You are on page 1of 19

4f'frtan/r.

Suog zfzvf.d Qu;fru

- - n-;i'4./ t-\' .-1 <'t* --/,i/ 7/4-/ u*/ 'X'r-r-J,r.4nt ;.,2*_


*

PJESME .BAJKE .DRAME

U
l&

A Buonarotti?r Il je to tek bajka Nerazborite gomile - i nikad Ubojica ne bje tvorac Vatikana?'

tr

ffi
r

830.

(Krklec)

#
,t
$$

Josip UZarevic

tr
\-

rfr

is #

tr

ALEKSANDR PUSKIN I RUSKA KNJIZE\TNOST l. KnjiZevnopovijesni kontekst


Gotovo da nema rasprave o Puikinu koja ne bi upozoravala na njegovo jedinstveno mjesto u kontekstu sveukupne

f
h

&

x.

fi

il
I Bounirrotti, Filippo Michele (l'161

1837), talijanski levolucionar, politid-

ki memoarist.
'Postcr.ji predaja da.le Michelangelo usmrtio nahrridika, kako bi

lto prirod-

nile prikazao umiruieg Krista.

novije ruske knjiZevnosti i kulture. Jedni ga tako imenuju Petrom Velikim ruske knjiZevnosti, drugi Adamom, treci "sul-rcem", cetvrti njezinim ocem i zacetnikom. Rusi rado isticu da je Pu5kin zanjih isto Sto i Goethe za Nijemce, Shakespeare za Engleze, Dante zaTalijane ili Homer za Grke. Postoji crjeli niz argumenata koji podrZavaju takvu ocjenu. Kada govorimo o PuSkinovll poloZaju Lrnutar ruske knjiZevnosti i kulture novijega vremena, treba imati na umu da se Rusij a kao moderna druStveno'driavna struktura oblikovala tek na pnlelazu iz 17. u l8. stolje6e, zahvaljujuii u prvone redu druitvenim, politidkim i kulturnim refbrmama Petra Velikoga (1672-1725). Pritom je, dakako, pojam ili model suvremenosti odreden zapadnoeuropskim civilizacijskim mjerilima. Nije stoga dudno da je Rusija, u teZnji da se suoblici s kuhurno-civilizacij skim tekovinama Zapadne Europe (tr,r se Ll prvome redu misli na Francusku, NjemadkLr i 30i

300

Englesku), "kasnila" n startu najmanje jedno stoljece. Ako ovdje izostavimo raspravll o neobidno vaZnoj i intrigantnoj cinjenici da Rusija nije imala svoje renesanse, tj. razdoblja koje bi amortiziralo prijelaz iz srednjovjekovne kulture u kulturu modernoga doba, ostaje druga cinjenica: ono sto se u Europi bilo artikuliralo jo5 od 17. stoljeia pa dalje - barok, klasicizam, prosvjetiteljstvo, Lr Rusiji je stjecajem povijesnih okolnosti na5lo svoj izraz (ili odslik) tek sredinom i u drugoj polovici 18. stoljeca. Radikalan obrat ruske kulture od srednj ov1 ekovne religioznosti (crkvenosti) prema modernoj svj etovnosti bio je uvjetovan nizom strateSkih promjena ne samo u drZavno-politidkoj i vojnoj sferi, nego i u podrudjujezika, tiskarstva, mode, druStvene psihologije. Osnovnom odlikom toga prestrojavanja moZe se smatrati nacelo preuzimanja i opona5anja zapadnoeuropskih :uzora. Ruski klasicizam - sa svojim markantnim predstavnicima kao sto su Vasilij Trediakovski (1703-1768), Antioh Kantemir (1708-1144), Mihail

1878). U liceju, pak, Puikin je upoznao Zukovskoga i Batju5kova. Sa Zukovskim i Vjazemskim ostao je do kraja Zivoia u

prisnu i duboku prijateljstvu. Pu5kinov pak stric - Vasihj Ljvovic (1767-1820) - bio je i sam priznat pjesnik izkaramzinovskoga kruga. Iz recenoga nije teiko shvatiti odakle Puikinu njegov "domaii" (obiteljski) odnos ne samo prema knliZevnosti nego i prema ukupnoj ruskoj povijesti. Takvo intimisticko shvacanje kulture oditovalo se kako u njegovu umjetnickome stvaralaitvu tako i u historiografskim istraZivanjima, pismima te svakodnevnome Zivotu. Iako vec u DerZavina, a potom u Karamzina i Zukovskoga, nailazimo na pokuSaje da oblikuju unutarnji svijet stvaraladkoga subjekta (ili stvaraladkoga Ja), taj subjekt i njegov svijet joS su uvijek imali uvjetan, odnosno konvencionalan ili stiliziran (knji5kr) karakter. Pu5kin je, kako isticu

Lomonosov (171 1-1765), Aleksandr Sumarokov (1717 1771) tli Gavrila DerZavin (1743-1816) - zasnivao se uglavnom na modificiranu preslikavanju francuskih, talijanskih i njemackih knjiZevnih modela. To je, dakako, vrijedilo i za predromantidarske (sentimentalistidke) i prve romantidarske predstavnike na prijelazu iz 18. u 19. stoljece - Karamzina (1 7 66-1826), Vasilija Zukovskoga ( I 783 - I 8 53), Konstantina Batjuikova ( 1788- 1 855). Kada je petnaestogodiSnji Pu5kin, dok je jo5 bio u liceju, objavio prw pjesmu (Prijatelju stihotvorcu,l8l4), on je vec tada, zahvaljujuci svojemu izuzetnu talentu (Rusi se ne libe reci "geniju") i silovitu temperamentu, slovio kao lider
mladoga pjesnickoga nara5taja. S druge pak strane, kao izdanak staroga plemickoga roda koji je svoje istakr-rute predstavnike imao joi u 13. stoljecu - u doba Aleksandra Nevskoga, Puskin je u ocevu domu od najranijega djetinjstva sllsretao najvece onodobne knjiZevnike i korrunicirao s njima. Medu

mnogi strucnjaci, prvi ruski pjesnik koji je instanciju lirskoga subjekta (lirskoga Ia) izrazio u svoj njezinoj ljudskoj izvornosti, sloZenosti i zrelosti - emocionalnoj, intelektualnoj, socijalnoj, umjetnickoj. Promatrano s drugog aspekta, PuBkin je prvi ruski pisac kojije ostvario cilj cijele ruske knjiZevnosti 18. stoljeia: ravnopravno ukljucivanje u knjiZevne procese moderne Europe. Ako se u ranijim razdobljima svojega stvaralastva Pu5kin i ugledao npr. na Byrona, Goethea ili francuske pisce 18. stoljeca, u kasnijim je, zrelim fazama, zasigurno prevladao njihov utjecaj aktivirajuci mnoge elemente tada joi neafirmirane realistidke poetike. U tome smislu on ne samo da je "predvidio" onaj kvalitativni skok 5to ce ga ruski realizam, preko imena kao Sto su Nikolaj Gogolj (18091852), Ivan Turgenjev (1818-1883), Lav Tolstoj (1828-1910) ili Fiodor Dostojevski (1821- 188 l) sredinom 19. stoljeca, postici u svjetskim razmjenma, nego je, kao 5to cemo se joi uvjeriti, u dobroj mjeri sam inicirao i ostvario taj svjetski
iskorak ruske knjiZevnosti. Samo na prvi pogled moZe izgledati paradoksalnom ci-

posjetiteljima bili su npr. Karamzin i Pjotr Vjazemski (1792302

303

I
njenica daje izlazak na europsku, odnosno svjetsku knjiZevnu scenu pretpostavljao rjeienje nekih strateikih problema unutar vlastita, ruskoga, knj iZevno-kultr,rrnoga prostora. Ponajprije, bilo je nuZno da se konadno uoblici knjiZevni jezik, odnosno dovrii formiranje modernoga, sveobuhvatnoga (polifirnkcionalnoga) i mocnoga jezicnoga standarda. U tome je smislu Puikin posljednja karika u procesu Sto su ga bili zapodeli Lomonosov, Trediakovski, Sumarokov, DerZavin i Karamzin.Ili, gledano s druge strane, Pu5kin je prvi ili glavni
dirnbenik u stvaranju sllvremenoga ruskoga knjiZevnoga jezika - onoga jezika kojim se sluZimo i danas, na podetku 21. stoljeca. Naime, tek je Pu3kin uspio sjediniti u organsku, opcenacionalnu cjelinu nekoliko najvaZnijih jezidno-stilskih sfera koje su dotad egzistirale u relativnoj odvojenosti - crkveni slavenoruski jezik (koji je funkciju knjiZevnoga jezika vrSio sve do 17. stoljeca), aristokratsko-urbani govor pnjestolnickili salona s mnostvom tudica (galicizama) 5to se oblikovao tijekom 18. stoljeca, te 5to je najvaZnije - "prostonarodni" govor ruskoga puka (uglavnorn selja5tva). Tako je stvoren suvremeni jezicni standard koji je omogucio neobidno plodnu i raznovrsnu knjiZevnu (jezidnoumjetnidku) "nadgradniu". Veoma je vaZno uoditi, a to je vidljivo i iz Pu5kinove uloge u povijesti fbrmiranja ruskoga knjiZevnoga jezika, da se standard ne pojavljuje kao plod neke opcejezidne (neutralne, bezlicne) komunikacije, nego se on Ll dobroj mjeri stvara Llpravo na osnovi konkretnih, Zivih jezicnoumjetnidkih procesa karakteristicnih za odredeni prostor i vrijeme.
g!

t
.!

;j

ii

antidkoj knjiZevnosti), a isto tako meditativne, pejzaLne ili "politicke" stihove. U epskoj sferi napisao je ne samo prozui roman Kapetanovcr kni 0833-1836), koji je bio vrhunac njegovih umjetnidkih potraga u podmdju proze, nego prije toga i "roman u stihovima", jedno od najvecih djela ruske i svjetske knjiZevnosli (Jevgeni.j Onjegin, 1823-1831). Isto tako, Puikin je ostavio i nedovrieni Roman tt pismimo (1829). Slidriu raznovrsnost susrecemo i u pisanju drama, iako je tu Puikinova aktivnost bila neito slabijega intenziteta. Iza sebe je ostavio ukupno Sest dovrsenih drama od kojih je jedna "povijesna tragedija" (Boris Godunov, 1825), a ostale pripadaju Zanm "malih tragedija" i bave se moralno-filozofskom problematikom (Skrti vitez, 1830; Mozqrt i Sqlieri, 1830; Kameni gost, 1830, Pir za vrijeme kuge, 1830; Rusallcu, 1832). Znatan dio Pudkinova stvaralastva ostvaren je u lirskoepskome Zanru poeme. MoZda je najpoznatija njegova prva poema Ruslan i Liudmila (1817-1820): ona mlr je dontjela nacionalnu slavu, a u povodu njezina pojavljivanja Zukovski je, damjuci Puikinu svoj portret, napisao: "Pobjedniku-udeniku od pobijedenoga-uditelja". Vec stecenu slar.u vodecega
romanticarskoga pjesnika utvrdile slr tzv. 'JuZne poeme", pi-

stor onoga vremena, tj. prve trecine 19. stoljeca. Dakle, on ne samo daie stvarao u svim rodovima - epici, lirici i drami (odnosno prozi, poeziji i drami) - nego je i unutar svakoga pojedinoga "roda" nzvrjao neobicno bogat repertoar knjiZevnih oblika. Tako je u lirici pisao ode, elegije, balade, poslanice, "antologijske" pjesme (tj. pjesme tematski i stilski okrenute

2.f,anrovski vatromet
Ono sto vec na prvi pogled izdvaja Pu5kina unutar same rnske knjiZevnosti jest velidanstven vatromet tanrova kakav ni do njega, a cini se ni poslije njega, nije viden u ruskoj knjiZevnosti. Postoje indicije da je Puikin svjesno (programatski) nastojao popuniti sav zamislivi knjiZevrro-Zanrovski pro-

u vrijeme progonstva na ruskome Jugu, odnosno na Kavkazu, Krimu, Crnome moru - Kavkaski zaroblienik (1820
sane

-1821), Braca razbojnici (1821), Bahiisctrcrjsktt iesma (1821 -1823), Cigani (1824). Posljednja romantidarska poema Rtltava (1828) i prva realisticka poema Balcreni konianilc (1831) svjedoce o recepcrjskoj krizi kojaje zadesila zreloga Puikina: citateljska publika joi nije bila spremna za prihvat novih pjesnickih ideja, odnosno nove poetike.

304

30s

Siroku popularnost stekle su Pu5kinove bajke zadjecu osobito Bajka o cent Saltcrnu (1831), Bc1ika o ribaru i ribici (1833) te Bellco o zlotnome p.jetlicu (1834). Uza sve redeno, Puikin je pisao knjiZevnu kritiku (vecina njegovih kritickih ogleda izaila je u dasopisu "Suvremenik" Sto ga je 1836. Pu5kin sam bio pokrenuo); bavio se historiografskim istraZivanjima (osobito ga je zanimala povijest Pugacovljeve bune te povrjest Petra Velikoga i starih ruskih plemickih rodova); pisao je dnevnik. MnoStvo djela ostalo je u fiagmentima i skicama. Saduvane slr stotine pisama Sto ih je pisao prijateljima, rodbini, Leni, nepoznatim ljudima, visokim dvorskim dostojanstvenicima. Sve to svjedoci o nevjerojatnoj spisateljskoj energiji koju je Aleksandr Puikin, uza sve druge svoje Zivotne aktivnosti (ukljucujuci i dvadesetak dvobojal), emanirao tijekom kratka, nasilno prekinuta Livota.

3. Pjesnicka evolucija i problemi stila. Lirika


Vec smo vidjeli da je Pu5kin stvarao u knjiZevnopovijesnome kontekstu koji je bio odreden trima stilskofbrmacrj-

skirn kompleksima - proteklim klasicizmom, aktualnim romantiznrom i nadolazecim realizmom. Medutim, Puikinova velidina bilaje upravo u nepodvrgavanju bilo kojoj od tih stilskih formacija. Naprotiv, on je vec od prvih svojih pjesama (licejskoga razdoblja) ocitovao sposobnost da se poigrava svim postojecim Zanrovsko-stilskim sustavima i da ih podvrgne vlastitoj stvaralackoj inventivnosti. Ta vrhunska stvaraladka superiornost, koja svaku zadanost ili zatecenost shvaca kao poligon za igru, ironiju ili parodiju, odreduje Puikina

i,

kao nadformacijskoga pjesnika. Iako j e knj iZevnopovrj esna kritika, osobito ruska, sklona definirati Pu5kina kao "realista", videci u realizmu neki optimum knjiZevnopovijesnoga i stilskoga razvitka, treba reci da se Puikin ne moZe podvesti ni pod jednu cistu knjiZevnostilisticku kategoriju - pa tako, cini se, ni pod "realizam".
306

It
H r!t
;F

Zanimljivo je u tome smislu usporediti njegovu prvu objavljenu pjesmu Prijatelju stihotvorcu (1814) s jednom od posljednjih pjesama "Ja spomenik sebi podigoh nemkotvoran..." (1836). Prva je pjesma napisanau pseudoklasicistidkoironicnome kljudu: ona na igriv nacin postavlja pitanje o smislu pjesnikovanja. Istinski, kvalitetan pjesnik, cak ako je i priznat, ne moZe od svojega pjesni5tva odekivati ni bogatstva, ni drlavne pomoci, ni spokojna Livota u kakvu-takvtr blagostanju. "Pjesnike hvale svi, hrane samo casopisi:/ Kotrlja se mimo njih Fortunino koleso;/ Rodio se gol i gol odlazi u grob Rousseau,/ Camoes s prosjacima postelju dljeli/ 1...1 Njihov je Zivot - niz nevolja, njihova gromka slava - san". U nastavku pak stoji ovo: "Sfetan je tko prema stihovima nema sklonosti;/ Provodi tihi vijek bez nevolje, bezbnge,l Svojim odama casopise ne opterecujei I nad ekspromtima tjednima ne siedil/ /.../ Razmisli o svemu i izaberi Sto hoieS:/ Biti slavan - dobro je, spokojan - dvaput je bolje". Vidimo da je vec u samu pocetku Puikin razvio izrazito ironican i autoironican odnos prema pjesnickomu poslu, dime je radikalno dovodio u pitanje klasicisticku tradiciju na kojoj se kao liceist izgradivao. Dakako, bio je to samo "zaobtlazan" (zakamufliran) nadin da se pisanje pjesama shvati kao neito fatalno, odnosno neizbjelno i, kao Sto ce se na kraju pokazati, tragicno. Stoga se nipo5to ne cini paradoksahrim da na kraju pjesnikova puta nalazimo izrazito klasicisticki intoniranu pjesmu "Ja spomenik sebi podigoh nerukotvoran..." koja uzvi5enim tonom svjedoci o uzvi5enoj naravi pjesniStva. Tu vi5e nema ironije ni pustopasne igre klasicistickim rekvizitima. "Nerukotvoran spomenik", "narodna staza", t'zavjetna lira", "poeta" (piit), "Rusija /Rus'/ velika", "narod", "slava", "sloboda", "mlrza posluina BoZjoj zapovijedi" - sve je to u funkciji osnovne ideje ne salno ove pjesme nego i ukupne lirike zreloga Pu5kina. A ta ie ideja sadrZana u stavu da je upravo pjesni5tvo onaj istinski, "nerukotvoran", odnosno nepropadljiv spomenik koji nadmaiuje svaku silu i nepravdu usimbolide301

nu Ll Zeliezu ili kamenu ("Aleksandrov stup"). Svoj posmrtni, ustvari vjecni, Zivot pjesnik ce postici tako Sto ie u svim pjesnicima i svim narodirna do kojih dopre njegova poezija "buditi cuvstva dobra" - jer je u svoje vrijeme "proslavljao slobodu" i "milost zapale prizivao". Jedino posljednja dva stiha posljednje strofe, koja bi ocito trebalo shvatiti kao svojevrsnu anti-poentu, svjedode da sarkasticni Puikinov duh, koji se ocitovao vec na podeku njegova pjesnickoga puta, nipo5to nije zamro: "Pohvalu i klevetu primaj ravnodusnoi I ne porici glupana". Cjelokupan PuSkinov lirski opus moZe se shvatiti kao pjesnikova lirska autobiografija, ili tocnije - kao njegov lirski dnevnik. Sva razdoblja pjesnikova Zivota - od licejskih

duce jednom od konstanti Puikinove lirike. Dobar dio njegova lirskoga opusa cine uspomene na bezbriZne i vesele godine mla-

denastva, poslanice, pohvale

i zahvalnice (svojewsna stihova-

na pisma) licejskim prijateljima i profesorima - Antonu Deljvigr"r ( 1 798- I 83 I ), Petru Vjazemskomu (17 92- 18 B B), Petru Kaveri-

nu (1794-1855), Ivanu Puicinu (1789-1859), Nikolaju Gnedicu (1784-1833)... Puikinu ce licej do kraja Zivota ostati najdistijom, najradosnijom i veoma plodonosnom lirskom inspiracijom. Ne5to poslije, ali jos uvijek u licejskome razdoblju, sedamnaestogodiirli pjesnik otkriva joS jednu temu koja ce ga intenzivno i opsesivno pratiti do kraja Livota - temu Zenske ljepote, Zenske ljubavi i erotidnosti (usp. pjesme Prczor, Pievui, Mor/bju, Zefia - sve napisane l8l6). Nije pretjerano reci da ce ga ta "tema", i doslovno i metafizicki, stajati Livota. Nekoliko desetaka pjesama posveieno je mno5twr Zena. Medu najpoznatijima su svakako "Sjecam se divnoga trenutka..." (1825), "Volio sam vas: ljubav jo5, moZda..." (1829), "Ne pjevaj, ljepotice, kad si sa mnom..." (1828), Spalieno pismo (1821), Priznanje (1826) i dr. Ovdje je potrebno upozoriti najedan aspekt Puikinova pjesnistva koji je do danainjih dana, zbog viSe ili manje (ne)razumljivih razloga, ostao izvan horizonta Sire citateljske recepcije. Rijec je o vulgarno-erotskim stihovima koji sve do posljednjega vremena nisu bili dostupni Siroi ditateliskoj javnosti. Zanimljivo je da je ruska cenzura - zahvaljujuci, dakako, u prvome redu politidko-ideologrjskim promjenatna nakon listopadske revolucije 1917. godine - omogucivala obj avlj ivanj e Pu5kinovih politidkih (protucaristickih) i protucrkvenih (bogohulnih, antireligioznih) stihova (npr. poema Ga-

godina (l8ll-1817), postlicejskoga Livota u Peterburgtr (1817-1820), zatrm progonstva na Jugu Rusije (1820-1824), "sjevernoga" zatodeni5tva na ocevu imanju Mihajlovsko (1824-1826) te posljednjih deset godina zrelosti (1827 -1837) proZivljenih u Peterburgu, Moskvi i provinciji - nalaze svoj osebujan odslik u lirskome stvaralaitvu. Zato kriticari kaZu daie Puskin prvi ruski pjesnik kojije od lirike napravio pjesnicki dnevnik, a nije ju - kao vecina pjesnika prije njega shvacao kao "vjeZbe na teme" (Vladimir Rozov). Kada promatramo Puikinovu liriku kao zaseban kompleks, uocavamo da je ona - sudeci po svemu - najmaqe podloZna nacelu evolucije (unutarnjega razvitka), kojim su inade obiljeZeni drugi Zanrovi (poeme, drarne, proza), ali isto tako i pojedina djela unutar Lamova (najizrazitiji su primjeri roman Lr stii-rovima Jevgenij Onjegin i drama Boris Godunov). Ako se unutar lirike moZe naslutiti ikakva evoluciia - tada se ona ponajprLie ocituje kao Sirenje tematskoga horizonta. Ali, kako se cini, taj je horizont definiran (uobliden) ve6 u dvadesetim godinama.
Najranij i (licej ski) period obilj eZen j e epikurej sko-anakleontskim ugodajima - slavljenjem prijateljstva, pirovanja, bezbrige i Zivotnih radosti. Ipak, tema prijateljskih gozbi ostat ie i ubu-

vrililudu napisana najvjerojatnue 1821. u Kiiinjovu zavrtleme izgnanstva), ali se sve do danainjih dana, tocnije do "demokratskih promjena" 1989. nije odvaLivala na (cjelovito) tiskanje njegovih erotsko-vulgarnih pjesama, poema i bajki. Medu opseZnrlim (i kvalitetniiim djelima) toga tipa treba izdvojiti poemu Barkovljevo slena,bajktt Car Nikitct i ietrcle'
309

308

set niegovih kceri te niz pjesama i epigrama ("Pro5etah veceri ja neke...", "Orlov s Istominom u postelji..." i dr.). Kao 5to je vec receno, u Pu5kina i "pristojne" ljubavne pjesme nose Lt sebi vi3e ili manje neskriven erotski naboj. Iako u "necenzllrnim" Puskinovim stihovima nailazimo na sav repertoar r,ulgarnilr naziva, tj. na imenice, glagole i pridjeve kojima se oznaduju odgovarajuci spolni organi i seksualne radnje (fabula se obidno odvija u bordelima i Zenskim samostanima), moramo istaknuti da se i u takvim pjesmama osjeca duh vrhunskoga pjesni5tva. Ovdje svakako treba upozoriti na vaZnu razliku medu nacelom erotizma i nacelom seksualnosti. Dok erotika shvaca tijelo kao oditovanje duhovnih ili estetskih vrijednosti, seksualnost u prvome redu istide odredene todke takozvanilr niZih tjelesnih zona i niZih tjelesnih funkcrja, tj. sf'eru spolnih organa i spolnoga dina. U Pu5kina seksualnost nikada nije svrha samoj sebi - ona je funkcija stvarala5tva, a ta se funkcija obicno ostvaruje u parodidnu obliku. Tako npr. sjena Ivana Barkova (1732-1768), pjesnika koji je sredinom 17. stoljeca postao poznat po svojim bestidnim stihovima, uskrsava da bi priskocila u pomoi popu (glavnomu liku poeme Barkovljeva s.jena) koji je izgubio svoju spolnu mo6. Pop s Barkovljevom pomoci postiZe nevjerojatnu spolnu moc, ali ovdje se otvara prostor za parodiranje Goetheova Fausta mora za to platiti odgovarajucu cijenu: njegova je obveza da svojim pjesmama velida davno umrla i zaboravljena pjesnika Barkova. U bajci Car Nikita i ietrdeset njegovih kceri nalazimo parodicnu osudu ne samo licemjerja drZavnih i crkvenih vlasti nego i cijeloga odgojno-obrazovrloga sustava (vlast cesto propisuje apsurdna pravila pona5anja, a sama ih se ne drZi: naime, car kojije s viSe Zena narodio cetrdeset kcerizabranjtle, hoteci saduvati djevicanstvo svoje djece, da se u carstvu spominju "proste rijeci"). Dubinsku kvalitativnu razliku medu "necudorednom pohotom" i "nadahnutom Salom" dobro je izrazio sam Pudkin u povodu poeme Gro.f'Nulin ( 1825): "Neiudoredno djelo jest ono kojega je cilj da uzdrma

pravila na kojima se zasniva druitvena sreca ili ljudsko dostojanstvo. Pjesme kojih je cilj da uspaljuju uobrazilju pohotnim (r. ljubostrastnymi) opisima poniZavaju poeziju pretvarajuci njezin boZanski nektar u uspaljujucu smjesu. Ali Sala koja je nadahnuta iskrenim veseljem i trenutacnom igrom uobrazilje moZe se uciniti necudorednom samo onima koji o cudoredu imaju djetinju ili mutnu ideju, brkajuci ga s moralnom prodikom, a r.r knjiZevnosti vide samo pedagogijski posao". Po svrietku liceja Puskina okupira "gradanska tema". je nadahnuta "domovinskim patriotizmom", odnosno zaOna htjevoni za socijalnom i personalnom slobodom, te brigom za demokratski, prosvjetni, znanstveni, umjetnicki napredak Rusije (oda Stobocta, l8l7; Caadaievu, 1818. i dr.). Ta je

,ri.

.j.

.i;
:::

tena u najuZoj vezi s Puikinovim liberalistickiur politickim nazorima, odnosno ostrom osudom despotizma carske vlasti ("samodrZavlja"). U tome ce se segmentu Puikinova poezlja dobro uklopiti u ideologiju dekabristickoga pokreta koji ce potom (1825) rezultirati neuspje5nim ustankom i potpunirr krahom. Mnogi Pu5kinovi prijatelji bit ce prognani u Sibir ili ubijeni (njima ce biti posvecene pjesme "U dubini sibirskili rudnika...", 1827: Arion,1827). Medutim, Pu5kinu, osobito tt kasnijem razdoblju, nije stran ni "drZavni patriotizam" - slavljenje nrskoga oruLja (Nopoleon, l82l; "Pred grobnicom svetom...", l83l Vojskovoda, 1835), rusko teritorijalno Sirenje na .[ug, odnosno Kavkaz ("Opet ovjencani smo slavom...", 1829), negativna recepcija Poljaka i njihova proturuskoga ustanka 1830- 183 1 (usp. Klevetnicima Rrtsiie, l83l; Borodinslco godi,injica, I 83 1). Posebno mjesto u Puikinovoj lirici zauzima priroda.
MoZda Llpravo sudbina pelzaLne tematike pmZa najviSe argumenata da postoji i moguca evolucija ukupne Pu5kinove lirike od klasicizma i romantizma prema realizmu. Ipak, ni to nije neprijeporno. Zanimljivo je, naime, da se pejzaLna problematika razvija u tri faze. Pocetno iskustvo prirode i pejza' Za proistjece, kako se dini, iz Pu5kinova iskustva ruskoga se31r

310

r
la. Pritom je selo u prvoj fazi rniSljeno kao neka opozicija gradskoj vrevi, odnosno ispraznu, veselll prijestolnickomu Zivotu ispunjenu klevetama i podmetanjima. U pjesmama kao Sto su "IJmaknuo sam od Eskulapa..." (1819) i Selo (1819) priroda i selo promatraju se iz potpuno realistidke vizure (rijec je o "stvarnim", a ne sirrbolidko-uvjetnim javorima, r'jedicama itd.). Osobito je zanimllivapjesma,Selo koja je komponirana od dva suprotstavljena dijela. Prvi dio govori o idilicnoj uklopljenosti sela u prirodu te o pjesnikovoj privrZenosti i ljubavi za takvo selo. Drugi pak dio prikazuje katastrof'alan poloZaj sela u kontekstu "gospoitine divlje"; ropska obespravljenost seljaka i njegova ruda izaziva u pjesniku najdublju bol i buran protest. U vrijeme Puikinova prisilna boravka na Jugu (18201824), kada se oblikovala njegova romantidarska poetika, i pejzai. je podvrgnut romantidarskim funkcijama. Egzotidna narav kavkaskih gora, beskrajni prostori mora, bure i mocni udari valova, Zivotodajna moc sunca - sve se to uklapa u tradicionaine romantidarsko-izmaStane predodZbe o prirodi. Pritorn je priroda uvijek miSljena kao ne5to Sto korespondira s unutarnjim svijetom lirskoga subjekta - s njegovom teZnjom prerna slobodi, uzvi5enosti (bogolikosti), nepotkupljivosti, s njegovim unutarnjirn burama i bonacama (usp. npr. pjesnre Moru, 1824, Akvilon, 1824; Buru i dr. - sve napisane
tB24). Nakon povratka u Mihajlovsko mijenja se, dakako, i narav pelzaLa. Pokazuje se da proza ruske seosl<e svakodnevice moZe u poetskome smislu biti isto tako ef-ektna kao i egzotika nrorskoga Juga. Sada, medutim, pejzaL, postaje ne5to vrijedno samo po sebi, tj. pojavljuje se pred namabez indiskretna paralelizma s unutarnjim svijetom lirskoga-Irr. Tocnije, lirsko .la indiskretno se uklapa u okolni pelzaz. Neke najljepie Puikinove pjesme posvecene su vjednoj, Zivoj, umirujucoj

iilro,

1829; Jesen,l833). Zanimljivo je uociti da u zrelome

razdoblju, tj. od kasnih dvadesetih godina, dak i "egzoticni" kavkaski pejzai) dobivaju realisticki kolorit (usp. Kavlcaz,
1829: Odron,1929)

4. Epika, dtama, proza


,ts

ffi
r$

T
:li

Kao sto je vei redeno, ideja evolucije ukupne Puskinove poetike mnogo je uodljivija na podrucju epskih, odnosno proznih, i dramskih Lanrova. Puikinisti redovito upozoravaju, vjerojatno s pravoln, danarazini cjelokupna Pu5kinova opusa postoji opca tendencija koja se sastoji u kretanju od lirike prema epici' a potom prema romanu. Taj se proces moZe oznaciti i kao kretanje od stiha prema prozi. Medutim, treba odmah reci da je ta tendencija, kako se cini, vi5e logicke (konceptualne) nego stvarne (vremenske) naravi. Jer u PuSkina se od sama podetka preplectr i paralehro razvijaju i epska i lirska dimenzija stva-

ljepoti prirode; pjesnik je osobito volio zimu i jesen (usp. "Zima je. Sto da radimo na selu? Susrecem..." , 1829; Zimsko

ralaitva - da ne govorimo o njihovu imanentnu "dramatizmu". Stoji jedino to da su se prozna djela zaista pojavila tek krajem dvadesetih (nedovr5eni poviiesni roman Arap Petrur velilcogtt, 1827-1828 nedovr5eni Rontan u pismimo, 1829). Iz recenoga slijedi da bi se, ako kao kritenj razvttka poeticke svrjesti postavimo nadelo pripovjednosti, mogla uoditi ovakvarazvojna crta: poema Ruslan i Liudmila (1817-1820) ----> ''juZne''(romanticarske)poeme(l820-1824)------> ticki" roman u stihu Jevgenii Oniegin (1823-1831) ------> "realisticka" poema Bakreni lconianik (1833) dlela (Pripoviiesti poko.inogo lvana Petroviitt B.ielkina, 1830; Pikrnu duma, 1833; nezavriena pripovljest Egipatske noci, viero.iatno 1835 Kapetanova lcci,l833-1836. i dr.). Ovo nezadrLivo kretanje prema prozi i "realiznltt" donekle remeti cinjenica da se Pu5kin pocetkom tridesetih, dakle u vrijeme kada rijegovim opusom podinje dominirati proza, istodobno okrenuo pisanju bajki za djecu, i to u stihu (Bqika o riburu i
313

3t2

1833; Bojka o mrtvoj c(trevni i seelmorici velikana, 1833; Baiktt o zlatnome p.jetlicu, 1834. i dr.). Interes za pisanje bajki, koji se intenzivirao n to vrijeme. moZda se donekle moZe objasniti obiteljskim razlozima'. pjesnik se oZenio 183 I . godine, a 1832. godine rodena je kci Marija - prvo od cetvero njegove djece (ukupno je Pu5kin imao dvrje kceri i dva sina). Koliko je Puikin drZao do obitelji i obiteljskoga Zivota - najbolje se vidi iz njegovih pisama i predsmrtnih rijeci: "Il f-aut que j'arrange ma maison" ("Moram dovesti u red svoju kucu"). Na kraju krajeva, upravo su ga obiteljski razlozi

ribici,

sabire, ali i nadilazi, silnice svih triju vec spominjanih stilskih fornracija - klasicizma, romantizmairealizma. U roman je, dakle, ugradeno mno5tvo knjiZevnih tradicrja - kako ruskih (dekabristicko pj esni5tvo, ljubomudri, ruska "patrij arhalna starina", narodno stvaralaitvo), tako i zapadnoeuropskih

potaknuli na posljednji dvoboj (s fiancuskim casnikon D'Anthesom), koji ga je stajao Livota. Isto tako, nije sasvim jasno koliko se u "realistidku" poetiku zreloga Puikina uklapa njegov pojacan interes za dramu u drugoj polovici dvadesetih i pocetkom tridesetih godina. Naiveci dio tih drama takoder je napisan u stihu, npl Boris Gotlunov, 1824-1825; Skrtt vitez, 1830; Mozart i Salieri, lB30; Kttmeni gost,l830. i dr. Ako se sloZimo da realisticki
pristup karakterizira teLnja za objektivnom spoznajom drustvenih i povijesnih zakonitosti, tada se moZe reci da su "male tragedije" realisticne. Sigurno je, medutim, joi neito: Puskin je u to vrijeme potpuno osvijestio potrebu za reformom (do)tadasnjega ruskoga kazallSta koje se temeljilo na klasicistickim i romanticarskim nacelima. Tako je on, oslanjaju6i se ponajvi5e na principe Shakespeareove drame, t Borisu Gctelunovu poniStio sva tri tradicionalna "jedinstva" - kako jedinstvo vremena i mjesta, tako i jedinstvo radnje. S trece pak straue, uaielo suvremeuosti 1e inzistiranje na povijesnim analogrjama, odnosno na posuvremenjivanju ili aktualiziranjr-r povijesnih cinjenica i situacrja, kao da takoder ide u prilog postavci kako Pu5kinove drame imaju realisticku osnovu, ili su bar podvrgnute realistidkim tendencijama. Puikina kao nadformacijskoga pisca, koji je uz to otvoren unutarnj im stvaralacki m metamo rtozama, n aj dublj e kvalificira njegov Jevgenij Onjegin. S jedne strane, roman u sebi

(bajronizam, setimentalno-prosvjetiteljska tradicija - Richardson, Rousessau, mladi Goethe). Tragove klasicistidke retorike nalazimo u uporabi "visokoga stila" i knjiZevnih kliSeja (osobito kada je rijec o Onjeginovu prr.latelju pjesniku Lenskome). Romantidarski sloj uocava se u tnotivimaispraznosti i "svjetske boli", "strasti" i fantastike (usp. Itpr. "protocki" san Tatjane Larine). Realistidke pak tendencije prepoznajemo tr telnji za psiholoikom i socijalnom zasnovanoicu likova i situacija, u analitickome pristupu onodobnim psihosocijah-rim fenomenima (modi, obidajima), ali isto tako politici, filozotrli, jeziku, pa i samoj knjiZevnosti. Stoga je Visarion Bjelinski s pravom nazvao Jevgenija Oniegina "enciklopedijorn ruskoga Zivota". Sintagma "roman u stihovima" Lrpozorava na Zanrovsktr s inkreti dnos t J ev ge ni j a O ni egi n a. Prena Puskinovirn nj ec inra, "davolska je razhka" pisati roman i pisati ronall u stihovima. Zaist4 samo vrhunski majstor moZe postici to da se pripovjedno "brbljanje" (dijalozi, slobodno esejiziranje o svemu i svacemu) organski stopi s tako "tvrdim" formatna kao Sto su cetverostopni jampski stih i onjeginska strofa. Neobicno je vaLna i indikativna cinjenica da je Jevgenii Onjegin pisan preko osam godina. Prvo je poglavlje svrieno joi u vrijeme juZnoga prognanstva (Ki5injov - Odesa, lB23), dok je veci dio romana pisan je u Mihailovskorne tijekom 1825. i 1826. - takoder u izolaciji. Djelo je dovrSeno 1831. godine u Carskome Selu. Prije nego sto se 1833. pojavio kao cjelina, roman je objavljivan po poglavliima (I-VIII). Tako je ovo djelo i po izvanjskim uvjetima nastanka, ali i po svojoj unutarnjoj struktut'i, odredeno - vi5e nego sva druga Puikinova djela - procesualnoscu i evolutivno5cu, odnosno nadelon-t

3t4

3ls

vremenskoga naslojavanja. Jurij Lotman istice da se "vrijeme lonralla" i "vrijeme svijeta" (tj. stvarno, povijesno vrijeme) poklapaju, Tako je Onjegin nelto stariji od Pu5kina (Onjegin je roden 1795, a Puikin 1799), Lenski je ne5to mladi (roden je 1803), aTatjana je, sudeci po svemu, rodena kad i Lenski. Bitnim dogadajem koji je odredio i razvojnu logiku sama pjesnika i poetiku romana moZe se smatrati slom dekabristickoga ustanka 14. 12. 1825. godine. Pu5kina je dekabristicki krah potaknuo na stvaraladko i historiografsko promi5ljanje smisla povijesti, odnosa naroda i vlasti, uloge plemstva Ll povijesnoj sudbini drL,ave i naroda. U Jevgeniiu Onjeginuto ce se ocitovati kao definitivan gubitak pjesnikovih mladenadkih ideala, ali i kao svojevrsna ironijska skepsa prema moguiim

(roman ja napisan u Ich-Form), dime je PuSkin izbjegao poistovj ecivanje glavnoga pripovj ednoga rakursa s " autorovim"

(tj. svojim) motriitem, Pritom se Grinjov moZe shvatiti kao osiromaiena ili reducirana slika sama autora (ali ne i kao autorova karikatura!): on poku5ava pisati (loie) stihove, posvecene MaSi Mironovoj, a oni ga vode prema dvoboju s negativcem Svabrinom (nekom vrstom jednodimenzionalnoga Onjegina);u dvoboju je Grinjov te5ko ranjen, ali ostaje Ziv.
Pjotr Grinjov pripada sitnomu provincijskomu plemstvu je kao takav pogodan da posluZi kao mentalnaprizmakroz koju se prelama sukob dviju glavnih neprijateljskih dru5tvenih grupacija - plemstva i seljaitva. Jurij Lotman s pravom drLi da Puikinov "povijesni realizam" nadilazi ogranicenost svake od navedenih gmpacija. Puikinu je stran jednostranodidakticki pristup povijesti: on je svjestan da i seljaitvo i plemstvo, svatko u svojoj sferi, dosljedno koncipira i ostvaruje ideju zakonitosti, odnosno pravednosti. Problem je jedino u tome Sto te dvije koncepcije pravednosti lle rnogu supostojati kao harmonicna cjeliria unutar jedne drZavno-dru5tvene zaiednice. Naprotiv, povijest se pokazuje kao "kobna neizbjeZnost borbe" i u tome je njezina tragika. Pa ipak, na utopij sko-romanesknoj razini Pu5kin pronalazi rnogucnost idealnih odnosa u dru5tvu. Oni bi se temeljili na ideji milosti. Ta je ideja karakteristidna ne samo za roman Kctpetanova kci, nego i za cljelo zrelo razdoblje Pu5kinova stvaralaitva. Naime, nakon svih peripetija junaci romana - Masa Mironova i Pjotr Grinjov - ostaju Zivi i sretni zahvaljujuci milosti glavnih pokretaca tragicnih povijesnih sukoba - Pugacova i carice Katarine IL Poznata je scena pri kraju romana, kada MaSa stiZe u Carsko Selo i tamo u parku susrece samu caricu: - Ovdje ste, zctcijelo, nekim poslom? - upitala je caricct. - Upruvo tolco. Doptttovala setm da podttstrem molbu carici. - Vi ,gte sirotet: u.jerojatno se Zalite nu nepravednost i uvredu. - Ne, nipctlto. Doila sam mctLiti milosti, a ne praveclnosti h.
pa

revolucionarnim preobrazbama druitva. Imajuci na umu "emocionalni prijelom", odnosno stvaraladku krizu koja je Pu5kina zadesila 1823. godine (dok je joS bio u 'JuZnome" progonstvu), Jurij Lotman smatra da se to odrazilo i na narav pjesnickoga subjekta (ili autorski lik) u Jevgeniju Onjeginu. Tako je do 1823. godine autoru bliZi mladi, cisti i naivni pjesnik Lenski, a nakon redene godine - "pecatom zrela uma" obiljeZeni Onjegin, kojega medutim razjeda skepsa, osjecaj ispraznosti i besmisla. Pritom, dakako, instanca pjesnickoga subjekta (ili "autora") transcendira, odnosno sintetizira poziciju svakoga od tih likova uzetih ponaosob. U tome je smislu "alrtor" moZda zaista najbliLiTatjani kakvom je ona postala pri kraju romana: ona tamo pokazuje vrhunsku emocionalnu, eticku i socijalnu zrelost te kao takva utjelovljule optimum ili ideal ne samo "ruske Zene" nego i "ruske duie" opcenito. Roman Kapetanova kii (1836) smatra se, kao Sto je vec receno, sintezom Puikinovih potraga u podrucju socijalnopovijesne proze koja je nastajala na tragu povijesnih romana Waltera Scotta. U romanu se razraduje tema "neznatnoga (ili neprimjetnoga) junaka" koja se bila pojavila joi u poemi Kucictt u Kolomni (1830) i Bjelkinovim pripovijestima (1830). Glavni junak Grinjov ujedno je i fiktivni pripovjedac
316

l,

,f

pravosudija - doslovce "pravedna suda"/.


Jt I

#
,*
?: '*

'8i 6t

MoZda upravo tema "milosti" moZe donekle objasniti pozitivan Puikinov interes za krscanstvo i religiozna pitanja u posljednjim godinama Livota. Ovdje se treba prisjetiti da je suprotstavljanje "milosti" i "zakona" (pravednosti) prastara tema ruske duhovnosti. Na toj opoziciji zasnovano je prvo izvorno djelo ruske knjiZevnosti - Slovo o Zalconu i Milosti

I
&

;i
't

i.

if

kijevskoga mitropolitct llariona (napisano izmedu 1037. i 1050. godine). To teolo5ko-filozofsko djelo (ustvari propovijed) polazi od kr5canskoga suprotstavljanja Novoga i Staroga zavleta, pri cemu je vrijednosni naglasak, dakako, na milosnoj naravi Novoga zavjeta.I za Katarinu II. i za Pugadova milost podrazumrjeva, kako istice Lotman, nedosljednost Lr

i q I

Vec smo na pocetku rekli da je Puikin oplodio rusku knjiZevnu buducnost kao nitko prije, ali ni poslije njega. iini se da su u pravu oni kriticari koji isticu da ruska knjiZevnost nije potekla iz Gogoljeve Kabanice (kako je smatrao Dostojevski), nego iz PuSkina. Doista, iz Puikina ne ide samo Gogoljeva Kabanica, nego i sav ruski realizam, pa dak i cjelokupna ruska knjiZevnost 19. stoljeca. Dakako, ovdje nema prostora da se razvije tu opseZnu i sloZenu problematiku.

Kao ilustrac lja iz:uzetne Pu5kinove knj iZevno stvaralacke poticajnosti mogu posluZiti neke postavke Vladimira Rozova iznesene u dlanku Puikin i njegov utjecaj u knjiZevnos-

primjeni zakona, odnosno naru5avanje nacela pravednosti. U tome smislu milosno ponaianje nije nicim motivirano - ono je izraz diste humanosti ili covjekoljublj a. Zato niposto nije slucajno da u Puikinotu Spomeniku ("Ja spomenik sebi podigoh nerukotvoran...", I836) pretposljednja strofa kulminira stihom u kojem se govori o "prizivanju milosti zapale"'.
dugo time ja bit cu drag narodu Sto osjecaje dobre lirom sam budio, Sto sam Ll svom okrutnome vijeku proslavio slobodu I milost za pale prizivao.

ti i umjetnosti ("Hrvatska revija", Zagreb,l93l,br.3). PuSkin je, po Rozovu, stvorio pet "socijalnih tipova" koji ce se potom obilno razviti u ruskome realizmu. Evo tih "tipova":
"suvi5ni covjek", "mali covjek", "naddovjek", "neprimjetni junak" i "ruska i.ena". U postpuikinovsko doba najeksploatiraniji je bio "sttviSni covjek". Nalazimo ga u Mihaila Ljermontova (1814l84l), Nikolaja Gogolja (1809-1852), Ivana Turgenjeva (koji je i smislio naziv "suvi5ni dovjek") (1818-1883), LavaTolstoja (1828-1910), Ivana Goncarova (1812-1891), Aleksandra Gercena (18 l2-1870), Nikolaja Njekrasova (l 821-1871 I 1878), Antona iehova (1860-1904) i mnogih drugih. Osobito plodnom pokazala se kombinacija "suvi5noga covjeka" i "ruske i,ene". Tu ce temu obilno razradivati Ljermontov (,hnak naiega dobtr), Turgenjev (Ruclin, Plemicko gnijezdo, Oievi i ctjeca), Goncarov (Oblomov, Ponor) te iehov koji ie razvio i niz vlastitih Zenskih tipova. Dok, po Rozovljevu mi5ljenju, "suviSni dovjek" svoje podrijetlo vuce iz osebujna ozracja ruskoga i slavenskoga svijeta (Sto, treba reci, nipo3to nije neupitna postavka), tip "naddovjeka" iznikao je na zapadnoeuropskome tlu: stvorili str ga pjesnici Sturm und Dranga i Goethe (1749-1832), koji je smislio samu rijed "lJebermensch", a osobito se rascvjetao u prvoj polovici 19. stoljeca pod utjecajem Napoleonova kul319

Ideju milosti razvit ce potom Dostojevski u

svojen-r

cuvenom govoru pri otkrivanju Puskinova spomenika 1880, i

to kao ideju poniznosti - Sto je trebalo posluZiti kao "ruski" (odnosno dostojevskijevski) recept za rjeienje konfliktnih situacija u modernome svijetu. 5. Poslije Pu5kina
Samo cemo ukratko upozoriti na zanimljil.r,r posmrtnu sudbinu Pu5kinova djela. Tu, s jedne strane, moZemo razlikovati knjiZevnostvaralacku ili umjetnicku recepciju, a s druge - kriticku iiili knjiZevnoznanstvenu.
318

ta ito su ga podrtavali Byron (1788-1824), Heine (17971856) i drr"rgi romanticari. Sa Zapadaje "naddovjek" emigrirao u Rusiju. Susrecemo ga najprije u Pu5kinovoj Pikovoi clu-

1996 ) - koji se ne bi, u pravilu

ushitom, odredio prema PuS-

kinu. Drukciie stvar stoii s kritickom i knjiZevnoznanstvenom recepcljom Pu5kinova djela. Kritika je burno i r.tglavnom po-

(German), a zatim u Fjodora Dostojevskoga (1821- l Sti l) koji je dobar dio svojega stvarala5tva posvetio upravo proudavanju "naddovjeka", ali isto tako i borbi s njiur. (Za Dostojevskogaje "naddovjek" ono Stoje zaTurgenjeva "suvi3ni dovjek", a za Tolstoja - "neprimjetni covjek".) Varijacije "nadcovjeka" u Dostojevskoga jesu Verhovenski-sin, Kirilov, Stavrogin (u Zlim dusima), Ivan Karamazov i Smerdjakov (u Bruci Kqromazovima). Daljnju evoluciju "nadcovjeka" moZemo pratiti u djelu Friedricha Nietzschea (1844-1900) i nacistic-

rri

koj ideologiji 20. stoljeca. Tip "maloga covjeka" Pu5kin ie razvio u pripovijesti Nodzornilc poitanske postaie. Prihvatili su ga Gogolj (Kubunlca), Tolstoj (u Ratu i miru, Ani Kareniinoite mnogim druginr djelima), Dostojevski (Bijedni ljucli, Poniieni i uvriiedeni), Niekrasov, iehov, Maksim Gorki (1868-1936) i drugi. Tip "neprimjetnoga junaka", smatra Rozov, PuSkin razvija u romant Kapetanovo lcci. Pod "neprimjetnim junacinra" misli se na obicne, skromne ljude iz sive ljudske mase, bez osobitih talenata i obrazovanja. Ali te ljude krasi dubok osjecaj duZnosti, i za nju su oni spremni Zrtvovati sve (kapetan Mironov i njegova Zena, stari i mladi Grinjov te mnogi dn-rgi). Takve ljude susrecemo potom u Ljerrnontova (Maksim Maksinric tt Junaku naiega doba), a najvise u Lava Tolstoja (serija pripovjedaka Pravednici, roman Rat i mir, ciklus ,Sevastupoljske priie i dr.) i Nikolaja Ljeskova (1831-1895). U 20. stoljecu nen1a, vjerojatno, nijednoga znatnijega pjesnika ili pisca - podev od Dmitrija MereZkovskoga (18661941), Andreja Bjeloga (1880-1934), Mihaila Kuzmina (1875-1936), Ane Ahmatove (1889-1966), Osipa Mandeljstama (1 891-1938), Marine Cvjetajeve (1892-1941), Borisa Pasternaka (1890-l 960), Vladimira Majakovskoga (l 8931930) do Andreja Bitova (1927) ili Iosifa Brodskoga (1940320

zitivno reagirala vec na objavljivanje prve veie Puikinove poeme (Ruslan i Ljuelmila'). Ali od druge polovice dvadesetih pa sve do postavljanja Puikinova spomenika u Moskvi 1880. godirre kriticari - polazeci uglavnom s ideologijskih (zapadnjackih ili slavenofilskih) pozicija - ocjenjuju Puikina uglavnom negativno. U tome se smislu o kasnrjim Puikinovirn djelirla iz tridesetih godina izjainjavao i Visarion Bjelinski (1SII-1848). Zanimljivo je pritom da je slavenofilska struja vidjela u Puikinu "svojega covjeka". Ekstrentno negativatl stav izrekao je sledinorn iezdesetih godina 19. stoljeca Dmit-

rij

Pisarev ( I840- 1868), i to sa staialista antipiemicke kultr,rre kojo-ije glavni cilj bio da deflnitivno "unisti estetiku". Kao sto je vec receno, tek je cuveni govor Dostojevsko-

ga - Ll povodu otkrivanja Pu5kinova spomenika u Moskvi i 880. godine - neutralizirao Pisarovlievu "anatemu", Llsmjerivir recepciju PuSkinova djela u pozitivnu pravcLl. Znaustveno bavljenie Puikinovim stvaralaitvom, tj. su-

vremella "puikinologija", zapocinje pocetkom 20. stoljeca dakle, sedarldesetak godina nakon pjesnikove smrti. Pritom srr po-iacar-r interes za"Petra Velikoga ruske knjiZevnosti" pokazali vec simbolisti (MereZkovski, Sologub, Bjeli, Blok, BrjLrsov), a potom osobito ruski fbrmalisti i struktr"rralisti. Isto tako, osobitu slr pozornost Pu5kinlr poklanjali svi naraitaii ruske emigrantske knjiZevnosti i knjiZevne znanosti. Medu najslavnije puskinologe iz toga krugzr svakako treba ubrojiti Vladislava Hodasevica (1886-1939) i Vladimira Nabokova (18ee-r977).

Ako se sloZimo sa stavom da je nastanak modetne znanosti o knjiZevnosti povezan s pojavotr tttskoga formalizma - tada tema "Puikiu" zauzitna u modernoi znanosti istaknuto mjesto. 0 PuSkinu su opseZne monografije napisali gotovo
321

svi vaZniji fbrmalisti i njima bliski teoretidari - Boris Toma_ ievski, Viktor Zirmunski, .Iurij Tinjanov, Viktor Vinogradov, Viktor SHovski, Roman Jakobson. Medu ruskim strukturalistima-semioticarirna o puSkije, nu sudeci po svemu, najviSe pisao Jurij Lotnan (19221995). On je objavio viSe monografija i rasprava koje su se Puikinon bavile s razlicitih aspekata i razliditih razina - od bioglaf'ske i historiografske preko komentatorske do visokoteorijske. Sto moZe privuci pozornost moclernoga (ili postmodernoga) istraZivaca kada je rrjec o pu5kinu/ Ka<t bi se puskino_ va djela iscrpljivala u jednostavnosti, lakonicnosti, razumlji_ vosti, preciznosti, lakoci i tomu slicno - vjerojatno bismo ga kao pisca lako "naucili" i lako zaboravili. Medutirn, iako nje_ gov stih uvijek cuva Zivotvornu znadenjsku vezu s izvanjskin (stvarnim, objektnim) svijetom, on isto tako aktivira i drugn vrstu semantidko-komunikacijskih procesa. Rijec je o autometaopisnoj i autoref-erencrj alnoj dinenzij i rnnogih pu S_ kinovih djela. Ta se protega cesto ocitqye kao (auto)ironija ili parodija, kao igra citatima i knjiZevnim reminiscencijama. Nakrcan inter- i metatekstualno5cu - puSkin je pravi posttxo_ derni pisac, prepun knjiZevnih zaml<i, koje od savjesna istraLivaca zahtrjevaju izuzetttl koncentraciju, nacitanost i dovitljivost. Puikin se sluZi "prepjevima", adaptacijarna, a cesto i mistifikacijama, preuzimajuci knjiZevnu gradu ne samo iz opcekulturnih diela kao Sto su Kuran ili Biblrja, nego i iz obih.re lektire koju je citao i pamtio - od antidkih (rimskili i grckih) autora do najnovr.lih fiancuskih, engleskih, talijanskih i nlemackih knjiZevnika... Pritom ne treba smetnuti s uma da je bio fasciniran i narodnim stvarala5tvom, koje je nroZda najpogodnije za mistifikacrju (usp. npr. cil<lr"rs piesme Zuprclnih Slat,ena lI834l zakojt neki strucnjaci smatraju da je nristilikacija M6rim6eovih mistifik acija I Lu guzlu, 1827 l)l Bjlo kako bilo, Pu5kin odolijeva vrentenu, odohjeva promjeni knjiZevnih moda i ideologrja. U n jem ce svatko naci
322

nesto prepoznatljivo - heretik i sanjar, arhaist i novator, hjevi

i desni, veseljak i meditativac, naivac i sofisticirani sladokuU prebogatu puninu svojih urnjetnickih tvorba Pu5kin je inteligentrro ukalkulirao ideju nesvodljive r-azlik e i neizbjeLna rizika - stoga ga, kako se cini, nijedna pojedinadna ili jednostrana pozicija ne moZe iscrpsti. Usprkos najavama o nadolazecoj postpovijesnoj imploziji, ipak se cini da.f e njihalo povijesti jo5 uvtjek podvrgnuto zakomr ekstremnih zaoitravanja i pojednostavnjivanja. A sve dok bude tako - Puikin ce biti zaninrljiH aktualan i poucan.
sac.

LITERATURA
Ahmatova, Anlra, O Puikine; n: Anna Ahmatova, Socinengir v dvuh tomah, t. 2, HudoZestvennaja literatnra, 1986, str. 6- I 79. Ahnretova, TatJana Qn.), Ozornye stihi russlcih poitov,

Kolokollress, Moskva, 1 997. Badalii, Josip, Rzslro-hrvot.ske


Zagreb.1972.

kni iievne studije, Liber,

Cvetaeva, Marina, Moi Puikin, Sovetskij pisatel', Mos-

kva, 1981.
Fedorov, Nikolaj, Teqtar Puikino (Povodonr 100. godiS-

njice pjesnikove smrti), "Hrvatska revija", Zagreb, 1937,br. 3, str. 132-137. Fl aker, Aieksandar, N ov ii u nt s ku knj ii ev n o s t: Lr'. Pov i j es t sujetskc Knjiievnosti, knjiga 7, Mladost, Zagreb, 1975, str.
269-404.
Flaker, Aleksandar, Knf i1evno cljelo Alelcsanclra Segreje-

vi[u Puikino; u: Aleksandar Sergejevic Puikin, Kapetanova kci i clruga diela, Skolska knjiga, Zagreb,l98l, str. 5-19. Ktrprejanova, E. N., A. S. Puiltin; u: Historilo rus.slcoj literoturlt, tortt vtorctf . Ot ,rentimentuliznto k rctmuntizntu i
reulizmu, Nauka, Leningracl, 1981, str. 235-323.

1/.t

Lotnran, Iurij, Pulkin. Biogru/iia pisutelju; Stat'i

i zct-

ntetlci. 1960-l 990; "Evgenij Onegin". Kommentarrj, Iskusstvo-SPB, Sankt-Peterburg, 1997 . Medaric, Magdalena, Orfieci hrvutske lculhrre u tlielu A. S. Pulkirut, "KnjiZevna smotra", Zagreb, 1999, br. 112-l13 (2-3), str. 35-44. Puskin, Aleksandr, Solinenija v treh tctmctlr, Gosudarstvennoe izdatel'stvo hudoZestvennoj literatury, Moskva,
I

955.

Putevorlitel' po Pu,{lcinz, Gumanitarnoe agentstvo


"Akademiceskrj proekt", Sankt-Peterburg, I 997. Rozov, Vladiniir, PuiJtin i njegov r.rticc:uf u lcnjiievnosti i. umjetno.tti, "Flrvatska revija", Zagreb, 1937, br. 3, str. 125t32. So['inenif u A. S. Pui]cinu. Polnoe sriltranie v oclnom ktmc,Izclanie knigoprodavca A. .la. Panafidina, Moskva, 1903.
Stepanov, N. L. Iirllra Puilcinu. Oierki i etludy, Sovetskf pisatel', Moskva, 1959. Srepel, Milivoj, O Aleksctnclru Puikiru,t; u: Ptt,(lcinovct izabntnu tljelu u hrvutslcoj lnjizi, Mutic:rt hrwttsktr, Zagreb, t899. str. VII-LXXII.

TZ BIBLTOGRAFIJE PRIJEVODA

PUSKINOVIH DJELA
I. Ruslan i Ljudmila. Narodna basna u 6 piesmah. Zagreb, Pretiskano iz "Narodnih Novina", 1859. str. 1-101. - Preveo Spiro Dimitrovic Kotaranin.
2. Eugenio Onjegin. - Zagreb,Vlastitost i tro5kom knjigarnice Lavoslava Hartmana, 1860, str. 187. - Preveo Spiro Dimitrovii Kotaranin.

3.

Priia o ribaru i ribici. - iitanka zaprvirazred gim-

nazijski, Zagreb 1875, str. 113-118.


klas, preveo Adolfo Tkaldevic.

Sastavio Tade Smidi-

ska,

4. Evgenij Oniegin. Roman u stihovih. - Matica HrvatZagreb 1 88 1. - Preveo i vjekopisom popratio Ivan Trnski.
5. Poltova.

- Citanka iz slavenske i madjarske knjiZev1896, str.48l-522. - Preveo Tomo Maretii. Zagreb nosti,
6. Rusalku.

- Putne uspomene tr- god. 1898. - Zagteb

1899. - Preveo Ivan Trnski.

kniizi. O stogoHrvatska. Sa sliMatica izdala pjesnikova rodenja di5njici kom pjesnikovom, Zagreb 1899.
7. Puilcinovct izabrttna diela u hrvatslco.i

324

325

:i

8.

Iz slavenske rodbine. - Zagreb, Matica Hrvatska,

,*,
!*'

1904. - Preveo IvanTrnski.


9. Mecovcr, Svjetska biblioteka, Zagreb 1904. - Preveo Ivan Ivanovi6 R.
sv.

F 1,.

18.

Boris Godunov, drama u stihovima. - Zagreb, Na-

t-

ti
.:l

kladni zavod Hrvatske, 1948. - Pnjevod Iso Velikanovi6.


19. Baika o zlatnom p.jetlicu. - Zagreb, Beograd, "Novo Pokoljenje", 1949. - Prijevod Eorde Saula.

l.

,s

lfl

10. Dubrovslcij , Zagreb, Merkurova zabavna knjiZnica, 1917, sv. 16-17. - Preveo M. M.

20. Pikova doma. - Zagreb, Beograd, Novo pokoljenje,


1949. - Prijevod BoZidar Kovadevic. 21. Kqjiga poeziie'. Lirilw, Mozart i Salijeri, Bajka o riberu i ribici, Broniani lconictnik. - Nakladni zavod Hrvatske, I 949. Uredio Dragutin Tadijanovic.

ll. Kapetanova kci. Historijska pripovijest, Svjetska knjiZnica, sv. 8. Zagreb 1917. - Preveo Drago Bi3can
12. Hitac, KirdZali, Mecava, Nadzornik poStanske stanice, Plemlcinjer seljakinja, Pikovct dama, Ukopnik. - Sarajevo, Izdanje I. Gj. Gjurglevica, sv. 2 (bez oznake godine) - Prijevod M. M. 13. Ruske lirikq od Pu.fkina do ncriih dunq. - Zabavna biblioteka, knj. 601. Zagreb 1939. - Priredili Josip Badalic i

22. Izbor iz Puikina: P.jesme, Bori"- Godunov, Moztrrt i Sctlieri, Upren,itelj poitanslce postaje, Kapetunovcr kti, Bajka o riburtt i ribici, Broniani lconjanik. - Zagreb, Matica Hrvatska, izvanredno izdanj e povodom I 5O-godisnj ice pj esnikova rodenja, lipnja 1949. Uredili Josip Badalic, Gustav Krklec,
Petar Lasta.

Nikolaj Fedorov.
o caru Saltarut, o sinu. niegovu, slavnom i sillcnezu nom.iunalcu Gvidu Soltanovictt i o krasnoj carevoj labudici. Priia o zlatnom pjetlicu. -Hrvatski izdavalacki bibliografski zavod, Zagreb 1943. sv. Vedra knjiga. - Preveo Tomislav Prpic. (Sljedeca izdanla 1945, 1968, 1978).
14.

Priia

23. Dubrovski. - Zagreb, Zora, 1950, str.l27. - Prrjevod Momir Vujkov.

l,

24. Mecova, Nadglednilc poitanslce postuje. Zon, 1950. - Prijevod Gustav Krklec.

Zagreb,

15.Izabrana diela: Arepin PetraVelikoga, Belkinove

pri-

25. Prozu: Arapin Petra Velikogtt, Pripovijetlce poko.jno-

poviesti, Dubrovskij, Pikova dama, Kapetanova kci. - Zagreb, Flrvatski izdavalacki bibliografski zavod, 1944. - Prijevod Tomislav Prpic.
Bajka o mrtvo.j kneginji i sedmorici deliia. - Zagreb, Beograd, Novo Pokoljenje, 1948. - Preveo Dorde Saula.
16.

ga lvcrna Petroviia Bjelkina, Du.brovsld, Pikova tlama, KrdZaliin, Egiptrtske noci, Kopetanoya ltci. - Zagreb, Kultura, 1950. - Prijevod BoZidar Kovacevic.
26. Kryjigct prepjevo. - Zagreb, Mladost, 1951. - Prijevod Dobri5a Cesaric.
2J. Kavluski zarobljenilc i druge pripovijesti ruskih kltt,silca zu cljecu. Pogrebnik. - Zagreb, Skolska kn1iga, 1953 Prijevod BoZidar Kovacevic.
327

ribaru i ribici. Priict o popr,t i njegovi rcttlniku Buldi. Zagreb, Beograd, Novo Pokoljenje, 1948. - Prijevod Eorde Saula.
17. Bcrjlru o

326

28. Putovanje u Arzrum. - Zagreb, Zora, 1954, - Prijevod Ferdinand Maslii. 29. Evgenii Onegin: romqn u stihovimo. - Zagreb, Zora, 1955. - Prijevod Tomislav Prpii. 30.

39. Evgenij Onjegin: ronlan u stihovimu. - Zagrcb, dost, 1987. - Prijevod Ivan Slamnig.

Mll-

40. Evgenij Onjegin. Prijevod Ivan Slamnig.

Zagreb, Skolska krr.jign, 1991.

Hitac, Meccrvct. - Zagreb, Sloga,

1951 . -

Prijevod

Aleksandar Flaker.

41. Bcrike: antologijet; Bujku o rihuru iribici. - Ztgrcb. Divic, 1998. - Preveo Velimir Miloscvic.

31. Balke. - Zagreb, Skolska knjiga, 1957. - Preveli Dorde Saula i Dobri5a Cesaric. (Sljedeca izdanja 196l, 1963, 1965, 1914, 1979, 1990, 1ggl, l983).
32. Izqbrune pripoviietke: Arapin Petru Velikoga, Rwijesti polnjnogu Petra lvqnoviicr Bjellcina, Pilcovct damu, KrtlZaliiu, Egipatske noci, Kapetanova lcci. - Zagreb, Naprijed,
1959. - Prijevod BoZidar Kovadevic. 33. Izbor.

42. Befka o ribaru

i rihit'i. - Zagrcb,

Mozuik krr.jiga,

2002. - Preveo Radomir Venturin.


43. Bujke. - Zagreb, Zagrebacka stvanrost, 2002.

- pre-

vela Valerija Posavec.

LB,

- Sarajevo, Svjetlost, 1 959. (Sljede(,a izdanja

1960,

l96t)

VAZNIJA LITERATURA o PUSKINU NA HRVATSKOM TEZIKU


MILIVOJ SnepBf O Abksanclnt pttikinu. - pu5kinovaizabrana djela u hrvatskoj knjizi, O stogodiSnjici pjesnikova rodenja, Matica Hrvatska, Zagreb,1899. str.

34. Sto odabranih novelo sujetske lcnjiZevnosti'. (Ipruvi-

telj poitanske posta.je. - Zagreb, Stvarnost, 1968. - Preveo Gustav Krklec.


35. Sto ncriljepiih sujetskih bajki. Bajka o ribnru i rihici. - Zagreb, Stvarnost, 1969 - Preveo Dobri5a Cesaric.
36. Kapetanova kci. - Zagreb, Zora, 1971. - Prijevod Ta-

l.

VII-LXXI.

2. MILIVOJ Sngpnl Puilcin i hrvatska lcniiZevnost. Pre5tampano iz "Ljetopisa", Naklada Dionidke tiskare, 1899,
str. l-23.

nja Spoljar.
37. Keryetanovo

3. JOSIP BADALIC Puilcin u hrvatskoj lcnjiievnosti,

kci i drugct djela.

Zagreb, SkolsLa

Zagreb, 1937.
4. IVO HERGESIC O Petru Velikom ruslce lcnjiievnosti. A. S. Puikin - Strani i domaci, Zagreb,Izvanredno izdanje Matice Hrvatske, Zagreb, i935., str. 12-17.
5. Ptr5kin. - M. Curcin'. Puikintna Rusija; P. Askocenski: Mrd grobom Puikina. - Vl. Rozov Znaiul Puilcino. 329

knjiga, l9'/4. - Prijevod Dobri5a Cesaric, Stjepan iuic, Aleksandar Flaker, D. H, Mihovil Kombol, Gustav Krklec, Ivan
Slamnig. (Sljedeca izdanja 1981, 1985).
38. Bnjke. - Zagreb, Mladost, 1986. - Prijevod Dobri5a Cesaric. Radonrir Veuturi n.

328

Al. Jeladic: Puikin, pesnik slobode; J.Badalic'. Puikin u Jugos I ttve n a. - Povodom Pu5kinove stogodi5nj ice). Prestampano iz Nove Evrope (krgiga XXX), Zagreb 1937., str. 1-55. NIKOLAJ FEDOROV Putovi ru.slce lirike od Puikina do nq,iih danu. Zaklada Narodnih novina, 1939. - Priredili Josip Badalic iNikolaj Fedorov.
6.

7. IVANALEKSEEVTd NOvIfOv - Puikin na.jugu. Zagreb, Prosvjeta, 1949. (prrjevod Zivko K. Kostic).
8. IVAN slcotn.

ALEKSEEVIi NOVrcOV Puslcin w MihajlovZagreb, Prosvjeta, lg4g. - (prijevod Roman Sova.y -

KRONOLOGIJA PUSKINOVA NVOT/^I DJELA


(6.lipnja) u Moskvi se rodio Aleksandr Sergejevid Pu5kin. Otac Sergej Ljvovic, gardijski dasnik, iz stare je, ali osiroma5ene plemicke obitelji, diji korjeni seZu u XII. stoljece. Majka NadeZda Osipovna Gannibal unuka je A. p. Ga1799.

prijevod stihova: Gustav Krklec).


9. Eseji o Puikinu i Ljermontovu. - Zagreb, Matica hrvatska, 1950. (Sabrao i uredio Josip Badalic)
10. JOSIP BADALIC Rusko-hrvatske knjiievne studije. Zagreb,Llber,1972. "Pu5kin u hrvatskoj knjiZevnosti", str. 173-2t3.

nnibala (Arapina Petra Velikog - naslov kasnrjeg puSkinovog romana), etiopskog kneZevica kojega je Petar Veliki oko 1706. kupio kao roba, a zatim usvojio.
1811. Stupa u besplahri Carskoselski licej, blizu peterburga (koji se tada otvara u carevoj prisutnosti), kamo se upucuju nadareni plemici kako bi se pripremili za drzavne sluZbe. Odmah po otvaranju liceja osniva se pjesnicki "kruZok", n kome su pored Puikina, A. A. Deljvig, A. D. Iljidevski, V K. Kiheljbeker i dr., koji su ujedno i buduci poznati revoluc ionari-dekabristi . Izdaju " Licej ske lrovine " i "Licej ski vjesnik", a skupa s Deljvigom i Korsakovim, Puskin ureduje "Neiskusno pero". 1812. Sudjeluje u raspravama knjiZevnog kruZoka "Arzamas" suprotstavljenog "Ljubiteljima ruske rijedi". Posvecuje se poeziji i stvara uzorne klasicistidke ode i elegije.

I 1. ALEKSANDAR FLAKER Knj iZevno dj e lo A leks andra Puilcinct. - Kapetanova lrci i druga 4ieta. - Zagreb, Skol-

skaknjiga,1974.
12. ALEKSANDAR FLAKER Puikinovo kniiZevno djelo,Povijest svjetske knjiZevnosti, sv. 7, Zagreb, Stvarnost, 1975, str. 285-291.
13. MAGDALENA MEDAzuC Kacl mine ljubav, muzct tu .je, O Puilcinovu Evgenijw Onjegintt. - Zagreb, Skolska knjiga, 1991., str. 5-12. 14.

FIKRET CACAN Aleksandar Sergejevii Puikin:

1799 - 1837.: proslava 200. obfetnice pjesnikovo rodenju u Republici Hrvatskoj (autor izloLbe i kataloga Fikret Cacan).

lBl3. Skupa sa svojim kolegama izdaje najbolji Skolski


casopis tih godina "Licejski mlldrac", koji izlazi do 1816.

330

331

U "Vjesniku Europe" tiskani prvi stihovi Prijateliu stihotvorcu. Nove pjesme biljeZe udaljavanje od mskog klasiciznra i sentimentalizma (Opro.{trg sa Carslcim Selom, Liciniju).
1814.

1826. Rujan - novi car Nikolaj


gonstva.

vraca Puikina

izpro-

1815. Najpoznatija imena toga doba (DerZavin, Karam-

zin, Batjuskov Zukovski) prepoznaju u njemu buduieg velikana. Upoznaje filozofa P. iadajeva i zblii,ava se s njim. 1817. Po zavrietku Liceja, ne mogav5i zbog materij alnlh razloga stupiti u carsku gardu, dobiva sluibu u Ministarstvtr vanjskih poslova, kao dinovnik devete klase. Upuita se u buran peterburski Zivot. Djelatan je dlan kruZoka "Zelena svje-

1828. Zapotinje tajni policijski nadzor nad njim, koji traje do njegove smrti. Zbog neuspjelog pokuiaja Zenidbe i sve veceg pritiska vlasti u svibnju odlazi na turski fiont, gdje ga docekuju s oduievljenjem. U listopadu se vraca u Petrograd. Utiske s puta po Kavkazu ispisuje u putopisu Putrwunie u Arzrum. Zawiava poemu Poltsvct.
1830. Nakon odmora u Petrogradu u proljece stiZe u

tiljka", koji osim knjiZevnih ima i tajne politicke aktivnosti. Radi na poemi Ruslan i Ljudmila.
1820. u oZujku pojavljuje se Ruslon i Ljudmila u Peter-

burgu, Sto predstavlja praw senzaciju i definitivnu Pu5kinovu afirmaciju. Zbog pisanja i Sirenja protucrkvenih stihova s politickim nabojem car Aleksandar I tzgoni ga na jug Rusije, gdje se susrece s dekabristima Davidovom, Raevskim, Orlovom. Pod snaZnim udecajem Bayrona pi5e mnoitvo pjesama, te lirsko-epske romantidne 'JuZne poeme": Kavkaski zqrobIj e n i lc, B rac a razb o.j nic i, B a hi i s araj s ka i e s m a, C i ga ni. 1823. (9. svibnja) zapodinje pisati roman u stihovima Jevgenij Oniegin, koji ce zavr5iti tek 1831. U srpnju je upucen u Odesu. 1824. Protjeran

Moskvu. Sudjeluje u radu "KnjiZevnih novina" ("Literaturnaja gazeta") koje izdaje prljatelj mu, dekabrist, A. Deljvig. Nakon Sto mu obecaju ruku (buduce supruge) Natalije Goncarove, Pu5kin odlazi u selo Boldino radi sredivanja formalnosti oko oceva nasljedstva. Ali, tamo ga zatjece epidemija kolere, te ostaje tri mjeseca, pa tijekom "boldinske jeseni" drZi seljacima predavanja o koleri i ostvaruje "boldinsko dudo": zavr5ava Onjegina, piSe detiri "male tragedije" (Mrtzart i Saliieri, Pir za vrijeme kttge, Skrti vitez, Kameni go.rl), komicnn poemu Kucica u Kolomni, prozntl knjigu Pripoviiesti pokoinogct lvuna Petroviiu Belkinn, zalim Bailcu rt poptt i radniht mu Baldi, te tridesetak lirskih pjesama.
183 l. Iznenadna smrt pjesnika i prrjatelja A. A. Deljviga. Nakon Zenidbe i kraceg boravka u Moskvi preseljava u Peterburg. PiSe roman Dubrovski (nedovr5en), pripovijesti Kapetemovu kci,

je na roditeljsko imanje Mihajlovsko,

zavr5ava Cigane i SaljivLr poemu Gro.f'Nulin, te rad na Jevgeniju Onjeginu i na tragediji Boris Godunov. 1825. U sijednju ga u Mihajlovskom posjecu.le prijateljdekabrist Puicin. 14. prosinca - u Peterburgu je krvavo uguSen ustanak dekabrista. Pu5kinovi su prijatelji pohap5eni i prognani u Sibir, a petorica su objeiena.

gdje

Pilcovn elamct, Povijest Pugniovlieve bune, poemu Broniani konjanik, nove bajke i prevodi Mickiewiczevu poeziju.

jaci. Izabran je za clana Akademije nauka. Podinje izdavati casopis "Sllvremenik", gdje okuplja najpriznatlja imena (Gogolja, Zukovskog, Krilova, Vjazemskog i druge). Borbe s cenzorima. Duievno ras1836. Policijski nadzor

je

sve

trojerr,

p13e

Spomenik.

JJZ

JJJ

1837. 27. sijednja - zaguien anonimnim pismima o Zeninoj nevjeri, stalnim intrigama i podmetanjima Puikin izlazi na svoj posljednji dvoboj s francuzom D'Anthesom, casnikom u carskoj gardi, usvojenikom nizozemskog veleposlanika. Smrtno ranjen umire u krugu prijatelja i obitelji.

29. sijednja - Carskom naredbom PuSkinovo tijelo tajno pokapaju noiu u Svjatogorskom samostanu kod sela Mihajlovskog.
I,
B,

KAZALO
OBIaAN GENIJ (Ivan Babi6)
PJESME
Suza

1l
T2

UZivao sam... Prozor


Pjevac

lelja
Prijateljima Proietah vederi ja neke... Istomina i Orlov goli...
Oporuka

l3 I4 l5
16

t7
18

l9
20
21

U album
Epigram uz pjesnikovu smrt

Njoj
Ona

22
23

Sloboda

iaadajevu
Selo

24 28 29
)./.

Rusalka Veseli pir Preporod Boj poznajem...

34
35

Uz iaadajevljev portret
334

36 JI