P. 1
rimski_bogovi[1]

rimski_bogovi[1]

|Views: 2,512|Likes:
Published by janja

More info:

Published by: janja on Apr 24, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/11/2014

pdf

text

original

Kad se ljudi okreću bogovima U početku stari Latini i drugi italski narodi poštovali su prirodne sile kao božanstva

, apstraktne personifikacije bez imena i spola. Kasnije, pod utjecajem Etruraca i Grka, rimska religija dobija odlike antropomorfizma. Od svog osnutka u VIII. st. pr. Kr. Rim je bio obično mjesto. Moćan grad postao je kad je, od II. do I. st. pr. Kr., osvojio Grčku, Malu Aziju, Judeju, Španjolsku i Galiju. Rim je tada postao nepregledno carstvo. Rimska se religija širila među osvojenim narodima, ali je i od religije osvojenih naroda preuzimala određene karakteristike. Tako su se tijekom osvajanja vjerovanja mijenjala i obogaćivala novim utjecajima. Religija Rimljana ponajprije je usredotočena na obitelj i štovanje predaka. Prvi bogovi koji su Rimljani štovali bili su oni koji štite obitelj. Svaka je obitelj štovala kućne bogove, a otac obitelji je obavljao mnoge obrede pred kućnim oltarom, lararijem. Svakodnevno su se na lararij stavljali žrtveni darovi (vino, kruh, voće) Laru, bogu zaštitniku kućnog ognjišta. Štovali su se i Penati koji bdiju nad pokućstvom i ostavom za hranu, a štovale su se i sjene mrtvih, koje predstavljaju duhove predaka. Rimljani su vrlo rano prihvatili grčke bogove, pridajući im ponekad drugačije ovlasti i atribute. U isto vrijeme nastavili su štovati neke vrlo stare rimske bogove. Tako su štovali Janusa, koji je bio stari rimski bog svih početaka i završetaka te zaštitnik vrata i ulaza. Postepeno se rimska božanstva izjednačavaju s grčkim, pa im se pripisuju ista svojstva. Od tog vremena, u Rimu se počinju graditi hramovi i kipovi bogova. U najstarije doba, Rimljani su najvise štovali Jupitera, Marsa i Kvirina. Pod utjecajem etrušćanske religije (Vrhunac svoje kulture i vlasti dosegli su Etruščani u 6.st.pr.Kr. kada su zavladali tada još nerazvijenim Rimom. No sredinom 5.st.pr.Kr. Rimljani su ih podjarmili, ali je rimska kultura bila duboko prožeta etruščanskom. Jasno je prepoznatljiv i jak utjecaj grčke umjetnosti na etruščansku, a kasnije i na rimsku.), u Rimu poseban značaj dobija kult tzv. trojstva – Jupitera, Junone i Minerve. Njina su bili posvećeni hramovi na Kapitolu, koji su, prema tradiciji, izgrađeni jos u doba etrurske dominacije. Rimljani su razlikovali svoja stara božanstva (di Indigetes) od stranih, u novije vrijeme prihvaćenih bogova (di Novensiles). Najznacajniji domaci bogovi bili su: Jupiter, Mars, Kvirin, Junona, Minerva, Janus, Vesta, Neptun i Saturn. Podjela rimskih bogova: Dii consentes – 12 viših božanstava, prema Eniju to su: Iuno, Vesta, Minerva, Ceres, Diana, Venus, Mars,Mercurius, Iovis, Neptunus, Volcanus, Apollo. Vrhovnu trijadu božanstava čine Jupiter, Junona i Minerva kojima je Tarkvinije Oholi sagradio hram na Kapitoliju, posvećen 509.g.pr.Kr. (poč. republike) Uz spomenute bogove, postoji još mnoštvo manjih (ili neolimpskih) božanstava, demona i sl. Neki od važnijih bogova: Jupiter (Iuppiter) Odgovarao je Zeusu u grčkoj religiji te je preuzeo sve njegove uloge, a uz to je bio i zaštitnik grada Rima. Rimski Jupiter u osnovi je bio staro italsko božanstvo neba i munja (u skladu s tim su i njegovi epiteti Fulgur, odnosno Fulgurator), a osobito vremena, poglavito kiše (Pluvialis); smatran je, međutim, i vrhovnim božanstvom i zaštitnikom rimske države (Kapitolinski

Jupiter, s epitetima Najbolji i Najveći - Optimus, odnosno Maximus: kao primjer takvog doživljavanja Jupitera vrlo dobro može poslužiti poprsje koje je poznato pod nazivom "Jupiter Verospi"). Najstariji hram rimskog državnog kulta na kapitoliju posvećen je Jupiteru, Junoni i Minervi; u njemu je senat donosio odluke o objavljivanju rata, tu su se potpisivali međunarodni ugovori i vojskovođe prinosili žrtve, a pobjednički su imperatori na povratku u Rim u trijumfalnoj povorci najprije polazili u Jupiterov hram. Po Rimskom Carstvu podizani su mnogi hramovi u čast Jupitera (najčešće na brežuljcima) koji su predstavljali simbol rimske moći. U čast Jupiteru priređivale su se svake godine u rujnu ludi Romani. Jupiter je u cijelosti poistovjećivan sa Zeusom pa je stoga razumljivo što su njegovi prikazi pod potpunim utjecajem grčke ikonografije. U rimskoj interpretaciji vrlo često se pojavljuje kao predvodnik Kapitolinske trijade, u trolistu božanstava koji osim njega tvore još i Junona i Minerva. Od sačuvanih prikaza tog božanstva među najpoznatijim je svakako znamenito Jupiterovo poprsje iz mjesta Otricoli u talijanskoj pokrajini Umbriji, danas pohranjeno u Vatikanskim muzejima, nastalo prema helenističkom izvorniku, bisti koju je, pretpostavlja se, izradio kipar Brijaksid u 4. st. pr. Kr. Junona (Iuno) Rimska Junona, poistovjećivana s grčkom Herom, bila je zaštitnicom zakonita braka, a s tim u vezi i udatih žena, vjenčanja, plodnosti i porođaja, jednom riječju obitelji i svih obiteljskih vrijednosti, ali je također bila i zaštitnicom čitavog rimskoga naroda i rimske države. Na stanovit način Hera je bila zaštitnicom i pokroviteljicom Rima. Osim što su se, iz razumljivih razloga, s njom često identificirale pojedine rimske carice, u lokalnim varijantama Junona se pojavljuje i u posve specifičnim ulogama; Iuno Lucina smatrana je, primjerice, zaštitnicom svjetlosti i porođaja pa je prikazivana okružena djecom, odnosno s bakljom u jednoj te novorođenčem u drugoj ruci; Iuno Regina ("Kraljica"), prikazivana je s velom na glavi te žezlom, paterom i munjom u rukama; Iuno Sospita ("Spasiteljica") pojavljuje se s kozjim krznom te rogovima oko glave i na ramenima, ponekad i na upregnutom dvopregu, s vojničkim atributima, štitom i kopljem; Iuno Caelestis ("Nebeska") prikazivana je kao jahačica na lavu, a pored nje se pojavljuje i karakteristična Solova zvijezda. Naposljetku, u njezinu hramu na rimskom Kapitoliju, oko kojega su se nalazile guske koje su joj bile posvećene, Hera je štovana kao Iuno Moneta ("Opominjuća"): njezin kult poglavito je bio u funkciji zaštitnice rimske države, poglavito od različitih opasnosti što su joj prijetile; prikazi na novcu njezina hrama te gusaka u letu u osnovi su interpretacija poznate legende o guskama kao spasiteljicama grada Rima. Junonu su često nazivali "volooka", jer je imala krupne, tamne oči. Međutim, to nije bio pogrdan naziv, već vrlo sofisticiran kompliment. Obiteljsko stablo Junone je slično onom Herinom u grčkoj mitologiji. Kćer je Saturna, sina Cela i Terre, koji je progutao svako svoje dijete. Majka joj je Ops, Saturnova sestra. Junonine sestre su Vesta i Cerera, Jupiterova ljubavnica, a braća su joj Neptun, Pluton i Jupiter - on joj je i muž. Jupiteru je rodila Vulkana i Marsa. Junonu simbolizira ptica paun, upravo zbog "očiju" na svome repu. Junona, međutim, nije smatrana tako ljubomornom suprugom, kao što je to Hera bila od strane Grka. Svetkovine Junone Svet joj je mjesec juni (najpogodniji za vjenčanja).U Regiji na Kalende, kao žrtvu dobiva žensko prase i janje, a na Kapitoliju junicu Glavna su svetkovina Matronalia (1. ožujak) – prvi dan u godini, žene dobivaju poklone od muževa, u sjećanje na mir između Rimljana i Sabinjana; posvećene Junoni Lucini.

U srpnju slavila se Nonae Caprotinae, svetkovina plodnosti. Odvijala se u Lanuviju pod divljom smokvom čija se grana trga i sok se prinosi. Pod zaštitom je jarca – konzuli tada žrtvuju, vjerojatno kozu (Iuno Caprotina ili Lanuvina). Jedna djevojka u Lanuviju svake je godine nosila hranu za zmiju u njenoj pećini (ženski podzemni kult). U lipnju odvija se Matralia – 11. lipnja, u čast Zore (Mater Matuta). Žrtvuje se lepinja, a žene mole za sestrinu djecu. Ropkinje ne smiju u svetište, osim jedne (simbolična pljuska). Pravila štovanja Junonina svećenica, flaminica, žena je Jupiterovog svećenika. Nosi obojenu haljinu, ne smije dotjerivati kosu, ne smije se penjati po otvorenim stepenicama, ne može se razvesti i sl. Junonin oltar nije smjela dotaknuti prostitutka, “Priležnica ne smije dotaknuti Junonin oltar. Ako bi ga dotaknula, mora izvršiti okajanje žrtvujući janje Junoni, raspustivši kosu.” Minerva (Minerva) Božica (mudrosti), znanosti, umijeća i vještina (korisnih i umjetničkih; pjesništvo, muzika, škola) i za muškarce (poljoprivreda, plovidba, rat preko Atene) i za žene (tkanje, vez) Postoji priča da ju je u Rim iz Etrurije doveo Numa Pompilije (8/7.st.pr.Kr.). Ime možda vezano s mens = um. Minerva je bila dio svete trijade s Tinijom i Uni, istoznačnicama rimskog trojstva JupiterJunona-Minerva. Minerva je bila kći Jupitera. Kao Minerva Medica, bila je božica medicine i liječnika. Kao Minerva Achaea, štovala se u Luceriji u Apuliji gdje su u njenom hramu ostali sačuvani darovi i ruke Diomede. Ovidije naziva Minervu "božicom tisuću radova." Minerva je štovana diljem Italije, iako je samo u Rimu poprimila ratna obilježja. Njeno se štovanje proširilo diljem carstva – u Britaniji, primjerice, uspoređivala se s božicom mudrosti Sulis. Svetkovine Minerve Rimljani su slavili njen festival, Kvinkvatre (Quinquatrus), od 19. ožujka do 23. ožujka tijekom dana, petog nakon martovskih ida, devetnaesti nakon praznika obrtnika. Zapravo je to svetkovina očišćenja oružja (štitova = ancilia) prije početka ratova. Saliji (Marsovi svećenici) odjeveni kao latinski ratnici plešu naoružani i udaraju kopljima o štitove, zazivaju Marsa i Saturna. Možda i obrtnici tada slave svoju božicu. Prvi dan nema krvi, u ostale su gladijatorske igre. Žene tada idu prorocima. Manju inačicu, Minusculae Quinquatria, održavali su na lipanjske ili junske ide, 13. lipnja. Te svetkovine traju 3 dana, a održavaju se tako da frulači vode procesiju do Minervinog hrama. Tubilustrium se održavao 23. ožujka i 23. svibnja, sastojao se od prinosa žrtve deae forti (jakoj božici); očišćenja vojnih truba u atriju Sutorija. Kao i na Kvinkvatre, poskakivanjem su se istjerivali zli duhovi skupljeni tijekom zime što pospješuje rast sjemena. Opet sudjeluju Saliji (Marsovi svećenici), i svirači truba. Minervu se, preko zaštite umijeća, smatralo božicom trubača (jer izumila je vrstu frule). Godine 207. p. n. e. osnovan je ceh pjesnika i glumaca radi molitvenih darova u Minervinom hramu na brežuljku Aventinu. Među ostalim članovima u cehu je djelovao Livije Andronik. Aventinsko svetište Minerve nastavilo je biti važan centar umjetnosti tijekom velikog dijela srednjeg razdoblja Rimske Republike. Minerva se štovala na brežuljku Kapitoliju kao jedna od Kapitolijske trijade uz Jupitera i Junonu, u Hramu Minerve Medike, i u "Delubrum Minervae", hramu kojeg je Pompej

osnovao 50. p. n. e., a koji se nalazio na mjestu crkve Santa Maria sopra Minerva (blizu današnje Piazze della Minerva i Panteona). Mars (Mars) Mars je rimski bog rata, zaštitnik rimske države. Sin je najvišeg boga Jupitera i njegove žene Junone. Izjednačen je s grčkim Aresom, sinom Zeusa i Here (ili samo Here pomoću trava). S vestalkom Rejom Silvijom, otac je Romula i Rema. Oženjen Belonom ili Nerionom. Sveti su mu konj, djetlić i vuk, od biljaka su mu sveti smokva i drijen. U početku je bio bog poljoprivrede i rasta te je kasnije postao bogom rata. Izvrno bio je Mavors, italski bog, još se naziva i Mamers, Marmor. Kvirin (Quirinus) Izvorno, možda je bio sabinski bog (štovan na Kvirinalu), no kasnije se stopio s Marsom i Romulom. S Marsom i Jupiterom činio je prvotnu rimsku trijadu. Bio je bog rata, imao je oružje koje je obredno uljem pomazivao Portunov svećenik. Svetkovine Marsa Mars je u službenoj rimskoj religiji i bog proljeća, pa je svečano slavljen u ožujku (odatle ime »mart« tome mjesecu). Ostale važne proslave u njegovu čast odvijale su se u veljači i listopadu. Svakih pet godina na Campus Martius, pred njegovim oltarom, popis stanovništva popraćen je obredom čišćenja. U Rimu su se nalazila i druga dva hrama: ara Martis na polju (138. p. n. e.) i onaj izvan vrata Capena (388. p. n. e.). Mars je štovan i u vrijeme Carstva, zahvaljujući Augustu koji je ustanovio cult Marsa Ultora ("osvetnika"). Mars je zauzeo mnogo važnije mjesto u rimskoj mitologiji no što je to slučaj s Aresom, njegovim grčkim pandanom. Razlog je tomu vjerojatno u tome što ga se držalo mužem Ree Silvije i ocem Romula i Rema koji su utemeljili Rim. Stoga je čašćen kao otac rimskoga naroda, a Rimljani su se nazivali djecom Marsa. Venera (Venus) Venera je rimska božica ljubavi, ljepote i braka. Njezin je grčki pandan Afrodita. Rimljani su je počeli ozbiljnije štovati prema nalogu sibilinskih knjiga tek u drugoj polovici 3.st.pr.Kr. Bila je stara agrarna božica vrtova i proljeća te ljubavi (ie. apstraktna imenica = žudnja). Njena je jutarnja i večernja zvijezda (Lucifer). Svetkovine Posvećen joj je hram na planini Erik na Siciliji (svećenice nisu prostitutke, ali je spavanje s njima oblik štovanja) te joj je posvećen mjesec travanj (april, dolazi od aprilis < aperiri = otvoriti, naime, vegetacijsku godinu ili < Aphrodite). Slavi se Veneralia – 1. travnja, u čast Venere i Fortune Virilis. Žene skidaju nakit s kipa božice, kupaju je te opet oblače i ukrašavaju ružama. Vjerojatno se i same kupaju u termama, nose vijence od mirte, lijevaju žrtve božici moleći za spokoj i divljenje muškaraca te piju mak s vinom i medom. Zatim se slavi Vinalia rustica – 19. kolovoza, svetkovina predaje vinograda na uspjeh mladom Jupiteru. Apolon (Apollo) Apolon je jedini bog preuzet s grčkim imenom. Sin je Jupitera i Latone, te brat blizanac Dijane. Bog je liječništva (i kuge: Pean), očišćenja za sva tjelesna i duševna okaljanja, te muške ljepote, glazbe i umjetnosti (vođa Muza) te svjetla (sunca: Feb – Phoebus). Zaštitni su

mu znak luk i strijela te lira, a sveta mu je biljka lovor (Dafne), te životinja gavran. Porijeklo mu je bliskoistočno (što se vidi po naklonosti Troji), neki kažu da je došao sa sjevera. U Grčkoj vrlo važan. U Rim je u potpunosti uvezen iz Grčke u vrijeme Tarkvinija Oholog (najkasnije 496.pr.Kr.) zajedno sa sibilinskim knjigama – kao liječnik i prorok. August ga je poistovjetio s Vediovisom, manjim božanstvom bliskom Jupiteru slavljenim 1.siječnja, kao posebnim bogom Julijevaca. Svetkovine Najznačajnije svetkovine su Ludi Apollinares, 6.-13. srpnja, ustanovljene u doba II. punskog rata (212.pr.Kr.) za očuvanje republike. Desetorica žrtvuju bika i 2 koze pozlaćenih rogova te junicu Latoni. Igre se održavaju u Cirku Maksimu, gledatelji nose vijence, matrone žrtvuju pomirbene žrtve, a jede se pred kućom. Posebno ga je štovao August: posvetio mu dio ratnog plijena, sagradio novi hram, osnovao mu igre u Akciju svake 5. godine i posvetio Stoljetne igre njemu i Dijani. Bogoslužja Prinošenje žrtve Bogovima su se prinosile krvne i beskrvne žrtve. Kod krvnih žrtava, žrtvena životinja mora biti bez mane, okićena vjencima, ne korištena za posao. Životinje mužijaci žrtvovali su se za bogove (Jupiteru bik, Liberu jarac, Eskulapu kokot), ženke za božice (Junoni krava, Cereri svinja), tamne životinje za podzemne bogove. Životinja mora dobrovoljno ići oltaru.Tijekom Tijekom žrtvovanja, svi sudionici moraju biti čisti (oprani tekućom vodom i okađeni sumporom i s lovorom), dok je žrtvovatelj u bijelom, pokrivene glave. Zapovijeda se šutnja (da ne bude zlih riječi), svira frulač. Životinja se posipa žrtvenim brašnom i vinom, zatim joj se režu dlake te ju se ubija. Utroba se nakon ispitivanja spaljuje, a meso se jede. Beskrvne žrtve bile su prvi plodovi, žrtveni kolači, jela, mlijeko, vino, med, mola salsa (posoljena mljevena pšenica = žrtveno brašno). Ostala bogoslužja Druga bogoslužja bile su molitvene svečanosti, i to one koje nešto traže i one koje zahvaljuju bogovima. One su slijedeće: • Lectisternia – gozbe na kojima kipovi bogova leže i objeduju (božice sjede) • Epula – gozbe, tj. žrtve na kojima narod jede • Supplicationes – molitveni dani kad narod ovjenčan posjećuje hramove i klanja se bozima • Vota – zavjeti, izvršenje se obično poprati zavjetnom pločom (devotio – žrtvovanje vojskovođe za vojsku; zavjetovanje neprijatelja na uništenje; ver sacrum = sveto proljeće) • Ludi = igre (obično zavjetne ili pogrebne) Pogrebi U Rimskom carstvu svaki je čovjek imao pravo na pogreb, a ostali su ga dužni pokopati (dosta i šaka zemlje). Kad čovjek umre, najbliža mu rodbina sklapa oči i zaziva njegovo ime triput. Oblači ga se u togu i izlaže u atriju nogama prema van s novčićem u ustima. Kuća se kiti jelom i čempresom dok glasnici oglašavaju sprovod. Žalobna odjeća je crna (tamna) bez nakita i znakova položaja. Sprovod prate narikače i svirači tužaljkama te plesači i glumci izvodeći zgode iz pokojnikovog života zatim ploče s njegovim djelima, maske njegovih predaka (imagines). Mrtvac se nosi na nosiljci, ili nepokriven, ili u lijesu (onda je na nosiljci

kip s njegovom voštanom maskom).Na Forumu se drži govor (laudatio funebris, od kraja 2.st.pr.Kr. dobivaju ga i žene). Mrtve su pokapali u obiteljske grobnice ili spaljivali na lomači.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->