POVIJEST CRKVE

UVOD Kršćanstvo se u prvom stoljeću razvijalo unutar grčko-rimske kulture, uljudbe koja je, u svome kristijaniziranom obliku, propala nakon arapskih prodora. Padom Sirije, Egipta, te ostataka sjeverne Afrike i Španjolske pod Islam, raspao se klasični svijet i njegova kultura. Iako Rim i Carigrad u novonastalim uvjetima nisu doživjeli dramatične promjene, Antiohija, Aleksandrija i Kartaga potpuno su i nepovratno izgubile dotadašnji značaj. U osmom stoljeću kršćanstvo se širilo prvenstveno prema sjeveru jer su na jugu Arapi priječili put. Turski su muslimani, doduše, potom zaposjeli Malu Aziju, dok se Iberijski poluotok vratio u ruke kršćana. Time je tek potvrđena činjenica da se rast Crkve nepobitno vezao uz uzlet Europe kao kulturne jedinke. Središte događanja postupno se premjestilo sa Sredozemlja na sjever, te su velegradovi poput Pariza i Kijeva, zamijenivši tako Antiohiju i Aleksandriju, prerasli u nova intelektualna središta vjerskog života. Srednji je vijek, pak, obilježila Francuska na čijem su ozemlju dostignuti vrhunci tadašnje civilizacije. Tek pojavom talijanske renesanse i njemačke reformacije, u 16. st., Francuska se premoć susrela s prvim velikim izazovom na koji je odgovorila najvećim teologom koji je ikada proizašao iz njezinog okrilja – Jeanom Calvinom. Čovjek koji je u sebi nosio Lutherov žar, i hladnokrvnu Macchiavellijevu logiku, potaknuo je začetak nove civilizacije i treće ere kršćanstva na Zapadu. No kako ga je francuski narod odbacivao, Calvin je vlastitu teologiju širio među narodima nizozemskog i engleskog govornog područja, čija se društva i pogled na svijet i danas temelje na zamislima iznesenima u Calvinovom teokratskom gradu-državi Ženevi. Sve se to zbilo pod utjecajem Martina Luthera koji je započeo proces vraćanja korijenima Sveto Pismo, Milost i vjera te Kršćanstvo davati ljudima svih klasa. Ta Krist je umro i uskrsnuo za svakog čovjeka. U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi oblik kršćanstva. Teologija ruske crkve bila je mistična, a njezin izričaj prožimao je duhovne doživljaje «staraca» i njihov hipnotički utjecaj na živote tamošnjih ljudi. Rusku tradiciju obilježila su apokaliptična viđenja i utopistička sanjarenja koja su se racionalnijoj vjeri na Zapadu činila čudnima. No, Petra Velikog privlačio je sekularizirani oblik zapadnog racionalizma koji će vrhunac doživjeti 1917. godine tijekom Listopadske revolucije. Tek sedamdeset godina kasnije padom komunizma, kao velikog protivnika vjere, kršćanstvo dobiva novi zamah u zemljama koje je taj sustav podčinio. No, i danas se ono suočava s izazovima: materijalizmom na Zapadu i islamom na Istoku. S druge je strane veliki broj Židova, u zadnjih nekoliko godina, postalo vjernicima. Padom komunizma, u Rusiji, mnogi se od njih sele u Izrael – taj otok zapadnih vrijednosti u rastućem moru militantnog islama. Na Zapadu, pak, jačanjem »New agea« ponovno se rađa stari krivovjerni gnosticizam, te se čini da se Crkva opet našla tamo odakle je krenula. Proučavanjem povijesti Crkve možemo itekako spoznati vlastiti položaj te u pravom svjetlu povijesnog i filozofskog vidokruga, izbjeći pogreške koje je u prošlosti činila Crkva. Točno raščlanivši nove pokrete unutar kršćanstva lakše možemo raspoznati krivovjerstva kada se, ista, pojave u novom ruhu. U okviru povijesti crkve Bog se pojavljuje kao pastir koji vodi svoj narod i ne dâ se nadmudriti. Čim vjernicima ponestane revnosti, Bog potiče obnovu i novi val probuđenja. U vremenu kada Crkva očekuje skori dolazak Gospodina, baš kao i u Starom zavjetu, Bog ne dopušta da nestane svijetla koje danas svjetli jače no ikada prije. RANA CRKVA Rana crkva djeluje od prvog, do početka osmog stoljeća (kada započinje srednji vijek). U osmom stoljeću rimsko društveno uređenje doživljava potpuni slom, a kršćanska crkva iskoračuje na Zapad. Isto razdoblje možemo podijeliti na zadnju etapu Rimskog Carstva (oko 476. g.) i »mračno doba« koje je trajalo od 5. do 10. stoljeća kad je Europa ovisila o milosti lutajućih barbara. Osnovne odrednice »ranog« razdoblja su: 1) židovstvo, 2) Rimsko Carstvo te 3) grčka filozofija. ŽIDOVI Prema Enciklopediji Judaica, u Palestini je u Isusovo vrijeme prebivalo oko 2,5 milijuna Židova, dok ih je oko 5,5 milijuna živjelo u ostalim dijelovima Rimskog Carstva čineći deset posto njegovog stanovništva. U Galileji su, u odnosu na pogane, Židovi bili manjina. U Babilonu je postojala velika židovska kolonija, a u 1

Rimu se nalazilo dvanaest sinagoga. Više je Židova živjelo u Siriji nego u Palestini, a u Aleksandriji su bili brojniji nego u Jeruzalemu (oko 30.000). U Efezu je od dvjesto tisuća stanovnika, deset tisuća bilo Židova. Ove su dvije skupine u velikoj mjeri povezivali trgovci koji su zarađeni novac slali za održavanje Hrama (tzv. hramski porez). Židovska književnost: U središtu židovskog vjerovanja bilo je Sveto Pismo tj. Stari zavjet koji je postojao u različitim inačicama. No, 90. g. nakon Krista, na koncilu u Jamniji, masoretski tekst je proglašen isključivo prihvatljivim dok su ostale inačice bile zabranjene. Židovi iz zapadne dijaspore koristili su grčki prijevod s hebrejskog (tzv. Septuagintu), dok se na Istoku rabio aramejski Targum – omiljena inačica kršćana židovskoga podrijetla. Suočeni s kršćanima i njihovim dokazima o Isusu kao Mesiji, Židovi su prihvatili nove grčke prijevode kojima su istisnuli Septuagintu (npr. Simahovo, Teodizijevo i Akvilino izdanje). Iz sinagoške zbirke biblijskih odlomaka izostavili su 53. poglavlje Izaije koje se ni danas ne nalazi u židovskim lekcionarima. Ortodoksni Židovi priznavali su isključivo palestinski kanon Pisma slijedeći redoslijed knjiga: Zakon, Proroci i Spisi. Septuaginta je, pak, koristila kršćanima prihvatljiv vremenski redoslijed, kao i redoslijed prema vrsti pojedine knjige. O mogućem postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi prihvatio apokrifne knjige, nema dokaza. Književnici (hebr: soferim) bili su čuvari, prepisivači i tumači Zakona (Tore). Do 3. stoljeća, nakon Krista, isključivo su se služili usmenom predajom (predajom Starješina). Rabi Juda ha-Nasi (135. – 220.) zapisao je predaju tzv. Mišnu (tumačenje Zakona) koja je uvrštena u Talmud (učenje). Od palestinskog Talmuda iz 450. godine znatno je veći babilonski Talmud iz 50. godine. Između 200. – 500. g., Židovi su Talmudu dodali tzv. Gëmaru tj. dopunu ili dovršetak kao komentar i tumačenje Mišne. Talmud se sastojao iz šest dijelova: a) Poljoprivrednih zakona b) Zakona o židovskim blagdanima c) Zakona o ženama i razvodu d) Gračanskog zakonodavstva, zakona o trgovini e) Zakona o prinošenju žrtava u Hramu; hramskih odredaba, te zakona o čistom i nečistom (tumačenja o stvarima koje čovjeka čine (ne)sposobnim da bude u Božjoj prisutnosti u Hramu) f) Zakona o svećenicima u Hramu Kako su bili nezadovoljni propisima iz Starog zavjeta, vezanim uz navedena pitanja, književnici su razradili iste zakone. Mojsijev zakon, prilagođen promjenjivim uvjetima života izraelskog naroda, predstavljao je središnje načelo Talmuda (knjige koja je snažno odražavala farizejski način razmišljanja). Židovska dijaspora živjela je u Babilonu i u Egiptu. Zajednicom u Izraelu upravljao je glavni rabin tj. nasi, dok je u Babilonu istu dužnost obavljao eksilarh iz Davidove loze. Takva zajednica isticala se vjerom, kao i privrženošću Jeruzalemu. Sinagoga je, kao kulturno i obrazovno središte te mjesto bogoslužja, bila središte života iseljeništva. Bogoslužje se uglavnom sastojalo od molitve, čitanja iz Tore i izlaganja. Židovi u iseljeništvu bili su poznati po čistom i mirnom obiteljskom životu. U zajednici su se bavili karitativnim radom, posjećivali bolesne, brinuli se za obitelji umrlih, iskazivali gostoprimstvo strancima i davali priloge za siromašne. Nežidovi ih često nisu shvaćali (uostalom tako je bilo i s prvim kršćanima), i to iz sljedećih razloga: 1) Židovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslužjima 2) Nisu jeli svinjetinu, kao ni meso žrtvovano idolima 3) Obrezivali su djecu, što je bilo odbojno poganima Pobožni neznabošci, tzv. »bogobojazni«, okupljali su se u sinagogama u dijaspori. Oni među njima, koji su željeli postati članovima sinagoge, morali su biti obrezani ili uobičajenije – kršteni. U dijaspori Židovi nisu zahtijevali obrezivanje obraćenika, no takvoj su se praksi protivile palestinske vlasti. Židovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su židovska središta u Palestini. Kao rimski protektorat Židovi su isprva imali položaj povlaštenog naroda. Okolnosti su se izmijenile 4. g. nakon Krista, 2

nakon Arhelajeve represivnog vladanja, kada je Sirija dobila prokuratora odnosno zastupnika guvernera u Antiohiji. Ipak Židovi su morali plaćati rimske poreze, koji su iznosili 30 do 40 posto prihoda, kao i glavarinu. Isus i židovstvo: Jedinstvena Isusova osobnost i učenje bile su bliske pobožnim Židovima iz skupine hakamim (tj. mudracima). Cilj im je bilo promicanje svetosti u svim društvenim krugovima. Mudraci su vlastite zamisli širili po školama i sinagogama. Neki farizeji (primjerice Hillel) bili su njihovi sljedbenici te su kao takvi simpatizirali Isusa. Farizeji su bili podijeljeni u dvije škole: Šamaiovu (strožu) i Hillelovu (liberalnu). Šamai je stavljao naglasak na pojedinosti sadržane u Tori. Njegova poruka bila je: izgubljeni ste ako ste neposlušni i najmanjim odredbama Zakona. Hillel (čiji je sljedbenik bio Gamaliel) vjerovao je pak kako je bit Tore istovjetna duhu Zakona. Bitno je držati se duha Zakona. Hillel je vjerovao kako je važno omogućiti i Židovima i obraćenicima da budu poslušni Zakonu, te je tako bio bliži Isusu od Šamaia. Isus je zapravo doveo Hillelovo učenje do logičnog zaključka, tzv. židovskog univerzalizma, utemeljivši novu religiju – »kršćanstvo«. Etičkom židovstvu Isus je dao jasnu perspektivu smrti, suda i zagrobnog života. S vlastitom teologijom upoznao je pobožne Židove, obične ljude iz puka (hebr. am ha-arec), Samaritance, nečiste, te čak i nežidove. Narod je poučavao javno, a povjerljivo učenje ostavljao je za vlastite sljedbenike. Njegovo učenje bilo je usredotočeno na vlastitu sudbinu kao Sluge patnika i Mesiju. Židovi odbacuju kršćanstvo Židovsko društvo i veliki dio kršćana nisu se mogli složiti iz sljedećih razloga: 1.) Židovi su odbacivali zamisao o razapetom Mesiji. 2.) Budući da kršćanstvo nije bilo nacionalni oslobodilački pokret, teško je moglo privući ekstremiste poput Zelota koji su željeli židovsku pobunu protiv Rima. 3.) U odnosu na židovske vođe, koji su zauzimali kompromisan stav prema rimskim vlastima, kršćanski pokret bio je odveć revolucionaran. Konzervativci su se osjećali ugroženima jer bi pobunom izgubili nadzor nad narodom. 4.) Židovima se nije sviđao stav kršćana prema poganima. 5.) Ortodoksni Židovi, kao oportunisti koji su postojanu vjeru otaca (objavljenu Mojsiju) prilagodili poganskim predrasudama, nisu htjeli prihvatiti kršćane koji su sebe zvali nasljednicima izabranog naroda. Odbacivali su kršćansko alegorično tumačenje Staroga zavjeta. U Jeruzalemu su odnosi između Židova i konzervativnih kršćana (poput Jakova) bili do 62. g. skladni. No, tada je Jakov ubijen. Odbio je javno zanijekati da je Isus Božji Sin. Nakon početka židovskog ustanka odnosi su se i nadalje pogoršavali. U razdoblju prije izbijanja prvog židovskog rata protiv Rimljana (66. g.), stav se židovskog naroda zaoštravao prema Evanđelju. Rimljani stadoše sumnjati u status kršćanstva kao židovske sekte što je rezultiralo zbjegom mnogih židovskih kršćana, koji nisu željeli biti povezani sa židovskim nacionalizmom u Pelliu i Maloj Aziji. Židovski prevrat doživio je vrhunac 70-tih godina. Uništenjem Jeruzalema ispunilo se Isusovo upozorenje i proročanstvo. Godine 135. isti grad je još jedanput razoren zajedno s Hramom, a njegovi pučani raspršili se po svijetu. Prvi rat trajao je od 66. – 73. g. Međutim, unatoč sumornom opisu Josipa Flavija, materijalna infrastruktura židovstva u Judeji i Galileji nije pretrpjela trajnu štetu. Okolnosti su, doduše, bile drukčije u Jeruzalemu i okolici, te u nekoliko drugih gradskih središta otpora. Židovi su na obali Sredozemnog mora obnovili Jamniju gdje se ponovno okupio sinhedrin (knesset = židovski parlament). Hadrijan je 130. g. odlučio obnoviti Jeruzalem kao coloniuaeliu capitolinu. Drugi ustanak protiv Rimljana buknuo je 132. g. pod vodstvom Šimuna Ben-Kosebe (na aramejskom: Simon Bar-Kokeba) i bio je osjetno bolje organiziran jer pobunjenici nisu bili međusobno podijeljeni. Međutim, ishod je bio poguban. U borbi je uništeno pedeset tvrđava i gotovo tisuća sela. Deset vođa pobune pogubljeno je u amfiteatru u Cezareji. Luke na Sredozemlju bile su prepune ljudi koji su bježali od pogibelji. Na velikim dražbama u Mamri i Gazi prodavani su židovski zarobljenici kao roblje. Kako ih je bilo mnogo, cijena robova osjetno je pala u Carstvu. U Judeji je, potom, Židovima bilo zabranjeno okupljati se na molitvu, obrezivati mušku djecu i postavljati rabine. Odlazak u Jeruzalem bio im je zabranjen pod prijetnjom smrću. Budući da se odredba strogo provodila, kršćanska zajednica Jeruzalemu bila je prisiljena zamijeniti židovskog biskupa biskupom poganskog porijekla. Ostatak židovskog puka preselio se u Ušu, selce u Galileji, a Izrael kao narod prestao je postojati. Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kokebe bilo je gotovo potpuno prekidanje 3

na čijem su području djelovali prvi kršćani. Isto se pravo moglo naslijediti (kao u Pavlovom slučaju). ali isto tako i rimski građani. Jeruzalemski kršćanski Židovi nisu prebivali Nikejskom koncilu (325. obrezivali su vlastitu djecu što je kršćane nežidovskog podrijetla zabrinjavalo. te koncila (boule) kojeg su činili istaknuti pojedinci. Neron i Domicijan još za vrijeme vlastita života prisvojili božanske časti. održan Prvi crkveni koncil. Od 4. U četvrtom stoljeću. a bile su pod upravom guvernera neposredno odgovornih caru (Sirija). Lutali su očekujući povratak Mesije – Isusa. U ista su bili uključeni istočnjački kultovi i filozofija. veličajući Gospodinova brata Jakova kao Mesijinog zastupnika. kao i štovanja lokalnih božanstava pri kojima su se obavljali obredni činovi poput iskazivanja časti i prinošenja žrtava (tj.). te u planine Gileada i Bašana. bili su izopćeni i uskoro ih se smatralo krivovjercima. Ostale religije potpadale su pod: SUPERSTITIONES (praznovjerja). genija). Židovsko kršćanstvo je cvjetalo i u Arabiji i s druge strane Jordana. 4 . Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije skupine: RELIGIA LICITA (doslovce »državni kult«) uključivala je štovanje rimskih bogova. Od stanovnika Carstva očekivalo se sudjelovanje u štovanju kao iskaz podaničke vjernosti. uljudbu i jezik. Ljudi su mogli biti građani rodnog grada. upravljao je prefekt kao potkralj. I kršćani su do 64.veza između židovstva i kršćanstva. godine. Ono je sačuvalo ponešto izmijenjenu predaju. pripisivali su vojne neuspjehe ili nepogode. kao i božanskih moći koje su ga pratile. od vremena Ireneja počelo smatrati heretičkom sektom – ebionitima (izraz potječe od Pavlove izreke »jeruzalemski kršćanski siromasi«). Područja posebnih obilježja (npr. Rimski građani bili su pošteđeni nedostojnih i ponižavajućih tjelesnih kazni. u trećem stoljeću. Židovi su. Nakon pada Jeruzalema 73. nevjere i nepoštivanja bogova. sagradili su kršćansku sinagogu koja se i danas može razaznati jer okružuje Davidov pseudo-grob kojeg su podigli križari. Rimljani. Najveća preostala zajednica nalazila se u Cezareji (kao i u ostalim obalnim gradovima) gdje je veliki učenjak Origen osnovao školu i veliku knjižnicu. Konzervativni židovski kršćani nastavili su svetkovati subotu. pred štovatelje nisu postavljani nikakvi moralni zahtjevi. (ili malo prije) bili u istom položaju jer ih se držalo za židovsku sektu. kao i senatorskih (na primjer Azija) ili carskih provincija. kao i ostale židovske blagdane. međutim. Gradovi su donekle bili neovisni budući da su bili pod upravom skupštine (eklesia) čiji su članovi bili građani. g. godine vratili su se u razrušeni grad. Evanđelje je Židovima preveo Jeronim. kao ni u njegovo djevičanstvo rođenja. mir u kojem su živjela takva područja pogodovao je razvoju trgovine i rastu blagostanja (pogotovo u gradovima Male Azije). udobrovoljavanja demonskih sila). te su se mogli molbom obratiti caru. Judeju) vodili su prokuratori. Bar-Kokeba osobno je naredio drakonske kazne za kršćane koji ne prokunu i ne odreknu se Isusa. odnosno 74. Na njihovoj se zemlji i dalje nalazili rimski vojnici. pobjegli iz Jeruzalema. dakle prije dolaska Rimljana. zaposjednutim se područjima upravljalo različito. i to na latinski. odnosno kupiti ili dobiti kao nagradu od cara. U gradovima su svećenici obavljali dužnost sudaca odgovornih za provedbu carskog bogoštovlja. bili oslobođeni ove obveze budući da je njihova religija bila priznata kao religia licita. od one kanonskog grčkog Evanđelja. Od drugog stoljeća eboniti više nisu vjerovali u Isusovo božanstvo. a ponekad i cara. unatoč postojanju pokrajinskih vijeća. Iako nisu uživala znatnu neovisnost. poput gladi. U potonjem slučaju najčešće se radilo o caru koji je već preminuo. naslijedilo je od Grka oblike upravljanja. Za razliku od židovstva i kršćanstva. Nekoliko se manjih skupina hebrejskih kršćana ipak uspjelo privremeno održati. Prinošenje žrtava vladaru uključivale su škropljenje tamjana na malom žrtveniku na kojem je tinjao plamen. u stvari. te je u Bostri. No bilo je i protektorata i drevnih kraljevstva koja su zadržala tradicionalne ustanove. i kasnije u Siriji su postojale male židovske crkve. Na temelju arheoloških dokaza može se zaključiti kako su kršćanski Židovi još 68. koji su vjerovali kako su bogovi zaslužni za vojni uspjeh i gospodarski napredak. Izbjegli su na drugu stranu Jordana u Pellu. Budući da su branili vlastitu samosvojnost. koji je pripadao caru. Njegovi nasljednici bili su Pamfilije i Euzebije. Egiptom. No. Ista građevina više nije bila usmjerena prema (uništenom) Hramu već prema mjestu uskrsnuća (kasnije Crkva Groba Isusova). Židovsko se kršćanstvo. Udruženja (cehovi) također su imala važnu ulogu u mjesnom životu. stoljeća postupno su izgubili identitet. POGANSKI SVIJET Rimsko Carstvo. Kako su bili uvjereni da je Isusov povratak odgođen. Time se iskazivalo štovanje vladareva duha (tj. premda su Kaligula. Kako se Carstvo širilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja.

ožujka. FILOZOFSKA POZADINA Filozofski pogled na svijet su Rimljani. Njihov javni obred trajao je od 15. Žalost se 25.ožujka) oplakivan je Atis. iz zraka voda. g. musterion). Kasnije su filozofi pokušali trajnost dovesti u vezu s promjenom. . predstavljao isposničku religiju usmjerenu uglavnom na muškarce. nakon ceremonije uvođenja (grč. neka vrsta dijalektike. Istinska spoznaja je znati što bismo trebali biti. stoga. Kako su takve religije bile sastavni dio strukture tadašnjeg društva. do 27. Isti je kult nalikovao kultu Bogorodice s djetetom. Dio je žrtve bivao spaljivan.kult perzijskog boga svjetla Mitre. duha dobra – Aura Mazde. Postojali su i istočnjački kultovi koji su vjerniku nudili. a zli se odvode na mučenje. ovu su zamisao ugradili u vlastite filozofije (usp./427. Najvažnija zamisao je ideja »dobroga«. Na istim se astrološkim pretpostavkama danas temelji filozofija »New agea« (konstelacija proljetnog ekvinocija određuje narav doba u kojem živimo. Iz vatre nastaje zrak. na kraju. pr.). preuzeli gotovo u cijelosti od mislioca Grka.U hramovima su se prinosile žrtve. ne posve različiti od kršćanske euharistije. bile su dar bogu. egipatske božice majke i njezinog sina Horusa.). te se u nju sve naposljetku vraća. Talesov učenik ANAKSIMANDER kao izvor svega vidi apeiron. prihvaćanje kršćanstva značilo je učiniti potpuni zaokret u vlastitom životu. odnosi Dobro nakon čega slijedi konačni sud kada mrtvi uskrsavaju. čovjek ima snagu sebe učiniti moralno dobrim. dok su ostatak svećenici i vjernici koristili za ishranu. odnosno za prodaju na tržnici (vidi 1 Kor 8). Dana krvi (22. plesom. HERAKLIT. dušama se nudio put preko sedam planetarnih duhova koji nakon smrti zakrčuju uspon mliječnom putu. te mogu zapriječiti put do spasenja i nirvane). vlada um tj. proslavama. Kako se vjerovalo u očišćenje vatrom.kult Izide. najčešće hrana. zatim. koji su vrijedili za vojnike i administratore. teoriju ravnoteže1). Božanstvo se zamišljalo kao nevidljivi domaćin gozbi koje su se u hramovima često održavale. Držao je kako isključivo čovjeka možemo spoznati. a kultom su upravljali mudraci (magi). glazbalima. koji je u Efezu živio stoljeće kasnije./347. Proces promjene je. a to možemo postići jedino pravim obrazovanjem. ožujka pretvarala u radost kada je Atisovo uskrsnuće svetkovala Hilarija. Aristotel. S druge je strane . već nevidljivi svijet zamisli odnosno duhovnih stvarnosti koje postoje izvan čovjekovog uma. Slavljenje bogova bilo je popraćeno glazbom. Svijetom. Zaratustrina reforma sastojala se u odbacivanju bogova popularne religije i uspostavljanju slavljenja jednog boga. g. ljudsko ponašanje) nego za narav svijeta. već samo bitak. no iznenada je nestao tijekom muslimanskih prodora. Rani grčki filozofi: TALES Miletski (oko 600. Pobjedu. najvažniji dio službe slavljenja održavao se oko vatrenog oltara. – 399. tj. koji se stalno mijenja. iz južne Italije. Neki kultovi bavili su se tzv. a kasnije i Hegel. Žrtve. te (pogotovo u Izidinom kultu) seksualnim orgijama. Nakon posta i tzv. zazivala i molila naklonost božanstava. Mitraizam se koristio simbolom staroga doba – bikom kojeg je trebalo istisnuti iz razdoblja ovna jer Mitra daje spasenje onima koji su uvedeni u tajnu kulta. Kr. obrednim prinošenjem žrtava. pr. i što je zapravo svrha života. 5 . Sastavni dio kulta bili su posvećeni objedi. a zvijezde su bogovi koji utječu na događaje na Zemlji. Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i maniheizma. a iz vode zemlja.): prvi je filozof u klasičnom smislu. Poput Parmenida Platon je vjerovao kako stvarni svijet nije vidljivi. vjerovao je kako je vatra osnovni element svemira. Teoriju velikog praska). Postupak. iz čega izdvajanjem suprotnosti toplog i hladnog nastaju opipljive stvari. Atenjanin koji se više zanimao za ljudske vrijednosti (tj. Vjerovao je kako je sve nastalo iz vode. Kr. Iz nje sve proizlazi. PLATONIZAM je idealistička filozofija Sokratovog učenika PLATONA (428. Kr. razum kojeg naziva logos. Među istočnjačkim mističnim kultovima najznačajniji je bio: . Sveta knjiga mazdeizma bila je Avesta.Poznat je bio i anatolski kult Atisa i Kibele čiji su svećenici živjeli isposnički u prosjačenju. mijenja smjer te ponovno završava u vatri. pr. vjerovao je kako uopće ne postoji mijena. javnim povorkama. i to prije svega rimske vojnike. g. – 348. beskonačno i kakvoćom nedorečeno. PARMENID. kultnom prostitucijom što objašnjava zbog čega je Korinćanima trebalo vremena kako bi isti običaj ocijenili nemoralnim. SOKRAT (oko 470. Sve promjene koje promatramo su prividne (usp. »ponovno rađanje« i »vječni život«. Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator perzijske dualističke religije mazdeizma (zervanizma) prema kojoj je svijet poprište bitke između načela zla (Ahriman ili Angra-Mainul) i načela dobra (Ormuzd ili Aura-Mazda).

Prema novoplatoničarima sve što je proizašlo iz Boga teži vraćanju Bogu. Vjerovao je kako postoji isključivo materija. »Jedno«. naučavao Zenon.) nije imao velikog utjecaja među kršćanima. pr. misticizam i isposništvo. iz »Jednog« nastaje Um. Ista je filozofija nastojala uskladiti platonizam i Aristotelove zamisli. čovjek je jedinstvo duha i materije. Jednog. iluzije tj. Platonovi »oblici« razvili su se u misli božanskoga uma. Kr. SREDNJO.). i učitelj Aleksandra Velikog. Zaključak: stoicizam pokazuje što je ispravno. kao i životom u tišini i miru. Bog se objavio i grčkom umu. Osjetilni svijet mješavina je bitka i nebitka. već se nalazi u postupku nastajanja. Pravu se sreću može postići isključivo nadzorom nad samim sobom. Svemir je božje tijelo.). i ponovnom upijanju u Njega kao utjelovljenju najvišeg dobra. Sve do sredine srednjega vijeka (1080. pr. Naučavao je kako je sve što je istinito u grčkoj filozofiji već ranije izrečeno židovskim Pismom. – 40. i 2. g. g. STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. pr. – 270. a on je njegova duša. Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Božju transcedentnost.-324. – 1100. dok se novoplatonizam razvija u 3. Svijet ideja i svijet materije usko su povezani i jednako vječni. Dakle. pomiješana s duhom. Ista višestrukost uključuje platonovske ideje svega zamislivog. načelo koje u svojoj jedinstvenosti sadrži zamisao višestrukosti. Platonov učenik. Isti se razvio (kako bi opet započeo isti ciklus) uslijed neosobnog načela koje ne postoji izvan sustava u kojeg je ugrađeno. hupostaseis) ili tri božanska načela novoplatoničara. Pavao se u propovijedima poganima očito obraća onima koji su bili naklonjeni ovakvim zamislima.) tvrdio je kako cjelokupna stvarnost proizlazi iz vrhovnoga i božanskoga načela – tzv. nakon. Poput Sokrata više se zanimao za ljudsko ponašanje nego za narav svemira. planetarnih sila i globalne duše. Kr. Ipak. isijavanjem. Novoplatonizam: Glavna obilježja filozofije bila su idealizam. priroda je stvarna u tolikoj mjeri da je produhovljena tj. – 270. Um i Duša. a zlo se još više povezalo s materijom. Stoga je isti najviša sila kojom je Bog okružen. koje odražava materija. Kr. Kako je čovjek povezan s Bogom. Vječna i nepromijenjiva je isključivo Božja riječ. doživljavamo upravo jedinstvo savršenih ideja s materijom bez reda. te su isključivo vrijedne ideje.) odbacuje gotovo sva učenja svoga prethodnika. Treba samo potpuno i pozitivno živjeti. Materija je. materija je izvor svega zla. g. ne postoji čisti duh jer je i Bog materijalan. Naime. Emanacijom.Takve zamisli daju bezobličnoj tvari oblik i značenje. Budući da su um i tijelo materijalni. kao duša svijeta. »maja« kod hinduizma). Oba pravca nastojala su sintetizirati glavne zamisli grčke filozofije uzimajući kao temelj vjersko tumačenje Platonove filozofije. Filon je poput Grka postavio logos kao posrednika između Boga i svijeta.. već isključivo u ekstazi i neposrednim jedinstvom s 6 . Njome se otkriva dvojstvo materije i duha.Kr. Prema vlastitom djelovanju može se označiti kao beskonačno »Jedno«. čovjek je u odnosu na Boga poput kapi vode u odnosu na ocean. Njezin utemeljitelj Platon (205. tri su hipostaze (grk. FILON (20. stoljeću. Njegova filozofija ARISTOTELIZAM empirijska (iskustvena). Sve što je dobro proizlazi iz ideja. On je naime isticao ugodu kao najpoželjniju kakvoću. u svijetu.I NOVOPLATONIZAM: Srednjoplatonizam djeluje u 1. Stoga se istinska osoba prepušta Božjoj volji bez obzira na bol koja proizlazi takvom odlukom. Isti cilj čovjek ne može postići spoznajom ili razumom. Bog. tj. upravlja vođen ljubavlju prema čovjeka kojemu želi dobro. i 6. koji nas okružuje. niti se o njemu išta može izreći riječima jer je iznad svih određenja. Grčka je filozofija tvrdila kako Bog nema nikakve veze sa zlom materijom. mora ići putom kojim ga vodi božanski razum (logos). nadalje. ARISTOTEL (384. sve što je loše potječe iz materije. Dakle. EPIKUREJSTVO je atenska filozofska škola nazvana po osnivaču Epikuru (342. mrak i zlo. Kako bi razriješio problem. Najveći Filonov problem bio je način povezivanja biblijskog i grčkog poimanja stvaranja. Preko nje je Bog sve stvorio. st. Iz navedenog se dâ zaključiti kako se radi o obliku panteizma. Pred svršetak života osnovao je filozofsku školu nazvanu Lyceum. logos je manji od Boga. no ne daje čovjeku snagu kako bi živio ispravnim životom. predmeta i svijesti. Kr. Bog je aktivan dok stvara putem vlastitih posrednika: logosa. dobra i najviša sila. Židov iz Aleksandrije koji je Stari zavjet pokušao povezati s grčkom filozofijom. Za novoplatoničara materija je nebitak. a njegovo objašnjenje nalazi se unutar njega samog. Života nakon smrti nema jer se bogovi ne opterećuju ljudskim problemima. Novom emanacijom Um rađa Dušu koja uključuje ideje kao oblike (»uzore«) stvarajući svijet osjetilnih stvari. pr. a smrt je sretno oslobođenje duše od ropstva tijela (materije). prazan prostor (usp. g. Sve na ovome svijetu nije. O »Jednom« ne postoji nikakav pojam. odnosno ne postoji. Odbacivši Platonov koncept o vječnom svijetu ideja ustvrdio je kako postoji samo jedan svijet koji nema ni početka ni kraja. iako pod istom nije podrazumijevao tjelesne užitke. Takav život se dostiže uklanjanjem glavnog izvora tjeskobe – bilo kakve vjerske usredotočenosti na život nakon života.

stariji ljudi. a da se pritom više načelo ne mijenja. 7 .. c) Radost vjernika širila se na druge ne jenjavajući i ni za progona ili smaknuća. Prvi svijet je. pak. 2. pak. koja ima razum. Susjedi. već su organizirali biblijske škole i druge širitelje Evanđelja. proroka i učitelja.1-2. 6) Opće nezadovoljstvo filozofijom i religijom. Pismo se prevodilo na strane jezike. crkveni pisci koji su branili kršćanstvo od nevjernika. koje su najčešće vodili đakoni. te sklad između života i poruke kakav je nedostajao širiteljima poganskih učenja. Rast i razvoj novih crkava. Evanđelje se propovijedalo iz lokalne crkve iako je glavna služba. Riječ je odvojena i. vječnog svijeta zamisli. 4) Židovi iz iseljeništva. koji je poticao Židove da se nasele na osvojenom ozemlju i tako povećao njihov broj u Rimskom Carstvu. no nije iste naravi. 3) Dobra prometna povezanost (ceste te brojne brodske veze). primjerice Djela Pavlova i Teklina. Ukratko. rado su primali kršćane u vlastite domove jer su primjećivali promjenu u njihovim životima. kao i tipološko ispunjenje Kristova lika.) STVARANJE: Stvaranje se provodi emanacijom gdje prvi entitet stvara (rađa) drugi. Pavao je naglašavao važnost starozavjetnih proročanstava. te oni koji su kažnjavani radi Krista. poput kuće u kojoj se živi. Tijelo je. Kršćani su se međusobno pomagali. Tijelo pripada svijetu promjena. a duša. Poruci dobre vijesti bili su. tj. 1. koja je kao spjev kršćanskom načinu života. za koju su očito postojali potrebni darovi. Konačna sudbina vječne duše je oslobođenje od tijela. 3. Načinjena je prema izvorniku. kao proizvod emanacije. razum). napadali krivovjerce. ili odijela kojeg nosimo. kastu. Emanacija je izlazak manje savršenog bića iz višeg i savršenijeg načela. čovjekova sudbina je obožavanje. te robovi. Prvi kršćani organizirano su pristupali propovijedanju Evanđelja. rasu i spol. naslijeđen iz doba Aleksandra Makedonskog. bila namijenjena »tržištu« lake i romantične književnosti. Kako pripada vječnom svijetu nema osjećaja. te prolaznog svijeta koji je blijeda preslika ili odraz prethodnog. S vremenom su se usredotočili na određene skupine slušatelja. Kao što božanska Riječ ili Logos vode i nadziru svijet. 5) Septuaginta (grčki prijevod Starog zavjeta). nekoliko je obilježja ostavljalo snažan dojam na slušatelje: a) Kakvoća promijenjenog života vjernika. niti promjene utječu na njega. tj. i poznanici. stvaranje«. 2) Zajednički narodni grčki jezik (koine). nisu samo predavali izvan crkve kako bi ljude pridobili za Krista. bila vezana za crkvu. i sam je dio božanskoga. O tomu govore Origen i njegovi prijatelji kada spominju »rađanje tj. Manje vrijedno božanstvo stvorilo je vidljivi svijet od prapostojeće materije. g. Stoga je put spasenja u bijegu od materije kako bi bili ponovno upijeni. MISIJSKO ŠIRENJE DO 700. Stoga se novoplatonizam može označiti kao izvor kasnijeg (prije svega kršćanskog) misticizma. rimske vlasti i dr. Sljedeći čimbenici utječu na širenje Evanđelja među nežidovima: 1) Razmjerno postojane političke okolnosti (Pax romana). b) Zajedništvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na stalež. Budući da ne može biti u doticaju s ovim svijetom. a posebnu pozornost uživali su najslabiji: siročad. Židove.) PUT SPASENJA: Materija je zla: samo nematerijalno (duhovno) je čisto. tako tijelo vodi i nadzire maleni logos (riječ. vjerojatno.božanstvom budući da je »Jedno« iznad Uma i zamisli. kao što ni voštani otisak nije od materijala od kojeg je pečatni prsten. Teolozi i apologeti crkve. već ideja (zamisao) ili princip (načelo). primljeni u božanstvo (mistični način spasenja). Postojala je apokrifna fiktivna književnost. Stvarna osoba je duša koja je zarobljena u tijelu. pomno su razrađivali slušajući savjete apostola.) ČOVJEK: Grčki filozofi vide čovjeka s dvjema sastavnicama: tijelom i dušom. Pritom se očito ne radi o pomirenju dvaju personaliziranih bića. Budući da čovjek ima iskru božanskog u sebi.. zatvorenici. iskra je božanskog iz svijeta postojanja. prije svega. vidi 1 Tim 2.) BOG: Bog nije osoba. a neki su. podređena Bogu. postanje poput Boga što pretpostavlja da će čovjek postupno ostati bez osjećaja. kao i nove apologete. potreban mu je posrednik – Riječ ili Razum. nepromijenljiv. 4. otvoreni pripadnici nižih slojeva društva. za razliku od drugog. Zaključak: navedenim filozofijama zajedničko je sljedeće: Ovaj svijet sastoji se od dva podsvijeta: savršenog.

mjestima razmjene novih zamisli. Prema doslovnom tumačenju starozavjetnih proročanstava prvo bi se trebao obratiti Izrael. Stoga su kršćani propovijedali u sinagogama. kao i blagoslovi obećani Davidovim potomcima. Male Azije. često bilo popraćeno neosporivim osobnim svjedočanstvima. treba li obraćene pogane prisiliti da se podrede židovskim običajima i tako zapravo postanu Židovi!? Razmimoilaženja konzervativaca u Jeruzalemu (Jakova) i univerzalista (Pavla i Židova u iseljeništvu) dovela su do Koncila u Jeruzalemu 49. sve dok se Židovi nisu započeli oštro suprotstavljati kršćanstvu. 5-13). te libijskih područja oko rimske kolonije Cirene. Malečane. Ljubav i gorljivost prvih kršćana bile su izuzetne. 4) Slušateljima se mora ukazati na potrebu prihvaćanja Isusa Krista kao Spasitelja upozoravajući ih na kobne posljedice odbijanja Kristove ponude. te vjerojatno u Španjolsku. Pavao. trećeg grada po veličini u Rimskom Carstvu. Perzijce). koje su im stajale na raspolaganju. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u svojoj Povijesti Crkve.d ) Propovijedanje Evanđelja bilo je često popraćeno ozdravljenjima i istjerivanjem duhova. Propovijedi su održavane na tržnicama i trgovima. Njegov naum bio je sačuvati jedinstvo židovskih i nežidovskih kršćana. a prvi kršćani očekivali skori Isusov povratak. g. Iz ovog su se razloga apostoli trudili propovijedati Evanđelje među Židovima u Palestini i iseljeništvu. a pristup se ubrzo pokazao vrlo uspješnim te su ga prigrlili čak i Židovi. ljude iz Judeje. a sličnost između obraćenja navedenih skupina i prvih apostola upućuje na svjesno ponavljanje nekih od fenomena koji su se zbili za vrijeme Pedesetnice. Evanđelje se širilo južno i zapadno od Jeruzalema sve do Cezareje i obale. U sinagogama su kršćani nailazili na slušateljstvo koje je bilo spremno pozorno poslušati izlaganje Radosne vijesti. Pamfilije (pokrajine u Maloj Aziji). Rim. te je prestrašeni židovski establišment poslao Savla u potjeru za kršćanima. Molitva je imala važnu ulogu u oslobađanju ljudi od vlasti Sotone. Rimljane. NAČINI ŠIRENJA EVANĐELJA U prvih stotinu i pedeset godina povijesti crkve nije bilo crkvenih građevina. DRUGO RAZDOBLJE obuhvaća širenje Evanđelja među nežidovima. Mezopotamce. i Ivanove učenike kao skupine koje su primile Duha Svetoga. Prva crkva ubrzo se našla pred novim izazovom. 3) Oproštenje se nudi na temelju Mesijine zastupničke smrti. te širenje Evanđelja do Antiohije. Arape. čuda su igrala sve manju ulogu u širenju Radosne vijesti. Razdoblje od 30. u vlastitim poslanicama. Kapadocije. koristeći pritom Antiohiju kao ishodište. 2) Starozavjetna proročanstva. Među ljudima koji su slušali Petra bilo je »pobožnih« iz cijeloga Carstva. g.31 usputno se spominje propovijedanje Evanđelja u Galileji gdje su živjeli nežidovi. kao i na činjenicu da se s Božjom milošću ne može igrati. Prva misija za širenje Evanđelja među nežidovima djelovala je u Antiohiji. koje se propovijedalo u javnim dvoranama. trećem gradu po veličini u Rimskom Carstvu. 5. Djela apostolska spominju Parte (tj. kako je vrijeme prolazilo. (vidi Djela 15). kao i boravak 8 . spominje kao glavna mjesta širenja Evanđelja. Neke predaje govore o Bartolomejevom posjetu u Armeniju. – 70. ispunjeni su u Isusu. te tako potaknuti Isusov ponovni dolazak i uspostavu Božjeg kraljevstva. Pavao govori o drugima koji su djelovali u Maloj Aziji. Njihove propovijedi sadržavale su pet važnih smjernica: 1) Stari zavjet ukazuje na Mesiju. U Djelima 9. Grčku. Elamite (iz drevne pokrajine Perzijskog carstva). U osobnim svjedočenjima kršćani su koristili simbole ribe. kao i na trajnu vezu s prvom crkvom u gradu u kojem se vjera najprije učvrstila – Jeruzalemu. u izvjesnom smislu. Spominje se i Andrijina posjeta Skitima. Ishod je bio. koji je podupirao širenje Evanđelja među nežidovima uvjerivši ostatak Crkve da ga podupre u tom planu. Okupljeni su znali kako se zli duhovi pokoravaju kršćanima. Tako bi se uspostavilo teokratsko kraljevstvo pod vodstvom Davidovog potomka koji bi u Izraelu vladao cijelim svijetom. ne Židove. 25). Krečane. Propovijedanje Evanđelja među nežidovima počelo je na Dan pedesetnice. Potom se zaputio u druge gradove i sela toga područja (Djela 8. Vjera se proširila do Damaska. Djela apostolska spominju slušatelje Petrove prve propovijedi kao prve obraćenike. Ponta na Crnom moru. No. Kršćani su koristili i dar proročanstva dok je Evanđelje. Isusova smrt i uskrsnuće ostvarenje su proročanstava vezanih uz Mesiju i Slugu patnika. nakon Krista bilo je presudno za židovski narod koji je imao prigodu obratiti se i priznati Mesiju. križa i janjeta kako bi pobudili zanimanje za Evanđelje. ustupak univerzalistima. Susreti su održavani po kućama koje Pavao. Stoga je putovao u Malu Aziju. Isti izvor navodi Samarijance. Frigije. Misijsko širenje možemo podijeliti u nekoliko razdoblja: među Židovima u Palestini i iseljeništvu (Djela 2. druge o Markovom boravku u Egiptu (koji je vjerojatno djelovao iz Rima). Nakon Stjepanovog mučeništva Filip je otišao u samaritanski glavni grad Neapolis – današnji Nablus (u povijesti poznat i kao Shehem) kako bi propovijedao tamošnjim pučanima. a potom bi bili blagoslovljeni svi ostali narodi. izložio je teološku obranu u Rimljanima 1 -11.

Do 180. u petom stoljeću.332. a Matiji su. Početak židovskog rata vjerojatno je nagnao Ivana. Kršćanstvo se. Rimu. a Filipa u Frigiju. Tomu su zaklali u Indiji. Sisku i Mursi čak u prvom stoljeću zahvaljujući djelovanju Tita. g. dok su neki ostali u Judeji. kršćanske zajednice su bile osnovane u Egiptu (zahvaljujući Marku koji ih je posjećivao iz Rima). g. b) činjenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari. Do početka 2. Unatoč tomu.u Albaniji. postala kršćanska država. na poticaj egipatske monofizitske crkve koje se proširila uz rijeku Nil do Etiopije. Kršćanstvo se proširilo do Perzije gdje je zateklo zoroastrizam. O Tomi se govorilo da je osnovao crkvu u Indiji. u jugoistočnoj Turskoj) nalazilo se do 216. Dujma. No crkve su bile nejednako raspoređene. Sirmiju. Šimun Revnitelj skončao je raspet u Perziji. širilo prema jugu gdje se priključilo pokretu kojeg su osnovali dvojica misionara iz Tira (Frumencije i njegov suradnik). iako se pritom moguće misli na djelovanje njegovih učenika. U Italiji se do 250. Za Ireneja se. navodno. zahvaljujući radu Grgura Prosvjetitelja (240. Egipat. stoljeća kršćanstvo je stiglo do Adiabene (gornji tok Tigrisa) čiji je glavni grad bila Arbela (asirski drevni sveti grad). Veće skupine vjernika mogle su se. pokrajina je postala prvo kršćansko kraljevstvo. vjerojatno Indiji (Toma?). nakon kamenovanja. g. Mnogi su Armenci umrli mučeničkom smrću jer ih se kao kršćane. te je Pismo po prvi put prevedeno na isti jezik. g. TREĆE RAZDOBLJE odnosi se na drugi naraštaj Misionara. Antiohiji. mnogi su trgovci iz Perzije i Mezopotamije prešli na kršćanstvo. Kada je 523. Armenija i Gruzija nisu se mogle pohvaliti ni jednim velikim misijskim pokretom. a Filip obješen na stup u Hierapolisu u Frigiji. U Panoniji poznata su biskupska sjedište u Sisku.). kršćana je bilo u svim pokrajinama Rimskog Carstva. Tamošnji kralj Mirijan obratio se na kršćanstvo 326. Iako kršćanske zemlje. Lyonu. zna da je propovijedao na keltskom kao i na grčkom. Glavni razlog ovome pothvatu bilo je prisustvo velikog broja ljudi koji su se već obratili na judaizam. Na sjeveroistoku suočilo se s jezičnom preprekom. Prema nepotvrđenoj crkvenoj tradiciji osnovane su biskupije u Salonu.10) s biskupijom u Lyonu i crkvom (pod vodstvom đakona) u Vienneu (isto tako u Galiji). do 375. Do 150. Tunisu. Evanđelje se također širilo iz Rima i Egipta na sjevernu Afriku. Španjolskoj.) crkva u Jeruzalemu primila riječ od Gospodina (proročanstvo?) o potrebi napuštanja vlastitih domova na što su se mnogi zaputili na područje današnje Kraljevine Jordan. Kršćanstvo je ostalo vezano uz manjinsku starosirijsku kulturu za razliku od Zapada gdje se vezalo uz grčkorimsku kulturu. Prema nekoj legendi apostol Andrija bio je misionar u Gruziji koja je. Etiopija 9 . Time je kršćanstvo bilo prihvaćeno kao državna religija. kao i Isusovu majku Mariju.) i izbijanja Prvog ustanka (66. da se presele u Efez. Među novim vjernicima bilo je čak i Turaka koji su kršćanstvo odnijeli u središnju Aziju. premda su obrazovani pučani govorili i grčki. Kraljevstvo Osroena s glavnim gradom Edesom (danas Saliurfa.g. Matej je. Egiptu. Upravo su tamo osnovane prve crkve u kojima se govorilo latinskim jezikom. Tamošnji ljudi govorili su zapadnu inačicu aramejskog jezika. kako smo već spomenuli. izvan granica Carstva. Andronika i drugih. Bartolomeju (Natanael) je živome oderana koža u Armeniji. zaključujemo kako su mnogi apostoli bili uključeni u evangelizaciju područja istočno od Rimskog carstva. Dvije stvari iz ovog razdoblja su osobito dojmljive: a) Izuzetna pokretljivost prvih kršćana. Proračuni govore da je od sveukupnog stanovništva. Maloj Aziji. Kroz službu svete Nine. broj biskupija povećao na sto. g. Ptuju. odrubili glavu. naći u Siriji. U ovim zbrkanim izvješćima nema ničeg nevjerojatnog jer je Isus zapovijedio učenicima da Evanđelje pronesu »do kraja svijeta«. Tamo je Evanđelje propovijedao Grgur Thaumaturgos (čudotvorac) iz Cezareje u Kapadociji. g. primjerice. Kršćanska predaje zapisuje da je Andrija razapet u Patrasu (Ahaja). do 225. bilo deset posto kršćana. a njezin član bio je Bardesan (Bar-Daisan) koji je svjedočio svome bliskom prijatelju kralju Abgaru IX. Africi i. Tijekom tog razdoblja cijelo područje bilo je sustavno kristijanizirano. povjerovao je kralj Tirdat III. Južni Jemen (Saba ili Šeba) zaposjeli su Etiopljanima od 350. povezivalo s Rimljanima. Armeniji i Etiopiji. a kasnije. stoga. dvadeset biskupija protezalo se od Kaspijskog jezera do Bahraina. Euzebije izvještava kako je nakon Jakovljevog ubojstva (62. Nakon što je isti prihvatio kršćansku vjeru. židovski kralj (Du Nuvas) počeo progoniti kršćane. Unatoč tome. kao i u Mezopotamiji. Poznato je da je u isto vrijeme postojala zajednica u dolini Rhône (u Galiji) koju je osnovao Krescent (2 Tim 4. zaklan mačem u Partiji. Osijeku i Sirmiju. g. U drugom stoljeću osnovana je kršćanska zajednica u Edesi. koje je iznosilo 50 milijuna. g. g. Kršćanstvo se brzo proširilo na Siriju. čini se da su upravo Galačani prvi donijeli Evanđelje rođacima Keltima. te u Malu Aziju. Alžiru. Ako pretpostavimo da su ove predaje istinite. Vinkovcima. Judu (Tadeja) su proboli strijelama u Armeniji. Tamošnji ljudi bili su nepovjerljivi prema novoj vjeri koju su poistovjećivali s rimskom uljudbom. Malu Aziju i Grčku. Armenija je bila drugo kraljevstvo koje je prešlo na kršćanstvo.

cijeli bi narod bio uključen u Crkvu (kao što je to bilo u Konstantinovo vrijeme). vjerojatno je (sudeći prema Pelagijevom slučaju. Za običnog »vjernika« kršćanstvo je.). Crkva je često bila voljna činiti ustupke kako bi zadobila savezništvo poganskih plemena. nije zabilježeno postojanje crkvenih građevina. nego su pripadali i britanskoj kraljevskoj obitelji (Rufusova supruga Klaudija. 622. Tako se više neće žrtvovati životinje đavlu. . Krštenje je često bilo znak podređivanja stranom osvajaču. do 250. no trebalo je proteći mnogo godina prije nego se kršćanstvo ukorijenilo.je ponovno zaposjela područje kojeg je držala do 628. naime. i Colchestera (ili Lincolna). slijedilo je općenarodno prihvaćanje kršćanstva.409. U protivnom isti bi odbacio kult vlastite skupine izlažući se optužbama za izdaju. držani pilići kako bi se žrtvovali Svetom Vitusu u svrhu iscjeljivanja ljudi. Od 407. u vrijeme pojave islama. Smjernica pape Grgura. Sjeverozapadna Francuska je bila. Neki od članova rimske crkve ne samo da su bili građani Rima i pripadnici najvišeg društvenog staleža (bogati senator Rufus). Njome se. Pancrasa (u Londonu). posebice u vrijeme Karla Velikog. g. Osim toga. U Francuskoj je do 300. kršćani su ostali na sjeveru i zapadu Britanije izolirani od Europe. osnovano nekoliko važnih biskupija: Arles. više kao upravljače nego kao svećenike. Kršćanstvo je vjerojatno. predstavljalo uglavnom obavljanje obreda koji su sadržavali magiju starih vjerovanja. nakon obraćenja kraljevske obitelji. Britanija je bila pokrštena rimska provincija. u ovome smislu. st. No priče o njegovom Gralu. a obraćenje se često izjednačavalo s poslušnošću budući da se religiju uglavnom shvaćalo kao plemensku ili nacionalnu stvar koju pojedinac ne smije odbaciti. Kada zasadimo grmlje zalijevamo ga dok ne očvrsne. evangelizirana po selima. razotkriva mnogo. njezin brat Linus. okultizma). U crkvi blizu Beča kokošinjci se još uvijek mogu nazrijeti iza oltara. Koncilu u Arlesu (314. godine. zamijenili jedan poganski obred drugim). g. čini se. g. Oko 370. Prve su crkve u Engleskoj vjerojatno osnovane kod Glastonburyja i Sv. vodeću ulogu). Sirijski monofiziti proširili su se južno i istočno u Arabiji gdje ih je kasnije susreo Muhamed. Osim toga. U Francuskoj. Pariz. zarobljenika ili redovnika. Redovnici su nešto više vremena posvećivali poučavanju kršćanstvu. Masovne pokrete predvodili su vladari (u Rimu je aristokracija dugo imala. Autun. koju je ovaj uputio Mellitu prije opatovog odlaska u Britaniju. a ne u Britaniju. a tek kada se ukorijeni prestanimo ga zalijevati. vjerojatno ima veze s predajom o prenošenju Kristova pokrova iz Jeruzalema u tvrđavu Britio u Edesi. po prvi puta. Do 400. Predaja također govori o Josipu iz Arimateje koji je u prvom stoljeću osnovao kršćansko središte kod Glastonburyja. legendarnoj čudotvornoj zdjeli iz koje je Krist jeo na posljednjoj večeri i u koju je Josip iz Arimateje navodno skupio Isusovu krv nakon što je isti bio proboden na križu. naime. savjetuje da se hramovi ne ruše: »Idoli bi trebali biti uništeni. Ovi »rimski Britanci« vjerojatno su u svojoj obrambenoj strategiji evangelizirali Škotsku i Irsku. g. te u njih stavite oltare i relikvije. provale barbara odsjekle su Britaniju od ostatka Europe. Mnogi zapisi govore o čudesima koja su se dogodila tijekom službi prvih misionara. zahvaljujući službi Martina Tourskog (umro 397.« Nakon 10 . Kršćanstvo se. U istima su sve do kraja 19. Englezi pod vlašću Pikta i Škota traže pomoć od Sasa. moralo istaknuti kao snažnije od poganstva (tj. Bile su to male. Josip je skupio Kristovu krv u pokrov a ne u zdjelu. g. koji je bio Irac) da su evangelizirali irske kolonije u Walesu. Daljnjim širenjem kršćanstva. Trčves (Trier) i Rheims. zapravo. kada je i Muhamed osvojio južni Jemen. Ovakvo je stanje trajalo sve do dolaska Augustina iz Rima. Ovakvi površni načini kristijanizacije postali su s vremenom česti u čitavoj Europi. Rouen. već će ih se ubijati za hranu i slavljenje Boga. ĆETVRTO RAZDOBLJE misijskog širenja odnosi se na »obraćenje« barbara. Beda časni tako kaže: »Crkva se hrani čudesima kako bi mogla rasti čvrstom u vjeri. Bordeaux. U Armeniji. raštrkane skupine koje su obično bile izložene progonstvima. Yorka. te Karaktakusova djeca). Običaj prinošenja volova đavolima zamijenite kršćanskom proslavom nalik Festivalu svetih mučenika. g. Provala Sasa već je započela kada je Patrik krenuo na misijsku službu u Irsku 432. Općenito postojale su dvije skupine: 1) Obični ljudi (pokršteni pogani) od kojih se očekivalo da mole propisane molitve i daju vjeroispovijedi te dolaze u crkvu (drugim riječima da se drže obreda čime su. 2) Ozbiljni kršćani (redovnici i svećenstvo). u kojoj je rimska kultura propala pod naletom barbara. galskoromansko stanovništvo je očekivalo zaštitu Crkve. Kao ishod prodora. Vaison-la-Romaine. stiglo u Englesku putem rimskih vojnika iz Druge legije koja je služila u Palestini prije premještanja u Britaniju.) prisustvovalo je nekoliko engleskih biskupa iz Londona. nakon dužeg ili kraćeg razdoblja. Međutim. prema gruzijskom zapisu. ne bi li pridobio pogane (kao i deset tisuća Židova) za kršćanstvo u jugoistočnoj Engleskoj.« Poganski običaji ipak nisu izumrli. a možda i u Cornwallu. Najviše svećenstvo imenovali su lokalni vladari. U početku su pojedinci prelazili na kršćanstvo preko trgovaca. no hramove poprskajte svetom vodom. g. postojala je mogućnost da se izbjegnu muke pakla i zadobiju blagoslovi neba.

stoljeću ovi arijanski kršćani prihvatili katoličku vjeru. U luci Spalatum (Split) osnovana je latinska biskupija. g. Njega su. u Carigradu je postojala gotska crkva u kojoj je propovijedao Ivan Zlatousti. na Istoku se Pravoslavna crkva morala suočiti s islamom dok joj je država ograničavala misijske poduhvate. osobito za vrijeme haranja kuge kada su cvjetala čarobnjaštva. Pikti su bili prvi stanovnici Škotske (bolje rečeno »Piktske zemlje«). Biskup Koloman i njegova keltska svita ljutit se vratio u Irsku.397. već su ovisili o vlastitim sitnim uporištima.) iz Bangora u sjevernoj Irskoj propovijedao je Evanđelje u istočnoj Francuskoj (u zapadnom dijelu djelovao je Martin Tourski). razvile su se u uporišta iz kojih su se evangelizirali barbari u Europi. Središte mu je bio u Sirmiumu (današnjoj Sremskoj Mitrovici) gdje su ilirski biskupi arijevci Valens iz Murse (Osijeka) i Ursacije iz Singidunuma (Beograda) održali.432. Prednost kršćanstva sastojala se u zaštiti koje je imalo u Rimskom Carstvu kao religija rimskog cara. Potom je 341. Crkva i država bile su povezane. ostalo blizu društvene površine. bilo kakva moguća veza s Rimom bila im je na štetu. među južnim Piktima. Ninianov učitelj bio je Martin Tourski koji je umro 397. Martin Tourski (335. poganstvo je. Njegov suradnik Gal postao je apostol u istočnoj Švicarskoj. Naime. odlučujući glas imao je lakovjerni kralj Oswy Northumberlandski koji se upravo obratio od poganstva. prihvaća kršćanstvo pod utjecajem svoje supruge Klotilde čime je po prvi put neko barbarsko pleme prihvatilo katoličku vjeru. montanaca i gnostika. Goti su postali misionari među ostalim barbarskim plemenima. g. Prvi kojeg se vezalo uz propovijedanje Evanđelja među barbarima bio je Ulfila (311. i to na Svetom otoku kojeg je nazvao Lindisfarne. Isključivo su nestorijanci imali misijske porive. Na tom području nije bilo ozbiljnih protivnika Katoličke crkve. oteli Goti prilikom pljačkaškog napada. Na Zapadu barbari nisu imali razrađen sustav kojeg bi ponudili umjesto kršćanstva. Među Jutima i Anglosasima Evanđelje propovijeda 597. te je nad njima često predsjedavao plemić koji nije nužno bio član klera. bio je arijanac. Burgundi u Galiji (Francuskoj). međutim. Prije dolaska Benediktinova pravila. Kralj Northumbrije 633. Franački kralj Klodvig 506. Augustin Rimski kojeg je poslao papa Grgur I. Wilfrid (umro 709. . četiri koncila. Nisu imali mjesne državice koje bi ih podržavale. g. jedan od njih. Kasnije je grad Armagh postao glavno središte njegova rada. g. marcionita. te Vandali u Africi. vjerojatno je bio Ninian (360. no djelovao je i među Sasima u grofoviji Sussex. g. međutim. U sedmom je stoljeću glavno središte misionarske djelatnosti bila Irska. Kako su Irska i zapadna Engleska ostale pošteđene od barbarskih navala.) koji je tamo došao iz sjeverne Engleske. Augustin je pokušao keltsku crkvu uklopiti u Rimsku crkvu čime je izazvao sukoba koji je razriješen 664.) bio je važan misionar u Panoniji i u Dalmaciji prije dolaska slavenskih plemena za čiji su prelazak na kršćanstvo na području današnje Hrvatske zaslužni talijanski misionari. . kasnijem središtu učenja i propovijedanja Evanđelja.). a ljudi napuštali crkvu. Nažalost. a u osmom stoljeću Engleska. ipak. Svevi u Španjolskoj. Oni su djelovali u skupinama od trinaest misionara. Preveo je Bibliju na gotski. stoljeću. Keltski »samostani« su zapravo bili više poput misijskih postaja. te prodan vođi plemena u Antrimu. Za veliko misijsko širenje na Zapadu nakon 500. . islam i budizam su im i to oduzeli. S druge strane. Propovijedanje Evanđelja u Irskoj uglavnom je povezano s Patrikom (373.prelaska na kršćanstvo.) propovijedao je u Friziji. Kasnije se. kao i neke druge kapadocijske kršćane. Manje oporbene skupine: donatista. g na crkvenom koncilu u Whitbyju. Arijanizam su prihvatili Ostrogoti i Vizigoti. prije nego što su se Škoti naselili na ta područja iz Irske u 5. Langobardi u Italiji i Heruli. kao i Eustahije i Omer. te je osnovao samostan u Luxeuilu.615. između 351. glavni misionarski pokret među barbarima nakon onoga Uilfile. On je započeo svoju službu ubrzo nakon povlačenja Rimljana iz te pokrajine koji su vodstvo prepustili nekolicini uglednih rimsko-britanskih obitelji. Međutim. Tek su u 6. Oko 381. u keltskim je samostanima prevladavalo Kolumbanovo pravilo. na otoku Ioni. vratio kao gotski poslanik na Konstantinov dvor. 11 . Prijeporno je bilo moguće podređivanje Keltske Crkve Katoličkoj Crkvi. Kako su se ova plemena naseljavala po Rimskom Carstvu. postao biskup zadužen za područje sjeverno od Dunava gdje je (na području današnje Rumunjske) započeo svoju misiju među Vizigotima. Engleski redovnici nastavili su misijsku djelatnost. . dok su se na Istoku kršćani morali suočiti sa složenim religijama. Zaslužni su bili redovnici zapadne crkve koji su djelovali pod vodstvom rimskog biskupa. Za vrijeme provale Pikta i Škota je zarobljen. Međutim. Drugi veliki propovjednik u sjevernoj Engleskoj bio je Kolumb Denegalski (Kolumkil) koji je počeo djelovati 538. Prvi propovjednik u Škotskoj. dok su u sjeverozapadnu Galiju iz Luxeuila otišli Valéry. Aidan uspješno osnovao samostan nedaleko od northumbrijske obale. Njegovu dužnost nakon smrti preuzimali su njegovi potomci. i 359. zatražio je slanje propovjednika te je. Naime. su pokrenuli keltski redovnici. S vremenom je djelovao i na području Bodenskog jezera.). Stoga su mnogi misionari ponovno odlazili na propovjedničke obilaske. . U današnjoj Vojvodini arijanizam se javio vrlo rano. prihvaćala su kršćanstvo. s vremenom su iščeznule. On je slao misionare među Gote na Krimu i sjeverno od Crnog mora koji su prodrli kroz Kavkaz osnovavši crkve čak i među Hunima.383. Kolumban (550.463.

) izbjegavanje borbe za vodeće mjesto (kao što je bio slučaj u Korintu gdje je crkva otpustila starješine te ih je zamijenila mlađima). Nakon pokušaja nasilnog nametanja kršćanstva.) u vrijeme dinastije T’ang (618. provalili su u sjevernu Afriku. napali Španjolsku. Nakon što je osnovao biskupije u Freisingu.. pravog imena Winfried iz Creditona. APOSTOLSKI OCI najraniji su kršćanski pisci.Willibrord (658. stoljeću nestorijanski misionari ušli su u srednju Aziju. jer isti ima duhovno značenje koje se odnosi na Isusa.).g. On je vjerojatno postao biskupom Hamburga pod čiju je odgovornost potpadala i Skandinavija. Osim toga mučili su ih unutarnji razdori i krivovjerja. središnja tema tumačenje je. g. nije bio nimalo lak zadatak. Echternach i Susteren. Tamo je crkveni starješina bio Papija Hierapolski. Bili su: Klement Rimski.). Njemu se pripisuje izum monarhističkog episkopata (jedan biskup – pastor vlada čitavom zajednicom). koji je uz propovijedanje Evanđelja u Friziji. Ignacije traži od pastira crkve u Smirni i Ivanovog učenika Polikarpa da imenuje novog vođu crkve u Antiohiji. Širenje kršćanstva u Danskoj i Švedskoj povezano je uz Anskara (865. Passauu. 3. tj. 2. Pred kršćanima. On stoga sve alegorizira poručujući da Mojsijevi zakoni o hrani znače zabranu različitih poroka. stoljeća. no njihov je prodor zaustavio na sjeverozapadu Karlo Martel 732. osnovao četiri samostana: Utrecht.) DIDAHE: vjerojatno odražava stanje judeo-kršćanske zajednice u Siriji (tj. Međutim. a četiri godine kasnije Arapi su zauzeli Palestinu (642. Zalagao se da Gospodnja večera bude središte bogoslužja (pod biskupovim vodstvom). te apologeta koji su pisali kasnije u 2. je bio apostol Nizozemske i Belgije. stoljeću (od kojih je bio prvi Justin Mučenik). Dva puta.) BARNABINA POSLANICA slična je Didaheu jer pisac govori o Dva puta. Vandali su 406. g. Njihovi zapisi predstavljaju most između Novoga zavjeta.). Književnost postapostolskog razdoblja čine: 1. Ignacije Antiohijski. osvojili su sjevernu Afriku i Egipat). Sadrži tzv. Društvu u kojem su živjeli u strahu od progona morali su prenijeti poruku Evanđelja. Antwerpen. Ostali misionari: Na Istoku i na jugu kršćanstvo je uzmicalo. odlučujućim čimbenikom pokazala se kraljevska inicijativa kao i djelovanje engleskih misionara. a zatim su otišli dalje do Kine (635. U 7.) KLEMENT podsjeća svoje čitatelje na ono što je Bog učinio za njih upozoravajući ih kako se trebaju ponašati. U drugom stoljeću počele su kružiti knjige koje nisu pripadale kanonu. koji su koncem prvog stoljeća bili raspršeni u male skupine pripadnika nižih slojeva društva što se okupljaju po domovima. Padom Jeruzalema središte se kršćanskog utjecaja preselilo u obalne gradove Male Azije gdje je apostol Ivan obavljao službu. Poganske religije zadržale su se u Švedskoj do 12.) i Olafa Haraldsona (1030. . kao i zaključni dio o neizbježnom kraju – pojavi varalica.). Nisu bili plaćeni za posao koji se obično svodio na brigu o malenoj zajednici. pojedinosti o crkvenom redu. 4. g. Njegov sin Pipin Mali osnovao je karolinšku dinastiju. u duhovnom smislu. . 2.907. Mojsijevog Zakona. te je Danska pod vlašću njegova unuka Knuta službeno postala kršćanskom zemljom. u borbi kod Poitiersa. Razlozi zbog kojih je Ignacije bio pobornik ovakvog uređenja bili su praktične prirode: 1. 12 . Postapostolskom razdoblju. Regensburgu i Salzburgu podigao je 744. izvan Novoga zavjeta. Čitav u život provodili u jednom mjestu. Podsjeća ih na dolazeći sud potičući ih da ne griješe: Oštro kori kršćane čiji životi nalikuju životima njihovih susjeda nekršćana. starosirijske crkve).. g.g. Barnaba i Hermas. Španjolsku su pokorili 709. Polikarp iz Smirne. Bonifacije (680. postao je apostol Germana. kao i dokaz protiv doketizma (Gospodnja večera je Kristovo tijelo i krv). Nakon poganskog protudjelovanja u Danskoj kršten je kralj Harald.739. Barnaba tvrdi kako su Židovi u krivu kada Zakon shvaćaju doslovno.) izbjegavanje malih skupina koje su se odvajale od zajednice. Takve ljude birala je zajednica. Muhamed je umro 632. u kojoj su svake nedjelje vodili bogoslužje. g. lažnih proroka i žestokog suda u čijem je središtu lažni Mesija. a 429. koji su pripadali tzv.) DJELA IGNACIJA ANTIOHIJSKOG. . RAZVITAK KRŠĆANSTVA U POSTAPOSTOLSKOM RAZDOBLJU Nakon smrti apostola nastupa postapostolsko doba.). Osnivač je i biskupija u Eichstettu i Würzburgu prije nego što je počeo propovijedati Evanđelje Sasima u Istočnoj Germaniji. Kršćanstvo je ušlo u Norvešku zahvaljujući djelovanju Olafa Tryggvessona (1000.754. propovijedajući Turcima. vođe crkve u Antiohiji koji je na putu u Rim (gdje je trebao biti bačen lavovima) napisao sedam pisama kojima je pozivao na suzbijanje raskolništva i krivovjerja. samostan u Fuldi.

Nakon krštenja vjernik mora održavati vlastito spasenje poslušnošću Božjem zakonu. te starija (vjerojatno domaća stranka) koju je predvodio Tacijan (Adai). Molite kao što je Gospodin zapovijedio u Evanđelju: Oče naš. Vjerojatno je Toma donio kršćanstvo u dijelove starosirijske crkve. SREDIŠTA KRŠĆANSTVA U to vrijeme počela su se razvijati središta kršćanstva od kojih je svako imalo posebna obilježja ili čak vrstu kršćanstva. 13 .). predao je Caru (Hadrijanu) iscrpnu apologiju kršćanstva (125. Međusobno su se razlikovali prema metodi koju su koristili. Ovoj skupini pripadali su: Irenej. Ovu molitvu izgovarajte tri puta na dan. 2.. ostavila spomenike. Prema njihovom shvaćanju u pitanju je bio autoritet Biblije nad bilo kakvom filozofijom. a vi postite srijedom i petkom. U etici bili su spremni složiti se. za koje su nastavili živjeti u legendi o kršćanskom kralju-svećeniku s Dalekog istoka Petru Ivanu. te se kao takvi mogu oprostiti. Njihova glavna središta učenja bila su Edesa. Vjerovali su da apologije prvenstveno brane kršćansku vjeru. Nastojali su Evanđelje objasniti na poganima razumljiv način koristeći filozofiju. sa stoicima ili platonistima. koji jesi na nebesima. Tacijan (Justinov učenik) u Osroeni. te tvrde da se čovjeku pruža samo jedna mogućnost nakon javnog priznanja i pokajanja. Grčki apologeti težili su sintezi filozofskih sustava i kršćanstva. 1. Misionari su otišli na jug do Indije. Na primjer Aristid. I vaše se molitve moraju razlikovati od njihovih. čini se da je Jakovljev duh nepopustljivosti nastavio živjeti u Starosirijskoj crkvi. Druge raspršene zajednice zadržale su se na obroncima oko Mosula u sjevernom Iraku. gnostičkom. Ivanovih Djela. U njoj bile dvije stranke: mlađa i ortodoksnija koju je predvodio Palut iz Edese. pojavila su se Djela Jude Tome u kojima se tvrdilo da je Toma posjetio Indiju.. Rimska je država koristila profesionalne filozofe (Celzo u vrijeme Marka Aurelija i Porfirije u vrijeme Decija) kako bi napala kršćanstvo i obnovila poganstvo u Carstvu. u osudi nemorala. Njima su pripadali: Justin iz Efeza. Piščev pogled na krštenje proizlazi iz vjerovanja da su grijesi prije krštenja učinjeni u neznanju. Naime. a koja je potekla iz Antiohije. Obojica su naglašavala važnost proročanstava. te Kvadrat i Aristid u Ateni. U Smirni je živio mladi čovjek po imenu Leucije koji je ukoren zato što je napisao »pripovijesti« poput Pavlovih.itd. koji će jednog dana uništiti islamske horde. a zatim pozivaju ljude na obraćenje. Petrovih. sve dok ih se nedavno nije ponovno otkrilo. platonovskom ili aristotelovskom. Tertulijan. radi se o pogrešnom tumačenju Poslanice Hebrejima 6 i 7. Jedna grana te crkve preživjela je kao crkva Mar Tome u južnoj Indiji (koristi starosirijsku liturgiju). u Didaheu čitamo sljedeće: Ne postite u iste dane kao i licemjeri. Arnobije. a do 6.) LATINSKI APOLOGETI odbacivali su bilo kakve ustupke poganskim razmišljanjima. Oni poste ponedjeljkom i četvrtkom. a u Kini je. Današnja Starosirijska crkva dala je Tibetu redovništvo. U crkvama. te je njezinu krajnju strogost gledala podozrivo i s gnušanjem. Dok je Klement branio kršćanstvo pred bogatašima. kojoj je središte bilo u Antiohiji. kasnije se proširila na istok. Pojava islama odijelila ih je od ostalih kršćana. Istočna crkva držala je Starosirijsku crkvu zagađenu gnosticizmom. a kasnije na istoku Nisibis. Ciprijan. pod stalnim turskim napadima i progonstvima. g. stoljeća proširili su se do Kine. te Klement i Origen iz Aleksandrije.5.) u apologetskom je spisu (Adversus gentes) branio kršćane od optužaba da su krivi za nevolje Rimskog Carstva. SJEVERNO-AFRIČKA CRKVA: sjeverna Afrika gotovo je jedino područje na kojem je latinski jezik ostao netaknut i upravo se iz ovog područja vratio u Rim kojim je vladao grčki jezik. analogije i tipologije. Arnobije (oko 327. Prema sugovornicima odnosili su se s poštivanjem ukazujući na ograničenja njihovog stava. Laktancije u sjevernoj Africi. te je kao takav proglašen svecem zaštitnikom. STAROSIRIJSKA CRKVA. g. Primjerice. Origen se suprotstavljao poganskom promicatelju Celzu.) PASTIR IZ HERMASA niz je usporedaba i viđenja koja se bave kršćanskim življenjem. u 12. APOLOGETI su se morali suočiti ne samo s poganima punima predrasudama protiv kršćana. Posebno se usredotočuju na grijeh nakon krštenja. prije udara Džingis Kana i Temerlenka. Njihovi motivi zaslužuju pohvalu. stoljeću. Razlog nevjerojatnog utjecaja iste knjige leži u činjenici što je piščev brat Pio bio biskup Rima. i 14. već i s carevima progoniteljima. morali su se povući izvan dohvata bizantskih progonitelja. gdje se govorio starosirijski.) GRČKI APOLOGETI bili su skloni davati ustupke filozofiji za koju su držali da je priprema za primanje Evanđelja. Kada su zbog podrške Nestoriju proglašeni krivovjercima u petom stoljeću.

i biskup jeruzalemske crkve Jakov. Osim toga. Međutim. Ali je već srdžba Božja na njih došla do vrha! 35. Ni rimska Crkva nije bila pošteđena razdora. u borbi protiv službene teologije bizantinskih patrijarha. Koptsko je kršćanstvo. Međutim. 66 . nakon proglašenja protukršćanske uredbe. Kornelije je vjerovao da biskup može oprostiti i najteže grijehe na što se Novacijan odvojio i osnovao zajednicu. 7 đakona. ubojstvo i odbacivanje kršćanstva. Crkva ih je morala uzdržavati. Hipolit je raskinuo veze s Kalistom osnovavši vlastitu zajednicu čime je unio razdor u Rimsku Crkvu tijekom cijelog pokoljenja. ubijen je Ivanov brat Jakov (vidi Dj 12. a nas žestoko progonili. potomaka drevnih Egipćana). g. kao i kasnijih navala Vandala. Iako u početku nisu dirali apostole. Petrova 4.3 . Kalist. 52 istjerivača đavla. koji se ne nastoje svidjeti Bogu. 44. 62. Isprva su Židovi i Rimljani smatrali kršćanstvo židovskom sektom. istoga je nagovorila da kršćane optuži za veliki požar u Rimu. Ciprijan. Promjena izričaja u posljednjim poglavljima 1. g. Pavao je bio izložen djelovanju jeruzalemskih špijuna koji su nastojali uništiti njegov posao. g. koji je postao biskupom. g.). koji nam brane propovijedati poganima da se spase – da mjeru svojih grijeha zauvijek ispune.Prva kršćanska djela na latinskom potječu upravo iz sjeverne Afrike. Iako je sjeverno-afrička crkva imala velike teologe (kao što su Tertulijan. Kalistu je. a neprijatelji su svim ljudima. Isusov brat. koji su govorili latinski.): Židovi progone kršćane.Herod. javnost se također sve više okretala protiv kršćana iz Palestine jer isti nisu bili voljni sudjelovati u židovskoj pobuni. došlo je do ozbiljnije prepirke između Hipolita i Kalista oko osobe koja će preuzeti službu rimskog biskupa. g. uvijek je postojao jaz koji je u doveo do podjele Crkve u Egiptu. ubili su Stjepana i kasnije progonili Židove iz dijaspore koji su živjeli u Palestini. Osobito kada su se u 4. i 5. kao što je to bio slučaj u Egiptu. Prema nekom izvješću Neronova ljubavnica. pak. g. do početka trećeg stoljeća. napisana je 1 Solunjanima (Pavao spominje Božji gnjev nad Židovima). EGIPATSKA CRKVA: U ovoj crkvi je postojala slična podjela stanovništva. U vrijeme Decijeva progona 250. podršku zaostalih. 64. g. PROTUNAPADI I PROGONI I NEPRIJATELJSKA PROPAGANDA PRVO RAZDOBLJE (30. Ista svađa nastala je između Kornelija i Novacijana. 14 . držao kako i najveći grijesi mogu biti oprošteni nakon pokajanja. 7 pod đakona. 1. 51. Isto tako. stoljeću razbuktale rasprave o doktrini. podržavalo monofizitski pokret.5 opisuje Židove kao potkazivače i klevetnike kršćana. objašnjavaju nestanak Crkve prilikom upada muslimana u 7. govorila grčkim jezikom. već i 64 prezbitera. stoljeću. g. Biblija nikada nije prevedena na narodni govorni jezik Numidije i Tunisa. ključare i više od 1.1 kršćanska je zajednica iseljeničkih Židova napustila Izrael. zajedno s nekim drugim crkvama. optužio je Hipolita kao diteista (pristalicu shvaćanja da je Sin Kristovo tijelo. 217. U Djelima apostolskim naglašava se postupno otvrdnuće židovskog naroda prema Evanđelju. uključujući nemoral. Postojanje ovih dviju skupina u velikoj je mjeri povezano s Donatovim razdorom. porasla do te mjere da je uzdržavala ne samo biskupa. međutim. Stjepan umire mučeničkom smrću. u Rim je stiglo mnoštvo biskupa kako bi se u velegradu skrili. čitaće. – 64. g. ali zato nepopustljivih Kopta (tj. koja je govorila grčki te seljačkih nižih slojeva koji su govorili koptskim jezikom. mnogi (naročito u Rimu) dolaze u iskušenje da se vrate židovstvu koje bi im pružalo sigurnost (v. Sjeverno-afričko kršćanstvo (posebno njegov Donatov dio) bilo je naročito snažno među govornicima punskog jezika. nedostajala im je Biblija na vlastitom jeziku. vidjevši da je to drago Židovima. prigovoren nedovoljno čvrst stav o grijesima nakon krštenja: Kalist je.500 udovica i siromašnih ljudi.od onih koji su ubili čak i Gospodina Isusa i proroke. 42 ministranta. Zahvaljujući sve većem rastu Crkva je 251. kamenovan je u istome gradu. te su židovski kršćani izloženi pritisku da se bore protiv Rimljana. Tikonije i Augustin). RIMSKA CRKVA: U ovoj crkvi većina je članova. 50. g.14-16 govori: .73.2. g. Između elite. postali su većina. Već do događaja koji su opisani u Dj 11. Pavao stoga u 1 Sol 2. Heb 10. Petrove možda ukazuje na mogućnost da je poslanica napisana kada je neprijateljstvo prema kršćanstvu postalo službeno. a njegov duh Otac u Njemu). izbijaju nemiri nakon propovijedanja Evanđelja među Židovima u Rimu (spominju se u Dj 18. kao i kod Svetonija). preobraćena na židovstvo. Židovski vođe su se ustremili na Židove u iseljeništvu koje su držali kolovođama opasnih krivovjerstava.. te isti moraju napustiti grad (uključujući Priscilu i Akvilu). naime. Aleksandrijski biskupi imali su. Kako je sve više ljudi iz visokih slojeva društva pridobivano za vjeru kršćani.32-39).. bijesni židovski ustanak. Upravo iz tog razloga. puk nije bio odveć teološki obrazovan.

i bližoj okolici. Vrlo često do smaknuća dolazi isključivo zbog podilaženja okolnom puku. Neron. g.): Rimske vlasti povremeno progone kršćane. pokušavali su ih zaštititi tijekom progonstava.9 – 3. Optužba se činila potvrđenom činjenicom da su u dvjema od četiri rimska okruga. Primjerice. c) Odbili su štovati Cezara čime su počinili izdaju. g.Prije 66. vlastitih susjeda). službena anatema protiv kršćana uključena je u sinagošku liturgiju: Neka nazareni (tj.7. žena osvajača Britanije Pomponija Graecina bila je optužena da je prihvatila »uvozno praznovjerje. kršćane se više ne drži opasnima već tvrdoglavima i dosadnima.63. štoviše. Pobjednik (tj. Osim toga. 2) Neron optužuje kršćane da su prouzročili veliki požar u Rimu čineći presedan u rimskom zakonu (kršćani su poput anarhista koji žele razoriti Rimsko Carstvo i njegovu uljudbu). a nisu nego sotonina sinagoga. 85. 6) Ljudi su bili nepovjerljivi prema kršćanima držeći ih čudnim. 64. Kršćani su.6-20. Još uvijek je. Međutim. Svetonije u djelu Neronov život (16. kršćani židovskog podrijetla napuštaju Jeruzalem zbog upozorenja Svetog Duha.96. Kao takvi bili su izloženi sumnji da bi mogli biti skloni remećenju javnog reda. Filip u Hierapolu itd. Osuda je ishod okolnosti opisanih u 1 Petrovoj 4. čini se da je tada izdan ukaz kojim su kršćani proglašeni »državnim neprijateljima«: kršćanstvo postaje nezakonitom organizacijom. 64. za vrijeme Nerona. g. navodno. koji su izbjegli požar. Vlasti su bile netrpeljive prema kršćanima budući da: a) Nisu bili poput ostalih građana – tvrdili su da su odgovorni vlasti višoj od države. vojne poraze). 5) Provođenje progona ovisi o volji mjesnog upravitelja. njegovo ime sigurno ne ću izbrisati iz knjige života. b) Bili su uvjereni u vlastitu moralnu nadmoć. na vlast dolazi Domicijan (81. I prije imperatora Domicijana kršćanstvo nisu samo prihvaćali najniži slojevi tadašnjeg rimskog društva kao. U razdoblju od 64. 4) Kršćani su u milosti potkazivača (tj. na snazi Neronov presedan. odlomak iz Otkrivenja dobiva novo značenje (2. dolazi do manjih progona. poglavlje) tvrdi da nekoliko različitih proglasa govore o progonstvu kršćana. kršćani) i heretici budu odmah uništeni i istrgnuti iz knjige života. krivi za veleizdaju i kao takvi zaslužuju smrt. g. Bar-Kokeba naređuje izricanje oštrih kazni nad kršćanima koji odbijaju odreći se i prokleti Krista. Pogani su ih držali odgovornima za mračna djela svojevoljno ih optužuju i vlastima. postao kršćaninom (tijekom Pavlovog pisanja poslanice Rimljanima). njegovo ću ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima. g. U svjetlu toga. (veliki požar u Rimu). 2 Timoteju 4. kako su uviđali da se radi o dobrim ljudima. kojeg su optužili da je izazvao požar u Rimu. bili su protiv progona. – 35. kršćani u Judeji izloženi su progonstvima jer nisu priznali mesijanstvo Bar-Kokebe odbivši uzeti u ruke oružje. g. bez gubitka prava ili vlasništva). Kršćanstvo je 15 . pogubljen je Pavao (nakon što je prethodno oslobođen optužaba (61.13). DRUGO RAZDOBLJE (64.250. 3) Neronov zakonski presedan i dalje je na snazi. Tako se spominje rimski plemić koji je 57. g) koji vrlo ozbiljno shvaća pripadajuće mu božanske naslove. kugu. optuživalo ih se da vrijeđaju Carstvo i uzrokuju nevolje (glad. – 250. g. 81. rimski upravitelj u Efezu izgoni Ivana na otok Patmos (relegatio in insulam tj. nastojao je krivicu prebaciti drugdje. za vrijeme drugog židovskog ustanka pod vodstvom Bar-Kokebe. dok je u Dyrrahiumu (Draču ili Durrësu u Albaniji) pogubljen biskup Asije. Carevi Hadrijan i Trajan.. država još uvijek nije započela organizirane progone po čitavom carstvu. će biti obučen u bijelu haljinu. koji može uhititi i pogubiti kršćane.« Iste je optužbe naknadno bila oslobođena.5): I grdnje koje su ti nanijeli oni koji tvrde da su Židovi.12. g. Do prekretnice u sudbini kršćana dolazi u srpnju 64 g. . U isto vrijeme Petar se premješta u Rim. . Stoga je u Otkrivenju oslikan kao zvijer. Zašto je došlo do promjene stava prema kršćanima? 1) Kršćane više ne smatraju pripadnicima židovske sekte.). primjerice. Naime. Stoga u Rimu. g. 133. Petar umire mučeničkom smrću. Naseljavaju se u Transjordanu. Njegovim povremenim progonima posebno su izložene crkvene vođe (vidi Otkrivenje 2.)). ili 68. g.17. Sumnjičili su ih za ljudožderstvo (zbog Gospodnje večere) i nemoral (nazivali su jedni druge braćom i sestrama ).26). Egiptu i Maloj Aziji (vidi Ivan u Efezu. onaj tko ustraje do kraja – 2. d) Bili su tajno društvo. Doduše. e) Kako nisu priznavali rimske bogove. živjele brojne skupine Židova i kršćana. 65. međutim. što je to bio slučaj generaciju ranije. .

kao i u njezinom širem zaleđu. te se nisu odrekli vjere. . Sinerot i drugi. Porfirije iz Tira djeluje kao protukršćanski promicatelj. naime. g. je pogubljen Polikarp. Osim toga carevi nisu više živjeli u Rimu. uredbom o progonu (za Valerijanove vladavine) su kodificirane kazne za kršćane. mora biti zabranjeno. imperator Decije uvodi mjere državne sigurnosti sažete u politici »jednog imperija i jedne religije«.303. vjerovao kako se pokajnici trebaju primiti natrag u okrilje crkve. izabrali su novoga biskupa. Galijanovom uredbom o snošljivosti (260. Prema dogovoru. te smrtnu kaznu za nove obraćenike i učitelje. koji to nisu. dok su neki plemići posjedovali grobove s katakombama koje su kršćani rabili.) Crkvi je dopušteno javno istupanje. 166. I zbog ovih su poteškoća mnogi krivili kršćane. te u Nikomediji (blizu koje su bili Perzijci). a Telesfor u Rimu. dolazi do prvih upada Gota (barbara) za što se okrivljuju kršćani. suprotstavio Korneliju kojeg je smatrao izdajicom. dolazi do pokolja u Lyonu. No iako su isprva pogani rado prokazivali kršćane vlastima. Duhovne vođe pretrpjele su smrtne kazne. Antiohiji i Rimu. pogubljen je Justin. U 16 . ugledne žene kažnjene su pljenidbom dobara i protjerivanjem. kada bi otkrili njihovu dobrohotnu narav često bi ih branili od progonstava. dolazi do drugog vala progona. Među pogubljenima bili su biskupi i druge kršćanske vođe: Viktorin u Poetoviju. 165. Na zapadu je vladao Maksimijan. g. U vojsci kršćane sumnjiče za izdaju. g. dok na istoku prijete Perzijanci pod novom i agresivnom upravom Sasenida. niječu Krista. g. stariji će se car odreći časti u korist mlađeg. u prisutnosti posebnih povjerenika. no ne i ubijani. Flor i Laur u provinciji Dardaniji. – 313. Trieru i Sirmiumu (Sremskoj Mitrovici odakle je car mogao promatrati Barbare). nego u Milanu. podupirao je protukršćansko djelovanje tjerajući školsku djecu na čitanje Djela Pilata punih povijesnih neistina. uredba o progonu (za Decijeve vladavine) ima za posljedicu sustavne progone. Galerijev nasljednik Maksimin II. b) Od 232. senatorima i vojvodama oduzeti su činovi. puna antropomorfističkih zabluda. i za sigurnost države opasan element. 191-211. naime. g. g. Iz njih nije želio stvarati mučenike. bludnosti i odbacivanja kršćanstva. 208. kao i ostali koji su s njim bili zatočeni zbog vjere. Venancije u Dalmaciji (257. Demetrije. U Kartagi su se utamničeni članovi crkve pobunili protiv biskupa Ciprijana koji se sakrio. 177. a širi se zavaravanjem i zastrašivanjem zagrobnim životom. dok su namještenici imperatorskog dvora otjerani na prisilne radove. . Protukrščanski promicatelj Celzo drži da kršćanstvo potječe iz istočnjačkih mitologija. Nerva postaje imperator. U sjevernoj Africi i Egiptu dolazi do niza ubojstava (Origenov otac je ubijen u Aleksandriji). Polion u Cibalama. je bila godina kuge. 250. barbarska je najezda došla do dunavske granice. a neki su nastojali ustupcima udobrovoljiti rimske vlasti. Na sjeveru su Goti.. g. g. za vrijeme vladavine Marka Aurelija dolazi do novog vala progona. sumnjičeći ih odgovornim za mračna djela. g.nadživjelo početne napade započevši se širiti među najvišim plemićkim obiteljima ušavši i u samu imperatorsku obitelj. Kvirin u Sisciji. Prvi kršćani vjerovali su kako su pozvani na mučeništvo te da oni. g. g. 161-80. Kršćani su nesnošljivi.305. I jedni i drugi bili su očito kršćani. 96. g. dok su na istoku bili Dioklecijan i Galerije. Decije je. Sastanci su bili zabranjeni. kao i podizanje crkvenih građevina. Kanio je ustanoviti četiri cara. Pogubljeni su biskupi u Jeruzalemu. Uvodi sinkretizam u obliku štovanje Sunca (Sol Invictus). i Konstantinov otac Konstancije Klor. Car po prvi puta zauzima odlučan stav prema kršćanima. a u Sirmiumu stradavaju Irenej. 202. držeći kako nitko nema pravo dati oprost za odbacivanje kršćanstva budući da se radi o grijehu protiv Svetoga Duha. Decijevi progoni izazvali su raskol između kršćana u Rimu i Kartagi. g): Sustavni progoni širokih razmjera Barbarske snage otvaraju dvije razdvojene bojišnice. Prema njegovom shvaćanju nitko nije mogao dati oprost za grijehe ubojstva. No. na istočnoj Jadranskoj obali. prije svega želio natjerati kršćane da zaniječu vlastitu vjeru. za vladavine Septimija Severa. g. Ciprijan je. nakon dvadeset godina. društveno razoran. te oslobađa apostola Ivana s otoka Patmosa na koji je isti bio izgnan. je pogubljen Irenej. prezbiter Montan i supruga mu Makrina u Singidunumu. Kako se kršćanstvo nalazi na putu »uspješne politike«. te se javlja nova skupina mučenika: tzv. TREĆE RAZDOBLJE (250. 156. Neki konzuli osuđeni su radi prihvaćanja »judaizma i ateizma «. g. a u istočnim pokrajinama vjeruju da su naklonjeni Perzijcima. njegovi neistomišljenici. i to po dvojicu u svakom dijelu Carstva. 258. Sljedeći čimbenici dovode do progona na području Carstva: a) 248. Mnogi među njima odmetnuli su se od Crkve. kao npr.). Dioklecijan je nastojao reorganizirati Rimsko Carstvo kako bi se suprotstavio propasti i neredu izazvanim provalom barbara. 284. Ignacije je pogubljen u Antiohiji. g. ispovjednici (oni su bili mućeni. pojavili su se prvi mučenici. prinio žrtvu rimskim bogovima. Septim Severije izdaje ukaz kojim zabranjuje prelazak na židovstvo ili kršćanstvo. Stoga. U Rimu se Novicijan. Svatko je morao potpisati potvrdu (libellus) kojom je izjavio kako je. potopa i gladi. Ova religija primitivna je.

Rimu je nastala praznina koju je popunio rimski biskup čija su se moć i ugled znatno povećali. Nekoliko događaja dovelo je do progona koji izbijaju 303. g. Kako su se suočili s provalom barbarskih naroda, kršćanski su se vojnici ponovno našli u opasnosti jer je odanost u vojnim redovima postala goruće pitanje. Dioklecijan je započeo vladavinu kao umjerenjak jer nije želio progoniti kršćane, budući da su njegova žena i kći vjerojatno bile kršćanke. No ubrzo je pao pod utjecaj Galerija, i upravitelja Bitinije, novoplatonista i neprijatelja Evanđelja – Herakleja. Naredio je, stoga, izbacivanje kršćana iz vojske, a potom i sa svih važnih položaja u administraciji. U pokušaju zadržavanja najboljih ljudi u vojsci neki su bili prisiljeni odreći se vjere. Oni, koji su se suprotstavili, bili su smaknuti. Kada je u Nikomediju izgorjela Dioklecijanova rezidencija, mnogi su optužili kršćane kao odgovorne za požar. 303. g. Dioklecijan izdaje uredbu o progonu Katedrala u Nikomediji, kao i ostale crkve, su razorene. Zabranjuju se okupljanja kršćana, a Biblije i ostale vjerske knjige se zapljenjuju. 304. g. izdana je naredba koja se odnosila na istok Carstva (odnosno područje s najvećim brojem vjernika) prema kojoj su građani Carstva morali prinijeti žrtve bogovima i Caru. U protivnom bili bi osuđeni na smrt. Na zapadu Konstancije Klor razara nekoliko crkava u Španjolskoj, Engleskoj i Galiji, dok je na području današnje Hrvatske sve veći broj mučenika: Pollio u Cibaliji (Vinkovcima), te Domnius (sv. Dujam) u Saloni. Slično je i u Vojvodini (kod Sirmiuma), kao i na današnjem Kosovu (Ulpiane tj. Lipljan). Dioklecijan se povlači u Split, no njegovi nasljednici na istoku (Galerije i Maksimin Daja) organiziraju pokolj kršćana. 305. g. Konstantin je u engleskom Yorku proglašen carem. Njegova polusestra Anastazija (anastasis = uskrsnuće) bila je vjerojatno kršćanka. 311. g. Galerije izdaje uredbu o snošljivosti kojom je, na smrtnoj postelji, kršćanima dao pravo na okupljanje priznavši kako ih nije uspio nagovoriti da se vrate bogovima svojih otaca. Kao protuuslugu zatražio je da se mole za njega, kao i za obranu Carstva. Nakon Galerijeve smrti preostali carevi ponovno su reorganizirali Carstvo, te su Maksimin i Licinije vladali na Istoku, dok je Konstantin upravljao gotovo cijelim zapadnim dijelom (osim Italijom koja je bila pod vlašću suparničkog cara Maksencija).311. - 312. g. u Carstvu se vode gračanski ratovi. Licinije pobjeđuje na Istoku, a Konstantin na Zapadu. 313. g. Milanski edikt I Licinije i Konstantin odobravali su vjerske slobode, kako za pogane tako i za kršćane. Poganstvo je, međutim, i dalje ostalo religija većine rimskih građana. Licinije je, doduše, kasnije započeo progoniti kršćane na Istoku. Vjerojatno je sumnjao da su vjerni njegovom suparniku Konstantinu. Konstantin je napao istočna područja pobijedivši Liciniju kojeg je smaknuo. Posljedice progona bili su raskoli između kršćana, posebno onih u Egiptu i Kartagi (Tunisu). Prijeporno pitanje je glasilo: U kojoj se mjeri treba pokoravati vlastima? Kada možemo govoriti o izdaji i odmetanju od vjere? Na Istoku su govorili: »Ako je osoba prinijela žrtvu, a nikako zbog toga što je vlastima predala vjerske knjige ili crkveno posuđe.« Na Zapadu su mišljenja bila podijeljena, posebice u Kartagi: treba li biskupu Cecilijanu oduzeti službu zato što se skrivao? Donatovi su sljedbenici držali da je Cecilijan bježeći za vrijeme progona izgubio dar Duha, te više ne može dijeliti darove Duha polaganjem ruku. Nastali spor između donatista i katolika (ortodoksnih kršćana) trajao je stoljećima. DONATIZAM Punski seljani bili su revni pristaše crkve mučenika na čijem je čelu bio prorok Donat. Stoga su se oštro suprotstavljali katoličkoj crkvi, kao i građanima koji su govorili latinski. Kada je Konstantin odlučio Crkvi vratiti nekretnine koje su bile zaplijenjene za vrijeme progonstava, novi pokret našao se pred prvom kušnjom. Donatisti su naime vjerovali kako, kao istinska crkva, imaju isključivo pravo na spomenute nekretnine. No budući da su stvorili niz neugodnosti, Konstantin ih je zabranio (iako je ranije osnovao skupinu koja se trebala pozabaviti prijepornim pitanjem). Nakon smrti suparničkog biskupa Majorina, Donat je preuzeo odgovornost nad protucecilijanskom strankom u Kartagi stvorivši iz nje shizmatičku crkvu njegovog imena. Vjerovao je kako je vodio crkvu mučenika, a ostale kršćane optužio je za sramno suradništvo s neprijateljem. Ljude koji bi im se priključili, nakon što bi napustili državnu crkvu, njegovi su pristaše donatisti ponovno krstili. 347. g. Donat se suprotstavio pokušaju da vlastiti pokret vrati u okvire univerzalne crkve, a u vlastitom je naumu ustrajao do smrti (355. g.). Važnost ove rasprave bila je u sljedećim pitanjima: Kakva je istinska crkva? Treba li država usmjeravati Crkvu, ili Crkva mora biti potpuno odijeljena od države? U 6. stoljeću car Justinijan je ponovno osvojio sjevernu Afriku istjeravši Vandale koji su ju zauzeli 429. g. U 7. su stoljeću i donatisti i katolici bili pokošeni provalom islama. Katolici su se, međutim, održali sve do 12. stoljeća u Maghrebu, dok su donatisti nestali. 17

U Egiptu nisu mogli održavati crkvene sastanke. Naime, biskup Petar Aleksandrijski pobjegao je iz zemlje za vrijeme progona. Kada se metropolit Tebe kasnije pojavio, zgražao se nad novonastalim okolnostima. Stoga je posvetio dvojicu koji su nastavili dušobrižničku službu u crkvi. No jedan od njih, Arije, postao je krivovjercem čime se još jedanput pokazalo kako je opasno bez promišljanja polagati ruke na buduće vođe crkve! PROTUNAPADI II KRIVOVJERJA 1. GNOSTICIZAM Izraz »gnosticizam« (duboka spoznaja), ili »gnoza« (spoznaja) u prvom se stoljeću upotrebljavao u dva smisla: 1) Odnosio se na filozofiju, ili religioznu kozmologiju koja je postojala prije kršćanstva, neovisno o njemu. Njezino je podrijetlo na istoku (tj. u hinduizmu). Zamisli povezane s ovim sustavom potekle su od platonizma, heleniziranog sinkretizma, babilonske astralne mitologije i otpadničkog Židovstva. Gnosticizam je bio poganski sinkretizam, pomiješan s magijom i astrologijom 2) Odnosio se na teozofske preinake kršćanstva. Iste su širile desetak ili više sekti, koje su se odvojile od prve crkve, u razdoblju između 80. - 150. g. Postoji nekoliko struja koje vode gnosticizmu: 1) Zoroastrizam (babilonska religija) koja svijet vidi kao veliku svemirsku bateriju: između Boga koji je pozitivan pol i Sotone tj. negativnog pola nalazi se sve ostalo. Iz zoroastrizma je proizašao koncept dualizma. 2) Istočni misticizam (u biti hinduizam). 3) Judaizam: legalistički elementi. 4) Grčka tajna religija: svaka pojedina religija imala je središnju tajnu označenu kao musterion. U drugom stoljeću pojavile su se mistične religije koje su vlastitim pristašama obećavale vječni život. Njihovi svećenici djelovali su i kao posrednici i kao propovjednici. Početnici koji pristupaju religiji napreduju prema Bogu gnozom tj. putem znanja. Obilježja gnosticizma kao sustava misli su: a) Stvaranje: Vrhovno biće je rodilo (a ne stvorilo) druga duhovna bića od kojih je jedno, udaljivši se od istoga, palo u zabludu stvorivši materijalni svijet. Dakle, stvaranje je bilo ishod grešne nezavisnosti (tj. pokušaja udaljavanja od duhovnoga jedinstva svemira). Mnogi gnostici držali su zmiju simbolom suprotstavljanja zlom bogu stvoritelju. Sotona je, u suštini, zapravo dobar jer djeluje kako bi čovječanstvo bilo spašeno (vraćajući ga u stanje duhovne čistoće)! b) čovjek: Prema gnosticizmu postoje tri skupine ljudi: Pneumatikoi (duhovni ljudi), psychikoi (duševni ljudi) i sarkikoi (tjelesni ljudi). Prva je skupina predodređena za spasenje te ne prolazi kroz reinkarnaciju; za drugu skupinu postoji mogućnost izbjegavanja reinkarnacije; treća skupina ne može izbjeći reinkarnaciju. c) Spasenje: Svijetom vladaju zle sile nastanjene na sedam planeta; demiurg i njegovi sudionici arkoni tijekom zemaljskog života usporavaju naš duhovni napredak. Nakon smrti duša kroči natrag opasnim putem preko sedam planeta u nebeski dom. Put čuvaju zle sile, te ljudi moraju naučiti ispravne magične lozinke kako bi iste nadmudrili. Drži se da je gnostik duh (božanska iskra, ostatak prethodnog savršenstva) zatočen u tijelu poput osobe koja je izgubila pamćenje. Ista se, nakon što se našla zatočena u tijelu kao posljedica stvaranja, ne sjeća vlastitog (nebeskog) doma. Gnostičko Evanđelje želi dušu probuditi iz sna kako bi joj se obznanila vječna sudbina koja joj je predviđena. Tijelo je pokvareno za razliku od čistog čovjekovog duha. Kada se slomi tijelo, iz njega će se osloboditi čisti duh u kojem leži čovjekova nada i sudbina. Gnoza (spoznaja) u biti je spoznaja čovjekova porijekla i sudbine, te magičnih lozinki. Pored toga, gnostici su vjerovali kako na ovom svijetu mogu steći mistično iskustvo, tj. izravnu spoznaju vrhovnog Boga. U vjeri pristupaju svijetu u kojem se nalazi Bog, te tako uskrsnuće i ponovni dolazak gube smisao. d) Isus: Između dobrog Boga i lošeg svijeta postoji mnoštvo posredničkih prelaznih bića tzv. aeona. Isus je vjerojatno najviši aeon, dakle nije Bog, već prvi do Boga. S ovakvim krivovjerstvima obračunava se Pavao u Poslanici Kološanima. Naime, Isus je nekima bio otkupitelj koji je izbavljao zarobljene duhove; drugi su držali kako istu zadaću obavlja Šimun Mag, odnosno Heraklo. Za Isusa su vjerovali kako je tek jedan u nizu »spasitelja« koje Bog šalje u različitim razdobljima. Isus je poslan u razdoblju ribe, a njegova je uloga podređena Bogu čiji je on glasnik, poslan kako bi nas podsjetio na naše nebesko podrijetlo, te prenio tajno znanje bez kojeg se ne možemo vratiti u prijašnje duhovno stanje. No, kako je materija strana svevišnjem Bogu, nikakvo utjelovljenje nije dolazilo u obzir. Otuda doketizam; Krist utjelovljen u čovjeku samo je 18

optička varka, a ljudi koji su ga vidjeli zapravo su gledali čovjeka na kojem je bio božanski duh. Isti je, naime, sišao na Krista tijekom njegova krštenja napustivši ga tek za vrijeme njegovih patnji na križu. Razvidno je, dakle, da se mnogo toga uvuklo u Crkvu. Oni kojima je kršćanstvo bilo prejednostavno i naivno držali su kako mu treba dati više filozofskog sadržaja. Stoga se Pavao, kao i ostali apostoli, borio protiv ovakvih zamisli u prvoj crkvi. Gnosticizam, koji u biti potječe od hinduističke filozofije, bio je u potpunom sukobu s kršćanskom mišlju. Pojam spasenja u gnosticizmu nudio je potpunu spoznaju kakvu je Sotona nudio Adamu i Evi – spoznaju dobra i zla. Drugim riječima; posezanje za potpunom moći, stjecanjem moći bogova kako bi bili iznad bilo kakvog morala, pa tako i iznad Boga. Put prema istom cilju potpuno je različit od kršćanskog puta, te uključuje isposništvo, jogu, vlastite zasluge itd. Navedeno očito nema nikakve veze sa zastupničkom smrću Isusa Mesije. Negdašnji gnostici bili su u crkvi skloni tumačiti kršćansko učenje koristeći bivšu filozofiju. Primjere za brojna krivovjerstva, koja su tako nastala, nalazimo u Novom zavjetu. Ti su ljudi bili dualisti – vjerovali su da je duh sve, a da tijelo tj. duša nije važna. Štoviše ista je čak zlo. Ovaj se stav očitovao na dva načina: 1. Nemoral: Nije važno što čovjek radi sa svojim tijelom tj. dušom budući da su isti zlo. Važan je duh. Budući da smo iznad zakona, sve nam je dopušteno. 2. Isposništvo: Kako je tijelo zlo, moramo ga se odreći. 1) U Korintu je postojalo »duhovno plemstvo« čiji su pripadnici tvrdili kako su stekli mudrost i znanje kakvo nemaju drugi, uključujući i apostola Pavla. Vjerovali su kako su savršeni, te kako su u duhovnom smislu dostigli vrhunac. Prema ostalim kršćanima odnosili su se kao prema nižim bićima koja se ne mogu uzdignuti na njihove duhovne visine. Bili su karizmatici uvjereni kako su, zbog darova koje posjeduju, oslobođeni od nasljeđivanja križa tj. trpljenja i poniženja. Stoga se ne moraju podređivati starješinama, koje je Gospodin postavio na čelo crkve, kao ni živjeti svetim životom i ljubiti braću i sestre koji nemaju njihove darove. Potonje su, štoviše, smatrali »tjelesnim« tj. drugorazrednim (psyhikoi) kršćanima. No, Pavao ih je same nazvao tjelesnima (neduhovnima) jer, iako su posjedovali neke darove, nisu imali ploda. Vjerovali su kako im ne treba tjelesno uskrsnuće. Neženstvo su držali vrjednijim od braka što je Pavla potaknulo na razjašnjavanje iste zablude (1. Kor 7). Kako su tijela smatrali zlima, mnogi supružnici nisu održavali spolne odnose. Osim toga odbacili su biblijsko učenje o uskrsnuću uvjereni kako će duša preživjeti. Govorili su kako nije grijeh jesti meso žrtvovano idolima budući da idoli ne postoje. Ukratko, bili su gladni duhovne moći. U želji da dobiju više, teško im je bilo shvatiti kako u Kristu već imaju sve. 2) Pavao je kod Kološana naišao na mješavinu kršćanstva i niza teozofskih elemenata sadržanih u mističnim kultovima i otpadničkom židovstvu. Naime, sljedbenici teozofske sekte pokušavali su kršćane u Kolosima nagovoriti da štuju anđeoske posredničke sile. Iste su poistovjećivali sa zvijezdama vjerujući kako mogu odrediti ljudsku sudbinu, iako se pritom zapravo radilo o demonima. Poticali su sudjelovanje u obredima koji su bili povezani s krajnjim isposništvom. Neke su svetkovine uzeli iz židovskog kalendara tvrdeći kako ih se treba pridržavati. No, Pavao potvrđuje kako u Isusu »prebiva punina božanstva tjelesno«. Od Boga imate sve kada imate Krista. Pavao u Kol 1,9 želi da Kološani imaju puninu (pleromu) znanja (gnose) Njegove volje u cijeloj mudrosti (sofia tj. poznavanje Božjih dubokih stvari) i razumu (syneisis). Imati pleromu znači biti prikladno opremljen i osposobljen poput lađe koja isplovljava na dalek put. 3) U Ivanovoj poslanici nailazimo na opis oštrog neslaganja između Ivana i Cerintovih učenika. Potonji su bili sljedbenici doketizma tj. vrste gnosticizma koja je tvrdila kako božanski Krist, kao čisti duh, nikada nije bio ljudsko biće. Cerint je zastupao stajalište kako se na Isusa, za vrijeme njegova krštenja, spustio božanski duh koji ga je napustio prije raspeća. Kako stvarnog utjelovljenja nije bilo, čovjek Isus je trpio i umro na križu. No, Ivan upozorava kako svatko tko niječe da je Krist postao čovjekom pripada Antikristu (1 Ivanova 4,2). Cerint je vlastite tvrdnje temeljio na gnostičkoj pretpostavci kako je tijelo suštinsko zlo, te ni jedno savršeno biće (kao što je božanski Krist), ne bi nikada moglo postati čovjekom. Utjelovljenje Božjeg Sina je stoga nemoguće. Ivan piše protiv gnostika koji su za sebe govorili da su već postali savršeni i bezgrešni. Ivan odgovara: Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo... Kako se kršćanski gnostici nisu osjećali potaknutima ljubiti »manju braću«, Ivan je naglašavao da trebaju ljubiti jedan drugoga. Isto tako, kada Ivan govori o »smrtnom grijehu« (1 Iv 5,16) vjerojatno misli na njih. 4) U Judinoj poslanici saznajemo o gnosticima koji su zajednički objed željeli pretvoriti u orgiju. 5) U Otkrivenju susrećemo gnostičku sektu (nikolaiti) koja je naučavala moralnu razuzdanost (Otk 2,6.15). Jezabela (Otk 2,20) je bila proročica ove sekte, a može čak i propovjednikova žena. Unutar kršćanstva se, nakon apostolskog razdoblja, razvilo nekoliko gnostičkih sekti koje su tvrdile da posjeduju trajnu objavu 19

hotimično pristajanje na mučeništvo. ima vizije i prorokuje. Kada je u zabitoj frigijskoj zajednici pao u zanos počevši prorokovati. g. U mnogim slučajevima radilo se o poganskom misticizmu kojem je pridodano nekoliko kršćanskih misli i izraza. na osebujan način tumačile Pismo. kao poganski frigijski svećenik. kao takvi. zbog utjecaja 20 . i na istoku i na zapadu. zašto si me ostavila?« (poput Samsona). pritom. silo moja. tvrdio kako Sveti Duh govori kroz njega. Naime. Marcionov kanon bio je povod brzom stvaranju službenog kanona. No. bez da su stvorili novu doktrinu. Njegova su djela neodređena. bio izuzetak budući da je uzeo vrlo malo biblijskih podataka. Od Novog zavjeta zadržao je Evanđelje po Luki. te ne traži ništa od nas. sila duha se spustila na čovjeka Isusa napustivši ga kada je bio razapet. koja je u to vrijeme postajala mlakom. Osim toga. Tomi) koji je isključivi tumač značenja poruke. Neke su gnostičke sekte imale. uskraćivanje oprosta za ozbiljne grijehe. navodno. MONTANSTVO ili "Novo proroštvo" U Siriji i Maloj Aziji su se do drugoga stoljeća povremeno pojavljivali proroci*. Za vlastita mudrovanja koristio je Evanđelja po Ivanu. Montanstvo je. 2. proroštva. Montan je. Izradio je vlastiti kanon iz kojega je izbacio knjige koje su se kosile s njegovim stavovima. kao i drugi izvanredni vjerski doživljaji. Katolička crkva (za razliku od raskolničke crkve) temelji se. pleše.. spolne odnose i tijelo uopće. govor u jezicima. Priscilu i Maksimiliju. uključujući i spasenje (usp. Židovski Bog. ubrzo su se pridružile dvije žene koje su. Bog Novog zavjeta je dobar. isključila je stoga montance iz vlastitog članstva. pak. U skladu s gnostičkim naukom odbacio je brak. Tvrdio je kako Isus nije bio razapet već su Šimuna Cirenca zabunom zamijenili za Isusa i kao takvoga razapeli.ili spoznaju. podrijetlom iz Egipta. Ne uspjevši postati biskupom osniva sektu tvrdeći kako neznanje leži u korijenu čovjekovog lošeg položaja a ne grijeh. posjednici apostolske istine koja im je predana. otvorilo je nekoliko važnih pitanja o načelima koja su morala privući pozornost Crkve. zajedničko im je nastojanje da biblijskim činjenicama nametnu strani sustav. ekskomuniciran 144. pati. Crkva. Montanu koji je. osim Biblije. predstavljao je u 2. na jedinstvenosti svjedočanstava dvanaest apostola. Basilid je bio gnostik iz Sirije čija je teologija odisala snažnim doketizmom. doveo dar proricanja na zao glas. stoljeću jednu od najvećih gnostičkih prijetnji s kojom se suočila prva crkva. židovski apostoli pogrešno tumačili Isusov duh. bili su smatrani nasljednicima apostola te. pretpostavljajući kako je materija zla. poučavao je u Aleksandriji. Nastanio se u Rimu gdje se brzo istaknuo zbog vlastite naobrazbe. Druge su. kao i nekoliko Pavlovih poslanica (one koje su u najmanjoj mjeri bile židovske). Crkva je nastojala opovrgnuti ovakvo gledište naglašavajući kako sva Evanđelja (četiri paralelna izvješća) niječu Marcijevo tumačenje Kristova života. apostolski kredo (oko 150 g. Biskupi. U knjizi Antiteze suprotstavio je Stari zavjet Novom. Zaključujemo kako se na ovaj pokret može gledati kao na važnu pomoć Crkvi. Jedan od njih bio je Montan koji je. Valentin. već u primjeni samodiscipline i isposništva. Sve nam daje besplatno. teozofiju). božanske utjehe i prijekori. Budući da je držao nemogućim utjelovljenje Božjeg Sina. Mnogi gnostički učitelji tvrdili su kako je nebeski glasnik Krist povjerio tajno znanje istaknutom učeniku (npr. Marcion se stoga suprotstavio Bogu Starog zavjeta.) jednoglasno govori protiv Marciona ističući tjelesno uskrsnuće i sud. Poučavali su. gdje se štovanje dovodilo u vezu s poganskim božanstvima. Neke su kršćanstvo koristile kao jedno u nizu otkrivenja (usp. Vapaj na križu je. Montan i njegovi sljedbenici nastojali su navući ljagu na bilo kakvu daljnju primjenu proročkog dara. Međutim. izbacio je navode o utjelovljenju. glasio: »Silo moja. Njegov učenik Teodot pokušao je pomiriti kršćanstvo i aristotelizam. čime se ispunilo proročanstvo iz Ivana 14 o dolasku Parakleta. jednolična i puna igri riječi. Odbacio je alegorijsko tumačenje Starog zavjeta koje često susrećemo kod crkvenih otaca. Međutim. vjernici su mislili da ga je zaposjeo zao duh. Iako je montanstvo gubilo na snazi u Maloj Aziji. zabranu ponovnog ulaska u brak. Upravo su ta obilježja djelovala privlačno Tertulijanu. Marcion je. novu vjeru izrazio na način sukladan negdašnjem poganstvu naglašavajući djelovanje Svetoga Duha. nijedan nije ostavio tajnu predaju. svetkovala se divlja. posve je drugačiji. imale slično iskustvo. Izgradio je složenu hijerarhiju duhovnih biča govoreći o skrivenoj i tajanstvenoj predaji Isusova učenja koja je dostupna jedino »upućenima« (usp. Obilježjima pokreta postala su: viđenja. stoga. navodno. kao i općenito Židovima. međutim. Odbacio je autoritet apostola tvrdeći kako su prvi kršćani tj. pak. univerzalizam). ubrzo jenjavalo. U Frigiji. proročka i poganska religija koja je svećeniku dopuštala da posti. pogotovo Antiohije i Efeza. Montan je tvrdio kako je Sveti Duh govorio kroz njega i dvije žene. zajedno sa sljedbenicima. Sin biskupa i bogatog brodara Marcion. u suludom obliku kojeg je poprimilo u Frigiji. oštra moralna pravila: post. tajna pisma. Njegov je pokret stavljao naglasak na skorašnji Kristov povratak (koji se nije dogodio). objave u snu. nailazio je na dobrodošlicu u sjevernoj Africi gdje njegova posebna privlačnost nije bila u naglašavanju Svetoga Duha i prorokovanju. Isto se krivovjerstvo kasnije pojavilo u nešto drugačijem obliku u maloj crkvi nedaleko od Antiohije u kojoj je bilo dopušteno javno čitanje Petrova evanđelja. Tomino evanđelje)..

Modalisti. Iako je kao Stvoritelj postojao prije svih stvari. nastoje izbjeći bilo kakvu razradu podređenosti ili emanacija.« Irenej je. pišući pred svršetak istoga stoljeća. Tvrdio je kako je isključivo Otac stvarni Bog dok je Sin. govore po Duhu na raznim jezicima. a. Ovakva razmišljanja potakla su pitanja u svezi s Isusovim identitetom. sukobio se s biskupom Aleksandrom kojeg je optužio za sabelijanizam.« Euzebije je. nametalo se pitanje: Može li se prihvatiti njihova tvrdnja da govore po neposrednom nadahnuću. Patripationizam. dakle. Duhovno učenje i potpuno predavanje Kristu. jedan nedjeljivi Bog.) Izraz adopcijanizam potječe od zamisli prema kojoj je Isus teško hodio s Bogom. jer će im doći kraj. Naglasak na uskrsnuće tijela (za razliku od učenja o preživljavanju duše). c. savršena mudrost. g. Negativna obilježja pokreta su: a..grčke filozofije. b. Ne posjeduje božanska obilježja kao što su besmrtnost.). Gledište Pavla iz Samosate preteča je liberalizma XIX. Protivnici monarhijanizma. kao i više posta i suhe hrane. uspjeli su kao pristalice pridobiti sestru. Justin Mučenik je. vjerovali su kako postoji isključivo jedna monarchia tj. kojeg je Otac rodio. g. prosopona). Arije je odbacivao platonističko tumačenje o izvanvremenskoj emanaciji«. Pozitivna obilježja montanačkog pokreta su: a. te je bio adoptiran (usvojen) u božansku supstancu. Tertulijan. Montanci su kršćane pozivali na krajnje isposništvo.). Arijevci. Nedugo nakon što je uveden u službu 318. Njihove preporuke su uključivale napuštanje bračnih odnosa radi čistoće. izjavio: »čujemo kako mnogi članovi Crkve imaju proročke darove. pak. Budući da su montanci tvrdili kako će se Novi Jeruzalem spustiti u Frigiju. Pitanje autoriteta u svezi s duhovnim darovima. monarhijanizam trećeg. vladali su kršćanskim svijetom između Nikejskog i Carigradskog koncila (381. Ovakav pretjerani stav doveo je do donatističke krilatice koje je razdijelila Crkvu u sjevernoj Africi. Tisućgodišnje carstvo. ustvrdio »čak i tada su mnoge čudesne moći božanskoga duha djelovale kroz širitelje Evanđelja u Crkvi. Ovakva krivovjerstva osuđena su tek Prvom carigradskom koncilu (381. Maksimila je tako proricala: Nakon mene proročanstava više ne će biti. međutim. Neki su zaključili kako je Isus drugi mesija dok su drugi tvrdili da je on Otac u drugom obliku. i sada se mogu naći tragovi istih među nekim kršćanima. U središtu njihove rasprave bilo je značenje izraza »rođen«. čak i kada je to u opreci s apostolskim autoritetom u evanđeljima i poslanicama? Ovakve nedoumice samo su istaknule neizbježnost stvaranja kanona Pisma jer je nedostatak istoga slabilo crkvu uzrokujući opću podjelu. Teodot Bizantski udahnuo je. niječe Trojstvo. b. u četvrtom stoljeću najvažniju ulogu igra arijanizam (ili: arijevstvo). g. Pristaše ovog pogleda uključuju Sabelija (odatle alternativna oznaka sabelijanizam). 4. Prakseja i Noeta. govoreći o početku drugog stoljeća. zabraniti ponovnu ženidbu. bitno različit. naime. *Origen je tvrdio kako se »…svršetkom apostolskog doba smanjio broj (čudesnih) znakova Svetoga Duha. MODALIZAM je krivovjerstvo prema kojem su Otac. a. Arije je bio metropolit Gornjeg (tj. dobrota i čistoća. Naime. Imenovan je za prezbitera nakon što su progonstva u Aleksandriji umrtvila tamošnji crkveni život. Oni koji nisu prihvaćali proročanstva bili su izloženi optužbama za huljenje Duha. suverenost. te sina i nasljednika Konstantina I.« 3. Nedoumice vezane uz crkvenu disciplinu. Arije je. koji su nijekali da je Isus Bog. ARIJANIZAM Ako je gnosticizam bio krivovjerstvo drugog stoljeća. Doduše. koje označava daljnju razradu pogrešnih pretpostavki gnosticizma i doketizma. kao i prestati bježati od progonstava. na svjetlo dana iznose tajne misli ljudi. MONARHIJANIZAM Ovim se krivovjerstvom. nije bio Bog Otac. b. tvrdi kako je Otac trpio na križu. novi život u doketističko krivovjerstvo tvrdeći kako je Isus bio »energiziran« Svetim Duhom koji se spustio na Isusa za vrijeme Njegova krštenja napustivši ga prije raspeća). također. Nevolja je bila u tome što su montanci ipak pretjerali. koji se obratio na montanstvo na osnovi nadahnutog učenja. niti je istoga savršeno poznavao. Sin i Duh Sveti oznake različitih oblika (modova) djelatnosti jedne (tzv. vjerovao je kako treba odbaciti oprost za neke grijehe učinjene nakon krštenja. ako već ne po 21 . kao i imperatora Valenta. koji je daljnja razrada modalizma. a ne triju osoba. DINAMIČNI MONARHIJANIZAM (ili adopcijanizam): i) Izraz »dinamični« odnosi se na pretpostavku da je Isus bio »dinamiziran« Duhom. južnog dijela) Egipta. daju objašnjenje Božjih tajni. stoljeća prema kojem moramo oponašati Isusovu religiju. tvrdio kako postoji Bog i pripadajući mu Logos (Isus) što je navodilo na pomisao o postojanju dvaju bogova. dopuštao da se Sin naziva »Bogom« zbog bezgrešnosti i nepromjenljivosti.

Kako im se činilo da se iz izjave može iščitati kako su Isus i Otac ista osoba. Od Aristotela je naučio da razlika u imenima podrazumijeva i razliku u biti. no u stvarnosti se radilo o pitanju koje je tek prikrivalo temeljno neslaganje.) Strogi arijevci. Vlastite tvrdnje Arije je podupirao brojnim tekstovima iz Pisma. Origen je vjerovao kako je Isus Sin Božji koji je podčinjen Ocu u nebu. Bili su velikim dijelom pod utjecajem Origenove teologije podređenosti (Sin je niži bog podređen višem Bogu). a Bog je nepromjenljiv. bili su u potpunosti pod Origenovim utjecajem.. Origen. Svjetlo od Svjetla. dok su tri biskupa oslobođena krivnje. Neki su odobravali usvojenu izjavu tumačeći je kako su Otac i Sin jedno u jednome božanstvu. pod kojim su mislili na »najveći stupanj sličnosti« (no ne i istovjetne biti). Otac je preuzeo dušu čovjeka Isusa. Sukob na Nikejskom koncilu istaknuo je razlike između Istoka i Zapada u pogledu teološke predaje i jezika. 2. tj. no nisu bili najjasniji u svezi s različitostima između Oca. Prijetio je jedinstvu Istočne Crkve.5). Koncil je 325. pravi Bog od pravoga Boga. Arijanizam je u biti odgovor na nedostatke aleksandrijske teologije utemeljene na platonizmu. suprotstavljao kršćanstvu. isti uveli u kršćansku teologiju. Antiohijci su pak naglašavali jedinstvo božanstva. Arije je prognan u Ilirik gdje je osnovao arijansko društvo. istobitan (homo-ousios) s Ocem.) egipatski i libijski biskupi su izopćili Arija. Kao što je riječ Sin različita od riječi Otac. Drugi su se protivili izrazu homo-ousios jer su tvrdili da su gnostici. kao što je bio na Zemlji. Ostalima se pak izraz nije sviđao jer su držali da se božanstvo dijeli poput stvari na dva dijela (kao dva novčića izrađena od istog metala). kako bi ga spojio sa zlim tijelom. »slične tvari kao Otac«. Sukob se. rođen iz biti (ousia) Oca. Tako su se pojavile tri skupine: 1. (tj. kao i drugi ortodoksni teolozi koji su mu prethodili. nemoguće je da je Isus bio Bog u kojem se nalazilo manje biće. Mnogi istočni biskupi s prezirom su gledali na naivne Latine koji nisu bili svjesni istančanosti grčkog jezika. Kako hebrejska riječ »rođen« znači »imenovan«. Atanazije. Htio je stoga Logosu oduzeti božansku narav. kao i nekolicina s Istoka (Aleksandar. Buknula je borba između Arija i Atanazija u kojoj je prvi izgubio. kao i Kol 1.) budući se osjećao osobno odgovornim za jedinstvo kršćanstva. no Arije nije za razliku od Origena bio sklon toj »ljestvici« božanskih bića. Origenisti su vjerovali u uzajamnu povezanost Trojstva. koji su vjerovali kako su nebeske sile imale istu božansku puninu. Arijska rasprava dijeli se u tri razdoblja: a) za vrijeme Konstantina kada prevladava nikejska vjeroispovijed (Isus je homo-ousios). Arijanova rasprava sažela je sukob dviju teoloških škola: nikejske (koju je podržavala škola iz Antiohije i Tertulijan) te origenske. za koje je Sin bio hetero-ousios (drugačije naravi) ili čak anomoios. ne stvoren. tako ni dvije osobe ne mogu biti iste. Sina i Svetog Duha. Otac je prije stvaranja »imenovao« Isusa (drugu osobu trojstva) kao Mesiju (vidi Heb 1. Bog od Boga. Nikejci su zastupali zamisao o trima osobama u jednoj tvari.22 (Septuagintin prijevod). 3. uzeli su drugi izraz homoi-ousios. 22 . Osuđen je. Tvrdio je kako je Kristovo božanstvo djelomice izvedeno od Oca. g. Kao božansko stvorenje među ljudima.) Ortodoksni (nikejska stranka) pod utjecajem Tertulijanove teologije. Među istaknutim pristalicama iste bili su uglavnom pripadnici Zapadne Crkve. Od Oca je Sin primio dovoljno mudrosti i svjetla kako bi ga mogao objaviti čovječanstvu. Arije se školovao kod Lucijana na antiohijskoj teološkoj školi koja se nalazila u jednom od najvećih središta aristotelovske filozofije. Treća se skupina nije slagala s tvrdnjom da je Isus Bog ukazujući da je isti hetero-ousios (drugačije naravi) ili čak anomoios (različit od Oca). g. Eustahije Antiohijski. Oblikovanju ovog stava vjerojatno je pridonio koncept utjelovljenja kojeg Arije nije mogao prihvatiti. i dalje nastavio oko riječi homoousios koja je zapravo bila ustupak. te je tako Isusa spustio na razinu savršenog bića odnosno počasnog boga. ni jabuka nije od iste tvari kao drvo. tvrdio je kako je Trojstvo nastalo kada je Otac izveo Riječ i Duh na početku stvaranja odlučivši načiniti svemir uz pomoć vlastitih »dviju ruku«. isto tako. Marcel Ankarski). te nekoliko svećenika. Na istom se doduše pojavilo svega nekoliko biskupa Zapadne Crkve. međutim. izdao Nicejsku vjeroispovijed (kredo) koja je odražavala gledište Aleksandrijske crkve: Krist je jedinorođeni Božji Sin. rođen. po biti jednak Bogu Ocu). za koje je Sin bio homoousios. Osim toga.. a ne bit. Ostali su držali da se radi o proturječju: sabelijanci su tako rabili ousia u značenju »osoba«. Na koncilu u Aleksandriji (321. No kako je Isus imao poteškoće u duši. g. poput savršene slike koja nalikuje vlastitom uzoru. Međutim. te je Konstantin sazvao Prvi nikejski koncil (325. Dakle. Nekima je i kao takva smetala. Većina ih je pripadala Istočnoj Crkvi. kao i dvojicu biskupa.naravi onda u stvarnosti. čak i u vlastitoj biti (ousiji). Imali su podršku Zapadne Crkva. sukob nije bio okončan zbog Arijevih utjecajnih prijatelja Euzebija Cezarejskog i Euzebija Nikomedijskog. Pritom su se arijevci poslužili aristotelizmom koji se. uključujući Izreke 8.15.) Poluarijevci (ili: origenisti) za koje je Sin bio homoiousios (slične tvari kao Otac). Sin je u potpunosti sličan Ocu.

sazvao sinodu u Aleksandriji na kojoj je započela obnova nikejske terminologije. već i crkveno-političkog suparništva među patrijarhatima.poput Oca)). pod vodstvom Euzebija Carigradskog. Njihov predstavnik bio je Apolinar koji je odbijao priznati da Isus nije Otac. srdačno primio biskup Julije. g. c. čak i prema nearijevcima. pak. vjerovali su kako je Isus samo jedna od »modova« Oca. Nestorije je. intelektualna je osnova do tog vremena bila izgrađena uzajamnim djelovanjem sljedećih čimbenika: a. koji je umro 361. na koncilu u Serdiki (Sofiji) opet nisu mogli doći do suglasja. Atanazije je 362. Konstancija II. vodio politiku snošljivosti. Ostatak života proveo je u progonstvu uvjeren kako je njegova osuda bila nepravedna. umro i Arije. dobio je istočni dio Carstva. bio je spreman odreći se nikejske teologije. Okupljeni su se složili kako tri hypostaseis ne znače tri boga. Nestorijanci su bili nasljednici pristalica dinamičkog monarhijanstva. Nestorijevi sljedbenici su kao krivovjernici doista isticali dvije osobe Krista. vrativši se iz progonstva. g. izložio se optužbama za naučavanje da se Krist sastoji od dviju osoba. Monofiziti su. g. Kasnije je ipak Istok pristao na povratak Atanazija. Što se tiče rasprava u svezi s Kristovom osobom. Kako je carigradski patrijarh Nestorije (428. Pripreme za drugo razdoblje započele su još za vrijeme branitelja nikejskog vjerovanja Konstantina. pod svaku cijenu. a njegovo carstvo međusobno su podijelila tri sina. No izbili su politički nemiri. Biskupije u Aleksandriji i Antiohiji pale su u ruke ekstremnih arijevca. otprilike. Prisilio je stoga zapadne biskupe da osude Atanazija. Tome se protivila Istočna Crkva. 5. Euzebije Nikomedijski je. Želeći postići slogu. origeniste) i ortodoksne kršćane proširivši sporazum s Atanazijem. Pobjednik Konstancije II. Bazilije Ankarski uspio je ujediniti poluarijance (tj. b. uspio je isposlovati priznanje da je Sin »sličan Ocu« (homoios). kao što jedna ousia ne predstavlja primjesu sabelijanizma. Umjereni nikejac Bazilije Ankarski držao je da su biskupi arijevci. može se reći kako se sukob nestorijanaca i pobornika monofizitizma razvio iz monarhijanskog krivovjerstva. nakon određenog vremena bio svrgnut. Arijevci su tvrdili kako Logos. ispustivši pritom problematičnu riječ ousia. g. Monofiziti. Zatim je uredio otpuštenje vodećih članova pronikejske stranke: Eustahija Antiohijskog. Na koncilima.) osudio je 23 . a to što su se služili različitim izrazima (homo-ousios i homo-ousios) odražavalo je različiti način gledanja na istu stvar. koji su zajedno s Georgijem iz Aleksandrije imali glavnu riječ na koncilima. Tek kada je na Istoku na vlast došao car Teodozije (na Zapadu je vladao Gracijan) pokušalo se pod svaku cijenu obnoviti nikejsku formulu. Konstancije II. pružio Ariju gostoprimstvo. podržana je nikejska teologija. s druge strane. koji se ujedinio s Isusovim tijelom. Koncil u Kalcedonu (451. dok monofiziti govore samo o jednoj božanskoj naravi kod Krista.) naglašavao postojanje dviju Kristovih naravi. dok je Konstans upravljao Italijom i sjevernom Afrikom. c) za vrijeme Teodozija kada dolazi do ujedinjenja pronikejaca i poluarijevaca (trojstvo predstavljaju tri hypostaseis (osobe) u jednoj ousiji (supstanci). koji su se istodobno održavali u Riminiju i Seleukiji (359. koja je Marcela smatrala sabelijancem. dok su Njegovu ljudsku narav opisivali kao »tijelo« tj.). naslijedio je Julijan Apostata koji je. Konstantin II.) umjesto arijanizma. Na svu sreću. postao je samostalni vladar čiji je duhovni savjetnik bio arijanac Valense iz Murse (Osijeka). dok je Zapad otpustio Marcela. Godinu dana kasnije umro je i Konstantin. zavladao je zapadnim dijelom. nije bio Bog. Kada su se Atanazije i Marcel vratili iz progonstva. nevjerni ljudi koji žele uništiti crkvu. Na drugom koncilu u Carigradu (381. Doista! Ista je bila ishod ne samo suptilnih teološko-filozofskih razlika . Obojica su se slagala s nikejskom vjeroispoviješću. Atanazija Aleksandrijskog i Marcela Ankarskog. no obojica su morali čekati dvadeset godina prije no što se na Istoku pojavio car koji im je bio naklonjen. ali ne i božanske naravi (Kristo-tokos). Kapadocijski Boci Bazilije Cezarejski u Kapadociji. Snažno se protivio vjerovanju da je Marija majka Božja (Theotokos) tvrdeći da je tek majka njegove ljudske. Konstancije II. NESTORIJANIZAM I MONOFIZITIZAM Nestorijanci tvrde kako u Kristu postoje dvije osobe (a ne samo dvije naravi). g na koncilu u Sirmiumu (Sremskoj Mitrovici). kada je. koji je osuđen. Zapadna Crkva je pak s prezirom gledala na Istočnu Crkvu kao na šačicu arijevca. u Rimu ih je 340. Grgur Nazijanski i Grgur Ninski preoblikovali su Atanazijevo shvaćanje rekavši da se Trojstvo sastoji od tri božanske osobe (hypostaseis) u jednoj božanskoj biti (ousia). Godine 342. Naposljetku se pomirio s Atanazijem. g. kao nasljednici modalista.b) za vrijeme Konstancija kada arijevci nadvladavaju (Isus je homoios . a potom i građanski rat.među pristalicama antiohijskih i aleksandrijskih doktrina. Valens sa Zapada i Eudoksije iz Carigrada. tvrdili kako je Isus imao božansku narav. Arijevci i poluarijevci nisu se slagali što se očitovalo 357. g. vrstu tvari ili odjeće. Posljednji među njima službu je morao napustiti 336.

Najviše ih je zaokupljala Kristova ljudskost. bila je Maronitska monoteletska crkva koju je osnovao Ivan Marona 701 g. po njihovom mišljenju cilj spasenja. 3.) Zastupanje tzv. koja je naglašavala Isusovo božanstvo na račun Njegove čovječnosti. pak. Željeli su zaštititi Božju »neprohodnost« niječući prenošenje svojstava. izrekao vlastito mišljenje o hipostatskoj uniji govoreći o dvjema naravima. Ovakva pitanja zaokupila su dvije međusobno suprotstavljene teološke tj. car je sazvao Drugi carigradski koncil.) Jaki utjecaj aristotelizma. naime. egzegetske škole. jer ga: 24 .) Snažan naglasak alegoričnog izlaganja Staroga zavjeta.) Utjecaj novoplatonizma bio je iznimno jak. Iako je Ćiril 433. a zanemaruje Njegovo božanstvo. 2. pak. Flavijan nije dobio mogućnost poštenog saslušanja. koji je kasnije isti Koncil nazvao razbojničkim. te je osuđen zajedno s nestorijancima. Antiohijska škola je. No Flavijan i ostali biskupi iz Antiohije bili su razriješeni dužnosti. 4. Ivan 6). Ali Koncil nije uspio prouzročiti očekivano pomirenje. je bila monofizitkinja. teologije riječ-tijelo tj. Naglašava se Isusova čovječnost. Tada je naime neki biskup. dok je Logos zauzimao manje istaknuto mjesto. budući da su kršćani u Aleksandriji vjerovali kako nestorijanizam niječe mogućnost postojanja unije (jedinstva) vjernika s Bogom koja je. Apolinar (izrazito snažnih pogleda). sjedište grijeha. Osim toga. Monofiziti su također učili kako je Isusovo tijelo božansko. obojicu je pozvao na sinod u Efezu (449. ali usprkos toga on je pokušao forsirati ovu liniju marginaliziranjem ekstremista na obje strane. stoljeću se ujedinila s Katoličkom crkvom. g. Pristaše ove škole uključuju: Diodora Tarskog. kao i nestorijance (ekstremna formulacija). Druga skupina. koji je bio naklonjen Dioskuru. kasnije je vlastitu izjavu povukao rekavši kako je bio pod pritiskom. g. car je izdao proglas pod naslovom Tri Poglavlja.). Na kraju su se monofiziti odijelili od pravoslavlja 553. podupiratelj Kalcedonske vjere.). koptskoj i starosirijskoj jakobitskoj crkvi. hipostatskoj uniji dviju naravi u Kristu. Nestorijanizam je. osnovao tajni episkopat koji i danas postoji u armenskoj. čovjekov duh je.. Izravan sukob dviju stranaka imao je za posljedicu koncil u Kalcedonu (451. Pripadnici ove škole bili su. car Zeno je ponudio monofizitima neku vrstu mirovnog ugovora pod imenom Henotikum (Sjedinjenje) koji je zanemario Kalcedonsku vjeru. Ovaj raskol je trajao 35 godina. God. Grgur Nazijanski. Teodora Mopsuestijskog. g. Grgur Ninski. No.. Svađa između monofizita i kalcedonijanaca nije još dugo jenjala. Ugovor kao da je uspio na Istoku. Aleksandrijska škola imala je sljedeća obilježja: 1. God. te se istim na euharistiji moramo hraniti kako bismo održali tj. imala sljedeća obilježja: 1. Teodora. g. ljudskoj i božanskoj (koje su neodvojivo ujedinjene u Isusu poput tijela i ljudske duše što zajedno čine osobu) obazrivo je dodao kako razlika u naravima nije nestala činom ujedinjenja. Međutim. U Dogmatskom pismu Lav I. te Ćiril Aleksandrijski. koja je napustila Bizantsku crkvu. Isključivo je Kristova čovječja narav bila izložena patnjama. Rimsku Crkvu. sinkretisti koji su nastojali uskladiti grčku filozofiju i biblijske pojmove. g. Car Justinijan. sačuvali vječni život (usp. u biti. podupro je carigradskog patrijarha izloživši nauk o tzv. Ovaj Koncil je dao kalcedonskoj vjeri aleksandrijsku interpretaciju te osudio ekstremiste na obje strane (tj. g. U Kalcedonu se kolo sreće okrenulo kada su osuđeni Dioskur i ostale pristalice monofizitizma. Iako još uvijek postoji u Libanonu. Tu slijede pojedinosti rasprave. 544. Pristalice teologije. g. Car Teodozije II. fanatični sljedbenik monofizitskog učenja. bio osuđen na koncilu u Efezu dva desetljeća ranije (431. Težili su zanemarivanju nauka o Kristovom božanstvu.) Utjecaj egipatskog isposništva. 2. te da je zapravo pristalica monofizitizma. kristologije riječ-čovjek. kao i težnja dualizmu (dvije osobe unutar jednog čovjeka). Bio je Apolinarov nasljednik niječući da je Isus posjedovao ljudski duh jer je isti zamijenio Logos. bili su: Atanazije (iako neki tvrde kako je napustio ovo gledište). u 13. mudrosti i tijela. pokušao je riješiti monofizitsku kontroverzu za vrijeme svoje vladavine. Naime.) Zastupanje tzv. bili su skloni zanemarivati nauk o Kristovoj ljudskosti. ekstremne monofizite i ekstremne nestorijance). ali ga je Zapad još uvijek smatrao previše monofizitskim. Suočen s dilemom. 482. težnje jedinstvu Riječi. kao Božjeg razuma. DALJNJI SUKOBI: Nestorijevu nasljedniku Flavijanu Carigradskom suprotstavio se Dioskur Aleksandrijski. Njegova vrlo utjecajna žena.monofizite izjavom kako Krist ima dvije naravi koje su savršeno ujedinjene u jednoj osobi. ali na Zapadu je prouzročio rascjep: papa (čiji Tom je bio temelj za Kalcedonski koncil) je bio uvrijeđen te je izopćio istočnog cara i njegove patrijarhe 484. koncil je odbijao saslušati poruku sadržanu u Svesku pape Lava I. kao i njegov zastupnik carigradski arhimandrit Eutihije.).

Svima nam je potrebna Božja milost koju Pelagije shvaća kao Kristovo učenje i primjer. svjetlo i tama biti ponovno odvojeni. God. Njegova zamisao da je tijelo zlo.) ovakva su shvaćanja postala službenom doktrinom. car Heraklije je pokušao prouzročiti slaganje obiju strana s monoteletizmom. Adamov grijeh imao je štetne posljedice po Adama. Velikog filozofa su proučavali sve dok u 12. Trojstvo je izvršilo jedan čin stvaranja kao jedan stvoritelj. kojeg je sazvao Focije i na kojem je osuđen koncil iz 869. pravi vjernici ne smiju imati potomstvo. limbus infantum – mjesto u čistilištu za nekrštenu djecu. 638. 2.276. . Ovo je bila stvar političke sebičnosti: car je bio uključen u ratu protiv Perzijanaca.) budućnosti u kojoj će. nakon tisućgodišnjeg carstva. Nije vjerovao u izvorni (istočni) grijeh držeći kako se čovjek može sam spasiti. a monofiziti su prijetili da će stati na stranu Perzijanaca protiv njega. Također je odbacivao Augustinov koncept predodređenja jer je Pavao tvrdio kako Bog želi da se svi ljudi spase. Julijan Eklanumski je Augustinovo učenje držao manihejističkim zbog pretpostavke da je spolni odnos. God. Ivan Krstitelj. g. ali čak ni to nije uspjelo nazad zadobiti monofizite. ali ako energija pripada naravi. Istu su poruku upućivali. napravimo sve što je potrebno za spasenje. Budući da je bilo kakvo miješanje načela nepoželjno. U tamošnjim se samostanima. tvrdio je Mani. Umjesto toga ova crkva priznaje samo jedan alternativni četvrti Carigradski koncil (879. Na svako dobro djelo navodi nas Bog. 689. Naučavao je da je materija zla i da će se čovjek spasiti ako joj uspije pobjeći.) sadašnjosti u kojoj su svjetlo i tama pomiješani. No. ne može se reći da nekrštena djeca idu u pakao već u tzv. Ona je. Zoroastera i Isusa. kao i raspeće. b) čovjek ne može ljubiti Boga. Manijeva gledišta su zapravo bila prožeta klasičnim gnosticizmom.) prošlosti u kojoj su svjetlo i tama bili odvojeni. kao što je to bio i Adam.) koji je u spisima na starosirijskom jeziku tvrdio kako je utjelovljenje Svetog Duha. Papa Honorije je bio izopćen zajedno s carigradskim patrijarhom Sergejem. . MANIHEIZAM Manihejci su bili učenici babilonskog Perzijca Mania ili Manesa (216. Bog stvara svaku ljudsku dušu neovisno. učilo kako čovjek čini prvi korak dok Bog pritom izlijeva milost. Nijekao je Kristovo djevičansko rođenje.). 3. 6. nedužna i slobodna izabrati između dobra i zla. premda je isti dao loš primjer donijevši smrt čovječanstvu. gnostičkoga tipa s uporištem u iranskom zervanizmu. Svi trebaju oproštenje grijeha i krštenje. iako je pelagijanizam javno osuđen na koncilu u Efezu (431. Ovome se strogo suprotstavio Sofrinije iz Jeruzalema. očito je kasnije pronašla put u islam.1) Zapadna crkva nije potpuno podupirala. Trojstvo je izvršilo tri čina stvaranja kao tri različita stvoritelja (ovo je bila Heraklijeva implikacija). ili odgovoriti na Božji poziv bez Njegova vodstva. c) Krštenje pere ljagu izvornog grijeha omogućujući nam da. Ni u južnoj Francuskoj nisu bili susretljivi prema ovakvim zamislima o predestinaciji. prijenos izvornog grijeha. g. g. kojeg nisu postigli neovisno o Bogu. Na Oranskom koncilu (529. Vjerovao je kako je Bog svjetla stvorio majku života. koje je osnovao Kasijan. a ne kao Božju ljubav koju Sveti Duh izlijeva u naša srca. i mnogi veliki proroci uključujući Budu. Klauzula Filioque je bila odbačena. g. međutim. s Kristovom pomoći. Na početku je Heraklije predložio da je Krist imao jednu energiju. Djeliće zoroastrizma pomiješao je s budizmom i kršćanskim gnosticizmom kako bi stvorio religiju namijenjenu i Istoku i Zapadu. stoljeću španjolski znanstvenici nisu preveli njegova djela s arapskog na latinski. Njegova religija bila je dualistička. Suprotstavio zamislima spasenju po milosti.890. Tvrdio je kako su neki ljudi živjeli potpuno bezgrešnim životom (npr. Bibliju je smatrao nepouzdanom. Papa se suprotstavio cijeloj raspravi jer je smatrao da se koristi nebiblijska terminologija te je predložio da je moguće reći da je Krist imao jednu volju. Nestorijanizam se povukao na Istok gdje je mu je središte bilo u Edesu. uključujući i u svrhu razmnožavanja. Kasnije se proširio u Nisibisu. 7. PELAGIJANIZAM Britanski redovnik Pelagije se u Rimu 412. Monofizitizam se duboko ukorijenio u Egiptu i Siriji gdje su se vjerske poteškoće povezale s narodnim otporom protiv službene. car Konstantin IV je sazvao Treći carigradski koncil. Jačanjem islama nestorijanci su se usredotočili na širenje aristotelovskih zamisli arapskom svijetu. i rehabilitiran on sam. Sokrat). koji je rekao da ako energija pripada osobi. U sjevernoj Africi Pelagiju se učenjem o milosti suprotstavio Augustin: a) Grijeh i tjelesna smrt preneseni su s Adama na njegove potomke.). Prema njemu svjetska se povijest sastoji od tri razdoblja: 1. te kao takvo neprihvatljivo za ikakvo vezanje s Bogom. Abel. g. te čak i u Bagdadu. bizantske crkve. a ona je 25 . na kojom je bio osuđen monoteletizam. 2) Monofiziti nisu bili zainteresirani za pomirenje s Carigradom te su prividno djelovali kao nezavisne crkve.

pračovjek je u borbi poginuo kako bi ga iz ponora tame spasio živi duh Isus koji dolazi u raj svjetla. Skupine krivovjeraca. kao i ostali vjerske vođe uspjeli su duše svjetla osloboditi zatvora tijela. stoljeću službu poučavanja preuzeli su starješine. 1. kao revni misionari. no nije imala trajnijeg uspjeha. apostoli.14. pozivao je na ustanovljenje crkvene vlade s jednim vođom kojega ne naziva biskupom. bila bogumilka. stoljeću ugrozili Crkvu. One su imale tijelo na čijem je čelu bio viši starješina tj. Zbog tajnih obreda manihejce su sumnjičili za nemoral i crnu magiju.6) – osnivali su i izgrađivali Crkve dok su pod njihovom vlasti.5-7) pri čemu je presbuteros (vrlo vjerojatno) označavao položaj. Apostoli su prvenstveno bili osnivači crkava. te se Crkva osjetila ponukanom nazvati biskupom osobu koju se željelo istaknuti među ostalim prezbiterima. PRVO (APOSTOLSKO) RAZDOBLJE Putujući karizmatici. Nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi obavljali bogoslužje. Tijekom drugog stoljeća njegov je položaj dobio na važnosti. Augustin. Splitski je koncil od 1185. Naime u Poljicima je. ap. stoljeća maniheizam bio u opadanju na Zapadu. Ubojice su uživale zaštitu zahumskog kneza Miroslava čija je žena. Kršćanski je biskup. te su se molili i uzajamno ispovijedali u kućama uglednijih članova. a njegovi su sljedbenici vegetarijanci vjerovali kako povrće sadrži više svjetlosnih čestica od mesa. 20. Isus preuzima prividno tijelo. koji se širio u Armeniji od 7-12. Niži »slušači« izvodili su jednostavne vježbe nadajući se kako će se reinkarnirati kao »izabrani«. iako se istog nije nazivalo biskupom ili pastorom. pak. g. Paulikijev pokret (pavličani). Biskupi su bili nadgledali zajednicu a ne druge presbuteroi. đakoni su zadržali stara prava i obveze. Stoga je 297. Valentinijan je. vođa crkve) obavljao posao apostola i proroka. vjerojatno. Papa Honorije III. stoljeću. vjerojatno bio viši prezbiter. te dolazi živjeti na Zemlju prividnim životom kako bi poučio ljude kako njihova duša svjetla može pobijediti dušu tame. a svaka je zajednica imala prezbiteranadglednika prema uzoru sinagoškog upraviteljstva.8). Naslovi episkopos i presbuteros rabili su se kao istoznačnice (Dj. Manijevi sljedbenici. car Dioklecijan izdao ukaz protiv njih. »predsjednik« ili »vođa sinagoge« (Lk 13. 2. već »predsjednikom braće«. Potkraj XII. započeo djelovati 1234. stoljeća u jugoistočnoj Europi došlo je do jačanja krivovjerja iako je srpski knez Stefan Nemanja odlučnim djelovanjem spriječio širenje bogumilskog krivovjerstva. proroci i učitelji (vidi 1 Kor 3. naredio da se njihovo bogatstvo zaplijeni dok je Teodozije dodatno pooštrio kazne. dok se episkopos (biskup ili nadglednik) odnosio na službu. Prvi ljudi Adam i Eva imaju dvije duše: jednu iz carstva svjetla a drugu iz carstva tame. njihova likovna umjetnost našla je izražaj uglavnom na nadgrobnim spomenicima (stećcima). Evodije i druge vođe u Crkvi. dok je biskup (pastor. UČVRŠĆIVANJE CRKVENOG REDA I DOKTRINE I. Isus. Između starješina (presbuteroi) i đakona (diakonoi) postojale su sljedeće razlike: 26 .. i 12. najpoštovaniji starješina koji je predsjedao starješinstvom kao »prvi među jednakima«. u lokalnim crkvama. CRKVENOG REDA I SLUŽBI U prvoj crkvi se služba započela razvijati s nestankom apostola. Tit 1. čini se. Potkraj apostolskog razdoblja sve su češće nastajala vijeća starješina koja su vodila mjesnu zajednicu. bile su povezane dualističkom tezom o postojanju ne jednog već dva boga! Središte njihova učenja nalazilo se u Bosni gdje ih se zvalo »krstjanima«. te je papa Grgur IX. sredinom istog stoljeća. Justin Mučenik. Kako su odbacivali svetačke slika i raspela. stoljeću gdje su pripomogli razvitku bogumila koji su se širili u jugoistočnoj Europi u 11. kamenovan splitski nadbiskup Rajneri. g. uspjeli su nadvladati te je do 6. Ovakav sustav vođenja bio je.. No. Pokušaj je završio neuspješno.17. pod vodstvom poznatih bogumila Kačića 1180. nalik ovome krivovjerstvu. stoljeća bio je. preuzet od većih židovskih sinagoga. protiv albigenza u Bosni. Bogumilsko krivovjerstvo ostalo je povijesnim i političkim čimbenikom u obrani zemlje od turskih napada. prokleo »sekte krivovjeraca« koje »ocrnjuju nauk« Rimske Crkve. Upijanjem istih smanjivalo se utamničenje tijela. S vremenom se utjecaj bogumila ograničio na Bosnu. Mani je poticao isposničke vježbe i kontemplaciju. Afriku i Europu čime su u 4. vlastito su »evanđelje« nosili u Indiju. po dualističkim shvaćanjima. g. Paulikijani su došli u Bugarsku u 10. sestra bosanskog bana Kulina. No. započinjao profesionalno napredovanje kao predsjednik kršćanskih starješina u mjesnoj crkvi. poslao je posebnog legata u Dalmaciju i Bosnu. g. djelovali prezbiteri (starješine) i đakoni. Kako bi suzbio krivovjerce.pak stvorila pračovjeka s ciljem da se njezino stvorenje bori protiv sotone i njegovih demona. DRUGO (POSTAPOSTOLSKO) RAZDOBLJE: S nestankom apostola u 2. Isprva je biskup. Dj 18. na potezu od Balkanskog gorja do talijansko-francuskih područja. Kaznena ekspedicija protegnula se do 1239.

ČETVRTO RAZDOBLJE: Utjecaj biskupa sve je više rastao u najvećim gradovima (metropoli) Rimskoga Carstva. Najčešće se radilo o jedinom obrazovanom pojedincu u zajednici. vodila njezin nauk braneći ga od krivovjeraca. kao npr. III. kako bi odgovorila na Marcionove tvrdnje određujući »katoličku crkvu« kao »crkvu prema ukupnom svjedočanstvu svih apostola« (dakle. što je zapravo bila služba đakonisa. biskupi su dobili zadaću braniti apostolsku istinu od krivovjeraca. liturgijsku – pomagali su starješini prilikom Gospodnje večere u podjeli kruha i vina. Dok su đakoni vodili misijsku djelatnost u okolnim mjestima. Raspolagali su materijalnim dobrima (milostinjom). Koncil je potvrdio da je Isus Krist potpun Bog (nasuprot vjerovanju Arija) i potpun čovjek (za razliku od Apolinarova vjerovanja). Od vremena Konstantina car je izravno imenovao patrijarhe te. Tomino evanđelje. vođa otpora i otac obitelji. starješine su djelovali u gradovima gdje su također održavali red u crkvi isključujući.): Osudio je različita krivovjerstva. koju je svaki vjernik morao naučiti napamet. III. Prva takva ispovijed vjere zapisana je 150. b) Ustanovljena je vjeroispovijed (credo). PRVI NICEJSKI KONCIL (325. predstavljao crkvu u Jeruzalemu. g. Izbori: prezbitera se obično biralo među kandidatima koje bi predložilo vijeće starješina. TREĆE RAZDOBLJE: Povećanje utjecaja biskupa. PREGLED EKUMENSKIH KONCILA Svih osam koncila bili su ekumenske prirode budući da su predstavljali i Istočnu i Zapadnu crkvu. g. Jakov je. Iako nisu bile uključene u liturgiju. Tome ili Filipa. stoljeću. Aleksandriji i Antiohiji) u kojima su biskupi postajali patrijarsima. a nadasve u velikim gradovima Carstva (Rimu. Pred svršetkom ovog razdoblja pojavio se «monarhijski» biskup.18. II. Iznimka je bila Crkva monofizita. ne samo jednoga od njih. 3. Dva su krivovjerstva bila u opticaju oko 150. udjeljivanja posebnih časti sve većem broju biskupa u metropolama carskih pokrajina. imperator. posebno u 3. Bili su često odgovorni za manje crkve. osobito Arijevo. g. Protuarijanskom Nikejskom vjerom naglašena je »istobitnost« Boga Oca i Boga Sina. koje su bili pozvani obaviti rukopolaganje. makedonijanizam (odbijao je prihvatiti božanstvo Duha) kojeg su na Koncilu podržala trideset šestorica biskupa. PRVI CARIGRADSKI KONCIL (381. 4. Iako se na Zapadu više ne rabe.a) đakoni su obično doživotno obavljali dodijeljenu im službu. pobudio je u nekim sredinama potrebu za svećenstvom. članove zajednice (v. III. ili nekoga drugog). imenovala starješine. Bila je to posljedica. isti crkveni naslovi još uvijek postoje u pravoslavnim crkvama. I. također bi morali potvrditi izbor starješina čime se postojale trostruke mjere nadzora. Odgovor na djelovanje krivovjerca Marciona. 18. djelovala kao apostolov nasljednik.: marcionizam (oduzimanje od Pisma) i montanstvo (pridodavanje Pismu). U sjevernoj Africi biskup je bio sudac. Koncile je sazivao car tj. DOKTRINA U borbi protiv krivovjerstava Crkva je poduzimala sljedeće mjere: a) Prema zamisli. Biskupi iz drugih crkava. koju je razradio Ignacije Antiohijski. onaj koji bi nadgledao sve (kućne) crkve u gradu. kao i na Irenejeva iskrivljena učenja. dok su tri krivovjerstva osuđena: arijanizam. Iv 22. No. kako bi se borilo protiv krivovjernih spisa koja su uokolo kružila. U crkvi se javila potreba za osobom koja bi crkvu predstavljala. crkva je imala sedam đakona na čelu s arhiđakonom koji je često bio imenovan za biskupa. kao glavni starješina. a koje bi glasovanjem potvrdili članovi zajednice. postavilo 27 . kako u njezinoj zajednici tako i na crkvenim koncilima. a isključivo su se iz njihovih redova birali biskupi. Do tada je Rim bio jedini zapadnjački patrijarhat jer su barbari opljačkali Kartagu. kasnije. tj. b) Prema predlošku iz Djela apostolskih 6. II. đakonise su imale posebnu službu za druge žene. Prva crkva nazivala ju je »predajom«. S vremenom patrijarsi su preuzeli naslov »pape«.): Izdana je nicejska vjera. Mt 16. te apolinarijanizam (poricao je Isusovu ljudsku dušu). đakoni su imali tri glavne službe: I. prema potrebi. c) Stavljao se naglasak na kanon nadahnutog Pisma. g.19. metropolite.23). II.

Kalcedonsko obrazloženje bilo je izdano kao zaštita protiv četiri drevna krivovjerstva. Međutim Istočna crkva ne prizna vrijednost ovog koncila. Aleksandrijski monofiziti odbacili su zaključke iz Kalcedona.) osudio je i svrgnuo patrijarha Focija. *Monoteletizam je proizašao iz tvrdnji da je Isus posjedovao dvije energije. g.890. g. kao i Nestorijev nauk prihvativši dogmu o Mariji kao pravoj Bogorodici (theotokos). Na koncilu u Efezu 431. g. božanskoj i čovječjoj (antiohijska nauka). nedoumice u vezi s ovim pitanjem riješile su se samo od sebe kada su područja na kojima su živjeli monofiziti pokleknula pod najezdom muslimana. Podržani su zastupnici uporabe ikona koji su se okoristili teologijom platonizma Ivana Damašćanskog. kojeg je sazvao Focije i na kojem je osuđen koncil iz 869. Podržano je aleksandrijsko tumačenja Kalcedona. u Samariji. imao dvije volje. dok isti pojam kod Hebreja označava objavu. prihvaćen je stav o Kristu s dvjema naravima. Ćirilovim pismima se nijekao nestorijanizam. Nestorije iz antiohijske škole tvrdio je kako je Krist imao dvije osobnosti. kao drugom gradu po važnosti u Carstvu. čime su bili nezadovoljni i Rim i Aleksandrija. – 165.) osudio je monoteletski* nauk prema kojem je u Kristu samo jedna volja iznijevši tvrdnju o Isusu koji je.) sazvan je kako bi se riješila nedoumica oko ikona. Eutihijevom pogledu. ČETVRTI CARIGRADSKI KONCIL (869.) osudio je Eutihijev monofizitski nauk. Uključuje se u raspravu s gnosticima. Tako je stvorio opasan presedan kojim su se okoristile pristaše sakramentalizma. TREĆI CARIGRADSKI KONCIL (680.se pitanje: kako Bog može biti i potpun Bog. a druga iz njegove ljudske naravi. DRUGI CARIGRADSKI KONCIL (553. g. Ćiril je osudio Nestorijeve tvrdnje dok se Lav suprotstavio. Prva je proizlazila iz njegove božanske. g. u utjelovljenom stanju. Eutihije iz aleksandrijske škole trudio se očuvati jedinstvo Isusa Krista miješajući njegovu ljudskost i božanstvo (monofizitizam). stoga. .). g. zbog odbacivanja klauzule Filioque u nikejskoj vjeri (Duh izlazi od Oca i od Sina – latinski Filioque). Umjesto toga ova crkva priznaje samo jedan alternativni četvrti carigradski koncil (879. Justinovo učenje o Trojstvu blisko je modalizmu. no to nije umirilo nezadovoljnike. No. Rimski papa odbio je nagađati oko ovoga pitanja ustvrdivši da je bolje reći da je Isus imao dvije volje: ljudsku i božansku. g. Pravoslavna uporaba izraza poput »učiniti božanskim« ili »proslaviti« krivo je tumačenje hebrejskog izraza »slava«. Isti su doživjeli vrhunac na drugom koncilu u Carigradu. gdje je osnovao filozofsku školu. g. rad i zahvati kojima određena narav otkriva vlastiti identitet. o Isusu Kristu koji je imao jednu volju (monoteletizam). i potpun čovjek? Nažalost dana su dva kriva odgovora. djelovao je u Efezu i poslije u Rimu kao apologet. g). dok su spisi Tome Lava poslužili za obaranje monofizitizma i Eutihija. povela rat protiv Carigrada. Klauzula Filioque bila je odbačena. g. Bio je više naklonjen grčkom tumačenju Logosa prema kojem je svjetlo razum. Aleksandrija je pak sebe držala drugim najvažnijim središtem u Carstvu.) rođen u Nablusu. g.) osudio je Pelagijevo krivovjerstvo. Crkva u Rimu držala je kako je odaslana pogrešna poruka kako je Rim na prvom mjestu isključivo iz političkih razloga. kao i nadmetanju koje je prethodilo koncilu u Kalcedonu (451. Kao apologet najviše se bavio utjelovljenjem zanemarujući važnost izmirenja. Energija je pritom bila određena kao posebno djelovanje. Ovdje se očito radi o izrazito mističnom tumačenju onoga što bismo nazvali plodom duha.) osudio je tri spisa s Nestorijevim krivovjerstvom. KALCEDONSKI KONCIL (451. koja je odbačena na sljedećem Koncilu. JUSTIN Mučenik (100. Stoga je uvedena doktrina. kao i Origenov nauk. Iz prkosa je. Biti preobražen iz »slave u slavu« zapravo je značilo povećati odraz Božje naravi. g. Po njegovu shvaćanju Trojstvo nije oduvijek postojalo u sadašnjem obliku dok se »Sin« odnosi na ulogu Logosa u 28 . Jedno i drugo nisu međusobno izmiješani kako je tvrdio krivovjerac Eutihije». – 81. Na Koncilu je također donesena odluka o Carigradu.. o kojem se više može saznati u raspravama Ivana Zlatoustog te Ćirilu i njegovoj borbi protiv Nestorija. te se započelo s pokušajima mirenja. EFEŠKI KONCIL (431. Na ovom koncilu započeo je raskol Istočne i Zapadne crkve te će se daljnji koncili održavati na Zapadu. I rehabilitiran on sam. «U Kristu se nalazi pravo božanstvo (protivno tvrdnjama Arijevog krivovjerstva) i potpuna ljudskost (protivno tvrdnjama Apolinarovog krivovjerstva) ujedinjeni u jednoj osobi (protivno tvrdnjama Nestorijevog krivovjerstva). na koncilu u Kalcedonu 451. DRUGI NIKEJSKI KONCIL (787.

Origen je prvi koristio izraz »vječnog rađanja (generacije) Sina«. Dakle. imao je ogromnih poteškoća.) je vjerojatno emigrirao od Atene do Aleksandrije. izjavio je da je kršćanstvo prava «gnoza». iako nije uviđao do koje je mjere bio pod utjecajem stoicizma. Većina je. Kada je bio zaređen. Isticao je. sijeno. a Duh još manji! Ovo gledište je kasnije dominiralo Istočnom teologijom. kao hijerarhiju. ima moć čistiti čovjeka od grijeha. ali druga vrsta vremena (jedan dan = tisuću godina). Stoga mu je potreban posrednik koji bi to učinio za Njega. Nakon smrti. Njegovi pogledi na Trojstvo (izraz kojeg je sam izmislio) naposljetku su prihvaćeni kao pravovjerje. Vjerovao je kako su svi duhovi tako stvoreni (generirani). Logos je u sredini njegove teologije. a s druge strane nalikovala je doktrini reinkarnacije. bio je sklon nagađanju. tzv. Drugim riječima. U njegovim spisima Sveti Duh gotovo da i nije osoba. Otac i Sin u vječnom su srodstvu kakvo postoji između onoga koji rađa i onoga koji je rođen. bilo je ishod utjecaja platonskih zamisli (iste je stoljeće kasnije prihvatio Arije). naime. slama (kriva interpretacija odlomka u 1 Kor 3. Iz čitanja Biblije moguće je zaključiti da postoji vrijeme. KLEMENT (155. kao starješina u Cezareji. Voda. S jedne strane protivio se bilo kakvom vezanju vjere i filozofije.) bio je ravnatelj biblijske škole u Aleksandriji gdje je bio izložen jakom utjecaju platonizma. »pokršteno židovstvo«. Justin tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom posvećenja promijeniti kako bi dobili moć utiskivanja vječnog života u duše i tijela vjernika. Brzina svjetla (gdje nema vremena) moguća je granica između dvaju paralelnih svemira. Kao teološki stručnjak putovao je kao savjetnik po drevnom svijetu. čini se da ga nije posebno zanimala Isusova čovječnost. – 245. Klement je odbacio vjeru u fizičko uskrsnuće i Milenij. čovjek dostiže pobožanstvljenje.) obratio se u Rimu. izbjegla poteškoće na ovom području alegorizirajući i »produhovljavajući« Stari zavjet. g. naime. Njegov put spasenja je neobičan: meditiranjem o Logosu. u kojoj Njegova pasija i smrt igraju vrlo malu ili nikakvu otkupiteljsku ulogu. Origen je vjerovao u stupnjeve božanstvenosti. a u opću su uporabu ušli izrazi poput »tri osobe u jednoj supstanciji«. a potom je djelovao kao odvjetnik u Kartagi. Pokušavajući pomiriti Stari zavjet sa kršćanstvom. Ipak je vjerovao kako je Logos. Kao i ostali istočni teolozi nije puno govorio o Svetom Duhu. koji je želio upravljati njegovom biblijskom školom. bio potreban prostor na kojem će izražavati vlastitu 29 . Krštenje je držao obredom velike moći. kada je tvrdio kako se radi o »podkršćanskoj« knjizi. Međutim. biskup ga je odbio primiti u Aleksandriji tvrdeći da tamo nema što tražiti zbog prethodnog škopljenja. tako da je Sin bio jedan stupanj manje božanski nego Otac. Zbog utjecaja grčke filozofije.). tvrdi on. gdje je naslijedio Pantena kao poglavar katehetičke škole (190. o kojem je Klement rekao da je bio vječno s Ocem i da je glavni uzročnik svih stvari. Djelovao je i u palestinskoj Cezareji. međutim. Otac latinske teologije i antignostik TERTULIJAN (160. koje je Marcion upućivao Starom zavjetu.g. zahvaljujući imenu koje se nad njom zaziva. Njegov sljedbenik Ciprijan »miješao« je kršćanske propovjednike sa starozavjetnim svećenicima i kršćanske zapovijedi sa starozavjetnim žrtvama. Boga Oca držao je izvorom božanstva tvrdeći kako Sin izvodi vlastito božanstvo od Oca. Napisao je rječnik kristologije. te je Origen morao doživotno ostati u Cezareji. Suočen suprotstavljanjem od uglavnom gnostičkog slušateljstva. Klementova soteriologija je misticizam usredotočen u Kristu. Origen pretpostavlja da ne postoji vremena u paralelnom svemiru u kojem Bog postoji. Origen je također tvrdio da su duhovna bića bila stvorena prije vremena kao «vječno djelo» – nikada nije bilo vrijeme kada one nisu postojale. Držao je kako je teško odgovoriti na prigovore. možda zbog montanaškog utjecaja. Na kraju je postao članom montanaške sekte čija je puritanska etika bila povezana s prakršćanskim oduševljenjem.12) On je bio jedan iz prvih crkvenih otaca koji je podupirao ideju čistilišta. Iako veliki teološki znanstvenik.stvaranju i objavi. bio načelo razuma a ne osoba. Način na koji je Tertulijan shvaćao Crkvu izazvao je kasnije mnoge poteškoće. TROJSTVO: Origenovo gledanje na Trojstvo. Kao dobar platonist. g. Klementov sljedbenik ORIGEN (183. Origen je. Njegovo tumačenje kako je Crkva stvorila Bibliju. do stvaranja. Utjecaj novoplatonizma imao je za ishod poistovjećivanja Sina i Duha kao emanacija Oca. isticao kako je Bog Otac izvor svakog božanstva. pretpostavljao je veliku razliku Stvoritelja i stvorenja tako da Ocu nije prikladno neposredno stvarati. razvio je vlastitu inačicu kršćanstva. kojeg je Isus veliki učitelj. STVARANJE: Origenova doktrina stvaranja bila je s jedne strane pod utjecajem grčke filozofije. – 220. koju kao takvu krivovjerci nemaju pravo koristiti. tako da njegovi grijesi mogu biti spaljeni kao drvo. Ocu je. kako apostolska crkva ima pravo tvrditi da je Božja predstavnica. vjernik treba biti dalje očišćen vatrom. S aleksandrijskim biskupom. Iz tog je razloga Sin morao biti »rođen«. – 254. u kojoj vrijeme postoji. a Sveti Duh od Sina.

UTJELOVLJENJE: Origenovi pogledi na utjelovljenje nastojali su očuvati grčku pretpostavku da Bog ne može patiti. Treća skupina. Krist je jedina nepoklekla duša koja se ujedinila s Logosom (načelom razuma). BIBLIJA: Boreći se protiv pogana. nije potrebno cjepidlačiti oko njezine povijesne istinitosti. otkriveno je isključivo onima s posebnim darom razlučivanja Po ovom je shvaćanju Origen gnostik ili kršćanski platonist. Držao je da se. trebao pomoć neposrnulog posredničkog duha iz prijašnjeg stvaranja. u sjevernoj Africi i Maloj Aziji. u sjevernoj Africi i Maloj Aziji. Po njegovu shvaćanju kršćanski biskup (tj. kojemu se trebaju podložiti svi ostali biskupi. koji se mora obavljati nad dojenčadi jer su ona naslijedila krivnju koju je trebalo oprati. koji su zlorabili dobivenu slobodu. patio. Budući da nitko ne umire savršen. Biblijski tekstovi sadrže tri razine značenja: a) Doslovni smisao b) Moralnu primjenu teksta na dušu c) Alegorijsko. Otkupljenje je postupan. koja nije bila ni neposlušna ni poslušna. Međutim. kako bi postao čovjekom. U ovome smislu njegove su tvrdnje slične Scofieldovoj teoriji jaza (ili razmaka). Otpor prema početcima papinstva. i kako je Origen upio neke od tih ideja. Origen drži kako Postanak 1 i 2 govori o dva stvaranja. a ne izvorni (istočni) grijeh. propovjednik ili pastor) odgovara starozavjetnom Velikom svećeniku. Stari je zavjet držao skupinom tekstova koji kršćanstvu mogu služiti kao dokazi i alegorizacije. No kada je sotona napadao razapetog Krista. bio je vrlo naglašen. Dakle. postala je ljudima. Svaka je crkva imala samo jednog zakonskog biskupa koji je mogao pratiti svoje zakonsko nasljeđe (preko polaganja ruku) od apostola na čijem je čelu bio Petar. Kako bi ojačao vlastiti položaj u borbi protiv donatista. otpor prema početcima papinstva. i da mu se ostali biskupi moraju pokoravati. Isti je duh ujedinjen sa Sinom živio. s jasnim granicama izvan kojih nema spasenja. te je kažnjen oduzimanjem čovječanstva koje mu je kao plijen pripadalo. U stvari. kako ne samo da postoji mogućnost da se na kraju svi spase (univerzalizam). kršćani moraju imati žrtvu koja bi. tvrdio je zbog grijeha. ili duhovno značenje.svemoć.) je bio odvjetnik kao i Tertulijan. Ciprijan se morao suprotstaviti ekstremistima – Donatis– tima u Kartagi i Novacijanistima u Rimu. Papa Stjepan je pokušao nametnuti svoje umjerene poglede na Ciprijana. Po podrijetlu Kopt (tj. U krštenju. DUŠA: Drži kako je duša. primorana živjeti u njoj stranom i materijalnom svijetu. i ono što je slijedilo. Tako se Ciprijan suprotstavio tvrdnji rimskog biskupa da je on vrhunski biskup. Budući da se radi o Božjem zakonu. prekoračio je svoja prava na grešnike (budući je Krist bio savršen). istu je knjigu pretjerano »poduhovljavao« i alegorizirao nehotice je podcjenjujući. međutim. OKAJANJE: Cijelo je čovječanstvo. Ciprijan se suprotstavljao tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast. Origen je poistovjećivao pakao s onime što nazivamo čistilištem. Zaključio je kako je Sin. Nakon što je prvo završilo neuspjehom. koja je povezana s Bogom. postali demonima. fizički svijet je posljedica grijeha – on je drugorazredan. Origen je među prvima pretpostavljao. nije vidio sličnost sa starozavjetnim obrezanjem. i da mu se ostali biskupi moraju pokoravati. i umro u ljudskom tijelu. bio je vrlo naglašen. trebaju prinositi žrtve. – 258. bio način da se ovoga porazi i izigra. ali nije želio prihvatiti tvrdeći da se svaki biskup mora odlučiti za sebe. ipak ga je držao magičnim obredom. posjedujući jednake vrline i slobodnu volju. s pravom u vlasti sotone. Tu možemo vidjeti kako su hinduističke ideje dosegli na Zapad putem gnosticizma. naglašavao je biskupovu apsolutnu vlast. na neki način. a iskupljenje za grijehe stalan postupak. Neki od njih postali su anđeli dok su drugi. već bi sotona mogao prestati činiti zlo. bila povezana s euharistijom Sličnu je usporedbu napravio u vezi s kršćanskom službom. Oni se nisu slagali u vezi ponovnog krštenja (šizmatika ili otpalog kršćanina u Katoličku crkvu). Sin je stoga stvorio svijet u kojem su svi duhovi trebali biti jednaki. iako istu nije nijekao. Po njegovu shvaćanju crkva je kršćanska inačica izraelskog naroda. Njihovo sadašnje stanje je primjereno onome što su činili dok su bili duhovi. 30 . Bog je započeo drugo stvaranje. CIPRIJAN (205. tvrdio je. nasljednik drevnih Egipćana). Zlo nastaje zbog odsustva dobra dok zlouporaba čovjekove slobodne volje. Kristova je smrt otkupnina koja je isplaćena sotoni dok je razapinjanje na križu. duhovno (Post 1) i materijalno (Post 2). Prema Origenu. stvara nered u svijetu. svi moraju nakon smrti proći kroz vatru pročišćenja (čistilište). Budući da je Biblija sredstvo za prenošenje duhovne istine. koji su upućivali površne kritike Starom zavjetu. budući da čak i vrag ima slobodnu volju te se može predomisliti. prema učenju Starog zavjeta. Ciprijan se suprotstavljao tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast.

preuzima vodeću ulogu za što je zaslužan izuzetan čovjek. je bila kršćanka. te se preselio u Svetu zemlju. u svakoj crkvi postoji mješavina pravih i lažnih kršćana. no došao je do zaključka kako mu filozofija ne daje snagu da živi novim životom. Samo Bog može nekoga deificirati. od Ispovijesti.) je rođen u Thagastu. Pročitao je Pavlove poslanice i doživio obraćenje. u sjevernoj Africi (današnjem Alžiru). Ambrozije je alegorijama uspješno objašnjavao teške dijelove Starog zavjeta. 31 . nakon toga što je. Bio je iznenadno imenovan biskup. no kako je odrastao na grčkoj filozofiji odbojna mu je bila njegova »sirova i neduhovna narav«. koji je rabio vlastite darove na korist Crkvi. bili arijevci. kao i nominalni kršćani. Kada je postao profesor retorike na carevu dvoru u Milanu. novog glavnog grada Zapadnog carstva za vrijeme Teodozija I. ali ne i Sv. Atanazije tvrdi da je Duh božanski i dolazi od Oca (no ne od Sina). – 397. Ovo što je želio reći Atanazije je bilo da je prije Pada čovjekov um nadvladao njegovo tijelo. Svidjelo mu se stoga Ambrozijevo propovijedanje jer je bilo izričito alegorijsko. kao i zamisao da se kruh i vino mijenjaju u tijelo i krv. Na taj je način postao biskupom Milana. Mala egipatska skupina Tropici naučavala je božanstvo Sina. doktrina transsupstancijacije koja je. Augustin je puno pisao. Vandali su zauzeli i opljačkali Hipon. koje je kasnije postalo priručnikom odnosa između Crkve i države u zapadnom kršćanstvu. a stavio je pritisak na njih da se povrate katoličanstvu. nikada nije bio siguran je li Isus imao ljudsku dušu ili ne. ali nakon Pada njegove tjelesne želje su zarobile njegov um. i nadalje. b) Crkva je tijelo u kojem djeluju istinski. Do 4. Ušao je u krug novoplatonista. U Kartagi je imao nekoliko ljubavnih veza. spremno je prihvatio poruku. no on se tek kasnije obratio. Pored toga. Istočna crkva (koja je naginjala misticizmu i metafizici) najviše se bavila teološkom mišlju. te da njegov um nema nikakve veze s tijelom. zajednica u Hiponu (današnji Bône u Alžiru) ga je pridobila i postavila za biskupa. Božji grad. Njihov biskup Serapion pisao je Atanaziju tražeći savjet i Atanazije je odgovorio u nizu pisama Pisma Serapionu. kao takva. Tek u 5. ali Atanazije je tako izrazio svoje mišljenje koje pokaže utjecaj grčke filozofije a Origena posebno. On je nadilazio tjelesne želje i osjećaje te je razmatrao »intelektualnu stvarnost«. te je petnaest godina živio s priležnicom. On je smatrao donatiste šakom u oko koja se suprotstavljala jedinstvu sveopće crkve. Napadali su ostale kršćane (katolike) koji se s njima nisu slagali. Atanazije je vjerovao u obožavanje čovjeka (vidi 2 Petar 1. Na kraj zaključio je kako je jedini način rješavanja problema pozvati carevu vojsku kako bi se »obuzdalo« neistomišljenike globom i progonstvom. – 430. Ne postoji kršćansko carstvo. Uskoro se uključio u raspravu oko donatizma: odbacio je donatističku ideju da je njihova šizmatična crkva 100% čista – prema njemu. Monika. Potom se započeo kretati među manihejcima. Duha. g. Pelagije je pobjegao u Kartagu (gdje ga je Augustin napao). – 373. stoljeću. a kako je Augustin bio Platonov sljedbenik.) je imao nadimak »crni patuljak«. Zapad se u to vrijeme više zanimao za zakonsku i praktičnu stranu (posebno Tertulijan). Naime Augustin je nekada pokušavao čitati Stari zavjet. S Jeronimom Ambrozije je bio također jedan od prvih zagovaratelja Marijina štovanja na Zapadu.ATANAZIJE (295. kao pokrajinski vladar (bio je tek katekumen). Augustin je doživio propast rimske vlasti u sjevernoj Africi i navalu Vandala koji su. Atanazije je bio prvi koji je posvetio vrlo veliku pozornost položaju Sv. Također je vjerovao kako je čovjek prije pada vrijeme provodio razmišljajući o Riječi (obličju Oca). obrazložena na Četvrtom lateranskom koncilu 1415. Te dvije skupine bit će konačno odvojene na zadnjem sudu (protivno Donatu). dojmio ga se tamošnji biskup Ambrozije koji mu je dao odgovore na njegova pitanja o maniheizmu. Duha (isti je po njima bio stvoren). No Adam se okrenuo od intelektualne stvarnosti. Bio je tijesan prijatelj pustinjaka pa je postao junak mjesnog koptskog stanovništva. kao i ostali barbari.) je bio kultivirani Plemić. i tako pao u tjelesne želje. Augustin je također napisao iznimno djelo. iscrpila. Time je stvorena tzv. AUGUSTIN Aurelije (354. Privuklo ga je isposništvo i povukao se na jezero Como. Njegov učenik Apolinar ustvrdio je kako je božanski Logos u Isusu preuzeo mjesto ljudskom duhu. do rasprava o različitim teološkim pitanjima. AMBROZIJE Milanski (340. i počeo uviđati svoje tijelo i osjećaje. S Istoka je preuzeo alegorijsku metodu tumačenja. nastojao održat i mir između katoličkog i arijanskog kandidata na izborima za novog biskupa. Time je stvorio presedan kojim će se kasnije okoristiti inkvizitori. Branio je Kristovo božanstvo pretpostavljajući kako je obožavanje vjernika bit kršćanstva. Pisao ju je u vrijeme barbarskoga pljačkanja Rima kada su mnogi postavljali pitanje: Zašto Bog dopušta pad glavnog grada kršćanskoga carstva!?! Augustin odgovara: a) Crkva nije država. Tako se okrenuo maniheizmu a potom novoplatonizmu. Godinu dana nakon njegove smrti.4). Kada se vratio u sjevernu Afriku. Kada je opljačkan Rim. On se odao isposništvu utemeljivši mali samostan. Pod utjecajem grčke filozofije. međutim. se stoljeća. Njegova majka. Glavnu je raspravu imao s Pelagijem.

c) Prava Crkva se sastoji isključivo od onih koji su izabrani (protivno Pelagiju). Predstavnik Istočne crkve, Euzebije iz Cezareje, nije se slagao s njim. Vjerovao je kako je Konstantinovo kršćansko carstvo, Božje carstvo na zemlji! Augustinov najveći teološki doprinos odnosi se na pitanja milosti, predodređenja i izvornog grijeha. Tvrdio je da su: 1) Kao ishod Adamova grijeha, grijeh i smrt preneseni na sve Adamove potomke. 2) čovjek je u vlasti grijeha. Ako Bog ne učini prvi korak, čovjek se ne može odazvati Božjem pozivu. 3) Milost koja se dobiva prilikom krštenja omogućava kršćanima da, s Kristovom pomoći, učine sve što je potrebno za njihovo spasenje. 4) Bog daje poticaj svakom dobrom djelovanju. 5) Augustin nije držao da su svi kršćani odabrani. Neki su privremeno spašeni (kasnije otpadaju i gube spasenje), dok su drugi vječno spašeni. Samo je ova druga skupina (kojoj Bog daje ustrajnost) spašena. No, isti nisu svjesni vlastitog spasenja; o njemu će saznati tek u nebu. Augustin je prisiljen doći do ovog zaključka (da su svi vjernici na početku spašeni) zbog sakramentalizma. Milost, koja spašava odabrane, provođena je kroz Crkvu i sakramente. Drugi pogled, polu-pelagijanizam (ili: polu-augustinijanizam) je tako postao popularan: Božji izbor nas sudjeluje s našim izborom Njega. Ovaj pogled se zvao sinergizam a bio je promoviran od strane Ivana Kasijana te je postao popularan među crkvama južne Francuske. Augustin je također napisao o Trojstvu a njegov pogled je postao standardan za Zapadnu Crkvu. 1. On je definirao Boga kao esenciju koju imaju zajedničko potpuno i jednako tri osobe Trojstva. To je bilo za razliku od pogleda koji je savladavao u Istočnoj Crkvi, koja je locirala jedinstvo u osobi Oca. Za istočnjake božanska esencija je bila primarno Očeva esencija koju on komunicira dvjema drugim osobama Trojstva, dok prema zapadnjacima, sama božanska esencija je vrhovni realitet u kojoj postoje tri osobe Trojstva. 2. Augustin je učio da Duh Sveti izlazi vječno od Sina kao i od Oca, dok su istočnjaci tvrdili da Duh izlazi jedino od Oca. 3. Augustin je pokušao nalaziti potvrde Trojstva (trojedinstvenost)u takvim stvarima kao su čovjekovo ustrojstvo (tijelo, duh, duša); ljubavnik, ljubljeni, ljubav ili trostruka djelatnost duše (mišljenje, sjećanje, želja). Zapadna je crkva prihvatila ove Augustinove zamisli, no ne i njegovo shvaćanje dvostrukog predodređenja (dakle i za pakao, kao i za nebo).Kaže se da je njegovo izuzetno iskustvo Božje milosti, kao i nepoznavanje istočne teologije, omogućilo mu je stvaranje novih teoloških pretpostavki. Nazvan je ocem Reformacije zbog dosljednosti monoteizmu i ozbiljnog shvaćanja grijeha. 1) Spasenje uključuje kretanje pomoću sustava božanske milosti, isposničkih vježbi i kontemplacije; od nižeg tjelesnog do višeg duhovnog svijeta. 2) Bog nastoji postojati kao zamisao (nepromjenljivo biće), a ne kao dinamičan Bog koji djeluje. 3) Grijeh je povezan sa spolnom željom. 4) Sakramenti produžuju, ponavljaju, te oduzimaju bitnu narav spasenja. Križ je odraz vječnoga procesa. Cilj vjerskog djelovanja je spajanje s Bogom. 5) Križ prestaje biti središte vjernikovog zanimanja. Njegovo mjesto preuzima utjelovljenje. 6) Podupire se amilenijalizam. JERONIM (331. – 420.) je veliki učenjak Zapadne (latinske) crkve. Rođen je u Stridonu (Dalmaciji). Imao je nekoliko ljubavnih avantura. No, kada je počeo vjerovati u Krista, odao se isposništvu i životu pustinjaka izvan Antiohije. Navodno je jednom prigodom ustvrdio: »Budući me oprao Krist, ne trebam se više prati«. Zaključio je kako će suzbiti maštanje o seksu ako bude učio hebrejski! Na kraju je postao najvećim stručnjakom za taj jezik na Zapadu, čak većim od Origena. Kasnije zaređen, stigao je u Rim gdje je postao desnom rukom pape Damaza I., koji je zatražio da ponovno prevede Stari zavjet (prethodni latinski prijevod načinjem je prema Septuaginti, a ne prema hebrejskom izvorniku). Jeronim je, stoga, napravio potpuno novi latinski prijevod Biblije prema izvornim tekstovima – Vulgatu. Napisao je mnoge stručne komentare. Prvi je hodočastio, s majkom cara Konstantina, u Jeruzalem u kojem su, potom, sagrađena svetišta. Jeronimu se toliko svidio taj kraj da se odlučio nastaniti u Betlehemu. Tu je sagradio samostan kojeg su spalili njegovi teološki neprijatelji – Pelagijevi sljedbenici. Jeronim je doživio propast Rimskog Carstva i pad Rima. Bio je poznat po nagloj i svađalačkoj naravi: on je nazivao svoje protivnike "dvonožni magarci". Pogrdno se izražavao o vlastitim neprijateljima. U sukobu s arijevcima našao se na strani konzervativaca. U knjižici pod 32

naslovom Protiv Jovinijana napao je instituciju braka, dok je u djelu Protiv Helvidija zagovarao stav o trajnom Marijinom djevičanstvu. Zajedno s Augustinom napadao je Pelagija. Bio je izložen kritici iz sljedećih razloga: 1) Usudio se ponovno prevesti Bibliju unatoč protivljenju Augustina. 2) Snažno je zagovarao celibat. 3) Promicao je istočnjačke nekršćanske oblike redovničkog života. Njegov se doprinos razvoju katoličanstva sastoji u sljedećem: 1) Bio je veliki Origenov pobornik (iako je to kasnije pokušavao prikriti), kao i veliki zagovornik celibata i redovništva. Popularizirao je Pahomija. 2) Bio je uključen u raspravu oko Marije. Helvidij, koji je zagovarao brak suprotstavljajući se Jeronimovom negativnim pogledima, rekao je kako je Josip, nakon Isusova rođenja, održavao bračne odnose s Marijom. Jeronim se razbjesnio napavši Helvidija u knjižici Protiv Helvidija gdje je »dokazao« vječno (trajno) djevičanstvo Marije majke Božje. Držao je kako su Isusova braća Josipova djeca iz prethodnog braka. 3) Odobravao je mnoge »sumnjive« običaje: hodočašća, štovanje posmrtnih ostataka mučenika i svetaca, paljenje svijeća na svetištima, kao i traženje posredništva u molitvi. Knjižicu Protiv Viligancija čitalo je mnogo ljudi, te ju je naposljetku prihvatila Crkva. GRGURA I. VELIKI (540. – 604.) drže ga posljednjim od četiriju stručnjaka (doktora) Latinske crkve (nakon Ambrozija, Jeronima i Augustina). Upravo se njega može promatrati kao oca srednjovjekovne Rimske crkve. Grgur je pretvorio Augustinove spekulacija u dogme: čistilište, spasenje po vjeri i po djelima; misa kao ponavljane žrtve i sredstvo skraćenja boravka vjernika u čistilištu. Međutim on je odstranio namjerno doktrine predestinacija i djelotvorne milosti. Također je podupirao svećenički celibat. Ovaj razvitak se dogodio baš kad je Europa preživjela mračno doba tj. razdoblje pretjeranog praznovjerja. 1. PRAVOSLAVNA I RIMOKATOLIČKA CRKVA Neki vidovi teologije Pravoslavne Crkve razlikuju se od istinske biblijske teologije, uglavnom zbog utjecaja novoplatonizma. Drugi važan utjecaj predstavljala je crkva u Aleksandriji, koja je obično vladala Istočnim kršćanstvom. Crkva je nakon prvog stoljeća bila odsječena od židovskih korijena. Zbog toga je padala pod sve veći utjecaj novoplatonizma. Mnogi su učeni ljudi, i takve filozofske pozadine, došli u Crkvu. Crkva koja je ostala bez hebrejskih korijena počela je pogrešno tumačiti neke temeljne izraze koji su se rabili u Pismu (»Riječ«, »svjetlo«, »jedinorodan«, »tijelo« i dr.). Glavne postavke platonizma bile su: 1) Zemaljski svijet odraz je višeg, nebeskoga svijeta zamisli (ideja). 2) Stvoreni svijet (pogotovo tijelo) manje je vrijedan ako ne i pokvaren. 3) Spasenje se, stoga, sastoji u bijegu od ovog tijela kako bi bili upijeni u nebeski svijet zamisli. Biblija, međutim, kaže da je Bog stvorio materijalni svijet koji je dobar (iako ga je u međuvremenu grijeh izopačio i pokvario). Raj nije nestvoreni svijet ideja, već iznova stvoren materijalni svijet. Tijelo samo po sebi nije zlo nego dobro. Upravo će tijelo uskrsnuti, jer čovjek bez tijela nije potpuna osobnost. čovjekova nevolja nije u tome što ima tijelo, već što je grešnik. Izvor grijeha nije tijelo već čovjekova grešna narav. Grijeh je prekinut odnos između dviju osoba uzrokovan čovjekovim ponosom i samodostatnošću. Grijeh je došao na svijet povijesnim padom čovjeka. Zbog njega je došlo do utjelovljenja Božjeg Sina koji je svijet iskupio u prostoru i vremenu. Bog je postigao ono što čovjek ne može učiniti. Problem nije metafizičke naravi, već se radi o povijesnom problemu svakoga pojedinca osobno. Kako je platonizam utjecao na prvu crkvu? 1) Djelo, koje je Isus Krist učinio na križu jednom i zauvijek, razvodnjeno je. Naglasak je stavljen na »tajnu« (misterij) utjelovljenja. Prema platonizmu, svaki događaj na zemlji odraz je onoga što se događa u nebu. Stoga je Isusova smrt na križu za naše grijehe, koja se zbila jednom, odraz trajnoga procesa koji se odvija u nebu izvan vremena. Budući je ono što se događa u nebu važnije od onoga što se događa na Zemlji, spasenje od kazne za grijeh (pakla) prikazano je kao trajan proces. Isus je u nebu još uvijek na križu; on trpi zbog naših grijeha. Dokaz o tome nalazimo u euharistiji koja nam daje uvid u ono što se događa u nebu. 33

Budući da je spasenje nepotpuno, moramo ga dopuniti nizom posrednika (koji nam pribavljaju zasluge) i sakramentima (sredstvima spasenja). Potrebno je također proći kroz čistilište kako bi se pretrpila kazna za oprostive grijehe. Pojam čistilišta potječe izravno od Platona. Biblija kaže da je čovjek zgriješio (»pao«) u vremenu i prostoru (ne izvan vremena) te je Bog (u Isusovoj osobi) došao u vrijeme i prostor kako bi jednim činom preokrenuo proces. Kada prihvatimo Božje uvjete (pokajemo se i uzvjerujemo Radosnoj vijesti), imamo vječno spasenje jednom zauvijek (na temelju Isusovog svršenog djela). Niječući Kristovo svršeno djelo, neki oci Crkve su nesumnjivo nijekali njegovo božanstvo. Književnost drugog stoljeća, koja se bavi euharistijom, prepuna je ne biblijskih izraza. Didahe, primjerice, naziva Gospodnju večeru »žrtvom« (vidi Mal 1,11.14). Prema Ignaciju, crkva je »mjesto žrtvovanja« dok Justin, pak, tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom posvećenja promijeniti kako bi dobili moć utiskivanja vječnog života u duše i tijela vjernika. 2) Dvosmislen stav prema tijelu. Tijelo je, ako već nije zlo, dvojbene vrijednosti. Stoga se mora umrtviti isposništvom kako bi se pomoglo duši da se njega oslobodi. Ovime je, pod jakim utjecajem platonizma, sazdan temelj redovništva. Osim toga s tijelom se povezuje i spolna želja koja je, pak, povezana s grijehom. 3) Teologija zasluge se pojavila u Kartagi gdje su mnogi od ranih latinskih teologa bili odvjetnici. Tertulijan je, govoreći o pokajanju ustvrdio kako je Bog zadovoljan žrtvama (uslugama) koje mu udovoljavaju. Zasluge se mogu zaraditi poslušnošću Zakonu dok svako ponašanje, kojim se ide dalje od onoga što Zakon zahtijeva, Terturlijan je svrstava u suvišna dobra djela. Ove su se zamisli svidjele Ciprijanu koji ih je dalje razvio (Augustin je kasnije također bio pod njihovim utjecajem). Ciprijan je rekao kako je Isus, živeći bezgrešnim životom poslušnosti, zaslužio slavu i uzvišenost. Grgur I. Veliki je potom ustvrdio kako je On također zaslužio spasenje, iako ga nije trebao (budući je savršen). Stoga nam njegove »zasluge« mogu biti podijeljene posredstvom Crkve. Kasnije je, iz ovoga, razvijen stav prema kojem se zasluge mogu pridodati zaslugama svetaca koje zajedno sadržavaju središnju riznicu kojom vlada Crkva. 4) Marijin položaj u Pravoslavnoj crkvi uvjetovan je platoniziranom teologijom i poganstvom. Ćiril Aleksandrijski bio je utjecajan teolog koji je, na temelju vlastite monofizitske teologije, podržavao štovanje Marije. Monofizitska teologija polazila je od dvije platonske pretpostavke: 1) Tijelo i materijalni svijet su zli. Monofiziti se stoga zadovoljavaju nedostatnim izvješćem o utjelovljenju. 2) Moguća je ljestvica »božanskih« bića. Između Boga i ostalih duša (stvorenih) nema jasne razlike. Duše se gotovo drže vječnima, nestvorenima. Ovo je dalo povoda shvaćanju o postojanju skupina nižih božanstava kao što su djevica Marija i sveci. Monofiziti su govorili kako je Isus imao samo jednu (božansku) narav kojoj je Marija bila majka. Kao takva Marija je morala biti božanska i, svakako, bezgrešna. Monofiziti su tvrdili kako je prilikom utjelovljenja »Riječ tijelom obučena«. Međutim pod tim nisu držali da je Isus postao čovjekom, u kojem su se miješalo božansko i ljudsko. Tako su mislili jer su bili pod utjecajem gnosticizma . Nije slučajno što se arijanizam pojavio u Aleksandriji. Postoje dobri dokazi koji ukazuju na to da je Arije nijekao Isusovo božanstvo, zato što je želio izbjeći tvrdnju kako je Bog postao čovjekom (to je nemoguće jer je materija zla). Iako je monofizitizam osuđen na koncilu u Kalcedonu, 451. godine, još uvijek je imao utjecaja. Utjecao je na kraju na stvaranje priglupog krivovjerstva s kojom se susreo Muhamed u Arabiji. Trojstvo se sastoji od Boga Oca, Sina Isusa i Majke Marije. činjenica da je Sveti Duh zamijenjen Majkom Marijom nije beznačajna, budući da pravoslavni teolozi nikada nisu imali prikladno učenje o Svetom Duhu. Nije ga se zapravo smatralo trećom osobom Trojstva USPON RIMA I PAPINSTVA Početci episkopata u Rimu nisu posve jasni. Većina učenjaka slaže se da je Petar posjetio Rim u kojem je, vrlo vjerojatno, umro. No razni popisi prvih rimskih biskupa, većinom s kraja drugog stoljeća, nisu međusobno usklađeni. Prema nekima Klement je Petrov nasljednik dok drugi, pak, tvrde kako je isti tek treći biskup nakon apostolove smrti. Stoga ima učenjaka koji drže vjerojatnim da na samome početku Rim nije imao jednoga biskupa već »kolegijatski episkopat«, odnosno skupinu biskupa koji su zajednički vodili crkvu. Ova teorija je doduše predmet rasprave, no sigurno je da je tijekom prvih stoljeća kršćanstvo bilo brojčano jače na Istoku, tj. grčkom govornom području. Crkve, poput onih u Antiohiji i Aleksandriji, bile su daleko važnije od one u Rimu. čak se i na Zapadu teološko vodstvo Crkve nalazilo u sjevernoj Africi iz koje su potekli velikani poput Tertulijana, Ciprijana i Augustina. 34

isprva proširilo među tamošnjom velikom židovskom zajednicom. g. čiji su članovi u najvećem broju bili Židovi. tada je Luka zasigurno htio skriti tu činjenicu od rimskih vlasti. – Klement Rimski piše Korinćanima.741. kako Evanđelje sve više prodire među više slojeve društva. očituje se ogromni utjecaj biskupa iz najvećih gradova u Carstvu. Ipak radi se o iskrivljenoj inačici predaje koju je iznio Laktancij: »Apostoli su bili raspršeni po svijetu kako bi naviještali Evanđelje. g. kako tekst iz Mateja 16. ostaje u tom gradu. no na Zapadu Crkva je postala zaštitnicom ostataka stare civilizacije. g. – Nerede je prouzrokovao Hrestos. do 67. najvjerojatnije zato jer je Evanđelje prouzročilo veliki metež među njima. je pripadao vjerojatno skupini predsjedavajućih starješina i biskupa.) bio je prvi papa u klasičnom smislu te riječi. g. – Veliki požar u Rimu (1 i 2 Petrova).. Kada je Petar stigao u Rim. stoljeća crkva u Rimu se uglavnom sastoji od grčkih kršćana. vjerojatno zbog Petrova djelovanja.18 govori o njemu. g. Od 300. g. 43. 200. – Početkom 3. djelovao kao biskup. g. godine došao na vlast. Crkva u Rimu bila mu je vjerojatno usputna postaja. g. 100. do sredine drugog stoljeća. – Prema Dj 28 Pavao je bio zatočen u Rimu. Isto tako ne postoje dokazi. ustvrdio je. Značajno je da je tek 256. godine. niti da je imenovao nasljednika. g. . 64. navodi tekst iz Mateja 16. g. Tijekom boravka u Rimu. Petra se nigdje ne spominje. Na kraju procesa biva oslobođen optužbi. Treba također uzeti u obzir kako. Katolici tvrde. 64. Godine 382. Na Istoku je Carstvo nastavilo postojati još nekih tisuću godinu. osim za Jakova i možda za Ivana. pretpostavlja se. nije bilo monarhijskog biskupa u Rimu. Budući se volio uspoređivati s carem. / 44. do početka Neronove vladavine. g. Međutim. 35 . g. Petrovo mučeništvo. – 300. Petar je zasigurno bio povezan s crkvom u Rimu. – Rim igra važnu ulogu u borbi protiv krivovjerja. Rimski biskup DAMAZ (366. Neron je već bio car« (iz Smrti progonitelja). Držao je sebe povijesnim Petrovim nasljednikom. – na Nikejskom koncilu. S njim u društvu vjerojatno je bio Marko – njegov prevoditelj na misionarskim putovanjima po sjeverozapadnoj Turskoj koji. Pavao čeka suđenje u Rimu. posve ozbiljno. no nema nikakvih dokaza koji bi ukazivali na pretpostavku da je Petar bio monarhijski biskup u crkvi. Ukoliko je doista bio tamo za vrijeme pisanja Djela apostolskih.18. kako je Petar od 45. 49. u to vrijeme. – Pavao u Poslanici Rimljanima ne spominje Petra iz čega se da naslutiti kako Petar nije bio građanin sa stalnim boravkom u Rimu. Vjerojatno se radi o propovijedanju Kristovog (Hristos) Evanđelja među Židovima. kojega Hermin Pastir spominje kao tajnika Rimske crkve za inozemstvo.. Petar vjerojatno odlazi u Rim. no nikako nije bio glavni rimski biskup. Papa Stjepan. g. bio je apostol čija je služba uključivala mnoga putovanja. na temelju odlomka iz Euzebijeve Povijesti Crkve. U nekom smislu. Tamo su se obratili čuvši Petrovu propovijed na Dan pedesetnice. Međutim. Kada je Neron 54. želeći nadjačati Ciprijana Kartaškog. Petrov odnos prema crkvi u Rimu: Kršćanstvo se. njegova su papinska pisma sličila carskim proglasima. Krajem 3. postavljali su temelje Crkve po svim pokrajinama i gradovima. broj latinskih kršćana postupno premašuje njihov broj. 61. Klement. napisao je poslanicu (1 Petrovu) crkvama u Aziji. Po prvi put jedna crkva se upliće u poslove druge. Stoga je Rim popunio prazninu koju su ostavili međusobno podijeljeni Grci. U Turskoj je Petar. bio potreban autoritet koji bi se suprotstavio arijevcima. Ipak. Moguće da je tada Petar došao u Rim kako bi ponovno otvorio i posvetio crkvu.(731. možemo ga nazivati »pokroviteljem« ove crkve. otvorio mnoge crkve kojima se kasnije intenzivno bavio. g. 67. – Petar se nakratko zadržava u Rimu. do 400. 95. Osim toga. Rim ostavlja pečat na Koncilu. stoljeća papa Viktor izdaje naredbu crkvama u svezi s nadnevkom slavljenja Uskrsa. 61. 50. poništio je uredbu svoga prethodnika Klaudija dopustivši Židovima povratak u Rim. Crkva. Godinu dana kasnije vjerojatno je pogubljen za vrijeme progonstava koja su uslijedila nakon požara u Rimu. Tijekom dvadeset i pet godina. Rimski su se biskupi (pape) držali čuvarima apostolske predaje. Koncem 2. Izjavljuje kako rimski biskup uzaludno prisvaja apostolsku vlast. Crkvi je. u njihovom su gradu Petar i Pavao umrli mučenički. Najugledniji biskup na Zapadu – rimski – postao je središnjom točkom jačanja jedinstva kojeg su prethodno uništile navale. Tek su navale barbara utjecale na znatni rast autoriteta Pape.Do Grgura III. Crkvu u Rimu su vjerojatno osnovali Židovi koji su se vratili iz Jeruzalema. 63. kao i reda i pravde. 58. Naime. – 63. gotovo je prestala postojati. po Petrovom odlasku. Klaudije protjerava Židove. – Pavao je ponovno u Rimu (vidi 2 Tim) gdje mu odrubljuju glavu. g. – 384. papinstvo koristi Ciprijanove sakramentalističke zamisli kako bi potkrijepilo vlastite zahtjeve. stoljeća cezarejski biskup u Kapadociji šalje pismo Ciprijanu. Biskup Stjepan zahtijevao Petrove povlastice kako bi opravdao svojatanje većih prava rimske crkve nad ostalim biskupijama. Nakon čudesnog bijega iz zatvora. – 200.) papu su morale potvrditi vlasti u Carigradu kako bi mogao biti posvećen u Rimu. da je apostol postao biskupom neke crkve.

do 500. Kako nije bilo vrhovnog autoriteta. Izrazio je službeno učenje o papinskom primatu ustvrdivši: »Petar je stijena koju je Krist postavio kao glavu crkve. uglavnom na osnovu svoga Pisma u kojem je tvrdio: »Krist je imao dvije naravi bez pomutnje nakon njihova sjedinjenja «. 455. ugrožavali su brojni sukobi. . Lav je zapravo upravljao Rimom do izbora novog cara. 2) Ojačao je papinsku prevlast nad crkvom na Zapadu. (401.) se borio protiv biskupa Aleksandrije i Carigrada. 4) Za sobom je ostavio djela koja su uvelike utjecala na srednjovjekovno papinstvo. Primjerice. – 506. ova pomoć nije bila više na raspolaganju.) je bio Damazov nasljednik u svakom smislu te riječi. – 604. Carevi u Carigradu službeno su vladali Italijom preko tzv. Tijekom nekoliko stoljeća srednjeg vijeka. papa je preuzeo carski naslov»graditelja mostova. Na zapadu. GRGUR I. posebno na Istoku. Koncil je. da prizna prvenstvo rimske apostolske stolice (zbog Petra). ubijen. kao ni biskupi. čime je postao vođom pokrajine. Nastojao je otežati pokušaje galske biskupije u Arlesu da ostane nezavisna. Za vrijeme cara Justinijana pobrinuo se za vojnu silu koja će podalje držati barbare (Italija je još uvijek pripadala Istočnom carstvu). unatoč protivljenju ostalih galskih (francuskih) biskupa. Kada je car Valentinijan III. (440. doduše. g. pretrpio neuspjeh. na općoj je 36 .496. pak. Grgur je postavio temelje srednjovjekovnom papinstvu koje je. uz pomoć redovnika i savezništva s Francima. Stoga je organizirao otpor. No. nije ništa poduzeo kada su Langobardi napali čime je izgubio vlast. 451. Dioskur Aleksandrijski i Eutihije sukobili su se s Flavijanom koji je predstavljao antiohijsku školu. »Veliki« (590. Nekoliko godina kasnije uspio je nagovoriti vođu Vandala Gajzerika da »u miru« opljačka Rim. Godine 452. Jedini se suprotstavio Langobardima kada su napadali Italiju. njegove su privremene i mistične personifikacije. Ojačavao je temelje vlastite političke moći. Egzarha koji je živio u bivšem carskom glavnom gradu – Ravenni. Sinodi i koncili donosili su međusobno proturječne zaključke. Lavovo je Pismo bilo vrhunski autoritet pravovjerja. – INOCENT I. kao i ostale biskupe. u izvjesnoj mjeri. Lav mu je iskazao podršku osiguravši pobjedu u Kalcedonu. Lavov je autoritet u teologiji bio nevjerojatno velik.) naglašava potrebu preuzimanja rimske liturgije u drugim crkvama. birali članovi njegove biskupije. Poslao je Augustina (Rimskog) u Englesku. Njegovim saveznikom postaje solunski biskup kojeg je postavio u službu. . Čak je nagnao Španjolsku i Galiju da od njega očekuju posebno vodstvo.) polaže temelje srednjovjekovnog kršćanstva. rastao je utjecaj tamošnjeg biskupa. Bonifacije. g. 2) Autoritet crkve.« Ove je tvrdnje potkrijepio zadobivši prevlast u sjevernoj Africi i Španjolskoj. postavlja biskupa Arlesa. odvratio je kralja Huna Atilu od napada na Rim.. pružio podršku Carigradu koji je dobio položaj drugog po važnosti grada u Carstvu čime je Rim. papu su birale suparničke političke stranke i gradske plemićke obitelji. Isti će se pokazati važnom osobom u igri protiv istočnih kršćana. Razlozi za uspon Rima i papinstva: 1) Jakov je u Jeruzalemu dao primjer time što je predstavio središnji autoritet crkve. godine.. No nakon Justinijanove smrti. Flavijan je osuđen na drugom sinodu u Efezu 449. vrhovnog poganskog svećenika« – Pontifexa maximusa. potraga za stabilnošću vodila je Rimu. 498. Tako je uspio dati dodatnu težinu zahtjevima da bude univerzalni papa koji će biti iznad vlasti države. osnaženo je Lavovo nastojanje da bude teološki sudac u pitanjima vjere. Na koncilu u Kalcedonu. Njega su. g. 3) Pokrenuo je misijsko širenje. ni zapadna crkva. Njegovi nasljednici – Pape. Kako bi se prekinula ova zlouporaba. Stoga je imenovanje svjetskoga crkvenoga voće dugo ovisilo o rimskim kršćanima. GELAZIJE (492. Isti. papa je postao stvarnim vladarom središnje Italije. – 417. Kasnije je engleski redovnik u službi Vatikana. Nakon pada Jeruzalema na Istoku i smrti Ivana u Efesu je nastala praznina koju je preuzeo Rim. Valja upamtiti kako rimskog biskupa stoljećima nije birala ni cjelokupna kršćanska.461. prevladalo na Zapadu. LAV I. te navevši rimskog cara Valentinijana III. Rim je preuzeo vladareva prava i prednosti. Katolička crkva uistinu je rimska jer je zadržala bit rimske uljudbe kroz zakone i institucije. Kao zastupnike postavio je biskupe pokrajina. g. kao i vanjsku politiku. – Simah i Laurencije se svađaju oko toga tko će biti papa. (na kojem je osuđen monofizitizam). 1) Za Grgura I. 3) Budući je Rim bio carski grad. širio Evanđelje u drugim zemljama. međutim. 417. U sukobu koriste lažne dokumente i tjelesno nasilje. g. To sigurno nije ujedinilo kršćanstvo jer su se ekstremisti odcijepili. Nakon pada Zapadnog Carstva. Međutim.Od 400.

Za Konstantinove vladavine nedjelja je izjednačena s ostalim blagdanima (za vladavine Marka Aurelija bilo ih je 135). 313. Konstantin je sebe držao trinaestim apostolom. Nosili su plemićku odjeću. Obredi na carskom dvoru utjecali su čak na neke vanjske oblike euharistijskog bogoslužja (uporaba svijeća). do pred svršetak vladavine.sinodi u Lyonu 1274. kao i Venecija.) Car je postao vođom crkve. Ustanovio je novi kult Sola Invictusa. bio je 25. Kao samoproglašeni branitelj kršćanstva. Konstantin je. Carsku je prijestolnicu iz Rima preselio u Bizant.. Kada bi došlo do nemira u crkvi. stoljeću dovršeno je ustanovljavanje crkvene organizacije. po prvi puta. koji je želio uvesti reda u crkve. kasnije će preuzeti kršćanstvo. oslovljavalo ih se kao plemiće. Na Istoku su bili brojniji. pak. Svaki nadobudni vladar oslonio bi se na dovoljno snažnoga boga.) isto se načelo primjenjivalo kako bi se opravdala izrada kipova koji su se. a zatim i zadrži prijestolje. Štoviše. Polubožanski status imperatora: Konstantin je sebe vidio kao vođu crkve na Zemlji. Novo se zakonodavstvo temeljilo na kršćanskim vrijednostima: Kada se osjetio dovoljno sigurnim u Rimu. za boga »zaštitnika carstva«. g. No. koji bi mu »pomogao« da zgrabi. 2. Ishod Konstantinove vlasti mogu se sažeti u sljedećem: 1. Aurelije je 274. Parencije – Poreč itd.) Biskupi su postali careva desna ruka. preraslo iz osobne i često opasne predanosti u veliku pomoć pri napredovanju na poslu. neosvojivog Sunca (rođendan Sunca. Kao priprost čovjek. 37 . u to vrijeme nije bilo mnogo kršćana na Zapadu. biskupi su bili na čelu gradskih Vijeća. Novi društveni položaj kršćana: Budući je Konstantin kršćanima dao posebne pogodnosti. plemići su se i dalje oblačili poput plemića. Kako je položaj u vodstvu rimske crkve bio na visokoj cijeni. 395 g. Tako je za vrijeme njegove vladavine kršćanstvo. dan velikog blagdana. Razbojnike se više nije smjelo žigosati po licu. pod koju je potpadao veliki dio sviju pokrajina (Panonija a možda i veći dio Ilirika). Sunčeva aureola. Oslovljavani su plemićkim naslovima. slao bi vojsku i prognao organizatore. za njega su se vodile bitke u kojima su mnogi pogibali. Imao je položaj kojeg je papa kasnije prisvojio na Zapadu. vjerovao kako mu je bog Sunca donio pobjedu u Siriji. g. Unatoč tome. Sagrađene su mnogobrojne bazilike (Salona. Kasnije. Crkva je postala važnim političkim čimbenikom. U gradovima. Čedomorstvo (naročito ostavljanje djece) svrstano je među ubojstva. oslovljavan s »najslavniji« (glorisissime papa) – naslovom kojeg su nosili oni na položaju odmah do carske obitelji. imperator je sebe vidio kao branitelja kršćanstva očekujući od saveznika da se na isti način ponašaju. u kojima su se nalazila sjedišta biskupija. koji je bio vrlo popularan među vojnicima. Sve više plemića je odlazilo u biskupe. Prema novom zakonu svi su morali prisustvovati prvom bogoslužju. ubrzo su bogataši pohrlili u crkve kako bi se okoristili poreznim pogodnostima. Za vladavine Teodozija I.. izrađivali i štovali. (528.. a u većima i nadbiskupije. Vođama Crkve dao je znatnu državnu pomoć (poput političara pobjednika koji nagrađuje one koji su mu pružili podršku). g. prosinca). jer se na taj način unakazila Božja slika. Akvilejskoj nadbiskupiji bili su podređeni današnji hrvatski krajevi u Noriku i Istri. odatle crkveno ruho kojeg i danas nose. g. Ranije je napuštanje djeteta bio priznati način kako se otarasiti neželjene djece. g. kojeg je nazvao Konstantinopolom (Carigradom). posredovao je u sukobu oko arijevca. što se može vidjeti na slici freske njegova groba. Rimski je biskup. 3. kao što je »uzvišeni«.). Stobi. Nije mu se sviđalo pogansko ozračje u Rimu gdje je osjećao neprijateljstvo poganskog rimskoga senata. Gotovo u svim gradovima osnovane su biskupije. 314. Gatarama i čarobnjacima zabranjeno je djelovanje. Najkasnije u IV. iz straha da ne učini kakav smrtni grijeh i tako bude proklet. kao i nadnevak rođendana. CRKVA I DRŽAVA NAKON KONSTANTINA Rimljani su se prema religiji ponašali poput skupljača razglednica ili poštanskih marki. Kršćansko svećenstvo oslobodio je javnih dužnosti povećavši tako njihov društveni položaj. Najvažnija među njima bila je u Sirmijumu (Srijemskoj Mitrovici). na isti način ranije prisvojio kršćanskoga Boga. najvjerojatnije je prihvatio Krista kao anđela čuvara koji će ga štititi bude li mu poslušan. donijeta odluka da papu biraju kardinali u konklavi (iza zaključanih vrata kako ne bi bili pod utjecajem svijeta).) Kršćanstvo je postalo zakonitom vjerom. Oni su postajali suci i izricali presude u sporovima. premda su čak i prije (u vrijeme Galijenove uredbe o snošljivosti) imali naslov »vaša svetosti«. Nešto kasnije Dioklecijan je proglasio Mitru. g.. – 565. kada je dopušteno kao religija. poganski blagdani prestali su biti opće i javne svetkovine. Ukazivali su na način na koji se kralj nad kraljevima mora štovati. u carevoj odsutnosti. No nije bio kršten. Konstantin je opozvao protukršćansko zakonodavstvo. Na području pokrajina Panonije i Dalmacije kršćanstvo je potpuno prevladalo tek 313. za vladavine Justinijana I. ili izbjegli zamornoj službi u gradskom vijeću.

Nakon smrti Konstantina I. crkveni zbor itd. iako je kasnijim proglasima dano nešto slobode Židovima i poganima koji su bili poslušni zakonu (uredba iz 423. Atanazije i Marcel. a Pahomije redovničke zajednice). ili su prepušteni zubu vremena. Nasljeđuje ga Teodozije. U suprotnom zaprijetio mu je ekskomunikacijom. Ambrozije Milanski bio je glavni graditelj koncepta kršćanskog carstva u kojem se mogu dokinuti vjerske zablude. Ambrozije je nagovorio imperatora da ukine osudu. zapravo.. Teodozije je 380. nagrade i povlastice kršćanima utrle su put uvođenju kazni za nekršćane. te je dopustio da ga se opisuje kao »vidljivog boga«! Crkve su isticale novu hijerarhiju Krista i Cara koja je. – Konstancije II. Za Teodozijeve vladavine otpadnicima kršćanstva oduzete su časti. Hramovi su pretvoreni u crkve. izdao ukaz kojim je ustvrdio postojanje bliske veze između vlastite i Božje volje! U istoj godini dao si je oduška. No pobuda koja se krila iza njegove jake podrške pravovjerja. stajali su zlatni likovi bogova koji su sijali kao zvijezde na nebeskom svodu. U Perziji su postojali hodnici pokriveni kupolama. a pristalice iste svesti na položaj građana drugog reda. Pogani su pak morali odlaziti u crkvu na vjeronauk. u povijesti. nasljedni položaji. Kasnije. 391. Njegov nasljednik bio je pronikejac. Valent umire 378. Prvi koji je izazvao imperatora bio je Ambrozije koji je Teodozija tražio da se javno pokaje zbog pokolja koje je naredio nad onima koji su bili upleteni u solunsku pobunu. postaje samostalni vladar. – Kršćanska vjera je odrečena u smislu učenja biskupa (patrijarha) glavnih crkava u Carstvu. Valentinijan I. tako i prema poganima. mole ga da ih pomiluje. Stoga je imperator uvijek bio crtan s aureolom. g. za vladavine Gracijana i Teodozija donijeti su protupoganski zakoni. g. 377. papa je morao uporabiti oružje ekskomunikacije protiv vladara. Ambrozije je vjerojatno bio najvažniji čimbenik iza novog Teodozijeva zakonodavstva. iako su tamošnju većinu činili pogani. Valentinijana I..). – Konstancije II. Oni kršćani. ostavlja carstvo podijeljeno između Konstansa.). bili su izloženi prijetnji smrtne kazne.4. g. Teodozije I Pod Teodozijem I. 6. 5. Tijekom dvije naredne godine vlada zloglasni Julijan Apostat koji potiče poganstva. kao i kaznama zastranjuju općim oblicima kršćanstva. Naime. – Pripadnicima carske službe mogli su postati isključivo članovi službene crkve. – Zabranjeno je poganstvo. i Valenta. Kada je imperator zapovjedio da mjesna crkva ponovno sagradi spaljenu sinagogu o vlastitom trošku. g. umire za vrijeme građanskog rata tri godine kasnije. čini se.. koji bi se preobratili na pogansku vjeru. Na Istoku vodi proarijansku politiku. Onima koji su se odbijali krstiti imovina je 38 . Valentinijana I. na Istoku. g. Izdani su propisi protiv brakova Židova i kršćana. 361. koji je umro 375. kao i poluboga (Cara) koji ga je predstavljao na zemlji. 380. Kršćanstvo i poganstvo nisu više mogli zajedno postojati. Za njegove vladavine izdani su prvi zakoni protiv poganstava. se vraća Konstantinovoj politici snošljivosti kako prema kršćanima. g. Razdoblje između Konstantina i Teodozija I. Njihova je unutrašnjost bila ukrašena safirima koji su iskrili nebesko plavom svjetlošću. 7. bila je suparništvo s bratom Konstancijom koji je bio na strani arijevca..) Carski obredi prodrli su u crkvenu službu (svijeće.) Velike crkvene zgrade često su podizane uz državnu pomoć.) Odgovor na rastuću svjetovnost Crkve potakla je redovništvo (Antun je stvorio jednoćelijsko redovništvo. Carstvo naslijeđuju njegova tri sina. Ne miješa se u crkvene poslove. i pravo na nasljedstvo. naslijedio je uvjereni pronikejski kršćanin Gracijan. Podržava arijanska načela. Konstantin II. Krivovjercima i raskolnicima otežano je djelovanje. Nasuprot plavoj kamenoj pozadini. g. Jedine građevine koje održavaju ovaj stil nalaze se u Ravenni – dijelu Istočnog Carstva neoštećenog u nastupajućim muslimanskim provalama i povlačenjima. tamjan. Takav je bio novi uzor za oblaganje bizantskih crkava mozaicima – prikaz ne zlatnih likova bogova već Boga. i 381. Naredio je da se iz Senata ukloni oltar božice pobjede. g. umire.) Ohrabrivanje hodočašća u Svetu Zemlju (na prvo hodočašće je otišla Konstantinova majka). bila posuđena s Istoka. 408. Bio je prvi car koji je odbio primiti naslov kulta rimske države – vrhovnog svećenika Pontifexa maximusa. g. g. koji je vladao na Zapadu do 350. koji su u progonstvu na Zapadu. Konstans pruža podršku pronikejskoj stranki za vrijeme rasprave oko Trojstva. Carstvo se potom dijeli između dvojice braće. Velikog. g. i Konstancija II. 350.

Teodozije i njegovi nasljednici imali su vrlo mali. niti napustiti vjeru. kruh i vino su bili razdijeljeni. i u vjerskom i političkom smislu. obično su se razilazili kako bi se kasnije okupili na jelu«. Nevjernicima nije bilo dozvoljeno prisustvovati za vrijeme molitve. Didahe nam nešto podrobnije govori o obredu (u Starosirijskoj crkvi). te isti bili kršteni. Kraljevi merovinške Galije prvi su. postavljali biskupe. Za njegove vladavine Zapad je od Bizanta preuzeo krunidbu kojom je kralj postajao svetom osobom. bez suradnje svjetovne moći. ili nikakav. ušutkavani su i tlačeni svi koji se nisu slagali s njegovim pogledima. Štoviše. Crkva je postala zaštitnicom rimskoga načina življenja. koje je bilo održavano svake nedjelje. Međutim. Poganske filozofske škole cvjetale su u Ateni. bilo je podijeljeno u dva dijela. RANOKRŠĆANSKO BOGOSLUŽJE Osim Novoga zavjeta. Nakon što je donijeta voda za pranje ruku. Istinski Konstantinov nasljednik bio je Karlo Veliki – vladar koji je prisvojio kršćanstvo. i Karlo Veliki je bio graditelj carstva osnažen vojnim pohodima i državnom administracijom svećenika i redovnika. Prvi dio se sastojao od čitanja Staroga Zavjeta. pogotovo zaključnu molitvu zahvalnosti. Na Istoku je Bizantsko Carstvo bilo. Čini se da je liturgija bila upotrebljavana od samog početka crkve. ali je bilo također prilike za molitvu bez pripremanja. Nakon toga. a oni su bili osuđeni na progonstvo. Bizant je volio sebe promatrati. stoljeća. Gospodnja večera postala je. Malodobna poganska djeca su se morala krstiti. a zatim ga ratovima nametnuo Zapadu. kao glavni izvori podataka služe nam: Didaha. Poput Konstantina. Štoviše. kraću. Državno kršćanstvo. Međutim. pljačku i preljub. te se obraćaju patrijarhu za političko vodstvo. sve više nalikovao bizantskom imperatoru – »Božjem predstavniku na Zemlji«. već kao jedno društvo koje djeluje u skladu s Carem kao zemaljskim ekvivalentom božanskog vladara. 1. Vjernici su upotrebljavali poljupce. koje su kasnije poduzeli rimski carevi kako bi iskorijenili poganstva. Ranokršćansko bogoslužje. »Sastajali su se po običaju na određeni dan. lomite kruh i pričestite se. u 6. do vremena u kojem je napisano Plinijevo pismo Trajanu. No. gdje se Rimsko Carstvo počelo rušiti pod jurišima barbara. Zbog njegove užasne zamisli o državnom kršćanstvu. g. vratilo se u Europu. Nakon toga. Unatoč mjerama. O nedjeljnom bogoštovlju: »Sakupljajte se na Dan Gospodnji. zbog crkvenog reda ili progona. nevjernici su morali napustiti dvoranu a počeo je Drugi dio: Gospodnja Večera. odsustvom imperatora. Svatko tko ima nešto na bližnjega 39 . Crkva je »prihvaćala« pogansko dajući mu vanjsku kršćansku ljušturu pod uvjetom da time zadobiva barem temeljno priznanje vlastita autoriteta. Tertulijan spominje agape: »Nakon molitve pristupali su. to je osebujno kršćansko carstvo propalo. ona su i dalje ostala ukorijenjena među rimskim plemstvom. sve do prve polovice 6. Ovaj dio se sastojao od molitava i zagovaranja te je dostigao vrhunac s dugom molitvom zahvalnosti. prisutni su bili pozvani da otpjevaju Bogu redak iz Svetoga Pisma ili nešto iz srca… Objed se završavao molitvom…«. Nakon toga. Plinijevo Pismo Trajanu. No. nadzor nad velikim područjima Zapadnoga Carstva. Kršćani su postali manjinom kojom vladaju muslimani. upravo su krugovi svjetovne moći nastojali utjecati na Crkvu. Poslanica i Evanđelja. ispovijedite prvo grijehe (prijestupe) kako bi vaša žrtva bila čista. dok ostala djela spominju druge dijelove obreda. dugo poznato u Istočnom Carstvu. ali muškarci su ljubili muškarce a žene su ljubile žene. Padom Konstantinopola (Carigrada) 1453. isključivo je na istoku ovaj koncept u potpunosti zaživio. Papa je u Rimu. a prostorija osvijetljena. kao i u seoskim područjima. Justinova Prva apologija. GOSPODNJA VEČERA je isprva predstavljala vrhunac zajedničkog objeda (agape). stoljeću. treba uzeti u obzir kako su spomenuti običaji ponekad bili ograničeni na samo određena područja. među kojima su bili ubačeni psalmi i himne. ne kao dva odvojena vjerska i sekularna društva. Ipak. ako nisu prošli kroz kateheze i završili stalež katekumena. krštenje je bilo obvezno za sve građane. Na Zapadu. Hipolitova Apostolska predaja i Tertulijanova Apologija. Upravo je Teodozije dokinuo Konstantinovu snošljivost. Iz navedenih spisa crpimo podatke o Gospodnjoj večeri i krštenju. svjesni Gospodinove prisutnosti. Bile su dvije vrste molitve: tiha molitva (klečanjem) i javna molitva (stajanjem). Izricali su naizmjence duhovnu pjesmu Kristu kao Bogu zaklinjući se da neće počiniti zločin. Više nije bilo cara koji bi ih vodio.bila zaplijenjena. prije izlaska Sunca. skromnom obroku. teško mu je bilo proširiti političku moć izvan crkvenog područja. Bogosluženje se završavalo s propovijedi. Iste su prethodno prinosili vjernici kao znak posvećenja. zaseban obred. izravni nasljednik rimskog prethodnika.

te je usavršiš u svojoj ljubavi. a ovaj svijet neka prođe. za sigurnost u svijetu.« »Neki ti je slava zauvijek.« kaže Gospodin »moje je ime čudesno među narodima. Jer ovo je žrtva za koju je Gospodin rekao: »Na svakom mjestu i prigodi prinesite mi čistu žrtvu. Ti si stvorio sve radi svog imena.« »Jer je tebi slava i sila kroz Isusa Krista zauvijek. te bi pričesni obred započeo. da je izbaviš od sveg zla. biti hladna.svoga.« »Sjeti se svoje Crkve.« »Ako je tko svet.. dođi skoro.) Kada su svi uzeli kruh i vino. jer sam velik kralj. Ako ni jedno ni drugo nije moguće. za tvoje sveto ime koje se nastanilo u našim srcima. Vrhunac prvog dijela službe bila je biskupova propovijed. i one koji imaju vlast.. IX.« »Neka dođe milost. neka se kandidat zaroni pod običnu vodu. svet (Izaija 6) dok bi niži svećenik pozvao prisutne da prime kruh i vino. Nekoliko tjedana prije Uskrsa načinjen je popis onih koji se žele krstiti. opći mir te za odgodu kraja.) O euharistiji: Ovako zahvalite! Prvo o kaležu: »Zahvaljujemo ti. Novac trošimo na pokope i pomoć siromašnima«. Kandidati (lat: candidus = bijelo) su pomno ispitivani kako bi se 40 . neka se kandidat poškropi vodom po glavi tri puta uz riječi: 'U ime Oca i Sina i Duha Svetoga'. ako tko nije. Možda je postojalo solo pjevanje ako je zajednica imala nadarenog člana. ljudima si dao hranu i piće kako bi ih koristili i Tebi zahvaljivali. Amen. Sastajemo se kako bismo čitali nadahnuto Pismo. Oče naš. u tvoje kraljevstvo koje si joj pripremio. Služba se završavala kratkom molitvom i otpustom.« »Hosana Bogu Davidovu. izlazili su van nakon što bi primili biskupov blagoslov. sakupljen i postao jedan kruh. Kandidat neka posti dan-dva prije krštenja«. XIV. nego oni kršteni u ime Gospodnje: Jer je o ovome Gospodin rekao: »Ne dajte svetinje psima.« »Svemogući Gospodaru. korimo. Nakon iste. u suprotnom slučaju neka je topla. Zajedničko pjevanje još nije bilo poznato jer ga je uveo Ambrozije.« (Pogl. Biskup je uzvišenu molitvu zahvalnosti izgovarao bez pripreme..' Ako tekuća voda nije dostupna. osuđujemo. svi koji nisu bili kršteni. neka se pokaje. Svatko. 2. Posebno ti zahvaljujemo jer si silan.. Krštenja su se za Konstantina uobičajeno obavljala za vrijeme Uskrsa. Međusobno se potičemo. Pomoćno svećenstvo je čitalo pouke i vodilo molitve koje se izgovarale bez priprema (međutim po obliku su bile prilično predvidive).« »Neka ti je slava zauvijek. ili kad želi. milostivo dao duhovnu hranu i piće za vječni život. Zatim bi bili donošeni kruh i vino.) Tertulijan spominje ostale vidove kršćanskog bogoslužja: »Sastajemo se kako bi pristupili Bogu u molitvi. Molimo se za careve.« »Neka ti je slava zauvijek. Gospodine. Zajednica je sudjelovala samo s nekoliko odgovora.« (Pogl. I krstitelj i onaj kojeg krste (kao i svi oni koji su u mogućnosti da to učine) neka poste prije krštenja. svet. zatim je slijedila propovijed te pričest.« Neka nitko ne jede ni ne pije od ove euharistije. kandidata neka zarone pod vodu riječima: 'U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. njihove službenike. kao i radi spoznaje vjere i besmrtnosti koju si nam objavio preko svog Sluge Isusa..« »Proroci neka zahvaljuju kako žele. Oče naš. Prvo se čitala Biblija.« «Zatim o (lomljenom) kruhu: »Zahvaljujemo ti. Zajednica mu se zatim pridružila u pjesmi kao što je: Svet. tako neka bude sakupljena tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo. KRŠTENJE Didahe daje upute u vezi s obredom krštenja: »Nakon što su obavljene sve pripreme. Isključivo je zaključni hvalospjev bio gotovo uvijek isti. daje pokoji novčić. zahvalite ovim riječima: ««Zahvaljujemo ti. za život i znanje koje si nam objavio preko svoga sluge Isusa.. i sakupiš je s četiri vjetra.. Za vrijeme Konstantina glavna je služba bila podijeljena u dva dijela. radi svete loze tvoga sluge Davida koju si nam objavio preko svoga sluge Isusa.« »Neka ti je slava zauvijek.« »Jer je tebi sila i slava zauvijek. neka se ne sastane s vama dok se ne izmiri kako ne bi obeščastio vašu žrtvu. posvećenu. Držalo se kako su neka zanimanja nespojiva s kršćanskim pozivom. Nama si. X.« »Kao što je ovaj lomljeni kruh nekoć bio razasut po brežuljcima. preko svoga Sluge.« (Pogl.« »Gospodine.. ako je moguće. neka pristupi. Zajednica bi stajala pred oltarom čekajući svoj red. Oče sveti. jednom mjesečno. Voda treba.

Vjerojatno su ove zgrade sličile rimskim gradskim vijećnicama. počeo se rabiti nakon Konstantina. CRKVENI BLAGDANI Veliki crkveni blagdani bili su Uskrs i blagdani mučenika. u većini crkava. no suprotstavio mu se Irenej. bio je blagdan Duhova koji se svetkovao na Istoku. bili su pustinjaci koji su živjeli u pećinama. Prethodno krštenje je vrijedilo kao vanjski čin.vidjelo zaslužuju li ponašanjem primanje u zajednicu. Uronjavanjem. Neki. Krštenje polijevanjem vode na glavu bilo je ranije uobičajeno samo u izvanrednim uvjetima (slabo zdravlje. Bilo je i drugih skupina koje su obitavale blizu rijeke Jordan gdje su krštavale vjernike. Rasprava o nadnevku Uskrsa Većina kršćanskih crkava svetkovala je nedjelju najbližu blagdanu Pashe. kada je označavao mjesto mučenikova groba. Međutim. CRKVENE GRAĐEVINE Nakon Galijenove Uredbe o snošljivosti. Potom su muškarci i žene zauzimali mjesta na suprotnim stranama. Mnogi su i dalje 6. Nedoumica je »razriješena« Viktorovom smrću. Na vratima su bile osobe koje su dočekivale vjernike. Njima su pripadali Ivan Krstitelj i njegovi sljedbenici. prosinca. zajedno sa sjedalima za starješine sa svake strane. U Italiji je krštavanje uronjavanjem trajalo do 13. nedostatak dovoljne količine vode). Od 9. 260. g. 41 . Tertulijan piše da su već u drugom stoljeću neki kršćanski roditelji davali svoju djecu na krštenje. uglavnom prazan. ako je kandidat prethodno bio član shizmatičke ili heretične crkve. sličan grobnici. razdoblje poučavanja kandidata bivalo je sve duže jer se sve više i više pogana preobraćivalo na kršćanstvo. ili izlijevanjem vode. tijekom Gospodnje večere. Neke su kasnije bile pretvorene u crkve (što je kasnije potvrđeno arheološkim iskapanjima). 3. Nakon posta i nekoliko egzorcizama. biti u zajedništvu s umrlim mučenikom). kandidati bi dolazili u zajednicu dan prije Uskrsa. Margerijaci. Ostatak iste bio je. Eseni su zapravo bili redovnici.. Drugi godišnji blagdan. Do tada su se kršćani okupljali po kućama. ali da on sam ne odobrava tu praksu. Oltar od kamena. Uskrs svetkovale na dan Pashe. Biskup je. krstilo se do 9. krštenje prije neminovne smrti. Ispred sjedala nalazio se oltarni stol. Crkva je izašla iz tajnosti te su u to vrijeme bile sagrađene prve crkvene zgrade. Međutim neke su crkve. siječnja slavili kao dan Kristova rođenja. Na Zapadu se slavio pedesetog dana nakon Uskrsa označavajući svršetak uskršnjih blagdana. uz pomoć ostalog svećenstva. Umjesto toga crkva je tražila postavljanje ruka da bi primili Sveti Duh. već svetišta svetaca i sveta mjesta. Rimski biskup Viktor pokušao je kršćane u Maloj Aziji ekskomunicirati. u Siriji. ili bazilikama pravokutnoga oblika s polukružnom apsidom na jednom kraju. stoljeća. pogotovo u Maloj Aziji. Ljudi su se krstili goli (muškarci i žene odvojeno). odnosno po grobljima i katakombama (prvi kršćani su vjerovali kako mogu. poput Therapeutaea. Kad bi izašli iz vode: 1) obukli bi bijelu odjeću (koja je simbolizirala novi život) 2) bili bi pomazani (kao znak svećenstva) 3) pili bi vodu (kao znak unutarnjeg čišćenja) 4) jeli bi mlijeko i med (kao simbole Obećane zemlje). Božić se na Zapadu počeo slaviti tek nakon Konstantinove pobjede kada se ustanovilo da se nadnevak Kristova rođenja poklapa s blagdanom nepobjedivog Sunca – 25. stoljeća bio je uobičajen uglavnom u hladnim područjima zapadne Europe. U najvećem broju slučajeva ostatci mučenika bili bi prenijeti s mjesnog groblja u crkvu. 4. Nalazio se u izdignutom dijelu zgrade. osim ponekog crteža na zidu. čime bi nastajala nova mjesta svetosti. Učenje vjeroispovijedi bilo je od prvorazredne važnosti. također su bili redovnici koji su živjeli u pećinama. stoljeća dok Pravoslavna crkva i danas tako krsti. ISPOSNIČKI POKRETI I SAMOSTANI Židovski izvori Kršćanstvo je od judaizma naslijedio zamisao redovništva. davao posebne pouke kandidatima. Ponovno krštenje: Crkva nije tražila obično ponovno krštenje. Crkve više nisu bile samo skupljališta vjernika. Kako je vrijeme prolazilo. Došli su iz Egipta gdje su pustinjske zajednice postojale bar dvije tisuće godina. U apsidi se nalazio stolac namijenjen mjesnom biskupu. iako nije dalo nikakav dobit.

privukli su bezbroj učenika i posjetitelja. ANTUN PUSTINJAK (250. Tako gledajući. kojoj raste broj članova. govori o mladenki kao o duši koja se ujedinjuje s božanskom Riječju u svetom vjenčanju. U Aleksandriji. Vremenom se javila opasnost da redovnički pokret postane pogodno utočište za ljude koji su željeli pobjeći od odgovornosti u društvu.) Može li crkva. Origen navodi kako isto djelo. Benediktinski red postao je važnim oruđem u promicanju papinske prevlasti.) Umjereni isposnici živjeli su u zajednicama u kojima se njihova revnost strogo nadzirala. Istovremeno su mnogi napustili Crkvu opredjeljujući se za sve popularniji život u pustinji! Čak su i pogani željeli postati redovnicima! Kako je vrijeme prolazilo. povukli u pustinju kako bi živjeli isposničkim načinom života. Neobičnošću životnog stila. na višoj životnoj razini od većine ljudi u Bizantskom carstvu. Šenuti (koji je uglavnom utjecao na koptsku predaju). utjecao na engleske redovnike koji su pripadali drugom naraštaju misionara nakon Iraca. U komentaru Pjesmi nad Pjesmama.Kršćanski začetci Čak i u Novom zavjetu možemo čitati o ženama (obično udovicama) koje su prisegle kako se neće više udavati jer se žele posvetiti molitvi. bili su također zaposleni društvenim radom u korist gladnih. poreza. starih i bolesnih koji su mogli naći utjehu u velikoj skupini samostana. Redovnici su se pojavili u posljednjim desetljećima 3. odlučile materijalno ih potpomagati (1 Tim 5. Drugi su se. uglavnom. Origen je nastojao objasniti pokret redovnika. 42 . Već u 2. već čezne za jedinstvom s Bogom u Njegovim patnjama. Njegovim pisanjem prevladavao je uzor mučenika koji se ne nada ničemu na ovom svijetu. na temelju Isusove zapovijedi bogatašima. i mudri savjeti. stekli su neobični ugled kao vidovnjaci i čudotvorci. Nakon progona (od 313. kao i nekih oblika prisilnog rada. siročad i udovice. Tamo su mnogi kršćani mogli živjeti skromno boraveći u spiljama i jednostavnim skloništima. Primali su velike poklone od bogatih vjernika kako bi širili vlastitu karitativnu djelatnost. preko Škotske. ishod je bilo nešto vrlo individualno. molitvu i kontemplaciju. zatvorenike. kao za one koji su preživjeli bankrot. i delti Nila. Postupno se sve više udaljavao od društva kako bi se. došavši u samostan poboljšali vlastiti standard. i kasnije) nametnula su se sljedeća pitanja: 1. Nakon 314. veliki je broj ljudi pristupio Crkvi. povukao u pustinju. Atanazije je napisao njegov životopis. stoga. Ubrzo su bili oslobođeni vojne obveze. Povremeni post postao je polutrajno gladovanje. iz nižih i srednjih društvenih slojeva. a na Zapad ga je donio Benedikt iz Nursije. Mnoge crkve su. g. Nedugo njegove smrti.) dogmatski pustinjaci bili su pod jakim utjecajem istočne platonske predaje. brinuli za bolesne. u Irsku postavši karakterističnim za keltsko kršćanstvo. konačno. Isti je postao klasičnim duhovnim djelom uvelike doprinijevši širenju redovničkog ideala. Tamo se borio s demonima. odrekao imanja koje je naslijedio od roditelja. na kraju.25-40). Jeronimov prijatelj Evagrije (koji je bio pod jakim utjecajem Origena). Pokret se iz Cezareje širio u Rusiju. Od njih se očekivalo da služe zajednici i da budu odgovorni lokalnom biskupu. Iz Italije se potom proširio u Englesku preko pape Grgura Velikog. g.) je u starijoj dobi postao slavnim učiteljem. veliki dio kršćanskog stanovništva živio je nedaleko od nenastanjenoga područja. Životni standard samostana u judejskoj pustinji bio je. Tamo je ovaj oblik redovništva postupno zamijenio keltski oblik. stoljeća. Krajnjih su pogleda bili: Antun. Njegov pobožni život. i svih dobara. kriminalce u bijegu. kao misionar.) Na koji način mogu kršćani. Ovakva se vrsta redovništva zvala eremetizam. i to u Egiptu. stoljeću postojale su zajednice onih koji su se odrekli braka. On je poslao Augustina u Englesku kako bi. Unutar redovničkog pokreta postojala su dva osnovna stremljenja: 1. Zabranjeno je kupanje i brijanje koji su bili luksuz rimske uljudbe. Dok su redovnici usmjeravali pozornost na duhovnu stranu. održati položaj u društvu a da ne dovede u pitanje vlastitu moralnu snagu? 2. kako bi posvetili život molitvi i dobrim djelima. vodilo povratku u pustinju. koji je i sam bio Benediktinac. ovi su samostani služili kao sigurnosna mreža za slabije u Bizantu. homoseksualce i druge nesigurne ljude. iskazivati revnost u vremenu kada nema progona? Isposnici su se povlačili iz crkava kako bi činili dobra djela. na najdubljoj razini tumačenja. koji drže da moraju biti mučenici. Kasijan je istu vrstu redovništva donio na Zapad gdje se iz južne Francuske proširio. Antun se. Osnivatelj ove vrste redovništva bio je Bazilije Cezarejski. – 356. isto 1 Kor 7. 2. No kada se isti uzor spojio s klasičnim grčkim. za vrijeme progona. Keltski redovnici prenijeli su ga iz Irske u druge zemlje. Samostani nisu bili skučeni te su vjerojatno redovnici. omiljenost isposništva je rasla. Suzdržljivost u braku preraslo je u potpuni celibat dok je odvajanje od svijeta.

lavre. koinos . redovnici uništavali hramove a Cinegije se. mnogi su ih držali neodgovornima i nepoćudnima. tzv.). Daniel (403. bilo je i zlouporaba. U stvarnosti. kao i razmetanje onih koji su isposnike dovodili na loš glas. Pahomije je očekivao potpunu vojničku poslušnost.) je odbacio pustinjački uzor. proveo trideset i tri godine na stupu nedaleko Carigrada (Rumeli Hisar). Tražio je poslušnost kako bi obuzdao prekomjernost. – 346. Pobrinuo se za vojne jedinice koje su gnjevne seljake držale podalje. Marija. Nosili su teške željezne lance umjesto pojasa. – 453.Zlatno doba egipatskog pustinjačkog života odvijalo se od 330. kao opat služio je u Bijelom samostanu blizu Sohaga u gornjem Egiptu. – 493. podijeljeni na kućanstva od trideset do četrdeset članova. Predvidio je stroge kazne za redovnike koji su dugo postili bez dopuštenja. prethodnik je Benedikta. g. kojemu se sudilo zbog krivovjerstava. Ova vrsta redovništva bila je poznata kao asketizam (od imena Skete). PAHOMIJE (286. Cenobitizam (od gr. za vladavine protupoganskog prefekta Cinegija (384. Tamo su redovnici bili svrstani u skupine prema sposobnostima i vještinama. Njegovi redovnici bili su organizirani u zastrašujuću vojsku. Unutar tri desetljeća. Na Istoku su. Većinu redovnika sačinjavali su priprosti ljudi koji su govorili isključivo starosirijskim jezikom. U njoj su bili podređeni vrlo strogom režimu s krajnje nasilnim kaznama (čak i smrtnom). Šenuti je vojsku rabio kako bi uništavao poganske hramove i šibao kršćane koji se nisu slagali s njegovom teologijom. Redovničke zajednice stavio je pod vlast mjesnoga biskupa. Judejska pustinja postala je omiljenim mjestom nove organizacije. napamet.zajednički i bios . Iako su imali zajedničke molitve i obrede. cezarejski biskup je rabio redovnike kako bi zastrašio gradsku policiju koja je štitila njegovog teološkog neprijatelja – prognanika Ivana Zlatoustog. nakon Bazilijeve smrti. U Egiptu su Atanazijevi sljedbenici otkrili kako je snaga seljačkih redovnika savršeni instrument uništavanja poganskih hramova i suprotstavljanja krivovjerju. Međutim. natjecateljski duh. osnovala je samostan za opatice. U životu dugom jedno stoljeće dao je koptskom redovništvu nasilničku i neobuzdanu narav. Pahomijeva sestra. Samostani su bili mali gradovi od tisuću do dvije tisuće stanovnika. Držao ga je osobnim pothvatom koji nema nikakve veze s pozivom Evanđelja na ljubljenje i služenje bližnjemu.440. više su živjeli u samoći od redovnika u cenobijima. No kako nisu pripadali zajednici (cenobiju). živjeli su oskudno obučeni na otvorenom. Bizantski i ruski redovnici su u Baziliju vidjeli uzor dok je na Zapadu njegov najznačajniji sljedbenik bio Benedikt. u dnevnim ili tjednim razmacima. Novicijatu je dao institucionalni oblik. brinuo da revne redovnike nitko ne ometa u njihovom razaranju. U zajednicu su stizale stotine čestitih i siromašnih ljudi. već su lutali od mjesta do mjesta.) je bio sljedbenik Pahomija. Među njima je najviše bilo poznatih anahoreta i eremita koji su uglavnom živjeli u sjevernom dijelu Egipta. s vremena na vrijeme. Neki su se hranili travom. Zajednička bogoslužja s crkvom pokazala su se dobrima u slučajevima kada je biskup bio dobar. Pustinjački uzor teško se mirio s vjerovanjem kako redovnički život zahtijeva poslušnu zajednicu pod upravom nadstojnika. biblijskih redaka. Sasvim suprotnih pogleda bili su intelektualni isposnici pod Origenovim utjecajem. kako bi svetkovali euharistiju i međusobno razmjenjivali mudre savjete. tvrdeći kako su »luđaci radi Krista«. postojali su dugo vremena brojni isposnici koji nisu živjeli sami.) je utemeljitelj zajedničkoga redovničkog života i osnivač zajednice isposnika u Tabenisi na Nilu. Naime. g. – 388. U samostanu Telanisos u Siriji živio je Simeon Stilit. BAZILIJE CEZAREJSKI (329. Poglavar zajednice bio je abbas (od aramejskog abba – otac. i to na vrhu stupa! Privukao je mnoge učenike od kojih je jedan. ili više samostana na Istoku su nazivao arhimandritom. Podatci o njihovoj smrtnosti su uznemirujući. U pustinji su živjeli po dvojica ili trojica pustinjaka prehranjujući se iz vlastitih povrtnjaka. Mnogo su vremena provodili u molitvi i učenju. Kasnije su se pustinjaci sastajali. Pojavio se i na koncilu u Efezu (431. Stoga je izradio kazneni zakon. ŠENUTI (348. Odatle potječe vrsta redovništva tzv. No Pahomije je zahtijevao poslušnost i od onih koji su željeli pristupiti zajednici. Takva vrsta zajednice nazivala se »cenobij«. Bazilije Cezarejski bio je jedan od njih. Tamo su brojni redovnici bili izloženi teškom tjelesnom radu. bez zaklona od sunca. Kako je uvijek naglašavao umjerenost. . Nadglednik velikog samostana. U Siriji i Mezopotamiji isposništvo je ponekad poprimalo nastrane oblike.vođa).) gdje je napao Nestorija. – 379.život) i redovnici cenobiti. u kojoj je svaki redovnik imao ćeliju blizu vođe. 43 . no odbacio je veći dio Origenovih platonovskih razmišljanja. bacivši na njega neku knjižurinu. od čega dolazi riječ opat) dok je na Istoku ista osoba bila poznata kao hegumenos (grčki . Naime.).

Godine 367. On mu je dao položaj kod Ligugéa gdje je 361. g. Vježbao je isposništvo u Palestini i Egiptu. blud.. Čak je i u samostanima disciplina bila stroga. koje je poteklo iz Niniana u Škotskoj. Na čelu crkvene organizacije bio je opat (a ne kao u Engleskoj biskup kao poglavar dijeceza). na poticaj zlih sila. često vođeni od plemića koji nije bio nužno kler. U odgovoru na molbu biskupa Kastora iz Apta (sjev. Tamo je postao jednim od najutjecajnijih pisaca o duhovnom životu. prije no što je započeo pionirski rad na Zapadu. Kada je postao poznatim istjerivačem demona. g. German. Keltsko redovništvo. Podijelio ih je po različitim dijelovima duše koje je razmatrao Platon. MARTIN TOURSKI (316. prodrijevši u grčku isposničku teologiju. Treba naglasiti da kad se Patrik vratio u Irsku. Godinu kasnije Paladije je umro u toj zemlji. obeshrabrenost. g. Šest godina kasnije uspio je uteći natrag u Englesku. po uzoru na Pahomija. Ustvari keltski samostani su bili sličniji misijskih postaja koji su smjestili lične obitelji kao i redovnike. Patrik je već imao iskustva s Irskom. Ili pak recitiraju cijele psalme stojeći u vodi do grla. koji je sa svojim redovnicima uveo obrazovanje u Irsku. German je u dvjema prilikama vodio protupelagijansku »čistku« u Engleskoj. bio je postavljen za biskupa Toursa. maius monasterium – veći samostan). nego je naveo mnoge običaje onih koji su živjeli u egipatskoj pustinji. Te je godine provalu Sasa zaustavio Ambrozije Aurelijan čiji je nasljednik Artorius poveo svoju rimsko-britansku vojsku u odlučnu pobjedu nad Sasima kod planine Badon blizu Swindona. Na Božji poziv odlazi u Auxerre na pripreme za misionarsku službu. od tjelesnog do duhovnog. Tamo je ustanovio zajednicu gdje je živio strogim životom. Na najvišoj razini molitva je razumski čin bez riječi. Engleska keltska crkva kasnije ga je imenovala biskupom i poslala ga do Sjeverne Irske. Veliki dio tvrdnji o tajni molitve. papa Celestin kako bi obavio isti posao u Irskoj. g. KASIJAN (360. koji je zatražio savjet o egipatskom isposništvu. Njegov nasljednik bio je Britanac Patricius (Patrik). Ne samo da je slijedio Origenove i Evagrijeve zamisli. gnjev. Iako je Kasijan prenio na Zapad velik dio grčke isposničke teologije. Time je omogućen kasniji procvat redovništva koje je na to područje bilo uvezeno iz Galije i. i sve do svetog Trojstva. Među Cadocovim učenicima bio je Gilda. Bio je snažan polupelagijanac zbog kojega je keltska crkva postala polupelagijanskom. nakon što su ga iz Engleske oteli irski gusari. iznemoglost. Tada je imao četrdeset godina. pohlepu. umjerenim je stavom nastojao odgovoriti ushićene redovnike od nekih ekstremnih vježbi pripisanih Martinu Tourskom. Naglašavao je potrebu za moralnom ravnodušnošću prema vanjskim iskustvima i osjećajima (stoička apatija). u Engleskoj je do procvata redovništva došlo nakon 450. arhiđakon Evagrije. kao i intelektualnom usredotočenju na neviđeno božanstvo. gdje je neko vrijeme bio rob. Odatle se isti uzor proširio do Irske (vjerojatno preko Ninijana u Škotskoj). osnovao prvi samostan u Francuskoj. Tamo je osnovao redovničke zajednice nalik onoj na otoku Lérinu koju je podigao Honorije. Origenov nauk je u Aleksandriji tumačio Didim Slijepi (čiji je učenik neko vrijeme bio Jeronim) dok se u Carigradu istim bavio bliski prijatelj Grgura Nazijanskog. a u Marseille 415. te je osnovao drugi samostan kod Marmoutiera (lat. Tri su velška sveca: Illtyd. utemeljio je samostan u Auxerreu. Uskoro je netko napisao njegov životopis i Zapad je pronašao svoga Antuna. Napustio je vojnu karijeru započevši studije kod biskupa Hilarija (zapadnjačke inačice Atanazija) iz Poitiersa. susreo se mnogo puta sa Sotonom. Bio je naklonjen Evagriju i Origenovim sljedbenicima. povezana s istim razdobljem. se proširilo u Irsku.. U proces kontemplacije uveo je red. Od Marseillea). *Keltski redovnici provode cijelu noć ležeći na obronku brda ispruženih ruku da bi stvorili oblik križa. Vrste kontemplacije poredao je na ljestvici od »rastućeg razumijevanja«. Ljubavna veza navela je Evagrija da iz Carigrada ode u Jeruzalem a potom u egipatsku pustinju. taštinu i ponos (oholost). na kraju. Preselio se u Carigrad gdje ga je Ivan Zlatousti postavio za đakona. KELTSKO REDOVNIŠTVO bilo je poznato po isposničkoj strogosti* i visokoj kulturnoj razini. – 435. – 397. U osam temeljnih grijeha svrstao je: proždrljivost.EVAGRIJE Pontik (345. g. kasnije sveučilišno središte Europe. napisao je Institutes koji su utjecali na Benediktince. – 399. našlo je put preko Ivana Kasijana na Zapad. Jedan od Kasijanovih učenika. može stvoriti mašta. U Rim je otišao 404. Istoj mora biti oduzeta bilo kakva tjelesna slika Boga koju.) je od Origena preuzeo najgora učenja. Germanovog učenika Paladija poslao je 431. Svaki onaj koji zaboravi izreći 'Amen' nakon molitve za jelo dobiva po šest udaraca bičem. Među njima se isticao Kolumb (Denegalski) iz 44 .) bio je važna osoba zapadnog redovničkog pokreta. David i Cadoc.) je bio redovnik skitskog podrijetla. g. Obojica su predstavljali važan most između istočnog redovništva i Zapada jer je upravo ono utjecalo na keltsko redovništvo. dalo je mnoge slavne misionare. već je postojala mala keltska crkva: on je jedino evangelizirao ove krajeve Irske koji su još bili poganski. Prema engleskom povjesničaru Gildi.

Jedini način postojanja svetog života bio je potpuno odbacivanje svijeta.) združio je pravila Bazilija Cezarejskog i Kasijana. uvođenja većeg dijela slavenskih naroda u bizantsko-pravoslavni kulturni krug. – 709. Velika važnost pridavala se radu i molitvi. Naumom i drugima. – 615. Odatle je pokrenuo misiju među sjevernim Piktima. širili Evanđelje u seoskim područjima gdje je društvena jedinica bila pleme. a zatim drugdje u Italiji.) osvajajući konačno Kartagu 439. pokretom je vladala nekršćanska platonska zamisao o postizanju vlastitog spasenja. bilo je i drugih samostana u Europi koji su imali drugačiju (Bazilijevu) regulu koju je 520. MRAČNO DOBA Srednji vijek obuhvaća razdoblje od pada Rimskoga Carstva do ustanovljenja Svetog rimskog carstva. na Zapad uveo Benedikt Nursijski. zauzimaju Siciliju. značajno je središte širenja bio Atos u Grčkoj. 17). Počevši s Ćirilom i Metodom. Španjolskom i Gibraltarskim tjesnacem (429. postala standardnom samostanskom regulom na Zapadu. Redovnici su. g. Suprotstavljao se monofizitizmu. Stoga su neke Origenove platonističke zamisli našle put u Benediktovu regulu. Ovakvo je uvjerenje proizašlo iz svjetovnosti koja se. naročito u okrilju carigradske crkve. otisnuvši se na more. u oduševljenju meditaciji. Makedonski car Samuel podupro je izgradnju jedanaest samostana na Prespanskom jezeru. godine. g. Oko 890. podizanja prvih škola i. osnovao samostan u Kalabriji.) iz sjeverne Irske. Pokret se razvio pod istočnim utjecajem. Bila je regula Kolumba koja je prevladala u keltskih samostanima prije dolaska Benediktinske regule. Kada se Rimsko Carstvo raspalo. i Bobbiju (Italiji) 612. od prestanka progona. stoljeća. Mnogo se vremena provodilo i u znanstvenom radu. Kolumban je bio stručnjak za hebrejski i grčki jezik. godine. uvukla u crkvu. prolaze Francuskom. do 12.Škotske (521. Od 8. te njihovim učenicima Klimentom. Od 10. drveće i kamenje u svetišta kršćanskih svetaca. U Englesku je došla posredstvom Augustina (Rimskoga). djelovao je kao misionar u Rajnskom području i Alpama. Redovnici su znali kako diše seosko stanovništvo. po važnosti su zamijenili opati.. ali i papi zbog njegovog zahtjeva prvenstva. kršćanstvo se kao gradska religija nije moglo širiti. Ista je zahtijevala od redovnika da budu u samostanu i ne lutaju uokolo kao keltski redovnici. većinom ekonomski migranti. – 547. prešavši Rajnu 407. Osim toga. primjerice prepisivanju rukopisa. Potonje je naglašavao Kasiodor koji je 540 g. Tada Europu preplavljuju barbari. iako su ponekad pretjerivali pretvarajući svete zdence. Potom. Benediktovu regulu preuzeo je papa Grgur Veliki zbog kojega je. Tako učvršćuju vlast nad cijelom sjevernom Afrikom. uopće. stoga. redovništvo je preuzelo povijesnu ulogu širenja slavenske pismenosti. – 597. nastanio na otoku I (iskvareno: Iona) u Škotskoj. BENEDIKT NURSIJSKI (480. velikaši i episkopi. Ocjena redovničkog pokreta Redovnički ideal je u proturječju s Isusovom željom da učenici ostanu u svijetu (Ivan 17. od spomenutog Gibraltarskog tjesnaca do egipatskih granica. g. Kolumban (543. Shodno tome. Međutim. Osnovao je samostane u Luxeuilu (Francuskoj) 590. g. u sljedećih 600 g. koji su širili Evanđelje po Europi poput Bonifacija koji je utemeljio samostan u Fuldi. 45 . a Wilfrid (634. podigli samostane u Makedoniji. Oba samostana postala su važnim kulturnim središtima. mnogi redovnici su uistinu bili iskreni pokazavši se vjernim svjedocima Evanđelja. g. Misijski rad redovnika bio je od velike važnosti. Glavna svrha bilo je postizanje spasenja strogim životom. sjedinili s Bogom (u čemu su im učitelji bili Klement i Origen). stoljeća mnogi su bizantski carevi.) ju je dalje prenio u keltsku crkvu gdje je zamijenila ranije oblike keltskog redovništva. Vandali. Redovnički pokret u Makedoniji U Makedoniji je redovništvo postojalo prije doseljenja Slavena. koji osnivaju mnoga nezavisna kraljevstva. Bio je poznat po nagloj i svađalačkoj naravi: opustio Irsku kao posljedica svađe s kraljem.) koji je osnivač mnogih samostana u sjevernoj Irskoj. Tamo je djelovao prije no što se 563. primjerice. Nizom isposničkih vježbi odbacivao se materijalni svijeta kako bi se. Misionari. Prvi samostan kojeg je utemeljio Benedikt bio je isprva na Monte Cassinu kod Napulja. donijeli su sa sobom Benediktovu regulu. Kliment Ohridski podigao je samostan u Ohridu dok je Naum isto učinio na južnoj strani jezera. stvaranja prevedenih i izvornih književnih djela. Biskupe koji su bili oslonac gradskog kršćanstva.

Po Papinim uputama biskup Bonifacije pomazuje Pipina Malog za kralja. stižu u Španjolsku kojom će vladati dok ih. kaotična. Te razlike imaju za ishod razdor među kršćanima koji. početkom osmoga stoljeća. U predvečer jedne bitke obećava da će se preobratiti ukoliko mu Bog njegove žene udijeli pobjedu. zatiču muslimani. I Židovima. pokušati reformirati crkvu. isprva čine nepokoran i buntovan savez nezavisnih plemena. pri svome pohodu u sedmome stoljeću. nakon osvajanja Pirineja. SREDNJI VIJEK 46 .Korziku i Sardiniju. Ukoliko prekrši ovo pravilo. kralj Sigismund preobraća se na kasnu trinitarijansku doktrinu. Zahvaljujući generalu Belizaru područje kojim vladaju gotovo cijelo stoljeće prelazi u ruke bizantskog cara Justinijana. čija će zemlja kasnije postati poznata pod imenom Francuska. I oni. biva osuđen na »određeno vrijeme pokore«. To će učiniti tek njegov sin Pipin Mali koji će. općem nasilju i samovolji silnika. a Papa će ga okruniti za cara. Veliki. progone u nekoliko navrata katolike i donatiste. ulazi u brak s burgundskom princezom kršćankom. pljačkaju Rim ostavljajući za sobom pustoš koja čak nadmašuje i onu koju su Goti izazvali četrdeset i pet godina ranije. mnoge odredbe su nepravedne i pristrane. Franci. On vodi franačke snage u boj protiv muslimana (u čijim je rukama Španjolska) koji.) na preobraćanje na katoličanstvo na koje on. godine. Burgunđani ipak ne progone katolike kao što to čine vandali u sjevernoj Africi već. svećenik se smije vjenčati samo uz dopuštenje svoga biskupa.) ubija sedamsto svojih neprijatelja. jedna od barbarskih skupina. ili »Grci« kako ih još zovu Afrikanci iz sjevernog dijela kontinenta. iako arijevci. poznatijeg kao »Hilderik Glupi«. dovode sa sobom novi (pravoslavni) oblik kršćanstva koji. Kao arijevci. Iako je zapravo već postao kralj ne traži naslov. svečano prelazi. Tijekom većeg dijela petoga stoljeća Galija je podijeljena između arijanskih Burgunđana i poganskih Franaka. Očito je da su pravoslavni potomci pokorenih stanovnika čuvari negdašnje (prastare) kulture gotovo dva stoljeća nakon osvajanja. koja svoje ime duguje osnivaču Merovehu. što slijedi i veći dio kraljevstva. te s vremenom i sami prihvaćaju nikejsku vjeru.) vizigotska vladavina doživljava svoj svršetak jer muslimani pokoravaju Španjolsku. No istočnjački osvajači. Do 415. a nedugo potom isto čini i većina Franaka. – 601. a ženu mu »oduzimaju« i prodaju. pobjeđuju 378. Tek su petnaestorica od njihova trideset i četiri kralja ostavili svoj život na bojnome polju. godine Rimljane u bitci kod Hadrianopolisa (Edirna). naprotiv. Njegovo carstvo. Godine 516. Za vrijeme kralja Roderika (710. S privolom pape Zaharija prisiljava Hilderika da napusti prijestolje i postane redovnik. ne svrgnu muslimani. s prijestolnicom u Carigradu. Primjerice. Nakon uspješnog pohoda krsti se na Božić 496. pustilo u zemlji duboko korijenje pa ona postaje središtem duge borbe za povratak poluotoka iz ruku muslimanskih Maura (tj. – 711. jer će Pipinov sin Karlo I. proživljava kratkotrajni preporod potaknut Justinijanovim snom o povratku negdašnjeg sjaja i slave. Vizigotsko je kraljevstvo i dalje prepušteno političkoj nestabilnosti. Karlo Martel (»čekić«). unosi reda među njih. Kasniji Merovinzi nisu odveć vrsni u kraljevanju pa do početka sedmoga stoljeća stvarna vlast prelazi u ruke »majordoma« koji. Za Crkvu je njihova vladavina u sjevernoj Africi pogubna. No. – 672. prema uredbi usvojenoj na koncilu u Toledu 633. Klodvig. koji su izloženi diskriminaciji. zajedno s mnogim svojim plemićima. Njihova povijest je.. Burgunđane pokoravaju Franci čime dolazi do ujedinjenja cijele Galije. Crkva sada igra ulogu zakonodavca unoseći red u Vizigotsko kraljevstvo. je teško čak i nakon preobraćenja i unatoč naporima Crkve. ili su umrli prirodnom smrću. na svojim područjima ne proganjaju pravoslavne Krečane u onoj mjeri u kojoj to čine Vandali. Merovinška dinastija. nanosi poraz u bitci kod Toursa. g. do toga trenutka. godine. iako sukladan u doktrinarnom smislu onome zapadnjačkih katolika. prijete samome srcu Europe. tijekom koncila u Toledu 589. obavljaju dužnost predsjednika vlade. u političkom smislu. Npr. Vizigoti (Zapadni Goti). ujedinjuje Franke protiv muslimana pod feudalnim sustavom koji mu omogućuje održavanje stajaće vojske. Berbera). On im godine 732. s političke pozornice. oponašaju običaje svojih podanika. pokazuje znatne razlike glede kulturnog obrasca i svakodnevnih običaja. što je događaj od prvorazrednoga značenja za kasniju povijest kršćanstva. Ostatak ih je bio ubijen ili svrgnut. No. Njihovo je sudjelovanje u toj nadogradnji nužno za odrečenu stabilnost kraljevstva. Kršćanstvo je ipak. Kraljev primjer slijedi većina plemstva što ima za posljedicu nestajanje arijevstva. a njihove žene i djecu dijeli svojim prijateljima. Svoje osvajanje nastavljaju preko Balkana zauzevši Rim 410. Godine 534. Godine 455. kralj Rekesvind (649. u neku ruku. Jedan od njih. Ovo je potaklo vizigotskog kralja Rekareda (586. U tom će dijelu svijeta naposljetku kršćanstvo potpuno iščeznuti. Merovehov unuk i najslavniji pripadnik merovinške loze.. potjerati beskorisnog kralja Hilderika III. godine. najznačajniji vladar ranoga srednjega vijeka.

a u 17. Ako svjetovni vladar nije dao svoj pristanak. Spasenje se smatralo zemaljskim odrazom savršenog nebeskog stanja. Bez ove nebeske veze. Kao posljedica kuge. koji su se mogli držati svoje religije.. s gradovima koji nisu imali više od nekoliko tisuća stanovnika. svaki plemić. bilo je dopušteno ubijati heretike. onda je jedino preostalo oružje bilo ekskomuniciranje. građane se moglo prisiliti na nešto jedino uz pristanak i suradnju nezavisnih svjetovnih vladara. bilo je ispunjenje tisućugodišnjeg carstva. Papinstvo je imalo svoje neprijatelje: Istočnu crkvu na zalazu svoje moći. legije su postale križarske jedinice. Ropstvo je bila druga nametnuta spona koja je osobu vezala. st. 47 . Tome je dodala dar spasenja. vidljivi svijet bio je bez smisla ili zao. razaranja i zakržljalosti trgovine. svaki oltar. koji su zastranili i postali heretici. c) Bilo je to benediktinsko razdoblje u kojem je Benediktova regula bila jedina priznata regula u Zapadnoj Europi. svaki samostan imao je relikvije. Kraljevi su imali relikvije u krunama i nosili su ih oko vrata. Svi crkveni zastupnici bili su veoma ograničeni u svom djelovanju i bili su svjesni da će biti kažnjeni ako zloupotrijebe svoju moć. Kraljevi su se zaklinjali na službu poput svećenika – nosili su svećeničku odjeću i bili su pomazani za službu vladanja. koja ih je. Međutim. kroz čitavo to razdoblje. kojeg na kraju mogu primiti jedino njezini članovi. Otuda miješanje službe rimskog cara sa starozavjetnom teokracijom. Smatralo se da je najsigurniji način spasenja pridržavati se te regule ili barem doprinositi njenom održanju i širenju. čitav je Zapad bio rijetko naseljen. od kojih je svako bilo uvjetovano različitim društvenim i intelektualnim okolnostima: RANO RAZDOBLJE (700. Drugim riječima. u Zapadnoj Europi to učenje nije postalo stvarnost sve do 7. U teoriji. Ona je preuzela društveno uređenje Rimskog Carstva. Svaka crkva. je prestalo biti stvarnošću. premda u crkvenom pokrivaču. U krajnjem slučaju. činila svetima i postavljala iznad biskupa i svećenika. koji su bili moćniji i intelektualno superiorniji. koje su se koristile u svakovrsnoj prilici. obilježje je po kojem se Srednji vijek razlikuje od ranijih i kasnijih razdoblja povijesti. a ponekad i mnogo njih. do 18.-1050. Islam je dostigao granicu svoje rasprostranjenosti. to je obilježje Europske povijesti od 4. Crkva je bila čitavo ljudsko društvo podređeno Božjoj volji – spasilačka barka u moru uništenja. ali je nisu mogli širiti. crkvena moć bila je ograničena: 1. prilikom kojeg su kumovi dali određena obećanja u ime djeteta. b) Siromaštvo na Zapadu. Prijestolje Karla Velikog u Aachenu bilo je prenatrpano relikvijama. svaki kralj. Međutim.UVOD Povijest Zapadne crkve u tom razdoblju povijest je najrazvijenijeg i najcjelovitijeg sustava religiozne misli i prakse kojeg je svijet ikada poznavao.) Rimsko društveno uređenje na Zapadu u potpunosti je propalo tek u 7. st.-1050. ali se osoba mogla riješiti te spone otkupninom. Papa je zahtijevao slavu zato što se smatrao čuvarem Petrova tijela. Židove se nije smjelo ubijati jer su bili Židovi. Bilo je to njihovo tajno oružje u borbi itd. Također se smatralo da su benediktinski samostani nebeski otoci u prolaznom svijetu. samo su pravovjerni i poslušni vjernici mogli uživati puna gračanska prava. Pored toga. to je značilo nametanje životu onog što je natprirodno u obliku čuda i obrednih ceremonija (naročito 'božjeg suda'). Prvi na popisu su bili Židovi. koji su se suprotstavljali papinskim zahtjevima. srednji se vijek sastojao od tri različita razdoblja. međutim. većinu svjetovnih vladara i razne protivnike hijerarhije. d) Što se tiče kršćanske javnosti. U razdoblju od tri stoljeća (750. Bili su smatrani Božjim opunomoćenima. kraljevi koji su prošli taj obred imali su vlast. Crkva je prisvojila grčku znanost i rimsku književnost kao sredstva blagostanja na ovome svijetu. Bilo je i onih koji su bili po strani. Međutim. st. Nije bilo crkvene policije. Poistovjećivanje crkve s cijelim organiziranim društvom. 2. itd. U političkom smislu. ali su imali vrlo ograničena prava. Obilježja tog prvog razdoblja su sljedeća: a) Podređenost Zapadnog kršćanstva Istočnom kršćanstvu (izravnom potomku kršćanskoga Rimskog Carstva) i islamu. – od Konstantina do Voltaira. koja su ga zakonski obvezivala čitavog života. Uz sva ograničenja. uspon papinstva nije bio lak. crkva je bila svjesno nastavljanje Rimskog Carstva. gladi. U tom je razdoblju crkva bila prisilno društvo na potpuno isti način kao što je suvremena država prisilno društvo. Rimsko pravo postalo je kanonsko pravo. kako su mislili.). a na dnu liste oni. st. Osoba je predavana društvu krštenjem. Tražili su stabilnost i sigurnost u fizičkom povezivanju s relikvijama svetaca. darom ili bijegom.

000. Rast demokracije i privatnoj religije uznemirio je duboko katoličku crkvu. sve većem papinom strahu od krajnosti. st. u nekim se područjima počela ozbiljno razmatrati mogućnost stvaranja svjetovne države. značilo 'onog koji je u interesu papinstva. javila se potreba za kolonizacijom. Ni jedan laik nije stekao više od osnovnog obrazovanja. g. st. koje upravlja mislima i djelatnostima poslušnih i prijemljivih laika kao kraljeva. organiziranog svećenstva. smatralo velikim grijehom ako čovjek ubije svoga bližnjega u boju.' To je razdoblje bilo razdoblje napretka u svakom pogledu. b. Župe te odanost Rimu. c) Benediktova regula izgubila je svoje isključivo pravo. kako se smatralo. više manje. razvijena teorija 'pravednog rata' što je.-1550. st. Vraćanje Mediterana Zapadu nakon propasti muslimanskog i Istočnog carstva. ULOGE SAMOSTANA: a. i 13. uoči tog novog širenja. Utjecajni ljudi su mogli platiti ugovoreni iznos novca ili nekoga zadužiti da čini pokoru umjesto njih (uz naknadu). e) Crkvena hijerarhija smatra se jedinim kanalom nadnaravne vlasti.e) Kao posljedica toga. koji se očitovao u osudi franjevačkog učenja o siromaštvu 1323. One su imale odlike koje. došlo je do znatnih promjena: a) Svjetovni vladar lišen je gotovo bilo kakvog svećeničkog položaja. pojedinac nije imao veliku ulogu – progutala ga je zajednica ili ga je (ako je bio važan čovjek) progutala služba. RAZDOBLJE NAPRETKA (1050. Smatrane su vjerskim zajednicama za razliku od svjetovnih ili svećeničkih zajednica. Porast broja stanovnika. nisu bile ostvarive izvan jedne takve zajednice. Društvena uloga – bili su duhovna vojska za razliku od svjetovne. g) Izmjena kanonskog (tj. u protivnom će čitav sistem propasti. VJERSKI REDOVI Glavna središta vjerskog života u srednjovjekovnoj Europi bile su posebne zajednice. međutim. Obiteljska uloga: Za uzdržavanje velike obitelji bila je potrebna pomoć samostana. Uoči svih ovih tendencija i crkva i svjetovni vladar shvatili su da moraju djelovati zajednički. 2. do 13. Pokajnička uloga: Ljudima se mogla nametnuti stroga pokora za stvari kao što su učestvovanje u bitkama (post na kruhu. međutim. Meister Eckhart (filozof mističar) je postao zagovornik religije njihovih vođa. biskupije. Još se uvijek u 11. crkvenog) prava. do sredine 13. Borili su se za oslobođenje zemlje od nadnaravnih neprijatelja i za sigurnost kraljevstva. ali je. iz tog su se razloga odlučili za djelomične reforme. soli i vodi tri puta po četrdeset dana).) Počele su se očitovati nove uznemiravajuće tendencije: a) Rast političke nezavisnosti: Sve veća samouvjerenost i samovolja svjetovnih vladara kao što je bio Marsilije iz Padove (rektor Pariškog sveučilišta). Crkva sada znači 'svećenstvo'. odvojene za potpun kršćanski život do smrti. c. 3. f) Relikvije su zadržale svoju važnost u osobnom životu ljudi. je društvo pokornog. ali su je izgubile u javnom životu. Ideal crkve 12. a ne tijelo sačinjeno od vjernika. Sve veće nagomilavanje kapitala. Williama Occama i Meister Eckharta i Marsilija iz Padove. f) Upravo je u tom razdoblju utemeljen trajan sustav: Desetak. čovjekova malenkost promatrana je u usporedbi s neosobnim veličanstvom duhovnog svijeta. koji je želio narodnu crkvu nezavisna od Vatikana b) Rast duhovne neovisnosti: Sve se više prijeti državnim institucijama u velikim gradskim naseljima koje su uzrokovale promjene. Samostan je djeci plemićkih obitelji (koje nisu mogle osigurati budućnost svim svojim članovima). velmoža i seljaka.) Od 1. d) Postalo je to razdoblje širenja i optimizma. b) Papa je smatrao da ima monopol posredovanja.-1300. Te su tendencije došle do izražaja u žestokom napadu francuske vojske na papu i papinom izgnanstvu u Avignon kao i raspuštanju vitezova templara i sve većoj ogorčenosti na ostale redove. st. RAZDOBLJE NEMIRA (1300. osiguravao relativno 48 . Počele su se širiti nove vrste redova. Razlozi ovom potonjem bili su mnogobrojni: 1. to je trebalo izmijeniti. g. Trgovina je prethodno bila zvanje koje gotovo da i nije bilo spojivo s kršćanskim pozivom.

Regula je najviše naglašavala potpunu poslušnost. dok su još djeca. Pojavile su se uglavnom nakon 1100. više fizičkoga rada. koji se istaknuo kao središte protu-mletačkog otpora i imao svoj skriptorij rukopisa. To. benediktinski red je doživio preinake. izvršiti reformu augustinskih pravila redovničkog života i želi uvesti više strogosti. Postojalo je duboko uvjerenje među svećenstvom kao i među laicima. Najveći prosperitet benediktinskih samostana na Jadranskom primorju je u razdoblju od IX. Lindisfarnsko evanđelje.. God 1140. koji je osnovao hrvatski knez Trpimir. stanje se do kraja pogoršalo. 49 . g. (samostan u Rižinicama kod Solina. pokušava 817. st. Bogatstvo je također poslužilo procesu opadanja ideala samostanskih redova. Ali s vremenom. Gallen i Corbie. Prvi benediktinci u Hrvatskoj javljaju se već u prvoj polovici IX. Sve je bilo tako organizirano da se u tjedan dana pročita čitav psaltir. valombrozi. st. prima. Postojalo je mnogo različitih vjerskih zajednica: Do kraja 13. Sv. Benedikt iz Aniane podupiran Karlom Velikim. obično u posjedu. Do 1100. Ovaj je sustav ostavio traga u svakoj kršćanskoj zajednici zapadnog porijekla. Većinu darova su samostani primali od roditelja plemićke djece. Sve je više redovnika bilo plemićkog porijekla. Rezultat tih promjena jest da je udio redovnika u fizičkom radu smanjen i postepeno zamijenjen obrednim i kulturnim djelatnostima. ideje monaštva su još uvijek bile žive. čitavo bogoslužje zasnivalo se na dva biblijska načela: 'U ponoć ću ustati da te hvalim' i 'sedam puta na dan tebe hvalim' – otuda duga služba u toku noći i sedam službi po danu: matine (ili laude). vladari i uglednici. Veliki dio povijesti monaštva usredotočen je na stalne pokušaje reforme. Stjepana u Solinu. koje su sveti redovnici recitirali. zbog napada Vikinga.). Crkva je prihvatila njegov oblik bogoslužja. ranu dob provela u samostanskim školama. g. 1. međutim. Mađara koji su mnogo toga uništili. kada se srednjovjekovno jedinstvo počelo rušiti. prije nego što bi se zaredila. Usprkos tome što su samostanski standardi bili jako oslabljeni. Krševana u Zadru. kao što su Reichenau. st. 1. jedino u samostanima mogu biti obrazovani budući biskupi. roditelji su za svako dijete morali dati naknadu. tertia. pretvorilo u obrazovna središta Europe. BENEDIKTINSKI RED: Benediktinsko pravilo (regula) postalo je do vremena Karla Velikog opće priznato. a za godinu dana Biblija. Bio je običaj u plemića da svoje sinove i kćeri. Sv. da kršćanstvo pronalazi svoj najiskreniji izraz u monaštvu te da su samostani kuće učenosti i pobožnosti. olivetanci i trapisti. U njima su se nalazile velike biblioteke i njihovi su redovnici prepisivali rukopise. redovnička zajednica postala je vjersko udruženje koje je imalo određenu ulogu u društvu. Iz tog su razdoblja ovi samostani: Sv. postali su važni u ekonomskom i političkom smislu. To je uzrokovalo reforme unutar Benediktinskog reda kao što su bili kamaldolezi. U svoje je vrijeme bila smatrana najvišim oblikom vjerskog života i gotovo jedinim sigurnim putem u nebo. Ovo je osobito važilo za žene: mnoge su ostale mlade udovice i nisu imale dobru priliku za ponovnu udaju. Neki primjeri njihovog umjetničkog rada mogu se vidjeti u djelima: Kelltska knjiga. St. Sv. 'Regula' nije bila tako stroga kao raniji kruti sustav 'upravitelja' na kojem se temeljila. nona. Njihovi opati i redovnici bili su u srodstvu s mjesnim plemićkim obiteljima. knjige biti pisane da bi bile na korist i svećenstvu i laicima. g. kartuzijanci. sexta. samostani u Karinu. Stjepana u Splitu. Lucije na Krku. darivajući ih prostranim posjedima i pravima i gradeći im crkve i samostane. zamijenila je sve ostale oblike duhovne djelatnosti. Mojsija i Sv. vespera i completaria. st. kraljevi i velmože davali su im zemlju. Većina zajednica osnovana je kao protest svijetu. Različiti pokušaji da se to stanje promijeni. Prvi benediktinski samostan u Sloveniji osnovan je u Štivanu kod Devina (IX. a manje proučavanja. Ambrozija u Ninu. rezultirali su novim monaškim redovima. 'posvete' samostanu. Sv. Petra u Selu (Poljica). st. g. Saracena. Kada benediktincima pomažu domaći knezovi. MONAŠKI REDOVI a. do XII. bilo je oko šest do osam glavnih vrsta i dvadeset podvrsta. Predviđala je tri vrste novaka u samostanu: laike zrele dobi. utemeljen je jedan od najvećih benediktinskih samostana u Sloveniji – Sveti Stjepan. cisterciti. 2. kojima je knjiženost i učenost prenesena budućim pokoljenjima. silvestrinci. Umjesto skupine ljudi koji su pobjegli od svijeta da bi živjeli savršenim životom. Sv. Djeca su. Jedino u samostanima učenje može cvjetati.lagodan život i pružao im sjajne mogućnosti. Međutim. nije bilo moguće i stvari su se pogoršavale. na Visu). To usredotočenje na znanstveni i umjetnički rad velike je samostane iz 8. Drugi korak u razvoju bio je taj da su se samostani sve više povezali s društvom u kojem su se nalazili. Prihvaćeno je da molitve. i 10. svećenstvo i djecu plemića. više centralizma i ograničenja redovničkih vanjskih aktivnosti. Objašnjavana je izrekom da se i u zemaljskim bitkama pobjeđuje organiziranom i discipliniranom vojskom više nego pojedinačnim naporima. Do 950.

Svake se godine održavala opća skupština (kaptol) u opatiji Cîteaux da bi se izradila pravila za čitav red. Zbog svega toga. Clunijevski su samostani postojali nezavisno od lokalnog biskupa i plemstva. Zagreb i Samobor. Samostane su osnivali u zabačenim i pustim područjima. Cistercitski red uveo je u Hrvatsku Andrije I. Prvi nadbiskup Uppsale je bio cistercitski kaluđer (imenovan 1164. nije trebalo proći puno vremena do trenutka kad su biskupi počeli poduzimati korake reformiranja samostana. Tada ga je Lanfranc dao zavezati golog za glavna vrata opatije i bičevati pred cijelim narodom. Svi clunijevski samostani postali su sada zajednice u velikoj ovisnosti o glavnom samostanu u Clunyju. na primjer. a ne obratno! Propovijedao je da se tjelesnu ljubav. Matični im je samostan bio Cîteaux (Burgundija).) u Topuskom opatiju i crkvu. može molitvom i disciplinom pretvoriti u otkupljujuću duhovnu ljubav. Oni su ih krstili da bi utvrdili svoju kontrolu nad saksonskim redovnicima. ako bih mogao". g.g. Kartuzijanski red. Postojalo je oko 600 samostana. Kada su redovnici iz Canterburyja prigovorili opatu (normanskom). čežnju za Kristom. vjerskim zadatkom redovnika smatralo se. U Lorraine i zapadnoj Njemačkoj došlo je do sličnih reformi u samostanu Gorze. njegova glava je bila obrijana i bio je istjeran iz grada. Cisterciti su za sebe tvrdili da su u potpunosti poslušni 'cijelom' evanđelju (a to je značilo da su slijedili Krista u siromaštvu i krajnje jednostavnom načinu života) pa su tako začetnici franjevačkog pokreta.g. Svatko se složio da je ponašanje pobožnog redovnika model za sve kršćane. Svi su redovnici morali biti poslušni. Fontevrault (dvostruki red redovnika i redovnica) i u Savignyju. Clunijevske kuće su bile direktno uvedene u Engleskoj nakon što su je Normani osvojili 1066. U Clunyju je to dovedeno u krajnost.1153. Bila je izražena strogost i tišina i ponovno se naglašavao fizički rad. navelo je neke redovnike da krenu težim i starijim putem. Svi su redovnici morali biti poslušni papi. "Bi li ti ubio svog opata?" pitao je Lanfranc. a ne pape. kojeg je nadbiskup Lanfranc izabrao za njih. opat matičnog samostana morao je svaku zajednicu jednom godišnje posjetiti i postojao je vrlo čvrst lanac zapovijedi. hrvatski narod ih je zvao 'svakari'. kao pustinjačku vrstu samostana. Clunijevski je pokret općenito težio za tim da smanji ovisnost o svjetovnoj vlasti i da poveća papinsku vlast. koji je stvoren na taj način. Clunijevske crkve bile su veoma lijepo uređene i ukrašene.). g. U Grandmontu. Redovnici su provodili gotovo čitave dane u crkvenim službama. koji je bio toliko uspješan u prikupljanju ljudi da su pred njim skrivali članove obitelji. prije svega. Do 1300. Rečeno je da su Clunijevski opati. njenim vladarima i stanovništvu. Petrovaradin. Željeli su u potpunosti prekinuti s clunijevskom poviješću. c. postao je jedan od najstrožih redova u čitavom srednjem vijeku.). b. Propovijedao je to u doba kada se 50 . U vrijeme Stjepana Hardinga (1110. Nakon toga. koji su propadali te pronašli kraljeve i plemiće spremne da pomognu u tom poslu. Odbijali su pokroviteljstvo i poticaje na dobročinstva poput ispovijedi misa i pokopa u okviru samostana. Nedostatak stege u nekim clunijevskim zajednicama doveo je do osnivanja nekoliko strogih benediktinskih redova oko 1100. U Sloveniji su osnovali samostane u Stični i Kostanjevici.) Najslavniji cistercit bio je Bernard iz Clairvauxa (1090. prirodnu ljudima. Pustinjski oblik monaštva ponovno je oživio u Italiji. Njihove crkve i službe bile su jednostavne i bez ukrasa. Odatle se šire po mnogim mjestima Hrvatske i osnivaju svoje opatije u mjestima: Senj. Cisterciti su bili regrutirani od švedskog kralja Sverkera da prošire kršćanstvo svuda u Švedskoj. glavni predstavnik mističkog smjera u skolastici. g. bogatstvo clunijevskih samostana. bili glavne ličnosti života kršćanske Europe sve do dolaska pape Hildebranda (1073. ne samo svom opatu već i glavnom opatu u Clunyju. Otada. cistercitske zajednice proširile su se po Europi. Zbog njihova bijelog habita i crnog škapulara.-1134. u 'pustinji'. odgovorio je redovnik. g. CISTERCITI: Najuspješniji među redovima koji su težili obnovi jednostavnoga benediktinskoga načina života bili su cisterciti ili bijeli redovnici. "Sigurno bi. Bilo je to za vladavine nadbiskupa Dunstana i kralja Edgara. vršenje dnevnih bogosluženja. Prema pravilniku. osnovao La Grande Chartreuse (Velika Kartuzija) u južnoj Francuskoj 1084.. Međutim. g. jedan od nezadovoljnika je bio izveden pred njega. To je označilo početak reforme koja se temeljila na načinu života u Clunyju.) Clunijevska reforma omogućila je ponovno osnivanje pedesetak samostana koji su bili razoreni u vrijeme vikinških napada. osnovan je samostan u Clunyju (srednja Francuska). Namjera je bila službu učiniti što veličanstvenijom i svečanijom. Naglašavao je Božju ljubav i vjerovao je da kršćani dolaze do spoznaje Boga ljubeći ga. CLUNIJEVSKA REFORMA Godine 909. Clunijevske zajednice izravno su također uvedene u Engleskoj nakon što su Normani 1066. sagradivši im (1205. Bruno Kölnski je. osvojili Englesku. To je često dovodilo do sukoba. Kutjevo.pomažu blagostanju kraljevstva. Strogost i organizacija cistercita pokazala se veoma uspješnom. njihov bezbrižni odnos prema svijetu u cjelini te njihovo naglašavanje crkvene službe.

st. vidi se da umnici više nisu ovladani strahom od pakla kao nekada. Čazmi i Virovitici. d. Naglašavao je zavjetovanje na potpuno siromaštvo.g. William Occam. posebno kao uzgajivači ovaca pa su bili optuženi za grijeh pohlepe. Bio je to red učenih ljudi koji su postali 'Gospodinovi psi čuvari'. Redovnici te opatije živjeli su u usko povezanoj zajednici. dok su benediktinci naglašavali potpunu poslušnost. Ova je bila stroga struja. U Hrvatskoj su na primjer. 2. najamnine od pokopa i misa za mrtve. u kojoj im je sve bilo zajedničko. mediteranske sredine. nakon što su završili sveučilište. Ovo je bilo njihovo jedino pravilo te su bili prethodnici vjerske braće iz Deventera. Jednu su sačinjavali fratres minores. Toma Akvinski. propovijedajući. više nisu trebali zarađivati za život. ozdravljajući i služeći im.čovjek može lako oduševiti za pustolovine vitezova koji traže Isusov pehar s Posljednje večere. st. kasnije su od svojih samostana učinili polaznu bazu za evangelizaciju Ukrajine. FRANJEVAČKI RED je osnovao Franjo Asiški. u kojem su vladali umjerenost. dominikanaca (red propovjednika).. PROSJAČKI REDOVI Pojava buntovnih socijalno-religioznih pokreta (hereza) na Zapadu potiče u XIII. Većinu prihoda činili su mali darovi u novcu ili nečem drugom. boreći se protiv krivovjerja. feudalne sredine u Francuskoj. što znači da su živjeli s ljudima. Ne treba nas stoga iznenaditi to što su najveća imena srednjovjekovne teologije od 1250-1350. Drhtali su pred dugotrajnim čistilišnim mukama i željeli su te muke skratiti i ublažiti mnogobrojnim djelima milosrđa. 51 . Oni su u osnovi bili pokret urbane. poučavajući. Pod utjecajem cistercitskog ideala bili su premonstratenzi (premonstrati) i pavlini u sjevernoj Francuskoj i gilbertinci u Engleskoj. b. stvaranje tzv. da bi preživjeli. Ubrzo su se obogatili svojim privrednim djelatnostima. U oporukama iz 13. budući da. Dijelili su se u dvije skupine: 1. Duns Scot. mistici Eckhart i Johann Tauler čak i Savonarola! Franjevci su bili Bonaventura. koji su težili za tim da služe društvu. Do pojave prosjačkih redova. jer su franjevcima i dominikancima teolozi bili vrlo potrebni. pa u Zadru. dok su cisterciti bili pokret seoske. Rufa nedaleko Avignona. ali prisvojili su ponovno otkriven red Augustina iz Hippona. Ninu. Splitu. Među članovima ovoga reda su bili poznata imena kao Toma Kempis i Gerhard Groote (u Windesheimu) i Erazmo. koji se pojavio kasnije. Dubitci. To je također pružalo mogućnost korisnog zaposlenja. ostavština. ali koji nisu postali punopravni članovi – bilo im je zabranjeno opismeniti se.. fizički rad i čitanje psalama. Njihova su područja djelovanja bila veliki gradovi i sveučilišta.). Oni su bili aktivni u suzbijanju bogumilskih heretika u Bosni. Oni bi mlade ljude obučavali za propovjednike. Svim gradskim ljudima ti redovi su olakšali put u nebo. brzo su naučili ne samo kako preživjeti. obično nepismenim ljudima koji su im se pridružili. a. Velesovu. (1021.85. šutnja. Bili su tako začetnici dominikanskog pokreta. Podijeljeni su bili u dvije sljedbe: Redovnička sljedba – u malom predstavlja samostan u Premontré-u. g.). rođen u Kastiliji. sveučilišta su uglavnom služila za obuku administratora. g. Isto su tako nudili savršeni način na koji se može postati stalan sveučilišni radnik. prosjačkih redova: franjevaca. Dominik je prethodno bio poslan u Provansu da propovijeda protiv albigenza. pozvani na početku da evangeliziraju poganske Pruse. Augustina (Luther je bio član ovog reda) i karmelićana (s paralelnim ženskim redovima). pustinjaka sv. franjevci utemeljili zagrebački samostan 1233. AUGUSTINCI: S druge strane bili su augustinci. Marenberku. Nikada nisu posjedovali veliku imovinu. imena dominikanaca: Albert Veliki. DOMINIKANSKI RED: Osnovao ga je Dominik Guzman. Oni su bili organizirano društvo prosjaka kojima je. no spasenje im je bilo osigurano. Postepeno su redovnici prestajali fizički raditi i fizički su rad prepuštali braći laicima. Budući da su cisterciti djelovali na rubu civilizacija. Bihaću. Dominikanci su bili pozvani da poučavaju i propovijedaju pa su stoga nosili bijelu redovničku haljinu i crni ogrtač (škapularu). Kanonska sljedba je bila umjerena struja ovog pokreta – predstavlja je opatija Sv. a iste godine su djelovali u Ljubljani. Studencima. bilo potrebno prilično veliko stanovništvo koje nije bilo tako siromašno. Zagrebu. Nazvani su crnom braćom. Ptuju. Mora ih se promatrati u kontekstu urbane sredine. već kako najbolje iskoristiti zemlju. U Poljskoj dominikanci. misionare i diskutante. nosili su tamno sivo odijelo (prozvani su radi toga sivom braćom) i hodali su bosonogi. Naglašavali su 'apostolski' način života. U Hrvatskoj su radili u Dubrovniku (prvi puta ih dokumenti spominju 1225. Ovaj red je bio povezan s reformom pokreta pape Grgura VII.

Franjevci su imali više uspjeha od dominikanaca: Početkom 14. Srž njegove poruke bila je – siromaštvo treba tražiti u samoj duši. ponovno sa skromnim. Red je svoje suvremenike zapanjio sljedećim: a. b. Ime im vjerojatno potječe od Lamberta le Bègue (mucavac) (umro 1177. ali i njegova individualistička orijentacija. g. u kojoj se novoplatonističke spekulacije udružuju s opisom unutrašnjih proživljavanja.2. kritičari i reformatori koji su se pomalo izdvojili iz organiziranog religioznog društva u kojem su živjeli. svi ostali poticaji na pobožnost dolaze na drugo mjesto. Nisu važna djela već stav. Redovnike kao Rajmund Lulle (1235-1316) se poticalo na učenje istočnih jezika kako bi mogli razgovarati s muslimanima. član druge generacije jedne od tih zajednica (Toma Kempis) napisao je djelo 'Nasljedovanje Krista' (De imitatione Christi). Izvan mode su bili duhovni ratnici. jer je naučavao prirodno jedinstvo čovjeka i Boga i beskorisnost institucionalne religije.): UČVRŠĆENJE PAPINSKE VLASTI U TALIJI Ovo razdoblje je bilo okarakterizirano sljedećim čimbenicima: 52 . papa osudio 28 njegovih teza (1329. c. Bliskom Istoku te istočnoj Europi.). Njegov misticizam. koji je završen tek nakon njegove smrti. Papa ih nije priznao i progonjeni su kao sekta. MISTICI: To je proizvelo pojedince poput sv. c. koje imaju velike i neodređene ciljeve. Ta dva prosjačka reda uvelike su se bavila misijskom djelatnošću. Običan rad bio je sredstvo zarade za život i ponovno je bio smatran dobrim za duhovno zdravlje. A drugu 'spiritualci' koji su bili protiv onoga što su nazivali raspuštenošću. 2. Bile su dugo vremena osumnjičene za krivovjerje. osim toga. 1. Održanje tih neredovnih zajednica kosilo se s nekim od najdubljih uvjerenja srednjovjekovne crkve. slijedilo mnoštvo ljudi. propovijedali su i osnovali samostane u Sjevernoj Africi. u njihovom redu nije postojala hijerarhija. Umjesto ratnika. Rekao je nekoliko stvari koje bi se mogle tumačiti kao vrlo destruktivne. visoke njemačke mistike. Tauler je oduševio protestante. st. dok je franjevačkih bilo 1400.-1050. konventualci). d. st. Svećenstvo i laici su imali isti položaj. Tauler je bio istaknut predstavnik tzv. ali se nisu zavjetovale. neznatnim organizacijama. dominikanskih je samostana bilo oko 600. Priznati red za žene (posebna vrsta redovnica koje nisu bile ni laici niti su pripadale samostanu). Bio je bez regule ili obvezujućeg zavjeta. a. Johann Tauler je bio također dominikanac i. Mađarsku i na Istok. bilo im je dozvoljeno privatno vlasništvo i mogle su se udati. bez da ih potiskuju ili vrše radikalne promjene. Nisu postojali kao sredstvo spasenja drugim ljudima. vjerojatno zbog povezanosti sa spiritualcima. Te su zajednice važne po tome što su uspjele preživjeti izvan formi vjerskih redova. Učenik Eckhardta. ali umjereniji u spekulaciji i izrazu. BRAČA ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA: Gerhard Groote bio je poznati propovjednik kojeg je 1380. Meister Eckhart (von Hochheim) (početak 14. b. Katarine Sijenske. nova nada kršćanstva bio je prorok kao pojedinac. stoga. st. MARGINALNI REDOVI I ANTIREDOVI Pojavili su se u zadnja dva stoljeća srednjega vijeka u težnji za većom slobodom od društvenih i hijerarhijskih pritisaka. pa je na procesu. Većinom su radile u bolnicama. Govorio je o unutrašnjem obraćenju duše koje će se pokazati na odgovarajući način kojeg određuje samo Bog. Kada čovjek doživi to obraćenje. koji su u njemu vidjeli izraz specifično njemačke pobožnosti. propovjednik u Strassbourgu. BEGINE – laička religiozna društva djevojaka i udovica. Iz njihove krile izašli su mistici kao Joachim iz Flore (1145-1202) koji su kasnije postali prethodnici reformacije. tkale su crkvena ruha. već su za život zarađivali tiskanjem. koji su se kasnije podijelili u tri ogranka (mala braća. PAPINSTVO PRVO RAZDOBLJE (700. 3. Živjele su strogo. g. Ljepotom jezika i neposrednošću izraza te kritikom negativnih pojava u crkvi. Kölnu i Baselu. I on je osnovao zajednice u kojima članovi nisu polagali redovnički zavjet. kapucini.) koji je bio propovjednik Evanđelja u Liègu.) bio je dominikanac i filozof mističar. vezle i vrijeme provodile u jednostavnim molitvama i meditaciji. Posljedica su raznih individualnih napora. Susrećemo se. Julijana iz Norwicha ili Gerharda Grooteja iz Deventera: Bili su to kontemplativci i mistici. uzbudila je službene krugove rimske crkve. st. XIII. Sam je Franjo propovijedao evanđelje u inozemstvu i svoju je braću slao u Španjolsku. Njima nije nitko upravljao. koja se suprotstavljala crkvenom dogmatizmu.) i dominikanci i franjevci. U 13. a u modi kritičari i kontemplativci. U Hrvatskoj su djelovali intenzivno (od prve pol.

Oni su delegirali svoju moć drugim manjim plemstvima i tako su stvorili feudalni sistem. Carigradom i svim ostalim crkvama. Karolinška renesansa uzore je tražila u antičkom svijetu i ranom 53 . okrunio je Karla Velikog za cara. Oni su zagradili crkve na svojim zemljama ali su sačuvali pravo da imenuju svećenika koji služe u ovim crkvama. kada su stigli: a. papa Lav III. Bonifacije je uz njihovu pomoć reformirao crkvu. Keltski i kasnije engleski misionari. 2. a 57. poslavši Augustina (Rimskog) u Englesku. 59. pobijedio Langobarde i predao mu osvojena područja jugoistočne i srednje Italije onim što se naziva Pipinova darovnica.. crkvom je upravljala država. 3. papinski poslanik). Krivotvoreni dokument oličenje je stavova prema papinstvu u tom razdoblju: govori nam o Konstantinovom 'obraćenju'. novo je razdoblje počelo kada su Karolinzi došli na vlast za vladavine Karlmana i Pipina (kojeg je okrunio Bonifacije. Papinstvo je odobravalo tu pomoć. Vladala je anarhija. Papinstvo i franačka država: Prvi korak u odnosu između papa i političkog zaštitnika poduzet je kada je Grgur Veliki pokušao sklopiti savezništvo s franačkom državom (tj. Jedna generacija Alkuinovih učenika iz kraljeve dvorske škole otišla je za upravitelje samostanskih i katedralnih škola po čitavom Carstvu. godine posvetio je Lina i Anakleta za svoje nasljednike. stvari su se pogoršale kada je Karlo. Krivotvoreni dokument: U isto vrijeme. Konstantinovom darovnicom. Biskup Rima bio je duhovno superiorniji od svakoga jer je posjedovao glavni adut: Tijelo svetoga Petra. 4. krštenju i iscjeljenju od gube. papinski zahtjev za vrhovnom vlašću u Italiji te nezavisnošću od Istočnog Rimskog Carstva. koju su započeli Pipin i Bonifacije pod vodstvom Anglosasa Alkuina. 2. No. međutim. godine ustanovio adventski post i korizmu. Obnavljanje papinstva. Carski znak vlasti i Lateranska palača u Rimu. godine 40. Papin savez sa Svetim Rimskim Carstvom pružio mu je političku moć samo u Italiji. Kad je Pipin uzeo (silom) vlast od merovinške dinastije. Reforma je morala čekati 8. nije imao prave vlasti. Prema Konstantinovom dokumentu bio je također i zakoniti nasljednik zemljišta u Italiji kao i Konstantinovog birokratskog Carstva. papinska birokracija nije mogla nametnuti papinsko upravljanje nad Crkvom u ostalim dijelovima Zapadne Europe. Papa je prethodno podupirao Pipinovo uzimanje vlasti i preseljenja gladnog grada od Pariza do Aachena (Aix-la-Chapelle). Tobožnja Petrova povijest u istom je duhu: Postao je Antiohijski biskup 34. nakon što je porazio Muslimane. Petra kome su darovi bili osobno namijenjeni. Italiji i svim zapadnim provincijama. Međutim. Jeruzalemom. Tako su vitezovi postali vazali kralja i razvili su se u liniju moćnog plemstva koje posjeduje zemlju. Za vladanja Karla Martela počeo je feudalni sistem: on je stvorio stalež konjica (viteza) da suprotstavi strašno muslimansko konjaništvo. Odluke u svezi vođenja Crkve rješavale su se u lokalnim crkvama bez suradnje pape. ojačan je jednom od najvećih srednjovjekovnih krivotvorina. Nastavio je obrazovnu reformu svećenstva. Zbog toga je Pipin bio papi obavezan. odbio vratiti crkvene posjede koji su mu bili dani da bi pobijedio Muslimane. o posredništvu pape Silvestra I. obnovivši tako Rimsko Carstvo na Zapadu. Karolinzi) u Francuskoj. U toj se ispravi tvrdi da je Konstantin oporučno ostavio Rim i zapadni dio Carstva rimskom biskupu kada je carsku prijestolnicu preselio na Istok. g. Međutim. i povrh svega. Iako je bio priznat kao glava. papa ga je priznao. Onima je dao kraljevsko dodIjeljenje zemlje (lat. preselio je biskupiju u Rim. koji mu je pomogao. Ta je isprava zatim položena na tijelo sv. b. i carevim darovima Petrovom namjesniku: 1. st. Prijenos carske vlasti na papu u Rimu. se u borbi protiv Langobarda obratio za pomoć Pipinu. Grgur je želio sprovesti reformu. feudum) pod uvjetom da polože prisegu vjernosti prema franačkom kralju s obećanjem da se mu dati vojsku službu..1. ali u tome nije uspio. Otac Pipina Malog (franačkog kralja). c. Aleksandrijom. s Francima) u Galiji za vrijeme merovinške dinastije. Papa Stjepan II. uveo je ondje katoličko kršćanstvo. g. 3. nemoral. Karlo Martel (majordom Austrazije) pomagao je misionare. Isto je tako odbio priskočiti u pomoć papi kojeg su napali Langobardi. Kraljevi su postavljali značajne duhovnike. Prevlast nad patrijarskim biskupijama: Antiohijom. Nova kraljevska dinastija (tj. Svoj tamošnji položaj je dugovao imperatoru kao što to i navodi Konstantinova darovnica. jer je želio svoju vlast proširiti u Bavarsku. stanje se u Francuskoj veoma pogoršalo. iako se Karlu Velikom nije svitala pomisao da zahvalnost za krunu duguje papi. Umjesto reforme. Papinstvo i Karlo Veliki: 800. za Klodvigove vladavine i njegovih nasljednika.

Oton je postao spasitelj Zapada. Oton je utjecao na imenovanje biskupa pa mu je tako odanost bila zajamčena. Između 845. Papa je sada postao superiorniji i jači od cara. Oton III. Dvadeset i dvije godine kasnije u bitci kod rijeke Lech. autori su se pozvali na vrhovnu papinsku vlast. Bili su to lažni dekreti. Oton je dobio ponovno pobjedu nad njima. Mađari s istoka. Engleska. karolinško se carstvo raspalo zbog posljedica gračanskog rata. Glavno je pitanje od sada bilo kako papinstvo osloboditi kontrole svjetovnog vladara. Jedan od njegovih članova. osnovan je clunijevski red koji je bio pod izravnom papinskom kontrolom. je jako teško kontrolirao papinstvo iz velike udaljenosti. kojem je pripojena Konstantinova darovnica. godine i postavio je Sinod u Sutri na kojem su dvojica od trojice papa bili zbačeni. Zatim je stavio papu na probu. već je car sada odlučivao tko će biti papa ili protupapa. Oton je 963. (858. nakon Ljudevita Pobožnog.-964.-973. Dakle. On je pobjeđivao Dance i širio kršćansko učenje među njima. U Rimu su vlast kontrole imale rimske aristokratske obitelji. kandidirao se za titulu 'Svetog Rimskog imperatora. i odlučno ju je nastavio njegov Sin Oton I.' Papinstvo je oživjelo Carstvo na Zapadu 962. U svom je zahtjevu išao i dalje pozivajući se na Gelazijevo učenje da papa treba biti vrhovni vladar.-867. je imenovao četvrtog čovjeka (Nijemca) za papu koji je uzeo ime Klement II. Oton je razvio posebnu vrstu odnosa s crkvom u Njemačkoj. Mogao je sada pomoći papi u borbi protiv svih njegovih talijanskih neprijatelja. Njemački su biskupi. strogo je zahtijevao da o izboru visokog svećenstva ne odlučuje isključivo svjetovni vladar. Prije toga je Henrik I. U Italiju je stigao 1046. kada je Ivan XII. Papa je sada bio sam u borbi protiv talijanskih prinčeva. Ova pobjeda je okončala upadanje njihovih ekspedicija.kršćanstvu. proučavanje grčkog bilo je nestručno i umjetno.). a zatim se proglasio kraljem Langobarčana. Naglašavala se latinska književnost.-1300. koji je organizirao otpor protiv Vikinga. nakon što je bio izabran. Henrik III. novcem i vojskom pomogli njemačkim carevima zavladati Italijom. Benediktova regula provedena je u svim samostanima. Što se ostalih područja tiče. Načinjeni su da bi osigurali 'Zakon' koji bi štitio prava biskupa. Petra. muslimani su napali s juga. postao je važan dio srednjovjekovnog kanonskog prava i ojačao je papinske zahtjeve za vrhovnom vlašću u crkvi i nad svjetovnim vlastima. pojavila se u Rheimskoj biskupiji druga papinska krivotvorina. i 853. Prvi papa koji se okoristio tom ispravom bio je Nikola I. čak iznad cara. Biskupima i opatima dana su prava i dostojanstvo kraljevskih prinčeva. Grguru VI. Karlo Veliki je za svoje vladavine zahtijevao da se papa podređuje kralju. Henrik III. Godine 1044. Kaos koji je došao do Europe uzrokovao je sve veću zavisnost između franačke države i Vatikana. g. Cijena tog krunisanja bila je miješanje u crkvene poslove. Kasnije je Benedikt prodao svoju poziciju trećem čovjeku. pod vladavinom Alfreda Velikog (871-901). i naravno. a treći je sam stao od papinstva. teško porazio Mađare u bitci kod Anstruta godine 933. u stvari. Humbert od Moyenmoutiera. Odsada ne samo da je car. morao ići u Rim da bi ga papa okrunio. Ponovno se počelo starim zlouporabama. (936. Papinstvo i Saska dinastija: Do prekretnice u sudbini papinstva ponovno je došlo kada se za vladavine pape Ivana XII. Sada su trojica proglasila sebe pravim papama. okrunio Otona i Adelaida u crkvi Sv. došlo je do gotovo potpunog sloma poretka i propasti kulture.). Oton je želio smanjiti vlast buntovnih plemića u kraljevstvu. Međutim. Da bi ojačali svoju tvrdnju.) pojavila jaka nezavisna germanska monarhija da suprotstavi mađarsku grožnju. Međutim. Papa je tražio ponovno političku podršku. je odlučio intervenirati. Taj sažet izvatka iz Crkvenog zakona. Kada je Ljudevit Pobožni postao car. došlo je do obrata. a crkvi je darovano mnogo posjeda. U čitavoj Europi u 10. Irac Ivan Škot Eriugena bio je jedini dobar stručnjak za grčki u Karolinškom svijetu. g. je postala onda zemlja gdje se čuvalo znanje. Godine 910. Saska dinastija započela je izborom Henrika I. Pomoću savezništva s crkvom. lišio ga službe zbog nemoralnoga ponašanja i izabrao drugog papu. Papinstvo je tako postalo oruđe svjetovne vlasti kao i biskupi. ta je težnja usmjerena u suprotnom pravcu. st. obećao Rimljanima da se papu neće birati bez njegovog pristanka ili pristanka njegovih sinova. DRUGO RAZDOBLJE (1050. 54 . Oton je otišao na jug da bi se oženio langobardskom princezom. Međutim. Istočnom Njemačkom i Poljskom. Rimljani su se pobunili protiv pape Benedikta IX. Ugovor između pape i svjetovnog vladara je ponovno u opasnosti. (zadobio je svoju poziciju zahvaljujući obiteljskoj povezanosti) i ustoličili su anti-papu Silvestra III. započela je samostanska reforma. (955. a Normani sa sjevera i na Sredozemlju.): UČVRŠČIVANJE PAPINSKE VLASTI NA ČITAVOM ZAPADU Ovo drugo razdoblje je bilo okarakterizirano sljedećim čimbenicima: 1. g.

Rimska crkva nije nikada zgriješila i nikada neće ni zgriješiti. Taj je naslov potkrijepio njegov zahtjev za univerzalnom vrhovnom vlašću. Za vladavine njegovog nasljednika Urbana II. Međutim.: Nitko ne može Papi suditi. ali je papa tek u njegovom unuku (Fridriku II. g. što pokazuje važnost izgradnje zakonskog sustava. Henrik nije želio popustiti papi pa ga je papa ekskomunicirao iz crkve.. kada je papa postao vrhovni vladar. se u borbi za vlast dva puta oštro sukobio: 55 . međutim. Sporazumno je stvorena odluka da biskupe bira svećenstvo. Pored toga su papinskom poslaniku. Inocent III: Vladavina Inocenta III.itd. Kasnije je Inocent III. Postavljao je i određivao duhovnike. u stvari antikrist. Uslijedio je sukob. u trenutku slabosti Saske carske dinastije. dobile na snazi. čunjastog oblika na kojem je bila kruna. bila mu je potrebna politička podrška. obilježava uspon srednjovjekovnog papinstva. Milanska crkva. kao predstavniku. Uslijedila su dva gračanska rata iz kojih su pobjednički izašla dva pretendenta na carsko prijestolje. dana posebna ovlaštenja. koja je prethodno odbacila celibat za svećenike. još dvije! Nešto prije dolaska na vlast Inocenta III. koji je u potpunosti bio pod papinskom kontrolom. u kojima je bio uključen svaki detalj crkvenog života. Hildebrand: Do stvarne prekretnice je došlo kada je 1073. on ih je želio imenovati. da bi održao vlast. došlo je do pogoršanja odnosa s Grcima. za cara. (iz Otonove vladarske kuće). Papa se. koji je spalio grad u borbi s Henrikom IV. je obnovio papinstvo u tom razdoblju. međutim. Postavio ga je za cara..). Car je još uvijek imao veliku vlast nad crkvom sve do kraja dinastije 1125. a za uzvrat mu je dana neograničena vlast nad Njemačkom. papa je jedino imao pravo zabrane vršenja bogoslužja i ekskomuniciranja iz crkve. stojeći na zimi ispred papinske palače u Canossi. Kad je nakon tri godine proglašen svecem ta je katedrala (u Canterburyju) postala jednim od najznanijih europskih svetišta i mjestom hodočašća (v. Nastao je spor oko imenovanja biskupa u njegovim područjima. uslijedila su druga dva važna sukoba: sukobili su se papa Aleksander III. Ovo je zahtijevalo veću ovisnost svakog pojedinca o papi. kao glava te zavjere. g.. a to je ovisilo o suradnji sa svjetovnom vlašću. međutim. 3. Svjetovna i crkvena vlast smračivale su kada su imale zajedničke interese. čak je postao priznat i kao vrhovni arbitar u svim sudskim procesima. osnovani su sabori i u velikoj je mjeri povećana korespondencija. Henrikovi neprijatelji su ga pokušali svrgnuti s prijestolja izabravši Rudolfa. 4. a on je napao Rim i osvojio ga. Thomas Becket je ubijen. koje se nalaze u knjizi pisama Grgura VII. oko raspodjele vlasti u Italiji. Inocent III. Henrik je sazvao vojsku. Godine 1059. Papinske beneficije (razni značajni položaji i prava) mogle su se nabaviti za novac. kad su granice utjecaja proširene: sklopljen je savez s Normanima. pa je izabrao Hohenstaufovce. započet je dosljedan plan upravljanja putem poslanika. Pripremio se da napadne Italiju. Prešao je Alpe sa svojom obitelji i molio je papu za oproštenje. Normani (iz Sicilije) su se složili da interveniraju u slučaju gdje car pokuša utjecati papinske izbore. Najvažniji razvoj u tom razdoblju predstavlja ustanovljenje ogromnog i složenog sudskog mehanizma. a Bonifacije VIII. za papu izabran Hildebrand (Grgur VII. biskupi su se morali zakleti da će surađivati s kraljem jedino u svjetovnim poslovima. Simboli vrhovne vlasti bili su carski znakovi časti uključivši i tijaru. Rimljani su se tako razgnjevili da su izabrali novog papu. Henrik je bio dvoličan čovjek. Papu je spasio normanski vladar južne Italije.) našao pogodnog saveznika. Nakon darovnice slijedi čitav niz bezuvjetnih povlastica za papinstvo. Lav IX. najistaknutiji car nakon Karla Velikog. U tom se razdoblju borba dalje razvijala između pape i careva. određuje da se izbor budućih papa mora vršiti glasanjem kardinala te tako u izboru ne mogu učestvovati ni car ni rimske velikaške obitelji. nakit za glavu. Drugi je sukob bio između Henrika II (engleskog vladara) i Thomasa Becketa u svezi papinske vlasti u Engleskoj: Becket je suprotstavio sudsku istragu svećenika na laičkom sudu. papa Nikola II. Izgradio je jaki birokratski aparat da bi nametnuo vlast u svakom kutu Zapadnog carstva.2. Barbarossa. Promijenio je naslov: više se ne zove Petrov namjesnik. Papa ga je zatim ekskomunicirao. U početku je sklopio savez s Henrikom IV. sazvan je prvi križarski rat (pohod). Neki su ljudi stekli dojam da crkva predstavlja urotu svjetovne i crkvene vlasti radi eksploatiranja crkvenog bogatstva i da je papa. reformiran je papinski upravljački mehanizam. dodao još jednu krunu. Da bi papinske odredbe. (Barbarossa) pomogao je papi da dođe na vlast unatoč njihovom nepostojanom odnosu. a Hildebrand je umro u progonstvu. morao se podređivati papinstvu. Canterburyjske Priče od Chaucera). Papa nije htio Henriku pružiti podršku i Henrik se s tim nije pomirio.. Većina papa su u tom razdoblju bili odvjetnici. Fridrik I. već namjesnik Kristov. Papa mu je na kraju oprostio. I Fridrik I. Papin interdikt lišio je Henrika svake podrške i morao je priznati poraz. Fridrik je ipak na kraju priznao poraz.. nije želio prikloniti ni jednome. a ne papa. njemačkog vojvodu.

obilježava uspon srednjovjekovnog papinstva. papa je ponovno izgubio kada su baruni. Do tada je to bio posao biskupa. da je to njegovo oruđe: Osudili su stoga upotrebu bilo kakvih materijalnih stvari. ali su još uvijek bili dobro ušančeni po rovovima na jugu. nažalost. a dominikanci su po tom pitanju postali njegovo oruđe. Osim što je odlučivao o važnim doktrinarnim pitanjima. Zatim je godine 1207. za razliku od kraljevskog despotizma. čini se. Fridrik II. budući da je četvrtom križarskom vojnom Carigrad postao Zapadno kraljevstvo. Iste godine (1492. prisilili Ivana (kojemu je papa pružao podršku) da potpiše Magnu Cartu kojom se vladalo putem zakona. postao 56 . na poticaj osumnjičenog katara. da inkviziciju učini nacionalnom institucijom. preuzeo je zakon Fridrika II. međutim. mada su se neki nastanili u Solunu. nezavisna od biskupa. Smatrao je da. i nedužni i krivi često su bili prisiljeni na priznanje okrutnim mučenjem koje je konačno bilo određeno bulom Inocenta IV. a drugi u mediteranskim lukama. Tortura je bila upotrijebljena da bi se iznudilo priznanje i dogodilo se nekih 2000 smaknuća. obnove Rimskog prava po kojem su krivovjerci zaslužili smrtnu kaznu i pod utjecajem ideje o totalitarnom (teokratskom) društvu. Oni su istjerani iz Sjeverne Španjolske.). Papa Honorije III.) Kristofor Kolumbo je bio poslan da obrati više neznabožaca za Krista. Ovaj pokret naišao je na pogodno tlo u južnoj Francuskoj i u mnogim je mjestima pridobio većinu stanovništva. S time je pogubljenje. Ta je ideja nastala pod utjecajem nekritičkog čitanja Staroga zavjeta. Za njegove vladavine inkvizicija je kao crkvena ustanova. nakon što je Engleska 6 godina bila pod interdiktom (u potpunosti se prestalo s vjerskom djelatnošću). Rajmunda. Papa nije želio dati pristanak i stavio je Francusku pod interdikt. ima jedinstven autoritet nad svim ljudskim postupcima. grofa od Toulousa.). mnogi za Carigrad. Inkviziciju je sačinjavao poseban sud. Prethodni pape su bili suviše zauzeti drugim poslovima da bi se oko toga brinuli. gdje su imali dobre odnose s kršćanima i Židovima. Prvi puta je upotrijebio silu u borbi protiv katara (albigenza). s Inocentom nije bilo tako. uvedena je inkvizicija u Španjolskoj i nije bila odgovorna papinskoj inkviziciji.) bio je vrhunac njegove karijere. Upravo u svezi s tom križarskom vojnom stvoren je papinski sustav inkvizicije. crkvene vlasti u Španjolskoj zagovarale su da muslimane i židove treba krstiti ili istjerati.).prvi puta s engleskim kraljem Ivanom Bez Zemlje oko imenovanja Canterburyjskog nadbiskupa (papa je predlagao Stephena Langtona). sve dok se Ferdinand i Izabela nisu zbližili. Kada je Grgur IX. dao znatna ovlaštenja za suđenje i kažnjavanje heretika. Prva njegova zamisao bila je poslužiti se uvjeravanjem pa je tako poslao dinamičnog propovjednika Dominika u Francusku. je izdao sličnu odredbu naredivši da se heretici spale. Najduži unutrašnji križarski rat sve do tog momenta bio je onaj protiv Muslimana u Španjolskoj. Vladavina Inocenta III. Kraljica Izabela uvjerila je papu Siksta IV. pokorio se papi i priznao se njegovim vazalom. praktički dovršena. Godine 1483. u Indiji! Papinstvo i Hohenstaufovci (Waiblingen): Iako su odnosi između Inocenta III. Brakom su ujedinili pokrajine Aragon i Kastiliju. U području svjetovne vlasti.000 Židova je otišlo. poticali ljude na samoubojstvo i zagovarali način života koji je na čudan način u sebi sadržavao asketizam i nemoral. Ad extirpanda (Progoni do eliminacije). Drugu je borbu vodio s francuskim kraljem Filipom II. zabranili su brak. zajedno sa Stephenom Langtonom. Augustom (1180. konačno i službeno postale papinska politika.-98. i kada mu je zaprijetila opasnost invazije od Francuske. čiji su članovi propovijedali da je materijalni svemir stvorio Sotona. je objavio križarsku vojnu (pohod) protiv albigenza i dvije velike vojske pod vodstvom Simona de Montforta zajednički su napale jugozapadnu Francusku. Žrtve inkvizicije bile su optužene na osnovu potajnih prijava: nisu im bili dozvoljeni svjedoci ni zakonska pomoć. Torquemada je bio kasnije uključen u inkviziciju u Bosni protiv Bogumila. U Francuskoj im je Luj VIII. uništile gradove Béziers i Carcassonne te izvršile pokolj nad stanovništvom.). čije su članove imenovali pape i zadužili ih da gone heretike. Na istom je saboru. potvrđeno sramno odstranjenje Židova iz društva u cjelini: Prisiljeni su bili živjeti u židovskim četvrtima (getima) i nositi posebnu oznaku. Ivan je konačno popustio. koje su vršile svjetovne vlasti. i Fridrika II. protudruštvene sekte. Inocent je bio prvi papa koji je o krivovjerju govorio kao o 'izdaji' (1199. Kada je Grgur IX. Želio se rastati sa svojom ženom Dankinjom dan nakon vjenčanja. Godine 1492. U skladu s tim mogao je posredovati u bilo kojem sporu i odrediti kaznu poraženome. Papin poslanik Petar od Castelnaua mučki ubijen. postao papom. Bio je također začetnik ideje o inkviziciji. 200. kao Kristov namjesnik.-1223. dobro počeli (1213. Na kraju je kralj popustio u svom zahtjevu. Fridrik se poslije pokazao jednim od najstrašnijih neprijatelja papinstva. g. Zajedno su porobili Granadu na Jugu i vratili inkviziciju pod Torquemadom (1420. Četvrti Lateranski sabor (1215. 1252. učvrstio je svoju vrhovnu vlast u svakom području Zapadnog i Istočnog kršćanstva. U bitci kod Mureta su konačno uništili heretike. Stanje se nakon deset godina propovijedanja nije poboljšalo.

bratu francuskog kralja. Ovi mislioci su tvrdili da Biblija mora biti izvor doktrine i da svako neslaganje mora biti riješeno na demokratski način od najvišeg crkvenog sabora. 3. vodećom silom u to doba.papom(1227.. Francuzi su se pobrinuli za kontrolu nad papinskim izborima: 82% kardinala bili su Francuzi. međutim. je dao carsku krunu Rudolfu Habsburškom.) na pomolu je bio pravi rat. neobrazovani pustinjak.-1520. Iako mu Hohenštaufovci nisu smetali. uskoro se Sicilija pobunila u gerilskom ratu protiv francuskog okupatora. Papinstvo i Habsburgovci (Welfovi): papa Grgur X. kako bi ga pokorili. ekskomunicirao ga i stavio pod interdikt. Fridrik je gotovo u svima vidio Papine ubojice i urotnike. postupao je krajnje okrutno: Dao ih je oslijepiti užarenim željezom. Protestantski reformatori su kasnije 57 . primjerice kod mistika i vjerske braće Deventera. Konačno su se dijelile svakome bez ikakvoga većega duhovnog ili političkog razloga. Od tada su Francuzi odlučili vršiti pritisak na papinstvo. Njegov nasljednik Bonifacije VIII. Za vladavine Klementa V. a ne od jednog čovjeka koji djeluje kao duhovni diktator. koji je došao na prijestolje kao Celestin V. Našli su pogodnu osobu u Anžuvincu Karlu I. koji je bio naklonjen francuskim potomcima Anžuvinca Karla I. koji su bili bespomoćni. U to je vrijeme papinstvo postalo trgovački i birokratski usmjereno. 4.. Počeo je strašan rat. konji su ih vukli po kamenju. Njegov politički suverenitet je slabio i postepeno bio zamijenjen dostojanstvom arbitra (posrednika) u političkim sukobima. Filipovi savjetnici odgovorili su na to pismenom optužbom u kojoj su Bonifacija optužili za ubojstvo. koji je bio naklonjen španjolskoj vladarskoj kući Aragon). a jednom Inocent IV. preljubu. mora pokoriti Rimskom visokom svećeniku. 13% Talijani a 5% ostale narodnosti. Bio je prvi papa koji je to učinio. bio je politički papa. Dok je papinstvo nastavljalo funkcionirati kao birokratska institucija. simoniju (kupovanje crkvene pozicije). Taj je rat nanio nenadoknadivu štetu duhovnom ugledu papinstva. jer su se obje strane borile po čitavoj Europi. Kako nacionalizam postaje važnijim. Prvi njihov problem bio je kako naći za Siciliju onoga koji ne bi imao nikakvo pravo na carstvo. koji su bili podijeljeni na stranke onih koji su bili protiv i oni koji su bili za Francuze. odbijena su i izabran je za papu Pietro del Morrone. Međutim. i Colonna. gubilo je svoj utjecaj u korist malih neslužbenih skupina u crkvi. Druga posljedica je bila sljedeća: mnogo intelektualaca je iskoristilo priliku da napadne papinstvo. ali je ubrzo umro od pretrpljenog šoka. 2. Lijepi želio se dokopati crkvenog novca (da financira rat protiv Engleza) pa je svećenstvu nametnuo porez. koji je obećao da će biti poslušan te je izabran za cara (1273. krivovjerje. Karl Anžuvinac osigurao je svoju vlast nad Sicilijom porazivši Fridrikova dva sina. svako se ljudsko stvorenje. Papa se uskoro sukobio s Francuzima. Počela je žestoka borba. (uzeo je ime Klement V. na pomolu je bila nova opasnost: Nacionalna svijest koja se željela osloboditi papinske kontrole. da bi se spasilo.). Papinstvo i Francuzi: Celestin se odrekao službe 1294. a s osumnjičenima. značaj duhovnosti pada. Zaključio je. gdje je većina papa boravila ostatak stoljeća (budući da su svi bili pro-francuski orijentirani). Papa je tako stekao glas imperijalističkog tlačitelja. Papa je na kraju izdao bulu Unam sanctam kojom je potvrdio tradicionalnu papinsku tvrdnju da je papa vrhovni vladar kršćanske Europe i društvenoga poretka. Nadbiskup Bordeauxa izabran je za papu 1305. Kada je trebalo izabrati papu. Francuzima je odobreno ukinuće redova templara i hospitalaca. nakon čega je umro. raskol te da mu je ljubimac đavo.): OPADANJE SISTEMA Ovo je razdoblje okarakterizirano sljedećim: 1. g. južno od Rima. Od tada su pape odlučile Siciliju odvojiti od carstva. Jedna posljedica odsutnosti papinstva iz Italije je bila razvijanje renesanse u Italiji bez ograničavanja umjetničke genijalnosti u ime crkve. a Francuzi su izvršili napad na papinsku palaču u Canossi. nije želio napustiti rodnu Francusku pa se preselio u Avignon. oba kandidata (Orsini.). Manfreda i Konradina. Papa je odgovorio duhovnom artiljerijom: Davao je oprost za sudjelovanje u svetom ratu protiv Fridrika. TREĆE RAZDOBLJE (1300. kako bi se domogli njihovih posjeda i bogatstava. i na kardinale.).. naročito Marsilije iz Padove (rektor Pariškog univerziteta) i William Okamski. Papinska ekskomuniciranja su gubila svoj utjecaj. Obojicu je zaštitio Luji Bavarski koji je bio također kasnije izopćen od pape. zatvarani su u vreće s otrovnicama i bacani u more. g. Fridrika je dva puta ekskomunicirao Grgur IX. Papa ga je ekskomunicirao. Indulgencije su počele gubiti svoju vrijednost. Papa im je jedva uspio pobjeći. Francuski kralj Filip IV. Bio je to kraj Hohenštaufove vladarske kuće na Siciliji. Fridrik je konačno poražen u bitci kod Parme (1248. Prestalo je biti centar inovacija.

To se shvaćanje prvi puta pojavilo u Španjolskoj koncem 8. Svakako Lombardo je naučio također da u sakramentu pokajanja. g. st. ali kasnije ga je odbacio. RAZVOJ DOGME U SREDNJOVJEKOVNOM RAZDOBLJU ADOPCIJANIZAM (dinamički monarhizam) je: hereza po kojoj je Isus bio čovjek koji je živio bezgrešnim životom i kojeg je Bog posinio. da je svatko uz naknadu mogao dobiti oproštenje grijeha. Redovnik po imenu Gottschalk. i na kraju poslan u zatvor gdje je i umro. Ljudi koji ih primaju mogu nevjerovanjem stvoriti prepreku milosti – to. Alkuin je to shvaćanje pobijao u svom djelu pod naslovom 'Protiv Felixa' (španjolskog biskupa). shvaćanju koje je od 5. Iza te hereze krila se nemogućnost prihvaćanja ideje utjelovljenja (vjerojatno zbog arijanizma ili islama u Španjolskoj). Rimljani su zahtijevali papu Talijana. Prve povelje o oproštenju grijeha (indulgencije) dane su svakom onom tko bi se uključio u Križarski rat (1095. b) Krist je to morao ustanoviti. osuđen. Na kraju srednjovjekovnog razdoblja papi su se sve više suprotstavili: a. Lombardo i Toma Akvinski su mislili da sakramenti daruju milost samim time što ih čovjek vrši (ex opere operato). potvrda (krizma). Sabor u Konstanci sastao se 1414. Usred tih političkih okršaja. uskoro se kardinalima pokazao kao veliki diktator pa su izabrali drugog papu. pokora). Martin nije čak bio ni svećenik. To je dovelo do duhovne 'inflacije' i indulgencije su malo vrijedile. Teolozi Karla Velikog trudili su se zaštititi Marijinu svetost i bezgrešnost (vjerojatno zato što im je u podsvijesti bilo to gnostičko shvaćanje). Prvi papa. b. a Toma Akvinski je u svojoj teologiji taj sustav učvrstio. naravno. za papu. Hus i Wycliffe. SAKRAMENTI: Hugo iz Sv. čini se da je prvi naučavao 'dvostruku predestinaciju'. humanizam. PREDESTINACIJA – predmet o kojem se također mnogo raspravljalo u to vrijeme. Kardinali su pokušavali zaliječiti raskol. Svaki je sabor izabrao protupapu. Langland i Chaucer. koji je pomno proučavao Augustinovu teologiju. Papinstvo i renesansa: Nakon toga je papinstvo u potpunosti postalo talijanska ustanova i počelo je slavno doba renesansnog papinstva. st. Da bi nešto moglo biti sakramentom. To je shvaćanje proglašeno pravovjernim na četvrtom lateranskom saboru. međutim. Kardinali su se na koncu složili i izabrali Urbana VI. bilo široko prihvaćeno. koji se nakon borbi s protupapama povukao u Avignon... Aleksandar je bio najkontroverzniji papa tog smjera: Poslužio se turskom pomoći u borbi protiv Francuza. no jedan se papa povukao. proučavanje grčkog itd. Treće razdoblje papinstva prije svega je bilo razdoblje povećanja inflacije. Grgur XI. To se shvaćanje dalje razvilo i po njemu krštenje. a druge drugom. došlo je do druge podjele između sabora (kardinala) u Ferrari i sabora u Baslu.). Smatrane su zamjenom za sve ostale vrste potpore i stoga su osiguravale izravan ulazak u nebo križaru koji se umro u stanju pokajanja i priznanja grijeha. propovjednik Savonarola je pogubljen u Firenci zbog suprotstavljanja papi i prijateljstva s Francuzima. ali ne može oprostiti grijehe. a drugi puta za vladavine Karla Velikog. ukrasno graditeljstvo. i izabrao Martina V. krizma i zaređenje stavljaju neizbrisiv pečat na dušu pa se stoga ne mogu ponoviti. Kasnije su Abélard i Lombardo došli do istog shvaćanja želeći zaštititi platonsku ideju Božje nepromijenljivosti. svećenik može proglasiti oproštenje grijeha (pod uvjetom pokajanja). Vladarima se u političkom smislu nije sviđala odanost njihovih podanika papi. zatim posvećen kao biskup i ustoličen kao papa! Međutim. sveti red (zaređenje) i ženidba (brak). Svjetovni pisci kao što su Boccaccio. DJEVICA MARIJA: Nekoliko redovnika je za vladavine Karla Velikog raspravljalo o pitanju stalnog Marijinog djevičanstva. Neke su zemlje pružale podršku jednom papi. Na početku i Toma Akvinski je držao ovaj pogled. euharistija (pričest). c. bolesničko pomazanje (posljednja pomast). Viktora (poznatog samostana u Parizu) i Augustin izjavili su da ima trideset sakramenata. nije moguće kod nesvjesnog dojenčeta ili umiruće osobe. Zbog toga je bio preslušavan na sudu. Nikola V. Aleksandra V. Taj je postupak postepeno poprimio takve razmjere. Međutim. Petar Lombardo razvio je sustav po kojem ima sedam: Krst (krštenje). Klementa VII. morali su postojati: a) Vidljivi znakovi nevidljive milosti.iskoristili ove ideje. pružio je uzor ostalima zanimanjem za umjetnost. Kada je umro. sastali se i izabrali trećeg čovjeka. pomirenje (ispovijed. Svećenik može 58 . se vratio u Rim. kada je bio izbran za papu i hitno je morao biti imenovan svećenikom.

Isto tako nije bilo moguće da biskup položi ruke (ili pomaže) kandidata prilikom krštenja pa je to preneseno na drugi obred – krizmu. pa ju dodjeljuje humanitarnoj organizaciji. već da postoji zadovoljenje (uvrede) umjesto kazne. Međutim. bio jedan od posljednjih pisaca koji je euharistijski kruh i vino opisao kao 'simbole'.) je bio canterburyjski nadbiskup. Rathramnus je u 9.) proglasio službenim.oprostiti samo vremensku kaznu (kao izopćenje) nametnuto od crkve. temeljeno na Aristotelovom). simbol je istobitan s objektom kojeg označava. premda je rekao da se neka promjena događala. Kristova smrt ima takvu vrijednost da 'zadovoljava' oskvrnjeno Božje veličanstvo i zaslužuje nagradu.). Na isti način Crkva dodjeljuje Kristove zasluge vjernicima Petar (Pierre) Abélard (1079. To je u biti subjektivno shvaćanje koje naglašava snagu.-1080.) je poznat kao skolastik sklon liberalizmu. Također je bio uključen u teološke rasprave i prvi je iznio teoriju moralnog utjecaja. Anselmo je odgovorio da grijeh traži naknadu koju ljudi sami ne mogu nikada platiti. canterburyjski nadbiskup. Uvreda traži osvetu. Krist (koji je bio Bog) uvrijeđen je na križu ponižavajućom smrću. koji je rekao da se euharistijski kruh i vino stvarno pretvaraju u tijelo i krv (pa je tako njegovo shvaćanje bilo preteča kasnije službene tvrdnje o transsupstancijaciji. Patnja (Kristovo trpljenje) je sredstvo kojim se ta neograničena ljubav u nama pobuđuje. glumica je vrlo bogata i ne treba ovu svotu. budući da se Europa počela smatrati kršćanskom zemljom. U početku to nije bio važan sakrament. Visoka stopa smrtnosti dojenčadi dovela je do krštenja djece u prvim minutama rođenja. već da proizvede nešto u nama: križ nas odvlači od našeg sadašnjeg lošeg načina života. Moderna paralela bi bila slučaj glumice koja optuži popularne novine za klevetanje zbog skurilnog članka. Razvijene su teorije prema kojima je kroz prinošenje Krista u obliku kruha i vina za vrijeme misnog žrtvovanja dan otkup za žive i mrtve. Prirodni elementi kruha i vina. sve je više ljudi vjerovalo da prilikom euharistije sam znak postaje ono što označava (nominalističko stajalište. st. Na raspravi u svezi upotrebe beskvasnog kruha (azim) u 8.-860. koji su sudjelovali u duhovnom zajedništvu Krista jednostavno dok su jeli posvećeni kruh. Transsupstancijacija je uzrokovala naglašavanje do vrhunca u obredu. a ne krivnju grijeha. Prekinuta je starija tradicija Uskršnjih krštenja. Anselmo (1033. upotrijebljeni za misu. Sud odlučuje da su novine krive te moraju platiti glumici milijun dolara odštetu (jer se inače riskira zatvor). st. odlučeno je da se u Zapadnoj crkvi prilikom euharistije koristi hostija. Berengar Tourski (1000. Ove zasluge upisane su u dobro odabranih (Anselmo je bio augustinac) U pozadini ovog shvaćanja je feudalno uređenje sa svojim pojmovima časti. pozvavši se na autoritet Tome Akvinskog.-1089. bili su pretvoreni kroz milost u tijelo i krv Kristovu. To je kasnije dovelo do povećanja broja misa za mrtve u srednjem vijeku. Tvrdio je da otkupljenje znači žarko ljubiti Boga. Suprotstavio se Pashazije Radbertu (785. KRŠTENJE: Na shvaćanje krštenja u velikoj je mjeri utjecala Augustinova rasprava s Pelagijem.-1109. Prema tom učenju. Kao većina skolastike on je želio sve objasniti racionalno. krstila su se uglavnom djeca i stalno se vršio pritisak da se krštenje obavi što prije. zasluga i nagrada. Pravda zahtijeva da se Kristu plati odšteta (za lažnu optužbu). jer u slučaju da je ne plate moraju biti uništeni.) također nije mogao prihvatiti ideju da bi čovjek stvarno mogao jesti Kristovo tijelo i piti njegovu krv. Anselmo ne kaže da se ovdje radi o zadovoljenju Božjih pravednih zahtjeva kroz kažnjavanje Krista umjesto grešnika. dva najvažnija sakramenta jesu: Krštenje i Euharistija. zabranjeno je laicima uzimati vino (da ne bi prolili pretvoreno vino i tako uzrokovali sablazan).). sve više pobožnosti izvan liturgije. Ta je teorija bila neiskorištena sve do 19. Međutim. EUHARISTIJA: Do 1000. Krist je Bog koji ne treba odštete pa se tako odšteta (zasluzi) može prenijeti na grešnike. Otac stoga čovječanstvu pruža spasenje (koje. Ta milost je bila svjesno prihvaćena od vjernika. To nije biblijsko učenje. Ljudi su to protumačili na sljedeći način: nekrštena dojenčad koja umru idu u limbus infantum (mjesto u čistilištu gdje se nalaze nekrštena djeca). Njegovo najveće teološko djelo bilo je 'Cur Deus Homo?' (Zašto je Bog postao čovjekom?). Grijeh se smatra uvredom u odnosu prema Bogu. st. g. Učenje o izvornom grijehu s kojim je počeo Augustin. kada ju je oživio Horacije Bushnell. natjeralo je crkvu da vjeruje u potrebu krštenja za spasenje. koje su često obavljale babice. g. daje crkva) zbog Kristove zasluge. postavljen u službu uoči provale Normana. njegova je knjiga osuđena 1050. Pored toga. po kojem se mijenja sama temeljna bit). kao objašnjenje onoga što se dogodilo na križu. međutim. To je učenje Četvrti lateranski sabor (1215. Lanfranc (1005. međutim. koje je zasnovao na aristotelizmu.-1142. Lanfrancovo shvaćanje nazvano je 'transsupstancijacija' i kasnije postalo službenim crkvenim učenjem koje je bilo potkrijepljeno aristotelskom logikom (kako ju je tumačio Toma Akvinski). 59 . Međutim. kako to priliči. Svrha križa nije stoga da proizvede nešto za nas (da iskupi naš grijeh i pomiri nas s Bogom). se suprotstavio Berengaru rekavši da se mijenja sama temeljna bit. Petar Lombardo je bio Abélardov učenik. OTKUPLJENJE: Dvije najznačajnije teorije objavljene u srednjem vijeku jesu Anselmova i Abélardova. novi blagdan Tijelovo. opatu iz Corbiea.

Odvajanje svećenstva od ljudi je prilikom mise bilo veoma očito. Jadna Djevica Marija sličnija je smrtnoj ženi i za nju su građena svetišta za svetištem. Svećenici su se također morali drugačije odijevati. Arapi su. Križari su bili hodočasnici s razlikama. Uoči reformacije religija je sve više bivala osobna stvar. Kada je došlo vrijeme pričesti. KRIŽARSKI RATOVI Bila je to serija od sedam glavnih i bezbroj malih pohoda na Levant od strane zapadnih Europljana između 1095. Sve je više bilo privatnih kapela. oni su pljačkali zlato iz kršćanskih crkava. Krist koji trpi zamjenjuje Boga.CRKVENA PRAKSA Zapadno kršćanstvo u vrijeme Inocenta III. 4. kojima je upravljao biskup ili nadbiskup. Razlog tome bilo je sve veće mistično propovijedanje Bernarda iz Clairveauxa. Lokalni svećenik se često nije mnogo razlikovao od svojih župljana. nezakonito dijete ili imati tjelesne mane. S tim ciljem određeno je da moraju ostati neženje. krštavanju. u skladu s grgurovskim pojmom svećenstva. svakako. bio je jedan od čimbenika koji je iznjedrio krstaše. slušanju ispovijedi. Teška ekonomska stanja u Europi. tako da su uglavnom postali promatrači. U toku nekoliko sljedećih godina. st. Međutim. svi su vjerni primali 'kolač' umočen u vino. No. Fatimidi su kočili svaku trgovinu s kršćanskom Europom. Europom je harala neka strašna epidemija (kuga?). Postojali su i drugi razlozi koji su išli u prilog križarskom ratu: 1. Glavni cilj laika koji je dolazio na misu. 5. ali su dopuštali hodočašća u sveta mjesta. Posao mu se sastojao u služenju mise. Biskupi su obično bili porijeklom iz velikaških obitelji. Mogao je biti i kapelan zadruga (neka vrsta sindikata). U umjetnosti se počeo isticati motiv Isusovog srca koje krvari. Mala Azija. Godine 1010. Uništenje jednog dijela crkava Svetog Groba. kalifat je sistematski uništio preostali dio crkava i ženskih samostana (kojih je bilo na stotine). Budući da nije bilo škola.odatle je nastala želja za bijegom od takvih stvarnosti. Ljudi su smatrali sveti rat brzim putom u nebo. podijeljenih na 400 biskupija. Tendencije u svezi sa sakramentima koje su promijenile narav mise. Mnogi su lutali gradom od crkve do crkve samo da bi vidjeli podizanje hostije. Svi biskupi i nadbiskupi su bili podređeni rimskom papi. Papa je vidio križarske ratove kao divnu prigodu usmjeravanja energije plemića-ratnika u pozitivnijem pravcu. Križarski ratovi (pohodi) otpočeli su neposredno zbog dva razloga: Kršćani su išli na hodočašće u Svetu Zemlju i to dosta u toku Srednjeg vijeka. i 1291. Preko svojih oklopnih košulja nosili su bijele odore (s crvenim križevima na 60 . Strogo su nadgledali župe kojima su upravljali svećenici. g. još su više izražene u Srednjem vijeku. Poslije zarobljavanja Jeruzalema od strane njihovih drugova Muslimana. Kandidat je morao imati barem dvadeset četiri godine. Učestvovanje laika postepeno je svedeno na nulu. Seldžuci su nagrnuli prema sjeveru i pobijedili Bizantske snage u bitci kod Manzikerta (1071. oni koji su se željeli zarediti prijavili su se tri dana prije obreda zaređenja i prisustvovali trodnevnom usmenom ispitu. bio je da vidi uzdignutu hostiju. Ta je ideja razvijena u blagdanu Tijelovo kada je čitav grad izlazio da vidi hostiju u zlatnoj monstranci. Svoje je župljane poticao na brigu za siromašne. Euharistijska čuda bila su češća nakon 13. a također su služili kao gračanski upravitelji. problem se zagorčio dolaskom barbarskih Turaka koji su bili tek od nedavno obrađeni na islam. kojim su izgradili svoje dvije džamije na mjestu bivšeg Solomonovog Hrama. posjećivanju bolesnih i pokapanju mrtvih. kada su dobili odlučnu bitku kod Jarmuka. Srednjovjekovni svećenik je morao nositi posebno izrađenu odjeću i šaptati molitve na latinskom. nije smio biti porijeklom rob. glad je bila kronična pojava. Kraj svijeta se bližio (tako su barem mislili). molitva 'Zdravo Marijo' i blagdani Bogorodice bili su sve češći. Korištenje krunice.). bili vladari Palestine od 636. Mogućnost osvećivanja muslimanima. obično porijeklom iz nižih slojeva. ali s dolaskom Turaka Seldžuka njihova su putovanja bila spriječena. 2. glavno regrutno područje za bizantsku vojsku. iako je u teoriji i teologiji trebala postojati jasna razlika. Bio je to novi način koji otvara asketski put spasenju za vojnike. te drugih poput njega. nositi sutanu (po uzoru na rimske toge). bila je izgubljena i imperator je pisao zapadnim vladarima i papi tražeći plaćenike s kojima bi ponovno zadobio svoje izgubljene teritorije. 3. Samo su redovnici i svećenice redovito primali pričest. Svi su svećenički brakovi konačno proglašeni nezakonitima na Drugom lateranskom saboru 1139. je obuhvaćalo oko 70 milijuna članova. budući da se došlo do zaključka da je brak najvažniji činilac integracije u društvu. u kojima bi kandidati bili osposobljeni za službu. strogog suca.

Da bi vladali u unutrašnjosti. Prvo. Međutim. To je potreslo čitavu Europu koja je pokrenula. Većina vitezova se. koje su bile iste boje kao cistercitske odore . Pozitivna posljedica prvog križarskog rata je bila sljedeća: bizantski car je dobio ponovno zapadni dio svog carstva (u Maloj Aziji). Osvojili su Jeruzalem bez većih poteškoća. morali su se oslanjati na niz tvrđava koje su sagradili (naročito u Siriji). grčki kršćani koji su bili građani Bizantskog carstva. koja je dobila sva trgovačka prava kao nagrada za vračanje zemlje pod prethodnom kontrolom Turaka. Papa je uputio poziv na sveti rat i odaziv je bio vrlo velik. osnovali su nekoliko križarskih (zapravo franačkih) kraljevina. Pet vojski je otišlo od Europe (1147. Luke koje su bile zauzete osigurane su.. poslan da ponovno osvoji grad. Ostale dvije muslimanske sile nisu se zanimale za sudbinu Palestine. Također su porazili drugi turski odred. Kada su ostvarili svoje ciljeve u Palestini. ubojstva i haračenje koje su vršili gdje god su se nalazili. njemačkog cara. Velika trgovina je dolazila iz Venecije i Genove.-1118.. Od Antiohije je krenulo samo oko 15. seoskog križarskog rata. Veliki slojevi pučanstva Sirije i Palestine su pripadali monofizitskom kršćanstvu (naročito Armenija i Edesa). ali onda je pala pod kontrolom Zapada kad su križari utemeljili svoje vlastite države u Palestini. jer su sumnjali u njih.. na veliko iznenađenje cara.njima). kada su osvojili zemlju. a hospitalci za zbrinjavanje bolesnih hodočasnika u Jeruzalemu. nigdje nije postojao više od oko 300 templara. pa je i ta uvreda trebala biti osvećena. 'kneževina Antiohija' i 'grofovija Tripolis'. Taj 61 . Viteška reda za obranu Svete zemlje – templari i hospitalci ili ivanovci. što se tiče pozadine. Te su tvrđave opskrbili posadom dva križarska reda. ako je sredstvo bilo pravedno. Zengi. 6.000 ljudi od kojih su samo 15. Da bi došli do Jeruzalema. nisu se uključili u Sveti rat križara. crkva je morala opravdati upotrebu sile. iako su nad njima vladali muslimanski vladari. budući da su izvršili svoju dužnost. Križari su porazili glavnu tursku vojsku tijekom prolaska Turske i opkolili Antiohiju. gdje su ih bizantske kršćanske vlasti uništile osvetivši im se za pljačkanje. Osnovana su dva tzv. Ovo je simboliziralo ujedinjenje samostanske strogoće s duhom viteštva. ne kao kmetovi). Europljani su bili pobuđeni da se premjeste u Palestinu kao slobodni ljudi (tj. mnogi su išli putem Carigrada gdje su se. francuskog kralja i Konrada III. Trebalo se. jer su Turci Seldžuci (koji su vladali Sirijom) i Fatimidi u Egiptu bili međusobno podijeljeni.).000 bili vitezovi. Njihovi skolastici su došli do zaključka da je takav pohod opravdan. DRUGI KRIŽARSKI RAT: Bernard iz Clairveauxa je bio veliki um iz ovoga križarskog rata. Prvo dio koji je krenuo u boj bio je seoski križarski rat (pod vodstvom Petra Pustinjaka). Prvi križarski rat podijeljen je na dva dijela. uključivši muslimanske Kurde. Međutim. Naravno da je za vojni pohod bio potreban ideološki temelj. Godina je bila 1096. ali su inzistirali na pogubljenju mnogih svojih neprijatelja. putujući od obale do Jeruzalema.. koja su regrutirali iz redova plaćenika. a morske veze osigurane genovskim brodovima koji su zauzeli dva preostala središta otpora (Tir i Aškalon) i zavladali čitavom obalom od Latakije do Jafe. učvrstiti. Izvorno su templari bili osnovani zbog obrane hodočasnika. Interesi križara i talijanskih trgovaca su se poklapali. nisu imali dovoljno radne snage. Vojska se sastojala od 45. Počele su pokoljem nekolicine židovskih zajednica uz obale Rajne. križarski bi ratovi bili nemogući. U stvari cijelo carstvo je palo pod ekonomskom kontrolu Zapada.000 na Jeruzalem. Attabeg Moussula i njegov sin Nured-Din s velikim obredom. koju je izgubio prethodno Turcima. ponašali kao napadačka vojska. sastojao se od tri glavne vojske i više manjih. vratila natrag. sve pod vodstvom Luja VII. Nastanili su se uz obalu. (1100. Isus je bio lišen časti kad su Muslimani osvojili Jeruzalem pa je ta uvreda morala biti osvećena svetim ratom. – čak 30 godina poslije normanske invazije Engleske. međutim. posebno pod kontrolom Mletačke republike. To objašnjava zašto su križari ubili i Židove tokom tzv. PRVI KRIŽARSKI RAT: Prvi pravi križarski rat krenuo je u napad već godinu dana kasnije. Većina njih nije stigla dalje od Balkana. Ovo je pomoglo križarima. koju su na kraju osvojili. Kasnije su se Muslimani pregrupirali i napali kraljevstvo Edese. Drugi argument je bio utemeljen na zakonu časti. To je učinjeno za vladavine Balduina I. Skolastici su također argumentirali da su Židovi skinuli Isusu čast raspevši Ga. zbog suparničkih vladara postojale su također 'grofovija Edesa' (današnja Urfa).). Službeno je postojala samo jedna – kraljevina Jeruzalema – međutim. međutim. Bez prijevoza (lađa) kojeg su oni osigurali. Ostatak su uništili Turci u Maloj Aziji – Muslimani su uništili one koji su poslije predaje odbili obraćenje na islam. Razlog tome je bio da Grci iz Bizantskoga carstva nisu pomagali križarima u održavanju svojih rezervi namirnica na liniji sa Zapadom. iskoristili su priliku privremene odsutnosti vojvode Edesa i zauzeli glavni grad 1144.

car je platio samo dio novca. ali Zapadna crkva nije ostavila velik dojam na istočno stanovništvo. Nakon neuspjeha Drugoga križarskog rata. pala je Antiohija. kojeg su dobili natrag za Veneciju. Filip i Richard su se borili sve do Filipovog povratka u Francusku. Razlog toga bio je da se brat svrgnutog bizantskog cara (Aleksije IV. Richardova vojska je trebala godinu dana da stigne u Palestinu. napravili su pohod protiv Maura u Španjolskoj i Portugalu. čak je pokušavao ugovarati brak između Richardove sestre (udovice) i Saladinova brata da sjedine dvije strane. g. g. ali svi vojnici nisu stigli. Poslije pada Akona. god. a savezništvo. Križari 62 . koji obilježava kraj križarskih ratova. To kraljevstvo potrajalo je od 1204. nazvan "Pohod kraljeva" jer su ga vodili Richard I. poraz nad križarima kod Hatina (1187. ali se gospodarica odbila vjenčati s muslimanom. Osim toga. uz pokolj i pljačku. Richard nije opkolio Jeruzalem. Dakle. Dakle. Na putu je neke detašmane svoje vojske skrenuo da se bore protiv Maura u Španjolskoj.-1261. protiv poganskih Slavena na Istoku i protiv Turaka u Palestini.) susreo s Richardom i zamolio ga da mu pomognu dobiti prijestolje natrag u zamjenu za uplate. Osim toga. vrativši mu slobodu tek kada je platio otkupninu! Za vrijeme ovog rata osnovan je teutonski ili njemački viteški red i to od strane trgovaca iz Bremena i Libeka za vrijeme opsade u Akonu 1199. TREĆI KRIŽARSKI RAT. Prostitutka je zauzela mjesto na tronu patrijarha pjevajući lascivne i bestidne pjesme na normanskom francuskom. Francusko je plemstvo naručilo kod Mlečana izgradnju flote za prevoženje velike vojske do Palestine. Turci su stalno napadali Francuze.) su vodili pretežno francuski feudalci. počeli su velik program građenja da bi obranile križarske teritorije od napada iz Sirije. Rezultat tog rata bio je osvajanje Carigrada i osnivanje Latinskog kraljevstva u tom području. pravoslavaca). Crkveno zlato i srebro bilo je opljačkano. koji će mu vratiti pljačkom. Imali su organizaciju poput naših današnjih višenarodnih trgovačkih društava. on se želio osvetiti za protulatinske pobune i masakr u latinskom kvartu Carigrada 1170. da bi dobili ostatak novca kojeg su dugovali duždu. zahvaljujući novčanim sredstvima pribavljenim od zakupa svojih zemljišta svugdje po Europi. Taj poraz je prouzročio Treći križarski rat. Dio je njegove flote pretrpio brodolom kod Cipra i Richard je osvojio cijeli otok bizantskog vladara. dva dijela za svećenike. kada je venecijanski dužd nagovorio vitezove – Četvrti križarski rat – da opsjednu i zauzmu Carigrad. kurdskom zamjeniku Nur-ed-Dinu. političkom avanturisti kurdskog porijekla. Drugi križarski rat nije uspio. neki su otišli do Sicilije da oslobode njegovu sestru. Barbarossa (Riđobradi). koje je uslijedilo. gdje se još uvijek može naći u crkvama i muzejima. (To se dogodilo 1204. red se preselio na Marienburg (Malbork u sadašnjoj Poljskoj) gdje su osnovali novi glavni stan. Taj su program izvršili templari i hospitalci. jer se morao boriti sa Saladinovom vojskom koja je tumarala u ovom području. Nakon što su se križari povukli. Ali. Dužd Venecije predložio im je da mu mogu dugovati ostatak novca. Fridrik se utopio zbog srčanog napada prelazeći rijeku u Maloj Aziji. morali su osvojiti Carigrad još jednom da bi zaplijenili riznice grada.rat se uvelike odvijao u velikom razmjeru kao svjetski rat protiv svih neznabožaca. August i njemačko-rimski car Fridrik I. ČETVRTI KRIŽARSKI RAT (1202. uglavnom prema direktivi Mlečana. Ova odluka je kasnije bila potvrđena i od pape Klementa III. a lavlji udio za Veneciju! U Carigradu je bilo ugrabljeno puno plijena i doneseno natrag u Veneciju. Pobijedio ga je kod Arsufa i nagovorio ga da dopusti da kršćanski hodočasnici posjete Jeruzalem. Žrtvom tih križara pao je. odlučivši zauzeti Damask. Poslije su krenuli na put u Carigrad. Lavljeg Srca. Osvojio je Carigrad i car je bio ponovno postavljen na prijestolje. Kraljevstvo Jeruzalema je bilo u neredu zbog gubitka kralja. i taj red je zatim igrao važnu ulogu u Saskoj. god. ali ne i sam Jeruzalem. najprije Zadar (1202. U skladu s tim. omogućilo je Saladinu.). Postavljen je zapadni patrijarh. koji su ih slijedili. Po prvi puta se morao suprotstaviti Saladinu. Richard je prihvatio izuzetak. Neki su uspjeli stići u Antiohiju. Bernard iz Clairveauxa počeo je predlagati pokretanje križarskog rata za napad na Carigrad. A onda su podijelili plijen: jedan dio plijena za vojnike-pješake. Poslije dolaska u Palestinu Richard je uspio ponovno osvojiti neke teritorije. a područja carstva podijeljena su na feudalne posjede darovane križarima. ali nisu uspjeli. francuski kralj Filip II.) Međutim. kršćani su bili smeteni i smatrali su da je razlog neuspjeha izdaja Istočnih kršćana (tj. koju su sada okupirali Muslimani.-04. g. koji su prolazili kroz Tursku. Richarda su na povratku zarobili austrijski i njemački feudalci ljubomorni na njegov uspjeh. Mlečani su sagradili brodove. koja je bila opkoljena u Messini. Kao rezultat. porazili su Turci.) i osvajanje Jeruzalema. Nijemce. križari nisu mogli skupiti dovoljno novaca da bi platili sve.

. Kada se Franjo vratio u Italiju. ali pod uvjetom da i Židovima i Muslimanima bude dat slobodan pristup Svetim mjestima. Križari su krenuli na put iz Akona. marmelučki egipatski sultani postepeno su slomili križarsko zemljište u Palestini. Egipat je sada postao meta većih križarskih ratova kao važno mjesto koje treba osvojiti. Zatim je išao do Cezareje. Na veliko čuđenje. usprkos seriji neuspjeha na Istoku. Ovo je vodilo do sedmog križarskog rata. Bilo je skoro toliko zavade između križara koliko i između muslimanskih protivnika. Franjo je objasnio sultanu zasluge kršćanstva. koji je pošao od Aigues Mortes (u južnoj Francuskoj). nije stigao sve do 1228. da ga vatra neće dotaći. mislio je Luj. Fridrik II. Poslije prvog uspjeha u osvajanju Damietta. Fridrik II. Fridrika je. koji je nakon duge bolesti stigao već na kraju (1228. Rat je bio osnovan na ideji da samo dječja čistoća može dobiti Božju pomoć i ponovno osvojiti Sveti grad. Bili su prisiljeni prihvatiti ponižavajuće pomirbene uvjete.. Potom je papa vodio pohod protiv Fridrika II. ali je ona skrenula prema Tunisu. straža ga je odvela vladaru i ovaj ga je ljubazno primio. dok nije pao posljednji križarski istureni položaj (Akon) Godine 1291. Na kraju. Godine 1270. SEDMI KRIŽARSKI RAT: Luj IX. Nil je poplavio područje. prema novoj strategiji. Hospitalci su izbjegli do Rodosa gdje su izgradili glavni stan i 63 . Pristup do Jerusalema za kršćanske hodočasnike bio je omogućen vrsnim pregovorima Fridrika vođenim sa Sultanom 1228. Ivana Lateranskog u Rimu. Nakon 1250. koji je postao novo središte operacija. Legenda je dodala i drugo poglavlje. koji se javlja u ovoj priči nešto kao piroman. To je bio Franjo Asiški.) bili ograničeni na obalni dio s glavnim gradom Akonom. dakle sve do tog vremena postojao je peti križarski rat. Četrnaest godina kasnije ova utvrđenja je rušio marmelučki sultan Bajbars.. Sultan je bio razuman čovjek i rekao je 'ne' ovakvom iskazivanju oduševljenja. jer se sva oštrica rata okrenula protiv oslabljenog Bizanta. imao je fino rješenje. Jeruzalem je nazvao gradom triju religija. na baltičkim područjima i u južnoj Francuskoj protiv albigenza. čovjek toliko nezasitne ljubopitljivosti. Car ga je brzo zaključao u jednu sobu s divnom djevojkom i namjestio se promatrati ovaj susret kroz ključanicu. U ovom času obje su strane bile podijeljene i prepirale su se jedna s drugom. Sveti Franjo. napredovali su prema Kairu. papinski je izaslanik odlučio marširati dalje bez njega. a onda je zamolio da se zapali lomača u koju bi zakoračio kako bi demonstrirao predanost svojoj vjeri i rekao mu. Luj podiže drugu ekspediciju. No onda je došao na scenu Richard Kornvalski i potpisao dogovor s Egiptom i ponovno zadobio Jeruzalem. Onda su križari ponovno izgubili Jeruzalem 1244. kojeg je namjeravao porobiti i tako osigurati Palestinu. On će leći s djevojkom. papa ekskomunicirao. postalo je glavni instrument papinske politike. ali su zatim morali stati. ako mu se ona pridruži na krevetu kod crveno užarenih ugljena koje je on povadio iz vatre. On je putovao iz Italije da bi obratio Sultana. križari su izbjegli do Cipra. Kuga (uglavnom dizenterija i tifus). god.. PETI KRIŽARSKI RAT bio je pokrenut od strane Inocenta III. Bio je nazvan krštenim Sultanom zato što je držao harem. st. Dalje su tekli događaji protiv križara i na kraju su izgubili sve osim jednog uskoga pojasa duž obale Palestine. Ovaj je križarski rat izmislilo papinstvo u crkvi Sv. nije stigao sve do 18. stoljeću papa se bavio organiziranjem križarskih ratova u Španjolskoj. g. desetkovala je križare za vrijeme opsade i Luj je umro. Car je bio toliko impresioniran da je uklonio djevojku i proveo noć u žarkoj diskusiji s Franjom. susreo ga je netko koji je isto tako bio svojevoljan kao i on sam. kojeg je papa na kraju porazio. na kraju. Ipak je saslušao i otpustio Franju da ide mirno svojim putem. gdje je utvrdio grad kao pokoru. god. Luj je to pripisao svom raspuštenom životu. U ranom 13. Morao se platiti velik otkup za njegovo oslobođenje. ni jedna ni druga strana nije napredovala.nisu ni stigli u Svetu zemlju. Na kraju su mnoge od njih nesavjesni trgovci prodali u ropstvo kad su ih silom odveli do Tunisa. Križari su izvršili opsadu na grad Damietta u Egiptu.. zapravo car Fridrik II. Nije uspio i bio je uhvaćen. Zapravo nije bio pa su Luj i križari opsjeli Tunis. Križari su u razdoblju o kojem govorimo (13. Uslijedio je križarski rat djece koji je bio fijasko.). kada se jedan fratar boreći se. 1219. mjeseca. ŠESTI KRIŽARSKI RAT je poveo ekskomunicirani Fridrik II. koji je. Europa je bila ovim sablažnjena i papa je zagovarao križarski rat protiv Sicilije! Ali pristup Jeruzalemu ponovno je bio izgubljen. je bio veoma širokouman za svoje doba. Nažalost. je poveo sedmi križarski rat (1248. g. a križari su zaglibili. istočno i zapadno kršćanstvo zajednički živjeli dugo vrijeme. Vojska je bila bez vođe – njemački car. Famagusta je preuzela ulogu Akona. gdje se nadao vidjeti obraćenje Emira. Fridrik II.). sklon kršćanstvu. rekao joj je.. s ciljem osvajanja Egipta. kad su Turci napali od sjevera i oslobodili Sveti grad od njemačke posade. ali ovoga puta protiv Egipta. Dakle. predao muslimanskim vojnicima i zamolio ih da ga odvedu svom vođi. dolazio je sa Sicilije gdje su islam. kada je velik dio križara već krenuo kući. Križarstvo.

sve dok su kršćani redovno plaćali porez. Mongoli u tom vremenu još nisu bili Muslimani i uvažili su prilagođavanje kršćanstvu. Dva daljnja križarska rata su bila vođena na Balkanu da bi spriječili muslimansko napredovanje. zapadne vlasti su uvažile mogućnost sklapanja dogovora s Mongolima. a u 410. viteški redovi. No. ali su se na kraju ipak odlučili protiv njega. Zapad su počeli napadati: S juga Muslimani u Španjolsku. Došlo je do kratke renesanse za vrijeme Karla Velikog. pretvorene su u džamije ili islamske škole. bilo je u samostanima. a svečani ophodi su postali izvanredni. Križari nisu ostvarili svoje ciljeve. I hospitalci i njemački vitezovi pregrupirani su i bavili su se sljedećim bitkama: Hospitalci su stalno napadali muslimansko brodovlje u Mediteranu.). 7. Zapadna polovina Rimskog Carstva počela se raspadati prije barbarske invazije krajem 4. g. Rezultati križarskih ratova su bili sljedeći: 1. kao što su bili albigenzi ili protiv bilo kojih drugih političkih neprijatelja (čak i katolika). je sam grad Rim bio opsjednut. Neki su počeli govoriti u prilog mirnim misijama za obraćanje Muslimana umjesto vojnih pohoda s ciljem da ih podjarme. Prije toga postojala je uvažena tolerancija muslimana prema kršćanima. kršćanskih crkava ili spomenika bilo je zabranjeno. Ovo se pak nikada nije ostvarilo. 9. Neuspjeh križarskih ratova omogućio je muslimansku invaziju u južnu Europu. o brzom hapšenju i smaknuću redovnika. 5. filozof-teolog. jer Zapad nije više imao pogodnu vojsku za obranu ovog područja. god. Njihovi motivi su bili upravljani njihovim vlastitim traženjima. ni kod Varne (1444. kršćanski hodočasnici dali su izvješće o strahu. križari su mogli napraviti ugovor kojim bi im ovi mogli dati cijelu Palestinu kao tampon-državu između njih i egipatskih marmeluka. Oni nisu iskoristili ovu mogućnost i na kraju marmeluci su prošli kroz Palestinu i pobijedili Mongole 1260. koja su bila pod kontrolom muslimanskih obitelji! ZNANOST I FILOZOFIJA U SREDNJEM VIJEKU UVOD U latinskom Zapadu je teologija i općenito naučavanje u Srednjem vijeku prolazilo kroz više stadija. iz koje je izišao jedini izvorni mislilac mračnog doba. se naziva Mračno doba. potjecalo je od Boetija. sa sjevera Skandinavci.) u Bugarskoj. Doveli su do konačnog raskola između Pravoslavne i Katoličke crkve. Kada su Mongoli napredovali prema Palestini 1259. 4. Lazara. Najveći dio spomenika u Jeruzalemu. Razdoblje od 476. koji su na Istoku živjeli neko vrijeme. popravke odobrene samo s dozvolom muslimanske vlasti – eufemizam za pretjerane globe ili mita. 2. U nekoliko slučajeva tokom križarskih ratova. Templari su također napustili Palestinu. st. Jedino znanje filozofije koje su ljudi dobili. dok su se njemački vitezovi borili protiv poganskih Litavaca od baze u Marienburgu (danas: Malbork u današnjoj Poljskoj) gdje su izgradili relativno neovisnu križarsku državu s papinskom privolom. Mnogi križari. 8. Križarske je ratove sada organizirao papa u borbi protiv heretika. kao hospitalci ili ivanovci. u bitci kod En Haroda. Građenje novih. izgrađenih za vrijeme križarskih ratova.čak postavili potporu na turskoj obali kod Bodruma. uglavnom zato što su se borili među sobom pa nisu iskoristili stratešku premoć. Osvajanje Carigrada istočnjacima se duboko usjeklo u pamćenje i bilo kakvi odnosi koji su još postojali između njih i Rima. Muslimani su srušili kad su se vratili pod vodstvom sultana Bajbarsa. prihvatili su istočne običaje (vidi običaj moljenja krunice). Za križarskih ratova osnivali su se tzv. vitezovi sv. Crkve koje nisu bile srušene. jedino izučavanje koje se održalo. 3. god. pogoršali su se. 476.). Kršćanima je bilo dozvoljeno posjetiti samo neka od svetih mjesta. teutonski ili njemački viteški red. 6. koji su živjeli na njihovoj teritoriji. Vrativši se. da bi porazili Muslimane. ali ni jedan ni drugi nisu uspjeli – ni kod Nikopola (1396..) prisilno ih je raspustio Filip Lijepi u Francuskoj koji je želio dohvatiti bogatstvo ovoga reda. malteški vitezovi. Za vrijeme ovih bura. Ivan Škot Eriugena. zadnji zapadni imperator (car) bio je svrgnut od gotskog kralja i Zapadno carstvo prestaje egzistirati. Zvona nisu zvonila. g. Nakon pada Rodosa. templari. g. do 1000. ali nedugo potom (1307. Križari su učvrstili neprijateljstvo između kršćana i Muslimana. nastanili su se na Malti (1533. 64 . Ali od tada pa na dalje su bili smrtni neprijatelji.

su bile u Laonu. nije ju se pokušavalo podržati razumom. Filozofija i teologija su pošle svaka svojim putem. Padova. Glavne katedralne škole u Sjevernoj Europi u 11. nakon što je redovnički pokret posustao. Prva sveučilišta bila su Bologna. kao i aritmetiku. Poslije Karlovog carevanja.ne za dugo. Za njih je najvažniji bio sustav. teologija je ušla u novu i opasniju etapu. logiku. U 13. ali papinstvo sprovodi novu reformu čisteći crkvu od korupcije. Bonaventura). Bili su oštroumni. Diploma je u osnovi bila dozvola poučavanja. Chartresu i Kölnu. Prvi kršćanski pisci – smatrali su ih nepogrešivima. Obrazovanje se odvijalo i u katedralnim školama. st. Iako je uključivao gramatiku. pravo i teologiju. međutim. Filozofija se pojavila ne samo kao oruđe teologije. st. Razvoj filozofije i skolastike Misaona djelatnost u Srednjem vijeku nastavljena je temeljem onoga što je prethodilo – klasične grčke filozofije. Prirodna teologija je bila zamijenjena golom vjerom u Božje otkrivenje. Stoga nisu bili izvorni mislioci. vikinški su pohodi nanijeli daljnje pogoršanje. vrtili su se u krugu. Bilo je to onda kada su Aristotelova djela prevedena na latinski jezik. Suočen s ovim izazovom. To je idealističko naučavanje po kojem opći pojmovi (ili univerzalije) realno postoje prije stvari (tj. Anselmo. U 14. onako kako je tumače crkveni oci. u njima su se školovali i laici). razdoblju nestabilnosti. Konceptualizam je učenje po kojem pojam nije uroćen i postoji samo u mišljenju (tj. već sintetičari i logičari. Predavalo se 'sedam slobodnih umjetnosti' – rimski sustav znanja koji se smatrao neophodnim za obrazovanje jedne osobe. Biblije i učenje prvih kršćanskih pisaca. Razum se koristio (npr. Cambridge.. Vilim od Champeauxa). prije stvaranja materija kao vječne ideje u Božjom umu ili kao uroćene ideje u našem umu – v. Salerno. državni službenici). sadržaj im nije bio toliko važan. i 15. st. Ostali su učitelji mlađe školarce poučavali latinskoj gramatici. Razvila su se tri značajna učenja srednjovjekovne skolastike: Platonski realizam s formulom 'opći pojmovi prije stvari'. učenje je bilo ograničeno na samostane u kojima su se nalazile škole za obrazovanje redovničkih pripravnika (no. st. Ali je Abélardove metode slijedio Petar Lombardo. Salamanca i Toulousu. kod Anselma) da bi obranio vjeru. Većina studenata postaju svećenici (tj. međutim. Zbog toga ga je Bernard iz Clairveauxa koji je zastupao stariju. produžena platonskom linijom. se stoljeću probuđuje monaštvo. Katedralne škole postepeno su se razvile u sveučilišta (u početku su to bile zadruge nastavnika ili školaraca. 3. 2. Skolastici su sintetizirali sve te tokove mišljenja. a teologija se počinje studirati van samostana. jer su im izvori bili pogrešni ili su različiti sustavi bili međusobno nepomirljivi. Biblija. aristotelovski realizam s formulom 'opći pojmovi u stvari'. Samo su diplomirani studenti mogli studirati medicinu. zabilježen je porast skepticizma o mogućnosti sklada teologije i filozofije. Oxford. Naprednim studentima 'Rektor' je predavao 'sedam slobodnih umjetnosti' (artes liberales). Akvinski izvodi sintezu. predavanja logike ili filozofije su obično zauzimala glavni dio nastavnog programa. samostansku teologiju. Ovaj proces je započeo Williamom Occamom. Umjerenu varijantu tog realizma (konceptualizam) zastupali su Duns Skot i Abélard. za teologa je bilo važnije biti izučen filozof nego Božji čovjek. Pristalice tog shvaćanja nazvani su 'realistima' jer su smatrali da ideje sačinjavaju 'konačnu stvarnost'. 65 . Toma Kempis). u materijalnom umu). astronomiju i glazbu. dok su neki pokušali očuvati stariji platonistički svjetonazor (npr. a znanje je bilo svedeno na religiozno izgrađivanje i štovanje. tj. Teologija tog doba je bila ograničena na samostane. Grčka filozofija. koja se mogla uskladiti s biblijskom teologijom jedino tako da se jedna od njih prilagodi drugoj. Stoga se stvarnost nastavlja s neba na zemlju. U 11. koji je uživao Bernardovu podršku. Petar Abélard je išao čak i dalje primjenjujući filozofske metode u teologiji. ukorio. REALIZAM: Platonova idealistička ontologija. Njihovi izvori su bili: 1. Parizu. koje su preuzele vodstvo u 11. Razvoj znanosti i učenja U ranom Srednjem vijeku. Pristupa se ispitivanju logike i spekulacije i raspravi. i nominalizaam s formulom 'opći pojmovi poslije stvari'. Teolog se suočava s pitanjem odnosa vjere (teologija) i razuma (filozofija). geometriju. retoriku. Konačna stvarnost nije ono što vidimo (ono što je privremeno i prolazno). koja pretpostavlja realnu opstojnost svijeta ideja. poput sindikata). da bi ih uklopili u logički sustav. Praktična je duhovnost postala još mističnijom (usp. Tom se prilikom budi učenje. Pariz. već kao suparnički sustav mišljenja. već je to vječni svijet ideja (stvari koje vidimo odrazi su tih ideja). To dovodi do skolasticizma. Montpellier. Skolastici se svejedno nisu međusobno slagali.

koji je prvi pokušao pomiriti vjeru i razum. živeći u doba kad je Rimsko Carstvo bilo na zalazu. Dakle.). ali s potpuno racionalističkog stajališta. st. Drugi učenjak. a ne božanskog. Dok je Platon pretpostavljao statičan svemir. kada se ponovno proučava Aristotel. No u sljedećih stotinu godina. ideje su plod ljudskog. potpun. skolastici su u ranom i kasnom Srednjem vijeku bili najviše zaokupljeni načinom izmirenja s Aristotelom. Stavljen je veliki naglasak na prihvaćanje tradicije i autoriteta. sva su djela postala dostupna zajedno s velikim brojem komentara na arapskom jeziku. Pokušao je uskladiti vjeru i razum – veza kojom se poslužio bila je Aristotelova logika. uma.) predložio je dva pogleda na istinu: filozofija je jedna kategorija istine. Abélard je prvi ta proučavanja popularizirao u Parizu. nominalizam je obnovio William Occam. španjolskih Židova i stanovnika južne Italije. Problem univerzalija postavio je prvi Porfirije u svom komentaru Aristotelovih kategorija. Prvi skolastik (čovjek koji pokušava pomiriti vjeru i razum.-1274.). već samo pojedinačne stvari. Rođen je u Aquinu (Italija) u plemićkoj obitelji. no kasnije je uvidio da su filozofija i religija nespojive pa je osudio Aristotelovu teoriju spoznaje. ARISTOTELIZAM: Posljedice ponovnog otkrića Aristotela bile su dalekosežne. koje predstavljaju pokušaj da se materijal organizira i složi prema temama.). Poslije je u skolastici glavni predstavnik nominalizma Roscelin (crkva ga je osudila 1092. svi su znanstvenici tumačili jedino Sveto Pismo. Averroes (Ibn Ružd) (1126. bio posljednji zapadni učenjak prije 12. cijele spoznatljive stvarnosti. gdje je proveo ostatak života u proučavanju (izuzev kratko vrijeme u Italiji). Taj se proces odvija ciklički tako da svemir nije nikada ostvario svoj cilj. Aristotel je klasificirao sve znanje svojega doba koje mu je bilo dostupno. crkva je težila ka apsorbiranju i njegovom pomirenju s kršćanstvom. Aristotel je pretpostavljao svemir u razvoju. Stvaranje itd. Zapravo. TOMA AKVINSKI (1225. Postao je dominikanac i na koncu je studirao u Parizu kod Alberta Velikog iz Kölna. koji se mogao razviti samo do određene granice. Iako djelo Petra Abélarda predstavlja jedan od prvih pokušaja da se to učini. U 14. Zatim je citirao autoritet – tekst iz Pisma. Jedan od muslimanskih učenjaka bio je Al-Ghazali (1059.NOMINALIZAM: Skolastičko naučavanje u kojem nisu primarne opće ideje. Razumsko nagađanje svedeno je na najmanju moguću mjeru.-1198. ono što je bilo prihvatljivo za kršćanstvo od onoga što nije. trudio se odvojiti (na svoje vlastito zadovoljstvo). a teologija druga. KONCEPTUALIZAM = pojmovi (opće ideje) su u ljudskom umu (ali nisu urođene) ovisne su od materija (poslije stvari). st. Postao je zatim predavač u Parizu. Najbolji primjer te metode jesu Izreke Petra Lombarda. je li Bog svemoćan?. Prije nego što je Aristotel bio ponovno otkriven. uistinu. Njegova su djela ponovno otkrivena posredstvom Muslimana. ali se ona stalno pokušava razviti do misli i inteligencije. g. Griješimo li bez da to želimo?). Njihova su mišljenja zapisana i uspoređivana. Počeo je svojim problemom (npr. odlomak iz crkvenih otaca ili navod iz Aristotela. Svijet je vidio kao golem. Pristup je drugačiji u 12.) je bio najveći skolastički teolog u Srednjem vijeku. NOMINALIZAM = ne postoje opće ideje. koji je.-1111. Materija i oblici su vječni. sam po sebi jasan organizam. koje su mu bile dostupne.-524. Upotrijebio bi tada Aristotelovu 66 . st. dva najpoznatija zapadnjačka učenjaka koja su pokušala sintetizirati Aristotela i kršćansku misao bili su Albert Veliki i Toma Akvinski. Ni Platon ni Aristotel nisu vjerovali u Boga kao osobu. ali su bila ograničena na malen broj Aristotelovih knjiga. REALIZAM = pojmovi (opće ideje) su u Božjem umu i postoje nezavisno od materija (prije stvari). Opće ideje postoje samo poslije stvari kao imena koja su čisti jezični izrazi.. I Muslimani su se morali izmiriti s Aristotelom i to još ranije nego zapadnjaci. Kršćanski su mislioci po prvi puta bili suočeni s potpuno racionalnim tumačenjem ljudskog iskustva i. kao što su Trojstvo. u potpunosti upoznat s grčkim tekstovima Aristotelovih filozofskih djela (studirao je u Ateni i Aleksandriji). posebno unutar Aristotelove logike) je bio Boetije (480. Suočena s takvim žestokim napadom. možemo vidjeti na koji je način raspravljao. st. Prikazao je svemir koji se razvija: U njemu je sve materija. pokušavajući uskladiti oba sustava. Ne postoji individualna besmrtnost odvojena od tijela. Ideje su svojstva povezana sa stvarima (poslije stvari). Čitajući njegova djela. Međutim. Obje su istinite. koji je bio sličan napadu darvinizma u 19.

smatrajući opće pojmove mentalnim pojmom – ne postoje ideje odvojene od čovjeka ili u umu Božjem. Neke njegove izjave je 1277. Tako je preokrenuo Anselmovu ideju i predstavio metodu sumnje. On je doprinio prvi detaljni izvještaj o pretvorbi (transsubstancijacija): prema njemu pretvorba se događa u nutarnjoj biti (supstancija) a ne u vanjskom izgledu koji je dostupan osjećajima. i o prenošenja zasluge. međutim. PETAR (Pierre) ABÉLARD (1079. Bio je prije svega predavač u Parizu. 67 . U svojoj knjizi Sic et Non (Da i Ne) prikazao je metodu sumnje (kasnije je to preuzeo Descartes). a ne u ono što je tvrdilo Pismo. Sumnjao je uglavnom u ono što je nalagala crkvena tradicija. 5. da bi usporedio autoritete. Štoviše. c. Osim svoje teorije znanja.-1253. eksperiment te mjerenja kao sredstva za razumijevanje svijeta.-1274. Božje postojanje možemo filozofski ustanoviti pomoću pet dokaza koji se temelje na Božjem djelovanju u svijetu. Istakao je da su postojeći autoriteti često u protuslovlju. bilo koji problem se može riješiti 'rezoniranjem' (logikom). Čovjek može doživjeti Boga samo kada se povuče iz svijeta i traži odraze ili sjene u materijalnim stvarima (novoplatonsko shvaćanje). ali je Abélard rekao: 'Sumnjajući dolazimo do ispitivanja.) katolički reformatori koristili njegova djela za izradu odluka.-1292. budući da se Bog razlikuje od čovjeka po kvaliteti i po kvantiteti. osudilo Pariško sveučilište. Kasnije su. ROGER BACON (1214.-1142. 4. Stoga je prirodna spoznaja Boga (odvojena od objave). 1. Na drugom svijetu se do spoznaje dolazi putem mističnog iskustva. U svojoj knjizi Sic et Non također raspravlja o odnosu vjere i razuma. Prema njegovom shvaćanju. BONAVENTURA (1221. popularan nastavnik koji je učinio Pariz intelektualnim središtem. Akvinski je učinio druge važne doprinose. b. na Tridentskom saboru (1543. Anselmo je rekao: 'Vjerujem da bi mogao razumjeti'. Izradio je doktrine o smrtnim i lakim grijesima. 3. a zatim Benediktinac. a ne svoju sposobnost mišljenja. Na taj su način. Prema njemu Adam je izgubio prilikom Pada samo sposobnost samosvladavanja. Oduprli su se metodi Tome Akvinskog i postavili temelj suvremenoj znanosti svojim eksperimentalnim proučavanjima ponašanja svjetla. da na osnovu osjetilnog opažanja možemo nešto dokazivati ili pobijati putem negacije i analogije do vječnog svijeta. papa je tomizam proglasio 'zauvijek neospornim'. Međutim. do spoznaje se dolazi na različite načine: Na ovom svijetu. preko iskustva . a ne logičko dokazivanje. Ovo stajalište se zove konceptualizam: Učenje po kojem pojam postoji samo u mišljenju (poslije stvari). Filozofija koja se temelji na podacima koji su svima dostupni preko osjetila (to je osnova prirodne teologije). nisu svi prihvatili. naglašavao je činjenicu da veoma malo poznajemo Boga.) je bio upravitelj franjevaca i profesor teologije u Parizu.) su bili franjevci. Grosseteste može se shvatiti i kao prethodnik Wycliffe-a zbog svog biblijskog propovijedanja (na engleskom) i zbog protivljenja zloupotrebe papinstva. osim zla. g. Duns Scot i William Occam osuđivali su ga zato što nije uvidio da su razum i objava često u protuslovlju. Toma je oslabio doktrinu izvornog grijeha.dijalektiku (način razmišljanja). 2. Godine 1879. Ovu metodu je primijenio na doktrinu okajanja. u njegovom vremenu. maglovita i do nje se dolazi jedino analogijom. Prema shvaćanju Toma Akvinskog. što predstavlja izuzetak. Nije se slagao s Tomom Akvinskim i smatrao je da Boga nije moguće razumski spoznati. Jedan je od začetnika skolastike. U osnovi nije priznavao postojanje intuitivnih ideja i tvrdio je. Abélard je pokušao pronaći srednji put između pozicije realista i nominalista. Sve znanje o Bogu nam dolazi putem analogija. Naglašavali su promatranje. Teologija. koja se temelji na objavi i logičkom zaključivanju na osnovu objave.) bio je dinamičan. Bog je počelo svega. apostoli došli do spoznaje koja im je omogućila pisanje Novog zavjeta. a onda došao do odgovara. Postojanje Boga može se dokazati putem razuma. Njegova teorija spoznaje: Postoje tri vrste znanja: a.-1563. Njegovo traganje za vrhovnim autoritetom pripravilo je put Lutheru. Mistična spoznaja.) i ROBERT GROSSETESTE (1168. a ispitivanjem dolazimo do istine'. U tome je preteča Descartesa. Tomu Akvinskog.

još ih je manje posjedovalo osnovno znanje 68 . već volja (vidi kasnije pojmove Blaise Pascala). WILLIAM OCCAM (1290. već istraživanje Biblije. b. Srednjovjekovni su teolozi smatrali da Pismo može tumačiti samo učena nekolicina pod vodstvom crkve. Ušao je u franjevački red. Biela i "modernog puta". On je dakle preteča egzistencijalizma. Dok je Akvinski tražio sjedinjenje teologije i filozofije. Samo je nekoliko tumača polagalo pažnju na povijesno i doslovno značenje biblijskog teksta. d. njegova teorija o Mariji postala dogmom.). Njegove filozofske dokaze o Božjem postojanju. Oštro je osuđivao Tomu Akvinskog: a. bio je franjevac i njegovo je učenje (koje je prevladavalo u kasnom Srednjem vijeku) postalo poznato pod nazivom skotizam. Kao i William Occam. ne razumom ili prosvjetljenjem te da je Božja volja iznad svega. duhovni (za čim treba težiti). U potpunosti je odbacivao papinski autoritet u svjetovnim pitanjima. Tominog ponovnog tumačenje Aristotela. Samo pojedinac može biti stvaran: Ne postoje univerzalne ideje. Tvrdio je da je savršenije očuvati nekoga od izvornog grijeha. Alegorijski (poučava nas što trebamo vjerovati). Moralni (što trebamo činiti). oni su u stvari osudili polu-pelagijansku teologiju Ockhama. g. Rekao je da se Bog može spoznati jedino vjerom. Oživio je polu-pelagijanizam (koji je bio osuđen na Oranskom saboru 529. Prema Williamu nevjernik može zaslužiti milost čineći dobro svom svojom snagom.) je rođen u Ockhamu (engleskoj pokrajini Surrey). I on je napao njegov aristotelizam. Osuđivao je papinstvo i to ga je ubrzo uvalilo u nevolje. U stvarnosti je i Aristotelovo učenje u osnovi ateističko pa se stoga ne može izmiriti s biblijskim shvaćanjem. a koja u stvari nisu imala nikakve veze s biblijskim tekstom. Dalje je naglašavao važnost Božje volje: Ni jedna od odluka nije prouzročena vanjskim prilikama. William je tvrdio da zadatak teologa nije dokazivanje razumljivosti kršćanskih doktrina. Do tada je većina katoličkih skolara vjerovala da je ona začela bez grijeha. kako bi se uklopio u njegov sustav sinteza. niti iluminacijom (Bonaventura). Tvrdio je da u ljudskim odlukama odlučujući faktor nisu razum i znanje. Doslovni (govori nam o događajima). Vjerovao je da je filozofija mogla dokazati Božje postojanje i neke od njegovih atributa. koja je tvrdila da je spasenje plod ljudskog slobodnog volja i zasluga. b. već samo vjerom. Zato je moralo biti ono što se i zbilo. Ne postoji nikakva apstraktna misao. Jedina realnost koja se može prepoznati su pojedinci. Mnogo toga o čemu je Toma Akvinski tvrdio da znamo o Bogu. Boga ne možemo shvatiti razumom (Toma Akvinski). srednjovjekovni biblijski učenjaci bili zadovoljni sakupljanjem i sintetiziranjem tradicionalnih objašnjenja teologa iz vremena Origena. Isto je tako smatrao da se svako ispravno znanje postiže empiristički – kroz osjećaje. nego ga izbaviti iz njega. Njegovo učenje o Božjoj milosti i slobodnoj volji čovjeka imalo je utjecaja i u kasnijem Srednjem vijeku. općenito govoreći. Duns se svojom knjigom okrenuo protiv Tome Akvinskog.-1349. c. Tako su. Krenuo je u potpuno novom pravcu tvrdeći da postoje samo individuumi – ne postoje univerzalije. Ovo učenje je postalo poznatim kao 'moderan put' (via moderna) u kojem je Luther bio odgojen. a oni se mogu poznavati jedino kroz iskustvo osjećaja. Kad su protestantski reformatori kasnije odbacili skolasticizam. Postojanje Boga se ne može dokazati – moguće je samo 'otprilike argumentirati'. Duns je tražio njihovo odvajanje. čija je egzistencija neovisna o Bogu. On je dakle pionir zapadnog individualizma. a ne plod Božje slobodne milosti.DUNS SCOTUS (1266. Srednjovjekovna je crkva vjerovala da treba podržavati tradicije i dogme prvih kršćanskih pisaca. iako Anselmo. tvrdeći da ne priznaje nikakvu razliku između postojanje i biti. Konačno je 1845. zavladala je neukost i nepismenost tako da je proučavanje Pisma bilo ograničeno na samostane. ne dolazi zapravo po razumu već po otkrivenju. Bernard iz Clairvaux i Bonaventura su bili protiv ove ideje. Odatle mu je ime Scotus = Škot. Bio je glavni odvjetnik doktrine Marijinog bezgrešnog začeća. Ali ovdje prihvaća načelo koje je drugdje nijekao: Snaga razuma nam govori nešto o Bogu.-1308. ali ništa više. Biblijsko tumačenje nije nikada bilo tako nejasno kao u Srednjem vijeku.): Rođen je u Dunsu (Škotska). za koja se tvrdilo da objašnjavaju Pismo. To je zadalo smrtni udarac metafizici i uzrokovalo nered u intelektualnom svijetu kasnog Srednjeg vijeka. g. jer ideja ne može postojati van uma pojedinca. koja se sastojala od četiri razine: a. Proizveli su na taj način ogromna djela dogmi i morala. Koristila se klasična Origenova metoda tumačenja Pisma. Tražio je da crkvom upravlja papinski zbor i tvrdio da je Krist jedina glava Crkve. Biblija u Srednjem vijeku Nakon propasti Rimskog Carstva. Radikalno je odstupio od ostalih mislilaca po tome što je odbio pobijati Aristotela na osnovu platonizma.

a poslije čak i moravske Slavene i uz pomoć engleskih misionara. XV. Ovo je bio pokušaj da se u njih unese cijela biblijska povijest. Norvežana i Mađara. podređena slavenska manjina ih je apsorbirala. Veći prozori su sada mogli predstaviti ono što se ranije moralo uklesati u kamen. ali se ovo kasnije gubi i dobiva oblik (†). Bio je učitelj hebrejskog i objavio je prvi tiskani Biblijski komentar. CRKVENE ZGRADE Izgled srednjovjekovne crkvene građevine imalo je dva cilja: didaktički i kultski. IX. gdje je 69 . bačvasti svodovi. kao sredstvima za tumačenje Biblije. Anska je bio prvi misionar koji je djelovao u Skandinaviji. U crkvu ulazi većina Danaca. MISIJSKO ŠIRENJE ZAPADNE CRKVE Opći pregled VII. a ne na zidove. Wycliffe je dijelio Nikolasovo mišljenje. Sada su lukovi bili zašiljeni. Ovo je stvorilo uvjete za postavljanje većih prozora i viših krovova. Latvijci i Prusi na silu pokršteni. mistična igra brojevima i pogrešna značenja riječi. stoljeće – Početak vikinških (tj. Kršteno više Sasa. Oko četiri stoljeća su svećenici i redovnici neumorno sabirali prva kršćanska djela. stoljeće – Pružen otpor Turcima Seldžucima. Turci Seldžuci počinju prodirati u Malu Aziju. Europske se zemlje šire na Zapad u obje Amerike. Španjolsko-židovski učenjak Abraham ibn Ezra ojačao je židovski prijelaz na suvremeno historijsko i gramatičko tumačenje. događa transsubstancijacija. otrcane moralne fraze. tj. Reakcije na taj sustav bile su sljedeće: a) Mistično tumačenje. XI. nose ih snažni zidovi i tzv. obećanja neba i kazne pakla. Početak obraćenja Rusije. Ovo je. Također se običavalo dodati i zvonik. čija su obilježja bile krute dogmatske rečenice. Pojedinosti Karlo Veliki je konačno pokorio Sase. uključujući proučavanje Biblije za osobnu pobožnost. kao posebno zdanje ili kao dio glavne građevine. Islam se naglo pojavio na Sredozemlju. Dijalektično razmišljanje zamijenili su ekstazom i intuicijom. Brzo širenje vjere među Slavenima u srednjoj Europi.hebrejskog ili grčkog jezika. b) Jasno značenje Biblije oživljeno nekim židovskim komentatorima. značilo da su se mogli ugraditi samo mali prozori kroz koje je dopiralo malo svjetla. Švedskoj i među Lužičkim Srbima. posebno Raskijem (Rabbi Solomon Ben Isaac iz Troyesa). Estonci. Luther je bio pod velikim utjecajem toga francuskog znanstvenika. U njima su bili pokazani životni putovi uzvišenih svetaca. Šveđani. sličnost rimskom. Nikola od Lyre (1265. stoljeće – Skandinavci (naročito Varjazi. što znači. Bonaventura i Hugo iz Pariza su bili među malim brojem onih koji su bili naklonjeni tom tumačenju. XIV. koje je bilo potpomognuto slobodnom upotrebom alegorije. a ujedno ih odvaja od štovatelja. stoljeće – Otomanski Turci dolaze do izražaja. koji sada mogu biti podupirani lukovima. Potkraj stoljeća. polagani na stupove. Tako je cijelo ustrojstvo crkvene zgrade bilo prilagođeno ovom nikada ne prestajućem čudu. Tako su crkvene građevine postale knjige za nepismene. kada su knjige bile rijetkost. je nastavio istim pristupom Bibliji. zatim vrline i poroci. za uzvrat. XIII. Većina komentara bili su samo ponavljanja onoga što su rekli prethodni pisci. Bernard iz Clairveauxa. a mnogi nisu znali čitati. međutim. stoljeće – Širenje mongolskog carstva za vladavine Džingis-Kana. stoljeće – Križarski ratovi (pohodi) i početak širenja trgovine. redovnike i zbor oko oltara. stoljeće – Bugari stižu na Balkan. Početkom sredine dvanaestog stoljeća gotički stil je nadopunjavao romanski. stoljeće – Mongolski vladar Timur Lenk (Tamerlan) prihvaća muslimansku vjeru i u potpunosti uništava sve ono što su kršćani postigli na Istoku. Nacrt najranijih crkava poprimio je oblik slova "T". Didaktička namjera se rodila kao odgovor na potrebe vremena iz kojeg potječe. Ovim oblikom se stvara dovoljno mjesta za svećenike. Kultska nakana crkvenih građevina bila je usredotočena na srednjovjekovnu doktrinu mise kojom se prilikom. Drveni krovovi su bili zamijenjeni kamenim. u Rusiji) postaju pošast koja se širi posvuda. danskih i norvežanskih) pljačkaških napada. Konačna pobjeda kršćanstva u Poljskoj. XII. započeo među njima 'misijsku' ofenzivu.1349). Tada su tri razlike igrale dominantnu ulogu. Dovršeno obraćenje Rajnske doline. navodno. Početak vjere u Litvi i sjevernoj Rusiji. Rane bazilike su poprimile izgled zvan romanski stil. VIII. franjevac na Pariškom sveučilištu.

god. Češku su također evangelizirali franački misionari. Za vladanja Tomislava (910. 2) Istarski i primorski Hrvati primaju kršćanstvo potkraj 8.mnoge pogane privukla vjera jer im se činilo da će njome postići više u ovom što su očekivali od religije. i 9. u kome je Bizant priznao Karlu carski naslov i zadržao u Dalmaciji samo primorske romanske gradove. Zbog toga je proglašen svecem. god.-28. st. god. g. Split je u međuvremenu pripao bizantskoj crkvi. Posljednji su se obratili Litvanci. je djelovao misionar pod imenom Ursije i kršćanski knez Višeslav. Obraćanje Lužičkih Srba je bio dugotrajan i mukotrpan proces. također donijeli kršćanstvo. to je bila politička inicijativa i Carigrad je poslao Ćirila i Metodija. stoljeća zahvaljujući djelovanju romanskih kršćana dalmatinskih gradova. i 928. nije bilo nikakvog napretka) i nije dovršeno do 15. kojega je ubio brat 929. st. a pristao je da zemlja u zaleđu tih gradova dođe pod franačku vlast. jer je često bio slučaj da jedna nacija kolonizira drugu (posebno se to odnosi na Germane). Ljudmila pa njen unuk Vaclav. katolicizam. a isto tako i veći dio Danske. ovdje su se sukobile pravoslavne i katoličke misije.). God 1094. MAĐARSKA: Oton je porazio Mađare u bitci kod rijeke Lech godine 955. Trpimir je izdao splitskoj crkvi darovnicu.) održane su u Splitu dve sinode ili sabora (925. g. tj. Proces je dostignuo vrhunac kad je papa okrunio mađarskog kralja Istvána (Stjepana) 1000. Bizant je zaslužan za kristijanizaciju hrvatskih plemena u Duklji. Rangabe sklopili su mir u Aachenu (812. Sukob između Bizanta i franačkoga kralja Karla Velikog se odrazio na političke prilike i teritorijalnu pripadnost područja koje su uz Jadransku obalu naselili Hrvati. God 852.1306. 3) Panonski Hrvati primaju kršćanstvo nešto kasnije također zahvaljujući Francima. st.-97. 70 . Višeslavova prijestolnica je bila Nona (Nin) koji je postao biskupsko sjedište i mjesto iz kojeg su kretale franačke misije. U ovakvom kontekstu je bila osnovana Praška nadbiskupija 973.). stoljeća zahvaljujući Francima. Moć hrvatske države za Trpimira (845. Od 967. Prvi biskup ove dioceze (biskupije) je bio Adalbert Praški (Vojtjech). 1051 priključio je hrvatske krajeve između Gvozda i Drave Ugarskoj. koji je ubijen dok je evangelizirao Pruse 997. koji su. uz rijeku Neretvu i u Zahumlju. Osim toga. Dakle. ČEŠKA je raskinula s Moravskom carevinom i postala nezavisna pod Premislavskom dinastijom (900. potvrđuje saborske zaključke o ukidanju ninske biskupije i o zabrani zaređivanja svećenika glagoljaša. 1) Dalmatinski Hrvati primaju kršćanstvo potkraj 7. Na taj način je papinstvo proširilo svoju jurisdikciju na cijelu Hrvatsku. Knez je prihvatio kršćanstvo i iz kraljevske obitelji došla su prva dva češka mučenika.). nego da štuju stare bogove (npr. Kristijanizacija Hrvata se dogodila u 3 faze.). HRVATSKA: Talijanski misionari (na molbu bizantskog cara Heraklija) zaslužni su za obraćenje velikog broja Hrvata (i Srba) u 7. MORAVSKA: Kršćanstvo je došlo u Moravsku carevinu prvo pod zarobljava-njem zemlje pod Francima u vrijeme Karla Velikog. pobjeđivati u bitkama). čemu se odupirao Grgur Ninski. Za njegove vladavine dovršeno je pokrštavanja Mađara. na kojima su se rješavala pitanja crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj. Isto tako.-64. Dalji pozivi Carigradu da pošalje misionare značio je jedan pokušaj moravskog kneza Rastislava da se otrese svog vazalstva prema Francima. do obraćenja dolazi kasnije nego na drugim područjima. utemeljio je Zagrebačku biskupiju. Ladislav (László) Arpadovič (1077-95) je bio nasljednik Géze. pitanje primata splitskog nadbiskupa i opstanka Ninske biskupije. šireći se u Korušku pomoću galskih i anglosaskih redovnika. U luci Spalatum (Split) je bila ponovno osnovana stara latinska metropolija od Soluna. koji je vladao oko 800. st. jer su Germani morali čekati da prođu valovi invazija (sve do 8. Moravska je prihvatila kršćanstvo kao znak vazalstva. a pooštrava zaključak koji se odnosio na Grgurovu osobu i dodijelio mu malenu biskupiju u Skradinu. Karlo i bizantski car Mihajlo I. Kao rezultat Mađari su bili prisiljeni prisvojiti religiju svojih pobjednika. U srednjoj se Europi prilikom obraćanja u velikoj mjeri koristila sila. Papa Ivan X. Među Dalmatskim Hrvatima u 9. Norvešku i Švedsku je evangelizirala gotovo isključivo Engleska. Prva crkva je bila sagrađena u Nitri 830. U ovom procesu su dva istaknuta imena povezana s uvođenjem kršćanstva: Gyula i knez Géza (972.) očituje se u uspješnim ratovima s dalmatskim gradovima pod bizantskom vlašću i Bugarima te u snažnu kulturnom razvitku (dovođenje benediktinaca u Hrvatsku). Češka postaje vazalna država Njemačke carevine.

Car Heraklije I. pravi osnivač Bizantskog carstva. Pridavala se velika važnost propovijedanju. u nastojanju da se ojača kršćansko predanje (v. st. Mistika postiže ujedinjenje s Bogom i 'postaje božanskom' kroz uzdignuće iznad svakoga shvaćanja osjećaja i uma. Car je. ali se nekako uspio održati. Učili su narod kako se treba ponašati. na Zapadu je stvoreno posebno Rimsko Carstvo. Drugu liturgiju je stvorio Roman Melod u Siriji. Grgur Nazijanski. koji se temeljio na kontemplativnoj molitvi.-404. st. Zaista je zanimljivo to da je na najveću podršku naroda nailazio u istočnim područjima koja su osvojili Arapi. nekoliko je samostana na gori Atos (tzv. Carstvo je preživjelo kasnije upade Langobarčana iz Italije. st. Rimski naslov. Bazilijeva regula je prenesena na Zapad.662. kratkotrajno restaurirao Rimsko carstvo. g. god i izdao seriju zapisa za koje je tvrdio da potječu iz pera Dionizija Areopagita. Do kraja 8. u Carigrad. zapadno od Carigrada. s nekim dodacima iz Jeruzalemske liturgije.) je pisao komentare na njegova djela. Monofiziti su se konačno nakon te vladavine odvojili od službene crkve. upućivao je na to da je njihova služba sveta: Pontifex maximus – vrhovni svećenik. Justinijan. Simeon Novi-Teolog (rođen 949. Sjevernu Afriku. četiri od ukupno pet patrijarhata su se nalazili izvan granica Carstva (Aleksandrija. Maksim Ispovijedalac (580. konačno osuđen u Carigradu. kao posljedica. 71 . Predsjedavao je na crkvenim saborima. carstvo je bilo svedeno na zapadni dio Male Azije. kao 'živa Kristova slika'.). uređujući tekst tako da izgleda što pravovjernijim.) bio je prvi sistematski izlagač tehnike unutrašnje molitve. postala je najraširenijom. Kada je papa okrunio Karla Velikog za 'Cara Rimljana'. Do 800. Ivan Zlatoust).-379. Na žalost. Kasnije su muslimani čak dva puta stigli do Carigrada. Kad su ga napali barbari. ali je narod teško prihvaćao obrazovanje. dio Španjolske. Monaštvo je prilično rano postalo obilježje istočnog kršćanstva – tamo se u stvari pojavilo. postao gospodar Rimskog svijeta. i 5. Carska je vlast bila zemaljski odraz Božje nebeske vrhovne vlasti. Bizant (Carigrad) 626. Konstantina se smatralo Božjim zastupnikom. Prijestolnicu je preselio na Bospor. g. Nakon Adalbertove mučeničke smrti (ubili su ga pogani Prusi 997. g. Liturgije i pobožnost Liturgijska tradicija Istočne crkve razvijala se u Carigradu od 4. samo Ravenna je preostala kao bizantsko vlasništvo. Veliki broj kršćana emigrirao je na Zapad uslijed provala Perzijanaca i kasnije Arapa. st. Bugara s Dunava. On je također otvoreno govorio o svojim duhovnim iskustvima. Rim je također bio izvan granica. U 14. južni dio Balkana. Druga vjerska polemika u to doba bila je još značajnija – bila je to polemika u svezi ikona. g). Dalmaciju. Monofizitizam je 681. u pravoslavstvu Krist je pod utjecajem dviju paralela suhoparnog skolasticizma i ekstremnog misticizma postao mističnom figurom koji ima malo zajedničkog s Kristom iz Evanđelja. Razvilo se dalje Teodozijevo zakonodavstvo. RAZVOJ ISTOČNE CRKVE Konstantin je do 324. postalo veoma značajno. nedaleko Soluna. osvojivši natrag od barbara Italiju. a heretike i raskolnike progonila je svjetovna vlast. posljednjih godina svoga života nije mogao spriječiti prodiranje Arapa u Siriju. Za vladavine Justinijana (482-565). Slavena iz Grčke. naročito u 4. iako je prva nadbiskupija bila u Poznanu. st. Nakon 10. Svetoj gori). Obratio je na kršćanstvo novoplatonistički misticizam (način uzdignuća u zajedništvo i jedinstvo s onim 'jednim' putem negacije). Izgrađivala se na liturgijama iz različitih dijelova Istoka. započet je pokret radikalnog misticizma. Antiohija i Jeruzalem bili su pod muslimanskom vlašću). su opsjedali Avari i Sasanidi iz Perzije. g. koji su carevi uvijek nosili. Carstvo se obratilo za pomoć Francima. Ivan Škot Eriugena je pisao latinske prijevode njegovih djela oko 850. Međutim. izgrađen je veliki broj crkvenih zgrada. ali je izgubilo veliki dio područja. Neki sirijski kaluđer pisao je oko 500. uzduž Egejske obale.) i Ivana Zlatoustog (398. Smatrao se osobno odgovornim za jedinstvo. stajao na čelu crkve. U početku je rimski car igrao najvažniju ulogu u crkvi. Palestinu i Egipat. Predvodio je protunapad i porazio protivnike.POLJSKA: U Poljskoj su važna imena Mieszko i Bolesčaw Chrobry. kojeg je nazvao 'novim Rimom'. Na zapadu su sačuvane samo Italija i Sicilija. Dionizije je svojim radom utjecao na Tomu Akvinskog i srednjovjekovni misticizam. g.. srednji i južni dio Grčke te uski dio Jadranske obale. On je bio sveti Bernard Istoka i kao takav došao je u konflikt s onima koji su zastupali formalniji i više filozofski pristup (kao Stjepan). Njegov cilj je bio uvidjeti nešto od nestvorenog svjetla Božjega. Svećenstvo je sve više obredno usmjereno. Liturgija Bazilija Cezarejskog (370. Na žalost malo kasnije ponovna provala barbara (Lombarda) je preplavila Italiju i. njegovo je tijelo doneseno u Poljsku i pokopano u Gnieznu.

tj.12). Budući da se to smatralo 'kraljevskim postupkom'. na određeni način. one koji su bili za ikone žestoko su progonili. brada spuštena na grudi. Ali 1347. kao što je to Grgur tvrdio. To je dovelo do zloupotrebe i idolopoklonstva. lišio vlasti rimskog biskupa. Polemika o ikonama Važnije pitanje bilo je: Što je dovoljno sveto da zaslužuje štovanje? Do početka 7. Pravilno držanje dok se jednostavna molitva recitira. gdje se nalazi srce. Od 6. Međutim. smiluj mi se!' Napadali su ga takvi poput Barlaama. Samo su se te stvari smjele smatrati svetima.) bio je predstavnik ovoga mističkog učenja kvijetističke sekte hesihasta. Grgur je tvrdio da se Bog može vidjeti i upoznati neposredno (gnostička ideja. Međutim. a ne neposredno. samo su zaređeno svećenstvo i posvećene građevine bile. održan sabor koji je osudio izradu ikona kao idolopoklonstvo. Možda su ga ponižavajući porazi i strašan potres podsjetili da Izraelov Bog kažnjava idolopoklonstvo. Do kraja 6. Za vladavine Lava III. da se Bog može poznavati jedino posredno (indirektno). u Njegovoj aktivnosti prema nama. Svoju tvrdnju temelji na Platonovom shvaćanju da je sve što opažamo na ovom svijetu samo imitacija vječnoga izvornog oblika koji može spoznati 72 . To je više od bilo čega drugog prisililo rimskog biskupa da se za podršku i zaštitu obrati Francima. Biblije i elementima Gospodnje večere. Justinijan je čak dao iskovati novac s likom Krista. On je također bio povezan sa samostanom na gori Atos. Ivan je objasnio da slika nije nikada istobitna s izvornikom. Sve preostale ikone morale su se uništiti. Njegovoj blagodati. Redovnici su posebno ograničili kult štovanja svetaca uništavajući relikvije i osuđujući molitve svecima. oslobađa Grgura svih prethodnih optužaba i njegovo učenje je prihvaćeno kao službeno u svim iIstočno-pravoslavnim crkvama. pri čemu je preporučljivo posebno držanje tijela kao pomoć za koncentraciju. tvrdi da su elementi Gospodnje večere prave Kristove ikone. Grgur je objavio knjigu pod nazivom Trijade u obrani Svetih Hezihasta. ali je moguće priči Njegovim radnjama (energijama). st. i crkva i carska vlast poticale su izradu ikona i štovanje svetih monaha. ikone Krista i Marije postepeno su zamjenjivale carske ikone. On je utemeljio samostan u Kilifarevo. godine Ivan VI. koja je sadržala njegove ideje. optužio ga je da je krivovjerac. Konstantin V. koje je bilo tipično za ono vrijeme. Zapadna crkva je odbacila ovu odluku i tako je razdor između Istočne i Zapadne crkve postao još veći. Ikona je jedino važna kao kopija izvornika i podsjetnik. Kao odgovor. Nakon zadobivene pobjede nad požudom i stečenim unutrašnjim mirom. st. On očito vjeruje da su posvećeni kruh i vino istobitni s tijelom i krvlju Krista Boga i čovjeka. Godine 730. Njegova posebna inovacija je prakticiranje tihe molitve. Carigradski sabor 381. budući da su posvećene. Justinijan je iznad glavnoga ulaza u Carigrad podigao veliki spomenik. Na kraju Grgur je postao Salonski metropolit. Ikonoklasti su željeli ikone zamijeniti tradicionalnim kršćanskim simbolima križa. jer prava ikona mora biti istobitna s onom što predstavlja. možemo učestvovati u Njegovim energijama. Razlog ovom prakticiranju bio je dosezanje vizije božanskog svjetla i zajednice s Bogom (obožavanje). Ovo je viđenje blagodati. g. već ga samo oponaša.) započeo je borbu protiv ikona. Smatran je posljednjim velikim pravoslavnim učiteljem (jednim od otaca). On je tvrdio da. svete. i Konstantina V. postaje novi car i. moguće je udubiti se u razmišljanje o Bogu. Međutim. Drugo središte ovog pokreta je bilo Bugarska. njegov glavni protivnik. osakaćeni i prognani. pošto mu je Grgur bio miljenik. Car Lav III (717. na isti se način postupalo sa svevišnjim kraljem Isusom Kristom. koju je apostol Ivan razobličio kao laž u 1 Iv 4. oči uperene na pupak.Grigorije (Grgur) Palama (1297. teologija tog vremena tvrdila je da je Bog potpuno Neupoznatljiv (novoplatonistički utjecaj). Međutim. nije bilo lako. Osim toga. iako mi ne možemo poznati ili učestvovati u Njegovoj suštini (Njegovom najdubljem bitku). Oni koji su govorili u prilog ikonama izopćeni su. Car se osvetio na taj način što je Siciliju. st. Međutim. rimski je papa osudio uništavanje ikona. Naglasak je bio na tihoj meditaciji. gdje Teodozije iz Trnova je postao njegov branitelj.-1360. Barlaam. on ga postavlja za episkopa Soluna. Međutim. koji je podržavao stav. koje su štovali kao posrednike i zaštitnike. Konstantin i njegovi sljedbenici podizali su si ogromne spomenike u Carigradu. taj običaj je imao svoje primjere: U drevnom Rimu carsku se ikonu štovalo kao samoga cara. Sine Božji. Grgur je pokušao riješiti ovaj problem tvrdeći da je Bogu nemoguće priči u Njegovoj suštini. južnu Italiju i čitav zapadni dio Balkana i Grčke. On je započeo dvostruki napad protiv katoličke skolastike (naročito protiv oholosti Tome Akvinskog koji je tvrdio da čovjek može sve znati o Bogu putem filozofije) i istočnog misticizma. On je izvrgao ruglu Grgurev način molitve i tvrdio. U Carigradu je 754. koje je potpuno različito od NZ učenje o ovom pitanju. da se Bog može poznati samo posredno. g. Isusova molitva: 'Gospode Isuse.-741. Obranu ikona je napisao Ivan Damascenski oko 740. izdaje proglas naređujući da se uklone ili unište sve vjerske ikone na javnim mjestima i u crkvama. Tim običajem nije prekinuto ni onda kada je car postao kršćanin. g. Grgur je 1344. Ovo je zapravo bila dobra strana skolastičkog sitničarenja. godine ekskomuniciran iz Crkve. mnogi su gradovi Carstva imali jednog ili više lokalnih svetaca.

Prvi se problem pojavio kada je Rim odbacio 28. s vremena na vrijeme. Na nesreću po njega. st. On je uistinu bio najznačajniji pravoslavni teolog 7.-820.-1638. Najveća reakcija bila je Dositejeva vjeroispovijed. Istaknuto je sljedeće: Biblija je zaista inspirirana Bogom. g. Iako je ikonu pogrešno štovati. Drugi sabor 843. Pokušava obraniti pravoslavlje pred Rimom i zato je stekao neprijatelje među protestantima u Poljskoj. čvrsto vjeruje u nepogrešivost Biblije. sazvala je 787. međutim. Sabrao je ranija učenja Evagrija (Origenov učenik u 4. (813. Na papu (Honorija I. opravdanje vjerom i odbacuje doktrinu transsubstancijacije. Kako bi ga optužili pred pravoslavnom crkvom. uz pomoć patrijarha Tarazija.) je bio teolog koji je postao aleksandrijski patrijarh 1602.) i Dionizija.) i četvoricu bizantskih patrijarha. Značajna je zato što je pomogla iskristalizirati suprotan stav Istočne crkve prema reformaciji na Zapadu. Takvo je stanje bilo do vladavine Mihajla (842. Također vjeruje da je crkva podređena Pismu i da je podložna greškama. gdje je radio. Celibat na Zapadu. Nikejskom saboru 787. U Englesku je odnio primjerak Aleksandrijskog kodeksa (Codex Alexandrinus).jedino duša u nematerijalnom svijetu. Dobra djela zaslužuju nagradu. pomućeni su nesporazumima koji su ubrzo prerasli u nešto veće. Nakon toga je. Njegova žena Irena. negirao je odluke prethodnog sabora i ikone su ponovno odobravane. Odnosi pravoslavstva sa Zapadom U cjelini su odnosi bili dobri. Te su razlike bile sljedeće: a. U nekom smislu. Jeruzalemski patrijarh. objavio djelo pod nazivom Istočno ispovijedanje kršćanske vjere. izglađujući neravnotežu u obojici od njih. Nakon njegove smrti. On je 1629. čvrsto je zastupao doktrinu dvostruke volje u Kristu. koji je bio bolji od Tekstusa Receptusa (Textus Receptus). g.). sve dok sabor za borbu protiv ikona nije 754. Ovo se naročito odnosi na njegovo mišljenje o ikonama (njegovi nazori su naročito prevladali na II. Bilo je to u svezi polemike oko monoteletstva (problema jedinstva Kristove volje). Zadržana je doktrina transsubstancijacije.) nije bio energičan ikonoklast. g. Njegov glavni uspjeh je bio u tome što je skupio ranija učenja otaca u jedan sistematski priručnik. on je bio Toma Akvinski Istoka. 73 . biskupe u Nikeju i čitav ikonoklastični pokret je osuđen i prihvaćeno je stajalište Ivana Damašćanskog. u pravoslavnoj crkvi dolazi do velikih suprotstavljanja njegovim učenjima i njegovi stavovi su više puta osuđivani. Stoga ovo predstavlja istočni ekvivalent Tridentskom saboru. kanon Kalcedonskog sabora (451. Protivnici su odvedeni u zatvor. koji je surađivao s katolicima. ali su inspirirani i crkveni sabori. Za njega je cilj molitvenog života Božja vizija. Bio je također i poznati učitelj misticizma. jer jedno slijedi iz drugog.. U skladu s tim. kada je Sirija pala pod muslimansku vladavinu. kako bi dinastija dobila što veću podršku.). (775. a tijelo bačeno u Bosfor. Godine 1638. ponovno priznat. Lav V. predestinaciju. bačena je anatema i proglašeni su hereticima na Trećem saboru u Carigradu. g. Ova načela vjere označavaju reakciju Pravoslavne crkve prema jednom od svojih teologa koji je bio naklonjen 'protestantskim idejama'. pošto je njegov sadržaj bio prethodna teologija.867. kada je careva majka Teodora odlučila odustati od ikonoklazma. Lav IV. da bi obilježili kraj polemike oko ikonoklazme. Pravoslavne crkve još uvijek svetkuju prvu nedjelju korizme svake godine kao 'blagdan pravovjerja'. koju je ispovijedao čovjek istog imena. st. Međutim. st. Predestinacija je definirana u okvirima arminijanskog razumijevanja riječi "predznao" (unaprijed znao). na kojem su se protestantski prijevodi bazirali do tada. koja je postavila mjerila za daljnje pravoslavno shvaćanje i misticizam. Ivan Damascenski je bio rođen krajem 7.) velika jurisdikcijska prava. dobra djela ne doprinose spasenju. izvršen je veliki pritisak na tursku vladu. Opravdava se vjerom i djelima. Ovo je bilo veoma važno za poziciju crkve. došlo do drugih velikih nevolja koje su ih natjerale da ponovno razmisle o tom pitanju. međutim. u kojem pokušava izmiješati blagi oblik pravoslavlja s blagom formom kalvinizma.) odlučio je da ikonoklazma treba ponovno postati službeni državni stav. Razlike između Zapada i Istoka postale su uistinu značajne tek nakon 6. tadašnji je patrijarh svrgnut i zamijenjen čovjekom koji je bio po carevom ukusu. ali bez Božjeg milosrđa.-780. znači ne priznavati mogućnost utjelovljenja. a carigradski 1620. ne mogu se jednom zauvijek isplatiti svi grijesi. a koju je odobrio Jeruzalemski sinod 1672. Ćiril Lukarski (1572. Isto se odnosilo na ikone svetaca ili Marije. st. ali ne i na Istoku među nižim svećenstvom. g. koji je Carigradu dao (451. prisutnost Kristove ikone može vjernika poučiti i pomoći mu. Teologija Maksim Ispovijedač je bio nazvan ocem bizantske teologije. g. u Carigradu su Jezuiti tada bili veoma aktivni. da ga pogubi i te je godine zadavljen. g.). upotrijebili su najvećega pravoslavnog apologetu Petra Mogilu. Reći da ikona ne može oslikati Krista.

odlazi u Carigrad kao Papin zastupnik i traži od patrijarha da se podredi papi. Politika ikonoklazme istočnog je cara dovela u sukob s zapadnim papom. Godine 1054. Post na Zapadu je bio subotom.. mogli su se jedino složiti s tvrdnjom da je Duh sišao preko Sina (a ne od Sina).g Papa je izopčio bizantskog cara. To je na kraju dovelo do stvaranja svetog Zapadnog Rimskog Carstva. 1204.g. g. Carigrad je propao kada su ga osvojili Turci 1453. tek 1724. c. 6. Ovom prilikom Turci su opkolili Carigrad. Antiohijski i Jeruzalemski potpali pod muslimansku vlast. 1274 g. kojima su predsjedavali petorica patrijarha. ali ponovno sjedinjenje još preostaje.-1261. bizantski car Mihajlo VIII je morao uočiti veliku krizu: Karl Anžuvinac prijetio je napadati carstvo da obnovi katoličko kraljevstvo nametnuto za vrijeme Četvrtog križarskog rata. dok na Istoku Otac (izvor božanstva) prenosi svoju narav (esenciju) na druge ostale osobe. 1296. Za vrijeme Četvrtog križarskog rata. filozofiji i jeziku. g. g. Papin tajnik Humbert de Moyenmoutier bio je često nagao i grub. gdje je potpisao Lyonsku Uniju. nakon što je on to hitno zatražio pa je papa tako bio prisiljen obratiti se Francima za pomoć. st. 7. Zapadna crkva je željela da jedan čovjek upravlja čitavom crkvom. g. Krštenje: na Istoku samo ronjenjem tri puta. Postojali su sukobi interesa u Bugarskoj i južnoj Italiji. na Zapadu dijeljen je samo kruh. Iako se proglasio skizam 1054. Tek 1965. Bizantski car se podložio papi da dobije pomoć od Zapada. klauzula koju je zapadna crkva dodala Nikejskoj vjeroispovijedi na saboru u Toledu i koju je istočna crkva izbacila. Drugi činitelji koji su doveli do raskola su bili: Carigrad postaje vrhovni patrijarhat na Istoku. Zapadna crkva dopustila je jedenje mesa s krvi. Došao je do kraja Carigrada kada su Turci osvojili grad 1453. 3. Otuda na Istoku ima viši naglasak na uskrsnuće nego na križ.g. Sljedeći činitelji doveli su do konačnog raskola: 1. Razlika u mišljenju u odnosu na 'Filioque' u vjeroispovijedi (Duh izlazi od Oca i od Sina). e. Svećenici na Zapadu su obrijani.. ali papa mu je zauzvrat nametnuo uvjet podložnosti katoličkoj crkvi. a na Zapadu na različite načine. 4. odbio poslati vojnu pomoć papi Stjepanu.g. ali se Istok s tim sustavom nije nikada složio: Za njih su odlučnu ulogu imali crkveni sabori. Za Istočnu crkvu bila je to izdaja. Bizantski car je primio ovaj uvjet na drugom Lyonskom koncilu 1274. Normani preuzeli su Salonu kada su masakrirali 7. željele imati vlast nad čitavim kršćanskim svijetom. 2. putem međusobnog anatemiziranja. čistilišta i klauzule filioque. Prilikom Gospodnje večere.g. koju nikada nije zaboravila. Osim toga ima drugo gledište na strukturu Trojstva: na Zapadu sve tri osobe Trojstva podjeljuju istu božansku narav. nakon što su ostali patrijarhati.. Car je 753. silujući žene i djevojke. 5. Istok je odbacio klauzulu 'Filioque'. h.). Papa mu je obećao pomoć ali nije uspio nagovoriti zapadnjačke armije da mu dođu pomoći. dok su na Istoku dijeljeni i kruh i vino. g.b. prekinulo se međusobno anatemiziranje prilikom dogovora između pape Pavla i patrijarha Atenagorasa. Drugi pokušaj ponovnog sjedinjenja se dogodio 150 godina kasnije na koncilu u Firenci (Firentinska Unija 1439. Službeni razlog raskola bilo je različito tumačenje vjeroispovijedi. Kao reakcija protiv ovog "izdajstva" cara. a na Istoku nose bradu. Istočna crkva je odbacila ideju izvornog grijeha.g. normanski križari su osvojili Carigrad i osnovali latinsko Bizantsko kraljevstvo (1204. Na Zapadu se koristio beskvasni kruh. 1185.). To je samo jedan primjer koji iza svih tih neznatnih razlika otkriva osnovne razlike u kulturi. d. Budući da Istok Svetog Duha nije smatrao stvarnom osobom. Pape su u 11. car je odbacio Lyonski koncil i pravoslavstvo se vratilo. Prethodno. čovječanstvo nasljeđuje samo smrtnost i smrt. Pravoslavna teologija nosi još uvijek tragove Origenove teologije.000 stanovnika. koje imaju božanstvo samo u izvođenom smislu. dvije crkve su i dalje bile u druženju. a na Istoku kruh s kvascem. već utjecajem. Obnova Zapadnog Carstva za vladavine Otona (962. g došlo je do konačnog prekinuća.) dovela je do zahtjeva za papinskom vlašću. Aleksandrijski. f. 74 . Ali kad se popravila sudbina bizantskog carstva. drugi patrijarhati (uključujućí i ruski patrijarhat) prekinuli su sve veze s Carigradom. Patrijarh je to odbio učiniti pa je bio izopćen. Ovo objašnjava prisustvo jezuita u Carigradu za vrijeme ubojstva Ćirila Lukarskog. Mihajlo je potražio pomoć od pape. a naročito priznanje papinske prevlasti.

Oni su izašli iz škole šireći slavensko pismo. vratili su se u Bugarsku. patrijarhatom za Srpsko carstvo. također je ušla pod okrilje pravoslavstva. 900. moravski knez. Prvo slavensko Sveučilište osnovano je u njegovom samostanu i crkvi nazvanoj Samostan svetog Pantelejmona i to u Ohridu 893. zamolio je bizantskog cara Mihajla III. Ćirila i Metoda. g. iako je čak mnogo prije toga. g. jer su njihovi sljedbenici prenijeli njihovu poruku i knjige na slavenskom jeziku na jug Bugarima. Bili su upućeni u makedonsku oblast Kutmićevicu. Nakon 1199. Srpska nadbiskupija postala je 1346. Godine 927. Međutim. Knez Svatopluk ga je bacio u zatvor. a Naum nešto kasnije. međutim. Tamo su Kliment i Naum nastavili djelo koje su započeli Ćiril i Metodije. 868. koji bi poučavali narod u kršćanskoj vjeri. Bugarski car Boris.-891. kao temelj je služio dijalekt kojim su govorili Makedonci-Slaveni. pod bugarskim utjecajem. Metodije je bio posvećen biskup i poslan ponovno među Slavene. njegov otac abdicira i pridružuje mu se. 75 . g. djelo uređivanja crkvenog i književnog slavenskog jezika. Rumunjska crkva. Od 1208. puna dva stoljeća prije nego je osnovano Bolonjsko sveučilište u Italiji.g. Kao odgovor na to. Rad dvojice braće nije. Na taj način se bizantska kultura proširila među slavenskim plemenima. da pošalje misionare. nagovorio je Carigradskog patrijarha da 870. car Heraklije poslao rimske misionare koji su krstili nekoliko Srba. ali njemački svećenici su mu suprotstavili. ali papa Hadrijan ga je oslobodio i kasnije ga je imenovao panonski nadbiskup. u Ohrid. patrijarh Focije je poslao dva brata Grka. Zaslužan je za dizanje mnogih samostana i crkava. Njihovim je dolaskom Ohrid postao središtem slavenske kulture i pismenosti. Prije toga je. gdje je umro dvije godine kasnije. koja je postala kršćanskom u drugoj polovini 9. bila je sjeveroistočna Europa i Rusija. jedini preostali put kojim se Pravoslavna crkva mogla širiti. Ćiril je stupio u samostan u Rimu. Crkva se u tom području među panonskim Slavenima na kraju razvila pod utjecajem Zapadne katoličke crkve. je Rastislav. treću slavensku naciju. propao. koji su sa žarom prihvatili tu novu religiju i kulturu. sve do Kijeva u Rusiji. Grkokatolička crkva Ona se pojavljuje nakon progona Ukrajinaca od Rusko pravoslavne crkve. Prije no što su krenuli na svoj misijski zadatak. posvećen je za srpskog nadbiskupa. državne crkve su koristile narodni jezik. nenapisan jezik. Bugarima odobri nezavisnu crkvenu organizaciju. Prednost ove dvojice braće bila je da su se nastanili u Solunu. Više se puta u tijeku svoga života vraćao u politiku. Pet godina kasnije. ali se odmah po prestanku krize vraćao u crkvu. kojim je vladao kralj Stefan Dušan. Na taj način je različit oblik pravoslavlja (Bugarski) ustanovljen u Istočnoj Europi. ali za Savino vrijeme. Od 1219. g. Studenica je postala središte srpske kulture. st. Sava je bio treći sin Stefana Nemanje. On se prvo u našim prostorima se pojavljuje u današnjoj Vojvodini (Bački Petrovac) zatim u Žumberku i Križevcima. Sava: Iz Bugarske se pravoslavna vjera i kultura proširila u Srbiju. za vladavine Mutimira.Misijsko širenje Istočne crkve Misijska vizija bila je veoma ograničena. najviši biskup Bugarske crkve (u Ohridu) postavljen je na položaj patrijarha. Svakako treba naglasiti da je kršćanstvo došao na početku putem dolaska rimskih legija u Rumuniji. Car Bazilije je kasnije porazio bijelo-srpske gusare u području Soluna. koji je prihvatio kršćanstvo za svoj narod.500 učenika. svaki je misijski pothvat morala ovlastiti država. Oko sedamdeset i pet godina kasnije obistinila se najezda Muslimana. Nakon toga.. Kliment je došao prvi 886. razvio je prilično važne odnose s ruskom pravoslavnom crkvom. tada još. pripremili su alfabet za. pravoslavlje u potpunosti zahvaća zemlju.) traži misionare. postignut napredak među Srbima u 9. zbog toga što se bojao njemačke 'misionarske' ekspanzije. tamo su u kontaktima s "bijelosrbima". ali su dugoročni rezultati nestali kada su Mađari napali i uništili Moravsku državu. Za vrijeme svoga života. budući da su crkva i država bile jedno. Metodije je vjerojatno umro u Velehradu (u Češkoj). Ta moravska misija imala je uspjeha u prve tri godine. naučili slavenski jezik. Bilo oko 3. Prvi srpski kršćanski knez Mutimir (850. godine. dva najpoznatija učenika misionarske braće Ćirila i Metoda iz Soluna. Ponovno je zadobio Sjevernu Afriku. zajedno je s ocem sagradio samostan Hilandar. Pokrenuo je širenje u Nubiju. st. Godine 1191. Ćiril i Metodije: Oko 850 g. srpskog monarha.. st.. Godine 1219. Kliment je među Makedoncima-Slavenima proveo 30 godina. Prema jednom stručnjaku.. God 860.-17. Kliment i Naum. Bugari su također izborili pravo da obred vrše na slavenskom jeziku. međutim. sve dok Justinijan nije postao carem u 6.-33. umjetnost i crkveno pjevanje u nekoliko slavenskih zemalja. Srbija i Sv. koju su zauzeli Vandali. je bio arhimandrit Studenice. oni su bili poslani na misiju među Hazarima a tek 2 godine kasnije u Moravskom. kulturu. je bio prvi arhiepiskop srpske autokefalne crkve sa sjedištem u samostanu Žiči. Srpska crkva je bila u sjeni Bugara sve do vremena najslavnijeg srpskog kršćanina Save. povukao se u samostan na Atosu. Kliment i Naum: Nakon smrti Metodija u Velikoj Moravskoj.

Međutim. Kad je njemački biskup posjetio Kijev. U skladu s tim. je bio Igor. Carigradom. Do sredine 9. Taj biskup je posvećen za Kijevskog metropolita. Sljedećih 400 godina. odabrao oko 988. Pravoslavstvo je došlo u Rusiju neposredno iz Carigrada. on je izvijestio da se grad može pohvaliti s 300 crkava i 8 tržnica. tradicionalno se smatra. poglavar Ruske crkve je bio Grk. Drugi posjetilac je povezao Kijev s blistavom slavom Istoka. Vladimir. Carnojevićem. ikone i služe se vinom i kvasnim kruhom za pretvorbu. u velikom dijelu. bili su na kraju jači i njihov je poglavica prihvatio židovstvo za sebe i svoj narod. prestala plaćati porez Tatarima. Ćiril i Metodije. Srbi tj. pravoslavna služba u crkvi sv. Ruski poglavar 944. bez potrebe učenja grčkoga jezika. godine kad je Moskva. st. biskupa za svoje kraljevstvo. u Kijevu je bilo nekoliko kršćana. a ne intelektualne ili moralne. međutim. Sve je bilo popraćeno ruskom kolonizacijom šumovite Mezopotamije. g. Ta je mržnja uvelike povećana kada su germanski vitezovi pokušali iskoristiti nered uzrokovan provalom Mongola (ili: Tatara) pod vodstvom Džingis-Kana u 13 st. – više od pola milenija. Mada se Moskva otarasila tatarske ovisnosti oko 1480. jedna muka kojoj je došao kraj tek zarobljavanjem Krima pod Katarinom Velikom krajem 18. Najvjerojatnije je prihvaćenje pravoslavne vjere bio uvjet za podjelu specijalnoga trgovačkog statusa od Carigrada. opustošila je zemlju i podredila ju gospodarstveno sve do otprilike 1480. Za ovo mongolsko razdoblje značajan je uspon tri ključne figure crkve. koja im je dopuštala čitanje Svetoga Pisma.. zemlja je u cjelini prihvatila kršćanstvo. st. Sofije u Carigradu ostavila na njegove poslanike veliki dojam. Vladimirov sin Jaroslav prihvatio je 1019. Invazija tatarskih konjičkih hordi pod Mongolskim vodstvom oko godine 1240. sele se prema austrougarskoj monarhiji zajedno s patrijarhom Arsenijm I. U Hrvatskoj imaju sjedište u Križevcima i vladika odgovara i dogovara se sa zagrebačkim nadbiskupom. ova legenda ipak ilustrira da je privlačnost pravoslavaca bila prvenstveno estetske naravi. Danas još postoji i u Srijemskim Karlovcima bogoslovija i gimnazija kao i sjedište Srijemskih Vladika. kršćanstvo jer je. je. Njegova žena Olga bila je poduzetna kršćanka. od Nevi) pobjednik nad Šveđanima i Teutonskim vitezovima 1240. on je dao Slavenima prvi pisani jezik. tj. Novo-obraćeni ruski kršćani ubrzo su naučili mrziti katolike kao 'heretike'. ćirilicu. Međutim. Kršćanstvo se širi u Rusiju trgovačkim vezama Vikinga s Carigradom. Poslije se osniva teološki fakultet pravoslavne srpske crkve. Grčko-pravoslavna misionarska braća. i 13. pa sve do 1783. sestru bizantskog kralja. Kada Srbi gube svoje duhovno i svjetovno središte na Kosovu. Tatari su tako bili pomor za Rusiju otprilike od 1240. izumili su alfabet. kada je poganski knez Kijeva. Patrijarh nakon oslobođenja od Turaka vraća se u Beogradu. i ima jurisdikciju nad Vojvodinom. kako legenda kaže. a kipovi starih paganskih bogova bačeni u rijeku Dnjepar. neposredno nakon Vladimirove smrti. njegova glavnoga trgovačkog odredišta. kojeg je u službu postavio carigradski patrijarh. Aleksandar Nevski (tj.Posebnost ove crkve je da priznaju papu koji im postavlja vladiku (biskup) zatim liturgiju i njihove crkve imaju sve što posjeduju pravoslavne crkve. zarobljavanja Carigrada. Kijev je bio jedan iz isturenih položaja staroga kazarskog kraljevstva i zato logičan punkt spajanja prethodnih misionarskih dijelova. Njihovi se svećenici žene i ne moraju obavezno nositi bradu dok se nose kao pravoslavni svećenici. u onome dijelu što se danas zove centralna Rusija. i nastavila ofenzivom u sljedećem stoljeću. za Vladimirove vladavine. kojeg je u službu postavio Carigradski patrijarh priznavši na taj način podređenost svoje crkve Carigradu. Prava (magična) liturgija (prava slava) bila je najvažnija stvar. g. svi su Vladimirovi podanici bili kršteni. Jaroslav je umro 1054. g. Vikinzi su u dodiru s Carigradom i trgovačkim postajama u Rusiji (Rusi i Varjazi – ustvari Švećani – imaju trgovačke kolonije u Kijevu i Novgorodu). sama osvajajući mnoge od teritorija njenih ranijih gospodara. pravoslavlje dobiva novo duhovno središte u Austrougarskoj u mjestu Srijemski Karlovci i to osnivaju bogosloviju i klasičnu gimnaziju iz Beograda koji također pada u Turske ruke. postavljača zamki za robove i razbojnika. zaslužan je za spašavanje crkve od papinstva. sve do sjeveroistoka. i pokrenuli su katoličku križarsku vojsku protiv 76 . CRKVA U RUSIJI: Na početku. Beograd postaje sjedište patrijarha. Razlog stagnacije Kijeva u 12. U ovom su vremenu počele i prve mongolske invazije. Uslijedili su vjekovi dosađivanja tatarskih jahača. opasnost ni u kom slučaju još nije prestala. god. Još jedan aspekt trgovine bio je da je Vladimir oženio Anu. Međutim. Turci zauzimaju Srbiju. Kosovskom bitkom. st. Kaže se da je kralj Bazilije prethodno poslao Rusima biskupa. Patrijarh Srbije seli se u Srijemske Karlovce. od kojih su svi kasnije bili kanonizirani. Tada dolazi do konačnog raskola između Istočnog i Zapadnog kršćanstva. a poslije toga dugo razdoblje mongolskoga gospodarenja. u Rusiji se neko vrijeme nastojalo prodrijeti među Kazare.

Ruska crkva je ostala dio velikog pravoslavstva sve do 1448. RAZLOZI REFORMACIJE RAST NACIONALIZMA: Usponom ideala ujedinjenoj kršćanskoj Europi. Ovdje. tatarskim) jarmom. Ivan je za simbol svoje moći uzeo dvoglavog orla. da povede združenu rusku vojsku u bojnu protiv kanovih trupa. To je značilo da je Moskva postala najvažniji ruski grad. st. kao i mnoge zloupotrebe u crkvenoj upravi. REFORMACIJA Težnja za reformacijom Početkom 16. no ta je težnja bila usmjerena prvenstveno prema administrativnoj. dolazi do oživljavanja egipatskog i keltskog pustinjačkog ideala u divljim predjelima. koje vlast još nije uspjela savladati. koje je obično imenovao i posvetio Carigrad. stvaralo ludu mješavinu bune i svetogrđa. za koje se općenito držalo. Godine 1589. Rusija sada postaje glavni zaštitnik istočnog kršćanstva. Zajedno s ruskim širenjem prema Istoku. a gotovo nikad prema doktrinarnoj. bile su religiozne privilegije bogataša (koji su imali sve vrste prednosti i izuzetaka). koje su poražene na Kulikovom polju. po mišljenju nekih. Nedugo nakon pada Carigrada. širilo se i pravoslavstvo. Zapadnim osvajačima. sve su više uznemirivale i neke druge pojave. Sergije Radonežski: U istom tom razdoblju pojavio se jedan od najslavnijih ruskih kršćana. Takvo stanje uvelike objašnjava. Sergije je isto tako poticao razvoj umjetnosti (posebno slikarstva). Imali su primjedbe naročito što se tiče postavljenja crkvenih voća od strane Vatikana i egzistiranju države u državi: Tijelo ljudi (crkva). Ivan III. g.sjevernih Rusa. Moskovski oženio je Sofiju Paleolog. b) Na uzornog kršćanina gledalo se kao na redovnika. u Njemačkoj se pak skupljalo nekoliko neobičnih grupa da bi proučavalo Bibliju i. kada je odstupila od saveza. Ruski biskupi su ovo gledali kao Božji sud na pravoslavstvo zbog prihvaćanja ideje o izmirenju s Rimom. Više od 200 godina Rusi su živjeli pod mongolskim (tj. Stefan iz Perme u 14. herojskim vodstvom suprotstavio se Aleksandar Nevski 1242. a u gorskim dolinama Dauphineje. moskovskog kneza. Oni su se osjećali kao da nisu gospodari u svojoj vlastitoj kući. Savoje i jugozapadne Švicarske valdenzi. dugovalo je krajnju povezanost 77 . c) Župe su bile ogromne. zakonskoj i moralnoj reformaciji. njegov razuzdani život. S tim pokretom su se počeli javljati i samostani koji su stekli velika područja seljačke zemlje. Sergije Radonežski. kršćanstvo je prodiralo među seljake. zašto Rusija nije nikada doživjela renesansu i reformaciju. se povukao u šumu i postao poglavarom monaške zajednice u Zagorsku (koji je danas središte Ruske pravoslavne crkve). koja je uzela položaj odmah iza Jeruzalema. Bio je gorljivi borac za rusku nezavisnost od mongolske vlasti. jer se nije mogla složiti s odlukom (Firentinska Unija) koja je potvrđena na koncilu u Firenci (1439. U tom razdoblju rusku crkvu su i dalje predvodili kijevski i vladimirski metropoliti. Mnoge monarhije bile su već umnogome iritirane miješanjem Vatikana u njihove nacionalne poslove. Pet godina kasnije. nećakinju posljednjeg kralja i nakon toga zbacio mongolsku (tj. Tako su se u Češkoj pojavili neki Husiti. a svećenstvo loše osposobljeno i slabo plaćeno. je osnovana patrijarhija u Moskvi. Machiavelli). Do tada je kršćanstvo bilo površno: a) Crkvene vođe bili su većinom stranci koji nisu bili povezani s narodom. Godine 1350. stoljeća svaki je iole značajniji kršćanin u zapadnoj crkvi težio za reformacijom. Godine 1380. Ono što je ljudima tada smetalo. u okviru njihove vladavine. postaje misionar zirijanskim plemenima. imunitet klera pred zakonom. koji su se prethodno svojevoljno podredili vladavini kana. nacionalni identitet je postao sve važniji i važniji. Težnja za reformacijom imala je za cilj i gušenje takvih nezadovoljnika. Tada se nije pomislilo na to da možda nešto nije u redu sa samom doktrinom rimokatoličke crkve. Renesansa je donijela sa sobom ideal o sekularnoj državi (usp. Upravo preko Sergija. g. tatarsku) vlast. Turci su imenovali novog carigradskog patrijarha koji je odbacio Firentinsku Uniju. iako samo u kršćanstvu. a kan odobrio.). modeliranoj po uzoru na Rimsku Imperiju. što je imalo za posljedicu stvaranje dva sloja kršćana. je potakao Dmitrija. da su heretici. od nižeg se sloja jedino očekivalo da sudjeluje u nekoliko obreda i da donekle živi u skladu s kršćanskim vrlinama. U Engleskoj su među seljacima potajno radili lolardi. Uz to. Carigrad pada u ruke Turaka.

da bi punio kovčege Vatikana. Sabor u Baselu potvrđuje ovo. Jedan od rezultata reformacije bit će ogroman gubitak prihoda za Vatikan. Problem bi bio riješen. legalnih prava neke moćne instance izvan zemlje za ubiranje poreza u dotičnoj zemlji. Ako bi čovjek želio visoki položaj u crkvi. kojeg je Crkva upotrijebila za podupiranje svoje vlastite pozicije. gdje su se nalazili pijetistički pokreti i gdje će biti najviše kriticizma protiv papinstva. godine. Sav ovaj novac je odlazio iz različitih zemalja i bio bi poslat u Vatikan. uzdrmao je i potkopao cijeli srednjovjekovni sustav mračnjaštva. postale su kasnije one u kojima će protestantizam naći spremne obraćenike. prvi se pojavio Wycliffe – kao borac pamfletima (knjižicama) na strani kralja. Ovo je izoliralo Papine kritičare na samo male ogranke crkvenog nezadovoljstva u različitim zemljama. Franjevci su i dalje bili skotisti. osnovana od Williama Occama. na kojima se trebala tražiti duhovnost u kasnom Srednjem vijeku. PRIVREDNI ČIMBENIK: Papinstvo je imalo dva izvora redovnih prihoda: 1) Indulgencije (u početku sredstvo za plaćanje križarskih ratova) postaju redoviti izvor prihoda. kojeg je papa ekskomunicirao. Ova tema se također nalazi u propovijedima popularnih propovjednika. Imali su primjedaba i na količinu novca. gdje se problem najoštrije osjećao. koji je odlazio iz njihove zemlje.-84. bilo crkve. Proučavanje starih načina mišljenja 78 . Ni Erazma se ne smije izostaviti. Njemački mistici Eckhard i Tauler pišu na njemačkom. kojim se uspostavlja veća vlast glavnog sabora nad papom. To se može vidjeti u saborima Konstance i Basela. crkvenih privilegija i izuzetaka. William Occam bio je na sličan način angažiran na strani Luja Bavarskog. kao što su Tomaš Štitny´ i Milič iz Kromeríža u Češkoj. a time i porezne obveznike u gotovo polovini Europe! RAST PIJETIZMA: Mjesta. u kojoj su ljudi bili skeptični u odnosu na stare zahtjeve za papinskom prevlasti. OŠTRI UMOVI PROTIV PAPINSTVA: William Occam bio je najvažniji od takvih. a dominikanci tomisti. Obojica su pisala na Češkom. Zemlje. Ovo je uzrokovalo mnoga neraspoloženja. trebao je platiti papi za to. manje viđenim svećenicima i laičkim vjernicima.. Njemačka i Češka. već s papom. kako su to suvremenici nazvali. a Wycliffe odmah do njega. U tim dvjema zemljama je reformacija imala posebno veliki utjecaj. što pripada potpuno različitim razinama. Na saboru u Konstanci bio je izdan jedan dekret. jeste bogatstvo i zloupotreba tadašnje crkve. Njen najznačajniji odraz će se naći u zajednicama poznatim kao Braća zajedničkog života. jer je ušao u savez s Lombardima – jednim od Papinih političkih neprijatelja u Italiji. Oni i na jedno i na drugo gledaju kao na nešto. što je išlo ruku pod ruku s novim nacionalizmom. a Richard Rolle i William Langland pak na engleskom. bila je stvorena intelektualna atmosfera. st. Nominalistički teolozi razdvajaju istinu i sumnju. Bile su to Engleska. Sumnja je rezultat svake čisto razumske spoznaje. 2) Kupovina crkvenih položaja. da ne bi prihvatio poraz. Njihovo korištenje materinjeg jezika postalo je daleko kolosalnije. Novi. Efikasno upravljanje je. laičkog religioznog stava. kritički pristup filozofiji Williama Occama. poslužili su diskreditiranju papinstva u očima mnogih. već oko 1500. Time se pomagalo plaćanje održavanja Papinog dvora i čak Papinog vođenje ratova. U svim državama zapadne Europe. A postojala je i borba između pape i crkvenih sabora. papa radije raspušta sabor. Ipak. Nominalisti oštro napadaju tada još prisutna nastojanja pomirenja kršćanske doktrine s Aristotelovom filozofijom. filozofija još nije bila mrtva. godine. ovaj se proces počeo odvijati prije 1500. U jednom ovakvom kontekstu. st. Ali je ovo također odvelo u jedan nezavisan stav crkvenjaka prema Vatikanu. naime. Kroz ljude kao što je Occam. Nominalistička filozofija. devotio moderna. već među siromašnima. Jedan od elemenata.ne s kraljem.). U 16. Vatikan je skoro izgubio vazalsku ovisnost. na koje je on upirao prstom u svom učenju. bile su Engleska i Njemačka. nisu visoka mjesta u crkvi. počinje prevladavati na njemačkim i francuskim univerzitetima. To se na kraju uzdiglo do jednog novog pokreta u religiji. a ne samo onima koje će kasnije postati protestantske. Zemlje u kojima je popularni misticizam postavio temelje 14. OPADANJE PAPINSTVA: Bogatstvo Vatikana i rivalski pretendenti na papinski tron. zahtijevalo spriječavanje papinske intervencije. samo ako bi uspjeli stvoriti nacionalnu crkvu. Oni tvrde da je biblijsku istinu moguće spoznati samo otkrivenjem – bilo autoritetom Biblije. No. koje su osnovali učenici Flemiškog mistika Gerharda Grootea (1340. Ta filozofija odbacuje svaku mogućnost dokazivanja crkvenih doktrina razumom. koji su bili dirnuti uzavrelošću u popularnoj pobožnosti.

a sada cvjeta sa svim vrstama ukrasa. Kao utjecajan čovjek. Krist je proveo svoj život. jednom izgladnjela i siromašna. pijanki i baruta. izgledaš kao da si se upravo ispovraćao. Nakon svega. Doktrinarna reforma je započela na jednom mjestu dvadesetak godina kasnije. Kada je Piera. kakav smrad kanalizacije osjećam ovdje! Tko si ti i što želiš!? PAPA: Vjerujem da prepoznaješ ovaj ključ. Savonarola je potpuno ovladao gradom i počeo ostvarivati potpunu ćudorednu reformu. najstarijeg Lorenzovog sina.) je značajna osoba sjevernjačkog humanizma i to uglavnom zbog uspješnog izvrgavanja ruglu klera i napuhanih. ERAZMO ROTERDAMSKI (1466. Erazmo je više puta isticao da 'obavljanja praznih rituala ne čini čovjeka kršćaninom'. možda će On naći nekoga da ga pohvali za to – ali sada Ga ne treba nitko oponašati. u slučaj se umiješao Papa Aleksandar Borgia. prior samostana San Marco u Firenci. Nakon čitanja Augustinovih djela. znoju. ali ipak to više nije bila glavna briga filozofa. koja nam govori što se dogodilo papi kada je došao do vrata neba: PAPA JULIJE II. Kraljevske palače. čovjek koji se mnogo trudio oko širenja renesanse – bio je mecena Michelangelu. nego njihove zatvorenosti za novi humanizam. Ova zajednica je gledala na akademsku teologiju i filozofiju kao na nešto ograničene vrijednosti. i na kraju je umro najponiženijom od svih smrti. Izgleda kao da su brave promijenjene ili pobrkane. a i ovu odjeću kako svijetli posvuda. Ustvari. naravno. prezirnog i agresivnog odnosa novih skolastika prema humanistima.(via antiqua) nastavljeno je na univerzitetima. Već ga je u katedrali u Ferrari slušalo veliko mnoštvo i mnogi su se obratili na moralniji život. Vidiš li ovu trokraku krunu. njemu se činilo da mu neki unutrašnji glas govori kako je francuski kralj Karl VIII. dobro uvježbane trupe. puno slugu. Ali oni su također studirali djela klasika i mističnu literaturu. Nešto o vrijednosti satire. može se prosuditi iz sljedećeg izvoda. SVETI PETAR: U siromaštvu. Ekskomunicirao ga je. Ali. Uz to. raskolnika i čovjeka koji prezire Svetu stolicu'. odabran da ljude privede pokori. pošto je njegova lucidna kritika ciljala upravo na crkvu.: Što se to do đavola događa ovdje? Vrata se neće otvoriti.-1536. Prema tada vrlo raširenim narodnim praznovjerjima.. To je bila neka vrsta kvekerskog pijetizma. gladi i žeđi. Girolama (Jeronim) SAVONAROLA (1452. spalio. PAPA: Pa. rubinima i zlatom? SVETI PETAR: Zašto nosiš oklop? PAPA: Očekuješ da vodim rat gol?! SVETI PETAR: Sav si načičkan oružjem. što je pak mnoge povrijedilo. Taj je sukob bio više rezultat arogantnosti. mnogi su obrazovani ljudi odlučili ismijavati crkvu. Suočen s prijetnjama razaranja teologije od nastupajućeg humanizma. narod zbacio s vlasti. njegova je kritika klera i skolastika bila svugdje prihvaćena. koji se upravo približavao sa svojom vojskom. mučio i na kraju kao 'krivovjerca. On je rastao u obrazovanju u zajednici Braće zajedničkog života osnovane 1380. on je svojim propovijedima i naučavanjima protiv tadašnje moralne dekadencije. postu. divne kuće. Srednjovjekovno osjećanje suprotnosti između ideala i stvarnosti se počelo stapati u jedno obrazovano osjećanje suprotnosti između Biblije i religije kakva se popularno prakticirala upravo uz pomoć crkve. pošto je odbio da Firenca pristupi protufrancuskoj ligi. mudrovanja skolastika. Oko 1517. Ficinu. počeo je napadati raspušten život mnogih svojih sugrađana. a besmislenih. osim možda u Italiji. to je mjesto ponuđeno Savonaroli. koju je Erazmo pisao. barem. smetao u političkim planovima. On je prvo pomno obradio novozavjetni tekst na grčkom. U to je vrijeme Firencom upravljao Lorenzo Medici. 79 . Neka netko odmah otvori ova vrata! SVETI PETAR: Besmrtni Bože. PAPA: Neka mi zahvali kršćanska crkva. kojemu je Savonarola. koji su se od teologije okrenuli logici. A da ne govorimo da sav smrdiš od podrigivanja i javne kuće. postojalo je toliko mnogo interesa.-1498. a zatim je napisao na latinskom jeziku parafrazu svih knjiga osim Otkrivenja. izazvao snažno preziranje.) je bio dominikanac. Savonarolin rad je bio ograničen uglavnom na reformu javnoga morala. koja je prakticirala 'suvremenu pobožnost' (devotio moderna): Naglasak je bio na život mirne pobožnosti i bliskog odnosa s Bogom. Poput Erazma. s dobrim namjerama da će to ismijavanje biti djelotvorno i na očišćenje života. Erazmo i njegovi sljedbenici su bili netrpeljivi i gnjevni. Za reformatore je njegovo djelovanje bilo svojevrsno demoraliziranje protivnika pred odlučujući napad. Pica della Mirandoli. Postojao je sukob između skolastika i humanista. Erazmo je izradio program oporavka prave teologije. Braća su cijenila 'duhovna iskustva' i poduzeli metodično duboko razmišljanje.. Ne ovih dana.

God. najjači su bili u istočnoj i srednjoj Europi. a takve su bile naročito Lombardija i Provansa. Pobjegao je iz Liona i počeo se kretati po pokrajinama. g. S vremenom je njegovo propovijedanje sve više smatrano smetnjom. neortodoksnih vjerovanja. Johna Purveya. U samom početku je papa Aleksandar III. Svoje su vrijeme bili izloženi žestokim progonima. Privukao je oko sebe grupu sljedbenika. njoj je slijedio bolji prijevod. opsjednuće duhom. h) Vizije. John WYCLIFFE i lolardi: Wycliffe je značajan reformator kasnog Srednjeg vijeka. političkoj moći crkve. kao sredstvo za napad protiv uzvišenih vladara crkve i države. Iako su se proširili čitavom Europom. ti se pokreti nisu nikada uspjeli ujediniti zbog izvjesnih doktrinarnih razlika. i) Socijalna briga. želio je stvoriti narodnu crkvu. Njihove specifične doktrine i vjerovanja su: a) Smatranje da su samo oni prava crkva. Godine 1384. d) Odbacivanje zakletve. Ipak. ali nije bio u upotrebi u narodu. g) Stavljanje velikog naglaska na propovijedanje na lokalnom jeziku. U srednjoj Europi je postojala razmjena ideja između njih. svećenik i pjesnik. što je podržavao pravo svjetovne uprave nad vlasništvom korumpiranog klera. više nije bilo ustupka prema njima. koje su već ranije bile na zlu glasu zbog. husita i viklifovaca. nakon Wyliffove smrti završila se engleska Biblija. a poslije i za luteranstvo. Odbacio je doktrinu transsupstancijacije i njoj nasuprot tvrdio da je Krist samo duhovno prisutan kod euharistije. je napušten i bolestan umro u srednjem dijelu Engleske. Zamjenjivanjem latinskog engleskim jezikom. Na Oxfordskom univerzitetu je postao filozof. Suprotstavljali su se crkvenoj hijerarhiji. Nakon toga je progonjen kao heretik. Nakon 1207. b) Neprihvaćanje posredničke uloge svećenika. učenju o transsupstancijaciji. iz Genta u Belgiji) ga je pozvao da služi na dvoru. God. osudio njegove poglede. isto kao i molitve slikama i svecima. Ime su dobili kada su propovijedajući počeli obilaziti zemlju. Smatrao je da se crkva sastoji samo od ljudi koje je Bog izabrao ('Crkva predodređenih') i koji ne trebaju svećenike kao posrednike. celibatu svećenika. Ipak. da je put do spasenja jedino milošću (tj. izrađen od njegovog tajnika. latinski je bio jezik crkve. Petar Valdo (Pierre de Vaux) je nakon obraćenja razdijelio sve svoje imanje i posvetio se siromaštvu i propovijedanju. koja će neposredno govoriti običnim ljudima. 80 . zbog pomilovanja).. dobiti odobrenje lokalnih crkvenih vlasti. slikama. Crkvu je najviše uvrijedio time. Ubrzo su se oko njega sakupili sljedbenici. odobravao njegov pokret. kada su zadnji valdenzi primljeni nazad u crkvu. Posjedovao je nekoliko prijevoda Novog zavjeta s latinskog na lokalne jezike. bio ekskomuniciran. Vjerovali su da je glavni zadatak svećenika propovijedati i da Biblija treba biti svakom pristupačna na njegovom materinjem jeziku. c) Odbacivanje većine katoličkih svetkovina. utjecao je na neke studente iz Češke. Na neki su način lolardi pripremili put za Husa. Drugi reformator koji je izabrao engleski jezik. lolardi su se razvili u jednu organiziranu grupu sa svojim vlastitim svećenicima. ali su ga zaštitili njegovi utjecajni prijatelji. e) Neprihvaćanje čistilišta. stoljeća su se infiltrirali u gotovo sve krajeve Europe. molitvama za mrtve. osim pod posebnim okolnostima.PRETEĆE REFORMACIJE Petar VALDO i valdenzi: Taj je pokret započeo godine 1175. John Wycliffe je pisao knjigu o doktrini. Za vrijeme svog boravka na Oxfordu. koji su nosili njegove ideje k Husu u Prag. Papa je 1377. ali ga je upozorio na to da mora prije nego što počne propovijedati u nekom kraju. 1384. koji su postali poznati kao lolardi. Postepeno su ga počeli napuštati i njegovi prijatelji. pošto je on ukazivao na mnoge pogreške bogate crkve. On je pokušao jednostavnim dušama pokazati. oni su se dosta širili: Na kraju 13. koje se pojavilo u sljedećem stoljeću. John iz Gaunta (tj. 1396. osim u Britaniju. proročanstva. hodočašćima. f) Prakticiranje jedne vrste krštenja i držanje samo tri sakramenta. nakon što se obratio jedan bogati lionski trgovac. koji je pisao Williamovo viđenje Petra Orača. naročito nakon što su se povezali s političkim nemirom. a znači mumljati ili gunđati (dolazi vjerojatno od srednjoholandskog 'lolaerd': onaj koji mrmlja molitve). Nakon toga je svoje antiklerikalne poglede još energičnije iznosio te je počeo napadati neke od glavnih doktrina srednjovjekovne crkve. u njima prisutnih. a započeo je i novi prijevod Vulgate na Engleski. Za Wycliffea. Došao je sa sjevera Engleske. Oko 1395. tako da je 1184. a proganjanje je kulminiralo 1400. bio je William Langland. Često su bili spriječeni u svom djelovanju. ratu i crkvenoj umjetnosti.

koji ih je prepisao za vrijeme svog boravka na Oxfordu. u teološkoj nauci priznavali su samo krštenje i pričest kao sakramente. u samoj blizini univerziteta. U tom djelu. koji su pružali podršku različitim papama u borbi za vlast. Hus se potkraj života priklonio utrakvizmu. na sabor u Konstancu. Žiška je bio vođa taboričana. nalikujući u mnogim stvarima na posljednju Cromwellovu vojsku Novog modela. a inače su odbacivali rimski ritual i sve ceremonije. Pored svega. On je bio do nogu potučen izvan Praga od jednookog husitskog generala Jana Žiške. Sabor je zasjedao sedamnaest godina! U 1443. Hus je bio u samom središtu dugih borbi u Pragu. Glavno njegovo djelo je O Crkvi. U to vrijeme milenijalizam je bio raširen i ljudi su očekivali da dođe kraljevstvo Božje. svećenički general Prokop (Žiškin nasljednik nakon njegove smrti 1424. Da bi učvrstili svoj zahtjev. ali taboričani – ekstremisti – su ovo odbili. kada se okupilo 40. gdje su ih pobili.000 ljudi na brdu kojem je dano biblijsko ime Tabor. Mnogo duguje radovima Johna Wycliffea. gdje je tražio utočište u tvrđavi (slično Lutheru) gdje je mnogo vremena proveo pišući. crkvu definira kao tijelo Kristovo. ovi umjerenjaci. vjeruju u lažna čuda i poduzimaju praznovjerna hodočašća. Da bi opravdao svoje poglede. ova partija umjerenjaka je preživjela kao poluautonomna Češka nacionalna crkva sve do 81 . dao je pristanak i sazvao sabor u Baselu. ali i grčkih pravoslavaca. Isticao je ulogu Pisma kao jedinog autoriteta u crkvi. Taboričani su bili teološko radikalniji nego utrakvisti (umjerena strana koja je tražila večeru Gospodnju sub utraque specie = u obje vrste). Hus je mirno napustio grad te pobjegao u južnu Češku.36. to je dovelo do formalnog izmirenja s umjereno nastrojenim husitima (utrakvistima ili kalikstincima). da pustoše duboko i naširoko u Njemačkoj. Oni su se stoga penjali na brda da bi pobjegli od predstojećih Velikih nevolja i da bi prvi pozdravili Isusa prilikom Njegovog ponovnog dolaska. mislio je da samo Bog može oprostiti grijeh. Papa im je obećao pravo primanja večere Gospodnje u obje vrste. Južna Češka ovog vremena bila je pod jakim utjecajem valdenza. Iako je branio tradicionalni autoritet klera. podmuklo je zatočen i nakon toga spaljen. ali kasnije nije održao riječ. Milenijalizam je bio popraćen socijalnom revolucijom: kmetstvo je bilo dokrajčeno i sva zemlja je došla pod zajedničko vlasništvo. kako bi bili slobodni boriti se protiv prijetnji otomanskih Turaka. Žiškina vojska je bila nova i revolucionarna. koji su poslije smrti Žiške uzrokovali slom u jedinstvu među njima. Crkvu je napadao i zbog toga što oduzima pehar s vinom od ljudi za vrijeme Gospodnje večere. jer je kralj Vaclav osudio njihovo suprotstavljanje crkvenoj politici. uz pomoć katoličkih snaga. Kasnije se suprotstavljao prodaji oprosta.. pobijedili su taboričane u bitci kod Lipana. Njegovi su se sljedbenici predvođeni Jan Žiškom.-1415. platonist) te za njega nije bilo problem prihvatiti simbolično kruha i vina. kojemu je glava sam Krist.). Tvrdio je da niti papa niti kardinali nemaju nikakvo pravo postaviti doktrine koje su suprotne Pismu i da ni jedan kršćanin ne mora slušati zapovijed. Njemački profesori iskoristili su Husovu privrženost Wycliffeu da bi ga optužili za herezu. svi vojnici su bili ujedinjeni zajedničkom vjerom u Boga i išli su u bitku pjevajući himne. Prokop. Jeronim (kasnije spaljen s Husom). Češka je naslijedila od bizantske misionarske djelatnosti u Moravskoj ideju pričest u dva oblika. Osuđivao je korupciju klera. Godine 1391. Čitava Češka pridružila se obje vrste večere Gospodnje i u domaćoj liturgiji. Žigmund im je silom pokušao nametnuti katolicizam. na kraju su otišli s fakulteta. I češki studenti koji su studirali u Parizu bili su realisti. izbile su studenske pobune za i protiv Wycliffea. a isto tako i obične ljude zato što štuju slike. Najveći dio svoje karijere proveo je predavajući na Karlovom univerzitetu u Pragu i kao propovjednik u Betlehemskoj kapelici. vojskom i Papinim blagoslovom. bio ubijen i taboričanski pokret uništen. Trideset godina nakon Wycliffeove smrti.Jan HUS i husiti: Jan Hus (1374. Kada to nije bilo prihvaćeno i kad su katolici iz novogradske vijećnice u Pragu bacali kamenje na husitsku procesiju. Iako mu je car Žigmund dao jamstvo da će se sa sabora moći vratiti u Prag. a ukazao je i na važnost propovijedanja. naglašavao je osobnu pobožnost i čistoću života.). Oni su se obratili papskom središtu i caru zbog budućeg crkvenog sabora. a to je bio masovni pokret osnovan 1419. Artiljerija je bila također namontirana na kola i bila je veoma pokretna. Papa Martin V. U svojim spisima. To je bio početak husitskih ratova (1419. Osim toga Hus je bio realist (tj. Hus se nije želio pokoriti zabrani i bio je ekskomuniciran. O njegovom je slučaju izvješten Rim. pod pritiskom prijetnji od muslimanske invazije. husiti su provalili u vijećnicu i pobacali krivce zajedno s gradskim načelnikom na ulicu. Ipak. poveo je Žiškinu vojsku izvan Češke. Kad je Papa stavio Prag pod interdikt. u vrijeme kada je papinstvo bilo podijeljeno. vratili u Prag sa zahtjevom za religioznom tolerancijom i oslobođenjem zatvorenih prijatelja. Godine 1433. Ubrzo potom. Osuđivao je i prodaju indulgencija. njegove je knjige donio u Prag jedan češki učenjak. došao je 1415. kao i u propovijedima. Cilj sabora je bio izmirenje husita. koja je očito kriva. gdje je njihov voća. Tamo se uključio u borbe između čeških i njemačkih profesora. Žiška je ogradio svoje pješake lakim drvenim nasipima i željeznim pločama. Kada je praški nadbiskup uspio nagovoriti papu da zabrani propovijedanje u svim crkvama.) zaređen je za svećenika 1402. Prusiji pa sve do Baltika. g. Njemački članovi profesorskoga zbora. Betlehemska kapelica je bila osnovana specijalno za propovijedanje na Češkom. koje su prevozili teretnim kolima.

) rodio se u Eislebenu i školu je pohađao u Mansfeldu. upisao se na univerzitet u Leipzigu. mučio ga je pojam osobnog spasenja i godine 1505. pod utjecajem je Gabrijela Biela. ali bez pojma hijerarhije. a od 1508. 1620. Ova je situacija očitovana u priručniku crkvene discipline. g. čita i poslanice ap. koji može spasiti čovjeka lišenog dobrih djela i istinskih zasluga. Luther je počeo proklamirati 82 .-1546. U početku su se zvali Češka braća. Ovo je čak ozbiljno razorilo protestantizam u Češkoj i Moravskoj za narednih 150 godina. baziranoj na djelima Williama Occama i Gabriela Biela. koji ima mogućnosti surađivanja s Bogom i sebe može učiniti dostojnim spasenja. Školovao se dalje u Eisenachu i godine 1501. kralj Ferdinand ih je pokušao pregaziti. Godine 1507. Tako je bila osnovana i Jednota bratska. Jednoj je grupi. žestoko je poricao ove ideje. regenerira ga). Godine 1508. Godine 1511. zato što je uzvisivao zasluge slobodne volje. odrastao je u gračanskoj okolini. U Moravskoj braći vidimo značajan razvoj književnosti.-71. Kasnije se suprotstavio Erazmu. Luther je stekao svoje razumijevanje o veličini i transcedentnosti Božjoj. ali sve starješine ili nisu bili biskupi ili nisu vršili ovu službu. U svom teološkom studiju. Jedino u Češkoj su mogli ostati uz uvjet ujedinjenja s umjerenim Husitima. Luther je došao do ovog zaključka zahvaljujući Melanchthonove analize grčkog teksta. S ove točke gledišta. ali su pobjegli. Od tada raste Obnovljena crkva braće. Njihov centar je bio utvrđen u Moravskoj i tako su oni postali poznati pod imenom Moravska braća. osnovali su društvo 'Braća Kristovog zakona' u Kunvaldu u Češkoj. dobra djela privlače Božju milost (v. slučaj Kornela). Imao je nemirnu savjest pred uzvišenošću i gnjevom Božjim. vrača se augustinskom shvaćanju. Njegovo prvo obraćenje bilo je od polupelagijanizma na augustinsko vjerovanje. Sin rudara.17). Svi su biskupi bili i starješine. Postao je ozbiljan redovnik s bolesnom savješću da nije dovoljno svet i pored svih poduzetih patnji. gdje je bio pod utjecajem nominalista. Kasnije je Jan Blahoslav (1523. Poljsku i Prusiju – na svim tim mjestima su osnovali komune. Potpuno su odbacili zahtjev rimokatolika na apostolsko nasljedstvo. Vjerojatno je s vremenom ova služba postala i položaj. Potkraj 1510. LUTHER I LUTERANIZAM Martin LUTHER (1483. njegovog učenika. Luther je bio Nijemac. je neko vrijeme boravio zbog posla svog reda u Rimu. Kada je Luther poslije toga proučavao Pavla i Augustina. odbijao si je dati latinsko ime. episkopos (biskup ili nadglednik) je označavao službu. Kao član augustinskog reda. Prije svega. kada su se stopili s protestantskim pokretom u Češkoj i prihvatili luteransku teologiju. koji se naziva Didahe (70. koja je prolazila Njemačkom. Uvidio je da je ljudsko srce odveć pokvareno. Ali. On je bio obrazovan u takozvanoj modernoj. niti s umjerenim husitima.) sistematizirao jezik. Uskoro je broj članova narastao na stotinu.09. Braća su se razbježala u Mađarsku. gdje je bio neprijatno impresioniran raskošnim i razuzdanim životom i pokvarenošću papinskog dvora. Pavla. da bi se spremio za profesora. Izvjesno vrijeme nakon odlaska s univerziteta. nominalističkoj filozofskoj školi. Tek kasnije je Luther prihvatio protestantsku doktrinu opravdanja po vjeri: računamo se pravednima po vjeri u Krista i tako možemo posjedovati kršćansku sigurnost. Godine 1579. morao je dnevno imati pobožnost kod čitanja duhovnih knjiga.-110. Godine 1547. Hus je dao Češkom jeziku ortografiju. koja je ubrzo postala savršeni monument klasičnog češkog jezika. g. Episkopos (odgovara našoj riječi 'pastor'nadglednik) je onaj koji je imao dušobrižničku odgovornost i službu poučavanja (1 Tim 5. Odbacili su sve oficijelne položaje. U tom su se društvu dijelila međusobno sva dobra i svi su zajedno radili.. Bog mu daje Svetoga Duha. narodni čovjek. zakletvu i vojnu službu. bio je zaređen za svećenika. Prema Bielovom shvaćanju. da bi samo sebe moglo spasiti: oproštenje je dar i nikakvim se nastojanjem ne može postići. U Magdeburgu je pao pod utjecaj Braće zajedničkog života. g. Na ovakav način uskoro je pao pod utjecaj Augustina. Međutim. Biskup ili episkopos je bio starješina s posebnim odgovornostima. njegova nadstojnika. Poslanica Rimljanima je izvršila naročito veliki utjecaj na njega. Nominalistički metafizičari smatrali su da niti se postojanje Božje niti ortodoksna doktrina Trojstva ne mogu dokazati čovjekovim bezvrijednim i malim razumskim argumentima. ali nakon toga Sveti Duh stvara u nas dobra djela da bi zaslužili spasenje. postaje članom augustinsko-franjevačkog reda u Erfurtu. via moderna je imala vrlo pelagijanske tendencije: još uvijek je učila o čovjeku kao slobodnom faktoru. predaje moralnu filozofiju na teološkom fakultetu u Erfurtu. dao zemlju na kojoj su se smjestili. pojavila se Kralice Biblija. koji ga čini pravednim (tj. Taulera i drugih mističara. Slušajući savjet Staupitza.reformacije. Čitajući Pavla. Izvjestan broj Husovih sljedbenika nije se složio ni s militantnim husitima. katolici su ugušili svu protestantsku opoziciju u bitci Bilá Hora. grof Nikola Ludvig von Zinzendorf 1722. Čini se da ukoliko je starješina označavao položaj. kada grešnik uviđa svoju nesposobnost održavati Božji zakon i okreće se Bogu u vjeri. već jedino Božjim vlastitim djelovanjem u samootkrivenju. postaje u Wittenbergu profesorom biblijske egzegeze. provodi u Wittenbergu. On nije bio „humanista“.). Vođeni pobožnim seljakom Chelčickyijem.

podvrgao još tri njemačke biskupije. protivno kanonskom pravu. protivnici augustinskih franjevaca. Za njega nije bilo odlučujuće pitanje o indulgencijama. Sama ideja indulgencija je Luthera prilično mučila. tako da se autoritet nalazi kod sabora u cjelini. oslobađajući njega od ovozemaljske kazne za grijeh: papa je imao vlast proširiti ove oproste čak i dušama u čistilištu). je pripremio susret između Luthera i kardinala Caietana u Augsburgu. U ovom raspravljanju Luther je pridobio Bucera i Brenza. Luther je tamo predstavio svoja Heidelberška Raspravljanja. 1518: Augsburška konfrontacija: Papa je izdao ultimatum prema kojim Luther mora biti predan unutar 60 dana. nadbiskup Mainza. u kojoj je napao novopelagijanizam kasnijih skolastičara te je tražio povratak teologije Augustina. prema kojoj su zasluge svetaca u nebu prenesene na grešnika. Osim toga. ovako glasila: Papa je daleko bogatiji od svih ostalih ljudi – pa zašto on onda crkvu Sv. Njegova je glavna preokupacija postala riješiti se skolastičkoga sustava i vratiti se čistom Evanđelju. izborni upravitelj Saske. za vrijeme djelovanja. ali nije imao dovoljno novaca. prenerazio se kada mu je bila pokazana kopija nadbiskupovih uputa Tetzelu. Rasprava je 83 . ali je odbio povući primjedbe o indulgencijama. nego što su same po sebi protupapinske. htjeli su taj slučaj dovesti do kraja. Umjesto toga Lutherov patron. Tetzel. a dijelom Fuggerovima kao otplata Albertova duga. Tako je bio prisiljen potrebnu svotu posuditi od moćnih Fuggera iz Augsburga. bio bankrot. Ipak. usmjereno na pretjerano utjerivanje poreza od strane Talijana. kojom se razmahala Brandeburška dinastija (koju je predstavljao Albert). a ne samo kod pape. 97 teza pod naslovom "Debata protiv skolastičke Teologije". 1517: 97 Teza: Ožujka 1517 Luther je pričvrstio na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. on je svoj protest protiv indulgencija u 95 teza pričvrstio na vrata dvorske crkve u Wittenbergu i na taj način jasno dao do znanja da je teze voljan javno braniti. Jedna teza je npr. dominikanci. za listopad 1518. uživao je zaštitu svog suverena Fridrika Mudrog. već borba protiv pape. crkveno. je bio također s malo novaca. nikakvo daljnje pokajanje nije potrebno. već i zbog toga što ga je vrijeđala moć. i u kojima je napao podređenost skolastičke teologije aristotelske filozofije. neka umiri tog svog čovjeka. Ipak. plaćanjem i dobrim djelima. pošto su držali da je Luther heretik. Njegovo rješenje ovog problema je bilo uvođenje novog oprosta. Papa je mislio da je prepirka beznačajna pa je upravitelju augustinskih franjevaca samo rekao. 1518: Heidelberško Raspravljanje: Godine 1518 Luther je bio pozvan od poglavara svog reda da se javi pred skupštinom augustinaca u Heidelbergu. Godine 1518. (* potvrda oprosta iznesena od papinstva.opravdanje vjerom. Da bi nekako zadržao te službe. Luther je bio profesor Svetog Pisma na univerzitetu u Wittenbergu. Lutheru je tada bilo 34 godine. ali uz bolje argumente s druge strane. kojeg pak papa ni na koji način nije želio uvrijediti. 40 teza u kojima je branio augustinske doktrine o grijehu i milosti. izgleda. Njegov napad na prodaju indulgencija* izvire iz njegove teologije. kao što to proklamira Pavlovo Evanđelje. Luther je čak tvrdio. dakle. Tako je novac od prodaje indulgencija dijelom išao papi za financiranje izgradnje. u kojima neupitno akcentira Papinu nepogrešivost. najviše zbog toga što su ljudi mislili da nakon što kupe oprost. Fridrik Mudri. Albrecht (ili Albert). bio je značajan pad u trgovini indulgencijama zahvaljujući Lutheru. Petra u Rimu. Za Luthera je papa samo upravitelj Općeg sabora. da papa sigurno ne bi odobravao sve što se radi. uspješno umiriti. Da bi to učinili. Petra ne dograđuje sa svojim vlastitim novcem. ali je želio izgraditi novu baziliku u Vatikanu. velikog dominikanskog teologa. Luther nije bio zadovoljan kada je vidio da ga se dočekuje kao vođu napada na Rim. Fridrik Mudri. Međutim. dopustio je prodaju Papinih indulgencija za izgradnju crkve Sv. namjeravali su dokazati kako je on postavio u pitanje sam Papin autoritet. nego to radi ubirući novac od siromašnih kršćana? Same te teze prije odražavaju nezadovoljstvo njemačkog naroda. Bog je tu zamijenjen formom. Luther je to saslušao vrlo uljudno. pod jurisdikcijom Alberta. želio je platiti papi. Augsburški pokrajinski sabor se sastaje s ciljem da čuje veći broj pritužaba protiv rimskih nasilnih utjerivanja i protivljenja u Njemačkoj. Zbog toga je o wittenberškim tezama izvijestio papu. Kao zalog za to. Među njima se još nije našla niti jedna od središnjih doktrina reformacije. pošto je na tu prodaju gledao kao na postavljanje djela na mjesto Boga. 1517: 95 Teza: listopada 1517. Kao prvo. koji su se uz to smatrali čuvarima čiste vjere. Tada ga se moglo. ali politički pod Saskim izbornikom. Svojoj je vlasti. samo kada bi o tome znao. dominikanac. Glavni je problem za papu. Nadbiskup Albert se nije odviše zanimao za Lutherovu teologiju – sve što ga se ovdje ticalo. je bio angažiran za propagandne propovijedi. da bi pospješio prodaju indulgencija. Papa u Augsburg šalje kardinala Caetana. u raskošnom renesansnom življenju. Luther kasnije daje izvješće o zapisnicima. nije pristao na to da se prodaja vrši na njegovom teritoriju i to ne samo zbog toga što nije želio da blago napušta njegovu teritoriju.

a taj rascjep Karlo nikako nije želio učiniti. Godine 1520. Godine 1520. osudio Evanđelje. Suočen s Eckovim smicalicama i bockanjima. a ne Pismo u svjetlu izjava crkvenih otaca. koji ga je osudio. Ali na nekim su se mjestima stvari događale neplanirano i dolazilo je do izgreda. onda ću i dalje ostati svladan tim navodima Pisma što sam ih naveo i moja će savjest ostati zarobljenik Božje riječi. Lutherov cilj je bila duhovna i moralna reformacija kršćanstva. već i od naroda. Jedini izvor autoriteta koji mu je preostao bila je Biblija. 1521: Sabor u Wormsu: Da bi se to raščistilo. Papinu bulu. ali je mislio da ipak nije naročito mudro potpuno javno štititi čovjeka. je već tri godine bio kralj Španjolske i dvije godine izabrani car u Njemačkoj. kojom mu se dao rok od dva mjeseca da javno opozove kritiku koju je napisao ili će biti ekskomuniciran. bio u krivu. Ovo je značilo da kršćani moraju čitati i rasuđivati crkvene oce u svjetlu Svetog Pisma. jer nije ni sigurno ni razborito da čovjek nešto napravi protiv svoje savjesti. naime. Kler se mora ograničiti samo na propovijedanje i moljenje. izazvao Luthera da u svojoj kritici krene čak korak dalje. lipnja 1520. ali zato uzvikuju: 'Smrt rimskom dvoru!' Kada je Luther spalio bulu. prividno su ga napali njegovi vitezovi i odveli u wartburški dvorac. on izlaže temeljne doktrine protestantske vjere a) Opravdanje samo vjerom b) Svećenstvo svih vjernika c) Vrhunski autoritet Svetog Pisma d) Sveto Pismo može izlagati pojedinac. Činilo se kao da će sva Njemačka učiniti ono što je kasnije učinila Engleska – odbaciti vjernost Rimu i verificirati njemačku nacionalnu crkvu. iako nisu prvi njemački. U ovim pismima. Rasprava je završena sljedećim dijalogom: 'Jeste li vi ove knjige napisali?' Da! ' Hoćete li ih opozvati?' 'Ne' 'Tada izađite!' Izborni knez Fridrik je Luthera želio zaštititi. 1521. Karlo V. Papinski izaslanik je pisao: Sva je Njemačka u revoluciji. Tu se on pojavio kao viteški pratilac Georg. ali se uspio izvući iz nje. Eck je svojim oholim stavom. bila je debata s Johannom Eckom u Leipzigu godine 1519. pošto to papa nije voljan učiniti. Njemačka je bila uz Luthera. Kao svoj ratni poklič devedeset posto Nijemaca uzvikuje 'Luther!'. Ekskomuniciran je 1521. Papa je. Tijekom debate u Leipzigu Melanchthon je razložio važno protestantsko načelo Sola Scriptura. a kroz četiri – cijela Europa. Ovo se dogodio kasnije u Wurmsu god. krajevima gdje je Hus propovijedao i tu su Luthera njegovi protivnici rado nazivali ehom i husitom. održan je pokrajinski sabor u Wormsu. Tada tvrdi da reformu neće biti moguće učiniti dok se ne razori Papina moć. To je bilo omogućeno štampanjem. Prihvaća se prevođenja – počeo je prevoditi Novi zavjet na njemački. Vješto ga je kidnapirao. sve napisao. potpornim stupovima reformacije. istina. to bi tada moglo značiti odvajanje Njemačke od ostaloga carstva. Augustin. zajedno s Lutherovim himnama. No. U tom spisu on poziva njemačke vladare i suce da pod jurisdikcijom reformiraju crkve. Luther je prvo prolazio kroz razdoblje velike depresije. on je počeo tvrditi da je Hus zaista u nekim stvarima bio u pravu i da je Opći sabor. Pavle i Sv. Europa je brzo reagirala na Lutherov izazov. Luther je na taj način negirao nepogrešivost sabora. kojeg svi ostali osuđuju kao heretika i izopćenika. Ti su prijevodi. Tako mi Bog pomogao. Godine 1520. zahvaljujući Svetom Duhu koji prebiva u svakom vjerniku. Luther je javno spalio 15. pošto je odbio javno opozvati svoje tvrdnje. koje je Luther g. no Eck je odlučio pokazati mu da su neka njegova mišljenja potpuno u skladu s nekim Husovim pa je tako i on sam heretik. Za samo dvije nedjelje. 3) Sloboda kršćanina. osuđujući njega. nastaju njegova tri temeljna reformatorska spisa: 1) Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda o poboljšanju kršćanskog stanja. 2) Babilonsko sužanjstvo crkve. 1520. pošto se od samog početka postavio kao onaj koji pod svaku cijenu želi postići cilj. On je rekao: Ako ne budem svladan svjedočanstvima Svetog Pisma ili očitim razumskim razlozima. Crkva se ne sastoji samo od klera. Luther je husite uvijek smatrao hereticima i odbijao je svako poistovjećivanje. ne mare mnogo za Luthera.potpuno zapela te je u studenom Luther apelirao ekumenski koncil da sredi prepirku. godine 1521. Tu piše o opravdanju vjerom i o moralnim posljedicama tog nauka. To je spis napisan protiv sedam sakramenata. cijela Njemačka je čitala ove teze. Luther se tako svojom knjižicom upustio u borbu. 84 . godine. preostalih deset posto. za vrijeme kojeg je Luther stavljen van zakona. a kasnije i čitavu Bibliju. je rekao: Svi smo mi husiti bez da smo to znali. Tada je izjavio: Svi stavovi koje je iznio Hus bili su kršćanski. 1519: Leipziška debata: Ali ono što označava pravu točku pokreta. Lutherove doktrine su postale poznate u čitavoj Njemačkoj i upravo su s njima došle crkvene reforme. Ne mogu i neću ništa opozvati. postali. Leipzig je blizu Češke. Amen. Husiti su i Sv.

. koja jasno ne ukazuje na Isusa (npr. vojska seljaka je poražena kod Frankenhausena. prirodne teologije). Tako su Erazmo i Staupitz izgubili povjerenje u Luthera na svakom polju. što potiče na zaključak 85 . Luther je uz to osjećao.-25. Ukoliko postoji neka razlika između dva glavna reformatora. Luther im se suprotstavio nakon što se 1522.): Centralna je vlast u Njemačkoj bila slaba. Melanchthon je preuzeo vodstvo luteranskog pokreta. Barth i Bonhoeffer. u kojem se primjećuje miris njegovoga žestokoga antisemitskog stava. ovo je dovelo do presedana. Prema tome. Bog se vidi jedino u slabosti i patnji.Philipp MELANCHTHON (pravo prezime Schwarzert) (1497. čineći tako. Melanchthon je bio profesor i humanist u Wittenbergu gdje je pristao uz Luthera i postao njegovim najbližim suradnikom. ponovno nailaze na zamisli koje počinju s Lutherovom teologijom. Luther je započeo reformaciju idejom crkve skupljene samo od onih koji su nanovo rođeni (ecclesia spiritualis). njihov misticizam (pod utjecajem Joahim Firora i Taulera). Da bi silom postigli društvenu i političku reformu. Poslanica Jakovljeva). stoljeća. oko Lutherove težnje za religioznom reformom. teologiju križa. koji se tu slučajno zatekao. Ovaj je pogled u suštini dinamičan stav. a Müntzer uhvaćen i smaknut. Godine 1521. Tako se može vidjeti da oba. Luther i anabaptisti: Pošto su anabaptisti bili ekstremisti. smatravši da je on odgovoran za ispade koji su se dogodili. Melanchthon. kao npr. Hübner i Müntzer). Biblija je Božja Riječ. Nažalost. On je izradio temelje za reorganizaciju Protestantske crkve i škole. bio je impresioniran njihovim poznavanjem Biblije. Luther izlazi iz ilegale i javno se suprotstavlja onima koji su stvarali izgrede. Čini se da je Luther postao tako bezosjećajan židovskim odbijanjem prihvaćanja njegove religije da se okrenuo protiv njih iznenađujućom grdnjom. Luther uglavnom vjeruje u božansko tijelo Kristovo. Luther i Židovi: U početku je Luther kritizirao tradicionalne. ne može se posjedovati monopol nad Riječju Božjom više nego što se može posjedovati Isusa. znatno pridonosi ublažavanju prvotnoj vjerskoj strogosti reformacije. no nikako nije htio prihvatiti njihov stav protiv krštenja djece. Ova knjiga je postala najutjecajnije djelo protestantske teologije. Zbog ekstremnoga načina izražavanja. Po njemu. Cellariusa i Carlstadta. a poveli su ih izgladnjeli odsluženi vitezovi. koju je iznio i branio na saboru u Augsburgu 1530. jer su oni mogli značiti potpunu preorijentaciju crkve. Ali. Lutherova teologija: Božja Riječ za njega nije samo pisana riječ. jedna je mala grupa takozvanih proroka iz Zwickaua (Storch. Od 1518. Bio je osnivač Augsburške konfesije. čak daje svoje odobrenje za izvršavanje smrtne kazne nad anabaptistima. Tada je rekao: Ja se ne želim boriti za Evanđelje nasiljem i ubijanjem. Povezala ih je iskrena težnja za kršćanskom zemljom. i 20.). a Calvin antiohijskoj. Luther postaje nesvjesno začetnikom velikog dijela liberalne teologije 19. preporučio je knezovima i vlastima da na seljake udare bez milosti. Oni nisu ispovijedali samo krštenje odraslih. iako načelno prihvaća prirodnu objavu. vratio u Wartburg. onda bi Luther bio bliži aleksandijskoj školi. On je anabaptiste odbacio zato. prilazi. koje ima sposobnost sveprisutnosti. Godine 1522. U njegovoj doktrini o Bogu. glavni naglasak počiva u Božjoj transcendentalnosti. Godine 1524. Oni su ipak uspjeli pridobiti dva Lutherova učenika na svoju stranu. njihov husitski milenijalizam ni njihovu prirodnu teologiju (tvrdili su da se Evanđelja mogu čitati iz knjige prirode). Devetnaest godina kasnije. Luther je negativno ocijenio bilo koju knjigu Biblije. bez čije pomoći ne bi mogao provesti reformaciju. Kako je vrijeme prolazilo. Luthera i Calvina. ali se postepeno okreće jednom mnogo krućem stavu. otkrio je sebe kao pravo dijete svog vremena. nego i Logos – stvaralačka Božja snaga. već vjeruju u proroštva i dar jezika. bili su prognani iz izborne Saske. Seljački rat (ustanak) (1524. U svibnju 1525. došla u Wittenberg kad Luther još nije bio tamo. da je Luther želio uskratiti katoličku crkvu monopola nad Biblijom. vlastelina. Na taj način on opravdava svoj pogled na stvarnu tjelesnu prisutnost Kristovu u pričesti. Božja vrhunska samoobjava zbila se na križu pa zbog toga Luther predlaže. u kojom će sva dobra biti zajednička i vjerovali su apokaliptičkim proročanstvima radikalnih propovjednika skitnica. Njegovo glavno teološko djelo je Opća mjesta teologije. (Katolička crkva je tvrdila da je čuvar i tumač Biblije). kao na križu. Za vrijeme Lutherove odsutnosti u Wartburgu. mogao proigrati naklonost gradskih vlasti. koji je kasnije požnjeo strašnu žetvu pod vladavinom nacista. ali nije podnosio borbu oružjem. Luther ih nije prihvaćao. objavljuje drugi esej o Židovima pod naslovom Gegen die Juden und ihre Lügen (Protiv Židova i njihovih laži). 1542. Po Lutherovoj smrti. Luthera je također teško pogađalo tlačenje zemljovlasnika. Dakle. Lutherov je stav prema njima postajao krući pa godine 1530. Thomasu Müntzeru. Slagao se s mnogim zahtjevima seljaka. da bi u slučaju poistovjećivanja s tim 'zanesenjacima'. kroz koju nam Isus (utjelovljena Riječ). Luther se tako prestrašio pred onim što se počelo događati. okupili su se ljudi. umjesto teologije slave (tj.-1560. negativne stavove katoličke crkve u svojoj knjižici: Daß Jesus Christus ein geborener Jude sei (Tako je Isus bio rođen kao Židov). seljaci su se okoristili tadašnjim općim raspoloženjem. koji su uz to željeli i nešto drugo. koji se približava onom Barthovom. države i društva. Treba spomenuti. Luther također naginje modalizmu.

bez da se ona definira kao transsupstancijacija. car saziva prvi državni sabor u Speyeru. redovnici i opatice su razriješeni redovničkih zavjeta. a to je njima odgovaralo. nazvali su protestantima. Nadgledali su crkvu. Neki prilozi su namijenjeni prvom 86 . kojeg je nadgledao knez (smatran kao kršćanski laik – vrsta izvanrednog biskupa koji djeluje u imenu pape i biskupa koji su odbacili njihovu odgovornost). Brunswick. Sve je to 'kanonizirano' na Augsburškom državnom saboru godine 1530. do tog su se vremena obje strane počele naoružavati. Car se moćno suprotstavljao protestantima. Broj sakramenata je ograničen na tri. Drugim riječima. c) Organizacija luteranskih crkava: Na mjesto biskupa sada su došli ili knez. No. Protestanti bi prihvatili mir. prvog protestantskog univerziteta. na Nurnberškom interimu primirja. taj je naum bio ugrožavan od samoga početka. odlučni i sposobni oduprijeti se caru i katoličkim imperijalistima. Car je vidio da prethodna politika nije bila djelotvorna i da se nisu svi vraćali u krilo katoličke crkve. su se protestantski knezovi i gradovi povezali u politički savez. Francuzi nisu željeli gušiti protestante jer je njihovo postojanje. tzv. izborna Saska. već samo reformatorima katoličke crkve u nepravilnostima. To je postala nova sila u Europi. da su im odobrena ova četiri glavna stava: 1) Svećenički brak. Car se još uvijek nadao pomirenju. dok su kalvinisti optužili luterane da su postali monofiziti! Formiranje Luteranske crkve a) Politička zaštita: Godine 1526. Nezacjeljiv rascjep je bio službeno priznat Augsburškim vjerskim mirom 25. Šmalkaldenski savez. gdje bi zajednica imala pravo birati i kontrolirati propovjednike. s time da je Melanchthon nastojao svemu dati umjereniji ton. koji je morao biti privremen. odakle naziv protestantizam. i na njemu je odluka prethodnog sabora potpuno okrenuta. rujna 1555. kako bi osnažili disciplinu. u spisu Augsburške konfesije. 2) Pričest laika iz kaleža. Godine 1539. Pobuna seljaka navela je katolike na pomisao da je revolucija bila planirana. Mansfeld. kneževi su se među sobom podijelili. Godine 1541. Tada se smatralo da je mnogo važniji zadatak zaustaviti tursko napredovanje na Balkanu. Godine 1542. katolici moraju biti tolerirani u luteranskim zemljama. jer su se upravo u to vrijeme osilile obje suparničke strane. Zbog takvoga zahtjeva. godine 1529. stigli već do Beča. Turci su u rujnu 1529. angažirajući vojnu silu na svakome mjestu. zbog političkih se razloga nisu mogli složiti ni Francuska. Seljački rat naveo je katolike na uvjerenje da je revolucija unaprijed pripremljena. Car je želio iskoristiti vremenski čimbenik. a one koji su ga odbili prihvatiti. Godine 1531.kako je Marija Majka Božja ili kako je Bog mrtav. na kojem je religiozna sloboda zagarantirana svima do ponovne uspostave jedinstva na saboru. međutim. kao na primjer svemoć i sveprisutnost. pa čak ni papa. crkvi više nije bilo dopušteno zarađivati novac prodajom crkvenih službi ili sakramenata. Godine 1530. sada je korišten u dobrotvorne svrhe: za plaćanje svećenika. 4) Sloboda od Papine jurisdikcije za razliku od priznavanja Papine vrhovne vlasti. To je jedan od razloga zašto protureformacija nije uspjela. Nije onda slučajno da su luterani optužili kalviniste da su postali nestorijanci. Svećenici se mogu ženiti. Spis su izradili Melanchthon i Luther. uklonjene su. Anhalt i drugi teritoriji s 20 carskih gradova. Zahtijevao je da se svi pokore Papinom vrhovnom autoritetu.. ali ne obrnuto! Luteranski vladari su bili van sebe te su napisali dokument pod naslovom Prigovor (Protest). ili lokalno gradsko Vijeće. je postavljen u svakoj luteranskoj državi konzistorij (odbor pravnika i teologa imenovan od države). Karlo službeno priznaje Šmalkaldenski savez. Odlučio je riješiti crkveno pitanje i postići pomirenje. niti dvojica bavarskih vojvoda. Drugi državni sabor je također sazvan u Speyeru. U Hessenu tako daju doprinos za osnivanje Univerziteta u Marburgu. vraća se na njemačku scenu. Luther je ipak bio vrlo žučan u odbijanju ideje laičke crkvene vlasti. Transsupstancijacija je svedena na realnu prisutnost Krista kod večere Gospodnje. na neki način. Karlo V. Luther tvrdi da je Isusova ljudska priroda poprimila atribute božanstva. b) Vjeroispovijest: Biblija je stavljena na prvo mjesto i sve suvremene doktrine koje nisu imale osnove u Svetom Pismu. Hessen. učitelja i kao pomoć siromašnima. Novac do tada sakupljen od plaćenih i privatnih misa. Godine 1532. kasnije je postao stalan nakon seljačke bune kako bi spriječio potpuni nered. u Regensburgu (Ratisbon) protestanti i katolici bili su vrlo blizu pomirenja. Ovaj sustav. Prusija. jamčilo da će Njemačka i dalje ostati razjedinjena. u Savez su bili uključeni izborni Brandenburg. 3) Sloboda naučavanja Kristove realne prisutnosti kod Gospodnje večere. Ni Luther niti Melanchthon nisu sebe smatrali osnivačima nove crkve. Ali Rim nije popustio.

Karlo pokušava nametnuti rimokatoličku hijerarhiju njemačkoj crkvi i ponovno uspostavljanje staroga posta. na taj su način protestanti zamijenili olakšice. reformirani luterani su priznati kao politički entitet. a bio je provođen i silom španjolskih trupa. kojim se svakoj zemlji daje sloboda odabira vjere – luteranske ili rimokatoličke. e) Književna proizvodnja: Tu pripada: njemačka Biblija (između 1537. osjeća da bi mogao nametnuti religioznu uniformnost u Njemačkoj. uvodi izvjesne vanjske reforme. Tek kasnije. U dogovoru.): Karlo V. i 1584. Ono što je bilo revolucionarno u njegovom prijevodu. Luteranske crkve u Sjevernoj Njemačkoj i Skandinaviji sačuvale su crkveno ruho. Napisao je i knjigu koja sadrži osam himni. čitanje Biblije čak u sedamnaestom stoljeću nije bio običaj. Saska vojska je potučena. je car bio doveden u nepriliku formiranjem Protestantskog saveza.). jedan za kler (Veliki katekizam) a drugi za laike (Mali katekizam). Luther je nastojao donijeti religiju u samo središte svakodnevnog života. a zatim još jednu s 24 himne – bazirane na starim religioznim napjevima.pokušaju države da se brine za siromašne. Karlo V. privremeni dogovor sve dok Tridentski sabor ne završi svoj posao u istraživanju moguće reforme. je korištenje govornog njemačkog jezika i to upravo onog. Godine 1555. Tako npr. Raskol unutar luteranizma u Njemačkoj Godinu dana nakon Lutherove smrti (1546. Augsburški Interim (1548. Lutherani više nikada nisu stekli jedinstvo. 2) Nova liturgija je bila uvedena za Gospodnju večeru. zatim njemačka misa. je samo jedna naklada bila 100.000 komada). On za svoju stranu uspijeva pridobiti i protestanta Mauricija od Saske. d) Luteransko bogoslužje: upotrijebljena liturgija bila je u biti ista kao liturgija srednjovjekovne katoličke crkve osim na tri područja: 1) Bogoslužje je bilo na njemačkom a ne na latinskom. a Turci napadaju sa svih strana. Car misli kako je sada dovoljno moćan da nametne svoje rješenje protestantima. no bilo bi sasvim naivno pretpostavljati. g. Ovakav neizbježan ustupak nije mogao zadovoljiti nikoga. najznačajniji rezultat Interima je podjela među luteranima. 3) Propovijedanje je preuzelo centralnu poziciju u bogosluženju. Ali. koji je bio potpomognut Turcima i Francuskom i Augsburški mir je bio potpisan: 87 . U Saskoj i Brandenburgu je izvediv jer zvuči kao evangelička formula. b) Matija Vlačić (Flacius Illyricus) i nepopustljivija stranka u Magdeburg i Jenu. Treba ipak naglasiti da Luther nije bio prvi prevodtelj Biblije na njemački jezik. Njemu uz ostalo nije stalo niti do toga da vijeća kalvinističku (tj. Čitava Saska i Hessen su sada u njegovoj moći – sve izuzev Tiringije. a izbornik zatvoren. Interimu se nije prigovaralo. Katolici su također sumnjali u neki sporazum.). Melanchthon je također rekao da Luther nije bio nepogrešiv. Radi toga uspostavlja Interim. reformiranu) stranku u Švicarskoj. Rezultat toga bio je Leipziški interim. sklapa mir s Francuskom (tako je poremetio ravnotežu pod kojom je protestantizam djelovao). njemački je protestantizam bio pred uništenjem. kojeg papa nije potvrdio. koji protestantima jamči vjerske formule luteranskoga vjerskog uvjerenja. Luther je također napisao dva katekizma. Pristaše Filippa Melanchthona postali su poznati kao filipisti. na selu su je čitali pripadnici viših slojeva. Reakcija među protestantima je rezultirala podjelom između Jenske grupe Lutherovih beskompromisnih učenika i Melanchthona. koji se formirao kao službeni njemački jezik i nametnuo se kao zajednički za različite njemačke državice – od kojih je pak svaka govorila svojim dijalektom. izradio je novu verziju Augsburške ispovijedi (Confessio Augustana variata) u kojoj je luteranski stav prema Gospodnjoj večeri izgledao kalvinistički. reformirani luterani) i anabaptisti isključeni. koji je imao za posljedicu okončanje 30-godišnjeg rata. Nepopustljivi luterani su smatrali da čak i katolicizam ima prednosti pred kalvinističkom vjerom. g. Posljedice podjele: a) Melanchthon i umjerena stranka su se smjestili u Wittenberg. Melanchthon je jedini vođa s međunarodnom reputacijom. dopuštajući vjenčanje svećenika i upotrebu kaleža kod euharistije. Sve je to samo dolijevalo novo ulje na vatru. koji je žudio za naslovom i zemljom izborne Saske. blagdana i ceremonija. Da bi smanjio nezadovoljstvo protestanata. kada je uspostavljen Westfalski mir (1648. ali ne na Jugu. g. no na sjeveru Njemačke postoji čvrsta oporba. Mnogi su prijevodi učinjeni već prije. U osnovi. ali je zbog postignutoga kompromisa imao polovinu luterana protiv sebe. njemačke himne i njemački katekizmi. U južnoj i srednjoj Njemačkoj. tj. Godine 1540. slabost ovog sporazuma je ta što su kalvinisti (tj. koji im se odbija pridružiti jer brine kako će se s vojvodom Mauricijem naći negdje na pola puta. kako je on u trenutku postigao ono što srednjovjekovnoj crkvi nije uspjelo kroz stoljeća. Reakcija na ovakve metode prinudile su Karla na poraz i na uspostavljanje Augsburškog mira 1555. koje su inače ranije davali religiozni redovi.

Ipak. Minden. Taj je sporazum osigurao vjerski mir za sljedećih 60 godina. Produžavanje opstanka filipističkih crkava u Njemačkoj. ni jedan filipist ju nije mogao potpisati. koja je bila luteranska prije 1552. Lutheranski pastor Westphal je polarizirao cijelu polemiku između luteranskih 88 . koji je postao veliki misionarski centar za širenje luteranizma. još je izgledalo kao da bi protestanti mogli završiti obraćenje čitave Njemačke. njegova je i vjera!). prijevod Biblije na narodni jezik igrao je ključnu ulogu u razvijanju reformacije. koji bi izrazio kalvinističko gledište. Gornja Falačka (Oberpfalz) veći dio Hessena i knez izbornik Brandenburga. Luteran Hutter je na mučeništvo Hugenota u Francuskoj gledao kao na pravi Božji sud protiv te sekte. Razlozi su bili sljedeći: 1) Utjecaj njemačkih trgovačkih postaja. a nisu ju prihvatile sljedeće zemlje: Danska. politički i religiozni interes Španjolske bio je da rajnske biskupije zadrži katoličkima (španjolska vojska u Nizozemskoj nije bila tako daleko). koji je utemeljio također ortografiju suvremenog finskog jezika. Strasbourg je godine 1589. Verden. U luteranskim je debatama godine 1577. Jeni. i Halderstadt prešli u protestantske ruke. Toliko je bila oštra polemika na sveučilištu da su profesori nosili oružje za vrijeme predavanja! Ljudi su ozbiljno vjerovali da je čavao pisao Osiandrove knjige kad je ovaj ručao. Jedna od metoda širenja bila je i ta. Luteranizam van Njemačkoj: Luteranizam se proširio na sjever u Skandinaviju. a nakon njega u Königsbergu. bio pod pritiskom da luteranima dopusti u Austriji određeni stupanj zakonske slobode. Polemike: Luther je bio uključen u oštrijim polemikama dok je bio živ. U luteranskoj je državi bio kažnjen svatko tko je bio katolik ili kalvinist. Lübeck. u slučaju da postane protestant. je car Maximilijan II. postao je najučeniji protestantski teolog stoljeća. bio je poticaj rastu kalvinističke vjere u toj zemlji. Ali i kalvinističke crkve i anabaptisti nisu imali izgleda u potpisivanju mira. godine. Falačke (Pfalz) dao je njemačkoj kalvinističkoj crkvi najbolju priliku. luterani su kalviniste stavljali u isti koš s anabaptistima.svakoj zemlji. nazvanom Crkveno pridržavanje prava. Kako ona sadrži beskompromisno isključenje kalvinističke doktrine o Gospodnjoj večeri i predestinaciji. Njegova najglasovitija knjiga je Jedno ispitivanje koncila u Trentu (= Trident). Heidelberški katekizam je bio izrađen 1563. automatski gubio prava na svoj položaj. koja je služila kao model za Norvešku nakon neuspjeha katoličke invazije. Fridrik je učinio Heidelberški univerzitet središtem kalvinističke teologije. Tih 1560-tih godina. Osiander je bio profesor u Königsbergu. dopušteno je da takva i ostane. a u svim ostalim zemljama svaki upravitelj može birati ili katolicizam ili luteranstvo (Cuius regio. Anhalt.-86. osnovan je univerzitet u Marburgu. Ali. Sve do 1648. Švedska se razvila neovisno zahvaljujući djelatnosti brata Petrija. U svim skandinavskih zemljama. 2) Inicijativa i vlastiti interes skandinavskih kraljeva. Ali. Bremen. odnos između luterana i kalvinista je bio vrlo napet.. Luteransko učenje se razvijalo: bili su reformirani univerziteti u Tübingenu. Luteranizam uz kalvinizam u Njemačkoj Tu su Formulu mnoge luteranske države prihvatile. Njemačkim kršćanima je bilo teško odbaciti ideju pretvorbe. prema kojoj je svaki istaknuti klerik. car je progledavao izigravanje te sudske odluke. zbog toga što su prihvatile kalvinističku doktrinu. Martin Chemnitz iz Brunswicka (1522. Godine 1568. Tyrolu i Češkoj. da se negdje prvo pridobije nadbiskupa na luteransku vjeru i tada je njegova biskupija postala protestantska. protestantizam je u porastu u Austriji. Svakako ove reformirane crkve su držale luteransko upravljanje. obje su sekte bile nedopuštene. Polemike o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti za vrijeme euharistije su bile također vrlo oštre. Knez izbornik Fridrik III. Bavariji. učenik Melanchthona. Luterani su se pak zgražavali nad kalvinističkim negiranjem stvarne Kristove prisutnosti. Ovaj propust je doveo kasnije do početka Tridesetogodišnjeg rata godine 1618. Postavio je učenjake da naprave prvi nacrt Ustava za crkvu Falačke. Na taj način su Magdeburg. On je pomogao daljnjem sistematiziranju luteranske doktrine. Danska je postala prva luteranska država. Katolici su se nastojali suprotstaviti tome s jednom dodatnom klauzulom Augsburškom miru. Dakle. Poljskoj. Rostoku. Kalvinisti su luterane smatrali polupapistima i neznalicama. Greifswaldu i Leipzigu. Oni koji se s time nisu slagali. Ali one nisu slijedile švicarski sustav crkvenog upravljanja – to je bila ili luteranska forma konzistorija ili neposredna vlada kneza nad starješinama. postignut djelomičan sporazum u pogledu Formule o slozi (Formula concordiae). Daljnji rast luteranizma: Usprkos te podjele. Ta je prepirka slabila političku moć protestanata u Njemačkoj. iako obično ograničen na plemstvo i bogate trgovce u gradovima. a čak nakon smrti još su trajale takve polemike.). 3) Djelatnost i snaga misionara formirane u Wittenbergu. Glavni finski reformator je bio Mihael Agricola. luterani nisu izgubili svoju energiju i sposobnost širenja. Polemika s Osiandrom bavila se o tvrdnjom da je opravdanje isto kao preporod. mogli su se odseliti. illius religio = čija je zemlja. Mađarskoj i Transilvaniji i rasipala je pastoralnu energiju u prepiranju – na taj je način otvorila vrata protureformaciji. postao luteranski. a četiri godine kasnije i u Češkoj. Helmstedtu i Giessenu. Sve do 1575.

Bečko je sveučilište bilo poznato kao jedno od središta novog humanizma koje iskazuje kritički stav prema praksi Katoličke crkve. te su samostani bili iznimno otvoreni prema novom učenju. Njemačke građevinske tvrtke (u Klagenfurtu) i rudari (u Tirolu) šire vjeru. gdje izborni knez. Štoviše. zajedno s bavarskim vojvodama. primjerice. županiju Tirol i tzv. Katolička crkva. novi vladar Ferdinand izdaje niz dekreta kojima osuđuje luteranstvo i zabranjuje čitanje Lutherovih zapisa. Trgovci. Prema njemačkom vladaru su u posebnom odnosu. Monarhija je podijeljena u pokrajine. Reformacija se širi različitim putovima na Austriju: 1. objavio je traktat kojim je odao počast nesretniku. 2. Godine 1555. sa sobom donose luteranizam. Dekreti su se čitali u crkvama za Božić i Uskrs no (drugih) konkretnih protumjera nije bilo. 7. No istovremeno dolazi do uzleta anabaptista koji su u Austriji iznimno aktivni. No Ferdinand se morao baviti turskom najezdom. stoga. Ferdinand izdaje 1527. zapravo. kao i odlazak plemenitaša na inozemna (protestantska) sveučilišta. 6. Propovijedi luteranskog tipa često su se bavile crkvenim zlouporabama unutar bečke katedrale Sv. sastao s papskim legatom i biskupom Fabrijem kako bi objavio Regensburške uredbe kojima su heretici osuđeni na smrt. te se rastući broj župa »reformira« iako iste ostaju u sastavu Katoličke crkve. U istom smislu djeluju i valdenzijanske i husitske ideje koje se šire od Bohemije prema jugu. Stjepana. Od 1523. Osim na postojeće protestantske škole u Austriji. po izricanju najteže kazne. Luther. ali i nemilosrdno proganjani. Sljedeće godine (1528. Ferdinand se okreće iskorijenjenju protestanata u zemljama pod njegovim nadzorom. koji je uspio dobiti zapisnik sa suđenja. Koruške i Kranjske.) Ferdinand pokreće istragu koja otkriva kako je velik dio Katoličke crkve potpao pod utjecaj Lutherovog učenja. 4. Augsburški sabor donosi Uredbu o vjerskim slobodama kraljevića (prinčeva). Tako je. Katoličke svećenike zahvaćaju reformatoričke zamisli. izjavio da krivcu mora odsjeći dva ili tri prsta kao kaznu za prolijevanje Kristove krvi! REFORMACIJA U AUSTRIJI Politička situacija Habsburgovci žele uz Njemačku i Francusku biti treća sila na kontinentu. Pokušava. Studenti. 3. u Budinu još jednu uredbu kojom poziva na provođenje Uredbe iz Wormsa koja. Ferdinand je primoran poštivati istu jer ovisi o plemićima kako bi namaknuo sredstva za rat protiv Turaka. nadvojvodstva sjeverno i južno od rijeke Enns u Gornjoj i Donjoj Austriji. bio je pozvan da se pojavi pred sinodom. Razdoblje od početka reformskog pokreta do ustanovljenja reformiranih crkava i pripadajućih konfesija ispunjeno je doktrinarnom nesigurnošću. koji zbog naravi vlastitog zanimanja često putuju. John Joachim iz Brandenburga. Osim toga. Kontekst reformacije Humanizam i težnja za reformama i dokinućem crkvenih zlouporaba posvuda su u Europi snažni čimbenici širenja reformacije. svećenik dioceze u Passauu nastradao. Austrijski se vojvoda Ferdinand. Iz istog razloga morala je proteći godina kako bi na Sveučilištu postupili po naredbi o usvajanju protuluteranskih stavova. Među poznatim anabaptistima nalaze se Johannes Bünderlin i Balthasar Hübmaer. isprva je bila bespomoćna. Mnogi utočište nalaze na imanju Leonarda von Liechtensteina u Nikolsdorfu. i poraza protestantskog Schmalkaldskog saveza u Njemačkoj. dokumenti su postajali sve blaži čime su. Lokalni moćnici. godine samostalna nadbiskupija. kao i anabaptizam koji prodire iz Švicarske. vojvodstva Štajerske. Glavna središta katoličke moći Salzburg i Passau nadziru većinu biskupija u Austriji. Reformska literatura pronalazi put do velikog broja čitatelja. spriječiti daljnje doseljavanje protestanata.i reformiranih kršćana uporno tražeći Kristovu tjelesnu prisutnost pri euharistiji. U područjima u kojima je doživljavao uzlet. Godine 1529. Nakon 1550. bili pokazatelj rastućeg utjecaja reformirane vjere. šire luteransku vjeru. 89 . mnogi protestanti odlaze na studije u Njemačku. kao i Večeru Gospodnju in both kinds. koji su naklonjeni novom pokretu. Današnje Gradišće u Austriji pripada Mađarskoj. koja je prolazila kroz razdoblje promjena. kao i drugim ratovima. Turci prijete Beču. vanjske zemlje (Breisgau i posjedi u Alzasu). zabranjuje Lutherov nauk. a Salzburg (pokrajina i grad) je do 1803. U Beču je djelovao ugledni trgovac Kaspar Tauber koji je bio na čelu skupine istomišljenika pridobivenih luteranskim traktatima. Plemići su odbijali darivati novac ukoliko im se ne zajamče vjerske slobode. odrubljena glava. 5. protestantizam je nailazio ili na zabrane ili na toleranciju mjesnih moćnika. imenuju »reformirane« katolike kao župnike. Držali su vrlo privlačnom doktrinu opravdanja po vjeri. s vremenom. Mnoge privlači reformatoričko obrazovanje. koji iz Njemačke dolaze na studij u Austriju. Kad je neki luteranski pastor pogrešno prolio malo vina za vrijeme euharistije. Kasnije je bio uhićen te mu je. pak. 1524. istom su uredbom pod posebnim udarom bili anabaptisti.

Protestante se postupno istišće. a neki završavaju u Nizozemskoj. Mnogi su se austrijski plemenitaši svrstali na Lutherovu stranu. anabaptisti uspijevaju djelovati među seljaštvom (no ne i među plemstvom). situacija je posve obrnuta u Tirolu. te sadrži više elemenata »uvjeravanja«. osniva misiju s ciljem promicanja Evanđelja među Slavenima (prvenstveno putem pisane riječi).. poznat je po simpatijama prema protestantima. postaje središtem protestantizma (preciznije flacijanizma. Njegov nasljednik u pokrajini isprva slijedi prijašnji liberalni pristup. Jedan od njih. najveći broj plemenitaša napušta ta područja i seli u Mađarsku (točnije Gradišće). ali većina je bila konačno ugušena. Sjedište obitelji bilo je u dvorcu Tollet. te se seli u Urach kod Tübingena. stoga. isticala obitelj Jäger iz okolice Ennsa. Katolički plemići okupljaju se u radikalnoj katoličkoj stranci. Oni koji su napuštali zemlju bili su prisiljeni ostaviti za sobom vlastitu djecu. uključujući i onu u Mistelbachu kod Beča. te se protestanti nalaze u sve težim okolnostima. Unatoč carevim i Papinim naredbama da se odustane od nasilnih mjera i pribjegne »mekšim« metodama kao što je »uvjeravanje«. te ih većina biva izgnana. U pokrajini Salzburg pristup je manje nasilan. te se mnogi odseljavaju. franjevci. Stvari se dodatno pogoršavaju 1618. Situacija se u toj mjeri pogoršava da strani vladari započinju pregovore o prebacivanju protestanata u vlastite zemlje. No tek s 1731. prije svega usmjerenih protiv malih skupina koje je mjesni puk u okolnim planinama tolerirao. tamošnje plemstvo odlazi u Švapsku i susjednu pokrajinu Franken. Njegovo imanje. No Karlo kasnije. Do 1625. no situacija se s vremenom mijenja. u promicanju reformatoričke vjere. mjesni salzburški biskup koristi se tvrdolinijaškim mjerama. slijedi još jedna neuspješna seljačka buna. Kao nagradu za potporu caru tijekom Tridesetogodišnjeg rata. otkriveno da u Austriji još živi 73 tisuće protestanata! čak 1837. Nakon smrti Ferdinanda I. Koruške i Kranjske. godine. do početka protureformacije 1576. U Brucku na Muri sklapa se s carem Karlom ugovor o slobodnom vjerskom štovanju. Protestanti u Beču smiju se okupljati na crkvenim službama. Kada na red dolazi Donja Austrija. Njegovo imenovanje na mjesto vladara Gornje i Donje Austrije. s ulaskom Austrije u Tridesetogodišnji rat. Jedina mjesta na kojima protestantizam ostaje netaknut su teško dostupne alpske doline. Kod Passaua u Bavarskoj neki plemić iz Ortenberga uspijeva odoljeti pokušajima da ga se preobrati. drži kako mu je otvoren put u borbi protiv protestanata. stoga. 1564. s druge strane. godine Austriju među sobom dijele njegovi sinovi. minoriti) uspijevaju iskorijeniti protestantske ostatke.694 osobe. Mnogi se propovjednici vraćaju u okolicu Ennsa kao tobožnji privatni učitelji koji podučavaju tamošnje protestantske plemićke obitelji (do sredine 17. protestantizam doživljava konačan poraz. Najuspješnija djeluje u Grazu. S Maksimilijanovom smrću završava ovo posebno razdoblje. Ipak. Iz Rostocka u austrijsko Podunavlje stiže poznati reformator i Melanchtonov sljedbenik David Chytraeus kako bi organizirao luteransku crkvu. car Ferdinand II. Doduše.Štajerski plemić Hans Ungnad von Sonegg odbija primijeniti carsko zakonodavstvo upereno protiv protestanata. U nekim gradovima uspostavljaju se protestantske crkve. Protestante se progoni iz gradova. Reformacija posustaje. Tako franjevci osnivaju samostan u Salzburgu iz kojega šire vlastito »misijsko« djelovanje. beskompromisnog luteranizma). te ga često obilaze pritajeni austrijski protestanti što je razvidno iz zapisa koji postoje iz tog vremena. dok su protestanti. pedeset godina nakon Uredbe o snošljivosti. stoga. podijeljeni između pristaša Melanchtona i onih koji podupiru Flaciusa. Od 1540. Tek s 1685. Bavarska dobiva Donju Austriju. zabranjuje izgon protestanata iz Štajerske. Oni koji odbijaju otići prisiljeni su skrivati vlastita vjerska uvjerenja. Mnogi odlaze u Američku Saveznu Državu Georgiju.). stoljeća bilo je još 140 takvih obitelji u Gornjoj Austriji). Značajan aspekt reformacije predstavlja obrazovanje. Tamo 1556. jačina protestantizma koji je djelovao u podzemlju samo je potvrđena kada je 1781. Donja Austrija se svrstava na stranu husita. Uvode se razna ograničenja. Nakon ovakvih drakonskih mjera razni katolički redovi (jezuiti. Ova događanja danas su poznata kao najgori incident cjelokupne austrijske protureformacije. dolazi do nasilnih deportacija. Protestantske škole se zatvaraju 1598. Iako je u Voralbergu protureformacija sputana djelovanjem biskupa iz švicarskog Chura. krši svoju riječ. gotovo cjelokupna crkva u Austriji uzduž Dunava je protestantska! Car. »Čišćenje« započinje u Štajerskoj i Koruškoj s dokidanjem Luteranske crkve kao organizacije. no nakon bitke kod Bijele planine 1620. uvjerenja slabe. Maksimilijan. uvelike pomaže širenju protestantskog pokreta. U salzburškoj diocezi pokušavalo se u nekoliko navrata iskorijeniti protestantizam. ovaj napor poprima ozbiljne razmjere. Nakon gušenja Druge seoske bune 1596. dopušta plemstvu da slobodno iskazuje svoju vjeru. a nešto kasnije iznimno je uspješna crkva u Linzu gdje predaje Kepler. a župe se nasilno pokatoličuju. (Prva se kao dio seljačkog rata odigrala 1525. Bavarski vladari se okreću protiv protestanata koje drže odgovornima za nemire. nažalost. Povrh toga. Plemićima koji su podupirali cara dopušta se zadržavanje vlastite vjere. a ni Karlova smrt ne donosi velike promjene jer je protureformacija već poodmakla. Svi ostali suočeni su s preobraćenjem ili izgonom. Drugdje su protestanti prisiljeni preobratiti se ili se odseliti iz zemlje. Potom 1625. 450 protestanata bilo je prisiljeno napustiti Zillerthal u 90 . Među njima se. U Prusiju se iseljava 20. godine. kapucini.

nastojao je nakon svoga odlaska u Njemačku. a odatle se proširio na područje oko rijeke Kupe.. Protestanti su već krajem 16. gdje je za razvoj reformacije osobito značajan Primož Trubar. kamo je protestantizam došao iz Mađarske. tiskao je najprije u Varaždinu 1586. Vlasti su progonile pristalice reformacije pa su ovi našli utočište u Njemačkoj.salzburškoj diocezi. reformacija je stekla uporište. Erdödy (1557. Od 1575. zahvaljujući uvelike pokroviteljstvu Jurja IV. Zrinskog (1549. širi nedugo nakon Lutherove smrti (1546.-63. a godine 1574. Zrinski je također bio zaštitnik evangelika (lutherana) u sjeverozapadnoj Mađarskoj protiv katolika i kalvinista.) i Juraj IV. priznao da je protestant. u Nedelišču 1571. Sabor je 91 . a i u odlučnosti Hrvatskoga sabora. Neki smatraju da se protestantizam proširio i na područje splitske nadbiskupije. god. bio tiskao knjige za sljedbenike Luthera i Calvina u Rumunjskoj. nećak prognanog franjevca konventualca Balde Lupetine. ranije podržavan od Slovenca Jurja Dalmatina. U kraju. slovenski protestantski propovjednik Janž Znojilšek nalazi zaklon kod Jurja IV. inače. Zbog tri djela koja je tiskao Hoffhalter. Djelovanje protestantskih propovjednika potpomagali su i hrvatski banovi Petar II.1603.). odlučnog protestanta oženjenog za Jurjevu sestru Uršulu. koji je od 1567. bivši koparski biskup. Više se osoba sumnjičilo zbog hereze. koji je sada sjeverna Hrvatska (Međimurje).-67. Kao poznati poslovni čovjek. Kao protestantski propovjednik posebno se isticao obrtnik Grgur Vlahovič. groblje i školu. Štajerske i Ugarske da daju svoj financijski doprinos. tadašnjega varaždinskog župnika. stoljeća u Karlovcu imali svoju kapelicu.. Narečeni naslovi su bili: Novi zakon. Među ostalima. Prva luteranska škola u Hrvatskoj održana je 1551.god. TURSKI RATOVI: Neprestana obrana od turskih napada zahtijevala je uređenje Vojne krajine. a to je opet bilo u neposrednoj vezi s djelatnošću bivšega splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa. izdavala protestantska djela na hrvatskome i slovenskom. otisnuo najmanje 50 djela. Među glavnim podupirateljima reformacije na tlu Hrvatske. Iz političkih razloga Turci nisu spriječavali širenje reformacije na svojim osvojenim područjima. protestantizam je našao jako uporište u Metliki. izopćen iz katoličke crkve. proširiti reformaciju među Hrvatima.-90. U nijednoj drugoj zemlji gdje se protestantizam ukorijenio nije protureformacija bila u toj mjeri uspješna kao u Austriji. REFORMACIJA U MEĐIMURJU: Ranih 1560-ih godina je tiskara pod barunom Ivanom III.god. Tako se tamo stalno nastanio i Matija Vlačić Ilirik.-73.). propovijedi (postile) Antuna Vramca. župnik Nedelišča Mihalj Bučič je 1574. Zrinskog. u Ljubljani tiska 30 naslova na četiri jezika. Njegova su vlastelinstva postala sklonište za evangeličke tiskare kako slijedi: Ivan Manlius (Janž Mandelc). koji je navodno 1570. u Karlovac se doselilo mnogo Nijemaca. koji je jednom bio veliki župan varaždinski i kapetan Hrvatske vojne krajine. kao i drugi knezovi Zrinski.god. uvezuje ih i distribuira hrvatske protestantske knjige. Tako je ovaj grad postao središtem reformacije u Vojnoj krajini. REFORMACIJA U ISTRI: U Istru i Hrvatsko primorje. koji je štitio priličan broj takvih »predikatora«. Vlahovič je propovijedao u Žumberku i u okolici Klanjca. koju je na sistematski način podupirao zagrebački nadbiskup Drašković. Ungnad. Protestantizam u Hrvatskoj Protestantizam se u Hrvatskoj. Razloge za to treba tražiti u djelovanju protureformacije. Hoffhalter je u razdoblju od 1570. Zagrebački biskup Matija Bruman (1558. koji je tada boravio u Engleskoj i u duhu kalvinizma napadao katoličku crkvu. Katekizam ili Kerstjanski nauk i (po prijevodu latinskog) Protiv nazočnosti tijela i krvi Kristove u sakramentu euharistije. istu održava Rudolf Hoffhalter. Ungnadom u Urachu (blizu Tübingena). Kada je u tu svrhu osnovana Karlovačka kapetanija.-1565. u mjestu Tordinci u Slavoniji. hrvatskome naselju na području Kranjske. Zrinski. Obojica spomenutih tiskara su djelovala i u Donjoj Lendavi kod grofa Nikole Banffyja.) bio je naklonjen protestantima. što je teško dokazati. pa čak ni postati neka značajnija vjerska zajednica. do 1580. on je financijski podupirao tiskanje protestantske književnosti na hrvatskome jeziku i ohrabrivao velmože iz Kranjske.-70. u Ljubljani postali preteški za protestante. Tako su se luteranizam i kalvinizam učvrstili mađarskim stanovnicima Podravine i Slavonije. Prodirući iz Slovenije. protestantizam nije u Hrvatskoj uspio pridobiti za sebe veći broj ljudi. Matija Vlačić Ilirik dao je snažan osobni pečat europskoj reformaciji. Pod imenom Flacius. bio je Ivan III. Petar Pavao Vergerije mlađi (1489. Poznato je 95 naslova njegova tiskanja. rodom iz Labina.-1587. Prije njega je mecenstvo Zrinskih održavalo najstariju tiskaru u sjevernoj Hrvatskoj. Kad su uvjeti 1596. koji su od Habshvatile Habsburgovaca dobili zemlju da bi ratovali na njihovoj strani. PROTUREFORMACIJA: Općenito. Manlius je također imao tiskare na drugim posjedima Zrinskih do 1605.). Vrlo su rano uz luteranizam pristali biskupi iz Pule i Kopra. reformacija je prodirala iz Venecije. posjednici Ozlja. koji se čak bio spreman oružjem suprotstaviti uvođenju protestantizma u Hrvatsku.

nego je tražio praktična rješenja koja bi odgovarala slovenskom puku. putuje u Štajersku. objavljuje traktate i katekizam na slovenskom jeziku. zastupajući Lutherov nauk o milosti u gotovo fatalističkoj formulaciji. prema Ljubljani gdje ostavivši sjajan dojam na tamošnje plemstvo. Jedan daljnji čimbenik. No uspijeva pobjeći u Nürnberg gdje je pod zaštitom Veita Dietricha. Stjepan KONZUL (1521. koji isključivo razumiju slovenski. Trubar je preveo ili napisao trideset knjiga. centum: sto). biva imenovan dekanom katedrale. Vergeriju preveo je P. Tvorac je slovenske protestantske poezije. Trubar je izgnan. Uskoro im se pridružuje Hans Ungnad von Sonnegg. Boraveći kao protestantski superintendant u Ljubljani. otvori protestantsku školu.): postao je vodećom osobom reformacije u Sloveniji. Od 1560. no ubrzo je pomilovan i zatim poslan u egzil u Transilvaniju. Osim toga. (1781.-68.-86. (star oko 43 god. Otprilike u isto vrijeme Trubar prima poziv kranjskog plemstva da dođe u Kranj kako bi tamo uspostavio službenu luteransku denominaciju. S pomoću Stjepana Konzula (također u progonstvu) započinju prevoditi Bibliju na hrvatski jezik. Sudjelovao je s Trubarom. Djelovao je i među gradišćanskim Hrvatima. odatle naziv djela. Svaka knjiga obuhvaća jedno stoljeće (lat. bavio se i organiziranjem školstva. bilo je neprestano iseljavanje hrvatskih protestanata. u Istri. Tamo je radila tiskara. doduše. on je pisao i tiskao propagandne spise. Imenovan je propovjednikom u Rothenburgu ob der Taube. prevodi Novi zavjet na slovenski jezik. završavaju prijevode Novog zavjeta na slovenski i hrvatski. 1579. ćirilicom i latinicom. God. a Filipp Melanchthon pomirljivu frakciju (filipisti).-75. odgojen kao protestant. Najznačajniji je prijevod Novog zavjeta. Vlačić je vodio nekompromisnu frakciju (flacijanisti). osnivati crkvene općine i otvarati škole. te kroz suradnju sa Stjepanom Konzulom. P. protestanti su počeli graditi crkve. god. Jurij Dalmatin (1547. Njegovu poslanicu P.) je bio protestantski propovjednik u Ljubljani. a možda i u Ljubljani. U vjerskoj i društvenoj ideologiji se nije strogo pridržavao luteranstva. Dok je carski maršal Mauricije Saski opsjedao Magdeburg. Do 1555. Neko vrijeme bio je u svezi sa suradnicima hrvatske protestantske tiskare u Urachu. Vlačić se u okviru njemačke reformacije razvio kao jedna od najznačajnijih ličnosti. Antun DALMATIN (u. Uhićen je 1547. u Istri pristaje uz reformaciju.). Gotovo trećina hrvatskog naroda preselila se u zapadnu Mađarsku. do 1561. Njegov se utjecaj širi. U luteranskom pokretu nastaju dvije struje. Primož TRUBAR (1508. koji ga je zbog toga nazvao »ilirskom zmijom«. u kojoj bi se predavalo »ilirskim« jezikom.zakonom iz 1608. što je bio modus vivendi protestanata svugdje. Stavio se na čelo idejne borbe protiv pape. Uvijek borben. surađivao je sa Stjepanom Konzulom najprije u Ljubljani. Kako ga brine položaj slovenskih seljaka. Tek nakon Proglasa vjerske tolerancije Josipa II. 92 . iz grada u kojem je započeo karijeru. U bliži kontakt s Lutherom dolazi u Wittenbergu. zajedno s koparskim biskupom Vergeriom.) je bio reformatorski pisac i prevodilac. Ipak.) katoličkoj crkvi. ćiriličkoga i latinskog izdanja Biblije i drugih crkvenih knjiga. nije nikad odstupio od svojih načela i usudio se napasti čak i Melanchthona. Protestanti se tada sklanjaju uglavnom u sjevernu Slavoniju i Prekmurje. Nakon Lutherove smrti. umire kod Tübingena. Pridonio je gradnji franjevačkog samostana u Čakovcu. kojima podržava moral u gradu i koje je ubacio u neprijateljsku vojsku! U Magdeburgu izdaje monumentalnu crkvenu povijest Magdeburške centurije u trinaest knjiga. kreće u Magdeburg. Juraj Zrinski mlađi (V.).) u Ljubljani: Kao svećenik. Postoji mišljenje da je Vlačić autor dvaju manjih polemičkih spisa na hrvatskom jeziku (čakavski. U protestantizmu Vlačić vidi ideju koja bi mogla vjerski približiti sve južne Slavene. koji je djelovao protiv reformacije. cara i pomirljive stranke među protestantima. Pri tiskanju. godine njih dvojica dovršavaju rad na Evanđelju po Mateju. i u Hrvatskoj. nakon prelaska Kranja pod nadzor austrijskog cara dolazi do prekida svakog djelovanja u tome smislu. nailaze na poteškoće vezane uz glagoljicu. a onda u Ungnadovoj tiskari u Urachu. Kranjsku i Istru. gdje su uživali zaštitu mađarskih ili njemačkih protestantskih knezova. Nažalost. Vlačić dolazi u sukob s nekim protestantskim teolozima. Augsburškom i Leipziškom interimu pristali na ustupak s Rimom pa 1549. priključio se 1623. 1563. hereticima branio »stalni boravak« u Hrvatskoj. Rođen u Labinu. Trubar na slovenski 1550. u područjima koja su bila izuzeta od vlasti hrvatskoga bana. a potom se seli u Kempten kako bi bio bliže rodnom Kranju. koji je bio prognan zbog svoje vjere. na prevođenju. gdje je bio profesor hebrejskog i grčkog jezika. ali je i dalje dopuštao i iskazivao naklonost protestantizmu. Bavi se mišlju da u Regensburgu ili Celovcu.-89. koja je izdavala Bibliju i ostale hrvatske protestantske knjige glagoljicom. te 1586.) (ili: Flacius Illyricus): Prije svega crkveni povjesničar i lingvist. Suradnik je Primoža Trubara. Najvažnije mu je djelo potpuni slovenski prijevod Biblije izdan u Wittenbergu 1584. Matija VLAČIĆ Ilirik (1520. ikavski). U Jeni i Regensburgu napisao je prvi enciklopedijski i hermeneutički Rječnik Biblije. koji su u tzv. uređivanju i slaganju protestantskog glagoljskog.

Čovjek kao John Locke. Zbog toga je prijetio građanski rat. Godine 1505. kada su vodeći građani došli pod utjecaj njegovih doktrina. Huldrych ZWINGLI (1484. Calvin i drugi ženevski pastori. Država stoji iza crkvene konstitucije. naime. Crkva mora biti sastavljena od svih stanovnika zemlje. i gdje je bila zahtijevana religiozna revolucija kao politička revolucija – u Francuskoj. pao u bitci kod Kappela: neki katolici vojnici su ga našli kada je ležao nemoćan pod kruškom te su ga ubili jer se nije želio moliti Našoj Gospi. potpisali su je Knox i drugi škotski svećenici.): Ulrich Zwingli dolazi iz nešto viših materijalnih prilika od Luthera. te je i sam naoružan mačem i sjekirom krenuo u borbu. a završio 1525. On je osjećao manje poštovanje prema prošlosti od Luthera i upravo stoga se nije plašio započeti mnogo radikalniju reformu.. Ta je vjeroispovijed postala poznata kao (Druga) Švicarska vjeroispovijed (Confessio helvetica). tražili su neovisnost za crkvu u religioznom pogledu i pravo na kritiku koja se odnosi na dio religioznosti vlade i moral grada. Zahvaljući katoličkoj pobjedi u bitci pod Gubelom. Reformirane crkve su se širile na račun luterana. postaje svećenik. Zwingli je podigao vojsku od 2700 vojnika. Calvin i drugi reformirani teolozi su prvi došli na ideju o ugovoru između naroda i vladara. Prema 93 . Crkva. crkve Južne Porajne i reformirane kongregacije Poljske i Mađarske. Uskoro su i drugi kantoni prihvatili novu vjeru. Zwingli je htio odbaciti sve što nije našao u Svetom Pismu. Dok je Luther htio zadržati sve što je moguće iz stare religije. Reformirana ili kalvinistička doktrina se karakterizirala modificiranim odvajanjem crkve i države. nije imala autoriteta nad civilnim stvarima. Zwinglijev stav prema reformaciji bio je jednostavno najradikalniji od svih reformatora. koja ima legitimnu snagu.-1531. učinio je da to postane osnova standarda američke i britanske političke teorije. to je veća vjerojatnost da će obilježje protestantizma u toj zemlji biti kalvinizam – kalvinizam je. kao bazu za vlade. Leš je spaljen. vrlo intenzivna kampanja za javni moral. uklanjanje slika i relikvija. S drugim reformatorima Zwingli je bio uključen u dvije glavne rasprave: Večera Gospodnja i krštenje. jedino su Njemačka i Skandinavija davale prednost luteranstvu. odnosno sve što nije bilo suprotno Svetome Pismu. Francuskoj i Engleskoj ustaju protiv božanskog prava kraljeva u Europi. Protestantizam je svoj najveći prodor imao u onim zemljama. a Zwingli je 11. Izraz 'reformiran'. koje su mu se suprotstavljale silom. uspostavio jedan autoritet svećeničke službe. Bullinger je također napisao Sustavnu Teologiju koja je kasnije postala standardni udžbenik anglikanskog klera. 3. Reformaciju je započeo 1522. ali su katolici tom širenju preko granica Ciriškog kantona (Zürich) organizirali otpor u savezu s Austrijom. a god. ali je još uvijek vjerovao u Kristovu stvarnu prisutnost (tj.CALVIN I KALVINIZAM Oblik protestantizma. kao što su zahtijevali od njega. Pravo suprotstaviti se vladaru je prihvaćeno ukoliko vladar prekrši svoj ugovor o vladanju prema konstituciji prethodno utvrđenoj između sebe i naroda.. prezbiterijanci u Škotskoj. zapravo. Nizozemskoj i Škotskoj. a pepeo razasut. Ciriško vijeće (Zürich) nije htjelo priznati autoritet biskupa u Konstanci i započelo je izvršavati reforme: dopuštanje svećeničkog braka. Na osnovi ove teorije. Pobijedili su katolici. Ovo je utjecalo na njegov stav prema večeri Gospodnjoj. gdje se proučavala via antiqua. Obrazovan je u humanističkom Baselu i Beču. 2. obustava samostana i upotreba njihovih darova za obrazovanje. Crkva mora biti štićena civilnom vladom. listopada 1531. ustvari. vrlo kritičan prema prodaji indulgencija. katolici su bili u stanju diktirati uvjete kasnijeg mirovnog ugovora te uspjeli čuvati daljeg proširenja reformacije do drugih kantona u Švicarskoj. Luther je odbacivao transsupstancijaciju. tjelesnu prisutnost). da su protestanti u katoličkim kantonima pušteni na miru. Kalvinistički teolozi su ponudili treću soluciju kao rješenje ovog problema. Osim toga. Zwingli je prije svog obraćenje bio pod utjecajem humanizma i stalno je podržavao iskustvo da nikakva doktrina ne može stajati u suprotnosti s razumom. No ubrzo su katolici prekršili zadanu riječ i u Zürich je upala vojska od osam tisuća naoružanih ljudi. 1556. Calvinova preporuka je bila sljedeća: 1. koji je postao pretežitim u većini zemalja je kalvinizam. Što je država neprijateljskija. Njegov glavni doprinos je bio ideja savezne teologije. znači sveobuhvatno 'reformiran luteran'. ali se postiže ustupak i to tako. koja se nije morala pokoriti državnim vlastima. Crkva mora biti slobodna izabrati svoje rukovodstvo. Kada je započeo propovijedati u Zürichu. Svi rani reformatori su vidjeli državnu kontrolu crkve kao jedini odgovor kontroli papinstva. nagrnulo ga je slušati veliko mnoštvo ljudi. izolirajući ovaj koncept od svoga religioznoga konteksta. pojednostavljena liturgija umjesto mise. Zwingijev je nasljednik Henrik Bullinger i pod njegovim su učenjem svi reformirani kantoni prihvatili Zwinglijevsku vjeroispovijed (Confessio tetrapolitana).

94 . ali su na kraju njegove pristaše ponovno zavladali i pozvali ga da se vrati. koji ga nagovara da ostane i završi svoj započeti rad pretvaranjem Ženeve u živu protestantsku zajednicu. ali on nije vjerovao da se krštenjem bilo djeteta bilo odrasloga. bio je na Marburškim razgovorima o religiji u listopadu 1529. koja se zvala kasnije kalvinizam a ne zwinglizam. sjajan priručnik kršćanskih doktrina. Calvin je bio on koji je razvio solidnu.. značila je Zwingliju – 'to je znak tijela dan za vas'. koje je sazvao car Karlo V. Što se tiče te rasprave. Zwingli. Preko noći postaje vođa reformatorskog pokreta. i sina je već vrlo rano odredio za crkvu. jednoga bivšega dominikanca. Božjim činom. Iako Zwingli može biti smatran osnivačem reformiranog protestantizma. Fraza 'to je moje tijelo dano za vas'. reformiranu teologiju. uz neke izmjene. svečanu objavu i provjeru. U početku je Zwingli Gospodnju večeru shvaćao kao spomen. U mnogim stvarima su se uspjeli složiti. U Parizu je počeo studirati filozofiju i teologiju. Odmah se predano latio posla preobraćenja grada. je o tome izviješten pa izdaje nalog da ih se zatvori kao heretike. iako je ono vrlo dobro odgovaralo njegovoj ideji reformacije u cjelini.). ne svećenikovim. odigrava novorođenje ili oproštenje grijeha. Jean CALVIN (1509. u pravu reformiranu crkvu i discipliniranu zajednicu. I Cop i Calvin su pobjegli u Basel. u kojoj je počelo klijati sjeme jednoga talijanskoga reformatorskoga pokreta. I on i Farel moraju napustiti Ženevu (Calvin za Strasbourg a Farel za Neuchâtel) . gdje su se okupili Luther. U tom nastupnom govoru je napadao rimokatoličku crkvu i zagovarao luteranske reforme. u kojoj Krist dolazi samo vjernicima. Ekolampadije (Jan Hussgen) i drugi.): Rođen je u Noyonu. Postaje pastor u tamošnjoj zajednici za francuske izbjeglice. ali su mu 'liberali' to zamjerili. Calvinova tendencija cenzuriranja članova gornje klase. Calvin štampao prvo izdanje svoga znamenitog djela na latinskom Institutio religionis Christianae (Temelji kršćanske religije). On je to vidio kao vanjski znak vjere.). Nizozemske crkve i neki gradovi Porajne. Gospodnja večera je sjećanje na Gospodinovu smrt i zahvalnost za nju – ona primarno nije sredstvo milosti. su sve švicarske reformirane crkve usvojile Calvinovo gledište. Nakon kratkog povratka u Pariz. počeo se pripremati za Strasbourg godine 1536. koji je postao luteranski propovjednik i koji je dosta utjecao na Calvina. ali je pod pritiskom gradskih vođa. na njega su duboko utjecali njemački reformatori i on se obratio (vjerojatno 1553 g.Lutheru.) i Regensburgu (Ratisbon) (1541. kao što su kasnije učinile i druge europske reformirane crkve. kao i sljedbenici Zwinglija i Ekolampadija. I Calvin i Farel su bili vrlo snažni govornici i uskoro su tisuće ljudi nagrnule da ih čuju. On je zastupao krštenje djece na osnovu teologije zavjeta. na jednoj strani nije bio spreman popustiti ekstremistima koji su željeli da pristup crkvi dobrovoljnih i predanih kršćana započne krštenjem odraslih. da će Ženeva osigurati azil za sve evangeličke izbjeglice iz cijele Europe. U međuvremenu su se nastavili nemiri u Ženevi. Za vrijeme boravka u Parizu. već zbog toga što se Božji narod skupio u poslušnosti Njegovoj zapovijedi. i učinio. živio u Strasbourgu. Kada je njegov prijatelj Nicolas Cop bio izabran za rektora pariškog univerziteta (1553 g. Francuski kralj Franjo I. Calvin se nije nadao uspjehu tih pregovora. Bucer.-64. povukao sa studija za svećenika. Zwingli je umro preranom smrću te nije mogao razvijati mnogo svojih misli. no u pitanju Gospodnje večere su se potpuno razišli. Calvin je svoje slušatelje nastojao prisiliti na vršenje stroge kršćanske discipline. od trinaest tisuća stanovnika. za svoj naum pridobili gradsko Vijeće i Calvin je bio izgnan. Otišao je studirati pravo u Orléans i Bourges i nakon toga se opet vratio u Pariz. objavio je novo izdanje svojih Institucija. popustio. Kristovo tijelo i krv dani su zajedno s kruhom i vinom. sastavio je knjigu Psalama kao pjesmaricu. ne zbog euharističkih elemenata. U Baselu je godine 1536. ali je u to vrijeme također vrlo mnogo studirao. sada su za inspiraciju gledali prema Zürichu. pisao je komentare za pojedine knjige iz Svetog Pisma. drugim riječima. Tu susreće protestantskog reformatora i agent uvođenja reformacije od Berna Guillaumea Farela. Na poziv Martina Bucera. prihvatilo gradsko Vijeće kao zakon. Ali. francuskoj pokrajini Picardiji. To je djelo. Iz Basela je otišao posjetiti Ferraru. 2. Tada je otvoreno stao na stranu protestanata u Parizu. što je on 1541. Civilne vlasti u Ženevi su imale primjedbe: 1.-41. Calvin mu je pomogao u sastavljanju nastupnog govora. Melanchthon. Sastavio je plan nazvan 'crkveno uređenje' (Ordonnances ecclésiastiques) koji je. prije prevođenja na francuski. Jedan pokušaj da se dođe do suglasnosti među različitim reformacijskim strujama. Calvin je naučavao 'duhovnu stvarnu prisutnost' Krista. Napisao je reformu liturgije. Prema njemu treba postaviti četiri crkvene službe: pastore. Otac mu je bio pravnik.. Zwingli je reformaciju započeo ozbiljnim sumnjama u ispravnost krštavanja djece.). ali ga je otac nakon nekih neslaganja s biskupom iz Noyona. gdje je namjeravao voditi miran učenjački život. Kasnije je vjerovao u Kristovu duhovnu prisutnost. sve se promijenilo nakon jednoga slučajnoga zaobilaznog puta preko Ženeve. Doktrina o Gospodnjoj večeri je bila glavni razlog podjele između različitih denominacija uključenih u reformaciju. Calvin je od 1538. više puta proširivano. Kao gradski zastupnik sudjeluje na pregovorima i uniji u Wormsu (1540. koji su takvo mišljenje odbacili kao odviše radikalno. Godine 1549.

Kao teolog. Tek će se četrdeset godina kasnije vratiti. Ako se krivac odbio pokajati. na koji to nije učinio nitko od vremena apostola. Oni su svakoga četvrtka morali izvještavati pastore o slučajevima koji zahtijevaju njihovu intervenciju. uz tursku potporu. Zbog nadolazeće prijetnje Jan Hunyadi postaje regentom Transilvanije uspjevši zaustaviti 1456. Ivan Sigismund. To disciplinarno tijelo đakona i starješina nazvano je konzistorij (la consistoire). Louisa Bourgeoisa i Bezea – svi su bili izvanredni pjesnici i glazbenici. nanose. ali također i na nova misijska područja (John Knox). razdoblje od 1671. kada gubi dvije trećine svog ozemlja. dok zapadnim dijelom upravlja Ferdinand. godine izazivaju veliku seosku bunu pod vodstvom Gyögyja Dozse. Ipak. austrijske snage napreduju prema zauzimanju cijele Mađarsku (osim habsburških enklava na sjeveru i sjeveroistoku). kojoj je Luther postavio temelje. U njezinom su sastavu do 1920. koja su se sukobila s Calvinom. Nakon 1437. do 1681. Engleske i škotske izbjeglice su u Ženevi preveli tkz. bila su smaknuta: Jacques Gruet – zato što je bio borbeni libertinac i Miguel Serveto kao heretik.. je prijenos doktrine izbora na bogoštovnu realnost: za kršćanina je izbor za vječni život bio najdublji izvor njegova povjerenja. Ivan Zapolja I. na kojoj su bili podučavani pastori. koji reguliraju privatno ponašanje. Calvinova postignuća: 1. Anžuvinski kralj Sigismund (Luksemburški) progoni husite. Novost. Gradišće (koje je danas dio Austrije). mogao je biti ekskomuniciran. Nakon 1520. Transilvanija. Bio je u centru misijskog pokreta. Mađarski vladari. poniznosti i njegove moralne snage. Ženevsku Bibliju pod Calvinovim vodstvom. a od 1525. Na sjeverozapadu. Tijekom četiri desetljeća istočnom Mađarskom vlada. godine. pojavljivali su se i ranije u pojedinim srednjovjekovnim gradovima. Godine 1559. koji su često bili potajno vraćeni u Francusku. prijete Luteranima odrubljivanjem glave. neustrašivosti. a ne država. Oni su također upravljali crkvom kao cjelinom. starješine i đakone. Naime. nakon smrti Zapolje I. koja su u sjeverozapadnoj Mađarskoj potpala pod protestantski utjecaj. godine luteranska reformacija se širi na Mađarsku gdje isprva zahvaća germanofonske gradove u zapadnom dijelu zemlje. a da su o tome bili izviješteni samo đakoni. Pastore su birale crkve. prije svega. 5. vladar je Transilvanije gdje se stoljeće i pol vodi gerilski rat protiv Turaka.. U novim političkim uvjetima kalvinistički reformatori stječu samostalnost jer su. posvećenje i jasnija formulacija opravdanja. dijelovi Ukrajine. odnos između Države i Crkve. nakon pobjede nad križarima u bitci kod Nicopolisa. Takva politika obilježava. budući da se nalaze pod turskom okupacijom. U 95 . a ugled stječu danas poznati pojedinci poput Ištvana Dobe i Zrnyja.učitelje. no u Ženevi su oni dovedeni do krajnosti. Bio je 'graditelj' koji je završio građevinu. dok su oni opet birali učitelje. 2. Calvin je uveo ženevski psaltir. stoljeća i postupnim potiskivanjem Turaka iz Mađarske. Kako se bliži svršetak njegove vladavine Turci. Njegov veliki utjecaj počiva na jasnoći njegova teološkog sustava i biblijskim izlaganjima. Cjelokupnu Božju nakanu vidio na način. U tom razdoblju u Transilvaniji se gradi velik broj dvoraca. 3. REFORMACIJA U MAĐARSKOJ U vrijeme reformacije Mađarska obuhvaća znatno veće područje no što je to danas slučaj. Iako do 17. gradsko Vijeće nije bilo odveć sretno takvim uređenjem i Calvin je stalno bio u zavadi s njima. Tek sa svršetkom 17. sin Zapolje I. Slovačka. plesanja ili odlazaka kod gatalaca. kod Beograda turski prodor. stoljeća protureformacija postupno vraća područja. husitske ideje prodiru iz Bohemije u Transilvaniju gdje 1514. koji je kombinirao djela Clémenta Marota. pjevanja pjesama koje ismijavaju Calvina. koji se tome opiru. Pošto je došao jednu generaciju nakon Luthera. Ljudi su mogli biti dovedeni pred sud zbog stvari poput smijanja za vrijeme propovijedi. država zaposjeda katoličke posjede kako bi izgradila obranu od turskog prodora o čemu sjedoče i danas vidljivi tragovi lanca porušenih dvoraca. odsječeni od Luterana na sjeveru i zapadu. pak. glavna mu je briga bila crkveni red. koji je postigao kontrolu nad velikim dijelom Europe: 4. No Turci 1526. Pastori su se morali jednom tjedno sastati na obavezno proučavanje Svetog Pisma. nadzirali su moral zajednica. u bitci kod Mohača. on je bio bez premca. te čak Slavonija i Međimurje. Pod Calvinom je istrijebljena prostitucija. koju je uveo. Dva čovjeka. i spaljivanjem (na lomači). jer je nijekao Trojstvo (spaljen je). uredbom iz 1523. poraz mađarskim snagama i tako mijenjaju tijek reformacije. Katolička crkva započinje oštro napadati najveću vjersku skupinu – kalviniste. Calvin je osnovao Ženevsku akademiju. Njegovi glavni teološki doprinosi su bili predestinacija. Starješine su bili službenici zaduženi za disciplinu. stižu pred južne granice (Transilvaniju). Napreduju prema Budimu kojeg do temelja spaljuju da bi se zatim povukli. Zakonici. nemoćna je u ostatku zemlje kojeg zaposjedaju Turci. i osobna pobožnost. godine.

Tako katolici još jedanput. preveo je Novi zavjet na mađarski jezik. tisak knjiga i obrazovanje. bivaju istjerani iz Transilvanije. On je u Krakovu napisao prvi mađarski pravopis. Drugi val reformacije zahvatio je reformiranu crkvu. te je ostala središtem mađarskog nacionalizma.Bratislavi 1673.) ustanovio uspješnu protestantsku školu. te su oni bez velike volje za učenjem ubrzo napuštali studij. postao je ocem mađarske književnosti. te je izdano nekoliko prijevoda Biblije i zbirki duhovnih pjesama. na Prvom reformatorskom saboru. Papi i drugdje. Mnogi su studirali u inozemstvu. pak. Oni mu se odazivaju no. Bio je u tolikoj mjeri aktivan u zapadnoj Mađarskoj da je brzo na sebe navukao gnjev egerskog biskupa. situacija se znatno mijenja. Bili su to Sztárai Mihály (1500. U Slovačkoj katolici također kreću u napad. iako drugdje imaju uspjeha. u određenoj mjeri. Studentima se zabranjuje studiranje u inozemstvu. Luteranska je crkva bila povezana s visokim slojevima. koji je postao prvi reformatorski biskup 1567. u Debrecenu. no među protestantima izazivaju veliko neprijateljstvo. kao ishod mađarske revolucije protiv Austrije. kao i Ferdinanda). godine započeo je aktivno evanđeosko djelovanje zbog kojeg je nekoliko puta završio u zatvoru (za vrijeme vladavine Zapolja I. Tek s 1781.78. Reformatori su bili Méliusz Juhász Péter. Reformirana crkva je. Obje su vjeroispovijedi priznate sporazumom postignutim 1567. koji se kasnije opoziva zbog vanjskih pritisaka. Pred studente su postavljani vrlo visoki zahtjevi. Josip II. koji je djelovao na području Miskolca. Transilvanija je.). Nakon povratka u Mađarsku stekao je zaštitu moćnoga plemića na čijoj je zemlji u Sárváru Silvestar Erdödy (umro 1560. Sarospataku. stoljeća.-1633. te ponovno dopušta izgradnju protestantskih crkava. preveo cijelu Bibliju i ona postaje klasično djelo mađarske književnosti. objavio je reformirani mađarski katekizam. Sredinom 19..) i Devai Biró Mátyás (1500. Psalme je preveo na mađarski i postao je prvi mađarski pisac crkvenih pjesama. odnosno u krajnjem slučaju – vješala. te je uveden latinski jezik. donosi Uredbu o snošljivosti kojom ukida diskriminaciju nekatolika. počinje jenjavati protuprotestantska kampanja. glavni je reformator Honter u Koloszváru (Cluju). Nažalost. Reformacija je imala izrazito pozitivan učinak na literaturu. s kojim je zajednički objavio vjersku literaturu i nekoliko gramatika mađarskog jezika. jezuitima za pomoć kako bi suzbio širenje protestantizma. s obraćanjem biskupa Olaha. Jezuiti nastoje pretvoriti Mađarsku u Marijino kraljevstvo. a u njoj je donijet zakon kojim se jamčila jednakost rimokatolika. koji je 1590. odnosno kasnije u Wittembergu kod Luthera. Erdödy. Reformator Gal Husar je u debrecenskoj tiskari do 1600.). godine sud donosi uredbu prema kojoj se luterani i kalvinisti moraju preobratiti na katoličku vjeru. Za vladavine Marije Tereze protureformacija nastavlja nesmanjenom jačinom. O Devaju se kasnije često govorilo kao o mađarskom Lutheru. Zajedno s Devajem. a 1531. reformiranih i unitarijevca. koji je proveo neko vrijeme u Ženevi. Upravo se reformiranu vjeru počelo poistovjećivati s mađarskim nacionalizmom i promidžbom mađarskog jezika. samostalnosti koju su uživali tamošnji mađarski vladari. U drugim područjima osnivaju tiskare kao odgovor na širenje protestantske literature. a primjerci Biblije krijumčare se iz Nizozemske. postigla mnogo otvorivši ugledne obrazovne ustanove u Debrecenu. luterana. koji je studirao u Wittembergu. Istovremeno se provodi germanizacija. g. kao čimbenik napretka. U jednom trenutku bio je otet i odveden na ispitivanje u Beč. uvijek bila zaštićena od katoličke protureformacije zbog prisutnosti Turaka ili. Donosi se dekret. koji je djelovao na području Košica (Kassa). Mađarski reformatori Isprva su nositelji reformacije u Mađarskoj bili luterani koji su studirali u tadašnjem središtu humanističke misli – Krakovu. Iznimka je Transilvanija gdje ova mjera nema učinka. dobivaju prigodu za širenje vlastita utjecaja. no uspio je pobjeći. 96 . Koristeći vojna sredstva uspješno vraćaju izgubljena područja. Protureformacija započinje 1561. godine objavio 127 knjiga na mađarskom i 21 knjige na latinskom jeziku. g. Upravo je tu Ferenc Rakoci poveo pobunu protiv Habsburgovaca.) bio je jedini od trojice reformatora. kojim se poništava veliki dio zakonodavstva usmjerenog protiv protestanata. Nakon povratka u domovinu 1531. gdje su ga se veoma dojmili Francuski psalmi. iz Esztergoma u sjeverozapadnoj Mađarskoj. Središta reformiranog obrazovanja izložena su posebno jakim napadima budući da daju prednost korištenju mađarskog jezika. Mađarski je postao jezikom religije. U Transilvaniji (koja je pripadala Mađarskoj). Među prevoditeljima su se isticali mađarski studenti u inozemstvu. Bocksai diže bunu koja za ishod ima Bečki ugovor iz 1606. a Mađarska je postala austrijskom kolonijom. pak. kojeg je zatim organizirao po uzoru na Ženevu. Pod Habsburgovcima turska je vladavina zamijenjena austrijskim apsolutizmom. Drugi poznati reformator bio je Károli Gáspár. g.1548. Szegedi Kis István (1505. istim se ugovorom ustanovljava načelo prema kojem se s promjenom vjere vladara mijenja i vjera njegovih podanika. Szenci Molnár Albert (1577. One koji to odbiju čeka tamnica.-1572. a reformirana crkva sa siromašnim slojevima.

čitava Francuska postala bi protestantska. koja je branila zemlju od stranih (tj. na prijestolje dolazi Henrik IV. dok je njima bilo dopušteno osnivanje svoje vlastite kuće sastanaka za javna bogosluženja izvan zidina grada (unutar grada na to su imali pravo samo u privatnim kućama). ali su Hugenoti vratili crkve koje su preuzeli. te privilegije bile oduzete. b) Stranka. dok su 22 grada i sela bila razorena. Rat je izbio 1566. Organizacija Hugenotske crkve sastojala se od: konzistorija (svećenici s laičkim starješinama). S druge strane. rekao da nije bilo tog rata. Calvin je djelovao iz Ženeve. koji su bili željni vidjeti kako se širi moć španjolskog kralja. masakrom protestanata u Vassyju i trajao je sve do 1598. podučavane na njegovom seminaru. njegovim nastavljačem. Vilim III. Godine 1589. Nizozemski je narod bio vrlo uspješan u svojim poslovima. Njihova glavna područja utjecaja su bila: Provansa (združena s valdenzima). Oko godine 1545. suvremenik Henrika VIII. kojom su katolici oslovljavali švicarske kalviniste). Ali su 1628. U tom vremenu bio je potpisan Saint-Germainski mir. Godine 1560. Religijski (tj. naoružane Biblijom prevedenom na francuski. zapravo. Navarra (Burbonski kralj i samilosna kraljica – također zakleti neprijatelj Katarine Medici). Dvije su stvari zabrinjavale katolike: preuzimanje njihovih crkava i tobožnja Amboiška urota protiv krune (1560. koji je koristio inkviziciju da bi suzbio protestante. progoni su dosegli vrhunac i počela je organizirana opozicija.).. kralj je zauzimao spram njih sve oštriji stav (posebno nakon godine 1534. su 'luterani' postali poznati kao Hugenoti (iskrivljena njemačka riječ Eidgenossen. da bi opet bile vraćene već godinu dana kasnije 1629. Godine 1572 sukobi su se ponovili opet kada se. (1560. je Katarina Medici sazvala 'Razgovore u Poissy-u' pokušavajući usuglasiti te strane. Pod Filipom II. no ipak su povremeno dopustili da se ono upotrijebi. Rat. Bilo je mnogo moralnih dilema među protestantima oko odluke smiju li ili ne uzeti oružje u ruke zbog obrane. Bio je prvi vladar iz burbonske dinastije. idejni je vođa Hugenota. godine (kalvinistički sinod u Antwerpenu je objavio da je vojni otpor dopustiv). Ta se stranka pojavila kao stranka patriota. Pošto je raspolagala vojskom. Orléanais i Dauphiné. Calvin i Beza to nisu lako prihvaćali. Više od 5000 ljudi je bilo smaknuto zbog 'hereze'. Otuda je natrag u Francusku slao misionare kao prikrivene svećenike. Karlo IX. u Nizozemskoj je postojalo političko razilaženje u nazorima slično onom u Francuskoj: a) Katolici. Protestanti su tada činili petnaestinu stanovništva. Da bi uzmogao provesti konsolidaciju u zemlji. tisuće je ljudi bilo ubijeno ili poslano na galije. No ona je bila jedini dio njihovog carstva gdje su protestanti bili dovoljno brojni. Španjolskog (od 1523. To je bio prvi eksperiment napravljen kao pokušaj zajedničkog. Kada je luteransko učenje počelo dolaziti u Francusku. je potpisao savez s papom. Protestantska vjera. Reformacija u Nizozemskoj Nizozemsku su kontrolirali Španjolci. te je na kraju počelo spaljivanje heretika. (iz Navarre)..1598. nakon pokušaja smirivanja. prema Katarininom planu. uzeo njihovog admirala Colignyja za svoga glavnog savjetnika. pokrajinskog sinoda i nacionalnog sinoda.). koji je dao protestantima zajamčena mjesta za Božju službu i četiri grada potpuno u njihovoj kontroli: Cognac. La Charité (bivši Serre). posebno u vrijeme Karla V. Prvi nacionalni sinod (crkveni zbor) je održan u Parizu 1559.). osim ako se njihov feudalni gospodar nije obratio na protestantizam. (koji je oženio Mariju. koju je izdao Olivetan i Psalmima u prijevodu Marota.: L'Affaire des Placards – afera oko plakata). Nanteskim je proglasom. Oko godine 1564. Oranski je. koja je bila povrijeđena rastom centralizacije pod krunom i željna tolerancije prema protestantima (u nju su uključeni uglavnom protestanti. i sam prešao na protestantsku stranu. Godine 1561. Za vrijeme vladavine Karla IX. Normandija (Coligny). da bi postali politička sila.IV. Seljaci su i dalje bili katolici. druga je partija imala nadmoć. obrazovan i otvoren za strane utjecaje – naročito protestantske. na prijestolju je bio Franjo I. Godine 1570.. Godine 1561. Službenog slaganja ipak nije bilo. Venecijanski poslanik je 1569.-55. nastalo je primirje. ali je ona bila ograničena na plemenitaše u zemlji i na bogate trgovce.. koji je s prekidima trajao 30 godina.) vladala je. Montauban i La Rochelle. prešao je na katolicizam. umjesto njega njegova majka Katarina Medici. Henrik II. Nimeskim proglasom.Reformacija u Francuskoj Reformacija se zbivala u isto vrijeme kada i renesansa. nastavili su politiku Franje I. Poslije smrti Luja Condea (1569. dogodio čuveni masakr Bartolomejske noći. kraljicu Škotske). i Franjo II. ali i neki katolici). Kako se luteransko učenje proširivalo. On nikada nije bio naklonjen luteranima i godine 1516. hugenotski) rat je buknuo 1562. koji je bio potpisan 13. Rat je 97 . je u znak pomirenja s hugenotima. ali je njegov stvarni mozak bila Ženeva.-74. naišla je ovdje na vrlo žestoke progone. No nakon 1570. koja je izvorno došla iz Njemačke. oni postaju dovoljno jaki za izlazak u javnost. godine. miroljubivog života katolika i protestanata u istoj zemlji. osigurao Hugenotima vjersku slobodu i osobnu sigurnost pa je time dokrajčio ratove. bio je tragičan. španjolskih) vojski.

između 1592. a gušenje pobune značilo je konačno pobjedu rimokatoličke crkve u Poljskoj. Pripadnici ostalih nekatoličkih vjerskih skupina bili su diskriminirani te su. Reformacija u Poljskoj Reformacija u Poljskoj bila je iznimno složena zbog velikog broja različitih skupina koje su u nju bile uključene.) polovica članova poljskog Senata bili su protestanti. Knox je bio njegov tjelesna straža za vrijeme njegove propovjedničke turneje. Seljaštvo je.-1572. George Wishart je također bio istaknuti (Reformirani) propovjednik – spaljen kao i prethodnik. u najvećoj mjeri. kraljev tajnik i Melanchtonov prijatelj Andreas Frycz Modrzewski (1503. godine. godine papski nuncije je rekao: "Još prije kratkog vremena. Na koncu Wishart je bio uhapšen i spaljen pred katoličkim nadbiskupom Beatonom. pogotovo zahvaljujući utjecaju Sveučilišta u Königsbergu kojeg su njemački luterani koristili kao polaznu točku. zajedno s nekim katolicima i nekim pravoslavnima. na taj način pronalaze ohrabrenje jer je među njima bilo vjernika grkokatoličke crkve koji nisu priznavali autoritet Pape. Nažalost. priznavanjem sjevera kao protestantske države (sada Nizozemska). Poljska je u to vrijeme bila podijeljena na međusobno odvojene regije. naime. Budući da je poljski kralj bio u poluvazalskom položaju u odnosu na teutonske vitezove u Prusiji (grb bijelog orla). Vase (1587. Tako je pri svršetku 16. Andrewsa te ga je ubila. luterani su izgubili dvije trećine crkava.). prema povijesnim zapisima. No. Vodeći litvanski reformatori bili su profesori iz Königsberga Abraham von Kulva i Stanisčaw Rapagelan (Rafajowicz). Luteranske zamisli širile su se iz prostora njemačkog govornog područja u Veliku Poljsku. Katolici. Potom izbija Tridesetogodišnji rat. koju privlače zamisli pomirbenog pokreta. Reformacija u Škotskoj John Knox je svakako najveće ime koje povezujemo s reformacijom u Škotskoj. Plemići su često slali sinove u inozemne škole koji su se tamo otvarali utjecaju novih ideja. odnosno u Maloj Poljskoj 250. Osim reformiranih katolika. reformirane zamisli širile su se i u tu zemlju. i jezuit Peter Skarga (umro 1611. Usprkos sporazuma. Luteransku crkvu u Litvi pod svoju su zaštitu uzeli vojvoda Radziwič i veliki zemljoposjednik Stanisčaw Kiszka. primjerice. Dvije posebne osobine poljske reformacije su: 1. Službeno španjolsko priznanje nije došlo sve do 1648. cijelu je situaciju u potpunosti izmijenila protureformacija koja je započela s kraljevanjem Žigmunda III. Već 1598. Na vrhuncu reformacije (1569.) koji je jamčio vjerske slobode luteranima. u neku ruku. Zemlja je. Kalvinisti su se ponekad udruživali s moravskom braćom iz Bohemije. godine postojale su 64 moravske crkve i 171 unijatna crkva. 2. no najveći je dio života proveo u inozemstvu. Jan Časki postao je najpoznatiji kalvinistički reformist.završio godine 1579. a juga kao katoličke (sada Belgija). No i prije njega je bilo reformatorskih zbivanja. Pri kraju svoga života naginjao je unikatnoj crkvi. Nakon devetnaest 98 . Sad katolicizam tjera krivovjerje u grob. koji je studirao kod Luthera.) koji je škole pohađao kod jezuita. 1570.). promijenila. Kako je Litva u to vrijeme bila dio Poljske. Stanisčaw Hosije. menonita i poljske braće. Poljske granice su bile propusne što je omogućilo trgovcima iz susjedstva da u zemlju unose nove zamisli. prije svega u Maloj Poljskoj. s početkom protureformacije situacija se. U Malu Poljsku (Kraków. Uz isto se razdoblje najčešće vežu biskup Ermlanda.-1608. i 1627. Lublin i Sandomierz) stizale su kalvinističke zamisli koje je dodatno naglašavao humanizam koji se ukorijenio na sveučilištima. Za osvetu zbog toga grupa ekstremnih protestanata je provalila u rezidenciju nadbiskupa kod St. poljski je protestantizam osuđen na propast. a u Litvi 150 crkava. kalvinista. uslijed progona. ostalo izvan dosega reformacije. Osim toga. U Velikoj Poljskoj. 1607.-1632. godine protestantski plemići bili su dovoljno nepromišljeni da se uključe u pobunu nezadovoljnih. nije se mogao isprva suprotstaviti ovim događanjima. stoljeća u Velikoj Poljskoj bilo. među protestantskim pučanstvom bilo je luterana. postala utočište raznim skupinama koje su. Obojica su umrla 1545. reformiranima i husitima. napuštale susjedne zemlje. Konačno su se morali predati kad je francuska flota bombardirala tvrđavu. Mnogi plemići najčešće su na reformiranu stranu prešli iz gospodarskih. te se s novim pritiskom ponovno vraćaju katoličanstvu. mogli smo se bojati da će krivovjerje sasvim istisnuti katolicizam iz Poljske. Knox i drugi su bili uhapšeni i poslani na francuske ratne galije. Reformiranih je bilo 80. moravske braće. Najuglednija osoba katoličkog reformskog pokreta bio je teolog. 142 luteranske crkve. Reformirana katolička crkva. No. Oni su se zabarikadirali u tvrđavu te imenovali Johna Knoxa za njihova kapelana. koji su uzrokovali pad protestantizma su sljedeće: nijedan poljski kralj ne zauzima se za reformski pokret. Mir u Sandomierzu (1570. kulturnih i ideoloških razloga. te Poljsku preplavljuju vjerske izbjeglice. nažalost. Poznat je po prijedlozima vezanim uz reformu unutar Katoličke crkve – De Republica emendanda (Obnova Republike)." Drugi faktori. kvalitetno zaposlenje mogli naći isključivo katolici. Prvi reformator mučenik je bio Patrick Hamilton.

godine 1560. bez obzira na njihovo ponašanje. U svojoj knjizi Appelations (Apeliranja) Knox je otišao dalje rekavši. Ipak. Arminius je izjavio. koji bi ih pokušavali spriječiti. bježi u Ženevu i tamo studira kod Calvina. Jacobus ARMINIUS (1560. U vrijeme kad su protestanti preuzeli Škotsku. najekstremniji kalvinist. već na Njegovu predznanju našeg izbora. ali i crkvena (ponovno oživljavanje visoke crkvene liturgije i uprave) i politička (protiv Olivera Cromwella). doktrinarna (usp.-1661. da bi se borili za vjeru i postigli reformaciju u Škotskoj. bez obzira na zasluge koje je u njima vidio. koji bi inače i dalje nastavili prijetiti. da ljudi imaju pravo da izaberu svoju vlastitu religiju. Mi ovisimo o Božjoj milosti. tj. Gdje je ona izgubila bitku. Kad je kraljica Marija došla na vlast u Englesku. Ljudi koji prakticiraju istinsku protestantsku vjeru. Tu nailazi na sljedeću situaciju: Marija Stuart traži kao svoje pravo da bude kraljica Škotske i Francuske. Pod Lutherom. kao u Škotskoj i Nizozemskoj. kada je i umro. preporučujući strpljivo prihvaćanje progonstva. b) Svi oni koji preziru katoličke biskupe i traže podršku od Engleske: Tu naročito spada Zajednica lordova. On je tvrdio da NZ otkriva Boga koji ljubi i da je s njim nespojivo tumačenje prema kojemu On šalje mnoge smrtnike u pakao. što se spasenja tiče. bili prezauzeti religijskim ratovima. da Bog izabire ili određuje ljude za spasenje. Parlament je proglasio kalvinizam religijom države. koja je naravno uključivala oružani ustanak. posebnim osobama – jer je vidio unaprijed da će oni vjerovati i ustrajati do kraja. i ako kralj i njegova uprava dopusti ili čak i prisili grijeh. Donne). Na tom istom Univerzitetu je drugi profesor Francis Gomar. Ali u jednoj važnoj točki razlikuje se od kalvinističkog i augustinskog tumačenja. Kraljica Elizabeta. ta je knjiga naime bila sastavljena s tom namjerom da uspostavi reformatorski sustav crkvenog upravljanja. ali nam je ova milost dana na način. što znači da nisu bili u stanju intervenirati.-1609. Calvin se nije složio s Knoxom. Javio se i jedan dašak svježine. Božji izbor i predodređenje pojedinaca. kao u Francuskoj i Mađarskoj. Na ovakav način odbija kalvinističku ideju bezuvjetnog izbora. koji je puhao preko Europe: novi interes za metafiziku. Arminius se s Gomerom uhvatio raspravljati o prijepornom pitanju.. koja nije htjela riskirati da za svojim leđima ima katoličke i profrancuske Škote. studirao je u Ženevi kod Beze. SINODA U DORDRECHTU 99 . kako bi u zemlji postigao reformaciju. prije svega. Arminius je bio pažljiv u naglašavanju naše potpune ovisnosti o Božjoj milosti. nije zasnovano na Njegovom suverenom izboru. Spenser. Samuel Rutherford (1600. čak i kapelan kralja Edwarda VI. a bila je poticana i na zahtijevanje engleskog prijestolja. Godine 1559. U svakoj zemlji gdje je reformirana vjera trijumfirala. on je oslobođen nakon intervencije Engleske i postaje pastor u Engleskoj. Descartes. se vrača u Škotsku. Strane su se ovako poredale: a) Katolici traže vraćanje Marije kraljice Škota i priklanjaju se francuskoj pomoći. iako je Škotska vlast bila izrazito rimokatolička. poduzima čovjek.mjeseci. Škotska je tada imala katoličku monarhiju s protestantskim narodom! Prihvatio je ispovijed vjere (Škotska konfesija). bila je istisnuta. Knox je započeo masovnu kampanju. misticizam i filozofiju (usp. bez obzira na volju monarhije. koju je skicirao John Knox. Francuske trupe su istjerane i škotski je Parlament odbacio autoritet pape i ukinuo mise. ne treba ih slušati. Knoxov poseban doprinos reformacijskom mišljenju bila je teorija opravdanja revolucije. a ne neizbježnim. kojem treba dodati i obnovu najbolje stare katoličke pobožnosti. šalje Leithu novac i trupe. ako je potrebno i silom. da čovjek sam odlučuje hoće li je prihvatiti ili ne. da je Bog odredio spasenje određenim. Ali Knjizi Discipline nije dana zakonska snaga. Neki protestantski knezovi su oformili jednu organizaciju poznatu kao Zajednicu lordova. gdje bi moralni nadzor bio izvođen od strane konzistorija i starješina. Francuzi su. Arminius i njegove sljedbenike). to se obično očitovalo kao buna protiv države. REAKCIJA PROTIV KALVINIZMA Ta je reakcija bila. Tako konačni izbor. rimokatoličke vođe. zbog kojih je čitava knjiga dobila ime Psaltir (Knjiga psalama). Knjiga Discipline je bila napisana na osnovi ženevskog modela i sastojala se od mnogo metričkih psalama. no da bi u tome uspio. u svim tim zemljama je nemilosrdno gušenje protestantizma uzrokovalo da su umjereniji ustuknuli natrag. a na Univerzitetu u Leydenu profesor od 1603. religija države je bila određena religijom njenih vladara. imaju pravo odbiti. Ovaj zadnji zahtjev ju je doveo u sukob s Elizabetom I.): Jacobus Arminius (pravo ime Jacob Hermansz). za čitavu je situaciju moralo postojati i političko rješenje: Zbacivanje političke moči koja je vladala Škotskom – to je rješenje došlo iz Engleske.-1609.) iznosi u svojoj knjizi Lex rex (Zakon je kralj) da je pravi kralj zakon. putovao u Italiju. Božja milost čini naše spasenje mogućim.

Nakon Arminiusove smrti (1609.), 46 vodećih arminijanaca iznose pred nizozemske staleže svoju doktrinu u Remonstranciji (Prigovori), ali su na sinodi u Dordrechtu 1618. bili osuđeni i progonjeni. Oni su izjavili da je izbor za vječni život uvjetovan dobrim djelima u ovom životu, da milost može biti očuvana i izgubljena, da je Krist umro za sve ljude. Ti ljudi su u dokument ubacili također i napad na crkvu neovisnu od države. Godine 1618.-1619. kalvinistička je crkva održala Sinod u Dordrechtu. Na njemu su prisustvovali delegati iz mnogih zemalja, izuzev Francuske. Sinod se suprotstavio arminijancima, koje sada vodi Simon Episkopius. Smatralo se da je Gomerov jezik bio odviše ekstreman, ali je sinod još uvijek ustrajao na sljedećem: a) Uzrok izbora je čista milost Božja; b) Milost jednom primljena, ne može više biti izgubljena; c) Krist je umro samo za izabrane; d) Milost je djelotvorna i spasonosna. Opći sabor je otjerao arminijance (ili remonstrante), koji su odbili ravnati se prema gornjim točkama. Arminijanci su dijelom protestirali (otuda ime 'remonstranti'), protiv kalvinista s pozicija razuma (i kao takvi su preteče liberalaca). Bili su sumnjičavi prema svim 'credima' (vjerovanjima), što ih je dovelo u neku srodnost sa socinijancima. No, oni među svojim članovima imaju istaknute naučnike kao Gerhard Voss, Hugo Grotius i Jean Leclerc. REFORMACIJA U ENGLESKOJ Put kojim je protestantska doktrina prvi puta došla u Englesku je vodio preko augustinskih franjevaca (reda kojem je pripadao i Luther) u Cambridgeu, gdje se nalazi i Coverdale. Bilney i Latimer su 1520. u gostionici Kod bijelog konja naišli na diskusije o njemačkoj teologiji. Kada se grupa godine 1525. razišla, radikalniji su mirno krenuli u Njemačku i Švicarsku studirati ili se baviti planom za reformu. Drugi Englezi, koji su za vrijeme vladavine Henrika VIII. bili na kontinentu, su Barnes (spaljen 1540.), Tyndale (u Wormsu je između 1525.-6. izdao engleski Novi zavjet, spaljen je 1536. u Bruxellesu), Coverdale (Engleska Biblija godine 1535., Zürich). HENRIK VIII. (1509.-47.): Reformacija je u Engleskoj, zapravo, bila politička revolucija, čijim se religioznim posljedicama Henrik VIII. okrutno protivio. Bio je samodopadljiv, željan moći i slave – tipičan renesansni vladar. Henrik je u doktrini ostao katolik čitavoga svog života i za vrijeme njegove vladavine, mnogi su protestanti umrli zbog svoje vjere. Bio je Lutherov protivnik i protiv njega je (1521.) napisao spis, na koji mu Luther odgovora. Zbog toga je papa Lav X. Henrika nazvao Fidei defensor (branitelj vjere). Tradicionalno, Engleska nije do tada nikada bila protiv pape; bila je izrazito konzervativna, oko trećine zemlje je u rukama crkve. Kralj nije mogao djelotvorno upravljati bez uporabe moći pape, kao sredstvo kontroliranja klera. Duže vrijeme je bilo općenito poznato da je engleski kralj vladao crkvom a ne papa. Henrik VIII samo je potvrdio ovu situaciju. U svakom slučaju engleski biskupi su bili primarno državni službenici koji su bili odgovorni kralju a ne crkvi. Engleski kardinal Thomas Wolsey je, upravo pred reformaciju, visoke položaje, jedan za drugim, spajao sa svojim crkvenim položajem i papinskom vlašću. Od godine 1518.-29. upravljao je Engleskom kao predstavnik i kralja i pape. Njegova omraženost, posebno što se tiče poreza, umnogome je pridonijela porastu antiklerikalizma. Osloboditi se Papinog uplitanja, postao je cilj mnogima u Engleskoj. Henrik se oženio Katarinom Aragonskom, španjolskom princezom, s ciljem još jačeg učvršćivanja političke zajednice sa Španjolskom, koja je bila uspostavljena s njegovim ocem Henrikom VII., godine 1503. Katarina je bila udovica Henrikovog starijeg brata Artura. Za vrijeme sklapanja toga braka, oboje su bili vrlo mladi. Prema Levitskom zakoniku, ako čovjek oženi ženu svoga brata, brak je nevažeći, a bračna zajednica će biti bez djece. Vjerojatno je bilo djece iz prethodnog braka, da je bilo drugačije, zakonitost ovog levitskog braka mogla bi biti priznata. Henrik VIII. je morao, da bi se mogao oženiti Katarinom, dobiti papinski oprost. Tako je papa Julije II. izdao papinsku bulu oprosta. Katarina je rodila Henriku šestero djece, ali je samo jedno preživjelo. To je bila princeza Marija. Kako su oboje zašli u godine (Henriku je bilo 37, Katarini 42), Henrik je počeo silno brinuti – tko će naslijediti prijestolje. Tako je počeo sumnjati u pravilnost svoga brata (što mu je svakako odgovaralo u tom trenutku). Sada pak počinje sa sumnjom, ima li papa pravo dati oprost, budući da je Levitski zakonik, Božji zakon. Zato papi Klementu VII. predočava situaciju s nakanom da ovaj potvrdi, da je oprost dat od jednoga njegovog prethodnika, nezakonit. To bi značilo da Henrikov brak nije bio punopravan od samoga početka pa, stoga, mora biti poništen. U prepirki oko razvoda, ne bi li potkrijepili svoje stavove, i Henrik i papa citiraju različite 100

stihove iz Biblije: Henrik citira iz Lev 20,21, a papa iz Pnz 25,5 (o levitskom braku). Cranmer se odlučio za Henrikovo tumačenje i na taj si način osigurao uspješnu karijeru. Wolsey postiže udruživanje Engleske s Francuskom protiv imperatora Karla V., koji igrom slučaja, postaje nećak Katarine Aragonske. Pored ovoga, 1527. carske su trupe, boreći se u Italiji, opljačkale Rim i papa se našao na milost i nemilost cara. To je izgledalo kao da Karlo V. želi spriječiti papu da dozvoli raskid braka Henriku VIII. Ovo je stavilo Wolseyja u nezavidan položaj, jer – osim što je glava države, on je i kardinal, a pored toga još i Papin legat. Zato ni na jedan razvod braka, koji ne dolazi iz Rima, on ne može progledati kroz prste. Katarina je zvala osobno papu. Od Wolseya je traženo da podnese ostavku i tako je sada Henrik preuzeo njegove dužnosti. Da bi se razmotrila legitimnost njegovog braka, sazvana je komisija profesora. Svoj su zaključak iznijeli nakon tri godine razmatranja. Predložili su novu teoriju carevanja: carsko vladanje bazirano na dominirajućem konceptu Bizantskoga carstva – imperator je i vrhunski poglavar crkve, i koncept carske vladavine bez pape (crkva je bila predstavljena crkvenim saborom). Zakon o Apeliranju iz 1533. je proglasio Englesku carstvom. Nadbiskup Canterburyjski, Thomas Cranmer, objavio je razvod i kralj tako postaje slobodan oženiti se Anom Boleyn, simpatizerkom luterana. Od tog drugog braka je proizašla kći, buduća kraljica Elizabeta I. Aktom Parlamenta zvanim Zakon o supremaciji, Henrik još žešće odbija papu i njegov autoritet, postavljajući sebe na mjesto vrhunskoga poglavara crkve u Engleskoj. To ne znači da se on pridružio protestantskoj revoluciji, koja se osnažila u Europi posljednjih 15 godina. On mrzi protestantsku herezu i želi zadržati katoličku crkvu Engleske. Ali ovo nije bilo prihvatljivo za mnoge, jer se nije sviđalo ni katolicima ni protestantima. Biskupu Fisheru od Rochestera i gospodinu Thomasu Moreu su odrubljene glave, jer nisu htjeli položiti supremacijsku zakletvu – da je kralj glava engleske crkve. Thomas Cromwell je dobio naredbu da posjeti crkve na čitavom području. Pošto su tim Zakonom ukinuli Papinu moć i podredili kler, Henrik i Thomas Cromwell idu korak dalje i zatvaraju samostane. Istaknute osobe u unapređivanju reformi u Engleskoj su Ana Boleyn i Thomas Cromwell, ali izgleda da su oboje to radili iz političkih i kulturnih razloga. Oboje su mislili da je reformacija prosvjetljenje i dobra stvar. Ana Boleyn je bila žena s intelektualnim pretenzijama i suosjećala je s luteranima. Prokrijumčarila je Novi zavjet iz Francuske u svilenim balama. Tako se po prvi put počeo osjećati luteranski utjecaj na Dvoru. Izgleda da je do osobne vjere došla neposredno pred pogubljenje. Thomas Cromwell, druga je osoba naklonjena luteranima. No, dubina njegove vjere otkrivena je kasnije, kad je, bojeći se za svoju glavu, postao konspirator protiv Ane, optužujući je da je činila preljube s cijelim dvorom! Ona je zbog toga bila pogubljena. Nakon Henrikovog drugog braka s Jane Seymour, koja umire ubrzo nakon poroda (rodila je muškog nasljednika), Thomas Cromwell je uredio treći brak sa sestrom umjerenog protestantskog princa, Anom od Klevea. Vrlo skoro i Cromwell je smaknut, zato što je naturao svoje radikalne (luteranske) ideje suviše daleko, skrivajući ih od Henrika. On je bio u diplomatskim kontaktima s luteranskim knezovima u Njemačkoj i pod njihovim je utjecajem naredio da u svakoj župnoj crkvi bude jedna engleska Biblija (bazirana na prijevodima Tyndalea i Coverdalea). Pokušao je definirati neke točke o vjeri. A težio je i da se biskup složi s novom doktrinom za novu englesku crkvu. Ali u svemu tome, pretjerao je. Henrik je bio konzervativan, a on nije želio doktrinarne promjene. Oko 1540. godine, nastavljajući s reformacijom iza Henrikovih leđa, Thomas Cromwell je u ozbiljnim neprilikama. Odrubljena mu je glava vjerojatno zato, jer je Henrik došao do zaključka da je Cromwell postao opasan protestant. Catherine Parr, Henrikova posljednja žena, pretvorila je kraljevsku rezidenciju u priznato središte religiozne reforme unutar dvora i time trasirala put za daljnje reforme, koje će se odvijati pod Eduardom VI. Thomas Cranmer (1486.-1556.): On je bio jedna vrlo značajna ličnost u reformaciji. Bio je imenovan izaslanikom Karla V. Za vrijeme svog boravka u Nürnbergu, vjenčao se s kćerkom jednog luteranskog teologa. Na preporuku Ane Boleyn, imenovan, potom, Canterburyjskim nadbiskupom. U svemu je vrlo miran učenjak, samo četvrtinu vremena nadbiskup. Zbog svoje mirnoće i lojalnosti, uspjelo mu je preživjeti i dobro i zlo Henrikove vladavine. Kralj je, kako bi dokazao svoju pravovjernost, privrženost katoličkoj vjeri, godine 1539. objavio represivni akt, tzv. Krvavi statut od Šest točaka vjere, kojim su se određivale okrutne kazne za nijekanje transsupstancijacije, mise za pokojnike, osobne ispovijedi, svećenički celibat. Biskupi, koji su bili naklonjeni reformaciji, lišeni su svojih položaja. Sve do 1543. Cranmer je prihvaćao doktrinu o transsupstancijaciji. Gotovo jedini njegov javni doprinos za opće dobro protestantizma (prije smrti Henrika VIII.) bilo je pisanje predgovora za Bibliju, koji je nakon 1543., bilo dopušteno čitati samo klericima, plemićima, vlasteli i bogatim trgovcima. Tako nije zadovoljio protestante koliko je mogao, a njegovo zanimanje na Canterburyjskoj biskupiji pružilo je umjerenijima među njima, ipak tiho ohrabrenje. 101

EDUARD VI. (1547.-53.): Kralj je umro 1547. i konačno su otvorena vrata za reformirajuću stranku. Kako je Eduard imao samo devet godina, državom je upravljao protektor Somerset – prijatelj Cranmerov i pristaša reformirajuće stranke. Zakon 'Šest točaka vjere' je ukinut. Slike su uklonjene, traktati tiskani, Gospodnja večera davana pod obje prilike, svećenički celibat je stavljen van snage. Razvoj molitvenika: Zakon jednolikosti (bogoštovlja) (1549.): U molitveniku (The Book of Common Prayer, glavna anglikanska bogoslužena knjiga), uklonjena je misa na latinskom i uvedena nova (engleska) liturgija. Ona je oblikovana uglavnom prema luteranskim načelima. Laici postaju aktivni sudionici. Očit je i Bucerov utjecaj. Odbačen je pojam o ponovljenoj žrtvi. Taj molitvenik slijedi luteranski izričiti nalog, da običaji mogu biti promijenjeni samo onda kada to Sveto Pismo zahtijeva. Korištene su srednjovjekovne liturgije – posebno sarumska. Buduće pitanje engleske reformacije je bilo, hoće li se staro i novo moći sjediniti ili pak je to dvoje nespojivo. Godine 1548. je Cranmer bio pridobiven za švicarske reformatore preko Nicholasa Ridleya, Bucera, Petra Mučenika Vermiglija i Jana Laskog iz Poljske. Bucer je bio za usuglašavanje različitih mišljenja, no Petar Mučenik i Jan Laski su zwinglijanci. Pod vojvodom od Northumberlanda kao protektorom, između 1550. i 1553. uspjeli su postići isto toliko kao u nekim njemačkim i švicarskim gradovima: pojednostavljena liturgija na engleskom, švicarska doktrina o Gospodnjoj večeri, nacrt doktrine sastavljen od 42 točke napravljena prema uzoru švicarske teologije, zajedništvo kod stola, uprava biskupa gradskim vijećem. Zakon jednolikosti (bogoštovlja) (1552): Cranmer je bio još oprezniji, pažljivo je slušao Bucerovu kritiku molitvenika iz 1549. Upute za Gospodnju večeru su se polagano oblikovale. Za većinu ljudi je engleska reformacija još oko 1553. godine bila izvanjska; još uvijek je to bila stvar zakonodavstva. Engleska nije bila protestantska zemlja, ali ju je tome da to postane, dovela nešto bliže, opaka vlada Marije I Tudor, zvane još katoličkom ili krvavom Marijom – krv mučenika bila je sjeme protestantizma. MARIJA I. Tudor (1553.-58.) ), zvana krvava, predstavlja povratak, gotovo, u prvu četvrtinu stoljeća. Ona je na prijestolje došla u dobi od 35 godina – skoro još usidjelica. Bila je polušpanjolka, kćerka i pouzdanica Katarine Aragonske. Njena se udaja za španjolskog infanta Filipa, sina Karla V., kasnijeg kralja Filipa II., nije pokazala naročito sretnom: nasljednik se nije pojavljivao. Od samoga početka njene vladavine, Marijin cilj je bio vraćanje katoličke crkve onakvom kakva je bila prije razvoda njenih roditelja. Bila je uvjerena da njeni podanici misle isto kao i ona. Ali, ona nije bila u pravu. Većina je htjela religiju onakvu, kakva je bila kada je Henrik VIII. umro (a to je: katolicizam bez Papine vrhunske vlasti). Papinska vrhunska vlast je bila uspostavljena ponovno na prvom zasjedanju Parlamenta 1554. i tada je izdat zakon o uništenju heretika. Papin je izaslanik došao u Englesku zbog odobravanja oprosta grijeha za pobunjenike. I kao dodatak, jedan je akt parlamenta iz 1401., koji se odnosi na spaljivanje heretika (lolarda), obnovljen. Sve do tog vremena, ona je za to da uvjeri protestante da griješe na svom putu, ali u veljači 1555. diže se strašan val progona protiv njih. Do kraja njene vladavine, više od 300 ljudi je spaljeno na lomači zbog hereze, od seljaka do nadbiskupa Cranmera, koji je odobrio razvod Henriku VIII. Efekti na javno mnijenje su poražavajući. Ni ona ni njeni savjetnici nisu bili zadovoljni protestantizmom kao istinskim religioznim pokretom, za kojeg su protestanti zaista spremni umrijeti. Ona je pretpostavljala da je to samo način za prikrivanje političke konspiracije, kojoj je cilj ugrabiti i zadržati vlast. Prevarila se u svojim računima. Tjerala ih je na spoznaju svoje obmane, ali oni su odbijali promijeniti mišljenje i zbog toga su bili spaljivani. Kada je postala svjesna svojih pogrešnih procjena, bilo je suviše kasno. Nije se mogla vratiti od svojih uvjerenja i načela. Rezultat svega što se za vrijeme Marije zbivalo u Engleskoj, bile su sve veće asocijacije ljudi na crkvenu tiraniju pri pomisli na Rim. To je uzrokovalo time, da su protestanti, ranije identificirani s anarhijom i razaranjem, sada postali ljudi s vrlinama, čašću i sposobnošću odupiranja stranoj tiraniji. ELIZABETA I. (1558.-1603.): Njene vlastite poglede je bilo teško otkriti – jednom je prilikom npr. izdaleka natuknula da želi povratak na status quo iz razdoblja Henrika VIII. (katoličanstvo bez pape, kraljevska supremacija, davanje prednosti svećeničkom celibatu, stvarnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji). Ali, zbog političkih razloga, ona se odlučila na ustupak: Dvije trećine Engleske je još uvijek bilo katoličko (posebno na sjeveru), a bila je i na istoj strani Filipa II. protiv Francuske. Zakon o jednolikosti (bogoštovlja) (1559.) dopušta ponovno izdavanje molitvenika iz 1552. sa značajnim ispravcima u konzervativnom smislu. Trebalo je koristiti dvije formule pri Gospodnjoj večeri, liturgijska uputa tiskana crnim slovima je ukinuta. Ova uputa objašnjava da klečanje za vrijeme pričesti (euharistije) uopće nije znak štovanja hostije. Oblačile su se svećeničke odore. Matthew Parker je postao Canterburyjski nadbiskup, koji je bio sličan Cranmeru u opreznim načinima postupanja. Među engleskim izbjeglicama u Evropi je bjesnila diskusija o molitveniku iz 102

izdavši lijepo i jeftino džepno izdanje. da je taj jezik već onda bio zastarjeli. a to što su koristili Tyndaleovu i Coverdaleovu verziju znači. Namjena Velike Biblije bila je. Međutim. puritas: čistoća). ali Karlu nije odobrio novac. on je bio spreman emigrirati. rukopisima. da se Buckinghamu sudi za veleizdaju. jer je u Jakovovim očima ukidanje biskupa na kraju vodilo ka ukidanju monarhije. Tada je pokušao nametnuti episkopat i Molitvenik i trebnik (1549.. kraljeva strana je bila poražena. Parlament se sastao.. puritanci su ga pokušali nagovoriti da izvrši daljnju reformu Anglikanske crkve. nijedan autorizirani prijevod ovog doba. puritanci su bili izrazito jaki u Parlamentu i na Cambridgeu. Ta je Biblija bila tiskana u dvije kolone s kurzivom. (sin Marije. drugi pak (uključujući Johna Knoxa) da ona još uvijek sadrži papinski talog. kako žele potpuno otcjepljene od Anglikanske crkve. uglavnom puritanski dio Parlamenta. a neki pak žele kalvinistički oblik crkvenog upravljanja. poznavanje židovskog jezika im je bilo klimavo. ali su to Škoti odbili. tada dostupnim. ali nisu uspjeli. Jakova I. Parlament se ovome suprotstavio i kralj raspušta Parlament. Karlo raspušta Parlament i šalje Buckinghama da pohapsi sve članove. Jakov je odobrio novi prijevod Biblije. vlada kao despot bez Parlamenta. protestantizam je uhvatio korijene u zemlji. g. otišao je još dalje govoreći. kako bi sproveo ovaj zakon. U razdoblju od 1629. Međutim. Neki su govorili da je to knjiga zbog koje bi reformatori trebali poći u smrt. su Veliku Bibliju izdali Thomas Cromwell i Cranmer. uz druge poznate propovjednike. prvo u Holandiju. a većina promjena je bila izvanjska. sa svim isuviše jetkim bilješkama i primjedbama. na osnovu Calvinovih i Bezinih dostignuća. ali je zato bilo teže slijediti kontinuitet Pavlova argumenta. Najviše su radili na uklanjanju religioznih ceremonija (ostataka katoličanstva) – korištenje križa kod krštenja. kad su se Cromwellu obratili članovi Parlamenta. Ovo je bila prva verzija. Karlo je koristio razne oblike vanparlamentarnih sudova. Strafford i nadbiskup Laud. Zapravo. poput Tyndaleovog. koja je izostavila sve apokrife. U prvoj polovini 17. a pomažu mu njegovi ministri Buckingham. Međutim. Karlo se morao složiti s tim i Buckinghem je pogubljen. Ove grupe je država izdvajala i kažnjavala. PURITANCI Puritanci (čistunci) su oni vjernici. Oko 1558. Robert Estienne "Stephanus"). iako ima primjedaba na antikatoličke bilješke u njoj. i oštrijom crkvenom disciplinom. Anglikanska crkva sastojala se od dva krila. Po svojoj suštini. nije se mogao natjecati s najpopularnijim neslužbenim prijevodom – Ženevskom Biblijom. a 1568. propovijedao Riječ. separatisti su odlučili emigrirati. ali još nije postao reformirajuća sila. a potom u Ameriku. koji su bili kalvinisti. ne samo da nije odobravala njihove antikatoličke stavove. klečanje za vrijeme euharistije. ovo nije bio religiozni rat. Kralj ne želi o tome ni čuti i pokušava pohapsiti članove ove delegacije (jedan od njih bio je Oliver Cromwell). To nije bila prva engleska verzija: godine 1539. Otada je bilo mnogo lakše naći pojedini tekst. Kler je bio neuk jednako kao i do tada. a sve druge su proglašene nezakonitima. Škotska armija prijeti napadom i on saziva Parlament. i ubrzo je postao agresivan segment engleske crkve. Zbog ovoga. Zbog ovakvoga stanja. U Ženevi su još više doprinijeli tome. i od episkopalaca. Ta Biblija postaje jedina službena autorizirana verzija. koji je zamijenio ženevsku verziju. Laud. Neki smatraju da je dolazak Elizabete na prijestolje označio samo početak reformacije u Engleskoj. Potom Parlament kralju šalje svoju delegaciju na pregovore o smanjenju kraljeve i povećanju parlamentarne vlasti. Ona je bila pažljiva prerada već postojeće Velike Biblije. Prevodioci se nisu poslužili svim. U seriji bitaka. Kao pokret. Parlament pak tim povodom traži. koji je bio uhapšen 103 . Potom dolazi u Škotsku s vojskom. već ni privatna okupljanja radi molitve niti rad na engleskoj Bibliji. Obnovljena je katolička praksa. Laud i Wentworth su njegovi savjetnici u antipuritanskoj kampanji. koje su puritanci nazivali arminijancima i prikrivenim papistima. i suvremenih francuskih prijevoda. Željeli su da se Engleska umiješa u Tridesetogodišnjem ratu na strani protestanata. superpelliciuma. sa starješinama i sinodom. ime puritan od lat. se javlja biskupska Biblija. Kraljica. a protivnici su kažnjavani i žigosani.1552. Prva je imala numerirane stihove.) u Škotskoj. st. gdje je Thomas Goodwin. koji je sebe nazivao separatistima.. Kada je Jakov I. već bitka za Ustav. objavio rat kralju i započeo je građanski rat. zapravo je započeo pod vladavinom kraljice Elizabete I. koji rade na reformiranju i očišćenju anglikanske crkve preko granica koje je vlast postavila (otuda im engl. ali se morao povući. kraljice Škotske i lorda Darnleya) došao na vlast. koji je oženio francusku katoličku princezu (Henriette de France) i zbog toga bio u nemilosti Parlamenta. istisnuti sve neslužbene prijevode. Mnogi su od njih smatrali da je biskupski položaj nebiblijski. puritanaca (evangelista). naslijedio je Karlo I.-40. što je bila francuska ideja (uveo ju je 1551. Na kraju je. ubačenim pri prevođenju. Ovaj prijevod u početku nije naišao na širok prijem – čak je i nadbiskup William Laud (episkopalac) kod propovijedanja koristio staru ženevsku Bibliju. da bi se skupio novac za suprotstavljanje istoj. jedan dio puritanaca.

proglašen za kralja Engleske. godine. On je. Sada su svi dobili slobodnu religije. Parlament poziva u zemlju njegovog zeta. koji su uglavnom bili prezbiterijanci zbog nametanja anglikanske službe. Tada je izglasan Zakon kojim se zabranjuje. naime. grupi koja je službeno priznata u Cromwellovo vrijeme. kao kralja Škotske. pobjegao u Francusku. Obuhvatnu blagodat od Johna Bunyana.. Izazvao je nezadovoljstvo zbog svoga nemoralnog života i šurovanja s katolicima i Francuzima. c. zato što je pokušao odbaciti englesku reformiranu religiju i pomiriti englesku i rimsku crkvu. Ti su se ljudi povezali u redove neanglikanaca. g. Karlo I. Vječni pokoj svetaca Richarda Baxtera kao i Matthew Henryjev komentar cijelog Svetog Pisma u jednoj knjizi. i zato što je namjeravao koristiti irske. Owen i Bunyan. službeno priznatih u vrijeme Olivera Cromwella. zapravo više nego u bilo koje drugo vrijeme nacionalne povijesti. koji je u zatvoru proveo 12 godina.-1659. Nakon mnogobrojnih bitaka. a westminsterska vjeroispovijed pak je trebala zamijeniti Tridesetdevet točaka o religiji. čuvena puritanska literarna djela XVII. baptisti i kongregacionalisti su postali stalni segmenti religioznog života u Engleskoj. koji nisu bili u anglikanskog crkvi. da njihove armije interveniraju i vrate ga na prijestolje. reformacija je imala utjecaj na zakone države. na potpuno usuglašavanje i prihvaćanje svega što se nalazilo u Molitveniku i trebniku. iako su bile unazađene za vrijeme Karla II.. ne samo separatiste i puritance izvan anglikanske crkve. 4) Parlament je izglasao mnoge zakone zasnovane na Bibliji. Ograničeno otkupljenje. nakon što ga je 1651. postajalo sve očitije. konačno je pogubljen 1645. zapravo je imala kontrolu. g. Zakon je prihvaćen u Parlamentu. On je počeo progoniti i optuživati ne samo separatiste i puritance. Kršćanina u oklopu Williama Gurnela. u Škotskoj je glavni rat izbio protiv Saveza protestanata (Saveznici).). Sveti rat. 3) U vrijeme Cromwella. biskupima vratio vlast i ponovno uveo Molitevnik i trebnik. 5) Tiskano je mnogo literature. da Engleska postane što više katolička. umjesto episkopalizma. sin Karla I. 2) Pripremljena su Westminsterska načela vjere za anglikansku crkvu i prezbiterijanska vlada je bila upoznata s tim. stoljeća uključuju: Put kršćanina. Knjiga Molitvenik i trebnik trebala je biti zamijenjena Uputstvom za javno slavljenje Boga. želi od Engleske napraviti katoličku državu. Kada je izgubio bitku kod Nasebyja 1645.) napadao i puritance unutar crkve. pokušao pregovarati sa Škotima i drugim zemljama. Tim je zakonom zabranjeno da engleski kralj bude katolik ili pak da istim može postati. Mnogi su poslani u zatvor zbog svojih stavova. koji su bili članovi anglikanske crkve.1641. je pozvan Vilim Oranski da preuzme englesko prijestolje. Zavjetna teologija. Cromwellove reforme su dale ploda tek za vrijeme Vilima i Mary. i Jakova II. katoličke trupe (koje su izmasakrirale tisuće protestanata u ustanku 1641. Za vrijeme vladavine Jakov II. među njima i Bunyan. škotska vojska je pobijeđena. da daju svoj potpuni pristanak na sve što stoji u slabo revidiranom Molitveniku iz 1559. među njima i John Bunyan. b. Svojim žrtvama je počeo činiti. iako je bio skromni kotlokrpa. po ministru koji ga je predložio) primoravao puritance. jer je pregovarao s papom za novac i oružje. Pošto je pobijedio u ratu. Te je iste 1660. već je Drugim zakonom jednolikosti (bogoštovlja) (1662. 104 . na prihvaćanje uredbe i vladavine nadređenog im biskupa. mnogi su bačeni u tamnicu. se vratio Karlo II. g. Dvije tisuće ljudi je ovo odbilo pa su isključeni iz crkve i potom se priključili nekonformistima (tj. već i oni koji su naginjali nezavisnima i koji su se bojali da bi mogla nastupiti nova tiranija (prezbiterijanizam). Nezavisnim zajednicama je sada bilo dozvoljeno okupljanje u pojedinim katedralama. Godine 1660. potukao Cromwell. dogodio se najvažniji sukob između zavjetnih kršćana u Škotskoj i onih koji su pokušavali uvesti anglikansko bogoslužje.g. 1) Formirana je Westminsterska skupština. U njegovo vrijeme. U westminsterskim Načelima vjere primijenjen je mnogo oštriji oblik kalvinizma od onog kojeg je propovijedao sam Calvin. Uz Cromwella su bili mnogi čuveni puritanci kao što su: Milton. Karakterizirali su je: a. Cromwell je morao preuzeti ovu inicijativu uglavnom zbog toga što se protestanti nisu mogli međusobno složiti. Pošto je nastojanje Jakova II.). je 1660. već je Drugim zakonom o izjednačavanju (dio antipuritanske zakonske djelatnosti poznatiji kao Clarendonov kod. za ubojstvo engleskih i škotskih parlamentaraca. 1688.. Kada je ovo otkriveno. Osobna sigurnost spasenja sada je promatrana kao nešto odvojeno i slijedeće spašavajućoj vjeri. nizozemskoga namjesnika Vilima Oranskoga (1688. Zbog svog stava. Sastojala se od predstavnika svećenstva i djelovala kao savjetodavni organ Donjeg doma. g. je uhapšen. Cromwell je u ime Parlamenta organizirao Puritansku državu (1649. Vojska (uglavnom naklonjena nezavisnima).). On je 1647. Karlo II.. koji se borio za njega. Pod Jakovom II. (katolik). Kad je postalo očigledno da Jakov II. bez obzira što je Parlament bio uglavnom puritanski. neanglikancima). da vladar bude katolik ili da stupi u brak s katolikom.. kralj je optužen za veleizdaju. Dvije tisuće ljudi je ili pobjeglo ili bilo izopćeno. U ovom tijelu nisu bili predstavljeni samo puritanci.

Često prenaglašavana veza kapitalizma i puritanizma je ipak samo u ovom: a) Reformne ideje nisu kao lancem vezane za tadašnju ekonomiju i stoga su se lakše dale prilagoditi novoj ekonomiji. Nasuprot nerazumljivom ritualu. stoljeća ubrajaju se John Bunyan (Hodočasnikovo putovanje iz ovog svijeta u drugi. NOVA ENGLESKA Tu Novu Englesku su prvo naseljavali trgovci (koje su promicali londonski poduzetnici) i vjernici-bjegunci. Glavna slabost kalvinističke službe je bila u tome što su propovijedi bivale sve duže. negirali su srednjovjekovni ideal siromaštva. i naročito na svoju vlastitu uzdržljivost. Jakovgrad). poštenja i revnosti u korištenju danih im sposobnosti. uz pratnju gajdi na seoskim sajmovima. Ta je kolonija postala pribježište od progonitelja. bili krajnje sumnjičavi spram kazališta. škole i poznavanje Biblije. na to na koji su se način i kada zbila neka obraćenja. Svećenici su upotrebljavali anglikanski molitvenik. paralele. Jedna od ostavština dinastije Stuartskih kraljeva je bio tzv. prvo stalno naselje u Novom svijetu. Puritanizam Ideal. On je imao visoke ideale o crkvenoj disciplini. Godine 1620. Odlučujuće mjesto u kalvinističkom moralu je doktrina o predestinaciji. najrazumljiviji je kad ga promatramo unutar kalvinističkog konteksta. William Gurnall (Kršćanin u cjelokupnom oklopu). Londonskoj kompaniji) povelju za trgovinu i kolonizaciju između 34.J. Obilna milost.V. između ostaloga. katekizam. Kroz umjerenost i štedljivost. a molitve su se okretale prema čovjeku umjesto prema Bogu. i 41. oni su uvijek branili religioznu pouku. svaka naseobina je morala izgraditi crkvu. Oni su odbacili pjesmaricu i prihvatili metrički psaltir. osim samog Novog zavjeta. je Jakov I. Ovi ljudi su bili. pošto je posada odbila voziti dalje. negirali su mogućnost slučaja. b) Zbog svoje štedljivosti. umjerenosti. nije dopušten ulaz papistima. koji su podupirali puritanci. Oni su npr. čak niti prsten nakon sklapanja braka ili znak križa kod krštenja. Nitko nije smio raditi u subotu. Svaka je služba morala biti izlaganje Božje Riječi. Oni su od toga da je čovjek nakon Adamovog pada krajnje izopačen. s time da od godine 1609. Plymouth je bilo prvo naselje kolonije Massachusetts. Oni su pripadali manje ekstremnoj grupi. anabaptisti po svom razmišljanju. članovi korporacija. kao da su oni religiozne vježbe. Puritanska je moć ležala u onim društvenim slojevima koji su bili izrazito perspektivni. naravno. sviješću o Božjem neposrednom djelovanju u svakom trenutku. suffolkski veleposjednik. Kalvinistička je služba bila prije svega vrlo jednostavna: Nisu dopuštali onima koji vrše svećeničku službu. postojale su kazne ukoliko se nisu posjećivale službe. grupa protestantskih disidenata doplovila je brodom Mayflower. Njihov je interes bio koncentriran na moralne povijesti. Na širem planu. kasnije središte kolonije Virginije. a to su bili bogati gradski trgovci. četiristo puritanaca je otišlo iz Engleske i naselilo se tamo. puritanizam je predstavljao silu koja je djelovala na javni moral. svećenici su bili uzdržavani od desetka – zajednica je imala stanovitu kontrolu nad njima. Sveti rat itd. Naseljenici su namjeravali ponoviti englesku crkvu s onu stranu Atlantika. na posebna vodstva i providnosti.. došljaci su morali svoju prvu koloniju osnovati kod Plymoutha. Oni su bili prožeti biblijskim tekstovima.) omogućila je da se prava Riječ Božja propovijeda i kolonizatorima i domorocima. autoriziran prijevod Biblije (A. no. nositi nikakvu posebnu odjeću. učili više o slavi spašavajuće moći. koju je predvodio John Winthrop. dao skupini kolonista (tzv. Povelja Virginia Company (osnovane 1607. Richard Baxter (Vječni mir svetaca) i Matthew Henry (Jednotomski komentar cijele Biblije). utemeljili Jamestown (dosl.V – King James Version). da su ti psalmi naučili ljude o kršćanstvu više nego ijedna druga knjiga. 105 . Iz njega su često pjevali po kućama. Puritanci su poticali na takvo ozbiljno poduzimanje dnevnih poslova. Oni su 1607. ima za cilj braniti mjesto crkvenih starješina u crkvenoj upravi. Godine 1606. Svaki član kolonije morao je potpisati Savez koji kaže da se on slaže s načinom života disidenata. a pjevali su i vojnici na maršu. Bez pretjerivanja se može reći. Godine 1629. bili su mnogo podobniji za dobre trgovce od ostalih.). Ona.Među slavne puritanske pisce 17. bila je formirana Massachusetts Bay Company kako bi pomagala emigrirati puritancima u Ameriku. ustvari. koji su tu nalazili mogućnosti za život na dovoljnoj udaljenosti od religiozne politike engleske vlade. – Authorised Version ili K. morao je poštivati čistoću braka i pridržavati se Zakona komune.

John Eliot je postao prvi misionar za Indijance. ANABAPTISTI: Taj grupni pojam je označavao veći broj nezavisnih grupa. od ekstrema osobnog egoizma do pokorne pobožnosti 106 . bili su stavljeni u klade. Godine 1631. Massachusetts je postala teokracija. Johan Hut. već je dan zajedno s njima – kako je kruh dan tijelu. Connecticut. ustvari anabaptisti. THEODOR BEZA (1519. međutim. Oni koji su se usudili raditi nedjeljom. 1. Oni su imali reputaciju huligana.) zvani Pietro Martire Vermigli.) je kalvinističku vjeru donio u Poljsku. uzvjerovao je čitajući Erazma.. Zwinglija i Ekolampadija. ali je nešto kasnije privlačio i katolike i protestante. Da bi postigao taj cilj. Kvekeri su uklonjeni. Duhovni radikali: Hans Denck.Razlikovali su se od prve grupe. sve 'pod vodstvom Boga'. psovanja i izgovaranja prljavih riječi. Kod kraće kukuruznog klasja. EKOLAMPADIJE (1482. 3.) bio je Calvinov sljedbenik u Ženevi. ne može imati pravo glasa. New Hampshire i Rhode Island su osnovale one grupe. Puritanci su insistirali zadržati autoritativnu teokraciju. Melchior Hoffman i Menno Simons.) je bio reformator iz Strassbourga. bilo je odlučeno da niti jedan koji ne pohađa crkvu. koje su se razvijale izvan tokova glavnih denominacija. dosta je putovao (po Engleskoj i Njemačkoj). druga neodjevena u crkvi. Sebastian Frank i Caspar Schwenkfeld 3. Gribaldi. međutim. JAN ČASKI (1499. Crkvena uprava je uglavnom bila kongregacijska bez molitvenika. tako i božanski dar prelazi u vjernu dušu (postoji jedan objektivni dar koji se pruža pričesniku). disidenti i njihovi ideali postali su izgubljeni u vladanju puritanaca. većinu svog života morao je provoditi izvan Italije (osobito u Engleskoj i u Strassbourgu). Ta kompromisna doktrina je postala poznata kao recepcionizam. Nakon četvrt stoljeća. Prethodno je bio kanonik u Gnieznom. MANJE POZNATI REFORMATORI MARTIN BUCER (1491. Prihvatio je kalvinističku vjeru.-1531. RADIKALI REFORMACIJE Radikali su bili podijeljeni u tri glavne grupe: 1. slijedila je kazna bičevanjem ili sakaćenjem. (kada je bio izgnan iz Ženeve). tako su oni mislili. Gentile. Ako osoba nije platila dug. bio je iz Firence (Italija). a puritanci su bili bogatiji i nadalje su čuvali razlike klasa. Više od bilo koga se trudio učvrstiti Calvinov stav u odnosu na predodređenje. ako su sjedili zajedno nedjeljom. koji su željeli odvojiti crkvu od države. koje nisu mogle prihvatiti ograničenja Massachusettskog izbornog sustava. Sudjelovao je u velikom broju rasprava i podržavao je Zwinglijevo shvaćanje Gospodnje večere. od nesmotrene upotrebe sile pa do pacifizma. Ovaj izraz obuhvaća široki raspon religioznog izražavanja: Od ludog milenijanizma do pijetizma. Ovo je bio pokušaj vraćanja teokratske vladavine davnog Izraela. 2. Disidenti su bili. Prije svog povratka u Poljsku. slična Ženevi pod upravom Calvina. Gračani su bili bičevani. a prihvatio ju je i Calvin za vrijeme svog rada kod Bucera u Strassbourgu od 1538. Ali.-1560. kada su stigli kvekeri 1656. Curio. koji je najveći dio svoje karijere posvetio pomirenju zvinglijevstva i luteranstva. biblijsku doslovnost i crkvenu disciplinu. čak je i njihova tolerantnost bila na probi. Bio je osnovan Harvardski univerzitet. a za provedbu moralne discipline brinuo se upravni sud. Maryland je bio osnovan kao kolonija za bjegunce. Anabaptistički radikali: Konrad Grebel. budući da je bio pod utjecajem Bucera i Zwinglija. Muž i žena su bili novčano kažnjeni. Rhode Island je postao sklonište za žrtve nepodnošljivosti u drugim kolonijama.-1605. Ochino. Neki od njih su razbijali flaše u Bostonskoj crkvi i uzvikivali na skupštinu: 'Ovako će vam Gospod kosti polomiti!' Žena je jurila potpuno naga kroz grad.-41. ako su se pred ljudima ljubili. Ljubavnici su bili dovođeni pred sud. Prije toga je bio uvelike uključen u događaje povezane s Hugenotima u Francuskoj. Stancaro and Biandrata. ako nisu pohađali crkvu. Felix Mantz i Balthasar Hübmaier. dobila je 30 udaraca.-1562. Renato. Racionalni radikali: Socinije. Disidenti su potjecali iz radničke klase. 2. god. PETAR MUČENIK (1491.) zvani Jan Hussgen ili Hauschein je utemeljio kalvinističku vjeru u Baselu.-1551. Također Pilgram Marbeck. branio je poziciju Gospodnje večere koja stoji na pola puta između Zwinglija i Luthera: Božanski dar nije dan pod formom kruha i vina (u tome se slaže s Zwinglijem).

što se tiče doktrine oni su se duboko razlikovali od reformatora u tome što su odbacili augustinsku teologiju. prevladati društvena anarhija. gdje su bila Huteritska braća. b) Južna Njemačka. d) Bili su pacifisti. Oni sami su se zvali "Braći". Tirola i Moravske – ova se grupa pacifista pod vodstvom Jakoba Huttera zvala Hutterska Braća. gdje su bili menoniti. u Strassbourgu. anabaptisti su se počeli zvati menonitima. naime. vodio ustanak njemačkih seljaka. Načela anabaptista su bila sljedeća: a) Nisu prihvaćali da je svijet u kojem su živjeli i koji se nazivao kršćanskim. On je imao doketističke poglede i učio je da je Isus rođen iz Marije. kad su objavili da su sveti htjeli uspostaviti kraljevstvo Božje silom i sve pripraviti za Kristov povratak. gdje su u Zwinglijevo vrijeme vođe bili Konrad Grebel i Felix Manz. Anabaptisti su ostali pri ponovnom kršćenju onih koji su se pripajali pokretu. kao i planova da se novo kraljevstvo uspostavi silom. i. Stanovnici Münstera su bili kršteni silom. a ne od Marije. dakle. U Nizozemskoj i Njemačkoj. naročito što se tiče krštenja. Neki su pobjegli u Englesku. a mnogi su morali napustiti grad. čak je i datum odredio. a ne "Anabaptisti". Događaj Münstera je sasvim diskreditirao anabaptistički pokret i od tada su ih progonili i katolici i protestanti.i posvete.5. U toj je grupi bilo i odveć žestokih proroštava s obzirom na neposredni kraj svijeta. naravno. nije bio dosta radikalan. vidjelo religiju kojoj su svi članovi dotičnoga društva upućeni kao sredstvo držanja društva na okupu.. On je smatrao da treba ubiti svakog onog koji nije obraćen. Bio je također apokaliptički vizionar. koji se smatrao Ilijom. Prvi su anabaptisti bili grupa ljudi koja se odvojila od Zwinglija. posebice do Kenta i Essexa. zbog toga što su vjerovali da Krist mora doći u ovo mjesto. Da bi branili Isusovu bezgrešnost. gdje je krštenje opet viđeno kao novozavjetni ekvivalent obrezanja. na površinu je izašao novi vođa: Menno Simons. Svakako. oni su nijekali da je Isus naslijedio bilo što od Marije pri utjelovljenju – Isus je imao samo "nebesko tijelo". po kojemu je menonitski pokret dobio i ime. st. Pokret se širio do Strassbourga. ako oni kojim slučajem budu uspjeli. U Nizozemskoj i u sjevernoj Njemačkoj. Ovi kavezi se mogu vidjeti još i danas. gdje su vođe bili Balthasar Hübmaier i Hans Denck. Većina ovdje spomenutih načela nalazi se u Schleitheimskoj ispovijedi. Godine 1535. Anabaptisti su se oštro suprotstavljali ideji državnog kršćanstva. d) Nizozemska i južna Njemačka. John od Batenburga je bio još ekstremniji. točnije doktrine izvornog grijeha. a kasnije tirolski inženjer Pilgrim Marbeck. Takvi su primjeri anabaptističkom pokretu donijeli loše ime.. e) Prakticirali su razmjenu dobara. Blaurock i Manz odlaze od njega i na početku su izgradili centar u Zollikonu. Kako su reformatori vidjeli stvari. sigurno zbog toga što su željeli nadglasati praktično kršćanstvo. a da crkve treba opljačkati. g. c) Odbili su dati zakletvu na sud. Jan Bockelson (Jan iz Leydena) proklamirao se kraljem i počeo prakticirati mnogoženstvo. prvim od dva svjedoka koja se trebaju pojaviti pred neposredan kraj. Apokaliptički element je došao do novih dimenzija. Godine 1525. Stoga su ga oni nastojali 107 . pokret je vodio Melchior Hoffman. oko 5 kilometara od Züricha. koja se gotovo ne bavi doktrinom. c) Moravska. Krajevi u kojima su se okupljale umjerenije grupe su: a) Zürich. događaj se trebao zbiti do 1535. Ulazak u to društvo je bilo omogućeno krštenjem. reformacija je bila u stalnoj opasnosti te kako bi se ona očuvala od odlučujuće je važnosti bilo odnos crkve i države držati čvrstim. utjecali na to da su u javnom mnijenju bile previđene njihove pozitivne strane. Tako je grupa zahvatila i zadržala grad Münster od 1534. Reformatori su bili protiv anabaptista pošto su mislili da će. U redovima anabaptista je bilo ekstremista: Thomas Muntzer je npr. svako državno kršćanstvo je. Poslije Mathysove smrti. Oko sredine 16. Anabaptiste su vješali u kavezima glavne gradske kule. predestinacije i opravdanje vjerom To je bilo zato što su mislili da se takve doktrini suprotstavljaju praktičnom posvećenju. U Nizozemskoj je vođa bio Jan Matys. grad su zauzele sile pod vodstvom biskupa Münstera. b) Bili su vrlo strogi u svom inzistiranju na učeništvu. Značajno je da se danas zbir anabaptističkih pjesama nalazi isključivo među pokretom Amisha. koji.. prema njihovom mišljenju. Grebel. zaista kršćanski – crkva ne može nikada biti organizirana na osnovama države.

-30. jedan dodatak Gospodnjoj molitvi (daj nam vječni nebeski kruh). a njihovi odnosi s nizozemskom vladom vrlo dobri. u Parizu predaje astrologiju i uz to izrađuje horoskope za novac.). stoljeću proširili u Rusiju na poziv Katarine Velike. posebno u svezi s prirodom. Osuđivali su. vraća se zajednici (komuni) nakon njegove smrti. (Usp. MENONITI: Menonitski pokret je osnovao Konrad Grebel. brak s nemenonitima. Bježali su kroz Slovačku. a čak su dopuštali i kalvinistima da im se pridruže bez ponovnog pokrštavanja. poljubac mira. Postali su vrlo poznati majstori. Karla Marksa): 'Mi smatramo da je grijeh nešto kupiti za jednu cijenu. progonstvo u Rusiji prouzročilo iseljavanje u Sjevernu Ameriku. španjolski liječnik i teolog. u Njemačkoj je bilo 559 baptističkih crkava s oko 100. godine. onoj koja je izvučena iz svijeta kao društva (jedno alternativno društvo). jedrili na vojnim brodovima. Tridesetogodišnji rat ih je potpuno dokrajčio. Kasnije je.. Godine 1537.zaštititi pod svaku cijenu. tu nije postojalo nikakvoga stvarnog rasta. Melchior Hoffmann je anabaptističku doktrinu donio u Holandiju. bili su izgnani zbog pacifizma iz Moravske – ostatak je pobjegao prema istoku. a s druge strane na nepopustljivo krilo. Time inspiriran. Godine 1553. izvan zidina Ženeve. Od 1535. Pitanje osporavanja rastave je vodilo podjeli menonitskog pokreta. Jacob Hutter. Oko 1950. odbijanje zajednice kod jedenja. gdje je na koncu s Calvinovim odobrenjem spaljen godine 1553. koji su se mnogo slobodnije prilagođavali okolnom svijetu. slikari (uključujući Ruisdaela). koji su inzistirali na tomu da se ništa ne uzme kao istinito što nije evidentno u Bibliji. učenjaci. Zwinglijev učenik. Prema njima je 'privatno vlasništvo najveći neprijatelj ljubavi i pravi kršćanin mora predati svoju volju i postati slobodan od vlasništva.. ali tolerirali. a ne uronjavanjem. bio je smaknut godine 1536.000 ljudi ili nešto više. (Stari poredak amiških menonita još uvijek prakticira izopćenje). Upravo ova grupa postavlja pitanje odluka rane crkve. Tursku i Ukrajinu.000 članova. Rascjep između anabaptista i reformatora se proširio do nezacjeljivih razmjera. 'Nitko ne može oporučno ostaviti privatno vlasništvo. Menoniti su se u 18.000 anabaptista mučeno jednako i od katolika i od protestanata. dijelom pod švicarskim utjecajem. I pored svih svojih pacifističkih načela. Oni nisu bili liberali.. To je bila kolonija koja se sama uzdržavala i čija je uprava.000 članova. objavljeno je njegovo glavno djelo Obnova kršćanstva.-84. Do 1599. i 1923.-46. No ipak su neke istaknute ličnosti prihvatile antitrinitarni način mišljenja. SOCINIJANCI (arijevci ili unitarijevci): Oni također nastaju na jednom uglu anabaptističkog pokreta. Na svom vrhuncu imali su oko 100 komuna u kojima je bilo 20. Ta je grupa osnovala Bratstvo kod Nikolsburga (danas Mikulov. 100 kolonija na farmama (Brüderhöfe) je bilo osnovano u Slovačkoj s 25. U Njemačkoj je baptistička ideja gotovo izbrisana i do pojave Johann Gerhard Onckena (1800. Campanus piše knjigu pod naslovom Protiv čitavog svijeta nakon apostola. Tamo je Menno Simons (umro 1561. Članovi tih malih bogobojaznih grupa. u Frieslandu (Nizozemska) je oko 30. južno od Brna na granici Češke s Austrijom). itd. našao se u Ženevi.). Tu nakon 17-tog stoljeća nisu izgovorili ni jednu novu propovijed. ali je svojim idejama uzetim iz prvih poglavlja Djela apostolskih udario žig na jednu grupu. Godine 1531. Godine 1622. ali ipak nisu otišli tako daleko kao Amiši. LIBERALNI MENONITI (Waterlanderi): Oni su bili jedno liberalno krilo nizozemskih menonita. objavljuje De Trinitatis erroris. i tome sl. Sve što čovjek koristi. osobom i rođenjem Kristovim. On je smatrao da isključenje iz čiste zajednice mora sa sobom povlačiti i društveno (ne samo legalno) isključenje (rastavu.. u kojom zastupa teze panteističkog neoplatonizma. Većina njegovih stavova o svijetu potječe iz ideje o čistoj kongregaciji. Oni su u jednom obiteljskom kontekstu bili prikaz staroga asketskoga ideala. u nizozemskom su se društvu afirmirali kao bankari. HUTERITI: Oni su se formirali u Moravskoj. skupljali novac za Vilima Oranskog. Ortodoksni su menoniti inače isključivali svakoga tko je bio antitrinitarijanac. Njihova je služba bila mnogo ortodoksnija. U sjevernoj Njemačkoj i Nizozemskoj pokret se podijelio s jedne strane na liberalno. stvari postaju preskupe za siromašne – uzimamo kruh iz njihovih ustiju. osnivač. bogati trgovci. Bježeći pred francuskom inkvizicijom. Dopuštali su svojim članovima držanje poslovnice. od kojih oko polovina živi u SAD-u ili Kanadi. Danas postoji u svijetu oko 700.) postao lider pokreta. podsjećala na upravu srednjovjekovnog samostana. Pokrštavanje se obavljalo polijevanjem. Oni su bili pacifisti i odbijali su izrađivati oružje. u kojem napada kršćansko učenje o Trojstvu. Ako tako činimo. da bi na koncu došli do Južne Dakote i Kanade. a zatim to prodati uz zaradu. već ozbiljni kršćani.000 menonita. oni su npr. 108 . ako želi biti učenik'. na neki način.82. naročito u razdoblju od 1873. Gotovo sve anabaptističke vođe u Švicarskoj su bili pogubljeni prije nego što se uopće mogao organizirati pokret. U toj ideji je i korijen njegova napada na pokrštavanje djece i na crkvu. kao što je to učinio Miguel Serveto. koja se uspostavlja zakonom. U tim su skupinama prevladavali mnogi interesantni običaji: pranje nogu.

. zbog toga što je svaki gospodar na svom plemićkom posjedu postigao praktičnu slobodu biranja svoje vlastite religije. k njima dolazi i jedan talijanski radikal zvan Sozzini (lat. dolaze godine 1608. stoljeća mnogi generalni baptisti preko arijanizma okliznuli u čisti unitarizam. On poriče doktrinu Trojstva. No. U mnogočemu baptisti sliče anabaptistima 16. središte unitarijanskog mišljenja prelazi među mnogo radikalnije nizozemske menonite. Trojica njegovih učenika 1605. KVEKERI: To je bila jedina grupa. se vratio u London i tu osnovao prvu baptističku crkvu u Engleskoj. to su: generalni baptisti (uglavnom arminijanci) i partikularni baptisti (kalvinisti). I pored toga što je sam naučavao antitrinitarijanizam. koji je za socinijance od 1609. došao pišući knjigu o spasenjskom Kristovom djelu (okajanje primjerom). Bila je smještena na teritoriju nekoliko značajnih država. U međuvremenu se prva baptistička crkva dalje razvijala u Engleskoj. ne kao jedna sekta više. Inkvizicija je bila uznemirujuće blizu – u Belgiji. ali mu oni nisu dozvolili pristup u Manju reformiranu crkvu. Foxov neposredni konkurent za vodstvo u pokretu. Teologija te crkve je bila arminijanska. okajanje samo za izabrane). Oko 1630. među mnogima. to je božansko sjeme unutar naših duša. stoga. koji su čeznuli za neposrednom inspiracijom Duha i koji su. dolazak čak na vodeću poziciju. koja je 1620. svet!' BAPTISTI: Za vrijeme 17. brojna sela bila su već oformljena po modelu kalvinističkih zajednica. članovi separatističke crkve iz Gainsborougha. Halwys je umro u zatvoru 1616. To je jedan primjer lijevog krila reformacije s postavljenim pitanjem.) bila je baptistička verzija Westminsterske ispovijedi puritanaca i ostalih nezavisnih. i onu Rakowa. Na nesreću. Rakow je okupljao radikalce iz drugih poljskih država te iz Moravske i Njemačke. Socinius). a koja je pripadala većoj grupi Tražitelja (Seekers). 109 . tako da je jednom ulazio u Bristol dostojanstveno jašući na konju.-38. Druga Londonska ispovijed (1677. Nakon progonstva. Tako su oni iznajmili Mayflower i odjedrili su. tj. Te su kongregacije bile u pismenom kontaktu s menonitima na kontinentu i tražile su zajedništvo s njima. a naslijedio ga je Murton. dok su se drugi preselili u Leiden. postojala oko 131 partikularno-baptistička crkva. Nakon ukinuća komune. koji su bježali prema istoku. dok je kruna bila slaba. bodrio je ljude na štovanje Krista kao božanstva. Osnivači su od njega htjeli napraviti nešto poput Huteritskog bratstva. Do nastanka partikularnih baptista. na granici Lincolnshire. niti svećenika. Fox. pod imenom Pilgrim Fathers (dosl: očevi hodočasnici). može li se. Zajednička osnova ih je dovela u doticaj s menonitima. Rakowska je zajednica (okrug Kielce) bila u mogućnosti cvasti u vrijeme. čovjeka koji je imao jake puritanske sklonosti. U Poljsku je. nekako pošlo za rukom uspostavljanje zajedništva s njima i. postoje i razlike od anabaptista. uopće. s kojima su tražili jedinstvo. Tu su osnovali i tiskaru i višu školu. godine u Rakowu je izdalo tzv. svet. postao ispovijed vjere. pošto mi imamo neposredno znanje o Kristu unutar sebe. Yorkshire i Nottinghamshire. stoljeća u odbijanju pokrštavanja djece i odbijanju ideje o državnoj crkvi. Thomas Helwys se s time nije slagao: Odvojio se od njih i godine 1612. došlo je u trenutku kada je jedna grupa napustila kalvinističku nezavisnu crkvu (kongregacionalističku crkvu). tako da je oko 1660. u Amsterdam. kao npr. niti bilo koji autoritet. koja je uspjela iznaći način preživljavanja. ipak.Reformacija je u Poljskoj napredovala. Jana Sieninskog. Anabaptisti. odbacivali sve izvanjske forme. a nešto manje. na poticaj Johna Smytha. (Zakon o toleranciji). je postojalo šest kongregacija. Poslije njihovog odlaska. Iz njihovih redova došla je grupa disidenata (ili separatista). unutarnje svjetlo. Njemu je. pojavilo se doktrinarno propadanje. Za vladavine Karla I. a za njim su hrlili sljedbenici. kao npr. istočni grijeh.. Tako je nastala jedna Manja reformirana crkva u Poljskoj. 115 generalno-baptističkih. godine odlučila. Rakovski katekizam (Catechesis ecclesiarum Polanicarum). obnavljanje krštenja. Čitavo odvajanje se dogodilo između 1633. koje su joj dale sklonište. našli su sklonište u nekoliko velikih poljskih država. tako da su za vrijeme prve polovine 18. predestinaciju za pakao. na kraju. je bio više mistik po uzoru na srednjovjekovne. Rast je bio stalan. Bila je to Leidenska grupa. naime. koji su na put bacali dijelove svoje odjeće uzvikivajući 'Svet. s vremenom je počeo dopuštati da bude štovan kao Sin Božji. trinitarni govor. nego jedna jedina sekta. tako možemo razlikovati onu u Vilnoj. Godine 1580. koja je bila vlasništvo jednoga anabaptističkog velikaša. kršćanin može postati sudac za prekršaje. koju je podupirao princ Radziwill. braniti samim Pismom. nakon 1689. Tauler: Mi ne trebamo nekog vođu izvan nas. kako ga je formulirala rana crkva. Ta je grupa i dalje zadržala kalvinističku teologiju (ime su dobili po tome što su vjerovali u partikularno okajanje. stoljeća u Engleskoj su se pojavile dvije različite grupe baptista. bez obzira što je kiša lijevala kao iz kabla. osnivač. zastupničku žrtvu i opravdanje samom vjerom. a također u Mađarskoj i u Transilvaniji. Prvo su se javili generalni baptisti. neki su ostali u Amsterdamu. dok su partikularni baptisti skrenuli u hiperkalvinizam. s pastirima kao starješinama. koja je ispovijedala anabaptistička načela i držala antitrinitarnu doktrinu. kako bi bilo bolje nastaniti se negdje na vlastitom terenu.

Nakon toga je više ništa nije moglo zaustaviti. Španjolska Katolička reforma U toj kampanji vodeća je nacija nesumnjivo bila Španjolska (Francuska je zbog svojih religioznih ratova ispala iz utrke).g. Oni nisu sebi odmah stavili u zadatak borbu protiv protestanata. oratorijanci. niti su oni od početka imali posebnu reputaciju zbog svoje nepopustljivosti. U kapelici na Montmartru oni su se zavjetovali da će otići u Palestinu obraćati Turke. ona postala širenje i obrana vjere.može položiti prisegu ili ići u rat. ipak. isusovački učeni zavodi s internatima. ali je od godine 1550. grupa rimokatoličkih svjetovnih svećenika u Rimu je htjela reformirati svoju crkvu i udružila se u društvo pod imenom Udruženje božanske ljubavi. s latinskim tekstovima i kritičkim aparatusom. školska braća. Novi redovi Nakon Tridentskog koncila osnovan je s protureformacijskim ciljevima i čak za interno reformiranje crkve red isusovaca ili jezuiti. da protureformacija nije počela neposredno poslije reformacije. Faber. Ona je uz to politički vladala Italijom preko milanskog vojvode te kroz Napulj i Siciliju. uršulinke. Kardinal Jimenez je od 1495-1507. Od XVI st.g. se pojavio kastilijanski prijevod poslanica i Evanđelja. je bila širiti vjeru.) da ostvari mnoge od preporuka Tridentskog koncila. to su bili: Franjo Ksaverski (Xavier). U Italiji je razaranje protestantizma bilo vrlo brzo. Španjolska je također bila vrlo bogata zahvaljujući novootkrivenim bogatstvima obiju Amerika. a grupa proerazmovaca je imala veliki utjecaj na proizvodnju Svetih Pisama. kao narodni učitelji. PROTUREFORMACIJA Protureformacija nije bila samo kampanja protiv protestantizma. toliko i od pape i klera. škole. Rezultat vojnih akcija u kojima je sudjelovao bio je da je ostao s deformiranom desnom nogom i saznanjem kako je njegova vojnička karijera završena. U Španjolskoj su crkva i država bile stopljene u jedinstvenu i efikasnu silu kroz zajedničku kampanju protiv muslimana. Salmeron. Prva njihova povlastica 1540. jer su se u nj primali pored njemačkih i učenici iz Ugarske i Hrvatske. ako crkva tako kaže. Većina baptističkih grupa 17. Trojica papa koji su bili umiješani u Protureformaciju bili su. salezijanci i redemptoristi. Tako je ostavljeno Pavlu V. Pavel III (1534-49. Bobadilla i Rodriguez. Bilo je poticano školstvo. Potrebno je konstatirati i to. a oko tog je vremena Erazmov NZ došao na scenu. nisu uspijevale umiriti njegov um. Novi red je službeno osnovan godine 1540. u Parizu su mu se pridružili prvi učenici. centre za potporu sirotinji. a čiji je pravi cilj poslušnost nadređenom kao Kristov vojnik i zatajivanje individualnosti. Godine 1534. Ukinuli su 110 . prema kojima je on spreman vjerovati da je ono što mu se čini bijelim u stvari crno. ISUSOVCI ili Jezuiti. Nakon čitanja različitih svetačkih legendi odlučio je postati svetac. Luther je otkrio izlaz čitanjem poslanice Rimljanima. i 1517. no objavljivanje je bilo odgođeno do 1522. sulpicijanci. Najvažniji su bili u Rimu. Išao je na hodočašća i posvetio se religioznim vježbama. Otprilike u isto vrijeme kad je Luther objesio svoje teze na vrata Wittenberške crkve.g. To je bila Biblija na hebrejskom i grčkom. prihvatilišta za prostitutke. oblati. (1523-34. Klement VII. pod osobnim uputstvom Jimeneza proizvela poliglotsku Bibliju u šest tomova. vinkovke. pomoću poslušnosti propisima svoje crkve). nastaju reformne grane starih redova i novoutemeljene ustanove koje se stvaraju u pokretnijem obliku kongregacija: teatinci. Laynez. Napisao je knjigu Duhovne vježbe koja stvarno sadrži mjesečni tečaj za postizanje svetosti. Zbog toga su se oni ponudili papi za bilo koju službu koja mu je potrebna.) koji je formirao komisiju koja bi trebala istražiti put i pravac u kome Crkva treba biti reformirana.) koji je bio papa u vrijeme kada je Henrik VIII raskinuo svoje vjerske odnose sa Rimom. upravitelji misija ili odmaranja. Grupa naučnika je između 1502. Inkvizicija je godine 1530. (iako bez Papinog odobrenja). barnabiti. Ignacije Loyolski život je započeo kao vojnik ili točnije rečeno kao časnik u vojsci potkralja Navarre. koje. Poticaj za njom došao je koliko od katoličkih kraljeva. Godine 1512. kapelani bolnica – imali su što raditi uglavnom zbog zapanjujuće lošeg stanja župnog života u Italiji. Osnovali su sirotišta. a ovu teologiju možemo najbolje razumjeti kao baptističku modifikaciju reformirane teologije. (1555-59. već i reforma same Rimokatoličke crkve. provodio reformu španjolske crkve. Pod njegovom upravom je također sazvan Tridentski koncil. započela akciju protiv erazmovaca. U organizaciji Družbe zauzimali su od samog početka važno mjesto Collegia. Ignacije je za sebe pronašao izlaz u (kompenzacijskom) koncentriranju svoje čelične volje nad pokornosti trpećeg Krista (tj. a i kroz inkviziciju. stoljeća potječe iz puritanizma. kasnije prozvan Collegium Germanico-Hungaricum. Na kraju knjige su 'pravila za pravu crkvenu svijest'. Jezuiti su postali poznati kao učitelji djece.

govorenje mise u koru. Uopće, oni su se odvraćali od pretjerane asketske prakse: red je bio podesan za težak rad u svijetu. Njihov uspjeh možemo pripisati njihovoj sposobnosti da stare pojmove prilagode potrebama nove generacije. Novicijat je trajao dvije godine i sastajao se u proučavanju, jako koncentriranom. Redom je upravljao general, ali je upravno tijelo društva bilo formirano od onih koji su dali četiri zavjetovanja – ona poslušnosti papi. Godine 1541. Franjo Ksaverski se u Lisabonu s tri jezuitska pratioca ukrcao za Indiju – oni su prvi od grupa misionara na duge pruge koji su išli u Indiju i Ameriku. Ova katolička ekspanzija preko oceana (u Ameriku) mogla bi biti promatrana kao naknada za katolički gubitak podnošen zbog protestantizma u Evropi. U vrijeme kada je Ignatius umro, godine 1556., jezuita je bilo više od 1000. Već tada su postali jedna od najmoćnijih sila u katoličkom svijetu, i to ne za siromašne slojeve, već pomoću svojih svećenika upravo za gornju klasu zbog toga jer su upravo oni držali visoko obrazovanje. Zbog toga što su imali najbolji obrazovni sistem tog doba, počeli su imati veliki utjecaj na dvor, gdje su mnogi članovi bili obrazovani kod njih. Pošto su katoličku vjeru naučavali na univerzitetima, uskoro su se našli kao branitelji vjere protiv protestanata koji su imali veliki broj sljedbenika među humanistima. Njihova zakletva potpune poslušnosti crkvi i papi upravo je od njih zahtijevala obranu vjere. Na koncilu u Trentu, dva su od šest bili najoduševljeniji podržavatelji pape. Godine 1542. su pozvani na rad u južnu Njemačku, i osnovali su svoju bazu u Ingolstadtu (1549). Od godine 1552. oni su svoj primarni zadatak vidjeli u borbi protiv hereze. Mnogi su godine 1555. mislili da je katolička stvar u Njemačkoj već bila osuđena na propast. Reforma se osim toga širila u Austriji, Bavarskoj i Češkoj. Za vrijeme prvih 40 godina reformacije Katolička crkva nije imala ništa vrijedno reći u svoju obranu. Oni su se razvijali u generalštab militantne Katoličke crkve i po svojim tajnim putovima i spletkama često su odlučno utjecali na politička zbivanja. Dilema katoličke crkve Godine 1555. Canisius je iznio razloge za obranu katoličke vjere koji su postali široko prihvaćeni, ali su katolici shvatili da je najdjelotvorniji način suprotstavljanja protestantima zapravo reformiranje katoličke crkve. Napadan primjer jednog kraja koji je trebao reformu bila je Bavarska: kler je tu u velikom broju bio nepismen, manastiri često nalik na seljačke gostionice, u župnim su stanovima živjele konkubine i brojna djeca, mnogi svećenici su bili pijanice. Neki su predstavnici srednje klase već bili pod utjecajem učenja luterana ili anabaptista. Izbor pred kojim su se našli katolički reformatori (Fisher, Contarini, Sadoleto, Caraffa i Pole) je bio ili postati sličniji protestantima, ili učvrstiti se u prilagođenim srednjovjekovnim oblicima pobožnosti i ojačati hijerarhiju. Povijest protureformacije je dijelom historija trijumfa konzervativnih i militantnih elemenata nad posredujućim i liberalnim. Pomirbeno krilo se s Contarinijem na čelu susrelo sa umjerenijim protestantima (Melanchtonom i Bucerom) na kolokviju u Ratisbonu (ili Regensburgu) 1541. Oni su se nekako uspjeli složiti oko doktrine opravdanja vjerom, ali su se potpuno zapleli na članku o transsupstancijaciji i Papinom vrhovništvu. Papa Pavle III je sva tamo postignuta slaganja smatrao dvosmislenim formulama. Proširile su se glasine da je Contarini heretik. On je umro 1542. Slabost Regensburske rasprave i ograničen domet Augsburškog mira vodilo je do raskida i serije vjerskih krvoprolića kroz Evropu i specijalno uključujući kalviniste. Vatra se također raspalila željom katolika da ponovno zadobiju izgubljene pozicije. U Francuskoj vjerski ratovi su trajali od 1562. - 98. g. To se završilo Nantskim proglasom koji je garantirao izvjesna prava protestantima (u ovom slučaju kalvinistima). Holandski rat za nezavisnost od 1560.-1618. je također imao važnu vjersku dimenziju. Holandski protestanti su se našli u borbi protiv španjolskih katolika. Isto se događa u engleskom građanskom ratu 1642.-48. g. gdje su se puritanci borili protiv katolika i onih koji su se složili da naprave kompromis s njima. Tridesetogodišnji rat je svakako najvažniji religiozni konflikt koji se završio Westfalskim mirom u 1648. g. Pobjeda konzervativaca Contarinijev neuspjeh otvorio je put protivnoj stranci, i te iste godine je Caraffa (čovjek oštre linije) preporučio papi da osnuje novu i moćnu inkviziciju protiv hereze. On i njegova škola smatrali su da se pravo pročišćenje katolicizma može postići samo jurišom na herezu, a da su politika pomirenja zapravo samo poticala rast hereze. Rimska inkvizicija je osnovana godina 1542. Njoj je dana moć da zatvara svakoga na koga sumnja, plijeni imovinu, izvršava kazne – samo je moć opraštanja bila rezervirana za papu. Caraffa je kupio kuću koju je opremio s dodatnim zgradama, tamnicama i okovima, odakle je izdavao serije pravila za inkviziciju – od kojih je npr. četvrto glasilo ovako: Niti jedan čovjek koji pokazuje i najmanje obzirnosti prema bilo kojoj vrsti heretika, a naročito prema kalvinistima, ne voli samog sebe. 111

U kasnijem periodu Srednjega vijeka u Europi se susrećemo s prvobitnim mućenjima od strane inkvizicije s ciljem suzbijanja krivovjerja. Crkva je vjerovala da se ove informacije mogu dobiti samo na ovakav način. Konačno, mučeništvo je postalo normalni dio pravnog aparata u Europi, ali ne u Engleskoj. Rezultat je bio da su tisuće nedužnih žena okrivljene zbog vračarstva i mućene sve dok nisu priznale nemoguća nedjela kao što su letenje na ponoćne skupove. Oštra linija u Italiji Nova je inkvizicija izvan Italije ipak bila samo mrtvo slovo na papiru, kraljevi nisu željeli tolerirati papinstvo koje hara na njihovim teritorijima. S druge strane, u Italiji je inkvizicija skoro uništila talijansku renesansu. Jedan dodatni razlog koji je uvjetovao njenu žestinu bio je i taj što je Caraffa namjeravao smanjiti moć Španjolcima u Italiji. Stvarno, oko godine 1870., papinstvo je bilo u isto vrijeme centar talijanske politike i jedna od sila u Evropi. Caraffa je prisiljavao svakog Židova da nosi žutu kapicu i da živi u getu sa samo jednim izlazom. U to je vrijeme bio objavljen i prvi index (popis zabranjenih knjiga). Na njemu su se našli Decameron, Rabelais i Kuran. Obrazovana Italija se vratila crkvenoj pobožnosti: talijanski pjesnici su se vratili pobožnoj poeziji, umjetnici pobožnoj praksi. Val moralne strogosti, koji je u drugim evropskim zemljama stvorio puritanizam, sada je bio pojačan rukom katoličkih reformatora. Tridentski koncil Taj se koncil nikako nije uspio održati prije godine 1545. kada su njemački car i francuski kralj potpisali mir u Crepyu. Trent je bio izabran zbog toga što je on dio Italije, a 'u njemačkim zemljama' (Südtirol). Car je želio koncil da bi izgladio pitanja o disciplini (i tako uklonio trvenje među protestantima i rimokatolicima), a ostavio po strani pitanja doktrine, koja su, u što je on bio siguran, nerješiva. Papa je, tome nasuprot, savjetovao svojim poslanicima da se prvo pozabave pitanjima doktrine. Prva sekcija se bavila formulacijom rimokatoličke doktrine u svjetlu kontroverze s protestantima, a druga s načinima na koje rimokatolička praksa može biti reformirana. Na zasjedanju od 1545-8. sudionici su se bavili onim područjima koja protestanti uopće nisu niti spominjali, te stoga nisu osjećali nikakvu obavezu da budu spram njih popustljivi. Njihov beskompromisni stav je odbacio svaku vrstu religioznog mira, dakle, stvari kojoj se nadao car, ali jednako tako i promjene kojoj su se umjereniji nadali na koncilu. Ali treba ipak spomenuti da tridentska doktrinarna odluka, upravo zbog toga što joj je ponekad davan polemički ton, zvuči mnogo neprijateljskiji prema protestantima nego što je u stvari bila. Za vrijeme ranijih koncilskih zasjedanja bila je evidentna razlika u mišljenjima, no događalo se da su formulacije uvijek bile izražene jezikom oštrije linije. Najveći broj formulacija tek je u crkvi dobio tu oštrolinijsku interpretaciju. Katolička praksa je bila reformirana u sljedećim stvarima: 1) služba prodavača indulgencije je ukinuta, 2) biskupu su bile dane efektivne moći da nadgleda svoju biskupiju, i više nije bio marioneta krune. Biskup svake biskupije gdje nije postojao univerzitet je osnivao seminare za poduku dječaka i mladića u svećeničkoj službi, 3) kler treba biti obrazovan i treba propovijedati. Ipak, taj je koncil u Trentu bio djelotvorno reformirajući uglavnom u Italiji – na svim drugim mjestima on je bio samo poticaj i stimulacija. Oštra linija pape Pia V. i neuspjeh Protureformacije u Engleskoj Papa Pio V. (bivši Veliki inkvizitor) je u duhu koncila organizirao veliko čišćenje u Rimu. On je također bio odgovoran za tragičan završetak engleske protureformacije, zbog toga što je podržavao različite spletke za vrijeme vladavine Elizabete I kako bi pod Marijom, kraljicom Škota, ponovno vratio katolicizam. Većina simpatizera katolicizma živjelo je na sjeveru, gdje su godine 1569. grofovi Northumberland i Westmorlanda dignuli ustanak, ali su bili ugušeni. Pošto je sam papa podržavao taj ustanak, a uz to je i objavio bulu kojom je ekskomunicirao Elizabetu, engleski katolici su zbog svega toga bili žigosani i okrivljeni za izdajstvo. Tome je bila pridodana urota Armada (1580) i zavjera Guya Fawkesa (1605.). Godine 1571. svatko tko je postao katolik, ili pak tko je drugoga doveo katolicizmu izlagao se opasnosti da bude ubijen zbog izdaje. Ali katolicizam se i dalje održavao izvan zemlje zahvaljujući nadbiskupu Allenu i katoličkim vlastelinima na sjeveru koji su gradili tajne svećeničke stanove. Izvještaji iz godine 1603. pokazuju da je u zemlji postojalo 8570 ljudi koji su odbijali anglikanstvo – najveći broj ih je bilo u Cheshireu i Lancashireu. Katolički misticizam Nekako u to vrijeme je katoličko bogoštovlje dobilo izvjesnu formu. Jezuitska odmaranja su postala popularna. Mariolatrija je dobila veliku reklamu. Započeo je također slavni kult Tajno Srce Isusovo. Obnovio se srednjovjekovni interes za čuda. Misticizam postaje popularan: usp: Tereziju Avilsku, Ivana od Križa, 112

Franju Saleškog. Na neki način, misticizam je bio katolička zamjena za Reformaciju. Ipak je visoko svećeništvo ovo smatralo opasnim zato što će anulirati potrebu za svećeništvom (ljudskim posrednicima) i sakramentima. To zahtijeva da postojanje direktnog puta do Boga, ali kojeg Boga? To je podsjećalo na platonizam. Latinski postaje čisti liturgijski jezik, dok je on još u vrijeme početka reformacije bio živi jezik (najviša forma izražavanja). Katoličko učenjaštvo je pretrpilo nazadak zahvaljujući strogoj cenzuri, koja je svoju pažnju usmjerila mnogo više protiv hereze nego protiv bestidnosti. Katolička apologetika Katolici su pokušali odgovoriti Magdeburškim centuriama, koje je napisao hrvatski luteran Matija Vlačić (Flacius Illyricus); u njima je on revno i vrlo pažljivo opisao kako se korumpirala Crkva sve od novozavjetnih vremena kroz Srednji vijek. Odgovor katolika je napisao Filip Neri, a bio je nazvan Anali. Robert Bellarmine je napisao svoju Raspravu protiv suvremenih heretika (1586-93). Nova katolička inicijativa Politička protureformacija je bila moguća zbog odsutnosti Francuske s političke scene, ona je naime od 15621629. bila angažirana u religijskim ratovima. Njihova odsutnost je odriješila ruke za provedbu inozemne politike habsburškim silama u Španjolskoj i Austriji. Katolički se savez, pod Filipom II Španjolskim, dao na posao zadobivanja protestantskih krajeva. Godine 1562. izgledalo je kao da će Bavarska i Austrija slijediti primjer Njemačke i da će postati protestantske. U Austriji je oko dvije trećine ljudi pokazivalo naklonost prema protestantizmu. Između 1565. i 1585. moral se promijenio: protestanti su postali nesigurniji u sebe, a katolici pak samosvjesniji. To je dijelom pripisivao nepopustljivijem stavu katoličkih vladara i izvornoj katoličkoj reformi, isto kao i podjelama među protestantima. U Grazu se, npr. tu gdje su oni postigli stvarni monopol, ploča potpuno okrenula protiv protestanata. U kölnskom kraju je nastavljanje katoličke prisutnosti moguće pripisati svakako prisutnosti španjolske vojske, koja je bila u Španjolskoj i Nizozemskoj, ali i uspješnosti katolika da zadrže tradicionalne katoličke biskupije (zahvaljujući crkvenoj zaštiti koju je osigurao Augzburški mir). U Poljskoj je pod Stefanom Batoryjem postojala religiozna sloboda, ali je Zygmunt III (1587.-1632.), odmah nakon što je Batory umro, dopustio dolazak jezuitima, i protestantizam je bio ugušen. Katoličke misije: Za ovo vrijeme, na američkim kontinentima širile su se katoličke misije, pokušavajući nadoknaditi ono što su katolici gubili u Evropi. Katolički misionari su liječili rane koje su načinili španjolski i Portugalski konkvistadori (Kortez u Meksiku i Pizaro u Peruu). Treba, međutim, reći u korist misionara da oni nisu odobravali brutalnost konkvistadora i da su često stajali na stranu Indiosa a protiv osvajača. Franjevci (koji su čak došli do Kalifornije) su bili najvažnija misionarska grupacija u obje Amerike, a jezuiti na Dalekom istoku. Jezuiti su koristili kontraverzne misionarske metode u Kini i Japanu gdje su se veoma povezali s ovim naprednim civilizacijama. Ponekad su bili optuživani da su čak ugrozili Evanđelje. Tridesetogodišnji rat Put do rata započeo je kada je Maksimilijan Bavarski nakon jedne pobune protiv katoličke procesije okupirao slobodne gradove Donauwörtha, u kojima je većina stanovnika bila protestantska. Katolici su nasilno obratili građane na katolicizam, prekršili Augsburški mir, što je na kraju dovelo do rata. Formirala se jedna evangelička unija da brani protestantske države, a odmah potom su katolici formirali protivnički savez. Godine 1618. češki su protestantski knezovi kroz prozor Gradske vijećnice izbacili carske namjesnike, istjerali jezuite i pobunili se protiv Austrije. Predložili krunu Fridriku V., knezu izborniku, koji ju je prihvatio. Rat je izbio zbog toga što je suprotnoj strani bilo očito da bi jedan kalvinistički vladar u Češkoj mogao poremetiti ravnotežu sila u čitavoj Europi. Ipak, Tridesetogodišnji rat bio je religijski samo do 1635. godine. To je u prvom redu bio rat kalvinista protiv katolika, pošto je većina luterana ostala podalje od zbivanja. Rat se dijeli u četiri faze: 1. Prva faza (1618-23) u kojoj je Fridrik, falački izborni knez i izabrani češki kralj, bio poražen na Biloj Hori (1620), a carske čete okupirale su Prag, Češku, Moravsku i Šlesku te otpočele progonima protestanata i vođa ustanka. 2. Druga faza (1623-29), za koje se u rat umiješao danski kralj Kristijan IV na strani protestantskih knezova, koje su pomagale Francuska, Engleska i Švedska, Kristijan je poražen i prisiljen na mir u Lübecku (1629). Kao posljedica toga, briljantan general na katoličkoj strani Wallenstein nametnuo je Proglas o uspostavljanju prijašnjeg stanja (restitucije) 1629. godine. Zahvaljujući tome Crkveno pridržavanje je pojačano i protestantski položaj se okrenuo. Prema tomu, svatko se trebao vratiti na stanje iz prve četvrtine stoljeća, kako je to bilo prije 1552. godine, ali time kalvinisti nisu dobili nikakva prava u čitavome carstvu. Tu krizu je obrnuo Gustav Adolf. On je odlučio napadati katolike da bi mogao vratiti izbornome knezu njegov položaj u Falačkoj (on je bio zet Jakoba II. iz Engleske). 113

Iscrpljene dugogodišnjim ratovanjem. a uz to su morali dati mnogu mušku djecu za muslimansku religiju i službu. a njeni obrazovani ljudi su pobjegli prema zapadu. nakon turske pobjede na Balkanu: Egej. ako su one postojale prije godine 1624.) postao patrijarh u Carigradu oduševio se idejom reformiranja vjere. b) nijedan protureformacijski katolički red nije bio dozvoljen djelovati na protestantskim državama. te pobjede u bitci kod Lützena. Turska je uprava uzrokom što je Pravoslavna crkva promašila oboje: i reformaciju i protureformaciju. Bilo je tada mnogo govora o drugoj križarskoj vojni zapadnih sila. četvrta Faza (1635-48). zaposjedanja Elzasa i prodora u Bavarsku. a čak i u Trabzonu (Turska). c) gornju Falačku (Oberpfalz). Katolici su dobili: a) Češku. na Balkanu. U Grčkoj. i 18. On nanovo uspostavlja Augsburški mir iz godine 1555. Uvjeti Westfalskog mira iz godine 1648. u kojoj je Wallenstein bio poražen. Crkva je bila izrazito siromašna i njeni su članovi često odlazili prosjačiti na Zapad. stoljeće SAŽETI PREGLED PERIODA 114 . i za protureformaciju su značili nazadovanje. Treba također spomenuti i to da je unutar Turskog carstva postojao i jedan broj latinskih kršćana: na bivšim venecijanskim otocima u Egeju. ali ovog puta garantira zaštitu i Reformirane crkve.3. d) dio Alsacea. Austrija i druge katoličke zemlje bile su prisiljene potpisati Westfalski mir. Prema ugovoru: a) carski dvor treba biti sastavljen od protestanata i katolika u istom broju. Seljaci su bili pritisnuti teretom poreza. ali najdalje dokle se došlo bila je bitka kod Lepanta gdje su papinske sile porazile tursku flotu.-1638. Moskva je padom Carigrada preuzela zahtjev da bude glavni grad pravoslavstva. a Gustav poginuo. ali uskoro je bilo jasno da katolici nisu bili u stanju zadržati sjevernu Europu. brodograditelji i ljevači topova. ali je gornja Falačka (Oberpfalz) dana Bavarskom vojvodi. Crkva je postala vrlo siromašna zbog toga jer joj je sva imovina bila konfiscirana. a carske snage pretrpjele su više poraza. pod Francuskom. c) osim u nasljednim habsburškim zemljama. Ivan Veliki je za ruski grb prisvojio bizantinskog dvoglavog orla. I pored toga što su Turci pokušavali centralizirati Pravoslavnu crkvu kako bi je lakše kontrolirali. Krim. većina je Pravoslavne crkve bila pod turskom dominacijom – to su. sve države trebaju tolerirati manjine drugih religija. u Bosni. Sultan je pod turskom upravom namjeravao preko carigradskog patrijarha upravljati vjernicima. nakon pobjede kod Breitenfelda. PRAVOSLAVNA CRKVA POD ISLAMOM Oko godine 1526. Otada se počinje poštovati suverenitet i nezavisnost svake države ponaosob. b) potpuno kataliziranu Austriju. d) Francuska je dobila Alsace (osim Strasbourga). u kojoj je u rat stupio švedski kralj Gustav II Adolf protiv carskih snaga. e) Švicarska i Nizozemska su postale države. Eubeji i u dijelovima Albanije uspjeli kršćane obratiti na islam. Oni su samo na Kreti. a ni protestanti južnu Europu. 4. Kada je Ćiril Lukarski (1572. Kršćani su bili upotrebljavani kao dobavljači. Beograd i dvije trećine Mađarske. Srbiji i Albaniji. g) falački knez izbornik je opet dobio donju Falačku (Pfalz). Westfalski mir je obilježio kraj Svetog Rimskog Carstva i Srednjeg vijeka u kome je najviše dominirala ideja o kršćanskoj republici. e) južnonjemačke biskupije koje su priznate kao sigurne. određeni stupanj autonomije su imali i srpski nadbiskup u Peči i bugarski nadbiskup u Ohridu.. Šveđani su bili presudno poraženi kod Nordlingena. su bili ustanovljenje postojećih religioznih granica. u Rusiji – tu je Pravoslavna crkva i dalje bila narodna crkva. Rusija je morala proći kroz periode anarhije i građanskog rata prije nego što je mogla biti začetnikom ili osloboditeljem pravoslavnih naroda. turski su muslimani bili samo vladajuća manjina. za koje se u savezu sa Švedskom u rat uplela Francuska. Gustav je vratio sjeverne teritorije protestantizmu. POČETAK MODERNOG DOBA: 17. Treća Faza (1630-35). no nakon njegove smrti je Velika pravoslavna sinoda u Jeruzalemu formalno osudio greške 'protestantskih heretika'.

gdje je iz salzburške crkvene kneževine bilo istjerano 15 000 protestanata. a proroštva ponovno procjenjivana. dok su u Njemačkoj pietisti ponovno uspostavili vjerodostojnost kršćanstva. Malebranche koji je bio svjetovni svećenik. te su stoga u nasljedstvo 19. Religija prestaje biti najviši oblik osobnog odnosa. Ljudi su željeli slobodu da misle i rade kako im je volja. Oko sredine 17. upravo onaj koji je uveliko bio uzdrman u zemlji gdje je nastao. gdje je Reformirana crkva u velikoj mjeri bila žrtva katoličke monarhije. Tvrdio je da vjera i razum jedno drugom ne proturječe: čitav je svemir razuman i funkcionira poput sata. pošto ne postoji mogućnost da se neko tijelo kreće samo od sebe. To doba koje smo ovako u kratkim crtama označili mučili su problemi koji su i nama danas bliski. c) Austrija. zahvaljujući akvinskim radovima. i na taj način uništili ptolomejski pogled na svijet koji je bio sadržan u Aristotelovoj filozofiji.) ustanovio da je kršćanski moral bio u najvišem smislu mudar. a u njemu također i mnogi pokreti suvremenog kršćanstva imaju svoj izvor. Slaba točka Descartove filozofije bila je odnos između uma i tijela. U Europi su se ljudi ravnali prema engleskim deistima (posebno prema Lockeu i Newtonu) koji su popularizirali razumski pogled. čovjekov cilj je ponovno integriranje u vječnost. 115 . dok se otkrivenje ponižavalo. i ona je bezgranično biće. potpuno jedinstvo s Bogom rezultira apsolutnim mirom i nepomućenošću duše. POČECI RACIONALIZMA Razvoj mišljenja: 1648-1715. Papin se utjecaj u međunarodnim poslovima drastično smanjio: moć je svjetovnih vladara unutar njihova područja postala svevažeća. stoljeću dali probleme koje oni nisu mogli riješiti. i ne daje odgovarajući odgovor na pitanje o zlu. stoljeća stojimo na pragu modernog svijeta: znanost je učinila izvanredan napredak. Veličao se razum. sve one koji su revolucionirali naše razumijevanje fizičkog univerzuma. Kritičari su rekli da Spinoza ne ostavlja mjesta za Boga kao osobu. Wesley je pokazao da religija nije samo puka intelektualna hipoteza. Ukazano je na kontradikcije u Svetom Pismu: čuda su poricana. Smatrao je uz to da. no neke su države bile istaknuti izuzeci: a) Mađarska. Spinoza (monizam) i Leibnitz (učenje o monadama). To je prikriveni panteizam. označava kraj vjerskih ratova. Francuski apologeti su bili neuvjerljivi. ali nisu uspjeli udružiti religiozni žar s razumom. Razumnost kršćanstva 1695. Tri europski filozofi su pružili alternativne tumačenja: Malebranche (okazionalizam – učenje o prigodnim uzrocima). Pojavio se jedan novi svjetonazor – činilo se da je etička kultura adekvatna zamjena za kršćansku vjeru. Galilea i Newtona. Spinoza je bio panteist: prema njemu postoji samo jedna supstancija. tvrdio je da tijelo i duša ne komuniciraju neposredno. Locke je u svojoj filozofiji (usp. samu crkvu oslabljuje porast racionalizma. ali ne i progona zbog vjere. gdje je Nanteski proglas na koncu bio ukinut zbog interesa političkog jedinstva. Hume je pokazao da ekstremni racionalizam vodi u potpuni skepticizam. Taj izazov je samo u Engleskoj dočekan s energičnošću i odlučnošću (usp. stoljeća svatko je prihvatio Newtonov pogled na svijet.Godina 1648. Od crkve se očekivalo da podržava status quo. a čak ni reakcija spram njega u obliku Rousseauovog idealizma nije za kršćanstvo bila mnogo povoljnija. Katolička crkva se tvrdoglavo odupirala tim otkrićima upravo zbog toga što je prihvatila Aristotela kao svoj ideološki i teološki temelj. Moderni period je već započeo: a) Bacon je već istaknuo znanstvenu metodu kao jedinu izvjesnost. Kršćanstvo se sve više i više povlačilo od svojih natprirodnih elemenata i svoje jedinstvenosti. b) Francuska. i krajem 18. Vjera prestaje biti pitanje od međunarodnog značaja. Unutar država je došlo do povećanja vjerske tolerancije. Prosvjetiteljstvo se razvilo kao jedan alternativni sistem vrijednosti. Od pokreta u Francuskoj treba spomenuti jansenizam i kvijetizam. Ideja prosvjetiteljstva je iskrsnula kada je Kopernik izjavio da se Zemlja okreće oko Sunca. Uz to. a s time niti za svrhovitost i plan. b) Descartes je prihvatio znanstvenu metodu i primijenio ga na filozofiju. Butlera i Berkeleya). pokretačka sila ne može biti u samim tijelima koja se kreću. To je bila polazna točka za Keplera. Taj nazor zapravo Boga svodi na silu (ne više djelatnu osobu). već samo božanskom intervencijom. što nikad nije bilo učinjeno otkad je svijeta.

a ne protukršćansko. 1715-1789 RAZVOJ RACIONALIZMA I KRŠĆANSKI ODGOVOR Nova znanost je čovjeka učinila sklonim gledati univerzum kao jedan uređeni sistem. Jezuite je vidio kao glavne unutarnje neprijatelje Crkve. za Francuze. koji je postao opasnost za tradicionalno kršćanstvo krajem 17. c) čovjek se treba pokajati zbog svojih grijeha. d) ispravan način kako štovati Boga jeste činiti dobra djela. Ipak. Mnogi ljudi uključeni u taj posao su bili skromni i odista vrijedni poštovanja. koja su u tom stoljeću umnogome olakšana. b) naša je dužnost štovati Ga. Ta je filozofija. Univerzum je mehanički. Kasno sedamnaesto stoljeće je bilo period brzog znanstvenog napretka. relativizam je počeo izjedati religiju – odjednom su se svi činili jednako dobri. a u teologiji je utrla put prosvjetiteljstvu. No svakako je najnepriličnija manifestacija njegova utjecaja vidljiva u povećanoj popularnosti deizma. sačinjen od monada. Postavilo se pitanje kronologije u Bibliji: ona se nije slagala s egipatskom niti s kineskom kronologijom. Pascal je bio jedini Francuz koji je pružio stvarnu apologetiku protiv rastućeg racionalizma. Prema njemu. i upravljan zakonima koje ljudski um može spoznati. Newton i Locke su bili prvaci znanstvenog i filozofskog napretka koji je izgledao tako privlačan npr. stoljeća postao prijetnja kršćanstvu. i pored toga što u njemu postoji zlo. Ali deisti su imali dva krupna promašaja. stoljeću. većina ih je u prvom redu bila antiklerikalno raspoložena. Upravo je zbog toga napisao Misli (Pensées). Njegova najzbunjujuća manifestacija se vidi u raširenosti deizma. Značaj putovanja. i koji je dosegnuo svoj vrhunac u sredini sljedećeg stoljeća.st. a Descartesa kao njenog glavnog vanjskog neprijatelja. Doba Luja XIV bližilo se kraju. koji je u godinama pred kraj 17.Leibnitz je bio veliki znanstvenik koji je kao kršćanin želio vidjeti kršćanstvo izliječeno od podjela. bio je i u tome da su ljudi mogli uspoređivati religije. koja su poduzeli takvi ljudi kao Diderot i Voltaire. odredila način mišljenja na njemačkim univerzitetima u sljedećim godinama. Oni su poricali otkrivenje. božanskog prava. Samo kršćanski svjetonazor može adekvatno objasniti uvjete u ovom svijetu. On je postao odskočna daska za skeptična istraživanja u 18. sistematizirana i proširena od njegovog učenika Wolffa. Pascal je tvrdio da je razum jedna neutralna sila koja se može upotrijebiti jednako za dobro kao i za zlo (obje strane mogu na svoj način tumačiti znanstvene rezultate kako bi potpomogle svom gledištu). nadziran od milostivog Boga. Materijalistička je atmosfera tog vremena poticala kritičare crkava da postanu smioniji. a tako i dokaze koji ga podupiru (čuda. Deisti su pokušali izbjeći dvije krajnosti religioznog dogmatizma i ateizma tvrdeći da je sigurnost samo najviši stupanj vjerojatnosti. e) nagrada i kazna slijede nakon smrti. Lockeov utjecaj može biti prosuđivan s različitih strana. no. a kako se činilo da su i jedna i druga podjednako moralne. je sastavio svoju slavnu Enciklopediju (Dictionnaire historique et critique) koja se pokazala pravim rudnikom iz koje su deisti i skeptici mogli vaditi materijal za napade na Bibliju i kršćansku vjeru. uskoro se počela pojavljivati jedna nova klasa: ljudi koji su spram svega bili skeptični i neskloni bilo kakvoj suzdržljivosti. ljudi više nisu mislili u pojmovima hijerarhijski raspoređenog života. postojanje Boga je ključ spoznaje. Religija nije stvar morala. no bio je izbačen iz svog reda čim su katolici shvatili da je to oružje koje isto tako može biti upotrijebljeno i protiv njih!! Pierre Bayle. Oni nisu uspjeli objasniti zašto je čovjek na očitost prirodne religije krivo odgovarao. Richard Simon (1638-1712) je počeo kritičko proučavanje Biblije upotrebljavati kao oružje protiv protestanata. Ovaj svijet je najbolji mogući svijet. 116 . kao što je i postulat moralnosti. oni u Engleskoj su problemima pristupali bez pretpostavki svojih europskih kolega – oni ni na koji način nisu uzdrmali vjeru u kršćanstvo. Deisti se drže pet osnovnih istina: a) Bog postoji. vođen svrhom u kojoj on može sudjelovati. Čovjekov pad je proizveo neprirodne uvjete od kojih nas samo Bog može spasiti. već osobnog odnosa potaknutog od Boga. već u terminima kretanja i promjene. božanske providnosti i stabilnosti klasičnog perioda. discipliniranog poretka. Ipak. koje su trebale biti dio jedne apologije. Deizam: Utjecaj Lockea se vidi u mnogim krugovima. koje je za njih i dalje bilo u najvišem smislu razumno. jedan od Hugenota koji je pobjegao u Amsterdam. Oni nisu uspjeli dati jedno odgovarajuće objašnjenje za postojanje zla. proroštva i biblijski autoritet). On je vjerovao dao su osnove njegove filozofije zajedničke objema stranama. a svoj je vrhunac dosegao sredinom slijedećeg stoljeća.

Odgovor racionalizmu i deizmu ticao se uglavnom onoga što je on bio u 17. ili umu. samo izlika za praznovjerje. ali on nije dao dovoljno intelektualnih odgovora. Centralizaciji papinske moći se suprotstavio nacionalizam. Ta je zbrka ideja postigla značajan utjecaj zbog toga jer: a) je crkva bila nepopustljiva i nerazumna. Francuska je postala apsolutistička država. Osnove deizma su bile: razum je stavljen na prvo mjesto. Aktivan ni od čega zavisan opstanak može se pripisati samo duhovima. Antiklerikalizam je bio vrlo jak. Materijalni svijet je zajamčen samo Vrhovnim Duhom. Svi oni koji vjeruju kako Bog ne oprašta grijehe preko ispovijedi neka su prokleti i neka su izbačeni iz Zajednice vjernika). naime. ustupajući liberalcima druga područja. Doktrinarno. a posebno njihova moralnog zakona. Pijetizam je bio pokret ekvivalentan Wesleyevom u Engleskoj. KATOLICIZAM NAKON TRIDENTSKOG KONCILA: Tridentski Koncil nije bio prihvaćen po svim krugovima katolicizma. c) budemo li obrazovali čovjeka na prav način vidjet ćemo da se pojavljuje 'novi čovjek'. čuda isključena. CRKVA U FRANCUSKOJ Pod Lujem XIV. Racionalizam U francuskih su se filozofa našli elementi koji će kasnije biti karakteristični za marksizam. Lessing je iznosio svoje mišljenje da je zapravo svaka religija dobra – kršćanstvo nije bilo jedinstveno. Butler je bio najoštriji kritičar sistema. a sam Krist je tek nešto malo bolji od poganskih čudotvoraca. On je ukazao na proturječja i nered. Koncil proklinjanja i anatemiziranja (npr. Zakoni prirode su određeni Bogom koji podupire sve. oni su žalili za zanemarivanjem Augustinove doktrine prvenstva milosti u spasenju. Ništa što postoji nema nezavisan opstanak. b) naša prvenstvena briga treba biti život koji sada živimo. U Njemačkoj su naglasci bili nešto malo drugačiji: tu se zbivao jedan pokret reforme unutar crkve prije nego jedan napad na nju izvana.Otkrivenje je. koje se nalazilo i u Italiji (s druge strane (ultra) planina (montes) – Alpa). Mnogi pijetisti (kao Wolff) su se u stvari kasnije izrodili u liberale. natprirodno je ograničeno. 2. Tridentski koncil je bio trijumf za konzervativce. Na neki način to je bila pozicija na koju se on povukao. c) nije postojalo adekvatnih apologeta. Pristaše suprotnog pokreta nazivali su se ultramontanisti – oni koji su podržali papinstvo. Ti elementi su: a) po svojoj prirodi čovjek je dobar. d) revolucija je sve što je potrebno da stvari krenu pravim putem. Kršćanstvo je bilo 'pojednostavljeno' i učinjeno mnogo prihvatljivijim. njeno mjesto je kod deista svakako dvosmisleno. b) u Francuskoj nije bilo Wesleya. Njeni su utemeljitelji Richelieu i Mazarin. 3. Oblikovanje te države započelo je dosta prije Lujeva dolaska na prijestolje. Law je inzistirao na tome da vrlo neodređen rječnik deista bude definiran. uloga otkrivenja je dodatna i sporedna. Posebno svećenici koji nisu bili spremni izvršiti (prema njima) krajnje zahtjevw Koncila. a Hume ga je uzeo kao svoj logičan nihilistički zaključak. Berkeley je napadao s idealističkih pozicija. Kant je učinio značajan doprinos unapređujući argumentiranost kršćanstva. Stoga i jesu osjetne ideje mnogo jače i stalnije od ideja refleksije i mašte koje proizvoljno proizvodi naš duh. Bog je odveć velik da bi bio samo dodatak skladnom malom mehanistički zamišljenom univerzumu deista. to se podrazumijevalo. Otpor je bio najoštriji u Francuskoj koja je bila nacionalistička i gdje je sloboda mišljenja bila veoma cijenjena. a ne zao. pobijao tezu da su urednost i racionalnost karakteristike univerzuma. Osjetne ideje ne zavise od nas već ih izaziva sam Bog. i to zbog utjecaja Jezuita. Svetom Pismu je određena dvostruka sudbina. Njihova inozemna politika nije bila 117 . Otpor se koncentrirao u tri točke: 1. Postoje mnogi putovi prema Bogu – sve što se od pojedinca traži je iskrenost. U Francuskoj galikanizam je bio pokret nacionalne crkve oslobođen od papinske vlasti. Law. Berkeley i Butler su ga napadali. Schleiermacher je naglasio subjektivni element kršćanstva: osnovno u vjeri nije bila dogma već intuicija i osjećanje. Romantički pokret (pod utjecajem Rousseaua) je religiju sveo na osjećanje. on je. a ne onaj nakon smrti. Wesley i evangelisti su njihovoj kritici religije uzvratili živom i preoblikujućom vjerom. stoljeću u Francuskoj. izvodeći zaključak da je samo kršćansko otkrivenje sposobno objasniti oboje (isto kao Pascal).

ali su vrlo malo bili angažirani obraćanju na svoju vjeru. Jezuiti i jansenisti se nisu slagali u pogledu rezultata 'pada'. Ta ljubav postaje djelatna kroz obraćenje. Poticaji za jansenizam dolaze iz spisa Corneliusa Jansena (umro 1638. GALIKANIZAM: Druga kontroverza s kojom se suočio Luj. oni su vrlo respektabilna ekonomska sila. po definiciji nepogrešivo papinstvo. protestanti su progonjeni zbog odbijanja suradnje s ateističkom državom. galikanizam je i dalje živio i uvijek se autokratskoj monarhiji ispričavao što uzima crkvu kao jedan odsjek države. zbog toga što oni nisu bili prijetnja za katoličku crkvu: neki su propovjednici mogli biti svećenici i učeni naučnici. JANSENIZAM: Ako je galikanizam tražio osiguranje autonomije francuske crkve. nizozemskog teologa. govorili su pak da 'pad' čovjeka lišava samo njegovih natprirodnih darova (tj.. (posebno Angélique. No. bila je moć papinstva. Oštro je kritizirao beživotni formalizam prosječne katoličke službe. najezde koja je vodila do pretjeranog junaštva s posljedicom – mnogo poginulih nepotrebno.. koja stvara vjeru. a 27 poslano na galiju. a obraćenje je ovisno o Božjoj dobroj volji.-1762.X. on je također odbacivao protestantsku vjeru. već na hladnoj politici. automatski je stavilo Luja na mjesto polubožanskog autoriteta. iako se suprotstavljao jezuitima i svemu za što su se zalagali. ukida Nanteski proglas i dovodi do galikanizma (nezavisan položaj francuske crkve prema Vatikanu). koji je u vrijeme svoje smrti bio biskup Ypresa. Politiku obojice je nastavio kralj. Luj je istu politiku nastavio deset godina kasnije. žene na doživotno zatočeništvo. Nakon što je. Krajem 17. a propovjednici obješeni. Uhićeni su osuđeni na doživotno ropstvo na galiji. Tijekom revolucije.1685. Suprotna se tendencija nazvala (kasnije) ultramontanizam (provatikanska tendencija). kao i pitanje onog. Ali. iz kojeg se on slobodno razvija na jedan ili drugi način. Na takvu ga je politiku bodrila gospođa de Maintenon (bivša hugenotkinja). novi je papa došao do moći i godine 1693. zahvaljujući izvjesnim ključnim ljudima.). Nasuprot toga. bila spremna prihvatiti doktrinarne uvjete Tridentskog koncila. progonstvo je trajalo sve do francuske revolucije. no. ukupno je pogubljeno 90 pastora. Augustina i pobijediti protestantizam svojim vlastitim oružjem. gdje se uspostavlja izobrazba pastora. izvorni grijeh od čovjeka čini potpunog roba. na kraju. Tu politiku sumiraju četiri članka. Došlo je do najezde proroštva i apokaliptičnih izjava. Progonstvo onih koji su preostali bilo je užasno. HUGENOTI: Luju je politika protiv Hugenota bila strana. g. Kada je papa vrlo oštro na to reagirao. stoljeća. Ipak. Kao i Augustin. a 1815. on je naglašavao predodređenje. koji su se priklonili njihovoj doktrini: Du Vergier. no zato je njihova unutarnja politika apsolutistička: oni nisu željeli državu unutar države i zbog toga su obuzdavali protestante. Nakon toga. njegovog proslavljenog statusa). Luj je opozvao galikanske članke. i kod njega je 118 . Godine 1649. otac Saint Cyran. jansenizam je tražio njeno pročišćenje. g. nasuprot jakoj pozadini galikanizma. Jezuiti. zaustavio svoju kampanju protiv Hugenota. ostavljajući mu darove u prirodnom stanju. Luisa Molina. koje bi mogao pobijediti. Od 1684. i na koncu Blaise Pascal. Pascal je zatražio pomoć kod Arnouda. Najveći dio narodnog morala je bio samodostatnost i uopće se nije postavljao spram Boga. Isključenje pape iz unutrašnjih crkvenih poslova. činjenica je da čovjek može biti spašen samo kroz Božju ljubav. koje su uzete iz Jansenove knjige 'Augustinus'. Protivno jezuitima i teolozima protureformacije. djeca oteta od roditelja.bazirana na religiji. Glavno pitanje je bilo Lujevo pravo imenovanja klera unutar svojeg područja. čak i Racine (dramatičar). jedno. Kada je progon ukidanjem Nanteskog proglasa 18. opatica samostana Port Royala). slijedeći svoj najcjenjeniji autoritet. Najveći utjecaj jansenista je bio u Francuskoj. ali nije bila spremna dopustiti bilo kakvo uplitanje pape u francuski crkveni zakon. Lujeva politika.). Uz to. na proteste Colberta i izbornika Brandenburškog godine 1666. Kamisarski rat (La Guerre des Camisards) je trajao sve do 1710. koja se završila nakon dvadeset godina iscrpivši francuske izvore. nekoliko pripadnika nadarene Arnauldove obitelji. suočava se s apsolutističkim monarhom. ali je njegova doktrina bila zasjenjena srednjovjekovnom preokupiranošću zaslugom. a bilo je i moralno izazovno i tako su prijetili Luju pomrsiti religiozne račune. u Cévenneskim gorama je izbila borba. nakon čega se središte protestantizma preselilo u Lausanne. nakon što je došao na prijestolje (1661. Jansen i Saint Cyran su željeli preobraziti katolicizam naukom sv. koji je karakterizirao francuske reformirane crkve. Razvila se oštra borba jansenista i jezuita. tako da Bog mora prvi intervenirati.. Prema jansenistima. Mnogi visoki svećenici su im bili naklonjeni zbog elitnosti. dosegao vrhunac. Kalvinistički čelnici u Lausannei pokušali su uvesti nekakav red u situaciju zabranjujući ženama da propovijedaju i tvrdeći da se kanonu Svetog pisma ne mogu dodavati nikakva proročanstva. protestanti su razvijali umjereniji pristup državi. Luj se odmah počeo igrati s idejom raskola. rojalisti su divljački masakrirali mnoge protestante u pokolju zvanom La Terreur Blanche. Francuska je crkva. Sorbona osuđuje pet propozicija. Većina njih su bili mlađi ljudi (20tih godina).

Čitav je njegov rad bio podređen lokalnom biskupu. s vremenom. Ne postoji više potrebe razmišljati o velikim istinama Evanđelja. Arnauldovog nasljednika. CRKVA I FRANCUSKA REVOLUCIJA U katoličkoj crkvi općenito. Da bi ublažio siromaštvo. po tijelovskoj osmini. Prema njezinim riječima On želi da se petak. visoki je kler postao sve neprobojniji za kritiku i pozive na reformu. je papa (Klement XI. koja je nužna. drugi su bili trenirani kod sv. duša postiže kršćansko savršenstvo kada je potpuno mirna u Bogu – kada potpuno napusti sva nastojanja i prepusti se potpunoj pasivnosti. ti su se ekstremisti dovodili u stanje mahnitanja. Prevladavajuće osobine toga vremena. Nakon razdoblja posvemašnjeg osobnog uskraćivanja doživjela je niz objava. primljena je u samostan sestara od Pohođenja u Parayle Monialu. God. kojeg su osudili kurija i jezuiti. i materijalno i moralno. neobično nas podsjeća na platonizam. čak panteizam. koja osuđuje 101 stav uzet iz Quesnelove knjige. jest predati se 'bujici Božjih sila'. (kardinal Rohan je bio optužen da je pokušao zavesti francusku kraljicu). Godine 1680. preostali su jansenisti imali zadnju riječ pri udruživanju s galikancima. proglasio svetom. Novi papa im nije bio naklonjen. Časni jansenisti ih nisu željeli priznati.-1690. papa Benedikt XV. otkrivši "svoje božansko srce raspaljeno ljubavlju prema ljudima. Jedina stvar. svibnja 1920. ona gubi sebe u Bogu. Godine 1705. proglašena časnom. oni su imali simpatizere među visokim klerom. Isprva su njezine vizije dočekane s nevjericom koja je. kad nas ona potpuno obuzme. Ona je utjecala na Watchmana Neea. osuđuje janseničke teze kao heretičke.) osnivačica je pokreta štovanja Presvetoga Srca Isusova. ona razrađuje svoje poglede. a tada su proricali i izvodili čuda. Usporedo se pobožnost Presvetom Srcu Isusovom sve brže širila po kršćanskom svijetu. Krist. je osnovan laički učiteljski red. On je osnovao lazariste s ciljem da evangeliziraju zanemarene predjele Francuske. Vinko Paulski (Vincent de Paul) je također djelovao protiv jalovoga moralističkog raspoloženja tog vremena. u središnjoj Francuskoj. KVIJETIZAM: Kvijetizam je bio druga reakcija na tadašnji jalov moralizam. Naposljetku ju je. Stanje manastira se uznemirujuće pogoršalo. God. Živjeli su u svijetu osvijetljenom bljeskovima apokaliptičkih proročanstava. osnovao je društvo 'Sestre milosrđa'. Ali. Tvrdili su da izvode čuda. Kršćanska braća. Sulpicijanski i eudistički redovi su bili osnovani sa zadatkom proučavanja seljačke klerike.) izdao svoju bulu Unigenitus. Medardskom groblju. Jansenisti su dolazili u jači položaj. Njegovi su izvori u inozemstvu: tradicija Tereze Avilske i Miguel de Molinosa u Španjolskoj. postaje indiferentna jednako prema vječnom sudu. Kontemplacija je bila. 1653. a redarstvo ih je strogo suzbijalo. i 1643. jansenisti su nakon toga izgubili temelj i raspali se kao pokret." nalaže svetkovanje pričesti prvog petka u mjesecu..napisao svoje Pisma provincijalu (Lettres Provinciales). kao i održavanje svete ure kao razdoblja pripremanja. istjerali jezuite godine 1764. Na samom obratu stoljeća. b) Papa više nije sklon jezuitskom redu. U svojoj knjizi Kratka i laka metoda molitve. Ipak. Oni su bili izuzeti od bilo kakvog plaćanja u vrijeme kada su drugim ljudima porezi bili povećavani. 1713. je uprava intervenirala i zatvorila groblje. papa Inocent X. na kraju ga raspušta. Gospođa Guyon je bila ta. a njega sravnio sa zemljom. Prema Duhovnom vodiču. uglavnom između dominikanaca i jezuita. najosnovanija djelatnost u kršćanskom životu. nakon financijskog skandala. To sve što gospođa Guyon priča. Zatim su se pojavile konvulzije. Pomoću zastrašujuće samotorture. te je Marija Margareta 1824. U jednoj od njih. obilježava kao blagdan Srca Isusova. kako ona tvrdi. Godine 1732. c) Prosvijećeni vladari uvode ideje prosvjetiteljstva u državne institucije. a ista je debata nastavljena kroz 18. Mnogi su jansenisti prebjegli u Nizozemsku i osnovali u Utrechtu vlastitu crkvu. a četrdeset godina kasnije i blaženom. Maura i kod Oratoirea. u okolnim europskim zemljama: a) Jezuiti su izbačeni iz mnogih zemalja. kao i prema vječnoj sreći. jenjavala. koja je pokretu dala mogućnost da postane poznat i važan. s obzirom da to nisu najprikladniji objekti kontemplacije. Jedan je gorljivi mladi jansenista bio pokopan na sv. uglavnom protiv jezuitske kazuistike. U tom su vremenu najekstremniji članovi jansenističke stranke podlegli ekstravagandnim tendencijama. gubeći sve brige oko svoga dobra. šesnaest biskupa naklonjenih jansenistima se odbija pokoriti govoreći da papa sam nije nepogrešiv. a Parižani su bili začuđeni kada su doznali da je njegov grob postao poprište čudesnih izliječenja. da bi. Oni su se ponašali kao dokona aristokracija. čije bule reafirmiraju osnovna jansenistička načela. Život prosječnog seljačkog svećenstva je bila mnogo bliže ljudima i oni su se bili spremni angažirati u revoluciji. 119 . 13. godine 1642. 1671. jezuiti napadaju Pasquiera Quesnela. Alacoque. i ne brine više za svoje dobro. čak niti o Kristovom životu i Njegovoj smrti. Margareta Marija (1647. kralj je povukao opatice iz Port Royala. Govorili su u jezicima. U kontemplaciji Boga. Ipak. duša. Ali. stoljeće.

(stavljajući papu. Ukinut je kršćanski kalendar i. Djeci su bila davana 'nekršćanska' imena. Kler je bio prisiljavan ili na podnošenje ostavke ili na ženidbu. ili tzv. Počela je nenasilnim pokušajem reformiranja francuske uprave. Bio je smaknut. To je. otvorio spremište za vrijeme mise! Kad su austrijske i pruske trupe upale u Francusku ugušiti revoluciju. Svoju službu su smjeli nastaviti samo oni. Oni su željeli potpunu ekonomsku slobodu kao i to. ili kao 'sloboda'. koje je netko imao zahvaljujući rođenju. Prekretnica je nastala kada je revolucija sama počela dobivati karakter religija. ili emigrirali ili se potpuno povukli. Robespierre je uočio da se taj kult razuma previše približio ateizmu pa 120 . da se svakoj osobi dozvoli neograničeno uživanje privatnog vlasništva. na drugo mjesto). Ali. stoljeća. Većina biskupa odbija dati traženu zakletvu i odmah emigrira. Sve se to ticalo crkve kao integralnog dijela starog poretka. u većini gradova su pretvorene u 'hramove razuma'. Drugima je dopušteno nastaviti svoju službu. koji su dali tu prisegu. ali se protive zakonu o građanskim pravima Židova i protestanata. Dragovoljno se odriču prava na crkvene posjede. Crkvena su zvona rastopljena i od njih napravljen kovani novac. smrti i vjenčanja. U mnogim gradovima su djevojke vodile procesiju prema oltarima. kad je ovaj. obučena u tri boje nove republike. Pogreb svih umrlih se otada obavljao na zajedničkom groblju. Katedrale. Ljudi Pariza su na juriš osvojili Bastilleu i osnovali su svoju vlastitu vojsku. time. odlučilo da je ono. podijelilo crkvu za sljedećih 10 godina. Nadbiskupije su ukinute. Ipak. Oni su željeli istisnuti stari vladajući sistem društvom osnovanom na političkim i ekonomskim idejama prosvjetiteljstva. Sukob je počeo godine 1790. zbog rješavanja teške financijske krize. Samo su njeni predstavnici registrirali rođenja. Oko 200. koja je. Biskupijske granice su postale granice gradskih okruga. a kontrolirali su i cenzuru literature. Tu Papinu zabranu odbija 50% svećenika. gdje je primila poštovanje revolucionara! Sve ostale crkve su 'na zapovijed komune' bile zatvorene. uspjeh dekristijanizacije dostigao je visoki stupanj. koji su već ranije bili izvan zakona su. iz svih francuskih krajeva.. a religiozna imena ulica su bila zamijenjena revolucionarnim nazivima. bila postavljena na prijestolje kao božica razuma iznad najvišeg oltara u Notre Dameu. Biskupi. kad je Narodna skupština prihvatila reformirati samu crkvu. Jednom je okupljenih 600 pučanina. Po provinciji su razaslati ljudi s neograničenim ovlaštenjima za rješavanje opasnih situacija stvorenih. Ali stvarni problem je uzrokovao zahtjev da svaki klerik mora dati podaničku zakletvu državi. davanje političke moći srednjoj klasi. Do godine 1794. uveden desetodnevni tjedan. Iz toga nastaje Narodna skupština. svećenici koji su odbili položiti zakletvu. niži se kler priključio građanstvu i na taj način efektivno smanjio moć plemstva. Na koncu je kralj popustio. U Parizu je izvjesna gospođica Maillard. ništa ne sluteći. Drugi su od crkava napravili 'hramove razuma'. Jedino je ona imala oblik javne službe koji je dopuštala država. crkva je oblikovala državu unutar države (nazvanu prvi stalež). gdje se većina nije dala otrgnuti od stare religije. Crkvena služba je zabranjena. U početku nije bilo sukoba između revolucije i crkve. Drugi. Ali u seljačkim krajevima. a republika proglašena. Župnici se izabiru na sličan način. izgrebla lice novog svećenika. Do tog vremena. britanskom eksperimentu s predstavničkom upravom i društvenoj i ekonomskoj stvarnosti Francuske s kraja 18. podijeli svoju moć s izabranim predstavnicima naroda. okićene ili kao 'razum'. operna plesačica. a 50% ju prihvaća. iskočivši iz njega. kao i župne crkve. ili pak kao 'priroda'. Papa nema nikakve vlasti nad francuskom crkvom. čak na nivou župe. treći stalež. Patriotske ceremonije su karakterizirale svete zakletve i sveto drveće. ovisili o kralju. godine. Na sastanku generalnih staleža godine 1789. (jedan po okrugu). a mnogi masakrirani. revolucija je postala krvava kada se kralj upustio u nedopuštene metode pokušavajući povratiti svoju moć silom. Njihov je prvi zahtjev bio da Luj XVI. na čijim je vratima pisalo: 'Smrt je jedan vječni san'. ali je svaki deseti dan bio određen za održavanje filozofskih ili političkih propovijedi. mnogo radikalnija i opsežnija reforma od ijedne koju kralj uopće može predvidjeti. podignutima novoj religiji. Kršćanstvo je ukinuto. što Francuskoj treba. naizmjence su bile priređivane narodne gozbe i plesovi. Tu si je dao oduška val antiklerikalizma. učinak se mogao izvesti samo vojnom silom. Ona je bila bazirana na predrevolucionarnim galikanskim principima. Kler je bio osuđen kao nepatriotski jer se odbijao ženiti i na taj način povećavati broj patriota! Zahuktala se kampanja dekristijaniziranja Francuske. dolaze u vrlo nezavidan položaj. Duhovi su se uzburkali kad je u jednom mjestu netko stavio mačku u tabernakul (spremište za euharistiju). papa zabranjuje svećenstvu davanja te zakletve za prihvaćanje konstitucije. To je značilo ukinuti sve privilegije. a kontrolirala je i cjelokupno obrazovanje i javnu pomoč. U ožujku 1791. završavanje sa samovoljnom upravom. Dvanaest stotina izabranih poslanika. Kralj je i dalje bio zapleten u podmukle spletke i tako si zapečatio svoju sudbinu. od sada. naime. dolazi na kraljev poziv u Versailles ljeti 1789. a umjesto njega je proglašen 'kult razuma'. umjesto njega. moraju biti izabirani od gradskog ravnateljstva (direktorata) okruga. a opća je narodna pobuna buknula u svim mjestima Francuske. Mnogi su protjerani u izgnanstvo.Francuska revolucija je bila na mnogo načina vrhunac prosvjetiteljstva.000 svećenika je rezigniralo i oženilo se. bilo invazijom bilo kontrarevolucijom. Crkve su bile opljačkane. (od kojih je 57 bilo svladano). Omjeri su.

Ne priznaje revoluciju. Rezultat je bio podjela (rus. Napoleon je želio smanjiti Papinu kontrolu.) je donio opći mir za Europu. Papa je vraćen kao apsolutni monarh papinskih država. CRKVA I DRŽAVA: Godine 1503. bio lišen časti patrijarha. Pažljivo ispitivanje je pokazalo da su na mnogim mjestima grčke knjige u redu. a narod jedva da je izašao iz poganstva. greške su se provlačile kroz nepažljivo prepisivanje. od raskol znači podjela). Crkva ne može tražiti da joj vlasništvo bude vraćeno. Kršćanstvo je bilo izjednačeno s izvjesnim sistemom ustanovljenih oblika molitve.je kao utjehu. koji su se odvojili od crkve pod vodstvom prote Avakuma. Kler će primati plaću od države.-15. i bio je. neki su se ljudi popeli na drveće. revolucija je udarila na samoga papu. besmrtnost duše. Taj je kult imao jednu dogmu. on je zatvorio papu i odveo ga u Francusku. središte pravoslavstva je premješteno u Rusiju. FORMIRANJE STARIH VJERNIKA: Sredinom 17. a Napoleona protjeruje na Sv. naravno. To je ujedinilo dvije crkvene partije. a neki su se čak smjestili u neudobne ljesove gdje su čekali kraj. Mnogo precizniji proračuni su pokazali da će kraj doći 121 .. dogodio se rascjep u okviru pravoslavne crkve nakon crkvenog Sabora. Bourbone vraća na francusko prijestolje. mnogim su katolicima upravljali protestantski vladari. je dekristijanizacija istrošila snagu pa je u veljači iste godine određena zajamčena sloboda vršenja religija. a kako su mislili da je on antikrist. No. 3. gdje ostaje do 1814. naročito za vrijeme vladavine Ivana IV. gdje je u sjevernoj Italiji postavio određeni broj republika na francuski način. Tamošnji su svećenici bili gotovo nepismeni. Godine 1801. Nikon je godine 1666. a crkvu. gdje je ovaj uskoro nakon toga umro (u Valencei). nije bio zadovoljan pukom tekstualnom korekcijom. kao vezivnu silu francuske politike. a da je vodeća uloga Rusije bila izazov. Ali Francuska se više nikada ne će moći vratiti na početnu poziciju: dekristijanizacija nije uspjela. Bliži odnosi s pet patrijarha na istoku. i najmanja promjena mogla bi je lišiti djelotvornosti. a kasnije u Moskvu. godine Napoleonovog poraza. Pod općom organizacijom. Bečki kongres (1814. ne više pod monarhovom dominacijom. Tim zadnjim pravilom. Zbog toga ni ljetina nije zasijana. počeo davati prednosti polaganom približavanju kršćanstvu. znači privrženici starom običaju. bili su posjednici ili josifovci (sljedbenici Josifa) i neposjednici. Napoleon je zatvorio papu i odveo ga u Francusku. obnavlja stari poredak. prvi konzul ima pravo imenovati biskupe. na kojem su raspravu vodili Nil iz Sore i Josif. No ništa se nije dogodilo. je stoga uveo kult 'najvišem biću' da bi kod istog oltara ujedinio i katolike i protestante. Helenu. Posjednici su vjerovali u blisku povezanost crkve i države. sve više gledala prema Vatikanu zbog podrške. želio proširiti vodstvo kralja nad čitavim pravoslavnim narodom. Religiozna praksa će biti ograničavana kad god to budu tražila policijska pravila o vođenju javnoga reda. je potpisao konkordat s papom. Kada su Papine trupe iz potaje ubile jednog njegovog generala. Nikon je zbog toga predložio reviziju ruskih oblika službe. upravo u tom trenutku kad je izgledalo da je crkva pred samim povratkom. raskol) starih vjernika (ili raskolnikovi. zahtijevali su reviziju ruskih crkvenih knjiga prema starim tekstovima. Svi biskupi moraju uručiti otpusnicu papi. ekskomuniciran. a pošto se držalo da one posjeduju neku magičnu moć. Napoleon je vodio kampanju u Italiji. oko 1794. Crkva je bila reducirana samo na jedno državno sredstvo: i njene škole i kler su uzdržavani od države. obukli u bijelo. Ali. dok su ruske krive. za koju su Rusi na različite načine prionuli i standardizaciju liturgija. ustvari. Prijevodi su bili puni nedostataka. očekivali su da će kraj svijeta doći te godine. Katolički kneževski biskupi izgubili su svoj feudalni položaj. je kod Marengoa porazio Austrijance i postao je gospodar Italije. godine 1793. nakon približno 30 godina rata – mir koji je trajao 100 godina. Ali to je uključivalo napuštanje izolacije. Pobjeda posjednika je dovela do velike podložnosti crkve državi. opat iz Volokalamska. upotrijebiti za svoje ciljeve. Sve se to preokrenulo do stupnja uključivanja crkve u svijet. ali i nametnulo ograničenja: 1. Ali papa mu se odbija pridružiti u blokadi Engleske. ali se iz nje rodio antiklerikalizam. dok neposjednici to nisu vjerovali. Napoleon je osvojio Papinu državu. CRKVA U RUSIJI Nakon invazije muslimana. Mnogi su izbjegli u Sibir i Kareliju. Riječ 'starovjerci'. stoljeća je jedan sposoban i agresivan patrijarh Nikon. Revolucija je duboko transformirala i katoličku crkvu u Njemačkoj. Dvije grupe koje su proizašle iz ove rasprave. Oni su mislili da je antikrist bio pušten u crkvu. i samo jednu uputu: čini svoju dužnost kao čovjek. Papa je bio prisiljen obaviti krunidbu Napoleona za cara nove faze revolucije: Carstva. Katolička je crkva. a papa ih ima pravo postaviti kanonski. Godine 1796. Crkveno vlasništvo je oduzeto. Godine 1800. 2. a samostani demontirani.

na koju su oni gledali kao na neduhovnu. i tako su oni postali 'Sveti Sinod'. Fridrik I. neke pak zahvaljujući domaćim snagama. Danas se procjenjuje da ih je ostalo još oka pola milijuna. Godine 1539. ovdje se pojavljuje dinastija 'Krista'. hlisti (bičaši). Bog boravi u srcima svih vjernih kršćana. da je samo ime sinoda vrlo važno za lojalnost crkve.-1740. To je tako trajalo sve do vladavine Petra Velikog. Katarina Velika (1762. od kojih su neki spalili sami sebe radije nego da padnu u ruke njihovih progonitelja. vidimo rast državne kontrole nad crkvama u Prusiji.-1725. Zaista su se pojavile mnoge neobične sekte. Hitlerovu Njemačku). Za vrijeme njegove vladavine (1640. Pod njenim pokroviteljskim. Godine 1721. molitva. Njegova je žena pozvala Leibnitza u Berlinu kao predavača. a kasnije i u Moskvi.) kao odgovor na pozivanje doseljenika iz Zapadne Europe. Bezuspješno je pokušavao ujediniti reformirane i luterane. crkva ih je sve više iritirala. Oni su nudili potpunu religioznu slobodu i slobodu od vojne regrutacije. bili mnogo neoortodoksniji: vjerovali u preegzistenciju i seljenje duše. otpočela je emigracija u SAD-u. razvija ideju tolerantne kršćanske države.) je također imala malo simpatije prema ruskoj crkvi. Kievu i Kazanu. Molokani su bili prilično evangelikalni. Prema tom konceptu. Tijekom vremena. pošto je bila njemački deist. Neki su se obratili na mistički protestantizam i slobodno zidarstvo. koji je ruskom crkvom upravljao do 1917. CRKVA U NJEMAČKOJ Uspon državne kontrole Nakon zaključenja Tridesetogodišnjeg rata 1648. st. doveo do svjetovne države. Pogledajmo dvije zadnje grupe. Mnogo ekstremnije sekte karakteriziraju radikalnije tendencije. 122 . a inteligencija se dosta otuđila od nje.-1647. podvojenost tijela i duha i u 'kristovstvo'. menoniti su došli u Rusiju (1788. ali odbija prisiljavati luterane da prihvate njegovu religiju. Mnogi su Rusi tražili zadovoljenje svojih religioznih potreba izvan crkve. Seoski rituali su stajali u neobičnoj opreci spram površnog deizma. neke zahvaljujući stranim utjecajima. Petar je ustanovio tijelo prilično slično onome. kao npr. Johann Sigismund postaje kalvinist.' Carica Ana (1730.) je doveo taj sretan period do kraja. prva u Ukrajini. koji su svećenike nazivali 'oračima u svećeničkim odorama. Godine 1608. pjevanje psalama i pjevanje čitavih poglavlja iz Svetog Pisma. duhoborci (duhovni rvači) i molokani (pijači mlijeka). sve više karakteristika obrazovanih laika. koja traži da zamijeni crkvu u pridobivanju podaničke vjernosti ljudi (usp. što je izazivalo progone – to im je naprosto postala sudbina. Fridrik Vilim I. RAST SEKTAŠTVA: Za vrijeme perioda označenog podjelom. Taj je trend. patrističkoj tradiciji. koje su luterani nazivali konzistorij. Godine 1764. Katolike je tolerirao. tendencija povratka postajala čistim izvorima pravoslavne teologije. Njihova je služba bila jednostavna: čitanje Biblije. skoptci (kastrati). Duhoborci su. U njegovo vrijeme patrijarh postaje 'izvršitelj' (administrator). godine. ugledavajući se na Zapad kao i obično.).) je otvoreno prezirala pravoslavnu crkvu. umjesto latinske skolastike koju je uveo Petar Mogila (1586. osnovano je nekih pedeset kolonija. uslijedile su serije vladavina prosvijetljenih despota.-96. U toku njene vladavine.) izvršiti svoj naum podređivanja crkve državi. Nakon vladavine Petra Velikog. Teološke akademije su osnovane u St. (1688. Oni su taj nadimak dobili odbijajući držati posne dane koje je propisala pravoslavna crkva. Kršćanski rječnik je postao sekulariziran i politiziran. na kraju. Stari vjernici su postali progonjena manjina. hugenotske izbjeglice iz Francuske i Salzburga su dobro primljene. koristeći to bogatstvo za državu i obrazovanje klera.. On je pokušao propisati shemu luteranske službe i teme kalvinističkih propovijedi. a Krist se iz generacije u generaciju utjelovljuje u jednom čovjeku. i dao mu je zadatak upravljanja crkvom pod krunom. Sada je. On je smatrao da su sve religije jednako vrijedne te da stoga država mora ispuniti prazninu i postati najvažnija. Joachim Hektor uvodi reformaciju u Prusiji. ali prezirnim despotizmom. koji postaje odskočna daska pijetističkog širenja pod Spenerom.-1688. Ali u 19. Petersburgu. U toku sljedećeg stoljeća. Sami su sebe nazivali 'oni bez svećenika' (bezpopovci) i gorljivo su tražili mučeništvo. a kler je tretirala s mnogo više omalovažavanja nego ijedan kralj i prije i poslije nje. a tih su dana jeli sir i sireno mlijeko. je izvela dalekosežnu sekularizaciju manastirskih posjeda. i u moralu i u društvenoj praksi.. crkva je čak počela pokazivati znakove obnovljene živahnosti. g. Osnovan je Univerzitet u Halleu.-40. pošto je njihov prethodni status bio opozvan.godine 1699. USPON DRŽAVNE KONTROLE: Ta je podjela oslabila crkvu i omogućila Petru Velikom (1672. razmnožile su se nove sekte. Sada su u Petru Velikom vidjeli Zvijer. No opet se ništa nije dogodilo. Taj je odbor potom odjednom izjavio. zatim duž Volge i na kraju na Uralu i u Zapadnom Sibiru. Prema tome. s druge strane.). kojega sam odabire. jer je ostvario bezbožne reforme.

opomene i utjeha izvedena iz naše kose.-1786. Schleiermacher). Umove seljaka je još uvijek mučio strah od vještica. ali isto tako i povećanju stupnja obrazovanja propovjednika. konzervativnog luteranizma. USPON PIJETIZMA Univerziteti su još uvijek bili sputavani starim uzorima mišljenja. Godine 1694. on je opisivao odnos duše s Kristom. no one ipak. Bengel. Kasnije je nastao izmak kongregacijskog pjevanja. Bazirajući se na Luthera. Kant. uskoro je došlo do napetosti različitih grupa. primjer propovijedi na tekst: 'Štoviše. kolovoza 1727. Literatura je bila na umoru. koja je napadala na postojeće zlo u crkvi. a Univerzitet je također podučavao osnovama i službenike pruske države. Pod Frankeom.). izbrojene su vam i vlasi na glavi': a) Porijeklo. s obzirom kako su predstavljali državu koja im je i dalje vezala ruke. Hegel. U to vrijeme među uglednim ljudima u Njemačkoj bilo je mnogo prosvijećenih i učenih ljudi. prvo u južnoj Indiji i Južnoj Americi. zbog utjecaja pijetističkog pokreta i sekularizacije. je čitavom pokretu dao mnogo više ravnoteže. Ipak. kada je pružio azil progonjenoj Moravskoj braći na svojim imanjima. Preko svoje prabake dolazi u dodir s pijetističkim učenjem Frankea.) je prvi koji je priznao. Fichte. Joachim Neander (kalvinist) i Gerhardt Tersteegen (pietist). je osnovan Univerzitet u Halleu. b) Ispravna briga o kosi. oblik i prirodna pozicija naše kose. da je na prijestolju nekršćanin. poznati biblijski učenjak. Usp. obnovu osobne vjere. a znanost sumnjičava. a crkva je postala samo jedan od zubaca na kotaču birokratske mašinerije svjetovne države. njegovim nastavljačem. individualno obraćenje i odgovornost prema zajednici. kao što je bio Voltaire. koji je postao središte novog pokreta. Godine 1675. d) Kako se brinuti za kosu na dobar kršćanski način i time se dobro poslužiti. Kao i svaki duhovni revolucionarni pokret. Najodgovorniji za rast pijetizma je bio P. stil. Tako je zajednica u Herrnhutu. je objavio Pia desideria (Pobožna žudnja).S. održalo je na životu duh izvorne luteranske pobožnosti. tako da je Bach. ZINZENDORF: Izuzetna osoba kasnije faze pijetizma je grof Von Zinzendorf. Prosvjetiteljstvo je vodilo opovrgavanju duhovnog života. Spener (u 1705. Uvjerenja je. Himne Paula Gerhardta. No. Veliki (1740. Bibliji je vraćeno središnje mjesto u pobožnosti i započeta su mnoga filantropska djela. postala središtem nove 123 . Njegovi osobni pogledi su diktirali njegovom politikom: sve su religije jednako lažne. često erotskim slikama. Državni sistem je postao još stegnutiji. djela narodne pobožnosti poput Arndtovog Pravo kršćanstvo. Utjecaj velikih njemačkih mistika je također bio značajan. (ranije Hutberg). kao što su Schupp i Grossgebauer. lojalnost. mogu postati svrsishodne. Među velikim autorima crkvenih pjesama ovog razdoblja su bili Paul Gerhardt (luteranski). Kao reakcija protiv pijetizma Schmolk i Neumeister su postali kapelani starijeg. slikovito i realistično propovijedanje ljudi. Bach. On je bio čovjek strogog emocionalnog temperamenta. Dva su događaja utjecala na taj razvoj: a) Tridesetogodišnji rat je ljude općenito učinio ciničnima spram religije. karizmatici i druge sekte su na njegovim imanjima našle pribježište. Pijetisti su također bili pioniri u promicanju protestantskog misijskog rada. kada je za vrijeme jedne večernje proslave Gospodnje večere došlo do probuđenja i oni su postali braća ujedinjena u ljubavi Kristovoj. podsjećanja. Bio je raširen antisemitizam. on je imao svoje preteče i pionire. Mnogi studenti svećenici su započeli kao kućni učitelji (usp. To je bio protest žive vjere protiv beživotne i nepopustljive ortodoksije. Crkva je bila korisna zbog toga što je poticala takve kvalitete kao integritet. c) Prisjećanja. Spitta kaže da je pijetizam dokinuo dobru crkvenu muziku. podčinjavanje i poslušnost. kombinirajući osjećajnost i mišljenje. on je pozivao na oživljavanje. kako kršćanstvo može shvatiti samo u pojmovima drugarstva. Ta se ljubav ovdje izlila na novi način. a ne do tolerancije. Zinzendorf dolazi iz aristokratske austrijske porodice. Na koncu je ipak njegova politika dovela do postavljanja države na mjesto crkve. Kroz teološki fakultet su svake godine prošli mnogi studenti. Anabaptisti. U živim. tadašnje su propovijedi težile tome da postanu prikaz učenosti s vrlo malo duhovne hrane. Pod takvim okolnostima je rođen pijetizam. Ali kako to živjeti? Prekretnica je nastupila godine 1722. kad je došao na scenu. čudo se pojavilo 17. Vjerovao je da je znak pravog kršćanina jednostavna i djetinja vjera: dovoljno je vjerovati u moć Isusove krvi i potpuno vjerovati u zasluge Božjeg Janjeta. b) Uspon prosvjetiteljstva je pod utjecajem takvih ljudi.Fridrik II. unutar vojnih razmatranja i ekonomskih sredstava. Oni su protestirali protiv "muzičke inovacije" pietista i moravaca. imao malo materijala na raspolaganju.J. U ovu besperspektivnu situaciju je došao J.

Zinzendorf je bio nazvan najvećim njemačkim evangelikalcem nakon Luthera. Wesleyev susret s njima je preoblikovao njegovu službu. su moravijanci dosegli Djevičanske otoke. Halle je obučio oko 60 ljudi za Dansko. ali su naišli na suprotstavljanja sa sviju strana. 124 . Odatle Wesleyevo učenje o drugom blagoslovu. Najznačajniji je dio tog pokreta bio red moravijanaca. To je misionarima jamčilo službeno dansko odobrenje i potporu u udaljenim krajevima. otišao je Eskimima.). 2) Kutija obećanja – ide ka izdvojenju teksta iz konteksta Pisma. otud su se organizirale misije diljem čitavog svijeta. ponajprije. (np. 5) Vjerovali su. Oko 1800. koja je nakon toga slijedila u vjerniku. U Herrnhutu je važnost osobnog iskustva bila jače naglašavana. U 18.dinamičke faze pijetističkog pokreta. S vremenom su se razvili u odvojenu denominaciju – obnovljena Bratska crkva. 4) Važnost molitvenih sastanaka. godine 1741. Naseljenici (Pilgrim Fathers) i njihovi neposredni nastavljači. Calvin se nadao da će uspjeti započeti evanđeoski rad u Brazilu. Godine 1714. Herrnhut je igrao značajnu ulogu u ekspanziji misionarskog rada. kroz bacanje kocke. prije svih velikih misionarskih interesa. Zinzendorf je rekao: Onaj koji želi shvatiti Boga svojim umom. Postepeno su bili obuzdavani i odveć bujni tipovi emocionalnog maštanja. Pored svog religioznog utjecaja. te je na taj način bio poticaj za individualizam i romantički pokret. traženje znaka itd). MORAVSKA MISIJA: Pijetistički je pokret vodio prema značajnoj misionarskoj ekspanziji. 6) Briga za misije u inozemstvu. u početku 18. bili u Americi koncentrirani uglavnom na nepovoljne okolnosti u kojima su se nalazili Crveni Indijanci. Prve misije. koji omogućava bezgrešno savršenstvo. daje poticaja novoj njemačkoj književnosti. ali Zinzendorf nije bio taj koji ju je pokušavao organizirati. Opirao se državnoj kontroli. da Bog vodi kroz okolnosti. Grenland. Karakteristike pijetističke pobožnosti: 1) Teologija o krvi i stradanju (Kristovom) i zato se može usporediti s rimsko-katoličkim pijetizmom ovoga (baroknog) perioda s njenom intenzivnom preokupacijom figure raspetoga Krista. kao i na borbu dobra i zla.Halleovski poduhvat. nije imao nikakvu apologetiku. ali zbog naglaska na religijskom iskustvu vratio se na predreformacijsku doktrinu augustinijanizma. gdje je uzburkano opravdanje i povećanje. pijetisti su u Halleu osnovali Dansko-Hallsku misiju. Dva misionara su došla u Indiju. postaje prije ili kasnije ateist. Osuđivao je francusku kulturu i pomagao u prevladavanju klasnih razlika. Surinam. je kralj Danske gonio svoje kapelane na propovijedanje evanđelje hinduistima. Velika je slabost pijetizma bila u tome što on nije davao intelektualne odgovore. stoljeću je stotine njihovih misionara bilo poslano na rad. Moravski su misionari. Indijance i crnce u Sjevernoj Americi i Karibima. Brainerdovi dnevnici i uspomene su kasnije inspirirali takve misionare kao Williama Careyja i Henryja Martyna. Tako su u tim područjima pijetistički misionari držali službu britanskim trupama. je škotski SPCK poslao Hortona i Brainerda da rade među američkim Indijancima. Oko 1740. što je stvorio opasnu prazninu u kršćanstvu. ali su pretjeranosti bile kontrolirane disciplinom zajedničkog života. poslao misiju u Laponiju. Postojalo je ovdje mnogo morbidnih introspekcija kao i odbacivanja 'teologije': kao objekti napada bili su izabrani dogmatski teolozi i racionalistički slobodni. Oliver Cromwell je također bio zainteresiran da oni postanu prvi pogani koji će postati britanski podanici. Gustav Adolf je 1555. 3) Koncept o alternativnoj zajednici. norveški propovjednik. U engleskim i američkim kolonijama probuđenje je oblikovalo misionarski poduhvat. Razlikovno obilježje njihova života bila je kombinacija jakog osobnog iskustva s dubokim smislom za zajedničko prijateljevanje. propovijedanje Evanđelja osobnog obraćenja i obučavanje lokalnog klera. Drugi misionari su otišli prema državama zapadne Indije. pijetizam nije držao Lutherovu čistu doktrinu opravdanja. Sjevernu Ameriku i južnu Afriku. Moravski su misionari služili kao uzor misionarskom napretku u 19. prevođenje Biblije na lokalne jezike. pijetizam je imao i nacionalističko obilježje. i kao takav. Nekako u isto vrijeme (1705. Sve je to kasnije postalo zaštitni znak evangelikalnih protestantskih misija. što je bio odgovor na jedan apel danskoga kralja. stoljeća. stoljeću. su bile usmjerene na britanske kolonije. Hans Egede. je u Kopenhagenu bila osnovana Viša misionarska škola. koju je ispunio racionalizam 19. Uz to. Zlatnu obalu. Godine 1620. stoljeća. imaju te Indijance na svojim srcima. Misionarska kolonija je započela na Grenlandu godine 1722. Nažalost. Taj je pokret obnove stavljao glavne naglaske na obraćenje i obnavljanje. Oni su se usredotočili na podučavanje tamošnje djece. Englezi su se također uključili kada je Boehme nagovorio SPCK (Society for the Propagation of Christian Knowledge) da podrži misionare Dansko-Hallea u područjima koja oni drže. pijetizam je prekinuo protestantski religiozni zastoj među državama te tako olakšao jedinstvo.

On je pionir propovijedanja pod vedrim nebom. Na ovu situaciju Bog je odgovorio šaljući veliku obnovu. WHITEFIELD: George Whitefield se obratio tri godine prije Wesleya. Bila su osnivana i susjedna društva u okruzima ili vijencima. Napredak u odgovornosti značio je povećanje discipline. a njihov je način života bio podvrgnut strogom ispitivanju. Na kraju je došao do zaključka da je našao sigurnost. Sastajali su se u grupama od po dvanaest. Zadatak evangelizirana viših klasa je tako pao na evanđeoski pokret unutar anglikanske crkve. ako ne i svi. Nakon njegova iskustva u moravskoj misiji u Londonu. Wesley je stalno posjećivao siromašne i čak za njih tražio priloge. morao je to često činiti pod vedrim nebom. Metodisti su ostali vjerni engleskoj kruni za vrijeme američkog rata za nezavisnost. METODIZAM I EVANĐEOSKA OBNOVA Engleska je crkva za vrijeme vlasti hanoverske dinastije. Život vjernika je bio podvrgnut disciplini do zadnjeg detalja: svaki je član morao zapisivati svoje pobjede i poraze. nakon što je jedan kraj bio kompletiran. Osim toga. Wesley. poput biskupa Butlera koji je rekao: Gospodine. godine). gdje su super intendanti postali poznati kao biskupi. ali je 1795. Na svom povratku je došao u kontakt s moravskim misionarima – kontakt koji ga je uvjerio da on nije bio stvarno nanovo rođen. Za vrijeme Wesleyjeva života. ali kako su mu mnoge crkve zatvarale vrata. Wesley je postao poznat uglavnom po čvrstoj organizaciji. četiri godine nakon njegove smrti. u Bristolu. John je bio akademik do tridesete godine – predavač na Oxfordskom univerzitetu i zaređen u anglikanskoj crkvi. kalvinistička misija u kojoj je Whitefield igrao važnu ulogu. to pretendiranje na izuzetna otkrivenja i darove Svetog Duha. Svakako treba uzeti u obzir da je metodizam bio samo dio veće evanđeoske obnove. Svaki razred je imao vođu koji je nadgledavao rad i skupljao 'razredni novac'. U Walesu je s Whitefieldom surađivao Howel Harris. zahvaljivao je Bogu što nije postao ‘zatucani. Ali je zato biskup Loath rekao: Gospodine Wesley. imala mnogo slabosti: nije se uspjela pobrinuti za adekvatno obavljanje dušobrižničkih dužnosti. njen župni sistem je bio krut. On je za razliku od Wesleya. Toplady je nazivao Johna Wesleya “punoglavcem u bogoslovlju”. Oni su imali veliki broj laičkih suradnika i dobru financijsku podršku. kad je vidio pozitivne rezultate u propovijedanju. kakva se dogodila u Francuskoj. Prvi je takav razred osnovan godine 1742. podučavali i opominjali. Godine 1734. Bio je uključen u Škotsku obnovu. On se posebno koncentrirao na gradove i industrijske centre. kojih je konzultirao. o čemu je bilježio u svom dnevniku. koji je kasnije postao slavan. Osim metodizma bio je također moravska misija pod vodstvom Inghama i Cennika.WESLEY. kako bi se međusobno karali. koju je ostavljao iza sebe. su bili vrlo subjektivni u svojoj doktrini. je grozna stvar – jako grozna stvar. metodizam je ostao pokret unutar engleske crkve. u namjeri da se angažira u misioniranju Indijanaca. Kazna za pogrešku je bila istjerivanje. je posjetio Zinzendorfovu zajednicu u Herrnhutu (Njemačka). bio kalvinist i bolji govornik. ali je bilo i onih koji su bili protiv. a konačno posebna obnova unutar anglikanske crkve. William Wilberforce. On je energično zahtijevao društvenu reformu. Ipak. (od 1714. Tamo je propovijedanje bilo na velškom. Daniel Rowland je pomogao piscu crkvenih pjesama Williamu Williamsu. prezreni metodist’. mladi član Parlamenta. Tijekom 18. U Bristolu se pričalo da ga je vozilo trinaest ludih ljudi. a Wesley je na to uzvratio nazivajući Topladyja “onim podmuklim mrziteljem sustava Evanđelja”. U Engleskoj je Isaac Watts napravio pravi prodor komponiranjem 125 . a nije se ni proširivala na nove gradove. krenuo je prema novoosnovanoj američkoj koloniji u Georgiji.. Tisuće ljudi su se obraćale. od čega je metodizam i dobio svoje ime. John je bio po temperamentu vrlo emocionalan. a naročito London i Bristol. na Oxfordu. još uvijek nije imao sigurnost spasenja. hoću li ja moči sjediti do Vaših nogu na drugom svijetu? Čovjek po imenu Asbury je donio metodizam u SAD-u. Obraćeni koje je Wesley ostavljao za sobom. stoljeća ono što je karakteriziralo debatu između kalvinista i arminijanaca bila je krajnja zloba. ali bez rezultata. bili su svi opomenuti na tjedne ili dva puta u tjednu. od njih je Wesley dobio doktrinu o bezgrešnom savršenstvu koje navodno slijedi neka subjektivna iskustva. Nadzornik je nadgledavao svako okružje. 'Sveti Klub' su osnovali John i Charles Wesley u Oxfordu i nekoliko drugih koji su se ujedinili po principu 'budi dobar i čini dobro'. Tom slijedu dodani su i tromjesečni susreti. susrete s drugim obraćenicima. Mnogi su unutar crkve bili za Wesleyja. koja je bila u biti predreformacijska: nisu držali čvrsto doktrinu o opravdanju po vjeri. Poduzimao je duga putovanja diljem Engleske. došlo do raskida s crkvom. Počeo je propovijedati. bili su u potpunom neznanju puta spasenja – vjere u pomirdbeno djelo Kristovo. Mnogi su izjavili da je metodistička obnova spasila Englesku od revolucije. tražeći očajno sigurnost spasenja. Grupe su bile nazivane 'razredi'. a moravci. metodizam je ostao religijom priprostih slojeva društva u Engleskoj i nije ostvario nikakav učinak na više slojeve. Većina.

ono po čemu se kršćanstvo razlikuje od ostalih je ideja otkupljenja. Grijeh je suprotnost toj svjesnosti ili stanje u kojem je svjesnost Boga u čovjeku nepotpuna. BFBS (British and Foreign Bible Society) i Religiozno društvo za izdavanje traktata. samo u Njemačkoj su se teološke misli razvijale na veliko. CMS je bio pohvalno napomenut. Schleiermacher brka grijeh s posljedicama grijeha. jer su se pjevali samo psalmi. Obnova također rezultira podjelama unutar denominacije između onih koji su za ropstvo i onih koji su protiv njega. koja je izrasla iz istog pokreta. Charles. Nekako u isto vrijeme.. Biti spašen znači biti iznošen iz uvjeta u kojima se svijest o Bogu zatamnjuje u uvjete. a iz SAD-a. David Brainerd). bili su njihovo morbidno preokupiranje smrću. oni su osnovali CMS (Church Missionary Society). SCHLEIERMACHER (1763. On je jedno savršeno otkrivenje Boga u ljudskom rodu. Kombiniranje neadekvatnog pogleda na ljudsku grešnost. Besmrtnost je pod znakom upitnika. ali je čineći to. Uz to.himni. On je učinio hrabar pokušaj da religiju nakon prosvjetiteljstva i racionalizma vrati na onu poziciju. Tako ono leži u osnovi svih religija. TEOLOGIJA U NJEMAČKOJ u 19. a isto tako je uspio i Gilbert Tennent u Pennsylvaniji. dovodi do nepotpunog shvaćanja djela Isusa Krista (došao je da nam pokaže primjer da bi u nama pobudio svijest za Boga). Ranije neaktivni kršćani izlaze iz neutralnosti. Za njega je religija bila osjećanje zavisnosti. a ne one starozavjetnog psalmista Godine 1736. osjetno zanemarenima u javnim službama. sastoji se u tome da drugima pruža silu vlastite svjesnosti Boga. To je na kraju dovelo do odvojene denominacije nazvane Countess of Huntingdon's Connection. st. Psalam 72 je prepisan kao: Isus će kraljevati gdjegod će kružiti sunce… Tako je Watts kristijanizirao psalme. Mass. Na ovom mjestu. Npr. gdje je propovijedanje Jonathana Edwardsa duboko uznemirilo čitavu zajednicu. Možemo ga nazvati ocem moderne teologije. Ustvari. gdje je ona jaka. Sada se ona gleda kao studij otkrivenja u smislu religioznih iskustava pojedinca. U svojoj reakciji protiv racionalizma. dok je samo to osjećanje Bogom dano (tj. Spasenje se sastoji od opetovanja religioznog iskustava Isusa u nama. ni čuda. Isti je pokret pokrenuo značajnu misionarsku aktivnost. Osnovna Kristova stvar nije bilo ni njegovo učenje.. koji postaju jedna od najvećih grupa u zemlji. 2) Želio je slobodu da parafrazira psalme. u Americi to nije bio jedan pokret već više njih. Prezbiterijanci i baptisti se brzo šire. bio je Berlin. isto tako i novi metodisti. Strogo odvajajući religiju od teologije. Manje poželjni elementi združeni s evangelikalcima tog vremena. intuicija). U New Jerseyu. potiču misionarenje Indijanaca (usp. ali Whitefield ga je savjetovao da ostaje kod Wesleyja. Primjetan je rast grupa koje se suprotstavljaju ropstvu. pošto ih je pisao prema novozavjetnim sadržajima. On je postao osnovni izvor kasnije liberalne teologije. koji su se pojavili u Northamptonu. Crkve bilježe fenomenalan rast. koju je ona već imala u intelektualnom svijetu. postojalo je mnogo kontakata između ta dva kontinenta. Njegovo djelovanje kao spasitelja. Mjesto odakle se ono širilo na sve strane. da je religija postala ništa osim osjećaja i iskustva. Te različite strane su se združile zahvaljujući Georgeu Whitefieldu. Anglikanski evangelikalci su kasnije osnovali Clapham sektu. on je parafrazirao cijeli psaltir. on je crkvenoj autonomiji i slobodi od državne kontrole pripisivao veliku važnost. Prema teologiji nisu imali povjerenja i otrcanim frazama su opovrgavali razumne argumente. koja opet dovodi 126 . BMS (Baptist Missionary Society). Izvorno. izbavio je religiju od racionalnih napadaja skeptika. Za vrijeme ovog perioda. Schleiermacher dolazi iz pijetističke tradicije. Njegov prilaz je bio radikalno nov. Henry Martyn. U njihovoj intenzivnoj preokupiranosti s individualnim spasenjem. bili su skloni minimalizirati zajednički život crkve. Za razliku od mnogih njemačkih teologa. Freylinghausenu su postignuti značajni rezultati. Učenje Biblije nije više smatrano mjerodavnim. Ni nebo ni pakao nisu baš sami po sebi razumljivi. kršćanstvo još više razvodnio. ali malo po malo Charles se približio Whitefieldovu teologiju i jednom prilikom je želio surađivati s njom. Schleiermacher je nastavio tamo gdje je Kant stao. Adonirama Judsona u Burmu. od svih europskih zemalja. ali na uštrb sadržaja. Imao je pijetistički uvid o potrebi za religijom osjećaja i iskustvo do tako ekstremne mjere.-1834. koja je sagradila više kapelica za Whitefieldove obraćenike. 3) Želio da psalmi izražavaju misle i osjećaje kršćanskih pjevača. slična se obnova dogodila i u Americi. U Engleskoj ga je podržavala grofica Huntingdon. oni su dopustili nesputani odušak svojim emocijama. ni ispunjenje proroštva. gdje je osnovao jedno sirotište i angažirao se na mnogim propovjedničkim putovanjima. Po pitanju zajedničke obnove. Whitefield je posjetio Georgiju. Wesleyjev brat. Prodor je bio trostruk: 1) Psalmi su bili prepisani prema novozavjetnih konceptima. već njegova potpuna svjesnost Boga 'koja je bila istinita egzistencija Boga u Njemu'. Ta je sekta vodila kampanju protiv ropstva (William Wilberforce).) je radio u Berlinu. Baptističko misionarsko društvo je poslalo tako značajne ljude kao što su Carey. je na početku podupirao odvajanje Johna od Whitefielda.

st.do niskog pogleda na njegovu osobu (čovjek koji je bio savršen i bez grijeha) i što zapravo protječe kroz cijelu liberalnu teologiju.-1804. koji bi pristajao ovim zamislima. On postaje samosvjestan samo u čovjeku. tako da čovjek ne može imati racionalnu metafiziku ili racionalnu teologiju. koje je bazirano na konfliktu i izmirenju suprotnosti. Ako su stvari po sebi nespoznatljive. sumnjivo je. To također ohrabruje revolucionarno gledište na Pismo. Hegelovi su se sljedbenici nakon njegove smrti podijelili na: a) Desno krilo. pošto univerzum može biti prikazan u terminima izrađenima iz jednog racionalnog principa (Apsolutne ideje). čiji je tipičan predstavnik Feuerbach. dok je Schleiermacher naglašavao religioznu svijest. HEGEL (1770. nekako u to vrijeme. On je kršćansku doktrinu vidio kao figurativan izraz njegove filozofije. ali pojednostavljeno i u slikovnoj formi. Hegel je imao ogroman utjecaj na 19. s vremenom. bio na samom dnu. da osujeti uspon plime racionalizma. da je kršćanstvo ništa manje nego pojednostavljena verzija njegove vlastite filozofije. koju filozofi spoznaju samo prikazuje. 2) Njegova filozofija svodi Boga na jednu bezličnu silu. Na nesreću. Opasnost ovog gledišta za teologiju je ta. da sadrži supstanciju sve ranije filozofije. čovjek može biti i spašen i proklet. kako bi to bilo razumljivo za mase. koje je smatralo da je on prvak kršćanske ortodoksije. pod Dreyom i Mohlerom. mnogi ljudi su vjerovali njemu. Najjasnija urođena ideja je ona o osjećaju bezuvjetne moralne obveze. c) Na one. Samo urođene ideje su pouzdan vodič. bi li Darwin mogao imati uspjeha kao što je imao. Ovo objašnjava univerzalizam Karla Bartha. jer su u njegovoj filozofiji vidjeli pošten ljudski izlaz iz dileme racionalne kritike stihova o natprirodnom u Bibliji. Samo filozofi mogu razumjeti tu 'misteriju' – religija istu stvar. da nije bilo Hegelove filozofije o preduvjetovanom ljudskom umu da misli na evolucionistički način. na primjer vjera i djela. mi dakle uopće nemamo sredstva da ih spoznamo. Pod utjecajem hegelijanizma. To nije Bog Biblije. dobro i zlo su oduvijek postojali i oboje su samo dvije strane jednog novčića. čija je sudbina da na kraju bude uništeno. Hegel je konstruirao takvu filozofiju za koju je tvrdio. možemo otkriti sljedeće točke: 1) Hegel je bio panteist. Priroda i historija su razvojni procesi kroz koje se realizira sam duh. Ovo označava daljnje povlačenje od Biblijske objave. jer je svaki razvoj u povijesti samo faza u napredovanju dijalektike prema savršenoj sintezi. koji su bili između. na Krista se počelo gledati kao na suvereni primjer manifestacije božanskog duha u čovjeku. 3) Njegova ideja dijalektike dopušta mu izmirenje teološke suprotnosti. Drugim riječima. teološki aspekt Hegelove filozofije je bio ipak drugi obrambeni mehanizam oblikovan tako. On je filozof apologetičar za pokret romantizma u literaturi i za kasniju teoriju evolucije.) prikazuje rekonstrukciju teologije koja je bazirana na jednom potpuno različitom planu. koji je gledao kroz ovakav izgovor. Na primjer. Spoznaja je bazirana na pojavama (fenomena) koje zapažamo. sve je spoznatljivo čovječjim duhom. Za njega ne postoji koncept ispravnog i pogrešnog. Ovaj utjecaj se može otkriti u teologiji Karla Bartha. ali je pod utjecajem romantičkog pokreta došlo do obnove sa sjedištem u Tübingenu. jeste hegelijansko čitanje Biblije. ali je odbacivao Kantov stav spram realnosti. b) Lijevo krilo. Drugim riječima. Racionalni duh. Karl Marks je bio jedan od onih. Iz ovog rezimea njegove filozofije.-1831. već samo djelomičnog ili nekompletnog. Ovo je čisti gnosticizam i suprotstavlja se biblijskom gledištu koje gleda na zlo kao na abnormalnog uljeza u ovome svijetu. koje se razriješilo od bilo kakvog religioznog značenja u Hegelovom nauku i okrenulo se pravo ateizmu. Ustvari. da bi na kraju završio pomirenjem suprotnosti. Vjera u Boga. da na kraju završavamo dualizmom. Ovo je pridonijelo učvršćenju Luterana u njihovom kristomonizmu: Samo u Kristu je Bog otkrio Sebe. On je također bio idealista. njegova filozofija je pravo probuđenje aristotelizma. Ono što je zapravo rekao je da čovjek ne može biti siguran u ono što vidi. slobodu i besmrtnost imaju smisla samo kada su pretpostavljeni.) napada same osnove racionalnih dokaza. mnogo teologije 19. KANT (1724. a ne na stvarima po sebi. Prirodna teologija je bila predana filozofima. Ustvari. Kant je naglašavao moralnu svijest. Oni su odlučili pokazati kako se vjera niti 127 . Hegel je zaista imao dobar obraz reći. Većina teoloških kritičara zbog toga pristupaju Bibliji kao uvjereni hegelijanci i onda pokušavaju pronaći uzor. kako bi se mogao razvijati. prolazi kroz međudjelovanja proturječnosti. Ipak. Upravo zbog toga tradicionalni dokazi o Božjem postojanju nisu valjani. Katolicizam u Njemačkoj Katolicizam je. st. Ovo je bila baza za mnogu literarnu kritiku Biblije.

I Strauss i Baur kršćanstvo ne vide kao rezultat posebnih konkretnih događaja. egzistencijalizam). kako bi postigao da njegove ideje budu prihvaćene. koje je Isus Krist donio. u kojem volja igra veću ulogu od intelekta. Kršćanstvo ništa ne duguje niti jednoj drugoj religiji ili filozofiji. ali je smatrao da stvari po sebi mogu biti spoznate. RITSCHL (1822. On je bio sin biskupa Luteranske crkve. Vrhunac sinteze doseže četvrto Evanđelje. On je shvatio da je Isus bio univerzalist. Vidio je da početak teologije nije vrsta grčke spekulacije. Izgledalo je kao da kršćanstvo time dobiva mnogo žuđeno mjesto (kao Bog procijepa) u jednom dobu. Njegovi su pogledi bili sljedeći: a) Inzistirao je na odvajanju teologije od filozofije. Strauss je godine 1835. izmirenje. Vrijednosni sudovi se stvaraju u susretu s predmetima koji u nama bude osjećanje zadovoljstva ili boli. To je slično Barthovom pogledu na inspiraciju Svetog Pisma. a ne jedan rezultat proučavanja povijesti. gdje on brka inspiraciju i iluminaciju.C. No Ritschl je stalno nijekao doktrinu izvornog grijeha i tvrdio da je moguće živjeti bezgrešnim životom. samo izraženih slikovitim jezikom). Korinčanima – milost + zakon. U novozavjetne izvještaje možemo vjerovati (oni su vjerodostojni). kada se činilo da je diskreditirano filozofskom kritikom i znanstvenim otkrićima. Strauss nije objasnio na osnovu čega je on tako uvjeren da Isus nije bio Mesija. naime. Protiv njihovog učitelja oštro je reagirao Albert Ritschl. Filozofija. Strauss (1808. kojemu su se Židovi nadali.). Postavili su u pitanje svećenički celibat. Smatrali su da je katolicizam jedna dobro strukturirana cjelina. već Božji zahvat u priznanju oproštenja grijeha kroz Isusa Krista. dakle. Smatrao je Schleiermacherov pristup previše subjektivnim pa se okrenuo Kristu historije.) i F. Na taj način je Strauss želio izbjeći polemike između konzervativaca i liberalaca s obzirom na povijesnost izvještaja iz Evanđelja. učinili su isto ono što su i Grci stalno nastojali u prvom stoljeću crkvene povijesti.-89. d) Ritschl zapravo nije vjerovao u božanstvo Krista. Prije godine 150. božansko otkrivenje na silu utiskuje u kalupe kršćanstvu stranih intelektualnih sistema. izdao knjigu Isusov život. iako nisu izraženi znanstvenim jezikom. Božja djela). I. On se stoga dao na posao da otkrije kako se NZ pojavio i kako je bio sastavljen. Kršćanstvo nije stvar intelektualnog pristanka uz dobre argumente. To je vrsta opisa do kojeg dolazimo kroz Bibliju. što su u njega uveli grčku filozofiju i tako pretvorili Boga Biblije u apsolutnog filozofa. gdje je Isus izjednačen s Logosom grčke filozofije. to jače dokumentiraju postojanje gornjeg sukoba. On je prihvatio Kantov prikaz realnosti. a ne obratno.-89. ali je. za njega je ono bilo Njegova savršena ljudskost (bio je Bog u smislu posjedovanja savršenog znanja o Bogu i bio je povezan s Njim u moralnoj poslušnosti). novi ritual). konkretizacija u ukrašavanju koju je izvela kršćanska zajednica. koja je ujedno bila i pavlovska (univerzalna) i petrovska (novi zakon. To je još jedan primjer koji pokazuje daljnje povlačenje pred plimom destruktivnog povijesnog kriticizma. 128 . privatne mise. Za svakog vjernika. bez da je izveo ijednu pravu kritiku samog Evanđelja. te ga osposobljavaju dijeliti božansko gospodstvo nad svijetom. Isus je bio običan čovjek koji je povjerovao da je Mesija i koji je ostavio tako velik utisak na svoje sljedbenike da ga je njihova mitotvorna imaginacija preoblikovala u božanskog natprirodnog Krista. To se je dalo vidjeti iz antiteza koje se javljaju u Galačanima. već kao dio jednog idealnog.najmanje ne treba bojati povijesnog kriticizma. Što su tekstovi bili napisani ranije. već odgovor osobe osobi. zbir istinitih ideja. koju iznosi evanđelje. euharistiju pod jednim vidom i latinsku liturgiju. On u toj knjizi kršćanstvo interpretira hegelijanskim terminima. Rimljanima. b) Kršćanstvo je nešto poput vrijednosnih sudova. Njegova hegelijanska dijalektika mu je omogućila vidjeti.-74. kako je ono nastalo kao produkt sukoba između judaizalista i univerzalista. a Isusa Evanđelja u Vječnu Riječ grčkog platonizma. povijesne činjenice postaju Božje otkrivenje utoliko ukoliko se Isus u njima pojavljuje za njega. Na isti je način za Ritschla i vjera u Krista vrijednosni sud. revolucionarnog procesa. bitna je promjena u našem odnosu prema Bogu. Krist stoji na mjestu jedne ideje. onih ideja koje je Isus iznosio za vrijeme svoga života. Baur je pokazao da je Strauss kritizirao samo onu povijest. kao ni filozofskih rasprava. vjera +djela i duh + slovo zakona. i II. Smatrao je da ne postoji Božji gnjev protiv grijeha. rana crkva nikako nije uspjela dosegnuti konačnu sintezu. i njihovo korištenje povijesnih podataka uvijek je u funkciji njihovih filozofskih pretpostavki. zadovoljenosti ili razočaranja. Isusov život je mit. c) Isus historije.F. Oni su kršćanstvo obrnuli u mit (tj. za koju je protestantizam samo jednostrano iskrivljenje. Pavle je Isusa razumio bolje nego prvotni učenici. Vjerovao je da su očevi Prve crkve izopačili kršćanstvo time. bio prinuđen govoriti da je Isus bio Mesija.. novo svećenstvo. i to kroz njihovo djelovanje na nas i našeg odgovora na to djelovanje (usp. STRAUSS I BAUR: Dvojica najgorljivijih Hegelovih sljedbenika su bili D. naime.) je vrlo oštro reagirao protiv takvih pogleda. tj. ideje ispunjenja povijesti – konačnog pomirenja svih ranijih suprotnosti. Baur (1822. Bog se otkriva svojim osobnim utjecajem na čovjeka (usp.

ušančenog u Danskoj.): Druga osoba koja je vrlo oštro reagirala na Hegela je Kierkegaard. nemoguće je intelektom pojmiti činjenicu utjelovljenja. profesor teologije u Berlinu od 1828. a ne o objektivnoj grešnosti ili objektivnom oprostu. Kierkegaard se može nazvati ocem i kršćanskog i sekularnog egzistencijalizma. on je vrlo blizak Pascalu. stoljeća. Drugi teolog. c) Njegovo shvaćanje oproštenja prirodno slijedi iz gornjega. ostali. J. Postao je jedan od najvećih filozofskih utjecaja 20. je bila jalova sila lišena svih osobnih kategorija i živosti. zahvaljujući Onckenu. a pisao je i dobre komentare na knjige iz SZ. Isusova smrt nije pomirbena žrtva za naše grijehe – njena vrijednost leži u njenoj moći buđenja čvrste ljubavi u Božju ljubav. Naglašavao je slobodu i ugled pojedinca u reakciji spram Hegelovog sistema. To je kontradikcija koja može biti prihvaćena samo 'skokom vjere'. koji čovjeka drže u uspravnom položaju. a taj skok je skok u neizvjesnost. susresti Ga osobno. On je bio zainteresiran za odbacivanje svih potpornja. A ovo se može doživjeti samo skokom vjere. b) Njegov pogled na grijeh je nedostatan – on grijeh vidi kao osjećaj odvojenja od Boga (viđeno s naše strane). Kao promijenjeni čovjek. Istina je da postoji beskonačna provalije između Svetoga Boga i grešnog čovjeka. ali ako se njegove ideje uzmu kao dogma. Također moramo biti svjesni toga da čovjek još uvijek odražava sliku Božju. iako je ova slika iskrivljena grijehom. Iako Kierkegaard nije imao poteškoće s prihvaćanjem zapisa Evanđelja. Kierkegaardovi pogledi su bili zdrava i ispravna reakcija na mrtvu ortodoksiju luteranske crkve. ali vjera se svakako zasniva i na povijesnoj osobi (što je učinio u povijesti = križ i uskrsnuće) i na osobi koja danas živi. Njegova slaba doktrina o grijehu. Ovdje Ritschl govori o reakciji ili našim osjećajima prema jednom događaju (tj. izgrađuje prvu baptističku kapelicu u Hamburgu. bitna stvar je. vraća se u Hamburg. Ovu provaliju može premostiti samo sam Bog. tako da mu ne preostaje ništa drugo do pouzdanja samo u Boga. su trpjeli od liberalne zbrke. utjelovljen u Isusu Kristu. Božji stav se nikada ne mijenja bez obzira na naše ponašanje. Kierkegaard kao da želi naglasiti činjenicu da je čovjek grešan zbog toga. Hengstenberg. Bog. slabih točaka: a) Njegovo shvaćanje Krista je stvarno identično onom koje je imao Pavle iz Samosate (dinamički monarhijalizam) – jedna neosobna moć. a Njegovo neprestano djelovanje danas. je bila krajnje djelatna u čovjeku Isusu. ali kod njega nedostaje apologetski element. koji su prihvatili njegovo gledište. Isus postaje za nas Bog svojim djelom. Njegove glavne ideje su sljedeće: Između Svetoga Boga i grešnog čovjeka postoji beskonačna provalija. e) Zanimao ga je termin 'kraljevstvo Božje'. ali moramo imati uvijek na umu da je ovu provaliju premostio Isus Krist u povijesnim i objektivnim prilikama. gledano doktrinarno. a pisao je i vrlo bistre komentare i druge teološke knjige.-69. Keil je došao pod njegov utjecaj. On je posebno zamjerao njegovoj definiciji grijeha kao jednog vremenitog nesavršenstva. Prema Kierkegaardu. shvatljivo za one koji su imali vjeru. dovela ga je vjerovanju da se ljudski rod postepeno razvija savršenstvu. Sve to je samo još jedan pokušaj da se kršćanstvo opiše terminima. kako ga je on vidio.K. U 19. neizbježnog u razvojnom procesu. E. Sa svojim naglascima na kontradikcijama. (ta vrsta znanja je od nas sakrivena). Hegelijanizirano kršćanstvo. i koja na taj način privodi kraju otuđenje od Boga s moje strane. Evanđeoski protestanti u Njemačkoj Je li postojalo išta pozitivnoga u događanjima Njemačke 19. što je stvoren i ograničen. KIERKEGAARD (1814. stoljeću se također vidio začetak baptističkog pokreta u Njemačkoj. Bog je 'apsolutno Nepoznat'. Ritschlov pogled ima. gdje postaje propovjednikom evanđelja. shvatio je uglavnom kao Njegov posthumni utjecaj. ali ga je tumačio kao moralno ujedinjenje ljudskog roda posredstvom ljubavi. Istina je da puko povijesno znanje o Isusu ne garantira vjeru. kao Bultmann npr.Nije bio spreman govoriti o preegzistenciji Krista.-55. gdje se čovjek pojavljuje kao zubac u stroju ili broj crkvenog sjedala. koji će zaobići trvenje s prirodnim znanostima.. stoljeća? Postojao je npr.F. koji je vrlo vješto izbjegavao pogubni utjecaj racionalizma. Puko povijesno znanje o Isusu od male je koristi. usprkos mnogim 129 . Baptista postaje pod utjecajem Haldanea i godine 1867. koje je inspirirano od Boga. Iako proizlazi iz mrtve luteranske tradicije. Kierkegaard je utjecao na Bartha koji je prihvatio ideju o 'prikrivenom' otkrivenju i božanskom inkognito. rezultat). Povijesni aspekt ne možemo zapostaviti. na evangelikalnu vjeru dolazi nakon kontakata s kršćanima u Škotskoj. ne postoji intelektualni dokaz kršćanstva. mogu povesti u zabludu.. Ali ovo je još stalno bilo prikriveno otkrivenje. socijalno evanđelje. koji su bili naročito skeptični o našim sposobnostima spoznaje povijesne osobe Isusa. Smatrao je da je glavni zadatak crkve promjena društva.W. Npr. U mnogim slučajevima. Njegove ideje su se pokazale srodnima s idejama onih.

Kroz njega je evanđelje zadobilo u Njemačkoj novi život. svjetskog rata. Njihovi kolporteri izlagali su se opasnosti plaćanja novčane globe ili zatvoru.. EVANGELIKALCI: Prvo ime koje se dovodi u vezu s evanđeoskim koščanima tog vremena je Charles Simeon (1759. Lux Mundi je izdavala visokocrkvena grupa teologa Oxforda. e) Rasprave znanosti i vjere. Oni su pokušali ponovno potvrditi misteriju i dostojanstvo crkve. a bavili su se pojedinim člancima vjere. Godine 1860. stoljeća i koje su njegovali skeptici i deisti 18.). uglavnom na kraju II. zbio se veći broj važnih događaja: a) Rast evangelikalaca unutar anglikanske crkve. a iznad svega ukidanju trgovine robljem. koji je pristupio rimokatoličkoj crkvi. nijedan od njih nije odgovorio na SZ-tni kriticizam. Nijemci. zahtijevao da se piscima više ne dopusti ostanak u crkvi. 19. koji je po prvi puta tragao za kombinacijom kritičkog i katoličkog pogleda (ranije su katolici bili strogo na strani evangelikalaca u osuđivanju liberalaca). Maurice. Bilo je također mnogo protivljenja..g. liberalci su došli do moći i upuštaju se u program reforme. Godine 1889. naslovljeni Foundations (Temelji). sve do vremena revolucije 1848.suprotstavljanjima gradskih vlasti. je bio izdan zbornik pod naslovom Eseji i prikazi. Britansko biblijsko društvo. f) Rast novih neovisnih evanđeoskih pokreta. napravljene su preporuke za reformu anglikanske crkve. smatrali su ih poput opasnih komunista. koji su prihvatili vjeru. Vođe pokreta su bili John Keble. Znanost. uglavnom preko njemačkih manjina. filozofije u obliku drugačijeg pogleda na svijet. Godine 1845. Ipak. Konačno. označava sve veća erozija vjere liberalizmom. Čitav kršćanski pogon je stavljen u pitanje.).. Evangelikalci su bili također odgovorni za osnivanje različitih društava: npr. se pojavio dokument Lux Mundi (Svjetlo svijeta). pokret se uopće nije bavio načinima dosezanja siromašnijih slojeva društva. HIGH CHURCH: Godine 1830. pošto su pisali serije traktata – ti su traktati bili upućeni obrazovanijim ljudima. Kasnije su. Kasniji dokumenti. slijedili su poslije 1912. Oni su reprezentirali moć srednje klase. do 1845. Kritičar je. filozofija i povijest. u kojem je bilo sedam priloga (Temple.D. uglavnom od strane luteranske crkve. koje su već bile tamo.. ih je napustio Newman. Williams. širili su je dalje prema narodima s kojima su dolazili u dodir. Oxfordski pokret se javio kao protest protiv reforme Svete crkve od strane bezbožnih pogana. izdavač im je bio Streeter. CRKVA U ENGLESKOJ u 19. Posvetili su se dobrim djelima i plemenitim idealima. Izdavač je bio Charles Gore. Ali javnost i država bili su protiv takvih sekti. i iz smjera povijesti na način biblijskog kriticizma. Oni su bili konzervativni i disciplinirani. stoljeće. nisu stekli državno priznanje. Lightfoot i Hort pokušali braniti srednji put između Eseja i prikaza i tradicionalista. Za vrijeme ovog perioda. pošto su oni općenito bili NZ-tni stručnjaci. st.-6. Baden-Powell. kada su Nijemci morali otići. Baptistička se vjera širila prema istočnoj Europi. Newman i Froude. Westcott. stoljeća. Kršćanska je vjera bila kritizirana iz tri smjera: Iz smjera znanosti u obliku teorije evolucije. Green i F. koji čini vjerovanje u Boga zastarjelim. Westcott nije dopuštao mišljenje da je odbacivanje proroštava i čuda bez ikakvih konsekvenci za vjeru.H. koji je odmah uočio smjer iznesenih argumenata u zborniku. Ustvari. Ti su eseji služili uvođenju njemačke kritičke škole u Englesku. LIBERALIZAM: Sjeme sumnje koje su posijali racionalisti 17. To. Prvu baptističku crkvu osnovali su misionari iz SAD-a. to je bio kraj pokreta. Kada je naredna konzervativna vlast došla do moći. čiji je utjecaj zračio iz Cambridgea. svjesni svoje odgovornosti pred Bogom za korištenje svojih darova i vremena. s kojom se očito ne slažu. tada neće više ostati ništa na čemu bi kršćanska vjera mogla stajati. rascvjetalo se u 19. Ipak. Hort je bio stručnjak za tekstove i dokinuo je Textus receptus. Lightfoot je pak srušio teoriju Bauera i tübingenške škole. Nazivali su ih i traktarijevcima. c) Rast liberalizma. čiji su predstavnici bili tada pravi evangelizatori. godine 1866. b) Rast visoko crkvene struje (High Church) unutar anglikanske crkve. sve su bile pozvane pokazati da se kršćanska vjera ne može više održati. zbog starih njemačkih nacionalističkih neprijateljstava.-1836. d) Rast kršćanskog socijalizma. U Rumunjskoj i Rusiji je napredak bio vrlo brz. poligamista i počinitelja mračnih čina. 130 . na koju su utjecali T. naročito oko dvije stvari: krštenje djece i plaćanje crkvenih taksi. koji se širio iz Njemačke. Wilson itd. Coleridge i Maurice su bila dva značajna prethodnika. dok je u Mađarskoj i Jugoslaviji bio mnogo sporiji. Ako se pokaže da je istina Biblije sumnjiva. pokazujući da se podaci s jednakim pravom mogu interpretirati i na drugi način. i kroz rad Britanskog i inozemnog biblijskog društva (BFBS). godine 1835. stoljeću. nacionalne baptističke crkve su bile primorane stati na svoje vlastite noge. koja je većinu novozavjetnih dokumenata datirala u drugo stoljeće.

posebno s obzirom na Darwinovu teoriju evolucije. (tj. Oni su nasuprot kapitalističkom pojmu natjecanja govorili da čovjek treba raditi s drugim. kako se tvrdilo. Priključili su im se i neanglikanci. koju je postavio Cuvier. ako ne i na razaranje tradicionalnoga kršćanskog vjerovanja. a ne protiv drugoga. otkupljenje i pomirenje. koju su napisali Charles Lyell i Dean Buckland. Knjiga se dobro prodavala. teorija jednoličnosti geoloških procesa). stoljeću nisu uspjeli dati adekvatne odgovore na liberalnu teologiju. On i njemu slični su osjećali da evanđeoski pokret nije otišao dovoljno daleko. a taj je da ne postoji evolucija unutar vrste (to je teza koju je ranije predložio von Linné). neograničena sloboda konkurencije i ne miješanje države u ekonomska pitanja).). U prošlosti je bilo ljudi kao Cuvier. jer su upravo u Plymouthu bili posebno jaki. Dosta je neobično da su gotovo svi najutjecajniji učitelji tog doba bili ili nevjernici ili su ispovijedali vjeru. Viktorijanska era se površinski prikazivala kao jedan pristojan religiozni sklad. ona je. je vrlo malo poznatijih znanstvenika našlo koju dobru riječ u prilog ideji evolucije. Darby. koja je bila i stav crkve. Božja volja. Službena crkva nije prihvatila izazov. Zapravo su ga mnogi znanstvenici osudili. i osnovali pokret koji je zajednički djelovao. po kojoj su prirodne katastrofe uništile sav živi svijet i bile početak novoga geološkog razdoblja. Sastali su se s čartistima. već i pad. Čartizam (rani oblik sindikalaca) je kritizirao laisser faire devizu ekonomskog liberalizma (tj. Godine 1859. Kršćanski socijalistički pokret (1848. Po prvi puta je jedno evolucionističko gledište bilo prezentirano masom relevantnih podataka. nije se uopće izjašnjavala. a ni raspravi znanost/religija. je Darwin izdao svoju poznatu knjigu O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije. no ispod površine je bila sumnjičava i nesigurna. koju je tada u Francuskoj zastupao Lamarck. Da bi protumačio razlike među organizmima različitih geoloških razdoblja. U tom novom geološkom razdoblju. Pustila je da se pokret radničkih sindikata nezavisno razvija. Učenja većine smjerala su na kolebanje. Biskup uopće nije poznavao stvar o kojoj se raspravljalo. koji uopće nema svoje osnove u Bibliji. naime. koji je bio podžupnik u irskoj anglikanskoj crkvi. stvaranje se nije moglo dogoditi onako kako je to opisano u Bibliji. doselili su se organizmi iz nekog drugog područja koje nije bilo zahvaćeno katastrofom. Chambersa su znanstvenici vrlo lako pobili. pokazujući da je svijet mnogo stariji od prihvaćenog datuma za Edenski vrt. se pojavila knjiga iz geologije. Postali su poznati kao Plymouthska braća. kao institut radnih ljudi. Time nije bilo napadnuto samo stvaranje. Nasuprot teoriji katastrofa. ZNANOST I VJERA: Evangelikalci u 19. N. primjerice. Wilberforce je ušao u polemiku s pozicije jednog ekstremnog pogleda. Lyell u djelu Principi geologije zastupa evolucijski princip u tumačenju prošlosti Zemlje i uvodi aktualizam kao osnovnu radnu metodu u sve geološke discipline. Ono što se tada nije dobro vidjelo bilo je to da je Darwin prvo odlučio što želi naći i nakon toga je svoje materijale prilagodio tomu. napustio crkvu u potrazi za mnogo jednostavnijim i iskrenijim tipom kršćanstva. EVANĐEOSKI POKRETI U ENGLESKOJ BRATSKI POKRET je započeo u Irskoj. vjerovao je da su vrste nepromjenljive pa se suprotstavio teoriji descendencije (evolucije). i oko 1850. Prema tome. Naravno.-54. koji.. Ta je knjiga bila začetnikom aktualizma. konačno dokazuju točnost polazišta. Aktualizam je u geologiji shvaćanje po kojemu su u geološkoj prošlosti djelovale na Zemlju uglavnom iste sile koje i danas djeluju. je izdana knjiga Roberta Chambersa Temelji prirodne historije stvaranja.KRŠĆANSKI SOCIJALIZAM: Maurice Blondel je bio povezan i s kršćanskim socijalistima. već je samo pokazivao prezir prema Huxleyju. Pasteur koji su se suprotstavljali znanstvenicima. ali ipak u samom početku nije postojalo opće slaganje s Darwinom. gdje je J. Huxley je izašao kao pobjednik. Godine 1844. po brzini današnjih procesa na Zemlji. Već se duže govori da je pokret kršćanskog socijalizma rođen iz čartizma. List je na Darwinovu stranu obrnula jedna debata Thomasa Huxleya i biskupa Samuela Wilberforcea na Oksfordskom univerzitetu. tada držala da je sve što se zbiva u društvenom poretku. Implikacije Darwinova pogleda su se uskoro pokazale i na mnogočemu drugome. Neki su teolozi počeli praviti kompromis govoreći kako se dani u knjizi Postanka odnose na geološke periode (u tim kategorijama se javlja teorija o 'razmaku').) je postao svjestan da Kristovo Evanđelje ima radničkoj klasi engleskog naroda reći nešto bolje od onoga što je govorila državna crkva. Harvey.1832. mogu se rekonstruirati procesi u geološkoj prošlosti. Cuvier (1769. Nije bilo kršćanskih znanstvenika koji bi imali hrabrosti suprotstaviti mu se. grijeh. Naglašavali su: 131 . više ili manje udaljenu od konvencionalne kršćanske ortodoksije. Prema toj teoriji. Godine 1830. kao što su Lamark i Steno. i koja je dokazivala kako su nastajali geološki nizovi stijena i fosila. iznio je teoriju katastrofa (kataklizma).

strogi kalvinizam. zaređen 1858.692 članova. Iz Crkvenih novina. Njegove propovijedi su bile tiskane i razaslane širom svijeta. korpusi. Očito je da su oni prisvojili mnoge metode gospodina Bootha i da su postigli čak više uspjeha u provociranju bogohule i nereda od same Vojske spasa. Prema njemu. Strogo reagiranje državne crkve se moglo vidjeti u sljedećim novinama. prvo je bio metodistički propovjednik. Samo su oni razumjeli principe masovne komunikacije i. ali nikada nije osnovao svoju samostalnu denominaciju. dodajući mu svoje vojno gledište. Kontroverza s obzirom na duhovne darove između onih koji su vjerovali da svaki vjernik ima duhovni dar i onih koji su prednost davali karizmatskom pristupu. 2. RAZVOJ CRKVE U ŠKOTSKOJ U Škotskoj su tri izvanredna crkvena čovjeka reagirala protiv kalvinističke strogosti toga doba i dali su veći značaj unutrašnjem životu vjernika. (slobodna braća). koja je mogla da primi toliko naroda. kao i do izdavanja knjige U najtamnijoj Engleskoj i izlaz iz nje. On rezonira ovako: Kako može čovjek osobno znati da ga Bog voli. koja je sazidana 1859. Noble se nije slagao s ovom naukom i suprotstavio se Darbyju. što je sličilo na 'vojni udar'. godine i sa svojom ženom otišao nezavisno održavati sastanke u šatoru u Whitechapelu.) nije mogao pomiriti kalvinističku predestinaciju s Božjom milošću. Kontroverza s obzirom na dispenzacionalizam. podigao je kongregaciju od 6. tehnike religiozne reklame. 5 god.1. ali oštra linija je pobijedila i Noble je bio ekskomuniciran! Zbog velikog utjecaja bratskog pokreta. To je bila Metropolitan Tabernacle. To je gledište tada hranilo apetite jednoga povećanog nacionalnog šovinizma.-1870. osnivač Vojske spasa. 12. propovjednikom koji je tamo tek godinu dana. on je propovijedao protiv hiperkalvinizma i arminijanizma. On vjeruje da Bog želi staviti sve ljude u sinovski odnos sa Sobom. ukoliko nije siguran da je Krist umro za sve ljude. poput vojnika u baladi. Kao i on. nikada marširati više'!" SPURGEON je baptistički pastor holandskog porijekla. da ga Bog voli. stoljeću. Ustvari. oni su očekivali Gospodnji neposredan dolazak. a pod patronatom gospodina Nevillea Sherbrookea. Booth je u svom pokušaju postizavanja rezultata i dobivanja kontrole nad misijom. zeta lorda Cairnsa. Ali Boothovo prijateljevanje s J.-1872. Gospodnja večera ima središnje mjesto kao jednostavna proslava. koja je brojala 14.B. Kasnije je kritizirao ideju zamjene za kaznu. (oni su izveli jednu od najsistematičnijih razrada te teme). Edward Irving (1792. započeli ovo što su nazvali 'Crkvena vojska'. Drugi su bili Kršćanska braća. CRKVENA VOJSKA: Kasnije je anglikanska crkva osnovala svoju vlastitu vojsku spasa i ona se zvala Crkvena vojska. Vojska spasa je nastavila tradicionalni evangelizam pokreta obnove. časopis War Cry (Ratni poklik). koji je dosegao valnu duljinu masa. pridružili su mu se i drugi pastori. (a ne samo za odabrane)? Zbog ovog je stava bio osuđen i istjeran iz službe. revni evanđelisti. Razvili su se u dvije glavne grupacije: Isključivih.-1834. Karizmatici su bili odbijeni i napušteni. dok su mnogo konzervativniji oficiri gledali na to kao na skretanje od njihovog glavnog evangelističkog zadatka.000 koju je dodao crkvi. Za vrijeme njegove trideset osmogodišnje službe u Londonu. čitamo: "Jako nas je razočaralo kad smo primijetili da su neki inače dobri ljudi u Westminsteru. McLeod Campbell (1800. došao je na doktrinu pokajanja koja je naglašavala. nakon njegovog početka službe u Londonu. tvrđave. zamjena za kaznu se sastoji u prenošenju poruke čovjeku. Odvojio se 1865. Suprotstavio se liberalnom učenju kod baptista. Jedna je grana vukla prema većoj društvenoj angažiranosti. koja izražava svećenstvo svih vjernika (svatko može uzeti učešća). posebno. toliko ga je ljudi dolazilo slušati. da je morao sagraditi specijalnu crkvu. to su izvorno bile skupine bez starješina. Knjiga je proizvela raskol u Vojsci spasa. Erskine (1788. bez đakona. Pattonom ga je dovelo do povećanog interesa za društvene probleme. (naročito na nauku o uzeću crkve prije Velikih nevolja).) je također prihvatio ideju univerzalnog iskupljenja. i da. Nakon toga su se sve više razvijale vojne karakteristike: uniforme. dispenzacionalizam se brzo raširio na druge krugove. Bio je uključen u različite polemike. Iako je bio kalvinist. Prvo. VOJSKA SPASA: William Booth. vođeni gospodinom Carlisleom. 'ne će nikada. 1877. 2. siječnja 1883. Mi se usrdno nadamo da više ne će biti onih koji će ih bodriti. Podnio je ostavku baptističkom savezu. Istraživanje proroštva. da je izmirenje došlo ne samo 132 . On je imao izuzetan dar kao propovjednik i izuzetno dobar dar služenja engleskim jezikom. Još na vrlo ranom stupnju su se razvile dvije kontroverze: 1. koji su se razvili u regularnu nekonformističku grupu. Često se govori o tome da je Vojska možda bila jedini kršćanski pokret u 19.) je počeo kao učenik Thomasa Chalmersa i potom bio utjecajniji od McLeoda Campbella. zastupao princip poslušnosti autoritetu vlasti.

koje su djelovale u zemljama bez pristupa u druge dijelove svijeta. Toliko mnogo da je prisiljen sagraditi novu specijalnu crkvu. ali postepeno. nego što se njome ukazivalo na ljudske zastupnike. ekskomunicirali su pokretača. ali je uskoro postao isprepleten vjerovanjem u pokret romantizma i nekim aspektima liberalne teologije. on je uglavnom bio produkt religijske obnove i potjecao je od oduševljenih pojedinaca. koji objektivno nisu bili sposobni nositi crkvene autoritete sa sobom. bilo je početnika u govorenju jezika i očigledno čudotvornih izlječenja. ipak. Godine 1863. Irving je postao zaslužan za razvoj u Campbellovoj crkvi i na drugim mjestima u Škotskoj. Upravo su zbog toga pojedinci preuzeli akciju na svoju inicijativu. a imali su mnogo toga za učiniti i u vlastitoj kući. bila bi to opasnost. apostoli su priznati. I u Rowu i na drugim mjestima u Škotskoj. u kojima se jedan broj ljudi skupio oko jednog cilja. Mnogo je razloga zbog kojih protestantske crkve. kao što piše u Otkrivenju 7. zatim udružio sredstva i započeo poslom. stoljeća. njemačkog proroka. eshatologiji. Misijskim društvima se kršćanski svijet organizirao za zadatak obraćanja svijeta. Nebalansirano učenje se uvuklo u njegove propovijedi. zajedno s karakterističnim sakramentima pečata. ali da je ta manifestacija bila spriječena samo zahvaljujući kršćanima bez vjere. U srednjem vijeku se riječ 'misija' upotrebljavala češće za Božje poslanje Sina u svijet. Irving je napisao velik broj knjiga. kako su novosti prestajale. stoljeću. ljudi je bilo manje. Manje naglaska je dano 'drugom dolasku' i apostolski uspjeh je uspostavljen. mnogi su postali otuđeni njegovim stavom prema proročanstvu. nije nikad ni prestao postojati. nego utjelovljenjem općenito. svetu vodicu. Heinricha Geyera. Zbog jedne od njih Ljudska priroda našega Gospoda. oblikovala na isti način kao i ona koja su vodila u trgovački svijet za razvoj industrije i trgovine. intuicije i odbacivanju kalvinističke strogosti. Dolazilo je mnogo ljudi. Pokret se raširio na Europu. stariji apostoli iz Katoličke apostolske crkve u Engleskoj. Kao i visoka crkva. Njegova ideja mora biti viđena protiv pozadine njegovog vremena. bio je ekskomuniciran i postao je putujući propovjednik. Ta su se. koji bi zamijenili umrle. koja treba biti otkrivena. Ona su imala tu prednost omogućavanja interdenominacionalnih nastojanja. Izgleda također da je bio nadahnut. zbog priznavanje novih apostola. kojim je 144. Tamo se tvrdilo da dar Duha manifestiran u primitivnoj apostolskoj crkvi iz prvog vijeka. (mada On nikad nije pao u grijeh). da se on uzme kao model i nekritički prihvati sve ono u što je vjerovao. stoljeću.000 članova bilo obilježeno pečatom. nisu uspjele misijski dosegnuti druge dijelove svijeta. Tako je zbog pragmatičkih razloga široki zadatak misije u svijetu bio preuzet. ali njegova crkva u Londonu nije prihvatila njihovu odluku i počela se razvijati u prvu Katoličku apostolsku crkvu u Engleskoj. MISIJSKI POKRET Misijski pokret je bio jedna od karakteristika crkvene scene 19. koje su se pojavile iz reformacije u 16. koje će kasnije postati poznate kao 'misijska društva'. on je reagirao protiv strogosti tradicionalnog protestantizma. Kada je protestantski misijski rad provizorno započeo u 17. stoljeća. Njegovi izvori. idu nazad do moravskih misija iz 18. Mnoge od njih su bile čiste nacionalne ili teritorijalne crkve. njegovim visokim stavom prema sakramentima i ohrabrenjima u govorenju jeziku za vrijeme javnih službi. može se reći romantizmom u svom podvlačenju iskustva. trebali su zauzeti 24 trona u Otkrivenju 4! Nasuprot indiferentnosti drugih kršćanskih denominacija za priznanjem. nekim višim i mističnijim načinom. Predmet Katoličke apostolske crkve je bio pripremanje vjernika za blizak sud i za slavu. U početku je mnogo ljudi dolazilo slušati Irvinga. bio je pozvan pred londonske prezbiterijance i optužen da vjeruje u Kristovu ljudsku grešnu prirodu. međutim Irving nije bio među njima. Katolička apostolska crkva je razvila jedan razrađen ritual uključujući realno prisustvo. koja su pojačala masovni interes. one u to vrijeme nisu imale carstvo). Nisu posjedovale mehanizam za osnivanje misije izvan vlastite teritorija. on se preselio u London. U Škotskoj ga je njegova denominacija izbacila. pokret je prestao postojati. ostavljajući za sobom posebno zanimljive strukture.' Irving je danas važan zato što su neki ljudi kasnije prisvojili neke njegove ideje. Premda je tvrdio da su njegove riječi pogrešno protumačene. Same denominacije su bile odveć trome i bez oduševljenja. Kao rezultat toga. Godine 1832. ne od strane crkava. bio je to pokret Duha. Godine 1822. da bi izbjegli velikim mukama. (tj. naime. U početku su to bila denominacionalna 133 .Kristovom smrću. Sljedbenici Irvinga su vjerovali da je pojavljivanje čudotvornih znakova očiglednost da se približava kraj svijeta. Viđen je od mnogih i kao prethodnica pentekostalnog pokreta. a mnogo jače u narednim stoljećima. gdje su se pojavili slični fenomeni u njegovoj crkvi. itd. Oni svi zajedno s prvotnih dvanaest apostola. koje je Bog odabrao za nastavak Svoje misije u svijetu. Poprimila su oblik dragovoljnih društava. već od društava.000 članova bilo obilježeno. Ovi novi apostoli su postavljeni od najvećeg apostola koji je tvrdio da je on 'vidljivo utjelovljenje Krista na zemlji. Nema sumnje. I s obzirom da je 144. Nova apostolska crkva je osnovana u Njemačkoj.

Većina misijskih nacija potječu iz industrijskih središta. Više od toga. Praktična su razmišljanja odvela misionare prvo u Indiju. SAD postaje zemlja koja šalje najviše misionara na rad. koja im je dala novi zamah i gorljivost. koji su odgovorni za ustanak domorodaca i koji svojim djelovanjem upropaštavaju njihove trgovačke šanse (takva je kritika bila posebno upućivana baptističkim misionarima). ona je ipak postavila zaštitne stupove oko misijskog polja. nova moralna svijest bila je ta koja ih je inspirirala. što je pak očito išlo protiv tadašnjih komercijalnih interesa. Društvo Božanske Riječi. neka otočja na Pacifiku. krajem 19. nepogrešivu crkvu iza sebe. katolički štićenici su se identificirali s djelovanjem protiv ropstva. a Japan još duže. ali su se ona kasnije organizirala po geografskim područjima. d) Nastojali su presaditi kršćanstvo zapadnog oblika. suparništvo s protestantskim misijama je bilo oštro. Ako je crkva u 19. vođe antiropskog ustanka. Na koncu. Poput protestanata. Hinduizam i budizam nisu doživjeli slom. Kada je započeo protestantski pokret. postojale su i greške koje su misiju kasnije (u 20. c) Misije su od početka bile uključene u promicanju obrazovanja i za taj trud su odmah dobile državnu potporu. One su tako bile mnogo pokretljivije i prilagodljivije. davali su duhovni zamah propovijedanju Evanđelja izgubljenima. svojim obrazovanjem oni su stvarali domoroce s prosvijetljenom društvenom svijesti. je približno 70% svih protestantskih misionara u svijetu bilo 134 . Na nesreću. Najviše je Krčana dolazilo iz velikih plemenskih naroda. e) Bili su skloni presađivanju denominacionalizma. Ipak. e) Uzastopni pokreti obnove u crkvi kod kuće. Do tog razvoja dolazi sa studentskim dragovoljnim organizacijama. po definiciji. katoličkoj zemlji najjače prekomorske sile. c) Misionari su imali mnogo revnosti oko evangeliziranja. U Sierra Leoneu se dogodio proboj obraćenja mnogih bivših robova. Zbog svega toga nije ih pravilno nazivati agentima imperijalizma. Daljnji razvoj slijedi u 20. Zapadnu Indiju i rt Dobre nade. f) Mnogi su bili spori u uvježbavanju domorodačkih svećenika i formiranju domaćeg vodstva. stoljeću izgubila na domaćem frontu sa stalnim otuđivanjem inteligencije i proletarijata. b) Pax Britannica je omogućavala slobodno kretanje. sa svoje strane. i tako ga učinilo mnogo otvorenijim za Evanđelje. ali tek 1820-tih i 30-tih one postaju regularna karakteristika crkvenog života. stoljeću. izuzev nekih mjesta. nego one postaju i svjetska sila. a u Jamajci. Kina je bila zatvorena. Tako je prva prekomorska misija bila osnovana na kraju 18. stoljeća. Oko sredine stoljeća. koji su postajali avangarda pokreta za nezavisnost. Trgovačke organizacije i uprave su na njih gledale kao na opasne radikalce. stoljeću) skupo koštale: a) Domoroci su u njima vidjeli agente zapadne kulture. U to je vrijeme intelektualno središte bilo u Francuskoj. obje religije su se adaptirale na utjecaj Zapadne kulture. da bi 1976. godine obuhvatilo 70% populacije. ma koliko je sami misionari uporno negirali. imali jednu. a ponuda za eksploatiranjem netaknutih teritorija je bila velika. kako protestanata tako i katolika. koji su kasnije otišli misionirati u svoju vlastitu zemlju. stoljeća po uzoru na evangelikalnu obnovu. Čak je antiklerikalna francuska vlada podržavala misionarski bazirano obrazovanje kao sredstvo širenja francuske kulture. Zajednica Svetog Duha. U SAD-u je pohađanje crkve imalo tendenciju rasta. Krajem stoljeća je postalo jasno da su se u Africi i na Pacifiku dogodile najdramatičnije promjene. Rimokatolici su opet. Islam je još uvijek bio potpuno otporan na kršćanske misije. g) Upravo su domorodački kršćani kasnije postali vođe nacionalnog pokreta za nezavisnost. Drugi su došli imitirajući protestante. a ne vladajuća klasa i plemenske vođe. Postoji mnogo faktora koji su pogodovali tom širenju: a) Industrijska je revolucija pribavila sredstva za komunikaciju i transport. U svakom slučaju. f) Protestantske misije su u 19. što svjedoče arhitekture nekih crkava. gotovo su svi misionari bili protiv ropstva i prešutno su tražili njegovo svrgnuće. b) Za Krista su pridobivani uglavnom siromašni i izopćeni (posebno u Indiji). Sierra Leoneu. a u afričkim stepama je još slijedila trka s Islamom. Imale su tehničko znanje kako što učiniti i bile su najzaineresiranije za trgovačku i komercijalnu ekspanziju. stoljeću često bile rezultat pojedinačne inicijative i nisu bile kontrolirane ni od države. postalo je također očito da u Indiji mnogo više koščana dolazi iz hinduske tradicije nego muslimanske i mnogo više njih su bivši pripadnici plemena nego nekog drugog oblika društva. Ne samo da je interes za misijski rad u SAD-u bio u porastu. Godine 1973. a nisu mnogo mislili na crkvenu strukturu. d) Uvođenje zapadne trgovine i zapadnih vrijednosti izbacilo je staro plemensko društvo iz ravnoteže. Kao posljedica.misijska društva. Formirani su novi misionarski redovi: Bijeli očevi. prvi rimokatolički je bio uništen. sve do sredine stoljeća. a niti od crkve.

2. Beču i Bukureštu. ali među njima je uvijek postojala opasnost da ljudi bez savjesti crkvu upotrijebe za političke ciljeve (posebno u Africi). Metodisti su proširili svoj posao na Vojvodinu i na stanovništvo s njemačkim porijeklom. Nikada ranije u povijesti se religija nije širila tako brzo i tako jako kao kršćanstvo u zadnjih nekoliko desetljeća. Samo u Solunu je polovina stanovništva bila židovska. 4. Irak. ST. vidljiv u citatu: "Ukratko.. To je također jedna od pretjeranosti liberalne teologije koju je razvio Ernst Bloch. stoljeću. koji su se koristili za obraćenje u Americi u 19. Ali veliki dio je kupio Bibliju. a posebno one etiketirane kao teologija nade. posebno na Dalekom istoku i u Južnoj Americi. Plovdivu. gdje je osnovana i škola." (The Last Giants Otisa). Godine 1851. gdje je rad već bio uspostavljen djelovanjem biblijskih društava i Gerasima Qiriasa. Feketiču. čiji su učenici utemeljili zajednice u Pešti. odlučili su otvoriti škole. no oni su više marksisti nego kršćani. Raznošenje knjiga po mjestima je bilo korišteno i u kombinaciji s propovijedanjem. Najspektakularnije širenje se ipak dogodilo u Trećem svijetu. Slabosti ovog misionarskog posla su bile: 1. Oni koji su se obratili Bogu. Protestantizam nikada nije postao nacionalna crkva i nikada se nije mogao u potpunosti osloboditi ljage da je nametnut sa strane. 3. koje su postale agencije za evangelizaciju. Rezultat je bio rascjep postojeće crkve. Najveći rast se dogodio među narodima koji su animisti i među siromašnim klasama u gradovima. u prvom su redu bili seljaci. Središta su se razvijala u Novom Sadu. koja je trebala biti evangelizirana preko kongregacionalista. U svemu tome postoji element trijumfalizma. BAPTISTI: Baptističko djelovanje u Srbiji vraća se nazad do Onckena (1800. Nije postojala mogućnost slaganja s naukom i modernim pogledima svijeta. i 40. Mentalitet naroda na Balkanu je bio vrlo različit od njihovog mentaliteta! Pored toga. METODISTI: Na Balkanu je misionarska aktivnost počela otprilike sredinom 19. Put je bio težak: načini. teritorija. koju su trebali evangelizirati metodisti i južnu Bugarsku. na ovom drugom bio je veći akcent. Osnovna središta su se nalazila u Varni. paralele (Iran. Monastiru (Bitoli) i Skopju. ne da bi je čitao. Njegova sestra Sevasti je otvorila prvu djevojačku školu u Albaniji. Prva dva američka misionara. Ali postoje još mnogi veliki neevangelizirani krajevi. Zbog nepismenosti. Tako je taj dio došao u krug interesa Zapadne turske misije. Otada se teologija nade razvija direktno u teologiju revolucije.). Durrësu i na nekim drugim mjestima. Heinrich Meyer je osnovao njemačko djelovanje u bivšoj Jugoslaviji. nisu se pokazali tako djelotvornima na Balkanu. A imali su i pomoć Grgura Zilka i velikog broja domaćih pastora. U svome radu su uživali razne pogodnosti američkih konzularnih službenika i dobru volju turskih vlasti.poslano iz SAD-a. Bugarski metodisti i kongregacionalisti su pogriješili ne surađujući i crkva je bila slabija nego što je trebala biti. koje su bili za podržavanje svakog pokreta. Njihov interes progresivno raste prema Bugarima. Misionari su ozbiljno podcijenili balkanski mentalitet.. i XX. oni su odlučili evangelizirati nominalne kršćane i Židove. Od djece tih škola trebali su izaći budući nacionalni kršćanski radnici. PROTESTANTIZAM NA BALKANU U XIX. bivše azijske republike SSSR itd). Kennedy i Erikson su prvenstveno radili u Korci i Elbasanu. Bećeju. jedna stanica za bogosluženje je otvorena u Korci (Albanija). U vremenskom razdoblju od 1875. nego kao znak lojalnosti i patriotizma ili kao magičnu stvar. Brezovom 135 . Godine 1909. čija su duhovna sredstva zaista ogromna. Rad u Makedoniji se oslanjao na Manastir. a ne oni koji žive u gradovima. st. koji za cilj ima podjelu kršćanstva. vojnici Gospoda nad Vojskama su sada okružili konačnu tvrđavu Zmija: Vojska Lucifera je uočena sa zajedništvom vjernika. ali su imali vanjske stanice u Tirani. tako da je to dopunjavano debatama i polemikama s lokalnim svećenicima. Suvremeni problem misijske strategije je kako prezentirati evanđelje koje udružuje socijalno i 'duhovno' Evanđelje. Kako je obraćanje muslimana bilo kažnjivo smrtnom kaznom. Zapadna turska misija je podijelila Bugarsku na dva dijela: sjevernu Bugarsku. pošto je njihov odgovor na inicijalno dijeljenje Biblije bio vrlo dobar. -84. zato što je Balkan u tim danima pripadao Otomanskoj imperiji. To se vjerojatno zbiva usporedo s obnovom religije općenito. koja se nalazi između 10. Bugarska je smatrana kao odskočna daska za evangelizaciju cijele slavenske populacije Turske imperije. koja će odagnati loše duhove i osigurati Božju volju! To je bio prvi šok kojim su se susreli misionari. Marksistički teolozi tvrde da su našli odgovor. Suvremeni misionarski interes se koncentrira na takozvani prozor 10/40 – tzv. Veliki rast se bilježio i u nacionalnim crkvenim pokretima. Šezdesetih godina nju je reprezentirao Jürgen Moltmann.-91. posebno muslimanske zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike.

U poslijeratnom periodu. Stoga je u Zagrebu. U Mađarskoj je prvo baptističko djelovanje započelo u Kiskunhalasu 1894. Godine 1928. koji je završio žalosno.000. baptisti su se širili na Radovišu. Baptistički misionari su također djelovali među češkom manjinom u daruvarskom kraju. (raznosač) svetopisamske literature. Bećeju. Do 1923. Raznošenje literature Biblijskog društva je imalo veoma značajnu ulogu. glavnom gradu Makedonije. Godine 1923. godine 1900. može se ustvrditi u punom smislu riječi postala prva hrvatska baptistička crkva. Oni su se proširili po Banatu. dok je čudo Vezmar. broj baptista je porastao na 230. Po doseljenju potpomognut kolporterima.-91. na njemačkom. bjegunac iz I. također gastarbeiter iz SAD-a i novoobraćenik. kada su 22 člana napustila baptističku crkvu i pridružili se crkvi Slobodne Braće. Vratio se iz Amerike. U drugim dijelovima bivše Jugoslavije: u razdoblju od 1875. To je bio religiozno-moralni preporod na čisto 136 . koji su naglašavali strogi legalizam. a kasnije i u Skopju. u Rumunjskoj je broj baptista dostigao brojku 17. rast među slovačkim baptistima je bio u padu zbog emigracije u SAD i vjerojatno zbog prekomjernog legalizma.000. kraju gdje su živjeli uglavnom Rumunji i tako je baptističko vjerovanje kod njih naišlo na plodno tlo. svjetskog rata aktivno propovijedanje započinje poznati baptistički lider Adolf Lehotsky. Daruvarska crkva je održavala tijesnu suradnju s mađarskim baptistima. stoljeća Turici je stigao u Bački Petrovac iz Bekescsaba i počeo naviještati Slovacima Božju riječ. Godine 1959. ali mora ustvrditi da je sjeme bilo posijano. madžarskom i srpskom jeziku. Mnoge su crkve postale zatvorene u sebe i s manje misionarskih nadahnuća i vizije. godine počeo svoje djelovanje baptistički pionir Aleksa Novak. Početkom stoljeća Turoci je stigao u Bački Petrovac iz Békéscsaba i počeo propovijedati Slovacima. utemeljio je prvu malu baptističku crkvu. Do 1923. Na čelu je bio vladika Nikolaj. došlo je do rascjepa. To je službeni početak spomenute crkve. najveći dio Nijemaca odlazi iz Jugoslavije napuštajući baptistički pokret. neposredno nakon rata pokazalo se ohrabrujućim. baptističke crkve nisu tako rasle kao prije. srpskom i na mađarskom jeziku. svjetskog rata s Ruskog fronta čuvši Evanđelje u Poljskoj prihvatio Krista za Spasitelja. budući da nije bilo podstreka zbog mnogobrojnih faktora. a bilo ga je po cijeloj Karlovačkoj mitropoliji. S druge strane. Pokret se širio i zahvatio zapadni Banat. Međutim. Zatim braća Srbi. Kao kontrast. prešao u Bačku. koji se obratio u Budimpešti. Kao posljedica članstvo baptističkih crkava se umnožilo masivno i u Srbiji i u Hrvatskoj te su se mnoge nove crkve utemeljile u Bosni. a obraćenja domaćih ljudi. U Međimurju je 1917. Baptističko djelovanje u Hrvatskoj seže unatrag do 1883. koja se prostirala van Osijeka. Međutim. Heinrich Meyer je nastavio djelovanje među njemačkim govornim stanovništvom u Novom Sadu. Prvi baptistički obraćenici su došli iz nazaretskog pokreta. koji je evangelizirao Njemačku manjinu.. američki doprinos snažnom i svježem zamahu djelu evangelizacije doprinio je hrvatski iseljenik Vinko Vacek. poslije II. koji su uspostavili izvjestan legalizam zbog svoje prošlosti. Ivan Zrinščak je kasnije preuzeo rad u Zagrebu. jedan Nijemac i dva Mađara. broj baptista je porastao na 230. Međutim. započeo revnosno prenositi Evanđelje svojim Ličanima. Međutim. Feketiču. godine bilo je 120 mađarskih baptista u kraljevini Jugoslaviji sa sjedištem u Svilojevu. Prvi punovremeno plaćeni baptistički propovjednici bili su: jedan Hrvat. Godine 1944.polju (u Bosni) i Somboru. U poslijeratnom periodu. Oko 1923. gospodin Hlastan. gospodin Lotz je netom prije doseljenja u Daruvar bio kršten u Baptističkoj crkvi u Beču. počeo propovijedati na njemačkom. Nakon Meyerovog odlaska iz Zagreba. Prvi baptistički obraćenici su pripadali Nazarenima.. prvi Slovak je kršten u Novom Sadu. pošto im je bila takva vjerska pozadina. Početkom 20. je počeo pokret zvan "bogomoljci" (službeno Savez pravoslavnih bratstava Narodne kršćanske zajednice. zatim su druge crkve bile otvorene u Budimpešti i Somboru (sadašanjem srpskom gradiću). njegov obraćenik. On se bavio umjetnom bravarijom. Pastor Lehotski je od 1920. U Sloveniji se tih godina pojavio češki misionar (Anton Hraška) kojega je prihvatilo Biblijsko društvo i njihov kolporter. godine broj članova baptista porastao na impozantan broj od 17. baptističke crkve nisu tako rasle kao prije. Konačno. god. Razvijanja unutar pravoslavne crkve na Balkanu 1) Srbija: 1880 g. baptistički pokret se proširio i u Zagrebu zahvaljujući Heinrichu Meyeru. građanski rat u bivšoj Jugoslaviji uzrokovao je ponovni interes u Evanđelju. Godine 1923. U Rumunjskoj je u to vrijeme oko 1923. Jekić Jovan. je bio kršten prvi Slovak u Novom Sadu. Brezovom polju (u Bosni) i Somboru. godine kada je na poziv grofa Jankovića iz Daruvara iz Beča doselila obitelj Lotz. Godine 1900. pentekostalci su se izdvojili jednom agresivnom misionarskom ekspanzijom. baptisti su se rascijepili i 22 člana je otišlo iz baptističke crkve i pridružilo se crkvi Slobodne braće. budući da nije bilo potstreka zbog mnogobrojnih faktora. započeo je s evangelizacijskim aktivnostima na Banovini.).

Mnogo je bilo pisano o izuzetnom evangelističkom radu Charlesa G. 3) Bugarska: nakon propasti komunizma. Vojvodini i istočnoj Bosni. koji su željeli više standarde za članstvo u crkvi. da nove obraćenike 137 . vjersku štampu i c) obnovio je monaštvo po našim skoro zapustjelim manastirima. Do 1800. izbija val novih probuđenja. Godine 1857. g. Velimirović i bogomoljci su ostavili crkvu. ondašnji vođa koji je emigrirao u Kanadu. Sremu i u istočnoj Bosni. te divljim plesom (poput onog kojem se prepuštao David ispred Kovčega Saveza). samo nešto kasnije zemljom je projurilo drugo veliko probuđenje. kad su komunisti infiltrirali pravoslavnu crkvu. No. Nakon 1806. bez neumjerenosti izvješćuju: Oni su obnovili sve nepravilnosti korintske crkve. Tako je on uveo u kršćanski svijet ideju. metodisti i Kristovi sljedbenici). Osim toga.-32. a ne za izbjegavanje njenih pogrešaka. a German ("crven patrijarh") je postao skoro komunistički agent. evangelizacije i socijalnog rada. zatim u Banatu. prezbiterijanci i anglikanci) i kako jača trojka na granicama (baptisti. budući da je Sjeverna Amerika stekla nezavisnost. kratkotrajni zbog toga. došlo je do raskola unutar pravoslavne crkve. drhtanjem. ali sve do sada nikada nije odstupila od pravoslavne crkve. poslužilo za kopiranje. Velika grupa vjernika je optužila vodstvo za surađivanje s komunističkom tajnom policijom te je odstupila od crkve. dok je druga polovica bila pod utjecajem rata za nezavisnost. Ali Finney je došao do zaključka. Danas još uvijek postoji ovaj pokret. je vidjela početak moderne masovne evangelizacije i pokreta višeg kršćanskog života.. Ova frakcija funkcionira danas kao alternativna pravoslavna crkva i sklona je protestantima. teško pristupačnima i često osamljenim mjestima. započela je treća obnova koja je potrajala dvije godine. Dva engleska posjetitelja. ali posebno borbe protiv ropstva. Ovim započinje pokrštavanje odraslih. desetkovao je pripadnike crkava. Finneyja i novim metodama i tehnikama koje primjenjuje u obraćenju ljudi Kristu. kongregacionalisti su bili najveća denominacija (750 crkava). za njima su prezbiterijanci (500) i zatim anglikanci (400). baptisti su polako počeli preuzimati primat nad anglikancima i imali su oko 500 crkava. stoljeća bila je pod utjecajem (prvog) velikog probuđenja. što je o njoj napisano. po prvi put kod nas. preuzeli baptisti i ostali su najveća denominacija sve do 1920.pravoslavnoj osnovi i to odozgo. stoljeća Crkva je bila u lošem stanju: rat za nezavisnost ostavio je praznine u vodstvu zajednica . Po ocjenjivanju pravoslavnog vodstva. padanjem. da su rezultati njegove 'obnove' (tj. Kasnije. evangelističkih kampanja).g. »svetim smijanjem«. U prvoj dekadi.g. posebno na Istoku. došlo je do manjeg zastoja. iz naroda. "bogomoljački pokret donio je Srpskoj pravoslavnoj crkvi tri pozitivne stvari: a) život je između dva rata uzburkao vjerski život u Srbiji. kao da im je sve. Slično slučaju u Engleskoj.g. pokret su diskreditirali Nijemci te Velimirović. b) "omasovio" je.mnogi pastori su poginuli a crkvene građevine srušene. Održavani su veliki molitveni sastanci na kojima su se mnogi obratili Kristu. užoj Srbiji. Uglavnom. ali ponovno nakon 20 godina pod vodstvom novoobraćenog prezbiterijanskog pravnika Charlesa Finneyja. S njim su se susreli ljudi koji su inače živjeli u udaljenim krajevima. možemo nazvati 'povratkom' koji je rezultirao nestrukturiranom atmosferom u širenju na Zapad. koji su se uglavnom nalazili na jugu. u kojima je vjera dobila duboki osobni značaj. Ovaj novi pokret. utjecaj deizma koji je brzo napredovao." 2) Rumunjska: Gospodnja vojska (oastea Domnului) je evanđeoski pokret koji je počeo među seljacima rumunjske pravoslavne crkve u međuratnom razdoblju. FINNEY: Američka 'Zapadna obnova' iz 1825. ZAPADNA OBNOVA: Krajem 18. ali uglavnom u Vojvodini. Bačkoj. Isto se dogodilo i u Engleskoj gdje je obnova stigla godinu kasnije potaknuvši veliko zanimanje za svetost i misionarsko djelovanje. Godine 1780. kada započinje velika seoba na Zapad. Oni su se odcijepili od kongregacionalista i postali kalvinisti. Metodiste su 1820. Za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stariji su pak morali osvježiti vlastitu vjeru. Ova posljednja grupacija pojavila se 1827. pokret je napredovao između seljaka i radnika u Vojvodini. koji se ogledao u jačanju snage. Sastanak pod vedrim nebom ih je okupio u velika društva. Za vrijeme komunizma ovaj pokret je funkcionirao kao tajna crkva. Vjerski bi zanos mnoštva bio popraćen »pobožnom histerijom«. gdje se vjernici sastaju još uvijek po kućama. koji su bili svjedoci takvih scena. što je zanemario učiti izvjesnu doktrinu posvećenja. oponašanjem laveža pasa. i godinama progutala sve anglikance. To objašnjava održavanje dubokih emocionalnih kvaliteta u američkom kršćanstvu. Ovo buđenje je bilo mnogo izraženije na Zapadu. vidimo kako se polako topi kolonijalna trojka (kongregacionalisti. CRKVA U SAD-u Prva polovica 18. ovo probuđenje je dovelo do račvanja brojnih organizacija poput stranih misija.

život je u biti odluka. evangelizatora. Evangelijski kršćani su počeli biti svjesni socijalnih potreba. Torreyja. liberalne i humanitarne ideje jesu vodile općem osuđivanju ropstva. započela je treća obnova koja je potrajala dvije godine. na Biblijskoj konferenciji u Niagari. radio. To je sve završilo građanskim ratom. gospodin Dodge. b) božanstvo Isusa Krista. Ove pjesme su imale mnogo ponavljanja. Za vrijeme ovoga razdoblja nastala su teška vremena za religiju. st. odvajanje od svijeta i posvećenje života. Melodije. kršćanski život se treba živjeti na tim osnovama i krščani trebaju biti poticani na donošenje odluka. ali je i nakon toga dosta toga preživjelo u formi Ku-Klux-Klana. postojalo je dosta nereda. Podivljalo 20. probuđenja dogoditi samo po sebi. Iako se liberalizam i tu širio. Godine 1857. On se jako interesirao za psihologiju i počeo je vjerovati. konzervativno kršćanstvo je uspjelo osigurati mnogo više sljedbenika nego u Europi. R. teologa prezbiterijanske crkve. Održavani su veliki molitveni sastanci na kojima su se mnogi obratili Kristu. koje je započeo Finney. U vrijeme revolucije. Finney nije vjerovao da treba čekati na preobraćenja u klasičnom smislu. Isto se dogodilo i u Engleskoj gdje je obnova stigla godinu kasnije potaknuvši veliko zanimanje za svetost i misionarsko djelovanje. nego da će se korištenjem određenih tehnika. koje su bile jednostavne. gdje su konzervativci prihvatili pet osnova: a) nepogrešivost Biblije. Pitanje ropstva je bilo široki izvor podjele među kršćanima. dispenzacionalizam je postao bitni dio fundamentalizma.A. Kino. Opasnost ovog shvaćanja je u tome da. poplava propagande. Rast industrije na jugu zaustavio je napredak tog pokreta. čime čovjek prelazi iz Rimljanima 7 u Rimljanima 8. Ova se tradicija nastavlja u periodu između dva rata. Nicale su mnogobrojne sekte. i njemačke imigracije. Osnivale su se različite tajne organizacije. Ovaj pokret je iznjedrio četiri izvanredne duhovne vođe: DL. RAST FUNDAMENTALIZMA: Nakon Građanskog rata američke su crkve bile uzdrmane teorijom evolucije i visokim kriticizmom Biblije. Termin fundamental je bio službeno rođen godine 1895. Greshama Machena. Kao rezultat. Posvećenje mora biti prihvaćeno 'vjerom' isto kao i spasenje. Nastala je epoha evangelijskih radio programa. kako bi im se pomoglo da ne otpadnu. vodio je podjeli denominacija na liniji sjever i jug. c) djevičansko rođenje. MASOVNA EVANGELIZACIJA: D. Moody je uvodio "Gospel Song" (evangelijsku pjesmu). st. ove pjesme još uvijek se upotrjebljavaju u evanđeoskim knjigama. Organizirane su velike konferencije na kojima se naveliko naglašavalo proročanstvo. posebno mormoni i Jehovini svjedoci. nadarenog biblijskog učitelja. Građanski rat. muzička konstrukcija koja je odražavala muziku varijetea na kraju 19. Po njemu. To je postalo jedno od mogućih slabijih točaka evangelizacijskog pokreta. na primjer. d) zastupnička teorija oproštenja.L. i A. ali malo logičkih redoslijeda. koji su ugrožavali puritanski ideal američkoga društva.-6. melodija i dosadne harmonizacije. 138 . dok su Nijemci bili skloniji naseljavanju na selu. Strahote Drugog svjetskog rata natjerale su mnoštvo na slušanje evangelikalnih doktrina. automobil i organizirane sportske manifestacije izvukle su milijune iz crkava. da suština ljudske egzistencije nije karakter. koja je skoro postala bitni dio amerikanskih crkvenih pjesama. može dovesti do zloupotrebe: djelo Duha može biti zamijenjeno posljedicama psihološkog pritiska. nego odluke. Usprkos plitkosti teksta.treba brzo uzeti iz same evangelizatorske kampanje i dovesti ih na sastanak. koji je slijedio. i teška ekonomska situacija dovela je do krize u kršćanskom vjerovanju. Tisuće su nahrlile na sastanke Mladež za Krista. prije velike nevolje) tjelesni drugi dolazak Isusa Krista. kao na primjer grijeh i spasenje. Moodyja. Billy Grahamove evangelizacjske kampanje postale su nacionalni fenomen. ako se dovede do krajnosti.C. U to vrijeme predmet eshatologije je bio naširoko razmatran. e) tjelesno uskrsnuće i neposredni (tzn. Dixona. Potpuno posvećenje je ovdje zamišljeno kao osebujno drugo iskustvo. Irci su postali gradsko stanovništvo. ono je samo pasivno primanje posvećenja. Podupirala ga je nekolicina evangelijskih financijskih magnata. čuvenoga evangelizatora. To je bio slučaj naročito u biblijskom pojasu. Broj katolika u Americi se stvarno nije povećao sve do glavne irske 1845. Takva probuđenja su pridonijela đavolskom protuudarcu u obliku krivovjerja. (kasnije treba obrazložiti teologiju procesa) i prema tome. koja je slijedila nakon neuspjeha revolucije 1848. gospodin Colgate i gospodin McCormick. Dodatna karakteristika ovih pjesama je bila upotreba odziva fraze. koji je sastavio načelo vjerovanja nazvano Fundamenti. Javila se osvetoljubivost prema Ircima. Moody je nastavio velikim evangelizacijama. pučke i lako pamtljive uključilvale su često puta i refren.

biskup Ryle izdaje svoju knjigu pod naslovom 'Svetost' suprotstavljajući se toj doktrini. ne može donijeti odluku dok je njen muž odsutan. Ako čovjek stoji sam. Tako. koji su počeli održavati sastanke 'višeg života'. samo poslušnost koja struji bez napora od duha. Kako je pak um povezan dušom. d) Neizbježna sugestija da je savršenstvo moguće. evangelikalci su bili u opadanju. (ako je on. Svi utjecaji i promjene predstavljaju etape u njegovom duhovnom razvitku. Nee je bio. dok je njegova žena postala mnogo istaknutija. Upravo je tu W. Te je ideje preuzeo karizmatski pokret. u isto vrijeme i odvojeno i izmiješano opravdanjem vjerom. čovjek ne surađuje s Bogom. mi našim umom ne možemo shvatiti niti jednu vrijednost. b) Posvećenje. Bio je i pod utjecajem pentekostalista sklonih Elizabeth Fischbacher. U Kini je osnovao pokret kućnih crkava nazvan Malo stado. veliki kineski kršćanin. Kao rezultat ovoga. jednostavno kao pojedinac pred Bogom tražeći Njegovu volju za svoj život. Boardman došao pod njihov utjecaj i započeo svojim pokretom Višeg kršćanskog života. ili duhovni i tjelesni kršćani. Jessie Penn-Lewisa. Watchman Nee je pao pod utjecaj Keswičkog pokreta. Godine 1877. no. Nee je također bio pod velikim utjecajem svoje budističke tradicije i pod utjecajem gđe Guyon. U drugoj polovini 20. u tom smislu da je on odgovoran osobi iznad sebe. stoljeća. 2) Nee ima vrlo visoko mišljenje o crkvi. Posljedice dvaju svjetskih ratova.E.EVANĐEOSKI PROTESTANTIZAM U ENGLESKOJ NAUKA VIŠEG ŽIVOTA: Godine 1835. smatrao je njega kao prvog apostola posljednjih dana. zbog utjecaja koji danas imaju: 1) U svojoj teoriji posvećenja on često izlaže gnostički pogled na čovjeka. pošto je i ona samo dio duše. Sekularistički pogled elite. toliko visoko da za njega i lokalna crkva ima apsolutni autoritet. kako bi opravdao upotrebu duhovnih darova i podcijenio korištenje razuma. u to nema sumnje. koji su u teška vremena pali pod utjecaj liberalizma i traktarijanizma. Godine 1875. Andrewa Murraya i F. ni žena iz istog razloga. Meyera. Razlozi ovoga strahovitog opadanja mogu se pripisati sljedećim faktorima: 1. Prema njegovoj teoriji. Zbog toga su starješine Kristovi predstavnici. da bi bio podignut na neki polukanonski status – kojeg ima u izvjesnim krugovima. koji moraju biti slušani sve do najmanjih detalja. duhovan) i na taj način odstranjuje njegovu osobnost. osniva Keswick pokret. Učenje stoga mora doći 'otkrivenjem' ili 'intuicijom'. posvećen je 'vjerom'. već Bog preuzima čovjeka potpuno. 2. gdje se povezuju s Pearsall-Smithom i njegovom ženom. na primjer. posebno 'pastirski pokret' kao opravdanje svoje piramidalne strukture autoriteta i onog što oni nazivaju 'prekrivanje'. čija mišljenja se mogu čuti na televiziji i čitati u tiskovinama. Potisnuti su zbog nadmoćnosti visoke anglikanske crkve i liberalaca. nešto prije svoga moralnoga pada godine 1875. Uz to. Svaki je član 'prekriven' drugim. Posjećenost crkve opala je s 45% cjelokupnog stanovništva 1851. koji su doprinijeli 139 . ostalo (duša i tijelo) je loše. on je morao razraditi sistem autoritativnosti za ove crkve. tada je podređen sotoni. Boardmanovi su otputovali u Englesku. Tu je ideju preuzeo karizmatski pokret. Učenja pokreta možemo sumirati na ovaj način: a) Zanemarivanje doktrine preporođenja (regeneracije). stoljeća dolazi do pada prisustvovanja crkvenih sastanaka u svim denominacijama i svim dijelovima Engleske. Karizmatski pokret. godine na 11% godine 1985. Dvije od njegovih ideja su za nas od posebnog interesa. As Mahanom na novoosnovanom koleđu Oberlin. Uskoro su se u pokret uključili Robert Pearsall-Smith i njegova žena Hannah WhithallSmith. Sve to vodi jednom barthanijskom pogledu na Bibliju: Biblija postaje Božja Riječ onda kada Bog govori meni.B. On je crkvu vidio kao doslovno utjelovljenje Krista. ipak odveć promjenljiv u svojim knjigama. Pearsall-Smith. Finney se povezao s dr. naravno. e) Kršćanski život je podijeljen u dva razreda: viši i niži. DALJNJI POKRETI EVANĐEOSKOG PROTESTANTIZMA Za vrijeme prve polovine 20. Tu oni razvijaju svoju doktrinu posvećenja. postali su zarobljeni tom novom doktrinom. Na sličan način.. WATCHMANN NEE: Kroz svoj kontakt s engleskim misionarkama u Kini. Samo je duh u čovjeku dobar. c) Krščanin se pokazuje kao pasivan u svom posvećenju. prihvatljiva je za Boga. Postepeno se Pearsall-Smith izgubio u pozadini. Spurgeon joj se također suprotstavio. Evangelikalci. Evana Robertsa. Niti volja tu ne pomaže.

I Finney i Moody su tvrdili da su imali isto iskustvo. Drugi uzrok raskola među evangelikalcima je pojava karizmatskog pokreta. Kanzas je postao središte tog pokreta. je Charles Parham otvorio Biblijsku školu u Topeki. Masovna evangelizacija. učitelji svetosti 'višeg života' su proklamirali drugi blagoslov potpunog posvećenja kao očišćenje srca od svih grijeha. stoljeću. koji je dobio sljedbenike među baptistima i metodistima. koje je različito od opravdanja i slijedi nakon njega. živim. situacija se za evangelikalne kršćane poboljšala. ali kasnije su se spojili u crkvu nazarena. Od ranih metodista struja vodi direktno prema pokretima 'svetosti' u 19. naročito na svojim nekonstruktivnim. za vrijeme kojih su mnogi slušatelji zahtijevali da budu kršteni Svetim Duhom. Tri su značajna razvoja krajem 19. ova ideja o drugom blagoslovu dolazi od engleskih hiperkalvinista. koji su stalno tražili sigurnost spasenja. bilo je sve raširenije. stoljeća u SAD-u najavila pojavu pentekostalizma kao takvog: 1) Povećano nezadovoljstvo učiteljima potpunog posvećenja unutar starih denominacija. koje bi dokazao da su oni bili izabrani. jedan od njegovih učenika. kao trećim blagoslovom. Ove crkve su nastavile tamo gdje je. Osnivanje Vojske spasa. John Stott. John Fletcher. utjecajni anglikanski evangelikalaca. gradska adaptacija sastanaka pod vedrim nebom. zapravo. Međutim. Drugi faktor je bio sljedeći: kao posljedica masovnih imigracija. Prvi je zahtjev predstavnika slobodne crkve. Da bi riješili ovu situaciju. Procjenjuje se da 25% svih anglikanskih crkvenih općina imaju evangelijskog pastora. 3. 2) Vjerovanje u krštenje Svetim Duhom i vatrom. Kao posljedica. da su 20% crkvenog sinoda evangelikalci. Proračunato je da je danas 10% svih crkvenih općina karizmatskih. Međutim. Oni su stavljali naglasak na entuzijazam i iskustvo. Osnivanje socijalnih organizacija kao YMCA (Young Men's Christian Association). po njihovom mišljenju. koju je nazvao Bethel Bible College. U početku. Pod svetošću podrazumijevaju potpuno posvećenje. koji je smatrao da je govorenje jezicima početni znak 140 . Godine 1901. 3. kao da su na trenutak zaboravili sve svoje probleme. dugim. doprinijele su povećanju broja evangelikalaca u Engleskoj. uzvikivali 'amen' i pljeskali rukama. vjernik prestaje griješiti namjerno. 3) Obnovljen interes za duhovne darove. Anglikanska crkva je bila dovoljno fleksibilna prema pokretu te ga objeručke prihvatila. ove crkve su bili nezavisne. Ovo je dovelo do raskola unutar organizacija. Evangelijsko jedinstvo su potkopala dva razloga. Oni su tražili duhovno iskustvo kao pečat. naročito Martina Lloyd-Jonesa. Ali kad se karizmatski pokret pojavio u ostalim slobodnim crkvama. To je bio protest protiv teološkog liberalizma i formalizma mnogih denominacija. Također možemo spomenuti i to da se počinje pripisivati veći naglasak na evangelijsku naobrazbu. Utjecaj studentske kršćanske organizacije (IVF) na univerzitetima i masovne evangelizacije Billy Grahama. Ustvari. On u toj školi nije koristio ni jednu drugu knjigu osim Biblije i učio je studente duhovnom krštenju. 4. a ponekad su taj drugi blagoslov nazivali "krštenje Svetim Duhom". Sljedeći odlučujući faktor je. od Drugog svjetskog rata pa nadalje. metodizam ostao bez snage. ali one su se opet pojavile kasnije u pentekostalskom pokretu. da govore jezicima i izvode čuda ozdravljenja. gdje su ljudi plesali. evangelikalci su poduzeli različite korake: 1. čak beskrajnim službama. došlo je do cijepanja i rađanja neovisnog pokreta. Novi pokret je vrlo brzo imao uspjeha i proširio se daleko. Ovaj fenomen je bio. veliki dio gradskog stanovništva više nije dolazilo u crkve. On i njegovi studenti su tada poduzeli evangelizatorske kampanje po Kansasu. Osnivanje nedjeljnih škola. takozvane kućne crkve.potpunom raspadanju društva. PENTEKOSTALCI John Wesley je važna preteča pokreta: on je mislio da je posvećenje drugo djelo milosti. malo po malo. (posebno metodista) rezultiralo je oblikovanjem crkava. očito i stoga što je na poseban način prilazio problemima siromašnih i isključenih članova društva. to je nazivao "krštenje u Svetom Duhu". da evanđeoski kršćani trebaju izaći iz anglikanske crkve. ostavile takve praksu. koje su nekada povezivale anglikance. Mnogo crkve su. Nedostatak jasnog i dosljednog nagovještenja evanđelja. Neke od njih su evanđeoske. slobodnu braću i pentekostalce. baptiste. u kojima su se javili duhovni darovi. Na sastancima pod vedrim nebom. nije to podržao. posebno izlječenja. Ovaj pokret je nastao u anglikanskoj crkvi. a neke High Church (Visoka crkva). Kansasu. Pentekostalizam je tako jedna mladica pokreta svetosti. 2.

je jedan episkopalni svećenik. Barrata. godine osnovao Demos Shakarian. poznati AOG lider je rekao: 'Dati novozavjetne titule ljudima i ženama. Za vrijeme ranih 1900-tih. nakon što je posjetio Barrata. Njegovi naredni pentekostalni molitveni susreti su toliko uznemirili njegovu župu.B. Pentekostalna crkva svetosti. koja bi oglasila povratak Kristovu svijetu. Ovdje treba spomenuti i crkvu 'Samo Isus' u SAD-u. to je učenje imalo veliku podršku u južnim državama SAD-a. Alexandar Boddy je. Ni jedna grupa nije vjerovala u službu apostola. Većina crkava svetosti je postala pentekostalna u doktrini. gdje je u Azuza Streetu osnovao Apostolic Faith Gospel Mission (Evanđeosku misiju apostolske vjere). kad je propovijedao Evan Roberts. Duhom prožete crkve. Norvežanina rođenog u Engleskoj i anglikanskog župnika Alexandra Boddyja. ciljao na oživljavanje (obnovu) postojećih denominacija i tek je na koncu osnivao svoje vlastite denominacije. U Engleskoj kao rezultat Velškog probuđenja (1905. osnovana je Velška apostolska crkva. Pentekostalizam je prvenstveno. 141 . Barrat. Upravo se tu zbila obnova. Jedan broj pentekostalnih crkava gleda na pranje nogu kao na nešto obavezno. Druga velika denominacionalna podjela među pentekostalcima je obzirom na pitanje je li krštenje Svetim Duhom drugo ili treće djelo milosti. došao u Los Angeles. Mnoge druge vođe pokreta su bili obraćenici iz Velške apostolske crkve. Parhamov obraćenik. Sličan utjecaj je izvršio i Full Gospel Businessmen's Fellowship koji je 1951. Najveća crkva ove vrste je nazvana Ujedinjena pentekostalna crkva. a započeo je u Boddyjevoj župi u sjevernoj Engleskoj. 3) priznati javno kršćansku vjeru. (Azuza Street) je postao propovjednik metodističke crkve u Oslu.primitka 'krštenja Svetim Duhom'. (tri godine dug miting). bez obzira na podjelu oko novog učenja o jezicima: je li to pokazatelj duhovnog krštenja ili što drugo. za koju se danas kaže. Torrey. Ovo probuđenje će gledati smrt denominacija i uspon univerzalne. PENTEKOSTALIZAM U JUŽNOJ AMERICI: Najveći utjecaj je pentekostalni pokret imao u Južnoj Americi. Cilj je bio raditi unutar postojećih denominacija. je jedan prezbiterijanski svećenik izjavio pred svojom iznenađenom zajednicom da je on primio 'krštenje u Duhu'. 2) Odbaciti svaki poznati grijeh. su se pojavile nove manifestacije pentekostalizma – novopentekostalizam ili karizmatski pokret. ovaj pokret je rodio Assemblies of God (AOG ili Zajednicu Božju – klasična pentekostalna crkva) i Elim Alliance (Elimov Savez). suradnjom T. Donald Gee. PENTEKOSTALIZAM U ENGLESKOJ: Pentekostalizam je vrlo rano postao internacionalan pokret. pokret u Englesku. Utjecaj takvih inicijativa se na kraju osjetio unutar starijih denominacija. koja je postala lansirna rampa za 20-stoljetni pentekostalizam. Godine 1906. Najveće pentekostalne denominacije danas u SAD-u su: Assemblies of God – Božja crkva u Kristu (crnci). kao krštenje i Gospodnja večera. Tamo je osnovao Filadelfijsku crkvu. na kojeg je utjecalo probuđenje u Los Angelesu.).A. 7) vjera.' Vizija osnivača ovih dvaju crkava (predsjednik George Jeffries – Elim) i Smith Wigglesworth (AOG) bila je širom svijeta rasprostranjena 'pozna kiša'. je William Seymour. bogati kalifornijski mljekar. KARIZMATSKI POKRET U SAD-u: 1) Početak pokreta: Godine 1960. 6) moljenje. Početkom dvadesetih godina. 4) poslušnost. da je bio prisiljen podnijeti ostavku i odseliti u Seattle. Torrey predlaže sedam lakših koraka prema duhovnom krštenju: 1) Primiti Krista spasiteljem. Ustvari. kao vrsta karizmatskog pokreta.-1909. Temeljni rad za tu novu uzburkanost pentekostalizma postavile su magnetične osobe kao što su David Du Plessis i Oral Roberts. Dennis Bennett izjavio to isto. Istovremeno je britanski pentekostalizam startao 1907. gdje su ga primile njemu mnogo sličnije nastrojene crkve. 5) žeđ. U njegovoj knjizi "Sveti Duh – tko je on i što on radi". da su 8 od 10 evanđeoskih crkava pentekostalnih. Glavna razlika između ovog dvojeg je da Elimov Savez nije zahtijevao govor jezicima kao znak duhovnog krštenja. (posebno važi za Brazil). te je donio pokret u Skandinaviju. Jedan od najjasnijih branitelja pentekostalnog pokreta je bio R. Godine 1960. Oni su vjerovali u službu apostola i imali su oštru autoritativnu strukturu. Godine 1956. donio godine 1907. a onda misliti da čineći ovo oni stvaraju apostolsku zajednicu sličnu onoj u ranoj crkvi. Božja crkva. jeste u mnogome nalik na igru djece u crkvi. koja drži unitaristički pogled na Boga i pokrštava samo u ime Isusa.

Ugledna imena koja se vežu uz ovaj pokret su C. promjene su uslijedile u bolestima psihološkog uzroka. ruski car je odmah pozvao vladare Europe da mu se pridruže u Svetom savezu protiv revolucije. koja su usko povezana s ovom pojavom su: Rodney Howard Browne (južnoafrički evangelizator. Austrija i Pruska. kao i da je na sastancima na kojima je iscjeljivao. I 20. sve su bile (prije francuske revolucije) pod vladavinom monarhija i u mnogome pod utjecajem prosvjetiteljstva. primijenjivao metode hipnoze. Obnovljene monarhije su se na Bečkom kongresu okružile konzervativnim državnicima. Pragmatični evangelikalizam: Pokret za podupiranje rasta crkve započeo je djelovanje u ranim devedesetima prošlog stoljeća pod vodstvom Donalda McGavrana.2) Prodiranje u katoličku crkvu je započelo na Duquesne univerzitetu (Iowa) godine 1967. Isusov pokret je privukao pažnju za vrlo kratko vrijeme. ST. Čini se da je on ušao u katolicizam u vrijeme buđenja Drugoga vatikanskog koncila. Izgleda da je dr. Isti pragmatičari zajednički djeluju s karizmatskim kršćanima te na taj način vladaju područjem rasta crkve. koja je bez ikakvih iluzija gledala na društvo koje opravdava rat u Vijetnamu. Trijumf konzervatizma Do reakcije desnice je došlo zbog bojazni od ideja. Da bi se zaštitile. kada su se mnogi katolici osjećali do kraja dezorijentirani. Randy Clark (pastor Vineyard crkve u St. ali je ona konzervativnija trijumfirala. ali đavo i dalje zadržava simptome u meni'– reče jedan koji je tvrdio da je izliječen od kihavice. On jakobinca i liberala vidi u svakom lošem i radikalnom studentu i u svakom. koji potječe od Christian Science pokreta. Jedan od njih. pastora najveće crkve na svijetu. Iz tog pokreta je izašao pokret Židovi za Isusa. neuravnoteženom smijehu. a 10.000 članova u Seulu u Južnoj Koreji. poznat po. Potvrđeno je da je Wimber ozbiljno pogriješio u tumačenju biblijskog učenja o patnjama. ali je.000 pentekostalnih hodočasnika iz 50 zemalja se sastalo u Rimu da bi čuli papu Pavla kada blagoslivlja tu ideju. cenzuru knjiga i 'pse čuvare' na svakom univerzitetu. Habsburgovci su kontrolirali Europu od Baltika do Sicilije. Tri vodeće članice saveza: Rusija. Imena. nad crkvom dominirajući Vatikan. s druge strane. Nakon pada Napoleona. Louisu. 4) John Wimber i 'evangelizacija snagom': Fenomen koji se nedavno pojavio u okrilju karizmatskog pokreta je pojava Johna Wimbera i evangelizacije snagom (Svetim Duhom). Kardinal Suenens iz Belgije je godine 1975. Cho naglašava značaj vizualizacije i inkubacije u tumačenju molitve. prisustvovalo je pet liječnika kršćana. katoličkog svećenika za čiju se teologiju ne može reći da je reformistička. tvrdi da je mogao od onog što je vidio. radi u SAD-u). Metternichom. U svojim knjigama. 3) Pokret Isusa: U drugoj polovini 1960-tih karizmatski se pokret brzo proširio među drop out generacijom. koji se bavio isključivo radom među narkomanima. bio pridobiven za tu ideju. takozvanom. koja tvrdi da ima 520. Pruski kralj se 142 . Cho u svoje stavove unio elemente stare korejske šamanističke religije. Michigan. postaviti stručnu hipotezu. viđenje koje iskrivljuje biblijsko učenje o ovom pitanju. one su se obavezale stajati zajedno kao 'članice jedinstvenog kršćanskog naroda'. U torontskom blagoslovu nalazimo i utjecaj iz istočnog misticizma i New Age pokreta. Druga knjiga koja je utjecala na Wimbera je Iscjeljenje Francisa McKnutta. Jonggia Choa. Peter Wagner. Indeks se ponovno pojavio. jedna od 40 takvih komuna. A poznato je i to. David Wilkerson je osnovao pokret Teen Challenge. ali se pojavila i inkvizicija. i to zbog oštre linije koje se držao više nego ikada prije. dr. od kojih je najpoznatija postala Riječ Božja u Ann Arbouru. Wimber je bio pod velikim utjecajem dr. koja neophodnim smatra da iscjeljenje mora ići zajedno s evangelizacijom. No. sugestije i prijevare. Istovremeno se naglašavala angažiranost u otklanjanju socijalnih problema. i raširilo se na Notre Dame (Indiana). u Europi je došlo do oštre reakcije desnice. KATOLIČKA CRKVA U 19. Te su se dvije tendencije reflektirale u crkvi. 'Bog me izliječio. da ova pojava sadrži i hipnotičke elemente. Na Wimberovom sastanku iscjeljenja u crkvi. koje su bile u vezi s francuskom revolucijom. Missouri) i John Arnot (pastor Vineyard crkve u torontskoj zračnoj luci). izgredu. ali je učinio trajan utjecaj na njihovu generaciju. pa elemente iz pokreta Health and Wealth. Jezuiti se ponovno učvršćuju. on uvodi tajnu policiju. porastao liberalni pokret. psihijatar. Mnogi su se katolički pentekostalci organizirali u neke vrste komuna. Nisu se dogodila organska iscjeljenja. ma i najmanjem. Da bi se zaštitio od revolucionarnih ideja. Nakon Napoleonove smrti. pošto je upravo u drop out pokretu bilo mnogo mladih Židova. Njihovi nasljednici nisu željeli više nikakvo prosvjetiteljstvo i revoluciju. 5) Torontski blagoslov: Najnovija pojava tog smjera je torontski blagoslov. Izgleda da postajemo generacija lakovjernih kršćana. austrijskim ministrom. danas se pod istim pojmom podrazumijeva metodologija temeljena na marketinškim načelima koja ima za cilj pospješiti rast crkava. Robert Schuller. kao npr. Bill Hybels i Rick Warren. kojem je glavni posao bio sprječavanje buđenja duha francuske revolucije.

Biskupi su odbacili tu ideju.) navodi nekih 80 zabluda koje osuđuje. Događaji u Italiji nisu ni najmanje promijenili raspoloženje u Vatikanu. su sastavili liberalnu konstituciju. Fenomen liberalizma Liberali su podršku imali kod rastuće srednje klase i obrazovanih slojeva. papi ostavljajući samo grad Rim. papa je osuđivao poljski ustanak i podupirao ruskog cara. Rim je u liberalizmu vidio ove dvije glavne pogreške: odbacivanje natprirodnog otkrivenja i jedinstvene vrijednosti katolicizma. Papa je poticao svećenike da se pozovu neposredno na njega. Revolucija 1848. Reakcija katolicizma U katoličkoj crkvi su bile organizirane posebne akcije. Organizirajući ih na taj način. U Belgiji je priča bila drukčija: katolici i liberali su ujedinili snage da bi istisnuli nizozemskog kralja. Da bi dokazao svoju poziciju. a i drugi redovi su postali izraženi. Naime. Oni su željeli parlamentarni sistem uprave utemeljen na pisanoj konstituciji. koja se prestaje oslanjati na svjetovne autoritete. naturalizam. U Rimu je osnovao nacionalne seminare za svaku zemlju. Jezuiti su godine 1814. Suprotstavili su se crkvenoj kontroli nad takvim stvarima kao što su brak i obrazovanje. jedan od najrepresivnijih zakona izdanog za mnoga pokoljenja. na što se papa oborio pritiskom ekskluzivno pristajući uz stranku ultramontanista. No. Nakon žestokog sukoba. Kada je Garibaldi ušao u Rim na čelu oslobodilačke vojske. U Engleskoj je Six Acts prešao u godinu 1819. i posljedice U Francuskoj je time sat bio vraćen unatrag. papa je mogao upravljati i upotrjebljavati ih kao svoje agente. papa je morao pobjeći. U Francuskoj su se i burbonski kralj Luj Filip i njegov nastavljač Karlo X. i pod Camillom Cavourom. što je bio njegov odlučan 'ne' katoličkim liberalima. Papa (Pio IX. dogodio godine 1870. (pokret koji je htio što bliži odnos s Rimom). Izdao je svoj popis (zabranjenih krivovjernih nauka). On je preuzeo papinske države. koja će jamčiti osobna prava. U Francuskoj je galikanizam (sklonost ka imanju politički nezavisne crkve) i dalje nastavio podizati svoju ružnu glavu. okrenuli na desno. da bi bili na sigurnijoj strani. U Francuskoj je Lamennais razvio jedan ekstremno radikalni pogled na novu ulogu crkve u postrevolucionarnom društvu.prvo igrao s idejom davanja konstitucije podčinjenima. podigli na staru vlast. koji nema drugog cilja već samo materijalnu dobit. pozvali su se na papu. Italiji i Mađarskoj. uveli određeni broj napadačkih zakona prema crkvi. On je prihvatio i novi stil života. a vratila se i inkvizicija. mladi student teologije. Godine 1860. liberali su bili sposobni svrgnuti monarhiju iz mnogih prijestolnica i prisiliti Metternicha da pobjegne iz Beča. Cilj mu je bio crkva koja ide sama. ali je uskoro promijenio svoje mišljenje. na Prvom vatikanskom koncilu. konačno. (čija se uprava poprilično zauzimala za tlačenje). liberalni kapitalizam. U Španjolskoj su svi liberali zatvoreni. Karl Sand. odgovorio enciklikom Mirari Vos. kao. suočen s time. bez daljnjega. U međuvremenu su liberali preuzeli sjevernu talijansku državu Piedmont. hodao je među ljudima i na taj način promicao kult 'Svetog oca'. koji je ustanak ugušio.) se. uključujući racionalizam. On je želio crkvu potpuno odvojenu od države. slobodu štampe. Nadbiskup iz Rheimsa je to nazvao 'idolatrijom papstva'. Papa je time zapravo kanonizirao postojeći socijalni poredak kao da on posjeduje trajnu. na kraju je austrijska vojska ponovno okupirala Beč i ugušila revoluciju u Češkoj. socijalizam koji podređuje porodicu državi. javlja se val političkog liberalizma. koji kulminira u revoluciji 1848. Papa je odbio podupirati Italiju protiv Austrije. Najviše od svega iznenađuje njegova osuda slobode vjeroispovijedi. kada je 143 . odlučio na politiku nepopustljivosti. slobodu obrazovanja. Pokušao je povratiti papinske države. Mnogi su se intelektualci obraćali na katolicizam. Mnogi su redovi bili poticani na osnivanje svoje centrale u Rimu. postao je osnivač liberalnog katolicizma. ponovno ustanovljeni kao jedan red. Popis (izdan 1864. On je reagirao izdavanjem Karlsbadskog dekreta kojim je pooštrena kontrola tajne policije. Nakon godine 1830. uključujući i slobodu vjeroispovijedi. Cavour je želio čitavu Italiju ujediniti pod Piedmontom. pravo glasovanja za svakoga. izvršio je atentat nad jednim agentom ruskog cara. Francuzi su ga godine 1850. prvim ministrom. čak božansku vrijednost. Prvi Vatikanski koncil 1870. i 1831. Razvilo se novo štovanje Papine osobe. potpuno odbacujući katolički liberalizam. a pruski je kralj povratio Berlin. Vrhunac se. U mnogim djelima romantičarskog pokreta bila je idealizirana prošlost. godine 1830. a liberali su svugdje stavljani u ilegalu. zaključivane svečanim spaljivanjem Voltaireovih djela i davanjem zakletve za podržavanje religije i zakonite vlade. odlučujuće je porazio Papinu vojsku u bitci kod Castelfidardoa. Papa je godine 1832. čak i preko glava svojih biskupa.

Ipak. O ovoj dogmi se. Godine 1891. Nizozemsku i Njemačku. a ona je bila ograničena uglavnom na Belgiju. točno su analizirali probleme. Döllinger (kao i Strössmayer u Hrvatskoj) je bio vođa njemačkih intelektualaca. Stav prema modernom mišljenju Jedan drugi problem s kojim se suočila katolička crkva. čak su i umjereniji pokušavali djelovati na papu govoreći mu da je nepogrešivost nužno definirati uzimanjem u obzir crkvenih koncila ili tradicije. ali on je na sve to odgovorio: Tradicija. nego zbog ijedne posebne grupe unutar crkve. zapravo. posebno dječjeg rada (dječaci i djevojčice su obično bili polovina radne snage). Danas crkva ima oko 350. za vrijeme industrijske revolucije taj je broj narastao na trećinu. Socijalna akcija Drugo pitanje kojim se crkva morala pozabaviti bilo je ono o socijalnoj akciji. Ja sam tradicija! Šezdeset biskupa manjine. nova katolička crkva. nije ništa drugo nego jedna srednjovjekovna tvorevina bazirana na notornim krivotvorinama. mnogi su osjećali da je to bio vrhunac onoga što se do tada događalo kao definitivni odgovor liberalima. Karakteristika prvih faza industrijske revolucije je nevjerojatna prljavština i eksploatacija. kao rezultat. na način da je prosječan čovjek postao podatan masovnoj sugestiji i masovnoj akciji. Industrijska je revolucija odvela velik broj ljudi sa zemlje i natjerala ih u krajeve zadimljene tvornicama i prljavim ulicama. koji su napustili Rimokatoličku crkvu 1724. definira i naređuje dogmu o Marijinu uznesenju. kojom je doktrinu o bezgrješnom začeću napravio dogmom. on je izdao bulu. transsupstancijaciju. a obje su naginjale dehumanizaciji radnika i njegovom apsorbiranju u masovni pokret u kojem bi njegov identitet bio izgubljen. Pio XII. nakon Prvog vatikanskog koncila formirana. stoljeću je najsiromašniju klasu činila petina populacije. ustvari. u kojima se govori njemački. Ova nauka nije bila poznata prije četvrtog stoljeća. da bi podržala ideju o Papinoj nepogrešivosti. U početku su na djelu bile dvije sile: eksploativan kapitalizam i ekstremni socijalizam. u 19. ali su ostali bili zastarjelih nazora i samo su željeli povratak srednjovjekovnih sistema cehova. je papa izdao encikliku Rerum Novarum.predložena doktrina o Papinoj nepogrešivosti. tiho su spakirali svoje kofere i otišli. kao i nekoliko prosvijećenih Nijemaca. U Francuskoj slične osjećaje pokazuje Mareta i Darboy. Preostalih 535 je glasalo u prilog definicije. nego dogovorom: prihvaćen je glas većine onih koji su bili konzultirani. opet oživjela. Tek nakon te spoznaje započela je neka vrsta katoličke socijalne akcije. Oni također odbacuju Tridentski koncil i. U 16. tradicija. Katolička je crkva vrlo polagano postajala svjesna problema. nije ni raspravljalo na Tridenskom koncilu. i kao obrana od liberalizma.g. God. Otada papa. Giovanni Bosco je osnovao Kongregaciju salezijanaca u Torinu. Lammenais. ali u mnogo umjerenijoj formi. Razvila se polemika franjevaca i dominikanaca. uključujući teološki liberalizam. 1901. Oko godine 1880. Oni su prihvatili Utrehtsku deklaraciju kao svoja načela vjerovanja i ovo ih je povezalo s nezadovoljnim Jansenistima (Utrehtska crkva). koji su se suprotstavili ultramontanističkom pokretu kao jednoj nepovijesnoj koncepciji crkvenog reda stranog modernom pojmu slobode i koji. Ta nauka tvrdi da je mrtvo tijelo Marije bilo uzeto u nebo.000 članova. naročito. stoljeću ista je nauka. Iako je velika većina Europljana još uvijek ispovijedala neki oblik 144 . Döllinger je ekskomuniciran zbog nepoštivanja naredbe starijih i to dovodi do osnivanja Stare katoličke crkve u onim zemljama Europe. Godine 1854. je bilo potpuno jasno da je radnička klasa Francuske za crkvu izgubljena. po njihovom mišljenju. koja je imala malo zajedničkog s prethodnom. je u Belgiji bio osnovan JOC (Jeunesse ouvrière catholique – katolička radnička mladež). Čak i prije nego je koncil bio sazvan. ali ju je Ivan Damascenski kasnije podržao. U svojoj knjizi Papa i koncil. Niti Augustin niti Toma Akvinski nisu priznali tu nauku. ne mora konzultirati Koncil. Vatikan se odbio opredijeliti. Godine 1912. zatim više samostana u Sloveniji. sjemeništima i obrtničkim školama te radom u misijama. a da nije iskusilo tjelesno propadanje. zbog objave nove doktrine. a od 1922. bez savjetovanja s Koncilom. Döllinger prikazuje papinstvo kao povijesno uzurpiranje moći od strane crkve. konviktima. pariški nadbiskup. bio je njen stav prema modernom mišljenju. Salezijanci 1855. Značajno je spomenuti da je ta dogma bila proglašena – ne na temelju Svetog pisma ili tradicije. osnovali su salezijanski stan u Ljubljani.. Godine 1950. i u Hrvatskoj. Nazivaju se Stare jer je. Bave se odgojem muške omladine u vlastitim omladinskim domovima. koju su nazvali Magna Carta socijalnog katolicizma. Duns Skot (franjevac) je bio prvi koji je to iznio i predložio. Za vrijeme Koncila. kojima savjest nije dopuštala potpisivanje definicije i koji nisu bili voljni od toga praviti javno pitanje. Izgleda da se sve to događalo više zahvaljujući taštini samog pape. Salezijancima se nazivaju po zaštitniku kongregacije Franji Saleškom.

. Autoritet: Crkva treba biti. a laičkim svećenicima je dano veće priznanje. jedinstvo svih kršćana i dijalog sa svijetom. Poticano je veće učešće laika u liturgiji. Prosječan katolik se našao u stanju potpune smušenosti. stoljeća. Pristup pokreta gornjem problemu bio je u osnovi trostruk: 1) Prilagođavanje liberalnoj teologiji. redovi kao na primjer jezuiti i franjevci uzimaju po 30. već u ponovnom ujedinjenju sve odvojene braće u neku vrstu commonwealtha (zajednice).000 su u Španjolskoj. Od skromnih početaka 1928. Na Koncilu se glavni sukob pojavio između modernista i konzervativaca. za što je imala gotovo sve šanse s obzirom da joj je povjereno pisanje dokumenata. Ovo je veoma efikasna organizacija zbog svojih ideala i kroz nju konzervativci. započeo je 1890. U početku je ona nastojala vladati svime. bio smanjen pomirbeni ton prema protestantima. Liturgijska promjena: mise su bile s latinskog prevedene na različite nacionalne jezike. na vrlo sličan način Ritschlu. čvrsta hijerarhijska struktura. ovaj pokret je narastao do najveće laičke organizacije pod okriljem katoličke crkve (danas ima 80. Mnogi liberali su na koncilske formulacije gledali kao na puke riječi – autoritativna 145 . Skolasticizam je odbačen i naglasak je stavljen na dinamički povijesni razvoj ideja. koje su načinjene Drugim vatikanskim koncilom i enciklikom Humanae Vitae (1968. Katolici se trebaju angažirati u zajedničkim molitvama i suradnji s protestantima u socijalnim akcijama. kao na primjer Ivan Pavle. Opus Dei: Ovo je pokret koji je postojao u Španjolskoj za vrijeme vladavine diktatora Franka i koji se borio za 'liberalizam'.. 2) Napad na skolastički sistem kao potpuno neuskladiv s biblijskom mišlju. odluka oko toga je bila odgađana od 19. sastavljena od onih koji zapovijedaju i onih koji slušaju. je uspio ugušenjem liberalnog katoličkog pokreta. To stvarno otvara vrata liberalizmu.000 članova). Novi papa. Crkva se treba nagoditi s modernim svijetom. najjači u Francuskoj. U drugom je dokumentu. Papa Pio IX. ali je papa ocijenio da modernisti previše razdvajaju pa je godine 1910. Tada su liberalni biskupi napravili 'kratki spoj' uvukavši se u te komitete. bio osuđen 1907. Po tome je veće učešće laika. 5. značajni broj ga je odbacivao.) Papa Ivan XXIII. Drugi vatikanski koncil je pogodio katolički svijet kao udarni val. DRUGI VATIKANSKI KONCIL (1962. 3. modificirao dokumente par trenutaka prije nego što su bili predloženi za glasovanje. 3) Napad na različite legende i poluistine koje su bile izmišljene kao potkjrepa katoličkim zahtjevima. utjelovljivala kurija.000 članova. Po mnogo čemu. Ako bi protestirali. posebno NZ-tnu povijest protiv pogleda Harnacka i Sabatiera. 2. Pavao VI. a više od 20. mogu pokušati i popraviti nešto od grešaka. 4.kršćanstva. Papin novi životni stil je dao unaprijed zamisliti što dolazi. dokumentu o ekumenizmu. u manjoj mjeri nego do tada. a Prvi vatikanski koncil je samo potvrdio opću politiku neprijateljstva prema modernoj kulturi. Modernistički pokret.. je godine 1959. opet je liberalima pomrsio račune jer je u želji udovoljavanja konzervativcima. Konzervativce je. Od tada su svi svećenici morali polagati antimodernističku zakletvu i držati se tomističke linije. Na kraju je pet glavnih promjena Koncila postalo poznato u katoličkoj crkvi: 1. Jedna od takvih modifikacija se dogodila u dokumentu o crkvi: Papa je u dokumentu intervenirao preokretanjem naglasaka o važnosti kolegija i kardinala kod donošenja odluka – opet je potvrđena Papina vrhovnost i nezavisnost. Članovi ovog pokreta imali su za cilj ulazak na univerzitete. čije bi predsjedništvo bilo u Rimu. Ciljevi koncila su bili: obnova crkve.g.. U Francuskoj je pokret bio povezan s Duchesneom i Loisyjem. Dokazao je svoju ispravnost tek godine 1965. objavio svoju namjeru o održavanju Drugog vatikanskog koncila. izdao encikliku Pascendi u kojoj modernizam osuđuje kao herezu. kako bi na taj imali utjecaja. a završio 1910. no Vatikan ih ni na koji način nije slušao. riskirali bi ukidanje čitavog teksta. Opus Dei je sličan jezuitskom pokretu. a veliki broj se od njega odvojio. Ekumenizam: Krajnji cilj ekumenizma se više ne vidi u povratku pojedinih protestanata u katoličku crkvu.-65. na Drugom vatikanskom koncilu. Oni su inzistirali na uporabi stvarnih povijesnih metoda.). Loisy je pokušavao braniti katolicizam. Uloga crkve je od sada viđena u terminima službe svijetu i posredovanja. Dijalog s modernim sekularnim svijetom. Modernisti su predlagali rješenje prilagođavanja crkve modernom mišljenju. naravno. Usporedbe radi.

Najžilavija suvremena bitka se vodila o pitanjima morala i Papine nepogrešivosti. metodisti su planirali osnovati bazu na Kanalskim otocima s kojih bi lako mogli evangelizirati Francusku. Nakon Drugog vatikanskog koncila. se pojavila jedna nova grana pentekostalizma. je godine 1965. Da bi to ostvario postavio je svoje ljude na ključne crkvene položaje. Jedan od znakova katoličke obnove koji. u Švicarskoj. Ivan Pavao I. blagoslovio njihovu ideju. Ona je osuda moralnog relativizma i predstavlja nedvosmislenu potvrdu crkvenog stava o moralnim pitanjima. najviše obećava. Godet. 146 . pa je čak pokušao vratiti vrijeme unazad. jedan od arhitekata Vatikana II. zbio se veliki pad broja poziva (u SAD-u iznosi 30%). Došli su i metodistički propovjednici. sada su evidentna sasvim drugačija polazišta. a među njima posebno članovi drugih religija. linčovani i smaknuti. Jedno od najodlučnijih pitanja s kojima se danas suočava crkva. Adolphe Monod i Louis Gaussen.. Prodor u katoličku crkvu je započeo na univerzitetu Notre Dame u SAD. Adolphe Monod je postao najveći francuski protestantski propovjednik stoljeća. Humanitae Vitae. Za razliku od tradicionalnog pentekostalizma. a njegov brat Frederick je napravio sličan rad osnivanjem Unije evangelijskih crkava u Francuskoj. od kojih su neki kasnije postali važna imena u francuskom protestantizmu: Merle d'Aubigné. ali ga je papa ukinuo.L. Papa Pavao VI. kao rezultat njegovih nastojanja. Veritatis Splendor (1993. Taj je plan odgođen do godine 1815. a papa je i dalje na vrhu (njegove ovlasti konzultiranja s biskupima su neobvezatne). na kojeg su se upućivali umjesto na Vatikan. Reakcija konzervativaca: Papa Ivan Pavao je poznat po svojoj konzervativnosti i čini se da nije zadovoljan implikacijama Vatikana II. a njezin materijalni princip je spasenje iskrenošću tzv. primjerice kontrola rađanja. (broj se od onog prije Koncila povećao za 30%). U Europi je u njegove redove pristupio i kardinal Suenens. Papa Pavao VI je išao još dalje nego Koncil uvodeći "pojednostavljenje" katoličkog štovanja te je delegirao krunicu na sferu privatne pobožnosti. nije ni na koji način pristupila katolicizmu. bila osnovana jedna energična grana metodista. Kada je izašao sa svojom enciklikom o kontroli rađanja. Godine 1960. ali ona sve do godine 1967. kao i oni koji ne pripadaju nijednoj. što su odrazi dovođenja u pitanje tradicionalne uloge svećenika. mnogi su ga kritizirali zbog nekonzultiranja s biskupima. Prema njemu. Kratko nakon toga se u kantonu Vaud pojavila Mme de Krüdener.): Ova nova Papina enciklika u sebi sadrži reafirmaciju papinske nepogrešivosti i čak je proširuje na oblast rukovođenja. protestanti nisu dio prave crkve. Drugi važan razvoj se zbio godine 1816. Charles Cook je počeo raditi u Francuskoj. koja nije bila sektaška. ovaj novi nije tako striktan u doktrinarnim stvarima te kao takav može 'prigrliti' katolicizam. Protiv taktika desnice javno su istupili i kardinal Silva Henriquez iz Čilea i Dom Herder Camara. Već su mnogi svećenici i redovnici zatvoreni. Tamo je Robert Haldane. gdje je uskoro. sola ecclesia (Crkva sama određuje narav i razvoj kršćanske doktrine). Drugo suvremeno pitanje unutar katoličke crkve je bilo pitanje društvene pravde u Južnoj Americi. odakle se i proširio po čitavoj zemlji. koja je došla iz Pariza zbog širenja evanđelja. a ostale religije sadrže očevidne greške. koji je umro u misterioznim okolnostima.struktura je i dalje postojala. U Nizozemskoj su katolici osnovali svoj Nacionalni koncil. Ne smiju se zaboraviti ni druga dva imena: Alexandre Vinet. kao i njeno odbijanje popuštanju teolozima reformirane katoličke crkve da raspravljaju ili se spore oko pitanja doktrine. pitanje je zaređenja žena za svećeničku službu. bogati Škot. Mnogi su svećenici napustili crkve. Njegov sljedbenik. poznat po svojim komentarima. César Malan. Kasnije je kardinal Ratzinger izdao okružnicu pod naslovom Jesus Dominus (bez sumnje ga je u tome papa potpuno podržao) u kojoj mijenja stav Vatikana prema "odvojenoj braći" i ostalim religijama. stao je na čelo tog protestnog pokreta. je veliki rast karizmatskog i neopentekostalnog pokreta. mogu spasiti Kristovim djelom tako što bez izričitog znanja o Kristu ili vjere o istome. Diktatori su organizirali vojne napade protiv odmetničkog klera. Crkva još uvijek stoji vrlo čvrsto na tradicionalnom stajalištu. Dok je ranije crkva bila prisan prijatelj sa silama reakcije. Kardinal Suenens. žive kako najbolje znaju). PROTESTANTIZAM U EUROPI Nešto prije francuske revolucije. bez sumnje bi išao još dalje ako bi mu dozvolili konzervativci. prema nekima. veliki teolog i F. počeo tumačiti Rimljanima poslanicu studentima na univerzitetu. mučeni. Evangelikalci i Katolici zajedno: Formalni princip Katoličke crkve predstavlja tzv. kada su se stvari smirile. soteriološki inkluzivizam (zamisao da se ljudi. kao i onih koji pohađaju crkvu.

rekao da su ga proučavanja Evanđelja uvjerila da je za povijesnog Isusa. zapravo. st. Hegel. jedne potpuno strane apokalipse u kontekstu Palestine iz prvog stoljeća. koji se objavio u Bibliji. (slobodan od bilo kakve crkvene i državne kontrole). koji je pao poput teološke bombe.). on je ipak kriv zbog učinjenog kompromisa. je otvorio Slobodni univerzitet u Amsterdamu. Kierkegaarda i Heideggera. bratstvo ljudi i neograničena vrijednost pojedinačne ljudske duše. a to su: očinstvo Boga. a ne religija o Isusu. Johannes Weiss (1863. Samo ako čovjek prizna svoj slom. st. koji je naizmjence bio pretvoren u dogmu utjelovljenog Sina Božjega. koje je našao u Isusovom učenju.). Ali je ipak prihvatio liberalni stav prema Bibliji. Uvidio je izopačenost liberalizma koji uzvisuje čovjeka na račun Boga. izbacili one zapise Evanđelja (natprirodne) koje su smatrali neprihvatljivima. Kao što je Niebuhr rekao. Ritschlova ideja je bila rezultat 19stoljetne evolucionističke 'pozadine'. Sadašnji žalostan položaj francuske reformirane crkve može se pripisati ovoj lakovjernosti.-1914. On tumači Bibliju u smislu hegelijanske dijalektike.. stara je teologija bila u slijepoj ulici zahtijevajući 'Boga bez gnjeva koji dovodi čovjeka bez grijeha u kraljevstvo bez suda kroz Kristovo služenje bez Križa'. može se nadati da će mu priči i čuti Njegov glas. ali da je taj proces počeo u NZ s Pavlom. Već je godine 1892.. Mada je mnogima izgledalo da je on evangelijski kršćanin po onome što ističe. LIBERALNA TEOLOGIJA U XX. Konačno kraljevstvo Božje je 'blago koje duša posjeduje u vječnom i milostivom Bogu. 147 . Godine 1880. čija je osnova bila sinodsko i pojedinačno povjerenje u božansko očinstvo. je bilo eshatološka realnost. ST. koja stavlja čovjeka u središte univerzuma. Znao je naglašavati Božju transcendentnost (On je sasvim drugi). Kraljevstvo. i kasnije su živjeli u žaljenju zbog toga. Smatra da je jednostavna religija Isusa bila izvrnuta u religiju o Isusu.U Holandiji je najistaknutiji evangelikalac bio Abraham Kuyper (1837. potpuno različit od Boga čije su postojanje filozofi nastojali dokazati. Slabost njegove teologije može se vidjeti u sljedećim točkama: on pristupa Bibliji sa zamislima čovjeka koji je prethodno bio pod utjecajem Kanta. stoljeća je Adolf von Harnack. Izgleda da on dolazi kao dobrodošlo oslobođenje od liberalne teologije 19. svjetski rat odigrao je ne mali dio u pripremanju puta takvoj teologiji.-1968. Ipak je na njega duboko djelovao Kirkegaard i Dostojevski. Mada je imao reći mnogo dobroga. naročito tridesetih godina 20. On je naglašavao zajedničku milost Božju prema svim ljudima. Željan priopćiti kršćanstvo ljudima svog doba. pošto on označava kraj.000 ljudi odvojio od reformirane crkve te je formirao rereformiranu crkvu. On se odlučno suprotstavljao visokom kriticizmu Biblije i branio je potpuno kršćanski pristup svim aspektima života. Ali ono čime on zamjenjuje staro. Zajedno s Ritschlom je vjerovao da je Evanđelje bilo izopačeno tuđim utjecajem grčke filozofije. već su pogrešive riječi ukazujući na Božje otkrivenje. on je. Sam I. Autori su. Osnova kršćanstva je postavljena na tri središnje istine. Šest godina kasnije. nije biblijska teologija. ograničene su i slabe. do tada. dokazale su se naučnima i objektivnima. U Njemačkoj je. većinu svoga teološkog obrazovanja stječe u Njemačkoj. Među teološkim utjecajima. Kierkegaard i Johannes Weiss. Barth je došao do zaključka da je istinit i živi Bog.-1930. njegovo nebiblijsko špekuliranje (slično Origenu) na kraju se pokazalo kao njegova propast. U tom je raspoloženju objavio komentar poslanice Rimljanima.' Zapisi o učenju Isusa o tome da su svi ljudi braća. on se sa 100.-1920. za što je Pavao najviše kriv. Barth. prevladavajuće ideje o neizbježnom napretku kroz intelektualnu prosvijećenost i moralno nastojanje. nijekati prirodnu teologiju i tvrditi da sve što znamo o Bogu je u Kristu.): Najznačajniji teolog prvog desetljeća 20. Mnogi dobronamjerni kršćani su bili prevareni ovime. naučavao kao profesor. bio egzistencijalist i sa sobom je donio mnoge zamisli klasične liberalne teologije. kalvinistički teolog. studira više religiju čovjeka nego Božje otkrivenje. Kršćanstvo je bila Isusova religija. Bio je stručnjak povijesne teologije. ali postaju Božjom riječi tada kada On odluči govoriti kroz njih. koja će se u bliskoj budućnosti otkriti Božjim vrhovnim činom. BARTH Karl (1886. Smatra da pisane riječi Pisma i propovijedana Riječ nisu same po sebi otkrivenje. već egzistencijalizam.): Teologija krize koja je došla na istaknuto mjesto nakon Prvog svjetskog rata je bila blisko povezana s imenom Karl Barth. stručnjak za NZ iz ritschlijanske tradicije. a Bog njihov Otac. Hegela. uglavnom. Božje kraljevstvo značilo nešto sasvim različito od onoga što je Ritschl mislio. koje je Isus navijestio. koje je on prisvojio bili su: Kant. mada je bio Švicarac i iz kalvinističke pozadine. zapravo. HARNACK Adolf (1851. Akrobacije dijalektike omogućuju mu završetak s univerzalizmom (na kraju će biti spašeni svi ljudi) i pluralizmom (i katolici i protestanti su u pravu). koji je uz to bio i političar (premijer 1901-5). Barth je postao vođa poluortodoksne reakcije protiv liberalizma 19-tog stoljeća. Kao ljudske riječi.

1) On se nikada nije vratio na kritičko proučavanje Biblije. 3) Barth uključuje.-1965.). koji kaže da je kršćanstvo ispravno do one mjere do koje izražava duh vremena ili suvremenu filozofiju. Samo Krist može biti ovako nazvan. Stoga se Biblija ne može nazivati Riječju Božjom ili Njegovom objavom.-1976. stoljeća. je u Njemačkoj. vjeruje da kršćanstvo mora biti izraženo u terminima današnje filozofije. BULTMANN Rudolf (1884. naime. Bultmann odbija ovu liberalnu težnju i zamjenjuje ekstremnim oblikom povijesnog skepticizma o Isusu. da je na kraju. 4) Barth vidi Boga kao biće izvanredne kontradikcije.-45. a ne u gubitku osebujnosti karaktera. Rana je crkva naviještala uskrslog Krista iz njihovog vlastitog iskustva. ali ne i sam događaj. a ne iz stvarne povijesne činjenice o Isusu. već je sličilo na budizam. svako je u isto vrijeme i Ezav i Jakov. tj. Posljedice križa su s nama. On je nadvladao tamu. Isus Krist je izvanredan primjer nekoga koji je u isto vrijeme i izabran i odbačen po stalnoj osnovi. da je Isus postao prokletstvo za nas. On nas vraća u prvu četvrtinu 19. U ovome je Barth veoma blizak Aristotelovoj filozofiji. da bi ga oslobodio hebrejskog pogleda na svijet (trokatni univerzum. On je tvrdio da apologetiku shvaća ozbiljno u prilagodbi kršćanske poruke modernom mišljenju. 5) Isus je izvanredan primjer dijalektike. ali je tvrdio da je otišao dalje od toga. Barth se stoga može nazvati Origenom 20. Ovaj univerzalizam je baziran na Hegelovoj dijalektici. jer smatra da se povijest ne može znati sa sigurnošću. Za Bartha. Za Bartha. Božja objava je svedena na Isusovu ličnost. 2) Prema Barthu. Iz svega ovoga možemo vidjeti Barthovu igru filozofskim konceptima i to da on nema interesa za povijest. On je postao vrlo skeptičan u pouzdanost Evanđelja kao izvještaja o povijesnim činjenicama i bio je krajnje pesimističan u vezi dosega našeg povijesnog znanja o Isusu. Upravo je zbog toga inzistirao na razmitologiziranju Evanđelja. Martina Heideggera. Liberalizam 19-tog stoljeća je s puno samouvjerenosti rekonstruirao portret Isusa povijesti. Njegov je stav prema povijesnom Isusu bio vrlo radikalan: tvrdi da uskrsnuće nije empirijski provjerljivo kao povijesni događaj. natprirodna bića koja dolaze i odlaze sa zemlje i sl. ustvari je bio univerzalizam: svi su ljudi predestinirani za spasenje u Kristu. filozofija je zarobila više njega tako da je završio s nečim što nije imalo puno veze s kršćanstvom. i bez pokajanja i bez vjere spasenje kvantitativno osigurano za sve (prim: svatko će na kraju biti spašen).): Njegova velika želja bila je komunicirati Evanđelje u razdoblju koje je. ali je neuspješan i stoga mu treba oslobođenje. U tome nažalost nije uspio. Isusa kakav je zaista bio i od njega na kraju načinio dobrog liberalnog protestanta. koja je imala vrlo mnogo utjecaja na špekuliranje rimokatolika. kršćani žive u getu. povijesna vrijednost događaja je u otkrivanju filozofske ideje: Ponižavanje Sina nije samo povijesni događaj. koja mu omogućuje držanje dviju suprotnosti u napetosti. postalo sasvim otuđeno od 'religije'. Kršćanstvu daje egzistencijalističku interpretaciju i tako poruku Novog Zavjeta svodi na sličnost učenju filozofa sekularnog egzistencijaliste. poput zatočenika čiji otok polako nagriza struja sekularizma. bilo učenjem. 148 . Sve ovo obilježava pijetizam ili buržujsku religioznost. on je ustvari hegelijanac. nakon 1933. svaki je tip ili oblik materijala u Bibliji bio određen tipičnom situacijom (potreba u Izraelu ili ranoj crkvi). jer su u Njemu i tama ali i svjetlo. Ovo je čisti gnostički dualizam. što je zapravo egzistencijalistička verzija kršćanstva. u azilu u SAD-u. po njegovom nahođenju.): Do 1933. On stoga demitologizira kršćanstvo od njezinog zastarjelog gledišta. Ono što ustvari Biblija kaže jest to. stoljeća. kako znamo da je NZ točan izvještaj o tome? Barth dolazi do zaključka na osnovi teologija koje su utjecale na njega: Luteranski kristomonizam. izabran i odbačen. već dijelom i suština karaktera Božjeg. Preostali dio Biblije je zbirka netočnih svjedočanstava ljudi o skrivenoj Božjoj objavi. ali da sada više nije na tom križu. ali izdvajanjem natprirodnog pretvara teologiju u antropologiju. egzistencijalizam i hegelijanizam. On. pošto je ovaj svijet izgubio svoju vrijednost i zapostavljen je. Upravo zbog toga. jer je On i uzvišeni čovjek i Bog u svom poniženju. Barthov tzv. kalvinizam. evanđelja odražavaju više teologiju ranih crkava nego što iznose činjenice o Isusu.) je također vjerovao da oblici u kojima se Evanđelje prezentira moraju uzeti u obzir suvremeno čovjekovo razumijevanje vlastite egzistencije. Svaki kršćanin je suočen s istom borbom. vlada preokupiranost vlastitom pobožnošću. Drugim riječima. bilo argumentima. TILLICH Paul (1886. jednom u vremenu na križu. bilo propovijedanjem. Bultmann je došao do tih zaključaka polazeći od izvjesnih pretpostavki kritika oblika: većina je biblijskog materijala kružila u usmenom obliku prije nego što je bilo zapisano. Poriče postojanje bilo kakve biblijske norme Božanske istine. Ali ako je to takav slučaj. BONHOEFFER Dietrich (1906. govoreći sasvim drugim jezikom. kako bi moglo dosegnuti ljude u svijetu. Pod religijom je podrazumijevao: spasenje gledano kao bijeg u drugi svijet. koju teolozi moraju prenositi iz generacije u generaciju.

3. Horkheimer. Teologiju nade. On je zaključio da se nada još uvijek nalazi naprijed. PITTINGER i Procesna teologija: Procesna filozofija tvrdi da stvarna osoba nije entitet ili jedinka koja prolazi vremenom. Bonhoeffer tvrdi da je 'čovjek sada narastao' i zbog toga se moramo prema njemu odnositi kao prema odraslome. Redakcijska kritika U modu je došla redakcijska kritika. Zbog njegove želje da komunicira Evanđelje u modernom razdoblju. Zbog toga 'vidimo Boga u drugim ljudima'. Krist je Bog u tom smislu što je bio savršen čovjek. stoljeća da je Isus bio samo čovjek. a da je narod Božji hodočasni narod – narod od siromašnih i tlačenih. Božja transcendentnost se zanemaruje. s neopravdanom pretpostavkom da mrtvi ljudi ne ustaju. koji je zaključio da je ličnost sama po sebi gotovo božanstvo. Promjena i događaji su konačni. kako ga je Isus mogao reprezentirati? Harvey Cox: Njegovo djelo Svjetovni grad je također radikalno. On smatra da je svjetovni grad ispunjenje Božje svrhe. Kao rezultat ovoga stava je njegovo apsolutno poricanje prirodne teologije i tvrdnja da se Bog apsolutno otkriva u Kristu. radikalno kršćanstvo (naročito pogodno za razdoblja krize nacističke Njemačke). P. Pod time se prvenstveno misli na proučavanje kako je svaki pojedini pisac Evanđelja ili izdavač (redaktor = urednik) oblikovao materijal do kojega je došao da bi se tim putem otkrili njihovi posebni teološki naglasci. kao što vjerujemo. već niz iskustava koje čine proces života. Na njega veliki utjecaj ima personalistička filozofija Martina Bubera. unutar koje se sve odnosi na Boga.Bonhoeffer stoga predlaže 'kršćanstvo bez religije'. M. Druga je tendencija redakcijske kritike dokazivanje da u Bibliji ne nalazimo jednu. aktivnog u svijetu. s obzirom da je vezan vremenom i prostorom. Luteranska ideja o Kristu u sakramentu (Bog je ograničen tijelom). On zapravo veli da je povijesnost Isusa osnova naše vjere. van Buren je pod tim terminom 'smrt Boga' mislio da je riječ Bog mrtva i da je jezik o Bogu prestao imati ikakav smisao. ispitivanje povijesnih činjenica može dovesti samo do stupnja visoke vjerojatnosti. fascinirano sekulariziranom verzijom ideje Božjeg kraljevstva. naime. onda znači da je sav naglasak stavljen na Boga kao imanentnog. On.). već se mora razumjeti unutar šireg konteksta povijesti kao cjeline. PANNENBERG iz Münchena je jedan od najznačajnijih teologa 70-tih godina. već mnogo teologija. pošto On omogućava da ljudi žive punijim životom. Počinje kao zdrava reakcija protiv grčke misli. koje je pošteđeno svega ovoga navedenoga. Fuchs iz Marburga. Ako je Riječ postala tijelom. Samo na ovoj bazi možemo odlučiti je li Isus bio božanski ili ne i ići naprijed. Opasnost takve tvrdnje leži u gubljenju Božje transcendentnosti i u štovanju Isusa kao čovjeka umjesto trojedinog Boga. Ovo je skoro antitrinitarno gledište. koja je prikazala Boga udaljenog i nepromjenljivog (gotovo kao ideja). Bornkamm iz Heidelberga i E. su svi bili 149 . a ipak nisu mogli izbjeći privlačnosti utopijskoga mesijskog kraljevstva. Marcuse. MOLTMANN Jürgen je iz Tübingena druga istaknuta ličnost (usp. tj. Thomas Altizer je u svojoj tvrdnji bio mnogo radikalniji (inspiriran Nietscheom. Ovo odgovara evolucionističkom gledištu. Vrlo je značajno da je naše stoljeće više od bilo kojega drugoga. Na križu se Isus poistovjetio s odbačenima i osporio status quo. to znači da povijesni dio izvještaja iz Evanđelja moramo uzeti vrlo ozbiljno. Van Buren: Godine 1960. Ti učenici su: E. ali završava odlazeći predaleko u drugom pravcu. Ali. Većinu ovih ideologija predložili su Židovi koji su. Tri struje su utjecale na njega: 1. je na istaknuto mjesto došla Bog-je-mrtav teologija. Ali oni kažu da Bog ne zna budućnost. Ovo je utjecaj katolicizma. Fromm i Bloch. On je reagirao protiv Karla Bartha shvaćajući povijesnog Isusa vrlo ozbiljno. Ona tvrdi da se za vrijeme utjelovljenja Bog nalazio samo u Kristu. stavljajući našu vjeru u Njega. Spasenje uključuje vjeru koja je društveno relevantna. On je također rekao da je Isus bio 'čovjek za druge' i da mi trebamo slijediti Njegov primjer. ako je Bog umro. okrenuli leđa ideji osobnog Mesije. On se oštro kosi s Bultmannom i njegovim sljedbenicima: poricanje uskrsnuća je pitanje stvarnog uskrsnuća. u svom djelu Evanđelje kršćanskog ateizma tvrdi da je Bog umro kada je Krist umro na križu. Neki od ranijih Bultmannovih učenika su iskazali više pažnje Isusu povijesti nego što je to učinio Bultmann. (koji će naslijediti Božju novu zemlju). 2. ne može dokazati ništa apsolutno. Egzistencijalistička ideja spasenja kroz akciju djela i ideja Martina Bubera da je ličnost božanska. 1965. Naravno. Bog skoro da je ovisan o univerzumu koji je vječan. koje je s Njim povezano. Spasiteljski Božji čin ne pripada isključivo 'povijesti spasenja' (Heilsgeschichte). G. Käsemann iz Tübingena. Pretpostavka 19. Tako reagira protiv transcendentnosti Karla Bartha. ali ih (upravo) ovdje zamjenjuje pouzdanje i vjera. Tako se usredotočuje na imanentnost Božju. (pošto je čovjek stvoren po Božjem obličju). Ovo podsjeća na 'spasenje kroz akciju' (egzistencijalistički pogled Andréa Malrauxa). I tako smo došli do vrste panteizma. Kada je ovo prilagođeno teologiji. Marks. Središnja pretpostavka Bonhoeffera je luteranska teologija križa. izgleda. Hegelom i Blakeom). a ne ga podsjećati na njegove grijehe.

RAHNER Karl i anonimno kršćanstvo: Rahner objašnjava izjave Vatikana. Isus je bio prvi komunist. osnovni problem je ugnjetavanje. temelji na marksističkoj analizi južnoameričke situacije. Bloch je bio liberalni marksistički filozof koji se ogriješio istočnonjemačkim vlastima i tako pronašao put na Zapad. Teologija oslobođenja To je uglavnom južnoamerički i rimokatolički fenomen.-1955. koje je proizašlo na drugoj episkopalnoj konferenciji u Južnoj Americi. Reagira na puko duhovno spasenje tako da odlazi predaleko u drugom pravcu i završava. protestanata i pravoslavlja. po vlastitoj želji. Smatra. mora biti na strani potlačenih i poniženih.) je bio jezuita koji je pokušao kršćanstvo prikazati kroz ideje evolucije. ne samo sa socijalnim.liberalni. Sve što se zahtijeva je 'moralno predanje'. Mi ne moramo krenuti od teologije ili od Biblije. Ovakav način mišljenja je utjecao na Svjetski savez crkava i na teologiju oslobođenja. kada je umro. Za života je. tvrdi da SZ i Isusovo učenje ne dopuštaju privatno vlasništvo – mi to do sada nismo razumjeli zbog toga. ubrzo poprima obilježje radikalnog pravca. a ne religiozno predanje. Moltmann nastoji vratiti eshatologiju u središte teologije. spremni smo slušati Bibliju samo onoliko. a Teilhard u smislu evolucije. Mora biti ekumenska i politička. ima veliki utjecaj u Svjetskom savezu crkava i u teologiji oslobođenja. Postoje tri moguća pristupa evoluciji: a) Odbiti je. uključiti se u rješavanje hitnih socijalnih potreba današnjice. bez obzira je li toga svjestan pa je zato anonimni kršćanin. Augustin je reinterpretirao kršćanstvo u smislu neoplatonizma. Oni su zainteresirani samo za ono što Biblija govori o socijalnoj pravdi (tu se npr. Crkva stoga treba sve ljude smatrati anonimnim kršćanima. jer čitamo Bibliju kapitalističkim očima). sekularizirani Židovi. Međutim. Pošto se ljudi mogu spasiti bez upućivanja na kršćansko Evanđelje. mogućnost spašavanja ljudi i van katoličke crkve. stoga im se sa zadovoljstvom priključuju marksisti. Ispravno vidi da se svaka kršćanska teologija gleda u svjetlu eshatološke perspektive. Ova teologija nade. Grijeh je. Bio je to Blochov sekularistički i marksistički pogled. Isus je bio prvi čovjek koji je postepeno zauzeo mjesto Boga i koji je. koji je prema sebi iskren. Teologija oslobođenja se. ali pod 'obnovom' podrazumijeva: Isus se sa svim svojim revolucionarnim zahtjevima mora smatrati glavom crkve. Umjereno gledište. Misiju smatra transformacijom svijeta u iščekivanju obećanoga novoga stvorenja.. može biti u stanju milosti) i u stvaranju norme od nje. već i političkim Evanđeljem. Po njegovom mišljenju. Njegova doktorska teza odnosi se na opravdanje vjerom i ista je kao doktrina u koju vjeruju protestanti. Crkva mora služiti oslobađanju čovjeka od rasnih razlika i svake vrste ropstva. te se zalaže za „Ujedinjenje“. već od našeg mjesta u svijetu (usp. zapravo. mir itd. ako crkva treba izvršiti 'misiju'. Rimu i Parizu. uglavnom treba izgraditi Božje kraljevstvo sada kroz socijalni napredak kao što je socijalna pravda. u evolucijskom smislu. Küng je bio imenovan službenim teologom na Vatikanu II. a ne državom.-): Studirao u Lucernu. tko nije čuo Evanđelje. Drugim riječima. Navodi pozitivne i negativne strane katolika. to su učinili njegovi prijatelji. Spasenje je ponovno protumačeno terminima političkog oslobođenja. koji je snažno utjecao na Moltmanna i čije je. Počela je analiziranjem južnoameričke situacije od strane radikalnih katolika. Rahner i njegovi sljedbenici su zaista poput suvremenih crkvenih očeva. koliko se ona slaže s Karlom Marxom. koji je došao na vlast nakon svrgnuća diktatora Somoze. neke od glavnih ključnih misli. onda mora biti obnovljena. Akvinski u smislu Aristotela. Marx – 'stvari kakve su') i naših vlastitih pokušaja da ga mijenjamo. ali se razočarao njegovim rezultatima. Hans Küng (1928. Moltmann dalje sam razvio. Kao i u procesnoj teologiji. Biblija je tako uzeta kao podesna alatka s kojom se pospješuje uzrok komunizmu. čije se izjave shvaćaju kao samo evanđelje. bio povučen i nije dozvoljavao da mu se tiskaju vlastita djela. Drugim riječima. Napisao je još jednu knjigu u kojoj je posumnjao u Papinu 150 . (prerušenog u društvenu stvar). čeznuo za uspostavom Božjeg kraljevstva ovdje na Zemlji. kao socijalni utopijski reformator. Bog je identificiran dijalektičkim. iskusio Kristovu milost. Ovaj treći stav je prihvatio Teilhard. b) Reći da i kršćanstvo i evolucija govore isto i c) reinterpretirati u smislu evolucije. Svakako da je slabost Rahnerova shvaćanja u njegovom vjerovanju u iznimnu mogućnost (da netko. definiran kao nezrelost. Teologija oslobođenja je odigrala veliku ulogu u sjedinjenju Nikaragve pod pokretom sandanista. Ali njegova posebna interpretacija eshatologije je postmilenijska. Većina predstavnika ove teologije je u Južnoj Americi. pogrešno skretanje. Teihard de Chardin (1881. koje se može riješiti oslobođenjem. On veli da je svaki. kako je naziva. crkva mora obilovati religioznom samilošću.

jer su više naglasili treći svijet i socijalnu službu. god. Danas mu je glavna preokupacija objavljivanje evanđelja onima koji ne idu u crkvu. Ova ideja je prilično skorog porijekla. a kasnije fizičkim zakonom. Pokušavajući obnoviti doktrinu o Bogu koji je dinamičan. čovjek susreta dijaloga i ekumenizma. Neki bi se (s pravom) pobunili i rekli da njegova teorija znači da je Bog napravljen na sliku čovjeka. Vatikanska tajna služba ga je stavila na crnu listu i izgubio je mjesto profesora katoličke teologije u Tübingenu. 3. ali nema nikakva razloga zašto bi se to kosilo sa dinamičnim karakterom njegovog odnošenja s nama. dok se zloupotrebe ljevičara prikrivaju. Naučni dokaz toga su. Pravoslavci. 6. 7. Filozofska baza bio je Hegel. st. Uppsali (1968. god. naročito pod utjecajem Karla Rahnera: u dokumentu je nedostajala vjera u Krista. CRKVA U TOTALITARNOM DRUŠTVU FILOZOFSKA POZADINA TOTALITARNE DRŽAVE Glavna ideja 19. Univerzalizam je postao standardnom doktrinom. Doktrina ne uzima u obzir Božji nad-um koji ide neizmjerno dalje nego mi to uopće možemo zamisliti.). st. kao i enavđeoski kršćani. Ključna osoba u ovom pokretu bio je Clark Pinnock. Vancouveru (1983. pošto su mnoge civilizacije težile gledanju unatrag. ta nada bila.). država je formirala posebno profesorsko mjesto zbog njega. pretvorena u zakon. time neizbježno narušavajući klasičnu doktrinu o Božjem suverenitetu. On smatra da dogme mora donositi crkveni Sabor. idealizirana. Ako je Bog vladar svemira. Illinoisu (1954. Slabost ove doktrine je u tome što ne uzima u obzir različite razine znanja u Božjem umu. Ne bi trebalo uopće spominjati da je njegovu teoriju toplo prihvatio karizmatski tabor. Tako je Nietzscheu bilo ostavljeno da nam pribavi moralne i religiozne implikacije ove teorije. Još ekstremnije izjave čule su se u Bangkoku na Konferenciji svjetske misije. Izdali su strože izjave o evangelizaciji. u inat privremene digresije ili nazadovanja. ali je ona promatrana kao uvjetna i korektna primjena razuma. zlatna vremena. tobože. a sav naglasak je bio stavljen na socijalni pothvat. 3. Desničari su konstantno osuđivani zbog zloupotrebe ljudskih prava. je bila vjera u progres. Svjetska povijest se tumači u marksističkom duhu.).). Postojao je stalan progres od nižeg ka višem. evanđeoski vjernici sumnjaju u Svjetski savez crkava zbog sljedećeg: 1. 4. tobože.). New Delhiju (1961. Božanstvo Krista nije definirano (ispuštena je definicija božanstva Krista iako mu se ustima služi). Najveći stručnjak za religije. st. 5. Evanstonu. Ove sjednice su bile održane u Amsterdamu (1948. koji su radili na ponovnom sjedinjenju denominacija. U biti je nemoguće razumjeti određene aspekte 20. Industrijska revolucija je također poslužila kao potvrda čovjeku toga vremena da je progres neizbježan.. Pinnock ide toliko daleko da čak kaže da Bog ne zna budućnost i to zato što se prilagođava nama. st. Bio je smatran povijesnim. Tako je tek u 19. OTVORENOST BOG-TEOLOGIJA: ovo se zasniva na arminijanizmu i želi ga razviti. bili potvrđeni Darwinom. SVJETSKI SAVEZ CRKAVA: Ova organizacija je bila osnovana 1948. ali su ipak pali pod utjecaj Svjetskog koncila. 3. Biblija nije prihvaćena kao nadahnuta. na kojima su se donosile sve važne odluke. u prošla. 2. koji se bavio odnosom kršćanske vjere u socijalnim. Pokret vjere i reda. bez upućivanja na Nietzschea. su se usprotivili. političkim i ekonomskim pitanjima. a poticaj je potekao od Svjetske misijske konferencije 1910. održane u Edinburgu. a njezino učenje se ne uzima ozbiljno. Svakako. Evanđelje je lišeno svoga izvornoga značenja. Do tada je bilo održano 6 generalnih sjednica. Međutim.). To je bilo tipično za 19. koje je postalo opijeno tim iznenadnim i brzim napredovanjem prirodnih nauka. a ne samo papa. Ovo je navelo evanđeoske kršćane da organiziraju svoju Konferencijsku misiju u Lausanni 1974. Progres je smatran automatskim i neizbježnim. ali je nastala od tri ranija pokreta. 151 . Vjera u progres se počela razvijati u doba prosvjetiteljstva. Ovi pokreti su bili: 1. iz toga proizlazi da zna sve od početka do kraja. Internacionalni misionarski koncil. Nairobiju (1975. 2. Zbog ovog stava. god. iako kršćanskim rječnikom. Pokret života i rada. U Uppsali su se počele donašati radikalnije odluke. u Amsterdamu. Koristi se kao glavna knjiga za podržavanje bilo koje iznesene teorije Svjetskog saveza crkava. a ekonomski dokazani Marxom.nepogrešivost i u kojoj on papu vidi u onoj ulozi koju je imao Petar kao pastor (pastir i sluga).

Nietzsche je uočio da je kršćanstvo izgubilo svoj utjecaj nad većinom Europljana i to 152 . Životinja se mora ponovno pojaviti i vratiti u džunglu. koji bi trebali biti eliminirani u borbi za opstanak. To što je ustvari Nietzsche rekao je. Svašta se može opravdati dok se unapređuje progres revolucionarnoga procesa. Tako čovjek postaje njegov Bog. Radi toga Nietzsche je želio od Europljanina bacanje u njegove okove i da ostave evoluciju tamo. On tvrdi da nema zakona – tj. koja nije restauracija božanske slike čovjeka. nego vrhunac jednoga evolucijskog procesa. 2. Na primjer. Nietzsche je oduvijek bio obožavalac Napoleona. a u biti – sve je to bila jedna sramota. Nietzsche je tvrdio da ništa nije istina i da je sve dozvoljeno. je prerušio samog sebe u tu moralnost. tj. izgleda. Oni su u crkvi nedjeljom na bogosluženju samo papagajski ponavljali i istupali kao da žive čedan život. što je u taj sistem unio moralni sistem izvan sfere psihologije – njegov sistem pomoću kojega je sudio sve ostalo. U francusko-pruskom ratu je služio kao vojnik u sanitetu. 4. on je vjerovao u uznesenje apsolutnog kroz njega samoga: u nasljedstvu je. Ali čak ni Nietzsche ne vjeruje u to. što se opet mijenja u odnosu na potrebe evolucije. razmnožavanje. ali je to ipak htio zamijeniti novom moralnošću. obožavanje Napoleona je pokazalo da obožavanje ratničkih heroja postaje novi trn. potakle: 1. kojeg je smatrao nekim nadčovjekom. Htio je pronaći dobar izgovor da bi razvlastio kršćansku moralnost. Toga radi. Nietzscheova vjerovanja o nasljeđu su bila uznemirujuća. sin luteranskog pastora. napravili sistem kršćanskog morala u želji za preživljavanjem i pobjedom jakog čovjeka. Nietzsche je uobičavao reći: 'Što misliocu ipak treba Božja hipoteza?' On je otišao dotle da je pohvalio amoralnost u službi evolucije. da su slabi. pošto je kršćanska vjera izgubila utjecaj na Europu. Takve osobe zadržavaju progres i moraju biti eliminirane. bilo je vrlo zastupljeno. Proračunao je da to zvuči kao pogrebno zvono za kršćanstvo. umirovljen je 1879. plemenitog divljaka ili plavu životinju. Fraza nam prije pokazuje gubitak vjere. Religija je neuroza koja daje upotrebnu mogućnost ovoj bolesti. a i za kršćansku moralnost.4). koja je vodila do more nacizma u Europi. Ovo očigledno nije tvrdnja klasičnog ateista. Godine 1889. gdje on treba otići. budući da je nemoguće djelovati bez ijednoga koda ponašanja. To je bio revolt protiv nominalnog kršćanstva u pruskom društvu. Bio je pod utjecajem teorije Charlesa Darwina i onim što je on smatrao da treba biti nihilistička implikacija teorije evolucije. zato što je 'rat otac svega dobrog'. Strah da Europa postaje sve dekadentnijom i da neće moći preživjeti. želio je pobjeći od konvencionalne moralnosti. Samo je u kraljevstvu. svoju psihologiju smatrao bez greške. Poslije rata vratio se učenju. To se moglo povratiti. pohlepno tumarajući za plijenom i pobjedom. Rat trebamo prihvatiti kao nešto pozitivno. On je vjerovao da je jedini način dolaska do neočekivanog događaja nadčovjeka. Nietzsche je učinio psihologiju osnovom svoga pristupa problemu. mjesto gdje istinski život počinje. a na preporuku Ritschla. Europljanin. Ova ideja je vrlo duboko utjecala na europsku moralnost svojim izgledom da opravdava bezobzirnu konkurenciju (kapitalizam). Ništa nije istinito zato jer sve ovisi od potrebe vrste. Moralni standardi su se već pokazali relativnima i zavisnima od promjenljivih faza evolucije. Ali njegova zabluda je u tome. Iza takvih tvrdnji se pojavljuje avet nacističkih plinskih komora. Slabi se moraju podčiniti onima koji su jaki. koji razlučuju dobro i zlo (Postanak 3. glavni dio o ideji da opstaju samo najsnažnije jedinke u borbi za opstanak. postaje profesor na Univerzitetu u Bazelu. da je svojim uvidom u psihologiju otkrio. Ali zašto od Europljanina? Zato što je Nietzsche bio Europljanin. Ovaj način mišljenja zvuči poznato s ovim: Otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi. Čovjek mora stremiti ponovno da postane krvoločna grabljivica. Zagovarao je ideju o nadčovjeku. oslobađanje loze vladajuće rase i sputavanje loze svih ostalih. četiri stvari su ga. zato što je postao bolesna bogalj životinja. bespoštednu klasnu borbu (komunizam) i nemilosrdni nacionalizam (nacističku doktrinu). jer je upravo na toj točki kršćanstvo propustilo obratiti Europljane: biti heroj ostao je najveći cilj čak i u Srednjem vijeku.NIETZSCHE I NACIZAM Fridik Nietzsche (1844.): Rođen u Prusiji. To je teorija evolucije plus Nietzscheova aplikacija. kaže Nietzsche. Imao je briljantan um. je poludio. 3. U osnovi. koje je iznad dobra i zla. kada je čudan ideal o viteštvu kombinirao kršćanstvo s idealiziranjem borbe. na primjer. sterilizacija kriminalaca i uništenje milijuna osoba koji ne pristaju u svoju okolinu. da bi se jaki čovjek mogao razviti u nadčovjeka. Nietzsche je tvrdio da je Bog mrtav. divna plava životinja. a time i razvlastio Boga. Zgadilo mu se licemjerje koje je susreo kod takozvanih kršćana. Odgajanje ne može učiniti tako nešto.-1900. Darwinova teorija.

a podrška radnika i seljaka je bila prilično mlaka. Umjesto Boga – postoji ništa. Godine 1930. koji je počeo imenovanjem Reichsbischofa. Hitlerova mržnja prema crkvi je u prvom redu bila politička: on je zavidio katolicizmu zbog moći koju ima nad sljedbenicima. imenovanjem ministra za crkvena pitanja. Protestanti su prirodno bili privučeni nacizmu kao reakciji protiv nepovoljnog status quo. nije bio impresioniran. 19. 7. sa svojih oltara. 14. koji su pokušavali biti bolji nacisti od samih nacista. a prezirao je protestantizam zbog nedostatka jedinstva i autoriteta. ali Hitler. Narodna Reichskirche kategorično prisvaja isključivo pravo i moć nadzora svih crkava unutar granica Reicha. Ali nacisti nisu uspjeli postići punu podaničku vjernost vojske i svećenika.. Biblije i slike svetaca. Na dan njenoga utemeljenja. S lijeve strane oltara stavlja se mač. Iako je Hitler bio rođen i odgajan kao katolik. a time i Bogu. (preneražena porazom). st. posebno teološki konzervativni. se u crkvi pojavila otvorena pronacistička stranka. Protestantska je crkva od godine 1918. ostala sumnjičava prema novoj republici. visoki Hitlerov dužnosnik i. najsvetija tj. predvodio je u namjernom povratku poganstvu. Mein Kampf. Ovom odlukom iste postaju narodne crkve njemačkoga Reicha. Führerov izaslanik za intelektualnu i filozofsku izobrazbu Nacionalsocijalističke partije. Mnogi su protestanti. 153 . Narodna Reichskirche izjavljuje kako je njoj. previdjeli antisemitsku i pogansku stranu nacizma dok su slavili Hitlerov antikomunizam i zagovaranje 'pozitivnog kršćanstva'. To je osnova ateističkog egzistencijalizma koja se kasnije morala uhvatiti u koštac s teologijom. Narodna Reichskirche uklonit će. napustio je sve kršćanske principe. i u dvije je godine uspostavio veću državnu kontrolu nego što je to uspjelo Mussoliniju. Reichsbischof je bio Ludwig Müller. gubitak vjere mora obavezno ostaviti prazninu u samom srcu naše civilizacije. izdvajamo nekoliko najvažnijih: 1. koji su željeli potpuno ukidanje kršćanstva. sva raspela. Imao je simpatija prema tadašnjoj svjetovnoj filozofiji. nastojao je steći obje crkve u svojem rastu prema vlasti. 18. Narodna Reichskirche nema pisare. 30. Nacistička je vlada svoje nakane izložila u programu od 30 točaka tzv. a time i njemačkome narodu. koje je naveo ovaj pogan. kapelane ili svećenike. ali nikako kraj Boga. za protestante je najveća privlačnost nacizma bila u njegovom antikomunizmu. među ostalim. Narodna Reichskirche odlučna je iskorijeniti tuđe i čudne kršćanske vjere uvezene na njemačko tlo u zloslutnoj godini 800-toj. se pobrinula za odvajanje crkve od države. katedrala i kapelica. tijekom rata. NJEMAČKA CRKVA POD NACIZMOM Hitler je na vlast došao godine 1933. čime su prostituirali protestantsku religioznu baštinu Njemačke. (koji je prezirao religiju). 13. kršćanski križ se nepovratno uklanja iz svih crkava. svastikom. jedan opijum koji će odumrijeti. Kako je europska civilizacija bila oslonjena na koncept Boga. Nacisti su bili vrlo lukavi u prilagođavanju vlastitim ciljevima religiozno-zvučećeg rječnika i uzbudljive glazbe. Svakako. Ona ne samo da sadrži. već i utjelovljuje iskonske moralne odredbe za sadašnji i budući život našega naroda. ali je Katolička crkva još zadržala privilegirani status. on nije nikada formalno prekinuo svoje veze s crkvom. Crkva njemačkih kršćana: Godine 1933.specijalno nad većinom intelektualaca. vođa njemačkih kršćana. Narodne Reichskirche (Narodne državne crkve). propovjednike. U njoj riječ imaju govornici Reicha. Na kršćanstvo je gledao poput marksista: potpora za stare ljude. a završio je 1935. je postojao povećan pritisak za centraliziranom državnom kontrolom crkve. te se zamjenjuje jedinim nepokorivim simbolom. upravljali socijalistički i katolički političari. Kršćanstvo je prezirao kao odveć slabo. U svemu tome je moguće vidjeti sotonsku suptilnost. Weimarska konstitucija iz godine 1919. No. kako im se činilo. niti je bio ekskomuniciran. Ipak. Na oltarima smije se nalaziti knjiga koja je njemačkome narodu. 5. Taj je program. sastavio Rosenberg. pošto je radije slušao ekstremiste u svojoj partiji. Iz trideset točaka. knjiga Mein Kampf najveća među svim knjigama. kojom su. bez obzira na njihove mane. (pod utjecajem Nietzschea) i njegovim vrijednostima. Narodna Reichskirche traži trenutačni prekid tiskanja i dijeljenja Biblije u Njemačkoj. Oni su također bili krajnje vješti u davanju religioznog prizvuka svojoj propagandi. i to je najznačajnija činjenica 19. Moguće je da je to kraj kršćanske civilizacije.

ali je papa godine 1937.. ali je sve više i više za sebe prisvajao životni stil viktorijanskog buržoaskog gospodina. žalost se uvlači u naše domove. a kada. Ukoliko govori o miru. i u hramovima posvećenima tom redu će stajati. (napisao ju je uglavnom Karl Barth). Himmler. je rekao: "Nećemo se zaustaviti dok ne iskorijenimo kršćanstvo". figura veličanstvenog. a u Rusiji tisuće dnevno pogiba. zapravo. razoriti moć i proletarijata i srednje klase. Ali.Krist je k nama došao putem Adolfa Hitlera. Hitler je na to reagirao oprezno. Posebno su nerado nacisti išli protiv istaknutih svećenika (8. Dosta je očito da je Hitler bio svjesno u savezu s mračnim sotonskim silama i u mnogim je slučajevima pokazivao znakove demonske opsjednutosti. godine. da su to stvari o kojima čak ni on sam sebi ne smije dopuštati govoriti. čiji se prvi tom pojavio 1867. Vrijeme je žetve. a moć mu je malaksala. Našao sam jedan Red. ona je iznijela svoje teološke osnove poznate kao Barmenska deklaracija. potičući agitaciju kod radnika i pišući Kapital u Britanskom muzeju. Danas znamo da je Spasitelj došao. godini mnogih revolucija. U Engleskoj je svoje slobodno vrijeme podijelio na dva dijela.000 od njih su bili poslani u logore. ni Goebbels ne broje naše mrtve. Oboje su izmišljotine Židova. U svojim posljednjim godinama. i (nakon njegove smrti). sveta noć. sve je svjetlo. misli na snagu zla. i naći novi poredak društva sa zapovijedima demonskih glasova koji su govorili kroz Hitlera. konačno.. Tomovi 2 i 3 nisu nikad završeni i trebali su biti izdati posredstvom Engelsa poslije Marxove smrti. izdao encikliku u kojoj je osudio 'to novo poganstvo'. Stoga se svim razumnim mjerama treba boriti protiv države terora koju su ustanovili nacionalsocijalisti. koji je ikada pogodio čovječanstvo. nepokolebljiv u borbi.Imamo samo jednu zadaću. konzervatizam i nacionalizam su većinu ljudi sprječavali da se javno zauzmu za demokraciju i individualna prava. Godine 1944. biskup je bio vođa protesta pa je Hitler odustao od svog eutanazijskog programa. i protiv volje su postali upleteni u antihitlerovsku zavjeru.. Svaka je riječ.. sumnja u postojanje demonskih snaga posve krivo shvaća metafizičku pozadinu ovoga rata. Hitler se na ovom mjestu zaustavio s primjedbom. stalno brine za nas. Samo Kancelar. nadgleda Njemačku i dan i noć. Ovo je. Studirao je filozofiju na univerzitetu i kasnije postao novinar. nacisti su nastojali podiči svijet iz njegove poremećenosti. koristi ime Svemoćnoga tada. Katolička crkva: U početku su katolici bili za taj novi pokret. su bili svjesni svoje političke odgovornosti. koji je imao tvornice u Engleskoj.. kako ne bi izgubio previše katolika. dopuštao kroz dulji vremenski period. kao statua za štovanje. prvom lideru SA. Jednom prilikom je Hitler rekao Rauschningu: Reći ću ti tajnu. a ne kršćani (pastor Leutheuser). biti Nijemci. Godine 1934. Antikristovih poslanika. zajedno s nekim liberalima. (npr. koji su postali luterani u želji da izbjegnu mučenja od strane vlasti. još uvijek. Dok Hitler laže svima čije je najveće blago poslao u besmislenu smrt. vlasti ga izbacuju iz Njemačke pa je tako dobio izbjeglički azil u Engleskoj. Te iste godine je zajedno s Engelsom napisao Manifest komunističke partije." MARXIZAM I RUSIJA Karl Marx (1818. Boljševizam je kršćansko nezakonito dijete. ali ni jedna od njih nije uspjela izazvati očekivanu revoluciju proletarijata. Bonhoeffer). dakle. kao npr. Rekao je: Najteži udarac. od kojih 250 nisu preživjeli. Marx je. bio je dolazak kršćanstva. Godine 1941. paloga anđela Sotonu. Najviše je bila upravljena protiv poganskih iskrivljenja 'njemačkih kršćana'. posebno pri mahnitanju u svojim govorima. (npr. a odbacila ju je i većina protestantskih vođa. Nekoliko njenih članova. Prema Ernstu Röhmu. ulazak komunizma preko 'nenasilnih' demokratskih sredstava. Marx je očekivao završnu krizu koja 154 . Njegova su usta smrdljiva vrata pakla. Stvarna lica nacizma: Hitler je izjavljivao da je čak i kršćanska vjera židovska spletka.000 pastora je bilo bačeno u zatvor. Hitlerov cilj na dugi rok je bila potpuna i trajna destrukcija kršćanstva. sve je mirno.. na Sveučilištu u Münchenu brat i sestra Scholl raznose izvrstan traktat: "Ni Hitler.. su neki katolici.-83. Nakon bitke za Staljingrad. od kojih je 21 poginulo mučeničkom smrću.. Hitlerov suradnik. Iza konkretne. misli na rat. križ u našim srcima. bili uključeni u julsku bombašku zavjeru. U 1870tima je Marx zadržao svoje revolucionarne ideje. U 1848-oj godini. Friedrich Engels. koja izlazi iz njegovih usta. laž. 1886.) rođen u Njemačkoj od roditelja židovskog podrijetla. a žetelac već kosi zrelo klasje. Von Stauffenberg). borba protiv demona. Nezavisna konfesionalna crkva: Mnogi protestanti su postali zabrinuti zbog pojačanog miješanja partije u crkvene poslove te su uveli jednu alternativnu crkvenu upravnu strukturu poznatu kao Konfesionalna crkva (osnovao ju je propovjednik Niemöller). materijalne percepcije te svih činjeničnih i logičnih promišljanja stoji iracionalno. Bonhoeffer. na najbogohulniji način.Pronacistički Krčani su izlazili s nekim uznemirujućim parolama kao: Svastika na našim prsima. Uznemirila je Gestapo. Nacistička verzija Tihe noći ide ovako: Tiha noć. nakon čega su katolici trpjeli povećane restrikcije. Ekonomska kriza se pojavila 1857. Oko 3. postaje njegov glavni pomagač i financijer. Tkogod. samoodređenog Boga-čovjeka. sin bogatog njemačkog industrijalca.

lenjinizam se ne zadovoljava ostavljanjem dijalektici da uzme svoj smjer. Tvrda linija tumačenja je pobijedila meku liniju. prije ili kasnije. U 19. d) Revolucionarno francusko mišljenje kao i mnogo radikalniji zaključci iz 18. Mnogi elementi marksističke teorije za koje se mislilo da u originalu pripadaju prelaznoj fazi društva. (ako ne i permanentne) uloge partije i imperijalizma. je li vrijeme ideološki sazrelo ili ne. bila uključena i pravoslavna crkva. Marxizam kao takav. c) Primitivni kapitalizam primijećen u Engleskoj početkom 19. glavni 'maher' iza pozadine svemiru) u Bibliji. Njegova sljedeća interpretacija ekonomije je bila jako obojena njegovim radikalnim stavom. nego želi intervenirati da bi doprinio burnoj revoluciji. a ne i totalni pogled na svijet. Tako su boljševici pod Lenjinom trijumfirali nad umjerenim marksizmom (menjševici). Lenjin je vrlo blisko bio povezan s doktrinom središnje. i 20. To je zbog toga što su na njega utjecale neke filozofske pretpostavke i to je element koji ga dovodi u konflikt s kršćanstvom. budući da je posjedovao sve spise koje je Marx ostavio iza sebe. Ukoliko je Bog mrtav. dok je oko njega bio naglašen kršćanski pijetizam kao pogled spasenja izražen u individualnim terminima i koji se tiče drugog svijeta. zato jer je rat posljedica kapitalizma. CRKVA U RUSIJI u 19. 3. tako da ga može promijeniti svojim vlastitim pokušajima. ona je uzrokom njegovog prihvaćanja unaprijed određenih izvjesnih materijalističko – filozofskih pretpostavki. koja se otuđila od crkve i pripremala ljevicu za revoluciju. Hegelova dijalektika je u osnovi pogansko razvodnjavanje verzije doktrine Riječ (Logos. U to je. umire Marx. koja se obožavala kroz Lenjina. onda nema grijeha. marksizam je neizbježno došao u konflikt s kršćanstvom. naročito Bogu. i tako je klasičan marksizam došao u zajednicu s violentnom revolucionarnom ruskom tradicijom 19. marksizam je bio usko povezan nacionalnim interesima sile Sovjetskog Saveza i nametanja ruskog tipa društva. b) Filozofija 19. On insistira da bude totalni svjetski pogled. Drugim riječima. religija je preslika kapitalističkoga načina proizvodnje. da ga se učini odgovornim za svijet. strogog antiklerikalca. naročito gledano na rusko društvo. koji je vidio spasenje u kolektivnim i materijalnim terminima. Ovo se uglavnom dogodilo zbog političkih okolnosti. Nakon Marxove smrti. (čovjek projektira svoje frustracije i žudnje izmišljenoj osobi – Bogu). nema sotone i nema krivice. 2. neovisno od toga. Bog drži čovjeka u nevolji i uvijek ga podsjeća na grijeh. Marxizam je u biti ateističan: Marx kaže da čovjek ne može biti svoj gospodar sve dotle dok duguje svoju egzistenciju nekom drugom. blokiranja zapadnih interesa u Trećem svijetu u želji ubrzanja pada kapitalizma. marksizam se razvio u totalni pogled na svijet pod utjecajem takvih ljudi kao što je bio Engels i Karl Kautsky. od kojih su 155 . Za to postoje sljedeći razlozi: 1. stoljeća u Njemačkoj (hegelijanizam ispražnjen idealizmom) i radikalizam (od mladih hegelijanaca čiji je cilj bio smrviti društvo). Dalje. postaju stalni i institucionalizirani. Ipak. Kako je moguće da se marksizam združio s totalitarnim sistemom? Ipak. 2) Rast ruskog nacionalizma i kolonijalnog širenja prema Aziji. Iz Rusije je marksizam izvezen u svojoj ruskoj formi. država). Marx je bio žestok antiklerikalni radikal prije nego što je izložio svoju teoriju. zahtijevajući totalnu odanost. st. Marxizam je trijumfirao eventualno u Rusiji. Potrebno je samo osporavanje Boga i čovjek dolazi na prvo mjesto. (tj. koji se zove marksizam-lenjinizam. st.. st. Kasnije je Staljin trijumfirao nad Trockim i ostavio svoj pečat na komunističkoj teoriji u obliku njegove doktrine o jednoobraznom putu u socijalizam i u teoriji vode će partije i vodeće nacije u izgradnji socijalizma. partija.. i Engels postaje njegov službeni tumač. francusko prosvjetljenje plus Rousseauovi optimistički pogledi čovjekove prirode. Marx je prvotno inzistirao da je njegova ideja bila samo metoda. koja je oduvijek praktično bila totalitarno društvo. st. nisu svi intelektualci bili protiv crkve. Prema Marxovom gledanju. među kojima su bili Bernstein i Rosa Luxemburg. Ateizam je u osnovi jedan pokušaj da se čovjek oslobodi krivnje. stoljeću se u ruskom društvu događa sljedeće: 1) Rast zapadnog liberalnog mišljenja među inteligencijom.će se pretvoriti u rat između velikih sila. koja je prevela Bibliju i liturgiju na velik broj narodnih dijalekata. Porijeklo marksizma: u osnovi je mješavina: a) Marxovog naslijeđenog židovskog pogleda na svijet. protumačen od većine ljudi. danas nije zadovoljan s tim da bude samo ekonomska teorija. Pravoslavna crkva je dala nekoliko izvrsnih kršćanskih mislioca. Godine 1883. prije ili kasnije. Kao totalni pogled na svijet. naravno.

Sredinom stoljeća. On se zatim vratio u Petrograd. Na nesreću. No. Bio je mističar koji je stalno odgađao. Sam Aleksandar I. Radstokovi sljedbenici.. U vrijeme Prvoga svjetskog rata. koji su slijedili bratski model. pod Kerenskim. U siječnju 1918.-1907. bio prisiljen napustiti Rusiju zbog svog evangelističkog stava. dopustio evangelikalcima obavljanje službe po vlastitoj savjesti.neki bili poznati pisci: Komiakov. ruski su kršćani postali poznati kao stundisti. koja je odbacila evanđelje u korist praznovjerja tadašnje pravoslavne crkve. premda već krajem 18. je imenovao Podebonosteva kao svog ministra za vjerska pitanja. Posljednjih godina njegove vladavine. posebno je sramotio crkvu. U 1879. stoljeće. Ali se čitava situacija promijenila kada su u listopadu na vlast došli boljševici. Nikola II. Nikola I. Daleko od toga da je crkva prionula uz ancien regime. Veliki broj svećenika je bio nezadovoljan crkvom i zahtijevao je da Koncil predstavnika zamijeni Podebonosteva. opasan utjecaj na kraljevsku porodicu. Posjećivali su Bibelstunde kod njemačkih kolonista. (20 000 komad). monah i pustolov. U taj su Koncil bili izabrani svećenici i laici iz različitih biskupija. a praktički je vodio sve bitke. g. S vremenom su se baptisti na Kavkazu i mnogi stundisti u Ukrajini okupili i osnovali Ruski baptistički savez. On je odmah nakon dolaska na prijestolje. možda. pod Aleksandrom II. Dostojevski i Solovjev. Gruzija je bila kao današnji Sibir. ali ništa nije činio za reformu. zbog toga je mogao držati u šahu hemofiliju kraljevskog sina. Za metropolitena u Moskvi je bio izabran Tihon. Komunisti su tvrdili da je crkva oruđe vladajuće klase.82. ali pod Nikolom I. dolazi na vlast. Car je postepeno pao pod utjecaj Raspučina (čije i samo ime znači 'pokvaren'). Raspučin je također član ovog pokreta. politiku i državne poslove vodila je uglavnom carica Aleksandra i njezini favoriti. bila je to crkva naroda. I kao posljedica toga. zahvaljujući njemu. upravo u tom periodu se obratio Frederich William Baedecker (1823. uzimao je sve telegrame od generala s fronte i odgovarao na njih. On se specijalizirao i za posjećivanje kažnjenika. jer je pravoslavna crkva utjecala na državu neka zabrani svako pridobivanje na druge vjere. činilo mu se da je ta vjera revolucionarna pa će vjerojatno potresati temelje religije i države. zbog povećane stege trpjeli su i evanđeoski kršćani. Kasnije je imao koban. Nakon Februarske revolucije. je određeno odvajanje 156 . ona je tu priliku iskoristila za reformaciju na demokratski način. Ona je u početku bila koncentrirana na planini Atos u Grčkoj. stoljeća nastaju molokani. Godine 1805. bili su vrlo aktivni i širili su se posebno u Ukrajini. Od 1881. počeo uvoditi reakcionarni sistem carskog samodržavlja. gdje su se smjestili mnogi Nijemci i Nizozemci – posebno uspješni su bili baptisti i menoniti. biskupe biraju biskupije. je milijun Židova bilo prisiljeno pobjeći iz zemlje. i uskoro je osnovano 250 njenih ogranaka. instrument propasti carske obitelji. je osigurala propast njegove politike. iako im je službeno zabranjeno obraćenje drugih. Usprkos progonima. stoljeću dogodila se i važna monaška obnova. Britansko Biblijsko društvo je bilo ohrabreno u Rusiju slati svoje predstavnike. Neki su se vratili na kršćanstvo nakon što su prihvatili marksizam: Berdjejev i Bulgakov. je car Aleksandar I. Bio je starets. je njen prvi obraćenik bio kršten. Ovo je bilo doba staraca i najveći od njih je bio Serafim iz Sarova. Koncil je odobrio novo ustrojstvo crkve: ponovno osnivanje patrijarhata. Jedan je od njegovih obraćenika.) preko lorda Radstocka u Engleskoj. Revolucija iz 1905. koji se u stanovitom smislu mogu smatrati njenim pretečama. Jedan od tih staraca se zvao Serafim iz Sarova koji je bio. laici sudjeluju u upravljanju crkvom na svim razinama. 4) U Rusiji počeci evanđeoskog protestantizma padaju u 19. Ustvari. Podebonostev je na tom položaju bio od 1880. Kerenskijeva privremena vlada je dopustila crkvi sazivanje Koncila. Svojim spletkarskim utjecajem na dvoru. 3) U 19. Godine 1894. baptisti su bili legalno priznati. mlađi brat i prijestolonasljednik Aleksandra I. osnovali su Evanđeoski kršćanski savez. Prijetnja revolucije je sve nepravoslavne grupe dovela u još teži položaj.. Car Aleksandar III. bili su katastrofalni rezultati! Sam Raspučin je očito bio demonom opsjednuti monah. u kojoj su mnogi članovi ruskih sekti (kao molokani i duhoborci) bili izgnani i ovo su bili ljudi najotvoreniji prema evanđelju. tokom bogosluženja Raspučin je iznio svoje čuveno proročanstvo o rođenju sina – kralja. nije bio naklonjen novoj vjeri. dok je u stvari tadašnja crkva od te klase bila otuđena. Njemački Baptistički misionarski pokret započet je u Gruziji i 1867. g. ali tek godine 1917.. obratio se kontaktima na zapadu s gospođom de Krüdener. obratilo mnogo pripadnika aristokracije. gdje se. gdje je monah Pajsije stavio naglasak na stalnu molitvu i poslušnost starješini i starcu. pripadao je grupi koja je prakticirala intenzivan asketizam i kojoj je bio pripisivan dar izlječivanja. Do realizacije toga je na koncu ipak došlo. kasnije kanoniziran. godine. a cjelokupna Biblija 1876.1906. kanoniziran. pukovnik Paškov. Pod njegovom je vlašću gušeno sve što nije bilo smatrano 'pravoslavnim'.. g. Prvi ruski Novi Zavjet je bio izdan 1822. U kolovozu 1917.. Prvi sinodalski (pravoslavni) NZ je bio izdan 1862. štampanje je bilo prekinuto zbog ograde pravoslavne crkve. Do progona je dolazilo.

Tihon je za vrijeme gladi 1921. Oni su bili slobodni samo služiti u crkvama. ali Tihon nije dopustio izručenje posvećenih objekata. Godine 1943. oko godine 1939. stoljeću? Izvori evanđeoskog pokreta sežu u 19. Ti ljudi su se vratili u Rusiju upravo u vrijeme kada je započela nova sloboda za evangeliziranje. Sergije je bio otpušten iz zatvora.. Godine 1945. Bili su u mogućnosti tiskati oko 25. Ali. pa sve do Staljinove 'čistke' 1928. nakon godinu dana provedenih u zatvoru. Godine 1927.000. Moto njihovog rada je bio: 'Prenijeti Krista poganima i muslimanima koji žive u SSSR-u'. Tek nakon revolucije 1905. proučavanja Biblije. Njemački misionari su radili među disidentskim izbjeglicama u Kavkazu i njemačkim doseljenicima u Ukrajini.crkve od države. država koristi pravoslavnu crkvu za promicanje sovjetskih mirovnih inicijativa i za hvaljenje životnih uvjeta u SSSR-u. sva je crkvena imovina bila konfiscirana kako bi se ublažila nestašica. Živa crkva (renovacionisti) bila raspuštena. prekinuo sve kontrarevolucionarne veze. bila na rubu propasti. ni sve to nije uspjelo popraviti položaj crkve u očima države. Crkveno vlasništvo je konfiscirano. nije smjela držati molitvu. što je godine 1860. je oformljena Legija militantnog bezboštva s ciljem širenja antiklerikalne propagande i ateizma putem radija. stoljeće. Prvi svjetski rat je ruskim ratnim zarobljenicima u Njemačkoj omogućio da čuju Evanđelje. Kruta primjena antireligijskih zakona. mučenja i strijeljanja. Crkveni službenici su organizirali demonstracije i oružani otpor. Godine 1925. vidio je kako crkva može dobro pomoći pri integriranju teritorija stečenih za vrijeme rata. iznio je deklaraciju lojalnosti prema sovjetskim državama. Crkvama i sektama su zakonska prava bila uskraćena. To se sve dogodilo zbog toga što je Staljin uvidio vrijednost crkvenog doprinosa javnom moralu u ratu. predavanja i muzeja ateizma. Tek kada je došao II. potvrdio vlast u njenoj bezuvjetnoj zakonitosti i priznao ranije donošen sovjetski Zakon. Godine 1923. Broj baptističkih zajednica se povećao na 4. uputio apel stranim crkvama za pomoć u novcu. prihvatio prosovjetsku liniju Žive crkve. Veliki broj ruskih menonita emigriralo je u SAD ili Kanadu 1920-tih godina. u Rusiji bilo 150. Tada je Sabor narodnih komesara odredio odvojenje crkve od države. U tom je kritičnom trenutku grupa svećenika objavila svoje neslaganje s Tihonovim zapovijedima. ali je još uvijek bila oštro nadgledavana od države. (oni su u Rusiji danas poznati kao evanđeoski kršćani). narastao je Bratski pokret. samo teoretsko) crkve da se angažira u propagandi. Oba pokreta su se morala hrvati s despotskim pravoslavstvom. Tihon je umro 1925. Staljin je promijenio svoju taktiku prema crkvama i dopustio pravi izbor novog patrijarha. kao i sekularizacija odgoja. je pravoslavna crkva imala najbolju poziciju od vremena revolucije. Tisuće i tisuće su napustili crkvu u znak protesta protiv ove deklaracije i osnovali Pravu pravoslavnu crkvu. primljen novac odmah je prisvajala vlada. Od tada se crkva nije smjela angažirati niti u socijalnom ni u dobrotvornom ili obrazovnom radu. Iz truda koji je lord Radstock uložio u petrogratsku aristokraciju i druge. Ali. Rusko pravoslavstvo je. (Koncil). Godine 1929. Neki su se pobožni pravoslavci vratili u crkvu. godine je došlo do intenzivnih progona. Država je uspostavila potpunu kontrolu nad crkvenim izabranicima i propovjednicima. Obraćenika je bilo oko 2. mogla je crkva i dalje koristiti svoj prostor za službu. koja je sudbina evanđeoskih kršćana u 20. To je bio izvanredan period slobode i evangelijske ekspanzije. evangelikalci su iskusili slobodu od progona. je crkveni Sabor. odgovorio ekskomuniciranjem državnih vođa. a baptističke i evanđeoske denominacije opustošila. osnovan godine 1874. ateističke propagande i Staljinovog terora je luterane čak zbrisala. no.000 157 . Biblijska škola je bila organizirana za one koji su se obratili. Tisuće svećenika bilo je zatvarani ili likvidirani za vrijeme kolektivizacije agrikulture i Staljinovih čistki.000 evangelikalaca i da se za sljedećih 7 godina njihov broj povećao pet puta. Patrijarh Tihon je na spomenute 'mjere' nove vlasti u veljači 1918. je bilo ukinuto ranije pravo (naravno. Naslijedio ga je metropolit Sergije.. ne želeći da crkva dobije na ugledu pomažući gladnima. koje je podržavala država. a patrijarhalnoj crkvi je dopuštena obnova. a neki su ostali u ilegali. Oko 1930. Osim toga. čak nije smjela davati materijalna dobra svojim članovima. a ona je bila lišena pravnog postojanja. dovelo do osnivanja Baptističkog pokreta. svjetski rat. kasnije i promicanju sovjetskih teritorija stečenih za vrijeme rata te promicanju sovjetske vanjske politike. sastanke za žene ili sastanke za mlade. je u sklopu realiziranja taktike. Prema procjenama izgleda da je oko godine 1917. To je pravoslavnu crkvu učinilo potpuno nedržavnom i izbrisalo svaki trag religije iz državnih i privatnih škola. Ti su svećenici osnovali Živu crkvu. koji je trajao od revolucije 1917. pozvali su na obnovu monarhije. kao institucija. Rezultat toga su bili žestoki protesti.000. godine pa nadalje. priznao je jednakost svih religioznih grupa pred zakonom i dopustio im je slobodu službe 'tako dugo dok ne narušavaju javni red ili se ne sukobe s pravima građana'. Samo tamo gdje su to lokalne vlasti dopuštale. Od 1953.

a odbijaju se i registrirati. godine 1962. Samo 1961. naravno ako je previše revan. Olakšica je došla tek s II. Jedan od rezultata Hruščovljeve kampanje je bila podjela među evanđeoskim protestantima s obzirom na to hoće li se nastaviti podređivanje svojih aktivnosti državnim ograničenjima ili ne. srodan pravoslavnoj crkvi i u drugim predjelima sada mrtvog Sovjetskog Saveza. narastao sa 147 (1977.) čak na 400 (1982. ali ovaj je bio uglavnom unitarni (samo Isus). Ozbiljni planovi su doveli čak do toga da se mislilo na izgradnju jednog evanđeoskog grada u Sibiru kao kršćanskom doprinosu razvoja tog kraja.000 krštenih članova. a imaju i svoju vlastitu pentekostalnu denominaciju.000 registriranih zajednica s oko 350. danas su svi vođe CCECB-a ili u zatvoru ili u izgnanstvu ili u ilegali. Na mnogim su mjestima napredovali pokreti mladih dviju evanđeoskih unija. posebno među mladima... istinski su tek velike staljinističke čistke 30-ih godina privele evangelikalce.. Godine 1962. koja je završila 1953. komunistička država počela poduzimati akcije protiv njega. metodična i proračunata. Oni su jedna od najprogonjenijih skupina obzirom na to. Evangelsk. U to je vrijeme (1921. Godine 1944. Mnogi su bili ili ubijeni ili deportirani s milijunima drugih. koja je bila sistematski pokušaj osakaćivanja i na koncu ukidanja utjecaja religije. prijavljenu i stoga pod restrikcijom. davanja materijalnih dobara iz zajedničke blagajne. ruska vlast je uvodila novu legislativu protiv takozvanih sekta. AUCECB je po svojim crkvama poslao okružno pismo u kojem su im dane direktive. da ih prisiljavaju da se registriraju i pokore državnoj kontroli.422. S padom komunizma. iako nisu baš bili zadovoljeni ovim kompromisom! Masovno evangeliziranje je opet započelo pa je godine 1948. svjetskim ratom. 158 . a posebno u selima odakle su izvještavali da imaju više uspjeha od komunističkog saveza mladih (Komsomol). postojalo oko 4. Ustvari. Baptističkog saveza mladih i Evanđeoskog saveza mladih (Bapsomol i Hristomol). komunisti su bili angažirani za dvije teške borbe: Građanski rat i svladavanje pravoslavne crkve. Na vrhuncu antireligijske kampanje. kada je Staljin umro. Ali je 1948. je 'proizvedeno' 355 knjiga znanstvenog ateizma s totalnom cirkulacijom od 5. Neoficijalni (Iniciativniki) se ne pokoravaju državnim restrikcijama vlastite evangelizacijske aktivnosti. koje su potpuno nekarakteristične za žitelje gradova). kao denominaciju. izdanim godine 1928. Pentekostalci su se složili da ne govore jezicima tijekom bogoštovlja i da neće prisiliti druge na proživljavanje istog iskustva. a za vrijeme Gorbatchova 133.. a oko 1964. započela nova čistka. bez obzira istaknut ili neistaknut. sastanaka za propovjednike. Tek je kasnije. da svoju lokalnu crkvenu praksu drže u suglasnosti s postojećim upravnim zakonima. Za vrijeme Brežnjeva je broj kršćanskih zatvorenika. a sadašnja situacja je u nekim pogledima slična razdoblju pod komunizmom. Ta je Unija uključivala i pentekostalce i menonite. pod udarom da zbog bilo čega. no. čak se i katolička crkva nalazi u nepovoljnom položaju. No. Mnogi taj potez crkvenog vodstva nisu mogli tolerirati. koliko se zna.. Sada je svaki kršćanin. je bilo oformljeno 350 grupa. Slijedila je podjela. isto je učinjeno i s oko polovinom svih evanđeoskih i nepravoslavnih crkava.000 kopije. kada je uspjeh evanđeoskog pokreta postao jako očit. Staljin je dopustio formiranje Unije evanđeoskih kršćana i baptista. a oko 1928. Pentekostalci su se dobro rasporedili čak i u službenoj i neslužbenoj baptističkoj crkvi. Novi neprijatelji koji im se suprotstavlja je ruski nacionalizam. I oni su podijeljeni na unijate (samo Isus) i druge. Mnogo crkvenih vođa je bilo kažnjeno na 25 godina zatvora. a preostali su povućeni u tajnost. Pod Brežnjevom je politika protiv kršćana bila hladna. Iz te podjele su nastali oficijalni evangelikalci (AUCECB) i neoficijelni evangelikalci (CCECB). U okružnom pismu stoji: Bilo je slučajeva da su pokrštavane osobe mlađe od 18 godina. Do tada je crkva predstavljala ujedinjeni front protiv tih državnih zahtjeva ili ih je barem ignorirala.-63.Biblija. Pokret je bio lišen svake slobode za evangelizirane Zakonom o vjerskim udruženjima. da je svojim crkvama postavilo iste zahtjeve kao ona.). nogopranje se prakticiralo za vrijeme večere Gospodnje. Nažalost. Sve to od sada mora biti eliminirano u našim zajednicama. kao rezultat Staljinova očajničkog traganja za podrškom vlastitim ratnim nastojanjima iz svih slojeva naroda. ponovno oživljeni islam. prema jednom prijedlogu. koji bi se zvao. (tu impresiju potvrđuju slike kršćana s mnogobrojnom obitelji. kraju. Nakon toga je došla Hruščovljeva antireligijska kampanja (1957. Svakako su dvije najteže zabrane u 'upravnim zakonima' bile uperene protiv dječjeg posjećivanja službe i ikakve vjerske propagande. je 300 baptističkih crkava nasilno zatvoreno. konkordanci i pjesmarica. održavanja proučavanja Biblije i sličnih sastanaka . sada je baptističko vodstvo bilo toliko podrovano od države. završi u radnom logoru.). evangelikalci su imali veliku slobodu. Izuzev u zapadnim predjelima. Prvi pokret se dogodio 1913. On je povećao broj razloga za progone.) započeo i Drugi pentekostalni pokret. Njihova snaga leži više na selu nego u gradovima. U godinama neposredno nakon revolucije.

Ali. a 42. 19. Zapad i dalje ima dominantnu ulogu na polju kulture. eksplozivno područje s obzirom da je ono interesna sfera SAD-a. zasnovane na uvjerenju mirenja suprotnih gledišta. Mada ovi kršćani predstavljaju 10% svjetskog broja kršćana. Ovo je diskreditiralo nacionalne crkve.3 Židovi. 5.7 budisti i 0. Afrika 1) Ako se koptska i etiopska crkva izuzmu. 3) Zbog prošlosti. oni predstavljaju samo 3. 32. promatramo li ekonomiju i politiku.SADAŠNJE STANJE CRKVE U SVIJETU Pretpostavlja se da će do 2000. 2) Zato što je odvojena od Zapada i zbog kineske kulturne revolucije. također. Visoki rast u brojkama. zapravo. Azija 1) Ovdje je kršćanstvo još uvijek manjinska religija. postala je stvarna nacionalna crkva.2% muslimani. 48% stanovništva bit će nominalno kršćani. godine. kršćanstvo se pojavilo tek nedavno. koje su često sinkretičke. Prvi put nakon sedmog vijeka. osim starješina u Rumunjskoj. gdje su Srbi htjeli izravnati stare račune s Hrvatima i Muslimanima. 159 . Filipini su izuzetak i po rastu. 3) Ovo je još uvijek. njihov postotak raste. posljedica je "eksplozije" stanovništva. staro vodstvo je u crkvama je zamijenjeno.5% nominalno muslimani. Do kraja ovog stoljeća. najveći statistički porast od 1920. (bez judaizma) u proteklih 30 godina. Koncentracija najsiromašnijeg gradskog stanovništva je ovdje najveća. s izuzetkom Irana. 2) Nacionalizam je doveo do sukoba.3% svjetske populacije biti nominalni kršćani. brzina je kojom broj kršćana Latinske Amerike. naročito u bivšoj Jugoslaviji. pripadaju fenomenu Latinske Amerike. Latinska Amerika 1) I dalje je najkatoličkiji od svih kontinenata. Neki oblik plemenske ili animističke religioznosti. većina kršćana nije europskog porijekla.g. Nestanak komunizma rezultirao je povratkom na staro stanje: nacionalističke crkve i stereotipne protestantske crkve. dovelo do prave vjere u Krista. 13.5%. Kina 1) Pretpostavlja se da protestantska crkva ima oko 5-6 milijuna članova. Postoji vidljiva napetost između mlađe i starije generacije vjernika. Karizmatski pokret je imao utjecaj na sve crkve na ovom kontinentu. U okviru broja kršćana statistika pokazuje da samo 54% može biti smatrano aktivnim ili posvećenim kršćanima. zabilježili su oni koji ne vjeruju. 2) Na Bliskom istoku. tj. najviši je u posljednjih 20 godina u svijetu. Slične borbe vode se u Armeniji i Azerbejdžanu.7% Hindusi. 2) Glavni suparnik je islam. Najznačajnije što nam govore brojke. Afrike i Azije preuzima primat nad Europom. Mnogi kršćani tek moraju otkriti svoj nacionalni identitet i sastav struktura. 2) Mada protestantske crkve predstavljaju veliku manjinu. 3) Crkve se često nalaze u položaju arbitara u raspravama ili izvorišta druk čijih vrijednosnih sistema od onih koji se mogu naći u diktatorskim državama. fenomen nacionalnih afričkih crkava. prakticirat će 9% ljudi. Međutim. 4) Osobina kršćanstva je da ga ne karakterizira klasična kršćanska crkvena struktura. ali je isto tako pojedince. 4) Raspoznaje se. pogotovo pentekostalnih crkava. kad su se suočili s patnjom. Bivši SSSR i Istočna Europa 1. među ljudima s kojima žive. Sjevernom Amerikom i državama bivšeg Sovjetskog Saveza. članovi crkava su uglavnom Arapi. već mnoštvo zajednica.

ne samo što unose zbrku u oblasti duhovnih pitanja. 160 . onda možemo reći da je u Sjevernoj Americi privatizirano. a nove strukture rastu i preuzimaju njihovo mjesto. već mogu dovesti do kontramera i prema svim crkvama osim prema državnim. Manje je takozvanih 'kršćana'. Tradicionalne denominacije se umanjuju brojčano. 2) I dok je društvo postajalo još više pogansko (sekularizam i hedonizam). Zapadna Europa i Sjeverna Amerika 1) Ako možemo reći da je kršćanstvo marginalizirano u Zapadnoj Europi. kršćani postaju još više kršćani.4) Došlo je do porasta broja sekti koje.

305. 156-7. " Lionski masakr. 140. " Polikarp umire mučenički. " Šizma Donatista (po Donatu) u Sjevernoj Africi. " Rimska imperija se reorganizira zbog uspješnog suprotstavljanja barbarskim navalama. ili 68." Montan počinje proricati. 65. 49.KRONOLOGIJA CRKVENE POVIJESTI 30.). 144. 208. 312. god. god. god. " Marcion je izopćen zbog krivovjerja. " erupcija vulkana Vezuv. rimski biskup. 315. " Irenej umire mučenički. " Jozef Flavije je objavio Židovske ratove. prvog episkopa Jeruzalemskog. 79. " Origen izmiče progonu u Aleksandriji (umire 254. 303. Smaknut Flavija. god. guverner Bitnije. 190. " Nesporazumi oko datuma Uskrsa. ili 33. prva pobuna Židova. 178. 206. 260. " Jakovljeva smrt. Ignacije i druge kršćanske vođe umiru mučenički. " Tertulijan se pridružuje sekti montanista.) uklonjen zbog krivovjerja. " umire Petar. 284. " razaranje Jeruzalema. 258. 84. " Proglas o progonima kojeg je donio Decije. " Edkit o progonima pod Dioklecijanom.). " Ivan je izgnan na Patmos. 90. " kršćani su izopćeni iz sinagoge. 303. 313. 62. " veliki požar u Rimu. piše pismo Trajanu. 112. " Milanski proglas: Konstantin i Licinije se usuglašavaju oko politike tolerancije. " Euzebije postaje biskup Cezareje. 161-80. 95. 78. " Antun egipatski organizira prvu koloniju samostanaca blizu Aleksandrije. jer je odbacivao Stari zavjet 155. 280." Druga židovska pobuna. " Pavao Samosatski (biskup Antiohije od 260." Hermas piše Pastira (vizije i moralna uputstva). 324. " Irenej postaje biskup Liona. 268.). " Konstantin se proglašava carem u Yorku.55. " Plinije. 311. 70. " Prva Apologija Justina Mučenika (druga 161. 156. 250. " Proglas o progonima kojeg donosi Valerijan. 177. 66-73. umire Pavao. " Grgur (prosvjetitelj) obraća armenskog kralja Tridata na vjeru. 64. 133-5 . " Edikit o toleranciji kojeg donosi Galienije. 64. " Konstantin postaje jedini vladar u carevini. " Ignacije ide u Rim. " Konstantin prihvaća kršćanske simbole kao svoje na zastavama u bitci kod Milvijskog mosta. Židovi su protjerani iz Rima jer su propovijedali Evanđelje. Ciprijan umire mučenički (biskup Kartage od 248. Progonstva se više ne potiču. raspeće i uskrsnuće Isusa Krista." novi val progonstva pod Markom Aurelijem. 110. " Koncil u Jamniji. 202. 161 .

Konstantin prijestolnicu seli u Carigrad.. " opat Pahomije umire u Egiptu. " Kolumban napušta Irsku i odlazi u Gal i kasnije u Bobbio u Italiji. 553. " Karl Martel zaustavlja muslimansko napredovanje u bitci kod Poitjera u Francuskoj. Aidan biskup Lindisfarne. " umire Martin Tourski. " Koncil u Kartagi osuđuje Pelagija. Podržana titul teotokos. Objavljuje Grad Božji. car Justinijan: ponovno osvaja Sjevernu Afriku i Italiju od barbara. " Zlatoust postaje carigradski biskup. 431. " Grgur Nazijanski i Grgur Niški pokušavaju riješiti Arijanov problem. 416. 386. " Nestorijanska misija stiže u Kinu. irski "apostol". 711-16 " Arapi osvajaju Iberijski poluotok.325. " Julijan II. 398. " umire Muhamed. 422. 371. 635. " Arapi osvajaju Palestinu. " Hiponski biskup Augustin piše protiv Donatista i Pelagianaca. 460. 527-565. " Krsti se franački kralj Clovis. 330. 450. 451. 496. " Justinijan je ponovno zazidao crkvu Svete Sofije. " Burgundi osvajaju južnu Francusku i zajedno s Alemanima i Francima. 337. dijele Francusku između sebe. 597. 716. 162 . 636. " biskup Ambrozije ekskomunicira cara Teodosija Prvog zbog masakra u Solunu. " Kalcedonski koncil podržava Krista kao jednu osobu s dvije prirode: ovo su odbacile monofizitske crkve koje se tada odvajaju od glavne crkve. " Huni napadaju Europu. " Konstantin se krsti na mrtvačkoj postelji. " umire Patrik. 31. 346. " Ambrozije biskup Milanski. 395. izjavljuje da je poslao Paladija u Irsku kao prvog biskupa. " Treći koncil u Carigradu: Krist ima dvije volje (protiv monoteletizma). 361. " Koncil u Nikeji osuđuje Arije. Šalje ga papa Grgur I. 410.. 632. Bizantinci gube bitku kod Jarmuka. 726. 732. " Augustin Rimski ide u misiju poganima u Kentu u Engleskoj. " Drugi koncil u Carigradu. Bitka s Burgundima. 374. Apostata postaje jedini rimski vladar (ubijen u bitci protiv Perzijanaca 363. " Bonifacije ide na prvi misijski put kod Frizijaca. " Goti uništili Rim." papa Celestin I. " Basilije biskup Cezareje. " Prvi koncil u Carigradu. Osniva samostan u Monte Cassinu. biskup Klermonta. 664. " Ivan Zlatousti propovijeda u Antiohiji: Jeronim se naseljava u Betlehemu. Papa Leo pregovara s njima. 469-480. " Benedikt iz Nursije objavljuje svoja samostanska pravila. 364. Apolinar. 563. 390. 429. 543-56. 443. " Koncil u Efezu osuđuje Nestorija. " Ulfila šalje svoju misiju među Gote. " početak ikonoklastičkih razmirica. 381. Konačna recenzija Kurana. 681. 540. " vandali osvajaju Sjevernu Afriku. Papa pregovara s njima. 455.). god. 341. 406. 532. 397. " vandali su okupirali Španjolsku. " vandali osvajaju Rim. " Sinod u Whitbyju: sporazum potpisan između keltske i rimske crkve.

" Drugi Nikejski koncil: ikone podržane. 1302. pobjeđuje Dance i širi kršćansko učenje. 1060-92. 863-7 god. 787. kruni Karla Velikog za Svetoga rimskog cara. " Turci Seldžuci pobjeđuju Bizantince u bitci kod Manzikerta. 1046. " Sentencije Petra Lombarda (teološke rasprave). " Vikinzi osvajaju Lindisfarne u sjevernoj Britaniji. " mučenička smrt Bonifacija u Friziji. " Marcel iz Padove piše Defensor Pacis: crkvom treba vladati glavni Koncil. 1093. 1305. 1095. 1281-1294. " kanonizacija Tomasa à Becketa. 1054. 1174. 800. 863. " Lanfrank nadbiskup Canterburyjski. 1295." Normani osvajaju muslimansku Siciliju. " početak franjevaca. " Inocentije III. engleski kralj Wesseksa. god.754. 163 . kijevski knez. " Anskar nadbiskup Bremena: evangelizacija Danske i Švedske. postaje papa. 1228. " papa Leo III. 988. " trijumf pravoslavlja: obožavanje ikona ponovno započinje. " obraćenje u Rusiji: Vladimir. " Petar Abelard predaje u Parizu. u svojoj enciklici Unam Sanctam. " Anselmo nadbiskup Canterburyjski. 966-1021. 1255. osniva papsku inkviziciju. 865. 1209. 1009. " Ćiril i Metodije odlaze na svoju Moravsku misiju: Biblija i liturgijske knjige prevedene na slovački. 1237. 1215. propovijeda Prvi križarski rat." Alfred. objavljuje univerzalnu Papinu jurisdikciju kao i superiornost duhovne moći nad svjetskom. 1071. " zahvaljujući pregovorima Fridrika II.. izabran Klement II. " osnovan samostan u Clunyju: postaje središte reforme. " krsti se bugarski car Boris. 1198. 1324. 1098. Petar Valdo osniva valdenze. " papa Urban II. Koptsku crkvu progoni kalif El-Hakim. 848. 1080. " Sinod u Sutri: dvojica papa uklonjena. " Križari osvajaju Jeruzalem. 1099. 909. " početak Papinog izgnanstva u Avignonu. " četvrti Lateranski koncil. 1187. a crkveno vlasništvo mora biti zavisno od države. " Grgur IX. i patrijarha Focija. 1157. " Četvrti križarski rat: krstaši razorili Carigrad. Focijska šizma: razdor između pape Mikole I. " osnovani dominikanci.. " obraćenje Mongola u islam. Otomanska imperija. " Razlaz katoličke i pravoslavne crkve. " Toma Akvinski predaje u Parizu. Uništenje nestorijanske crkve. " osniva se opatija u Cîteauxu – Cistercitski red. Preživjeli u Kurdistanu. " Saladin osvaja Jeruzalem. 1232. 1116. Križarski rat protiv katara. Jeruzalem je povraćen. uništena crkva Svetog groba u Jeruzalemu. " Alkuin postaje savjetnik Karla Velikog – karolinška renaissance. 1216. 849. " Gotšalk osuđen zbog ekstremne predestinacije. 871-99. " Kijevsku Rusiju okupiraju mongolski Tatari. 1204. 843. 793. 781. kršten od bizantskih misionara. " Bonifacije VIII.

Biskupi Latimer i Ridley (reformisti) spaljeni u Oxfordu. 1553. " ruska crkva postaje patrijarhat. 1389. 1498. 1545-63.1327. Cortez napada Asteško carstvo u Meksiku. 1598. 1618. " Augsburški mir: vjera vladara određuje vjeru oblasti." katolička reakcija u Engleskoj za vrijeme Mary Tudor." Wycliffe napada bogatstvo svećenika. 1374. 1414. 1492. 1553-8. 1509. 1642. 1611. 1519. 1524-5. 1361. 1589. metropolita kijevskog. 1517. " Sergej od Radonježa osniva samostan Svete trojice pored Moskve. " Serveto spaljen kao krivovjerac u Ženevi. " Martin Luther posjećuje Rim. " Jan Hus piše De Ecclesia: traži reformu crkve suglasno Wycliffovim idejama. " ustanovljenje Panske inkvizicije uz Papino odobrenje.. " Koncil u Iasi osuđuje Lukarsku vjeroispovijed i potvrđuje rad Petra Mogile. 1506. " objavljen prijevod Biblije kralja Jamesa. " pad Carigrada. 1620. " papa ekskomunicira Luthera. Sabor u Wormsu: Luther govori pred Karlom V. 1510. " Nanteski proglas: francuskim protestantima zajamčena sloboda. " sukob u Rusiji između dvije samostanske struje: posjednika i neposjednika. " William Occamski kritizira filozofiju realizma (platonizma) i piše polemike protiv papstva. 1340. sljedbenik Majstera Ekharta. 1521. 1555. 1522. Tridentski koncil. 1453. " Ignacije Loyola piše knjigu Duhovne vježbe. " Luther objesio 95 Teza o trgovanju oprostima na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. " formula o Slozi: definirana luteranska Načela vjere. 1549. " bitka na Kosovu polju: početak Turske dominacije Balkanom. 1375-82. 1418. " brod Mayflower (Majski cvijet) plovi iz Holandije i Engleske za Ameriku. god. Zwingili počinje propovijedati u Zürichu. " u Leipzigu Luther i Eck raspravljaju: Luther odbacuje bezgrešnost pape i glavnog koncila. " Savonarola spaljen u Firenci." Njemački seljački ustanak. 1577. " patrijarh Kiril Lukarski objavljuje svoje kalvinističko Načelo vjere. " Calvin objavljuje Osnove kršćanske religije. 1536. 1348-9. " drugi Molitvenik i Trebnik u Engleskoj. " Sinod u Dortu osudio armenijansku doktrinu. " George Fox osniva Kvekerski pokret. " umire Johann Tauler. 1479. " Muslimani i Židovi izbačeni iz Španjolske. " pojavljuje se Imitatio Christi Tome Kempijskog. " postavljen kamen temeljac katedrali Svetog Petra u Rimu. 1525. 1556. " prvi Molitvenik i Trebnik u Engleskoj. Erasmo napada pokvarenost crkve. U Kölnu i Wormsu tiskan prijevod Novog zavjeta Williama Tyndalea. " Gerhard Grut osniva svoj red Bratstvo običnoga života." 'crna smrt' (kuga) desetkuje stanovništvo Europe. 1552. " Cranmer (reformist) spaljen u Oxfordu. monaštvo i autoritet pape. 1503. 1629. " anabaptista Tomas Müntzer pogubljen nakon poraza seljaka. 1647. 164 .

god.. 1726. 1854. 1870. " Dositejeva vjeroispovijed potvrđena na Jeruzalemskom koncilu. 1866. " obraćenje Jonathana Edwardsa. 1678. " Štraus objavljuje knjigu Život Isusov. zbačen s trona i Vilim Oranski postaje kralj Engleske.1648. 1709-10. Masovno izbjeglištvo francuskih protestanata. " biskup Butler piše Analogije religije. " Spener piše Pia Desideria. 1785. ukida Nanteski proglas. 1675. 1649-59. " obraćenje Johna Wesleyja. 1672. 1660. 1722. 1738. " skupovi u naseljima zapadno od Apalači planina najavljuju Drugo veliko probuđenje američkog ponovno dolazećeg protestantizma. " Grci ustaju protiv Turaka: smaknuće Grgura. " carigradski patrijarh osniva Bugarski egzarhat. " osnovano Baptističko misionarsko društvo u Engleskoj. 1740. 1835. 1827. " Rousseau piše Emile: manifest sentimentalnog deizma. 1688. 165 . " osnivanje pokreta Bratstva. 1807-21. 1721. jeruzalemskog patrijarha. 1683. " grof Zinzendorf osniva pijetističku zajednicu u Herrenhutu u Saksoniji. 1727. " Turci odbačeni nakon druge opsade Beča. 1656-7." Prvi Vatikanski koncil: dogma o Papinoj nepogrešivosti. " Petar Veliki ukida Moskovski patrijarhat i crkvu dovodi pod državnu kontrolu (Sveti sinod). Pajsije piše Povijest bugarskih careva i svetaca. " prvo izvođenje Hendlovog Mesije. 1859. 1832. " dogma Djevica Marija i Bezgrešno začeće. " povratak Charlesa II. " osnivanje Svetog sinoda u Grčkoj: Grčka crkva postaje autokefalna. 1821. 1723-50 " Johann Sebastian Bach u Leipzigu. uništava središte Jansenista u Port Royalu blizu Pariza. " Kierkegaard objavljuje na danskom svoje djelo Ili-ili. vodećeg kalvinističkog teologa. 1793-4. na prijestolje i anglikanske crkve kao državne crkve. " Luj XIV. " Francuska revolucija: vladavina Terora i dekristijanizacija Francuske. 1843. " Pascal se obratio. Engleska Republika (Commonwealth) za vrijeme Olivera Cromwella. 1800. " osnovana Kineska unutrašnja misija. " George Whitefield propovijeda u Sjevernoj Americi. 1865. " katolik James II. " Šizma starovjeraca u Rusiji. 1783. 1869-70. " srpska pravoslavna crkva postaje autonomna. 1736. " Voltaire piše Lettres Philosophiques. 1654. " John Bunyan piše Put kršćanina. " Luj XIV. 1792. " Kant objavljuje svoja najvažnija filozofska djela. Američka nezavisnost. 1742. 1807. " počinje Veliko probuđenje u Sjevernoj Americi. 1852. " Charles Darwin piše Porijeklo vrsta." Hegel objavljuje svoja najvažnija filozofska djela. jedan od prvih radova o pokretu pijetista. " Onken osniva prvu Baptističku kapelicu u Hamburgu. 1762. egzistencijalistički pogled na kršćanstvo." Isusovci kritiziraju Pascalovu knjigu Lettres Provinciales. 1666-7. " Westfalskim mirom završava se Tridesetogodišnji rat. 1685. " zabranjuje se trgovina robljem u Engleskoj. 1734.

1924. *Mark Aurelije 180.-244. " Papina enciklika Pascendi osuđuje modernizam.-37. 1914. Gordijan III. 1939. 1958-64. 1934.-81. " Papina enciklika: Humanae vitae: ponovno ponavlja stav katoličke crkve o umjetnoj kontroli začeća. " završetak Otomanske imperije i kalifata.-238. 1907. " Billy Graham počinje svoja evangelistička putovanja.-18.-270. Disidenti u katoličkim krugovima. 1989-90. Antononin Pije 161.1870-80.-96. " Karl Bart piše svoje Komentare poslanice Rimljanima. Septim Sever 235. " odnosi katoličke i pravoslavnih crkava pogoršani zbog nadmetanja u Istočnoj Europi. 1968.-251.-79. Klaudije 54. Nerva 98. 1966. Domicijan 96. 1949. Kaligula 41. 1937.-249. *Neron 69. Odvaja se od Barta.-45.-211. Maksim Traks 238. Prvi svjetski rat.-161. 1962-5. *Galije 268. Tit 81. 1953. 1919. Komod 191. 1879. Trajan 117. *Valerijan 260. RIMSKI CAREVI 14.-98. Filip Arabski 249. Vespasijan 79.-192. 1927. " Antireligiozna kampanja u SSSR-u za vrijeme Hruščova.-260. Hadrijan 138.-260. " osniva se Ispovjedna crkva u nacističkoj Njemačkoj (kao reakcija nacistički orijentiranim crkvama).-117." Drugi svjetski rat.-180. " početak pojavljivanja pentekostalnog i karizmatskog pokreta u glavnim protestantskim i katoličkim crkvama. 1914.-276. " Skupštine Božje: udruženje pentekostnih crkava Sjeverne Amerike. *Decije 253. 1878. Tacit 166 .-68." Ritschl objavljuje svoja najznačajnija djela. 244. " Brunner objavljuje knjigu Posrednik. Aurelijan 275. 1950.-275. " pad komunizma: kršćani igraju istaknutu ulogu u demonstracijama. Klaudije Gotski 270. Tiber 37.-41. 1989.-45. " katolička dogma: Marijino Uzašašće. " Drugi Vatikanski koncil. " osnovana Vojska spasa. " srpska crkva ponovno postaje autokefalna. " albanska pravoslavna crkva postaje autokefalna.-138. 1991. " kršćansko proslavljanje Božića u svim zemljama Istočnog bloka. " carigradski patrijarh priznaje bugarsku pravoslavnu crkvu.

) Zosim (417. (337. (115.) Sikst III.-461.-65.-314. (401.-230.) Simplicije (468.) Evarist (101.-422. antipapa *Damaz I.-115. (422.) Sikst I.) *Kalist I.-268.-217.-335. Prob RIMSKI PAPE Linus (67.-222.-309.-384. (314. antipapa Lucije I.-236.-366. (432.-468. (253.-304.-258.-417.-99.-337.) *Novacijan 351.) Aleksandar I.) Soter (166.) Marko (335.-483.-175.-401. antipapa Siricije (384.-166.) Feliks I.-282. Hilarije (461.-79.) *Klement (92.) *Viktor I. (257.-254.) Pije I.-83.-119.) Anklet (79. (109.) *Inocent I.) Eleuterije (175.-235.) *Lav I.) Anastazije (399.) Eulalije 418.-352.-101. (366.-136) Hugin (136.-199.) Sikst II.) Silvester I.) 167 .) Feliks II. (254.-7.) Liber (352.-250. Veliki (440.) *Stjepan I.) *Telesfor (125.-140.) Dionizije (259.) Bonifacije I.-418.-296.) Miltiad (311.-125.-419.) Marcelin (296.-105.-432.) Fabian (236.-274.276.) Gaj (283. (222.-189. antipapa *Celestin I.-253.-91.-257.) Marcel (308.) *Julije I.) Anket (155.) Potian (230. (140. (189.) Kalcedonski koncil 451.)* Kornelije (251. (269.) Eusibije (309.) Ursinije 366.) Zefirin (199.) Urban I.-310. (217. 352. (418.-440.) Anteros (235.) Eutihijan (275.

-768.) Laurentije 498.) Konstantin II.-685.) Silvrije (536.-579. Pelagije II.-642. (619.Feliks III. (640.) Teodor i Pascal (687.-574.) Ivan I.) Ivan IV.) Bonifacije V.-741.) Konon (686.-555.-492. (608.-752. (682.-615.) Lav II.) Bonifacije II.) Ivan V.-625.-561.) Agapet (535.) Pavao I.) Zaharije (741. (575. (701.-672.-772. (684.-537. (523.) Dioskur (530.-676.) Bonifacije III.-30. (685.9-590.) Teodor I.) Benedikt II.-526. ) suparnički papa Ivan II.-687. (57.) (615.-505.) antipapa Stjepan III.-498.-642.-701.) Bonifacije IV.) *Stjepan II.) Don (676.) Ivan IV. (731.) Severin (640.-795.-705.-514. 767.) Pelagije (555.) otpušten Vigilije (537.)* Gelazije I.-606.) Martin I. antipapa Filip (768.) *Honorije I.) Konstantin (708.) Agato (678.) Sabinijan (604.) Adrian I.-657. (561.) Ivan VI. (496. (607.-681.) Anastazije II. (492.) Benedikt I. (640.) *Simah (498.-707.) Eugenije (655.-715. (752. (526.-649.-523.) *Grgur I.-686.) Feliks IV.) Vitalijan (657.-638.-678. (483.) Deusdedit (Areodat I. (625.-536. (705.-655.) *Lav III. antipapa Hormisdas (514.) Sisinije (708.-618. (672. Veliki (590. (533.-532. (687.) Ivan VII.) Ivan III. (757.) 168 . (642.-757. (768. (772.-535.-767.) Adeodat II.-731.) suparnički pape Sergije I. (530.-816. (795.-683. (715. (649.-496.) Grgur III.-604.) Grgur II.

(928.-985.) Ivan XV. (999.-896.) Stjepan VIII. (911.-999. (882.) Valentinije (827.-931.) Pascal I.) Ivan XI.) Ivan XIV. (817. (1004.-844.-913. (1009.-968. (963.) Ivan IX. 967. (936. (872.-1009. (985.) Sergije II.-984. (896. (898. (946.-855.-939.-885.-983. Lav VIII.) otpušten Lav VI. (904. antipapa Grgur IV.-966.-904. opet (984.) otpušten Benedikt VII.) Benedikt (974. (900.-884.) Bonifacije VII. (1003. (955.) Adrian II.-942.-996.) Bonifacije VII.) Anastazije III. (973. (858. (867. (827.-827.-983.) Stjepan VII.) Ivan XIII.-935.) Bonifacije VI. (974. (931.) Teodor II.) Sergije IV. antipapa izbačen 169 .) Ivan X.) Adrian III. (897.-974.) Grgur 1012.) Grgur V.-824. (962. (884. antipapa Silvester II.) Benedikt III. (824.-882.okrunio Karla Velikog (800.) Formoz (891.-946. (965.) otpušten 963.-900.) Leo VII.-891. (896.-817. (942.) Ivan XVIII.-928.) Lav V.) Stjepan V.-1003.) Marin I. (816.) Ivan VIII.) Stjepan IV. (974.-963. (996.) Ivan XVII. (903. (914.) Ivan 844.) Lav IV.) Benedikt IV.) Eugeije II. (939.-1012.-955.-903.-914.) Marin II. (844. (929.) Stjepan VI.) Lando (913.) Kristof 903.) *Ivan XII.) *Nicola I.-871.) Agapet II. (983.-867.-911. (855.-847.) Benedikt V.-872.-972. antipapa Sergije III. (847. (885. (965.) Benedikt VI.-858.) Roman (897.-965.) okrunio Otona I.) Ivan XVI.

-1057.-1024.) Inocent II.-1046.-1085.-1138. Lateranski Koncil *Honorije III. (1130.) *Inocent III.-1153. 1159. (1012. (1119. (1124.-1216. (1187. antipapa Pascal III. 1164.) Aleksandar II. (1054.) Viktor 1138.) Adrian IV.) Klement IV. (1057. 1080. (1048. (1187.) IV.-1099.) Ivan XIX.-21. (1254. (1032.-1047. (1181.-1100. (1216.) *Klement III. antipapa. (1153. antipapa Viktor III.) Eugenije III. (1059.) Celestin IV.) Benedikt X. (1086. (1159. (1243.-1118. (1045.-8.) Lucije II.) *Grgur X.-1191.-1048. (1144-1145.) *Benedikt IX. antipapa *Grgur VII.-1159. (1271. antipapa. (1047. (1227.I (1088.) antipapa.) Damaz II.-1087.Benedikt VIII. 1061.) Grgur VIII. (1143. antipapa.) otpušten *Silvester III. Hildebrand (1073. (1191.) Klement III. dopušten Gelazije II.-1164.-1143.) Inocent V.) Viktor IV.-80. (1179. (1118.-1241. (1061.) Aleksandar IV.-1181. odstupio Celestin II.) Celestin III.) Honorije II.-1061.) *Grgur IX.) odcjepljenje pravoslavne crkve Viktor II.) Anklet II. (1241.) otpušten *Nikola II.-1119. (1271-1276. (1058.-1254.) Pascal II.-1054.) 170 .) Teodorik 1100.) Stjepan IX. (1046. (1198.-1073.-1268. (1099.) Urban III.) odstupio:1046.-1264. antipapa otpušten Klement II. 1118. (1261.) *Inocent IV.) Urban IV.-1227. otpušten *Grgur VI.-1124. (1154.-1072.) Urban I.) Grgur VIII. otpušten Lucije III.) *Aleksandar III. antipapa Inocent III. 1045.-1058. (1185.-1261.-1130.-1045.) Anastazije IV. (1265. (1130.-1185. izbačen Albert 1102.-1198.-1154.-1059. (1024.) Honorije II. otpušten Kalist II.-1187.-1032.-1144. (1145.) *Lav IX.

(1362. (1417. (1288.-1549.-94.) 171 .-1409.-1330.) Ivan XXI. (1503.-1585.) Pavao II.-1521.-1378. antipapa Bonifacije IX. (1276.-1484.) Grgur XI.-1555.) Klement VIII.-1503.-1423. (1389. (1471.-1471.) Sikst V.) Inocent VI. 1410. (1464. (1277.) *Sikst IV.-9.-1362.) Pio V.-15.-1406.) Grgur XII. (1281.Adrian V.) Nikola V.) Kalist III.) Inocent VIII.-1572.-1559.-1492. (1294.-1471. (1316.) Pavao IV. (1572. (1523. (1276. (1503. (1458.) Honorije IV. 1439.) Ivan XXIII.) Nikola IV. antipapa otstupio Benedikt XII.-1534. odstupio *Nikola V.) Aleksandar VI. (1585.) Urban V.) Pio 1559. 1378. antipapa. Julije III.) Pio II.) Martin IV. 1328.-1431. (1378.) *Aleksandar V.-49. (1566. (1406.-1292.) odstupio *Bonifacije VIII. (1447.-1523. odstupio Eugenije IV. (1513. antipapa. 1394.-1565.) *Pavao III.-1378. Ivan XXII. (1285-1287. antipapa.) Klement VI. (1522. (1404.-1370.) Nikola III. otpušten *Martin V. (1409. (1352.-1334.) PAPINSTVO OPET U RIMU *Urban VI.-1354.) Pio III. (1431.) Julije II.) *Klement V. 1423.) osudio Luthera Adrian VI. (1370. (1303-1304.) Urban VII.-1285.-1277. (1550.-1513.-1464.) *Klement VII. (1484.-1389. (1334.) Lav X.) Tridentski koncil 1545-63. odpušten Inocent VII.) Benedikt XI. (1305-1314.-1410.-1303.-1342.) otpušten Feliks V.-1404.) Benedikt XIII.) PAPINSTVO U AVIGNONU 1307. (1555.-1590. (1342. (1590. (1294. (1455.-1455.) *Celestin V. (1492.-1280.-1458.) Grgur XIII.) Klement VII. (1534. antipapa.

-1700.-1669.-21.-1740. (1914.-1769. I.-1591. Kalcedonski 451.) protiv liberalizma *Pio IX.) Ivan XXIII. (1721.-1724. (1724.) Pio XII.-1605.) Benedikt XIV. (1691. (1605. Nikejski 325.) Lav XI.) Klement VIII.-1958. (1676. Carigradski 680. (1978. (1878. (1623.-1667.) jezuiti zabranjeni Pio VI.-1774.-1689.-1691.-1846.) Inocent XII.) Prvi vatikanski koncil (1869.) Pio VII.-1758.-5. 172 .) Klement XII. II.) Benedikt XV.) Pio VIII.-1914.-1799. (1958.) Ivan Pavao I (1978) Ivan Pavao II.) Pavao VI. (1939.) Pio XI.) Klement XIII. (1590. Carigradski 553.-1621.Grgur XIV. (1800.-1939. Nikejski 787.) bula Unigenitus Inocent XIII. III.) Drugi vatikanski koncil (1962. Carigradski 381.-1730.) Klement XIV.) Klement XI.-78.) Lav XII. Efeški 431. (1775.-1978. (1621.-1644.) Klement IX. IV. (1922. (1829.) Rerum novarum 1891. Carigradski 869. (1591. (1667. (1903.) Grgur XV. (1769.-70. (1655. (1670. (1963.) Inocent XI.) Urban VIII.-1963. Pio X.-1655. (1605.-1903.-2005) Benedikt XVI (2005CRKVENI KONCILI Ekumenski I. (1846. (1689.) osudio jansenizam Inocent X.) Lav XIII. (1740.) Benedikt XIII.) Inocent IX.-1922.) Klement X.-1623.) Grgur XIV.) Aleksandar VII. (1730. II. (1823.) Aleksandar VIII. (1831. (1700. (1592.-70.-1823.-81. (1644.-1830.-29.) Pavao V. (1758.-1676.

te napravljena povijest filozofije kao cjeloviti prikaz povijesti na temelju Stephena Etchesa. III.-65.-12. IV. Prerađena povijest crkve. Vienne 1311. Konstanc 1414.-17. II. I.Rimokatolički I.-18. 173 .-45.-63. V. Vatikanski 1869. I. Vatikanski 1962. Lateranski 1123. Lyonski 1245. Lyonski 1274. Lateranski 1512. Lateranski 1215. Tridentski 1545. Basel/Ferrara/Firenze 1438.-70. II. Lateranski 1139. II. Lateranski 1179.