni zvjerski, vampirski zubi ponovno bijesnu. "E, to je bio dobar dan." Smijeka nestane. "Kako bilo, iskrsnuo je u Parizu kao Machiavellijev sluga." "ula sam da je Talijan u Parizu." Perenelle kimne. "Na elu je njihove tajne slube ili neega slinog. Kad me Dagon povukao pod vodu, bila sam napola bez svijesti. Ali Seina je bila tako hladna da sam se od oka posve razbudila. Borili smo se satima dok su nas struje vukle nizvodno. Nije to bila najtea bitka u kojoj sam ikad sudjelovala, ali Dagon je bio u svom elementu, a voda je znatno ublaavala moje udarce." "Vidim da te uspio ogrepsti." "Posreilo mu se", otpuhne Scatty, kao da to nije nita. "Izgubila sam ga negdje kod Tes Dampsa i trebalo mi je dva dana da se vratim u grad." "Jesi li sada na sigurnom?" "S Ivanom sam." Sjena se nasmijei. "I Saint-Germainom." Rastegne osmijeh od uha do uha. "Vjenali su se!" Odmakne glavu i u vidokrug ue novo lice, krupnih, sivih oiju koje su prevladavale malim, djeakim licem. "Madame Flamel." "Ivana!" Perenelle se nasmijei. Ako je Scatty smatrala neakinjom, onda je Ivana svakako bila ki koju nikad nije imala. "Napokon si se udala za Francisa?" "Pa, hodali smo stoljeima. Bilo je krajnje vrijeme." "Bilo je. Ivana, drago mi je da te vidim", nastavi Perenelle. "alim samo to to nije u sretnijim okolnostima." "Slaem se", ree Ivana Orleanska. "Ovo su doista strana vremena. Posebno za Nicholasa i djecu." "Jesu li oni doista blizanci iz legende?" upita Perenelle, znatieljna uti prijateljiino miljenje. "Uvjerena sam u to", spremno odgovori Ivana Orleanska. "Djevojina aura snanija je i ia ak i od moje." "Moe li otputovati u London?" upita arobnica. Sitno lice u vodi zamuti se jer je ena na drugoj strani odmahnula glavom. "Nemogue. Machiavelli nadzire Pariz i zatvorio je sve izlaze iz grada tvrdei da je rije o pitanju nacionalne sigurnosti. Granice su zatvorene. Svi letovi, trajekti i vlakovi pod strogom su prismotrom i sigurna sam da imaju na opis Scattyn svakako. Policija je posvuda; zaustavlja ljude na ulicama traei isprave, a na snazi je i policijski sat od devet naveer. Policija je objavila zrnatu snimku sigurnosne kamere koja prikazuje Nicholasa, blizance, Scatty i mene pred Notre Dameom." Perenelle odmahne glavom. "elim li znati to ste radili pred katedralom?" "Razbijali vodorige", nehajno odvrati Ivana. "Znala sam da nisam smjela pitati. Zabrinuta sam za Nicholasa i djecu. S obzirom na Nicholasov osjeaj za orijentaciju, vjerojatno su se izgubili. A Deejeve uhode su posvuda", oajno doda Perenelle. "Vjerojatno je znao da su stigli im su stupili u zemlju." "Ma, ne brini, Francis je uredio da ih Palamed pokupi. On ih titi. Dobar je on", umiri je Ivana. Perenelle kimne slaui se. "Ali ne moe se mjeriti sa Sjenom." "Dobro, s njom se nitko ne moe mjeriti", sloi se Ivana. "A gdje si ti sada, madame?' "Zarobljena na Alcatrazu. U nevolji sam", prizna.

145

GIGA

Scattyno lice ugura se do prijateljiina. "Kakvoj nevolji?" "elije su pune udovita, more je puno Nereida. Nerej uva vodu, a hodnicima luta sfinga. U takvoj nevolji." Smijeak Ivane Orleanske zablista. "Pa, ako si u nevolji, moramo ti pomoi!" "Bojim se da je to nemogue", ree Perenelle. "Ah, ali madame, upravo si me ti davno nauila da rije nemogue nita ne znai." Perenelle se nasmijei, "To sam doista rekla. Scatly, poznaje li nekoga u San Franciscu tko bi mi mogao pomoi? Moram pobjei s ovoga otoka. I pridruiti se Nicholasu." "Ne znam nikoga kome vjerujem. Moda netko od mojih uenika" "Ne", prekine je Perenelle. "Neu izlagati ljude opasnosti. Mislila sam na Starije koji su nam odani ili nekog pripadnika Sljedeeg narataja." Scatty porazmisli, a onda polako odmahne glavom. "Nema nikoga kome vjerujem", ponovi. Osvrne se sluajui neki razgovor iza sebe, a kad je ponovno pogledala u zrcalo, na licu joj je blistao smijeak. "Imamo plan. Bolje reeno, Francis ima plan. Moe li jo malo izdrati? Stiemo." "Mi? Tko su mil" upita Perenelle. "Ivana i ja. Dolazimo na Alcatraz." "Kako moete dovde ako ne moete ni do Londona?" zapone Perenelle, ali uto se voda namreka i zatrese, a oko nje se odjednom sjate nebrojeni duhovi Alcatraza, svi uglas traei pozornost. Veza se prekine.

146

GIGA

etrdeset osmo poglavlje

Doktor John Dee stajao je pred divovskim, debelim prozorskim staklom na jednom od najviih katova Canary Warf Towera, u kojem je bilo londonsko sjedite tvrtke Enoch Enterprises. Pijuckajui alicu kipueg biljnog aja, gledao je prvo treperenje zore na istonom obzoru. Svjee istuiran, kose zaeljane s lica, odjeven u sivo trodijelno odijelo ivano po mjeri, nije vie bio nimalo nalik na prljavu skitnicu koja je prije manje od sat vremena prila straarskoj kuici na parkiralitu. arobnjak je dao sve od sebe da izbjegne kamere, a jednostavna hipnotika arolija prikovala je uvarovu pozornost za crno-bijele kvadrate novinske krialjke. Sve i da je poelio, ovjek ne bi mogao odlijepiti pogleda s nje. Drei se sjena, Dee je preao prazno parkiralite i uao u privatno dizalo pa utipkao osobnu sigurnosnu ifru 13071527 i odvezao se ravno u svoj apartman na vrhu zgrade. Deejeva tvrtka Enoch Enterprises zauzimala je cijeli kat Canary Warf Towera, najvie zgrade u Velikoj Britaniji, tono u srcu londonskog bankarskog okruga. Imao je sline urede po cijelome svijetu i, premda ih je rijetko posjeivao, Dee je u svakom drao luksuzan privatni apartman. U svakom uredu bio je ugraen visok sef koji se otvarao samo nakon skeniranja Deejeva dlana i mrenica. U njemu je drao odjeu, gotovinu u razliitim valutama, kreditne kartice i nekoliko putovnica na desetak imena. U prolosti mu se znalo dogoditi da zaglavi negdje bez novca i odjee, pa se zakleo da se to vie nee ponoviti. Tek kad je stao pod kipui tu i kad mu se prljava i crna voda poela slijevati s tijela, imao je vremena da porazmisli o mogunostima koje mu se nude. Morao je priznati da ih je malo. Moe pronai Alkemiara, ubiti ga, oteti stranice koje nedostaju i zarobiti blizance. A moe se i dati u bijeg. Mogao bi pobjei iz Engleske s lanom putovnicom i sakriti se u nekom zabitom mjestu, gdje bi ostatak ivota proveo u strahu. Ne bi se smio sluiti aurom kako ne bi otkrila njegovo skrovite, neprestano bi se osvrtao i ekao da se neki od njegovih gospodara pojavi i epa ga. im bi mu poloio ruke na golo meso, arolija besmrtnosti bila bi razvrgnuta, a on bi ostario i umro. Mogue je i da bi ispunili obeanje: vratili mu smrtnost i pustili da mu proteklih pet stoljea izjede tijelo... a onda ga ponovno uinili besmrtnim u posljednjim trenucima duboke starosti. Dee se strese. Bio bi ivi mrtvac. Izaavi iz tu-kabine, prijee rukama po zamagljenom zrcalu i zagleda se u svoj odraz. Priinja li mu se ili su mu se na elu i oko oiju pojavile nove bore? Proveo je stoljea u pokretu u bijegu od pogibelji ili u potjeri za Alkemiarom i njemu slinima. Skrivao se i uljao, drhtao od straha pred Starijima kojima slui, uvijek bez pitanja ispunjavajui njihove naloge. Vlaga je klizila zrcalom stvarajui privid da arobnjak plae. No, on vie nije plakao; zadnji put kad je pustio suzu, bilo je to 1597. godine, kad je umro njegov sini Nicholas. Vie nee bjeati. Prouavajui magiju i vradbine, arobnjak je nauio daje svijet pun neogranienih mogunosti, a godine koje je proveo istraujui alkemiju s Flamelom pokazale su mu da nita pa ak ni tvar nije kruta i nepromjenjiva. Svime se moe baratati. Svoj je dug ivot posvetio pokuaju da promijeni svijet, pobolja ga povratkom Mranih Starijih. To je bio naizgled nemogu zadatak, jer je sve bilo protiv njega, ali tijekom stoljea pribliio se uspjehu i sada je Starije od povratka dijelio samo jedan korak. Njegov poloaj bio je gotovo beznadan i pogibeljan, ali kanio ga je popraviti. Klju opstanka bio je jednostavan: mora pronai Flamela. urno se odjenuo uivajui u istoj odjei na koi, spravio si aj i priao prozoru da pogleda grad kojim vlada. Zagledan u beskrajne ulice, shvatio je koliko ga golem zadatak eka; nije imao pojma kamo je Alkemiar odveo djecu. Dodue, u Londonu je imao agente i ljude, i bia druge vrste. Ulicama su kruili besmrtni plaenici i oni iz Sljedeeg narataja. Svi su dobili najnoviji opis Alkemiara i djece, a tom je

147

GIGA

popisu kanio dodati Palameda i Barda. Nagradu e udvostruiti - ne, utrostruiti. Samo je pitanje vremena kad e netko ugledati to drutvance. Ali on vremena nije imao. Deeju zazuji mobitel u unutranjem depu sakoa i odsvira uvodne taktove teme Dosjea X. Dee iskrivi lice; to mu odjednom vie nije bilo duhovito. Odloivi alicu s ajem, iskopa mobitel iz depa i vrsto ga stegne pa se tek onda odvai pogledati zaslon. Bio je to onaj oekivani, nemogue dug, ali svaki put drukiji broj. udilo ga je samo to im je trebalo tako dugo da nazovu; moda su ekali da se on javi s izvjeem. Prst mu je lebdio nad zelenom tipkom za javljanje, ali je znao da e pritiskom otkriti Starijima gdje se nalazi. Sumnjao je da bi poivio dovoljno dugo da popije aj do kraja. Doktor John Dee vrati mobitel u dep ne odgovorivi na poziv i podigne alicu. U sljedeem trenutku ponovno izvadi mobitel i utipka broj koji je znao napamet. Osoba se javila ve nakon prvog zvona. "Trebam uslugu." Niccolo Machiavelli skoi na noge iz naslonjaa. "Favore?" ree, nehotice preavi na talijanski. "Uslugu", odgovori Dee na istom jeziku. "Ne sumnjam da ste uli za moju malu potekou." "Upravo gledam poar u Londonu na vijestima", oprezno ree Machiavelli Deeju, svjestan da se razgovor moda snima. "Pretpostavljam da ste umijeani." "Flamel i ostali pobjegli su automobilom", nastavi Dee. "Moram ih zaustaviti." "Znai, jo ih progonite?" ree Machiavelli. "Do smrti", ree arobnjak. "Koja bi me mogla snai ranije negoli bih elio", doda. "Ali gospodarima sam se zakleo ispuniti svoju dunost. Vi razumijete to je dunost, Machiavelli, zar ne?" Talijan kimne. "Razumijem." Spusti se u naslonja. "Sto elite da uinim?" Baci pogled na sat. U Parizu je bilo 5:45. "Imajte na umu da za nekoliko sati letim u San Francisco." "elim da nekoga nazovete, to je sve." Machiavelli je utio ne elei se obvezati ni na to. Znao je da bi taj razgovor mogao biti vrlo, vrlo opasan. Njegov i Deejev gospodar nisu se u svemu slagali, ali imali su isti cilj: povratak Mranih Starijih na zemlju. Machiavellli je znao da mora pokazati da ih u svakom pogledu podupire. Jednom kad se Mrani Stariji vrate, zapoet e pravi boj za premo na planetu. Naravno, nadao se da e njegov gospodar i njegovi sljedbenici iz njega izai kao pobjednici, ali preuzmu li Deejevi gospodari vlast, moglo bi biti korisno imati Deeja za saveznika. Machiavelli se naceri i protrlja ruke; takve su ga spletke podsjeale na dobre stare dane vladavine obitelji Borgia. "Kao elni ovjek francuske tajne slube", nastavi Dee, "zasigurno ste u doticaju s britanskim kolegama." "Naravno." Machiavelli pone kimati. Odjednom mu je bilo jasno to e arobnjak moliti. "Dopustite da im se javim", brzo ree. "Obavijestit u ih da su teroristi koji su napali Pariz sada u Londonu. Siguran sam da e britanske vlasti brzo djelovati te zatvoriti zrane luke i kolodvore." "Moraju zatvoriti i ceste te postaviti nadzorne toke." "To bi takoer trebalo biti mogue." Machiavelli se nasmije. "Odmah u obaviti taj telefonski razgovor." Dee se lagano nakalja. "Dunik sam vam." "Znam." Machiavelli se naceri. "Dopustite da onda zatraim jo jednu uslugu", ree Dee. "Biste li mogli to kasnije izvijestiti Starije o tome gdje se nalazim? Dajte mi ovaj jedan, posljednji dan da pronaem Alkemiara." Machiavelli je oklijevao; zatim ree: "Vaem Starijem to neu rei", ree. "Znate da sam ovjek od rijei." "Znam."

148

GIGA

"Imate jo jedan dan", zapone Talijan, ali Dee je ve prekinuo vezu. Machiavelli se nasloni lupkajui mobitelom po usnama. Zatim pone birati broj. arobnjaku je obeao da nee nita rei njegovu gospodaru; ali Machiavellijeva Starijeg e zasigurno zanimati taj podatak. U Londonu, naranaste i ruiaste pruge protkale su ljubiastu i plavu na obzorju. arobnjak je piljio u nebo, razabirui boje sivim oima, pozorno gledajui dok mu se aj hladio u rukama. Znao je da e, ne uhvati li Alkemiara i blizance, to biti posljednje svitanje koje gleda.

149

GIGA

etrdeset deveto poglavlje

Kad je sunce zalo, temperatura je brzo pala, a vjetar koji je ibao zaljevom San Francisca bio je hladan i slan. Sa straarskog tornja nad pristanitem, Perenelle je gledala otok pod sobom. Smrzavala se premda je bila odjevena u nekoliko slojeva odjee i ponijela sve pokrivae iz elija da se njima zagrne. Prsti na rukama i nogama toliko su joj obamrli da je izgubila osjet, a bila je prisiljena snano zagristi pljesnivu deku kako joj zubi ne bi cvokotali. Nije se usudila zagrijati aurom sfinga se oslobodila iz ledene grobnice i uljala se otokom. Perenelle je stajala pred ahurom Areop-Enap gledajui hoe li u njoj zapaziti kakvo kretanje, kadli u slanu zraku nanjui prepoznatljiv smrad tog stvora, uegli spoj zmije, lava i pljesniva perja. U iduem trenutku, pokraj nje se materijalizirao de Ayala. "Znam", ree Perenelle prije negoli je stigao ita rei. "Je li sve spremno?" "Jest", kratko odgovori sablast. "Ali ovo smo ve jednom pokuali..." Perenelle mu uputi blistav osmijeh. "Sfinga je mona i strana... ali ne posebno bistra." vre je stegnula pokriva oko ramena i zadrhtala od studeni. "Gdje je sada?" ''Prolazi kroz ruevinu straarske kuice. Ondje se zasigurno zadrao tvoj miris. Bez uvrede, gospo" brzo doda. "Sve je u redu. To je jedan od razloga zato sam odluila ostati veeras na zraku. Nadam se da e zapui vjetra rastjerati svaki miris." "To je dobar naum", sloi se de Ayala. "Kako stvorenje sada izgleda?" naglas se zapita Carobnica. Potapa debelu ahuru AreopEnap, a onda se okrene i urno udalji. Sablast se oduevljeno nasmijei. "Nesretno." Sfinga podigne golemu apu i oprezno je spusti, a onda se trgne jer joj je nogom prostrujao nevjerojatan osjeaj bio je to bol. Puna tri stoljea nije bila ranjena. Svaka rana e zacijeliti, posjekotine i modrice brzo e izblijedjeti, ali sjeanja na povrijeeni ponos nee tako brzo nestati. Netko ju je nadmaio. I to humani. Zabacivi vitak vrat, duboko udahne, a dug, crn, raljast jezik izviri izmeu usana nalik na ljudske. Jezik je palucao kuajui zrak. Pronala ga je: daak, jedva zamjetan trag humanskoga mirisa. No bio je posve slab, budui da zgrada u kojoj se nala nije imala krova, ve je bila nezatiena od vremenskih prilika i neumorno ibana morskim vjetrom. Ali nije bilo dvojbe da je ta humanska ena bila ondje. Stvorenje prie prozoru. Stajala je tono na tom mjestu, ali ne nedavno. Raljasti jezik kuao je opeke. Ovdje je poloila ruku. Sfingina glava okrene se prema velikom otvoru u zidu. A onuda je humana izala u no. Sfingino prelijepo ljudsko lice se namrti. Sklopivi pohabana orlovska krila vrsto uz tijelo, otisne se kroz ruevnu kuu u studenu no. Nije osjeala auru svoje humanske lovine. Niti joj je njuila meso. Ali znala je da arobnica mora biti na otoku; nije mogla pobjei. Sfinga je vidjela Nereide u vodi i nanjuila riblji miris Morskoga starca koji se zadrao u zraku. Ugledala je Boicu vranu kako ui poput nekog odvratnog vjetrokaza na vrhu svjetionika, ali to joj stvorenje nije odgovorilo premda ga je sfinga dozivala na vie jezika, ak i na izgubljenom jeziku Danu Talisa. To sfingu nije zabrinulo; neki pripadnici Starijeg narataja vie vole no, kao i ona sama; drugi djeluju danju. Boica vrana vjerojatno je spavala. Premda je bila krupna, sfinga se ustro kretala pristanitem, kuckajui kandama po kamenim ploama. Tamo je osjetila posve blag miris humana, kao i miris soli i mesa. A onda ju je ugledala. Kretnja, sjena, naznaka duge kose i leprave haljine. S jezivim, pobjednikim krikom, sfinga se zaleti na enu. Ovoga puta nee joj pobjei. Sa svog visokog poloaja na straarskom tornju, Perenelle je gledala kako sfinga juri za duhom odavna mrtve straareve supruge.

150

GIGA

U noi se pojavi jedva vidljiva naznaka de Ayalina lica, tek blago titranje uskomeana zraka. "Duhovi Alcatraza su na svojim mjestima. Odmamit e sfingu na drugi kraj otoka i ondje je zabavljati do jutra. Poini sada, gospo; spavaj ako moe. Tko zna to jutro nosi?"

151

GIGA

Pedeseto poglavlje
Kamo nas vodi?" tiho upita Nicholas. "Zato smo napustili glavnu cestu?" "Nevolje", tiho odvrati Palamed. Nakosi retrovizor da bolje vidi unutranjost vozila. Samo je Alkemiar bio budan. Blizanci su bili pogureni i samo su ih sigurnosni pojasevi drali na sjedalima, a Gilgame je leao sklupan na podu, trzajui se i mumljajui na sumerskom. Nicholas pogleda tamnosmee oi saracenskog viteza u retrovizoru. "Znao sam da neto nije u redu kad sam vidio koliko je promet gust", nastavi vitez. "Pomislio sam da se moda dogodila prometna nesrea." Skretali su naoko nasumce, vozei uskim seoskim putovima gdje su se bujne zelene ivice trle o vrata automobila. "Sve su glavne ceste zatvorene; policija pretrauje sva vozila." "Dee", apne Flamel. Otkopavi sigurnosni pojas, premjesti se na pomono sjedalo tono iza vozaa i okrene se da pogleda viteza kroz staklenu pregradu. "Moramo se dokopati Stonehengea", ree. "To je jedini izlaz iz zemlje." "Postoje i druge zmajeve brazde. Mogao bih vas odvesti u Holyhead u Walesu, odakle biste mogli trajektom u Irsku. Newgrange je jo aktivan", predloi Palamed. "Nitko ne zna kamo vode dveri u Newgrangeu", odluno e Nicholas. "A zmajeva brazda u Salisburyju odvest e me ravno na sjever San Francisca." Vitez skrene na put s natpisom "PRIVATAN POSJED" i zaustavi se pred drvenim dvorinim vratima s pet poprenih dasaka. Ostavivi motor upaljen, izae iz automobila i skine zasun. Flamel mu se pridrui, pa ih zajedno gurnu. Utaban put vodio je do sklepana drvena taglja. "Poznajem vlasnika", kratko e Palamed. "Sakrit emo se ovdje dok se stanje ne smiri." Flamel prui ruku i uhvati Palameda za podlakticu. Zrak odjednom ispuni miris klinia, a Alkemiar povue prste osjetivi daje vitezovo meso postalo tvrdo poput kovine. "Moramo se domoi Stonehengea." Alkemiar pokae cestu s koje su skrenuli. "Od njega nas ne moe dijeliti vie od nekoliko kilometara." "Prilino smo blizu", sloi se Palamed. "emu urba, Alkemiaru?" "Moram se vratiti k Perenelle." Stane pred viteza i zaprijei mu put. "Pogledajte me, Saracen. to vidite?" Podigne ruke; plave ile sada su bile jasno vidljive, smee starake pjege rasule su mu se koom. Zabacivi glavu, pokae naboran vrat, "Umirem, Palamed", jednostavno e Alkemiar. "Nije mi preostalo mnogo vremena, a elim umrijeti uz svoju dragu Perenelle. I vi ste jednom bili zaljubljeni, Palamed. Shvatit ete me." Vitez uzdahne i kimne. "Hajdemo u tagalj da probudimo blizance i Gilgamea. Pristao ih je pouiti Vodenoj magiji. Ako se sjeti kako to ide i ako to uini, produit emo prema Stonehengeu. Siguran sam da u pomou GPS-a pronai put." Vitez uhvati Flamela za ruku. "Ali ne zaboravite, Nicholas. Jednom kad zapone postupak, aure blizanaca e se raariti, a onda e svi - i sve - znati gdje su."

152

GIGA

Pedeset prvo poglavlje

U 10:20, pet minuta nakon zakazanog vremena polijetanja, Air Franceov Boeing 747 odvojio se od piste zrane luke Charles de Gaulle i poletio prema San Franciscu. Niccolo Machiavelli smjestio se u sjedalu i uskladio runi sat s pacifikim vremenom, vrativi ga devet sati, na 1:20. Tada se naslonio, isprepleo prste na trbuhu, sklopio oi i uivao u nedostupnosti, luksuzu koji si je rijetko mogao priutiti. Iduih jedanaest sati i petnaest minuta, nitko ga nee moi nazvati, poslati mu mejl niti faks. Nastane li kakva kriza, morat e je rijeiti netko drugi. Usne mu se izviju u osmijeh: bio je to mali godinji odmor, a ve se dugo vie od dva stoljea - nije poteno odmorio. Zadnji odmor, u Egiptu 1798., propao mu je kad je Napoleon prodro u zemlju. Machiavellijev osmijeh izblijedi i on blago odmahne glavom. On je bio mozak Napoleonova nauma da uspostavi "federaciju slobodnih naroda" i Napolenova zakona. Da ga je Korzikanac samo nastavio sluati, Francuska bi zavladala cijelom Europom, Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom. Machiavelli je ak napravio planove za invaziju Amerike morem i preko Kanade. "Jeste li za pie, monsieur?" Otvorivi oi, Machiavelli ugleda nasmijeenu stjuardesu koja se bjelodano dosaivala. Odmahne glavom. "Hvala. Ne. I molim da me vie ne ometate do slijetanja." ena kimne. "elite li da vas probudimo za ruak ili veeru?" "Ne, hvala vam. Na posebnoj sam dijeti", ree. "Da ste nam to najavili, mogli smo vam prirediti obrok koji bi vam odgovarao..." Machiavelli podigne ruku dugih prstiju. "Nita mi ne treba. Hvala vam", odluno ree i makne pogled sa enina lica, dajui joj do znanja da je razgovor zavren. "Obavijestit u ostale." Stjuardesa ode posluiti preostala tri putnika u kabini poslovnog razreda. Zrak ispuni raskoan miris svjee skuhane kave i netom peena kruha, a Talijan sklopi oi i pokua se sjetiti kakvog je okusa prava - svjea - hrana. Jedna od popratnih pojava besmrtnosti bila je slabljenje teka. Besmrtni ljudi su i dalje trebali hranu, ali samo kao pogonsko gorivo i energiju. Veina jela, izuzev jako zainjenih ili strano slatkih, bila su im bezukusna. Pitao se osjea li Flamel isto, premda besmrtnost nije dobio od Starijeg ve ju je pronaao sam. Pomislivi na Nicholasa, sjeti se Perenelle. Deejev Stariji bio je posve jasan: "Nepokuavaj uhvatiti ili zatoiti Perenelle. Ne razgovaraj s njom, ne pregovaraj niti raspravljaj. Ubij je im je ugleda. Carobnica je nemjerljivo pogibeljnija od Alkemiara.'" Machiavelli je bio samouk majstor u itanju govora rijei i tijela. Znao je kad ljudi lau; itao im je to u oima, u sitnim pokretima stegnutih ruku, trzanju prstiju i tapkanju nogu. ak i kad ih tijekom razgovora nije vidio, mnogobrojni ljudski vjekovi koje je proveo sluajui careve, kraljeve, kneeve, politiare i lopove nauili su ga da se istina esto ne krije u izgovorenom, ve u preuenom. Deejevi Stariji upozorili su ga da je arobnica nemjerljivo pogibeljnija od Alkemiara. Nisu dali naslutiti na koji tono nain... ali su zato otkrili da je se boje. Pitao se zato. Ona je ljudska besmrtnica: mona, jest, opasna, svakako; ali zato bi je se Stariji bojali? Machiavelli izvije vrat da pogleda kroz ovalni prozor. Boeing 747 uzdigao se nad oblake u udesno plavo nebo, a Machiavelli je pustio da mu misli lutaju prisjeajui se voa koje je sluio i kojima je manipulirao lijekom stoljea. Za razliku od Deeja, koji se proslavio kao osobni, ali i izrazito javni savjetnik kraljice Elizabete, on je uvijek djelovao iza kulisa, dobacujui migove, predlaui, doputajui da si drugi pripiu zasluge za njegove zamisli. Uvijek je bolje - sigurnije - ne biti zamijeen. Bila mu je posebno draga jedna keltska uzreica: Bolje ivjeti nepoznat zakonu. Zamiljao je da mu je Perenelle na neki nain slina, zadovoljna poloajem u sjeni, putajui da se sve zasluge pripiu njezinu muu. Cijela Europa znala je ime Nicholasa Flamela. Malo ih je bilo svjesno da Perenelle uope postoji. Talijan

153

GIGA

nesvjesno kimne; ona je snaga iza tog mukarca. Machiavelli je stoljeima dopunjavao dosje o Flamelima. Prve biljeke bile su na pergamentu s divnim ilustracijama; pergament je zamijenio debeli papir kune izrade sa skicama nacrtanim perom i tintom, a poslije obian papir s runo obojenim fotografijama. Veina novijih zapisa bila je u digitalnom obliku, s fotografijama u visokoj rezoluciji i videosnimkama. Sauvao je sve starije biljeke o Alkemiaru i njegovoj eni, ali ih je i skenirao te unio u kodiranu bazu podataka. Imao je oajno malo podataka o Nicholasu, a o Carobnici jo manje. Toliko je toga o njoj bilo nepoznato. U jednom francuskom izvjetaju iz 14. stoljea ak se spominjalo da se moda udala za Nicholasa kao udovica. Alkemiar je oporuno sve ostavio Perenellinu neaku, ovjeku zvanom Perrier. Machiavelli je sumnjao premda nije imao dokaza da je Perrier moda dijete iz njezina prvog braka. Perrier je preuzeo sve Alkemiarove papire i imovinu... i jednostavno ispario iz povijesti. Nekoliko stoljea poslije, par koji je tvrdio da su potomci Perrierove obitelji pojavio se u Parizu, gdje ih je smjesta uhitio kardinal Richelieu. Kardinal ih je bio prisiljen osloboditi kad je shvatio da ne znaju nita o svojem slavnom pretku i da ne posjeduju njegove knjige i spise. Perenelle je bila nepoznanica. Machiavelli je potroio pravo bogatstvo na uhode, knjiniare, povjesniare i znanstvene istraivae ne bi li doznao vie o toj tajanstvenoj eni, ali pronali su neobino malo podataka. Kad je bio prisiljen sukobiti se s njome na Siciliji 1669. godine, otkrio je da vlada iznimnom gotovo praiskonskom moi. Sluei se znanjem prikupljanim stoljeima, suprotstavio joj se mjeavinom magijskih i alkemijskih ini iz cijeloga svijeta. Ona je uzvraala udesnom paletom vradbina. Do veeri je bio iscrpljen i aura mu se opasno ispraznila, a Perenelle je jo djelovala svjee i sabrano. Bio je uvjeren da bi ga unitila ili uinila da mu vlastita aura spali tijelo da Etna nije eruptirala i okonala bitku. Tek je poslije doznao da su vulkansku erupciju vjerojatno uzrokovale silnice koje su njih dvoje zajedniki odaslali. Niccolo Machiavelli pokrije ramena mekim vunenim pokrivaem i pritisne prekida koji je udobno sjedalo njeno rastvorio u krevet dug sto osamdeset centimetara. Zavalivi se, sklopi oi i duboko udahne. Iduih nekoliko sati razmiljat e o problemu arobnice, ali jedna mu je stvar ve bila kristalno jasna: Mrani Stariji su u strahu od Perenelle. A ljudi se obino boje onih koji ih mogu unititi. Na rubu svijesti lebdjela mu je zavrna misao: tko je - ili to Perenelle Flamel?

154

GIGA

Pedeset drugo poglavlje

Taksi je naletio na rupu na cesti i trgnuo blizance iz sna. "Oprostite", vedro dovikne Palamed s prednjeg sjedala. Ukoenih kretnji, bolnih ruku i vrata, Josh i Sophie se protegnu. Josh automatski proe rukom kroz zaleanu kosu pa iroko zijevne kiljei kroz prozor i trepui na suncu. "Ovo je Stonehenge?" upita gledajui livadu visoke trave naikane poljskim cvijeem. Onda mu sine istina pa odgovori na vlastito pitanje, glasom visokim od straha. "Ovo nije Stonehenge." Okrenuvi se na sjedalu, pogleda Alkemiara i otro upita: "Kamo nas vodite?" "Sve je pod kontrolom", ree mu Palamed s prednjeg sjedala. "Na glavnoj cesti, policija je postavila nadzorne toke. Idemo malo zaobilaznim putem." Sophie pritisne tipku, nato se prozor na elektrini pogon cvilei spusti, a automobil ispuni miris trave. Sophie kihne, a kad su joj se sinusi proistili, shvati da moe razabrati mirise pojedinog poljskog cvijea. Gurnuvi glavu kroz prozor, okrene lice prema suncu i plavom nebu bez oblaka. Kad je otvorila oi, pred licem joj lepravo proleti pravi pravcati leptir zvan ljepokrili admiral. "Gdje smo?" upita Nicholasa. "Nemam pojma", tiho prizna. "Palamed poznaje ovo mjesto. Nismo daleko od Stonehengea." Automobil se ponovno zaljulja, nato se polako i buno probudi Gilgame. Leei na podu, iroko zijevne, protegne se, naglo se uspravi u sjedei poloaj i pogleda kroz prozor, kiljei na arkom suncu. "Dugo nisam bio na selu", sretno ree. Pogleda blizance i namrti ste. "Dobar dan." "Bok", u glas odgovore Josh i Sophie. "Je li vam netko ve rekao da ste si slini kao blizanci?" nastavi sjedei na podu prekrienih nogu. Trepne i namrti se. "Vi jeste blizanci", polako ree. "Vi ste blizanci iz legende. Zato vas ne zovu legendarnim blizancima?" odjednom upita. Blizanci se pogledaju i zbunjeno odmahnu glavom. Gilgame zabaci glavu da pogleda Alkemiara, a lice mu se sneveseli. "Tebe znam. Tebe nikada neu zaboraviti." Ponovno se obrati blizancima. "Pokuao me ubiti, znate?" Namrti se. "Jasno da znate, svjedoili ste tomu." Oni odmahnu glavom. "Nismo tomu svjedoili", blago e Sophie. "Niste?" Pohabani kralj spusti se na pod i snano stegne glavu objema rukama. "Ah, morate oprostiti starcu. ivim ve... ivim ve dugo, predugo, puno, puno predugo i mnogo toga pamtim, ali mnogo i zaboravljam. uvam sjeanja i snove pa se znaju pomijeati i ispreplesti. Toliko mi se misli vrtloi u toj mojoj glavi." Trgne se, gotovo kao od boli, a kad se ponovno oglasio, glas mu je bio natopljen patnjom i tugom. "Katkad ih je teko razlikovati, teko je znati to se doista dogodilo, a to mi se samo priinilo." Posegne pod svoje brojne kapute i izvue debeo snop papira vezan uetom. "Zapisujem", brzo doda. "Tako pamtim." Listao je stranice. Bilo je tu listova istrgnutih iz biljenica, mekih naslovnica otrgnutih s knjiga, isjeaka iz novina, restoranskih jelovnika i ubrusa, debelih pergamenata, pa ak i komada koe i listova od bakra ili kore, tankih poput papira. Svi su bili izrezani ili istrgnuti na otprilike istu veliinu i prekriveni siunim, rkanim rukopisom. Gilgame pozorno pogleda prvo jednog pa drugog blizanca. "Jednog dana pisat u o vama, kako bih i vas zapamtio." Flamela osine pogledom. "A pisat u i o tebi, Alkemiaru, kako ni tebe ne bih zaboravio." Sophie odjednom trepne, a slika pred oima razlomi se od nakupljenih suza. Obrazima joj kliznu dvije savrene srebrne kapi. Kralj se sporo podigne na koljena, a onda polako, oprezno prui ruku da takne srebrnu tekuinu kaiprstom. Na njegovu noktu, suze su se svijale i uvrtale poput ive. Duboko se usredotoivi, protrlja suze izmeu palca i kaiprsta. Kad je podigao pogled, u oima mu nije bilo ni traga prijanjoj smuenosti, a na licu ni traga nesigurnosti. "Zna li koliko je prolo otkako je netko zadnji put pustio suzu nad Gilgameom, kraljem?" Glas mu je snaan i zapovjedan, a naslov i ime izgovorio je s blagim stranim naglaskom. "Bilo je to prije mnogo

155

GIGA

ljeta, u vrijeme prije vremena, u vrijeme prije povijesti." Sred dlana mu nastane srebrna kap, a on zatvori aku da zadri suzu. "Tada, ivjela je djevojka koja je plakala srebrnim suzama, koja je plakala zbog vladara zemlje, koja je plakala zbog mene, zbog svijeta koji se spremao unititi." Gilgame podigne pogled prema Sophie, ne trepui krupnim plavim oima. "Djevojko, zato plae nada mnom?" Sophie nije mogla govoriti pa je samo odmahnula glavom. Josh prebaci ruku sestri preko ramena. "Reci mi", ustraje Gilgame. Sophie proguta knedlu i ponovno odmahne glavom. "Molim te. Volio bih znati." Sophie duboko i drhtavo udahne pa progovori gotovo aptom: "U meni su sjeanja Vjetice od Endora. Sve vrijeme ih nastojim potisnuti i ne obazirati se na njih... a vi se, evo, nastojite sjetiti vlastitog ivota i zapisujete misli kako ih ne biste zaboravili. Odjednom mi je sinulo kako bi bilo ne znati, ne sjeati se." "Upravo tako", sloi se Gilgame. "Mi, ljudi, tek smo zbroj svojih sjeanja." Kralj se osloni leima o vrata i prui noge preda se. Spusti pogled na sveanj papira u krilu pa izvadi kratku olovku i pone pisati. Alkemiar se nagne naprijed i nakratko je izgledalo kao da e poloiti ruku kralju na rame. Ali onda povue ruku i njeno upita: "ega se sada prisjeate, Gilgameu?" Kralj pritisne kaiprstom stranicu i utrlja srebrne suze u papir. "Dana kada je nekome bilo toliko stalo do mene da je pustio suzu."

156

GIGA

Pedeset tree poglavlje

"Stigli smo." Palamed naglo zakoi, a taksi se nakon kraeg klizanja zaustavi pred tagljem. Oblak praine sa zemlje koju je zapeklo sunce sune uvis, vrtloei se pred prozorima. Gilgame smjesta gurne vrata i izae u spokojno jutro, okreui lice prema suncu i irei ruke. Blizanci izau za njim, vadei iz depa jeftine sunane naoale koje im je kupio Alkemiar. Flamel izae zadnji i osvrne se prema vitezu koji nije pokazivao da kani ugasiti motor ili izai iz vozila. "Ne ostajete s nama?" "Idem do prvog sela", ree Palamed. "Kupit u neto hrane i vode, a i vidjeti mogu li doznati to se dogaa." Saracenski vitez pusti da mu pogled odluta prema kralju i spusti glas: "Budite oprezni. Znate kako se brzo moe promijeniti." Alkemiar malo pomakne boni retrovizor i nakosi ga kako bi u njemu vidio Gilgamea i blizance koji su razgledavali tagalj. Zgrada je bila usred livade. Prastari, obrasli zidovi bili su sazdani od crna, debela drva i blata. Vrata su bila novija, vjerojatno postavljena u devetnaestome stoljeu. Sada su oba krila visjela nakoso, a desno se dralo samo na jednoj konatoj vrpci. Donja strana obaju krila pretvorila su se u trule neravne trijeske pod djelovanjem vremena i glodavaca. "Djeak e ui prvi", ree Palamed gledajui preko Alkemiarova ramena. Flamel nijemo kimne u znak slaganja. "I njega morate drati na oku", savjetuje Palamed. "Morate ga odvojiti od maa." Nicholas malo podesi retrovizor. Vidio je kako Josh vadi Clarent iz tube za zemljovide i uvlai se u tagalj, a za njim ulaze sestra blizanka i kralj. "Trebalo mu je oruje", ree Alkemiar, "trebalo mu je sredstvo za obranu." "Prava teta to je to moralo biti ba to oruje. Postoje i drugi maevi. Nisu toliko opasni, nisu toliko... gladni." "Uzet u ga natrag im usvoji neku od elementarnih magija", ree Flamel. Palamed proguna: "Pokuajte. Ali sumnjam da ete uspjeti." Ubaci automobil u brzinu. "Bolje da krenem. Vratit u se im uzmognem." "Jesmo li ovdje na sigurnom?" upita Flamel viteza ogledavajui se. Livada je bila okruena vornatim, prastarim hrastovima; nije vidio ni traga drugoj kui ili strujnim vodovima. "Postoji li mogunost da se pojavi vlasnik?" "Ni najmanja", ree Palamed kesei se. "Shakespeare je vlasnik taglja i svega ostalog u krugu od nekoliko kilometara. Ima posjede diljem Engleske." Vitez kucne ureaj za satelitsku navigaciju zalijepljen za napuklo vjetrobransko staklo. "Sve smo lokacije unijeli u sustav; zahvaljujui tomu, uspio sam vas dovesti na sigurno." Nicholas odmahne glavom. "Nikada Willa nisam doivljavao kao ulagaa u nekretnine, ali s druge strane, nisam ga zamiljao ni kao automehaniara." Vitez kimne. "Bio je i ostao glumac. Igra mnoge uloge. Znam da je poeo kupovati posjede ve u esnaestome stoljeu, dok se jo bavio pisanjem. Uvijek je govorio da je vie zaradio trgovinom nekretninama nego dramama. Ali pola onoga to kae, ista je la; katkad je uasan laljivac." Palamed polako pritisne papuicu gasa i okrene upravlja, polukruno skreui velikim crnim taksijem. Flamel je hodao uz otvoren prozor. "tagalj se ne vidi s ceste, a ja u za sobom zakljuati dvorina vrata." Vitez dobaci Flamelu pogled ispod oka, pa trzne bradom prema ruevnome zdanju. "Jeste li doista pokuali ubiti kralja kad ste ga zadnji put vidjeli?" Nicholas odmahne glavom. "Usprkos svemu to mislite o meni, gosparu vitee, nisam ubojica. Godine 1945., Perenelle i ja radili smo u Alamogordou, u Novom Meksiku. Bio je to bez ikakve sumnje savren posao za alkemiara. Premda smo djelovali u najveoj tajnosti, Gilgame je nekako otkrio to kanimo." "A to ste kanili?" zbunjeno upita Palamed. "Detonirati prvu atomsku bombu. Gilgame je elio stajati pod njom kad eksplodira.

157

GIGA

Zakljuio je kako je to jedini nain da doista umre." iroko lice Saracenskog viteza suosjeajno se nabere. "to se dogodilo?" tiho upita. "Perenelle ga je dala zatvoriti u ludnicu da ga zatiti. Tamo je proveo deset godina, kada smo ocijenili da mu vie ne prijeti pogibelj i dopustili da pobjegne." Palamed jaukne. "Nije ni udo to vas mrzi", ree. Prije negoli je Alkemiar stigao odgovoriti, vitez je turirao i odvezao se u oblaku praine. "Doista, nije udo", ree Nicholas sebi u bradu. Priekao je da se praina slegne, a onda se okrenuo i zaputio prema taglju. Nadao se da se Gilgame nee sjetiti svega - posebno injenice da su mu oduzeli slobodu - bar dok ne poui blizance treoj elementarnoj magiji. Dok se uvlaio kroz vrata u tagalj, neto mu je palo na pamet: s obzirom na napukli um, hoe li se kralj uope sjetiti Vodene magije?"

158

GIGA

Pedeset etvrto poglavlje

Josh je oprezno obilazio tagalj, Clarent mu je bio miran i neujan u ruci, a siuni kristali kvarca u kamenom sjeivu beivotni i bez sjaja. Kretao se polako, na prstima, odjednom svjestan koliko jasno opaa okoli. Premda je znao da ondje nikada nije bio i da je unutranjost tek na brzinu preletio pogledom, bio je potpuno siguran da bi se mogao kretati prostorom zatvorenih oiju. tagalj je bio topao i zaguljiv, pun mirisa starog sjena i suhe trave. U kutovima su ukala nevidljiva stvorenja, pod krovnim gredama gugutale su golubice, a Josh je posve jasno uo i zujanje krupnog osinjaka izgraenog visoko u jednome kutu. Rojevi kukaca ulijetali su i izlijetali iz osinjaka. Poljoprivredni strojevi pohranjeni su i zaboravljeni u taglju; Joshu se uini da prepoznaje starinski plug i zdepastu olupinu traktora kojemu su kvrgave gume istrunule u crne vrpce. Svaki djeli kovine bio je prekriven debelom smee-crvenom hrom. Drvene kasete i prazne bave leale su razbacane posvuda, a du jednog zida postavljena je jednostavna radna klupa - dvije daske na dva betonska bloka. Daske su se na oba kraja savile i izvitoperile. Pod klupu je baen okvir crnog bicikla, gotovo nevidljiv iza guste zavjese od trave i kopriva. "Ovim se mjestom godinama nitko nije sluio", ree Josh. Stajao je posred taglja i govorei se okretao oko svoje osi. Zario je Clarent u zemljani pod izmeu svojih stopala i prekriio ruke na prsima. "Nema opasnosti." Gilgame je lutao prostorijom, polako gulei sa sebe slojeve odjee i putajui da pada na tlo iza njega. Ispod silnih kaputa i fliseva, nosio je prnje koje su neko bile veernje odijelo. Sako s tankim prugama bio je masan od noenja, a hlae istog uzroka imale su istanjena koljena i izlizanu stranjicu. Kralj je pod sakoom nosio prljavu koulju ruskog ovratnika. Oko vrata je imao iskrzane ostatke vunenog ala. "Volim ovakva mjesta", objavi. "I ja volim stara mjesta", ree Josh, "ali zato bi itko volio ba ovakvo mjesto?" Kralj rairi ruke. "to vidi?" Josh napravi grimasu. "Otpad. Hravi traktor, slomljeni plug, stari bicikl." "Ah... ali ja vidim traktor kojim su neko obraivana ova polja. Vidim plug koji je orao. Vidim bicikl brino spremljen pod stol da se ne oteti." Josh se polako okrene oko sebe da jo jednom pogleda te predmete. "Gledajui te predmete, pitam se o ivotu osobe koja je brino pohranila dragocjen traktor i plug u tagalj da ih zatiti od vremenskih uvjeta i odloila bicikl pod sklepani stol." "Zato se pitate?" upita Josh. "Zato bi to uope bilo vano?" "Zato to netko mora pamtiti", ljutito e Gilgame, odjednom razdraen. "Netko mora pamtiti ovjeka koji je vozio bicikl i upravljao traktorom, osobu koja je orala polja, koja se rodila, ivjela i umrla, koja je ljubila, smijala se i plakala, osobu koja je drhtala na studeni i znojila se na suncu." Ponovno obie tagalj, dodirujui svaki predmet tako da su mu dlanovi pocrvenjeli od hre. "Doista si izgubljen tek kad te svi zaborave. To je prava smrt." "Onda ete vi zauvijek biti pameni, Gilgameu," tiho e Sophie. Sjedila je na poloenoj bavi i pozorno gledala kralja. "Spjev o Gilgameu i dan danas se tiska." Kralj zastane i zamisli se, glave nagnute u stranu. "To je valjda istina." Naceri se i obrie ruke o hlae ostavljajui crvene pruge na prljavoj tkanini. "Jednom sam ga proitao. Nije mi se svidio. Dio je istinit, ali propustili su stvarno dobre stvari." Mamci zatvori za sobom vrata taglja zaprijeivi put sunevim zrakama. "Mogli biste napisati vlastitu inaicu", predloi mu. "Ispriati svoju, pravu priu." Kralj se nasmija, a gromki zvuk prestrai golubice tako da su odleprale s greda. "A tko bi mi povjerovao, eh, Alkemiaru? Da zapiem samo pola onoga to znam, zatvorili bi me u..." Utihne, a oi mu se zamagle. Nicholas urno zakorai prema njemu i duboko se nakloni u starinskoj, dvorskoj maniri. Znao je da mora preuzeti nadzor nad situacijom prije negoli se Gilgame pone previe prisjeati.

159

GIGA

"Velianstvo, hoete li odrati obeanje i pouiti blizance Vodenoj magiji?" Svejednako zagledan u Flamela, kralj polako kimne. "Hou." Flamel se uspravi, a blizanci mu primijete pobjedonosan izraz na uskome licu. "Sophie je upuena u Zrak i Vatru. Josh jo nije upuen ni u to, pa ne zna to oekivati", upozori. Josh istupi. "Samo mi recite to da uinim", eljno ree, oiju blistavih od uzbuenja. iroko se osmjehne sestri blizanki. "Uskoro emo biti korak blie tomu da opet budemo pravi blizanci", objavi. Sophie se nasmijei. "Ovo nije nadmetanje." "Moda za tebe nije!" Gilgame podigne bavu i poloi je do Sophiene. "Doi, sjedni do sestre." "to elite da ja uinim?" upita Flamel naslanjajui se na vrata, ruku gurnutih u stranje depove traperica. "Nita ne govori, nita ne ini i ne smetaj", plane Gilgame. Pogleda Alkemiara sijevajui plavim oima. "A kad zavrim s ovime, ti i ja malo emo porazgovarati... o desetljeu koje sam proveo zatoen u ludnici. Vrijeme je za obraun." Nicholas Flamel kimne bezizraajna lica. "Ovaj e postupak aktivirati aure blizanaca, zar ne?" upita. Kralj nagne glavu u stranu i zamisli se. "Mogue. Zato?" "Njihove aure mogle bi djelovati poput svjetionika. Tko zna koga e sve privui." Gilgame kimne. "Vidjet u to mogu. Postoje razliiti naini pouavanja." Kralj se prekrienih nogu spusti na pod pred blizance i protrlja ruke. "Dakle, odakle da ponemo?" ree. Josh odjednom shvati da se predaju u ruke ludom skitnici koji katkad zaboravlja vlastito ime. Kako e se taj ovjek sjetiti drevne magije? Sto e biti ako na pola puta zaboravi postupak? "Jeste li ovo ve radili?" upita, a zabrinutost je u njemu rasla. Kralj uhvati Sophie za desnicu i Josha za ljevicu pa ih ozbiljno pogleda. "Samo jednom. I nije dobro zavrilo." "to se dogodilo?" Josh pokua istrgnuti ruku iz besmrtnikove, ali ju je Gilgame snano stegnuo, mesa krutog poput kore drveta. "Poplavio je svijet. A sada, zatvorite oi", naloi kralj. Sophie smjesta zatvori oi, ali Joshove ostanu otvorene. Zurio je u kralja. ovjek se okrene prema njemu, a plave oi koje nisu treptale postanu blistave i krupne na njegovu licu. Josha obuzme munina i vrtoglavica. Osjetio se kao da pada... naprijed i dolje... i smjesta se opet uzdie. vrsto je zamirio nastojei potisnuti muninu, ali jo je vidio kraljeve plave oi kako mu pre mrenice, postajui sve vee i vee, a pred njima se poinju uvijati i uvrtati bijele pruge. Podsjetile su ga na... na... na... oblake. Gilgameov glas se zaori: "A sada razmiljajte o..."

160

GIGA

Pedeset peto poglavlje

... Vodi." Josh otvori oi. U svemiru je lebdio golem, plavi planet. Na povrini su mu se vrtloili bijeli oblaci; na polovima je blistao led. U iduem trenutku padao je, ponirao prema planetu, jurei prema blistavom modrom moru. Gilgameov snaan i zapovjedan glas grmio je i orio se oko njega, podiui se i sputajui poput oceanskog vala. "Postoje oni koji tvrde da je Zrana magija, Vatrena magija ili ak Zemljana magija najmonija. Ali grijee. Vodena magija sve ih nadmauje, jer voda daje ivot i oduzima ga." Josh je zanijemio i nije se mogao micati, ak ni pomaknuti glavu. Padao je kroz oblake gledajui kako mu svijet raste pred oima i kako mu se na povrini pojavljuju nepregledne kopnene mase, od kojih nijednu nije prepoznao. Strelovitom je brzinom letio prema crvenoj tokici na obzorju nad kojom su se nakupili mrani i gusti oblaci, letei visoko nad uzbibanim morima zelenim poput trave. Vulkani. Dvanaest vulkana protezalo se razvedenom obalom, rigajui vatru i lavu u atmosferu poput orijakih udovita. More je hualo i pjenilo se oko usijanih stijena. "Voda moe ugasiti vatru. Ne moe joj se oprijeti ak ni lava iz uarenog srca planeta." Kad se slila do silovitih valova, lava se ohladila u oblaku dima koji je suknuo uvis. Iz valova se uzdigao crn krajolik od stvrdnute magme i stao se puiti. Josh je ponovno uzletio i uo samo kraljev glas koji je bubnjao poput srca, umirujui ga premda je bio snaan poput valova to tuku o dalek al. Djeak se uzdigao visoko nad vatreni prsten i poletio na istok, ususret zori. Ispod njega nakupljali su se oblaci; vitice su se pretvorile u paperjaste lopte, a one su se stopile u grude i naposljetku nabujale u nepregledne, uskomeane olujne oblake. u Bez vode, nema ivota..." Josh padne kroz oblake. Oko njega su neujno bljeskale munje, a kia je pljutala na bujne, zelene, iskonske ume, u kojima je zemlja bila prekrivena nevjerojatno visokim stablima i divovskom paprati. Krajolik se ponovno promijeni, a prizori su mu se sve bre smjenjivali pred oima. Letio je iznad beivotne pustinje s nepreglednim valovitim dinama. Jedna jedina tokica boje privukla gaje dolje, dolje, dolje do oaze, u kojoj su jarkozelena stabla okruila svjetlucavo jezerce. "Ljudski rod moe opstati s malo hrane, ali bez vode ne moe." Josh uzleti i spusti se nad monu rijeku koja je sjekla put kroz visoka, krevita brda. Du vijugavih obala bile su naikane siune naseobine osvijetljene vatrama koje su iskrile u tami. Letei nisko nad povrinom rijeke, osjeti kako vrijeme ubrzava. Sa svakim otkucajem srca prolazila su desetljea, a onda stoljea. Oluje su bjenjele u planinama, nagrizajui ih, omekavajui, troei. Slamnate nastambe postale su kolibe od blata, potom kamene kuice; izniknule su skupine kamenih kua okruene zidom; pojavio se dvorac koji se uruio da bi ustupio mjesto veemu selu, a zatim niskom gradu od drva i kamena; potom je izrastao grad iji su ulateni mramor i stakleni prozori treperili na svjetlu, a onda je prerastao u suvremen metropolis od stakla i kovine. "Ljudski rod oduvijek je podizao gradove na obalama rijeka i mora!' Rijeka utee u nepregledan ocean. Dok je vrijeme ubrzano prolazilo, sunce je ibalo nebom, gotovo prebrzo da bi ga ljudsko oko pratilo. " Voda mu je bila prometni put..." Na vodi su se pojavila plovila, prvo kanui, potom amci na vesla, onda jedrenjaci i napokon divovski prekooceanski brodovi i supertanker i. "... i smonica..." Flota ribarskih brodica izvue ribarske mree iz oceana.

161

GIGA

"... i usud." Ocean boje modrice, golem i ustalasan, obruio se na osamljeno obalno naselje. Potapao je brodove, odnosio mostove, ruio sve pred sobom. "Nita se ne moe oprijeti moi vode..." Divovski vodeni zid valjao se modernom gradskom ulicom poplavljujui domove i odnosei automobile. Josh se odjednom vine uvis, udaljavajui se od svijeta munjevitom brzinom, a kraljev glas pretvori se u apat koji je podsjeao na utanje valova na pijesku. "Voda je ta koja je donijela ivot na Zemlju. Voda, koja gaje zamalo unitila." Josh spusti pogled na plavi planet. Bio je to svijet kakav je poznavao. Vidio je kontinente i zemlje, dug potez Sjeverne i June Amerike, rog Afrike. Ali onda shvati da neto ne valja s obrisima kopna. Nije ih tako zapamtio na satu zemljopisa. Kontinenti su mu djelovali preveliko i bezoblino. Meksiki zaljev inio se tjenjim, Kalifornijskog zaljeva uope nije bilo, a Karibi su bili oito manji. Nije vidio prepoznatljiv obris Italije na Mediteranu, a irsko i britansko otoje bilo je izobliena gruda. Pred njegovim oima, morsko plavetnilo poelo se polako prelijevati preko kopna, poplavljujui ga, potapajui... Ponirao je prema vodi, u plavetnilo. Gilgame uto trepne i svrne pogled. Oba blizanca prenu se iz sna.

162

GIGA

Pedeset esto poglavlje

Francis, Comte de Saint-Germain, okrene se na vozakome mjestu da pogleda Scathach preko ramena. "Ne vidi ga?" Scathach se nagne naprijed, izmeu Saint-Germaina i Ivane, koja je sjedila na suvozakome mjestu, i zagledala se kroz vjetrobransko staklo. Tono pred njom bilo je uniteno proelje velike katedrale Notre Dame. Vodorige i groteske poznate po cijelome svijetu, koje su neko krasile proelje staroga zdanja, leale su na trgu pred katedralom kao hrpa graevinskog otpada. Skupine znanstvenika iz cijele Francuske, okruene volonterima i studentima, miljele su prostorom ispred katedrale, nastojei sastaviti smrskane kamene figure. Svi vei komadi bili su obiljeeni malim naljepnicama s brojevima. "to traim?" upita. Saint-Germain poloi obje ruke na upravlja crnog Renaulta i podigne iljatu bradu pokazujui sredite trga posutog kamenjem. "Zar ne vidi providan, zlatan stup svjetlosti?" Scathach je kiljila oima zelenim poput trave okreui glavu lijevo-desno ne bi li ga spazila, ali na koncu ree: "Ne," Grof pogleda suprugu. "Ni ja", ree Ivana Orleanska. "Tamo je", tvrdio je Saint-Germain. "U to ne sumnjam", brzo e Scathach. "Samo ga ne vidim." "A ja vidim", udio se Saint-Germain. "Ba udno", oduevljeno ree. "Mislio sam da ga svi vide." Ivana uhvati muevu ruku u gvozdeni stisak ne bi li ga uutkala. "Time moe poslije razbijati glavu. Sada moramo ii." "Pa naravno." Grof skloni dugu crnu kosu s ela i pokae sredinu trga. "Pariz i ameriku Zapadnu obalu povezuju dvije zmajeve brazde. Obje su nevjerojatno stare, a jedna - ba ova, zapravo prua se cijelim svijetom i povezuje sva iskonska mjesta moi." Nakosi retrovizor da pogleda Scathach. "Kad si stigla s Nicholasom i blizancima, izali ste iz zmajeve brazde u bazilici Sacre-Coeur na Montmartreu. Ta brazda u teoriji nije trebala raditi, ali Vjetica od Endora oito je bila dovoljno snana da je aktivira." "Francis", upozori ga Ivana, "nemamo vremena za lekciju iz povijesti." "Da, da, da. E pa, druga brazda, ona monija, poinje ovdje na nultoj toki ispred Notre Damea, u samom sreditu Pariza." "Na nultoj toki?" upita Scathach. "Na nultoj toki", ponovi grof pokazujui prema katedrali. "U samom srcu Pariza; to se mjesto ve tisuljeima smatra posebnim. Od njega se mjere sve udaljenosti u Parizu." "esto sam se pitala zato je izabrana ba ova toka", ree Ivana. "To znai nije bio sluajan ili nasumian odabir?" "Nikako. Ovdje je bilo svetite jo prije dolaska Rimljana. Ljudi su oduvijek osjeali privlanost ovog i slinih mjesta. Moda im je negdje duboko u DNK upisano sjeanje da je ovdje zmajeva brazda. Nulte toke ili nulti kilometri postoje u gotovo svakom glavnom gradu na svijetu. I uz njih su gotovo uvijek zmajeve brazde. Svojedobno sam njima obiao svijet." Ivana pogleda mua. Premda su se poznavali stoljeima, vjenali su se tek nedavno i shvatila je da jo tota ne zna o njemu. Ivana pokaza prema katedrali. "to vidi?" "Vidim zlatni stup svjetlosti koji blista do neba." Ivana zakilji na ranoposlijepodnevnome suncu, ali ne ugleda nita. Krajikom oka spazi bljesak jarkocrvene. To je Scathach iza njezina ramena odmahnula glavom. "Jesu li svi ti stupovi zlatni?" upita Sjena. "Ne svi. Neki su zlatni ili srebrni. Putujui po Dalekom istoku, nailazio sam na srebrne stupove. Vjerujem da je drevni ovjek, prije negoli je izgubio otrinu vida, mogao pronalaziti zmajeve brazde podiui pogled prema nebu i traei ondje najbliu zraku zlatnog ili srebrnog svjetla." Grof se okrene da pogleda Scathach. "Vide li Stariji zmajeve brazde?"

163

GIGA

Scathach slegne ramenima. "Nemam pojma", nehajno odgovori. "Ja ih ne vidim i, ne mora ni pitati, nikada nisam ula ni za jednog pripadnika Sljedeeg narataja koji ih vidi." Mladolika ena podigne crnu naprtnjau na ramena i spusti iroku crnu maramu na elo, skrivajui svaki pramen rie kose. Dva istovjetna kratka maa nosila je umotana u gunj i vezana za vrh naprtnjae. "Onda, to emo?" Grof pogleda na sat. "Ova vrata otvorit e se tono u 13:49, to je u Parizu solarno podne trenutak kad je sunce u zenitu." "Znam to je solarno podne", promrmlja Scatty. "Krenite prema nultoj toki i zaustavite se na njoj. Meu kamenim ploama vidjet ete krug u kojem je zrakasto sunce. Krug je podijeljen na etiri dijela. Pripazite da svaka stoji jednim stopalom na jednom od etiri dijela. Ja u uiniti ostalo", ree Saint-Germain. "Kad se vrata otvore, poslat u vas na put." "A policija?" upita Ivana podiui na rame istu naprtnjau kao Scatty. Ona je ma nosila u debeloj tubi u kojoj je neko stajao tronoac za fotoaparat. "I za njih u se ja pobrinuti." Francis se iroko osmjehne pokazujui neravne zube. "Ostanite u autu dok ne vidite da policajci razgovaraju sa mnom, a onda krenite. to god se dogodilo, ne zaustavljajte se dok ne stignete do nulte toke. Tamo priekajte." "to e onda biti?" upita Scatty. Oduvijek je mrzila putovati zmaj-skim brazdama. Svaki put bi dobila morsku bolest. Grof slegne ramenima. "Pa, poe li sve po planu, smjesta ete se stvoriti na amerikoj Zapadnoj obali." "A u protivnom?" prestraeno upita Scatty kad je Saint-Germain uinio kao da e izai iz automobila. "to e se dogoditi ako se plan izjalovi: gdje emo zavriti?" "Tko zna?" Francis podigne ruke. "Vrata rade na solarni ili lunarni pogon, ovisno o pravcu u kojem vode. Uvijek postoji mogunost da neto pode po zlu, a u tom biste sluaju mogle izbiti u samo srce sunca ili na mranoj strani mjeseca. Ova brazda vodi od istoka prema zapadu, to znai da je solarna", doda i nasmijei se. "Sve e biti u redu." Privue Ivanu u zagrljaj, vrsto je stegne i lagano poljubi u oba obraza pa joj neto apne u uho. Zatim se okrene na sjedalu prema Djevianskoj ratnici. "uvajte se. Izbavite Perenelle s otoka i javite mi se. Doi u po vas." Grof izae iz automobila, gurne obje ruke u depove dugog, crnog konatog kaputa pa odee prema najbliem policajcu. Ivana se okrene prema prijateljici. "Ima onaj izraz lica", ree joj. "Kakav izraz?" upita Scatty, blistavih zelenih oiju, pravei se nevjeta. "Ja to nazivam tvojim borbenim izrazom. Prvi put sam ga vidjela kad si me spasila iz vatre. Lice ti se nekako promijeni, postane... otrije." Ivana prui ruku iza sebe i prijee prstom po Scathachinu obrazu. Bilo je to kao da joj se koa zategnula na kostima, pa joj se pod njom poeo posve jasno ocrtavati obris lubanje. Pjegice su se isticale na blijedoj puti poput kapi krvi. "To mi je vampirsko naslijee." Sjena se iroko osmjehne pokazujui duge zvjerske zube u ustima. "To se mojemu klanu dogaa kad god ga obuzme uzbuenje. Neki od onih, koji se hrane krvlju, time ne mogu vladati pa se promijene do temelja i pretvore u udovita." "Uzbuena si to idemo u bitku?" tiho upita Ivana. Scatty sretno kimne. "Uzbuena sam to u izbaviti nau najdrau prijateljicu." "Nee biti lako. Zatoena je na otoku punom udovita." "Pa to? Ti si legendarna Ivana Orleanska, a ja sam Sjena. Tko nam se moe suprotstaviti?" "Sflnga?" napomene Ivana. "Nisu one tako otporne", nehajno e Scatty. "Ve sam se jednom sukobila sa sfingom i njezinom odvratnom majkom." "Tko je pobijedio?" upita Ivana suspreui smijeak. "to misli?" zapone Scatty, ali onda se ispravi. "Zapravo, ja sam pobjegla..."

164

GIGA

Pedeset sedmo poglavlje

Sjedei leima oslonjeni o zid taglja, nogu pruenih preda se, blizanci su gledali kako se Nicholas i Gilgame svaaju vani. Alkemiar je stajao nepomian i nijem; kralj je divlje mahao rukama. "Kojim jezikom govore?" upita Josh. "Zvui gotovo poznato." "Hebrejskim", odgovori Sophie bez razmiljanja. Josh kimne. Udobnije se osloni o zid. "Zna, ba sam razmiljao..." polako pone, teko pronalazei rijei u izmaglici iscrpljenosti. "Mislio sam da e biti vie..." Slegne ramenima. "Mislio sam da e biti spektakularnije." "Vidio si isto to i ja", ree Sophie s umornim osmijehom. "Nije bilo spektakularno?" Josh ponovno slegne ramenima. "Bilo je zanimljivo. Ali ne osjeam se nimalo drukije. Mislio sam... ne znam, mislio sam da u se, usvojivi jednu od magija, osjeati... snanije moda. Kako emo se uope sluiti tom Vodenom magijom?" upita pruajui obje ruke preda se. "Trebamo li uiniti neto s aurama i razmiljati o vodi? Trebamo li vjebati?" "Nagonski. Znat e to treba, kad za to doe trenutak." Sophie spusti bratove ruke. "Ne smije se sada sluiti aurom", podsjeti ga, "jer bi time otkrio gdje smo. Ovo je trea elementarna magija koju sam usvojila", ree, "i ima pravo, nije bila spektakularna, kao ni ostale. Kad sam ovladala Vatrenom magijom, nisam osjetila da imam vie snage ili brzine. Ali svaki put se osjetim..." Sophie zastane traei pravu rije. "Drukije." "Drukije?" Josh pogleda sestru blizanku. "Ne izgleda drukije, osim kad ti oi posrebre. Onda si jeziva." Sophie kimne. Znala je na to misli; uasno se prestraila kad je vidjela bratove oi pretvorene u zlatne diskove. Oslonivi glavu o glatko drvo, sklopi oi. "Sjea li se kad su ti prole godine skidali gips s ruke?" Josh jaukne. "Nikada to neu zaboraviti." Prolog ljeta slomio je ruku na ragbiju, pri nezgodnom pokuaju zaustavljanja napadaa, nakon ega je tri mjeseca proveo u gipsu. "to si rekao kad su ti razrezali gips?" Josh nesvjesno podigne ljevicu i polukruno je okrene steui aku. Gips mu je nevjerojatno iao na ivce; toliko toga nije mogao izvesti, pa ak ni vezati vlastite cipele. "Rekao sam da se opet osjeam kao onaj stari." "Tako se i ja osjeam." Sophie otvori oi i pogleda brata. "Svaki put kad usvojim novu magiju, osjeam se malo potpunije. Kao da su mi cijeloga ivota nedostajali dijelovi, a sada, malo pomalo, ponovno postajem cjelovita." Josh se pokua nasmijati, ali to zazvui drhtavo. "Onda ti valjda ja vie uope neu biti potreban jednom kad usvoji sve magije." Sophie stegne bratovu ruku. "Ne budi blesav. Ti si mi brat blizanac. Mi smo dvoje to je jedno." "Jedno to je sve", dovri Josh. "Pitam se to to znai", apne Sophie. "Imam osjeaj da emo doznati - eljeli to ili ne", ree Josh.

165

GIGA

Pedeset osmo poglavlje

Saint-Germain bio je rock-zvijezda slavna po cijeloj Europi, pa ga je mladi policajac smjesta prepoznao. Brzo je istupio, urno salutirao i svukao konatu rukavicu kad mu je grof pruio ruku. Kroz zatamnjeno staklo automobilskog prozora, dvije ene pripadnica Sljedeeg narataja i besmrtnica - gledale su kako se Francis rukuje s ovjekom i vjeto ga okree od kolnika. "Hajdemo." Ivana polako otvori vrata i izae na topao poslijepodnevni zrak. Scathach joj se pridrui u iduem trenutku i tiho zatvori za sobom vrata. Dvije mladolike ene zapute se prema katedrali bok uz bok. Prole su dovoljno blizu Francisu i policajcu da uju dio razgovora. "... sramota, nacionalna tragedija. Razmiljao sam o dobrotvornom koncertu iji bi prihod bio uloen u obnovu katedrale..." "Ja bih sigurno doao", spremno je govorio policajac. "Ja bih, naravno, traio da omogue besplatan ulaz naim hrabrim policajcima, bolniarima i vatrogascima." Ivana i Scathach provukle su se ispod policijske vrpce i poele zaobilaziti hrpe kamenja. Veina se smrvila, ali u nekim veim komadima jo su se nazirali sablasni kipovi kakvi su bili prije negoli su blizanci upotrijebili elementarnu magiju. Scatty je ugledala ostatke kandi i kljunova, rogova u zamahu i repova u letu. Pokraj kamene ruke izjedene suncem i vjetrom leala je kamena kugla. Scatty dobaci pogled Ivani, a onda obje ene pogledaju proelje katedrale. Razmjeri razaranja bili su nevjerojatni: nedostajali su golemi komadi zgrade koji su sastrugani ili otrgnuti, a proelje je mjestimice izgledalo kao pogoeno kuglom za ruenje. "U cijelom ivotu nisam vidjela nita slino", promrmlja Scathach, "a to su uinili sluei se samo dvjema magijama." "I njima je vladala samo blizanka", podsjeti je Ivana. "Moe li zamisliti to bi bilo da ovladaju svim elementarnim magijama?" "Imali bi mo da unite ili obnove svijet", ree Ivana. "Tako je proreeno", jednostavno e Scathach. "Ej, vi! Vas dvije. Ni koraka dalje!" Glas je dopirao odozgo. "Stoj. Smjesta stanite." Drugi glas dopro im je iza lea. "Produi", ree Scatty ispod glasa. Ivana baci pogled preko ramena i ugleda mladog policajca koji se pokuavao istrgnuti iz Francisova gvozdenog stiska. Grof ga odjednom pusti, a mukarac odleti na pod. Pomaui mu da se osovi na noge, Francis je stao na rub svojega dugog kaputa, spotaknuo se i pao na ovjeka, priklijetivi ga uz tlo. "Vas dvije. Nije vam ovdje mjesto." Znanstvenik obrijane glave i upave brade skoi na noge pred njima. Do tada je leao na podu skupljajui komadie orlova krila. Prilazio im je maui im pred nosom podlokom za papire. "Gazite po neprocjenjivim povijesnim umjetninama." "Ne mislim da bismo ih mogle gore otetiti sve i da hoemo." Ne usporavajui, Scatty istrgne plastini podloak mukarcu iz stiska i podere ga kao da je papir. Komade mu baci pod noge. ovjek spusti pogled na ostatke podloka, a onda se viui dade u trk. "Vrlo profinjeno, vrlo neupadljivo", primijeti Ivana. "Vrlo djelotvorno", ree Scatty i stane na nultu toku.

166

GIGA

Nulla toka bila je disk od sivih kamenih ploa, podijeljen na etiri dijela. U sreditu kruga bio je osmerokut od svjetlijeg kamena u koji je bilo umetnuto zrakasto sunce. Iz sunca se irilo osam zraka, premda su dvije gotovo izlizale nebrojena stopala u prolazu i prsti koji su ih trljali. U vanjski dio kruga bile su uklesane rijei Point Zero Des Routes de France. Bilo je posve dovoljno mjesta da Scathach i Ivana stanu u krug okrenute jedna drugoj leima, s po jednim stopalom u svakom od etiri dijela kruga. "Sto e se dogoditi..." zausti Scathach.

167

GIGA

Pedeset deveto poglavlje

... "Sada?" dovri Scathach. Zatim vrsto stisne oi, pritisne jednom rukom trbuh, a drugom usta, pa padne na koljena. Osjeajui da se svijet nakosio i suzbijajui nagon za povraanjem, Scathach odjednom shvati da klei na mekoj zemlji. vrsto zatvorenih oiju, pipala je po tlu oko sebe i osjetila pod prstima visoku travu. Zatim je snane ruke podignu na noge i hladni dlanovi joj se spuste na obraze. Scathach otvori oi i ugleda Ivanino lice nekoliko centimetara od svojega. Francuskinjine elegantne usne bile su nasmijeene. "Kako se osjea?" upita je Ivana na francuskom. "Kao da imam morsku bolest." "Preivjet e", kroz smijeh e Ivana. "Obiavala sam govoriti svojim odredima da budu sretni ako osjeaju bol jer to znai da su jo ivi." "Kladim se da su te oboavali", gunala je Scatty. "I jesu, da zna", ree Ivana. "Znai, ipak nismo sletjele na sunce." Scathach se uspravi i ogleda. "Uspjele smo", uzdahne. "O, kako li je lijepo vratiti se kui." "Kui?" upita Ivana. "Dugo sam ivjela na Zapadnoj obali; u San Franciscu se osjeam kao kod kue vie no igdje drugdje. Proreeno mi je da u umrijeti u pustinji, pa sam oduvijek birala obalna mjesta za ivot." Dvije ene stajale su bok uz bok na blagom obronku planine. Nakon vlanog, oneienog parikog zraka, svje povjetarac bio je sladak, pun mirisa bilja, a premda je u Parizu bilo rano poslijepodne kad su otile iz njega prije nekoliko sekundi, na amerikoj Zapadnoj obali sunce jo nije izalo. "Koliko je sati?" Naglas se zapita Scatty. Ivana baci pogled na sat i podesi ga. "Deset do pet, ujutro." Mahne glavom na istok, gdje je nebo poelo svijetliti u ljubiastu, premda je nad njihovim glavama jo bilo crno i posuto maglovitim dalekim zvijezdama. Dalje nizbrdo, skupila se gusta, sivo-bijela magla. "Sunce e izai za otprilike sat vremena." Francuskinja se okrene i podigne pogled prema planini koja se jedva nazirala u tami. "Dakle, ovo je Mount Tamalpais. Mislila sam da je... vea." "Dobrodola na Mount Tarn", ree Scatty, a bijeli joj zubi bijesnu, "jedno od meni najdraih mjesta u Americi." Pokaza tepih od guste magle. Nalazimo se oko dvadeset i pet kilometara sjeverno od San Francisca i Alcatraza." Sjena udobnije namjesti naprtnjau na leima. "Mogle bismo potrati..." "Potrati!" Ivana se nasmija. "Zadnje to mi je Francis rekao bilo je da e vjerojatno eljeti trati do grada. Unajmit emo auto", odluno ree. "Stvarno nije tako daleko..." pobuni se Scatty, ali onda zastane. Tono pod njima kretao se velik obris oko kojeg se magla komeala i vrtloila. "Ivana..." zausti. Pojavilo se vie obrisa u pokretu, a onda se magla odjednom rastvorila poput razderane zavjese i razotkrila golemo krdo vunastih mastodonata koji su pasli u podnoju brda. Ratnica zatim ugleda dva sabljozuba tigra kako ue u visokoj travi, pozorno motrei krdo i trzajui repovima crnih vrhova. Ivana je jo gledala uzbrdo. Izvadila je mobitel iz depa i pritisnula tipku za brzo pozivanje. "Samo u javiti Francisu da smo stigle..." Prinijela je mobitel uhu, a onda pogledala zaslon. "Jao, nema signala. Scatty, koliko e nam trebati da stignemo do...?" Zateeni izraz na prijateljiinu licu natjera je da se okrene i pogleda u to ona pilji. Trebalo je nekoliko trenutaka da se Ivani oi uope priviknu na veliinu krda koje se sada polako kretalo kroz razderanu ranojutarnju izmaglicu. Spazivi krajikom oka neko kretanje, podigne pogled: visoko, tono nad njihovim glavama, na nevidljivim zranim strujama beumno su jedrila tri divovska kondora.

168

GIGA

"Scathach?" uasnuto apne Ivana. "Gdje smo mi to?" "Nije pitanje gdje smo, ve kada." Lice Sjene postane otro i opako, a zelene oi blistave i nemilosrdne. "Zmajeve brazde. Mrzim ih!" Jedna od divovskih maaka podigne glavu i pogleda prema izvoru glasa, pa zijevne, pokazujui sjajne zvjerske zube duge gotovo dvadeset centimetara. Ratnica joj prikuje pogled svojim dok ga maka nije bila prisiljena svrnuti. "Moda jesmo na Mount Tamalpaisu, ali ovo nije dvadeset i prvo stoljee." Zamahom ruke pokaza mastodonte, tigrove i kondore. "Znam to je ovo: ovo je megafauna. I pripada razdoblju pleistocena." "Kako... kako emo se vratiti... u svoje vrijeme?" apne Ivana, vidno uznemirena. "Neemo", mrko e Scathach. "Zarobljene smo." Ivana prvo pomisli na arobnicu. "A to e biti s Perenelle?" Zaplae. "Oekuje nas. eka nas." Scatty privue Ivanu i vrsto je zagrli. "Moda e morati dugo ekati", smrknuto ree. "Ivanice, vratile smo se otprilike milijun godina u prolost. arobnica e se morati osloniti na vlastite snage." "Ba kao i mi", jecala je Ivana. "Ne ba." Scatty se iroko osmjehne. "Mi imamo jedna drugu." "to emo?" pitala se besmrtna Francuskinja, srdito otirui suze. "Isto to i uvijek: preivjet emo." "A to e biti s Perenelle?" upita Ivana. Na to Scathach nije imala odgovora.

169

GIGA

ezdeseto poglavlje
Billy the Kid bacio je pogled na crno-bijelu fotografiju u svome dlanu ne bi li si strogu Machiavellijevu vanjtinu utisnuo u pamenje. Zakljui da e kratku sijedu kosu biti lako zapaziti. Gurnuvi sliku u stranji dep traperica, prekrii ruke na uskim prsima gledajui kako se prvi putnici pojavljuju u zoni dolazaka Meunarodne luke San Francisco. Turiste je bilo lako prepoznati; bili su sportski odjeveni u traperice ili kratke hlae i majice, a veina je vukla kolica za prtljagu s prevelikom gomilom kofera punih odjee koju nijednom nee odjenuti. Bilo je i poslovnih ljudi u odijelima svijetlih boja ili dnevnim hlaama i sportskim jaknama, koji su nosili aktovke ili vukli male kofere za jednu no, odluno koraajui, ve provjeravajui pozive na mobitelima, s blistavim Bluetoothovim slualicama u uima. Billy je posebnu pozornost obratio na obitelji: na postarije roditelje ili djedove i bake koji doekuju unuke, na mlade mukarce i ene moda studente koji se vraaju roditeljima, na parove koji se ponovno susreu. Bilo je mnogo suza, radosnih poklika, osmijeha i rukovanja. Billy se pitao kakav je osjeaj biti tako doekan, izai u ekaonicu u zoni dolazaka i preletjeti pogledom lica, znajui da e meu njima pronai neko kojemu je iskreno drago to te vidi roditelja, brata ili sestru, moda prijatelja s kojim dijeli prolost i doivljaje. On nije imao nikoga. I to odavna. ak je i za prirodnoga ivota imao malo prijatelja, a veina njih pokuala ga je ubiti. Nijedan nije uspio. Napokon u ekaonicu ue visok sjedokos mukarac s fotografije, u otmjenom crnom odjelu i s crnom konatom torbom za raunalo na ramenu. Billy se ugrize za obraz kako bi suspregnuo osmijeh: moda bi u nekoj europskoj zranoj luci Machiavelli proao neopaeno, ali ovdje je upadao u oi sred silnog arenila i sportske odjee. Cak i da nije vidio fotografiju, Billy bi znao da je to europski besmrtnik. Gledao je kako Machiavelli stavlja jednostavne sunane naoale i prelijee pogledom gomilu. Talijan tada krene prema Kidu, premda niime nije pokazao da ga je prepoznao. Amerikanac se pitao hoe li mu pruiti ruku. Mnogi besmrtnici nerado su dodirivali druge ljude, a pogotovo druge besmrtnike. Premda je nekoliko puta susreo engleskog arobnjaka, Billy nijednom nije vidio da Dee svlai rukavice. Machiavelli prui ruku. Billy se nasmijei, na brzinu otre dlan o nogavicu traperica i prihvati pruenu ruku. "Kako ste znali da sam to ja?" upita na razmjerno dobrom francuskom. Talijanov stisak bio je vrst, a koa hladna i suha. "Obino se vodim njuhom", odgovori Machiavelli na istom jeziku, a onda prijee na engleski bez stranog naglaska. Duboko udahne. "Traak kajenske paprike, ini mi se." "Upravo tako", potvrdi Billy Udahnuo je ne bi li osjetio Talijanov miris, ali je nanjuio samo bezbrojne mirise zrane luke i zaudo - lagani smrad koji e svakog kauboja podsjetiti na egrtuu. "A i potraio sam vas na internetu", doda Machiavelli s cininim osmijehom. "Jo izgledate kao na znamenitoj fotografiji. Ali zaudili ste me; prepoznali ste me im sam kroio kroz vrata. Osjetio sam va pogled na sebi." "Znao sam koga traim." utke, Machiavelli je upitno izvio obrve. Podigao je naoale na elo, a sive su mu oi bljesnule kad je spustio pogled na sugovornika. Bio je za glavu vii od Amerikanca. "Pazim da se moje fotografije ne objavljuju ni na internetu, ni u tisku." "Poslali su mi je nai poslodavci." Billy izvadi fotografiju iz stranjeg depa i prui mu je. Machiavelli je pogleda, a usne mu se rastegnu u jedva primjetan smijeak. Obojica su znala to to znai. Mrani Stariji uhode Machiavellija... to znai da vjerojatno motre i Billyja. Machiavelli vrati fotografiju, ali Billy odmahne glavom. Gledajui Talijana u oi, ree: "Posluila je svrsi. Moda vi pronaete novu primjenu."

170

GIGA

Machiavelli pogne glavu u lagani naklon i spusti naoale natrag na nos. "Siguran sam da hoe." Obojica su znali da e Talijan po povratku u Pariz uiniti sve u svojoj moi da otkrije tko je slikao tu fotografiju. Amerikanac pogleda jedinu torbu koju je Machiavelli drao u ruci. "To vam je sva prtljaga?" "Jest. Spakirao sam vei koveg, ali sam shvatio da se ovdje neu zadrati dovoljno dugo da iskoristim ni desetinu odjee koju sam kanio ponijeti. Stoga sam sve ostavio i ponio samo druge arape i donje rublje. I laptop, dakako." Dvojica mukaraca koja su se zaputila prema izlazu bila su neobian par Machiavelli u crnom odijelu krojenom po mjeri, a Billy u izblijedjeloj traper-koulji, pohabanim trapericama i iznoenim izmama. Premda je zrana luka bila krcata, nitko im se nije pribliio dovoljno da ih trkne u prolazu, a mnotvo se nesvjesno razdvajalo da ih propusti. "Znai, ovo je samo kratak poslovni posjet?" upita Billy. "Nadam se da u biti na prvom slobodnom letu kui." Machiavelli se nasmijei. "Divim se vaoj samouvjerenosti", ree Amerikanac ne odajui glasom to misli. "Samo to ja mislim da gospou Flamel nee biti ba tako lako poraziti." Izvadi prastare naoale Ray Ban iz depa na koulji i izae na arko, ranoposlijepodnevno sunce. "Je li sve spremno?" upita Machiavelli dok su ulazili u polumrak garae. Billy izvue iz depa kljueve automobila. "Unajmio sam amac. ekat e nas na Trideset devetom doku." Tada zastane, odjednom shvativi da Talijan vie ne stoji uz njega. Okrenuvi se s kljuem jarkocrvenog Thunderbirda u ruci i osvrnuvi se, vidje da Talijan zadivljeno zuri u kabriolet, koji je medu ostalim, obinim vozilima dramatino upadao u oi bojom i stilom. "Kabriolet Thunderbird iz 1959. - ne, '60.", ispravi se Machiavelli. Prijee rukom po blistavom poklopcu motora i farovima. "Velianstveno." Billy se naceri. Pretpostavljao je da mu se Niccolo Machiavelli nee svidjeti, ali Talijan mu je upravo porastao jedan bod u oima. "To je moj ponos i dika." Besmrtnik obie automobil saginjui se da proui kotae i auspuh. "Tako i treba: sve izgleda originalno." "Sve i jest originalno", ponosno e Billy. "Dva puta sam mijenjao auspuh i pobrinuo se da zamjenski dou s istog modela." Ue u automobil i prieka da se Machiavelli vee. "Bio bih se kladio da je u vaem stilu Lamborghini ili moda Alfa Romeo." "Ferrari moda, ali Alfa nikada!" "Imate li mnogo automobila?" upita Billy "Nijedan. Imam slubeni auto i vozaa. Ne vozim", prizna Talijan. "Ne vozite ili ne znate voziti?" "Ne volim voziti. Stvarno sam lo voza", prizna s kiselim osmijehom. "Dodue, uio sam voziti u autu s tri kotaa." "Kad je to bilo?" upita Billy. "Godine 1885." "Ja sam umro 1881." Billy odmahne glavom. "Ne mogu zamisliti da ne znam voziti", promrmlja izlazei s parkiralita. "To je kao da ne zna jahati." Pritisne papuicu gasa nato automobil jurne naprijed i ubaci se u gust promet pred zranom lukom. "elite li neto pojesti?" upita. "Imamo dobrih francuskih i talijanskih restorana..." Machiavelli odmahne glavom. "Nisam gladan. Moemo ii ako ste vi gladni." "Ne jedem puno u zadnje vrijeme", prizna Billy Machiavellijev mobitel zazvoni. "Ispriajte me na trenutak." Izvadi iz depa najtanji mogui mobitel i zagleda se u zaslon. "Ah", razdragano ree. "Dobre vijesti?" upita Billy Machiavelli se zavali u sjedalu i iroko se osmjehne. "Juer sam postavio stupicu; prije nekoliko sati neto se u nju uhvatilo." Billy ga pogleda ispod oka, ali ne ree nita.

171

GIGA

"im sam otkrio da je Alkemiarova ena zatoena ovdje u San Franciscu, znao sam da e on ili neki njegovi saveznici pokuati doprijeti ovamo. Pruale su im se dvije mogunosti: let kojim sam ja upravo stigao ili zmajeva brazda pred Notre Dameom." "Pogaam da ste neto uinili sa zmajevom brazdom", naceri se Billy. "Tako neto bih ja pokuao." "Vrata brazde aktiviraju se u parikoj nultoj toki. Jednostavno sam premazao kamenje alkemijskim uvarkom od smrvljenih mamutskih kostiju kosti iz pleistocena i dodao u mjeavinu jednostavnu aroliju privlaenja." Na semaforu se upali crveno, pa Billy postupno zaustavi automobil. Povukavi runu konicu, okrene se na sjedalu i uputi Talijanu gotovo zadivljen pogled. "Prema tome, tko god se posluio tom zmajevom brazdom..." "... odvuen je u pleistocen." "A kad je to bilo?" upita Billy. "Nisam ba kolovan." "Mogli su zavriti u bilo kojem trenutku, u rasponu od prije 1,8 milijuna do prije 11.500 godina." Machiavelli se nasmijei. "Dobri ste." Billy odmahne glavom. "Dakle, nemate pojma tko je aktivirao vrata?" "Prije dvadeset i etiri sata, jedna sigurnosna kamera usmjerena je u tu toku." Machiavelli podigne mobitel. Na zaslonu je bila slika dviju ena okrenutih leima jedna drugoj, posred trga posutog kamenjem. "Nemam pojma tko je sitnija ena", ree Machiavelli, "ali lijeva je Scathach." "Sjena?" apne Billy naginjui se prema zaslonu. "To je Djevianska ratnica?" Oito ga se nije dojmila. "Mislio sam da je via." "Svi to misle", ree Machiavelli. "To je prva pogreka koju uine." Upalilo se zeleno pa su iza Thunderbirda poeli trubiti automobili, a netko je neto i doviknuo. Machiavelli znatieljno baci pogled na besmrtnika pitajui se kako e reagirati. Ali Billy the Kid je prije vie desetljea ukrotio divlju ud. Podigavi ruku, mahne u znak isprike i krene. "Sad kad je Sjena uklonjena, zadatak nam je vjerojatno laki." "Neizmjerno laki", sloi se Machiavelli. "Nekako sam slutio da bi se ona mogla pojaviti u Alcatrazu i pomrsiti nam planove." "No dobro, ta je mogunost sada iskljuena." Billy se naceri, a onda se uozbilji. "Pod sjedalom ete pronai omotnicu. U njoj je ispis mejla koji sam juer poslijepodne dobio od Enoch Enterprisesa, u kojem nam doputaju pristajanje na Alcatrazu. Deejeva tvrtka trenutno je vlasnik otoka. Pronai ete i fotografiju koja je stigla u privitku anonimnog jutronjeg mejla. Slutim da je za vas. Meni nita ne znai." Machiavelli istrese iz omotnice dva lista. Papir sa slubenim zaglavljem tvrtke Enoch Enterprises bio je dug, oito pravni spis kojim se nositelju doputa pristajanje na otok s ciljem "povijesnog istraivanja". Potpisao ga je dr. sc. John Dee. Na drugom papiru bila je fotografija visoke rezolucije koja je prikazivala slike na zidu egipatske piramide. "Znate li to to znai?" upita Billy. Machiavelli okrene stranicu vodoravno. "Ovo je slikano u Unasovoj piramidi, a on je vladao Egiptom prije vie od etiri tisue godina", polako ree. Savreno manikiran nokat pratio je red hijeroglifa. "Neko su ovo nazivali Piramidskim tekstovima, ali danas to zovemo Knjigom mrtvih." Talijan kucne fotografiju i tiho se nasmija. "Vjerujem da je ovo magijska formula za buenje stvorenja koja spavaju na otoku." Ubacivi papire natrag u omotnicu, pogleda mlaeg mukarca. "Hajdemo na Alcatraz. Vrijeme je da ubijemo Perenelle Flamel."

172

GIGA

ezdeset prvo poglavlje

Doktor John Dee prouavao je posjetnicu koju je drao u ruci. Bila je iznimno lijepa, s reljefnim srebrnim slovima na debelom, grubom, runo raenom papiru. Okrene je; na posjetnici nije bilo imena, ve samo stiliziran prikaz jelena goruih rogova u dvostrukoj krunici. Nagnuvi se naprijed, pritisne tipku na interkomu. "Poaljite gospodina unutra; odmah u ga primiti." Vrata ureda gotovo se smjesta otvore i na njima se pojavi vidno uplaen tajnik uvodei visokog mukarca otra lica. "Gospodin Hunter, gospodine." "Ne spajajte mi pozive", osorno e Dee. "Ne elim da me itko ometa, ni zbog ega." "Da, gospodine. Je li to sve, gospodine?" "To je sve. Obavijestite osoblje da moe kui." Dee je uvijek traio da svi dugo ostaju u uredu po zavretku radnog vremena. "Da, gospodine. Hvala vam, gospodine. Hoete li doi sutra u ured?" Dee oine tajnika takvim pogledom da je bre-bolje mugnuo iz prostorije. arobnjak je znao da je cijeli ured na iglama zbog njegova neoekivanog dolaska. Zgradom su kolale glasine da kani zatvoriti londonsku podrunicu Enoch Enterprises. Premda je bilo ve deset naveer, nitko se nije poalio to radi dokasna. "Sjednite, gospodine Hunter." Dee pokaza nizak naslonja od koe i kovine pred sobom. Sam je ostao sjediti za stolom od ulatena, crna mramora, pozorno motrei pridolicu. arobnjak zakljui da s njim neto nije kako treba. Plohe i bridovi lica bili su mu poremeeni; oi su bile previsoko, svako oko druge boje, a usta prenisko i preiroka. Gotovo kao da je lice sastavio netko tko dugo nije vidio ljudsko bie. Bio je odjeven u svijetloplavo odijelo na tanke pruge, ali hlae su bile malo prekratke pa se iznad crnih arapa nazirao djeli bijele koe, a rukavi sakoa sezali su mu do zglobova prstiju. Cipele su mu bile prljave, obloene debelim slojem skorena blata. Hunter se spusti u naslonja, nezgrapnim i ukoenim kretnjama, kao da nije posve siguran kako se barata rukama i nogama. Dee pusti da mu prsti kliznu po Excaliburu, koji je drao pod stolom. Znao je i otprilike pet auralnih arolija koje slue tomu da prenapregnu auru i raare je. Jedini problem bit e ienje pepela s tepiha. Naslonja bi se vjerojatno rastalio. "Kako ste znali da sam ovdje?" naglo upita Dee. "Rijetko dolazim u ovaj ured. A i malo je kasno za sastanak." Visok i blijed mukarac pokua se nasmijeiti, ali uspije samo udno izviti usne. "Moj poslodavac znao je da ste u gradu. Pretpostavio je da ete svratiti u ovaj ured jer vam prua pristup komunikacijskoj mrei." ovjek je govorio engleski odsjeno i tono, ali pomalo kretavim glasom, zbog kojeg je zvuao pomalo smijeno. "Moete li govoriti otvoreno?" plane Dee. Bio je umoran i vrijeme mu je istjecalo. Premda su ceste bile satima zatvorene i na njima postavljene nebrojene policijske kontrolne toke, Flamelu i djeci jo nije bilo traga. Britanska vlada bila je pod pritiskom da ukloni policijsku blokadu. Na svim cestama koje vode u grad i iz njega bili su zastoji, a u Londonu je promet bio potpuno paraliziran. "Kasno sino imali ste sastanak s mojim poslodavcem", ree blijedi mukarac. "Okonan je prije negoli je postignut zadovoljavajui uspjeh zbog okolnosti na koje niste mogli utjecati." arobnjak ustane i obie radni stol. U desnici je drao Excalibur i blago lupkao kamenim sjeivom po ljevici. ovjek u naslonjau na to se uope nije obazirao. "io sic vi?" znatieljno upita Dee. Zakljuio je da to stvorenje nije posve prirodno i da vjerojatno nije ovjek. Spustivi se na jedno koljeno, zagleda se mukarcu u lice i nejednake oi. Jedno je bilo zeleno, a drugo sivo. "Jeste li tulpa, golem, simulakrum ili homunkul?" "Ja sam Utjelovljena misao", odgovori spodoba i nasmijei se. Usta su mu bila puna jelenjih zuba. "Stvorio me Cernunnos."

173

GIGA

Dee je navrat-nanos uzmicao dok se stvorenje preobraavalo. Zadralo je tijelo visokog, loe odjevenog mukarca, ali mu je glava postala prelijepa i neljudska, a iz nje su izbili veliki rogovi. Usta Rogatog boga rastegnula su se u jedva primjetan osmijeh, a oi okomitih zjenica irile su se i skupljale. "Zakljuaj vrata, doktore; ne eli da itko sada ue." Obiavi stvorenje u irokome luku i drei Excalibur izmeu sebe i njega, Dee prie vratima i zakljua ih jednim potezom. Ono to je Cernunnos upravo uinio bilo je nevjerojatno. Sluei se matom i snagom volje, arhont je stvorio svoj lik od iste aure. Nije bio savren, ali je bio dovoljno uvjerljiv. Dee je znao da se humani vie meusobno gotovo nikada ne gledaju te da bi onaj tko bi primijetio da neto ne valja s vanjtinom toga ovjeka vjerojatno samo svrnuo pogled ispunjen nelagodom. "Impresioniran sam", ree Dee. "Pretpostavljam da upravljate Utjelovljenom milju iz daljine?" "Iz vee daljine negoli moete zamisliti", ree Cernunnos. "Doao sam do zakljuka da ne vladate magijom", prizna Dee vraajui se za radni stol. Elegantna srebrna posjetnica polako se puila, a vitice sivo-bijelog dima lebdjele su zrakom prema mukarcu jelenje glave koji ih je udisao sjedei na drugoj strani stola. "Nije to magija, ve arhontska tehnologija", jednostavno e Cernunnos. "Vi to dvoje ne biste znali razlikovati." "Pretpostavljam da ste doli s razlogom", ree Dee, "a ne da mi pokaete tu... tu svoju tehnologiju." Jelen kimne i blistavo se osmjehne. "Znam gdje su Flamel, Gilgame, Palamed i blizanci." "U ovom trenutku?" "U ovom trenutku", potvrdi stvorenje. "Nisu udaljeni ni sat vremena odavde." "Recite mi", zatrai Dee, a onda doda: "Molim vas." Arhont podigne desnicu. Dee primijeti da ima jedan prst vika. "Moji su uvjeti isti kao prije, arobnjae. elim Flamela, Gilgamea i Palameda ive. I elim Clarent." "Pristajem", bez oklijevanja odgovori Dee. "Sve e to biti vae. Samo mi recite gdje su." "I elim Excalibur." U tom bi trenutku arobnjak tom stvorenju obeao ama ba sve. "Dogovoreno. Sam u vam ga izruiti im Flamel bude mrtav. Tko je jo s njim?" revno upita. "Nitko." "Nitko? A Gabrielovi psi?" "Sablasni psi i njihov gospodar Bard su nestali. S blizancima su Alkemiar, vitez i kralj." "Kako ste ih pronali?" upita Dee. Morao je priznati da ga se to dojmilo. "Traio sam ih posvuda." Stvorenje se ustajui ponovno preobrazilo, a rogovi su mu se uvukli natrag u lubanju. Opet su se pojavili glava i lice, uznemirujue drukiji od prijanjih. "Vratio sam se u metalnu utvrdu i jednostavno slijedio njihov miris." "Slijedili ste ih ovim gradom pomou njuha?" Deeja je to jo vie zaprepastilo od upravljanja Utjelovljenom milju. Suspregne osmijeh pri pomisli na Rogatog boga koji na sve etiri juri prometnim ulicama, slijedei miris automobila. "Arhontska tehnologija. Nema nita jednostavnije", ree Utjelovljena misao. "A sada, ako pode sa mnom, uredit u da te prebace..." "Utjelovljena misao je dojmljiva", iskreno e arobnjak, ali kanite li se izdavati za ovjeka, stvarno biste trebali poraditi na glasu. I odjei." "To je posve nevano", odvrati stvorenje. "Humani e uskoro biti izbrisani s lica zemlje."

174

GIGA

ezdeset drugo poglavlje

Perenelle Flamel bila je razoarana. Sklupana u straarskoj kuli gdje je provela no, arobnica se, usprkos svemu, nadala da e jedna od malih jedrilica ratrkanih zaljevom odjednom skrenuti prema otoku i da e se iz nje iskrcati Scatty i Ivana. Ali kako je dan prolazio, bilo joj je sve jasnije da nee doi. Nije sumnjala da su pokuale i znala je da im se na putu moralo isprijeiti neto grozno. Ali istodobno se ljutila na samu sebe to si je dopustila da se ponada. "Stie amac!" apne joj de Ayala u lijevo uho tako da je poskoila od straha. "Juan!" plane arobnica. "Otjerat e me u grob!" Odgurne se do ruba tornja osjeajui val olakanja, ali i blagu grinju savjesti sto je uope posumnjala u prijateljice. Carobniino lice razvue se u okrutan osmijeh; kad bude imala Ivanu Orleansku i Sjenu Scathach uza se, nita ak ni Morski starac i sfinga nee joj se moi oprijeti. Golema crna krila lepetala su i praskala, a arobnica je gledala kako Boica vrana spiralno slijee s vrha svjetionika i njeno se sputa na pristanite, gotovo tono ispod nje. Perenelle se namrti; gdje je tom stvorenju pamet? Seathaeh e je vjerojatno baciti Nereidama, kojima je svejedno to jedu. Ba kad je nakanila ustati i spustiti se s tornja, de Ayalino lice djelomice se materijalizira pred njom. Oi sablasti bile su razrogaene od straha. "Dolje! Ne ustaj!" Perenelle se baci svom duinom na pod. ula je brujanje vanjskog motora i struganje drva o drvo kad je amac udario o dok. Tada je zaula glas. Muki glas. "Gospo, pravo je zadovoljstvo zatei vas ovdje." U tom je glasu bilo neega, neega grozomorno poznatog... Perenelle otpue do ruba straarskog tornja i proviri dolje. Gotovo tono ispod nje, Talijan Niccolo Machiavelli duboko se klanjao Boici vrana. U mladiu koji je izlazio iz amca, arobnica prepozna besmrtnika kojeg je prethodnoga dana uhvatila kako je uhodi. Machiavelli se uspravi i podigne omotnicu. "Imam upute od naeg gospodara meu Starijima. Moramo probuditi uspavanu vojsku i ubiti arobnicu. Gdje je ona?" otro upita. Boica vrana zvjerski se naceri. "Dopustite da vam pokaem."

175

GIGA

ezdeset tree poglavlje

Blizanci su spavali i sanjali istovjetne snove. Sanjali su o kii i bubnjanju kapi o tlo, o strmoglavim vodopadima, golemim svijenim valovima i poplavi koja je jednom zamalo unitila svijet. Od snova su se trzali i mumljali u snu na vie jezika, a jednom su Sophie i Josh uglas zavali majku na jeziku u kojem je Gilgame prepoznao staroegipatski, koji se poeo govoriti prije vie od pet tisua godina. Nekoliko puta tijekom dugog dana, Nicholas Flamel pokuao je probuditi blizance, ali su Gilgame i Palamed straarili nad njima. Kralj je dovukao bavu do Josha; vitez je uao na razbijenoj kutiji pokraj Sophie. Dvojica mukaraca iscrtala su u zemlji kvadratnu plou i neumorno igrali "dame" kameniima i sjemenkama, rijetko govorei, osim kad su pribrajali bodove slaui komadie granice. Prvi put kad je Flamel priao blizancima, dvojica mukaraca podigla su pogled s istovjetnim nepovjerljivim izrazima na licu. "Pusti ih na miru. Moraju spavati", odluno je rekao Gilgame. "Vodena magija je jedinstvena. Za razliku od drugih, koje su izvanjske arolije koje treba zapamtiti, aura koju treba puniti energijom i oblikovati - mo Vodene magije dolazi iznutra. Svi smo mi vodena bia. S tom smo magijom roeni. Probudio sam to znanje duboko u njihovim stanicama, u DNK. Sada im se tijela moraju priviknuti, prilagoditi i usvojiti sve to su upravo nauila. Bilo bi suvie opasno odmah ih probuditi." Flamel je prekriio ruke i spustio pogled na usnule blizance. "A koliko bismo trebali sjediti ovdje i ekati?" "Cijeli dan i cijelu no, budemo li morali", odsjee Gilgame. "Dee okree zemlju naglavake u potrazi za nama, Perenelle je zatoena na otoku s udovitima. Ne moemo samo" ljutito zapoe Flamel. "Nego to da moemo. I hoemo." Palamed polako ustane u punoj visini i nadvije se nad Alkemiara. Na licu mu se italo gaenje, a oiljci pod oima isticali su se svijetli na tamnoj koi. "Rekli ste mi da niste ubojica." "I nisam!" "E pa, ja jesam." "Prijetite mi?" "Da", jednostavno e vitez. "Nestrpljivost i glupost odnose vie rtava no ijedno oruje. Morat ete se pokoriti kraljevoj volji. Probudite li sada blizance, ubit ete ih." Zastane i gorko doda: "Ba kao to ste ubili njihove prethodnike." Okrene glavu da pogleda Sophie i Josha. "Jeste li se ikada zapitali jesu li neki od stradalih mogli biti blizanci iz legende, ali ih je vaa pretjerana gorljivost odvela u smrt ili gurnula u ludilo?" "Ni dan ne proe da ne pomislim na njih", iskreno e Flamel. Saracenski vitez sjedne i zagleda se u plou za igru iscrtanu u praini. Pomakne jednu figuru pa podigne pogled i tiho ree: "A napravite li samo jedan korak blie, ubit u vas." Alkemiar nije sumnjao da misli ozbiljno. Flamel je vei dio dana proveo u taksiju, sluajui radijske vijesti, prebacujui se s postaje na postaju ne bi li prokljuvio to se dogaa. Kruila su kojekakva nagaanja, a u razgovornim emisijama i pozivima sluatelja iznosile su se nevjerojatne teorije. No, pravih novosti bilo je malo. Britanske vlasti su, primivi od francuskih kolega upozorenje da prijeti velik teroristiki napad, zatvorile sve britanske zrane i morske luke. Na svim glavnim prometnicama postavljene su nadzorne toke, a policija je ljudima savjetovala da ne putuju osim u najveoj nudi. Nicholas je oduvijek znao da su Mrani Stariji moni i da imaju agente na svim razinama ljudskoga drutva, ali ovo je bio najzorniji iskaz te moi koji je ikada vidio. Dok je poslijepodne prelazilo u veer, Alkemiar je lutao poljem visoke trave oko taglja, pijui vodu iz boce koju je Palamed donio iz oblinjeg naselja. Nicholas je inae bio iznimno strpljiv ovjek alkemijski su postupci po prirodi spori ali odgaanje ga je

176

GIGA

izbezumljivalo. Stonehenge je bio udaljen manje od kilometra i pol, a u razbijenom krugu uspravnih kamenih blokova poinjala je zmajeva brazda koja vodi na Mount Tamalpais. Flamel je bio svjestan da vie nema dovoljno snage za otvaranje vrata, ali blizanci su je imali. Bio je siguran da se ele vratiti kui koliko i on. On e se tada moi posvetiti spaavanju Perenelle. Oslobodit e je ili umrijeti pokuavajui. No, sve mu se vie inilo da im je malo to drugo preostalo doli umrijeti, ak i ako uspije izbaviti Perry s otoka. Alkemiar je zastao kod jednog od prastarih hrastova koji su obrubljivali polje i oslonio se o njega, zagledan u nebo kroz gustu kronju, a onda spuznuo na tvrdu suhu zemlju. Podigao je obje ruke prema svjetlu: bile su to starake ruke izboenih vena. Kad je proao prstima po glavi, sitne vlasi kratke kose poletjele su prema suncu. Zglobovi prstiju bili su mu nateeni i kruti, a kad bi ustajao ili sjedao, acalo ga je u kuku. Dostizala ga je starost. Od prolog etvrtka, kad mu je Dee uao u knjiaru, ostario je najmanje jedno desetljee, a poeo se osjeati kao da je ostario dva. Ubrzao je starenje troei mnogo auralne energije i ne dajui joj vremena da se obnovi. Razina energije opasno mu je opala i bio je svjestan da mu ozbiljno prijeti spontano samozapaljenje poslui li se uskoro opet aurom. Bez Kodeksa, on i Perenelle e umrijeti. Alkemiarove usne izviju se u gorak osmijeh. Knjiga Abrahama idova nalazi se kod Deeja i njegovih gospodara, koji je zasigurno ne kane vratiti. Nicholas isprui noge preda se, sklopi oi i okrene lice prema suncu, putajui da ga obgrli toplina. Umrijet e. Ne jednoga dana, ne u nekom neodreenom buduem trenutku ve jako skoro. A to e onda biti s blizancima? Sophie mora usvojiti jo dvije, a Josh ak etiri magije; tko e nastaviti njihovo kolovanje? Znao je da e prije smrti morati donijeti nekoliko odluka, izvuku li se uope iz sadanjeg kripca. Pitao se bi li Saint-Germain bio voljan preuzeti ulogu mentora blizancima - premda nije bio posve siguran ima li uope puno povjerenje u grofa. Moda bi mogao zamoliti nekoga u Americi, moda nekog indijanskog amana... Alkemiara je uspavala duboka iscrpljenost u spoju s toplinom i spokojem dana. Kapci mu trepnu i sklope se, a on zaspi sjedei oslonjen o stablo. Alkemiar je sanjao o Perenelle. Bio je dan njihova vjenanja - 18. kolovoza 1350. godine - sveenik ih je upravo proglasio muem i enom. Alkemiar je drhtao u snu; bio je to stari san, nona mora koja ga je stoljeima proganjala svake noi, pa je znao to slijedi. Nicholas i Perenelle okrenuli su se od oltara prema crkvenim klupama i shvatili da je malo kameno zdanje krcato. Dok su hodali prolazom meu klupama, uoili su da je crkva puna blizanaca -djeaka i djevojica, tinejdera, mladih mukaraca i ena svih odreda plavokosih i plavookih. Svi su podsjeali na Sophie i Josha Newmana. I svi su na licima imali isti uasnut i zgaen izraz. Nicholas se trgne iz sna. Uvijek se budio u istom trenutku. Alkemiar ostade nepomian, putajui da mu se uspori divlje udaranje srca. Zaprepastio se vidjevi da je pala no. Zrak je bio svje i suh na njegovoj koi vlanoj od znoja. Iznad njegove glave utalo je i aputalo lie, a miris ume bio je teak i slatkast... Neto nije bilo kako treba. No bi trebala mirisati na stabla i travu, ali odakle taj miris praiskonskih uma? Njemu slijeva pukne grana, a zdesna zauti suho lie pa Alkemiar shvati da se neto kree poljem prema taglju.

177

GIGA

ezdeset etvrto poglavlje

arobnica je u eliji u krilu D", ree Boica vrana. "Ovuda." Stane u stranu da propusti Machiavellija i Billyja the Kida. Zatim se osvrne preko ramena i podigne prema straarskom tornju crveno i uto oko, koja su se arila sred bijele puti. Podigla je tanane obrve, izvila stisnute crne usne u osmijeh pa spustila sunane naoale na lice. Boica vrana stegnula je plat od crnog perja na ramenima i zaputila se krupnim koracima za besmrtnicima, kuckajui izmama po vlanom kamenju. "Sto se to upravo dogodilo?" zbunjeno upita de Ayala. "Naplaen je dug", tiho odgovori Perenelle pratei pogledom bie koje je nestajalo pod tornjem. "Dobrovoljno, neoekivano", nasmijeeno doda. arobnica dohvati koplje, zagrne se pokrivaem i spusti metalnim ljestvama na pristanite. Duboko udahne; u zraku se zadrao trag Machiavellijeva zmijskog smrada i mirisa njegova pratitelja ili papriice. arobnica te mirise nee zaboraviti. "Trebala bi priekati da se spuste u elije i tek tada napasti", ree de Ayala materijaliziravi se uz nju. Bio je odjeven sveanije, u odoru zapovjednika panjolske mornarice. "Uhvati ih nespremne. Je li ti aura snana?" "Mislim da je snana koliko moe biti. Zato?" ''Dovoljno snana da srui strop na njih'!" Perenelle se osloni o koplje i zagleda u zgrade trule od morske vlage. "Da, da, mogla bih", oprezno ree. Obalni povjetarac ibao joj je lice vlasima kose. Perenelle ih skloni u stranu i primijeti daje meu njima vie srebrnih nego crnih. "Moram tedjeti auru, ali sigurna sam da bih se mogla sjetiti neke arolijice koja bi izjela betonske i metalne potpornje..." Sablast veselo protrlja ruke. "U tome e ti pomoi svi duhovi Alcatraza, gospo. Samo reci to nam je initi." "Hvala ti, Juan. Ve su mi dovoljno pomogli." Perenelle krene za trojcem, neujno se kreui u pohabanim cipelama. Zaustavila se na uglu i provirila iz zaklona. Boica vrana i dvojica besmrtnika su isparili. De Ayala doleti do nje. "A ona ledena arolija koju si upotrijebila protiv sfinge? Bila je uspjena; kako bi bilo da cijeli hodnik zapeati vrstim ledom?" "To bi moglo biti malo tee izvedivo", prizna Carobnica okreui se i odluno se vraajui prema pristanitu, mimo knjiare. Kutovi usana izviju joj se u pakostan osmijeh. "Ali mogu uiniti neto drugo to e ih svakako uzrujati." "A to je?" eljno upita de Ayala. Perenelle pokaza drvenim kopljem. "Ukrast u im amac." Sablast je djelovala toliko razoarano da se Carobnica prvi put u nekoliko dana morala nasmijati.

178

GIGA

ezdeset peto poglavlje

Kroz svijene zidove taglja prosija svjetlost zelena poput metvice, osvjetljavajui unutranjost arkim zrakama i snanim prugama. Arhont Cernunnos stajao je obrubljen svjetlom, golemih i stranih rogova. Na zidovima su plesale sjene vujih glava. Sophie se probudi s vriskom, a aura joj zaiskri oko tijela i u trenu poprimi oblik blistava srebrnog oklopa. Josh naglo otvori oi i s mukom se osovi na noge, ljevicom nagonski poseui za Clarentom. Kameni ma brujao je i itao kad su mu se prsti sklopili oko balaka, a sjeivo je zapucketalo i stalo se prelijevati u sjajnim bojama. Palamedu oko tijela nastane glatki crni oklop, a on skine divovski dvorucnjak s ramena i stane pred blizance. Gilgame bez rijei prui ruku i izvue svijenu sablju iz vitezova pojasa. "Gdje je Alkemiar?" otro upita Palamed. "Njuim metvicu", brzo e Sophie duboko udiui. Noni zrak bio je proet prepoznatljivim mirisom. Osjeala je kako joj srce snano bubnja, ali nije bila uplaena, premda je znala to je vani. Jednom su ve porazili arhonta, i to dok jo nisu usvojili Vodenu magiju. "Svjetlo je boje Nicholasovc aure", doda Josh. "Sigurno je vani." "Moramo izai", urno e Palamed, "ne smijemo dopustiti da nas opkole unutra." Okrene se i zaleti u zid. Trulo drvo raspadne se na iverje, a vitez tresne na polje. "Idite!" vikne Gilgame uhvativi Sophie za ruku i povue je prema nepravilnom otvoru. "Josh, hajde!" Josh se upravo okrenuo da poe za njima, kadli vrata taglja izlete sa arki. Cernunnos pogne glavu da zaviri u tagalj, a ulaz su mu prijeili samo divovski rogovi. Prelijepo lice se smijeilo, a glas zujao i podrhtavao Joshu u glavi. "Dakle, ponovno se susreemo, djeae. Doao sam po svoj ma." "Nee ii", protisne Josh kroza zube. "Ja ba mislim da hoe. Ovaj put doao sam pripremljen." Cernunnos povue desnicu unatrag, a Josh vidje da Rogati bog u rukama dri luk i strijelu. Zauje trzaj tetive i ugleda bljesak strijele koja je u luku letjela prema njemu. Clarent se pokrene, podigne i plotimice isprijei pred Joshovim srcem. Strijela s vrhom od kosti bezopasno se smrska o kameno sjeivo, ali tolikom silinom da odgurne djeaka, koji zatetura unatrag. Cernunnos rikne u nemonu bijesu. Zapne novu strelicu i odapne. Clarent se pomakne u Joshovoj ruci, a sjeivo zapjeva presijecajui strijelu napola. Dva divovska vuka ljudskih lica probiju se pokraj Rogatog boga i uvuku u tagalj. Razdvojili su se i stali svaki s jedne strane Joshu koji je uzmicao dok nije udario nogom u prastari traktor. Nije imao kamo dalje. vrsto se ukopavi nogama u tlo, drei ma pred sobom objema rukama, stajao je gledajui kako mu vukovi Divlje hajke polako prilaze, a arhont zapinje novu strijelu. "Koliko si brz, djeae?" rikne Cernunnos. Odapinjui strijelu, izvikne neprepoznatljivu rije, a dva vuka bace se na Josha razjapljenih gubica. Uto Gilgame iskoi iz sjene vitlajui svijenim perzijskim maem koji je zvidao u letu. Prvi vuk nije ni vidio besmrtnika, ali se rasuo u prah im mu je hladan elik taknuo meso. Drugi vuk poletio je na Josha. Clarent se pokrenuo i sunuo naprijed, a stvorenje se rasprsnulo u prah i pepeo. "Gilgameu!" vrisne Josh. "Pazite!" Ali arhontova strijela pogodila je besmrtnika ravno u prsa tako da se zavrtio oko svoje osi i tresnuo o tlo. Cernunnos dohvati novu strijelu, nacilja kralja i odapne. Sophien vrisak bio je jeziv: strah, tuga i gnjev stopljeni u jednom zvuku. Otrgnuvsi se Saracenskom vitezu, probila se natrag kroz razvaljeni zid, pritrala palome kralju i bacila se na njega. Srebrna aura bila joj je tvrda i blistava. Cernunnosova strijela pogodi je posred lea, a kremeni vrh smrska se u prah na njezinu oklopu, ali joj silina udarca narui koncentraciju pa

179

GIGA

aura izblijedi i zgasne, ostavljajui je nezatienu. Arhont odbaci luk u stranu; nestalo mu je strijela. Pone razdirati proelje taglja golemim rukama, riui, udarajui nogama o pod i grmei obuzet ushienim gnjevom. Sophie je kleala uz Gilgamea, podigla mu glavu s poda i privila je uza se. Josh se isprijei izmeu arhonta i sestre, ibajui oima amo-tamo, gledajui odakle e doi sljedei napad. vrsto je ukopao stopala u pod, a tijelo mu je nagonski zauzelo borbeni stav: teinu je djelomice prebacio na jednu nogu, a ma drao objema rukama, nakoso pred prsima. Osjetio je kako ga odjednom obuzima mir i znao da to nema nikakve veze s maem koji mu zuji i cvri u rukama. Bio je to plod spoznaje da nema izbora, da nema potrebe za odluivanjem. Mogao je samo jedno: stati i suprotstaviti se arhontu, a bio je spreman i umrijeti u obrani sestre. Gilgameove usne se pomaknu, a Sophie pogne glavu da bi ula rijei. "Voda", apnuo je zapahnuvi joj lice toplim dahom. "Nemam vode", odgovori mu suznim glasom. Znala je da bi trebala neto poduzeti, ali nije mogla misliti, nije se mogla sabrati. Vidjela je samo starca u svom naruju kojemu je iz prsa strila grozna, crna strijela. eljela mu je pomoi, ali nije znala kako. Kraljeve usne izviju se u bolan osmijeh. "Ne za pie", protisne hrapavim glasom. "Voda: najmonije oruje." Prije negoli je stigla odgovoriti, arhont otrgne cijelo proelje taglja. Naglo se okrenula i kroz velik otvor vidjela to se dogaa vani. Nicholas Flamel, zelene i raarenc aure, borio se s doktorom Johnom Deejem, obavijenim sumpornoutim dimom. Dee se borio dugim biem ukaste energije dok ga je Alkemiar odbijao vrstim kopljem zelena svjetla. Palameda je opkolio ostatak Divlje hajke, a golemi vukovi zalijetali su se prema njemu grizui i grebui, prijetei da e ga svladati premda je mahao i sjekao dugim maem. "Josh." Sophie je bila mirna. "Kralj kae da se trebamo posluiti vodom." "Vodom?" Brat blizanac spusti pogled. "Ali ne znam kako..." "Sjea li se to sam ti rekla o nagonu?" Sophie prui desnicu, a brat je prihvati ljevicom. Cernunnos je zavrio s ruenjem proelja i izvadio iz pojasa opaku toljagu kamene glave. "Ne moe braniti sebe i djevojku", zagrmi. "Moram braniti samo djevojku", apne Josh. Cernunnos zakorai prema njima... ali uto se pod njim rastvori tlo. Ono to je do maloas bila tvrda sasuena zemlja pretvorilo se u ljepljiv ivi pijesak i progutalo mu glenjeve. Voda, gusta i blatna, pjenila se izvirui iz tla. Iz pukotine je poeo trcati majuni gejzir, a onda je cijeli komad tla prepukao i odjednom se pretvorio u blato. Arhont posrne i ispusti toljagu. Sljedei komad tla takoer se pretvori u itku kaljuu pa stvorenje utone prvo do koljena, a potom do bokova. Sada mrk i nijem, upirui u blizance ovalne jantarne oi koje su plamtjele od gnjeva, Cernunnos gurne divovske ruke u tlo i pokua se osoviti na noge. "Pogreka", apne Josh. Tlo oko arhontovih ruku pretvori se u tekuinu. "Treba nam samo jo malo vode", apne Sophie. Josh doslovno osjeti kako voda nadire tvrdom sasuenom zemljom i s kolikom se snagom podie noena nevjerojatnim pritiskom iz dubine, sijekui blato, mrvei tlo, gurajui pred sobom stijene i korijenje. Arhont je zavijao i rikao tonui do prsa u blato, a golemo tijelo vuklo ga je sve dublje. Rukama je mlatio po ljepljivom blatu prskajui posvuda. Grabio je u potrazi za hvatitem, ali nije napipao nita osim blata. Iza njega rasprsne se mjehur i na povrinu kaljue ispliva kamen, zatim drugi, a za njim i trei. Odjednom ljepljivo, smee-crno blato ikne uvis i pljusne na stvorenje prekrivajui ga prljavtinom i zasipajui komadima korijenja i kamenja. Oko Cernunnosa se otvori kruna rupa i proguta ga. Arhontu se blato prelije preko glave tako da su mu ostali vidljivi samo vrhovi rogova.

180

GIGA

Sophie istrgne ruku iz bratove i rairi prste obloene srebrnom kovinom. Movarni krug pogodi snaan mlaz vatre usijane do bjelila, a blato u hipu postane tvrdo poput eljeza, spreno nesnosnom vruinom. "Uspjeli smo", nasmija se Josh. "Uspjeli smo! Osjetio sam kako mo struji kroz mene. Vodena magija", zadivljeno ree. "Josh, izai. Pomozi im", naredi mu Sophie, kojoj je lice blijedjelo jer joj se aura troila. "A ti?" "Posluaj me", otro e Sophie, a oi joj bijesnu srebrom. "Nisi mi ti efica." Josh se iroko osmjehne. "Nego to da jesam." Sophie se nasmijei i prui ruku da mu stegne prste. "Ne zaboravi da sam starija." Josh se nasmijeeno okrene i istri u polje, a Clarent je zvidao pred njim krei mu put prema Palamedu. Dio njega elio je pomoi Alkemiaru, ali ga je neki duboki nagon upozoravao da je razboritije prvo izbaviti viteza; dvojica ratnika snanija su od jednog. Gilgame snanije stegne Sophiene prste. "Sada mora ii", ree joj promuklim aptom. "Bjei odavde." "Neu vas ostaviti. Ranjeni ste." "Nikada me nee ostaviti", ree kralj, "zauvijek e ivjeti u mojemu sjeanju." Odjednom zgrabi strijelu koja mu je strila iz prsa, istrgne je i baci u stranu. "A ovo e me, hah, malo usporiti, ali nije mene ba tako lako ubiti. Idi, idi sad. Tvoja, Alkemiarova i arobnjakova aura zasigurno su prizvale svakog zlotvora u zemlji. A vjerojatno i policiju." Oi mu polete prema zelenom i utom svjetlu kojim su plamtjela oruja besmrtnika. "Ne sumnjam da se ono svjetlo vidi u krugu od nekoliko kilometara." Kralj stegne Sophienu ruku. "Znaj ovo: ako se ponovno sretnemo, moda te neu prepoznati." Izvadi debeo sveanj arolikih listova iz koulje, izvue prvi i utisne joj ga u ruku. "A ako te ne prepoznam, daj mi ovo. To e me podsjetiti na djevojku koja je pustila suzu nad izgubljenim kraljem. Idi sad. Idi do zmajeve brazde." "Ali ne znam gdje je", ree Sophie. "Alkemiar zna..." Okrenuo se i pogledao Flamela, a Sophie je pratila njegov pogled. U tom trenutku Flamelova aura zgasne, a on se skljoka na tlo. Dee pobjedonosno krikne i zamahne pucketavim utim biem nad glavom.

181

GIGA

ezdeset esto poglavlje

Josh je krajikom oka primijetio da je Alkemiaru zgasnula aura i, osvrnuvi se, vidio ga kako se rui. Znao je da je predaleko da stigne do njega na vrijeme. Silovito se okrenuvi, presjee Clarentom jednog ugavog, jedno-okog vuka i pretvori ga u prah, a onda se okrene na peti poput bacaa diska i zavitla ma u Deeja. Sjeivo je vritalo u letu poput make, a kamen sjajio crveno-crno. arobnjak ga je ugledao u posljednjem trenutku. Bi mu se u ruci pretvori u blistav, okrugao tit koji Clarent pogodi u sredinu, uz prasak crnih i utih iskrica ija silina prikuje arobnjaka uz tlo. Aura mu zapucketa i zgasne. Nije vie ustao. Vuk djejeg lica skoi na Josha razjapljenih ralja, a Josh sikne od bola kad mu njegove kande zaoru rukom. Vuk se odjednom rasprsne u prah. Sophie strese crnu au sa sablje koju joj je dao Gilgame. "Idi u auto, moramo smjesta odavde." Josh je oklijevao, razapet izmeu potrebe da dohvati Clarent i ue u vozilo. Uto iznad njihovih glava zalepeu krila, a s nonog neba obrui se stvorenje koje je podsjealo na dvometarskog takora, pruajui kande prema Sophie. Pobjedniko siktanje pretvori se u hropac kad je gvozdena otrica sunula uvis i pretvorila stvora u krupan pijesak. "Odmah, Josh!" zapovjedi Sophie, pljujui prainu iz usta. Blizanac se okrene i potri prema automobilu. No odjednom ispuni kakofonija zvukova: zavijanje, tektanje i lave. Kopita su tropotala po tvrdoj zemlji. Zvui su postajali sve glasniji i blii. Palamed je ostavio klju u motoru. Josh se uvukao na vozako sjedalo, duboko udahnuo i okrenuo klju. Automobil je krenuo pri prvom pokuaju. vrsto stegnuvi upravlja, pritisnuo je gas do kraja. Dva vuka pretvorila su se pod kotaima u oblaie praine. Sljedei je skoio na poklopac motora, ali Josh je tako naglo okrenuo upravlja da je smjesta sletio s njega, ostavivi na kovini duge tragove kandi. Pregazio je vuka crnog poput ugljena koji se uljao prema Sophie i nagazio na konicu. "Zvali ste taksi?" Ali Sophie ne ue. "Idi po Palameda", otro ree. Trei uz automobil, probijala se kroz vukove Divlje hajke sijekui i reui metalnom otricom dok nisu stigli do Saracenskog viteza, koji je stajao u crnoj praini do glenjeva. "Uite, uite!" vikao je Josh. Palamed snano otvori vrata, gurne Sophie prvu unutra, a onda se baci na stranje sjedalo. Josh toliko naglo pokrene automobil da se trznuo, a kotai se zavrtjeli na mjestu. Odvezao se do Nicholasa koji je nepomino leao na tlu. Sophie se nagnula sa stranjeg sjedala, uhvatila ga za ramena i pokuala uvui u taksi, ali bio je preteak. Palamed prui ruku i, premda je bio iscrpljen i oslabljen, uvue Alkemiara jednom rukom. Sophie pljesne staklenu pregradu. "Vozi, Josh, vozi!" "Moram po Clarent!" "Pogledaj to je iza nas!" vrisne Sophie. Josh u retrovizoru vidje da polje vrvi udovitima. Bili su slini Divljoj hajci, ali ovi su vukovi bili crni, grubih, gotovo majmunskih lica i dvostruko vei od onih sivih. Uz njih su trale divovske make boje ugljena, plamteih, crvenih oiju. "to je to?" vikne Josh. "Pripadnici Divlje hajke iz cijele zemlje", umorno e Palamed. Josh baci pogled na visoku travu u kojoj je znao da lei Clarent i donio odluku. Dohvatit e ga u tren oka... ali time ugroziti sve. Jo pritiui papuicu gasa, znao je da stari Josh Newman nikada ne bi pretpostavio vlastite potrebe tuima i otiao po ma. Promijenio se. To je mogla biti posljedica usvajanja nove magije, ali sumnjao je da je tako. Proteklih nekoliko dana nauilo ga je to je doista vano. Sophie se nagnula kroz prozor, skupila snagu koju nije znala da ima, i pritisnula palcem krug

182

GIGA

na zapeu. Vatra s mirisom vanilije sune ravno poput strelice i razbukta se u dvometarske plamenove koji su zaustavili juri udovita. "Sto da radim?" vikne Josh. "Kamo da idem?" Pred farovima se pojave drvena dvorina vrata. Josh ne posustane, ve poguri ramena, zaleti se ravno u njih i smrska ih u iverje. Dug komad drva odskoi i zarije se u vjetrobransko staklo. Palamed zgrabi Alkemiara i grubo mu protrese glavu. Flamelove oi malo se otvore i usne mu se pokrenu, ali iz njih ne dopre nikakav zvuk. "Kamo trebamo ii?" otro upita vitez. "Stonehenge", promumlja Flamel. "Da, da, to znam. Ali kamo tono?" "U srce Kruga", apne Alkemiar, a glava mu padne u stranu. Sophie primijeti duge razderotine na njegovoj odjei gdje ga je dohvatio Deejev bi. Koa pod njima bila je opeena i oderana. Skupivi ostatak auralne energije u vrak kaiprsta, Sophie prijee njime po jednoj od gadnijih posjekotina zatvarajui je i zacjeljujui. "Gdje je Gilgame?" upita Palamed. "Ranjen je. Naredio mi je da odem; otjerao me." Sophie zapne glas u grlu. "Nisam eljela ii." Saracenski vitez ljubazno se nasmijei. "Njega je nemogue ubiti", ree. "Kamo da vozim?" ponovno vikne Josh s vozakog mjesta. "Prati moje upute", ree Palamed naginjui se naprijed. "Skreni lijevo. Dri se sporednih cesta, na njima ne bi smjelo biti prometa..." Cestu iza njih odjednom obasjaju plava i bijela svjetla. Farovi su bljeskali, a sirene tulile. "Policija", nepotrebno ree Josh. "Samo vozi dalje", naredi Palamed. "Ne zaustavljaj se ni zbog ega." Pogleda kroz stranji prozor policijska vozila i obrati se Sophie. "Moe li neto poduzeti?" Sophie odmahne glavom. "Nije mi preostalo snage." Podigne ljevicu. Snano je drhtala, a s vrhova prstiju izvijale su joj se tanane vitice dima. "Dostiu nas tri policijska automobila", vikne Josh s prednjeg sjedala. "Poduzmite neto!" "Ti poduzmi neto!" odvrati Palamed. "Sophie vie nema snage. Sada je sve na tebi, Josh." "Ja vozim", usprotivi se on. "Smisli neto", plane vitez. "to bih trebao uiniti?" oajno upita djeak. "Misli na kiu", promrmlja Sophie. Josh je drao papuicu gasa pritisnutu do kraja, a taksi je tutnjio cestom dok se strelica brzinomjera pribliava brojci sto pedeset. Kia. Dobro, svojedobno su ivjeli u Chicagu, New Yorku, Seattleu i San Franciscu. Znao je to je kia. Djeak zamisli vodu koja pada s neba: debele, teke kapi kie, kiu koja lije kao iz kabla, maglovitu ljetnu kiu, ledenu zimsku kiu. "Nita se ne dogaa", vikne. Odjednom strahovit pljusak zapljusne cestu iza njih, lijui iz oblaka kojeg prethodne sekunde jo nije bilo. Prvi policijski automobil uleti u lokvu i odskliza u stranu, a sljedei udari u njegova suvozaka vrata. Pukne guma. Trei automobil tresne u drugi straga pa sva tri vozila odskliu cestom, posve je zakrivi nagruvanom kovinom. Sirene jo jednom pisnu i utihnu. "Bravo", pohvali ga Palamed. "Kamo sada?" Vitez pokaza. "Onuda." Josh pogne glavu i pogleda lijevo. Stonehenge je bio manji negoli ga je zamiljao, a cesta je prolazila neobino blizu uspravnom kamenju. "Stani tamo. Izai emo i potrati", ree Palamed. "Gdje da stanem?" upita Josh ogledavajui se. "Tono ovdje!" Josh nagazi na konice, a automobil proklize i zaustavi se. Palamed iskoi iz automobila nosei Alkemiara grubo prebaena preko ramena. "Za mnom", vikne vitez. Divovskim

183

GIGA

maem rasijee metalnu ogradu na pruge. Josh zgrabi perzijski ma, a drugom rukom obgrli sestru, koja se muila ostati pri svijesti, pridravajui je dok su hitali travom prema krugu uspravnog kamenja. "I ne osvrite se ako vam je ivot mio", vikne saracenski vitez. Sophie i Josh smjesta se osvrnu.

184

GIGA

ezdeset sedmo poglavlje

Poznajete li je?" upita Billy the Kid kutom usana, sputene glave. Gledao je leda ene koju su slijedili kroz labirint kamenih i metalnih hodnika. Machiavelli kimne. "Jednom smo se susreli", tiho odgovori. "Ona je Boica vrana, iz Sljedeeg narataja." enina glava okrene se poput sovine prema dvojici mukaraca. Nosila je zrcalne sunane naoale irokih stakala koja su zaklanjala oi sa svih strana. "I imam odlian sluh." Billy se naceri. Napravi dva brza koraka i dostigne enu u crnoj koi. Prui ruku. "William Bonney, gospojo. Veina me zove Billy." Boica vrana spusti pogled na ruku i nasmijei se, utiskujui preduge sjekutie u crne usne. "Ne diraj me. Grizem." Billyja to nije nimalo smelo. "Nisam dugo besmrtnik, tek zericu vie od stotinu dvadeset est godina, zapravo, pa nisam upoznao mnogo pripadnika Starijeg roda ni Sljedeeg narataja. I nikog slinog vama..." "William", tiho e Machiavelli. "Mislim da biste trebali prestati dodijavati Boici vrana." "Ne dodijavam, samo pitam..." "Besmrtni ste, William, ali ne i neranjivi." Machiavelli se nasmijei. "U keltskim zemljama Morrigan tuju kao boicu smrti. Iz toga moete zakljuiti kakve je udi." Odjednom se zaustavi. "to je to bilo?" Billy the Kid zavue ruku pod kaput i izvadi lovaki no dug gotovo etrdeset centimetara. Lice mu se u trenu promijeni i postane surovo. "to?" Machiavelli podigne ruku da utia Amerikanca. Usredotoio se glave nagnute u stranu. "Zvui kao" "brodski motor!" Billy se dade u trk. Machiaveli dobaci sumnjiav pogled Boici vrana i okrene se pa otri natrag hodnikom. Za nekoliko trenutaka, sfinga obie ugao mekim korakom. Ugledavi Boicu vrana, zastane i dvije se ene jedna drugoj uljudno naklone. Prema sloenoj mrei obiteljskih odnosa u Starijem rodu, bile su u daljem rodu. "Uinilo mi se da sam neto ula", ree sfinga. "I oni su neto uli." Boica vrana zvjerski se iskesi. Nicholas nikada nije nauio voziti, ali Perenelle je prije deset godina napokon otila na satove i nakon est tjedana vozake kole prola ispit iz prvog pokuaja. Premda nikada nisu kupili automobil, Perenelle nije zaboravila sto je nauila. Trebalo joj je svega nekoliko trenutaka da otkrije kako se upravlja malim, jarkoutim motornim amcem. Okrenula je klju i dodala gas, nato je vanjski motor zabijelio i zapjenio vodu iza sebe. Okrenuvsi upravlja, doda jo gasa, a motorni amac tutnjei se udalji od Alcatraza ostavljajui za sobom na vodi bijeli V. Kapljice koje su trcale preko pramca stope se u oblik de Ayalina lica. "Mislio sam da ete se boriti?' "Borba je zadnje rjeenje", vikne Perenelle nadglasavajui vjetar i tutnjavu motora. "Da su mi se Scathach i Ivana pridruile, moda bih se odluila na sukob sa sfingom i dvojicom besmrtnika. Ali sama ne." "A sto je s Boicom paukova?" "Areop-Enap zna se sama uvati", odgovori Perenelle. "Bolje im je da ne budu na otoku kad se probudi. Bit e gladna, a Stari pauk ima nezasitan apetit." Slabaan povik iz daljine navede je da se osvrne. Machiavelli i njegov prijatelj stigli su na pristanite. Talijan je nepomino stajao, a manji mukarac mahao je rukama i noem koji je svjetlucao na suncu. "Zato se ne poslue magijom?" upita de Ayala. "Magija ba ne djeluje preko tekuice." Perenelle se iroko osmjehne. "Bojim se da se moramo rastati, gospo. Moram se vratiti na otok?' Lice sablasti pone se rasplinjavati u vodenu prainu.

185

GIGA

"Hvala ti, Juan, na svemu uinjenome", iskreno e Perenelle na uglaenom panjolskom. "Dunica sam ti." "Hoe li se vratiti na Alcatraz?" Perenelle se osvrne preko ramena prema zatvoru. Sada kada je znala da je u elijama zbirka udovita, uinilo joj se da i sam otok izgleda kao uspavana zvijer. "Hou." Netko e morati poduzeti neto u vezi te vojske prije negoli se probudi. "Vratit u se. I to uskoro", obea. "ekat u te", ree de Ayala i ispari. Perenelle usmjeri amac prema doku i uspori. Lice joj ozari oduevljen osmijeh. Domogla se slobode. Niccolo Machiavelli duboko udahne da se primiri. Srdba zamagljuje razbor, a on je sada morao jasno razmiljati. Podcijenio je arobnicu i ona ga je natjerala da tu pogreku plati. To je neoprostivo. Poslan je na Alcatraz da ubije Perenelle i nije uspio. Ni njegov, ni Deejev gospodar nee biti sretni, premda je imao osjeaj da to Deeja nee previe uzrujati. Engleski arobnjak vjerojatno e likovati. Premda se bojao arobnice, Machiavelli se doista elio okuati u borbi s tom enom. Nikada joj nije oprostio to ga je porazila na Etni i tijekom stoljea je potroio pravo bogatstvo na prikupljanje arolija, zaziva i ini kojima bi je unitio. vrsto se odluio osvetiti. A ona ga je izigrala. I to ne magijom, niti snagom aure. Ve lukavstvom... a ono je trebala biti njegova struka. "Zaustavite je", vikne Billy. "Poduzmite neto!" "Hoe li ve jednom zaepiti?" plane Machiavclli na Amerikanca. Izvadi mobitel. "Moram podnijeti izvjetaj, emu se nimalo ne radujem. Nije dobro biti donositelj loih vijesti." U tom trenutku, na drugom kraju zaljeva, Morski starac sune iz mora, tono pred amcem. Kraci se vrsto oviju oko malenog plovila i zaustave ga uz nagao trzaj. Perenelle nestade, odletjevi unatrag od siline zaustavljanja. Machiavelli vrati mobitel u dep; moda e ipak biti dobrih vijesti. Nerejev glas valjao se preko vode, a rijei su mu podrhtavale na valovima. "Znao sam da emo se ponovno sresti, arobnice." Machiavelli i Billy gledali su kako se odvratni Stariji uzdie iz vode i sputa na pramac amca, lamatajui pipcima. Drvo je cviljelo i pucalo, mali vjetrobran se smrskao, a teina stvora na pramcu podigla je iz valova krmu, na kojoj je vanjski motor jo brujao. Zasjenivi oi, Machiavelli je gledao kako se arobnica podie na noge. Objema rukama stezala je dugo drveno koplje. Koplje je treperilo na suncu zlatnim sjajem i isputalo u zrak viticu bijelog dima. Vidio je kako ga zabada u krakove stvorenja jednom, drugi put, trei put, a onda ga podie visoko i probada Nerejeve grudi. Iz njih ikne voda kao iz vodoskoka, a Morski starac, oajniki lamatajui, uzmakne od otrice. Stariji spuzne s pramca i nestane pod valovima, sred golemog praska pjene. amac se smiri na povrini, pjenei i komeajui more motorom, a onda ponovno jurne naprijed. Tri duga kraka koja su se jo koprcala, kliznu s amca i otplutaju na vodenoj struji. Cijeli susret trajao je manje od minute. Machiavelli uzdahne i ponovno izvadi mobitel. Na koncu ipak nije imao dobrih vijesti; moe li ovaj dan postati ita gori? Nad glavom mu proleti neka sjena pa podigne pogled i ugleda Boicu vrana u letu. Vinula se visoko, crnog plata rairenog poput krila, a onda se obruila i s lakoom sletjela na uti motorni amac. Talijan se ponovno nasmijei. Naravno, Boica vrana jednostavno e gurnuti arobnicu s amca da se njome oslade Nereide. Meutim, osmijeh mu je izblijedio kad je vidio kako dvije ene pripadnica Sljedeeg narataja i humanskoga roda padaju jedna drugoj u zagrljaj. Kad su se okrenule da malinu prema otoku, lice mu je ve poprimilo ukoen, smrknut izraz. "Mislio sam da je Boica vrana na naoj strani", cmizdravo e Billy the Kid. "Oito u dananje vrijeme vie nikome ne moe vjerovati", primijeti Niccolo Machiavelli i udalji se.

186

GIGA

ezdeset osmo poglavlje

Divlja hajka hitala je Salisburijskom ravnicom. Stvorenja koja su Sophie i Josh prije tek na trenutak ugledali, sada su im bila blie. Neka su bila prepoznatljiva: crni psi i sivi vuci, orijake, crvenooke make, golemi medvjedi, veprovi svijenih kljova, jarci, jeleni i konji. Ali Hajci su se prikljuili i drugi: sada su za njima jurili i kameni kipovi ljudskoga oblija; stvorenja s korom umjesto koe, liem umjesto kose i granama umjesto udova. Sophie i Josh prepoznali su i Genii Cucullati, Zakukuljene; vidjeli su cucubuthe u obliju obrijanih skinheda koji su vitlali lancima i vitezove u prljavim oklopima. Tetovirani ratnici u krznima i rimski centurioni u razbijenim oklopima epali su za riokosim irskim vampiricama zvanim Dearg Due. A meu svim tim silnim udovitima trali su i ljudi koji su izgledali posve obino, oboruani maevima, noevima i kopljima; Joshu su oni bili najstraniji. Blizanci pogledaju Stonehenge koji se uzdizao mraan i nejasan u noi, znajui da ga se nee domoi na vrijeme. "Stat emo i boriti se", dahtao je Josh ralanjujui stanje i malobrojne mogunosti. "Ostalo mi je neto malo snage... Moda bih mogao prizvati jo kie..." Salisburijskom ravnicom odjekne divljako, prodorno zavijanje. Josha uhvati maloduje kad primijeti da im se neto kree i zdesna - bila je to nova skupina koja im je nastojala presjei put. "Nevolja", objavi. "Ba naprotiv." Palamed se iroko osmjehne. "Pogledaj bolje." Uto Josh prepozna osobu na elu skupine. "Shakespeare!" Bard je vodio Gabrielove pse dijagonalnom putanjom. Disciplinirani psi zaletjeli su se u aroliku vojsku i naglo je zaustavili. eljezna koplja i metalni maevi bljesnuli su u noi, a nad ravnicom se ubrzo podigao pokrov od praine. William Shakespeare, u punom modernom policijskom oklopu i kacigi s vizirom, dostigne Palameda. "Budi pozdravljen", ree. "Mislio sam da sam ti rekao ne eka nakon sumraka", ree saracenski vitez. "Strpljen-spaen", ree Shakespeare. "A uostalom, zna da te nikada ne sluam", doda Bard sa stidljivim smijekom. "Uz to, pretpostavio sam da ete se negdje skloniti do mraka budui da su ceste posve zakrene." Palamed baci onesvijetenog Alkemiara na tlo i pone ga pljeskati po obrazima. "Probudite se, Flamel. Buenje. Morate nam rei koji je kamen pravi." Nicholasove svijetle oi se otvore. "Idite do kamenog oltara", promuklo apne. Iz noi se pojavi Gabriel. Golo meso bilo mu je iarano aom. Njome mu je bila slijepljena i duga kosa. "Jednostavno ih je previe i neprestano ih dolazi sve vie", dahtao je. "Ne moemo ih zadrati." Josh pokaza krug kamenja. "Neka se svi povuku u Stonehenge." Ponovno ga preplavi isti onakav mir kakav je prije osjetio. Nije vie bilo potrebe za donoenjem odluka. Opet nije bilo druge nego stati i boriti se. titit e sestru do samoga kraja. Pritisnuvi rukom prsa, osjeti kako mu dva lista Kodeksa ute pod majicom. Moda je dolo vrijeme da ih uniti, premda nije bio siguran kako. Moda bi ih trebao pojesti. "Neka se svi povuku", vikne. "Ovo e nam biti zadnja linija obrane."

GIGA

ezdeset deveto poglavlje

Moda borba ne bude nuna", otro e Shakespeare. "Divlja hajka i ostali stvorovi doli su po tebe i tvoju sestru, privueni mirisom vaih aura i golemom nagradom koju je Dee obeao za vae glave. Mi ih nimalo ne zanimamo. Znai, moramo se samo rijeiti vas. Palamed, Gabriel", naredi Bard. "Zadrite ih da dobijemo na vremenu." Saracenski vitez kimne. Uleknuti oklop preoblikovao mu se oko tijela i ponovno postao gladak, crn i zrcalan. Stegnuvi divovski dvorunjak, baci se medu vukove i crne make. Gabriel povede preivjele pse za njim. Shakespeare je pridravao Alkemiara, a Josh Sophie, i tako su proli izmeu dvaju visokih stupova od pjeenjaka u srce Stonehengea. im je stupio u krug, Josh je osjetio brujanje drevne moi. To ga je podsjetilo na osjete koji je doivio drei Clarent, kada je imao dojam da oko njega mrmore glasovi na samom rubu ujnosti. Ogledao se, ali je u mraku bilo teko razabrati pojedino kamenje. "Koliko je ovo mjesto zapravo staro?" upita. "Najstariji dijelovi otprilike pet tisua godina, a moda i vie", odgovori Shakespeare. Odjednom zapne o poloen kameni blok. "Ovo je kameni oltar", ree Alkemiaru. Nicholas Flamel klone na kamen, teko diui, pritiui prsa rukom. "Pomozite mi da se orijentiram", hripao je. "Gdje je sjever?" Shakespeare i Josh nagonski podignu pogled prema nebu traei zvijezdu sjevernjau. Uto divovska crna maka skoi kroz dveri razjapljene gubice, pruajui ape prema Alkemiaru. Flamel podigne ruke, a britke kande zasjeku mu dlan; zatim Shakespeare isue policijsku palicu i obori udarcem stvorenje iz zraka. Maka tresne o divovski kamen i pretvori se u prah. "Za njih je kamenje otrovno ba kao i kovina", brzo objasni Bard. "Ne smiju ih dodirnuti; zato i nisu nahrupili na nas. Alkemiaru, kani li neto poduzeti, uini to odmah." Pokaza. "Sjever je tamo." "Potraite trei netaknuti trilit lijevo od sjevera", apne Flamel. "Tree to?" zbunjeno upita Josh. "Trilit. Dva uspravna kamena natkrivena treim", objasni Shakespeare. "Ta rije na grkom doslovno znai 'tri kamena'." "Znao sam to... bar mislim", apne Josh. Izbroji. "To je onaj tamo", odluno ree pokazujui ga. "to sad?" "Pomozite mi", ree Nicholas. Shakespeare dohvati Alkemiara i gotovo ga odnese do dva divovska uspravna kamena. Uvukavi se u uzak otvor izmeu njih, Nicholas poloi po jedan dlan na svaki, to je vie mogao, pa isprui noge tvorei X u kamenom okviru. Svje noni zrak ispuni posve blag daak metvice. Divovski medvjed podigne se na stranje noge i zamahne kandama na Alkemiarovu glavu. Ali tada ga Saracenski vitez povue unatrag i baci Gabrielovim psima. Skoili su na njega divljaki zavijajui. Podigao se oblak praine. Zatim na Flamela potre tri vuka. Josh dohvati jednog perzijskim maem, a Gabriel obori drugoga. Josh zamahne na treega, ali on se izmakne, no izbjegavajui sjeivo okrzne visoki kamen - i smrvi se u prah. Josh odjednom shvati da je na ivotu ostala jedva aica Gabrielovih pasa, a njih su neprijatelji tjerali na uzmak u krug uspravnog kamenja. Kostur konja koji je jahao bezglav jaha podigne se na stranje noge i dohvati kopitom jednog od pasa tako da je odletio u kamen. Pas je ispario ostavivi u zraku tek praan obris. "Alkemiaru", upozori Shakespeare. "Uini neto." Nicholas se skljoka. "Ne mogu." "Jeste li sigurni da su to prava vrata?" upita Josh. "Siguran sam. Nemam vie ni trunke snage." Podigne pogled prema blizancima, a Joshu se

188

GIGA

uini da je na trenutak neto ugledao u besmrtnikovim oima. "Sophie, Josh, vi ete to morati uiniti." "Djevojka je iscrpljena do kraja", brzo e Bard. "Upotrijebi li je, buknut e u plamen." Nicholas uhvati Josha za ruku i povue ga prema sebi. "Onda e to ti morati uiniti." "Ja? Ali ja sam..." "Ti si jedini kojemu je ostalo dovoljno aure za to." "Koja je druga mogunost?" upita Josh. Jasno je osjeao da je Alkemiar to cijelo vrijeme kanio. Flamel nikada nije imao dovoljno snage za otvaranje vrata. "Nema je." Alkemiar pokaza stvorenja koja su se natiskala pred krugom kamenja. Zatim pokaza u nebo. Krajolik je pretraivao reflektor koji se kretao prema njima. Slijedila su ga jo dva. "Policijski helikopteri", ree. "Za nekoliko minuta stii e do nas." Josh prui Flamelu oteenu i blago svijenu sablju. "Sto da uinim?" "Stani izmeu dva uspravna kamena pruenih ruku i nogu. Zamisli da ti aura istjee iz tijela u kamenje. To bi trebalo biti dovoljno da ih aktivira." "I budi brz", doda Shakespeare. Ostalo je manje od est Gabrielovih pasa, a Palamed je bio odsjeen, okruen movarnim mumijama koje su ga napadale kremenim bodeima to su kripali po njegovu oklopu tako da su frcale iskrice. Vukovi i make uljali su se oko kamenog kruga. "Dopustite da pomognem bratu", apne Sophie. "Ne", odgovori Shakespeare. "Preopasno je." Joshova aura poela se puiti im se uvukao meu kamenje, irei mu se oko tijela poput zlatne izmaglice. Ispruivi ruke, poloio je dlanove na glatki pjeenjak, a miris narane je ojaao. Od tog mirisa, udovita pred krugom su pomahnitala. Udvostruila su napore da se doepaju blizanaca. Shakespeare i Gabriel stali su svaki s jedne strane kamena, oajniki branei Josha. Josh prui lijevu nogu da je poloi uz lijevi uspravni kamen, a im je desnom nogom dotakao desni, glasovi koje je uo u glavi od trenutka kad je stupio u krug odjednom su se izotrili. Odjednom je shvatio zato su mu zvuali poznato. Sve je to bio jedan glas. Clarentov glas. Shvati da su Clarent i Excalibur isklesani iz istog vulkanskog kamena kao plaviasto stijenje koje je neko tvorilo drevni krug. Vidio je lica tvoraca Stonehengea - ljudska i neljudska, ali i neka koja su bila jeziva mjeavina jednih i drugih. Stongehenge nije bio star pet tisua godina; bio je stariji, mnogo stariji. Na trenutak je ugledao Cernunnosa, blistavog i krasnog, bez rogova, cijelog u bijelom, kako stoji posred kruga drei s obje ruke jednostavan, neukraen ma. No, premda je stup Joshu slijeva pucketao i isijavao zlatnu svjetlost, desni stup ostao je taman. Flamel posijee vepra koji se probio u krug. Okrene se prema Sophie. "Mora pomoi bratu." Djevojka je bila toliko iscrpljena da je jedva stajala na nogama. Pogledala je Alkemiara pokuavajui sloiti rijei u glavi. "Ali Will kae da u se zapaliti posluim li se aurom." "A ako se vrata ne otvore, svi emo umrijeti", zarei Flamel. epavi Sophie za rame, gurne je prema kamenju. Posrnula je na neravnome tlu, spotaknula se, pala naprijed pruenih ruku... i okrznula prstima kamen. Miris vanilije proirio se zrakom, a kamen je zablistao. Oko njega se poela uvijati zagasita srebrna izmaglica i raario se iznutra tako da su potpornji trilita sada pulsirali zlatno i srebrno, a nadvratak se ario naranasto. Na Salisburijskoj ravnici vladala je no, ali izmeu kamenova se pojavila raskona, suncem okupana padina. Josh je zateeno zurio u prizor. Mogao je doslovno nanjuiti travu i raslinje, osjetiti ljetnu toplinu na licu i okusiti posve blag traak soli u zraku. Okrene glavu: iza njega je bila no, a zvijezde visoko na nebu; pred njim je bio dan. "Gdje?" apne. "Mount Tamalpais", pobjedniki e Flamel. Povukavi Sophie na noge, odvue je prema

189

GIGA

prolazu i svjetlosti. im je odvojila prste od stupa, svjetlost je poela slabjeti. "Idite", ree Shakespeare. "Idite smjesta..." "Reci Palamedu" "Znam. Bjeite odavde. Odmah." "Kakav bi ti to samo bio materijal za dramu!" ree Alkemiar i uhvati Josha oko struka, vukui blizance kroz zaareno kamenje prema travnatom obronku na drugom kraju svijeta. "Nikada nisam rado pisao tragedije", apne William Shakespeare. Zlatne svjetlosti nestalo je im je Josh povukao ruku, a miris narane i vanilije smjesta je zamijenio teak miris Gabriela i jedinog preostalog psa. Divlja hajka, pripadnici Sljedeeg narataja, besmrtni i smrtni napadai odmah su nestali u noi, ostavivi za sobom samo prainu i unitena zelena polja, izgaena u blato. Palamed je doteturao iz noi. Oklop mu je bio izgreben i uleknut, a divovski dvorunjak presjeen napola. Bio je iscrpljen pa je govorio s jakim tuinskim naglaskom: "Moramo pobjei odavde prije dolaska policije." "Znam tono kamo emo", ree Shakespeare. "Nije daleko. Savreno ouvan edvardijanski tagalj." Palamed stegne Bardu rame. "Bojim se da vie nije ba tako savreno ouvan."

190

GIGA

Sedamdeseto poglavlje
"Mount Tam", ree Nicholas Flamel padajui na koljena i punim pluima udiui topao zrak. "San Francisco." Smuen i dezorijentiran, Josh takoer posrne na sve etiri i ogleda se. Premda je na brdu jo blistalo sunce, ispod njih su se ve valjali i vrtloili pipci magle. Sophie une do brata. Koa joj je bila blijeda poput krea, oi duboko upale, a plava kosa masna i slijepljena uz glavu. "Kako se osjea?" "Vjerojatno tono onako loe kako ti izgleda", odgovori on. Sophie se polako osovi na noge pa pomogne blizancu da ustane. "Gdje smo?" upita Sophie ogledavajui se. Ali nije vidjela nijedno poznato obiljeje. "Sjeverno od San Francisca, vjerujem", odgovori Josh. Pod njima se neto kretalo rastjerujui maglu u velikim, dugim valovima. Trojac se okrene prema spodobi, znajui da se nemaju ime braniti ako je neprijatelj. Bili su previe umorni ak i za bijeg. Meutim, pojavi se Perenelle Flamel, dostojanstvena i otmjena premda odjevena u prljav, crn kaput, grubu koulju i hlae. "ekam vas ovdje ve sto godina", dovikne sa irokim osmijehom, grabei uzbrdo. arobnica zagrli blizance i vrsto ih privije uza se. "Tako sam sretna to vas vidim ive i zdrave. Bila sam strano zabrinuta." Dodirne modrice na Sophienu obrazu, oderanu kou na Joshovu elu i porezotine na njegovoj ruci. Oboje su osjetili peckanje topline koja mi je prostrujala tijelom, a Josh je doslovno vidio kako modrice blijede sa sestrina mesa. "Sretni smo to smo se vratili", ree Josh. Sophie kimne u znak slaganja. "Drago mi je to vas opet vidimo, Nicholas je vrsto privio enu u naruaj i u njemu je zadrao naizgled beskrajno dugo. Onda se odmaknuo i kritiki je odmjerio, drei joj ruke na ramenima. "Dobro izgleda, ljubavi", ree. "Priznaj, izgledam staro", ree ona. Zatim zelenim oima prijee po njegovu licu opaajui nove bore i duboke brazde na koi. Kaiprstom mu prijee po brojnim porezotinama i modricama, iscjeljujui ih bijelim tragom aure. "Dodue, nisam toliko ostarjela kao ti. Ti si ipak jedno desetljee mlai od mene", podsjeti ga i nasmijei se, "premda danas, prvi put u naem zajednikom ivotu, doista izgleda starije od mene." "Ovo su bila zanimljiva dva dana", prizna Flamel. "Ali odakle ti ovdje? Zadnji put kad smo razgovarali, bila si zatoena na Alcatrazu." "Sada se mogu pohvaliti da sam jedan od rijetkih zatvorenika koji su uspjeli pobjei sa Stijene." Uzevi ga pod ruku, Perenelle se poela sputati padinom kroz ranoposlijepodnevnu izmaglicu, a blizanci su hodali nekoliko koraka iza njih. "Trebao bi se jako ponositi mnome, Nicholas", ree mu. "Sama sam se dovezla dovde." "Uvijek sam ponosan na tebe." Flamel zastane. "Ali mi nemamo auto." "Posudila sam prilino zgodan kabriolet Thunderbird koji sam pronala u luci. Znam da vlasniku nee tako brzo zatrebati."

191

GIGA

EPILOG
Doktor John Dee leao je na mekoj travi zagledan u nono nebo, gledajui kako zlatan i srebrn sjaj blijede na nebesima i njuei, ak i s te daljine, daak vanilije i narane. Policijski helikopteri podrhtavali su u zraku i sa svih je strana dopiralo zavijanje sirena. Znai, blizanci i Flamel su pobjegli. I sa sobom odnijeli njegov ivot i budunost. Vrijeme mu je poelo istjecati u trenutku kad mu prethodne veeri nije uspio napad; sada je bio ivi mrtvac. arobnjak je polako ustao, privijajui desnicu uz tijelo. Obamrla mu je od vrhova prstiju do ramena, u koje ga je Clarent tresnuo svom snagom. inilo mu se da je moda slomljena. Clarent. Vidio je kako djeak baca ma... ali nije vidio da ga ponovno podie. Dee se okrene u blatu i pronae sjeivo na tlu pokraj sebe. Njeno, gotovo sa strahopotovanjem, podigne ga iz prljavstine i onda se ponovno spusti na tlo, otrice plotimice poloene na prsa, obaju dlanova na balaku. To je oruje traio pet stoljea. Ta ga je potraga vodila oko cijeloga svijeta i u nekoliko Carstava sjena. Smijao se, kretavo i gotovo isterino. Na koncu ga je pronaao tamo odakle je krenuo u potragu. Jedno od prvih mjesta na kojima ga je traio bilo je pod kamenim oltarom u Stonehengeu; tada mu je bilo petnaest godina i na tronu je sjedio Henrik VIII. Jo ispruen na tlu, Dee posegne pod kaput i izvadi Excalibur, steui ga desnicom. Zatim visoko podigne oba oruja. Maevi su mu se gibali u stisku, trzajui jedan prema drugome. Obli balaci su se okretali, a sjeiva puila. S jedne strane tijela pone mu se iriti ledena studen; s druge potee neizdriva vruina. Aura mu se razbukta, puei mu se s tijela u dugim utim viticama, a on osjeti kako sav bol blijedi, a posjekotine i modrice zacjeljuju. arobnjak prinese maeve jedan drugome i prekrii ih. Oni se odjednom s praskom priljube jedan uz drugi, poput magneta. Pokuao ih je odvojiti, ali su se sljubili, utonuli jedan u drugi, a onda kljocnuli i stopili se, sjeivo sa sjeivom, balak s balakom, te stvorili jedan ma koji je izgledao posve obino i isputao siv dim. Uto netko dotetura iz tame, starac umotan u desetke kaputa. U raskutranoj kosi i zaputenoj bradi plesalo mu je uto svjetlo, a prodorne plave oi bile su izgubljene i odsutne. Pogledao je ma, sabrao se, usredotoio, prisjetio. Pruio je jedan drhtav prst da pogladi hladni kamen, a oi mu se ispunile suzama. "Dvoje to je jedno", promumlja, "jedno to je sve." Pradavnik se nato okrene i odepa u no.

Svretak tree knjige

192

GIGA

AUTOROVA BILJEKA STONEHENGE I NULTA TOKA

Bila je no kad su Sophie i Josh stigli do pretpovijesnog kruga uspravnih kamenova na Salisburijskoj ravnici u Engleskoj, pa su tek letimino vidjeli ostatke neko velikog spomenika, jednog od najprepoznatljivijih arheolokih nalazita na svijetu. Stonehenge je izgraen u tri prilino raspoznatljiva stadija. Dananje ruevine ostaci su svih faza. Premda postoje dokazi da su ljudi djelovali na podruju Salisburijske ravnice (koja je u to vrijeme vjerojatno bila umovita) ve prije osam tisua godina, prva faza gradnje zapoela je prije oko pet tisuljea. Sluei se jelenjim rogovima, kamenim i drvenim oruem, prvi graditelji sastrugali su divovski prsten irok oko metar i pol, promjera oko devedeset est metara. Sredina mu je mjestimice duboka dva metra. Jedan luk ostavljen je nenatkriven pa su ta dva uspravna kamena sluila kao okvir vrata. Jedan od tih dvaju kamenova i danas je ondje: Krvavi kamen. Sljedea faza gradnje zapoela je prije otprilike pet tisua godina. Iz tog razdoblja nita vie nije vidljivo, ali arheoloka istraivanja pokazala su da je unutar kruga bilo podignuto drveno zdanje. Pronaene su i krhotine grnarije i nagorjele kosti, to daje naslutiti da je Stonehenge bio pokapalite ili rtvenik. Tijekom iduih tisuu godina, Stonehenge je poveavan, prilagoavan i mijenjan. Veliko kamenje koje je preivjelo do danas, potjee iz tog razdoblja gradnje. Procjenjuje se da je u sredini kruga postavljeno oko osamdeset stupova od kamena dolerita. Stupovi su tvorili dva polukruga, jedan unutar drugog. Svaki taj divovski kamen teio je najmanje etiri tone i iskopan je u kamenolomu na velkoj planini Preseli, udaljenoj gotovo etiristo kilometara. Sam prijevoz tih golemih kamenih blokova kroz guste ume, preko planina i rijeka bio je nevjerojatan pothvat i pokazivao je koliko je Stonehenge bio vaan svojim graditeljima. Divovski oltarni kamen, na koji je Nicholas Flamel legao, moda je neko stajao uspravno. Tei est tona. U tom razdoblju proiren je ulaz, a sunce je izlazei posebno u jutro ljetnog suncostaja bacalo duge sjene koje su prodirale duboko u srce kruga. U suton zimskog suncostaja, sunce bi potonulo izmeu kamenova. Jo kasnije, prije moda neto vie od etiri tisue godina, podignut je krug od trideset nadsvodenih kamenih blokova. To je takoer bio izniman pothvat. Svaki uspravni kameni blok tei dvadeset i pet tona. Kamen je doao iz kamenoloma koji se nalazi vie od trideset kilometara sjeverno od Stonehengea i brino je isklesan, izglaen i oblikovan. U tom krugu, pet je trilita postavljeno u polukrug, s najmanjima na rubovima i najveim u sredini. "Najmanji" trilit bio je visok est metara. Tijekom stoljea, to je mjesto naputeno i uruilo se. Priroda, vremenski uvjeti i velika teina poruili su kamene blokove, pa se poredak i raspored kruga poremetio i izgubio. Stonehenge je dojmljiv, udesan i tajanstven, a usprkos viestoljetnom istraivanju, jo ne znamo emu je sluio. Je li bio pokapalite ili, kao to mnogi tvrde, svetite? Danas ga se povezuje s druidizmom, religijom drevnih kelta, i premda su se kelti njime nedvojbeno sluili i krajolik je naikan mnogim slinim kamenim krugovima i spomenicima, oni ga nisu izgradili. Uz to mjesto veu se nebrojeni mitovi i legende; povezuje ga se ak s ciklusom legendi o Merlinu i Arturu. Posjetitelje Stonehengea najvie zaprepasti koliko blizu tom drevnom spomeniku prolazi cesta. Cesta A344 - ona na kojoj Josh na koncu ostavi automobil nevjerojatno je blizu izvornom krugu starom pet tisua godina. Stonehenge je danas na popisu Svjetske batine. Nulta toka takoer postoji. To slubeno sredite Pariza smjeteno je na trgu pred katedralom Notre Dame i izgleda tono onako kako je opisano u Carobnici. Izmeu kamenih ploa umetnut je etverodijelni krug. Preko sva etiri dijela pruaju se rijei POINT ZERO DES ROUTES DE FRANCE. U

193

GIGA

sredite kruga umetnuto je zrakasto sunce s osam zraka. Nulte toke i nulti kilometri postoje u mnogim gradovima svijeta i od njih se mjere sve udaljenosti u tim gradovima. Neke su obiljeene kamenjem umetnutim u tlo, a druge ploama s natpisom ili spomenicima. Ne preporua se stajati na parikome kamenu u solarno podne znate to se dogodilo Scathach i Ivani!

194