You are on page 1of 5

IPF u Zenici Dodiplomski studij: Socijalna pedagogija Kolegij: Specijalna pedagogija Semestar: 5 Datum: 06.10.2011.

godine

SPECIJALNA PEDAGOGIJA uvodna razmatranja


Terminologija U svijetu se za podrucje edukacijsko-rehabilitacijske teorije i prakse koriste razliciti termini. Vrlo cest naziv jeste specijalna pedagogija u zemljama engleskog govornog podrucja (prema Sarenac, 1999). Specijalna pedagogija (special education) oznacava odgoj i obrazovanje osoba, koje u fizickom, mentalnom, emocionalnom ili socijalnom pogledu odstupaju od relativno homogenih grupa ucenika u redovnom sistemu odgoja i obrazovanja, i to toliko da su nuzni posebni postupci radi zadovoljavanja njihovih specificnih potreba. (Sarenac, 1999, S. 286) Posljednjih nekoliko godina u zapadnim EU- zemljama primjetna je tendenciozna usmjerenost specijalne pedagogije na opcu pedagogiju, s obzirom da se edukacijskorehabilitacijski sadrzaji posmatraju iz ugla opce pedagogije, sto je svakako povezano sa razlicitim drustvenim promjenama, koje se prvenstveno odnose na ophodjenje sa odredjenim skupinama (djeca, osobe s posebnim potrebama itd.)(prema Borchert, 2007). Zadatak specijalne pedagogije je pri tome usmjeren na podrzavanje opce pedagogije u cilju nadopunjavanja i pruzanja integrativne podrske. Pojam specijalna naglasava poseban status osoba s posebnim potrebama, kao i posebne metode i ustanove za adekvatan odgoj i obrazovanje istih (prema Bochert, 2007).

Ciljevi specijalne pedagogije

Ciljeve specijalne pedagogije je tesko definirati i specificirati: hetegeronitet osoba s posebnim potrebama zahtjeva cesto razlicite i posebne odgovore i djelovanja. Prema Wember (2003, S. 14) u okviru principa normalizacije cilj specijalne pedagogije je definiran kao: najvece moguce samoostvarenje kroz licnu autonomiju, uz sto obuhvatniju integraciju u porodici, zajednici i drustvu svakodnevnica osobe s posebnim potrebama treba da bude struktuirana sto normalnije, individualni razvoj pojedinca treba da bude podrzan kroz cijeli zivotni tok u cilju sto veceg samodjelovanja i samoodredjivanja.

IPF u Zenici Dodiplomski studij: Socijalna pedagogija Kolegij: Specijalna pedagogija Semestar: 5 Datum: 06.10.2011. godine

Modeli u rehabilitaciji osoba s posebnim potrebama Kada je u pitanju tretman i rehabilitacija osoba s posebnim potrebama u posljednjih 50 godina evidentna su tri razdoblja (prema Teodorovic, 1997), koja su slijedila jedan za drugim, nadopunjavajuci se Njihovi elementi su i danas vidljivi kako u teoriji, tako i u praksi: medicinski model model deficita i socijalni model Medicinski model (Bleidick, 2000): Prema ovom starom i jednostavnom, kauzalnoetioloskom modelu rezultat organskih i funkcionalnih ostecenja jesu bolesti i teskoce kao nezaobilazne posljedice, koje uz pomoc pedagoske intervencije ne mogu biti sanirane, jer defekt lezi u osobi; Ovdje se teskoca shvata kao individualna kategorija, iako istovremeno postoji opasnost od zanemarivanja relativnosti teskoca jer teskoce mogu nastati i kao posljedica socijalnih i drustvenih mehanizama i atributa. Medicinski model pociva dakle na shvacanju prema kojem je ponasanje djeteta determinirano njegovim bioloskim karakteristikama, a njegovo naruseno ponasanje potjece iz bioloskih malformacija, zbog cega je nuzna intervencija specijalista tih disciplina (Ibralic/ Samjic, 2007). Prema Coleridge (1993), medicinski model ostecenje tretira kao abnormalnost. Abnormalnost je nesto sto se treba lijeciti, ispraviti, prevladati. Ako se pojedinac ne uklapa u drustvenu sredinu, onda se pojedinac, a ne drustvena sredina moraju promijeniti. Ako se pojedinac ne moze promijeniti, onda se takva osoba odvaja u posebne institucije i specijalne skole gdje se zadovoljavaju samo njene osnovne potrebe (Ibralic/ Samjic, 2007). Posljedice institucionalizacije i drugih oblika segregacije su nize nivo socijalne kompetentnosti, infantilizacija i depersonalizacija (Teodorovic, Levandovski, Misic, 1994). Meidicnski pristup u rh. osoba s posebnim potrebama okrenut je nedostacima, a kruto profesionalno razmisljanje odnosi se na zastitu, brigu i izbjegavanje rizika. Model deficita Razvojem spoznaje o negativnim posljedicama segregacije 70-tih i 80-tih godina, potaknut je nastanak modela deficita, koji prevladava u rehabilitaciji osoba osoba s posebnim potrebama.

IPF u Zenici Dodiplomski studij: Socijalna pedagogija Kolegij: Specijalna pedagogija Semestar: 5 Datum: 06.10.2011. godine U ovom periodu dominantnost medicine na ovom podrucju se smanjuje, a sve veci znacaj zauzima pedagogija. U okviru ovog modela, koji naglasava znacenje utvrdjivanja i zadovoljavanja posebnih potreba osoba s teskocama javlja se pokret integracije. Osobe se pocinju sagledavati multidimenzionalno, kao jedinstvo citavog niza karakteristika medju kojima je i odredjena teskoca u razvoju sa svojim posljedicama. Dijagnosticiranje je usmjereno na utvrdjivanje onoga sto osoba ne moze, u cemu ima poteskoca, a rehabilitacija se temelji na smanjenju ili otklanjanju onoga sto cini teskocu u socijalnoj integraciji. Kao i kod medicinskog modela polazi se od predpostavke da s pojedincem nesto nije u redu. Svrha dijagnoze je sto potpunije upoznavanje licnosti pojedinca, sto je preduvjet planiranja i izvedbe primjerenih rehabilitacijskih postpaka. Strucnjaci su tu da bi ispravili krivo i da bi ispravili dijete, kako bi ich poslije rehabilitacije spremne vratili u drustvo (Whittaker/ Kenworthy, 1997 prema Ibralic/ Smajic, 2007). Postojale su tri vodece ideje djelovanja, koje su se pocev od 60.-tih godina, jedna za drugom razvijale: princip normalizacije, unapredjenje integracije i paradigma samozastupanja.

Koncept normalizacije razvio se sedamtesetih i osamdesetih godina u Skandinavskim zemljama. Normalizacija predstavlja skup mjera i postupaka koji omogucavaju da osobe s posebnim potrebama iskuse normalan ritam zivotnog ciklusa, poticuci zadovoljavanje osobnih potreba, pruzajuci prilike za socijalne kontakte, suocavajuci ih sa ekonomskim problemima i osiguravajuci normalne uvjete zivota. Ona ukljucuje i nacelo i najmanje restriktivne sredine, koja naglasava potrebu ogranicavanja specijalnih intervencija u zivotu covjeka na onaj minimum koji zahtjeva njegovo ostecenje, to jeste insistira na pravu pojedinca da zivi u okolini, koja ce mu dati maksimalnu podrsku za najmanje moguce ogranicavanje njegovih sloboda (Bratkovic/ Teodorovic/ Kraljevic, 1999). Tokom sedamtesetih i osamdesetih godina u podrucju problematike osoba s posebnim potrebama prevladale su rasprave o deinstitucionalizaciji.

IPF u Zenici Dodiplomski studij: Socijalna pedagogija Kolegij: Specijalna pedagogija Semestar: 5 Datum: 06.10.2011. godine Kao alternativa institucionalnom modelu, razvijen je model tzv. u zajednici utemeljene rehabilitacije (Community based rehabilitation). To je strategija kojom se unutar zajednice (lokalne sredine) razvijaju uvjeti za rehabilitaciju, ravnopravnost mogudnosti i socijalnu integraciju svih osoba s tekodama u razvoju (Jonsson, 1994.). Ovaj se model moe ostvariti udruenim nastojanjima samih osoba s tekodama, njihovih obitelji, drugih lanova zajednice i odgovarajudih slubi iz podruja socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja i profesionalnog osposobljavanja. Osnovni je cilj ovog pristupa razviti sustav koji de obuhvatiti sve osobe s tekodama kojima je pomod potrebna, uz upotrebu resursa koji su realni i podnoljivi u nacionalnom kontekstu. Deinstitucionalizacija osoba s tekodama u svijetu je prisutna posljednjih dvadesetak godina, a usmjerena je na ukidanje velikih institucija za smjetaj i rehabilitaciju ovih osoba. Umjesto velikih ustanova, osnivaju se regionalni, u lokalnim zajednicama razliiti integrirani oblici smjetaja, tretmana i zapoljavanja osoba s posebnim potrebama. Socijalni model Predstavlja savremeniji pristup, i u razvijenim zemljama svijeta on prevladava od devedesetih godina. Njegovo je ishodite u filozofiji inkluzije koja naglaava da svako pripada drutvu i na svoj mu nain pridonosi (Snow, 1993., prema Miid, 1995.). U skladu s time, socijalni model podrazumijeva pristup prema kojem se na osobe s tekodama ne gleda kroz njihova ogranienja i tekode, nego kroz njihove sposobnosti i interese, potrebe i prava. Ovaj model polazi od pretpostavke da je poloaj ovakvih osoba kao i njihova disk riminacija uvjetovana drustvom. Izgradnjom sustava koji je iskljuivo usmjeren na zadovoljavanje potreba tzv. prosjene populacije, drutvo stvara sustav koji je u osnovi netolerantan, pa tako proizvodi marginalne skupine koje po razliitim kriterijima odstupaju od prosjene populacije. Stvaranje usporednih sustava odgoja i obrazovanja, zdravstvene i socijalne zatite, te zapoljavanja zahtijeva velika financijska sredstva, a doprinosi i stvaranju segregiranih ivotnih situacija. Pripadnici marginalnih skupina na taj se nain znatnim dijelom iskljuuju iz uobiajenih ivotnih tijekova. Iz navedenih razloga socijalni model naglaava prava pojedinca, a rjeenje vidi u restrukturiranju drutva. Transformacija medicinskog modela i modela deficita u socijalni model odvija se u razliitim zemljama razliitim tempom, ovisno o njihovoj ekonomskoj modi, znanstvenim dostignudima

IPF u Zenici Dodiplomski studij: Socijalna pedagogija Kolegij: Specijalna pedagogija Semestar: 5 Datum: 06.10.2011. godine u relevantnim podrujima, ali prije svega ovisno o prevladavajudoj filozofiji drutva i njegovu odnosu prema pojedincu i potivanju ljudskih prava. (Teodorovic, Bratkovic, 2001., S. 282.)

Literatura: Borchert, J. (2007): Einfhrung in die Sonderpdagogik. Wien/ Mnchen: Oldenbourg Verlag. Ibralid, F./ Smajid, M. (2007): Osobe s intelektualnim tekodama kontekstualni pristup. Tuzla: Denfas. S. (12-54) Miid, D. (1995.) Inkluzija - korak dalje od integracije djece s tekodama u razvoju,Psiha 4: 28-31. Sarenac, O. (1999): Razvoj specijalnog skolstva u BiH. Tuzla: Denfas. S. (283-287) Teodorovid, B./ Bratkovid, D. (2001): Osobe s tekodama u razvoju u sustavu socijalne skrbi. Pregledni lanak. Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet/ Sveuilite u Zagrebu. Web: http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/viewFile/200/204 Stanje: 15. 09. 2010.