You are on page 1of 97

1

ALGORITAM KAPITALA
U PRIRODNOM DVOJNOM KNJIGOVODSTVU PODUZEĆA
VLADIMIR VUGRIN

PRIPREMILA I UREDILA.
SNJEŽANA DUBAK-BRAŠKIĆ

UVODNI DIO
ODLUKA MONETARNOG VRHA DRŽAVE
O STANDARDNOM KONTNOM PLANU PRIRODNOG KNJIGOVODSTVA PODUZEĆA

SADRŽAJ:
1. DONOŠENJE STANDARDNOG KONTNOG PLANA PODUZEĆA
2. POPRATNE ODLUKE ZA PRIMJENU STANDARDNOG KONTNOG PLANA PODUZEĆA
3. UPUTE ZA KNJIŽENJE REDOSLIJEDOM BROJEVA KNJIGOVODSTVENIH KONTA
4. UPUTE ZA KNJIŽENJE REDOSLIJEDOM POSLOVNIH DOGAĐAJA

ZAGREB 2002.
2
1. DONOŠENJE STANDARDNOG KONTNOG PLANA PODUZEĆA
Monetarni vrh čine PREMIJER DRŽAVE koji predstavlja sve graðane koji žive i rade u
njoj, GUVERNER SREDIŠNJE BANKE koji čuva novac vlasnika i GLAVNI KNJIGOVOÐA DRŽAVE
koji budno pazi da nitko ne pogriješi. Da bi mogao upravljati državom, monetarni vrh
najprije donosi sljedeći STANDARDNI KONTNI PLAN PRIRODNOG KNJIGOVODSTVA PODUZEĆA:

STANDARDNI KONTNI PLAN PRIRODNOG DVOJNOG KNJIGOVODSTVA PODUZEĆA


Prirodna podjela
Temeljn Razredna Standardna podjela
a

NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 01 NOVAC U FUNKCIJI PODUZEĆA


Tekući račun, žiro račun i blagajna
02 NOVAC U FUNKCIJI DRUGIH OSOBA
depoziti, dati zajmovi i vrijednosnice

1 OSOBE 11 DUŽNICI
Kupci robe i ostali dužnici
12 VJEROVNICI
Dobavljači, djelatnici i financijeri

ROBA 2 TRAJNA IMOVINA 21 VLASTITO ZNANJE


Tajnovito znanje o poslovanju
22 OSTALA TRAJNA IMOVINA
Zemljište, zgrade, oprema, licence i dr.

3 NABAVA 30 NABAVLJENI PROIZVODI


Skladište nabavljenih proizvoda

4 TROŠKOVI 41 PRENESENA VRIJEDNOST KAO TROŠAK


Troškovi plaćeni drugim pravnim osobama
42 DODANA VRIJEDNOST KAO TROŠAK
Troškovi plaćeni fizièkim osobama
43 VIŠAK VRIJEDNOSTI KAO TROŠAK
Troškovna kamata na vlastiti kapital

5 PROIZVODNJA 50 PROIZVODNJA U TIJEKU


Nedovršena proizvodnja i poluproizvodi

6 PROIZVOD 60 VLASTITI PROIZVODI


Proizvodi pripremljeni za prodaju

7 PRODAJA 70 PRODANA ROBA


Rashodi poduzeća i prihodi od prodaje

8 PROFIT 81 VLASTITA KAMATA


Prvi dio profita koji pripada vlasniku
82 DOBITAK PODUZEĆA
Drugi dio profita koji pripada pduzetniku

9 KAPITAL 90 GLAVNICA PODUZEĆA


Vlastita glavnica uložena u poduzeće

Svako poduzeće mora u svojem poslovanju voditi poslovne knjige u skladu s načelima
prirodnog dvojnog knjigovodstva koje se temelji na algoritmu kapitala. Inače, poduzeće
je pravna osoba u kojoj se stvaruju razne vrijednosti (proizvodi i usluge) potrebne
3
ljudima sa ciljem da se ostvari višak vrijednosti (profit ili dobitak novcu) najmanje
u iznosu kamate koju vlasnik gubi što je svoj novac uložio u poduzetnički posao. Da
bi tu svoju zadaću poduzeća mogla uspješno izvršavati, sve pravne osobe u državi
(poduzeća i ustanove) moraju voditi svoje poslovne knjige prema unaprijed
pripremljenom STANDARDNOM KONTNOM PLANU koji je ovdje pokazan.

U tom kontnom planu za poduzeća je najvažniji podatak VLASTITA TROŠKOVNA KAMATA (konto
43 i 81) koja je uvijek unaprijed poznata i koja nepovredivo pripada vlasniku te se
kao takva redovno pripisuje glavnici koju je vlasnik uložio u poduzetnički posao.
Ustanove takvu kamatu nemaju, jer one samo troše pa stoga nemaju vlastite glavnice pa
ne mogu imati ni vlastite kamate. Inače, u tom su kontnom planu bitni razredi O i 7,
jer oni čine koordinantni sustav u kojemu je razred O sa svoje dvije strane (primanje
i davanje novca) inverzna slika razreda 7 (rashodi i prihodi od prodaje robe). Prema
ovom koordinatnom sustavu možemo si prirodno dvojno knjigovodstvo poduzeća predočiti
kao dva klina na kojima vise izlazni i ulazni računi. Na izlaznim računima piše koliko
novca je poduzeće primilo od drugih osoba, a na ulaznim računima koliko ga je platilo
drugim osobama, s tim da se razlika između izlaznih i ulaznih računa nalazi u džepu
vlasnika. U Standardnom kontnom planu poduzeća taj džep vlasnika je konto 02 - Novac u
funkciji drugih osoba, što ujedno znači da novac u funkciji poduzeća (konto 01) mora
uvijek biti što bliže nuli.

Monetarni vrh države Hrvatske donosi Standardni kontni plan pozivom na članak 9.
sadašnjeg Zakona o računovodstvu, jer se radi o unaprijed pripremljenom kontnom planu
koji je trebao stupiti na snagu u proljeće 1991. godine, ali iz nepoznatih razloga
još uvijek nije objavljen u Narodnim novinama, što je i razlog da Hrvatska država de
facto ne postoji. Naime, taj kontni plan je temeljni akt države koji stupa na snagu
onoga dana kad je objavljen u Narodnim novinama i tog će dana država kao opća pravna
osoba stvarno biti rođena, jer sve njene posebne pravne osobe moraju od tog dana
voditi svoje knjigovodstvo prema tom kontnom planu. Međutim, unatoč tome sve te pravne
osobe smatrat će se ustanovama (neprofitabilnim tvtkama), ali svaka od njih može u
cjelini ili u pojedinin svojim sastavnim dijelovima stječi status poduzeća
(profitabilne tvrtke) ako svojoj poslovnoj banci prijavi glavnicu poduzetničog posla
radi njene verifikacije. Tako je to bilo zamišljeno početkom 1991. godime, a u tom je
smislu u odnosu na ono vrijeme jedina promjena što će u današnje vrijeme poslovna
banka verificirati tu glavnicu na taj način da će na tekući račun novo osnovanog
poduzeća uplatiti novac koji je država doznačila na ime poreza na dodanu vrijednost
(PDV) što je sadržan u prijavljenoj glavnici, a taj će PDV državi vratiti djelatnici
tog poduzeća kad će primiti novac za dodanu vrijednost koju su stvorili.

Trenutkom objave Standardnog kotnog plana ujedno je uspostavljena i pravna država, što
znači da se prema tom kontnom planu mora uskladiti Ustav Republike Hrvatske i svi
ostali zakonski propisi. Dok to nije učinjeno, odnosno u slučaju bilo kakve dileme,
vrijedi najveći opći interes koji proizlazi iz tog kontnog plana i koji je nevidljivo
zapisan u prirodnom dvojnom knjigovodstvu poduzeća.

30.IV.2002.
4
2. POPRATNE ODLUKE ZA PRIMJENU STANDARDNOG KONTNOG PLANA
PODUZEĆA
A. Odluka kojom se uvodi eskontna stopa Hrvatske narodne banke. Ovom se
Odlukom pri Hrvatskoj narodnoj banci (HNB) osniva Hrvatska eskontna banka (HEB) s
razgranatom mrežom svojih općih i poslovnih banaka. HEB (banka svih banaka) objavljuje
svoju eskontnu stopu (6%) kojom objedinjuje ukupan bankovni sustav države. U skladu s
tom eskontnom stopom HEB obavlja sljedeće bankovne poslove:

1. Eskontiranje ukupne novčane štednje svih pravnih i fizičkih osoba koja je


povjerena općim i poslovnim bankama na čuvanje.
2. Eskontiranje novčanih zajmova kojima poslovne banke financiraju poduzeća u
razvijanju proizvodnje i poduzetništva.
3. Reeskontiranje novčanih zajmova pomoću kojih su poslovne banke eskontirale
robne zajmove kojima su poduzeća financirala potrošnju vlastitih proizvoda i
usluga (tj. robe).

Osim ovih eskontnih poslova HEB mora pratiti ukupan platni promet između svih pravnih
osoba u državi te platni promet između pravnih i fizičkih osoba. Ujedno na temelju tog
platnog prometa prema potrebi HEB izrađuje permanetne bilance za ukupnu državu i za
svaku njenu pravnu osobu.

Da bi bankovni sustav mogao uredno obavljati svoju zadaću, mora svoje poslovanje što
prije uskladiti sa Standardnim kontnim planom. Rok do kada to mora biti izvršeno
zajednički će odrediti Ministarstvo financija Vlade RH i Hrvatska narodna banka, s tim
da on ne može biti dulji od pola godine računajaći od dana kad Standardni kontni plan
stupi na snagu.

B. Odluka kojom se uvodi porez na dodanu vrijednost. Ovom se Odlukom u


cijenu živog ili tekućeg rada ugrađuje porez na dodanu vrijednost (PDV) po stopi koja
je jednaka eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (6%). S obzirom da se cijena rada
dodaje na prenesenu vrijednost (cijenu opredmećenog ili minulog rada) koja se kao
trošak vodi na kontu 41, to ona kao bruto cijena rada na kontu 42 postaje dodana
vrijednost (odnosno dodani trošak). To znači da je dodana vrijednost novac koji pravne
osobe (poduzeća i ustanove) na temelju stvorene ukupne vrijednosti isplaćuju fizičkim
osobama (zaposlenicima i ostalim građanima) za njihovu osobnu potrošnju. Prilikom
primitka tog novca ljudi moraju iz njega platiti porez na dodanu vrijednost (PDV), i
nitko ne može biti oslobođen od plaćanja tog poreza.

PDV kao porez ima određenu psihološku ulogu koja u ljudima stvara osjećaj da taj porez
plaćaju svojoj državi da bi ona mogla uspješno funkcionirati, ali da i od nje mogu
tražiti da uredno obavlja svoju zadaću i da ih prema potrebi pomaže, a to znači da
prije svega dobro čuva njihovu štednju u novcu (depozitni novac). Inače, PDV je
zapravo pretporez koji plaćaju svi građani, da bi ga država upotrijebila kao poticajni
mehanizam onim poduzetnim građanima koji dokažu da svoj novac nisu upotrijebili za
osobnu potrošnju, već su ga koristili za razvijanje proizvodnje i izvoza u druge
države. Postoje tri slučaja u kojima dokazivanje nije potrebno, već se PDV
automatizmom plaća poduzetnim građanima. Prvi je kad građanin ulaže svoj novac u
pravnu osobu za razvijanje poduzetničkih poslova, jer mu u tom slučaju njegova
poslovna banka automatski svaki ulog povećava za pripadajući PDV. Drugi je kad
građanin osniva novo poduzeće, jer u tom slučaju njegova poslovna banka na tekući
račun novog poduzeća automatski uplaćuje PDV koji je sadržan u verificiranoj glavnici.
Treći takav slučaj je kada poduzetni građani preko svojih poduzeća izvoze robu u druge
države, jer im tada poslovna banka ostvarenu izvoznu cijenu automatski povećava za
pripadajući PDV.

Uvođenjem PDV-a ukidaju se svi porezi, prirezi, carine, trošarine te posebno naš
postojeći "PDV" kao i svi drugi nameti koje radi punjenja državnog proračuna posve
nepotrebno plaćaju pravne i fizičke osobe. To znači da je suvremena država besporezna,
5
odnosno u njoj postoje samo kazneni porezi na promet štetnih roba (duhan, alkoholna
pića ...) koja se dopušteno proizvode kao i razne takse koje građani plaćaju da ne bi
bez potrebe koristili usluge raznih institucija.

C. Odluka kojom se uvodi obavezna premija osiguranja. Ovom odlukom uvodi se


obavezna premija osiguranja (OPO) kojom se zaposlenici osiguravaju za slučaj određenog
rizika (nezaposlenosti, bolesti, skrbi za potomstvo i starosti). Stopa OPO-a jednaka
je eskontnoj stopi HNB, a sam OPO također ima psihološku ulogu, jer time što ga
plaćaju zaposlenici imaju osjećaj da će biti zaštićeni u slučaju nastupa određenog
rizika, i stoga mogu smireno obavljati svoje društvene zadaće za koje su se
opredijelili. OPO se utvrðuje na temelju ostvarenih sati rada i mjerne skale uvjetnog
rada, i to tako da se na temelju cijene službene košare roba određuje premija za jedan
sat uvjetnog rada, da bi se na temelju ostvarenih uvjetnih sati rada u mjesecu utvrdio
ukupni OPO za sve zaposlenike u pravnoj osobi i da bi tu ukupnu premiju do svakog 5. u
mjesecu za protekli mjesec njihova pravna osoba doznačila nadležnom zavodu za
osiguranje.

OPO je sastavni dio bruto potrebne plaće zaposlenika, ali jer se u jednom iznosu plaća
za sve zaposlenike u pravnoj osobi, to se OPO osamostalio i postao mehanizam koji
određuje bruto potrebnu plaću svih zaposlenika u toj pravnoj osobi, i to tako da se
ukupni iznos OPO-a pomnoži s količnikom broja 100 i stope OPO-a (npr. 100 : 6 =
16,67). Dobiveni iznos rasporedi se na sve zaposlenike prema unutarnjem pravilniku, s
tim da nitko ne može dobiti manje od cijene uvjetnog rada, ali svatko može dobiti više
ovisno o njegovom osobnom radnom učinku, pa čak znatno više od potrebne plaće ako
ostvareni profit to omogućuje. Naime, potrebna plaća prema zaposlenicima je obveza
poduzeća koja je u istom rangu kao i obveza prema dobavljačima za isporučenu robu, a
svaku takvu obvezu poslovna banka mora platiti neovisno o tome ima li poduzeće novac
za isplatu takve obveze. Dakako, ako poduzeće nema novac, onda poslovna banka
podmiruje njegovu obvezu, ali istovremeno pokreće postupak sanacije ili likvidacije
tog poduzeća, što znači da je OPO postao i mehanizam koji jasno određuje graničnu
točku nakon koje treba poduzeti takve mjere.

D. Odluka kojom se uvodi glavnica poduzeća. Poduzeće je pravna osoba u kojoj


se ostvaruje poduzetnički posao koji godišnje donosi određeni profit. Glavnica
poduzeća je sadašnja vrijednost budućeg poduzetničkog posla, a utvrđuje se tako da se
projektirani godišnji profit podijeli sa eskontnom stopom Hrvatske eskontne banke.
Poduzeće je osnovano kada poslovna banka verificira glavnicu budućeg poduzetničkog
posla, s tim da ona ne može biti manja od 20.000 kuna. To znači da se poduzeće može
osnovati za svaki poduzetnički posao koji pri eskontnoj stopi HEB-a od 6% godišnje
donosi profit od 1.200 kuna (1200 : O,06 = 20000).

Glavnica poduzeća nije novac ni bilo koja materijalna imovina, već je to vrijednost
budućeg posla koja se ulaže u poduzeće i ona je osnovica od koje se računa vlastita
troškovna kamata (konto 43) koja nepovredivo pripada vlasniku tog posla. Iz te kamate
mora se namiriti i vlasnik uloženog novca u poduzeće koji najmanje mora dobiti kamatu
koju gubi u banci. Naime, prema prirodnom zakonu dvojnosti i kapital u razredu 9 se
dijeli na dvoje, na glavnicu poduzeća i glavnicu novca. U početku se te dvije glavnice
čvrsto drže zajedno kao ukupno znanje o poduzetničkom poslu - a ono je upravo ta
glavnica koja se ulaže u poduzeće kao temeljni ili osnivački kapital.

E. Odluka kojom se u poduzeće uvode unutarnji poslovni zajmovi. Svako veće


poduzeće može se pomoću unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita) rastaviti
na više manjih poduzeća. Tim se zajmovima zapravo prenosi vlasnička odgovornost sa
jednog menadžera na višoj razini na više menadžera na nižoj razini. Naime, poslovanje
poduzeća se s vremenom širi i menadžeru je sve teže upravljati poslovima pa stoga
odluči dijelove svog poduzeća pomoću menadžerskih kredita "prodati" svojim najbližim
suradnicima odnosno poduzetnim ljudima koji dobro poznaju problematiku dijela poduzeća
koji je predmet kupoprodaje. Ta unutarnja kupoprodaja zapravo je reorganizacija
poduzeća radi uspješnijeg budućeg poslovanja, a u toj reoganizaciji dolazi do
rastavljanja glavnice novca od glavnice poduzeća, jer novi menadžeri kao unutarnji
kupci ponovno procijenuju materijalnu imovinu koju preuzimaju. To je inače proces koji
6
se zove PRIVATIZACIJA, jer se povećava osobna odgovornost u korištenju materijalne
imovine, i stoga u tom procesu dolazi i do povećanja glavnice poduzeća budući da se
privatizacijom povećava znanje o postojećem poduzetničkom poslu, čime se ujedno
povećava sadašnja vrijednost tog posla. No, s druge strane povećava se i glavnica
novca, ali ona tako povećana ostaje kod menadžera koji je pomoću unutarnjih poslovnih
zajmova prodao materijalnu imovinu poduzeća, koju inače u prirodnom knjigovodstvu
konto 21 uvijek drži na nuli. To je zapravo proces koji se naziva INTEGRACIJA - jer
glavnica novca teži da se osamostali i da na taj način sjedini što više poduzeća da bi
se raspoloživi novac mogao optimalnije iskoristiti.

Posebno valja istaknuti da su ovi procesi privatizacije i integracije čisto unutarnja


stvar poduzeća i gospodarstva, a monetarni vrh države mora preko svog bankarskog
sustava stalno stvarati što bolje uvjete da se ti istovremeni procesi skladnije i
uspješnije razvijaju. Upravo stoga su ovi unutarnji poslovni zajmovi (menadžerski
krediti) osobito potrebni državama u tranziciji, jer se jednovremeno i u vrlo kratkom
roku (za svega pola godine) može privatizirati ukupno gospodarstvo. A što se tiče
bankarstva, tu problema s privatizacijom uopće nema, jer autentični vlasnici banaka su
štediše (deponenti) koji su im svoj novac povjerili na čuvanje, a da bi to čuvanje
bilo što bolje, ukupna štednja nalazi se u sigurnim sefovima Hrvatske eskontne banke.
I evo, da bi se sve ovo što je dosada rečeno moglo ostvariti, monetarni vrh mora prije
svega donijeti STANDARDNI KONTNI PLAN PRIRODNOG KNJIGOVODSTVA PODUZEĆA, koji svaku
pravnu osobu obvezuje da u skladu s njime vodi svoje poslovno knjigovodstvo - JER JE
TO NUŽAN PREDUVJET DA BI DRŽAVA MOGLA USPJEŠNO FUNKCIONIRATI.

30.IV.2002.
7
3. UPUTE ZA KNJIŽENJE REDOSLIJEDOM BROJEVA KNJIGOVODSTVENIH
KONTA
Standardni kontni plan proizlazi iz prirodnog kontnog plana koji se sastoji iz deset
razreda. Ti su razredi označeni prirodnim brojevima (od 0 do 9) koji ujedno
označavaju i informacijski red. Razredi su svrstani u dvije skupine: "NOVAC" (razredi
0 i 1) i "ROBA" (razredi 2 do 9). Svaka skupina je jedna cjelina, a one su međusobno
čvrsto povezane i između njih postoji prirodni sklad. Tu povezanost i skladnost
osigurava stanje novca koje uvijek u obje skupine mora biti jednako samo s obratnim
predznakom, a veličinu tog stanja određuje prva skupina - jer u knjigovodstvu poduzeća
jedino je stanje novca činjenica a sve ostalo su pretpostavke. To je i razlog zašto to
stanje novca zavemo – KONTROLNI SALDO.

Standardni kontni plan ima šesnaest konta s dvoznamenkastom oznakom i u kojoj prva
znamenka znači razred, a druga je redni broj unutar tog razreda. Ako je drugi znak
nula (0), onda to znači da standardni kontni plan odnosni razred dalje ne raščlanuje.
Međutim, svako poduzeće može po volji raščlanjivati ta standardna konta, s tim da prva
dva znaka u oznaci analitičkih konta moraju odgovarati numeričkim znakovima iz
Standardnog kontnog plana.

Glavno načelo dvojnog knjigovodstva je personifikacija knjigovodstvenih konta, koje


omogućuje da to knjigovodstvo može već u projektu pokazati vjernu sliku budućeg
poduzetničkog posla i u ostvarenju pratiti odstupanje od projekta. Stoga svaki konto u
tom knjigovodstvu nešto znači, nešto radi, ima određenu funkciju, a u ovim uputama
pokušat ćemo objasniti kako pojedini konto "djeluje" da bi zaštitio interes poduzeća,
a to znači i interes poduzetnika i interes vlasnika. Inače, to knjigovodstvo vodi
knjigovođa koji može biti sam poduzetnik odnosno vlasnik, ili osoba njegovog posebnog
povjerenja, ili njegov kompjutor. Ove upute su u prvom redu za tog knjigovođu,
najprije ih dajemo redoslijedom brojeva konta, a zatim redoslijedom poslovnih
događaja.

Novac u funkciji poduzeća - konto O1. Na kontu O1 bilježi se novac koji se


koristi za poslove radi kojih je poduzeće osnovano. Novac na taj konto ulazi sa konta
21 kad se radi o ulaganju i sa konta 11 kad dužnici uplaćuju novac za robu koju su
kupili. Stanje na tom kontu treba biti što bliže nuli, a koliko je ono, govori nam
kamata koja je cijena za korištenje novca. Ako je prosječna stopa te kamate oko O%,
onda se smatra da je na tom kontu i stanje novca takvo (tj. oko nule). Naime, ukupan
promet i stanje novca na kontu O1 prati se pomoću tekućeg računa koji se vodi u
poslovnoj banci i u kojem je u novcu sadržano ukupno poslovanje poduzeća, a taj je
račun je kombinacija štednog i kreditnog računa, s tim da na pozitivno stanje poslovna
banka plaća kamatu po viđenju (3%), a na negativno stanje naplaćuje aktivnu kamatu
(9%). To znači da na svako stanje tog računa poduzeće gubi, jer ono mora vlasniku
platiti kamatu po stopi koja je jednaka eskontnoj stopi HNB odnosno kamati na štednju
oročenu na godinu dana (6%).

Poduzeću u osnivanju poslovna banka otvara tekući račun na temelju projekta


poduzetničkog posla i glavnice poduzeća koja proizlazi iz tog posla, te u tom smislu
odobrava dopušteno prekoračenje (permanentni poslovni ili komercijalni kredit). Tu
glavnicu treba prijaviti Trgovačkom sudu, ali je poslovna banka mora prethodno
verificirati, a znak da je to učinjeno je upravo taj tekući račun na koji je država
bespovratno uplatila PDV koji je sadržan u dodanoj vrijednosti projektiranog
poduzetničkog posla.

Osim tekućeg računa poduzeće može imati i žiro račun preko kojeg se prati korištenje
dugoročnog zajma odobrenog od strane poslovne banke. U samoj je prirodi tog računa da
je stanje na njemu bude uvijek na nuli, pa se poslovna banka u tom smislu i služi
njime te odobreni zajam pušta u korištenje tek kad se pouzdano zna da je stvorena nova
vrijednost, jer tek tada novac ulazi na žiro račun i odmah se doznačuje dobavljaču
koji je tu vrijednost isporučio.
8
Na kontu 01 v0di se i račun blagajne preko pomoću kojeg poduzeće prati promet gotovog
novca. Opća je težnja da gotovog novca bude što manje u opticaju, pa u tom smislu
djeluje kamata kao cijena za korištenje novca. Naime, u interesu je poduzeća da u
blagajni drži što manje gotovine te da svaku gotovinsku naplatu što prije položi na
tekući račun, jer na svako stanje novca u blagajni poduzeće plaća vlasniku troškovnu
kamatu (6%), a ako je novac na tekućem računu, onda gubi manje jer mu poslovna banka
plaća kamatu po viđenju (3%). Inače, na gotov novac koji se podiže iz tekućeg računa
blagajnik poduzeća (jer je fizička osoba) nora platiti PDV, što znači da mora brinuti
o tome da si taj PDV vrati od osobe kojoj konačno isplaćuje gotovinu.

Poduzeća može na računu blagajne držati i razne surogate novca na kojima najviše gubi.
Vrlo dobar primjer takvog novca je ček s odgođenim rokom naplate, jer ako taj ček drži
u blagajni, onda je poduzeću potreban kredit pa stoga gubi dvostruku kamatu, jednu za
kredit kojim se koristi (9%), a drugu koju mora platiti vlasniku (6%) za novac koji je
zaleđen u čeku. No, i tu kamata čini svoje, jer poduzeće može u banci diskontirati taj
ček uz stopu od 12%, pa će gubitak biti manji.

U poslovanju s novcem poslovna banka doista ima vrlo važnu ulogu, jer zahvaljujući
kamati i PDV-u ona postaje vanjska logistička financijska jedinica poduzeća koja, radi
svojeg interesa, brine da poduzeću nikada ne manjka novac za njegovo poslovanje, ali i
da ga koristi samo toliko koliko mu treba i to u trenutku kad ga treba.

Novac u funkciji drugih osoba - konto O2. Zbog prirode poduzetničkog posla u
poduzeću s vremenom dolazi do sve većeg viška novca koji treba negdje korisno uložiti,
jer ako se to ne učini, onda poduzeće gubi budući da i na njega nora vlasniku platiti
kamatu (6%). Da se izbjegne taj gubitak, konto O2 pruža više opcija ulaganja, od onih
najsigurnijih koji su svakome dostupni, pa do onih koji su najprofitabilniji ali
ujedno i najrizičniji. Kod takvih ulaganja konto O2 uvijek prima novac sa konta O1, a
to može biti u sljedećim slučajevima.

Deponiranje novca u poslovnoj banci. Najsigurnije ulaganje praktički bez ikakvog


rizika je deponiranje novca u poslovnoj banci, jer banka na oročene depozite plaća
kamatu koju poduzeće mora platiti vlasniku (6%). U tom slučaju teret posjedovanja
novca prebacuje se na poslovnu banku, no ona zna što s njime treba učiniti.

Pozajmljivanje novca drugome. Poduzeće može višak novca pozajmiti nekoj drugoj osobi,
i to po kamati koja mora biti veća od vlasničke kamate (6%), jer svatko tu kamatu može
dobiti od poslovne banke, ali ne većoj od bankovne aktivne kamate (9%), jer svatko po
toj kamati može dobiti zajam u poslovnoj banci.

Ulaganje novca u vlastiti razvoj. Poduzeće može višak novca koristiti za vlastiti
razvoj, u kojem slučaju razvojni posao tereti s interkalarnom kamatom koja ne može
biti manja od kamate koja pripada vlasniku (6%) niti veća od bankovne aktivne kamate
(9%), s tim da se u doglednoj budućnosti očekuje veći prihod.

Ulaganje novca u vrijednosne papire. Poduzeće može taj višak novca koristiti i za
razvoj drugih poduzeća, bilo izravnim ulaganjem ili preko dionica i drugih
vrijednosnih papira od kojih se također očekuje veći interes od bankovne pasivne
kamate (6%).

Iz svega ovoga može se zaključiti da je uloga konta O2 da od viška novca osigura


prihod koji ne bi smio biti manji od vlastite kamate koju poduzećemora platiti
vlasniku (6%).

Novac koji moraju platiti dužnici - konto 11. Na kontu 11 nalaze se sva
potraživanja od kupaca za isporučenu robu, što znači da je taj konto pomoću izlaznih
računa izravno povezan s kontom 7O (Prihodi od prodaje robe). Inače, potraživanja na
tom kontu postoje iz tehničkih razloga, pa stoga ona ne mogu biti opterećena kamatom.
9
Naime, nepisano je načelo da kupac primljenu robu treba platiti odmah, ali u odnosima
između poduzeća to u pravilu nije moguće zbog prostorne udaljenosti kupca od
prodavaoca kao i zbog vremena koje je kupcu potrebno da bi provjerio količinu i
kakvoću primljene robe (kvantitativni i kvalitativni prijem robe). Imajući to u vidu,
prodavalac obično daje kupcu primjereni rok u kojem mora platiti robu.

To znači da se datum izlaznog računa gotovo uvijek razlikuje od datuma u kojem taj
račun treba "odmah" platiti. To je i razlog da potraživanja koja se odnose na
vremensko razdoblje između ta dva datuma nisu opterećena kamatom, ali to obvezuje
kupca da preuzetu robu plati u dogovorenom roku. Iznimka je samo u slučaju ako ulazna
kontrola kvantitete i kvalitete dokaže da nešto u isporuci ne valja, ali tada treba
otvoriti reklamacijski postupak.

Novac koji se mora platiti vjerovnicima - konto 12. Na kontu 12 bilježe se


sve obveze koje poduzeće ima s naslova nabavke proizvoda, rada i novca. Tu se prije
svega radi o dobavljačima raznih proizvoda i proizvodnih usluga te o djelatnicima koji
rade za poduzeće. Što se tiče obveza prema dobavljačima, vrijedi sve ono što je rečeno
kod konta 11, pa stoga ni te obveze ne mogu biti opterećene kamatom. Slično je i s
obvezama prema zaposlenicima, jer one se moraju podmiriti u dogovorenom roku nakon
izvršenog posla (krajem dana, tjedna, mjeseca).

Svako poduzeće mora svoje obveze prema vjerovnicima podmiriti uredno i na vrijeme. O
tome posebno brine unutarnja financijska operativa, ali i poslovna banka koja je
vanjska logistička financijska jedinica. Naime, ona radi svog interesa vodi računa da
svako poduzeće uredno ispunjava svoje obveze plaćanja drugim poduzećima i ostalim
vjerovnicima, jer svaki propust u tome može izazvati lančanu reakciju i dovesti u
pitanje likvidnost ukupnog gospodarstva.

Kontom 12 završava se prvi temeljni dio dvojnog knjigovodstva poduzeća (razredi O i


1). Taj se dio obično naziva financijsko knjigovodstvo ("NOVAC") u kojem svi dokumenti
koji su predmet knjiženja imaju svoju nominalu izraženu u novcu. Upravo ta nominala je
razlog što financijsko knjigovodstvo iskazuje činjenice koje se jedino uvažavaju, i
stoga samo ono može pokazati koliki je profit (zaradu u novcu) poduzeće ostvarilo. Ta
zarada je razlika između salda financijskog knjigovodstva na kraju i početku
razdoblja, a taj isti saldo, samo s obratnim predznakom, ima i drugi temeljni dio
dvojnog knjigovodstva (razredi 2 do 9) koji se obično naziva troškovno ili robno
knjigovodstvo ("ROBA"). U knjigovodstvu poduzeća ovaj saldo ima kontrolnu funkciju, pa
ga stoga nazivamo i kontrolni saldo.

Vlastito znanje kao najkvalitenija imovina - konto 21. Kontom 21 započinje


drugi temeljni dio dvojnog knjigovodstva pomoću kojeg knjigovođa (šef računovodstva,
kontroling menadžer) usklađuje dva temeljna dijela knjigovodstva i pomoću kontrolnih
salda utvrđuje koliki je profit ostvaren te ga upisuje na konta 81 i 82. Zbog toga je
konto 21 zapravo diskrecijski konto knjigovođe (na Zapadu ga zovu gudvil i pridaju mu
neka tajnovita svojstva) kojim upravlja poslovanjem poduzeća i strogo pazi na sve
aktivnosti koje se zbivaju na ostalim kontima, a posebno na ona u razredima 0 i 1 (tj.
u prvom temeljnom dijelu knjigovodstva).

Konto 21 prima na čuvanje glavnicu poduzeća koju je konto 90 (osnivač, vlasnik) uložio
u poduzeće. Ta glavnica nije novac, već je to kapital koji je povjeren poduzeću, a
temeljna je značajka kapitala da se oplođuje kamatom koja nepovredivo pripada
vlasniku. Stoga odmah nakon primitka te glavnice konto 21 tereti troškove poduzeća
(konto 43) da bi time za vlasnika osigurao kamatu, koja je ujedno norma poduzeću za
buduće obračunsko razdoblje i koja se knjiži u korist konta 81 (tj. prvi dio profita).

Svako izravno ulaganje konkretne imovine u poduzeće (novac, zemljište, zgrade, oprema
te druga materijalna i nematerijalna imovina) knjiži se na izlaznu stranu konta 21, a
ulazi na neka druga konta iz istog ili nekog drugog razreda. Ta imovina uvijek mora
biti manja od uložene glavnice, jerkad bi bila veća, onda bi to značilo da poduzeće
nema vlastita znanja. Konto 21 zapravo nikada ne bi smio doći u minus stanje, a ako
10
ipak do toga dođe, onda poduzeće treba sanirati ili ga likvidirati. Sanacijom se
poduzeće reorganizira da bi u buduće bolje funkcioniralo, a u tu svrhu se obično
koriste unutarnji poslovni zajmovi (tzv. menadžerski krediti) pomoću kojih se izvrši
prijenos vlasništva na odgovorne osobe u nižim organizacijskim jedinicama, što
povećava odgovornost za poslovanje uslijed čega se povećava i glavnica, ali to ujedno
znači da se povećava i vlastito znanje poduzeća. Ako poduzeće bez vlastita znanja nije
moguće sanirati, onda konto 21 pokreće postupak likvidacije.

Već iz ovoga što je ovdje rečeno vidi se da konto 21 ima u poduzeću izuzetnu ulogu, a
ona osobito dolazi do izražaja tijekom poslovanja jer neprekidno materijalnu imovinu
svodi na nulu. S time u vezi osobito pazi da poduzeće ostvaruje profit, jer to je
najbolji znak da je vlastito znanje poduzeća u funkciji. Tu bi se sada moglo postaviti
pitanje: što je vlastito znanje poduzeća? Kratak odgovor na to pitanje mogao bi biti:
to je znanje najsigurnija, najkvalitetnija i najvrednija imovina, budući da se ono ne
može otuđiti (tj. prodati), ali se može i mora prenositi na druge, čime se vrijednost
vlastita znanja poduzeća povećava. Što je to znanje veće, to znači da poduzeće
potpunije koristi sve unutarnje rezerve i materijalnu imovinu s kojom raspolaže
nastoji što optimalnije iskoristiti, a najvažnije pri tome je da neprekidno vodi
računa da poduzeće ostvaruje profit veći da kamate koja pripada vlasniku, jer ako je
to slučaj, onda poduzeće svoj zadatak ostvaruje na najbolji način.

Trajna imovina u funkciji poduzeća - konto 22. Na kontu 22 vodi se


materijalna imovina koja se koristi za više poduzetničkih ciklusa, to je prije svega
zemljište, poslovne zgrade, postrojenja i razna oprema, ali i razna nematerijalna
imovina (licence, patenti i druga prava) koja se izjednačuje s materijalnom imovinom.
Upravo taj konto 22 mnogo će pojasniti ulogu konta 21, jer osnivač u trenutku
osnivanja poduzeća obično posjeduje neku trajnu imovinu koju unosi u poduzeće. Tu se
onda postavlja pitanje kolika je vrijednost te imovine budući da je ona nabavljena i
plaćena prije osnutka poduzeća. Naravno, osnivač će na neki način odrediti njezinu
vrijednost, ali to će ipak biti samo procjena koja u prvom temeljnom dijelu
knjigvovodstva neće biti potvrđena plaćanjem u novcu. To znači da je ta procjena
pretpostavka, jer se kniženje vrši samo u drugom temeljnom dijelu.

Uvažavajući sve to i poštujući namjere vlasnika (osnivača) ta će se procjena


proknjižiti na kontu 22, ali će se ujedno unutar razreda 2 na posebnom analitičkom
kontu (ispravak vrijednosti) takva procjena svesti na nulu. Tako se moralo učiniti,
jer procijenjena trajna imovina nema protuknjižidbu u prvom temeljnom dijelu
knjigovodstva. Svođenje na nulu učinjeno je pomoću konta ispravke vrijednosti, što je
zapravo konto 21 raščlanjen po vrstama imovine na koju se odnosi. Time se ustvari
vlastito znanje na kontu 21 smanjuje, jer je upotrebljeno za ispravak vrijednosti
imovine koja je na kontu 22.

U dvojnom knjigovodstvu bilo koja imovina što se knjiži u drugom temeljnom dijelu
vrijedi onoliko koliko je poduzeće za nju platlo, što je zabilježeno u prvom temeljnom
dijelu knjigovodstva. To znači da imovina koju nikome ne treba platiti za poduzeće
vrijedi nula kuna, bez obzira kolika je njezina realna vrijednost. Dakako, da se i
takva imovina u knjigovodstvu mora voditi po nekoj vrijednosti, ali nju uvijek konto
21 svodi na nulu.

Trajna imovina na kontu 22 je svaka ona koja služi za više poduzetničkih ciklusa, pa
se postavlja pitanje kojim će se iznosom teretiti svaki taj ciklus? I tu svako
poduzeće ima svoju politiku kako da što optimalnije iskoristi trajnu imovinu, pa si u
tom smislu ustroji analitičku evidenciju po amortizacijskim stopama pomoću kojih se
dolazi do neke sadašnje vrijednosti te imovine. No, te vrijednosti uopće ne utječu na
veličinu profita, jer u dvojnom knjigovodstvu bilo koja materijalna imovina izražena u
novcu vrijedi nula kuna, a da to doista bude tako, budno pazi konto 21.
11
Obrtna materijalna imovina u pripremi - konto 3O. Na kontu 3O vode se razne
nabavljene sirovine, materijali i drugi proizvodi koji se kao supstanca ugrađuju u
proizvode poduzeća kao i razni potrošni materijali koji poduzeću služe za opće
potrebe. I za ovu imovinu vrijedi sve ono što je rečeno kod konta 22, samo što ovdje
trebamo spomenuti standardne (planske) cijene po kojima se obično ta materijalna
imovina vodi u knjigovodstvu. Naime, da bi se stalno imao uvid u sve dijelove
poslovanja, knjigovodstvo mora uvijek imati spremnu permanentnu bilancu koja je vjerna
slika stvarnih zbivanja u poduzeću, što je moguće ako su sve cijene unaprijed određene
i kao takve proglašene standardnim ili planskim cijenama. Te cijene omogućuju da se
stvarni prometni i proizvodni procesi odvijaju neprekinuto i da ih knjigovodstvo
(kompjutor) prati u realnom vremenu. Naime, ako poduzeće za sirovine i materijale ima
standardne cijene koje su unaprijed određene, onda se čitav proces nabave može
projektirati po tim cijenama, a kad naručene sirovine i materijali budu isporučeni,
oni u skladište ulaze po standardnim cijenama i po tim se cijenama kasnije
obračunavaju u ukupnom procesu proizvodnje. Međutim, taj obračun uvijek prati
odstupanje stvarnih cijena od tih standardnih, tako da na kraju konto 3O ipak pokazuje
promet i stanje po stvarnim nabavnim cijenama. No neovisno o tome konto 21 u bilanci i
tu obrtnu materijalnu imovinu svodi na nulu.

Prenesena vrijednost kao trošak poslovanja - konto 41. Postoji stalna


tendencija da se troškovi poslovanja izjednače sa cijenom robe koja se sastoji iz
prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti, što je inače aksiom
ekonomije. Sukladno tome razred 4 razvrstava sve troškove koji ulaze u proizvodnju na
prenesene troškove, dodane troškove i višak troškova.

Konto 41 prikuplja sve troškove koji su prenesena vrijednost, a to je svaka ona koju
je stvorila neka druga pravna osoba. Nabavka robe od pravne osobe ujedno je znak da su
u vezi s tom vrijednošću podmirene sve porezne obveze prema državi. To znači da na
konto 4l ulaze samo one vrijednosti na koje je već ranije plaćen porez na dodanu
vrijednost (PDV). Koje su to vrijednosti? To su prije svega sve vrijednosti koje
ulaze u proizvodnju sa konta 22 i 3O, jer na ta konta nije mogla ući nijedna
vrijednost na koju nije plaćen PDV.

Osim toga konto 41 prima razne proizvode i usluge izravno od dobavljača (konto l2).
Ako su ti dobavljači pravne osobe, onda se na ulazu kontrolira samo kvantiteta i
kvaliteta nabavljene robe, ali ako su oni fizičke osobe, onda ulazna kontrola brine da
takvi dobavljači plate PDV, jer samo u tom slučaju njihovi proizvodi i usluge mogu ući
na konto 41.

Dodana vrijednost kao trošak poslovanja - konto 42. Konto 42 prikuplja


podatke o stvaranju dodane vrijednosti i utvrđuje njezinu veličinu. Dodanu vrijednost
stvaraju samo fizičke osobe, a to su svi zaposlenici poduzeća i drugi djelatnici koji
kao vanjski suradnici rade za poduzeće. Ulaz troškova na konto 42 znak je da je dodana
vrijednost doista stvorena, što se potvrđuje odobrenjem konta 12 i konačnim plaćanjem
djelatnicima u novcu. U trenutku kad primaju novac, djelatnici su dužni platiti porez
na dodanu vrijednost (6%), što u njihovo ime čini poduzeće (pravna osoba).

U stvaranju dodane vrijednost posebni status imaju zaposlenici, jer oni polažu pravo
na potrebnu plaću koju im poduzeće (pravna osoba) mora platiti. Veličinu te potrebne
plaće određuje obavezna premija osiguranja (OPO) koju pravna osoba mora platiti zavodu
za osiguranje za svakog svojeg zaposlenika. Iznos OPO-a ovisi o školskoj i iskustvenoj
osposobljenosti zaposlenika te o ostvarenim satima rada u mjesecu, a veličina njegove
potrebne redovne plaće određena je općim odnosom plaće i te premije. Od bruto potrebne
plaće zaposlenik plaća određeni postotak kao bruto OPO, što u njegovo ime čini
poduzeće (pravna osoba), a to znači da se isplata OPO-a može izdvojiti od isplate
plaće. Naime, potrebna plaća je obveza poduzeća prema zaposlenicima, a poduzeće može
isplatiti i veće plaće od potrebne, a na svaku tu plaću zaposlenik mora platiti porez
da dodanu vrijednost (PDV).
12
Osim plaće zaposlenika dodanu vrijednost čine sve ostale isplate koje poduzeće (pravna
osoba) vrši fizičkim osobama. To su isplate po osnovi ugovora o djelu, autorskog
ugovora, terenskog dodatka, dnevnice za službeno putovanje, naknade za korištenje
privatnog automobila u službene svrhe kao i plaćanje proizvoda i usluga nabavljenih od
fizičke osobe. Na svako takvo primanje novca fizička osoba mora platiti PDV, što
također u njegovo ime čini pravna osoba. Iz toga slijedi da svaka dodana vrijednost u
sebi sadrži PDV, a taj porez ima veoma važnu ulogu u obračunskom sustavu države jer on
je kontrolni mehanizam koji radi na tome da što manje gotovog novca bude u opticaju i
neprimjetno upućuje zaposlenike da svoj zarađeni novac iznad redovne plaće ne uzimaju
iz poduzeća (pravne osobe) u kojoj su ga zaradili, već ga ostavljaju u toj pravnoj
osobi da bi bili bogatiji za PDV.

Višak vrijednosti kao trošak poslovanja - konto 43. Konto 43 je trošak


kamate koja nepovredivo pripada vlasniku uložene glavnice, što je inače jedini trošak
čije je odobrenje na većem informacijskom broju (konto 81). Ta iznimka je zbog toga
jer su ulaganja u poduzeće poslovi najvećeg rizika, u što se možemo lako uvjeriti ako
usporedimo rizik zajmodavca i ulagača. Naime, ako poduzeće radi s pozajmljenim
kapitalom, onda mora zajmodavcu redovito plaćati kamatu na kredit koji koristi, a čim
izostane jedno takvo plaćanje, zajmodavac pokreće postupak da se kredit vrati. U tom
odnosu rizik zajmodavca postoji samo za slučaj ako poduzeće zajmoprimac nema dovoljno
novca da kredit vrati. Rizik ulagača je mnogo veći, jer da bi poduzeće moglo vlasniku
platiti kamatu i vratiti uloženu glavnicu, ono mora najprije obaviti poduzetnički
posao radi kojeg je osnovano, pa tek nakon toga postavlja se pitanje ima li poduzeće
novac koji treba platiti odnosno vratiti ulagaču.

Neupitno je da se kamata na pozajmljeni kapital knjiži kao trošak, jer poduzeće mora
zajmodavcu u određenim rokovima plaćati dogovorenu kamatu na korišteni kredit. Kad je
to tako, onda tim prije i tim više u troškovima poduzeća mora biti kamata za mnogo
rizičniji posao. Tu kamatu ekonomska znanost pozna kao trošak povoljnije prilike
(OPP0RTUNITY COST), što znači da jedna strana treba nadoknaditi novac koji se na
drugoj strani gubi.

Višak vrijednosti kao trošak je zapravo vlastita troškovna kamata (VTK) koja pripada
vlasniku uložene glavnice. Stopa VTK određena je sustavom kamatnih stopa, što znači da
je ona jednaka stopi na štednju oročenu na godinu dana (odnosno eskontnoj stopi
Hrvatske narodne banke) - jer vlasnik toliko gubi što svoj novac ne drži u banci na
deponiranoj štednji. Ta se stopa primijeni na uloženu glavnicu i dobije se iznos
kamate za koji se tereti konto 43, a odobrava konto 81. Tim je knjiženjem poduzeću
zadana norma koju treba ostvariti u sljedećem razdoblju, da bi se vlasniku osigurala
kamata koja mu nepovredivo pripada. Prema ovome, VTK je opći upravljački mehanizam
koji neprimjetno upravlja poduzećem, jer u njemu ima istu onu funkciju koju bol ima u
čovječjem organizmu; bez te kamate poduzeće je kao čovjek bez osjećaja boli.

Proizvodnja kao osnovna djelatnost poduzeča - konto 5O. Konto 5O prima


troškove iz razreda 4 i u njemu se izravni troškovi raspoređuju po nosiocima troška
(radnim nalozima, proizvodima) i pribrajaju se zalihama nedovršene proizvodnje gdje
ostaju dok se proizvodi ne završe. Neizravni se troškovi raspoređuju po mjestima
troškova (proizvodnim jedinicama) odakle se prema raznim ključevima raspoređuju po
nosiocima troškova. Ovakvo raspoređivanje troškova po mjestima i nosiocima je samo
zbog unutarnje organizacije posla i odgovornosti za nastale troškove, što znači da
nema nikakvog izravnog utjecaja na veličinu profita. Gotovi se proizvodi po
standardnim cijenama predaju u sladište gotovih proizvoda (konto 6O) ili, ako se
proizvod ili usluga izravno isporučuje kupcu, onda se tereti unutarnja prodaja (konto
7O), a to terećenje uvijek prati određeno odstupanje od standardnih cijena. Na kraju
obračunskog razdoblja (mjeseca, godine) na kontu 5O može ostati veća ili manja
nedovršena proizvodnja koja se obično komisijski procijenjuje i s time se ulazi u
bilancu.
13
Sve ovo se radi zbog toga da bi se imao što bolji uvid u unutarnju problematiku i da
se može utvrditi što realniji poslovni rezultat koji je razlika između prihoda i
rashoda, što je inače rezultat "ROBE". A sve se to radi zato da bi se u konačnici
ostvario što veći profit, a to je rezultat "NOVCA". Poslovni rezultat je posebni
interes poduzeća, a profit je sveopći interess. Zbog tog sveopćeg interesa konto 21
ima stalnu zadaću da u knjigovodstvu materijalne zalihe drži na nuli, pa tako to čini
i s nedovršenom proizvodnjom.

Gotovi proizvodi vlastite proizvodnje - konto 6O. Na konto 6O ulaze gotovi


proizvodi vlastite proizvodnje sa konta 5O po standardnoj cijeni. To su cijene koje su
unaprijed određene financijskim planom poduzeća, i po njima se zadužuje skladištar
gotovih proizvoda, a odobrava se proizvodnja. No standardne cijene uvijek prati neko
odstupanje koje ih ispravlja što znači da se na kontu 6O gotovi proizvodi vode po
nekoj pretpostavljenoj cijeni proizvodnje. Troškovi sa konta 5O pribrajaju se
zatečenim zalihama na početku obračunskog razdoblja, i to je ukupan ulaz u skladište.

U tijeku obračunskog razdoblja po nalogu službe prodaje konto 6O isporučuje gotove


proizvode kupcu koji na otpremnom dokumentu potvrđuje primitak. S tom potvrdom i s
pretpostavljenom cijenom proizvodnje tereti se konto 7O (služba prodaje). Ako je taj
izlaz bio manji od ulaza, onda se razlika odnosi na zalihe gotovih proizvoda na kraju
obračunskog razdoblja. Te zalihe vode se po pretpostavljenim cijenama proizvodnje, i s
njima se ulazi u bilancu. Međutim, konto 21 i te zalihe svodi na nulu!

Rashodi i prihodi u prodanoj robi - konto 7O. Konto 7O na ulaznoj strani sadrži
pretpostavljene rashode u prodanoj robi, a na izlaznoj strani zabilježeni su prihodi
od prodaje, pa je razlika između tih prihoda i rashoda nekakav poslovni rezultat koji
ima značenje samo za konkretno poduzeće. Kod analize tog poslovnog rezultata
knjigovođa mora uvijek uzeti u obzir troškove zadržane u zalihama proizvodnje kao i
knjigovodstvenu vrijednost druge materijalne imovine, jer financijski rezultat (tj.
profit) je za toliko manji. Inače, ukupni rashodi na kontu 7O uvijek su jednaki
troškovima iz razreda 4 eventualno korigirani za početne i završne zalihe na kontima
5O i 6O.

Prihodovnu stranu čine izlazni računi koji u prvom temeljnom dijelu ("NOVCU") moraju
biti potvrđeni plaćanjem u novcu. Stoga je to jedini podatak u drugom temeljnom dijelu
knjigovodstva ("ROBI") koji je činjenica koja govori o uspjehu poslovanja. Naime,
izlazna strana konta 7O sadrži sve izlazne račune kojima su u tijeku obračunskog
razdoblja terećeni kupci za isporučenu robu, a osnova tog terećenja su poslovni
ugovori i potvrda kupca da je isporučenu robu primio. Ako je prihodovna strana veća od
rashodovne, onda je poduzeće ostvarilo dobitak, a ako je obratno, onda poduzeće
posluje s gubitkom (negativnim dobitkom). Taj dobitak odnosno gubitak prenosi se na
konto 82, čime se rashodovna i prihodovna strana na kontu 7O izjednačuju.

Vlastita kamata kao prvi dio profita - konto 81. Vlastita kamata nepovredivo
pripada vlasniku pa je stoga već ranije proknjižena na teret konta 43 a u korist konta
81, i time je poduzeću postavljena norma o minimalnom profitu koji u sljedećem
razdoblju (godini) mora ostvariti. Ta se kamata računa po eskontnoj stopi HNB (odnosno
po stopi deponirane štednje oročene na godinu dana). Ovo knjiženje još ne znači da se
za tu kamatu povećava glavnica koju je vlasnik uložio u poduzeće, jer za to mora biti
ispunjen samo jedan uvjet - a taj je da na kraju obračunskog razdoblja konto 82 ne
pokazuje gubitak.

Kamata na kontu 81 znači da su u poduzeću uspostavljeni vlasnički odnosi u kojima


vlasnik nalaže poduzetniku da za njega mora ostvariti tu kamatu i da je na kraju
obračunskog razdoblja pripiše njegovoj glavnici. Pri tome nije uopće važno tko je taj
vlasnik, ali on mora biti prepoznatljiva osoba. Inaće, za poduzeće je nabolje rješenje
ako su poduzetnik i vlasnik u istoj osobi, jer u tom slučaju poduzetnik upravlja
poduzećem i ostvaruje profit s vlasničkom odgovornošću.
14

Dobitak poduzeća kao drugi dio profita - konto 82. Konto 82 sadrži podatak o
dobitku poduzeća. Postupak utvrđivanja tog dobitka je potpuno automatiziran, što znaći
da ga može utvrditi i kompjutor. Opisat ćemo taj postupak. Najprije se saldira ukupna
bilanca i utvrdi kontrolni saldo prvog temeljnog dijela knjigovodstva (razredi O i 1).
Zatim se provjeri da li drugi temeljni dio (razredi 2 do 9) ima isti taj saldo samo s
obratnim predznakom. Ako ima, onda je time provjerena ispravnost bilance.

Nakon toga se pomoću kontrolnog salda utvrdi profit, što je razlika između kontrolnih
salda na kraju i na početku razdoblja za koje se pravi zaključna bilanca. Od tog
profita odbije se vlastita kamata iz konta 81 i dobivena razlika je konto 82 (dobitak
ili gubitak poduzeća). Inače, konto 82 trebao bi biti jednak poslovnom rezultatu iz
konta 7O, a ako to nije slučaj, onda se razlika odnosi na zalihe materijalne imovine i
prenosi se na potražnu stranu konta 21 kao pričuva vlasnika. Postupci utvrđivanja
profita i knjiženja objašnjeni su u Uputama redoslijedom poslovnih događaja.

Na kraju godine (31.XII. u 24 sata) ostvareni profit pripisuje se uloženoj glavnici,


što znači da se za sljedeću godinu norma poduzeća povećava. Tako mora biti jer se
profit ne može nikome isplatiti, što je temeljni zakon kapitala koji knjigovođa mora
imati stalno na umu. Ako je na kontu 82 pokazan gubitak koji je manji od kamate na
kontu 81, što znači da je poduzeće ipak ostvarilo neki profit, onda se glavnica
automatski povećava za tako umanjeni profit. Ako kontrolna salda kažu da je ostvaren
negativni profit, onda se uložena glavnica smanjuje. No, neovisno o tome koliki je
gubitak, knjigovođa odmah pokreće postupak sanacije ili likvidacije poduzeća.

Uložena glavnica kao temeljni kapital poduzeća - konto 9O. Konto 9O na


izlaznoj strani sadrži podatak o glavnici poduzetničkog posla. Kod osnivanja poduzeća
bila je to osnivačka glavnica, što je u knjigovodstvu poduzeća prvo knjiženje. Inače,
glavnica je vrlo važan podatak jer ona u jednom novčanom iznosu daje računsku sliku
ukupnog poduzetničkog posla, ona je zapravo sadašnja vrijednost posla u koji poduzeće
ulazi, a njezinu veličinu određuje osnivač na temelju projekta za sljedeće razdoblje
iz kojeg je vidljiv očekivani godišnji profit koji će poduzeće ostvarivati. Taj se
profit podijeli s eskontnom stopom središnje banke (HBN), a dobiveni rezultat je
veličina osnivačke glavnice koja se prijavljuje Trgovačkom sudu. Prijavljenu glavnicu
ne treba nitko provjeravati, jer nju je verificirala poslovna banka otvaranjem tekućeg
računa i uplatom PDV-a na teret države, što je znak glavnici da počinje računati
kamatu jer je poduzeće osnovano. Naime, bitna je karakteristika glavnice da uvijek
računa kamatu koja nepovredivo pripada vlasniku, a ta kamata počinje teći od trenutka
kad je poslovna banka uplatila PDV na tekući račun novo osnovanog poduzeća. Tom se
kamatom tereti konto 43 i odobrava konto 81, i time je poduzeće zaduženo da za
vlasnika mora ostvariti tu kamatu, što ujedno znači da je tim knjiženjem poduzeću
određena norma koju treba ostvariti u sljedećem obračunskom razdoblju. Pod
pretpostavkom da se projektirani posao ostvari upravo onako kako je predviđeno, onda
bi poduzeće ostvarilo profit u visini vlastite kamate koja zapisana na kontu 8l. No,
stvarnost se uvijek razlikuje od projekta, a kolika je ta razlika, bit će zapisano na
kontu 82 kao odstupanje od projektiranog profita.

Temeljna zadaća poduzeća je da stvaranjem vrijednosti ostvari i što je moguće veći


profit. U knjigovodstvu poduzeća taj je profit zapisan u razredu 8 i to uvijek u dva
dijela, prvi je vlastita kamata koja pripada vlasniku, a drugi je dobitak poduzeća
koji pripada poduzetniku. Takav zapis profita u dva dijela znak je da su u poduzeću
riješeni vlasnički odnosi, ali to ne znači da je izvršena i raspodjela profita između
vlasnika novca i vlasnika poduzetničkog posla. Naime, ta se raspodjela vrši pomoću
konsolidirane bilance koja se radi u postrealnom vremenu i u kojoj su se vlasnik
uložene glavnice novca (financijer) i vlasnik uložene glavnice poduzeća sporazumjeli o
raspodjeli profita. O toj konsolidiranoj bilanci bit će govora na drugom mjestu, jer
ovdje razmatramo permanentnu bilancu poduzeća u kojoj se profit uvijek pripisuje
glavnici poduzetničkog posla – i to iz razloga što se profit poduzeća nikome
ne može isplatiti!
15
Ako je na kontu 82 poduzeće ostvarilo gubitak, a to je uvijek kad je ostvareni profit
manji od vlastite kamate ili kad je ostvaren negativan profit (gubitak), onda se
glavnica na kraju godine ne povećava u očekivanom iznosu ili se čak smanjuje, a sve je
to znak da treba pokrenuti postupak sanacije ili likvidacije poduzeća. Sanacija
poduzeća znači da treba unaprijediti organizaciju poslovanja i u tom smislu
prilagoditi proizvodni program kojim bi se ostvarivao profit najmanje u visini
vlastite kamate na uloženu glavnicu. Likvidacija poduzeća znači da njezinom objavom
glavnica prestane računati kamatu, što znači da je tim trenutkom poduzeće prestanlo
postojati.

7.V.2002.
16
4. UPUTE ZA KNJIŽENJE REDOSLIJEDOM POSLOVNIH DOGAĐAJA

Projektiranje poduzetničkog posla i verifikacija osnivačke glavnice.


Svaki poduzetnički posao mora imati projekt na temelju kojeg je utvrđena osnivačka
glavnica, jer ona je uvjet za osnivanje poduzeća u kojem će se taj posao realizirati.
Osnivačka glavnica je sadašnja vrijednost poduzetničkog posla u koji poduzeće ulazi, a
utvrđuje se tako da se očekivani godišnji profit koji proizlazi iz projekta podijeli
s eskontnom stopom Hrvatske narodne banke (HNB). Na primjer, ako predviđeni godišnji
profit iznosi 180 kuna a eskontna stopa je 1O%, onda je glavnica 1800 kuna (180 :
O.1), a ako je eskontna stopa 8%, onda glavnica iznosi 2250 kuna (180 : O,O8). Ovdje
pokazujemo tu projektnu kalkulaciju u kojoj je glavnica utvrđena u uvjetima eskontne
stope središnje banke (HNB) od 6%, a ta će nam glavnica poslužiti kao polazište
primjera koji ćemo obraditi u ovim uputama.

PROJEKTNA KALKULACIJA PODUZETNIČKOG POSLA

Elementi cijene Iznos

1. Projektirana prodajna cijena robe (proizvoda i usluga) 1000


2. Nabavna cijena materijala i usluga ili projektirana prenesena vrijednost 520
3. Plaće djelatnika ili projektirana dodana vrijednost 300
4. Ukupni troškovi ili projektirana ukupna vrijednost (2 + 3) 820
5. Profit ili projektirani višak vrijednosti (1 - 4) 180
6. Eskontna stopa središnje banke (6%) 0,06
7. Glavnica poduzeća ili sadašnja vrijednost projektiranog poduzetničkog posla (5 : 6) 3000

Pretpostavimo da poduzetnik koji želi osnovati poduzeće već ima tvrtku (poduzeće u
pripremi, probno poduzeće) u kojoj se poduzetnički posao pripremao za buduće
poslovanje. Pripreme su izvršene kad je utvrđena glavnica s kojom će novo poduzeće ući
u posao. Tu glavnica mora verificirati poslovna banka, a znak da je to učinjeno je
uplata PDV-a na tekući račun novo osnovanog poduzeća. Taj PDV država bespovratno
ulaže u to poduzeće, a ujedno banka odobrava permanentnni komercijalni kredit
(dopušteno prekoraćenje na tekućem računu) koji poduzeće može koristiti prema potrebi.

Osnivanje poduzeća i knjiženje osnivačke glavnice. Uplatom PDV-a u iznosu od


18 kuna (6% od dodane vrijednosti iz projektne kalkulacije) poduzeće je de facto
osnovano, i od tog trenutka verificirana glavnica počinje računati kamatu koja pripada
vlasniku poduzetničkog posla. Prijava Trgovačkom sudu je samo formalnost koja se mora
obaviti, a u toj prijavi mora biti naveden naziv tvrtke, broj tekućeg računa kod
poslovne banke, naziv osnivača te ime i prezime odgovorne osobe koja će voditi poslove
poduzeća. U prijavi mora biti naveden i iznos verificirane glavnice koju osnivač
(vlasnik) ulaže u poduzeće., s tim da ona ne može biti manja od zakonskog minimuma
(2O.OOO kuna).

Osnivačka glavnica knjiži se s datumom uplate PDV-a, i od toga dana počinje teći
vlastita kamata na tu glavnicu po stopi koja je jednaka eskontnoj stopi HNB (6%). Nije
važno kada će se ta kamata proknjižiti, ono se može izvršiti odmah za sljedeće
obračunsko razdoblje, a najkasnije to mora biti učinjeno kod zaključka obračuna za to
razdoblje odnosno na kraju poslovne godine (31.XII.). Ovdje dajemo primjer knjiženja
osnivačke glavnice, uplate PDV-a od strane države i troškovne kamate za prvu godinu
poslovanja poduzeća.

Ovo su prva knjiženja koje mora obaviti svako poduzeće, s tim da knjiženje obračuna
kamate ne mora biti treće po redoslijedu, ali je ovdje tako prikazujemo da naglasimo
njenu upravljačku funkciju i da je tim knjiženjm zapravo određena norma koju poduzeće
u sljedećem razdoblju (godini) mora ostvariti.
17
KNJIŽENJE OSNIVAČKE GLAVNICE, UPLATE PDV-a I TROŠKOVNE KAMATE
Opis poslovnog događaja KONTO DUGUJE POTRAŽUJE

1. Poslovna banka verificirala osnivačku glavnicu 21/9O 3.OOO 3.OOO


2. Bespovratna uplata PDV-a od strane države (6% od 300) 01/21 18 18
3. Godišnji trošak vlastite kamate (6% od 3000) 43/81 180 180

Ulaganje novca i prvi trošak poduzeća u osnivanju. Kod otvaranja tekućeg


računa osnivač mora uložiti minimalni iznos koji je zakonom propisan ili veći koji
traži poslovna banka. U našem primjeru takva uplata nije potrebna, jer je država
uplatila PDV, pa stoga u sljedećem prikazu pokazujemo samo knjiženje sudske takse koju
poduzeće plaća kod osnivanja. Knjigovođa poduzeća (to može biti sam vlasnik
poduzetničkog posla, osoba njegovog posebnog povjerenja ili njegov kompjutor) vodi
računa da se novac ulaže novac onda kada je to potrebno, pri čemu treba što manje
koristiti kredit koji je poslovna banka odobrila, jer na iznos tog kredita (dopuštenog
prekoraćenja) banka zaračunava aktivnu kamatu (9%), a poduzetnik (vlasnik
poduzetničkog posla) mora ulagaču novca (vlasniku koji ulaže glavnicu novca) platiti
pasivnu kamatu (6%), što znači da u slučaju korištenja komercijalnog kredita
poduzetnik gubi tri postotna poena.

KNJIŽENJE PLAĆANJA SUDSKE TAKSE ZA REGISTRACIJU PODUZEĆA


Opis poslovnog događaja KONTO DUGUJE POTRAŽUJE

4. Plaćanje sudske takse (virmanom) 41/O1 2 2


ALTERNATIVA
4. Plaćanje sudske takse (gotovinom) 41/21 2
2

Alternativa je ovdje pokazana samo kao primjer kako se nepotrebno smanjuje stanje na
kontu 21 (što znači da se smanjuje vlastito znanje), jer dok postoji pozitivno stanje
na tekućem računu, ne treba ništa plaćati osobnim novcem. Ovim knjiženjem ujedno je
naglašeno da bilo koje ulaganje imovine u poduzeće i na bilo koji način ide preko
konta 21 (diskrecijskog konta knjigovođe, vlastitog znanja). To ujedno znači da svako
ulaganje u poduzeće smanjuje vlastito znanje, pa stoga knjigovođa preko konta 21 budno
pazi da ulaganja u poduzeće budu što manja, a što se tiče ulaganja novca, tu posenbo
vodi računa da ta ulaganja budu u trenutku kada i koliko novca treba.

Ulaganje materijalne imovine u poduzeće. Poduzeće je već prije formalnog


osnivanja raspolagalo s određenom trajnom imovinom i drugim materijalnim sredstvima
koja su potrebna za obavljanje djelatnosti. Tu imovinu s danom osnivanja treba
proknjižiti u poslovne knjige po nabavnoj cijeni (dokument faktura dobavljača) ili je
treba procijeniti tako da knjigovodstvena vrijednost bude što bliža realnoj tržišnoj
vrijednosti (to je ona vrijednost koju bi poduzeće dobilo da tu imovinu proda).
Napominje se, da vrijednost te imovine nema nikakvog utjecaja na veličinu profita koji
će se ostvariti, jer je poduzeće nikome ne treba platiti i stoga ona ima samo ulogu
posebne pričuve vlasnika koja se mora čuvati. Tu imovinu treba što optimalnije
iskoristiti i upravo zato knjigovođa obično zadužuje djelatnike koji njome rukuju s
nabavnom cijenom, jer toliko bi poduzeće moralo za nju platiti da je ponovno nabavlja.
Primjer knjiženja trajne imovine može se vidjeti u sljedećem prikazu.

KNJIŽENJE TRAJNE MATERIJALNE IMOVINE KOJA SE ULAŽE U PODUZEĆE


Opis poslovnog događaja KONTO DUGUJE POTRAŽUJE

5. Trajna imovina u funkciji po procijenjenoj vrijednosti 22/21 14O 14O


18
Kod ovog knjiženja vrlo dobro se vidi funkcija konta 21, jer što je više materijalne
imovine uloženo, to se više smanjuje stanje na tom kontu, a to znači da se dio znanja
nalazi na nekom drugom kontu (u ovom primjeru na kontu 22) pa knjigovođa mora voditi
računa i o vrijednosti te trajne imovine. Međutim, kod te imovine postoji jedan drugi
problem koji je povezan s profitom koji će poduzeće ostvariti. Naime, s obzirom da tu
materijalnu imovinu poduzeće ne treba nikome platiti (jer je nju ranije platio osnivač
iz svojeg osobnog tekućeg računa), to takvo poduzeće ostvaruje nerealno visoki profit,
pa se knjigovođa prilikom utvrđivanja profita nalazi u velikoj dilemi – DA LI POČETNO
ULAGANJE TRAJNE IMOVINE IZJEDNAČITI S ULAGANJEM NOVCA? U svakom slučaju to je poseban
problem zbog kojeg se glavnica novca počela odvajati od glavnice poduzeća. Uslijed
toga dolazi do poznatih istovremenih procesa privatizacije i integracije, o čemu će
biti govora na drugom mjestu, a u ovom primjeru pretpostavit ćemo da je knjigovođa
odlučio da će pri izračunavanju profita početno ulaganje trajne imovine tretirati kao
početno ulaganje novca.

Nabavka materijala od drugih poduzeća i plaćanje. Formalno osnivanje poduzeća


i prijava glavnice je zbog toga da javnost bude upoznata da se određenog dana u
složene tokove društvene proizvodnje uključuje novo poduzeće s punom kreditnom
sposobnošću. To znači da novo poduzeće može za svoje potrebe naručivati potrebnu robu
i da će ona nakon isporuke biti uredno i na vrijeme plaćena. Pri tome knjigovođa mora
paziti da se naručuje samo ona roba koja je potrebna i da se ulazni račun dobavljača
plati u roku dospjeća.

KNJIŽENJE NABAVKE I PLAĆANJA MATERIJALA ZA POTREBE PROIZVODNJE


OPIS POSLOVNOG DOGAĐAJA KONTO DUGUJE POTRAŽUJE

6. Skladište primilo naručeni materijal od raznih dobavljača 3O/12 415 415


7. Uložen novac na tekući račun O1 21 4OO 4OO
8. Dobavljačima plaćeni dospjeli ulazni račun 12/O1 4O7 4O7

ALTERNATIVA (prva opcija) 3O/12 415 415


6. Skladište primilo naručeni materijal 12/O1 415 415
7. Dobavljaću plaćen ulazni račun

U vezi s plaćanjem knjigovođa ima tri opcije, prva je da plaćanje izvrši poslovna banka i da tekući račun
poduzeća uđe u minus stanje, druga je da vlasnik prethodno iz svojeg osobnog računa doznači potreban novac
na tekući račun poduzeća i da potom iz njega banka izvrši plaćanje, a treća je da kupljenu robu što prije
osposobi za daljnju prodaju i da je kupac plati na tekući račun poduzeća iz kojega onda banka izvrši
plaćanje dobavljaču. Prva se opcija koristi samo u slučaju ako poduzetnik nema na raspolaganju vlastiti
novac, jer onda poslovna banka uredno i na vrijeme plaća dobavljaču, ali pri tome poduzeću zaračunava
aktivnu kamatu (9%), što znači da poduzeće gubi jer bi vlasniku platilo pasivnu kamatu na oročenu štednju
(6%). Inače, skladište u pravilu preuzima materijal po unutarnjim standardnim cijenama, ali njih uvijek
prati određeno odstupanje pomoću kojeg se na kontu 3O one svode na stvarne nabavne cijene. Te stvarne
cijene ovise i o odabranoj opciji, a knjigovođa se mora odlučiti za onu koja je najviše u interesu
poduzeća. To je, dakako, treća opcija, no ona se može ostvariti samo ako postoje određeni uvjeti (kratak
poduzetnički ciklus), pa je stoga u primjeru pokazana samo druga i kao alternativa prva opcija.

Prenesena vrijednost kao troškovi poduzeća. Svi troškovi koji su plaćeni


drugim pravnim osobama za poduzeće su prenesena vrijednost. Značajka tih troškova je
da poduzeće kupac na njih ne plaća porez na dodanu vrijednost (PDV). U tu grupu
troškova ulazi trajna imovina sa konta 22 i obrtna imovina sa konta 3O te razne usluge
pravnih osoba koje izravno terete troškove na kontu 41. Međutim, ako se neka oprema
ili materijal nabavlja od fizičkih osoba, onda knjigovođa prilikom plaćanja mora
privatnom dobavljaču sustegnuti PDV i doznačiti ga poreznom uredu. To znači da se na
kontu 22 i 3O nalazi materijalna imovina na koju je PDV u svakom slučaju plaćen. U
primjeru pokazujemo slučajeve u kojima se prenesena vrijednost javlja kao trošak, a to
je kad razred 4 prima materijalnu imovinu iz razreda 2 i 3 te razne usluge koje razred
4 izravno prima od drugih pravnih osoba.
19
Svakom poduzeću je u interesu prenesenu vrijednost što prije pripremiti za daljnju
prodaju i isporučenu robu u što kraćem roku naplatiti. Taj interes postoji iz dva
razloga, prvi je da se što manje novca uloži u poduzeće jer dio svojih troškova može
pokriti iz redovnih prihoda koje ostvaruje, a drugi je da što prije ostvari očekivani
profit. Poslovni događaj 12. je primjer ulaganja novca u poduzeće kad je to potrebno,
što je inače poduzeću najviše u interesu jer vlasniku za korišteni novac plaća
pasivnu kamatu od 6% (trošak povoljnije prilike), a poslovnoj banci bi moralo platiti
aktivnu kamatu 9% (trošak nepovoljnije prilike).

KNJIŽENJE PRENESENE VRIJEDNOSTI KAO TROŠKA POSLOVANJA PODUZEĆA


Opis poslovnih dogođaja KONTO DUGUJE POTRAŽUJE

9. Amortizacija opreme (25%) 41/22 35 35


1O. Troškovi materijala za proizvodnju 41/3O 415 415
11. Razne usluge drugih pravnih osoba 41/12 36 36
12. Uložen novac na tekući račun O1/21 5O 5O
13. Plaćanje usluga drugim pravnim osobama 12/O1 36 36

Određeni troškovi poslovanja kao dodana vrijednost. Na novac koji pravna


osoba isplaćuje fizičkoj osobi u gotovini primatelj novca mora platiti porez na dodanu
vrijednost (6%). Isplate djelatnicima na temelju ugovora o djelu i autorskog ugovora,
zatim isplate terenskih dodataka, isplate naknada za korištenje privatnog automobila,
isplate za kupnju stvari ili usluga od privatne osobe kao i isplate troškova službenog
puta su troškovi poduzeća koji su po svojoj prirodi dodana vrijednost. Na svaki novac
za ove potrebe PDV se mora platiti kad se na osobni tekući račun fizičke osobe
doznačuje novac ili kad se gotovina podiže sa tekućeg računa poduzeća. Ovdje
obrađujemo primjer službenog puta jer je najsloženiji budući da blagajnik mora
opravdati PDV, što znači da za PDV treba teretiti putni nalog.

KNJIŽENJE TROŠKOVA SLUŽBENOG PUTA KAO OSTVARENA DODANA VRIJEDNOST


Opis poslovnog događaja KONTO DUGUJE POTRAŽUJE

14. Podignuta gotovina u banci O1/O1 19 2O


Zaduženje blagajnika za PDV (6% od 20) O1/ - 1 -
ZBROJ 2O 2O
15. Obračun putnog naloga 42/12 2O 2O
16. Isplata iz blagajne djelatniku 12/O1 2O 19
Odobrenje blagajnika za PDV (1O%) - /O1 - 1
ZBROJ 2O 2O

ALTERNATIVA (kreditna kartica) 41/12 19 19


14. Putni nalog temeljem kreditne kartice 12/O1 19 19
15. Plaćeno poduzeću čija je kreditna kartica

Da blagajnik poduzeća ne bi imao brigu oko tog poreza, postoji mnogo jednostavnije
rješenje (vidjeti alternativu) u kojem ne treba platiti PDV, što je u interesu
poduzeća jer su troškovi manji. Naime, poduzeće ima određene troškove (npr. dnevnice
za službeni put) koji se plaćaju fizičkim osobama pa su stoga po svojoj prirodi dodana
vrijednost na koju državi treba platiti porez. A ako se takvi troškovi plaćaju
kreditnom karticom poduzeća, onda su oni prenesena vrijednost na koju se PDV ne plaća.
Stoga PDV potiče ljude na pozitivna razmišljanja u tom smislu kako da smanje svoje
troškove, a ona osobito dolaze do izražaja kad je u pitanju porez, jer onda čovjek čak
i podsvjesno razmišlja da napravi nešto da bi državi platio manji porez!
20
Prihod poduzeća od prodaje svojih proizvoda i usluga. Sljedeći događaj
pokazuje prihod koji je poduzeće ostvarilo tijekom obračunskog razdoblja
(godime), od kojeg je jedan dio ostao nenaplaćen jer dospjeće plaćanja prelazi
u sljedeće razdoblje (godinu). Tu je inače poznati problem da li poduzeće svoj
obračum radi po fakturiranoj ili naplaćenoj realizaciji. Tu nikakve dileme
nema, jer je za prodavaoca bitan trenutak kad je prevoznik ili kupac preuzeo
isporučenu robu, a plaćanje ionako mora biti izvšeno u dogovorenom roku, a
čemu posebnu brigu vodi poslovna banka poduzeća. Zbog toga su izlazni računi
najvažniji dokument obračunskog sustava poduzeća, jer oni na izlaznoj strani
konta 7O pokazuju koliki je prihod poduzeće ostvarilo, a na ulaznoj strani
konta 11 piše kada i koliko kupci moraju platiti.

KNJIŽENJE IZLAZNOG RAČUNA ZA ISPORUČENU ROBU I PLAĆANJA KUPACA


KONTO DUGUJE POTRAŽUJE
OPIS POSLOVNOG DOGAĐAJA

17. Fakturirano kupcima za isporučenu robu 11/7O 1.1OO 1.1OO


18. Kupci platili virmanom O1/11 1.O88 1.O88

Troškovi potrebne plaće kao dodana vrijednost. Pravna osoba dužna je za sve
svoje zaposlenike platiti osiguravajućem zavodu obaveznu premiju osiguranja (OPO).
Ukupan bruto OPO utvrđuje se na temelju jedinične bruto premije za jedan sat
najjednostavnijeg rada te broja uvjetnih sati koje su zaposlenici ostvarili u
određenom mjesecu. Taj ukupan bruto OPO množi se s određenim multiplikatorom (u našem
primjeru to je 16,67) i dobije se bruto iznos potrebne plaća koje je pravna osoba
dužna isplatiti svojim zaposlenicima za taj mjesec. Pravna osoba svojim pravilnikom
raspoređuje tako dobiveni bruto iznos plaća na sve svoje zaposlenike, s tim da nitko
ne može dobiti manju plaću od cijene za jedan sat najjednostavnijeg rada, ali svatko
može dobiti više ovisno o radnom učinku. Iz sljedećeg primjera knjiženja može se
sagledati kako se dolazi do bruto iznosa potrebnih plaća zaposlenika.

KNJIŽENJE POTREBNE PLAĆE ZAPOSLENIKA KOJA JE KAO TROŠAK DODANA VRIJEDNOST


Opis poslovnog događaja KONTO DUGUJE POTRAŽUJE

19. Obračun potrebne bruto plaće zaposlenika u pravnoj osobi 42/12 28O 28O
20. Doznaka OPO-a osiguravajućem zavodu (6% od bruto plaće) 12/O1 17 17

21. Isplata potrebne bruto plaća zaposlenicima 12/O1 263 247


Doznaka PDV-a poreznom uredu (6%) - O1 - 16
ZBROJ 263 263

S obzirom da se središnjem zavodu za osiguranje OPO uvijek plaća u bruto iznosu (neto
+ PDV), to se isplata te premije može odvojiti od isplate plaća zaposlenicima. Bruto
OPO mora se platiti do svakog 5. u mjesecu za protekli mjesec, a plaće se mogu
isplaćivati bilo kada tijekom mjeseca (dnevno, tjedno i mjesečno) s tim da moraju biti
isplaćene najkasnije do svakog 1O. u mjesecu za protekli mjesec. To znači da se je OPO
u plaćanju potpuno osamostalio, što je sasvim razumljivo, jer se ta premija ne
utvrđuje na bazi stvarno isplaćenih plaća zaposlenicima, već na bazi njihovih
koeficijenata radne osposobljenosti, s tim da se za svakog pojedinog zaposlenika
računa da mu je njegova bruto plaća veća za postotak OPO-a (6%). Uloga OPO-a je
posebno važna u poduzećima, jer gornja granica plaća njegovih zaposlenika nije
limitirana, ona je ovisna o ostvarenom radnom učinku, ali će poslovna banka iz
dopuštenog prekoračenja kreditirati poduzeće samo do iznosa potrebne plaće koja je
21
određena OPO-om (u primjeru iznos od 263), jer je ta plaća obveza poduzeća za izvršeni
rad koja se izjednačuje s obvezom prema dobavljačima za isporučen robu.

Prijenos troškova poslovanja na proizvodnju. U razredu 4 tijekom se vremena


sakupljaju svi troškovi koji nastaju u poduzeću, a svaki trošak znači da je novac već
nekome plaćen ili će se platiti u roku dospjeća. Ukupni troškovi poduzeća uvijek teže
da se izjednače sa cijenom robe (proizvoda i usluga), pa je stoga i njihova temeljna
podjela izjednačena sa strukturom cijene robe koja se sastoji iz prenesene
vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti, a tu istu strukturu imaju i
troškovi (preneseni troškovi, dodani troškovi i višak troškova). U dosadašnjim
primjerima knjiženja pokazano je kako se sakupljaju i svrstavaju troškovi, a u
sljedećem primjeru možemo vidjeti kako se oni prenose na proizvodnju. Inače, razred 4
nikada ne pokazuje saldo, jer se troškovi uvijek na kraju obračunskog razdoblja
(odnosno kad god se radi permanentna bilanca) prenose u razred 5 radi terećenja
proizvodnje ili izravno u razred 7 (rashodi u prodanoj robi).

KNJIŽENJE PRIJENOSA TROŠKOVA POSLOVANJA NA PROIZVODNJU


KONTO DUGUJE POTRAŽUJE
Opis poslovnog događaja

22. Ulaz troškova - prenesena vrijednost 5O/41 488


- dodana vrijednost - /42 968 3OO
- višak vrijednosti - /43 - 180
ZBROJ - 968
968

Utvrđivanje ukupnih rashoda u prodanoj robi. Troškovi u razredu 5 mogu biti


veći od troškova koji su preneseni iz razreda 4 za zalihe nedovršene proizvodnje koje
su zatečene na početku obračunskog razdoblja. Svi se ti troškovi razvrstavaju po
mjestima i nosiocima odakle se prenose u razred 6 odnosno u razred 7. Izlaz troškova
ne može biti veći od ukupnog ulaza (početne zalihe uvećane za ulaz iz razreda 4). Ako
je izlaz troškova manji od tog ulaza, onda se razlika odnosi na zalihu nedovršene
proizvodnje na kraju obračunskog razdoblja. O tim zalihama knjigovođa treba osobito
voditi računa, jer to je najmanje vrijedna imovina poduzeća, pa tu materijalnu imovinu
kao pričuvu nikako ne treba precjenjivati, jer time samo zavarava sebe i druge. Sve to
vrijedi i za gotove proizvode u razredu 6.

KNJIŽENJE PRIJENOSA TROŠKOVA NA RASHODE U PRODANOJ ROBI


Opis poslovnog događaja KONTO DUGUJE POTRAŽUJE

23. Prijenos troškova na gotove proizvode 6O/5O 960 96O


24. Isporučeni gotovi proizvodi kupcima 7O/6O 955 955

Razredi 4 do 7 čine jedan povezani niz u kojem troškovi iz razreda 4 prolaze kroz sve
faze proizvodnje i korigirani za početne i završne zalihe završavaju u razredu 7 kao
rashodi u prodanoj robi.

Oročenje viška novca u poslovnoj banci. Temeljna je zadaća poduzeća da


stvaranjem vrijednosti ostvari i što je mogući veći profit, pa zbog toga nakon
uhodavanja ima na raspolaganju sve više slobodnog novca. Taj novac se ne može nikome
isplatiti, jer kad bi se to učinilo, automatski bi se povećali troškovi i smanjio
profit. A ako je taj višak novca bez potrebe na tekućem računu, onda poduzeće gubi jer
22
mu poslovna banka plaća pasivnu kamatu po viđenju (3%), a vlasniku mora platiti kamatu
po eskontnoj stopi HNB (6%). Iz tog se razloga slobodan novac mora nekako
upotrijebiti, opcija ima više, može ga se oročiti u banci uz kamatu koja se mora
platiti vlasniku (6%), može se pozajmiti nekom drugom uz kamatu koja ne bi trebala
biti manja od vlasničke kamate (6%) niti bi mogla biti veća od bankovne aktivne kamate
(9%), a može se ga i na razne druge načine uložiti u nešto korisno gdje se očekuje
veći profit od kamate koja se mora platiti vlasniku (6%). U primjeru prikazana je prva
opcija.

KNJIŽENJE OROČENOG VIŠKA NOVCA U POSLOVNOJ BANCI


KONTO DUGUJE POTRAŽUJE
Opis poslovnog događaja

25. Oročeni novac u poslovnoj banci O2/O1 3OO 3OO

Na kontu O2 nalazi se novac poduzeća koji je u funkciji drugih osoba, i taj novac
trebao bi donijeti kamatu koja se mora platiti vlasniku. Najmanje što poduzeće može
učiniti je da novac oroči u banci, jer to je najednostavnija opcija koja je svakome
dostupna i ujedno je osigurana kamata koju poduzeće mora platiti vlasniku.

Utvrđivanje profita i knjiženje dobitka poduzeća. Profit je pozitivna


razlika između novca na kraju i početku obračunskog razdoblja, a ako je ta razlika
negativna, onda je ostvaren gubitak. U knjigovodstvu poduzeća novac se nalazi i u
razredu 1, to je naš novac kod kupca koji nam mora u dospjeću platiti, ali to je i
tuđi novac od raznih vjerovnika (dobavljača, djelatnika i financijera) kojima mi
moramo u dospjeću platiti. Stanje razreda O i 1 zovemo kontrolni saldo, jer taj isti
saldo samo s obratnim predznakom mora biti i u razredima 2 do 9. Razlika između
kontrolnog salda na kraju i početku razdoblja je profit ili gubitak. To znači da je
profit u knjigovodstvu uvijek nevidljivo zapisan, knjigovođa ga mora samo pročitati i
vidljivo zapisati na kontima 81 i 82. Tu postoje tri moguća slučaja: prvi, ako je
profit veći od vlastite kamate koja je na kontu 81 već zapisana, onda je poduzeće
ostvarilo dobitak koji se upiše na kontu 82; drugi, ako je profit manji od vlastite
kamate, onda se razlika upiše na kontu 82 kao gubitak poduzeća (negativni dobitak);
treći, ako je gubitak veći od vlastite kamate, onda je i vlasnik ostvario gubitak. U
primjeru knjiženja pokazan je prvi slučaj, a s obzirom da se u tom primjeru radi o
poduzeću koje tek osnovano, a zna se da poduzeće ne može djelovati bez nekog početnog
ulaganja, to se postavlja pitanje kako saznati ta početna ulaganja? No, nikakva
problema nema, jer je posve općenito profit razlika između završnog stanja novca i
ukupnog ulaganja novca koje je izvršeno u poduzetnički posao, a kolika su ta ulaganja
može se prije utvrđivanja profita vidjeti iz glavne knjige na potražnoj strani konta
21. U našem je primjeru na kontu 21 registrirano da su početna ulaganja iznosila 608,
a jer je završni kontrolni saldo 815 (823-8), onda to znači da ostvareni profit iznosi
207 (815-608). U tom trenutku saldo na kontu 70 iznosi 145, to je poslovni rezultat
(razlika između prihoda i rashoda) koji nešto govori poduzeću, a nas zanima dobitak
poduzeća na kontu 82. Taj dobitak dobije se tako da od ukupnog profita odbije vlastita
kamata na kontu 81 (207-180=27), a razliku od od naprijed spomenutog poslovnog
rezultata prenosi se na kontio 21 (145-27=118).

KNJIŽENJE DOBITKA PODUZEĆA I PRIPISA OSTVARENOG PROFITA NA GLAVNICU PODUZEĆA

Opis poslovnog dogođaja KONTO DUGUJE POTRAŽUJE


23
26. Utvrđivanje dobitka poduzeća i prijenos s razreda 7 u razred 8 7O/82 27 27
Ispravak poslovnog rezultata za zalihe materijalne imovine 70/21 118 118
ZBROJ 145 145

27. Pripis vlastite kamate na glavnicu poduzeća 81/9O 180 2O7


Pripis dobitka na glavnicu poduzeća 82/ - 27 -
ZBROJ 2O7 2O7

Glavna knjiga u kojoj su poslovni događaji knjiženi po kontima. U dvojnom


se knjigovodstvu svaki poslovni događaj knjiži na dva konta, jedan konto koji prima
određeni iznos (to je ulaz na taj konto) pa ga stoga duguje drugom kontu od kojeg je
dobio taj iznos, a drugi konto je taj isti iznos dao (to je izlaz iz tog konta) pa ga
stoga potražuje od prvog konta. U sljedećem prikazu glavne knjige ta su knjiženja
označena rednim brojem poslovnog događaja i brojem konta od kojeg je dobio odnosno
kojem je dao određeni iznos kao i sam taj iznos.

GLAVNA KNJIGA DVOJNOG KNJIGOVODSTVA PODUZEĆA


01 Novac u poduzeću 02 Novac kod drugih osoba 11 Dužnici 12 Vjerovnici

2-21 18 4-41 2 25-01 300 17-70 1100 18-01 1088 8-01 407 6-30 415
7-21 400 8-12 407 13-01 36 11-41 36
12-21 50 13-12 36 16-01 20 15-42 20
14-01 19 14-01 20 20-01 17 19-42 280
14-01 1 16-12 19 21-01 263
18-11 1088 16-12 1 ZBROJ 743 ZBROJ 751
20-12 17
20-12 247
20-12 16
25-02 300
ZBROJ 1576 ZBROJ 1065

21 Konto knjigovođe 22 Trajna imovina 30 Obrtna immovina 41 Preneseni troškovi

1-90 3000 2-01 18 5-21 140 9-41 35 6-12 415 10-41 415 4-01 2 22-50 488
5-22 140 9-22 35
7-21 400 10-30 415
12-01 50 11-12 36
26-70 118 ZBROJ 488
ZBROJ 3000 ZBROJ 726

42 Dodani troškovi 43 Višak troškova 50 Proizvodnja 60 Gotovi proizvodi

15-12 20 22-50 300 3-81 180 22-50 180 22-40 968 23-60 960 23-50 960 24-70 955
19-12 280
ZBROJ 300 ZBROJ 300

70 Rashodi i prihodi 81 Kamata vlasnika 82 Dobitak poduzeća 90 Glavnica poduzeća

24-60 955 17-11 1100 27-90 180 3-43 180 27-90 27 26-70 27 1-21 3000
26-82 27 27-80 207
26-21 118 ZBROJ 3207
ZBROJ 1100 ZBROJ 1100

Zaključna bilanca poduzeća. Knjigovodstvo poduzeća može u svakom trenutku tijekom


obračunskog razdoblja izraditi permanentnu bilancu u kojoj je u razredu 8 profit
zapisan u dva dijela, prvi je vlastita kamata na kontu 81, a drugi je dobitak poduzeća
na kontu 82. U takvim bilancama profit još nije raspoređen, za razliku od zaključne
bilance gdje je on pripisan glavnici, i od tog trenutka kamata se računa na tako
24
povećanu glavnicu. Zaključna se bilanca obavezno radi krajem svake godine (31.XII. u
24 sata), a primjer takve bilance ovdje pokazujemo.

Na ovu zaključnu bilancu bez prekida se nastavlja poslovanje poduzeća, i to tako da


sljedeća godina na samom početku (1.I. u nula sati) preuzme u svojoj početnoj bilanci
završno stanje iz ove bilance, na koje se zatim pridodaje promet u narednom razdoblju.
To je tako zbog toga što se PERMANENTNA BILANCA radi u realnom vremenu, pa se u svakoj
sljedećoj godini iz tehničkih razloga promet iz proteklog razdoblja zanemaruje (da se
ne povećava u nedogled). Ovo spominjemo radi toga jer postoje još i tzv. KONSOLIDIRANE
BILANCE koje se rade u postrealnom vremenu sa svrhom da se vlasnicima podnese račun
kako se poslovalo u protekloj godini i za koliko su boggatiji.

ZAKLJUČNA BILANCA PODUZEĆA - I. GODINA


POČETNA ZAKLJUČNA BILANCA 31.XII.
Broj i naziv konta BILANCA Prometa stanja
Aktiva Pasiva Ulaz Izlaz Aktiva Pasiva
O1 Novac u funkciji poduzeća - - 1576 1O65 511 -
O2 Novac u funkciji drugih osoba - - 3OO - 3OO -
11 Novac kod kupaca za isporučenu robu - - 11OO 1O88 12 -
12 Novac od dobavljača, djelatnika i drugih osoba - - 743 751 - 8
ZBROJ RAZREDA O i 1 ("NOVAC") - - 3719 29O4 823 8
21 Vlastito znanje ili diskrecijski konto knjigovođe 3000 - 3OOO 726 2274 -
22 Ostala trajna imovina (zemljište, zgrada, oprema) - - 14O 35 1O5 -
3O Obrtna imovina (zalihe nabavljenih proizvoda) - - 415 415 - -
41 Prenesena vrijednost kao trošak - - 488 488 - -
42 Dodana vrijednost kao trošak - - 3OO 3OO - -
43 Višak vrijednosti kao trošak (vlastita kamata) - - 18O 18O - -
5O Proizvodnja u tijeku i zalihe poluproizvoda - - 968 96O 8 -
6O Zalihe vlastitih proizvoda za prodaju - - 96O 955 5 -
7O Rashodi i prihodi u prodanoj robi - - 11OO 11OO - -
81 Vlastita kamata koja pripada vlasniku - - 18O 18O - -
82 Dobitak poduzeća koji pripada poduzetniku - - 27 27 - -
9O Uložena glavnica - 3000 - 32O7 - 32O7
ZBROJ RAZREDA 2 DO 9 ("ROBA") 3000 7758 8573 2392 32O7
3000
ZBROJ BILANCE 3000 3000 11477 11477 3215
3215

14.V.2002.
25

PRVI DIO
PRIRODNO DVOJNO KNJIGOVODSTVO
I TEMELJNI PARAMETRI ALGORITMA KAPITALA KOJI DJELUJU U MONETARNOM SUSTAVU
DRŽAVE

SADRŽAJ

5. PRIRODNO DVOJNO KNJIGOVODSTVO KAO GLAVNI MEHANIZAM ALGORITMA KAPITALA

6. UVJETNA CIJENA RADA KAO PRVI TEMELJNI PARAMETAR MONETARNOG SUSTAVA DRŽAVE

7. CIJENA KAPITALA KAO DRUGI TEMELJNI PARAMETA MONETARNOG SUSTAVA DRŽAVE

KNJIGOVOĐA I VRAG
Knjigovođa je anđeo
što zrnca dobrote u nas sije,
a zlatan je ko’ vodopad
što zlato lije.

Što knjigovođa radi,


kako on sluti
da vrag nešto
u tamnoj rupi muti?

Taj vrag zao,


za koga on nered zbija,
pa naravno
on je od ministra financija!

Čim knjigovođa spazi


tu spodobu zlu,
odmah glasno vikne:
Bježi, ne želim te vidjeti tu!

Al’ vrag poslušati neće,


pa knjigovođa uzima bič,
a vrag potom reće:
Skvič, skvič, skvič!
I pobjegne u rupu brzo
da nije ni trzo’.

Knjigovođa bič spremi,


a Bog sve to gleda
pa mu veli:
Dobro,
sad opet na posao kreni.

28.IX.1987. ANA VUGRIN,


djevojčica od 10 godina
26
Svoju unuku Anu pripremam za život, i mnogo joj govorim o knjigovodstvu i knjigovođi. Toga dana napisao sam
jedno pismo ministru financija, pročitao ga Ani, a ona mi je rekla: Oh, djede, kako si to komplicirano
napisao, pa to neće nitko razumjeti, ja ću ti napisati jednu pjesmicu koju možeš poslati ministru
financija, jer ona će biti svakome razumljiva. Uskoro je pjesmica bila gotova, u njoj je greška prikazana
kao vrag. Dvije godine kasnije razgovarao sam sa šefom Katedre računovodstva prof.dr. Stjepanom
Tadijančevićem i pokazao mu ovu Aninu pjesmicu. Bio je oduševljen, i tom je prilikom uzviknuo: Ovo moram
pokazati ministru financija, jer dijete od deset godina zna što je knjigovodstvo, a ministar finnacija ne
zna!

VLADIMIR VUGRIN

5. PRIRODNO DVOJNO KNJIGOVODSTVO KAO GLAVNI MEHANIZAM


ALGORITMA KAPITALA
OPĆENITO O PRIRODNOM DVOJNOM KNJIGOVODSTVU KAO KNJIŽNOM NOVCU. Novac je sveopća mjera
vrijednosti koja je sa svoja dva pojavna oblika prisutna svugdje gdje se stvaraju i
troše vrijednosti. Jedan oblik novca je novčanica koja je mjerilo vrijednosti, a drugi
je knjižni novac koji pokazuje koliko je vrijednosti izmjereno. Novčanica pomaže
ljudima da lakše razmijenjuju vrijednosti; kupac i prodavalac dogovore se o cijeni
vrijednosti koju žele razmijeniti, pa u toj razmjeni prodavalac predaje kupcu
vrijednost, kupac je prima i novčanicama plaća dogovorenu cijenu. Nakon toga istim
novčanicama taj prodavalac plaća nešto drugo, što znači da jedna novčanica može
poslužiti mnogo puta kao mjerilo, pa što je manje tog pojavnog oblika novca, to novac
bolje izvršava svoju funkciju. Drugi oblik je knjižni novac koji bilježi sve
vrijednosti koje su izmjerene i na taj način pokazuje ljudima koliko su toga stvorili
i razmijenili; u tome zapisuje sve što se dogodilo u toj razmjeni, od toga kako je
prodavalac stvarao vrijednosti i zašto ih prodaje, pa do toga zašto ih kupac kupuje.
To znači da je poželjmo da knjižnog novca bude što više, jer veća razmjena znači da je
stvorena i veća vrijednost. Ljudima je novčanica poznata, jer je uvijek imaju u ruci,
dok o knjižnom novcu ne znaju gotovo ništa.

Da bismo upoznali knjižni novac, moramo najprije reći nešto o prirodnom zakonu
dvojnosti prema kojemu se život sastoji iz dvije kategorije: duh i tijelo. I svaka
ljudska zajednica ima svoju dušu i tijelo, dušu čine običaji koji vladaju među
ljudima, a tijelo su sami ti ljudi. Međutim, da bi duša i tijelo funkcionirali kao
cjelina, postoji i neka sila koja ih sjedinjuje. U organizaciji ljudskog društva ta
sila je država koja pomoću pravnih osoba upravlja fizičkim osobama. Da bi pravna osoba
mogla u tom smislu djelovati, ona se mora služiti prirodnim knjigovodstvom koje
postoji u svakom čovjeku da zabilježi sve što je proživio, što trenutno doživljava i
što će u doglednoj budućnosti doživjeti. Upravo to knjigovodstvo treba ugraditi u
pravnu osobu da bi i ona mogla "misliti" kao čovjek, ali je ipak treba strogo
razlikovati od fizičkih osoba - jer pravne osobe su duša ljudske zajednice koja je u
računskom smislu knjižni novac države.

Prirodno knjigovodstvo čovjeka je dvojno prije svega zato jer se ono sastoji iz dva
temeljna dijela. Prvi dio je "NOVAC" u kojemu se kao vrijednost knjiži sam novac i
njegovi ekvivalenti, a to su isprave koje imaju svoju nominalu izraženu u novcu. Drugi
dio je "ROBA" u kojemu se knjiže proizvodi i usluge (roba) kao vrijednosti potrebne za
život ljudi koje se također moraju izraziti u novcu. Svaki taj temeljni dio je jedan
knjigovodstveni konto, s tim da ta dva konta povezuje prirodna sila koja ih čvrsto
drži zajedno, a tu silu zovemo - kapital.

I knjigovodstveni konto ima dvije strane, lijeva je pozitivna (+) a desna negativna
(-). Da biste dobili bolju predodžbu o tom kontu, pokazat ćemo u obliku
knjigovodstvenog konta pravnu osobu u kojoj se istovremeno troše i proizvode
vrijednosti, što je ujedno i najsloženija pravna osoba koju zovemo - PODUZEĆE. Naime,
poduzeće u stvaranju vrijednosti stvara i višak vrijednosti koji sjedinjuje dvije
osobe sa suprotnim interesima: na lijevoj strani konta je poduzetnik koji stvara
vrijednosti, a na desnoj je vlasnik koji financira to stvaranje i prisvaja višak
vrijednosti. No, da u tom stvaranju i prisvajanju ne bi dolazilo do nesuglasica,
27
između poduzetnika i vlasnika nalazi se knjigovođa koji strogo pazi da poduzetnik i
vlasnik ne bi u tim odnosima negdje pogriješili. To znači da je knjigovođa nepogrešiv,
a o čemu sve on vodi računa, možemo vidjeti iz sadržaja knjigovodstvenog konta koji
pokazuje sve odnose između poduzetnika i vlasnika, s tim da knjigovođa posebno pazi da
vlasniku ostane njegov višak vrijednosti (profit, zarada u novcu) koji mu nepovredivo
pripada. Oblik i sadržaj knjigovodstvenog konta pokazan je u shemi br. 1.

Shema br. 1

SHEMA KNJIGOVODSTVENOG KONTA KOJA PREDSTAVLJA PODUZEĆE

P O D U Z E Ć E
PODUZETNIK (+) (knjigovođa) (-) VLASNIK

Dužnik Vjerovnik
Djelatnik Ulagač
Duguje Potražuje
Terećenje Odobrenje
Potraživanje Obveza
Ulaz Izlaz
Primitak Izdatak
Uplate Isplate
Rashodi Prihodi
Aktiva Pasiva
Imovina Izvori
Gubitak Dobitak
Roba Glavnica
Novac Kapital
- Profit

U ovoj su shemi vjerojatno sami poznati pojmovi, a što oni znače u knjigovodstvu
pobliže ćemo objasniti tijekom samog izlaganja. Ipak, ovdje ćemo posebno naglasiti da
je temeljno načelo prirodnog dvojnog knjigovodstva - personifikacija knjigovodstvenih
konta. To znači da svaki konto čini jednu osobu, a u dvojnom knjigovodstvu moraju biti
najmanje dvije takve osobe, a to su upravo "NOVAC" i "ROBA", a svaka od tih osoba ima
dvije strane, lijeva je pozitivna (+) koja uvijek sadrži nešto što je ta osoba primila
i da to posjeduje, a desna je negativna (-) u kojemu je zabilježeno sve što što je ta
osoba dala nekoj drugoj osobi. Osim toga u dvojnom knjigovodstvu sve mora biti
zabilježeno u novcu, i upravo je to razlog da profesori u poduzetničkim školama već
vijekovima dvojno knjigovodstvo prikazuju kao dva klina, na lijevom vise ulazni računi
na kojima piše koliko smo novca dali drugome, a na desnoj strani vise izlazni računi
na kojima piše koliko smo novca primili od drugih, s tim da je razlika između onog što
piše na izlaznim i ulaznim računima novac koji se nalazi u džepu vlasnika. To znači da
se dvojno knjigovovodstvo u horizontali i vertikali dijeli na dva dijela, pa ga prema
tome možemo prikazati i u obliku koordinatnog sustava, što vidimo u shemi br. 2.

Shena br. 2
PRIRODNO DVOJNO KNJIGOVODSTVO U OBLIKU KOORDINATNOG SUSTAVA
+ -
PRIMANJE DAVANJE RAZLIKA
NOVCA NOVCA PROFIT

1.100 893 +207

893 1.1OO -207

RASHODI PRIHODI RAZLIKA


NA ULAZNIM RAČUNIMA NA IZLAZNIM RAČUNIMA PROFIT
+ -
28
U gornjem dijelu koordinatnog sustava su dva kvadranta u kojima se nalazi novac koji
posjeduje poduzeće i sve osobe koje surađuju i razmijenjuju vrijednosti s poduzećem. U
donjem dijelu također su dva kvadranta u kojemu se nalazi trajna imovina pomoću koje
poduzeće koristeći obrtnu imovinu stvara vrijednosti i ostvaruje višak vrijednosti
(profit). To je temeljna podjela prirodnog knjigovodstva, a unutar te temeljne podjele
ono se može biti dijeliti na toliko osoba koliko treba, s tim da najprije postoji
razredna podjela od deset osoba i potom standardna podjela od šestnaest osoba koja su
obavezna za sve pravne osobe.

Svako jednostavno poduzeće je jedna pravna osoba u kojoj je zaposlen najmanje jedan
djelatnik (zaposlenik) koji kao poduzetnik upravlja svim aktivnostima poduzeća. Taj
djelatnik kao fizička osoba odgovoran je vlasniku koji je u poduzeće uložio svoj
novac, s tim da vlasnik novca može biti bilo koja fizička osoba ili bilo koja druga
pravna osoba. Najbolja je solucija kad je poduzetnik i vlasnik ista fizička osoba, ali
i u tom slučaju dvojno knjigovodstvo "rastavlja" tu fizičku osobu na dvije
knjigovodstvene osobe (konta).

Međutim, u svakom poduzeću postoji i treća osoba koja pozna sve tajne poduzetničkog
posla i koja budno pazi koliko novca vlasnik ulaže te što poduzetnik s njime radi. Ta
treća osoba je knjigovođa koji može biti sam vlasnik poduzetničkog posla, ili osoba od
njegovog posebnog povjerenja, ili kompjutor koji je programiran tako da radi u
interesu poduzetnika i vlasnika. Posebno je od značaja da knjigovođa može biti i
kompjutor, pa će ovo izlaganje ujedno biti i smjernica kako ga treba programirati da
poduzetnika neprekidno upućuje da za sebe stvara što više vrijednosti i da pri tome za
vlasnika ostvari što je moguće veći višak vrijednosti. Dakako, kompjutor treba
zadovoljiti i državu čija je temeljna funkcija da štiti vlasnika, a najbolje će ga
zaštititi STANDARDNIM KONTNIM PLANOM koji u shemi br. 3 pokazujemo zajedno s BILANCOM
PODUZEĆA.

Shema br. 3

STANDARDNI KONTNI PLAN PODUZEĆA BILANCA PODUZEĆA II. GODINA


Prirodna podjela Početni Promet Završni
Standardna podjela
temeljna razredna saldo Ulaz(+) (-)Izlaz saldo
NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 01 Novac u funkciji poduzeću 511 1473 1001 472
02 Novac kod drugih 300 550 - 550
1 OSOBE 11 Dužnici 12 1012 962 50
12 Vjerovnici -8 751 771 -20
ZBROJ PRVOG TEMELJNOG DIJELA – “NOVAC” (razredi 0 i 1) 815 3786 2734 1052
ROBA 2 TRAJNA IMOVINA 21 Vlastito znanje 2274 3000 794 2206
22 Ostala trajna imovina 105 105 35 70
3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi - 529 446 83
4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost kao trošak - 481 481 -
42 Dodana vrijednost kao trošak - 242 242 -
43 Višak vrijednosti kao trošak -8 192 192 -
5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja u tijeku 5 923 905 18
6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi - 910 895 15
7 PRODAJA 70 Prodana roba - 1000 1000 -
8 PROFIT 81 Vlastita kamata - 192 192 -
82 Dobitak poduzeća - 45 45 -
9 KAPITAL 90 Uložena glavnica 3207 - 3444 -3444
ZBROJ DRUGOG TEMELJNOG DIJELA – “ROBA” (razredi 2 do 9) 815 7619 8571 -1052
0 1405 11405 0
ZBROJ BILANCE (“NOVAC” + “ROBA”)

SALDO NOVCA KAO NAJVAŽNIJI KONTROLNI MEHANIZAM PRIRODNOG KNJIGOVODSTVA. O kontnom


planu bit će još mnogo govora, a ovdje ga pokazujemo da biste unaprijed sagledali
cjelinu i njezinu temeljnu strukturu koja omogućuje knjigovođi (kompjutoru) da u svom
djelovanju bude nepogrešiv i da pravovremeno uoči svaku grešku neovisno o tome
tko ju je počinio, te da je ispravi. Naime, ljudi su općenito skloni greškama, jer tko
radi taj i griješi, pa prema tome pogriješiti može i poduzetnik i vlasnik. Međutim,
29
prirodno knjigovdstvo koje se temelji na algoritmu kapitala omogućuje knjigovođi
autokontrolu koja na vrijeme otkriva svaku grešku koju učini bilo tko iz nepažnje,
neznanja ili s određenom namjerom. U prirodnom dvojnom knjigovodstvu svaku grešku
knjigovođa ispravlja i knjiži je na svojem diskrecijskom kontu. Taj je konto spona
između dva temeljna dijela knjigovodstva ("NOVCA" i "ROBE") i mi smo mu dali naziv
"Vlastito znanje poduzeća" - jer knjigovođa preko tog konta neprimjetno upravlja
poduzećem. Naime, konto 21 ima više funkcija, a jedna od njih je da sakuplja sve
greške koje je učinio bilo tko iz bilo kojeg razloga i sa bilo kojom namjerom, a to
znači da je prirodno knjigovodstvo nepogrešivo. Tu nepogrešivost daje mu
saldo prvog temeljnog dijela ("NOVAC"), jer se u tom dijelu knjiže samo isprave koje
imaju nominalu izraženu u novcu, što znači da predmet knjiženja ima svoju samokontrolu
pa
je i saldo tog dijela knjigovodstva garantirano ispravan. Zbog toga je taj saldo
preuzeo sveopću kontrolnu ulogu i zato ga zovemo – KONTROLNI SALDO.

To znači da prirodni kontni plan koji se temelji na algoritmu kapitala omogućuje da


se knjigovodstvo vodi bez greške jer ima u sebi kontrolni mehanizam koji u najranijem
trenutku otkriva svaku grešku i automatski je ispravlja. Taj mehanizam je saldo koji
proizlazi iz ukupnog prometa novca koji je knjižen u prvom temeljnom dijelu
knjigovodstva (razredi O i 1). U tom se dijelu knjiže samo novčane isprave, a među
njima može biti i takvih koje su nepotrebne, neispravne, lažne i tko zna kakve sve, a
knjižene su s namjerom da se netko obmane. Ali, kad se sve te isprave svedu na svoju
posljednju derivaciju, a to je taj kontrolni saldo, onda se dobije iznos novca koji
je posve pročišćen i koji točno kaže sa koliko novca u datom trenutku raspolaže osoba
za koju se vodi knjigovodstvo. To znači da je taj kontrolni saldo vjerodostojan
podatak, i zato knjigovođa (kompjutor) samo njemu vjeruje i pomoću njega kontrolira
sve ostalo što je zapisano u dvojnom knjigovodstvu.

Takvu kontrolnu moć taj saldo ima zato što se u dvojnom knjigovodstvu svako knjiženje
u istom iznosu mora obaviti na dva mjesta. Jedno na njegovu lijevu plus (+) stranu,
što znači da taj konto prima i zato duguje drugoj strani. Ta druga je na desnoj
minus (-) strani, što znači da je taj konto dao i zato potražuje. Ako se oba ta
knjiženja obave u prvom temeljnom dijelu, onda se kontrolni saldo ne mijenja, što s
aspekta općeg stajališta (države) znači da se ništa bitno nije dogodilo, već samo ono
što proizlazi iz neke obveze ili potraživanja, Upravo te obveze i potraživanja su
bitne u dvojnom knjigovodstvu, jer njihov protukonto mora biti u drugom temeljnom
dijelu, što je i razlog da "NOVAC" i"ROBA" imaju isti saldo (kontrolni saldo).

U dvojnom knjigovodstvu sve se izražava u novcu i zbog novca, pa tako i naše obveze i
naša potraživanja. Obveza znači da je naše poduzeće dužno u roku platiti poslovnom
partneru određeni iznos za nešto što je na naše traženje učinio, a potraživanje znači
da je naš poslovni partner dužan u roku platiti određeni iznos za nešto što je na
njegov zahtjev učinilo naše poduzeće. Obveze i potraživanja uvijek se knjiže na
kontima iz razreda 1, što je u prvom temeljnom dijelu granični razred sa drugim
dijelom, a u tom drugom temeljnom dijelu zabilježeno je što je netko učinio za naše
poduzeće odnosno što je ono učinilo za nekoga. Prema tome to su uvijek dva ista
iznosa koji su zapisani u dijelu "NOVAC" i u dijelu "ROBA". Kontrolni saldo je iznos
koji ima prvi temeljni dio ("NOVAC"), a drugi temeljni dio ("ROBA") mora imati taj
isti iznos samo s obratnim predznakom.

PROFIT ILI VIŠAK VRIJEDNOSTI PODUZEĆA KAO NAJVAŽNJIJI PODATAK PRIRODNOG KNJIGOVODSTVA.
Glavna je zadaća drugog temeljnog dijela da vidljivo pokaže poslovni rezultat koji
poduzeće ostvaruje. Zbog toga se u tom dijelu događa mnogo toga; nabavlja se razna
oprema i materijal, stvaraju se nove vrijednosti pri čemu nastaju razne obveze za koje
se odobrava prvi temeljni dio (konto 12), u tom stvaranju postoji i unutarnji promet
koji se knjiži samo u drugom temeljnom dijelu, a ostvarene nove vrijednosti na kraju
se prodaju kupcima po unaprijed dogovorenoj cijeni. Upravo tom cijenom prirodno
knjigovodstvo otvara liniju prodaje na svojem kontu prihoda u drugom temeljnom (konto
70) kojim u prvom temeljnom dijelu tereti najorije konto potraživanja od kupca (konti
11), a kada kupac plati, onda novac u funkciji poduzeča (konto 01) konačno potvrđuje
da je ostvaren neki poslovni rezultat.
30
No, da bi se utvrdio taj poslovni rezultat (dobitak, zarada,), moraju biti poznati
svi rashodi koji su sadržani u prodanim vrijednostima (robi), jer taj je rezultat
razlika između prihoda i rashoda. I sada tu nailazimo na najveći problem: kako doći do
tog rezultata kad je jedan dio obveza, koji je preuzeo drugi temeljni dio, ostao u
zalihama opreme, materijala i gotovih proizvoda, pa čak i u zalihama nedovršene
proizvodnje? Naime, sve se te zalihe vode po nekim unutarnjim cijenama, a neke se
(nedovršena proizvodnja) komisijski procijenuju, pa ako drugi temeljni dio i dođe do
nekakvog ukupnog rashoda koji se odnosi na prodanu robu, ipak je taj podatak u pogledu
točnosti uvijek upitan. A kad je u pitanju točnost, onda "NOVAC" uskače sa svojim
kontrolnim saldom da pomogne "ROBI".

U prirodi je čovjeka da na kraju razdoblja broji novac, ako ga ima više nego je imao
na počeku razdoblja, onda je upravo toliko zaradio, a ako ga ima manje, onda je
izgubio. To isto radi i "NOVAC", što znači ako je kontrolni saldo na kraju razdoblja
veći od onoga koji je bio na početku razdoblja, onda je poduzeće ostvarilo profit, a
ako je obratno, onda je ostvarilo gubitak. "ROBA" mora poslušati što "NOVAC" kaže, jer
novac kao sveopća mjera vrijednosti uvijek govori istinu, pa stoga u drugom temeljnom
dijelu knjigovodstva treba zabilježiti taj rezultat kao profit. Ako je profit "NOVCA"
različit od poslovnog rezultata što ga je na temelju svojih rashoda utvrdila "ROBA",
onda se u razredu 8 vidljivo zapiše PROFIT (konta 81 i 82), a razlika se proknjiži na
diskrecijskom kontu knjigovođe (konto 21) - jer knjigovođa ne smije mijenjati ostala
konta u knjigovodstvu poduzeća. Inače, profit je najvažniji podatak prirodnog
knjigovodstva, a u shemi br. 4 pokazano je kako je on utvrđen u bilanci iz sheme br.
3.
Shema br. 4
UTVRĐIVANJE PROFITA U DVA NJEGOVA DIJELA I PRIPIS PROFITA GLAVNICI

1. Početna glavnica 3.207


2. Završni saldo prvog temeljnog dijela "NOVCA" 1.052
3. Početni saldo prvog temeljnog dijela "NOVCA" 815
4. Ostvareni profit (1 manje 2) 237
5. Vlastita kamata - konto 81 (6% od glavnice iz toč. 1) 192
6. Dobitak poduzeća - konto 82 (4 manje 5) 45
7. Završna glavnica (1 više 4) 3.444

Profit ili višak vrijednosti poduzeća prirodno se uvijek javlja u dva osamostaljena dijela, prvi je
unaprijed poznata vlastita kamata koja nepovredivo pripada vlasniku, a drugi je dobitak poduzeća koji
pripada poduzetniku, pa tako treba biti zapisan i u prirodnom knjigovodstvu. Ta dvojnost zapisa znak je da
su u poduzeću riješeni vlasnički odnosi - i da je stoga prirodno knjigovodstvo postalo PROJEKTNO. To je
zbog toga što vlasnikova kamata uvijek mora biti unaprijed poznata, što znači da je unaprijed poznata i
kamatna stopa i njena glavnica, a to ujedno znači da je unaprijed poznat poduzetnikov posao i da mu je
vlasnikova kamata postavila normu koja se u sljedećem razdoblju mora ostvariti. Zato je vrlo važno da se
profit može izračunati u svakom trenutku, da bi se moglo pratiti kako se norma izvršava, a to čini
permanenta bilanca prirodnog knjigovodstva koja je ujedno i zaključna bilanca kada je u njoj profit bude
pripisan glavnici. Naime, posebna karakteristika profita je da se on ne može nikome isplatiti, jer onog
trenutka kad se to učini, profit kao cijena kapitala nestaje i postaje cijena rada, pa se zbog toga profit
pripisuje glavnici koju poduzeće i druge pravne osobe čuvaju za vlasnika. To je razlog da algoritam
kapitala stvara i razne druge mehanizme kojima je zadatak da čuvaju profit (višak vrijednosti) - da ga
nitko ne bi otuđio od vlasnika.
21.V.2002.
31

6. UVJETNA CIJENA RADA KAO PRVI TEMELJNI PARAMETAR MONETARNOG


SUSTAVA DRŽAVE
OPĆENITO O NOVCU KAO SVEOPĆOJ MJERI VRIJEDNOSTI. U monetarizmu svaka se vrijednost
izražava u novcu i kao takva postaje cijena robe. Svaka cijena robe sastoji se iz
prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti, što je aksiom
ekonomije. Novac kao sveopća mjera vrijednosti mora potvrditi svaku tu vrijednost, a u
tome važnu ulogu imaju pravne osobe koje nisu misaona bića pa mogu biti nepristrano
objektivne. Da bi ta nepristranost došla do izražaja, država preuzima ulogu općeg
vlasnika radi zaštite interesa svakog pojedinog vlasnika. Interes vlasnika je da ima
što veći višak vrijednosti, a pravne osobe (poduzeća i ustanove) su zadužene da čuvaju
taj njihov višak od bilo kakve štete. One to čine na razne načine, a jedan od tih je
da pomoću novca potvrđuju sve vrijednosti u proizvodnji, prometu i potrošnji roba. Pri
tome se uvijek drže spomenutog aksioma ekonomije, pa je prenesena vrijednost potvrđena
kad jedna pravna osoba novcem plati kupljenu robu bilo kojoj drugoj pravnoj osobi,
dodana vrijednost je potvrđena kad pravna osoba u novcu plati tu vrijednost bilo kojoj
fizičkoj osobi, a višak vrijednosti je potvrđen kad bilo koji kupac novcem plati
pravnoj osobi dogovorenu cijenu robe.

To su temeljna načela koja proklamira država u svojoj funkciji općeg vlasnika da bi se


sačuvao višak vrijednosti svih pravnih i fizičkih osoba u zemlji, a da bi se ta načela
provela u život, država prije svega donosi standardni kontni plan prirodnog
knjigovodstva koji je obavezan za sve pravne osobe. Ujedno objavljuje da je promet
robe između svih osoba u državi potpuno slobodan i da su pravne osobe oslobođene od
poreza bilo kakvih vrsta (porezi, prirezi, carine ...), a fizičke osobe jedino plaćaju
porez na dodanu vrijednost (PDV). To su opći uvjeti u kojima će slobodno raditi svi
građani države, osobito poduzetnici, da bi ostvarili svoj najveći interes (najveći
višak vrijednosti).

U provođenju tih načela prirodno knjigovodstvo ima najvažniju ulogu jer ono je zapravo
sam taj novac koji mjeri sve vrijednosti, a standardni kontni plan je jednoznačni
izraz strukture novca koju u mjerenju vrijednosti koriste sve pravne osobe i stvaraju
obračunski sustav u kojemu je u računskom smislu zapisano sve što se dogodilo u svakoj
posebnoj pravnoj osobi i državi kao općoj pravnoj osobi. No, da bi novac mogao
stvoriti takav obračunski sustav, on mora imati svoj početak, to su dva temeljna
parametra, prvi je broj 1 koji je kao novac jedinica jednog sata najjednostavnijeg
rada, a drugi je jedan broj između O,O1 do O,1 (ili između 1% i 1O%) koji je razmjerni
dio novca što se odnosi na kapital. Prvi temeljni parametar je cijena rada, a drugi je
cijena kapitala; ta dva parametra zajednički djeluju u vremenu čija jedinica je jedna
godina i u tom djelovanju rad mora u tijeku jedne godine ostvariti vrijednost koja kao
cijena rada pripada stvaraocu i višak vrijednosti koji kao cijena kapitala pripada
vlasniku. Cijena rada i cijena kapitala imaju svoje prirodno mjerilo kojim se mjeri
njihova veličina. Ovdje ćemo najprije govoriti o cijeni rada koja se utvrđuje pomoću
određene mjerne skale.

MJERNA SKALA KAO SVEOPĆE MJERILO KOJIM SE MJERI ŽIVOT I RAD LJUDI. Ta mjerna skala
služi ljudima, ona polazi od čovjeka, ona mjeri život i rad svih ljudi u državi.
Jedinica mjerila te mjerne skale je jedan sat najjednostavnijeg rada, za taj rad nije
potrebno nikakvo znanje niti iskustvo, nego je jedino važno da čovjek postoji. Ako
znanje i iskustvo za najjednostavniji rad označimo brojem 1, onda svaki drugi
složeniji rad ima neki veći broj. To znači da svaki čovjek od tek rođenog djeteta pa
32
do najstarijeg živućeg umirovljenika ima broj 1, taj broj se povećava sticanjem znanja
i iskustva, znanje se stiče na raznim školama i praktičnim radom, a do iskustva se
dolazi s vremenom, što je vidljivo i iz mjerne skale u shemi br. 6.

Shema br. 6

MJERNA SKALA KOJOM SE MJERI ŽIVOT I RAD LJUDI


Koeficijenti osposobljenosti rada
iskustvene ukupne
Školska stručnost školske MIN MAX
MIN MAX (2+3) (2+4)
1 2 3 4 5 6

1 - Osnovna škola 1 O 2 1 3
2 - Niža srednja škola 1,25 O 2,5 1,25 3,75
3 - Srednja škola 1,5 O 3 1,5 4,5
4 - Viša škola 1,75 O 3,5 1,75 5,25
5 - Fakultet 2 O 4 2 6
6 - Magisterij 2,25 O 4,5 2,25 6,75
7 - Doktorat 2,5 O 5 2,5 7,5

Ovakvom mjernom skalom služi se svaki čovjek, pa je stoga ona potrebna i svakoj
pravnoj osobi (poduzeću, ustanovi i državi). Ta skala polazi od čovjeka, od njegovog
životnog vijeka koji se sastoji iz razdoblja djetinstva, vremena školovanja, radnog
vijeka i umirovljeničkog doba. U njoj razdoblje djetinstva traje pet godina, vrijeme
školovanja je maksimalno dvadeset godina, radni vijek traje četrdeset godina, a
preostalo vrijeme pripada umirovljeničkom dobu.

Ako se osnovno školovanje koje obavezno traje osam godina uzme za bazu, a
najjednostavniji rad ima broj 1, onda taj jedan možemo izraziti i kao razlomak 8/8,
gdje broj osam u nazivniku znači stalnu bazu, a u brojniku to je stvarni broj godina
školovanja koje čovjek posjeduje i koji ne može biti manji od osam (to znači da se
svakom čovjeku priznaje kao da ima osam godina osnovnog školovanja). Prema ovome,
brojnik može biti jednak ili veći od nazivnika, ali nikako ne veći od 2O, jer je to
pretpostavka za maksimalni broj godina školovanja. Iz odnosa brojnika i nazivnika
proizlazi koeficijent školske osposobljenosti svakog čovjeka, što znači da je
minimalni školski koeficijent 1 (8 : 8), a maksimalni 2,5 (2O : 8).

Osim toga postoji i koeficijent iskustvene osposobljenosti rada koji proizlazi iz


odnosa broja godina provedenih na radu i broja godina osnovnog školovanja, s tim da se
čovjeku priznaje da je iskustvo na radu sticao u vremenskom trajanju koje je jednako
dvostrukom broju godina njegovog školovanja. To znači da se najveća iskustvena
osposobljenost čovjeka postiže kad se broj godina na radu izjednači s dvostrukim
brojem njegovih godina školovanja. Prema tome čovjekov minimalni koeficijent
iskustvene osposobljenosti rada je O (nula), a maksimalni se kreće u rasponu od 2 (16
: 8) do 5 (4O : 8).

Osim toga postoji i koeficijent ukupne osposobljenosti, što je zbroj koeficijenata


školske i iskustvene osposobljenosti rada, što znači da taj koeficijent može biti bilo
koji broj između 1 i 7,5. Svaki čovjek ima svoj koeficijent ukupne osposobljenosti
rada čija veličina ovisi o njegovoj školskoj spremi i njegovom radnom stažu. Taj se
koeficijent, pojedinačni (za čovjeka) ili ukupni odnosno prosječni (za poduzeće,
korporaciju, ustanovu, regiju, državu) može vrlo lako izračunati pomoću mjerne skale
uvjetnog rada.
33
Uvjetni rad kao sveopća mjera rada ima izvjesne sličnosti s novcem, a s obzirom da se
radi o količinskoj mjeri, to ona u odnosu na novac ima određenu prednost. Kao takva
može se koristiti u svakoj pravnoj osobi (ustanovi i poduzeću), ona se može učiniti
obaveznom za bilo koju državu, ona može postati i svjetska mjera, jer uvjetni rad je
mjera rada isto kao što je metar mjera dužine. Iako ima sličnosti s novcem, uvjetni
rad nije i ne može biti novac, ali se može izraziti u novcu i tada postaje – UVJETNA
CIJENA RADA. Glavna je razlika između uvjetnog rada i novca je u tome što je u novcu
osim cijene rada (dodana vrijednost) sadržana još i cijena kapitala (višak
vrijednosti).

Cijena rada je novac koji se isplaćuje ljudima za vrijednost koju su stvorili u


sadašnjosti i kao takva dodaje se na prenesenu vrijednost koja je stvorena u
prošlosti. Otuda izraz dodana vrijednost, a i ona se prema zakonu dvojnosti dijeli na
dvoje, na novac koji se isplaćuje djelatnicima u poduzeću i novac koji se isplaćuje
svim ostalim ljudima u državi. Za nas je u ovom trenutku posebno zanimljiva dodana
vrijednost jer u njoj osim cijene rada postoji i cijena kapitala, pa je stoga
struktura dodane vrijednosti izjednačena sa strukturom cijene robe. O dodanoj
vrijednosti bit će još mnogo riječi, a sada smo na uvjetnoj cijeni najjednostavnijeg
rada koja je prvi temeljni parametar monetarnog sustava i kao takva ujedno je
minimalni dohodak svakog čovjeka na datom stupnju razvitka države. Ta se cijena uvijek
određuje za jedan sat najjednostavnijeg rada, i stoga ona može biti bilo koja veličina
pa prema tome i jedna novčana jedinica (jedna kuna). Ako se ta jedinična veličina
(cijena) pomnoži s kalendarskim fondom radnih sati u jednoj godini (2184 sata), onda
se dobije minimalna veličina godišnjeg dohotka koji država mora osigurati za svakog
čovjeka, a ako taj godišnji minimum pomnožimo s brojem građana, onda se dobije
minimalni dohodak koji država mora osigurati za sve svoje građane u toj godini. Ako
pak taj ukupni minimum pomnožimo s prosječnim koeficijentom školske i radne
osposobljenosti svih građana, onda se dobije ukupni dohodak koji bi država trebala
osigurati u jednoj godini. Dakle, treba samo odrediti primjerenu veličinu jedinične
uvjetne cijene živog rada da bi se na temelju raznih količinskih podataka mogle
izraditi mnoge računice koje su potrebne za razne proračune, a kakve su u tom smislu
mogućnosti, pokazat ćemo na zamišljenom primjeru denominacije novca, čime ćemo ujedno
objasniti suštinu uvjetne cijene rada. Naime, denominacija novca je poželjna pa i
često puta nužna mjera svake ozbiljnije društvene, političke i gospodarske reforme,
jer njome treba već u startu postići određeni psihološki efekt koji u ljudima stvara
što veće povjerenje u denominirani novac što ujedno znači i veće povjerenje u samu
državu. Inače, nama je u ovom učenju prirodnog knjigovodstva jedini cilj da dokažemo
kako se denominacijom novca suština ne mijenja, jer je u jednoj novčanoj jedinici
prije i poslije denominacije sadržan isti broj uvjetnih sati rada čija jedinična
cijena je jedna novčana jedinica.

UVJETNA CIJENA RADA U DRŽAVNOM PRORAČUNU KOJIM JE IZVRŠENA DENOMINACIJA NOVCA. U ovom
primjeru denominacije novca pretpostavit ćemo da se upravo radi postizavanja što većeg
psihološkog efekta mijenja i naziv domaće valute (npr. hrvatski dinar postaje kuna). U
pripremi gospodarske reforme organizatora prvenstveno zanima minimalni dohodak čovjeka
prije denominacije novca. Do tog podatka dolazi se na temelju košare roba potrebne za
četveročlanu obitelj i aktualnih cijena tih roba, a taj podatak svaka država treba
imati. Pretpostavimo da je uoči denominacije za tu košaru mjesečno bilo potrebno
126.584 hrvatskih dinara. Ako tu svotu svedemo na jedan sat po članu obitelji (126584
: 4 : 182), onda dobijemo iznos od 173,88 dinara, što je cijena za jedan sat
najjednostavnijeg rada. Nakon toga denominaciju novca možemo izvršiti po volji, a to
znači da iznos od 173,88 dinara podijelimo sa bilo kojim brojem većim od jedan da bi
jedna novčana jedinica dobila veću vrijednost. Kao djelitelji obično se uzimaju
brojevi 1O, 1OO, 1OOO ..., no mi ćemo u našem primjeru uzeti i broj 173,88, što je
cijena jednog sata najjednostavnijeg rada u trenutku denominacije.

Obično se u gospodarsku reformu ulazi i zbog toga jer su cijene roba disparitetne, a
zadatak je reforme, između ostaloga, da te cijene učini što više paritetnim. To se
može postići na dva načina, prvi je da se jednostavno prepusti tržištu da učini svoje
i da se tijekom vremena sadašnje cijene dovedu u odnos koji diktira to tržište, a
34
drugi je da se već u startu gospodarske reforme cijene svih roba dirigirano dovedu u
određeni paritet, s tim da taj dirigirani paritet vrijedi samo kao polazište na koje
će djelovati zakonitosti tržišta koje će uspostaviti konačne odnose među cijenama
roba. Dirigirani paritet treba izvršiti prema cijenama roba koje najviše strše, što
znači da i cijene svih ostalih roba treba dignuti na tu razinu. Pretpostavimo da se
radi toga cijene roba iz košare povećavaju u prosjeku za 2O%, a za toliko se povećava
aktualna cijena za jedan sat najjednostavnijeg rada, pa bi nam u tom slučaju djelitelj
bio 2O8,66 (173,78 x 1,2). Dirigirano povećanje cijena roba obezvređuje novac za
daljnjih 2O%, pa stoga vlasnike novca treba obeštetiti, što znači da se glavnice novca
na svim štednim (depozitnim) računima povećavaju na teret središnje banke za 2O%. U
shemi br. 7 pokazujemo obje ove denominacije.

Shema br. 7

PRIKAZ DENOMINACIJE NOVCA U STARTU GOSPODARSKE REFORME


Bez povećanja cijene roba Sa povećanjem cijene roba

Uvjetna Uvjetna Povećanje Uvjetna


cijena rada Denominacija cijena rada uvjetne Denominacija cijena rada
prije za: poslije cijene za: poslije
denominacije denominacije rada (2O%) denominacije
(1 : 2) (4 : 5)

1 2 3 4 5 6

173,88 1O 17,39 2O8,66 1O 2O,87


173,88 1OO 1,74 2O8,66 1OO 2,O9
173,88 173,88 1,OO 2O8,66 2O8,66 1,OO
173,88 1OOO O,17 2O8,66 1OOO O,21

Kao što se vidi kod denominacije novca aktualnu uvjetnu cijenu treba podijeliti
iznosom kojim se želi denominirati. Ako se pri tome povećavaju cijene roba radi
uspostavljanja pariteta, onda se najprije aktualna uvjetna cijena rada povećava za
određeni postotak. Takvo povećanje cijena prodavaoci će lako prihvatiti jer svatko
želi prodati što skuplje, a ako neki to ne žele ili će povećati za više, onda je to
već djelovanje zakona tržišta.

Efekti denominacije novca u startu gospodarske reforme u prvom redu su psihološki, s


tim da efekt može biti slabiji ili jači. Mi ćemo taj efekt razmotriti prema veličini
za koju se denominira novac, pri čemu ćemo odabrati dvije koje bi mogle doći u obzir.
To je veličina od 1OO i ona koja je jednaka jediničnoj cijeni najjednostavnijeg rada
(173,88 ili 2O8,66).

U slučaju denominacije za 1OO svi su postupci mnogo jednostavniji i pod pretpostavkom


da se uvodi kuna koja je 1OO puta jača od dinara, onda se od starta gospodarske
reforme cijene svih roba izražavaju isključivo u kunama. Što se pak tiče dinara, koji
određeno vrijeme ostaje dalje u opticaju, treba samo zamisliti da se u njemu brišu
dvije zadnje nule odnosno da se decimalni zarez pomakne za dva mjesta na lijevo. Vrlo
jednostavno, i upravo zato psihološki efekt je slabiji.

U slučaju denominacije za 173,88 ili 2O8,66 sve je mnogo složenije, jer cijene na svim
prodajnim mjestima gdje se prodaje za gotovo moraju biti izražene u dinarima i kunama.
Tu je već kod pisanja cijena i svake kupoprodaje potrebna određena računica, i upravo
ta će računica svakog prodavaoca i kupca upućivati na veću opreznost, što će na svakog
od njih pobuditi osjećaj da je kuna vredniji novac od dinara. Dakle, psihološki efekt
bit će jači, iako se u suštini ništa nije promijenilo. Da je to doista tako, pokazuje
shema br. 8 u kojoj je pretpostavka da ukupni depozitni novac države prije
denominacije iznosi 1,OOO.OOO kuna i u kojoj je prikazana denominacija u obje
alternative.
35

Shema br. 8

UVJETNI SATI RADA U RAZNIM STUPNJEVIMA DENOMINACIJE NOVCA

Veličina prije Veličina poslije


Indeksi denominacije denominacije Uvjetni
cijena denominacija Cijene sati rada
roba cijene depozita za: rada depozita
rada (2:4) (3:4) (3:2) (6:5)
1 2 3 4 5 6 7

1OO 173,88 1,OOO.OOO 1O 17,39 1OO.OOO 5.751


1OO 173,88 1,OOO.OOO 1OO 1,74 1O.OOO 5.751
1OO 173,88 1,OOO.OOO 173,88 1 5.751 5.751
1OO 173,88 1,OOO.OOO 1OOO O,17 1.OOO 5.751

12O 2O8.66 1,2OO.OOO 1O 2O,87 12O.OOO 5.751


12O 2O8,66 1,2OO.OOO 1OO 2,O9 12.OOO 5.751
12O 2O8,66 1,2OO.OOO 2O8,66 1 5.751 5.751
12O 2O8,66 1,2OO.OOO 1OOO O,21 1.2OO 5.751

I tako smo preko referentne košare roba došli i do količine uvjetnih sati
najjednostavnijeg rada koji postoji u ovom zamišljenom primjeru, s tim da je ta
količina ista u bilo kojem slučaju denominacije novca, što je računski dokaz da
denominacija novca suštinu ne mijenja. Međutim, njome se može postići zaista
izvanredan psihološki efekt, a taj je da građani steknu povjerenje u svoju državu, u
svoje banke i domaću valutu. Zato je itekako važno da već u startu reforme vlastiti
novac postane konvertibilan, što se postiže tako da svaki potrebnik može na šalteru
banke kupiti bilo koju stranu valutu. U tom smislu kao dobar primjer može nam
poslužiti Markovićeva privredna reforma koja je startala krajem 1989. godine. Kako li
su samo ljudi bili zadovoljni da doista mogu mijenjati novac po vlastitoj volji! No,
ta reforma može poslužiti i kao vrlo loš primjer, jer nije vodila računa o suštini
novca zbog čega je neslavno propala, i to unatoč tome što je nju pripremio svjetski
monetarni vrh (MMF).

DRŽAVNI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI KOJU PRAVNE OSOBE ISPLAĆUJU SVIM LJUDIMA KAO
NJIHOVU CIJENU RADA (POTREBAN DOHODAK). Suvremena država itekako vodi računa o drugoj
strani novca, o njegovoj suštini, o robi i o uvjetnoj jedinici rada. Mi smo ovim
primjerom denominacije novca željeli pokazati da je novac u krajnjoj liniji ipak samo
mjera vrijednosti, a druga je stvar da on u toj funkciji djeluje na psihu svih ljudi
tako da oni imaju posve drugu sliku o njemu i da gledaju na novac kao na nešto što je
noephodno potrebno za život i rad. I u redu je da tako misle, ali zato Monetarni vrh
(premijer države, guverner središnje banke i glavni knjigovođa države) moraju
poznavati strukturu novca, moraju znati što je knjižni novac i što je u njemu višak
vrijednosti. Naime, ljudi žele i nastoje imati što veći višak vrijednosti, a država im
u tome nastoji pomoći, a to najbolje čini tako da ukupni višak vrijednosti koji
gospodarstvo ostvaruje u jednoj godini koristi za financiranje opće potrošnje u toj
istoj godini, i to pomoću knjižnog novca koji u tu svrhu emitira središnja banka.
36
Da bi se to moglo ostvariti, i ljudi i država moraju se u svojim proračunima što više
koristiti mjernom skalom uvjetnog rada u kojoj je novčana jedinica uvijek jedan sat
najjednostavnijeg rada, i onda te računice u finalnom dijelu ponderirati s aktualnom
cijenom jedinice uvjetnog rada, pa će u vrlo kratkom roku proračun biti završen.
Uzmimo kao primjer jedan prekooceanski brod koji namjeravamo izgraditi, pa se pitamo
kolika je dodana vrijednost (tj. cijena živog rada) u tom brodu? U kompjutoru imamo
kompletnu tehničku dokumetaciju u kojoj piše ŠTO i KAKO treba graditi. Konstrukcijska
dokumentacija kaže ŠTO, a tehnološka KAKO, što znači da traženi odgovor možemo dobiti
iz tehnološke dokumentacije, jer svako KAKO ima i svoj ŠTO. U toj dokumentaciji
postoji stotine tisuća tehnoloških lista i nekoliko puta više raznih operacija. Uz
svaku tu operaciju zapisana je kategorija radnika (koeficijent osposobljenosti) i
vrijeme trajanja svake te operacije, što kompjutoru omogućuje da pomoću mjerne skale i
aktualn jedinične cijene rada u trenutku izračuna dodanu vrijednost koja je sadržana u
tom prekooceanskom brodu.

O takvom i sličnim proračunima bit će posebno govora, a ovdje ga spominjemo da bismo


vidjeli kako se od temeljnog parametra (brojka 1) dolazi do potrebnog dohotka svih
ljudi u državi. Naime, taj potrebni dohodak je cijena rada koji kao novac od svojih
pravnih osoba primaju svi građani u državi, to je dodana vrijednost koja se sastoji iz
poreza na tu vrijednost (PDV) i neto iznosa koji za svoje potrebe ljudi primaju na
svoj osobni tekući račun ili na ruke. Tim državnim proračunom unaprijed je osiguran
novac svim građanima države, osim onih koji su zaposleni u poduzećima koja izravno
stvaraju ukupni društveni dohodak. To znači da se dohodak zaposlenika u ustanovama i
građana koji ne stvaraju vrijednosti (djeca, đaci, studenti, bolesnici, nezaposlenici,
umirovljenici ...) isplaćuje u određenim rokovima i u unaprijed zadanim veličinama,
dok je isplata dohotka zaposlenicima u poduzećima determinirana algoritmom kapitala.

Algoritam kapitala je sveopći upravljački mehanizam koji pomoću svojih mehanizama


djeluje tako da svaki čovjek traži svoj najveći interes koji je ujedno i najveći opći
interes. U tome određenu ulogu imaju zaposlenici u ustanovama čija je zadaća da
stvaraju uvjete da zaposlenici u poduzećima stvore što je moguće veći profit. Profit
je višak novca koji na kraju obračunskog razdoblja postoji u poduzećima i koji se u
sljedećem razdoblju može koristiti samo za razvijanje proizvodnje i poduzetništva, a
isti taj novac upotrebljen je u proteklom razdoblju za financiranje opće potrošnje. U
stvaranju profita važnu ulogu ima PDV koji motivira ljude da od pravnih osoba uzimaju
samo toliko novca koliko im je potrebno za život, a ostatak zarađenog novca ostavljaju
na svojim štednim (depozitnim) računima u pravnim osobama u kojima su ga zaradili. Na
taj deponirani novac ne treba platiti PDV jer nije ni izašao iz pravne osobe, što
znači da su ljudi bogatiji upravo za PDV, a bit će još bogatiji jer im pravna osoba na
deponirani novac plaća kamatu.

Posebna je značajka dodane vrijednosti da to nije samo novac koji pravne osobe moraju
isplatiti građanima nego je to i novac koji su građani dužni primiti da bi njime
platili robu koja su koristili za osobnu potrošnju, s tim da na svaku takvu potrošnju
moraju državi platiti porez na dodanu vrijednost (PDV). Zbog toga je minimalna
veličina tih osobnih primanja zagarantirana svakom čovjeku, što znači da nitko ne može
dobiti manje od cijene najjednostanijeg rada, s tim da je gornja granica za ljude iz
ustanova određena posebnim državnim proračunom, a za djelatnike u poduzećima ona je
limitirana njihovim radnim učinkom. U tom smislu građani primaju svoj potrebni dohodak
prema pravilima svoje pravne osobe koja brine o njima, pri čemu se obveza pravne osobe
za potrebni dohodak djelatnika poduzeća (koji se utvrđuje pomoću mjerne skale)
izjednačuje s bilo kojom obvezom prema bilo kojem vjerovniku. Inače, u prirodnom
knjigovodstvu poduzeća vrijedi načelo da se svaka obveza prema vjerovniku mora
platiti, ako poduzeće dužnik to ne može učiniti, onda umjesto njega plaća država i
ujedno pokreće sanacijski ili likvidacijski postupak protiv dužnika.

Dakle, iz ovoga što je ovdje rečeno može se zaključiti da je državni proračun dodane
vrijednosti potrebni dohodak koji će se u sljedećem razdoblju (godini) isplatiti svim
građanima za osobnu potrošnju robe, što ujedno znači da je taj dohodak temeljni novac.
Inače, novac kao sveopća mjera vrijednosti ima vrlo složenu strukturu koja se sastoji
iz knjižnog novca i efektivnog novca, a temeljni novac je onaj koji građani mjesečno
37
primaju od pravnih osoba (ustanova i poduzeća) za potrebe svoje osobne potrošnje. Ako
taj temeljni novac označimo sa 1OO, onda je poželjno da knjižni novac bude što veći
(1OO, 2OO, 3OO ...), a efektivni novac što manji (1OO, 90, 80 ...). Da bi država imala
uvid u tu strukturu, svaka pravna osoba mora knjigovodstvo voditi prema jednoznačnom
kontnom planu koji se temelji na algoritmu kapitala, što znaći da osim prvog
temeljnog parametra (cijena rada) postoji i drugi temeljni parametar (cijena
kapitala).

28.V.2002.
7. CIJENA KAPITALA KAO DRUGI TEMELJNI PARAMETAR MONETARNOG
SUSTAVA DRŽAVE
SUSTAV KAMATNIH STOPA U KOJEMU LJUDI NALAZE SVOJ NAJVEĆI INTERES. Novac ima dvije
strane: poduzetničku i financijsku, zbog čega u ljudskom društvu postoje dva
istovremena, Prvi je proces privatizacije a drugi integracije. U tim se procesima
stvara mnogo malih poduzeća koja posve samostalno djeluju, ali ih novac pomoću cijene
kapitala drži zajedno i integrira u korporacije raznih veličina i na raznim razinama,
a na samom vrhu te piramide je središnja banka kao čvrsti i najmoćniji holding
monetarnog sustava. Tu moć središnjoj banci daje cijena kapiala koji je drugi
parametar tog sustava i čija razmjerna veličina u odnosu na prvi parametar (broj 1 kao
cijena rada) mora odgovarati razmjeru ploda prema matici (primjerice broj O,1). Taj
drugi parametar je zapravo kamata koju rad mora ostvariti, to je višak vrijednosti
koji je nedodirljiv, to je cijena kapitala koja nepovredivo pripada vlasniku, a u
monetarnom sustavu to je eskontna stopa središnje banke (6%) pomoću koje ona upravlja
svim pravnim i fizičkim osobama koje žive i djeluju u okviru monetarnog sustava koji
stvara ta stopa.

Naime, zbog djelovanja novca na psihu ljudi eskontna stopa središnje banke stvara
posebni sustav kamatnih stopa, što je prirodni mehanizam koji omogućuje svakom
sudioniku društvene reprodukcije da nađe svoj najveći interes. Taj mehanizam djeluje
samo u slučaju ako se središnja banka aktivno uključi u tokove društvene reprodukcije
eskontiranjem i reeskontiranjem raznih novčanih zajmova koja koriste poduzeća radi
stvaranja novih vrijednosti (robe). U tome središnja banka ima odnose jedino s općim i
poslovnim bankama, preko kojih pomoću sustava kamatnih stopa nevidljivo upravlja svim
poduzećima, a preko njih i svim ostalimpravnim i fizičkim osobama u zemlji (državi).
Primjer tog sustava kamatnih stopa pokazujemo u shemi br. 9.

Shema br. 9

PRIRODNI SUSTAV KAMATNIH STOPA KAO SVEOPĆE MJERILO ZA CIJENU KAPITALA


VRSTA KAMATE KAMATNE STOPE

1. Eskontna kamata središnje banke države 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10


2. Pasivna kamata na depozite po viđenju 0.5 1 1,5 2 2,5 3 3,5 4 4,5 5
3. Pasivna kamata na depozite oročene na 1 mjesec 0.6 1,2 1.8 2,4 3 3,6 4,2 4,8 5,4 6
4. Pasivna kamata na depozite oročene na 3 mjeseca 0.7 1,4 2.1 2.8 3.5 4.2 4,9 5.6 6,3 7
5. Pasivna kamata na depozite oročene na 6 mjeseci 0.8 1.6 2.4 3.2 4 4,8 5,6 6,4 7.2 8
6. Pasivna kamata na depozite oročene na 9 mjeseci 0,9 1.8 2.7 3,6 4,5 5,4 6,3 7,2 8,1 9
7. Pasivna kamata na depozite oročene na 1 godinu 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
8. Vlastita troškovna kamata poduzeća 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
9. Aktivna kamata poslovne banke 1.5 3 4.5 6 7,5 9 10.5 12 13,5 15
1O. Reeskontna kamata središnje banke države 1.5 3 4,5 6 7.5 9 10,5 12 13,5 15
11. Diskontna kamata poduzeća 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20
12. Eskontna kamata poslovne banke 2,5 5 7.5 10 12,5 15 17.5 20 22.5 25

Iz sheme br. 9 vidimo da je konstanta kamatnog sustava polovina veličine eskontne


stope središnje banke, a to je inače pasivna kamata poslovne banke po viđenju. Za tu
konstantu povećavaju se sve ostale kamatne stope (pasivne na rok od jedne godine,
aktivne, diskontne poduzeća, eskontne poslovne banke i reeskontne kamate) i tako tvore
jedan interesni niz kamatnih stopa. U ovoj shemi imamo deset takvih nizova za
38
slučajeve kad je eskontna stopa središnje banke od 1 do 10 posto. Prvi niz (1%)
koriste samo države na vrlo visokom stupnju razvitka, a eskontna stopa iz desetog niza
(10%) preporučljiva je za države na vrlo niskom razvojnom stupnju. Inače, eskontna
stopa središnje banke donosi se za duži rok, jer je razvoj dugoročni proces, a mi ćemo
se u ovom učenju prirodnog knjigovodstva služiti eskontnom stopom od 6%, jer ona
otprilike odgovara razvojnom stupnju Hrvatske.

Suština interesnog niza kamatnih stopa je u tome da svi sudionici društvene


reprodukcije nalaze svoj najveći interes upravo u stopama iz odgovarajućeg niza. Zbog
toga središnja banka mora voditi računa o tokovima društvene reprodukcije te u tom
smislu organizirati ukupni bankovni sustav i to na strogo centralističkim načelima,
jer tako zahtijeva sama priroda novca. Pri tome se središnja banka uopće ne treba
postavljati kao neka "centralna vlast" nad svim bankama, ali zato treba eskontiranjem
i reeskoontiranjem svih zajmova poticati sve sudionike u društvenoj reprodukciji da
traže svoj najveći interes, a osobito se to odnosi na poslovne banke. Zbog toga se
bankovni sustav, prema kamatnim stopama i poslovima koji iz njih proizlaze, dijeli na
tri velike skupine: opće banke ili štedionice, poslovne ili kreditne banke i središnja
banka, s tim da se poslovi štednje i davanja kredita mogu obavljati u jednoj pravnoj
osobi koju obično zovemo - BANKA. Takva podjela poslova točno odgovora tokovima
društvene reprodukcije, a to su najprije poslovi štednje kojima se prikupljaju
sredstva, zatim slijede eskontiranja zajmova kojima se financira proizvodnja, a sve
završava eskontiranjem i reeskontiranjem robnih zajmova kojima se financira potrošnja.

To su temeljne postavke kojih se središnja bamka treba pridržavati u organiziranju


ukupnog bankovnog sustava, da bi mogla uspješno obavljati svoju ulogu sveopćeg
holdinga. Pri tome banke posve samostalno odlučuju o svojim poslovnim potezima, a
središnja banka računa da će to biti poslovi s onom kamatom koja donosi najveći
interes. Kako prema tim postavkama funkcionira bankovni sustav, opet će nam pokazati
prirodno knjigovodstvo, jer ono nije, kako smo već rekli, samo "duguje i potražuje",
nego je prije svega veoma složeni skup interesnih računica svih sudionika društvene
reprodukcije. U tim je računicama bankovni sustav zapravo osamostaljeni prvi temeljni
dio prirodnog knjigovodstva ("NOVAC") koji je inverzna slika drugog dijela ("ROBE").
Pri tome nikada ne smijemo smetnuti s uma da je novac mjera vrijednosti robe, i što u
prirodnom knjigovodstvu kaže "NOVAC", to je činjenica koju "ROBA" mora poštovati.

INTERES ŠTEDIONICA DA PRIKUPLJAJU ŠTEDNJU KOJU DEPONIRAJU U SREDIŠNJOJ BANCI. To


doista uvijek na umu ima središnja banka, i zato ona osobito vodi računa o štednji
novca jer to je akumulirani višak vrijednosti svih pravnih i fizičkih osoba u državi.
Stoga je njezina glavna zadaća da tu štednju čuva od bilo kakve štete, a osobito od
inflacije. Središnja banka zna da poslovi štednje ne spadaju u kategoriju tržišnih
poslova, pa zato svaka osoba može svoj slobodni novac deponirati u bilo kojoj
štedionici, a svaka banka dužna je primiti taj novac i deponentu (štediši) platiti
pasivnu kamatu. U tom odnosu banka ne sano da čuva novac štediše nego mu još plaća
kamatu - što je svojevrsni paradoks, a na tom se paradoksu temelji ukupni kreditno-
monetarni i obračunski sustav države. Upravo to je razlog zašto učenje o bankovnom
sustavu započinjemo depozitnim novcem i štedionicama.

Vlasnici depozitnog novca su štediše, to su sve pravne i fizičke osobe u zemlji koje
su svoj slobodni novac deponirale u štedionicama uz kamatu koja je unaprijed
dogovorena. Štediša uopće ne ulazi u to zašto mu banka plaća kamatu, jer on živi u
uvjerenju da je banka dužna deponirani novac čuvati od bilo kakve štete, osobito od
inflacije, i da mu kamata na taj novac nepovredivo pripada. Deponiranje novca za
deponente je ulaganje bez rizika i zato su štediše - pasivni vlasnici. Sve to je
dobro poznato središnjoj banci, i zato ona stvara takve mehanizme koji vode računa da
interes štediša bude maksimalno zaštićen i koji motiviraju banke da radi svojeg
najvećeg interesa deponirani novac povjere njoj na čuvanje.

U stvaranju takvih uvjeta središnja banka objavljuje da će od banaka (štedionica)


otkupiti svaku štednju po otkupnoj kamatnoj stopi koja je za tri postotna poena veća
od pasivne kamate koju štedionice plaćaju svojim deponentima, s tim da je najviša
39
otkupna kamatna stopa 9%, a najniža 6%. Ovom objavom stvaraju se dužničko vjerovnički
odnosi u kojima štediše pozajmljuju svoj novac štedionicama uz pasivnu kamatu koja ne
bi smjela biti veća od 6% niti manja od 3%. Naime, u uvjetima iz ove objave
štedionicama nije u interesu da plaćaju višu pasivnu kamatu od 6%, jer onda gube, a
ako bi plaćale nižu od 3%, onda je pitanje tko će kod njih štedjeti, kad čak i svaka
poštanska štedionica plaća 3%. Upravo te poštanske štedionice trebaju u poslovima
prikupljanja štednje odigrati odlučuju ulogu, jer one su svojom razgranatom mrežom
"pri ruci" svakom štediši, a s obzirom da se pošta po svojoj prirodi bavi poslovima na
ukupnom prostoru države i svijeta, to središnja banka upravo preko nje utječe da se u
poslovima štednje banke ponašaju isto tako kao i poštanske štedionice. U shemi br. 10
pokazujemo pregled pasivnih kamatnih stopa za razne rokove oročenja u uvjetima kad je
eskontna stopa središnje banke 6%.

Shema br. 10

PREGLED PASIVNIH KAMATA U UVJETIMA KAD JE ESKONTNA STOPA HNB 6%


Godišnja Glavnica Iznos koji Interes
Početna Rok stopa nakon koji plaća Interes središnje
glavnica štednje pasivne godine središnja štedionice banke
štednje kamate dana banka (5-4) (1-5)
1 2 3 4 5 6 7
1OO a.v. 1 1O1 106 5 -6
1OO a.v. 2 1O2 106 4 -6
1OO a.v. 3 1O3 106 3 -6
1OO 1 mj. 3,6 1O3,6 106,6 3 -6,6
1OO 3 mj. 4,2 1O4,2 107,2 3 -7,2
1OO 6 mj. 4,8 1O4,8 107,8 3 -7,8
1OO 9 mj. 5,4 1O5,4 108,4 3 - 8,4
1OO 1 god. 6 106 109 3 -9
1OO 1 god. 7 107 109 2 -9
1OO 1 god. 8 108 109 1 -9

Nakon ove objave sve štedionice preispituju svoje poslovanje, i zaključuju da se sada
i na samim poslovima štednje može dobro zaraditi (tj. 3% od glavnice štednje). To ih
potiče da deponirani novac povjere središnjoj banci na čuvanje uz otkupnu kamatu od 6%
do 9% jer u svakom tom slučaju, neovisno o oročenju, ostvaruju nteres od 3 postotna
poena. To znači da su štedionice potpuno slobodne u odabiru kamatne stope koju će
plaćati svojim štedišama, a vjerojatno će to biti stope koje su u ovoj shemi tamnije
napisane, jer ako će plaćati više stope, onda će gubiti, a ako bi to bile niže stope,
onda je pitanje tko će kod njih štedjeti.

U poslovima štednje štediše su vjerovnici, štedionice posrednici, a središnja je banka


glavni dužnik. Ova objava je najviše u interesu štediša, jer su kao pasivni vlasnici
stavljeni u jednaki položaj budući da u svakoj štedionici mogu svoju štednju
deponirati i oročiti uz jednaku stopu pasivne kamate, što znači da ne trebaju gubiti
vrijeme tražeći banku koja im daje povoljniju kamatu. S druge strane svaka štedionica
rado prima tu štednju, jer zna da će na svaki novac koji je kod nje deponiran od
središnje banke dobiti kamatu od 3%, to tim više što je sav rizik preuzela središnja
banka.

Središnja banka je to učinila jer zna kakvu moć novac ima nad ljudima, i stoga ona
svakom deponentu jamči da će njegov novac brižno čuvati čak i od inflacije, pa se
obvezuje da će štedišama na njihove štedne račune doznačiti novac ako bi ga inflacija
obezvrijedila za više od njezine eskontne stope. Osim toga svaki štediša svojom
ušteđevinom potpuno slobodno raspolaže, a jedino mu je ograničenje u oročenoj štednji,
ali i to je bila volja deponenta zbog njegovog interesa (veća kamata). S druge strane
štedionice imaju jedinu obavezu da u svakom trenutku budu spremne da deponentima na
njihov zahtjev isplate gotov novac, što znači da im središnja banka mora osigurati
40
potrebnu gotovinu. Zbog svega toga štedionice čine sve moguće da štednja bude još
veća.

U svemu tome bitna je uloga središnje banke, budući da ona zna da je za ljude
deponirana štednja jedini pravi novac jer je im donosi kamatu koja im nepovredivo
pripada. Stoga za središnju banku ni ročnost depozita nije važna, već je najvažnije da
ukupna glavnica štednje bude konstanta koja bi se svake godine trebala povećati
najmanje za kamatu koju primaju štediše. No, s obzirom da su štediše slobodni ljudi i
kao takvi često nepredvidivi, to su određene niže kamatne stope za depozite oročene na
kraće vrijeme od godine dana, a najmanja je pasivna kamatna stopa za depozite po
viđenju (3%). Te niže stope samo su mjera osiguranja da ne bi svi deponenti u kratkom
roku zatražili svoju ušteđevinu.

INTERES POSLOVNIH BANAKA DA IM SREDIŠNJA BANKA ESKONTIRA SVAKI ZAJAM KOJIM SU


FINANCIRALE PODUZEĆA. Središnja banka objavljuje da će eskontirati svaki zajam kojim
su kreditne banke financirale razvijanje proizvodnje i poduzetništva, i to po
eskontnoj stopi koja je za tri postotna poena niža od bankovne aktivne kamate po kojoj
je zajam odobren, s tim da je donja granica te eskontne stope 6%.

Nakon ove objave poslovne banke napravit će si računicu koja će pokazati da im je


najviše u interesu da ubuduće kreditiraju samo poduzeća (pravne osobe) uz uvjete koje
postavlja središnja banka. Naime, utvrdit će da poslovne banke ostvaruju najveći
interes ako kreditiraju poduzeća uz aktivnu kamatu od 9%, jer će eskontiranjem tog
zajma od središnje banke dobiti provizijski interes od 2,46%, što možemo vidjeti u
tamnijem ispisanom redu u shemi br. 11.

Shema br. 11

FINANCIRANJE POSLOVNE BANKE I ESKONTITANJE SREDIŠNJE BANKE


Glavnica Aktivna Nominala Eskontna Središnja Provizija
zajma kamata na koju treba stopa banka poslovne
kreditne glavnicu vratiti središnje plaća iznos banke
banke zajma (1+2) banke (p) /3-(3xp)/ (5-1)
1 2 3 4 5 6
100 7 107 6 100,58 0,58
100 8 108 6 101,52 1,52
l00 9 109 6 102,46 2.46
100 10 110 7 1O2,30 2,30
l0O 11 111 8 102,12 2,12

Poslovna banka zadržava pravo općeg kreditiranja u određenom razmjeru prema veličini
deponirane štednje kod središnje banke, a ako se radi o zajmovima kojima se financira
razvijanje proizvodnje i poduzetništva, onda je njezino pravo kreditiranja
neograničeno, jer si eskontiranjem zajma stalno obnavlja kreditni potencijal. Upravo
ta neograničenost u kreditiranju sili kreditnu banku da brine o svojoj stručnosti i
sposobnosti da zadovolji svaku potrebu poduzeća za kreditom. Samim time poslovna banka
sve više postaje vanjska financijska logistička jedinica poduzeća kojeg kreditira, pa
ga kao takva prati tijekom ukupnog poduzetničkog ciklusa i time razvija njegovo
poslovanje. Pri tome naročito brine da poduzeće uredno i na vrijeme podmiruje svoje
financijske obveze prema svim svojim poslovnim partnerima, čime poslovna banka, radi
svojeg interesa, doprinosi općoj likvidnosti gospodarstva.

U tome joj znatno pomaže tekući račun, što je kombinacija kreditnog i štednog računa.
Naime, kreditnoj banci je u interesu da tekući račun poduzeća bude u minusu, jer to
znači da poduzeće njoj plaća aktivnu kamatu (9%), a ako taj račun ima pozitivno
stanje, onda ona mora poduzeću platiti kamatu po viđenju (3%). I žiro račun doprinosi
općoj likvidnosti jer kao prolazni račun prati korištenje kredita. Naime, kredit se u
pravilu počinje koristiti nakon što je poduzeće zaprimilo robu koja je predmet
41
kreditiranja, pa banci tek onda daje nalog da iz odobrenog kredita plati dobavljaču
račun, što poslovna banka čini preko žiro računa poduzeća koje je korisnik kredita.

Poslovnoj banci je u interesu da se kredit nikada ne vrati ako se redovito plaća


aktivna kamata, no poduzeće po prirodi svojeg posla kredit vraća čak prije vremena,
zbog čega je poslovna banka primorana neprekidno tražiti nove inicijatore u razvijanju
proizvodnje. A to je upravo ono na što središnja banka računa, jer glavna je zadaća
poslovne banke da, radi svojeg interesa, stalno potiče ljude na osnivanje novih
poduzeća radi razvoja proizvodnje i poduzetništva te da u tom smislu pronalazi što
više novih inicijatora koji će tražiti kredite za izvršenje poduzetničkog posla u koji
ulaze.

Središnja banka zna da novac nije ograničavajući faktor u razvijanju proizvodnje, već
da su to inicijatori, njihovo znanje, sposobnost i kvalitetni projekti, pa sa svoje
strane, u ulozi općeg vlasnika, stvara takve mehanizme koji omogućuju poslovnim
bankama neograničeno kreditiranje poduzeća u stvaranju novih vrijednosti, a na kraju
poduzetničkog ciklusa i neograničeno eskontiranje robnih zajmova kojima se potiče
potrošnja stvorenih vrijednosti.

INTERES POSLOVNIH BANAKA DA IM SREDIŠNJA BANKA REESKONTIRA SVAKI ESKONTIRANI ROBNI


ZAJAM KOJIM PODUZEĆA FINANCIRAJU POTROŠNJU SVOJIH ROBA. Naime, poduzeća moraju jedan
dio svojih roba prodati na zajam, čime zapravo potiču potrošnju svojih roba. Vrlo
dobar primjer takvog zajma su čekovi s odgođenim rokom naplate, no za poduzeće je taj
zajam zaleđeni novac, pa mu je za redovno poslovanje potreban dodatni novac uslijed
čega se kamata udvostručuje, jer plaća kamatu na zaleđeni novac i na zajam kojim se
poduzeće dodatno financira. Zbog toga je poduzeću u interesu da diskontira robni
zajam, i to unatoč tome što je diskontna kamata dvostruko veća od eskontne stope
središnje banke.

Imajući to u vidu središnja banka objavljuje da će reeskontirati svaki robni zajam


kojim su poduzeća financirala potrošnju svojih roba a koji je eskontirala poslovna
banka, i to po reeskontnoj stopi koja je za šest postotnih poena niža od eskontne
stope po kojoj su poslovne banke eskontirale robne zajmove, s tim da je donja granica
reeskontne stope 9%.

Nakon te objave sve eskontne banke napravit će si računicu koja će im pokazati visinu
eskontne stope s kojom će raditi. Ta će računica reći da će ostvariti najveći interes
ako robni zajam eskontiraju po stopi od 15%, s tim da ga reeskontiraju kod središnje
banke po reeskontnoj stopi od 9%, što joj donosi provizijski interes od 4% kako je
vidljivo iz tamnije ispisanog reda u shemi br. 12.

Shema br. 12
ESKONTIRANJE ROBNIH ZAJMOVA POSLOVNE BANKE I REESKONTIRANJE SREDIŠNJE BANKE
Eskontna Iznos koji
Glavnica Glavnica stopa Reeskontna plaća Provizija
robnog Diskontna eskontne poslovne stopa središnja eskontne
zajma stopa banke banke središnje banka banke
poduzeća poduzeća (1-2) (2:3) banke (1-5) (6-3)
1 2 3 4 5 6 7
100 10 90 11,11 9 91 1
100 11 89 12,36 9 91 2
100 12 88 13,64 9 91 3
100 13 87 14,94 9 91 4
100 14 86 16,28 10,28 89,72 3,72
100 15 85 17,65 12,65 87,35 2,35
100 16 84 19,05 13,05 86,95 2,95

Eskontiranjem robnih zajmova poslovne banke ostvaruju najveći interes, što je razlog
da se više ne upuštaju u izravno financiranje robne potrošnje (tj. davanjem zajmova
42
potrošaćima robe), već to prepuštaju poduzećima da bi bilo više robnih zajmova i
slijedom toga više eskontiranja i reeskontiranja. Pri tome eskontne banke čak pomažu
poduzećima u davanju potrošačkih zajmova, i to na taj način da pripreme sve papire na
temelju kojih kupci preuzmu robu, banka plati poduzeću određenu cijenu umanjenu za 15%
na neto zajam i potom taj zajam reeskontiraju kod središnje banke uz reeskont od 9%.
Sa stajališta poduzeća ovdje se radi o diskontiranju robnog zajma uz diskontnu stopu
od 13%, a sa stajališta banke radi se o financiranju poduzeća uz eskontnu stopu od 15%

INTERES SREDIŠNJE BANKE U DEPONIRANJU ŠTEDNJE TE ESKONTIRANJU I REESKONTIRANJU ZAJMOVA


KOJE KORISTE PODUZEĆA. Iako diskontna kamata znači gubitak novca, ipak taj gubitak i
središnjoj banci donosi najveći interes, pa je stoga to i u općedržavnom interesu.
Naime, da bi središnja banka mogla ostvariti obvezu prema štedionicama, ona mora
depozitni novac putem poslovnih banaka pozajmiti poduzećima za razvijanje proizvodnje
i poduzetništva, s tim da poduzeća prodajom svojih proizvoda taj novac oplode najmanje
za kamatu koju od središnje banke potražuju štedionice. Jedan dio te prodaje ostvaren
je pomoću robnih zajmova koji su reeskontirani, čime je zatvoren jedan kreditno-
monetarni krug. Taj je krug bio uspješan ako je svaki sudionik u njemu ostvario neku
zaradu, a jedan od sudionika u tome je središnja banka.

Središnja banka države je vrh kreditno-monetarnog sustava od kojeg sve počinje


objavljivanjem eskontne stope i deponiranjem ukupne štednje, da bi se nastavilo
eskontiranjem zajmova kojima poslovne banke financiraju poduzeća te reeskontiranjem
robnih zajmova koje su poslovne banke eskontirale i na taj način financirale potrošnju
roba. U svim tim novčanim transakcijama središnja će banka ostvariti interes ako je
kreditiranje jednako ili veće od deponirane štednje. Pri tome uopće nije bitno da
središnja banka ostvaruje profit (zaradu u novcu), jer njoj je najveći interes da bude
što više poduzetničkih poslova i da svaki taj posao uspije, a znak da je posao uspio
je profit poduzeća koji mora biti veći od kamate koju vlasnik gubi što svoj novac ne
drži u banci, već ga je uložio u određeni poduzetnički posao. Profit poduzeća pokazuje
njegovo prirodno dvojno knjigovodstvo, a takvo knjigovodstvo ima i središnja banka u
obliku svoje knjige blagajne u kojoj je zapisan ukupan kreditno-monetarni sustav. Taj
sustav se sastoji iz mnogobrojnih kreditno-monetarnih cuklusa čiji krajnji rezultat
pokazuje kakvim je uspjehom središnja banka pomoću svoje eskontne stope upravljala
državom. Jedan takav kreditno-monetarni ciklus pokazuje shema br. 13. Ta shema
pokazuje primjer središnje knjige blagajne u kojem je sadržan jedan kreditno-monetarni
ciklus u uvjetima eskontne stope središnje banke od 6%. U tom primjeru ciklus
započinje početkom godine (1.I.) prikupljanjem štednje (depozitnog novca) u iznosu od
1OOO kuna i završava krajem te godine (31.XII.) valutiranjem robnog zajma koji
dospijeva za godinu dana, to znači da je trajanje tog ciklusa dvije godine i da u
njemu sve vrijednosti dospijevaju za godinu dana; kamata na štednju obračunava se
nakon jedne godine, financijski se krediti zajedno s kamatom vraćaju krajem godine
kada počinje teći robni zajam koji će se vratiti za godinu dana. Primjer je prikazan u
tri alternative kreditnog novca (950, 1000 i 1050), i to u pretpostavci da prosječna
kamatma stopa na depozite koju središnja banka plaća štedionicama iznosi 7,5%, i da
prosječna pasivna kamatna stopa koju štedionica plaća svojim štedišama iznosi 4,5%, te
da su robni krediti 20% od kreditnog novca (tj. 190, 200 i 210).
43

Shema br. 13

PRIMJER KREDITNO-MONETARNOG CIKLUSA U UVJETIMA ESKONTNE STOPE SREDIŠNJE BANKE OD 6%


Kredit 950/1035 Kredit 1000/1090 Kredit 1050/1145
Datum Opis novčane transakcije Ulaz Izlaz Saldo Ulaz Izlaz Saldo Ulaz Izlaz Saldo

1.01. Početno stanje depozitnog novca,


prosječna kamatna stopa 7,5% koja
se krajem godine mora platiti
štedionicama 1000 - 1000 1000 - 1000 1000 - 1000

1.01. Poslovnoj banci plaćen otkupljen


kredit koji dospijeva 31.XII. -
eskontna stopa 6% - 973 27 - 1025 -25 - 1076 -76
31.12
. Štedionicama plaćena prosječna
otkupna kamata (7,5%) - 75 -48 - 75 -100 - 75 -151

31.12. Štedionice uplatile pripisane


kamate (prosječna stopa 4,5%) 45 - -3 45 - -55 45 - -106

31.12. Poslovnoj banci plaćen reeskontiran


robni zajam (20% od korištenog
kredita) koji dospijeva za godinu
dana - reeskontna stopa 9% - 173 -176 - 182 -237 - 191 -297
31.12
. Poslovna banka vratila kredite 1035 - 859 1090 - 853 1145 - 848

31.12. Valuta danas robnog zajma 179 - 1038 188 - 1041 197 - 1045
31.12
. Završno stanje depozitnog novca - 1045 -7 - 1045 -4 - 1045 0

Z B R O J 2259 2266 -7 2323 2327 -4 2387 2387 0

Središnja banka uspješno upravlja kreditno-monetarnim sustavom države ako je krajnji


saldo središnje knjige blagajne oko nule, s tim da je poželjno da taj saldo bude u
minimalnom plusu, a to će biti samo u slučaju ako kreditni novac koji koriste poduzeća
bude veći od depozitnog novca. Najbolji način da se to postigne je da se depozitni
novac smanjuje zbog toga što ljudi VLASTITI NOVAC ULAŽU U PODUZEĆE, jer to znači da će
se smanjiti pasivna kamata i da će se povećati motiviranost za stvaranje vrijednosti,
što će rezultirati povećanjem robne proizvodnje i kao posljedica toga bit će veći i
robni zajmovi, a njihovim reeskontiranjem bankovni sustav ostvaruje najveći interes.

4.VI.2002.
44

8. DODANA VRIJEDNOST KOJA JE KAO KNJIŽNI NOVAC KONSTANTA


MONETARNOG I OBRAČUNSKOG SUSTAVA DRŽAVE
OPĆENITO O DODANOJ VRIJEDNOSTI KAO EKONOMSKOM POJMU IZ KATEGORIJE VRIJEDNOSTI. Izraz
dodana vrijednost potječe iz monetarističke filozofije koja se vrlo često pogrešno
tumači i primijenjuje u praksi, zbog čega dolazi do velikih problema. Naime, u
tržišnoj ekonomiji svaka cijena robe sastoji se iz prenesene vrijednosti, dodane
vrijednosti i viška vrijednosti - što je inače aksiom ekonomije. Međutim, čini se da
taj aksiom nije dovoljno poznat, jer se smatra da je dodana vrijednost razlika između
prodajne i nabavne cijene robe, što je u osnovi pogrešno jer takvo tumačenje negira
novac čija je temeljna funkcija da mjeri vrijednost robe, a u tom mjerenju preko
cijene robe nužno dolazi do viška vrijednosti. Zato ćemo najprije ukratko definirati
sve pojmove iz tog aksioma, da bismo dobili barem neku predodžbu što je u sustavu
vrijednosti dodana vrijednost, pri čemu moramo uvijek imati na umu da novac mjeri sve
vrijednosti pa i samog sebe kao vrijednost.

Tržišna ekonomija je ukupno gospodarstvo u kojoj se određena vrijednost kao roba


proizvodi za nekog drugog. U takvoj proizvodnji nužno dolazi do prometa robe, jer
proizvođač mora robu koju je proizveo predati drugome koji će tu robu potrošiti. I tu
se u tržišnoj ekonomiji uvijek javljaju odnosi između prodavaoca i kupca, a te odnose
regulira novac kao mjera vrijednosti. Prodavalac nastoji prodati svoju robu po što
većoj cijeni, a kupcu je u interesu da plati što manju cijenu. Na kraju se dogovore za
jednu određenu cijenu izraženu u novcu, i prodavalac predaje kupcu robu kao svoju
vrijednost, a kupac prima tu vrijednost i za nju plaća dogovoremu količinu novca kao
cijenu te robe.

Roba je vrijednost koja je predmet kupoprodaje, a to može biti ili neki predmet ili
neka usluga koja i za kupca i za prodavaoca ima određenu vrijednost. U tržišnoj
ekonomiji čak je i novac roba koja ima tu značajku da mjeri vrijednosti svih ostalih
roba i kao takva zbunjuje svakoga, jer vrijednost novca je to veća što ga ima manje u
odnosu na količinu svih ostalih roba. I obratno, čim ima razmjerno više novca od
količine ostalih roba, to je novac manje vrijedan.

Cijena robe je dogovorena količina novca koju kupac plaća prodaovaocu kao
protuvrijednost za primljenu vrijednost u robi. I novac kao roba ima svoju cijenu, ali
je njegova značajka i u tome što se ne može prodati, već se pozajmljuje glavnica, s
tim da zajmoprimac mora tu glavnicu vratiti u određenom roku zajedno s unaprijed
dogovorenom kamatom.

Prenesena vrijednost je cijena robe koju je kupac platio prodavaocu i kao takva to je
za kupca vrijednost koju je stvorio netko drugi. Ta vrijednost je i kamata koju
zajmoprimac plaća zajmodavcu za pozajmljeni novac. Prenesena se vrijednost pojavljuje
u kalkulaciji (proračunu) kupca kao opredmećeni ili minuli rad.

Dodana vrijednost je količina novca koju je proizvođač platio sebi i svojim


suradnicima za vrijednost koju su zajednički svojim radom stvorili. Dodana vrijednost
ima vrlo složenu strukturu jer u njoj je sadržan i porez na dodanu vrijednost (PDV)
kao i obavezna premija osiguranja (OPO). Ona se kao živi ili tekući rad uvijek dodaje
45
na prenesenu vrijednost (opredmećeni ili minuli rad), pa je kao takva za proizvođača
ona njegova vrijednost koju ponudi na tržištu i proda po određenoj cijeni robe.

Višak vrijednosti je razlika između cijene robe ostvarene na tržištu i njezine


vrijednosti koju ima za prodavaoca. Ako je cijena robe veća od te njezine vrijednosti,
onda je prodavalac ostvario višak vrijednosti (profit, dobitak ili zarada u novcu), a
ako je obratno, onda je ostvaren gubitak (negativan profit). To znači da je višak
vrijednosti rezultat koji je potvrdilo tržište, i kao takav ima izuzetno značenje za
razvitak ljudskog društva, jer svatko želi ostvariti što je moguće veći višak
vrijednosti.

Prema ovome znači da je prenesena vrijednost stvorena u prošlosti i da je kupac tu


vrijednost potvrdio plaćanjem u novcu dogovorene cijene. Dodana vrijednost je ona koja
se stvara u sadašnjosti i koju taj isti kupac kao proizvođač potvrđuje novcem koji
plaća stvaraocima te vrijednosti. Višak vrijednosti je zapravo višak novca koji je
preko cijene robe tom proizvođaču kao prodavaocu platio sljedeći kupac i time
potvrdio vrijednost robe koju je kupio. Toliko posve općenito o strukturi cijene robe
kao aksiomu ekonomije, a sada ćemo još nešto reći o utjecaju poreznog sustava na
deformiranje strukture cijene robe i stvaranje općeg nereda u sustavu vrijednosti koji
zbog toga nastaje u državi.

Naime, istovremeni procesi privatizacije i integracije neminovnost su informatičkog


doba, zbog njih se od velikih poduzeća stvaraju brojna mala poduzeća koja se potom
integriraju u što veće korporacije. U tim se procesima znatno povećava promet roba
između poduzeća, što kraj istog opsega društvenog proizvoda dovodi do višestrukog
povećanja cijene robe. Zbog toga kupoprodajna cijena robe uopće nije prikladna kao
osnovica poreza, to tim više što tu cijenu određuje tržište i što je u njoj uvijek
prisutan višak vrijednosti. Zbog toga razni neizravni porezi (porezi i prirezi na
promet roba, carine, trošarine ...) negativno utječu na razvoj gospdarstva, jer
dolazi do višestrukog oporezivanja iste vrijednosti. Zato se u svijetu imperativno
uvodi porez na dodanu vrijednost (PDV), jer to je jedini porez u kojem ne može doći
dvostrukog oporezivanja iste vrijednosti, samo je u pitanju točno definiranje dodane
vrijednosti kao osnovice za izračunavanje poreza. U našem Zakonu o porezu na dodanu
vrijednost to se pokušalo raščlanjivanjem cijene finalnog proizvoda na sve sudionike u
lancu stvaranja te plaćanjem i vraćanjem tzv. pretporeza, što je iz više razloga
pogrešno i veoma štetno. Prvo zbog toga što višak vrijednosti onemogućava da se na
jednostavan način raščlani prodajna cjena finalnog proizvoda, drugo što se zbog
neminovog procesa privatizacije taj lanac sve više produžuje, a ponajviše zbog toga
što se sva poduzeća u tom lancu sasvim nepotrebno opterećuje užasno složenim i
pogrešnim načinom obračunavanja poreza te plaćanjem i vraćanjem pretporeza. Zato se
taj nazovi PDV mora kratkim postupkom staviti izvan snage i uvesti prirodni porez na
dodanu vrijednost, pa ćemo u nastavku podrobnije razmotriti osnovicu tog poreza za
koji kažu da je porezni model za 21. stoljeće.

DODANA VRIJEDNOST KAO OSNOVICA POREZA KOJI MOTIVIRA LJUDE DA SVOJ NOVAC ULAŽU U RAZVOJ
PROIZVODNJE I IZVOZA. Znamo da se cijena robe sastoji iz prenesene vrijednosti, dodane
vrijednosti i viška vrijednosti, ali se samo na dodanu vrijednost plaća porez. Naime,
u strukturi cijene robe prenesena se vrijednost zbog procesa privatizacije
multiplicira, pa ta vrijednost ne može biti predmet oporezivanja jer bi došlo do
višestrukog oporezivanja iste vrijednosti. S druge strane, dodana se vrijednost po
svojoj prirodi ne može multiplicirati, pa stoga ne može doći ni do dvostrukog
oporezivanja. I konačno, višak vrijednosti je nedodirljiv pa kao takav uopće ne može
biti predmet oporezivanja. Stoga algoritam kapitala određuje da porezna osnovica može
biti jedino dodana vrijednost, jer se ona se kao cijena živog rada dodaje na prenesenu
vrijednost - a cijena rada se ne može multiplicirati.

Dodana vrijednost kao neto društveni proizvod. Dodana vrijednost je neto društveni
proizvod koji je potvrdio novac što su ga od pravnih osoba primile sve fizičke osobe u
46
državi. Prilikom primitka tog novca fizička osoba mora platiti porez na dodanu
vrijednost (PDV), koji prije svega služi državi da može dnevno pratiti koliki se neto
društveni proizvod ostvaruje, pa je to jedan od razloga zašto PDV mora imati
jedinstvenu poreznu stopu. Iz tog razloga ta bi stopa mogla biti što niža, no jer je
ipak najvažnija funkcija PDV-a da motivira građane da svoj slobodmi novac ulažu u
proizvodnju, to je njegova stopa jednaka eskontnoj stopi središnje banke (6%).

Državni proračun dodane vrijednosti. Država osigurava novac koji će se svim građanima
isplatiti u sljedećem razdoblju (godini) svojim proračunom dodane vrijednosti. U tom
proračunu plaće djelatnika poduzeća određuje algoritam kapitala, a sve plaće
djelatnika ustanova i ostalih nedjelatnih građana financira središnja banka knjižnim
novcem. Time je rješen izvor novca za osobna primanja ljudi, pa je stoga još jedino
ostalo otvoreno pitanje iz kojih će se izvora financirati materijalni troškovi
ustanova, jer se suvremena država odrekla svih poreza, prireza, carina i drugih
nameta? U odgovoru na ovo pitanje ulazimo u najveću tajnu ekonomije, ulazimo u višak
vrijednosti koji ostvaruje gospodarstvo i koji nepovredivo pripada vlasniku. Taj višak
krije se u svakoj cijeni robe, on je nedokučiv, on se čak nikome ne može isplatiti,
jer onog trenutka kad se to učini, višak se vrijednosti automatizmom obračuna
transformira u dodanu vrijednost. Veća dodana vrijednost znači da se povećavaju
rashodi uz istovremeno smanjivanje viška vrijednosti, a znamo da je temeljna zadaća
svih pravnih osoba da brinu o tome da višak vrijednosti bude što veći! Zbog toga se o
dodanoj vrijednosti ne može govoriti a da se istovremeno ne kaže nešto o višku
vrijednosti, ali i o prenesenoj vrijednosti, jer su te tri vrijednosti sastavni dio
cijene robe.

Osobna i opća potrošnja robe. Gospodarstvo u jednom razdoblju ostvari određeni


društveni proizvod, taj proizvod treba i potrošiti. Ukupno trošenje tog proizvoda
dijelimo na proizvodnu i krajnju potrošnju. U strukturi cijene robe proizvodna
potrošnja je prenesena vrijednost a krajnja potrošnja dodana vrijednost. Krajnja
potrošnja sastoji se iz osobne i opće potrošnje. Novac za osobnu potrošnju svi su
građani primili od svojih pravnih osoba za dodanu vrijednost koja je stvorena, pa je
pitanje što je s robom koja je namijenjena za opću potrošnju, tko nju stvara i odakle
novac kojim se ona financira? U odgovoru na to pitanje algoritam kapitala ima rješenje
koji ljudi teško razumiju, jer je s aspekta stvaranja opća potrošnja dio dodane
vrijednosti, a s aspekta potrošnje ona je višak vrijednosti. Kako je to moguće?

Vrijednost i cijena robe. Moguće je, ako dodanu vrijednost gledamo s aspekta novca,
jer novac koji su ljudi primili za stvorenu dodanu vrijednost dovoljan je za kupnju
samo jednog dijela te vrijednosti, a drugi dio namijenjen je za opću potrošnju, pa je
stoga novac koji je potreban za kupnju tog drugog dijela jednak višku vrijednosti. Iz
ovoga što je naprijed rečeno može se sagledati svestrana uloga novca, jer on kao
mehanizam koji mjeri sve vrijednosti ujedno i raspodijeluje te vrijednosti, i to tako
da najprije jasno razluči vrijednost od cijene. Naime, vrijednost je kategorija koja
je individualna za svakog čovjeka, a cijena je dogovor između kupca i prodavaoca.
Kupac plaća dogovorenu cijenu, i u tom trenutku on je odredio koliku vrijednost za
njega ima proizvod koji je kupio. U prirodnom knjigovodstvu taj podatak je najvažniji,
jer ga prodavalac na izlaznoj strani svog konta 70 zabilježi kao svoj prihod, a na
ulaznoj strani tog konta piše rashod koji je njegova vrijednost, ali taj podatak
prodavalac još ne zna, to će mu neko vrijeme kasnije reći njegovo knjigovodstvo. Tek
kad to bude, onda će raspodjela vrijednosti biti izvršena, jer će i prodavalac
saznati svoju vrijednost prodanog proizvoda, a samim time i svoj višak vrijednosti -
PROFIT.

Općenito o porezima. Ukupne poreze možemo podijeliti u dvije skupine. Prvu skupinu
čine neizravni porezi ili porezi na promet roba, a drugoj su izravni porezi ili porezi
na dohodak građana. Tim porezima puni se državni proračun, ali suvremenoj državi
porezi nisu potrebni pa oni poprimaju sasvim određenu kontrolnu funkciju sa svrhom da
ukupni obračunski sustav na svim razinama ispravno funkcionira. Iz tog razloga
neizravni porezi imaju jedinu zadaću da se što više smanji proizvodnja i promet
dopuštenih štetnih roba, a u proračunu države taj se porez koristi za zaštitu zdravlja
čovjeka i njegove okoline. A što se tiče izravnih poreza, iz te skupine uvodi se samo
47
porez na dodanu vrijednost (PDV), i to zbog toga što je to jedini porez koji je
koristan za državu, a o kakvoj se koristi radi, bit će govora u nastavku.

Porezi na promet roba. Pokušajmo si zamisliti državu kao veliko poduzeće u kojoj
državna administracija ubiranjem poreza pribavlja novac za nabavku robe za opću
namjenu, jer u tom slučaju najprije treba iz gospodarstva izvući toliko novca koliko
je potrebno da se može platiti nabavka te robe, da bi potom tim novcem platila robu
koju je to gospodarstvo isporučilo državi za potrebe njene opće potrošnje?! U
filozofiji se to zove sofizam, a u stvarnosti to je jedan od velikih problema u
svijetu i najveći problem koji postoji u Hrvatskoj! Naime, taj problem je u tome što
svaki porez povećava troškove poduzeća i time istovremeno smanjuje višak vrijednosti
koji služi za razvijanje buduće proizvodnje, pa je stoga svaki porez, neovisno o tome
kako se naziva (porez, prirez, carina, trošarina ...), štetan za državu, jer
gospodarstvo ima sve manje novca za svoj razvoj, a državna administracija ima sve više
novca koji joj ne treba budući da se ukupna opća potrošnja ionako prirodno financira
iz profita (viška novca, viška vrijednosti) koji se nalazi na novčanim računima
gospodarstva.

Novac za opću potrošnju. Sasvim je izvjesno da novca za financiranje opće potrošnje


robe nema, jer je ukupan novac koji su građani primili za dodanu vrijednost
upotrijebljen za kupnju robe osobne potrošnje, a činjenica je da je i roba opće
potrošnje ponuđena na tržištu, prodana i naplaćena, pa je pitanje tko je kupio tu robu
od gospodarstva i odakle novac da je kupac mogao platiti? Odgovor je, robu opće
potrošnje kupile su ustanove i platile je knjižnim novcem, a taj je knjižni novac
jednak višku vrijednosti koji se nalazi u poduzećima. Ustanove su pravne osobe koje od
poduzeća nabavljaju robu opće potrošnje, poduzeća su također pravne osobe koje
stvaraju tu robu, a sva se plaćanja u odnosima između pravnih osoba vrše knjižnim
novcem. Izvor tog knjižnog novca je prirodno knjigovodstvo koje vodi svaka pravna
osoba (poduzeća i ustanove), a u knjigovodstvu poduzeća postoji upravo toliki višak
vrijednosti koliki je manjak novca u knjigovodstvu ustanova, pa se na razini države
taj manjak u ustanovama prebija s viškom vrijednosti u poduzećima. Tako je to prema
zakonu dvojnosti, a i jedno od glavnih načela prirodnog knjigovodstva je da se višak
proknjiži na onom mjestu na kojem je pronađen, a manjak mora platiti ono mjesto na
kojem je utvrđen! S obzirom da je ovdje riječ o manjku novca za opću potrošnju države,
to algoritam kapitala određuje da njezina središnja banka emitiranjem knjižnog novca
pokriva taj manjak čime ujedno inditektno financira razvoj gospodarstva a samim time i
razvoj ukupne države. Naime, novac kojim je središnja banka u tekućem razdoblju
financirala opću potrošnju, na kraju se razdoblja kao višak vrijednosti našao na
novčanim računima gospodarstva koje ga može upotrijebiti samo za veću proizvodnju, jer
za postojeću razinu proizvodnje raspolaže s dovoljnim novcem.

Fizički i novčani opseg proizvodnje. Dakle, to je rješenje koje pruža prirodno


knjigovodstvo (algoritam kapitala), pa će sada vjerojatno biti jasnije zašto na jednom
mjestu kažemo da je neto društveni proizvod jednak dodanoj vrijednosti, a na drugom
mjestu da je to cijena robe krajnje potrošnje koja se sastoji iz dodane vrijednosti i
viška vrijednosti. To su samo dva aspekta iste proizvodnje, jedanput mislimo na
fizički opseg, a drugi puta na novčani izraz tog istog fizičkog opsega proizvodnje. U
novčanom izrazu taj fizički opseg veći je za višak vrijednosti koji je uvijek jednak
cijeni robe opće potrošnje. To doista izgleda veoma zamršeno i složeno, ali prirodno
knjigovodstvo to jednostavno rješava tako da središnja banka države opću potrošnju
robe financira emitiranjem knjižnog novca!

Knjižni i gotov novac. Knjižni novac je točan rezultat mjerenja vrijednosti, a svako
to mjerenje mora biti zabilježeno u knjigovodstvu pravne osobe koja je dužna pratiti
činjenice što se događaju. Ako to praćenje nije u skladu s algoritmom kapitala, onda
će nas kapital primjereno kazniti ovisno o tome kakvo je odstupanje od prirodnih
zakona, a najveća je kazna ratni sukob. Knjižni novac ne može se poistovjetiti s
gotovim novcem, jer je gotov novac samo marginalni dio knjižnog novca. Gotovog novca
ima u opticaju upravo toliko koliko središnja banka smatra da je potrebno, s tim da
ukupni bankovni sustav radi na tome da ga bude što manje i da se, gdje god je to
48
moguće, koristi bezgotovinsko sredstvo plaćanja koje kao novac vrlo učinkovito mjeri
vrijednosti (npr. jedan virmanski nalog može zamijeniti veoma mnogo jedinica gotovog
novca).

Dodana vrijednost kao temeljni novac. Dodana vrijednost je konstanta monetarnog i


obračunskog sustava, jer ona je temeljni novac koji su u mjesečnom razdoblju ljudi
primili za svoju osobnu potrošnju. Ako taj temeljni novac označimo sa 1OO, onda
gotovog novca treba u opticaju biti što manje od 100 (... 9O, 80, 70 ...), a s druge
je strane poželjno da knjižnog novca bude što više od 100 (... 2OO, 3OO, 4OO ...).
Stoga s jedne strane bankovni sustav radi na tome da bude što manje gotovog novca u
opticaju, ali da je ljudima njihov novac uvijek dostupan kad ga trebaju, pa se u tom
smislu uvode čak i bankomati; sigurnost koji pružaju bankomati stvara takav
psihološki efekt da ljudi gotov novac koriste samo onda kad im je doista potreban. S
druge strane do povećanja knjižnog novca dolazi iz dva razloga, ako se povećava
fizički opseg proizvodnje i ako se ta proizvodnja ostvaruje u većem broju poduzeća.
Kad je u pitanju povećanje radi većeg broja poduzeća, onda je bruto društveni proizvod
u odnosu na na neto toliko veći koliko ga je više poduzeća stvaralo. U tom se slučaju
povećava i robni promet i cijena robe, ali u njezinoj strukturi dolazi do povećanja
samo prenesene vrijednosti, i to toćno za onoliko za koliko se povećala cijena robe, a
dodana vrijednost ostala je nepromijenjena - jer je ona konstanta monetarnog i
obračunskog sustava.

Dodana vrijednost kao opći trošak države. Dodanu vrijednost stvaraju svi djelatni
građani, i oni u ustanovama i oni u poduzećima. Stoga je pitanje da li dodanu
vrijednost ustanova treba ukalkulirati u cijenu proizvodnje poduzeća? Algoritam
kapitala kaže ne, jer to bi također bilo sasvim nepotrebno povećanje troškova poduzeća
i smanjenje viška vrijednosti gospodarstva. To tim više jer se radi o konstanti koja
se ionako utvrđuje posebnim državnim proračunom, što znači da dio dodane vrijednosti
koja se odnosi na ustanove također financira središnja banka emisijom knjižnog novca.
Kad bi dodanu vrijednost ustanova financiralo gospodarstvo, onda bi to bio klasičan
porez koji povećava troškove poduzeća, ali to bi ujedno i značilo da državna
administracija ne sudjeljuje u stvaranju dodane vrijednosti (neto društvenog
proizvoda)!

Trenutak stvaranja i plačanja dodane vrijednosti. Novac kao mjera vrijednosti


potvrđuje da je dodana vrijednost stvorena, što znači da je najprije treba stvoriti da
bi se novcem mogla platiti. U tom smislu prirodno knjigovodstvo je ažurnije od samog
novca, jer ono u realnom vremenu prati ostvarenje dodane vrijednosti, a to je trenutak
kad je konto 42 (Dodana vrijednost kao trošak) zabilježio da je dodana vrijednost
stvorena. Međutim, novac u pravilu to potvrđuje neko vrijeme kasnije, što su činjenice
koje moramo uvažavati, ali to znači da građani određeno vrijeme beskamatno kreditiraju
pravne osobe u kojima se dodana vrijednost ostvaruje. S obzirom da to kreditiranje
postoji isključivo iz tehničkih razloga, to knjiženje na kontu 42 znači da pravne
osobe moraju u dogovorenom ili najkasnije u zakonskom roku svoju obvezu prema
građanima platiti, a da ona bude doista plaćena, o tome brine bankovni sustav koji je
isplaćuje čak i u slučaju ako pravna osoba nema potreban movac, ali ujedno poduzima
određene mjere sanacije ili eventualne likvidacije odnosne pravne osobe.

Trenutak kad je novac potvrdio dodanu vrijednost. Pravne osobe brinu o tome da se
ljudima njihov potrebni dohodak isplati u dogovorenom roku ili najkasnije u zakonskom
roku (npr. 10. u mjesecu za protekli mjesec). U trenutku kad je pravna osoba izvršila
tu isplatu fizičkim osobama, novac je potvrdio da je dodana vrijednost stvorena. Taj
trenutak isplate događa se kada novac izlazi iz tekućeg računa pravne osobe i ulazi na
osobni tekući račun bilo koje fizičke osobe ili kad tekući račun pravne osobe
isplaćuje gotov novac. Kod svake takve isplate primalac novca mora platiti PDV, pa ga
u tom trenutku banka susteže i doznačuje u državnu blagajnu.

Obavezna premija osiguranja (OPO). Svi zaposlenici u pravnim osobama obavezno se


moraju osigurati od određenih rizika (bolesti, odgoja potomstva, nezaposlenosti i
starosti), i zbog toga moraju državnom osiguravajućem zavodu platiti OPO. Visina
premije ovisi o ukupnoj radnoj osposobljenosti djelatnika (vidjeti mjernu skalu
49
uvjetnog rada) i nema veze s njegovim dohotkom koji ostvaruje. Zbog toga se OPO
osamostalio i pravna osoba za sve svoje zaposlenike utvrduje OPO i plača ga
osiguravajućem zavodu neovisno o tome kada isplaćuje plaće. Stoga bi se tu moglo
postaviti pitanje, zašto tu premiju ne financira središnja banka emisijom knjižnog
novca, pa bi u tom slučaju troškovi poduzeća bili još niži? To nikako, jer OPO je dio
dodane vrijednosti koji plaćaju svi zaposlenici iz svojih plaća, a svaka plaća tereti
troškove one pravne osobe za koju zaposlenik radi. No, tu je u pitanju jedan problem
sasvim druge prirode, a taj je što se ta premija plaća u bruto iznosu (tj. zajedno s
pripadajućim PDV-om). To je i razumljivo, jer se radi o obaveznoj premiji koju jedna
pravna osoba plaća drugoj, pa će ta druga pravna osoba (osiguravajući zavod) platiti
pripadajući PDV u trenutku isplate osiguranicima kod kojih nastupi odgovarajući rizik.
Naime, temeljno je načelo da se PDV plaća onda kad fizičke osobe primaju novac, s tim
da su oslobođeni plaćanja tog poreza ako svoj novac ulože u pravnu osobu. Obavezna
premija osiguranja je ulaganje u opću sigurnost svih građana države, a s obzirom da
zaposlenici nisu taj novac primili, nego ga pravna osoba u kojoj su ga zaradili
izravno doznačuje osiguravajućem zavodu, to se takvo plaćanje smatra kao jedan oblik
ulaganja u kojem država vraća građanima PDV.

Struktura dodane vrijednosti. U sustavu vrijednosti dodana vrijednost ima


najsloženiju strukturu, što možemo vidjeti iz načina kako se ona utvrđuje koji je
prikazan u shemi br. 14.

Shema br. 14

PRIMJER KAKO NOVAC UTVRĐUJE SLOŽENU STRUKTURU DODANE VRIJEDNOSTI


STRUKTURA DODANE VRIJEDNOSTI
Opis poslovnog događaja Plaće Ostale UKUPNA
zaposlenika isplate ISPLATA

1. Utvrđivanje iznosa OPO-a pomoću mjerne skale uvjetnog rada 6.000 - -

2. Utvrđivanje potrebnog dohotka zaposlenika (red.br. 1 x 16,67) 100.000 - -

3. Ostvarena dodana vrijednost 103.500 20.000 123.500

4. Osiguravajućem zavodu doznačen OPO 6.000 - 6.000

5. Ostatak dodane vrijednost (3 manje 4) 97.500 20.000 117.500

6. U državnu blagajnu doznačen PDV (6% od red.br. 5) 5.850 1.200 7.050

7. Isplaćeno djelatnicima pravne osobe (5 manje 6) 91.650 18.800 110.450

Ovo je ujedno primjer kako algoritam kapitala stvara potrebne mehanizme, a jedan od
tih je OPO koji rješava najsloženiji problem u obračunskom sustavu uopće, a to je
veličina potrebnog dohotka koji je pravna osoba dužna isplatiti zaposlenicima da bi
mogli uredno obavljati svoje zadatke. Inače, valja napomenuti da je potreban dohodak
isljučivo obračunska kategorija koja je granična točka do koje poslovna banka mora
zaposlenicima isplatiti plaće i u slučaju kad pravna osoba nema vlastiti novac. Naime,
ukupan iznos plaće zaposlenika ovisi o uspjehu poslovanja, a potrebni dohodak pravna
osoba dužna je isplatiti neovisno o poslovnom rezultatu, što znači da se ta obveza
pravne osobe izjednačuje s obvezom prema bilo kojem vjerovniku, a takve obveze banka
mora platiti i u slućaju ako pravna osoba nema vlastiti novac, ali onda pokreće
postupak sanacije ili likvidacije takve pravne osobe. Veličinu potrebnog dohotka
određuje OPO koji početkom mjeseca pravna osoba u bruto iznosu doznačuje državnom
osiguravajućem zavodu za sve svoje zaposlenike. Iznos te premije izračunava se pomoću
mjerne skale za uvjetni rad, a potrebni dohodak dobije se tako da se ta premija
pomnoži s određenim množiteljem (u primjeru to je 16,67 jer je pretpostavka da je
stopa OPO-a 6%) koji je određen državnim proračunom dodane vrijednosti. To znači da se
potrebni dohodak zaposlenika sastoji iz OPO-a, PDV-a i neto iznosa, za razliku od
plaće preko tog dohotka i ostalih isplata koje se sastoje samo iz PDV-a i neto iznosa.
50
Općenito o porezu na dodanu vrijednost (PDV). Za porez na dodanu vrijednost mogli
bismo reći da je cijena za pranje novca koju građanin plaća u trenutku kad prima novac
od pravne osobe. Osim toga taj je porez, kako je rekao prof.dr. Manfred Rose, začudno
jednostavan porezni model koji se vrlo dobro slaže s gospodarstvom jer je neutralan za
troškove i kao takav ne opterećuje ni izvoz niti bilo koja druga ulaganja u poduzeća
te u kojemu nema dvostrukog oporezivanja, ali zato ima jedinstvenu poreznu stopu. Da
bismo sve to objasnili moramo ponovno istaknuti temeljnu ulogu koje imaju sve pravne
osobe (poduzeća i druge institucije) u državi, a ta je da čuvaju višak vrijednosti
koji nepovredivo pripada vlasnicima.

PDV i pravne osobe. Upravo pravne osobe plaćanjem u novcu potvrđuju da je stvorena
nova vrijednost koja se u procesu stvaranja uvijek dodaje na prenesenu vrijednost, pa
se stoga za tu vrijednost uvriježio termin - dodana vrijednost. Svaka dodana
vrijednost mora se potvrditi plaćanjem u novcu, isplatioci su sve pravne osobe
(poduzeća i ustanove) a primaoci novca su sve fizičke osobe (zaposlenici i ostali
građani). I tu sad dolazi do izražaja začudna jednostavnost tog poreznog modela, jer
pravna osoba u jednom iznosu plaća taj porez za sve svoje građane o kojima brinu i to
u trenutku kad im se isplaćuje novac za dodanu vrijednost. Da bi to bilo moguće, nužna
je jedinstvena porezna stopa, no nije to jedini razlog zbog kojeg je ona jedinstvena,
u što ćemo se uvjeriti kad razmotrimo funkcije koje taj porez ima.

PDV je porez koji država vraća. Na temelju stvorene dodane vrijednosti svi građani
primaju novac za potrebe svoje osobne potrošnje i od tog novca moraju platiti porez na
dodanu vrijednost (PDV), a jer suvremenoj državi porez nije potreban, to ona
prikupljeni PDV od svih građana vraća onim poduzetnim ljudina koji dokažu da primljeni
novac nisu koristili za svoju osobnu potrošnju, već su ga uložili u razvojne svrhe. U
realizaciji toga najveći je problem u tom dokazivanju, ali prirodno knjigovodstvo i tu
nalazi jednostavna rješenja koje ćemo u nastavku opisati.

PDV i ulaganje u pravnu osobu. Ako građanin uloži svoj novac u pravnu osobu, onda se
svaki taj ulog automatski poveća za pripadajući PDV. To znači da će se na svakih
uloženih 100 kuna, u slučaju da je stopa PDV-a 6%, osobni dionički račun u pravnoj
osobi povećati za 106,38 kuna, jer se primijenjuje postotni račun niže sto. Još
jednostavniji slučaj vraćanja PDV-a je kad zaposlenici ostavljaju svoj novac u pravnoj
osobi u kojoj su ga zaradili, jer je u tom ulaganju automatski uključen i PDV koji
nije trebalo platiti pošto novac nije ni izašao iz pravne osobe. To znači da novac na
dioničkom računu pravne osobe uvijek u sebi sadrži PDV, što je u interesu ulagača, jer
oni svoje dionice (prenosivi vrijednosni papir) mogu prodati na burzi po cijeni čak
većoj od nominale.

PDV i izvozni posao. Ako se dodana vrijednost koja je stvorena u zemlji izvozi u druge
države, onda je to siguran dokaz da građani nisu ostvarenu dodanu vrijednost koristiti
za svoju osobnu potrošnju. U tom se slučaju građanima indirektno vraća PDV, jer se u
svakom izvoznom poslu država postavlja kao zamišljeni posrednik između domaćeg
izvoznika i inozemnog kupca. U tom zamišljenom posredništvu država kupuje od izvoznika
robu po službenom tečaju uvećanim za pripadajući PDV i prodaje ju inozemnom kupcu po
dogovorenoj izvoznoj cijeni. To znači da svaki izvozni posao ima devizni tečaj veći
od službenog za PDV, čime su izvoznici motivirani da što više izvoze, što znači da će
biti veća proizvodnja, veća zaposlenost i veći višak vrijednosti svih građana - pa je
i to način na koji im država vraća PDV.

11.VI.2002.
51

DRUGI DIO

SUVREMENA DRŽAVA I PRIRODNO KNJIGOVODSTVO


koje je glavni upravljački mehanizam monetarnog i obračunskog sustava

9. OSVRT NA RAZVOJ PRIRODNOG DVOJNOG KNJIGOVODSTVA U HRVATSKOJ U


GODINAMA POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA
Država je opća pravna osoba koje preko brojnih posebnih pravnih osoba (ustanova i
poduzeća te njihovih banaka) pomoću prirodnog dvojnog knjigovodstva upravlja svim
fizičkim osobama (ljudima). U tom smislu je vrlo važan MONETARNI VRH koji čine
premijer države, guverner središnje banke i glavni državni knjigovođa, kao i temeljno
načelo prirodnog dvojnog knjigovodstva (personifikacija knjigovodstvenih konta) koje
omogućuje da se određena cjelina rastavi na njegove sastavne dijelove po volji i da
svaki taj dio predstavlja određeni konto koji brine da u njegovom dijelu sve bude
ispravno i u skladu s postavkom cjeline. Samo je čovjek odgovoran za ostvarenje neke
cjeline, a knjigovodstvena konta su njegovi "vjerni suradnici" koji mu pomažu da ta
cjelina u svim svojim dijelovima i u svojoj ukupnosti ispravno funkcionira. Zato je
J.W. Goethe rekao da je dvojno knjigovodstvo jedan od najljepših izuma ljudskog duha i
da bi ga svaki gospodar trebao uvesti u svoje poslovanje. Doista je tako, jer prirodno
dvojno knjigovodstvo je svetinja koja ispravno definira sve pojmove i sve subjekte u
društveno-ekonomskom životu države (i svijeta) te pomaže da se što točnije projektira
budućnost neke cjeline i ujedno prati ostvarenje, kontrolira i prema potrebi
ispravlja.

Hrvatska je nekada tim knjigovodstvom dobro vladala, ali ga je potpuno zaboravila jer
je komunistička država na pritisak jednog dijela ekonomske znanosti (tzv. dohodaša)
uvela jednoumno dvojno knjigovodstvo zbog kojeg se SFRJ na stravičan način raspala.
Hrvatska je naslijedila to jednoumno knjigovodstvo, "uskladila" ga sa zapadnim
standardnima i time ga učinila još gorim, i stoga je ono temeljni uzrok da je naša
zemlja u sve dubljoj moralnoj, socijalnoj i gospodarskoj krizi. Da bi naša državna
vlast i ekonomska znanost spoznala taj temeljni uzrok, potrudit ću se napraviti jednu
usporednu analizu funkcija prirodnog i jednoumnog dvojnog knjigovodstva u kojoj će mi
najvažniji kriterij biti kako se procijenjuje materijalna imovina tvrtke i utvrđuje
jednoznačan dobitak poduzeća. Naime, to dvoje je povezano, jer jednoznačan dobitak
poduzeća znači da je svaka tvrtka prije svega poštivala načelo nepogrešivosti dvojnog
knjigovodstva zbog čega je i njeno materijalno bogatstvo ispravno procijenjeno.

Da bi se lakše moglo shvatiti to načelo, opisat ću jedan događaj kada sam prvi puta
osjetio moć prirodnog dvojnog knjigovodsva. U to sam vrijeme već dobro poznavao to
knjigovodstvo jer sam znanje o njemu stekao na zagrebačkoj Trgovačkoj akademiji. Tu
sam školu započeo 194O. godine, na njoj je glavni predmet bio upravo dvojno
knjigovodstvo, imali smo ga svakog dana (osim subote) po dva sata pune četiri godine,
kroz to smo vrijeme sticali znanje o poslovanju poduzeća svih vrsta, s tim da smo to
znanje morali računski izraziti pomoću tzv. "T" konta (ili knjigovodstvenih
"vješala"). Zadnjeg sata u lipnju 1944. naša profesorica iz knjigovodstva rekla nam je
sljedeće: Mlada gospodo, vi ste sada osposobljeni da vodite poduzeće, međutim, u njemu
52
ćete naići na nekakve kontne planove, neću vam ništa reći o kakvim se to planovima
radi i čemu oni služe, jer vi ćete to odmah dokučiti i koristiti ih.

Nakon što sam maturirao, otišao sam u rat, ali sam se prije toga upisao na ekonomski
fakultet. Demobiliziran sam krajem kolovoza 1946. godine i povratkom u Zagreb prvo što
sam učinio bilo je da na ekonomskom fakultetu uredim sve što je potrebno za studij.
Bio je to zapravo moj prvi susret s fakultetom, priznali su mi dva semestra, dobio sam
novi indeks i rečeno mi je da mogu odmah polagati ispite iz prve godine, a sve
informacije o tome naći ću na oglasnim pločama. Naišao sam na oglasnu ploču iz
predmeta "Knjigovodstvo" (nastavni profesor dr. Šimun Babić"), pismeni ispit je za tri
dana, upisao sam se na određenu listu na kojoj je već bilo upisano stotinjak
studenata. Nakon tri dana pojavio sam se u ispitnoj dvorani s nekoliko araka praznih
trgovačkih papira, a tamo sam vidio da svi studenti imaju neke obrasce, knjige i
knjižice, a ja od svega toga nemam ništa. Razmišljao sam da odem, ali sam ipak sačekao
da vidim što bude. Rečeno nam je da pismeni ispit traje 4 sata (od 8 do 12 sati), od
profesora sam dobio ispitni zadatak i u njemu su bili spomenuti neki brojevi konta,
bio sam zbunjen, pitao sam se što oni znače, i najednom sam se sjetio riječi moje
profesorice na zadnjem školskom satu. Odmah sam došao k sebi, i započeo sam izrađivati
zadatak onako kako me naučila moja profesorica, na kraju sam napravio bilancu koja je
potvrdila da sam sve u redu napravio, pa sam pod nju upisao simbol: SEeO (Salvo Errore
et Ommissione) - što je značilo da u ovoj bilanci moje greške nema. Bilo je oko 9,3O
sati kad sam predao rješenje, i tom me prilikom profesor pitao da li ne mogu riješiti
zadatak? Odgovorio sam da sam ga završio, letimično ga je pogledao i rekao da dođem za
dva dana pogledati kako sam ocijenjen. Ocjena je bila 1O (odličan) i oslobođen sam od
usmenog dijela ispita!

Bilo je to moje prvo iskustvo u korištenju prirodnog dvojnog knjigovodstva u kojem sam
osjetio njegovu moć, ali tada nisam tome pridavao neku važnost, jer sam bio uvjeren da
to znanje posjeduje svaki čovjek i da ga stiče kroz život. I ja sam ga tako sticao, pa
mogu čak reći da uopće nisam ni pomislio da mi je osnovu tog znanja ugradila moja
profesorica iz knjigovodstva, i to unatoč tome što sam dobro zapamtio njezine završne
riječi koje su mi vjerojatno ostale u sjećanju jer su mi pomogle da sam vrlo lako
prošao prvi ispit na fakultetu. Dakako, da sam poslije tog ispita pogledao o kakvim se
to knjižicama radilo koje su imali svi studenti, bio je to kontni plan koji je 1945.
donijela savezna vlada. Ništa značajno nisam u njemu primijetio, osim što sam shvatio
da je neophodan radi lakšeg komuniciranja među poslovnim ljudima.

Posvetio sam se organizatorskom poslu, najviše sam surađivao s inžinjerima i pri tome
koristio znanje koje sam stekao u školi (trgovačkoj akademiji), a kontnim planom i
brojevima konta služio sam se samo u odnosima s knjigovođama. I nikakva problema u
svom organizatorskom poslu nisan imao, postizavao sam značajne uspjehe, a največi
uspjeh mi je bio organizacija koju sam uveo u složenom poduzeću RIZ (Radio industrija
Zagreb) u kojem je djelovalo šezdesetak malih poduzeća koja su obračunski bili potpuno
samostalni. U svom organizatorskom zvanju koristio sam isključivo prirodno
knjigovodstvo a da toga uopće nisam bio svjestan, a samo tamo gdje je trebalo koristio
sam službeni kontni plan i brojeve konta. To je bilo moguće jer je taj kontni plan bio
u skladu s prirodnim knjigovodstvom, tako sam baren mislio sve do Ustava'74 kad sam u
organizatorskim poslovima počeo osjećati probleme. Nisam te probleme povezivao s
Ustavom, naprotiv, mislio sam da će mi on pomoći, jer je osnovna intencija Ustava bila
privatizacija (decentralizacija) ukupne privredne i društvene djelatnosti, a to je bio
upravo i moj zadatak u organiziranju poslovnih sustava. No problemi se i dalje
povećavaju, a uzrok sam saznao kad je prema ZUR-u uvedeno nekakvo dohodovno
knjigovodstvo koje uopće nisam razumio. Pokušavajući ga shvatiti, otkrio sam temeljni
uzrok gotovo svih problema koji nastaju u životu bilo koje države - A TAJ JE AKO U
KNJIGOVODSTVU VLASTITI KAPITAL NEMA CIJENU ZA KORIŠTENJE (VLASTITU TROŠKOVNU KAMATU).
U bivšoj Jugoslaviji taj temeljni uzrok datira od 1968. kad je, u namjeri da se
umjesto državnog vlasništva uvede društveno vlasništvo, zapravo inaugurirano
nevlasništvo (jednoumlje). Naime, ondašnja savezna vlada donijela je odluku da
poduzeća više ne trebaju u središnji investicijski fond plaćati kamatu na vlastiti
kapital, što je bila jednostrana odluka, jer nije bilo određeno kome će se ta kamata u
buduće plaćati, i otuda svi problemi koji postoje na ovim prostorima. Do te sam
53
spoznaje došao 1978. godine kad sam, nastojeći odgonetnuti dohodovno knjigovodstvo,
počeo temeljito uspoređivati prirodno i komunističko knjigovodstvo iz 1945. Da si
olakšam uspoređivanje, raščlanio sam prirodno knjigovodstvo na deset temeljnih razreda
kako su to učinili komunisti, i dobio sljedeći pregled (shema br. 15).

Shema br. 15

USPOREDNI PREGLED KOMUNISTIČKOG I PRIRODNOG KNJIGOVODSTVA PODUZEĆA

RAZREDNI KONTNI PLAN PODUZEĆA


komunističkog dvojnog knjigovodstva prirodnog dvojnog knjigovodstva

0 Osnovna sredstva (trajna imovina) 0 Novac u poduzeću (tekući račun)


1 Potraživanja (dužnici) 1 Osobe (dužnici i vjerovnici)
2 Obveze (vjerovnici) 2 Trajna imovina
3 Nabavljeni proizvodi 3 Nabavljeni proizvodi
4 Troškovi 4 Troškovi
5 Proizvodnja 5 Proizvodnja
6 Vlastiti proizvodi 6 Vlastiti proizvodi
7 Rashodi i prihodi prodaje 7 Rashodi i prihodi prodaje
8 Financijski rezultat (dobitak) 8 Profit (dobitak u novcu)
9 Poslovni fond poduzeća 9 Glavnica poduzeća

Na prvi pogled nisam vidio neku naročitu razliku, pa stoga u mojem radu meni, koji sam
se uvijek služio prirodnim knjigovodstvom, komunistički kontni plan nije predstavljao
nikakav problem, jer je prirodnom dvojnom knjigovodstvu svejedno u kojem se razredu
nešto nalazi, bitno je da se zna što je to, i onda ćemo lako to nešto staviti u razred
koji treba. No nakon Ustava’74 uočio sam razliku, jer je ZUR propisao da su plaće i
kamate financijski rezultat, a u prirodnom knjigovodstvu rezultat je profit (dobitak u
novcu). Nakon toga se u meni nešto pobunilo, pa sam počeo temeljito analizirati
komunističko i prirodno dvojno knjigovodstvo, i vrlo brzo sam otkrio da postoji
suštinsku razlika između ta dva knjigovodstva, to je razlika između materijalističke i
monetaristčke filozofije koju ću nastojati ukratko objasniti na temelju prikazanih
kontnih planova.

MATERIJALISTIČKA FILOZOFIJA polazi od materije kao osnove života, što znači da je


materijalno blagostanje krajnji cilj koji treba postići. Tom cilju podređeno je sve,
pa je čak i novac potisnut u drugi plan jer se smatra bonom koji pomaže da se
materijalna dobra mogu razmjenjivati. To je vidljivo i iz kontnog plana poduzeća, jer
se u razredu O naleze osnovna sredstva (trajna imovina), što znači da je materijalna
imovina u prvom planu. No, to je ipak samo formalna razlika u odnosu na kontni plan
prirodnog knjigovodstva, jer suštinska razlika je zapravo u razredu 8, i to zbog toga
jer financijski rezultat (dobitak) u komunističkom knjigovodstvu nije precizno
definiran i zato sve ovisi o znanju i volji knjigovođe. Stoga postoje razne teorije
troškova, osobito što se tiče amortizacije trajne imovine, a sve sa svrhom da bi se
knjigovođi pomoglo u utvrđivanju dobitka,. Ali zadovoljavajućeg rješenja nema, pa se
sve svodi na načelo da je financijski rezultat jednak razlici između vrijednosti
ukupne imovine na kraju i početku razdoblja. No, i to nije rješenje, jer je uvijek u
pitanju valorizacija materijalne imovine; ako se ta imovina precijeni, knjigodstvo će
pokazivati bolji rezultat, a ako se potcijeni, onda može doći čak do gubitka. I tu do
izražaja dolazi negativan utjecaj čovjeka, jer zbog nekog svojeg razloga ili interesa
državne vlasti knjigovođa uvijek manipulira s financijskim rezultatom koliko mu to
54
materijalna imovina dopušta, a ako mu to nije dovoljno, onda procjenom poveća
knjigovodstvenu vrijednost te imovine. Upravo taj odnos knjigovođe prema financijskom
(poslovnom) rezultatu je temeljni uzrok zbog kojeg je materijalistčka filozofija
doživjela totalni fijasko - JER NJEZINO KNJGOVODSTVO UTVRĐUJE POSLOVNI REZULTAT PO
VOLJI ČOVJEKA (KNJIGOVOĐE).

MONETARISTIČKA FILOZOFIJA polazi od novca koji je u prvom planu i stoga mora uvijek
biti u funkciji. U svojoj temeljnoj funkciji kao platežno sredstvo novac je i mjera
vrijednosti koja motivira ljude da stvaraju što više vrijednosti. Zbog toga novac
uvijek mora biti u opticaju zajedno s robom (realnim vrijednostima), a brzina tog
opticaja treba biti što veća. Tome naročito doprinosi dvojno knjigovodstvo u kojemu je
interes da novac u funkciji poduzeća bude što bliže nuli. Inače, temeljna je zadaća
poduzeća da ostvari što je moguće veći PROFIT (DOBITAK U NOVCU), pa je stoga u
prirodnom dvojnom knjigovodstvu taj podatak najvažniji - jer je krajnji rezultat
poduzetničkog posla. S obzirom da je profit razlika između stanja novca na kraju i
početku razdoblja, to je u tom knjigovodstvu on u svakom trenutku nevidljvo zapisan u
razredu O, pa ga knjigovođa samo treba izračunati i vidljivo zapisati u razredu 8 i to
uvijek u dva dijela, prvi je kamata koja pripada vlasniku, a drugi je dobitak koji
pripada poduzetniku. Zbog tako zapisanog financijskog rezultata materijalna imovina u
knjigovodstvu poduzeća je uvijek na nuli, i to neovisno o tome kako je ona vrednovana,
a to ujedno znači da je interes tvrtke da ta imovina u knjigovodstvu bude iskazana u
što realnijem novčanom iznosu - jer materijalna imovina je zapravo potencijakna
rezerva tvrtke. Stoga u prirodnom dvojnom knjigovodstvu procjena vrijednosti te
imovine uopće ne utječe na financijski rezultat (profit), jer ona isključivo služi za
razne poslovne potrebe samog poduzeća, a na općem planu ta procjena služi kao
statistička informacija o bogatstvu tvrtke, općine, regije i države. Upravo iz tog je
razloga prirodno dvojno knjigovodstvo poduzeća najvažniji mehanizam obračunskog
sustava - JER ONO NEPOGREŠIVO UTVRĐUJE JEDNOZNAČAN POSLOVNI REZULTAT (PROFIT) I DAJE
REALNU SLIKU O MATERIJALNOM BOGATSTVU OSOBE ZA KOJU SE VODI, A SVE TO NEOVISNO O VOLJI
ČOVJEKA (KNJIGOVOĐE).

Do tog zaključka sam došao 1978. godine nakon što sam usporedio i temeljito analizirao
kontne planove komunističkog i prirodnog knjigovodstva. Bilo je to nakon više od
trideset godina organizatorskog staža u kojem sam se podsvjesno služio prirodnim
dvojnim knjigovodstvom, to me knjigovodstvo trideset godina vodilo u postavljanju
organizacije poduzeća a da toga uopće nisam bio svjestan. Da nije bilo ZUR-a i
njegovog nerazumljivog dohodovnog knjigovodstva, vjerojatno nikada ne bih saznao da
vlastiti kapital mora u knjigovodstvu imati cijenu za korištenje. A tako je logično da
je ima, jer ako te cijena nema, onda to znači da nema ni kapitala pa prema tome nema
ni vlasnika. Savezna vlada je krajem šezdesetih godina ukinula kamatu na vlastiti
poslovni fond poduzeća (vlastiti kapital poduzeća), i stoga je i iz komunističkog
knjigovodstva nestala vlastita kamata što je izazvalo takve probleme da se SFRJ na
stravičan način (ratom) raspala. Nažalost, tim se knjigovodstvom još uvijek služi
Hrvatska, a zbog toga što je ono "usklađeno" s međunarodnim standardima, to ga čini
još gorim, tako da ga čak i državna vlast smatra nužnim zlom, i što je još gore, uopće
ne vidi ulogu knjigovodstva u funkcioniranju države. Da je to doista tako, najbolje
govori naš "službeni" kontni plan koji u razredu 8 ima nedefinirani financijski
rezultat poduzeća - A KAKAV JE TAJ REZULTAT, TAKVA NAM JE I UKUPNA DRŽAVA!

Samo PROFIT (zaradu ili dobitak u novcu) je točno definirani financijski rezultat
poduzeća, a on je kao višak vrijednosti nedodirljiv jer je u knjigovodstvu uvijek
zapisan u dva dijela, prvi je kamata koja je unaprijed poznata i koja nepovredivo
pripada vlasniku uložene glavnice, a drugi je dobitak poduzeća koji pripada
poduzetniku. Takav zapis profita u dva dijela znači da je prirodno knjigovodstvo
PROJEKTNO jer vlasnikova kamata mora uvijek biti unaprijed poznata (konto 81) pa stoga
ukupan poduzetnički posao mora biti projektiran, a osim toga ono je i IZVRŠNO jer
prati odstupanja od projekta koje se zapisuje kao dobitak poduzeća (konto 82). Ta
dvojnost zapisa profita je bitna, pa je dovoljno u dvojnom lnjigovodstvu samo
pogledati u razred 8, jer ako je u njemu financijski rezultat zapisan u dva dijela
(vlastita kamata i dobitak poduzeća), onda je to znak da postoji vlasništvo i da
55
država može funkcionirati - JER SU VLASNICI DRŽAVNOJ VLASTI DALI PREROGATIVE KAKO
TREBA VLADATI DRŽAVOM DA BI NJIHOVO VLASNIŠTVO BILO NAJBOLJE ZAŠTIČENO.

18.VI.2002.

10. KAKO DRŽAVA KAO OPĆA PRAVNA OSOBA POMOĆU DVOJNOG KNJIG0VODSTVA
UPRAVLJA SVIM PRAVNIM OSOBAMA I PREKO NJIH SVIM GRAĐANIMA
U informacijskom sustavu tržišne ekonomije glavni je podatak cijena robe, a nasuprot
tom podatku je cijena rada. Svaki čovjek ima svoju cijenu robe i svoju cijenu rada, a
razlika između tih dviju cijena je cijena kapitala. Cijena robe je novac koji je za
svoj rad čovjek primio od druge osobe, to je njegov prihod, to je ulaz (input) novca u
obračunski sustav čovjeka. Cijena rada to je novac koji je čovjek dao nekom drugom, to
je njegov rashod, to je izlaz (output) novca iz čovjekovog obračunskog sustava. Cijena
kapitala je novac koji je čovjeku preostao, taj je novac dobitak čovjeka, to je
razlika između prihoda i rashoda, to je razlika između primitka i izdatka novca, to je
novac koji se još nalazi u obračunskom sustavu čovjeka. To ćemo pobliže objasniti na
primjeru iz svakodnevnog života u kojem je čovjek zaposlen u pravnoj osobi, za nju
obavlja neki posao za koji prima određenu plaću; ta plaća je njegov prihod, to
primanje novca je njegova cijena robe. Taj je isti čovjek od svoje plaće jedan dio
potrošio za zadovoljenje životnih potreba i to je platio nekoj drugoj osobi; to
plaćanje je njegov rashod, taj je izdatak novca njegova cijena rada. Novac koji je tom
čovjeku preostao od plaće je njegov dobitak, to je ono što je čovjek uštedio za svoje
bolje i sigurnije sutra, to je čovjekova cijena kapitala, to je čovjekov višak
vrijednosti (višak novca, višak dohotka, višak plaće), to je depozitni novac koji
čuvaju opće banke - a najbolje to čine ako ga preko središnje banke ulože u poslovne
banke koje ga kao kreditni novac koriste za razvoj proizvodnje i izvoza.

OPĆE BANKE ČUVAJU DEPOZITNI NOVAC SVIH VLASNIKA. U odnosu čovjeka i novca ključno je
pitanje tko je osoba kod koje čovjek drži svoj novac? Dakako, ne bi nas zadovoljio
odgovor da je to neki drugi čovjek, jer onda bi i za tog čovjeka vrijedilo isto
pitanje, već mora postojati neko drugo rješenje. U modernoj državi ono postoji - TO JE
OPĆA BANKA KOJA LJUDIMA KAO PRAVNA OSOBA ČUVA NOVAC. U toj banci čovjek ima osobni
račun na kojemu se nalazi njegov novac, taj jedan račun može sa sastojati iz više
raznih računa, ali svi se oni razlikuju u svojoj oznaci u kojoj mora biti i zajednička
oznaka da se radi - O NOVĆANOM RAČUNU FIZIČKE OSOBE KAO MISAONOM BIĆU. To znači da
svaki čovjek može imati više depozitnih i tekućih računa, a svi oni zajedno čine
jedan sumarni račun koji prema prirodnom zakonu dvojnosti ima dvije strane: pozitivnu
ili plus (+) stranu i negativnu ili minus (-) stranu. Koliki su iznosi zapisani na
jednoj i drugoj strani tog sumarnog računa može znati samo čovjek koji je njihov
vlasnik, jer na jednoj strani je ukupni ulaz novca koji je čovjek primio po raznim
osnovama, a na drugoj strani je ukupan izlaz novca koji je čovjek koristio radi neke
svoje potrebe. Ovaj sumarni račun ima svoj saldo koji čovjeku pokazuje koliko je
njegovo bogatstvo u novcu odnosno koliko je novca dužan nekom drugom. Taj je saldo za
čovjeka najvažniji iz više razloga, a prije svega zato jer je to prebijeni saldo koji
se u životu gotovo nikada ne javlja kao samostalna veličina i koji jedino zna čovjek
koji je vlasnik tog sumarnog računa. Naime, taj prebijeni saldo kaže vlasniku koliko
novca ima trenutno na raspolaganju s raznim rokovima ročnosti, a taj podatak je
čovjekova tajna koju osim njega zna samo njegova banka, ali ona ne smije nikome tu
tajnu odati. Ta njegova banka je upravo taj čovjekov sumarni račun, a on se nalazi u
jednoj ili više banaka koje kao pravne osobe imaju zadaću da brižno čuvaju novac
vlasnika, da čuvaju njegovu ušteđevinu, da čuvaju njegov višak vrijednosti. To su
56
banke koje rade s građanima, a one su u suvremenom bankovnom sustavu tako organizirane
da čovjek u vezi s novcen ima odnose samo sa svojim bankama, jer u tom smislu djeluje
i ukupni kamatni sustav koji ljude potiče da radi svog interesa sva svoja potraživanja
imaju od banke i sva svoja dugovanja imaju prema banci. Naime, čovjek nema potrebe da
pozajmljuje novac od drugih ljudi, jer je njegova banka uvijek spremna da mu na što
jednostavniji način pozajmi novac uz bankovnu aktivnu kamatu. No isto tako čovjek nema
potrebe da pozajmljuje novac drugim ljudima, jer mu je mnogo jednostavnije da svoj
novac povjeri banci na čuvanje uz bankovnu pasivnu kamatu. Dakako, da bi to
funkcioniralo, trebaju postojati određeni uvjeti, a to je prije svega eskontna stopa
središnje banke koja kao opći upravljački mehanizam, kao uostalom i svi ostali
mehanizmi algoritma kapitala, punom snagom djeluje da ukupni depozitni novac (ukupna
štednja) bude u funkciji stvaranja nove vrijednosti te da poduzetništvo ostvaruje što
je moguće veći višak dohotka (višak novca, višak vrijednosti, cijenu kapitala,
profit).

POSLOVNE BANKE KREDITNIM NOVCEM FINANCIRAJU PROIZVODNJU. U cilju organiziranja


proizvodnje i potrošnje osnivaju se razne pravne osobe (institucije) kojima je zadaća
da stvaraju i koriste vrijednosti, to su PODUZEĆA koja proizvodnom potrošnjom stvaraju
ukupne vrijednosti i USTANOVE koje jedan dio stvorenih vrijednosti koriste za opću
potrošnju (preostali dio koriste ljudi za osobnu potrošnju). U tim je institucijama
čovjek zaposlen - TO SU NJEGOVE PRAVNE OSOBE OD KOJIH PRIMA PLAĆU. Te pravne osobe
također imaju u svojim poslovnim bankama razne novčane račune u čijim oznakama je
zajedničko da se radi o - NOVČANIM RAČUNIMA PRAVNIH OSOBA KAO NEMISAONIM BIĆIMA. To su
isto tako razni tekući i depozitni računi, a svaka pravna osoba ima svoj sumarni
račun koji joj kaže kolika su njezina potraživanja odnosno dugovanja. Međutim, s
obzirom da pravne osobe nisu misaona bića, to one moraju voditi svoje knjigovodstvo
po uzoru na prirodno dvojno knjigovodstvo čovjeka. Zbog toga država kao opća pravna
osoba donosi standardni kontni plan koji se temelji na algoritmu kapitala kojim se
služe sve institucije (pravne osobe), da bi pomoću njih, kao svojim pravnim osobama,
država mogla upravljati društveno-ekonomskim procesima. Taj kontni plan prikazan je u
prirodnom i standardnom obliku u shemi br. 3, i kao takav predstavlja jednu pravnu
osobu koja “misli i djeluje” kao čovjek, ali koja se može po volji organizirati da što
bolje čuva i koristi čovjekov višak vrijednosti. Kao što vidimo taj kontni plan u
svojem središtu ima dodanu vrijednost ili potrebni dohodak (konto 42) koji je kao
temelj novčanog sustava izvor novca koji osigurava država, a u njemu je i profit
(konto 81 i 82) koji je kao višak novca (višak vrijednosti) krajnji rezultat
poduzetničkog posla (poslovanja poduzeća). Taj se rezultat ne može nikome isplatiti,
jer je nedodirljiv, i stoga on nepovredivo pripada vlasnicima poduzeća. Kao takav
profit je u knjigovodstvu uvijek zapisan dva puta, prvi puta to je nevidljivi zapis
kao razlika između završnog i početnog stanja razreda O i 1 (1052 - 815 = 237), a
drugi puta to je vidljivi dvostavni zapis u razredu 8 (192 + 45 = 237).

Upravo preko profita poduzeća država kao opća pravna osoba pomoću svojeg prirodnog
knjigovodstva i bankovnog sustava upravlja svim ostalim pravnim osobama
(institucijama) i preko njih svim građanima koji žive i rade u njoj. Tu je od posebnog
značaja središnja banka države koja u ulozi općeg vlasnika sjedinjuje sve opće i
poslovne banke i čini od njih u svojoj ukupnosti logistički financijski sustav koji
brine da sve osobe u državi radi izvršenja svoje zadaće raspolažu s novcem upravo u
trenutku kada im je potreban za stvaranje vrijednosti odnosno za potrošnju te iste
vrijednosti. Taj bankovni sustav je na određeni način inkorporiran u svim pravnim
osobama (institucijama), a to su opće i poslovne banke kao vanjske logističke
financijske jedinice svih ljudi i svih pravnih osoba te unutarnje financijske
logističke jedinice u svim pravnim i fizičkim osobama. U takvoj konstelaciji postoje
dva temeljna mehanizma pomoću kojih država upravlja svim društveno-ekonomskim
procesima, to su eskontna stopa središnje banke i porez na dodanu vrijednost.

ESKONTNA STOPA SREDIŠNJE BANKE tvori interesni sustav kamatnih stopa u kojemu svaki
sudionik društveno-ekonomskog sustava može pronaći kamatnu stopu koja mu donosi
najveći interes. Središnja banka države aktivno sudjeluje u eskontiranju novčanih
zajmova kojim se financiraju poduzeća i reeskontiranju robnih zajmova kojima poduzeća
financiraju potrošnju svojih roba. U tome ona ima odnose samo s poslovnim bankama
57
preko kojih nevidljivo upravlja svim procesima u državi. U tu svrhu mora ukupni
bankovni sustav organizirati na strogo centralističkim načelima jer to od nje traži
sama priroda novca. Pri tome se ne treba postavljati kao neka središnja vlast nad
poslovnim bankama, nego mora eskontiranjem i reeskontiranjem zajmova poticati
sudionike u društvenoj proizvodnji da traže svoj najveći interes. To je i razlog da se
ukupni bankovni poslovi prirodno dijele na tri velike skupine: štednja, kreditiranje i
eskontiranje. Takva podjela poslova odgovora tokovima društvene proizvodnje, a to su
kao prvo poslovi štednje kojima se prikuplja novac, zatim slijede poslovi davanja
zajmova kojima se financira proizvodnja robe, a sve se završava poslovima eskontiranja
i reeskontiranja robnih zajmova kojima se financira potrošnja robe. U tom smislu treba
organizirati poslove u središnjoj banci pri kojoj treba biti državna eskontna banka
(banka svih banaka) koja će pratiti i ukupan platni promet između svih pravnih i
fizičkih osoba kao i ukupan platni promet između samih pravnih osoba, da bi se u
svakom trenutku mogao izračunati ukupan profit koji ostvaruju poduzeća i kako ga
koriste ustanove.

POREZ NA DODANU VRIJEDNOST (PDV) nije klasičan porez već je to mehanizam koji motivira
ljude da svoj novac što više ulažu u razvijanje proizvodnje. Bitna značajka tog poreza
je jedinstvena porezna stopa koja je jednaka eskontnoj stopi središnje banke. PDV je
potpuno neutralan za gospodarstvo, jer je to porezni model na osobnu potrošnju robe
koji kao pretporez plaćaju svi građani u trenutku kad od svoje pravne osobe primaju
novac koji je namjenjen za njihovu osobnu potrošnju. Međutim, država će građanima
vratiti PDV ako dokažu da primljeni novac nisu upotrijebili za svrhu za koju su ga
primili (za osobnu potrošnju). Način na koji se to dokazuje propisuje države, a u
većini slučajeva ono je automatsko, spomenut ćemo četiri takva slučaja. PRVI je slučaj
kad čovjek svoj višak dohotka ostavlja u pravnoj osobi u kojoj ga je zaradio pa PDV ne
treba platiti jer novac nije ni izašao iz pravne osobe; to je u interesu djelatnika,
jer je njegov novac na dioničkom računu pravne osobe veći za PDV, a da ga je primio na
svoj osobni tekući račun bio bi za toliko manji. DRUGI je slučaj kada građanin svoj
novac ulaže u pravnu osobu, onda mu se ulog automatski poveća za PDV jer je tim
ulaganjem dokazano da njegov novac nije upotrijebljen za osobnu potrošnju. TREĆI je
slučaj kad se roba izvozi u drugu državu, što znači da ostvarena dodana vrijednost
nije bila namijenjena za osobnu potrošnju i stoga PDV nije ni trebalo platiti, pa ga
država vraća izvozniku na taj naćin da za iznos PDV-a u izvezenoj robi poveća izvozni
devizni tečaj. ČETVRTI slučaj je posebno zanimljiv, o čemu će biti govora kad ćemo
razmatrati glavnicu poduzeća, a zasada samo toliko da prilikom osnivanja država
uplaćuje na tekući račun poduzeća iznos PDV-a koji je sadržan u prijavljenoj glavnici.

Svaki porez mora imati svoj izvor, jer ne može se nešto uzeti iz ničega. U monetarizmu
se porez plaća u novcu, a izvor poreza može biti samo u stvorenoj vrijednosti, a plaća
ga onaj koji je primio novac za tu vrijednost. U shemi br. 3 vidimo da se sve
vrijednosti nalaze u razredu 4, ali samo se dodana vrijednost (konto 42) može
oporezivati. To je zbog toga jer je na prenesenu vrijednost (konto 41) porez već
plaćen pa bi oporezivanjem te vrijednosti došlo do dvostrukog oporezivanja, a višak
vrijednosti (konto 43) ne može se oporezivati jer je nedodirljiv.

Dodana vrijednost je novac koji primaju svi građani od svojih pravnih osoba za osobnu
potrođnju, što znači da samo taj novac može biti izvor poreza - I STOGA ONI KOJI SU
PRIMILI NOVAC MORAJU PLATITI POREZ. Međutim, s obzirom da suvremenoj državi porez nije
potreban (država je besporezna jer se na određeni način financira iz viška
vrijednosti), to ona PDV koristi kao mehanizam koji na ljude djeluje tako da od svoje
pravne osobe uzimaju samo toliko novca koliko im je potrebno za zadovoljenje osobne
potrošnje. To znači da PDV ima zadaću da dodanu vrijednost drži na određenoj razini s
tendencijom da se kao novac smanjuje, a da pri tome višak vrijednosti bude što veći. U
tom slučaju ljudi s manje novca mogu kupiti više robe, jer cijene robi padaju, a s
obzirom da opća potrošnja zbog većeg viška vrijednosti raste, to je ukupni život ljudi
sve ugodniji. Naime, ta se opća potrošnja financira iz viška vrijednosti koji se kao
novac nalazi na raznim osobnim dioničkim i tekućim računima ljudi.

JOŠ NEŠTO O “PDV-u” U HRVATSKOJ. No, da bi tako moglo biti u Hrvatskoj državi, mora se
Standardnim kontnim planom staviti izvan snage Zakon o porezu na dodanu vrijednost,
58
jer se u tom Zakonu uopće ne radi o porezu na dodanu vrijednost, već o strašno
izobličenom porezu na promet roba. Osnovica za izračunavanje tog poreza je tržišna
prodajna cijena, a njegova izobličenost je u tome da ga kao pretporez plaćaju svi
proizvođači u čitavom proizvodnom lancu, a ako dokažu da su od kupca naplatili PDV na
prodajnu cijenu svojih proizvoda, onda si od naplaćenog PDV-a mogu sustegnuti taj
pretporez i samo razliku doznačiti državi. Ovaj porezni model u prvoj godini primjene
stvara takve probleme u monetarnom sustavu da dolazi do propadanja niza banaka i
poduzeća, a kasnije sasvim nepotrebno opterećuje gospodarstvo stalnim plaćanjem i
vraćanjem PDV-a. Ujedno tržište gubi stabilizacijsku funkciju na tržišne cijene, jer
PDV izravno utječe na povećanje cijena. Iz toga nedvojbeno proizlazi da je naš “PDV”
porez na promet roba, a promet prirodno ne može biti izvor, pa je stoga logično da
građani traže diferencirane pa čak i nulte stope, što im je djelomično udovoljeno. A
to je samo po sebi jasni znak da se kod nas uopće ne radi o PDV-u, budući da je glavna
značajka poreza na dodanu vrijednost jedinstvena stopa i da nitko ne može biti
oslođođen od plaćanja tog poreza - JER ZA PDV VRIJEDI NAČELO DA LJUDI PLAĆAJU POREZ
KAD PRIMAJU NOVAC OD PRAVNIH OSOBA I DA IM GA DRŽAVA VRAĆA KAD SVOJ NOVAC ULAŽU U
PRAVNU OSOBU.

18.VI.2002.
59

11. PRVI DRŽAVNI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI KAO


IZVOR NOVCA ZA OSOBNU POTROŠNJU ROBE
PRVI KORAK KOJI DRŽAVNA VLAST MORA UČINITI DA BI DRŽAVA DE FACTO POČELA
FUNKCIONIRATI. Čovjek je misaono biće koje se ne zadovoljava samo sa vrijednostima
koje mu pruža priroda, nego i sam nastoji radom stvoriti neke vrijednosti da mu život
bude lakši i ugodniji. Čovjek je ujedno i korisnik tih vrijednosti, pa u tom stvaranju
dolazi i do razmjene vrijednosti među ljudima, a da bi se ona olakšala, priroda je
stvorila novac kao sveopću mjeru vrijednosti koja olakšava razmjenu raznih roba
(proizvoda i usluga) na taj način da se kupac i prodavalac dogovore o cijeni konkretne
robe koju razmijenjuju, s tim da u tom dogovoru prodavalac uvijek nastoji ostvariti
cijenu koja je veća od vrijednosti koju je on potrošio za stvaranje robe koju prodaje,
jer taj višak vrijednosti mu služi da se osigura za budućnost (i vjeverica si stvara
zalihu da preživi zimu). To znači da u tako dogovorenoj cijeni prirodno postoji višak
vrijednosti, pa se stoga svaka cijena robe sastoji iz vrijednosti i viška vrijednosti,
o čemu i novac kao sveopća mjera vrijednosti na odgovarajući način mora voditi računa.
U tome je novcu znatno pomogao algoritam kapitala na taj način da svaki poduzetni
čovjek mora u svom radu stvoriti vrijednosti koje su potrebne njemu kao djelatniku i
višak vrijednosti koji nepovredivo pripada vlasniku. U tom smislu razvija se i
obračunski sustav države u kojem postoje dva temeljna parametra, prvi je jedinična
cijena najjednostavnijeg rada, a drugi je eskontna stopa središnje banke kao razmjerna
cijena kapitala - KOJI U MONETARIZMU SUKLADNO DJELUJU TAKO DA DRŽAVA KAO OPĆA PRAVNA
OSOBA USPJEŠNO FUNKCIONIRA U SVOJOJ ULOZI ZAŠTITNIKA VLASNIKA NOVCA.

Ako tih temeljih parametara u obračunskom sustavu države nema, onda se u njoj stvara
sve veći nered, a taj se nered jedino može ispraviti tako da državna vlast naknadno
te parametre ugradi u obračunski sustav, a trenutkom kad je to učinjeno, država de
facto počinje funkcionirati. Naime, kad su jednom ti temeljni parametri određeni, onda
je samo pitanje kako ih ugraditi u obračunski sustav države?. To se, dakako, mora
učiniti u hodu, jer realni život neprekidno teče i ne obazire se jesu li ti parametri
u njemu, a kakav je život bez njih, najbolje nam pokazuje stanje u Hrvatskoj. Naime,
Hrvatska je zahvaćena općom entropijom, i to unatoč tome što postoji Ustav i mnogi
zakonski propisi kojima se želi uspostaviti pravna država koja funkcionira, ali sve je
uzalud, jer u obračunskom sustavu naše države nisu ugrađeni spomenuti temeljni
parametri, pa u njemu vlada sve veći nered, koji je već poprimio takve razmjere da
možemo bez daljnjega reći da Hrvatska država de facto ne postoji.

To je i posve normalno, jer cijena rada i cijena kapitala su temelj monetarnog i


obračunskog sustava države, a u tome je osobito važna eskontna stopa središnje banke,
jer ona određuje koliko poduzetnici od ostvarene cijene rada moraju vlasnicima platiti
cijenu kapitala. Kolika je važnost te stope na razini države za funkcioniranje
obračunskog sustava države, najbolji je primjer razvijeni Zapad, jer kad se ta stopa
promijeni samo za jedan postotni poen, onda dolazi do sveopćeg gibanja i selenja
kapitala; to svatko u uvjetima nove eskontne stope traži svoj najveći interes. Naime,
svaki čovjek štedi novac za svoju bolju budućnost, a interes je banaka da štedišama
(deponentima, vlasnicima novca) plaćaju što manju kamatu, no u općedruštvenom je
interesu da ona ipak bude dovoljno atraktivna za vlasnike novca. Zato središnja banka
države u ulozi općeg vlasnika svojom eskontnom stopom određuje veličinu stope pasivne
60
kamate koju banke plaćaju štedišama (deponentima) kao pasivnim vlasnicima novca. U
našim razmatranjima pretpostavljamo da je eskontna stopa središnje banke 6%, jer
smatramo da ta veličina odgovara stupnju razvoja Hrvatske, pa će i svi računski
primjeri u njemu biti u tom smislu napravljeni, a među njima je najvažniji - DRŽAVNI
PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI KAO IZVOR NOVCA KOJI GRAĐANI KORISTE DA SI PRIBAVE ROBU ZA
OSOBNU POTROŠNJU.

KAKO ESKONTNA STOPA SREDIŠNJE BANKE OMOGUĆUJE DA VLASNICI NOVCA DOBIJU


SVOJU KAMATU KOJA IM NEPOVREDIVO PRIPADA. U uvjetima eskontne stope središnje
banke od 6% poduzetništvo mora na svakih ostvarenih 100 jedinica novčanih vrijednosti
platiti vlasniku 6 novčanih jedinica. Ili, na svakih 1OO novčanih jedinica uloženih u
stvaranje vrijednosti, nakon godine dana vlasnik mora dobiti 106 novčanih jedinica. O
tome državni proračun dodane vrijednosti mora voditi računa, a to znači da uvjetnu
cijenu najednostavnijeg rada treba na određeni način povećati za 6%, što znači ako
čovjek prima plaću od 100 kuna, onda mora vlasniku platiti 6,38 kuna, jer to je kamata
od 6% na iznos od 106,38. Ovo spominjemo samo zbog toga što je u obračunskom sustavu
cijena rada uvijek izražena u bruto iznosu, a od tog bruto iznosa rad mora platiti
vlasniku 6%, pa ako rad prima 100 kuna, onda bruto cijena rada iznosi 106,38 kuna, a
ako je bruto cijena 100 kuna, onda rad prima 94 kuna.

Da bi u obračunskom sustavu države eskontna stopa središnje banke mogla doći do


izražaja, mora postojati i jedinična cijena najjednostavnijeg rada, jer to je
minimalna cijena koja pripada svakom čovjeku samim time što postoji. Međutim, ta
jedinična cijena može biti bilo koja veličina, a ako tu veličinu pomnožimo s godišnjim
fondom radnih sati (2191), dobije se minimalni dohodak koji država mora osigurati za
svakog čovjeka u državi, a ako taj minimum pomnožimo s brojem građana, onda se dobije
ukupan minimalni dohodak koji država u toj godini mora isplatiti svim svojim
građanima. No ako taj ukupan godišnji minimum pomnožimo s prosječnim koeficijentom
radne osposobljenosti građana (vidjeti o tome mjernu skalu u shemi br. 6), onda se
dobije ukupan dohodak koji država treba osigurati proračunom dodane vrijednosti.

Državni proračun dodane vrijednosti radi se za ukupnu državu, jer u stvaranju te


vrijednosti prirodno sudjeluju svi njezini građani, od tek rođenog djeteta pa do
najstarijeg živućeg umirovljenika. Prema tome osnova tog proračuna su građani države,
a sve podatke o njima redovno se unose u središnji kompjutor države među kojima su
najvažniji datum rođenja i datum prestanka života. Kompjutor za svakog građanina prati
sve promjene u tijeku njegovog života, što znači da svakog trenutka zna koji je broj
živućih građana, koju školu građanin pohađa, kad je završio osnovnu i srednju školu,
kad se je upisao na fakultet i koji, kad je diplomirao, kad se je zaposlio, u kojem
poduzeću ili ustanovi radi, kad je na bolovanju, kad je ostao bez posla, koliki je
njegov radni staž i kad je umirovljen te da li kao umirovljenik dodatno radi i gdje.
Na temelju podataka koje ima o svakom građaninu, kompjutor može pomoću mjerne skale
uvjetnog rada izračunati koeficijente radne osposobljenosti za sve građane države - I
NAKON TOGA NA VRLO JEDNOSTAVAN NAČIN IZRADITI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI.

Tim proračunom treba prije svega odrediti veličinu jedinične uvjetne cijene rada da bi
se na temelju određenih količinskih podataka mogle izraditi razne korisne računice i
proračuni. Kakve u tom smislu postoje mogućnosti, razmotrit ćemo na primjeru proračuna
dodane vrijednosti zamišljene države veličine Hrvatske koji je izvor novca što ga
država kao pravna osoba plaća ljudima (fizičkim osobama). Takav proračun bi svaka
država trebala imati, a Hrvatska je u tom smislu u prednosti pred svim ostalim
državama svijeta jer ona se iz duboke krize (iz opće entropije) može izvući jedino ako
pomoću temeljnih parametara počinje graditi život od samog početka. Taj početak
počinje donošenjem STANDARDNOG KONTNOG PLANA PRIRODNOG KNJIGOVOVODSTVA koje se temelji
na algoritmu kapitala. Naime, prema tom kontnom planu svaka pravna osoba (ustanova i
poduzeće) mora voditi svoje poslovno knjigovodstvo po uzoru na prirodno knjigovodstvo
čovjeka (svaka pravna osoba mora "misliti i računati" kao čovjek). Osim toga u
trenutku kad stupa na snagu taj kontni plan država postaje besporezna, što znači da se
ona odriče svih poreza, prireza, carina, trošarina i raznih drugih nameta, jer država
od tog trenutka ništa ne uzima, već samo daje. U tom smislu istog trenutka donosi SVOJ
61
PRVI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI KOJI JE JEDINI IZVOR NOVCA potreban svim građanima da
bi zadovoljili osobnu potrošnju koja je dostojna čovjeka na datom stupnju razvitka
države.

Taj prvi državni proračun dodane vrijednosti donosi se u trenutku u kojem se na


temelju STANDARDNOG KONTNOG PLANA počinje uvoditi prirodno knjigovodstvo koje je
glavni mehanizam koji sve ljude države motivira da traže svoj najveći interes (u našem
razmatranju pretpostavljamo da je taj trenutak 1.I.2003.). Tim se proračunom osigurava
izvor novca koji je ljudima potreban za život i rad, i to u uvjetima koji u državi
postoje u trenutku donošenja tog proračuna, s tim da su u njemu vrijednosti određene
za slučaj ako jedinična cijena uvjetnog rada iznosi 1 kunu, što je inače osnova svakog
proračuna, ali i vrijednosti za slučaj ako ta cijena iznosi 8,22 kuna, što otprilike
odgovara sadašnjem stanju u Hrvatskoj. Inače, koeficijenti radne osposobljenosti
proizvoljno su određeni, što je u ovom razmatranju irelevantno, jer svrha je ovog
primjera državnog proračuna da pokaže prvi korak kojim država kreće u život pod
pretpostavkom da u tom trenutku još nema ni Ustava niti bilo kakvih zakonskih
propisa, već postoji samo Standardni kontni plan i njegovo prirodno knjigovodstvo. To
znači da ovim proračunom želimo pokazati kako se osigurava novac koji će se građanima
isplatiti tijekom prve godine u kojem se obračunski sustav države tek počinje
konsolidirati, s tim da će na kraju te godine taj sustav biti toliko uređen da država
kao opća pravna osoba može uspješno funkcionirati. Primjer takvog prvog državnog
proračuna za zamišljenu državu veličine Hrvatske pokazujemo u shemi br. 16.

Shena br. 16 Mjera u milijunima kuna

PRIMJER PRVOG GODIŠNJEG DRŽAVNOG PRORAČUNA DODANE VRIJEDNOSTI 1.I.2003.


O p i s Mjera Varrijanta 1 Varijanta 2

1. Jedinična neto cijena uvjetnog rada - 1 kuna 8,22 kune


2. Godišnji fond radnog vremena u satima - 2.191 2.191
3. Prosječni koeficijent (K) - 3,06556 3,06556

4. Broj građana u državi /K 3,06556/ - 4,500.000 4,500.000


5. Broj djelatnih građana /K 4,3/ - 1.600.000 1,600,000
6. Broj nezaposlenih građana /K 3,2/ - 400.000 400.000
7. Broj umirovljenika /K 3,2/ - 1,000.000 1,000.000
8. Broj djece, đaka i studenata /K 1/ - 1,500.000 1,500.000
9. Broj nedjelatnih građana (6 do 8) - 2,900.000 2,900.000

1O. Minimalni dohodak države (1 x 2 x 4) kuna 9.860 81.049


11. Potreban dohodak države (1O x 3) kuna 30.226 248.461
12. Porez na dodanu vrijednost (6% od 13) kuna 1.929 15.859
13. DODANA VRIJEDNOST (11 + 12) kuna 32.155 264.320

14. Naknade nezaposlenima (1x2x5xK) kuna 2.804 23.049


15. Mirovine (1x2x7xK) kuna 7.011 57.630
16. Dječji doplatak (1x2x8xK) kuna 3.287 27.019
17. Isplata nedjelatnicima (14 do 16) kuna 13.102 107.698
18. Isplata djelatnicina (11 manje 17) kuna 17.124 140.763
19. Potreban neto dohodak (17+18)=(11) kuna 30.226 248.461
2O. POTREBAN BRUTO DOHODAK (19+12)=(13) kuna 32.155 264.320
62
21. Plaće nedjelatnika (17 + PDV) kuna 13.938 114.572
22. Plaće djelanika ustanova (PRORAČUN) kuna 7.124 58.559
23. UKUPNO PLAĆE OPĆE POTROŠNJE (21+22) kuna 21.062 173.131
24. PLAĆE DJELATNIKA PODUZEĆA (20-23) kuna 11.093 91.189
25. UKUPNO PLAĆE ZAPOSLENIKA (22+24) kuna 18.127 149.748
26. OBAVEZNA PREMIJA OSIGURANJA (6% od 25) kuna 1.088 8.985

U tom državnom proračunu vidimo da se njime u novac ugrađuje i porez na dodanu


vrijednost (PDV), pa se postavlja pitanje zašto se uvodi taj porez kad je država
postala besporezna? Odgovor je, upravo zato što državi ne treba porez, pa uvodi PDV
koji kao monetarni mehanizam koristi jedan dio viška vrijednosti da u ljudima stvori
psihološki efekt da imaju svoju državu koja je dužna brinuti o njima i da je zbog toga
moraju porezom financirati, ali ujedno taj PDV je motivacijski faktor da ljudi iz
svojih pravnih osoba ne izvlače novac preko svojih potreba, odnosno da svoj novac što
više ulažu u razvoj proizvodnje i izvoza. Da bi se taj mehanizam mogao ugraditi u
obračunski sustav, država donosi proračun dodane vrijednosti u kojemu postoji PDV, što
znači da se njime uopće ne dira u dohodak ljudi, jer se državnim proračunom njihov
dohodak umjetno povećava i kao takav se u obračunskom sustavu pojavljuje kao neto i
bruto dohodak, s tim da ljudi vraćaju PDV državi kad od svojih pravnih osoba primaju
novac za svoju osobnu potrošnju. I tu je sada jasno vidljivo kako središnja banka
svoju eskontnu stopu koristi da bi pomoću nje iskoristila jedan dio viška vrijednosti
(koji inače u cijelosti pripada vlasnicima novca) da ljudi uz pomoć stope PDV-a
nastoje ostvariti što je moguće veći profit ulaganjem svojeg novca u razvijanje
proizvodnje i izvoza, a u toj ulozi je i stopa OPO-a, jer zaposlenici tu premiju
plaćaju da imaju osjećaj da su osigurani za slučaj određenih rizika (bolesti,
nezaposlenosti, odgoja potomstva i starosti) - A SVE TO U SVRHU DA BI LJUDI SMIRENO I
S BOLJIM UČINKOM MOGLI STVARATI ŠTO JE MOGUĆE VEĆI VIŠAK VRIJEDNOSTI ZA VLASNIKE
NOVCA.

PRVA PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE KAO VELIKOG PODUZEĆA U KOJOJ JE SADRŽAN


MINIMALAN PROFIT KOJI ĆE SE OSTVARITI U SLJEDEĆOJ GODINI. No, tu se sad
još postavlja i pitanje, kada pravne osobe primaju od države PDV da ga u bruto osobnom
dohotku mogu platiti ljudima i da bi ga oni potom mogli vratiti državi? U odgovoru na
ovo pitanje moramo najprije reći da se jedan dio osobnih primanja ljudi tretira kao
opća potrošnja države, dok se drugi dio odnosi na izravnu potrošnju gospodarstva
države. Naime, državu moramo promatrati kao veliko poduzeća, a svako poduzeće ima
svoje opće i izravne troškove, a ti se troškovi (i opći i izravni troškovi) prirodno
dijele na troškove materijala i troškove plaća. Troškovi plaća su dodana vrijednost
(konto 42), ali tu postoji velika razlika u dodanoj vrijednosti kao općem trošku i
dodanoj vrijednosti kao izravnom trošku, jer se veličina općeg troška unaprijed
određuje posebnim proračunom, a određivanje veličine izravnog troška (plaće djelatnika
poduzeća) prepušta se algoritmu kapitala. Naime, država zna da posebnim proračunom
mora osigurati novac za plaće zaposlenika u raznim ustanovama kao i naknade za
nezaposlene te ostale nedjelatne građane. Tako je dodana vrijednost kao opća potrošnja
utvrđena i u ovom proračunu, a razlika od ukupne dodane vrijednosti države odnosi se
na djelatnike poduzeća. Naime, s obzirom da u državi Hrvatskoj poduzeća formalno uopće
nema (ona djeluju u sivoj ekonomiji), to se jedino na taj način u prvom proračunu može
utvrditi veličina dodane vrijednosti kao izravne troškove koju stvara siva ekonomija.

Donošenjem Standardnog kontnog plana siva će ekonomija početi izlaziti iz anonimnosti,


jer više nema razloga da se skriva budući da je država postala bezporezna, naprotiv,
država čak potiče svaki organizirani rad da prijavi glavnicu poduzetničkog posla
svojoj poslovnoj banci, koja će verificirati tu glavnicu uplatom novca (PDV-a) na
tekući račun pravne osobe, čime je poduzetnički posao postao pravna osoba sa statusom
poduzeća. To znači da obračunski sustav poduzeća počinje djelovati prijavljivanjem
glavnice koju verificira poslovna banka na taj način da iz državne blagajne na tekući
račun tek osnovanog poduzeća uplaćuje PDV koji postoji u strukturi te glavnice. Time
63
zapravo država ispravlja glavnicu (jer je ona veća za PDV budući da su u glavnici
projektirani bruto osobni dohoci) i ujedno motivira poduzetne ljude da što više
osnivaju svoja poduzeća. To znači da je PDV u svojoj suštini potpuno neutralan za
poduzeće, jer novac koji je ovom uplatom ušao u poduzeće, bit će isplaćen djelatnicima
u njihovom bruto osobnom dohotku iz kojeg moraju državi vratiti njezin PDV.

Prva godina nakon donošenja Standardnog kontnog plana poslužit će svakoj pravnoj osobi
koja se bavi poduzetničkim poslovima da ispita svoje poslovanje i da uđe u nove
poslove te da u tom smislu utvrdi glavnicu poduzetničkog posla koju njezina poslovna
banka treba verificirati, a tom verifikacijom svako sadašnje dioničko ili trgovačko
društvo treba postati jedno ili više novih pravnih osoba sa statusom poduzeća. Taj
status dobivaju i sve obrtničke radionice, seljačka gazdinstva, razni poslovi iz kućne
radinosti kao i svaki organizirani posao iz sive ekonomije pod uvjetom da glavnica
poduzetničkog posla iznosi najmanje 20.000 kuna i da je podnesena poslovnoj banci na
verifikaciju. To znači da status poduzeća dobije svaki poduzetnički posao koji u
projektu godišnje donosi najmanji profit u iznosu 3.333 kune, jer se glavnica utvrđuje
tako da se projektirani profit podijeli s eskontnom stopom središnje banke (3333 :
0,06 = 20000). Da bi takvih poduzeničkih poslova bilo što više, država otvara brojne
javne radove i ujedno motivira sve poduzetne građane da poslovnim bankama podnose
svoje glavnice na verifikaciju, a znak da je verifikacija izvršena, je uplata PDV-a na
tekući račun novoosnovanog poduzeća.

To znači da će u toj prvoj godini svaki organizirani rad koji se bavi poduzetničkim
poslom dobiti status poduzeća i da će država na kraju te godine imati verificirani
podatak o ukupnoj glavnici koju su ta poduzeća uložila u svoje poduzetničke poslove.
Ta ukupna glavnica državi daje podatak o najmanjem profitu (višku novca, višku
vrijednosti, višku dohotka) koji će ta poduzeća ostvariti u sljedećoj godini (u drugoj
godini djelovanja prirodnog knjigovodstva), a to je iznos od 158 milijardi kuna koji
se dobije kad na ukupnu glavnicu (iznos od 2633 milijarde kuna) primijenimo eskontnu
stopu središnje banke od 6% (2633 x 0,06 = 158), pa ako se taj višak vrijednosti
pribroji dodanoj vrijednosti iz prvog državnog proračuna (264 milijardi kuna), onda
država ima podatak (iznos od 422 milijarde) o najmanjem neto društvenom proizvodu koji
će se ostvariti u drugoj godini nakon donošenja Standardnog kontnog plana. A ako je i
državna eskontna banka obavila svoj zadatak, onda postoji i podatak o bruto društvenom
proizvodu (iznos od 1524 milijarde na kontu 70), a to znači da država za tu drugu
godinu može izraditi - PRVU PROJEKTNU BILANCU DRŽAVE KAO VELIKOG PODUZEĆA, koju kao
primjer pokazujemo u shemi br. 17.

Shema br. 17 Vrijednost u milijardama kuna

PRVA PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE KAO VELIKOG PODUZEĆA 31.XII.2003.


POČETNA ULAGANJA PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE
Naziv konta Saldo bilanca Prometna bilanca Saldo bilanca
Aktiva Pasiva Ulaz Izlaz Aktiva Pasiva
O1 Novac u poduzeću 68 - 1592 1366 226 -
O2 Novac kod drugih - - - - - -
11 Dužnici 73 - 1597 1524 73 -
12 Vjerovnici - 50 1366 1416 - 50
ZBROJ (razred 0 i 1) 141 50 4555 4306 299 50
64
21 Vlastito znanje - 783 2633 783 2633 783
22 Ostala imovina 340 - 372 32 340 -
3O Kupljeni proizvodi 182 - 1252 1070 182 -
41 Preneseni troškovi - - 1102 1102 - -
42 DODANI TROŠKOVI - - 264 264 - -
43 Višak troškova - - 158 158 - -
5O Proizvodnja 98 - 1622 1524 98 -
6O Vlastiti proizvodi 72 - 1596 1524 72 -
7O Prodani proizvodi - - 1524 1524 - -
81 Vlastita kamata - - - 158 - 158
82 Dobitak poduzeća - - - - - -
9O Uložena glavnica - - - 2633 - 2633
ZBROJ (razredi 2 do 9) 692 783 10523 10772 3325 3574

ZBROJ BILANCE 833 833 15078 15078 3624 3624

U ovoj projektnoj bilanci države kao zamišljeni primjer pokazan je minimalni profit
koji će se ostvariti u 2004. godini, jer on proizlazi iz ukupne verificirane glavnice
(2633 x 0,06 = 158). U toj će godini materijalna opća potrošnja biti jednaka tom
profitu uvećanom za PDV i OPO, što znači da je u ovoj projektnoj bilanci prikazan samo
profit koji će ostvariti gospodarstvo. No, profit države kao velikog poduzeća bit će
veći za PDV i OPO u ukupnom iznosu od 24,8 milijardi kuna (15859 + 8985 = 24844). To
znači da je u toj projektnoj bilanci sadržana i ukupna materijana opća potrošnja, samo
u njoj nije vidljivo zapisana, a kad bi bila, onda bi u toj projektnoj bilanci proft
bio na nuli. Ali neovisno o tome taj ukupan profit (182,8 milijardi) kao višak novca
(višak vrijednosti) bit će zapisan na brojnim osobnim tekućim i dioničkim računima u
bankama i drugim pravnim osobama koje taj novac čuvaju za njihove vlasnike i koji će
im se isplatiti kad će ga trebati za svoju osobnu potrošnju. Tako to proizlazi iz ove
projektne bilance države, a u stvarnoj bilanci na kraju godine profit će sigurno biti
veći - JER U TOM SMISLU VRLO UČINKOVITO DJELUJU SVI MEHANIZMI ALGORITMA KAPITALA.

25.VI.2002.
65

12. KAKO DRŽAVA POMOĆU GLAVNICE PODUZEĆA UPRAVLJA


UKUPNIM DRUŠTVENO-GOSPODARSKIM SUSTAVOM
GLAVNICA PODUZEĆA JE MEHANIZAM KOJI DRŽAVNO VLASNIŠTVO ILI NEVLASNIŠTVO
BRZO I USPJEŠNO TRANSFORMIRA U NAJVIŠI OBLIK PRIVATNOG VLASNIŠTVA. Od
trenutka donošenja Standardnog kontnog plana i izrade prvog državnog proračuna dodane
vrijednosti započet će prelazno razdoblje u kojemu će svaki aktivni građanin nastojati
da što prije ovlada osnovama prirodnog knjigovodstva, s tim da će to razdoblje trajati
sve do trenutka dok državna uprava ne izradi prvu projektnu bilancu države kao velikog
poduzeća. To razdoblje je i pripremno u kojem će se u vrlo kratkom vremenu
konsolidirati obračunski sustav koji se u svijetu pomoću novca uz ogromne žrtve već
vijekovima pokušava izgraditi, ali bez konačnog uspjeha. Razlog tome je što u
razvijenom svijetu osnova izgradnje obračunskog sustava sve više postaje njihov
dionički sustav koji je inače krovište obračunskog sustava, a to krovište već
stoljećima gradi prirodno knjigovodstvo koje je na Zapadu SVETINJA. Međutim,
prirodnim se knjigovodstvom služe samo ljudi, dok se na općoj razini sve više
koristi dionički sustav koji postaje sam sebi svrhom. To i jeste razlog da se u
zapadnim zemljama privatnom vlasništvu pridaje tolika važnost, što je inače posve u
redu jer ono i jeste osnova svemu, ali se pri tome zaboravlja da prema prirodnom
zakonu dvojnosti ta osnova ima svoj monetarni vrh koji je po prirodi u općem ili
društvenom vlasništvu. Naime, osnova razvoja ljudskog društva je novac čiji vlasnici
su ljudi (osobno ili privatno vlasništvo), s tim da ga ljudi ne smiju držati kod sebe
već ga moraju povjeriti bankovnom sustavu kojim upravlja monetarni vrh države
(svijeta). A problem razvijenog Zapada je u tome što privatno vlasništvo promatra
jednostrano pa je za njega čak i svjetski monetarni vrh u privatnom vlasništvu. To je
temeljni razlog da je Zapad sa svojim dioničkim sustavom došao u svojevrsnu krizu iz
koje ga njegova svetinja (prirodno knjigovodstvo) na razne načine pokušava izvući (na
primjer njihov PDV i EURO), ali to su tek putevi da se dođe do pravih rješenja, i tko
zna kada i kako će svijet izaći iz sve dublje krize u kojoj je. U tom smislu Hrvatska
može pomoći čak i razvijenom Zapadu, jer će u njoj prelazno razdoblje iz totalnog
jednoumlja (zapravo nevlasništva) u najviši najviši oblik privatnog vlasništa trajati
svega jednu godinu (od 31.XII.2002. do 31.XII.2003.), i u toj jednoj godini u razvoju
obračunskog sustava učinit će se više nego je u zapadnom svijetu učinjeno vijekovima -
66
i to samo zbog toga što će u Hrvatskoj svaki poduzetnički posao Standardnim kontnim
planom dobiti GLAVNICU PODUZEĆA pomoću koje će poduzetnici uspješno obavljati
svoju zadaću.

ZAŠTO U OBRAČUNSKOM SUSTAVU POSTOJE DVIJE GLAVNICE - GLAVNICA PODUZEĆA


I GLAVNICA NOVCA. Dakako, u svemu tome je najvažnije prirodno knjigovodstvo, jer
ono na temelju prirodnog zakona dvojnosti i algoritma kapitala tvori dvije glavnice,
prva je GLAVNICA PODUZEĆA koja postoji samo dotle dok traje poduzetnički posao, a
druga je GLAVNICA NOVCA koja traje vječno. Te dvije glavnice vrlo uspješno djeluju,
jer je zadaća glavnice poduzeća da u stvaranju vrijednosti stvori i što veći višak
vrijednosti koji vrlo uspješno čuva glavnica novca. Naime, glavnica poduzeća nestaje
u trenutku kada je poduzetnički posao završen, pa se postavlja pitanje što biva s
viškom novca (profitom) kada završetkom poduzetničkog posla prestaje postojati i
poduzeće koje kao pravna osoba ima zadaću da čuva taj višak novca? No, problema
zapravo nema, jer taj višak novca ionako nikada nije ni bio u poduzeću u kojem je
stvoren, jer obračunski sustav neprekidno radi na tome da imovina novca u poduzeću
bude uvijek što bliža nuli, a to znači da se taj višak novca uopće nije mogao ni
nalaziti u poduzeću, jer kad bi to bio slučaj, onda bi poduzeće umjesto viška novca
stvaralo gubitak. O tome, dakako, posebno brine i monetarni vrh preko svoje središnje
banke i ukupnog bankovnog sustava, što je razlog da se država kao opća pravna osoba
sastoji iz brojnih posebnih pravnih osoba koje se dijele na ustanove i poduzeća.
USTANOVE su pravne osobe koje stvaraju opće uvjete za život i rad te u tu svrhu
zapošljavaju određeni broj građana koji stvaraju i troše razne vrijednosti za potrebe
opće potrošnje. PODUZEĆA su pravne osobe koje imaju zadatak da stvaraju vrijednosti i
da u tu svrhu zapošljavaju što više poduzetnika koji pomoću svoje glavnice znaju i
mogu stvarati vrijednosti za potrebe opće potrošnje svih ustanova i osobne potrošnje
svih ljudi u državi te da pri tome ostvaruju što veći profit (višak vrijednosti). Iz
toga slijedi da se ukupna potrošnja u državi sastoji iz proizvodne potrošnje
(prenesena vrijednost), osobne potrošnje (dodana vrijednost) i opće potrošnje (višak
vrijednosti), ali novac koji je potreban za tu potrošnju uvijek se nalazi u posebnim
ustanovama koje čine bankovni sustav sa zadaćom da čuvaju glavnicu novca iz koje se
prema potrebi dozira potreban novac svim poduzećima da mogu neopterećeni novcem
stvarati nove vrijednosti i svim ustanovama da te vrijednosti u što većoj mjeri
razumno koriste u općoj potrošnji. Upravo ta opća potrošnja je posebno zanimljiva,
budući da se jedan njen dio odnosi na razvojnu potrošnju o kojoj glavnica novca
posebno vodi računa, jer za tu je potrošnju potrebno uložiti najviše novca da bi ta
ulaganja uvijek rezultirala sa što više novih - GLAVNICA PODUZEĆA.

RAZVOJNA ULAGANJA KAO OBLIK OPĆE POTROŠNJE KOJA UVIJEK ZAVRŠAVAJU


VERIFICIRANOM GLAVNICOM PODUZEĆA. Svako stvaranje nove vrijednosti uvijek
počinje trošenjem neke postojeće vrijednosti, pa tako u općoj potrošnji imamo i
razvojnu potrošnju koja prethodi proizvodnji roba. Naime, sasvim je logično da se
svaka proizvodnja mora najprije razviti i da tijekom tog razvoja dolazi do razvojnih
ulaganja koja su vrlo važan vid opće potrošnje. Posebna je značajka razvojnih ulaganja
da se njihov početak ne može točno utvrditi pa se u početku jedan njihov dio gubi u
proizvodnoj ili osobnoj potrošnji, ali kad se primijeti da takvi troškovi postoje,
onda se osnivaju posebne jedinice pa čak i posebne tvrtke koje imaju zadatak da prate
te troškove, da ih registriraju i usmjeravaju prema uspješnom završetku. Taj uspješni
završetak označava se osnivanjem poduzeća u kojemu će se ostvariti proizvodnja koja je
prošla svoj razvojni put. Iz toga slijedi da se razvojnim ulaganjima kao posebnom vidu
opće potrošnje mora posvetiti najveća moguća pozornost - JER SAMO U TOM SLUČAJU
LJUDSKO SE DRUŠTVO MOŽE RAZVIJATI.

Vidljiva razvojna ulaganja ostvaruju se u specijaliziranim znanstvenim i istraživačkim


institucijama te u raznim tvrtkama koje osnivaju budući poduzetnici da bi stvorili
uvjete za osnivanje poduzeća. Ove tvrtke imaju status ustanova u kojima se novo
poduzeće priprema da bi budući poduzetnici stekli potrebno znanje o poduzetničkom
67
poslu u koji namjeravaju ući. U tom se pripremnom razdoblju osigurava prostor,
nabavlja oprema i razni materijal za potrebe probne proizvodnje te se uči prirodno
dvojno knjigovodstvo koje svako poduzeće mora voditi. Pri tome nisu sami, poslovne
banke im pomažu da steknu potrebno praktično znanje u financijskim poslovima i kako se
izrađuju elaborati za traženje kredita, što ti krediti znače i kako se oni koriste. I
država sa svoje strane čini sve da bi se budući poduzetnici što bolje osposobili za
poduzetničke poslove u koje namjeravaju ući, pa organizira permanentne tečajeve koje
moraju pohađati svi budući poduzetnici koji potrebno teoretsko znanje nisu stekli u
odgovarajućim stručnim školama. Naime, poduzeća mogu voditi samo ljudi koji su
završili stručne škole ili su položili stručni ispit na posebnim tečajevima, jer se u
njima uči što je kapital i kako se izračunava glavnica poduzeća. Naime, utvrđivanje
glavnice je najvažniji uvjet za osnivanje poduzeća, pa stoga uz potrebno teoretsko
znanje postoji i praktički rad u tvrtki gdje budući poduzetnik stiče početno iskustvo
- A ZNAK DA GA JE STEKAO JE VERIFICIRANA GLAVNICA KOJOM PODUZEĆE ULAZI U PODUZETNIČKI
POSAO.

KOJA JE ULOGA GLAVNICE PODUZEĆA I ZAŠTO JE POSLOVNA BANKA MORA


VERIFICIRATI. Poduzeće kao pravna osoba je mehanizam koji obavljanjem poduzetničkih
poslova stvara nove vrijednosti i pri tome sjedinjuje dvije osobe sa suprotnim
interesima: poduzetnika koji zna i može obavljati poduzetnički posao te vlasnika koji
je uložio potreban novac da bi se taj posao mogao obaviti. Svaki poduzetnički posao
započinje određeno vrijeme prije nego što će se osnovati poduzeće, to je razdoblje u
kojem vlasnik ulaže novac za nabavku prostora, opreme i drugih izdataka potrebnih za
stvaranje nove vrijednosti - ŠTO JE RAZVOJNA POTROŠNJA BUDUĆEG PODUZEĆA. Financiranje
te potrošnje može vršiti sam poduzetnik i u tom mu slučaju kao vlasniku pripada kamata
po stopi koju gubi kao štediša (deponent u banci). No, tu postoji problem kako
utvrditi koliko je novca posve općenito uloženo u neki razvojni posao i koliko je u
tome sudjelovao poduzetnik svojim vlastitim ulaganjem? Naime, uvijek je pitanje kad su
ta vlastita ulaganja započela i kolika su ona bila, pa je stoga ulog vlastitog
kapitala u budući poduzetnički posao vrlo upitan? No, tu upitnost rješava glavnica
poduzetničkog posla koja je uvjet da se taj posao ostvaruje u pravnoj osobi koja ima
status poduzeća, a otuda i termin - GLAVNICA PODUZEĆA.

Da bi neka tvrtka uopće mogla dobiti status poduzeća, ona mora svojoj poslovnoj banci
prijaviti glavnicu kojom poduzeće ulazi u posao i zatražiti njenu verifikaciju. Država
posebno motivira poduzetnike da prijavljuju glavnicu i to tako da u trenutku
verifikacije poslovna banka na tekući račun poduzeća doznači iznos PDV-a koji je
sadržan u prijavljenoj glavnici. Ta doznaka države je ujedno i znak da je glavnica
verificirana, i od tog trenutka glavnica počinje računati kamatu po eskontnoj stopi
središnje banke i računa je sve do dana kad se objavi likvidacija poduzeća. To znači
da je ta glavnica današnja vrijednost budućeg poduzetničkog posla, a kamata te
glavnice za poduzeće je norma koju mora ostvariti u sljedećoj godini da bi se na kraju
godine kao najmanji profit pripisao glavnici poduzeća. To je ujedno i jedina prisila
koju država čini u novim uvjetima, jer je svakome teško razumljivo da kao trošak
poduzeća mora prikazati kamatu koju poduzeće nikome ne treba platiti!? I doista, tu
kamatu poduzeće ni ne može nikome platiti, ali zato treba utvrditi točnu glavnicu
poduzeća, jer ona je hipoteka na temelju koje poslovna banka odobrava budućem poduzeću
permanentni komercijalni kredit koji znači da će novo poduzeće uredno i na vrijeme
podmiriti svaku preuzetu obvezu - a to je i glavni razlog zašto poslovna banka mora
verificirati glavnicu poduzeća.

SVAKO PODUZEĆE U OSNIVANJU MORA FINANCIJSKIM PLANOM UTVRDITI PROFIT


PODUZETNIČKOG POSLA IZ KOJEG PROIZLAZI GLAVNICA PODUZEĆA. U pripremnom
razdoblju poduzetnik stvara uvjete da njegovo buduće poduzeće može funkcionirati, a da
su oni doista stvoreni dokaz je projekt budućeg poduzetničkog posla. Sumarni pregled
tog projekta je financijski plan poduzeća za sljedeće obračunsko razdoblje (godinu),
koji se može izraziti i u knjigovodstvenom obliku. Kao primjer projektne bilance može
poslužiti shema br. 17 (ako je tretiramo kao jedno poduzeće), a ona se sastoji iz
68
početne bilance kojom novo poduzeće ulazi u posao i samog financijskog plana (prometna
bilanca poduzeća) tog posla za prvu godinu poslovanja. Početna bilanca u ovom sumarnom
pregledu je zapravo završna bilanca tvrtke koja je pripremala buduće poduzeće i ona je
polazište od koje novo poduzeće kreće u samostalan život. Iz tog financijskog plana
vidimo da su razvojna ulaganja novca iznosila 783 kuna (konto 21), ali to su samo ona
koja su registrirana u tvrtki koja prethodi poduzeću, a koliko ona stvarno iznose,
govori nam podatak o uloženoj glavnici (konto 90), jer ta je glavnica današnja
vrijednost poduzetničkog posla. Naime, da bi se došlo do te vrijednosti, osnivač
poduzeća (poduzetnik) morao je projektirati ukupan poduzetnički posao u koji se ulazi
i to sa svim njegovim pojedinostima te utvrditi koliki profit će taj posao donijeti u
sljedećoj godini. Iz prometne bilance financijskog plana vidimo da očekivani profit
iznosi 158 kuna, a ako taj profit podijelimo s eskontnom stopom središnje banke (u
primjeru 6%), onda dobijemo glavnicu od 2.633 kuna (158 : 0,06). Vrlo jednostavna
računica, samo moraju postojati opći uvjeti da ona može biti od koristi.

Glavnicu poduzeća poduzetnik prijavljuje nadležnom sudu, što je formalnost koja se


mora obaviti da bi tvrtka dobila status poduzeća. Tu je glavnicu prethodno
verificirala poslovna banka odobravanjem dopuštenog prekoračenja na tekućem računu
poduzeća, što je visina komercijalnog kredita koji poduzeće može permanentno koristiti
tijekom poduzetničkog posla. U tu je svrhu poduzetnik dostavio poslovnoj banci uredno
elaborirani projekt s financijskim planom i utvrđenom glavnicom. Poslovna banka
pregleda taj elaborat i ako nalazi da je u redu, otvara tekući račun, odobrava
permanentni kredit i na teret države odobri novo poduzeće za iznos PDV-a koji je
sadržan u glavnici. Tim činom poslovna banka postaje vanjska financijska logistička
jedinica tog poduzeća i kao takva preuzima obavezu da će redovito s tekućeg računa
podmirivati sve njegove obveze koje proizlaze iz glavnice. To znači da je ta glavnica
vrlo važan mehanizam za funkcioniranje društveno-gospodarskog sustava, ona je hipoteka
koju daje novo poduzeće, ona je ukupno znanje o novom poduzetničkom poslu, ona je
ukupan vlastiti kapital s kojim poduzeće ulazi u posao, ona u sebi sadrži sve
relevantne podatke za izvršenje budućeg poduzetničkog posla pa čak i koliko je
potrebno tuđeg kapitala od raznih inozemnih tvrtki.

ULOGA DRŽAVE U FORMIRANJU GLAVNICE PODUZEĆA I KAKO ONA POMOĆU NJE


UPRAVLJA UKUPNIM DRUŠTVENO-GOSPODARSKIM SUSTAVOM. Da je u glavnici poduzeća
doista sadržano sve o budućem poduzetničkom poslu, najbolji je znak da na tekući račun
novog poduzeća država uplaćuje PDV koji postoji u toj glavnici. Zašto to čini i kako
banka dolazi do iznosa PDV-a? Puni odgovor na ovo pitanje obuhvatio bi gotovo ukupno
znanje o ekonomiji, no mi ćemo se zasada zadovoljiti sa svega nekoliko riječi i s
financijskim planom iz sheme br. 17 za koju ćemo pretpostaviti da je sumarna
projektna bilanca svih poduzeća u državi, što znači da je u njoj iznos na kontu 42
ukupna dodana vrijednost iz državnog proračuna. O tom će proračunu biti još mnogo
govora, a ovdje ćemo samo spomenuti da država uplatom PDV-a motivira ljude da u što
većem broju osnivaju svoja poduzeća i da je taj PDV njezin doprinos uspješnom
ostvarenju novog poduzetničkog posla, ali ujedno i znak da će sa svoje strane država
voditi brigu o novom poduzeću. Ukupan iznos PDV-a nalazi se u dodanoj vrijednosti, a s
obzirom da taj porez ima jedinstvenu poreznu stopu, to ga samo treba izračunati (u
primjeru 6% od 264 milijardi). Pojedinačno za svaku glavnicu poduzeća to izvrši
poslovna banka, čime preuzima odgovornost o ispravnosti te glavnice, jer državi je
potrebna točna glavnica svih poduzeća u zemlji. Naime, vlastita kamata koja proizlazi
iz ukupne glavnice ujedno je minimalni iznos državnog proračuna opće potrošnje robe,
a to znači da ta projektna bilanca u sebi sadrži i materijalnu opću potrošnju svih
ustanova uključujući i materijalne troškove razvojnih ulaganja. O tome će biti govora
na drugom mjestu, a ovdje ćemo samo ukratko reći što treba konkretno učiniti da bi se
sadašnje nevlasništvo u jednom trenutku transformiralo u najviši oblik privatnog
vlasništva.

Naime, ako sve ovo što je naprijed rečeno usporedimo sa stanjem u našoj državi, onda
možemo zaključiti da u Hrvatskoj poduzeća uopće nema, već postoje samo razne tvrtke
koje pokušavaju to biti, ali im JEDNOUMLJE ne dopušta da se razvijaju. Istina,
poduzeća postoje u sivoj ekonomiji jer u njoj vladaju prirodni zakoni, ali ni ona u
69
jednoumnoj okolini nemaju uvjeta za razvoj. Da bi se iz tog negativnog ozračja
(jednoumlja) moglo izaći, država mora dekretom donijeti STANDARNI KONTNI PLAN
PRIRODNOG KNJIGOVODSTVA koji svaku pravnu osobu obvezuje da svojoj poslovnoj banci
prijavi glavnicu poduzetničkog posla kojim se namjerava baviti i da zatraži njenu
verifikaciju, jer njome taj posao stiče status poduzeća (tj. pravne osobe koja u
stvaranju vrijednosti ostvaruje profit). S obzirom da u trenutku donošenja tog kontnog
plana u Hrvatskoj poduzeća uopće nema, to država sva trgovačka i dionička društva kao
i obrtničke radionice te razne organizacije u sivoj ekonomiji proglašava tvrtkama u
kojima su se pripremala buduća poduzeća i da se svaka od njih po naprijed opisanom
postupku može transformirati u jedno ili više manjih poduzeća pod uvjetom da prijave
glavnicu poduzeća koja ne može biti manja od 20.000 kuna i da je poslovna banka
verificira. A sve to treba obaviti u jednoj gadini, da bi država na kraju te godine
imala točan podatak o vrijednosti svih poduzetničkih poslova koji se u toj godini
ostvaruju u državi.

ŠTO DRŽAVA TREBA UČINITI DA SE POMOĆU GLAVNICE PODUZEĆA U JEDNOJ GODINI


IZVRŠI PRIVATIZACIJA UKUPNOG GOSPODARSTVA? Tu je najvažnije pitanje što treba
napraviti da se u jednom trenutku (odnosno u jednoj godini) može doći do točnog
podatka o ukupnoj vrijednosti svih poduzetničkih poslova koji se ostvaruju u državi,
jer u nevlasništvu se uopće ne zna koji su to poslovi, pa kako bi se onda mogla znati
njihova vrijednost? To ne zna država, ali znaju ljudi u državi i to prije svega
poduzetni građani, ali to je njihova tajna koju oni osobito kriju od svoje države.
Prema tome, ovdje je najveći problem što država treba učiniti da privoli poduzetne
ljude da otkriju tu svoju tajnu? Dakako, država prije svega treba objaviti da sve
pravne osobe, a među njima posebno poduzeća, ne mogu biti porezni obveznici, naprotiv,
država će svakom poduzeću čak doznačiti PDV ako svojoj poslovnoj banci prijave
glavnicu poduzetničkog posla kojim se bave.

I tu sada do izražaja dolazi prirodni zakon dvojnosti koji pomoću novca djeluje da se
u svijetu razvijaju istovremeni procesi privatizacije i integracije, ali ti procesi
traju vijekovima, a u Hrvatskoj će se oni dogoditi u jednom trenutku (u jednoj godini)
jer će svi poduzetni ljudi u toj jednoj godini prijaviti svoje glavnice tako da
država krajem godine može izraditi projektnu bilancu koja je prikazana u shemi br. 17.
I time je sve riješeno, u pitanju je samo tehnički problem, jer treba učiniti nešto da
svi poduzetni ljudi istovremeno (u jednoj godini) na jednoznačan način prijave svoje
glavnice. No, za prirodno knjigovodstvo problema nema iako se na razini države radi o
velikom problemu, ali pojedinačno za svakog poduzetnog čovjeka problema gotovo da
nema, jer treba mu samo reći kako da na jednoznačan način izračuna glavnicu poduzeća,
i on će to lako učiniti jer vrlo dobro poznaje svoj poduzetnički posao. To znači da bi
se ukupna privatizacija mogla izvršiti i za mjesec dana, ali problem je u
verificiranju glavnice, jer poslovne banke preuzimaju najveću odgovornost, pa im za
posao verificiranja ipak treba dati više vremena.

Dakako, da bi se taj posao verificiranja olakšao i da bi sve teklo u redu, država mora
donijeti Standardni kontni plan i objaviti eskontnu stopu središnje banke (6%), a
neposredno prije toga treba održati seminar na kojem se stotinjak odabranih
financijskih stručnjaka upoznati s osnovama prirodnog knjigovodstva i načinom na koji
se izračunava glavnica poduzeća. Ti stručnjaci prenijet će to znanje u sve poslovne
banke i osposobiti potreban broj bankovnih stručnjaka koji će verificirati glavnice
poduzeća. S druge strane od trenutka objave Standardnog kontnog plana nekoliko
desetaka tisuća knjigovođa počet će razmišljati o tome kako se izračunava glavnica
poduzeća, a to nikako ne mogu bez poduzetnika za kojeg vode knjigovodstvo. Dakako,
poduzetnici znaju svoje glavnice, samo ne znaju na koji način se mogu jednoznačno
izračunati, a odgovore će dobiti od svojih knjigovođa koji će to naučiti na brojnim
seminarima koje će održavati razne organizatorske tvrtke, pa će tako doći do
zbližavanja knjigovođa i poduzetnika jer će zajedno raditi na izračunu glavnice
poduzetničkog posla. Tako će to biti na ukupnom državnom planu, u svim dioničkim i
trgovačkim društvima, u obrtničkim radnjama, u seljačkim gazdinstvima, u kućnim
radinostima i u sivoj ekonomiji - jer svi će oni nastojati da što točnije izračunaju
70
svoju glavnicu i da je prijave poslovnoj banci radi njene verifikacije kojom bi njihov
poduzetnički posao dobio status poduzeća.

KAKO JE U UVJETIMA JEDNOUMLJA KOJE STVARA KOMUNISTIČKO KNJIGOVODSTVO U


HRVATSKOJ IZVRŠENA PRETVORBA VLASNIŠTVA I PRIVATIZACIJA. Prema programu
MMF-a trebalo je knjigovodstvo bivše SFRJ uskladiti sa zapadnim standardima kao
preduvjet da bi se moglo privatizirati gospodarstvo. Bilo je do sada tri takva
pokušaja. Prvi je bio 1987. godine, ali MMF nije bio zadovoljan pa je to ponovno
učinjeno 1989. novim Zakonom o računovodstvu SFRJ. Kasnije je ustanovljeno da naše
knjigovodstvo još uvijek nije usklađeno sa zapadnim standardima pa je to još jednom
pokušano početkom 1991. godine, što je konačno sankcionirano Zakonom o računovodstvu
Republike Hrvatske, ali ni taj treći put knjigovodstvo nije usklađeno sa zapadnim
standardima iako je prividno izgledalo da se naše računovodstvo temelji na
MEĐUNARODNIM RAČUNOVODSTVENIM STANDARDIMA!? No ovoga puta MMF iz određenih razloga
nije intervenirao, pa je u Hrvatskoj pretvorba vlasništva i privatizacija započela bez
prirodnog knjigovodstva, rezultate znamo, oni su krajnje pogubni, jer se prema
pravilima komunističkog knjigovodstva najprije godinama procjenjivala materijalna
imovina, da bi je onda pomoću nekakvih nazovi dionica država prodavala vlastitim
građanima, što je sve zajedno gotovo potpuno devastiralo gospodarstvo Hrvatske. Takva
privatizacija i dalje traje samo mijenja oblike, pa sada država prodaje strancima ono
što je preostalo, a stranci to na svoj način iskorištavaju, što samo znači da država
Hrvatska de facto ne postoji. I ne može postojati, jer se još uvijek služi
komunističkim knjigovodstvom u kojem vlastiti kapital nema cijenu za korištenje, nema
vlastitu troškovnu kamatu koja nepovredivo pripada vlasniku kapitala. U svemu tome je
najžalosnije što MMF ne može reći pravu istinu zbog koje je Hrvatska u sve dubljoj
krizi, jer onda bi trebao reći da je on glavni krivac za sve nevolje što ih je
proživjela Republika Hrvatska. Naime, MMF točno zna da u obračunskom sustavu postoji
vlastita troškovna kamata, a ako je nema, onda nema ni vlastitog kapitala, a ako nema
tog kaptala, onda nema ni vlasnika, a ako nema vlasnika, onda ne treba ni države -
JER JE TEMELJNA FUNKCIJA DRŽAVE DA ŠTITI VLASNIKE. To nam je MMF rekao
početkom 1991. godine, ali je kasnije porekao - jer je mislio da je Hrvatska kriva što
tranzicija vlasništva u SFRJ nije uspjela.

2.VII.2002.
71

13. KAKO DRŽAVA POMOĆU GLAVNICE I ISTOVREMENIH PROCESA


PRIVATIZACIJE I INTEGRACIJE ČUVA VIŠAK VRIJEDNOSTI

ZADAĆA JE DRŽAVE DA KAO OPĆA PRAVNA OSOBA ZAJEDNO S POSEBNIM PRAVNIM


OSOBAMA USPJEŠNO ČUVA VIŠAK VRIJEDNOSTI KOJI PRIPADA VLASNICIMA. Svaka
država kao opća pravna osoba ima svoj obračunski sustav koji je skup obračunskih
sustava svih posebnih pravnih osoba u državi. Te su pravne osobe veoma važne u
organizaciji države, jer one, za razliku od fizičkih osoba, nisu misaona bića pa je
njima lako upravljati ako vode svoje knjigovodstvo po uzoru na prirodno knjigovodstvo
čovjeka. To se knjigovodstvo temelji na algoritmu kapitala, i stoga su u njemu
nevidljivo zapisani svi ekonomski zakoni i to najsavršenijim hijerarhijskim redom, a
na samom vrhu te hijerarhijske ljestvice je - ZAKON VLASNIŠTVA. Prema tom zakonu
vlasnik pozajmljuje poduzetniku novac da bi ovaj mogao stvarati vrijednosti i iz njih
platiti vlasniku unaprijed dogovorenu kamatu. Međutim, stvarati vrijednosti može samo
čovjek kao misaono biće, pa on uvijek nastoji pronaći način kako da vlasniku ne plati
njegovu kamatu, to tim više što taj vlasnik može biti bilo koja fizička ili pravna
osoba. No, da bi odnosi između poduzetnika i vlasnika ipak u redu funkcionirali, to
algoritam kapitala određuje da se oni ostvaruju u posebnoj pravnoj osobi (u poduzeću)
koja pomoću dvojnog knjigovodstva sjedinjuje dvije osobe sa suprotnim interesima,
poduzetnika koji stvara vrijednosti i vlasnika koji prisvaja jedan dio vrijednosti.
Taj odnos postoji čak i u slučaju ako su poduzetnik i vlasnik ista fizička osoba, jer
u tom slučaju dvojno knjigovodstvo "rastavlja" jednu osobu na dvije: poduzetnika i
vlasnika. To je inače najviši oblik privatnog vlasništva, jer su se u njemu tako
"rastavljene" dvije osobe sporazumjele da prvome (poduzetniku) pripada dodana
vrijednost, a drugome (vlasniku) višak vrijednosti - a to znači da se tog
sporazuma moraju pridržavati svi poduzetnici i vlasnici u međusobnim
odnosima.
U tržišnom se gospodarstvu svaka vrijednost potvrđuje na tržištu gdje dobiva svoju
cijenu robe. Ta je cijena novčani izraz vrijednosti koju su dogovorili prodavalac i
kupac. U tom dogovoru interes je prodavaoca da proda po što višoj cijeni, a kupac
nastoji platiti što nižu cijenu. Zbog takvih odnosa koji vladaju na tržištu roba,
72
algoritam kapitala određuje da se svaka cijena robe sastoji iz - PRENESENE
VRIJEDNOSTI, DODANE VRIJEDNOSTI I VIŠKA VRIJEDNOSTI. Za čovjeka prenesena je
vrijednost potvrđena kad je kao kupac novcem platio nekom drugom za vrijednost koju je
primio. Dodana je vrijednost potvrđena kad je čovjek sebi i svojim suradnicima platio
za vrijednost koju su stvorili. Višak vrijednosti se potvrđuje na tržištu roba gdje je
ukupna vrijednost (prenesena i dodana) dobila svoju cijenu robe koju je kupac novcem
platio. Višak vrijednosti je potvrđen samo u slučaju ako je cijena robe veća od
vrijednosti, a ako je ona manja, onda je ostvaren gubitak. Prema tome višak
vrijednosti može biti i negativna veličina, za razliku od vrijednosti koja je uvijek
pozitivna veličina, pa prema tome samo vlasnik je taj koji može izgubiti. Naime, da bi
se neka vrijednost mogla na tržištu ponuditi, nju najprije treba stvoriti, a da je ona
stvorena, potvrđuje se plaćanjem u novcu poduzetniku, pa tek nakon toga se ta
vrijednost može na tržištu potvrditi, što znači da je samo vlasnikov višak vrijednosti
uvijek u pitanju?

Upravo zbog toga algoritam kapitala stvara pravne osobe koje pomažu ljudima da
stvaraju što više raznih vrijednosti i da pri tome ostvaruju što je moguće veći višak
vrijednosti, koji one brižno čuvaju za vlasnike! Međutim, da bi pravne osobe mogle u
tom smislu funkcionirati i međusobno komunicirati, država mora standardizirati
prirodno knjigovodstvo i učiniti ga obaveznim za sve pravne osobe. To knjigovodstvo
omogućuje državi da na pregledan način ima uvid u sve što se događa u pravnim osobama
i da preko njih na nevidljivi način upravlja poslovnim procesima da bi vlasnici imali
što više novca (viška vrijednosti). Zbog toga algoritam kapitala razlikuje dvije vrste
pravnih osoba: poduzeća i ustanove; poduzeća imaju zadaću da kao pravne osobe stvaraju
što više vrijednosti za opću i osobnu potrošnju, a ustanove kao pravne osobe brinu o
vrijednostima što se koriste u općoj potrošnji koja treba biti što veća - jer na
taj način najbolje čuvaju vlasnikov višak vrijednosti.

KAKO DRŽAVA POSPJEŠUJE RAZVIJANJE PROCESA PRIVATIZACIJE I INTEGRACIJE


DA BI ZA VLASNIKE ŠTO BOLJE SAČUVALA NJIHOV VIŠAK VRIJEDNOSTI. Da bi
višak vrijednosti bio što veći, u suvremenoj državi novac uvijek traži rad, i nikada
ga ne smije nedostajati za nešto što je potrebno, korisno i što možemo sami napraviti.
U tom smislu djeluje i ukupni bankovni sustav koji čini sve moguće da poduzećima
nikada ne manjka novac za ostvarivanje njihove društvene zadaće (proizvodnje robe za
tržište). Zbog toga algoritam kapitala stvara glavnicu koja postaje vidljiva tek kad
se poduzeće osposobi da stvara vrijednosti i da u tom stvaranju ostvaruje dovoljan
višak vrijednosti koji će zadovoljiti vlasnike. To tako određuje algoritam kapitala,
pa je stoga poduzeće kao pravna osoba ujedno i mehanizam koji pomoću glavnice od
poduzetnika najprije stvara vlasnika poduzetničkog posla, da bi na taj način tijekom
vremena sve više postao vlasnik novca. To znači da algoritam kapitala istovremeno
stvara dvije glavice, prva je GLAVNICA PODUZEĆA čiji vlasnik je isključivo poduzetnik,
a druga je GLAVNICA NOVCA čiji vlasnik može biti bilo tko.

Posebna je značajka glavnice poduzeća da mora biti poznata prije formalnog osnivanja
poduzeća, jer ona je znak da je o poduzeću poznato sve pa čak i kamata koju kao
minimalni profit treba ostvariti u sljedećem godišnjem razdoblju. To znači da je u
trenutku osnivanja, osim glavnice poduzeća, potpuno ili djelomično poznata i glavnica
novca. Naime, razlika između te dvije glavnice je u tome što se glavnica poduzeća u
cijelosti ulaže najednom (prilikom osnivanja poduzeća), a glavnica novca ulaže se u
više navrata (prije i poslije osnivanja) i to onda kada je i ako je potrebno.

Zadaća je glavnice poduzeća da ostvari što veći profit za vlasnika poduzetničkog


posla, zbog toga ona snažno utječe na razvijanje procesa privatizacije koja od velikih
poduzeća stvara mnoštvo što manjih poduzeća, jer se u malim poduzećima brže dolazi do
profita pa samim time on biva veći. Osim toga u malom je poduzeću lakše upravljanje pa
je stoga ono uspješnije i zbog toga je vrednije, a ta veća vrijednost znači da je veća
i glavnica poduzeća. Stoga se svaka organizacijska jedinica velikog poduzeća želi
organizirati kao malo poduzeće, što se i čini ako se računski može izraziti kao
ekonomsko-tehnološka cjelina. Zbroj glavnica malih poduzeća obično je veći od glavnice
velikog poduzeća, pa je i to razlog da se razvija proces privatizacije, ali pri tome
73
se istovremeno razvija i proces integracije jer glavnica poduzeća i njezin profit
neprekidno vode računa da novac u poduzeću bude što bliži nuli. To znači da svako
poduzeće mora svoj višak novca deponirati u poslovnoj banci, a to može učiniti i u
svojoj unutarnjoj banci koju inače ima svako poduzeće, pa je tako i ima ovo veliko
poduzeće u kojem se stvaraju brojna mala poduzeća. Međutim, ta unutarnja banka
prirodno teži da poslužuje što veće poduzeće, jer onda se novac može optimalnije
koristiti, pa stoga ona ne dopušta da se mala poduzeća odvoje od nje; ona se mogu
obračunski osamostaliti, ali ih novac preko unutarnje banke i dalje čvrsto drži
zajedno. To znači da svaki poduzetnički posao teži da se privatizira jer se time
povećava osobna odgovornost za njegovo izvršenje pa tako i taj posao postaje sve
vredniji, a novac teži da se centralizira jer onda kao mjera vrijednosti s manjom
količinom novca može izmjeriti više realnih vrijednosti. Zbog toga postoji opća
tendencija da se svako veće poduzeće organizira kao korporacija sa što većim brojem
malih poduzeća, a s druge pak strane svako malo poduzeće koje se autohtono razvija,
radi uspješnijeg obavljanja svojeg posla također se nastoji udružiti u korporacije
raznih oblika.

Ova opća tendencija osobito dolazi do izražaja u državama u kojima je gospodarstvo u


državnom vlasništvu, a posebno je zanimljiva za države u kojima vlada nevlasnštvo (kao
što je to slučaj u Hrvatskoj). Naime, u takvim se državama mora jednovremeno
privatizirati ukupno gospodarstvo, a to se čini pomoću unutarnjih poslovnih zajmova
(menadžerskih kredita) koji su i inače organizacijski mehanizam kojim se prijenosom
vlasničke odgovornosti na niže razine upravljanja ponovno vrednuje materijalna imovina
većeg poduzeća. Taj organizacijski mehanizam omogućuje da se u jednom trenutku (u
jednoj godini) dođe do točnog podatka o ukupnoj vrijednosti poduzetničkih poslova u
velikom poduzeću odnosno u ukupnoj državi. Davanje tih menedžerskih kredita je
isključivo unutarnja stvar svakog većeg poduzeća, to je zapravo organizacijska mjera
kojom se svako poduzeće nastoji bolje organizirati radi uspješnijeg poslovanja. Za te
unutarnje zajmove novac uopće nije potreban, jer se pomoću njih prodaje postojeća
materijalna imovina, a to znači da vanjske opće i poslovne banke u tim organizacijskim
zahvatima financijski uopće ne sudjeluju, jedino mogu radi svog interesa savjetima
pomoći da ti zahvati budu što uspješniji. Naime, u vezi sa korištenjem unutarnjih
poslovnih zajmova potrebno je samo znanje o prirodnom dvojnom knjigovodstvu, a koje je
to znanje, objasnit ćemo na primjeru jedne zamišljene velike "državne" kompanije u
kojoj je glavni direktor dobio zadatak da pomoću unutarnjih poslovnih zajmova
(menadžerskih kredita) proda materijalnu imovinu kompanije onim poduzetnim ljudima
koji će tu imovinu uspješnije koristiti.

KAKO JE GLAVNI DIREKTOR POMOĆU UNUTARNJIH POSLOVNIH ZAJMOVA PRODAO


MATERIJALNU IMOVINU DRŽAVNE KOMPANIJE SVOJIM SURADNICIMA. U ovom primjeru
pretpostavka je da se radi o glavnom direktoru velike državne kompanije, a isti
postupak bio bi kad bi se radilo o privatnoj kompaniji u kojoj je glavni direktor
ujedno i jedini privatni vlasnik. To znači da u jednom i drugom slučaju glavni
direktor postupa jednako, jer njegova je zadaća da poduzeće što uspješnije posluje i
da u tome štiti interes vlasnika. U ovom opisu pretpostavit ćemo da je vlasnik
nepoznat i da glavni direktor sve radi u interesu tog nepoznatog vlasnika. U tom
smislu razmišlja i o tome kako da lakše upravlja poslovima kompanije, jer su se oni
znatno proširili tako da mu je sve teže upravljati procesima. Istina, njemu pomažu
odabrani suradnici, ali unatoč tome ima raznih problema kojih ne bi trebalo biti.
Nešto mora učiniti da bi svoje suradnike jače motivirao za uspješnije izvršenje
postavljenih zadataka. Mnogo je o tome razmišljao, i najednom se sjetio da je na
knjigovodstvenom tečaju učio da se svako poduzeće sastoji iz pet temeljnih dijelova
(opća uprava, tehnička uprava, nabava, proizvodnja i prodaja) i da se prijenosom
vlasništva pomoću unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita) svaki taj dio
može bolje organizirati. Odmah odluči da materijalnu imovinu kompanije proda osobama
koje su spremne preuzeti poduzetničku odgovornost radi optimalnijeg korištenja te
imovine, te u tom smislu opću upravu proglasi HOLDINGOM a njegovo knjigovodstvo
"Unutarnjom bankom". Ta banka raspisat će natječaj za dodjelu unutarnjeg poslovnog
zajma kojim će odabrani kupci kupiti materijalnu imovinu pojedinih organizacijskih
74
dijelova kompanije. Za glavnog direktora ovaj natječaj je samo formalnost, jer je već
unaprijed odredio buduće kupce, ali to nitko pa ni sami kupci ne trebaju znati. Da
bismo lakše dokučili o čemu se radi, opisat ćemo zamišljeni razgovor glavnog direktora
s poslovođom jednog proizvodnog odjela.

Namjeravam, započinje glavni direktor, prodati materijalnu imovinu ove kompanije, s


tim da pravo prvenstva kupnje imaju sadašnji voditelji poslova u tim dijelovima, pa
sam vas pozvao da iskoristite to pravo. Naravno, najprije moramo precizirati predmet i
cijenu kupoprodaje. Vi kupujete samo onu materijalnu imovinu (prostor, opremu i
materijal) koja vam je potrebna za izvršenje zadatka vašeg odjela. Tu imovinu treba
točno identificirati i nakon toga je procijeniti, materijal prema aktualnim nabavnim
cijenama, a prostor i opremu prema stupnju istrošenosti i ekonomskoj zastarjelosti. S
obzirom da vi dobro poznate situaciju u vašem odjelu, to ćete vi najbolje procijeniti
imovinu koju kupujete, pa stoga predložite cijenu koju ste spremni platiti, a u visini
dogovorene cijene "Unutarnja banka" će vam odobriti poslovni zajam kojim ćete platiti
tu materijalnu imovinu. Prostor koji vam nije potreban stavit ćete meni na
raspolaganje, opremu koja vam ne treba pohranite u naše centralno skladište, a isto to
učinite s nekurentnim materijalima. Od postojećih radnika zadržite samo one koji su
vam doista potrebni, a za radnike koji su višak ja ću se pobrinuti.

No, da biste mogli dobiti taj poslovni zajam, morate osnovati vaše poduzeće, ali prije
toga trebate položiti ispit iz dvojnog knjigovodstva, jer to je jedan od uvjeta da se
poduzeće može registrirati, s tim da će tečaj iz tog knjigovodstva organizirati naša
"Unutarnja banka". Na tom ćete tečaju naučiti kako se projektira budući poduzetnički
posao i kako ćete utvrditi godišnji profit koji ćete ostvariti, a na temelju tog
profita izračunat ćete glavnicu vašeg poduzeća. Tu glavnicu mora verificirati
"Unutarnja banka", i takvu ćete prijaviti nadležnom sudu radi registracije poduzeća.
Nakon toga vaše će poduzeće zaključiti ugovor s "Unutarnjom bankom" o dodjeli
poslovnog zajma u visini kupoprodajne cijene koju ćemo dogovoriti. Prema tom ugovoru
"Unutarnja banka" je zajmodavac, a vaše poduzeće je zajmoprimac, s tim da se
zajmodavac obvezuje da će financirati vaše poduzeće, a zajmoprimac se obvezuje da će
ostvareni profit redovito uplaćivati zajmodavcu. Uplaćeni profit koristit će se za
kamatu na poslovni zajam, a ostatak preko toga bit će vaš udio u dioničkoj glavnici
"Unutarnje banke". Predlažem da o svemu ovome što sam rekao dobro razmislite, i za
tjedan dana očekujem vaš potvrdni odgovor.

Poslovođa je pažljivo slušao što mu je glavni direktor govorio, i nakon toga je pomno
razmišljao o njegovom prijedlogu i tražio u njemu svoj interes. Razmišljao je o
prostoru i opremi koju bi kupio te o kupoprodajnoj cijeni koju će predložiti, odvojio
je nekurentne materijale koje neće preuzeti, a posebno se posvetio odabiru radnika
koje će zadržati. Pri tome si pravio razne kalkulacije, projektirao je svoj posao,
vlasnički se duh počeo u njemu buditi, pa je čak izračunao i osnivačku glavnicu
njegovog budućeg poduzeća. Na kraju je zaključio da je ovaj ugovor o poslovnom zajmu
za njega vrlo povoljan, jer ništa ne treba platiti, a ako se ispravno postavi, može
mnogo toga dobiti. Nakon tjedan dana zadovoljno dolazi glavnom direktoru ne samo s
potvrdnim odgovorom nego i s prijedlogom cijena materijalne imovine koja je predmet
ove kupoprodaje.

Slično je bilo i s ostalim potencijalnim kupcima, i svi su oni nakon tjedan dana
zadovoljno donosili svoje prijedloge o cijenama koje su spremni platiti za materijalnu
imovinu koju namjeravju kupiti, a najzadovoljniji je bio glavni direktor jer se
njegova namjera u potpunosti ostvaruje. Naime, ovom kupoprodajom sva će odgovornost za
troškove biti prenesena na zajmoprimce, rezultati su odmah vidljivi, jer su se budući
vlasnici već na samom početku riješili balasta koji ih je do sada opterećivao. Istina,
sad je time opterećen glavni direktor, no i to je od koristi, jer sada barem zna da
taj balast postoji i da mora nešto s njime učiniti. S predloženim cijenama također se
slaže, jer je nepoznati vlasnik bogatiji upravo za cijenu koju su predložili direktori
novih malih poduzeća buduće korporacije. No, to je manje važno, jer je pri tome ipak
najvažnije da su odjednom sve organizacijske jedinice velikog poduzeća sređene i da će
njihovi voditelji (direktori poduzeća) u buduće s vlasničkom odgovornošću brinuti o
75
poslovanju svojih malih poduzeća i da će ujedno kao dioničari velikog poduzeća voditi
računa o općem uspjehu korporacije.

PRIJENOSOM VLASNIČKE ODGOVORNOSTI NA NIŽE RAZINE UPRAVLJANJA NAJBOLJE


SE ČUVA VIŠAK VRIJEDNOSTI KOJI PRIPADA VLASNICIMA. Privatizacija je
kontinuirani prirodni proces u kojemu se pomoću unutarnjih poslovnih zajmova
(menadžerskih kredita) svako veće poduzeće rastavlja na što veći broj manjih poduzeća.
U tom procesu dolazi do ponovnog vrednovanja trajne imovine na temelju menadžerskih
kredita pomoću kojih se ona prodaje novim malim poduzećima. Uslijed toga se u
"Unutarnjoj banci" stvara novi kreditni novac koji povećava glavnicu novca te banke.
Međutim, ujedno dolazi i do povećanja glavnice poduzeća, pošto je zbroj glavnica novih
malih poduzeća veći od glavnice dotadašnjeg velikog poduzeća, jer privatizacija je
reorganizacija poduzeća sa ciljem da ukupno poslovanje korporacije bude uspješnije, a
veća uspješnost znači da su poduzeća vrednija, što znači da je i veća suma glavnice
svih novih poduzeća. Upravo ta suma je najpouzdaniji podatak o njihovoj vrijednosti,
jer ona je veličina koja proizlazi iz proračuna poduzetničkog posla u koji se ulazi, a
taj su proračun izradili najmjerodavniji stručnjaci, a to su u ovom slučaju
zajmoprimci poslovnog zajma koji kao poduzetnici najbolje poznaju taj posao i što su
sada kao vlasnici osobno zainteresirani da poslovanje bude uspješnije i da njihov
proračun bude što točniji.

To znači da se pomoću unutarnjih poslovnih zajmova svako veće poduzeće u kratkom roku
može transformirati u korporaciju sa što više manjih poduzeća, i to sa ciljem da se
prijenosom vlasničke odgovornosti (odnosno privatizacijom) poveća uspješnost
poslovanja. U tome veliku ulogu ima "Unutarnja banka", koja je zapravo knjigovodstvo
ukupne korporacije, a to knjigovodstvo vodi i koristi opća uprava koja je u HOLDING
poduzeću. Preko tog knjigovodstva menadžment korporacije nevidljivo upravlja svim
poduzećima u njezinom sastavu, a svako to poduzeće vodi svoje knjigovodstvo i ima
svoju glavnicu koja ga upućuje kako da izvršava svoje zadatke. Inače, postoji razlika
između glavnice samostalnih poduzeća i glavnice poduzeća u sastavu korporacije. Naime,
glavnica samostalnih poduzeća svake se godine povećava za ostvareni profit, i svake
naredne godine računa se kamata na tako povećanu glavnicu; to znači da se ukupna
glavnica tih poduzeća sastoji iz osnivačke glavnice i glavnice novca koja nastaje iz
ostvarenog profita. To tako mora biti pošto se profit (višak vrijednosti) poduzeća
nikome ne može isplatiti, jer kad bi se to učinilo, onda bi profit jednostavno nestao.
To znači da je u svakom sljedećem obračunskom razdoblju (u svakoj sljedećoj godini)
glavnica poduzeća veća, a samim time je veća vlastita troškovna kamata, što mnogim
poduzetnicima ne odgovora, jer to znači da moraju neprekidno razmišljati kako da
prošire i povećaju poslovanje poduzeća budući da to od njih traži ta kamata koja je za
poduzeće norma koju mora ostvariti u sljedećem poslovnom razdoblju (godini).

U poduzećima korporacije to nije slučaj, jer ona svoj ostvareni profit redovno
uplaćuju "Unutarnjoj banci", pa je stoga u njima glavnica poduzeća uvijek jednaka
osnivačkoj glavnici. Međutim, zbog toga u korporaciji postoji holding poduzeće koje
ima status trajnosti, za razliku od ostalih poduzeća koja traju dotle dok ostvaruju
profit i onda nestaju, ali se pri tome stalno osniva više novih poduzeća. Da to bude
tako, brine "Unutarnja banka" koja pomoću osamostaljenog prvog temeljnog dijela
prirodnog dvojnog knjigovodstva ("NOVCA" - razredi 0 i 1) neprekidno novac korporacije
ulaže u razvoj proizvodnje i poduzetništva, te u tom smislu upravlja svim poduzećima
pa čak i HOLDINGOM u kojem je opća uprava korporacije. Naime, svako poduzeće vodi
samo osamostaljeni drugi temeljni dio prirodnog dvojnog knjigovodstva ("ROBA" -
razredi 2 do 9) u kojem je njihova osnivačka glavnica koja ih upućuje kako da sa što
manje novca uspješno ostvaruju svoju djelatnost i da svoj profit redovno uplaćuju
"Unutarnjoj banci", što znači da je u poduzećima čak i novac uvijek na nuli. To
ujedno znači da se u korporaciji glavnica novca odvojila od glavnice poduzeća (proces
osamostaljivanja financijskog kapitala), ali pri tom osamostaljivanju svaki vlasnik
poduzetničkog posla zna koliki je njegov udio u ukupnoj glavnici novca koja se nalazi
u "Unutarnjoj banci". A sve je to radi toga da bi opće (korporacija) i posebno (sva
poduzeća) usklađeno djelovalo, pa stoga "Unutarnja banka" brižno čuva višak
76
vrijednosti vlasnika poduzeća (malih dioničara) i nikome ne dopušta da se taj višak
isplati u novcu, pa čak ni svojim vlasnicima. Oni ga ni ne traže, jer imaju dionice
koje su prenosivi vrijednosni papir koji, ako im je potreban gotov novac, mogu prodati
na burzi čak po cijeni većoj od nominale.

ŠTO DRŽAVNA VLAST U HRVATSKOJ TREBA UČINITI DA BI SE SAČUVAO VIŠAK


VRIJEDNOSTI VLASNIKA (LJUDI). Dakako, prije svega treba donijeti temeljni akt
kojim se de facto uspostavlja država, a to je STANDARDNI KONTNI PLAN PRIRODNOG
KNJIGOVODSTVA, što znači da Ustav i svi ostali zakonski propisi koje donosi državna
vlast moraju biti usklađeni s tim temeljnim aktom. Donošenjem tog kontnog plana
stvorit će se pozitivno ozračje u kojem će država kao opća pravna osoba ispravno
funkcionirati. Za tako nešto najvažnija je prva godina nakon donošenja Standardnog
kontnog plana, jer se u toj jednoj godini treba dogoditi sve što je bitno da bi se
država razvijala u tom smislu da pomoću posebnih pravnih osoba (poduzeća i ustanova)
upravlja svim društveno-ekonomskim procesima - da bi svi njeni građani imali bolji
život. U toj prvoj godini sve će se promijeniti, jer će eskontna stopa središnje
banke sve ljude u državi poticati da traže svoj najveći interes, a država će im u tome
svesrdno pomagati prije svega na taj način što od ljudi neće ništa uzimati, već će im
samo davati, a više će im dati ako će ljudi u svojem interesu bolje raditi. S time u
vezi vrlo je važno da se odmah privatizita ukupno gospodarstvo, a na koji to način
treba učiniti, objašnjeno je u ovom izlaganju. To znači da se već u prvoj godini
svako dioničko društvo i svako veće trgovačko društvo treba transformirati u
korporaciju sa što više manjih poduzeća. U tome nikakvih problema ne bi trebalo biti,
jer će svi sudionici u tim transformacijama biti upoznati s osnovama prirodnog
knjigovodstva, a to će ih knjigovodstvo uvijek ispravno voditi - jer ONO je
nepogrešivo. Pri tome je vrlo važno da državna vlast Hrvatske ne sluša Zapad,
naprotiv, ona čak i njemu treba pomoći, jer razvijeni zapadni svijet mnogo griješi
budući da se previše oslanja na svoj dionički sustav, koji je ipak samo krovište
obračunskog sustava, pa zbog tog krovišta sve više zanemaruje prirodno knjigovodstvo
koje je temelj obračunskog sustava i koje je stvorilo njihov dionički sustav i dovelo
ga do visokog stupnja razvoja.

9.VII.2002.
77

14. KAKO KNJIŽNI NOVAC OMOGUĆUJE MONETARNOM VRHU DA


UPRAVLJA SVIM PRAVNIM OSOBAMA U DRŽAVI
ŠTO JE KNJIŽNI NOVAC I KAKO SE VIŠKOM VRIJEDNOSTI UPRAVLJA SVIM PRAVNIM
OSOBAMA U DRŽAVI. Jesmo li se ikada zapitali što je novac, gdje je njegov izvor,
što znači emisija novca, zašto je potrebno emitirati novac, koliko ga treba emitirati
i zašto je novac tako važan? Na ta pitanja i na mnoga druga dobit ćemo odgovor ako
pažljivo razmotrimo prvu projektnu bilancu zamišljene države veličine Hrvatske (shema
br. 17) i pomno proučimo ulogu svih pojedinosti u njoj i njihovu međusobnu povezanost
te kako se sve one kao KNJIŽNI NOVAC slože u konačni poslovni rezultat koji zovemo -
VIŠAK VRIJEDNOSTI ILI PROFIT. Taj profit je permanetno nevidljivo zapisan u prirodnom
knjigovodstvu, samo ga treba pročitati i vidljivo zapisati u razredu 8. Inače, profit
je podatak koji bilo kojoj osobi nepogrešivo pokazuje koliki je njezin dobitak u
novcu, pri čemu je bitno da taj podatak može utvrditi samo osoba koja je u posjedu
novca (vlasnik). Da bi vlasnik novca utvrdio koliki je dobitak ostvario, on mora
prebrojiti koliko novca ima danas i taj iznos usporediti s iznosom nekog ranijeg
brojanja, pa ako je današnji iznos veći, onda je to bilo uspješno razdoblje jer je
ostvario pozitivan rezultat (profit). No, taj iznos može biti i manji, pa je onda
vlasnik izgubio dio svojeg novca, što znači da je ostvario negativan rezultat
(gubitak). Inače, sam izraz profit asocira da je ostvarena neka zarada, ali računica
kojom se on utvrđuje uvijek točno pokaže kolika je u određenom razdoblju razlika
između završnog i početnog stanja novca, a ta razlika može biti i negativna veličina,
pa u tom slučaju ipak možemo govoriti o negativnom profitu.

Da bi knjigovodstvo (kompjutor) bilo potpuno sigurno da je profit ispravno izračunat,


algoritam kapitala određuje da se on u knjigovodstvu svake pravne osobe izračunava na
dva potpuno različita načina, prvi je razlika sadašnjeg i prošlog stanja novca, a
drugi je razlika između prihoda i rashoda - i ta dva načina moraju dati isti rezultat.
Prvi je način mnogo jednostavniji, jer zahtijeva samo jedno brojanje na kraju
razdoblja i utvrđivanje razlike u odnosu na brojanje koje je izvršeno na početku
razdoblja. Drugi je način znatno složeniji, jer se tijekom čitavog razdoblja mora
pratiti svaki primitak i izdatak novca da bi se na kraju razdoblja iz ukupnih prihoda
i rashoda izračunala razlika. Ako te dvije računice daju različite rezultate, onda to
78
znači da se u računici potkrala neka greška koju treba naći i ispraviti je. Inače,
ljudi obično profit računaju na prvi način, jer je jednostavnije, ali ga ipak ponovnim
brojanjem treba potvrditi.

Dakle, svaka osoba može bez ikakva problema utvrditi svoj profit, s tim da taj podatak
može znati samo posjednik novca, jer se obavezno utvrđuje prebrojavanjem. Da je to
doista tako, potvrđuje i odgovor jednog poduzetnika kojemu smo postavili pitanje da li
mu je poznato koliki profit ostvaruje država? Odgovor je bio: Ja znam koliki je moj
profit, a koliki je profit države, to morate pitati nju! Ovim odgovorom rečeno je sve,
jer svatko zna svoj profit, pa ga prema tome mora znati i država!

S obzirom da je novac potpuno neutralan, to je jedna od njegovih značajki da on u


sebi na određen način u samo jednom iznosu sadrži sve podatke o postupcima osobe koja
je vlasnik novca, a taj je iznos uvijek zapisan na jednom računu (kontu) koji ima
dvije strane, ulaznu i izlaznu; na ulaznoj strani je primitak novca na kojem ujedno
piše kada, zašto i od koga je ta osoba primila novac, a na izlaznoj strani piše kome
je, zašto i kada izdala novac, a ako je ulaz novca bio veči veći od izlaza, onda je
posjednik novca ostvario profit. Takav jedan konto ima svaka osoba pa tako ga ima i
država koja kao opća pravna osoba brine o svim posebnim pravnim i fizičkim osobama u
zemlji. Naime, taj je konto zapravo monetarni vrh države koji na svojoj ulaznoj
strani ima zapisan ukupan depozitni novac koji je štednja svih vlasnika novca
(štediša), a na izlaznoj strani je ukupan kreditni novac koji koriste poduzeća radi
stvaranja vrijednosti. I tu se na tom jednom kontu vidi bitna razlika između države
kao opće pravne osobe i svih ostalih osoba koje postoje i djeluju u toj državi - jer
država ostvaruje profit ako je na kontu monetarnog vrha izlaz novca veći od ulaza!

Naime, na tom vršnom kontu države dolazi do punog izražaja kamatonosna značajka novca
koja sve više postaje pozitivna kategorija, a inače kamata je poznata po njenoj
izrazito negativnoj ulozi. Kamata je počela poprimati pozitivnu značajku tek nakon
objave države da zlato više nije podloga novcu (USA 1969.) - NEGO JE TO PROIZVODNJA I
PODUZETNIŠTVO. Od tog se trenutka počela razvijati i monetaristička filozofija čije
je temeljno načelo da država treba prije svega zaštititi novac koji kao svoju štednju
građani drže u bankama. Tu će zaštitu država najbolje pružiti ako njezina središnja
banka otkupljuje od općih banaka (štedionica) svu štednju po bankovnoj aktivnoj kamati
(9%) te ako po svojoj eskontnoj stopi (6%) eskontira sve zajmove kojima su poslovne
banke financirale poduzeća i osim toga po svojoj reeskontnoj stopi (9%) reeskontira
sve robne zajmove kojim poduzeća prodaju svoju robu i koje su eskontirale poslovne
banke.

Iz toga prizlazi da na sav depozitni novac, koji se nalazi na ulaznoj strani konta
monetarnog vrha, država mora štedionicama platiti aktivnu kamatu (9%), a na sav
kreditni novac, koji se nalazi na izlaznoj strani tog konta, država od poduzetnika
prima kamatu po toj istoj kamatnoj stopi (9%). To znači, ako je izlazna strana manja
od ulazne, onda središnja banka gubi, ako su ulazna i izlazna strana jednake, onda
središnja banka dolazi na svoje - a ako je izlazna strana veća od ulazne, onda tek
središnja banka ostvaruje profit. To ujedno znači da izlaz iz vršnog konta bankovnog
sustava treba biti veći od ulaza, što je protivno prirodnim zakonima, no upravo to i
jeste razlog da je kamata poprimila pozitivnu značajku te da je postala opći
upravljački mehanizam koji pomoću eskontne stope središnje banke tvori sustav kamatnih
stopa u kojemu svaki sudionik monetarnog sustava (štediše, štedionice, poslovne banke
i poduzeća) može naći svoj najveći interes.

KAKO MONETARNI VRH I UKUPAN BANKOVNI SUSTAV KAO APSTRAKTNA PRAVNA OSOBA
UPRAVLJA SVIM DRUŠTVENO-EKONOMSKIM PROCESIMA U DRŽAVI. Pozitivnu značajku
kamata je dobila zbog toga jer je monetarni vrh i ukupni bankovni sustav apstraktna
pravna osoba koja, za razliku od konkretnih pravnih osoba (ustanova i poduzeća), može
imati izlaz novca veći od ulaza. Naime, svaka banka je konkretna pravna osoba koja u
sebi ima još jednu apstraktnu pravnu osobu koja brine o stanju i prometu novca svih
komitenata te banke, što znači da to nije novac od banke, već od štediša koji su svoj
79
novac povjerili njoj na čuvanje. To ujedno znači da svaka banka ima i dva
knjigovodstva, jedno je knjigovodstvo apstraktne pravne osobe koje brine o stanju i
prometu novca svih komitenata banke, a drugo je poslovno knjigovodstvo konkretne
pravne osobe, koja ima svoje rashode i prihode kao što ih imaju sve ostale konkretne
pravne osobe, te prema tome ima i svoj profit (pozitivan ili negativan).

Međutim, tu se sad u životu događa nešto čudno što se vrlo teško može razumjeti, a to
je da apstraktne pravne osobe kao pozitivnu kategoriju imaju izlaz novca veći od
ulaza, što je svojevrsni paradoks koji postoji zbog kamatonosne značajke novca. Naima,
svaka banka i bankovni sustav u cjelini djeluje uspješno ako je njezin izlaz novca
veći od ulaza, a to vrijedi i za monetarni vrh čiji vršni konto treba pokazivati da je
ukupan kreditni novac kod svih poduzeća veći od ukupnog depozitnog novca svih štediša.
Inače, sasvim je normalno da to tako i bude, jer novac je ipak samo mjera vrijednosti,
a da novac u tom smislu ne može biti bilo koja veličina, pobrinula se priroda da u
realnom životu postoji ograničenje koliko kreditni novac može biti veći od depozitnog
novca - a to ograničenje su KVALITETNI PROJEKTI koji su ujedno i jedini izvor novca
kojim PODUZEĆE ulazi u poduzetnički posao. I upravo zbog toga poduzeće kao pravna
osoba je mehanizam u kojem punom snagom djeluje algoritam kapitala i koja svojom
glavnicom jamči da se u novi poduzetnički posao ulazi potpuno spremno - JER TA JE
GLAVNICA SADAŠNJA VRIJEDNOST BUDUĆEG PODUZETNIČKOG POSLA.

S obzirom da je središnja banka pomoću svoje eskontne stope preuzela svu brigu o
ukupnom bankovnom sustavu i preko njega brigu o svim konkretnim pravnim i fizičkim
osobama u zemlji, to se jedino kod nje može nalaziti izvor novca. Ali kako će se taj
izvor koristiti, to središnja banka prepušta svojim poslovnim bankama, pa su stoga one
neograničene u davanju financijskih zajmova poduzećima - pod uvjetom da su zahtjevi za
kreditima popraćeni kvalitetnim projektima. To znači da bankovni djelatnici moraju
biti osposobljeni da čitaju te projekte i da ih verificiraju, te da sa svoje strane
učine sve da takvih projekata bude što više i da, radi svojeg interesa, neprekidno
brinu da se oni uspješno ostvaruju. U prvoj projektnoj bilanci države iz sheme br. 17
očito je da takvi projekti postoje, jer je bruto društveni proizvod projektiran u
iznosu 1.524 milijarde kuna, a neto društveni proizvod iznosi 422 milijarde kuna, što
znači da će u stvaranju tog društvenog proizvoda sudjelovati brojna poduzeća čiji
projekti su garancija da će u narednoj godini bruto društveni proizvod biti najmanje
toliki koliki je prikazan u toj prvoj projektnoj bilanci. Tu se postavlja pitanje što
znači razlika između bruto i neto društvenog proizvoda? Odgovor na to pitanje daje nam
knjižni novac koji je monetarni izraz za bruto društveni proizvod, a taj se bruto
proizvod uvijek sastoji iz prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška
vrijednosti, za razliku od neto društvenog proizvoda koji sadrži samo dodanu i višak
vrijednosti. Inače, knjižnom novcu je suprotan efektivan ili gotov novac.

Knjižni novac je prihod koji su ostvarila poduzeća i koji je u knjigovodstvu uvijek


vidljivo zapisan na kontu 7O, što je u svojoj ukupnosti bruto društveni proizvod čija
je struktura kao troška zapisana u razredu 4 na kontima 41, 42 i 43. U toj su
strukturi dodana vrijednost i višak vrijednosti (konto 42 i 43) neto društveni
proizvod i kao takav su konstanta, za razliku od prenesene vrijednosti (konto 41) koja
kao varijabla uvijek nastoji biti što veća, jer to znači da u stvaranju društvenog
proizvoda sudjeluje veći broj poduzeća. Zbog toga je podatak o bruto društvenom
proizvodu veličina koja sama po sebi ništa ne govori, ona nešto znači samo uz podatak
o neto društvenom proizvodu. Naime, odnos o bruto i neto društvenog proizvoda govori o
stupnju organiziranosti države kao velikog poduzeća; to je zapravo koeficijent
organiziranosti, jer što je taj koeficijent veći, to se u državi isti neto društveni
proizvod ostvaruje u većem broju poduzeća te je stoga i knjižni novac veći.

U projektnoj bilanci iz sheme br. 17 istaknuta je DODANA VRIJEDNOST, jer ona je


određena državnim proračunom (shema br. 16) i kao takva je apsolutna konstanta
obračunskog sustava, jer algoritam kapitala punom snagom djeluje da se dodana
vrijednost ostvari u projektiranoj veličini pa čak nastoji da ona bude manja, ali da
se unatoč tome neto društveni proizvod ostvaruje kako je predviđeno u projektu. A to
ujedno znači da je VIŠAK VRIJEDNOSTI relativna konstanta, jer algoritam kapitala svom
snagom djeluje da taj višak bude što veći pa čak nastoji da se povećava na račun
80
dodane vrijednosti, zbog čega je višak vrijednosti najveća tajna obračunskog sustava
koju rijetko tko može razumjeti, a da bismo je ipak nekako objasnili, moramo mnogo
toga reći o dodanoj vrijednosti i s time u vezi o efektivnom novcu.

Naime, dodana vrijednost svedena na vremensko razdoblje od mjesec dana ujedno je i


maksimalni iznos efektivnog novca koji je ljudima potreban za njihovu osobnu
potrošnju. Ako pretpostavimo da je 264 milijarde dodane vrijednosti potrebno ljudima
isplatiti tijekom čitave godine, onda se taj iznos isplaćuje u mjesečnim ratama od oko
22 milijardi. Ovih 22 milijardi predstavlja MAKSIMUM EFEKTIVNOG NOVCA, s tim da
algoritam kapitala punom snagom djeluje da tog efektivnog novca bude što manje. Taj
maksimum je manji zbog PDV-a i OPO-a, a ako se uzme da pravne osobe isplaćuju ljudima
novac na njihove osobne tekuče račune te da ukupni bankovni sustav djeluje da ljudi
što manje koriste gotov novac, pa im čak pred kuću dovodi bankomate da gotov novac
imaju uvijek pri ruci, samo za sebe govori da efektivnog novca treba biti što manje od
tog maksimuma. S druge strane taj maksimum je MINIMUM KNJIŽNOG NOVCA, a algoritam
kapitala ukupnim obračunskim sustavom djeluje da tog knjižnog novca bude što više.

ORGANIZACIJSKA SHEMA PREMA KOJOJ SE SVAKO PODUZEĆE MOŽE ORGANIZIRATI


KAO KORPORACIJA S NAJMANJE ŠEST PODUZEĆA. Obračunski sustav potiče ljude da
knjižnog novca bude što je moguće više, a kako se to postiže, pokazat ćemo na našem
primjeru u kojemu je polazište mjesečni minimum knjižnog novca u iznosu od 22
milijarde kuna. Za jednu godinu taj se minimum povećava na 264 milijarde dodane
vrijednosti, što je polazište koje je određeno državnim proračunom dodane vrijednosti
(shema br. 16), i ta dodana vrijednost rezultirala je verificiranom ukupnom glavnicom
poduzeća u iznosu od 2.633 milijarde kuna, što znači da postoje brojni projekti koji
predviđaju da će se ostvariti i višak vrijednosti od 158 milijardi (odnosno da će neto
društveni proizvod biti 422 milijardi), a s obzirom na broj poduzeća koja su tu
glavnicu prijavila, izrađena je prva projektna bilanca države u kojoj se grubom
procjenom predviđa minimalni bruto društveni proizvod od 1.524 milijardi kuna, što
znači da će stupanj organiziranosti biti najmanje 3,6 (1524 : 422). Dakako, na tom se
stupnju organiziranosti već razmišlja o novim projektima koji će povećati bruto i neto
društveni proizvod, no to će pokazati tek projektna bilanca koja će uslijediti nakon
godine za koju je napravljena prva projektna bilanca, ali neovisno o tome već je i u
toj prvoj bilanci bruto društveni proizvod mogao biti znatno veći, pošto će odmah
nakon donošenja Standardnog kontnog plana započeti transformacija dioničkih i
trgovačkih društava u korporacije sa što više manjih poduzeća, jer se pomoću
unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita) može na najjednostavniji način
doći do točne vrijednosti svih poduzetničkih poslova koji se obavljaju u državi, a da
će pri tome neto društveni proizvod biti na razini projektne bilance iz sheme br. 17.
Kako je to moguće?

To je moguće zbog toga jer algoritam kapitala veoma snažno djeluje da se razvijaju
istovremeni procesi privatizacije i integracije u kojima se svako veće poduzeće
transformira u korporaciju sa što više manjih poduzeća, pa ako u tom smislu još i
država raznim mjerama potiče takve transformacije, što je slučaj u našem primjeru u
kojem država u jednom trenutku postojeće nevlasništvo transformira u vlasništvo, onda
će već u prvoj godini nakon donošenja Standardnog kontnog plana doći do znatnog
povećanja stupnja organiziranosti, jer će prva projektna bilanca pokazivati znatno
veći bruto društveni proizvod unatoč tome što bi neto društveni proizvod bio onaj
koji je zatečen u trenutku kad je započela transformacija. Naime, ako se određeni
društveni proizvod ostvaruje u više poduzeća, onda prividno dolazi do većeg prometa
robe i do povećanja cijene robe (prihoda poduzeća na kontu 70), što znači da se
povećava i knjižni novac, ali će se u strukturi cijene povećati samo prenesena
vrijednost, dok će dodana vrijednost ostati ista, pri ćemu će višak vrijednosti biti
nešto veći jer će zbog češćeg mjerenja postati prije vidljiv. Kako dolazi do tog
češćeg mjerenja, pokazat ćemo na primjeru naše projektne bilance iz sheme br. 17 u
kojemu ćemo pretpostaviti da je došlo do velikog povećanja koeficijenta
organiziranosti države, jer će se svako dioničko i veće trgovačko društvo organizirati
kao korporacija s najmanje šest poduzeća, kako je to pokazano u shemi br. 18.
81

Shema br. 18

ORGANIZACIJSKA SHEMA BUDUĆE KORPORACIJE

╔═══════════════════════╗
║ K O R P O R A C I J A ║
║ "Unutarnja banka" ║
╚═══════════■═══════════╝
┌─────┴─────┐
│ H │
│ HOLDING │
└─────┬─────┘

┌───────────────────┼─────────────────────┐
│ │ │
┌─────┴─────┐ ┌─────┴─────┐ ┌─────┴─────┐
│ N │ │ T │ │ P │
│ Nabava │ │ Tehnika │ │ Prodaja │
└───────────┘ └─────┬─────┘ └───────────┘

┌────────────┴────────────┐
│ │
┌─────┴─────┐ ┌─────┴─────┐
│ E │ │ S │
│ Elementi │ │ Sklopovi │
└───────────┘ └───────────┘

Naime, posve općenito svako poduzeće sastoji se od pet temeljnih dijelova, neovisno o
njegovoj veličini (pa to vrijedi i za poduzeće s jednim zaposlenim koji je ujedno i
vlasnik i poduzetnik), a to su: opća uprava, tehnička uprava, nabava, proizvodnja i
prodaja. Ako se proizvodnja odnosno temeljna djelatnost poduzeća može obračunski
izraziti kao odgovornost konkretnog čovjeka (poduzetnika) i ako u poduzeću postoje
82
najmanje dva takva čovjeka, onda se postojeće poduzeće može organizirati kao
korporacija. Svaka korporacija ima HOLDING koji čini opća uprava, tehnička uprava,
nabava i prodaja, pa ako i u toj djelatnosti postoje pojedinačne osgovornosti, onda se
korporacija sastoji od šest poduzeća s najmanje šest zaposlenika s punom vlasničkom i
poduzeničkom odgovornošću), a inače korporacija mora imati najmanje tri poduzeća s
isto toliko zaposlenika.

MATRIČNI RAČUN KOJI POKAZUJE KAKO SE U TRENUTKU OSNIVANJA KORPORACIJE


PRIVIDNO ZNATNO POVEĆAVA PROMET ROBA. U shemi br. 18 poduzeće H (HOLDING) je
konkretna pravna osoba koja će u novoj korporaciji biti pravni sljedbenik sadašnjeg
složenog poduzeća, a sastojat će se od ureda glavnog direktora korporacije, sektora
općih poslova, knjigovodstva (središnji kompjutor) i nevidljive "Unutarnje banke" koja
je apstraktna pravna osoba korporacije. Ta apstraktna pravna osoba je zapravo prvi
temeljeni dio prirodnog knjigovodstva ("NOVAC" - razredi 0 i 1) koja je na neki način
pokrenula veliko poduzeće da se transformira u korporaciju sa što više manjih
samostalnih poduzeća, s tim da ne dopušta da se ta mala poduzeća odvoje od nje, već ih
pomoću holding poduzeća (opće uprave) čvrsto drži zajedno i brine o njima tako da čuva
njihov novac (višak vrijednosti) koji im je inače uvijek na raspolaganju i mogu ga
koristiti kada treba i koliko treba. Osnivanjem korporacije prividno se povećava
promet roba, a kako dolazi do tog povećanja, vidimo u shemi br. 19 u kojoj je
matričnim računom pokazano kako se veliko složeno poduzeće iz sheme br. 17
transformira u još složenije poduzeće.

Shema br. 19 Iznosi u milijardama kuna

MATRICA UNUTARNJEG PROMETA ROBE I STARTNE PRODAJNE CIJENE KORPORACIJE

Poduzeće H N T E S P K

SADAŠNJE PODUZEĆE 53 32 33 800 571 35 1524


Holding -55 1 2 26 24 2 0
Nabava 2 -33 3 15 11 2 0
Tehnika - - -38 20 18 - 0
Elementi - - - -861 386 475 0
Sklopovi - - - - -1010 1010 0
Prodaja - - - - - -1524 -1524

KORPORACIJA 0 0 0 0 0 0 0

Tom se transformacijom prihod na kontu 70 povećao za 1.997 milijardi (od 1.524 na


3.521) koliko se zbog većeg broja poduzeća prividno povećao i promet robe, no to se
povećanje u strukturi cijene robe odrazilo samo na prenesenu vrijednost, što možemo
vidjeti u shemi br. 20 koja je nova varijanta prve projektne bilance države kao
velikog poduzeća. Za isto toliko povećao se i knjižni novac, a koeficijent
organiziranosti države povećan je od 3,6 na 8,3 (za preko 231%), za koliko je povećan
i bruto društveni proizvod, dok je neto društveni proizvod ostao isti.

Tu bi se moglo postaviti pitanje, pa čemu onda sva ta pretvorba vlasništva kad nije
došlo do povećanja društvenog proizvoda? Nije došlo, jer je ovo tek prvi korak u
organizaciji države kao velikog poduzeća, no u drugom koraku doći će do znatnog
povećanja viška vrijednosti (profita) prije svega zbog vlasničke odgovornosti
poduzetnika, ali i zbog toga što se u malim poduzećima brže dolazi do profita, pa će
se neto cijena robe (neto knjižni novac) povećati i za postojeći neto društveni
proizvod, jer će novac brže izmjeriti profit koji je ostvaren. Sve nam to jasno
pokazuje matrica iz sheme br. 18 iz koje se vidi kako novac u određenom trenutku
83
jednom organizacijskom mjerom znatno povećava postojeći bruto društveni proizvod, a
što je znak da od tog trenutka algoritam kapitala počinje djelovati da sadašnja
poduzeća u buduće mnogo uspješnije funkcioniraju. To ujedno znači da se sva veća
poduzeća u državi u jednom trenutku (u jednom mjesecu) transformiraju u korporaciju s
najmanje tri poduzeća, a bit će čak korporacija sa stotinjak i više poduzeća, a sve će
one zajedno ostvariti bruto drštveni prozvod koji je prikazan u drugoj varijanti
projektne bilance države kao velikog poduzeća (shema br. 20).

Shema br. 20 Iznos u milijardama kuna

PRVA PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE KAO VELIKOG PODUZEĆA 31.XII.2003.

KONTNI PLAN PROMET


Početni Završni
prirodna podjela Ulaz Izlaz
temeljna razredna standardna podjela saldo (+) (-) saldo

NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 01 Novac u poduzeću 68 3589 3363 226


02 Novac kod drugih - - - -
1 OSOBE 11 Dužnici 73 3594 3521 73
12 Vjerovnici -50 3363 3413 -50
ZBROJ PRVOG TEMELJNOG DIJELA (0 i 1) 91 10546 10297 249

ROBA 2 TRAJNA IMOVINA 21 Vlastito znanje -783 2633 783 1850


22 Ostala trajna imovina 340 372 32 340
3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi 182 3249 3067 182
4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost - 3099 3099 -
42 DODANA VRIJEDNOST - 264 264 -
43 Višak vrijednosti - 158 158 -
5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja 98 3619 3521 98
6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi 72 3593 3521 72
7 PRODAJA 70 Prodana roba - 3521 3521 -
8 PROFIT 81 Vlastita kamata - - 158 -158
82 Dobitak poduzeća - - - -
9 KAPITAL 90 Uložena glavnica - - 2633 -2633

ZBROJ DRUGOG TEMELJNOG DIJELA (2 do 9) -91 20508 20757 -249

ZBROJ BILANCE 0 31054 31054 0

Polazište za izradu projektne bilance iz sheme br. 20 je bruto društveni proizvod


sadašnjeg poduzeća u iznosu od 1.524 milijardi kuna (konto 70 iz sheme br. 17), a
struktura tog proizvoda ostvaruje se u šest organizacijskih jedinica koja žele postati
samostalna poduzeća. Ta struktura je pokazana u prvom redu sheme br. 19 u kojem svaka
od tih šest jedinica ima svoj dio bruto društvenog proizvoda sadašnjeg poduzeća, ali
84
ako svaka od njih postane samostalno poduzeće, onda taj njezin dio postaje cijena robe
koja se uvijek sastoji iz prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška
vrijednosti. U dijelu te cijene iz prvog reda nalazi se samo dodana vrijednost i
pripadajući dio viška vrijednosti (to je dohodak organizacijske jedinice), a da bi taj
dohodak postao cijena robe, svaka ta jedinica mora primiti cijenu robe drugih jedinica
koje se osamostaljuju. To primanje je uvijek prenesena vrijednost, i ona povećava
dohodak jedinice koji time kao njen prihod postaje cijena robe, a ta je cijena za
svaku jedinicu u shemi br. 19 pokazana s predznakom minus. Zbroj svih tih minus
vrijednosti veći je od bruto društvenog proizvoda sadašnjeg poduzeća upravo za iznos
koliko se povećava cijena robe (knjižni novac, bruto društveni proizvod) u toj
transformaciji. To znači da će sadašnji bruto društveni proizvod u iznosu od 1.524
milijardi već u startu te transformacije iznositi 3.521 milijardu kuna, odnosno on će
biti veći za 1.997 milijardi kuna (3521 - 1524), jer upravo toliko iznosi nova
prenesena vrijednost u unutarnjem prometu roba.

16.VII.2002.

15. KAKO ALGORITAM KAPITALA OMOGUĆUJE DA SE PROFITOM


PODUZEĆA FINANCIRA OPĆA POTROŠNJA DRŽAVE
ZAŠTO SU U BILANCI DRŽAVE KAO VELIKOG PODUZEĆA OPĆI TROŠKOVI MANJAK
KOJI DRŽAVA TREBA PLATITI. Algoritam kapitala je ispravna računica o korištenju
vlastitog kapitala, a to je prije svega naše znanje o vlastitim resursima kojima
raspolažemo i o vlastitim sposobnostima da iskoristimo te resurse, no ne manje je
važno i naše znanje o sposobnostima drugih koji su nam potrebni da bismo namjere mogli
ostvariti. Najbolji pokazatelj tog našeg ukupnog znanja je GLAVNICA PODUZEĆA, jer ona
u jednom novčanom izrazu predstavlja znanje kojim se ulazi u poduzetnički posao.
Naime, poduzetnik mora dobro poznavati posao u koji namjerava ući, zatim treba
upoznati svoje buduće poslovne partnere, treba se dobro pripremiti za novo poslovanje,
treba osigurati prostor u kojem će obavljati djelatnost i opremu koju će pri tome
koristiti te, što je najvažnije, mora projektirati posao i utvrditi profit koji će mu
taj posao donijeti. Da bi sve to mogao napraviti, poduzetnik mora imati znanje iz
prirodnog poduzetničkog knjigovodstva i u tome posebno znanje o profitu (dobitku ili
zaradu u novcu) - ŠTO JE NAJVAŽNIJI PODATAK KOJI DAJE TO KNJIGOVODSTVO.

Profit je krajnji rezultat poduzetničkog posla, to je višak novca koji posjeduje


poduzeće, to je dobitak poduzeća u novcu - a taj se dobitak nikome ne može isplatiti
jer svaka isplata novca povećava trošak i smanjuje profit. To je i razlog zašto
ulagači novca dobiju dionice kao potvrdu da su svoj novac uložili u poduzeće, a ta je
činjenica veoma važna u poduzetničkom poslu pošto ona ujedno znači da se profit kao
višak novca može isključivo koristiti za razvoj proizvodnje i novih poduzetničkih
poslova, jer za postojeću razinu tih poslova novac je već ranije osiguran. O tome
mnogo razmišlja i suvremena državna vlast, pa odluči da poduzeće slobodi od plaćanja
svih poreza, prireza, carine i drugih nameta, a sve zbog toga da bi ono ostvarilo što
veći profit, i ujedno uvodi porez na dodanu vrijednost (PDV) da ljudi ne bi bez
potrebe uzimali novac iz poduzeća. Naime, taj PDV zapravo i nije porez, već je to
monetarni mehanizam koji kao pretporez plaćaju svi ljudi kad od pravne osobe primaju
novac za svoju osobnu potrošnju, a država ga kao poticaj vraća onim poduzetnim ljudima
koji stvaraju vrijednosti. Prema tome suvremena država je besporezna, a to znači da se
njezina ukupna opća potrošnja tekućeg razdoblja financira iz profita koji su poduzeća
u tom razdoblju ostvarila i koji će u budućem razdoblju koristiti za razvoj
85
proizvodnje i poduzetništva. Da je doista moguće da država bude besporezna i da se
financiranje može izvršiti na taj način, uvjerit ćemo se nakon što pomno razmotrimo
prvu projektnu bilancu države kao velikog poduzeća (shema br. 20).

Naime, ta shema pokazuje ukupnu bilancu sa svim troškovima države kao velikog
poduzeća, a vrlo dobro je poznato da se troškovi svakog poduzeća sastoje iz izravnih i
općih troškova, a ovi se opet dijele na materijalne i osobne troškove. Svi ovi
troškovi ili rashodi čine ulaznu stranu bilance, a ona prirodno mora biti jednaka
izlaznoj strani u kojoj su zabilježeni svi prihodi poduzeća. Međutim, s obzirom da
poduzeća djeluju u skladu s algoritmom kapitala, to bilanca svakog od njih mora imati
prihode veće od rashoda, a koliko su oni veći, to pokazuje razlika koja je u bilanci
poduzeća zabilježena kao - PROFIT. Taj profit pokazuje zaradu u novcu odnosno koliko
je poduzeće u svojem poslovanju imalo veći primitak od izdatka novca, pa je to zapravo
višak novca koji se prema načelu prirodnog knjigovodstva mora proknjižiti tamo gdje je
nastao (to znači u poduzećima), a jer svaki višak znači da negdje postoji isto toliki
manjak koji prema tom istom načelu to drugo mjesto mora platiti, to se postavlja
pitanje u kojoj se bilanci nalazi taj manjak? Dakako, to drugo mjesto su sve ustanove
u državi, no to ne znači da manjak treba tražiti u bilanci tih ustanova, jer on je
nevidljivo zapisan i u ovoj bilanci države kao velikog poduzeća, samo ga treba
pročitati i vidljivo zapisati kao opći materijalni trošak države. Ali kad bi se to
učinilo, onda bi nakon tog zapisa nestao profit na kontu 81, jer bi upravo za toliko
bili povećani preneseni troškovi na kontu 41. Da se to ne dogodi, država treba platiti
taj manjak, jer su ga poduzeća u svom knjigovodstvu proknjižila kao višak novca
(profit). Na koji način će država platiti taj manjak, bit će govora u završnom dijelu
izlaganja o projektnom knjigovodstvu države.

PROFIT PODUZEĆA JE VIŠAK NOVCA KOJI SE MOŽE UPOTRIJEBITI SAMO ZA RAZVOJ


PROIZVODNJE I NOVIH PODUZETNIČKIH POSLOVA. Profit poduzeća je najvažnija
obračunska kategorija, što je i razlog da algoriram kapitala pomoću novca veoma snažno
djeluje da se u ljudskom društvu razvijaju istovremeni procesi privatizacije i
integracije, koji u prvi plan stavljaju osobnu odgovornost ljudi zaposlenih u
poduzećima radi zaštite svojih interesa i osobnu odgovornost ljudi zaposlenih u
ustanovama radi zaštite interesa svih ljudi u državi. Ti procesi omogućuju da se
imovina velikih poduzeća (državnih i privatnih) pomoću unutarnjih poslovnih zajmova
(menadžerskih kredita) "prodaje" mnogim poduzetnicima uslijed čega se stvaraju brojna
mala poduzeća, a svako novo malo poduzeće mora nadležnom sudu prijaviti svoju
glavnicu. Mala poduzeća su znatno efikasnija i fleksibilnija, što inače već dolazi do
izražaja u veličini glavnice koja se prijavljuje kod osnivanja, pa tako u našem
primjeru projektne bilance države kao velikog poduzeča piše da sadašnja vrijednost
(odnosno glavnica) svih poduzetničkih poslova u zemlji iznosi 2.633 miljardi kuna. Ta
će glavnica u projektiranoj godini svim poduzećima države donijeti profit namanje u
iznosu od 158 milijardi kuna (6% od glavnice poduzeća), a država sa svoje strane treba
učiniti sve što je moguće da se taj profit doista i ostvari.

Zbog toga se nadležni državni organi duboko zamisle nad prvom projektnom bilancom
države kao velikog poduzeća, jer u njoj su dva podatka od posebnog značaja, prvi je
podatak o dodanoj vrijednosti (konto 42) koja je u iznosu od 264 milijardi kuna
određena državnima proračunom, a drugi je podatak o višku vrijednosti (konto 43) koji
u iznosu od 158 milijardi proizlazi iz verificirane glavnice svih poduzeća države. Ta
dva podatka zajedno čine (neto) društveni proizvod koji će se ostvariti u
projektiranoj godini i kao takvi su konstanta obračunskog sustava, a podatak o
prenesenoj vrijednosti (konto 41) je njegova varijabla. Ta varijabla treba biti što
veća, jer onda to znači da je država na višem stupnju organiziranosti, za razliku od
konstante koja je na istom stupnju razvoja države uvijek približno jednaka.

Razmišljajući o svemu tome, državni organi u prvoj projektnoj bilanci države primjete
jednu zanimljivost, ona je u tome što je u njoj prikazan podatak o profitu (višku
vrijednosti) u iznosu od 158 milijardi kuna, a u njoj nigdje nema podatka o
materijalnoj općoj potrošnji svih ustanova. Ta zanimljivost je upravo u tome što je
posve sigurno da je u toj bilanci sadržano sve, jer je na kontu 70 doista zabilježen
86
ukupan prihod svih poduzeća u iznosu od 3.521 miljardi kuna, a to znači da je u tom
prihodu sadržana roba koju su za svoju osobnu potrošnju kupili i platili svi građani
države kao i roba koju su za potrebe opće potrošnje kupile i platile sve ustanove u
državi. A s obzirom da je zbroj u ovoj projektnoj bilanci jednak na ulaznoj i izlaznoj
strani, onda to znači da je bilanca točna, a kako može biti točna kad u njoj nema
materijalnih općih troškova ustanova? I posve je u redu da ih nema, jer da su oni u
toj bilanci pokazani, onda, kako je već rečeno, ne bi bilo profita, jer su ukupni
troškovi svih ustanova uvijek jednaki profitu koji su ostvarila sva poduzeća u državi.
To je i sasvim logično, jer ako bi ustanove kupile robu od poduzeća za samo jednu kunu
manje, onda bi poduzeća na kontu 70 imala manji prihod za jednu kunu, a za isto toliko
smanjio bi se profit poduzeća, ali i materijalni troškovi u ustanovama. Pa kad je to
tako, onda se na isti način mogu financirati i osobni opći troškovi ustanova (plaće
zaposlenika u ustanovama, mirovine i razne druge naknade) koji iznose 173 milijarde
kuna (red.br. 23 u shemi br. 16).

PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE SASTOJI SE ZAPRAVO OD DVIJE BILANCE - OD


PROJEKTNE BILANCE SVIH PODUZEĆA I PROJEKTNE BILANCE SVIH USTANOVA. Sve se
to lakše može objasniti pomoću dvije projektne bilance koje izdvojeno pokazuju ono što
će se u postupku privatizacije dogoditi u svim poduzećima i u svim ustanovama države.
U svakom se slučaju očekuje da će doći do ozbiljnih promjena u strukturi građana, jer
će raznim poticajima države ljudi biti motivirani da rade i stvaraju vrijednosti pa će
tako i siva ekonomija sve više izlaziti iz anonimnosti, a da ne govorimo da će
seljačka gazdinstva i razne kućne radinosti prijaviti svoje glavnice i da će se
registrirati kao poduzeća. Naime, država je zakonom propisala da minimalni temeljni
kapital (glavnica poduzeća) iznosi 20.000 kuna, a to znači da u uvjetima eskontne
stope središnje banke od 6% minimalni godišnji profit iznosi svega 1.200 kuna (jer je
1200 : O,06 = 20000), a taj se profit može zaraditi i u svakom poslu kućne radinosti.
To znači da se očekuje prijava čak i ovakvih sitnih poduzetničkih poslova, jer svatko
želi da na temelju svoje glavnice od države dobije PDV. Dakako, to će osjetno
promijeniti strukturu građana s obzirom na zaposlenost, što će se odmah pokazati već u
drugom državnom proračunu dodane vrijednosti (vidjeti shemu br. 21).

Shena br. 21 Mjera u milijunima kuna

DRŽAVNI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI


(potreban dohodak građana)

O p i s Mjera STRUKTURA GRAĐANA


prije pretvorbe poslije pretvorbe

1. Jedinična neto cijena uvjetnog rada - 8,22 kune 8,22 kune


2. Godišnji fond radnog vremena u satima - 2.191 2.191
3. Prosječni koeficijent (K) - 3,06556 3,06556

4. Broj građana u državi /K 3,06556/ - 4,500.000 4,500.000


5. Broj djelatnih građana /K 4,3/ - 1.600.000 2,400,000
6. Broj nezaposlenih građana /K 3,2/ - 400.000 100.000
7. Broj umirovljenika /K 3,2/ - 1,000.000 500.000
8. Broj djece, đaka i studenata /K 1/ - 1,500.000 1,500.000
9. Broj nedjelatnih građana (6 do 8) - 2,900.000 2,100.000

1O. Minimalni dohodak države (1 x 2 x 4) kuna 81.049 81.049


11. Potreban dohodak države (1O x 3) kuna 248.461 248.461
12. Porez na dodanu vrijednost (6% od 13) kuna 15.859 15.859
13. DODANA VRIJEDNOST (11 + 12) kuna 264.320 264.320
87
14. Naknade nezaposlenima (1x2x6xK) kuna 23.049 5.763
15. Mirovine (1x2x7xK) kuna 57.630 28.816
16. Dječji doplatak (1x2x8xK) kuna 27.019 27.019
17. Isplata nedjelatnicima (14 do 16) kuna 107.698 61.598
18. Isplata djelatnicina (11 manje 17) kuna 140.763 186.863
19. Potreban neto dohodak (17+18)=(11) kuna 248.461 248.461
2O. POTREBAN BRUTO DOHODAK (19+12)=(13) kuna 264.320 264.320

21. Plaće nedjelatnika (17 + PDV) kuna 114.572 65.530


22. Plaće djelanika ustanova (PRORAČUN) kuna 58.559 58.559
23. UKUPNO PLAĆE OPĆE POTROŠNJE (21+22) kuna 173.131 124.089
24. PLAĆE DJELATNIKA PODUZEĆA (20-23) kuna 91.189 140.231
25. UKUPNO PLAĆE ZAPOSLENIKA (22+24) kuna 149.748 198.790
26. OBAVEZNA PREMIJA OSIGURANJA (6% od 25) kuna 8.985 11.927

U ovom drugom proračunu dodana je vrijednost ostala ista, ali je broj zaposlenih
znatno povećan uz isto toliko smanjenje broja nezaposlenih i broja umirovljenika. Pri
tome se uopće ne očekuje da će do takvih promjena doći i u formalnoj strukturi
građana, jer svatko će nastojati svoja stečena prava zadržati. To državnu vlast ne
zabrinjava, jer je jedino bitno da će se registrirani dohodak građana znatno povećati,
a koliko je pri tome njihov potreban dohodak, to ionako znaju samo građani, a državi
je više zanimljiv višak dohotka, pa ako je umirovljenik zaposlen u svom poduzetničkom
poslu, onda će on u svojem poduzeću ostvarivati veći profit jer će jedan dio svojih
potreba podmirivati iz mirovine. Dakle, bitno je da će u novim uvjetima doći do
promjene u strukturi dohotka i da će se promijeniti odnosi između poduzeća i ustanova,
što je vidljivo iz rednih brojeva 21 do 26 u shemi br. 21, a što je zabilježeno u
izdvojenim bilanca poduzeća i ustanona (sheme br. 22 i 23).

Shema br. 22 Iznos u milijardama kuna

PRVA PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE KAO VELIKOG PODUZEĆA - 31.XII.2003.


dio u kojem su sadržani rashodi poduzeća kao izravni troškovi države
KONTNI PLAN PROMET
prirodna podjela Početni Ulaz Izlaz Završni
temeljna razredna Standardna podjela saldo (+) (-) saldo

NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 01 Novac u poduzeću 68 3589 3239 350


02 Novac kod drugih - - - -
1 OSOBE 11 Dužnici 73 3594 3521 73
12 Vjerovnici -50 3239 3289 -50

ZBROJ PRVOG TEMELJNOG DIJELA (0 i 1) 91 10422 10049 373

ROBA 2 TRAJNA IMOVINA 21 Vlastito znanje -783 4700 783 3917


22 Ostala trajna imovina 340 372 32 340
3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi 182 3249 3067 182
4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost - 3099 3099 -
42 DODANA VRIJEDNOST - 140 140 -
43 Višak vrijednosti - 282 282 -
5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja 98 3619 3521 98
6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi 72 3593 3521 72
7 PRODAJA 70 Prodana roba - 3521 3521 -
8 PROFIT 81 Vlastita kamata - - 282 -282
82 Dobitak poduzeća - - - -
9 KAPITAL 90 Uložena glavnica - - 4700 -4700

ZBROJ DRUGOG TEMELJNOG DIJELA (2 do 9) -91 22575 22948 -373


88

ZBROJ BILANCE 0 32997 32997 0

Shema br. 23 Iznos u milijardama kuna

PRVA PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE KAO VELIKOG PODUZEĆA - 31.XII.2003.


dio u kojem su sadržani rashodi ustanova kao opći troškovi države
KONTNI PLAN PROMET
Početni Završni
prirodna podjela Ulaz Izlaz
temeljna razredna Standardna podjela saldo (+) (-) saldo

NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 01 Novac u ustanovama - - 282 -282


02 Novac kod drugih - - - -
1 OSOBE 11 Dužnici - - - -
12 Vjerovnici - 282 282 -

ZBROJ PRVOG TEMELJNOG DIJELA (0 i 1) - 282 564 -282

ROBA 2 TRAJNA IMOVINA 21 Vlastito znanje - - - -


22 Ostala trajna imovina - - - -
3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi - 158 158 -
4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost - 158 158 -
42 DODANA VRIJEDNOST - 124 124 -
43 Višak vrijednosti - - - -
5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja - - - -
6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi - - - -
7 PRODAJA 70 Ukupni rashodi ustanove - 282 282 -
8 PROFIT 81 Vlastita kamata - - - -
82 Gubitak ustanove - 282 - 282
9 KAPITAL 90 Uložena glavnica - - - -

ZBROJ DRUGOG TEMELJNOG DIJELA (2 do 9) - 1004 722 282

ZBROJ BILANCE - 1286 1286 0

Plaće u ustanovama smanjuju za 49 milijardi kuna (od 173 na 124 milijardi kuna), što
znači da će u izdvojenoj projektnoj bilanci poduzeća profit biti veći za 124 milijardi
koliko u promijenjenim uvjetima iznose plaće u projektnoj bilanci ustanova, a sve to
pri neto društvenom proizvodu od 422 milijarde kuna. Do tog zaključka došli su
nadležni državni organi nakon što su pomno proučili i ove izdvojene projektne
bilance, te su u takvom razmišljanju sagledali jedno sasvim novo pozitivno ozračje
koje stvara algoritam kapitala. Naime, na isti način na koji razmišljaju nadležni
državni organi, razmišljat će i svi poduzetni ljudi. I oni će svaki za sebe u svojim
računicama doći do istih zaključaka, te računice će i njima pokazati da zbog toga što
su oslobođeni od plaćanja bilo kakvog poreza mogu u svojoj ukupnosti ostvariti profit
od 282 milijarde kuna. A jer se to razmišljanje događa u trenutku projektiranja, to bi
i njihove verificirane glavnice mogle biti znatno veće od one koja je prikazana u
projektnoj bilanci iz sheme br. 20 (2.633 milijarde kuna); ona bi mogla iznositi čak
4.700 milijardi kuna koliko je prikazano u shemi br. 22, jer projektirani profit u
njoj iznosi 282 milijarde kuna (282 : 0,06 = 4700). A da će profit doista biti takav,
samo je po sebi razumljivo, jer su poduzeća oslobođena od plaćanja bilo kakvog poreza.

ZAŠTO OSOBNA PRIMANJA U PODUZEĆIMA MOGU BITI ZNATNO VEĆA OD OSOBNIH


PRIMANJA U USTANOVAMA. U novom ozračju i poduzetnici su veoma zadovoljni, jer u
poduzećima postoji mnogo veći manevarski prostor u kojima se određuju plaće djelatnika
poduzeća budući da ostvareni dohodak (dodana vrijednost i višak vrijednosti) to
omogućuje. Taj manevarski prostor je veći upravo za ostvareni profit, što u našem
primjeru znači da ukupna osobna primanja u poduzećima mogu čak za 3,4 puta biti veća
od ukupnih osobnih primanja svih ostalih ljudi u državi (422 : 124 = 3,4), a da ne
govorimo o tome koliko mogu biti veći po čovjeku. I tu se sad javlja jedan problem, a
taj je što je manevarski prostor plaća u poduzećima povećan i za iznos plaća koji je
89
državnim proračunom određen za ustanove, pa kako se onda taj isti iznos može isplatiti
u poduzećima? Algoritam kapitala i ovdje ima rješenje, a taj je u tome što se profit
poduzeća nikome ne može isplatiti, jer onda bi za toliko bio manji ili ga uopće ne bi
bilo. Zbog toga isplate ljudima u novcu ne mogu biti veće od dodane vrijednosti
(potrebnog dohotka) koja je konstanta obračunskog sustava, a profit poduzeća je višak
vrijednosti koji se uvijek tretira kao ulaganje s tim da ulagači dobivaju dionice,
što znači kao da su primili novac i potom ga odmah ga uložili u poduzeće. Taj novac
se odnosi na kamatu koja nepovredivo pripada vlasnicima novca uloženog u poduzeće, a
ostatak su dobili svi zainteresirani prema unutarnjem pravilniku svakog poduzeća
odnosno korporacije. Stoga se ipak postavlja pitanje - je li ispravno da plaće u
poduzećima mogu biti toliko veće od plaća u ustanovama?

Algoriram kapitala navodi mnoge razloge da je to ispravno, jer poduzeća moraju


najprije stvoriti vrijednosti da bi se mogle isplatiti sve plaće u državi, a to znači
i one u ustanovama, pa je posve u redu da poduzetnici (djelatnici u poduzećima) budu
jače motivirani za stvaranje tih vrijednosti, a to se posebno odnosi na čelne
poduzetnike (menadžere). To znači da algoritam kapitala pomoću svojih mehanizama
motivira djelatnike poduzeća da stvaraju što više raznih vrijednosti koje su potrebne
ljudima i da oni za sebe ostvare što veći dohodak, a u tome najveća zasluga pripada
menadžerima poduzeća. Zbog toga su vrlo važni istovremeni procesi privatizacije i
integracije u kojima se pomoću unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita)
prenosi vlasnička odgovornost menadžera na niže razine upravljanja poduzetničkim
poslovima (mala poduzeća) uz istovremeno razvijanje odgovornosti vlasnika novca da se
njihov novac što optimalnije koristi pogledom iz što viših razina (korporacija). Tako
je to odredio algoritam kapitala - da bi se neprekidno usklađivalo OPĆE i POSEBNO.

U tim su procesima osobito važna poduzeća jer se u njima izravno stvaraju vrijednosti,
pa algoritam kapitala iz više razloga određuje da poduzeća budu što manja - da bi u
stvaranjima vrijednosti bila što uspješnija i da se u tome što prije dođe do profita
(viška vrijednosti) koji su projektirali poduzetnici. Naime, profit je krajnji
poslovni rezultat, to je višak novca koji su djelatnici poduzeća zaradili iznad svojeg
potrebnog dohotka, a veličina tog potrebnog dohotka određena je obaveznom premijom
osiguranja (OPO) koju na kraju mjeseca poduzeće mora platiti za sve svoje zaposlenike.
Taj potrebni dohodak raspoređuje se na pojedine zaposlenike prema unutarnjem
pravilniku, s tim da nitko ne može dobiti manje od uvjetne cijene najjednostavnijeg
rada. Međutim, svaki zaposlenik prima plaću prema svom doprinosu poslovnom rezultatu
(profitu, višku vrijednosti), s tim da prilikom svake isplate mora platiti PDV (6%).
No, zaposlenik može odlučiti da dio (ili cijelu) svoju zaradu ostavi na dioničkom
računu svojeg poduzeća (svoje pravne osobe), pa u tom slučaju ne treba platiti PDV jer
novac nije ni izašao iz pravne osobe. To ujedno znači da svaka pravna osoba (poduzeće)
može imati svoj osobni dionički račun na kojem je zabilježen vlasnički ulog svakog
ulagača. Taj osobni dionički račun je pandan osobnom štednom računu u poslovnoj banci,
ali ima tu prednost da je ulog na dioničkom računu za PDV veći nego bi bio ulog na
štednom računu u banci. No, ipak postoje i razlike u pogledu isplate, jer iz štednog
računa u banci vlasnik može podignuti novac kad to zaželi, a iz dioničkog računa
isplata uopće nije moguća, pa stoga, da taj račun ne bi izgubio prednost, ulagač novca
dobije potvrdu o ulaganju (dionicu) koja se kao prenosivi vrijednosni papir može
prodati na burzi ili bilo kome drugome čak po cijeni višoj od nominale.

KAKO RAZLIKOVATI NOVAC KOJI JE POTREBAN DOHODAK (DODANA VRIJEDNOST) OD


NOVCA KOJI JE VIŠAK DOHOTKA (VIŠAK VRIJEDNOSTI)? Prema naprijed rečenom
izlazi da plaće u poduzećima mogu biti znatno veće od plaća u ustanovama, što je i
normalno, jer su plaće u ustanovama unaprijed određene, a plaće u poduzećima zavise o
uspjehu poslovanja. Međutim, potreban dohodak jednak je za sve ljude u državi da bi
mogli živjeti i raditi, pa se postavlja pitanje je li ta nejednakost u plaćama
opravdana? Dakako, i o tome vodi računa algoritam kapitala, pa stoga u pogledu
potrebnog dohotka (dodane vrijednosti) izjednaćuje sve građane (taj dohodak se
utvrđuje pomoću mjerne skale iz sheme br. 6), a razlika može biti samo u višku dohotka
(višku vrijednosti, profitu) koji se ionako nikome ne može isplatiti. Stoga ostvareni
profit utomatski povećava glavnicu poduzeća, a ljudi koji polažu pravo na njega
90
dobivaju dionice koje mogu prodati po tržišnoj cijeni. To je i razlog zašto svi
mehanizmi algoritma kapitala djeluju u tom smislu da profit poduzeća bude što veći,
jer to znači da je dodana vrijedost manja, a da ona bude uvijek jednaka potrebnom
dohotku, uvodi se PDV da djelatnici u poduzećima ne bi od svoje pravne osobe uzimali
više novca nego im treba. No, a kako ti djelatnici kao vlasnici primaju dionice koje
lako prodaju za gotovinu, to se ipak moramo pitati koliki je potreban dohodak ljudi i
kako poduzeće kao pravna osoba razlikuje potreban dohodak od viška dohotka (dodanu
vrijednost od viška vrijednosti)?

Potreban dohodak je onaj novac koji ljudi u skladu sa svojim mogućnostima koriste za
nabavku robe, što znači da svatko sam određuje veličinu svog potrebnog dohotka. Ta
veličina ovisi o tome koliko čovjek može zaraditi, zatim o tome kakva je ponuda na
tržištu roba i o predispoziciji svakog čovjeka za trošenjem. Algoritam kapitala o
svemu tome vodi računa, pa svakom čovjeku pruža mogućnost da što više zaradi, a ta
zarada najviša može biti u poduzeću gdje se direktno stvaraju vrijednosti za tržište
roba. Što je veća ponuda na tom tržištu, to je veća vjerojanost da će čovjek više
potrošiti, a algoritam kapitala čak raznim mehanizmima (potrošački krediti) potiče
ljude da ostvarene vrijednosti potroše te u tu svrhu omogućuje čovjeku da mu njegov
novac koji drži u banci bude uvijek pri ruci (bankomati). Upravo ti bankomati su vrlo
djelotvoran mehanizam algoritma kapitala, jer oni postoje i zbog toga da se čovjek što
manje služi gotovim novcem, odnosno da ga koristi u onom trenutku kad treba kupljeno
platiti gotovinom. Zbog toga algoritam kapitala snažno djeluje da proizvodnja i
potrošnja robe bude što veća, ali da istovremeno potreban dohodak bude što manji i
višak dohotka što veći, a to znači da cijene roba moraju biti stabilne. Svemu tome
svoj doprinos daju bankomati koji ujedno najbolje objašnjavaju suštinu novca. Naime,
novac je mjera vrijednosti koja se ljudima predstavlja kao vrijednost, jer imati više
novca znači biti bogatiji, ali držati novac kod sebe (u svom džepu) za čovjeka je loše
jer gubi kamatu koja mu nepovredivo pripada. Kako riješiti taj problem, jer unatoč
svemu čovjek želi imati svoj novac pri sebi budući da mu to čini neko unutarnje
zadovoljstvo i ujedno stvara osjećaj sigurnosti. Upravo bankomati su sredstvo koji
stvara takav učinak, jer novac se nalazi u sigurnim sefovima banaka i istovremeno
čovjek ima osjećaj da mu je njegov novac uvijek pri ruci i da ga može koristiti kad
god treba. To znači da bankomati pomažu da se novac kao mjera vrijednost optimalno
koristi, jer je trenutak kad ga čovjek uzima iz banke sve bliži trenutku kad se njime
nešto plaća, a to ujedno znači da je čovjek i najbogatiji - jer se njegov novac
najdulje zadržava na štednom računu koji mu donosi kamatu.

I sad smo sve bliže tome da otkrijemo tajnu profita (viška vrijednosti, viška dohotka,
viška novca), jer to je novac koji je sa stajališta države u tekućem razdoblju
potrošen za opću potrošnju, a u sljedećem razdoblju koristit će se za razvoj
proizvodnje i novih poduzetničkih poslova. Inače, taj višak novca pripada ljudima koji
su u tekućem razdoblju stvarali vrijednosti, a to su prije svega menadžeri i
djelatnici u poduzećima, i oni ga svojom voljom ostavljaju u pravnoj osobi u kojoj su
zaposleni - da im čuva novac za buduća vremena. A da tog novca bude što više, zadaća
je PDV-a da kao monetarni mehanizam djeluje na ljude da što manje zarađenog novca
uzimaju iz svoje pravne osobe. I tu je odgovor na pitanje kako se novac kao dodana
vrijednost razlikuje od novca koji je višak vrijednosti? Na novac koji je dodana
vrijednost državi je plaćen PDV, a na novac koji je višak vrijednosti još nije! A
upravo iz uplaćenog PDV-a država točno zna kolika je dodana vrijednost stvorena, a ako
tome pridoda kamatu na uloženu glavnicu, znat će i najmanji neto društveni proizvod
koji će se ostvariti u projektiranoj godini.

23.VII.2002.
91

16. KAKO DRŽAVA IZRAĐUJE SVOJU PRVU PROJEKTNU BILANCU


U KOJOJ SU RASHODI I PRIHODI IZJEDNAČENI

ŠTO JE GLAVNICA PODUZEĆA I ZAŠTO ONA POTIČE DRŽAVU DA NAPRAVI SVOJU


PRVU PROJEKTNU BILANCU KAO VELIKOG PODUZHEĆA. Temeljna funkcija države je
zaštita vlasništva, a da bi tu funkciju mogla što bolje obavljati, ona mora dekretom
donijeti Standardni kontni plan koji se temelji na algoritmu kapitala, jer njime se
ujedno u poduzetništvo uvodi jednoznačni jezik komuniciranja. Bitna odredba u tom
kontnom planu je da svako poduzeće u svojem knjigovodstvu mora kao trošak redovito
obračunavati kamatu na uloženu vlastitu glavnicu, i to po stopi koja je jednaka
eskontnoj stopi središnje banke (6%). Time je vlastiti kapital dobio svoju cijenu za
korištenje, i od tog trenutka stvara se jedno sasvim novo ozračje (prirodni odnosi
poduzetništva i vlasništva) koje sve ljude potiče na stvaralaštvo. Dakako, država u
tome treba dati početni zamah, ona mora inicirati što je moguće više javnih radova u
čemu treba prednjačiti stanogradnja koja najviše doprinosi povećanju zaposlenosti.
Najbolji znak da se u državi događaju pozitivne promjene bit će velika seoba ljudi iz
ustanova u poduzeća, u čemu je naročito značajan dragovoljan prelazak zaposlenika iz
državne administracije u poduzeća.

Naime, plaće zaposlenika u ustanovama određene su državnim proračunom dodane


vrijednosti, a u poduzećima njihova je veličina jedino uvjetovana algoritmom kapitala
koji od svih građana traži da svatko uredno i navrijeme izvršava svoje obaveze koje je
preuzeo u poduzetničkom poslu. I upravo zbog toga u državi sve mora biti podređeno
gospodarstvu u kojem si svaki čovjek može sa svojim projektom osigurati formalno
zaposlenje u svojem poduzeću i ostvariti što je moguće veću plaću. U takvom ozračju i
siva ekonomija nestaje, jer nitko više nema nikakve potrebe da nešto skriva od državne
vlasti budući da suvremena država samo daje, ništa ne uzima, što se vidi i po tome da
poduzetnim ljudima uplaćuje PDV kad osnivaju svoja poduzeća. Stoga svatko može svoju
poduzetničku djelatnost legalizirati osnivanjem poduzeća, pa makar to bila i kućna
radinost, jer jedini uvjet koji država postavlja je da poduzetnik prijavi svoju
glavnicu koju mora verificirati poslovna banka i da vodi svoje knjigovodstvo prema
Standardnom kontnom planu. Kućna radinost je ovdje spomenuta da bismo naglasili kako
se u obračunski sustav države može uključiti mnoštvo sitnih poduzetničkih poslova, što
se prirodno i očekuje, jer čak i naš Zakon o trgovačkim društvima u članku 389.
propisuje da je najniži iznos temeljnog kapitala 5.OOO DEM (mi bismo rekli da je
najniži iznos glavnice poduzeća 2O.OOO kuna), pa ako je eskontna stopa središnje banke
6%, onda je najniži iznos profita koji poduzeće mora ostvariti svega 1.2OO kuna
godišnje (6% od 20.000). To znači da se gotovo svaka kućna radinost i svako seljačko
gazdinstvo može prijaviti kao poduzeće, što je i jedan od razloga da je u našem
primjeru bruto društveni naglo povećan za oko 130%.
92
Čovjek uvijek radi u svom interesu, a da taj interes ne bi bio na štetu drugoga,
priroda suvremenog novca je takva da svaki čovjek zbog svog interesa drži svoj novac u
banci. Zbog toga banke imaju sve više novca i čuvaju ga za vlasnike (štediše), a k
tome im još za to čuvanje plaćaju kamatu! Ukupna štednja u bankama sastoji se iz
mnogobrojnih glavnica novca, svaka ta glavnica je od određenog vlasnika, a suma svih
tih pojedinačnih glavnica je GLAVNICA NOVCA DRŽAVE. U organiziranom društvu novac
uvijek traži rad, i ne smije ga nikad nedostajati za nešto što je potrebno, korisno i
što možemo sami napraviti. U tom smislu djeluje i ukupni bankovni sustav koji čini sve
moguće da poduzećima nikada ne manjka novac za stvaranje novih vrijednosti
(proizvodnje robe za tržište), pa u tom smislu algoritam kapitala stvara još jednu
glavnicu koja postaje vidljiva tek prilikom osnivanja poduzeća. Naime, poduzeće je
mehanizam koji sjedinjuje dvije osobe sa suprotnim interesima, poduzetnika koji stvara
vrijednosti (robu) i vlasnika uloženog novca koji prisvaja višak vrijednosti (kamatu).
U tom se sjedinjenju stvara nova glavnica koja u sebi sadrži osim novca koji ulaže
vlasnik još i znanje koje ulaže poduzetnik, a suma svih ovih pojedinačnih novih
glavnica je - GLAVNICA PODUZEĆA DRŽAVE.

Posebna je značajka glavnice poduzeća da mora biti poznata prije formalnog osnivanja
poduzeća, jer ona je znak da je o poduzeću poznato sve pa čak i kamata koju kao
minimalni profit treba ostvariti u sljedećem godišnjem razdoblju. To znači da je u
trenutku osnivanja, osim glavnice poduzeća, potpuno ili djelomično poznata i glavnica
novca. Razlika između te dvije glavnice je u tome što se glavnica poduzeća u cijelosti
odjednom ulaže prilikom osnivanja poduzeća, a glavnica novca ulaže se u više navrata
(prije i poslije osnivanja) i to samo u slučaju ako je i kada je potrebno. Osim toga
glavnica poduzeća se u tijeku obračunskog razdoblja (godine) ne može mijenjati, jer
ona permanentno računa kamatu koju na kraju razdoblja kao profit pripisuje sebi, a
nakon tog pripisa kamata se računa na povećanu glavnicu. Na taj način glavnica
poduzeća čuva novac koji se nalazi u poduzeću u tom smislu da ga se kao višak mora
negdje uložiti uz unaprijed određenu kamatu. Zbog toga svaki poduzetnik kao vlasnik
osobito vodi računa o svojoj glavnici, što znači da želi biti što bliže njoj i da je
permanentno može nadgledavati. To je i razlog zašto glavnica poduzeća snažno utječe na
razvitak istovremenih procesa privatizacije i integracije u kojima se od velikih
poduzeća stvara mnoštvo što manjih poduzeća - da bi svaki poduzetni čovjek što prije
došao do svojeg profita (viška vrijednosti) koji se uvijek treba povećavati za kamatu,
čime ujedno potiče stvaranje što većih korporacija čija unutarnja banka čuva njegov
višak novca na taj način da ga negdje korisno uloži najmanje uz kamatu koja
nepovredivo pripada vlasniku. Svaka korporacija mora napraviti bilancu kojom podnosi
račun svojim vlasnicima, a kako u tom istovremenom procesu privatizacije i integracije
država postaje korporacija na najvišoj razini, to i ona mora napraviti svoju prvu
projektnu bilancu kao velikog poduzeća u kojoj treba najaviti da počinje novo
ozračje, a rezultate tog novog ozračja vidjet će se iz prve izvršne bilance države kao
velikog poduzeća kojom će ona položiti račun svojim vlasnicima (građanima).

ULOGA DRŽAVE U PROCESU PRIVATIZACIJE KOJIM SE U VRLO KRATKOM ROKU


NEVLASNIŠTVO TRANSFORMIRA U VLASNIŠTVO. O svemu tome vodi računa i država kao
opća pravna osoba koja se sastoji od brojnih posebnih pravnih osoba. Te posebne pravne
osobe dijele se na dvije velike skupine - PODUZEĆA i USTANOVE. Poduzeća imaju zadaću
da stvaraju vrijednosti za ukupne potrebe države, a u ustanovama se troši dio tih
vrijednosti (OPĆA POTROŠNJA) sa svrhom da se stvaraju što povoljniji uvjeti da bi
poduzeća mogla stvarati što više raznih vrijednosti potrebnih ljudima (OSOBNA
POTROŠNJA). To znači da i ustanove svojim djelovanjem stvaraju vrijednosti koje se na
općem planu dodaju na ostvarenu prenesenu vrijednost. Ukupna dodana vrijednost
određena je državnim proračunom i ona u našem primjeru iznosi 264 miljardi kuna (shema
br. 21/13), a od toga otpada 124 miljarde kuna na dodanu vrijednost koja će se
ostvariti u ustanovama (21/23), a dodana vrijednost svih poduzeća u državi iznosi 140
miljardi kuna (21/24). Zbog toga je došlo do bitne promjene u izradi projektne bilance
države kao velikog poduzeća, jer sada postoje dvije bilance; JEDNA je bilanca
gospodarstva koja pokazuje povećani profit u iznosu od 282 milijarde kuna, dakle,
upravo za toliko koliko iznosi dodana vrijednost u ustanovama (vidjeti shemu br.
93
22), a DRUGA je bilanca svih ustanova koja ostvaruje gubitak upravo toliki koliki je
profit u bilanci gospodarstva (vidjeti shemu br. 23).

Dakako, ovdje se radi o dvjema projektnim bilancama, a u ovom izlaganju one pokazuju
završnu situaciju jednog prelaznog razdoblja od godine dana u kojem će se negativno
ozračje nevlasništva (jednoumlja) pretvoriti u pozitvno ozračje vlasništva
(višeumlja). To razdoblje počinje s bruto društvenim proizvodom u iznosu od 1.524
milijarde kuna (vidjeti shemu br. 17) i završava projektiranim bruto društvenim
proizvodom od 3.521 milijarde kuna (shema br. 20), i to unatoč tome što u toj
tranziciji uopće nije došlo do promjene u neto društvenom proizvodu (422 milijarde
kuna), što je i posve razumljivo, jer je dodana vrijednost konstanta obračunskog
sustava. A bilance iz sheme br. 22 i 23 pokazuju da su se u tom prelaznom razdoblju u
državi ipak dogodile velike pozitivne promjene, jer je izvršena istovremena
privatizacija ukupnog gospodarstva u kojoj su osnovana mnoga mala poduzeća uslijed
čega se glavnica od 2.633 milijardi (shema br. 20) u tom prelaznom razdoblju povečala
na 4.700 milijardi (shema br. 22). Do takvih promjena je došlo zbog toga što je država
postala bezporezna pa nikome više nije u interesu da skriva svoj dohodak i što je u
vrlo kratkom vremenu (jedna godina) pomoću menadžerskih kredita izvršena opća
privatizacija ukupnog gospodarstva u državi.

Do povećanja bruto društvenog proizvoda došlo je i zbog toga što se jedan broj ljudi
preselio iz ustanova u poduzetnički sektor i počeo se baviti profitabilnim poslovima.
Dakako, to selenje neće se dogoditi u jednom trenutku, jer privatizacija je prirodni
proces koji neprekidno traje, ali ona se u zemljama u tranziciji mora pod nadzorom
države istovremeno provesti na ukupnom državnom planu, a nakon toga prepustiti
algoritmu kapitala koji će sve sudionike društvene proizvodnje i potrošnje upućivati
da postupaju u skladu sa svojim najvećem interesu. Prvi osjetni rezultati bit će
vidljivi već za jednu godinu, jer će se u toj jednoj godini bruto društveni proizvod
povećati čak za oko 130% (od 1.524 na 3.521 miljardi kuna). Da, reći će netko, lako
Je to u projektnim bilancama jer projekti podnose mnogo toga, u njima se može
projektirati divan život, a da unatoč tome u stvarnosti sve ispadne vrlo ružno! Da, to
se vrlo lako može dogoditi, naročito u slučaju nevlasništva (jednoumlja), ali u našem
primjeru to nije moguće jer je u njemu projektna bilanca države kao velikog poduzeća
napravljena prema algoritmu kapitala u kojem je ona kao projektni dio samo norma za
sljedeću godinu koju će sasvim sigurno stvarni život premašiti. A da to doista bude
tako, dokaz je što je tu projektnu bilancu radilo stotine tisuća poduzetnika koji vrlo
dobro poznaju svoj budući poduzetnički posao i koji su današnju vrijednost tih poslova
(tj. glavnicu poduzeća) prijavili svojim poslovnim bankama. Te poslovne banke
verificirale su te glavnice uplatom PDV-a na tekući račun poduzeća, što je jamstvo da
će se u sljedećoj godini projektirana bilanca i ostvariti, jer su poduzeća kao pravne
osobe preuzela obvezu da će taj PDV državi vratiti svi njeni građani kad će od pravne
osobe primiti novac koji im je potreban za njihovu osobnu potrošnje robe. Stoga
državna vlast sa zadovoljstvom promatra prvu projektnu bilancu države (shema br. 24).

Shema br. 24 Iznos u milijardama kuna

PRVA ZBIRNA PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE - 31.XII.2003.


u kojoj su knjižnim novcem rashodi i prihodi izravnani
PROMET
Prirodna podjela Početni Ulaz Izlaz Završni
temeljna razredna Standardna podjela saldo (+) (-) saldo

NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 01 Novac u poduzeću 68 3589 3521 68


02 Novac kod drugih - - - -
1 OSOBE 11 Dužnici 73 3594 3521 73
12 Vjerovnici -50 3521 3571 -50

ZBROJ PRVOG TEMELJNOG DIJELA (0 i 1) 91 10704 10613 91


94
ROBA 2 TRAJNA IMOVINA 21 Vlastito znanje -783 4700 783 3917
22 Ostala trajna imovina 340 372 32 340
3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi 182 3407 3225 182
4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost - 3257 3257 -
42 DODANA VRIJEDNOST - 264 264 -
43 Višak vrijednosti - - - -
5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja 98 3619 3521 98
6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi 72 3593 3521 72
7 PRODAJA 70 Prodana roba - 3521 3521 -
8 PROFIT 81 Vlastita kamata - - - -
82 Dobitak poduzeća - - - -
9 KAPITAL 90 Uložena glavnica - - 4700 -4700

ZBROJ DRUGOG TEMELJNOG DIJELA (2 do 9) -91 22733 22824 -91

ZBROJ BILANCE 0 33437 33437 0

U ovoj bilanci je pomoću KNJIŽNOG NOVCA izravnana rashodovna i prihodovna strana, što
znači da u njoj nema profita jer su rashodi i prihodi jednaki. Oni na rashodovnoj i
prihodovnoj strani iznose 3.521 milijadu kuna, što potvrđuje i konto 01 (Novac u
poduzeću) koji je primio upravo toliko novca koliko je isplatio (3.521 milijardu
kuna). Dakako, sad se postavlja pitanje što je s profitom koji će ostvariti sva
poduzeća države, gdje se je on izgubio? Nije se izgubio, jer taj će profit u svakom
slučaju povećati glavnicu, i to ili glavnicu poduzeća u samostalnim poduzećima ili
glavnicu novca u unutarnjim bankama korporacije, s tim da će taj profit već u
projektiranom razdoblju izvršiti svoju PRVU društvenu zadaću - jer će financirati
ukupnu opću potrošnju države tog razdoblja, a DRUGA će mu zadaća biti da poslije
projektiranog razdoblja financira razvoj proizvodnje i novih poduzetničkih poslova. To
pokazuje i glavna knjiga državne blagajne (shema br. 25) u kojoj će se redovno
bilježiti sve novčane transakcije koje će izvršiti profit (višak novca, višak dohotka,
višak vrijednosti) što će u projektiranom razdoblju ostvariti ukupno privatizirano
gospodarstvo države.

Shema br. 25 U milijardama kuna

PROJEKTIRANA GLAVNA KNJIGA DRŽAVNE BLAGAJNE ZA 2004. GODINU


PROMET NOVCA
Opis novčane transakcije Uplata Isplata Stanje

1. Isplata plaća u ustanovama, mirovina i naknade osiguranicima - 124,1 -124.1

2. Svi građani na primljeni novac uplatili porez na dodanu vrijednost (PDV) 15,9 - -108,2

3. Svi zaposlenici uplatili obaveznu premiju osiguranja (OPO) 11,9 - -96,3

4. Isplaćen PDV poduzetnim građanima kao poticajni faktor - 15,9 -112,2

5. Poduzećima plaćena razna kupljena roba - 169,8 -282,0

6. Poduzeća samofinancirala razna razvojna ulaganja 200,0 - -82,0

7. Središnja banka države (HNB) financirala ostatak 82,0 - -

U K U P N O 309,8 309.8 0
95

NEKA OBJAŠNJENJA NOVČANIH TRANSAKCIJA IZ GLAVNE KNJIGE DRŽAVNE


BLAGAJNE. Ova Glavna knjiga državne blagajne je sam vrh monetarnog sustava države koji pokazuje kako će se
koristiti višak vrijednosti koji će u sljedećem obračunskom razdoblju (godini) ostvariti sva poduzeća u državi. Iako se
ovdje radi o primjeru te knjige s hipotetičkim podacima, u stvarnosti će se događati sve upravo ovako kako je prikazano
u toj knjizi samo sa stvarno projektiranim podacima. Dakako, ti projektirani podaci sigurno će biti drugačiji, ali oni u
svakom slučaju neće biti izmišljeni u smislu planova želja, već će proizaći iz projektne bilance države kao velikog
poduzeća, a u izradi te bilance na određeni način sudjelovat će svi aktivni građani u državi i u tome će se osobito isticati
poduzetnici i svi ostali sudionici monetarnog sustava. Naime, ta projektna bilanca države temelji se na glavnici poduzeća,
a da se ta glavnica mogla izračunati i verificirati, moralo se za započeti od svakog poduzetničkog posla (pa i onog
nasitnijeg - kućna radinost). Svaki taj poduzetnički posao imat će svoj projekt, imat će svoju predračunsku kalkulaciju
koja će svakom poduzetniku pokazati koliki profit očekuje u poduzetničkom poslu, a da je takvu kalkulaciju mogao
napraviti, poduzetnik je trebao dobro upoznati posao u koji ulazi i u tome na određeni način kontaktirati sa svojim
poslovnim partnerima na nabavnom i prodajnom tržištu. Poduzetnik ulazi u posao samo ako je profit u njegovoj
predračunskoj kalkulaciji dovoljno veći od kamate koju će izgubiti što svoj novac ulaže u odnosni poduzetnički posao,
pa ako je u tom smislu zadovoljan, izračuna glavnicu i podnosi je na verifikaciju svojoj poslovnij banci - jer samo
verificirane glavnice temelj su projektnoj bilanci države kao velikog poduzeća. To znači da su podaci iz ove Glavne
knjige državne blagajne potpuno vjerodostojni, jer oni proizlaze iz VERIFICIRANE GLAVNICE PODUZEĆA, a o tim
podacima po svakoj točki dajemo neka objašnjenja u kojem je poseban naglasak stavljen na samofinanciranje razvojnih
ulaganja (točka 6.).

ISPLAĆENA DODANA VRIJEDNOST U USTANOVAMA (točka 1.) odnosi se na plaće zaposlenika u


ustanovama i naknade osiguranicima. Ove plaće i naknade su unaprijed određene Državnim
proračunom dodane vrijednosti (shema br. 21/23) i u tim će se iznosima tijekom godine
isplaćivati svim zaposlenima u ustanovama kao i svim ljudima kojima se novac isplaćuje
po osnovi obaveznog osiguranja od određenih rizika (nezaposlenosti, skrbi za
potomstvo, bolesti i starosti). To je zapravo potrebni bruto dohodak (neto plus PDV)
tih građana koji će se se ljudima isplaćivati početkom svakog mjeseca za protekli
mjesec, a sredstva za tu isplatu osiguravaju se emisijom knjižnog novca koji ima
osnovu u profitu svih poduzeća u državi. Ovaj iznos neće se u ostvarenju puno
razlikovati od projektiranog, jer je on proračunom utvrđen i jer je dodana vrijednost
prema algoritmu kapitala konstanta obračunskog sustava države.

UPLAĆEN POREZ NA DODANU VRIJEDNOST (točka 2.) odnosi se na novac koji će ljudi kao
porez (PDV) uplatiti u državnu blagajnu jer su od svojih pravnih osoba primili novac
za osobnu potrošnju robe. Taj porez plaća se u trenutku kada pravna osoba doznačuje
novac na osobni tekući račun fizičkih osoba odnosno kada pravna osoba sa svojeg
tekućeg računa podiže gotovinu. Najvažnija karakteristika PDV-a je da ima jedinstvenu
poreznu stopu, a jer je taj porez zapravo monetarni mehanizam, to veličina stope PDV-a
treba biti jednaka eskontnoj stopi središnje banke (u našem primjeru ona iznosi 6%).
Na temelju podatka o uplaćenom PDV-u država permanentno zna koliki je bruto dohodak
svih ljudi u državi i prema tome prati kako se ostvaruje njezin proračun dodane
vrijednosti, pa tako se i iz ovog projektiranog podatka o PDV-u može jednostavnom
računicom utvrditi da će dodana vrijednost iznositi 264 milijarde kuna (dovoljno je
iznos PDV-a podijeliti sa 0,06).

UPLAĆENA OBAVEZNA PREMIJA OSIGURANJA (točka 3.) odnosi se na novac koji kao premiju
(OPO) plaćaju svi zaposlenici u ustanovama i poduzećima, i to po stopi koja je također
jednaka eskontnoj stopi središnje banke (6%). OPO je dio osobne potrošnje svakog
zaposlenika koji mora platiti kao osiguranje od određenih rizika, a plaća ga pravna
osoba za sve svoje zaposlenike u jednom iznosu. Zbog toga se ta premija osamostalila i
postala mehanizam koji određuje ukupan bruto potreban dohodak (potrebna plaća) svih
zaposlenika. Taj dohodak utvrđuje se tako da se ukupni iznos OPO-a pomnoži sa
množiteljem koji je jednak učešću stope OPO-a u 100 (u našem primjeru to učešće je
16,67 = 100 : 6). Inače, taj je dohodak obveza pravne osobe koja se izjednačuje s
obvezama prema dobavljačima, što znači da se djelatnicima potrebna plaća mora
isplatiti u zakonskom roku. Poslovna banka zna koliki je iznos potrebne plaće svih
zaposlenika u bilo kojoj pravnoj osobi i upravo toliko mora isplatiti na njihove
osobne tekuće račune čak i u slučaju ako pravna osoba na svojim računima nema
vlastitog novca.
96
ISPLAĆEN PDV PODUZETNIM LJUDIMA (točka 4.) odnosi se na novac koji država plaća onim
ljudima koji svoj novac nisu upotrijebili za osobnu potrošnju već su ga uložili u
poduzeće ili su dodanu vrijednost kao robu izvezli u druge države. Država posebno
motivira ljude da osnivaju svoja poduzeća time da na tekući račun njihovog tek
osnovanog poduzeća bespovratno doznačuje PDV koji je sadržan u glavnici prijavljenoj
nadležnom sudu. Stoga ukupno vraćeni PDV može biti čak i veći od uplaćenog, što je za
državu dobro jer to znači da postoje pozitivna kretanja. U našemu je primjeru
isplaćeni PDV jednak iznosu koji su ljudi uplatili - da i na taj način pokažemo da
državi porez nije potreban.

PLAĆENA OPĆA POTROŠNJE ROBE (točka 5.) odnosi se na novac koji će tijekom projektirane
godine biti isplaćen poduzećima za isporučenu robu. Dakako, u prvom se projektu do tog
podatka dolazi posredno, i to tako da središnji kompjutor države na temelju poznate
glavnice poduzeća države (4.700 milijardi kuna) najprije utvrdi projektirani profit
(iznos od 282 milijardi kuna) i upisuje ga u stupac stanje ove točke te razliku u
odnosu na stanje iz prethodne točke (169,8 milijardi kuna) upisuje kao novac isplaćen
za kupnju razne robe potrebne općoj potrošnji.

SAMOFINANCIRANJE RAZVOJNIH ULAGANJA (točka 6.). S obzirom da su sva poduzeća u državi


projektiralala profit u iznosu od 282 milijarde kuna, to znači da će ukupno
gospodarstvo raspolagati s upravo toliko viška novca koji treba negdje korisno
uložiti. I tu je najveći problem obračunskog sustava, jer je pitanje
kako razvojnu potrošnju razlučiti od ostale opće potrošnje robe? Naime, u prirodi je
čovjeka da uvijek nešto istražuje, otkriva i razvija, pa stoga jedan dio svojih
osobnih primanja ulaže u te razvojne poslove. Isto tako je i s poduzećima, jer te su
pravne osobe osnovane sa svrhom da se ostvare određeni poduzetnički poslovi koji su
definirani glavnicom poduzeća. Međutim, u svakom poduzetničkom poslu krije se začetak
(embrio) nekog novog posla, što je inače posve normalno, jer ako su glavnicom poduzeća
unaprijed riješene gotovo sve pojedinosti postojećeg posla, onda poduzetnik posve
spontano počinje razmišljati o novom poslu i u tom smislu stvara neke troškove koji
opterećuju redovno poslovanje poduzeća. U početku ti su troškovi zanemarivi, ali jer
se oni povećavaju, to poduzetnik nalazi načina da ih posebno prati (razvojni radni
nalog), pa ako je izgledno da bi taj posao mogao biti profitabilan, onda čak osniva
novu razvojnu ustanovu (probno poduzeće) na koju prenosi sve dosada registrirane
troškove i preko nje prati sva daljnja ulaganja te obavlja potrebne pripremne radove
da bi mogao utvrditi glavnicu i registrirati tu ustanovu kao novo poduzeće. Naime, kad
se ne bi tako napravilo, onda bi se sva razvojna ulaganja financirala iz profita koji
ostvaruje postojeće poduzeće, pa bi ispalo da to poduzeće uopće nema profit, a ono ga
je samo iskoristilo na najoptimalniji način - i to tako da je samofinanciranjem
razvojnih ulaganja profit poduzeća permanentno bio na pozitivnoj nuli.

U našem primjeru podatak o samofinanciranju u iznosu od 200 milijarde kuna je


proizvoljan, jer se radi o prvoj projektnoj bilanci države u kojoj podaci o razvojnim
ulaganjima uopće nisu poznati, a koliko će ta ulaganja iznositi, saznat će se iz
ostvarenja prve projektne bilance. Naime, svi mehanizmi algoritma kapitala djeluju u
tom smislu da ulaganja samofinanciranjem budu što veća, pa stoga obračunski sustav
države mora biti tako organiziran da sva poduzeća u državi završe svoje poslovanje sa
spomenutom pozitivnom nulom, jer to onda znači da država optimalno funkcionira.
Međutim, to je samo teoretski moguće, pa stoga algoritam kapitala nalazi rješenje da
se taj teoretski optimum ostvari tako da poduzeća svoje razvojne organizacisjke
jedinice prijave nadležnom sudu i da ih registriraju kao posebne tvrtke sa statusom
ustanove u kojoj se pripremaju nova poduzeća. To znači da svako poduzeće u državi u
svojoj bilanci pokazuje profit koji je ono ostvarilo, i za toliko se povećava
glavnica poduzeća ili svoj profit uplaćuje na dionički račun korporacije u kojoj se
povećava glavnica novca. S druge pak strane postoje bilance tvrtke sa statusom
ustanove koje su taj isti profit potrošile za razna razvojna ulaganja - što zapravo
znači da su poduzeća samofinancirala svoju razvojnu potrošnju.
97
FINANCIRANJE SREDIŠNJE BANKE (točka 7.). Glavna je zadaća središnje banke da uspostavi
financijsku ravnotežu u bilanci države. U tom smislu ona mora pomoću prirodnog
knjigovodstva organizirati obračunski sustav na čijem je vrhu ova glavna knjiga
državne blagajne u kojoj se nalazi najkvalitetniji novac (višak vrijednosti) koji su
vlasnici povjerili na čuvanje središnoj banci države. To je čuvanje najbolje ako
njihov novac bude što vredniji, a to će biti ako se poštuje prirodni zakon dvojnosti
prema kojemu KNJIŽNI NOVAC "tiska" poduzeće i treba ga biti što više, a EFEKTIVNI
NOVAC emitira središnja banka i treba ga biti što manje. Inače, u monetarnom sustavu
knjižni novac znači DOBRO, za razliku od efektivnog novca koji asocira na ZLO. Stoga
središnja banka poduzima sve moguće da knjižnog novca bude što više, a najbolje to
čini da stvori uvjete da gospodarstvo ostvaruje što veći profit i da ga permanentno
koristi za razvoj proizvodnje i novih poduzetničkih poslova. Upravo to treba pokazati
ova glavna knjiga državne blagajne, jer u njoj samofinaciranje iz točke 6. mora biti
što veće da bi financiranje iz ove točke bilo što manje - a to znači da ALGORITAM
KAPITALA i MONETARNI VRH DRŽAVE uspješno obavljaju svoj zadatak.
29.VII.2002.

KRAJ PRVE KNJIGE