You are on page 1of 2

Kakav lavirint. Izgubila sam se u svome životu. Kako god okrenem ne ide...

mozda sam pretjerala sa rotacijama, a mozda zivim u pogresno vrijeme,greskom zauzimam ovo mjesto. Radim kako najbolje znam ,a bas tako ne treba. I znam da imam pravo na grešku, imamo svi, ali opet to ne znaci obavezu. Iako je skok bio prizeman jos uvijek padam. Sada je ova pukotina u meni moja linija vodilja..vjerujem koliko mi povjerenje dozvoljava i ostajem vjerna drugima jer sebi ne mogu. Ne prepoznajem sebe, ne razlikujem vise nista. Samo jednu istinu znam, lagao me je. Izmedju nas je sada linija, a zasluga bi mu bila veca da nije ni prstom mrdnuo. Prolaze sada minuti šutnje,a nikoga ne sahranjujem...ili mozda da? Rekli smo sto smo imali sada je samo eho ostao, koji samo ja cujem. Vratio je knjizicu cim ju je procitao- posteno. A ja sam zeljela da je zadrzi jer u njoj su rijeci vrlo mocne, samo za njega. Dala sam mu moju knjigu, moje srce. Do sada nisam ni znala da kad si usamljen u sve sumnjas, ali ja sam sve vrijeme sumnjala u njegovu ljubav, jer tesko je vjerovati da neko govori istinu kada bi i vi na njegovom mjestu lagali. Koliko sam samo zrtvovala, a svakim danom sve je gore bilo. Mislila sam da ako dam sve od sebe da ce uspjeti i pored toga sto srca nisu blizu. Tako je bilo lako poceti, a tesko je sada zavrsiti. Tako je kratka ljubav, a zaborav beskrajna. Ustvari ja i ne zelim zaboraviti. Jedan od najljepših perioda moga života ne želim staviti u zaborav. Te rijetke noći i dugi razgovori kada se činilo da je cijeli svijet naš, da nas nikad ništa nece razdvojiti, postalo je sve to uspomena. Toliko smo toga htjeli, zeljeli i sanjali zajedno. Ostala je samo uspomena na nešto za šta cu se kajati što je počelo, a sto cu voljeti dok sam ziva. Nekada se cini da je ljubav izlapila kada naidje neko i napravi most preko pukotine moga srca, ali kada opet dođu hladne noći dođe i moja najbolja prijateljica koja mi je jedina vjerna i nikad me ne napusta, moja prijateljica tuga. Nekada se molim da me ne ostavljaju samu, da me ne obuzme samoća jer je ona najgora, ona me podsjeca na njega, ali me sve ostalo podsjeti. Kako je covjek samo jak kada treba drugome pomoci, a tako slab kada je pomoc potrebna njemu samome. Trazim tu pomoc, prividnu pomoc, u sebi. Cinim stvari kako bih skrenula paznju s realnosti i moram priznati ponekad mi polazi za rukom. Niko ne bi rekao da sam ovakva, bar mislim da ne bi jer to vjesto prikrijem. Sama se sebi divim kakva se glumica u meni krije. Ako i osjecam bol i da sam povrijeđena ucinit cu sve da to drugi ne primjete, a naročito on. Ne bih mu nikada pustila da vidi moju suzu kojih je bilo toliko prolivenih zbog njega. Dogovorit cemo se mi i tacka, ali bih ja zeljela da bude zarez. Kao i ove besmislene rijeci na ovom papiru, zapicana je njegovom rukom bajka puna boli na mome srcu. Snovi jedne curice koja je trazila samo malo paznje i nekoga ko ce je voljeti, ko ce joj dati djelic sebe ili se bar pretvarati dovoljno dugo da mu nesto znaci. Previse sam trazila i nisam nista dobila osim istine koja iz dana u dan sve vise boli i para moje tijelo i dusu, a ja je pustam da prodire sve dublje i dublje da me ubija. Sad mi vrijedi vise onaj ko slusa, ovaj papir, nego onaj ko govori i razumije jer ovo niko ne razumije. Zato pisem i mucim sebe svojim psihoticnim razmisljanjem o necemu apsurdnom. Sama znam koliko grijesim sto volim i ljubav nije za mene. Samo proklinjem dan kada je napisao prvu poruku i moje ruke koju su napisale odgovor. Koliko ovih tekstova sam napisala i koliko cu ih jos napisati, koliko pjesama koliko slika nacrtati , koliko puta cu nasu pjesmu preslusati i kad u krevetu lezim jastuk natapati svojom boli? Doci ce i ovome kraj samo trebam pustiti, a sve jos stoji na tankom koncu koji samo ceka da ga prekine jedan od komadica stakla koji vec duze vrijeme padaju oko njega, komadic moje boli koji ce biti dovoljno ostar. Dosta je izdrzao taj konac, a znam da ce jos dugo da trpi. Ali neka tako mu i treba kada ga drzi nesigurna ruka, zateze i samo ceka kada ce postati nesnosljivo. Ali nauci se na to vremenom. Znam da cu izdrzati sve. Samo mu se zahvaljujem sto me je ucinio jacom, sto me je naucio da se nosim sa svim posljedicama mojih postupaka, sto me je navikao na razocarenja i pustio da patim. Hvala mu sto me je ucinio hrabrijom i zrelijom, pa cu i poslije njega da se upustim i cekam kada ce ruka sudbine opet da me udari i ostavi jos jedan oziljak. Samo trebam ljubav, paznju, osobu koja ce

Sada zivim da zaboravim i stidim se sto volim gada koji navodno voli mene. neka me i slomi opet nema veze samo da dodje. svaka njegova greska. Nekada pomislim koliko sam glupa.mi pozeljeti dobro jutro i laku noc i poljubiti me u celo. boriti se sa sobom. Nema suza vise. sto ne mogu drugacije. Ne mogu. Postat ce mi navika. neka vecu neka manju. dovoljno sam hrabra da samu sebe kaznim time. . pa ja molim Boga da dođe samo na minut dva. skakanjem sa kojekakvih zgrada i mostova. sto ne mogu biti normalna. On ce ostati smao jos jedna sahovska figurica u mom zivotu. Bojim se da budem sama. sto sebi nanosim bol. jedan pijun. Svaka ce kada je prođem ostaviti ranu na srcu. tako me je strah. Ako vec ne mogu pravo ici cu uspravno i uz patnju koja je sada moja osveta samoj sebi. sto sam ovo ja. Pri ovom sjecanju na njega suze same teku. sve njegove mane. Ne. a osjecam se svaki dan usamljeno i pored svih ljudi oko mene. samo cu biti voljena. i njegov nasladji osmjeh koji je cinio da zaboravim svaku njegovu gresku. vise nije ni bitno jer ja necu da volim. a ja se necu vracati samo cu je poljubiti posljednji put za laku noc. uvijek sam bila. samo oci u oci. I svaka ce ostati da spava u mom srcu. sa jos jednim danom bez njega. ja cu ostati i suociti si se sa zivotom. U posljednje vrijeme ni ne placem toliko. ne mogu ih zaustaviti i ne zelim. Vidim i sama da ga jos nisam pustila i ne mogu jer znam koliko ce me tek onda boljeti i strah me je. Kada pomislim da nas vise nikada nece biti. Tako smo se dugo gledali. sto odlutam na trenutke u svoju bajku. samo pokoja ponekad. Neka je to sada svaki dan neko drugi. mozda lovac a mozda konj. Sta bih u tim trenutcima dala da vidim onaj osmjeh koji bi mi jedini mogao ukloniti bol. sto me je gledao najljepsim crnim ocima i nasmijao se kada sam ljuta. To lice nikada necu zaboraviti. Otjerat cu ga iz glave. Da bi dosla do kralja toliko je drugih figura. Hvala mu sto je i ucinio da se smijem kad aje bilo najteze. Ne. nisam ja jedna od onih koje to zavrse kukavicki presjecanjem vena . reci mi da me voli i biti samnom kada mi treba. a prokleto ga voljeti. Toliko mrzim sto sam ovakva. Koliko ce mi samo nedostajati sve njegovo. svaki kompliment i njegovo djetinjasto ponasanje koje me je cinilo nekada i odraslijom od njega. bez rijeci.