Noć se lagano spuštala.Djeca spuštenih pogleda i poneke riječi, čisto da odaju svoje prisustvo.

Prvi put smo se tad srele, nikad prije. Prva noć je bila i najtužnija i najljepša. Počela su poznanstva i vezivanja. Uplakana lica ubrzo je zamijenio osmjeh i pružene ruke prijateljstva. Kako vrijeme prolazi postale smo prave prijateljice, ali češće smo se nazivale setrama. Dijelile sve, i dobro i loše. Dobro smo često pominjale, a ono loše brzo zaboravljale. Bile smo kao porodica, imale neizbrisive trenutke u našem domu. Često smo ga nazivale našom kućom. Tako smo se i osjećale. U toj našoj kući nismo bile same, imale smo osobu koja nam je bila kao starija sestra, kao majka. Od prvog trenutka bila je tu. U isto vrijeme smo bile stranci, ali vrijeme čini svoje. Naše suze nisu bile više samo naše, njeno rame je uvijek bilo poslednja stanica na kojoj nas je čekao siguran voz. Dani su prolazili,a mi nismo ni primjećivale koliko smo se zbližile. Ali ta mana ili vrlina vremena jeste da ono uvijek prođe. Sad mi se čini da je prebrzo prošlo naše vrijeme ovdje, da nismo dovoljno bile zajedno. Teško je pisati drhtavom rukom, govoriti poslednji put sa onima, sa kojima se rastaješ. Teško je stajati ovdje i govoriti sve ovo, jer ništa ne može zamijeniti onaj život u medresi. Život nas je sad doveo do novog puta, novih raskrsnica. Polako koračamo… Nema straha, samo suza i bola,samo sjećanja i tuge, samo lijepih riječi i ljubavi! Nova i posljednja stanica na kojoj ćemo zajedno čekati vozove. Voljela bih da bar ovaj voz kasni, da još malo gledam ona lica koja su nekoć bila uplašena.Voljela bih da me još prate pogledi, sad već zrelih i jakih osoba. Voljela bih da još mogu da se osjećam sigurnom među vama. Ali sad ovi trenuci postaju samo lijepo sjećanje. Rastanak je ono što nam je najmanje potrebno, ali je neizbježno. Sjećate li se one noći, kad je nebo bilo puno zvijezda? Tražile smo naše zvijezde, a sve one su sijale dovoljno jako. Nakon toga, svaku noć je iznad naših glava bilo nebo, mjesec i nekoliko zvijezda. Napravile smo svoje nebo. To nebo će biti tako plavo i svijetlo sve dok žive naše uspomene. A one će još dugo uljepšavati naše živote. Svaka generacija ima svoje sopstveno obilježje, pa smo izrazile želju da naše riječi budu ispraćene ilahijom “Vehne lice” u izvođenju Amine Demirović. Stihovi ove ilahije pratili su nas od prvog dana i urezali se duboko u nama samima. Neizmjerno smo sretne što ćemo ih čuti i u ovoj, za nas, posebnoj večeri.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful