P. 1
Falusoidni clubing Venita Popović

Falusoidni clubing Venita Popović

|Views: 18|Likes:
Published by Zeničke sveske
Zeničke sveske 17/13
Zeničke sveske 17/13

More info:

Published by: Zeničke sveske on Jun 11, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

12/27/2013

pdf

text

original

Falusoidni clubing

Venita Popović

Eastern Europe was gradually slipping into the category of „Other“ and the familiar machinery began its work: authoritarian patronizing combined with stereotyping as a substitute for getting to know the other. Meanwhile, the voices claiming discursive incompatibility and failure of communication were just getting louder and more impatient in their exclusion of the region from the global scene and its debates...But these choises only incrase the distance between the regions...Another charming alternative is to talk about the gender aspects of Eastern Europe and immediately find yourself in a cross fire in no-man’s land. Teh Eastren Europan model with its long periods of rigid stagnation, folowed by dramatic breaches and intense abrupt movements has a vicious flaw. There is the price of deformity and inconsistency to be paid for phases skipped and for paths never taken step by step. The region is, of course, far from homogenous; its borders, too, have of shifting now to the west, now to the east, then they occasionally shut a little tighter, say, to the south, and moment of slowing down varies... 1 But one thing is sure: there are no mine-free zones yet, and that includes the gender front. Edit András, Gender Minefield, The Heritage of the Past

Mit o falusu u svog najpouzdanijeg, komotnog emisara počesto pretvara vic. Time mačizam dvostruko likuje nad svojim plijenom - ženom, uglavnom svođenom i svedenom na ženku. Ali ništa neobično za to karakteristično svodništvo, koje, na
1

Istočna Evropa postepeno je padala u kategoriju „drugog“ i poznata mašinerija bila je na djelu: autoritarno patroniziranje kombinirano sa stereotipima umjesto međusobnog upoznavanja. U međuvremenu, glasovi diskurzivne inkompatibilnosti i neuspjeha komunikacije postajali su sve glasniji i nestrpljiviji u svom iskučivanju regiona iz globalne scenje i njenih rasprava... Još jedna šarmantna alternativa je govoriti o rodnim aspektima Istočne Evrope i odmah se naći u unakrsnoj vatri na ničijoj zemlji. Istočnoevropski model ima nepravilan slijed sa svojim dugim razdobljima rigidne stagnacije, nakon kojih dolaze dramatični prelomi i intenzivni nagli pokreti. Deformiranost i nekonzistentnost cijena su koja se plaća za preskočene faze i putanje koje nisu pređene korak po korak. Region je, naravno, daleko od homogenog; njegove granice su se također pomjerale sad ka zapadu sad ka istoku, pa potom povremeno pomalo stezale, recimo, prema jugu, a moment usporavanja varira... Ali jedno je sigurno: još uvijek nema deminiranih zona, a to se odnosi i na rodni front (prijevod moj). 88

Zeničke sveske

žalost, ne prebiva samo u jeziku. Jedanput to izvodi degradirajući je, nepovratno, pribijajući uz i za funkciju i ulogu, očito dobro pristajuću po tom redateljskom naumu, ali odmah potom, hinjenim ili šmiranim šarmom, tobož uzdižući je natrag, vraćajući u neosvojive prostore, smješta je u tajanstveni i neodoljivi predmet požude. Upravo to, na izopačen način sufliraju maskote falokratskog u sirovom mačo-vicu. Prvo zagonetaju: što bi to bila sreća u nesreći i, dok se još usplahirena pozornost nije ohladila, kuju dok je vruće saopćavajući: kad ti žena kaže kako imaš najveći k.... u komšiluku. Da se pratiti kako se svaka mačo-mustra grči i, poput zmijskog češlja, nabire smijehom do uzvisine lascivnog, s koje svaka žena potencijalno prikriva u sebi tu, zasvagda eto, pro/kazanu znatiželjnu pohotu.2 Ili obratno, doima se zatočenicom pohotne znatiželje koja se, i van karikiranih omeđenosti, ne da ničim zatomiti. Međutim, humor itekako umije opozvati tu svoju lažnu žrtvu i još efektnije, no što je to učinio preobražen u kvasac mačizmu, iznenada postati mu egzekutorom. Tako svojevrsni ’damin gambit’ duhovitosti poučno pripovjeda: balkanski dripac na plaži Jadrana dočepao se svog “prvog” živog crnca i podvrgao ga na tarzanengleskom unakrsnu ispitivanju. Jarane, je l’ istina, matere ti, da vi imate vel’ku ćunu? Pa priča se, lakonski će netom kršteni Kunta Kinte. Kol’ka je u tebe? Spuštena, hm, nešto preko 27 centimetara. Ni pet ni šest uslijedilo je podozrijevajuće ’čikanje’: Ajde, de! Bi’ l’ ja to mog’o vidit?

2

Žižek u Tihim sugovornicima Lacana prepoznaje to krucijalno svojstvo falusa u njegovoj odvojenosti, napr. kao vibratora u lezbijskim sado-mazo igrama i praksama, ali i, slobodno dodajmo, vibratora rodnopolnih kontroverzi, kao “suviše ozbiljne stvari da bi se njegova upotreba prepustila glupavim kreaturama kao što su muškarci”. 89

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Evo gledaj! Daj da izmjerim, majke ti? Mjeri! Vala što jes’ jes’, i prelazi malo, onako kako si i kaz’o. No reci ti sad meni, kolika je u tebe? 36,5 moj druže. 36! Daj da vidim! Iza smaknutih gaća ukaže se modri žir: Pa šta je to, čime si ti to mjerio? Toplomjerom! Možda je posrijedi, ako malo povisimo golicave uloge, upravo ona temperatura buncanja patrijarhalne šizofrenije, ne samo rano ujutru, kako sugerira naziv čuvena francuskog filma, inače stalni pratilac/simptom vrućih muških linija ekspresivnosti. Upravo tom vrstom izlokanosti predrasudama u širem društvu, po riječima prijatelja, jedna naivna samozvana hetera odgledavši porno foto-session zajedničkog im znanca nije uspjela sustići vlastiti jezik pa se iščuđavala ’blamirajućim’ dimenzijama vlasnika penisa riječima kako to nije ništa na kakve je ona nailazila. Uistinu, kad se klopke razapnu svejedno što se u njima zakoprca, jamče barem zabavu koja šaljivo ponavlja ono na što žene, pa makar nikad ne napustile pripijeni seksipil, svakodnevni život grubo podsjeća i kamo ih najčešće smješta. Na istu rasprostranjenu odurnost smjera i replika iz Hallama Foea, divnog filma Škota Davida Mackenzie-a po adaptiranoj noveli Petera Jinksa, kad glavni protagonisti (maestralna Sophia Myles kao Kate Breck i izvrsni Jamie Bell u naslovnoj ulozi) opijajući se prave ekscesivnu rang listu neukusna mačo90

Zeničke sveske

udvaranja. Tako jedan od pobrojanih nametljivaca, naročito upadne opscenosti, baš kad je najoduševljeniji nedosežnom ženom, svoje sumanuto upucavanje briljantno finišira: Gospode, toliko si dobra da, ako mi kažeš ko te zadnji tucao, smjesta mu idem popušiti. Štaviše, raspojasane surlice sposobne su, “kupajući se u sladostrašću”, doduše povremeno tek, srozati i obeščastiti inače naglašeno slavljenu erotičnost i senzualnost. Budući da žene doživljavaju kao hidre za cjeđenje mužjaka, naročito ukoliko su odmetnute od većine onih uposlenih kao naprave za rađanje, ne čudi onda da ih i tretiraju kao potrošne, zamjenjive, s rokom trajanja. Obogaćenim cinizmom otklanjaju se uglavnom upiti, prigovori i protesti: Gdje je ljubav?. Ta ona nije ništa drugo do izmišljotina siromaha, a čak je i taj fantazam natovaren ženi na pleća. Zvijeri se, po sebi razumljivo, po snošaju odmaraju. Osim što žensko lice, forsirano silujući percipirane razlike, naseljavaju genitalnim atributima, baš kako sugerira Magritteovo provokativno djelo, simbolični transfer obavljaju kudikamo češće u drugom smjeru. Žensko lice spušteno na međunožje izlazi na čipkanu masku iza koje se krije na stvari jedino žuđeni muf, jamac upijanja svih vrsta frustriranosti, i kao prečica svim izgnanim “čulnim batinama” do iznova osvojene, uzgred budi kazano, a ženskom krivnjom mitski izgubljene rajske relaksiranosti. Mediokritetski egzaltirane mačo-barabe i bitange na isti način zaogrću svoj čemer kao i nedohvatljivi idol njihovih fantazama - Hugh Hefner, dok tim prosvjetiteljskim i kvaziemancipatorskim zanosom zahvaćene žen/k/e prolaze doslovno kao Štefica Cvek u raljama života: netremice kravlje blago raz/očarano zureći u svukud razbacane prikaze obećanih intelektualnih i nakaze sirovih ljubavnika, što mantraju i verglaju jedno te isto, tamaneći alkohol ili pak “karajući” i čerečeći jedino pečeno pile. Vjerojatno bi i sasma drugačije izgledao erotski itinerer Juan Manuela de Prade pod nedvosmislenim nazivom Conos iliti “muf do mufa” da je barem malo proboravio u Bangkoku, Faridpuru ili Reynosi, otužnim destinacijama gdje je Michael Glawogger snimao svoj film Whore’s Glory. Imao bi fantastičnu priliku vidjeti što znači prava šljaka za muškarčevo zadovoljstvo. I doslovnu cijenu tog kuluka. Bila bi i svim ’picajzlama’ mačizma otvorena drugačija perspektiva. Postalo bi im kristalno jasna poruka peuzeta iz poeme Emily Dickinson, nastala
91

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

još na kraju druge dekade XVIII stoljeća, a koju je austrijski redatelj, suprotno od Ulrich Seidlove Ljubavi iz trilogije Raj, postavio na sami početak svog filma: God is indeed a jealous god He cannot bear to see That we had rather not with Him But with each other play. Dok se Seidl usredotočio na mizeriju sex-turizma u Africi, Glawogger traži odgovore po favelama i slemovima, podzemlju prostitucije. I uistinu na prijestolje boga, kako sugerira Dickinson, niti jednog časa upražnjeno ili ohlađeno, po svim patrijarhalnim miljeima zasjeli su bog-otac, bog-muž, bog-brat ili u zlokobnijim varijantama prakticiranja atavistički brutalne običajnosti - braća-bogovi, spremni zatući sestre za povrijeđenu čast ili prosto neposluh. U mreže prostitucije, doživljene kao igre i prečice do užitka od klijenata sve tri gore pobrojane uloge muškarca uspjele su uskočiti, a ukoliko su se s/našli s onu stranu usluge, kao makroi, e, onda tim čestitim ulogama ništa ne smeta da profitiraju na ženskoj patnji, koja opet, uz sve prateće nepravednosti, ima zadaću i da bude potisnuta, odnosno mora opsluživati pohotu sa smiješkom i hinjenim zadovoljstvom. O svim drugim rodno-polnim igrama, na sreću ponajčešće, koje Dickinsonova priziva, daleko od autoriteta patrijarha, satrapa, despota i tirana, gdje bi žene odlučivale kamo s ulozima svojih tijela nema niti govora. Jer posao ne trpi namćorice, bez obzira koliko im se zaslinjenih pohotnika dnevno zavlačilo među noge. I kako besramno ističe izravno u kameru brico iz Bagladeša koji triput dnevno odlazi na tretman u bordel: bez kurvi, njima hvala, bili bi osuđeni na koze i ovce, a to što su te nesretnice do kraja svog žalosnog života osuđene na čamotinju i propadanje, i duševno i fizičko, nikog se ne tiče niti ko o tomu razbija glavu. Jedino tu, tada i tako te nesretnice mogu trpjeti maske na štrčećim navadama muške bagre da ugrabi, za novac izvuče ono što joj ne pripada, samo kondomi na isukanim surlicama grozomorno jamče istanjenu distancu i spriječavaju kalemljenje polnih boleština, iako se uokolo vulgarne Casanove magarče i šegače s tom zaštitom kao bahati protivnici “jahanja u engleskim kaputima”, “tuširanja u kišnoj kabanici” itd.
92

Zeničke sveske

Onako kako u svijetu prostitucije, odurno ili otmjeno, ovisi o razini razmjene, biva odnos mušakarac žena ogoljen u cijeni naslade, tako se i mačo-egzibicionizam, u kostimiranim uvjetima, vrlo rasprostranjen, nastoji namiriti time što ženu i cijeli njen svijet svodi na ekstenziju vlastite strasti, neodoljive, neutoljive i obnovljive. Žena je tu, raspukla od umijeća, raspoloživa i dostupna, prigodna i usputna da stiša taj plamen. Tu je da u njoj odzvanja njegova veličina, zaskočena da mu vraća njenu jeku. U komuniciranju, kao i životu, prezamršeni su ti odnosi rodno-polne heteronomije i srećom se izlučeni otrovi pretaču u humor. Zato vrijedi dati riječ Voltaireovu nepokolebljivu optimistu – Candide-u gdje je stari lisac fikcionalnom komikom pokušao uhvatiti grimase ondašnje turobne zbilje i čiste zloće. Evo tog ulomka iz dvanaestog poglavlja gdje starica nastavlja pripovjedati svoje nevolje. Ujedno, nipošto ne zaboravimo: prvo izdanje tog djela pojavilo se 1759 godine! Dakle: Neobično mnogo Rusa se naubijasmo, ali nam oni dobro vratiše milo za drago. Opustošiše Azov ognjem i mačem, ne poštediše ni staro ni mlado, ni muško ni žensko. Tek ostade naša mala utvrda. Neprijatelj ushtje da nas glađu primora na predaju. Ona dvadesetorica janjičara bijahu se zakleli kako im neće živi pasti šaka. Naposljetku pritješnjeni do krajnosti glađu budu prisiljeni pojesti ona dva eunuha, samo da ne pogaze zakletvu. Nekoliko dana kasnije potom odlučiše pojesti žene. S nama je bio neki pobožni imam, pun sažaljenja, i on im održa lijepu propovjed kojom ih je savjetovao da nas ne umore sasvim. Odsjecite, reče, samo po pola stražnjice svim ovim gospođicama: moći ćete slatko da se najedete, pa ukoliko opet ustreba, preostaće vam toliko isto i nakon nekoliko dana. Nebo će vam biti zahvalno i pomoć će vam već doći. Filozofski sarkazam prodire i pronosi se kroz nabore epoha sve do danas. Jer kako tumačiti drugačije tu velikodušnu gestu saudijske kraljevske obitelji koja je u nedavnom slučaju silovanja i ubistva petogodišnje kćeri od njena monstruozna oca da mu se dopusti “otkup u krvi” koji bi ga oslobodio krivnje i izveo na slobodu kako nalaže šerijat. Gotovo morbidno fantazmagorično, ali
93

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

doista tako!3 Veoma diskretno patroniziranje žene teče sve dok je “tamo ona” neupitna kao posjed. I dok se da namiriti šteta. Ništa drugačiji nisu ni u kom obliku niti zaštitnički i pokroviteljski tretmani nesretnica u ime tzv. časti u bilo kojim arogantnim i brutalnim patrijarhalnim režimima. U napasti se kazati, budući je primjerenije, patrijarh-čoporima. Očajno osamljenički krik artikuliran u zapitanost Virginie Woolf o tomu kako smo se kao žene našle uopće u povorkama iza svih tih razmetljivih sinova obrazovanih muškaraca još više pogađa one zbijene u procesijama iza polupismenih i vulgarnih pokoljenja koja vedre i oblače koliko privatnim toliko javnim prostorima. Njima, na/vođenim pohotom, su žene uvijek ženke u tjeranju i kao takve raspoložive i dostupne, inače iznevjravaju svoje uloge, pa time mogu biti na svakojaki mogući i nemogući, zamislivi i nezamislivi način i sankcionirane. Moraju odgovoriti pozivu koji im je dodijeljen, bespogovorno uslužnih sexsurogata, a koji je crnohumorno opjevao Nick Cave: da budu “krotiteljice crva”. Nagrada, obeštećenje za ženke ne odmiče mnogo od one što je zapala blizanke Louise i Martine Fokkens, Holanđanke koje su za pedeset godina ukupnog staža kao prostitutke propustile jedan osrednji grad satira preko sebe. Naime, izvukle su ono što je od samog početka u paleti boleščura i bilo jedino kao tobož bezazleno zajmačeno: artritis. Mačizam u svim varijacijama, od humble pie izdanaka pa do chippindales izvedbi, ili da zatimarimo neukrotivi folkorni pokrov rustikalnosti, od priglavaka do uštipaka fizisa, “izgnanost u pol” žene uglavnom tumači kao bogomdanu pokornost. Unutar patrijarhalnih matrica drži se svega onog što izviruje iz uobičajene učaurenosti ženskog materinstvom, sestrinstvom i supružništvom,
3

I sve je tu, na okupu. Kao kod Voltairea. Manijak po imenu Fayhan al-Ghamdi za svoju kćerkicu Lamu njenoj majci platio je “krvarinu” u iznosu od 50 000 dolara, opet famozna polovica od iznosa koji bi bio podmiren da je posrijedi dječak. Nevjerojatno uviđavno! Lunatic je također božija ljudeskara, vrlo prominentan saudijski TV-imam, koji je odsluživši petomjesečni pritvor već “ionako” iskupio nečuveni zločin, a nalazi govore da je djetešce, pored toga što ga je silovao, gle hajvanske pobude, “jer je sumnjao u njenu nevinost”, usput tukao kablovima, žigosao vrelom željeznom šipkom, zdrobio joj lobanju, slomio rebra i lijevu ruku. I bolje prošao nego Marc Dutroux, belgijska beštija, čije je zakonodavstvo, uzgred budi kazano, sekularno, ali potopljeno u kršćansku tinkturu, jer je potonji prije serije silovanja i ubistava šest djevojčica također “odgulio” kaznu, ali samo tri godine, prije izricanja doživotne robije za ponovljeno djelo, dok je njegova supruga pomagačica, po istom aršinu i nešto zatvorskog iskustva, na koncu skončala na “slobodi u samostanu klarisa”, tek šezdesetak kilometara udaljenom od mjesta asistiranja bolsenom umu. 94

Zeničke sveske

te time izopačeno upotpunjuje i zaokružuje carstvo maskulinog, seksističkog i mizoginog. Putanja tog preobražaja, viktimološki upisanog u ženu, slikovito se da iščitati iz trivijalnog životopisa Virginie Telenneve, alijas Frigide Barjot, kako je nakumio njen muž Bruno, i koja se iz vedete pariškog noćnog života izmetnula, zgromljena katoličkim prosvjetljenjem, u revnosno oholu Kristovu glasnogovornicu. Kad god da je ceh dekadentnog avanturizma kod žene javno poniženje, skandal i blamaža obavezno i ’eventualno’ okajavajuće uzdizanje sa socijalnog i intimnog dna i iskupljenje za grijehe mora pro/teći također javno i redovito pod paskom i uz blagoslov nekog od dežurnih patrijarha tih preobražaja posrnulih žena u odane i fanatične sljedbenice retrogradna konzervativizma. Kako se iz zlosretnih suputnica tirana i monstruma od Salazara do Bokasse pikantno sustavno iseljava ženstvenost doznajemo iz Žena diktatora belgijske povjesničarke i publicistkinje Diane Ducret, no ponukani tim temeljitim istraživanjem, zacijelo nam se valja zamisliti nad tim: koliko manijakalnog i sadističkog doziranja rodno-polnih odnosa žilavo preživljava, provlači se i krijumčari u brojne neubrojive mediokritetske protuve i bitange širom patrijarhalnih matrica. Na sociopatološki način i s takvim kozekvencama svjedoči to Mussolinijeva otrovna mizogina rekapitulacija, koju navodi Ducretova, kako je žena kao i masa stvorena da ju se siluje. Tragovi Duceove opscenosti kolaju u jeziku i komunikaciji pa gotovo na svim razinama. Uz pripadajuće ograde i uvjetovanu vjerodostojnost Zipfove zakonitosti, donekle groteksno demonstrira to i istraživanje hrvatskog jezičkog korpusa po konceptu Vlatke Kolarović i uz stručnu pomoć lingviste Marka Tadića. Naime, najčešća psovka jeste kurva. Nedvojbeno, drugačije nije niti u ’sestrinskim kanibalkanskim’ jezicima hrvatskih susjeda. Podastire to i tipični vic. Crnogorac ubije ženu i prijatelji ga obaspu pitanjima: Pa šta ti bi, čo’če!?. Nakon tri’es’ipet godina braka? A, jebi ga, lijenost! Sve, danas ću, sutra ću kurvu, i eto, oteglo se. Između druge polovine 18-tog i prve 19-tog stoljeća, nekih stotinjak godina dakle, fenomen kastrata uporno se održavao u Italiji, dječaci su se masakrirali, posljednji 1922. godine, a sve da bi morbidni publikum uživao u glasovima i arijama čudesne ljepote. Žene se pak doslovno i metaforično kastriraju oduvijek. Jedanput da bi se patrijarhalni satrapi i moguli obranili od erotskih
95

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

iskušenja bilo da se sakaćenjem psihe, bilo tjelesnim obogaljivanjem klitorisa utjeruju u svete uloge majčinstva, sestrinstva i supružništva s krvožednim oltarima sumanuto pojmljene časti, a drugi put da bi ih njihova mačo-sabraća markirala i žigosala kao ženke - potrošnu promiskuitetnu divljač. Može se s represivnim i perverznim običajima genitalnog tlačenja ići dotle da žena počinje preuzimati ulogu egzekutora nadzora, torture, mržnje i prezira patrijarhalnog društva spram ženskog tijela, a upravo time se u svom novom romanu Zeina bavi neuvijeno i hrabro Nawal el Saadawi. To jedva uznapredovalo tumaranje žene između kućnog i haremskog zatočeništva će podvući nedvojbeno, da otvorenije ne može, u intervju s Raziom Iqbal, (prenosi to u izvanrednom separatu Treći program hrvatskog radija 81/82 2012.), kazavši i detektirajući na univerzalnom planu, a ne samo ograničavajući na egipatski patrijarhalni ambijent, kako su prostitucija i patrijarhat jezivo i okrutno komplementarni, daleko prisniji no što slute i najkritičniji glasovi otpora. Gotovo isto ne/prijatno “zadovoljstvo u razočarenju” (V. Woolf) da se ponijeti iz kolijevke, s izvorišta zapadne civilizacije iz helenističke kulture vrlo zamršeno tradirane do današnjih dana. Jørgen Christian Meyer u analitičnoj studiji “Žene u starogrčkoj Ateni” odmah na početku konstatira, pozivajući se na knjigu Sare B. Pomeroy Boginje, kurve, žene i robinje: žene u klasičnom razdoblju o toj mračnoj epohi: “Čini se da nije bilo osobito zabavno biti žena u starogrčkoj Ateni…Žene, stranci i robovi nisu imali nikakva utjecaja na javni život, niti su imali građanskih prava. Njihov je život tekao u sjeni Partenona i Akropole.” Odatle nije teško, ali jeste bolno i mučno, otkrivati kako preživljava Aristotelova diskvalifikacija o ženi kao neuspjelu muškarcu sve do jeke jeftine dosjetke kako ona stoji iza svakog uspješnog muškarca. Poslušajmo Pierrea Bourdieua iz Vladavine muškaraca : “Ali nos Kleopatre je tu da podsjeti, s čitavom mitologijom zlokobne snage, na stravične i očaravajuće žene svih mitologema – Evu zavodnicu, laskavu Omfalu, Kirku čarobnicu – da misteriozna moć ljubavi može da se vrši i nad muškarcima. Snage na koje se sumnja da djeluju tajno i u tami intimnih odnosa (“na jastuku”) i da drže muškarce magijom privrženosti, čineći da zaborave na obaveze koje su povezane s njihovim društvenim dostojanstvom, određuju prevrat odnosa vladavine, koji je, kao fatalni prekid uobičajenog, normalnog, prirodnog poretka, osuđen kao prekršaj protiv prirode izgrađen da učvrsti maskulinocentričnu mitologiju.”
96

Zeničke sveske

Otud mačistički fantazmagorijski i projicirajući diskretni šarm koji dijeli i kolorira žene “na pitome i na divlje”, budući nikad ne skončava na simboličkoj ravni, a čak i da to čini, tu na naše oči da izdiše, i da ne zalazi sramotno odvratno u zbilju, nužno ga je raskrinkavati i progoniti njegovu hinjenu nevinost. Jer mačistička imaginacija pretjerivanja i investiranja koja ženu isključivo doživljava, vidi, tretira i sagledava kao “mračni predmet želja” nipošto ne škodi patrilinearnom seksističkom konstruiranju i konvencionaliziranju rodno-polnih uloga, naprotiv olakšava im i utire put. Zato bez imalo grizodušja možemo slijediti ono što sugerira Drucilla Cornell: destabilizirajmo na svakom koraku temelje muškaraca, stvarajući nove razdore i naprsline uspostavljanjem samih sebe kao Žena, i ne može biti kraja tom procesu koji nam konačno daje i obogaćuje istinu o Ženi, o nama samima. Pogotovo kad god, a to je redovnije od smjene dana i noći, patrijarhalne i mačo matrice metaforične rodno-polne razlike upisuju doslovno na tijelima žena. Imperiji treba uzvraćati svaki udarac, pa i kad se on krinka u patronizirajuću “politiku dodira”, bilo to na intimnom bilo na društvenom polju.

97

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->