P. 1
Krivotvorenje Islama Edward Said

Krivotvorenje Islama Edward Said

|Views: 43|Likes:
Published by Merima Ibrisimovic
Krivotvorenje Islama Edward Said
Krivotvorenje Islama Edward Said

More info:

Published by: Merima Ibrisimovic on Jun 02, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/23/2013

pdf

text

original

Sections

  • UVOD DRUGOM IZDANJU
  • UVOD PRVOM IZDANJU
  • Zajednice tumačenja
  • Slučaj Princeza u kontekstu
  • Neispitane i skrivene pretpostavke
  • Politika tumačenja islama: ortodoksno i antitetično znanje

1

Edward W. Said KRIVOTVORENJE ISLAMA

BIBLIOTEKA: TRIDVAJEDAN Knjiga 16.

Urednik: NENAD RIZVANOVIĆ

Kako mediji i stručnjaci određuju način na koji vidimo ostatak svijeta

2

SADRŽAJ

UVOD DRUGOM IZDANJU 4 UVOD PRVOM IZDANJU 40

Prvo poglavlje: ISLAM KAO VIJEST 62 Islam i zapad 62 Zajednice tumačenja 97 Slučaj Princeza u kontekstu 132

Drugo poglavlje: IRAN 142 Sveti rat 142 Gubitak Irana 156 Neispitane i skrivene pretpostavke 170 Druga zemlja 182

Treće poglavlje: ZNANJE I MOĆ 192 Politika tumačenja islama: ortodoksno i antitetično znanje 192 Znanje i tumačenje 220

3

UVOD DRUGOM IZDANJU

U petnaest godina otkako se pojavila knjiga Krivotvorenje islama američki i zapadni mediji snažno su se fokusirali na muslimane i islam, a većinu njihovih izvještaja karakterizira pretjerano stereotipiziranje i otvoreno neprijateljstvo veće od onog koje sam opisao ranije u svojoj knjizi. Uistinu, čini se da uloga islama u otmicama i terorizmu, opisi načina na koji muslimanske zemlje poput Irana otvoreno prijete »nama« i našem načinu života, te nagađanja o najnovijim urotama da se raznesu zgrade, sabotiraju komercijalni zrakoplovi i zatruju zalihe vode sve više utječu na svijest zapadnjaka. Zborovi »stručnjaka« za islamski svijet postali su sve istaknutiji i za kriza ih se dovodi u javnost da blagoslove formulirane ideje o islamu na vijestima i u kontakt emisijama. Također se čini da je došlo do neobičnog oživljavanja kanonskih, iako prethodno diskreditiranih, orijentalističkih ideja o muslimanskom, općenito ne-bijelom narodu, što su ideje za koje je jednostavno nevjerojatno da se toliko snažno ističu u vrijeme kad rasna i vjerska netolerancija prema bilo kojoj drugoj kulturalnoj grupi više ne može nekažnjeno cirkulirati. Zlobne generalizacije o islamu postale su zadnji prihvatljivi oblik klevetanja strane kulture na Zapadu. Ono što mainstream mediji u svojim raspravama govore o muslimanskim nazorima, karakteru, vjeri ili kulturi u cjelini danas se više ne smije govoriti ni za Afrikance, ni za Židove, ni bilo koji drugi istočnjački narod ili Azijate. Naravno, muslimanske i islamske zemlje poput Irana, Sudana, Iraka, Somalije, Afganistana i Libije za vrijeme proteklog desetljeća i pol bile su uzrokom velikog broja provokacija i uznemiravajućih incidenata. Pogledajte skraćeni popis prijestupa koje ću navesti. Tijekom 1983. u Libanonu je bombom ubijeno oko 240 američkih vojnika za što je odgovornost preuzela jedna muslimanska skupina, a američku ambasadu u Beirutu u zrak su digli muslimanski bombaši samoubojice što je rezultiralo velikim brojem poginulih. Tijekom osamdesetih godina Shi'a skupine u Libanonu držale su nebrojeno 4

Palestini. stanovit broj otmica zrakoplova (od kojih je najzloglasnija otmica leta TWA držanog u Beirutu između 14. Alžir još uvijek osjeća bolove užasnog građanskog rata u kojem su se borili militanti protiv vojnih skupina i u kojem je poginulo tisuće intelektualaca. kao i. godine) za koje su odgovornost preuzele muslimanske skupine. Iran se istaknuo kao zemlja koja podupire i simpatizira različite pobunjeničke skupine u Libanonu. Neki od njih. pojavili su se na drugim krajevima svijeta (na primjer. U Alžiru su pobijedili na općinskim izborima. Zatim. obučile i financirale SAD jednostavno su preplavili zemlju. veljače 1989.) i novčana nagrada od nekoliko milijuna dolara za njegovo ubojstvo na sažet način opisuje zlobnost islama. zemljama koje su važne saveznice SAD-a na Srednjem istoku. Islamske napadačke skupine ubile su nebrojeno nedužnih evropskih i izraelskih turista u Egiptu gdje su se Muslimansko bratstvo i Jama'at Islamiyja (jedna nasilnija i beskompromisnija od druge) u zadnjih deset godina nevjerojatno 5 . Nakon 1983.američkih talaca i to na duga vremenska razdoblja. njegovu odlučnost da vodi rat protiv suvremenosti i liberalnih vrijednosti. huškao i prijetio. lipnja 1985. šeik Omar Abdel Rahman koji je osuđen za smišljanje bombardiranja Svjetskog trgovinskog centra 1993. gerilci obučavani u Americi. Činilo se da Homeinijeva fatwa na Salmana Rushdieja (14. i 30. Za eksploziju Pan Am-ovog leta br. ali vojnim ustankom je spriječeno da dođu na vlast. kao i za nekoliko bombaških zločina u Francuskoj otprilike u isto to vrijeme. Puno muslimanskih pobunjenika (posebice talibana) koje su naoružale. godine muslimani koji objavljuju svoju vjeru u islam bili su u vijestima svugdje. Sudanom danas vlada militantna islamska stranka čijeg vođu. godine) i činilo se da sada potiču građanski rat u Egiptu i Saudijskoj Arabiji. Sudanu. njegovu sposobnost da posegne preko oceana u samo srce Zapada kako bi izazivao. Saudijskoj Arabiji i drugdje. naravno. novinara. Hassana al-Turabija. 109 iznad Lockerbieja u Škotskoj odgovornost su preuzeli islamski teroristi. Egiptu. često prikazuju kao izuzetno zlobnog pojedinca. Svengalija i Savonarolu zagrnutog u islamsku odjeću. Afganistan je nakon ukidanja okupacije Sovjetskog saveza izgledao kao da je i sam uronio u kazan islamskih skupina i plemena. umjetnika i pisaca. Jordanu.

moja veza s islamom). Međutim. a razlog tome bio je islam (ili. 6 . točnije. Ništa manje strašna gerilska je skupina (koju se u američkim medijima obično naziva terorističkom) Hezbolah (Božja stranka) koja se identificira i na koje lokalno gledaju kao na vojnike pokreta otpora koji se bore protiv nelegalne izraelske okupacije prilično velikog takozvanog sigurnosnog pojasa južnog Libanona. To je nesumnjivo bio i slučaj s bosanskim muslimanima koji su bili žrtve etničkog čišćenja svojih srpskih zemljaka. Sjećam se (s negodovanjem) da sam tog poslijepodneva primio sigurno dvadeset pet telefonskih poziva raznih novina. predsjednika Hosni Mubaraka i predsjedavajućeg Jasera Arafata u egipatskom graduluci Sharm el-Sheikh. U ožujku 1996. napali. da bi raspravljali o »terorizmu« čiji su zadnji primjeri bila tri samoubilačka napada na izraelske civile. U govoru koji je emitiran u čitavom svijetu Peres nije ostavio ni najmanje sumnje (kao i sama konferencija) da odgovornost za te napade snosi islam i Iranska islamska republika. godine održana je važna međunarodna konferencija na kojoj su prisustvovali brojni državni čelnici uključujući predsjednika Billa Clintona. godine) na okupiranoj Zapadnoj obali i pojasu Gaze preobrazili su se u medijski najpokrivenije primjere islamskog ekstremizma (bombaši samoubojice. Mediji su me. premijera Shimona Peresa. muslimana i terorizma nikad mi nije bila jasno predstavljena i zaključio sam da su osjećaji krivice i upletenosti koje su me natjerali da osjećam. Medijsko okruženje u SAD-u i na Zapadu općenito je postalo toliko potpaljeno protiv islama da se nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju u travnju 1995. budući da potječem i pišem o Srednjem istoku.raširili. tamo su. usprkos samom sebi. vodećih televizijskih mreža i nekolicine sposobnih novinara i svi su pretpostavljali da sigurno znam više o tome od drugih. bombe u civilnim autobusima. ukratko. Hamas i islamski džihad koje je nekoć Izrael podržavao kao način da se potkopa PLO tijekom palestinske intifadae (koja je započela u prosincu 1987. Čitava fiktivna veza između Arapa. godine oglasila uzbuna da su muslimani opet napali. ubijanje izraelskih civila) koji su među ljudima izazivali najviše straha. upravo osjećaji koje su namjeravali da osjećam.

svima im je zajedničko to da su u njima zapadne. i 1996. prijetnje. godine (većinu ih je prenosio CNN). Veliki napori UN-a po pitanju humanitarne pomoći Bosni bili su nešto novo i neobično uzimajući u obzir činjenicu da se muslimane u drugim krajevima svijeta gledalo i tretiralo kao agresore za koje su najbolji postupci bili pogrdan govor. poput ekspedicije u Libanon deset godina ranije. Prema tome. završila katastrofalno. karantena i. mobilizirani da vode kontinuirani rat protiv islama. slika je složena. islam nije ništa drugo do briga. Došlo je do ponovnog oživljavanja emocija u čitavom islamskom svijetu i dogodilo se puno terorističkih incidenata na zapadne i izraelske mete. evropske sile i SAD učinili vrlo malo u njihovu korist sve dok nisu počinjeni najgori zločini. Opće stanje islamskog svijeta – s opadanjem produktivnosti i blagostanja. relativna odsutnost demokracije. pa Izrael je okupirao i pripojio teritorij arapskih muslimana i nikada nije kažnjen zbog toga. Puno muslimana je pisalo i govorilo da bi zapadne sile bile učinile puno više da bosanske. Ljudi na zapadu imali su osjećaj da su zračni napadi opravdani usprkos velikom broju civilnih žrtava. I tako se polaritet produbljuje. u očima muslimana diljem svijeta. Godine 1992. obeshrabrujuća prevlast diktatura te represivne i autoritativne države od kojih neke prakticiraju i ohrabruju terorizam. Naposljetku. palestinske i čečenske žrtve nisu bili muslimani i da »terorizam« nije potekao od »islama«. U slučaju Libije i Iraka. zračni napadi. Pogledajte krvavi ruski napad na Čečeniju u pokušaju da se uguši pobuna čečenskih muslimana. a prilike za dijalog između kultura odgađaju. Zašto bi samo islamske zemlje i narodi bili posebni ciljevi prezira i neproporcionalnog neprijateljstva? Za većinu Amerikanaca. sankcije. većinom »kršćanske« sile i narodi. Čečenije i Bosne su međusobno različiti. a druga je bila metom rata nakon čega su uslijedili zračni napadi SAD-a 1993. Slučajevi Iraka. uključujući i takve fenomene kao što su cenzura. Libije. prvu zemlju SAD su bombardirale u travnju 1986. godine i to u najgledanijem večernjem terminu.kako su nam David Rieff i drugi pokazali. bili oni primjeri organiziranog terorizma ili ne. mučenje i genitalno sakaćenje izgleda zaostalo i 7 . činilo se da se nitko ne protivi humanitarnoj intervenciji SAD-a u muslimanskoj Somaliji koja je. međutim. s vremena na vrijeme.

što se obično izostavlja. koncept »fundamentalizma«. jezika i. naravno. tradicija. da su crkva i država u islamu zapravo jedno i tako dalje. Ipak. kulturnu ili demografsku skupinu na zemaljskoj kugli. (meni) pretjerano pojednostavljeno reduciranje izvjesnog broja naroda koji se služe mutnom fantazijom Meke sedamnaestog stoljeća kao lijeka za brojne bolesti u današnjem muslimanskom svijetu za posljedicu ima neprivlačnu mješavinu koju bi bilo licemjerno poreći. beskonačan broj različitih iskustava. društava. da je dar al-Islam jedan povezani entitet. Umjesto znanja. Kroz njihove se radove provlači jedan vrlo skliski koncept na koji neprestano aludiraju. Egipta.okrutno uključujući i temeljno islamske zemlje poput Saudijske Arabije. riječ koju se u zadnje vrijeme automatski povezuje s islamom. U ovoj knjizi pokušavam osporiti većinu ovih neprihvatljivih generalizacija najneodgovornije vrste kako se one više nikada ne bi mogle primijeniti ni na jednu drugu vjersku. i s kršćanstvom. K tome još. bilo za objašnjavanje ili osudu »islama«. »Islam« definira relativno mali udio onoga što se doista događa u islamskom svijetu koji broji milijardu ljudi i uključuje velik broj zemalja. povijesti. završiti tako da će ona postati oblik napada koji će zauzvrat izazvati još više neprijateljstva među samoproglašenim muslimanskim i zapadnjačkim glasnogovornicima. Velikoj Britaniji i Izraelu) inzistirali na tvrdnji da islam uređuje islamska društva od vrha do dna. Sudana i Alžira između ostalih. 8 . Jednostavno je pogrešno pokušavati pratiti sve ovo unatrag do nečega što se zove »islam« bez obzira koliko bučno polemičari orijentalisti (koji su većinom aktivni u SAD-u. ono što mene brine jest da će sama uporaba oznake »islam«. Iraka. iako je ista ta riječ bila blisko povezana. Ono što očekujemo od ozbiljnih proučavanja o zapadnim društvima s kompleksnim teorijama. mnogobrojnim šarolikim analizama društvenih struktura. često nailazimo na novinare koji daju ekstravagantne izjave koje mediji istog časa pokupe i dalje dramatiziraju. kulturalnih formacija i sofisticiranih istraživanja jezika također bismo trebali očekivati i od proučavanja i rasprava o islamskim društvima koje se rade na Zapadu.

za koji su bila zadužena dva glavna urednika. Kao tipični slučaj uzmite primjer bivšeg člana Vijeća nacionalne sigurnosti Petera Rodmana koji je 11. deset ili pedeset posto svih muslimana fundamentalisti). prema oštroumnoj kritici Iana Lusticka. Njegov rezultat je sažetak uglavnom zanimljivih radova.«1 Prema tome. 26. MESA Bulletin 30. Marty i R. Lustik dodaje. Od 1991. govori da su pet. Namjerno stvorene asocijacije između islama i fundamentalizma osiguravaju da će prosječni čitatelj poistovjetiti islam i fundamentalizam kao jednu te istu stvar. Međutim.. American Academy of Arts and Sciences objavljuje otkrića o »fundamentalizmu« u opsežnom istraživanju od četiri sveska na kojem radi grupa autora pod sponzorstvom Akademije. »Fundamentalism. ako stručnjaci za tu temu ne mogu definirati fundamentalizam. 1 9 . ali. na primjer. prijeteće odlike islama) i sve to bez ozbiljnog napora da se definira pojam »fundamentalizam«. u National Review Lustick. ipak im je pošlo od ruke da kod čitatelja probude osjećaje uzbune i straha. Scott Appleby. Martin E. ovjekovječuju se istaknute negativne činjenice o islamu (nasilje. stereotipa i generalizacija o vjeri. urednici i oni koji svojim radom pridonose istraživanju »na kraju prilično očajnički predlažu da se 'fundamentalizam' ne bi [trebao] definirati. primitivizam.židovstvom i hinduizmom. Politicised Religion and Pietism«. da se da točno značenje »radikalizmu« ili »ekstremizmu« ili da se ti fenomeni stave u nekakav kontekst (na taj način da se. U taj projekt. svibnja 1992. nije ni čudo što domaćin polemike (kojeg pokreće revnost i neprijateljstvo prema svemu muslimanskom) još lošije obavlja taj posao. atavizam. Uzimajući u obzir tendenciju da se islam reducira na šačicu pravila. Slutim da je taj projekt započeo tako da su na pameti imali točno islam. s. 1996. njenom osnivaču i čitavom islamskom narodu. Upravo suprotno. iako se u istraživanju raspravlja i o židovstvu i kršćanstvu. uključeni su brojni cijenjeni akademici. u istraživanju se ne pojavljuje niti jedna održiva definicija fundamentalizma.

razdraženog anti-muslimana. kao i o svemu unutar nje. impresivnije od nekićene. stoji optužen i osuđen bez potrebe da se te optužbe potkrijepe argumentima ili daju pobliže oznake poput onih koje Rodman rutinski iznosi u svojim diskusijama o »zapadnom« ili čak »kršćanskom svijetu. ali nešto istinitije riječi kršćanstvo. kako ga prikazuju i krivo predstavljaju u orijentalističkim razmišljanjima i medijskim stereotipima. jer je vjera o kojoj se može pričati. za razliku od drugih kultura i vjera. a koja se vraća na prastare pritužbe protiv kršćanskog svijeta«. čija je osnovna osobina da on kao orijentalist »zna« da je islam grozna.napisao sljedeće: »Pa ipak. Rodman ne daje dokaze za optužbe koje iznosi o islamskoj inferiornosti. Obratite pozornost na nedostatak riječi za pobliže označivanje i liberalno korištenje sveobuhvatne generalizacije koju je nemoguće potvrditi kao što je »koja se vraća na prastare pritužbe protiv kršćanskog svijeta« u kojoj zadnje dvije riječi zvuče veće. Rodman nastavlja: »Velik dio islamskog svijeta u razdoru je zbog socijalnih podjela. mržnji i bijesu. Pakistana ili Egipta ogorčen zbog zapadnih utjecaja? Kako dobiti odgovore na takva osnovna pitanja? Ili se »islam« ne može istraživati na način na koji bismo istraživali bilo koju drugu kulturu ili vjeru jer se. isfrustriran materijalnom inferiornošću prema Zapadu. Zapad je danas izazvan od strane vanjske militantne. Njemu je dovoljno da izjavi te tvrdnje jer »islam«. Njegov otrovni antizapadnjački stav ne izgleda samo kao taktika. odvratna stvar.« Ono što mi želimo pitati jest osjeća li svaki od milijardu muslimana u svijetu bijes i inferiornost. izjavljuje kao skromnu prvu premisu. atavističke sile koju pokreće mržnja prema svim zapadnjačkim političkim mislima. On iznosi neka svoja razmišljanja u »misaonom« djelu objavljenom u jesenjem izdanju The National Interesta iz 1995.« Lewisova uloga u ovom tipu rasprave nešto je na što ću posebnu pažnju obratiti nešto kasnije u knjizi. pod skromnim naslovom »There are No Moderates: Dealing With 10 . islam nalazi izvan »normalnih« ljudskih iskustava. kao da je neko psihopatološko ljudsko biće? Ili uzmite Daniela Pipesa. je li svaki stanovnik Indonezije. ogorčen zapadnim kulturnim utjecajima i tjeran naprijed svojom mržnjom (onim što Bernard Lewis naziva »političkim bijesom«).

sastavni dio raznolikosti iranskog islama. pogotovo kad se islamska vjerska groznica i politički ciljevi udruže da bi dali nasilne rezultate. Nešto kasnije u istom članku razrađuje tu analogiju: »Dok se fundamentalistički islam razlikuje u detaljima od drugih utopijskih ideologija. borba s islamom je teža. Ukratko. potpunoj kontroli tog društva i kadrovima spremnim. Koliko su njihovi pogledi rašireni vidi se iz članka iz US News and World Report od 6. Ali dobiva se upravo takva poruka. Njihov rad se u potpunosti uklapa u mainstream i njegova svrha jest da privuku pažnju tvoraca politike za što postoje izvjesna realistična očekivanja. štoviše željnim. da prolijevaju krv. Zapravo. neutaživ. rujna 1987. iracionalan.: »Neapologetski – i kruti – fundamentalizam dobiva brzim spontanim rastom političku potporu u velikom dijelu islamskog svijeta. 16.« Malo kasnije. Ne. on protuargumentima tvrdi da doba njegove najveće snage samo što se nije nadvilo nad nama. Nasilan.Fundamentalist Islam« [Nema umjerenosti: postupanje s fundamentalističkim islamom]. Pipes kaže. srpnja 1987. jako im nalikuje u namjeri i predmetu težnje. Bolno je uhvatio Zapad izvan ravnoteže. sada se javlja i među 11 . fundamentalizam je islam je sve-protiv-čega-se-sadamoramo-boriti kao što smo se borili protiv komunizma tijekom hladnog rata. terorizam koji dolazi sa Srednjeg istoka šesti po redu po pojavljivanju i učestalosti. prema brojkama State Departmenta. fašizmu) nego tradicionalnoj religiji«.. u istom časopisu piše: »Kompleks mučeništva . točnije islamske sekte šijita. Poput komunizma i fašizma teži novom društvu. Ni na jednom mjestu u članku ne oslobađa radikalni islam (koji se ne trudi definirati. Još uvijek je malo dokaza da je većina fundamentalista odana Homeinijevim jasno objavljenim revolucionarnim ciljevima. Ni Pipes ni Rodman ne pišu kao autsajderi. niti kao pripadnici neke luđačke hajke na islam i muslimane.« Pipes ismijava stručnjake koji govore da politički islam ide svojim tokom. dublja i opasnija. pa zbog toga pretpostavljamo da je isti kao i veliki broj ne-radikalnih) njegove prave prirode za koju nam odmah iz rukava kaže da je »duhom bliža drugim sličnim pokretima (komunizmu. čak iako je. potpuno beskompromisan Pipesov »fundamentalistički« islam prijeti svijetu i pogotovo »nama«.

tako i u medijskim krugovima. Bernarda Lewisa. većina tih rasprava izostavlja činjenicu da su vodeće islamske skupine danas saveznice i klijenti SAD-a ili da se nalaze unutar orbite SAD-a – zemlje kao što su Saudijska Arabija. Shimona Peresa i sveprisutnog. nismo se jako iznenadili kad je nedjeljni New York Times u svojoj »Week in Review« [Osvrt na tjedan] 21. budući da navodi veći broj svjedoka koji zastupaju to stajalište (uključujući glavnog tajnika NATO-a Claesa. Kao antiteza svemu ovome navodi se samo profesor John Esposito sa sveučilišta Georgetown. koji su to dokazi uopće. racionalne norme ne vrijede u raspravama o islamu. najopakijih debata u današnjim akademskim krugovima. pitanjem koliko je dokazima potkrijepljena izjava da se među mladeži sunita širi mučeništvo.« Očito. S obzirom na to. 12 . različiti poglavari država poput Benazir Bhutto. daje predodžbu onoga što ona naziva »jednom od najžešćih. Pakistan. Sciolinin članak nuka čitatelja da na islam (»zelenu prijetnju«) gleda kao na prijetnju zapadnim interesima. Pored toga. siječnja 1996. Indonezija. iako strukturiran na principu s jedne strane-s druge strane. Prema tome. koje odražavaju staru raspravu o tome koliko je dobro organizirana i velika crvena prijetnja«. Osim potpaljivačkog naslova. Islam je stoga postao središnja rasprava kako u krugovima koji oblikuju politiku. Egipat. ali on je naveden na drugoj stranici New York Timesa. ako već ne akreditiranog. 1992.većinom mladeži sunita. jasno je da današnja klima preferira (moglo bi se čak reći i zahtijeva) da islam bude prijetnja bez obzira na nepojmljivo širenje tog pojma kao i njegove nedokazive. Hosnija Mubaraka i Tansu Ciller koji su povezani s Amerikom navode se kao zagovornici teze o »zelenoj prijetnji« širom svijeta. čisto polemičke elemente. na primjer. objavio članak pod naslovom: »Crvena prijetnja je nestala ali evo nam Islama. Međutim. Nitko se ne zamara. Stevena Emersona).« Ispod naslova protezao se dugačak članak Elaine Sciolino koji nam.) na miran način smiruje teorije prijetnje islama. Malezija. među njih nekoliko stotina milijuna od Maroka do Uzbekistana i ako je to uopće točno. Newta Gingricha. čija razborita i snažnim argumentima potkrijepljena knjiga The Islamic Threat: Myth or Reality? (Oxford.

Iako sam o tome već govorio. prestižno i utjecajno udruženje. Arapima. Vijeće za inozemne odnose. Libiju. kao glavni protivnici islama. u većini slučajeva. a ne programa muslimana. Te dvije zemlje bombardirale su i napale nekoliko islamskih zemalja (Egipat. tromjesečno glasilo Vijeća. vode oko pitanja Srednjeg istoka. Za veliku većinu muslimana i Arapa. Jordan i Turska u kojima su se do nekog stupnja pojavili militantni muslimani zato što njihove režime SAD otvoreno podržavaju. i. namjerno napravljene tako da sakriju što rade Izrael i SAD. otvoreno podupiru vojnu okupaciju tih područja. Postojana struja takvih opisivanja još više se napuhuje doprinosima pro-izraelskih časopisa i knjiga u nadi da će još više Amerikanaca i Evropljana vidjeti Izraelce kao žrtve islamskog nasilja. u takvim publikacijama kao što je Foreign Affairs. nije mu teško zamisliti kako se jedan musliman može osjećati neugodno zbog neumoljivog navaljivanja i upornih tvrdnji (čak ako to i jest izrečeno samo u vidu debate) da se na njegovu vjeru. Jordan. pogotovo Palestinaca. važno je naglasiti da su takve tvrdnje o islamu i. Pa ipak. kulturu i narod gleda kao na izvor prijetnje i da se on sam odlučno dovodi u vezu s terorizmom.) Ako čovjek ima barem malo suosjećanja. rasprave su često postavljene u polaritetima poput one Judith Miller i Leona Hadara od koji je prva za. okupirale (u slučaju Izraela) arapsko-islamska područja u četiri zemlje. dok SAD. Prkoseći 13 . Izrael je arogantna atomska sila na tom području koja prezire svoje susjede. proljeće 1993. Jedna izraelska vlada za drugom pribjegavale su propagiranju ove samo-slike u ratovima informiranja koji se još od 1948. kako smatra UN. nasiljem i »fundamentalizmom«. ubojstava (koja su daleko veća od broja ubijenih Izraelaca) i koja ima naviku protjerivanja i iseljavanja ne-židovskog stanovništva.Maroko. Siriju. Somaliju. Te često izolirane manjinske vlade omražene od većine naroda prisiljene su da prihvate tutorstvo i utjecaj SAD-a i to zbog programa SAD-a. a drugi protiv pozitivnog odgovora na pitanje »Je li islam prijetnja?« (Foreigh Affairs. prema tome. koja se ne obazire na broj i učestalost bombardiranja. Irak). nedavno je osnovalo Muslim Politics Report i studijsku grupu (kružok) koja dopušta širok raspon mišljenja o islamu od kojih su neka korisna i informativna.

govorile su o potrebi da se ukinu agresija i okupacija. mainstream novinarstva koje se može naći u New Republicu i Atlanticu. obojice velikih podupirača Izraela i stoga pristranih u slučaju islama. Peretz je poseban slučaj. godine). Ne kažem da muslimani nisu napadali i ranjavali Izraelce i Zapadnjake u ime islama. 14 . puno toga što se može vidjeti i pročitati u medijima o islamu predstavljeno je kao agresija koja proizlazi iz islama jednostavno zato što je »islam takav«. Lokalne i konkretne okolnosti se. Izrael je pripojio istočni Jeruzalem i visoravan Golan. krivotvorenje islama jednostrana je aktivnost koja sakriva ono što »mi« radimo i. ne bi bilo potrebe za intervencijom i invazija se ne bi ni dogodila. naglašava ono što muslimani i Arapi jesu po svojoj vlastitoj izopačenoj prirodi. a zapravo djeluju protiv slabijih naroda prema kontradiktornim načelima koristoljublja i nečovječnosti. pripajanja istočnog Jeruzalema i provođenja naseljavanja na tim područjima. kao što se nije dogodila nakon izraelske invazije i okupacije Zapadne obale i visoravni Golan. prema tome. a ne nebulozna sustavna izlaganja Bernarda Lewisa da su muslimani bijesni zbog »suvremenosti« Zapada. Međutim. poništavaju. vodi politiku zastrašivanja i tretiranja Palestinaca kao manje vrijednih ljudi (zapravo kao posebnu rasu) i koristi svoj utjecaj na politiku SAD na Srednjem istoku. a drugi Mortona Zuckermana. neuračunljive niti irelevantne ljude koji pišu o Srednjem istoku i islamu. od kojih je prvi u vlasništvu Martina Peretza. po čemu interesi četiri milijuna Izraelaca potpuno zasjenjuju interese dvije stotine milijuna Arapa muslimana. godine. Drugim riječima.međunarodnom zakonu i tucetu UN-ovih rezolucija. okupirao južni Libanon (i drži ga pod okupacijom od 1982. Da Irak nije bio muslimanska zemlja koja je vojnim sredstvima okupirala drugu takvu zemlju u području bogatom naftom koje se smatra područjem pod zaštitom SADa. dovelo je do razumljivih arapsko-islamskih pritužaba na snage koje se (poput Izraela i SAD-a) prikazuju liberalnim i demokratskim. umjesto toga. U onome što slijedi neću navoditi marginalne. Kad su SAD povele koaliciju zemalja protiv Iraka 1991. To. nego samo primjere dobro poznatog.

Uvjerivši nas (24. nekoć liberalan časopis koji čita veliki broj utjecajnih ljudi u Washingtonu i New Yorku. Lipnja 1991. onda su vas univerzalističke predrasude naše kulture još manje pripremile za Arapina koji se pojavljuje u predstavi – ludog Arapina. Ovako 7. Ako vam se pojavljivanje suosjećanja između Nijemca i Židovke u predstavi čini zapanjujućim. u pucnjavi po ulicama Jeruzalema. ali ludog na prepoznatljiv način koji uvjetuje njegova kultura. On je intoksiciran jezikom.. uvijek krivi druge za svoju nesreću i na kraju buši bolni čir svoje frustracije u besmislenom krvožednom ali trenutačno zadovoljavajućem činu. poznat. opisuje kazališnu predstavu koju je pogledao: . Ovo je politička drama i ono što je čini tako snažnom njezin je pesimizam. ali u stvarnom svijetu plod mašte nije on. da pojasnimo. svibnja 1984. na pozornici on je izmišljeni lik. Dio njegove pakosti nesumnjivo proizlazi iz njegovog neumoljivog poriva da brani Izrael pod svaku cijenu. ne razaznaje maštu i stvarnost. to jest njezina istinitost. iracionalne i vulgarne klevete) doista su nenadmašene bilo gdje u svijetu. Arapina iz ove drame vidjeli smo u Tripoliju. te ih se stoga može oboje napadati.njemački poslovni čovjek na poslovnom putu. prezire kompromis. Ovakav način pisanja tjedan za tjednom izlazi u njegovom časopisu.Nitko u američkim medijima nije izdržao toliko dugo (najmanje dva desetljeća) u naglašavanju takvih rasnih mržnji i prezira protiv određene kulture i naroda kao on protiv islama i Arapa.. Po njegovom mišljenju islam i Arapi su jedno. američka Židovka imigrantica i Arapin iz Palestine nađu se zajedno tijekom bombardiranja u skloništu u Jeruzalemu koji je pod opsadom Arapa. ali puno toga što je tijekom godina rekao nadilazi racionalnu obranu i njegove kolumne (koje su nepatvorene. u nedavnoj otmici autobusa za Gazu. istina. Naravno. u Damasku.) da je Izrael »politički izričaj već formiranog naroda 15 . nego njegov »umjereni« brat. koji je.

Milton Viorst. Izraela. U vrijeme kada država identitetom proturječi politici. I iako ono možda neće dovesti do rata u tradicionalnom smislu. a to je da su povijesno osuđeni na inferiornost) razvija do sljedećeg zaključka: »Iz ovog sve većeg jaza stvorit će se duboko. zemlju već nastanjenu drugim narodom. Nesposoban da se nosi s tim činjenicama drugačije osim pravom koje se temelji na superiornosti Izraela. a zatim dodaje da. dovest će do još više onoga što je Izrael tijekom zadnjih godina dobro iskusio: straha i neprestanih nemira.« Peretz tu ideju (koja je slična njegovim idejama o Afroamerikancima.« Peretzove nevjerojatne klevete raspredaju se nadugačko i naširoko kako bi potpuno sakrile povijesnu stvarnost da su većinom evropski Židovi došli u Palestinu. Izrael ima posla s arapskim zemljama u kojima nema »kulturalnih dispozicija za znanstveni i industrijski napredak. Peretz prvo opravdava bezobraznu politiku sile izraelskog predsjednika vlade Benjamina Netanyahua. člancima. Peretz na muslimane i Arape primjenjuje teoriju ničim izazvanog nasilja i kulturalne inferiornosti.poput Poljske. pripojila je istočni Jeruzalem što je čin koji nijedna druga zemlja na svijetu nije priznala i uzela si je za pravo voditi »preventivni« rat protiv nekoliko arapskih zemalja. uništili njihovo društvo. da će »za Arape Židovi uvijek biti uzurpatori i nametljivci. nastavlja s tezom izrečenom 6. Ksenofobija u naše vrijeme nije samo sklonost Arapa. rujna 1993. televizijskim prilozima i filmovima. 16 . a kamoli mikročip. ima svoje benignije primjere u knjigama. arapski islam koji boluje od osjećaja inferiornosti prema Izraelu i Zapadu posebno je ksenofoban i misli samo na sebe i svoj svijet. naposljetku. Japana ili Engleske« i da mu je politički identitet utvrđen (za razliku od političkog identiteta Indije ili Palestine). možda čak neukrotivo zamjeranje Izraelu. U izdanju svog časopisa od 13. iracionalnim generaliziranjem kako bi napadao islam i Arape zbog njihovih grijeha protiv njemu omiljene zemlje. to su društva koja ne mogu napraviti ni ciglu. oduzeli im zemlju i protjerali dvije trećine stanovništva.« Peretzova navika da se koristi općim. izraelska vojna okupacija palestinskog (kao i libanonskog i sirijskog) teritorija traje već nekoliko desetljeća. Povrh toga. kolovoza 1996. Nažalost.

.. 17 .. usvojili grčku filozofiju. jedva da je dodirnula arapsku civilizaciju. On navodi sljedeće Viorstove riječi: »Tradicionalni islamski grad ima malo zanimanja za vanjsku estetiku. imali razvijenu medicinu kao znanost i izumili algebru. naposljetku. Viorsta se sve to ne tiče (ili on to možda ne zna).« Ima toga još.) Viorst. jer. Peretza i drugih kojih ima previše da bih ih sve nabrajao.« Khalidi ispravno podsjeća Viorsta da su muslimani. pravi dar Zapada suvremenom svijetu. Čak i danas Arapi ne primjećuju da su njihove ulice pune smeća. na provođenje društvenog života samo unutar domova.Arapi su unutar svoje kulture često poznati po intrinzičnom naginjanu konzervatizmu. spremno priznaju da se njihova civilizacija ne može mjeriti sa civilizacijom Zapada sudeći prema intelektualnim kriterijima«. da su bili pioniri u logici i astronomiji. Gotovo ni u jednom osvrtu na knjigu ne kritiziraju se njegove dvojbene tvrdnje. Neki promatrači objašnjavaju tu ravnodušnost prema javnom prostoru kao posljedicu fiksacije islamske kulture na privatno. ako ne i fatalizmu.) sakupio neke od tih tvrdnji što je imalo poražavajuć rezultat. a koji napadaju islam neprijateljskim izjavama poput navedenih.autor brojnih članaka o Srednjem istoku za New Yorker sakupio je većinu svojih članaka u knjizi Sandcastles: The Arabs in Search of the Modern World (Knopf. »islam«. u sputavanju čovjekove moći rasuđivanja. Intelektualni izazov u njima izaziva neugodu.uspijeva tamo gdje kršćanstvo nije. ipak je sputan čitavim nizom neispitanih pretpostavki o islamu koje iznosi bez imalo samosvijesti ili skepticizma. Samouvjereno govori o »temeljnom antagonizmu prema kreativnom načinu razmišljanja koji sve više karakterizira islam« i tvrdi da »muslimani.« Ono što nalazim depresivno karakterističnim za te izjave jest da one dolaze (prilično defenzivno i čak ksenofobno) od samoimenovanih glasnogovornika poput Viorsta. ». kaže Viorst. revni promatrač.. kako Arapi tako i Turci. 1994. Jedna od iznimki jest Muhammad Ali Khalidi koji je u Journal of Palestine Studies (zima 1996. »intelektualna nepopustljivost.

Karabell nastavlja. visoko profilni program vijesti. New York Review of Books i Atlantic Monthlyja nikad ne donose prijevode eseje (ili čak književnih djela) muslimanskih ili arapskih autora.« Mogao je također spomenuti Emersonov film za PBS. kojem zamjera i na kojeg bijesni. kaže prilično točno. prestižni. Štoviše. puni su negativnih prikaza islama.« Karabell. važni časopisi poput New Yorkera. »Pitajte američke studente na elitnim sveučilištima ili bilo gdje drugdje na što pomisle kad čuju riječ »musliman«.) koji počinje s premisom da nije obraćeno dovoljno pažnje na »fundamentalistički« islam od kraja hladnog rata. Javni mediji. »Isto se može reći i za tisak«. primjećuje da ABCjev 20/20. s kojim se natječe. već na neprovjerenim pretpostavkama kakva je ova koju sam naveo gore u tekstu. Frontline je sponzorirao istraživanje produžetaka organizacija muslimanskih terorista u čitavom svijetu. Jednu od nedavnih kritičkih procjena štete učinjene objavljivanjem klišeja o islamu u medijima. ljeto 1995. ili čak gomilu sada popularnih knjiga provokativnih naslova poput Sacred Rage [Sveti bijes] ili In the Name of God [U ime Boga] koje aludiraju na vezu između islama i opasnog iracionalizma. U rijetkim slučajevima kritike takvih uobičajenih praksi zalutaju u mainstream medije kako bi se suprotstavile njihovoj hegemoniji. SAD. nego se umjesto toga oslanjaju na stručnjake poput Viorsta u interpretiranju političke i kulturalne aktualnosti koje se ne temelje na činjenicama. cinično napravljen i promoviran da bi eksploatirao taj strah. bradati fanatični terorist koji se namjerio uništiti svog velikog neprijatelja. Odgovor će neizbježno biti isti: do zuba naoružani.« Sve ovo. »Priče o Srednjem istoku često su popraćene slikom džamije ili velike skupine ljudi pri molitvi.Puno toga u aktualnom opisivanju islama iskonstruirano je da pokaže inferiornost vjere s upućivanjem na Zapad kojem se islam navodno suprotstavlja. »emitira nekoliko segmenata u kojima se raspravlja o islamu kao križarskoj vjeri koja stvara Božje ratnike. na primjer. kako sam već rekao. ukazuje na ozbiljno pogoršanje situacije koju sam opisao u prvom izdanju Krivotvorenja islama 18 . političkim časopisima i akademskim krugovima napisao je Zachary Karabell (World Policy Journal. Jihad in America [Džihad u Americi].

pokušavam pokazati kako arapsko-muslimanska društva na okupu drži upravo sekularizam. na primjer. složenost izričaja 19 . iznad svega. U eseju izvorno objavljenom 1993. na primjer. tu je još i snažno pretjerivanje i napuhivanje muslimanskog ekstremizma unutar muslimanskog svijeta. Sada. potrošni. nasilni i. Karabell donosi izvrstan i ironično podcijenjeni zaključak kad kaže da su »sile modernizma i sekularizma sve samo ne istrošene na Srednjem Istoku«. podsjeća nas Karabell. »kao negativce prikazuje klasične arapske teroriste s vatrom u očima i strastvenom željom da poubijaju Amerikance«) čiji je glavni cilj da prvo demoniziraju i dehumaniziraju muslimane. John Esposito u The Islamic Threat: Myth or Reality? iznose taj isti zaključak ali na drugi način naglašavajući raznolikost. godine. kako bi ih potom. koji je objavljen u odličnoj knjizi istog naslova (Harvard.objavljenom prije desetljeća i pol. Osim kombinacije neprijateljstva i redukcije koju nam sva ova izvrtanja nude.). obično američki heroj na kraju sve poubijao. Najmanje što se može učiniti jest reći da su u ovoj borbi između islamista i preplavljujuće većine muslimana ovi prethodni naveliko izgubili bitku. Delta Force (1985. Jedna od promjena jest da su romansa i šarm koji su u holivudskim filmovima bili uobičajeni pri prikazivanjima egzotičnog Istoka potpuno eliminirani iz filmova. francuskog politologa Oliviera Roya. usprkos velikom pretjerivanju senzacionalističkih i neupućenih američkih medija koji većinu ideja preuzimaju od antiislamskih karijerista publicista koji su u islamu našli novo polje za iskušavanje vještina demonologije. kao i iz filmova o ninjama koji sada suprotstavljaju bijelog (ili čak crnog) Arnerikanca neograničenom broju u crno maskiranih istočnjaka koji na kraju filma dobiju što su pravedno zaslužili. a ne fundamentalizam. 1994.) Drugi znanstvenici kao što je. To se ističe u eseju pod nazivom The Failure of Political Islam. ali se nastavio sagom o Indiani Jonesu i brojnim televizijskim serijalima u kojima su muslimani uvijek bili predstavljani kao zli. imamo novi val igranih filmova (jedan od njih je i True Lies koji. 1994. a potom uvrštenom u The Politics of Dispossession (Pantheon. da pokažemo svijetu kako je Zapad neustrašiv.) započeo je kao trend.

) u kojem se islam. M. 12. urednika Davida W. Rosenthala iz New York Timesa (na primjer. takvi razumni. 1987.) dolazi puno više knjiga i članaka koji izražavaju poglede poput onih Davida Pryce-Jonesa u The Closed Circle (Harper. 1991. Tržište predstavljanja bijesnog. terorizam i Palestinci rutinski svrstavaju zajedno. 16. nakon 20 godina izraelske okupacije. bilo u svrhu zabave ili mobiliziranja strasti protiv novog »stranog vraga«. na primjer. alternativni pogledi rijetko se uzimaju u obzir. što je još korisnije. u opskurnoj akademskoj knjizi The Middle East and the United States. rujna 1996. Yitzhaka Rabina (»Islamska vjera je naš jedini neprijatelj«) i Shimona Peresa (»Nećemo biti sigurni sve dok islam ne Arapski intifada – (doslovno podrhtavanja.i različitih tradicija. napadi.) ili bilo koji rad A. umjesto navodnog anti-zapadnjaštva širokih masa. Jer na svaku nesvakidašnju knjigu poput knjige Richarda Bullieta Islam: The View from the Edge (Columbia. ona brižno razlikuje pet različitih vrsta islamista (te preferira korištenje riječi islamisti umjesto potpaljivačke »radikali« ili »fundamentalisti«) i štoviše. Veliki ustanak Palestinaca na okupiranim teritorijima koji je počeo 8. te povijesna iskustva muslimanskih društava. korisnije i sposobnije da stvori više uzbuđenja. nažalost. 1994. demonstracije itd. veljače 1990. ∗ 20 . Lescha (Westview. dobro istraženi. Gotovo je nemoguće osobi koja redovno. Međutim. 27. Među tim izjavama nalaze se i one Ben-Guriona (»Ne bojimo se ničega osim islama«). ustanak naroda. svakodnevno prati mainstream medije naići. koji su obilježili bojkoti. »Decline of the West«. I takve stvari u prestižnim američkim medijima prolaze kao informirane analize i izvještaji. Charlesa Krauthammera o onome što on naziva »globalnom intifadom«∗ (Washington Post.). na pažljivu analizu Yvonne Yazbeck Haddad o »Islamist Perceptions of US Policy in the Near East« [Islamsko viđenje američke politike na Bliskom istoku] koja se pojavila. trzavice) pobuna. prijetećeg i urotničkog islama puno je veće. 1996.) Za razliku od Rosenthala i Krauthammersa. sakuplja čitav niz huškačkih izjava protiv muslimana koje su pogoršale odnose između islamskog i zapadnog svijeta.

izraelsko-američkim partnerstvom. Tendencija da se čitav svijet gledao kao imperij jedne zemlje danas je u SAD-u. 21 . Međutim. čitanje knjiga. čemu to ropsko i nekritično usvajanje pogleda koji naglašavaju negativnosti islama i čemu ta neobična spremnost da se prihvati javna retorika vlade koja tako slobodno primjenjuje riječ »terorizam« uz riječ »islam«. daleko od toga da je ta ideja pravedne dominacije Zapada točan opis »Zapada«. postoji upravo zato što se na Japan gleda kao na zemlju koja pokazuje agresivni otpor prema evropsko-američkoj ekonomskoj hegemoniji. naravno. da ne kažemo agresivnim. I upravo zato imamo procvat kulturalnih i vjerskih napada na islam kako od strane individualaca. tako i od strane raznih skupina čiji su interesi formirani idejom Zapada (i SAD-a kao predvodnice Zapada) kao standarda za prosvijetljenu suvremenost. ne očekuje da novinari ili medijske ličnosti troše puno vremena na znanstveno istraživanje. Nitko. Šikaniranje Japana. Bit izvještavanja poput onoga Yvonne Yazbeck Haddad ne leži u tome jesu li ona na kraju potpuno točna ili bismo li ih trebali bezuvjetno prihvatiti ili odbaciti.spusti svoj mač«). koji se ignoriraju u većini nemilosrdnih izvještavanja o islamu koja danas dominiraju u medijima. na primjer. dok je većina drugih velikih kulturalnih grupacija naizgled prihvatila ulogu SAD-a. zadnjoj preostaloj supersili. te dug popis izravnih postupaka koje je Zapad učinio protiv islamskog svijeta što je kulminiralo jakim. te stav koji uzdiže izraelske poglede na islamsku »opasnost« na razinu politike SAD-a prema Srednjem istoku? Odgovor leži u tome koliko danas još uvijek prevladava stari pogled na islam kao prihvatljivog suparnika kršćanskom zapadu. nego u osjećaju koji nam daju za stvarnog sugovornika sa stvarnim argumentima i stvarnim interesima. jedino iz islamskog svijeta dolaze znakovi odlučnog otpora toj zamisli. traženje alternativnih pogleda ili pokušaje da se informiraju tako da ne pretpostavljaju da je islam ogroman i neprijateljski raspoložen. Međutim. ona je u stvarnosti nekritično idoliziranje zapadne sile. Ne. Ipak. u izuzetnom usponu.

Lewisovo tendenciozno gledanje na ovu riječ pokušaj je da je ogoli od bilo kakve teritorijalne konotacije. metode kojima se koristi su prljave primjedbe. Zašto su Lewisovi stavovi. 1993. za cilj ima da. poput ostalih eseja u toj knjizi. našeg« svijeta i da prikažu da je islam naslijedio evropski antisemitizam koji sada koristi u navodnom ratu protiv suvremenosti. prodrle su u diskurs članaka i knjiga ambicioznih novinara i nekolicine politologa. Commentary. Tijekom desetljeća i desetljeća objavljivanja njegove ideje. Iznosi krivu tvrdnju (a da za takvo što nema nimalo kontekstualnog dokaza) da riječ ne znači patria. Atlantic Monthly i Foreign Affairs. politiku i povijest slobodnu od Lewisovih proračunatih pokušaja da pokaže da zato što nisu zapadnjaci (pojam izuzetno ograničen) ne mogu biti dobri. sve u tom eseju razotkriva šokantno nepoznavanje stvarnosti arapskih muslimana za koje riječ watan još i kako ima egzistencijalnih asocijacija na riječi patria i patrie. potpuna nesposobnost da prizna da islamski narodi imaju pravo na vlastitu kulturu. prikaže Lewisovo učenje i. Pa ipak. da zapadnjački »superiorni« autoritet pokaže što muslimani stvarno osjećaju. poznatog. To je samo jedan od eseja iz Islam and the West (Oxford. ali ne znaju izraziti. proizašli iz britanske i francuske orijentalističke škole devetnaestog stoljeća koja je u islamu vidjela prijetnju kršćanstvu i liberalnim vrijednostima. kao prvo. dobili tako veliku mogućnost kolanja u tisku lako je objasniti. lažno korištenje etimologije da bi dao velike zaključke o čitavom nizu naroda i. koje su ostale nepromijenjene i uistinu vremenom zastranile i postale pojednostavljene. ne manje prijekora vrijedno. kao drugo. patrie ili patris i da se ne može uspoređivati s tim riječima zato što je watan za islam neutralno mjesto stanovanja. Sva Lewisova naglašavanja napravljena su s ciljem da oslikaju islam u načelu kao nešto što se nalazi izvan »znanog.) koji.Jedan od najgorih zločinaca u kulturalnom ratu protiv islama britanski je orijentalist (sada stanovnik SAD-a i umirovljeni profesor sveučilišta u Princetonu) Bernard Lewis čiji se eseji redovno objavljuju u The New York Review of Books. Lewis nalazi dva ili tri primjera u srednjovjekovnoj 22 . Uzmite za primjer njegov esej o riječi watan koja na arapskom znači domovina ili narod. prihvatljivog. Kao što sam već istaknuo o Lewisu u svojoj knjizi Orientalism [Orijentalizam].

a ne govorni jezik niti jezik koji se svakodnevno koristi. kao i uobičajenu govornu uporabu riječi watan koja je točno riječ koju Arapi koriste (za razliku od pisane) da bi označili dom. Lewisove metode sugeriraju da su svi muslimani (njih milijardu) pročitali. nego i apsurdno. pripadanje i lojalnost. Lewis u njemu zapravo koristi lažnu filozofiju da bi nepotvrđeno izjavio kako većina vodećih političkih pojava suvremenog arapskog svijeta koje on i njegov krug ne odobravaju potječu od islama iz sedmog stoljeća. kaže. Lewisove nevjerojatne metode temelje se.arapskoj literaturi da podupre svoj tobožnji zaključak. krivično i ono što mi nazivamo ustavnim pravom«. još jednom. što oni jesu i čemu teže. Takva izjava ističe ne samo predrasude. a zatim da se ropski pridržavaju tih propisa u svakoj značajnoj radnji u svakodnevnom životu.. Lewis se jednostavno ne može nositi s različitošću muslimanskog načina života jer je njemu taj način života nešto strano. onda je ovo prava prilika za to. znanstvenik koji dobro zapaža. Islam. Ako je ikad postojala prilika da se upotrijebi riječ besmislica. i pri tom potpuno zanemaruje književne izvore od osamnaestog stoljeća do danas. Budući da je arapski za njega jedino pisani. radikalno različito i drugačije. Lewis zaboravlja srodne riječi poput bilad i ard koje podrazumijevaju snažan osjećaj specifičnog prebivališta i privrženosti. čime određuje što muslimani osjećaju.. na dubokoj anti-humanističkoj sklonosti da prihvati doslovna tumačenja. primjećuje: »Dok on [Lewis] ima pravo vjerovati u fundamentalnu – i očito genetičku – razliku između »suvremenog zapadnjačkog razuma« i »muslimanskog razuma« – koji se prema Lewisu ne mijenja tijekom godina (činjenica koja mu dopušta da navodi srednjovjekovne muslimanske pravnike da bi 23 . djelu koje se prvi put pojavilo u ultra desničarskom židovskom časopisu Commentary i koji se nalazi u zbirci Islam and the West. tako govoreći. »nije samo sistem vjerovanja i obožavanja. dio života.on je čitav život« (kurziv dodan]. krivo shvaćanje kako ljudski život zapravo funkcionira. apsorbirali i u potpunosti prihvatili »pravila« za koja kaže da uređuju »građansko. As'ad Abu Khalil. Nigdje to nije očitije nego u eseju » The Return of Islam«.

naravno. To više nije mogao izdržati i provala bijesa protiv tih stranih. što je tautologija koja jednostavno prkosi ljudskom razumijevanju. njegova analiza trenutnih događanja u najboljem je slučaju neinformirana« (JPS. Nazvati ono što Lewis iznosi u ovom izuzetno utjecajnom eseju znanstvenim ili interpretacijskim. racionalnih argumenata ili ljudske mudrosti.. od emancipacije žena do neposlušne djece. i predobro je shvatio što je Lewis htio reći: u čitatelja bulji muslimanska glava s turbanom i suženim očima punim bijesa. izvrtanje je značenja obje te riječi. oskvrnule utočište njegova doma. »The Roots of Muslim Rage« sirova je polemika slobodna od bilo kakve povijesne isti-ne. Lewisova namjera i jest da uvjeri čitatelje da su muslimani oduvijek bili okorjeli po pitanju islama i samo islama. To. Na primjer: . Međutim. bila je neizbježna. u zjenicama mu se odražavaju američke zastave.zadnja slamka bila je izazvati njegovu dominaciju [nepostojećeg muslimana] u vlastitoj kući.).objasnio današnja događanja). Ona pokušava okarakterizirati muslimane kao jednu kolektivnu osobu ljutu na vanjski svijet koji je poremetio njegov iskonski mir i neosporiva pravila.. 24 . a njegovo držanje izražava mržnju i bijes. Lewis je najgori u eseju zlokobna naslova »The Roots of Muslim Rage« [Korijeni muslimanskog bijesa] koji se pojavio u rujanskom izdanju The Atlantica 1990. poremetile njegovo društvo i. I upravo je u tome stvar i time se paradira pred čitateljstvom kako bi im se rastumačilo što je današnji »muslimanski um« sve spreman napraviti. ljudske djelatnosti ili mogućnost da svi muslimani ne razmišljaju potpuno isto od sedmog stoljeća do danas. godine. dokida mogućnost povijesne promjene. poganih i nepojmljivih sila koje su potkopale njegovu (sic) dominaciju. bilo je prirodno da taj bijes bude usmjeren prvenstveno na njegovog tisućljetnog neprijatelja i da crpi snagu iz pradavnih vjerovanja i lojalnosti. te oslobađa od konkretnog raspravljanja sadašnjosti. konačno. Također. zima 1995. Tko god dizajnirao naslovnicu za taj broj.

To nije ništa manje nego sukob civilizacija – možda iracionalna. ni bilo što svjetovno. ni postupci. Drugim riječima. Jer ne samo da smo muslimani i »mi« isključeni jedni od drugih. s naše strane. ali bez sumnje povijesna reakcija našeg prastarog suparnika prema našem »židovsko-kršćanskom« nasljeđu. a njihov islama i ostalih. jadikuju i pjene u svijetu koji jedva da je nešto više od neozbiljne mašte. genetički određeno. Mi predstavljamo stvarni. usprkos stoljećima posuđivanja i miješanja. »naša« i samo naša. ali isto tako i jednako iracionalnu reakciju protiv tog suparnika. »Mi« se moramo braniti od njih ne politikom ili debatom. kako se čini. Ono na što reagiraju nisu ni politika. nego bezuvjetnim neprijateljstvom. Nije ni čudo 25 . Ali to se. a oni se ograđuju. A ono zbog čega se bore jest iracionalna mržnja prema svjetovnoj sadašnjosti koja je. nego su »oni« prokleti na bijes i iracionalizam. ne damo isprovocira(i da poduzmemo jednako povijesnu. a »mi« na uživanje našeg racionalizma i kulturalne superiornosti. ničim izazvanog bijesa prema samoj suvremenosti: Do sada bi već trebalo biti jasno da smo suočeni s raspoloženjem i kretanjima koja daleko premašuju razinu pitanja i politika i vlada koje ih provode. Arogancija ovih tvrdnji je nevjerojatna. Konačno. našoj svjetovnoj sadašnjosti i njihovoj ekspanziji u čitavom svijetu. tvrdi on. Od velike je važnosti da se. rastopilo u čistoj mržnji i bijesu »kad su se uzburkale dublje strasti«. samo te unutrašnje osjećaje treba kriviti za takve nedolične ispade. muslimani danas reagiraju jedino zato što je to povijesno i. U tom eseju Lewis iznosi zapanjujuću tvrdnju da je ovo o čemu raspravljamo pojava najčistijeg.Kasnije Lewis proturječi samome sebi govoreći da su muslimani nekoć pozdravljali dolazak zapadnog utjecaja i odgovarali na njega »diveći mu se i oponašajući ga«. kako Lewis svečano objavljuje. možda čak. te. »naš« svijet je svijet Izraela i Zapada. što Lewis u potpunosti negira. to jest svjetovni svijet.

Martina Kramera. islamska prijetnja namjerno je napravljena neproporcionalno zastrašujućom i potkrepljuje tezu (koja 26 . kako bi razgolitili islam zbog njegovog terora. »Stručnjacima« poput Judith Miller. Huntingtona. Tako je u navodnom intelektualnom vakuumu koji je nastao raspadom SSSR-a potraga za novim vanjskim neprijateljem konačno završila. a koja je danas jednako dijabolična i nasilna kakva je bila i u prošlosti.) savršen primjer manjkavosti i iskrivljavanja u krivotvorenju islama. diktaturama i očajnički zaostala u vojnom i znanstvenom smislu da bi predstavljale ikakvu prijetnju bilo kome osim vlastitim građanima. a koji označava »našu« civilizaciju nasuprot »njihovoj«). Nazvati takve ideje neprijateljskima i iracionalnima ne znači precijeniti slučaj. Huntingtona o sukobu civilizacija posuđuje naslov i glavnu tezu iz Lewisovog eseja.što esej Samuela P. Miller ne navodi da je većina islamskih zemalja danas pogođena siromaštvom. tim više što su iste te ideje doživjele neku vrstu apoteoze u radu novinara kao što je Judith Miller iz New York Timesa čija je knjiga God Has Ninety-Nine Names: A Reporters Journey Through a Militant Middle East [Bog ima devedeset i devet imena: reportažno putovanje kroz militantni Srednji istok] (Simon and Schuster. no razmatra činjenicu da se najsnažnije od njih (Saudijska Arabija. našavši islam. Njezina je zadatak bio da razvije tisućljetnu tezu da militantni islam predstavlja opasnost za Zapad. kao što je učinila na simpoziju Foreign Affair 1993. što je temeljna ideja sukoba civilizacija Samuela Huntingtona. česta pojavljivanja na televiziji i ugovore za knjige. Egipat. kao što je završila i za evropsko kršćanstvo u osmom stoljeću. despotizma i nasilja i osigurali si unosne konzultacije. važno je da se pobrinu da nam »prijetnja« bude stalno pred očima. 1996. Kao dokaz su kontakt emisije i simpoziji o Srednjem istoku u kojima Miller trguje s »The Islamic Threat« [Islamskom prijetnjom]. vjeru čija fizička blizina i neutažena glad prema Zapadu (nejasan izraz koji koriste Lewis i Huntington. Daniela Pipesa i Barryja Rubina. kao i čitavom odredu izraelskih akademika. Za u načelu indiferentnu i ionako već slabo informiranu američku javnost. Jordan i Pakistan) nalaze u orbiti SAD-a.

jesu li oni postigli išta drugo osim što su ojačali izraelski i američki utjecaj. gdjegod je to pokušao. bilo je samoubilačkih bombaških napada i nasilnih činova terorizma. ni Hezbolah ni Hamas nisu bili ozbiljna prepreka onome što se može nazvati svakako samo ne mirovni proces na tom području. ali ni Sudan (koji je zapravo islamska država). zanimljivo. sa strateški važnim dijelom svijeta bogatim naftom. anti-islamska kampanja prividno eliminira mogućnost bilo kakvog ravnopravnog dijaloga između islama i Arapa i Zapada i Izraela. kao i one režime u muslimanskim zemljama koje s njima surađuju? Odgovor je. Politički islam općenito nije uspio. Demonizirati i dehumanizirati čitavu jednu kulturu na temelju zaključka da je 27 . međutim. ponižena i previše anestezirana nesigurnošću i nekompetentnom i snažnom diktaturom koja vlada kod njih da bi podržali nešto poput velike islamske kampanje protiv Zapada. na primjer. paralelna s anti-semitskom paranojom) da se iza svake eksplozije skriva velika urota. utoliko što tu i tamo postoji otpor muslimana (Eric Hobsbawm to naziva primitivnom.je. naglašavanje i strah u većini rasprava o islamu? Naravno. potajnim opravdavanjem politike okorjelog jednoumlja koja povezuje islamizam. Čemu onda tolika panika. Iran je izuzetak. međutim. ipak ima ponešto istine. U diskursu islamske opasnosti koji se javlja na Zapadu. predindustrijskom pobunom) prema pax Americana-Israelica diljem Srednjeg istoka.. taj što su knjige poput one Judith Miller simptomatične utoliko što osiguravaju dodatno oružje da se potčini i porazi bilo kakav arapski ili muslimanski otpor izraelsko-američkoj dominaciji na tom području. te druge razne učinkovite zakonske mjere protiv »ekstremista«. da uz pomoć islamskih stranki preuzme moć. Rekao bih da je većina Arapa muslimana danas previše obeshrabrena. u Egiptu održao od 1946. Pa ipak. Osim toga. koliko god to žalosno bilo. ni Alžir (rascjepkan borbama islamskih skupina i brutalne vojske). elite su većinom udružene s režimima i podupiru prijeki sud koji se. ni Afganistan (turbulentna i sada ultra-reakcionarna zemlja) nisu učinile ništa drugo nego postale još siromašnije i još marginalnije na svjetskoj pozornici. Štoviše. mislim.

možda čak i Kinu i Japan koji ne govori neophodne jezike ne shvaća se ozbiljno. Zapadnoj obali i Gazi. Pakistanu. štoviše huškačku ulogu u žigosanju i nagomilavanju zlonamjerne zloporabe apstrakcije nazvane »islam« kako bi kod Amerikanaca i Evropljana namjerno probudili osjećaje bijesa i straha prema islamu i predstavili im Izrael kao svjetovnu. Sudanu. Da piše o bilo kojoj drugoj vjeri ili dijelu svijeta. Južnu Ameriku. Alžiru i Tunisu. što se toga tiče. za »islam«. nije potrebno lingvističko znanje. pa ipak. Trebao je biti dijelom knjige koju je napisala. čini se. Gotovo svaki put kad nas pokuša 28 . Miller na kraju svoje knjige kaže da je desničarski judaizam u Izraelu »predmet druge knjige«. iako ne zna ni arapski ni perzijski. njoj i njenom čitateljstvu zatvorena je čitava jedna knjižnica muslimanskih. Ni najmanje ne vjerujem da su svi problemi zemalja u kojima žive Arapi muslimani nastali zbog cionizma i imperijalizma. Međutim. arapskih i ne-istočnih znanstvenika. Prema tome. liberalnu demokraciju. međutim ignorirala ga je kako bi imala više prostora da napada »islam«.»bijesna« na suvremenost znači pretvoriti muslimane u predmete terapeutske. kažnjive pažnje. Nijedan novinar ili stručnjak za Rusiju. to ne znači da Izrael i SAD nisu imali borbenu. bilo zato što navodi samo one stvari koje već zna da želi na engleskom ili zato što citira ljude čiji se pogledi podudaraju s njezinima. te priznaje da kamo god ide treba prevoditelja čiju točnost ili povezanost ne može procijeniti. budući da je ovdje riječ o nečem što se smatra psihološkom deformacijom. Miller bi smatrali potpuno nekvalificiranom. Francusku. nego i u Izraelu. Ne želim da me se krivo shvati: manipulacija islamom ili. Njemačku. Na nekoliko mjesta ona spominje da je sa Srednjim istokom profesionalno povezana dvadeset pet godina. Većina izvora koje Miller navodi na svojim stranicama ili u svojim bilješkama obilježeni su njezinim neznanjem. uključujući kršćane desničare u Libanonu (prema kojima Judith Miller pokazuje nepristojnu sklonost) i gdje god se pojave teokratske tendencije. kršćanstvom ili židovstvom radi retrogradnih političkih ciljeva katastrofalno je loša stvar i mora joj se suprotstaviti ne samo u Saudijskoj Arabiji. a ne »stvarnom« kulturom ili vjerom.

Zamislite samo knjigu 29 . ime popularne egipatske glumice. Sudan. a njene pogreške nisu samo pogreške u prijepisu koje si tako velikodušno oprašta na početku knjige. uvijek ih kaže krivo. koji nakon dvadeset pet godina rada koji joj je osiguravao egzistenciju nije niti pokušala naučiti. Na stranici 221. No dok Rodinson razumije što to znači. štovani marksist čija je biografija proroka Muhameda napisana kombinacijom anti-svećeničke ironije i velike erudicije. a zapravo razotkrivaju žalosne predrasude i pogrešne analize i shvaćanja. zbog lošeg prijevoda.pati.) počinje s anegdotom. što prevodi s »taj ludi dječak«. itd.« Ako su njezini pokušaji da razumije pojedinosti života arapskih muslimana toliko neuspješni. na primjer. Ove povijesti. Muhamed je začetnik anti-židovske vjere povezane s nasiljem i paranojom. Saudijska Arabija. hanif/hanifi) i onda još ima toliko drskosti da nam na 315. Ne navodi niti jedan muslimanski izvor o Muhamedu i potpuno se oslanja na zapadne orijentaliste. Miller nam govori da ona nije u to uvjerena. Zapravo je točna fraza el walad el magnoon. Shadia. nakon čega odmah prelazi na zbrkanu povijest tog mjesta napisanu na studentskoj razini. što je onda tek s političkim i povijesnim informacijama koje iznosi? Svako od deset poglavlja (Egipat. navodi Sadatov opis Gadafija. imaju namjeru u principu prikazati kako vlada građom. ako ne već i prezirno o čovjeku za kojeg Rodinson kaže da je kombinacija Karla Velikog i Isusa Krista. Za nju. To su većinom uobičajene. Ima naviku da pravi množinu od arapskih riječi (na primjer. kao i većina arapske poezije. al walid majnoon. Ono što Miller misli da navodi zapravo je karikatura od »dječak je lud«. niti ima poštovanja za temu i jezik. nikako slabo poznate fraze. U poglavlju o Saudijskoj Arabiji.impresionirati svojom sposobnošću da kaže frazu ili dvije na arapskom.. stranici kaže da »lijepa arapska pjesma. skupljene iz različitih. obavještava nas u jednoj bilješki da je njezin »omiljeni« izvor za proroka Muhameda francuski orijentalist Maxime Rodinson.. ne uvijek pouzdanih izvora. pretenciozno se ponavlja kao Sha'adia indicirajući da Miller ne zna razlikovati čak ni slova arapske abecede. Ono što Miller piše na osnovu toga na četiri ili pet stranica sažetka o Muhamedovom životu i idejama jest nevjerojatno smiješno. To su očigledne pogreške stranca koji niti mari.

30 . nego niz klišeja pomiješanih s tvrdnjama koje se ne mogu provjeriti. pa čak ni spisateljica. zemalja u Aziji. ubio samo desetoricu ljudi zbog uvreda nanesenih njemu i islamu«. snalažljivi muslimani. »Nakon što je osvojio Meku. Čitatelju ni u jednom trenutku nije dopušteno da zaboravi da je Miller neobjektivna. te njihovim povremenim kritičarima. da zna o čemu govori. stoga. Muhamed je. koju koristi da uvjeri čitatelje da doista poznaje narode i. Miller ukrašava svoje jadne opise frazom »moj prijatelj«. ova tehnika stvara nevjerojatne iskrivljene prikaze u obliku dugih digresija koje svjedoče o islamskom načinu razmišljanja čak i kad skrivaju ili ignoriraju relevantne materijale kao što su lokalna politika. nego od beskrajnih intervjua sa sugovornicima koji nam se čine kao patetični. kako se govori.« Zanemarimo li odvratnu dikciju i žargon.objavljenu u Evropi ili SAD-u o Isusu ili Mojsiju koja ne koristi niti jedan židovski ili kršćanski izvor. budući da knjiga nije sastavljena od argumenata i ideja. izjavljuje patetično pokušavajući biti sarkastična. Međutim. Kad jednom prođemo njene kratke povijesti. svjesni kaotične povijesti svoje zemlje [a za koju zemlju na svijetu to nije točno?] smatrali su mogućnost vraćanja anarhije ili još jedne duge krvave borbe za vlast [je li to točno samo za Siriju kao postkolonijalnu državu nakon drugog svjetskog rata ili i za stotine drugih zemalja poput Sirije. Evo tipične rečenice neosnovanog generaliziranja: »A Sirijci. neuvjerljivi. ni stručnjak. ono što ovdje imamo uopće nije ideja. brzo uplovljavamo u najdosadnija vijuganja bez ikakve strukture. politički motivirana izvjestiteljica i da nije ni znanstvenik. Pažnju koju je posvetila Muhamedu opravdava time što nas podsjeća da je utemeljio vjeru i državu (ta njena primjedba nije originalna). Africi i Južnoj Americi?] – i možda čak trijumf militantnog islama u najsvjetovnijoj [pomoću kojeg termometra je to očitala?] državi – alarmantnim. kao da su utemeljitelji države u davnoj prošlosti najbolji izvori za današnju povijest. Ova taktika vrlo je slična Lewisovoj. a onda skače sa sedmog stoljeća na sadašnjost. a koje reflektiraju »misao« »Sirijaca« puno manje nego što reflektiraju Milleričine misli. koja svjedoče o nepoznavanju prostora o kojem piše. Kao da vjeruje da joj njezini »prijatelji« govore intimne stvari koje je samo ona uspjela izvući iz njih.

koje nije osnovano palestinskim sredstvima. da je jedino palestinsko sveučilište. Čini se da nikad nije čula za Mohammeda Arkouna. Propušta spomenuti. što ponekad rezultira nekim iznimno zabavnim gafovima. dok je on zapravo sunit. ubijanjima. rušenju kuća. Georgea Tarabishija. izjavama i zakonima Izraelaca protiv »ne-Židova«. Adonisa. a jasno je nesposobna povezati ga (Hamas) s jadnim stanjem na područjima kojima svih tih godina brutalno upravlja Izrael. Govori o Hishamu Sharabi kao »prijatelju«.funkcioniranje svjetovnih institucija ili aktivne intelektualne borbe koje se vode između islamista i nacionalističkih suparnika. kao zagovaratelj politike SAD-a. kao i čestim deportacijama. Sara Roy. Hasan Hanafija ili Hisham Djaita o čijim se tezama raspravlja u čitavom islamskom svijetu. nije uvijek točna. šijit takav i takav itd. Druga joj je navada da izvještava čitatelja o svačijoj vjeri – kršćanin je takav i takav. naziva sustavnim ekonomskim ne-razvojem. a zapravo je kršćanin maronit. Badr el Haj je opisan kao musliman. ali ništa ne govori o vjerovanjima. Osobito je uočljivo da ni na jednom mjestu ne govori 31 . Za nekoga tko je toliko zaokupljen tom stranom života. Ovi lapsusi ne bi bili toliko strašni da joj nije bila namjera da nas impresionira svojim poznavanjem tih ljudi i bliskošću s njima. Islamsko (Hamas) sveučilište u Gazi koje su osnovali Izraelci da bi potkopali PLO tijekom intifade. konfisciranju zemlje. na primjer. nigdje im ne daje pravu težinu i utjecaj koje imaju na rasplamsavanje strasti kod islamista. izravnom pripajanju i onome što najpouzdaniji izvor o Gazi. Miller se nabacuje s još nekoliko ovakvih činjenica. Mohammeda el-Jabrija. sunit takav i takav. Nije slučajnost da je. Miller više opsjednuta Hamasom nego bilo čim drugim. Ovaj grozni propust u znanju i analizi posebice vrijedi za poglavlje koje se bavi Izraelom (koje inače nosi pogrešan naslov budući da se čitavo poglavlje odnosi na Palestinu) u kojem potpuno zanemaruje promjene koje je uzrokovala intifada te dugački iscrpljujući učinak tridesetogodišnje izraelske okupacije i niti ne daje naslutiti grozote koje je životima običnih Palestinaca nanio Oslo i vladavina jednog čovjeka Jasera Arafata. Bilježi Muhamedovo haranje protiv Židova. ali ga krivo identificira kao kršćanina. međutim.

Nije se potrudila naučiti jezik i zanima je 32 . »Pogođena je tugom« kad jordanskom kralju Huseinu dijagnosticiraju rak. neće vidjeti kćer u tradicionalnoj bijeloj haljini s dijamantnom tijarom na glavi. tko je onda imun na njega? Najzanimljivije pitanje u vezi s knjigom koju je Miller napisala jest zašto ju je uopće napisala. a čija kćerka je postala islamistica: Ona neće imati stvari za kojima jedna Sirijka. Jer ako kći takvih stupova buržoazije Damaska može podleći snazi islama. Libanonu i Palestini. ne shvaća ozbiljno Sudan. da priznaje da se boji i ne voli Libanon.o svojoj vlastitoj vjerskoj orijentaciji ili političkim sklonostima. Za temu koja je u potpunosti nabijena vjerskom i ideološkom strašću poput njezine. Oči joj se »pune suzama od ljutnje i bijesa« kad špijunažom otkriva oskvrnuće libanonske kršćanske crkve. majka. Možda i Nadinini prijatelji isto imaju kćeri i sinove koji su ih odbacili. Neugodno je izravna kad govori o svojim reakcijama na ljude koji su na vlasti i o stanovitim događajima. Sigurno ne iz ljubavi. koji ih potajno preziru zbog kompromisa koji su učinili da bi zadobili naklonost Assadova okrutna i bezdušna režima. mrzi Siriju. Libija joj je smiješna. neće biti trbušnih plesačica i šampanjca do zore. žena iz srednje klase čezne: neće vidjeti vjenčanje svoje kćeri. na primjer. na primjer) i stotine istrijebljenih sela u Siriji. Njen osjećaj prezira vidljiv je u odlomcima poput ovog koji slijedi u kojima imputira misli i želje Sirijki iz srednje klase. neće imati uokvirene slike sretnih mladenaca na stoliću ili kaminu. neobično je to što pretpostavlja da je njena vjera (za koju ne vjerujem da je islam ili hinduizam) u svemu tome nevažna. Pogledajte. zatvara i na kraju se rješava ljudi koji joj smetaju. žali i malo je zabrinjava Egipat i gadi joj se Saudijska Arabija. iako joj gotovo uopće ne smeta što on vodi državu koja muči. Čovjek se zapita koliko ljudi od kojih je izvukla informacije znaju s kim pričaju i koliko njih zna što je rekla o njima. koja je nepromišljeno pozvala Miller u svoj dom. ali ne trudi se spomenuti ostala oskvrnuća (muslimanskih groblja u Izraelu.

Libanon. na primjer. godine i sugerira da ga je izabrao narod. Navodeći primjere arapskog anti-semitizma mogla je također navesti i postojanje rasnog diskursa unutar Izraela usmjerenog protiv Arapa i muslimana. hapšenja usred noći. prema izraelskim izvorima kao što je Uri Lubrani. konzistentne i sustavne kampanje protiv ratnih zatvorenika i stanovnika izbjegličkih 33 . Da je bio ubojica i samoproglašeni kriminalac također je ispušteno. a to je da je islamski svijet militantan i pun mržnje. Jordan.jedino opasnost organiziranih militantnih islamista kojih. Ali Miller ne daje čak ni minimalno točnu sliku uloge koju u svemu tome igra situacija s Izraelom i SAD-om i zapravo jedva da primjećuje postojanje odlučne anti-arapske i anti-islamske politike SAD-a (izuzevši zgodu s Afganistanom koju spominje. Uzmimo. Čak ni ne aludira na činjenicu da je doveden na vlast dok je izraelska vojska bila u zapadnom Beirutu uoči pokolja u logorima Sabri i Shatila i da je godinama. bio Mosadov čovjek u Libanonu. kao i činjenica da je aktualna struktura moći u Libanonu napučena ljudima poput Elieja Hobeika koji je optužen upravo za te pokolje u logorima. U jednoj sceni u knjizi čak sudjeluje u zatvorskom ispitivanju koje izraelski policajci provode nad navodnim muslimanskim teroristom. Miller spominje atentat Bashira Gemayela 1982. ima nešto manje od pet posto od milijardu pripadnika islamskog svijeta. usudit ću se nagađati. Zalaže se za nasilno potiskivanje islamista (iako ne za mučenje i druga »nelegalna sredstva« koja se koriste za to: čini se da joj je ta kontradikcija u stajalištu nekako promakla) i ni najmanje je ne muči nepostojanje demokratskih stranki i pravnih postupaka u zemljama koje SAD podržavaju (kao što su Egipat. a čije sustavno mučenje i korištenje drugih upitnih metoda ispitivanja (tajna umorstva. rušenje kuća) pristojno zanemaruje jer joj dopuštaju da čovjeku zavezanom lisičinama i sama postavi nekoliko pitanja. Što se tiče činjenica da Izrael vodi ratove protiv civila (dugotrajne. iako samo usputno). Sirija i Saudijska Arabija) sve dok su meta islamisti. Njezin najveći i najkonzistentniji neuspjeh kao novinarke jest vjerojatno to što je voljna povezivati i analizirati jedino stvari koje odgovaraju tezi koja prevladava u knjizi. Ne osporavam opće mišljenje da je arapskoislamski svijet u posebno strašnom stanju i to govorim i pišem već tri desetljeća.

iako je savršen sažetak nepromišljenih. čiji je raison d'etre bila izraelska okupacija. prije svega. Te gerilske postrojbe nalaze se i bore na jugu. neistraženih pretpostavki koje mediji preuzimaju i kojima operiraju. Milleričin temeljni problem jest u tome što prezire činjenice. svibnja 1996. pa ipak. a njezina divovska knjiga od petsto stranica predugačka je za ono što na kraju govori. šefa New York Times u Jeruzalemu. Kako te pretpostavke mogu utjecati na svakodnevno izvještavanje jasno se vidi u radijskom intervjuu Sergea Schmemanna.kampova. Iako na različitim stranama granice. pristaša politike SAD-a koja je odgovorna za puno toga i predani neprijatelj bilo kakvog palestinskog nacionalizma koji nije u skladu sa saniranom i bezopasnom verzijom bantustana organiziranih u skladu s Oslom. Pacifica Radio) radikalno je suprotno novinarskoj praksi prema kojoj američki novinar radi (možda nesvjesno) prema smjernicama koje potvrđuju Milleričine. namjerno stvaranje stotina tisuća izbjeglica). i Roberta Friska koji piše iz Libanona za londonski Independent. Miller je. oba čovjeka izvještavala su o izraelskoj invaziji na Libanon koja se dogodila u travnju 1996. bombardiranja bolnica i škola. 5. Otpor okupaciji i južno-libanonskoj vojsci pružio je Hezbolah. da od 1982. plitka novinarka tvrdoglava u svojim nazorima. ukratko. tako da se u načelu mogu smatrati gerilskim 34 . Iz njezine knjige ne može se saznati da postoji međuislamski sukob koji lagano vrije u interpretacijama i predstavljanju Srednjeg istoka i islama i da je Miller neprijateljica arapskog nacionalizma što i previše puta navodi u svojoj knjizi. uništavanje sela. kao takozvanu sigurnosnu zonu. a to što preferira beskonačan razgovor. ono što se pojavilo u njihovim izvještajima i radijskoj debati (»Democracy Now« [Demokracija sada]. Izrael drži pod okupacijom pojas južnog Libanona. takozvana Božja stranka. i da je sakupio i nastavio održavati plaćeničku libanonsku vojsku na okupiranom području. njih sakriva (ako ih uopće spominje) u svom pretjeranom blebetanju. koji navodi kao način pretvaranja muslimana u zaslužne žrtve izraelskog terora poduprtog politikom SAD-a. govori puno o njoj kao savršenom primjeru izvještavanja mainstream medija o Srednjem istoku.. Prisjetimo se..

ludi muslimani ponovno napadaju i. Hezbolah teroristička organizacija. u ovom slučaju. Ali. u ovom slučaju. grad pun uplašenih stanovnika. U toj istoj priči spominju se i »uplašeni izraelski stanovnici Quiryat Shemona«. uvodni članak Timesa objavljen istog dana pod naslovom »Israeli's Answer to Terror« [Izraelski odgovor na teror] navodi nepotvrđene tvrdnje da su »izraelski zračni napadi na terorističke mete u Libanonu opravdani i ograničeni. Gospodin Peres je. »Militantna Božja stranka zaprijetila je da će se osvetiti«. Kao da u situacijama u koje je umiješan Izrael Times želi da se zna da su neprijatelji te zemlje militantni muslimani (koji će uskoro postati »teroristi«). travnja 1996. Schmemann 12. izvještava da je Izrael granatirao južni Libanon i da su u granatiranju poginula dva civila. uočimo također da američki tisak naglasak stavlja na vjeru Hezbolaha. islamskom prijetnjom i tako dalje. a ne gerilci koji se bore protiv okupacije.skupinama koje se bore protiv nelegalne vojne okupacije njihove zemlje. koji u toj priči nisu spomenuti. to načelo je u početku potkopano aludiranjem na »militantnu« islamsku stranku. što u čitateljevom umu priziva povezanost s fundamentalizmom.« Obično. kao i obično. izjavio je anonimni izvjestitelj i nastavio. ubijaju Židove. »napetost je porasla na obje strane granice otkad su gerilci ubili šest izraelskih vojnika tijekom proteklih šest mjeseci u graničnom pojasu južnog Libanona pod okupacijom Izraela.. kao i pretpostavku. travnja 1996. budući da se bori protiv Izraela.« Ovo je izrečeno u času kad je 35 .. iako u isto to vrijeme Izrael bombardira Beirut. Odgovornost za jučerašnje zračne napade u Libanonu i besmislene žrtve na obje strane granice u jednakoj mjeri dijele teroristi Hezbolaha i vlade u Beirutu i Damasku. gerile imaju pravo da se bore protiv vojnika okupacijske vojske. Times 2. travnja 1996. da je. pa ipak. naravno. pazite. (iz izvještaja Timesova dopisnika iz Izraela Joela Greenberga) u izvješća ulazi fraza »koje podupire iranska vlada vođena šijitima« koja više ne izlazi iz Timesovih priča sve do završetka invazije dva tjedna kasnije. Do 10. kao da govore. U vrlo jasnoj pobjedi ideologije nad činjenicama. samo iskoristio pravo Izraela na samoobranu. govori o Hezbolahu kao »militantnoj šijitskoj organizaciji koju Iran podupire«.

Kažete bez kritičkih komentara da su 'izraelski časnici inzistirali da njihovi podčasnici ne budu svjesni 36 . s tla i s mora i (moramo napomenuti) zadržala vojnu okupaciju protiv koje se. Sirija i Iran su bili važniji od nesretnih Libanonaca ili Hezbolaha. nakon što je bombardirala to isto područje iz zraka. ali ipak smatraju da je Hezbolah odgovoran »za kršenje sporazuma iz 1993. Bio je to islam protiv Zapada opet iznova. postojala namjerna izraelska politika izazivanja incidenata te da su na taj način namamili Hezbolah da se »osveti« kako bi pritisnuli Libanon i Siriju. tijekom čitavog razdoblja kampanje koju je Izrael vodio protiv Libanonaca.izraelska vojska provodila istjerivanje 200 000 stanovnika južnog Libanona. mjestu gdje se nalazilo sjedište UN-a. koji je ostao koncentriran na ono što se stvarno događalo. Štoviše. a to što se događalo u južnom Libanonu nije bilo nešto značajnije i impresivnije od obične okupacije i odgovora na nju. travnja 1996. a koje je bilo dobro obilježeno sklonište libanonskih civilnih ratnih izbjeglica. Fisk nije obrnuo načelo da su gerile koje se bore protiv okupacije opravdane u tome što rade niti je podlegao iskušenju da borbu u južnom Libanonu smatra borbom Zapada protiv muslimanskih terorista koje podržava Iran. a ne na ono što su izraelski ili američki službeni izvori htjeli da svijet vjeruje da se događa.). Prije svega. Times je izvještavao da i SAD i Shimon Peres žale zbog gubitaka života. a drugo zato što je »islam« taj koji predstavlja »prijetnju«. Times nije objavio niti jedan komentar ili uvodni članak koji bi priopćavao gledište drugačije od onog koje ima Izrael ili vlada SAD-a. stanovnici imaju pravo boriti. Iskrivljavanja u izvještavanju koja su nastala kao posljedica toga naglasio je Robert Fisk. travnja. To je rekao Schmemannu. bez provokacije« (21. Čovjek koji je vodio intervju u radijskoj emisiji rekao mu je: »Pišete da Izrael primjenjuje preciznu i odabranu silu u Libanonu. dana kada je Izrael bombardirao i ubio preko stotinu ljudi u Qani. Zato je i mogao u svom opisu incidenta u Qani pokazati da je od prekida paljbe 1993. čija odanost (ili možda oprez) stavu koji se može iščitati iz Timesovih uvodnih članaka dramatično odudara u usporedbi s Fiskovom neovisnošću. U ovom slučaju to je obrnuto prvo zato što je u pitanju Izrael. prema zakonima rata. Do 18.

koji je poput nas. što je potpuno suprotno onome što tvrdi Robert Fisk. zašto je bombardiranje trajalo dugo nakon što su iz UN-ovog kabineta u Naquari (u južnom Libanonu). a ne južnog Libanona. To je zapravo okosnica njegova izvještaja o masakru u Independentu od 19. međutim ostaje pitanje na čemu se temelji izvještavanje novinara i koji se događaji povezuju s kojim izjavama. a Izrael. kad se pretpostavlja da je Hezbolah prvenstveno teroristička.« Dokazi koje Fisk navodi su sljedeći: 1) devetnaest sati prije napada na Qanu službene osobe UN-a rekle su izraelskom vojnom zapovjedništvu da se na svim lokacijama UN-a nalaze civili. Prenosite li namjerno dojam da Izrael ne cilja na civile. naravno.izbjeglica u logoru u Qani'. 3) uza svo silno hvaljenje izraelske preciznosti i najnovije tehnologije koju Izraelci posjeduju. 2) izraelski avion bez pilota nalazio se iznad njih za vrijeme bombardiranja. stajalište koje. travnja). ovisno o nasilju i slično. dok ga on očigledno smatra iskrenim uvjerenjem.« U ovom trenutku Fisk navodi tri dokaza da pobije nepostojanje te izraelske namjere. Schmemann odgovara da njemu »nije jasno zašto bi Izrael namjerno gađao civile«. To je pokušaj sloma jedne zemlje. travnja.) kaže da ako bude daljnjih napada na Hezbolah. a žrtve će biti Libanonci. pojavljuje se čitav niz drugih. »molili da bombardiranje prestane«. dok je izvještavao iz Izraela. Fisk u glavnoj priči navodi izraelske namjere i kaže »Ovo nije samo vojna operacija. siječnja 1996. ne eksplicitno izrečenih ideja o islamu kao nečemu što je bijesno na suvremenost. militantna skupina šijita koju podupire Iran. pisao o onome što se tamo događa i svjesno zadržavao svoja mišljenja izvan izvještaja koje je slao. Za Fiska operativni kontekst određuje izjava ministra vanjskih poslova Ehuda Baraka kad (3. a to potvrđuje pažljivo iskonstruirano izraelsko stajalište tijekom invazije na Libanon 37 . jer »postoji razlika između onoga što radi izvjestitelj i onog što radi kolumnist«. i 22. Prije toga (15. nije u stanju činiti to isto.« Ukratko. pišući iz južnog Libanona. ispravno. Fisk se slaže sa Schmemannom da je. To je. tada će »ako Izraelci napadnu vojno to biti protiv Libanona. također odražava općenito stajalište američkih medija da su muslimanski teroristi savršeno sposobni provoditi nasilje nad nevinima.

travnja Schmemannu ne polazi za rukom da pronađe adekvatno objašnjenje za završnu fazu invazije. Ogoljene od bilo kakvih egzistencijalnih ili povijesnih konteksta. bila sam tamo«). kako sam rekao na početku. a to je da je Hezbolah teroristička organizacija) da libanonski gerilci manje-više zaslužuju to što su dobili. činjenica je da se i ono malo dijaloga i razmjene (a oboje se javlja u znanstvenim raspravama. U kolumni koju je napisao 28. Daleko od toga da su izvješća o islamu naivna ili pragmatična – slike i postupci kojima mediji predstavljaju islam zapadnim konzumentima vijesti bude neprijateljstvo i neznanje zbog razloga koje je tako dobro analizirao Noam Chomsky u cijelom nizu knjiga (Manufacturing Consent s Edwardom S. Ako je postojala potreba da se ilustrira genij tog formata. godine. umjetničkim 38 . daje daljnju analizu izvještavanja medija tijekom krize u Libanonu. Hermanom. nego iz Beke (»Znam.(koje neprestano ponavljaju na CNN-u i u uvodnim člancima New York Times. Nazivajući gerilce »militantnim šijitima koji imaju podršku Irana« pokret otpora se dehumanizira i prikazuje nelegitimnim. i da namjerno hladnokrvno stavljaju žene i djecu na prvu liniju kako bi dokazali izraelsku sklonost ubijanju nevinih. osim možda »jer je ovo Srednji istok – fraza koja se koristila kao stara poanta za poduži niz anegdota koje pokušavaju objasniti situacije koje prkose zdravoj logici. Pa ipak. svibnja 1996. ove interpretacije islama kao nasilne i iracionalne vjere koja tjera ljude na agresiju protiv Izraela zapravo potkopavaju sve što nalikuje na izvještavanje o onome što se stvarno događa. The Culture of Terrorism i pogotovo Dettering Democracy). koje god motive pripisali ovoj situaciji koja je. prošli tjedan je bio savršen za to.« Izvrtanje i iskrivljavanje u prikazivanju islama danas ne predstavlja ni iskrenu želju da se razumije ni volju da se čuje i vidi ono što se može vidjeti i čuti. »zbunjujući završetak rata na Srednjem istoku«. kao što i sam kaže. Miller je jednom prilikom čak izjavila da gerilci nisu iz južnog Libanona. Alexander Cockburn u svojoj kolumni »Israel's Blitzkrieg« u The Nation od 20. postala puno lošija otkako je ova knjiga (Krivotvorenje islama) prvi put objavljena 1980.

međusobno djeluju i općenito razgovaraju jedni s drugima. E. Mario Oritz Robles i Andrew Rubin bili su od izuzetne pomoći u pitanju bibliografije. a rezultati na obje strane zamišljene linije između »nas« i »njih« izuzetno su nejasni. U revizijama i ažuriranju neophodnom za ovo novo izdanje vrlo vješto mi je pomogao moj stari prijatelj Noubar Hovsepian. Senzacionalizam. W. S. 31. a ne drže predavanja jedni drugima) teško probije u javnost kojom toliko dominiraju masovni mediji. ksenofobija i zaraćenost specijalitet su dana.produkcijama. New York 39 . Pomoć Zaineba Istrabadija bila je presudna. Nadam se da će skromni napori kao što je ova knjiga poslužiti kao protuotrov koji će pokazati što je krivo i što se može učiniti da se ublaži toliko ogromna akumulacija negativnih učinaka. listopad 1996. susretima običnih ljudi koji međusobno posluju. a Shelley Wanger mi je pomogla svojim vrhunskim uredničkim vještinama.

Eksplicitnije nego u knjizi Orientalism. New York. Pantheon Books. OPEC i njegovi učinci na zapadna društva kao što Edward W Said. gleda kao na nevjerojatno važan. nacionalna borba Palestinaca za pravo na samoodređenje.. od ranih sedamdesetih. Ona prati različite faze tog odnosa od Napoleonove invazije Egipta. stanovnika Palestine. većinom muslimana i cionističkog pokreta (kasnije Izraela). moje proučavanje Palestine pokušava također opisati ono što je skriveno ispod površine zapadnih ideja o Istoku – u ovom slučaju. 2 Edward W Said. a opet antipatično problematičan.. Times Books. do procvata suvremenog orijentalističkog učenja u Evropi u devetnaestom stoljeću pa sve do kraja britanske i francuske imperijalističke hegemonije na Istoku nakon drugog svjetskog rata i pojavljivanja američke dominacije na tom području. NewYork. Vintage Books. 1979. Velika Britanija i posebice SAD).2 Druga knjiga. Knjiga Orientalism [Orijentalizam] jest najopćenitija. Podtema knjige Orientalism afilijacija je znanja i moći. 1980. tijekom glavnih kolonijalnih razdoblja. arapskog svijeta i Istoka na jednoj strani i Zapada na drugoj strani (Francuska. New York. daje uvid u povijest borbe arapskih starosjedilaca. Orientalism. 1978. ponovljeno izdanje. New York. Jedan je od razloga za takvu percepciju i akutan nedostatak energetskih zaliha s fokusom na naftu iz Arapskog i Perzijskog zaljeva. ponovljeno izdanje. 1979. čije su provenijencija i metode hvatanja ukoštac s »istočnim« stvarnostima Palestine većinom zapadnjačke. Vintage Books. The Question of Palestine. 3 40 . The Question of Palestine [Pitanje Palestine].UVOD PRVOM IZDANJU Ovo je treća i zadnja u nizu knjiga u kojima sam pokušao govoriti o suvremenom odnosu između islamskog.3 U ovoj knjizi tema mog rada je neposredno suvremena – Zapad i posebice američki odgovori na islamski svijet na koji se.

kultura. Ono što želim naglasiti u ovoj knjizi i u knjizi Orientalism jest da pojam »islam«. Ali. a najmanje označavanje vjere po imenu islam. davali brze tečajeve o njemu i. karakterizirali. Ni na jedan bitan način se riječ »islam« u uobičajenoj zapadnoj uporabi izravno ne podudara s nevjerojatno raznolikim životom koji se odvija u islamskom svijetu. Ono je konzumentima vijesti dalo osjećaj ∗ eng. znači jednu jednostavnu stvar a zapravo je djelomično fikcija. uglavnom Afrike i Azije. proteže se preko milijuna kvadratnih kilometara teritorija. Pored toga. u onom smislu u kojem se danas koristi. analizirali. to izvještavanje (a s njim i rad akademskih stručnjaka za islam. posebice otkako su događaji u Iranu tako snažno privukli pažnju Evrope i Amerike. geopolitičkih stratega koji govore o »krizi polumjeseca«. kao posljedica toga. »islam« je danas na Zapadu posebno traumatična vijest zbog razloga koje ću navesti u ovoj knjizi. povijesti. kao posebno nesretni dodatak tome. mediji su počeli pojačano izvještavati o islamu: opisivali su ga. djelomično ideološka oznaka. a koji broji više od 800 000 000 ljudi. učinili ga »poznatim«. na samom početku ipak vrijedi dati jednostavno objašnjenje.su inflacije i dramatično skupo gorivo. zemljopisnih područja. povratka snažnog rivaliteta supersila na tom prostoru. S druge strane. Tijekom nekoliko prošlih godina. došlo je do ponovnog buđenja radikalnog nacionalizma u islamskom svijetu i. Premda će fraza »krivotvorenje islama« postati jasna svakom čitatelju koji nastavi čitati ovu knjigu. revolucija u Iranu i krize s taocima priskrbile su uznemirujuće dokaze za ono što se počelo nazivati »povratak islama«. Rapid Deployment Forces – snage za brzo iskrcavanje 41 . kulturalnih mislilaca koji osuđuju »zalaz Zapada«) može zavesti na krivu stranu. a sovjetska intervencija u Afganistanu i američke pripreme za Rapid Deployment Forces∗ u regiji Zaljeva primjer su ovog potonjeg. Primjer ovog prvog jest iransko-irački rat. i broji desetke društava. Konačno. kao što sam dao naslutiti. država.

naravno. Sve se to dogodilo kao dio onoga za što se pretpostavlja da je pravedno. U međuvremenu. služi se formulom »sklonosti šijita mučeništvu«. postoji neosporiva pretpostavka da se islam može neograničeno karakterizirati pomoću nekoliko nesmotrenih općih i opetovano ponavljanih klišeja. već mu se pripisuju i neobuzdani etnocentrizam. jer dovoljno često izvjestitelja šalju u stranu zemlju bez pripreme i iskustva samo zato što su on ili ona sposobni na brzinu shvatiti što se događa ili se slučajno nalaze u blizini mjesta gdje se događaju stvari zanimljive za naslovnice. drugi događaji i politički procesi u Iranu koje se nije tako lako moglo okarakterizirati kao slučajeve »islamskog mentaliteta« ili »anti-amerikanizma« prošli su nezamijećeno. odgovorno izvještavanje o islamu. Izrazi poput ovog naoko imaju određenu vjerodostojnost.da razumiju islam. od kojih nijedan među njima nije govorio perzijski. izvjestitelji uzimaju ono što im je najzgodnije. Nepoznavanje jezika samo je dio puno većeg neznanja. nije ni čudo da su sva izvješća koja su došla iz Irana u biti ponavljala iste otrcane poglede na ono što se događalo. U puno slučajeva »islamu« ne samo da je pripisano potpuno neispravno značenje. kulturalna pa čak i rasna mržnja. uravnoteženo. 42 . ali meni se čini da se koriste kako bi se prikrilo puno toga o čemu izvjestitelj ništa ne zna. I uvijek se pretpostavlja da je »islam« o kojem se priča neki stvarni i stabilni objekt tamo negdje gdje se slučajno nalaze »naše« naftne zalihe. I tako. Ovakva vrsta izvještavanja pretvara se u zataškavanje. ne tretira na tako emocionalan način. Kad New York Times objašnjava iznenađujuće jak otpor Iranaca iračkoj invaziji. te snažno ali paradoksalno neutemeljeno neprijateljstvo. umjesto da pokušaju otkriti nešto o zemlji. obično neki klišej ili djelić novinarske mudrosti za koje je malo vjerojatno da će ih čitatelji kod kuće osporiti. S približno tri stotine izvjestitelja koji su se našli u Teheranu tijekom prvih dana talačke krize. iako oboje prolazi kroz značajni ponovni procvat (ili »povratak«). a da im u isto vrijeme nisu objasnili da se velik dio tog energičnog izvještavanja temelji na materijalima koji su daleko od objektivnih. Izuzevši činjenicu da se ni kršćanstvo ni judaizam.

Ni za jednu drugu vjersku ili kulturalnu skupinu ne može se tako uvjereno tvrditi da predstavlja prijetnju zapadnoj civilizaciji kao što se tvrdi za islam danas. Pod ovime mislim da. a kad je njegov režim doživio slom. S druge strane. a da u isto vrijeme nisu stvorili nijednu novu ideju osim nostalgije za prošlim vremenima kad su evropske vojske vladale gotovo čitavim islamskim svijetom. Kellyja s Novog Zelanda. kao ni veliki dio postkolonijalnog svijeta. Islam se smatra dijelom zemalja »s perspektivom razvoja«. Islam je tipičan slučaj. Ideologija modernizacije oblikovala je ideju o islamu koji je navodno kulminirao istovremeno s vrhuncem vladavine iranskog šaha. što je zapravo drugi način da se kaže da se islamska društva barem tri desetljeća smatraju društvima kojima je potrebna »modernizacija«. ujedno i poseban slučaj. poput Japana. Nije slučajnost što su nemiri i ustanci koji se danas događaju u islamskom svijetu (a koji imaju više veze sa socijalnim. bivšeg profesora povijesti imperijalizma na sveučilištu u Wisconsinu. 43 . »islam« je uvijek predstavljao posebnu prijetnju Zapadu zbog razloga o kojima sam govorio u knjizi Orijentalizam i koje ponovno ispitujem u ovoj knjizi.B. a budući da je njegova povijest na Zapadu toliko stara i dobro definirana. islam ne pripada ni Evropi ni. Ništa manje frapantna nije ni pojava »stručnjaka« poput J . kao »suvremenog« vladara. kao na posljedicu onog što se smatralo srednjovjekovnim fanatizmom i religioznošću. ekonomskim i povijesnim čimbenicima nego isključivo s islamom) razotkrili ograničenja slaboumnih orijentalističkih klišeja o »fatalističkim« muslimanima. naprednoj industrijskoj skupini nacija. od indijskog potkontinenta sve do sjeverne Afrike. Uspjeh knjiga.Aktivnosti izvještavanja i zataškavanja o islamu gotovo da su eliminirale razmatranje nesretnog stanja čiji su simptomi zapravo opći problem življenja i poznavanja svijeta koji je postao presložen i previše raznolik za donošenje lakih i brzih generalizacija. časopisa i javnih osoba koje se zalažu za ponovnu okupacija područja Zaljeva i opravdaju taj svoj stav upućivanjem na islamski barbarizam samo je dio ovog fenomena.

nekadašnjeg savjetnika šeika Zayida iz Abu Dabija4, a danas kritičara muslimana i mekih zapadnjaka koji su se, za razliku od Kellyja, prodali za arapsku naftu. Nijedan od povremenih kritičkih osvrta na njegovu knjigu nije rekao ništa o šokantno izravnom atavizmu njegova završna odlomka koji zbog svoje čiste želje za imperijalnim osvajanjem i jedva prikrivenih rasističkih stajališta zaslužuje da ga ovdje navedem: Koliko je vremena ostalo zapadnoj Evropi da očuva ili oporavi svoje strateško naslijeđe istočno od Sueza, nemoguće je predvidjeti. Dok je trajao pax Britannica, odnosno od četvrtog ili petog desetljeća devetnaestog stoljeća do sredine ovog stoljeća na istočnim morima i oko obala zapadne Indije vladao je mir. Iznad njih još uvijek visi kratkovječni mir, ostaci sjene starog reda preostalog od vremena imperijalizma. Međutim, ako povijest zadnjih četiristo ili petsto godina išta pokazuje, to je da taj krhki mir neće dugo trajati. Veliki dio Azije brzo se vraća u tiraniju, veliki dio Afrike u divljaštvo – u stanje, ukratko, u kojem su bili kad je Vasco da Gama prvi put oplovio Rt da bi postavio temelje portugalske dominacije na Istoku... Oman je još uvijek ključ za zapovjedništvo nad Zaljevom i pristup s mora, kao što je Adem ključ prolaza prema Crvenom moru. Zapadne sile već su bacile jedan od tih ključeva. Drugi je, međutim, još uvijek unutar njihova dosega. Imaju li, poput portugalskog kapetana iz davne prošlosti, hrabrosti da posebnu za njim, to ćemo još vidjeti.5 Iako se Kellyjeva sugestija da je portugalski kolonijalizam petnaestog i šesnaestog stoljeća najprikladniji vodič za suvremene

Vidi: Robert Graham, »The Middle East Muddle«, New York Review of Books, 23. listopada 1980., s. 26.
4

J. B. Kelly, Arabia, the Gulf and the West: A Critical View of the Arabs and Their Oil Policy, Weidenfeld & Nicolson, London, 1980., s. 504.
5

44

zapadne političare čitateljima može činiti ponešto neobičnom, njegovo pojednostavljivanje povijesti najbolje pokazuje trenutno raspoloženje. Kolonijalizam je donio mir, kaže on, kao da je podjarmljivanje milijuna ljudi bilo nekakva idila i kao da su to bili najbolji dani. Povrijeđeni osjećaji, iskrivljena povijest, nesretna sudbina tih ljudi nisu važni sve dok »mi« nastavljamo dobivati ono od čega »mi« imamo koristi – vrijedne izvore, geografski i politički važna strateška područja, neiscrpan bazen jeftine radne snage. Neovisnost zemalja u Africi i Aziji nakon stoljeća kolonijalne dominacije Kelly odbacuje kao zapadanje u divljaštvo i tiraniju. Jedini put koji je preostao nakon onoga što on opisuje kao smrt starog reda preostalog od vremena imperijalizma, prema Kellyju, nova je invazija. A ispod tog poziva Zapadu da uzme što mu po zakonu pripada krije se duboki prezir prema materinskoj islamskoj kulturi Azije kojom Kelly želi da »mi« vladamo. Ostavimo milosrdno po strani retrogradnu logiku Kellyjeva pisanja koja mu je donijela naklonost američkih intelektualaca desničara od Williama F. Buckleya do časopisa New Republic. Još je zanimljivije u vezi sa stavom koji zastupa kako se nejasna rješenja zbrkanih problema istog časa prihvaćaju prije bilo kojih drugih rješenja, pogotovo kad predlažu snažnu akciju protiv »islama«. Nitko ne spominje što se možda događa u Jemenu ili, na primjer, u Turskoj, preko Crvenog mora u Sudanu, Mauritaniji, Maroku ili čak Egiptu. Šuti tisak, koji je previše zaposlen izvještavanjem o talačkoj krizi, šute akademski krugovi, koji su previše zaposleni savjetovanjem naftne industrije i vlade kako da predviđaju trendove u Zaljevu, šuti vlada, koja traži informacije na mjestima na koja nas samo »naši« prijatelji (kao što je šah ili Anward Sadat) upućuju da ih tražimo.« »Islam« je jedino što drži zapadne naftne rezerve. Malo toga drugog se računa, malo toga drugog zaslužuje pažnju. Uzimajući u obzir trenutno stanje akademskih studija islama, na tom polju se popravljanjem situacije ne može puno toga postići. Na neke načine to je polje kao cjelina marginalno općoj kulturi, dok, na druge načine, lako kooptira s vladom i korporacijama. Općenito, to je diskvalificiralo akademske studije da izvještavaju o islamu na načine 45

koji bi nam mogli reći nešto više od onoga za što smo inače svjesni da se nalazi ispod površine islamskih društava. Također, postoje brojni metodološki i intelektualni problemi koje još uvijek treba riješiti: Postoji li uopće nešto što se naziva islamskim ponašanjem? Što povezuje islam na razini svakodnevnog života s islamom na razini doktrine u različitim islamskim društvima? Koliko stvarno je »islam« koristan kao koncept za razumijevanje Maroka i Saudijske Arabije i Sirije i Indonezije? Ako počnemo shvaćati, kao što je puno znanstvenika u zadnje vrijeme primijetilo, da se na islamsku doktrinu može gledati kao na opravdavajući kapitalizam ali i socijalizam, kao na militantnost ali i fatalizam, kao na ekumenizam ali i isključivost, onda počinjemo uviđati smisao silnog zaostajanja akademskih opisa islama (koje u medijima neizbježno ismijavaju) za stvarnošću islamskog svijeta. Štoviše, postoji konsenzus o »islamu« kao jednoj vrsti žrtvenog janjeta za sve što nam se ne sviđa u vezi s novim političkim, socijalnim i ekonomskim predlošcima u svijetu. Za desničare islam predstavlja divljaštvo, za ljevičare srednjovjekovnu teokraciju, za centar jednu vrstu odbojne egzotike. Međutim, svi se tabori slažu da, iako se o islamskom svijetu zna malo, tamo nema puno stvari koje bismo mogli opravdati. Jedino vrijedno u vezi s islamom jest u biti njegov antikomunizam, uz dodatak ironije da je anti-komunizam u islamskom svijetu gotovo uvijek istoznačan s represivnim proameričkim režimima. Savršen primjer za to je pakistanski Zia al-Haq. Daleko od obrane islama (projekt koji je za moje svrhe isto toliko nemoguć koliko i beskoristan), ova knjiga opisuje korištenje »islama« na Zapadu i, iako sam potrošio manje vremena na to, u velikom broju islamskih društava. Pa ipak, kritizirati zloporabe islama na Zapadu ni na koji način ne znači opraštati zloporabe u islamskim društvima. Činjenica je da su u previše islamskih društava prisutne represija, ukidanje osobnih sloboda, režimi koje nije izabrao narod i koji su često režimi manjina ili lažno zakoniti ili se sofistički objašnjavaju s upućivanjem na islam koji je doktrinski nevin po tom pitanju kao i bilo koja druga velika univerzalna religija. Zloporaba islama se u puno slučajeva slučajno podudara s pretjeranom moći i mjerodavnosti centralističke države. 46

Pa ipak, vjerujem da, ako i ne okrivimo Zapad za sve što je nezdravo u islamskom svijetu, moramo primijetiti vezu između onoga što Zapad govori o islamu i što su, kao reakciju na to, različita islamska društva napravila. Dijalektika između toga dvoga (uzimajući u obzir da je za većinu islamskog svijeta Zapad, bilo kao bivša kolonijalna sila ili sadašnji partner u trgovini, vrlo važan sugovornik) proizvela je stanovitu »svjetsku politiku«6, kako to nazivaju Thomas Franck i Edward Wiesband, a analiza i objašnjenje te politike jest cilj ove knjige. Nabacivanje između Zapada i islama, izazivanje i odgovaranje na izazove, otvaranje stanovitih retoričkih prostora i zatvaranje drugih: sve to čini »svjetsku politiku« prema kojoj svaka strana postavlja situacije, opravdava postupke, isključuje mišljenja i prisiljava onu drugu stranu da odabere jednu od dvije mogućnosti. Prema tome, kad su Iranci zauzeli veleposlanstvo SAD-a u Teheranu, to je bio njihov odgovor ne samo na ulazak bivšeg šaha u SAD, nego i na dugu povijest ponižavanja koja su trpjeli od superiorne američke sile. Prošle američke akcije pokazivale su im neprestano miješanje u njihove živote i stoga su, kao muslimani koji su (kako su se osjećali) bili zatvorenici u vlastitoj zemlji, uzeli američke zarobljenike i držali ih kao taoce na teritoriju SAD-a -u veleposlanstvu u Teheranu. Iako je ta akcija dokazala njihovo stajalište, put su pripremile i samu akciju omogućile riječi i kretanja sile koju su te riječi nagovijestile. Ovaj mi se obrazac čini vrlo važnim jer ističe bliski odnos jezika i političke stvarnosti, barem što se tiče rasprava o islamu. Najteža stvar koju će većina akademskih stručnjaka za islam priznati jest da se ono što govore i rade nalazi u jakom i, na neke načine, uvredljivom političkom kontekstu. Sve što se tiče proučavanja islama na suvremenom Zapadu zasićeno je političkom važnošću, ali gotovo nijedan čovjek koji piše o islamu, bilo stručno ili općenito, ne priznaje činjenicu onoga što govori. Pretpostavlja se da je objektivnost svojstvena znanstvenoj raspravi o drugim društvima, usprkos dugoj
Thomas N. Franck i Edward Weisband, Word Politics: Verbal Strategy Among the Superpowers, Oxford University Press, New York, 1971.
6

47

Pa ipak. S druge strane. Upravo suprotno. Snouck Hurgronje koji je iskoristio povjerenje muslimana da bi isplanirao i proveo brutalni nizozemski rat protiv naroda Atjehnese sa Sumatre7) poučno je koliko i depresivno. na primjer. zapadnim i islamskim. orijentaliste tradicionalno povezivalo s kolonijalnim uredima: ono što smo tek počeli učiti o rasponu bliske suradnje znanosti i izravnog vojnog kolonijalnog osvajanja (kao u slučaju priznatog nizozemskog orijentalista C. u vezi sa stranim. prosinca 1979. 12. plodovima orijentalističkog učenja i vrijednosti »objektivnog« stručnog znanja.povijesti političke. u sadašnjoj stvarnosti istina o takvim stvarima kao što je »islam« relativna je za onoga tko je stvara. te da su pokazatelj kojem interesu se služi. raznih korporacija ili medija. ne namjeravam reći da su zbog tog razloga sva učenja i pisanja o islamu beskorisna. Recimo da je rasprava o islamu. Marijnisov članak je izvješće o istraživanju koje je proveo Snouck Hurgronje. Iz puno očiglednih razloga nije pretjerano reći da sve rasprave o islamu imaju neki interes prema nekoj vlasti ili sili. Ne mogu sigurno utvrditi je li važno što u ljudskom društvu postoje takve stvari kao što su apsolutna istina ili potpuno istinito znanje. nepoznatim i drugačijim. Možda takve stvari postoje samo u teoriji (tu tvrdnju mi nije teško prihvatiti). Zahvalan sam Jonathanu Beardu što mi je ukazao na njega i profesoru Jacobu Smitu što mi ga je pomogao prevesti. Međutim. »De Dubbelrol van een Islam-Kennen«. knjige i novinski članci i dalje naveliko pričaju o nepolitičkoj prirodi zapadnjačkog učenja. mislim da su ona češće korisna nego nekorisna. Moramo primijetiti da takav stav Vidi: Paul Marijnis. ako ne apsolutno zatrovana. Smatram da se ta kooperacija mora uzeti u obzir ne samo iz moralnih. nego i intelektualnih razloga. a koje je napisao profesor Koningveld s Teološkog fakulteta sveučilišta u Leidenu. U to isto vrijeme gotovo da i nema stručnjaka za »islam« koji nije bio savjetnik ili čak zaposlenik vlade. a onda sigurno obilježena političkom. U Evropi se. NRC Handelsblad. ekonomskom i intelektualnom situacijom iz koje proizlazi: ovo vrijedi za Istok koliko i za Zapad. 7 48 . moralne i vjerske zabrinutosti u svim društvima.

diže se velika vika oko stranog uplitanja u američka sveučilišta. Za vrijednu analizu slike iz devetnaestog stoljeća vidi: Ronald T. 8 49 . vlada). The Washington Connection and Third World Fascism i After the Cataclysm: Postwar Indochina and the Recomtruction of Imperial Ideology. a posebice za SAD. a sigurno je jedino to da se istina ovih manipulativnih ciljeva uvijek poriče. loše. mediji. Takav stav jednostavno zahtijeva da se svi koji govore o »islamu« sjete onoga što svaki student književnosti zna već na početku studija: da pisanje ili čitanje tekstova o ljudskoj stvarnosti uvodi u igru puno čimbenika koji se mogu protumačiti (ili braniti) oznakama kao što je. Iron Cages: Race and Culture in 19th Century America. The Political Economy of Human Rights. 1979. ali kad Japan ili Njemačka doniraju novac. od kuhanja novog hladnog rata. i 2. svezak 1. Alfred A. pritjecanje moći koja se slijeva u »islam« značajno je koliko zbog sastavnih grupa (akademski krugovi. preko poticanja rasne antipatije.ipak ne isključuje gradiranje znanja (na dobro. toliko i zbog relativne odsutnosti neslaganja s ortodoksnim mišljenjem koje su te grupe stvorile. »objektivno«. A što se tiče pritisaka Za cjelovit pregled sveukupnog konteksta vidi: Noam Chomsky i Edward S. na primjer. Takaki. Umjesto toga daju se izjave i ciljevi koje nam serviraju zakrabuljene u znanstvenu stručnost. Herman. Zato se trudim identificirati situaciju iz koje nastaju izjave i istaknuti zašto je važno izdvojiti različite grupe društava koje se zanimaju za »islam«. kad muslimanske zemlje doniraju novac američkim sveučilištima za arapske ili islamske studije. indiferentno) niti mogućnost da se stvari kažu precizno. Rezultat je snažno pojednostavnjivanje »islama« da bi se postigli brojni manipulativni ciljevi. New York. Smiješna posljedica jest da.8 Mislim da je samo mali dio toga u interesu istine. mobilizacije za mogući napad. Za Zapad. takvih pritužaba nema. do neprestanog omalovažavanja muslimana i Arapa. Knopf. Boston. Southe End Press. 1979. korporacije.

Dijelovi prvog i drugog poglavlja izašli su u The Nation i Columbia Journalism Review. 9 50 . udišu njegov zrak. Paul Lipari priredio je rukopis u konačnom obliku svojom uobičajenom vještinom i Za dobro predstavljen izvještaj kako se velike korporacije upliću na fakultete vidi: David F. ženama. govore njegove jezike. Ovu knjigu pišem upravo s tim ciljem. Tijekom sakupljanja materijala za pojedine dijelove ove knjige vješto su mi pomogli Douglas Baldwin i Phillip Shehadé. a vrijednost ničega) konačno bih trebao reći da ipak vidim potrebu za informiranim stručnim mišljenjem.koje korporacije vrše na sveučilišta. da je vjerojatno da SAD kao velika sila ima stavove. kulturama koje žive unutar njega. Pa ipak. 246-52. s. to se općenito pozdravlja i smatra korisnim.. prema vanjskom svijetu koje manje sile nemaju i da postoji nada za poboljšanje nesretne situacije u kakvoj smo trenutno. To je početak humanističkog znanja i opće odgovornosti da se to znanje širi i dalje. Posebno sam zahvalan Robertu Manoffu koji je tijekom svog rada kao urednik Columbia Journalism Reviewa napravio od toga uzbudljivu publikaciju. stvaraju njegove povijesti i društva. često mislim da pokušaj razumijevanja što to potiče ljude i društva više odmaže nego što pomaže. The Nation. Upravo suprotno. 20. Ali doista vjerujem da postoji kritična svijest. ne vjerujem tako jako i čvrsto u pojam »islam« kao što mnogi stručnjaci. Pfund. tvorci politike i intelektualci vjeruju. rujna 1980. »Business Goes Back to College«. Korištenjem vještina kritičnog čitanja da bi se pronašao smisao u besmislicama i postavljanjem pravih pitanja i očekivanjem relevantnih odgovora svatko može učiti o »islamu« ili svijetu islama i muškarcima. a stoga i politiku. Noble i Nancy E. kao i građani sposobni i voljni da je koriste kako bi nadišli interese stručnjaka i njihove idéees reçues.9 Da ne bi ispalo da sam se previše približio definiciji cinika Oscara Wildea (zna cijenu svega.

Emitirano je niz nametljivih i plačljivih sati na televiziji uživo koji su izvještavali o prebacivanju »povratnika« u Alžir. Mariam Said. pretvorio se u tjedan dana razvučeni medijski događaj. doslovno je održavala autora ove knjige na životu tijekom njezina pisanja. do slavljenja američkog 51 . kako su to zvali. New York POSTSCRIPTUM Pedeset dvoje Amerikanaca zatočenih u veleposlanstvu SAD-a u Teheranu 20.učinkovitošću u pisanju. iako. Većina novina i tjednika objavljivala je priloge o povratku u rasponu od učenih analiza o tome kako je postignut konačni sporazum između Irana i SAD-a i što je on uključivao.S. Također bih htio zahvaliti i Andréu Schiffrinu. nakon 444 dana zatočeništva konačno je napustilo Iran. kojoj je ova knjiga posvećena. Albertu Saidu sam zahvalan za njegovu velikodušnu pomoć. Posebnu zahvalnost dugujem svom dragom drugu Eqbalu Ahmadu čije su enciklopedijsko znanje i neprestana briga održali mnoge od nas tijekom teških i zbunjujućih vremena. naravno ni na koji način nije odgovoran za pogreške koje su ostale. pa West Point. siječnja 1981. James Peck pročitao je rukopis u ranijoj verziji i dao mi odlične detaljne prijedloge za reviziju. Na njenoj ljubavi. Rujan 1980. društvu i podršci najiskrenije hvala.W. E. Drago mi je što mogu reći da mi je bio od velike pomoći. zatim Njemačku. Jeanne Morton iz Pantheon Books bila je urednica-redaktorica teksta i njoj također zahvaljujem. »Povratak talaca«. Washington i na kraju u različite rodne gradove. Nekoliko dana kasnije stigli su u SAD gdje ih je dočekala iskrena sreća njihovih sunarodnjaka što ih vide.

Analiza prošlosti koncentrirala se na pitanje jesu li SAD trebale pristati (i trebaju li se držati) sporazuma koji su dogovorili s Iranom. kao i korištenje Alžira kao posrednika. koji su bili nadopunjivani osobnim pričama talaca na kušnji (koje su poduzetni novinari često ukrašavali) i onime što se činilo zabrinjavajuće velikim brojem psihijatara voljnih da objasne kroz što taoci stvarno prolaze. Londonski Sunday Times izvijestio je 26. New Republic je 31. Stuart izvijestio je u Christian Science Monitoru od 29. Bilo je puno govora o stacioniranju snaga na Srednji istok. Rasprava o budućnosti određena je time što je Reaganova vlada objavila rat terorizmu.heroizma i iranskog divljaštva. nije bilo pažljivijeg istraživanja što je značila ta iranska trauma. Bila to istina ili ne. Sukladno tome. 52 . zemlje »koja ima praksu pružati utočište teroristima i prati otkupninu koju nose sa sobom«. Potom je osudio čitav »pravno sporni prijedlog« bavljenja iranskim zahtjevima. Da bi se održao taj uski raspon problema o kojima su pisali mediji tijekom krize (s nekoliko izuzetaka). da će Kongres provesti saslušanje kako bi se raspravili »uvjeti sporazuma o puštanju talaca ..[i kao prikrivena misao] budućnost odnosa SAD-a i Irana«. a ne ljudska prava. Što se tiče ozbiljnih rasprava o prošlosti i budućnosti koje bi se dizale iznad razina žutih traka koje su označavale simboliku iranskog zatočeništva... Siječnja 1981. nova vlada odredila je ton i granice tih rasprava. siječnja 1981. što ona govori o budućnosti i što se može iz nje naučiti. bio je novi prioritet politike SAD-a koja je išla čak toliko daleko da podržava »umjereno represivne režime« u slučaju da su saveznici SAD-a. Suprotno tome. takvo što se činilo vjerojatnim budući da je samo nekoliko kolumnista i novinara (i nijedna javna službena osoba) bilo zainteresirano ponovno procijeniti dugu američku povijest intervencija u Iranu i drugim dijelovima islamskog svijeta. To..sigurnost veleposlanstva .. predvidljivo napao »otkupninu« i Carterovu vladu što je popustila teroristima. Peter C.postupanje prema taocima . američki mediji gotovo su ga zanemarili. kad je zadnji tjedan u siječnju održan sastanak islamskih zemalja u Taifu.. siječnja da je predsjednik Carter prije nego što je otišao iz ureda navodno savjetovao State Departmentu da »svu pažnju usmjeri na stvaranje vala zamjeranja Irancima«.

politička dinamika složenog povijesnog iskustva jednostavno je izbrisana u korist nevjerojatne amnezije. Međunarodno. siječnja napisao »neka bude bijesa i gnušanja u tim prvim satima puštanja na slobodu«. Na istoj stranici Posta Billu Greenu »iranska bestidnost« postavlja mogućnost da je »sloboda 53 . Clarie Sterling je u Washington Postu od 23. mučno i očajnički dugo trajalo) do nevjerojatnih generalizacija o Iranu i islamu. čak ni njih pedeset i dvoje nije otišlo toliko daleko da kažu da su ih mučili ili sistematski tukli. a zatim. 28. Iran je bio izoliran i ranjiv. Pa ipak. rat terorista protiv civilizacije. Još jednom. a njihovi otimači u bića sličnija životinjama nego ljudima. bilo puno toga prema čemu smo mogli biti kritični u pitanju Irana. To se pojavljuje u prijepisu konferencije za novinare održane u West Pointu (vidi New York Times. siječnja izašli su sa slijedećim pitanjima: »Što je trebalo učiniti? Granatirati luke. drugim riječima. kako je napisao Red Halliday u Los Angeles Timesu 25. Vratili smo se na staru osnovu. kako je to rekao Bob Ingle u Atlanta Constitution 23. 28. iskrcati vojnike ili baciti nekoliko bombi moglo bi uplašiti razumne neprijatelje. siječnja) na kojoj Elizabeth Swift prilično eksplicitno kaže da je Newsweek lagao o onome što je rekla. Žrtve su izravno pretvorene u heroje (što je razumljivo uzrujalo ratne veterane i bivše ratne zarobljenike) i simbole slobode. nakon što su malo razmislili. siječnja uvjeravala da je priča s Iranom bila jedan dio »Fight Decade 1« [Desetljeće rata 1]. siječnja. Povratak talaca je u medijima i kulturi uopće potaknuo upravo ovaj skok od određenog iskustva (koje je bilo neugodno.Ideje o odmazdi i glasne izjave američke sile pratile su priče o kušnjama talaca i njihovom trijumfalnom povratku. Iranci su svedeni na »poremećene fundamentaliste«. u kojem su se vjera i neprestana revolucionarna previranja pokazala nedovoljnima da osiguraju suvremenu državu koja bi donosila takvu vrstu svakodnevnih odluka koje bi koristile sveukupnom stanovništvu. New York Times je u svom uvodnom članku 22. da su izmislili priču o mučenju (koju su mediji još dodatno napuhali) i da ta priča nema nikakve veze s činjenicama. Nema sumnje da studenti u veleposlanstvu nisu bili nježni prema svojim zatvorenicima. siječnja. Ali je li Iran bio – i da li je – razuman?« Nema sumnje da je.

siječnja priznao da je »interesima SAD-a nanesena šteta američkom opsesijom talačkom krizom na štetu drugih. kako kaže. ova u biti militantna izjava uzdignuta je na razinu kvazi-službene američke ideologije. Tucker tvrdi da svjedočimo novom neslaganju između zagovornika »Amerike koja ponovno ustaje« i zagovornika »izolacionizma«. zima 1980. Uistinu. siječnja. bilo je nekoliko novinara koji su doista razmišljali o tome što se dogodilo. Pa ipak. a koje nedopustive promjene. napisavši da se »američka televizija (s rijetkim izuzecima) prema krizi u Iranu odnosi kao prema cirkusantskom prikazivanju nakaza ili sapunici«. Greenway je u Boston Globeu 21. 54 . pitanje na koje je odgovor lako dao Martin Kondracke u Wall Street Journalu 29. S.) Robert W. U oba slučaja je na SAD-u da odluči koje su to dopustive. važnijih pitanja«. U »The Purposes of American Power« [Ciljevi američke moći] (Foreign Affairs. ali uspio je doći do jednog vrlo jasnog zaključka: »Stvarnosti pluralističkog svijeta neće se promijeniti i nova vlada bit će ograničena praktičnim ograničenjima sile u kasnom dvadesetom stoljeću«. Shodno tome. koja prezentira vijesti o Iranu. SAD ne mogu »dopustiti« niti promjene u unutrašnjem uređenju ondje. njegov kolega istomišljenik Richard Pipes sa sveučilišta Harvard predlaže da nova vlada prekategorizira svijet u dva jednostavna tabora: prokomunistički orijentirane nacije i antikomunistički orijentirane nacije. možda »pretvorena u oružje naciljano ravno u srca američkog domoljublja i samo-procjene«. H. Ovu nevjerojatnu kombinaciju samopouzdanja i nesigurnosti Green donekle smiruje kad malo kasnije pita je li »nama« tisak pomogao da razumijemo »iransku revoluciju«. za Perzijski zaljev i centralnu Ameriku predlaže politiku otvorenih intervencija budući da. Pa ipak. a više razuma«. što znači da se prema Iranu najbolje odnositi kao prema devijaciji u procesu ponovnog izgrađivanja američke moći i borbe protiv komunizma. siječnja cenzurirao »uvijek kompromisu sklon Globe«. Istog dana u Globeu Steven Erlanger hvali Cartera što je smirio krizu i na taj način uspio smiriti raspravu unijevši u nju »manje strasti.tiska«. New Republic je 31. D. niti širenje sovjetskog utjecaja.-81.

a zatim se brzo prebacio na poželjniju temu o iranskoj brutalnosti i američkoj nevinosti. ne toliko zbog krivice koliko zbog samosvijesti: takve ljude se ignorira. Bruce Lingen. razotkrivajući različite metode koje su se koristile za oslobađanje talaca. a i općenito Zapadnjacima. siječnja 1981. [Tajni pregovori] emitiranoj 22. Nijedan stručnjak. Hoće li »islam« biti sveden na ulogu terorističkih isporučitelja nafte? Trebaju li se novine i istraživanja usredotočiti na pitanje »tko je izgubio Iran« ili bi bilo više koristi od rasprava i promišljanja o temama koje potiču zajedništvo u svijetu i razvoj mirovnih procesa? Nagovještaje da mediji mogu odgovorno koristiti svoje neograničene mogućnosti informiranja javnosti mogli smo primijetiti u trosatnoj posebnoj emisiji ABC-a. da razmišljaju o odnosima koji se mijenjaju u svijetu politike. pokazana impresivna količina materijala za koji se nije znalo da postoji. medijska ličnost ili službenik vlade nisu se pitali što bi bilo da je samo mali dio vremena utrošenog na izoliranje. u kojoj je. Osoba iz publike izjavila je da je »vrhunac licemjerstva da vlada SAD-a priča o mučenju« kad su SAD pomagale u osakaćivanju Iranaca tijekom Pahlavijeve vladavine.Čini se da povratak hladnog rata na jednoj razini povlači sa sobom novu asertivnost. Simboličan je primjer za to slučaj s konferencije za novinare u West Pointu. Koristit će posebno Amerikancima. chargé d'affaires u teheranskom veleposlanstvu i diplomat SAD-a u Iranu dvaput je izjavio da nije čuo pitanje. dramatiziranje i izvještavanje o nelegalnoj okupaciji veleposlanstva i povratku talaca utrošen na razotkrivanje ugnjetavanja i brutalnosti za vrijeme vladavine bivšeg šaha. te da također ohrabruje renesansu samozavaravanja.. i 28. Neprijatelj je bilo tko tko zatraži od Zapada da uzme u obzir prošlost. »The Secret Negotiations«. a koji 55 . Zar ideja korištenja golemog aparata za prikupljanje obavijesti u svrhu informiranja opravdano uznemirene javnosti o onome što se stvarno događa u Iranu nije imala granica? Zar su alternative morale biti ograničene na buđenje domoljubnih osjećaja ili potpaljivanje masovnog bijesa protiv ludih Iranaca? Ovo nisu beskorisna pitanja sada kad je ova žalosno pretjerana epizoda gotova.

Nisu ih pokušali ubiti. u Bijeloj kući. djelovao je kao posrednik između SAD-a i Irana. Ali vjerujem da i vi shvaćate da za Irance nisu nevini. reći će jednom drugom prilikom.∗ Čini se. jasno mi je da vi kažete da su nevini. gospodine predsjedniče. 56 . Nisu ih povrijedili. Morate shvatiti da oni ne djeluju protiv njih osobno. To vam je. usprkos dogovoru postignutom s Panamcima da uhapse bivšeg šaha. nerazborit. Sada je važno samo to da su Iranci teroristi i da su možda oduvijek bili potencijalno teroristički narod. nečovječan i bez dostojanstva. francuski odvjetnik povezan s Irancima. ABC. govoreći. davna su prošlost. Rekao sam mu. naravno. imao vlastito motrište. Nevini su. New York. I tako su se vratili odakle su krenuli: BOURGUET: U danom trenutku [Carter] je govorio o taocima. Bourguet. Čak i ako nitko od njih osobno nije počinio sam čin. Morate shvatiti da je taj čin simboličan i da o njemu treba razmišljati na simboličnoj razini. Uistinu. Došao je u Washington jer je. vi shvaćate da su to Amerikanci. Nisu im naudili. Jedan takav trenutak je kad Christian Bourguet opisuje svoj sastanak s Jimmyjem Carterom krajem ožujka 1980. nisu nevini zato što su diplomati koji predstavljaju zemlju koja je počinila puno toga u Iranu.kazuje nešto malo više od onih trenutaka kad su se nesvjesno i duboko usađeni stavovi odjednom razjasnili. svatko kome se Amerika ne sviđa i tko drži Amerikance zatočene opasan je i bolestan. da. da Carter okupaciju veleposlanstva nije smatrao simboličnom. jasno. međutim. nego da je. ∗ prijepis osigurala Veronica Pollard. Za njega su Amerikanci po definiciji nevini i izvan povijesti: iranske pritužbe protiv SAD-a. svrgnuti vladar iznenada otišao za Egipat. za razliku od Francuza.

dok »Ameriku« štiti od pomnog ispitivanja i analize. usprkos nastojanju autora da bude objektivan i pokaže stručno poznavanje te kulture.. povijest se jednostrano eliminira: 57 . To nije stvar nedužnosti ili krivnje. ali moramo priznati barem a) da »oni« postoje. po mom mišljenju. Pa ipak. tajni telegram koji je Bruce Laingen poslao iz Teherana predsjedniku vlade Vanceu 13. mi kao Amerikanci vjerujemo da smo nevini. Ovo samozavaravanje postiže se retorički na dva načina koja vrijedi pobliže pogledati. Nijedna strana ne smije nametati jednu stvarnost toliko snažno da zanemaruje drugu. Pogledajmo sada još jednu korisnu stavku koju su nam prezentirali mediji. Laingenova poruka nije znanstveni iskaz o »perzijskoj psihi« o kojoj govori.Carterova nesposobnost da poveže to što neki stranci misle o američkoj dugoročnoj podršci lokalnim diktatorima s tim što se događa Amerikancima nelegalno držanim u zatočeništvu u veleposlanstvu u Teheranu nevjerojatno je karakteristična. siječnja 1981. Objavljen je u New York Timesu na stranici na kojoj se objavljuju komentari kolumnista 27. Tekst više nalikuje ideološkoj izjavi s namjerom. iz ovoga što se čini službenom nacionalnom tendencijom da bude zaboravna u određenim situacijama može se naučiti uznemirujuća lekcija. i b) da što se »njih« tiče »mi« jesmo to što jesmo plus ono što su iskusili i upoznali od nas. niti patriotizma ili izdaje. Čak i ako smo u potpunosti protiv uzimanja talaca.. možda da bi pomogao naciji da uvidi kakvi su Iranci stvarno. »Nama« nitko i ništa ne nameće da nam se »oni« moraju sviđati ili da ih moramo »odobravati«. naravno. a možda samo kao ironična bilješka nedavno završenoj krizi. ako osjećamo isključivo pozitivne osjećaje vezane uz njihov povratak. a da je druga strana ontološki kriva. dokument koji u potpunosti odgovara Carterovom stavu u razgovoru s Bourguetom. Prvo. Sve veze između nacija i naroda uključuju dvije strane. da »Perziju« pretvori u bezvremensku. Tako svaka izjava o »Perziji« dodaje štetni dokaz njenom profilu. akutno poremećenu bit ističući na taj način superiornu moralnost i nacionalni zdrav razum američke strane u pregovorima. kolovoza 1979. Osim ako.

uzimajući u obzir postojeće tenzije između SAD-a i Irana nakon revolucije. Čovjek se zapita kako bi Peretz reagirao da se stranica proze iz sedamnaestog stoljeća o »Židovu« danas proglasi vodičem za razumijevanje »židovskog« ponašanja. preideološki. da se druge narode i društva ne smije svoditi na takvu jednostavnu i stereotipnu bit.. isto kao što ne bismo trebali dopustiti (ali to dopuštamo) ismijavanje iranskih opisa Amerike kao Sotone. Neznanstvena verzija ove operacije od Talijana čini digiće. kao što ću objasniti. (Kako je samo osvježavajuće iskren ulični borac u usporedbi s pristojnim diplomatom!) Drugo. U današnje vrijeme ne dopuštamo da se u javnim raspravama tako odnosi prema Afroamerikancima ili Židovima. Jedino što je. takvo pojednostavljivanje služi svrsi kao što je služilo svrsi kad je Martin Peretz u New Republic objavio stranicu manifesta rasističke proze pod nazivom »The Turk« [Turčin] (7. To ne znači da SAD nisu učinile ništa. nego da SAD imaju pravo raditi što ih volja bez irelevantnih pritužaba ili reakcija s iranske strane. »perzijski« karakter naroda oslikava se referencom na zamišljeni (čitaj paranoični) osjećaj stvarnosti koji imaju Iranci. od Afroamerikanaca crnčuge i tako dalje. Većina ljudi koja je pročitala Laingenoyu poruku složit će se. bitno u vezi s Iranom jest konstantna »perzijska psiha« koja nadjačava sve druge stvarnosti..»učinci iranske revolucije« odbacuju se na račun »relativno konstantnih. SAD učinile Iranu. veljače 1981.) koju je u sedamnaestom stoljeću napisao jedan Englez i nazvao je »klasikom« za studente kulture Srednjeg istoka. prerasistički. Perziju. ne pomažu pri usmjeravanju akcija Zapada prema tom području. kako to oni vide.kulturnih i psiholoških kvaliteta« koje se provlače kroz »perzijsku psihu«. 58 . od Židova čifute. To je prejednostavno. po Laingenovom mišljenju. niti. za ovog neprijatelja. niti im daje pravo da su došli do svog mišljenja o SAD-u na temelju onoga što su. a zatim ustvrdio da nam ona govori kako se muslimani ponašaju. Međutim. Pitanje je čemu točno takvi dokumenti kao što je Laingenov ili Pereztov služe ako. niti ne poučavaju ičemu o islamu i Iranu. Laingen niti vjeruje u iransko iskustvo stvarne izdaje i patnje. Odatle suvremeni Iran postaje bezvremenska Perzija. jamačno kao i on sam.

Pakosna stvarnost? Kafka. Ona pokazuje. U nekom drugom kontekstu ona bi se u najboljem slučaju činila karikaturom. postoji određeno »perzijsko nastojanje« da se opiru »samom konceptu racionalnog (sa zapadnjačkog stajališta) procesa pregovaranja«. svemogući islamski Bog omogućuje im da shvate žrtve. neimenovanog autora koji stoji iza ove poruke. za njih riječi i stvarnost nisu povezani. Platonovim Cratylusom. Laingenova poruka funkcionalni je ekvivalent upravo takvog opisa. a u najgorem slučaju grubim ali ne posebno štetnim napadom. tog kvazi-izmišljenog.Laingen tvrdi da. Perzijanci ne mogu. bez obzira što se dogodilo. Laingenov »Perzijanac« nepouzdani je pregovarač koji nema ni osjećaj za »drugu stranu«. pokojim reklamnim jingleom i (u slučaju nesposobnosti Zapada da vjeruje u stabilnu ili dobronamjernu stvarnost) Ovidijevim Metamorfozama u kombinaciji s odabranim stihovima Levitskog zakonika. Pa ipak. Zašto? Zato. Nepovezanost riječi i stvarnosti? Austin i Searle. Mi možemo biti racionalni. kaže. »Bazarski mentalitet« potiče trenutačnu prednost nad dugoročnom dobiti. Tko drugi osim »Amerikanca« niječe povijest i stvarnost jednoglasno tvrdeći da one »Perzijancu« ne znače ništa? A sad zaigrajmo slijedeću igricu: pronađite vodeći judeokršćanski kulturni i socijalni ekvivalent za osobine koje Laingen pripisuje »Perzijancu«o Strašni egoizam? Rousseau. Nije čak ni učinkovita kao dio psihičkog rata budući da više otkriva autorovu slabost nego protivnikovu. ni dobru volju. da je autor izuzetno nervozan što se tiče njegovog kolege na drugoj strani i da druge ljude ne može vidjeti drugačije osim kao vlastitu 59 . Elegancija u ovom skromnom prijedlogu jest da se doslovno sve što se imputira Perzijancu ili muslimanu bez bilo kakvog dokaza može primijeniti na »Amerikanca«. Bazarski mentalitet? Njujorško tržište dionica. Svemogući Bog? Stari i Novi zavjet. Stvarnost je za njih pakosna. ni sposobnost da vjeruje. što su strašno egoistični. malo bi ljudi opisalo Zapad koristeći se samo riječima fundametalističkog propovjednika Christophera Lascha o narcizmu. prema pet lekcija koje izdvaja iz svoje analize. na primjer. Zaključno. ni dovoljno karaktera da ispoštuje svoja obećanja. Nedostatak razboritosti? Beckett.

Ibrahim Yazdi. godine. stvorili stvarnost koja ne odgovara niti našem. bile spremne otkazati Iranu zajmove ugovorene 1977. Na što se oslanja? Na šačicu doslovno shvaćenih orijentalističkih klišeja iz Layallova opisa istočnjačkog načina razmišljanja ili Lord Cromerova izvještaja o postupanju sa stanovnicima Egipta. On i jest suparnik i to nesiguran: Laingen to jasno kaže. Američki čovjek na mjestu događaja savjetuje Washington. što se toga tiče. Kakve koristi onda od nje? Ona nam govori da su predstavnici SAD-a. I tada je bila pokrenuta akcija raznih američkih banaka (neobično suglasnih u pitanju oblikovanja pravila tako da ona odgovaraju šahu) koje su 1979. a zajedno s njima i dobar dio orijentalističkog establišmenta. koji je američki donositelj odluka bio spreman unaprijed prihvatiti mogućnost da američko ponašanje ima posljedica u iranskoj percepciji SAD-a? Zašto je onda šah primljen u zemlju? Ili i mi. same islamske revolucije za koju bi se moglo pretpostaviti da je izravan rezultat netolerantne perzijske tiranije i potrebe da se ona zbaci? A što se tiče dobre volje i vjere u racionalnost pregovaranja. Ako. nisu spomenuti. ona ne budi pouzdanje. i 26. niti 60 .predodžbu u ogledalu. neinteligentne sile i bez sumnje malo pridonosi razumijevanju drugih društava. Nije ni čudo što onda »Perzijanac« pretpostavlja da je njegov kolega na drugoj strani suparnik. Ali složimo se s tim da u pitanju nije pravednost nego točnost. prema Laingenu. tadašnji ministar vanjskih poslova Irana. poput Perzijanaca. imamo »averziju prihvatiti odgovornost za tuđe postupke«? Laingenova poruka je rezultat neobaviještene. studenog 1979. čak i ako događaji iz 1953. opovrgava ideju da »iransko ponašanje ima posljedica u američkoj percepciji Irana«. Gdje je njegova sposobnost za razumijevanje iranskog stajališta ili. da je vidio dokaz da je Iran platio kamate i to prije vremena. Le Mondeov izvjestitelj Eric Rouleau izvijestio je 25. puno toga se može reći o pokušaju oružanog udara na revoluciju koji je izravno ohrabrio general SAD-a Huyser krajem siječnja 1979. godine na temelju toga što Iran nije na vrijeme platio kamate. Kao primjer kako bismo se mogli suočiti sa svijetom.

Poštovanje konkretnih pojedinosti ljudskog iskustva. ako ona isto tako ne ukazuje da je takva izvrtanja bolje zauvijek odbaciti. Činjenica jest da je u tijeku promjena koliko u »islamu« toliko i na »Zapadu«. iskustvo u maštu. »islam« i »Zapad« mogu pretvoriti analizu u jednostranu polemiku. 9. a zauzimanje veleposlanstva pokazalo se pokazateljem sveukupnog zapadanja Irana u neproduktivni. S. tim bolje. E. Sigurno je da su Iran i SAD iskusile neugodnost. razumijevanje koje proizlazi iz gledanja na onog Drugog sa suosjećanjem. »Perzijanac«. tada Amerikance čeka puno više međunarodnih problema. A ako se u tom procesu konačno uspijemo riješiti i preostale mržnje i uvredljivih generaliziranja poput oznaka »musliman«.iranskom svijetu. ciljevi od sukoba i pojednostavljenog neprijateljstva. »Arapin« ili »Zapadnjak«. ako već ne lakši.W. New York 61 . nema potrebe da samozadovoljno sakupljamo nedostatnu mudrost iz nedavne povijesti. Međutim. Kao jednake i suprotne reakcije na dezorijentaciju novih stvarnosti. međutim. neke su opasnosti i neizvjesnosti slične. veljače 1981. Načini i brzina kojom se ona događa različiti su. bez sumnje su u ovom trenutku bolji. Ipak. nazadujući kaos. » Turčin«. »islam« i »Zapad« (ili »Amerika«) daju više povoda nego uvida. znanje koje je rezultat moralne i intelektualne iskrenosti. U borbi za izborna mjesta.

a posebice u SAD-u. a posebice SAD-u. Ozbiljni glas u pozadini nije upućivao na to tko su zapravo »ti ljudi« niti odakle su. Ali razmislimo prvo malo o povijesti odnosa između islama i kršćanskog Zapada prije nego što krenemo ispitivati trenutnu fazu tog odnosa. Druga je korištenje te slike na Zapadu. Prva je. isto kao što je godinu dana ranije Stuart Eizenstat. 62 . ostavljajući nam da osjetimo da je ta muška kasta negativaca dovela Amerikance u ruke neobuzdanog sadizma. Gadafija. uzete zajedno. Nitko od njih nije spomenut po imenu. oblikuju temu ove knjige. Hafez al-Assadom. o samom islamu. kako bi istaknuo alternativne izvore energije za Amerikance. islam na Zapadu općenito. Kao što ćemo vidjeti. potaknuo predsjednika da »snažnim koracima mobiliziramo naciju oko stvarne krize i jasnog neprijatelja – OPEC-a«. Dvije stvari u vezi reklame Con Eda.Prvo poglavlje ISLAM KAO VIJEST Islam i zapad Consolidated Edison iz New Yorka (Con ED) napravio je šokantnu televizijsku reklamu koja se počela emitirati u ljeto 1980. Bilo je dovoljno da se »ti muškarci« pojave kao što su se pojavili u novinama i na televiziji i da američki gledatelj osjeti mješavinu bijesa. Kadrovi različitih članova OPEC-a (Yamanija. ali nam je zlokobno rečeno da »ti ljudi« kontroliraju američke izvore nafte. savjetnik za unutrašnju politiku Carterove vlade a donedavno stariji dužnosnik Clintonove vlade. I upravo je tu mješavinu osjećaja Con Ed poticao i iskorištavao radi unutrašnjih komercijalnih razloga. manje poznatih arapskih osoba odjevenih u njihovu tradicionalnu odjeću) izmjenjivali su se s reklamnim fotosima kao i kadrovima drugih ljudi povezanih s naftom i islamom: Homeinijem. one su povezane na načine koji otkrivaju isto toliko o Zapadu i SAD-u koliko i.. na manje konkretan i zanimljiv način. zamjeranja i straha. naravno. Arafatom.

po imenu Istok i na drugi. »onaj drugačiji«. a njegova specifična sudbina unutar opće strukture orijentalizma bila je da ga se prvenstveno smatra jedinstvenom. također njegovu raniju i vrlo korisnu knjigu Islam and the West: The making of an Image. Vidi: Norman Daniel. Ovo mišljenje o Muhamedu nije izričito doktrinsko. bogohulništva i mračnjaštva. Tijekom srednjeg vijeka i ranog razdoblja renesanse u Evropi se za islam vjerovalo da je demonska vjera odmetnuća. naravno puno vjerskih. godine Erskine B. s. poznat kao »naš« svijet. Longmans. sijač nesuglasica. uvijek imao i veću veličinu i veći potencijal za moć (obično destruktivnu) od Zapada. Opći temelj orijentalističke misli imaginarni je. Zanimljivo je da je čak i u vrijeme kad je Istok bio jednoglasno smatran inferiornim dijelom svijeta.. nego i zakašnjeli izazov kršćanstvu. a zvan još i Zapadni svijet ili Zapad. U njoj se nalazi prvorazredni elaborat o ovoj temi smješten u politički kontekst Sueskog rata 1956. 1975. a potom da ga se promatra s posebnim neprijateljstvom i strahom. što se Zapada tiče. islam predstavlja ne samo strašnog suparnika. sladostrasnik. Kršćanima je bilo važno to što je Muhamed lažni prorok. Islam je uvijek smatran nečim što pripada Istoku. a opet drastično polarizirani geografski opis podjele svijeta na dva nejednaka dijela: na veći. Stvarni događaji u stvarnom svijetu učinili su od islama znatnu 10 Vidi: Edward W. Childersa The Road to Suez: A Study of Western-Arab Relations. Green & Co. 1962. Orientalism.. vražji posrednik.10 Takve podjele se uvijek javljaju kad jedno društvo ili kultura razmišlja o drugoj.11 Nije bilo važno što muslimani smatraju Muhameda božjim poslanikom. 25-61. prorokom. Edinburgh. The Arabs and Medieval Europe. čvrsto povezanom stvari. psiholoških i političkih razloga za to. a ne Bogom. licemjer. Said.Barem od kraja osamnaestog stoljeća pa do naših dana suvremenom zapadnjačkom reakcijom na islam dominirala je radikalno pojednostavljena vrsta razmišljanja koju se još uvijek može nazvati orijentalizmom. ali svi oni proizlaze iz osjećaja da. University Press. 11 63 . 49-73. 1960. London. Postoji. drukčijoj od nje. s. MacGibbon & Kee. London..

ojačala jednostavnom. Oni nikada nisu izgledati tako paralizirani. svoju vojsku. svoju vrijednost u američkim globalnim kalkulacijama tijekom godine revolucionarnog ustanka koji je izgledao neusporediv s bilo čime od Oktobarske revolucije 1917. stoljeća. istočnim civilizacijama (između ostalih Indiji i Kini) moglo se razmišljati kao poraženima. godine. 1978. kolonizirale njena područja. Stotinama godina velike islamske vojske i mornarice prijetile su Evropi. tako naočigled nesposobni da zaustave odvijanje jednog dramatičnog događaja za drugim i ni u jednom trenutku nisu mogli izbaciti Iran iz glave. Novi poredak koji se nazivao islamskim i činio popularnim i anti-imperijalističkim borio se za svoje rođenje. neustrašivom ratničkom vjerom i namjerila na uništenje kršćanstva. Čak kad je svijet islama ušao u razdoblje svog pada. učinilo da će svijet islama još jednom ponoviti svoje davne pobjede. Važni američki saveznik izgubio je svoj imperijalistički režim. strah od »muslimanstva« je ostao. Bliže Evropi nego bilo koja druga nekršćanska vjera. Iran došao na pozornicu uzrokujući kod Amerikanaca sve veći strah i strast. muževnija i energičnija inačica kršćanstva pojavila na Istoku. Jedino se za islam činilo kao da se nikad nije u potpunosti pokorio Zapadu. Bilo je to kao da se mlađa. Iran je bio vodeći isporučitelj nafte tijekom nestašice energije. nakon dramatičnog porasta cijene nafte ranih 70-ih godina 20. A zatim je. uništavale njene isturene položaje. kao posljedica ulaska bivšeg 64 . A kad se. O drugim velikim. opremila se učenjem starih Grka. Slika i prisustvo Ajatolaha Homeinija ušlo je medije koji nisu od njega uspjeli napraviti bog zna što osim prikazati ga kao okorjelog. a Evropa u razdoblje uspona. Nekoliko naroda tako dalekih i različitih od američkog toliko je snažno zateklo Amerikance. dalekima i stoga ne kao o stalnoj brizi. Nalazi se u dijelu svijeta koji se obično smatra hirovitim i strateški važnim. svijet islama je po samoj svojoj blizini prizivao sjećanja na prodiranje u Evropu i svoju latentnu moć da bi opetovano uznemirivao Zapad. izgledalo je kao da čitav Zapad drhti od straha. budući da se ta zemlja svojom drskom nametljivošću na toliko razina ogriješila o njihove živote. Konačno. Početak »islamskog terorizma« 80-ih i 90-ih godina produbio je taj strah i pojačao šok.političku silu. snažnog i strašno ljutog na SAD.

Zaokupljenost Iranom nastavila se i 90-ih. Iran se smatra terorističkom zemljom jer podržava skupine kao što su Hezbolah na jugu Libanona (organizacija osnovana nakon izraelske invazije Libanona kako bi se borila protiv izraelske okupacije dijela južnog Libanona). u kulturi općenito ili raspravi o ne-zapadnjacima bilo je malo mjesta na kojima se moglo govorili ili razmišljati. listopada 1979. Reakcije na to što se dogodilo u Iranu nisu se pojavile u vakuumu. Naipaulova A Bend in the River i The Coup Johna Updikea ili školske udžbenike povijesti. Pogledamo li aktualnu hvaljenu fikciju poput V.. na nju se gleda kao na vodećeg izvoznika fundamentalizma i posebno je se boji zbog njenog nepopustljivog suprotstavljanja hegemoniji SAD-a na Srednjem istoku. Akademski znanstvenici koji se bave islamom općenito odnosili su se prema vjeri i njenim različitim kulturama unutar izmišljenog ili kulturološki određenog ideološkog okvira ispunjenog strašću. Arapima i Istoku općenito koji sam nazvao orijentalizmom. ponekad čak i gnušanjem. studenog skupina studenata. terorista i. Dublje u subliminalnoj kulturnoj svijesti javnosti već je dugo vremena postojao stav prema islamu. A sudeći po različitim iscrpnim medijskim istraživanjima i intervjuima o revoluciji u Iranu u proljeće 1979. većina će vjerojatno spomenuti jedino Khalila Gibrana (koji nije islamski pisac). u zadnje vrijeme. filmove i animirane filmove – ikonografija islama bila je uvijek jednaka. a nekoliko mjeseci kasnije odlučili su ih pustiti. Završetkom hladnog rata »islam« je počeo predstavljati vodećeg »stranog vraga« za SAD.. stripove. krvožedne rulje.šaha u SAD 22. obrambenim predrasudama. sveprisutna i crpila materijal iz iste percepcije islama: odatle česte karikature muslimana kao isporučitelja nafte. televizijske serije. Suprotno tome. Upitate li ljude da navedu jednog suvremenog islamskog pisca. posebice u 65 . Zbog tog je okvira bilo vrlo teško postići razumijevanje islama. V. a kamoli opisivati islam ili bilo što povezano s njim sa suosjećanjem. veleposlanstvo SAD-a u Teheranu okupirala je 4. ljudi nisu bili zainteresirani da se ona prihvati kao nešto više od poraza SAD-a (što je u jednom vrlo specifičnom značenju i bila) ili pobjedom tame nad svjetlom. Držali su puno američkih talaca.

Clintonova vlada uvela je pravno kažnjavanje drugih zemalja zbog poslovanja s Iranom (i Libijom. ali jedina slika u članku od pet stupaca bila je slika Ajatolaha Homeinija. što je pokazao u svojoj knjizi Among the Believers: An Islamic Journey [Među vjernicima: Putovanje kroz islam]. kolovoza 1980. dva novija Naipaulova djela. od terorizma i anti-zapadnjaštva do »jedine velike monoteističke nacije koja nudi niz pravila za vođenje društva kao i niz duhovnih nazora«. Wright nije spomenuo u članku da se i u Iranu vode velike rasprave o tim pravilima pa čak i o »islamu«. glavni stručnjak Los Angeles Timesa za islam. a zatim svojevoljno dometnuo da »muslimanski fundamentalizam nema intelektualnog sadržaja te da je stoga osuđen na propast«. Zanimljiva je uloga V. da SAD i dužnosnici zapadnih vlada još uvijek traže strategiju kojom bi se nosili s »islamskim izazovom« i navodi neimenovanog »starijeg« dužnosnika Bushove vlade koji priznaje da »moramo biti pametniji u pitanju islama nego što smo bili u pitanju komunizma prije 30 ili 40 godina. Nema sumnje da je mislio na Iran. On i Iran bili su utjelovljenje svega onoga što ne valja u vezi s islamom. S. »islam« igra značajnu ulogu. U Guerrillas i A Bend in the River.) govorio je o knjizi koju piše o »islamu«. Prema Naipaulu. kraj evropskog kolonijalizma i postkolonijalne napore da se ponovno izgrade društva kao primjere cjelokupnog intelektualnog neuspjeha Afrike i Azije.Zaljevu.« Zabilježena je opasnost pojednostavljivanja »mirijade zemalja«. u pitanju je islam koji je dio Naipaulove općenite (i kod liberalnih zapadnih čitatelja popularne) optužbe zemalja Trećeg svijeta u koju zajedno trpa korupcijsku zloću nekoliko grotesknih vladara. a i Kubom). U intervjuu objavljenom u Newsweek Internationalu (18. bilo u 66 . ali i na (jednako nejasno) čitavi poslijeratni val islamskog anti-imperijalizma u zemljama Trećeg svijeta. Naipaula da pomogne razjasniti ovo opće neprijateljstvo prema islamu. za koji Naipaul osjeća posebno snažnu antipatiju. Nije rekao na koji muslimanski fundamentalizam je točno mislio i koju vrstu intelektualnog sadržaja je imao na umu. siječnja 1991. Bilo je dovoljno upotrijebiti riječ »islam« da se podrazumijeva sve ono što »nas« zabrinjava na svjetskoj razini. napisao je u kolumni od 26. kao i glasna rasprava koja osporava Homeinijevu legalnost. Robin Wright. Da bi stvari bile gore.

na primjer. viziji vlastitih društava. Štogod Iračani ili muslimani kazali o svom osjećaju za pravdu. nitko s tim nije uspoređivao pokolj u Jonestownu. ostatka Trećeg svijeta ili. tijekom hladnog rata. borba za pravednost. Za SAD se umjesto toga računa samo ono što »islamska revolucija« radi upravo u ovom trenutku. 522-25. žena i društava viđene kao povijesti muškaraca. čini se. svojoj povijesti ugnjetavanja. »Islam«. Sovjetskog saveza? Ovo su teška pitanja i na njih se mora odgovarati jedno po jedno s mnogo znanja i razlikovanja. Naravno. The Nation. Takva vrsta uspoređivanja rezervirana je isključivo za »islam«. eksploziju u Oklahoma Cityju. nije važno. devastaciju Indokine kršćanstvom ili zapadnom i američkom kulturom. 12 67 . uobičajene ljudske slabosti. socijalnih pa čak i ekonomskih događanja često svediv na jedan tako pavlovljevski način na »islam«? Što je to kod »islama« što izaziva takvu brzu i neobuzdanu reakciju? Na koji se način »islam« i islamski svijet zapadnjacima razlikuju od. Umjesto analiziranja i razumijevanja. političke borbe i povijesti muškaraca. zapadne racionalnosti. 3. O Naipaulu sam pisao u »Bitter Dispatches From the Third World«. Za Naipaula i njegove čitatelje »islam« nekako pokriva sve ono što se ne odobrava sa stajališta civilizirane. »islam« može biti samo najgrublji oblik mi-protiv-njih.12 Čini se kao da diskriminacije među vjerskim strastima. novinari. koliko je ljudi poubijao Komiteh. tvorci politike. obuhvaća sve značajke raznolikog muslimanskog svijeta svodeći ih na posebnu zlonamjernu i nerazumnu bit. koliko je bizarnih zločina Ajatolah nekoć naredio u ime islama. svibnja 1980. »stručnjaci«. s. kulturnih..korištenju islamskih nadimaka od strane patetičnih gerilskih skupna u zapadnoj Indiji ili u slabim tragovima afričke trgovine robljem. Kako to da je čitav niz političkih. žena i društava ne postoje kad je u pitanju »islam« ili islam na djelu u Iranu i drugim dijelovima muslimanskog svijeta kad se njime bave pisci.

imaju jednostavnu identifikacijsku funkciju kao kad kažemo. Druga funkcija tih nekoliko oznaka ima puno složenije značenje. Muslimanu koji govori o »Zapadu« ili Amerikancu koji govori o »islamu« te velike generalizacije predstavljaju čitavu povijest koja u isto vrijeme i pomaže 68 . Štoviše. mislim da je korisnije za početak priznati da one postoje i da se dugo vremena koriste kao sastavni dio kulturne povijesti. zapadnjaci o Zapadu. Homeini je musliman ili papa Ivan Pavao II je kršćanin. primjerice. Pa ipak. kršćani o kršćanstvu. budući da muslimani govore o islamu. Židovi o židovstvu. Koliko ljudi koji koriste oznake ljutito ili asertivno razumiju sva obilježja zapadne tradicije. Prvo. ali to ne sprečava ljude da s pouzdanjem karakteriziraju »islam« i »Zapad« ili da vjeruju da točno znaju o čemu govore. Na ovoj razini možemo razlikovati naranču od jabuke (kao što bismo mogli razlikovati muslimana od kršćanina). a svi oni o onima drugima na načine koji se čine i uvjerljivima i točnima.Oznake koje se koriste za imenovanje velikih i složenih stvarnosti bezobrazno su nejasne no istovremeno ih se ne može izbjeći. vrlo malo njih. Umjesto da predložimo načine zaobilaženja tih oznaka. a ne kao objektivne klasifikacije: malo kasnije u ovom poglavlju govorit ću o tim oznakama kao tumačenjima proizvedenim za i od strane onoga što ću nazvati zajednice/grupe tumačenja. Govoriti danas na Zapadu o »islamu« znači puno neugodnih stvari koje sam već do sada spomenuo. ali samo u tom rasponu da znamo da je to različito voće koje raste na različitom drveću i tako dalje i tako dalje. Takve izjave nam govore minimum onoga što nešto jest za razliku od svih drugih značenja. »Zapad« pa čak i »kršćanstvo« funkcioniraju na najmanje dva različita načina i pobuđuju najmanje dva značenja svaki put kad se koriste. Moramo imati na umu da »islam«. Stoga oznake moramo shvaćati ozbiljno. Ako je istina da je »islam« neprecizna i ideološki opterećena oznaka. ne postoji lak način da se izbjegnu takve oznake. Isto vrijedi i za oznaku »Zapad« koju koristimo. također je točno da su »Zapad« i »kršćanstvo« isto toliko problematične oznake. islamsku nauku o pravu ili stvarne jezike islamskog svijeta? Očito. malo je vjerojatno da će »islam« imati neko direktno ili objektivno značenje.

I obavezno moramo primijetiti da se islamu uvijek suprotstavlja Zapad. sveden na mali broj osobina koje se ne mijenjaju usprkos pojavljivanju kontradikcija i iskustvima raznolikosti kojih. ali ono što je vrijedno primijetiti jest njegovo korištenje islama da napravi nešto što bi u bilo kojem drugom slučaju bila neprihvatljiva izravna i nestručna veza između apstrakcije i izuzetno složene stvarnosti. povijesti i jezici) zaglibio u vjeru. sposobni Timesov dopisnik iz Bejruta. [Bismo li trebali pretpostaviti. Zašto? Jer postoji pretpostavka da je »Zapad« veći i da je nadišao fazu kršćanstva. a njegova tema je doseg sovjetskog prodiranja u islamski svijet. rujna 1980. Islamski svijet. Trenutno su »islam« i »Zapad« preuzele snažnu novu hitnost svugdje u svijetu. primitivnost i nazadnost. čini se. premda dovoljno konvencionalno u izjavi poput ove: Razlog za opadanje utjecaja Moskve razoružavajuće je jednostavan: Marx i džamije su nekompatibilni. nije ništa više no »islam«. postoji nešto jedinstveno (i možda namjerno) neupućeno i obmanjujuće. s druge strane. informacijama i stvarnostima. da su Marx i crkva ili Marx i hram kompatibilni?] 69 . te su oznake preživjele puno toga i sposobne su prilagoditi se novim događajima.i odmaže. Primjer onoga na što mislim može se naći u prilogu nedjeljnog New York Timesa pod nazivom News of the Week in Review od 14. Ideološke i protkane snažnim osjećajima. Čak ako i prihvatimo da je islam totalitaristički i ne odvaja religiju i državu ili religiju i svakodnevni život. Prema tome. veći od zbroja svojih dijelova. pun korisnih kontradikcija. Članak o kojem govorim napisao je John Kifner. ima u istom tolikom izobilju kao i na Zapadu. a opet još uvijek »zapadnjački« u svom kulturnom identitetu. Zapad je suvremen. onda. Kifnerovo mišljenje evidentno je i iz samog naslova članka (»Marx and Mosque Are less Compatible Than Ever« [»Marx i džamije su manje kompatibilni nego ikad«]). dok je istovremeno svijet islama (njegova različita društva. svoje vodeće religije. ne kršćanstvo.

Zed Press. 1979. To je potpuni sustav ne samo vjerovanja nego i djelovanja prema fiksnim pravilima za svakodnevni život i mesijanskim porivom za borbu ili preobraćenjem nevjernika. 3. br. s. ona je stoljećima bila središnja snaga u životu te regije i. Također vidi: Thomas Hodgkin. Duboko religioznim znanstvenicima i svećenstvu. prijevod Michael Palis. U islamu nema razdvajanja vjere i države. »The Revolutionary Tradition in Islam«.Za zapadni način razmišljanja [ovo je očito bit]. London. totalitarističkog islama. 13 70 . Pa ipak. marksizam sa svojim isključivo svjetskim pogledom na čovjeka ne samo da je stran. nedjeljivog. pretpostavljamo. za razliku od jednostavnog. teško je pojmiti snagu na koju se islam oslanja [a koja.. 221-37. čini se da se njena moć ponovno budi. nego i heretičan. zima 1980. nije uvjetovana ni poviješću ni intelektom]. nitko nije isključen]. uvjetovan od vremena reformacije povijesnim i intelektualnim razvojima koji su postojano smanjivali ulogu religije. Kifner ne samo da ignorira povijest i tome slične komplikacije kao priznato ograničene ali zanimljive nizove paralela između marksizma i islama (što je proučavao Maxime Rodinson u knjizi koja pokušava objasniti zašto se marksizam donekle uspio uvući u islamska društva tijekom godina13).. barem ovog trenutka. Maxime Rodinson. ali isto tako i masama [drugim riječima. nego i temelji svoju tvrdnju na skrivenoj usporedbi »islama« i »Zapada« koji je toliko drugačiji i nemoguće ga je opisati. Raceand Class 21. Marxism and The Modem World. Zanimljivo je da Kifner može reći to što govori bez bilo kakve opasnosti da ga se pogrešno razumije ili da zvuči apsurdno. Osnovni problem leži u tome što komentatori poput Kifnera skaču s islama kao apstrakcije na nevjerojatno složenu stvarnost bez imalo razmišljanja.

do nedavno su posjedovale veliko muslimansko područje. Suvremeni evropski porast zanimanja za islam dijelom je onoga što se naziva Odličan rad na ovu temu napisao je suvremeni intelektualac iz Tunisa: vidi: Hichem Djaït. uistinu došlo u dodir s pravim muslimanima. 14 15 Vidi: Maxime Rodinson. teza je koju taj skup podrazumijeva. naime. 1980. Paris. L'Evrope et l'Islam. Édition du Seuil. imaju i potpuno drugačija. komparativno govoreći. Osim toga. razmišljalo ili govorilo o islamu. 1979. Ništa od toga ne vrijedi za SAD. i nešto manje u Italiji i Nizozemskoj koje su isto imale muslimanske kolonije. Evropa protiv islama. Paris. Za usporedbu. konkretna iskustva sa Zapadom u cjelini. Izrazito je bitno. Structure du sérail: La Fiction du despotisme asiatique dans l'Occident classique. Tu je. i 1988. i zasebna evropska akademska disciplina orijentalizam.14 Značajnu ulogu. Vrlo je malo Amerikanaca. Odsustvo kolonijalne prošlosti ili dugotrajne kulturalne pažnje prema islamu u SAD-u čini trenutnu opsjednutost tim osebujnijom. usprkos rastućem broju muslimana na području SAD-a. ne manje od Amerike protiv islama. uočiti razliku između američke i evropske svijesti o islamu. 71 . apstraktnijom i iz druge ruke. Maspéro. La Fascination de l'Islam. milijuni muslimana iz Afrike i Azije danas žive u francuskim i britanskim metropolama.Islam protiv Zapada: to je temelj za nevjerojatno plodan skup varijacija. međutim. a između 1979. predrevolucionarna Rusija) koje su ih željele. Odlično psihoanalitičko/strukturalističko štivo jednog »islamskog« motiva u evropskoj književnosti – harema – može se naći u: Alain Grosrichard. postoji duga tradicija izravnog iskustva s islamskim svijetom15. Sovjetski savez je pod vojnom okupacijom držao muslimanski Afganistan. koja je postojala u zemljama koje su imale kolonije kao i onim zemljama (Njemačka. Nikada prije toliko Amerikanaca nije pisalo. Édition du Seuil. koje su u blizini muslimanskih teritorija ili koje su nekoć bile muslimanske države. na primjer. U obje zemlje. Paris. islam je u Francuskoj druga vjera po broju vjernika. Španjolska. Danas u Rusiji i njenim republikama živi više od 50 milijuna muslimanskog stanovništva. Francuska i Engleska. 1979. naravno.

Sinbad. od Hegela do Spenglera. Albert Hourani raspravlja o tom šokantnom konstantnom blaćenju islama kao sustava vjerovanja.. »Islam and the Philosophers ofHistory«. Richarda Burtona. iako (upravo zbog tog razloga) ne i nezanimljivom. Islam se smatralo dijelom Istoka i stoga je dijelio njegove tajne. Mezopotamiju. Harun al-Rashid.. Istina je da je islam bio izravna vojna prijetnja Evropi stoljećima ranije. Pred kraj devetnaestog Albert Hourani. I koliko god neprijateljstva postojalo između Evrope i islama. Macmillan & Co. Ali Baba. 19-73. ako ništa drugo. Šeherezada. korupciju i latentnu moć. s. Ali. u Europe and The Middle East. Pa ipak. Flauberta i Louisa Massignona postojalo je i mašte i profinjenosti. U lucidnom eseju. pisaca i znanstvenika poput Goethea. 16 72 . koji ipak nije spriječio evropski imperijalizam da sagradi svoje institucije na islamskom teritoriju.»renesansom Istoka« – razdoblje u kasnom osamnaestom i ranom devetnaestom stoljeću. a što se tiče same srži vjere koju je Muhamed širio. Egipat. egzotiku. islam nikad nije bio smatran dobrodošlim u Evropi. ona se Evropljanima dugo vremena činila neprihvatljivom na osnovu kršćanstva. Svetu zemlju. islam je za puno Evropljana postojao kao jedna vrsta stalnog vjerskokulturalnog izazova. tj. a u slučaju pjesnika. također je postojalo i izravno iskustvo. gledala je na islam bez puno entuzijazma. Aladin. 1980. Omar Khayyam.16 Izuzev povremenih interesa za kojeg neobičnog pisca ili sufi sveca. evropska moda za »istočnom mudrosti« rijetko kad uključuje islamske mudrace ili pjesnike. Većina velikih filozofa povijesti. Također je istina da je tijekom srednjeg vijeka i rane renesanse islam predstavljao problem kršćanskim misliocima koji su stotinama godina nastavili smatrati njega i proroka Muhameda zastranjenjem od kršćanstva. Indiju. London. kad su francuski i britanski znanstvenici iznova otkrili »Istok«. Saladin – više-manje čine čitav popis islamskih likova poznatih suvremenom obrazovanom Evropljaninu. usprkos ovakvim ličnostima i drugima poput njih. Kinu. Gerarda de Nervala. Čak ni Carlyle nije mogao učiniti Proroka prihvatljivim širokim masama. Japan. »Islam and the Philosophy of History [»Islam i filozofija povijesti«].

To je rezultiralo čitavim nizovima seminara.stoljeća. Periodično bi to izlazilo na površinu u obliku neprijateljskih komentara o State Departmentu i naftnoj Vidi odličnu studiju Syed Hussein Alatas. za razliku od SAD-a. konferencija i prijevoda knjiga. prevladavao je široko rasprostranjeni stav da muslimanske kolonije trebaju ostati pod evropskim mentorstvom kako zbog toga što su profitabilne. The Myth of a lazy Native: A Study of the Image of the Malays. Na pamet nam dolaze povremeni putnici poput Marka Twaina i Hermana Melvillea.. Filipinos. tako i stoga što su nerazvijene i što im treba zapadnjačka disciplina. Otuda predstavljanje islama (u znanosti. glazbi i javnim raspravama) kroz čitavu evropsku kulturu od kraja osamnaestog stoljeća do danas. Kulturalno. »prijetnja« ili vojni i sigurnosni izazov koji se ne može usporediti ni s čim u brojnim kulturama i nacijama s kojima SAD imaju odnose. iako tiha simbioza američkih misionara i islamskih zemalja te kadrova stranih službi i naftnih kompanija. ne pod glamuroznim svjetlom orijentalizma niti na stranicama vodećih časopisa. 1977. puno evropskih vlada vodi politiku kulturalnog i vjerskog dijaloga s muslimanskim i arapskim zemljama. Pored toga. gdje je islam većinom političko pitanje za Council on Foreign Relations [Vijeće vanjskih poslova]. književnosti. Frank Cass & Co. dok je islamski nacionalizam u Aziji i Africi sve više rastao. umjetnosti. prije drugog svjetskog rata za islam u Americi nije bilo mjesta.17 Bez obzira na to i usprkos čestom rasizmu i agresiji usmjerenoj prema muslimanskom svijetu. and Javanese from the 16th to the 20th Century and in the ideology of Colonial Capitalism. malo je od ove evropske konkretnosti prisutno u američkom iskustvu s islamom. Evropljani ipak jesu uspjeli izraziti prilično odlučan stav što islam njima znači. London. Akademski stručnjaci istraživali su islam obično po tihim kutovima bogoslovija. 17 73 . pokoji misionari ili kratkovječne vojne ekspedicije u Sjevernu Afriku. Cijelo je stoljeće postojala fascinantna. Prema tome. U devetnaestom stoljeću američki kontakti s islamom bili su vrlo ograničeni.

prilike za javne rasprave o islamu. nema nikoga tko bi imao opseg autoriteta nalik njihovom. godine. stručnjaka i ne-stručnjaka.kompaniji »Arabist« za koje se smatralo da ga je posebno zloban i antisemitski oblik filoislamizma. Gibb s Harvarda. Austrijanac Gustave von Grunebaum sa Sveučilišta u Chicagu i UCLA. To nije sprečavalo stručnjake da s vremena na vrijeme uopćuju »islamski način razmišljanja« ili »sklonost šijita mučeništvu«. R. rođeni su izvan SADa: Libanonac Phillip Hitti s Princetona.). Čak su i ljudi poput Hittija. Međutim. Tek kad se čuje za bombu u Saudijskoj Arabiji ili prijetnju nasiljem protiv SAD-a u Iranu. nitko od njih nije imao relativni kulturalni prestiž kakav su uživali Jacques Berque u Francuskoj i Albert Hourani u Engleskoj. novine. časopisi i pokoji film pokušavaju informirati javnost o »svijetu islama« raznim pregledima.) imati nasljednike u Francuskoj i Engleskoj. A. tek tada »islam« postaje vrijedan općeg komentara. U današnje vrijeme nema ljudi njihove širine naobrazbe i kulture. S druge strane. politici. Nijemac Joseph Schacht s Columbije. von Grunebauma i Schachta nestali s američke scene. egipatskoj seljačkoj obitelji itd. Britanac H. gotovo su uvijek proizlazile iz političkih kriza. ali nikad (gotovo nikad) nemaju uvid o čitavoj civilizaciji islama (književnosti. povijesti. takvi napori pokazali su se neučinkovitima naspram ponižavajuće i puno impresivnije pozadine militantnosti i džihada. kao što se dogodilo određenom pravilnošću od bombe u Svjetskom trgovinskom centru 1993. 74 . no takve su izjave ograničene na popularne časopise ili medije koji u prvom redu potiču takva mišljenja. New York Review of Books ili Harper'su. zakonu. recimo. sociologiji i tako dalje). Pa ipak. sve velike ličnosti poznate do prije dvadeset godina u SAD-u kao važni akademski stručnjaci i osnivači katedri i programa za islam. tablicama i pričama (na primjer o pakistanskom prodavaču vode. Vrlo se rijetko može naići na informativni članak o islamskoj kulturi u. Tek tada. Akademski stručnjaci za islam na Zapadu danas obično znaju za pravne škole koje su postojale u Bagdadu u desetom stoljeću ili marokanske urbanističke sheme iz devetnaestog stoljeća. a malo je vjerojatno da će znanstvenici poput Berquea i Houranija (obojica su umrla 1993. Što je još bitnije. Bigga.

ušao u svijest većine Amerikanaca (čak i akademskih intelektualaca i intelektualaca općenito koji znaju puno o Evropi i Južnoj Americi) zato što je bio povezan s pitanjima zanimljivim za medije kao što su.. Political Islam. sve se to počelo nazivati islamskom revolucijom. br. Richard Helms. D. 1980. 18 19 Atlantic Community Quarterly 17. ne »objektivnog« znanja. George Ball.18 Do sredine 1979. Walter Levy. Posebice slikovit primjer jest Atlantic Council's Special Working Group on the Middle East [Posebna radna grupa Atlantskog vijeća za Srednji istok] (u kojoj su sudjelovali Brent Scowcroft. Joseph Sisco i ostali). naslovnica je bila ukrašena Geromeovom slikom bradatog mujezina koji stoji na minaretu i mirno poziva vjernike na molitvu. međutim. 1980«. »lukom nestabilnosti« ili »povratkom islama«. na primjer. 291-305.C. Mirna i dekorativna slika gotovo rutinski napravljena u Evropi kao aspekt opće kulture pretvorena je sa samo dvije riječi u opću američku opsesiju. u principu ako već ne isključivo.. siječanj 1980. Lyman Lemnitzer. njegov je naslov glasio »Oil and Turmoil: Western Choices in the Middle East [Nafta i previranja: Zapadni izbori na Srednjem istoku]19.Treba uzeti obzir da je islam. br. Kad je ova grupa objavila izvještaj u jesen 1979. Nema boljeg načina da se simbolizira razlika između Evrope i Amerike u pitanju islama. 78. Daljnji primjer je »Middle East.. »krizom polumjeseca«.. 75 .. To nije oduvijek značilo loše pisanje i naobrazbu: kao informativno opće djelo koje odgovara uglavnom na političke potrebe. Sage Publications. Georgetown University i stoga pripada kategoriji politike. Current History. Kad je časopis Time 16. Bilo je to djelo orijentalističke umjetnosti devetnaestog stoljeća. 453. Washington. posvetio uvodnu priču islamu. Kermit Roosevelt. travnja 1979. jesen 1979. ova mirna scena ukrašena je naslovom koji nije imao nikakve veze sa samim djelom: »Buđenje militarizma«. nafta. Anakronistički. Djelo je napisano za Center for Strategic and International Studies. a ne toliko potrebe za novim saznanjima o islamu vidi: Martin Kramer. svez.. 377-78. 3. Iran i Afganistan ili terorizam. Eugene Rostowy. s.

3.i stoga ne stvara vlastitu nagradu što se tiče suvremene kulture. s. izuzev The Venture of Islam Marshalla Hodgsona u tri sveska. međutim.. Kao što sam već rekao. Istina je da nema američkog »orijentalista« koji je stekao ugled i izvan područja orijentalizma (za razliku od Berquea ili Rodinsona u Francuskoj). Vidi važne kritike o djelu: Albert Hourani. 1974. [Ona] se povlači u trenutnu političku važnost prema SAD-u.Pretjerujem li? Nije li uvodna Timeova priča o islamu jednostavno primjer vulgarnog. 1. br. senzacionalističkog pisanja? Otkriva li ona doista bilo što ozbiljnije od toga? Osim toga.. Orientalism. Štoviše.. University of Chicago Press. siječanj. nijedan američki stručnjak za islamski svijet nije imao široku publiku. 20 Jedan pokazatelj ovoga je izvješće »Middle Eastern and African Studies: Developments and Needs« koje je naručilo Ministarstvo zdravlja. U ovom izvješću Berger dokazuje da Srednji istok »nije središte s velikim kulturnim dostignućima. The Venture of Islam. Chicago and London.20 Stručnjaci su bili ili toliko specijalizirani da su se obraćali samo jedni drugima ili njihov rad nije bio dovoljno intelektualan da dođe do publike koja je konzumirala knjige o Japanu. Marshall Hodgson. godine. školovano čitateljstvo nije se imalo prilike susresti s općim djelom o islamu. 287-93. nije li se islam sam nametnuo svijetu i tako došao u središte svjetske pažnje? I što se dogodilo sa stručnjacima za islam. zašto su njihovi doprinosi u potpunosti zaobiđeni ili izgubljeni u raspravama o islamu koje nam predstavljaju mediji? To zahtijeva nekoliko jednostavnih objašnjenja. 1979. godine.« Za raspravu o ovom nevjerojatnom dokumentu i kontekstu koji dovodi do njegovog stvaranja vidi: Said. niti se podržava u kulturi općenito od nekoga čije bi slava i istinske zasluge mogle iskustvo islama učiniti važnim samo po sebi. istina da se proučavanje islama na američkim sveučilištima ne potiče. s. Journal of Near Eastern Studies 37.. obrazovanja i socijalne skrbi SAD-a 1967. 21 76 .. 53-62. objavljenog nakon autorove smrti 1975.. također je. sveska. a koje je napisao profesor Morroe Berger s Princetona.21 Tko su američki ekvivalenti Rebecce West. ujedno i predsjednik MESA-e (Middle East Studies Association). Zapadnoj Evropi ili Indiji.

P. rat između Irana i Iraka. Newbyja ili. u zadnje vrijeme. Brutalno su impresivne činjenice. na zastarjelom polju. E. Talentirani mlađi pisci i prevoditelji poput Petera Therouxa još uvijek nisu ostavili jak utisak. poput stručnjaka na drugim područjima. vrlo rijetko značajni pisci i mislioci. u biti. Etiopija i Somalija su također dugo vremena bile u ratu. ustanak Hamasa i Hezbolaha. Akademski stručnjaci koji su se bavili islamom onakvim kakav je bio prije sedamnaestog stoljeća radili su. Wilfreda Thesigera. T. trebalo biti dovoljno. Alžir i Maroko uvučeni su u konflikt zbog južne Sahare. naravno. govorila o nekom dalekom području svijeta koje nema apsolutno nikakve veze s turbulentnom i zastrašujućom konfuzijom koja se odvijala pred očima medija. nego su stvorili hrpu literature koja je. krvavi građanski rat u Alžiru između islamista i iskompromitirane vlade. Pogubljen je pakistanski predsjednik i u Pakistanu je uspostavljena nova vojna diktatura. u usporedbi s onim što se stvarno događalo.Freya Starka. međutim. Lawrencea. nakon 1975. godine ga je okupirao Sovjetski savez. U Afganistanu je 1978. Problem Kurda je iznenada postao bitan. niz bombaških ispada u Izraelu i drugdje. Jonathana Rabana? U najboljem slučaju to bi mogli biti bivši djelatnici CIA-e poput Milesa Copelanda ili Kermita Roosevelta. godine izbio marksistički udar. Gertrude Bell. jednako iznenada smirio. H. To je osnovna stvar o kojoj čak i sada jedva da se racionalno raspravlja i zato moramo biti vrlo pažljivi. a zatim se. Drugi razlog za nedostatak stručnih mišljenja o islamu jest marginalnost stručnjaka u odnosu na ono što se događalo u svijetu islama sredinom 70-ih kad je tek postao »vijest«. a u Iranu je u potpuno neočekivanoj »islamskoj« revoluciji svrgnut monarh. da su se zemlje Zaljeva koje proizvode naftu u jednom trenutku učinile vrlo snažnima. ovo bi nam. no ne samo da ih stručnjaci nisu predvidjeli. Čini mi se da ne bi bilo pretjerano očekivati da je stručno pisanje o islamu na Zapadu moglo osvijetliti neke od tih događaja. njihov je rad bio podijeljen na vrlo određena 77 . Štoviše. a krajem 1979. U Libanonu se vodio nevjerojatno okrutan građanski rat za koji se činilo kao da neće nikada završiti.. Događale su se i druge stvari.

Nisu se ni željeli ni pokušali baviti. općenito. kao u slučaju s osrednjim i nekvalificiranim novinarima poput Judith Miller ili publicistima poput Martina Peretza. bile bi ponuđene stanovite nagrade i načini interakcije. Stručnjaci koji su se pak bavili suvremenim islamom (ili. U svakom slučaju. znanstvenik bi bio preobražen u »stručnjaka za određeno područje« i. htio to znanstvenik ili ne. Kod znanstvenika čiji su interesi izravno povezani s političkim pitanjima (u prvom redu politolozi. Ova činjenica. 78 . Suvremena islamska istraživanja pripadaju općenito »područnim programima« – Zapadna Evropa. i sva njezina kompleksnost i raznolikost. suvremenim posljedicama islamske povijesti. pojavljuju se osjetljiva. sociolozi i antropolozi). slušalo bi ih se u svečanoj tišini. Oni su. narode i institucije unutar islamskog svijeta od osamnaestog stoljeća nadalje) radili su unutar dogovorenog okvira istraživanja oblikovanog prema stajalištima onih koji nesumnjivo nisu pripadali islamskom svijetu. koji sjedi na oksfordskom ili bostonskom sveučilištu. ali svejedno ga naglašavam.područja. prema tome. nije bilo načina da se njihov rad iskoristi za razumijevanje suvremenog islamskog svijeta koji se razvijao u različitim smjerovima od islama u najranijim stoljećima. To nije stvar izbora za individualnog znanstvenika. bio bi uvučen u mrežu vladinih i korporacijskih krugova kao i vanjskopolitičkih krugova. na odgovoran način. ali i povjesničari suvremene povijesti. Jugoistočna Azija i tako dalje. ljude koji se susreću i. eksperti za društva. Ovo je možda truizam. Htio on to ili ne. očito je (pogotovo u ovakvim vremenima) da bi takvo proučavanje moglo imati »političke implikacije« i. navodno nepromjenjive ideale islamskog života ili arhaična filološka pitanja. Njihov rad je donekle bio vezan uz pojmove »klasičnog« islama. To bi utjecalo na financiranje. točnije. Sovjetski savez. Kad bi netko na Princetonu slučajno proučavao suvremene vjerske škole u Afganistanu. piše i istražuje u principu (iako ne isključivo) prema standardima. a ne muslimani koje proučava. ekonomisti. ne smije se precijeniti. povezani s mehanizmom prema kojem se određuje nacionalna politika. Ne može se poreći da znanstvenik. konvencijama i očekivanjima koja oblikuju njegovi kolege.

. tvorci politike nisu pitali hoće li šahova autokracija trajati neograničeno.. proljeće 1980. moramo Navedeno u Michael A. nego neizravno. Također vidi: Ervand Abrahamian. »The Crowd in Iranian Politics. rujna 1980.. s. 1.. 1972. kako se nečija uloga kao znanstvenika može pomiriti sa zahtjevima koje vlada postavlja tom čovjeku? Iran je savršen primjer za to. Na primjer. Ledeen i William H. Koliko znam.. kroz svjesno prešućivanje vijesti koje nisu odgovarale. Past and present 41. Washington Quarterly 3.. ali svi oni zajedno čine uistinu malu grupu. što je. od američkih institucija. s. 29. 175-86.. 27 . i 30. jedan od znanstvenika.. Drugi znanstvenici (među njima Richard Cottam i Ervand Abrahamian) također su se onime što su pisali udaljili od statusa quo. 11-12. Los Angeles and London. jesen. »The Oppositional Role of the Ulama in Twentieth Century Iran« u: Nikki R. 26. Saints. s. točno je procijenio suvremenu političku snagu iranskih vjerskih osjećaja i samo je on otišao toliko daleko da predvidi da će vjerojatno Ajatolah Homeini srušiti šahov režim. prisustvo Pahlevijevog režima vojno i ekonomski povezanog s SAD). Sullivan. and Sufis: Muslim Religious Institutions Since 1500. s. Washington Post. iz Pahlevijevog su fonda stizala financijska sredstva za studij iranologije kao i. Keddie (urednik): Scholars. kao i njegov »Factionalism in Iran: Political Groups in the 14th Parliament (1944-46)«. Tijekom vladavine šaha. 28.. Middle Eastern Studies 14. br. Hamid Algar s Berkeleya.. u stanovitom smislu.23 (Istini za volju. također »The Causes of the 23 79 . University of California press. Ti su se fondovi trošili za istraživanja koja su kretala od statusa quo (u ovom slučaju. 25. naravno. br.da ne kažemo opasna pitanja.. Kasnije.. Lewis. siječanj 1978. za vrijeme krize.. postalo paradigmom za istraživački rad za studente. Foreign Policy 40. 22-25. Sullivan je bio američki veleposlanik u Iranu prije i tijekom revolucije. prosinac 1968. »Carter and the Fall of the Shah: The Inside Story«. Ledeena i Lewisa nadopunjuje (i do određenog stupnja podupire) William H. 231-55. 2. »The Fall of the Shah«. 1905-1953«. 184-210. »Dateline Iran: The Road Not Taken«.. istraživanje House Permanent Select Committee on Intelligence pokazalo je da je na SAD-ove procjene režima utjecala postojeća politika »ne izravno. Berkeley. 22 Hamid Algar. 1980.22 To je rezultiralo šačicom istraživačkih radova koji su ozbiljno procijenili šahov režim i identificirali razloge zašto mu se narod suprotstavlja. Također vidi šest članaka Scotta Armstronga. Politika je bila postavljena na toj pretpostavci«..

. »The Prospect for Lebanese Civility«.. 1-11. ur. Ovo posebno vrijedi za Freda Hallidaya: Iran: Dictatorship and Development.24) Zanemarimo li Iran. Čini se da su stručnjaci bili zavedeni slikama libanonske »stabilnosti«: tradicionalni vođe. 1966. Leonard Binder. Pa. 381-414. s. 25 80 . Pittsburgh. MERIP Reports br. International Journal of Middle East Studies 10. Pa ipak. John Wiley & Sons. Godinama je Libanon smatran modelom onoga što je trebala biti pluralistička ili mozaička kultura. Penguin Books. prevladavala je jednoglasna pretpostavka da se s libanonskim problemima općenito može izaći na kraj i da oni nisu radikalno štetni. Maxime Rodinson u Marxism and the Muslim World ne govori gotovo ništa o muslimanskoj vjerskoj opoziciji. 3. Uzmimo. te »Structural Causes of the Iranian Revolution«. Cottam. 87.. stranke. bilo je dosta ne manje važnih intelektualnih neuspjeha i drugdje. elite. Jedino je Algar (vidi bilješku br. 21-26. 24 Ovaj argument je iznio Edward Shils. nije bilo moguće predvidjeti okrutni i nasilni građanski rat (koji je trajao od 1975. s. br. Čak i kad je libanonski politički poredak definiran kao nesiguran i kad je analizom utvrđena njegova nezadovoljavajuća »civilnost«. slučajeve Libanona i Palestine... kolovoz 1979. koji su bili manje vatreni što se tiče šahova opstanka i opstanka njegova režima. s. također nisu bili vrlo uspješni u identificiranju vjerskih izvora opozicije u Iranu.. Nationalism in Iran. 1979. 23) u pravu što se toga tiče – nevjerojatno postignuće. nacionalni karakter i uspješna modernizacija. University of Pittsburgh Press. Politics in Lebanon. koji je ipak jedan od dva ili tri najbolja rada o Iranu od Drugog svjetskog rata... svibanj 1980. New York. New York. godine). a svi su oni bili rezultat nekritičnog oslanjanja na ono što je diktirala kombinacija vladine politike i klišeja.25 Constitutional Revolution in Iran«. iako su metode u proučavanju Libanona bile posve konkretne i statične. 1979. primjerice. Također vidi: Richard W.spomenuti i da evropski znanstvenici na ljevici. do najmanje 1980.

«28 Ili. Politics in Lebanon. čovjek se danas začudi koliko je bezbrižno mogla napredovati izmišljotina od 1973. Binder.27 Osim toga. s. Massachusetts. kao i arapske susjede. Također vidi: otkrića o ulozi CIA u Libanonu bivšeg savjetnika CIA-e Wilbura Cranea Evelanda. ur. tvrdio je. Belmont. 27 Elie Adib Salem. Libanon je utjelovljivao mit modernizacije.. »Libanonski 'lijepi komad mozaika' ostaje Malcolm Kerr. 209. Livia Rokach. a njegova unutrašnja previranja. U Libanonu bi se mogla dogoditi revolucionarna promjena. 28 81 . 144. kako nam kaže jedan stručnjak.Tijekom šezdesetih godina Libanon je opisivan kao »stabilan« jer je. uglavnom zbog toga (kao što je slučaj s većinom stvari na tom polju konsenzusa) što je konvencionalno znanje Libanonu pripisivalo vječni »pluralizam« i harmonični kontinuitet. Libanon će biti siguran. svi libanonski problemi morali su bili rezultat okolne arapske okoline u kojoj se Libanon nalazio. Dok se ta jednadžba održava. ali to nije »vrlo vjerojatno«. 1980. s. kako je to rekao jedan cijenjeni antropolog. nikad analizirane ideje o Libanonu. »Political Decision Making in a Confessional Democracy«. Modernization Without Revolution: Lebanons Experience. iako su obje države imale specifične. Naslov ukazuje na pristup. Indiana University Press.. rečeno nam je. 26 Vidi izuzetno bogat materijal u: Moshe Sharett Personal Diary. Israels Sacred Terrorism: A Study Based on Moshe Sharetts Personal Diary and Other Documents. 1972. srpanj 1958. smatralo nevažnim.. 17-19. s. 1980.W.. Prema tome. kad je građanski rat tek počinjao. Maricas Failure in the Middle East. Tel Aviv.. »unutrašnja arapska situacija« bila stabilna.26 Ni u jednom se trenutku nije pretpostavilo da bi možda mogla postojani interarapska stabilnost i libanonska nestabilnost. nikako Izraela ili SAD-a. Čitajući klasik ovakvog guranja glave u pijesak. Ropes of Sand. Middle East Forum 33. W. Ma'ariv. uvod Noama Chomskog. Norton & Co. Salem je također autor »Form and Substance: A Critical Examination of the Arabic language«. 1979.. Association of Arab-American University Graduates [AAZG]. Puno je vjerojatnije da će »buduća modernizacija uključiti javnost (tužno ironični eufemizam za ono što će kasnije postati najkrvaviji građanski rat u nedavnoj arapskoj povijesti] unutar prevladavajuće političke strukture. New York. Bloomington and London.

Umjesto toga ustrajalo se u stavu da se prema njima odnosi kao prema dodacima politike SAD-a prema Egiptu i Izraelu i doslovno ih se ignorira.. izbila intifada. 296. stručnjaci nisu uspjeli shvatiti da se puno toga što je uistinu važno za postkolonijalne države ne može samo tako lako svrstati pod rubriku »stabilnost«. Velika je vjerojatnost da će rezultati za dugoročne američke nacionalne interese biti katastrofalni. 2-53. 1973.30 Slično tome. bit je u tome da SAD i cijeli jedan odred Clifford Geertz. siječanj 1977. 56-61. s.. konvencionalno je znanje godinama smatralo Palestince izbjeglicama koje se može seliti s mjesta na mjesto. U Libanonu su upravo te razorne sile – koje stručnjaci nikad nisu zabilježili ili su ih dosljedno podcjenjivali (socijalne dislokacije. s. 82 . New York. Basic Books. »The Integrative Revolution: Primordial Sentiments and Civil Politics in the New States«. do sredine sedamdesetih Palestinci su bili jedan od vodećih problema politike SAD-a koji su SAD priznavale. Uistinu. s. 29 Za zanimljiv opis »stručnih« iluzija o Libanonu pred sam građanski rat vidi: Paul i Susan Starr.nedirnut. a ne političkom silom koja može imati značajne posljedice za bilo kakvu barem donekle točnu procjenu Bliskog istoka. Kad je krajem 1987. »Blindness in Lebanon«. Human Behavior 6. demografske promjene kao što je pojavljivanje populacije šijita. Pa ipak. Osim toga. to je iznenadilo i dužnosnike i komentatore. Nije postojala nijedna značajna znanstvena ili stručna protuteža sljepoći ove politike.. a još uvijek nisu zadobili znanstvenu i intelektualnu pozornost koju je njihova uloga zasluživala31. 30 31 Pisao sam o ovome u The Question of Palestine.Libanon je ostao najučinkovitiji u zadržavanju svojih dubokih iskonskih raskola..«29 U slučaju Libanona i u drugim slučajevima. ideološke struje) – bile odgovorne za takvo divljačko raspadanje zemlje. konfesionalne lojalnosti. u: The Interpretation of Cultures. pogotovo što je iransko-irački rat uhvatio obavještajnu službu još jednom nespremnu i u krivoj procjeni vojnih sposobnosti obaju zemalja.

ljeto 1979. prihvatiti »Zapad« svim srcem. Race and Class 21. senzacionalističke krize. »The Present Situation in Iran«..njihovih »stručnjaka« ne mogu očekivati da će muslimani koji su vidjeli kako ubija ju njihove sunarodnjake u Bosni. mreže džihada. čak se i Za odličan uvid u ovu kolektivnu obmanu vidi: Ali Jandaghi (pseud. 33 83 . 1. James Bill sa sveučilišta u Teksasu. geopolitičku strategiju (s američkog stajališta). br. s. Vojska u koju se ulijevalo milijarde dolara raspala se. Jedan od stručnjaka koji je predvidio čemu bi »kriza '78. da su one doslovno nestale u revoluciji u Iranu u samo nekoliko dana. iako se ni u jednom od ta dva slučaja nije moglo dokazati da je to odredilo političko ponašanje Irana.. ulogu vojske. 34-47. takozvane elite su nestale ili našle put u nove državne službe. Dodajmo tome još i povodljiva učenja.32 Te stvari su se u to vrijeme činile zanimljivim SAD-u kao naciji. Također vidi: Stuart Schaar.-79. br. »Orientalism at the Service of Imperialism«.. »islamske« prepade. Foreign Affairs 57.33 Drugim riječima. da bi vlada SADa trebala potaknuti »šaha. »Iran and the Crisis of '78«. zima 1978... Ta ojačana ovisnost o službenim osobama ili konvencionalnoj slici stvari bila je zamka u koju su upali mediji u svojoj sveobuhvatnoj predstavi o predrevolucionarnom Iranu.« mogla voditi.. Isto su učinili i prije intifade i tijekom histerije koja je izbila oko islamskih »fundamentalista« i »terorizma«. 341. Monthty Review. ipak je savjetovao tvorcima politike SAD-a u prosincu 1978. Čečeniji i Palestini. 32 James A. s. vladine interese i žalosnu istinu da previše stručnih ljudi koji pišu o svijetu islama ne znaju bitne jezike i ovise o tisku ili drugim piscima sa zapada da bi pribavili informacije koje im trebaju. Bill.). Postojala je tendencija da se istražuje i ponovno istražuje i da se usmjeri na iste stvari: elite. 67-80. Činjenica je. s. programe modernizacije. velike vođe. međutim. Srušio se cijeli imperijalni dvor. koji su vidjeli kako SAD hvale njihove nepopularne vladare i koji su trpjeli neprekidna blaćenja svoje vjere i kulture izrazima kao što su »pobješnjela« i »nasilna«. studeni 1973.da otvori sistem«. 2.

»Objectivity and Liberal 35 84 . svibnja 1980. Bill i Beeman nisu uvidjeli mogućnost da se znanstvenici mogu doimati nepouzdanima i vladi i cijeloj intelektualnoj zajednici. Premda se Bill nije odvažio to izreći. a u isto vrijeme se nazivaju znanstvenicima. Bill je ukazao na važne stvari u općem neznanju SAD-a o Iranu. To što Bill nije povezao to što je ispravno govorio o Iranu s ostatkom islamskog svijeta također je dio općeg stava. travnja 1980. a iračkim ne. »Devaluing Experts on Iran«. godine u tome što nisu bili konzultirani akademski stručnjaci čije je skupo školovanje financirano upravo zato da nešto nauče o islamskom svijetu.35 William O. Vidi: Noam Chomsky. upravo zato što traže takvu ulogu.34 Pa ipak. New York Times. koji su snažno tvrdili da su »znanstvenici« koji služe državi rado i svojom voljom. kakav je ili kakav bi trebao biti odnos vladine politike i znanstvenog istraživanja? Treba li se stručnjak nalaziti iznad politike ili biti politički pomoćnik vlade? Bill i William Beeman sa sveučilišta Brown u različitim su prilikama isticali da je glavni razlog američko-iranske krize iz 1979.. kao što ćemo vidjeti. za evropski stav prema islamskom svijetu i. u manjem stupnju. 11. 6. »Iran Experts: Proven Right But Not Consulted«. ovdje bi bilo dobro znati zašto se konzultiralo s vijetnamskim stručnjacima (s ništa manje katastrofalnim rezultatima). upravo u trenutku kad je to govorio. James A. prema većini zemalja Trećeg svijeta.stručnjak koji je navodno bio drugog mišljenja zalagao za održavanje režima protiv kojeg su. Beeman. da se službene informacije oblikuju prema onome što žele članovi vladajuće obitelji Pahlevi i da se SAD ne trudi stvarno upoznati tu zemlju ili stupiti u kontakt s opozicijom. ustali doslovno milijuni ljudi u jednom od najvećih ustanaka u suvremenoj povijesti. ti su neuspjesi bili (i još uvijek jesu) karakteristični za SAD općenito i. Nije se na ozbiljan način pozabavilo s osnovnim metodološkim pitanjem čemu služi (ako uopće ičemu služi) govorenje o »islamu« i ponovnom buđenju islama? Drugo. Bill. Bio je u pravu kad je rekao da je medijsko izvještavanje površno. Christian Science Monitor. 34 Protivno znanstvenicima tijekom rata u Vijetnamu. Doduše.

Ernest Renan. lingvista i povjesničara dvadesetog stoljeća. s. ili kolektivno nazivale orijentalizmom ili se pokušavale sustavno baviti Istokom. kao i sada? Na sva ta pitanja se. u kojem se o islamu općenito raspravlja ili razmišlja izvan okvira što ga određuju strasti. jedan sveučilišni znanstvenik trebao biti) zadrži svoju neovisnost i uz to izravno radi za državu? Koja je veza između otvorenog političkog podržavanja i sposobnosti zapažanja? Isključuju li se oni međusobno ili to vrijedi samo u nekim slučajevima? Kako to da čitav (iako mali) kadar islamskih znanstvenika u zemlji nije dobio veću pozornost? Zašto se to dogodilo u trenutku kad se činilo da SAD-u uistinu trebaju upute. drevan 85 . može odgovoriti jedino unutar stvarnog i političkog okvira povijesnih vladajućih odnosa između Zapada i islamskog svijeta. Ali neprovjerena je pretpostavka da je razvoj Evrope i Zapada. Zar nije istina da su Silvestre de Sacy. ∗ Engl. od ranog devetnaestog stoljeća. predrasude i politički interesi. u: American Power and the New Mandarins: Historical and Political Essays. otkako su napredovali u suvremeno znanstveno doba i oslobodili se praznovjerja i neznanja. Edward Lane. Pogledajmo taj okvir i pogledajmo koja je uloga stručnjaka u njemu.Osim toga. 23-158. 1969. Hamilton Gibbs i Louis Massignon bili učeni. naravno. naposljetku. Harvarda i Chicaga nepristrani i da nemaju posebnih zahtjeva u onome što rade? Odgovor je Scholarship«. Nisam uspio otkriti nijedno razdoblje u evropskoj ili američkoj povijesti od srednjeg vijeka. razvijajući spoznaje sociologa. postoji li uopće način da neovisni intelektualac (što bi. američki znanstvenici koji predaju Srednji istok i islam na mjestima poput Princetona. Nitko neće osporiti da su rani komentatori islama poput Petera the Venerable∗ i Barthelémyja d'Herbelota bili strasni kršćanski polemičari u onome što su govorili. nesumnjivo uključivao i orijentalizam. New York. ali u njega je uključen čitav niz znanstvenih disciplina koje su se.. Pantheon Books. venerable – uvažen. objektivni znanstvenici i zar nije istina da su. antropologa. Ovo se možda ne čini iznenađujućim otkrićem.

1789. kvaziobjektivnih predstavaka. predlaže se implicitni način djelovanja protiv te prijetnje. On je jednostavno jednako ideologiziran i kontaminiran svijetom kao i druge discipline. Napoleon Bonaparte okupirao je Egipat i ne smijemo zaboraviti da se za svoju ekspediciju pripremio odabirući sofisticiranu skupinu znanstvenika sa zadatkom da njegov poduhvat učine još 36 Vidi: Said. Sada retrospektivno uviđamo da su tijekom devetnaestog stoljeća i Francuska i Engleska. pojavljuje se »prava priroda« njegove prijetnje. s. U takvom kontekstu mnogi muslimani. relativno zasebnim instrumentima znanstvenih.ne. Kad god bi se u suvremeno vrijeme između Zapada i njegovog Istoka (ili Zapada i njegovog islama) osjetila akutna politička napetost.36 Francuskoj okupaciji Alžira 1830. godine prethodila su dva desetljeća tijekom kojih su francuski znanstvenici doslovno transformirali izučavanje Istoka iz prastare u racionalnu disciplinu. Orijentalizam nije pristraniji više od drugih društvenih i humanističkih znanosti. Osnovna je razlika u tome što orijentalisti nastoje iskoristiti svoje uloge znanstvenika da bi zanijekali (a ponekad čak i zataškali) svoje duboko zakopane osjećaje o islamu jezikom autoriteta čija je svrha da potvrdi njihovu »objektivnost« i »znanstvenu nepristranost. Moju tvrdnju potkrepljuju dva neobično slična primjera. Druga pak razlikuje povijesni obrazac u onome što bi inače bilo nerazlikovna karakterizacija orijentalizma. koji žive u vrlo različitim okolnostima i znanost i izravno nasilje smatraju oblicima agresije protiv islama. 86 . 123-66. nego prvo hladnim. na Zapadu je postojala tendencija da pribjegne ne izravnom nasilju. prije nego što su okupirale dijelova islamskog istoka. Orientalism. Naravno. Na ovaj način »islam« se objašnjava. prošle kroz razdoblje u kojem su razna znanstvena sredstva karakterizacije i razumijevanja Istoka doživjele značajnu tehničku modernizaciju i razvoj.« To je jedna stvar.

Novo poglavlje započinje dugim razdobljem tijekom kojeg je Francuska.37 Ne vjerujem da bi Engleska okupirala Egipat na tako dugotrajan i institucionaliziran način da nije bilo trajne investicije u istočnjačka učenja koja su prvi njegovali znanstvenici poput Edwarda Williama Lanea i Williama Jonesa. niti prihvaćam antiintelektualne ideje da svo znanstveno učenje neophodno vodi u nasilje i patnju. 2. 91-168. vrlo bogato mjesto. pristupačnost. dok je Silvestre de Sacy vodio francuske institucije za orijentalne znanosti. U smjeru u kojem se »polja« proučavanja slažu s državnim interesima su »Special Supplement: Modern China Studies«.-4. postala prva u svijetu u orijentalizmu. 1971. 1976. Paris.učinkovitijim. Bliskost. Tvrdim da je Napoleonova kratkotrajna okupacija Egipta završila to poglavlje. Bulletin of Concerned Asia Scholars 3. Nije morao ostati daleko.. Moj je drugi primjer suvremen. Moglo ga se dovesti kući – ili jednostavnije. To je poglavlje doseglo svoj vrhunac nešto poslije francuske okupacije Alžira 1830. godine.. Collections 10/18. proučavati. ljeto-jesen. nepojmljivo. jasno se vidi isti takav razvoj među političarima. Ako razvoj učenja uključuje redefiniranje i preoblikovanje područja ljudskog iskustva od strane znanstvenika koji su iznad vlastite građe. brojevi 3. reprezentativnost: to je ono što su orijentalisti pokazali o Istoku. čudesno. niti se tijekom modernog razdoblja njima vladalo improvizacijom. Želim reći da se carstva ne stvaraju u trenutku. Istok se mogao vidjeti. Ne sugeriram da postoji uzročna veza između te dvije stvari. critique et autocritique. 37 87 . Evropa si je tamo mogla napraviti dom. Nijedno O vezi između znanstvenika i politike koja je utjecala na kolonijalni svijet vidi: Le Mal de voir: Ethnologie et orientalisme: politique et epistemologie. Islamski Istok danas je evidentno važan zbog svojih izvora ili geopolitičkog smještaja. Cahiers Jussieu br.. čija se domena vlasti redefinira tako da uključuje »inferiorna« područja svijeta gdje se mogu otkriti novi »nacionalni« interesi – i kojima će kasnije trebati nadzor. kao što je i napravila. s. njime se moglo upravljati.

od tog dvoga. Vrlo malo pojedinosti. ne može se zamijeniti s interesima. nego je i razmjena islama i Zapada. u slučaju SAD-a. Taj je svijet postao ne samo predmetom najdubljeg kulturnog i ekonomskog zapadnog zasićenja u povijesti (jer SAD nisu dominirale nijednim ne-zapadnim područjem toliko dugo kao arapsko-islamskim svijetom danas). a dijelovi islamskog svijeta koji su manje zanimljivi kao vijest smatraju se duboko poremećenima. Započele su rat 1991. SAD su preuzele dominaciju i hegemoniju koju su prije nje u islamskom svijetu imale Velika Britanija i Francuska. umjereno širenje interesa akademika i stručnjaka za islam i drugo. a opet izrazito stran. na temelju kojih mnoštvo fakultetskih. ljudskosti i strasti arapskomuslimanskog života ušlo je u svijest ljudi. Zamjenom jednog imperijalističkog sistema drugim pojavljuju se dvije stvari: prvo. potrebama ili aspiracijama rođenih istočnjaka. raspravlja i smatra isporučiteljima nafte ili potencijalnim teroristima. kako bi zaštitile svoje ekonomske interese u Perzijskom zaljevu. i na temelju kojih je islam postao tema poznata svakom konzumentu vijesti na Zapadu. Nikad se ranije nije o međunarodnim problemima poput onih u Iranu ili Bosni brže i redovitije izvještavalo kao što to mediji rade danas: zbog toga se čini da se Iran nalazi u američkim životima. vladinih i poslovnih stručnjaka proučava islam i Srednji istok. Nije pretjerano reći da se o muslimanima i Arapima zapravo izvještava. Umjesto toga imamo ograničeni slijed karikatura islamskog svijeta predstavljenih tako da nam se taj 88 . duboko jednostrana. nevjerojatna tehnička revolucija dostupna privatnom sektoru tiska i industriji elektronskog novinarstva. koordiniraju istraživanja i tajnu službu Izraela protiv islamskih militanata na okupiranom području Zapadne obale i pojasu Gaze. ili barem one njegove značajke koje se smatraju zanimljivima kao vijest. čak i onih čija je profesija izvještavanje o islamskom svijetu. Od kraja Drugog svjetskog rata. naoružale su afganistansku vojsku protiv Sovjetskog saveza. gotovo su u potpunosti domesticirali islamski svijet. s nezapamćenim intenzitetom. Ta dva fenomena (drugi puno više od prvog). međutim. jednako kao što se tijekom 1990-ih činila Bosna.

The Arabs and the English. pa čak i mentalitet koji još uvijek dominira odnosima između dvije supersile. raspravama o Rapid Deployment Forces ili vojnom i ekonomskom »blokiranju« »političkog islama« često prethodilo razdoblje »racionalnog predstavljanja islama« na televiziji ili »objektivnih« orijentalističkih istraživanja (koja. između ostalih sličnih smjernica. a one su bile usklađene s osebujnostima i problemima svakog područja koje je imalo utjecaja (i na koje su utjecali) na interese SAD-a. Za britanski ekvivalent vidi: Sari Nasir. s. učenja. Carterovoj doktrini. Za to postoje i drugi politički i kulturni razlozi. oblikovan je skup smjernica kako se odnositi prema svijetu. Nakon drugog svjetskog rata. u šakama nepotrebno arhaičnih i statičnih »tradicionalnih« načina života. što se tiče SAD-a. 38 89 . Za Treći svijet. i u svojoj »nevažnosti« prema suvremenim temama i svojoj propagandističkoj »objektivnoj« šarolikosti imaju jednako štetan učinak). London. opasno sklon komunističkoj subverziji i unutrašnjoj stagnaciji. arena za natjecanje SAD-a i raznih sila s tog područja koje su tek nedavno stekle vlastitu neovisnost o evropskim kolonizatorima. bio nadležan Marshallov plan. 1979. hladni rat je proizveo politiku. što ne moramo posebno isticati.. američkim tvorcima politike činio »nerazvijenim«. D. Longmans. paradoksalno. ostalo je ono što se prije nazivalo Trećim svijetom. kad su SAD preuzele imperijalističku ulogu Francuske i Velike Britanije. Treći svijet se. 1977. 140-72. Vidi: Edmund Ghareeb. Institute of Middle Eastern and North African Affairs. C. Split Vision: Arab Portrayal in the American Media. »modernizacija« je postala specijalitet dana. Kao što tvrdi James Peck. Po završetku hladnog rata. gotovo bez izuzetaka. Naša stvarna situacija danas nalikuje primjerima Velike Britanije i Francuske devetnaestog stoljeća. Za Evropu je bio predviđen poslijeratni oporavak za što je. Washington....svijet učini ranjivim na vojnu agresiju. Sovjetski savez istaknuo se kao najveći suparnik SAD-a i. Green & Co.38 Nije slučajno što je vojnoj intervenciji SAD-a u Arapskom zaljevu 70-ih. ur.

razvije kadar domaćih saveznika za koje se činilo da im je raison d'être preobražavanje zaostalih zemalja u mini-Amerike. čak i kad je postalo jasno da ga velika većina stanovništva smatra stranim i ugnjetavačkim. Uskoro su početna ulaganja zahtijevala dodatne sume novca i povećanu vojnu podršku kako bi te zemlje opstale. rodila se čitava znanost modernizacije Vijetnama (čija je najnovija i najskuplja faza poznata pod nazivom »vijetnamizacija«).«39 U Afriku i Aziju su se ulijevale goleme količine novca s ciljem da se zaustavi komunizam. dok je u isto to vrijeme u mnogim zemljama Trećeg svijeta »modernizacija« bila povezana s James Peck. pisanje o vrlinama modernizacije tradicionalnog društva steklo je neupitni društveni i kulturni autoritet u SAD-u. nego i sveučilišni stručnjaci. Uskoro je opstanak proameričkog i antikomunističkog režima u Sajgonu dominirao svime. iznad svega. Pantheon Books. Review of Middle East Studies 3. »Notes Toward a Reading of The Passing of Traditional Society«. Kad je donesena odluka da tu zemlju treba spasiti od komunizma i od nje same. Ithaca Press. promovira trgovina sa SADom i.. u: Victor G. 1975. Ipak. 32-47. Chinas Uninterrupted Revolution: From 1840 to the Present. Vijetnam je savršen primjer za to. 71. London. Gendzier. »Revolution Versus Modernization and Revisionism: A TwoFront Struggle«.. Povijest zalaganja SAD-a u ime modernizacije i razvoja Trećeg svijeta ne može se u potpunosti razumjeti ako se ne uoči da je sama politika proizvela određeni stil razmišljanja i naviku gledanja na zemlje Trećeg svijeta što je povećalo politička. ur.»teorija modernizacije bila je ideološki odgovor svijetu rastućih revolucionarnih ustanaka i neprestanih reakcija među tradicionalnim političkim elitama. New York. 1978. s. s. pa čak i kad je cijena vođenja neuspješnih ratova u ime tih režima devastirala čitavo to područje i koštala Lyndona Johnsona predsjedničkog mjesta. Nee i James Peck. A to je zauzvrat dovelo do intervencija po čitavoj Aziji i Južnoj Americi koje su redovito postavljale SAD za protivnika gotovo svim vrstama domaćeg nacionalizma. emocionalna i strateška ulaganja u samu ideju modernizacije.. U to nisu bili uključeni samo vladini. Također vidi: Irene L. 39 90 .

bratstava i redova. nepotrebnom tehnologijom i naoružavanjem. bili voljni prihvatiti stvarnost ili barem onaj njezin dio u kojem se vidjela superiornost Zapada. Tu su se orijentalizam i teorija modernizacije krasno spojile. njihova 'ulama i njihovi političke vođe tiraniziraju da se opiru Zapadu i napretku. Napori da se provede modernizacija ustrajali su dva desetljeća nakon drugog svjetskog rata. kao što su orijentalisti tradicionalno mislili. za razliku od Indije i Kine. Ako su muslimani. bila u tome što. a njegov vladar »modernizirani« vođa par excellence. indonezijskom Sukarnou. islam nikad nije bio pripitomljen ili pobijeđen. antropolog i sociolog mogao pokazati da bi se islam. egipatskom Gamallu Abdellu Nasseru. Među mnogim iluzijama koje su opstale u teoriji modernizacije bila je jedna za koju se činilo da je posebno relevantna za islamski svijet: da je prije dolaska SAD-a islam postojao u jednoj vrsi bezvremenskog djetinjstva. palestinskim nacionalistima. zaštićen od stvarnog razvoja arhaičnim skupom praznovjerja. a njegovi čudni svećenici i svećenstvo sprečavali su ga da se makne iz srednjeg vijeka i zakorači u suvremeni svijet. moglo uvesti u nešto nalik američkom načinu života putem konzumerstva i »dobrih« vođa? Glavna je neprilika s islamom. fatalistička djeca koju njihov način razmišljanja. slabih zemalja. kako se često tvrdilo. Što se tiče ostatka islamskog svijeta. Iran je postao uspjeh modernizacije. islam se (ili neka njegova inačica) nastavio njihati iznad glava svojih sljedbenika koji nisu. Zbog razloga koji su uvijek izgledali kao da prkose razumijevanju znanstvenika. iranskim opozicijskim skupinama ili tisućama nepoznatih islamskih učitelja. ako mu se pruži razumna prilika. 91 . zar ne bi svaki povjerenja vrijedan politolog. pripadao on arapskim nacionalistima. zapadni znanstvenici su mu se suprotstavljali ili se nisu njime bavili ulažući snažne napore u teoriju modernizacije i američke strateške i ekonomske interese u islamskom svijetu.nerazboritim trošenjem. međutim. korumpiranim vladarima i brutalnim miješanjem SAD-a u poslove malih.

Također Claire Briere and Pierre Blanchet. pogotovo kad su ona usmjerena protiv ne-Židova. samo je nekoliko komentatora »islamskog« atavizma i srednjovjekovnih načina razmišljanja na Zapadu zabilježilo da je nekoliko kilometara zapadno od Irana. »Oil Riches Underwrite Ominous Militarization in a Repressive Society«. 1978. u Beginovom Izraelu.40 Posebno neobjašnjiv segment njihovog ponašanja (posebice Homeinijevog) bila je njihova odlučna nespremnost da prihvate bilo kakav politički stil (ili racionalni stil) koji nije bio njihov vlastiti. vladao režim potpuno spreman da svoje djelovanje usmjeri prema vjerskim načelima i teološkoj doktrini izuzetno zaostalih nazora. Iran-American Documentation Groupi. Iran: The Illusion of Power. Martin's Press. 1979. i idiosinkratično štitio. ova knjiga u dodatku sadrži intervju s Michelom Foucaultom. 1979. bili entuzijastički novorođeni kršćani.41 Još je manji broj komentatora koji su na sav glas govorili o oživljavanju islamske religioznosti dovodio to oživljavanje u vezu s televizijskim vjerama u SAD-u koje broje milijune sljedbenika ili s činjenicom da su dva od tri vodeća predsjednička kandidata 1980. Ironično. Brun. posebno se prkosnom činila njihova privrženost iranskom islamu koji se snažno osporavao. »The Failures of Western-Style Development Add to the Regime's Problems« i Eric Rouleau. Zanimljiv materijal može se naći u književnosti Gusha Emunima ili objavama raznih rabinskih vlasti i tako dalje. 40 Tisak je bio nevjerojatno nesklon reći bilo što o izrazito vjerskoj formulaciji stajališta i politike unutar Izraela. ur. Iran: La Revolution au nom de Dieu. Došlo je. islam je pružio daljnji dokaz da je fundamentalno beskompromisan. California. u: Ali-Reza Nobari. Éditions du Seuil. Također vidi: Thierry-A. Paris. Stanford. NewYork. ni promodernizacijski. St. 41 92 . Iznad svega. Iran Erupts. stabilni režim) i izgledali su neosjetljivi na laskanje »zapadnjačkih« ideja. na primjer. do revolucije u Iranu: ni prokomunistički. Nisu bili zahvalni zbog svakidašnjih prednosti modernizacije (automobili..Tijekom eksplozivnog desetljeća sedamdesetih.. veliki vojni i sigurnosni aparat. narod koji je zbacio šaha jednostavno nije bio objašnjiv na osnovu kanona ponašanja teorije modernizacije. Uvid u »modernizaciju« Pahlevijevog režima može se naći u: Robert Graham.

Pogledajmo slučaj Conora Cruisea O'Briena. To je osobito vidljivo u raspravi koja ukazuje na neizbježnu vezu islama i terorizma. [Upozoravam da se O'Brien nije udostojao čitatelju dati niti jednu činjenicu. domovi frustriranih ideja. bivšeg intelektualca ljevičara. -1988.]. Nekako je zadržao vjerodostojnost ozbiljnog progresivnog intelektualca usprkos odbijanju kulturalnog bojkota protiv aparthajda u Južnoj Africi i opravdavanju cionista desničara u Izraelu.Postala je svakidašnja praksa da se koriste jedna ili dvije orijentalističke generalizacije (a stari orijentalisti poput Bernarda Lewisa stavili su ih niz u opticaj) da bi se udarilo na cijeli islamski svijet a da se ne zamara pitanjem vrijede li takve prazne floskule oduvijek za ponašanje svakog muslimana. izvor. 1980. Islamska kultura [O'Brien nas ne obavještava zašto u ovom trenutku skače s vjere na kulturu. Riječ 93 . navod ili kontekst i taj prilično osebujni postupak ili metoda rasprave ga ni najmanje ne zabrinjava. Pogled te kulture na vlastiti položaj u svijetu koji mu po pravu pripada [O'Brien nam ne govori kako ili gdje je došao do ove privilegirane informacije] nalazi se u dubokom neskladu sa stvarnim poretkom suvremenog svijeta [to se sa sigurnošću može reći za pogled gotovo bilo koje kulture na samu sebe]. Zadati udarac Kući rata hvalevrijedno je i zaslužno. Evo tipičnog odlomka lijenog povijesnog prosuđivanja. »Islam znači pobjeda« slogan je iranskih fundamentalista u Zaljevu [tj. generaliziranja i nevjerojatnog stereotipiziranja takve vrste koju nitko tko ima imalo ozbiljne veze s islamom ne bi označio drukčije nego kao običnu glupost: Stanovite kulture i subkulture.] Izrael je glavna meta tih aktivnosti [ono što je Izrael učinio ili nastavlja činiti ne dovodi se u pitanje. koji je polako postao dio reakcionarne desnice tijekom 80-ih. Božja je volja da Kuća islama treba pobijediti Kuću rata (nemuslimanski svijet) i to ne samo duhovnim sredstvima. predodređeni su za uzgajanje terorizma. iransko-irački rat. Otud široka podrška aktivnostima koje Zapad osuđuje kao terorističke. niti precizira gdje se nalaze granice jednog i drugog] najistaknutiji je primjer.

moglo govoriti o Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu kao dijelovima »slobodnog svijeta«.42 Povlačenje u vjeru postao je način na koji se može objasniti većina islamskih država od Saudijske Arabije (koja je odbila ratificirati sporazume iz Camp Davida. na primjer. The Atlantic. Columbia Journalism Review 17. usprkos svojoj protusovjetskoj predanosti.. »The Greatest Story Ever Told«. Rusija. prosinca 1918. premda je hladni rat bitan jednako kao i korupcije i tiranije stanovitih islamskih zemalja. Francuska ili Velika Britanija. tvorci američke politike ustraju u tome da govore o »gubitku« Irana kao što su tijekom prošla tri desetljeća govorili o »gubitku« Kine. siječanjveljača 1980. a pogotovo američkoj.. Štoviše. 25-33.S. podnaslov »Blissed out by the pope's U. ali one vjerojatno ne bi prestale čak i da Izrael nestane (»Thinking about Terrorism«. Vijetnama i Angole. Kislovodsk. u zapadnoj svijesti općenito. 5. 'historic'. jedinstveno je nesretna sudbina islamskih država Perzijskog zaljeva da ih oni koji su upravljali američkom krizom Solženjcin. nikad nije stvarno pripadao »našoj« strani kao. na primjer. 42 ∗ 94 . 65. Afganistana i Alžira. Možemo vidjeti kako se islamski svijet diferencirao. br.. lipanj 1986. 'transcendent' – the breathless press produced a load of papal bull«. od drugih područja u svijetu na koja se mogla primijeniti analiza hladnog rata. s. rođen 11. Čak ni Iran tijekom vladavine šaha. visit – 'unique'. Aleksandr (Isajevič). Pa ipak.je samo o islamskom teroru]. Vidi: Garry Wills. Čini se da ne postoji način na koji bi se. što se protumačilo kao logika svojstvena islamu) do Pakistana. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. s. Ruski romanopisac i povjesničar kojem je 1970.) Posebno nasilni vjerski intenzitet pripisuje se isključivo islamu čak i kad se vjerski osjećaji znatno šire u čitavom svijetu: trebamo se samo prisjetiti kako se liberalni tisak neumjereno odnosio prema neliberalnim vjerskim ličnostima poput Solženjcina∗ ili pape Ivana Pavla II i načina na koji pokolji muslimana u Bosni nisu pripisani kršćanstvu pa da vidimo koliko je jednostran neprijateljski stav prema islamu.

upozorio da bi »tragedija Vijetnama« mogla dovesti do »pacifizma i izolacije« u zemlji. Institue for Palestine Studies. 43 Ovo je posebno američki sindrom.S. a ne samo vjerski fanatici koji sada još više zakuhavaju stvari. IPS Papers br. Drugo. Buheiryja. Beirut. a pogotovo američkim stavovima o islamskom svijetu od Drugog svjetskog rata nadalje. po mom mišljenju. barem što se tiče novinarstva u cjelini.43 Jedna od tema rata u Zaljevu 1991. jasan vjerski karakter Izraela rijetko se spominje u zapadnom tisku: tek su se nedavno pojavile jasne reference na izraelski vjerski fanatizam. bila je da se jednom zauvijek riješi duhova Vijetnama. u većini zapadnih izvještaja o vojnim izraelskim kolonistima jednostavno je izostavljena nezgodna činjenica da je »svjetovna« laburistička vlada prva utemeljila nelegalna naselja na okupiranom arapskom teritoriju. nastavljanjem zapadne hegemonije i demonstriranjem vrlina modernizacije.smatraju područjima spremnima za američku vojnu intervenciju. U Evropi je situacija znatno bolja. sigurnost Izraela u očima SAD-a postala je prikladno međusobno zamjenjiva sa suzbijanjem širenja islama. lipnja 1970. čija je osnovna djelatnost nasilno postavljanje nelegalnih naselja Zapadnoj obali. Pa ipak. U. a interesi SAD-a na Srednjem istoku toliko su veliki da bi predsjednik trebao »educirati« Amerikance o mogućnosti vojne intervencije na tom području. Kao prvo. 44 95 . kako se Izrael (»jedina demokracija« na Srednjem istoku i »naš snažni saveznik«) koristi kako bi se prikazao kao žrtva islama. Ovakva vrsta jednostranog izvještavanje pokazuje. a puno njih se odnosi na pristaše Gusha Emunima. Ovdje treba spomenuti još jednu stvar: ulogu Izraela u posredovanju pri zapadnim. pravednija. 1980. Tako je George Ball u New York Times Magazineu od 28.44 Na taj način Izrael izgleda kao bastion zapadne civilizacije koji je isječen (s mnogo odobravanja i samohvale) iz islamske divljine. Na te načine tri vrste iluzija ekonomski potkrepljuju i stvaraju jedne druge u interesu jačanja slike Vidi izvrsno i iscrpno istraživanje Marwana R. Threats Against Arab Oil: 1973 -1979. 4.

Potom dolaze masmediji. zajedno sa zajednicom geopolitičkih stratega. Iako je nekoliko dana kasnije opovrgnuo to što je rekao. Veliki dio inteligencije. zaprijetio je Iranu »jakim djelovanjem«. iznosi velike ideje o islamu. zastrašujuća svjetina. nafti. godine i rekao da je Iran »otok stabilnosti«. obrana i tajna služba. i nakon nesreće leta TWA 800 u srpnju 1996. ideologija modernizacije i afirmacija izraelske vrijednosti za Zapad. usprkos neoborivoj činjenici da je samo mali dio onoga što se događa u akademskim studijama islama izravno inficirano kulturnim i političkim vizijama koje se mogu naći u geopolitici i ideologiji hladnog rata. Zbog razloga o kojima sam već govorio. Za sve je to nadležan nevjerojatno jak establišment – naftne kompanije. budućnosti zapadne civilizacije i borbi demokracije protiv nemira i terorizma. kako bismo »naše« stavove o islamu učinili vrlo jasnima. Kad je predsjednik Carter proveo svoju prvu Novu godinu u uredu sa šahom 1978. goleme korporacije i multinacionalne kompanije. govorio je to s mobiliziranim snagama tog moćnog aparata predstavljajući u isto vrijeme interese SAD-a i govoreći o islamu. američki ministar obrane pri posjeti Saudijskoj Arabije nakon bombaškog napada u Khobaru 2. kolovoza izjavio da je Iran »glavni kandidat« za krivca za taj napad. to djelovanje je već započelo. Pored toga. koji podatke uzimaju od druge dvije sastavne cjeline aparata i sažimaju ih u prikaze: odatle karikature. 96 . izvršna grana vlade. cjelokupni aparat informiranja i donošenja smjernica američke politike ovisi o tim iluzijama i širi ih na sve strane. iako puno tiše i slabije. koncentriranje na »islamsku kaznu« i tako dalje. islamski stručnjaci ulaze u tu veliku struju. Njihove predrasude i neznanje nikad nisu bile vidljivije nego neposredno nakon eksplozije u Oklahoma Cityju (u travnju 1995.) kad su svi kolektivno došli do zaključka (predvođeni aktualnim »stručnjacima« kao što je Steven Emerson) da su za događaj krivi islamski teroristi i ponavljali su te optužbe.Zapada o samom sebi i promoviranja zapadne sile kao jače od istočne: stav o islamu. A kad je. osamnaest godina kasnije.

Čulo se za Arape i Irance. do sada neidentificirane sile) koji je govorio da energija više nije »naša« da je samo tako uzimamo. shvaćanjem da se sa Srednjeg istoka i iz Perzijskog zaljeva emitira beskompromisnost prema Americi i. Riječi poput »monopola«. Nije pretjerano reći da je prije iznenadnog rasta cijena OPEC-a početkom 1974. Commentary. travanj 1974. Od dominantne svjetske sile SAD su se dramatično našle u problemima. »The End of the Postwar Era«.45 Najranija najava promjene pojavila se u nizu članaka koje je objavio Commentary početkom 1975. Taj je naziv bio rezerviran isključivo za članice OPEC-a. »islam« kao takav rijetko razmatran u kulturi ili medijima. To je kraj poslijeratnog razdoblja. 97 . zatim članak Daniela Patricka Moynihana »The United States in Opposition« [SAD u opoziciji] (u ožujku).Zajednice tumačenja Obratimo pažnju na to kako su geopolitički stratezi i liberalni intelektualci iskoristili islam u SAD-u. izjavio je Fritz Stern u Commentaryju. Tuckera »Oil: The Issue of Arnerican Intervention« [Nafta: Pitanje američke intervencije] (u siječnju).. mada se o maloj skupini američkih multinacionalnih kompanija vrlo rijetko govorilo kao o kartelima. Moynihan je postao predstavnik SAD u Ujedinjenim nacijama i tamo držao govore u kojima je upozoravao da »zapadne 45 Fritz Stern. 27-35. »kartela« i »bloka« otada su odjednom ušle u selektivan opticaj. ali rijetko kad za muslimane. a oba članka već su u naslovima nedvojbeno izložila svoje argumente. Prvo je objavljen članak Roberta W. Pakistance i Turke. iznad svega. S novim pritiskom na ekonomiju oblikovala se i nova kulturna i politička situacija. znak (nove. Ali dramatično viša cijena uvozne nafte uskoro se počela povezivati u javnosti sa skupom neugodnih stvari: ovisnosti Amerike o uvoznoj nafti (što se često izricalo kao da je »na milost i nemilost stranih proizvođača nafte«). s.

Zanimala ih je samo jednakost. s. 47 98 . čije su ideje i identiteti bili posuđeni od britanskog socijalizma. ne proizvodnja ili. siječanj 1975. ožujak 1975. Commentary. u biti stvorene britanskim imperijalizmom. uvjeti su već bili postavljeni u onome što su on i Tucker izlagali u svojim esejima u Commentaryju. 21-31. A one su zauzvrat dale oblik. nešto za što je Tucker mislio da će započeti zlokobnu »međuovisnost« kojoj bolje da budemo spremni da se suprotstavimo – ako je potrebno. distribuciji bogatstava.47 Posebno treba ukazati na niz strategija koje se pojavljuju u ta dva članka. Tucker. One se spominju i kratko opisuju kao kolektivna jedinica. a zatim nastavio dodajući vojnim kićenjem. da se na same SAD izvana primjenjuje egalitarizam. »The United States in Opposition«. retoriku i dramatičnu strukturu onome što je puno ljudi u zemlji doista osjećalo.. rekao je. međutim »islamu«. Ali. prema Moynihamu. »moglo bi nas iznenaditi kakve bi se snage mogle osloboditi ako podignemo te transparente. kako je to Tucker rekao. a Daniel P.«46 Te nove nacije. među njima i proizvođači nafte. »Oil: The Issues of American Intervention«. zanimalo je jedino izjednačavanje nejednakosti između »nas« i »njih«. Nijedan od njih nije imao ništa reći o islamu. s. 21-31. sloboda.demokracije« ne mogu mirno stajati ne radeći ništa i dopuštati da ih maltretira automatska većina bivših kolonija. Commentary. čak i napadom. 46 Robert W. povijest ili nacionalne putanje. Ni Tuckerovi proizvođači nafte. ako to ne uspije. kako se pokazalo godinu dana kasnije. ni Moynihanove nove zemlje Trećeg svijeta nemaju vlastiti identitet. Moynihan. Bile su to strane nacije. kako se činilo. već je bila određena uloga koju su mu pripremili Tucker i Moyniham iznenadnim i neprihvatljivim promjenama koje su opisivali. »Mi jesmo iz slobodarske stranke«.. Njihova filozofija temeljila se na eksproprijaciji ili. Prvi put u povijesti SAD-a činilo se.

u La Défense de l'Occident Henrija Massisa (1927. što oni stvarno žele. s. proizvođači nafte su proizvođači nafte. nove države Trećeg svijeta imitacije su. na primjer.. 5. »Iznenada«. 48 49 U: Encounter. To se vidi. onda one mogu biti jedino zapreka redu. okorjeli.. osim da se istakne da ono krši stari poredak. Commentary. 99 .) i recentnije. odakle dolaze. I treće. 54. te su zemlje apstrakcije protiv kojih se ranije izgrađene svjetske sile sada raspoređuju.zatim ih se zanemaruje. Čini se da upućivanje na novo »međunarodno društvo« na koje Tucker upućuje nema druge svrhe.49 Međutim. koje se periodično pojavljuju u suvremenoj povijesti Zapada.«48 Ako te nove nacije nisu tvorci i pokretači reda.. br. zapreka su redu zato što je sve što one jesu i što mogu biti kao skupina posve suprotno »nama«. prema Moynihanovom mišljenju. kaže Tucker u jednom svom kasnijem eseju o nafti i sili. Drugo. Ono što su Tucker i Moynihan govorili pratilo je djelomično logiku kanonskih pjesama u slavu opsjednutog Zapada. 55. »suočeni smo s budućnošću međunarodnog društva u kojem se više neće moći osigurati uredna distribucija onoga što se naziva »svjetskim proizvodom« i to zato što glavni koji imaju moć među razvijenim i kapitalističkim zemljama više neće biti glavni tvorci i pokretači reda. s. čak prijeteći. u članku Anthonyja Hartleya »The Barbarian Connection: On the 'Destructive Element' in Civilized History« [Barbarska veza: o 'destruktivnom elementu' u civiliziranoj povijesti]. Samo njihovo postojanje predstavlja rizik za »nas«. a ne po vrijednosti onoga što jesu. svibanj 1980. za Tuckera i Moynihana ono što se suprotstavlja Zapadu nije nešto što znamo (na način na koji bi neki evropski imperijalist mogao govoriti o istočnjacima kao »narodu koji znamo jer smo vladali njima«). zašto se ponašaju tako kako se ponašaju? Tucker. Inače se čine anonimni i neobični. Tko su ti ljudi. Bivše kolonije su bivše kolonije. »Further Reflections on Oil and Force«. siječanj 1975. 20-27. U najboljem slučaju. poznate jedino po onom što oponašaju.

New York. pitanja na koja se ne može odgovoriti. godine. nafta je bila puno skuplja. koji se temeljio na pitanju »Opravdavaju li nedavna događanja u Kambodži [pobjeda Crvenih Khmera i izvještaji o grozotama koji su uslijedili nakon toga] ponovno razmišljanje o našem protivljenju ratu u Vijetnamu?« Pitanje. Čak je i nafta (to jest. 50 100 . ukazuje na prestanak entuzijazma koji je vladao 60-ih godina i njegovu zamjenu nelagodom zbog novih međunarodnih stvarnosti koje su nagovještavale predstojeću katastrofu. Gotovo u isto vrijeme SAD su se povlačile iz Indokine. Na pamet nam dolazi. bila je nepredviđena mogućnost gubitka i raskol koji nije imao lica niti vidljivog identiteta. navike će pretrpjeti radikalne i nedobrodošle promjene. Revolution in the Third World [Revolucija u zemljama Trećeg svijeta] Gerarda Chalianda. ako već ne odgovori. zaključio je da je većina antikolonijalnih napora rezultirala osrednjim. represivnim državama koje nisu zaslužile podršku Zapada. ukratko. ljutiti cri de coeur dobro znanog zagovaratelja vijetnamskog.50 Ili. Revolution in the Third World: Myths and Prospects. Pišući 1977. Puno toga se pisalo o »post-vijetnamskom sindromu« u američkoj politici. navedimo slučaj časopisa Dissident koji je sponzorirao simpozij u svom izdanju za jesen 1978. Jedino što smo znali bilo je da više nećemo imati ono što smo uzimali zdravo za gotovo. U raspravi je opravdano naveden primjer općeg neuspjeha međunarodnog ekonomskog sustava. na primjer. u muslimanski svijet. angolskog. Ono što su konzumenti vijesti i nafte osjetili. To je bilo popraćeno progresivnim liberalnim razočaranjem po pitanju zemalja Trećeg svijeta. kubanskog. pogotovo onih zemalja čije obećanje se izdalo. alžirskog i palestinskog pokreta oslobođenja. Viking Press. prema tome. Više nećemo voziti aute kao prije. 1977. stvarni materijal u Gerard Chaliand. iako je malo ljudi primijetilo kako se tvrdnja da daleki američki interesi trebaju vojnu zaštitu od nestabilnosti i ustanaka prebacila iz Vijetnama na bliže područje.To su pitanja koja nisu bila postavljena i.

Iranski šah također je postao svjetski vođa. University of Chicago Press.51 Druge su se stvari činile važnijima. Također. Little. The Control of Oil. Indonezija. Maroko: iznenadnost njihove sposobnosti da zadaju probleme SAD-u sredinom 70-ih bila je uznemirujuća popratna okolnost činjenici koliko malo se znalo o njihovoj prošlosti i identitetu. The Brotherhood of Oil: Energy Policy and the Public Interest. Filipini. Boston. Kao posljedica toga. Chicago and London. 1976. s. Šeik Yamani postao je autoritet zbog razloga koji se nije mogao utvrditi. današnja je slika islama. neobuzdana i neposredna. Pantheon Books. pojavila Palestinska oslobađajuća organizacija. nezamislivo bogati i dobro naoružani. » The Arabian Fantasy: A Dissenting View of the Oil Crisis«. neizrečena je Vidi: Christopher T. Na taj je način veliki broj islamskih država. nametljivo su se pojavljivali svugdje na Zapadu. osim onih koji su. osim činjenice da je bio musliman i dolazio iz naftom bogate Saudijske Arabije. siječanj 1974.. Kao prvo. Brown & Co. Rand.. 1977. poput Moynihana i Tuckera. razne države Zaljeva. Haryers Magazine. 42-54 i njegov Making Democracy Safe for Oil: Oilmen and the lslamic East. 51 101 . Za mjerodavni rad o istinitoj slici situacije s naftom vidi: John M. nijedan bitni segment stanovništva nije bio spreman objasniti ili identificirati nešto što se pokazalo kao novi fenomen. Turska. Zatim se u Ujedinjenim nacijama 1974. Nije bilo stvarnog prijelaza od stanja nepoznavanja do statusa vijesti. ali ne i objašnjavao specifičnosti islama. Nigerija. Pakistan. Alžir. jesu li dugi naftni cjevovodi ispunjeni panikom i je li podizanje cijena nafte doista imalo ikakve veze s krizom. ličnosti i prisutnosti nezamjetljivo ušao u opću svijest i dobio status »vijesti«. Nova islamska prodornost tada se lako mogla pratiti do onoga što su pojedinci zvali Ramadanski rat u listopadu 1973.pitanju) bila sporedna u usporedbi s prijetnjom da se ona izgubi: činilo se da nitko ne zna postoji li doista stvarna nestašica. NewYork. i Robert Engler. Blair. Opljačkani Arapi. ali arapski vojnici nisu pobjegli kao 1967. gdje god na nju naiđemo. izvlačili svjetsko-povijesne zaključke u okviru koji je prilagođavao. Tom prilikom egipatska vojska prešla je groznu BarLev liniju. 1975. Iznenađujuće dobro su se borili.

što ti događaji ruše »tanku kolonijalističku fasadu liberalizma. u Palestini i na svim ostalim mjestima – koje se. socijalizam. Iz sve te tri opće karakteristike može se razabrati islam. a taj »islam« je sila koja prelazi udaljenosti u vremenu i prostoru koje inače razdvajaju te događaje. što su nastale iz zastrašujuće moralne pobude (na primjer. kao prvo. građanski ili ljudski) i treće. a zbog promjena u načinu intelektualno-geopolitičkog razmišljanja koje sam opisao. prosinca 1979.pretpostavka da pravi naziv »islam« označava jednostavnu stvar koju se može koristiti neposredno. svjetovnost kao i moralna ograničenja. kao što se koristi »demokracija«. Do kraja eseja Walzer je uvjerio (barem sebe. govori o stvarnom predmetu zvanom islam. što pokazuju dosljedan model političke moći koja prodire na Zapad. a ne politički. najčešće kao predmet koji se razlaže s težinom i ozbiljnošću. Ta je neposrednost vidljiva. Osim toga. osoba ili institucija kao što je katolička crkva. može tumačiti kao primjere jedne te iste stvari: islama. može se primijetiti – ponovno prema Walzeru – da se u govoru o islamu više-manje automatski eliminira prostor i vrijeme. Međutim. 102 . kako tvrdi. socijalizma ili demokracije«. Walzer mu daje naslov »The Islam Explosion« [Eksplozija islama]. U tom pogledu. a u članku se kao laik (kako je to sam priznao) bavi velikim brojem važnih. kad se Palestinci opiru izraelskom kolonijalizmu Walzer uvjereno tvrdi da je taj otpor vjerski. predmetu toliko neposrednom da bi primijeniti na njega bilo kakvo posredovanje ili pobliže označavanje bilo suvišno. drugo. na primjer. između tih liberalnih časopisa i masmedija vrlo je mala razlika. Primjer vrijedan spomena jest esej Michaela Walzera objavljen u New Republic 8. svjetovnosti. premda (po njegovom mišljenju) nasilnih i neugodnih događaja dvadesetog stoljeća – na Filipinima. tvrdi Walzer. Svim je tim događajima zajedničko. još više uznemirava činjenica što se ona u važnim liberalnim časopisima redovito upotrebljava u općenitim raspravama o kulturi. u Iranu. ako već ne druge) da kad kaže »islam«. političke komplikacije kao što su demokracija. u uvodnoj priči Timea spomenutoj ranije u tekstu.

»našim«. »The Clash of Civilization?« (Sukob civilizacija?]. Doslovni vrhunac ovog trenda formulirao je Samuel P. prosinca 1979. Iz ove obične gluposti Huntington (kao i.) i na taj način 103 . savez islamista i konfucijanaca. (o čemu ću reći nešto više u drugom poglavlju) – implicira antagonizam prema »našem« svijetu. a najopasniji za Zapad je islam (ili bolje. 30.Druga je značajka javne slike islama u novom geopolitičkom određivanju njegovo neizostavno postavljanje u konfrontirajući odnos sa svime normalnim. za koji ne navodi dokaze). prijeteće i drastično protiv nas. Ako neposrednost islama čini da nam islam izgleda izravno dostupnim. veliki broj čitatelja koje je impresionirao) izvlače uznemiravajuće zaključke kao što su »islamski blok u obliku polumjeseca. Huntington u svom vrlo cijenjenom članku objavljenom u ljetnom izdanju Foreign Affairs 1993. poslije-hladno-ratni oblik sukoba. da ne kažemo pretjeranu. 34. Taj se utisak stiče iz čitanja Walzerovih uradaka ili uradaka znanstvenika na koje se Walzer oslanja. ti Iranci koji drže Amerikance za taoce) »protiv« nas. Sam koncept islamskog svijeta – koji je bio predmet niza od četiri članka Flore Lewis u New York Timesu 28. tada ga njegovo razilaženje od naše stvarnosti i normi postavlja izravno. naslov Huntingtonovog amaterskog haračenja u povijest i kulturu preuzet je iz eseja Bernarda Lewisa » The Roots of Muslim Rage« (Korijeni muslimanskog bijesa] u kojem Lewis iznosi smionu. zapadnjačkim. glavni je razlog za taj niz članaka bio što je islam (to jest. Doista. Ovo. u kojem bivši hladni ratnik jasno iznosi svoj pogled na novi.. i 31. tezu da je »islam« (nije baš specifičan) ljut na samu suvremenost. nesumnjivo. nije ništa manje nego sukob civilizacija. Zanimljivo. svakodnevnim.. kaže on zloslutno. 29. neliberalni totalitarizam dominacije islama nad svojim vjernicima i tako dalje. nastranosti islama kao vjere. njih devet ili deset. kad do njega dođe. Rezultat je taj da je islam stekao polimorfni status opipljive. od izbočenja Afrike do središnje Azije ima krvave granice« (s. prepoznatljive stvarnosti o kojoj se može davati puno izjava i logičkih strategija (većina njih antropomorfnih) bez obzira kakve one bile. Taj se osjećaj pojačao kad je Lewis katalogizirala navodno udaljavanje islama od normalnosti: neobičnosti arapskog jezika.

. (izvjestitelj New York Posta) koji iz nekih svojih vlastitih razloga tvrdi da je Homeini Arapin i da je islam počeo u petom stoljeću prije Krista. 1979.izaziva još više straha i manje znanja o islamu. London. Religion. kolovoza 1979. Tada se islam može usporediti sa svime što nam se ne sviđa. Frank Cass & Co. 123. Politics: Collected Essays. prorevolucionarnu kritiku represije u Homeinijevom Iranu vidi: Fred Halliday. Keddie. islam se može spremno izjednačiti s gotovo svakim muslimanom: Ajatolah Homeini glavni je kandidat. usprkos tisućljećima mirne razmjene i mogućnostima za budući dijalog. Islam je neprijatelj broj jedan svakom zapadnjaku. »The Revolution Turns to Repression«. Kao primjer imamo meko izdanje Homeinijeve Islamic Government [Islamska vlada] pod naslovom Ayatollah Kohmeinis Mein Kampf [Moja borba Ajatolaha Kohmeinija] izdavačke kuće Manor Books. bez obzira je li to što se govori činjenično točno ili ne. s. kolovoz 1979. kao i Nikki R. 1980.52 Ayatollah Khomeinis Mein Kampf: Islamic Goverment by Ayatollah Ruhollah Khomeini. 52 104 . kao da su svaki musliman i svaki zapadnjak nepropusni mali kontejneri civilizacijskog identiteta osuđeni na beskonačno samo-obnavljanje. s. također vidi njegove komentare u: The Iranian. ali isto tako i muslimanska svjetina u Karachiju. Osnovna razlika između autora Mein Kampfa i sastavljača nezanimljive Islamske vlade jest ta što je jedan bio ateist dok se drugi pravi da je Božji čovjek. Iran. Carpozijeva analiza blagozvučno počinje kako slijedi: Poput Adolfa Hitlera u drugo vrijeme... Prema tome. 260-64. Ono što Huntington pokušava promovirati jest nepomirljivost stanovitih civilizacija i Zapada. 24. Za pažljivu. Jr. Kairu ili Tripoliju koju prikazuju na televiziji kad god treba prikazati neposredne primjere fundamentalizma. mrzitelj.. New York.. New Statesman. Manor Books. huškač i prijetnja svjetskom redu i miru. 22. Tekst je popraćen analizom stanovitog Georgea Carpozija. Ajatolah Ruhollah Homeini je tiranin.

Rezultat je taj da smo ponovno podijelili svijet na Istok i Zapad (stara nepromijenjena orijentalistička teza) da bismo zavarali svijet i same sebe po pitanju toga kakav je naš stvarni odnos prema zemljama Trećeg svijeta. nevoljkosti da se izvještava o političkim procesima. izbjegavanju detalja.Takva predstavljanja islama redovno su svjedočila sklonosti da se svijet odvede u pro. u navođenju svih tih stvari o općoj slici islama. Sve se to može naći ne u islamu. Druga je posljedica da je značenje ili poruka te slike i dalje ograničena i da se temelji na stereotipima. društvima. Ali u onoj mjeri u kojoj osjećam da je uopće moguće raspravljati o vjeri. ponavljanju. koja je aktualna u današnje vrijeme. radi se o obliku tumačenja vjere koja se 105 . politici informiranja i obrazovanja. Osobno nisam niti religiozan niti islamskog porijekla. Peto. ne želim sugerirati da negdje postoji »stvarni« islam koji su mediji (koji djeluju iz niskih pobuda) izokrenuli. nametanju modela i vrijednosti koji su etnocentrični ili nevažni (ili oboje). Jedna je nastanak specifične slike islama. kao i nacionalnoj politici. taj je pojednostavljeni prikaz islama imao ustanovljive posljedice i u samom islamskom svijetu. personificirati. Uopće ne.i antikomunizam). ali unatoč tome mislim da mogu razumjeti nekoga tko izjavljuje da vjeruje u određenu vjeru.i antiamerikanizam (ili pro. To znači da su islam medija. Za muslimane kao i za ne-muslimane islam je objektivna i subjektivna činjenica jer ljudi tu činjenicu oblikuju po vjeri. Četvrto. dati identitet onome za što osjećaju da im se kolektivno ili individualno suprotstavlja. nego značajkama zapadnog društva i medijima koji razmatraju i služe toj ideji »islama«. nego i kulturnim institucijama. dezinformiranju. koji nam predstavljaju mediji i kulturni stav mogu puno toga reći ne samo o »islamu«. Iz ovoga proizlazi znatan broj važnih posljedica. islam zapadnih znanstvenika. odsutnosti stvarne perspektive. povijestima i tradicijama ili (u slučaju autsajdera ne-muslimana) zato što moraju fiksirati. Treća je posljedica stvaranje konfrontacijske političke situacije u kojoj smo »mi« protiv »islama«. Pa ipak. islam. islam zapadnih izvjestitelja i islam muslimana redom postupci volje i tumačenja koji se događaju u povijesti i da se s njima može baviti jedino u povijesti kao činovima volje i tumačenja.

Ali. Najbliže što ljudi mogu doći takvom svijetu jest u vrijeme kad su djeca 106 . ono čime se ovdje bavimo u najširem su smislu zajednice tumačenja. Svi mi živimo u svijetu koji tvore ljudska bića u kojem su stvari kao što su »nacija«. Ne tvrdim da istina i stvarnost zapravo ne postoje. Jer ta primljena tumačenja sastavni su dio života u društvu. na primjer. ali možemo reći nešto o njihovoj koncepciji islama koja ih je samosvjesno suprotstavila režimu kojeg su smatrali antiislamskim. Postoje. spremne u mnogim slučajevima doslovno zaratiti. nego i iz onoga što primamo. Takav svijet nije dostupan. Tada možemo usporediti njihovo tumačenje islama s onim što Time i Le Monde govore o islamu. prije svega. Drugim riječima.. Svi živimo u svijetu takvih značenja. imamo tendenciju zanemariti ili minimalizirati raspon o kojem ovisi naš osjećaj za realnost. revoluciji u Iranu i islamistima u Alžiru. To je jasno rekao C. a sve one stvaraju i otkrivaju sebe i svoja tumačenja kao temelj svog postojanja. ne moramo govoriti o tome jesu li revolucionari zaista muslimani po vjeri ili ne.manifestiraju u djelovanju ljudi koja se događaju u ljudskoj povijesti i društvu. Svjesni su puno više od onoga što su osobno iskusili. koje su u velikom broju međusobno posvađane. Nitko ne živi u izravnom kontaktu s istinom ili stvarnošću. Kvalitetu njihovih života određuju značenja koja su primili od drugih. raspravljamo o »islamskoj« revoluciji koja je srušila Pahlevijev režim ili FIS-u (Alžirska islamska oslobodilačka fronta) koja je porazila vladu na općinskim izborima 1990. u cjelini. Wright Mills: Prvo pravilo razumijevanja ljudskog stanja jest da ljudi žive u rabljenim svjetovima. Kada. slomimo kost ili osjetimo strah zbog smrti nama drage osobe. namjernog ljudskog truda da se tim stvarima da identitet koji ćemo moći prepoznati. »kršćanstvo« ili »islam« rezultat dogovorenih konvencija. Nitko ne stoji sam u izravnom suočavanju sa svijetom čvrstih činjenica. povijesnih procesa i. kao što znamo kad vidimo drveće i kuće u svom susjedstvu. a njihovo vlastito iskustvo uvijek je posredno. ugnjetavačkim i tiranskim. ne samo iz tumačenja i značenja koja sami stvaramo.

značenja organiziraju znanje upravljajući neposrednim površnim percepcijama. da reagiraju kako reagiraju. Za većinu onoga što čovjek naziva čvrstom činjenicom. ali uvjeti tumačenja nisu uvijek njegovi vlastiti. Svaki čovjek tumači ono što opaža (kao i mnogo toga što ne opaža). Međutim. skladištima predstava koja se 107 . svaki čovjek ovisi o mjestima opažanja. promatra prirodu. u strašnom vrtlogu besmislenih događaja i nerazumne zbunjenosti. društvu ili samom sebi. ali uvjeti njegovih tumačenja vjerojatnije su izrazi i slike drugih koje je prihvatio kao svoje. Ona navode ljude da vide što vide. upravljanjem simbolima. da bi bio siguran. Svijest ljudi ne određuje njihovu materijalnu egzistenciju. Simboli fokusiraju iskustvo. Pa ipak. Slike svijeta koje imaju. Svaki čovjek govori o opažanjima i tumačenjima drugih. ljude uhvati panika ili gotovo potpuna nesigurnost. Ta primljena i izmanipulirana tumačenja bitno utječu na svijest koju ljudi imaju o vlastitom postojanju. u svakodnevnom životu ne doživljavaju svijet kao svijet čvrstih činjenica. zdravim tumačenjem. za svakog čovjeka te slike (koje su stvorili stranci i mrtvaci) sam su temelj njegova života kao ljudskog bića. nacrti i komunikacije koje su im prenijeli drugi -prvo. kao i životnim težnjama. samim ljudskim govorom. ili slike samih sebe. niti materijalna egzistencija određuje njihovu svijest. dane su im po hrpi svjedoka koje nikada nisu i nikada neće upoznati. većinu onoga što smatra činjenicama o prirodi. Između svijesti i egzistencije nalaze se značenja. niti promatra. a kasnije. da osjećaju što osjećaju i kako da reagiraju na te osjećaje. centrima tumačenja. odgovarajućom predstavom. Svaki čovjek. društvene događaje i samoga sebe: ali nikada nije promatrao. Njihovo doživljavanje svijeta sastavljeno je iz stereotipnih značenja i oblikovano već gotovim tumačenjima.ili kad polude: tada. nije ih on osobno formulirao niti isprobao.

Irving Louis Horowitz. Filmovi su. budi u nama osjećaj da nam se suprotstavlja nešto iz temelja neprivlačno i negativno. prati ono što bismo mogli nazvati cjelokupnim kontekstom. važni. ako televizija krizu u Iranu redovno prikazuje slikama »islamske« svjetine koja moli.u suvremenom društvu temelje na sredstvima onoga što ću nazvati kulturalni aparat. ako ni zbog čega drugoga onda zato što vizualni osjećaj povijesti i dalekih zemalja informira naš vlastiti koji često oblikuju filmovi. 1967. dajući stanovitu sliku islama i. nego ćemo zaključiti da tako uistinu stvari stoje: prirodne. »strane«. London. To. Wright Mills. ur. u: Power. To je jednostavno tako i u 1996. odražavajući interese moći u društvu kako ih predstavljaju mediji. 53 108 . nego i prenosiv skup osjećaja o toj slici. Budući da je islam »protiv« nas i »tamo negdje«. s. dnevne novine i masovni tjedni tisak. nećemo sumnjati u neophodnost da se postavimo u konfrontacijski odnos prema njemu. Nije ni čudo što je Jean Daniel iz Le Nouvel Observateur 26. onda se »islam« ograničava upravo na te karakteristike. impliciranu vrijednost i. I ako još k tome vidimo i čujemo kako Walter Cronkite svoju noćnu radioemisiju uokviruje izrazom »tako stvari stoje«. stav koji propagira kod promatrača. Oxford University Press. Tu sliku. Wright Mills. Prema tome. Pod kontekstom mislim na okvir u kojem se ta slika nalazi. posljednje. njeno mjesto u stvarnosti. C. nećemo zaključiti da je riječ o scenama koje je televizijska kuća izabrala i postavila pred nas na taj način. »The Cultural Apparatus«..53 Za većinu Amerikanaca (isto vrijedi općenito i za Evropljane) grana kulturalnog aparata koja im isporučuje islam većinom uključuje televizijske i radio mreže. naravno. što je popraćeno komentarima o »antiamerikanizmu«. New York. 405-406. ali ne i najmanje važno. Za ovu moćnu koncentraciju masmedija može se reći da tvori javnu jezgru tumačenja. zauzvrat. distanci i prijetećoj osobini tog spektakla. naravno. Oxford. nepromjenjive. studenog 1979. Politics and People: The Collected Essays of C. koja nije samo slika. protivne »nama«. mogla reći »les Etats-Unis [sont] assiégés par l'Islam«.

vjerojatnije je da će slika islama (uostalom. 1973. istina nije izravno dostupna. radio i časopisi nisu jedini izvori o »islamu«. imaju interes neke slike stvarnosti promovirati a neke ne. s. televizija. prilično razumljivo. iako puno onoga što proizvode mediji. Postoje knjige. nismo prepušteni na milost i nemilost centraliziranom propagandnom aparatu. različitih stajališta kolumnista ili alternativnih i konvencionalnih prikaza. na primjer. Budući da ova latentna. To čine unutar političkog konteksta koji aktivira i čini učinkovitim nesvjesna ideologija koju mediji šire bez ikakve ozbiljne zadrške ili opiranja. državni sustavi kojima upravlja propaganda.. praktički može reći bilo koje mišljenje bilo gdje i Vidi: Herbert I. U SAD-u se. The Mind Managers. pojednostavljena i jednostrana. Beacon Press. slike i ideje ne iskaču jednostavno iz stvarnosti pred naše oči i ulaze nam u glave. usprkos šarenilu i razlikama. naravno. kao i svi drugi načini komunikacije. 54 109 .Iako smo uvelike ovisni o njima. specijalizirani časopisi i predavači čije su ideje složenije od djelomičnih i neposrednih stvari koje nam isporučuju masmediji. i bilo čega drugoga) biti ista. koliko god mi tvrdili suprotno. 24-27. Pa ipak. važno je spomenuti da se čak i u novinama. Boston. one to nisu. unaprijed dogovorena pravila efikasno služe kako bi se stvarnost kojom se ne može upravljati smjestila u »vijesti« i »priče« i budući da mediji teže doprijeti do iste publike za koju vjeruju da je podložna uniformnom skupu pretpostavki o stvarnosti. radio i novine pridržavaju se određenih pravila i konvencija kako bi priopćile stvari na inteligentan način i upravo oni (puno češće nego samo prenošenje realnosti) oblikuju građu koju isporučuju mediji.54 Također. na radiju i televiziji mogu primijetiti različite varijante. Schiller. uistinu jest propaganda. novine. Ukratko. »Vijesti« se ne događaju samo tako. televizija. raznolikost koju dobivamo nije neograničena. pa čak i ugledni znanstvenici. Jer. ono što mediji proizvode nije ni spontano ni potpuno »slobodno«. Ne bi trebalo posebno naglašavati da su mediji korporacije u lovu za profitom i stoga. Ne može se reći da su industrijske zemlje Zapada represivni. primjerice između dvije uredničke linije.

Mi ne živimo u prirodnom svijetu: stvari poput novina.građani i mediji imaju nenadmašiv prijem novih. Deciding Whats News: A Study of »CBS Evening News«. da sve to izražava jedno općenito mišljenje? To se ne može reći. realnih izvještavanja i točnosti izuzetno su relativni pojmovi. a zatim nastavim s dokazivanjem kako su one usklađene s određenim značajkama medija. Ciljevi tiska poput objektivnosti. Međutim. »Newsweek«. drugim riječima. kako će se predstavljati i tome slično. one se stvaraju kao rezultat ljudske volje. Stvarnost je takva (kako nam Herbert Gans pokazuje u svojoj vrlo važnoj knjizi Deciding Whats News [Odlučivanje što je vijest]) da novinari. društvenih okolnosti. činjeničnosti. nego rezultat složenog procesa namjernog odabira i izlaganja. a to niti ne želim. 55 110 . nije pasivna »obavijest«. postoji kvalitativna i kvantitativna tendencija da se određena mišljenja i opisivanja stvarnosti preferiraju na račun drugih. Štoviše. O njima se definitivno ne treba razmišljati kao da su sami po sebi razumljivi samo zato što smo navikli misliti da su naše novine pouzdane i da iznose činjenice. 1979. Herbert Gans. »NBC Nightly News«. svejedno mislim da. Kako onda netko može reći.55 Vijest. New York. Da na brzinu rekapituliram neke stvari koje sam već rekao. časopisa i televizijskih i radijskih programa (da ne spominjemo knjige i pamflete) gotovo da se ne može opisati ili lako okarakterizirati. novinske agencije i TV mreže svjesno okolišaju odlučujući što će se predstavljati. and » Time«. povijesti. institucija i konvencija nečije profesije. vijesti i mišljenja ne događaju se prirodno. sama raznolikost novina. ako želi biti imalo iskren i pošten. usprkos toj nevjerojatnoj raznolikosti. nekonvencionalnih ili nepopularnih stajališta. Pantheon Books. Oni izražavaju namjere. a ne ostvarive ciljeve. a one u komunističkim i ne-zapadnim zemljama su propagandističke i ideološke.

David Halberstam. New American Library. Sussex. nacionalnost i vjera kad se opisuje neko strano društvo i kultura. 1976. koja potvrđuju opseg do kojeg oblikovanje vijesti i mišljenja u društvu u cjelini operira prema pravilima. pritisku Gay Talese. 1969. unutar okvira.. New York. Harvester Press.. Knjige Gaya Talesea i Harrisona Salisburyja o New York Timesu. The Powers That Be. Svijest o profesionalnom kodeksu etike i način kako se stvari obavljaju uključene su u ono što netko kaže. Mass Communications and American Empire.. The Mind Managers. N. Schiller. International Arts and Sciences. Alfred A. Davida Halberstama The Powers That Be. Discovering the News Michaela Schudsona.. Poput svakog ljudskog bića. New York.. White Plains. kao što se i navike jednog društva uzimaju zdravo za gotovo. Gaye Tuchman. Robert Darton je vrlo dobro opisao te stvari u eseju »Writing News and Telling Stories« [Pisanje vijesti i pričanje priča]. The Kingdom and the Power. Knopf. 1978. Vrijednosti se internacionaliziraju i ne moraju uvijek ispitivati. sredstvima konverzacije koje čitavom procesu daju nepogrešivi sveobuhvatni identitet. Discovering the News: A Social History of Multinational Corporations and the Control of Culture: The Ideologicl Apparatus of Imperialism. Beacon Press. 56 111 . Herbert I. New York. Without Fear or Favor: The New York Times and Its Times. 1969. Times Books. napravljenih s različitih stajališta. Free Press. Harrison Salisbury. 1979. 1979. Gaye Tuchman Making News. prijevod Michael Chanan. kako to kaže i za koga to kaže. izvjestitelj neke stvari uzima zdravo za gotovo. Brighton.Y.Nedavno smo imali odličan primjer načina na koji radi vodeći aparat koji sakuplja i prosljeđuje vijesti na Zapadu.. Michael Schudson. Ne zaboravljaju se stvari kao što su nečije školovanje. Multinational Corporations and the Control of Culture Armanda Mattelarta56: to je tek nekoliko istraživanja. 1979. nego i na stvari kao što su »simbioza i antagonizam koji nastaju između izvjestitelja i njegovog izvora«. Communication and Cultural Domination. Boston. razne studije Herberta Schillera o industriji komunikacija. toliko da nas je učinio akutno osjetljivima ne samo na izvjestiteljevu radnu stvarnost. Making News: A Study in the Construction of Reality. NewYork..

što je razumljivo. kad joj zaprijeti neka strana zemlja. Ne smijemo podcijeniti ni novinarov osjećaj. Neovisnost tiska stvar je vrijedna divljenja. Iznenađuje to što se o neovisnom tisku obično ne misli da sudjeluje u vanjskoj politici. što vrijedi za sve Amerikance. s. To. iako to radi i to vrlo učinkovito.»standardiziranja i stereotipiziranja« i načinu na koji izvjestitelji »više unose u događaje o kojima izvještavaju nego oduzimaju. međutim.«57 Američki mediji razlikuju se od francuskih i britanskih medija. 188. da se ne oslanja samo na ono što zna i što je naučio. 192.. Zanemarimo li CIA-ino iskorištavanje novinara koji rade u inozemstvu u svoje svrhe. organizacije i interesi su različiti. U inozemstvu.. 57 112 . 183. nego i Robert Darnton. ostalim stanovnicima Amerike i ljudima za koje se zna da su proamerički orijentirani. publika je različita. » Writing News and Telling Stories«. ali čak je i tada njihov cilj da prenose (kad već ne mogu promijeniti) vladinu politiku. uključujući i novinare. Kada nastanu konflikti s tom politikom (kao što je bio slučaj s Vijetnamom). ali gotovo svaki američki novinar izvještava o svijetu s nesvjesnom idejom da je njegova korporacija sudionica u američkoj moći koja. pojednostavljenom identifikacijom s nacijom. proljeće 1975. tada mediji formiraju svoja neovisna mišljenja. br. On traži društvo drugih novinara u inozemstvu. a pogotovo kad novinar osjeti da je u inozemstvu kako bi protumačio što se ondje događa na jeziku koji će njegovi zemljaci (uključujući i one koji stvaraju politiku) razumjeti. radi najbolje ono što zna. ali također ostaje u kontaktu s veleposlanstvom. jer naša su društva različita. ne iznenađuje. Daedalus 104. To je uvijek slučaj kad se netko premjesti u stranu kulturu. bilo u praksi ili teoriji. dok je u inozemstvu. američki novinar. Svaki američki izvjestitelj mora biti svjestan da je njegova zemlja supersila s interesima i načinima da te interese ostvari (koje druge zemlje nemaju). neovisnost tiska podređuje često implicitnim izrazima lojalnosti i domoljublja. 2. američki mediji neminovno sakupljaju informacije o vanjskom svijetu unutar okvira kojim dominira vladina politika.

neočekivano originalno ili čak neispravno. Ali na kraju (zato što su korporacije koje služe i promoviraju korporacijski identitet) svi imaju isti centralni konsenzus na pameti. još bolje. Mediji mogu raditi sve moguće stvari. and London. koji sve medijske organizacije pojašnjavaju. na korporativni način. Sva su ta izvještavanja organizirana oko istog zajedničkog centra. To je bit. znatni sastavni dio suvremene povijesti. Berkeley. oblikuju. naučiti i reći. u slučaju američkih medija. to oblikuje vijesti. Potom. 58 113 . kristaliziraju. pružati puno toga što je ekscentrično.58 Sadržaji tog centralnog konsenzusa bolje se mogu opisati kao nešto što se stvarno događa nego kao nešto apstraktno. nego i intenzivira interese koje »mi« već imamo u tim zemljama. tu je još i način na koji izvještaj dopisnika iz inozemstva preuređuju urednici u zemlji. a drugo Talijanima ili Rusima.na ono što bi kao predstavnik američkih medija u inozemstvu trebao znati. to ne diktira niti određuje vijest nesvjesno. Sam medij vrši veliki pritisak. Los Angeles. ili konsenzusa. 1980. misli o sebi: sigurno postoji bitna razlika između onoga što dopisnik Timesa iz Kaira ili Teherana svrstava pod priču i što novinar slobodnjak koji se nada da će njegov članak biti objavljen u The Nationu ili In These Times piše dok boravi u Kairu ili Teheranu. Tu u igru ulazi još jedan skup nesvjesnih političkih i ideoloških ograničenja. Stajališta medija naglašavaju jedno Amerikancima. to je rezultat kulture ili. predstavljati raznovrsna stajališta. Dopisnik iz Kaira drugačije će se izraziti za NBC Nightly News od šefa kairskog ureda Timea u članku koji je pripremao dugo vremena. Dopisnik New York Timesa zna točno što je Times i što on. to jest kultura i. Što se tiče Ovo je uvjerljivo demonstrirao Todd Gitlin u: The Whole World Is Watching: Mass Media in the Making and Unmaking of the New Left. Izvještavanje američkih medija o stranim zemljama ne samo da stvara samo sebe. Pa ipak. odlučuje što je vijest i po čemu. Kao što ćemo vidjeti malo kasnije u slučaju Irana. University of California Press. Ne bi bilo smisla analizirati i kritizirati taj fenomen da nije istina da su mediji odgovorni za ono što jesmo i što želimo.

New Left Review 82. Najjednostavniji i. ur. Popular Culture.. nedavno. i mediji kao dio tog u biti nacionalističkog konsenzusa (djelujući u korist društva kojem služe) vjeruju da su funkcionalni. »The Rites of Assent: Rhetoric. Sacvan Bercovitch. Albuquerque. mislim. Myth. Ovo nije osobina povezana samo s masmedijima. Stoga je zamisao da bi se američka vojna snaga mogla koristiti u zlonamjerne svrhe relativno nemoguća unutar konsenzusa. and the Ideology of American Consensus«.59 Jedan rezultat toga je privid konsenzusa. u: Sam Girgus. Prije svega. Ovdje pak želim iznijeti samo još dva završna komentara o ovoj temi. s. Ritual..izvještavanja medija o islamu i Iranu. identitet. studeni-prosinac 1973. sudbinu i ulogu. 3-16. i stoga se snažno osjeća potreba da mediji šire više-manje standardiziranu opću kulturu. među njima Perry Miller i. u ovoj je zemlji postojala institucionalizirana ideološka retorika koja izražava osebujnu američku svijest. Retoriku i prisutnost institucija u američkom životu uvjerljivo su analizirali brojni znanstvenici. pustit ću da konsenzus govori sam za sebe u analizi u idućem poglavlju. University of New Mexico Press. 3-40. 1980. nego se može pratiti još od osnivanja američke republike.60 To ne određuje sadržaj i ne odražava automatski interese određene klase ili ekonomske skupine. Tu se radi više o povlačenju nevidljivih granica iza kojih izvjestitelj ili kolumnist ne osjeća potrebu ići. sastavljeno od velikog broja često nekompatibilnih subkultura. Počinjući od puritanskih »poruka u divljini«. moramo imati na umu da su SAD složeno društvo. s. 59 Ovo je dobro opisao Raymond Williams u: »Base and Superstructure in Marxist Cultural Theory«. isto kao što je predodžba da je Amerika Posebno vidi: Sacvan Bercovitch. čija je funkcija oduvijek bila da uključi što više američke (i svjetske) raznolikosti i da je preustroji na jedinstveno američki način. 60 114 . najtočniji način na koji se to može opisati jest reći da konsenzus određuje granice i vrši pritisak. Druga je stvar kako taj konsenzus zapravo funkcionira. and the American Ideology.

Facing West: The Metaphysics of Indian-Hating and EmpireBuilding. Vidi: Michael Paul Rogin. Ronald T. politički procesi koji su se u njoj odvijali.sila koja čini dobro u svijetu rutinska i normalna. After the 115 . 1975. čak ni one koje se previjaju u bolovima revolucionarne obnove. Vidi nedavni uvid u ovo pretvaranje u: Chomsky i Herman. New York. CNN. Fredrick Turner. Beyond Geography: The Western Spirit Against the Wilderness. Izrael) otimanja zemlje od loše uporabe ili divljaka61. tri televizijske mreže.. identitet. Navest ću još jedan jednostavan primjer. Ono što se može reći o kvantitativnim značajkama vijesti kao tumačenja može se reći izravno. University of Minnesota Press. Richard Drinnon. Kad su u Teheranu držali Amerikance kao taoce. svakodnevni život. Alfred A. geografsko obličje i povijest su se zanemarivali: Iran i Iranci definirali su se prema tome jesu li za ili protiv SAD-a. Minneapolis. 61 62 Cataclysm. Iron Cages.. ali u američkom slučaju postavljanje granica i održavanje pritiska masmedijima radi se s malo svijesti da se radi upravo to. Ostatak zemlje.62 I to je jedna značajka određivanja granica. Amerikanci se obično identificiraju sa stranim društvima i kulturama projicirajući pionirski duh (kao na primjer. New York. Toliko o onome što se može smatrati kvalitativnim naglašavanjima u izvještavanju i distribuciji vijesti. Viking Press. Knopf. Najširu distribuciju i stoga najjači utjecaj ima šačica organizacija: dvije ili tri novinske agencije. raznim stranim grupama i »praznim« teritorijem jasno govore o tome. dok često ne vjeruju ili nemaju previše interesa za tradicionalne kulture. Niz nedavnih istraživanja koja se bave iskustvima koja su Amerikanci imali s Indijancima. 1980. Andrew Jackson and the Subjugation of the American Indian. 1980. konsenzus je istog časa ušao u igru određujući da je u vezi s Iranom važno samo ono što se događa vezano uz situaciju s taocima. Amerikanci pretpostavljaju da komunističku propagandu usmjeravaju slična kulturna i politička ograničenja. Slično tome. Takaki.

predstavlja reaktivni protuodgovor toj slici islama kao prijetnje. lokalne televizijske postaje i radio postaje koje sudjeluju u tom procesu distribuiraju svojoj neposrednoj klijenteli. Oni međusobno dolaze do više ljudi. s druge strane. prema tome. izvjestitelj New York Timesa ili CBS-a imati više kredibiliteta po vrijednosti izvora. učestalosti (po danu. opozicijski. a stoga i češće citiranje korisnika vijesti. nego i uništavanje onoga što se redovito naziva demokratskim poretkom u zapadnom svijetu.pola tuceta dnevnih novina. Tragedija jest u tome što je to stvorilo skup protu-pojednostavljenja u zemlji i islamskom svijetu. a opet na puno načina ovisni o divovima. Zajedno. manje bogatih agencija koje distribuiraju vijesti. razvoju i moralnoj pravednosti. dva (ili čak tri) tjednika. prinudno. a koji sugerira ne samo prijetnju povratka srednjem vijeku. ozračju stručnosti i iskustva koje imaju. bilješka 56. Za Zapadnjake i Amerikance »islam« predstavlja atavizam koji se ponovno budi. Sve što se govori o »islamu« se više-manje na silu gura u apologetsku tvrdnju o humanizmu islama. po satu itd. Time. njegovom doprinosu civilizaciji. Takva vrsta protuodgovora povremeno izaziva nerazborit protu-protuodgovor: pokušaj izjednačavanja »islama« s neposrednom situacijom jedne ili druge islamske zemlje ili jedne ili druge islamske Posebno obrati pažnju na radove Herberta Shillera i Armanda Matterlarta navedene gore. ostavljaju jači dojam. Ta veća količina inozemnih vijesti obično predstavlja i veći autoritet. manje grupe osnovnih isporučitelja vijesti i nevjerojatan niz puno manjih isporučitelja koji su neovisni. 63 116 . Ozbiljna je posljedica da Amerikanci imaju vrlo malo mogućnosti vidjeti islamski svijet ikako drugačije nego pojednostavljeno. pa će. Za velik broj muslimana »islam«. Očito je što to znači za vijesti iz inozemstva: takve korporacije imaju više novinara na mjestu događaja od drugih i zbog toga njihovi novinari grade ono što novine. prenose više određenih vrsta vijesti od drugih manjih. institucionalnog prestiža. stvaraju američku sliku realnosti s njezinom prepoznatljivom suvislošću.). New York Times.63 Neophodno je spomenuti samo nekoliko imena da bih potvrdio to što govorim: CBS.

a posebice islamske zemlje. Poput svih drugih stanovnika Trećeg svijeta. Što može bilo koji branitelj islama reći kad ga se suoči s brojem ljudi koje svakodnevno pogubi islamski Komiteh ili kad (kako je izvijestio Reuter 19.vlasti. Islamska revolucija je sebi kao cilj djelomično postavila da se odupire imperijalizmu SAD-a. muslimani ovise o malim grupama novinskih agencija. vidi Franck i Wiesband.64 To nije sve: veliki dio islamskog svijeta danas je preplavljen televizijskim emisijama koje proizvode SAD. Word Politics. iako se u velikom broju slučajeva radi o vijesti o tom svijetu. Treći svijet. Prvi put u povijesti (u takvoj mjeri). a razni ljudi u SAD-u raspravljali su o biti oba slučaja. što je prevedeno u političku interpretaciju monarhije kao nečega što prkosi islamu. za islamski se svijet može reći da uče o samima sebi iz slika. Homeini mu je uzvratio taj kompliment. i Sadama Huseina) kao Za opis iste te verbalne paradigme akcija-reakcija. pojednostavljenja značenja »islama« ovise jedna o drugima i treba ih se odbaciti zato što održavaju tu dvostruku vezu. Koliko su strašne posljedice te dvostruke veze može se vidjeti kad se prisjetimo da su podršku koju su SAD dale šahovoj modernizaciji Iranci na kraju doživjeli kao poziv da mu se suprotstave. Dokaz je tome rat u Zaljevu. Od izvora vijesti. kad je većina Arapa gledala CNN (uključujući. Onda smo vidjeli da Sadat naziva Homeinija luđakom i sramotom za islam. 64 117 . čiji je posao prenositi vijesti natrag Trećem svijetu. postaju konzumentima tih vijesti.) Ajatolah Homeini proglasi da će neprijatelji islamske revolucije biti do kraja uništeni? Ono što pokušavam reći jest da sva ta relativna. Slijedila je drama kao prema nekom orijentalističkom programu – takozvani orijentalisti igrali su ulogu koju su im odredili takozvani zapadnjački stručnjaci i na taj su način zapadnjaci u očima orijentalaca potvrđivali svoj status »vragova«. za koji se pak činilo kao da se opire islamskoj revoluciji ponovnim simboličkim postavljanjem šaha u New Yorku. povijesti i informacija koje se stvaraju na Zapadu. kako se govorka. rujna 1979.

glavni izvor vijesti o ratu. Ako se tome doda činjenica da studenti i znanstvenici u islamskom svijetu još uvijek ovise o američkim i evropskim knjižnicama i institucijama školovanja na onome što danas prolazi kao katedre studija srednjeg istoka (niti jedna cjelokupna i središnja knjižnica arapskog materijala ne postoji u čitavom islamskom svijetu), činjenica da je engleski svjetski jezik na način na koji arapski, perzijski i turski nisu i činjenica da većina islamskog svijeta koji se ekonomski temelji na nafti za svoju elitu danas proizvodi menadžersku klasu stanovnika, koji svoje ekonomije, obranu i velik broj političkih prilika duguju sustavu potrošačkih tržišta kojim dominira Zapad, dobiva se točna (iako izuzetno depresivna) slika što je medijska revolucija, služeći malom dijelu društava koja su je stvorila, učinila »islamu«.65 Nije da ne postoji ponovno buđenje islama neovisno o reaktivnom procesu koji sam opisao. Ali o njemu bi bilo točnije govoriti na manje neizdiferenciran način. Ja se osobno osjećam ugodnije kad ne koristim riječi kao što su »islam« ili »islamski«, izuzev s puno ograničenja i kvalifikacija upravo zato što je »islam« u puno muslimanskih država i društava (i, naravno, na Zapadu) postao politički zaklon za puno toga što nema nikakve veze s vjerom. Kako onda uopće možemo početi odgovorno raspravljati o muslimanskim tumačenjima islama i razvoju unutar njega? Prije svega, (na tragu Maximea Rodinsona), trebali bismo izdvojiti osnovna učenja muslimanske vjere na način na koji su ona opisana u Kuranu koji se smatra Božjom riječju.66 To je podloga identiteta islamske vjere (za koju je Salman Rushide u Sotonskim stihovima tvrdio da ju je netko promijenio), iako nas način na koji se

O ulozi elita koje stilom naginju Zapadu u muslimanskim/arapskim društvima vidi: John Waterbury i Ragaci El Mallakh, The Middle East in the Coming Decade: From Wellhead to Well-Being, McGraw-Hill Book Co., New York, 1978.
65

Rodinson, »Islam and the Modern Economic Revolution«, u: Marxism and the Muslim World, s. 151.
66

118

ona tumači i živi istog časa udaljava od nje. Druga razina obuhvaća različita tumačenja Kurana koja se međusobno sukobljavaju, a koja uzrokuju stvaranje brojnih islamskih sekti, jurisprudencijskih škola, interpretacijskih stilova, lingvističkih teorija i slično. Vodeća tendencija unutar velike mreže derivacija iz Kurana (na većini kojih su bile izgrađene čitave institucije, ponekad čitava društva) ono je što Rodinson naziva »povratak izvoru«. To predstavlja impuls da se dostigne prvobitan duh islamskih stvari i upravo taj impuls Rodinson uspoređuje s »trajnom revolucijom« unutar islama. Međutim, ono što Rodinson ne kaže jest da sve monoteističke religije i većina ideoloških pokreta sadrži taj isti nagon, a je li islam konzistentnije revolucionaran po ovom pitanju od drugih vrlo je teško reći. U bilo kojem događaju, »povratak izvoru« inicira kretanja (na primjer, Wahhabis ili vjersku komponentu revolucije u Iranu), čiji utjecaj na društvo u kojem se javljaju varira od mjesta do mjesta i od vremena do vremena. Mahdizam kao ideologija devetnaestog stoljeća u Sudanu nije isto što i mahdizam danas. Slično tome, Muslimansko bratstvo Egipta tijekom kasnih 40-ih do sredine 50-ih bilo je znatno snažniji ideološki pokret nego današnje Bratstvo. Oba pokreta razlikuju se u organizaciji i po ciljevima od onoga što se naziva Muslimanskim bratstvom u Siriji, a koje je Hafez al-Assad 1982. pokušao brutalno iskorijeniti u Hami tako što su njegovi vojnici poklali nekoliko tisuća pripadnika Bratstva. Do sada smo govorili u izrazima islama koji je uglavnom, iako ne isključivo, doktrinski i ideološki i već smo zakoračili u polje puno znatnih varijacija i kontradikcija. I već se oznake »islam« i »islamski« moraju koristiti s nekim indikacijama na koji (i, što se toga tiče, čiji) islam se misli. Stvar je još zamršenija kad dodamo treću razinu našoj analizi, ponovno prema Rodinsonu. Ali najbolje je da ga citiramo: Unutar islama postoji treća razina, koju moramo pažljivo razlikovati od druge dvije, uključujući način na koji su različite ideologije živjele, prakse s kojima su bile povezane, a koje su zasigurno utjecale na njih i nadahnjivale ih. Različiti sistemi u koje se srednjovjekovni islam pretvorio živjeli su se svaki na svoj način, transformirani 119

iznutra čak i na mjestima gdje su u vanjskim referencama i tekstovima ostali jednaki. To o čemu se radi ne može se svesti na puku razliku između doktrina i tekstova »heretičkih« tendencija s jedne strane i muslimanske »ortodoksnosti« koju priznaje većina muslimana s druge. U konformističkom okruženju, ovdje kao i bilo gdje drugdje, često je slučaj da je ponovno tumačenje jedne fraze svetog teksta dovoljno da dovede do bitne promjene i da se usvoji kritički ili revolucionarni stav koji može ostati individualan ili se raširiti na druge. Suprotno tome, često se događa da se, kako vrijeme prolazi, revolucionarne i inovativne ideje tumače na konzervativan, konformistički i kvijetistički način. Ima puno primjera za takav proces koji se uistinu može nazvati općim zakonom ideologije. Posebice je upadljiva evolucija Ishmaeli »sekte«. U srednjem vijeku Ishmaelijevci su javno propovijedali revolucionarnu subverziju utemeljenog reda. Danas su njihovi vođe Aga Kanovci, vlastodršci milijunaši čija je glavna briga da uživaju dolce vita u društvu filmskih zvijezda i slavnih ličnosti, kako nam to senzacionalistički tisak neprestano govori. Zaključimo, sveti tekstovi ne daju nikakve eksplicitne izjave. Kulturna tradicija općenito, bilo to eksplicitnijim formulacijama, proglasima, doktrinskim tekstovima ili stavovima, predstavlja široku raznolikost gledišta i dopušta čovjeku da opravda uzajamno najkontradiktornije teze.67 Ta je razina, prema tome, treći dio tumačenja, ali ne postoji bez druge dvije. Islam ne može postojati bez Kurana i obrnuto, Kuran ne postoji ako ga muslimani ne čitaju, tumače, pokušavaju prevesti u institucije i društvene stvarnosti. Čak i kad se izrazito ortodoksno tumači kao u sunitskom islamu (suna sama po sebi znači ortodoksnost
67

Ibid., s. 154-55.

120

temeljenu na konsenzusu), vrlo lako može doći do revolucionarnih previranja. Sukob između Sadatove vlade u Egiptu i različitih takozvanih fundamentalističkih muslimanskih stranaka odvija se na istom tom proturječnom temelju ortodoksnosti. Sadat i njegove muslimanske vlasti tvrde da su sljedbenici sune, dok njegovi protivnici opravdano tvrde da su oni istinski sljedbenici sune. Dodamo li tima trima razinama islama prošlost, sadašnjost i budućnost velikog broja muslimana, puko povijesno trajanje »islamskog poduhvata« (od sedmog stoljeća do danas), vrtoglavo različite geografske okolnosti islamskih društava (od Kine do Nigerije, od Španjolske do Indonezije, od Rusije do Afganistana i Tunisa), počet ćemo, vjerujem, razumijevati političke implikacije zapadnih medija i kulturalnih pokušaja da sve to nazovu »islamom« tout court. A osim toga, mislim da ćemo početi shvaćati da različiti islamski pokušaji da odgovore na islamske kao i na zapadnjačke okolnosti, u svoj svojoj različitosti i kontradikcijama, nisu ništa manje politički i da ih se isto tako treba analizirati kao procese, borbe i strategije tumačenja.68 Dopustite mi da sada slikovito pokažem kakav je složen skup stvari uključen u to, iako bih na početku trebao reći da je najveći problem u tome Što se puno toga Što se mora procijeniti u biti ne može obrazložiti. Daleko smo od toga da možemo reći postoji li nešto Što se naziva »povijest islama«, osim kao rudimentaran način razlikovanja islamskog svijeta od, recimo, Evrope ili Japana. Usto, islamski i zapadni znanstvenici ne slažu se oko toga je li se islam uhvatio na određenim geografskih mjestima zbog ekologije, socioekonomske strukture ili određenog odnosa između sjedilačkih i nomadskih modela. Što se tiče razdoblja islamske povijesti, i ona su toliko složena da

Kao posebno vrijedan primjer za ovo vidi nedavni rad Mohammeda Arkouna, Contribution à étude de l'humanisme arabe au IVe/Xe sičcle: Miskawayh, philosoph et historien, J. Vrin, Paris, 1970.; također Essais sur la pensée islamique, Maisonneuve & Larose, Paris, 1973.; i »La Pensée« i »La vie«, u: Mohammed Arkoun i Louis Gardet, L'Islam: Hier. Demain, Buchet/Chastel, 1987., s. 120-247.
68

121

Turskoj i na Bliskom i Srednjem istoku) i suvremenih nacionalnih islamskih država? Kako objašnjavamo razlike između (ili čak i porijeklo) takozvanih tursko-iranskih i tursko-arapskih segmenata islamskih regija? Ukratko. druge su vrste objašnjenja relevantnije za to. da riječi kao što su povijest islama ne znače isto u različitim kontekstima i da ni u jednom kontekstu nisu dovoljne da same po sebi objasne sve što postoji. Drugim riječima. Što se tiče sociopolitičke povijesti.prkose jednostavnoj karakterizaciji »islama«. Raspon u kojem se mogu koristiti varira ovisno o tipu povijesti koju pišemo. ali ni na koji način sva koja su nam potrebna. Institucije i politike i najzadrtijih »islamskih« država ne mogu se objasniti a da se ne uzme u obzir zemljopisni položaj. problemi definiranja. »srednjovjekovno«. »mediteransko«. s velikim zadrškama i prilagodbama značenja. ekonomske potrebe i interesi dinastija i vladara. Kao što tvrde Cahen i drugi. koncepti poput »bliskoistočno«. ekonomski život društava u kojima je islam dominantan ne može se objasniti primarno na temelju vjerskih nazora ili zakona. ako se koriste kao načela za objašnjavanje povijesti. »predindustrijsko« društvo korisniji su od izraza »islamsko«. Najmanje su značajni za ekonomsku povijest. i u vezi s drugim »idejnim tipovima«. islam može ponuditi pojedine elemente objašnjenja. Uzbek i Mogul (koje predstavljaju velika državna uređenja unutar povijesti islama do dvadesetog stoljeća u Indiji. Kako nam je prikazao Rodinson u Islam et capitalism. Safavid. Usprkos utjecaju koji islamski zakoni imaju na komercijalne oblike. stoga. kako nam to Albert Hourani jasno pokazuje. Čak se ni povijest onih institucija koje se temelje na islamskom zakonu ne mogu u potpunosti objasniti na taj način: koncept poput »islamsko 122 . interpretiranja i karakteriziranja unutar samog islama toliko su veliki da zbunjuju zapadnjačke znanstvenike (a da ne govorimo zapadnjačke ne-znanstvenike): Jasno je. Otloman. Koje su točke sličnosti između država Alawi. »islam« i izrazi izvedeni iz njega su »ideološki tipovi« koji se trebaju koristiti suptilno.

što su ga. tek počeli proučavati. u: Leonard Binder.. preobrazbe ili postojanosti. na primjer. Znamo puno manje nego što bismo trebali znati o raspodjeli moći i vlasti u islamskim društvima (uzimajući u obzir da ih ima toliko različitih razbacanih kroz povijest i po različitim geografskim mjestima) da bismo mogli procjenjivati veze između islamskih jurisprudencijskih kodeksa i njihova provođenja ili koncepata vladavine i njihove primjene.. Jezik. estetske strukture.69 Odemo li još dalje. kretanja stanovništva. Postoji li takvo što kao što je političko ponašanje muslimana? Kako se u muslimanskih društvima formiraju klase i kako se one razlikuju od onih u Evropi? Koji su koncepti. The Study of the Middle East: Research and Scholarship in the Humanities and the Social Sciences. nećemo naći odgovor antropologa na pitanje postoji li homo islamicus ili ima li takav tip bilo kakve analitičke i epistemološke vrijednosti. Kako je Milliotovo istraživanje marokanske 'amal književnosti pokazalo. barem prije suvremenog razdoblja. sva ili uopće ijedno islamsko društvo. Samo se neke vrste intelektualne povijesti. Čak se i falâsife danas mora smatrati ne grčkim filozofima u arapskoj odjeći. bilo muslimanski. revolucije osjećaja: to su stvari u odnosu prema kontekstu. nego muslimanima koji koriste koncepte i metode grčke filozofije da bi dali vlastita objašnjenja islamske vjere. uvijek je bilo načina na koje su se lokalni običaji ugrađivali u islamske zakone koji su se prakticirali. problemi rituala. dokumenti kojima možemo locirati najbolje pokazatelje svakodnevnog Albert Hourani. ur. promijenili temelje vlasti s koncepata vjerske na koncepte legalističke doktrine. 117. kao proces kojim se vanjske ideje stapaju s onima stvorenim unutar samog islama da bi se stvorio sistem koji može sam sebe održavati i sam sebe razvijati. urbani prostor. sredstva istraživanja. bilo ne-muslimanski znanstvenici. sociologije ukusa. New York. jesu li neka. mogu objasniti uglavnom u okvirima islama. organizacijski okvir.ropstvo« nestaje se ako ga se pobliže analizira. »History«. John Wiley & Sons. s. 1976. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi. 69 123 .

Arab Studies Quarterly 2. Kuvajt. danas u odnosu na prije deset godina? U kakvom su odnosu te tvrdnje s pitanjima koje postavlja ruski orijentalist. obitelj ili regionalna grupacija) dominira nad svima drugima u ime države i islama. odvraća i ideologizira više nego što govori? Uzimajući sve to u obzir. uz ono što joj se dogodilo kao članici međunarodne zajednice i što je sama sebi priskrbila putem znatne moći i legitimiteta s obzirom na svoj narod. osim što ne vrijedi za sve da je vladajuća oligarhija obitelj. Ali i one izražavaju znatan dio svoje hegemonije u religijskom kontekstu. manje zaklon za mnoštvo kontradiktornih stvari nego što je »islam« za Zapad. predrevolucionarni Iran i Pakistan. manje nezdravo.. Siriju. 70 124 . država (kako njezino ime naznačuje) kraljevske kuće Saud. na primjer. Egiptu ili Saudijskoj Arabiji. država u centralnoj islamskoj regiji sa specifičnim izuzetkom Libanona (od sjeverne Afrike do južne Azije) izražava se svjesno u islamskim terminima.. gledište SAD-a o ovisnim društvima: Eqbal Ahmad. iskrivljuje. jesen 1980.70 Saudijska Arabija je. jedna stranka.života muslimana općenito? Je li »islam« na kraju koristan kao pojam ili on zapravo krije. a u drugoj židovska. kakve veze ima položaj osobe koja postavlja neka pitanja ili sva ta pitanja s odgovorima na ta pitanja? U čemu je razlika ako ih postavlja muslimanski teolog u Iranu. Libanon i Izrael su izuzeci: obje zemlje pripadaju u islamski svijet. francuski arabist na Quai d'Orseyu ili američki antropolog na čikaškom sveučilištu? Politički govoreći. Ali istina je da u puno slučajeva relativna manjina (bilo to vjerska sekta. Vidi izuzetno korisnu analizu ove teme. Slično se može reći i za Jordan. s. 350-63. ono što se utvrdilo kao standardni islamski odgovor ne može biti manje apstraktno. Ono što ta obitelj govori i čini u ime države i islama izražava snagu jedne obitelji. »Post-Colonial Systems of Power«. ali u jednom vlada kršćanska manjina (sa sve većim izazovima od strane drugih zajednica). Irak. 4. To je politička kao i kulturalna činjenica i to se tek počelo prepoznavati na Zapadu. br. čija je pobjeda nad drugim vodećim plemenima na tom području stvorila državu. Na gotovo svim razinama.

Pa ipak. »povratak islama« utjelovljuje velik broj političkih stvarnosti. To što se takve politike još i uklapaju u zapadnjački stereotip o islamu. U Egiptu Muslimansko bratstvo. Za SAD on predstavlja sliku raskola kojoj se ponekad treba opirati. Jordanu. Mubaraka i jordanskog kralja Huseina. u Saudijskoj Arabiji muslimanski militanti koji su preuzeli džamiju u Medini. osjetile ponukanima da odgovore na vanjske prijetnje i reaktivno se okrenule vjeri. S druge strane. tradiciji i nacionalizmu. saudijske kraljevske obitelji. U Saudijskoj Arabiji i u poslije-revolucionarnom Iranu »islam« se kao posljedica toga počeo identificirati s velikim brojem razina državne sigurnosti. To je jasan slučaj u Saudijskoj Arabiji gdje je islam jedina ideološka struja dovoljno velika i legitimna da okupi ljude. Pa ipak. sve se one (a to je glavna stvar) nalaze u izuzetno teškoj dilemi. tako i vanjski. to jest Meke i Medine). samo pojačava pritisak na te zemlje. u Siriji islamsko bratstvo i Vanguardi koji su se 125 . Stoga u Saudijskoj Arabiji različita plemena ili klanovi osjećaju da ih država ograničava time što se naziva Arabija Saudijskog klana. Baluhe. Od kasnih 80-ih kralja zovu Khadim al Haramein (Skrbnik dva svetišta. U Iranu još i danas državna struktura učinkovito guši Azerbejdžance. svaka na svoj način. Iraku.Uvelike su se sve te države. Stoga. Ista vrsta napetosti ponavlja se u Siriji. državna struktura nije u potpunosti osjetljiva na pluralnost nacionalnosti. a ponekad je ohrabrivati. istovremeno se ne slažemo s Homeinijevim militarnim islamistima i Gadafijevim islamskim »Trećim načinom« i u svojoj morbidnoj fascinaciji »islamskom kaznom« (a koju provodi Khalkali) paradoksalno jačamo njihovu moć kao sredstva za održavanje vlasti. Govorimo o antikomunističkim muslimanima Saudijske Arabije. S jedne strane. »razumnim« muslimanima poput Sadata. vjera i sekti koje sadrži. kako unutrašnji. dominantna moć svake te države koristila je nacionalnu ili vjersku ideologiju kako bi ostvarila privid jedinstva prema onome što su vidjeli kao prijetnje izvana. daleko od toga da je jedinstven ili čak koherentan pokret. što je još specifičnija. Kurde. hrabrim muslimanskim afganistanskim pobunjenicima. Libanonu i u Izraelu. još privilegiranija islamska titula. Arape i druge koji se stoga osjećaju kompromitirani u individualnom etničkom postojanju.

London. What Is Islam?. Iran: From Religious Dispute to Revolution.72 U glavama i srcima svih njegovih sljedbenika islam je zasigurno uvijek bio u stanju ponovnog buđenja. G. The Venture of Islam. Također vidi: Marshall Hodgson. Lewis je još i blag: vidi Kedouriejev izvanredan pokušaj da pokaže da je ponovno oživljavanje islama u principu varijanta »marksizma-lenjinizma« u djelu Islamic Revolution. Cambridge. iako o tome znamo vrlo malo.. klubovima. džamijama. 1979.. s.. Salisbury Papers br: 6. Pored toga. od kojih mnoge tvrde da vode svoje pripadnike natrag »pravom islamu«. osjećajima i ljudskom stvaralaštvu. Najozbiljnija pogrešna predodžba javlja se kad se ističe »ponovno buđenja islama«. Što je pravda? Što je zlo? Kada se treba oslanjati na ortodoksnost i tradiciju? Kada je vrijeme za džihad (individualna interpretacija)? Pitanja se množe i posao se obavlja – pa ipak mi na Zapadu vidimo i čujemo malo o tome. s. 314-20. strankama. 72 W. New York. bogat u mislima. siječnja 1976. U usporedbi s Elie Kedourie. Montgomery Watt. 1980. Longmans. Fischer. pokretima. Vidi moju raspravu na ovu temu u Orientalism. 1979. kao i Fedajini i liberali: oni čine mali dio suprotne struje u narodu. 39-49. 73 126 . 71 Ključni ideološki dokument je Bernard Lewis. u Iranu islamski Mudžahedini. Harvard University Press. bratstvima. s. Toliko islamskog života nije ni fiksirano u tekstovima ni ograničeno na ličnosti ili jasne Ovu aktivnost je dobro opisao Michael M. drugo izdanje. sveučilištima.71 Samo je mali dio te raznolike muslimanske energije dostupan Zapadnjacima od kojih mediji i glasnogovornici vlada sada zahtijevaju da razmisle o »islamu«. 9-21. Green & Co.nekoć suprotstavili režimu stranke Baath. Salisbury Group. Commentary. selima i urbanim središtima u čitavom islamskom svijetu) kola još više varijanti islama. Montgomery Watta73) uplela ih je u kreativne dileme. » The Return of Islam«. A ispod svega toga (u madrasama. I uvijek u mislima vjernih »vizija islama« (koristan izraz W. cehovima. različite muslimanske nacionalnosti čiji je identitet bio blokiran raznim postkolonijalnim državama glasno zahtijevaju svoj islam. živ.

tradicije. Čovjek rado zaboravlja da svi ratovi imaju dvije strane rovova. Čitave institucije. pogrešno je pretpostaviti da čitavom islamskom svijetu smeta samo ono što je.strukture. izvedbe tumačenja. reprint. u pitanju utjecaja što ga je »Zapad« imao na islamski svijet u zadnjih dvjesto godina i krivo pretpostavljaju da su se »Zapad« i »modernizacija« dugo vremena nalazili u središtu islamske svijesti od Atlantika do zaljeva. Također je vrlo važno imati na umu da je jedna od bitnih značajki islamske kulture njegova bogata i domišljata energija tumačenja. dvije vojne mašinerije. Oxford University Press. puno muslimana smatralo je SAD dijelom Zapada i stoga je to fenomen o kojem se puno razmišljalo već desetljećima u islamskim krugovima. a jednako je tako brojne ličnosti. Brojni zapadni znanstvenici koji proučavaju islamsku kulturu pretjeruju.. da bi pretjerano korištenje riječi »islam« bilo nepouzdani pokazatelj onog što pokušavamo shvatiti. i islamsko društvo nekad koncentrirano na jedne stvari.74 Međutim. ipak samo vanjsko za njega. Sukob »islama« i »Zapada« vrlo je stvaran. no zanimljivije je i ništa manje točno da je samo nekoliko civilizacija poticalo umijeće verbalnog tumačenja u tako velikoj mjeri kao što je islam. a nekad na druge. po mom mišljenju. stranke i pokrete u islamskom svijetu opskrbio različitim projektima i zadacima. 74 127 . 1970. dvije strane barikada. 1962. 1798-1939. I upravo kad se čini da je rat s islamom ujedinio Zapad da se suprotstavi islamskoj moći. Istina. na koncu. London and Oxford. To nije točno zato što je. Jer ako je islam tek odnedavno čimbenik u SAD-u. isto tako je rat sa Zapadom ujedinio veliki dio islamskog svijeta. poput svih ostalih društava. Vjerojatno je točno da islam nije ostvario jaku vizualnu estetsku tradiciju. iste stvari Izuzetno snažan opis ovoga dao je Albert Hourani u: Arabic Thought in the Liberal Age. čitave filozofske škole izgrađene su na pojmovima kao što su sistem komentara. Ali točno je da je »Zapad« dao na kilometre polemika. rasprava i interpretacijskih djela. lingvistička teorija.

veliki čitač. Beirut. specifičnog islamskog nasljeđa). Min al-Turath ilal-Thawra: Hawl Nathariya Muqtaraha fi Qadiyyat al. jurisprudencijske nauke o interpretaciji ili drugim riječima. 1980. Paris. 1974.. puno energije na jedan mali dio međusobne konfrontacije i u tom procesu zanemarili su sve ono što se nije ticalo tog sukoba. što se njih tiče.nalazimo i kod drugih religijskih tradicija. Za nedavne evropske poglede na ovu temu pogledaj Jacques Berque.. 3. Dok je nesumnjivo istina da kontrola »vijesti« i »slika« na Zapadu nije u rukama muslimana. Države bogate naftom. Međutim. na puno različitih načina. ali moramo imati na umu da se oralno i verbalno iskustvo islama razvijalo s manje konkurencije i više ekskluzivnosti nego bilo gdje drugdje. to znači ozbiljnu procjenu pozitivnih (ne samo reaktivnih i obrambenih) vrijednosti koje muslimani. nego doslovno majstor fiqh-a. svezak 1. 1978. isto je tako istina da jedino opće odgađanje muslimana da shvate razloge muslimanske ovisnosti sprečava ih da učine nešto po tom pitanju. pri čemu je faqih ne kralj-filozof kako mediji misle. Ali njima nedostaje koncentrirane političke odluke da ozbiljno uđu u svijet. Dar Ibu Khaldum. 75 128 . a to je nedostatak koji dokazuje da muslimanske države još uvijek nisu politički mobilizirane i povezane. Dar al Awdah. I islamska zajednica tumačenja i zapadna ili američka (kako je oblikuju uglavnom masmediji) usmjerili su. valja obratiti pažnju na neke stvari koje su se zaista dogodile. O toj se temi vodi odlučna rasprava. ljeto 1980. Beirut. L'Islam au défi. 276-84. Također vidi: Tayyib Tizini. Prije toga trebaju razviti još puno talenata.Turath al-'Arabi. a jedan od bitnijih je sposobnost da nauče proizvesti i artikulirati svjesnu i snažnu sliku o sebi.Thabit wal Mutahawwil. Nije ni čudo što je novi iranski ustav naveo faqiha kao nacionalnog vođu. u islamskom svijetu75: sada još njezine zaključke i pitanja koja je postavila treba priopćiti ostatku svijeta. Budući da smo svi bili spremni vjerovati da se muslimani suprotstavljaju »sotonskoj« Americi. zastupaju. Nema više puno izgovora za neprijateljstvo Za nedavni primjer vidi: Adonis (Ali Ahmad Said). br. s. Al-Usut.. obično u obliku diskusije turath (to jest. Al. ne mogu se potužiti da nemaju izvora. nažalost. Gallimard. Puno toga o Tizzinijevom radu napisao je Saleh Omar u: Arab Studies Quarterly 2.

borbe. iako je to do sada bilo djelo samo nekih muslimana. ponekad je bilo previše popustljivo prema svojoj preobrazbi u potrošačka tržišta. nekih Arapa. Ali Shariati. Berkeley. svijetu kao cjelini mora se dati prilika da vidi da muslimani i orijentalisti stvaraju i. Venture of Islam. a morat će se učiniti. kad je poopćio Muhamedovu seobu (hejira) iz Meke u Medinu u ideju čovjeka kao »izbora. iako to ni u kom slučaju ne znači da je posao završen: prvo nešto moramo dovesti u red ako ne želimo da iz toga proizađe nova količina anti-islamske propagande. neprestanog postajanja. a zatim za povlačenje i iščekivanje. seoba unutar svoje vlastite duše. nekih crnih Afrikanaca. Da se raskriju mitovi i stereotipi orijentalizma. Mizan Press. »Antropology: The Creation of Man and the Contradiction of God and Iblis. 1 : 56. što je još važnije.»Zapada« prema Arapima i islamu. po mom mišljenju. velike su opasnosti danas u stvarnom slijeđenju i stvarnom ispunjavanju prevladavajuće neprijateljske slike islama.«77 76 Hodgson. muslimani moraju naglasiti cilj življenja novog oblika povijesti istražujući ono što Marshall Hodgson naziva »islamicate world«76 i njegova različita društva ozbiljno i brzo. u prijevodu Hamida Algara. bit će učinjen važan korak prema promjeni tog stava. On je neograničena seoba. novu kulturalnu svijest: ukratko. u: On the Sociology of Islam: Lectures by Ali Shariati. puno muslimanskih zemalja. Božja glina. Ali takva ispunjenja naglašavaju važnost onoga što još uvijek nije učinjeno. ff. or Spirit and Clay«. California. propagiraju drugačiji oblik povijesti. Kad se analiziraju razlozi za to neprijateljstvo i značajke »Zapada« koje ohrabruju to neprijateljstvo. novu vrstu sociologije. 77 129 . To je sigurno ono što je Ali Shariati imao na umu za iranske muslimane. Svakako. U velikoj žurbi da se industrijalizira. modernizira i razvije. seoba unutar samog sebe. i jednako tako moraju obznaniti rezultate do kojih su došli vanjskom nemuslimanskom svijetu.

subjektivnosti. a ne kao pasivno pokoravanje autoritetu. dovele do velikog ustanka u Iranu. i Adonis. 78 Vidi: Thomas Hodgkin. Tako u islamskom svijetu vlada veliki rascjep između službenih. suprotno tome. o sukobu između službenih kultura i protukultura. bilo ljudskom. 79 130 . islamska revolucija nije zadobila simpatije. mora sam urezati stazu. musliman si. kralja.79 Ironija je u tome što zapadne ideje o islamu u cjelini više vole Shariati. zajednice). što je jednom zauvijek dokinulo dogmatičnu pretpostavku da su muslimani.Ideje poput Shariatijeve uputile su iransku revoluciju u ranoj fazi. nesposobni za pravu revoluciju ili kategoričko zbacivanje tiranije i nepravde.78 Moralna učenja Ajatolaha Homeinija u početku su bila isto toliko zadivljujuća: s manje podatnosti od Shariatijeve i on je razumio neugodan položaj muslimana u pitanju izbora između halala i harama (pravednosti i zla) koji neprestano moraju živjeti. aristokracije: sile koncentrirane u jednoj osobi) i »Abela« (klase ljudi. »The Revolutionary Tradition in Islam«. Al-Thabit wal Mutahawwil. onoga što Kuran naziva al-nass: demokracije. u biti. ortodoksnih ideja o islamskom životu i. Ljudsko društvo je samo po sebi bilo seoba ili kolebanje između »Kaina« (vladara. Na zapadu. Čak se i u islamskim zemljama još uvijek boje iskustva Irana zbog njegove nevjerojatne energije. naravno. 97-110. protukulturalnog islama kojem je jedna od prethodnica bila i revolucija u Iranu. iako je nakon Homeinija održana velika rasprava unutar Irana kojoj nije pridano puno pažnje. vatre i entuzijazma. iranska revolucija je u ranim fazama pokazala (kako je Shariati uvijek tvrdio) da se islam mora živjeti kao egzistencijalni čovjekov izazov. Odatle njegov poziv za »islamskom« republikom u kojoj je namjeravao institucionalizirati pravednost i spasiti al-mostazafin (potlačene) od njihove prisege na vjernost. prema Shariatiju. U svijetu bez »određenih standarda« i samo s božanskim nalogom »seobe« od čovječje gline do Boga. »The Philosophy of History: Cain and Abel« u: On the Sociology of Islam. Još važnije od toga. bilo božjem. međutim. s. Takve ideje su.

131 . srednjovjekovnoj logici i teokraciji. autokraciji.povezivati »islam« s onime čemu se velik broj muslimana i sam opire: kazni.

Zašto? Jer je. film bio uvreda za islam i davao krivu sliku čitavog arapskog društva. I. naravno. Temeljen na dobro poznatom pogubljenju mlade princeze i njenog ljubavnika koji nije bio iz redova plemstva. izopćenica u potrazi za slobodom i političkim samoopredjeljenjem. Public Broadcasting Service [Javna služba emitiranja] 12. i tvrde da njezin slučaj Zapadnjacima može biti zanimljiv samo zato što on diskreditira postojeći režim. putuje u Bejrut gdje razgovara s Libanoncima i Palestincima. prikazala je film Death of Princess [Smrt princeze] britanskog režisera Anthonyja Thomasa. Za službene osobe u Saudijskoj Arabiji ona je samo njihova stvar. bojkotom Engleske kao odredišta za odmor građana Saudijske Arabije i prijetnjom daljnjim sankcijama (iako nijedna od tih mjera nije dugo trajala). svibnja 1980. film je snimljen u obliku dokumentarne drame u potrazi za istinom: britanski izvjestitelj pokušava saznati što se točno dogodilo paru. Mjesec dana ranije taj je film doveo do diplomatskog incidenta između Velike Britanije i Saudijske Arabije. potom u Saudijsku Arabiju gdje mu. Tijekom toga saznaje da je princezinu priču narod interpretirao kao simbol svojih političkih i moralnih dilema. koji je rezultirao povlačenjem veleposlanika Saudijske Arabije iz Londona. službene osobe izbjegavaju dati izravan odgovor. u onome o čemu se izvještava o islamu puno više toga se sakriva nego razotkriva. poput njih. Za Palestince ona je. Analiza jedne zloglasne epizode ilustrirat će moju tvrdnju. Za neke Libanonce ona predstavlja unutrašnju borbu Arapa koja je međusobno podijelila Libanonce.Slučaj Princeza u kontekstu Islam je na silu oslabljen našom moći da ga predstavimo u korist naših ciljeva. a pogotovo pravde u Saudijskoj Arabiji. prema mišljenju građana Saudijske Arabije. konačno. a država. vlada ili grupa ga u tu svrhu pojednostavljuju: ovo je daleko od islama kao takvog i trenutno odnos između »nas« i »njih« ne služi na čast niti »nama« niti »njima«. za šačicu insajdera. Još važnije. njezina je sudbina optužba licemjerstva režima u kojoj se »islam« i islamski lex talionis koriste da bi se sakrila korumpiranost kraljevske 132 .

Kraj filma je otvoren: sva objašnjenja sadrže nešto istine u sebi. Važne a neizrečene stvari u vezi s filmom (koji je kao djelo filmske umjetnosti. drugi profesor prava s Harvarda. Šest individualaca i voditelj razgovarali su o filmu: jedan je bio predstavnik Arapske lige. treći muslimanski duhovnik iz Bostona. zatim djevojka s poslovnim i novinarskim iskustvom na Srednjem istoku i. snage i predstavljanja. U SAD-u je vlada Saudijske Arabije glasno izjavila da se protive prikazivanju filma. na primjer. Seks i »islamska kazna« (posebno one vrste koja potvrđuje »naše« najgore sumnje o barbarstvu muslimana) odjeveni u iskrenu dokumentarnu dramu mogli su pridobiti široku publiku. a ostali su bili prilično nevažni. PBS je emitirao šezdesetominutnu raspravu neposredno nakon prikazivanja filma. iako nijedno nije dovoljno da objasni što se dogodilo. Oni koji su znali nešto o tom području često su bili ograničeni svojim stajalištima da se drže službeno apologetske »muslimanske« linije. i pokazali. što 133 . po mom mišljenju. onda sigurno najimpresivniji film o muslimanima koji će prosječni gledatelj vidjeti i c) diskusija o filmu koja se odvijala u raspravi nakon filma i kasnije na drugim mjestima jedva se dotakla pitanja konteksta. ne bi imao. Dvije nepopularne posljedice bile su da je Warren Christopher iz State Departmenta javno upozorio PBS na nezadovoljstvo Saudijske Arabije u tom pitanju. Kao ustupak zbog kontroverzne prirode filma. četvrti mladi Amerikanac »Arabist« (neobično oznaka za nekog tko nije niti akademik niti vladin službenik). Oni koji su znali malo to su. Pritisak da se film ne prikaže ispravno je doveo u pitanje Prvi amandman i mišljenja sam da ga je trebalo prikazati.obitelji. U nekoliko je gradova prikazivanje otkazano. Thomasov je poduhvat očito posjedovao gotov glamur što ga film o Jemenu. naposljetku. naravno.: »Islamski zakon za većinu Zapadnjaka predstavlja islamsku kaznu. Njih je šest prilično nepovezano razgovaralo sat vremena. britanski novinar koji je bio nadasve iskren u svojoj mržnji prema Saudijskoj Arabiji. a Exxon je zatražio od PBS-a da »preispita« svoju odluku. a ako ne jedini. bio prilično banalan) bile su: a) da ga nije snimio musliman. b) da je vrlo vjerojatno jedini. Kako je objavio The Economist u travnju 1980.

posve različitih i ne baš najbolje izrečenih. A dio uspjeha čitavog događaja bilo je i što nitko nije komentirao kako su i struktura filma u stilu Rashomona i »uravnotežena:« rasprava procjenu teme – suvremeno muslimansko društvo – ostavile otvorenom. Filmaši i PBS morali su biti svjesni – (kao što bi svaki musliman ili pojedinac iz Trećeg svijeta bio svjestan) da. 134 . Još je jedna pobjeda sistema bila rasprava koju je PBS emitirao. bez obzira o čemu se u filmu radilo. 41. S jedne strane. sam čin pretvaranja slika u predodžbe. Protivno tom sistemu. službeni prigovori Saudijske Arabije da je film uvreda za islam bile su pokušaj da se mobilizira drugi. S druge.« Publika se još više povećala kad se saznalo da vlada Saudijske Arabije povlači veze (uvlačeći Exxon u čitavu priču) da se film ne prikaže. isto kao što je rasprava poručila »film 80 Said. njegovo je snimanje. bio isključivo pravo koje proizlazi iz onog što sam nazvao kulturnom snagom. Orientalism. što navodi na krivi put. Ni u jednom trenutku ne saznajemo (ili nas možda zapravo nije ni briga) što je to princeza stvarno učinila. u ovom slučaju kulturnom snagom Zapada. nego film o kojem muslimani imaju vrlo malo toga reći.80 Jednostavno je bilo nevažno što Saudijska Arabija ima više novca: stvarna produkcija i distribucija vijesti i slika bila je važnija od novca jer one su. televizijska mreža mogla je korektno tvrditi da je reagirala na bol građana Saudijske Arabije time što je obzirno emitirala raspravu o tom pitanju neposredno nakon prikazivanja filma. s.je pojednostavljeni mit koji ovaj film njeguje. daleko slabiji sistem predstavljanja (slika režima kao branitelja islama). sistem koji vlada na Zapadu. kako bi se neutralizirao takozvani zapadni sistem predstavljanja. PBS je kontrolirao tu raspravu pobrinuvši se da »ravnoteža« pogleda. više od samog kapitala. A sve to jasno govori da Smrt princeze nije muslimanski film. relativno nepoznatih gostiju sabotira bilo kakvu jaču ili dužu analizu. a i to što imaju relativno je nepopularno i neučinkovito. Samo emitiranje rasprave služilo je kao zamjena za pravu analizu.

U najmanje dvije prilike u prošlosti. Pojednostavljujuća dvostruka veza o kojoj sam već govorio učinila je bilo kakva protivljenja filmu neučinkovitima. 17. ima načina da se takvo što kaže učinkovito i ako postoji neko mjesto s kojeg se to može reći. Osim toga. I američki mediji i intelektualni i kulturalni milje oko njih doslovno je vrvio. Ne. Na nesreću.je bio loš« kao i »bio je dobar i iskren. SAD ili predsjednika Cartera. protivnici filma nisu tražili kritički aparat pomoću kojega bi na kritički način preispitali film. nego da film izgleda kao da služi financijskim interesima Saudijske Arabije (kako je to s otvorenim prezirom izjavio J. Ukratko. svibnja 1980. Koliko je otrcana ta polemika bila vidi se u usporedbi s debatom o The Memory of Justice Marcela Ophulusa. jasnim antiislamskim i antiarapskim klevetanjem.). ili o Holocaustu ili ponovnom prikazivanju filmova Leni Riefenstahl. nije bilo ničeg goreg za protivnike filma. naravno. Dužnosnici vlade Saudijske Arabije malodušno su pokušali ukazati na »dobre« strane islama. Kelly u New Republic. Službeni glasnogovornik Saudijske Arabije nije imao ni načina ni mjesta. Još gore.« Ali ispod filma i rasprave provlači se nepriznata činjenica da se takav jedan film može snimiti i prikazati s daleko ozbiljnijim posljedicama nego saudijski film koji bi se smatrao štetnim za kršćanstvo. da pokuša spriječiti prikazivanje filma. činilo se da nema dovoljno jake američke kulturne grupacije koja bi istaknula da je film previše nevažan kao umjetnost ili politika da bi govorio bilo što vrijedno spomena. to se nije tako dogodilo. Obje strane mogu reći. ali ni oni se u raspravi nisu čuli. aktivnim zahtijevanjem da se spriječi prikazivanje filma režim Saudijske Arabije doveden je u položaj da poriče nešto – sam incident – što nije mogao poreći i u isto vrijeme da ne može ponuditi ništa drugo kao protu-verziju islama. osim na kulturno diskreditirani način. B. Prikazivanje filma Smrt princeze omogućilo je da se uoči više stvari. ili ovako se to dogodilo ako. Marljivo istraživanje pokazalo je da gotovo ne postoji 135 . gradonačelnik New Yorka izravno je uvrijedio kralja Saudijske Arabije odbivši ga pozdraviti i ukazati mu najobičniji oblik uljudnosti. i to prije nego što se za Smrt princeze uopće čulo. i u SAD-u i Engleskoj.

televizijska emisija u udarnom terminu koja nije imala nekoliko epizoda u kojima je na rasistički način prikazivala muslimane, uvredljivo ih karikirajući, a sve su one predstavljale muslimane na nekvalificirani i opći način: jedan musliman uzet je kao tipičan primjer svih muslimana i islama općenito.81 Udžbenici za srednje škole, romani, filmovi, oglasi. Koliko njih doista informira, više ili manje laskavo, o islamu? Koliko je rašireno znanje o razlici između šijitskog ili sunitskog islama? Nimalo. Pogledajte opće humanističke tečajeve što nam ih nude naša sveučilišta. Većina ih, ako ne i svi, u pregledu nastavnog plana i programa izjednačavaju »humanističke znanosti« s remek-djelima koja sežu od Homera i antičkih tragičara do Dostojevskog i T. S. Eliota preko Biblije, Shakespearea, Dantea i Cervantesa. Gdje se islamska civilizacija susjedna kršćanskoj Evropi uklapa u takvu jednu etnocentričnu shemu stvari? Izuzevši nedavne knjige naslova kao što su Militant Islam [Militantni islam] ili The Dagger of Islam [Bodež islama] ili Ayatollah Khomeinis Mein Kampf [Moja borba Ajatolaha Homeinija], koje je opće djelo o islamskoj civilizaciji u opticaju, nudi se ili potražuje u širem intelektualnom krugu? Bi li bilo moguće identificirati dio stanovništva kao islamofile na način na koji označavamo anglofile, frankofile i slične? Samo zato što je kasnih osamdesetih porastao broj muslimana useljenika i Afroamerikanaca koji su se obratili na islam (na primjer, Louis Farrakhan), može se govoriti o američkoj grupaciji. Nakon što se polemika u slučaju Princeza stišala, Saudijci su, na nesreću, zaboravili stati u svoju obranu kad je American Spectator objavio članak Erica Hoffera pod nazivom »Muhammad's Sloth« [Muhamedova lijenost] s podnaslovom, »Muhammad, Messenger of Plod« [Muhamed, glasnik napornog rada].82 A nisu ni na svoj popis
Donedavno situacija je bila ista i s predstavljanjem drugih »orijentalnih« grupa. Vidi: Tom Engelhardt, »Ambush at Kamikaze Pass«, Bulletin of Concerned Asia Scholars 3, br. 1., zima-proljeće 1971., s. 65-84.
81

Eric Hoffer, »Islam and Modernization: Muhammad, Messenger of Plod«, American Spectator 13, br. 6., lipanj 1980., s. 11-12.
82

136

krivih predodžbi o islamu stavili činjenicu da su jedine tri zemlje na svijetu čiji su se teritoriji nalazili pod okupacijom zemlje saveznice SAD-a bile islamske države. Tek kad je ugled kraljevske obitelji bio izravno okaljan, režim je Saudijske Arabije zaprijetio osvetom. Kako to da je islam bio povrijeđen samo u jednom slučaju, a u drugima ne? Zašto su sve do danas Saudijci učinili relativno malo da pomognu promoviranje razumijevanja islama? Do ovog časa njihov glavni obrazovni doprinos bio je programu Srednjeg istoka Sveučilišta u južnoj Kaliforniji, koji vodi bivši zaposlenik ARAMCO-a.83 Cjelokupan kontekst slučaja Princeza, međutim, još je složeniji. Vojna intervencija SAD-a u Zaljevu bila je uobičajena tema rasprava u posljednjih najmanje pet godina, puno prije krize u Zaljevu i rata 1990.1991. Sve od kasne 1978. kad se Saudijska Arabija nije pridružila mirovnom procesu u Camp Davidu, novinski članci (neki od njih puni dezinformacija koje se čine prilično autentičnima) redovito su isticali brojne greške i slabosti režima Saudijske Arabije. Krajem srpnja 1980. objavljeno je da je CIA stajala iza nekih priča (vidi »The Washington Leak That Went Wrong: A CIA Gaffe That Shocked Saudi Arabia«, Davida Leigha, Washington Post, 30. srpnja 1980.). Prvih šesnaest godina svoga postojanja New York Review of Books više-manje je ignorirao Perzijski zaljev. Zatim, tijekom jedne godine, odmah nakon Camp Davida, objavio je nekoliko članaka o Zaljevu i svi su naglašavali krhkost sadašnjeg sistema vladavine u Saudijskoj Arabiji. U isto vrijeme dnevni tisak otkrio je uspon islama i srednjovjekovnih osobina kažnjavanja, prava i pojma žene. Nitko u to isto vrijeme nije primijetio da izraelski rabini izražavaju nevjerojatno slične ideje o ženama ili nežidovima, osobnoj higijeni i kazni ili da su razni libanonski svećenici isto toliko krvožedni i srednjovjekovni u svojim nazorima. Selektivnost fokusiranja na islamski režim Saudijske Arabije činila se organiziranom oko njegovih slabosti i neobičnosti, koje ga nisu činile ništa manje ranjivim niti osebujnim. Zato što su se inatili SAD-u, Saudijska Arabija
Prema: L. J. Davis, »Consorting with Arabs: The Friends Oil Buys«, Harpers Magazine, srpanj 1980., s. 40.
83

137

je sada trebala trpjeti »iskreno« izvještavanje i pokoriti se zahtjevima za reportaže o cenzuri u Saudijskoj Arabiji u nastavcima (dok se u isto vrijeme nitko nije žalio na činjenicu da je svaka vijest koja je izlazila iz Izraela morala proći vojnu cenzuru). Redovito se izražavalo neodobravanje što tisak Saudijske Arabije nije slobodan. (Koliko je neodobravanja izraženo povodom izraelske politike usmjerene protiv arapskih novima, škola i sveučilišta na Zapadnoj obali?) Saudijska Arabija je iznenada postala, s jedne strane, jedinstveni slučaj za liberale i cioniste da je kore, a s druge da je hvale i miluju konzervativni financijeri i službene osobe establišmenta. To je još više degradiralo Saudijsku Arabiju, učinilo je neprihvatijivom i intelektualno smiješnom, što na mnogo načina i jest, izuzev toga da su od nje napravili zgodan simbol za sve u »islamskom« svijetu. Jedna od posljedica svega ovoga bila je da smo za vrijeme slučaja Princeza »mi« glasno oplakivali »njihovo« licemjerstvo i korupciju, a »oni« su nam zauzvrat zamjerali zbog naše moći i bezosjećajnosti. Taj je sukob produbio opseg rasprave između »nas« i »njih« i na taj način učinio doslovce nemogućim prave rasprave, analize i razmjenu. Muslimansko samoodređenje je, posljedično, nastojalo ojačati gubljenjem odnosa s jednostranim blokom koji se predstavljao kao »zapadna civilizacija« i, osjetivši to, demagozi sa zapada žestoko su napali srednjovjekovni fanatizam i okrutnu tiraniju. Za gotovo svakog muslimana već sama činjenica islamskog identiteta postaje čin gotovo kozmičkog inata i nužde preživljavanja. Rat se čini logičnom posljedicom, odatle toliki odjek Huntingtonovog fatalističkog recepta za sukob civilizacija. Ovo se dobro može vidjeti usporedimo li film Smrt princeze s još jednim »islamskim« filmom koji je PBS prikazao petnaest godina kasnije, Jihad in America (Džihad u Americi) (1995.) Dok prvi dokumentarac predstavlja egzotičnu, daleku verziju islama, njegov noviji pandan tvrdi da su SAD postale ratište puno raznolikih ludih muslimana koji šire strah i ratuju protiv nas i to na našem teritoriju. Film potpisuje stanoviti Steven Emerson koji nema nikakvog znanja o 138

politici, povijesti, kulturama ili religijama Srednjeg istoka, a njegova jedina kvalifikacija, kako je ponosno izjavio na početku filma, jest ta što je izvještavao o strahotama islamskog terora. Budući da se u proteklih deset godina pojavio novi kadar takvih sumnjivih stručnjaka koji nailaze na odaziv kod razumljivo uznemirene publike (bombardiranje Svjetskog trgovinskog centra uistinu je bila užasna stvar i uistinu je šačica muslimana ekstremista snosila krivnju za to, iako Emerson s tim nije izravno povezao njihovog vođu, Šeika Omara Abdela Rahmana, veterana mudžahedina u Afganistanu koje su sponzorirale SAD s proračunatom politikom da se u toj zemlji obuče skupine ekstremista koje će se boriti protiv Sovjetskog saveza), a koji se pozivaju na borbu protiv terorizma, stručnost o terorizmu, znanje o islamskoj prijetnji i slično i to im je osiguralo istaknuto mjesto u senzacionalističkim medijima. Iako Jihad in America ukazuje na odgovornost i diskriminaciju u govoru o islamu i usprkos eksplicitnim izjavama u filmu da je većina muslimana miroljubiva i »poput nas«, svrha ovog filma jest zagovaranje protiv islama kao zlokobnog uzgajivača okrutnih, bezosjećajnih ubojica, spletkaroša i nasilnika. U sceni za scenom (sve su izolirane iz bilo kakvog stvarnog konteksta) gledamo bijesne, bradate imame koji bjesne protiv Zapada i pogotovo protiv Židova, prijete genocidom i ratom protiv Zapada koji neće imati kraja. Do kraja filma gledatelj je uvjeren da SAD ima veliku, složenu mrežu tajnih baza, centara i tvornica bombi i da su one namijenjene korištenju protiv nevinih građana koji ništa ne sumnjaju. Zanimljivo je to što su mediji odmah nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju 1995. pozvali Emersona, koji nije niti najmanje oklijevao da javno objavi da su za nedjelo odgovorni ljudi sa Srednjeg istoka, što je usmjerilo potragu za tamnoputim ljudima koji nalikuju na muslimane u prvih nekoliko dana nakon napada. Emersona se nije moglo čuti kad je otkriveno da su domaći ekstremisti (bijelci i protestanti) odgovorni za napad, iako nije nerazumno pretpostaviti da će ga ponovno pozvati. Njegov film se ne trudi usporediti veličinu i potencijal islamskih terorista džihada s raznim lokalnim mrežama vojne policije, bombaša i njima sličnih koji su opsjeli zemlju, niti furioznoj drugoj polovici filma, s oštrim rezovima i prijelazima s jedne na drugu 139

Utisak koji Emerson konačno daje gledatelju jest da je islam isto što i džihad isto što i terorizam. Znatan dio netrpeljivosti Emersonovog predstavljanja islama također proizlazi iz njegovog navodnog antisemitizma i mržnje prema Izraelu. Snaga Emersonova filma. za koje je ta zemlja nevina žrtva neizazvanog antisemitskog islamskog terora. Gaze. sastanaka i tako dalje. s jedne neosnovane tvrdnje na drugu da muslimani pokušavaju uništiti SAD. Sve je to proračunato ispušteno iz Emersonova filma. Možda je previše očekivati da će te oznake i okviri koji ih podupiru tijekom vremena izgubiti svoju snagu. stvarne učestalosti događaja. To je. a tijekom koje su izraelski avioni izvršili napade na bolnice.scenu. Možda je previše nadati se da neki ljudi ovdje i u islamskom svijetu mogu otkriti žalosne granice prinudnih oznaka kao što su »Zapad« i »islam«. Iz toga je jasno da su ti opisi islamskog terora namijenjeni da pobude bijes i zamjeranje kod američkih zagovarača Izraela. spretnost njegove strategije jest u tome što u medijima nema utjecajnog pogleda na islam koji bi dao protutežu. kao i kratka vizualna referenca na bombardiranje židovskog kulturnog centra u Buenos Airesu za koje nije uhićen niti jedan muslimanski prijestupnik. daje bilo kakvu pretpostavku stvarnih brojeva. imalo osjećaja da se velika većina muslimana ne treba stvarno povezivati s marginalnim i malim skupinama koje je zapravo napuhao iznad svake granice. visoravni Golan i južnog Libanona koja je trajala desetljećima. ali možda je moguće da će se »islam« činiti manje okorjelim i zastrašujućim i više posljedicom tumačenja koja služe našim neposrednim političkim 140 . Prikazano je nekoliko scena haračenja nakon samoubilačkog bombaškog napada u Izraelu. a to zauzvrat pojačava osjećaj kulturalnog straha i mržnje protiv islama i muslimana. službeni izraelski stav koji sakriva sve što je Izrael mogao učiniti (uz bezuvjetnu podršku SAD-a) u vojnoj okupaciji Zapadne obale. sirotišta itd. jer bolje da se mržnja i strah američkih gledatelja usmjeri protiv islama i svih muslimana i da se tvrdi da smo »mi« nevini u svemu osim demokracije. škole. naravno. istočnog Jeruzalema. civilne logore. ljubavi prema slobodi itd.

da bismo razumjeli čak i »vijesti« u određenom smislu znači da moramo razumjeti što jesmo i kako određeni dio društva u kojem živimo funkcionira. 141 . Kad jednom konačno shvatimo čistu snagu i subjektivne komponente tumačenja i kad prepoznamo da je puno stvari koje znamo naše na više načina nego što obično priznajemo. ona govori puno toga o procesima koji se trenutno odvijaju na drugim mjestima muslimanskog svijeta. na dobrom smo putu da se riješimo naivnosti. gledano kritički. čiji se odjek osjeća u trajnom osjećaju bezizlaznosti u odnosima između SAD-a i Irana devedesetih godina. Prema tome. Mnogo se toga može saznati iz te epizode i u njoj je puno političke konfuzije koju valja razriješiti i zato što je to bilo toliko traumatično i nabijeno iskustvo za nas i zato što. Pokušajmo sada detaljno analizirati ono što je bila zabrinjavajuća epizoda između »nas« i »islama«: iranska talačka kriza. Kad se jednom približimo Iranu. Tek nakon što shvatimo te stvari možemo ići dalje i pokušati razumjeti »islam« kako ga mi vidimo i različite vrste islama koje postoje za muslimane.ciljevima i karakteriziraju naše strahove bez obzira bili mi muslimani ili ne-muslimani. tada možemo početi raspravljati o drugim pitanjima koja povezuju islam i Zapad u ovoj kasnijoj fazi. dvoličnosti i mitova o nama samima i svijetu u kojem živimo.

Iran je zauzeo većinu udarnih večernjih televizijskih vijesti odmah nakon što su iranski studenti okupirali veleposlanstvo. po mome mišljenju. gdje postoji potreba kritički procijeniti značenje »priče o Iranu«. Međutim. U bilo kojem slučaju. studenog 1979. da bismo racionalno i nepristrano razumjeli njezino prisustvo u američkoj svijesti. Jedno je znati da su američki diplomati taoci i da Amerikanci. po mom mišljenju.Drugo poglavlje IRAN Sveti rat Iran nastavlja poticati uzavrele američke strasti. čini se. Mjesecima je Walter Cronkite dodavao svom 142 . došli smo do mjesta. a posve drugo gledati to iz večeri u večer na televiziji u udarnim terminima. pogotovo stoga što je oko devedeset posto Amerikanaca upoznalo tu priču preko radija. ne samo zbog uvredljive i nezakonite okupacije teheranskog veleposlanstva koje su iranski studenti okupirali 4. America Held Hostage [Amerika kao talac]. Nema načina da se ublaži bol i bijes uzrokovan držanjem američkih talaca i konfuzije koja je nastala iz konflikata unutar islamskog svijeta. ali. U nekoliko narednih mjeseci ABC je svakodnevno prikazivao posebnu kasnovečernju emisiju. nisu sposobni da ih oslobode.. a PBS-ova emisija MacNeil/Lehrer Report je nezapamćen broj puta tematizirala krizu u Iranu. nego i zbog detaljne. televizije i novina. vrlo usmjerene pažnje koju su mediji posvetili tom događaju i demonizaciji Irana koja je uslijedila i trajala godinama. kako se to naziva. trebali bismo biti sretni što SAD nisu primijenile vojnu silu protiv Irana. moramo razmotriti što je Iran predstavljao za Amerikance u općem kontekstu odnosa Zapada i Amerike s islamskim svijetom: kako je izgledao i kako su ga iz dana u dan mediji doslovno predstavljali i prikazivali Amerikancima.

Tokom čitavog tog razdoblja postalo je očito da Iranci koriste medije. Da bismo to uspjeli. proglasima bivšeg šaha iz bolnice. debatirali. To nije bilo nigdje očitije nego u dugoj iranskoj krizi. u slučaju 143 . religiji (koje nisu bile ništa više do jadno definirane i pogrešno protumačene apstrakcije) i uvijek su. Emisija Teda Koppela Nightline na ABC-ju. po njihovom mišljenju. ni tada se glavni tajnik Cyrus Vance ni Zbigniew Brzezinski nisu javili sve do odustajanja od spašavanja krajem travnja 1980. nagađanja o budućim tumačenjima događaja. smjernice djelovanja. koja je doživjela nevjerojatnu dugovječnost i uspjeh. ne u potpunosti nedobrodošao efekt. i tako dalje. komentarima razno-raznih stručnjaka ozbiljnih lica koji su analizirali. razmišljali.»to je tako« podsjetnik koliko su dana taoci u zatočeništvu: »dvjesto sedmi dan«. počela se prikazivati upravo zbog talačke krize. trominutnim tečajevima o povijesti islama. a to je bilo da stimulira medije da zauzmu jedan iskreniji istraživački stav. naftu i Afganistan. u roku od otprilike dva tjedna postigao je status zvijezde. Intervjui s Abol-Hassan Bani-Sadrom. sovjetskim potezima i reakcijama muslimana. To je bila greška u proračunu od samog početka. vijesti iz prošlog desetljeća. Hodding Carter. S druge strane. u svoju korist. većina najdramatičnijih. mediji su tretirali kao vijesti o »islamu«. tijekom koje su američkim konzumentima vijesti servirane šture informacije o ljudima. tadašnji glasnogovornik State Departmenta. držali govore i nudili teorije. kulturi. Često su studenti u veleposlanstvu zakazivali »događaje« koji bi bili tempirani da ih sateliti zabilježe u vrijeme udarnih termina i večernjih vijesti u SAD-u. obično loših. roditeljima talaca redovno su se izmjenjivali s iranskim demonstracijama. psihologiji. Kasnije je politika imala neobičan. uključujući ne samo Iran nego i arapsko-izraelski sukob. Ali ono o čemu ovdje želim diskutirati jest kako je Iran izgledao Amerikancima tijekom najintenzivnijeg razdoblja krize. S vremena na vrijeme iranski dužnosnici isticali su da im je plan bio okrenuti američki narod protiv politike njihove vlade. Sadegh Ghotbzadehom. moramo pogledati i drugu stranu priče. Kao što sam rekao u prvom poglavlju.

studenog. upravo je ono što ju je učinilo razumljivo mučnom za toliko Amerikanaca: njezino trajanje i činjenica da ono što Iran simbolizira predstavlja američke odnose s čitavim muslimanskim svijetom. nebrojenim političkim promjenama i krizama s kojima će se Zapad morati suočiti od tada pa nadalje. predstavljali muslimane kao militantne. studenog. mislim da moramo pažljivije pogledati ono što je u početnom razdoblju. u smislu da je prešao na islamski oblik upravljanja državom. kao da su prekopirali isto svjedočanstvo. U isto vrijeme. Pa ipak. Louisu o Iranu i Perzijskom zaljevu. Tamo negdje. S vremenom je ipak došlo do promjena u načinu izvještavanja medija i te su promjene nešto više ohrabrujuće od onoga što se događalo na početku. Newsweek je objavio čitavu stranicu pod naslovom »Iran's Martyr Complex« [Iranska manija mučeništva]. Wall Street Journal je 20. racionalni poredak stvari. Ono što krizu u Iranu čini dobrom prilikom za istraživanje medijske izvedbe. činilo se kao da se »mi« branimo i zajedno s nama normalni. studenog objavio zaključke savjetovanja održanog u St. Činilo se da za to ima puno dokaza. previjajući se u samoizazvanom ludilu. uočit ćemo niz stvari koje će nas zapanjiti. na način da jednostavno ustraju u početnim stavovima usprkos novim izazovima. također 26. demokratski. drugim riječima. Louis Dispatch je 7. postalo očito u stavu medija i njihovoj obradi događaja.« Islam je.Irana. najveći neuspjeh koji su SAD imale zadnjih godina. St. Citiran je neki stručnjak koji je izjavio da je »gubitak Irana. »Ideology of Martyrdom« [Ideologija mučeništva] glasio je naslov o iranskom šijitskom islamu u Timesovom izdanju od 26. studenog objavio uvodni članak u kojem tvrdi da »povlačenjem civilizacija« dolazi od »opadanja moći zapada koji 144 . Prije svega. Prolazeći kroz nevjerojatnu količinu materijala o okupaciji američkog veleposlanstva u Teheranu. opasne i antiamerički nastrojene. po definiciji štetan za interese SAD-a. nalazio se »islam« općenito. čija je manifestacija u tom trenutku bio uznemiravajuće neurotičan Iran. prvih dva-tri mjeseca.

prosinca. »Militant Islam: The Historic Whirlwind« [Militantni islam: povijesni vrtlog] objavio je New York Sunday 6. Jednom drugom prilikom (7. 21. chador.zapravo širi te [civilizirane] ideale«. Ajatolah Homeini. purdah. Oba eseja. ABC. u istoj toj emisiji. Iran. suniti. u kojem su sliku pratili natpisi koji su pričali istu neugodnu priču kako su odgovarajuće reakcije na »islam« zamjeranje. nastojala su ne samo dokazati da je islam nepromjenjiva pojava koja se uz to može shvatiti iz nevjerojatno raznolike povijesti. šijiti (popraćeni slikom mladog čovjeka koji se bičuje). što znači. nemaš civilizirane ideale (što je sudbina većine svjetskog stanovništva uključujući i islamsko). Evropi i 145 . Nešto kasnije. ako nisi zapadnjak. Meka. gdje su zdravi američki školarci (među njima nije bilo purdaha. »The Islam Explosion« [»Eksplozija Islama«] bio je doprinos Michaela Walzera u izdanju New Republica od 8. samokažnjavanja ili mula) organizirali domoljubni »Dan jedinstva«. redovito su govorili o »mržnji muslimana prema ovoj zemlji« ili poetičnije o »krizi polumjeseca. izvijestili su nas da je prorok Muhamed bio »samoproglašeni prorok« (a koji to prorok nije bio?). mula. geografije.C. ABC je održao kratki (trominutni) tečaj o islamu. kad ga je novinar ABC-ja 21. a zatim nas podsjetili da je »Ajatolah« »titula dvadesetog stoljeća« koja znači »Božji odraz« (na nesreću. prosinca) Reynoldsov glas je u pozadini slike gomile koja moli »Bog je velik« nadglasao te riječi onim riječima za koje je mislio da označavaju istinsku namjeru te gomile: »mržnja prema Americi«. Africi. kao i svi ostali. društvene strukture i kulture četrdeset islamskih nacija i približno 800 000 000 muslimana koji žive u Aziji. Svi vodeći televizijski novinari-komentatori. sumnja i prezir: muhamedizam. A zatim. nijedno od toga nije potpuno točno). tu je i profesor J . poglavito Walter Cronkite sa CBS-a i Frank Reynolds s ABC-ja. studenog). ciklonu koji juri preko prerije« (Reynolds. na to pitanje odgovorio kategorički potvrdno. studenog pitao znači li biti šijitski musliman »antiamerikanac«. Odmah nakon tih prikaza program se prebacio na Janesville u državi Wisconsin. siječnja 1980. Hurewitz sa sveučilišta u Columbiji koji je.

Kad je bivši senator James Abourezk otišao u Teheran. studenog). Činilo se bitnim spomenuti blijedu islamsku mrlju u Abourezkovoj prošlosti. govori o špijuniranju. Sve je to samo utvrdilo bit da je islam u ratu protiv nas i da se moramo uključiti u borbu širom otvorenih očiju. nego i razotkriti (kao što je to Walzer učinio) da gdjegod ima ubojstava. Bilo je i malo suptilnijih načina inkriminiranja »islama« od tih u New Republic. u MacNeil/Lehrer Reportu 16. te sve to zajedno osuditi. sigurnom ponašanju i sličnom. Nitko nije aludirao na dansko porijeklo zastupnika Georgea Hansena ili na pripadnost Ramseya Clarka bijeloj anglosaksonskoj protestantskoj populaciji. Jedan je bio da se pred javnost dovede stručnjak i da mu se dopusti da kaže da. bivši američki veleposlanik u Jordanu i poslanik u Libanonu. predsjednik Middle East Institute [Institut za Srednji istok]. (Slična stvar je i korištenje lažnih arapskih »šeika« kao mamaca u slučaju Abscam. Dean Brown. Činilo se da nije važno što se ne primjenjuju uobičajena pravila dokazivanja navedenog.sjevernoj Americi (uključujući puno milijuna u Sovjetskom savezu i Kini). na ABC-ju i CBS-u su to odmah objavili podsjećajući na to da je Abourezk »libanonskog porijekla«. Još je jedna metoda bila sugerirati da postoje nevidljive veze koje povezuju različite druge značajke Srednjeg istoka s islamom u Iranu. premda Homeini nije stvarno »predstavnik islamskog svećenstva« (bio je to L. »sveti islamski zakon«. iako je porijeklom libanonski kršćanin. Uvodni članak New Republica sveo je Iran na »bijes ometenih vjerskih strasti« i na »pobješnjeli islam« raspravljajući što Shari'a. »oklopljeni« mula potomak je ranijeg (očito autentičnijeg) islamskog doba. rata i otegnutih sukoba koji uključuju posebnu vrstu užasa. a ulične demonstracije bile su znakovi »cirkusa kao glavne zabave« koje su diktatori s vremena na vrijeme osiguravali za svoj narod. Svjetina u Teheranu podsjetila je Browna na Nürnberg. niti što esejist ne poznaje ni jezike ni društva o kojima daje izjave ili što se zdrav razum jednostavno izgubio s mjesta događaja kad je započela rasprava o islamu. ovisno o slučaju.) 146 . »islam jasno igra važnu ulogu u tome«. implicitno ili eksplicitno.

. ne. prosinca uveo emisiju Nightly News s Marvinom Kalbom iz State Departmenta. prosinca prikazao intervju s Amosom Perlemutterom i Hasijem Carmelom.Najvatrenija upotreba takvih sugestija može se vidjeti u malom članku Daniela B.« Obojica su zapravo Izraelci. prvo u New Republic 15. Palestinske oslobodilačke organizacije i »radikalnih« muslimana u Iranu: je li istina. profesor Perlemutter ljutito ga je pobio citirajući ni manje ni više nego »intelektualni integritet« programa svoje stranke. a u kojem je nepotvrđeno izjavio da u pozadini okupacije američkog veleposlanstva stoji Palestinska oslobodilačka organizacija. a zatim još dvaput u MacNeil/Lehrer Reportu. stručnjak Constantine Menges. izjavio je Kalb. odgovorili su. Nije iznesen nijedan dokaz osim. NBC-jev Today Show je 10. studenog. dijaboličnog komunizma koji se našao u prirodnom savezu s vražjom Palestinskom oslobodilačkom 147 . koji su predstavljeni kao »profesor na američkom sveučilištu« i »dopisnik za pariški tjednik L'Express. (Kratki izvještaj o Kalbovoj priči idućeg dana je objavljen u Los Angeles Timesu. koji je citirao iste te (jednako neimenovane) »diplomatske« izvore i izvore »tajne službe« na koje se mjesec dana ranije pozvao Drooz. Robert Abernethy ispitivao ih je o navodnim tvrdnjama o »podudaranju interesa« između Sovjetskog saveza.) Nije preostalo ništa drugo nego da još jedna ugledna osoba s Hudson Institutea. CBS je 12. To se dobro zna. islamski fundamentalisti i Sovjetski savez surađuju u slučaju okupacije veleposlanstva. George Ball je 9. ali postoji podudaranje interesa. Da ga ABC ne bi nadmašio. potvrdi to isto. da su u operaciju veleposlanstvo zapravo upletene tri sile? Pa. Njegovi izvori bili su nadležni organi »diplomatske i evropske tajne službe«. prosinca 1979. Ljudi Palestinske oslobodilačke organizacije paze na zdanje. Drooza na naslovnici Atlanta Constitution od 8. prosinca u Washington Postu aforistično izjavio da »ima temelja za vjerovanje da čitavu operaciju vode dobro uvježbani marksisti«. mudro je nastavio. naravno. po tome što se u veleposlanstvu »može čuti arapski«. pitao je. čime je još jednom potvrđeno da Palestinska oslobodilačka organizacija. Kad se Abernethy dobrohotno javio da uljudno kaže da to što govore zvuči kao neki izraelski pokušaji da »se ocrni slika Palestinske oslobodilačke organizacije«.

studenog nazvao Beheshtija »Bashati«.) »Gdje ima šijita. ABC je 7. studenog. ili se bavilo činjenicom kako je to Homeiniju pošlo za rukom da sruši šaha i neporaženu vojsku radio kazetama i velikim nenaoružanim masama ljudi kao glavnim sredstvima borbe. tvrdio je Daniel B. prosinca promijenio Montazerijevo ime u »Montessori«. Tisak je vjerno izvještavao o takvoj vrsti patriotizma.) Gotovo svaki sažetak o povijesti islama bio je ili toliko zbunjujući da nije imao smisla ili toliko netočan da je to bilo strašno. ima i problema«. obično u nešto poput »Gaboozaday«. a jedno takvo izašlo je u Boston Globeu 10. Ili. iako iznenađuje koliko je relativno malo članaka obrađivalo iransku suvremenu povijest ili upućivalo na veoma važan politički otpor perzijskog svećenstva stranoj intervenciji i monarhiji i to još od kasnog devetnaestog stoljeća.organizacijom i sotonskim muslimanima. (Čovjek se zapita zašto MacNeil i Lehrer nisu ponovno pozvali Mengesa da prokomentira sovjetsku invaziju na Afganistan ili službenu iransku kritiku te invazije. studenog. kako to New York Times pronicljivije iznosi 18. Ghotbzadehovo ime bi promijenio gotovo svaki put kad bi ga izgovorio. studenog u malom naslovu: »Okupacija veleposlanstva povezana je i sa šijitskim odobrenjem vlasti i ljutnjom zbog šaha«. studenog i prikazivalo ljutitu springfildsku svjetinu koja je skandirala »Arab go home« [Arapi idite kući]. studenog. slike namrštenog Ajatolaha Homeinija bile su toliko česte i nepromjenjive u onome što navodno govore promatraču. Novinar Randy Daniels opisao je Moharram 148 . kao i bezbrojne slike iranske svjetine. i da ne zaboravimo. bilo je čestih izvješća koja su prikazivala zbunjenost arapskog i iranskog stanovništva u SAD-u. Čini mi se simboličnom nemogućnost Waltera Cronkitea da pravilno izgovori muslimanska imena. U toku tjedna nakon što je veleposlanstvo okupirano 4. (CBS je 28. Drooz u Atlanta Journal-Constitution 29. Posebne osobine šijitskog islama širile su se posvud. Zanimljivo. Spaljivanje (i prodavanje) iranskih zastava od strane razbješnjelih Amerikanaca postala je redovita razbibriga. Uzmimo kao primjer dio CBS-ove emisije Nightly News o islamu emitirane 21.

Timesov islam imao je puno toga zajedničkog s onim što je sam Times. Ne samo što je Times vodeće američko glasilo. kad je predsjednik Kennedy rekao novinaru Timesa Turneru Catledgeu. Moharram je islamski mjesec. Times je postao nevjerojatno snažna institucija koja funkcionira kao sila koja je gotovo isto toliko stara koliko i sama nacija. U istoj toj emisiji intervjuirali su me zbog moje mudrosti i krivo identificirali kao profesora islamistike. što se toga tiče. da ne predstavlja islam u cjelini. Tako Harrison Salisbury priziva u sjećanje proljeće 1961. ni Times ni svijet još ne razumije da izvješće Tada Szulca nije bilo ništa posebno.. kao da je neki ulični pijanac. daje snagu jedinstvene važnosti. s. »spasili biste nas od velike greške«. 158. Without Fear or Favor. Times može mjerodavno govoriti o nekoj temi i učiniti tu temu relevantnom naciji. uspješno. Ali tek kad se elita New York Timesa svom snagom obrušila na islam.84 Nakon Zaljeva svinja. sposobnošću da s kredibilitetom piše sa stajališta nacionalne sigurnosti. To radi namjerno i. ali ne mase u smislu čitateljstva i izvjestitelja. tek je tada istupila istinski depresivna priroda sile »koja je držala Amerikance kao taoce«. Kasnije nas obavještavaju da šijiti imaju maniju proganjanja pa »nije ni čudo što su proizveli Homeinija« za kojeg nam je rečeno.studenog obavijestio da čitav Iran pati od »revolucionarnog mamurluka«. To je jednostavno bila rutina. i. Drugim riječima. što je najvažnije. Times je sada došao do kritične mase. stupnjem stručnog izvještavanja. iako je to nerazmrsivo povezano s 84 Salisbury. zajedno s katolicizmom. nego mu to. isto tako krivo. čini se. da ni to što su novine postigle isto tako nije bilo ništa posebno. Salisbury kaže. Šijiti tijekom prvih deset dana Moharama slave uspomenu na Huseinovo mučeništvo.kao razdoblje kad su šijitski muslimani »slavili izazov koji je Muhamed uputio vođama svijeta« – tvrdnja toliko pogrešna da je smiješna. da je u to vrijeme Times objavio više podataka o predstojećoj invaziji u Zaljevu svinja koje su sami prikupili. Novinar CBS-a nas je 27 . 149 . odgovornošću i.

311. Tu se Times ponovno. Nove rubrike dale su novinama financijski temelj koji je poziciju Timesa učinio doslovno neoborivom i to u trenutku kad su se News i Post koprcali. ali dodatni prihodi omogućili su i proširena izvještavanja iz svijeta. s. 86 150 . Financijski uspjeh koji je postigao pod vodstvom najnovijeg izvršnog urednika A.tim. Standardi profesionalizma nigdje nisu bili toliko visoki kao u Timesu. Do 1971. nakon stanovitog vremena. demonstrirajući svoju snagu da otkrije istinu i pokrene vlade na djelovanje. Rosenthala bio je.. kad je Times počeo objavljivati Pentagon Papers [Novine o Pentagonu]. 163. prema Salisburyju. vladajuća sila odlučno postala kolektivna misija Timesa i novinari su izvješća za Times pisali više-manje kao stvar navike. ali nikada spektakularna. Po čitavom svijetu Timesovi ljudi prikupljali su vijesti.. čitavu naciju i grad svojim službenicima i službenicama koji nisu bili samo novinari.85 Tako je. Ibid. učinak dodavanja novih rubrika kao što su »Dom« i »Život« dnevnom izdanju. izdigao iznad zakona svojom uzornom moralnom dalekovidnošću radeći u nacionalnom interesu86. Sada je Times. istina je. Kritična masa izvjestitelja sada je [nakon Zaljeva svinja] bila toliko velika i kvalitetna da je funkcionirala gotovo bez svjesnih ravnanja. Okupili su se jer je Times nudio jedinstveni način izvještavanja i uređivanja. za razliku od 85 Ibid. Okupili su se oko Timesa ne zbog novčanih nagrada – plaća u The Timesu je bila dobra. Bili su to najbolji izvjestitelji i urednici koji su se mogli naći. Ne. M.. kopajući i postavljajući pitanja. On je zaista pokrivao svijet. »bez svjesnih ravnanja«. ispitujući. došao je do kritičke mase izvještavanja i stručnosti. prošlo je stotinu godina otkako je Boss Tweed srušio kliku u Tammany Hallu objavljujući važne vladine dokumente. Washington. s.

560-61. drugačiju vrstu muslimana. budući da se u zadnjem nizu Timesovih pitanja jasno impliciralo da uvjeravanje i logika nisu od koristi i da će se stoga možda morati pribjeći sili kao zadnjoj soluciji. kulture i društava islamskog svijeta. imali su ga dovoljno. Konačni rezultat simpozija bilo je ogorčenje. a ostala četvorica bili su cijenjeni stručnjaci suvremene povijesti. a Times je ponovno sastavio te sastavne dijelove islama u sile koje su ili »štetne« ili »prijateljske« za interese SAD-a. Od sedam sudionika tri su bili znanstvenici iz muslimanskog svijeta koji su sada živjeli i radili u SADu. 87 Ibid. možda čak i 50.000 dolara mjesečno. išao je na sam islam.. Ali snaga pitanja kao što je slijedeće onemogućila bi te njihove pokušaje: »Ako smo mi toliko sotonski u očima velikog broja muslimana u ovom trenutku.87 Na kraju godine tijekom koje je Iran »pao« Times se konačno okrenuo islamu. vođama i vladama prema kojima osjećamo donekle naklonost? Bazergan se rukuje s Brzezinskim i nema ga više. kako bismo se trebali nositi sa snagama. Bani-Sadr kaže da želi doći u New York i tu je kraj. Tu i tamo stručnjaci bi pokušali raspravljati o islamskom svijetu kao da on ima drugačije prošlosti. mogao izdvajati i izdvajao 30. 151 . Možemo li naučiti lekciju iz toga kako se odnosimo prema drugim režimima? Je li to lekcija ograničenja ili nečeg drugog?« Times je očito mislio da ide ravno na sam izvor stvari: ako muslimanima »upravlja« islam.bilo kojih drugih novina u zemlji. Novac nije bio problem. Svako pitanje koje im je postavljeno da ga prodiskutiraju bilo je političko i sva su se odnosila na prijetnju koju islam predstavlja američkim interesima. pored plaća za djelatnike.000 dolara mjesečno. drugačije političke procese. za izvještavanje o padu Irana. Pune dvije stranice 11. Zanimljivo je to što su znanstvenici pokušavali podijeliti »islam« na njegove važnije sastavne dijelove. s. prosinca posvećene su simpoziju pod naslovom »The Explosion in the Moslem World« (Eksplozija u muslimanskom svijetu).

nego je dala izjave. 30.« Prečesto su ljudi na koje se Lewis pozivala bili orijentalisti koji su javno objavili svoja opća stajališta: Élie Kedourie. »dovela je do toga da samo nekolicina Arapa može međusobno razgovarati.. ali i ozbiljne nedostatke. Deset godina kasnije Chris Hedges objavio je. njezin uspjeh u predočavanju složenosti i raznolikosti). ne intimna i osobna«) i islamskom načinu razmišljanja (nesposobnost da se primijeni način razmišljanja »korak po korak«) koje bi se smatrale ili rasističkim ili besmislenim kad bi se njima opisivao bilo koji drugi jezik. gotovo nije ni spomenula). Potom Bernard Lewis (nije u rodu s Florom Lewis). Islamic Revolution. religija ili etnička skupina.Sumnje oko toga što »mi« moramo misliti o islamu raspršile su se kada je. pojednostavljenih formula i vjerskog žara: »brutalizacija političke konverzacije«. zaključuje. prosinca). koji je ustvrdio »kraj slobodnih špekulacija i istraživanja« u islamskom svijetu. napisao studiju o islamskoj revoluciji s namjerom da pokaže da je ona ekvivalent marksizmu-lenjinizmu88 citiran je kako tvrdi da je »metež na Istoku dubok i endemičan«.. 152 . okazionalističke i autoritarne« 88 Kedourie. vjerojatno kao posljedicu islamske »statičnosti« i »determinističke. Lewis ne samo da je izdvojila islam na Srednjem istoku (uspon judaizma i egipatskog ili libanonskog kršćanstva. na primjer. a većina ih je svojstvena načinu na koji se danas gleda na islam. pogotovo u svom trećem članku. također u Timesu. 28. 31. o arapskom jeziku (navodeći stručno mišljenje da je islamska poezija »retorička i deklamatorska.. koji je pridonio da se pokaže kako muslimanski ekstremisti iskorištavaju arapski jezik (koji je ionako već zagađen nacionalizmom) kako bi stvorili novi jezik mržnje. Times objavio seriju od četiri dugačka članka Flore Lewis koji su pokušavali ozbiljno objasniti ulogu islama u krizi (»Upsurge in Islam« [Uzaviranje u islamu]. 29. posljednja četiri dana 1979. Njezini članci sadrže neke odlične stvari (na primjer.. članak pod naslovom »A Language Divided Against Itself« [Jezik podijeljen protiv samog sebe]. koji je krajem 1979.

U intervjuu. New York mi je upravo dao jedan specijalni zadatak o previranjima u islamskom svijetu. Ne može se očekivati da se dobije koherentno mišljenje o islamu nakon čitanja Flore Lewis (ili Bernarda Lewisa) čije okolišanje s izvorima i nepoznavanje teme daje njezinim čitateljima osjećaj lova na temu koja nije bila ona s kojom se započelo. otkrio više nego što je željela. možda nenamjerno. a koji je rezultirao njezinim člancima o islamu. Slabo umijeće izvještavanja i način pisanja zbrda-zdola sugeriraju da bi se Times mogao izvući s tim jer islam je islam.« I tako su me pozvali i otišla sam. Flora Lewis opisuje pretpostavke i rad koji potječe iz tih pretpostavki. a Times je Times. A kaže sljedeće (obratite pažnju na neformalni autoritet u primjedbi »nitko ne zna koji vrag se događa s islamom«): Prije nekoliko mjeseci. kako se može obuhvatiti nekoliko stotina milijuna ljudi čije su riječi »izraz želje prije nego činjeničnog opisa?« (Usporedi s Atlantic Constitution od 18. studenog: »suptilna i varava priroda perzijskog jezika«. Morala sam na brzinu napraviti sve pripreme kako bih unaprijed bila sigurna da ću uhvatiti ljude koji mi trebaju.teologije. objavljenom u svibanjskom izdanju Esquirea 1980. Koristeći se svojim autoritetom starog orijentalista. premda »islam« uopće nije jasan. Pošaljimo Floru onamo. Bilo je to nevjerojatno. »Isuse. Naposljetku. koji je. iznijeli su stav o islamu koji govori da. na primjer. 153 . Održali su sastanak u New Yorku i netko je rekao. nitko ne zna koji vrag se događa s islamom. Bernard Lewis nastavio je sa svojim tendencioznim i općenitim napadima na »islam« tijekom osamdesetih i devedesetih godina.. »naši« stavovi prema njemu (ili stavovi koje mu imamo pravo pripisati) jesu.) Ipak. čak nisam bila sigurna ni kako da iskoristim građu koju ću prikupiti. bila sam uključena u projekt koji je bio apsolutno neumjeren u svojim proporcijama. Nisam imala vremena da odem nekamo i čekam po tri dana da mi netko da nekakvu informaciju.

Usporedba između Timesovog i Le Mondeovog izvještavanja o »islamu« prilično razjašnjava neke stvari. koristi se anegdotama umjesto analizama i ne izvještava o stvarnim uvjetima islamskog života. koji Lewisova pokušava dokumentirati. potom u Alžir i Tunis. 154 . Kad govorimo o formations permanentes [trajnom studiranju] – The New York Times daje jednu stipendiju za drugom. Izuzetak od pravila da sama radim sve izvještaje dogodi se kad jednostavno ne mogu stići/biti na nekom mjestu zbog vremenskog pritiska. kao ni o povijesti i strukturi različitih islamskih škola koje potpaljuju »prevrat«. Za projekt o islamu mi je. prednost je u tome što ipak naučim nešto. Ne spominje čak ni način na koji je »islam« postao prirodno utočište za siromašne i lišene imovine. sjela i počela pisati. Naravno.Krenula sam od Pariza i Londona. na primjer. zbrke u Južnoj Koreji i političke krize u Tokiju) pa je tako netko iz New Yorka morao obaviti taj posao i poslati mi izvještaj. u njemu se ne govori ni o značajnim teološkim i moralnim pitanjima o kojima se raspravlja u čitavom islamskom svijetu (kako netko može govoriti o islamu danas i niti jednom riječju ne spomenuti sukob koji bjesni između pristaša idžtihada – osobno tumačenje – i pristaša taqlida – pouzdanje u tumačenje vlasti – kao načina tumačenja Kurana?). Korisno je u ovom slučaju usporediti elitne američke novine s elitnim francuskim novinama. Pokazalo se da ured u Aziji ne može ustupiti nikoga da obavi taj posao (imali su pune ruke posla zbog rata u Kambodži. 7. Točno godinu dana ranije (6.. Zatim sam otišla u Kairo jer se tamo nalazi islamsko sveučilište. Vratila sam se s dvadeset bilježnica i pet kila papira. Umjesto toga. i 8. bili oni doktrinski. Za Times je izvještaj na brzinu sastavila Flora Lewis. metafizički. trebao prilično veliki izvještaj o Filipinima. Lewis se oslanja na nasumične citate od još nasumičnijih ljudi. politički ili ekonomski.

Kao posljedica.. Ithaca Press. razumije politiku. a ne samo zbirka stavova izloženih sumnjičavim i uplašenim čitačima.) Le Monde je zaposlio Maximea Rodinsona (istaknutog francuskog marksista orijentalista kojeg Flora Lewis citira) da prouči taj isti fenomen. Ove članke nalazimo u prijevodu: Rodinson. ur. poznaje jezike. London. 89 155 . vjerskih prepirki. Roger Hardy. 1-17. klasnog sukoba klasa. Rodinson potpuno barata temom. Pokušava utvrditi koje su snage u islamskom društvu i povijesti surađivale sa sadašnjim političkim konfiguracijama kako bi proizvele trenutnu krizu. Nema anegdota. njegov je rad koherentno iskustvo (imperijalizma. »Isla Resurgent?«.89 Razlika ne može biti veća. poznaje vjeru. nema »ravnoteže« u oslanjanju na islamske stručnjake koji su »za« ili »protiv«. 1979. nema senzacionalističkih navoda. društvenog morala).prosinca 1978. Gazelle Review 6. s.

Svećenici su govorili o svom suosjećanju s osjećajima Iranaca koji dvadeset pet godina pate pod šahovom despotskom vladavinom. Poput New York Timesa u svijetu tiska. nego je predložio formulu koju će povjerenstvo UN-a koje je otišlo u Teheran nekoliko 156 . kako zbog njihova iznenađujuće ograničena. prosinca i 4. Lehrer je bio otvoreno skeptičan. Jasna indikacija toga pojavila se u dvije emisije (28.Gubitak Irana Bilo tko zasićen površnim. Ako se radi o nekonvencionalnoj priči o nepoznatom dijelu svijeta kao što je Iran. pa čak i konzervativna oblika. studenog). pažljivo uravnotežene skupine gostiju kvalificiranih svojom stručnošću. način ispitivanja i stav bio je vrlo blizak onome što se kasnije pokazalo kao stajalište vlade SAD-a: kad će taoci biti pušteni i zaboravimo koncesije ili istražne odbore koji će se pozabaviti prekršajima i zločinima bivšeg šaha. međutim pitanja koja postavljaju svojim gostima jasno pokazuju da su MacNeil i Lehrer namjerili tražiti podršku za prevladavajuće nacionalno raspoloženje: bijes na Irance. Emisije MacNeil/Lehrer Report smatram neobično nezadovoljavajućim. Nema ništa pogrešno u tome što se situacija pokušava racionalno shvatiti. gledatelj će istog časa biti potaknut da uoči snažnu razliku između svjetine »tamo negdje« i brižno odjevene. prema onome što su govorili. pokušaji da raspravu uklope u kalup hladnog rata ili krize. kako emisija od samog početka pokušava dokazati. i 29. MacNeil/Lehrer Report priznat je kao elitna emisija u svijetu elektronskog novinarstva. Kad su se nakon toga u emisiji pojavili ministar vanjskih poslova Bani-Sadr i njegov nasljednik Sadegh Ghotbzadeh (23. a ne neophodno uvidom u situaciju ili razumijevanjem. nepovijesne analize što to tjera Irance na djelovanje. da ne kažemo sumnjičav. siječnja) u kojoj su gosti bili dvije grupe američkih svećenika koje su se upravo vratile iz Teherana. Krenimo od oblika. labavim izvještavanjem o Iranu mogao bi biti sklon da se za pomoć i stvarni uvid okrene PBS-ovoj večernjoj emisiji MacNeil/Lehrer Report. tako i zbog izbora gostiju i opsega diskusije. Ironija je bila u tome da Bani-Sadr prvi put nije inzistirao na izručenju bivšeg šaha.

Popis gostiju od početka studenog 1979. to su bila i ograničenja unutar kojih djeluje vlada. Richarda Falka i Eqbala Ahmada. Konačni je rezultat bio da se sve što su Iranci rekli i učinili stavi izvan moralnih granica. Učestalost kojom su se neki ljudi pojavljivali nije ostavljala mjesta sumnji. na primjer. U samom provođenju istraživanja. Dean Brown također dvaput. Osim pet Iranaca. Ista vrsta neravnoteže javila se za vrijeme krize u Zaljevu 1990. U to vrijeme. sveukupno uravnoteženi stav gdje nijedan gost ne može stvarno saopćiti »strani« jezik dalekih potlačenih naroda koji su do sada u tišini trpjeli desetljeća američkog ili lokalnog despotizma. pitanja uvijek usmjerena na to kako se treba nositi s krizom. gotovo nagonsko utočište primljenoj mudrosti o geopolitici. koja je trajala četiri mjeseca. MacNeil/Lehrer Report kao da je cenzurirao samoga sebe. sektaškom nemiru. Usko organizirani redovi sudionika koji sjede oko stola kojim dominira par zahtjevnih domaćina. novinari MacNeil i Lehrer bili su tipični u ignoriranju tog prijedloga. svi ostali gosti bili su novinari. ne-evropskom svijetu. bivši veleposlanik SAD-a u Afganistanu Robert Neumann i L. značenje riječi koje je rekao Bani-Sadr kad je zazvao »potlačene svijeta« i rekao da zadovoljenje njihovih potraživanja ne zahtjeva izručenje bivšeg šaha. nego samo gestu priznanja od strane SAD-a da su pritužbe potlačenih legitimne. I u dobru ili zlu. Zapanjilo me i iznenadilo što ni Lehrer ni MacNeil nisu ni pokušali istražiti. do sredine siječnja 1980. a ne kako pokušati razumjeti nove obzore koji se otvaraju svugdje u ne-bjelačkom. ravnoteži moći: to su bila ograničenja unutar kojih su MacNeil i Lehrer djelovali. ali nam nije pomoglo da razumijemo vijesti. sprečavajući se da odluta u šira područja ljudskog iskustva koja su antagonisti ili sugovornici smatrali važnima. koji su obojica bili znani pobornici zemalja Trećeg svijeta i antiratnih ciljeva. bio je još znakovitiji. pojedinci povezani s korporacijskim ili kvazi-vladinim institucijama ili ljudi sa Srednjeg istoka poznati po svojim temeljno antagonističkim stavovima prema revoluciji u Iranu. 157 . To je hranilo našu ljutnju. Menges s Hudson Institutea pojavio se dvaput.mjeseci kasnije uistinu i provesti.

premda »smo do sada već trebali naučiti. ali si ne dopušta kompenzirajući luksuz generaliziranja o »suptilnoj i varavoj prirodi perzijskog jezika«. ambicije. za apsolutnu odgovornost za nebrojena mučenja i smrti koje je počinio SAVAK?« Citiram Stonea ne samo zato što se pokazalo da je pogodio što će se dogoditi. naftnih dioničkih društava. kao apsolutnog vladara. »stručnjak« za Iran. Ali budući da je šah »sada ovdje osobno« to bi moglo dovesti do zanimljivih mogućnosti. U njemu tvrdi kako se šah može »osloniti na strašne prijatelje« od Chase Manhattan banke preko industrije. a koji je objavljen u New York Review of Books od 22. nema hiperbola. Pogledajte njegov članak i nećete naći nijednu referencu na islamski mentalitet ili osobite sklonosti šijita prema mučeništvu. sada možemo početi cijeniti zapanjujuću dalekovidnost članka I.. Stonea »A Shah Lobby Next? [Je li šahov lobi sljedeći?] koji je napisao 17. razumije i ne pokušava lagati o potezima koji muškarci i žene čine u ovom i drugim društvima i. CIA-e i »gladnih akademika«. nade koje imaju legitimne. i nikada se nije pravio da je. iznad svega. niti bilo koju drugu glupost koja se predstavlja kao relevantna »informacija« o Iranu. Razumije politiku. ne sumnja da.. nego i zato što nije bio. ali nismo. Stone ne zna farsi jezik. a kamoli čovjek poznat po proislamskim simpatijama. F. i bilo bi glupo da ih Zapadnjaci ignoriraju..U kontekstu koji je stvorilo novinarstvo pogođeno oprezom i samonametnutim konformizmom prema Iranu. i 158 . Nema eufemizama. veljače.« Zašto? Stoneovo nadnaravno pretkazanje nastavlja: »Što ako novi iranski režim postavi vlastite zahtjeve. premda Iranci nisu Evropljani ili Amerikanci. njihove su pritužbe. da se ne miješamo u unutrašnju politiku Irana i mogli bismo uskoro dobiti paralelnu lekciju ako ne budemo držali iransku politiku odvojenu od naše. studenog. S karakterističnom tvrdoglavošću Joseph Kraft skicira svoje gledanje na stvari u »Time for a Show of Power« [Vrijeme za pokazivanje snage] napisanom za Washington Post od 11. siječnja 1979.zatraži svoje pravo na strane holdinge i bankovne račune šaha i zaklade Pahlevi? Što ako zatraži izručenje šaha na suđenje pod optužbama da je rasprodao zemlju? Što ako ga optuži.

nego je »imperijalnim pretenzijama« uveo i red na iransko područje. bio je »katastrofa za američke nacionalne interese. Drugim riječima. One moraju ponovno uspostaviti mogućnost samo-uništenu prije samo nekoliko godina – mogućnost za tajnu intervenciju. Da bi se pronašle i iskoristile takve prilike. kao stvarnu. iranski narod) mora se »preraditi« i predstaviti kao pogrešni događaj. Pad šaha. islam. A Kraftova verzija imala je i dodatnu didaktičku odliku – da je potpuno lišena bilo kakve moralnosti: tu je bila riječ o sili.upravo to što je u tom članku napisao puno je više od svih standardnih primjedaba o diplomatskom imunitetu i svetosti našeg veleposlanstva osvijetlilo podtekst. iznenadno provođenje američke moći u korist režima koji se osjećaju ugroženima od strane Ajatolaha Homeinija«. potrebna je bitna unutarnja promjena u Washingtonu. To je za Ameriku bilo dobro zato što je nafta nesmetano doticala. kao dio procesa »ponovne izgradnje američke politike prema Iranu«. Prema tome ona. možda čak i nesvjesno pristup općeg stava medija.. Kraft nastavlja predlažući da se »nađe prilika za nepogrešivo i. i sve povezano s njom (Ajatolah Homeini. područje i »podčinjene nacionalnosti« bile su pod kontrolom. Iz Kraftovog članka jasna je njegova nespremnost da prihvati revoluciju u Iranu koja se ionako već dogodila. što Kraft želi da njegovi čitatelji povjeruju da je revolucija u Iranu bila. američkoj sili da postupa sa svijetom prema »našim« uvjetima kao da nas rezultat onoga što je zapravo bila dvadesetpetogodišnja intervencija u Iranu nije ništa naučio. a »mi« smo izgledali jaki. Ako se pritom dogodi da niječe pravo drugih naroda da promijene vlastiti oblik 159 . napisao je Kraft. po mogućnosti.. Možda će to značiti da ćemo morati dati vojnu pomoć Turskoj. Kako bi se to drugačije moglo učiniti? Možda će trebati pribjeći nekom obliku podupiranja Iraka u pokušaju da zakuha provincijalni otpor unutar Irana. na taj način. SAD trebaju mogućnost da učine još nešto osim da pošalju marince i bombardiraju područje. Kraft je projicirao osobnu verziju stvarnosti na složenu iransku i američku stvarnost podmećući je.« Šah je ne samo učinio raspoloživim uobičajene količine nafte.

odmah ispod površine kojom je dominirao. ili da niječe da se ta promjena uopće dogodila. to mu nije bilo važno.vladavine. Sve ostalo bilo je nezamislivo. naravno. a zatim je (uglavnom tijekom kasne zime i ranog proljeća 1980. točnije od veljače 1979. situacija u Iranu bila je vrlo hirovita i nesigurna. a među njima je.. Bani-Sadr je bio opisan kao vrsta osobe s kojom bismo se mogli nositi da nema Beheshtija. bilo svećenstvo (čiji su sljedbenici bili organizirani u islamsku republikansku stranu). Više od godinu dana nakon revolucije. U SAD-u se o toj borbi vrlo malo izvještavalo dok se ona odvijala. On sam je imao autoritet i duhovni kao i politički legitimitet da pozove zemlju da se probudi. A zatim.) dominiralo svećenstvo (s Ajatolahom Muhamedom Beheshtijem na čelu). vodila se borba između nekoliko frakcija. a kad je Bani-Sadr bio u uzlazu krajem 1979. Pa ipak. Problem je što je taj stav grub i slijep čak i s jednog pragmatičkog i potpuno sebičnog stajališta. U istom trenutku kad su Kraft i njemu slični napadali iransku revoluciju i oplakivali pad šaha. Na trenutke se činilo da pobjeđuje Bani-Sadr. A kad je propalo spašavanje helikopterom i nakon što je Carterova vlada odlučila Iran jedno vrijeme staviti u pozadinu (i to kad je već bilo prekasno). svojim potrebama. široka skupina liberala ljevičara islamskih stranki i ličnosti (iz koje se pojavio Bani-Sadr) i neislamska ljevica sastavljena od puno različitih stranaka i skupina. tada su ga ili ignorirali ili omalovažavali. kad je konzervativna islamska stranka pobijedila u toj borbi za vlast. On želi da Amerika upozna svijet (i bude poznata u svijetu) po svojoj sili. raniji opisi islama činili su se unatoč svemu točni.. Uobičajeno. Ideološka predanost ideji jedinstvenog i nedjeljivog islama bila je toliko jaka da nije zabilježen politički proces koji se odvijao unutar te ili bilo koje druge islamske zemlje. do najmanje ožujka ili travnja 1980. svojoj viziji. između tih različitih frakcija vodila se borba za vlast. 160 . Mase ljudi koje su srušile šahov režim nalazile su se u prvim redovima političke koalicije na čelu koje se nalazio Ajatolah Homeini. liberalni centar (s Bazerganom na čelu). tisak je časno vršeći svoju dužnost počeo izvještavati o borbama za vlast između Beheshtija i Bani-Sadra.

već samo neizravno (»America Held Hostage« [Amerika kao talac] kako nam je to aparat informiranja s naoko neograničenim izvorima prezentirao iznova i iznova). Pa ipak. neprestano proklamiranim raspoloženjem 161 .). Mediji su željeli provoditi svoju moć što duže vremena. niti izravno primijeniti (diverzantski napad. veljači i ožujku 1980. Mislim da ne pretjerujem kada kažem da je osjećaj »nacionalne impotencije« o kojoj je Kraft govorio bio privremena pomrčina jedne vrste američke moći drugom: vojne medijskom. ne može lako vidjeti ili shvatiti. vojsku je onemogućila moć za koju se činilo kao da se nalazi izvana dosega izravne američke moći (činjenica koju je vješto demonstrirao prekid akcije spašavanja krajem travnja 1980. u kojem uspoređuje Homeinija i šaha. Svjesno ili ne. naravno. Odličan niz istraživačkih izvještaja Waltera Pincusa i Dana Morana objavljenih u Washington Postu u prosincu. Nakon okupacije veleposlanstva. subverzija CIA-e. vrlo složena.Moć je. koliko god se iranskih individualaca oslobodilo šaha i SAD-a. bili su malobrojni u usporedbi s prevladavajućim. njegovim udjelima u zakladi Pahlevi. ne uvijek vidljiva. činilo se da je cilj medija da vodi neku vrstu rata protiv Irana. simbolizirajući moć medija. deindividualizirani i dehumanizirani. takvi članci. osim ako se ne razmišlja isključivo u vojnim terminima. kako to Kraft točno primjećuje. što je Irancima izlazilo na isto. postoje situacije kad se ona. S vrlo malo izuzetaka. mediji koji su donosili vijesti zapravo su koristili svoju moć predstavljanja da postignu cilj sličan onome koji je u prošlosti imala vlada SAD-a: prolongiranje američkog prisustva ili. neka vrsta štrajka). kao i članak Bernarda Nossitera u New York Timesu od 26. vrlo raznolika stvar. studenog 1979. Pa ipak. Čitatelju su predstavili hrpu dokaza o šahovim unosnim poslovima s tvornicama oružja u SAD-u. bili su izuzeci. siječnju. ostala je ranjiva na granice koje su joj postavili bogati. negiranje iranske revolucije. Međutim. još uvijek su se pojavljivali na američkim televizijskim ekranima kao dio velike anonimne svjetine. međutim. Ta ista moć. manipulacijama i represiji koju je provodio nad svojim narodom (neke su iscrpno opisane u knjizi Roberta Grahama Iran: The Illusion of Power [Iran: privid moći]).

proljeće 1980.bijesa koje su mediji emitirali. To je moglo utišati licemjerne proteste velikog broja komentatora koji su smatrali da se Iran gadno ogriješio o SAD i da je jedino za što je Amerika bila kriva bila pretjerana dobrohotnost prema iranskim građanima. Ali nisu uspjeli u analiziranju složene politike koja se tamo odvijala i nitko nije mogao uvidjeti da mediji bilježe složene i ponešto zbunjujuće povijesne procese. Stoga ne iznenađuje što ljudi nisu puno naučili iz onoga što se objavljivalo tijekom prva tri mjeseca krize. po kojoj su različitim silama. počevši od Engleske.. Ali moglo se naučiti nešto o tome kako mediji rade svoj posao. Pa ipak. Mediji su servirali inzistiranje. Mediji su pružili i više nego dovoljno dokaza svoje moći u Teheranu. 3. pozvali bi ga da odgovara zbog toga. Osim neumoljivih opisa konfrontacijskog iskustva na koje sam aludirao. »A Century of Subjugation«. 28. 3. činilo se da sve vodeće novine u zemlji prominentno donose događaje u Iranu. posebice stranih diplomata. Također vidi: Eqbal Ahmad. dane ekstrateritorijalne ekonomske. Time. kao i vještine da guraju događaje u prihvatljivi i rudimentaran oblik. 37-44. br. mogao reći: »Kad bi šah slučajno pregazio američkog psa. »pozadinske« članke kao i manje članke povezane s tim. Čudno. nikad nije spomenuta u medijima. ona se mogla jasno iskoristiti da se protumače izuzetno snažni osjećaji koje su Iranci imali protiv svih »stranih vragova«. diplomatske i jurisdikcijske privilegije u Iranu (Homeini je 1964. Christianity and Crisis 40.. s. Newsweek i PBS. John Kifner iz New York Timesa 15.«90). Deset tjedana tijekom kojih sam pratio osam dnevnih novina. Ta politika.. prosinca Navedeno u: Roy Parriz Mottahedeh. i to ne samo američkih. postojali su i izdaci te obujam vijesti o Iranu. s.. 90 162 . nitko se nije sjetio razmotriti politiku SAD-a u Iranu naspram pozadine takozvanih kapitulacija koje su bile u praksi čitavo stoljeće. ali kad bi američki kuhar slučajno pregazio šaha. ožujka 1980. a ne analize ili izvještavanja o vrlo složenoj priči. »Iran's Foreign Devils«. Foreign Policy 38.nitko ne bi zahtijevao da za to odgovara. tri televizijske mreže.

a to je da su mediji pretjerali. CBS. Pored toga. telexa. Kad sam došao kući zapanjilo me što sam se našao preplavljen svakodnevnom plimom televizijskih. snimatelja. a još trideset pet hotelskih soba po cijeni od 70 dolara na dan udomljavalo je novinare. vozače i tumače. Dodajte tome troškove privatnih letova. izvijestio za The Australian da tri američke mreže troše milijun dolara dnevno u Teheranu.1979. taksist i vodič«.. 163 . Vermont Royster komentirao je za Wall Street Journal od 19. automobila i telefona kao i troškove telekomunikacijskog satelita koji se koristio četiri sata dnevno po cijeni od 100 dolara po minuti i troškovi vrtoglavo rastu. I iz tog se javila još jedna heretična misao. tonca i filmske i tehničke stručnjake kojima pomaže 12 iranskih tumača. a Allen je 16. Novine su donosile duge članke s velikim naslovima. da sakupljena hrpa novina i televizijskih programa koje je počeo pregledavati svjedoči koliko sam malo toga što već nisam znao naučio o iranskoj krizi. To se može činiti neobičnom reakcijom na priču od toliko očite važnosti.. a zatim gotovo svaku večer emitirala kasnovečernje specijalne emisije. radijskih i novinskih priča o Iranu. napisao je da se u Teheranu nalazi najmanje tri stotine zapadnih novinara (od kojih većina treba prevoditelje). prema Allenu. Istina je da ta bujica riječi ne sadrži puno stvarnih vijesti. Vraćajući se u SAD nakon puta u inozemstvo. usprkos nevjerojatno velikoj količini izvještaja.ali količina riječi koje pričaju priču nije neophodno jednaka količini priopćenih informacija. a televizija je većinu večernjih vijesti posvećivala toj temi. Apartman u hotelu za 6000 dolara služio je kao centar. prosinca 1979. prosinca 1979. »ima tim od 13 novinara.

analiza? Da je netko pročitao Chicago Tribune od 18. možda čak i ljuti na islam i još uvijek nadajući se da će doći do novih informacija. 38. Možda Royster nije toliko reagirao na jednoličnost vijesti. dan.28.. zaraženi nekorektnošću stvari. da mrze Ameriku. s. 40.91 Ili česte izjave koje su dolazile iz stožera Vidi: Robert Friedman.. dan. studenog (poduži članak koji je napisao James Yuenger citirajući stručnjake koji izjavljuju da »ovo nije stvar za racionalnu diskusiju« ili da su Iranci »gladni mučeništva« i imaju »tendenciju tražiti žrtvenu janjad«). ožujak 1980.. predvođeni neracionalnim Homeinijem. Zar se u Iranu prije okupacije veleposlanstva nisu odvijali događaji koji bi mogli razjasniti situaciju? Zar nije bilo iranske povijesti ili društva o kojima se moglo pisati i govoriti. » The Gallegos Affair«. zar je tisak bio zainteresiran jedino za širenje vijesti naizgled u skladu s politikom vlade SAD-a da zadrži SAD »jedinstvenima« po pitanju bezuvjetnog puštanja talaca na slobodu. prosinca) koji je sam bio podređen stvarnom prioritetu koji nije bio puštanje talaca nego »održavanje Amerike jakom«? Paradoksalno. 33-34. Media People. naišao bi na informacije da su Iranci šijiti koji čeznu za mučeništvom. da nisu spremni na kompromise i tako dalje. dan. 91 164 .. zahtjeva (koji je mudro procijenio Roger Fisher s Harvarda u Today Show 2. Koliko je dugo moguće oslanjati se na stručnjake ili novinare koji su razumljivo zabrinuti za taoce. vlada i mediji ponekad su se činili nesložnim.. koliko na nezadovoljavajuće uski i brzo iscrpljeni raspon pretpostavki korištenih u traženju vijesti. Odatle komešanje uzrokovano vladinim napadom na NBC jer su iskoristili intervju Gallegos. a koje se ne bi mogle prevesti u antropomorfizam ludog Irana koji neizazvan muči dobru Ameriku? I prije svega. Većinu tih dana nije bilo ničega novoga o čemu bi se moglo izvijestiti različito od onog što se dogodilo prethodni dan. da su odlučni u tome da unište sotonske uhode. a zatim Time ili Newsweek tjedan dana kasnije i nekoliko članaka New York Timesa tjedan dana nakon toga. vijesti.

Homeinijev ambasador u Ujedinjenim nacijama. priopćavali ili opisivali.i govorile u korist vlade ili bile iste poput vladinih da je. niti da je sve o čemu se izvještavalo o Iranu bilo iskrivljeno ideološkim posrtanjem o kojem sam govorio.« Povezano s tim.« Još jedan slučaj iste kolegijalne prepirke bio je napad na senatora Kennedyja (na primjer. Sada. kako je to George Ball izjavio u MacNeil/Lehrer Reportu 12. Ne tvrdim da je bilo izravnog sporazuma između medija i vlade. prosinca) jer je predložio alternativno stajalište koje nije odražavalo stajalište vlade ili medija. oblikovala se nova situacija. Niti. tiskali. neprestano su se omalovažavala svjedočanstva. priznao to isto u MacNeil/Lehrer Reportu 5. Čak je i Mansour Farhang. prosinca. New York Post. studenog da. 5. »Teddy is the Toast of Teheran«. vjerujem da postoji način da se oprosti zadržavanje talaca. »svijet može očekivati da će vidjeti i čuti snimljene intervjue s taocima u kojima 'priznaju' svakojaka nedjela i daju izjave štetne i za njih i za SAD. prema stručnjacima. »najveća komunikacijska mreža na svijetu zapravo bila u službi takozvane vlade Irana. izjavljuju vladini dužnosnici. Pa ipak. ono što pokušavam reći jest da je svijet u kojem 165 . nitko ne može sumnjati da je talačka kriza odigrala nedostatno analiziranu ulogu u složenoj dinamici iranske revolucije. nekoliko mjeseci prije nego što je potpuno promijenio stav. Ili nemilosrdno šibanje zastupnika Georgea Hansena kome su izmislili prošlost kako bi optužbama koje je protiv njega iznio Tip O'Neill bila dana vjerodostojnost.« Lois Timnick izvijestila je za Los Angeles Times od 26. James Coates je tvrdio da »taoci koji se nalaze u američkom veleposlanstvu u Teheranu prolaze psihološke pritiske slične ispiranju mozga američkog PWO-a tijekom ratova u Koreji i Vijetnamu. Izvještavajući za Chicago Tribune od 22. Međutim. iako se činilo da je dugotrajna okupacija veleposlanstva potpomogla retrogradne elemente u iranskom društvu. u stilu da je tom i tom ispran mozak ili da su Iranci X i Y obična propaganda ili fanatični neprijatelji. ni u kom slučaju. kad se kriza bližila kraju (uvelike zato što je rat s Irakom taoce učinio nekorisnim za unutarnju iransku politiku). studenog. studenog. izjave ili proglasi koje su mediji emitirali.

Štoviše. i da će se one i dalje tretirati kao da se sve može protumačiti kao suprotstavljanje ili jačanje američke moći. koji.ili antiamerički. uglavnom antimuslimanske i antiarapske odrednice vanjske politike SAD-a. Pretpostavljam da bi se takva politika mogla smatrati aktivnim zagovaranjem »zapadnjačkog načina života«. nema razloga vjerovati da je afganistanski narod želio da ga Sovjetski savez napadne. Ali to isto tako znači otići dalje od onoga što je obično dostupno novinarima koji rade u društvu a) čija se svijest o ne-zapadnom svijetu određuje ili 166 . osjetljivije i točnije izvještaje o tome što se događa od ovih što sada dobivamo. samo slijede glavne. a ne manje. politiku trajnog hladnog rata u stilu Huntingtona. ništa više nego što su Iranci bili oduševljeni što su SAD podržale bivšeg šaha. Na ovom mjestu trebao bih vrlo kratko izložiti svoje vlastite pretpostavke za ono za što tvrdim da je nova svjetska politička situacija (čiji je vodeći glasnik Iran). isto kao što je loša politička odluka odnositi se prema »Americi« kao da je neka ranjena osoba. ja bih rekao da je veći dio svijeta politički svjesniji nego ranije i stoga je manje vjerojatno da će se zadovoljiti statusom kolonije satelita ili saveznika koji nema pravo razmišljati svojom glavom. pojednostavljeni pogled na svijet jamčio bi trajni sukob između SAD-a i ostatka čovječanstva. i sporazuma u Oslu 1993. Jedan takav ksenofobičan. Mislim da je i krivo i glupo gledati na »islam« kao na blok. Stoga vjerujem da o svijetu moramo znati više. a ne složeni sistem. ali vjerujem da se jednako tako može tvrditi da zapadnjački način života ne uključuje izazivačko neprijateljstvo i sukob kao sredstva pojašnjavanja našeg vlastitog osjećaja o našem mjestu u svijetu. Današnji Iran. Prema tome. Amerikanci ne mogu dalje vjerovati da je najvažnija stvar u vezi s »islamom« je li on pro. počevši najdramatičnije od rata u Zaljevu 1991. Turska i Zapadna Evropa pokazuju što mislim: nitko od njih nije voljan jednoglasno prihvatiti SAD-ovu zabranu trgovine s Iranom. koji bi uključivao neprihvatljivo velik dio zemaljske kugle. Dok neki tvrde da moć Amerike slabi.danas živimo složeniji i drugačiji i vrlo je vjerojatno da će se i dalje pojavljivati nekonvencionalne situacije (koliko god se to ne sviđalo SAD-u kao naciji).. sofisticiranije informacije. trebali smo očekivati više standarde izvještavanja.

b) čija je sposobnost da stvori iscrpnu strukturu informiranja iz na brzinu prikupljenih klišeja i usko definiranih samointeresa gotovo nevjerojatna i c) čija je povijest međuodnosa s vrlo raznolikim islamskim narodima u zadnje vrijeme bila oblikovana jedino naftom i vladarima (poput bivšeg šaha). bio upravo došao iz Vijetnama i nakon samo godine dana koju je proveo na Bliskom istoku bio poslan u Španjolsku.. obično ne znaju jezik područja o kojem izvještavaju. međutim. Siriji. da je James Markham. da je tijekom odsustva Johna Kifnera u Teheranu sva izvješća o Levantu (Sirija i Libanon) za Times pisao Henry Tanner. bio prebačen u Ankaru. bivši dopisnik iz Bejruta (koji je također trebao izvještavati o Jordanu. Moramo uzeti u obzir da se dopisnici većine vodećih američkih novina i televizijskih mreža herojski bore kako bi ispunili svoju dužnost da isporuče priču. u jesen 1979. ne znaju pozadinu tog područja. primjerice.) Izgledi koji govore protiv adekvatnog izvještavanja televizijskog izvjestitelja. Turska ili Egipat.-1976. evropsko novinarstvo koje izvještava o događajima iz svijeta isto je toliko slabo koliko i američko. Uočite. ne može se nadati da će izvještavati o događajima s mjesta toliko složenih kao što su Iran.. opasnosti koje smo sami sebi nanijeli su očigledne: Le Monde je imao Erica Rouleaua koji tečno govori arapski i koji je izvještavao o tom području gotovo četvrt stoljeća. preslabo ispitane nagrade »modernizacije« i antikomunizma. (U većini drugih stvari.krizom ili bezuvjetnim etnocentrizmom. Ipak. koji je vjerojatno 167 . Bez obzira koliko talentiran pojedinac bio. ukloni ih se nakon kratke ture po tom području čak i kad počnu svojim radom značajnije pridonositi. nadareni izvjestitelj o civilnom ratu u Libiji od 1975. čovjek stacioniran u Rimu ili Nicholas Gage. Ako se takvo što usporedi s praksom nekih evropskih časopisa. Manchester Guardian Davida Hirsta koji također tečno govori jezike i veteran je s minimum trideset godina iskustva. Iraku i Zaljevu) proveo godinu dana u Bejrutu odmah nakon odrađenog posla u Portugalu i da je godinu dana kasnije. bez prakse ili ako nije duže vrijeme boravio u tim zemljama. Timesov sposobni. Izdići se iznad svega toga uistinu će biti teško. čiji savez s SAD-om donosi ograničene. dok je Marvine Howe.

Johna Cochrana i Georgea Lewisa kako pred našim očima postaju »stručnjaci« ne zato što su znali više. Točnost (koja nikad nije bila vrlina medija) obično bi bila žrtvovana u svrhu dobivanja izvještaja. prosinca 1979. iako je isto to natjecanje štetilo izvještavanju o drugim osobama i silama koje su bile na djelu i Iranu. a to na kraju ima malo veze sa stvarnim izvještavanjem.pokretniji od novinara tiskanog medija. Tijekom krize u Iranu. U svakom slučaju. U stvarnosti. nego jednostavno zato i što se pretpostavljalo da ćeš adekvatno upoznati neko mjesto ako na njemu provedeš dovoljno dugo vremena. ono što smo vidjeli bio je novinar koji se nekritički sve više oslanjao na potrebu da isporuči izvješće (na primjer. Tada i oni počinju razmišljati što bi to moglo privući korisnike. Još je važnija – i uznemirujuća – činjenica da su mediji korišteni kao diplomatski vodiči. Iranci i vlada SAD-a bili su savršeno svjesni da su izjave koje se prenose na televiziji upućene ne samo ljudima koji slušaju vijesti nego i vladama. Natjecanje između tiska i slika previše je naglašavalo ono bizarno u šijitskom islamu i psihološke profile Homeinija. teško mi je razumjeti zašto se sve odgovorne osobe s radija. čine da nam ovaj drugi izgleda kao enciklopedija znanja i jasnoće u usporedbi s prvim. bez obzira ima li nečega novoga o čemu se moglo izvijestiti ili ne. kasnovečernja NBC-jeva rasprava između Johna Chancellora u New Yorku i Lewisa i Cochrana u Teheranu) i sve manje i manje na analizu ili stvarno prikupljanje vijesti. točnošću i stvarnim utjecajem. Novinari iz tiska svjesni su da televizijski izvjestitelji mogu svaku večer napraviti priče koje doslovno trenutačno zaokupljuju pažnju. Ali drugi pritisci također igraju važnu ulogu. što je obilježje »priče o Iranu« koju je primijetio Broadcasting Magazine 24. što ne znači da izvještavanje u Zapadnoj Evropi nema nikakvih problema. televizija i novina slažu da se mladoj školi izvještavanja treba više vjerovati nego zabilježenom iskustvu u području o kojem se izvještava. Pretpostavljam da se velika količina neujednačenosti u izvještavanju o Istoku i »islamu« koju rutinski nalazimo u američkim medijima ne bi tako spremno tolerirala u izvještavanju u Zapadnoj Evropi. pristašama 168 . moglo se vidjeti sposobne televizijske izvjestitelje poput Mortona Deana.

Pa ipak.jedne ili druge frakcije. novim političkim grupacijama ili političkim grupacijama u nastajanju. ali vjerujem da je opća svijest o tome dovela do toga da američki izvjestitelji razmišljaju ograničeno i pojednostavljeno u podvojenostima mi-protiv-njih. 169 . to doslovno shvaćanje grupnog osjećaja učinilo je nesposobnosti i netočnosti novinara još očitijim nego što su bile. Nitko nije proučio učinak »odlučivanja što su vijesti«.

prosinca 1979. također komentirao neuspjeh razumijevanja. Ne može se dovoljno često reći da takvo samoispitivanje SAD-a ne mora sadržavati emocionalno i štetno uzajamno okrivljavanje oko toga »Tko je izgubio Kinu?« koje je toliko štetilo politici 40-ih i 50-ih godina. siječanj-veljača 1979.Neispitane i skrivene pretpostavke Netočnost je dovoljno loša. U izdanju Columbia Journalism Review. Columbia Journalism Review 17. ožujka 1979. 5. 92 170 . Odgovornost za neuspjeh čini se tako široko raspodijeljenom da potiče opći osjećaj poniznosti. Autori tog nevjerojatno perceptivnog članka uvjerljivo su pokazali da je »tisak. uglavnom prihvatio šahovu implicitnu tvrdnju da je najbolje oko čega se njegov narod može sakupiti po pitanju ideoloških izvora vjerski fanatizam i komunizam. To mišljenje je na vrlo misaon i temeljit način izrazio Herman Nickel u članku objavljenom u Fortune's od 12. Nickleov je mudri zaključak. prošao nezapaženo: Korijeni američkog neuspjeha [u Iranu] dublji su od taktičnih lapsusa.. puno je gore. ali je za to prilično izravno okrivio čitavu obranu i tajnu službu. Teško pretjerivanje o šahovoj osobnoj moći da vlada Iranom bila je pogrešna procjena koju su s jednakim pouzdanjem prihvatile i republikanska i demokratska vlada. međutim.. ali izvještavanje koje se temelji na pretpostavkama o statusu quo. A glasovi sumnje i neslaganja nisu bili dovoljno glasni ni u Kongresu ni u Bijeloj kući. zadiru dublje u prošlost.«92 Časopis Science je 14. br. Dorman i Ehsan Omeed. s. siječanj-veljača 1979. ukratko. a sada imaju pravo podići svoje glasove i uprti prstom. pojavio se članak o tome kako su američki mediji izvještavali o šahovom režimu. Novija povijest SAD-ove politike prema Iranu nije priča uočljiva mudrim prorocima koji su je dugo ignorirali. 31. William A. Samo nepristrano i strpljivo traganje za tim korijenima omogućuje istragu koja bi mogla biti od nekakve koristi u budućnosti. po mom mišljenju. »Reporting Iran the Shah's Way«.

zapravo prilično otvorenoj političkoj borbi u toj zemlji. Ako postoji jedna lekcija koju su Amerikanci trebali naučiti iz vijetnamske tragedije. u slučaju Irana. koji nije previše zainteresiran za centralističku vladu. dobije tucet političkih stranaka koje se međusobno natječu za utjecaj i vlast.) kao da su Turska i Iran »naše« pa da ih možemo izgubiti. većina novinara još uvijek je nazivala Reza Muhameda »šahom«. neko vrijeme relativno slobodne od mučenja i zatvaranja. bilo je znatno više priča koje su izvještavale o zločinima i pogubljenjima od onih koje su izvještavale o izuzetno fluidnoj. Što za jednu naciju znači da ima vođu koji. kulturama i vjerama.Rasprave koje su prosuđivale o konstruktivnim političkim pitanjima umjesto optužbama ad hominem vjerojatno moraju krenuti od novostvorene svijesti da druge nacije nisu naše da ih možemo »izgubiti«. nakon desetljeća snažnog ugnjetavanja. ima nejasno definirani službeni stav. kojeg očito poštuju. do sredine 80-ih (kad je postalo jasno da se desno krilo revolucije počelo uzdizati). uz novonastalu ironiju da je medijima u cjelini bilo teško priznati da su dopustive promjene u zemljama za koje su SAD vjerovale da spadaju unutar izravne sfere utjecaja SAD-a. Kad je nakon izbora u Turskoj 1996. Kao drugo. pundit. koji izgleda kao virtuoz u držanju dvanaestak frakcija međusobno zaposlenim jedne drugima ali pod njegovom kontrolom i koji govori s tolikim uvjerenjem i točnosti u ime almostazafina – slabih i potlačenih? Nekoliko je priča u prvih nekoliko dana talačke krize iznijelo na vidjelo 171 . to je da ne posjedujemo sposobnost određivanja smjera događaja u starim zemljama duboko pogođenim vlastitim povijestima. kolovoza 1996. na vlast došla islamska stranka. Kao prvo. iako tvrdoglav i uglavnom neprivlačan. onda se uloga islama u Iranu tvorcima politike SAD-a čini još neobičnijom i više zbunjujućom. dopisnik Timesa Thomas L. Gotovo godinu dana kasnije još uvijek su prevladavali protuoptužujući stavovi. Ako se uloga budizma u jugoistočnoj Aziji često puta činila politički zbrkanom. Čovjek bi pomislio da se isplati izvještavati u tančine što za nacionalno postojanje jedne zemlje znači kad. umjesto »bivšim šahom«. Friedman napisao je »Tko je izgubio Tursku?« (21.

na primjer.da je vlada u Iranu u najboljem slučaju privremena. da se većim dijelom 1979. Ako pretpostavljate da je iranska revolucija bila loša zato što se koristila (zapadnjacima) nepoznatim idiomom vjerskog kao i političkog otpora da se suprotstavi tiraniji. kad se mišljenje transformira u stvarnost. nego na sve u Iranu. netolerancija zahvaćaju revolucionarni Iran] u izdanju Chicago Tribunea od 25. iracionalno ludilo. i bit ćete uvjereni da je revolucija već propala. etničko ili vjersko frakcionaštvo) kojima se bavilo puno Iranaca. Najteže je razumjeti uvodnike i posebne priloge u medijima zato što su. možda popularnije. Međutim. da se Iran guši u lavi ogorčenja. studenog: 172 . odvjetnicima i oglašivačima. da budućnost Irana ne mora neizbježno upadati u model koji novinari koji izvještavaju za američke novine smatraju poželjnim ili nepoželjnim. da se sukob između ajatolaha (Homeinija i Shariat-Madarija između ostalih) ticao političkih ali i vjerskih tumačenja islamskih načela. Intolerance Grip Revolutionary Iran« [Konformizam. desničarskih i ljevičarskih). dok se ne stvori nova država. Dokaz za to: neki utisci. pisao je Hal Gulliver u Atlanta Constitution od 13. »The New Barbarians are loose in Iran« [U Iranu su na slobodi novi barbari]. tada je ono što ćete tražiti. Pročitajte dugački. straha i mržnje prema revoluciji. Pogledajte. Ne kažem da izvjestitelji ne bi trebali imati mišljenja i svojim korisnicima ne govoriti o njima. naoko stručni rad Youssefa Ibrahima u izdanju New York Times Sunday Magazinea od 12. tada novinarstvo iznenada postaje samoispunjujuće proročanstvo zapadnjacima. godine u Iranu vodilo puno rasprava o ustavu i strukturi vlasti. da je puno stranaka bilo izuzetno aktivno (vjerskih i svjetovnih. da je bilo puno političkih pitanja (a sva se ona nikako ne mogu svesti na sektaško. članak Raya Moseleya pod naslovom »Conformity. studenog 1979. grupe. s prezirom i sumnjom gledali na pokret koji je zbacio dinastiju Pahlevi i doveo na vlast drugačije. Mislio je ne samo na studente koji drže zatočene taoce. da je redovito izlazilo dvanaestak novina. i nepogrešivo naći. navodi dva ministra vlade i većinom rasprave s bankarima. gotovo bez izuzetka. rujna 1979.

. A što je s uobičajenim divljenjem prema narodima čija moralna hrabrost poražava naoružane vojne trupe? Moseleyev napad na Iran trebao je biti svjetski uvodnik u njegovim novinama istog dana optužujući Homeinija za. Španjolsku i Indiju proizlazi iz muslimanskog poziva na džihad. Većina Amerikanaca ne smatra Patricka Henryja fanatikom jer je rekao »dajte mi slobodu ili me ubijte.« Želja za ubijanjem francuskih građana koji su bili nacistički suradnici (tisuće i tisuće ih je bilo ubijeno u samo nekoliko dana) ne znači da se Francuze općenito može opisati kao nacističke kolaboratore. Islam. Motivu džihada (svetog rata) također je dano neobično puno prostora u Los Angeles Timesu u članku Edmunda Boswortha od 12. Osvetoljubiva strast za krvlju i čežnja za mučeništvom čine se posebno prisutnima među muslimanima šijitima u Iranu. Zanemarujući činjenicu da je prema Fazluru Rahmanu. »sveti rat objavljen svijetu«. a o kojima bi se dalo još i kako diskutirati. 173 . Sudan. kao i u većini izvješća o libanonskom pokretu Hezbolah (za kojeg se uvijek govorilo da »podržava Iran«). To je nagnalo tisuće građana da se nenaoružani suprotstave trupama naoružanim automatskim oružjem za vrijeme revolucije.Ljudi koji umiranje smatraju časnim po definiciji su fanatici. i to je postalo najvažnijim motivom predstavljanja islama u zapadnim medijima. 93 Fazlur Rahman. 37. One su prisutne i u izvještajima o Iranu 90-ih. s. »među kasnijim muslimanskim pravnim školama. 1979. University ofChicago Press. Etiopiju.. ni više ni manje. Svaka ova rečenica sadrži pretpostavke koje se navode kao istinite. ali su u ovom tekstu dopustive zato što se govori o islamskoj revoluciji..'»93 Bosworth nastavlja nekritično navoditi veliku količinu povijesnih »dokaza« koji podržavaju teoriju da sva politička aktivnost u razdoblju oko tisuću dvjesto godina na području koje uključuje Tursku.jedino fanatik Kharijites objavio da je džihad jedan od 'stupova Vjere. prosinca. Chicago. Iran.

Najčešći je oblik toga sredstvo zamjene stvarnosti vlastitim novinarskim proizvoljnim »objašnjenjem«. pišući uvodni članak za Los Angeles Times od 10. 94 174 . prosinca 1979. Countercoup [Protuudar]) CIA u suradnji s anglo-iranskom naftnom kompanijom zbacila Muhameda Mosadeka94 pod pretpostavkom da SAD kao velika sila imaju pravo mijenjati vlade i opraštati tiraniju kad su njome pogođeni nepismeni ne-bijelci. Psihijatar George E. 1979.. New York. te da je to čin »lišen moralnih principa«. Countercoup: The Struggle for the Control of Iran.. Malu istragu zavrijedilo je i kršenje iranske suverenosti do koje je došlo u kolovozu 1953. a posebice Iran. gubitak suosjećanja s moralnom povrijeđenošću drugih. McGraw-Hill Book Co. Gross je u članku objavljenom u New York Timesu 11. Većina kolumnista i analitičara zadovoljavala se eufemizmima. kao što je Geraldov Fordov grandiozni oprost Richardu Nixonu pokazao »pomućenu sposobnost da se oblikuje osuda unutar moralnog okvira. teoretizirao da time što dopuštaju bivšem šahu da dođe u New York. tipično je napisao: Kermit Roosevelt.Ako su agresivne hiperbole jedan od novinarskih načina koji se obično koriste da se opiše islam. iako u biti nitko nije mislio da je to što su SAD učinile Iranu zbacivanjem Mosadeka 1953. Jedina tema koju su novine i televizijske emisije površno ispitale u prva tri mjeseca okupacije veleposlanstva bio je prijašnji režim u Iranu: nevjerojatno dugo nije bilo popularno shvatiti ozbiljno iranske pritužbe zbog svrgnutog monarha i dugotrajne SADove politike bezuvjetne podrške. Ernest Conine. drugi je zloporaba eufemizama što obično proizlazi iz neznanja ali se često izvodi i iz nimalo skrivenog ideološkog neprijateljstva. SAD zapravo opraštaju njegove zločine. kad je (kako u detalje opisuje Kermit Roosevelt u svojoj nedavnoj objavljenoj i još brže povučenoj knjizi. Činilo se da postoji dogovor da su Iranci počinili ratni čin protiv američkog veleposlanstva.« Primjedbi poput ovih ima samo nekoliko.. godine doista bio ratni čin. siječnja 1978.

Taj zaključak izvodi druge. To su očito prijeporne procjene. izraz koji je namjerno upotrijebio da sugerira kako su oni primitivan narod koji ima svoje vračeve. Puno toga u ovoj tvrdnji govori protiv Iranaca posredstvom neizrečenih pretpostavki i zato se ona treba pažljivo čitati. »Sotonska Amerika« unaprijed je predodređena za glavnog krivca ne samo u Iranu nego i drugdje. islam i Iran su zaostali. kako sam istaknuo u prvom poglavlju. Šah je omražen ne zato što je provodio politiku mučenja naroda.Čini se da nova izvješća govore o svađi srednjoistočnih znanstvenika da je to što vidimo rašireni revolt protiv utjecaja koji su pratili zapadnjačku modernizaciju u zadnjih nekoliko godina. da je Irance manje zanimalo mučenje od uvreda njihovim »duhovnicima«. sugerira da Iranci nemaju iste osjećaje kao »mi«. Conine pretpostavlja. bez bilo kakvog temelja osim etnocentričnih predrasuda. nego su Iranci kao narod suptilno optuženi da ne znaju prepoznati vrijednost naše vrste suvremenosti što je razlog zašto je bivši šah plemenita figura. koje su izvedene iz ideologije modernizacije. optužujući retrogradne Irance da ne cijene dobronamjerne napore Amerikanaca i Pahlevija da pokrenu Iran te na taj način ne samo da smo »mi« razriješeni krivnje. nego zato što je muslimanskim duhovnicima ukinuo vladine subvencije i što je predsjedavao industrijskom revolucijom koja je iskorijenila tradicionalni iranski način života na selu. Pored toga. Štoviše. Conine prije svega implicira da su »utjecaji« »zapadnjačke modernizacije« posljedica pokušaja da se Iranci i islam izvuku iz prošlosti i dovedu u sadašnjost. Zapad je napredan i nije ni čudo što zaostali ljudi imaju problema da prate razvoj događaja. jer su SAD tijekom dvadeset pet godina najvidljivija sila na tom području i stoga su zgodan simbol vanjskih sila koje su dovele do neželjenih promjena. Drugim riječima. 175 .

prosinca 1979. »može se tvrditi da je to sastavni dio tradicije iranske povijesti. neslaganja oko točne uloge Homeinija i tako dalje. prosinca 1979. -3.Nije niti spomenuta činjenica (koja nije ezoterična i nije preteško do nje doći) da su američke korporacije na tom području pobirale nezamislive profite (nije teško povezati porast od 200 posto zarade naftnih kompanija tijekom zadnjih godina s bogatstvom Pahlevijeve obitelji) i da većina Iranaca. prosinca.. budući da su Iranci oduvijek bili mučeni. To što se sredinom osamdesetih u Iranu novi poredak činio tako neobećavajućim bila je samo stvar slučajnosti i posljedica snažne borbe što je za mnoge Irance i (ne-Irance) one koji su podržavali revoluciju bilo toliko razočaravajuće. Ali onda ni pojavljivanje republikanskog kandidata stroge desnice u SAD-u nije bila ništa manje nesretna slučajnost! S izuzetkom Andrewa Younga. vide to bogatstvo povezano s Amerikom kao neku vrstu tereta. Homeinijeva dominacija barem isto toliko loša koliko i dominacija bivšeg šaha. barem u teoriji. kao i milijuni Arapa koji nemaju izravan profit od nafte. Kružile su glasine da je šah s vremena na vrijeme pribjegavao mučenju – pa. Ovo neoborivo logično stajalište pojavilo se u priči Don A. Jednostavno je propustio spomenuti ono što je Eric Rouleau u detalje analizirao u Le Mondeu od 2. budući da je novi ustav »jedan od najbizarnijih političkih dokumenata suvremenog vremena« zato što ne nalikuje ustavu SAD-a. Schanche objavljenoj u Los Angeles Timesu 5. da ne govorimo njihove vlastite prirode.: vrlo aktivnu raspravu koja se vodila oko ustava. nijedna visoko pozicionirana javna osoba u SAD-u 1979. To bi. bila »priprema za narodne izbore za predsjednika i vladu te organizirani pravni sustav« koju je Schanche označio kao »tapkanje demokracije«. rekao je Washington Post 16. bilo kakvi pokušaji da promijene svoju unaprijed označenu sudbinu bili bi izdaja njihove vlastite prošlosti. Drugim riječima. u kojoj je tvrdio da je. godine nije imala ništa reći o tome što je prijašnji režim značio Irancima dok su kretali u akciju protiv SAD-a – 176 . Schanche je bio zainteresiraniji da progura svoj uvodnik o iranskom ustavu kao činjenicu usprkos onome što se stvarno događalo pred našim očima.« To bi impliciralo da.

prosinca. islamu i uopće ne-zapadnom svijetu pretvori u politički kapital u izbornoj godini. siječnja). 7. studenog). Nekoliko novinara. Isto je vrijedilo i za 177 . vršeći pritisak na vladu SAD-a. kao i dugotrajna povezanost bivšeg šaha s Chase Manhattan Bank – što bi pomoglo da se objasni iranska mržnja – nisu bile uzročno povezane s preuzimanjem veleposlanstva. kao i Washington Post od 15. domaćim ekonomskim problemima i sličnom (vidi Los Angeles Times od 25. natjerali vladu da dovede bivšeg šaha u zemlju. Međutim. a to je. Carterovo odbijanje da uporabi silu donijelo mu je prezir Williama Safirea i Josepha Krafta.promatračima poput trojice svećenika koji su održali misu za Božić u veleposlanstvu ili drugim skupinama svećenika koje su se nalazile u Teheranu krajem prosinca (obje su se skupine pojavile u MacNeil/Lehrer Reportu 28. pokušalo je rekonstruirati zastranjujuće korake kojima su David Rockefeller. Još jedan učinak krize bio je da su vladari poput predsjednika Sadata (čija se primjedba da je Homeini luđak i sramota za islam ponavljala ad nauseam) predstavljeni kao poželjna islamska norma. i 27. bio i Homeinijev stav u Iranu. a koje je nazvao »dalekom prošlošću«) bio korisno sredstvo da se opće neprijateljstvo medija prema Irancima. kako ih se počelo nazivati. Umjesto toga servirana su nam brojna eufemistička objašnjenja talačke krize kao posljedice Homeinijeve manipulacije narodom. među njima glavni Don Oberdorfer iz Washington Posta. činilo se kao da nije povezan s onime što se događalo s veleposlanstvom u Iranu. prosinca i 4. njegove potrebe da odvrati pažnju narodnim masama. uvjeren sam da nije odviše cinično reći da je cjelokupni stav vlade SAD-a o Iranu (simboliziran odbijanjem predsjednika Cartera da raspravlja o bivšim poslovima koje su SAD imale s Iranom. obrnuto. i 11. studenog. Tako se činilo da predsjednik održava Ameriku snažnom od vanjskih napada. A u toj tišini kolaborirajući tisak odnosio se prema bivšem šahu isključivo kao prema osobi koju treba žaliti najmanje dvadeset dana nakon što je primljen u SAD. ali je u cjelini uvjerilo javnost da Carter u usporedbi s islamskim »teroristima«. te činjenice. Henry Kissinger i John McCloy. zagovara zapadne standarde civiliziranog ponašanja. Konačno. Ogoljen od svoje političke prošlosti.

Postoje i drugi razlozi. njihovog preferiranja spektakularnih »ličnosti«. and Sufis. strateških i ekonomskih ulaganja pomoću Sadata i njegove perspektive. dati SAD-u dopuštenje da podigne vojne baze na njegovom teritoriju i tako dalje. O Egiptu i arapskom svijetu sada se izvještavalo s ciljem da se potvrdi Sadatovo gledanje na stvari. Ista stvar dogodila se i za Pahlevijevog režima. da nakon Watergatea. većina onoga o čemu su mediji izvještavali iz Egipta učinkovito je utvrdilo da je njegov stav o stvarima koje se događaju u Egiptu. znanstvenika s Berkeleya. postojao je konsenzus da je Sadat naš prijatelj u toj regiji. otvoreno je izjavio da je spreman postati policajac u toj regiji. iako se u međuvremenu nije izvještavalo o nizu uznemirujućih podataka i. naravno. Napravljeno je puno američkih političkih. Zajedno s Menachemom Beginom. s. »The Oppositional Role of the 'Ulama in Twentieth-Century Iran« . Od sporazuma u Camp Davidu 1978. Jedan je osjetljivost Srednjeg istoka na domaće aspekte. gotovo totalne odsutnosti istraživačkog novinarstva zbog poštovanja prema ideološkom konsenzusu koji je bio na snazi u Egiptu i na Srednjom istoku. 95 178 .kraljevsku obitelj Saudi. Saints. vojnih. na primjer. znatnom produženju krize. različitih otkrića o CIA-ji. Djelomično je to bilo zbog zanemarivanja medija. u slučaju Irana. Arabiji i toj regiji točan. Posljedično. u: Keddie. nije bilo većih otkrića o upletenosti SAD-a na Srednjem istoku osim Hamid Algar. nije bio niti toliko odgovoran niti popustljiv kao Sadat. Prije atentata u medijima se pojavljivalo vrlo malo toga o njemu i široko rasprostranjena pretpostavka bila je da je on politička norma i glavni izvor vijesti. nitko nije obratio pažnju na potencijal šahove vjerske i političke opozicije. Nije slučajno. uz izuzetak jedinstvenog proročanskog članka Hamida Algara95. njegov nasljednik koji se još uvijek nalazio u američkom taboru. Scholars. Krenimo prvo od Sadata i kraljevske obitelji Saudi. 231-55. kad. iako Hosni Mubarak. Zakonu o slobodi priopćavanja.

Inquiry. 10. 96 179 . Uz to. a koje je bilo napisano na hebrejskom. ožujka 1980.»Irangatea«. 7. široko rasprostranjena briga za stabilnost zemalja kao što su Saudijska Arabija i Kuvajt nije proizvela vijesti o kojima se izvještavalo proporcionalno takvoj zabrinutosti. Od većih televizijskih mreža i novina samo Vidi: Richard Deacon. New York. jeziku koji nije poznavao. vjerojatno zato što bi se moglo činiti štetnim imidžu Izraela kao demokratske zemlje koja voli slobodu.. kao u mnogo drugih slučajeva. siječnja 1979. napisali su niz razotkrivajućih članaka objavljenih u izraelskom tisku 1979.). SAVAK je organiziran uz izravnu pomoć Mosada i.96 Uri Lubrani i drugi optuženi da održavaju izraelsko-iransku suradnju prije revolucije. Vrlo je malo toga dospjelo u medije izuzev vrlo važnog članka New Statemans kojeg je napisala Claudija Wright pod nazivom » Toying with Extradition« [Igranje s izručenjem]. nego i zato što je na tom prostoru s SADom bio vrlo blisko upleten Izrael i to kako za vrijeme šahovog režima tako i nakon njega. siječnja 1980. 1978. The Israeli Secret Service. U istom trenutku kad je čitav establišment SAD-a bio na nogama odbijajući uopće razgovarati o izručenju bivšeg šaha Iranu. CIA i FBI su vrlo rado surađivali s izraelskim tajnim službama. i 21. 20. Ništa od toga nije se pojavilo u američkom tisku. (vidi Davar. 176-77. i Ha'aretz. s.. To je jasno što se Irana tiče. i to ne samo zato što je puno Amerikanaca bilo tamo nelegalno uključeno kao podrška nikaragvanskim kontrašima. izuzev ograničenih i izuzetno selektivnih kritika ranjivosti Saudijske Arabije koju sam opisao u prvom poglavlju. jadni palestinski mladić Ziad Abu Ain proživljavao je dugu agoniju izručenja (s tim da mu je odbijena jamčevina i habeas corpus [sudski nalog da se krivac izvede pred sud]) uz aktivnu suradnju State Departmenta samo zato (i jedino zato) što je izraelska vlada tvrdila da je terorist odgovoran za bombaški napad koji se dogodio dvije godine ranije – uz priznanje treće strane dobiveno a kasnije povučeno od jednog drugog Palestinca koji se nalazio u izraelskom zatvoru. Upletenost Izraela u kontra-iransku aferu snažno se zataškavala. Taplinger Publishing Co. i rane 1980.

međutim. Nakon invazije na Afganistan vjerojatno ćemo imati još dramatičniji jaz koji će razdvajati dobre muslimane od loših. tvrdi da je puno toga što se na sveučilištima pisalo ili podučavalo o zaljevskim zemljama bogatim naftom propaganda koja podržava vladajuće kuće ili pak čisto neznanje.je CBS-ov novinar Ed Bredley 24. u potpunosti je nesposoban proširiti svoju kritiku na ono što se pisalo o Izraelu ili na ne tako suptilne pro-izraelske predrasude koje se mogu naći u mnogim 180 . studenog 1979. studenog da je opsada džamije imala vrlo određeno političko značenje. kao što svjedoče bombaški napadi u Rijadu i Khobanu krajem 1995. Ipak. i da je usmjerena na monopol moći i novca koji je bio u rukama kraljevske obitelji Saudi. više vijesti koje će pozdravljati uspjehe dobrih muslimana poput Hosnija Mubaraka. što u biti znači »slobodnom« tržišnom ekonomijom. U slučaju Saudijske Arabije na opasnosti velikih ulaganja SAD-a pažnju su obratili (što nas ne iznenađuje) američki pristaše Izraela koji misle da američki patronat ne bi smio biti preusmjeren s Izraela na Arape. On na uvjerljiv način. a objavljen je u New Republic od 22. prosinca 1979. primijetio da svi podaci o preuzimanju džamije u Meki dolaze od vlade. nekoliko ljudi izjednačuje afganistanski otpor sovjetskoj okupaciji s palestinskim otporom izraelskoj okupaciji. da napadači nisu samo islamski fanatici. izvor Helene Cobban. ako je to moguće. više izjednačavanja dobrog islama s »umjerenošću«. Benazir Bhutto i Arafatovih sigurnosnih snaga protiv Hamasa i. građanin Saudijske Arabije koji je živio Bejrutu. Tijekom godina ova se mreža znatno proširila. što je teza koju je iznio jordanski kralj Husein kad se pojavio na Meet the Press 22. Nijedna druga vijest nije bila dopuštena. a ne poboljšanu situaciju u pitanju ljudskih prava u zemljama poput Saudijske Arabije. slobodom i demokracijom. Kuvajta. Članak na tu temu » What We Don't Know About Saudi Arabia« [Što ne znamo o Saudijskoj Arabiji] napisao je Peter Lubin. nestao je. Ipak. i u ljeto 1996. novinarka Christian Science Monitora Helena Cobban izvijestila je iz Bejruta 30. lipnja 1980. nego da su dio političke mreže koja ima svjetovni i islamski program. Vjeruje se da je za to odgovorna tajna služba Saudijske Arabije. premda prenaglašeno. Egipta i Jordana. Nekoliko tjedana kasnije.

a trebao bi. Lubin ne govori. Ispravno inzistirajući da bi novinari trebali biti zahtjevniji u pitanju onoga što prolazi kao informacija o našim naftom bogatim saveznicima. da postoji notorno odsustvo strogosti i pravednosti u izvještavanju o Izraelu. 181 .studijskim programima o Srednjem istoku na različitim sveučilištima.

općenito (ali ne uvijek) antikonsenzusnih članaka. Kasnije. prosinca i 7.-21. siječnja). važno je imati na umu da Rouleau nije Amerikanac. niza članaka Erica Rouleaua u Le Mondeu objavljivanih od prvog tjedna krize pa sve do kraja prosinca. najintenzivnijih i najstrašnijih mjeseci talačke krize svodi se na par glavnih zaključaka.Druga zemlja Sve što sam govorio o tome kako su se mediji odnosili prema islamu i Iranu tijekom prvih. prosinca o tome kako je misteriozno prekinuta istraga Kongresa o iranskom podmićivanju 1965. Rober Fisher u Newsweek 14. više ili manje dostupne bilo kojem čitatelju tijekom prvih par tjedana talačke krize. Članci u Los Angeles Timesu i Boston Globeu o alternativama sili i pokušaji da se iranska stvarnost shvati ozbiljno (na primjer. francuski mediji nisu nužno bolji od svojih američkih kolega što se tiče politike izvještavanja iz svijeta. nakon što je većina američkih novinara zamoljena da napusti Iran u siječnju 1980. Bilo je to proročanski. odlično izvještavanje o pozadini šahova primitka u SAD. Najkorisniji način ilustriranja i formuliranja tih zaključaka jest da se provjeri cjelokupna američka verzija priče o Iranu naspram evropske verzije. prosinca. uzimajući u obzir tajne pregovore s 182 . koji traži nešto više od patriotskih crta o kojima se općenito izvještavalo većinu vremena. dobre političke analize i dobro ispričane priče (Doyle McManus u Los Angeles Timesu. Također je važno spomenuti da se u medijskom izvještavanju pojavio stanoviti broj izuzetno korisnih. Naravno. koji su izašli u časopisu Inquiry (24. Kifner u New York Timesu) neke su dobre strane. Times je nekoliko dana prenosio Rouleauova izvješća. Richard Falk u Atlanta Constitution od 6. Na ovom mjestu bismo također trebali spomenuti dva snažna članka o novom američkom šovinizmu koji se ogleda u natpisima »Iran Sucks« i »Nuke Iran«. da se Iran nikada nije nalazio u francuskoj sferi utjecaja i da izuzev onog što Rouleau sam stvara. siječnja) ili informaciju iz članka Freda J. godine i kako je isto tako misteriozno spriječeno da se ponovno ne provede sad kad je bila od neporecive važnosti. Cooka u The Nation od 22.. da u veleposlanstvu nije bilo talaca francuske nacionalnosti.

društava i povijesti (koliko god složeni oni bili) i nije pribjegavao ideološkim generaliziranjima i mistificirajućoj retorici. prosinca 1979. stvari nisu ispale onako kako se nadao. Bilo je nekoliko analiza različitih strana. Prema tome. tu i tamo koja referenca na važne političke borbe koji su razdvajale Beheshtija. procesa i stvarnosti. nijedan američki novinar nije niti sugerirao da je iranski politički život. televizija. budući da nije imao vladu. Svoj je izvjestiteljski mandat shvaćao kao analizu politike. Nikad se nije koristio islamom da objasni događaje ili ličnosti. Bazergana. ideja i institucija koje su se borile za vlast i pažnju. To su neke stvari o 183 . rekao bih da to što je Rouleau pisao o Iranu izgleda kao da se radi o nekoj potpuno drugoj zemlji od one koju su predstavljali američki mediji. Nitko se nije potrudio spomenuti važnu ulogu koju je u vezi s veleposlanstvom odigrao Hajitolislam Khoeiny. nije se izvještavalo o različitim taktikama borbe koje se primjenjuju u Iranu.. Ali sve u svemu. što je sve tako očito u Rouleauovom nizu članaka za Le Monde u istom tom razdoblju. Rouleau ni u jednom trenutku nije smetnuo s uma činjenicu da Iran još uvijek prolazi kroz velike revolucionarne promjene i da je. nije bilo detaljnog specificiranja (barem ne do sredine 80-ih) brojnih političkih ličnosti. Ignorirani su čak i ključni događaji poput Bani-Sadrove posjete studentima u veleposlanstvu 5. Nijedan američki izvjestitelj nije potrošio nimalo vremena da izvijesti o dugotrajnoj raspravi u Iranu oko referenduma za ustav. uvijek složenog procesa. bio u procesu stvaranja potpuno novog sustava političkih institucija. Bani-Sadra i Ghotbzadeha. izvan pitanja hoće li taoci biti pušteni ili je li netko za ili protiv Amerike. dovoljno zanimljiv da postane temom vrijednom istraživanja. na krizu veleposlanstva SAD-a trebalo je gledati unutar tog često zbunjujućeg. Gotovo čitavo jedno desetljeće nakon revolucije i talačke krize. dnevni tisak i tjednici izvještavali su o Iranu a da nisu bili ni blizu uvidu i impresivnom razumijevanju onoga što se događalo na tom prostoru. niti na način koji se može razumjeti. koji je također bio predsjednički kandidat. a ne odvojeno od njega. Želim li biti vrlo grub i direktan. pregovore u kojima je nezakonito zamijenjeno američko oružje za oslobođenje talaca koje su držali iranski saveznici u Libanonu.Irancima koje su provodili Robert McFlare i Oliver North 1986. kao što se kasnije dogodilo. čak i ako.

Rouleau je opisao u detalje. nije ostavljao priče neistraženima. isto kao što je namjerno ugušila moguću istragu Kongresa u vezi američko-iranskih bankarskih postupaka (koju su Iranci zahtijevali vjerojatno kao zamjenu za puštanje talaca). Jasno je i da su za ovo razdoblje važni i budući stavovi vlade SAD-a prema Iranu (i preferiranje poslovanja s konzervativcima prije nego socijalistima) uzimajući u obzir predsjedničke izbore koje je dobio Bani-Sadr. već to što je bio neučinkovit i nekompetentan u pitanju ispunjenja »islamske« politike svoje vlade.) Rouleau je također pokazao kako su SAD provodile trajni ekonomski rat protiv Irana puno prije preuzimanja veleposlanstva u studenom. omalovažavali njegove prijedloge. Čak je predočio i bitan dokaz 24. Rouleau je bio sposoban unaprijed uočiti da ličnosti ili ideje umiješane u krizu mogu imati potencijalno ozbiljnu ulogu. studenog 1979. da je Hansenov uspjeh s Irancima Bijela kuća namjerno upropastila (kao i američki mediji). a to sigurno nije činjenica što je bio liberalni demokrat. Što je još važnije. Nije naglo osuđivao stvari. prosinca 1979. nazivali ga »luđakom«). kao i očito paradoksalna stajališta koja su obojica zauzeli u talačkoj krizi u studenom i prosincu (Bani-Sadr ju je utišavao. Posjet zastupnika Hansena puno je uspješniji poduhvat po onome što Rouleau govori o njemu nego što bismo mogli pretpostavljati. Zloslutni aspekt ovoga jest da je Chase Manhattan Bank i dalje nastavila igrati vodeću ulogu.kojima je izvještavao Rouieau. U jednom od važnijih članaka (objavljenom u skraćenom obliku u Manchester Guardianu od 2. Ghotbzadeh pojačavao). kako su američki mediji rado tvrdili. nije imao predrasude prema nečemu. nije skakao na zaključke ohrabren vladinim dužnosnicima. 184 . između Bani-Sadra i Ghotbzadeha. Možemo također nagađati (iako to nijedan američki novinar nije spomenuo u to vrijeme) da su SAD preferirale poslovati s Ghotbzadehom i ohrabrivale da se Bani-Sadr udalji iz ministarstva vanjskih poslova (tako što ga nisu shvaćali ozbiljno. Borbu krajem 1979. kao i stvarni razlog Bazerganova pada. ili se rukovao s Brzezinskim u Alžiru. od kojih je prvi odlučni socijalist i anti-imperijalist. a potonji konzervativan u političkim i ekonomskim pitanjima.

izvještava imajući na umu domaću publiku. a djelomično zato što. selektivan. Paris. Le Monde nisu samo francuske novine. stav Francuske (i samim tim Le Monda) prema Istoku star je i iskusan: studiozno postkolonijalistički. Le Monde je. Les Presses d'aujourd'hui. bez sumnje svjesno. kolektivno vlasništvo. To je časopis francuske buržoazije i. naposljetku. ono što je bitno je način na koji Le Monde pokušava. što se tiče ne-francuskog svijeta. kad se radi o neobično složenim pričama ili pitanjima. a što treba kritizirati. to je francuski časopis vjerodostojnih tekstova i oni zacijelo smatraju da predstavljaju svijet u skladu sa specifičnom koncepcijom o tome što su francuski interesi. prosvjetiteljstvo osamnaestog stoljeća i progresivno katolička (Louis Wiznitzer u Christian Science Monitor od 13. nije niti poput onog koji ima supersila. i Phillipe Simonnot. manje zabrinut silom nego razmještajem baza. 1977. na kultiviranje interesa nego zaštitu velikih ulaganja u izolirane režime.. kao i njegovi američki kolege. Mišljenja i činjenice se ne razdvajaju tako rigorozno kao u Timesu (barem formalno): rezultat. Editions Sociales. puno je veća fleksibilnost u Za alternativne poglede na Le Monde vidi: Aime Guedj i Jacques Girault. Paris. izražava politiku koja se karakterizira kao misionarska. Dok se čini da je New York Times prvenstveno vođen krizom i vijestima vrijednim izvještavanja. Štoviše. a opet s kolonijalističkim stavovima prema svojim bivšim kolonijama i protektoratima. 30. patronizirajuća. Le Monde pokušava zabilježiti ili barem primijetiti većinu onoga što se događa vani. »Le Monde« et le pouvoir. »socijalizam s dušom«. pastoralna. 97 185 . Jane Kramer u New Yorkeru. Naposljetku. izvještavati o događajima u svijetu. Upravo je ta koncepcija djelomično odgovorna za razliku između Rouleauovog Irana i onog Irana. »Le Monde«: Humanisme. svibnja 1980.Rouleauovo odlično izvještavanje može se objasniti djelomično time što je sposoban čovjek. lipnja 1980. Francuski pogled je svjesno alternativan. niti poput bilo kojeg drugog evropskog pogleda. više usmjerene. strategijom i procesom. na primjer. 1970. provizoran i iznijansiran (neki bi rekli oportunistički) u izboru onoga što se treba gledati sa simpatijom. objectivite et politique. djelomično njegovim dugačkim iskustvom na Srednjem istoku.)97 Međutim. o kojem govori New York Times.

sindikati se odbacuju kao marksistički izumi. (Usput. po prirodi »izbirljivi legalist«. u stanju savladati. Održavalo se stotine otvorenih sastanaka. pristalice i stil) i potom stvarne sile uključene u to. paradoksalno. mora analizirati i raspravu o ustavu (njezine probleme. ali je šijitski islam državna vjera i tako dalje. prilično selektivnu zabrinutost. mogla bi se vrlo dobro akomodirati u tranzicijski režim na dugo vremensko 186 . rečeno je. Sve to vodi do sljedećeg odlomka: Prijeko je potrebno za imama Homeinija da neodložno usvoji jedan tako diskutabilan ustav. a ne odgađajući i čekajući pogodnije vrijeme. a mnogo ih je prenosila televizija. i 3. a opet vijeća radnika igraju važnu ulogu u ekonomskom životu zemlje. Rouleau nabraja nekonzistentnosti u predloženom ustavu: žene ne smiju biti samo objekti seksualnog zadovoljstva ili ekonomskog profita. zadržavajući jasnu distancu između moći i ustava. svi građani imaju jednaka prava. Zemlja u revoluciji.) Zatim. američki mediji su obradili jako malo toga. Nakon navođenja različitih stranaka ljevice i desnice i citiranja nekoliko stavova i jedne i druge strane. Rouleau komentira da je paradoksalan jaz između Homeinija i velike većine političke klase Irana i nastavlja u detalje pokazujući kako je Homeini ipak uspio provesti svoju volju riskirajući izravne pritužbe. detaljima i sofisticiranosti izvještavanja. Pogledajmo sada Rouleauov članak od 2. Le Monde u svom načinu izvještavanja sugerira svjetovnost. Mnogo mu je ljudi savjetovalo da odgodi referendum do kraja testa snage s SAD-om. iako njihova prava nisu točno navedena. prosinca 1979. Na kraju. Times ozbiljnu. Tisak i novinari analizirali su probleme i puno vremena je potrošeno na prokazivanje »antidemokratskih« elemenata u predloženom tekstu ustava. Rouleau počinje spominjući da se većinu vremena u zadnja tri mjeseca pretjerana pažnja pridavala raspravi o Ustavnom vijeću. Homeinijeve »islamske« pristalice naziva heterogenom grupom vođenom u potpunosti kroz politički poredak Homeinijevom izuzetnom sviješću o »trajnoj revoluciji« u smjeru koji je jedino on. naravno. Rouleau.dužini.

a više ravnotežom političkih sila koje će nastati iz »druge revolucije« koja je trenutno u tijeku. Paradoksalno za one koji ga dobro ne poznaju. posjetio Iran. A što se tiče budućnosti. Nastavljajući suptilne analize iz vremena talačke krize. Golema popularnost koju je stekao tijekom zadnjih tjedana dala mu je izravno zadovoljstvo. Rouleau u najboljem slučaju nudi opreznu procjenu. pokazuje neslaganje između onoga što se čini i moći. Ali imam je zanemario sve savjete i primjedbe koje su mu nudili. On. patrijarh iz Quma izbirljivi je legalist. i 1991. Nakon što se povukao iz Le Mondea. svibanj 1995. a između 1989. Nakon toga se povukao i vratio pisanju o Srednjem istoku. Rouleau se u ovom odlomku ne trudi otvoreno suditi o stvarima (usporedi s površnom analizom Dona Schanche u Los Angeles Timesu koju sam spomenuo ranije u tekstu). tumačenje i pristup vjerskim tekstovima u Quomu.razdoblje. Rouleau je početkom 1995. locirajući ih sve točno unutar turbulentne struje. ta popularnost bit će manje prilagođena tekstom ustava. ličnosti i stranaka. Također je okarakterizirao ono što naziva drugom islamskom republikom koja prolazi niz znamenitih promjena kao rezultat svih vrsta unutrašnjih rasprava i sukoba: sada u Iranu ima šezdeset izuzetno rječitih feminističkih organizacija s dobrim članstvom koje vrše pritisak u 187 . Nikad ne pribjegava patriotskim usporedbama niti glupim procjenama. François Mitterand ga postavlja za francuskog veleposlanika u Tunisu. Inzistira na tome da se njegova moć temelji na jurisdikcijskim temeljima. umjesto toga. bio je veleposlanik u Turskoj.). Pored drugih stvari koje nisu čak ni spomenute u mainstream tisku u SAD-u. teksta i čitatelja. Rezultat je bio poučan pregled kompleksnih promjena u iranskom društvu od Homeinijeve smrti (Le Monde diplomatique. Rouleau je aludirao na učinak računala i interneta na prijenos. Arapskoj ligi i PLO-u. Ono što pokušava priopćiti jest neki smisao ne samo procesa nego i naglašavanja i konteksta unutar tog procesa.

nije uopće opisivala. filmaša. Ili. Toliko jadno i s takvim antagonizmom tisak je izvještavao o islamu i Iranu tijekom 1979.. On u cjelini predstavlja nepostojanu islamsku državu. veljače 1980. Ono što se američkim (i drugim zapadnim) izvjestiteljima činilo nepoznatim ili čudnim obilježeno je kao »islamsko« i prema tome se odnosilo s proporcionalnom odbojnošću ili s ismijavanjem.nije davna prošlost za Irance i stoga ne smije biti davna prošlost ni za nas« (Village Voice. odlučno odbacujući ili barem ne slažući se s formulama i stereotipima koje američki mediji još uvijek iznose o demoniziranom Iranu.). Iran kao suvremeno društvo koje prolazi nevjerojatno važnu promjenu imao je malo utjecaja na zapadni tisak općenito. Zaključci su donošeni lakomisleno. a očito je bila i neupućenost. F. Nekoliko mjeseci izvještavanje američkih medija jednostavno nije bilo takvo. a posljedica je bila da se niz događaja iz revolucionarnog života u Iranu nikad nije pojavilo u medijima. Nije bilo važno što Iranci (ili sama iranska povijest) kažu o tome. ali u lošem značenju te riječi. Ukratko. S tim je povezana i zabrinjavajuća pretpostavka da su SAD oprostile bivšem šahu i proglasile ga osobom koju treba žaliti. O borbi koja je bila u tijeku nesmotreno su zaključivali izvjestitelji. Stone imao je hrabrosti izravno reći da je nužno da se SAD ispričaju Iranu jer »naše ponovno vraćanje šaha na vlast 1953. Tijekom tog razdoblja I. iranska se povijest. karikaturama. Ono što je 188 . velik broj svećenika.pitanju prava žena. etnocentrizam i netočnost. Uglavnom se baratalo klišejima. da se može nagađati da je propuštena hrpa prilika za rješenje talačke krize i možda je to razlog zašto je iranska vlada početkom 1980. znanstvenika i neovisnog svećenstva koji propituju još uvijek snažnu vladu vilayet el faqih. 25. Ruleauovo izvještavanje o Iranu za Le Monde bilo je političko u najboljem značenju te riječi. sugerirala da bi manje novinara u Iranu moglo smiriti tenzije i dovesti do mirnog rješenja situacije. godine. barem prvu godinu revolucije. izrazito demokratičniju od svih osim možda jednog ili dva arapska susjeda.. moglo bi se reći da je bilo političko. kao i gotovo potpuna podložnost vladinoj tezi da su jedine važne stvari »ne popustiti ucjeni« i jesu li taoci pušteni.

dva puta veliki dio emisije Sixty Minutes dodijelio mučenju koje se provodilo za šahova režima i makinacijama Henryja Kissingera u korist šaha.) nakon što se vratio s konferencije Crimes of Amerika [Američki zločini] koja se održala u Teheranu. lipnja 1980. Čini se da je malo ljudi svjesno da. kako se u to vrijeme moglo očekivati. ožujka) o vladinim naporima da zabrane priču CBS-a i. S vremena na vrijeme rigidni konsenzus bi se još uvijek osjetio. Pa ipak. konsenzus se proširio i priznata je mogućnost da postoje drugačija mišljenja u vezi Irana.najozbiljnije u zakazivanju medija i što ne predviđa dobru budućnost jest činjenica da. mediji se priklanjaju na stranu »dobrih«). na primjer. pravednost nam nalaže da primijetimo promjene koje su se dogodile u medijima kako se talačka kriza stišavala tijekom 1980. Mediji su počeli dublje istraživati ulogu SAD-a u Iranu: CBS je. tvrdio je Elie Kedourie u izdanju od 7. Povećala se kritika vladinih stajališta kao i osjećaj među građanima (uglavnom izrečen u pismima uredniku) da nam se ne govori čitava istina o Iranu. nije moguće stvari nekažnjivo predstavljati na način suprotstavljenih dvojnosti (»mi« protiv »njih«. rekao je. SAD protiv SSSR-a. »Zapadna sila mora biti »vidljiva i mora je se poštovati«. Pa ipak. osim ako se ne počne neminovno vjerovati da će dvije supersile između sebe uništiti čitav svijet. mediji ne smatraju da imaju zadatak neovisnog i istinski informativnog izvještavanja. neprijateljstvo i nerazumijevanje prema islamu se nastavilo. lipnja 1980. a predvodili su ih (kao što se moglo očekivati) konzervativni časopisi poput New Republic: »The West Defers« [Zapad oklijeva]. sve vodeće novine objavljivale su skeptične.. što se tiče hitnih međunarodnih pitanja tijekom razdoblja akutne krize. a drugi 6. New York Times i Washington Post izvještavali su (prvi 7. njegovi ispitivači si nisu dopustili niti jedno istinski istraživačko pitanje: sve što 189 . otrežnjavajuće priče o pokušaju spašavanja talaca krajem travnja. u novom dobu u koje smo zakoračili 80-ih i 90-ih. nakon čega slijedi Zapad protiv islama. inače će se nastaviti metež. Kad je na ABC-jevom Issues and Answers emitiran intervju s Ramseyom Clarkom (8. Spremnije nego prije.

S vremenom je taj proces dobio vlastitu povijest kroz koju su mediji (općenito američki) sami sebe vidjeli više nego do tada. a ne potaklo.) mogu se primijetiti ozbiljni. Je li to bila namjera militanata ili je to odgodilo. 30. Od gotovo zaboravljene kolonije u Aziji. prerano je reći. Puno pitanja ostaje neodgovoreno (okolnosti Vidi Clarkov prijedlog za rješavanje iransko-američke krize: »The Iranian Solution«. njezino zabrinjavajuće. bitki između Iraka i Irana. Ukratko. što se toga tiče. lipnja 1980. na primjer u inteligentnom nizu od četiri članka Johna Kifnera o revoluciji u Iranu (New York Times. 29. vjerujem da nitko ne sumnja da bi se takvi članci pisali da taoci nisu pušteni.. Sigurno je da više Amerikanaca sada razumije što znači borba za vlast (tko nije osjetio sukob između Bani-Sadra i Beheshtija. Upornost priče o Iranu.98 S vremena na vrijeme.. svibnja i 1. ali štetna za Iran dugoročno – doslovno je u SAD prouzročila krizu svijesti. 737-40. povratak normalnih uvjeta u Iran. dok je Homeini tajanstveno vrebao iza njih?) i sigurno je da više Amerikanaca nego prije cijeni beskorisnost pokušavanja nametanja »našeg« reda tom prevratu ili..su pitali bilo je neprijateljski nastrojeno i odražavalo slaganje sa stavom vlade da je Clark postupio izdajnički što je otišao na tu konferenciju. Pa ipak. lipnja 1980. The Nation. 31. okupacija veleposlanstva uspostavila je proces kad je bila riječ samo o statičkom bijesu. nelegalna i nepojmljiva. s. lipnja 1980. 98 190 . misaoni napori da se uhvati u koštac s onim što je bila i trajna revolucija i revolucija čija se energija još uvijek ne može pojmiti samo u konceptualnom ili strogo empirijskom smislu. nedolično trajanje. Okupacija veleposlanstva – nemoralna.) i u eseju Shaula Bhakhasha o revoluciji u Iranu za New York Review of Books (26. 21. politički korisna samo kratkoročno. Iran je na mahove postao prilika SAD-u za samoispitivanje. postupno je modificiralo jednoumlje medija i usku perspektivu na nešto kritičnije i korisnije.

Middle East Research and Information Project (MERIP) je gotovo sam pokušao ovo izvesti: vidi: MERIP Reports. lipanj 1980. Na njega se ne smije gledati samo kao na integralni dio suvremene politike..Beheshtijeve prevlasti.99 Ono što je ostalo neistraženo i o čemu moramo početi razgovarati jest pitanje koje se provlači ispod krize. srpanj-kolovoz 1980. s. 89 . prilike iranske ekonomije) i puno mogućih rezultata neminovno. s.. zašto je islam bitan i kakva vrsta znanja ili izvještavanja ili obojega nam treba? Ovo pitanje koje se sastoji od tri dijela nije apstraktno. Ali bez jednog demistificirajućeg pogleda na odnos moći i znanja u tom kontekstu. nego i kao na vitalni dio znanstvenih istraživanja i interpretacijskih aktivnosti koje uključuju znanje o drugim kulturama. 3-26. »Iran's Revolution: The First Year«. Zašto je Iran bitan. br. 88.. To je ono što mora usmjeravati naše istraživanje od sada nadalje. 3-31 ili istraživanje Afganistana u: br. promašit ćemo samu bit stvari. 99 191 .. načini borbe između ljevice i desnice.

Eksterna stvarnost. prijevod T. Bergin i Max Fisch. obično se vjeruje da je manjkav. N. dok god se ono odnosi na ono što je ljudsko i prirodno.Y. 100 192 . samoohrabrujućim oblicima. prema tome nije ništa drugo do »modifikacija ljudskog uma«. 96. s. iako neću raspravljati o njima. mora tražiti. izražava sumnju da se najrazličitije zapreke koje stoje na putu znanju (Idoli) mogu ikada ukloniti.. Međutim. barem što se tiče mislioca sa zapada. G. Čak i Bacon. Baconov učenik Vico eksplicitno tvrdi da je ljudsko znanje isključivo ono što su stvorila ljudska bića. 1968. za stvarni rezultat ove potrage. glasi dobro znana islamska poslovica. Cornell University Press. i na Zapadu je barem od vremena Grka bila uobičajena praksa dokazivati da se znanje.. Naspram ove skeptičke i pesimističke struje. studenti islama na Zapadu (i. čini se uzaludnim postavljati pitanje je li za pripadnike jedne kulture znanje o drugim kulturama doista moguće. Ithaca.Treće poglavlje ZNANJE I MOĆ Politika tumačenja islama: ortodoksno i antitetično znanje Uzimajući u obzir trenutne okolnosti u kojima ni »islam« ni »Zapad« nisu pomireni jedni s drugim niti unutar samih sebe.100 Izgledi za stjecanjem objektivnog znanja o dalekom i stranom dalje se umanjuju nakon Nietzschea. oni koji studiraju o zapadu u islamskom svijetu) uglavnom su zabrinjavajuće optimistični i Giambattista Vico. Traži znanje sve do Kine. za čiju se knjigu Advancement of Learning smatra da je inaugurirala suvremenu zapadnu misao u njenim najpoletnijim. The New Science.

Stoga. rekao je Renan. zaključuje. napisao je oko 1820. povjesničari i lingvisti. 101 Ernest Renan. čiji je islamski svijet dio. 1950. u: Etudes d'histoire religieuse. Paris. cesta koja vodi do univerzalnog znanja. Paris. Sivestre de Sacy. barun d'Eckstein. »Mahomet et les origines de L'islamisme«. da. Payot. 327.samouvjereni. na isti način na koji su Cuvier i Humboldt otkrili tajne (prirodne) organizacije u zemljinoj utrobi. s.. temeljnih i izvornih – prirodnih objekata delikatnim i strpljivim istraživanjem tragova koje su iza sebe ostavili: islam je posebno vrijedan fenomen jer je njegovo rođenje razmjerno nedavno i neoriginalno. Grimm i A. s. U drugu ruku. Većina studenata islama na Zapadu nije sumnjala daje moguće postići (usprkos ograničenjima mjesta i vremena na kojem se nalaze) istinski objektivno znanje o islamu ili nekom aspektu islamskog života. Bopp. 220 102 193 . Saint-Martin. Rani suvremeni orijentalisti u Evropi nisu sumnjali da je studij Orijenta. Jedan od njih. mogu doći do »primitivnih« – to jest. proučavati islam znači proučavati nešto o čemu se može posjedovati i izvjesno i znanstveno znanje.102 Možda je zbog tog sretnog stava povijest islamskog orijentalizma relativno slobodna od skeptičkih struja i do nedavno gotovo potpuno slobodna od metodoloških samoispitivanja. Calmann-Uvy.101 Nekoliko godina kasnije Ernest Renan je u predgovoru svoje rasprave »Mahomet et les origines de l'islamisme« upozorio na otvaranje mogućnosti u onome što je nazvao »la science critique«. W Schlegel tražili i otkrili riječima unutrašnju organizaciju i primitivne temelje ljudske misli. Geolozi. malo suvremenih znanstvenika bi bilo toliko eksplicitno arogantno kao Navedeno u: Raymond Schwab. 1880. Le Renaissance orientale. tako bi i Abel Rémusat..

još uvijek jedinstvene u ljudskoj povijesti. »The State of Middle Eastern Studies« [Stanje studija Srednjeg istoka] koji je dobro znani britanski znanstvenik koji proučava islam. Reprezentativni primjer onoga što mislim noviji je članak. jednom riječju. Društva su. Međutim. ne posebno zanimljiv način. Pa ipak. što zaslužuje poduži citat: Renesansa je započela potpuno novu fazu razvoja islamskih i srednjoistočnih studija u zapadnom svijetu. one od kojih vjeruju da su nastali. nije bilo želje. silom ili nekim drugim sredstvom... proučavala svoje gospodare u oba smisla te riječi. jest navodni kulturni pedigre orijentalizma. naime. pored iznenađujuće nezainteresiranosti ovog pisca za intelektualna pitanja. nisam uspio pronaći nijedan suvremeni primjer islamskog znanstvenika za kojeg je sam posao izvor sumnje. Društva pod dominacijom strane i jače kulture obično su bila nagnana. sada stanovnik SAD-a. koja se genealoški prenosi s koljena na koljeno oko dva stoljeća. Mnoga su društva pokušala proučiti svoje prethodnike. ono što još uvijek upada u oči nespecijalistima. štitila i potvrđivala individualne znanstvenike u onome što su radili bez obzira na metodološke opasnosti i inovacije koje su se pojavljivale na većini drugih humanističkih područja. ne bi mogao tako iskreno reći da je islam poznat po tome što predstavlja fundamentalni oblik zatvorenog ljudskog razvoja. one za koje su osjećali da im nešto duguju. Možda je najvažniji novi čimbenik bila neka vrsta intelektualne znatiželje.Renan u svojim promišljanjima što je islam: nijedan profesionalni znanstvenik. na primjer. Ali vrsta truda da se proučavaju udaljene i strane kulture koje je stvorila Evropa (a kasnije evropske prekomorske kćeri) od renesanse 194 . Mislim da je cehovska tradicija islamskih studija. Do toga vremena. još uvijek neprijateljske civilizacije. niti truda da se prouče i razumiju strane. objavio u American Scholar u ljetnom izdanju 1979. U cjelini. esej je proizvod uma koji rutinske stvari obrađuje na jedan lijen. učiti jezik i pokušati razumjeti načine onih koji su njima dominirali.

Stoga su za to tražili druga. arheolozi su tragači za zakopanim blagom. Jedini ozbiljni pokušaji da se proučavaju jezici i civilizacije Indije i Kine na sveučilištima Srednjeg istoka napravljeni su u Turskoj i Izraelu – dvije zemlje u tom području koje su svjesno izabrale zapadnjački način života. Ona su 195 . Za priproste seljake. Kad su prvi evropski egiptolozi i drugi arheolozi počeli istraživati Srednji istok. pružalo i takve usluge svojim vladama ne čini tu interpretaciju njihove znanosti ništa manje pogrešnom i otkriva tužnu nesposobnost da se shvati poduhvat koji je u povijest čovječanstva dodao nekoliko novih poglavlja te nove dimenzije samosvijesti srednjoistočnih naroda.nadalje. špijuni i drugi agenti svojih vlada. predstavlja nešto novo i potpuno drugačije. truda i novca i izložiti se tolikom riziku i teškoćama samo da bi iskopali i dešifrirali pradavne relikvije njihovih davno zaboravljenih predaka. uistinu. a još manje za ne-islamske kulture Azije i Afrike. za profinjenije građane. Činjenica da je nešto malo arheologa. racionalnija objašnjenja. Čak i danas ne-evropske civilizacije još uvijek imaju velikih poteškoća da razumiju takvu vrstu intelektualne znatiželje. Značajno je da ljudi Srednjeg istoka danas pokazuju malo zanimanja jedni za druge. Zadovoljenje ove nove intelektualne znatiželje uvelike su potpomogla istraživačka putovanja koja su dovela Evropljane do novih. Taj problem percepcije traje sve do danas i pogađa čak i neke akademike koji ustraju u svom pogledu na orijentaliste kao tragače za blagom ili agente imperijalizma. neobičnih zemalja iza oceana. velikom broju lokalnih ljudi bilo je nemoguće zamisliti da bi stranci mogli biti spremni potrošiti toliko vremena.

Panikkan. Lach i Carol Glaumenhaft. London. H. J. Parry.. 1959. Englewood Cliffs. 1963. 366-67. American Scholar 48. strah. Marx and the End of Orientalism. J.. Za zanimljive poglede o azijatskom »otkrivanju« Zapada u suvremeno vrijeme vidi: Ibrahim Abu. N. Prentice-Hall. Chicago and London. Asia and Western Dominance. Weidenfeld & Nicolson... Donald F. i Masao Miyoshi. 1979. 3. University of California Press.104 »Interes« proizlazi iz potrebe. 1978. J. Lach. George Allen & Unwin. London. The Century of Discovery.103 Navodeći tek neznatno više od nepotvrđene tvrdnje.. Trebalo bi pogledati i K. svez. » The State of Middle East Studies«. and London. Europe and a Wider World. 1965. University of Chicago Press. Berkeley. br. isticanje teksta pridodano izvorniku. Los Angeles. i The Age of Reconnaissance. 104 196 .pomogla da se probiju intelektualni kalupi i dala i poticaj i mogućnost za daljnje istraživanje. London. obično kao rezultat trgovine. na primjer. Asia in the Marking of Europe. M.. 1963. Turnera. George Allen & Unwin. Bernard Lewis. N. a potreba se temelji na empirijski stimuliranim stvarima koje rade i žive zajedno – apetiti. Donald F. London. ovaj citat izravno parira svemu što je ikada napisao znatan broj samih orijentalista ili povjesničara Evrope od renesanse do danas ili studenata povijesti tumačenja od Augustina nadalje. znatiželja i tako dalje – a koje su oduvijek bile bitne. ljeto 1979. Princeton University Press. H. 1965.. Parry. moglo bi se zaključiti da se evropski interes za nepoznate kulture temelji na stvarnim susretima s tim kulturama. s.. Zanimljivo je usporediti Lewisove krive tvrdnje s tvrdnjama Bryana S. 1977. Arab Rediscovery of Europe: A Study in Cultural Encounters.Lughod. Asia on the Eve of Europes Expansion. Zanemarimo li »novu i potpuno drugačiju« čistu intelektualnu znatiželju – koju nitko drugi tko je ikada pokušao pročitati i protumačiti tekst nije bio takve sreće da posjeduje – puno toga bismo morali vjerovati na riječ. osvajanja ili slučajnosti. bilo kad i na bilo kojem mjestu gdje je ljudi. i svezak 2. 103 Vidi. A Century of Wonder.. 1949.. Princeton. As We Saw Them: The First japanese Embassy to the United States (1860).. ur. Hutchinson & Co. Čitajući takve kulturne i kolonijalne povjesničare kao što su Donald Lach ili J. 1.

koliko god to simbolično i indirektno bilo. Čak je i jedna tako mandarinska ličnost kao što je Levi-Strauss izrazila sumnje.Osim toga. vlast. ako ne i žaljenje. Također vidi otkrića o Snouck Hurgronje. zbog toga što je imperijalizam bio sastavno obilježje etnološkog terenskog rada. kako se može tumačiti druga kultura ako prije toga nisu stvorene okolnosti da ta kultura uopće bude dostupna tumačenju? A te okolnosti (što se tiče evropskih interesa za strane kulture) uvijek su bili komercijalna. zaokupljen jedino Za ovo ima bezbroj primjera. jer je li ikad neki zapadni znanstvenik bio u ne-zapadnoj zemlji osim zbog. knjižnice. preko Napoleonove ekspedicije u Egipat. zapadne moći nad tom zemljom?105 Pokazatelj osebujnog neznanja i taštine ovog orijentalista jest to što nije čak ni svjestan rasprave unutar područja antropologije o suučesništvu imperijalizma i etnologije. Čak ako i ne prihvatimo uvjeravanja o čistoj znatiželji. pa sve do čitavog niza putujućih tipova znanstvenika devetnaestog stoljeća. oslanjali su se manje na fikciju znatiželje. Vidi: Said. Kasnije se u istom tom eseju ta teza dalje razrađuje s upućivanjem na opasnosti »politiziranja« koje su. kako se tvrdi. kolonijalna ili vojna ekspanzija. bezgrešne sposobnosti – povijesno i kulturalno – da govore istinu o dalekim i stranim društvima. Orientalism. samo pojedini znanstvenici i katedre uspjeli izbjeći. druge znanstvenike. Samo bi dr. Politika se ovdje čini povezanom s pristranošću. kao da je pravi znanstvenik iznad sitničavih prepirki. Nije nikakvo čudo. Čak i kad su orijentalisti s njemačkih sveučilišta u devetnaestom stoljeću proučavali sanskrt. stoga. passim. Pangloss ili član Swiftove Academy of Projectors na Lagadou iz Guliverovih putovanja mogli locirati poriv za stjecanjem golemih evropskih carstava i znanja koje ih je pratilo ponajviše iz »zadovoljenja nove intelektualne znatiželje«. što su neobrazovani ne-zapadni domoroci gledali na »intelektualnu znatiželju« znanstvenika s takvom sumnjom. kodificirali hadith ili objasnili kalifate. od karijere Williama Jonesa. u biti. a više na sama sveučilišta. osvajanje. vjerujem da ćemo još uvijek zaključiti da je rasprava o studijima Srednjeg istoka zapravo obrana njihove. bilješka 7 iz Uvoda. društvene nagrade koje su omogućile njihovu karijeru. 105 197 .

MESA (Middle East Studies Association) je 1973. stavovi. Turner.. 20-22. To nam govori više o autoru eseja nego o području o kojem je pokušao pisati. 68. MERIP Reports br. retorika – ukratko. u istom izdanju MERIP Reports br. Nije da su svi ostali znanstvenici bili svjesni ove poteškoće. 106 198 . a koja je objavljena 1976. Drugim riječima. osobito zanimljiv u tome kako se poziva na znanost i znanstvene postupke. već je nekoliko godina ranije napisao članak o Snažnu kritiku vidi u: Bryan S. perspektive i probleme. ili što bi oni mogli biti. koju je uredio Leonard Binder. 68. što je ironija koja prati evropske ili zapadnjačke pokušaje pisanja o ne-zapadnim društvima.idejama. Sadržaj se jednostavno ne iznosi i. da bi se zadržala fikcija nepristrane i nepolitičke znanstvene istine. jedan član MESA's Research and Training Commitee [Povjereništvo MESA-e za istraživanje i obuku]. nešto što u potpunosti nedostaje eseju u American Scholaru. nema dovoljno novca. proučavanje Srednjeg istoka bojno je polje: nije mu posvećeno dovoljno pažnje. nije naveden niti jedan primjer za to. Esej je. autor jednostavno ne kaže ništa. nema dovoljno znanstvenika. potrebe. ali iz čitave se knjige iščitava osjećaj krize i hitnosti. što je još gore. lipanj 1978. inače. kad treba odrediti istinu o tome što su nepolitički studiji Srednjeg istoka. Zanimljivo. međutim. držanje. vječnim vrijednostima i visokim načelima. gusto napisana knjiga pod naslovom The Study of the Middle East: Research and Scholarship in the Humanities and the Social Sciences [Studija o Srednjem istoku: Istraživanje i učenje u humanističkim i društvenim znanostima]. neminovno je neujednačena u kvaliteti. Za ovu skupinu znanstvenika. koji su isto toliko cijenjeni koliko i njihov britanski kolega. Iza Turnerove kritike.50 dolara po stranici. James Paul procjenjuje troškove MESA-e na 85. u suradnji s Ford Foundation zadužila ekipu stručnjaka da istraže čitavo područje kako bi procijenili trenutno stanje. (Ironično. namjerno se pokušava sakriti veza između učenja i onoga što bismo mogli nazvati svjetovnošću. Budući da je ta knjiga skupni rad. ideologija – učenja jest ono što je bitno. čijim člankom započinje knjiga.106 Rezultat je bilo velika. s.

110 199 . 20. netko trebao početi od proučavanja društvenih struktura ili proučavanja vjere ili jesu li za znanstvenika političke strukture više ili manje važne od prihoda po glavi stanovnika) nisu objektivno neutralna. Na kraju svog rada.studijima Srednjeg istoka za američku vladu.. ustvrdio je. Story of the Middle East. »Area Studies: A Critical Assessment«. kulturno i politički manje važno za SAD. s. na primjer. Bez oklijevanja priznaje da svaki znanstvenik »zauzima stav« koji ulazi u igru kad se oblikuje znanje. kaže Binder u prvoj rečenici... 1. s. »Osnovni motiv za razvoj područnih studija u SAD-u«. 288-90.. nalazi se jedan o kojem Leonard Binder u svom uvodu otvoreno piše. ur. niti na čas ne gubeći iz vida činjenicu – jer to jest činjenica – da su studiji Srednjeg istoka dio društva u kojem se.«108 Potom raspravlja o organizacijskim i filozofskim pitanjima s kojima je jedan suvremeni stručnjak za Srednji istok suočen. niti specificira što je to kod »disciplina« da tako lako preobražava prosudbe 107 Vidi: Said. nakon što otvoreno kaže da čak i najosnovnija pitanja u tom području (bi li. »normativne orijentacije disciplina« reduciraju štetni utjecaj osobnih »ad hoc prosudbi«. Ibid. 108 109 Ibid. 21. Orientalism. s. pojavljuju. Leonard Binder. ispod problema koji se navode. Binder konačno pokušava sažeti učinke politike u istinu o onome što zapadni studenti stranih kultura stvaraju.107) Međutim. u kojem je osporio potrebu za specijaliziranim studijima islama ili Arapa: to je područje. »politički je..110 Binder niti objašnjava kako »discipline« rade stvari. u: Binder. s. Nakon što je ustvrdio da je »proučavanje Srednjeg istoka koje je orijentirano na zauzimanje stava u većini slučajeva suptilnije od stajališta vladina informiranja.taj problem ne može se izbjeći«109. Ali potom kaže. tako reći.

a ne ljudi koji žive na Istoku. Prema Binderu. I taj osjećaj samodostatne. Konačni rezultat. Kao posljedica toga. umjesto toga. mogao bi jedino biti jedna vrsta tautološkog 200 . Jer tko je drugi osim orijentalista govorio i nastavlja govoriti o Istoku? Ni orijentalisti devetnaestog stoljeća. koristio njene koncepte. shodno tome. postoji zabrinjavajuća tendencija da se ti pritisci tajanstveno izgube i ponovno utvrdi kanonski autoritet orijentalističkog diskursa. upravljao njenim tehnikama i stekao kvalifikacije mogao je nadrasti predrasude i neposredne okolnosti kako bi objavio znanstvene tvrdnje. »discipline« su više institucije nego aktivnosti. ne sumnjaju da je to »područje« – a ne. kaže on. discipline. Čak kad se i prizna da postoje grubi politički pritisci na studije Srednjeg istoka. to se mora primijetiti. »nam također daju metode istraživanja moralnih pitanja koja nastaju u kontekstu tog područja. iskazuju normativna pitanja u općenitim terminima.« Koja moralna pitanja? Koje metode? Koji kontekst područja? Za to nam ne daje objašnjenje. one reguliraju i normaliziraju ono što proučavaju (i što su na neki način same i stvorile) spremnije nego što analiziraju same sebe ili razmišljaju o tome što rade.« S jedne strane. »pružaju metode istraživanja moralnih pitanja koja nastaju u kontekstu tog područja. samo-odobravajuće moći pružio je i još uvijek pruža orijentalistima ne samosvjesnu retoriku. Njegov zaključak. a ne želje ljudi s tog područja ni moralnost svakodnevnog života. samoispravljujuće. Na kraju svoje tvrdnje nadodaje izjavu koja je nepotrebno ograničena i potpuno u neslaganju s onim što joj prethodi: discipline. ni znanstvenici poput Leonarda Bindera u dvadesetom stoljeću. Ponavlja se da taj autoritet dolazi izravno od moći unutar zapadne kulture koja omogućuje studentima Istoka i islama da daju izjave o islamu i Istoku koje nitko ne osporava cijeli niz godina. discipline. po mom mišljenju. bilo tko tko je govorio jezikom discipline.ljudi u analize grčkih bogova. s druge strane. toliko je zbunjujuće ozbiljan da nitko na kraju ne vjeruje u »discipline« – i ne zna o čemu je kod tih »disciplina« riječ. sam Istok ili njegovi narodi (osim kao objekti ili doušnici) – zapadnu kulturu uvijek opskrbljivalo svime što je trebala znati o Istoku.

Negdje između tih ekstrema. Ne tvrdim to niti bih se složio s onime tko bi takvo što tvrdio. koji sve intelektualne i kulturne aktivnosti smatraju unaprijed određenima ekonomskim silama.ugađanja koje se može opisati kao potpuno znanje o drugoj kulturi. Mediji. »interesi« onoga koji tumači sami se razjašnjavaju i reflektiraju na kulturu uopće. bilo je važnih postignuća u izučavanju islama: utvrđeni su tekstovi i vrlo precizno određeni pozitivistički opisi klasičnog islama. ali u različitom omjeru) organizirano. primjenjuje vlastiti institucionalni autoritet povrh uske i pragmatične neposrednosti? Jednostavan primjer dovoljan je da objasni o čemu se ovdje radi. Gotovo ništa što se tiče studija islama danas nije »slobodno« i neodređeno hitnim aktualnim pritiscima. Što. a nakon toga možemo nastaviti s raspravom. Za današnju javnost u Americi i Evropi. Ali i ovdje ima manje različitosti i slobode od onoga što bismo željeli vjerovati. Istina. ako ne moć i želja. pretvara predmet interesa od onoga što bi inače moglo biti akademski ili antikvarni interes. Daleko je to od nepolitičke objektivnosti koju mnogi orijentalistički znanstvenici pripisuju svojim radovima. Ali što se tiče ljudske dimenzije suvremenog islama ili problematičnih okolnosti bilo koje interpretacijske aktivnosti. sposobno za određene vrste implementacije. naime. nego složena struktura koju su do određenog stupnja 201 . i od pouzdanih stručnjaka koji svu svoju vjeru polažu u tehničku učinkovitost »disciplina«. i jednako tako daleko od mehaničkog determinizma vulgarnih materijalista. geopolitički stratezi i akademski stručnjaci za islam (iako su marginalni za kulturu općenito) svi su suglasni: islam je prijetnja zapadnoj civilizaciji. i da takve slike korespondiraju ne s onim što islam uistinu »jest« (uzimajući u obzir da »islam« nije prirodna sila. a oboje je u zapadnom društvu (kao i svim drugim društvima. To ni u kom slučaju nije isto što i tvrditi da se na Zapadu mogu naći samo podcjenjujuće ili rasističke karikature islama. »discipline« suvremenih studija Srednjeg istoka nisu niti osvijetlile niti previše pomogle nijednom od toga. Ali tvrdim da negativne slike islama i dalje prevladavaju nad svim drugima. vlada. islam je posebno neugodna »vijest«.

Osim svog općenitog ugleda. slabije su zastupljene u programu i na fakultetu od suvremene ekonomije Bliskog istoka. Ukratko. Suradnja ovog programa s Ford Foundation. Ali. i kao što ćemo vidjeti. i 1978. namjerno) o vrlo jakoj autoritativnoj moći u SAD-u. to se postiže pomoću konsenzusa koji određuje granice i primjenjuje pritiske. nego s onim što značajni sektori stanovitog društva smatraju da islam jest. dobiva jasno značenje. naglašava važnost. prema tome. iako su ih oblikovali i proveli akademici. arapska i perzijska literatura. govori (dodao bih. donedavno pod nazivom Odjel za orijentalne studije. na sveučilištu Princeton. kao koristan slučaj. jer ono što Princeton predlaže. politike. koji je utemeljio Phillip Hitti prije gotovo pola stoljeća. Učenje se smatra nečim što služi tom interesu. četiri seminara održana između 1971. prioritete. Pogledajmo. na strogo intelektualnim temeljima. Danas programom (poput velikog broja drugih bliskoistočnih programa) dominiraju društveni i politički znanstvenici.. Princeton ima glasovit i vrlo ugledan Program in Near East Studies [Program studija Bliskog istoka]. povijesti i sociologije. Bilo koja tema s takvim sponzorstvom. ti se seminari održavaju s državnim interesima na umu. vodećom zakladom SAD-a za društvene znanosti. izbor teme ukazuje da je politička sklonost zapravo rezultirala oblikovanjem znanstvenih imperativa. Klasična islamska. od toga moglo napraviti puno bolji seminar nego od onih koji su održani. Ništa ne vrijedi. iako se. što se toga tiče. što Ford Foundation i Princeton nisu bili i vjerojatno neće biti zainteresirani za ekskluzivne seminare koji se bave srednjovjekovnim arapskim gramatičkim teorijama. Kao što sam rekao u prvom poglavlju. financirana od strane Ford Foundation.stvorili muslimani i Zapad na načine koje sam pokušao opisati). a Ford Foundation financira. koje je iz puno društvenih i političkih razloga očigledno dobro mjesto za održavanje akademskih seminara. sugerira isticanja. o čemu se radilo u tim seminarima i tko je u njima sudjelovao? Jedan se bavio »ropstvom i s njime povezanim 202 . Ti sektori imaju moć i želju širiti tu određenu sliku islama i stoga ta slika prevladava i prisutnija je od bilo koje druge slike islama. na primjer.

s. sponzori su naglašavali temu koja će nepogrešivo pogoršati odnose Afrikanaca i arapskih muslimana: jedan od načina kako da se to postigne bilo je i ne pozivanje znanstvenika iz arapskog muslimanskog svijeta. 203 . na Bliskom istoku pojavio se niz novih država u vrijeme oko drugog svjetskog rata. Većina ih je bila. Drugi seminar se bavio sistemom milleta. po kojem su imperijalističke sile (bilo otomanske ili zapadne) podijelile i vladale velikim. s. U programu tog seminara naglašen je strah i zamjeranje Afrikanaca arapskim muslimanima. novija povijest suvremenog islamskog svijeta bila je borba za napredak koja se izdizala Proposal to the Ford Foundation for Two Seminar-Conferences. Bez obzira koji akademski razlozi postojali za njegovo proučavanje. sistem milleta predstavlja atavizam iz prošlog vremena.. Princeton University (1974-1975).institucijama u islamskoj Africi«. a glavna mu je tema bila »položaj manjina. Daleko od neutralne akademske teme. kao i za neke manjine.111 Odabirući ropstvo u islamu. 26. posebice vjerskih manjina. 15-16. Za većinu sunitskog stanovništva tog područja.«112 Milleti su bili relativno autonomna manjinska skupina unutar otomanskog carstva. ili pokušala biti. potencijalno podijeljenim stanovništvom. drugu (Libanon) je trebala rastrgati militantna ne-muslimanska manjina koju su naoružali i podržavali i Izrael i SAD. »sistem milleta« bio je već u samoj svojoj formulaciji izraz preferiranog političkog rješenja za složene nacionalne i etničke probleme suvremenog islamskog svijeta. nacionalna država: jedna (Izrael) bila je manjinska vjerska država okružena islamskim kontekstom. unutar muslimanske države na Srednjem istoku. a također je zabilježeno da su »neki izraelski znanstvenici« pokušali upozoriti afričke zemlje da ne ovise previše o arapskim nacijama »koje su u prošlosti odvodile njihov narod«. Program in Near Eastern Studies. 111 112 Ibid. Nakon raspada carstva i kraja raznih francuskih i britanskih kolonijalnih režima.

Nije slučajno što je glavni organizator seminara bio isti znanstvenik kojeg sam malo prije spomenuo. Carl Brown i Norman Istkowitz. što nije bilo ništa čudno za one koji su isplanirali seminar. To što se seminar o jednoj tako osjetljivoj temi održavao u SAD-u u takvo vrijeme (1978. ista osoba koja je hvalila intelektualnu znatiželju zapada i ismijavala one akademike i sve ne-Evropljane koji su u svemu vidjeli političku spletku. Princeton. Nakon toga objavljena je knjiga koja se temeljila na bilješkama sa seminara. 1977.). 113 204 .iznad etničkih i vjerskih raznolikosti i vodila prema nekoj vrsti (moguće jedinstvene) svjetovne demokracije. Također je nevjerojatna činjenica da. Prvi seminar bavio se s primjenom psihoanalitičkih i bihevioralnih tehnika analize na razumijevanje suvremenih srednjoistočnih društava. kao i u slučaju konferencije o ropstvu. ali samo su se Izrael i desničarski Maroniti u Libanonu nastojali vratiti na državnu strukturu temeljenu na autonomiji manjinske etničke skupine s bilateralnim vezama prema moćnom vanjskom zaštitniku. J. Psychological Dimensions of Near Eastern Studies.113 Seminar je većinom bio onakav kakav se mogao i očekivati. Središnji je naglasak bio na studijima nacionalnog karaktera (iako s rigoroznom i oštroumnom kritikom Ali Banuazizija takozvanih studija iranskog karaktera. N. i što je na njemu sudjelovalo toliko članova vjerskih i etničkih manjina koje su u biti neprijateljske raspoložene prema onome što se označava kao islamska vladavina (i stoga potencijalno korisni tvorcima politike SAD-a). budući da je osoba koju su doveli na Princeton da govori o palestinskoj arapskoj »manjini« (koliko je samo ironije u ovoj činjenici!) bio izraelski profesor. To je slučajno bilo rješenje predloženo i za Palestince. osim u domeni objavljene (ali većinom neprovedene) politike. Darwin Press. ne može se pripisati znanstvenom interesu.. Nijedna država u regiji nije to postigla. koje je vrlo točno povezao s manipulativnim ciljevima imperijalističkih sila koje imaju L. na seminar nije pozvan niti jedan član većinske sunitske zajednice.

u cjelini. s.. Zanemaruje se kakva su stajališta tih znanstvenika (koliko god oni neutralni i objektivni bili) u odnosu na korporacijske moći i moći vlade. također Moghrabijev »A Political Technology of the Soul«. 1978. International Journal of Middle East Studies 9. bio je to interes za odnos između demografskih uzoraka. 1972. 3.planove za Iran114). International Journal of Group Tension 2. s. Population. koje su metodološke implikacije psihologije kad snažnije društvo proučava slabije.. objektivnih znanstvenika. zima 1981. 114 205 . Psyhological Dimensions of New Eastern Studies. 99-112. seminar izgleda odgovorno i ozbiljno.. and Society in the Near East: Studies in Economic History form the Rise of Islam to the Nineteenth Century« [Zemlja. 210-39. »Iranian 'National Character': A Critique of Some Western Perspectives«. društva su nezrela i tako dalje. s. 19-28. 1... Sve to se ne predstavlja sa znanstvenih stajališta zainteresiranih da promijene ta društva u »zrela«. Za sličan rad s izravno povezanom temom vidi vrlo važne članke Benjamina Beit-Hallahmija. Na četvrtom seminaru čiji je naslov bio »Land. br. ne smijemo upasti u zamku i gledati na čitav taj poduhvat Ali Banuazizi. većina vođa su psihopati. br. ur.. i ovaj seminar se predstavio kao znanstven i nepristran. Ne smijemo zaključiti da je svaki doprinos ovom seminaru bio objektivno bez ikakve vrijednosti. i Fouad Moghrabi. nego iz perspektive neutralnih. iako se ispod površine mogla vidjeti prilično jasna politička briga: u ovom slučaju. S druge strane. Organizatori su se vrlo mudro pobrinuli za to da bude »ravnoteže« između mišljenja i da.. posjednika zemljišta i državne vlasti kao znakova stabilnosti (ili nestabilnosti) u suvremenim muslimanskim društvima. »National Character and National Behavior in the Middle East: The Case of the Arab Personality. Kao i prijašnji. Arab Studies Quarterly 3. da je obitelj represivna. stanovništvo i društvo Bliskog istoka: Proučavanje ekonomske povijesti od uspona islama do devetnaestog stoljeća] ta pitanja nisu obrađivana. U knjizi nam se na mnogo mjesta govori da muslimani žive u izmišljenom svijetu. niti da je svaki znanstvenik koji je sudjelovao na njemu bio član opake zavjere. »The Arab Basic Personality«. u: Brown and Istkowitz. Rezultati su bili tužno predvidivi. kakve uloge njihova istraživanja igraju u provođenju vladinih politika prema muslimanskom svijetu.

Pojavi se znanstveni rad o islamu (kao što se pojavila knjiga o psihologiji u studiju Srednjeg istoka). ta željena nevažnost za opću kulturu. terorizma i antiVidi »Special Supplement: Modern China Studies«. Na ovaj način seminari o islamu održani na Princetonu prilagodili su se povijesti drugih programa područnih studija zemalja Trećeg svijeta u SAD-u -na primjer. napišu se osvrti na nj i objave u jednoj ili dvije visoko stručne publikacije s ograničenom publikom i zatim taj rad nestane. za druge Azijate. omogućuje znanstvenicima da nastave raditi što su radili. br. recimo. Još uvijek je moguće reći o islamu stvari koje su neprihvatljive za židovstvo. Bulletin of Concerned Asia Scholars 3. i još uvijek je moguće pisati studije o islamskoj povijesti i društvu koja zanemaruju svaki veći napredak u teoriji interpretacije od vremena Nietzschea. za crnce. nejasni koncepti (poput samog »islama«) i intelektualni idiom koji nije u dodiru s onime što se općenito događalo u humanističkim znanostima i društvu u cjelini. opće historiografije ili za analizu teksta.samo kao na mehanički zbroj velikog broja diskretnih dijelova od kojih se taj poduhvat sastoji. Njima još uvijek dominiraju zastarjeli. studiji političkog islama – većina su ih agresivni studiji fundamentalizma. U izboru glavnih tema i trendova ta četiri seminara dala su si zadatak da oblikuju svijest o islamu u okvirima koji su ga ili udaljili kao neprijateljski fenomen ili istaknuli određena obilježja islama kojima se moglo »upravljati« u političkom smislu. Marxa i Freuda. ljeto-jesen 1971. od sredine 80-ih.115 Razlika je u tome što se islamski programi tek moraju »revidirati«. Međutim. Upravo ova marginalnost islamskih studija. a medijima da preuzmu širenje rasističkih karikatura islamskih naroda. akademskom proučavanju Kine neposredno nakon rata. 3-4. Posljedica toga jest da aktualno u proučavanje islama ne može mnogo pružiti znanstvenicima koji se zanimaju za metodološke probleme. 115 206 .

postale su sve ovisnije o velikom aparatu sistematiziranih podataka razumljivih samo stručnjacima. I biznis i vlada. New York. porasta stanovništva i neograničeno prolongirane nužde hladnog rata. shodno tome. terorizma i haremskih ćilima. s. A sveučilišta.. The New Radicalism in America. tehničarima i upraviteljima [stvorena onim što Lach naziva »postindustrijski poredak«]. 360-92. jer to je odgovor na ono što je Christopher Lasch nazvao nezapamćena potražnja za stručnjacima. Vintage Books. Na njih se gleda kao na tehničare s »čvrstim skupom praktičnih uputa i savjeta« (fraza Dwighta Macdonalda116) koje iznose zabrinutoj javnosti. 116 Christopher Lasch. čime ih se hrani već desetljećima.modernizma kao glavnih obilježja islama – preplavili su tržište. 316. New York. pod pritiskom tehnološke revolucije.. s. 117 207 .117 Tržište je za stručnjake toliko privlačno i unosno da je posao koji su napravili u pitanju Srednjeg istoka gotovo u potpunosti usmjeren na njega. ničim izazvanog nasilja. »Howtoism«. Njihove izjave nisu ni blage ni uglađene kulturnim osjećajem za islam kao što je slučaj u Britaniji ili Francuskoj. To je jedan od razloga zašto se niti u jednom afirmiranom časopisu (a što se toga tiče niti znanstvenim knjigama objavljenima u novije vrijeme) ne pridaje pažnja osnovnim pitanjima Čemu studiji Dwight Macdonald. A javnost se odnosi prema njima ljubazno. 1962. Na ovaj način znanstvena grupacija samu sebe održava. Vintage Books. 1965. Kad se javnosti predstavljaju stručnjaci. 1889-1963: The Intellectual as Social Type. postaju industrije masovne produkcije stručnjaka. u: Against the American Grain. Većina ih se poziva na šačicu znanstvenika (poput Bernarda Lewisa) kako bi mobilizirali javno mišljenje protiv »islamske prijetnje«. a potrošači vijesti o islamu i dalje dobivaju velike doze islamskog kažnjavanja. to se događa zato što je izvanredno stanje uhvatilo »Zapad« nespremnim.

odgovara na ono što analizira kao nacionalne i korporacijske potrebe.Srednjeg istoka i islama? Za koga se oni rade? Brisanje metodološke svijesti apsolutno se preklapa sa sadašnjim stanjem tržišta. znanstvena retorika namjerno je arogantna u nijekanju političke pristranosti. Sveukupna posljedica jest jedna vrsta skrivenih institucionalnih namjera. a posljedica toga je da scenom dominiraju islamski fundamentalizam. nasilje i tako dalje) definiraju i islam i proučavanje islama te isključuju sve što se ne uklapa u njih. Islam. ako se proučava »islam«. jer sve što je izvan definicije konsenzusa smatra se nevažnim za interese SAD-a i medijsku definiciju dobre priče. što u ovom slučaju znači da znanstvenici rade reaktivno. zaklade): ne pita se zašto se radi to što se radi ako za to postoji klijentela koja će cijeniti te vijesti ili biti barem potencijalno receptivna. znanstvenici prestaju razmišljati na način područja i naroda koje proučavaju. Akademska zajednica. iste te stvari također čine jasnim da izvještavanje o islamu iz SAD-a (zadnje supersile) nije interpretacija u stvarnom smislu. a znanstvena samo-čestitanja neograničeno potvrđuju današnju praksu (većinom u novinarstvu). ujedno. opća kultura getoizira njihov rad predstavljajući ga marginalnim. na primjer) bez razlike. Znanstvenike više vodi cehovska ortodoksnost nego prijeka potreba za stvarnom interpretacijom. terorizam ili »dobri« muslimani (u Bosni. i. izuzev u vrijeme kakve krize. nego čisto dokazivanje sile. nije sugovornik nego roba. Nije ispunjen nijedan od dva uvjeta neophodna za upoznavanje duge kulture – nenasilni kontakt sa stranom kulturom kroz stvarnu razmjenu i samosvijest u interpretacijskim projektima – i to odsustvo nameće usamljenost. provincijalnost i neujednačenost u izvještavanju o islamu. tako što iz goleme količine islamskih detalja izluči odgovarajuće islamske teme i na kraju te teme (ekstremizam. Ono što opisujem jest u biti usamljen poduhvat. sveučilišna katedra za Srednji istok ili neka zaklada 208 . Zagovaraju se znanstvena slava i integritet područja naspram kritičara autsajdera. O malo čemu drugome se izvještava. Čak kada i povremeno vlada. korporacije. za vijesti kao i za njihove konzumente (vlada. odgovarajući na ono što različiti interesi zahtijevaju od njih. Značajno. Mediji govore o islamu što žele zato što mogu. Još gore. s druge strane.

Zato se u raspravi o suvremenom islamskom društvu. Najzanimljiviji propust (i najučestaliji) jest analiza veze između znanja i različitih oblika moći u društvu za koje se to znanje stvara. br. svibanj-lipanj 1980. Stariji stručnjaci s ovog područja. »Replay«. znanstvenici odnose prema onome o čemu se raspravlja većinom kao prema dokazu. Za odgovor vidi: Edward W. on je Palestinac (ili Iranac. 118 209 .. Said. kritika je jednoglasno ugurana u najpedantniji mogući jezik i nikad se ništa ne kaže o metodologiji ili pretpostavkama.118 Što se tiče samih izvora. 19-21...organiziraju konferenciju o budućnosti studija Srednjeg istoka (što je obično eufemizam za »Što ćemo napraviti s islamskim svijetom?«) pojavljuju se isti koncepti i ciljevi. Puno se ulaže na to ponavljanje i dobro vođeni sistem pokroviteljstva. Zanimljivo je da su zapadni stručnjaci za islam uvijek sistematično pokušavali metodološki se baviti islamskim pisanjem o islamu: je li znanstveno? Je li dokaz? Ili nije ni jedno ni drugo? Za primjer kako tipični stručnjaci za Srednji istok navode etničke izvore kao »vjerodostojne« vidi: J . Kao posljedica toga. br. a rijetko kao prema nečemu što zaslužuje svoj vlastiti integritet ili pravo da odgovori. srpanjkolovoz 1980. povezani su međusobno i s donatorima. 68-69. da ne spominjemo zapošljavanje i mogućnost objavljivanja u afirmiranim časopisima. Hurewitz. prema njima se uvijek odnosi kao da su inertni. ideologija i etničko porijeklo postanu glavne teme: On je marksist. Columbia Journalism Review 19. musliman ili Sirijac) – a dobro znamo kakvi su oni. »Another View on Iran and the Press«. Ponuditi neprijateljsku kritiku priznatim znanstvenicima ili njihovom radu na ovom području preveliki je rizik. 1. s. s. bili oni iz vlade. osvrti na knjige bljutavi su i većinom pohvalni. Mladi znanstvenik ovisi o toj mreži da bi dobio subvencije. A čim se začuje glas koji izazove tu urotu šutnje. Columbia Journalism Review 19. korporacija ili sveučilišta. pokretu ili ličnosti. više nego u području opće povijesti ili književnosti. 2.C..

Rodinson je u 210 . jest da se ona još jednom usporedi sa situacijom u Velikoj Britaniji i Francuskoj. a znanje o tim problemima bilo je u cjelini pozitivističko kao i izravno uključeno. u Velikoj Britaniji o samovladi počinjenih naroda. sveukupna marginalnost. U obje zemlje postojao je. usprkos tom prilično jadnom stanju stvari (ili možda upravo zbog njega) stvoreno je nešto vrijednih spoznaja o islamu i neki neovisni umovi uspjeli su se probiti kroz pustinju. tim dvjema prethodnicama SAD-a u islamskom svijetu. u Francuskoj o mission civilisatrice. Na islamski svijet se gledalo kao na diskretan niz problema. kadar stručnjaka za islam s dugotrajnom savjetničkom ulogom u oblikovanju (pa čak i provođenju) vladine kao i komercijalne politike. ali uvijek nakon što je ta politika provedena i. određuje način na koji SAD gledaju islamski svijet. Nighlineu ili Charlie Rose.Pa ipak. sveukupna intelektualna nepovezanost (suprotna cehovskom konsenzusu). tako reći. Zbog toga su danas slavni stručnjaci za islam javne ličnosti čiji je raison d'être. I to. Teorije i apstrakcije o islamskom načinu razmišljanja. napokon. još i danas kad su kolonijalna carstva nestala. ne sociolozi. Jer zašto bi se inače jedna tako osebujna struktura znanja o islamu razvijala i cvala. sveukupni interpretacijski bankrot većine (iako ne cjelokupnog) pisanja o islamu može se pratiti do mreže stare škole korporacije-vlada-sveučilišta koja dominira čitavim tim područjem. a više iz širih intelektualnih i moralnih struja u tim društvima. pojavljuju se tu i tamo u provođenju politike. utemeljena. naravno. koja ima snagu neupitne vjere. Pogledajte način na koji se iste antimuslimanske ličnosti uvijek iznova pojavljuju u MacNeil/Lehrer Reportu. da zadrže francuski ili britanski interes u islamskom svijetu. međutim. Uglavnom. Diskurs o islamu igrao je ulogu uglavnom opravdavanja nacionalnih (ili čak privatnih ekonomskih) interesa u islamskom svijetu. Ali u oba ta slučaja postojao je neposredni zadatak: provođenje vlasti u kolonijama. i njihova podrška u općoj kulturi dolazi manje iz postindustrijskog kulta stručnosti (koji postoji u obje te zemlje). neopterećena neuspjesima koji se ponavljaju jedan za drugim? Najučinkovitiji način da se shvati točna kvalitete te vizije. toliko isprepletena. To je bilo tako sve do kraja drugog svjetskog rata. Iz puno drugih razloga takvi su stručnjaci u cjelini uglavnom humanisti. dobro izgrađena.

Slični znanstvenici u SAD-u poznati su samo kao stručnjaci za islam ili Srednji istok. s. 4.) na području Zaljeva.. može se gledati kao na intelektualni ekvivalent upravljanja krizom. Njihov status većinom proizlazi iz činjenice da je islamski svijet za SAD strateško područje sa raznovrsnim mogućim (ako već ne stvarnim) problemima. ali ta klasa nije zauzvrat proizvela dodatak jednak mreži studija Srednjeg istoka sveučilišta-vlada-korporacije saveza koji postoji u SAD-u.Francuskoj veliki filolog. 119 211 . Oni pripadaju klasi stručnjaka i na njihovu domenu.119 Međutim. 368-93. srpnja 1980.. dobro znan i kao marksist. Zvalo ih se da daju savjete pa čak i sudjeluju u ministarstvima za kolonije i privatnim poslovnim poduhvatima. br. takve osobe nestaju i u Francuskoj i u Engleskoj i u budućnosti je vjerojatno da će ih zamijeniti sociolozi ili specijalizirani stručnjaci za starine američkog tipa. ali nisu stvorili vlastitu neovisnu strukturu koju uzdržava pa čak i održava privatni poslovni sektor ili izravno zaklade i vlade. Znanje i izvještavanje o islamskom svijetu. oko čitavog aparata srednjoistočnih Vidi moje komentare o knjigama Rodinsona i Houranija u: Arab Studies Quarterly 2. i Velika Britanija i Francuska proizvele su klasu stručnjaka za kolonijalizam. Što netko tko studira o arapskim plemenima može učiniti oko uplitanja između njega/nje i plemena koja imaju naftu. jesen 1980. Military Buildup«. prema tome. ukoliko se tiče suvremenih znanosti u islamskom svijetu. 14. oko aktivnog razgovora i promocije Rapid-Deployment Forces (vidi uvodnu priču Newsweeka »Defending the Oilfields: The U. Tijekom niza desetljeća upravljanja islamskim kolonijama. Povremeno su držali kongrese. a potpomaže ih i potiče struktura stvaranja znanja koja je gotovo isto toliko velika i nepregledna. Profesori arapskih. u SADu definiraju geopolitika i ekonomski interesi (za pojedinca) u nevjerojatno velikom rasponu. perzijskih ili islamskih institucija radili su svoj posao na britanskim i francuskim sveučilištima. Kasni Hourani u Engleskoj bio je poznati povjesničar i čovjek čiji je rad primjer očitog liberalizma. S.

Pa ipak. Maghreb-Mashrek 82.. 34. a cvjetajućim institucionalnim spajanjem znanosti. korporacija i zaklada. vladine i korporacijske svrhe. podučavalo jezike tog područja 2659 postdiplomaca i 5150 studenata (12 posto i 7. Na kolegije Srednjeg istoka upisalo se 6400 postdiplomaca i 22300 studenata (što je iznosilo 12. što je vrlo zanimljivo. činjenice i brojke koje upravljaju onime što bi se moglo nazvati ortodoksnim izvještavanjem o islamu. listopad-studeni 1978. lipanj 1979. koje je proveo Richard Nolte (koje je naručilo. Nolte. 120 Richard H. poslovanja i vlade s druge strane? Dopustite mi da zaključim ovaj dio pokušavajući vrlo konkretno dati odgovor na to pitanje u dva dijela. »Les Etudes sur le moyen-orient aux EtatsUnis«.S..»pomagača« pri State Departmentu. Middle East Centers at U..4 posto od ukupnog broja postdiplomaca i studenata kojima su glavni predmeti bili »studiji područja«120). odjel Exxona) i koji je objavljen 1979. 2. 121 212 . s.121 Prema oštroumnom istraživanju centara za Srednji istok pri američkim sveučilištima. ali vrlo slična situacija postupno počinje zahvaćati i Evropu. u zadnje vrijeme.6 posto od ukupnog broja). Prvo. »centri [za Srednji istok] se mogu smatrati novim marketinškim mehanizmom sveučilišne proizvodnje – koji ne samo da pomažu stvaranje proizvoda Irene Ferrera-Hoeschstetter. s. Prema korisnom francuskom istraživanju američkih centara studija za Srednji istok. Koncentrirat ću se na SAD. Esso Midle East.« Sveučilišta su se složila s tim stajalištem: »Sa stajališta sveučilišta«. stvarni uvjeti. oko 1650 stručnjaka za Srednji istok je 1970. niza profesora orijentalista? Kakvo može biti stvarno znanje o drugoj kulturi kad je toliko ograničeno hipotetskom nužnošću »krize polumjeseca« s jedne. prikladno piše Nolte. (zahvaljujem Donu Snooku iz Esso Middle East koji mi je poslao primjerak Nolteova izvješća). broj onih koji su diplomirali na studijima Srednjeg istoka bio je neproporcionalno mali – manji od 1 posto studenata u državi. Universities. kabinet za obrazovanje potpomogao je područne studije »da brzo stvore veliki broj stručnjaka i specijalista u edukativne.

Neki direktori su imali osjećaj da se stvari popravljaju. s. 24. koje centri smatraju akademski legitimnima i poželjnima. zanemaruje. a drugi nisu bili tako sigurni u to. Najjači naglasak na studijima Srednjeg istoka stavljen je na područja kao što su islamsko pravo i arapsko-izraelski sukob: njihova važnost je očita. nego i stvaraju ta tržišta. 43. 123 213 . Književnost se. koji dolazi izvan sveučilišnog kampusa.. 46. Ibid. Štoviše. 20.. s. tako i ove tržišne stvarnosti utječu na školske rasporede. Nolte kaže. specijalista za određeno područje obučenih u korisnim disciplinama i profesionalaca za potencijalno golema nova tržišta. Potreba za stručnošću o suvremenom Srednjem istoku proizvodi niz kolegija i mnoštvo studenata i stavlja naglasak na prihvaćanje i održavanje pomoćnih perspektiva znanja. koje su unosne i neposredno primjenjive. direktori centara koje je intervjuirao spomenuli su incidente koji uključuju organizirani politički pritisak. 40. bankarska i druga profesionalna tržišta za prikladno obrazovane magistre za Srednji istok razmjerno su živnula. da se spriječe ili diskreditiraju aktivnosti povezane s Arapima. prema Nolteu. gosti predavači. zahvaljujući ekonomskim i političkim čimbenicima. prihvaćanje arapske financijske pomoći za te studije – njihova meta može biti bilo što.koji se lakše plasiraju na tržištu.«122 Kao što su seminari na Princetonu pomogli oblikovati intelektualna pitanja u znanstvenoj zajednici. pritisci. prikazivanja filmova. kao i znatno velike skupine studenata studija Srednjeg istoka upisanih na američkim sveučilištima.« A u vezi postdiplomskih programa kaže: » Vladina. Svijest o ovome nametnula je zabranu kojoj se neki direktori centara ne suprotstavljaju – ili si mogu priuštiti da je ignoriraju. Još jedna posljedica jest da metodoloških istraživanja 122 Ibid. Arapski kulturni događaji.123 Sve te stvari (politika. tržišta) osjete se na razne načine. korporacijska.

prijevod Robert Hurley. 1978. o islamu i drugim dijelovima Trećeg svijeta. objašnjava zašto ono nije u stanju propitati vulgarne stereotipe koji kruže u medijima. građevinskim firmama) i. Pantheon Books. općeg znanstvenog časopisa. The History of Sexuality. napokon. intelektualno reguliranje Michel Foucault. ali dobro opisuje ekstremno sužavanje fokusa i štetno istanjivanje sadržaja znanja o islamu.«124 Različito od jednostavne intervencionističke cenzure. New York. a u medijima. Sve to izolira studij islama i Srednjeg istoka od drugih intelektualnih i moralnih struja u znanstvenoj zajednici.jednostavno nema: student koji želi napraviti karijeru u studijima Srednjeg istoka će prije svega morati proći puno teških i dosadnih godina da stekne diplomu (nakon čega neće biti siguran hoće li uspjeti pronaći posao učitelja). Volume One: An Introduction. ili ste pristaša (vrlo ograničena stvar) ili ste stručnjak pozvan da iznosite mišljenja o šijitskom islamu i antiamerikanizmu. Akademski stručnjaci za islam su kao tijelo neutralizirani u svojoj izoliranoj. I upravo taj sistem odražavaju mediji u svom oslanjanju na stereotipe koji se temelje na strahu i neznanju. s. u obliku studija slučaja. nazvao »povod za diskurs. 34. 124 214 . Uloga stručnjaka očigledno pomaže u razvoju karijere. što netko tko je njihov stalni gost zna. to ipak ne sprečava proizvodnju velike količine materijala o Srednjem istoku.. Ako se ovo što sam opisivao čini intelektualno ograničavajućim (kao što uistinu i jest). osim ako osoba već nije uspjela u biznisu ili vladi. Prije svega. neposrednoj funkcionalnoj ulozi kao statusni simboli mjerodavnih organa za islam i također ovise o čitavom sistemu koji oblikuje i opravdava njihovu ulogu u tom sistemu. međunarodnim ulagačkim kućama. na primjer. moramo se nositi s onim što je Foucault. Mediji će se činiti povoljnijom pozornicom na kojoj će se moći pokazati stručnost od. naftnim kompanijama. u drugom kontekstu. Drugim riječima. zatim će steći magisterij ili međunarodnu diplomu u temi koja će biti zanimljiva onima koji zapošljavaju taj kadar (vladi. Ovo može izgledati kao parodija kako se stvara znanje. radove će nastojati obaviti što brže.

izvještavanju kojem snagu. naravno. koja je obično prekrivena slojevima Fraza je uzeta djelomično od Roberta Blooma iako je on. Sve u svemu. Toliko o ortodoksnom izvještavanju o islamu. 1973. na primjer. islam (ili. građa koja se uvijek s njim povezuje) postao je ortodoksnost našeg društva. Kod tih antitetičnih tumača. našla je mjesto i u kulturi i u politici i to mjesto je vrlo dobro definirano: o tome se mogu citirati autoriteti. 93-96. New York.125 Pod antitetičnim znanjem podrazumijevam znanje koje su stvorili ljudi koji su prilično svjesno smatrali da pišu suprotno prevladavajućem ortodoksnom mišljenju. vidi njegovu knjigu The Anxiety of Influence: A Theory of Poetry. a on pripada kategoriji koju bismo mogli nazvati antitetičnim znanjem.. iz toga se mogu izvlačiti dokazi o određenim primjerima islama – i to svi. metodološka šutnja orijentalizma. 125 215 . tekstove i autoritete. On ulazi u kulturalne kanone i to zadatak da ga se promijeni čini jako teškim. To je razlog zašto ono i dalje postoji usprkos promjenama koje su se dogodile u svijetu i to je razlog zašto nastavlja regrutirati ljude u svoju službu. trenutno izvještavanje o islamu i ne-zapadnim društvima zapravo kanonizira određene pojmove. prisutnost daje njegova povezanost s moći. praviti reference. ne samo stručnjaci i novinari.diskursa o dalekim i stranim kulturama jasno i sigurno ohrabruje samo sebe. koristi u drugačijem konteksu i naziva »suprotnom kritikom«. A zauzvrat takva ideja postaje nekom vrstom a priori kriterija koji mora uzeti u obzir svatko tko želi raspravljati ili nešto reći o islamu. Kao što ćemo vidjeti. Oxford University Press. Ipak. postoji još jedan pogled na islam koji je u opticaju. trajnost i iznad svega. bolje. čine to iz različitih razloga i u različitim situacijama. Ideja da je islam srednjovjekovan i opasan kao i neprijateljski i prijeteći. s. Od nečega dalekoga. ali kod svih se uočava stav da su kako i iz kojih razloga proučavaju islam pitanja koja zahtijevaju promišljanje i eksplicitnost.

126 216 . Drugu skupinu čine stariji znanstvenici čiji se rad suprotstavlja ortodoksnom učenju koje dominira na tom polju i to iz previše razloga Tipični za ovu grupu su radovi Petera Granda. Postoje tri glavne vrste antitetičnog znanja o islamu i tri sile unutar društva koje su u stanju preispitati ortodoksno mišljenje. Jedna je skupina mlađih znanstvenika. Basema Musallema.optimističnog pouzdanja u objektivnu neutralnost. Ne pripadaju svi mlađi znanstvenici o kojima govorim u te skupine.126 Čine se posebno osjetljivima na etnocentrične oblike orijentalističkog diskursa i većina njih su (zbog toga što su mladi) relativni autsajderi u pokroviteljskom sistemu koji održava starije članove te profesije. Slične skupine osnovane su i u Evropi i sve su međusobno povezane. zamijenjena je hitnom raspravom o političkom značenju školovanja. oni ne rade generalizacije nego su stručnjaci na svom području i prihvatili su takve inovativne metodološke instrumente kao što su strukturalna antropologija. Za njih je činjenica da su SAD uključene u globalnu politiku. Judith Tucker. koje nastaje iz te tri vrste znanja. oboje utemeljeni kao organizacije posebno ustanovljene da bi se izbjeglo suučesništvo s vladom i naftnim kompanijama. Svi oni nastoje izvještavati o islamu iz perspektiva koje njihovi stariji kolege ili zanemaruju ili za koje ne znaju da postoje. rad na islamu na neki način smatraju povezanim s političkim aktivnostima države i stoga se ne pretvaraju da su »objektivni« znanstvenici. da velik dio toga ima veze s muslimanskim svijetom i da to nije nešto o čemu bi se trebalo šutjeti ili prihvatiti kao neutralnu istinu. Za razliku od starijih orijentalista. kvantitativne metode i marksistički načini analize sa stvarnim zanimanjem i često uspješnim primjenama. politički iskreniji od svojih starijih kolega na tom području. Iz njihovih redova pojavili su se Alternative Middle East Studies Seminar (AMESS) i Middle East Research and Information project (MERIP). ali većina su otvoreni revizionisti u svojim ciljevima. Oni su uglavnom sofisticiraniji. Erica Davisa i Stuarta Schaara te drugih.

Najzad. Nije dovoljno da se njihovi stavovi razlikuju od stručnjaka koji imaju ortodoksno mišljenje.da bih ih mogao shematski sažeti.127 Fischer je prestao pisati o islamu i Iranu. iako su obojica izrazili znatne sumnje u stabilnost Pahlevijevog režima. moraju postati više politički orijentirani u ovom društvu. koliko iz intelektualnih. Moraju pokušati staviti svoje mišljenje u opticaj. ali malo ih je. dvojica su od vrlo malo iranologa koji su nekoliko godina prije iranske revolucije ozbiljno shvatili političku ulogu 'ulama (šijitskog svećenstva u Iranu). za njih se mora naglasiti da bi njihov rad imao učinka koji potencijalno može imati. 24 i 71. Jesu. Potom. Možda ih je upravo ta činjenica oslobodila od obaveze pristajanja uz status quo i omogućila im da vide stvari koje su konvencionalni pisci o islamu zaobišli. na primjer. Zanimljiva stvar o ovoj skupini antitetičnih pisaca o islamu jest da ih se ne može svesti na metodološku i ideološku karakterizaciju koja bi im odgovarala. Ipak. čija su proučavanja svjetovne opozicije šaha dala izuzetan niz uvida u političku dinamiku revolucije ili Michael G. izdvojili iz većine mišljenja o Iranu i. čeka ih duga politička i organizacijska borba. Hamid Algar s Berkeleya i Nikki Keddie s UCLA. Fred Halliday. a budući da takav napor uključuje znatno više od samog pisanja i objavljivanja. dok je Halliday postao konvencionalna i predvidiva ličnost. kao posljedica toga. Algar i Keddie međusobno se vrlo razlikuju. imamo skupinu pisaca. 217 . bilo aktivno i institucionalno povezano u ulozi savjetnika s vladama ili korporacijama. iz prvog poglavlja. obojica znanstvenici koji su se. To ne znači i da nisu cijenjene i štovane ličnosti. aktivista i intelektualaca. Fischer s Harvarda i. Pa ipak. u Engleskoj. ako uopće itko od njih. zapanjuje činjenica da gotovo nijedan od njih ne pripada establišmentu studija Srednjeg istoka. toliko i akademskih razloga. koji nisu priznati stručnjaci za islam. ali čija je uloga u društvu određena njihovim cjelokupnim opozicijskim stajalištem: to su proturatni i 127 Vidi bilješke 23. napisali nevjerojatno vrijedan rad o suvremenom Iranu. Ervand Abrahamian s Baruch Collegea.

protuimperijalistički militanti, svećenstvo različitog mišljenja, radikalni intelektualci i učitelji i tako dalje. Njihov uvid u islam ima vrlo malo veze s mudrošću orijentalista, iako je na neke od njih utjecao kulturni orijentalizam koji se može naći posvuda na Zapadu. Pa ipak, (ako uzmemo u obzir čovjeka kao što je I. F. Stone, na primjer) kulturno nepovjerenje i antipatija prema islamu miješa se s još jačim osjećajem o tome što je imperijalizam i kakva je ljudska patnja, bez obzira je li netko Židov, musliman ili kršćanin. Stone je jedinstveno predvidio posljedice SAD-ove podrške šahu nakon revolucije i upravo su ljudi poput njega, a ne vladini i akademski stručnjaci za Iran, zagovarali politiku pomirenja prema revolucionarnom režimu. Kod takvih ljudi je impresivno to kako, usprkos nedostatku stručnih potvrda, uspijevaju razumjeti određenu dinamiku unutar postkolonijalnog svijeta i, iz toga, unutar velikog dijela islamskog svijeta. Za njih ljudsko iskustvo, a ne ograničavajuće oznake kao što su »islamski način razmišljanja« ili »islamski identitet«, definira ono na što treba usmjeriti pažnju. Štoviše, oni su iskreno zainteresirani za razmjenu i svjesno su izabrali prijeći rigidne linije neprijateljstva koje su između naroda postavile vlade. Ovdje nam ponajprije pada na pamet odlazak Ramseya Clarka u Teheran i hrabra uloga koju su tijekom najgorih dana krize u Iranu odigrali pojedinci poput Richarda Falka, Williama Sloanea Coffina mlađeg, Dona Lucea i drugih prebrojnih da bismo ih sve spomenuli, kao i organizacije kao što su Friends Service Committee, Clergy and Laity Concerned i druge skupine poput njih. Pored toga, kao dio ove skupine koja ima drugačije mišljenje, moramo uključiti i razne publikacije i alternativne organizacije vijesti kao što su The Progressive, Mother Jones, The Nation, koji su otvorili svoje stranice i učinili svoje izvore dostupnima suprotnim pogledima o Iranu i (nažalost rjeđe) o islamu. Taj isti fenomen prisutan je i u Evropi. Najvažnije, po mom mišljenju, u vezi s te tri skupine jest to što smatraju da se znanje treba aktivno tražiti i osporavati, da ono nije samo pasivno recitiranje činjenica i »prihvaćenih« pogleda. Borba između ovog stava, kako se odnosi prema drugim kulturama i, dalje, na šira politička pitanja, i specijaliziranog institucionalnog znanja koje njeguju 218

dominantne snage naprednog zapadnog društva, epohalna je stvar. Ona uvelike nadilazi pitanje je li neki pogled pro- ili antiislamski, patriotski ili izdajnički. Kako naš svijet postaje sve jedinstveniji, kontrola nad oskudnim resursima, strateškim područjima i velikim stanovništvom činit će se sve poželjnijom i neophodnijom. Brižno gajeni strahovi od anarhije i nereda vrlo će vjerojatno proizvesti suglasnost pogleda i, s referencom na »vanjski« svijet, veće nepovjerenje, a to vrijedi kako za islamski svijet, tako i za Zapad. U to će vrijeme (koje je već započelo) stvaranje i širenje znanja igrati apsolutno presudnu ulogu. Dokle god se znanje ne bude prihvaćalo, u humanističkom i političkom značenju, kao nešto što bi trebalo staviti u službu koegzistencije i zajednice, a ne određene rase, narode, klase ili religije, budućnost izgleda loše.

219

Znanje i tumačenje

Svo znanje o ljudskom društvu, ne o prirodnom svijetu, povijesno je znanje i stoga počiva na mišljenju i tumačenju. To ne znači da činjenice ili podaci ne postoje, nego da činjenice svoje značenje dobivaju iz onoga kako ih se protumači. Nitko ne osporava činjenicu da je Napoleon živio i bio car Francuske, međutim, postoji neslaganje u tumačenju je li bio veliki ili, na neke načine, katastrofalan vladar Francuske. Iz takvih neslaganja nastaju povijesna djela, a iz njih se izvodi povijesno znanje. Tumačenje, naime, velikim dijelom ovisi o tome tko tumači, kome se on obraća, koja je svrha tumačenja i u kojem povijesnom trenutku se tumačenje odvija. U tom smislu, sva bi se tumačenja mogla nazvati situacijskima: uvijek se javljaju u situaciji koja utječe na tumačenje.128 To se povezuje s onim što su drugi tumači rekli, na taj način da se njihova tumačenja potvrđuju, osporavaju ili da se na njih nastavlja. Svako tumačenje ima svog prethodnika i veze s drugim tumačenjima. Stoga bilo tko tko ozbiljno piše o islamu, Kini, Shakespeareu ili Marxu, mora na neki način uzeti u obzir ono što je već rečeno o tim temama, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga da ne bude irelevantan ili suvišan. Nijedno pisanje nije (niti može biti) toliko novo da bude potpuno originalno, jer pisanje o ljudskom društvu nije izvođenje matematičkih operacija i stoga se ne može težiti radikalnoj originalnosti. Znanje o drugim kulturama, stoga, posebno je izloženo »neznanstvenim« netočnostima i okolnostima tumačenja. Pa ipak, provizorno možemo reći da je znanje o drugim kulturama moguće i, važno je dodati, poželjno, ako su ispunjena dva uvjeta, a to su, igrom slučaju, dva uvjeta koja studiji Srednjeg istoka ili islama uvelike ne ispunjavaju. Prvo, student mora osjećati da ima odgovornost prema i da
To sam raspravio u: »Reflections on Recent American 'Left' Literary Criticism«, Boundary 28, br. 1., jesen 1979., 26-29.
128

220

nije u prisilnoj vezi s kulturom i narodom koji proučava. Kao što sam već rekao, većina onoga što je Zapad znao o ne-zapadnom svijetu zna u okviru kolonijalizma. Evropski znanstvenici stoga prilaze toj temi s općenito dominantnog stajališta i ono što su rekli o toj temi rekli su s malo upućivanja na ono što su neki drugi znanstvenici (a ne evropski) rekli o istoj temi. Iz puno razloga koje sam već naveo u ovoj knjizi i u knjizi Orientalism, znanje o islamu i islamskim narodima općenito proizlazi ne samo iz dominacije i sukoba, nego i iz kulturalne antipatije. Danas se islam definira negativno kao nešto s čim je Zapad radikalno posvađan i ta tenzija definira okvir koji radikalno ograničava znanje o islamu. Toliko dugo dok taj okvir bude postojao, islam, kao vitalno živuće iskustvo muslimana, ne može se poznavati. To, nažalost, posebice vrijedi za SAD i u nešto manjem omjeru za Evropu. Drugi uvjet nadopunjava i ispunjava prvi. Znanje o društvenom svijetu, za razliku od znanja o prirodi, jest u osnovi ono što nazivam tumačenje. Ono zahtijeva status znanja različitim sredstvima, od kojih su neka intelektualna, mnoga od njih društvena pa čak i politička. Tumačenje je prije svega oblik stvaranja. To znači da ono ovisi o voljnoj i namjernoj aktivnosti ljudskog uma, modelirajući i oblikujući predmete na koje usmjerava svoju pažnju brižno i s proučavanjem. Takva aktivnost odvija se silom prilika u specifičnom vremenu i na specifičnom mjestu i povezana je sa specifično određenim pojedincem koji ima specifičnu pozadinu, koji se nalazi u specifičnoj situaciji i ima specifičan skup namjera. Tumačenje tekstova, na čemu se znanje o drugim kulturama u biti temelji, ne odvija se u klinički sigurnom laboratoriju niti daje objektivne rezultate. Tumačenje je društvena aktivnost i nerazmrsivo je povezano sa situacijom iz koje je na prvom mjestu nastalo, što mu zauzvrat daje status znanja ili ga odbacuje kao neprikladno. Niti jedno tumačenje ne može zanemarivati tu situaciju i nijedno tumačenje nije potpuno bez tumačenja situacije. Evidentno je da su neznanstvene smetnje poput osjećaja, navika, konvencija, asocijacija i procjena bitan dio bilo kojeg tumačenja. Svaki 221

koje. drugim riječima. naravno. čak i oni mogu probuditi emocionalne asocijacije kod znanstvenika. Upravo taj svjesni. U tom trenutku. zapravo počinje sa sviješću o predrasudama onog koji tumači. Ne moramo spominjati da čitav taj proces ima vrlo malo veze s »novim i potpuno različitim znanjem« na koje aludira konvencionalni orijentalist ili s »disciplinama« profesora Bindera. ljudsku situaciju iz koje je nastao. osjećaju odvojenosti od teksta koji se tumači i tako dalje. Suprotno vrijedi za ono što bi se moglo nazvati humanističkim tumačenjem. razumijevanja i iz toga znanja gdje nema interesa. iako. Na kemijske elemente ne utječu i oni ne uključuju osjećaje. To se može činiti kao banalni truizam. po mišljenju velikog broja teoretičara. i privatni ego i član društva s različitim vezama koje ga povezuju s tim društvom. tumač na disciplinirani način mora težiti tome da koristi razum i podatke koje je skupio formalnim obrazovanjem (što je samo po sebi dug interpretacijski proces) kako bi se moglo postići razumijevanje. onaj koji tumači razumije sebe u svojoj ljudskoj situaciji i tekst u odnosu na njegovu situaciju. namjerni trud da se prevladaju udaljenosti i kulturalne barijere čini znanje o drugim društvima i kulturama mogućim. Obrađujući nacionalne osjećaje kao što su patriotizam.tumač je čitač. Za američkog znanstvenika. U ovom prilično apstraktnom opisu procesa tumačenja na kraju kojeg se dolazi do znanja (što ni u kojem slučaju nije stabilna stvar) mora se reći jedno: nema tumačenja. ali upravo ta očita istina danas se zanemaruje i poriče. To se može dogoditi samo kao rezultat samosvijesti koja animira svijest o onome što je daleko i strano ali ipak ljudsko. Kako je Hans-Georg Gadamer napisao: 222 . a ne postoji takva stvar kao što je neutralan ili objektivno neutralan čitač. šovinizam ili privatne osjećaje kao što su strah ili očaj. Potreban je veliki trud da se sruše barijere koje postoje između situacije onog koji tumači i situacije koja je postojala u vrijeme i na mjestu kada je tekst nastao. Svaki čitač je. čitanje i dekodiranje suvremenog arapskog ili japanskog romana uključuje jednu potpuno drugačiju vrstu angažmana od onog koji obavlja kemičar pri dekodiranju kemijske formule. ali u isto vrijeme ograničava to znanje.

nego svjesnu asimilaciju vlastitih pred-značenja [to jest. gotovo bez izuzetka. ne priznajući ono strano i ne priznajući strukturu moći koja je omogućila tumačev posao. 129 223 . pristup orijentalista ortodoksnog mišljenja ili »područnih studija« izjednačava udaljenost s autoritetom. New York. mislim da. medija i vlade. s. a glavni uvjet za tu njegovu udaljenost (i vremensku i prostornu) jest prilično doslovno. zatim ih sakriva u rečenici koja je homage profesionalizmu i »disciplinama«. Važno je biti svjestan vlastitih predrasuda kako bi se tekst mogao predstaviti u svoj svojoj novosti i na taj način bio sposoban dokazivati vlastitu istinu naspram vlastitih pred-značenja onog koji tumači. od samog početka. Zato hermeneutički obrazovan um mora. 1975. U raspravi koju sam ranije spomenuo. 238. jest njegova udaljenost. Truth and Method.. nijedan čovjek koji danas na Zapadu piše o islamu eksplicitno ne računa s činjenicom da se »islam« smatra neprijateljskom kulturom ili da se bilo što što neki profesionalni znanstvenik kaže za islam nalazi unutar sfere utjecaja korporacija. a to troje igraju vrlo važnu ulogu u tumačenju i. Seabury Press. čija je kolektivna funkcija učinkovito odbijanja svega što narušava njihovu masku racionalne Hans-Georg Gadamer. prvo čega moramo biti svjesni kod čitanja teksta koji je stvorila neka strana kultura. a to je njegova novost. uključuje strano neke daleke kulture u autoritativnu retoriku znanstvenog diskursa. biti osjetljiv na jednu određenu kvalitetu teksta. onih značenja ili tumačenja koja već postoje kao rezultat prošlih iskustava] i predrasuda. Jednostavno govoreći. samim tim.129 Prema tome. iako ne isključivo. Ali ta vrsta osjetljivosti ne uključuje ni »neutralnost« u pitanju predmeta ni gušenje sebe. Leonard Binder je tipičan: on spominje te stvari. znanju o islamu koje je poželjno i »u nacionalnom interesu«.Osoba koja pokušava razumjeti tekst spremna je da joj taj tekst nešto kaže. koji ima društveni status znanja. Kao što smo vidjeli. prisutnost tumača u svom vremenu i mjestu.

Građanin neke zapadne industrijske države susreće islam ili preko političke naftne krize. Sve to zajedno tvori značajni omjer njegova interesa za tu temu: čista znatiželja pomućena je stvarima kao što su obećanje posla savjetnika u State Departmentu. Tekstovi. što se toga tiče. na primjer. onaj koji tumači svjestan interpretacijske situacije u kojoj se nalazi (to jest. prvo. vrlo je vjerojatno daće čak i »najobjektivnije « obrađivanje te teme imati barem neku vrstu suvremene političke važnosti. Ako netko proučava povijest sirijskih posjeda devetnaestog stoljeća. želja za znanjem. Kao jedan aspekt tumačenja. Na kraju. tada je vjerojatnije 224 . tu je i vlastita povijest pojedinca. želja da se »dokaže« kako je islam divan (ili. Pogledajmo slučaj mladog povjesničara koji želi specijalizirati suvremenu povijest Srednjeg istoka. profesori. Nitko jednostavno ne naiđe na islam. ambicija da se bude mostom razumijevanje između ove i one kulture. pogotovo za nekog vladinog dužnosnika koji jedva čeka da shvati dinamiku tradicionalne vlasti (koja je povezana s pravom na posjedovanje zemlje) kao protutežu stranci Baath koja je na vlasti u suvremenoj Siriji. Ovo je primjer društveno prihvatljivog znanja koje briše korake kojima je do njega došlo. orijentalista) islama na Zapadu. drugo. Ali ako se. tu su i druge stvari koje se moraju uzeti u obzir. »interes« se može još bolje objasniti i to puno konkretnije.objektivnosti. ako razumije da znanje o drugoj kulturi nije apsolutno već relativno u odnosu na interpretacijsku situaciju u kojoj se to znanje stvara). i ako je. ulože napori da se s nekom dalekom kulturom ostvari odnos koji nije prisilan. jake medijske pažnje ili dugoročne tradicije komentiranja stručnjaka (to jest. islamsku kulturu ili islamsko društvo. fundamentalizma i terorizma. drži predavanja i postane poznati znanstvenik. Kreće proučavati taj predmet s tri čimbenika u igri. specifični trenutak dodaju svoj otisak na ono što će taj mladi povjesničar učiti. grozan) kulturni sistem. znanstvena tradicija. Pored toga. osjetljivost i intelektualna nadarenost koju se mora uračunati. želja da se prisustvuje konferencijama. bude na televiziji. vojske ili naftnih kompanija. a svi oni kalupe i oblikuju situaciju prema kojoj se shvaćaju »činjenice« (koje bi navodno trebale biti sirovi podaci).

razina jednostavne činjeničnosti bez koje se nijedno znanje ne može pojaviti: naposljetku. 225 . Na taj se način razvija puno skrupulozniji metodološki osjećaj. društvima i vjerama dolazi iz mješavine neizravnih dokaza i individualne osobne situacije znanstvenika koja uključuje vrijeme. ukratko. nikad ne postoji laki bijeg iz onog što su neki kritičari nazvali interpretacijskim krugom. Drugim riječima. Upravo zato što antitetični znanstvenici odbacuju ideju da znanje o islamu treba biti podčinjeno neposrednim interesima vlade ili da bi se jednostavno trebalo uklapati u medijsku sliku o islamu i opskrbljivati svijet s groznom militantnošću i nasiljem. ali one glavne uglavnom su vrlo funkcionalne i od pomoći. slika. inertni objekt i onaj koji ga promatra. nego reprezentacije i tumačenja islama. nadarenost. sve znanje o drugim kulturama. nikad nije bolje od tumačenja na kojima se temelji. Postoje i druge primjene znanja (uključujući čak i primjenu beskorisnosti). Ukoliko je ta svrha ispunjena. berberski i ponešto o toj zemlji i društvu? Ali iza toga. dobrim ili najgorim povezano je s potrebama društva u kojem to znanje nastaje. lošim.da će onaj koji tumači osjetiti da je ortodoksni pogled na islam i na druge »strane« kulture ograničen. Antitetično znanje o islamu dospjelo je prilično daleko u prevladavanju ograničenja ortodoksnih pogleda. Postoji. naravno. za znanstveni članak. iskustava koja nisu izravna utjelovljenja islama (koji se naposljetku shvaća jedino kroz neke svoje pojave). pojavljivanje na televiziji ili savjet tvorcu politike. oni ističu ortaštvo znanja i moći. znanje o islamu u Maroku nije predmet dopisivanja odande ovamo. Na kraju. Tražiti alternativne odnose znači tražiti druge interpretacijske situacije. Znanje o društvenom svijetu. A radeći to. predavanje. kako netko može »poznavati« islam u Maroku a da ne zna arapski. povijesnu situaciju kao i sveukupne političke okolnosti. Sve naše znanje o jednom tako složenom i varljivom fenomenu kao što je islam dolazi iz tekstova. mjesto. Ono što takvo znanje čini točnim ili netočnim. pokušavaju utemeljiti druge odnose s islamom osim onih koji su naredili imperativi moći. ipak. znanje se smatra stvorenim. već interakcija toga dvoga (obično) sa svrhom koju ima za ovdje: na primjer.

Uspjeh ovog izvještavanja može se pripisati političkom utjecaju onih ljudi i institucija koje ga stvaraju više nego istini ili točnosti. još jačim apsolutnostima. ortodoksno izvještavanje o islamu na koje nailazimo na sveučilištima. ali za stručnjaka za Iran koji nema ortodoksno mišljenje isto to istraživanje bit će puno pogrešaka i krivih procjena. a ne jednostavno dar s neba. 130 226 . Monthly Review. postavljati pitanja za koga. Jer.. Moja teza u ovoj knjizi bila je da je kanonsko. Proučavanje iranske elite pod Pahlevijevim režimom jednog vjerodostojnog američkog akademika korisno je tvorcima politike. Stoga je bolje što »islam« nije bio posebno koristan pri objašnjavanju rata u Zaljevu. s. u vladi i medijima međusobno povezano i rasprostranjenije. ono što prolazi kao znanje uistinu je vrlo zbrkana stvar određena manje intrinzičnim potrebama (koje su ionako rijetko intrinzične) nego ekstrinzičnima. međutim. kako je Matthew Arnold rekao. Tumačenje. iz koje svrhe i zašto je takvo tumačenje uvjerljivije u jednom kontekstu a u drugom ne. ne sugeriraju da postoji potreba za još boljim kriterijima. uvjerljivije i utjecajnije na Zapadu od bilo kojeg drugog »izvještavanja« ili tumačenja.Dakle. Posljedica toga jest trijumf ne samo određenog znanja o islamu. sama kultura uvijek su rezultat borbe. znanje i. 3447.130 Radikalno različiti standardi procjene. Također sam pokušao dokazati da to izvještavanje služi svrhama koje su samo dodirno povezane sa stvarnim znanjem o samom islamu. osim narcističke satisfakcije stručnjacima koji ih koriste i Vidi Ali Jandaghijeve komentare o Marvin Zonisovom istraživanju iranske elite u: » The Present Situation in Iran«. ništa više od ideje o »crnačkom mentalitetu« pri objašnjavaju iskustava Afroamerikanaca u dvadesetom stoljeću. studeni 1973. Oni bi nas trebali podsjećati da je priroda tumačenja da nas vrati na probleme koje je stvorilo samo tumačenje. nego i određenog tumačenja koje neortodoksni umovi nisu uspjeli osporiti i pokazati nevažećim.

više ne potvrđuju modele koje su iscrtali američki i evropski znanstvenici društvenih znanosti. dobar razum i intelektualnu odgovornost. čini mi se. gubeći dodir sa stvarnostima u zajednici. potrebna je posebna obuka ako netko želi učiti arapski ili kineski ili ako netko želi razumjeti značenje ekonomskih. Ali većina znanja o ljudskom društvu je. A u taj jaz s vremena na vrijeme ulazi pojedinac koji postavlja relevantna pitanja i očekuje razumne odgovore. U gotovo bilo kojem danom trenutku u prošlih nekoliko godina postoji znatna količina svima dostupnih dokaza da ne-zapadni svijet općenito. To je. po mom mišljenju. zdrav razum i kritička procjena. a islam pogotovo. Posljedica je sve veći jaz između dokazivanja homogenizirajućih koncepata i puno snažnijih dokazivanja i nevezanosti stvarne povijesti. profesor islamske filozofije na Sorbonni: 227 . Te dvije stvari. U oba slučaja. samo znanje je zahtijeva. ti totalitarni koncepti nisu nastavili ići u korak niti sa snagom događaja niti sa složenim silama koje su uzrokovale te događaje. najbolje formulirao cijenjeni alžirski znanstvenik i kritičar Mohammed Arkoun. Čak postoji i opasnost da će se proizvesti nove izmišljotine i baratati novim dezinformacijama. konačno dostupna zdravom razumu (to jest. razumu koji nastaje iz općeg ljudskog iskustva) i uistinu mora biti podložno nekoj vrsti kritičke procjene. promoviraju interese posebnih skupina pod svaku cijenu ili se voljno i nekritično stavljaju u službu moći. nisu privilegija određene klase niti vlasništvo šačice »stručnjaka«. u konačnoj analizi društvenih i općih intelektualnih atributa. Problemi nastaju kad obuka stvara cehove i novinarske »stručnjake« koji. Nitko ne može znati sve o svijetu u kojem živimo i tako će se podjela intelektualnog napora predvidivo nastaviti. dostupni su svakome i svatko ih može njegovati. A akademija je mjesto gdje bi ta obuka morala biti dostupna: u to ni najmanje ne sumnjam. povijesnih i demografskih trendova. strana društva i kulture poput islama završavaju tako da se o njima više izvještava nego da ih se objašnjava i pokuša shvatiti. Pa ipak. Akademska zajednica zahtijeva tu podjelu. orijentalisti i područni stručnjaci u neposrednim poslijeratnim godinama. društvo na Zapadu organizirano je oko nje.čija sredstva za život ovise o tome.

Akademski diskurs o »islamskim studijima« još uvijek mora objasniti kako se toliko puno različitih područja. čista glupost. Ali povezivati ih uzročno s pojmovima o tužnom slabljenju Zapada. disciplina i koncepata povezalo s jednom jedinom riječju »islam« i zašto je rasprava još uvijek toliko jednodimenzionalna kad je u pitanju islam.) Neosporiva je istina da islamski svijet u cjelini nije ni u potpunosti antiamerički ni antizapadni. niti jedinstven i predvidiv u svojem djelovanju. Ne pokušavajući dati iscrpni prikaz tih promjena. U bilo kojem događaju. Sam pokušaj da se ponovno dokažu stare formule o »nerazvijenom« i »afroazijatskom mentalitetu« već je dovoljno glup. kulturnih sfera. nema načina na koji se društva udaljena tisuće kilometara od atlantskog svijeta i po razdaljini i po identitetu mogu prilagoditi onome što mi želimo da ona budu. zastrašujuće 228 . koje su uznemirile mirne teoretske opise iz ranijeg vremena. moram to reći što je jače moguće. po mom mišljenju. Za razliku od toga. studij zapadnih kultura nastavlja se razvijati u tim smjerovima i kretati u drugačijem pravcu od nesretnog pristupa koji je prihvaćen za područje »islama« i takozvanog »arapskog svijeta«. (Navela Malise Ruthven. teorija. s. To se može smatrati neutralnom činjenicom a da je se ne smatra dobrom stvari (poput mene). opasnost u pričanju o gubitku i stoga prijetnji Irana i slabljenju Zapada u istoj rečenici leži u tome da istog časa isključujemo mogućnost većine djelovanja – osim jačanja Zapada i ponovnog zauzimanja mjesta kao što su Iran i Zaljev. London Review of Books. što je bio model zadnja dva desetljeća. u ovoj sam knjizi tvrdio da je to značilo pojavljivanje novih i nepravilnih stvarnosti u islamskom svijetu. Uistinu. pomno razlikovanje i stvaranje teorija. studij zapadnog društva karakterizira pomno istraživanje. kolovoza 1996. pojavile u drugim dijelovima postkolonijalnog svijeta. 27.. pažnja posvećena pojedinostima. Jednostavno. Nedavni uspjeh »stručnjaka« koji u svojim radovima oplakuju kraj britanske. također je istina da su se slične nepravilnosti. 1. američke ili francuske vlasti u islamskom svijetu je. nesretnim svršetkom kolonijalizma i žalobnim smanjenjem američke moći je.

Jer inače. Kelly.131 To što postoje suglasni ljudi unutar tih zemalja koji sviraju tu istu pjesmu dio je otrcane povijesti kolaboracije i nije (kako to neki smatraju) znak nove zrelosti zemalja Trećeg svijeta. Baltimore and London. Arabia. doista služe. to the Third. došlo je vrijeme da se te veze potpuno raskinu. Ova odluka mora biti prvi postupak u tumačenja danas i mora rezultirati odlukom. a da tumačenje mora biti samosvjesno u pitanju svojih metoda i ciljeva ako želi biti na oprezu i humano i ako želi stići do znanja. ako više sakriva nego što otkriva. 21.. zatim Elie Kedourie koji napada de Gaullea da je »digao ruke« od Alžira – vidi njegov prikaz Alistaira Hornea. Ako je povijest znanja o islamu na Zapadu bila odviše blisko povezana s osvajanjem i dominacijom. U pozadini ovoga stoji rad Edwarda N. S tim u vezi ne može se biti previše kategoričan. i snažne potrebe za agresijom i ponovnim osvajanjem kojima ti »stručnjaci« svjesno ili nesvjesno. dijaloga i osjećaja za moral. zajednice. gdje (ili prije kako) da tražimo podatke koji neće ni poticati nove snove o moći. 131 229 . ne samo da ćemo se suočiti s produženom tenzijom i možda čak ratom. A Savage War of Peace: Algeria. Luttwwaka: vidi: model predstavljen u njegovoj knjizi The Grand Strategy of the Roman Empire: From the First Century A. Ali ispod svakog tumačenja drugih kultura (posebno islamske) leži odluka s kojom je suočen svaki individualni znanstvenik ili intelektualac: treba li staviti intelekt u službu moći ili u službu kritike.B. Robert W. travnja 1978. s.svjedočanstvo onoga što se možda odvija u glavama tvoraca politike. 1976. Izuzev u svrhe osvajanja. Johns Hopkins University Press. ni buditi stare strahove i predrasude? U ovoj knjizi sam spomenuo i na nekim mjestima opisao vrste istraživanja koje su vrlo korisne pri tome i također sam rekao da sve one počinju idejom da je svo znanje tumačenje. Zato odmah moramo dati alternativu: ako nam »islam« govori puno manje nego što bi trebao. nego ćemo muslimanskom J . »islam« nije ono što se danas o njemu općenito govori na Zapadu. 19541962 u: Times Literary Supplement. the Gulf and the West koji oplakuje odlazak Britanaca istočno od Sueza. ne samo odgađanjem.D. Tucker i čitav niz njegovih sljedbenika koji su zagovarali američku invaziju Zaljeva barem pet godina (vidi bilješke 43 i 47 iz prvog poglavlja). 447-50.

ortodoksno mišljenje i očaj.svijetu i njegovim različitim društvima i državama ponuditi budućnost punu ratova. A to nije ugodna mogućnost čak ni po najkrvavijim standardima. nezamislive patnje i strašnih ustanaka od kojih ni najmanji ne bi bio pobjeda »islama« koji bi bio potpuno spreman igrati ulogu koju su za njega pripremili reakcija. 230 .

231 .

OSIJEK – »Knjižara Truhelka« Trg slobode 2. KARLOVAC – Radićeva 3.vbz. B.Dosad u biblioteci »Tridvajedan« objavljeno: Rick Moody: PURPURNA AMERIKA Drago Orlić: OJ TI MALA IZ MUNTIĆA Howard Sounes: CHARLES BUKOWSKI Naomi Klein: OGRADE I PROZORI Muharem Bazdulj: KONCERT Irvine Welsh: PORNO Josip Mlakić: ŽIVI I MRTVI Niall Griffiths: SELJAČINA Jonathan Franzen: KOREKCIJE Noam Chomsky i David Barsamian: PROPAGANDA I JAVNO MIŠLJENJE Naomi Klein: NO LOGO Jurica Pavičić: MINUTA 88 Douglas Coupland: MICROKMETOVI Oleg Tomić: OUT OF THE BLUE Mike McCormack: RAVNO U GLAVU Knjige je moguće kupiti uz popust od 20% u V. Z. RIJEKA – Dolac 7. te na internet stranici www. Branimirova 29.-ovim knjižarama: ZAGREB Tomićeva 2.hr 232 .

233 .

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->