You are on page 1of 349

Dario Damonja PRIE

IN MEMORIAM: DARIO DAMONJA (1955.-2001.) NADZEMALJSKI SVIJET Ima li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo, onoga dana kada u novinama izie obavijest da se ispisao iz ivih - Dario Damonja? Evo sam se, krupnih petnaest minuta, trudio da naem rijei koje e kazati ta treba da se rekne - a da ne upotrijebim rije: umro. Pa mi, ipak, nadolo rjeenje: ovih se dana ISPISAO IZ IVIH - na Daco. Stvari su, po zemaljskim mjerilima, u samome poetku, krenule naopako: ubio se njegov otac, ubio se njegov stric, majka otila u Holandiju, zauvijek (onoliko koliko "zauvijek" traje), a Dario ostao sa bakom i djedom, u ulici Jezero, na broju 11. Kasnije, ta se ulica zvala po izvjesnoj, estitoj, Kati Govorui, i kuna se brojka mijenjala, svata se mijenjalo, samo se sudbina nije dala promijeniti, nego izila onakva kakva je naumila da izie. Eno, tamo, ive Igbale (Daco je nju zvao: "Igbo!"), prve mu kominice, pa bi moda ona, bolje od mene, znala opriati njegov ivot sa djedom Petrom. I baka brzo otila s ovog svijeta, pa ostali sami, jedan sa drugim, ovjek od deset, i ovjek od - devedeset godina! Cio je ivot zapravo - osnovna kola umiranja. Nekome je dato da to brzo i odmah shvati, a nekome drugome da to isto - nikada - zanikad - ne shvati i ne uzme u mozak. Takve, kojima nikad nita od sutine ne dopire do mozga, a svata im je na pameti, Dario je, potpuno trajno i tano, nazivao - papcima. Vidite li da u tome Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija, politika, pa ni knjievnost. Da je Dario sam odluivao o svojoj sudbini, moda nikada ne bi odabrao knjievni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom rajom iz Fisa, smisao svog ivota traio u sportu ili muzici. Pa, nao-ne-nao. Stalno pripravan na vijest o njegovoj, moguoj, skoroj smrti - vrisnuh iz sveg glasa kad mi je dojavie. TOLIKO SMRTI ova dua ne moe izdrati, pa hoe, sama, da pobjegne iz tijela u kojem je zateena i - zatoena! ta o tome da se govori? ta o Dariju, o ijem bi se ivotu moglo stotinu romana napisati, jerbo je on stigao samo mrvu od toga u svoje knjige metnuti - a napisao ih je deset, svaka bolja od bolje, svaka ljepa od ljepe? Zovnulo me, ja se odazvao - da kazujem neke rijei, iznad rupe u koju e se, za koju sekundu, spustiti sanduk u kojemu leae ono ta smrt ostavi od ovjeka, kad ga uzme. O, moj Dario! Kaem, onima to me zovnue, kako je Dario SIN PUKA, i kako su tri frtalja od njegovih hiljada drugara, sasvim

vanknjievna raja. I kako moraju smisliti koji e od tih ljudi, nevjetih govorenju uza me stajati i kako-tako izgovoriti neku lijepu o Dariju reenicu. Jedva utragasmo telefonski broj Memnuna Idakovia, ovjeka uz ije se ime obavezno dodaje ono "legenda", to i jeste - legenda rukometa, legenda Sarajeva, jednostavno: legenda, a iv. to nikako nije zanemarljivo. (Sarajevo, uz ostale svoje vrline, ima i jednu takvu: ne "jebe" nikoga ni dva odsto, dok isti ne krepa!) Da e stvari krenuti sasvim naopako, vidjelo se prostim okom, zaredali novinari da uzmu intervjue od Darija Damonje. Pa zar se stvarno morala vidjeti Smrt na njegovome licu, da bismo vidjeli njegovu ljudsku i knjievnu veliinu? Bilo kako bilo, probdijem no, da sastavim neke smislove, da ih skrojim u neke reenice, da nad mrtvim Dacom ne govorim "izglave". Skupilo se, tamo na Barama, mnogo lijepa svijeta. Ne zna koji su ljepi: oni to ih vidi, na Zemlji, ili onih to ih ne vidi, pod zemljom. A ja se odjenuo onako kako prilii toj prilici: crno, crno, crno... Imam dakle crni sako, u njemu dep, u depu - govor. Da ne govorim "izglave" kad Memnun (neka mu je hiljadu puta hvala!) izgovori ta je trebalo, i pokaza KUTIJU OD CIPELA, u kojoj je na Daco uvao pisma, razglednice, fotografije, uspomene... Meni doe runo. Doe mi runo da itam napisani govor, pa ponem onako kako nisam htio, na nain od kojeg sam bjeao. Reknem, vadei naoale iz prokletog sakoa: "Dario bi najvie volio da ja, sada, ovdje, razbijem ove cvikere, da pocijepam ovaj papir, to sam ga svuno piso, pa da vam govorim sasvim privatne stvari: o tome kako je Daco, u februaru, moga mlaeg brata ispratio na Bolji svijet onom novinskom ituljom, posljednji pozdrav, a potpisao se reenicom: Vozdra, Edo, vidimo se uskoro! Kako je, u subotu, telefonom, zvao moju kuu, da pita "e Avdo", a iz kue mu glas odgovorio istinito: "Negdje u Sarajevu!" Nato se on, otamo, sa drugog kraja telefonske ice, nasmijao tako gromoglasno da ne moe u mozak stati injenica kako je to subota, uoi ponedjeljka, jutra ponedjeljkovog, u kojemu je preminuo. Taj njegov smijeh, i mogunost smrti, bili su jedno od drugog udaljeni svemirskim, kosmikim daljinama. Ali, na grobnome mjestu, odluim da potujem Dacino, sarajlijsko, potovanje konvencija. Pa ipak, pomalo plaui, proitam ta sam napisao: Dragi Dario, Niko, ama ba niko, koji je ovdje doao, nije doao da se od tebe - rastavi. Svi smo doli, da se sa tobom sastavimo. Znao si u tanine opisivati NEVOLJU KROZ KOJU SE MORA PROI, i znao si da nam ne moe i ne smije tek tako pobjei, otii i utei. Nikada nisi niti volio niti pokazivao - pla. Ali, pusti nas da plaemo. Nikada nisi volio pokazivati suze. Ali, pusti nas da ih ne krijemo. Nikada nisi pisao "sentimentalne" prie, a svaka nas je oplakivala. Nikada nisi od ivota "pravio egu", kao to je znao initi od nas, ali si od svega znao napraviti humor! Pitali su jednom jednoga od ega se, "uope uzevi", sastoji to UDO

TALENTA, a on im, bez imalo zadrke, odgovorio: "itajte Darija Damonju. udo talenta!" A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo "zafrkana": da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: Hoete li ba tim, knjievnim, poslom da se bavite?" - mi bismo mu sto hiljada puta rekli: "Da, mi hoemo da piemo!" A da smo daj il ne daj, Boe - znali kako se preskupo, vlastitom koom, u vlastitome ivotu, skupo i preskupo, svako slovo plaa, da ni jedna reenica, a kamoli knjiga, ne moe biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim ivotom ne plati, da li bismo na to pitanje drukije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi reko. "Neka kota ta kota!" Hajdemo se, sine moj, odmoriti od razgovora. Kako smo lijepo znali sjedjeti i utjeti, kad god nam je tako srce zahtijevalo! Sam si mi, jedared, kazao: "Ko ne zna utjeti, ne zna ni govoriti!", zato molim sve prisutne, tvoje i moje prijatelje - a ovdje ti je, Daco, vie brae nego prijatelja - da mrvu utnje uinimo, prije nego to mrve zemaljske spustimo u tvoj i na NADZEMALJSKI SVIJET." U Sarajevu, tad i tad... Abdulah Sidran

FUSNOTE Sjedili smo u bati(1) FK "Sarajevo". Sjedili smo, dakle, tamo ispod jedne granatom skrene topole, pod staklenom nadstrenicom zakrpanom polivinilskim kesama, u polumraku i hladnoi. Ja sam pio nekakav otrov od "loze", a on kam. On je, nakon svih pizdarija, koje neumjereno konzumiranje alkohola nosi sa sobom, odluio "ohladiti" ove godine. Imao sam u depu sto maraka i osjeao se kao da e one vjeno trajati. Imao sam i par kutija cigareta u depu i jo cijeluteku kod kue. Kao to Bog nalae - otvorena kutija je bila na stolu (a, zna se - to je na stolu - to je ponueno), a on me, kako Bog ne nalae, pitao moe li zapaliti... "Dara, nemoj me zajebavati." "Uzeu samo jednu uz kafu..." "Ma, jebi se." Dara je uvijek imao tune oi. ak i u njegovim najdivljijim pijanstvima, iza otrovnih i surovih rijei, krio se duboki bol ranjene ivotinje, svojstven samo usamljenim ljudima; u njegovim najduhovitijim ispadima, dok se kafana prosipala od smijeha, oi su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva.

Kako je i njega gladovanje presjeklo na pola, oi su se povukle jo dublje, pa ih nisam ni mogao vidjeti kad je rekao: "Vala, kad se OVO(4) zavri, ima da se oduzmem." A, meni se zamrzio strano pitanje na usnama: "A, ta ako se nikad ne zavri?" 1) "Bata" je neto to podrazumijeva cvijee, sunce, travu, nekakve ptice i insekte, drvo jabuke ili koju ljivu dopola okreena stabla, grm jorgovana(2) stazu zasutu ljunkom, karirane stoljnjake i zeleno ofarbane drvene stolice i, bezbeli, raanj, pa neka neupueni ovaj izraz shvate samo figurativno. 2) Sad se sjetih vica: kao pijanac ulazi u tekstilnu radnju i trai od prodavaice koulju boje jorgovana. Ona mu kae da, naalost, nemaju te boje. On joj veli: "Jel ti to mene zajebava? Eno, pun ti izlog koulja!" - Ali, drue, (3) ono su sve bijele koulje. A, sree ti, jesi li ti ikad ula za bijeli jorgovan? Vic potie iz onih vremena kad se svako svakome obraao sa "drue", a "gospodin" je bilo upotrebljavano samo u posprdnom kontekstu: na alteru "Pote", ili banke, u bolnikim, eljeznikim, ekaonicama, u besmisleno dugim i sporim redovima, kada bi na neiji prosvjed: "Jebemu mater, radi li iko ovdje?", slijedilo neizbjeno: "Oooh,! Gospodinu se negdje uri. Jedino se njemu uri!" Sa jednim izuzetkom: za Tita se uvijek, mada ispod glasa, ali ba kao da ga lino znamo, govorilo: "To je pravi gospodin." OVO je bio uobiajeni eufemizam za sve ono to nam se deavalo u Sarajevu: uas, smrt, strah i glad - jednom rijeju - RAT. Ba kao da smo samim izbjegavanjem te strane rijei htjeli ublaiti njegove posljedice. P.S. U Americi sam primio vijest da je Dara, daleko od svog rodnog Marindvora, umro u Poarevcu. Da li se "oduzeo" prije smrti - to ne znam. Znam samo da svaki dan sam sebe nijemo pitam: "A, ta, ako se nikad ne zavri, Dara, jarane?" P.P.S. Potovani itaoci e se upitati: zato ovoliko "fusnota" u ovako kratkom tekstu? Zato to je nadnaslov rubrike kakav jest!

UZAVRELI SMRAD Knjievnik, scenarist, Abdulah Sidran je ovih dana uputio dopis producentu filma "Sarajevo" Bakiru Tanoviu i redatelju istog ostvarenja Veljku Bulajiu u kojem ih je zamolio da vie "ni pod razno" njegovo ime ne veu za bilo to to ima veze sa ovim filmskim ratnim spektaklom. Neto ranije, usmeno, Sidran je Tanoviu i Bulajiu sugerirao da za poslove koje su traili od njega angairaju

drugog sarajevskog pisca Nedada Ibriimovia. Sve ovo ne bi imalo preveliku teinu, da prvi uvjet kojeg su sarajevske vlasti (Izetbegovi, Biaki, Rizvanbegovi) postavile "slavnom reiseru" pred poetak radova na filmu nije bio taj da scenarista obavezno mora biti - Sidran, i time, dakako, uvjetovali finansijsku potporu projektu "Sarajevo". Poto ih je Bulaji uvjerio da je to "gotova stvar" i da je "Sidran dio tima", dobio je prvu koliinu para u iznosu od 250 hiljada maraka. Po svemu sudei, te je pare Bulaji munjevitom brzinom uspio potroiti samo za nekoliko nedjelja "rutinskih priprema". Novi scenarist, nova nafaka! Dodue, u meuvremenu su se po Sarajevu provrtili kojekakvi Bulajievi koproducenti (stranci, dakako!), spremni da u enormnim novanim koliinama pomognu jedan u nizu njegovih epohalnih filmova. Para nisu ostavili, ali moralna podrka nije izostala. Bulaji je u meuvremenu poradio na medijskom utvrivanju novodostignutih poloaja, ukljuivi u svoje odbrambene redove "medijskog maga" Senada Hadifejzovia, poznatog po vremenskim prognozama Lejle Babovi, "medijskog magnata" Fahrudina Radonia, kao i "slobodnog novinara" Devdeta Tuzlia. U meuvremenu, pored Sidrana, Bulajiev "Titanik" napustili su mnogi zabludjeli putnici. Odustao je od Bulajia redatelj Benjamin Filipovi, odstupnicu priprema i scenograf Kemal Hrustanovi, a prava drama je nastala nakon to je obnarodovan scenarij filma "Sarajevo", kojeg bi se, kau upueni, postidio i sam Veljko Bulaji iz vremena "Kozare". Originalni scenarij je jedan slavni talijanski pisac (niko nikad uo, niko nikad vidio) pisao povodom opsade Dubrovnika, to Vrdoljak i Tuman nisu htjeli finansirati. U bosanskoj, Bulajievoj, varijanti sve je manje-vie ostalo isto, opsada je opsada, etnici su etnici, Hrvati su Bonjaci, Bulaji je Bulaji, samo je Sr - u! Nije problem u tome to e nas Bulaji "jo erati", kvaka je u tome to e mu ovdanje vlasti to, po svemu sudei, dopustit. Onomad na nekoj lokalnoj televiziji, premijer se Biaki pohvalio da toliko dobro poznaje historiju da bi mogao pisati filmske scenarije. Gospode Boe, zar i on!

SAVREN DAN U AMERICI Posluio sam veeru, oprao sue, podijelio "hapove", sjedim u svojoj sobi i pokuavam da se ne samosaaljevam. Pogled mi stalno bjei prema slikama moje djece koje drim pored kreveta, pa neto u meni hoe da prsne, da vrisne; rado bih polomio sve oko sebe, zapalio kuu, sjeo na taksi i u ovo nedoba zapucao kod Ree u "adrvan" i isplakao duu do jutra. A, sutra? Sutra je novi dan - nova nafaka! Ali tu sam gdje jesam: ni taksija, ni Reinog "adrvana", ne znam ni sam

koliko mi je jo due i suza preostalo, a sutra je opet isti dan - ista nafaka! Tupo buljim u televizor i pravim se da me ivo interesuje je li Clinton jeb'o nekoga ili nije, a pred oima mi se redaju neke potpuno nevane slike iz mog biveg ivota: svjetlucanje razbijenih novogodinjih ukrasa u snijegu sa jelke na raskru kod Alipaine damije, zeleni dres sa brojem 11 na leima, koji sam nosio za reprezentaciju kole kad su nas "papci" iz Breze na Mejtau razvalili 11:1, golemi dijamantski prsten na ruci vlasnika slastiarne "Egipat", krvavi okrajak kruha u zubima psa poslije granate u Miskinovoj... Zvoni telefon i ja u slualicu automatski recitujem: "Halo Hill Come Care, may I help you?" "Je l' sree ti?" "Ej, Mirsade! Otkud ti? Odakle zove?" "Iz Sarajeva, iz 'Korza', odakle bih drugo..." "Daj mi broj da ja tebe nazovem..." "Ma, zajebavam se. Evo me u Americi, na Floridi..." "Kako si me naao?" "Duga pria. Ovaj mi je broj dala tvoja biva ena. E, jesi, vala, naao vakat i mjesto gdje e se razvoditi." "Duga pria, moj Mise. Zna i sam da sam bio ranjen, da su mi ena i dijete bili u Bakom Polju za vrijeme rata, da sam imao sve papire da izaem, putne naloge od 'Veernjih', 'Dana', novi paso, potvrde od Nakaa - al hoe kurac. Kae mi jedna fora iz vlade: Pustili bi mi tebe, ali se bojimo da ne ostane i ta e pisati u Hrvatskoj! Tu naisto puknem. uj: ta bih ja to pisao. Ja - uveni zagrebaki purger! Odem na Ciglane, u onaj Izbjegliki ured... Nude me cigarama, klopom, a ja samo traim satelitski telefon da se ujem sa enom i kerkom. Dobijem ih, priam neto bez veze sa kerkom i plaem ko godina. Pita me o'jek imam li paso. Ja kaem da imam, a on mi veli: ako hoe da ide za Split - odmah sada! Nema pakovanja, nema opratanja, nema nikom rei s kim idem... Vai, kaem. Izda mi on neku dupljak potvrdu da radim za njih, kae mi da je pojedem kad stignem u Hrvatsku, a on e moje ime izbrisati iz kompjutera - niti smo se kad uli ni vidjeli. Tako i bi. ta da ti priam, bilo je dosta raje iz Sarajeva dole. Neke sam znao otprije, neke nisam. Bezbeli, uljiskam se prvu no, a ujutro e mi ena: ako ti misli nastaviti po starom - bolje da nisi dolazio! Ma ta ja znam! Moda je i ona u pravu. Ne znam, moj Mise, nisam pametan. U Americi -jo gore. 'Pripazili' nas Ameri tek kad smo doli: sve ono to bi inae bacili u smee, natrontali u nau kuu; zovu nas na veere, vodaju nas ko meke, pokazuju rodbini, prijateljima... Po sto puta priam istu priu - ve se gadim sam sebi. Moja ena nikad da se umori od prie kako je cijelu zimu provela u Bakom Polju, moe zamisliti, bez izama, a meni se, moj jarane, plae dok je sluam i pred oi mi izlazi Hami, Kilo, Neka, oko, Manda plus sva raja: i ivi i mrtvi. Sve me boli, sve mi se gadi, svega me strah. Kod vlastite sestre u kui, zaleti se moja kerka Nevena na balkon (a nije vidjela da je ona mrea za komarce sputena, pa grune u nju svom

snagom), a ja skoim sa stolice da provjerim je li mrea itava!!! Onda sjedim u klozetu i plaem: Boe, ta ovo napravi od mene? E, jebi ga, moj Mirsade! Nego, daj da ja tebe nazovem." "Ma, jok. Kontaj ovo to te zovem ko da astim piem. Inae, danas sam imo savren dan. Prvo: jutros odem u podrum da operem ve u maini i naem u njoj dva dolara - nekom ispala iz depa. Onda mi u poti stignu oni bonovi za hranu. Odem u granap preko puta, pa kupim neku pizdariju od dolar i deset centi tako da mi vrati devedeset centi 'u kesu'. Onda se napravim da sam neto zaboravio, pa opet kupim sladoleda za Zlaju, sina... opet uzmem kusur, pa u drugu radnju da kupim pive. Znam ta misli kad kae da te je svega strah. Zato i ja idem u drugu radnju, jer sve kontam da prate svaki moj korak, da e me amurirati ako se glasno nakaljem na ulici. Na putu do kue, u parku, naem tek otvorenu kutiju 'winstona'. Jest, malo vlane od rose, ali daju se puiti. Ona moja i Zlaja su otili u posjetu kod nekih Amerikanaca i nee se vratiti do ujutro: imam cigara, imam pive... Ne znam ta da ti kaem, moj Daco. Nisam ni ja pametan ta da radim. Promijenio nas je sviju ovaj rat... E, saekaj malo: evo mi ene na vrata. Dijana, evo priam s Dacom na telefon - hoe i ti da se uje s njim?" ujem ljutite korake po podu i glas, koji me bolno podsjeti na neto ve doivljeno: "Jebo te Daco i ti njega! Dosta mi vas je bilo u Sarajevu!"... tu... tu... tu... ruu..." Ne stigoh upitati Mirsada kako mu je ena.

OVISNIK Prolog petka odem u samoposlugu s roakom da kupim vinova lia za japrak. Odabrali smo najgori dan i najgori sat oko est sati popodne, kada se svi vraaju s posla i kupuju za vikend i narednu sedmicu. Redovi se oduili unedogled, a ispred nas se jo neka baba preraunala, natrpala u kolica vie nego to ima para, pa sad je pred tekom odlukom ta da vrati: kesu "ipsa" ili rolnu tariguza. "Ma, jebo japrak", iznerviran kaem roaku i u istom trenutku uhvatim pogled momka to stoji do nas u redu. "Odakle ste, raja?" "Iz Sarajeva, a ti?" "Isto." Prua nam ruku i s osmijehom se predstavlja: "Ja sam Atif. Atif Abazovi."

Meni ime zvui poznato, a i lika kao da se sjeam: to kako mu se oi smiju, jer mu usta ne vidim od gustih brkova, kako popravlja naoale na poveliku nosu... Osjeanje je obostrano, jer i on bi se zakleo da mene zna "odnekle". Izlazimo iz samoposluge i mi ga zovemo na pie preko puta. Pristaje, iako kae da je davno prestao piti: "Godinu prije Olimpijade sam zaglavio u bolnicu. A i ne zaglavio: u toj godini sam popio estine toliko da, kad bi se ispunio kakav bazen vinjakom, mastikom, lozom, zvekanom, vlahovom - teko bi ga bilo i preplivati. Za isto vrijeme jedino to sam pojeo bile su hrenovke u "Grilu" kod Druge gimnazije, manje ih nego to imam prstiju na rukama. Tad sam prest'o." Roak i ja naruujemo po "Martel", a on "pitcher" (2 litra) piva. Mi se zagledasmo, a on objanjava: "Pivo nije pie - pivo je hrana. Znate li da u svakom pivu ima gutljaj mlijeka i zalogaj mesa?" I to mi zvui poznato, a i sve ostalo to pria: profesori iz Druge gimnazije, raja iz "FIS"-a, konobari iz "stare Istre", koke iz "Park" kafane, ibicari s "Bulevara"... ba kao da smo on i ja vodili jedan paralelan ivot, a nikad se nismo upoznali, nego se samo sretali u prolazu, mimoilazili u kafanskim klozetima, sjedili u istim redovima u istim kinima, navijali na istim utakmicama, vozili se istim tramvajima... "ta sad radi, Atife?" On pali cigaretu (opet mi poznatom kretnjom), duboko, duboko uvlai dim, dokusuruje pivu, nadlanicom brie brkove, gleda me pravo u oi i kae: "Lijeim se. Bezuspjeno. Evo, ve je pet godina kako 'apstiniram' od Sarajeva, i da sam cijelog ivota bio na 'igli', do sad bih se 'oistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubije. Ponekad mi se ini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od elje da... da... da ne znam ni sam ta..." utimo i pijemo, jer znam (iz vlastitog iskustva) da bi najsurovije bilo pitati ga: "Pa, to se ne vrati?" Rastajemo se i obeavamo jedan drugom da emo ostati u kontaktu. "Akobogda", ja uvijek dodajem. Sino zovem roaka i pitam ga ima li Atifovu adresu ili telefon, a on mi kae da se ne sjea nikakvog Atifa kojeg smo sreli u samoposluzi i bili na piu s njim. Kaem mu da nisam lud, a on mi opet ponavlja da mora biti da sam se zabunio, da sam to bio s nekim drugim taj dan, jer on je tog cijelog dana do kasno radio, nigdje iz kue poslije nije izlazio, gledao koarku na televiziji... Sad sjedim i sjeam se kako taj dan Atif nije nita kupio u samoposluzi (Za koji je kurac onda stajao u redu?) i mislim da li je mogue da sam ja to samo

sanjao Atifa Abazovia. Ili je Atif sanjao mene?

MICA TROFRTALJKA Da me neko j... prije tridesetak godina, ne bih pomislio da u ikad u ivotu citirati Micu Trofrtaljku, taj san svakog kamiondije, od Triglava do evelije, druslu kafansku "pevaljku", koja je svojim dvosmislenim (?) tekstovima (?) pjesama (?) toliko uzbunila nau tadanju javnost da je ak i osnovana nekakva "komisija za und", koja je valjda trebala nae ui, oi i ostala socijalistika ula zatititi od tog tolikog rairenog nastranog fenomena sa "trulog zapada" erekcije, koja, nauno je dokazano, kod pionira, omladinaca, radnike klase, pa ak i pojedinih pripadnika potene inteligencije vodi do "samozadovoljavanja" ili "masturbacije" ili, prosto, demokratski reeno - drkanja. (ta li su pioniri, omladinci i "kamiondije" u svoje "nadraene" sate trebali raditi, to ni do dan danas nije objanjeno, ali namee se zakljuak da je suviak energije, potroen na redanje kamenja na nekom obronku Zelengore u vidu nedvosmislene poruke TITO - VOLIMO TE, bio objeruke prihvaen od strane vlasti, koja bi inicijatore takvih ideja unaprijedila u nekakve tabne generale radnih akcija u Zvorniku ili na Tjentitu, gdje su se mogli iz...ati do mile volje.) Ali, evo me sad u Lynwoodu, uzeo sam (bolje reeno - dobio sam) pola slobodnog dana, pijem pivo u jednom od restorana, kod puritanske i sve vie feministike Amerike, ozloglaene mree "Hooters", gdje koke, da ti pamet stane, sa sisama koje diu i miriu kad se nagnu prema tebi da prime porudbu, sa lanim osmijesima, sa nogama koje rastu do pazuha, bezuspjeno pokuavaju da me privole da naruim neko smee od klope, ne videi da sam ja negdje drugdje, da se po stohiljaditi put pokuavam definisati, nai odgovor na ona osnovna pitanja to razdvajaju ovjeka od ivotinje: KO SAM? TA SAM? GDJE SAM? ZATO SAM? Ili, moda najvanije: KOJI JA OVO K.... RADIM U AMERICI? I, onda, k'o grom iz vedra (mada u Seattlu nikad nije vedro) neba, kroz zagluujuu metal-rock muziku, zauh odgovor iz usta Mice Trofrtaljke, "stih" iz jednog od njenih najveih "hitova": "Turam, guram, al' nee da ue Moja noga u cipele tue..." Evo ve pet godina se ova bosanska dua bori da se uklopi u ameriki kalup, ali, ili joj je tijesno, pa je sve ulja, ili je kalup prevelik, pa se spotie, posre, pada i die: ponekad pokua bosonoga, slobodna, ali se ubrzo izranjavi na putu posutom tucanim staklom, pa pue etveronoke do nekog nevidljivog cilja, tvrdoglava da istraje - sve dok ne uvidi da je krenula suprotnim pravcem,

da joj se valja opet vratiti na poetak. Mrzei samu sebe, to i pokorno ini: opet zauzima startnu poziciju, ali svaki slijedei put sa sve manje preostalog daha. P.S. Danas sam primio pismo od svoje bive urednice, Linde Rocavitch, koja mi je svojevremeno objavila tri prie u "Progressiv" magazinu u Madisonu. Naimenovana je za glavnog urednika novog asopisa "Praxis", na Floridi je, u Panama Cityu; seli se u novu (trosobnu) kuu, voljela bi da se ujemo... Znajui da ivi sama, da nema djece, to mi zvui kao neko obeanje, pa ne gubim vremena, nego je odmah zovem... "Bla, bla." Opisujem joj posao koji sad radim: "udi me kako ne poludi? Mora da se osjea bijedno", puna je razumijevanja. "A, kakvo je vrijeme u Seattlu?", nastavlja u istom dahu. "Seattle je predivan, ali me kirija kolje...", pokuavam vodu navui na svoj mlin. "Drago mi je da si dobro", ona odgovara, ba kao da sam gluhom krmetu govorio. "Pie li jo?" Laem joj da sam zavrio knjigu. "Jesi li itala ili ula za Nadedu Mandeljtam i njenu knjigu 'Strah i nada'?" "To je neto o Rusiji? Zato?" "Moja se knjiga zove 'Strah bez nade'." "O emu je?" "Neto o Americi."

DRUGA STRANA MEDALJE Znam da itaocima sve ovo to piem ima sve manje i manje smisla i da se s pravom pitaju, nakon to su proitali par mojih tekstova: pa, jebemliga, ima li ita dobro u toj, da prosti, Americi? 250 miliona i vie ljudi ivi tamo i niko se toliko ne ali, niko toliko ne kuka nego ON?! ON, koji se rodio u nekoj sarajevskoj uliici, u jednosobnom stanu, bez kupatila; sa uavcem (koji je valjalo dijeliti sa komijama); spavao u istoj sobi sa ocem, majkom, stricem i tetkom Anom (baba i deda su spavali u kuhinji, na seiji); jeo meso samo nedjeljom, a fijaker poret ga i grijao i bio jedini "kuhinjski aparat" na kojem mu je pripreman omrznuti, do dana dananjeg, griz? ON, koji je sluio kao omiljena hrana neunitivim buhama i stje-nicama,

koje su naprosto izvirale iz daanog poda pokrivenog ponjavama i zidova zadnji put omolovanih nedjelju dana prije dolaska Franje Ferdinanda u Sarajevo? ON, koji je prve farmerke (SUPER RIFLE) obukao kad je zavrio osmi razred s odlinim uspjehom, kojem su od prvog razreda gimnazije (kad se osamostalio - to e rei ostao sam) jedini ve i pidama bili fiskulturne gae i majica... i tako dalje, i tako dalje... i da ne zaboravim vaan detalj, koji je nosio, kao vaan, i valjda jedini detalj i dokaz svog identiteta, otvara za pive oko vrata? ON???!!! ON kuka?! ON se ali?! NJEMU nita nije dobro?! Cijela Amerika nema druge brige ni posla nego da ba njegov ivot uini nepodnoljivim?! Zato i pokuavam da u ovom pismu otkrijem i drugu stranu medalje, da popravim neeljeni utisak. Bezbeli da u Americi ima milion dobrih stvari! Kao prvo njihov 'Bili of Rights', to bi se moglo prevesti kao 'Lista prava': "Svi ljudi su roeni jednaki!" Nema vee istine na svijetu! (Dodue, nisu nikad oni uli kad se mom jaranu Mirsadu Kaukiji rodilo dijete, pa on primio poziv iz bolnice da je Sabina OK, i da je postao tata, a on - ini mi se da je tad radio u "Bosna-autu" - zapalio s posla, naruio svima, znanim i neznanim pie u "Kvarneru", pa jo jedno, pa jo jedno, pa da ne duljim... kad su ga u neko doba pitali: "Dobro, Mise, je l' kerka il' sin?", a on odgovorio: "Jest."; "ta bolan jest? Je l' kitonja, il' piulja?"; "Rekao sam vam jest: ili je kerka ili sin - treeg nema.") Ne kae se, naravno, u Amerikom Ustavu ta se deava kasnije: hoe li majka istog dana izai iz bolnice i pouriti na posao u "McDonaldsu", na branje jagoda u Californiji, ivanje koulja u Wisconsinu, skupljanje smea u New Yorku ili e sazvati konferenciju za tampu i ponosno objaviti roenje eda, a onda otii hladiti piku u Floridi - kao to je cijelog ivota i radila - jer Ameriki Ustav kae, da to pojednostavim, da je "svako kova svoje sree". Veliko je Ustavno pravo, takoe, da svako moe posjedovati oruje. (To to se Bosanci ne spominju po tom pitanju je zato to kreatori Amerike nisu ni uli za nas, mada smo kraljevali i postojali nekih zanemarljivih 600 godina prije njih.) Onda, pravo svakog Amerikanca da glasa. (Ima li vee slobode na svijetu od prava glasa? - pitali su me moji ameriki prijatelji, pijani od sree i piva to se daba dijeli na glasakim mjestima. Nisam im htio vrijeati njihova duboka patriotska osjeanja i rei im da se kod nas moe glasati kad hoe, koliko puta hoe, gdje hoe, pod kojim god imenom ti se mili...) Eric Clapton (mada Englez) je neto to me ini sretnim u Americi. Sluam njegov novi hit "Babine oi", gledam ga onako nikakvog, runog, elavog, bradatog, pa me on podsjeti na mog prijatelja Goru Krnetu, koji je sad u Kanadi... A kad se sjetim Gore, onda ne mogu da se ne sjetim svog Lile, koji je

u Sarajevu... A, da ovjek kao Lile jo hoda po ovom svijetu - velika je to srea za mene. Jack Nicholson je opet dobio "Oscara" i sretan sam zbog njega, jer sam uo da je veliki jaran i siguran sam da emo se dobro druiti kad se upoznamo. Ali, najvea srea u Americi je kad nazovem svoju kerku Nevenu, a jo vea je kad ona nazove mene - pa milujem slualicu i blesavo se smjekam jo pola sata nakon naeg razgovora. Nema tih rijei kojima mogu opisati svoju sreu kad se ujem sa svojom trogodinjom "amerikom" kerkom Vesnom, kad provedemo deset minuta na telefonu ponavljajui jedno drugom: "Volim te, sine" i "Volim te, tata"... na naem jeziku. Zar ON moe poeljeti vie?!

TORNADO, ILI PRVI PUT S JORDANOM NA MOKRENJE

Nebo, do tada, bolno plavo i vedro, zamrailo se u sekundi. Tmasti, tamnosivi oblaci su nadirali sa zapada i dan pretvorili u no. Valjali su se preko nepreglednog horizonta, ispresijecani munjama i predvoeni vjetrom, koji je, u poetku, samo zatalasao mone grane borova ispred kue, a onda ih poeo ibati, inilo se sa svih strana, sa tolikom silinom da su iarke poele da bubnje po krovu... U isto vrijeme se oglasila i alarmna sirena a televizijski program je prekinut upozorenjem da tornado dolazi i da potraimo sklonite... Amerikanka je zgrabila kljueve kola, ekovnu knjiicu, nau kerku i sjurila se niz stepenice u podrum. Ja sam pokupio kutiju cigara i upalja sa stola, par konzervi piva iz friidera i pridruio im se u mraku. Svaka daska u kui je jecala pod naletima vjetra, a grmljavina oduzimala dah. Sjedio sam sa trogodinjom kerkom u krilu, palio cigaru na cigaru i u sebi ponavljao: "Ne daj Boe, ne daj Boe, ne daj Boe..." i plakao, ne od straha, nego to me sve podsjetilo na neto slino to sam ve doivio i preivio davno, davno... sa drugom enom i sa drugom (tada) trogodinjom kerkom. U dugih pola sata se sve smirilo; sunce je ponovo zasjalo i jedini trag nevremena su ostale polomljene grane drvea po mokrim ulicama. Sutra u, na vijestima, saznati da nas je tornado promaio za nekih petnaestak kilometara, poravnao centar gradia Barnevelda, ubio pet ljudi i trideset krava na okolnim ranevima; ko u isto vrijeme godine, u Crownpointu, Indiani, gdje sam radio kao kuhar u restoranu "Kod Nicka".

Zavravao sam drugu smjenu i bio je etvrtak - spor dan, pa je kuhinja bila zatvorena ve oko devet sati navee; preostalo mi je jo samo da oistim porete i operem pod - satak vremena posla, ali me je gazda, Nick, prekinuo: "Zajebi to veeras. 'Ajmo na pie." Sjedili smo u baru, samo nas dvojica i barmen Larry, a Nick je nazvao svoju kuu i rekao eni da veeras ne moe doi, da mora obraunati plate radnicima... Za prevoz kui nisam mogao raunati na Larryja, jer je bio ko zemlja, pa sam pitao Nicka: "Moe li me odbaciti, jer sutra radim prvu smjenu?" "Ne brini za to. Doi sutra kad hoe - pisau te cijeli dan. Idemo veeras u Casino." "Jatau! Nemam banke u depu." "Nema problema - ja u ti dati pare." "Aha. A, vratie ti ih moja mati Kadra iz Nevesinja." Nick se zbunio: "Kadra? Zar ti majka nije u Holandiji?" "Zaboravi, nema veze - to je neka naa, sarajevska zajebancija... Nemam para, to hou da ti kaem, ovjee." Opet e Nick: "Nema problema - rekao sam ti da u ti ja dati pare: ako izgubi - ne duguje mi nita; ako dobije: pola meni - pola tebi." Do Casina ima vonje sat i po, pa smo, sa sreom, krenuli. Zamolio sam ga da, ipak, svratimo do moje kue da se nabrzinu presvuem: neu da izgledam ko furda u Casinu. Obukao sam crne DOCKERS pantalone i crnu FROG koulju, evropskog dizajna i, plus, svezao bijelu, svilenu kravatu, pa sam i liio na neto, iako sam u depu imao samo sto dolara to mi ih je Nick dao. Kockarnica je bila na nekom jezeru, na brodu, blizu Chicaga, ali na teritoriji Indiane. Koliko sam shvatio, u Illinoisu (gdje pripada Chicago), kockanje je zabranjeno, pa svako iz Chicaga dolazi tu. etvrtak je, kao to rekoh, spor dan, pa je na parkiralitu ispred bilo samo desetak kola, a meu njima se izdvajao ogromni, bijeli "lincoln" sa estoro vrata. Nick je promrmljao: "Oho. M.J. je ovdje veeras." "Ko?" "M.J.! Michael Jordan! Boe, kako taj ovjek voli da kocka." Na stepenicama to vode do palube stajala su dva brda od ovjeka i Nick me upozorio da su ta dvojica Jordanovi tjelohranitelji, a da su druga dvojica, sigurno, s njim u sali. Slatka jeza me obuzela pri pomisli da u kockati za istim stolom sa Michaelom Jordanom i u samo desetak metara do ulaza ja sam sanjao: kao,

krenuo mene rulet ko budalu kurac, a Jordan - gubi li gubi! U neko doba ostane on kokuz, a ja mu prebacim gutu etona; on se izvadi s mojim parama, jo i dobije; zahvaljuje mi se i daje mi svoj privatni broj telefona i obeaje mi karte za "Bullse" kad god zaelim; ja mu kaem da bih volio da se vidim sa Tonijem Kukoem, on kae... Tu se budim iz sna, jer sa samo sto dolara u depu mi i nije dozvoljen pristup u salon (ulaz je da promijeni minimum 500 $ u etone), tako da ja svoju stoju mogu zijaniti samo u predvorju. Nick, bezbeli, ide ravno gdje je velika lova i eli mi sreu, a ja se ve bavim milju da uopte i ne kockam, da sjednem za bar i da se obloem, a da Nicku kasnije kaem da sam prokockao pare i mirna Bosna. Poruim "Johnnie Walker" - s "crnom etiketom", naglasim, a ankerica me pogleda kao zadnje govno i kae: "Drugog i nemamo, gospodine!" Sa velikim naglaskom na ono "gospodine". Stavljam stojanku na ank i pitam se koliko e me zaklati; ona mi sipa naprstak u au i vraa mi kusur od 92 dolara. Strpam 90 dolara u dep i ostavim joj 2 dolara bakia. Ko biva - ostaviu utisak. Ne kae mi ni hvala. Razgodim viski na dva gutljajia i na jednu cigaru i skontam da nema anse da se ak i pripijem za preostalih 90 $ i sa njenim sipanjem. Poruim "heineken" - due e potrajati (ovaj put joj ostavim kurac, a ne baki) i odluim se da sjednem za mainu. - Kako sjedoh - tako me krenu; dobar sto na uloenih dvadeset. Opet imam anse da se uikam, ako nita drugo. Opet naruujem "heineken", da ne pokvarim sreu: maina je poludila - u manje od sat vremena dobar sam 800 $. Kaem sam sebi: ne akaj meku, uzmi pare, sjedi za ank, saekaj fajront i Nicka, daj mu njegov tal i opet si dobar polumjesenu platu. Ali, ne bih ja bio ja, da ne odem ravno do mjenjanice na ulazu u salon i ne uzmem 500 $ etona. Samo dva stola rade: rulet i ajnc ("Black Jack"). Za ajnc stolom je samo jedan igra u tamnozelenoj koulji, braon pantalonama i s kravatom iste boje; malo razvezanom oko vrata... s dijamantskom naunicom... Iza njegovih lea dva crnca s mumificiranim licima na kojima samo oi rade: krue po cijeloj prostoriji i, naravno, zaustavljaju se na meni, koji pokuava izgledati nonalantno i doetati do stola gdje kocka njihov gazda - jer to jeste M. J. Isti osmijeh, ista faca, ista elavica prekrivena grakama znoja, koju sam vidio nebrojeno puta na televiziji. Premeem svojih pet glava u etonima (25 komada po 20 $), kao, ja u sada sjesti za isti sto s Jordanom, ba kao da tu i pripadam. Meutim, gospodin Jordan ne voli dijeliti sto ni s kim, pa mu krupije dijeli karte na sva slobodna mjesta na zelenom stolu, a on stavlja na svako veliki, crni, etvrtasti eton (l

.000 $) dok pijucka neto uto iz ae. Pravim okuku do ruleta gdje Nick, pet-est frajera i jedna koka (dobra, da ne grijeim due) igraju na veliko. "Ah, tu si", kae Nick, sa velikim osmijehom i velikom gutom etona ispred sebe. Sjedim pored Nicka i stavljam eton na srednju kolonu: ve sam u glavi odluio da u igrati deset puta isto, pa ta Bog da. Dade Bog: od deset puta dobijam osam, to je narednih 240 $ dobitka. Dok se rulet vrti, alim se Nicku kako me je ankerica zaklala za viski u predvorju, a on mi objanjava da je sada pravo vrijeme za osvetu, jer u salonu su sva pia i cigare besplatni... Nastavljam da igram isti "sistem", srednju kolonu... Dobijam i gubim, dobijam i gubim; izgubio sam ve raun koliko imam para ali konobarica mi sipa viski im primijeti da je aa prazna (a to je esto). Pitam Nicka gdje je hala i on mi pokazuje rukom u nekom neodreenom pravcu. Malo sam izgubljen u uskim, brodskim hodnicima, ali tad vidim Jordana (u pratnji tjelohranitelja) kako, otkopavajui lic, ulazi na jedna vrata, a ja za njima. Stojimo iznad pisoara i, kao svi mukarci na svijetu, uz isto "Uuuh" i "Ahhh", uivamo u trenutku. Sretnu nam se pogledi i Jordan mi se obraa: "Cool shirt, man" (Strava koulja, jarane). "Yup! Thank you" (Aha! Hvala). Otresamo zadnje kapi, a Jordan se opet ceri: "I thought that I had good one" (Mislio sam da je moj velik). "It's nothing as iy've used to be" (Nita je kakav je nekad bio). "That's for sure; and it'll never be" (Ta ti je dobra; nikad nee biti kao prije). Dok peremo ruke nad lavaboom, smijemo se i rukujemo se: "See you round, man" (Vidimo se opet, jarane), kae, bogami, ko da to zbilja misli. "Yeah. Sure" (Aha. Bezbeli), odgovaram. Ve svie i vrijeme je fajronta: zadnje pie i zadnja opklada. Stavljam stoju na broj i gubim. Na izlazu Nick mijenja poveliku gomilu etona za ek, a ja za "cash". Guta para! U kolima brojim pare: 720 $. Dajem Nicku njegov tal, ali me on odbija: "Nek' ti je sa sreom. Vrati mi samo mojih sto dolara. Ja sam, ionako, dosta dobar veeras." Vozimo u krvavocrveni zid oblaka to izranja sa horizonta i Nick me upozorava da emo, vjerovatno, imati gadno nevrijeme kad stignemo u Crownpoint. Autoput, gladak ko ogledalo, pust je u to doba, Nick pritie gas do daske,

pa smo kui pola sata ranije nego da smo vozili dozvoljenih 65 milja (100 km) na sat. Pozdravljam se s Nickom, sjedim na verandi i ponovo brojim pare. Osjeam se sretnim i sigurnim i ne mogu da opet ne ponem sanjati: ako svake nedjelje budem dobar bar pola ovoga, onda u za godinu dana... Tad odluim da popijem jo jedno pivo prije spavanja, da izmerakam svoj dobitak, da odbacim tu krpu samosaaljenja, koja me, evo, ve etiri godine gui i pokriva kao gubavca, da... Ostavljam pare ispod teke, staklene pepeljare na stepenicama na verandi... U par minuta, koliko mi je trebalo da otkljuam vrata, odem do klozeta, do friidera u kuhinji po pivo... Otvorilo se nebo, ili bolje reeno, pakao. Na verandi ni traga od pepeljare, a kamoli od mojih para; kia iba u vatrogasnim mlazovima, skoro horizontalnim od jaine vjetra, a ja stojim nasred ulice i urlam, plaui u "oko oluje": "Ubij, pederu! Ubij, ne mui me vie! Ubij, majku ti jebem! Ubij, ubij!!!" I, opet, ne ridam ja zbog gubitka jebenih dolara, nego to je, opet, po bog zna koji put, ta mrva sna koju sam imao ubijena u MENI: ja urlam da ga nadjaam jer, kroz svu grmljavinu i munje to ih alje, ja glasno ujem njegov podrugljivi smijeh: "Koji ti je kurac trebalo jo jedno pivo?" Izgleda da sam i uspio u tome, jer sve se smiruje naglo kako je i poelo, a Branko, moj jaran iz Trebinja, u ijoj kui, ustvari i ivim, izlazi na vrata, samo u gaama: "ta se dere, sarajevska seljaino?" Prebacujem mu ruku preko ramena, smijem se i kaem: "uti, trebinjski papane. Daj nam po pivo." Sjedimo na verandi; on sklanja ruku sa svog ramena i samo kae: "Svata." Branko se vraa sa dvije konzerve piva u rukama i stresa od hladnoe: "Hladno, bog te jebo." Otpijam dobar gutljaj i gledam svog jarana, sputam, najnjenije to mogu, ruku na njegovo mravo koljeno i kaem: "Zna li ti da ja imam vei kurac od Michaela Jordana." On nee ni da gleda vie u mene, nego samo trese glavom i ponavlja: "Svata!" Marija, Brankova ena, pojavljuje se, bunovna, zagrnuta lafrokom, na vratima, sa zabrinutim izrazom lica pita: "taje bilo, Daco?" "Nita, Marija. ta e biti, Marija?" Marija odmahuje rukom, vraa se u kuu i kae: "Svata!"

SVE TO PROITATE, UZMITE S REZERVOM Potovane domaice (i domaini, ako mogu dodati), kako je ova rubrika, kao i sve prethodne, koje sam ispunjavao slovima dugi niz godina, namijenjena vama, tako vam dugujem izvinjenje i objanjenje, koje slijedi: ja sam HEBOIDAN tip. ta to znai - ni sam nisam znao, kad me na invalidskoj komisiji na Ilidi godine 1972. proglasie takvim (to me, usput budi reeno, uskrati mog prava i oslobodi obaveze da sluim JNA), sve dok nisam prelistao neke medicinske enciklopedije sa puno strunih termina, ije znaenje sam, opet, pokuavao dosei u drugim knjigama - i napokon, nabasah na jednu prastaru, koja nudi suvisao opis mog stanja: "...oblik shizofrenije praen deakim ponaanjem i u zrelim godinama ivota; subjekt sklon preterivanju i laganju; remisije retke; anse za oporavak bedne." (Zavren citat.) Dakle, kad god steknete utisak da ja u Americi ne radim nita drugo do "sjedim, pijem, puim i pricere ruim - narav mi je pogana", sjetite se moje dijagnoze i sve to itate uzmite s rezervom. Tako, i kad napiem da sam se jutros probudio u est sati (a radio sam do dva sata po ponoi), uskoio u farmerke, majicu, navukao tene i pitao Amerikanku na bosanskom: "Je l' danas utorak? Obeao sam Hamiu da u doi da mu pomognem neto na sito-tampi...", ne laem ja druge, nego sebe, jer ne mogu i neu da prihvatim da su mog Hamia etnici ubili prije est godina; hou da mu pokaem svoju bau gdje paradajz, patlidani i paprike upravo cvjetaju, da mu sameljem kafu, ponudim ga pivom, provedem po gradu i kaem mu da se nita njegovom smru nije promijenilo, da emo nabasati na Kilu, otii u Pozorite mladih i zajebavati Neku Tulia; svratiti do Aramisa da popijemo pie sa Sorgom; Dubravko e naii kolima, pa emo otii na Pale, kod Tihe ili Goce, okrenuti janjca i duboko u no sjediti pored vatre, raspravljati pitanja od "ivotne vanosti", kao to je "je li tea daska ili iverica". Prihvatite s rezervom - i to da sam juer, zgaen monotonim i besmislenim poslom u tekstilnoj fabrici, svom efu rekao, tako da me svi uju: "Ne volim lezbae. Nemam nita protiv lezbaa, ali ne mislim, takoer, da zbog toga treba biti ponosan i pokazivati to u svakoj prilici." (Odnosilo se to na debelu kontrolorku, koja mi se taj dan svezala u peha, a sad sluala i crvenjela od uiju do slonovskih nogu u bermudama.) "Watch you language - pripazi jezik - Dario", kae mi Matt tiho, jer u Americi Crnci nisu Crnci, nego Afriki Amerikanci, Indijanci nisu Indijanci,

nego Prvobitni Amerikanci, kurve nisu kurve, nego seksualne radnice, a pederi i lezbijke su veseli. "Ti si dobar radnik i ne bismo voljeli da te izgubimo." "Hej, hej, stani malo! Kako to misli da me izgubite? Prvo treba da me dobijete da biste me mogli izgubiti. Jasno?" Nije mu jasno, a nisam ni oekivao da e biti. Na pauzi za ruak, koja je u pola devet po ponoi, pokuavam popraviti tetu, podvlaim rep i sav sam se pretvorio u osmijeh: "Mogu li ti kupiti pie poslije posla", pitam kontrolorku, ba kao da se nita nije desilo. Ona mi odgovara pogledom mrtve ribe: "Ima neki poseban razlog za slavlje?" "U stvari, imam. Igrao sam LOTO danas. Premija je 69 miliona dolara." "Pa?" "anse su mi 50%-50%." "Kako?" "Fino brate; ili u izgubiti ili u dobiti." Ona me gleda ispitivaki, pa zakljuuje da se iza mog poziva na pie ne krije nita drugo i kae neto to ni u snu nisam mogao oekivati: "Ti mora da si neki heboidan tip, Dario." ta je dalje bilo te noi, to jedan dentlmen - ak i kad je HEBOIDAN preuuje.

SMRT JE ZA NAS BILA SUDBINA, A ZA NJIH SAMO DOBRO OBAVLJEN POSAO Sreo sam Tihu na Titovoj ulici. Oi su mu bile zakrvavljene, a lice podbuhlo... Taman sam zaustio da ga pitam: "Gdje si to zaglavio sino?", tumaei njegov izgled tekim mamurlukom, ali me je preduhitrio spustivi mi ruku na rame: "Moj mali, naeli su nas!" (Bez obzira to sam skoro etrdesetogodinjak, to sam uveliko oenjen i to sam otac jednog djeteta, u naoj raji sam uvijek ostao 'mali' jer smo se poeli druiti u gimnaziji, a ja sam bio mlai par godina, to je u doba puberteta predstavljalo ogromnu razliku.) Nisam shvatio ta hoe da kae... On je nastavio, kao da tekim maljem odvaljuje svaku rije iz due: "Ubili su Hamia!"

Hami je bio vie nego na prijatelj. Imao je malu radnju za sito-tampu (koju je za rata pretvorio u besplatnu menzu za izbjeglice i gradsku sirotinju) u koju smo redovno svraali na kafu, na "aicu razgovora", kad god nam je trebala pomo - novana, ili kad smo osjeali bilo kakav teret na srcu - od branih problema do nevolja na poslu, jer Hami je bio ovjek koji je za svakoga i o svakome nalazio dobru rije, a, koliko se sjeam, ne znam da je iko ikad rekao neto runo o njemu. Zato je Tiho nastavio: "Naeli su nas, i to od glave." Stajali smo nasred ulice, zaklonjeni od snajperske paljbe betonskim blokom na kojem je sprejom bilo napisano "PINK FLOYD" - jasna aluzija na mranu pjesmu, koja kae "...all in all, you are just another brick in the wall..." - i plakali. Ljudi su prolazili pored nas i ne obazirui se, jer u Sarajevu nije bilo nita neobino vidjeti odrasle ljude kako, usred bijela dana, bez ikakvog zazora, gorko plau na ulici. Jo juer sam razgovarao sa Hamiem i predloio mu da se preseli u moj stan, jer je sigurniji od njegove kue, koja se nalazila na obroncima Trebevia, blizu vatrene linije. Odbio je zbog majke, starice, koja je ostala sama u kui kada su njegovi mlai roaci mobilisani. Prva granata je pogodila komijinu kuu. Nimalo iznenaujue od njega, Hami je u pola noi potrao u pomo kada ga je druga granata stigla na ulici i presjekla na pola. Sve dotadanje patnje, strahovi, izblijedili su pred osjeajem totalne bespomoi, jer prvi put je neko stvarno blizak meni poginuo, to je znailo da ga vie nikad neu vidjeti, stisnuti mu ruku, uti njegov glas: "Znam da mi Muslimani ba i nismo sveci, ali, brate, nismo ovo zasluili..." Pogibije, ranjavanja nepoznatih ili poznatih ljudi do tada sam doivljavao kao sticaj loih okolnosti, kao zlu sreu i potiskivao osjeaj da sam i ja (kao i svaki drugi u Sarajevu) na stranoj lutriji smrti i da samo ekam dan kada e moj broj biti izvuen - a sa svakim slijedeim danom moje anse za "dobitak" su postajale vee. Iako mjesto Hamieve denaze nije bilo oglaeno u novinama (jer smo se bojali velikog okupljanja, to bi moglo "isprovocirati" novo granatiranje), na malom groblju, stotinjak metara iznad njegove kue, bilo je vie od stotinu ljudi. Prvi put od poetka rata imali smo priliku da vidimo na grad onako kako ga gledaju nae ubice kroz vizire svojih minobacaa i niane snajpera - leao je kao na dlanu, okupan suncem i bljetav i golim okom su se mogli proitati natpisi na prodavnicama i raspoznati ljudi na ulicama... Prvi put smo mogli sagledati obim razaranja: odozgo, inilo se da je svaka druga kua bez krova, a neka najvanija zdanja u gradu (Pota, Vijenica, Skenderija, Energoinvest...) bila su samo skeleti, ulice uz obale Miljacke zakrene olupinama izgorjelih automobila i tramvaja...

Sviju nas je potresla tiha jeza od saznanja da smo na milosti i nemilosti dobre ili zle volje nekog za obaraem PAM-a, snajpera ili za minobacakim postoljem... Kao potvrda naih misli, iz brezovog umarka, iza breuljka koji su drali lokalni Srbi, zaulo se dovikivanje: "uli smo da je Hami poginuo. Nismo mi pucali, majke mi. To su oni papci iz Srbije..." Hamiev roak Nedad je u trenutku htio poletjeti u pravcu glasa, ali su ga neije ruke zadrale, pa je samo u nemonom bijesu psovao: "Jebau vam majku etniku, kadli-tadli. I tebi, Dragane, majku jebem u sisu!" Dragan je samo doviknuo: "Pourite sa denazom, jer emo uskoro morati da odradimo nau smjenu." To je znailo da e uskoro neko u Sarajevu ostati bez krova nad glavom, "da e neija majka zakukati", da neko vie nikad nee zaigrati fudbal ili vidjeti film, da e plonici Sarajeva opet biti ljepljivi od krvi... Vraali smo se u grad u malim skupinama utnje, ali vjerujem da je svako od nas osjeao isti tamni oblak prijetnje iznad naih glava, jer smrt je za nas bila sudbina, a za njih samo dobro obavljen posao. P.S. Pria je prvi put objavljena u "Progressiv" magazinu u Madisonu, 1994. godine. Iz nekih, samo njima znanih razloga, zadnji dio reenice je izbaen iz originala.

IZ CIJELE FRKE SA CLINTONOM, KOJI JE OSTAVIO TRAGOVE NA MONICINOJ HALJINI, IZVUKAO SAM VELIKU POUKU: NEE MENI VIE NIJEDNA PUITI A DA NE PROGUTA DOKAZE! Znam da se blie izbori u Bosni i svi kandidati su kao na iglama, mui ih nesanica i po cijelu bogovjetnu no premjeravaju koracima svoje kabinete, radne ili spavae sobe, jer u onom prostoru izmeu uiju svima odzvanja isto pitanje: A ta kad budem izabran? (Moda bi bilo bolje da su to pitanje postavili sebi prije nego to su se kandidovali, ali, kako se meni ini, svi bosanski kandidati imaju istovjetan program - a to nije ni Bosna kakva je bila, ni kakva jest, niti kakva bi mogla biti - to je: poraziti protivnika, pobijediti, a to e biti poslije... to samo dragi Bog zna, a valjda e njemu pasti neto na pamet.) Da bih im malo olakao predizborne muke i skratio besane noi, odluio

sam da se ni ovaj put ne kandidujem, mada imam sve predispozicije i kvalifikacije, ili, bolje reeno, samo jednu: u politiku, ekonomiju, sudstvo... itd. itd. razumijem se k'o Mara u krivi... znate ve ta. Ja pucam navisoko! Kako su predsjednici dvije najmonije drave na zemaljskoj kugli kurvar i pijanac, u meni se budi elja da se zvanino dokaem na tom planu. Sa Rusima, imam uhvu, neu imati nikakvih problema, jer sve su indicije da Boris Jeljcin ne moe vie ni blizu popiti kao to je nekada mogao, pa cijela nacija trai dostojnog zamjenika, koji moe derneiti svu no, ujutro otii na Savjet bezbjednosti, staviti veto na svaku njegovu odluku, iz jednostavnog razloga "to mu se moe". Iz cijele ove frke sa Clintonom, koji je, po svemu sudei, ostavio neizbrisive tragove na moral i Monicinu haljinu, izvukao sam velike pouke: nee meni vie nijedna puiti a da ne proguta dokaze! to se tie samog upravljanja zemljom i snalaenja u tako kom-plikovanom drutvenom ureenju kao to je demokratija, ni tu ne vidim nekih velikih tekoa, jer kao to ree jedan ameriki general: "Nae je da sauvamo demokratiju u svijetu, a ne da je praktikujemo!" Naravno, kao neroeni Amerikanac, ne mogu biti biran za predsjednika, ali ni senatorsko mjesto nije talaika. Jedna od varijanti mora upaliti, a ako upale obje - tim bolje, mada znam da bi to bio presedan da je jedan ameriki senator u isto vrijeme i predsjednik Rusije, ali vidio sam i veih apsurda na ovom svijetu, kao kad delati rtvama estitaju "praznike", a rtve delatima prostiru ilim pod noge. Ali, i do amerikih i do ruskih izbora ima jo hipten vremena, a meni se u meuvremenu valja hvatati Sarajeva, a kad se ja uhvatim Sarajeva ili kad se Sarajevo uhvati mene, moda u ovom ludilu u kojem ivim i naem neki sistem. P.S. U zadnje vrijeme sam priao sa mnogim svojim jaranima - i onima u Sarajevu i onima rasutim po bijelom svijetu - i jedni mi vele da sam pomahnitao ako zbilja razmiljam o povratku u Sarajevo. Drugi kau da sam pomahnitao ako odluim ostati u Americi. Ne znam, ne znam... Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na "finalno putovanje", u Denet ili Dehenem, Raj ili Pakao, svejedno. Gdje u ja zavriti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poi u iz Sarajeva.

AKO TI JAVE DA SAM PAO Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleenim poljima Flandrije, da me je pokosio rapnel - ti nemoj da bude tuna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro zna da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove... To je sve jedna obina literarna konstrukcija, a da ne priamo o tome to ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kau da sam se u svojim posljednjim asovima junaki drao, da sam neustraivo gledao smrti u oi, da sam je ak i zaikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam delatu dao kesu dukata uz rijei: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjeala, ti bi morala znati da je to jedna obina izmiljotina, izmiljotina onih koji ne znaju ta je to ivot a ta smrt znai. Ti me dobro zna: zna kako ja esto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki um, kako mi se elo esto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), zna da se bojim proviriti kroz pijunku na vratima bojei se ne znam ni sam ega, bojei se nekoga ko e mi s nadmonim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve: PREDAJ SE! JO NIKO NIJE NAAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA BEZ RUKU! Sjea se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavi svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedi da nisam ba toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom moe proi ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono vee kad smo otili kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila roendan, sjeam se svakog vica koji sam ispriao i sjeam se pogleda drutva koje je u meni gledalo neku egzotinu ivotinju, sjeam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa paijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne ba istim arapama... Pamtim kako sam to vee, ponesen strahom, popio tri flae "Frukogorskog bisera", litar i po domae rakije (vie je nije bilo) i zavrio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je dralo. Onda smo izali na Vilsonovo etalite i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, ba ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da ponem plakati... Prolazila su neka djeca i uo sam ih kako kau: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala ta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog

zatitnog znaka, neto po emu bih sebe poznao meu hiljadama meni slinih, neto to se i ne trudim da sakrijem, jedan zloudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i dui koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zraenjem, ni injenicom da te volim i da ti voli mene... Ako ti jave da veeras hodam po kafanama i olajavam tebe i nau ljubav, da se prodajem za loe vino, da skupljam opuke tuih simpatija, ljubim ruke neistih konobarica, ispadam budala u svaijim oima... To ti je iva istina.

PRAVIM SE TVRD I HRABAR, MADA MI SRCE TUE KAO U KUNIA Evo me, opet, u Crownpointu, Indiana. Prije sedam dana sam stigao iz Dodgevilla, Winsoncin: moja amerika ena mi nije dopustila ni da se oprostim, da poljubim svoju kerku Vesnu. "Tebi je pree tvoje Sarajevo od vlastite kerke...", kae ona, a ja joj utnjom odgovaram da mi je sve pree od nje, a ne od moje kerke. Moja bosanska ena me vodi na autobus; u toku vonje joj kaem: "Ja sam, Dijana, napravio dvije greke u ivotu - prva je bila kad sam tebe oenio, a druga kad sam se rastavio od tebe." Ona mi utnjom odgovara: "Daj, bogati, ne seri." Na aerodrom, u Chicago, vozi me moj gazda Nick (protekle nedjelje smo popili toliko da bi to bilo teko i preplivati), jer hoe da bude siguran da sam se ukrcao na avion, sa "one-way" kartom. Kao to to ve biva u ivotu, razmjenjujemo adrese na koje nikad neemo pisati i telefonske brojeve koje nikada neemo nazvati. Plae moj prijatelj Branko, plae Marija, njegova ena, a ja se pravim tvrd i hrabar, mada mi srce tue kao u kunia... Na alteru predajem svoj "ljiljan-paso", a koka ga zagleda, pa zove kolegicu: "Vildana, there is someone from Bosnia, too." Rukujem se s Vildanom, koja je Sarajka, koja mi eli sretan put i ja sve to tumaim dobrim znakom. Kompanija s kojom letim je Kuwait Airlines. K'o zadnja budala, pitam stjuardesu da mi donese pivo, a ona kae da je alkohol zabranjen na avionu, to opet tumaim dobrim znakom, jer valja mi se istrijezniti, izbistriti, oistiti, provesti par dana s majkom u Amsterdamu, isplakati sve suze koje me gue, udahnuti duboko i krenuti dalje... Pored mene sjedi simpatian crnac, Jake, kojem je to prvi put da putuje u Evropu; ja blebeem k'o baba - Amsterdam je udo: od jeftine pive do jeftine marihuane, od najbolje hrane do najbolje pike, od Rembrantovog trga do

Crvenog kvarta, od Carskog muzeja do Van Gogove galerije; dajem mu savjet gdje da nae najbolje i najjeftinije prenoite - na brodovima koji su usidreni, a koji, preko noi, isplovljavaju u meunarodne vode, pa tako izbjegavaju plaanje takse dravi i gradu... Truam, truam, a i ne primjeujem da je Jake stavio slualice na ui i da vozi nekakav stupidni film na mini-televizoru ugraenom u sjedite ispred. Ali, jebe se meni: ja nastavljam, jer ne priam ja to njemu, ve da sakrijem strah, da se operem od osjeaja krivice, jer, ipak, ja sam svoje dvoje djece ostavio TAMO i moda ih vie nikad neu vidjeti... Sa istim ponosom i sigurnou s kakvim sam izvadio svoje "ljiljane" na ikakom aerodromu to radim i u Amsterdamu, ali ovaj put nema ni Vildane ni nikoga da mi zaele sretan put, a kamoli sretan dolazak. Ima samo da me dvojica policajaca s heklerima odvajaju u stranu, pitaju me koliko imam para, trae mi amerike dokumente (koje pokazujem), pitaju me da li govorim engleski (na ta mi doe da im kaem: "Jok, vi govorite!"), sva potrebna i nepotrebna pitanja: "Moja majka, koja je holandska dravljanka, koja ivi ve trideset godina u Amsterdamu, eka me na Terminalu..." "Jeste li znali da vam treba viza za Holandiju?" "Ovo mi je petnaesti put da sam u Holandiji - do sada mi nije trebala, a vjerujem da bih bio i morao biti upozoren od amerike turistike agencije, koja mi je prodala karte za ovaj let, da je to neophodno..." Dopuste pederi mojoj majci da me vidi na pola sata prije nego to e me zatvoriti (uzeti mi paso i avionske karte) u neku vrstu bajbokane, objasniti mi da sam ja neeljena osoba, da sam upak i smrad, da je njima pun kurac ovakvih kakav sam ja, da mi ne bi uzeli ni oraha iz ruke, da im se ak gadi da me i svojim elektrinim pendrecima dodirnu... Ja kaem: "De, sree ti, skrati to! Znam ja bolje od vas da sam Bosanac." (Nastavlja se...)

SARAJEVO JE MOJ NAJDRAI ROENDANSKI POKLON DRUGO PISMO: Pono je. Smjena drotova. Nisam spavao, evo, ve trideset i est sati i sve mi je pobrkano u glavi. Kao da mi je ao to se ona dvojica drotova skidaju s dunosti, ba kao da su mi to stari pajdai i oekujem od njih da e me pri odlasku pozdraviti, ali oni samo daju paso i avionsku kartu novoj smjeni, koja preko mene prelazi pogledom koji mi je odnekud poznat: u maju, u Seattlu, dok sam jo radio u ludnici, izlazim na terasu kue, koju dijelim s normalnim

stanarima i palim cigaretu (u kui mi je zabranjeno puiti); smjestio sam svoje budale u beiku i sad u otvoriti pivo; koje uvam sakriveno u kereoj kuici, i praviti se da mi je lijepo... na terasu izlazi Michelle i nosi lavor s vodom, zavaljuje se u lealjku, kae: "HI!", skida kupai kostim i poinje brijati koku... ba kao da ja ne postojim, kao da sam azaleja u saksiji - ma kakva biljka: i biljke su iva bia - nego prozor kroz koji se gleda... bjeim u svoju sobu i sjedim na krevetu ponavljajui: "Ja sam Dario Damonja, ja sam Dario Damonja, ja sam Dario Damonja..." Ostalo mi je jo jedanaest i po sati do leta za Zagreb i bezuspjeno pokuavam da uhvatim sovu na stolici. Ne ide. Lijeem na pod, stavljam torbu pod glavu i pokuavam da spavam, ali mi je pred oima slika moje majke, ne one starice koju sam danas nakratko vidio, nego mlade i lijepe, u cvjetnoj haljini, koja tunim glasom govori: "ta e, Dario?" Iz nekog neobjanjivog razloga u ekran mi se ubacuje moj pokojni prijatelj Dara, kako u tekom mamurluku stoji ispred ogledala u mom stanu i tiho kae sam sebi: "E, moja majko, to me nisi pobacila?" Prolo je nekako i tih jedanaest sati i drotovi (trea smjena) me prate na avion: naravno, ostali putnici prolaze kroz ono govno od rendgena ili ve kako se zove, ostavljaju kljueve i ostale metalne pizdarije pri ulazu, a mene okreu prema zidu i trkeljaju me od glave do muda... razgovaraju s kapetanom aviona, koji me na istom engleskom pita: "Gospon, a imate li vizu za Hrvatsku?" Kaem mu da moemo priati na "naem", da ne kanim ostajati u Hrvatskoj, da imam tranzitnu kartu za Sarajevo... Sjedam u avion i jedina prednost mog "statusa" jeste to mi dodjeljuju dva sjedita, valjda da se ne bih mijeao s ostalima, pa hvatam satak spavanja... U Zagrebu se mora ponavlja: svi prolaze normalno, a mene drot (kasnije u saznati da se zove Vinko, kad popijem Zrinski s njim) odvaja na stranu... Gledam ga kroz staklo kako pokazuje moj paso nekome, a ja mislim: "Jebem te ivote, nemoj opet!" Ali, Vinko se brzo vraa, uljudno mi se izvinjava "da su primili dezinformaciju da sam deportovan iz Holandije...", kaem mu da je to iva istina, a on mi objanjava da nije, jer da bih bio deportovan trebao sam poiniti neki kurac protiv holandskih zakona, da sam najzad regularan putnik... Nalazim kancelarije Air Bosne, a tamo Nada! Stara Lilina, Gorina, Zokina jaranica iz JAT-a u Sarajevu. "Pa, gdje si Daco?", grli me, a ja se nakon dugo, dugo vremena osjeam... Ne znam, ustvari, kako se osjeam, ali kao da se gledam u ogledalu, nakon tekog pijanstva, i govorim sebi: "Hvala ti, majko, to me nisi pobacila."

TREE PISMO: "NA PERONU (AERODROMU), BEZBELI, KIA TAKO PUTNIKA DOEKUJE OVAJ GRAD..." napisao je Avdo Sidran s neopisivom ljubavlju prema mjestu gdje se rodio, odrastao, pio, enio se i rastavljao, raao djecu, pisao... To mjesto se zove Sarajevo. Moje Sarajevo! Godine 1994., sjedim u bai u Americi, trijebim boraniju, a moja Amerikanka izlijee k'o bez due iz kue i zove me: "Eno, tvoje Sarajevo na televiziji..." Rat je u punom jeku i znam kad je Sarajevo na amerikoj televiziji nita dobro se nije desilo mom gradu... Svejedno, letim u kuu i gledam onu Kristinu (neizgovorljivog prezimena) sa CNN-a, kako izvjetava o neem ega se ne sjeam, ali u pozadini je Holiday Inn, a ja se povlaim iza televizora da Amerikanki pokaem, arajui rukom po ekranu, gdje je moja kua; evo ba ovdje, iza oka... Idem na asove u kolu, a moj profesor psihologije, predivni Michael Dyer me, nakon pokolja na Trnici, sree na hodniku i kae: "Vidio sam ta se desilo u tvom Sarajevu." U Garyu, Indiani, sjedim u kafani i prilazi mi najcrnji crnac kojeg sam vidio u ivotu i pita me na naem: "Jeste li vi iz Sarajeva?" "Aha", odgovaram, uopte ne kontajui neobinost situacije da s nekim, ko je crn k'o zift, priam na naem. Vadi kutiju Maribora iz depa i daje mi je: "Ja sam prestao puiti, ali ovo sam sauvao u sluaju krize... a Nick mi je rekao da je doao jedan Sarajlija..." Iako mi se on obraa na naem, ja odgovaram na engleskom: "Thank you, but I don't smoke filters, I prefere Pali Mali, as you see, but, thank you anyway..." (to bi u prevodu znailo: "Otkai me se, budalo." "Ali, ovo je iz vaeg grada", pokaza mi on kutiju na kojoj pie FDS Sarajevo. (Elem, ispostavi se da je on iz Nigerije, da je zavrio medicinu u Sarajevu, da je volio sjediti u Parkui, ii kod Lisca...) Sve ovo mi prolazi kroz glavu dok avion slijee, a mene na aerodromu eka moja rodica Buca, koju je, tamo negdje 1960. godine, dok se vozila na biciklu, Boban Veki "lasom" obalio, a ja, petogodinjak, ekao ga u zasjedi s ciglom u ruci, da osvetim svoju "ikonu" (kako sam je tad zvao) i koja mi je, u telefonskom razgovoru, prije mog bijega iz Amerike, rekla: "Ti skontaj. Tvoje Sarajevo se promijenilo." Eto ga jebi, ja sam stigao u svoj grad.

Ja znam da e se svakom normalnom itaocu ovo "svojatanje" grada ogaditi ali, ako mogu da se izvinim i da ispravim sve to sam napisao, samo kaem: "Sarajevo jeste moj najdrai roendanski poklon." (KRAJ)

MOST ZVANI ENJA Dok ovo piem, pred oi mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnanjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, izmeu njih nepregledna rijeka automobila, a oni se dovikuju: "Prijatelju, kako si ti preao ulicu?" "Nikako. Rodio sam se na ovoj strani." Ova karikatura je tuna stvarnost u Sarajevu, gdje je Vrbanja most podijelio grad i postao iva ilustracija udovinog i, normalnim ljudima, nezamislivog projekta, da se cijela Bosna i Hercegovina podijeli po "etnikim granicama" u "etniki iste cjeline". Ljudi koji su imali prijatelje na Grbavici, sarajevskom naselju na lijevoj strani rijeke Miljacke, koje se od poetka rata nalo u etnikim rukama, lake due su mogli zaboraviti na njih; ljudi koji su imali rodbinu u Americi, Australiji ili na Grbavici, mogli su se nadati da e prije i lake vidjeti one iz Amerike i Australije nego one s Grbavice; ljudi koji su jednog (kao i svakog dotadanjeg) dana otili na posao na desnu stranu rijeke ili su se taj dan malo due zadrali s prijateljima u kafani, ostali su gdje jesu - odvojeni od porodica, bez prebijene pare u depu, u jednim pantalonama i koulji - izbjeglice u gradu u kojem su roeni. Nije da nismo imali nikakvu sliku o ivotu na "suprotnoj strani". SRNA nacionalistika srpska televizija s Pala, svakodnevno je emitovala emisije o "idilinom ivotu" u srpskom Sarajevu. Dok su hiljade i hiljade Sarajlija, u pauzama izmeu tekog granatiranja i prolaza kroz "snajperske aleje", pretraivale parkove u potrazi za bilo im to bi moglo posluiti kao hrana: brezovim liem, koprivom, maslakom, lipovim cvatovima ili puevima, SRNA je prikazivala prepune pijace na Grbavici (to i nije bila lana slika, jer je devedeset posto pomoi namijenjene zatoenim Sarajlijama zavravalo u etnikim rukama) i "srdane" doeke "oslobodilaca" iz Crne Gore i Srbije, s ubarama i kokardama na glavi, s kamama za pojasom, koji su, ko biva, doli da brane ono to je "njihovo". (Koliko je to bilo "njihovo", najbolje govori podatak da ih je desetine zarobljeno kada bi pijani, ne poznajui grad, zalutali u nae linije.) Sredinom ljeta su zapoele prve razmjene graana. Podvlaim graana, jer

se nije radilo ni o kakvim ratnim zarobljenicima, nego o obinim ljudima. A koji su se zatekli (ili rodili!?) na "pogrenoj strani". Sve koji su preli Vrbanju, taj "most zvani enja", doekivali smo kao da su ustali iz mrtvih i nestrpljivo propitkivali o sudbini drugih, rodbine ili prijatelja. Tako je bilo i kad se Mahir jedno jutro pojavio u prostorijama fudbalskog kluba Sarajevo. Iako je vladala teka oskudica i svaka njemaka marka (koja je ve postala uobiajeno i jedino sredstvo plaanja) bi se dvaput okrenula u ruci prije nego bi se potroila, Mahirov sto je u asu bio pretrpan piem. Mahir se smijao: "Stanite malo, raja. Daj pie svima na moj raun!" To je bilo krajnje udno, jer smo znali da "sretnicima" koji su prelazili nije bilo dozvoljeno da iznesu bilo ta od vrijednosti - ak su i ene svih dobi bile izvrgnute "ginekolokim pregledima". Onda je Mahir ispriao svoju priu... Stanovao je preko puta Majmunovieve mesare na Grbavici. (Majmunovi je bio najpoznatiji i najbogatiji mesar u gradu, Srbin). Muslimanima, tako i Mahiru, bilo je zabranjeno kretanje po ulici i nisu bili na spisku za prehranu, ali je Majmunovi, sada u maskirnoj uniformi umjesto mesarske kecelje, i sa kalanjikovim u rukama, skoro svako jutro nogom lupao na Mahirova vrata i "prijetio": "Otvaraj balijo, dok ti nisam razvalio vrata!" Mahir bi otvorio, a Majmunovi bi uao i dalje psujui na sav glas. Onda bi Majmunovi iz ranca izvadio hranu, ponekad flau rakije, cigarete, kafu... Sjedili bi i priali o ludilu oko njih, puili i pili, ka to je i red, samo to bi Majmunovi povremeno dreknuo: "Vadi pare ili u te zaklati! Pika ti materina balijska, znam da si ih negdje sakrio i neu se smiriti dok ih ne naem!" Tek toliko da komije, etniki dounici, mogu uti kako revno obavlja svoju dunost maltretiranja i poniavanja Muslimana. Sve tako do jednog jutra kada je mesar, kao i obino, zalupao na vrata, ali ovaj put u pratnji orijaki graenog mladia u uniformi opasnog izgleda. Mahir, koji je bio koarkaki sudija, prepoznao je mladia kao igraa lokalnog koarkakog tima Ilida, a i mladi je prepoznao njega. "Sudija, daj pare, zlato, sve - da ni sluajno nisi ta zalepao!" Bio je smrtno-ledeno ozbiljan i Mahir je izvadio svu svoju uteevinu (par hiljada njemakih maraka) i enin nakit, pa ak skinuo i burmu s prsta. Mladi se malo premiljao nad burmom, a onda je i nju strpao u plastinu kesu, naglasivi: "Vidjeemo se mi jo, sudija...", to nije zvualo nimalo ohrabrujue za Mahira. Nedugo poslije toga, na mostu Bratstva-jedinstva (koje li ironije!), Mahir se naao u grupi za razmjenu, koju je vodio onaj isti mladi. Kad je na Mahira doao red, priao mu je i predao mu onu istu plastinu kesu: "Sve je tu, ne mora brojati, sudija. Neka ti je Bog na pomoi." Mahirova pria nas je sviju duboko dirnula i obradovala, jer nam je dao nadu da e u ovome to se deava ipak ovjek pobijediti ivotinju u sebi i da e

ivot, uprkos svemu, tei dalje. Naalost, ovo nije jedina pria koju nam je Mahir ispriao... Svi smo znali ili sjeali se Iris. Bila je jedna od najljepih djevojaka u gimnaziji. Zavrila je stomatologiju, neko vrijeme radila u bolnici, a onda se udala, pa kako joj je mu bio iz jedne od najbogatijih i najpoznatijih sarajevskih porodica, uskoro je otvorila privatnu zubarsku ordinaciju, imala predivnu djecu i nesreu da je Srpkinja udata za Muslimana. Ve prvi dan rata mu (kao i mnogi drugi ugledni i bogati Muslimani) uhapen je zbog "zloina" to je Musliman i odveden u jedan od logora, a da nesrea ne dolazi sama, potvrdio je sticaj okolnosti da je "komandant" kvarta u kojem je Iris ivjela bio Bozo Debelnogi, kreatura koja je prije rata imala podebeo policijski dosje i, izmeu ostalog, etiri godine provedene u zatvoru u rodnoj Zenici, zbog silovanja. Mahir je priao da je Boo prvo pokuao kod Iris "milom": obeao je da e joj osloboditi mua iz logora i da e nju i djecu pustiti da idu gdje hoe. Bio je odbijen s gnuanjem. Nije mu puno i dugo trebalo da promijeni ud - flaa rakije. Prvi ju je on silovao, a onda njegovi "vojnici". S tim to im je on naredio da pored kreveta svaki od njih ostavi sto njemakih maraka za silovanje. Nije mu bilo dovoljno to se sve to deava pred oima Irisine uasnute djece, nego je okupio i sve komije Muslimane da gledaju tu ivotinjsku orgiju. Urlao je: "Gledajte, balije! Onda ne priajte da srpski vojnik ne plaa sve to uzme!" Pare je, naravno, poslije pokupio, a ta je dalje bilo s Iris i njenom djecom... neka im je Bog na pomoi! Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedoenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam ta da priam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj prii, zato ne i drugoj? Ako su spremni vjerovati samo jednoj od pria - nisu poloili ispit.

PIVO, BOMBE I CIPOLI Oduvijek sam matao da budem dopisnik iz inostranstva: Pariz, London, New York, Roma... Love i koka k'o salate! Evo, taj san mi se najzad ostvario, ali ne onako kako sam se nadao: javljam se iz Krua (vukojebine izmeu Bara i Ulcinja) iz Crne Gore. Na pasou mi je ukucana viza epan-Polje. Ali, da poem od poetka, koji je sam po sebi bio neobian.

S. Eri i ja skontamo da smo prekardaili s piem i da bi najbolje bilo da ohanemo, da se isparimo na more, gdje on ima kuu. Na Dobrinji kupimo karte za Titograd (poto smo promaili direktni autobus za Ulcinj) i preemo u kafanu preko puta da ubijemo satak vremena i da popijemo kafu. Naruimo dvije duple kafe i kisele kad meni pogled zaluta na policu s piima nad ankom. "Rubin vinjak!", ba kao da sam ugledao dragog prijatelja kojeg dugo nisam vidio. (to je, u jednu ruku, i tano.) Zagledamo se S. Eri i ja i naruimo "samo po jedan". Ide k'o mlijeko. (Ne znam zato koristim ovo poreenje, jer nikad mi mlijeko nije ilo k'o vinjak.) Prilazi nam frajer i kae: "Izvinite, nisam prislukivao, ali sam shvatio iz vae prie da putujete za Podgoricu. Autobus vam je ovaj as otiao." Dolo mi je da skiknem: sve to imam na svijetu mi je u torbi na autobusu. "Ne brinite, moete ga stii na stanici u Lukavici. Ja sam taksista..." Stignemo autobus, ali, bezbeli, to nije na. Taksista, koji nam je naplatio petnaest maraka za vonju, "velikoduno" nam nudi besplatnu vonju natrag. Vraamo se u birtiju, ma'nemo jo po jedan vinjai, a jedna gromada od ovjeka nam kae da nita ne brinemo, da samo gledamo u njega, da autobus bez njega nee otii, jer je on ofer dotinog. Na graninom prelazu u epan-Polju policajac uzima line karte, izbjeglike kartone, pasoe... Provjeru ekamo u kafani gdje naruujemo po jednu lozu 26. juli (to e rei duplu). Ulazi onaj policajac s mojim pasoem u ruci: vidim da je opet neki belaj. "Gospodine, ovaj paso ne vai." "Ne razumijem", pokuavam izgledati hladnokrvno, a ve se vidim u nekom zarobljenikom logoru u Crnoj Gori. "Istekao mu je rok vaenja." Odahnem i pokazujem drotu produetak na slijedeoj stranici i on mi daje turistiku vizu na mjesec dana. U Podgorici nam treba ekati voz za Ulcinj narednih pet sati, pa zakljuujemo da nam je jeftinije platiti taksi do Krua nego sjediti u kafani sve to vrijeme. Najzad u Kruama! * * * Negdje sam proitao kako je u toku rata, kad je bila granatirana zgrada Televizije, neki neupueni strani novinar pitao raju: "Jeste li vi svi Muslimani ovdje?" "Jebi ga, sad jesmo", odgovorio mu je mrko neko. Tako se sad nekako i ja osjeam dok sluam prijetnje o NATO intervenciji, o ultimatumima, o vanrednom stanju i mada znam da je to jo jedan pikin dim Zapada, ne mogu a da ne mislim kako bi to bilo ironino da sad poginem - kao

Crnogorac. Raja me pitaju, znajui da sam se tek vratio iz Amerike, "hoe li Amerikanci napasti", ba kao da ga ja puim Clintonu i znam sve njegove planove. Razuvjeravam ih da nee i kaem im ono to znam da im je milo uti: da su Amerikanci pike, da oni vrlo dobro znaju da nemaju nikakve anse, da znaju kako su Crnogorci i Srbi zajebani, da samo blefiraju... Sjedimo ispred granapa u Kruama i tamanimo pive (pola marke "klipaa"), a na zidu plakat, reklama za nikiko pivo: moj jaran Emir Kusturica s aom u ruci nazdravlja "pobjedi". "ijoj?", pitam se u sebi. (Ko zna, moda e jednog dana negirati da se ikad slikao za taj plakat?) Inae, Krue mi vraaju ratne uspomene iz Sarajeva - gruva li gruva! Ali, ne granate, nego dinamit: tako se ovdje "peca" riba. Eri i ja spremamo se za partiju preferansa kad po njega, koji roni kao vidra, k'o bez due tri Zeko: "Ima sigurno dvjesto kila!" U Baru je to hiljadu dvjesto maraka na pijaci, to je nekih devet hiljada dinara - vjerovatno vie od plate Momira Bulatovia. Inae, u Kruama ima jedan dobar fol: ko god spomene politiku, duan je kupiti gajbu pive. U to se ne rauna Slobo Miloevi, kojem svi redom jebu majku, kojeg niko i ne rauna politiarem, nego ga i javno, na crnogorskoj televiziji, proglaavaju luakom. utim, ali mislim: "A, da ste kojim sluajem pobijedili u ratu - bio bi vam vei nego Njego." U kafani Toak, kod Rifata, sluam nekog beogradskog upka kako nekom lokalnom zevzeku "objanjava" kako su Muslimani u Sarajevu postavili sami sebi bombu na pijaci, a potom optuili Srbe... Ovaj ga zabezeknuto i skoro s oboavanjem gleda, dok upak nastavlja prditi: "Treba da zna te stvari", dok ja po hiljaditi put zahvaljujem Bogu to jo nije izmiljen neki aparat za itanje misli, jer bih ve davno bio mrtav. Jedne noi sam bio malo vie pihnuo, potpuno zaboravio gdje sam, pa neto priam S. Eriu: "...to mrzim te etnike...", a on me krvniki udara nogama ispod stola, pa ja nastavljam: "...te poetnike-pisce, nikad doi do pisae maine u redakciji od njih... Navee sjedimo na terasi Vesine kue i primo S. Eriev tal cipola, pijemo hladno bijelo vino, igramo remija, a ja mislim: "Kako bi sve ovo divno bilo da nisam u inostranstvu!" (Nastavlja se...)

GORINA PROTEKLIH GODINA Jutros sam se potrudio sa udnim simptomom mamurluka. Ne samo da mi glava otpada, da sam bacio uobiajeni klju poslije prve zapaljene cigarete, da se tresem k'o Agadir, nego me i lea bole?! Uskoro otkrivam uzrok: drka od metle. Naime, naa seja Goca je S. Eriu i meni zaprijetila da e nam, ako se jo jednom oleimo, ona suditi po leima kad bandakujemo. Izvlaim se k'o kurva na stranji izlaz, kroz dvorite, jer znam da e me ona daviti sa dorukom, a meni je samo hladno pivo na pameti. Drhtavih i klecavih koljena kozjom stazom se sputam do Rifatove kafane i pokuavam da rekonstruiem prethodnu no. Sve je krenulo lijepo: pekli smo i gulili paprike za ajvar. Onda je u posjetu dola kominica sa kljunom neke egzotine ptice. Poela su uobiajena pitanja: "Kako je u Sarajevu?", "Kako izdrite s Muslimanima?", "Ima li posla za Srbe?", a onda: "A, jeste li vi bili na ratitu?" Odjednom se u meni skupila sva gorina proteklih godina, pred oi su mi izale krvave ulice Sarajeva, brda iznad, naikana "ratnicima", ljudi koje vie nikad neu vidjeti, pa sam, ne krijui bijes, odgovorio: "Nisam, draga gospoo! Bio sam na strelitu, a ja sam bio meta!" Pogledala me je kao vanzemaljca i nastavila da guli paprike. Ali, mene je od tog trenutka krenula loza i obuzela pamet. Ptici sam izaao s jednim konkretnim prijedlogom, a ona mi je konkretno odgovorila da s pijanim ljudima nema ta da pria, a kamoli radi. "Draga gospoo, da sam trijezan, ja na Vas ni bicikl ne bih naslonio, a kamoli ta drugo." Prihvatio sam se posla da dokrajim drugu flau loze, to sam, oigledno, po tome kako se jutros osjeam, uspjeno priveo kraju. Sad idem do Rifata i nadam se da e raditi Snjea, konobarica iz Sombora, inae jedino pristojno izgledajue bie suprotnog pola u Kruama. Znam da sam izgorio kod nje, jer sam joj nudio sve: od braka do posla i stana u Sarajevu, vjene ljubavi i vjernosti, osim onog glavnog - maraka. (Ne mislim na potanske.) Ali, svejedno, prevariu mamurluk priajui o tem Somboru, o Mostongi, hotel Slobodi, kafani Slon, abnormalnim pljeskavicama u Ugostiteljskoj koli, ribljem paprikau... Ali, hoe! Snjea vie ne radi, a meni se ne sjedi s Rifatom, pa ve razmiljam o povratku. Vraam se kui, gdje me doekuje "eneral mrtve vojske", Zoran, Gocin mu, koji se vratio s viednevne deure na albanskoj granici i sada se zevzei sa

njihovom kerkom Jelenom, to tjera na suze, jer srednje ime moje kerke, koju vjerovatno vie nikad neu vidjeti je Helen, pa bih iz svoje koe iskoio, jer ne samo da je ne mogu vidjeti, nego joj ne mogu uti ni glas - zbog vremenske razlike mi valja ekati pono da telefoniram. Leim u svojoj sobi i jebem si mater to sam ikad naputao Ameriku i pokuavam da skontam ta li su sve ove odvratne muvetine, koje mi ne daju da zaspim, nale, pored svih kokojih, svinjskih i ostalih govana u dvoritu, interesantno na meni. Namee se samo jedan zakljuak - lete na najvee govno. * * * Usput budi reeno - ajvar je ispao super.

ZAPALJENE ZASTAVE NA JARBOLU IVLJENJA Vi mislite ovo bunca malarija, ali svojim oima, ako nas ne varaju, vidjeli smo izvjesnog tipa, koji se godinama predstavljao kao Vladimir Srebrov, a majka i otac mu znaju da se, zapravo, on zove Milan Nikoli, kako pred malobrojnim kamerama i malobrojnom publikom spaljuje neto za to je u ovoj naoj zemlji zijanilo glave 200.000 ljudi. Prije par dana smo sjedili (i sijedili) kod ehe, u drutvu sastavljenom od nas Sarajlija i jednog Foaka iz Srbinja. On, bezbeli, tvrdi da su muslimani poeli "ovu aferu" i da je vidio svojim oima hiljade poklane srpske nejai u okolici Foe, a sve to u prisustvu ovjeka koji je u ratu izgubio dva brata. (Vjerovatno od granate koju su muslimani postavili sami sebi.) ovjek okree lea, oi su mu pune suza i kae, onako - vie sam sebi nego drugima: "Ja ovo ne mogu vjerovati." Foak iz Srbinja se ne zaustavlja, nego nastavlja dokazivati da je Sarajevo jedna multinacionalna i demokratska sredina, jer u njegovom Srbinju (iliti Foi) ak nema ni muslimana koji bi mogli srati k'o on. Izlazi iz kafane (kahvane, kavane) pjan k'o zemlja, a niko ga ne dira, a zadnje upuene rijei kafani: "Ma, svi ste vi muslimani!" Ako ovo nije primjer bh. tolerancije, onda nas jebi ako znamo ta je! Zato, kad Srebrov ili Nikoli - Nikoli ili Srebrov - treniraju nau toleranciju prema neem to nam je, ako ne sveto a onda makar potovano i to samo iz samopropagande, ne moemo da okrenemo lea i da plaemo.

in Vladimira ili Milana ne smije doi, kao to se on nadao, na naslovne strane, ak ni Dnevnog avaza a kamoli nekih svjetskih novina. Jer, to je in jedne bolesno ambiciozne individue koja bi uradila sve, ali ba sve, da na sebe skrene panju. Po miljenju autora ovih redova, koji je jedan od rijetkih koji su prisustvovali ovoj lakrdiji "Jan Palaha", za ovaj akt dotini gospodin ne bi trebao biti krivino gonjen, nego jednostavno kanjen za uznemiravanje javnog reda i mira, zagaivanje okoline, upotrebu pirotehnikih sredstava u prisustvu djece i osuen na duboku i teku kaznu anonimnosti.

POVRATAK BLUDNOG SINA Umalo ne rekoh "prije nekoliko godina", a ono e biti da je to bilo prije dvadeset godina, kad sam bio mnogo mlai nego to sam stariji sad. Elem, prije dvadeset godina odem s nekom curom iz Danske u Pikolo. uka ona piva ba onako muki (skoro kao ja) i, bezbeli, prituilo joj u neko doba. Izleti iz klozeta bre nego to je ula, vrati se za ank sva usplahirena, crvena u licu i proapta mi na uho: "Neko je ukrao WC olju." Isto ujem od svoje Amerikanke, koja mi je juer dola u posjetu i jutros se, prvi put u ivotu, "suoila" sa uavcem. Za moju kerku, Vesnu, nema problema - ona moe pikiti u dvoritu i u tome neobino uiva, pa me svakih pet minuta die od stola da je vodim "pi". Vesna pliva kao riba i moe cijeli dan ostati u vodi, a Amerikanka se ne moe nauditi ljepoti dok se vozimo Vesninim amcem. Pomalo sam umoran, jer svaku konverzaciju moram prevoditi na engleski u suprotnom, Amerikanka misli da govorim neto protiv nje. (to je u pedeset posto sluajeva tano.) Veso pravi uda na rotilju, S. Eri sprema salatu od hobotnice, a ja lagano kuckam tekst; Vesna je zabezeknuta da limuni rastu na drveu, a ne u samoposluzi; idemo kod Done, iptara, iji sin ivi u ikagu, koji je, takoer, proveo nekih dvadesetak godina u Americi; Amerikanka kupuje kanister maslinovog ulja, koje mirie kao ivot; ja kuam lozu i odluujem se za skuplju varijantu; Vesna je sva umrljana kupinama i jae njegovog dobermana... Bjesni oluja nad Kruama i Vesnu je strah grmljavine, pa prelazi u moj krevet. Pjevam joj uspavanku Beatlesa: "Now it's time to say good night,

Sleep tight, dream sweet dreams of me, I will dream sweet dreams of you...", a ona mi kae: "Pjevaj mi, tata, tu pjesmu na naem." Improvizujem neki tekst: "Tata tebe voli najvie na svijetu, Ti si moja srea i ljubav najvea...", i ona uskoro pada u san na mojim grudima i u snu mi se igra s brkovima; od silne ljepote ivljenja nisam spavao svu no, ali, svejedno, ustajem odmoran i spremam se za povratak, jer snovi su da se odsanjaju, a kadli-tadli treba se vratiti u ono to se zove ivot... * * * U Ulcinj me vozi Ei, Turin iz Bake Palanke (?!), gdje mlatimo oprotajnu lozu i svaamo se ima li udaraljki u Yesterday; ja tvrdim da nema i da je prva koju u provjeriti kad doem kui biti - ba kao da imam kuu, gramofon i svoje ploe. Pet minuta je do polaska autobusa i ja pitam ofera imam li vremena da zapalim jo jednu, a on mi kae da ima ak vremena da uknemo po jednu duplu u staninom bifeu. Autobus je pun Kosovara: ena s djecom, najvie. Pitaju me: "Jeste li vi ZAISTA iz Sarajeva?", a Sarajevo izgovaraju kao Kanadu i meni je neto milo pri dui to to mogu potvrditi. Opet sam u epan-Polju, ali ovaj put nemam nikakvih problema sa policajcima i carinicima: nemam nita prijaviti, osim arana petokilaa, kojeg sam kupio na Skadarskom jezeru, a svoje tekstove drim u glavi i u srcu. Kosovari nisu te sree: u "entitetu" ih izvode iz autobusa, neto ispituju, zapisuju, a dvije vercerke cigaretama, koje idu na Pale punih torbi, komentariu: "I treba. Jeste li primijetili kako smrde?" Jo jedna "provjera", tamo negdje kod Srbinja... Policajac sa STOP tablicom ulazi u autobus, a ofer mu kae da su u prednjem dijelu autobusa "nai", a da su "oni" pozadi. (Mene je stid to sam "na", ali mudro utim.) On bahato eta autobusom: "Gdje ti je mu? Ubija Srbe na Kosovu! to nisi ponijela puku? Koliko si se ti naklala hristijanskih dua?" Iz nekog razloga, samo njima znanog, izvode Kosovare iz autobusa; u oima im strah, a ja im samo pogledom mogu dati ohrabrenje. Vraaju se u autobus s izvjesnim olakanjem i iaretom mi pokazuju zahvalnost. Hou da popijem pivo u birtiji na Dobrinji, ali me S. Eri odvraa od toga: "Bjei, jebo te ovo. 'Ajmo u grad." "Tako i jeste", mislim i sjedam na taksi i evo me na putu za svoj grad, koji me eka i, dok se vozimo, svaka poznata ulica me grli sa istom ljubavlju kao moja kerka Vesna kad spava na mojim grudima.

(KRAJ)

GLEDA ME KAO ZVIJER TO I JESAM Rijetke pahulje kao da su oklijevale da padnu na zemlju. To je bio razlog da ne ekam autobus, kada sam se vraao s posla, negdje oko ponoi - nekih pola sata etnje do prvog otvorenog bara, par piva i kui. Na pola puta, nebo kao da se provalilo i u bar sam uao kao prtina snijega. Vesela studentarija (veselija u predboino vrijeme, a pogotovo petkom) me je doekala sa: "Ho! Ho! Djeda Mraz..." u em nimalo nisam uivao, jer oni su predstavljali simbol neega to ja nikad neu biti, a njihovo mladalako veselje i energija bili su naprosto uvredljivi za nekoga ko je prao sue osam sati i, pri tom, jo se trebao praviti da je sretan to radi taj posao. Moram priznati da i jesam izgledao kao predmet zajebavanja, sa svojom potpuno sijedom bradom - koju sam pustio iz lijenosti, a i kao zatitu od okrutnog zimskog vjetra - nekom polovnom vindjaknom s kapuljaom. (Koju jo uvijek ponosno nosim.) U njihovom ponaanju nije bilo apsolutno nieg agresivnog, jer ja sam za njih bio samo - niko. Moda je to bio razlog da naruim cijeli pitcher piva i da zabezeknutoj ankerici, na njeno pitanje, "S koliko aa?", odgovorim: "Jednu, a ta ste vi mislili?" Pored mene je za ankom sjedio, po izgledu i garderobi (u svi-jetloplavom odijelu, sa svilenom kravatom i italijanskim cipelama) tip koji je jo manje pripadao u ovu rupu. Gledao me je s interesovanjem, ali ne kako pederi obino gledaju pedere. Traio mi je vatre, a ja sam mu gurnuo upalja preko anka; on je onda pitao odakle sam, a ja poalih to sam naruio cijeli pitcher, ali mi ni na pamet nije padalo da ga ostavim nedopijenog - to je plaeno, plaeno je. Izvadio je posjetnicu iz depa, uljudno se izvinjavajui: "Phil Costantino", dobro se sjeam. Iz nekog, samo njemu znanog razloga, pitao me je koliko mi je godina. Odgovorio sam. (etrdeset u to doba.) "ali se?", pitao me. "Zato bih se s tim alio - valjda ja jebeno dobro znam koliko mi je godina?!" "Ne mogu vjerovati meni je etrdeset i sedam."

Mada je bio pijan k'o mejt, ja mu ne bih dao vie od trideset. "O se kladit... Po pie?" (On je pio gin, i to Tanquerey i tonic, pa sam skontao da bi to bilo otprilike ista cijena). Ali, on je insistirao... "Pedeset dolara?!" Nije mi ostalo nita drugo, nego da izvadim linu kartu. Bez rijei je izvadio pedeset dolara, naruio sebi jo jedan gin-tonic, platio drugom novanicom od pedeset dolara, rekao ankerici da je kusur u redu - na sreu, ona je to preula - truao neto o svom poslu sa sojom, a onda mu je, prije i nego je zavrio pie, oito, pukao film, pa je razgulio... Na anku je ostalo etrdeset i pet dolara, koje sam brzinom zvearke smotao, ostavio punu au piva i krenuo kui, ali ne bez zebnje da u iza sebe zauti tako slubeni, a tako neprijatni glas policajca: "Excuse me, Sir?" (to bi znailo da sam ga popuio, pogotovo zato to sam jo uvijek bio na "uslovu".) Sjedio sam u svojoj sobi, sluao kasetu Indexa, redao pasijans i, gledajui predivnu zavjesu snijega, sjetio se jedne davne noi, kad sam se s Oljom vraao iz Sloge, kad smo se osvrnuli, a niz Kranjevievu samo nae stope u snijegu; a kod mene u kui toplo, toplo... Bilo je kasno (ili rano) da zovem svoju kerku Nevenu, ali, kako se bliio njen roendan, vrsto sam odluio da je sutra posjetim, da se dogovorimo ta bi voljela da joj kupim... * * * Sjedim u Silver Dollar baru, gdje me barmen, bez obzira to mu ostavljam pola svoje plate mjeseno, uvijek prezrivo gleda... Popiu samo jedan screwdriver (votku-us) za popravak, nazvati taksi, a onda idem da vidim Nevenu... Jo u samo jedan... U to u kafanu ulazi frajer s velikom staklenom teglom - onako kao za zimnicu, ali u njoj je zvearka: stavlja je na ank i kladi se (po pet dolara) da niko nee izdrati da ne makne ruku kad zvearka napadne kroz staklo; staklo je dovoljno debelo da bi moglo izdrati atomski udar i ljudi, sa samouvjerenim osmijehom prislanjaju dlan, a onda, kad ona ukne, refleksno povlae ruku... Neki od njih, s nevjericom, pljuju u svoju "kukaviku" ruku, a on prilazi meni i ja traim opkladu od pedeset dolara. "Zato da ne?", kae on, ne znajui da bih ja, u stvari, najvie volio da je ono staklo tanko kao celofan, da se sve svri, jer znam da sam se ve napio, da neu ni ovaj dan otii da vidim svoju ljepoticu kerku. Svi se okupili okolo - meni ruka nepomina. On mi odbrojava pedeset dolara i gleda me kao da sam zvijer. to i jesam.

TAIWAN IN MY MIND Znam da ste se ve naitali i preitali mojih pria o "otuenom" ivotu u Americi, i sve je to istina, ako nemate djevojku s Taiwana. Da budem specifiniji: ako nemate djevojku, koja se zove Cecilia Y.H.Lin, koja bi Mirzi Delibaiu stala u dep, koja je meni do pasa i koja govori apsolutno nerazumljiv engleski, a ja se (prvi put) u Americi smijem i smijem i jedino to razumijem od njenog prianja jeste da sam "beznadean sluaj". Nakon mjeseci nauila je i ona mene neto na kineskom: "Vo aj ni", to bi trebalo znaiti: "Volim te", i onda kad ja to ponovim za njom, ona me opet pita: "ender?" To znai: "Stvarno?" E, pa jeste, ender, moja Lin, jer ja ne bih sad pisao ovaj tekst i ne bih bezuspjeno pokuavao da dobijem tvoj broj. Sa Lin sam dijelio potansko sandue i nita drugo, sve dok mi se jednog dana nije obratila u liftu: "Vi niste Amerikanac?" (Taj dan sam bio specijalno nadrkan vraajui se s posla. Jerry, moj ef, najvea konjina koju sam sreo u Americi, rasporedio me je da istovaram kamione. Inae, ef je bio najomraenija linost u cijeloj bolnici. Amerika raja s kojom sam radio me je zamolila da ih nauim psovati na naem, pa je bilo smijeno i utjeno uti svako jutro kako kuhinja odjekuje od: "Jerry, pui kurac!", a on se samo blesavo smije i klima glavom. Pitao me je ta to znai, a ja sam odgovorio da je to stara bosanska elja za dobro zdravlje.) "Bezbeli da nisam", mrano sam odgovorio, a minijaturna Lin (to, inae, na kineskom znai Vrabac) smanjila se kao pokislo ptie i vie nismo progovorili ni rijei. Sutradan sam izvadio potu i odnio joj na vrata. Pozvao sam je na kafu, a ona mene na aj; pili smo aj u njenoj sobi i ja sam saznao da studira za uiteljicu engleskog, da je s Taiwana, da je dobila stipendiju za jednu godinu; pitala me u kojem sam znaku roen, a ja odgovorio: "U znaku idiota!" "Po prvi put to ujem. Je li to u nekom bosanskom horoskopu?" "Jeste. U Bosni je puno ljudi roeno u tom znaku." Jedan dan sam zaboravio kljueve na poslu, a nije bilo hauzmaj-stora da mi otvori ulazna vrata. Bilo je kasno da se vraam, pa sam grudama zasuo Linin prozor. Probudio sam je i ona je zastraeno pitala ko je; sila je, mirkajui kao neka ivotinjica i ja sam tad, prvi put, osjetio neodoljivu elju da je zagrlim. Iz njene sobe sam ostavio telefonsku poruku hauzmajstoru gdje sam i ta mi se desilo i sjedili smo do jutra: saznao sam jo vie, da je katolkinja i da eli ui nevina u brak (emu se nisam nimalo obradovao); ona je o meni saznala da imam dvoje djece i dala mi je da im ponesem jednu kinesku muziku kutijicu i

oznaiva strana za knjige... Nakon svih tih pustih godina, bio je to udan osjeaj vraati se radostan s posla, znajui da te neko eka. Drati neiju ruku u svojoj, etati zagrljen gradom, zajedno ii u kupovinu... Ona je meni kuhala kineska jela, a ja zavijao sarme do besvijesti, jer to joj se najvie dopalo... Dodue, kad bih radio drugu smjenu (do iza ponoi), a Jerry paku me, maksuz, rasporedio sutranji dan za prvu (od est sati ujutro), nekad mi se i nije ilo kui, jer, kako je Lin prekrila svoje principe o braku, znao sam da mi te noi nema spavanja. Doli smo do te faze intime da je ona meni poela da zamjera to puno pijem. Ja njoj nisam imao nita zamjeriti, osim to sam je mrzio, jer svaki dan je bio blii njenom povratku na Taiwan, to sam znao da u pui kao kreker kad ona ode, da u gorko platiti sve ove dane sree s njom... * * * Lin je diplomirala prije Boia. Izvela me je na veeru u kineski restoran. Prvi put se i ona napila: popila je, otprilike, pola pive. Pomogao sam joj da spakuje i poalje svoje knjige, a onda smo znali satima sjediti, drei se za ruke i gledati jedno drugo u oi. Ponekad bismo, takoe, proveli dan izbjegavajui poglede, jer sat je kucao sve bre i nije bilo naina da se zaustavi. U svojim divljim snovima vidio sam sebe na Taiwanu... Kupila mi je lani s lavom od zada, kao privjeskom. Ja sam njoj kupio lani s bubamarom. (Uvijek sam je zajebavao, da sa svojim malim sisama i par mladea na trbuhu lii na bubamaru.) Vratio sam se s posla i u naem potanskom sanduetu naao kovertu s porukom: "Vo aj ni, ender." Nisam se ni trudio popeti se do svoje sobe. Stajao sam na ulici, raskopanog kaputa, padao je snijeg i, dobro uukani, Amerikanci su me u udu zagledali, dok sam ponavljao: "Gje u sad? Gdje u sad? Gdje u sad?..."

NO KAD JE PALA ... KONOBARICA John je kuhar cijelog ivota. elav je i sijed. Izgleda kao sedamdesetogodinjak. Danas sam saznao da mu je tek pedeset godina.

Naime, danas, kada smo stigli na posao u Holiday Inn, Johna je doekao buket cvijea i balon sa Happy Birthday, estitka za pedeseti roendan... John se pravio iznenaen, namignuo mi je svojim plavim okom i pokuao se eretski nasmijeiti: "Znam ko je ovo mogao poslati." Sledio sam se od jeze, jer sam u istoj sekundi skontao, znajui da John nema ni kueta ni maeta, da je John sam sebi poslao cvijee i balon, estitao roendan i vidio sam sebe kako za nekih desetak godina inim istu stvar i foliram nekog Vijetnamca "da znam ko mi je to mogao poslati." Poslije posla sam ga pozvao na pie. On se koleba, a ja se onda sjetih da nisam upotrijebio pravu frazu "I'll buy you a drink" ("Kupiu ti pie"), pa se ispravljam, a on namah pristaje. Prolazimo pored Civic Centra (neto kao Radniki univerzitet, uro akovi ili Templ, a sad ne znam kako se zove) i vidim plakat da Joan Baez ima koncert: karte su trideset dolara, a ja u depu imam samo dvadeset i est. Izvinjavam se Johnu da pie moe priekati neku drugu priliku, da ja hou na koncert i pitam ga ima li olovku i komad papira... Piem: "Draga mis Baez, ja znam da se vi mene ne sjeate i da ne moete da me se sjetite. Upoznali smo se prilikom vaeg koncerta 1993. u Sarajevu, bio sam u drutvu sa profesorom Zdravkom Grebom. Vi ne znate koliko je va dolazak inio radosti meni i mojim sugraanima. Htio bih da vam se najtoplije zahvalim i da vas ponovo vidim i ujem." John me gleda kao luaka dok predajem poruku portiru. (Ispostavilo se, kasnije, da je portir izbjeglica iz Maarske - da je bio Amerikanac, vjerovatno bi obrisao guzicu s njom.) Nakon nekoliko minuta on se vraa i pita me koliko karata trebam. Pitam Johna hoe li sa mnom, a on me gleda kao da sam Allah deleanuhu. "Dvije", rekoh Maaru i pruam mu ruku da se upoznamo: "My name is Robert Zimmerman." On se zove Ladislav Jona. John ostaje u bifeu, a ja idem iza bine. Joan Baez se pravi da me je prepoznala: grlimo se i ljubimo. Njen gitarista mi kae da je Gino Banana u Seatllu i daje mi njegov broj telefona. Koncert samo to nije poeo, pa mi Joan kae da se obavezno vidimo poslije. Pita me hou li ostati iza bine ili u u publiku... Idem u publiku i vode me u prvi red... Joanin boanski glas me ini kao da lebdim, kao da je sve normalno u mom ivotu, kao da nisam vie ljudski otpadak, kao da se ova "afera" (kako neki nazivaju ovaj bezimeni uas u Bosni) nikad nije ni desila... Redaju se: Amazing Grace, Diamonds and Rust, The Ballad of Joe Hill... A, onda Joan najavljuje: "Sada, jedna pjesma, za naeg prijatelja iz Sarajeva, Darija..." Pjeva The Night They Drove Old Dixie Down (No kad su sruili stari Jug) i mijenja tekst u "Sarajevo Down".

Ja vie ne lebdim, nego letim po sali, udaram glavom o plafon, zidove i plaem od ljepote i uasa, istovremeno... Poslije koncerta Joan u bifeu dijeli autograme, a John i ja ekamo da se frka malo smiri. Konobarica, Gven, pita me da li sam ja zaista iz Sarajeva i muki puni ae; John ne progovara ni rijei u toj, za njegovog kuharskog ivota, najuzbudljivijoj noi u ivotu. Sve se razilo, pa i ja molim Joan da mi potpie sliku za moju kerku Vesnu... Pita me koliko joj je godina. "Rodila se u maju." "Zna, Dario, ta mi se desilo nedavno. Poslije koncerta mi prilazi jedna tinejderka da joj potpiem sliku, a ja sva sretna: kontam, ipak me sluaju i nove generacije! Ona me moli da napiem 'za njenu najdrau baku'." Pitam je je li zainteresovana da proita prie koje sam napisao na engleskom i ona mi daje svoju adresu i broj telefona i da joj svakako poaljem... Zovem je da popijemo "jo po jednu" negdje drugdje, jer je u bifeu ve fajront. Izvinjava se da je umorna: "Drugi put", kae, ba kao da je meni trknuti do Malibua kao do Sirana. Pita me: "ta e ti sada?" "Nita", velim i pitam konobaricu Gven gdje stanuje...

PEGLANJE MOZGA Svakog etvrtka u pet sati idem na savjetovanje ija je svrha da zatomim svoju "agresivnost" i da platim etrdeset i osam dolara. I tako dvadeset i etiri sedmice. Imam pravo da propustim samo jednu seansu - u protivnom, sve moram krenuti iz poetka. Sve je to poelo od onog dana kada sam sa Neom olakoviem smirio bocu viskija, pa onda, da se izvadim kod Amerikanke, napravio "luksuznu" veeru, koja me je kotala oko est dolara. Rije po rije, sve dok nisam skupio sav svoj jad i emer i pljunuo Amerikanku, izaao iz kue da zapalim, da se smirim, da prislonim grudu snijega na vrelo elo i da si postavljam pitanja na koja nema odgovora. Nisam ni dopuio, kad "rira, rira" - murija! Povale me ko bekana preko haube kola, trkeljaju me, ne itaju mi moja prava, nego mi stavljaju lisice na ruke i vode u zatvor. "I bolje je", mislim, "da ne napravim vei belaj. Prespavau no u zatvora,

otrijezniti se, platiti 'sudiji za prekraje', vratiti se kui, obeati Amerikanki da vie neu piti estinu, pronosati svoju kerku Vesnu i sve e biti..." "Ahaaaaa!", kae ameriki zakon: itam optunicu i ne mogu da vjerujem svojim oima... Ko oja, prijetio sam Amerikanki da u je isjei na komade i ispei u rerni, pokuao da je udavim, a da bude jo gore, udario sam svoju jednogodinju kerku tosom, za to mi sljeduje zatvorska kazna od jedne do dvadeset godina i kazna od hiljadu do sto hiljada dolara. U dodatku stoji da mi je zabranjen svaki kontakt s Amerikankom i sa mojom kerkom. Tu no u zatvoru sam proveo u trenerci (a 13. februar je) i sve stvari su mi u kui; policija me vodi do Amerikanke da pokupim svoje prnje, ekam u kolima dok oni iznose bijedni kofer sa svom imovinom koju sam za tri godine stekao u Americi, a ona mi mae, ba kao da nije pokuala da mi namjesti dvadeset godina murije: "Daco, izvini, nisam imala vremena da ti ispeglam koulje." U policijskoj stanici ekam svoju sestru Mirnu, koja e mi dati prevoz donegdje, a ne znam gdje - i mrzim etnike. * * * Jim Tomony, profesor psihologije, s neskrivenim uenjem ita moj dosje: "Vi ste izjavili da ste krivi?" "Jesam, pa ta?" "Znate, ja ovaj posao vodim ve dvadeset godina i imao sam samo 'nevine'. ta vas je rukovodilo da priznate krivicu?" Kako ja njemu, stopostotnom uspjenom Amerikancu, mogu objasniti da ja svoju kerku Vesnu volim skoro malo vie od svoje kerke Nevene, da, ako sam traio porotno suenje - gdje bi se objelodanilo da je i Amerikanka bila pjana ko pika, to njoj, kao uiteljici, znai automatski otkaz sa posla, a konsekventno tome, naem djetetu smjetaj u neku vrstu "prihvatilita", gdje su uslovi mnogo gori nego u filmu Crni biseri; gdje djecu pre cigaretama, gaaju ih teniskim lopticama u glavu - iz zabave, a o onome, neizrecivom ne mogu ni da pomislim, a kamoli da napiem... Sad, ta je tu je! Dale je "samo malo gurnuo enu, pa joj pala vaza na glavu i prouzrokovala frakturu lobanje." Jon (arhitekta i, iz hobija, instruktor karatea) "popio je jednu" i uopte se ne sjea kako je eni slomio raku. Steve je uhvatio u krevetu, u svojoj vlastitoj kui, vlastitu enu, s njenim vlastitim ljubavnikom, razbio ga ko jaje, onda otiao u kafanu i napio se ko mejt - kad je policija dola po njega - "opirao se hapenju". Philu je djevojka sakrila amfetamin, a on ju je "samo malo razrezao noem". Dave je "sluajno zalupio vrata kola", dok je njegova ena izlazila, pa joj

priepio prste... Bio je "malo popio" - to jest - jest, kae on. U igri sam: pokajniki, pred svima treba da kaem kakvo sam ja ubre od ovjeka, da u meni postoji nezaustavljivi poriv da pljujem ljude, da im nanosim bol i ponienje, da sam ja jedno primitivno bie, koje nije zasluilo ni da se rodi, a ne da ivi, da za mene nema adekvatne kazne... Pokuavam da se pravdam: "...ali, vi ne znate ta je ona meni nagovorila..." "Vidite, vi opet prebacujete krivicu za vae agresivno ponaanje na drugoga." Tee sedmica za sedmicom: nauio sam lekciju i ponavljam, kao papagaj, da je "sve do mene"... U meuvremenu, Amerikanka je izganjala dozvolu da se moemo viati, da mogu opet vozati svoju Vesnu u kolicima, da mogu osjetiti njene slatke poljupce na mom licu, da je mogu mirisati i beskonano ponavljati: "Zeko, moj dragi Zeko." (Amerikanka mi svakodnevno pie pisma, ba u stilu etrdeset-dvogodinje junferice: "I love you, I love you, I love you..." i tako cijela stranica.) Svaki put treba da opiem neku situaciju, gdje sam bio u prilici da pokaem svoju agresivnost, ali sam se suzdrao... "U supermarketu je bio ovjek, koji me je pourivao gurajui kolica, vrijeao me naglas, a ja sam mu rekao da, ako mu se uri, moe proi ispred mene...", izmiljam priu. "Very well, Dario", kae Jim Tomony i ja idem, poslije sveg tog peglanja mozga, na pivo sa Daleom. (Jeste da nam je obojici zabranjeno da pijemo, ali kao to to ree jedan prvoborac, kad su ga uhvatili da peca ribu van sezone: "I '41. je bilo zabranjeno otii u partizane, pa ja opet otiao.") * * * I to se svrilo: sad znam kako da se kontroliem. Vraam se kui, ljubim svoju kerku, koja je sad ve "velika cura", a njenoj majci kaem: "Ako me sljedei put bude jebavala, poderau te ko novinu, a, ako se uhvati telefona da nazove policiju, otkinuu ti ruku!" Onda dodajem: "Zna da se alim", i to zaista mislim, ali i dalje mrzim etnike.

TITO, BRIGI I JA Predstavnitvo Brodokomerca u mom komiluku je zjapilo prazno, izlog je

bio razbijen i sve je bilo izneseno: pisae maine, kompjuteri, stolovi, stolice, telefoni, lusteri, pa ak i itison s poda. Na zidu je ostala samo velika fotografija predsjednika Tita. Uao sam kroz razbijeni izlog, skinuo je sa zida i ponio kui. Zaustavio me straar ispred Vojne bolnice: "ta e ti to?" Slegnuo sam ramenima: "Ne treba mi, ali samo ne elim da neko pia po njoj, ili puca u nju." "Linu kartu!" Izvadio sam akreditaciju Veernjih novina, koju je on sumnjiavo prevrtao i zagledao, ali mu se pridruio kolega: "Ma, daj, pusti ga. To je onaj otkaeni Daco..." Za godinu i po dana, koliko su bili na vlasti, lideri nacionalnih stranaka su od obeanih "promjena", ako ne raunamo rat i bijedu, uspjeli samo da iz ureda i kafana poskidaju, nekad obavezne, slike predsjednika Tita. Iako su neke ulice ve bile preimenovane, ipak se nisu usuivali da promijene ime glavne sarajevske ulice i ona je ostala Titova. Tito je bio stalno prisutan u razgovoru: stariji su ga pominjali sa sjetom i s uzdahom "e, da je nama naeg Tite", a mlaarija, iz samo njima znanih razloga, krvniki psovala. Valjda je i to bio dio tih obeanih sloboda i demokratije. "Povjesniari", "istoriari" i "historiari" su blaenje njegovog imena doveli do apsurda. Nerijetko su se u istim novinama mogle proitati "analize" koje su ga razotkrivale kao "plaenika Vatikana", "agenta Kominterne", "izdajnika hrvatstva", "delata srpstva", "masonskog zavjerenika", ili ta god je kome palo na pamet. Dvadeset i petog maja, godine 1992., Dubravko Brigi, novinar RTSA, me je pozvao na proslavu Dana mladosti. "Gdje, bolan?" "Ne brini nita. Upadaj u auto." Dubravko je skupio televizijsku ekipu da snimi taj dogaaj. Mjesto radnje: kafana Kod Cara na Koevskom brdu, a organizator Ciganin Emin. Na zidu jugoslovenska trobojka sa zvijezdom petokrakom, na ranju janje i jare, na rotilju ulbastije, bubrezi, brizle, ranjii, evapii; dva ciganska "orkestra" se nadjaavaju... Pitam Emina zar se ne boji zbog zastave, zbog "titoistikih" pjesama, a on, kao da je siao s ekrana nekog filma Sae Petrovia, nabija eir na oi, razbija au s pricerom i kae: "Ko im jebe mater! Ne mogu mi nita - previe ih plaam." Slavlje traje duboko u no. Iako je uveliko policijski as, iako su na snazi zakoni o obaveznom zamraenju, pripitim policajcima i ne pada na pamet da 'kvare eif'. Sutradan sam napisao lanak o tome. Nije objavljen. Dubravko je snimio reportau, ali nije emitovana.

Ne pamtim taj dan zato to je to bila stogodinjica roenja Tita. Pamtim ga jer je to dan kad sam zadnji put pojeo meso u Sarajevu. P.S. To je bio zadnji dan kad sam bio sa Dubravkom Brigiem i pamtiu ga uvijek po tome.

SVE (N)OVE GODINE Sad, dok sjedim u svojoj ludnici, sa svojim divnim budalama, koje mi ne ele nikakvo zlo, samo dobro od mene oekuju, prisjetim se da je veeras 31. decembra i da bih, k'o fol, trebao slaviti Novu godinu. S kim? S im? Jo nisam uveo praksu skrivanja piva u kereu kuicu, pa i ne skidajui se, opruim se po krevetu i sam sebi elim da mi 1999. bude bolja, puno bolja... i dumam o svim onim proteklim novogodinjim noima... SARAJEVO, BiH, 1969. Na novootvorenoj Skenderiji se odravao Rock-maraton, a ja sam, gepe od etrnaest godina, kao Alisa u zemlji uda, presretan to imam petohiljadarku u depu, osjeaj slobode u srcu, praznio plastine ae pive, sluao ike, gledao iraza Muftia kako slika nekakav nadrealistiki mural, "plesao" u diskoklubu, ponosno mahao svojom dugom kosom i bio usamljen u gomili. Ujutro - ima ta vidjeti: snijeg je napadao vie od metra. Od Skenderije do moje kue (nekih petsto metara udaljene) trebalo mi je vie od dva sata hoda kroz prtinu. Baka me je doekala vrelim dlanovima na promrzlom licu: "Trebao si se javiti, brinuli smo se za tebe"; a djed je otfrknuo: "Nedostaje mi pet hiljada iz novanika, zna li ti, mali, ta o tome?" Sretna Vam Nova godina, bako i dedo! SARAJEVO, BiH, 1970-1989. ini mi se da su sve bile iste: divlje pijanke po stanovima imunijih roditelja, koji su za tu priliku otili na Jahorinu, neizbjena ruska salata, kripavi gramofoni sa izgrebanim ploama, kratkotrajna dahtanja ("ma ta ti je, jesi ti lud") u pokrajnim sobama, beskrajni telefonski pozivi u pono, svae i mirenja, ljubavi i ljubomore, smrad ispovraanih klozeta, kiselkasti vonj otvorenih, a neispijenih flaa vina, teki, junferski mamurluci, kokuzluk i depresija, jer svi e sad otii kui, a ja u Korzo, izljubiti se s konobaricom Radom, ona e narezati peenja to je donijela iz Han-Pijeska, a ja u kunjati u oku, sam... Sretna Ti Nova godina, Rado! SARAJEVO, BiH, 1989.

Nema vie prijepodnevnih pijanki, onih upljih pria: "Ma, vala, ne ide mi se nigdje", "Jebe mi se, svaki dan mi je Nova godina", rastaljivanja za pie i mezu, svae s pikanama, koliko da se potroi na alkohol, a koliko na ostala sranja... Oenjen sam ovjek, a prije jedanaest dana mi se rodila kerka: nisam vie sam! Sjedim pored kreveca svoje Nevene i duh ljubavi pritie na stan; svako malo se naginjem da je otkrijem ili da je pokrijem, samo da se uvjerim da je tu, da ivi to malo bie koje me je napravilo tatom... Volio bih beskrajno voditi ljubav sa svojom enom, ali ona, kao, jo nije "zarasla" od poroda... Svejedno: Sretna Ti Nova godina, Nevena! SARAJEVO, BiH, 1990. Prije nekoliko dana sam kupio kravatu od svog prijatelja Nijaza Dizdarevia Bunje, a onda skontao da nemam uz ta da je nosim, pa sam bio primoran da kupim prvo odijelo u ivotu. Za novogodinje vee sam bio gost na TV-u kanal 3. Upicanio se k'o lampa, odvratno trijezan: voditelj me provocira da priam o svom "boemskom" ivotu (to znai o mom jadu i bijedi), a ja odgovaram da je sve to iza mene, da ja imam samo dva enska bia na svijetu koje volim: enu i kerku. Kroz utu, kao lajm gustu, maglu se nestrpljivo vraam kui i oekujem enin komentar... Kae da je prespavala. I opet zaspa. Stan mi je ukraen kao Katedrala i ja ekam dvanaest sati da navijem pjesmu Johna Lennona: "We wish you Merry Christmas and Happy New Year...", a Dijana se budi i njeno, inae prelijepo, lice se runi od zlovolje: "Mora li uvijek izigravati budalu?" Najednom me ona ponosna kravata gui i poto se, opet sam, sjargam u Dom pisaca, gdje me niko ne treba... Sretna ti Nova godina, Dijana! SARAJEVO, BiH, 1991. Nema podataka. SARAJEVO, BiH, 1992. Izbrisano iz sjeanja. SARAJEVO, BiH, 1993. Nije se imalo ta slaviti. PARDEVILLE, WI, U.S. A, 1994. Trebala je to biti Nova godina naeg Novog ivota, u Novom svijetu, ali, uprkos najboljim eljama naih domaina, Ivana i Marije Rabotski, bie to godina jednog klupka ljubavi i mrnje, koje e se odmotati do kraja. Iako sam, opet, sam: sretna vam Nova godina, Ivane i Marija. DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1995. Moja Amerikanka je u petom mjesecu trudnoe. Dobili smo poziv od naih

prijatelja, Nenada i Indire. Amerikanka se ibretila koliko moemo popiti, a bila i zavidna, jer za vrijeme trudnoe ona nije pila. Kad smo se, u rano jutro, vratili kui, vodili smo ljubav bjesomuno, ba kao da smo slutili da emo i ja i ona, uskoro, ostati sami. Sretna vam Nova godina, Nenade i Indira. DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1996. Vraam se s posla, iz fabrike: Nova godina je uveliko prola - ve je jedan sat po ponoi. Kua nam je ukraena kao Katedrala; ja vadim pivo iz fiidera, naginjem se nad krevet svoje kerke Vesne i udiem njen slatki dah. Poljubio bih je, ali neu da joj remetim san. Sjedam u "living room" i tiho, tiho navijam plou John Lennona: "We wish you Merry Christmas and Heppy New Year..." Iz spavae sobe se uje: "Turn off the music, you maniac. I have to work tomorrow." ("Ugasi muziku, manijae. Valja mi raditi sutra.") Sretna ti Nova godina, Janette! MADISON, WI, U.S.A. 1997. Sjedim sam u sobi, sluam traku Indexa i sjeam se kako si mi jednom, kad sam te pitao zato ih voli, rekla: "Tata, kad sluam tvoje Indexe, ja sanjam u koloru." Sretna Ti Nova godina, Vesna, sretno Ti sve, moj dragi, dragi Zeko... SARAJEVO, BiH, 1999. Jo se ne zna.

INCEST Nikad ne naputaj posao dok nisi naao drugi, pravilo je broj jedan u Americi! Ja sam ga bio zaboravio, pa sam jedno vrijeme bio "na leru", a kokuz u Americi je valjda najstranija sudbina koja iva ovjeka moe zadesiti. Bliio se prvi u mjesecu, crni dan plaanja kirije, a ja sam u depu imao trideset i devet dolara - nedostajalo mi je jo samo dvjesto etrdeset i jedan dolar da ne postanem "homeless". Poslije nekoliko neuspjelih pokuaja, pronaem oglas da turski restoran trai kuhara. Plata bi bila sedam i po dolara po satu (cijeli dolar vie nego na prethodnom poslu u Holiday Innu), a to je mnogo vanije, restoran je bio nekih pet minuta hoda od mog stana. (Bilo je hipten poslova, ali za njih mi je trebao auto, koji je za mene bilo mislena imenica.) Odem na intervju, a ono se ispostavi da restoran treba tek da se otvori krajem mjeseca. Svejedno, prihvatim posao.

Vlasnici su bili Mehmet i Veli. Pomogao sam im pri finalnim radovima, ali, kako to uvijek biva, negdje neto zapne, pa se otvaranje prolongiralo. U meuvremenu sam se sprijateljio s Velijem, pa mi on ponudi da stanujem kod njega, jer mu je cura otila na studijsko putovanje u Brazil, pa ima praznu sobu. Ispostavilo se da "turska kuhinja", ama nema ba nikakve veze s onim to se kod nas jede i pravi na ariji. Moe mislit' - nikad nisu ni uli za pae!? Veli i Mehmet su radili od jutra do sutra. Uzimali su samo pauzu izmeu jedan i pet sati popodne, izmeu ruka i veere, kad nije bilo nikakvog posla, pa sam ja ostao sam u radnji. Tako mi jednog dana natrapa nekakav kloar tunih oiju, koje su bile jedini razlog da od njega kupim znaku u obliku amerike zastave. Poturio mi je papir da je gluhonijem i da, k'o oja, sav prihod ide u izmiljeni Savez gluhonijemih. Kako mi je bilo dosadno, mahnem mu dezvom za kafu (ba kao da sam se mogao ispriati s njim), a on potvrdno klimne glavom. Sjedi on i pije kafu: gricne kocku eera, pa srkne, a pri tome cupka nogom u ritmu muzike: meni sine pred oima, pa mu priem s lea i upitam ga, na istom naem: "Pa, kako je u Americi?" On se trne, kao da ga je guja ujela. Ispostavi se da je iz Sarajeva, da je iz Sutjeske, iz Koreje - sirotinjskog "sluma" preko puta Druge gimnazije. Pria mi da u provinciji, po manjim mjestima, gdje su ljudi vie merhametli i vei patrioti nego u gradu, moe uzeti i po sto pedeset dolara na dan, ali je zato vea mogunost da ga uhvate drotovi. To mu se jednom i desilo, pa je odvalio est mjeseci. Pozdravismo se i zaeljesmo sreu jedan drugom. On ode, a ja podignem tacnu s dezvom i fildanom, a ispod - pedeset dolara! Oi mi se ovlae od sree i tuge. Meutim, to nije bio jedini susret "s nae gore listom" tog dana. Naime, tog dana sam imao nekakvo knjievno vee u jednoj knjiari, pa sam se upicanio: crne farmerke, crna kona jakna, bijela koulja i kravata, a kako sam znatno smanjio pie od kada stanujem kod Velija, izgledao sam sasvim prihvatljivo. Sad, prije te veeri, sjedim u Angelic Brewery, pijem tamni, irski "stout", sa svojim knjigama ispred sebe (ponio sam ih u nadi da e se u knjiari zatei neki direktor Penguine books i ponuditi mi ugovor za objavljivanje, a to je isto kao da se nadam da u dobiti na lotu), motam cigarete na onoj kutiji-automatu, kad mi prilazi cura, dvadesetak joj je godina i sva fascinirana onom kutijom, kao da je to zadnje udo nauke i tehnike, moli me da i njoj smotam jednu. Onda primijeti knjige na stolu i pita me koji je to jezik. "Srpskohrvatski", odgovorim i oekujem da e me blijedo pogledati, ba kao da sam joj rekao da je sanskrt, ali ona usklikne.

"Zaista? Moja baka je iz Hrvatske. A, o emu su?" "Ne znam. Nisam ih itao - ja sam ih pisao", ne bez sujete, odgovorim. Sad mi vie ne vjeruje, pa okrenem korice sa svojom slikom. Tu sam desetak godina mlai, ali ipak prepoznatljiv. Ona se zove Prudence Crnkovic i studira informatiku. "Kako?" "Crnkovic", ponavlja ona. Kaem joj da je to djevojako prezime i moje bake i smijemo se "kako je svijet mali", a ja sam sebi umislio kako u njenim crtama lica, tankom, prefinjenom nosu, pomalo ironinom osmijehu, dugim prstima prepoznajem uspomenu na bie koje sam neizmjerno volio. ao joj to nema vremena da ide na to knjievno vee sa mnom, ali bi obavezno voljela da se opet vidimo; ostavlja mi broj telefona i kae da je najbolje da je zovem poslije sedam sati uvee, jer je cijeli dan na fakultetu... Narednih dana se lomim da je nazovem, ali neu da se zalijeem k'o bekan, pa putam da poziv legne za sedam dana. Svata sam mogao oekivati, da e mi rei: "Dario? Koji Dario?", "Otkai mi se, budalo!", "Dobili ste pogrean broj", "ao mi je, ali stvarno nemam vremena", ali da e mi potvrdno odgovoriti za sastanak i pri tome dodati: "Ima li ta protiv da doe i moja mama?", to nisam ni u najcrnjem snu mogao sanjati. "Pa, naravno, kako da ne", odgovaram i osjeam se kao da me je neko tosom puk'o. Premiljam se ne bih li je izradio za sastanak - samo u se bez veze uvaliti u troak, ali se ipak odluim da odem... Kad imam ta vidjeti: najljepu enu to sam poodavno vidio. etrdesetak joj godina, ali ima potpuno sijedu, kratku kosu, najplavlje oi, duge noge i stas kao u manekenke, topao stisak ruke i blistav osmijeh: "I am Mary. Pru's mother. Nice to meet you." I meni je, kako da nije, pojma nema, koliko drago da smo se upoznali... Poslije smrti mua, prije etiri godine, vratila je djevojako prezime; radi kao turistiki vodi - sada se ba priprema za turu po Jugu i iznenaena je mojim poznavanjem Graanskog rata, podatkom da je general koji je organizovao Buffalo Soldiers, prvu crnaku jedinicu, bio iz Wisconsina... Po Prudence je doao momak i otili su u kino, a ja to nisam ni primijetio... Na kraju veeri, koje je proteklo brzo kao da pucne prstima, nudim se da joj pozovem taksi, a ona kae da stanuje u blizini, da e radije proetati. Topla je ljetna no i hodamo ruku pod ruku. Poziva me na kafu, ali ja odbijam, pravdajui se da sutra rano moram raditi a, u stvari, sasrao sam se od straha... Ne znam. Moda sam te veeri ispao levat, moda sam mogao poiniti "incest", ali, svejedno, ne alim, jer je ostalo jedno toplo, iskreno prijateljstvo, koje mi niko ne moe oduzeti.

BOJI PRST I AKA Da je jo iv Slobodan. Kovaevi, sreo bih ga na uglu Kralja Tomislava i iikovca, on bi prebacivao svoje masivno tijelo s noge na nogu, trljao ruke i objanjavao mi ko sam i ta sam: svu moju genealogiju, rekao mi gdje sam se rodio i gdje sam stanovao, pa ak i broj mog telefona. (Za one koji to ne znaju, Slobo je bio jedna od legendi Sarajeva i jedan od onih, kako bi to ameriki Indijanci rekli, koje je Bog dotakao prstom, a to bismo mi u Sarajevu manje poetino rekli - dileja.) Naalost, rekoe mi, umro je ljetos i izgledao je isto kao i prije trideset godina (s tom razlikom to vie nije znao genealogiju mnogih koje je sretao na ulici), tako da sada nisam siguran da li postojim ili ak da sam ikad postojao. Pogotovo otkad mi stupidni birokrati rekoe da mog "matinog broja" nema u kompjuteru, da me nema ni u kartoteci, a da je moj stan proglaen naputenim jo davne 1971. godine, poslije smrti moga oca. ('Ajde de - bar su priznali da sam imao oca.) Slobinu inkarnaciju sam upoznao u Madisonu, u Americi, a zvao se, kako u kasnije saznati, Sidney. Njegova teritorija je bila State street - potpuno slina naoj Ferhadiji, sa bezbroj kafia i radnji, ulinih tezgi, etalite i okupljalite studenata i "zgubidana", prosjaka i biznismena, pedera i lezbijki, pripadnika raznih sekti... Sidneya bi bilo teko svrstati i u jednu od kategorija: naravno, iskljui lako prepoznatljive, "uniformisane" biznismene, s njihovim nadmenim, bahatim izrazima na licu i neprestanim pogledanjem na Rolex (ako niste znali - time is money), ali i prosjake, koji, zveckajui siom u plastinim aama od jogurta, krue ulicom, nijemo (jer im je zakonom zabranjeno da se obraaju prolaznicima) mole za svoj dio "amerikog sna". On bi, tako, trupkajui nogama, stajao pred staklenom vitrinom s kolaima u nekoj od kafeterija, sve dok mu neko ne bi naruio kafu ili pitu od jabuka, ili mu tutnuo dolar u ruku. Na ulici bi zaustavljao ljude i propitivao ih o dobitnicima Oscara, ali nikad nije imao problema s policijom, jer je iz njegovih oiju, boje neprene kafe, zraila blagost i dobrota. Idui na jedan intervju za posao u italijanskom restoranu "Boticceli", gdje je bila dobra lova, za sreu sam mu u ruku tutnuo pet dolara i - isplatilo se: dobio sam "gospodski" posao, fleksibilno radno vrijeme i, plus, dijelio tal od bakia s konobarima. Tako je i poelo nae "prijateljstvo". esto bih, vraajui se s posla, nosei karton piva kui, sreo Sidneya i tutnuo mu konzervu u ruku, a on bi me, recimo,

pitao znam li ko je 1936. godine dobio Oscara za najbolju ensku ulogu, itd. Uvijek je bio glatko izbrijan i skromna odjea na njemu je uvijek bila ista i nije "tuknuo" na bijedu, taj specifini "damf" memle i truljenja, mokrae i alkohola, pasulja bez mesa, nikotina i pokvarenih zuba, koji, valjda, okruuje sve nesretnike ovog svijeta, pa mi nije bilo neprijatno, ponekad, sjesti s njim u neku "baticu" na ploniku, popiti kafu i saznati da mu je ime kako je, da mu otac ivi u Detroitu i da mu on plaa "pansion" u Y.M.C.A. (Young Men Christian Association - Udruenje mladih hriana) ve dvanaest godina - od smrti njegove majke, koju je zvao "mamica". Pitao sam ga koliko mu je godina (izgledao je kao tridesetogo-dinjak), ali mi nije znao odgovoriti, jer je on, izgleda, vrijeme raunao samo od dana kad mu je umrla "mamica". U koli je imao problema s disleksijom (ako se to tako zove), to znai da nikad nije nauio da ita i pie, a sve one silne podatke o "oskarovcima" je zapamtio sa video kaseta. to li je (on ili njegov otac) izabrao ba Madison, to mi nije znao odgovoriti. Koliko sam mogao skuiti, ovamo ga je, ustvari, poslala maeha ("blaga, ali zla ena", kako ju je on opisao), koju on, kao i oca, voli i svake godine im poalje estitku za Boi - neko drugi je napie. Elem, jednog dana ga sretnem na ulici, a on u glanc novom "jeansu", skupim kaubojskim izmama, s "pertlom-kravatom"; zove me na pie, i to u najskuplji (Blue Merlin) restoran u gradu... Sjedimo sad u pravoj bati, sa oleandrima i buganvilijima okolo, a ja se i ne pitam puno otkud tolika promjena, jer, ako mi je normalno da ve osam mjeseci nisam vidio svoju kerku Nevenu, onda mi je sve normalno. On naruuje pivo za mene i kafu i (bezbeli) pitu od jabuka za sebe, a ja ga pitam to i on ne popije pivo: "Ne pijem alkohol." "A, sve one pive to sam ti ih ja davao?" "Nisam htio da te povrijedim, Dario, jer i ti si usamljen ovjek. Proslijedio bi ih onim 'nesretnicima' u Parku." (P'jancima ili, kako ih ovdje zovu, "vinosima".) Poziva me da idem s njim u Oneida casino, indijanski rezervat i kockarnicu, to i nije puno daleko od Madisona - nekih ezdesetak milja. "Sidney, otkud ti pare?", tek tad upitam. "Umro mi je tata." Ne odoh sa Sidneyem u kockarnicu, ali za nekoliko dana dobih nogu na poslu i odoh u Seatlle, gdje, u novinama, nakon par mjeseci, vidim njegovu sliku i itam kako je u Oneidi, za mjesec dana, skrio osamdeset hiljada dolara, a sada tui (preko advokata) dravu, jer, po oevoj oporuci, trebalo mu se isplaivati mjeseno, a ne dati mu cijelu gutu odjednom. ...Opet, kasnije, itam da je dobio proces: lova mu vraena i sad mu se isplauje mjeseno.

Drago mi je za Sidneya, kojeg je Bog dotakao prstom, ali se pitam ta u ja, koji SAD-u dugujem petnaest hiljada dolara? To to je mene Bog udario akom, na amerikim sudovima nee piti vode.

EL NIO U MOJOJ GLAVI Kad bih znao ta se oko mene deava, znao bih i ja ta da radim. Izgubio sam svaki osjeaj za vrijeme - ma, kakvo vrijeme! - za godinja doba. Nekad su postojala etiri: proljee, to je bilo kad bih, kofrei se pred rajom, prvi skinuo cipele i usudio se bos hodati po ulici (mada su mi se tabani mrzli), a onda bi me, da ne bi zaostali, svi ostali slijedili i utali smo loptu u parku iza Druge gimnazije; brao sam kukurijek i jagorevinu na obalama Miljacke, kaune i visibabe u Gaju i nosio bukete baki, a ona ih je pobono uvala, ba kao da sam joj donio Sveti Gral: ljeto je bilo kraj kole, dijeljenje akih knjiica, koja para od rodbine za sve petice (osim dvice iz vladanja), odlazak s ocem na more, u Cavtat, gdje sam ga mrzio dok je on obraivao Njemice, a ja besmisleno i bezuspjeno zabacivao udicu s mola i jedva ekao da se vratim u svoje Sarajevo, gdje me ekala: jesen, vazda mi mrska kola, ali dragi prijatelji: Ilija, Rile, Eko, Mirza, Mise, Ljupe..., jo bezbroj tekmi lopte i basketa u Fisu i nadolazea: zima, kad u se ludo sputati na ligurama niz Dalmatinsku; jedva ekati novogodinju proslavu kod Brace, na spratu iznad mene, sa starijom rajom: Ogijem, upom, Bibanom, edom... biti pijan ne samo od obaveznog frukogorskog bisera nego od osjeaja vanosti to sam zaduen da na ekom Supraphon gramofonu navijam ploe Adamoa i Jane Birkin, zamiljati kako e to predivno biti kad i ja odrastem da se ljubim (filmski) s njihovim djevojkama, koje su - po realnoj procjeni ako ne gabori, a onda prosjene - meni izgledale kao boginje - bljesak gole sise ili guza inio je te zime najvruim godinjim dobom; poslije toga tradicionalna, ponona utakmica "na male", u zaleenoj bati etalita, gdje se klizamo, padamo, smijemo Zlaja, Ranko, Mirko, uka, Slao, Brdo, Kusta, Omer... kad ekam svoj predstojei roendan, ne znajui da me svaka naredna godina pribliava ovom, petom dobu u kojem sad ivim: svaki dan mi je isti, i ne znam da li je to El Nio, ili neka druga kosmika sila, to moje jalove dane, godinja doba (koje prepoznajem samo po garderobi koju nosim), pretvara u oaj, pa se (koje li otrcane fraze), "kao davljenik hvatam za slamku", a u stvari za telefon, i zovem Ljubljanu, Ozrenku, koja me prije devetnaest godina utnula: "Hej, ja sam", prepoznala mi je glas.

"Otkud ti?" "Ma, zna, htio sam te samo neto pitati... U stvari, zovem te iz Seattlea, iz Amerike, planiram da se vratim u Sarajevo, pa sam skonto da svratim i do tebe?" "ta si me htio pitati?" "Evo, skoro zaboravih: to mi ti, onda, bogati, dade nogu?" "Slua li ti sebe, ikad, Dario?" "Ja, pa ta?!" "Zove me nakon devetnaest godina: niti pita kako sam, jesam li udata, imam li djece, ta radim, nego bi ti, samo tako, 'svratio'?! Saberi se, bolan, ovjee!" Tu se i saberem. (A ja, kad god se saberem, onda se oduzmem.) Sve to mi ini radost - natjera me na pla. "U pravu si, Ozrenka, izvini, ako ti to neto znai... Samo sam htio... 'Ajde, nema veze... Vozdra." * * * Ako nita drugo, u svojoj samoi sam razvio sposobnost da sanjam ono to hou, a ono to neu i ne pamtim. Znam da samo idiot razmilja o prolosti, a da pametan ovjek konta o budunosti, pa lijeem u krevet, komplet obuen, i koncentriem se da sanjam svoju djecu, vie njihov glas (jer, slike imam), miris i dodir, sve ono to mi nedostaje... Budim se u hladnom znoju: kao, ispitivale su me neke nakaze... Sjedili su iza tekih, pisaih stolova, pred njima su bile hrpe papira i gomile grafitnih olovaka, koje su neprestano iljili... Iz pozadine je svirala neka nedefinisana muzika, a oni su me pitali koje sam nacionalnosti... Mrtvo ozbiljno odgovaram: "Mrtvac. Pripadnik najbrojnije nacije na svijetu." Prevru papirine ispred sebe: "To ne moe biti. Vi ste jo uvijek ivi." * * * Svanulo je; po kalendaru bi trebalo biti ljeto, a ja kroz prozor gledam pahuljice... Da li je to El Nio u mojoj glavi ili ja vie ne mogu ni da sanjam?

PEDERSKA POSLA Pedera je oduvijek i bie ih. (Kao to, u ova kokuzna vremena, ree Mujo

Sulji: "Zna li da je grad pun pedera?" - "Ma, daj, ne budali!" - "Bil' se ti karn'o za hiljadu maraka?" - "Boe me sakloni!" - "A, za deset milja?" - "Ma, uti kretenu!" - "A, za sto hiljada?" -"Ma, vala, ko ne bi?" - "Eto, vidi, da ima pedera, ali nema para.") Dodue, oni, koje pamtim iz djetinjstva, bili su drugaije vrste: kad smo svi nosili Varteks farmerke, koje kao da su bile napravljene od materijala za kuhinjske krpe, oni su uvijek nalazili naina da dou do pravih "lizerica" (Super Rifle ili Roy Rogers); mi smo nae Borovo tene do iznemoglosti mazali kredom, a oni su svoje original "angajke" bacali u smee im bi se isprljale; dok smo mi lopte igrali nekakvim felavim gumenjacima, oni su se epurili svojim konim bubamarama i uslovljavali posudbu lopte ueem u timu (a, nikad pojma nisu imali); pamtim ih sa zajednikih razrednih fotografija: svi u nekim flanelskim kouljicama, a oni u odijelima s leptir manama... kasnije, dok smo mi ispijali naa prva piva u Marinkovoj bari (podrumu preko puta sadanje Robne kue), oni su cugali viski i colu u Park kafani; dok smo mi nae junferluke skidali s kakvom p'janom nesretnicom, u nekom podrumu na Gorici, na buavom Yogi madracu, oni su svoje "rtve" vodili u Dubrovnik, Neum, Jahorinu... (bilo ih je i one, opet, druge, prave vrste, ali ja tu nita nisam kontao zato bi moj stari - koji je radio u Narodnom pozoritu - kad bi me neko od "baletana" upnuo za obraie: "O, boe, to je sladak" - mrano prijetio: "Slomiu ti ruku, pipne li ga jo jednom". Ili, zato su nas roditelji upozoravali da ni sluajno ne prilazimo nekakvom Ibri, koji je "ordinirao" u kafani Triglav, pored kina Sutjeska i bio tako ljubazan prema djeci; sjeam se i para, koji je uvijek, u "staroj" Istri, sjedio u najzabitijem oku - nije bilo teorije da se dotaknu, makar i bezazleno, rukama, jer bi im to znailo automatsku "tarabu", ali im se iz pogleda itala takva zaljubljenost da im i dan danas zavidim... Usput budi reeno, u njihovom fizikom izgledu, odjei, piu koje su pili (bokali meke rakije), nije bilo nita to bi privuklo nekog Versacea. Bili su to sasvim prosjeni ljudi zatvoreni u kavez svojih hormona i meusobne ljubavi, koja je bila toliko vrsta, moda, ba, zahvaljujui podsmijehu kojem su bili izloeni.) A, onda, najednom, ok za mene: moj prijatelj iz gimnazije, s kojim sam dijelio klupu i prva literarna iskustva, javno se, po prvi put u istoriji ovog grada, deklarie "ko je i ta je". "Pa, dobro, nije ni to loe", mislim, prisjeajui se rijei svog djeda, kojima je odgovorio na iskaz mog prijatelja, Branka uka da je "po zanimanju knjievnik". I, tako, na nekakvom smo ti "uru" (koji je, bezbeli, u mrklo doba noi) kod naeg jarana, Zlaje Pegle, iji su roditelji otili na prvomajski odmor i ostavili ga samog da se spremi da popravi jedinicu iz hemije... Dolazim malo kasnije u Zlajine halvate i sve je kao to (bolje se ne moe ni zamisliti!) treba: pie Doorsi, Zeppelini, Three Dog Night, svi parovi su se ve "safatali" ili se povukli u neku od soba, a ostao je samo moj prijatelj iz

gimnazije, za koga se zna "ko je i ta je", i, meni, neka nepoznata, predivna, plava, snebivajua cura; osjeam se superiorno (nemam vie nikakve konkurencije), pa ne navaljujem, nego bih se prvo pozabavio kolekcijom viskija Zlajinog oca; dok ja odreujem viski i ne primjeujem da sam ostao sam u sobi, da ploa na gramofonu beskrajno ponavlja: "...light my fire, light my lire, light my fire..." Ve svie i ulazim u jednu od soba da "ubijem sovu", a tamo, onaj za koga se zna "ko je i ta je" i "moja" snebivajua plavua... njoj noge k'o estar, a, on ne prestaje. Ujutro ga, kad se sve odvuklo kui, a Zlaja, uzaludno, pokuava da popravi luster, koji je neko "ugasio" flaom, pitam: "Pa, dobro, bolan, to mi ono, sino, napravi?" "Izvini, Daco, nisam mogao da odolim - toliko mi je liila na Davida Bowia", stidljivo se smjeka, a ja mu opratam. I shvatam poneto - ali, tek dvadeset godina kasnije, u Americi... Razjeden samoom (moja Lin je ve otputovala za Taiwan), zgaen ljubavlju Amerikanke i sit licemjernih dobrodolica moje bive ene, nemam vie snage ni da se, za predstojei, dugi, neradni vikend, vidim sa svojom djecom, listam notes sa telefonskim brojevima... "Hoe li iko ikad shvatiti zato se Bogu toliko jadam...", kroz glavu mi hue Rilkeovi stihovi: Don, moj profesor, on je prava raja, ali sirovina; Tim je, vjerovatno, do sada, napuen k'o stoka, pa se na njega ne mogu osloniti; Paul je O.K., ali, ne pije; Bob je dobar, pije, ali je jo depresivniji u piu od mene, a to mi ne treba... Matt Lesziewski, moj profesor engleskog, divan, pametan ovjek, on i njegova ena, Marina, Filipinka, jednom prilikom su bili kod mene (dok sam jo bio oenjen) na veeri; napravio sam im punjene lignje i dagnje "na buzaru"; skuhao im "bosansku kafu", iz mlina i dezve; kasnije gledao Marini u fildan i "sve pogodio"; obavezali nas da mi doemo u njihovu novu kuu... "Vozdra, Matt." "Heej, nismo se dugo vidjeli. ta mai?" "Nita pametno, moj Matt. Kont'o sam da odemo negdje na pie?" "Nema problema. Marina je otputovala na Filipine, u posjetu majci. Ba kao to si joj ti vidio iz olje da e imati bolest u porodici. Gdje?" "U Stadion, zna li gdje je to?" "Znam, ali to ba tamo. Tamo je sve goli seljak." "Jebi ga, znam, ali mi dou 80 dolara sa poker maine. Vai?" (Razlog to dolazim u tu kafanu nije samo jeftinoa, nego to je ispred pjeano igralite za odbojku, gdje naveer, pod reflektorima, nastaje pravi vatromet sisa i guzova, dugih, sjajnih kosa, bljetavih zuba, savrenih nogu - ba kao to sam to gledao u filmovima - hou da se onesvijestim od ljepote kad neka od igraica prie mom stolu i, popravljajui rub na minimalnom orcu, uz bespotrebno pitanje "May I?" sputa au cole ili pive i sjeda u stolicu, oznojena

i vrua, zadihana i mlada, nesvjesna ta mi je upravo uradila, sa (opet) bespotrebnim "Thanks", ulazi u sljedei set.) Popijemo po pivo, Mart i ja, a njemu je jako ao to sam se rastavio od ene, a onda me poziva svojoj kui - sa prekrasnim vrtom, gdje osim cvijea, gaji i paradajz, zainsko bilje, sa velikim trijemom... Sjedimo na ljuljakama i pijemo (samo za ovu priliku) najbolje i najskuplje pivo na svijetu, Samuel Adams; priamo o latinoamerikoj literaturi i slaemo se da je prenapuhana; slaemo se i oko toga da je Holywood ubio ameriku knjievnost, jer se svaki autor, ve pri samom poetku pisanja knjige, nada kako e je tunuti kao scenario nekom Spielbergu; berem nabrekli paradajz iz vrta i pravim monu salatu s koprom, maslinovim uljem i bijelim lukom; sluamo Boba Dylana i Mart mi pomae da odgonetnem rijei, koje, kroz Dylanovo meketanje nikad prije nisam mogao deifrovati; no je ve zalegla i meni se iskre suze u oima, od alkohola i tuge to nisam tamo gdje, i s kim, pripadam... Matt sjeda na ljuljaku pored mene, njeno me grli: "Dario, vrijeme je za spavanje." "Neka, jo emo po jednu..." On se naginje prema meni i ljubi me u uho: "Spavaemo zajedno, u mom krevetu..." Trgnem se od gadosti i nevjerovanja (znajui kako dobro izgleda njegova ena, Marina) da mi on to dri ruku na butini i da je uradio ono to je upravo uradio... U sekundi sam trijezan i kaem: "Nee ii Matt. Spavau, ovdje, na trijemu..." On ne insistira, povlai se u kuu i poslije par minuta, obuen u svileni kimono, valjda pravei zadnji pokuaj, dolazi da mi poeli laku no. "No, Matt. Vidimo se ujutro." Pijem preostatak, sve toplijeg i toplijeg piva i ponovo sam pijan; piam na njegov paradajz u bati - iz iste lijenosti, ne iz straha da odem u WC, u kuu... Svie i ja se, kao ugav pas, vuem niz ulicu, ka svojoj sigurnoj, neizdrljivoj samoi.

RAJA JE RAJA Jim Timony, moj socijalni radnik, otiao je u Nebrascu da doktorira, tako da slijedee nedjelje ne moram da idem na svoju obaveznu seansu pokajanja i truanja takvih lai koje ni pas s maslom ne bi polizao: "Jeste li ikad udarili nekoga?", "Ko? Ja? ta vam pada na pamet." "Je li vas otac tukao kad ste bili mali?", "Tukao me k'o vola u kupusu." (To je opravdanje, koje uvijek pali, pa da

sam ak i zaklao dvoje ljudi u po bijela dana i na po ulice, potapali bi me po ramenu s razumijevanjem i pustili kui, na posao, da istim hale, okreem hamburgere, perem sue, pakujem jebene koulje - to se sve svodi na isto - to jest, da radim i plaam porez. Ali, pod uslovom da sam Amerikanac, ovako...) Zavreno je i boino ludilo, pa u fabrici, gdje radim, vie nema posla za sezonske radnike, tako da sam "na ekanju". Imao sam tonu prekovremenih sati prolog mjeseca, plus sam primio i boini ek u iznosu sedmine plate, tako da se moe durati neko vrijeme. Sino me zvao moj jaran Mujo, s Floride. P'jan je i svega mu je do gue: "Danas, u samoposluzi, utovaram kese nekom upku u gepek, kad vidim da je registracija iz Wisconsina. Kaem mu da imam jarana, Dacu, u Wisconsinu, a on me gleda k'o da sam smee i kae: de, momak, nemam ja cijeli dan vremena. uj, ba, njega 'momak' - mogao bih mu otac biti. Ne mogu vie, Daco - sve mi se zguturilo." "Radi li sad za vikend?" "Mogao bih, al' neu." "Naletiu ti na pie ovih dana." "Zajebava?" "Nisam odavno nikoga razvalio na remiju..." Vansezonska, povratna karta na Greyhound autobusu je samo pedeset i est dolara, a put do Tampe traje dva dana. Kako ve imam iskustva sa faistoidnim oferima, koji brane svaki alkohol, u litarsku Coca-Colu sipam viski i idem da vidim prijatelja, koji me je ispratio iz Sarajeva, prije skoro pet godina i to je bilo nae zadnje vienje. * * * Sjedim u Coral Baru u Tampi, na Floridi i svi me gledaju kao luaka, jer su mi na nogama izme, samtane pantalone, koulja i teka vindjaka ("kanaanka") prebaeni preko naslona stolice, a napolju je preko trideset stepeni. Mujo je rekao da e doi po mene za pola sata, ali, evo, ja ve pijem tree pivo, a njega nema, pa mi ljubazna ankerica opet daje telefon... Dubravka, Mujina ena, kae mi da je on krenuo prije pola sata i da je, vjerovatno, kreten, zalutao... Na drugom kraju anka je neki stari, olinjali pijanac i ja znam (poto sam magnet za budale) da e mi se kadli-tadli obratiti... "Gadi mi se vei dio ovjeanstva; pojebao sam 2500 ena, kladio se na 12500 konjskih trka, popio jezero Michigan alkohola, objavio dvanaest knjiga... A, ta si ti, mala pizdo, uradio od svog ivota." ankerica kae: "Hej, Charles, sada je dosta...", ali je ja prekidam: "Sve je O.K. Daj ovjeku pie (whisky s vodom) na moj raun", jer na tom neobrijanom licu, punom dubokih bora, koje samo bol moe izrovati, neeljanoj, sijedoj kosi, bistrim, plavim oima poznajem neto - Vratnik,

Bistrik, Marindvor, Korzo i Istru, bife San, etalite, Plavi podrum i Hamambar, Gradinu i Marinkovu baru - jednom rijeju: raju. "ivio, upak", kaem mu, "propustio sam 2500 ena, pojebao sam 12.500 konja, ukrao sam na stotine knjiga, imam dvoje djece - eto, to sam uradio od svog ivota." U njegovim oima zaiskri smijeh: "Sandy, daj maloj pizdi pie na mene." "Hvala, stara pizdo." "Zna...", on poe, ali ja ga prekidoh: "Ne znam, ali me nemoj gnjaviti, ako boga zna." (Ve sam se zabrinuo to Mujo, kreten, ne dolazi - ne zbog toga to mu se neto moglo desiti - nego to mi se, onda, valja uvaliti lovu za taksi do njegove kue.) U to, ulazi i Mujo: isti kao i uvijek, samo pocrnio, kao da je proveo dvije smjene na ljetovanju u Ulcinju. "Pa, gdje si, ustaice! Nisi ni po sata u gradu, a ve zna najvee pijance." Grlimo se i ljubimo, balimo se i plaemo, a malobrojna amerika publika u baru je zbunjena kakofonijom bosanskih: "Pa, pika ti materina... Eeeh, jebo te otac... Kurvo stara... Pederu jedan... Majmune blesavi... Idiote kretenski... Budalo stara... Pa, jebem ti majku..." - svih naih, toplih izraza milote i ljubavi. Nakon to smo othuknuli, rekoh: "Sandy, daj nam pie - ta e ti, Mujo? - i Charlesu, takoe" Mujo kae: "Ma, nemoj, Dubravka e se brinuti..." "Ne brini, zvao sam je ve... Sandy, would you be so kind to give me a telephone once more?" Mujo zove enu i kae da emo samo popiti pie i da dolazimo kui; ujem Dubravkin glas, pun radosti: "U redu, ali mi samo nemoj rei da e s Dacom ostati jo malo, jer s njim se ne moe ostati jo malo". Charles hoe, poto-poto, da zavri misao koja mu se, jo prije pola sata zaela u glavi: "Zna..." "Jah, de reci!" "Zna, deko, ti bi se trebao baviti pisanjem." "Hvala ti, Charles. Razmisliu o tome." * * * Poslije petog pia, Mujo i ja izlazimo iz kafane, a ja ga pitam: "Kako, sree ti, takav kreten, nae onakvu enu kao Dubravku? Mujo me pogleda s potpunim nerazumijevanjem: "Dubravka nije moja ena - ona mi je raja."

RAJA JE RAJA (II) Dubravku godine nisu nimalo promijenile, ista je kao i uvijek -lagana i prozrana kao pahulja, sa istim sjajem u oima i sa osmijehom - ba kao da su joj se u ivotu deavale samo lijepe stvari. Ali, zato, Mujinog i Dubravkinog sina, Zlaju, jedva sam poznao: oca je dostigao u visini (to ba i nije teko), prokrupnjao se - ni nalik na ono gepe koje sam zadnji put vidio u Sarajevu. Kae da me se sjea, a ja mu ne vjerujem, ali me on pita kako mi je kerka, Nevena. "Dobro, sine, dobro. Sad je ve velika cura", sad ja foliram, jer kako mu rei da ne znam, da svoju kerku nisam vidio ve osam mjeseci, od razvoda sa enom. Sjedimo na verandi i razmjenjujemo informacije o raji: Rambo je u Australiji; i Tule i Joli; Dubravko je, takoe, u Americi - s njim se obojica ujemo; Tiho i Goro u Kanadi; Bambi u Njemakoj; Bobo u vedskoj; Mosto u Beogradu, a naeg Hamia i Kile vie nema; ni Mande ni Bege... Rat i ne pominjemo, kao da je to bio samo ruan san, nego se sjeamo svih partija zinga u Hamievoj radnji, barbuta u Mujinoj kui, pokera kod mene, imena svih konobarica i konobara u gradu i, dok se prazne konzerve piva gomilaju na stolu, sve vie jedan drugom ponavljamo: "ta nam ovo uradie, ta nam ovo uradie, majku im jebem..." Dubravka je napravila tripice (na moju molbu, jer toga sam se zaelio u Americi), pa nam se i ona pridruuje. Pita me o razlozima razvoda s Dijanom, a ja poinjem nadugako i nairoko, naravno, prebacujui svu krivicu na "bivu", ali me Mujo prekida: "Ma, rakija, brate, rakija!" Ne mogu da se ne sloim s njim, a Dubravka kae: "Ne znam, ali ona je meni uvijek bila draga", i tu nastaje neugodni muk, koji remeti samo zvuk otvaranja konzervi piva i kljocanje upaljaa... Ve je pokasno, Dubravka radi ujutro, a ni Mujo ni ja ne moemo vie popiti kao prije, pa idem u krevet i molim Dubravku da ostavi upaljena svjetla, jer ne bih elio da im se, u gluho doba noi, popiam u pajz... Budim se s najgorim mamurlukom u svom mamurlucima bogatom ivotu. Ne mogu se kotarisati tucanja - ni pivo ne pomae. Mujo mi se uskoro pridruuje i pita me: "ta si, majke ti, sino radio s onim deterdentom?" "Kojim, ba, deterdentom?" "Onim kesicama to su bile na stolu u kuhinji?" Polako mi se vraa film: u neko doba noi sam ustao, dobauljao do kuhinje, vidio neke kesice sa slikom limuna i skontao da je to "limuntos", sasuo par njih

u bokal i pomijeao s vodom... Ispostavilo se da su to reklamni uzorci nekog novog deterdenta "s okusom limuna", koje je Mujo uzeo iz supermarketa gdje radi - to objanjava moj teki mamurluk. Mujo me pita hou li dorukovati, a ja mu kaem da ne mogu na prazan stomak i otvaram jo jedno pivo... Sad razgovaramo trezveno: o planovima za budunost, o ivotu u Americi, o ivotu u Sarajevu... "Ne znam, moj Mujo", kaem, "za sada mi je jedini plan da ne umrem, jo... A, inae, ne mogu se pomiriti s milju da u Americi skonam kao kuhar... Zna, nakon smrti svog oca, hiljadu puta mi se desilo, na poti, banci, portirnici, kad izvadim linu kartu, da mi kau 'A, vi ste Vlatkov mali', a meni srce OVOLIKO... Sve kontam, akobogda, jednog dana, kad Nevena ili Vesna budu dolazile u Sarajevo, da e im pogledati u paso i rei 'A, ti si Dacina'... Ne znam, ne znam..." "Hoe li da ti pokaem grad", pita me Mujo. "Ma, jebe mi se - svi su isti", nimalo ljubazno odgovaram, ne zbog Muje, nego mog besmislenog pokuaja da ovim putovanjem od pedeset i est dolara, pokuam povratiti prolost i skoro da mi nedostaje moj jednolini, ubitani posao, bijedna soba, beskrajno redanje pasijansa u samoi, neprepoznatljiva slika na televizoru, koji mi je ostavila moja jaranica Farida, Alirka, Jim Timony i njegovo ispiranje (mog) mozga... Svaka odluka koju sam donio u ivotu, ispunila me je kajanjem, pa s tim teretom i sad sjedam na autobus za "moj Madison". * * * Prije odlaska, moja Lin, Kineskinja s Taiwana, upozorila me je da se uvam Korejanaca, da su to najgori ljudi na svijetu - kako sam joj mogao rei da "oni", "uti", meni izgledaju svi isto? U foajeu zgrade gdje stanujem je televizor, a treba da pone tekma Chicago Bullsa. Meutim, neka je koka dola ranije i gleda neko sranje od soap-opere. Dave, Korejanac, ustaje i mijenja kanal; ona se buni, a ja "gentleman Jim", kaem Korejancu da odjebe, vraam kanal, ne zato to mi se to gleda, nego to kontam da bih zbog toga mogao neto "uiariti" kod koke... I to sranje se uskoro zavrilo, pa prebacujemo sliku na Bullse; u poluvremenu idem u halu, a, Korejanac za mnom... i tu me nokautira - ne "tekvan-doom", "karateom", "diudicom", nego klasinim tosom! U etvrtak se na "seansi" pojavljujem sa ljivom na oku, a prva stvar koju treba da ispriani je da li sam imao konflikata tokom prole sedmice. Laem da sam se okliznuo na poslu i udario od rub stola. Mada mi ne vjeruje, Jim Tomony mi savjetuje da tuim poslodavca, a ja mu, i dalje, laem da je to bila moja greka, jer nisam odmah pobrisao pod gdje sam, navodno, neto prosuo... Kui me vozi Rick, koji je novi (tek pet-est sedmica) momak "u razredu",

on je na uslovu jer je pod noge bacio polubrata, narkomana, koji je iznuivao pare od njihove majke; mrzi narkomane i nijednom ne pokazuje kajanje za ono to je uradio i stalno ponavlja da bi to ponovo uinio i da e to ponovo uiniti, ako treba. U vonji mu ispriam ta mi se zapravo desilo, a onda odemu u Nitty Gritty, preko puta moje kue, na pie. Za ankom, Dave, Korejanac i podsmjeljivo mi se smjeka. "To je upak, koji me zavalio", kaem Ricku, a on mi hladnokrvno odgovara: "Jebe mi se. (I don't give a shit.)" * * * Rick se nije pojavio na ve dvije "seanse", pa pitam Jima zna li ta je s nj im. "Naalost, vratili su ga u zatvor. Prekrio je uslov - istukao je nekog momka iz Koreje u 'Nitty Grittyu'. To je blizu tvog stana." "Zna li u kojem je zatvoru?" "U Bloomingtonu, pretpostavljam. Zato pita?" "Onako..." P.S. Nikad nisam posjetio Ricka i jo se stidim.

SARA, MARA, DARA IZ DRVARA... Davno je reeno: to kokuz moe zamisliti - to ni lokomotiva ne moe povui! Tako i ja: vraam se u gluho doba noi s posla u fabrici, ujutro mi valja na "honorarni" posao u cvjearnici, gdje, neete mi vjerovati, imam jako odgovornu dunost da skidam bodlje s rua. Nije kakva lova, ali, zato, imam dabe "hanzaplast" i pravo da psujem do mile volje kad god se ubodem i mogu da puim, jer radim napolju. Blii se "Valentine day", pa rua k'o govana, a ja, s osmijehom poluidiota, primam pohvalu od gazdarice: "Good job, dario (namjerno sam napisao svoje ime malim slovom, jer, izreeno je u takvom tonu, s toliko "emocije" i potovanja, da se, zaista, osjeam kao "d"), a ja kontam kako bih se obogatio u Americi: spusti, bolan, Daco, ibice - to je, valjda, jedina korisna stvar, koju si u

ivotu nauio: jebo te Kafka, Dostojevski, Gogolj, Mopasan: sve su to bili veliki gubitnici u ivotu, papci, koji su proli "bulevarom" ivota, naletili na uneta, Oenaa, iniju ili Fuku... zaigrali na, opet, krivu kutiju ibica... ... znam da ne mogu na engleskom da prosipam priu: "Sara, Mara, Dara iz Drvara, trae malog Janka. Gdje je mali Janko? Ne znate, po pet hiljada, ni vi gospodine papane, a ni mi, a ni vi...", ali smislie se neto... ... problem je i s folerom; e, da mi je Ljupko... najbolji foler na svijetu; uvijek upicanjen u odijelo, sa svilenim alom oko vrata; u depu je vazda nosio jabuku, pa kad bi primijetio da se papak pali, upitao bi: "Oprostite, imate li moda no da ogulim jabuku?" Papak bi vadio no (obino visoki "arenac"), a Ljupko bi onda rekao Oenau: "Upri sad, Oko." (Uh, jebote, ubodoh se!) Eh, koja su to bila vremena: sva raja iz razreda je imala svoje idole Musemia ili Hasanagia, Vjeu Tolja ili Nikolu Pleaa, a moji "bogovi" su bili ibicari. Iako sam samo uvao "strau" i nisam bio u "punom talu", opet sam znao za dan "zaraditi" mjesenu platu svog oca. Jednom mi je stari pretrkaljao depove i naao gutu para; pitao me je odakle mi, a ja sam rekao da sam razredni blagajnik, da skupljam pare za ekskurziju; stari je otiao u kolu da provjeri, gdje su mu rekli da nisu ba toliko mahniti da meni povjere lovu. Ja sam uporno nijekao da sam kockao (to je bila njegova pretpostavka), pa je stari strpao pare u dep i, valjda, izveo neku kuravu na veeru u "Evropu". A, i kockalo se. Poslije tekog radnog dana na Bulevaru, obino se ilo u Kovaie, kod Vite, u "Dva ferala" i pucao se remi. ibicari, iako prevejani lopovi, za mene, "fisovsku" raju, bili su pravi maii u remiju - uzimao sam ih k'o lopatom, a oni su bili ponosi na mene, jer sam jedini ja u cijelom krugu bio koji je dogurao do gimnazije. Ibretili su se nad mojom "akom knjiicom" - naroito peticom iz engleskog i esha. Kad sam objavio prve pjesme u "Spektru" priredili su mi pravi dernek. Trajalo je to jednu godinu i po, a onda se spremila velika "furija" i u "procesu stoljea", svi sarajevski ibicari su bili amurirani. Najduu kaznu je dobio jadni Fuko, jer je, kao i uvijek, bio kokuz, pa si nije mogao platiti advokata. (Priao je kasnije Fuko: "Gledam ja onog svog advokata po slubenoj dunosti, a on pie li neto, pie... Nagnem se ja da mu zavirim preko ramena, a on crta crnog gavrana u teci... E, jebi ga, moj Fuko, pomislim.") Pratio sam suenje do onoga dana kad me je ("onu malu iz prvog reda" nosio sam tad dugu kosu) sudinica istjerala iz sudnice. Tako se sve raspialo, a ja sam sebi naao drage idole i uzore, drugaiju vrstu bitangi - sarajevske knjievnike...

(Uh, opet se ubodoh na trn.) * * * Najvei mi je problem bio nai kutije ibica, jer ih u Americi nema - svi pale "zippoima", "BIC-ima" ili onim reklamnim govnima na presavijanje; ipak naem "safety matches" u specijalizovanoj radnji za duhan, kupim okoladu "Milka" (radi uroka, jer mi je Fuko jednom davno rekao da se od njenog staniola prave najbolje kuglice). okoladu da dam kerci, i napravim dvije kuglice: poto nemam folera, ne mogu raunati da vrtim "prostaka" (kad ih samo jednom zamijea, mazne je ispod srednje i turi drugu), to je navlakua, pa moram odmah ii na "duplog papka" (stavi kuglice pod dvije kutije, pokae jednu, odmah je mazne, a onu kutiju pod kojom je druga uopte i ne dira), ali to se moe odigrati samo jednom-dva-put, za veliku lovu. Trenirao sam malo kod kue, a onda otiao u "Red Room", birtiju s pokermainama, da saekam vrijeme pred fajront kad su svi ve pripiti ili k'o zemlje, a petak je navee - dan isplate. Spustim ih na pod, zavrtim nekoliko "upljih" da navuem frajere, a onda odigrani pravo - po pedeset dolara. Od straha hou li (nedajboe) zijaniti ili e me prebiti i ne vidim da su mi u "publici" dva drota... Jedan od njih se saginje i stavlja pet desetica na praznu, okree je - Ma! Provjerava dragu - prazna. Treu, koju nisam ni pipnuo - kuglica. Smije se i kae: "Alal ti kurac", a meni spada kamen sa srca. Zovem pie anku, a drotovi, poto su na dunosti, mogu "samo pivo". Dva sata je ujutro, fajront je, a u Americi nema "jo samo po jednu", idem kui; ruke, u kojim drim dvadeset i osam dolara, to mi je ostalo od dobitka, lee mi na krilu kao mrtve ribe i nikoga, nikoga da mi pretrkelja depove... Kerkina mama krgue zubima u snu, a na stolu nalazim dvije kockice okolade i Vesninu poruku: "Uzmi griz, tata Daco." Dovoljno da ne uradim neto poslije ega se vie neu moi ni kajati.

BEZIMENI UAS, ILI KAD JE POELO? (I) Kad se moj, do tada, prilino bezbrini ivot, pretvorio u moru i sveo na

puko trajanje, egzistenciju beslovesne ivotinje ili, ak, biljke? Da li je to bilo onog jutra kad je moja ena spakovala dvije torbe i odluila da s naim djetetom napusti Sarajevo - dok se "ovo" ne smiri (kako je veina ljudi naivno mislila i vjerovala da na brdima iznad nema nita drugo do pijanih, razularenih pljakakih bandi, a ne jedna organizovana sila, koja je stavila sebi u zadatak da nam svima "dohaka")? Na platou ispred najuvenijih sarajevskih nebodera, blizanaca, ljepotana od modrog stakla i elika, koje smo iz milja zvali Momo i Uzeir, po imenima popularnih radio-komiara, a koji su sada ruina, kako u graevinskom smislu, tako i podsjeanje da smo neto trebali uvati "kao zjenicu oka", simbol sloge Srba i Muslimana u ovom gradu, oko par autobusa za evakuaciju se natiskala svjetina: sasvim mala djeca u narujima majki, nesvjesna niega to se oko njih zbiva, ali nekim neobjanjivim udom ipak upozorena da se neto strano sprema, s licima iskrivljenim od grevitog plaa; unezvijerene majke, koje ne znaju ta bi prije prihvatile - djecu ili kofere, oevi, koji se u ovakvim prilikama uvijek doimaju nespretno, a iz petnih ila se trude da ostave utisak leernosti, "teritorijalci", koji se uzaludno trude da naprave bar malo reda, pa izdaju naredbe, koje se gube u kakofoniji plaa, vriske, besmislenih i bespotrebnih savjeta pri opratanju. Upozorenje da e konvoj biti otkazan ukoliko se ne uspostavi neka disciplina ima malo ili nikakvog efekta, jer, iako je ve reeno da e u autobuse biti primljeni samo oni ija imena budu proitana sa spiska, svako se eli prvi ubaciti u autobus, vrata su zakrena i nema vremena za provjeravanja linih podataka. Kod jednog autobusa, kao vou puta, prepoznajem prijatelja, M.T., doktora, pa se probijam do njega (ne znam ni sam kako) i derem mu se na uho: "Proitaj Dijana i Nevena Damonja, molim te, proitaj Dijana i Nevena Damonja!" U prvi mah me ne prepoznaje, a onda izvikuje imena (kroz megafon) i moja ena i kerka napokon uspiju da uu u autobus i mogu da odahnem... Ne samo to odlaze na sigurno, ve to mislim da e nam "kratkotrajni" rastanak biti od koristi, poto smo u proteklih mjesec i po dana rata, izlueni artiljerijskom paljbom, noima provedenim u sklonitu, iscrpljeni glau i nespavanjem, smoreni neizvjesnou, postali jedno drugom neprijatelji - da budem poten, na brak se ve i prije klimao, pa nesposobni da shvatimo da smo uvueni u jedno strano zlo, mnogo vee i jae od nas samih, krivca traili jedno u drugom. Kraj je maja. Sad je na moru ve lijepo vrijeme. Idueg mjeseca e se Nevena ve moi kupati. Ono para to su ponijele, moi e im biti mjesec-dva u naoj prikolici u Baskom Polju. Dijana dole ima i dosta prijatelja, pa joj nee biti dosadno i oni e joj pomoi, ako zatreba, a ja u doi kad se "ovo sranje zavri". Da, ba sam tada tako razmiljao, ali zato sam se onda tako grevito prihvatio za eljeznu ogradu oblinje kole i sa neartikulisanim rijeima i

plaem ispraao autobus s mojom Dijanom i Nevenom? ILI... ... je poelo ranije? Osamnaestog aprila 1992. godine, kada sam debelo platio avionsku kartu do Beograda. JNA i "ko-zna-ko-jo" su drali aerodrom, ali sam poznavao mnogo ljudi u JAT-u, pa sam se uspio ukrcati bez veih problema. Plan mi je bio jednostavan: iz Beograda u nazvati majku, koja ve trideset godina ivi u Amsterdamu, i zamoliti je (prvi put u ivotu) da uini neto za mene: da me primi, svog sina, Nevenu, svoju unuku, na jedno mjesec-dva kod sebe. Ne moe me odbiti. Zna da je rat u Sarajevu. A, ionako, "to" nee dugo trajati: vojska e pokokati one seljaine to pucaju po Sarajevu. Samo kad primi naredbu. Pozvau Dijanu da doe s Nevenom u Beograd, kod Rajka Petrova Noge, svog prijatelja, kod kojeg moemo biti dok ne odemo za Amsterdam. Rajku e biti drago da me vidi, da mi pomogne. Pa, zar nisam u svojoj pretposljednjoj knjizi jednu priu posvetio njemu, zar nisam bio prvi i jedini koji se na Televiziji usudio pomenuti njegovo ime i proitati njegovu pjesmu kada je bio anatemisan u Sarajevu, zar ga nisam bezbroj puta branio od napada da je srpski nacionalista, zar sam mu jednom, zahvaljujui svojim poznanstvima u sarajevskom podzemlju, "spasio ivot" kad bi on neto zasro u kafani? U Beogradu, na aerodromu sam naao Baneta, na kojeg me uputio Damir iz Sarajeva. Bane, kako ve Beograani znaju biti srdani, mi je rekao da nema problema to mi je paso istekao, jer e me staviti na turistiki, zajedniki paso, da se on te subote eni u Novom Sadu, pa ga nee biti na poslu, ali on e sve srediti unaprijed, a ja, ako budem imao vremena, da doem na svadbu. Taksijem (pun sam para ko ipak, jer sam nedavno od Udruenja knjievnika dobio 200.000 dinara za adaptaciju stana) idem do Francuske, do srpskog Udruenja, odakle zovem Rajka u BIGZ, gdje radi kao urednik. Rajko ima puno posla, ali e Ljilja, njegova ena, doi po mene... Vladimir, Rajkov stariji sin, ogroman je, ve je odsluio vojsku, a ja ga pamtim kao osnovca. Petar, mlai, ima desetak godina i, za razliku od Vladimira, u ijem govoru se jo uvijek prepoznaje "bosantina" ili, bolje reeno, "sarajevtina", pria kao prava "beogradska maza". Priam s Ljiljom o banalnim stvarima; smijemo se traajui zajednike prijatelje iz Sarajeva, ne pominjemo "ono" to se desilo u Sarajevu, ali mi to samo odgaamo trenutak kada e i ta "tema" morati biti naeta... Rajko se vratio s posla. Izljubimo se tri puta. (A, kako bi drukije?) Dok mi sipa "vinjak", Rajko pita: "Neko mi je rekao da si dobio kerku?" "Ima dvije i po godine." "Kako se zove?" "Nevena."

Rajko, kao, prijekorno mae prstom: "Vidi ti malog, lukavog okca - dao srpsko ime kerci." "Daj, ne zajebaji, Rajko. Otkud Nevena srpsko? Ima li ita da nije srpsko? Dobila je ime po mom pokojnom stricu." alimo se na raun pripadnosti naim nacijama, kao i bezbroj puta do sada, ali tada e uslijediti pitanje, koje oekujem i kojeg se bojim: "ta to rade Srbima po Sarajevu?" Samo slijeem ramenima i iskapljujem "vinjak": "Ne radi im niko nita. Jebeno im je, kao i svakom drugom." Rajkovi "uveni" brkovi se kostrijee od iznenadne ljutine, a ja ve osjeam da e ovo biti vrlo kratkotrajna posjeta.

BEZIMENI UAS, ILI KAD JE POELO? (II) Ne mogu da se ne sjetim kako se jednom (davno?) Rajko Petrov Nogo, svrativi u moj stan, zatekavi me kako spavam na prostrtom Osloboenju, jedinom "namjetaju" koji sam imao u kui, razletio po gradu, skupio pare od raje (dobrim ili veim dijelom doprinio) za namjetaj, kreenje, uvoenje struje, telefona... ... pa, mi, sada, njegovo odmahivanje rukom: "Nisi ti upuen ta se deava u Sarajevu", zvui potpuno suludo. (???!!!) "Jok - ti si! Bezbeli da nisam upuen - ti, sa 'Zelenog venca', bolje zna ta se deava na Marindvoru nego ja..." "Znam, ali, ipak, ti si haustore, ima puno prijatelja Muslimana, pa ne moe da vidi, da osjeti..." Pucam po avovima: "Uredu, Rajko, ako e te to uiniti sretnim: svaki put, kada se vraam kui, preskaem preko leeva poklanih Srba po ulicama. Eto, kaem da je tako, ako te to ini sretnim! Ali, jebi me, nije tako." Rajko je, najednom, "umoran", ide na spavanje... I ja za njim. Umoran sam kao pas, ali od spavanja nema nita. Prevrem po glavui: "Ma, to Rajko ima samo menstruaciju. Sutra, kad se probudimo, popijemo jednu za popravak, sretnemo se s drugarima, kad sjednemo u Bosansku kafanu ili u Ora, naruimo "jo po jednu", sve e se objasniti, sve e lei na svoje mjesto - pa, zar nismo jarani?!" Iz nekog (ili vie) razloga, vinjak me tjera na povraanje, a moda je to

samo nesnosni osjeaj krivice to su mi ena i dijete jo uvijek u Sarajevu, to raja pria da sam zbrisao u Beograd, to upci ispiraju svoja ugava usta sa "ma, znali smo mi..." * * * Ujutro, zovem aerodrom, Baneta. On mi, prilino panino, kae da je vojska tog jutra uzela aerodrom pod svoje - ne moe nita da uradi za moj odlazak u Amsterdam bez valjanog pasoa. "Ma, jebo Amsterdam. Kad ima prvi avion za Sarajevo?" "Nema vie aviona za Sarajevo." Nita mi nije jasno, a ponajmanje ta sad da radim. Ba, nekako izgubljen, ujem Rajka kako kae: "Ljiljo, odvezi malog na terminal." Zahvaljujem, ne treba mi, uzeu taksi... * * * Na aerodromu, dok itam Politikin zabavnik, saznajem da (moda?) danas leti posljednji avion za Sarajevo. Moram se prijaviti u Vazduhoplovnu komandu, jer to je vojni avion, vojni aerodrom... Taksista nee nita da mi naplati "jer sam Bosanac", a on jebe majku Slobi Miloeviu, jer je taj isti dan Drina, cigarete, uduplala cijenu. Vozi me do radnje gdje mogu kupiti jeftine "klekovae"; negdje je oko podne, a avion (Kikaev transporter), ako poleti, trebao bi oko pet popodne. Sjedimo u nekoj birtiji, ja hou da platim rundu, ali on ne da: "Sredi se, bre, Bosanac." "Odakle si ti?", pitam ga. "Iz Beograda. Zato pita?" '"Nako." Sjedili smo i lokali tri-etiri sata, a nismo se ni upoznali, kad on kae: "Bosanac, vreme nam je." Vozio sam se i sa pjanijim taksistima i nije me bilo strah, ali kako je ovaj hvatao krivine, uz "jebau im mamicu seljaku", laknulo mi je kad sam doao na Batajnicu, kad mi je kadet pogledao paso, zvao pretpostavljenog, a on me pitao: "Doli ste juer u Beograd? Koja je bila svrha vaeg dolaska?" "Bio sam na sahrani prijatelja. Sahranio sam ga." Nita nisam slagao.

BEZIMENI UAS (III) Iz aviona, boinga 747, izvaena su sjedita, pa, ionako ogroman, sada samo

nas jedanaestoro unutra imamo osjeaj kao da smo na centru fudbalskog terena. Osjeaj izgubljenosti poveava i mukla tiina koja vlada meu nama, jer je svako zabavljen svojim mislima i brigama. (Nikad neu shvatiti zato se kae "zabavljen", kad ti mozak puca od napora da skonta bilo ta, kad ti se elo mrti od bola, a probija te hladan znoj.) Otvaram flau klekovae i ona ide u krug, dok avion rula po pisti... U toku leta opet prebirem po glavi kad je OVO poelo. BI LI TO... ...onog dana kada sam stao pred mikrofon, kada je ezdeset hiljada ljudi iz cijele Bosne dolo u Sarajevo da odbrani mir, kada sam pred Skuptinom rekao da hou da iskoristim priliku i da sekundom utnje odam "potu" naim nacionalnim liderima, koji su nas doveli do OVOGA i da kaem da krivci nisu Srbi, Hrvati niti Muslimani, nego prezreni PAPANI (to nije nita drugo do skraenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista), kada su moje rijei i rijei drugih istomiljenika prekinuli rafali Karadievih plaenika sa zadnjeg sprata Holiday Inn hotela preko puta, kada smo shvatili da se ne radi samo o aici pijanih i drogiranih baraba vrijednih prezira i aljenja, kada su prijetnje Muslimanima, od strane Karadia, neuspjelog pjesnika, potkupljivog psihijatra, iskompleksiranog seljaka, prestala da lie na bapsko truanje, kada smo shvatili da se kugi nacionalizma, potpomognutoj topovima i tenkovima, ne moemo suprotstaviti pukim parolama hipi stila "Make love not war" i pobijediti, kada je strah opustio ulice Sarajeva i kada su se, iste noi, po ulicama razmiljeli "oslobodioci", pljakajui svaki butik, radnju, kafanu u gradu - pod izlikom da "spaavaju" robu od "etnika", kada sam ubrzanim slijedom dogaaja, od svoje ene i djeteta bio odijeljen ulicom dugom samo stotinu metara, a po savjetu "vlasti" nisam smio pretrati tu "atletsku disciplinu", nego zamraiti prozore i ostati puzati po stanu, koji je bio na nianu snajperista s Jevrejskog groblja na obroncima Trebevia, kada je bombardovana i zapaljena Vijenica, Nacionalna biblioteka grada, a to su oni isti koji su je vandalski unitili pripisali "balijama", jer je u njoj, navodno, bilo najvie "srpskih knjiga", kada je preciznom artiljerijskom vatrom uniten svaki vrijedan objekat u gradu: eljeznika, Autobuska stanica, Pota, Pekara, Elektrina centrala, Vodovod... ... kada sam prvi put u ivotu osjetio Strah. ... ne strah ta e se desiti slijedeeg trenutka, strah od neizvjesne sutranjice, nego jednostavno Strah, osjeaj koji te ispuni od nonih prstiju do najsitnijeg djelia mozga, Strah koji paralie svaku misao i svaku aktivnost, Strah koji ubija emocije i ini ovjeka samo nemonom ivotinjom kojoj je ostalo samo to da se nemono BOJI... ILI... ...je poetak bio tog jutra kad me je Dijana probudila da vidim rezultate "prvih demokratskih izbora" u Bosni i Hercegovini, na kojima su nacionalne stranke izvojevale nadmonu i poniavajuu pobjedu nad "graanskim" i "liberalnim" strankama.

Bili smo mamurni tog jutra, jer smo prethodne noi unaprijed slavili pobjedu "reformistike stranke", za koju smo samouvjereno glasali i za koju smo znali (ili mislili da znamo) da su glasali svi nai prijatelji. Tjeili smo se da su to tek prvi rezultati "s terena", iz provincije, da e tek uslijediti izvjetaji iz gradova, gdje e "integracija", napokon uzeti stvar u svoje ruke... Izvjetaji iz gradova su bili jo pogubniji. Osjeali smo se izdanim, jer oito je bilo da nae Muje, Save i Ivani, s kojima smo se cijelog ivota druili, nisu bile samo to - nai prijatelji, raja, ve duboko u sebi ili pod samom koom samo Muslimani, Srbi i Hrvati, koji su jedva doekali priliku da se pridrue "stadu", da zanavijek izgube svoju individualnost, koju su cijelog ivota gradili, i postanu elije jednog bolesnog, nacionalnog bia-monstruma, koje jeste osueno na propast, ali koje e prije toga uiniti sve da za sobom povue to vei broj u nitavilo. U ime ega? Osjeaja istorijskog ili povijesnog trenutka? Kojeg osjeaja? Kojeg istorijskog? Bili smo na samom pragu, jednom nogom zakoraili u neto o emu nismo imali predstave, ali to je moralo biti bolje od onoga to smo do tada ivjeli, pa zvalo se to "demokratija", "dvadeset i prvi vijek", ili "novi svjetski poredak", najmanje je vano, a onda smo se survali u kloaku mrnje, predrasuda, divljatva, religioznog ludila. ILI... ...da odem dalje u istoriju, to ne elim i neu, pa poetak potraim u pranjavim, trulim, est stotina godina starim ratovima? Za mene, dok ivim, uvijek e postojati pitanje bez odgovora -ZATO? Pitanje, koje s nevjericom postavlja svaki atom mog tijela i mozga, dok hodam i osjeam metalne ine u mojim nogama kako se taru s kostima, dok sjedim u Americi i sve ovo piem na pisaoj maini bez "", "", "" i "". Ne mogu ponuditi ni valjan odgovor KAD je poelo i jedino to mogu da radim je pokuati opisati KAKO se nastavilo i KAKO jo traje TO - taj BEZIMENI UAS!

IVOT I POEZIJA (I OBRATNO) "Proitao sam sve knjige iz gradske biblioteke, sve znam, a niko me ne voli", pisao je davno moj prijatelj iz Novog Sada, Branko Andri Andrla.

Neto slino se i meni deava: protabirio sam cijelu biblioteku u Dodgevillu (to i nije neka pljaka), proitao sve Ludlume, Sheldone, Crichtone i ostala visokotirana sranja, pa mi se sada, dok sjedim za kompjuterom u Univerzitetskoj biblioteci u Madisonu, ini kao da sam otkrio Eldorado. Bezbeli, nisam mogao odoljeti sujeti, pa u kompjuter ukucavam svoje ime: ima u katalogu DAMONJA, ali Duan - mene ni na mapi. Kad sam ve tu, da provjerim: od nae raje nalazim Nedada Ibriimovia (Ugursuz) i Avdu Sidrana (Sarajevska zbirka). Ali, nisam doao tim poslom. Veeras imam nastup u Luteranskoj crkvi, pa mi valja neto proitati, a ve mi je navrh glave da itam jednu te istu priu, koju sam objavio u Americi, a i rat je ve minuo, nestao sa teve ekrana i naslovnih stranica novina, to za Amerikance znai kao da ga nikad nije ni bilo, pa ja vie nisam interesantni "primjerak" iz Bosne, nego (ono to i jesam) kuhar Kod prljave kaike, kako posprdno zovu restoran u kojem radim. (S pravom, mogu rei.) Iako bih veeras mogao klapiti i koji dinar, ja ipak rizikujem i traim jednu pjesmu Jirija otole, koja potpuno oslikava stanje u kojem se nalazim, a plus, veu me za nju neke prelijepe i pretamne uspomene. "Ja sad idem van" je pjesma koju je moj buraz Nedad maestralno recitovao ili, bolje rei, glumio: tako i te ljetne noi, godine sedamdeset i neke, u bati Istre... Milica je pretrnula od straha i privila se uz mene, a kad je zavrio, odahnula s olakanjem. Nedad je tad rekao: "Ja znam da muko i ensko nije jedno za drugo, ali znam da ste vas dvoje jedno za drugo", a ja sam ekao da se smrai (ne mogu si dozvoliti da Milicu izgubim ve na prvom sastanku, a to bi se neminovno desilo kad bi ugledala moj stan pri dnevnom svjetlu), pa da idem s Milicom svojoj kui. Pri svjetlosti svijea, uz postere Beatlesa, Joea Cockera, mapu srednjovjekovne Bosne (koju u par godina kasnije Nedadu donijeti "na naselje") na zidovima, kad se prljave arape zgurane ispod kreveta ne vide u mraku, a razbacane flae i prepune pepeljare ne ostavljaju dojam "prljavtine", nego "leernosti", moe mi proi fol. Deset godina kasnije, kad smo Milica i ja sjedili u Kvarnera - sada kao prijatelji - ona mi je rekla: "Jesi ti, moj Boe, Daco, glup!" "to sad to?" "Sjea li se kako si me folirao da nema struje u stanu zato to nisi platio?" "Ja, pa ta?" "Prva stvar koju si uradio bila je da upali svijee, a onda ukljui gramofon." Izgleda da sam zaista glup, jer jo ne kontam fol: "Sjeam se, pa ta?"

"Jesi li to, sree ti, u to doba imao gramofon koji radi na naftu?" * * * Specijalno je ovo vee i iz razloga to e moja kerka Nevena prvi put vidjeti svoju, tek roenu, sestru Vesnu, a ja u, znam, bar kratko, sijati od sree, osjeajui se kao normalan otac... Engleski prevod je prilino dobar, pa ja, kad me pastor Brent predstavi, poinjem: "Ja sad idem van i vratit u se tek ujutro." (Pokuavam da "skinem" Nedada i to mi, izgleda, polazi za rukom, jer se seljaka publika, u nelagodi, mekolji na stolicama.) "Bit u vani, ne ekaj me, idi spavati, ondje u sjediti i uati i doi u pijan." Mojoj menopauznoj eni, Amerikanki, ve je neprijatno, a kad nastavljam: "Ja sad idem van i vratit u se moda tek za godinu, ta tako gleda u mene?", poinje da je hvata lagana panika. Ali, dear Janette, jo nije vrijeme za panienje - jo toga ima da se naslua: "Ja sad idem van i vratit u se moda tek za trista godina, pa zar je to neko vrijeme?" "Past u ti na prozor u spodobi jednog besprizornog, razrokog fotona. Posadit u se u obliku praine, spale nekome s cipela, na prag tvojih vrata." (Nevena hrani boicom Vesnu i uiva u svojoj ulozi "velike sestre", a ja se bavim milju da prekinem ovu farsu, da kaem da to nije pjesma koju sam ja napisao, da je ovo samo moj pasjaluk, kojeg se stidim...) Ali, da nisam pae, kao to jesam, ne bih nastavio: "A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi scene. Ljubavnike emo pokupiti u pokriva i izbaciti kroz prozor." (U ovom trenutku bi Amerikanka najradije zbrisala iz crkve - sve su sad oi uprte prema njoj.) "I ostavit emo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi." (Ona sad vadi maramicu iz torbice i brie oi, a ja se kajem to sam ovo zapoeo...) Svejedno, u najboljem Nedadovom maniru, zavravam: "Ta pusti me ve k sebi, pa pusti me ve, zato ti to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je grozno dugo, pa ja u usahnuti, umrijeti od alosti, ta molim te ipak otvori, il u ti ta vrata razvaliti, kou u ti izgrepsti, oi u ti iskopati..." (Pastor ve razmilja o tome da pozove policiju.) Aneosko lice moje kerke Nevene sija dok joj njena sestra spava u naruju, a ja dodajem: "Ljubavi moja", na olakanje publike, pastora i moje ene... iroko se osmjehujem dok primam estitke i "milotvore" i znam da je ovo bila dobro odglumljena poezija... ali ivot, ivot?

DVIJE PRIE O JEDNOM (ILI DVA) GRADU Nedavno mi je Safet Plakalo priao kako je njegova etverogodinja kominica, Azra Hodi, pitala oca: "Babo, je li istina da su ubili vrakino selo?" "Nije istina, sine. Poginulo je dosta ljudi, ali ga nisu ubili. Zato pita?" "A, ja znam koga su ubili?" "Koga?" "Titu!" Babo je bio zbunjen: "Kako to misli?" "Na kui, preko puta mog obdanita, na zidu pie: IVIO TITO!" Babi opet nita nije bilo jasno: "???!!!" "Kua je sad sruena, tu sad vie niko ne ivi - mora da su ga ubili." * * * Poslije jedne od emisija CNN-a o Sarajevu, kada sam, po obiaju, prolio suze kada bih prepoznao ulicu, zgradu, a kamoli lice iz mog biveg ivota, kerka me je pitala: "Tata, jesu li to OPET ubili TVOJE Sarajevo?" "Nisu, Zeko, nisu, hvala bogu." "Pa, to onda plae, tata?" "Ubili su mnogo tatinih prijatelja, pa plaem od tuge. A, plaem i od sree, jer ga nisu ubili", pokuao sam objasniti. "Ja u ubiti tvoje Sarajevo!" "Zato, Zeko?" "Jer mrzim kad ti plae!" * * * U Americi sam imao vie informacija ta se deava u Sarajevu i Bosni nego kad sam bio ovdje: jedini "CNN" koji smo imali (kako nije bilo struje) bilo je svakodnevno okupljanje u prostorijama FK Sarajevo, gdje smo, uz kafu i porijetku lozu, izmjenjivali istine i poluistine, lai i polulai o svemu onome to se deava oko nas: pripremali ofanzive i kontraofanzive, pravili planove za slamanje obrua oko Sarajeva, i, naravno, "predviali" skore Nato udare... Kao manijak sam "prelistavao" kanale (na silno nezadovoljstvo svoje ene Amerikanke, koja je proputala priliku da vidi nastavak neke svoje sranje-opere)

ne bih li od paria sklopio nekakav mozaik, palio cigaretu na cigaretu i pokuavao joj, potpuno nezainteresovanoj, objasniti ta se dogaa... Poslije izvjetaja da su "nai" F-16 s neba spizdili "njihove" galebove, u kolu sam otiao sav blaen. Kad su asovi bili zavreni, pozvao sam svu "raju" iz razreda na pie u kafanu preko puta, a oni se nisu bunili to ih gnjavim svojini nebuloznim priama o Bosni sve dok im plaam pivo... U euforinom raspoloenju sam im priao sve i svata: kako je kod nas trudniko (plaeno) bolovanje godinu dana, kako se moe puiti na svakom mjestu - kafanama, bezbeli, ali i potama, ekaonicama, dravnim institucijama, pa ak i bolnicama, kako te niko ne moe otpustiti s posla, kako je kolovanje i medicinsko osiguranje besplatno, kako se, obino, oko deset sati ode na "doruak" u Sirano, Kvarner ili Moria han, pa taj doruak potraje sve do kraja radnog vremena, i due, kako je kirija za moj stan bila 1% od mojih prihoda, a ni to nisam morao plaati redovno, kako nikad nije bilo potrebe da nauim voziti kola, jer mi je do posla uvijek bilo pet minuta pjeke, a ako bih iao negdje dalje, koristio bih taksi... Razili su se u vrstom uvjerenju da nisam samo "udan" (wierd), nego potpuno lud. * * * Poslije masakra na pijaci, kada sam s uasnim nevjerovanjem pratio krvave slike na ekranu (kad ak nisam mogao ni puiti od silne tjeskobe da je sve uzalud) i kada me je Amerikanka, staklastih oiju poslije est popijenih piva, uhvatila meu noge, a ja kriknuo: "Pa, ima li u tebi ita ljudsko? Razumije li ti i[ta, majku ti jebem? Moe li se tebi ita objasniti? Zar misli da sam ja ivotinja?", a ona me istjerala iz njene kue, pa sam hladnu, dozlaboga hladnu no morao provesti u olupini automobila, koji je bio parkiran nedaleko kue, sutra, na sabahu sam, bez obzira na sve, morao ii u kolu - ovaj put u sasvim razliitom raspoloenju... Razred me je doekao na nogama, u potpunoj tiini, a profesor psihologije, Michael Dyer je rekao: "Dario, ako eli, ne mora danas polagati test. Moe to, nasamo, kad tebi odgovara." Rekao sam da sam O.K. I bio sam. Dobio sam A. Nastava se zavrila, a, raja, Jackie, Steve, Craig, mali Steve (koji jo nije imao "dozvolu" da pije, jer nije bio napunio dvadeset i jednu godinu), Jose, pozvali su me na pie... I dalje su bili sigurni da sam lud, ali sad su bar znali zato! * * * Sada, dok gledam beskrajne izvjetaje CNN-a, nepotrebno dosadne "specijalne emisije" o NATO udarima na Srbiju, ni traga od euforije u meni, ni traga od onog osvetnikog raspoloenja kakvo sam osjeao u Americi...

Najgore, moda, od svega to, s druge strane, ni traga samilosti ni zabrinutosti za moje prijatelje u goruem Beogradu, nego praznina koja odjekuje u mojoj dui... U neko doba zvoni telefon i to je Amerikanaka, koja me prvi put po mom dolasku u Sarajevo zove: "Dario, jesi li gledao?" "to?" "Ovu stvar sa Serbiom?" "Aha." "Pa, kako se osjea?" "Kokuz. Kokuz i mamuran - to je najgora kombinacija". "Kad se vraa kui?" (Ne znam ta misli: svojoj ili njenoj.) "Kad ne budem kokuz i mamuran." (to u prevodu znai: Nikad.) "Pozdravi mi Zeku. Poljubi je za mene i reci joj da je tata puno voli", nastavljam. (to u prevodu znai: Moda.)

SEDAM DANA JULA Danas sam ispratio Janette i Vesnu na avion. Otputovale su u Californiu, Santa Barbaru, jer je, najzad, Janettina nepristojna stara baba ispustila duu. (alim se, bila je to jedna fina gospoa, ali posljednjih mjeseci svog ivota nije imala pojma ta se oko nje deava.) Janette je, kao najstarija od djece, preuzela brigu o sahrani, a i o prodaji kue, za koju bi se moglo izvui i dvjesto hiljada dolara. Planiraju ostati sedam dana, a meni posao poinje tek za sedam dana, pa me Janette pita ta u raditi u meuvremenu. "Pokuau da zavrim knjigu", samouvjereno kaem, a zaboravljam to je Oldos Haksli davno rekao: "Lako je biti genije sa dvadeset godina, ali sa etrdeset i pet, treba uloiti truda." DAN PRVI Jutros sam sebi skuhao bosansku kafu, iznio mainu u bau, popuio kutiju cigareta, a nisam napisao ni slova. Onda sam otiao u videoteku, uzeo pet filmova za pet dolara, gajbu piva (podrazumijeva se), vratio se kui, ukljuio air-condition i odgledao svih pet

filmova u jednom danu. (Izmeu ostalih i onu nebulozu od Welcome to Sarajevo.) Zvao sam Janette i Vesnu da vidim kako su stigli. Sve je O.K. "I ovde, takoe." Jesam li pisao? "Nisam stigao danas, prao sam ve. Sutra u." DAN DRUGI Ako ve ne mogu da piem, to ne znai da sam zaboravio itati. Idem u biblioteku u Dodgevillu (koja je manja od moje kune), preturam po policama u potrazi za neim vrijednim truda i ve postajem sumnjiv, jer me bibliotekarka ve trei put pita moe li mi pomoi, a ja odmahujem glavom. Kao nekim udom nalijeem na knjigu Prie iz Mango ulice, Sandre Cisneros, koju sam davno itao, a koja me i tada oduevila, ne samo po sadraju i stilu, nego i po nizu koincidencija... Sandra je (kao i ja) roena 1955.; knjiga je (kao i moja) tampana 1974.; moja prva knjiga se zove Prie iz moje ulice; jedan od glavnih likova u knjizi se zove Darius, koji ne voli kolu i pomalo je udan; Sandrin pas se zove Bobo, ba kao i moj... Provodim miran dan i idem rano u krevet. DAN TREI Oprao sam ve, zalio bau, nabrao asparagus i vinovu lozu za japrak, pa sad besmisleno tumaram po kui, samo odlaui ono to se ve spremam dva dana uraditi... Kod Jeffrya u baru je poela raditi nova bartenderka... Dvadeset etiri-pet joj je godina, studira knjievnost, a i sama se bavi pisanjem. Do sada sam imao priliku s njom samo nakratko priati, jer radim do iza ponoi, pa poslije posla samo svratim na pie... Zove se Olivija: "Ali, nisam, kao to me to svi pitaju, dobila ime po Oliviji Newton-John, nego po Oliviji de Haviland. Ustvari, elja mog oca je bila da se zovem Olympia, ali moja se majka bunila da nee da ima kerku koja se zove kao pisaa maina..." "I to je bolje nego IBM", kaem. ula je da sam i ja pisac. Pitam je ta ona pie (oekujui, naravno, da e rei poeziju), ali me ona iznenauje: "Science-fiction." Ustvari, o emu se radi: neki drkadija iz Madisona je samo za ideju za jedan nastavak Zvjezdanih staza dobio silnu lovu, pa sad svi upiru prstom ne bi li se i njima posreilo. Kaem joj da ja i pomalo piem naunu fantastiku... "To je pria o planeti kiobrana: hiljade, stotine hiljada kiobrana, malih,

velikih, arenih, crnih, obinih i automatik rastu kao gljive. U ivotu sam izgubio na desetke kiobrana - i ne samo ja - a nikad nijedan nisam naao. Oduvijek sam se pitao gdje odoe ti silni kiobrani - ne mogu nestati bez traga. Jedini logian odgovor bi bio da idu u neku drugu dimenziju, u drugi svijet gdje ive svoj sretni, vjeni ivot..." "Interesantno", kae ona, ali nisam ba siguran da to i misli. Bar se polako puni, muzika postaje nepodnoljiva, a Olivija mi kae da sutra radi prvu smjenu, da naletim poslije dva sata, pa emo imati vie vremena da priamo. DAN ETVRTI Ponio sam prevode svojih pria i sav se nahorozio, jer daleko od toga da je moj interes za Oliviju samo intelektualan - ona izgleda kao breskva, sva meka i ruiasta, a i te dlaice na golim nadlakticama. Olivija ne samo da pie, nego i uka k'o prava. Poslije ne znam ni sam koliko pia, predlae da idemo kod nje kui, ali, na moje duboko razoarenje, poziva jo neke svoje prijatelje... Rotiljamo i pijemo hladno vino, pa kad se ve smrai, kad je od silnih komaraca nemogue sjediti napolju, ulazimo u kuu i poinjemo partiju pokera peni ip. Dobar sam pedeset i sedam centi i ba razmiljam o tome kako e to biti jedino to sam dobar, kad Olivija, bez imalo zazora, alje svoje prijatelje kui. Ja ostajem preko noi. DAN PETI U baru, Olivija me pozdravlja kao i svaku drugu muteriju, ba kao da se meu nama nita nije desilo. A, onda mi pada na pamet da li je mogue da sam ja sve to - od silne elje sebi umislio? Ili ak i to da je bila toliko pijana da se nieg ne sjea? Doi u opet sutra popodne da provjerim. DAN ESTI Olivija sjedi u klinu sa brdom od momka. Naravno, i ne pokuavam da joj se javim. Gledajui bicepse momka razmiljam da je moda i bolje da sam ja izmislio Oliviju i onu no u njenoj kui. DAN SEDMI Skuhao sam bosansku karu, sjeo u bau i najzad sjeo da neto napiem priu o Oliviji.

OTAC JE KUA KOJA SE GRADI ... a, on kae: "ijaj lijevo, ijaj lijevo, jebo te bog." "On" je moj otac, a scena se odigrava na amcu, u Cavtatu, godine i neke, kad ja, u kupaim gaicama bordo boje, sa stranom erekcijom, veslam svog oca i njegovu njemaku koku, kojoj kroz bikini vire dlake, a ja umirem od elje... Ja jo ne znam da e se "ON", moj otac, ubiti za par mjeseci, meni je sve lijepo - prvi put u ivotu lijepo... ...jer, tog proljea se moj otac rastavio od ene koja me je, iz samo njoj znanih razloga, mrzjela toliko da me je ak dovela do te faze da sam i ja, skoro, poeo mrziti nju. ...spakovo je stvari u jedan jeftini, kartonski kofer, poljubio moju sestru Mirnu, uhvatio me za ruku, zaplakao i rekao: "Idemo, sine. Ti i ja." Uselili smo se u Kranjevia 9/4, stani od trideset i osam kvadrata, gdje sam ja, prvog dana, namontirao svoj Suprahon gramofon, kupio singl Beatlesa, sa pjesmom Hey Jude, i zamolio tatu da slua sa mnom... On me zagrlio, pravio se da mu se svia pjesma, a onda rekao: "Umoran sam sine, strano sam umoran. Hajde i ti sada spavati." (A bilo mu je tek etrdeset i jedna godina.) Ujutro mi je napravio aj i sendvie sa kokojom patetom i ja nikad vie u ivotu nisam okusio nita ukusnije. Otili smo te godine na more - bolje rei, on me je natjerao, jer moje Sarajevo je meni vazda bilo pree od svakog mora. ...sad sam tu gdje jesam: pored Cavtata, u Ljutoj, sa Engleskinjom po imenu Prudence, a moj otac je toliko ponosan to sam i ja uhvatio koku, pa gazdi Mati kae da je sve na njegov raun, da e se uskoro vratiti, da ja nita ne brinem... ...pijem Lederer pivo i strano se bojim (iako ve nisam junfer, jebao sam na redaljku Rau na Gorici), poto nikad nisam poljubio curu... ...vraa se on, sav blistav i lijep, a, bogami i Njemica dobra k'o dobra, hoe da plati: "ta je bilo?" "Dvaput skue, dvije salate, dvije pepsi i dvadeset piva." "Ko je popio dvadeset piva?" "Va mali." "Jesi li ti popio dvadeset piva?" "Ne znam, tata, nisam brojao." "Idi, kupaj se..." "Zato?"

"P'jan si." "Nisam tata..." "Nisi pijan nakon dvadeset piva?!" ...proi e par dana, a ja u se, u atoru, pored Prudence, probuditi od silne galame: moj otac, s isukanim noem, hoda po kampu i okuplja ljude u hlad, da im se ne bi desilo ono to se njemu desilo, da ga je potrefio "toplotni udar".... ...plaem i molim ga da spusti no, a on mi stavlja hladne obloge na glavu: "Ne boj se, sine, nita se ne boj - tata te, tvoj tata te uva." Za pola sata su stigla ambulantna kola iz Dubrovnika - htjeli su mog oca, na silu, strpati u auto, a ja sam rekao da prvo trebaju ubiti mene prije nego to to urade... ... tata nije htio primiti injekciju za smirenje sve dok meni nisu dali "lanjaka", s destilovanom vodom, a onda su ga odveli... Prolo je tri mjeseca i ja svakog utorka i etvrtka idem u bolnicu da posjetim svog starog. Nosim one pizdarije koje se obino nose po bolnicama, priam uplje rijei ovjeku kojeg volim najvie na svijetu: "Sve e biti u redu, tata - samo ne brini. Sve e biti u redu, vjeruj mi." Grli me vrelom rukom i kae: "Sine, samo me izvadi odavde. Daju mi stalno neke injekcije - ja ih pitam "Zato?", a oni mi kau: Da ti istjeramo to ludilo iz glave. "Molim te, sine, izvadi me odavde." "Hou tata, hou tata..." * * * Nisam tada uspio, tata - moda sam bio premlad ili sam te previe mrzio to si me ostavio samog, to mi vie nikog na svijetu nije bilo da mi kae kako da veslam, to sam zaboravio tvoj glas, to samo uvam tvoj sako i miriem te jer si ti moja kua koju gradim. (Nadajui se da e neko, jednom, od mojih bijednih ostataka napraviti uspomenu.)

UGURSUZ Hladno je bilo tog 6. decembra 1971. godine, to, s obzirom na mjesec, nije nimalo udno. Petak je bio, a ja sam, po obiaju, ujutro bacio ture-jazije: ako padne tura - idem u Bosnaplod na Skenderiji, ako padne jazija - idem u Istru, a ako ostane u zraku - u kolu. Pala je jazija.

Osam sati je ujutro, u Istri sam i pijem prvo pivo, a Ugursuz, sinonji, toliko je pijan da se ne moe drati za ank. Ugursuz je moj idol: ja bih sve da budem kao on - star (trideset godina), da sam pisac sa velikim "P", da sam zgodan i da imam dubok glas i crni maksi kaput, da me sluaju kad priam, da prstom pokazuju na mene "ono je..." Teglim Ugursuza na taksi, vuem ga uz stepenice u Kranjevievoj br. 9., na etvrti sprat i, sa svojih petnaest godina, osjeam se neobino i udno ponosan, ba kao da sam uradio neko strano i vano djelo, a ne samo strpao jednog p'janca u postelju. M., moja djevojka, ide u poslijepodnevnu smjenu, pa mi valja ekati kraj petog asa, u 6:15, poljubiti je pod ljubomornim pogledima njene raje iz kole, uzeti par piva i otii kod babe i djede u svoju sobu (jer Ugursuz mi je u stanu), pustiti Beatlese i raditi one stvari o kojima se ne pria, a kamoli pie... "Kraljica pei" tutnji i ari kad na vrata kuca Smrt, u vidu potara, koji nosi telegram da nisam uspio izvaditi svog oca iz bolnice, da je on uspio pobjei kroz jedan definitivni izlaz... urno se oblaim i izlazim pod direk s lampom koji raa gusti snijeg, duboko, duboko diem i jedino mjesto to mi pada napamet, jedino stvorenje koje e me, moda, razumjeti je Sada Tahmii, koja radi u biblioteci, mom drugom domu. "Sado, treba mi para." Traio sam ja i prije para od Sade i vazda mi je davala, ali, valjda, po mojoj unezvijerenoj faci vidi da se neto strano dogodilo, prilazi mi i miluje po elu: "ta se desilo, Dario?" Jo sam nemoan da plaem (to dolazi tek kasnije), pa, skoro u veselom tonu, priam ta je bilo. Sada preuzima moje suze, trkelja novanik i daje mi sve to ima, a meni pade napamet da je Ugursuz u mom stanu... On hre i to je jedini znak ivota koji pokazuje, ja ga tresem za rame: "Nedade, probudi se. Valja ti ii." "Ma, bjei, jebi se - kakva je frka?" "Nita - samo mi je umro otac, pa e kua sutra biti puna." Iste sekunde se Ugursuz uhaviza, zagladi kosu, obue kaput i, dok silazimo niz stepenice, grli me svojom snanom rukom i kae: "Sad si ostao sam." (Ja u znaenje te rijei, te kratke rijei "sam", upoznati tek kasnije i ostati uvijek vezan za nju.) * * * Sjedimo Ugursuz i ja u Istri s bokaliem loe rakije, a meni tek tada naviru suze - po stolnjaku aram "Jebem ja sve", a konobar Duko, na svom makedonsko-srpskom, prijeti da e zvati miliciju... Ugursuz se die i, najozbiljnijim tonom koji sam ikad uo, kae: "Ne seri! Dario ima sva prava veeras!"

Kovitlaju se neke face pred mojim zbunjenim oima: Gavro, Rajko, Stevo, Enver... tura slijedi turu, a Ugursuz me podsjea da mi tek predstoji "posao" da oca spustim u grob. Zato idem kui ranije, budim se iz kome ujutro, mahinalnim pokretom palim radio - jutarnje su vijesti, osam je sati, zvono na vratima: najbolji prijatelj mog oca... ...demonstrativno gasi radio, preko gustih obrva me prijekorno gleda, pa onda kae reenicu, za koju se nadam da e ga pratiti u pakao: "Moje sauee, Daco. Zna, tvoj otac mi je ostao duan neke pare..." Drugi najbolji prijatelj mog oca e pred samu sahranu zatraiti da "obeam" ili da se "zakunem" da neu vie nikad piti?! Moj djed, koji sahranjuje svog etvrtog sina, ovjek koji nikad ne psuje, kae mu: "Odjebi." * * * Sahrana je bila "divna": stotine ljudi, dva hora, puno vijenaca i cvijea, puno slika koje i dan-danas mrzim... Sutradan me (popodne?) budi moj djed: "Izvini to te budim, ali tvoja kominica mi je rekla da kod tebe neko stanuje, pa..." Treba mi malo vremena da se sjetim da je Ugursuz bio u stanu, a onda objanjavam: "Ma, zna dedo, to je Nedad, pisac, moj prijatelj, dobitnik estoaprilske nagrade...", ne znam ni sam to se pravdam. "A, to je - znam ja njega iz kafane", a onda moj djed opsova drugi put u ivotu: "Jebi ti mene, sine, ako je ONO ikad ita napisalo." * * * Ne slaem se u svemu sa svojim djedom. Star je i, za razliku od mene, nikad ogoren ovjek. ("Sine, normalno je da djeca sahranjuju svoje roditelje, a sve ostalo je...") U mnogim stvarima se ne slaem sa Ugursuzom, ali nikad neu zaboraviti njegov zagrljaj i rijei: "Sad si ostao sam."

U ESNAESTERCU Samou je teko podnijeti, pogotovo kad si sam. Zato, a i, valjda, traei zamjenu za oca, kako mi to struno objasni moj bivi prijatelj, Radovan Karadi, naoh ga u G.G.

On se tek vratio iz vojske, bio je bez stana, poeo raditi u "Licima" kao lektor, u svojoj "vijetnamki" jakni i "Broks" izmama uao je jednog dana u Kranjevievu 9/IV, nauio me kako praviti korekturu (za "Spektar"), pomogao mi da objavim svoje prve prie kod Stevana Tontia i Marka Veovia, a najvie od svega, vratio mi vjeru da sam ja, ipak, neto, da moj budui ivot ima smisla... Povjerovao sam mu i upustio se u najduu avanturu svog ivota - tu odvratnu, definitivnu odluku da u biti pisac. (Sto godina kasnije, u Americi, jebau sam sebi mater to nisam vodoinstalater.) Kad ve pominjem G.G.-a, moram rei da je bio suta suprotnost mog oca: ON je bio visok, zgodan, "razvijen" i nemaran, a G.G. je bio i ostao mal, elav, riobradi i faistiki uredan. Svejedno, godine te i te, priveli smo dvije cure u na stan. Nerminu i Toniku, iz Zagreba. Prvu stvar koju je Nermina izvela je bila da mi pokae sise (dobre), a dok je G.G. karao Nerminu, ja sam sa Tonikom bio tek u esnaestercu. Tu sam i ostao. Ujutro smo otili na doruak, evape, salatu od ljutih paprika u Miskinovoj, kod vlasnika ijeg se imena ne sjeam, ali e ostati poznat, ne po evapima, nego po izreci da kod njega na ruak "ne dolaze sanitarni inspektori, nego sansanitarni!" Tonika mi je rekla da me nikad nee zaboraviti, a siguran sam da jeste. Ja nisam. (U gladnom ljubavi srcu, svaki, pa makar i promaeni metak, uva se kao dragocjenost, kao dokaz postojanja i opravdanje za bivi ivot.) Pio sam tada "aj s okusom votke". Jutro je bilo i ja sam u svoju olju ubacio kocku eera - malo prejako, pa se kapljica aja prosula po stolu, a G.G. je skoio, ba kao da sam bacio atomsku bombu na Hiroimu: "ta radi, pika ti materina!" Usuo sam votku u aj i, koliko mi je petnaestogodinja ozbiljnost dozvoljavala, rekao reenicu, koju u, naalost, ponoviti jo "hiljadu" puta u ivotu: "Ja ovo vie ne mogu durati - da me jebe svak' kome padne na pamet, da mi broji popijene pive, popuene cigare, da me kritikuje to mi noge smrde, to se ne tuiram svakih po sata, to ne diem dasku na olji kad piam, to ne perem zube, to pijem hladnu vodu nakon utakmice lopte u FIS-u, to nisam platio struju ili kiriju, to mi vodokotli curi, to imam dugu kosu i to putam muziku preglasno..." Kaem da sam sve ovo rekao, ali znam da sam to mislio. Rekao sam samo: "Ma, jebi se - vie ne stanuje kod mene." G.G. je naao novi stan, nikad zla krv nije pala izmeu nas, na njegovom

vjenanju sam bio neka vrsta poasnog gosta, a sada, kad se urijetko sretnemo, vaemo stare prie i pravimo se da smo bili bolji nego to ikad jesmo. * * * Prole su stotine godina od naeg zadnjeg susreta: kad je neko elav elaviji se ne moe biti, ali njemu na licu blista osmijeh kad se prisjea Nermine i Tonike, aja s okusom votke, a ni meni nije krivo to je Gavro, jednim dijelom, uestvovao u formiranju ovog bia koje se potpisuje pod ove redove...

IMENA Neko vrijeme sam ivio "sam". Ako se ne raunaju svakononi buljuci pijanaca i kockara. Znalo se igrati za sva tri stola u kui i na podu (na koferu). Najvie su uzimali Bunja i Tule, a ni meni nije bilo mane, jer me je Pimpek nauio kako da veem "francuza", to jest kako da kradem jokere. (Rado bih vam otkrio fol, ali onda "francuz" vie ne bi bio ono to jest.) Onda mi je Bosa Tanjevi, trener koarkaa Bosne, naao "cimera", svog centra (visokog metar i 104 centimetra), Zdravka eura. Ako sam do tada i imao neke anse da izbjegnem alkoholnu moru, ovim izborom i te bijedne anse su spale na nulu. eo je bio "pun k'o brod", a ni ja nisam loe zaraivao radei u Spektru i kao novinar i lektor i korektor. Tutnjalo se po cijeli dan: preko dana Istra (ali ne sadanja Istra, nego "stara Istra", kako je melanholino prizivamo u sjeanje, ba kao da govorimo o majci ili baki), ili FIS, a kad bi se uhvatio zalet ilo se kod Baneta Toskia, u "disko" (tad se jo to nisu zvali kafii), gdje je Ljilja Rui svojim bjesomunim plesom, nogama to su joj rasle iz pazuha, sisa da ti pamet stane, facom, koja je zraila samo seksom, rasturala publiku, a nju je rasturao Zlatni, koarkaki bek elje. Potom se ilo kod Nede Kapetanovia u Evergreen. Oni najduraniji, u koje sam spadao i ja, i eo, Dara, Mosto, oro, Cera, Sona... bi uspjean radni dan obino zavravali doekujui zoru kod Ree Letia u ardrvanu uz puru ili sitni evap (najbolji na svijetu), a "biber po pilavu" su bile pae kod Hadibajria. Sutradan bi ema bila ista, a ako me pitate odakle sve te pare za hektolitre pia, ne bih vam znao odgovoriti, pogotovo zato to smo tad ivjeli pod komunistikom diktaturom. Hajde de i nekako za Ceu i za Daru (koarkakog sudiju) i za mene, koji bi ubio neki honorar i na emisiji Na ti, koju je vodio Duko Trifunovi (ime drugog voditelja neu ni da spominjem, jer sam ga, kao to sam ve pisao, sahranio 18. aprila 1992. godine u Beogradu), ali za ostale "zgubidane" (kako ih je moja baka zvala), nemam drugog objanjenja, osim da su u to doba roditelji vodili mnogo vie brige o svojoj "djeci". Da budem skroz

iskren, malo i ja serem da sam sve to mogao predurati bez obilne podrke mog djeda - to davane to ukradene: znao sam se uvui, kroz prizemni prozor, u djedov stan, uati na ormaru, ekati da on zaspi i gledati gdje e zalepati novanik da maznem "peticu" ili "cenera", pa me je on jednom registrovao kako "skaem s ormara i letim kroz prozor" i prestao da pije, jer je mislio da je dobio delirijum tremens... ali, to je stara pria, koje se s neponosom i s dubokom ljubavlju i sjetom sjeam. (Zato je sjeanje uvijek vezano uz sjetu - o tome valja razmisliti? Moda Miljenko Jergovi ima odgovor na to?) U to vrijeme sam jo iao u kolu - ali ona nije ila u mene, pa sam taj "nesretni brak" razvalio otiavi na invalidsku komisiju na Ilidi, gdje me proglasie nesposobnim za redovno pohaanje kole i tako dobih penziju od pokojnog oca. Bila je to neka crkavica, ali dovoljno da platim kiriju i struju za stan, za koji Igor Gaon tvrdi (moda krivo izabran izraz) i potpisuje da u njemu nikad nisam ni ivio. Ne znam da li se uopte isplati ii na PIO (penzijsko i invalidsko osiguranje) i gubiti vrijeme i ivce - koji pucaju li pucaju - kad vidim da i "regularni" penzioneri, borci, ratni invalidi dobijaju samo obeanja iliti karinu? Dodue, moja inertnost se moe ponajvie objasniti mojom lijenou, a (da se malo opravdam) i nekom vrstom morala. Odoh ja u druge vode! Pria je poela o mom zajednikom ivljenju s eom. On je imao navike koje su mi sasvim odgovarale: prljave arape, znojni dresovi, patike su bile razbacane svuda po stanu, hrkao je kao nilski konj; kad bi jeo, iza sebe bi ostavljao svinjac i nikad mu ne bi palo na pamet da opere sue... O prvobitnom dogovoru o plaanju "stanodavtine" nije vie bilo ni rijei, jer smo postali prijatelji, ali mi je eo sve to nadoknadio kad bih otiao u Trebinje, kod njegovog Obrada i Darinke, roditelja, brata Bobe... Sjedili smo kod Bajice u Konobi, ukali votku i "nikiko pivo", ljeto je bilo i priali smo kako je Pimpek, izaavi na pogrean izlaz, registrovao da mu nema "Oldsmobila", pa se vratio u kafanu na "jo po jednu", nazvao policiju i prijavio krau kola, a kad je poslije te "jedne" izaao na pravi izlaz i sjeo u svoj auto, policija ga je uhapsila kao lopova... Naravno, pri sebi niti je imao vozake, saobraajne, line... Da li je istina ili nije, ali tako se pria, da je na pitanje o linim podacima odgovorio: "Ja sam pjeva!" Drotovi su traili od njega da im otpjeva neto, a onda ga pustili... Kad smo se vratili kui (negdje oko tri sata ujutro), eur je iz pajza izvadio prut i poeo ga glodati onim svojim kurjakim zubima, ba kao da je to pilei batak; na prozor je neko kucao, a on je rekao: "Ma, jebite se! Znate li koje je doba?" Glas mu je odgovorio: "E, Zdravko, zna da emo te rei Obradu!" Sutradan, to jest isti dan, za dorukom, Obrad, ljut kao osa, muklim glasom je progovorio: "Po gradu se ve pria da si vratio ljude s mog praga." Zdravko je poeo mucati (smanjio se s onog metar i 104 centimetra na samo metar): "Ali, ali... tata... bilo je tri sata ujutro..." Obrad nije dao ni po pike hladne vode za njegovo opravdanje: "Sluaj ti, ubre malo (?!), je li u kui bilo ta za jest? Za pit? Kad bude imao svoju kuu - onda vraaj ljude s vrata, a nemoj mene sramotiti!" Zdravko se tad smanjio na etiri centimetra. ika Obrad je tad rekao

teti Darinki: "Daj nam flau", nasuo nam "zveevo" konjak, a ja sam htio da bacim klju od sinonjeg pia. Tad sam uo reenicu, najveu la koju sam uo u svom ivotu: "Ali, tata, zna da ja ne pijem." Zdravko je to izgovorio glasom "bekih djeaka", Obrad ga je samo mrko pogledao, a meni je preostalo da straim au, koju je on odmah napunio: "ika Obrade, hvala, ne bih vie", rekao sam na ivici povraanja, a on je otfrknuo: "Sine Zdravko, kakvi su ti ovo jarani? Ni dva konjaka ne mogu popiti!" Bria nas je kolima vratio u Sarajevo, u na stan gdje smo kon-statovali da nemamo kljueva i eur je jednostavno proao kroz vrata... Od tada (dok se ne oenih) nisam stavio bravu. Sada su zakljuana, sa svim ovim imenima koje sam pomenuo, duboko svjestan da remete tok prie, ali mi neko nekad ree da kad god, bilo gdje, bilo kad neko pomene tvoje ime - znai da si iv. Pa, ivjeli!

BERMUDSKI TROUGAO Kau da postoji ta zona negdje oko Bermuda gdje brodovi, avioni i ljudi nestaju bez ikakvog traga. "Ufolozi" misle da je sve to rabota "malih zelenih", a naunici to objanjavaju specifinim klimatskim okolnostima. Ko je u pravu, u to ne ulazim, ali znam da sam ja, kad sam, pored Zdravka eura, na stan primio i Vladu Albaharija, formirao svoj vlastiti "bermudski trougao", u kojem je sva pamet nestala. Vlado je bio glumac na Radio-Sarajevu (i to najbolji), a i raznosio je nekakve narudbe za Malinu, Jagodu, Vinju... cijelu tu mreu nekadanjih sranje lokala za koje se nije znalo jesu li slastiarne ili birtije. Moram priznati da je on bio jedini u cijeloj plejadi mojih cimera koji je plaao kiriju redovno i na vrijeme. Dodue, pregovori i dogovori o sumi su trajali dugo, jer je Vlado tvrdio da on nikad ne spava, ne jede, ne kupa se, ne ide u klozet, pa samim tim faktiki i ne postoji, te ga se ne moe tretirati kao podstanara, nego vie kao "krasnu biljku". Ja sam traio pedeset hiljada, a on nudio deset - nali smo se na etrdeset i devet. Zaboravio sam i etvrtog lana domainstva, keruu, crnu poenterku, Votku. Ona je bila kratko s nama, jer sam je, iz humanitarnih razloga, poklonio Goranu Simiu. Naime, svaki dan bih otiao na trnicu i kupio kilo krvavice za nju, a prolazili su dani, a ona, umjesto da se deblja i raste, bivala je sve manja i mravija i nepodnoljivo zavijala. Uzrok tome sam otkrio jedne noi kad sam uhvatio eura kako je "hrani" - njemu kobasica, a njoj koa i kanafa. Vlado je svoju sobu uvao u savrenom redu; sa sobom je donio ogromnu zbirku ploa, amerikih mjuzikl, ali ih nikad nije stavljao na gramofon - "da se ne otete" nego bi ih prislonio na uho i "sluao". Vrijeme smo ubijali (eur i ja) ispijajui

goleme koliine votke i igrajui "pikado". eurova omiljena meta je bio Vlado, a Vlado je, zauzvrat, gnjavio eura pitanjima tipa "Jesi li ti ikad dao ko?" (eur, iako jedan od ponajboljih centara, za koarku je imao ljubavi ba kao to ja imam za golf.) A, onda je Vlado ufurao u "fazu". Kao knjiki primjer izofrenika, preko noi je postao Phil Alford, Amerikanac, roen u Wokeshi, Wyoming. (Trideset godina kasnije u saznati da se Vlado zajebao, da Wokesha nije u Wyomingu nego Wisconsinu, nai broj Philov i proakulati s njim. Phil je glumio klinca u filmu Ubiti pticu rugalicu i to je bio razlog zato se Vlado identifikovao s njim. To mu je bila jedina uloga u ivotu i bilo mu je drago da ga se neko sjea.) Poslije Philove faze slijedila je faza Zdravka olia i Vlado je znao satima stajati ispred ogledala i pjevati Sino nisi bila tu, sve dok ga eur strelicama "pikada" ne bi istjerao iz kue. Inae, Vlado je iz kue izlazio (i dolazio) samo u odreene sate i minute, bazirane na rasporedu asova iz Prve gimnazije. Ljeto je bilo, a Vlado je sve vrijeme nosio "tankericu" i ja ga nikad nisam vidio da se oznojio?! Za par mjeseci nisam vidio da je ita pojeo, sve dok se jedne noi ne probudih mamuran da pijem vode i uhvatih ga kako havlja burek, skriven iza njegove kolekcije ploa: "Miriem, samo miriem", pravdao se. Odlaske u WC mu nisam pratio, ali zaista izgleda da nikad nije spavao - leao bi (u tankerici) prekrtenih ruku i zurio u plafon. Tada se ve bio ugasio Spektar i moja primanja su spala samo na onaj jad i emer od oeve penzije i Vladin doprinos - to je moglo trajati jednu heftu ako se stisnem, pa sam morao nai dodatni izvor prihoda... Moj jaran Gane mi je poklonio "lee" vindjaknu, sa amerikom zastavom na rukavu, u koju je Vlado gledao kao relikviju... Kad god bi mi zatrebalo para (a to je bilo esto), "prodavao" bih jaknu Vladi za "cenera", a kad bih se oleio, uzimao je nazad, jer mi je to "draga uspomena". (Poslije godinu, kad se Vlado iseljavao, poklonio sam mu je.) Pravo ludilo je nastalo kad je Vlado "postao" Irac - vie se ne sjeam kojeg imena - i ja mu rekao da nikad od njega Irca nee biti ako ne pije... Vlado je shvatio ozbiljno i poeo ukati din u takvim koliinama da ti pamet stane. Iz samo njemu znanih razloga, poeo je govoriti "ekavski", sa akcentom Beograanina s Zelenog venca i to ga je dralo jedno mjesec dana, sve dok u po reenice nije okrenuo na "endehazijski" hrvatski... eur se kladio sa mnom da neu doivjeti osamnaestu. "Hou, pa makar!" "A, kako u te isplatiti ako zijanim?" "Ostavi mi stan." Osamnaestog januara 1973. godine, iz ehoslovake, gdje je eur bio na turneji s reprezentacijom, dobio sam telegram: "Drago mi je da sam izgubio opkladu". * * * Vlado je u Londonu, na BBC-u, eur tumara izmeu Sarajeva, Trebinja, Pule i Praga, ja sam rastrgan izmeu Amerike i Sarajeva, ronim beskorisne suze za pameu koja je bez traga nestala... Jedino to me tjei jeste da prijateljstvo traje. I nada da e se "bermudski trougao", moda, jednom opet ponoviti...

KLOKAN I NEDODIRLJIVI Dino Maak je te noi doao u FIS i pitao me jesam li zainteresovan da idem na "kvalifikacije" u Sombor, gdje su se trebali natjecati na eljo, eljo iz Karlovca, Mladost iz Zemuna i jebi me ako se sjeam ko je bio etvrti... "Nemam dinara, Maak." "Ma, sve je plaeno." I tako ti piim u Sombor, u navijakom autobusu, koji ve na tridesetom kilometru treba stati jer je izbila tua izmeu "navijaa", koji su na zadnjem sjeditu igrali "poklape". Tri nezaboravna dana u Somboru. Iako kokuz, uz obilnu potporu tadanjeg gradonaelnika Ante Suia, uspijevam stii na sva "sveta" mjesta grada: kafanu Slon, hotel Slobodu, stii do Apatina na uvenu riblju orbu... U Slonu (pametan ja!) naruujem pljeskavicu, "ali da bude ljuta". Konobar, i sam star kao slon, kae mi: "Gospodine, mi imamo samo ljute." "Ma, ljutu", kurim se ja. Donese je ovjek, stade mi iza lea i eka... Jedem ja nju, a ona jede mene. Ispade on fer, pa mi je zamijeni za "normalno" ljutu. Cijela nas varo gleda kao debile dok mariramo gradom i pjevamo neke bezvezne "eljovske" pjesme, mada za sve nae svinjarije, koje pravimo na putu do Mostange, sale gdje se igraju tekme, imaju opravdanje "Ma, to su Bosanci". Slavimo ulazak elje u prvu ligu - Ante Sui je vie nego velikoduan, a mene, ve poslije tri dana hvata nostalgija za Sarajevom - tamo mi je sve to nemam. Vraam se kui zalazeeg sunca, a tamo, u sobici, na podu sjede Klokan (dobio ime po tome to moe iskapiti cijelu pivu u jednom gutljaju i da samo kae "klok") i ovjek ije ime ne smijem spomenuti, jer, eh, mogao bi imati problema sa svojom strankom. Ispred njih dvije gajbe pive, a ja sav happy to je eljo uao u ligu, "mazim" Klokana po glavi: "Ha, kako mi?" "Psst." "ta je sad", tek sad primjeujem prisustvo nedodirljivog i neizrecivog: "Otkud ti", pita me, ba kao da sam ja banuo u njegovu kuu, a ne on u moju. "Ima pravo na pet minusa", kae on meni, a kako ja zaustih: "Koji ti je...", on odmah zacrta noktom jedan "minus" na zidu.

"Pa, ta ti je?" pitam i sebe i njega, a on mi odgovara: "Jo etiri, a poslije toga ti je noga iz ove kue." "Daj, ne budali..." "Jo tri!" "Zajebaji se ti s nekim drugim..." "Jo dva!" Vidim i sam da s budalom nema razgovora, sjednem na pod, "ala turke", uzmem pivo i paljivo sluam ta to moji ahbabi govore: "Zdravko, ja nikad u ivotu nisam dobio nita dabe." "Klok", pa: "A, ta bi ti dabe?" "Sve u ivotu sam krvavo platio - bilo ta!" "Hajde moj - ne smijem mu rei ime - uzmi jedan dubok dah." Uze ga ovaj, a Klokan mu odgovori: "E, ovo ti je dabe od mene." "Hvala ti, moj burazeru", zagrlie se i zaplakae od sree. *** Prolaze mjeseci, a s mjesecima i dani - i svaki jebeni dan ja sam stariji, svaka no (pogotovo neprospavana) rie novu boru na mom elu, dlanovi su sve znojniji, koljena klecavija... a elja sve vea i nemonija: znam kako, znam koga, ali ne znam gdje? Klokanu je teko ui u trag, a i kad mu uem, onda mi ao to sam ga naao, jer sve to mi kae je tanjenje jednog ivota, jednog ovjeka (u kojem nikad nisam nalazio uzor, a jednu nebitnu uzornost u svemu loem); a ta rei o ovjeku koji mi nije bio uzor nipoem nego samo po pisanju... Moja Nedodirljiva, po imenu Nevena, a i Vesna joj sestra, nadam se misle jedna o drugoj, sjeaju se svega svog, svega onoga to ih je tata nauio: "Nikad, nikad ne zaboravi ko si!" *** P.S. Malo je teko skontati ko si ti!

KRTENJE "Ma, jebi se!", kae mi ovjek koji se naao uvrijeenim (!?), pogoenim (?!), ugroenim (?!) mojim pisanjem istine. Evo, jebem se!

I to natenane. Vjerujte mi da u tome ne nalazim nikakva zadovoljstva - to je samo neprestani bol, trganje due na komadie, razdiranje mozga, upanje ivaca (iliti, nervnih elija, koje se, kao to je optepoznato, ne obnavljaju), troenje ovog ve izrabljenog tijela... Evo, jebem se opet kad se sjetim kad mi je ovjek doao s gutom para, ne u depu, nego depovima, i rekao mi: "Daco, sad emo zvati dvije koke - mogu popiti i jesti hipten, a nee nam dati." Cure su bile mrak - ili sam ja bio mlad. Otili smo, prvo, u "Kineski restoran". ta li smo jeli i pili, toga se ne sjeam, jer mi je samo jedno bilo na pameti... Potom u "Plavi klub" u hotel "Evropi", gdje je drndala ona uobiajena muzika, a ovjek je svako malo vadio "petake" iz depa, ne da narui pjesmu, nego da malo ohanu, da ne sviraju vie, da moemo ko ljudi porazgovarati... Na "metli" smo izali odatle, a onda produili do "Hamam bara": nastupao je "ovjek guma iz Bugarske", koji je od svog tijela pravio udo, a ja sam se pitao (u sebi) moe li ga sam sebi popuiti. Bila je i jedna poprilino runa striptizeta, koja je fingirala koitus sa plianim medom, a ovjek je rekao da ga cijela kafana, puna kamiondija, pekara, ibicara i prevejanih vercera, uje: "Jadni medo, jadni medo..." Otili smo taksijem na Mejta, cure su, zadivljujui trijezno, izale iz kola, a ovjek mi je nakon toga promrmljao: "ta sam ti rekao! nee nam dati!" Htio sam ga pitati kako to da e nam dati kad nismo ni traili, ali sam rekao: "Pa, ovjee, zato ih zove?" "Nije ovo meni prvi put - hou samo da vidim dokle njihov bezobrazluk traje." Zora je ve bila granula, bife "Korzo" nam je bila najblia destinacija... Koliko se mogu sjetiti, Slavica, drusla i mlada i radodajka, nas je sluila, pa uvi nau noanju storiju, surovo komentarisala: "Vi, knjievnici, samo priate, priate..." *** E, to sam ja sve ovo poeo priati? Zato to sam se sjetio one stare, narodne: "Poto bi se Marko poturio? Ne bi nipoto, ali bi iz inata! Nisam Marko, nisam se poturio iz inata, ali sam preko noi postao Atif... ... a, evo kako se to desilo: ovjeku o kojem priam su se svi oni silni "petaci" istopili poput lanjskog snijega, pa smo jedno jutro sjedili u "kui zalazeeg sunca", cijedili zadnju gajbu piva, zajebavali Branka uka ("prinovu" u na bermudski trougao), mamurnog

k'o konja: u fotelju smo stavili dugi, takozvani "maksi" kaput, ispod njega izme, oko kragne svezali al i pravili se da priamo s tom "osobom". uak je mislio da je poludio, ali je, poslije par piva, doao sebi. Pive su brzo planule, pa me je ovjek pitao imamo li dovoljno para za voznu kartu do Mostara, gdje njega eka nekakav honorar iz pozorita. Nisam imao banke, ali sam otiao kod svog djeda (po roenju Mostarca) i "posudio" pare. Potrefilo se tako da nabasamo na voz bez onog odvratnog bifea, pa je ovjek s kojim sam putovao tumarao "hodnicima" i na sav glas vikao: "Ima li rakije u ovom vozu? Je li ovo japanski ili bosanski voz?" Potrefilo se i to da smo u istom kupeu bili sa direktorom Mostarskog pozorita (od kojeg je ovjek o kojem priam trebao naplatiti honorar), pa sam se ja predstavio, kao to bog kae, punim imenom i prezimenom... ovjek je jo uvijek tumarao po vozu, sve dok ja nisam otiao da naem "stjuarda". Bio je u zadnjem vagonu, p'jan k'o mejt, a na moje pitanje "ima li ta od pia", odgovorio mi: "Imam samo litar loze, a nju uvam za sebe". Vratim se u kupe, a ovjek me predstavi kao Atifa, svog brata. Direktor je bio malo zbunjen, ali mu je onda ovjek "objasnio" da smo mi od dva oca i jedne matere. Sjedimo u "Liri", u Mostaru, cugamo po neku jadnu lozicu, a ovjek skui drota u oku, i to s enskom: "Poaljite pie za onaj sto", kae on, a ja ne znam je li poludio, jer imamo taman para za cigara. "Nita ne brini, sve je pod kontrolom." Ne proe minut, a konobar se vraa i pita nas ta emo popiti od drota. "Daj nam dva kurvoazjea." *** U mostarskom pozoritu nas ba zagotive: soba na spratu, meze, pie, lova, ali ja se budim k'o kreten rano, silazim u bife - nigdje ive due. Poruio kafu, a konobarica vie: "Atife, hoe li kiselu uz kafu?" Ja se ne trzam - znam da nisam Atif, a opet mi neto uhveli, jer sam jedini gost... "Moe", kaem i dodam, "i lozu". Prinosi ona sve to i kae: "Joj, jest Vam se brat sino napio! Uto e i on! "Pa, bolan, ovjee, to me proglasi bratom?" "Jesi ti glup! Pa, pika ti materina, skontaj malo - meni trideset godina, tebi petnaest. ta e Hercegovci pomisliti? Da smo pederi, ako nismo burazeri! Otada to ime nosim s ponosom. P.S.

Mada i dalje sam sebe jebem.

BRADATO UDOVITE Banuo je jedne noi s flaom vinjaka, dvije polovnjae i todorom dutinom. (Primjedba lektoru: ostaviti mala slova, jer su me u koli uili da se imena ljudi piu velikim slovom.) Kotarisali smo se upka, a poslije i flae vinjaka. Moja izabranica je bila spremna na sve, ali nije dala da joj skinem grudnjak?! Do dana dananjeg to mi je ostala misterija, nije se valjda bojala da u joj ga ukrasti?! Ujutro me je pitao (poto je imao novanih problema, ili, prostije reeno bio kokuz) moe li ostati kod mene do proljea, a kako sam i ja bio u slinoj situaciji (Spektar, gdje sam tada radio, prestao je izlaziti i imao sam neku crkavicu od honorara u Osloboenju, gdje sam pisao za "studentsku stranu"), pristao sam. "Intervjuisao" sam brucoe i diplomce po raznim fakultetima, pitao ih o njihovim planovima za budunost i, mahom, veina mi je odgovarala da planiraju zaditi u inostranstvo. Kad sam napisao prvi tekst, moja tadanja urednica Zrinka Ili me je ukorila: "Ma, jok. Svi oni ele ostati u Jugi i pomoi njenom prosperitetu". Tako sam nauio svoju prvu lekciju iz novinarstva - ne vjeruj svemu to proita u novinama. To mi je olakalo posao, jer se vie nisam trebao jebavati s papcima, nego sam sjedio u bifeu Osloboenja, kod Lutve, i izmiljao izjave. Obavezno bih izmislio tri imena - srpsko, muslimansko i hrvatsko. Tako smo se uak i ja dogovorili da on plaa samo reije i telefon. On, bezbeli, ni to nije ispotovao, pa smo uskoro ostali bez struje i telefona, a ja sam mu jednog dana, iritiran, rekao: "ule, vidio sam lastu kako prelijee", na ta mi je on hladnokrvno odgovorio: "Jedna lasta ne ini proljee." Kao to rekoh, obojica smo bili kokuzi, ali bio je drugi vakat, pa se i moglo preivjeti - uvijek bi se naao neko da plati "grah-solo" u Expresu, da plati pie, kupi cigare. Ali, nedjelja, prokleta nedjelja, bila je najzajebaniji dan - na ulici ni ive due, a ti (najgora mogua kombinacija) em mamuran, em kokuz, em gladan... esto smo na nedjeljni ruak ili kod Gavrila Grahovca, Stevana Tontia ili Radovana Karadia, a uak je imao tu osobinu (ili talenat) da jede

"unaprijed", to jest da pojede ogromne koliine hrane. Tako smo ga jedan dan, kod Gavre, testirali, a on je smazao cijelu koko, punu tepsiju krompira i ne primjeujui da ni Gavro, ni njegova ena, Biljana, ni ja nismo ni okusili. Na kraju ga je Gavro sarkastino, kako samo on zna, upitao: "ule, jesi li gladan?" "Ima li kakvog dema?" U granapu bih znao kupiti deset deka kafe i kilo eera i sve sam mislio da sam poludio, jer kafe je uvijek bilo a eera nikad, a onda sam, u neko doba noi, uhvatio uka kako iz kese guta eer i zaliva ga vodom iz bokala. "ta, bolan, to radi?" "Snaga, snaga!" Jedne godine se s broda vratio moj prijatelj Milan i donio pun karton Jack Danielsa, brdo Camela i kilo haia. Usred Parkue me je pitao ima li ga kome uruiti, a bilo je to ba vrijeme kada je Ipe Ivandi, tadanji bubnjar Bijelog dugmeta, uhapen zbog jednog dointa, pa sam mu rekao da uti... Otili smo mojoj kui, u kadu stavili gajbu pive, otvorili Jack, puili Camel i tiho se oblokavali, a na stolu je tinjala "cigla" haia, koje smo se htjeli kotarisati. Upao je uak, pijan kao zvijer, i pitao ima li ta za puiti, a ja sam mu rekao: "Samo hai." "Daj, smotaj mi jednu." Napravio sam mu najvei doint od toalet papira. On ga je sisao i sisao, a onda pitao: "Ima li pive?" Kada se ujutro probudio, pitao sam ga: "ule, zna li ta si sino radio?" "Pojma nemam. Puk'o mi je film." "Puio si drogu." "ta sad to znai?" "Znai da si postao ovisan." ule je problijedio i drhtavim glasom pravog "dankija" izmucao: "A, gdje to sad mogu kupiti?" Nije eer bio jedina stvar, koja je na voleban nain nestajala iz kue. I ileti. Paket (uak se nije brijao, a ja jednom u sedam dana) mi nije mogao trajati ni heftu, a onda sam, opet, zatekao uka kako ree nokte iletom. "Pa, ivotinjo, to ne uzme makazice ili grickalicu?!" "Ne mogu jeza me hvata od makaza." Da ne grijeim due, nauio me najbolji fol na svijetu: kad bi dobro tucao neku ensku, kad vie ne bi mogla ni hodati, zapalio bi cigaru, izaao na prozor i glumio depresiju... "Maco, ta ti je?", pitala bi enska, a on bi "sav jadan" odgovarao: "Izvini, ovo mi se nikad prije nije desilo - nikad nisam bio ovako lo." Odmah sam "kupio" fol, a pria se irila po gradu, jer pretpostavljam da i

ene, kad se nau na svojim sjedeljkama, priaju iste prie kao i mukarci. Onda je uak otiao u vojsku i puno mi je nedostajao, jer sam opet, ne raunajui pojedine "padobrance", ostao sam. By the way, to rekli Amerikanci, ili usput budi reeno, oko sve prie da je ule bio snajperista na Jevrejskom groblju, ja mogu samo da kaem: dabogda da su svi snajperisti bili kao on - ovaj grad bi imao vie stanovnika.

PADOBRANCI Nisam ni sanjao da e mi Branko uak nekad u ivotu nedostajati, uprkos njegovim manirima: test za istou arapa bio je da ih zafrljaci u zid - ako se ne zalijepe, mogu se jo nositi. Pojavi se pokoji "padobranac". Kao moj pokojni prijatelj Dara, kojeg je stari jedno vee ekao do sitnih sati i zaspao u fotelji; Dara se, k'o zemlja, vratio iz "Evergreena", u mraku se spotakao i strovalio na babu, a on je skoio i rekao: "E, sad si mi bukvalno sjeo na glavu!" Dara je doao da stanuje kod mene sa vrstom odlukom da prestanemo piti, ali prvo da odemo do enge (takoe pokojnog), pa da u ast takve odluke odemo do "Sirana" na "samo po jednu"... dalje vam ne trebam priati. Lilo, izumitelj "vaka" (on je vazda bio upicanjen k'o lampa), jednom je prilikom raju, kod Baneta, u "Zvonu" pitao "vaka?" "ta, Lilo?" "vaka?", ljutio se on to ga niko ne razumije. "Hoe li jo jedno pie, Lilo?", pitali smo mi, a on je uporno ponavljao: "vaka?" sve dok nije doao njegov "prevodilac", Boco (takoe pokojni), i objasnio da Lilo, ustvari, pita kakav mu je vor na kravati. Prespavao bi kod mene, a ujutro bi po njega dolazila njegova predivna (ne znam da li mu je tad bila djevojka ili supruga) Mirsada, sa bljeteim osmijehom (koji se za ovih tridesetak godina ni sekunde nije promijenio), a ja sam mu zavidio, ba kao to mu i dan danas zavidim. Jedne veeri sam se vratio iz "adrvana" i zatekao buljuk raje, tone pia, gromoglasnu muziku (moja kua je bila "otvorenog tipa" od onoga dana kada je eur, zaboravivi kljueve, jednostavno "proao" kroz vrata). Svalio sam se na kau i zamolio da malo utiaju muziku, a frajer, kojeg sam prvi put vidio u ivotu, obrecnuo se: "Ko si ti, pederu, da odreuje?" Poslao sam ih sviju u piku materinu i istjerao iz kue. Ipak, najei gost je bio Spasoje uzulan, asistent na "filozofiji", koji je

tad spremao doktorat na Husserlu, a ja sam mu prekucavao doktorski rad. Trajalo je to cijelo ljeto, jer Spasoje nije samo diktirao, nego je imao potrebu da "polemie" sa mnom o ispravnosti neke njegove teze, a ja sam ispijao bezbrojne kafe i pravio se da razumijem o emu mi pria. Obino smo to radili na Fakultetu, a onda bismo, kad bi se umorili, ili u "Tilavu" na janjetinu i na, k'o ilet hladno, "nikiko" pivo. Poslije fajronta, s "flaicom" smo ili do mene, a on bi mi, sa ljubavlju koju nikad nisam vidio u ivotu, priao o svojoj majci, Ilinki... Kao, naprimjer, njenu reakciju na "hrvatsko proljee". Ilinka je bila u Popovom Polju, u selu bez struje, pa je o tim dogaajima neto naula preko tranzistora; kad je Spasoje doao u posjetu, pitala ga je: "A, bogati, sine, ko su ti veseli Krvati?" Spasoje je pokuao objasniti: "Zna, majko, mi sad imamo raznih nacija: Srbe, Slovence, Muslimane, Hrvate..." Ilinka ga je prekinula: "Ma, pusti ti to, sine, a krste li se ti veseli Krvati?" "Krste, mama, malo drukije nego mi..." "ta mi onda pria - sve su to Srbi!" (Tako je Ilinka, i ne znajui, napravila "naertanije" za osiev "Zloinaki memorandum"). Ili, kad je ona dola sinu u posjetu, u Sarajevo, pa se, na pijaci zaudila da prodaju "ese": "A, to e mi, sine, prazna esa?" U pauzama smo znali otii do "Sloge" gdje je Spasoje izazivao svakog protivnika: "Dajem ti sve figure fore, a tui u te tablom." Poslije zavretka Spasojeve doktorske disertacije, imao sam ast da i lino upoznam Ilinku. Spiili smo jedan dan u njegovo selo i Ilinka je svog "malog", kojem je tad bilo barem etrdeset i pet godina, doekala s ljubavlju koju nikad nisam vidio u ivotu: "Smrao si mi, sine. Hrane li te tamo?" Ilinka bi se obino dizala u pet sati ujutro, svalila bi decu loze, kajganu od tri jajeta, zalila to s po litre vina i ila da okopava vinograd i duhan, a bilo joj je tad osamdesetak godina. Oko podne se vraala na ruak: blitvu sa suhim mesom - opet deca loze i po litre vina... Spasoje i ja smo se obino u to doba budili, jer smo po cijelu no provodili loui lozu (njegovu, najbolju na svijetu) i igrali napsa s kartama koje sam ja izrezao i nacrtao od kutije za koulje. Jedno vee, kad je Spasoje ve otiao spavati, Ilinka mi se alila: "Onog mog malog je grad potpuno upropastio, eno ode p'jan spavati..." "Teta Ilinka, ma znate, ne pije on toliko, nego, znate, nije vas dugo vidio,

pa od uzbuenja...", srao sam ja, a ona me je, kako samo ona to zna, prekinula: "Ne slua ti mene ta ja priam - on je znao i po dva litra popiti i nita! A, veeras, ni litar, i vidi ga." *** Spasoje je iv - to znam: predaje u Podgorici i Trebinju. Za Ilinku ne znam, ali znam jedno: uvijek se pitam da li bi, da sam ja tako volio svoju majku i da je ona toliko voljela mene, moda od mene postao ovjek.

NIEANAC "Rejting" u Osloboenju mi je naglo porastao nakon to sam pao na prijemnom ispitu na Filozofskom fakultetu. Ali, krenimo redom... Za pismeni ispit sam imao temu Najdraa knjiga, to mi nije bio nikakav problem, jer prva knjiga koju sam proitao, Posljednji Mohikanac, Jamesa Fenimorea Coopera, bila je i ostala moja najdraa knjiga. itao sam je bezbroj puta i, na kraju, kad Unkas umire, uvijek plakao kao dijete. Moda razlog lei i u tome to mi je tu knjigu poklonio otac kad sam krenuo u prvi razred kole. E, usmeni je bio neto sasvim drugo. ef prijemne komisije je bio onaj patuljak, elav kao bilijarska kugla, efkija uljevi, poznat po tome to je bio jedini profesor na fakultetu koji nikad nije doktorirao: uvijek je imao neko opravdanje - te, posvaao se sa enom i ona mu bacila doktorsku disertaciju u pe, te doktorsku disertaciju "pojela maca", te vjetar dunuo i otpuhao je kroz prozor... Ali, kako je bio prvoborac i komunist sa velikim "K", rok za doktorat mu se prolongirao sve od rata pa naovamo. Prva reenica koju mi je uputio (sjedio sam u prvom redu i pitao ostale lanove komisije da li je dozvoljeno puiti, a oni su to odbili, efkija je, naravno, stigao sa zakanjenjem) bila je: "Ha! Pui se marlboro." Ponudio sam ga cigaretom, a on se sav nakoeperio k'o horoz i s neskrivenim ponosom, ba kao da je izmislio teoriju relativiteta, kucnuvi se po prsima, rekao: "Ovaj ovjek to nikad nije okusio." Potom je objasnio "pravila igre": tri su pitanja - ako dam zadovoljavajue

odgovore na dva od njih - primljen sam, ako dam samo jedan dobar odgovor komisija e odluiti. Kako sam se prijavio za odsjek Svjetske knjievnosti, logino je da sam oekivao pitanja iz tog domena, ali sam se presjekao kad mi je efkijica uputio pitanje: "Moje prvo pitanje glasi: koje godine se rodio Spinoza?" Tad sam vidio da sam ga popuio, pa sam se poeo zajebavati: "Ne znam tanu godinu, ali pretpostavljam da je to bila neka godina poslije njegovog roenja." Previdio je sarkazam u mom odgovoru, opet zaklimao glavom, kobajagi, brinim glasom pitao: "Pa, dobro, kolega, znate li Vi ita iz filozofije?" Kao da mi je sinuo traak sunca, pa sam krenuo priati o Nieu (obino imena ne piem fonetski, ali kad je rije o Nieu, tu inim izuzetak). Na sam spomen Nieovog imena, ela mu se zacrvenila, skoio je sa stolice, uspravivi se u svoj svojoj - metar i ilet - visini, uperjo optuujui prst u mene, ba kao da sam Goebels: "Nie je bio faist, ideolog Hitlerove Njemake, rodonaelnik teorije o arijevcima..." Uinio sam slabaan pokuaj da pojasnim da je Nieova sestra, Elizabeta, da bi se dodvorila Hitleru, krivotvorila njegove rukopise, ali to je izazvalo jo samo vei gnjev: "Sve je to propaganda", urlao je kao da je na mitingu na nekoj radnoj akciji. Tada mi je bilo kristalno jasno da sam ga definitivno popuio, pa sam samo pokupio cigare sa stola, ustao i rekao: "Ma, zna ta? Jebi se ti", i izaao iz "sudnice". Kod kue me ekao djed, nervozan, a kad sam mu saoptio loe vijesti, poeo mi je drati govor... Kako mi je ve bio pun mjesec svega, obrecnuo sam se na njega: "Pa, kad je tako lako - idi ti pa poloi!" Sutradan, u redakciji Osloboenja je zazvonio telefon, a odgovorila je Nada Salom. "Javljaju s Filozofije da imaju najstarijeg brucoa na svijetu", a ja sam se samo uhvatio za glavu. "Petar Damonja - je li ti, Daco, on ita u rodu?" "Nije. To mi je djed." "Zna li gdje ga moemo nai?" Otili smo do Kluba boraca u Kralja Tomislava ulici i zatekli ga kako kahvenie. Nada je napravila razgovor s njim, a on nije mogao da odoli da me ne ujede: "Razlog mi je bio da dokaem unuku da se moe upisati fakultet." Inae, upisao je Istoriju, to, s njegovih osamdeset i dvije godine, nije bilo iznenaujue. Teme su bile: Punski ratovi, Bosna pod okupacijom Austrougarske i Odluke AVNOJ-a. Stara konjina nije znala da moe odabrati samo jednu temu, pa je napisao

sve tri: "Uvijek me je interesovala istorija Rimskog carstva, pod Austrougarskom sam ivio, a odluke AVNOJ-a - e, za to sam se trebao malo spremiti." Na kraju razgovora, Nada je pitala: "Imate li Vi ta poruiti nama mladim?" On se, kao, malo premiljao: "Pa, ne znam, ja u sada popiti jednu rakijicu, a vi ta hoete." Umro je 1977. godine, ne zavrivi fakultet. Ja sam ostao "nieanac" i jo vie se slaem s njim da je "Bog mrtav". ak bih ga i nadogradio, jer ja znam kad i gdje je "umro". U toku rata, u Bosni.

JUTRO LJETNE NOI O, sumrak je. Umiru dani. Ma, sve je to obino ekspirovsko sranje: dani ne umiru, oni e se raati, red po red, kao to to i dolii, ali ja, ja polako odumirem. ivot je zimi jo i nekako podnoljiv, kad grad pokrije ljem od smoga, bljuzga se razmili ulicama, a kafane, sve kafane dupke pune. Znalo mi se desiti da ujutro krenem iz kue, a i da ne dobacim do Vjene vatre: prvo priee Kod Pere; Kvarner je logian slijed, a Kasina nastavak; Istra se moe zaobii samo u ludilu; Boana i Lovac se uzalud kriju u prolazu; Korzo je oduvijek, sa svojini konobaricama, Ginom i Amalijom, bio lokal otvorenog tipa, pa ak i kad si kokuz i ne nae nikoga od raje - uvijek se moe popiti pie na crtu; u Siranu u, bezbeli, zatei engu, koji je doao na "doruak"... Istim putem nazad kui - s izuzetkom svraanja u Parkuu. Ali, ljeto - prokleto ljeto - ono malo raje to je ostalo u gradu iznebuha se prisjeti da imaju ene i djecu, pa se kriju po nekim trebeviima ili vrelima Bosne; kafane zvrje prazne, a konobari u Istri, od silne dosade, pricaju jedan drugog sifonima sode (gdje nestade taj "izum"?!), u Kasini, u nedostatku muterija, konobar Ramiz s nevienom efikasnou, presavijenom Politikom tamani muhe po stolovima, a u Kvarneru nema ak ni Pimpeka, Pero je sam svoj gost u kafani... Priam o radnim danima, ali subota i nedjelja - to je Hiroima i Nagasaki zajedno! Subota je i u potanskom sanduetu zatiem obavijest da mi je stigla "novana poiljka" iz Holandije (sjetila se majka sina jedinca), ali Pota 2, na Novoj stanici, ve je zatvorena. Potar Dragan, koji mi nikad ne uruuje sudske i vojne pozive, nego ih

vraa s napomenom "nepoznat", neslubeno je dodao da se radi o 100 guldena (to je u to doba bila velika lova) i "vidimo se kod Pere". Pun sam k'o ipak, ali prije ponedjeljka ne mogu dii ni banke! S besmislenim papirom ponovo tumaram kroz grad i u Parkui - k'o da me je sunce obasjalo - naletim na Gorana Bregovia. Molim ga da mi do prekosutra posudi cenera. On je u drutvu ljudi koje ne poznajem, pa pretpostavljam da nisu iz Sarajeva. Vidim da se uzjebao: nezgodno bi mu bilo da kae da nema, pa nalazi solomonsko rjeenje: "Daco, zato da kvarimo prijateljstvo zbog deset hiljada?" (U ime naeg "prijateljstva" mi je platio travaricu, od koje i danas imam garavicu.) U Siranu (moje li radosti!) - Pimpek. Poto s njim nisam "prijatelj" kao s Goranom, znam da me nee odbiti, a onda opet desni kroe s moje nade: "Imam, Daco, ali sam poao na partiju karata." "Ma, daj, Darko, makar milju?" Dade mi Pimpek hiljadu, plati pie unaprijed, a ja ostadoh da napravim "plan": da bih proao kroz no, treba mi najmanje dvije kutije nike morave bez filtera, litar "mastike" (najjeftinija je, a najbre hvata), a valja ubaciti neto u kljun. To "neto" su UPI-jeve virle, koje su trebale biti zabranjene enevskom konvencijom. Predraun mi se nikako ne poklapa: neto treba izbaciti! Ili kutiju morave ili virle? Taman se odluujem za virle kad mi efkija donosi novo pie, jer je Pimpek rekao da e platiti sve to popijem. U Gradini, koja odnedavno radi kao "dragstor", to znai svu no, kupujem mastiku i polupijanom mi se ivot ini podnoljivim... Uz svjetlost svijee (struja mi je iskljuena ima ve dva mjeseca) itam Muzilovog ovjeka bez svojstava (da me sad neko stavi pred streljaki vod, ne bih se mogao sjetiti o emu se uopte radi u toj knjizi) i sluani "ziku" (kako je tad bilo moderno rei) koja dopire iz stana Vlade Pravdia preko puta, vaem prijesne virle, a telefon me mami da nazovem Minku - mastika ini svoje. Bog me uva: niko se ne javlja. Jo jedno ponienje bi ve bilo odvie! Slova u knjizi se komeaju kao mravi u razruenom mravinjaku, ne znam koje je doba noi, polako se gase svjetla na susjedskim prozorima, svijea je dogorjela i sav sam u potpunom mraku, ali se na vratima pojavljuje moj otac sav obasjan svjetlou... Iako je vrela, masna ljetna no, nije mi nimalo udno to ga vidim u tekom, "krombi" kaputu (tako sam ga zadnji put vidio), u zubima dri cigarluk (ni to mi nije udno, iako znam da ve godinama ne pui) i prstom me poziva da ga slijedim... Idemo sve do Pozorine kafane; sjedimo ispod lipe na kamenom zidu.

"Sjea li se fontane koja je nekad bila ovdje?" "Kako ne sjeam - jo imam sliku gdje ja hranim golubove." "Boe, kako si ti bio lijepo dijete!" "Jo uvijek sam, tata. Ali, ti - ti, zato si me ostavio? Ne vidim mu lice, samo ar cigarete: "Zna, sine, potpuno je normalno da djeca sahranjuju roditelje..." Prekidam ga: "A, ja? Jesi li se ikad upitao kako je meni? Ti si izvukao svoju guzicu, a ja sam ostao sam!" "Nisi, Daco, sam - ima mene." *** Budi me nimalo njeno guranje pendrekom u bubrege; pored mene je flaa mastike u kojoj je jedva ostao prst, a drot me pita za linu kartu i ve to slijedi: adresa stanovanja (ba kao da nije dovoljno samo "adresa"), ime oca (Vlatko), godina roenja? Sav sam ukoen od spavanja na kamenom zidu Pozorine kafane i uzalud pogledom traim svog oca, a drot mi kae: "E, sine, sine - ta e ti otac rei kad te vidi takvog!" Ne odgovaram mu nita, ali mislim o tome kako me se moj otac uvijek sjea kao ono dijete u "pilhoznama"; tu pored fontane, s golubovima oko mene...

MRTAV OVJEK U nevienoj antipuakoj kampanji, koja se provodi u Americi, najnovija "nauna" istraivanja su utvrdila da svaka ispuena cigareta smanjuje ivot za punih sedam minuta! Po toj raunici, ja sam mrtav ve tridesetak godina, ali niko jo nije imao hrabrosti da mi to kae. Potpuno je suprotan sluaj sa mojim prijateljem Dubravkom Bibanoviem: on, naime, ve trideset i pet godina tvrdi da je mrtav i svi (naroito koke) mu vjeruju. Nema bolesti od koje on nije umro: tahikardija, jastog, tuberkuloza, tumor na svakom dijelu tijela, ciroza, angina pektoris, leukemija i srodne joj bolesti po mom sjeanju jo samo nije imao AIDS, ali i to samo iz razloga to mu to ne bi bilo profitabilno. Ali, duan sam objanjenje, pa da krenem iz poetka. Upoznali smo se neke nedavne 1969. godine, kod mog komije Brace

Stanarevia. Naalost, o Braci, moram da piem samo u prolom vremenu: bio je jak skija, atleta (mogao je preskoiti "fiu"), u njegovoj vikendici, na Jahorini, zavrio sam svoju prvu knjigu, i bio je raja... (Poginuo je prije par nedjelja u Beogradu, ne od "tomahawk" rakete, nego ga je, dok je vozio bicikl, pregazio "neidentifikovani voza".) U modi su bili ik i Adam i Eva, i ja sam, bez zazora, trenirao desnicu ruku, sanjao o onome to mora jednom da se desi, a blage veze nisam imao da kad mi se "to" desi, da e me "to" pratiti do kraja ivota... Braca se vratio iz Pariza i donio ploe Adamoa ("Tombe le neige - oprostite mi na mom francuskom) i Aphroditas Child - Rain and Tears - za engleski sam siguran. Kao najmlai, ja sam bio zaduen da ih, na neponovljivom Suprahon gramofonu vrtim i opet i opet, dok su edo, Hamica, upo, Ogi, Sejo igrali remija ili preferansa... Velika mi je ast bila, kad neko ode u halu, da uzmem njegovu "ruku", a pogotovo ako bih se u meuvremenu ohandao... Ulazio sam u svijet "odraslih", ne shvatajui da u mnogo godina poslije toga zaeljeli da se vratim tamo gdje sam nekad bio, da budem ono to sam bio nevin i radoznao. U drugoj sobi, gdje smo zajedniki slikali mural na zidu, prenesen sa korica jedne Jesenjinove knjige, na jogi madracu, u oku - umirao je Biban! Ja sam, izmeu ostalog, bio zaduen da mu donosim flae "Skender-bega", a on je pucao svoje predsmrtne metke - nije bilo cure koja je mogla odoljeti tom izazovu da se tuca sa umiruim ovjekom. Iao sam tad u prvi razred gimnazije i imao problema sa hemijom, a Biban, stariji, pametniji, davao mi je instrukcije... Zavrio sam na popravnom. Braca je izgubio stan, pa se jedno (naalost kratko) vrijeme nisam viao s Bibanom. Nakon par godina - jo uvijek je bio mrtav - i vodao najbolju koku u gradu (a ona mi je rekla kako ga je upoznala: "Prie mi jedan neobrijani kreten, masne kose, u prljavoj 'vijetnamki' i ree mi: ekam te sutra u podne kod crkve na Marindvoru." Probudim se ujutro, i, ne da mi avo mira, da provjerim da li on zbilja oekuje da u se pojaviti - kad on eka: isti onakav, prljav i odvratan. I bi to bi!") Ne znam, ne sjeam se od koje je bolesti, te 1971. godine, kad smo ili na Tjentite, umirao, ali znam da se jedno vee vratio u kamp (snimala se tad Sutjeska s Richardom Burtonom, a bila je prisutna i Liz) i suznih oiju nam izjavio kako je pojebao Liz, ali, naalost, toliko je bio pijan da se ne sjea detalja... Da bismo napravili pomak od recitovanja imbecilnih stihova, kao to su: "Oj, Miljacko, da sam ti mu, da ti se na valove navalim...", Biban, Branko uak, Branko Vlai, Mensud Osmovi i ja smo osnovali grupu pod nazivom

10180. O kvalitetu muzike neu ni govoriti - dovoljno je samo rei da sam ja bio "lead vocal". Ja sam ve u to doba bio raskrstio sa svojom familijom, to znai da me je otac ostavio na ekaonici, u stanu koji pripada nekom drugom, a Biban je doao jednu no, pun votke, evapa i olovaka (?!) - igrao je "Bingo" na eljeznikoj stanici, i za promjenu dobio. Pod rukom mu je, takoe, bila Beograanka, Milica (gdje je samo nae?) a poto je opet umirao od neke neizljeive bolesti, ja sam morao mrdnuti dupe da spavam u kuhinji... Meutim, izgleda, Milica je bila jedna od rijetkih (ako ne i jedina) ena koja se nije htjela pomiriti s njegovom smru. Tako smo, jednog dana, sjedili u Parkui - ja sam navlaio priu na to da je karnem, ali je ona insistirala da zovem Bibana. Otiao sam u telefonsku kabinu, ubacio petobanku, nazvao Bibana i objasnio mu o emu se radi... "Ma, jebi je", rekao mi je on. Vratio sam se za sto i rekao joj da ga nema kod kue. Popili smo jo po jedno pie, a onda je ona traila da ga ponovo zovem - ali ovaj put da ide sa mnom. Javi mi se Biban, a ja foliram: "Kako ste Vi, ika Hamdija (Bibanov stari)? Nema Dubravka jo kui?" Biban me u udu pita: "Jesi li to poludio? Zna li s kim pria?" "Hvala, ika Hamdija - recite mu samo da sam zvao." Ne proe ni pola sata, a mrtvacu se, valjda, digao kurac i eto ti ga u Parkuu... Em vaki si, em naki si - hoe da mi upropasti ljubavnu vezu? Ja se zavalih za pie, Biban je uze za ruku, diskretno mu turih kljueve od svog stana... a ja? A, ja? Samo se pitam da li je bolje biti mrtav ili iv!

KUM (NI)JE DUGME Bilo je ljeto, ali ja sam znao da ono ne donosi nita dobro sa sobom: djed mi je bio u Podhrastovima, iao sam mu u posjetu svakog utorka i etvrtka, sve dok mi on nije rekao da nema potrebe da dolazim u etvrtak. "Zato, dedo?" "Zato to sam odluio umrijeti - pokuavao sam sve ove godine od tebe napraviti ovjeka, ali - nikad ovjek od tebe!"

Kao i uvijek, odrao je svoje obeanje. Moda samo mjesec dana prije toga, kad su opalile one sarajevske vruine, kad je ak i puterima teko da diu, a kamoli mom 85-godinjem, astmatiaru djedu, na vrata stana mi je zvonio neko: pogledao sam kroz "ubu" i vidio frajera u SMB. Prva reakcija mi je bila da se pravim da me nema, ne samo kod kue, nego da ne postojim na mapi, da nikad nisam ni postojao, ali frajer je bio uporan i nije se predavao... (U to vrijeme mi je najvei strah bio od vojske - ne zato to sam "izbjegavao vojnu obavezu", nego ba zato to jesam "izbjegavao vojnu obavezu" i nisam se mogao zamisliti u nekoj kasarni u Niu kako ivim od "vojnike plate", sa svom onom polupismenom i nepismenom stokom, koji, makar jednom sedmino, imaju paket od kue, koji e zalepati flau rakije, a ja sam mogao oekivati samo... ali, da ne priam o tome.) Otvorio sam vrata, a frajer me je, s osmijehom koji sam odmah prepoznao, upitao: "Jeste li Vi Dario Damonja?" Nije udo da ga nisam prepoznao - em uniforma, svaka, od potarske do konobarske, sve ljude ini slinim (a to joj je valjda i svrha), em je to bilo prvi put u ivotu da ga vidim obrijanog. Kakvu sam mu samo amarinu odvalio! Doao je na odsustvo i bio kokuz, kao to sam i sam, pa nije preostalo nita drugo nego otii do mog djeda. Objasnio sam mu problem, a on je pitao Branka: "A, oprostite, ta ste Vi po nacionalnosti?" uak se malo kolebao, a onda rizikovao potencijalnog petaka, pa odgovorio: "Srbin." Djed je pogledao u mene, pa u njega, otvorio lajpek i izvadio petaka uz rijei: "Pa, nije ni to loe." U to doba sam se intenzivno poeo druiti sa svojim buduim kumom, Predragom Fincijem. Da li je tada magistrirao ili doktorirao, vie se ne sjeam, ali bila su to luda vremena Istre, Bagrema, Korzoa, Kasine, Kvarnera, Parkue, Evergreena i Sana, moda najlue i najtraginije kafane koja je ikad postojala u ovome gradu - ako su rimski centurioni "desetkovali" svoje trupe - to znai da su pogubljivali jednog od deset vojnika San je svoje "trupe" ubio u omjeru 9:1. Zijanili su tu Zoka Bambuli, Mito, Bucko, Kike, Dano, Duga, Vlado Dijak... Postojala je pria da su mog budueg kuma (Zoka Bambuli i jo nekoliko povjerljivih murijaa) naguzili u Hadinom stanu, ali ja to nikad nisam uzeo zdravo za gotovo - mada, znajui Zoku, njegovu "suptilnost", nita ne ispada iz kombinacije. Zgrozio sam se jedno vee, zaista se zgrozio, kada me je Zoka - bili smo frontalni kokuzi - pozvao u Potu na pie i rekao mi da nita ne brinem, da ima "starog pedera" kojeg e karati... Ne bi tu, moda, bilo nita za zgraavanje da ja u "starom pederu" nisam

prepoznao oca od mog prijatelja. Elem, nije ovo pria o "seksualnim slobodama", nego o mom buduem kumu, koji je bio, a siguran sam da je jo, jedan od najinteligentnijih i najduhovitijih ljudi koje sam upoznao... Kako, obino, kod takvih ljudi sujeta prerasta njihov eir, malo mu je to bilo, pa je htio da se kuri kako moe najvie popiti na svijetu. Ni to ne bi bilo najgore da mene nije pozivao za svjedoka, a ja sam morao potvrivati neke njegove besmislice o bazenima vina, o koliini vinjaka u kojoj bi se i slon mogao okupati. Da ne grijeim due, pomogao mi je mnogo te zime! Bio sam kokuz - to je nita neobino - ali i bez grijanja! Primio me na stan i na hranu - i na cigare, ali mi je, zato, jedno jutro napravio takvu psinu, koju jo pamtim: probudio sam se tog januarskog jutra, kroz prozor sam gledao kako snijeg sipa, kao iz rukava; pitao sam Fincija: "Kol'ko je ovo sati?" "Nemam pojma - sad emo uti na radiju." Bile su to one klasine jutarnje vijesti: te Branko Mikuli rekao ovo, te radnici dali podrku, te malo vijesti iz kulture, na kraju iz sporta i, kao i obino vremenska prognoza: "Danas se oekuju rekordne vruine do 35 stepeni, pa se upozoravaju svi graani s,a tekoama sa disanjem i sa sranim manama da izbjegavaju nepotrebno kretanje po gradu, jer to moe biti opasno po njihovo zdravlje i ivot." Ponovo sam pogledao kroz prozor, stresao se od hladnoe pri samom prizoru, pravio se da nisam uo ono na radiju, glednuo u Fincija, a on je pio kafu, ba kao da je sve normalno... Uhvatio sam se flae "vinjaka" i ja se pravio da je sve normalno. Kasnije mi je priznao da je sve to, jo ljetos, snimio na kasetu i spremao se da mi ga "zavue" kad za to doe vrijeme. Ali, nije mi ga tad zavukao! Bilo je to onda kad je pristao da mi bude kum. (Prva mu je reakcija bila da je kokuz, a ja sam mu rekao da ja ne oekujem od njega mainu za pranje vea, nego samo linu kartu, da bih mogao oeniti enu koju volim.) Izlazili smo iz Optine, a djeca, Ciganad su skakala oko nas: "Kume, izgori kesa!" Finci je iz kese prosipao Kiki bombone (ni banke!), a ja sam mnogo godina kasnije pomislio da je njena ljubav za mene trajala upravo onoliko koliko su djeci trajale bombone. A, onda, da ne budem nepravedan i sujevjeran - sve da je moj kum prosuo i milijardu - njena ljubav ne bi dulje trajala.

VJENO PITANJE Ne, nije to ono Shakespearovo, toliko otrcano i ponavljano, da ga svaki oban s Pala zna: "To be, or not to be, that iz the question?" (U paljanskoj, drotovskoj verziji i prevodu, izmeu "biti ili ne biti", oni biraju ono "biti" i, na moju sreu, nisam njihov "bitak" osjetio na svojoj koi.) Nije to ni ono Senada Avdia: "Two beers, or not to beers?" (Jer tu nikad nije bilo te vjene dileme - opredjeljivao se uvijek za, najmanje, deset.) Vjeno pitanje glasi: "Zato sam, onda, piao u lavabo?" Koliko god to banalno zvualo, ali to pitanje vue za sobom jo hiljadu: zato? iz protesta? mrnje? elje za samostalnou? ili, naprosto, nekulture? Odgovor lei samo u jednom: htio sam da budem voljen, htio sam da neko obrati panju na mene, pa makar i batinama, da znam da postojim, da e neko obratiti tu, ve jebenu, panju za kojom udim, a ona mi izmie, dok se moja majka i otac svaaju oko toga da li je ona svrila ili je on sino bio s nekom kuravom u hotelu Evropa... Ali, nije to ba tako lak odgovor, jer se, opet, i opet namee samo pitanje: ta je to ljubav? Davanje ili predavanje? Sjeanje ili zaborav? Kako da se ne sjetim (ili kako da zaboravim) svoju Gordanu, koja me je uza sva opravdana aljenja (da sam le i nevrijedan ivljenja) svakodnevno posjeivala u Vojnoj bolnici, davala mi, svojom ljubavlju, snage da preivim neto to se nije dalo preivjeti, donosila mi klopu koju bih zamislio i gledala me svojim predivnim oima, ubrizgavala mi u krv, svojim smijehom, neto to nijedna infuzija ne moe zamijeniti, svaala se sa svojini roditeljima (vrlo tolerantnim ljudima), prijetila da e ostati u toj kui zalazeeg sunca, uz onaj ruski "portabl" televizor, za koji su trebale dvije tone baterija, jedan poderani araf i istanjeno ebe, ploe koje smo zajedno sluali, a potom, kad sam doao sebi, da se ne sjetim toga kako sam, u neko doba noi, uskakao kroz njen prozor i, ba zato to su njeni roditelji bili u susjednoj sobi, doekivao zoru vodei ljubav - ne jebajui se, nego, bukvalno, vodei ljubav? Ili da zaboravim, kako sam joj, zbog neke oprndare iz Sloge, prenio "triu", a onda je (uz pomo moje jaranice doktorice, Svjetlane, iz ambulante Simo Miloevi) ubijedio da je to samo neka njena "upala"? Ilo se tada u Zvono - Estrade nije bilo ni u projektu, a ja sam se zaljubio u to malo bie - ja znam zato, ali do kraja ivota e mi biti misterija zato ona u "ovo". ("Ali noas, ako slua...", ustvari mislim, ako ita, tamo negdje u Beogradu, nadam se sretna i iva, da mi oprosti sav bol koji sam joj nanio i ako za mene ima ikakvog opravdanja, to je da dan danas mogu osjetiti miris, njen miris na onom poderanom arafu, kojeg sam prije dvadeset godina bacio u smee.)

U to doba mi se u stan uselio Tomo Stanci, fotograf Naih dana, ovjek koji e ui u Ginisove rekorde po pravljenju djece, a i ne samo po tome, po njegovoj uvenoj izjavi, kad mu se ena, Devada, jedva oporavljala od jednog od mnogobrojnih poroda, pa raja brino pitala: "Kako si, Devada?" On je, sav uvrijeen, skoio: "Niko ne pita kako je meni?!" Da li je to istina ili ne, ali, kod Hemingwaya postoji pria o Indijancu koji ne moe izdrati poroajne patnje svoje ene, pa izvri, nazovimo ga tako, "harakiri". (Mada ja, lino, ne vjerujem da je to i da bi to mogao biti sluaj s Tomom, jer za njegov stomak bi mu trebala sablja dimiskija.) Tomo je znao sve "najbolje", a jedino to je dobro znao je da radi svoj posao i da kuha najbolji grah na svijetu. Jadna Goca je dolazila svako jutro (prije nastave na fakultetu), a ja bih je, k'o biva, poslao po "niku moravu bez filtera", samo da bih mogao ispod kreveta izvui ve spremnu flau "konjaka" ili nekog drugog sranja, tek da smirim ruke i da opet potonem u zaborav... *** Sve se promijenilo kad sam prestao piti! Umjesto nabolje - nagore! Provodio sam besane noi u erdanu i 84, ali uz kafe, umjesto pia; i osjeao tu nepodnoljivu lakou postojanja da mi se sve moe: imao sam dva rukopisa u pripremi, scenario za film mi je bio otkupljen, par scenarija za emisije na televiziji... Nije to bilo da nisam vie volio Gocu, nego je moj (ne)prijatelj jedan dan, u Domu pisaca, pokazao na najjebozovniju curu koju sam ikad vidio. Njemu za inat sam priao, a ona me je s lahkoom odjebala. Sreo sam je, samo malo kasnije, na tramvajskoj stanici i predloio joj onu staru, otrcanu: "Imam novih ploa." Dodao sam: "Sabina, ako ostane sa mnom dvadeset i etiri sata - ne ako ostane, nego ako izdri - garanrujem da e to biti naredne etiri godine. Toliko ti mogu obeati - to mi je rok garancije." I samo smo sjedili taj dan i no, priali i nismo se ni pipnuli, a onda sam ja, nakon etiri godine, opet napravio glupost, nanio onim divnim oima i zubima bol i ponienje... Dabe se sada kajati! I ne kajem se, nego me je jednostavno strah: one su izdrale, a hou li moi ja?

BLOW-UP Da je Michelangelo Antonioni poznavao S. Eria, njegov legendarni film Blow-up iliti Uveanje (izraz "blow-up" ne smije se brkati sa "blow-job", mada i on ilustruje neku vrstu uveanja - bar izvjesnih dijelova tijela) o fotografu, kojeg je igrao David Hemmings, ako se ne varam, zacijelo bi bio sasvim drukiji. Svejedno, mislim da bi Miki naao dovoljno materijala da napravi jednu solidnu tragikomediju. Mislim da ima neke tune i udne simbolike to ovaj tekst o S. Eriu piem za vrijeme pomraenja sunca: dok e fotografi diljem svijeta kljocati aparatima da ovjekovjee ovaj rijedak fenomen, S. Eri e initi isto (pod uslovom da posjeduje fotoaparat), ali s tom razlikom to e, garant, zaboraviti da stavi film. Sa S. Eriem me je upoznao Veso orem (ili je bilo obratno?) dok smo zajedno radili u Naim danima. Veso je tek poinjao karijeru uspjenog menadera i biznismena, a bio je jo daleko od vlasnika Doma pisaca i Crvene galerije. Kako je bio s Ilide, esto je znao prespavati no u mom stanu. (to mi nikad nije "oprostio" - naprosto nije bilo teorije da platim ceh u Domu pisaca, a kad sam se oenio, ta povlastica se proirila i na moju enu, koja je, puna sebe, na veeru znala izvesti buljuk jaranica, a onda samo potpisati raun sa - Daco.) Dok je drao diskoteku na Skenderiji, pitao me je mogu li mu kao gosta dovesti Boru orevia, s kojim sam, u to vrijeme, bio u prijateljskim odnosima. Nazvao sam Boru i on je pristao i rekao mi svoju cifru, a i Veso je pristao. Moj honorar za konferansu bio je pie po sistemu "uzmi, Fato, koliko ti drago", plus sve to piju moji prijatelji koje dovedem... Veso se uhvatio za glavu kad sam okupio reprezentaciju grada u piu: Biban, Bambi, Mosto, uak... - dolo bi ga mnogo jeftinije da mi je jednostavno isplatio honorar u parama. (Ali, svejedno, ispotovao je svoj dio "ugovora" i mi smo tu no smlatili godinju proizvodnju Tuborga.) Tog hladnog, decembarskog jutra, dok smo pomalo nesigurno izlazili iz kafane, S. Eri je zamolio Boru za fotografiju, a onda ga popeo na ogradu starog mosta na Skenderiji. Bora se ljuljao na onih deset centimetara irine dok je vjetar fijukao prijetei da ga obali u Miljacku, a S. Eri je petljao neto oko canona, da bi me upitao: "Ima li dinar?" Pojma nisam imao emu bi mu dinar mogao posluiti pri slikanju, ali sam pretrkeljao depove i nisam naao nijedan... "Hej, Boro, ima li dinar?", pitao je S. Eri. Bora je bio zabezeknut kao i ja, ali je naao dinar i bacio mu ga. Ispostavilo se da vajni fotograf ima problema s blicem, pa mu dinar treba

da otvori kuite za baterije. Tu nije bio kraj problema... "Daco, ima li upalja?" Nisam ga imao, a on je opet isto pitanje uputio Bori, a ovaj je, mislei da je ovjek potpuno izgubio razum, bacio upalja i odgovorio: "Pa, jebo te, bre, bog ne misli valjda sad puiti? Smrzao sam se k'o pika!" S. Eri je podgrijao baterije, ne bi li izvukao iz njih kuveta za makar jedan snimak. (Nisam siguran da li je ikad i taj jedan snimak izradio.) Negdje u to doba se preselio kod mene: doao je u utoj nikon vind-jaci, s canonom i velikim planovima za budunost. Od toga su ostali samo ti planovi, koje i sad sanja u svojoj vukojebini u Crnoj Gori. Bio je oduvijek "free-lancer" ili, po naki, tezgaro i neke od tih tezgi su bile zbilja dobre - i dobro plaene i dobro uraene, ali druge - katastrofa. Sjeam se kad je prihvatio posao za katalog za Zlatar. Slikao je komade nakita u mom stanu s improvizovanim osvjetljenjem, a rezultat je bio da su smaragdi ispali crni, safiri crveni, a rubini plavi... Kad bi uradio dobar posao, s honorarom bi trao po svoju kerku, Sau, dovodio je u Pozorite mladih i lica obasjanog nevienom sreom (ja tada jo nisam imao djece, pa mi je taj osjeaj bio potpuno stran), upoznavao s rajom, a onda je vodio u kupovinu i plaao najbolju garderobu - za sebe je malo ostavljao. Saa mu je odgovarala s istom ljubavlju, jer da nije tako, ne bi nikad pristajala da provede no s tatom u naem stanu, koji je na dijete u pubertetu mogao ostaviti samo traume. (Svake noi, dok grlim znojavi jastuk, dok mi pred oi izlaze slike moje Nevene i Vesne, kad se sjetim prizora kako njih dvoje spavaju zagrljeni na jogiju, ja ustajem iz kreveta, palim cigaretu na cigaretu, ispijam konjak - ako ga je ita ostalo - zovem Ameriku samo da bih uo glasove svoje djece, a poslije toga se osjeam jo bezvrjednije. Pogotovo kad mi moj mali Zeko, kroz pla, kae: "Tata Daco, ti nikad, nikad nee doi.") Ne moe se rei da S. Eri nije imao uspjeha kod ena, ali, bogami, ni sree. Poslije svake od (estih) svaa i prekida sa svojom curom, meso mu se borilo s kostima i znali smo provesti besane noi: "te vaka je, te naka je", "sve su one iste" i sve ono sranje to povrijeeni mukarci priaju o enama koje vole. On, koji je, inae, pet godina stariji od mene, izgleda deset godina mlai. Uvijek sam ga zajebavao da to moe zahvaliti "nauno dokazanoj" injenici da samo glupi i ljudi bez savjesti ne stare. Inae, da budem poten, nije lako ivjeti s tersom kao to sam ja, ali s njim nikad nisam, za tih pet ili est godina, doao u konflikt, osim kad bi prekardaio u upotrebi svog isforsiranog "atrovakog": "Ma, daj, jebo te otac, priaj k'o normalan svijet!" Zato, moj dragi Slavkane, za tebe e vrata mog stana uvijek biti otvorena (mada su sada zatvorena i za mene), jer, zna, vjene ljubavi traju samo u knjigama i filmovima, a prijateljstva ne umiru preko noi...

Zna i sam: "one su take i take", "sve su one iste"...

ULJEZ Spremio sam se tog ljeta da, najzad, odem na Mljet: ostrvo o kojem su mi raja priala legende. Kupio sam konzerve, vreu za spavanje, voznu kartu za Dubrovnik, primus, desetak teka cigara, a bio sam i dobro nafutrovan lovom, ali ne dade mi se! ta se desilo? U Korzu sretnem svog jarana Mostu; bezbeli popijemo "po jednu", a onda naleti Amir: "Jeste li, raja, za partiju remija?" to da nismo?! Amir stanuje u blizini, a meni je voz tek ujutro. (Sad se vie ne sjeam ko je bio etvrti.) Dogovorimo se, kao i uvijek, da emo igrati samo tri partije. I jesmo odigrali tri, ali dana; propustio sam voz, zaboravio na Mljet, ali sam makar bio dobar k'o konj. U neko doba noi, nateenih oiju, pred kojim se samo smjenjuju tele i fortele, grla izribanog bezbrojnim popuenim cigaretama, vraam se u svoj stan "otvorenog tipa", a tamo - dernek. Puna kua ljudi, muzika pii do daske, nekakav momak slika mural na zidu, a jedina faca koju prepoznajem je Ranko Ili. Pijem pivu i svalim se na kau i zamolim: "Raja, nisam tri noi spavao moete li malo smanjiti muziku?" Istom mi prilazi neka bradata spodoba i kae: "Koji si ti kurac ovdje da odreuje?" Prikupim zadnja zrnca snage, dignem se, otrgnem ruicu gramofona i bacim je kroz prozor i istjeram sviju van. (Bar sam tako mislio da sam istjerao "sviju".) Vjerovatno sam spavao dvadeset i etiri sata u komadu, a kad sam se probudio u fotelji sjedi jedna gromada od ovjeka, momka, ne znam kako bih ga nazvao, zubima otvara pivo i predstavlja se: "Ja sam Sejdin. Sejdin Mulabdi." Iz potpune gluposti, ja prihvaam flau, pa se i ja predstavljam u vlastitom stanu: "Ja sam Daco. Dario Damonja." Gleda on mene svojini zelenim oima, gledam ja njega svojim krmeljivim oima, ispijamo pivo za pivom, ja se diem da navijem neku plou, a onda se sjetim da sam gramofonsku iglu zafrljacio kroz prozor... I, tako - razgovoru nikad kraja, dok on ne muknu: "Daco, je l' tako? Bi li ja

mogao stanovati kod tebe?" Mozak mi je jo sparuen od onih silnih handova koje sam opalio i stoja u koje sam uletio, pa kaem: "Jebiga, izgleda da ve stanuje." Dodajem da moe, ali samo dok sam ja na putu (jo me dri furka Mljeta). Ja rijetko pitam ljude ko su i ta su, ime se bave, ali tek da bih razbio neugodnu tiinu, postavljam pitanja i saznajem da je iz Dervente, da studira knjievnost i, na moj neopisivi uas, da se bavi pisanjem: "Samo mi je jo jedna budala trebala: sad e izvaditi bunt nikad objavljenih pjesama, pria, romana i itati mi ih naglas", mislim se u sebi. Ali, kaem, s velikim naporom da to iskreno zvui: "Lijepo je to." Na moje iznenaenje, on ne poinje recitovati nego mi upuuje jedno potpuno neoekivano pitanje: "Zna, tene su mi se raspale: ima li koji dinar da mi posudi - vratiu ti od prvih para." Gledam ga kao luaka (to i jest), uljeza koji je uao u moj ivot i jo ima muda da mi trai pare, ali pomislim, sa svom onom gutom para u depu, da je mogao, dok sam ja bio u komi, da me izbunari i nestane bez traga i glasa... Vidim njegova enormna stopala i sjetim se da je Zdravko eur ostavio par Convers patika, pa mu ih nudim da ih proba. Savreno mu pristaju. *** Naravno da tog ljeta nisam otiao na Mljet: pretvorilo se sve to (uz svu lovu koju sam imao) u jednu orgiju pijanenja po praznim sarajevskim kafanama i dranja nepodgrijanih konzervi koje sam bio pripremio za Mljet. Sejdina sam rijetko viao. Nekako smo se mimoilazili u stanu - viali smo se po kafanama, mahnuli jedan drugom za pozdrav, ponekad popili pie zajedno, a onda se razilazili. Ali, svejedno, kad god bih doao kui, provjeravao bih ima li ga u njegovoj sobi, a kad ga ne bi bilo (jer je znao provesti no i negdje drugdje), osjeao sam da mi neto nedostaje - bilo to blago hrkanje, glasno disanje, pljuskanje vode u kupatilu kad se tuira hladnom vodom i, s merakom, isputa "brrr", a ponajvie osjeaj da nisam sam, da ivim sa ivim biem... Kao to rekoh, bilo je ljeto i grad je bio pust, ali sam, ipak, znao nahvatati poneku prolaznu ensku... Valjda isprovociran zvukovima koji su dolazili iz moje sobe, Sejdin me jedno jutro upitao: "Daco, mogu li ja dovesti svoju curu? Pravu curu." "Jedino ako je nee isjei na komade i ispei u rerni ili je baciti kroz prozor." Biljana je postala stalni posjetilac i ja sam se osjeao mnogo bolje u njenom (njihovom drutvu): em su zraili ljubavlju, koja je meni nedostajala, em je Bilja pravila najbolju musaku od patlidana, a moja beskorisna i besmislena

lutanja po nonim kafanama su se drastino smanjila, jer sam, sad na moju inicijativu, traio od Sejdina da mi ita svoje prie (u meuvremenu smo otkrili da imamo sline ukuse to se tie knjievnosti), koje nisu bile loe, ali, ponekad, "preintelektualne". Pitao je i on mene da proita neki moj rukopis, a ja sam odgovarao: "Proitae kad bude objavljen - pisanje bez objavljivanja je kao pianje u more." (Ba u to doba sam bio urednik Lica i primio pismo od neke nadobudne pjesnikinje u kojem ona kae da pie pjesme, "ali samo za sebe", a, svejedno, interesuje se da li bi ih mogla objaviti?!) Sejdin je doao jednog dana, sav ozaren: "Daco, enim se s Biljom. Hoe li mi biti kum?" I, tako, stajao sam tamo u Optini sretan to prisustvujem njihovoj srei, a nesretan to u se opet guiti u moru svoje samoe.

PLAVA KRV Kad god bi moj djed popio "bokali" previe u Lovcu (na proteste moje bake: "uti, budalo stara, ne da mi djetetu spavati!"), objanjavao mi je kako smo mi, Damonje, "plave krvi". Bio sam tek dijete (7-8 godina) koje je tek poelo "uvlaiti" cigarete, ali pamtim kako je objanjavao genezu nastanka naeg prezimena. Elem, mi vuemo porijeklo od italijanskih kontova Zamonni, da bismo, tamo u nekom vijeku, preli u Dubrovnik, malo se smirili tamo (a, ja, pouen dosadanjim iskustvom sa svojim privremenim stanovima, pretpostavljam da smo bili protjerani), a onda preselili u Ljubuki, gdje se prezime mijenja u Zamenje; dolaskom Turaka ime se mijenja u Damonje. Djed bi tada zahrkao i pepelom cigareta, obavezno, progorio, najlonsku koulju, a ja bih posegnuo za ladicu s bakinim ivaim priborom, uzimao iglu i bo se u kaiprst - normalno, kaplja krvi je bila crvene boje. udio sam se tome (jer sam beskrajno vjerovao svom djedu), ali sam ekao taj dan kad e kroz mene potei ta famozna "plava krv". ekao sam i ekao, gulio koljena po poljunanim parkovima, padao s drvea dok bih "krao" zelene jabuke i ljive, a krv je i dalje bila crvena. A, onda sam (tad mi je ve bilo dvanaestak godina i ve sam poeo piti) jednog dana (sad sam ve ja imao jednu pivu previe) rekao djedu: "Zna ta, dedo? Skontao sam odakle potie nae prezime!" "Kako?" "Je li tvoj otac bio zlatar u Mostaru?" "Jeste, i to smo imali zlatarsku radnju do samog Starog mosta, on mi je i

platio fakultet u Beu..." Prekinuo sam ga: "Nemoj mi sad o svojim studentskim danima, nego da zavrim ovo to sam poeo: e, pa, vidi, tvoj stari je umjesto pravog kamenja u prstenje, minue uvaljivao staklo." "Kakve sad to ima veze?" "Pa, na turskom se staklo kae 'dam', pa kad su prokuili ta radi - tako je i naa porodica dobila prezime." Dedo se pjenio od bijesa, obraao se baki: "Ruo, ja ovo ne mogu podnijeti da me vlastito dijete vrijea u vlastitoj kui", da bi samo naao izgovor da opet ode do Lovca ili Hvara, gdje bi obino sreo mog budueg kuma, Predraga Fincija, kako pria nebuloze (u pauzama "stolnog" spavanja) i govorio, ne bez saosjeajnosti: "Boe, Predrag, to Vi mene ponekad podsjeate na mog Darija." *** S "plavom krvlju" u se sresti nekih tridesetak godina kasnije kad sam upoznao Marija Delgada. Bio je student Likovne akademije i trebao mu je stan. Jeste da je imao "aristokratske" crte lica - ili se to meni samo inilo, jer moja "babura" od nosa se nije mogla porediti sa njegovim profilom i on mi je priao slinu priu koju sam davno uo od svog djeda: elem, njegova porodica je iz okoline Parme, imali su vie love od samih Borgia, a meni je bilo malo uhveli kako to da neko tako "plave krvi" trai smjetaj kod nekog ubogog Dace, kako to da ja plaam svaku rundu pia... Svejedno, uskoro se uselio kod mene i, uz sve razlike koje su nas razdvajale, postali smo prijatelji: ja sam cijenio njegovu cininu vrstu humora, a da li je on ita cijenio kod mene - to e mi ostati vjena nepoznanica. Poeo sam se tada zabavljati sa Sabinom i nije joj bilo drago to dijelim stan s nekim, ali sam joj rekao: "Duo, kad ti bude spremna da useli - njemu, i svakome drugom je 'noga'." (Imao sam problema s njenim ocem - ili je bar ona tako rekla - da me otac ne podnosi zato to nisam musliman, a meni je od prve sekunde bilo jasno da je to zbog toga to sam kokuz.) Bilo kako bilo, Sabina je upoznala Marija i potpuno joj legao na duu: kad bi njeni roditelji ili na odmor u svoju kuu na iovu, mi smo dane provodili u njenoj vikendici, tamo negdje kod Sedrenika, rotiljali, okretali janjce i pili koliine vina. (Jedne veeri sam kupio karton "vranca" i smlatili smo ga prije ponoi, pa je Sabina otila do komije da posudi flau loze ili ljive - vie se ne sjeam - a Marijev komentar, koji je popio makar etiri litra, bio je: "E, neka si, vala - ja ti ba nisam neki vindija.")

Za sve te godine, ja ga nikad nisam upitao odakle je, ima li familije, ta planira kad zavri (ako zavri, jer jo nijednom nisam vidio nijedan njegov rad), gdje e ii, gdje stanovati... Imao je on neke povremene enske, ali, ljubav mu je bila u Parizu - Blanka, ako me sjeanje ne vara - i esto je pokazivao razglednice koje je slala: prefinjen rukopis, ali sadraj hladan kao Grenland. Rekao mi je da Blanka radi kao kustos u Luvru i da oekuje da mu ona nae posao. Meni je ve tada isticao, moj "rok trajanja", to e rei etvrta godina sa Sabinom, i nai zagrljaji su, takoe, postajali sve hladniji - ono to smo nekad radili s merakom pretvorilo se u neku obavezu ili dunost, konverzacije su bile sve krae, a pauze sve dulje, a, u zadnje vrijeme, kao da se proljepala, naprosto procvjetala - to je bio siguran znak da ima (ili rauna na) nekog drugog. To, znate, boli - sujeta je neto to se ne da prevazii. (Potpuno sam bio zaboravio na dogaaj kad me je Sabina uhvatila s nekom bezveznom kokom, incident koji mi je oprostila, ali nikad nije zaboravila.) Svejedno, nala me je jednom u Korzu (a gdje bi drugdje?!), sva uplakana; sjeli smo kod Lisca i ona mi je rekla da joj je Mario, blago budi reeno, predloio neke "nedostojne radnje". Nije mi trebalo puno vremena da ga naem - prvo sam ga traio u kui, a onda naao na Likovnoj. Dok sam ga traio, vratile su mi se djedove rijei: "Ne mogu podnijeti da me vlastiti prijatelj vrijea u vlastitom stanu." Poao mi je u zagrljaj (ba kao da se nismo sto godina sreli), a ja sam ga opalio tosom i, vjerujte mi, raja, krv iz njegovog nosa i zuba, ba kao i iz mojih zglobova - bila je crvena.

GOLA ISTINA Ivzet Smeji je bio moj najuredniji "cimer", i to se tie plaanja struje, kirije, telefona. Ustvari, bio je jedini koji je te obaveze izvravao uredno i na vrijeme. I ne samo to, nego je kua blistala od istoe: prozori, neoprani godinama, sjajili su kao kristal, friider je uvijek bio pun "k'o ipak", parket izglancan da se moglo ogledati u njemu, tepisi usisani svakog dana - ba ono to se kae, "moglo se s poda jesti". Predstavio mi se u bifeu Zvono i traio sobu; rekao je da studira arhitekturu, da je iz Sarajeva (njegovo "" je to jasno potvrivalo), da se neto posvaao s roditeljima i da mu treba malo mira da zavri svoj diplomski.

Bio je lafina, blistavih plavih oiju, s grivom plave kose i nosio je najbolju garderobu koja se u to doba mogla zamisliti: "leviske", "brukserice", "Convers"patike, italijanske "ulje" i "tole"... ali samo dva para arapa?! Objasnio mi je da je to jedini nain da uvijek ima iste arape, jer bi svako vee prao one to je nosio i ujutro oblaio iste - to mi je izgledalo razumno i logino, ali kad sam ga jedan dan (ili no) zatekao kako pere arape, teto mi je bilo uhveli. Naime, skinuo bijednu arapu s noge, oprao je i objesio na trik u kupatilu; tek onda bi skinuo drugu, oprao i nju i stavio pored. Pitao sam ga: "Zar ti nije lake da ih pere zajedno?" "Hou uvijek da znam koja je lijeva, a koja desna", ba kao da se radi o cipelama. "A, to to?" "Zna, arape se naviknu na odreenu nogu - i obratno." Nije to bio razlog to sam mu dao "crveni karton", nego njegova nevjerovatna sposobnost, talenat ili ve ne znam kako bih to nazvao, da me izludi svojim priama... Sjedili bismo, gledali televiziju (za koju je on, uzgred budi reeno, platio popravak), pijuckali "vlahov", a on bi, na primjer, poeo priu o svom sluenju vojske u Parainu, ja bih morao otii u WC, a kad bih se vratio, on bi nastavio: "I, kao to sam ti rekao, te godine, na ljetovanju u Zaostrogu..." Bio bih potpuno sjeban! Proitao sam gomilu romana "toka svijesti" i pomalo razumijevao ta ti drkaroi hoe da kau, ali ovo je ve bilo van moje pameti. Nastojao sam da pratim priu o Zaostrogu, ali dok bih se samo nagnuo da dohvatim cigarete ili da ispraznim pepeljaru, to se mijenjalo u priu o njegovoj prvoj ljubavi, profesorici likovnog ili neto slino... Skuio sam da njega uopte i ne interesuje slua li ga neko ili ne, ali njegov spori, uspavljujui ritam besmislene prie dovodio me do bijesa, pa je bilo trenutaka kad bih mu najradije natrpao pekir u usta i uguio ga. Zato sam mu jedan dan rekao da se pakuje. Kao razlog sam naveo da se enim, a on mi je zaelio sreu i od tada ga vie nikad nisam vidio. (Raspitivao sam se kasnije u gradu o njemu, a ljudi mi rekoe da je Ivzet Smeji kao nekakav pseudonim - gdje izabra tako opskuran?! - da je samo proao pored Arhitekture, da nema roditelja, nego samo brata u vicarskoj, koji je nekakav "hadija" i alje mu lovu... da je vjerovatno otiao kod njega.) Jedan period sam bio sam. Ako ne raunam ona povremena "povlaenja" iz Sloge. Na jedno od njih me je podsjetio moj jaran Samir Busovaa: kao jedne noi doli su on i Gane (o kojem e biti jo prie) na moja vrata - dva li, tri li je ujutro, a ja, skinut s enske, da otjeram neeljene goste, otvorih vrata go-golcat. Vidio sam da im je bilo neprijatno i poli su niz stepenice, ali tad sam skuio da svaki od njih nosi po flau votke u rukama, pa sam ih odmah pozvao

nazad, a "dami" rekao da se obue. (to ona nije posluala, nego se samo zagrnula arafom, jer je i njoj, valjda, kao i meni, bilo vie stalo do votke nego mojih "ljubavnih usluga".) Drugu priliku da pokaem svoje egzibicionistike izopaenosti imao sam tek malo kasnije, kad sam se zaljubio u svoju dragu curu, vodio ljubav s njom, a na vrata mi je opet pokucao (ili zazvonio) neko. U istom maniru, kao i proli put, otvorio sam vrata, ali sad sa namjerom da nikog ne putam, pa makar da vue leper votke... Na vratima je bila majka moje prijateljice (kasnije u saznati, kuma roditelja moje cure), inae pukovnik po inu, koja je, ne obazirui se na moju "sramotinju" umarirala u sobu, izdala nareenja za oblaenje, a moja cura ih je odbila, ne kao proli put radi votke, nego zato to me je voljela. etiri (ne)sretne godine smo proveli zajedno. Kad sam izdisao na bolesnikoj postelji, ona je bila ta koja me je drala za ruku, a taj dodir je bio mnogo djelotvorniji od bilo koje infuzije koju su mi davali. (Volio bih da je sad ovdje, da osjetim taj isti, barunasti dlan, toplu ruku na mom vrelom elu, da hodamo ruku pod ruku Titovom, kad su svi zvunici upaljeni - nekakav je besmisleni izbor nekog za neto - a ona me pita: "Daco, ta je ovo?" Ja slijeem ramenima i kaem: "Pojma nemam. Mora biti da je Tito opet umro." Ona odmahuje svojom ruicom: "Ma, ne vjerujem", a onda praska u onaj svoj smijeh shvativi kakvu je glupost rekla.) Poslije toga se vie nikad nisam skidao, otvarao vrata gologuz. Osim, ako ne raunate ove tekstove koje itate u Slobodnoj, gdje ne skidam gae, nego ogoljujem duu, piem golu istinu u koju niko ni trunke ne vjeruje kad napiem la, kad potpuno izmislim priu, nevjerovatnu kao onu o mjerenju kurca s Jordanom, svi bi u detalje: boju, veliinu, oblik... a sve to sam vidio od Jordana, ne raunajui televiziju, bio je njegov bijeli "kadilak". Pa se ponekad pitam u ta li ljudi vie vjeruju: u besprizornu la ili golu istinu?

GALOP Neke godine kad niko nije ni sanjao o ratu (kako neprimjeren izraz, sanjao, za rat) - naravno ne raunam na "miloevie i karadie" - jedan ovjek jest: moj prijatelj Gane.

Naravno, ne mislim na ovaj rat, koji nas je sviju izjeo kao moljac demper, tako da smo samo naizgled itavi, a dovoljno je da nas samo malo protrese pa da se pojave rupe ili da se raspadnemo, nego na rat openito, od punskih, pa do vijetnamskog. Prelazio je on Rubikon sa Cezarom, marirao na Moskvu s Napoleonom, jahao s Robertom E. Leeom u amerikom graanskom ratu, Theodor Roosvelt mu je bio najbolji prijatelj, s Hemingwayom je prvo bio na Piavi, a poslije i u paniji, s Von Paulusom bezuspjeno opsjedao Staljingrad, na Tihom Donu je, s Grigorijem Melehovim, "sjekao" crvenoarmejce, prejahao na kamili pustinju s Lawrencom od Arabije, u Vijetnamu pilotirao helikopterom - i sve to proivio! Da ste imali priliku da ujete samo "ton", naprosto biste se sasrali od straha: zamiljali biste neku kombinaciju Arnolda varcenegera, Dingis-kana i Atile-Bia boijeg. Ali, kada biste dobili "sliku", prasnuli biste u smijeh: Gane je bio debeljukast, imao "ikserice", patkast hod, toliko spretan da, ono to se kae, ne bi mu ovjek dao da uva ni nacrtanu ovcu. Bio je najvjenije i najosjeajnije stvorenje koje sam upoznao u ivotu, pa smo ga u raji zvali Panda, a sjeam se kad je jednom prilikom majka pomilovala, tog "surovog ratnika", po obrazu i rekla: "Pazi se, Kokane!" Zamalo nije umro od stida. *** Upoznali smo se kad sam ja iao u prvi razred gimnazije, a on je ve dobrano bio na fakultetu. Porodica mu je bila imuna, a i on je zaraivao neku kintu vodei zapisnike na koarkakim utakmicama, pa me je svako vee, sa svojom djevojkom, Nadom, izvodio u hotel Nacional (koji je u to doba bio i ugostiteljska kola), palio Kent (jedinu licencnu cigaretu tog doba) svojim Ronsonom u maniru Jamesa Bonda. Naruivao bi pivo, a ja sam ga slijedio (mada sam enjivo gledao u tufahije koje su konobari pronosili), jer nisam htio da naruim "imid" (to se tada nije tako zvalo) "macho" (ni to se nije tako zvalo) djeteta. Ako ga kad i proklinjem to me je uveo u svijet alkohola, beskrajno sam mu zahvalan to mi je otkrio magiju knjiga, filma, slikarstva, klasine muzike... On me je uputio na Hessea, Dostojevskog i Gogolja, Pukina (do tada mi se povraalo na samu pomisao na neku rusku knjigu, jer jedine dvije, koje sam do tada proitao - morao proitati - bile su Pedagoka poema Makarenka i Kako se kalio elik onog kretena, ije sam ime zaboravio), Niea (naravno, najdrae iz Zaratustre mu je bilo ono: "Mukarac je stvoren za rat, a ena za odmor ratniku"), Thomasa Wolfa; ja, najvei "fan" Beatlesa, nisam mogao ni zamisliti da u s istim zanosom sluati Mozarta i Bethovena, da e mi Kurosawa ("tamo neki Japanac") postati najdrai reiser.

*** Proveli smo hiljade veeri (raunam veer do ponoi) u mom stanu, ali on, ma koliko bio pijan, nikad nije prespavao - osim jednom, a tada sam i otkrio zato. Naime, Gane je bolovao od psorijaze. Bijele ljuspice odumrle koe su mu se skupljale na rubovima kose i zulufa, na nadlakticama i laktovima i mislio sam da je to sve, jer druge dijelove njegovog tijela nisam nikad vidio. Te ljetne noi se toliko obalijestio da je zaspao na stolici. Ujutro, kad se digao, lea koulje su mu bila sva krvava, preko noi, bez nekih specijalnih krema koje je koristio, koa se rasuila i popucala, a Gane nije mogao napraviti ni najmanji pokret rukom, a da se ne namrti od bola. Inae, bio je "poguzija". Volio je kuhati (i to mu je polazilo za rukom), a specijalitet mu je bio "smu u kajmaku". Tako sam jednom u samoposluzi na Skenderiji naao konzervu kampa, norveke proizvodnje. (Da je bila engleska ili amerika, Gane se ne bi dao zajebati, jer je, na kraju krajeva, diplomirao englesku knjievnost). Na etiketi nisu bili kampi, nego zatitni znak firme - bijeli medvjed. "ta ti je to?" "Meso bijelog medvjeda." Otvorili smo konzervu i on je probao, namrtio se i rekao: "Nema mi ukus bijelog medvjeda", ba kao da se cijelog ivota hranio njima. *** Posljednji put sam ga vidio u Beogradu (gdje je ivio sa svojom predivnom djevojkom, Biljanom). Bio sam na Sajmu knjiga i odsjeo kod Kree u hotel Jugoslaviji. Nazvao sam ga i on mi je dao uputstva kako da doem do njega. "Uzmi autobus taj i taj, presjedni kod "Moskve" na tramvaj, a onda opet na autobus taj i taj." "A, onda?" "Vozi se Bulevarom revolucije." "Dokle?" "Sve dok ti ne postane sumnjivo." Tako je i bilo: svi putnici su ve bili izali iz autobusa, a ja sam i dalje klaparao; voza se stalno osvrtao, pitajui se: "Gde si ti, bre, poao u lepu pizdu materinu." Rekao sam mu da stane na slijedeoj stanici, a tamo me je ekao Gane. *** Sad sam se vraao s njegove sahrane i zarekao se da nikad vie neu otii ni na jednu.

Taj zavjet sam i odrao. (Ne raunam sahranu Dubravka Brigia, jer to je sluaj kad je "ona to uzima bez ruku" bila milostiva. Ni Mladena Paunovia, jer to je bila prilika da se uvjerim da je u ovom gradu ostalo jo ljudi; ne raunam ni one ratne, jer to i nisu bile sahrane, nego isti prkos, pljuvanje zlikovcima u lice: ne moete nas sviju pobiti!) Zaboravio sam jednu koja me eka: ako sam u prvom dijelu ivota iao korakom, u drugom preao u kas, sada galopiram prema Barama ili Lavu, svejedno.

"PATETICA" Kad sam bio prvi razred osnovne kole, proljee je poinjalo kada bi nas uiteljica, Mirza, izvela na izlet na Trebevi ili na Vrelo Bosne. Pamtim to doba kao neku vrstu "komunizma", jer smo svi odreda nosili istu uinu: par kuhanih jaja, fairanu niclu i termos aja. U starijim razredima nam je prvi znak proljea bio kad bi se snijeg iza Druge gimnazije potpuno otopio, zemlja tek toliko sasuila da smo mogli kerati lopte. Na asove fiskulture u koli smo se bezvoljno vukli i pravili besmislene "zgrke" i "raznoke", ali smo zato na terenu iza gimnazije, pravili golove od kolskih torbi, a poslije ili na bozu kod ulbehara Junuzija, vlasnika slastiarne Dvije rue. Ili bismo naruili "pricer" - pola boza, pola limunada. Plaao je onaj koji bi zijanio tekmu. Kad smo otprilike bili sedmi-osmi razred, proljee je poinjalo s prvim treninzima koarkaica Mlade Bosne, a mi smo ekali da odu na tuiranje i, kroz zamagljene prozore, pokuavali da uhvatimo makar obrise golih tijela, koja su bila toliko drukija od tijela naih drugarica iz razreda. Slabe je vajde bilo od toga, sve dok na razredni genije, Miroslav Praljak, jedan dan nije donio kalafonijum (koji se koristi za podmazivanje violinskih struna, a ima to svojstvo da para ne prijanja na njega), pa smo se prekodana uvukli u kupatilo i oak jednog prozora premazali tom udesnom tvari, koja nam je obeavala rajska zadovoljstva... Smjenjivali smo se svakog minuta (neko je naglas brojao sekunde, a onaj koji je gledao aptao bi: "Sporije, pederu, sporije.") Svima nam se vrtjelo u glavi i od zbunjenosti i od sree da smo najzad "postali mukarci" - inilo se tako lako: vidjeli smo prvu golu enu u ivotu, a poslije toga e sve ii kao podmazano. Sve je ilo u najboljem redu dok red nije doao na Ljupeta.

On je samo zirnuo, a onda zajaukao da su ga ak i koarkaice ispod uma tueva morale uti, a kamoli noni portir Ibro: "Majko moja, pomozi mi, poludiu." Ibro, koji se nikad nije odvajao od svog tapa, rastjerao nas je kao kunie, a onda zauzeo nae mjesto. Ve u osmom ili prvom razredu gimnazije proljee smo prepoznavali po laganim bluzama ispod kojih su grudi ciljale u nebo, a noge pokrivene pravile su dar-mar u naim glavama. Takvog jednog dana sam upoznao S. Sjedila je s jaranicom u bati Amerikanca, a ja sam bio unutra i navijao. Nisam dolazio u Amerikanac zato to mi se hrana neto posebno sviala, nego zato to sam uvijek imao hipten UPIjevih bonova koje mi je raja iz Osloboenja davala, jer su ih dobijali za topli obrok. Priao sam za sto i izdeklamovao (poto ne znam pjevati pjesmu Stonesa) Simpathy for Devil: "Please to meet you, I hope you guess my name...", a S. mi je odgovorila, glasom dubokim za njene godine i lice: "Daj, ovjee, otkai se", ali su joj oi govorile da bi voljela da se "prikaim". Nije mi smetalo kad sam saznao da S. "duva" ha i travu, ali smo se dogovorili da nema nita od tekih droga. Par mjeseci je ilo kao po loju, kafane su odzvanjale od S. smijeha, a onda sve se promijenilo: kad bih je zvao, pravdala se da sprema ispit, pa se nismo viali ni po sedam dana. Kad bismo se nali, trudila se da zvui kao ona stara S., ali se iz svake geste vidjela izvjetaenost; nosila je uvijek koulje i majice dugih rukava, a ja, zaljubljeni bekan, nita nisam kontao. U septembru sam dobio poziv da uestvujem na manifestaciji Mladost Sutjeske - honorar je bio dobar, a i dnevnice. Klju od stana sam ostavio S. i upozorio je da ne elim ni mrve droge u mom stanu, jer u to doba se isto kanjavalo uivanje kao i omoguavanje uivanja. Nakon par dana sam nazvao kuu, ujutro. Javila mi se S. i rekla da mi je stigla obavijest o novanoj poiljci iz Amsterdama. Pitao sam je koji je rok za podizanje - petnaest dana. "ta radi, mila?" "Joj, dosaujem se, dosaujem se, dosaujem, dosaujem se", ponavljala je u beskraj. "Kad se vraa?" "Vidimo se za pet dana." Sjeo sam na prvi voz u Foi. Nije je bilo u stanu, ali mi nije bilo teko pogoditi gdje se nalazi: erdan ili Rok. Obgrlila me je kad me ugledala: "Hajde da pleemo, Daco?", upitala je prvi put u ivotu. "Mila, da nisi uzimala neto to ne smije?" Smijala se kao mahnita: "Samo pateticu, malu, malecku pate-ticu..." Okrenuo sam se, sjeo na taksi i opet sjeo na voz za Fou. Kad sam se vratio, kua je blistala od istoe, S. je bila (zaista) sretna to me vidi. Tjeio sam sebe: "Moda ja sve to umiljam, jer je toliko volim. Moda

je samo cugnula previe - nikad nije podnosila alkohol." Neko vrijeme je sve bilo O.K., a onda je ona opet zapala u letargiju, a iz nje bi se prenula samo kad bi poela da histerino vie na mene: "Ko si mi ti? Kakva prava ima na mene. Mogu da radim od svog ivota ta hou." Ubrzo je doao kraj. Tad sam na stan primio Rajka, jednog zgodnog momka kojeg sam znao iz Parkue, mada samo zdravo za zdravo. Rekao mi je: "Zna, imam stanugu, ali ivim s roditeljima, koji su konzervativni do zla boga. Zna ono: nema seksa prije braka i ta sranja. A, meni treba malo intime, razumije..." Razumio sam i Rajko je prenio samo neke sitnice, kao to su ve i pribor za brijanje, nekoliko knjiga... Svaki dan bi dolazio s nekom novom kokom. Ma, kakvom kokom - to su bili zmajevi! Popili bismo kafu ili "pience", a on bi rekao: "Vjerovatno u se vratiti kasno - nee ti smetati?" "Ma, ta ti je Rajko, kladim se da u se ja vratiti kasnije." (Tada nije bilo zore koju ne bih doekao kod Ree u adrvanu.) Vrata Rajkove sobe su uvijek bila zatvorena, a ja bih otiao u svoju i kao mrtvo tijelo spavao sve do poslijepodneva. U meuvremenu sam proturio priu po gradu: "Rajko, to nije ovjek - to je abaha. Kako ima snage i gdje ih samo nalazi? A, kakve ja grobove tucam?" Uskoro su se upoznavanja sa curama prorijedila, ali nisam obraao panju, jer, kao to je Rajko na poetku rekao da eli malo intime, nikad nisam zakucao na njegova vrata. ak sam zatvarao i svoja da mu, moda, muzika ili TV ne bi smetali. Jedne noi, sasvim neuobiajeno za mene, vraao sam se ranije kui. Haustorsko svjetlo nije radilo, ali je bilo dovoljno svjetla iz dvorita, iz okolnih kua... Na treem spratu, u kontralajtu prema prozoru, razabrao sam dvije siluete kako paljivo silaze, drei se za ruke isprepletanih prstiju. Jedna silueta je bila Rajko, a druga sigurno nije bila ensko. (Osim neko ensko irine ramena Stevea Reevesa i frizure poput amerikog marinca.) Rajko mene nije mogao vidjeti, jer sam bio u mraku, na dnu stepenica, a kad smo se sreli na pola puta, panino je izvukao ruku, promrmljao neto... Sutradan ujutro, vrata njegove sobe su bila otvorena; spremao je svoje sitnice u torbu, a niz lice mu se slijevala Nijagara suza. Nikad u ivotu nisam pomislio da u zagrliti nekog "ajnog kolutia", ali uradio sam to: "De, Rajko, de..." "Ja ga volim, Daco, volim ga vie od sebe." Sjetio sam se kako je meni bilo teko kad sam prekidao sa S., pa sam i ja poeo plakati. "De, popij", i nasuh nam po au votke. Smirio se i on, smirio sam se i ja. Rekao sam mu: "Rajko, ja sam kao ona tri majmuna, s privjeska za kljueve, s tom

razlikom da ja imam est ruku, pa u isto vrijeme mogu pokriti ui da nita ne ujem, oi da ne vidim i usta da ne govorim. Ostani kod mene sve dok ne nae drugi stan." Nije prolo dugo, a Rajko se odselio u Amsterdam i vjenao sa svojim Steveom Reevsom. S. je takoe zavrila u Amsterdamu, prema vijestima koje ujem, "skinula" se s droge i sasvim joj, radei u Poti, dobro ide. *** Nekoliko godina poslije mog raskida sa S. upitao sam je: "Bogati, ta ti znai ono 'patetica'?" "Pojma nemam o emu govori?" "Sjea li se kad sam jednom prijevremeno banuo s Tjentita i zatekao te 'high' u erdanu?" Nije se sjeala, a onda je rekla: "A, ta 'patetica'! Zna, kad je "junkie" u krizi, otvori patetu, sastrue onaj sloj masnoe i konzervansa to se nakupi na poklopcu, rastopi u kaici i ubrizga u venu." "Svata" se moe nauiti od narkomana!

KEPEC Postojala su samo dva ovjeka u mom ivotu koje sam toliko prezirao, da bi, na kraju, moj prezir prerastao u mrnju, opsesivnu mrnju, tako da nije bilo noi kada se nisam "molio Bogu", ne za sebe i svoje zdravlje, nego da ih "ukine", nekako izbrie sa lica Zemlje. Jedan je bio "diler" moje djevojke S. To bie, stvorenje (ovjekom ga ni pod kojim uslovima ne mogu nazvati) bi, svojom runoom, kod Hijerinomusa Boa nalo zatitu, jer taj slikar, i pored svog nepreglednog talenta da slika sve opaine svijeta, tako neto ne bi mogao izmatati: lice na kojem se odraavao svaki porok - od pokvarenosti, lakomosti, sladostraa, sadizma, kukaviluka, ljigavog poltronstva do nemjerljivog idiotizma i gluposti. Bog kao da je uo moje molitve, pa sam jedan dan proitao da su mu le nali kod umurije; da li se radilo o obraunu meu "dilerima", nesretnom sluaju ili je jednostavno bio "prefiksan", nije bilo vano, a ne vjerujem da je policija ikad izvrila autopsiju - bili su sretni da je taj gnojni, smradni ir nestao sa lica zemlje. Jedini kontakt koji sam ikad imao s njim desio se u tramvaju. Unio mi se u lice, da li pijan ili drogiran, razvukao tanke usne koje su otkrivale ute krnjave zube (trebao je to, valjda, biti osmijeh) i zapahnuo me smradom Koevskog

potoka: "Ti si taj mangup iz ae. E, pa da ti kaem, mangupe: S. sam jebavao kad sam htjeo. Mogu je i sad jebati kad hou. Mogu je namjestiti kome god hou, a ti se, mangupe, vodaj za ruicu s njom." Stajali smo kod izlaznih vrata tramvaja i kad su se, kod Higijenskog zavoda, otvorila, uhvatio sam se za ipke i s obje noge ga grunuo u lea, tako da je licem zaribao po asfaltu. Neete mi vjerovati, ali ja sam bio jedina prisutna osoba na njegovoj sahrani, ako ne raunam dvojicu "nezainteresovanih" momaka, agenata Amira Latia, tada glavnog inspektora za borbu protiv narkotika, koji su doli da "snime" potencijalne posjetitelje, to jest, bive muterije onog smrada. Nisu me oni brinuli, jer je Amir davno digao ruke od mene, shvativi da za mene nema nita bolje od vruih evapa, hladne pive i mladog luka ili lukmire. Doao sam da sladostrasno sluam lopate zemlje kako bubnje po mrtvakom sanduku i stajao sam tu sve dok raka nije bila ispunjena i grobari je utabali lopatama. Prole su godine i godine od toga, moj komar je nestao, a ivot mi je postao koliko-toliko normalan - ako se normalnim moe nazvati svakodnevno ispijanje litre "estine". Imao sam vremena napretek, a malo para da ga skratim. Zato sam posjedovao neko "esto ulo" ili sam naprosto osjeao R.P.N. - pa bih svratio u njegovu kancelariju u Svjetlosti; popili bismo kafu, a on bi, kao to sam i oekivao, rekao: "Hajmo negdje popiti limunadu, ali pravu, a ne ova gazirana sranja." Zimi bismo otili u hotel Evropu, R.P.N. bi naruio dvije limunade, a ja bih prekinuo narudbu i rekao: "Meni votku Stolinaju, s krikom limuna i ledom posebno." On bi se, k'o biva, zabezeknuo (ba kao da ovaj ritual nismo ponovili ve stotinu puta): "A, imate Stolinaju? Dajte i meni isto." "Neete limunadu?" "Ma, kakvu limunadu", R. bi odmahnuo svojini kratkim prstima. Ljeti bismo proetali do predivne bate hotela Beograd i opet bi se ponavljala slina farsa: On bi naruio limunade, a ja bih svoju narudbu promijenio u hladno nikiko pivo, a R. me je slijedio. Jednom nam je za sto priao mladi, a mene kao da je hladan vjetar zapuhnuo, mada je bilo preko trideset u hladu: izgledao je kao reinkarnacija onog dilera, kojeg sam davno sahranio i izbacio iz svojih misli. Nije bio "tipian" kepec: kratkonog, velike glave, ali Bog kao da se naalio (surovo) s njegovim crtama lica: nos mu je bio spljoten i isputao je itave zvuke pri disanju, jedan oni kapak mu je dopola pokrivao oko, zubi su rasli ukrivo, a kad mi je pruio ruku, imao sam osjeaj da sam dotako hladnu, mrtvu ljigavu ribu. R. ga je predstavio: "Ovo je momak iz sela radovana karadia, studira

svjetsku knjievnost i pie poeziju i - mogu ti rei - da e biti neto od njega." Risto je naruio Coca-colu, a R. se obrecnuo: "Nemoj mi tih pederskih pia. Jesi li junaina ili nisi? Popi neto ko o'ek." Poslije tri-etiri pive, Ristu je uhvatilo naglo samopouzdanje, pa je iz depa izvadio presavijen komad papira, isjeak iz Knjievne rei; koji se skoro raspadao po prelomima i teatralno poeo da ita: "Vuica me ljutim mlijekom othranila, Bog mi mjesto zubi dao noeve..." R. je prekinuo tu nebulozu, a Risto je paljivo presavio pare i mogu ga zamisliti kako e sutra, na fakultetu drugim, jo gorim papcima priati pred zadivljenim i zabalavljenin, poluotvorenim ustima, kako se juer napio sa R., da mu je ovaj obeao da e mu tampati knjigu... Poslije nekoliko dana desilo se najgore to me u ivotu moglo zadesiti: nazvao me je Rajko i molio me da Ristu primim na stan, dok ne primi stipendiju i nae si mjesto u Studentskom domu... ta u? Pristao sam. R. je rekao da e on plaati njegove trokove, a ono se uselilo kod mene i odmah se poelo ponaati, ba kao da se rodio tu; ne samo to, njegovi seljaki maniri su mu doputali da bez pitanja privue stolicu, bilo da sam bio sam, s rajom ili u drutvu djevojke... Nije zatvarao usta, a sve da je bio Ciceron, dosadio bi i bogu i ljudima, a ne, poluidiot iz ijih se reenica mogla razabrati tek pokoja rije. Kad je "Mara prevrila mjeru", moj jaran Mosto mu je rekao: "ibaj." On je zbunjeno treptao onim zdravim okom, a Mosto je ponovio: "Tutanj! Magla! Ne razumije?" On se nije micao, a Mosto je ustao, podigao ga zajedno sa stolicom i stavio ispred Parkue, na trotoar... Svaku no je dolazo pijan, bazdio na najjeftinije vino, recitovao mi i itao svoje "pjesme" i ja sam uskoro poeo da ga se bojim: im bih uo klju u vratima, gasio bih svjetlo i pravio se da spavam; on bi malo tumarao po kui, priao neto sam sa sobom i povraao (obavezno u lavabo, a nikad u WC solju). Sva "srea", otiao sam u bolnicu i, mada mi je falila karta u par s jokerom da se "ohandam", osjeao sam se kao u najboljem sanatoriju u vicarskoj... Lebdei izmeu jave i sna, jedan dan sam ugledao njegovo lice kako se naginje prema meni i nudi mi jabuku: ini mi se da sam kriknuo od uasa, jer mi je pred oi izala slika iz jedne slikovnice na kojoj vjetica nudi Snjeani otrovanu jabuku... Razlog njegovog dolaska je bio da me pita da li bi moju adresu mogao prijaviti kao stalno mjesto stanovanja. U ivotu sam svata doivio od papaka, ali ovo je, stvarno, bilo previe. Ustao sam iz kreveta, povukao sam ga za rukav i odvukao do telefonske govornice u bolnici; zvao sam svog komiju Pau, koji je imao kljueve od mog stana: "Paa, sad e doi onaj upak to stanuje kod mene. Neka ponese svoje stvari i vrati ti kljueve." "A, ta ako nee?"

"Ubij ga! Baci ga kroz prozor, ba me briga..." U ivotu sam milion ljudi poslao u "neku stvar", ali je ovaj put bilo najslae: "Da te moje oi vie nisu vidjele." I pored straha koji ga je obuzeo, promucao je: "Viee ti, ve, za ovo!" *** Zimu pred rat, uinio sam jedan "akt milosra", to jest spavao sam s curom koju nitko nije bendao ni za suhu ljivu, a bila je dua od ovjeka. Ispostavilo se kasnije da je to bila njegova zemljakinja. Vraajui se jednom s Likovne akademije, naletio sam na "svog" kepeca, a on mi je zauujue hrabro priao i rekao: "Nauiu ja tebe, balijo, da se ne petlja sa Srpkinjama." (Njegov primitivni mozak je povezao "Damonja s damija".) I ba kad sam mislio da ga hraknem, neije snane ruke su me obuhvatile odozada i on se zaskoio i mlatnuo me glavom... Pao sam na zemlju i oni su poeli da me sistematski gazaju: to su vidjela moja raja kroz izlog kafane, a oni su se dali u bijeg... Ne sjeam se vie koliko sam tada zuba zijanio, ali nekoliko godina kasnije, u Americi, zubar mi je rekao da su mi korijeni poljuljani i da bi bilo najbolje da povadim sve preostale zube i napravim kompletnu protezu. Vie ne patim od zubobolje, zahvaljujui jednom kepecu iz neke prdimahovine, poznate po tome to se u njoj rodio radovan karadi.

EVROPA I BALKAN Ne bojte se! Ovo nije jo jedna od onih ispraznih pria da li smo mi bili Evropa i prije Evrope, da li emo zauvijek ostati Balkanci i da li se na to moe, ak, biti i ponosan, jer me je oduvijek odbijalo "listanje" crvotonih knjiga u kojima se nalazi sav gad koji se desio na ovim prostorima. Dodue, i Evropa u svojim riznicama posjeduje sline knjige, ali one sada slue samo zaljubljenicima istorije ili povijesti, a ne kao opravdanje za svakolike zloine. Ovo je samo jedna banalna, ljubavna pria - dodue malo neobina, ali i dalje, u svojoj biti - ljubavna. Te godine sam radio kao urednik za prozu u Licima. Ba kao i danas, kuburilo se s parama, s papirom, sa tamparijama, znalo se desiti da asopis izae u decembru, ali s "nekim datumima jula". Lova je bila tanka (ako ju je uopte i bilo), a jedina prednost je bio bife u kojem je pie bilo skoro po granapskim cijenama, a ni klopa nije bila loa.

Moj posao se sastojao da ujutro mlatnem duplu kafu, potom dupli konjak i pobacam prispjele rukopise u smee. Ve sam se bio toliko izvjetio da mi je bilo dovoljno da proitam samo prvu reenicu, pa da znam o kojem se "piscu" radi. Ali, jednog dana sam primio pismo adresirano na mene, a u njemu je samo stajalo:"Gospodine (Hej, to je bila osamdeseta godina!) Dario. Ja sam veliki ljubitelj Vaih pria i bilo bi mi neobino milo da ih proitate i da date svoj sud, pa ma kakav on bio. S potovanjem, Mirjana. Tel. 35-992." Malo sam se kolebao da li da nazovem, jer, pod svim pretpostavkama, to je bila neka enska "s kondorom - a ne ticom - u glavi", ali, kako ionako nisam imao ta raditi, nazvao sam i javio mi se prijatan glas. Predstavio sam se i rekao: "Znate, Mirjana, ovo je pomalo neobino pismo, jer mi niste poslali ama ba nijedan Va rad na osnovu kojeg bih mogao izrei svoj sud." "Vidio" sam kako se zacrvenjela u licu i rekla: "Znate, nemojte me krivo shvatiti, ali sam pomalo paranoina u ovakvim stvarima - mislim da urednici primljenu potu bacaju u korpu za otpatke i ne otvorivi je, pa sam htjela da Vam lino predam." "Gdje stanujete?" "Ah, tu blizu - u Skerlievoj." "Hoete li da se sad naemo?" "Znate, ima jo jedan mali problem. Ja se, naime, moram brinuti o svojoj baki, dok mi roditelji ne dou s posla." "Pa, kako emo onda?" "Da Vas popodne saekam u prvoj 'kifli' u Parkui?" "A, ta ako bude zauzeta?" "O tome nisam razmiljala - saekau Vas na poetku 'hipi klupe' ispred..." "Ali, hladno je..." "Nije vano - znai dogovoreno?" "Dogovoreno." Namjerno sam kasnio i sputao se niz Veliki park, da bih se u sluaju nekog gariba mogao okrenuti i zbrisati, ali, koliko sam iz daljine mogao vidjeti, po ustruk krojenom kaputu, po laganom koraku - bila je mlada. Lice joj nisam mogao vidjeti jer je bilo skoro potpuno sakriveno podignutim okovratnikom i ruskom ubarom... Uli smo u Parkuu, ja sam joj pridrao kaput, a ona je zatresla riu kosu i pokretom ruke zabacila na lea, a ja sam istog trenutka znao da u joj objaviti prie, pa makar pisala kao Milan akar. Imala je zelene oi i pomalo pjegav nos, a iz kratke konverzacije koju smo zapoeli, saznao sam da je etvrti razred gimnazije, da namjerava upisati biohemiju; pri sebi je imala potanku konu mapu (s priama pretpostavljam). "Pa, moete li mi sad dati Vae radove?" Ona je stidljivo oborila oi: "Ja bih da ih redigujete u mom prisustvu."

"E, jebi ga, ovo je ve previe", pomislio sam. "Kako to mislite?" "Znate, kao to sam Vam ve rekla, moram paziti na svoju baku - ona ima, kako da se izrazim, izvjesnu naviku. Pa sam mislila, ako Vam ne bi bilo teko, da prije podne, u bilo koje doba, doete kod mene kui..." Prije nego sam uspio odgovoriti, ona je podigla pogled i zabrzala: "Naravno, sve to utroeno vrijeme bilo bi Vam plaeno - ba kao da mi dajete asove iz matematike", nasmijala se. Dala mi je adresu i ja sam sljedeeg dana prepoznao jednu od onih vila sa ogradom i kapijom od livenog gvoa, u ijem je dvoritu rasla raskona kruka, a u proljee i ljeto, teko se moglo ita vidjeti od gusto zasaenih rua uz ogradu: nazirali su se samo stoljetni zidovi obrasli brljanom; parketi su bili uglancani kao ogledala i osjeao se miris etiri asa (sredstva za ienje podova), zidovi prekriveni goblenima (ali ne onim prostakim, na kojima, ispod zelenih borova i obaveznog jezera u pozadini, riu jeleni, vie nalik na mrave krave), takoe su bila i original ulja i grafike M. Berbera, A. Kuukalia... pokazala mi je jedan portret s potpisom V. Dimitrijevia: "Ovo je moj otac." Gospodin je imao potpuno sijedu, ali gustu kosu, plave oi i pomalo kukast nos. U kutu, pored prozora, prekrivenog tekim draperijama, stajao je Steinway klavir, a sto je bio nesumnjivo od orahovine, a ne neko ipadovo govno. Ponudila me je kafom, a ja sam odbio, jer sam i od samog mirisa kafe dobijao sraku, a nije bilo ba red da prvi dan zaponem sranjem. "Ah, ne upitah Vas jeste li dorukovali." Juer sam, u podne, pojeo par virli u Grilu, ali sam se, jedno pola sekunde, nekao: "Pa, moe..." Vratila se s dva sendvia s puterom i presovanom unkom i s bakicom, koja me nije udostojila ni pogleda. itao sam njene prie (koje su bile, ruku na srce, galimatijas Hesea, Kastanede, Lotreamona), ali me je oduevila svojim poznavanjem knjievnosti: otkrila mi je Rablea i Gargantuu i Pantagruela, an enea i Roberta Penea, Emila Aara... Jedno jutro nisam imao ni dinara, ak ni za "popravni" i tresao sam se ko eref; zamolio sam je da mi napravi aj, jer, izgleda, imam upalu grla (to nije bilo teko isfolirati, jer sam prethodnu no popuio bar pet kutija nike morave bez filtera): "I, ako ima malo ruma", dodao sam. Izvadila je Bacardi iz bifea i stavila ga na sto i otila da spremi aj, a ja sam iz boce povukao dobar, dobar gutljaj, a aj sam napravio "pola-pola", pa sam ve nekako mogao funkcionisati. U to je u sobu ula bakica, i kad je vidjela bocu na stolu, rekla: "Osjeam da bi i meni aj pomogao." Mirjana je prijekorno rekla: "Ali samo jedan." Baka je neto progunala, a ja sam shvatio u emu je bila svrha Mirjaninog uvanja bake i ta je njena "ne znam kako da se izrazim - navika"; bakutaner je napravio smjesu 90 naprema 10 posto (naravno, u korist ruma).

*** Mirjanin zimski raspust je proao, baka se, valjda, privalila nekoj drugoj rodbini. Sastajali smo se u mom stanu svakog jutra kad bi ona imala popodnevnu nastavu i prcali se kao mrave svinje, a na prie i redigovanje smo sasvim zaboravili. Na Mirjani mi se sve svialo, sve je bilo idealno izmeu nas, ali, koliko god da sam se trudio svih ovih proteklih mjeseci, koliko god sam gvoem lupao po kremen-kamenu, iz njega nisam mogao izbiti ni jednu jedinu iskru - po imenu Ljubav: svaki dio mog tijela (osim jednog) osjeao je da smo ona i ja potpuno dva razliita svijeta, dvije planete to krue u razliitim orbitama... Bila je majska nedjelja; upalio sam televizor i sluali smo (podvlaim sluali, jer je televizor bio pokvaren - bilo je tona i "snijega"; ni gramofon nije radio, jer sam ga ja pokuao popraviti, a, za ono to smo namjeravali raditi, nikako nisu odgovarali imbecilni glasovi sportskih komentatora s radija). Istina je da se svaki sredovjeni (i mlai) Amerikanac sjea ta je radio i gdje je bio kad je Kenedi upucan u Dalasu, tako ni ja neu nikad zaboraviti kad se te majske nedjelje naglo prekinuo glas Zdravka olia, a onda je slijedilo saoptenje... Mirjana se nije obazirala (ili nije ula) o emu je rije: umro je Tito! Navlaila me je na sebe, a ja sam buljio u prazan ekran, sluao "bla, bla..." i napamet mi je prvo pala radio emisija u kojoj je Orson Vels "najavio" iskrcavanje Marsovaca na Zemlju i izazvao pravi haos na njujorkim ulicama, ali ovo je bilo "zaprave", pa sam Mirjani rekao, vrisnuo, prourlao: "Ma, nosi se u pizdu materinu!!! I ti i tvoja smrdljiva pika." Ona je pokrila lice rukama i istrala iz mog stana. Nikad je vie nisam nazvao. Ne kaem da mi nije bilo krivo zbog tog naglog prekida, ali mi je, u neku ruku, pomogao da shvatim da je njeno ime Evropa, a moje Balkan.

STISAK RUKE Taj dan (i svu no) proveli smo kod ee u kui. Stanovao je (tako mi je objasnio) nedaleko od Monika i da to nije bila 1993. i da nisam bio na takama, zaas bih bio kod njega, a ovako sam se vukao (ini mi se) satima, a Monika ni na vidiku, pa sam se premiljao da li da se vratim istim putem ili da nastavim, jer sam, moda, ba pred vratima cilja... Oko podne nabasah na Monik - bio je pun, a moje gladne oi su na stolovima zamijetile sve ono o emu sam protekle godine samo mogao sanjati:

pune ovale meze, vrue ulbastije i ranjie, vrele tanjire orbe, ivopisne salate, hladne, oroene flae graevine, na svakom stolu su se bezobrazno kurile kutije Maribora u tvrdom pakovanju... Rekoe da nisam jo daleko od eine kue, ak mi pokazae crveni krov od crijepa dvjestotinjak metara dalje... Ve su se bili skupili Suljo, Tedi-boj i Zdravko Mandi Lav (valjda posljednji lav koji je ostao u gradu poslije onih iz Pionirske doline, koji su krepali od gladi kad su "pojeli svu srpsku decu". Nikad mi nije bila jasna - niti sada - ta imbecilnost etnike propagande sa SRNE, jer kako to da mi nismo nastavili prehranjivati lavove odraslim Srbima - ba kao da lavovi prave razliku izmeu konjetine, govedine i "ljudetine"?!). Zdravko je dobio slobodan vikend; nisam ga vidio od poetka rata, jer je stalno bio na liniji (s ponosom je isticao kako je sada "vodnik", jer komanduje vodom, a jedva eka da mu daju etu, pa da bude "etnik"), a stanovao je kod roditelja na Malti. Jedva sam ga prepoznao: bio je oian na elavo, obrijao je i brkove. Kasnije je doao i Bobo i on je bio zaduen za "mezu", to jest za kuhanje supa iz kesice, a mi smo lokali neki odvratno slatki pelinkovac i puili Opatiju. Igrali smo remija cijeli bogovjetni dan i no - isplata e, bezbeli, poslije rata, a Tedi-boj se nervirao kad god bi uletio u "dvije stoje", ne shvatajui da je i to bolje nego da nam granata uleti kroz prozor ili kroz ve naeti krov, gdje je ve ostavila samo kr na gornjoj etai. U hodniku je stajalo nekoliko kartona cigareta i tog nazovi pia i eo ga je, kobajagi, bio namijenio za preprodaju, da se "zakopiti", pa da krenu u jo unosnije poslove, ali, poznavajui njegove sposobnosti manipulisanja novcem, znao sam da od toga nee biti nikakve fajde. Pogotovo kad su sutradan ujutro u kuu uletjeli pripadnici nekakve policije; navodno su primili izjavu od einog komije da mu je ovaj ubio psa, vujaka, i to iz "niklovanog magnuma". Da je eo ikad posjedovao "niklovani magnum", taj bi davno otiao za par flaa viskija i sad se kooperio za pasom nekog od gradskih "branitelja", uz obavezne Ray-ban naoale i bandanu svezanu oko vrata ili glave. Elem, policajci su pokupili sve kartone, i cigareta i pia, a pred svakim od nas je ostala naeta flaa pelinkovca i otvorena kutija Opatije, oni su nam, pri odlasku, nakon to su ei dali nekakvu potvrdu, dobacili jo jednu teku cigareta i Bobo je skuhao zadnju supu; Lav je obraunao bezbrojne partije koje smo odigrali, a Tedi-boj mu je ljutito istrgnuo papir iz ruke: "Nemogue da sam ovoliko izgubio od levata kao to ste vi!" Slijedei sat je proveo provjeravajui, dok smo mi dokusurivali nae flae, ali smo se cigaretama malo stisli, jer je eina "Ali-babina" peina nestala u sekundi. Bio je ljetni (ili proljetni) dan, nedjelja, i valjalo nam se igrati razlaza. Lav mi je stisnuo ruku i poloio dlan druge ruke na moju nadlanicu: "uvaj se, Nosonja!"

Bilo mi je lake vraati se, jer sam sada, barem, imao predstavu koliko dugo mi se trebalo vui na takama do kue, a vladala je i neobina tiina: nijedne eksplozije bacaa, nijednog reskog pucnja snajpera, nijednog rafala iz PAM-a... Ljudi su izali iz kua i ispred zgrada (dodue zguza one strane okrenute Trebeviu); na komadima cigle i, pretpostavljam, marksistikim udbenicima i knjigama kuhali tanku kafu... Prolazio sam pored kue svoje bive djevojke i nisam mogao da ne upitam ta se dogodilo s njom i njenom familijom, ali mi niko nije znao dati odgovor: svi su bili "novi" u tom kraju. A, onda je zapratalo! Bio sam samo korak od sigurnosti tekog kontejnera, a ne onih limenih sranja, koje su, ko doja, radi sigurnosti postavljali po "vruim takama" i raskrsnicama, a kroz koje je i malokalibarski metak prolazio kao kroz Osloboenje. U blistavom podnevnom suncu vidio sam ovjeka, oca zateenog nasred ulice s djecom (od tri do pet godina starosti) koje je vodio za ruke. Nekoliko vojnika, takoe sklonjenih iza kontejnera, vikalo mu je i mahalo da pouri, a on kao da je bio paralizovan od straha ili, prije e biti, nevjerovanja, prelazio je ulicu, ba kao da ee Vilsonovim etalitem. Naravno da je to bio proizvod moje mate, ali kao da sam jasno, u optoj kakofoniji pucnjave i vike, razaznao, jasno razaznao samo dva hica i vidio kako su djeija tijela u oevim rukama omlitavjela, a on je i dalje stajao nasred ulice, pokuavao da ih digne na noge u kojima vie nije bilo ivota... Pustio im je ruke i sa ivotinjskim (zato kaem "ivotinjskim", kad je to bio sasvim ljudski krik bola) krikom poletio u pravcu odakle su ispaljeni pucnji, u pravcu sadistikog manijaka, koji e (ako je, ne daj Boe, preivio) imati ta priati svojoj djeci: sva sranja o graanskom ratu, svetoj srpskoj zemlji, "ili mi ili oni"... Dvojica vojnika su potrali za ocem, oborila ga na zemlju i odvukli iza kontejnera, a ja sam svojim oima vidio kako je njegova kosa, do prije minut gusta i tamna, sada bila sijeda, a tijelo mu se nekontrolisano trzalo i iz grla dopirali nerazumljivi glasovi... *** Ne znam koliko sam vremena proveo zgren u svojoj lanoj sigurnosti, ali mi je pred oi stalno izlazila Lavova slika: kako nonalantno naruuje kile i kile janjetine, bokale rakije i lavore salate u bati Tilave, mada ni dinara nije imao u depu, kako zapanjenom konobaru s raunom u rukama, ba kao da su u nekom talu, namiguje: "U dure je", kako se krmeljav budi u mom stanu i posee za flaom votke i pritom pjevui neku izmiljenu "pjesmicu": "Pijmo djeco alkohol, alkohol, samo djeco alkohol...", njegovih nespretnih (ali esto uspjenih) udvaranja curama u bifeu Filozofskog fakulteta; pogrbljenog hoda, specifinog

pokreta, kojim je, ruku zabijenih u depove, podizao pantalone... njegovog stiska ruke: "uvaj se, Nosonja." I tad mi je uas sijevnuo kroz glavu! Takav stisak ruke mi je bio poznat: zadnjeg dana svog ivota, u bolnici, otac mi je na isti nain stisnuo ruku i rekao: "Ne pravi budalatine, sine." Potom moj djed, takoe u bolnici: "Sad pamet u glavu, nisi ti lo kao to izgleda." Kad je moj prijatelj, oko, prole godine izaao iz bolnice, posjetio sam ga kui, popili smo po viski, a on mi je rekao, stisnuvi mi ruku: "uvaj mi Nevenicu (moju kerku, njegovu ljubimicu)." Sutra sam doao u Slogu, a neko me je s vrata pitao: "Jesi li uo da je Lav poginuo?" Samo sam klimnuo glavom, jer nisam uo - znao sam.

LUCK OF THE IRISH Ne znam otkud meni takva fascinacija Irskom i Ircima? Sjeam se da sam kao dijete imao jednu monografiju i Irska je predstavljena kao raj na zemlji: beskrajni panjaci, nezemaljske zeleni, po kojima pasu stada ovaca (nimalo slinih onim naim, runa ulijepljenih brabonjcima), koje kao da su sad izale ispod tua, amponirane i fenirane; prizemne seljake kue, zidova obraslih mahovinom i sivim krovovima od kriljca; moni, viestoljetni hrastovi, kao dinovi iz bajke straare pod plavim nebom, a sa fotografija naprosto moe uti udaljeni pisak gajdi... Kasnije sam itao Borstal Boj irskog pisca-vagabunda, Brendana Biena, koji je kao etrnaestogodinji djeak, pripadnik IRA-e, zaglavio u popravni dom, a po izlasku, stekao literarnu slavu i negdje u svojoj trideset i treoj godini umro prirodnom smru - od alkohola. Na red je doao i James Joyce, sa Dablincima i Portretom umjetnika u mladosti. (Proitao sam i Uliksa i samo se pravio da ga razumijem.) Ali ni to nije bilo to! Moda sam iz pria Zdravka Grebe, koji je proveo izvjesno vrijeme na studijskom putovanju u Irskoj, stvorio sliku o Ircima kao o "engleskim Bosancima", koji vole popiti, ija je deviza u ivotu: ko hitio - vrat slomio, ivotni san da odu u Ameriku, rndae tamo desetak-petnaestak godina i vrate se kui s neto uteenih para, koje e im biti (uz prodaju ilegalno pravljenog viskija) dovoljne da cugaju svoje "stout" pivo i prave egu na raun Engleza, ali i svih drugih stranaca. (Grebo mi je ispriao kako je nekom prilikom zabasao, u nekoj irskoj

Joanici, u tipian irski pub krcat bradatim rmpalijama, koji su ispijali litarske krigle piva kao fildane kafe, zadovoljno podrigivali i s merakom nadlanicama brisali gustu pjenu s brada i brkova, u potpunoj tiini - bilo je rano i tek su razbijali sinonji mamurluk, a tek kasnije, kad se podnapiju, poee pjesme i ples: mukarci s mukarcima, jer pub je svetilite u koje ene nemaju pristupa. Tiina je postala jo "glasnija" pri Grebinom ulasku u kafanu, a on je, da bi razbio led, poruio svima pie, koje su svi, bezbeli, prihvatili, ali su i dalje samo buljili u njega... Grebo je srkutao svoje pivo kao himber i taman se spremao da zbrie kad mu je prila jedna gromada od ovjeka i pitala ga da li je ikad spavao s tuom enom?! Da skratim priu: te nisam, te jesi, ma nisam, ma jesi, ma nisam... "Jesi, jesi! Kad si bio dijete spavao si sa svojom majkom, a ona je ena tvog oca." Pub se provalio od smijeha, a pred Grebu su stizale krigle u koliinama i samo se bojao da mu ne slome kimu tapui ga po ramenima.) Svog prvog, pravog Irca sam upoznao u Sarajevu. Pete mi je razbio ve izgraen stereotip, koji sam imao o Ircima: bio je njean kao pahuljak, napio bi se od tri pive i poeo pjevati, a ako je ikoga Bog liio sluha, to je bio Pete. Stotinu puta sam ga uo kako se komada uz stepenice, u neko doba noi, na sav glas pjeva "Hajro, Hajrija...", s flaom rakije "Branke" u ruci (usput budi reeno, nikad je itavu nije donio do mog etvrtog sprata) i sve dok niam upoznao njegovu enu (koja je bila kerka efa - kako ga je Pete zvao - visokog funkcionera) nije bilo jasno ta on to, pored halvata u Sarajevu, vile u Trpnju, nalazi toliko interesantno u mom "krmetnjaku", gdje bi esto prespavao na golom YOGI-madracu iz kojeg su poiskakali federi... Ne samo da je izmeu njega i njegove ene bila razapeta elektrificirana bodljikava ica, nego se i ostatak porodice ogradio od njega, jer se Pete, oito, nije uklapao u njihovu sliku pripadnika "komunistike aristokratije", pa ga je ak i pas (poklon efu od efa nad efovima) zajebavao i brisao mu s kaia kad god bi ga izveo u etnju, pa je oajan satima stajao u Velikom parku i, skoro kroz pla, dozivao: "Linda!, Linda!" Kerua se vraala, razbucana od "avlijanera", i vodila Peta nazad kui. Pete je imao i tu "osobinu" da je "zaboravljao" platiti raun u kafani, ali nikad zbog toga nije imao problema, a meni je, tek mnogo godina kasnije, palo na pamet daje on, ustvari, imao svoju "sjenu" iz efovog obezbjeenja, koja je plaala njegove raune i brinula se da ne upadne u kakvu frku. Svejedno, Pete je bio kao Mitke iz Kotane: "Ratovi, puke, sablje - sve to na Petea dua zaiskala - sve ef davala...", a Pete "bolan od samoga sebe..." *** Drugi Irac kojeg sam upoznao takoe se zvao Pete. Drao je pub u Crownpointu u Indiani i bio je prototip Irca: visok, riokos, kran, s nosom na kojem su godine hektolitara alkohola ostavile trag, buan i uvijek spreman da zovne rundu kafani; imao je "juke-box", ali s njega se nije

moglo uti nikakvo govno od "country-western" muzike (bez koje se nijedna kafanu u srednjem dijelu Amerike nije dala ni zamisliti), nego samo Dublinersi, Brothers Four, Scaffold... irske folk-grupe. Stanovao sam tano preko puta Irish Puba i kad me je jednog ljetnjeg petka iz njegove "bae" omaijao miris rotilja (ne onog amerikog "barbacue" sranja, nego miris koji sam udisao cijelog ivota i koji mi se uvukao u krv i toliko mi nedostajao u Americi), postao sam "inventar" kod Petea. Naime, svakog petka je okretao digericu, brizle, bijele bubrege, na pravom drvenom umuru, u loncu kuhao janjetinu s puno, puno luka i sve je to bilo dabe, a svaka trea runda pia je bila na Peteov raun. Njegova ena, Amerikanka, gunala je za ankom, ali ne preglasno, da je ne bi Pete uo. Ne znam da li je imao djece, ali je imao psa, koji se takoe zvao Pete i koji je lokao pivo kao i Pete. Pred fajront Pete (pas) bi otvorio vrata kafane i zahrkao na travnjaku. Pete je bio na njega beskrajno ponosan: "Nema boljeg psa uvara od mog starog Petea", govorio je tapui ga po leima. Rekao sam mu: "Daj, ne zajebaji. Svaku no je p'jan k'o zemlja - ta on to moe uvati?" "E, moj Dario. Kakav si ti kad si mamuran? zajeban, je l' tako? E, takav ti je i on: ne dao ti bog da ga probudi - razderao bi svakoga... osim mene." (Moda je Pete (pas) zaista bio najbolji uvar, ali nije mogao sauvati gazdu da ne izgubi kafanu na kocki.) *** U zadnje vrijeme esto mislim o svojim Peteovima. Bolan sam, bolan od samoga sebe kako god okrenem, pa ne bi bilo zgoreg da sam oenjen kerkom Tonyja Blaira, da se Peteu, u neko doba noi, s bocom "Glenfidicha" u ruci penjem uz basamake, pjevajui: "If you had a luck of the Irish, you'd be sorry and wish you were dead...", da neka "sjenka", neki "bobby" u civilu plaa moje cehove po Londonu... A, volio bih da makar imam psa, da ga nazovem Daco. Volio bih, da imam ta da mi uva. Luck of the Irish: u slobodnom prijevodu - kureva srea.

MIRIS Ako je Rahela K. vodila dnevnik, moda je u njemu ostalo zapisano: Deveti juli

Danas je sedam dana od smrti mojih roditelja. Sedam dana sam provela u kui naih zajednikih prijatelja, a danas mi je prvi dan u ovom uasnom stanu u koji su me smjestili dok ne stupe u kontakt s nekim mojim roacima u Izraelu. Ne znam zato su izabrali ba ovaj stan? Moda zato to je u prizemlju, pa s kolicima, bez iije pomoi, mogu izai van? Ili zato to je stanodavka penzionisana bolniarka? Prijatelji su mi obeali da neu dugo biti ovdje, ali i ovaj jedan, nepuni dan mi se smuio. Ponijela sam i neke od svojih omiljenih knjiga, ali nemam koncentracije za itanje, pa samo sjedim na zastakljenoj verandi i vezem ipku to mi odvlai misli i od prolosti i od budunosti koja me oekuje... Da sam ja, kojim sluajem, vodio dnevnik, u njemu bi stajalo: Pretpostavljam da je ponedjeljak, trei dan kako mi je Sidran rekao da je konkurs za scenario za film otvoren do prvog augusta. Jutros sam namjestio sto pored prozora u kuhinji, pepeljaru s desne strane pisae maine, olju aja od nane s lijeve strane, s merakom uvukao papir i otkucao naslov: "SAN NA DLANU". Onda sam se zavalio u stolicu, ba kao da sam ubacio pet tona umura u podrum, zapalio i digao se da dohvatim flau Vekje iz friidera, da ulijem "kapcu" u aj, tek toliko da "zamirie"... Kako sam bio zadovoljan poetkom, odluio sam da se "odmorim" i da bacim samo tri partije Napoleon (kau da ga je izmislio Napoleon kad je bio u zatoenitvu na Sv. Jeleni) pasijansa, da vidim "kako e mi poi dan": nikad gore! Stajao sam na prozoru sa oljom u ruci (u kojoj je sad bila ista Vekja) i vidio curu preko puta, na verandi, kako sjedi i radi neto (nisam mogao vidjeti ta); imala je valovitu plavu kosu vezanu u konjski rep. Mahnuo sam joj, ali ona me, oito, nije vidjela... Svako jutro sam ponavljao isti ritual "pisanja", slaganja pasijansa i lokanja i tek trei dan sam uspostavio "kontakt" s djevojkom preko puta: odmahnula mi je. Gestikulacijom sam je pitao da otvori prozor verande, ali ona je samo nemono rairila ruke da ne moe. "Pitao" sam je ta radi, a ona je digla nekakav vez i pokazala mi ga; ona je "pitala" mene ta ja radim, a ja sam joj pokazao pisau mainu; napravila je aljivu facu - kao da je htjela rei: "pa, ti si neka fora!" Nasmijao sam se i pokazao prstima da sam mali, mali... Ta igra pantomime se ponavljala svakog dana, na scenario sam bio potpuno zaboravio, a pio sam sve vie i vie: pozvao sam je da izae sa mnom u etnju, a ona je opet nemono rairila ruke... Onda sam se sjetio i na velikom komadu papira flomasterom napisao svoj broj telefona, a ona je odmahnula glavom - ne vidi ta pie... vrsto sam odluio da joj odem na vrata (ali samo kad budem trijezan), a onda bih se sutradan budio sa jo gorim mamurlukom. Znao sam da mi valja prekinuti, ali, iz prethodnih iskustava, znao sam kroz

ta mi je proi: drhtanje, ne samo ruku, nego i koljena, nesanica i ljepljivo znojenje, povraanje svega to bih stavio u usta, strah od svakog uma, nepodnoljivi osjeaj bijede i jo nepodnoljivije, aree iskuenje u mozgu kako bi bilo lako sii niz stepenice, kupiti flau i... Znao sam da e, kad i posljednji promil alkohola ispari iz moje krvi, drugi dan biti jo gori, ivci e biti napeti kao strune i sve e mi se initi kao da gledam kroz krvavu maglu, vezau kai za lanak noge, a drugi kraj za sto da bih sprijeio sam sebe da u trenutku neizdrljivosti ne zapalim kroz prozor na etvrtom spratu i zauvijek zavrim ovaj neivot. Treeg dana u ve poeti da razaznajem slova u knjizi, a etvrtog u hvatati i neto smisla od onoga to itam; petog dana u ve moi da pojedem neto, a da ne povratim; estog dana u ve moi i da puim, a sedmog u biti k'o nov - nikad vie u ivotu neu okusiti alkohol! Obrijao sam se, istuirao, oprao kosu, ispeglao koulju, obukao iste farmerke i arape i prvi put, nakon est dana, zirnuo na prozor, ali veranda je bila prazna... U zgradi preko puta, u prizemlju su bila samo jedna vrata, pa nisam mogao pogrijeiti; pozvonio sam, a vrata mi je otvorilo (bolje rei odkrinula, jer je lanac bio zakaen) jedno od runijih stvorenja koje sam ikad vidio u ivotu: baba neodreenih godina, s jakim ekinjama ispod nosa, krivih, utih zuba, kose otre kao ica za pranje suda, koja joj je rasla iz prst visokog ela: "Koga traite?" "Djevojku..." Prekinula me je: "Je li vam neki rod?" Odmahnuo sam glavom: "Samo poznanik." Oklijevajui je skinula lanac s vrata i pustila me unutra, gdje me doekao vonj praine, ueglog ulja, jeftinog Albus sapuna za ve, naftalina... "Juer su doli iz idovske optine", poela je, a onda smeteno stavila raku na usta i promucala: "Vi nis-niste... Jevrej?" Opet sam odmahnuo glavom, a ona je nastavila torokati (tako sam i saznao djevojino ime i sudbinu njenih roditelja): "Odveli su je, a da nisu ostavili ni dinara 'na kafu'. to jest-jest, platili su unaprijed za cijeli mjesec, ali ni ne znate kako je teko raditi s paraplegiarima. Nije to samo pranje, kupanje - na to sam navikla - ali, oni nervozni, muiavi ljudi, nikad im ugoditi... Nek' mi je Bog svjedok da sam Rahelu pazila k'o svoju, a od njih ni dinara... Ne vjerujem, ak, ni da su mi rekli 'hvala'..." Onda joj je palo na pamet: "A, treba li, moda Vama soba?" Nisam se ni trudio da odgovorim, nego sam razgulio preko vrata, a na izlazu kao da sam doivio "mirisnu halucinaciju", jer se iz onog smrada trulei probio daak nekog njenog mirisa, skoro neuhvatljiv kao sjeme maslaka na

vjetru - urevak, prepoznao sam. Otiao sam sutra do Jevrejske optine. I tamo su me pitali da li sam u rodu s Rahelom; ne mogu mi, naalost, dati njenu adresu, ona je otputovala u Izrael, ali mogu ostaviti svoju adresu i broj telefona, pa... Na komadu papira sam napisao svoje ime i uz njega dodao "komija s prozora". Slubenik me je, nimalo neljubazno, nego samo s uenjem upitao: "ta ovo znai?" "Rahela e znati." ekao sam i ekao pismo, razglednicu - nikad nita. Kad bolje skontam, moda je to bila moja najsavrenija "veza": bez rijei, bez dodira, bez suza na rastanku, bez ikakvog traga osim te trunice mirisa, koja traje, a ne pozljeuje rane.

KURJE OI Svako jutro, im se probudim, imam stotinu razloga da budem neraspoloen, ali ne znam koji je tog jutra bio baka razlog da budem beli neraspoloen. Zapalio sam cigaretu i buljio u nju sve dok nije dogorjela do filtera, jer mi se jednostavno nije dalo da podignem ruku do usta. Onda sam nasapunjao lice kremom za brijanje i prije nego sam povukao prvi potez aparatom pomislio: "Kome i zato li se brijem", pa samo splaknuo sapunicu s lica, obukao mokasinke (mada je napolju bila bljuzgavica), jer me jednostavno mrzilo da se saginjem i veem duboke cipele... Ni cigarete nisam kupio u uobiajenoj trafici, jer sam znao da e me trafikant pitati: "ta mai?" Ja mu uvijek odgovorim: "A, jebaji ga", ali jutros sam se bojao da bih mu mogao rei: "Zaboli te kurac", a on je bio momak koji mi je davao cigarete na veresiju kad bih bio kokuz. Pokuao sam se sjetiti kafane - na potezu od Marindvora do arije - u kojoj me niko ne poznaje, pa ni konobari, a to je bilo malo tee... Uao sam u UPI-jev gril na oku Vrazove - mjesto gdje sam bio samo jednom u ivotu, sjeo u najudaljeniji sto u oku i okrenuo lea vratima, naruio kafu i vinjak; pio sam u ivotu loih kafa, ali ova je prevazila sve - vjerovatno je to bila konobaricina osveta zato to sam, u potpuno praznoj kafani, izabrao najdalji sto; nije nemogue i da je malice pljunula u nju... Pijuckao sam vinjak - kad kaem pijuckao, onda to i mislim, jer je proao skoro cijeli sat kako sam tupo buljio u ulaz Simo Milutinovi ambulante za

kono-venerine bolesti - ne bih li prepoznao neku poznatu facu, a jo nisam dopio aicu... Tad mi se na rame spustila teka ruka: "Pa, gdje si, jebote! Sve sam kafane obiao." Bio je to Rope, moj dobar jaran, ali kao to ve rekoh, bio sam u takvom neraspoloenju da bih i vlastitom ocu, da je ustao iz groba, rekao da malo "protae"... "uj, mogu li spavati kod tebe nekoliko dana? Stari me je jutros istjerao iz kue - i to sve zbog tebe." "ta, bolan, pria?" "Zbog tebe i viskija", kimao je glavom. Pojma nisam imao o emu govori! "Sjea li se jesenas..." ...popili smo po par piva u Kasini, nismo ba bili pri parama, pa smo se rastajali na tramvajskoj stanici: ja sam poao kui, a Rope kod sestre na ruak, a i da izbije koji dinar... Onda mi je palo na pamet (roditelji su mu bili na moru). "Daj mi kljueve od svog stana, ima Sarajevo-Partizan na televiziji, popiu par piva dok se ti ne vrati..." Rope mi je pruio kljueve, a onda povukao ruku: "Ma, bojim se da e mi popiti flaice." "Kakve, bolan, flaice?" "Viskija. To moj stari skuplja godinama, ne znam ni sam koliko ih ima sve raznih marki." "Daj, ne budali", bio sam uvjerljiv... sad je nastavljao: "Jutros se probudim, obrijem, okupam, poem u kuhinju da skuham, a stari ve sjedi za stolom, sa kafom; sipa mi kafu, pa pita: - Bi li, sine, ta popio? Slegnem ramenima: - Moe. Ode u primau sobu, vraa se s dvije flaice svog viskija: - Viski nee smetati? Bio sam siguran da je poludio. Usu viski u iroke, kristalne ae, doda leda, pa se kucnu sa mnom... - Tata, ovo nije viski - zagrcnuh se kad otpih gutljaj. Bezbeli da nije, pika li ti materina! Ja cijeli ivot ovo skupljam po svijetu, a ti, p'janduro, popije u danu..." ...to jesensko popodne je bilo ubiboga dosadno, utakmica je bila dave, popio sam etiri mlaka piva i ekao da se Rope vrati; nisam imao vie dinara, pa sam zavirio u bife: istina! Stajale su tamo (inilo mi se) stotine flaica viskija, pa mi je slina poela curiti na usta, ali suzdrao sam se. U bifeu je jo bila jedna flaa neeg bijelog: otepio sam je i nisam trebao ni liznuti da vidim da je to neka rakija "brlja". U dugoj flai je bilo neto smee; po mirisu nisam mogao razabrati ta je, pa sam oprezno povukao gutljaj: to je bila nekakva odvratna orahovaa...

Hodao sam malo gore-dole po sobi, a onda nisam vie mogao izdrati: otvorio sam ("samo jednu") flaicu i to Chivasa, sasuo je u au, a flaicu dopola napunio onom orahovaom i dodao vode, pa je boja bila ista... Ne znam, koliko sam ih rashodovao te noi, ali kad se Rope vratio, ja sam bio skoro mejt, a on se odmah ustremio na bife: "Joj, popio si mi flaice!" Kad je vidio da su sve na svom mjestu i pune, pitao me je: "Pa, od ega se tol'ko napi." "Pojma nemam", odgovorio sam. Rope je od sestre izbio neku kintu, pa je otiao u podrum i kupio jo pia; u meuvremenu su stigli i . i N. "Moram neto privest", rekao je Rope i otiao po neku "curu k'o zmaj", koja radi u kafani kod Pionirske. Ne znam koje je doba noi bilo kad su se vratili; N. je hrkao u fotelji, . je zurio svojim, svijetloplavim, manijakim oima pred sebe, a ja sam uzalud pokuavao da stavim plou na gramofon... "Cura k'o zmaj" (i meni pijanom takva se inila) nije se ni usudila da kroi u sobu; valjda je oekivala da e ona i Rope biti sami, a sad se pobojala "redaljke"... Rope mi je namignuo, a ja sam mu prebacio kljueve svog stana. Vratio se negdje oko podne, sav smoden: "Kako je, bilo", pitao sam? "Uh, uti. To je iva vatra!" Vratio mi je kljueve i ja sam otiao kui. Nisam estito ni sjeo, kad zvono na vratima... "Oprostite, jeste li Vi Dario?", pita me neka polovnjaa, koju prvi put u ivotu vidim. "Nisam - to mi je brat", suho odgovaram. Ona se ne zbunjuje, ulazi u stan: "Pardon, ja sam samo dola po svoje gaice." Oito joj je poznat raspored stana. Sjedam na kau, a ona stoji i pokazuje prstom iza mene: "Moje gaice. Uvijek ih ostavim pod jastukom da ih ne moram traiti po cijeloj kui", "stidljivo" mi objanjava. Tek sad je se nejasno sjeam: to je ona od sino. Ona nalazi svoje gaice ispod jastuka, bez imalo ustruavanja skida preuske cipele, koje su joj napravile kurje oi, skida crne hula-hopke ispod minisuknje, navlai gaice i sjeda da zapali... "to ih sino nisi uzela?" "Ma, Rope: tek to smo doli, skinuli se, a on se zavalio k'o mrtvac - ne moe ga pomaknut'... I, tako...", slijee ramenima. Sjedi, kao da eka neto, a meni pada na pamet Bukovski, kojem je neka kurva jednom prilikom rekla: "Ili e jebat', ili pit'!"

Sipam lozu u au, palim cigaretu i kaem joj: "Ajd, vozdra sada." Ona navlai hula-hopke, uske cipele, zastaje na vratima i kae s takvom iskrenou, prostodunou, davno izgubljenom nevinou i naivnou, zbunjenou: "Pa... drago mi je da smo se upoznali", da bih najradije zaplakao od "traginog osjeanja ivota". Onda sam se pruio na krevet (u kontra smjeru), ne izuvi se, noge stavio na jastuk - sutra u, svakako, prati posteljinu. P.S. Koliko je samo Danilo Ki bio u pravu kad je rekao (parafraziram) da ne vjeruje piscima "koji piu ta je koija mislio", jer znam, nakon to je ona otila, razmiljao sam o etimologiji izraza "kurje oi", a ne o eni kojoj su pree gaice od prsta obraza.

SVECI I GRJENICI Sjedili smo tog kasnog poslijepodneva u Velikom parku, puili utei, dumali neto svoje - ako smo uopte i dumali. Ja sam gledao u stablo platana po kojem je plesalo sunevo svjetlo i mislio kako me njegova kora podsjea na leopardovu kou. Rekao sam to Mrkom, a on je bacio kratak pogled, mrzovoljno povukao dim iz cigarete i rekao: "Mene podsjea na debele Njemice na plai, na moru kad im se koa guli s pocrvenjelih ramena..." Poli smo taj dan u kino, Romaniju, igrao je neki film sa Barbarom Streisend i Robertom Redfordom, kod Privredne banke smo odigrali par brzih lutrija, a onda, ba kao da smo to unaprijed dogovorili, preosmo pustu Titovu i sjedosmo na klupu... "Nekako se udno osjeam", rekoh. "I ja." (Sutradan smo, iz novina, saznali da je ba u isto vrijeme - pet i deset, ako se ne varam - dok smo mi sjedili u parku, Bukuret pogodio zemljotres, a i Beograd ga je osjetio dovoljno da se ljudi uspanie; u Sarajevu su ga, moda, osjetili oni to stanuju na najviim spratovima... Ne znam kakve to ima veze, ali, kontao sam, ako je istina da zlatne ribice i jo kojekakve ivotinjke mogu predosjetiti zemljotres...?) Klupa na kojoj smo sjedili nije bila ba najsretniji izbor: do nje je bila javna hala sa svim svojim miomirisima, a bila je i poznata kao omiljeno sastajalite pedera najnie klase, nimalo nalik "nurejevima" u Armani odijelima i svilenim kouljama.

Priao nam je mladi, vrckajui guziicom: "Ah, kakav prekrasan dan! Mogu li dobiti vatre", pitao je i nainio pokret rukom kao i da bi sjeo na klupu? "M'r u piku materinu pedersku", prekinuo ga je Mrki, a pederi je, s prezrivim izrazom na licu, rekao: "Samo pitam, ne ljuti se - mukarino!" Nikad nisam bio ljubitelj pedera, ali ja bih mu, ipak, dao vatre i (vjerovatno) se zajebao, jer on bi tad sjeo pored nas, poeo neku svoju isplakanu priu i valjalo bi ga se nekako kotarisati... Mrki je bio u pravu. Kao i u veini sluajeva. Bio je stariji od mene desetak godina, ali nikad nije pokazivao da mu to smeta, da nismo ravnopravni, nikad se nije ponaao pokroviteljski ili superiorno - druili smo se, otaljavali nae ivote ne znajui ba puno jedan o drugom. Naiao je neki ikica, zamahao tapom na nas (mi smo sjedili na naslonu klupe, a noge drali na sjeditu): "Ima i drugih ljudi koji e koristiti tu klupu...", pokuao je od svog, jo jednog, beznaajnog dana napraviti "dogaaj", ali ga Mrki nije ni pogledao, nego samo procijedio: "Ne prdi, stari!" Opet sam se osjetio malice nelagodno, a Mrki, kao da je pogledao karte mojih misli, poeo je objanjavati: "Najvie na svijetu mrzim licemjerje, taj strah da se stvari nazovu pravim imenom, sve to prenemaganje oko "starih i bolesnih"... Zna li zato ljudi vode brigu o "laponcima" i "dilajlama"?" Bilo je to samo retoriko pitanje: "To je njihov ritual, neko pagansko, vudu prinoenje rtve, samog sebe, ne bi li izbjegli neto to mora da se desi ili zaobili neto to je mogue da se desi. Ko normalan uiva u pranju smeuranih guzica ili "igrajui" se s debilima, invalidima? Niko! Zato okreem glavu od njih, nastojim ih izbjei, odvratiti pogled od tog ogledala u kojem se vidim: bespomoan, okruen ljudima koji mi pruaju "ljubav i panju" kad mi vie nije potrebna..." Pokuao sam da se sloim s njim: "Znam, ali to, brate, izgleda nekako..." "Okrutno? To si htio da kae?" Kimnuo sam glavom: "Dobro, pusti sad to: ali ta ti je trebalo da sino onako handri Debu?" (Sino smo igrali pokera kod mene: on, Deba, Mujo i ja. U poetku je Deba dobijao - pola ga je karta, ono to se kae "k'o budalu kurac", a nije da je Deba bio levat za poker, pa nas je "akuzio" sve dok mu Mrki, najnevinije i najbezazlenije, ree: "Bogami, Deba, da sam na tvom mjestu, ja bih se zabrinuo." "to to?!" "Pa, kako te sere karta - ta li ti ena radi veeras?" Debino lice je buknulo, pokuao je da se slabano nasmije, a onda nasuo veliku au "toka" i pravio se da ignorie sve daljnje dvosmislene primjedbe Mrkog, ali je poeo cupkati na stolici, paliti cigaretu na cigaretu, a na kraju me upitao: "Mogu li telefonirati?" Otiao je u hodnik i vratio se kao malo umiren nakon kratkog razgovora (sa

enom, bezbeli), ali je poeo gubiti i to s nekim sla-dostraem ili kao da se uri da zijani zadnji dinar...) Mrki mi je spustio ruku na koljeno: "Prvo da ti neto kaem, ako hoe, moe to nazvati i savjetom: nikad se nemoj ispovijediti prijatelju, nikad mu ne otkrij nijednu svoju tajnu, ne pokai nijedan oiljak. A, ne prihvati to ni od njega - ako hoe da sauva prijateljstvo." Prekinuo sam ga: "To mi nekako zvui apsurdno: kome e - nego jaranu? Valjda za to prijatelji i slue?!" "Prijatelji slue da te zajebu, da iskoriste kad za to doe trenutak, da ti podastru na sto sve ono to si im nekad - ti si to ve i zaboravio - povjerio. Ili e, ako su oni 'pukli' pred tobom, poeti da te mrze, jer znaju da ih ima, da ih dri..." "A, ene?" Oi su mu bljesnule: "One - posebno." Nastavio je: "E, sad da ti ispriam za Debu! Jesi li primijetio da uvijek nosi koulje dugih rukava?" Nisam, a i da jesam, mislio bih da je to neka njegova "furka"... "Zna li zato? Da sakrije oiljke. U etvrtom gimnazije, dok se jo zabavljao s Vericom, sadanjom enom, prerezao si je vene. Jedva su ga spasili. Svi u gimnaziji, pa i u gradu, znali su da se Verica "klepa" nairoko i nadugako. I on je to znao, ali se pravio "too", a onda mu je, tupanu, palo na pamet da stavi ilet u venu. Onda ju je zaprosio, bolje reeno - ucijenio: ako se ne uda za njega, slijedei put e oevim pitoljem ubiti i nju i sebe. Ona, "vaka", kakva je vazda bila, pristala je na brak, ali pod svojim uslovima: nema joj se pravo mijeati u ivot, nema mu pristupa u njenu postelju - pristaje na to samo radi njega, da bi ostali svijet mislio da je mukarac, a ne pihtija - ba tako je rekla! Nita ti ne foliram: sve mi je to Deba sam ispriao. Licemjerje ga je do toga dovelo; upropastio je i svoj i njen ivot samo zato to stvari nije nazvao pravim imenom, a to to ga ja podjebavam je samo ventil na koji mu isputam viak "pare". I znam da me mrzi. A, to je dobro, jer ako prestane reagovati na moje sitne zajebancije, to lako moe znaiti da bih se i ja, pored Verice i njega samog, mogao nai na nianu pitolj a..." Sav sam bio smuen: Mrki je u sekundi sve okrenuo tumbe, a, svejedno, inilo mi se da je u pravu, i to mi se gadilo. "Znai li to da treba da ivi k'o ivotinja, da stalno vreba, da izbjegava da bude uvreban, da stalno bude sam?" "Znai", rekao je sigurnim, mirnim glasom. "Ali, ako ja to neu, ne mogu?" "Onda e cijelog ivota ostati na raskru..." "O emu pria?", nisam shvatio. "... a raskra su najgora mjesta, najvie nesrea se dogaa na njima."

ZOO "Dobrodoao u zooloki vrt", rekao mi je Mahari, visoki Eritrejac, kad smo ostali nasamo na verandi kue. Ispod nas je umio nepregledni Pacifik i osjeao sam se pomalo nelagodno u toj kui, svoj zastakljenoj i podignutoj na stijeni. Sve mi se inilo da e se teki, brodski pod provaliti ispod mene. A, i kao da se i malice ljuljao - ili je to bio Chivas na koji sam muki navalio to vee. Nisam imao pojma o emu govori, ali sam pomislio na ogromni vrt kojim je kua bila okruena, pokriveni bazen, te ljetnikovac sagraen od brvana i nita ne bi bilo udno da su nai domaini sagradili neto poput zoolokog vrta. Od ivotinja, do tada sam vidio samo dva rotvajlera, angorsku maku i ogromnog papagaja. Tu sam bio pozvan nakon jedne "knjievne veeri" u knjiari Redbook; bio sam predstavljen mumificiranim bakutanerima, ulickanim poslovnim ljudima feminizovanog ponaanja, naputenim studentima kao "naj, naj, naj..." pisac iz Bosnie, proitao jednu priu, potpisao desetak primjeraka godinjaka Kluba pisaca u kojem je bila objavljena moja pria i nadao se da e se nai bar neko normalan da me zovne na pie... I, ba kad sam izgubio svaku nadu i za ankom (knjiara je bila kombinacija bara i restorana) poruio preskupo pivo, priao mi je ovjek i predstavio se kao Abraham "ne znam kako", dodao da ga mogu zvati Abe, pitao me kakvi su mi planovi za veeras i da bi mu bila ast, ako se to ne kosi s mojim rasporedom, da me pozove svojoj kui gdje e se okupiti interesantno drutvo... Sudei po njegovom odijelu, zlatnoj igli za kravatu, tankom (platinastom?) Cartieru na runom zglobu, nije bio kokuz, ali skoro da sam odbio njegov poziv kad je on dodao: "Moja ena e biti presretna da Vas upozna." Sjeli smo u njegov crveni Lexus, ljubazno mi je dopustio da puim u kolima, ispriao sve o sebi (bio je trgovac nekretninama), ulaganju u "solarne kue", o tekom poslu i surovoj konkurenciji, o tome kako njegovoj eni i njemu "Bog nije dao djecu", pa zato koriste svaku mogunost da obogate svoj drutveni ivot... Sve vrijeme dok smo se vozili prema obali, posmatrao sam njegov profil i podsjeao me na nekoga. I to ne na neki filmski lik, nego nekoga koga sam u prolom ivotu dobro poznavao. Na trijemu nas je doekala njegova ena obuena u neku vrstu "sarija", dvaput poljubila vazduh iznad muevljevih ramena (bio je za glavu nii od nje, iako je ona nosila papue sa ravnini onom, a on, po svemu sudei, cipele s umecima), pruila mi obje ruke i izjavila da je bila tako uzbuena kad je u

novinama proitala da nastupa jedan pisac iz Bosnie i da joj je ao to nije mogla prisustvovati veeri: morala se pripremiti za "soare"... Bila je crvenokosa i ja bih joj dao izmeu etrdeset i pedeset godina, ali, moglo joj je biti i ezdeset - kod Amerikanki se to nikad ne zna. Uli smo u "living room", svjetla su bila priguena, u foteljama i na tabureima su sjedili ljudi i, ne ustajui, ne pruavi ruku, samo podigli ae u znak pozdrava. Abe me je pitao ta u popiti, a ja sam, bez oklijevanja, promekavi luksuzan, dobro osvijetljen bar, koji je zauzimao cijeli (poveliki) zid sobe, izrazio elju za Chivasom. On se odgegao nazad, a kad sam ga vidio u kontralajtu (tanije, njegove ui koje su strale), najzad skontah na koga lii - mog (pokojnog) komiju Dumbu. Isti stas, krive noge, rijetka, crna kosa paljivo odijeljena razdjeljkom u sredini, smijeno potkresani brii. "Pljunuti" Dumbo! Jedina razlika je bila u tome to je "moj Dumbo" ivio preko puta mene, u stanu od etrdeset kvadrata, s majkom i ocem, to je bio kondukter na vozu, to je svoje "soaree" prireivao u staninom bifeu, obino sam, jer nije imao para da kupi prijatelje, ni arma da ih stekne: bio je od one vrste ljudi koje neodoljivo privlae saobraajne nesree; da li instinktivno ili kako, uvijek su bili prvo na mjestu dogaaja, prispjelima objanjavali kako se sve to desilo, gestikulirali da prikau kretnju kola, izraavali svoj sud, uivali u svojim dragocjenim sekundama kad je panja bila usmjerena samo na njih, ostajali na mjestu nesree i kad bi se svi dokoliari razili, kad su kola bila odvuena, a na asfaltu ostale samo staklene krhotine, klimali glavom zabrinuto, ba kao da su bili svjedoci Hiroime... Davio je raju svojim priama o "ljubavnim avanturama" u vozu, a svaka druga mu je rije bila neka od onih "modernih": "pravo", "super", "mrak"... Niko mu, naravno, nije vjerovao ni rijei, ali to mu i nije bio cilj - to je, jednostavno, bio sav njegov seksualni ivot - bogatiji nego to je iko od nas imao. Ne sjeam se vie kojih to godina bi kad kod nas zavladae nestaice svega: od kafe, ulja i eera do tehnikih aparata... Kao kondukter, Dumbo je to iskoristio do maksimuma: vercao je kafu iz Austrije, prodavao je u Sarajevu, s tom lovom u Poljskoj kupovao srebro, u ehi kristal, a Rusiji bunde; puio je sad Marlboro (original) i pio viski po najboljim kafanama, ali opet - sam. A, onda, jedno jutro, njegova majka, jedna svetica od ene, pozvoni na moja vrata i sa suzama radosnicama u oima mi ree da se Dumbo iz Rusije vraa sa enom! Tako je i bilo: Dumbo je "priveo" raskonu Ruskinju, dugih nogu, plave kose i oiju i sijao od sree. Koliko je to trajalo ne znam rei, ali sam siguran da je bilo kratko, jer ko zna ta je Ruskinji sve Dumbo obeavao, ali sigurno ne ivot sa svojim roditeljima u staniu pretrpanom kabastim namjetajem, ki

reprodukcijama i suvenirima s Dumbinih putovanja, pa tako Ruskinja, kao i to se nenadano pojavila, nestade iz Dumbinog ivota... Ne proe puno vremena kad umrije Dumbin otac, a kao to je to esto sluaj kod starih suprunika, i majka za njim. Dumbin ivot (naet odlaskom Ruskinje) pretvori se u alkoholni komar, a jednog dana se ne vrati iz ribolova s Jablanikog jezera u koje je upao pijan, a raja s kojom je bio, jo pijanija, nije mu mogla pomoi... Sve mi je to prolo kroz glavu u onoliko vremena koliko je Abeu bilo potrebno da mi natoi i donese pie, ali dovoljno sam, sjetivi se Dumbe, poeo da mrzim svog domaina... Pod utiskom Maharijevih rijei po povratku u kuu sam bolje razgledao ostale: bio je jedan brani par sa Nepala (mungosi), sredovjeni Meksikanac, Cesar (orao), Filipinac, Ton, prefinjena lica (tigar), Rus, Aleks, brzih pokreta (lasica), Turin, Mehmet, guste, kao zift crne kose (drijebac), a Mahari, onako visok, usporenih pokreta liio mi je na irafu... Na ta sam ja liio drugima, to ne znam, ali sam se osjeao kao pijani, oerupani vrabac... Svi su imali kola, osim mene, pa me nazad vozio Mahari. Pozdravili smo se s domainima (domaica se, zvala Gail) i s Cesarom (koji je ostao) zahvaljujui se na gostoprimstvu i uzbudljivoj veeri (mada je svima, vie nego oito, bilo dosadno, a kako se meni inilo, i na neki nain neprijatno, tako da sam se najednom upitao: "Pa, za koji se kurac sastaju?!"). Kad me Mahari dovezao do kue, uz pozdrav je napomenuo: "To su divni, velikoduni ljudi. Vidjee." Nisam bio siguran u to "vidjee", jer sam otprije znao da je Amerikancima dolar k'o kua (ma koliko ih imali), a da provodim, da se dosaujem u tom arolikom, utljivom drutvu samo zarad boce Chivasa, inilo mi se prevelikom cijenom, ali... Ali, jedne nedjelje me nazva Gail i sloila mi priu: Abe je na poslovnom putu, a njoj je u kui nestalo "neega", a to "neto" se moe kupiti samo u kineskom dijelu grada, a ona nikad tamo nije ila bez pratnje, a ovo - a ono... Objasnio sam joj gdje stanujem; dola je po mene u BMW-u; ono vee sam bio prilino napet, po njenim rijeima, ali bih voljela da me danas bolje upozna, da emo imati vie vremena da priamo... "Pomogao" sam joj da unese dvije vreice nekakvih zaina u kola, a onda se odvezli do kue na obali... "Zna gdje je pie", rekla je i otila na sprat... Kad bih htio da vam ispriam cijeli tok dogaaja, znam da bi vam sve to liilo na jednu od onih Dumbinih "voznih avantura" i ne bih htio da sad sklonite novine, ba kao to su drugi sklanjali pogled na au kad je Dumbo "harao" po kupeima, da pomislite: "E, vala ga sad ba zasra!" To nije bio seks, to je bila moja osveta za Dumbu i sav njegov ivot, sva njegova ponienja i snove iz kojih su ga surovo budili. Pred oima mi je sve vrijeme bilo njegovo nadulo tijelo kako pluta po Jablanikom jezeru, koa na

licu pozelenjela, a jagodice prstiju kao debeli crvi, nagrizene ribama... Radio sam kao Torkvemada na nekoj svojoj rtvi, uivao u krikovima koje je putala, a onda mi je kroz glavu sinulo da joj upravo radim ono to ona eli, da me je radi toga i zvala... Osjetio sam njen "predtrenutak", a onda ustao, pogledao je u zamagljene i zabezeknute oi i rekao: "Gail, ovo to radimo nije fer prema Abeu..." *** Sjedio sam ispred benzinske pumpe s koje sam pozvao taksi i pio pivo. Taksista me je pitao dokle idem, a onda odakle sam. "Iz zoolokog vrta", rekoh, a on samo slegnu ramenima i nastavi da vozi.

ZUBI - TOK SVIJESTI Stojim pred ogledalom koje me ne prepoznaje i premiljam se ta da prvo uradim: ili da se obrijem ili da stavim zubalo? Najradije bih da izbjegnem i jedno i drugo, ali trebam ii u Ameriku ambasadu da sredim neke papire, a za Amerikance je neo-brijan ovjek neto manje od ovjeka, a "krezo" kao amar po licu. Evo, ve ima pet godina kako imam vjetaku vilicu, a jo se nisam navikao: im je stavim, obavezno se zakaljem, a kaalj za sobom vue "klju"; takoe je moram privrstiti nekom vrstom voska koji ima okus mentola, pa mi ne prija ni kafa, ni cigara, ni pie... Odluujem se za brijanje da bih zakratko odgodio muke sa zubima. Treniram engleski, to jest pokuavam se sjetiti kako da im kaem na pristojan nain da mi se skinu s kurca, da mi ve prestanu slati sudske pozive iz Milwaukia zbog neplaenog studentskog kredita i izdravanja djece. U tom razmiljanju potpuno zaboravih da, s novim iletom, trebam biti paljiv kad brijem dio ispod brade, jer tu imam oiljak - linu krv. Jo mi se nikad nije desilo da se poreem - ako ne raunam ono jednom davno, a i tad nisam sam sebe porezao, nego Olja. Bila je navalila da me obrije - valjda je to za nju predstavljalo vrhunac intime u naim odnosima. "Jebi ga", uzviknula je kad sam se trgnuo. "Nema veze", rekao sam ja, "trebao sam te upozoriti na taj dio". "Odakle ti ovo?", mislila je na oiljak. Ne znam ta me je ponukalo da joj ispriam cijelu priu: Poli smo na partiju remija kod mene. Ustvari, dogovorili smo se da odigramo samo tri. Kad smo poeli, bilo je kasno popodne, a, evo, sad je ve svanjivalo.

Nismo nita pili, ali smo ispuili tone cigara, odigrali bezbroj partija i svima nam je ve bilo muka i najradije bismo prekinuli i "uhvatili se sove". Svima - osim Kuletu. On je bio lo k'o konj, a, znali smo to i od ranije, nije volio da gubi. ulo se samo pucketanje karata pri mijeanju i kresanju ibica, a onda tiho, pa sve glasnije - mjauk?! Neko, ko se ve bio otpisao, otvorio je vrata. Na otirau je bilo mae, a on mu je rekao: "E, moja maco, slabo e u ovoj kui nai mlijeka." Mae je bilo rie, slijepo na jedno oko, krzna umrljanog mazutom i male su mu bile anse da ga neko uzme za "kunog ljubimca". Otvorio sam konzervu sardina, istresao ih na tanjir i stavio ispred njega, ali bilo je premaleno da jede, pa je samo lizalo ulje i to ga je smirilo za neko vrijeme, a onda je opet poelo mjaukati. Kule, koji je upravo, na "prislon teli", uletio u "dvije stoje", ustao je, otvorio vrata, zaulo se "tup" i mjaukanje je prestalo. Vratio se za sto i rekao: "Ugasio sam ga." Izaao sam na haustorski prozor i na krovu svijetloplavog fie parkiranog ispod prozora je leala guva rieg krzna. "Pizdo usrana!", viknuo sam i pljusnuo Kuletu olju kafe u lice, a on me je, ne ustajui sa stolice, nadlanicom, preko ruke odalamio po piki. Nije to bio jak udarac, ali mi se brada rascvjetala pod otrim rubovima njegovog prstena peatnjaka. I to je bilo to. Ostao mi je oiljak. "A, onda?", pitala je Olja. "Nita, brate", rekao sam, "ajmo negdje na veeru." Nisam imao ni volje ni elje da joj priam kako je poslije toga moj i Kuletov odnos prividno bio isti, ali ja znam da sam ga skoro mrzio, da su poele da mi kod njega smetaju neke stvari koje ranije nisam ni primjeivao: nije mogao proi pored izloga ili ogledala, a da bespotrebno ne zagladi kosu i samozaljubljeno se ogleda; kad je otvarao kutiju cigareta, to je bio cijeli ritual: vadio je grickalicu za nokte iz depa i turpijicom otpakivao kutiju s donje strane, vadio cigaretu, ponovo, paljivo, paljivo zatvarao kutiju, a onda filterom kuckao po noktu nekoliko beskrajnih sekundi prije nego bi pripalio; kad je uzimao kusur, ispravljao je novanice, a "siu" stavljao u poseban pregradak... Nisam mogao, sve i da sam htio (jer to se desilo desetak godina kasnije), ispriati joj kako sam u ratu posjetio Kuleta u bolnici. Dobio sam platu od Veernjih novina - teku drine i pet kutija odvojio za njega. Leao je u podrumu bolnice, a obje noge su mu bile amputirane iznad koljena. U takvim situacijama se nema ta rei, ali makar nisam poeo srati o tome kako "sad prave fantastine proteze". Pitao me je imam li vijesti od ene i kerke. Otvorio je kutiju, na isti nain i sa istom sporou kao i uvijek. Puili smo u jezivoj tiini; ustao sam s kreveta i ruka mi je mahi-nalno

krenula da ga potapem po koljenu, ali sam onda, kobajagi, popravio nabor na arafu, rukovao se s njim: "Navratiu." Kad sam skoro doao do vrata, zaustavio me njegov glas: "Daco!" Da li mu je dim uao u oko ili mi je zbilja podrugljivo namignuo, to ne znam: "Nisi mi nikad oprostio ono?" Izaao sam bez rijei. *** Olja i ja smo sjedili u Kvarneru. Naruio sam tartar biftek za dvoje, a kad nam je konobar, Nadi, na sto donio puter, tost i oval krvavog mesa, Olja je gadljivo iskrivila usta: "Je li ovo sirovo?" "Jeste, duo - nema peenog tartar bifteka." Naruila je ranjie. Pili smo hladnu maratinu s kiselom vodom: ja sam pio vino, a ona vodu. Ve sam bio i zaboravio kad me je ona opet upitala: "A, onda?" "to onda?" "ta je bilo s Kuletom?" Ne znam ta mi bi da kaem: "Ubio sam ga." U njenom glasu sam osjetio kako se uzbudila (seksualno), jer ene e se prije upaliti na ubicu nego na pronalazaa penicilina: "Kako?" "Ma, ustvari, nisam ga ba ubio...", pokuavao sam neto smisliti, a onda sam se sjetio Buntovnika bez razloga s Jamesom Deanom, scene kad negativcu zapne rukav za ruku od prozora i on se s kolima surva u provaliju, pa sam smandrljao neto kako smo se Kule i ja vraali s mora; on je vozio i izgubio kontrolu nad volanom, pa smo zavrili u nekom potoku; ja sam izletio kroz oferajbnu i dokopao se obale i vidio Kuleta kako se bori da se iskobelja iz sigurnosnog pojasa; mogao sam mu pomoi, ali sam samo klonuo na travu i pravio se da sam u nesvijesti; tako se on utopio... Ona je prezrivo frknula, jer, oito, to nije bila njena predodba "romantinog ubistva" - oekivala je, valjda, da sam ga ustrijelio u dvoboju ili da smo se, goli do pasa, noevima borili na ivot i smrt... Tartar je bio "prva liga", pa sam pojeo i Oljin dio. Tost je ve bio stvrdnuo, ali tad sam imao sve zube u glavi, pa nije bilo problema da ga skrckam. vakao sam i svaki zalogaj zalijevao vinom i sjetio se veeri u Kolegijumu artistikumu, kad sam, poslije njegove veeri (povodom izlaska Peanika) u Kamernom teatru, sjedio - ja, balavander! - za istini stolom s Danilom Kiem i ak se usudio da se upletem u razgovor: "Vjerujem u tok svijesti, ali ne vjerujem u roman toka svijesti, jer im pone pisanje - tok se prekida", rekao sam, a Danilo se odobravajui nasmijao otkrivajui zube velike kao domine, poutjele od gitanesa koji je palio jedan na drugi.

VRABAC (I) Kafana Saraj bi se, kao i svakog dana, poela puniti gostima iza tri sata, kada su se prigradski seljaci vraali s posla. Seljaci kojima je drava oduzela zemlju ostavivi im samo okunice, a zauzvrat nala poslove u fabrikama. Poslove kojima nisu bili vini, koje su obavljali traljavo i bez volje, a esto i sabotirali: "Jebe mi se! Nije moje", bila je njihova radna deviza. Sjedili su u svojim prekratkim ili predugakim pantalonama, "parhetnim" kouljama, "zepama" ili gumenim "Borovo" izmama (zavisno od godinjeg doba), koje su njihove ene, u gradu, hodajui od vrata do vrata, dobijale u zamjenu za jaja i kokoi. Pili su rakiju iz "fieva" i "Rum - domai" iz aluminijskih olja, toplo pivo iz flaa. Nalakeni na stolove, eui strnjike brade, primaknutih glava su se jedan drugom alili na "poslovoe", u kojima su nalazili izvor sveg svog jada; prijetili su ta e im uraditi "ako samo jo jednom...", a onda bi smantani metilalkoholom vadili zguvane, prljave novanice i (svako za sebe) plaali. Ili su uzbrdo do svojih kua na padinama Trebevia, trkeljali depove oekujui udo u vidu zaturene "stoje", u bradu si mrmljali psovke opet upuene "poslovoama", a sutra e, znali su to, opet morati podviti rep, ne znajui ta e s rukama, oiju kao da plivaju na ulju, sjediti u "poslovoinoj" kancelariji i traiti "kontaciju". Veeras e utnuti dukelu u dvoritu ispred kue, izbaciti maku kroz prozor; ena e laganim gurkanjem poslati djecu u avliju "da se igraju", a djeca e, virei kroz odkrinutu forangu na prozoru, uriti kako majka utke "pije" amare zbog "hladnih rezanaca". To e pamtiti cijelog ivota. Pratie ih to kao smrad dimljivih furuna, memljive posteljine, pokislih pasa, vea koji se otkuhava, drvenih enifa; kad i oni poslije posla budu svraali u Saraj po svoj dio beznaa ili kad one budu ekale mueve, proklinjale "vekericu" to tako brzo otkucava, sunce to tako brzo pada iza brda, kad budu rubom kecelje brisale prvo oi, a potom nevidljive trunke praine s kredenca i mrve sa stola... ak, i ako skrenu s tog kolosijeka pa, umjesto u "sali", budu sjedili u separeu Saraja, a ene "na poslu" na eljeznikoj stanici ili vercerskoj turi u Trstu ili Turskoj, u mozak tetovirane slike iz djetinjstva nee izblijedjeli, "smrad" e se probijati kroz crnu maku, miris pokoenog sijena, brion... *** U separeu, za spojenim stolovima prekrivenim istim (!), bijelim (!)

stolnjacima, u vrhu, kao i uvijek, sjedio je Tomos. Bokal bijelog vina, flaa kiseljaka, tanjir travnikog sira i maslina, kutija "biljane" ispred njega; elav je i debeo kao fratar Tak iz stripova o Robinu Hudu i sav se sjaji od znoja i svako malo kie i brie nos salvetom, iako je u separeu vrue kao u paklu: ljeti je to zaguljiva sparina u sobi bez prozora, a zimi "nahajcana" pe iza njegovih lea. Tako on svaki dan prima svoju "svitu": lopove, kurve, anere, vercere, tapkaroe, ibicare, deparoe... Gleda ih zrikavim oima dok na sto istresaju svoj "pazar" i dijeli "tal" kako mu padne na pamet i niko se nikad nije pobunio, jer Tomos je "dobar" sa inspektorima i sudijama i niko nikad nije pokuao "zalepati" ma i jedan jedini dinar. Krui pria da je, onim rijetkim budalama koji su to pokuali, "skakavcem" izrezao lice tako da ih ni roena mati nije mogla prepoznati... Prvo dolaze djeca, "mala raja", koja "rade s makom": kradu odjeu sa trikova razapetih po dvoritima, a, ako je razapeta na prozorima, uvis bace maku, koja se kandama zakai za prvi komad (gae, potkoulje, koulje, a ako je sree - farmerke) i pada dole. Kasnije to budzato prodaju u istom komiluku, a oni, najdrskiji, istim ljudima od kojih je ukradeno, jer svi znaju da oni "rade" za Tomosa. Poasti ih Tomos cocktom i oni odlaze puni sebe. Slijede aneri sa arolikim asortimanom: od najlon koulja do priglavaka. Sve e to Tomos negdje "utopiti". verceri ulaze s punim torbama, a izlaze s malim smotuljkom novanica i znaju da su "izraeni k'o bekani", ali mudro ute. Tapkaroi izvru depove pune "sie" i "turiju" (neprodane bioskopske karte na kojima e Tomos samo izmijeniti datum). ibicari i deparoi donose "pravu lovu" i "uto" (zlato) i imaju ast sjesti za sto i piti na Tomosov raun. Posljednje u nizu su kurve, za koje uvijek ima mjesta za stolom, jer priaju "smijene" prie: "Dao mi jetim petobanku, a ja mu ga stavila samo meu koljena - on odma' trcn'o. Pita: je l' to to? To ti je to! Sad si pravi jeba." Oksidirane, s modricama po nogama i lica u "ljivama", raupane i razbucane, uplakane, razmazane minke. Tomos ih "tjei", daje im njihov "tal", iako nisu donijele ni dinara, jer im je svu lovu otela neka pijana muterija - a, on e se pobrinuti za "pedera". (I "pobrine" se.) Kroz mreu "kafanskih inventara" saznaje ko je, gdje i s kim bio, ko se, inae kokuz, pijan "kurio" s parama i "pedera" nalaze izgazanog, negdje u parku ili jarku, i on zna gdje e nai Tomosa da mu, s kamatom, vrati pare.) I sve je tako ilo kao po loju dok jedne noi, Muhamed ehovi, zvani ele, ponajbolji ibicar, ne ree: "Tomos, mogu li te upitati neto?" Bilo je to sasvim van "protokola", pa Tomos mahinalno spusti ruku u dep sakoa i stisnu "skakavac", a u separeu nasta muk. "Pitaj, ele", odgovori Tomos opasno. Svi su ekali ta e ele rei, ali, kao i sam Tomos, ostadoe zabezeknuti kad ele, sa smijekom upita: "Tomos, zna li koja je jedina ptica koja ne zna hodati?"

"ta?!" "Ptica koja ne zna nikako hodati, nego samo skakue?" Tomos se grohotom nasmija i zavali u naslon stolice. Izvadi ruku, koja je do sekund prije u depu stiskala no, da obrie znoj... I tu je napravio greku. Slijedeeg trenutka mu se na glavu srui puna flaa kiseljaka. Pue i flaa i glava; Tomos se jednom rukom nesigurno osloni na sto, a drugom potrai "skakavac" u depu, ali ele je ve bio povrh njega, njegove ake su od Tomosovog lica napravile krvav komad mesa i nastavile da, kao tijesto, mijese njegovo debelo tijelo... Poslije prvog oka, nevjerovanja, ostalima nije trebalo dugo da se prikljue gazanju Tomosa, koji se uvijao po podu i pljuvao krv. Kurve su naroito uivale gazei mu jaja tiklama. Nisu zaboravili da mu istresu depove dok je leao u nesvijesti, a jedna od kurvi podie mlitavu ruku, strpa prst u usta i obali ga da bi mu lake skinula masivni prsten. Osovili su ga na noge, ele mu je pljusnuo vino iz bokala u lice, uzeli pod ruke i izveli iz kafane. Tomos je kroz krvave krnjatke zuba frfljao prijetnje, za koje je znao da se nikad nee ostvariti, jer se moda sjeao nekog drugog Saraja, nekog drugog "Tomosa" kako bespomono pue pred njegovim nogama, a on lebdi iznad prljavog, daanog poda, koji mu u glavi blista kao mramor, okruen facama koje ga oboavaju... i koje ga se boje... Boe, kako je to davno, davno bilo... *** Kad je Avdo-Pegla (vlasnik kafane koji je dobio nadimak zato to je priao stare, duge i loe viceve, koje nikad ne bi dopriao do kraja) pomeo separe, sredio dumbus i spremao se za jednu besanu no jer poslije svega to se noas desilo, iako "nije nita ni vidio ni uo", znao je da ne bi bilo ba pametno oglasiti fajront... Sve dok to ne uini ele. On je, za razliku od Tomosa, sjedio na oku stola i stezao au s obje ruke, da sakrije ruke, koje su se sada, kad je sve prolo, tresle... Vladala je utnja sve dok pripiti Rando nije skupio hrabrosti i promucao: "A, ele... koja je to 'tica?" "Vrabac", tiho je odgovorio ele, a onda je nastao smijeh i svi su ponavljali: "Vrabac... vrabac... jest, vrabac, bog te jebo... nikad nisam vidio vrapca da hoda... samo skakue..." i svi su grohotali kao da nikad nita smjenije nisu uli u ivotu. *** To je bio eletov poetak. (Kojeg sam upoznao pod nadimkom Vrabac kad je bio na vrhuncu.) Barem tako mi je on ispriao. A, kraj? Doi e i on.

VRABAC (II) (Umiranje je uasno. Samoa je uasna, takoe. Najuasnije je umiranje u samoi.) "De, bolan, uspori malo. Nismo na trkama", rekao sam mu. "Nigdje ne urimo." On se nije obazirao: "Neu da mi se u etnji do arije priljami neki upak, pa da me gnjavi cijelim putem: ovako samo odmahnem rukom kao da sam u silnoj urbi", objasnio je. Ali, to nije bio pravi razlog: kad je hodao brzo, manje se primjeivalo da epa, a, uostalom, davno su prola ta vremena kad su eleta-Vrapca prepoznavali, zaustavljali na ulici, vukli za rukav na pie... est godina Foe je uinilo svoje. Sjeam se njegovog prvog pojavljivanja u raji nakon izlaska iz murije... araj je jo uvijek drao Avdo Pegla, a klijentela je bila mahom ista. Dodue, prorijeena. I radnici i lopovi su sreu potraili u Njemakoj i ostali tamo. Prvi su imali djecu roenu tamo koja nisu ni govorila na jezik, a drugi su istrunuli po zatvorima, zaglavili u obraunima sa veim mangupima od njih ili, to je bilo najponiavajue, radili. Potene, teke poslove. Pucali smo remija i nismo obraali panju na visokog frajera, koji je stao za ank i poruio pricer. Avdo je poao da pravi svoj uobiajeni pricer: pola vina - pola sode, ali ga je frajer prekorio zacoktavi jezikom: "Ts-ts-ts. Avdo, zar si zaboravio: vino i samo "ksss" sode?" Avdo je taman bio zaustio neto kao "nee ti mene, papak, u mojoj vlastitoj kafani, uiti kako se pravi pricer", a onda mu je pogled pao na "papkovu" nadlanicu, na tetovau vrapca (koji je vie liio na mravu koko) i viknuo: "Vrabac!!! Vrabac, ma jesi li to ti, bog te ne jebo?" Osvrnuli smo se. Jeste, bio je to Vrabac. Kratko oian, upalih obraza i smrao, sa tamnim kolutovima pod oima svojstvenim bubrenim bolesnicima. Rairio je ruke kao da bi zagrlio cijelu kafanu. Vrabac se izgrlio sa svima od stare raje, rukovao s novim i njemu nepoznatim (oni su za njega uli, kako da ne. U stvari, sluali su i nasluali se pria i pria, a sad "ovo"). Oni su se isparili poslije par pia, jer im je bilo dosadno. Ni ostali se ba nisu neto rasturali od zabave, jer je Vrabac, kad je sjeo za sto, pola u ali, a pola u zbilji, rekao: "Nemoj, sree ti, da neko pone uplju: kao da je juer bilo kad smo... ili: sjea li se... i, ne daj boe: pa, zar je ve profuralo est godina."

Dok sam obraunavao nezavrenu partiju remija, jo nekolicina je zbrisala. Imali su i razloga: njihovo svjedoenje je Vrapcu zakailo barem jednu "kuku" na grbau. "Htio bih te neto zamoliti", rekao mi je kad smo piali: "Reci." "Mogu li ostati kod tebe nekoliko dana. Zna, Belma ne zna da sam izaao. Neu da banem - i zbog nje i zbog sebe. Saznae od nekog da sam vani, pa da joj dam vremena da se pripremi." "Nema problema za to. Nego, to se tie Belme, ja ti garantujem...", poeo sam da serem k'o grlica, mada sam znao koju je sve posjeivao u "njenom" stanu, koji joj je Vrabac kupio, ali on me prekinuo: "Ne seri, dina ti, Daco. Nije ona bila u muriji, nego ja." *** "Sredio si ovu rupu", konstatovao je kad smo uli u moj stan. "Nisam ja. ena." "Jah! uo sam da si se oenio... a i rastavio. Zato?" "Rakija", kratko sam odgovorio. "Nemoj mi rei da je toliko pila", zajebavao se. Onda se uozbiljio: "Ima i curicu? Ima li anse za vadionu?" "Jebi ga, nema." Zavalio se na kau, a ja sam si nasuo vinjak. Ponudio sam i njega. On je odbio: "Umoran sam. Pospan. Spavaj i ti..." "E, kad bih mogao! Lako je rei spavaj, a, ovamo, kako god se okrene, gdje kod krene, neko te, neto handri..." "Onda se pravi da spava. I to je bolje nego da duma kurcu." Uzdahnuo sam i pomislio: "Ma, jebi se ti, Vrabac! Lako je tebi govoriti: ti bar zna zato si leao, a sutra e obii dunike ili mjesta gdje si zalepao lovu i tozla i dukati ostatak ivota. A, mene su guzili est godina: zajebao me je samo onaj ko nije mogao." "Pokuau", slagao sam. Znao sam da neu sve dok je i zadnje kapce vinjaka u flai. Prije nego to se okrenuo prema zidu, Vrabac je rekao: "Samoa - ona je najgora. Razbuca te k'o svinja masnu krpu", i zaspao (ili se pravio da spava), a meni se u glavi vrtio neki stari, isprekidani film: ...Vrabac, u bijelom lanenom odijelu, svilenoj koulji na kojoj se istie crni Browning 7.65, koji drotovi s kojima sjedi i "ne primjeuju"... ja, u preuskim farmerkama, koulji "lepo stoji partizanska bluza" sa amerikom zastavom na rukavu, u bati Tilave naruujem jo jedno pivo, iako sam (ili ba zato!) ve duan etiri... opet Vrabac, na otvaranju svog restorana, "lep kao greh", visok i vitak u smokingu, s pramenom kose koji nikako da se smiri, nego mu pada na elo, a on ga sklanja kratkim trzajem glave, pozvani gosti stavljaju lovu "na

tacnu" - pria se da je skupljeno 140.000 "mara"... ja za ankom radim na flai Martela i ivo mi se jebe, jer je Vrabac osoblju, jo prije otvaranja, obznanio da moja lova ne vrijedi u njegovoj kafani... zrnasta fotografija u Veernjim novinama i tekst: Uspjenom akcijom radnika sarajevskog SUP-a, u neuspjelom pokuaju bjekstva uhvaen je Muhamed ehovi Vrabac..., na fotografiji se ne vidi da su mu obje noge slomljene, u tekstu ne pie da su ga drotovi tri dana "ispitivali" telefonskim imenicima po bubrezima prije nego je skoio kroz zatvoren prozor na treem spratu i nekako se dovukao do Amerikanca, gdje je stigao naruiti jelo, koje se jo puilo na stolu kad su ga opet spengali... prelazim pjeaki prelaz kod Alipaine damije u zagrljaju sa enom, a onda se u istoj sekundi okreemo jedno drugom i stojimo nasred ulice ljubei se, a vozai ne trube i "ne jebu nam majku", nego pljeu... Sve te slike gore kao eravica u mom "projektu" i treba mi bar kap razgovora da ih nekako ohladim: "ele, spava li", pokuavam? On samo mrmlja: "Pun ko crvi, pun ko mravi, ko se prvi javi, sve crve i mrave pognjavi..." *** Nisam bio u pravu kad sam mislio da Vrabac ima zalepane love - ako je i ima, sve su to advokati i Belma "raspuhali". U muriji je zavrio grafiku kolu (koju je zapoeo bog-te-pita-kad) i sad se zaposlio u Osloboenju, epuckao (jedna noga mu je ostala kraa poslije onog skoka s prozora) svojih osam sati, "radnikim autobusom" dolazio i odlazio s posla, svraao do Saraja na pricer i svi su mislili da se samo pritajio i da planira neto veliko, neto "pravo": "Zna li ti koliko Osloboenje ima zaposlenih? Zna li koliko je to plata? Plus lova za dnevnice i ta-ti-ja-znam...", bulaznili su... Davno je prestao ivjeti s Belmom. "Bila je loa investicija.", pokuao je biti duhovit kad sam ga jednom upitao za nju. "Izvukao sam od nje - bolje reeno uvukao sam u nju - sve to se moglo." Ali, nita nije bilo smijeno u pokretu kojim je prstima zaeljao prorijeenu kosu, u potpuenim (samakim) papuama odepesao do friidera i bolno se uhvatio za krsta kad se sagnuo da izvadi flau vina. "Predao sam papire za Kanadu", povjerio mi se jednog dana. "Koji e kurac tamo? Zar ovdje opet ne moe...?" "Drugo je sad vrijeme, drugi lopovi. Ja sam za svoje lopovluke navikao da leim i da primam batine, a ne odlikovanja." *** Leim u bolnici i u ruci prevrem razglednicu Vankuvera. Pie: "Umiranje je uasno. Samoa je uasna, takoe. Najuasnije je umiranje u samoi. Ako ve mora umrijeti - nemoj biti sam." Bez potpisa. Samo crte vrapca, koji lii na mravu koko.

ZDRAVA IVOTINJA "Oh, Boe!", zaulo se iz kupatila. "O, Boe, zato mi ovo radi?" U kupatilu je bio Maak i zadrao se neobino dugo za obino pianje. Kad je uao u sobu, zakopavajui lic, pogledao me s jadnim izrazom na licu: "Naao sam jo jednu", uzdahnuo je. "Naao sam jo jednu sijedu..." "Pa, ta hoe, stara drtino! etrdeset godina ti je..." "Ne shvata - naao sam je dole", pokazao je. "Pa, ta?", ekao sam objanjenje. "Pa, ta", ponovio je: "To znai da si gotov. To znai da ne moe vie egati..." "Ma, daj!" "Dobro. Moda nisi jo gotov, ali to je prvi znak. Uskoro e mi poeti rasti ekinje iz uiju i nosa, noge e mi se iskriviti, dupe usahnuti, muda e mi biti dua od kite - izgledau kao jedan od onih staraca na nudistikim plaama..." "Ima li ti, bogati, pametnijeg posla nego da se cijelo vrijeme bavi svojom kitom?", upitao sam ga iznervirano. On se zabuljio u mene, kao da sam provalio najveu glupost na svijetu: "Nemam", rekao je najozbiljnije. S Miom sam (nadimak Maak e dobiti tek kasnije), Crnogorcem, kako smo ga zvali, jer mu je otac bio oficir, neka sitna buranija iz Crne Gore, odrastao zajedno. Kad kaem zajedno, onda to i mislim: ako si vidio Maka, onda sam i ja bio tu negdje u blizini - i obratno; jeli smo i spavali jedan kod drugoga, zajedno krenuli u kolu, bezbeli, sjedili u istoj klupi; prolazili kroz iste obrede inicijacije, kroz koje smo postepeno postajali "mukarci". Jedan od njih je bio uvui se u Mirkovu auto-mehaniarsku radnju i maznuti "karabit", uz pomo kojeg smo ispaljivali konzerve s Pehinog brda. Iskopa se rupa u zemlji, u nju se stavi grumenje "karabita" po kojem se popia, a na to se vrsto nabije otvorena konzerva, ekserom probuenom rupom na poklopcu; prstom se zaepi rupa i dri to due moe izdrati vreli gas to se unutra razvija, a onda se to pripali komadom papira na dugom tapu, i konzerva leti visoko u nebo i svi viu: "Eno je k'o Gagarin!" Fol je bio staviti to vie "karabita", to due drati prst i to prije pripaliti, a pri tom se rizikovalo da ti konzerva otkine prste ili da ti eksplodira u lice... Makove konzerve su najvie letjele. Tad smo ga i poeli zvati Maak, jer je on svojoj "uni" tako tepao. A, bilo ju je ta i vidjeti. Iako jo klinac, mogao se ravnopravno mjeriti (u bukvalnom smislu te rijei) sa starijim, koji su ve bili u pubertetu.

Bilo je i drugih ispita hrabrosti: penjanje na najviu granu drveta, kaenje za tramvaj, iskakanje iz autobusa, ali, ipak, najopasnije je bilo zajebavati FahruStare stvari. Obilazio je ulice kolima u koja je bila upregnuta jedna slijepa raga i nazalnim glasom vikao: "Staaare stvaaariii!" ene su izlazile na kapije i iznosile progorjele lonce, pegle-umurue, bezobline cipele, pokvarene mlinove za kafu, dezve bez drki, bakrene i kalajne tepsije ("pretis" lonci su postali obavezni dio domainstva), svenjeve starih novina i krpa, flae i tegle - uvijek bi se u kui nalo neto nepotrebno. Dok bi Fahro "utvrivao pazar", valjalo se prikrasti kobili i skinuti joj zobnicu s njuke, zbrisati i rugati se Fahri: "Cinci-linci Moo-Finci, Albahari-idov stari to prodaje stare stvari..." Pojma nismo imali ta li bi taj pjesmuljak trebao znaiti, ali izgleda da se prenosio s koljena na koljeno, pa smo ga i mi takvog prihvatili. Treba napomenuti da je Fahro "imao oi na leima", a, kandijom je baratao kao Indiana Jones biem, pa bismo esto zaradili masnice na leima. Maak je jednom najvie najebao, jer mu je kandija sa zavezanim, konim vorovima umalo izbila oko, rasjekla arkadu i cijelog ivota mu je ostao oiljak, a oni kapak malice sputen. (U njegovom kasnijem ivotu e mnoge cure nai da je to "seksi'?.) Pubertet nas je "uhvatio na spavanju", nespremne. Kao da smo preko noi izgubili svaki interes za djeije igre i nali se raskreeni izmeu sigurnosti djetinjstva i neega o emu nismo imali pojma. Sladak i bolan nemir nam se uvukao u svaku ilicu, poru tijela i uzalud smo "amarali majmuna" sve dok nam se ne bi zanesvijestilo. Mira nije i, kako nam se inilo, nikad ga nee ni biti. Maak je i kroz taj period proao nekako bezbolno. Da li se "radio-Milevom" proirio glas o njegovoj "nadarenosti" ("dvije ruke, ruki i glavi" ili "skida petobanku s koljena"), ne znam, ali domaice, udovice, prave i "bijele", sve su ga ee pozivale u kue da im popravi esmu, peglu, reo, da zamijeni osigura, promijeni gumicu na esmi, a on bi, poslije tih "popravaka", preao pored stepenita na kojem smo se okupljali, provukao nam prste ispred noseva i nasmijao se: "Pa, ta ima, drkadije?" Tako je to bilo: ja sam pisao pjesme i hodao okolo sluen, suha kurca, a on mi je govorio, izazivajui u meni uas da u do smrti ostati junfer: "Ne zna, brate, traiti. Ti si u svaku zaljubljen. Ni to nije loe - i ja sam. Ali, kad pone o bilo kojoj od njih misliti kao o nekom nadnaravnom, boanskom biu - najebo si. im osjetim to, ja je odmah zamislim kako kenja, kako ima tvrdu stolicu, kako joj ila iskoi na elu..." "Fuj, manijae!", branio sam se ja. Taj njegov seksualni naboj, ta "baterija" koju je posjedovao nikako da se istroi, a s godinama, kao "nivo tolerancije" kod alkoholiara, postajao je sve vii. Neki su govorili (prieljkivali, zapravo) da e ga "vojska dovesti u red", a

drugi su tu ulogu davali nekoj buduoj eni: "Kad naleti na neku fitriju, kad ga ona stisne..." Po izlasku iz vojske se oenio. Ljilja, njegova ena, bila je pre-zgodna. Ali, ne samo to - bila je prava. Nebrojeno puta smo u nedoba banuli kod Maka i Ljilje, a ona je kuhala kafu, iznosila pie i meze, ali ne s onom robovskom tupou, koja ne moe sakriti mrnju, nego vesela i nasmijana grlila je Maka, sjedila mu je u krilu, mrsila mu kosu i zvala ga: "Moj nehljeb." Hiljadu puta sam mu spoitavao njegova besmislena, bolesna "veranja": "Pa, bolan, dao ti Bog onakvu enu... ta bi kad bi ona saznala? Misli li kako bi se ona osjeala?" Kao da se malo i zamislio: "Ne bi joj bilo pravo", bilo je sve to je dokuio. Nastavljao sam: "A, zamisli - to ti ne moe poto si toliko kreten - da ona tebi uradi isto? Oborio je glavu: "Ne bi mi bilo pravo." *** Sad smo sjedili i on je sasvim iskreno pitao: "A, ta bih drugo mogao raditi?" "Pa, ne znam...", zbunio sam se. "Dobro, ta ti radi? O emu misli?" Zbunio sam se jo vie. ta sam mu mogao rei? Da se osjeam kao jeftina cigara, zapaljena s oba kraja, koja dogorijeva u prepunoj pepeljari ispuenih snova, da nastojim dohvatiti neki ljigavi smisao, koji mi stalno klie iz ruke, a kad ga se doepam, osjetim samo gaanje i umor... "Bolestan sam", htio sam da viknem ili proapem, ali sam neubjedljivo rekao: "Mnogo toga: piem, itam..." Sva srea da me je prekinuo, jer dalje i nisam imao ta dodati: "Aha, znam. Koja ti je to knjiga to ita?" Uzeo je Tajanstvenog ovjeka Andreja Platonova ispred mene, pogledao korice i namrtio se: "Ja sam sve mislio da je on Grk." "To ti misli na Platona", nisam mogao da se ne nasmijeim nadmono. "Nije vano. E, da vidim ta kae ovde!" Nasumce je otvorio knjigu i paljivo, naglas proitao reenicu: "Svijet je pun ena, a jedne ene nema." Podigao je obrve, proitao ponovo, a onda se nasmijao, nasmijao kao zdrava ivotinja.

LEPTIR-MANA

Vjeko me je primio u svojoj kancelariji ("ofisu", kako je on nazvao tu sobu veliine mog stana, natrpanu konim foteljama, staklenim stoiima - ija je jedina svrha bila da na njima stoje neke pseudoantike figurine i kineske vaze "berberima" po zidovima.) Prije nego sam uao u njegov "raj", bezbeli da sam morao proi kroz "istilite", pored sekretarice, kojoj su cipele sa visokom potpeticom bile apsolutno nepotrebne, jer je ionako imala problema da svoje duge noge smjesti pod sto. I ostatak je bio primjeren nogama: sise, lice, oi, usne, obnaene ruke... Sto je bio ist, prazan - ako ne raunamo telefon, jedan od one vrste to prima poruke, alje ih, guta i riga telefaksove, svjetluca bezbrojnim dugmiima, a kad zazvoni, najradije biste pobjegli, jer ne znate (kad sa strahom podignete slualicu) ta vam je dalje raditi, ta pritisnuti, a da ne zajebete neto. I kompjuter pod "permus". (Stigao sam pomisliti: "Gdje su one sekretarice moje mladosti? Kojima je, po dolasku na posao, prva stvar bila da skinu preuske, neudobne, cipele, a iz plakara izvade neki razgaeni par; koje su uvijek bile zagrnute demperom, jer im je "bio" propuh od prozora; meu gomilama papira, olovaka, spajalica, heftarica, fildanima, na stolu, furnira progorenog opucima, stajao je crni, bakelitni telefon; u najdonjoj ladici je morala biti flaa "vinjaka" i rakijske aice, a u oku, na tokrli, reo, tegle kafe i eera; pored vrata drvena vjealica sa neijim zaboravljenim kiobranom, koji tu visi ve vijekovima; prsti su im bili umrljani crnilom od trake za pisau mainu, koja se svakodnevno kidala i zapetljavala; svoje efove su zvale "krtenim" imenom ili po nadimku i uvijek se alile na migrenu... O, boe, kako sam ih volio: kad ti one kau da je honorar uplaen - moe odmah poeti piti i aavati!") Kad me pogledom ocijenila kao "upka" i "gnjavau" (a, uinilo mi se i da je pogledala jesam li ostavio blatnjave tragove za sobom na itisonu), upitala je: "Gospodin eli?". Dabe joj garderoba, minka, sise, jer iz samo te dvije rijei je "tuknula" mahala. "Treb'o bi do Vjeke." "Imate li zakazano?", slavodobitno je upitala. Odmahnuo sam glavom: "Nemam. Recite mu samo da ga treba Daco." Pritisnula je neku puljku ispred sebe i, razdvajajui reenicu na slogove, gledajui me netremice, rekla: "Gospodine direktore, ovdje-je-neki-Daco. Kaeda vas treba...", a sekund kasnije, duboko razoarana, ustala je da mi otvori vrata: "Gospodin direktor e vas primiti." (Pomislio sam: "Jebo te gospodin direktor", a, onda sam se nasmijao u sebi na apsurdnost te pomisli, jer joj je to sigurno u "opisu radnog mjesta".) "Vjeko!", uzviknuo sam. Ne ba od sree to ga vidim poslije dugo vremena, nego sam zinuo od uda: "Nisi se nita promijenio." Postoji vjerovanje da glupi ljudi ne stare (ili barem da stare sporije), ali

Vjeko je bio zadnji ovjek za kojeg bi se moglo ustvrditi da je glup: u koli je vazda bio odlian uenik, najbolji u ahovskoj sekciji (to ba i ne mora biti pouzdan znak pameti), pobjednik takmienja u matematici, "za bobu ampion kole u znanju" u etvrtom razredu osnovne, na kvizu na kojem sam ga ja sjebao za jedan poen odgovorivi tano na pitanje koliko ima dvocifrenih brojeva u nizu od jedan do sto; engleski jezik mu je leao, solidno je crtao, a ni u sportu nije bio lo... Sad je preda mnom stajala uveana slika Vjeke snimljena prvog kolskog dana u dvoritu Vjebaone, sa drvenim tribinama FIS-a u pozadini. Na slici (koju jo uvijek uvam u nekoj kutiji za cipele) su: eha, crn i lijep kao umiljato kue, Mise, koji pravi blentavu grimasu, Bukva, vii za glavu od sviju, Zeko, kao da se sprema utei, Mirza, u iji osmijeh moe stati cijeli svijet... ja, s izrazom lica koji bi se lako mogao protumaiti kao gaenje, ali to mi samo sunce ide u oi, i Vjeko, s ozbiljnim smijekom, u sivom odijelu od listera (!) i s leptir-manom (!). Isti smijeak me i sad doekao, isti bucmasti obrazi, koji kao da nisu bili izbrijani, ve depilirani, savreno skrojeno sivo odijelo, leptir-mana i (ne ona prostaka, s lastiem, nego prava, na vezivanje, za koji treba proi kurs), neki blagi, nedefinisani miris kao oreol oko njega. Pruio mi je ruku: "Daco - uvijek isti", slago je k'o pas - da sam oduvijek ovako izgledao, roditelji bi me sigurno bacili u bunar. Vjeko je sad vodio nekakav posao - predstave nemam, ali sam bio siguran da je unosan i nezakonit (to podrazumijeva jedno drugo). Ali nisam mu doao "na noge" da priamo o etici i moralu, nego da se pokuam ogrebati za koju paru za tampanje svog rukopisa. Pitao me je ta u popiti: "Ne znam - sve mi je drago. Popiu ono to i ti." Pritisnuo je dugme na identinoj spravi kakvu je imala i sekretarica i ona je ula, njiui bokovima kao brod. "Stela, moe li nam nasuti dva kurvoazjea?, ako ti nije teko." ovjek bi oekivao da e se ona morati sada obui, izai na bljuzgavu ulicu da u "granapu" kupi flau, ali ona je samo prola iza Vjekinih lea i iz barafriidera izvadila trbuastu, oroenu flau i dvije ae, a ja sam, doekavi svoj trenutak, s "konsternacijom" uzviknuo: "Konjak! Hladan?!" Neto nalik na zbunjenost se pojavilo na Vjekinom licu kad je za zeru povienim glasom rekao: "Stela, koliko puta ti moram rei da se konjak nikad, nikad ne slui hladan, niti s ledom?" Pili smo "viljamovku", a on nije mogao da ne primijeti: "Za mene je ovo malo prerano, ali zbog tebe..." Poeo je priati o svojim poslovnim uspjesima gledajui u mene ne kao u ovjeka, kolskog prijatelja, nego u TV-kameru; zanebesalo mi se u glavi od cifri koje je tresao kao iz rukava, a onda je shvatio da se zajebao, da je oito da sam doao da traim neto od njega, pa je ljutito strsio rakiju, natoio nam jo po jednu, a tad su poele alopojke: veliki trokovi, korumpirani politiari koji

trae svoj "dio kolaa", saradnici kojima ne moe vjerovati, visok rizik prevoza... Nisam sluao: bilo mi je jasno da prije mogu dobiti pare za tampanje knjige od Preporoda nego od njega. Kao neki bijedni traak nade sam osjetio kad je poeo da govori o mom pisanju, ali im sam uo ono sranje od prve reenice, reenice koju ujem stotinu puta na dan: "Prvo je kad otvorim Slobodnu Bosnu da traim tvoj lanak." ("uti, dobro je: makar ga nije nazvao sastav", pomislio sam.) Nastavljao je: "U zadnjem... ili predzadnjem broju, ono ti je bilo strano, odlino... ta je ono bilo? De, pomozi... ma, zna kad si pisao o onome... Ma, sjea se?" "Znam na ta misli: lanak se zove ONO", jedva sam procijedio i oborio pogled. Ne znam zato, ali osjeao sam stid. Kad sam iao njemu, imao sam spreman "govor". Trezven, argu-mentovan, odluan, ali ne drzak pristup, realan, ali ne udvoriki, a sada sam se osjeao kao da sam se popisao po svemu to sam radio proteklih trideset godina. On je nastavio: "Ali, zna, to to pie - ne kaem da nije dobro, ali, nekako... nekako je crno, mrano... Zna ta mislim? Ispade da ti se u ivotu nije desilo nita lijepo?" "Naravno da jeste, ali to cenzura ne bi pustila." Pravio se da se nasmijao, a onda opet spustio ozbiljan izraz na lice: "Pa, dobro, mogu li ti ta pomoi? Sve to ti treba, sve to sam u moi. Zna, ovo je srea da si me uhvatio ovdje - obino sam na putu. Ali, slobodno moe ostaviti poruku Steli, mojoj sekretarici. Upoznao si je?" (uj: "upoznao si je". Kao da sam s njom proveo petnaest dana zakljuan u sobi.) Morao sam neto rei, a da to ne bude "ko ti jebe matar". "Zna, kerci mi je sada, dvadesetog, roendan..." Osjetio sam kako ga hvata panika... "uo sam da ima kalendare sa motivima Sarajeva. Htio bih joj poslati neto to nema u Americi." Skoro da je odahnuo i poeo rovati po ladici izvlaei razne formate... Odabrao sam srednju veliinu: "Ovaj e biti dobar. Hvala ti". "Ma, daj. Ne budi smijean. I, ne zaboravi: ta god ti treba..." "Neu." *** Napolju su padale mokre krpe snijega, pa sam kalendar strpao u njedra da ne pokisne. Pored mene je profurao taksista i "okupao" me od glave do pete, a ja se nisam okrenuo za njim i nemono ga poslao u piku materinu. Hodao sam i osjeao se kao da me neko gui, njeno i bezbolno; kao da je

neko obmotao svilenu leptir-manu oko mog vrata i stee li, stee...

SVIJETLA SJENA Mrnju (moda je to malo prejak izraz, pa, recimo, naprimjer, prezir, snishodljivost, a i doza straha, koja uvijek postoji kad se suoavamo s neim drukijim) prema njima sam, to se ono kae, "posisao s majinim mlijekom". Pamtim kako bi mi majka, kad bih uradio neto izrazito glupo, kao to je turanje prstiju u "teker" ili zrna graka u nos, najeo se paste za zube, "s okusom jagoda", govorila: "ta zna gedo ta je okolada? Papir jede - okoladu baca." (Tad se za njih nije upotrebljavalo dananje ime: od "geda su postali "rutani", pa "krkani", pa...) Pojma nisam imao ta je pod tim mislila, ali, kako je u na komiluk dolazio krivonogi, rii ovjeuljak, koji je prodavao sohe za podupiranje konopaca s veom, a svi su ga zvali Gedo, proveo sam dane i dane pratei ga, nadajui se da e jednom ui u granap Kod Vie i izai s okoladom, pojesti papir, a ja u pokupiti baenu okoladu. Nikad to nisam doekao, ali sam bio toliko opsjednut slikom Gede (ili nekog "gede") kako jede papir da sam jedan dan iz kredenca ukrao okoladu za kuhanje i turio je u ruke zbunjenom Gedi. Oekivao sam da e on, kao gladan vuk, navaliti na papirnati omot, ali on me samo pomilovao po glavi, a kad je slijedei put naiao u nau avliju, iz vojnikog ranca je izvadio izrezbarenu frulicu i tutnuo mi je u dep. Tako je misterija ostala nerijeena i uskoro pala u zaborav. Dodue, u to doba ih i nije bilo toliko u gradu. Dolazili bi nekim poslom i opet nestajali. Jedini stalni "krkani" i "rutani" (kako smo ih tad zvali) bili su drotovi. Tad smo ve imali nagovjetaj o karakteristikama koje e nadirue, nezadrive legije onih to e, napokon, ponijeti naziv "papci", donijeti u svojim kartonskim koferima uvezanim kanafom: agresivnu glupost, grubost u ophoenju, nepovjerljivost, bezobzirnost, servilnost i osvjetoljubivost, prijetvornost, gramzivost... Kao to je potpuno izmiljena pria kako je Hruov onomad lupao cipelom po stolu na sjednici Ujedinjenih nacija (devedeset posto Amerikanaca e se zakleti da su to "vidjeli" na televiziji), tako su "papci" iz nekih svojih razloga proirili priu kako ih je "grad" doekivao: ve na eljeznikoj ili autobuskoj stanici neko bi im "prodao" obinu ciglu, koju, ak, nisu smjeli ni baciti, nego su je nosali sa sobom. Nijedan "papak" nee rei da se to ba njemu desilo, ali e ba svaki lino poznavati nekoga ko je proao kroz takvo ponienje. Da su bili predmet zajebancije i viceva, to jesu! Samo to ja ne znam da li

je iko umro od zajebancije ili od dobrog vica. Da sam ikad u to posumnjao, nikad ne bih priao jedan od mojih najdraih (koji kao da je izaao iz "radionice" Eugena Ionesca, savren u svojoj apsurdnosti): Pita papak papka: "Koliko kuhanih jaja moe pojesti na prazan stomak?" "Ne znam. Deset." "E, jesi glup!" "to sam li sad glup?", ibreti se papak, ve spreman da se bije. "Pa, zato - im pojede jedno jaje, stomak ti vie nije prazan. Razumije li sad?" Potraja malo dok mu je "caka" stigla do mozga, ne nasmija se, jer, pretpostavljam, u nekom "papanskom kodeksu", izriito stoji: nikad ne primati alu na svoj raun. Prvo mu je bilo da nae nekog na kojem e isprobati tek naueni zajeb; tako uhvati prvog "zemlju" kojeg je sreo i postavi mu isto pitanje, a kad dobi odgovor: "est", sav popisan i razoaran odgovorom, bijesno pljunu: "E, da si rekao: deset - ba bi' te zajeb'o." *** Ovaj (pre)dugi i (ne)potrebni uvod slui samo svrsi da pokuate shvatiti kako sam se jedne davne godine osjeao ponosnim kad sam pozvan na Brankove susrete, prestinu jugoslovensku knjievnu manifestaciju. Taj osjeaj vlastite vanosti (kao da me je Branko Radievi lino pozvao u posjetu!) trajao je sve do trenutka kad sam saznao da u hotelsku sobu dijeliti sa... ma, ta imam oklijevati da mu izreknem ime? - Mirom Petroviem. Kod organizatora sam uzalud pokuao napraviti neku preinaku, jer mi se van pameti inilo da u s tom osobom morati provesti punih pet dana u sobi, jer je on bio otjelotvorenje mojih najgorih komara: papak, i to iz Ercegovine (rodno mjesto Klobuk - poznato i kao zabit u kojoj je prvi put, po roenju, zakmeao Andrija Artukovi), a, da bude jo gore - pjesnik! Znao sam ega se bojim: fascikli punih netom ispisanih stihova, koje ne bih razumio sve da su i pisani "normalnim" jezikom, a kamoli nekakvim "starogovorom", koje u morati, tobo, proitati i dati svoj sud. Dobro, de! To se nekako i moglo predurati, jer sam ve imao bogato iskustvo da prazno buljim u rukopise i da na kraju kaem: "Ovo je... ovo je... Ne znam ta da ti kaem, ali, ovo je..." i da se "grevito" uhvatim za elo rukom, "skrhan" osjeajima. Ali, nevolja sa "papcimapjesnicima" jeste to svako svoje slovo znaju napamet i vole recitovati (o, svemogui Boe, kako oni samo vole recitovati!) u svakoj prilici: prije, za vrijeme, poslije doruka, veere, pijani ili mamurni, za stolom, na stolu, na ulici... Ivan Kordi, koji je vrio funkciju organizatora, zagladio je kosu rukama, a onda oajniki zamahao njima kao krilima vjetrenjae:

"Mali, s tobom uvijek nekih problema. Nalazi ih i gdje ih nema. Eto, njemu (to jest, meni - tako je Ivan izraavao svoju uzrujanost, obraajui se nekom treem, nepostojeem u sobi) smeta "cimer", a smijem se kladiti da nijednu no nee prespavati u hotelu!" Bio je upravu. Bog e ga znati gdje sve nisam provodio noi, obavezno drijemao na "manifestacijama", uspjeno izbjegavao vlastite nastupe i bezuspjeno se pokuavao uvaliti jednoj (ili su to bile tri, koje su liile jedna na drugu?) Novosaanki... Tu se negdje motao i Miro. Izgleda da smo imali identine planove: napiti se i nakrkati, vratiti koji dinar od vie nego izdanog honorara, koji nam je bio isplaen na ruke... Na povratku u Sarajevo bili smo u istom kupeu voza i u bifeu uspjeli skriti sve pare to su nam ostale; kad smo stigli na Stanicu, neto nam nije dalo da se rastanemo, nego smo popili jo po jedno pie za ankom staninog restorana. (to li se tako zvao, nije mi jasno, jer jedina hrana koja je postojala bile su pranjave konzerve sardine i sendvii sa sirom i unkaricom, napravljeni ko zna kada.) Opet smo krenuli zajedno, u Slogu, gdje sam ja, kod Bade, mogao piti "na kredu"... Ko zna otkud nam pare da kasnije odemo u Pikolo? Neko je neto rekao Miri i ja sam ga zatjerao u piku materinu; onda smo otili u Stari sat, onda smo... ...onda smo, zanemarivi prostor i vrijeme, priali jedan drugom prie: esto utnjom. Kad sam bio u Americi, poslao mi je postere i razglednice, kamen, grumen zemlje iz Meugorja; stvari koje bi sigurno posluile svojoj svrsi da u neko doba noi u stan jedne sasvim pristojno izgledajue, a to je jo vanije - dobrostojee amerike katolkinje, nije banuo njen sin, koji (s punim pravom) nije mogao povjerovati ni meni ni vlastitoj materi da je naa veza isto duhovne prirode, pa me kao tvora izbacio na ulicu... Miro je postao krteni kum mojoj kerci Vesni i tim povodom sam primio pismo i sonet ispisane uglastim rukopisom: Ti tota znade o podrijetlu svijeta doim sebi potomstvo stvara. Kako je plemenita zadaa ta sveta u kojoj odluno sebe produava. *** Ponovo itam taj sonet; sad objavljen u zbirci pjesama Zemlja za cvijee, pod naslovom Kad sve bi zvijezde bile, s posvetom meni. Radost bi to bila za svakog normalnog ovjeka; proitati, pa, ak i opipati, ta tiskana slova, to malo kau, a puno kriju. Teko je nekome kao meni, izmodenom hodom po vrelom, mekom asfaltu ili tvrdoj, skliskoj, zaleenoj kaldrmi, uzbrdo i nizbrdo, ve sviklom da me

svugdje prati moja crna sjena, osvrnuti se i, zanemarivi prostor i vrijeme, ugledati iza sebe jednu svijetlu sjenu, pomalo zdepastu, ali uvijek nasmijanu (ako to sjene mogu biti), kako mi zatubastim prstima da je znak da je slijedim... ... kako tiho govori (ako to sjene mogu), recituje T. S. Eliota, na engleskom, s 'ercegovakim akcentom: "So let us go you and I, through the empty streets..." Poao bih rado, moj prijatelju, Miro, ali se bojim, jer sam postao ivotinja koja milovanja prima kao kaznu, a udarci biem su joj nagrada.

MOLJAC I VABO Da ste me prije nekoliko dana upitali s kim sam za stolom sjedio na otvaranju kafane Rembrant godine 1985., bez oklijevanja bih nabrojao: Nedad, vabo (gazda), Neka, Finac i ja. ak bih vam do najsitnijeg detalja opisao fotografiju koja je ovjekovjeila taj trenutak: Nedad, pomalo iskoen, kao da dohvata kaput to mu je skliznuo sa naslona stolice, vabo, blistav od sree ("Cijeli ivot sam proveo s ove strane anka - vrijeme je da vidim kako je s one strane"), bio je pun optimizma. Ispostavilo se da se mnogo bolje snalazio s ove strane nego s one, jer je kafana valjda jedina u gradu - "proizvodila" samo gubitak. Iz vie razloga. Prvo, vabo je bio sam sebi najbolja muterija; drugi, jedini je koga znam da je vlastima poteno prijavljivao promet, pa ga je porez "zaklao"; tree, ne bih se mogao zakleti u potenje njegovog "biznis-partnera"... Neka nazdravlja flaom White Horsa, Finac je zauzeo pozu kao da se slika za Pirellijev muki kalendar, a meni je lice skriveno oblakom dima iz nike morave bez filtera, koju marim iz trenjevog ibuka... Jesam li siguran? Naravno da jesam, osim ako ne raunamo Miljenkov profil u pozadini, ali on nije sjedio za naim stolom. Tek, zapada ovaj snijeg, a moj prijatelj Zlaja s tavana snese sasvim pristojne izme (njemu premalene ili prevelike) i ja poeh da vadim "kalup" od gute zguvanog novinskog papira... Nisam vjerovao svojim oima: u lijevoj izmi nalazim stranicu iz AS-a, godite '85. i, mada je sva sprkana, prepoznajem fragmente davne fotografije. Paljivo je "peglam" nadlanicom, kao da se radi o mapi s blagom, kao da e samo njeno postojanje izbrisati proteklih etrnaest godina i vratiti me (vratiti mi moje ispuene godine) nazad, a kad ve, opet, budem tamo - znam ta mi valja raditi! Ali, ta to moje oi vide? Na fotografiji je i Moljac. I to ne u nekom budaku, nego usred slike: njegova kovrava, neukrotiva crna kosa, podrugljiv

osmijeh i flaa kisele vode (koju je, vjerovatno, kao to je to uvijek radio, otvorio zubima). To je ba i liilo na njega i njegov nadimak: kao moljac, nikad ga ne vidi, ali on je tu negdje. Da li je zbog te svoje "nevidljivosti" stekao nadimak (ili, kako je on kasnije tvrdio, po glumcu Ljubi Moljcu, to je malo vjerovatno, jer je Ljubo jedan od veih gariba roenih na svijetu, a na Moljac je bio zgodan frajer - jedina slinost je bila crna, kutrava kosa) malo je vano, ali krui pria o njemu - provjerena sa raznih strana - kako se kao dijete sabajle dizao i raznosio sepete somuna po ariji, sav branjav, umotan u alove i s duboko nabijenom kapom, neprepoznatljiv arijskim "mangupima iz ae", gazdama i egrtima, koji bi mu redovno, umjesto bakia, udijelili ljagu ili klempu. Primao ih je mirno i stoiki, bez suze ili albe, pa je valjda to odsustvo svake njegove reakcije uinilo da uskoro postane neinteresantan svojim muiteljima, pa su ga ostavili na miru, ali... ...pet-est godina kasnije nemali broj njih bi na korzu bio zaustavljen od mladia irokih ramena, u uskim bijelim farmerkama i crnoj jakni od skaja. Po mogunosti kad bi bili s djevojkom; slijedilo je prvo uvrtanje nosa ili uiju: "A, to si tukao onog pekarevog malog?" Onda serija, kao munja brzih udaraca... Ne vjerujem da je iko od njih ikad povezao onu davnanju spodobu umotanu u alove sa onim to im se tad deavalo, ali etnje korzom su se prorijedile... To, da brani slabije i da o svojoj rahmetli majci pria s neizmjernom ljubavlju i potovanjem, ostalo mu je do kraja ivota. Bilo je to doba kad se "duga kosa" (to je znailo nekoliko pramenova na elu i preko uiju) tek poela stidljivo javljati po ulicama. U redu, "padaviari" ili "bitlisi" su se mogli sresti u Kaktusu na Skenderiji, u Umjetnikom paviljonu na Titovoj ili na igrankama u FIS-u, ali ja sam ba "akao meku" hodavi i ostajui cijelu no po kafanama (od Katange do adrvana i Drine) gdje je sama moja pojava bila uvreda za klijentelu. Nekim udom, kroz sve to sam se provukao bez ijednog incidenta. Moda jednostavno nisu mogli vjerovati svojim oima: klinac duge kose do ramena, povezane "indijanskom" trakom, u ljubiastim (!) farmerkama, s otvaraem za pivo na konoj uzici oko vrata, u koulji na cvjetie sjedi u "njihovoj" kafani i uka pivo, ba kao da tu pripada. Elem, Moljcu sam nekom prilikom uinio neku sitnu uslugu, ini mi se da sam mu naao nekakav honorarni posao u radionici Boe Puia, a on se na sve naine trudio da mi se odui. "Ma, dobro, Moljac. Plati mi pivo i u dure je." Malo je to bilo za njega, nego me je jednom pitao: "Daco, dira li te iko?" "Jok." "Jesi li siguran?" "Ma, bolan, Moljac - kad ti kaem..." On je s nevjericom vrtio glavom i s iskrenim uenjem pitao:

"Pa, kako? Ti, takav kreten, a niko te ne dira?" Kad je priao o majci, lice mu je blistalo i, mada smo bezbroj puta uli o ukusu njenih gurabija, kako je jedina ona znala neku taku na njegovom vratu koju bi pritisnula kad bi imao zubobolju i ta bi namah nestala, o tonama i tonama vea kojeg je oprala i ispeglala za "komad panje vie", o njenoj srei kad joj je, od prve plate, na kredit kupio RIZ-ov televizor, sluali smo sve kao po prvi put, a ak smo se i toliko samodisciplinovali da u njegovom prisustvu nikad ne pomenemo neiju majku u onom kontekstu u kakvom se najee pominje. Gledajui tu fotografiju, nisam mogao da se ne sjetim jedne druge prilike, koja nije ostala zabiljeena na filmu, ali sam je "snimio" za sva vremena... Mjesto je isto - Rembrant, beskrajne prie o trebama: strpljivo sluanje tuih lai, jer zna da si ti sljedei na redu i da e ispriati veu... A, kad je Branko, posve neugledno i nezanimljivo bie (ali, to Sona ree: "Raja je raja"), zaustio: "Kad sam ja jednom...", vabo (dobio je taj nadimak jer je u Partizanskoj eskadrili statirao u uniformi njemakog kapetana i priao da se "nikad u ivotu nije osjeao monije") ga je prekinuo: "Ma, ta ti sere! Ti pike nisi vidio od roenja, a i tad je bilo s unutranje strane." Digao se od stola smijui se kao da je napravio najbolji fol na svijetu (moda bi i bio donekle dobar, da, po svemu sudei, nije bio istinit) i otiao iza anka da nam naspe jo jednu rundu. (vabo je, moram napomenuti, bio ljudina od ovjeka: oko metar i devedeset, sa dobro rasporeenih stotinjak kila, i, ni u kom sluaju, cvikaro.) Moljac je ustao i otiao za njim. Njihov "razgovor" je trajao dvije-tri sekunde, a onda se vabo vratio za sto, blijed kao mrtvac, krei prste promucao je: "Branko, izvini. Nisam tako mislio..." Branko, koji je ve bio pokupio cigarete i ibicu sa stola, strusio svoje pie i spremio se da ode iz kafane, rekao je: "Nema veze, vabo. Jesmo li raja ili nismo?" Ponovo je sjeo za sto, povuen Moljevom rukom i zaplakao. *** Nedavno smo sjedili, Moljac i ja, u nekoj staroj kafani sa novim imenom; pili smo kiselu vodu, koju nije otvorio zubima, jer sad se prodaju u plastinim flaama... Pitao sam ga: "Sjea li se..." On se sjeao. "Zna, Moljac, ta sam se hiljadu puta u ivotu upitao?" "Pojma nemam." "ta li si onog dana, za ankom, rekao vabi?" Oi su mu za trenutak bljesnule, a onda mi je spustio ruku na koljeno, isto onako kako je to uradio prije mnogo godina kad me je pitao da li me neko dira i rekao: "Ne, Daco. Ti to ne eli znati."

AJNTAJN IZ NAEG SOKAKA Jadranko je znao sve na svijetu, ali nita korisno. Znao je dimenzije fudbalskog i koarkakog igralita, irinu i visinu gola, visinu obrua, pa ak i teinu lopti, ali nikad u ivotu nije dotakao loptu, odigrao basket, a ne vjerujem i da je gledao neku utakmicu. Bez problema je mogao izbiflati Mendeljejevu tablicu hemijskih elemenata, ali mu je svako mogao podvaliti bakreni prsten pod zlatni. Imena svih dobitnika Nobelove nagrade za knjievnost su bila "mala maca" za njega, ali nikad nije u itanju odmakao dalje od x-100 romana. Takoe je znao sve dobitnike Oskara, ali je visio u kinu Sutjeska po bezbroj puta gledajui filmove Bruca Leeja i pageti-vesterne. Prije sviju nas je skontao savrenu telu u remiju, gdje te svaka karta handa (etiri keca, etiri petice, etiri osmice, andar i joker), ali sam siguran da je koji put sjeo u partiju da bismo ga uzeli lopatom. Svejedno, poto mu je otac bio imuan - vojni pilot, koliko se sjeam, uzimali smo mu pare na takve prostake kao to je presavijanje novanice ili Johnny Walkera (Kako e "natjerati" Johnnya da hoda u kontra smjera, a da ne dotakne flau? Stavi dvije ae vode ispred flae i kad gleda kroz njih, slika je obrnuta.), a mislim da e umrijeti, a da mu nikad nee biti jasno kako to da on nikad nije mogao pogoditi je li tura ili jazija (mada su anse fifti-fifti), jer mu jednostavno nije moglo pasti na pamet da neko moe napraviti petobanke s dvije ture ili s dvije jazije. Otac mu je esto bio odsutan, a majka mu je bila drolja. Ne ona prava, nego drolja u dui. Voljela je da nam vadi zazubice hodajui pored prozora samo u donjem veu, a neki su se ak kleli da su je vidjeli i golu. Primala je este posjete u neuobiajeno doba noi, a Jadranko je tad morao van. Sjeam ga se kako sjedi na stepenicama ispred kue, bulji u prozore, eka kad e se svjetlo ugasiti, pa opet, nakon izvjesnog vremena, upaliti i zabavlja se veui komplikovane vorove. (Znao je i to, mada nikad nije bio u izviaima.) Mnogo godina kasnije e mi priznati da ga je najvie poniavalo to to bi "iko", po izlasku iz kue, vadio pare i turao mu ih u dep, milovao ga po glavi i namigivao mu kao da su upravo zavrili neki dobar, zajedniki posao. Njegov otac kao da nije mario ta se dogaa za njegovog odsustvovanja. A i ne bi se dugo zadravao u kui. (I on bi pomilovao Jadranka po glavi, punio mu depove parama i negdje nestajao. Prialo se da noi provodi u hotel Evropi uz poker i legendarne koliine viskija.) Mi smo rasli kao iz vode, a Jadranko je ostajao isti - ako se ak nije i smanjivao. Ve nam je izbijalo prvo paperje po obrazima i ispod nosa i nazor smo se brijali ne bi li ubrzali taj neizdrljivo spori rast, ali jedino u emu smo uspijevali bio je jo vei broj bubuljica po licu. Ali, mijenjao se i on. Ne tako

kao mi, nego vie u izrazu lica: poprimio je nekakav smiren, samozadovoljan izgled. Nekako u to doba su poele da se deavaju udne stvari u komiluku. Ne ba toliko udne, jer uvijek ih je bilo, ali su uestale. "Jeste li uli da je neko Madarici udavio maka?" "uj, ba, neko. To je mogla samo Bibika." Madarica je bila starica, samica, a ivjela je u sustanarstvu s Bibikom i svi su znali za njihove nimalo prijateljske i sustanarske odnose. Prialo se da bi se Bibika najradije kotarisala Madarice i proirila se u njen dio stana i da joj je pravila razne pakosti: Madaricin tek opran ve bi se naao u blatu, iako nije bilo vjetrovito, cvijee joj je stalno venulo, ma koliko ona vodila panje o njemu, "mievi" bi joj progrizli kese s branom i eerom u pajzu, a sama je Madarica dodavala svoj dio prie: vidjela je Bibiku kako opti s avolom, ulazila je u kuu mokrih cipela, a za njom nije ostajao nikakav trag po podu, ba kao da ne dodiruje zemlju, u sobi joj visi raspee, ali okrenuto naopake... (Madarica nikad nije pre-boljela gubitak svog maka, Bisera, kako ga je zvala, pa je preostatak ivota svako vee u predveerje izlazila u avliju i dozivala: "Biser, Biser. Mama ti je kupila jetrice za veeru.") Naeno je jo nekoliko zadavljenih i otrovanih pasa u komiluku, ali mi smo sve to pripisivali firaunima s Gorice, jer su se o njima priale najzlokobnije prie: kako "napumpaju" maku benzinom, a onda je zapale, padale su optube na njihov raun da jedu pse, da svi ive u incestu ili, kako smo to slikovito govorili, da se "ne zna iji je u ijoj"... A, onda sam jednog dana vraajui se iz kole, na uobiajenom mjestu, ispod starog hrasta, naao svog psa Bobu, ali je ve bio ukoen i iz njuke mu je curila zelena pjena... Tad sam i ja poludio. "To je ona fitrija s etvrtog sprata", bio sam siguran, jer mi je uvijek prijetila da e pozvati intere. ekao sam njenog sina, Osmana, u bunju iza kole, s noem u ruci, ali, na svu sreu, neko od raje je prenio priu da je "Daco totalno popizdio", a pria je dola i do Osmanovih roditelja koji su zvali miliciju i dopratili Osmana do kue... Poslije toga su tajanstvene smrti pasa i maaka prestale. Jadranku je nakon nekoliko mjeseci umro otac. Mnogi su to pripisali (a takva je bila i zvanina verzija) njegovom pretjeranom piu, a i injenici da je nedavno bio prisilno penzionisan (ba zbog pia) i da ga je to dokrajilo. Slijedio je moj otac i to je Jadranka i mene zbliilo, ee smo se druili, pravili planove za budunost, pili nae prve pive u Marinkovoj bari iza Istre... A, onda, opet, "poslastica" za komiluk: Jadrankova majka se objesila. Ljudi su klimali glavama: "Ma, daj: nije mogla podnijeti gubitak mua. Bilo joj je bolje nego ikad, imala je njegovu penziju. Nikad nije bolje izgledala." Bilo kako bilo, Jadranko je odselio u Zagreb, kod tetke. Prolo je mnogo godina do naeg sljedeeg susreta. Rekao mi je, to me je prilino iznenadilo, da je zavrio kriminalistiku. Ali, u drugu ruku, pored onih miliona x-100 romana...?

alio sam se: "Neto mi ba ne lii na Prljavog Harija." "Radim kao toksikolog." I to je bilo sve. Ah, da. Zaboravio sam rei da je oma na vratu Jadrankove majke bila svezana u savren, komplikovan vor...

MATER PEDERSKA Ljupe je okrenuo frajera na korner liniji, centrirao, a ja sam tamo negdje oko "sedmerca" prihvatio loptu na prsa (ni Mujo Hasanagi se ne bi postidio kako sam to izveo), spustio je na zemlju, izveo "lanjaka" desnom, a onda je petom vratio na lijevu; Kike je bio poao klizeim s obje noge, ali sam mu je proturio "kroz pialo" i zavalio jedan od najboljih golova u svojoj "karijeri". Ali, nisam imao vremena da slavim: Kike se ustremio poput zlog, zrikavog kopca na mene: "Bio je 'enac'." Samo sam odmahnuo rukom. "Mater ti jebem, priznaj da je bio 'enac'!", sav je pjenio. "Ma, daj, pusti tu zajebanciju, Kike." Sad me je ve s obje ake gurao u prsa i ponavljao: "Mater ti jebem pedersku, bio je 'enac'..." Najednom je svima utakmica prestala biti interesantna, nego su nijemo, ak se malo izmaknuvi, gledali kako u se izvui iz govana. Kike je bio neuporedivo bolji od mene u lopti; ja sam bio za jedno pola glave vii, ali on je bio itekako iri, stabilan na onim svojim krivim nogama i dok mu je iz usta prskala pljuvaka, razmiljao sam ta mi je raditi. Jedina ansa mi je bila uhvatiti ga na foru i opaliti glavom, ali ako fulim - onda sam "bogin". Spustio sam glavu i zamahnuo, ali se Kike izmakao, uletio mi u kotac i podijelio mi jednu od kvalitetnijih marisana u mom ivotu. Bila su to jo ona "viteka" vremena kad se protivnik nije gazao nogama dok je bio na zemlji, ali svejedno mi je sutradan glava bila kao da su me izujedale pele. Otoci su spali za par dana, ali je taj osjeaj nemoi i ponienja da me Kike moe izmarisati kad hoe i kako hoe ostao i pratio me jo dugi niz godina. Nije mi vie nikad prijetio, niti me provocirao, ali ak i mnogo godina kasnije, kad bih sjedio s prvim curama u Park kafani, osjetio bih njegov podrugljivi, zrikavi pogled negdje u predjelu izmeu lopatica, plaao, dizao se od stola i bjeao. Isto je bilo i kad bismo se sreli na ulici. Ugledavi ga kako ide u mom

pravcu, pravio sam se da sam neto zaboravio, vraao se nazad ili prelazio na drugu stranu ulice i bolno osjeao Kiketov prezrivi pogled kako me prati. Dugo se nismo sretali (valjda zato to sam se ja preselio u drugi kvart), ali ak i kad bih samo prolazio pored FIS-a, bojao sam se da iza oka ne naletim na njega... *** Prvi "susret tree vrste" desio se u ratu. Bio sam u klubu Sarajevo, kod Ome, na kafi, i on mi je rekao da me je traio moj prijatelj (inae fora u Vojnoj policiji) i da mi je poruio da navratim do njega. To je znailo samo dvije stvari: ili da ima cigara ili pia za mene. (Ili trea, najbolja: da ima i pia i cigara.) Razmetljivo sam mario jednu na drugu ekajui dva sata. Prijavio sam se na portirnici, pokazao linu kartu, rekao da imam zakazano, a mladi policajac mi je rekao da je moj prijatelj na nekakvom sastanku i da ne zna koliko e to potrajati, pa me je ponudio kafom. Popio sam jednu, pa drugu, pa treu i jebo sebi znanje to sam sve one cigare to sam ih imao kod Ome onako suludo olako i brzo ispuio. Policajac je primijetio da sam se uzjebao, pa da bi mi izaao u susret, ponudio: "Dok eka, hoe li da se malo 'zabavi'?" Pojma nisam imao o emu govori dok me je vodio u jednu pokrajnju prostoriju i objanjavao: "Maznuli smo 'etnika' kako daje signale..." Uli smo u sobu bez prozora, samo s jednom golom sijalicom na stropu, a na podu je, u udnom poloaju, sjedio neko. Trebalo mi je par sekundi dok mi se oi nisu, poslije sjajnog julskog sunca, privikle na polumrak... ovjek na podu je bio Kike, a razlog zato je onako sjedio na golom podu bio je zato to su mu obje ruke lisicama bile vezane za radijator. "Kike!", uskliknuo sam nemalo iznenaen, a on je podigao glavu, prostrijelio meni tako poznatim pogledom, zaustio da kae neto, ali se predomislio i samo nastavio da zuri u mene. Rekao sam policajcu: "Ma, daj, kakav etnik! Ovo je Kike, znam ga sto godina." Policajac je samo slegnuo ramenima: "Kako hoe. Tvoja stvar." Zamolio sam ga da odvee Kiketa, ali on je rekao: "Nema teorije." Na kraju sam ga izmolio da mu odvee bar jednu ruku i da nam donese dvije kafe. Nevoljko je pristao na to i uskoro sam sjedio pored Kiketa na podu. U potpunoj tiini smo srkali kafu. Ja sam buljio u zid (jer nije bilo nita drugo u ta bi se gledalo i izbjegavao svrnuti pogled na Kiketa), a na sebi sam, kao i cijelog ivota, osjeao njegov pogled... Kratko je to trajalo, jer je policajac doao, rekao mi da je sastanak zavren, da mogu do svog jarana, a onda opet svezao lisicama i drugu Kiketovu ruku... Ispala je, hvala Bogu, ona trea, najbolja varijanta: moj jaran je imao i pia i cigara, pa mi nije ni palo na pamet da ga pitam za Kiketa.

Proao je i rat, i moje godine jebade po Americi i sasvim je normalno da sam na Kiketa potpuno zaboravio... ...sve do jedne noi kad sam zaglavio u nekom bircuzu to radi svu no i ima dobru muziku. Sjedio sam za ankom, tupo gledao u svoj odraz u ogledalu i nisam nita mislio. Tad sam iza lea uo poznat glas i poznate rijei, koje su me vratile tridesetak godina unazad: "Mater ti jebem, otkud ti?" Susreo sam se s Kiketovim, nimalo promijenjenim, pogledom: "Mater ti jebem pedersku, ta ti radi ovdje?" Nije mi bilo do frke (pogotovo s njim), pa sam pokuao eskivirati zovui pie, ali je on odbio, priao korak blie i sasvim mi tiho rekao: "Pederu. U ratu si imao ansu da me isprebija. Nee je vie imati." Tad smo se dohvatili i, mada nepouzdani svjedoci tvrde da sam ga izubijao, ja se u to ne bih zakleo, jer sam se probudio sa dva slomljena rebra. Poslije toga - ne kaem da se jo uvijek bojim Kiketa - kad god ga sretnem, uzvraamo jedan drugom poglede. Njegov govori: "Mater ti jebem pedersku." A moj, s istom mrnjom i prezirom (ne znam kome upuenim) kae: "Mater si jebem pedersku."

ROENDAN Dan je to koji bi valjalo proslaviti: em sam doivio etrdeset petu (po prognozama pokojnog Milana akara nisam imao anse da doguram ni do osamnaeste), em mi je danas roite za povrat stana. Jebi ga, kaem sam sebi, neka se i to ve zavri: prestar sam i umoran vie biti izbjeglica u vlastitom gradu, spavati u tuem krevetu, hodati na prstima da ne bih poremetio neiji mir i san, brojati svaki list tariguza koji sam upotrijebio, kaljati (pokrivi usta jastukom) to tie mogu, zuriti kroz prozor u nepoznato nebo, isto, ali toliko drukije od onog neba to se vidi s mog prozora, svakog jutra bosom nogom udarati u prag kupatila kojemu ne pripadam, ekati i ekati telefonske pozive koji ne stiu, glodati svoju samou brojei koliko je puta neka pjevaljka ponovila neki besmisleni refren, imati samo dvije knjige na raspolaganju: jedna od njih je neka moja davna, a druga je posljednja knjiga Dubravka Brigia; prva (moja) mi se gadi, jer ju je napisao neki Dario Damonja kojeg vie ne poznajem, a druga (Brigina) me samo tjera u jo dublji oaj, jer znam o emu pie, a znam i to da ga vie neu sresti u Slogi, Sarajevu, Korzu i moi mu rei ta mislim o onom to je pisao: miljenja su podijeljena jedni tvrde da ne valja, a drugi da kurcu ne valja; zagrliti ga, iskapiti duplu lozu i

jo jednu "putnu", pa se razii svako u svoj nespokoj... Poto sam kokuz, idem do svog din-dumanina Zlatka Topia u Klub pisaca i pijem kafu i "tok" s njim, on mi daje pedeset maraka i eli mi sreu (iskreno, bar jo to mogu prepoznati kad te neko handri ili ti eli dobro), potom sretnem Dinu Beu i on mi daje pedeset maraka i zove me na pie, a meni samo sada valja na sud, obaviti tu formalnost, priloiti spisak od etrdeset i etiri svjedoka koji su stanovali kod mene, u mom stanu, potpisati se na neki papir i vratiti se u stan, irom otvoriti prozore, pripaliti cigar i gledati u prazno mjesto gdje je nekad bio krevet moje kerke i vidjeti je kako mirno spava podnimivi ruicom obraz, ali postoje dvoje neljudi koji su dali izjavu da ja tu nikad nisam ni stanovao, da moj otac nije imao sina, da ja nisam nikad imao ni enu ni kerku, da sam ja, ustvari, sopstvena fikcija... Potpuno sluen saznanjem da me nema na mapama neijeg bezumlja, idem u kafanu gdje me niko ne poznaje, naruujem pivo i kaem sam sebi: sretan ti roendan, idiote! Sjeam se kako se moja baka nikad nije radovala mom roendanu, jer sam, kao po nekom pravilu, uvijek bio bolestan taj dan - sad vie nisam bolestan, nego mrtav. A, vala, neto se i ne sjeam da sam ga ikad i proslavio. Mislim, onako ljudski: kad mame naprave tortu, lavor ruske salate, hektolitar himbera, pa dou sva raja iz razreda i komiluka, igra se "zaloga", prvi put se ljubi svoja "simpatija", a tata te sav raznjeen da odrasta (ali i kojim vinjakom) dugo grli i posjeda u krilo i pria neto bezveze... Dobio bih za taj dan koji dinar i vodio raju u slastiarnu Dvije rue, pa bismo se takmiili ko moe pojesti vie rolata pravljenog po nekom "ciglarskom" receptu - pobjednik je uvijek bio Vlado Albahari, jer je mogao spucati kilu, i to bez boze. Kasnije su to bila samo bjesomuna opijanja u neijem stanu (svoj jo nisam imao), kod Moste, Toe, Maje, Leke i Duka, ite ili Sone... Pamtim samo jedan: Indexi su svirali u FIS-u i Pimpek mi je u pauzi svirke turnuo pet milja u dep, a onda obznanio prekrcatoj sali da mi je roendan i otpjevao Girl... Znam da sam lebdio i elio da je tu Mira, ali me ona tad nije bendala ni za suhu ljivu... Laem. Pamtim i drugi, mjesec i po dana nakon smrti mog oca, kad sam pozvao cijelu redakciju Spektra (Memu Kundurevia, Slavicu Lien, Zlatka Dizdarevia, Zdravku Grebu, Dragana Stefanovia, Aleksandra Tomaevia...) u sada ve moj stan i sjeam se da se pio Frukogorski biser i Maratina, a mezile se panske konzerve dagnji, lignji i hobotnice... Bila je tu i jedna cura i bio sam ja, ali ona je ve dugo godina sretno udata, pa uopte nije vano njeno ime. Sluali smo "Let it be" Beatlesa i ne znajui da im je to zadnji album, da e s njihovim raspadom i naa mladost skonati. Proi e hipten godina da doivim tu sreu, nakon dvanaestosatnog radnog dana u fabrici, u Americi, da se kao prebijeno pseto vratim kui u jedan sat po ponoi i doeka me budna moja dvogodinja kerka Vesna da me poljubi i otpjeva mi Happy Birthday...

Sad sjedim tu gdje sjedim i samo znam da sam preivio sve ove godine kad se sve sabere, ipak, sretne. Ali sreu kvari trula misao: dokle?

JEK-DU "Sve je u tvojim rukama", kae meni majka, a, pritom ne dodaje ono meni toliko vano "sine", pa opet, po hiljaditi put sanjam njeno ime, sisam sisu koju nikad nisam sisao, i molim onoga u kojeg ne vjerujem da da... Mama, kaem tad ivotu, a ne njoj: sve mi izgleda da je moje bilo samo da se rodim - a ostalo je preostalo u nekom vrhovnom biu "iji su putevi tajanstveni"... Meni nisu! Taj surovi vladalac smrti i ivota igra ebea sa mnom. Najgluplje igre koju znam, ali svejedno, ja prihvatam pravila, bacam kockice i "ubijam" jek-du: najgore neto to se moe baciti, neto to ne znai nita, to svako, slijedeim bacanjem moe pobijediti... idem dalje, mama: opet bacam gubitniki jek-du i sve se nadam da e preplivati kroz poplavu uasa neto lijepo i neto nesretno kao to sam i jesam... "Sve je u tvojim rukama", odzvanja mi kroz glavu i, poto mi je pun kurac bacanja jek-du, samo gledam kroz prozor, a visina me mami: baci, baci, baci... Boba, samo boba fali da povjerujem toj prokletnici. Sam pogled na nju (prelijepa je) i znam da joj je ime Smrt, ponovo uzima pod svoje skute ivot kakav takav, jebaji ga. Idem tamo gdje ne bih trebao ii, sreem ovjeka kojeg ne bih trebao sretati: prolu, samo prolu, no je "jebao i mrtvu i majku i oca"... Digao sam se od stola - nisam svog jarana, Kikana, ostavio na bilo kojem cjedilu - nego sam rekao, u tom smislu da sam ja i prestar i preslab i prebolestan da se bijem, ali da u se uvijek biti... Sreli smo se jutros: "Joj, jesam juer bio pijan..." "Ama, jebo to." "Jesam li ja tebe, Daco, uvrijedio?" "Nisi, Sara, samo si mi rekao da sam upak." "Ne bih ja to nikad za tebe izgovorio..." "Sara, rekao si, ali se to ne pika." "Izvini." Sara ide iz kafane, ta li mu je u dui, ja to ne mogu znati, i kae: "Neu ti nikad zaboraviti ono cvijee to si ostavljao pred vratima." Vratim se ja malo, tridesetak godina unazad: Alma je ljepotica - ja sam pijanac i budala. (Imam ja, kakav-takav, status pisca i novinara, ali, poteno: da

sam pijanac i budala uvijek prevagne.) Svi mi zamjeraju kako piem o nekakvim svojim seksualnim poduhvatima... Eto, neka svi znaju: Almu nikad nisam ni poljubio, ni dodirnuo... samo to sam radio bilo je buljiti u njen prozor, ekati da se opet pojavi... Nakon sto godina svega, Alma je ostala isto lijepa (laem, pro-ljepale su je godine), ja sam i dalje beskrajno i beznadeno zaljubljen u nju i toliko sretan da nikad nije prihvatila moj poziv, jer ja uvijek bacam jek-du.

STENMARK ZA PISAOM MAINOM Nedjelja je - taj najprokletiji dan za samotnjake. A, kad si kokuz i mamuran, ne moe biti gore. Sjedim u stanu svog jarana Zlaje i besmisleno mijenjam televizijske kanale: na svakom isto - dvadeset ljudi "gonja" loptu po terenu i to bi trebalo da me uzbudi i zadri mi panju?! Po deseti put prelistavam Bosnu, jedinu "literaturu" koju imam, ali ve sam sve iitao - ak i tekstove nekog Edina Avdia i traim spas, ali ga ne nalazim i ne vidim. Jer Kerim (kod kojeg mogu piti na teku) nedjeljom je zatvoren, Sirano takoe, a i Sarajevo... Istom - zvono na vratima. "To je neka dobra dua, s flaom i cigarama, koja me je telepatski dosegnula", mislim, i bos, po hladnom betonskom podu letim da otvorim vrata. "Izvinite to Vas uznemiravamo. Vrimo anketu o predstojeim izborima", jedan deki mi potura neki list papira pod nos... "Ma, idi se dijete u piku materinu!" Ipak, to zvono ini da promijenim odluku da se vratim u krevet i pravim se da spavam, nego se oblaim i silazim niz kliske stepenice prema Marindvoru... Sjetim se da mi je Zlaja rekao da je Ptiar u Tvrtkovoj otvoren, a imam i tri marke u depu, pa u bar jedan satak moi zavarati svoj oaj. Kod Omera, u Ptiaru, moj stari komija Mirko. Nismo se vidjeli "sto godina". Sjedimo okrueni posterima kanarinaca i tiglia, pijemo gemit. Dolaze i Zlaja i Dragan i najednom se ivot ini podnoljivijim. Moda u predurati i ovaj dan i no, a ve sutra e biti bolje, mnogo bolje. Omer nam sipa jo po jednu "sikteruu", jer zatvara u osam sati i idemo u kafanu koju dre neke Sandaklije, pa nam, valjda, prepoznavi "marindvorske" glave, pred nosom zatvaraju vrata i mi stojimo nasred ulice u kojoj smo se rodili, igrali lopte i ize i nijemo se pitamo: gdje sad? Mirko predlae Jagodu.

Bogami, otvorena je i puna svijeta. Slui nas konobarica graena kao "playmaker" i upljiramo dalje: priamo o teorijama postanka svijeta samo da ne bismo priali o tome da Zlaji treba tri hiljade maraka da bi dobio ugovor o koritenju stana, da e Mirka uskoro, po nekom zakonu "restitucije", izbaciti iz njegovog stana, da mene nema ni na mapi ovog "opsjednutog" grada - vie ne haubicama i snajperima, nego duhovima prolosti. Kad smo doli do postanka ovjeka, Zlaja zakljuuje diskusiju: "ovjek je nastao iz kurca." Mirko i ja ne moemo da se ne sloimo s tom oiglednom istinom, pa nam je sad ostalo nita o emu bismo mogli laprdati. Zlaja brunda kao medvjed da vie nikad u ivotu nee piti, Mirko duma neto svoje, a ja gledam u njegove ruke i sa pakosnim zadovoljstvom primjeujem da su mu nokti prljaviji i zaputeniji ak i od mojih. Za sto nam prilazi moj jaran, Faca, i hvali neto to sam napisao, a ega se ja vie i ne sjeam. Ali, sujeta je sujeta, pa me ini blaenim da sluam slavopojke... Pria Faca kako se s nekim svaao o meni: kao taj neko je rekao da bi svako mogao pisati kao to ja to radim, a Faca mu je odgovorio: "Aha. To je kao kad gleda Stenmarka na televiziji pa misli: jebo njega - uzme tapove u ruke, stane na skije i spusti se - to moe svaka budala." Mada mi je do tada Facino laskanje godilo, odjednom se osjeam tako star i tuan, jer se sjeam vremena kad mi je pisanje znailo ivot, a ne preivljavanje, kad sam, zajebajui svoju enu (bivu - i to me rastuuje), dok bismo pili jutarnju kafu, a ona morala na posao, sjedao za pisau mainu i pjevao: "Gledaj ove ruke, gledaj sad..." Prsti su samo doticali slova, a ona su se na nekakav udan nain slagala u cjelinu, tvorila rijei i reenice, prie, a ja se osjeao kao open kad svira na klaviru. Sjeam se tog omamljujueg mirisa frike tampe koju sam mirisao kad mi je Stevan Tonti dao primjerak Lica u kojem su mi objavljene prie - niko i nita me nije moglo dotai, niko mi nije mogao nauditi, bolio me kurac ta iko misli o meni dok sam nosio taj knjiuljak ispod ruke... Da ne priam o prvoj knjizi! Hej! Rajko Petrov Nogo je o njoj pisao u NINu na pune dvije stranice, a ja sam hodao gradom kao paun i prvi put shvatio ta je Miguel de Unamuno mislio kad je tvrdio da ovjekov osnovni poriv nije elja za samoodranjem, nego bijeg iz anonimnosti. Sjeam se sree svoje rodice Buce kad sam joj poklonio tu knjigu, a sad me je stid i strah da je ak i nazovem, jer znam koliko me voli, a ja ne inim nita da tu ljubav opravdam, nego kao sova uim na nekoj suhoj grani i nukanjem traim izgovor za sve to pogreno inim. Sjeam se medvjeeg zagrljaja svog pokojnog prijatelja, Nedima Idrizovia, koji nije dao nikom nita da plati u Korzu kad sam mu potpisao svoju knjigu, a on me zajebavao da bi se moja sabrana djela mogla proturiti ispod

vrata... Sjeam se zanosnog tijela moje Sabine dok lei pod arafom, a ja joj kaem: "Samo da napiem priu za "Osloboenje" i eto me natrag u krevet..." i pisao i iz mene se naprosto prosipala ljubav. *** Hvala ti, dragi Faca, na svim komplimentima koje si mi udijelio, hvala ti to si me branio i poredio sa Stenmarkom, ali neto mora da zna: na televiziji smo gledali samo njegove pobjede, divili se lakoi s kojom prolazi kapije, ali se nikad nismo upitali ni vidjeli koliko je on padova i lomova imao, koliko toga se odrekao da bi zavrio slalom i digao ruke u pobjednikom zanosu. Samo on to zna. Zato je tvoj protivnik u diskusiji sasvim upravu: svako bi mogao pisati ovako kao to ja piem! Ali, po koju cijenu?

JEDNA ENA Na planeti Zemlji postoji vjerovatno tri milijarde ena s kojima nisam spavao, ali postoji samo jedna s kojom jesam. Upoznali smo se na promociji knjige Muharema Serbezovskog Putevi vjetrova i Cigana u "Domu pisaca". Ne pitajte me kad, jer je to nebitno, ali pamtim da je bilo hladno, da sam tri prethodne noi spavao u portirnici "Pozorita mladih". Sad sam tu, s Nerminom, dahom joj grijem ruke, a ona me zove da spavam kod nje. Idemo taksijem na Breku (ja usput kupujem flau konjaka), ona se skida, oblai pidamu i lijee u krevet, a ja na pod i drim je za ruku i spavam, spavam - moda sanjam. Budim se i ini mi se kao da je ivot opet normalan: ist WC, u kuhinji pe i aj, televizija i tranzistor, polica puna knjiga u sobi, a ostalo je jo i podobro konjaka; telefon mi je pri ruci, pa zovem jednu enu u Americi, koja me je strpala osamnaest mjeseci u muriju, da pitam kako nam je kerka... Kerka nee da pria s "tata Dacom", jer sam joj obeao da u se vratiti za njen roendan - i slagao. "Samo sebe mui", kae mi Nermina i uzima flau ispred mene, a ja skrstim ruke i mislim kako je upravu, jer nikad u ivotu sebi nisam nanio nita drugo osim patnje. Nermina mora na posao i ostavlja mi svoju knjigu s posvetom: "Dragom Daci!

Zna se ko je kome svoj, a ko kome kurac moj." (Sad se sjeam i datuma: drugi novembar 1998. godine.) im se uhvatila vrata, ja se dohvatim flae i telefona; opet zovem Ameriku, drugu enu, koja mi je jednom rekla da jedva eka dan kad e mi pljunuti na grob, da se ujem sa svojom drugom kerkom... "Kako si, sine?" "Dobro." "ta radi?" "Nita." "Voli li tatu?" "Volim." "Tebe tata voli najvie na svijetu." "Znam. Zdravo, tata." Buljim u telefonsku slualicu i ponovo osjeam neprolaznu bol koju sam sebi nanio. Konjak ini svoje, pa se poinju raati mutne uspomene: "Meni su tebe oteli", kae mi moja majka, a ja se sjeam kako sam, nakon smrti svog oca, u njegovim papirima naao sudsko rjeenje gdje stoji da me se majka odrekla. Sjeam se pisma, koje sam pokazao Dubravku Bibanoviu, koji je tad stanovao kod mene: "bla, bla, bla..." Na kraju potpis imenom, a onda prekrienim: "Voli te mama." Sjeam se beskonanog osmijeha svoje sestre Mirne dok me otac, s kartonskim koferom u jednoj ruci, vodi iz kue u koju se vie nikad nee vratiti: ona sjedi na prozoru i ne znajui ta se deava mae nam ruicom, a na otac odmahuje i lice mu se cakli od suza... Izranja slika moje kerke Vesne kako mi tri u zagrljaj na aerodromu u Madisonu, nakon est mjeseci mog, da tako kaem -odsustvovanja, a odmah potom druga: aerodrom u Chicagu, moja Vesna plae: "Mrzim tvoje Sarajevo. Ako se vrati tamo, nikad se vie nee vratiti meni." Plaem, ali vie ne znam plae li to konjak iz mene ili su to moje suze, pa se sjetim Sabine, Maje, Gordane... Milica me je onomad, dvije godine nakon to smo prekinuli, pomilovala pogledom. To se pamti i to ee. Zrinka mi je rekla: "Slua li ti sebe kad pria?" "to, Zrinka?" "Javlja mi se nakon devetnaest godina, kae da dolazi, a uopte ne pita jesam li udata, s kim ivim, imam li djecu..."

"Pa, jesi li, izvini?" "Nisam." I ostaje Zrinka da pee i da rovari po mojoj dui kao ir na elucu i nema te soda-bikarbone da ublai bol. Gordana je u Beogradu, nismo se ni uli ni vidjeli godinama, ali mi moj prijatelj, Mosto, kae da je sretne pokatkad, da pita za mene... a, ja, opet, punim au i sjeam se kako sam je zarazio triperom to sam fasovao od nekog "groba" iz "Sloge", a pomogla mi moja jaranica, doktorica Svjetlana, koja ju je ubijedila da je to samo tea prehlada jajnika... Sad sjedim ispred gomile neispisanog papira, konjak se neumitno pribliava kraju, dogorijeva zadnja cigareta u pepeljari, a ja se samo pitam: "Zato?" Odgovor si ne mogu dati, da li je sve ovako zbog toga to sam spavao samo s jednom enom ili, moda, to je jedna ena spavala s mojim ocem...

TICE U GLAVI LEPTIRI U GNIJEZDU Kad sam tek poeo raditi u jednoj fabrici u Americi, na prsa su mi prikaili (kao i drugim radnicima) karticu s imenom - tako se ne gubi koja sekunda na upoznavanju, a izbjegava se i to da zaboravite neije ime. Zato je Tim samo ponosno, kao da je Shakespeare, lupno sebe po prsima, a prvu ansu sam imao progovoriti s njim na "lunch-pauzi" - meni je to vrijeme, bezbeli, koristilo da samarim to vie cigareta, a svim ostalim da u sebe potrpaju hranu koju su donosili od kue, jer i to je itekakva uteda. Prvo pitanje, koje mi je Tim postavio nije bilo "odakle sam", "kako je u Bosni", nego jedno koje sam najmanje oekivao: "Zato leptiri ne pjevaju k'o ptice?" "I beg your pardon?" "Zato ne pjevaju kao ptice - isto su areni?" Traio sam pomo sa strane, ali, ostali su vakali svoje sendvie i nisu vadili epove za ui - svi smo bili obavezni da ih nosimo da ne bismo otetili sluh i tuili fabriku za hipten dolara. (Nikad se nisam mogao naviknuti da mi neto viri iz uiju, kao to se nikad nisam navikao ni na vilicu, jer se uvijek osjeam kao da mi je neko strpao on u usta.) Slegnuo sam ramenima: "Valjda zato to nemaju kljun. Ni glasnice, pa mogu samo mahati krilima."

Vrlo brzo sam se sprijateljio s njim, jer, osim to je imao pticu - ma, ne pticu, nego kondora u glavi, Tim je bio obrazovan i naitan ovjek i nikad nismo priali o tome ta ga je skrenulo na put rezanja kragni u fabrici, dok je njegova ena mainski ininjer u istoj fabrici, a djeca su im u hemijskoj industriji... Poto je osmi smrtni grijeh u Americi pitati, makar i najboljeg prijatelja ili roeno dijete za platu, ne znam koliko je zaraivao, ali, s obzirom da smo radili isti posao - to mora da je bila crkavica. A, i to jest - jest, vazda su me "pasle" budale. Ako je tramvaj s Ilide pun k'o ibica, nai e se neki sumatnik, koji e stati ba pored mene i cijelim putem do grada mi se derati u uho "ta mu se desilo na poslu, da to ne moe vie tako", itd., itd. Ako sam se vraao kui, pretrpan kesama s pijace (poto moja ena to ne zna raditi, ja to radim bolje od nje), kod Vjene vatre bi mi obavezno priao papak da me pita koliko je sati... Na Rembrant trgu u Amsterdamu, u ljetnjoj sezoni je svaki dan bukvalno milion ljudi, a ja vidim kako se nekakav "hipi", kao kobac ustremio pravo na mene i, ne znam djeluje li ovo uvjerljivo, pita me za pet guldena - na naem... U New Yorku je to sasvim neuobiajeno, jer nema raskrsnice da vam ne priu neki klepeui konzervom i, ako vam je, kojim sluajem prozor bio otvoren, brzo ga sputajte, jer znaju biti ljuti, vrlo ljuti, ako nisu dobili onoliko koliko su smatrali da je "fer". U Americi je proenje zabranjeno - ali sve dok gleda svoje, k'o doja prodaje neke eljeve i znake, nisi agresivan - to prolazi. Sjeam se jedne bakice iz Madisona - zvali su je Angel, to je i bila, koja bi svako jutro napunila torbicu novia istresajui parking aparate kad bi im istekao rok. Strpali su je u ludnicu ili staraki, jer ta ona ima raditi neiji tui posao (to jest - dravni). U Sarajevu je iva legenda Aba, koji nikad nije pruio ruku, ali je zato uvijek bio "k'o lampa". Njegovu funkciju je sad preuzeo Miki, legenda FIS-a; on i njegova uvena reenica: "Miki, jesi li vidio Pimpeka u "Kvarneru"?" "Jesam." "ta radi?" "Pije vino." "S kim?" "S kiselom." U Beogradu je svoj sistem razvio Brana Petrovi. U Francuskoj, kod Ive, prilepao bi se kojem od imunijih pisaca, popio pia kao hala, a onda Vidosavu Stevanoviu, Momi Kaporu, Rajku Nogi, Danilu Kiu, Mirku Kovau... traio "pozajmicu", i to redovno upisao u neki bloki. "Danilo Ki - milion", "Vidosav Stevanovi - milion," i tako redom...

Otiao bi tad na eljezniku stanicu, pitao ta e pojesti i popiti (malu meku i solo pasulj, to je sve ukupno kotalo dvije banke), vadio onu sveiu iz depa i samo kriao ljude kojima je duan: "Sad vie nisam duan Danilu." Zeli erimagiu je samo trebala povratna karta do Trebinja, a onda je kod Ibre i Fadile (vino, loza, janjetina, duhan - sve domae) prodao usput jo i neku sliku u Dubrovniku... Sve vie tica u glavama, sve vie leptira u tuim gnijezdima, sve vie prosjaka, a sve manje onih koji bi im udijelili...

LUTKA NA KONCU Sjeam se prve "Evrovizije", koja je prenoena na naoj televiziji, a ako me ovo krhko sjeanje ne vara - pobjednik je bila Sandy Shaw, koja je okirala tadanju javnost pojavivi se u "nepristojno" kratkoj mini-suknji, i to, bilesi, jo bosa. Pjevala je naslov ovog teksta ("Puppet on a string"). Da li je na predstavnik bio Baho Kurt ili "Indexi" s "Pruam ruke" - u to se ne bih mogao zakleti... Ali, naravno, to nije poenta ovih sjeanja (ili prisjeanja, nazovite ih kako hoete). Oduvijek sam bio "pozorino dijete": i moj stric i otac su pjevali u "Narodnom pozoritu" i ja pamtim - mada je ak bilo i rano da se bilo ta pamti, kako sam se muvao iza scene; jo me kaklji opori miris tapetarskog ljepila, jo su mi dragi drveni maevi s kojim sam se igrao, a kao da i sad osjetim ukus "najboljih" sendvia na svijetu u bifeu... Ovo najboljih shvatite uslovno, jer oni su imali samo ukus minke i onoga (ne znam kako se to ve zove) to se koristi za skidanje minke... Taj svijet miriljave jelovine dok se postavlja scena, leprava tijela balerina (tek sam slutio da u njima ima neto to e mi kasnije doi glave u ivotu) kako piceve balerinki trljaju puderom, a i kako sam i sam bio "glumac" u "Ohridskoj legendi", nipoto nisam htio da propustim taj ritual. ("Igrao" sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u "Normi" i imao najteu ulogu: duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo, djetetu od pet-est godina, probuditi se na odreenu ariju moje "majke" Norme itd. itd.) Moj "profesionalni angaman" u pozoritu se, nakon to sam s "Ohridskom legendom" i "Normom" obiao sva pozorita i domove za kulturu, od Varea do Bugojna, bliio kraju, ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako moje putovanje, a meni ostavlja, kao tal, samo onih nekoliko bombona "505 s crtom", to bi mi ih ika Elko, u "Ohridskoj legendi", dok bih mu sjedio u krilu,

tutnuo u ruke... Ali tad sam ve krenuo u kolu. Najprotraenije vrijeme u mom ivotu, jer sam ve znao itati i pisati, a to je jedino to i dan dananji znam, a sve ostalo je izhlapjelo iz pamenja. Jedina vajda je bila to sam iao u "Vjebaonu" (tadanju "Uiteljsku kolu", a potom "Petu gimnaziju"), ije se dvorite dodirivalo s rukometnim igralitem "FIS-a", pa bih poslije nastave, prtei besmislene bukvare ("Eso se ia", "Osa sisa sok" - ili, kako smo se zafrkavali "Zuca opa karpuzu"), sveske ispunjene "tankim" i "debelim" linijama, mogao ostati na treninzima rukometaa "Mlade Bosne" i uskoro postao njihova maskota, pa su mi una, Ibe, Efi, Benco, Runjo... ak slali razglednice sa svojih putovanja. A, onda su nas poeli voditi na "matineje" u "Lutkarsko pozorite". Uiteljica Mirza (a kasnije tefica) ispred nas, a mi, kao paii, drei se za peeve naih "radnih odjea", ulazili smo ujedan novi svijet. "Kekec" i "uma Striborova" su predstave koje su me se bile najvie dojmile. Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec) i mrzio, a u isto vrijeme se bojao Bedanca, plakao od sree kad bi Mojca progledala, sav skutren gledao kako se u Striborovoj umi drvee kree i prijetei njie, a potom izlazio na danje svjetlo i jedva ekao kad u opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno. (ini mi se da se za proteklih etrdeset godina nita nije promijenilo, jer i sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprena osjeanja.) Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan, folirajui da sam bolestan, ostao kod kue, pojeo "ajnpren" orbu to mi je baka napravila, a im je ona otila do kominice na kafu, uskoio u kratke pantalone i "zepe" i potraio pravac prema "Lutkarskom pozoritu". Htio sam istraiti koja je to sila to pokree lutke (znao sam da su to, ipak, samo lutke), ko stoji iza te misterije. Proao sam kroz ulicu Danijela Ozme, potom Dubrovaku, kroz "parki" ispod kapije bijelog jorgovana, do "Umjetnikog paviljona" (koji vie ne postoji, jer - niko mi to nikad nee objasniti zato - sruen je da bi se dobila "zelena povrina"), i - zalutao... Sjedio sam na kamenom zidiu i plakao, a onda mi je priao mladi milicioner i pitao me gdje stanujem. "Jezero 7," rekao sam, ali on za tu ulicu nikad nije uo jer joj je ime ve bilo promijenjeno u Kate Govorui. (By the way, opet se zove Jezero.) Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz pla, rekao: "U pozorite." "Pozorite???!!!" Ja sam samo klimnuo glavom. Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca, a tamo je ve, neko stariji, znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kui uplakanoj baki. Otac je bio ljut kad je uo ta se desilo, ali mu nisam mogao objasniti ta

me je na to natjeralo. Ni sada ne znam: nestaluk? Ma, jok! Prije e to biti neodoljiva elja da se sazna kako "mrtve" stvari postaju "ive", kako od komada drveta napraviti bie koje misli i osjea, jednom rijeju: kako postati BOG. Trebali bi vrlo precizni instrumenti due da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozoritem lutaka utjecala da budem ovo to jesam, da radim ovo to radim, od mrtvih uspomena pravim ivot, ali to vie nije ni vano, jer se sjeam kako u bati "Bagrema" sjedim sa svojom prvom curom, drim je za ruku, ona neto pria, a onda trgne ruku i uvrijeeno kae: "Ti mene nita ne slua." "Sluam, sluam, duo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemiar' zato to te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka...", a ne mogu da joj kaem: "Volim te, duo, ali Mojcu vie." Prolo je jo hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da uini udo, da me pokrene, da ovom mrtvom biu vrati ivot.

VOAJER Poelo je bezazleno. Nisam nalazio nikakvog zadovoljstva u tome, ali nisam htio da se izdvajam od ostale raje, pa sam i ja svaku no obilazio Veliki park ili park iza Druge gimnazije, iz gustog grmlja vrebao "parove" na klupama. Poteno budi reeno, nije se imalo ta vidjeti: bezoblino klupko dva tijela koja u mraku teko diu i nita vie. Moda su oni sa vie mate vidjeli i vie, ali ja ne. Znam da je Mimo Sova (shvatiete zato smo ga tako zvali), kad bi se razilazili, govorio: "Vidio sam joj sise." "Kolike su?", pitali smo uzbueno. On je na svom torzu pokazivao obim veliine dvije fudbalske lopte. Jedne noi je rekao: "Vidio sam joj koku." Nismo mogli da diemo od uzbuenja: "Ka-ka-kako izgleda?" Mimo je mahao glavom: "To nikad neu zaboraviti. To je neto najljepe to sam vidio u ivotu. Kao to ve rekoh, ja ama ba nita nisam uspio vidjeti. Pamtim samo

jednu no kao specijalnu. Imali smo dobru "bazu" iza Druge gimnazije, u najguem grmlju, a i klupa je djelimino bila osvijetljena ulinom lampom. Par je sjeo na klupu. On je izvadio kutiju cigareta i ibicu i zapalili su. Puili su i nisu nita radili. (Moda im je to bio prvi sastanak.) A, onda je ona nesigurnim glasom rekla: "Neko nas gleda." On je pogledom pretraio grmlje i, naravno, nije mogao nita vidjeti, ali ona je insistirala: "Vidjela sam oi kako sijaju u mraku." "Mora da je maka", hrabrio ju je on. "Ali, etvero oiju!" On je "hrabro" poeo da piska: "Pis! Pis! Pis!" Tada je ludi Eso zaurlikao kao vukodlak i oni su pobjegli i ne osvrui se. Smijali smo se kao ludi, a onda primijetili da su cigarete i ibicu ostavili na klupi. Bila je to "biljana" bez filtera, u smee-utoj kutiji s poklopcem. I prije smo znali kod Tire u trafici kupiti par "morava" zamotanih u celofan, ali ovo je bila "prva liga". Postojala je jo samo jedna skuplja vrsta - filter "VIS". marili smo jednu na drugu i osjeali se kao bogovi. *** Ti dani nevinosti su proli i o svom "voajerstvu" nisam ni razmiljao. Ali, vremenom, kako se samoa sve vie useljavala u moju sobu, kako je poela da rei iz okova, sve vie vremena sam provodio na prozoru i zurio u prozore okolnih zgrada. Balkon preko puta mene bio je Vlade Pravdia. Tu nije bilo ta da se vidi, ali sprat nie je bio stan u kojem su se esto odigravale "urke". Sjedio bih pored prozora s pivom u ruci, sluao bunu muziku, kroz providne zavjese gledao tijela u plesu i sanjao kako bi dobro bilo da neko tad izae na balkon, da me pita imam li cigara, da kae da su ostali bez pia, ili da me jednostavno pozove da im se pridruim. To se nije dogaalo. Samo je jednom gazda izaao na balkon, vidio me na prozoru, a onda se vratio unutra, navukao roletne na prozorima. (Prethodno je razgrnuo zavjese i pokazao mi srednji prst.) Svoju panju sam usredsredio na druge stanove. Kao i u djetinjstvu, skoro nita nisam mogao vidjeti, ali sam, kao nekad Mimo Sova, svojoj mati davao na volju i vidio sam: Rahelu, prelijepu paraplegiarku, koja je kao podstanar ivjela u prizemlju preko puta, kako mi pie pismo. Vidio sam Oluju, momka mojih godina, kojem je majka s neznanim ovjekom nestala u neznanom pravcu, a on ostao sam s nepokretnim ocem. Oluja mu kuha veeru, hrani ga kaikom, daje mu au mlijeka i lijekove, smjeta ga njeno u krevet, a kad ovaj zaspi, iz ladice kredenca vadi oevu

bijednu penziju i tri u Marinkovu baru da je pretvori u toplo pivo ili kiselo vino ili smrdljivu rakiju. Oluja jeste volio svog oca bezmjerno, ali alkohol je volio vie od njega. Prezgodna novinarka zaboravlja navui zastore kad joj u posjetu dolazi jedan od brojnih ljubavnika i ja gledam njeno savreno, golo tijelo, noge koje se, stegnute oko njegovih lea, bjelasaju i od te slike mi se muti u glavi. Takoe vidim jadnog penzionisanog pukovnika. Nedavno se rastavio od ene. Ona je s kerkom otila u Sloveniju, a on je ostao da ivi sa sinom. Nekako je i durao dok je sin jo bio s njim, ali kad se ovaj otisnuo na more i kad je ostao sam, sve je krenulo nizbrdo. Soba mu je zakrena praznim i punim flaama "vlahova", a on svaku no sjedi za stolom, pije iz aa za vodu, lista album, a crveno, podbulo lice mu blista od suza, upa u oaju ono malo kose to mu je ostalo na glavi i na moje oi se topi poput svijee zapaljene na dva kraja. Vidim Muhu, konobara, kad se kasno vraa s posla, a doekuju ga njegove kerke (jednoj je etiri, a drugoj deset godina). Starija mu podgrijava veeru, a mlaa mu skida cipele i savija cigaretu (uvijek je puio hercegovaku kiju). Sve me to bolno probada u grudima, pa kad ulazi u spavau sobu i lijee pored svoje ene, Zrinke, prestajem gledati, jer ne mogu vie podnijeti tuu sreu. Polako se gasi i zadnji prozor. Samo jo moj mutno sjaji pod jed-nookim, surovim nebom. "Kad ti tui ivoti postanu interesantniji od vlastitog, vrijeme je da se neto promijeni." S tom milju, lijeem u krevet. Obuen. San ne dolazi na oi i ekam neki telefonski poziv, poziv koji bi mogao unijeti malo ivota u moj takozvani ivot, a telefon uti li uti...

TETOVIRANI SAN Godine 1993. ili '94. ili '95. (kako godine, datumi prestaju biti vani mrtvima!) bio sam na koncertu Indexa u Londonu. U salu veliine Templa nakrcali su se i "stari Londonani" (oni koji su tu jo od prije rata) do "novokomponovanih" (koji su zbrisali za vrijeme rata)... Bili su tu i Suzana, Vlatko Kina, Muha, Zlaja Pegla, Malina i Lidija, Keo i Amela, Biban... Na koncertu je bio i Pero Lukovi, koji je zapisao da se prije, za vrijeme i poslije koncerta "popilo toliko toga da bi to bilo teko i preplivati". To jeste istina, ali Pero je zaboravio napisati da se, takoe, prolilo isto

toliko suza, jer svi smo plakali k'o godina, pogotovo kad je Pimpek zapjevao Bacila je sve niz rijeku. Plakali smo od sree to smo se ponovo sreli, plakali smo za svojom mladou i djetinjstvom, plakali smo za prijateljima koje vie neemo vidjeti, plakali smo za naim gradom i zemljom... Jedna sredovjena Engleskinja je Peri Lukovicu rekla: "Da su ovi momci Englezi, bili bi kao Beatlesi." On joj je odvratio: "Draga gospoo, ovi momci su u Sarajevu mnogo vie od Beatlesa." Poslije koncerta smo se okupili u "garderobi" Bode, Davorina, Sinana, jer "pubovi" su ve bili zatvoreni u to doba, ali smo se ve prije bili pobrinuli za "logistiku". Tanije, za to se pobrinuo Vlatko Kinez, koji je bio "stari" - u London je doao prije tridesetak godina. Vlatka sam se sjeao iz Sarajeva. Bio je nekoliko godina stariji (kad je on poao u gimnaziju, ja sam bio etvrti ili peti razred osnovne) i moj prvi komija. ivio je s majkom i djedom u prizemlju, tanije u dvoritu jedne automehaniarske radnje. ivjeli su od penzije Vlatkovog pokojnog oca, koju je primala majka, od djedove penzije takoe, ali ponajvie od sitnih poslova koje je djed obavljao za Mirka u "garai", kako smo zvali automehaniarsku radnju. I po cii zimi je prao kola ledenom vodom, mijenjao ulje, svjeice, palio aparat za zavarivanje, a mi, djeca, koristili smo njegovu slabost prema "dobroj kapljici" i krali mu "karbit". Kasnije je u jednoj upi u dvoritu iskonstruisao, sklepao nekakvu pe za plastiku i izljevao neke dide i sanjao o velikom poslu, "boomu" koji e jednog dana napraviti. Kada su se u Sarajevu pojavili satovi za parkiranje, u tome je vidio svoju veliku ansu: izlio je privjeske s oprugom u koji je moglo stati deset kovanica od po dinar, ali kako Sarajlije ionako nisu bile spremne da plaaju parkiranje, tako su se i njegovi privjesci pokazali sasvim beskorisnim. Kineza pamtim i po tome to je svirao bas u grupi San na dlanu, koja je svoje koncerte drala svake subote u fiskulturnoj sali Druge gimnazije. Tad u Londonu sam ga pitao ta je ustvari znailo ono San na dlanu? Tuno se nasmijeio, a elo su mu naborala sjeanja: "Ja sam bio taj koji je dao ime grupi. Kasnije su ime promijenili u "Dlan" i uo sam da su prilino dobro radili u Holandiji i Njemakoj, ali ih nikad vie nisam uo ni vidio. Goran i ja smo jednog dana sjedili u "Parkui" i na dlan mi je pala pahuljica maslaka, pokuao sam je uhvatiti, ali ona je na najmanji daak vjetra "pobjegla" i nastavila, ba kao da me zajebava, da krui nad stolom, i Goran i ja smo uzaludno mlatarali rukama i grabili prazan vazduh, ali je nismo mogli jamiti." Smijali smo se kao ludi, a ja sam rekao: "Ovo je kao san koji ti lei na dlanu, tako blizu, a neuhvatljiv." Tako je to bilo. I mada ga vie nita nisam pitao, Kinez je, valjda smekan Chivasom, nastavio: "Sjea se mog djeda Joze? On je u svojoj "fabrici", kako je

ponosno nazivao onu upu u dvoritu, trebao za Mahira Cigana izliti neka plastina leita... Elem, dobrano je kasnio, pa sam mu jedne veeri i ja pomagao. Djed je ve bio dobro "povukao" kad je banuo Mahir. Psovao je majku p'jansku, a moj djed je samo, oborene glave, utio. Umijeao sam se da ga zatitim, ali Mahir mi je svezao amarinu "bekendom": "Ti se ne mijeaj, pederu mali." Pao sam i pri padu oborio pivsku flau. Flaa se razbila, a meni je pao mrak na oi i zamahnuo sam grliem prema Mahirovom licu, ali sam fulio i zahvatio ga po vratu. Potrefio sam arteriju i dok je stigla "hitna" Mahir je ve nasmrt iskrvario. Dobio sam est godina Stoca. Jebi ga." "Znam, sjeam se toga, ali nisam znao da se tako desilo. Sjeam se da je raja priala da si noem zaklao Mahira." "Jebo raju. Ja ti priam kako je bilo. Dobro sam proao u Popravnom. Meu deparoima, sitnim provalnicima, kradljivcima auta sam, kao ubica, dobro kotirao. Niko me nije dirao. Tu sam zavrio i bravarski zanat. Pustili su me kad sam napunio osamnaest godina. Vratio sam se kui - djed je ve bio umro. Majka je ivjela s nekim kloarom Ivicom. Svojih stvari nisam imao. U djedovu "fabriku" sam prenio samo svoj gramofon i ploe. I gitaru. Nije mi dugo trebalo da naem posao. Bio je onaj dobri ovjek Boo, kojem nije smetalo to sam "kriminalac", i on me je zaposlio u svojoj bravarskoj radnji. I Popravni, i Mahir, i djed i majka, sve je to bilo iza mene. Tad sam se i upoznao s Majdom. Radila je u "Jugobanci" i opet mi je san sletio na dlan. Tolerisao sam to to je Majda voljela da s vremena na vrijeme smota "joint". Onda, malo-pomalo, poela je da se mijenja i ja sam skontao da se navukla na iglu. Da slika bude potpunija, diler joj je bio Mahirov mlai brat, Mujke." Ruke su mu se tresle kad je sipao pie i kad je palio Pall Mall: "Kako vi to sad kaete - odradio sam ga. Nali su ga na Alipainom, pregaenog na tramvajskim inama. Nikome do govneta nije bilo stalo -ponajmanje drotovima, ali ja sam, svejedno, ispalio za Englesku." Otvorio je aku i pokazao mi dlan ruke. Na dlanu je bila utetovirana pahuljica maslaka: "Ovo je bila prva stvar koju sam uradio kad sam doao ovdje. Niko mi vie ne moe maznuti moj san." "Pa, ta sad radi? Svira? Kao bravar?" Mutno je pogledao kroz mene i rekao: "Ono to najbolje znam." Nain na koji je to rekao me obuzeo jezom. Nije mi odgovorio na pitanje. Ili moda jest?

UPLJA PRIA Osamnaesti je marta 1998. godine i ja sam u Chicagu. Danas je

devetogodinjica mog (neuspjelog) braka i petogodinjica mog (uspjelog) razvoda. Nije hladno, ali vjetar pii sa svih osam strana svijeta i raspuhuje ono malo pameti to mi je ostalo u glavi. A, i to malo to je ostalo - za ta je koristim? Pranje tanjira, guljenje krompira, stavljanje "fibajna" u kragne koulja, istovarivanje bezbrojnih gajbi Coca-Cole (nisam je nikad ni volio, a sad je mrzim), ianje trave, branje groa, skidanje trnja s rua... Ali, da mi je sad i to! Ve sam drugu nedjelju u Chicagu, a jo nisam naao posao. Poloio sam Dravni ispit i traio posao (kao kuhar) u nekakvom domu za maloljetne delinkvente, a oni me pitali kakvo iskustvo imam u radu s njima?! (Ba kao da ameriki jalijai jedu neto posebno.) Htio sam im odgovoriti da sam i sm jedan od slinih, ali prevladalo je dragocjeno iskustvo da u Americi najbolje prolaze "ublehe", pa sam im ispriao dirljivu priu o mom, nikad postojeem bratu, koji se uhvatio u "dilanje", a i sam se uskoro navukao na crack, kako je cijela naa porodica beskrajno patila zbog toga, a kad je nastradao u jednom obraunu bandi, moja majka nije uspjela prevladati gubitak, pa je izvrila samoubistvo, a otac je, od tuge za njom, uskoro umro... Elem, ja bih posvetio sav svoj ivot radu s njima, doprinio njihovoj rehabilitaciji (kroz preprene hamburgere i gnjecavi pire krompir), pa makar radio besplatno... Kako ovjek moe bestidno lagati kad doe dur guzici! Svoje "intelektualne" sposobnosti rabim samo kad slaem pasijans. Postao sam praznovjeran i ufur'o se u to da e sve biti O.K. samo ako mi se sloe tri pasijansa zaredom... Slaem ve stoti, a nita se ne deava. A, i kako bi kad sam dvije karte ispustio na pod? Od prijatelja (koji su me pozvali u ovaj Vjetroviti grad i obeali mi pomo) ni habera. Dodue, uo sam se s njima, ali odgovor je vazda bio isti: "Da si samo zvao dan ranije." Zvoni telefon i ja se, prvi put u ivotu, krstim. Glas sa neamerikim akcentom pita: "May I speak to mister Dario Damonja?" (Odmah mi je jasno da to nije poziv za posao, jer nema teorije da Amerikanac izgovori moje prezime pravilno.) Svejedno, odgovaram: "Speaking." "Pa, gdje si, pika li ti materina stara?" Prepoznajem Dadin glas. "Otkud ti moj broj telefona?" "Dao mi Gaba. Kako si?" "Super - al' u kurcu! Odakle zove?" (Znam da je u Pragu otvorio restoran, uli smo se par puta i on me zvao da doem, ba kao da mogu sjesti na taksi ili tramvaj i banuti na vrata.) "Iz Chicaga. Evo me na aerodromu. Gdje stanuje?" "Zajebava me."

"Jesam, sree mi. Uzeo sam rent-a-car. Gdje si ti?" "E, moj Dado, volio bih i ja da to znam..." "Samo ti meni daj adresu - nai u ve nekako." "Udure: East Church street 308." Ne proe ni sat vremena, a Dado zvoni na vratima. Puno se promijenio. Ostario je. To se najbolje vidi po nosu, koji kao da mu se produio, a, nekad bujna kosa, pretvorila se u rezance. (Ja samo na drugima primjeujem promjene, a svoju sliku kao da sam zamrznuo u mozgu i, kad se ujutro pogledam u ogledalo, ja ne vidim odraz nekog bia /kako je to znao rei moj profesor likovnog: "Ima takvih bia, ima. Ali, ona ive duboko pod morem."/) koje nema ama ba nikakve veze sa onim gimnazijalcem duge kose, u "hipi" koulji i zvoncaricama.) Grlimo se i ljubimo; nismo se vidjeli tano devet godina - od mog vjenanja. "Ima li ta za pie?" "Par piva." "Ma, hajmo negdje na pie." Savjetujem mu da parkira svoju rent-a-car Mazdu na moj parking, koji plaam trideset dolara mjeseno, mada nemam kola. "Bolje je, Dado - bezbeli da emo se obalistiti, a ovdje su pravo jebeni kad te uhvate pijanog za volanom." "Gdje emo?" "Ima jedna birtija u blizini. Pet-est minuta hoda odavde..." Tek to smo izali iz zgrade, sa svojini uvenim osjeajem za orijentaciju, ja vie ne znam na koju stranu da krenem. Ipak, samouvjereno kaem: "Tu je odmah - ne moe je fuliti. Moe misliti - odmah je pored damije." Tabanamo jedno pola sata, a damije ni za lijeka. Pitam drota: "Oprostite, gdje je ovdje damija?" "Damija?" "Damija", ponavljam i rukama "crtam" minaret. Hladno mi odgovara: "Koliko ja znam, najblia je u Teheranu." Vidim da sam se zajebao, pa se vraamo i nakon "maratona" ipak pronalazimo damiju i birtiju... * * * Dadu sam upoznao kad je poeo raditi u Naim danima. Pisao je o muzici, ali nije dugo ostao na tom poslu. Malo-pomalo se poeo baviti "menaderstvom", to znai da je organizovao igranke po kolama, a kasnije i maturske zabave. U to doba nije imao gdje stanovati, pa sam ga ja primio na stan. Ljeti smo se mijenjali: jednu no bi on spavao na jogiju, a drugu ja. Zimi smo, bukvalno, "dijelili postelju".

To mi nikad nije "oprostio", pa kad je otvorio svoj prvi disco, moja lova tu nije vaila - kako bi to rekli Amerikanci. Isto je bilo i sa njegovim restoranom gdje sam samo trebao da potpiem raun: "Daco" i sve je bilo pokriveno. Priali smo - normalno - uplje prie; o naim zajednikim prijateljima, o tome ta smo trebali, a ta nismo trebali uraditi, sjeali se samo lijepih stvari u naim ivotima i malice plakali... Dado mi je rekao: "Daco, imam love u piku materinu, ali sam nesretan u piku materinu. Sjea li se kad si ti ono jednom drao neko knjievno vee u Slogi, pa priao kako za dobru priu treba samo dobar naslov, dobar poetak, dobra sredina i dobar kraj?" Bilo je to retoriko pitanje, jer je odmah nastavio: "Ja sam ti jedna uplja pria: naslov mi nije kakav, poetak i jest bio dobar, a sredinu i ne pamtim jedino to znam je da e kraj biti lo." Kao i svi bolesni ljudi, htio sam ga poeti tjeiti da je moja "bolest" gora em nemam love u piku materinu, em sam nesretan u piku materinu, ali sam se predomislio, pa sam ga pitao: "Gdje e noas spavati?" Nasmijeio se i taj osmijeh ga je podmladio za devet, petnaest ili dvadeset godina: "Pa, kod tebe. Gdje bih drugo? K'o u stara, dobra vremena." Teturajui smo krenuli prema "mojoj kui", a ja sam mu rekao: "Dado, bacaemo ture-jazije ko e spavati na podu veeras."

OVJEK K'O PITA Fae Strei - Izet je obigravao oko ranja s janjetom, svako malo ga mazao krpicom namoenom u ulje nataknutom na icu od ranjia i zaljevao pivom i, boe me prosti, gledao ga s nekom oinskom ljubavlju. U bati Istre smo slavili Budin roendan. Bilo nas je dvanaestak za stolom i, po Budinom "nareenju", morali smo da pijemo samo ona pia koja poinju s "V": vinjak, vlahov, viski, votka, vino... Ja sam tada bio tek poletarac i "estina" mi nije ba najbolje ila, pa sam naruio: "Pivo." Budo je rekao: "E, ne moe tako - dogovorili smo se: samo s V." "Dobro", rekao sam, "daj mi onda jedno vivo." Konobaru, Duku Makedoncu, trebalo je nekoliko puta ponoviti da shvati u emu je fol - bio je jako spor na razmiljanju, osim kad je nekog trebalo "zapaliti". Drutvo u Istri je bilo standardno: u jednom oku - "pjesnici", u drugom pravi pjesnici i pisci, u treem novinari, a u etvrtom "lopovi" - jednom rijeju -

polusvijet. U sred bate, svinut oko jednog jadnog izdanka breze (jablanovi su ve bili posjeeni, pa je po Sarajevu kruio vic da, kad papak urbanista uje da se neko preziva Jablan, juri sa sjekirom za njim) "laureat" je recitovao (itaj galamio): "Imam para k'o lista duvana..." (Naravno, nije imao ni dinara u depu.) Neko je dobacio: "Ne seri - a duvana ni za lijeka." U vrh naeg stola je sjedio Budo, obuen u odijelo biserne boje, sa prslukom, i, naravno, sa odgovarajuom kravatom i ljutrio vlahove da je to bila strahota gledati. Dobro-de to se na njemu nikad nije moglo poznatije li pijan ili nije, ali uvijek mi je bilo (i ostalo) nejasno kako se na njemu nikad nije vidio ni najmanji trag mamurluka: uvijek svjee obrijan, picnut k'o pita, savrene frizure, pod dlaku ispeglano odijelo... jedino to ga je odavalo bio je mali "tremor" - sve dok ne bi ispio svoj bokali od dva deca. Do te veeri, pravo da vam kaem, nisam Budu ni poznavao: "Vozdra mali", "ta mai", "Daj upi pie", "Trkni mi po cigare"... bile su jedine rijei koje sam uo od njega, a veeras sam se sasvim sluajno naao za njegovim stolom. (Ne sjeam se vie, ali vjerovatno su me pozvali Majo ili Pero.) Dernek je bio u toku, na stolu se puilo janje, lavori salate i lukmire, flae vina i sifoni sode... Iz oka su nas opasno gledali "lopovi", koji su prebrojavali zadnju crkavicu za bokali "brlje", a "peder" Budo se razmetao... Po nesrei, u batu je banula i "banda" Cigana: kontrabas, gitara i harmonika. Budo ih je pitao znaju li Svilen konac. uj, znaju li?! To je, valjda, jednom od onog drutva bilo previe (sjeam se da su ga zvali lic - valjda zato to mu je lic vazda bio otvoren) i priao je naem stolu i bez rijei zamahnuo vinskom flaom prema Budinoj glavi... Kako sam bio najblii, skrenuo sam mu ruku s puta, a Budo je skoio, odvalio ga tosom i onda ga, za uho, izveo iz kafane i nabio nogom u guzicu. Rekao mi je: "Alal ti kurac, mali", i nastavili smo piti, ne samo tu no, nego narednih dvadeset godina. Iako je bio skoro duplo stariji od mene, postali smo prava raja. Ja sam bio vazda kokuz, a on kao da je tampao pare. (Znam da mu je stari bio neka fora, ali vie ne znam ta, a on je, takoe, imao nekakav dobar posao na koji nije morao odlaziti.) Bio sam pozvan i na njegovu svadbu i upoznao njegovu enu, Gordanu, jednu od najzgodnijih cura u gradu. Tek se prestao nositi mini i u modu su ule maksi suknje, a na Gordani je sve "pucalo" i, mada mi je bila ena od jarana, ja sam je u mislima skidao i kad bih je skinuo - ne bih znao ta da radim od takve ljepote! *** Kad me jedne veeri Budo zamolio da mu dam klju od svog stana, bezbeli da se nisam dvoumio. Ponovilo se to nekoliko puta i mada mi je bilo udno zato - pored onakve ene - on trai neto sa strane, nisam ga nikad upitao. Sve do jedne noi kad smo iz adrvana otili u Drinu. Mislio sam da mu se

jo pije (ve je bilo pet ujutro) i da je to razlog. Meutim (uj, ba, mene "meutim"), Budo je traio pike. Konobari su se, kao prebijene make, vukli po kafani, k'o fol istili stolnjake, za stolovima su napola spavali oferi, a kurave, kakve bi i Hijeronimus Bos teko naslikao, nastojale privui njihovu panju. Naruili smo pie, a onda je Budo priao nekoj krezuboj spodobi, ije su se godine teko mogle odrediti, sageo se i neto joj apnuo na uho. Protresla je pijanom glavom, pogledala ga, a onda skoila sa stolice: "Majku ti jebem pedersku! Mene si naao zajebavati!" Konobari su se prenuli iz polusna i kako su, sigurno, bili u talu sa kuravama, skolili Budu. Ona je i dalje vriskala: "Daje mi pedeset milja! I to u hali, na brzaka!" (Mislim da joj je tarifa bila oko milje, a to to je ula - bila je ista uvreda.) Bojao sam se frke, ali su konobari, impresionirani njegovim besprijekornim izgledom, samo rekli: "Vrijeme vam je da idete kui. Zato zajebavate jadnu enu - ona poteno radi svoj posao." Sjeli smo na taksi i otili do mene. Pili smo kafu. Budo se obrijao i krenuo na posao. Pitao sam ga: "Koji ti je ono kurac trebalo?" Slegnuo je ramenima: "Jednostavno ne mogu... ne znam..." "Zna li Gordana za ove tvoje..." Htio sam rei "trebe", ali mi je od srca izletjelo: "Perverzije?" Samouvjereno je odmahnuo glavom: "Ma, jok!" *** U ratu su se Gordana i Budin sin ispalili u Makarsku. Tamo je Budin, pokojni, otac imao kuerinu, a Budo je ostao u gradu. Nisam ga viao u ratu, ali sam zato, kad sam se i ja ispalio, sreo Gordanu i malog. Popili smo pie u kafani na plai, kod eljke, uzalud pokuavali da zaponemo neku suvislu priu, ali sve se zavravalo na: "Dobro sam, a ti? Kako devera? U redu je! Kako je Budo? Nisam ga viao, ali ujem da je dobro. ta konta? Nita. A, ti? Nita. Hoemo li jo po jedno? Neu, moram obaviti neka posla. Vidimo se..." Nismo se vie nikad vidjeli, ali sam uo da je u Makarskoj upoznala nekog engleskog novinara, tunula kuu, udala se za njega i da sad ivi u Engleskoj. *** Kad sam se vratio iz Amerike, samo sam jednom sreo Budu. Odijelo na njemu je bilo naraslo. Nisam mu govorio da sam u Makarskoj sreo Gordanu. Sigurna sam da je i

on sam znao gdje je. Popio je dupli vlahov i, ne gledajui me u oi, samo promrmljao: "Jebo me bog ludi." Dok buim novu rupu na kaiu, jer i moje farmerke preko noi rastu, ne mogu si pogledati u oi, nego samo mrmljam: "Jebo me bog ludi."

KRATKI I BEZBOLNI IVOT MIRE TOKARA Poslije svega to smo preivjeli i proli zajedno, moda i nije lijepo ovo to u rei o Miri Tokaru, on se oigledno smatrao zacijelo izvanredno pametnim ovjekom, kao uopte svi tupi i ogranieni ljudi. Disciplina i red tjerali su ga do najsitniavijeg pedantizma, a to se najbolje vidjelo u vojsci (za koju je tvrdio - ja sam mu vjerovao - da je bio najsretniji period njegovog ivota), gdje nije morao zamarati svoje modane vijuge razmiljanjem, nego samo izvravati povjerene mu zadatke i poslove, na kojima bi, zbog njihove besmislenosti, mnogi iole matovitiji ljudi dobili slom ivaca. Pisao mi je: "Danas me je kapetan Mitrovi pohvalio pred cijelom etom jer sam oistio dvorite tako da nijedan list nije ostao. Postavio sam rekord u rastavljanju i sastavljanju puke. Hrana je dobra. Raja su dobra. Daco, ne zna ta si propustio kad si se oslobodio sluenja vojnog roka u JNA. Puno te pozdravlja tvoj prijatelj, Miro." Ni traga emocije niti humora kojim su proete obino sve vojnike prie. Zbog svoje revnosne slube, esto je dobijao vanredna odsustva na koja je nevoljko odlazio, a jedan njegov jaran s kojim je sluio ispriao mi je kako je tog dana, dana kada su se trebali skinuti, na njegovo oduevljeno: "Gotovo je!", Miro upitao: "ta? ta je gotovo?" "ovjee boji - idemo sutra kui!" Ne prestajui da glanca izme, Miro mu je odvratio: "Zar ve?" Iza Mire su ostale stotine onih besmislenih Ajfelovih toranja napravljenih od drvaca ibica, kutije za igle i konce, od razglednica, kojima je naprosto zatrpao majinu sobu i tabakere od celofana i svilenog konca, koje je slao svim prijateljima. No, da ponem iz poetka... Rodio se i stanovao s majkom, Anom, u jednom sobiku u Jezero ulici, bez kupatila, enife i tekue vode, ali to nita nije odudaralo od ostalog komiluka, jer i ja sam stanovao u dvosobnom stanu koji su dijelile tri obitelji, a koji je imao samo jedan uavac, pa je teko bilo doi na red, tako da sam svoje fizioloke potrebe radije vrio u oblinjem parkiu - a i vei merak je bio obrisati se listom bokvice, nego komadom novina pribijenim na zarali ekser.

Oca nije zapamtio (kao ni niko u komiluku), a njegova majka je radila dva posla i jo po kuama (a, prialo se i ostalo) da bi prehranila, obukla, kolovala Miru. Na neizbjena, otrovna pitanja kominica ta joj je s muem?, odgovarala je da joj je mu, Ivo, emigrirao, prvo u Italiju, pa u Ameriku, da joj se nedavno javio i da jedva eka da ih povede u Ameriku. Niko joj nije vjerovao ni rijei. (Ispostavilo se da je bar jedan dio njene prie bio istinit kada joj je na vrata banuo ovjek i u strogoj konspiraciji joj rekao kako ga alje Ivo, kako trenutno ima finansijskih problema, ali da sigurno dolazi po njih... Jadna Ana je prikupila neto malo uteevine, prodala sav svoj nakit - koji se sastojao od sumnjivog zlatnog prstena i srebrnog lania s krstom... upak je bio raalovani radnik UDB-e, koji je imao pristupe u dosjee emigranata, pa je obilazio grad i na najbezduniji nain kamio pare od nesretnih porodica, prodajui im lanu, jedinu nadu koju su imali.) udna stvar (koja e odrediti Mirin ivot - i smrt) desila se kad je Miro bio pet-est godina star. Dobio je temperaturu, a majka ga je lijeila uobiajenim metodom: vru aj, hrpa jorgana, oblozi od jabukovog sireta... Meutim, temperatura nije danima spadala - rasla je i rasla, a kad je Miro ve poeo buncati, pozvala je doktora. Pregledao je Miru, a onda se bijesno obrecnuo na nju: "enska glavo, zato me nisi ranije zvala?!" "Nije bilo potrebe." "Pika ti materina seljaka, sin ti ima upalu srednjeg uha. To je neto najbolnije to se moe zamisliti, a ona meni "nije bilo potrebe". Morao je vritati od bolova." Ana je bila zbunjena i sva u suzama samo odmahivala glavom. Doktor je Miru odvezao u bolnicu, a njoj rekao: "Ako preivi - ima Bogu da zahvali, a ako ne - ja u se lino pobrinuti da te smjestim u zatvor." Miro je preivio, a nakon pomnijih istraga se ustanovilo da Miro uopte ne posjeduje taj centar, ili kako li se ve zove, za bol. Ta neosobina e mu u svim buduim tuama donijeti slavu i bezbroj oiljaka. U prvo vrijeme je bio meta svih kabadahija, ali kad su uvidjeli da se s njim besmisleno tui, da se nikad ne predaje, ak i oni najgori katili su digli ruke od njega i govorili: "Njemu samo sikira moe dohakati." *** Prije odlaska u vojsku, Miro je zavrio tokarski zanat, a drebang mu je postao kao ljubavnica koju je milovao i pazio, vodio ljubav s njom. Pored svakodnevnog posla (nepotrebno je rei da je uvijek prebacivao normu) nalazio je vremena da za raju i komiluk od otpadaka pravi razne zajebancije: pepeljare, zvekire za vrata, avane, ali pravi "hit" su mu bili noevi koje je pravio od najboljeg elika - amortizera za kola. Svako u raji je imao jedan takav. Koristili smo ih na naim estim izletima, a i brijali prvo paperje brada s njima. Kasnije su amili u tami ladica, sve dok ih

nae ene nisu pobacale u smee, ne shvatajui da oni nisu samo noevi, nego neto nenadoknadivo i nikad vie preivljeno i da ih nikakav solingen ne moe zamijeniti. Ali, jebaj i ga... *** Kad sam se vratio iz Amerike, saznao sam da Mire vie nema. Sreo sam naeg zajednikog jarana, Miu Doktora, i on mi je ispriao priu koju ja sad priam vama: "Lani, za prvi januar smo otili na Skakavac. Zna onaj dom gdje smo ili i ranije. Miro je bio sa enom, Jasnom... Nisi ni znao da se oenio? Elem, neise. Jelo se, pilo se, prosulo se... Zna ve sam... A, onda, u neko doba noi, Jasna se presamitila, uhvatila za stomak i poela jaukati... Normalno, prvo smo pomislili da je prepila, ali kad je poela vritati od bolova, bilo mi je jasno, da to moe biti samo slijepo crijevo... Napravili smo provizorna nosila, po mrakui je ponijeli do najblieg mjesta odakle moemo nazvati hitnu... U toj cijeloj frci smo potpuno zaboravili na Miru... Sutradan, kad smo se vratili po nae stvari, nali smo Miru prerezanih vena. Pored njega je bio onaj no to nam je svima napravio, sjea se?" Tresao sam glavom u neshvatanju: "Ali, kako, zato?" "Nije mogao podnijeti bol..." Prekinuo sam ga: "Nemoj me zajebavati Doktore, i sam zna..." "Znam, znam: nije mogao podnijeti njenu bol." "ta je bilo s Jasnom?" "Umrla je." "A, Mirina majka, Ana?" "Ona je umrla prije." *** Ispriao sam onako kako sam uo. Nema nikog da provjerim. Nema vie nikog.

DOBAR DAN Postoje dani kad je bolje i ne izlaziti iz kreveta. A, i to nije neka garancija. Prvi belaj e vam se desiti kad zapalite onu ranu jutarnju cigaretu za prokaljavanje, pa ponovo zakunjate i progorite jorgan. Slijedei (prvi) korak, a ve slijedi drugi belaj: garant ete nagaziti na

naoale koje ste sino ostavili na podu pored kreveta. Kako ste (to se samo po sebi podrazumijeva) kokuz i nemate love za novi par, pokuaete da slomljeni, plastini okvir "zalijepite" upaljaem, a onda ste tek zajebali stvar do kragne. U kupatilu e pregorjeti sijalica, ali, iako imate rezervnu, ispostavie se da je onaj metalni dio zaglavio u grlu, pa ete, pokuavajui ga izvaditi kombinirkama, preivjeti blagi strujni udar. Ako vam jo nisu iskljuili plin, uz aj pokuavate da rekonstruiete protekli dan i no - a ono: bjelina. Najbolji nain je da provjerite depove. Doe vam da zaplaete: sino ste taksisti umjesto pet maraka dali pedeset i rekli: "Udure je." Ve vas hvata panika i ne znate da li da se umijete ili da se ubijete. Odustajete od samoubistva, jer, ionako, uskoro e propast svijeta ("nek propadne, nije teta"), pa bi to samo bio bespotreban troak i dever za vae blinje (pod uslovom da ih imate). U kafani, kod Kerima, nema nikog, samo jedan "sinonji" to vam ponavlja po stoti put "prvo proitam ono tvoje", a to je samo uvod u neku dugu, dosadnu, nebuloznu priu koju "samo ti moe napisati". Na banci dobijate samo ljubazan osmijeh: "Nema nita." Pred vama je jo jedan cijeli, dugi dan koji valja predurati sam sa sobom, tjeei se mislima: dobro je da nemam stana, pa me ne mogu ni deloirati, ba sam sretan to nemam kola, pa mi ih niko ne moe ukrasti, nemam posla i niko me ne moe poslati na "ekanje", nemam cipela da bi ih morao istiti, nosim stupidne rol-majice koje ne moram peglati, toliko sam bolestan da bolesniji vie ne mogu biti... *** Ali, danas je srijeda, 12. aprila, i ini mi se da je ovo jedan od onih dana za koji se molite Bogu da nikad ne proe. Jutros, rano mi je zvonio telefon. Zove me moja starija kerka iz Amerike, glas joj blista od uzbuenja i ponosa: na kolskom natjeaju za priu je dobila prvu nagradu, pria je objavljena i u lokalnim novinama Wisconsin State Joumalu, a na pitanje o emu je pisala, odgovara: "O tebi, tata." "Molim te, sine, poalji mi je to prije." "Hou, tata." "Kako si, inae?" "Dobro, tata. A, kako si ti, tata?" (Mogao bih to "tata" sluati do kraja ivota, a da mi ne dosadi.) "Na koju adresu, tata?" "Pa, na Bosnu." "Znam da je na Bosnu, ali koju adresu?" "Ma, na Slobodnu, sine." "A, tu Bosnu. OK, tata." Kod Omera, Tiara, mjestu gdje se ne pria o izborima, politici, i jedina

govna koja se spominju su ona golubija, pijem kafu i listam novine, pa se sjetim da sam prole nedjelje uplatio loto; provjeravam listi - dobar sam etrdeset maraka. Tu upoznajem i jednog divnog gospodina (koji ne ita novine, jer "ima pametnijeg posla" i nema nijednu bezveznu priu "koju bi samo ja mogao napisati"). Zove se Draga arko i uzgaja najbolje golubove, "sarajevske prevrtae". "Jesu li prevrtai ili prevrtaneri?", pitam ga. "Prevrtai", kae: "Zato?" "Zato to ja poznajem mnogo sarajevskih prevrtanera, a za prevrtae prvi put ujem." Idem u enoinu, u izdavako poduzee ZORO i potpisujem ugovor za knjigu. Lagao bih da "nisu pare u pitanju", ali postoji taj osjeaj punoe, ti srsi koji ti miluju kimu, jer, nakon deset godina, ponovo u drati u rukama neto to samo meni pripada i to mi niko ne moe oduzeti. Iz Imperijala mi mau Aneta i Nikola. Zovu me na pie. Pitaju me imam li kakav rukopis za njih. Kaem im da sam jedan upravo predao Ivici. Nikola me pita kako su mi djeca, a ja kaem da se nadam da u ih uskoro posjetiti, da se nadam parama od knjige, a on "hadijski" vadi hiljadu maraka iz depa i kae: "Nemoj ii praznih ruku. Kupi im neto." Sasvim smuen takvom dobrotom, idem prema Redakciji i obeavam si da u Aneti i Nikoli zavriti knjigu do kraja maja, a u Redakciji me eka iznenaenje o kojem sam samo mogao da sanjam: Edin Avdi mi je donio, vratio moja "sabrana djela", a trebaju mi jer Miljenko Jergovi hoe da pravi izbor. Sekretarica Bojana mi kae da me je zvao advokat i da joj se javim. Zovem, a Ferida mi kae da ima dobre vijesti, da e onome koji je u mom stanu nalog za deloaciju biti predat u petak. "ta to znai?" "Znai da si ti od petka u svom stanu." To je ve previe za ovaj dan, pa idem da se malo saberem (dok se ne oduzmem) kod Mome, a tamo moj dragi prijatelj iz Sarajeva, a potom iz Chicaga, Damir, koji je uo da se vraam u Ameriku i koji kae da mi moe namjestiti posao na aerodromu, da drim tand sa kafom i da mogu stanovati kod njega i Branke dok se ne snaem. Poderan sam sreom: jedan dio mozga mi grli i privija kerke na srce, njihovi glasovi mi zvone u uima, osjeam im ruke, prste, miriem im kou... ... drugi pravi planove za "dernek" u mom, samo mom stanu. Ve odluujem da se ova rubrika vie nee zvati kako se sad zove, nego (nimalo originalno): Kua izlazeeg sunca. Pijem sikteruu kod Kerima, a ulazi vabo-konobar, koji radi za UNPROFOR i kae mi da, sa svojim amerikim pasoem, mogu kupovati klopu i pie po discont cijenama u nekakvom njihovom "butiku" i ja ve vidim gajbe viskija i heineken piva kako nestaju u grlima mojih prijatelja: Zlaja se dri ispod

sise i govori kako mora prestati piti, Zoka mae elo nekom mazom, Lolo, u oku, prede poput sitog maka, Kerim razmahuje rukama i u toj cijeloj guvi jedinog mjesta ima samo oko njega, koro, bezbeli, bira brojeve na mobitelu, Tifa se nadmee u pjevanju (i u dragim stvarima) sa Pimpekom, Grebo, iako ne ujem, znam pria neto to vrijedi upamtiti, Senad imitira Avdu Sidrana, a Avdo Sidran sebe, onaj crnokosi iz Buybooka me munta za neki tekst, Ferida i Mirza, naslonjeni na zid na kojem je nekad stajala uokvirena njena pjesma zovu me da mi kau da im je ao to moraju ii, jer kerka, Farah, opet ima nekih problema s grlom, Boro i Alma izgledaju kao i uvijek, Sejo pui Gitanes i ne da se smesti od te svete dunosti, Dragan razgleda okolo ima li se ta fotokopirati, "Davor" Uzunovi na ogledalu provjerava da li je zaista mogue da ima vei nos od mene, Vlado nije depresivan... A, ja? Ja sjedim za mainom, koja strpljivo vari moje snove i ukucavam ovaj dan, dan toliko dobar da ne elim da se ikad svri.

LU-LU-LUBENICA Spavaju zelena brda pod jednookim nebom Sarajeva. Na njima spavaju ljudi zagrnuti ili pokriveni atorskim krilima: uvaju svoje blago - lubenice. Ovo je slika koja pripada dalekoj prolosti i koja se vie nikad nee vidjeti u ovom gradu, jer sada uvozimo lubenice iz Gvatemale, i to u po zime. Nema vie klinaca da se uljaju po pijaci, pa da jedan, najhrabriji, zadije lubenicu, a kad seljak potri za njim, ostali ga opuu. S plijenom se tad ilo na Darivu, hladile su se lubenice u bistroj, istoj, hladnoj vodi Miljacke, a klinci su se gologuzi brkali u vodi. Kad bi dolo vrijeme, razbijali su lubenice o kamenje, a iz njih se cijedio mirisan, sladak sok. A i lubenice su drukije. Nekako anemine - nema onih tamnozelene kore i do bola crvenog "mesa". Lubenice su bile i oltar oko kojih se, poslije nedjeljnog ruka, govee supe sa utim dukatima masti, "grincajgom", teleeg peenja s krompirom, zelenom salatom, "lijenom pitom", okupljala cijela porodica, dok je "pater familias" ritualnim obredom sjekao na pola predmet svog jutarnjeg "istraivanja" (nije bilo jednostavno kupiti lubenicu, rei: "Daj mi onu", platiti i otii kui. Prethodilo je dugotrajno obilaenje, biranje, kuckanje, stiskanje, oslukivanje...), a kad bi to bilo uraeno, pri samom pogledu na unutranjost svima se sa usana otimalo "oh" i "ah". Djeca su dobijala "srce". Znalo je, dodue, biti i razoarenja kad bi se lubenica pokazala nedozrelom, pa bi se oevi nespretno pravdali: "Ma, nije ovo ona koju sam odabrao. Mora da mi je, lopov, podmetnuo drugu."

Djeca su sa svojim krikama izlazila na ulicu ili avliju i tu orga-nizovala takmienje u pljuvanju kopica. (Sad se ve prodaju i one "seedles", to e rei "bezsjemene".) Ni tu nije bio kraj, nego su se oglodane kore koristile kao sliure za klizanje niz ulicu. to ja sve ovo priam? E, pa sjetio sam se Zije Lu-lu-lubenice. (To mu je bio jedan od mnogih nadimaka. Zijo je povremeno, iz sasvim nepoznatih i nerazumljivih razloga, poinjao mucati. Nije to bilo, kao kod veine mucavaca, kad je bio uzbuen, nego u sasvim normalnim situacijama, kao to je bila i ona - tad je i zaradio nadimak - kad je pri kupovini lubenice najednom "zatrokirao": "Daj mi lu-lulu... Ma, karpuzu, jebiga, jebiga." Po tome to u skoro svaku reenicu dodaje "jebiga, jebiga" dobio je i drugi nadimak "Zijo, jebiga". Trei je bio Zijo Osim, jer je na jednoj utakmici, kad je Ivica Osim promaio penal, pao u nesvijest. Zvali smo ga i Zijo Hrka. Bilo je to u doba kad je Hrka postavio bombu u ono kino. To, naravno, nije imalo nikakve veze sa Zijinim politikim opredjeljenjima, nego je nastalo iz njegove prie kad se hvalio kako je spavao s nekom curom, a mi ga pitali kakva je bila. Zijo, koji se oito bio prepao ve same lai da je spavao s curom, nastojao je svoju priu uiniti prihvatljivijom: "Ma, vala, nije bogznata. Ni sisa, ni guzova, noge k'o olovke, faca da se prepadne... Ali, raja, kako ta hre, jebiga, jebiga.") Stanovao je na Grbavici, ali je iao u kolu na Marindvoru, pa je bio "marindvorska raja" - iako je navijao za "elju", a mi, svi listom, za "Sarajevo". Ali, nikad se nije pravo uklopio. Meni se uvijek inilo kao da ne ivi sa mnom u istom gradu ve negdje daleko i samo nas usput posjeuje da uje novosti, da obie mene. Uvijek mu se negdje urilo, kao da je negdje nekoga ostavio i tamo ga ekaju, kao da negdje neto nije dovrio. Pogled mu je, takoe, bio nekako udan: netremian, sa sjenkom odvanosti i neke podsmjeljivosti, ali, gledao je nekako u daljinu, kroz predmet. Kao da iza predmeta, koji mu se nalazi pred nosom, nastoji prodrijeti u neki drugi, udaljeniji. Kad bi me spazio na ulici, skretao je naglo, pod pravim uglom. Pozdravljao me sa "dobar dan" - ni dan danas ne znam zato. "Vozdra, Zijo." "Daco, htio sam te neto pitati." "Izvoli." "Neto sam kontao: je li istina da je Napoleon ba onako drao ruku u kaputu?" "Ne znam, Zijo, ali ne vjerujem da je to radio ba cijelo vrijeme. Postoji nekoliko slika na kojima je tako naslikan. Mislim da su ih radili eriko i Delakroa..." ini mi se da je samo meni prilazio s takvim pitanjima, da je samo u mene imao povjerenja i da je mislio da ne postoji pitanje na koje ja ne mogu

odgovoriti. "Neto sam kontao: ima li siguran sistem za dobitak na ruletu?" "E, moj Zijo. Da ima, sigurno bi ga ve neko naao, a ne ti i ja." "Ali, ako pokrijem trideset i pet brojeva na tabli - to znai da je velika ansa da e izai moj broj." "Istina je, ali dobija samo jedan ip, a ako ne izae tvoj broj - gubi trideset i pet. A, da ne govorim o nuli." "Znai, tako su to skontali, jebiga, jebiga." Raja su uvijek govorila kako je Zijo "zajeban", da se s njim ne treba aliti. Nije bilo nekog konkretnog povoda za takvo miljenje, jer ne pamtim da se Zijo ikad u ivotu pobio. Dodue, kad bismo igrali lopte na livadi, kad je bilo sporno je li bio "enac" ili korner ili aut, Zijo je presuivao (esto i na tetu vlastitog tima) i njegova se "pikala". *** Posljednje pitanje koje mi je uputio bilo je: "Daco, ta ti misli hoe li kod nas biti rata?" "Daj, ne budali, Zijo. Ko bi nas mogao zavaditi?" "Ali, ljudi svata priaju." "Ljudi k'o ljudi - ta bi da ne priaju!" "Tako sam i ja neto kontao, jebiga, jebiga." Ostao je sam na Grbavici (majka i otac su mu ve bili umrli, a brae i sestara nije imao). Poslije rata sam uo priu kako je zaglavio. Jednog dana mu je na vrata banuo etnik, traio pare, zlato, prijetio: "Majku ti jebem balijsku - ako sakrije samo jednu marku..." Zijo mu je rekao da je zlato zakopao u saksije na balkonu, pogledao ga onim svojim "skrozirajuim" pogledom, a kada su izali na balkon na desetom spratu, vrsto ga zagrlio i skoio zajedno s njim... esto se pitam da li bi Zijin kraj mogao biti i drugaiji - samo da mi nije beskrajno vjerovao.

POSLJEDNJI SUSRET Bio je to vreo juli u Sarajevu. Cijelo vee sam hodao po gradu traei drutvo, mada je bilo malo anse da u ikoga nai: svi su ve otperjali negdje na more. Para sam imao taman toliko da kupim kutiju nike morave bez filtera, da

popijem tri piva u Park kafani ili etiri u Korzu. I da se osjeam bijedno i trijezno i da mi svakakve misli padnu na pamet. Ili da odem u dragstor, kupim cigarete, paket virli (ne sjeam se kad sam zadnji put jeo), flau mastike i da se opet osjeam bijedno, ali makar bijedno i pijano, uz nadu da mi nita nee pasti na pamet, da e me mastika drati do jutra, a ujutro...? Upalio sam svijeu i nasuo si veliku au mastike. Kroz otvoren prozor se ula muzika iz jukeboxa u Tilavi na Marindvoru i tako sam imao iluziju da nisam sam, da sam i ja u kafani, da uestvujem u ovom ivotu, a da nisam samo puki promatra... Vrijeme sam mjerio po duini i po nivou mastike u flai, po broju cigareta preostalih u kutiji: svako pola sata dvije cigarete i jedna aa pia. Po tom raunu bih negdje oko ponoi ve bio dovoljno pijan i da zaspim, a da mi nikakve misli ne padaju na pamet, da mi za "doruak", za "popravak" ujutro ostane jo mastike i koja cigareta... Najednom, iako nije bilo ni daka vjetra, plamen svijee se povio, naglo buknuo, a onda ugasio. Neto me je diglo s jogi madraca, pokupio sam cigarete i ibicu sa poda i izaao iz kue... Nebo nad Skenderijom je narandasto sjajilo (zahvaljujui neonskim svjetiljkama, a ne neem neprirodnom), skoro presahla beumna Miljacka se ljeskala i sjeam se kako sam pomislio kako je teko utvrditi u kojem pravcu tee: gore ili dolje. Bata Pozorine kafane je bila pusta, stolice dignute na stolove, iz ranja je jo uvijek bila vrelina i jo uvijek se osjeao miris janjeeg peenja, a tamo, u oku, pod gustom kronjom lipe, arila se cigareta u mraku... Na zidu je sjedio moj otac. Bio je obuen u teki, sivi krombi kaput, ali to mi nije izgledalo nimalo neobino, jer takvog ga pamtim kad sam ga zadnji put vidio na nogama. Puio je cigaretu utaknutu u ibuk u obliku lulice. To mi jeste bilo udno, jer znam da je taj crni ibuk izgubio jedne davne godine, dok je jo bio iv, na plai u Bristu. ekao me je. Skinuo sam jednu stolicu sa stola i sjeo naspram njega, izvadio cigaretu iz kutije i zapalio. "Fino, bogami, vie i ne krije od mene da pui..." Trebalo je da to zvui prijekorno, ali, kao i uvijek, zvualo je neubjedljivo; onda se osmjehnuo (vidio sam to kad mu je lice sinulo od ara kad je povukao dim cigarete). Nastavio je pomirljivo: "Dobro, de. I ja sam poeo rano puiti, a sada to nema nikakve veze. Vidim da puta brkove?" Pogladio sam onih par dlaica ispod nosa: "Od jutros." "Zajebaje. Samo se ti zajebaji. U tome si uvijek bio najbolji..." Neko smo vrijeme sjedili u tiini. Nekako se njegova cigareta nikako nije gasila, a ja sam ve pripaljivao treu. "I?", upitao sam. Promekoljio se i kao da se u toj vreloj noi, iako obuen u zimski kaput, stresao od hladnoe. "Zato si me zvao?", upitao sam. Oklijevao je malo: "Moram najzad da ti objasnim neke stvari... zna, kad

sam, kad sam...", traio je pravu rije, a ja sam samo kimnuo glavom da nastavi, da nije potrebno da mi kae ono to je ve neizrecivo samo po sebi. "Skupilo se. Skupilo se previe toga. Skupljalo se godinama. Jo od Nenine smrti. Mislim tvog strica..." Pregrubo sam ga prekinuo: "U pizdu materinu. Nisi me valjda zvao samo zato da mi kae da mi je Neno bio stric." "Izvini. Zaboravio sam da sam ti ostavio samo sjeanja." Tuno je uzdahnuo: "Od tog dana - ni prije nije bilo ba lako - kao da je sve krenulo nizbrdo. Ne ba strmoglavce, nego nekako kurvanjski: taman pomisli da te je krenulo, da je polo nabolje, da su sve pizdarije iza tebe, a onda te opet neto opii. Gledao sam kako lagano trunem, kako starim, sjedio pred ogledalom kao stara kurva i brojao bore na licu, brojao dlake kose koje su svaki dan ostajale u elju; druio se s glupanima i gledao ih kako napreduju, a uz sve to, jo i osjeao kako bi mi svako od njih zabio no u lea, a nisam mogao skontati zato? Ni sada ne znam." "Ali...", zaustio sam. "uti, bar sad uti i sluaj me ta ti priam, prvi put u ivotu: ovo nam je moda posljednje vienje. Svi su me tapali po ramenu. Tapu me i sada. Osjetim to tapanje kad ti priaju o meni... Gledao sam te kako raste. U prvo vrijeme mi je to predstavljalo jedino zadovoljstvo: satima sam sjedio iznad tvog kreveta i sluao te kako die, kako se smijei u snu, brisao ti znojno elo kad bi te spopale none more i ponavljao: To je moj sin, to je samo moj sin, to je moje dijete... Onda - ne znam kada - poeo sam prepoznavati svoje crte u tvojima; kao na dlanu sam, kao u kinu, vidio tvoj budui ivot - posve nalik mome: stalno gombanje s bijedom, skup ponienja i nezadovoljstava, drogiranje udvorikim osmijesima niih od sebe, beskrajni niz zabluda i promaenih pokuaja... Tamo, u bolnici, kad si mi zadnji put doao u posjetu, kad sam te molio da me izvue odatle - mada sam znao da je to nemogue - uo sam te kako u sebi plae od nemoi... Nije mi nita drugo preostalo: deurni bolniari, ili spavaju mrtvi pijani, ili jebaju bolniarke, ili kockaju... Otiao sam u klozet, skinuo opasa sa bolnikog ogrtaa... Ne sjeam se da je boljelo..." To meni nije bilo dovoljno: "I to je to?" uo sam glas iz mraka, cigareta se vie nije arila, osjeao se jo samo miris mog oca u zraku... * * * Ujutro, dok sam prestraeno i bunovno trljao mamurne oi sjedei u praznoj bati Pozorine kafane, drot je zapisivao: "Dario... kako? ... Damonja... Ime oca? ... Vlatko... Adresa? ... Kranjevia broj devet." Sklopio je notes: "E, moje dijete, ta e ti otac rei kad te vidi takvog?" Nije mogao znati da je to bio moj posljednji susret s ocem.

BUVLJA PIJACA ujem Zlaju kako u kupatilu pjeva i povraa u isto vrijeme. E, pa ni ja nisam znao da je to mogue, ali uvjerio sam se. Oi su mu kao dvije tegle paradajza: "Misli li ti ustajati?" Pokrivam se jorganom po glavi i okreem na drugu stranu: "Daj, ne budali. Kakvo te ustajanje spopalo?" "Zvao nas je komija Milo da doemo u devet sati." "Zaboravi na mene." "Kako to da si prole nedjelje mogao ii kod Mileta na Uskrs, a sad ne moe Milou na Vaskrs?" Potpuno sam zaboravio na to. Kod Miloa ve sjedi uhra, a na stolu je multietniko meze: jarea stelja, ovetina, klempe, kajmak iz mijeha, jaja obojena korom luka... Naravno, tu je i boca tocka i boca broanske loze - sudei po startu, bie ovo teak dan. Stie i Mile. Njih etvoro su komije ve trideset i neto godina, a sada ih Zlaja zajebaje da e svoj dio kue prodati nekom Sandakliji: "Ali, nekom finom", dodaje. Na radiju je prenos Vaskrsa iz Pravoslavne crkve, a ja se udim kako to da komentator nije Noka Bili, jer nema toga ta on nije prenosio. U dvoritu su probeharale vinje i ja se gubim meu njima, razgovor do mene dopire samo kao glas, a smisao ne mogu da dokuim; Zlaja to primjeuje, pa me pita: "Je li ti to opet 'pie' priu?" U jednu ruku je u pravu, jer je protekla sedmica bila prilino uzbudljiva (da ne kaem potresna) za mene: iz Engleske mi je stigla sestra (koju nisam vidio skoro etiri godine), iz Amerike Dana, Neo i Indira (ni njih nisam vidio otprilike isto tako dugo), iz Ljubljane Dada i Pero (vie i ne pamtim kad sam zadnji put vidio Dadu, ali bilo je to jo prije rata), iz Austrije su tu Caki, Vesna, Zoran i Sanja (ne mogu da vjerujem da je Sanji dvadeset i est godina - to znai da je nisam vidio ve nekih devet godina...) Sve meni najdraa bia koja su mi preostala, ali ne mogu da se radujem jer mi sada, vie nego ikad ranije, nedostaju moja djeca... Zato skreem misli na neto banalno da banalnije ne moe biti: evir. Trebam kupiti evir i obiao sam cijeli grad i svugdje imaju samo nekakve italijanske, njemake, a koji kotaju kao "space shuttle". Idem na buvlju (zato li ne kaem "buhlju", kad su me cijelog ivota ujedale "buhe", a ne "buve") pijacu kod Vae Miskina.

Nema ta nema, ali razmiljam kome li je sve to to se prodaje potrebno i da li iko ita kupuje? Gomile rasparenih cipela po kojima se uhvatila bu, kutije sa arafima svih veliina, poderane gume za ve maine, pokvareni usisivai i kasetofoni, foto-aparati, iskrivljene gramofonske ploe, stare razglednice, mlinovi za kafu kojima nedostaje ruka, olupani lonci i erpe... sve, ba sve, ali nigdje nijednog evira. Dok se probijam kroz taj kr i nesnosni vonj masnog bureka i evapa, naletim na brdo knjiga. Kao da su izvuene iz nekog memljivog podruma: korice i stranice su im izvitoperene, a, bezbeli, nabacane su bez ikakvog reda... Cijena za svaku je ista: pola marke. Tu su se u istom kou nali i Krlea i Andri, Hemingvej i Gogolj, Dostojevski i Lav Tolstoj, Kafka i id, Golsvorti i Prust, Hamsun i Tomas Man, olohov i Solenjicin... i Prljavi ve Darija Damonje. "Knjiar", jedan starac koji natee mlaku pivu, a ije mi se lice odnekud ini poznatim, prepoznavi moj lik na omotu, moje uzbuenje, jer to je knjiga koju sam posvetio svojoj kerci (Neveni, koja me rodila kao tatu), hladnokrvno podie cijenu na petnaest maraka?! Sad se prisjeam odakle ga znam: bio je loa u FIS-u, a ime mu je, ime mu je... Avdo - jeste Avdo! "Daj, bolan, Avdo. Spusti to malo - mi smo stara raja iz FIS-a." (Ali Avdo je oduvijek bio poznat po tome da zaboravlja stvari koje su se zaista desile, a sjea se onih koje se nikad nisu i nisu mogle desiti. Tako nas je, djecu, na tribinama FIS-a uveseljavao svojim priama o tome kako mu je Sava Kovaevi umro na rukama: "Avdo, jesi li to ti?" "Jesam, drue komandante." "E, sad mi je lake. uvaj mi diviziju." Ili kako je sluio kao mornar na Galebu, pa jedne noi razvukao harmoniku: "Bosno moja...", a Tito izaao na palubu, suze mu potekle niz lice i zakitio ga "petakom".) Avdo je neumoljiv; ve je vidio svoju gajbu piva u mom depu. Nevoljko vadim petnaest (zadnjih!) maraka, kupujem sam sebe. Sve i da naletim na evir, nemam vie para da ga kupim. Pjeke se vraam u grad i imam vremena napretek da razmiljam, da poredim sav svoj ivot sa tom buvljom pijacom: puno nepotrebnih stvari, otpad i smee, knjiga koja trune u podrumu, cipela koja ne moe nai svoj par, izgrebana, odrndana gramofonska ploa, farmerke bez rajferlusa, foto-aparat koji ne moe slikati, kasetofon bez tona, mlin za kafu koji ne moe samljeti nijedno zrno, mlako pivo i uegli sumnjivi burek... Sve to, a jedine stvari koju trebam - nema. *** Poela je sipiti, a potom pljutati kia. Stavljam knjigu pod vind-jaknu, krupne kapi (a potom i grad) bue mi glavu, ali ta knjiga na mom srcu kao da me

grije i ja ve smiljam posvetu za svoju sljedeu knjigu, za moju drugu kerku... Vesni, koja je... (Ima jo vremena do izlaska knjige - smisliu ve neto.)

LOA PRIA Piem jednu lou priu, lou da loija ne moe biti. Zato je loa i, na kraju konca, zato je piem kad ve znam da e biti loa?! Pokuau to objasniti sve nestrpljivijem itaocu (ili, to je jo vanije, kupcu) ovih novina. Loa e biti zato to sam se svetom utnjom obavezao da neu otkriti ime jednog (glavnog) aktera ove prie, jer on ve odavno spava s muzama (gdje mu je i mjesto), da neu otkriti izvor do kojeg sam sasvim sluajno doao, da neu (u sebi svojstvenom, ve ogavnom maniru) iskoristiti svoju "faktografiju" u svrhu vee ubjedljivosti, da e me, ipak, vie obavezati dostojanstvena utnja... Najvaniji razlog jeste to to se od genijalne pjesme ne moe napraviti ak ni prosjena pria. Ali, neka ova loa pria najzad krene - od svog kraja prema poetku. Sjedili smo u bati SDP-a. Taj dan su prvi put ove godine iznijeli stolove vani. aroliko drutvo se skupilo: Jana, Marko, Avdo, Miki, Nijaz, Seno, Neno... Ne, nismo nita slavili nego nas je jednostavno "krenulo" tog dana. Nijaz je priao kako sam se u ratu ulanio u SDP i dobio lansku kartu s brojem 51, a on mi rekao: "E, ba si ti sretan, Daco." "to sam, bolan, sretan?" "Pa, zato to prvih pedeset komada strijeljaju bez suenja." Neno me je pitao da mu napiem scenario za film: prijatelji smo od djetinjstva, a jo nita zajedniki nismo napravili... "Hou, kako da neu. Samo kad bih ja to znao", odgovorio sam. Marko nam pria kako je uao s jednim piscem u "foto-optik". Ovaj je traio "naoale za pisanje". Prodava ga je zaueno pogledao: "Gospodine, imamo samo naoale za itanje, a prvi put ujem naoale za pisanje." "E, jebiga. itati znam, ali da mi je jo nauiti pisati." Miki je (a ta bi drugo?) recitovao: DA LI SAM SVUDA GDE SU MI TRAGOVI, KO ZNA S IM SAM SE SPAJAO, A NISAM GA NI TAKAO? Ti stihovi mi se uinie udno poznatim, ali pojma nemam gdje sam ih prvi put uo, a kad je nastavio:

MODA SAM BORAVIO I U SVOM IVOTU, MODA POSTOJE IZVESNI ZNACI, ALI KAO DA JE NEKO STRAN. Tad kao da sam propao u neki vremenski bunar i naao se opet na Internom odjeljenju ondanje Vojne bolnice; prikaene mi flae za infuziju, Goca mi dri jednu ruku, a neko koga ne prepoznajem, tihim, umirujuim glasom govori: ALI IPAK UZ MENE SE MOE, MADA JE NEOBINO. SA MNOM JE OPASNO II, JA SE NIKAD NE UMARAM. Zamolio sam Mikija da mi napie tekst te pjesme, jer ja sam vie vizuelni tip, a i pomalo nagluh, pa, uprkos Mikijevom gromoglasnom glasu, jedva ujem nastavak: VALJDA SAM JEDINI SVEDOK KOJI SUMNJA U SEBE SVE EE MI SE INI DA NISAM NIKAKAV OBLIK VE DA SLOBODNO JEDRIM KROZ SOPSTVENO PIJANSTVO PREPUTEN SUNEVOM VETRU ODLIVAM SE I DOLIVAM. Da ne znam da nikad u ivotu nisam pisao pjesme (i to pogotovo na ekavskom), glavu bih na panj stavio da sam to ja napisao: kao sad da se sjeam da sam Sabini upravo rekao, zamolio je da sa mnom ostane samo etrdeset osam sati: ALI IPAK UZ MENE SE MOE, MADA JE NEOBINO, SA MNOM JE OPASNO HTETI, JA NIKAD NE ODUSTAJEM. I ne samo da me ti stihovi sunovraaju u prolost, nego me vraaju nazad u surovu stvarnost: NEISKVARENI ISKUSTVOM, POSEBAN SLUAJ SAMOE. PONEKAD IZMISLIM SADANJOST, DA IMAM GDE DA PRENOIM. I SUVIE SAM VIDEO, DA BIH SMEO DA TVRDIM, MNOGO TOGA SAM SAZNAO, DA BIH IMAO IJEDAN DOKAZ. S jezom itam nastavak, jer znam da me je neko, nekad zahvatio iglom i stavio pod leu mikroskopa, opisao sav moj ivot, i onaj koji sam ivio i onaj koji mi nije preostao, jer me je Sabina, nakon etiri godine, ostavila kao prebijeno pseto i znam kako sam se osjeao: ALI IPAK UZ MENE SE MOE, MADA JE NEOBINO, SA MNOM JE OPASNO VOLETI, JA NIKAD NE ZABORAVLJAM. Ve mi se plae, ve mi je muka od tog nepoznatog koji secira moj ivot na najsitnije komadie i ne znam ta hoe od mene i ne znam kojoj to svrsi slui: POKUAVAM DA SHVATIM UENJA KOJA MENE SHVATAJU. NEJASNA MI JE VERA, SPREMNA U MENE DA VERUJE. TEKO JE BITI OKOVAN U MOJU VRSTU SLOBODE. LAKO MI JE S NEMIROM, NE MOGU DA UMIRIM MIR.

Teki, crni oblak se nadvio nad gradom i prijeti da e nam razjebati ovo sijelo. Nisam se prevario - kia poinje da pljuti i mi silazimo u podrum... Odlaem taj trenutak kada u morati da proitam posljednju strofu ove pjesme koja je mene uzela za objekat, za inspiraciju, a znam da se i ona, kao i sve drugo, mora zavriti: ALI IPAK UZ MENE SE MOE, MADA JE NEOBINO, SA MNOM JE UDNO AK I UMRETI... ...sad se pitam da li je jedna od tih munja to paraju nebo namijenjena meni, i izazivam je: udri kurvo, vie mi ne moe nauditi!, ali uskoro sve utihne, sunce ponovo sija, mi se vraamo u batu, nastavljamo se keseriti, ja pitam Nijaza: "Znaju li tvoji kui da ti pie?" Nailazi Nermina i sklanja mi sijed uperak s ela, a ja, kriom od samog sebe, virkam i gledam saldo mog ivota, kraj ove pjesme... S neizrecivim olakanjem itam, nesvjesno naglas: JER JA SE NE ZAVRAVAM. Slijedi potpis autora ije ime (obeao sam na poetku) neu otkriti i ja kaem konobaru: "Menso, daj nam rundu", a u sebi ponavljam: "Hvala ti, hvala ti, Miko - sve do sada si bio u pravu. Izvini to te nisam prepoznao onog dana kad sam leao u bolnici, volio bih da si sad s nama da trgne jednu..."

SLIKE IZ KUTIJE ZA CIPELE Ljudski je pamtiti neke vane datume: danas je 11. maja i pamtim ga zato to mi vie ne smrde noge. Mada se vie ne osjeam kao pravi mukarac (Bosanac), drago mi je to mi je moj prijatelj, Milan Andri, dao ovaj recept za ulazak u Evropu. Jednostavno je da jednostavnije ne moe biti: preduslov je da mijenja arape svakodnevno, da pere noge i da kapne kapcu lavandinog ulja izmeu (kako li se to kae na nogama?) nonog palca i kaiprsta. Sjedim "ala turke" pred besmislenim televizorom, vrata balkona su otvorena, a otvorena je i flaa loze... napolju pljuti kia, a ja - miriem. Budi me iz mog samozadovoljnog drijemea eksplozija i ja (mislei da sam budan!) skaem iz fotelje, do prozora: Momo (ili Uzeir?) je u plamenu, a dole u dvoritu moja dundava kerka, Nevena, ljuta je jer su joj se sva raja razbjeala, a ja skaem s etvrtog sprata, grabim je u naruje i bjeim u podrum... Tek sad sam budan, a ono maloprije je bio san, bolje reeno mora od prije osam godina, a izazvao ju je grom to je udario u Momu (ili Uzeira?) i nema Nevene, nema njene raje da se razbjei - samo se par p'janaca "kod Kerima"

trgnulo i komentarisalo: "U piku materinu, ovo je bilo blizu." Ne mogu vie podnijeti samou ni kad sam sm, a kamoli kad sam u drutvu, pa oblaim moje vjene tene (koje mi je poklonio iga prije dvije godine, kad sam jo bio mlad i naivan, kad sam mislio da vie nikad neu biti sam, kad me je moj grad, po povratku iz Amerike, zagrlio svojim ruevinama, stavio mi lisice skovane od uspomena...), pipkam po depovima i, pored kljueva, napipam jednog "andria", nalazim kafanski raun od Solde na kojem mi je prethodne noi Affan Rami neto napisao i rekao mi da to proitam tek sutra... Pie: "DACO, TI NE IVI OD PISANJA - TI OD TOGA UMIRE." Strma je ulica niz koju se sputam, klizave su stepenice, kia pada kao iz kabla, ali ja ne odustajem gonjen samo jednom milju: "Majku vam jebem, sve ste mi uzeli, ali zaboravili ste moj podrum." Ulazim u zgradu u Kranjevievoj broj devet koja mi je odnekud poznata (a kako i ne bi bila kad su etrdeset i etiri ovjeka "pod moralnom i krivinom odgovornou" potpisala da sam u njoj ivio od '69. godine, a dva upka da nisam), silazim niz stepenice i, uz pomo upaljaa, traim svoju upu... Ne eka me tamo nita. Nikad (do rata) nisam ni znao da je posjedujem; umur nisam loio, nisam imao nepotrebnih stvari da ih tamo odloim - sve stvari su mi uvijek bile potrebne, nisam kiselio kupus... Svaki podrum isto smrdi: mija govna, ponjave u raspadanju, "kreka" i "breza", memljiva pilotina i tek blagi miris svjee iscijepane bukovine... upa je prazna - samo dvonona tokrla... a ispod nje kutija za Astra cipele - moj "album" slika koji sam neke noi, kad su mi ena i kerka ve bili na sigurnom, ponio, kao svoje jedino blago (da ne laem, bila je i flaa ive) da umre zajedno sa mnom... Mada je mrak (kao u podrumu), ja prstima "vidim" slike nekoga ko je nekad bio ja: ... s tatom, u parku iza Druge gimnazije - na poleini je "tinto-blaj" olovkom krupnim, nespretnim slovima napisano: DRAGI TATA DACO JA... ... u medvjeem zagrljaju Memnuna Idakovia, obuen u ogromni dres rukometaa Mlade Bosne, blesavo i sretno se smijem kameri... ... svetako lice moje bake Rue, ta topla ruka, koja je nekom magijom znala ublaiti svaku moju bol, dri fildan kafe, a u drugoj joj se dimi morava bez filtera - ona u tom dimu svojim slijepim oima ("Ja samo tebe vidim, sine.") gleda likove svoja etiri sina koji su je surovo ostavili da ivi bez njih... ... slike s mog vjenanja: prelijepa Dijana me gazi po nozi tek to smo potpisali "sporazum" da emo se voljeti do kraja ivota, a koji je ivot tako bijedno ispotovao... ... Vlastimir Mijovi, Boro Konti, Zoran Milanovi i ja se drimo za karine na nekoj "kulturnoj" manifestaciji, a u pozadini Emir Habul naginje pivo iz flae... ... nasmijana faca mog djeda (koji nije imao ba nikakvog razloga da se smije, a pogotovo kad je ostao sam sa svojim unukom), polumasni eir,

najlonska koulja s rupom od ara cigarete na prsima, naherena kravata; slika objavljena u Ilustrovanoj politici kad je, u svojoj osamdeset drugoj godini upisao fakultet "da dokae svom unuku da nikad nije kasno"... ...Gordana rukom podie preteku, predivnu kosu, ja je gledam glupavo (kako svi zaljubljeni gledaju), a iz oiju mi se ita misao: "Boe, otkud meni, kretenu, ovakva srea?"; ruka Alme Lazarevske sklanja pepeljaru sa stola, a Bore nema na slici, jer ga ni ne moe biti poto on dri foto-aparat... ... dobroduni lik mog komije Vlade, koji e jednom postati tragini junak jedne moje prie... ... kifla u Park kafani puna ljudi koji se vie nikad nee sresti: Nedad Ibriimovi, Predrag Finci, Branko uak, Spasoje uzulan, Nenad Dizdarevi, Vajta, Laza Ristovski... ... svadba moje sestre, Marte, u Amsterdamu; u jednoj ruci drim Amstel pivo, druga mi je sputena na koljeno "mrak" meleskinje, a moja djevojka, Sabina, strijelja pogledom... ... potanska dopisnica na kojoj moj stric, Neno, pie bratu, mom ocu Vlatku, koji je u vojsci u Bilei, kako ima problema s nekom rajom u Sarajevu. (Iz posthumnih pria sam saznao da je moj otac tad "dezertirao" - zbog toga dobio dva mjeseca vojnog zatvora, ali je kod fontane na "korzu" bio takav "enluk" da su kasnije priali: "S Damonjama se ne valja zajebavati.")... *** Kia je prestala padati. Mirie moj asfalt, u depu imam "andria", dvije pune kutije Winstona, kod mog prijatelja, debelog Zlaje, eka me polupuna flaa loze - ivot je lijep. Jebiga - za dvije godine patnje dogurao sam da se vratim u svoju upu. Po prostoj raunici trebae mi jo osam godina da se popenjem do etvrtog sprata. A, onda? Onda u se, u slobodnom padu, sunovratiti sa svog prozora, u dvorite, a dole e me ekati svi ljudi iz moje kutije za cipele, doekati me na ruke i ja u se, meko, kao pahuljica na granu novogodinje jelke, na raskru kod Alipaine damije, spustiti i trajati. Samo trajati.

TRST JE PI "Zna li ti da sam ja nekad znao napamet cijeli tekst pjesme American pie?", pita me Neno dok sjedimo u bati SDP-a. "Pa?"

"Pa, lijepo: neki dan sam proveo cijelo jutro pokuavajui ga domamiti u sjeanje, ali jedino to je ostalo je By, by mis American pie... i tako unedogled." Sad je na mene red da se "pohvalim": "Bog e ga znati iz kojih razloga mi je na um pala neka drevna naslovna stranica NIN-a: cijeli razred piuladije u klupama, svi su namrteni kao Momilo Krajinik, a jedino jedan klinac u magareoj klupi, zna s onom kapom s uima, razvalio usta u cer. Evo, ve danima ne mogu da se sjetim imena karikaturiste, mada znam da je crtao za Poletarac, da je ilustrovao knjige Mike Antia..." Hvatamo se aa i istovremeno tuno konstatujemo: "A, tek nam je etrdeset i pet godina." Sran, Nenin brat, ubacuje se u razgovor: "Petrievi." "ta Petrievi?" "Ime karikaturiste je Petrievi", kae on. Zadivljeno ga gledamo: "Alal ti kanafa." "Nema tu nikakvog alala. Ja sam ga nedavno sreo u Parizu. Ali, jutros kad sam izlazio iz kue, pola sata sam - naravno uzalud - pokuavao da otvorim balkonska vrata daljinskim upravljaem." Tog dana sam se vraao kui i prituilo mi je, pa sam svrnuo u jedan prolaz, na zidu od cigala nekim udom je ostao relikt jednog vremena, koje ja i ne pamtim - masnom bojom, crvenom je pisalo: TRST JE NA! Napisao je to neko mnogo stariji od mene, neko iz generacije koja nije uspjela sauvati Trst, ali zato ga je moja generacija osvojila. I prije su do mene dolazile vijesti i roba iz tog Eldorada i, zaista, Super Rifle farmerke, Converse tene, areni omoti gramofonskih ploa, koulje na cvjetie kao da su dolazile iz neke mitske zemlje, pa noima nisam mogao spavati kad me je Bobo pitao da li bih "skoknuo" s njim do Trsta. Naime, Vrapcu je trebao voza, a Bobo je bio najbolji. S nama je putovao jo jedan frajer - predstavljao se kao ginekolog, a nosio je kravatu s nacrtanom golom kokom. Vozili smo se u posuenom crvenom "evroletu". Hilmo ga je dovukao iz Kanade, gdje je proveo izvjesno vrijeme i bio oenjen Kanaankom. Hilmu je Bog obdario neponovljivim fizikim izgledom, ali nautrb pameti, pa je neto zasrao u Kanadi i dobio je "up-kartu". Ili je jednostavno dozlogrdio Kanaanki, jer godinama nije nita radio i noi provodio u "drive-in" bioskopima: nije se sjeao nijednog filma koji je gledao, ali je zato sa zanosom i nostalgijom priao o "hot-dogovima" i "coca-coli": "Zamisli, bolan, ti lijepo sjedi u svom autu, gleda film, a prifurava ti konobarica na roluama; jede "hot-dog", pije hladnu "coca-colu" i - pui." Najvie zabremedet mu je bilo to se "u kinu" moe puiti.

Ili smo preko Rijeke, jer, kako to ree Vrabac, morali smo se malo "potkovati". Vrabac je "spustio ibicu", a "ginekolog" mu je bio foler. Ja i Bobo smo uvali strau. Nije bilo problema s ulaskom u Italiju, jer je tada na paso bio "abuzenze", a i Italijani su bili blagonakloni prema naim "turistima", jer su znali da dolazimo s gutom love da pokupujemo njihovu bofl robu. Opet smo se malo "potkovali" u Trstu, a onda je Vrabac otiao negdje s "ginekologom". Meni i Bobi su ostavili bunt prekrasnih lira... Na Ponte Rosu smo napunili desetke plastinih kesa cigarama, farmerkama, majicama, a onda krenuli po kafanama: fruti di mare, pizze (koje sam tad prvi put okusio i sjetio se njihovog boanskog ukusa kad sam bio u Americi i vakao neto to Amerikanci bez imalo stida nazivaju pizzom), gelato, pa gelato, pa opet gelato, a na kraju birre. (Platiu taj bukuri proljevom koji e trajati danima.) Na dogovorenom mjestu smo se nali sa Vrapcem. Bobo je preuzeo volan i poao da otvori prozor (bilo je ljeto), ali ga je Vrabac sprijeio: "Nemoj, molim te. Boli me zub, da me ne propue..." Sve je bilo u redu do nae granice. Bobo je otvorio vrata i dao cariniku nae pasoe. On se vratio i pruio nam pasoe, a onda posegao za dugmetom za automatsko otvaranje prozora: "Znam ova kola. Moj prijatelj ima isti. Ovde se otvaraju prozori, je li?" Staklo se spustilo par centimetara, a onda poelo da cvili i da se trese. Vrabac je rekao: "Jebla ih njihova automatika. Uvijek me handre ti prozori." Carinik je bio ljubazan da ljubazniji ne moe biti: "Nema problema. Imamo mi svog mehaniara. On e vam srediti to za sekundu." "Ma, nemojte se truditi...", leerno je rekao Vrabac, "zaista nam se uri." Ali se carinik nije dao smesti. "Jebi ga", rekao je Vrabac filozofski. Izdvojili su nas iz kolone, a kad je mehaniar skinuo vrata, iz njih su pokuljale "doxe", "danvili" (sve "dupljaci", naravno), prstenje "isto od zlata"... Kao maloljetnik sam dobio "stroi nadzor roditelja i organa socijalnog staranja", Bobo, poto mu je to bilo prvo djelo, dobio je uslov, a Vrabac nije dobio nita, jer je, po obiaju, potplatio nekoga. "Ginekologa" vie nikad u ivotu nisam vidio. *** Dok sam otresao zadnje kapi, razmiljao sam koliko vremena moe stati u samo jedan pi. Da ne povjeruje!

PERZIJSKI ILIM Cijeli dan je sav nekako mlitav. I ljigav. Koulja mi je mokra od znoja, a tek je deset sati ujutro - ne sluti na dobro. (Dodue, popio sam ve est piva, a tek je deset sati ujutro, pa i to pojaava moje slutnje.) Sjedim sam u kafani i doekujem pridolice sa otrcanim: "Ima li vruine?" Svi se odreda ale na vruinu, pa na neprispjele penzije i invalidnine, na telefonske raune, sranje od politike i na tue, bolje ivote... Kontam neto kako ovaj narod ne bi preivio da je sve u redu i potaman - iz jednostavnog razloga to bi se prekinula svaka komunikacija meu ljudima, ne bi imali o emu priati i uvukli se u sebe i strunuli kao previe zaljevane biljke. Nad Trebeviem se valjaju oblaci i kratkrotrajna kia e donijeti malo osvjeenja, pa zato izlazim na ulicu da uhvatim koju kap, da pokuani razbistriti ovu smjesu to mi se nalazi u glavi... Hodam gradom proaranim tek pokojim prolaznikom. Jedino dobro je to su se ak i automobili sklonili u svoje jazbine, pa nema anse da zavrim pod tokovima BMW-a neijeg drogiranog tatinog sina. Okruena jarom to izbija iz asfalta, kao u oreolu, pojavljuje se Gordana njoj ni godine, ni rat, ni ova ozonska rupa ne mogu zbrisati osmijeh s lica... Zaustila je: "Jesi li se..." Prekidam je: "Nisam." U normalna vremena nastavak reenice bi glasio: "... oenio?" Sada glasi (ne samo za mene): "... vratio u stan?" To je reenica kojom me, umjesto pozdrava, presreu prijatelji. Pozvao bih je na kafu, ali to bi se inilo toliko licemjernim poslije sveg bola i nepravde koju sam joj u ivotu nanio, pa joj samo sputam ruku na rame i pravim se da urim negdje. Malo dalje, kod Vjene vatre, naletim na Branu. "Pozdravlja" me istim pitanjem, a ja mu dajem isti odgovor. Lakonski mi odgovara: "Jebiga, bori se." To sam ve uo milion puta, pa gubim ivce i ba kao da mi je on kriv, sikem: "Moje ime je Dario - nije Boris." U prvi momenat ne shvata, a onda se nasmije i zagrli me svojim apama i kae: "Idemo na pie." Nema upitnika na kraju ove reenice, jer kad Brano neto kae - onda je to reeno. Sjedimo u Imperijalu i gloemo uspomene, olajavamo sadanjost i reimo na budunost: "Deset najteih godina - jeste, aha!" Brano nije nikad bio od nekog velikog pia (dva-tri pricera i to je sve), pa me udi to je navalio na duple loze (ruku na srce - u Imperijalu sipaju "kapi za oi", a ne pie) i efekat se uskoro osjeti: "Jesi li ikad razmiljao o samoubistvu?" Odgovaram mu: "Jesam li nekad ne razmiljao o samoubistvu?"

"Jebiga, izvini Daco. Znam ta ti je bilo sa stricem, i sa starim..." "Nema to veze, moj Brano..." Pijemo i utimo, jer nema ni dobrih koka u prolazu da bismo se bavili "macho" komentarima, a onda Brano poinje: "Zna, ja sam uvijek o sebi mislio kao o perzijskom ilimu - to me vie gazi, sve sam bolji." Ima istine u tome, jer se Brane sjeam kao goljavog klinca kojem su svi u raji palili voke i klempe, a onda je u pubertetskim godinama, tajno, poeo da bilda tegovima napravljenim od betona i konzervi za mast; dok smo mi vrijeme troili na urevima (na koje njega nismo pozivali), on je svoje dane provodio znojei se u upi u naem dvoritu. Jednog dana se iz te upe izlegao, kao leptir iz larve. Leptir od stotinjak kilograma; upisao je pravo i kurs karatea. Zavrio je i jedno i drugo, zaposlio se u DB-u, bio udo u svom poslu. Sjetio sam se jedne noi (jutra?) u Pikolu kad su me dvojica krkana sve vrijeme gaali pivskim epovima, a konobar se pravio da pere ae i da nita ne vidi; Brane je uao i samo mi klimnuo glavom, a onda sam se ja poeo kuriti... Elem, izveo ih je napolje i oni se vie nikad nisu pojavili u toj kafani, a, znajui Branu, moda ni u gradu. Brane, taj ovjek ija su lea i prsa bila spremna da prime metak u zatitu i "onih" i "ovih" politiara, sad je sjedio kao hrpa nikom potrebnih sto dvadeset kilograma miia i cmizdrio: "Moj Boe. ak i kad sam hodao na takama hodao sam uspravno. Sada me izgrizla samoa..." Kerka i ena su mu ostali u Holandiji, a on se vratio upecavi se na obeanje da "treba ovoj zemlji", a onda su ga zajebali i za posao i za stan. "Danas mi je kerki roendan. Zvao sam je jutros, a ona nije htjela razgovarati sa mnom, jer sam joj bio obeao da u je posjetiti za njen roendan, ali mi pederi iz holandske ambasade nisu dali vizu. Ma, i ja sam budala - mogao sam izvaditi "putovnicu" kad mi je kurcu bio eif, ali jok: ja sam Bosanac! Moe li se biti ita vie i vee od toga?! Kako ja njoj, djetetu od pet godina, mogu objasniti da tata nije mogao doi, a ne da nije htio?" Nisam ga vie sluao, jer mi se u glavi stalno vrtjela ona njegova usporedba sa perzijskim ilimom. I sebe sam vidio tim oima. Gazali su me i gazali, sve dok me nisu izgazili, a na pamet im nije padalo da me je moda samo povremeno trebalo prebaciti preko tange u dvoritu i njeno "isklofati" onim pletenim, starinskim kloferom, malo me provjetriti, pa da opet zablistam u punom sjaju. Poela je padati kia, a ja govorim, ne Brani, nego njoj: "Imam i ja kerku. Dvije."

BRIJANJE MOZGA Prolo je skoro sto godina od Van Gogovog gubitka uha, a ja sam tek prije nekoliko dana saznao pravu istinu o tom dogaaju. Sve do tada sam mislio da je Vinsent, u jednom od svojih rijetkih napada normalnosti, odrezao sebi uho i poslao ga nekoj drolji. E, pa nije bilo ba tako. Odigralo se sve to kod Drage brice, uvjerava me moj prijatelj Dragan Dardi, koji ve godinama poiva na poarevakom groblju. Kako li se Vinsent zatekao ba u toj brijanici ostaje pomalo nejasno, ali postoje neke indicije da je mahnuo dva-tri pia u Dva ribara, da je kao i svi nesretni i usamljeni ljudi pomislio kako se neto u njihovim ivotima moe promijeniti jednostavnim brijanjem (ili ianjem), da je popio jo dva "zvekana", pojeo tripice i, ne plativi, zbrisao iz kafane. (Tako barem tvrdi konobar Emin.) Ostalo mu je taman toliko para da kupi flau konjaka i da se obrije... Gazda Drago je bio zauzet ianjem druge muterije, pa je riu bradu prepustio svom egrtu Rami. Sve je bilo u najboljem redu dok Ramo nije britvom poeo fazonirati Van Gogove zulufe - tad ga je posjekao. Van Gog je jauknuo, a gazda je ostavio makaze i zamahnuo da Rami opali ljagu; Ramo se sagnuo, a ljaga je zavrila na Gogovoj glavi. Slijedila su izvinjenja i po aa konjaka i sve je bilo izglaeno, ali je Ramo, dotjerujui drugi zuluf ponovo recnuo muteriju. Vrisnuo je Van Gog opet. Opet je slika bila ista - ljaga, Ramo se saginje, a Van Gog dobija opet po glavi, opet izvinjenja, opet pie... Ramo je ve poprilino bio nervozan i tom stanju, pri pokuaju da vie nita ne zajebe, trijumfalno je zamahnuo britvom i odsjekao Van Gogovo uho! Ovaj put od Van Goga nije bilo ni mukajeta. Samo je tiho Rami rekao: "Sakrij to uho, ako gazda vidi, onda smo pravo najebali." Moda vam ova pria zvui suludo, ali takav je i ivot, pa i ja zapravo ne znam zato sam je uopte priao. Ustvari, znam. Do ruku mi je dopala knjiga (iji naslov nije vrijedan pominjanja) autora (ije ime pomenuti bi bilo potpuno bespotrebno) koji je uspio u nemoguem: napisao je (i objavio!?) knjigu od nekih sto i etrdeset stranica u kojoj nema nijedna suvisla, gramatiki ispravna reenica! Nasumce aram pogledom i nalazim: "Ferid je bio uporan da abortira, iako je ona eljela dijete." (Kako e, ba, nesretni Feride htjeti abortirati kad i sam zna da to moe biti opasno u tvojim godinama, a i da ne govorimo da je to velik grijeh.) "Trideset mi je godina, dopadljiva i muevna izgleda, moderno odjeven, mogu se svidjeti i mladim i starijim djevojkama, odnosno enama." (Ovako neto ak ni Avaz ne bi objavio u svojim Malim oglasima.) Slijedi nebuloza o maturantkinji (pardon: maturantici) Druge gimnazije koja ima problema s matematikom, pa se boji da e joj to onemoguiti upis na

Pravni fakultet (?!): "Vjebali su matematiku i narednih dana, ali nisu vie reskirali da kod nje odravaju intimne odnose, nego su to inili kod njega kada je bio sam," (Ja sam esto sam, a tada, kad "odravam intimne odnose"; to zovem - drkanje.) Maloprije sam slagao da u cijeloj knjizi nema nijedne suvisle, gramatiki ispravne reenice - upravo sam naletio na jednu: "Sakiba F. je bila iz Ilijaa." (Maala!) "Miralem Pekmezhodi se osjeao savreno dobro u trenutku dok se je u rano jutro naginjao nad svoju lijepu, usnulu Zinetu djevojako Goblenovi." (E, jebiga, sad mislite da ja sve ovo izmiljam, ali u vam, uz pristojnu nadoknadu, ustupiti na itanje -i psihijatrijsko promatranje - ovaj "rad".) Dosta! to je dosta dosta je! "Glupost je najzaraznija bolest", pisao je jedan od ideologa hipi pokreta, Jerry Rubin, pa s gaenjem isputam ove korice iz ruke, a onda se sjetim i reenice Jacka Kerouaca: "Perut je prvi znak ludila", i idem pred ogledalo, prstima eljam kosu - pa, i nisam toliko lud. Zvoni telefon: "Je li to stan Darija Damonje?" "Naalost, nije. Ali govorite s Dariom Damonjom." "Htjela bih..." Pravim se da se sjeam o kakvom je dogovoru rije, a u obrijanom mozgu se redaju slike, nabacane bez ikakvog reda: ...1979. godina, dernek u "etalitu", izala mi prva knjiga, na prvoj strani me "prekrstie" u Dano, ali, ba me briga ja sam Pisac... ...2000. godina, klub Wigwam, Dubravko Bibanovi najavljuje da e "proitati" moj roman, a publika pljee i izmjenjuju poglede: "E, jebo me bog ludi, ko me nagovori da doem?" Biban (ne ita), jer ga zna napamet: "Ubiu se! Ah, neu." To je poetak i kraj. ...1994. godina u Americi, roditeljski sastanak, moja kerka, Nevena, pri predstavljanju kae da joj je tata Pisac... ... isti dan, isto vee, njena uiteljica me pita: "Nevena kae da ste pisac, ali ta vi, ustvari, radite?" ... godina ova, dva sata je po ponoi, zove me kerka i pita: "Smijem li, tata, napisati da si ti pisac?" "Smije, kako da ne smije, sine. Ali, nemoj." "Pa, ta u napisati, tata?" "To!" "ta, tata?" "To to si sad rekla. U toj rubrici "zanimanje" napii - Tata." "Mogu li dodati da ga volim?" "Moe, ako me voli vie nego ja tebe." "E, pa, onda mogu."

*** Tri sata je ujutro, nema anse da mi san poklopi oi, idem u kupatilo, prstima eljam kosu - mnogo je vie peruti.

BRAT MOJE KERKE Plus 30 je u hladu. (Ko mi je kriv to sjedim u hladu?!) U Gradskoj sam kafani kod Katedrale i ekam Seta, brata moje kerke, Amerikanca koji je doao u Sarajevo u ulozi forenziara. Doao je prije tri dana i zvala me njegova majka iz Amerike, k'o biva da ga pripazim, jer ta zna dijete od dvadeset pet godina i s platom od deset hiljada dolara? ekao sam i ekao njegov telefonski poziv, smiljao ta da mu napravim za ruak, jer momak ne jede meso (ne trebam ni pominjati da ne pije i ne pui) i gledao stupidni televizijski program, itao novi roman Nenada Velikovia, ali telefon je ostajao nijem. Laem: zvonio je tri puta i glas me je uvijek pitao za doktora Muminagia. Znajui da nisam doktor, a ako me sjeanje ne vara niti se prezivam Muminagi, dva puta sam ljubazno odgovarao, dao instrukcije da "gospoa" provjeri broj telefona ili da proba zvati s manje sofisticirane sprave nego to je mobitel, ali sam trei put odgovorio: "Jebem i tebe i doktora Muminagia." Tako su pozivi prestali. Bilo je ve kasno popodne i pregledao sam sve reprize repriza, proitao Nenadovu izvrsnu knjigu i ostao bez cigara i pia, a moj pastorak jo nije zvao. Onda sam ja skrhao treinu svog honorara da zovem njegovu majku u Ameriku i uo da se nije ni njoj javio. Bila je zabrinuta, ali sam je tjeio da je vjerovatno umoran od puta, da je otiao ravno na spavanje, da ne brine... Priao sam i sa svojom kerkom. O emu? Pojma nemam! Govorili smo neto jedno drugom, neke besmislice koje samo mogu govoriti dva bia koja se vole. Svratio sam do Doma pisaca i od Zlatka Topia uzeo recenziju za svoju "akobogdabuduu" knjigu koju je faksom iz Zenice poslao eljko Grahovac. (Mnogo toga sam iz nje saznao o sebi i svom pisanju to prije nisam znao.) Kao i uvijek, pitao sam za kiriju koju Udruenje duguje mom gazdi, Zlaji, i, kao i uvijek, dobio isti odgovor: poslato je na potpis kod Safeta! Ko je Safet? Ne znam. Najtajanstvenija linost poslije princeze Anastazije. Svrnuo sam i u dvorite moje "kue zalazeeg sunca". Sad tamo moj komija, Paa, dri provizornu auto-mehaniarsku radnju. Nisam zatekao njega,

ali bio je Braco, pa smo mlatnuli po jednu pivu. (Braco je Srbin, a bio je zatvorenik na Kuli. Priao mi je kako je tek iz treeg puta uspio pobjei, kako su ga tjerali da skae kroz "prozor" nacrtan kredom na zidu i kako je, napokon, kad je pobjegao, od njih dobio "notu" da to nije bilo "fer", da se vrati, da se sve obavi "regularno" i "zakonski"?!) Pozvonio sam i kod Lole, takoe komije iz prizemlja. Popeli smo se do mog stana, a na njemu tri peata - osoba koja je silovala moj stan godinama iselila se, ali ni meni nije odobren pristup dok ne dobijem nekakav svemogui potpis. Svejedno, dok sam silazio niz stepenice "prevodio" sam Lorkine stihove u sebi: "Crveno, volim te crveno..." Ovo, naravno, nema nikakve veze s mojim politikim opredjeljenjima (poto ih nemam), nego samo s bojom peata na stanu u kojem sam proveo svoju mladost, u kojem se rodila moja prva kerka, a koji je "proglaen naputenim 6. decembra 1971. godine, nakon smrti Damonja Vlatka koji nije imao drugih lanova domainstva", te sam ja, shodno toj odluci, ostao ne samo bez stana, nego i bez oca i bez kerke i bez svega to mi je nekad bio ivot. Tek navee "brat moje kerke" me zvao i dogovorili smo se da me sutradan zovne u Redakciju. ekao sam i ekao, pio ve estu kafu, ali Set, ba kao da je iao u kolu Mirze Hajria, nije zvao. Vratio sam se kui i potroio drugi dio honorara na poziv za Ameriku. Opet ista pria (pun mi je kurac toga da mi se samo rune stvari deavaju "opet". Kad e "opet" neto lijepo da mi se desi: da skinem cipele i koulju i da hodam po ljetnom pljusku, da na prvu pahulju snijega izletim iz kue, razjapim usta, isplazim jezik i liem ta nebeska stvorenja kao najslai sladoled, da dotaknem neije sise, da dalje ne duim!) o nesnalaenju u stranoj zemlji, u stranom gradu... Ovaj put sam ja zvao Seta. Dogovorili smo se da se naemo ovdje gdje sad sjedim, u pola tri. Zato ba ovdje? Zato to mi je rekao da stanuje negdje kod Vijenice, a poto postoji samo jedna Katedrala u Sarajevu, za koju zna i sandaki taksista, ne bi mu predstavljalo veliki problem da je nae... Ve je etiri sata i ja plaam svoja tri pia (votka-tonik) i ve se uvaljujem u sljedei honorar... U Redakciji je Dino, a Italija vodi 2:1. Hvatam se telefona i skoro ljut (ali vie popian) zovem majku moje kerke. Priam joj sve po redu, a ona je sad ljuta na mene: "Moj sin nikad ne lae." (Rekao sam joj kako je njen sin, navodno, prethodnog dana zvao Redakciju, a da ga niko nije shvatio koga trai; rekao sam joj da ovdje i istaice znaju bar toliko engleskog da odgovore na poziv, rekao sam joj da se moje ime i na engleskom i na naem izgovara isto...) "Zamisli sebe u slinoj situaciji", kroz pla mi je odgovorila. "uj - zamisli sebe", ba kao da sam ja u Ameriku stigao doekan (kao Momilo Krajinik u Sarajevo) s prostrtim crvenim ilimom i sa fanfarama.

Sad vie nisam samo popian, nego i ljut, pa kaem da hou da razgovaram sa kerkom. "Hi, tata. Spremam se za crkvu." Negdje na putu do kue sam se izgubio, ali sam se opet naao na Marindvoru. Prethodno sam se sekundu zadrao kod Alipaine damije, i, u sebi, prouio Fatihu za one koji su tu. Ne zato to sam vjernik, nego zato to oni to zasluuju. Skoro je osam sati i kod Omera, kod Tiara, pristiu golubari da badare svoje satove na vrijeme kad e im se ljubimci vratiti s jutranjeg leta. "Svakome se bar neko ili neto vraa, a od mene samo odlazi", mislim dok se penjem strmim stepenicama... "Ne pita me kako sam?", kaem svom gazdi Zlaji. "Izvini - kako si?" "uti. Ne pitaj me!"

PEPELJARA I LUSTER "Narode, crni narode - zato vam je drava dala stanove kad celi dan provodite u kafani?" Ta reenica iz neke davne drame, serije (?) mi odzvanja u glavi dok se, nakon tano sedam godina i est dana, penjem uz stepenice prema neem to je nekad bilo moja kua, dom, a i da upotrijebim tu vrlo rabljenu, seljaku rije "ognjite". U pratnji sam inspektora Beira i on je taj koji je ovlaten da otpeati moj budui ivot. Na vratima, kao krvave rane, ostaju tragovi koje u uvati kao dokaz svog poraza ili pobjede. Donja brava se lako otkljuava, ali s gornjom je problem. Nikad u ivotu nisam imao nijednu bravu, ali je moj "gost", ne bi li se obezbijedio za cijeli ivot, tim primitivnim izumom, koji je lako razvaliti, promijeniti, kao da se tim komadima eljeza moe zatititi od injenice da je lopov, provalnik i da je pokuao (ak!) da mi otme moje uspomene, ugradio taj "osigura" sulude ideje da se u tue moe ulaziti i ostajati "dok anamo tamo neki Dario Damonja, koji nema ni roda ni poroda, ne rikne od alkohola". Potpisujem da je stan "useljiv". Valjda u "novomucanju" to podrazumijeva to sam se uselio, a o struji, plinu nema ni pomena... Svejedno, plae mi se od sree i zovem Beira da popijemo pie. Popijemo pivo na brzaka, a ja se vraam u svoj stan da legnem na itison progoren peglom. (Ja sam ga progorio dok sam svojoj kerci Neveni peglao

pelene, a ona zaplakala u drugoj sobi.) Iz dvorita dopiru tako poznati glasovi: "Amare, da si ove sekunde doao na ruak. Ili u ti ja sii i najebati se matere." Prepoznajem plaljivi glas tog dosadnog djeteta koji me je cijelog ivota dovodio do ludila: "Mama (to je ista ona koja mu prijeti da e mu se "najebati matere), samo jo malo..." Samo se pitam da li je to neki drugi Amar ili je to onaj isti? Tumaram stanom od 38 metara kvadratnih i nema nita - trideset mojih godina je otilo u piku materinu. Ispod lavaboa nalazim pepeljaru. Jeste, boga mi, moja je - kako da je se ne sjeam: ... 1980. godine smo sjedili u Lovcu, Milica i ja; ona je bila kerka jednog poznatog funkcionera, a ja sam bio pijan. Na fajrontu sam turio pepeljaru i kriglu u njenu tanu", a ona se zamrzla. Zamisli bruke: kerka "tog i tog" uhvaena kako krade ae i pepeljare u kafani! Sve je prolo bez incidenta, a mi smo se voljeli jo nekoliko mjeseci, sve dok ona, inteligentna kakva je i bila, nije skontala da od mene nema nikakva haira. Sjedim tu i prosto mi doe kao neko rodoskrnavljenje ugasiti ik u toj pepeljari... Nateem toplo pivo iz konzerve i pogled mi padne na luster. Ne mogu vjerovati svojim oima: kreten je ostavio luster?! to jest-jest, nije skup, ali kad nekome skida i ogledalo iz lavaboa, malo je udno da ostavlja luster? ta ti bi Irfane? Ili nisi imao vremena, ili si se umorio snosei moj namjetaj? Ili si mi ga, kao poklon (kao i pepeljaru), maksuz ostavio? (to mi onda, Irfane, ne ostavi, to iupa prikljuak za telefon?) Penjem se kod komije Pae i zovem inspektora Beira: "Kako bih mogao kontaktirati gospodina ulbegovia?" "Pa, ne znam, vjerovatno preko MUP-a. A, zato?" "Zato to je zaboravio neto, pa bih htio da mu donesem." Silazim i pijem sve bljutavije i bljutavije pivo; luster, jeftini taj-vanski proizvod se na blagom propuhu njie, a ja se sjeam dana kad ga je moja ena Dijana postavila: ... prethodno je radila u jednoj turistikoj agenciji, a onda dola s posla (ili prije posla) sva uplakana. "ta je, bona?" "ef mi opalio amar..." "Tebi, mojoj eni?!"

Odem sutra ujutro, uhvatim efa za guu, iamaram ga pred cijelim osobljem, a on cvili: "Ona je mene poslala u piku materinu." Kilo Idrizovi je prebaci u drugu podrunicu gdje ona poe taj dodatni biznis sa tim azijskim "rukojebinama". I dobro joj je ilo. Sve mi to, onako, u svjetlu zalazeeg sunca pravi mutljag u glavi i bile bi to, moda, lijepe uspomene da ja, i samo ja, nisam ugasio ik u toj bezvrijednoj pepeljari, da ja, samo ja, nisam ugasio sijalicu koja je gorjela u tom lusteru.

POTANSKO SANDUE Svaki normalan, civilizovan ovjek, pri povratku s posla, prvo zaviri u svoje potansko sandue, mada zna da ga tamo nee ekati nita - osim hrpe neplaenih rauna, ali ga nada da e jednom otkriti neto lijepo mahinalno tjera da taj ritual ponavlja iz dana u dan. Nije to samo nada, nego i taj osjeaj ponosa: ovo je moje, ovo su moji dugovi, pa mu, opet, nekako lijepo pri dui kad doe kui i kae eni: "Uh, jebote, jesmo se zavalili prolog mjeseca!" Poto ne spadam u kategoriju niti normalnih, niti civilizovanih, a ponajmanje zaposlenih ljudi, pri svom prvom ulasku u stan, u neko doba noi, pruam lijevu ruku i napipavam prekida za haustorsko svjetlo, ali ono je zadnji put radilo prije nekih sedam godina... Svejedno, sigurnim korakom se penjem uz stepenice (proao sam ih, ustrao uz njih, bauljao uz njih nekih tridesetak godina) i vidim svoje potansko sandue, a u njemu se neto bjelasa; palim upalja i kroz uzane proreze pokuavam odgonetnuti ta bi to moglo biti? (Kljua nemam - zata e mi? Ali je neko, da bi zatitio svoju dragocjenu privatnost i svoj osjeaj vjenog pripadanja, montirao bravu na kojoj bi mu i Fort Knox mogao pozavidjeti.) Tek tada mi pada na pamet da je apsurdno i pomisliti da je ta pota namijenjena meni, jer ovo mi je prvi dan u stanu i niko (bar niko ko bi mi mogao i elio pisati) nema pojma gdje stanujem. Sve to ostavljam za sutra i u drutvu bubavaba provodim svu no u nekakvim snovienjima, a manje u snu; ujutro se umivam i gledam se u ogledalo - nema ogledala. Ba me briga - nikad mi nije ni trebalo, jer sam ja u svojim oima najljepi. Kopkaju me oni papiri u sanduetu, pa idem kod komije i posuujem moan arafciger da bih razvalio tu bravu: rauni za struju i plin. "Pa, oca mu jebem, jo nita nisam ni potroio, a ono ve rauni?" Onda ih

bolje pogledam i odahnem - nije moje ime i prezime na njima. Da ne duljim (a, ve jesam!), landara poklopac mog sandueta koje zjapi prazno, a jedno jutro ugledam pismo s potanskom markom Kanade i sa poznatim rukopisom: "Dragi Nosonja, rekla su mi raja (neki dan sam zvao Sarajevo) da si se uselio u stan: estitam! Sad se sigurno pita kako sam zapamtio tvoju adresu, ali kako bih je mogao zaboraviti? Pred tvojim sam haustorom uzeo toliko papaka na ibicama, a kad god bi bila racija, spavao sam kod tebe. Zadnji put sam ti pisao na Vojnu bolnicu (ne znam jesi li primio to pismo?), a onda ti se izgubio svaki trag. Inae, ja sam se poprilino dobro snaao; malo sam se patio u poetku, a onda me je krenuo posao sa utom osom (zna, to je ona dozlaboga jebena rakija). (U Kanadi ima puno Srba i dali bi guzice za rakiju.) Kasnije sam proirio posao i na njeguku prutu, ajvar (uz malu pomo prijatelja), a kad sam uhvatio prvu "sermiju" - otvorio sam uvoznu firmu. Kupio sam kuu - evo aljem ti sliku..." Sad sam malo zbunjen, jer u pismu nema nikakve slike, a onda primijetim da mi je, pri otvaranju pisma, pala pod noge: na slici prekrasna kua, na sprat, bjelja od bijelog snijega, ispred nje dva ogromna bora, a na neka bijesna kola (nikad se nisam razumijevao u marke auta) naslonjen moj jaran; prepoznajem ga po gustom pramenu kose to mu pada na elo, ali kad sam ga zadnji put vidio bio je sijed, a sad mu je kosa crna "k'o crnac u tunelu"?! 'Ajd, u redu: ljudi u njegovim godinama poinju razmiljati o smrti, a kad skontaju da je neminovna, pokuavaju da taj as (za dva-tri dolara) odgode farbanjem kose. itam dalje: "Oenio sam se i, na jesen (akobogda) u postati ponosni otac. Znam da ti to zvui neobino i nevjerovatno, ali obojici nam se desilo toliko nevjerovatnih stvari u ivotu pa je i ovo mogue. Zna i sam koliko se ovdje radi, pa ti sad ne ostavljam svoju kunu adresu (vie sam na putu nego kod kue), ali kad budem kupio "office" u Torontu, javiu ti pa mi se javi, molim te. Voli te tvoj jaran..." A, umjesto potpisa - crte nespretno nacrtanog vrapca. U P.S. stoji: "ta misli kako mi se firma zove - Sparrow, u pre-vodu... ma ta ja i serem: kao da ti ne zna engleski bolje od mene." Vraam se kui, na etvrti sprat, i poinjem da mu piem pismo: "Dragi Vrabac...", i stajem! Neto se ne slae! Prije par dana sam sjedio s Rankom u Paragrafu i on mi je priao kako se Vrabac ofucao u Kanadi, kako ivi od socijalne pomoi... Ranko nema razloga da mi lae: on je, prije rata, sudio Vrapca i u njemu ne

bi bilo nikakve ni zlobe ni zavisti?! Ljut sam i derem nenapisano pismo: to li me moj jaran lae. Onda se sjetim kad sam, pri dolasku u Ameriku, svom prijatelju Goci u Francusku poslao sliku na kojoj sam u konoj vindjaci, izmama o kojima smo sanjali kao djeca, leerno naslonjen na visoku guvernalu Harley Davidsona, s obaveznom pivom u ruci i na poleini samo napisao: "Evo, snalazim se nekako." Sjetim se kako svojoj djeci piem i telefoniram kako mi je zdravlje u redu, kako sam predao tri rukopisa, koja trebaju izai uskoro, kako emo se uskoro vidjeti - ili u ja (as posla!) skoknuti do Amerike ili u im poslati avionske karte da one dou kod mene... ...kako majci odgovaram na pisma da ne treba nita da se brine... Jer, ne lae se samo iz koristi - moe se lagati da bi nekoga ko te voli liio nepotrebnog bola, u svojim laima ivi i produava se, kad ti nita nije drugo ostalo nego nemo i jedan patetini in da na vizit karti na svom potanskom sanduetu promijeni ono "Dario Damonja" u "Nevena i Vesna Damonja". Moda e, jednog dana, shvatiti?

SLADOLED On gleda u eljezne uline branike falusoidnog oblika iju svrhu ne zna, jer se svako parkira gdje hoe u ovom gradu. Primjeuje da su "osuneeni", pa mu to izaziva osmijeh: "Kako li e ovo biti protumaeno kad napiem?" Ona, njegova prijateljica, primjeuje taj osmijeh i pita ga: "Kako se osjea sada kada si se vratio u svoj stan?" (U protekle dvije godine u nekoliko navrata je spavao i kod nje.) "Duo, gluplje pitanje nisam uo odonda kad je Smiljko agolj izvjetavao sa mjesta rudarske nesree u Kaknju, kad su iznosili tijela poginulih rudara iz okna, a on turao mikrofon sluenoj rodbini pod nos i sa svojini karakteristinim bedastim izrazom lica pitao: Kako se osjeate?" Ona kao i da se ljutnula (s pravom), pa je on uhvatio za ruku i poljubio. "Ne znam", rekao je. I to je bila istina. Jutros je gologuz hodao po svom stanu i uivao u tome, ali ga je boljela kima od spavanja na golom podu. S prozora je mahnuo komiji Bobanu preko puta, ali nije imao na emu i u emu da skuha kafu i da ga pozove. U nekom turcu je naao i nekoliko svojih ploa, ali nije bilo gramofona da ih navije. Jutro je poeo s mlakim pivom, jer ni u kadi ni u lavabou nije bilo epova da bi ga ohladio u vodi... "Ne znam", ponovio je. Sjetio se one stare latinske izreke kako su poslije koitusa sve ivotinje tune, pa se i on osjeao tako nekako, jer ove dvije godine i

nisu bile nita drugo nego jebavanje. Dodue, u zdrav mozak, ali, ipak, jebavanje. Za sto je prila djevojica od nekih pet-est godina i gledala ga krupnim crnim oima. U prvi mah nije shvatio da prosi, jer niti je ispruila ruku, niti je ita rekla onim cmizdravim glasom profesionalnih prosjaka - samo je stajala i gledala ih. Dali su joj po marku, a ona je otila do drugog stola. uo je lave psa, a onda je djevojica dotrala do njegovog stola i promucala: "iko, ostala mi je sandala..." "Pa, idi, uzmi je, nita se ne boj..." "Ne smijem." Okrenuo se i vidio oblajhanu plavuu i njenog preplanulog mua. Sretno su se kesili: uljepali su sebi dan napujdavi psa (neku "fificu" koja je bila ispod stola) na dijete, pa im je to vjerovatno ispunilo njihov besmisleni ivot. Uzeo je dijete za ruku i priao njihovom stolu. Osjetio je da jo drhti od straha. "Izvinjavam se", rekao je i dohvatio prljavu, plastinu sandalu. Preplanulom upku nije bilo dovoljno to to je uradio, pa je otvorio svoja valava usta: "Zato ne radi, a ne da prosi?" ("Fifica" je svojim ivotinjskim instinktom osjetila u kakvom je raspoloenju i prokontala da bi mogla dobiti nogu u glavu ako se opet oglasi, pa se uurila ispod stola.) Pogledao ga je ravno u bezbojne oi i rekao: "Kako vas nije stid?!" Karenjak je zamucao: "Nne moete tako razgovarati sa mnom..." "Mogu, itekako mogu, pika li ti materina", rekao je i sagnuo se i pljunuo mu u kafu. Osjeao se mnogo bolje. Vratio se za sto, a prijateljica ga je pitala: "ta je to bilo?" "Nita. Uljepao sam si dan." Poruio je pie i opet buljio u one branike, ali ga sad nisu podsjeali na kureve, nego na sladolede u kornetu, a dogaaj s djevojicom ga je vratio nekih etrdeset godina u prolost... ...Boban, Dragan, Mimo, Radeta, piro, Milenko i on su cijeli dan proveli na bazenu u Pionirskoj dolini; kad su se vraali na njega je, kod groblja Lav, naletio biciklista i on i sada ima oiljak na sljepoonici od tog sudara; prolazili su pored "kampa za strance" na Koevu; bio je ograen, ali se dukela provukla ispod ograde i ugrizla ga za guzicu, a gazda se smijao i palio lulu Ronson upaljaem, milovao kera i vjerovatno mu govorio: "Good dog, good dog", a na atletskoj stazi je trenirala Emina Pilav (?) i odvela ga u svlaionicu i namazala

ugriz alkoholom i jodom; bio je prestraen da bi plakao, ali je zaplakao kad ga je, obuena u sprinterice s klincima, nagazila na nogu; u Vrazovoj su mu dali tetanus, a morao se javiti u Higijenski zavod da bi primio Pasterov serum protiv bjesnila; injekcija se davala u trbuh i bila je bolna, ali najgore je bilo to to za vrijeme primanja injekcija (tri - svake nedjelje) nije smio jesti sladoled... ...od tada ga vie nije ni liznuo. Lae. Sjetio se kad je s Nevenom etao Miskinovom, a njoj ispao sladoled iz Egipta i ona poela plakati; nije mu se dalo vraati, pa je pokupio sladoled sa zemlje, oblizao ga i rekao: "Evo, sad je u redu"; sjetio se i toga kad je Vesni pravio ruak i rekao joj da ako ne pojede karfiol nema nita od sladoleda; ona je gunala, ali je ipak pojela ruak, a kad se kasno navee, poslije posla, kao prebijeno pseto svalio u fotelju i rekao kerci: "Zeko, donesi tati Daci pivo iz friidera", ona mu je odgovorila: "Prvo karfiol onda pivo"... Zasuzile su mu oi, a prijateljica ga je poljubila: "ta je sad bilo?" "Nita. To je zbog sladoleda", rekao je i osjeao kako mu se ona "vanilija" u glavi lagano topi...

OPET U AMERICI Primijetio sam i na sebi neumoljive znake starenja. Nisu to vene na nogama, sijedi brkovi i brada, dupe sve suvlje, a stomak vei, dlake iz nosa i uiju, sve ei obiaj da u razgovor ubacujem (kad nemam ta da kaem): "Ti se toga ne moe sjetiti", nego se uhvatih u razmiljanju kako je jedna denaza bila "sjajna". Dok sam bio mlad, s neshvatanjem, i s malom dozom gaenja, sluao sam starije kako o neijem sprovodu priaju kao o rock koncertu ili fudbalskoj utakmici, jer je smrt bila toliko van mene da o svojim prijateljima, pa i najdraim: ocu, babi, djedu, nikad nisam govorio kao o rahmetli ili pokojnim nego kao o biima kojih trenutno nema, koja su otila na neki dugi put... Sad stojim pod nesmiljenim suncem na Barama, pozdravljam se i rukujem s ljudima koje samo neija smrt moe okupiti na istom mjestu; ispraamo ovjeka, velikog ovjeka kojeg sam imao sreu poznavati, ali nikad ast sprijateljiti se s njim - Bajru Isakovia. Tek iz posljednjih pozdravnih govora razabirem neto od njegove veliine, jer je oko njega (za ivota) uvijek sjajio neki oreol skromnosti i jednostavnosti, pa i tada kad mi je Meho Bai kroz suze rekao da "nema vie naeg Bajre" pomislio sam na nekog drugog Bajni, nekog Bajru kojeg nisam ak znao ni "zdravo za zdravo", pa me je Mehina emotivnost zaudila; zaudila me Nijazova

skrhanost tugom i tek sam tada vratio lik "naeg Bajre" u sjeanje, pia koja sam popio s njim, blagi izraz njegovog lica dok s potovanjem (ba kao da ga zasluujem) slua neke moje nebuloze... Pitao sam Janu da li je dolino da se na denazi pojavim u orcu i majici, da li se to protivi nekim obiajima, a on mi je odgovorio: "Pojma nemam, ali znam da ti Bajro ne bi zamjerio." Nikad mi nita nije gluplje zvualo nego kad od nekog ujem kako ne voli "groblja i bolnice", pa u tome nalazi ispriku to me nije posjetio dok sam umirao u jednom usranom bolnikom krevetu. Bezbeli da ni sam ne volim groblja ni bolnice: ak sam, kad sam jo bio mlad i dran, izjavio da e jedina sahrana kojoj u prisustvovati biti moja. A, onda se "desio" Dubravko Brigi, pa Mladen Paunovi, pa Mladen Vuksanovi i iao sam, ba kao da me zemlja vue, u to predvorje. *** Poslije denaze (uz crne primisli: vidimo se na slijedeoj - ijoj?) sa akom, Fikrom i Ibrom idem u Ameriku. Amerika je Ibrin pansion na Vinjiku. Pivo je hladno, rakija je prava, brizle i evapi prva liga, u bati je hlad ispod kruke, a boljeg i ljepeg drutva ne bih mogao poeljeti - samo da nije tog plastinog bazena u kojem plutaju rezdelije. Isti takav sam imao u Americi, a po njemu je gacala moja Vesna, iz zajebancije sam u njega bacao naeg maka, Smokeya, a on bi, ini mi se, i ne dodirnuvi vodu, skakao i penjao se na najblie drvo, ljutito mahao repom i prijetio mi ta e mi uraditi kad me uhvati na spavanju... Znao sam se i ja, s konzervom pive, zavaliti u njega, staviti slualice na ui i sluati "moje Indexe" (kako ih je moja kerka zvala) i ne misliti o truljenju. Sad sjedim i Fikret, svojim "uvenim agresivnim" glasom, pria o jednom upku koga svi znamo; svoj prilog daje i ako, i Ibro, i ja, a onda se slaemo da je pusto gubljenje vremena priati o takvoj individui, ali i dalje nastavljamo... a konobarica Emira nastavlja da nam donosi hladnu rakiju... Ibro mi kae: "Pa, jebote Daco, ti nisi papak..." Govori o poslu, a ja se slaem s njim da nisam papak, a u sebi mislim kako bi mi bilo bolje da jesam, kako mi ovaj bazeni ne bi odvlaio panju, kako bi mi se ivo jebalo za moje kerke u Americi, kako bi mi ova tvar u glavi bila zauzeta samo prekontavanjem sertifikata, kako bi mi bio pikin dim izbrojati dvije hiljade maraka i platiti tampanje svoje knjige, kako bih se vratio kui i poljubio runu enu, nakrkao filovanih paprika i pravio se da me ivo interesuje hoe li Sampras uzeti Wimbldon... Ali... Opet sam u Americi i vraam se s posla. Radio sam dvanaest sati i nije mi ni do ega - samo da mi se kerka popne na glavu (da bi mamu pravila ljubomornom), da joj dam lijek protiv astme, da zajedno nahranimo ribicu; uninati je u krilu i spustiti u njen kreveti, pjevati joj:

Now it's time to say goodnight, Now the sun close its eyes, Now the moon begins to shine, Goodnight, goodnight. Sleep tight. Dream sweet dreams of me, I'll dream sweet of dreams of you. Goodnight. Lijeem u krevet da ne spavam - sanjam (na jebenoj javi, okreui se kao na ranju) o Sarajevu... "Je li te to bacilo?", pita Ibro. Zajebava me: "Ti sve da je rakija slaba, a ve si poeo razgovarati sam sa sobom." "Nije, Ibro. Samo sam za trenutak bio u Americi." Ibro se smije: "Pa, i jesi u Americi." Imitiram smijeh, a pri tome se vidim, opet u Americi, na nekom prigradskom groblju Chicaga; buldoer kopa raku za beskunike koji su umrli od toplotnog udara i sad ih se trpa u zajedniku grobnicu, jer nema niko da obiljei njihovo nekadanje postojanje... Potansko sandue u "kui izlazeeg sunca" se puni pismima i razglednicama moje djece - ne primaju odgovora, jer je nemogue kriknuti iz groba u Chicagu. Samo tamo, u nekakvom Sarajevu, u nekoj Bosni pojavljuje se knjiga s posvetom: U ovom mranom tunelu od ivota su dva svjetla - ime im je Nevena i Vesna. A, jedan le u Americi blago uiva u svojoj smrti.

JA POZNAJEM EJLU GRAC! Upoznao sam je - tanije reeno, sreo sam je prvi put 1973. godine u Skenderiji. Pamtim tu godinu, jer se odravalo svjetsko prvenstvo u stonom tenisu, a redakcija Spektra, u kojoj sam tad radio, nalazila se odmah do Kolegijum artistikuma. Bila je tada mnogo starija i runija i ne znam kojim je poslom navratila u Redakciju, jer sam otiao u Supermarket da kupim piva i jo kojekakvih zerzevata poto smo Toa, Memo, iro, Dragan, Slavica, Baja i ja slavili neto, a ta da me bog ubije ne znam. Ustvari, svaki dan smo nalazili neki razlog za dernek.

Samo sam je okrznuo pogledom i skoro se najeio kad me je ona pogledala svojim buljavim, vodnjikavim oima. Dupke sam napunio korpu i bio sam pun para, pa zaista ne znam ta me je na to ponukalo da u gornji dep vindjakne stavim jednu konzervicu panskih dagnji. Platio sam, ali me je, pri izlasku, na vratima zaustavio meker (koji je mekao ispred Zlatnog restorana) i utivo upitao: "Da niste ta zaboravili platiti?" Fakat je da sam ve bio zaboravio na onu konzervu koja mi je virila iz depa. Odmahnuo sam glavom, a on me je poveo u neku kancelariju u magacinu. Tada jo nisam imao line karte, ali sam imao propusnicu za STENS, pa je on, u nekim svojim itabima, provjerio da li sam ikad prije bio ukeban, a kad nije naao moje ime, rekao je da nee zvati miliciju, a da ja moram platiti desetostruku cijenu za onu konzervu. "Jebaji ga", pomislio sam i vratio se u Redakciju gdje su svi graknuli na mene: "Jebote, tebe treba po smrt poslati." Nisam im rekao ta se desilo, jer me je bilo stid koliki sam kreten ispao. ejle (njeno ime u saznati mnogo kasnije) vie nije bilo tu. Ni na drugi susret se ne moe nazvati upoznavanjem, a desio se u neobinim, da ne kaem odvratnim, okolnostima. Leao sam u kui i itao Batu, pepeo Danila Kia - bilo je to ono sretno doba kad nisam imao televizora i kada sam itao jednu knjigu dnevno. Vrata su, kao i uvijek, bila otvorena i uao je moj ludi prijatelj. Proturio je glavu kroz otvor na vratima gdje bi trebalo da bude staklo, ali njega sam davno skrio kad sam jednom prilikom gaao Vladu Albaharija flaom i promaio ga. Rekao je: "Doveo sam jednu trebu", i otiao u drugu sobu. Bilo je ljetno doba i prozori su bili irom otvoreni, pa sam, htio-ne htio, mogao da ujem svaku njihovu rije. On je, inae, bio fotograf i uo sam ga kako tu nevidljivu trebu ubjeuje da je slika golu, obeava joj da e od nje napraviti svjetski foto-model: "Ljudi su siti onih neprirodnih ljepotica, ele da vide unutranju, prirodnu ljepotu..." i slina sranja. Uskoro je dijalog zamukao, a onda sam uo zvuk amara i pomislio sam: "Ma, ko je jebe - nije, valjda, u dva sata po ponoi dola na kafu?!" Sve bi bilo uredu da se to, samo sekund kasnije, nije pretvorilo u vrisku, praenu zvukom tupih udaraca aka u meso... Uletio sam u sobu: ona je bila samo u razderanom ruiastom kombinezonu, a kako joj je kosa padala preko okrvavljenog lica nisam je prepoznao. Stao sam izmeu njih, pokuao ga uhvatiti za ruke, a ona je iskoristila trenutak i istrala iz stana. "Majku ti jebem mahnitu, hoe li da nas strpa u muriju? Stanica nije ni pedeset metara odavde!" Luaki je kolutao oima i izvadio no skriven u drci tapa kojim se

koristio poslije neke saobraajne nesree, a koji mu je ve odavno bio nepotreban, ali mu je postao dio "imida". (Inae, o sebi je imao miljenje kao o "zajebanom frajeru", a bio je obina pizda.) "Kakav si ti jaran - umjesto da mi pomogne da je silujemo..." "Ma, nosi se u piku materinu!", rekao sam i pourio iz kue da me eventualni drotovi ne bi zatekli u stanu. Otiao sam, bezbeli, kod Ree, u adrvan, i ostao do jutra. Pri odlasku sam rekao Rei: "Reo, kod tebe sam sjedio od ponoi." Reo nije bio ovjek kome treba puno objanjavati - samo je klimnuo glavom. U stanu nije bilo nikoga. Sjedio sam i pitao se ta da radim s haljinom i cipelama kad se ulo zvono na vratima. "Drotovi", bila je prva pomisao koja me sledila, ali nisam mogao skoiti s etvrtog sprata, pa sam otvorio vrata. Stajala je, nateene usne, i tihim glasom, kao da se izvinjava pitala: "Mogu li dobiti svoje stvari?" Tek tada sam se sjetio da sam je ve sreo, davno, u redakciji Spektra. Bio sam potpuno sjeban, pa se nisam sjetio ni da joj dam kesu, a ona je prihvatila stvari pod miku, pruila mi ruku i rekla: "Hvala vam. Ja sam ejla Grac." *** Cijeli jedan ivot poslije, istio sam sto u jednom restoranu u Chicagu, a prelijepa mlada djevojka me upitala: "Poznajete li Vi mene?" Samo po sebi je bilo ok da mi se neko obraa na naem jeziku, a pogotovo takav "komad"... Odmahnuo sam glavom. "Sjeate li se: cipele, haljina... Ja sam ejla Grac." Sad sam bio naisto da sam poludio... Odleprala je iz restorana, a ja sam taj susret zabio u najdalji oak svog mozga... *** Poslije nekih godina, nakon to je jo jedan ivot umro u meni, na zvuk zvona otvaram vrata: jo mlaa i ljepa, nehajno oslonjena na dovratak, s nekim mangupskim osmijehom me pita: "Poznajete li Vi mene?" "Znam: Ti si ejla Grac. Ui." Ula je, a ja danima poslije toga pogledom milujem stolicu na kojoj je sjedila.

DA SAM JA NEKO Ne bih svim majkama izbrisao bore i ne bih uinio da oevi ih vole, jer majke su zasluile svoje bore i treba dostojanstveno da ih nose, a oevi sigurno imaju svoje razloge to ih vie ne vole. Ja bih Miri vratio njegovu ruku. Miro, ili kako smo ga zvali Hopa Mohikanac, u ratu je bio bomba i bio poznat po tome to je bombu mogao ubaciti kroz dimnjak, ali jednom prilikom je naletio na jednu od onih bombi kune radinosti s prekratkim upaljaem, pa mu je eksplodirala u ruci. Hajde, rei ete, tolike hiljade ljudi su i gore nagrabusili, ali oito je da niste nikad upoznali Miru - njemu je ruka bila sve: i izvor zarade, i ljubavnica, a ponajvie njegov ponos. Nikad nije zavrio nikakvu kolu niti zanat, ali nije bilo tog alata kojim se nije znao koristiti, bio je i ostao okorjeli neenja, a osjeao se daleko najsuperiornijim kada je igrao "ize" u FIS-ovom dvoritu ili ispred nebodera u Jezero ulici. Uostalom, iza mu je i donijela nadimak Hopa Mohikanac, jer mu je Posljednji Mohikanac bila najdraa, ako ne i jedina, knjiga koju je ikad proitao u ivotu - nekoliko stotina puta i uvijek je plakao kada bi Uncas poginuo. Bio je u stanju presjei izu napola kad god bi mu se prohtjelo, a jazije je sipao kao iz rukava. Kad bismo igrali na betonu, s lakoom je pravio "damije" (kad se kovanica uspravi uza zid), a jednom prilikom mi je priznao da od svega toga ne bi bilo nita da se nije zaljubio u Biljanu koja je stanovala u neboderu. Raja je primijetila da preesto die pogled prema Biljaninom prozoru i poela ga zajebaviti, a on, da bi opravdao te poglede, po cijeli dan je igrao ize ispod njenog prozora i tako, kad bi "vrcao", nalazio opravdanje da gleda uvis ne bi li, barem za trenutak, ugledao Biljanu. Ona se uskoro odselila, ali on nije prestajao igrati ize i nadati se da e je opet ugledati, a zarada mu je bila manje vana, jer se u to doba ve bio prouo kao pravi majstor, pa je za njega uvijek bilo posla. A, i po kafanama je nabildanim frajerima uzimao pare na "tuta-muti". Kad sam se prvi put oenio i dobio pare za adaptaciju stana, na brano putovanje sam otiao u Amsterdam, a Miro me je zamolio da mu ostavim kljueve stana. Za petnaestak dana, kad sam se vratio, stan je bio okreen, parket lakiran, provedene nove elektrine instalacije, postavljene garnie, sve slavine vrsto zavrnute, kaui i fotelje presvueni... Nisam mogao prepoznati svoj stan. Pitao sam ga koliko sam mu duan, a on mi je odgovorio: "To je moj brani poklon." *** Po mom povratku iz Amerike prvi put sam ga sreo u Mornara. Obilazio

sam tada redom sve kafane u kojima sam barem jednom popio pie i u njima nalazio neke nepoznate ljude. A i ja sam njima bio nepoznat - ili su se oni promijenili ili sam to bio ja? Tako sam stajao za ankom preko puta ovjeka iji je desni rukav bio uvuen u dep sakoa i on me gledao kao da eli da mi neto kae, ali se ustruavao. Ali, to nije bio onaj psei pogled poslije koga moe oekivati: "Prika, moe li jedna na tvoj raun. Neto danas nisam pri parama." U njemu je zrcalila tuga. Kad sam se vratio iz klozeta, njega vie nije bilo za ankom, a preda mnom je stajalo novo pie. Pitao sam konobara: "Koja je budala ovo zvala?" Konobar me pogledao s uenjem: "Pa, Hopa. Mislio sam da ste vi raja?" Bilo me je stid: "Hopa!? Doe li ovdje esto?" "Pa, nako..." Iako mi nije bilo naruku, jo desetak puta sam svraao, ali ga vie nikad nisam sreo. Prolo je od toga i dvije godine, a onda naletjeh na njega u Jagodi na Marindvoru. Ovaj put sam mu priao i zagrlili smo se i izljubili, a kad smo ga ve dobro bili uknuli, pozvao sam ga u svoj stan da se dokrajimo. Kad je uao, lice mu je zasijalo: "Boe, koliko ovdje ima lijepog posla", ali se odmah natmurio dodavi: "Za nekoga ko ga moe uraditi." Nije vie progovorio ni rijei: samo je pri odlasku promrmljao neko izvinjenje i nestao u haustorskom mraku. Doviknuo sam za njim: "Hopa, sad zna da sam opet ovdje, pa naleti." Nisam uo odgovor. *** Pozvonio je jedan dan na vrata i bio u mnogo boljem raspoloenju nego proli put. Stanje sada bio u mnogo boljem stanju nego to sam ga zatekao - ako nita drugo, nismo morali sjediti na podu. Pitao me je: "Pie li ta?" "Ne znam ni sam: i piem i ne piem." Imao sam osjeaj da ga u nepostojeoj ruci naprosto hvataju srsi od elje da se prihvati alata. , Pitao sam ga: "A, ti? ita li svog Mohikanca?" "Zijanio sam ga u ratu. Sve vrijeme je bio sa mnom, a onda sam ranjen..." "Pa, ta radi?" "Trenirani lijevu ruku." "Za ta?" Nasmijao se: "Pa, nije valjda za drkanje - za izu." "I kako ti ide?"

"Moemo provjeriti." Sili smo u dvorite i Miro me je oderao. A, nisam mu ni sekunde putao.

KOMBINIRKE Kad god mislim na vas, djeco moja, osjeam se sjajno! Problem je u tome to stalno mislim na vas. Jutros sam primio vae najnovije slike i "poklon" za Father's Day. (Kravatu izrezanu od papira, a na njoj pie: Dad, You are "Tie" rific! Happy Father's Day! U prevodu: Tata, ti si straan. Fol je u tome to je "straan" spelovano pogreno, pa bi se moglo prevesti kao "kravatian". - op.a.) Tako sam poeo ovaj tekst i ko zna kako bih ga zavrio da mi nije nestalo cigara i piva, pa sam skoknuo do granapa. Naletjeh na Nunu i on mi estita useljenje u stan, a ja ga pozvah na pivo. Ree mi da ne pije, pa kupih Sprite za njega. Sjedili smo i sluali televiziju, jer najednom kanalu sam imao "Bjelanicu u decembru", a na drugom "crnca u tunelu". Nuno se ponudio da mi to udevera, jer se valjalo popeti na krov i okrenuti antenu, a znao je da ja toliko ljubim visine da mi se manta ak i kad se moram popeti na tokrlu da zamijenim sijalicu. "Ne brini. Zaas u ja to. Samo da skoknem do kola i uzmem kombinirke." On je balansirao na krovu, a ja sam se odozdo derao: "Jo, jo, jo... DOSTA!" "Ne pita me ta radim", rekao mi je kad je siao s krova. Malo sam se zbunio, jer u svojoj samozaljubljenosti sam zaboravio da na ovom svijetu ima ljudi koji se bave i normalnim poslovima, a ne pisanjem. "Pa, ta radi?" Nuno je teko uzdahnuo: "uti, ne pitaj!" Onda se nasmijao: "Zajebavam se. Nee mi vjerovati ta - timam klavire." "E, tek me sad zajebava. Kome je u dananji vakat stalo do sviranja klavira?" "Ba si frajer. Zna i sam koliko ima samo papaka to su se uselili u stanuge, a klavir je idealan da bi se ispunio prostor. A, to je i jako prestino imati klavir u kui." "Ma, dobro, vjerujem ti to, ali nisam znao da umije natimati klavir." "U stvari, ne umijem: zna da sam ono malo iao u srednju muziku, ali me zaboli kurac. Znam da svakako na tom klaviru niko nikad nee zasvirati, da e sluiti kao postolje za neku lanu kinesku vazu."

Popeo sam se kod komije Pae da nam skuha kafu. Kahvenisali smo, a Nuno je sa sjetom gledao u oak gdje je nekad bio "jebodrom" - jogi-madrac: "E, koliko li sam samo koka priveo kod tebe, kad se sjetim... A, ti, pie. Kad predaje tekstove." "Danas..." "Nemoj da ti smetam..." "Nema veze - mogu i sutra." "ta li si danas opet slagao", rekao je i nageo se nad mainu. Proitao je onih prvih par reenica, uhvatio se za elo i skoro otrao u kupatilo. Nije ga dugo bilo, a onda sam uo vodu kako tee. Vratio se sav zajapuren, a oi su mu bile podbule i crvene, primijetio sam, mada je sklanjao pogled od mene. "Izvini, morao sam se umiti." A, onda je sasvim neoekivano rekao: "De mi, Daco, bogati, otvori jedno pivo." Nisam ga nita pitao. Samo smo sjedili, otvarali jednu pivu za drugom i buljili u Jevrejsko groblje. Lice mu je poprimilo normalnu boju, a oi su se izbistrile. Neprirodno veselim glasom je rekao: "Daj mi te prazne flae. Jebo nas ako jo uvijek ne moemo svladati jednu gajbicu." Kad se vratio, osjeao je potrebu da objasni: "Zna li kad sam se zadnji put napio?" Slegnuo sam ramenima. "Kad su dohakali Caci." Onda je tihim glasom dodao: "Majku jebo svoju", i opet utonuo u utnju, ali je rije kao ptica i ne moe se drati u kavezu, pa je nastavio: "Jednog dana me je pokupio na kopanje. Kod Vjene vatre. Dabe to sam imao radnu obavezu i sve - ne jebu ni dva posto. Ti zna da sam ja oduvijek bio pican: kravata, odijelo, italijanske cipele i sva ta sranja, pa me je moda to spasilo kopanja, ali sam morao ii po vodu. Izdrao sam jedan dan - ne zato to mi je bilo teko, nego to mi ni kerka ni ena nisu imale pojma gdje sam, a zna da je narod tada ginuo poput muha. Mene je brinula samo njihova briga za mene, jer mi nije padalo na pamet da se Almi i Majdi moe ita desiti. Prevelika je to bila ljepota da bi joj se moglo nauditi. Sutradan sam zbrisao. ivo mi se jebalo to Caco ima moje podatke i hoe li mi banuti u kuu - samo sam htio da ih vidim." Eksirao je pivo: "Na mjestu gdje mi je bio stan zjapila je rupa i sjeam se da je prvo to sam pomislio bilo: jebiga, a nedavno sam ga adaptirao. Jo mi do mozga nije moglo doprijeti da se Almi i Majdi neto moe desiti: kod komija su, isprepadane su, ali su dobro. Kad sam zakucao na vrata kod prvog komije, a on mi bez rijei spustio ruku na rame, pukao sam." U tom trenutku je i moja ruka pola da mu se spusti na rame, ali sam u sekundi shvatio crnu simboliku koju bi taj gest imao, pa je ostala da visi u zraku, a Nuno je nastavio: "Zna ta je najgore u svemu tome, Daco? Hiljadu puta sam

pomislio kako, u stvari, ja Caci mogu biti zahvalan, jer mi je spasio ivot. A, onda pomislim: koji ivot? kakav ivot? Ja samo znam da nisam bio tamo kad je grunula granata i, mada znam da je to potpuno suludo, i dalje mislim da se nita ne bi desilo da sam bio kod kue. Njihova lica su mi stalno pred oima, ali je udno to u sjeanje nikako ne mogu prizvati njihove glasove, i to me ubi." Pogled mu je odlutao do fotografija moje djece na pisaem stolu: "Jebiga, ja tebe zadrah... De, zavri tekst." *** Silazio je niz stepenice, a ja sam doviknuo za njim: "Nuno, zaboravio si kombinirke." Stepenice su mi odgovorile: "Jebo kombinirke."

SAN SNOVA Nema vee gorine (koju naprosto osjeam fiziki, u stomaku, na jeziku) nego kad mi idiot govori "slatke" stvari o neem to sam ne napisao, nego isisao iz svakog dijela svog tijela - zarad sebe ponajvie, ali i preostatka svijeta. S druge strane nema vee slasti kad me slian idiot pljuje, kad mu iz usta prti gorina: "ta ti 'ono' (to uveno ONO!) znai? Koga ti folira? Moj brat je zijanio na ui, a ti si se zajebavao po Americi - i sad ima pravo da ima pravo da pie o njemu?!" Kako objasniti nekome da bi bilo preglupo da se junak neke moje prie sasvim sluajno zove Nuno (ili Mirza? ili Paa? ili Dragan? ili Crni?), a ne, to bi bilo sasvim neprilino i neuvjerljivo - Arsenije ili Nikifor. Kako to objasniti nekome koji uporno gura vrata na kojima pie "VUCI" - i obratno. Iz takvih situacija se obino izvuem nekim stupidnim pitanjem: "A, bogati, sjea li se ti kad je Haim Kuuk Hoki pobijedio na Ilidi? ...ili: "Koje ono godine poginu Silvana Armenuli?" Tad pria ve dostigne zadovoljavajui intelektualni nivo i ja sam barem za naredno pivo spaen od, ponekad neodoljive, potrebe da si bezubim ustima pregrizem vene na ovim besmislenim rukama koje bi samo da ninaju svoju djecu, da ih miluju, da im prave jelo, da ih ruknu po guzici kad je potrebno... U dananje vrijeme u kafanama se vie ne pria o fudbalu nego prevladavaju prie "strave i uasa", to jest, tema je "povratak" u stanove. Kako sam veteran, a i jedan od rijetkih kome je polo za rukom da se vrati

u (na) svoje, moja rije se slua sa potovanjem. Ali poto sam svoju priu ponovio barem milion puta, sada na pitanje: "U kakvom si stanju zatekao stan?", odgovaram: "San snova." A, i ne laem mnogo, jer samo su snovi ostali, a sve ostalo je skupljeno s "koca i konopca": stereo gramofon kojem radi samo jedan zvunik, radio koji moe uhvatiti samo Radio FERN, televizor koji na svakom kanalu emituje program RTS, kau (po svoj prilici bive vlasnitvo nekog fakira) koji ima obiaj da u neko doba noi zbaci svog spavaa, friider to skoi kao mazga kad god se ukljui, poret koji napucava plate onima u Elektroprivredi, vitrine ijih se pola ladica ne moe zatvoriti, a druga polovica otvoriti... Svejedno, eno tamo za stolom (uzetim iz Kerimove kafane) sjedi moj prijatelj Gane Hamovi, komandoskim noem otvara konzervu kampa, a na gramofonu Vera Lynn pjeva: "There'll be blue birds over the white cliffs of Dover..." Vrabac epesa do friidera po novu flau vina, a Zdravko eur u potpunom mraku klozeta "ita" Politikin zabavnik... S. Eri spava, a u naruju mu njegova prekrasna kerka Saka... U kuhinji Sabina pravi filovane patlidane, a u krilu mi sjedi Goca, Dijana, po obiaju, neto isti i licka, Zrinka prevodi neto s engleskog i, za divno udo, dobro se slau... Moja kerka Vesna je opet sakrila "tata Dacin" Zippo i Camel, a na moja uzaludna nagovaranja i potkupljivanja sladoledom, kratko odgovara: "Nestalo." Nevena, za tafelajom, koji joj je mama kupila za roendan, slika jednu od svojih prelijepih slika, a ja nemam srca da je prekinem i da joj kaem da je vrijeme da uradi domai zadatak iz matematike... Biban je upravo oprao kosu i sada u oku sjedi s nekom opsjednutom damom i neto joj tiho govori: ne ujem ta pria, ali i ne moram, jer znam da joj se jada kako mu je ostalo jo samo mjesec dana ivota, pa: "njoj nita, a njemu zauhar"... Moj otac, sasvim neprimjereno ovim paklenim vruinama, obuen u teki, sivi krombi kaput, stoji na vratima i na sve to se blagonaklono smjeka... ...a, dijete Dario (poto ne zna ta e mu se sve u ivotu desiti) usta punih zuba se smije u navali apsolutne sree... ...i spava, spava, spava... Ali ne zadugo! Na vratima su dvije pijane spodobe - doli na naselje i donijeli samo dobru volju da se dovre. Nudim ih pivom, a oni (da bi mi se oduili, ta li?), potaknuti mojim hrvatskim porijeklom (pardon: podrijetlom) poinju neka ustaka sranja, pa ih istjerujem iz kue uz poruku da ih moje oi vie nikada ne vide... Moda jo nije kasno, moda e se san opet spustiti na moje oi, moda u opet biti tamo gdje pripadam, ali ne lezi vrae: zvono na vratima je krvniki neumoljivo, a iz iskustva znam da tako samo

zvone drotovi. "Jeste li Vi taj i taj?" "Bio sam." Nemaju smisla za finese, pa im pokazujem linu kartu. U emu je problem: ona dvojica manijaka su se pobila pred zgradom, pa su, iz samo njima znanih razloga, navela moje ime. "To nema nikakve veze s Vama. Laku no." E, lako ti je rei "laku no", a meni valja sada bdjeti do zore! Ni to mi se ne dade. Opet zvono na vratima. Jedan od sinonjih kretena est je sati ujutro, a on doao na pivo, ba kao da mi je iz oka isp'o. Vidim da s budalom nema razgovora, pa se penjem do komije Pae (moje Majke Tereze, koji mi mijenja sijalice, kuha kafu, vri sitne popravke po stanu), a Paa je jeben igra i Ivan L. (ime u saznati tek iz novina mjesec dana kasnije) ozbiljno shvata njegovo upozorenje i ja se nadam da ga moje oi zaista vie nikad nee vidjeti. EPILOG: U "Jutarnjem listu" itam vijest da je u Zagrebu, poslije pokuaja silovanja osmogodinje djevojice, uhapen Ivan L. iz BiH - na mutnoj fotografiji prepoznajem svog neeljenog gosta. Pie u tekstu da ga je otac djevojice tukao sve do dolaska policije. Ivan L. je imao sree, jer da je tako ta uradio mojoj Neveni ili Vesni, ja, bogom se kunem, ne bih ni zvao policiju.

NAAS GAJIMO ILUZIJE Stari je fol kad su Bosanca pitali moemo li mi a da u razgovor ne ubacimo "bezbeli", a on odgovorio: "Bezbeli da moemo." Neki "vrli pitac" mi je nedavno postavio jednako apsurdno pitanje: mogu li ja napisati tekst a da ne pomenem svoju djecu, a ja sam mu odgovorio: "ta bih trebao? Da pominjem tvoju?" Istog dana jedan "moralista", ovjek koji je u ratu propio pare to mu je majka dala da kupi naramak drva, ovjek koji je prijatelju, ija je ena abortirala i jedva ostala iva, rekao: "Jedan troak manje", pitao me je zato toliko psujem na ovim stranicama, pa sam mu, ne asei, odbrusio: "Boli te kurac!" Inae, cijeli dan je poeo "depresivno". Izlazim iz kue, silazim niz stepenice, mimoilazim se s "novokomponovanim" komijama, poelim im dobro jutro, a oni, tupim oima gledaju kroz mene i ni mukajet. Prolazim pored Ministarstva vanjskih poslova na kojem ve mjesecima

(godinama?) dravna zastava visi okrenuta naopake i to me uvijek podsjeti na pokojnog prijatelja Vladimira Srebrova, oko ijeg su se ina paljenja zastave kod Vjene vatre vodile ustre polemike da li ga treba suditi, hapsiti zbog te blasfemije. Nasred Titove ulice, u po bijela dana, gospodin u Armanijevom odijelu iseknjuje nos, prvo jednu pa drugu nozdrvu, s neskrivenim ponosom gleda zelenkastoukastog "patka" to je izbacio na plonik, a onda iz depa vadi batistenu maramicu i brie prste. Ne mogu da odolim, a da mu ne kaem: "Maala!" Sav ozaren, on mi uzvraa: "Hvala", i ide da obavi neku svoju vrlo vanu funkciju. U Siranu, enska, koja bi mi mogla biti mati, sjeda i na guzove, ko doja, zatee bestidno kratku mini suknju, a meni ne da avo mira pa joj kaem: "Gospoo, zato ste je uopte oblaili?" Gleda me s prezirom: "Vi ste pijani." "Nisam jo, ali Vi ste runi. A ja u se kadli-tadli otrijezniti." Kasnije sjedim u bati, kod Mome, planiram svoj dan, a za sto mi prilazi Nina, bolno lijepa, sa tim svojim nogama, sisama, vie slina spomeniku nego eni. S osmijehom koji sam skoro zaboravio me ljubi: "estitam", kae. "Jesam li to dobio na lotu? Ne sjeam se da sam uplatio." "Daj, ne zajebaji. ula sam da si se vratio u svoj stan." Ima ve dvije godine kako me je jebala (cijelu no), a onda me zguvala, kao lotos maramicu i bacila u smee, jednostavno nestala iz mog ivota, a ja nisam prestao da mislim o njoj... Neto pria, a ja je ne sluam, nego u sebi ponavljam: "Daco, ne zalijei se opet. Ne vrijedi. Opet e da boli kad se probudi u praznom krevetu. Opet e da zjapi praznina. Izdrkaj ga - to najbolje zna. Tako e sve ostati meu nama." Ali prokleta primisao: "Ali, moda ovaj put...", preplavljuje razum i ja je pozivam kui, na veeru: "Bio sam danas u ribarnici i vidim da imaju svjeih prstaca. ta misli?" *** Sluamo Arsena i Josipu Lisac, pijuckamo domau lozu (kasnije emo prei na vino - ona ga je donijela), prstaci se krkaju, a moja soba blista kao boina jelka... "Neto si mi zamiljen", kae ona. "Ja?! Ti zna da ja rijetko mislim." A mislim: "Ovaj put e ostati. Ja u pisati knjigu i kuhati nam svaki dan neko drugo jelo. Neemo odgovarati na telefonske pozive, ostaviemo sebi upaljeno svjetlo po cijelu bogovjetnu no, jutrom emo etati, a zavidne oi e me pratiti: kako onakav kreten uhvati onakvu ensku?"

Prstima (a ime emo drugim?) jedemo prstace i zalijevamo ih bijelim vinom, oglaava se hoda, potoni crkvena zvona, a i dosadni pas iz komiluka... "Samo da operem ruke", kae ona i ustaje, a ja joj ne dam, nego joj liem prste: "Sad je u redu." Smije se: "Ti si lud." Nita krae, jezgrovitije i tanije nije mogla rei i tu taj krhki mjehur iluzije koju sam naas gajio puca; pomalo grubo je guram u krevet... Opaljujem najbri metak u svom ivotu, ustajem i oblaim se. Ona me zapanjeno, ne shvatajui nita (ili shvatajui sve?), pita: "ta nije u redu?" "Sve je O.K. Samo moram da odem po djecu na aerodrom..." "Nisi mi rekao nita", poinje, ali kad vidi moj odsutni pogled, prekida i poinje se oblaiti (nema nita ljepe od ene koja se svlai, a nita nezgrapnije od ene koja se oblai) i na odlasku, ne gledajui me u lice, kae: "Nazovi me." "Hou", kaem. Samo kaem.

REKET etrdeset je stepeni u hladu ali u mojoj kui hlada ni za lijeka: kako sunce izroni, pa sve do potonua, kroz prozore bez roletni i zavjesa nemilosrdno me progoni - jedino mjesto gdje mogu bar malo odahnuti je hala a, priznaete, u klozetu, osim par stvari, nema ba puno toga da se radi. Uprkos tome, natjeran imbecilnim TV-programom i jednom dozlaboga dosadnom knjigom Vladimira Nabokova (arobnjak, koja e posluiti kao ideja za njegov izvrsni roman Lolita), sa mazohistikim zadovoljstvom se hvatam spremanja stana: sue, kada, WC-olja, friider (izvana i iznutra), poret (na ijim skorenim platama ima vie hrane nego u friideru); perem gae, arape, koulje, farmerke (sve na ruke) i, ni sam sebi ne mogu vjerovati, otira za cipele... U goloj sam vodi, a kako mi je zaliha pive pri kraju, silazim u neto to se prije zvalo "granap", a sada "market" i, najednom, promijenivi miljenje, umjesto pive uzimam au votke. Uski prolaz izmeu polica je zauzela neka grdosija od ovjeka u teniskoj majici i orcu, s reketom ispod ruke; naguzio se i prebire po sokovima. "Hej ofer - ima iza", kaem, a on se beskrajno dugo odmotava, gleda u mene odozgo: "Daco!!!" "tanga!!!"

Zadnji put sam ga vidio u ratu, 1993. Sjeam se da je bila zima i da sam na takama epesao niz zaleenu ulicu, a iza lea mi je brundao "harli" (moe ga poznati po zvuku), a ja sam se malo sklonio u stranu i rekao: "Prolazi, pederu." Bio je to Zlatko tanga, o ijoj su se hrabrosti ve isprele legende. "Ajde. Sjedaj." "Bi', kad bi mogao." Siao je i pomogao mi da se popnem. Ma, ta pomogao! Podigao me je kao malo dijete i posadio na sic. (to i nije bilo teko, jer sam imao etrdeset i osam kila sa takama.) Otili smo u kafanu koju je sad drao "u zakup", kako ree, a kome li je plaao taj zakup, to samo bog zna. Poslije skoro godinu dana, poslije svih bukuria od rie i rozina, prvi put sam pio pravo pie. Za sto je priao jedan od njegovih "pulena" i, izvadivi dvije flae Smirnoff votke iz plastine kese, pitao: "Treba li ti, Zlatko?" (tanga je bilo rezervisano samo za raju.) On je odmahnuo glavom, a ja sam pitao: "Poto su?" On je bacio brz pogled na tangu, pa je, snebivajui se, rekao: "Je li puno sto maraka?" "Daj da vidim kakvo ti je to sranje." K'o doja sam paljivo razgledao etiketu i na kraju rekao: "Evo ti deset. Za obadvije." Sav je bio smuen, a ja sam nastavio: "Jesi li ti pismen, ovjee? Vidi li ta ovdje pie: MADE IN USA- napravljeno u Americi! Jesi li ti ikad uo za ruski viski?" Opet je bacio brz pogled na tangu, pa rekao: "Jebaji ga. Daj ta da." *** Sad smo sjedili kod mene i pretresali kolske uspomene. "Sjea li se kako su samo nas dvojicu u cijeloj koli, na sistematskom, oslobodili fiskulture?" Kako se ne bih sjeao?! Biti osloboen fiskulture bilo je gore od smrtne kazne - sva raja su nas gledala sa pomijeanim prezirom i saaljenjem. "Presuda" je imala objanjenje "pothranjenost". (tanga je tako dobio nadimak, jer je bio visok.) "A, sjea li se ti da si ti bio jedini ovjek u istoriji naeg kolstva koji je osloboen "muzikog"?" (Zvuci koje je tanga isputao pri pjevanju mlade partizanke to je puku nosila bili su bolni za svaije ui, a pogotovo za nau nastavnicu Milu

Rakanovi, pa ga je "oslobodila" tog predmeta.) "to jest - jest. To je bilo za dobrobit ovjeanstva, ali onu fiskulturu nikako nisam mogao preboljeti - pogotovo ono "pothranjenost"... Lice mu se smrailo: "Nisam ti to nikad priao: jednom se moj stari vratio kui pijan - uj ba mene "jednom" - bio je pjan svaki dan; poeo je marisati majku; ja sam poletio na njega, a on me je samo odgurnuo rukom i rekao: Ti poo na mene? ugo mala, nisi ni za fiskulture! Plakao sam: ti si kriv, pika li ti materina, sve pare propije - ne ostane nita za hranu! Tad sam dobio najvei degenek u ivotu." Strusili smo po votku, a ja sam ga pitao: "Kako ti je majka?" "Hvala Bogu, dobro je." Kucnuo je o sto. "A, stari?" Leden smijeak mu je preao preko lica: "Pao je sa krova upe. Slomio je vrat." Nisam dalje pitao. Omara je kao malo ohanula, pa sam ga pitao: "A, tenis? Kad ti je tenis?" "Ja to samo zato to je to sada "kul". Zbog koka, zna?" Spucali smo flau votke i preostale pive i on je otiao i zaboravio reket. *** Sutradan me komija pitao: "Ti poznaje Zlatka?" Slegnuo sam ramenima: "Ili smo zajedno u kolu". "Zna li da on ima najvei 'reket' u gradu?" "Pojma nemam", rekao sam, mada sam znao da je to istina, ali me ivo bolio kurac zbog toga. *** Dok kroz tangin reket cijedim pagete, iz glave mi ne izlazi kako je, gledajui slike moje djece, uzdahnuo: "Ti sve ima, a ja nita".

SAM U SARAJEVU Neke davne godine, u nekom drugom ivotu bio sam na Tjentitu s buljukom "mladih stvaralaca". Sanjao sam da postanem ovo to sam sada, a pojma nisam imao da e mi se snovi tako okrutno ispuniti.

Druio sam se ponajvie sa Slobodanom Blagojeviem. U duboksima se mogla uti samo "irilica" (isti sluaj je bio i sa raz-glasom u "radnoakcijakom" naselju), a Slobodan je na kasetama imao sve Stonese, Floyde, Dylana ... Pili smo gin-tonic: ja sam pio gin, a on tonic. Nekih mjesec dana poslije toga mi se javio iz Amsterdama. Razglednica je bila adresirana: DACO - SARAJEVO. U subotu sam primio pismo iz Amerike. Adresirano je: DARIO DZAMONJA, 71000 SARAJEVO, BiH, Europe. itam ga i nita mi nije jasno: ena mi pie o roendanu nae kerke koji je bio 28. maja!? Pogledam peat, a tamo "neki datumi juna". Malo bolje pogledam kovertu i vidim drugi peat "Misssent to Sri-Lanka ", to e rei da je pismo pogreno upueno na sasvim drugi kraj svijeta, da je putovalo nazad u Ameriku da bi se tamo neki potanski slubenik sjetio da postoji Bosna, da postoji Sarajevo i da se nalazi u Evropi. Dakle, nae etiri godine "slave" su nepovratno prole - nema nas vie na CNN-u, na naslovnim stranicama Newsweeka, Timea; iiljeli smo iz sjeanja i srca svijeta. Za nau "slavu" moemo kriviti nae neprijatelje, ali smo zaborav sami sebi udesili. Iste subote je bila godinjica smrti dragog prijatelja Mladena Paunovia, u petak je bila komemoracija Dubravku Brigiu, danas je osam godina kako sam se oprostio od due ovjeka zvanog Hami, primie se godinjica Vuksanove smrti, samo u par proteklih nedjelja sam saznao da se moj vjeno nasmijani prijatelj Rao zvao Arslan - nije mi on to rekao, nego njegova (opet nasmijana) smrtovnica u novinama; Major je takoe zavrio svoja lutanja... Boe, ostajem li ovo ja sam u Sarajevu? Dok zavodnika visina mami u svoj zagrljaj, zvoni telefon i javlja mi se komija Boro i pita me ta radim. "Jebiga, sad nita. Ba sam kontao kako da se koknem kad si ti zvao... Svrati na rakiju ." Telefon ponovo zvoni, a na liniji je Mirza: "Je li to Patak?" (Njegova kerka Senka me prozvala Patak Dao.) "E, ti si, Mirza. Zove li iz ateljea ili iz kue? Svrati na pie, doi e i Boro." Simon i Garfankel pjevaju Scarborough Fair, a ja vie nisam sam - praznina se polagano puni sa svakim pozivom: zove Paa i pita me kad u mu vratiti usisiva. Predlaem mu da mi ga proda (jeftino) a da ga on onda od mene posuuje kad mu zatreba; blagi glas mog ouha iz Holandije sav drhti od radosti, a majka mi ponavlja svoju (ve legendarnu) reenicu da ja "samo ne pijem i sve e biti u redu." To mi je govorila i u ratu, pa sam, kad god bih naguzio pivo, osjeao krivicu dok su granate padale okolo; Mensud Keo me zove i pita me treba li mi sto i video...

Odgovaram: "Jok! Tebi treba." "Ma, jebi se - da meni treba, ne bih ti nudio." ...Biljana Grahovac me "moli" da skupim prljavi ve da joj ga donesem oprati; Pimpek ima nekih ploa za mene; Amela je odvojila ilim; Jana pita kako mi radi pegla; Nail me zove da ljetujem u Orebiu. A, onda dolazi biber po pilavu: taj glas koji sanjam: "Hi, tata." Poinjem mucajui plakati... "to plae tata?" "Ne plaem sine Nevena... neto mi je uletilo u grlo." "Tata, imam li ja gdje kod tebe spavati kad doem u Sarajevo?" "Sine, ima sve." "O.K. See you soon, tata." "Kad dolazi, sine?" "Kad doem... A, da te jo neto pitam: ivi li ti sam?" "Ne ivim vie." *** Dola je Nevena u pratnji stjuardese. Velika je to sad cura i ne mogu je vie podii u naruje. Donijela mi je teku "Camela". S aerodroma se vraamo taksijem. Pokazujem joj njenu sobu: "A, gdje e ti tata spavati?" "U drugoj sobi." " Ali nema kreveta ?!" "Ma, zna, sine ...mene boli kima i bolje mi je spavati na podu..." Pokuavam spavati, ali se svako malo diem s poda, idem u njenu sobu i gledam je kako die, kako je obraz podboila rukom, kako je zgurala deku, kako joj noga visi preko ruba kreveta, kako na stoliu dri neku moju pradavnu sliku, kako su joj se po elu nakupili znojni biseri i ja ih dahom hladim... Svie, a ja sam jo uvijek budan: neka - bie vremena za san. Za san nikad nije kasno.

TRAJNA ILI ZADNJA Zadnji put sam u Trebinju bio 1979. godine. Poslije mog povratka iz Los Angelesa gdje sam raskrstio nesretnu vezu s Marylin Monroe (nisam vie mogao da trpim njene depresije) trebao mi je odmor i dobro drutvo, pa sam u posjetu pozvao Ernesta Hemingwaya da mi pravi drutvo na odmoru.

Kako mi je kua Ibre i Fadile erimagi uvijek bila otvorena, otputovali smo u Lastvu da uivamo u vinu, lozi, janjeem i jareem peenju, da kobajagi radimo - za mjesec dana nismo napisali ni retka, ali smo ostavili neizbrisivi trag u svim trebinjskim kafiima i birtijama... Da li je to ba tako bilo, vi mi ne morate vjerovati, ali te godine se naao bar jedan ovjek da u to povjeruje. Nakon teksta objavljenog u Naim danima otro je reagovao neki intelektualac iz Trebinja (intelektualac tipa Boidara Vuurevia). Osuo je i drvlje i kamenje po Redakciji odakle im tolike pare (i to u doba ekonomske krize) da me alju u Ameriku, da plaaju moje trokove. Na kraju je izrazio i izvjesnu dozu sumnje u istinitost mog pisanja, jer, kako je on uo, Ernest Hemingway nije vie meu ivima. Uistinu sam zadnji put bio u Trebinju 1988. godine u pratnji S. Bolje se "sjeam" onog boravka s Hemingwayem nego sa S. Moda sam to svjesno potisnuo u zaborav, jer to je bila posljednja godina naeg zajednikog ivota. Pamtim da sam imao strahovit proljev i Fadila mi je kuhala jaja sa siretom, pa sam nekako preivio. Naalost, njen mu Ibro se nedavno, u Danskoj, preselio na ahiret, a, kako to biva kod starih branih parova, oekivati je da mu se i Fadila uskoro pridrui. Nedavno me u posjetu zove moj jaran. Pria mi kako ga je neto presjeklo oko srca kad je vadio linu kartu i pod Rok trajanja je pisalo TRAJNA. "A, tek mi je pedeset godina, Daco. Pitao sam ih to nisu napisali POSLJEDNJA." Moda bih i prihvatio poziv da istog dana nisam primio pismo u kojem mi Amerikanka pie kako se naa kerka hvali djeci u prvom razredu osnovne kole da ona ima "tata Dacu, koji nema zuba". Amerika djeca joj to ne mogu vjerovati, jer njihovi oevi blistaju zubima, ba kao da su sili sa reklamnih spotova i trae joj da me dovede, da im ga pokae, a ona tuno odgovara da se ja nikad vie neu vratiti. Da nije tuno, smijao bih se, ali mi kroz glavu stalno prolazi stih Sinana Gudevia kako "krv sve vie postaje voda." Nije samo to - sve da mi je krv i dalje gusta kao sirup od maline, nameu se pitanja: Kako? Od ega? Honorara iz Bosne? ta je s 30.000 dolara to dugujem Amerikancima? Poslom gdje sam, prije dolaska u Sarajevo, guzicom zatvorio vrata? Postoji ta varljiva nada da e jednog dana u ovoj zemlji pisce poeti tretirati kao ljude, da u od honorara za svoje knjige (koje ve imam u rukopisu) moi barem svojoj kerci platiti kartu, odvesti je na more, pokazati joj Sarajevo, upoznati je sa prijateljima, upoznati je sa prodavaicom u granapu, koja, traei me u listi dunika, nalazi: "Ah, evo! Nevenin i Vesnin tata."

*** U teko opisivom raspoloenju idem do kafane u kojoj se gazda vajda: "Zato meni niko ne vjeruje kad laem?" Kad ga pitam ima li jubilarnog, on odgovara: "Nema, ali ima votke." Ba kao da su konjak i votka jedno sasvim isto, a kad bolje promislim i jesu, svejedno mi je ta pijem, jer ve sam davno prestao uivati u piu i ono samo slui da zaboravim da sam sve uradio da bi se vratio u Sarajevo, a nita da bi ponovo vidio svoju djecu - od mene je svako vidio haira vie nego ona. Stepenice su noas strmije i ima ih vie, pa se s mukom penjem do stana, svaljujem se na leaj i hou da ispuim jo jednu, ali ni jedan prokleti upalja ne radi. Ne skidajui odjeu, padam u neto nalik snu i boga molim da to potraje barem do svanua, ali se trgnem, pogledam na sat, a ono je tek prolo etrdeset i pet minuta otkako sam zaspao i sad mi valja do jutra (bez upaljaa) dediti na krevetu, itati neke listove koje ne razumijem, a ujutro... *** Ujutru sam nazvao jarana u Trebinju i rekao mu da ne mogu doi, slagao da imam puno posla... Kako mu mogu rei da sam i ja izvadio svoj posljednji paso. Paso kojeg mi na tom putu to mi je preostao niko nee ni traiti.

TREI OVJEK Da nas ovjek gleda iz daljine, po gestikulacijama i arom kojim branimo svoje stavove, pomislio bi da sigurno raspravljamo o ekonomskoj situaciji u zemlji, o predstojeim izborima, o penzijama, otkupu stanova, hakom Tribunalu, o svim neizbjenim temama nae svakodnevice. Ma, jok! Trudimo se (i to nam uspijeva) ko e postaviti gluplje pitanje! Meho je tu ampion, sipa ih kao iz rukava: "Kako se zove mujak od kornjae? Kako se zove mujak od vjeverice? Od irafe? Od foke? Od ajkule?" E, tu ga ve neko zaskae: "Mujak od ajkule se zove - morski pas!" Meho nije obeshrabren tim odgovorom, pa nastavlja: "Ako u akvariju ima jednu zlatnu ribicu, kako e znati je li muko ili ensko?" "???!!!"

"Ubaci malo hrane za ribe: ako je pojeo - mujak je. Ako je pojela enka." Sa zoologije prelazi na fiziku: "Zato cigla, kad je bacimo u vodu, ostavlja krugove na vodi?" Vrelo ljetno popodne, natopljeno maliganima, prolazi u prividnoj srei i rahatluku - sve dok ne doe crni as plaanja, a onda se tamni oblaci navuku na svaije elo, jer svako ima neki neplaeni raun, neki dug, crtu u kafani, cipele sa odvaljenom petom, pokvarena kola ili mainu za ve... Kao to se u snu prizori redaju po nekoj vanzemaljskoj logici, tako i u pijanstvu razgovor prelazi na knjievnost, pa neko pria anegdotu o Andriu, kako je za konzulovanja u Rimu upoznao turskog konzula, koji je bio izvanredno obrazovan, bogat, lijep, s prekrasnom porodicom, ali koji se svakodnevno oduzimao konjakom. Andri ga je pitao razlog tomu, a ovaj mu je odgovorio: "Znate, gospodine, im ja popijem jedno pie, ja sam odmah drugi ovjek." "Pa?" "E, onda taj drugi ovjek kae: daj i meni jednu i tako unedogled." Meho tu prekida: "E, pa ja sam onda, u tom sluaju, trei ovjek." "Kako to?" "Ja odmah ponem sa duplom!" To me podsjeti na susret sa mojim starim poznanikom iz Beograda. Za razliku od ostalih, inilo se da njemu ide bolje nego ikad u ivotu. Vozio je neka bijesna crvena kola (da me ubijete, ne znam koja, jer ja kola raspoznajem samo po bojama) i pitao me da li bih mu pravio drutvo, ima nekog posla u Novom Sadu. Ja sam ljutio pricere u nekom bircuzu dok on nije zavrio svoje poslove, a onda me je odveo na ruak u jedan restoran gdje smo jeli dvije vrste ribe, biftek u saftu, pogaice sa unkom, pecivo sa vanilijom... Bilo bi glupo da ga pitam kako mu ide, pa sam vario svoje jelo, a on je mene pitao: "Pa, kakav si ti ?" Slegnuo sam ramenima: "Ko vremenska prognoza." "Kako misli?" "Promjenljivo oblano, s tendencijom pogoranja i zahlaenjem." Sad je bio red da i ja njega pitam, a on mi je kratko odgovorio: "Drim neke tezge na pijaci u Beogradu." Bio je ve prilino popio, pa je dodao namrtivi se: "Ja sam ti, u stvari, trei ovjek." Ja sam se nasmijao: "Je li to aludira na onu Andrievu priu o turskom konzulu?" Odmahnuo je glavom: "Nikad uo." Tu je razgovor stao, a nije se vie imalo ni o emu priati, jer smo se ve

posjeali svih poznanika i prijatelja iz biveg ivota, a da se raspitujem o tome kako je pobjegao iz Sarajeva, bilo bi nepristojno. A i ba me bilo briga - jedino to me je sad brinulo bilo je kako e on, onako pijan, dovesti kola do Beograda. Pri rastanku mi je rekao: "Pozdravi raju u Sarajevu i reci im...", zastao je i prevukao rukom preko ela: "Samo ih pozdravi." *** Sjedio sam sa Zaimom i pitao ga: "Zna li koga sam sreo u Beogradu?" Rekao sam mu ime, a Zaim je skoio kao da ga je ljuta guja ujela: "Pika li mu materina!" "Nemoj, Zaime, nije on jedini to je zbrisao..." Iz Zaima je prskala pljuvaka: "Zna li ti ta je on uradio u ratu?" "Pojma nemam." "Maznuo je kamion sa humanitarnom pomoi. Ajde-de. Nije ni prvi ni zadnji. Ali, u kamionu je bila i velika poiljka hrane za bebe. Prodavao je to po skupe pare, ali i to su svi radili. Meutim, kako je hrana nestajala, poeo ju je mijeati s gipsom..." Tek tada mi je sinulo ta je mislio pod onim Trei ovjek. Sjetih se istoimenog filma sa Orsonom Velsom. Harry Lime je u tom filmu umjesto penicilina prodavao brano. Sad sam opet mogao da osjetim okus one ribe, bifteka, pogaica... i sad mi se povraalo: Pomislio sam: "Moj jarane. Ti nisi prvi, ni drugi, ni trei ovjek - ti nisi ovjek."

SUZE KLOVNA Sjedne tamo u oak, goruu cigaretu stavi u pepeljaru, izvadi kutiju iz depa na koulji, potoni pet-est plastinih upaljaa i uzaludno pokuava upaliti barem jedan. Dogorijeva mu cigareta u pepeljari, a on ide za susjedni sto, s nezapaljenom cigaretom u usnama i trai vatre; gazda kafane ga pita je li za kara, a on odgovara: "Ne mogu na prazan stomak." To je ve uobiajeni, dugogodinji dijalog, ritual, procedura koja se ponavlja ama ba svakog dana i, ako je prvi put bila duhovita, sada odraava samo pusto due, nekad lutajue, a sada zarobljene u rezervat tri kafane i desetak ljudi s kojima ne razgovara nego im se samo obraa (i obratno). "Daj mi litar votke i malu kiselu." (I to je ve postalo toliko odrndano.)

Gazda mu donosi au votke i izvinjava se: "Nemam limuna", a on odgovara: "Jah! Pun Sibir limuna", i vadi limun iz depa, iz drugog akiju i sijee ga na pola, pa na etvrtine, osmine... ovjek, od kojeg je maloprije pripalio cigaretu, alje mu jo jedno pie za sto, on die au i nijemo nazdravlja, a onda se ovaj die, prilazi mu stolu i pita: "Izvinite, jeste li Vi...?" Ne zavrava, jer ga on prekida: "Nisam. Samo liim. A, osim toga, nisam vi - ako sam mogao cijelog ivota pjevati Drue Tito mi ti se se kunemo ... - otkud ja najednom vi?" "Ma, ja nako..." "Nema veze - ivio ti meni." Onda sjedi, dri se za desni brk kao da mu je to jedini oslonac u ivotu, ara vrhom cipele po olinjalom linoleumu - o emu (ako uopte) misli, ja to ne mogu znati, a slagao bih da kaem da me ne interesuje, pa se lomim da li da mu ponudim pie, a on kao da ita moje misli, die pogled s prljavog poda i tako mi strano precizno nalazi oi i kae: "Hvala." ta me je privuklo njemu, ta je izazvalo moju znatielju? Moda taj moj dar (ili prokletstvo) da u ljudima ne vidim ljude, nego samo puki materijal za neku od mojih buduih pria, koju u prekrojiti, skratiti (ili produiti) kao najderski egrt pantalone, rukave - tek toliko da se mogu nositi... Nije bilo samo! Sjedio sam i gledao ga mjesecima: izlizane farmerke, poluprljave tene, izguvana koulja, naoale koje brie krajikom stolnjaka, pucketanja kostiju kad ustaje, nagla promjena raspoloenja kad u kafanu ponu dolaziti regularci, zgubidani koji su priali viceve, a on se smijao i smijao, ono to se kae "do suza". Jednom ili dvaput mjeseno bi proao pored izloga kafane, mahnuo bi rukom i s usana sam mu itao "Vozdra raja" i iao negdje - niko ne zna gdje i zato bi tim (neodreenim) povodom obukao odijelo, stavio kravatu, to su mu se cipele latile, to bi potkresao brkove, oprao kosu i, kao vrhunac svega, stavio zubnu protezu... Kaem: iao je negdje, niko ne zna gdje, a ponajvjerovatnije ni on sam nije znao gdje mu je odredite. im bi zamakao iza ugla, tihi amor bi preplavio kafanu: "meker - odakle mu pare da pije ako ne radi za munju?... "ajni koluti - kara se u bulju za pare! (Glas odbrane: ko bi, majke ti, njemu, nako runom, platio da ga kara?!); "Ma, diler, kaem vam ja - vidio sam ga u Fojnici kako uzima travu", pokuava neki pametnjakovi razrijeiti misteriju, ali ga prezrivo prekidaju: "E, ti zna ta je trava, pika li ti materina seljaka - jedina trava koju zna prepoznati je ona to su ti krave pasle..." Tako on proe karijeru od oficira KOS-a do ruske princeze Anastazije, a i jedno i drugo ima podjednake veze sa stvarnou. Pitao sam raju gdje stanuje i uvijek dobijao isti odgovor: slijeganje ramenima, mahanje rukom u neodreenom pravcu - tu negdje.

Kia je lila kao iz kabla, a on je uao, uetkao se u kafanu, s rukama u depovima i mokrom cigaretom u ustima, pogledom pregledao klijentelu, razvezao kravatu, skinuo cipele, iscijedio arape i ostao sjediti bos... Sluajna muterija je jedui nedopeene evape, prosvjedovala kod gazde, a gazda je bio gluh i glancao ae... On je ustao i upitao masna usta: "Bi li ti volio da si budala ili da bogdo nisi." "Da nisam", spremno odgovori dah zainjen lukom. Raja su se smijala, poruivala mu pie, a on je strpao arape u dep sakoa, pruio ruku preko lukmire i predstavio se: "Ja sam Bimbo. Izvinite, bila je zajebancija." Fajront je doao nekako prerano, a kia nije imala namjeru da stane. Stajao sam s Bimbom ispod strehe, ekao da pljusak makar malo ohane, pa da se uhvatim kue. Mislio sam da on eka taksi, ali kako su uta svjetla promicala mimo nas, a on nije dizao ruku, skontao sam da on ne eka nita i nikoga. Pozvao sam ga kui na pie i on je odmah prihvatio, uz ogradu: "Samo ako me nee peglati." "Ma, jebi se", rekao sam, a on je potvrdio: "Vazda sam za takvu vrstu dijaloga." Gledali smo izvjetaje s nekih nogometnih utakmica koje nas nimalo nisu zanimale, pili lozu i nismo nita priali - ja sam jedva ekao da ga se kotariem, a on je samo mislio kako prespavati... "Mogu li ja malo prilei?" "Bujrum. Hoe li deku?" "Ma, jok." Svalio se na kau, a mene je u neko doba probudio "snijeg" na televiziji... njega ve nije bilo. Pretrkeljao sam depove - sve pare su bile tu... Pravio sam se da spavam sve do svanua, skuhao aj, preao rukom preko trodnevne brade i glasno, sam sebi, rekao: "E, jebem li te boe", a ta sam pod tim mislio...? Na stolu sam naao komad papira na kojem je pisalo: ivot se ne moe odlakrdijati, ne moe se odjenuti u pozorine kostime. Ima i onih kojima na kraju preostane samo bol, nemilosrdni, bezlini bol, koji nije ni za ta dobar, niemu ne slui osim da boli. Potom se zakopaju u tamu i dubinu svoje tuge, koja samo njima pripada, u to beskrajno okno, taj mrani rudnik koji se na kraju obrui na njih, a oni onda ostaju tamo zauvijek, bespomoni i nema im spasa. Ponio sam papir u kafanu. U svom oku je sjedio Bimbo i ja sam ga pitao: "Jesi li ti ovo napisao?" Paljivo je proitao, odmahnuo glavom: "Ovo nije moj rukopis." Sjeo sam, itao ve znano i s uasom prepoznao svoj rukopis. Pogledao sam u oak, ali Bimbo vie nije bio tamo.

TERSLUK I JAVALUK Da bih opisao svog prijatelja Zorana Mirkovia Mutnog, trebala bi mi pomo Affana Ramia, koji je jednom prilikom nekom Francuzu preveo na izraz ters-ovjek kao "ovjek kojeg i u vjetakoj vilici boli zub". Ne znam kako bi se mogao zvati ovjek sklon javaluku (javalija) i kako bi se to moglo prevesti nekom strancu, ali znam da je Mutni osoba u kojoj su se savreno spojile ove dvije tipino bosanske osobine. Nisam bio svjedok, ali jedan kolega s kojim je radio ispriao mi je tramvajsku scenu kada Mutni stoji nasred tramvaja, u svojoj punoj visini od 190 cm i ita novine, a na vrata ulaze dva revizora - jedan na prednja, a drugi na stranja vrata i trae karte "napokaz". Prvi, omalehan, prilazi Mutnom i trai mu kartu, a ovaj sputa pogled na njega i, sijevnuvi oima, kae: "Mrs u piku materinu." I nastavlja itati novine. Malia trai pomo i zatitu od svog kolege (koji je visine Mutnog) i sada ovaj trai kartu. Mutni iz depa sakoa vadi mjesenu kartu; revizor je paljivo zagleda: nije dupljak, kupon je od tog mjeseca, vraa mu je uz slijeganje ramena, a mali ponovo prilazi i boleljivo pita: "Pa, to je, bolan, ne pokaza meni?" Mutni sad i ne die pogled s novina: "Mrs u piku materinu." Svjedok sam bio (ne jednom) da bi, kada bi mu se ugasila kola na ulici, na nervozno, sasvim izlino trubljenje vozaa iza njega, izlazio iz kola, aplaudirao oferima iza sebe i odlazio u prvu kafanu na pie, ostavljajui mene (koji nisam ni luk jeo ni luk mirisao), a koji se, usput budi reeno, u auta razumije ko Mara u krivi kurac, da se razraunavam sa bijesnim sugraanima ija je urba u njihov besmisleni ivot bila usporena. Naravno, slijedila su i nemuta objanjenja potpuno zbunjenim policajcima. Neko od njih bi sjeo za volan i pokuao (i uspijevao) da upali motor, nudio meni da ih odvezem negdje na parkiralite, ali kako sam ja u svom ivotu upravljao samo trokolicom sa kuglagerima... Nalazio sam ga u kafani kako ispija ve trei vinjak, a on bi ak i na mene bio ljut. Pokuavao sam mu objasniti: "ta ti to treba? Sada e ti zvati Pauka, a sigurno e ti napisati prijavu..." Prekidao me je: "Ko im jebe mater seljaku!" Vanije mu je bilo da je on bio i ostao u "pravu" nego pare koje se valja iskesiti. Njegove karakterne osobine kao da su najvie bile vezane uz kola. Prva mu ena, Javorka, priala mi je: "Znala sam za koga se udajem, ali pojma nisam

imala za koga se udajem. Jedne godine - kad je jo drao kafi, s gutom para je otiao da kupi auto. Vratio se poslije tri dana - bezbeli bez kola, objesio sako na naslon stolice i otiao spavati. Prvi i posljednji put sam mu pretrkeljala depove i nala tek polovicu para koje je ponio sa sobom. Ujutro se probudio, pretraio depove, nije naao ni dinara, jer sam ja uzela sve pare - nije se ni poeao po glavi, nego me je pitao: Ima li cigaru? Tad sam shvatila da mi nema vie ivota sa njim." Druga njegova ena (s kojom je dvije godine ivio u Americi) mi je priala i o njihovom razvodu i kako je do njega dolo. "Vratio se s posla - puno je radio. Ja sam jo bila nezaposlena, jer nisam znala jezik i jo uvijek sam ila na asove. On se brzo uklopio, jer je bio dobar sa jezikom i kompjuterima. Ne znam da li mu se desilo neto neprijatno na poslu, ali mu je sve smetalo: te, jebem ja ovaj paradajz - ovo nije paradajz, ovo je plastika, ovaj njihov hljeb nema nikakvog ukusa, jebo pile bez koice... a za sve je krivio mene..." Prekinuo sam je: "Je li pio tada?" Odmahnula je glavom: "Nije, ali kao da nikad nije spavao - sjedio bi za stolom, u kuhinji i plakao. I ono malo sna to bi uhvatio u toku noi proveo bi trzajui se i u suzama." "Pa, jesi li priala s njim?" "Rekla sam mu da mu je potrebna struna pomo, a on se okomio na mene: Sad sam i lud ? Meni je pun kurac tvoje brige za mene! Nismo ni rijei prozborili nekoliko dana, onda mi je obznanio: predao sam papire za rastavu braka. Na sudu su nam dali mjesec dana da razmislimo o toj odluci." Poela je plakati: "On kao da je promijenio miljenje, ali sad sam ja bila ta koja je insistirala na razvodu. Dobro, rekao je, tebi ostavljam namjetaj, a ja u uzeti samo kola. Ne znam ta mi je trebalo da se pobunim, a on se onda smekao i rekao da e prodati kola - novu Tovotu - i da emo pare podijeliti." "I?" Mahala je glavom u nevjerovanju: "Kreten je dao oglas u novine da prodaje Toyotu, to i to godite, toliko i toliko prela - za jedan dolar! Za jedan dolar?!" "Pa, ta?" "Prodao ih je: papiri o vlasnitvu su bili na njegovo ime, regularno je oglasio prodaju u novinama, naao se kupac, sklopili kupoprodajni ugovor, a on je tako uivao kad mi je ispisao ek na pedeset centi." Znao sam da se vratio u Sarajevo, ali nisam znao ta radi. "Ne znam ta radi. ula sam da se i ti hoe vratiti? ta e raditi?" "Ne znam." *** Tek sam nedavno sreo Mutnog u Sarajevu. Sjedili smo do fajronta u kafani,

a onda otili kod mene. Do neko doba noi (jutra) smo pretresali nae uspomene iz Amerike, hvalili se jedan drugom kome je bilo tee u Americi, ba kao to se osuenici na smrt busaju svojim poinjenim zloinima... Ta zemlja kao da je iz njega iscijedila sav tersluk. Priao je tiho i smireno i gledao negdje u daljinu... "Moram kui", rekao je iznebuha, mada je ostala jo cijela polovka loze. "Moram oprati ve." "Jebo te ve. Moe spavati ovdje..." "Ne, ne - zbilja moram." To me je podsjetilo da i ja moram napokon (poslije sedam dana) skinuti ve sa trika na prozoru... On je izaao, a ja sam ostao da sjedim i da buljim u daljinu - ve se ve sedmi dan suio na prozoru, a ja sam mislio o svojoj djeci, o djeci Mutnog, o tome kako nam nita nije ostalo, pa ak ni na tersluk! Javaluk - kako kome?

I BOG STVORI ENU Bomba je, naginjui Sarajevsko iz flae, imao obiaj, onako iznebuha, rei: "Da ena valja, i Bog bije imao." Inae, bio je pun "mudrosti" o enama: "Jebi slugu da mu bude rob", ili: "Da ene valjaju, ne bi ih ljudi jebavali nego popili." Kao to to obino biva u svim "mukim" kafanama ovog svijeta, pria bi zapoela s fudbalom, a nekom tajanstvenom logikom zavravala se na enama, trebama, kokama, picama, droljama, komadima... I on bi povremeno osjetio potrebu da ispria neto iz vlastitog "iskustva", ali to je zvualo ba kao kad bih ja prenosio utakmicu kriketa. A, i on je toga bio svjestan, pa bi, im bi se povela takva vrsta razgovora, plaao raun i mijenjao kafanu gdje bi se jo uvijek mogao nai sagovornika za sport, kartanje, prepriavanje nekih davnih tunjava i svakodnevnih pijanki... U ljetno doba, kada su pored izloga samo sijevale noge i sise i mi odmicali zavjese ili ak izlazili iz kafane da ih propratimo pogledom, on je ostajao na stolici i frktao kao Bulgakovljev Azazelo. Ali, udni su putevi Gospodnji! Tek, jedne godine se vrati s mora preplanuo, a na upit gdje je bio, to tako dugo nije dolazio, nonalantno je odgovorio: "Bio sam s jednom trebom u Trpnju." Malo-pomalo, prestala je biti "treba", pa je sve ee, u razgovoru ona

postojala "ona moja", onda "ona moja Mirjana", a pravi ok za sve je nastao kad je pred svima nazva "moja vjerenica". Mnogi su izraavali sumnju da takva uopte postoji, ali se promjena na njemu toliko oitovala da je bilo jasno da se neto deava. Zajedljivci su ga izazivali: "Zato je katkad ne dovede na pie?" Prezrivo je odmahivao rukom: "Meu vas pijance?" Mi to i nismo u naim alkoholnim maglama ni primijetili, ali gazda kafane nam je potvrdio da Bomba pije sve manje i manje - reklo bi se skoro nikako. Jednog proljetnog dana ga sretoh u Koevskoj ulici s ogromnim buketom jorgovana. Nespretno ga je sakrio iza lea, pa sam ga zajebavao: "Bomba, jesi li to bio u pljaki? Da nisi malo prestar za to? Kako ide? Proda li se ta?" Zbunio se i poeo neto petljati o tom da mu je majka u bolnici, da nita nije ozbiljno, da je otila na neke pretrage... U svemu tome ne bi bilo nita udno da tog jutra nisam sreo njegovu majku kako se s punim cekerima vraa sa pijace. uvao sam to za sebe, nisam ga htio provaljivati pred rajom, ali nisam mogao izdrati a da ga ne upitam: "Bomba, kako ti je stara?" "Hvala; u redu je. Nije bilo nita: lana uzbuna. Pustili su je sutradan." Sve rjee i rjee je dolazio u kafanu. Kad je ve poelo mrcvarenje Sarajeva, poto je on stanovao u Hrasnom, potpuno smo izgubili svaku vezu. Potom je dola i moja Amerika, pa ba nisam imao blagog pojma gdje su raja, jesu li jo u Sarajevu, jesu li ivi, jesu li u jednom komadu... Za Bombu su mi rekli da je tu, da se penzionisao i da se opasno provalio. Naletjeli na njega na tramvajskoj stanici. Bio je trijezan i poao kui, ali ga ja pozvah na pie. Malo se nekao, ali je, uz ono obavezno "samo na po jednu", pristao. Sjedili smo "kod Matia" na Marindvoru, a muzika je bila toliko glasna i napadna da smo u stanju bili izmijeniti samo par reenica. Ve se bliio fajront, pa mu ja predloih da skoknemo do mene - opet "na samo jednu". Pristao je: "Ma ta ima veze sad - svakako si me naeo." Znao sam da kod kue nemam nita od pia, pa sam od gazde, Solde, na revers uzeo flau konjaka. Rekao sam mu da sam uo da se penzionisao i pitao ga moe li se ivjeti od penzije. "Moe kurac! Da mi nije majke... Nije mi jasno kako uspijeva od one crkavice platiti reije i jo svaki dan neto skuhati, a i meni doturiti za cigare?" Zaboravljajui na tuu nevolju, samosaaljivo sam rekao: "Ti bar ima majku", a onda mi je palo na pamet: "Izvini to te pitam, ali ta ti je sa Mirjanom, jesi li jo s njom?"

"Super. Samo ekam da joj se roditelji ispale u Trpanj - zna, oni tamo imaju kuu, pa da ja preem u njen stan. A, ko zna - kad si ti mogao u tvojim godinama, zato se i ja ne bih prienio i, akobogda, imao neto ovako..." pokazao je na sliku moje djece na zidu. "to da ne? Nek ti je sa sreom, zna Bomba, nema nita gore u ivotu nego biti sam..." A, onda je iz njega provalilo: "Ma koga ja to foliram, pika li mi materina?! Zna, Daco, istina je da sam Mirjanu upoznao u Trpnju. Istina je da sam je imao namjeru eniti. Samo sam neto preutio... Sjea li se kad si me ono jednom na ulici sreo sa buketom jorgovana? Iao sam Mirjani u bolnicu - bolovala je od cerebralne paralize. Rat je samo pogorao stanje. Umrla je odmah na poetku: jedina ena koju sam upoznao u ivotu koja od mene nije nita traila osim malo njenosti, jedina ena koju sam volio..." Digao je pogled prema mranom nebu i zaridao: "Oh, Boe - jebem li te!" I ja sam digao pogled prema nebu i pomislio kako Bombi ama ba nita ne bi znailo da sam rekao: ta e? Bog dao - Bog uzeo.

NOSTRADAMUS Kobeak je najavio svoju odluku da od prvog aprila prestaje piti, pa je to razlog da to svojski zalijemo. Sjedimo u Siranu, a oko nas se roje prosjaci kao muice. Kako Kobeak ima udan smisao za humor, da je jednom klincu pet maraka da me proziva: djeiji pisac, a ovaj se svojski trudi da zaradi svoj honorar, pa se uskoro svima popeo navrh glave i tjeramo ga od stola, ali on sada trai jo pet maraka da prestane. Vjerovamo bi ih dobio da ga konobar za uho ne izbacuje iz kafane. Od toga dana mi se taj klinac pretvorio u pravu dnevnu moru - nije bilo kafane u koju sam se mogao sakriti, a da me on ne nanjui. Bezobrazno je sjedao za sto, traio "pet maraka, djeiji pisac", a nije se ustezao ni da me na ulici vue za rukav. Naravno da sam ignorisao njegovu drskost, ali ne toliko zbog tih pet maraka, nego to je u njemu bilo neto zlo to je zrailo iz njegovih tamnih oiju bez sjaja, lica bez osmijeha, usnica vrsto stisnutih u jednu crtu... S nelagodom sam se pitao ta bi bilo da je samo desetak godina stariji - ne bi mi traio pare, nego bi ih oteo, a ja bih pri tome i zaradio batina. Vidio sam njegov budui ivot kao na dlanu: sa dvanaest godina e oboriti neslavni rekord u provalnim kraama i u deparenju i zavriti u popravnom domu gdje e samo usavriti svoje sposobnosti i proiriti djelatnost na dilanje droge; esto silovan od starijih zatvorenika izgubie svaki osjeaj za dobro i zlo (to e i dokazati

prvog dana po izlasku iz Doma kada e silovati mlau sestru); tamo e i stei reputaciju "zajebanog frajera" (ne bez osnova), pa e njegovi bivi cimeri, koji su ga u poetku maltretirali i iskoritavali, strahovati od susreta s njim - nikad se nee nai neki vrst dokaz da je on direktno umijean u seriju tajanstvenih premlaivanja (pa ak i osljepljivanja) nekih ljudi iz polusvijeta, ali e ga uvijek pratiti apat i dva kerbera, koja e na njegov mig biti spremna na sve; gazda kafane e mu se klanjati do zemlje, nikad mu ne naplatiti ceh i s olakanjem disati kad izae iz kafane; njegove tamne oi dobie sjaj, ali ne zbog promjene u dui, nego sve ee upotrebe igle, a lice bez osmijeha e uvijek vie govoriti o njemu nego tetovae po cijelom tijelu (pri pokuaju da pree u Italiju, policajci e ga pitati odakle mu te tetovae, gdje ih je napravio, a on e odgovoriti: To mi je od roenja, to se policajcima nee uiniti nimalo duhovitim); iznenadne provale bezrazlonog bijesa e ga uskoro i samog staviti na tapet i poee da smeta malo veim maorima nego to je sam... ...snai e ga u hotelskoj sobi, s iglom u veni, a zvanini izvjetaj e glasiti da se radi o predoziranju i tako e se zavriti jedan nimalo sretni ivot, jedna predodreena sudbina... Sve mi te slike prolaze pred oima dok sjedim u svom stanu u Pod-Gorici i zalud ekam dolazak (ili barem telefonski poziv) majstora koji treba da mi popravi mainu za ve, a ja se ne usuujem izai iz kue da ne bude bilo: Pa gdje si ti, juer sam te traio?! Ostajem bez cigareta, a zvono na vratima i telefon ostaju nijemi, a ve sam mu dao akademskih pet sati zakanjenja, pa biram najistiju od prljavih koulja arape i nisu toliko vane, jer nemam namjeru nigdje skidati cipele, nemam ni volje ni elje da se brijem, nego da odem "daleko, to dalje...", a to znai nekih stotinjak metara do prve kafane, do Alfa... Sjediu tamo i razmiljati kako da namaknem pare da platim telefon i kiriju, a u kafanu e bez daha uletjeti mali Mirza Mujki, na Mirzi: "ika Kerime, mogu li dobiti flau vode?" "Moe, sine." (Mirzi, na devastiranom koarkakom igralitu preko puta, svaki dan uta basketa i rastura i starije od sebe.) ika Zoka e mu rei: "De, Mirzi. Evo ti dvije marke - kupi sebi cocacolu", a Mirza e odbiti: "Nemojte, ika Zoka - to je puno para." Kad nije u koli i kad ne igra basketa, on na oku Gorue i Kranjevieve prodaje neke dide, a kad ne radi ni to, onda pomae u kui... Svi u kafani ga miluju po, kao gar, crnoj kosi, a on uzvraa blistavim osmijehom, bljeskom zahvalnosti u oima, a ja gledam njegov budui ivot: u etvrtom razredu osnovne e se upisati u pionire Bosne, a po polasku u gimnaziju u juniore; imae vremena da redovno ide na treninge, u kolu, da iletu pomae pri molovanju, a po zavretku gimnazije e upisati DIF, a do tada e ve biti standardni prvotimac Bosne, a uskoro i reprezentacije Bosne i Hercegovine; za Olimpijske igre 2012. godine, sva raja e sjediti u kafani kod

Kerima i na televiziji emo gledati finale izmeu Bosne i Amerike; ostae tri sekunde do kraja utakmice, a Amerika e voditi sa dva koa razlike; Mirzi e pokuati trojku, ali e biti fauliran i izvoditi tri bacanja, a mi emo svi arlaukati: Ajde, Mirzi, ajde Mirzi... ... on e se okrenuti prema kameri i bljesnuti svojim osmijehom (jer zna da ga gledamo) i sloiti sva tri bacanja, a mi emo se napiti kao urke i slaviti do zore ... I tako e poeti jedan ivot kojem je sam Mirza odredio tok. *** Pitam se kako to da tako jasno mogu vidjeti tue sudbine, vidjeti budunost drugih ljudi, a sva moja budunost se gubi u magli u koju ne mogu proniknuti?

JOJ, RAZLIKE! Surovo zvono na vratima me budi u pola est ujutru. To je Boro Konti, moj komija. U prvi mah se pitam ta li je njemu prahnulo da me budi u ovo nedoba, a onda se sjetim da s njim trebam putovati u Banju Luku. Nema se vremena za kafu, pa, tek da bih saprao usta, klepim jedno lako. Dole nas eka Enes u kolima. Osjeam neku vrstu treme (ne straha!), jer sam posljednji put u Banjoj Luci bio prije dvanaest godina sa Ivanom Kordiem na snimanju Vremena knjige i sada kao da se poslije toliko dugo vremena sreem sa bivom djevojkom i postavljam si neumitna pitanja: je li se promijenila? jesam li se ja promijenio u njenim oima? voli li me jo? volim li ja nju? Mrkli je mrak i bilo bi poprilino dosadno da Enes u kolima nema strahobalne kasete panske muzike i Santane. Tek kad je svanulo, gledajui krajolike pozlaene oktobrom, mislim: "Boe, koliko volim ovu zemlju!" Prisjeam se svog putovanja autobusom kroz Ameriku kada se putuje satima, a pejsa se ne mijenja, a ovdje se ak i temperatura mijenja od okuke do okuke, od brda do brda. Volio bih da je s nama moj ameriki ura, Paul, zaljubljenik u prirodu, pa da gledam kako mu se vilica oklembesila od uenja i ljepote. Stigli smo u grad prije devet sati i Boro i Enes me vode u neku evabdinicu gdje je, po njihovom uvjeravanju, najbolji banjoluki evap, ali nije otvorena, pa oni idu na neko drugo mjesto, a ja ostajem u kafani preko puta, jer svakako ne mogu jesti na prazan stomak. Pijem kafu i votku i pitam se kako da pronaem Branka uka. Konobar

mi kae da je redakcija Glasa srpskog odmah iza ugla, pa se idem raspitati. Zamolim konobara da kae Bori i Enesu, ako me u meuvremenu budu traili, da me saekaju. U Redakciji nema nikoga, tek ljubazni portir koji mi da je ukov broj telefona. Zovem ga i zovem, ali stalno dobijem zauzee. Pojavljuje se jedan novinar i kae mi da je najsigurnije da ga saekam u Banskim dvorima, da nema anse da ga fulim. To je u blizini i ja popijem jo jednu putnu votku i opet zamolim konobara da Boru i Enesa uputi na Banske dvore. U bati nalijeem na Ranka Preradovia. Uskoro nam se pridruuje i Boro Kapetanovi. Ulicom prolazi Gordan Matrak, a ja ga ne mogu prepoznati koliko se udebljao. Za sto je priao i jedan ovjek ije ime neu pominjati i, prije nego to smo se i estito pozdravili, poeo mi se pravdati: "Zna, Daco, morao sam..." Prekidam ga: "Zna, ja nisam doao ovamo da ikoga isljeujem. Osim toga, zna li onaj vic kada je Mujo prve brane noi zalegao s Fatom i sloio ga, mislei Fati, a ono meu dvije daske na krevetu. Kad je Fati ve dojadilo, uzela je stvar u svoje ruke, Mujo je s olakanjem uskliknuo: JOJ, RAZLIKE!" Gledao me zbunjeno: "Ne vidim kakve to ima veze?" "Pa, zna, ogromna je razlika izmeu mogao i morao. Elem, ini mi se da si ti, ipak, mogao da ne mora." Neto je promrmljao i ostavio nedopijenu kafu na stolu, a ja sam nastavio askati sa Borom Kapetanoviem i Rankom Preradoviem. Dijelili smo iste probleme: honorari i kako ih naplatiti, knjige i kako ih tampati... Nisam mogao izdrati a da ne budem malo pakostan, pa sam im tako debelo smaslao kolike ja honorare naplaujem da su se samo nijemo zgledali. "Pa, dobro, hoe li vie taj uak? Gdje on stanuje?" "To niko ne zna." "A, ta mu je sa telefonom?" "Sigurno su mu ga iskljuili, ali e se garant pojaviti." Ve se bliilo podne, a od uka ni traga, ali to je jo gore, ni od Bore i Enesa. Proklinjem svoju glupost to nisam zapisao njihov mobilni i ve se vidim zatoenim u ovom gradu. U istoj zgradi se nalazi i RTRS, pa idem da se raspitam da li se tu odrava neki sastanak kojem Boro prisustvuje i dobijam negativan odgovor, ali me upuuje na Nezavisnu i na jo neku drugu televiziju, a ja procjenjujem ta mi je pametnije uraditi: ekati ih u Banskim dvorima ili rizikovati da se mimoiem. Odluujem se za prvu varijantu. Ulicom prolaze cure, "zemlju ne dodiruju", votka je hladna, ja sam ve supit i mislim: "Sve je isto kao u Sarajevu." Kad sam ve izgubio svaku nadu, niz ulicu se valja "bradato udovite", bijel kao ovca... Grlimo se i ljubimo i uak sjeda za sto, poruuje pie (na moje

uenje - kafu, za sebe), a Boro Kapetanovi mi kae: "Daco, ti bi morao ee dolaziti - ovo je prvi put da vidim uka da plaa pie nekom." Pojavljuje se i Enes i Boro, pa mi je laknulo. uak pria neke pikanterije iz naeg sedmogodinjeg zajednikog stanovanja, tako e Enes imati prilike da me sve do Sarajeva zajebava. Na rastanku mi poklanja svoj novi roman (iako je to jedini koji je napisao) i rastajemo se uz obeenje da emo se uskoro vidjeti u Sarajevu. *** Spustio se mrak i ja, kao i uvijek kad ugledam svjetla Sarajeva, pustim suzu i pomislim: "Boe, koliko volim ovaj grad!" Lijepo je bilo u Banjoj Luci, ali ja, ba kao da dvanaest godina nisam bio u Sarajevu, trim do kafane, kod Kerima, pijem istu votku, puim iste cigarete, vodim iste isprazne razgovore i mislim: "Joj, razlike."

BOSANSKI SAN Prole nedjelje je u ruevinama stare Vojne bolnice pronaen le mukarca. Policija je zagradila prostor utim plastinim trakama, a mi smo kroz izlog Kerimove kafane poluzainteresovano pratili ta se deava. A, vala, nije se imalo ta pratiti. Poslali smo Doktora da se raspita, a on se vratio s priom da je rije o ovjeku od etrdesetak godina i da je umro prirodnom smru - od pia. Ali sad na stranu koliko se Doktoru moe vjerovati kad je maloprije provalio: "Ja znam ovjeka - jo je iv." Priali smo o dugovjenosti, pa ga je neko upitao: "A, koliko mu je godina?" Doktor se malo zamislio, a onda odgovorio: "Mislim da mu je etrdeset i osam." Policija se razila i ute trake su uklonjene, a neiji san je bio upakovan u crnu plastinu vreu, a ja sam se, ne znam ni sam zato, sjetio Nurke. U doba kada jo nije bilo termoakumulacione pei, Nurko je poeo da sanja svoj san. Naime, svi su tada troili lo-ulje i Nurko je tu vidio svoju ansu. Iz Mirkove automehaniarske radnje je pokupio neku skalameriju i napravio kolica na kuglagerima i naplaivao svoje usluge prevoza tekih kanistera. Kad bi zapao snijeg, sanke su mijenjale kolica. Osim toga se verao po najstrmijim krovovima i istio snijeg, ubacivao umur u podrume, tucao led ispred radnji u Titovoj i briljivo uvao svaki zaraeni dinar. Mi smo tada ve poeli kupovati nae prve cigarete na komad, a

naao bi se i koji dinar za pivu u Marinkovoj bari ili za biter u etalitu, za partiju pokera u Sklonitu, Duboks magazin (karte za kino nismo kupovali, nego smo lijepili kupone, a na utakmice smo ulazili provjerenim metodom: "iko, mogu li s vama?"), ali Nurko je ostajao izvan tih "aktivnosti". Onda se jednog dana pojavio na crvenom biciklu. I to "trkaem". Izazvao je zavist sve raje, ali on je i dalje sanjao svoj san i naplaivao krug kroz Nuzurovu i Jezero ulicu za mesinganu petobanku. Petobanka po petobanka i bicikl se pretvorio u Tomos moped, a pranje auta u Mirkovoj garai za par godina mu je donijelo i prvog fiu. S njim je, "na divljaka", radio kao taksista, a onda kad je postao punoljetan, kupio je "tristaa" i poeo raditi kao pravi taksista. Imao je nepogrjeiv njuh za pijance, pa ih je kupio na relacija od adrvana i Zize Desetke. Kako je, valjda, bio jedini taksista koji je radio "na kredu", to mu je donosilo bogate napojnice u sljedeoj vonji. (Ne trebam ni pominjati da sam i ja bio jedna od njegovih redovnih muterija.) U svojim nonim kruenjima se sjaranio s mnogim "kraljicama noi" u Drini, pa otuda i njegova izreka i moto ivota: "Ljubav su izmislili kokuzi." Ipak, da nije ba tako, pokazalo se kad je i on stao na "lud kamen" i oenio Amelu iz Vogoe. Promijenio je rutu, pa smo se slabo viali narednih godina, a onda mi je jednog dana na pjeakom prelazu kod Alipaine zatrubila bordo lada. "Upadaj", rekao je Nurko. "Pa, gdje u? Tek sam izaao iz kue..." "Ajmo negdje na pie." "Nisam znao da pije?!" "Jebiga, stari, red je malo nadoknaditi sve to sam u ivotu propustio." "Kako je Amela?" "Super. Imam sina, Kenana. uo sam od nekog da si se i ti oenio, da si dobio kerku - moram ti doi na babinje..." "Ma, nemoj Nurko..." "Daj, ne jebi..." "Zna kako emo? ena mi ima prikolicu u Bakom Polju, pa da nas odbaci dole - ja plaam benzin i moe ostati s nama?" "Dogovoreno, buraz." Amela i Kenan su se kupali, a Nurko je sjedio u hladu i s gaenjem cijedio Oujsko. Ve treeg dana mu je bio "pun kufer", pa se poalio Ameli, a ona ga je provalila: "Ne bi tebi bilo dosadno da zna plivati." Otfrknuo je: "Znam, ali neu. Da mi je sad sjediti u naoj bati, pored potoka, ispod ljive, s bokaliem meziti ljive s grane..." Amela ga je prekinula: "Ti si, Nurko, potpuno poludio. Otkud ljive u julu?" On se obrecnuo: "Pa, ta! Najedem se zelenih ljiva, zaboli me stomak, a ja

preem na vlahov." To je bilo nae posljednje prijeratno druenje i vienje. ivot, taj nepredvidivi reiser, nas je 1992. godine ponovo spojio u istoj bolnikoj sobi. Nurki je stopalo bilo razneseno. Nagazio je na minu - i to nau. Priao mi je: "Kola sam prodao i kupio kalanjikov. Pobjegao sam iz Vogoe i otiao s Amelom i Kenanom kod stare. Mislio sam da e me rasporediti na neku lokaciju koju poznajem, gdje u braniti svoj komiluk, a oni me zadili na neko mjesto za koje prije rata nisam ni uo... I, eto...", pokazao je na nogu iz koje su virili fiksatori. Bio je hladni decembar, a Nurko je bio gorak: "Zna li ta sam dobio? Amela je ove godine dobila pola metra drva - za sve ono to sam imao i o emu sam sanjao cijelog ivota." *** Poslije povratka iz Amerike sam ga uzaludno pokuavao pronai. Ako ita ove redove, molim ga da mi se javi na telefon 220 - 643, da ga upitam da li jo sanja i da li se svi nai, bosanski snovi moraju zavriti tragedijom ili smru?

LJUBITELJI IVOTINJA U prolom broju nainih kobnu greku i navedoh broj svog telefona. Istina je to kau da je put do pakla poploan najboljim namjerama, pa je tako i moja najbolja namjera bila samo da mi se javi moj jaran kojem dadoh "umjetniko" ime Nurko. U pola sedam ujutro (po starom), to e rei u pola est po novom, zvoni telefon i angrizavi enski glas (toliko odvratan da mi jasno rie vlasnicu: oblajhana kosa, brii ispod mesnatog nosa, bradavica na obrazu, tusta guzica upakovana u frotirne gae u kojima drijema nikad doivljeni orgazam) sipa mi tiradu prijetnji "da e prestati kupovati Slobodnu Bosnu" zbog mojih tekstova: "Ti pie o svojim kerkama ba kao da samo ti ima djecu!" Da je neko normalnije doba dana, da nisam mamuran i bez cigareta, da me ne eka hrpa neplaenih rauna, spustio bih glas i objasnio da ja ne piem o svojoj djeci, nego o djeci, tim, kao to to tuno ree moja prijateljica Ferida Durakovi, prekrasnim biima koja nemaju budunosti. Ovako, s obzirom na stanje u kojem se nalazim, ne preostaje mi nita drugo nego da zalajem: "Sluaj, pizdo! Pa, nije valjda da oekuje da piem o tvojoj djeci?" Iz kese za smee kupim nedopuene ikove, vadim dva jajeta iz

nepotrebnog friidera i sasipam ih u au - nemam ivaca da ih prim ili kuham. Kad sam "dorukovao", idem u granap, ali je prerano i jo nije otvoren, pa mi je slijedea, jedina mogunost da odem do portirnice Dravne bolnice i tamo popijem kafu i ogrebem se za koji iljak. Priam sa Amirom o bruci naeg nogometa, sjeamo se lijepih dana u FISu, na Livadi na Marindvoru i nekog neopisivog i, sada, nezamislivog vremena kad smo bili mladi. "Zaboravio sam da budem poten", kae Amir, a ja ne znam ta pri tome misli, ali osjeam da ga to titi. Sputam mu ruku na rame i kaem: "Amire, im to priznaje - znai da si ostao poten." (U sebi drim ono: donekle.) Taj deseti sat ovog dana nikako da se primakne. U Holidej Inu se zatvaraju susreti PEN centra i hou da se pozdravim s dragim (i novim) prijateljima koji su razbacani svuda po svijetu. Nema moje sree to sam se ponovo zagrlio sa Stevanom Tontiem i tuge to ne znam kad emo se ponovo zagrliti... Tu je i gromada od pisca Vidosav Stevanovi, koji kae da e ostati jo par dana, a onda u "jebeni Pariz"... Chris Merrill, pisac, jaran iz Amerike, velikoduno mi oprata dvjesto dolara to mu plivam... Slobodan najder se pravi da je itao moje knjige, a onaj fenomen od stizanja na sve strane Miljenko Jergovi mi trai da mu poaljem svoja "sabrana djela" (ba kao da ih imam, jer ja, kao i Sidran, im se malo saberem - odmah se oduzmem)... Sinan Gudevi, koji je opovrgnuo moju teoriju da samo glupi ljudi ne stare, nasmijan i crn kao i prije petnaest godina kada je zadnji put bio u Sarajevu, pria mi kako je sav ivot posvetio prevoenju Ovidija, ali ga sad (na ekavskom) ne moe objaviti u Zagrebu; pria mi i vic (koji znam, ali neu da mu pokvarim eif onim bahatim: Ma, znam taj!) K'o biva, pita Fata Muju: "ta ti je najdrae u ivotu?" "uj - ta? Pika!" Fata ga sa saaljenjem gleda: "Asli, nikad kurac nisi prob'o." Suknuo bih neto, ali protokolom, u ove rane jutarnje sate je to zabranjeno, pa pijem nedefinisane sokove sve dok na bluzi jednog puter konobara ne proitam prezime svog najboljeg jarana iz djetinjstva. Pitam ga: "Je li ti Mise ta?" "To mi je babo. Znam ja vas, ika Daco, pisali ste o mom starom, a i on mi je priao o Vama." Tad nas krenu... Poslije iluzije da sam "neko i neto", da moje postojanje na ovoj planeti nije ostalo bez traga, nastao je neupitni osjeaj ispraznosti kada se raja, opet, rasula po svijetu, kada su u svoje kofere potrpali uspomene i obeanja "vidimo se uskoro"... Chrisu dajem brojeve telefona moje djece u Americi, uz molbu da im se javi i da im slae da sam ja O.K. Grizoduje me svojim elinim kandama epa za grlo i ja u kafani, kod Omera, svoj jad i bijedu, ba kao zidu, priam ovjeku koji me ne slua:

"Toliko mi fale moja djeca:" "Ja ne volim djecu. Ja volim ivotinje." "Pa, ni to nije loe." Pred fajront mu predlaem da odemo kod mene na pie, a on odbija: "Ajde ti kod mene - imam dobre loze iz itluka?" Njegov stan nije daleko, pa prihvatam ponudu. Loza je prva liga, ali ja primjeujem da je na podu prostrta medvjea koa, po zidovima su okaeni rogovi jelena, muflona, iz okova vire napunjene ptice, hasi se preparirana, pogolema glavatica u vitrini... Sav ponosan sputa tanjir meze na sto i pita me: "ta misli?" Kaem: "Super." A, mislim: "Hvala bogu to ne voli djecu."

ZAKLJUAJ! ZALUPI! TO JE! Iz crnog Jaguara izlazi baba. Da tu scenu gledam pred Bakingamskom palatom, pomislio bih da je baba Kraljica Majka, ali sve se odigrava pred neuglednim ulazom u Kranjevia 9. Oslanjajui se na tap, bakutaner se s mukom izvlai iz dubokog sjedita, a kerka (?), unuka (?) joj pantomimom "govori": "Zakljuaj! Zalupi! To je!", i kola nestaju iz ugla. Bakica (ve mi je postala simpatina) se osvre oko sebe, ba kao neko ko dugo nije bio u tom kraju: sve joj je poznato, ali opet nita nije isto. Potapa se do ulaza u haustor, a ja idem za njom, jer znam da u stubitu nema svjetla. Presreem je i pitam: "Mogu li Vam pomoi? Znate, u haustoru nema svjetla. Na koji sprat idete?" Kako me je netremice gledala prije nego je pokazala "trei", shvatio sam da je pitanje itala sa mojih usana. Uzimam je pod ruku i vodim uz stepenice. Zvonim i vrata se otvaraju, a na njima neka bakina vrnjakinja. Prijateljice se izljube i pozivaju me da uem... Pijem kafu sa njima i pitam: "A, kako ete se vratiti?" (I ja mogu pomalo itati s usana): "Kerka e doi po mene." Potpuno zaboravljam da sam bio poao iz kue, pa se penjem sprat vie i, poraen injenicom da je kerki bilo teko izai iz jebenog Jaguara i otvoriti majci vrata, sipam si duplu lozu, iako sam se zakleo da "od ponedjeljka" neu piti.

Nema kanala na kome nije prenos neke fudbalske utakmice, pa na gramofon stavljam plou Beatlesa (jedan prijatelj me nedavno zajebavao da sam ja jedini ovjek u gradu koji jo ima gramofon i slua ploe). I gluhonijema starica i Beatlesi mi u sjeanje prizivaju mog prijatelja Garu. Zajedno smo ili u osnovnu kolu, utali lopte, odvajali svaki dinar da kupimo tada rijetke ploe i sa naim slabim engleskim pokuavali da "skinemo" rijei, krili ik i Adama i Evu u korice Politikinog zabavnika... A, onda (negdje u estom, sedmom razredu) Garo oboli od meningitisa. Dugo se borio za ivot, ali se izvukao. Meutim, ostao je gluhonijem. Ja sam poao u gimnaziju, a Garo na grafiarski zanat, pa se vie i nismo tako esto druili. Najee na naim seansama fudbala svake nedjelje, ali vie ne u FIS-u, nego u Skenderiji. Ili na eljinim i Bosninim koarkakim utakmicama. Kad mi je otac umro, Garo je doao da mi izjavi sauee. Sjedili smo u oevom stanu i pili Skenderbeg kad me je Garo zamolio da mu dam olovku i papir. Napisao je: "Daco, moe li nam pustiti Beatlese?" Zbunjeno sam ga pogledao, a on se nasmijao: "Nita ne brini. Svakako ih znam napamet - samo nek se vrte." Garo je svoj hendikep iskoristio da se sav baci na itanje, a kako sam ja tada poeo raditi u Osloboenju, a on u tampariji, sada smo se ee sretali i "raspravljali" o Kiu, Bulatoviu, Markesu... Garo tada nije bio savladao itanje s usana (a pogotovo ja), komunicirali smo preko cedulja i znali smo se dobro zakaiti, jer sam ja (tada) tvrdio da je Ki Borhesov plagijator, a njemu si mogao u sve dirnuti osim u Kia. Ja sam sanjao, a Garo je naporno radio svoj posao i dok smo se okrenuli ve nam je bilo nezamislivih trideset i pet godina. Poslije par propalih veza, donio sam odluku da se "smirim", da se, kako je i red, oenim, da imam djecu. Priao sam o tome sa Garom, a on mi je samo rekao: "Ima li koga u planu?" "Nikog posebno: samo da je mlada, zgodna, bogata, inteligentna... A, ta je s tobom?" Odmahnuo je rukom: "Jebo enu kad se s njom ne mogu posvaati. A, i bojim se, Daco: ta ako je moja bolest nasljedna? Ne bih elio da se mom djetetu desi ono to se meni desilo." Kad sam pretprole godine leao u bolnici, doao mi je u posjetu. Drao me je za vrelu ruku i pitao: "Moe li me 'itati'?" Klimnuo sam glavom. "Zna, kad sam ja bio u bolnici, bio sam u komi, pa nisam bio svjestan kad ste ti i raja iz razreda dolazili. A, sve ove godine ti zaboravljam ispriati ta mi se desilo. Vidio sam je!"

"Koga?" "Zna ti koga. Nju." "Pa, kako izgleda?" "Koliko se sjeam, bila je to prelijepa djevojka, blijeda lica i s izrazom dosade. Nije bilo nimalo strano. Nemoj se bojati. Preivjee, to ti kae tvoj Garo: opet emo mi sluati nae Beatlese." Poeo sam plakati, a on mi je dlanom obrisao suze, posjedio jo malo i ostavio me da spavam. Danima sam ekao da mi se ukae Garina vizija, ali ona se nije pojavljivala, a kako sam se iz dana u dan osjeao sve bolje, jednom sam rekao: "Ma, ko te jebe" i iziao iz bolnice. * ** Sada, dok kripi ploa na gramofonu, ja razmiljam da moda svako ima svoju viziju, da e Ona po mene moda doi u crnom Jaguaru, rei mi: "Zalupi! Zakljuaj!" I to e biti to.

INSPEKTOR HAMZIGAHOP Osmijesi na licima i onih rijetkih prijatelja su se tiho gasili poput logorske vatre na oktobarskoj kii, jer ve je proao mjesec dana kako sam se vratio iz Amerike i to ne "pun kao brod". Nisam ba kokuz, ali jebo pare kad ih nema s kim potroiti... Ulazim u Slogu. Za ankom (novim) ona ista tupa lica koja sam i ostavio pri odlasku, a koja nisu registrovala ak ni rat, a kamoli moje petogodinje odsustvo. Za stolovima etvrtaste glave mnogo mlae od mene. Listam lica jedno po jedno, kao da listam knjigu potjernica, ne bih li prepoznao nekoga, ali svi su slini, slino obueni, slino oiani, priaju sa slinim naglaskom, koriste iste rijei u razgovoru... Nema meni u tom stoglavom biu nita poznato. Sjedim za ankom, okrenut prema ulaznim vratima. U kontralajtu se pojavljuje silueta, zastaje za trenutak, privikava oi na polumrak, a onda se pomie i u isto vrijeme i ja i silueta irimo ruke i letimo jedan drugom u zagrljaj: "Ma jesi li to ti, jebo te patak?", uzvikujemo istovremeno. Bio je to Koke Hamzigahop. "Kako je?", pitam ga. On samo iroko razmahnu rukom po sali: "Sam vidi. Goli papak." "Ti?" "Ma, ne znam, moj Koke... Ispuh'o sam k'o balon. Doekali su me k'o

Clintona: vodali po televiziji, radiju, novinama, knjievne veeri i ta sranja - sve sam mislio da e od toga biti nekog haira, a ispalo je da su me vodali kao meku na lancu... Kao: naa je zasluga to se zasluni graanin Dario Damonja vratio. Jebo ih i zasluni graanin i Dario Damonja. Ne znam, moj Koke. Samo da vratim svoj stan, pa idem nazad djeci..." "Samo?!" "Pa, dobro - ne znam koliko to moe potrajati: imam stanarsko pravo, ugovor o koritenju stana..." Oito je bilo da ne eli vie sluati moje gluposti, nego je mahnuo rukom ekiju, konobaru: "Daj nam jo dva hladna." Priali smo o naim prijateljima kojih vie nema ili su puhnuli i sa zadovoljstvom konstatovali da nijedan nije "preao na Pale"... "ta ti radi?", pitao sam ga. Napravio je gadljiv izraz: "Kurvam se. Jebu me na suho k'o jeftinu kurvu, a ne plaaju mi." Prije rata je radio u Bosnalijeku kao pravnik. (Pravo je zavrio u rekordnom roku - dvadeset godina.) Nisam dalje insistirao. Htio sam skrenuti razgovor: "Mazne li se ta?" "Daj, ne budali", ljutnuo se. Koke je, inae, svoj nadimak stekao jer mu se sve "lijepilo" za ruke - od voa na pijacama, novina sa trafika, okolada sa polica tek otvorenih "minimarketa", vercovanih farmerki i majica na Maloj pijaci na Baariji, do hemijskih olovaka u koli... Kasnije, kad smo otkrili privlanost Johna Barleycorna, nas kokuze je Koke redovno snabdijevao flaama manastirke i badelovke, Skenderbega, Wyborove votke, Rubina, Johnnya Walkera... Mi smo se samo trebali snai za "iljke". A, i to je preuzeo na sebe: svaki gazda disca (kako su se tad zvali kafii) bio je voljan kupiti flau viskija u pola cijene. Sjeam se kako smo jednog ljeta sjedili iza Istrine bate i matali o pivi, a u depu ni banke. "Saekajte raja", rekao je Koke, zabio ruke u depove i pitao: "Moe li jedna gajbica?" "Ne budali Koke. Pae - ne isplati se ..." Nije nas ljivio. Uputio se ravno prema Gradini i za par minuta smo ga vidjeli kako prti gajbu piva. Saletjeli smo ga: "Pa, bolan, kako? Folira - im'o si zalepane love?" Koke se samo iscerio: "Hamzigahop!" Onda nam je ispriao: predstavio se kao radnik Pivare koji je doao da vidi da li ima piva kojem je istekao rok, k'o doja pregledao gajbe, odabrao jednu, turio je prodavaici pod nos i strogo je ukorio:

"Drugarice, ovo je va posao da provjerite. Ne znate kako je opasno trovanje pivom?" Samo je jednom "pao" u ivotu. Poli smo kod mene: Munja, Cigo i Lolo. Imali smo bukadar pia, ali nita od meze. Koke je rekao da e on to srediti. Prolazili smo pored "dragstora" u Titovoj, a on je rekao da produimo, da e nas stii. Ali nije. ekali smo ga cijeli sat kad se pojavio na vratima. Pitali smo ga ta je bilo i ponudili piem. Samo je odhuknuo: "Ma, kakvo pie - ne mogu ni da diem." Elem, ta je bilo? Poslovoa ga je uhvatio s cijelom mortadelom ispod dempera. Smijao se: "A, kako i ne bi kad sam izgledao kao trudnica. Zakljuao me je u magacin i pozvao drotove. Nije bilo druge nego da smaem cijelu mortadelu. O, moj boe, mortadela i nekako, ali to sam se namuio s kanafom. Doli su drotovi i svuda traili mortadelu. Pomogao im je i papak i samo ponavljao: nisam lud, nisam lud, nisam lud i upao se za kosu... Meni su rekli: Momak, izvini, idi kui. Dok smo izlazili iz radnje, dobacio sam mu: Stari, bolje bi ti bilo da ne pije na poslu." Pitao me je kuda se kreem, a ja sam slegnuo ramenima: "U krug. Pokuavam tamo gdje nema papaka, ali je to teko nai." Dogovorili smo se da se sutradan naemo u FIS-u, ali sam ja ujutru otputovao u Crnu Goru i ostao tamo mjesec dana. Dugo se nismo vidjeli, a onda se sluajno sreli u Imperijalu. alio sam mu se da me u MUP-u handre za linu kartu - k'o biva, nisam se nikad ni rodio, nisam ni postojao... "Ima li slike?" "Naravno da imam." "Daj mi ih. Ja u ti to srediti. Ti sutra doi, iza dvanaest, po linu na Marindvor." "Daj, Koke, nemoj me jo i ti zajebavati." "Ne zajebavam te. Ja sam sada vii inspektor u MUP-u." Samo sam buljio u nevjerici, ali sam mu ipak dao slike i sutra potpisao karton, pritisnuo palac i podigao dokaz mog postojanja. Nakon dvije godine sam uao u svoj stan i pozvao Koketa na naselje. Doao je s dvije flae toka. Pitao sam ga: "Jesi li ih kupio?" Ostala raja ga nije znala otprije, pa su me u udu gledali. Odgovorio je: "Hoe li da ti pokaem raun." Kad smo se "upili" i kad smo ostali sami, prebacio mi je ruku preko ramena i upitao: "Sad si sredio stan. Vraa li se u Ameriku?" "Jo nemam pravo. Moram ostati neko vrijeme, ali jebaji ga, ja sam otrovan ovim gradom. Ne znam da li ga vie volim ili mrzim."

*** P.S. Par dana nakon njegove posjete sam sjedio kod Kerima i s ika-Enesom priao neto o istoriji Bosne. Obeao sam mu da u mu donijeti knjigu Nijaza Durakovia Prokletstvo Muslimana. Sve sam pretraio, ali je nisam mogao nai. Pomislio sam: pa, majku mu, nisam lud. Nije je niko mogao pojesti. Onda mi je kroz glavu samo prostrujalo: "Hamzigahop."

HRANA ZA MAKE Nisam znao da make, tako smrde. Cijeli ivot sam proveo okruen njima. Rodonaelnik stotina maaka koje su prole kroz moj ivot bila je Kraljica Majka. Jedne zime sam je naao kao crnu, upavu grudu u snijegu i odnio kui. Babu i djeda sam ubijedio da je maor, pa su mi dozvolili da je zadrim. Kraljica nije bila ba neke ljepote za izlobu, ali se pokazala nevjerovatno jebeljivom, pa nije bilo trenutka kad nam po kui nije skakalo pet-est maia. Majka je vodila brigu o njima sve dok ne bi stasali za glasanje, a onda bi krenuli svojim putevima. Ipak jedan maak, Cuni, ostao je zauvijek. Obolio je od teneaka (da, dobro ste me uli), od kojeg, ako nisu vakcinisani, za kuie i maie nema lijeka, ali ja sam zabijatio da ga spasim: istio sam mu njuku i grlo od gnoja tapiima za ui, hranio ga mlijekom na pipetu, trijebio mu buhe i preivio je. Postali smo najbolji prijatelji. Spavao je zajedno sa mnom u krevetu i, na uasavanje mog djeda i bake, jeo i iz istog tanjira sa mnom. Kaem, nikad nisam osjetio nikakav neprijatan vonj, ali kad sam uao u tu sobu, zanebesalo mi se kao da me je neko opalio tosom: mokraa, izmet, ustajali zrak, ukiseljeno mlijeko, pokvarena pateta... Ali, to je valjda isto kao i sa prljavim arapama - tvoje ti nikad ne smrde. Zatekao sam se u dijelu grada u koji inae rijetko zalazim. Iao sam u direkciju Vodovoda uloiti reklamaciju to mi ve mjesecima dolazi raun za vodu za etiri osobe, na ime prijanjeg stanara, a ja sam ko uk... Pametnice u Vodovodu su mi rekle da prvo moram odjaviti prethodnog stanara. Pitao sam zar nije logino da njega odjavljujem samim tim to sebe prijavljujem, ali kako je njima logika potpuno nepoznat pojam, samo su slegnuli ramenima i nastavili da oblizuju prste umaene burekom. Sjetio sam se da u blizini stanuje (ili je stanovao) ia. Kupio sam flau

travarice i popeo se uz klimave basamake. Pokucao sam na vrata. Nije bilo odgovora. Zakucao sam jae, a onda se uo njegov promukli bariton: "Nema nikog." Pritisnuo sam kvaku i uao, a gomila maaka se uznemirila mojim prisustvom, nakostrijeila i frktala iz okova prljave sobe. Njegov jo uvijek moni torzo (uo sam da su mu noge amputirane zbog eerne bolesti ) leao je na krevetu zavaljen u sive jastuke. "Pozdravio" me rijeima: "Samo si mi ti falio!" Razgalio se kad je ugledao flau u mojoj ruci. Odvrnuo je ep i potegao dobar gutljaj. Obrisao je grli i pruio mi je natrag: "Ne gadi ti se poslije mene?" Osvrnuo sam se okolo, ali na vidiku nije bilo nikakve ae, olje, ak ni fildana, pa sam se i ja "priestio" direktno iz flae. Pitao je:"Pui li?" Pruio sam mu kutiju i upalja, a on je glasno gutajui dim gunao: "Ona vjetica mi ne da ni da pijem, ni da puim, hrani me splainama..." "Koja vjetica?" "Kominica. Ona prima moju penziju i navodno me njeguje." "Znam da je pitanje glupo, ali: kako si?" Potapao je mjesto na krevetu i rekao: "Sjedi. Ne boj se - ne moe mi priepiti noge." Posegnuo je opet za flaom i rekao: "Kako sam? Otkako sam umro - kao da sam u zemlju propo." "Daj, ia, nemoj mi tih starih tosova. Zna ti i bolje." "Ne, ozbiljno ti kaem: djeca su mi rasuta po svijetu, ono malo prijatelja to je jo ivo je prestaro da mi doe na grob - jedino to imam su ove maketine koje me mrze", nastavio je. Poelo mi je bivati neprijatno da sluam baljezganje senilnog starca, pa sam ga prekinuo: "Zna li onu pjesmu Velimira Miloevia? KAD POMISLE DA SAM MRTAV JA OIVIM NE ZATO STO MI SE IVI VE ONAKO..." Tuno se nasmijeio: "Ti se, mali, nikad nee opametiti. Tebi je literatura istinitija od ivota." utnjom smo ubili jo satak vremena i onu flau travarice. Pri odlasku sam pitao: "Nemoj se ljutiti, ali moe li jo jedna flaica?" "Ne bi bilo naodmet." Kupio sam steku cigara i travaricu na pijaci. Sve je to strpao pod jastuk. Kad sam izlazio, zamolio me je: "Navrati ponekad. Tek da provjeri - ne bih htio da posluim kao hrana

ovim maketinama." *** U gradu sam sreo Dragana Janjia. Ispriao sam mu da sam bio kod ie. Zabezeknuo se: "ie?! Kojeg ie?" "Pa, naeg, jedinog ie!" Dragan je mahao glavom: "ia je umro devedeset pete. Kad si ti bio u Americi. Cijelo Sarajevo mu je bilo na sahrani." "Ma, daj, Dragane - znam ta govorim." Ponovio sam mu i zadnje rijei koje mi je uputio, njegov strah da ne poslui kao hrana makama... "Jesi li itao moju zadnju knjigu?" "Jesam. Pa, ta?" "Sjea li se prie AJ OD ALEKSANDRIJSKE RUE?" "Podsjeti me." "E, pa u toj prii maak Sokrat mezi svog mrtvog gazdu. Ti, Daco, vazda mijea literaturu i ivot." *** Ostavio sam nedopijeno pie (to mi se rijetko deava) na anku i zapucao u Logavinu. Na mjestu kue koju sam jutros "posjetio" bile su samo ruevine.

OVJEK KOJI JE VOLIO VOZOVE utnja nam je kao sjekira visila iznad glava prijetei da prekine i onu jedinu vlas to nam je spajala nekadanje ivote. Ve sam se tri puta dizao od stola, listao prebogatu diskoteku to je imao, njeno milovao hrbate knjiga koje bih rado ponovo proitao, prosjaio bar djeli njegove panje ne bi li mi ponudio neku knjigu ili plou na posudbu, ali on je blijedim oima samo zurio u neku daljinu (ili dubinu), otkidao filtere sa cigareta i puio jednu na drugu kroz ogroman ibuk od trenjevog drveta i gunao: "Boe, kakva li sad govna ne prave! Sjea li se Primorke?", pitao me je zaboravljajui da je on barem dvostruko stariji od mene. "Eh, kakva je to cigara bila!", lagao sam kao da sam ih tonu ispuio, mada se ona prestala proizvoditi dok sam ja jo uvijek piao u gae. Pitao sam ga je li za kafu, a on je neodreeno mahnuo rukom to je moglo znaiti i ovo i ono. Ipak sam pristavio pocrnjelu dezvu.

Da budem iskren, svratio sam kod njega da mu izbijem koji dinar: ve sam bio pripremio priu kako mi je majka iz Holandije poslala paket s odjeom za koji moram platiti carinu od sto maraka ili e se vratiti nazad, ali nisam imao anse da mu je sloim, jer je on, im me je ugledao na vratima, posegnuo za "takulin" (tako je uvijek zvao novanik) i, kao bezbroj puta do tada, izbrojao mi ba onoliko koliko sam namjeravao traiti. Kafa kao da ga je malo oraspoloila, pa je zapoeo razgovor: "Nisi doao samo zbog para, jelde? Htio bi mi turiti u one svoje kakosezvae novine. Zar ne moe priekati da riknem? A, uostalom, vie e o mom ivotu saznati od drugih ljudi - meni, a i ja njima, sasvim nepoznatih, nego od mene." "Ma, nije ika-Rajko..." "Daj, ne seri." I ja sam prestao, jer je ono to je rekao bila iva istina. "Imate li ta ljuto?" "Ima pun bife nekakve jebene kruke. Svi navalili da mi donose na peke kruku, kao da vie niko u ovoj Bosni ne pee ljivu. 'Ajd naspider i meni jednu." Naa veza je, najblae reeno, bila udna. (Prijateljstvom se to, zbog ogromne razlike u godinama, nikako nije moglo nazvati.) Prije svoje smrti moj djed me je ostavio njemu u amanet. Njihovo prijateljstvo je bilo duboko i iskreno, ali nije sezalo dalje od kartakog stola za kojim su danima i noima ljutili preferans, ali se tu i prekidalo, jer su bili suta suprotnost. Moj djed je bio slika i prilika utogljenog austrougarskog (kasnije kraljevskog, a jo kasnijeg komunistikog) inovnika kome su red i zakon bili "sve i svja", za ika-Rajka se prialo da nema ni dana radnog staa, da je cijeli ivot proveo u lopovluku i varanju ljudi. Dodue, prialo se i to da je nekad davno dobio posao u Poti, ali da nije izdurao ni mjesec dana, jer su ga uhvatili kako kompletne poiljke baca u pe, a njegovo navodno objanjenje je bilo da meu pismima mora biti i onih koja sadre tune vijesti, pa je htio potedjeti primaoce. Nekom prilikom sam ga pitao da li je to istina, a on se sipljivo nasmijao i zavrtio glavom: "To je neki polupismeni kreten proitao u jednoj od onih idiotskih novinskih rubrika pod naslovom Da li ste znali, a odnosilo se na Williama Faulknera, a onda je to prikaio meni. Ja u Potu nikad nisam ni zavirio - osim kad sam iao da bunarim." Moj djed je, po vlastitom priznanju, samo jednom bio u prilici da prevari enu dok je bio u austrougarskoj vojsci u Deru, u nekom bordelu za vojnike, a ika-Rajka je bio glas enskaroa ije su najee rtve bile snae u vozovima. Ako je ikad i imao "radno mjesto", ika-Rajku su to bili vozovi. Tu je depario gastarbajtere, prodavao im dupljak lanie i satove (prialo se ak da ih je, nakon to bi ih opeljeio, izbacivao iz voza u punoj brzini, ali ja

u takve prie nikad nisam vjerovao) i, naravno, vrtio ibice. Meu ibicarima-poletarcima je kruila pria kako je ispod tri kutije za cipele mogao sakriti maku, a on se na to samo gorko smijao: "Samo me udi da ta maka vremenom nije narasla do vola. Da sam to mogao, sad bih se zvao David Copperfield, bio bih bogat i jebavao Claudiu Schiffer, a ne bih pola ivota proveo po zatvorima." Flaa kruke se bliila kraju, a njemu su oi, ili se bar meni tako uinilo, zasuzile: "Da, tako je. Pola ivota sam proveo u muriji, a pola po vozovima. I mogu ti rei da sam volio vozove. ak i kad nisam radio, znao bih sjesti na prvi, u bilo kojem pravcu. Samo bih stajao u bifeu i lokao mlako pivo, jeo one jebene sardine kojima je davno istekao rok trajanja i one sparuene sendvie... Je li proradila pruga?" "Nije, ika-Rajko, a da niste malo prestari za vozove?" "Upravo zato te i pitam: ivim od sadake. Zna, lopovi - mislim, oni pravi lopovi su jedini poteni sloj koji je ostao u ovoj zemlji. Kad krene prvi voz, hou da stavim vrata na ine." Otiao je u klozet, a ja sam s police za knjige smotao Tragino osjeanje ivota Miguela de Unamuna i strpao ga pod koulju. *** Pri ispraaju mi je rekao: "Izvini, zaboravio sam da ti je kerki dvadesetog roendan. Evo ti pedeset mara, pa joj kupi neto od ika-Rajka." Krenuo sam niz stepenice, a on je doviknuo za mnom: "Nisi, vala, kakav izbor napravio. Kad krenu vozovi, javiu ti, pa biraj knjige koje eli."

MILJACKA JE OPET PLAVA "ta je s tim piem?", pitao sam. "Pa, zna, Daco, da ja nikad ne pijem za ramazan", uvrijeeno je odgovorio. "Znam, ali nigdje ne pie da ne moe zvati turu. Ma, alim se, Eso." Sebi je poruio limunadu s kiselom vodom, a ja primijetih da mu to nije loa ideja, pa poruih isto. (Ipak nisam mogao odoljeti da Omeru ne kaem da mi limunadu pojaa votkom.) Eso je izgledao odsutno, a ja sam se ve odavno odvikao da prijatelje pitam kako su i ta rade, jer po sebi znam da bih svakoga ko me tako neto pita najradije zatjerao u krasni kurac. Srkutao je limunadu i netremice buljio u akvarijum u kojem su lebdjela najsretnija stvorenja na svijetu - ribe: hrane ih, mijenjaju im vodu, a nikad nee

biti pojedene. "Miljacka je opet plava", rekao je ribama. "ta ree?" "Miljacka je opet plava", ponovio je. Ba tog jutra sam prelazio preko Skenderije i Miljacka je izgledala kao i uvijek (ne kao na razglednicama!): prljavouta i depresivno runa. "Da ti, Eso, ipak nisi suknuo koju?", pitao sam ga. Odmahnuo je glavom: "Zna ta mi se sino desilo?" "Pojma nemam." "Imao sam sastanak s curom." "Maala", rekao sam ironino. Nije se obazirao, nego je nastavio: "Poslije dvadeset i osam godina. S curom s kojom sam se posljednji put vidio prije dvadeset i osam godina." "I, ta bi?" Slegnuo je ramenima: "Nita. Bili smo na Keminom i Indexa koncertu. Pored nas su sjedili neki klinci - on i ona. Ma, kakvi klinci - bilo im je preko dvadeset i kusur godina. Momak mi je zatraio vatre, a onda nas upitao jesmo li za pivo. Donio je tri plastine ae - ja sam odbio. Ponudio sam da mu platim. Nema govora. Dok nas je Duan Gojkovi peglao svojom trubom, predstavili smo se jedni drugima, a onda sam se ja digao da kupim nove pive, a njegova djevojka (ispostavilo se ena) je odbila: u treem sam mjesecu trudnoe, rekli su mi da jedno pivo ne moe koditi, ali... Kad je Pimpek izaao na scenu, svi su se digli na noge, a kad je zapjevao Bacila je sve niz rijeku, ne znam ni sam kako, ja sam svojoj "partnerici" poloio ruku na rame, a ona me obgrlila oko pasa. Nisam ni skontao da sam pustio suzu kad je Oliver zapjevao Oprosti mi pape, a djevojka (ena) nas je upitala da li imamo djece. Rekao sam da imamo etiri kerke." "Koliko su stare?" "Starijoj e biti punih jedanaest u decembru, a mlaoj je negdje oko pet i po." Znam da je zvualo glupo ali sam "svoju" pitao: "Koliko je tvojima?" "Dvadeset i tri i devetnaest." Oni su razmijenili zbunjene poglede... Poslije koncerta otili smo zajedno na jo jedno pie, rastali smo se - momak je ponudio da nas odbaci do kue, a ja sam mu rekao da bi mu to samo bio dever jer ivimo na suprotnim krajevima grada... Odetali smo do ulice koju sam nekad toliko volio, otiao sam kui i nisam mogao zaspati... U neko doba sam se digao, obukao - laem! Nisam se ni skidao - i lutao gradom... Stajao sam na obaniji i gledao u Miljacku koja se plavila i tekla uzvodno. I kroz glavu mi je prolo kako je potrebno samo malo da se nagnem preko ograde i da me tok odvue do izvora... Kroz glavu mi je samo prolazilo: A, noas ako slua, nek uje bol, samo bol... i priao mi je drot i traio linu kartu...

"Znam li ja Vas odnekud?", pitao je. "Ne vjerujem, premladi ste. Ja sam prvi put nakon dvadeset i osam godina u ovom gradu." "I?", pitao sam. Pogledao me je oima luaka i na moj upit odgovorio pitanjem koje sam najmanje oekivao: "Jesi li ikad bio trudan?" "Koliko ja znam - nisam. A, ako i jesam, onda je to bilo u neznanju." Nije reagovao na moju "duhovitost". Opet je skrenuo pogled ka ribicama: "ini mi se kao da sam u drugom stanju - drago mi je, a strah me je - ta li e se iz ovog izroditi?" "Ne moe loe, Eso. Hoe li se opet vidjeti s njom?" "Hou: rekla mi je da je ekam na istom mjestu 2028. godine." Pojaao sam limunadu jo jednom votkom i pomislio: "I to je neto. ta je dvadeset i osam godina naspram nikad."

FITRIJA Sreli smo kod ipada, biveg Osloboenja ili, svejedno kako to sad neko zove, jer imena traju samo kad se prikae mrtvima. Prolo je skoro petnaest godina od naeg posljednjeg susreta. I to, ba, ini mi se, na istom mjestu. Ja sam nosio tekst u Veernje novine (Jutarnje novine), a on je urio na posao u oblinju banku gdje je radio. Pitao me je: "Daco, ako boga zna, ima li kakve kanafe?" Teko mi je bilo dokuiti zato li bi mu trebala kanafa u tim jutarnjem satima, a on mi je objasnio: "Puklo mi je dugme na tolama, spadaju mi, a moram na posao..." Poto se ne sjeam da sam ikad u ivotu nosio klupko kanafe u depu, izvukao sam kai iz pantalona i dao mu ga, a on mi je urno odmahnuo rukom: "Vidimo se kasnije u Siranu..." Sad je stajao tu: isti! lampavo svezana, naherena kravata, sako krivo zakopan, tole na po guza, cipele koje su samo mogle sanjati o kremi i etki, vjena dvodnevna brada... Dodue, bilo je neke razlike: vie to nije bilo ALHOS odijelo "na kredu", nego rahmetli Versacijevo, a na ruci je, umjestu Kirovskog, blistao Rolex... Nakon grljenja i ljubljenja bezuspjeno sam pokuao vratiti vrijeme petnaestak godina unazad, pa sam ga upitao: "Treba li ti kanafe?" Sjetio se i poeo skidati kai s pantalona: "Evo ti - original imitacija

skaja..." "Ma, zajebavam se", odmahnuo sam rukom. Tapanje po ramenima i "E, moj Daco" i "E, moj Sejo" nije moglo vjeno trajati i nelagoda je postajala sve vea: on se bojao da mu ne zatraim para, a ja sam se lomio da mu ih ne zatraim. Jedina spasonosna reenica (iako sam bio kokuz) bila je: "Sejo, ajmo na pie?" "Ne pijem ti ja, evo ve deset godina." "Ti?!" "Ne da mi ona moja fitrija." "Ko ti je fitrija?" "Ma, ne znam sjea li se ti nje... Bila je konobarica na Sedreniku... ini mi se da smo bili zajedno kad sam je ja utinuo za guzicu, a ona krenula da mi opali amar... Bila je (i sada je) metar i ilet, pa je fulila. Rekao sam joj: kad slijedei put proba da me oamari ponesi tokrlu. Ona me je tad hraknula - boe dragi, kako me je samo hraknula!" "I?" "Eto, sretnemo se u Danskoj. Prvo smo iznajmili neki restorani... onda smo otvorili svoj. I to smo prodali i poeli da se bavimo biznisom..." (Sejo je, inae, imao problema s izgovorom i mijeanjem rijei. Mlai misle i priaju da mu je nadimak Sejo Tufahija doao od toga to je u prodavnici ploa traio Tufahije i kaskade, a ja pamtim davnanju priu kako je jedne noi doao kui k'o treska, zavirio u friider, izvadio tepsiju, obilno je zalio mileramom, posolio, pobiberio, smazao je i zaspao k'o zaklan. Ujutru je pitao majku: "Mati, ima li jo onih filovanih paprika od sino?" "Ma, kakve te crne paprike spopale? Uneredio si mi cijelu tepsiju tufahija, a ja ih maksuz spremila za goste." Priao mi je da je, za vadionu, materi, za Osmi mart, kupio kokos. "Kakav, bolan, kokos?" "Ma, ona skuplja to. Zna ta je to? Ono malo bodljikavo to raste u Sehari." "Misli-kaktus." "Jebaji ga - nit' je cvijet, nit' je drvo." "Kakav ti je to biznis?", pitao sam ga. "Priat u ti. Dolazim opet slijedeeg mjeseca da vratim stan, pa se vidimo." "Kad si podnio zahtjev?" "Juer." "E, moj Sejo. Ti misli da je to tek tako. Mene su jebavali dvije godine..." "Obeali mi ljudi." ***

Sreo sam ga prolog petka. "Daco, vratio sam se u stan. uo sam da su tvoj opuhali. Ako se ne ljuti, imam jedan solidan parket..." "Koji e mi kurac parket?" "ta ja znam, ako ti treba da smjesti stvari?" "Plakar, Sejo, ne parket!" "Jebaji ga - nit' se jede, nit' se pije. Treba li ti?" "Dobro bi mi do'o." "Zdogovoreno. 'Ajmo zalit." "Koliko se ja sjeam - tebi ona tvoja fitrija ne da piti." "E, moj Daco. Svaka fitrija ima svoj rok trajanja. Sad sam ja fitrija." Sjedili smo kod Paje, a on je na sav glas pjevao Sejdefu majka... i kulturno razbijao ae: zamotao bi au u maramicu, a onda je krhnuo u oak... "Koji ti je kurac? Neto ti ne ide pie? Hoe li da promijenimo kafanu?", pitao me je. "U dure je. Neto me jebe kiselina", rekao sam. Pri tom sam mislio kako mojim fitrijama ne treba ni tokrla da bi me svaki dan, svaku no amarale. Mislio sam kad e njima istei rok trajanja. Kad li u se ja ofitrijati?

KOLEGICA "Ja sino dva bez vaenja i jo jedan kasnije", u deset sati ujutro, poslije tree loze hvalie se ezdesetogodinjak, kojem niko ne bi dao te godine, nego bi mu dodao jo dvadeset. Njegov vrnjak je neto skromniji: "Ja opalim svoja standardna dva i to je sve." Prikljuuje se i trei, valjda jedino bie koje me pri samom pogledu na njega moe izvui iz duboke depresije, jer samo pomislim: "Kad ovo Bog dri na zemlji...", ali ne dovrava svoje sinonje "seksualno" iskustvo, jer mu se misao izgubila izmeu dva guca vlahova. Iz enife se, nakon pola sata, vraa etvrti da bi zapoeo: "Neete mi vjerovati raja, a ja sam..." Ali ga prekidaju: "ta si, dina ti, radio po sata u hali?" "Ma, zna, nosim one duge gae na ukur - pa, dok naem ukur, dok ga izvadim - skoro da se upiam." "ta si ti sino", pitaju ga vodnjikave oi, ali i on je zaboravio temu o kojoj se prialo, pa nastavlja: "Takav sam prebranac napravio - da se smrzne."

Irfan (koji rijetko navrati) i ja sjedimo u oku i on me pita: "Je li ti, bogati, slua ovo svakog dana?" "Sluao sam, Irfane, ali vie ne sluam." "Pa, to onda dolazi ovde?" "Prvo, kao prvo - sam u kui ne mogu..." "to ne privede neto?" "Sam ne mogu, a ne mogu ni s kim. A, drugo - ovde nauim neto, nauio sam neto." "E, vala, ako se ovde ima ita nauiti, ti me, da prosti, jebi!" "Nauio sam, Irfane, da ne sluam ta ljudi priaju." "Daj, bolan trzni se malo - sve ti ovo sisa mozak na slamku, radi neto..." "ta?" "Ajmo na buvljaka. Popiemo pie dole, procunjati, ubiti koji sahat..." Premiljam se, ali onaj prvi iz ove prie, koji je ve na estoj lozi, dobacuje Irfanu: "Hej, papak. Odakle si ti? Vidio sam te na televiziji - misli da si neka fora. Samo uti i gladi brkove. Kad sam ja..." Irfan ga prekida: "Kad sam ja bio u tvojim godinama - meni je bilo osamnaest", kae Irfan, plaa pie i ostavlja komad nesuvislog mesa da razmilja ta li je time htio rei, a ja odoh s Irfanom na buvljaka. "Trai li neto odreeno?", pitam ga. "Ma, jok, zajebavam se. Ali, kad me ve podsjeti, trebao bih kupiti neku kapu, onu nikolsonku." On je, oito, ovdje domai, jer u svoj toj gunguli pronalazi tand gdje se prodaju kape i kae: "Majdo, daj mi jednu nikolsonku." "ta?", pita Majda. "Ma, zna onu kapu svejedno." "'a?", Majda je ve sasvim sjebana. Irfan sa tanda uzima crnu, pletenu kapu, stavlja je na glavu, vrti je od uha do uha: "Vidi: kako god je okrene - svejedno." Majda se smije: "Aha! Alak si ti, Irfane, veliki alak." Tek tad pogledah Majdu. Uvijek mi je bilo teko (a, iskreno, nikad nisam ni pokuavao) opisati lijepu enu - dovoljno mi je bilo samo pomenuti njeno ime, pa da mislim kako svako mora znati koliko je lijepa i koliko je volim, ali Majda je bila... evo, opet mi muca maina - prava! "Daco, Majda ti je kolegica", ree Irfan i ja se zabezeknuh: "Zar, zar... i vi piete?""ta?", pogleda me Majda kao idiota. Irfan pogladi brkove i objasni: "Majda je po profesiji kuharica. Zar mi ti nisi priao da si u Americi zavrio kuharski fakultet?" Majda se sva rastopi od miline, prui mi ruku, a meni se namah die. Irfan pogladi brkove i ree: "Odoh ja jo malo promekati okolo, a vas

dvoje se malo bolje upoznajte, izmijenite recepte..." Stajao sam pored Majde satima, prodavao kakete, bejzbol kape, ubare i, naravno, kape "svejedno"... Ve se smrailo, Irfan se nije vratio, a ja sam kolegici pomogao da popakuje robu u dvije torbe i... otili smo kod mene kui. *** Ujutru me umjesto uobiajenog Rasimovog, Slavkinog ili eurovog hrkanja, kaljanja probudio njean dodir po ramenu: "'O li da napravim doruak?" "Ima nekih jaja u friideru, unke, gljiva.." "Kako e jaja?" "Svejedno", rekoh. Nakon toliko dugo vremena sam zaronio glavu u jastuk i osjetio miris miris ne jaja i unke, nego ene, a kad sam se malo uhavizao, zapalio cigar, zalio pivom tabletu protiv alkohola, Majda je ula u sobu: "Eno, gotovo je. Ohladie se." "Svejedno", rekao sam i zagrlio je... Kad je izlazila iz stana prtei one dvije torbe, okrenula se i najtunijim pogledom i glasom mi rekla: "Nisi ni okusio ono to sam spremila."

STAKLENO OKO Joj, joj kako bih volio zaspati, koliko mi nedostaje san - a strah me je zaspati. Ima ak i gorih stvari nego to je stvarnost, a to je san koji je prati. Prije nekoliko dana sam sebi viljukom izvadio oko - da me pita zato, ne bih ti znao odgovoriti, ali se odgovor vjerovatno krije u tome da su mi se oi nagledale toliko gada, pa mi je to bilo najjednostavnije rjeenje da si upolovim muke. Kae mi jaran: "to si nisi izvadio oba oka - rijeen problem za svagda." "Onda bi to znailo da si odreem i oba uha, jer ne mogu vie sluati gluposti..." Ne slae se on: "Mislio sam da si ti barem malo pametan - odrezao ui ili ne odrezao - opet uje!" Da se ne bih natezao s njim, nekako se naoh u tramvaju. Guva - ne moe dahnuti. Izvadim ono stakleno oko to sam ga namontirao, pa ga bacim u zrak. Policajac pored mene me ljutito pita: "Je li se ti to zajebaje?"

"Ma, jok, bolan", kaem pomirljivo, "samo gledam ima li mjesta pozadi." "Ti ba trai belaja", hvata se on za pendrek, a ja pomislih: "Nema vie zajebancije - valja se buditi..." ljapkam bosim nogama po hladnim ploicama kupatila, pipam oi, ui, gledam ih u ogledalu - sve je na broju. Kroz kosti mi gmie hladnoa dok besmisleno sjedim na WC-olji, puim i nastojim odagnati san, jer iz iskustva znam da jedna mora nikad ne dolazi sama, uvijek je slijedi druga... Vratim se u sobu, a soba puna ljudi: "Ah, tu si", uskliknue ba kao da su mi se obradovali. "A, gdje bih to trebao biti?", upitah. "Ne pametuj, nego priznaj", mrgode se oni. "Ne znam o emu priate", iskreno im odgovaram. Mau mi knjigom (koju sam objavio prije deset godina) pred oima: "Sve ovdje pie". Pokazuju mi tekst u kojem sam napisao da sam ubio roenu babu, a meni laknu: "Ah, to! Ma, to je samo pria..." "Ma, kome ti pria? Kako si u detalje mogao opisati kako si sakrio le? Takvo ta se ne izmilja. Evo ovdje lijepo stoji: Sjetio sam se kako sam babino tijelo umotao u kariranu deku, koja je na jednom mjestu bila progorjela, jer ju je ona koristila za peglanje. Nije bila teka. Kao da nosim dijete od pet godina. Bilo je kasno i nije se uo nikakav zvuk kad sam poeo silaziti niz stepenice. Prvo sam mislio da tijelo odnesem do Ciglane, tamo gdje Koevski potok uvire u ulicu ure akovia... Ipak sam se predomislio, jer je trebalo prei dobar komad osvijetljenog puta, a tamo je uvijek bilo drotova... Zato sam je odnio u podrum. U podrumu nije bilo svjetla, ali ja sam ga poznavao kao vlastiti dep - rodio sam se i odrastao u toj kui. Sa strane su se nalazile drvene upe, ije sam daske, u djetinjstvu, esto odvaljivao i krao ogrjev kad bi ga nama u kui ponestalo. (Baka me je uvijek prekorijevala zbog toga. Znala je da kradem, jer sam iz podruma donosio "brezu", koja je bolje grijala, ali je bila skuplja, a mi smo troili jeftiniju "kreku".) U jednom hodniku je bila i jedna nevelika, ali duboka nia, ispunjena amotom, ciglama, keramikim ploicama preostalim od "kraljevih" pei koje stanari jedne godine, kad se pojavie "kraljice" pei, poruie. Razgrnuo sam tu gomilu kra, uvukao babin le to sam dublje mogao u niu, pa sve ponovo zatrpao. Nisam se bojao da e ikome ikada pasti na pamet da tu neto kopa, a nije me zabrinjavao ni eventualni zadah raspadanja lea, jer podrum je svakako bio smrdljiv, memljiv, zaguljiv... Zavrili su s itanjem: "ta sad kae?" "Ama, ljudi, to je bio samo ruan san i to je sve." "Kako zna da je bio san?"

"Ma, znam, brate..." "Kako iko moe znati ta je san ili java? Naprimjer, zna li ti sad da li ovo sanja ili ti se stvarno dogaa?" "Pa...", zamucao sam. Svi su se kao po komandi digli i jedan je rekao: "Dobro je. Sad si se izvukao: samo ne zaboravi - san se ne kanjava, ali se nikad ne moe okajati." Probudila me je cigareta to mi je dogorjela u ruci. Bio sam samcat u kui . ostavljen sa svojim snovima.

LET IZNAD VRAPIJEG GNIJEZDA Moja pokojna tetka Mira bi padala u pravu depresiju kad na Boi ne bi pao snijeg. To je slutilo na teku i nesretnu godinu. Ne znam ta bi rekla da je doivjela ovogodinji Boi bez ijedne pahulje, sa proljetnim temperaturama kada se Boi Bata znojio ispod svoje bunde, a njegovi jeleni umalo nisu lipsali od ei. Sjedim pored otvorenog prozora i gledam komiju Pau kako u dvoritu ekiem lupa po nekom autu. Ne znam ta mu je namjera - da ga popravi ili uniti? Nisam platio zadnji raun, pa su mi iskljuili telefon. U stvari, mene mogu zvati, ali ja ne mogu nikoga. Zato i sjedim u kui i ekam poziv od djece i sati prolaze li prolaze, a niko se ne javlja. Na zvonjavu telefona skaem sa stolice i diem slualicu. Na drugom kraju je neki nepoznat glas: "Sretan Boi ili Merry Christmas, kako ti se vie svia." "Opet neki duhovit zajebani to nema druga posla", pomislim i odgovaram: "to meni estita - nisam se ja rodio danas. estitaj njemu. Naalost, ne znam njegov broj." "Kladim se da ne zna ko te zove." "Da li bih trebao znati?" "Sjea li se kad sam ti iz murije u Njemakoj poslao estitku za Novu godinu i obeao ti da emo slijedeu doekati zajedno?" Malo sam se premiljao, a onda uskliknuo: "Vrabac!!! Pa, gdje si, jebo te patak..." "Evo me. Mi nikad ne proslavismo onu Novu godinu, pa te sad zovem."

"Kad si se vratio iz Kanade?" "Nisam, evo me u Vankuveru. Kontao sam da ti skokne malo do mene..." "E, moj Vrabac!" "U emu je problem? Ima na paso? Ima Zeleni karton?" "Imam ja i paso i Zeleni, ali nemam onih drugih zelenih papira." "Za to ne brini. Moe li se dokotrljati do Zagreba? Poslau ti kartu preko Senke - ona radi u Air Bosni. Jo danas je ovde, a sutra se vraa. Rezervisau ti kartu do Seattla, a onda u ja doi po tebe kolima. Vai?" "Ma, zna, Vrabac..." "Znai: dogovoreno. Vidimo se, pa emo priati." *** Spakovao sam sve stvari, ali u dumbusu na stolu, meu bezbroj nepotrebnih vizit-karti, komadia papira na kojima su zapisane neke moje "ideje", pozivnica na knjievne veeri na koje nikad nisam otiao, zguvanih papirnih maramica i praznih kutija cigareta - nigdje moje Zelene karte! Hvata me nervoza koja prerasta u paniku, a to sam nervozniji, sve su manje anse da u je nai. U tom trenutku mi pred oi, mimo svakog loginog konteksta, izlazi scena iz nekog filma kad su oba avionska motora u plamenu, a pilot umiruje kopilota: "Nije sad vrijeme za paniku", a ovaj mu odgovara: "Upravo je sad vrijeme za paniku." Sipam si duplu votku i palim cigaru i prebirem papiri po papiri i razmiljam, tjeim sam sebe: "ta e kome moja Zelena karta? Kakve vajde od nje?" Onda se sjetim kako mi je jedan ok prije godinu dana nudio pet hiljada maraka za nju, a kad sam ga pitao ta e mu, on mi odgovorio: "Znam ja ta e mi." Ipak, pada mi kamen sa srca, prepoznah plava slova (nikad mi nee biti jasno zato to zovu Zelena) i zakopah je u dep koulje iznad ustreptalog srca. *** Sa Senkom sjedim na zagrebakom aerodromu i palim jednu cigaru na drugu, jer znam da mi slijedeih esnaest sati predstoji apstinencija, pa, k'o biva, da nadoknadim... "Kakvo je vrijeme tamo?", pitam je. "Zna i sam - kia, pa kia, pa opet kia!" "Kako si upoznala Vrapca?" "Kojeg Vrapca?" Tek tad skontah da je Vlado bio Vrabac samo za raju; "Mislim Vladu?" "Zato ga zovete Vrabac?" Bila bi to predugaka pria, pa je upitah:

"Jesi li primijetila da na ruci ima tetoviranog vrapca?" "Jesam. Odakle mu to?" Slegnuo sam ramenima: "Nemam pojma. Vjerovatno iz vojske." Nastavila je: "U kockarnici." "To me ne udi", pomislih, a upitah: "ta ste igrali?" E, sad je bilo vrijeme da se zaudim. "Ja sam igrala black-jack." "A on?" "Nita. On radi kao krupje." Nisam mogao a da se ne nasmijem. Samo sam zamislio scenu kako Vrapca, koji je uzeo hiljade i hiljade papaka na ibici, u Kanadi pitaju ima li kakvog iskustva s kockom. Senka me zaueno pitala: "ta je tu smijeno?" "Nita, nita... Samo me udi jer Vrabac... Vlado nikad nije volio kocku." *** Avion je rulao po pisti. Ja sam iznad glave smjestio torbu sa odjeom za par dana i velikim komadom stelje. To je bilo jedino to mi je palo na pamet ponijeti Vrapcu. Privezao sam pojas i nastavio da tkam svoj san.

LET IZNAD VRAPIJEG GNIJEZDA (II) ega me je sad strah? Zato ne mogu da spavam? Bez problema sam otiao u inostranstvo - u Zagreb. "Hvala, gospon", rekli su mi kad sam im pokazao svoju bosansku putovnicu. U avionu KLM-a prelijepa meleskinja, stjuardesa, uukala me ebetom i jastukom i pitala: "Are you O.K.?" Rekao sam joj jednostavno da nisam, mada sam joj mogao priati da sam daleko od toga da ikad budem O.K., da joj navedem hiljadu razloga zato vie nikad u ivotu neu biti O.K...

Pitala me je moe li mi kako pomoi. Gledajui u dva crna bisera njenih oiju htio sam rei: "Itekako", ali to ne znam rei na engleskom, pa sam uz svoj najarmantniji bezubi osmijeh kazao kako bi mi jedna cigareta spasila ivot. Zavjereniki se nagnula prema meni i kroz uniformu je bljesnuo bijeli grudnjak na njenoj tamnoj koi, a ja sam jauknuo. "Imamo malu prostoriju za hitne sluajeve. Hoete li poi sa mnom?" Ponudio sam joj bijelu drinu, a ona meni "unue" Johnnya Walkera. Rekla je da se zove Marta i da je iz Amsterdama i pitala me je jesam li Hrvat. "Nisam. Ja sam Bosanac", rekao sam ne bez ponosa, a ona me je pogledala onim praznim pogledom na koji sam ve navikao: "Ah, tako. Nee vam smetati da se presvuem?" "Hoe. Moete li priekati da ispuim jo jednu i da mi donesete viski. Dupli, please." Ni na aerodromu u Chicagu (gdje sam presjedao) nije bilo nikakvih problema kad sam pokazao paso i Zelenu kartu, ali se, svejedno, nekog nedefinisanog straha ne mogu osloboditi. Poslije tri godine sam opet u Seattlu. Ba kako je Senka rekla: kia, opet kia, pa onda kia. U prepunoj aerodromskoj hali pokuavam prepoznati Vrapev lik, a onda vidim curu koja nosi tablu s natpisom: "DACO", i prifuravam. "Slijedite me, please", i vodi me do bara, a za ankom sjedi samo jedan ovjek kojeg moje oi nikad nisu vidjele. Tek kad mu bljesnu osmijeh i kad rairi ruke u zagrljaj i ree: "Mislio sam da nee doi, pederu stari", prepoznah Vrapca. Idemo do njegovog auta i pitam ga: "Kad sam te zadnji put vidio, kosa ti je bila sijeda, epao si...?" "Ti, vala, ko jetim. Ko da nisi ivio u Americi. Zna da se sve s parama moe uraditi - osim onog vaeg Biakia napraviti lijepim:" "Znam, ali..." "Pos'o, buraz, pos'o. Zna i sam da je imid, ili to bi mi rekli 'lice picu prodaje', zakon." "Kad smo ve kod posla, Senka mi ree da radi kao krupje. Pa, pika ti materina, odakle ti tolika lova da mi plati kartu, da me zove - ja muda trebam otegnuti da bih za godinu, pod uslovom da ne jedem, ne puim, ne pijem, ne diem, mogao utedjeti za ovaj put?" "Priau ti. Pokazau ti kad doem u Vankuver. Kako je raja u Sarajevu?" "Koja raja?" "Pa, naa raja." "Koja naa raja?'" "Izvini, i ja sam frajer to pitam." Stiemo na kanadsku granicu i carinik pita nosimo li cigarete ili alkohol iz SAD-a (u Kanadi je sve to pet puta skuplje), imamo li ta prijaviti za carinu, a

Vrabac pokazuje palcom na mene: "Koliko se plaa za Bosanca?" Carinik mahnu rukom i ja se prvi put naoh u Kanadi. Vrapeva kua nije kua - to je KUA. "Hoe li' Jim Bean' - itao sam u tvojim tekstovima da si to pio dok si bio u Americi." "Moe. Mal' ne zaboravih", otvorih torbu i izvadih stelju: "Vrabac, nisam znao ta da ti ponesem..." On je uze u ruke, njeno kao to se nosi tek roeno dijete, pomirisa je i poe plakati: "Jebem ti ivot..." Ja svrnuh viski i primijetih da nema njegove ae: "Pa, hoemo li, Vrabac, uknuti jednu zajedno, nakon svih ovih godina?" "Samo ti. Moram nazvati, Beth, moju djevojku, da joj kaem da si doao." "Kad smo ve kod toga, mogu li nazvati svoju djecu u Ameriku.?" Vrabac se uozbilji: "Ne moe." Kontam: nije pijan, a nije ni poludio, a on upre prstom u moja prsa i ree: "Ne moe. I taka. Moe ih samo zvati da dou 'vamo." "Vrabac...?" "Ne kenjaj, boga ti. ta si se sav sasro od straha? Primijetio sam to jo na aerodromu. Koji ti je kurac?" "Hoe li da ti jaranski kaem: kad sam se vraao iz Amerike u Sarajevo, piao sam od sree, a u isto vrijeme srao od straha da se vie nikad neu vratiti u Ameriku i vidjeti svoju djecu. Sad se piam od sree to u vidjeti svoju djecu, a serem se od straha da vie nikad neu vidjeti Sarajevo:" "Bio budala - ost'o budala", ree Vrabac i nazva svoju djevojku.

LET IZNAD VRAPIJEG GNIJEZDA (III) "Ajde, picni se malo. Izgleda k'o da si spav'o u oluku. Jebem te stara", rekao mi je Vrabac zagrlivi me kao da sam mu mlaa sestra. "Stani, bolan, da suknem jo jednu. Onda u." "E, bogami, k'o da e ti pobje'. Dok se ti istuira, ja u zvati Beth, svoju djevojku, pa idemo negdje na veeru..." Izaao sam iz kupatila i ugasio bojler, a Vrabac me pitao: "Koji ti je kurac? to ga gasi?" "Pa, zna... struja..."

"Jebla te struja, mali... gdje ti ivi?" Gorko sam mu odgovorio: "U Sarajevu, u jebenom Sarajevu, moj Vrabac." "Sam si me uio: kad si u Rimu, ponaaj se kao Rimljanin. Jel' tako? Dobro me podsjeti - trebam nazvati Pileta, elektriara, da mi promijeni grija. Sjea li ga se? Pao je i neke godine kad je skinuo sve bakarne ice s telefonskih vodova od Kovaia do engi Vile i kad ih je probao tunut na otpadu? Ma, zna ga... sjetie se kad ga vidi." Sjeo sam za ank, natoio si pie, a on mi je rekao da zovem djecu. "Hvala ti, jarane, al' ne mogu." "ta ti je?" Tri godine nakupljane suze su grunule iz mene: "Ma, jebi se ti. Ti nema moju Nevenu i Vesnu. Kako u se suoiti s Neveninim tunim, pametnim pogledom, jer je ve, dovoljno je odrasla, shvatila da tatu vie nikad nee vidjeti? Kako odgovoriti mojoj maloj Vesni kad u se vratiti kui? Kojoj jebenoj kui? Nemam je ni u Sarajevu, a kamoli u Americi!" Vrabac je zabacio pramen kose s ela i rekao onim glasom kojeg pamtim, iz vremena kojeg pamtim, iz vremena kojeg se sve vie manje sjeam: "Da sam pametan, rekao bih ti neto pametno, moj Daco..." "Jebo pamet. Ajde sukni jednu, pravi mi drutvo..." Prekinulo nas je zvono na vratima. Ula je Beth, Vrapeva "djevojka." "Nice to see you." "Please to meet you." Beth je izgledala kao da joj je trideset godina, ali trideset godina provedenih na plastinoj hirurgiji, pa sam upitao Vrapca: "Koliko ti cura ima djece?" "Kakve djece! Unuadi. Al ima para." "to radi?" "Nita. Bogata je, al' eljna kurca." Beth je otila u halu, a ja sam pitao Vrapca: "Senka mi je rekla da radi kao krupje. Pa, zar moe biti tolika lova da mi plaa sve ovo?" "To to radim kao krupje - to je posao. Ali imam svoj biznis. Beth i ja smo kupili kojih hiljadu hektara zemlje u Kanadi. Isto je to kao i u Americi - hektar te doe pedeset centi, ali mora za godinu izvui neku nafaku iz toga. Ako ne izvue - plaa porez na vlasnitvo, ali sad vie nije vrijednost pedeset centi, nego pedeset dolara..." "Ja! Pa, ta?" "Nita. Na toj zemlji ima potok. Beth me pogurala i sad imamo malu fabriku. Pakujemo i prodajemo obinu vodu - po skupoj cijeni. Zna li kako se zove voda? LEVAT. Pitali me kad sam prijavljivao firmu, iz iste radoznalosti: ta na naem znai LEVAT, a ja im odgovorio da je to u naoj zemlji, ne znam sada, bio moj najvei izvor prihoda. Hoe li probati jednu, imam u friideru."

"Jebi se, Vrabac, zar ti ja liim na levata?" Beth, Vrapeva djevojka, vratila se iz onog mjesta gdje i car ide pjeke i oi (soiva?) su joj blistale, a ja sam kroz svoj ve mutni pogled konstatovo, potvrdio ono to je moj prijatelj Manojlo Tomi davno rekao, da nema runih ena, nego samo trijeznih mukaraca. Opet je zazvonilo na vratima. Uao je Pile, a ja sam ga prepoznao po frljavom oku, a on se pravio da me ne pozna. Pitao je za Vrapca, a ja sam mu rekao da je u hali. Ba kao da sam u svojoj kui, kucnuo sam na vrata: "Vrabac. Evo Pileta." "Eto me za sekundu." Iao je i oi su mu sijale. Pile je uao, promijenio grija na bojlera, zadrao se nekih pet minuta, sjeo za ank, a Vrabac ga je pitao ta e popiti. On je odbio, ali je uz lisiiji, ulizivaki smijeak rekao: "Ne bi... Ali, Vrabac, doe mi sto i pedeset dolara?" Vrabac mu je odbrojao pare. Onda je Pile iz torbe izvadio neke papire: "Zna, Vrabac, ti bolje zna engleski od mene... 'Ou da poaljem papire burazeru da doe ovamo... Ne znam ovo ispuniti..." "Nema problema", rekao je Vrabac i zaas zavrio posao. Pile je krenuo na vrata, ali ga je Vrabac zaustavio: "Ej, Pile. Polako. Doe mi sto pedeset dolara." "Ma kako Vrabac?" "Jebaji ga - ja ne znam promijeniti grija na bojleru, ti ne zna engleski. Jel' u redu?" *** Kako se praznila flaa Jim Beama, tako se moja hrabrost punila, pa sam, ipak, odluio da zovem djecu... "Daj, bolan Vrabac, da skroziramo ovu flau zajedno?" "Imam ja neto bolje", rekao je Vrabac, otiao u kupatilo i vratio se s neim to je liilo na tabakeru i na staklenoj podlozi anka izvukao tri "crte"... Beth je mrknula jednu, on drugu, a ja sam ve bio u avionu i vraao se na osueno mi Sarajevo. Mislio sam: zar od mog Vrapca postade "koka"? Stjuardesa me pitala: "Gospodine, je li Vam dobro?" Nisam ni registrovao njen izgled, nego sam naslonu ispred sebe odgovorio: "Ima li ijedan razlog zato bi mi bilo dobro?"

ROENDAN Prekapao sam po nekim starim oevim dokumentima i naao Odluku da se moj otac kanjava smanjenjem plate od 50%, jer je na probu hora Narodnog pozorita doao u vidno pijanom stanju te kolegi Stanku Zidoveku nanio tee tjelesne povrede... itd. itd. Odluka je nosila datum 18. januar, 1955. godine. Dan kad sam se rodio. (Interesantno je da se iste godine, istog dana rodio i Kevin Kostner, pa je to oit dokaz da je astrologija prdimahovina, jer se iz priloenog moe vidjeti da nam ivoti nisu ili ba slinim tokom.) To je bilo moda najvie to je moj otac uradio za mene u svom (i mom) ivotu jer, prije nego to sam doekao svoj prvi roendan, utrapio me je baki i djedu. Ne pamtim prve godine. Sjeam se samo toga da bi se moja baka sva unezvijerila kad bi se pribliavao moj roendan, jer, kao po nekom pravilu, tog dana bio bih obino bolestan - krzamak, upala krajnika, upala srednjeg uha... Ne pamtim ni one roendane kad sam poao u kolu, jer ih nije ni bilo. Bio sam pozivan kod druge djece na roendanska slavlja, ali nikako da ja pozovem njih. (Tek kasnije sam shvatio da baka i djed sebi nisu mogli priutiti taj troak, a i spaavala su me bruke da moja raja iz razreda vide u kakvoj izbi ivim. Znate, siromatvo ni onda nije bilo na cijeni.) Pitao sam baku: "Bako, imam li ja roendan?" "Ima sine, kako da nema. Sva djeca ga imaju." "Bako, je li to ono kad sam bolestan?" Godine su prolazile i roendani su izgubili svaki smisao. Nije me oduevljavala pomisao da sam svake godine stariji, da sam napravio jo jedan korak ka grobu i tu nisam vidio nikakvog razloga za slavlje. Jedino to se nije promijenilo da sam tog dana obavezno bio bolestan. Ili bih dobio mare od Ive i Mate, blizanaca iz moje ulice, ili bih slomio ili uganuo ruku ili nogu. Elem, uvijek je bio nekakav belaj. Ve tad sam razvio fiks-ideju da ako doivim etrdeset prvu godinu - sve e biti u redu. Naime, s toliko godina je umro moj otac. Taj etrdeset prvi roendan sam doekao u Americi. Da ne grijeim duu, moji prijatelji (koji su saznali datum mog roenja iz knjiga) napravili su mi birthday party, ali ja sam ba taj dan povadio sve zube iz vilice i sav sam bio oamuen od novokaina koji sam primio, a da ne priam o tome to nisam mogao nita ni okusiti ni popiti. Nita se nije promijenilo od tog "kobnog" roendana. Naprotiv, stvari su postajale sve gore. Tako sam nekako dogurao i do ovog etrdeset estog. Bio sam odluio da na sijelo pozovem barem komije, ali sam se dan prije naopao neega u Ekspresu i probudio se sa stranim bolovima u elucu i sa

neizdrivim, poniavajuim, da prostite, proljevom, pa se nisam ni usuivao da izaem iz kue. Dan sam proveo u krevetu ili, bolje reeno, u klozetu. Smijao sam se od muke, jer sam se sjetio kako sam ne ba tako davno na stranicama ovog lista zapisao: Sarajevo je moj najdrai roendanski poklon. Potara sa estitkama nisam ni oekivao, jer ja svoju potu primam u kafani, a i male su bile anse da e neko pozvoniti na vrata. (A, sve i da je pozvonio - ne bih otvorio.) Dodue, telefon jeste zvonio nekoliko puta, ali uvijek je to bio pogrean broj. Kad sam se sutradan dovukao u kafanu Kod Kerima, raja su me doekala s podrugljivim: "Dobro je, mangupe. Juer ti bio roendan, a ti si se stisno - nema te ni na pomolu." "Ma, jebite se vi. Da sam se, bogdo, juer mogao stisnuti." Zovnuo sam rundu i saekao potara Rudu. Donio mi je estitke od majke i kerki i jednu kovertu kojoj nisam znao porijekla. Unutra je bio al i kratka estitka: Sretan ti roendan. Znam da nije kakav poklon, ali je ipak bolji nego da sam ga sama plela. Potpis nije bio potreban - prepoznao sam drag rukopis nekoga za koga sam mislio da sam ga davno prestao voljeti, pa sam zvao jo jednu rundu... Dalje je izlino priati. *** Sjedim u kui umotan u meki al. Od mamurluka me boli i kosa na glavi, a u sebi ponavljam: "Samo da mi je doekati etrdeset sedmu. Onda e sve biti bolje." I znam da je to la, jer kao to dobro znam lagati druge, jo sam bolji kad laem sebe.

PAUK NA ZIDU Sjedio sam Kod Kerima i pio aj, njeno da ne moe njenije stiskao svoje bolno koljeno uz "uh" i "ah" i odluivao kako moram otii (najzad!) na pregled kod Adnana Dizdara - jeste da nemam socijalnog, ali raja mi je, pa e mi uraditi ono to misli da treba... Pod prstima sam osjeao bazen vodurine to se nakupila u aici koljena, premjetao se sa stolice na stolicu ne bih li naao povoljniji poloaj za sjedenje ali dabe. Boli, pa boli! Neete mi vjerovati, kad sam ve pomiljao da odem kod svog jarana i

komije Dragana koji ima bonsek, pa da si odreem ovu jebenu nogu koja mi ne slui vie nizata osim da boli, pored izloga prolazi Krcko (dr. Adnan Dizdar), ja mu kucnem da svrati na kafu... "U frci sam, Daco." "Daj, ne jebi - pogledaj mi ovo..." "ta ti je?" "ini mi se da imam vodu u koljenu." Zavrnuh nogavicu, a Krcko mi svojini klaviristikim prstima pree preko noge: "Ma, jok! Nema ti vodu u koljenu - ti ima votku u koljenu." To me utjei. Pravo me utjei. Zato odoh kui i skuhah si aj od konjogriza. (Donio mi ga moj prijatelj Milan Andri, pametan kao to je uvijek i bio, skonta da od pisanja nema nikakva haira, pa se posveti hodanju po planinama i da bere travke to e njegovim jo uvijek zabludjelim novinarima, koji vjeruju da pisana rije moe promijeniti neto, olakati svakodnevne i svakolike muke.) Uvukoh papir u ovu spravu prema kojoj imam jedan ambivalentan osjeaj (nekad je milujem njenije nego to sam ikad milovao svoju djecu, a ona mi se smijei - nekad lupam po njoj kao to ne bih lupao po najcrnjem dumaninu) i, kao Rahmanjinov pred koncert, koncentrisah se... kad: Telefon panino zvoni! "ta je, bona?" Zove me moja budua ena iz Kanade: "Imam pauka u kupatilu!!!" "Daj, sree ti, uzmi Osloboenje i upljaskaj ga." "Nemam Osloboenja." "Uzmi Toronto Times..." "Ne kupujem, ne itam to..." "ita li papue? Ima li papue na nogama?" "Ali, to je tako odvratno..." "Zna ta emo, duo, ti saekaj, zarobi pauka, ekaj da skoknem do Kanade, pa emo ga zajedno predati sudu u Hagu. Vai?" "Ti sve na egu..." "Osim toga, sjea li se? jednom sam ti rekao da se nikad ne smije pripaliti cigareta na svijeu, jer tim inom uzima ivot nekom mornaru, na bilo kojem brodu, na bilo kojem moru... Pauk je srea." "Dobro, dobro... Posluau te, mada ti uvijek govori o srei, ali malo radi da je ostvari." "Slabo te ujem, a moram i zavriti tekst koji jo nisam ni zapoeo... Volim te. Vozdra." "Sjea li se ta si mi zadnji put, kad si me zvao, priao?" "Nemam pojma:" "Zbilja se ne sjea?" "Jok. Podsjeti me." "Ako se ne sjea, onda je bolje da te ne podsjeam." "Odoh sad. Hvala ti to si zvala, ali mi konjogriz vrije na poretu..."

"ta?! Konjogriz!?" "Nije vano - volim te." "Uh, jebote", kaem sam sebi dok sjedam za mainu i mislim kako je beznadeno volim. Tek sam ukucao naslov, a telefon opet zvoni. Hou li ili neu podignuti tu prokletu slualicu to mi rijetko da nekakav pozitivan zvon? "Ja?" "Zna ta je bilo? Edo umro." Kao na screenu kompjutera mi prolaze sve "ede" u mislima, ali ne mogu da naem "file": "Koji Edo?" "Ma, na Edo." "Jebi se", kaem prijatelju koji me zvao, ba kao da je on kriv to je Edo umro i ba kao da je Edo kriv to je umro. Kad god neko drag ode, ja pomislim: "Mogao sam...", ali shvaajui besmisao te pomisli, uhvatim se za glavu, gledam u zid na kojem sunce, kroz gelerom razbijeno staklo, rie "paukovu mreu" (taj toliko otrcani izraz) i razmiljam o tome da pauk ne plete svoju mreu, ona je ve ispletena, ve sam, svi smo, uhvaeni u nju, a pauk samo eka da nas pokupi. Pljusnem se hladnom vodom po licu, zajebem konjogriz, otvorim pivo i kaem si: "Pauk je srea."

(RE) INKARNACIJA ak i bez naoala bih ga poznao na kilometar. Niko tako ne hoda kao on, kao da rukama vesla po vazduhu. Svejedno, dok mu se usta nisu rasula u biser osmijeha, da ne bih ispao budala, poletio sam mu u zagrljaj: "Mirza!" "Gdje si, mali", rekao je bez rijei, ba kao da nije prolo stotine godine otkad smo se zadnji put vidjeli. Prije tih par stotina godina mi je za moj petnaesti roendan poklonio Heseovog Stepskog vuka i uvukao me u neto iz ega se jo danas pokuavam iskobeljati. (Samo desetak sekundi prije i desetak koraka od Katedrale, sreo sam svoju pokojnu profesoricu "esha" i rekla mi je da ita ono to piem u Bosni i da joj je drago to me je nauila neemu: "Vidi, Dario, moe se pisati i bez psovki", rekla je, a ja sam joj, bez imalo potovanja, odgovorio da me je ona samo nauila kako se upotrebljava "upravni govor", a da sam se ja s psovkom rodio i odrastao, da nikakve pouke nisam naao u njenom insistiranju da znam Pukinovo Tatjanino pismo - napamet.

Iako je bila pokojna (ali dobro se drala), pozvao sam je na kafu, ona je to elegantno, kao to to ve pokojnice rade, odbila... rastali smo se bez stiska ruke. Sad sam stajao s Mirzom i stiskao njegove svemogue ruke, koje su mijenjale osigurae u mom stanu, postavljale garnie za zavjese koje nikad nisam ni kupio, a samim tim ni objesio, pentrale se na krov, vrlo strmi krov da mi instaliraju TV antenu... i, kao i uvijek, kad nema kome ta rei, bio ti drag ili nedrag, pitao: "Hoemo li na pie?" To je bilo tek reda radi, jer sam oekivao da e odbiti, ali on na moje zaprepatavajue iznenaenje, prihvati, pa odosmo kod Hame. "Hamo, daj mi onu moju... ta e ti, Mirza?" "Ja u isto." Tu se zabezeknuh. Ako je bilo ovjeka od koga sam mogao i htio neto nauiti - to je bio Mirza. Kad sam bio klinac, kad mi je jedino bilo vano podvui ruku pod Mirinu suknju, on me je uio ikebani, pokuavao me navui na judo i karate, u naem kultnom sastajalitu, Biblioteci, nevjerovatnom brzinom lovio muhe u zraku i putao ih van (da bi se one opet vratile nazad), objanjavao mi pojam reinkarnacije, a ja sam se na to samodopadnim smijehom i, ve tad steenom gorinom, odgovarao: "Mirza, kad bih u buduem ivotu bio vilin konjic, koji ima samo jedan ivot, pomislio bih: hoe li se ovaj ivot ikad zavriti? Da sam dvjestogodinja kornjaa s Galapagosa, mislio bih kako je ovaj ivot kratak. Nemoj mi, Mirza, praviti bespotrebni osjeaj krivnje da kad god, sluajno ili namjerno, zgazim mrava, da, u stvari, moda, ubijam svog reinkarniranog oca?" Nepotrebno je i pominjati da je Mirza bio vegetarijanac. Nauio me recept za filovane patlidane - to je dobro u piku materinu! (Izvini, pokojna profesorice "esha", ali, otme mi se.) Na stolu su se puile brizle, a Hamo je dodao jo sira i kajmaka... Bokali po bokali... "I, Mirza?", pitao sam. "Ma, nita, Daco." "Gdje si bio?" "U Americi." "Ma, znam to. Nego gdje?" "U tvom komiluku. U Chicagu." "ta si radio tamo?" "Zajebi to." (Mirza, inae, nikad nije psovao.) "Lepo pitam - ne vream." "Mogu li jednu?" (Onaj Mirza nikad nije puio.) "Radio sam u klaonici", povukao je Mirza velik cug i naruio jo jedan, ali samo jo jedan bokali. Kad si sam s najboljim prijateljem, vrijeme i smisao izgovorenog gubi

svaki znaaj - laprdati moe o svakome i svaemu sa upcima, pa pokuava da ubije ono to tebe ubija (vrijeme) ispraznom priom: "Kako su tvoji? Majka? Izvini, nisam znao. Moje sauee. A, tvoji. Da kucnem u drvo, dobro su. uje li se? Ma, ujem..." Potom nastaje muk. "Gdje se ovdje pia?", pita Mirza. "Ozada. Ima klju na anku." Vraa se, a ja pokuavam da ponem neku temu to bi mi izbila ovu maglu iz glave: "Sjea li se...", ali nije to ono to sam htio rei, nego vadim jedno pismo ispod srca i pitam ga: "Mirza, vjeruje li jo u reinkarnaciju?" "Vjerujem. A, ti?" "Jok. Kao i uvijek. Samo vjerujem u inkarnaciju. Ono to sam bio, uvijek u biti." I ode Mirza da jednom postane lignja, a ja ostadoh ono to jesam - nita.

SEDAMNAEST MINUTA SREE (i vjenost samoe) Nikad u ivotu nisam bio vei kokuz. (to ne znai da neu biti, jer jo nisam platio raune.) To je zato to vie vremena provodim pored telefona nego u kafani. U kafani i postoji ansa da mi neko zovne pie, ali da me neko zovne telefonom - zaboravi na to! (Osim ako se ne radi o nekoj klimakterinoj ludi kojoj smeta moj ve na prozoru.) Pa, ipak, dogodi se i to udo. Prepoznajem drag glas, a ona mi kae da moe razgovarati samo sedamnaest minuta, jer joj jo toliko traje kartica. U tih sedamnaest minuta pokuavamo jedno drugom rei sve to smo propustili, pravimo nerealne planove kako da opet budemo zajedno, posjeujemo mjesta gdje smo nekad zajedno bili, zaklinjemo se da vie nikad neemo ponoviti iste greke, onih sedamnaest minuta curi li curi sve do tupog signala da je mojih sedamnaest minuta sree proteklo i da mi se valja vratiti u abokreinu svog ivota, koji se mjeri popijenim piima i ispisanim karticama teksta. (to se svodi otprilike na isto; nikakve koristi ni od jednog ni od drugog: popijeno u ve sutra ujutru povratiti, a napisanog se ve sutra niko vie nee sjeati.) Stavljen na torturu kratkotrajnog sna, ekam svanue, ba kao da je ovaj

ivot pjesma i kao da e jutro promijeniti sve. Ali tek je tri-etiri sata ujutru i do jutra e jastuk i araf ispod mene biti mokri od znoja, pepeljara pored kreveta puna. Telefon opet zvoni, a ja predstave nemam ko bi to sad mogao biti, pa se premiljam da li uopte dii slualicu. Ne prepoznajem glas. enski. To je moja biva ena. Ne sluti na dobro, jer me je u protekle dvije i po godine zvala samo dva puta. Prvo mi se ali kako je prethodne godine morala platiti dvanaest hiljada dolara poreza, a ustvari, hvali se i stavlja mi do znanja kakav sam kenjac to sam se vratio u Sarajevo. Slijedi jo malo uplje prie, a onda dolazi ono glavno: trai da se odreknem starateljstva nad svojom kerkom Nevenom. I prvi put (prije dvije i po godine) kad je zvala, to je bio povod. Ali, tad sam jo uvijek bio friak, omanijan Sarajevom, imao sam i neto love u teku, natjecali su se ko e me prije intervjuisati, a ja sam samo ekao dan kad u useliti u svoj stan, pa sam je fino zatjerao u tri krasne... Od tada se situacija promijenila - drastino. Pitao sam je za razloge koji bi me natjerali u taj moj korak u nitavilo, a ona mi je sloila priu kako je nedavno bila na pregledu i da, po svemu sudei, ima rak dojke. "I?", upitao sam bezduno. "Zna, ako se meni ta desi, Nevena bi u tom sluaju pripala tebi, jer imamo zajedniko starateljstvo..." Opet sam upitao: "I?" "Zna, ona se uasava pomisli da bi se morala vratiti u Sarajevo..." Prekinuo sam je: "Znam da joj ne bi bilo lako, ali sigurno lake nego u onim amerikim prihvatilitima, gdje djecu veu za stolice i gaaju bejzbol lopticama, gdje ih tuku za najmanji prekraj discipline, a da ne govorim o ostalim gadostima..." Ona je pourila: "O, nita ne brini za to. Sredila sam sve sa naom prijateljicom Liz i ona je pristala da joj bude staratelj." Osvrnuo sam se oko sebe. Vidio sam gomilu neopranog vea. Vidio sam gomilu opranog vea na podu, jer nemam gdje da ga stavim; iz kuhinje se uo vonj prljavog sua, televizor koji nije u stanju estito uhvatiti ni snijeg na ekranu, gramofon koji zavija (ne vjerujem da Nevena uopte zna ta je gramofon, ta su to "longplejke", da ga ne bi znala ni upaliti), vidio sam muzgave zidove to vape za farbanjem, prozore bez zavjesa, patetinu dunju na ormaru bez vrata... Vidio sam i jedini ukras na zidu: fotokopirani portret moje kerke Nevene. Tuim glasom sam rekao: "Poalji papire da potpiem." "ta si rekao?", zabezeknula se ona. "Rekao sam da poalje papire da ih potpiem. Ja odavde nita ne mogu uiniti."

Dodao sam: "I poljubi Nevenu. Zamoli je da mi pie i da mi poalje jo svojih slika." Sjedio sam i sluao zvuke buenja u komiluku: budilnik, kripu vrata, povlaenje vode u klozetu, muziku s radija, paljenje kola u dvoritu... Nenamjerno sam nagazio na sat i pomislio: "Jebiga." Ali se onda sjetih da (kad potpiem taj komad papira) meni vie vrijeme nee nita znaiti, osudiu sebe na vjeitu samou.

TELEPHONE LOVER Glupo mi je i otrcano poeti pismo sa "Dragi Daco", pa ga poinjem sa: Najdraa, svaki moj dan se moe opisati kao "hard day's night", sve dok ne primim tvoje pismo ili ne ujem tvoj glas. Sino sam ti rekao samo jedan od mojih uasa vezanih uz ili za tebe, to to ne mogu ni u jednom svom tekstu (prii) pomenuti tvoje ime, pa zato sad koristim priliku da, umjesto eufemizama, kao "djevojka iz jedne daleke zemlje" (uj, ba mene - djevojka), iz sveg glasa i iz sveg srca izgovaram i piem tvoje ime. Jutros sam otaljao svoj tekst za Osloboenje. Poslao bih ti ga, ali ne vjerujem da bi bila sretna proitati ga, jer je ivi odraz onoga kako se osjeam. (Iskljuujui tebe, naravno.) Da te malo vie volim, ja bih ti preporuio da nema nikakva posla sa mnom, ali poto sam ja jedno jako sebino (ne mogu biti tebino!) stvorenje, piem ti ovo pismo zato to se ja osjeam bolje - a kako je tebi, ivo me boli... Jo juer sam odluio da bivoj punici neu dati televizor, ali jutros mi ona banu na vrata - i, jebaji ga, ta u? Dadoh joj ga. Eto, takva je moja vrsta volja. Ako je u meni ostalo imalo ljudskosti, onda je to da ne elim nikome nanijeti bol, ali ova prokletinja od ivota kao da me tjera da nanosim bol i tugu samo onima koje volim. Znam da je sve ovo jako konfuzno - nisam navikao pisati ljubavna pisma nekome koga toliko volim. (Osim ako se ne honoriu.) Ti to mnogo bolje radi. To je ono to me izluuje i zato se "guim od ljubavi" prema tebi. Opet skaem s teme na temu: jedne godine smo se Abdulah Sidran i ja zapili, prenoili kod njega, pjani i mamurni kakvi smo ve mogli biti, poslali smo njegovu tadanju enu da nam kupi cigara i neto za doruak i obaveznu Politiku. Sidran ju je uzimao zbog ahovskih problema. Kako ona napusti stan, Sidran mi se primaknu uhu, ba kao da je stan ozvuen: "Vidie da mi nee kupiti novine."

"Otkud zna?" "Zato to me mrzi. Moj Dacika, kad bi mi majmun stavio ujutro ruku na elo, ja bih ga volio do kraja ivota." Bez uvrede, lepo kaem - ne vream, meni jedan "majmun" ve decenijama stavlja ruku na elo, a ja toga nisam ni svjestan. Zna (nema pojma kakav je merak napisati tvoje ime), to zvui i pomalo bolesno, ali se teko naviknuti na ljubav, dostojanstvo, povjerenje - ako si cijelog ivota bio lien toga, pa si sam u sebi stvorio jednu ivotinjsku predstavu da je tvoje bivstvovanje samo tvoje i da je vano preivjeti, a da su emocije samo teret kojeg se mora otarasiti. Puno su mi nedostajali telefonski razgovori s tobom, pa sam ih improvizovao u svojoj glavi, a da me bog ubije, ne znam o emu smo priali. (To, uostalom, nije prvi put.) Samo znam da s moje strane nije bilo nita pametno. ak mi se ini da sam ti jednom prilikom nudio brak, ali si me ti s nokta odbila. Mom delirinom raspoloenju je djelimino doprinijela i gripa, a i naprosto nevjerovatne promjene vremena. (Zna kako Hamlet kae: "Kad duva sjeverozapadni vjetar, ja razlikujem sokola od aplje, ali kad duva jugo, ja sam lud ovjek." Ili tako nekako.) Ostale razloge ti i ne trebam nabrajati. Nedavno sam bio u Londonu. George Harrison me pozvao na snimanje svoje nove ploe. Nisam ba neto bio oduevljen, ali smo se strano proveli. Bio je tu i Ringo, pa sam iskoristio priliku da uzmem autogram od njega i poaljem ga svojoj kerci Neveni, jer je ona ludo zaljubljena u njega. Sreo sam i Malinu i njegovu enu Lidiju i, naravno, neizbjenog Zlaju Peglu. Nije se nita promijenio. Dok smo tutnjali po pubovima, rekao mi je: "Moram neto veeras prignjeiti, pa makar i u." Pitao me je kako sam ja stao po tom pitanju, a ja sam mu odgovorio (znam da ovo zvui prosto): "Moj Zlaja - nekad sam sanjao da spavam sa enama, a sad sanjam da drkam." Dobio sam kanarinca na poklon - tek toliko da u kui imam ivo bie. Evo, nemam ga ni sedam dana, a ve bih ga zadavio. Kad mi probije mamurnu glavu, pitam ga: "Jesi li ti ptica ili magnetofonska traka? Gdje se gasi?" Od Afana Ramia sam traio da mi posudi sto pedeset maraka, a on mi ree: "Mogu ti posuditi samo petnaest hiljada." "Pa, kako u ti, bolan, Afane, vratiti?" "Znam da mi sto pedeset nikad u ivotu nee vratiti. A, ako mi je neko duan - vie volim da mi je puno duan." Ne znam koliko je bio ozbiljan, jer s njim se nikad ne zna, pa bi mi to bila ansa da najzad vidim svoju djecu. I tebe, bezbeli. Otkucava dvanaest sati i ja moram nositi tekst u Redakciju, pa zato prekidam ovo pismo i nadam se da emo se uskoro uti. I vidjeti.

Poto ti ne znam adresu, ovu razglednicu iz Londona ti aljem ovako. Bio sam je poslao na vlastitu adresu, samo da u sanduetu za potu ne bih nalazio samo raune. Otrcano bi bilo zavriti ovo pismo kako se obino zavrava. Ti zna!

JEREMIJA-TERAPIJA Nikad mu nisam saznao pravo ime. Upoznali smo se u bolnici (ludnici?) jedne godine, ne znam tano koje, ali znam da je to bila godina kada su Sidran i Kusta dobili Zlatnog lava u Veneciji za Doli Bel. Novinari iz jednog tadanjeg visokotiranog lista (u isto vrijeme niskomoralnog) doli su mi, k'o biva, u posjetu e da bi plasirali priu kako je Sidran plagirao moje prie i moj scenario. Tu uplju insinuaciju sam (uprkos novanoj ponudi), ono to se kae, s indignacijom odbio. Nije bilo razloga da budem u bolnici. Dodue, postojao je jedan! U to vrijeme sam bio lud. (to ne iskljuuje mogunost da nisam jo uvijek.) Kako se oitavalo to moje ludilo? Osim "normalnih manifestacija ludila", zaljubljivao sam se u svaku enu, djevojku koju bih upoznao, sreo, pa ak samo ugledao na ulici. To me je cijepalo, pa umjesto da pronaem svoj mir u nekom samostanu ili manastiru, ja sam lijek potraio u manastirki i obilasku brojnih sarajevskih kafana i kafia to je izazvalo sasvim suprotan efekat - iz dana u dan sam bio sve lui i lui. Tako sam se jednog jutra probudio u bolnici na odjeljenju koje je vodio Dubravko Horvat. Prepoznao sam propisanu terapiju - istu onu koja je mog oca, u istoj bolnici, zanjihala na pasu bolnikog ogrtaa u smrdljivom bolnikom klozetu, desetak godina ranije. Odbio sam primati te lijekove i Dubravku objasnio svoje razloge, a on mi je izaao u susret i prepisao mi neto drugo. Osjeao sam se da "svakim danom sve vie napredujem", pa sam letio kroz bolnike hodnike pjevajui: And therapy is what we need, my friend... Tad sam i upoznao Jeremiju. On bi letio iz suprotnog pravca i pjevao: Ja sam ja - Jeremija, sluio sam stari kadar izofrenija... To nas je nekako povezalo, valjda ta suprotnost, jer kako sam ja bio zaljubljen u svaku enu na ovom svijetu, on je bio zaljubljen u samo (vjerovatno fiktivnu) jednu i itao mi debele sveske soneta njoj posveenih. Jeremiju su otpustili iz bolnice, bliio se i kraj moje terapije, ali sam ja odbijao da je napustim. Moda pogaate razlog: u meuvremenu sam se zaljubio u svaku sestru i doktoricu. Ali, doao je, morao je doi, i taj dan. Izaao sam iz bolnice i osjeao se poprilino izlijeenim. Naime, nisam se vie zaljubljivao u svaku, nego u svaku drugu enu. Dubravko mi je pri izlasku rekao da nita ne

brinem, da kad naem jednu, nijedna druga mi vie nee pasti na pamet. Tako je i bilo. (Ali, da budem iskren, ne vidim u emu se sastojao napredak: prije sam bio lud za svim enama, a sad sam bio lud samo za jednom.) Sjedio sam jednog ljeta sa svojom "jednom i jedinom" u bati Park kafane i cijeli svijet je bio moj. Preo sam kao maak od zadovoljstva kada bi ona prekrstila svoje duge noge i zabljesnula druge stolove, kada bih registrovao poglede koji bulje u njene grudi skrivene samo prozirnom indijskom kouljom, kad bi se nagela, promrsila mi kosu i poljubila me iza uha... Od puta Gradine ulicu je prelazio poznat lik. Ustao sam sa stolice: "Hej, Jeremija!" Mahnuo sam mu rukom, a on je za trenutak zastao, onda se osmjehnuo: "Hej, Terapija!" Predstavio sam ga svojoj curi i prvi put ga upitao: "Kako se ti, zapravo, zove?" "Jeremija." "Mislim - zaprave?" "Jeremija - zar se ne sjea da si mi ti dao to ime?" Uljuljkan u svoj san o vjenoj ljubavi i poprilinom dozom mastike, nisam mogao odoljeti da ga ne upitam ta je s njegovom vjenom ljubavi kojoj je posvetio i napisao hiljade soneta. U oima su mu se rodili oblaci i samo je kratko odgovorio: "Udala se, ja nikada u ivotu neu imati nijedne ene", a onda je skoio sa stolice i ja ga poslije toga godinama nisam vidio. Slijedei put sam ga sreo (skoro na istom mjestu) ispred ipada i pourio mu u susret. Bio je to on, mada se promijenio: nosio je elegantno odijelo, aktovku u ruci. Uskliknuo sam: "Hej, Jeremija", a on me pogledao praznim oima i rekao: "Oprostite?" "Hej, Jeremija. To sam ja - Terapija! " "Mladiu, niti sam ja nekakav Jeremija, niti Vas poznajem, a Vama bi bolje bilo da odete kui da se malo istrijeznite", i sigurnim, samouvjerenim korakom proao pored mene. Bio sam siguran (a opet nisam) da je to bio Jeremija, ali sam posluao savjet te osobe i otiao kui i prieljkivao slijedei susret. Nije se desio. Zadnji put sam ga samo vidio (negdje prije samog rata). Davno sam prekinuo sa svojom "jednom i jedinom". U meuvremenu ih je bilo jo, ali tad je samoa pritiskala svaki damar u mom mozgu, pa sam kupio nekakav slovenaki porno asopis. Nikada ne obraam panju na lica (i druge dijelove tijela) mukih likova u tim "foto-romanima", ali kao da me grom oinuo kad sam prepoznao lik koji tandri tri koke - Jeremija!!! Bio sam siguran (a opet nisam) da je to on. Nisam mogao vjerovati da se preko soneta dolazi do porno asopisa.

Povjerio sam se radovanu karadiu, a on mi je rekao da mi je potrebna terapija. Naalost, "terapija" je uskoro poela...

IAK U KOSI Bila su to teka vremena. Ni porediti sa sadanjim, ali, opet, na svoj nain teka. Ma, bila su to ista vremena - ekali smo i nadali smo se boljem, a nismo shvatali da je jedino izvjesno na ovom svijetu u naem postojanju samo plima i oseka, koju mi ne moemo kontrolisati - ona ne samo da ima utjecaj na mora i jezera, nego na svaki fluid u ivuem svijetu, tako i na nau krv i nau spermu... Poneseni tom nekakvom plimom, kao djeca smo sanjali obogatiti se - to je znailo kupiti si "angajke" tene i "superriflice", pa smo ili na Ciglane i na Betaniju i ljepilom mazali stabljike ika da bismo nahvatali tiglie, koje bismo onda pakovali u kartonske kutije "Jaffa" narandi i prodavali na pijaci. Naravno da se od te rabote nikad nismo obogatili, ali bilo je dovoljno za "grku baklavu" i bozu kod kome ili za "solo" grah u Ekspresu, bilo je dovoljno para da zaigramo "ize", da bi nam onaj jalija Davor (kojim im je moj djed uvijek prijetio: "Ako ne bude sluao - zavrie kao Davor") uzeo i zadnju petobanku. Odmalena smo shvatili da je ivot surov i da je bog aljivdija, da nekom dijeli vilama, a nekom lopatom, da je svako pokazivanje neke njenosti ili sentimenta samo znak slabosti koja moe izazvati jedino prezir u oima drugih... Ali krv i sperma su ve dolazile u fazu plime, pa se nije moglo sakriti ko nam je "simpatija" (reeno tadanjim rjenikom). Svoju ljubav smo izraavali na udan nain: ganjali smo svoju "izabranicu" po Velikom parku i zabijali joj ike u kosu. Mi, "mukarine" smo tad redom bili oiani na "tarzanke", ali su cure nosile duge kose, povezane "rajfovima" i (pretpostavljam) bilo je jako bolno izvaditi ike iz kose, a, bogami, ako je ljubav bila vea - to znai vie iaka u kosi - sljedovalo je ianje. (U Ann Harbouru, u dravi Michigen, nakon jednog bijednog nastupa itanja moje prie - dan prije sam izvadio esnaest zuba - prila mi je sasvim nepoznata djevojka i pitala me da li je se sjeam. Pojma nisam imao, ali sam je pokuao armirati svojim bezubim osmijehom: "Pa, ko bi zaboravio tu crnu kosu i zelene oi", a ona mi je odgovorila: "Kosa je narasla - morala sam je oiati nakon to si mi zabio grm iaka u nju.") Bila su to i vremena nadimaka. Moda okrutnih, ali tanih. Nismo se dijelili po imenima, nego po nadimcima. Sjeam se Slunte, brae Usre i Posre, nekog Ljige, Smote-smotanog, Pedera (u kolu je dolazio obuen u odijelo, s

leptir-manom), Poguzije (sve bi dao za dva para kranjskih kobasica u Grilu), Ulje, Klempe... mene su zvali veliki Nosonja ili Surla! Ali, najvie pamtim ika. Nadimak je dobio po tome to je hvatao najvie tiglia od sviju nas, ali ih je putao na slobodu. Kad bismo ga pitali zato ih uopte hvata, on bi svojim bezazlenim osmijehom odgovorio: "Da ih pustim." Vremenom e taj nadimak dobiti sasvim drugo znaenje: "Eno Nikole - dosadan je k'o iak." to je i bilo istina: on bi vam krvi dao, ali to bi vam se krvi mogao napiti svojom nebuloznom priom! Vie se i ne sjeam ta mi je sve u ivotu priao. Pamtim samo jedan njegov projekat kada je od trenjevog drveta izrezbario figure za ah. Prva liga. Ali, ja sam primijetio da su oba kompleta bijela. On je samo teko uzdahnuo: "Uh, jebote." Onda se ozario: "Pa, obojicu ih." Sutra mi ih je pokazao - oba kompleta bila su obojena u crno!? esto smo sjedili u Sanu - sami. Ko god bi ga vidio sjediti u kafani, brisao je kao od kuge, ali kako sam ja bio vjeni kokuz, za bokali vinjaka sam se pravio da sluam ta pria. Vremenom je ta dosada prela u prijateljstvo, jer sam shvatio (kad sam ostao sam) da i on na leima nosi taj nepodnoljivi teret samoe, da mu treba uho za sluanje i "rame za plakanje", da eka telefonski poziv: "Hej, iak. Hoemo li na tekmu?" Jedne ratne noi mi je banuo na vrata i pitao me mogu li ga primiti na spavanje. (Mora da mu se ba neto bilo zguturilo, ali ja nikad ne pitam ljude o njihovim nesreama da me ne bi podsjetile na moje), pa sam mu kratko odgovorio: "Odjebi. Pun mi je kurac sebe, a kamoli tebe." "Mislio sam ... mislio sam... znai, ni ti me ne voli?" uo sam mu tuni korak niz stepenice i izletio za njim: "iak! iak", zvao sam, a odgovorio mi je samo muk i zvuk zatvaranja izlaznih vrata haustora. *** Sluajnou sam dobio telefonski broj one cure to sam je gaao icima, u Kanadi, nazvao i pitao: "Sjea li se ti mene? Ja sam ...", prekinula me je: "De, bogati, imam ja svojih problema..." Sad sjedim s rajom u kafani i poinjem priu, a oni mi uglas odgovaraju: "Samo ti priaj - niko te ne slua." Osjeam ike u stomaku i srcu.

DEGUTANTNA PRIA Druili smo se nekih tridesetak godina. Nikad ga nisam volio. Ne vjerujem ni da je on mene. A, i zato bismo se voljeli kad nita zajedniko nismo imali? Zato smo se druili?! U to doba, kad smo se upoznali, "prijateljstvo" se mjerilo litrima. (Ispijenog pia.) Tu smo bili bare-bare. Bilo je to sasvim dovoljno. To to on nikad u ivotu nije proitao nijedne knjige (time se hvalio), a ja itao ak i one nenapisane, nije pravilo neku veliku razliku izmeu nas - stavi "flaicu" na sto i postajali smo isti. im mi se sklonio s pogleda, tako mi se i smetnuo s uma. I tako godinama. Bio sam tada u Americi i uzalud se nadao da sam jedan od svojih ivota odradio, ali mi se telefonom javila njegova biva ena iz Kanade. Nita - samo da popria. Na televiziji su Chicago Bullsi rasturali njujorke Knickse, pa sam jednini okom gledao Jordana kako plazi jeziinu, a drugim telefon, ba kao da osjeam neku krivicu to joj ne mogu posvetiti potpunu panju... Dolo je i do neminovnog: "Javlja li ti se...? "Nikad. upak." "Kako je mala?" (Imali su kerku paraplegiarku.) "Hvala ti to pita - dobro je. Mnogo joj je bolje. Jeste da kota, ali nalo se ljudi koji su mi pomogli." "Da, nemoj troiti telefon - daj mi svoj broj, pa u ja tebe zvati." (Nisam je nikad nazvao.) ivot, taj neponovljivi i nepredvidljivi reiser, odveo me jedne noi na koncert abana Bajramovia i tad sam prvi put pomislio na njega: isto papansko odijelo, razlabavljena kravata, cer od uha do uha, rairene ruke... Jedina razlika je bila u tome to, irei ruke, aban hoe da zagrli cijeli svijet, a moj prika hoe da ga uzme. Kao i u svakoj looj prii, desilo se i to da sam ga ve sutradan sreo na ulici... Neiskreni zagrljaj, cer od uha do uha, koulja ispala iz pantalona... Pozdravili smo se tradicionalnim sarajevskim pozdravom i dobrodolicom: "e si, pika ti materina?" Nije mu dugo trebalo da pree na izradu: "Ima li za pie? Pun sam ko brod ovih jebenih danskih para, ali je u banci toliki red..." Sjedili smo u kafani (ime joj ne smijem pomenuti, jer me gazda opomenuo da mu pravim lou reputaciju pominjui ime njegovo i ime kafane - k'o biva: tu se skupljaju samo pijanci. Rekao sam mu da otvori slastiarnu, pa niti u ja ikad vie navratiti, niti u ga kad pomenuti u tekstu) i on me stalno nutkao mezom i

piem koje sam ja naruio i platio: "De, bolan, jedi. Ne stidi se." "Mezim, Krcko, mezim..." Tad sam i primijetio promjene na njemu - nije imao zuba. "ta ti je s vakalicom?" "uti. Otili mi zubi od hemeroida." "Daj, ne zajebaj i - kakve veze imaju hemeroidi sa zubima?" "Kad me safataju, to toliko boli da mogu, da ne bih urlikao, samo krgutati zubima... tako sam ih i sjebao." U nau priu je uao i Joko, popio travaricu i prokomentarisao prolazak jedne nane to je prodavala zumbule: "Vidi ljubiica!" "Kak'e te, bolan, ljubiice spopale - to su zumbuli." "E, ti si vazda najpametniji. Znam ja razlikovati ljubiice od zumbula. U avliji sam imao ogromno stablo zumbula." "Da se nisi malo sefio, Joko? Zumbuli ne rastu na stablima - osim ako ne okai saksije na grane. Da moda ne misli na jorgovan?" "Ma, ta ja znam... Ljubiasto ovo, ljubiasto ono - cvijee -cvijee..." Nakon to je popuio pola kutije mojih cigara (jer on ve est mjeseci ne pui) Joko je razgulio, a ja sam, kao zakovan za stolicu, bio prinuen da priam s ovjekom s kojim nemam ta priati. "ta ree za hemeroide?", nastavio sam. "Joj, spasili su me u Danskoj. Kad sam zbrisao gore, prvo to su me pitali bilo je kako sam izgubio zube? Normalno, rek'o sam im da sam bio u etnikom logoru i da su mi zube polomili kundacima. Odma' se tu nala neka koka, Dankinja, runa k'o vrag, saosjeala sa mnom... iz izbjeglikog kampa me izvukla i dovela svojoj kui - ma ta kui - kuerini... nije malo-pomalo, nego puno-po-puno, kako sam je jebavao, kupi ona meni feribot da piim do Holandije, da prodaje pie u bescarinskoj zoni... A, to se vole nalokati! De, ima li za jo jednu rundu, pa kad ja zamijenim..." "Jebo to. Samo navali - svakako ovde pijem na teku." "To ti poeh priat o hemeroidima. Jeste da boli, ali nema veeg meraka nego kad se iskenjam u dvoritu i stavim grudvu snijega na upak!" Kako sam godinama stekao naviku da ne sluam i da ne obraam panju na ono to mi se pria (uvijek isto), samo sam razmiljao kako i ta da piem i slaem svojim kerkama, pa se pitanje nametnulo: "Krcko, ta ti je sa kerkom?" "Pojma nemam. Valjda je jo iva. to pita?" "Nako." "Halo, gazda! Moemo jo po jednu, jel'de?" "Bezbeli da moemo..." "Moram ti ja sada ii, zna ta bi' te zamolio: mojne pisati o ovome to smo priali... zna ima nae raje u Danskoj, itaju, pa..."

"Moj Krcko, to ti ne mogu obeati - ja od pisanja ivim. Dabe ti je sad. Ja sam ve smislio naslov: DEGUTANTNA PRIA. Moda je u njegovom oku prvi put zaiskrilo neto poteno te me je upitao: "to e ti to degutantno?" "Zato to i ja imam hemeroide. Imam i kerke. O hemeroidima ne priam." P.S. Uz ovaj tekst je bilo teko napraviti bilo kakvu ilustraciju, pa sam izabrao ono to mi je prvo bilo pred oima.

AVOLJE KANDILO Ne troim ja pare (pola moje zarade) da bih uo mrzovoljni (ipak dragi) glas svoje prve ene ili slatki, ali mrski glas svoje druge ene - sjebem ih preko telefona da bih uo svoju djecu, da ih pomilujem kroz slualicu... Od prve kerke ujem da me nita ne razumije, jer priam na bosanskom, a druga mi jednostavno kae: "Goodbye!" Nema vie ni tata Daco, nema vie nita. U tom neraspoloenju naletim na svog jarana Nerku: odemo kod Hame na pie. Nerko je mesar i ceker mu je vazda pun nekih zerzevata za mezu, ali meni se u gui zgutila neka kugla bodljikave ice, pa niti jedem niti govorim. Njemu je to pomalo neprijatno, pa pokuava zapoeti konverzaciju: "Napie li se ta, Daco?" Preko kurca mu odgovaram: "Zakolje li se ta?" Vidi Nerko da sam ustao na lijevu nogu (bukvalno i jesam, jer sam pri tom nagazio na naoale pored kreveta i skrio ih, a nema Fude u radnji da mi ih popravi) pa me vie nita i ne pita, a ja sam mu zahvalan na tome. Ali, blagoslovljena utnja ne moe vjeno trajati: u kafanu ulazi H. i pria vic koji je svima nama ispriao hiljadu puta - ili ga pokuao ispriati, jer nikad nije stigao do poente: "Ma, ne znam kako ide dalje, ali znam da je ba dobar fol..." Nije mu dugo trebalo da mi prisjedne na muku: "to ti, Damonja, nita ne napie o meni?" "Da imam ta - napisao bih, dragi H." (Ovim lankom, kako svi moji dumani zovu moje pisanje - osim predivne sekretarice Nermine, koja pojma nema koliko narastem kad me upita: "Jesi li donio priu?" - ispunjavam nepostojei dug prema H.) Jedina svijetla taka (ako se takom moe nazvati osoba od sto i dvadeset kila) ovog jutra je Hamo, gazda kafane, sa svojim vjeitim, neunitivim cerom,

pa mi se ona kugla u grlu polako topi i ispijam svoju prvu lozu, ali... Ali, ulazi i njegov sin Tare; Hamo se zajebava s njim, a oko glave mu oreol sree i ljubavi. Dok ga miluje po kosi i tape po guzi, mene slike moje djece (jedino vrijedno to imam u novaniku) poinju priti i gubim dah od neiskazane ljubavi. Ispijam lozu i tumaram svojom samoom, odmahujem ljudima preko ulice, ija lica i ne prepoznajem, a ne znam jesam li doao ili sam poao... Sretnem svog prijatelja Zlaju: prenosi mi usmenu poruku naeg zajednikog, vrlog prijatelja Milana Andria: "to se Dario, negdje ne zaposli?" "Kad ga vidi, Zlaja, reci ti njemu da ima vie razloga: prvi je to niko nee da me zaposli... dalje neu nabrajati." Gleda me i kae: "Opet si oti'o u kurac, Daco. Nastavi li tako umrijee." Prvi put se nasmijem tog dana, potapem ga po ramenu: "Ne boj se, moj Zlaja: mrtav ovjek ne moe umrijeti. Sjea li se onog "mudraca" iz kafane to nam je priao o nekom svom prijatelju? Rekao je: bio iv prole godine, a sad umro. Ja sam mu rekao da je to sasvim logino - da nije bio iv, ne bi ni umro." I dalje tumaram ne znajui ta da radim sam sa sobom, a onda mi na pamet padne da se oiam. (Samo se uredni ili oajni ljudi redovno iaju. Kako ne pripadam prvoj kategoriji, odluujem se na taj korak, ba kao da e s pramenjem moje kose spasti i ovaj nepodnoljivi teret s moje due, kao da e neka nebitna promjena na mojoj glavi uiniti neku bitnu promjenu u mojoj glavi.) U "iaonici" je red. eka i moj vrnjak (u julu e mu biti osamdeset godina) i, rukujui se s njim, uhvatim si odraz u ogledalu i primijetim da nisam zaboravio da se smijeim... Kafana, moja vjeita pratilja, preko puta je, pa ika (neu mu pominjati ime, jer me je zamolio: "Nemoj, molim te, proitae ona moja baba, a onda...") tom i tom donosim pie (i sebi, naravno) da prekratimo vrijeme. "E, ovo nisam nikada u ivotu doivio - da pijem dok se iam." Poslije zavrenih operacija na naim glavama, svraamo u pomenutu kafanu na pie. Nema praznih stolova, pa nevoljko sjedamo za sto s nekim upkom. ika "taj i taj" nudi i njega piem, a on ga, zauzvrat, nudi cigaretom: ika "taj i taj" odbija: "Ja sam to avolje kandilo ugasio jo prije trideset i dvije godine." Ukljui mi se raunar u mozgu i izbaci cifru da sam prije trideset i dvije godine upalio to "avolje kandilo", da sam poeo pisati... "Pa, kako je bilo?" "Jednostavno, rekao sam sebi - neu vie." "Je li ti nedostajalo puenje?" "Ne budali. Nedostaje mi sad." "Kako si izdur'o?" "Opet ti ponavljani - jednostavno! Skonta ta ti je vano u ivotu - ne da

da neto ili neko upravlja tobom, nego se ti sam upravlja... Neto si mi smrknut?" "Nisam, udure je, samo neto kontam..." Zapalio sam jo jednu, otiao kui da napiem ovaj lanak i da Nermini odnesem priu.

NEKROLOG Hoda gradom, u obje ruke mu upaljene cigarete i naizmjenino povlai udne dimove; za ui mu zataknute dvije cigare, presree ljude i pita: "Ima du'an?" Pola njih okree glavu i ubrzava korak, pola vadi marku iz depa i nudi mu, a on im odgovara: "Mr u piku materinu, nisam ja prosjak." Bio je najmlai doktor elektronike u zemlji, ali ga ja ne pamtim po tome, nego po faktu da je (poslije mog djeda) bio najbolji igra preferansa, da je napisao i objavio knjigu o toj udesnoj igri, da je palcem otvarao pivske flae, da je mogao popiti nemjerljive koliine napolice u Hvaru (kod Boane), Vlaiu, Lovcu... i da je bio strahovito dosadan. Stalno je priao o enama, a niko ga nikad nije vidio s jednom. Izmislio je slogan: "Mislim, dakle - neoenjen sam!", otiao je u Ameriku na postdiplomske studije i vratio se "puknut"... Sretnemo se u ulici "kako li se nekad zvala ili kako li se sad zove" i on me grli upaljenim cigaretama: "Ma, Daco, jesi li to ti? Ima du'an?" Vadim kutiju iz depa, a on je kao pas kost grabi i stavlja u dep. (Jebaj i ga - imam rezervnu.) "Kadire, hoemo li na pie?" "Ne pijem ti ja." "Moe kafa?" "Bi', ali puno puim uz kafu." "Sok?" "Ma, dobar je sok, ali je dosadan... Nego, zna ta bih te zamolio - da mi napie nekrolog." "Daj, Kadire, ne zajebavaj se..." "Ne, ne.... ozbiljno ti govorim. Proitao sam, jo davno, par koje si napisao i svialo mi se, jako. Ali, jebiga, oni o kojima si pisao su ve bili mrtvi i nisu mogli proitati to to pie - daj, sree ti, da za ivota proitam neto o sebi: nije vano ta. Dobro ili loe." "Pa, moj Kadire - ja ti ne znam napisati ni dobro ni loe: ja samo mogu pisati istinu ili debelo slagati."

Prolazili su ljudi pored nas, a Kadir je, u po bijela dana, svakog pozdravljao sa "dobarvee" a oni su mahinalno odgovarali istim "dobarvee", da bi se tek nakon desetak koraka (moda prvi put u svom beznaajnom ivotu) upitali: "ta li ja ovo radim?" "Otkud ti, Kadire, bolan ne bio, vee kad je, vidi i sam, u podne zvizdan upekao?" "Meni je, moj jarane, davno pao mrak na oi. No je, no je i samo no..." Pogledao me je tamnim oima i rekao: "Bolje je imati mrak na oima, nego mrak u oima." Ja vie nisam bio tu - bio sam nigdje i mislio da razmiljam ta mi valja raditi danas, sutra, prekosutra, ljetos... Kadir je iza uha izvadio cigar i pripalio na jo gorei ik u jednoj ruci: "Neto mi nisi raspoloen danas?" Htio sam ga poslati u piku materinu, ponoviti mu njegove vlastite rijei: "sretan sam to sam blesav", uz ispravku da sam nesretan to nisam blesav. Umjesto toga sam mu rekao: "Nisam, ali biu kasnije." Stojim na (u) toj ulici gdje sam se rodio, u ovom ontretu od glave mi pada na pamet "da li je ispravnije rei - gdje sam roen", jer nisam se ja rodio, valjda me je majka rodila, a ja sam samo preuzeo svoj ivot. Zaboravio sam da imam jo jednu kutiju cigara u depu i pitam Kadira: "Daj mi cigar." Njemu se smijee oba uha iza kojih se kriju cigare: "Nemam, jarane." "Ma, jebi se, Kadire", opipam depove vindjakne i pripalim, a Kadir vie za mnom: "Hoe li napisati onaj nekrolog?" "Ve sam ga napisao", odmahujem rukom. I dalje se dere on: "Za koga?!" Kao da me sajlom povukao, vratim se i u neiivljenom bijesu mu skinem cigare s uiju i pogazim ih nogom; on se blesavo smijei: "Za koga?!", ponavlja. Sinu traak svjetlosti u mojim oima, pa ga samo upitah: "to se nisi obrijao?" Kadir me pogledao svojim tamnim oima i ree: "Zato to ne mogu dii ruku na sebe!" *** Penjem se uz ulicu, puim i ekam se po novoizrasloj bradi, a u glavi mi fanfare Kadirove: "A, ti?" Jo ne kontam na ta je mislio: da li da se obrijem ili...

VRLI PITAC Ne znam jesam li to ja izmislio ili sam negdje proitao da ima samo jedna jadnija stvar nego biti mamuran - biti mamuran, a kokuz! Sjedim u Fast foodu (nije mi jasno zato se tako zove, jer niko ovdje ne jede - svi lou) i cijedim svoju zadnju votku ekajui da Omer otvori svoju kafanu gdje mogu piti i jesti na teku, a kazaljka na satu se ne mie, ba kao da je zalijepljena; u ai je sve manje votke, proitao sam sve novine i nisam saznao nita to ve nisam znao, nisam naao ita to me interesuje, iz zvunika se uju neandertalski glasovi jedne te iste kasete, kia je napolju, a ja sam samo u majici kratkih rukava; urim u siva lica na tramvajskoj stanici i preko kurca ispunjavam stupidnu krialjku... Konobar mi donosi jo jednu votku. "ta je sad ovo?", pitam. "Bajro jutros bio ovde i platio da naspem kad doe." Malo kie na suhu zemlju. Ona kazaljka na satu kao da se mrvicu pomakla, a za sto prilazi ovjek i utivo pita: "Damonja, je li slobodno?" Ne sluti mi na dobro im me neko oslovi sa "Damonja", ali gestom pokaem da jeste i kobajagi se udubim u itanje lanka koji sam ve pet puta proitao, a nisam mu uhvatio ni kraj ni konac. Po nesrei u ruci mi se raspada upalja, pa htjedoh - ne htjedoh bijah prisiljen da zatraim vatre od svog novonastalog "susjeda", a on namah iskoristi priliku da me upita: "Izvinite, a poznajete li Vi Abdulaha Sidrana?" "Poznajem", kaem umjesto da odmahnem glavom i tako prekinem u startu inkviziciju koja e slijediti. "Kakv je on ovjek?" "Fin", kratko odgovaram. Za tu kratku konverzaciju sam nagraen jo jednom votkom, ali kazna tek slijedi... "A, poznajete li Nedada Ibriimovia?" "Aha." "Kakav je on ovjek?" "Fin." "Jeste li itali..." Tu ga prekidam: "Nisam i neu." Stie jo jedna votka, a ja u sebi ponavljam: "Omere otvori", i razmiljam o ljudima koje vie nikad neu vidjeti - vie

ih je od onih koje svakodnevno viam. Pored mutnog stakla mojih uspomena prolaze Hami, Kilo, Manda, Briga, Gane, Braca i ja im maem, ali oni prolaze ne osvrui se ba kao da mene vie nema. Opet je ispred mene votka, a ja je plaam slijedeim (retorikim) pitanjem: "Vi znate Senada?" "Kojeg?" "Avdia, onog iz Bosne. Kakav je on?" "Fin." "A, onog drugog?" "Kojeg?" "Onog Peanca... iz Dana?" Ispravljam ga: "Nije Peanac, nego Peanin, i da ti odmah kaem i on je fin." Ve me hvata panika da ispod mike nee izvui telefonski imenik i poeti me propitivati od "A" do "", ali na kokuzu je da trpi... "Boro Konti me interesuje. Znate li ga?" "Naalost - da. On mi je prvi komija." "Zato naalost?" "Zato to je i on fin, i sin Slaven mu je fin, i ena mu Alma fina..." Ako mi pree na djecu, ima da se bacim pod prvi tramvaj - ili da popijem jo jedno pie na njegov raun. Odabirem bolniju varijantu i prihvatam daljnju torturu... Slijede imena poznatih mi i nepoznatih ljudi, a ja po automatizmu odgovaram: "Fin." Mog inkvizitora kao da je uhvatila nervoza ili umor od ovog surovog ispitivanja, pa mi se obraa: "Damonja, vama su svi fini - znate li Vi nekog ko nije fin?" Pogledam na sat - kazaljke su se najzad pomjerile na pet i petnaest, to znai da je Omer ve otvorio, pa mu kaem: "Znam, pika li ti materina. Znam tebe." Dok izlazim iz kafane ujem ga kako konobaru, koji je doao naplatiti raun, odgovara: "Ja banke nemam." *** Kod Omera jedem grah, a on me pita gdje sam bio. Kaem mu "tu i tu". "Sree ti, kako je tamo?", pita Omer. Zaustim da mu ispriam cijelu storiju, ali znam da i on ima belaja, pa kratko odgovorim: "Fino."

REALNE FANTAZIJE Fajront je kod Solde. Napolju lije kia. Ne ide mi se kui, a sve i da imam para, ne znam gdje bih sada otiao. Zirnem kroz izlog da vidim ima li svjetla u Mirzinom ateljeu - bilo bi kao melem na duu porazgovarati sa dragim prijateljem u ovo doba noi kad bih volio zaspati, ali me je strah snova koji su skoro gori od stvarnosti. Jok! Stojim u dovratku i puim putnu cigaretu i Boga molim da se sada oduprem iskuenju i svoj veliki grijeh ne pokuam polizati telefonskim pozivima mojoj djeci u Americi - ve sam do gue u dugovima. Kroz koprenu kie mi prilazi epesajua silueta mog jarana Rileta. "Jebi ga. Ode mi zadnji tramvaj. Daco, ima li mi posuditi za taksi do Alipainog?" "Nemam, sree mi." "Sad se mogu jebat'", kae Rile, a ja mu predlaem da spava kod mene: "Imam flau loze - poslali mi Lijanovii..." "Ma, ne pijem ti ja lozu... Zna, malo mi je neprijatno: hoe li se tvoji ljutiti?" "Vjerovatno bi se ljutili da nisu na Barama, u Holandiji, Americi..." "Izvini, ja neki dan itao kako su ti se djeca vratila..." "Moj Rile - dovoljno si star ovjek da ne vjeruje u ono to pie u novinama." Drim ga pod ruku dok se penjemo mranim stubitem i ulazimo kroz nezakljuana vrata. On me pita: "Zakljuava li ti?" "Nikad. Prvo: nema mi ta ukrasti. Drugo: svaki provalnik bi se dobro namuio kad bi pokuao otkljuati nezakljuana vrata..." Kad smo sjeli, pokazujem na njegovu nogu: "To tebi nije iz rata?" "Ma jok. Davno sam ja to sjebao. Mogao sam biti najbolje lijevo krilo Sarajeva." "ta bi?" "Konj mi na treningu uleti onom i - kvrc. Nikad nije zarasla kako treba." "Izvini to te pitam, ali ja i ne znam tvoje pravo ime?" "Ranko Nogovrat. Znam, pitae me sad kakvo je to glupo prezime, ali ni Damonja nije bolje. Moj ti je pradjed ili ukundjed bio pehlivan, nastupao po vaarima, a glavna taka mu je bila da obje noge skrsti iza vrata... Tako mi je barem moj otac priao, pa valjda tako ponesosmo prezime. A, i otac je uda inio s nogama - znao je kucati na pisaoj maini nonim prstima. Ja sam imao najjai udarac lijevom nogom, ali nikada ne dooh do prvog tima..." Promasirao je lijevu nogu i rekao: "Ma, daj i meni naspi jednu, iako ne pijem lozu." Dok sam mu sipao, digao se i priao mojoj pisaoj maini, blago je

pomilovao i, zakleo bih se, sa suzama u oima rekao: "Koliko mi ovo nedostaje." Nastavio je: "Zna li ti otkad ja tebe znam?" "Hipten godina." "E, pa prije hipten godina ti si mi u Licima objavio prie." "Da me ubije ako se sjeam." "Objavljivao sam tada pod pseudonimom ili pod pseudonimima. Dobio sam nekoliko knjievnih nagrada na konkursima za priu, svi su me hvalili, ali nikad knjigu nisam objavio..." "Jaka je ova loza", pomislio sam i upitao ga: "A, to?" "Najednom mi je neto puklo u glavi - kvrc. I, gotovo. Nikad nita do kraja nisam izveo... Jebi ga... Ima li jo te loze?" Htjedoh mu rei da mi samo ne pria kako je bio pilot lovac u Drugom svjetskom ratu, ali ga nisu primili zbog sijede kose, ali ve je svanjivalo i pomislih kako mu, ustvari, trebam biti zahvalan to mi je pomogao da proem kroz jednu besmislenu no. Popio je au naiskap i sam se sebi nasmijeio: "to jest -jest, nakar'o sam se dobrih enskih." Dosadni golubovi su se poeli kupiti na prozoru, a on je dodao: "Ima neto to sam doveo do savrenstva. Kamenom sam mogao pogoditi pticu u letu. Zna, bila su to ona vremena kad se raja protiv raje nije tukla utokama i noevima, nego kamenicama. To mi je do dana dananjeg ostalo." Kad smo ujutro izlazili iz kue, uhvatili smo kraticu kroz dvorite. Sagnuo se i uzeo kamen sa zemlje, zafrljacio ga i skinuo jednog goluba s krova. Progunao je: "Majku vam jebem." U oima mu je zaiskrila tolika mrnja da ga nisam mogao ne upitati: "ta to toliko ima protiv golubova?" "Podsjeaju me na ljude. Okupljaju se bez veze i samo seru." *** Opet smo otili kod Solde na kafu. Razmaknuo je zavjese i pokucao na staklo izloga - na tramvajskoj stanici je stajala gomila ljudi, ali samo se jedna ena, jedna prelijepa ena osvrnula, usne joj se razvukle u osmijeh, uletjela je u kafanu i zagrlila Rileta, milovala ga po kosi, ljubila mu ekinjave obraze, a meni je bilo neprijatno pa sam otiao do klozeta... Kad sam se vratio, nije je vie bilo. Pitao sam ga: "Jeko ti nao?" "Nekad sam je volio", kratko je odgovorio i skrio pogled. "ta je sad?" Potapao me je po koljenu: "Ti si nikakav pisac. Morao bi razlikovati prolo i sadanje vrijeme.

Fantastiku od realnosti."

DROT OSTAJE DROT Bio je nepokolebljivi branitelj "socijalistikog samoupravljanja", a kako je, uz to, radio u SUP-u ili DB-u, dali smo mu ime Berija. Ne znam kakav mu je posao bio, ali pretpostavljam da je bio provokator. Upoznao sam ga davno, kad me je uvukao u haustor i ponudio na prodaju jednu berettu. Ba kao da je pitolj tegla kiselih krastavaca i kao da se oruje prodaje u granapima. (Pogotovo u ono vrijeme.) "Ali, bez metaka", napomenuo je. Cijena je bila smijeno niska i ja sam se htio na tome neto ose-vapiti, pa sam njegovu ponudu prenio jednom starijem i iskusnijem jaranu, a on je samo prezrivo frknuo: "Ne budali. Zar ne zna da je on ala?" Kasnije mi je bilo sumnjivo, jer kad god bismo stajali u Korzu ili sjedili u Pozoritu mladih, kad god bi se on napio (ili je folirao da je pijan?), osuo bi drvlje i kamenje na renovice, mikulie, kurtovie, vikendice, vile, skupou, inflaciju... Ne bi li, valjda, naao istomiljenika i prijavio ga "tamo gdje treba". Raju nije mogao navui na tu foru, pa smo mu odgovorili: "Daj, Berija, pusti uplju priu." Nikad me nije zaboljela glava od njega. ak mi je i pomogao da izvadim svoj prvi paso. Otiao sam s njim na pasoko odjeljenje, a on me pitao: "Ima li potvrdu o nekanjavanju?" "Jok." "Ima li potvrdu da si sluio vojsku?" "Nemam je. Ne mogu je ni imati kad nikad nisam sluio vojsku." Zakolutao je oima: "Ima li rodni list?" Odmahnuo sam glavom. "Ima li barem svoje slike? Ne mogu na tvoj paso staviti svoje." Dao sam mu slike, a on mi je rekao: "Idi ispuni zahtjev i doi sutra po paso." Tako je i bilo. Jo prije rata mu je lako bilo da promijeni dres, pa je sa onim arom s kojim je branio "komunizam", sada svoj "talenat" stavio u slubu "nacionalnih interesa". Metode rada su mu ostale iste. Svakom je stavljao "bubu u uho": "Ovo se nee dobro zavriti." (Naalost, bio je u pravu.)

Svi smo bili zadeverani svojim mukama i tamnim slutnjama, pa mu niko nije odgovarao - samo smo rezignirano odmahivali rukom. Pomogao mi je u tome to mi je preko veze naao mjesto u Vojnoj bolnici. Taman se u to bio oenio jednom bolniarkom, koja bi bila i zgodna da joj nije bilo tog lisiijeg izraza na licu, te bahatosti koja je naprosto vritala iz nje: "Ovo ja nisam zasluila. Zasluila sam mnogo bolje." Ogorena povlasticama koje sam uivao (puenje u sobi, posjete u bilo koje doba, izlazak u grad kad god poelim...), naroito se meni bila naklatila na kosti: na istu pidamu sam ekao danima, nalazila je naina da me u jelu zaobie ma i najsitniji komadi mesa, a injekcije mi je davala s nekim krvnikim merakom... Taj odnos se promijenio kad su mi jednog dana u posjetu doli Gordana Maga i Halid Beli. Gledala ih je (a i mene kroz njih) zadivljeno, jer oni su bili neto to je ona oduvijek sanjala, a to nikad nee biti. Prije samog poetka rata, Berija se rastavio od nje, a i ja sam ostao bez ene, pa smo vie vremena provodili zajedno i pravili neke planove za budunost - ba kao da je budunost postojala. Rat se stutio na nas svom nesmiljenou i nije nam preostajalo nita drugo nego da papagajski ponavljamo: "Ne moe ovo dugo trajati. Ne moe Svijet ovo dopustiti..." A, trajalo je sve due i Svijet je dokazao da itekako moe dopustiti sve gore i gore uase. Dobio sam garantno pismo od sestre iz Amerike i nisam mogao da mu se ne povjerim. Samo sam traio nain da se ispalim van. "Moe ti to", govorio mi je, "Kad stigne u Ameriku, poalji i meni papire." Ispunio sam obeanje i on se obreo u Americi za jedno mjesec dana. Primio sam ga sebi na stanovanje - tako je bilo jeftinije. Radio sam tada u Western Innu kao kuhar, a i njemu sam naao posao - da pere sue. Jednog dana je u jeku svoje predizbome kampanje u hotel stigao i Robert Dole. Poznato je da je on bio glavni oponent vojne intervencije u Bosni, pa se nisam mogao suzdravati: "upak jedan. Najradije bih mu se krvi napio." Vratio sam se s pauze za ruak, a priao mi je ef i rekao: "Dario, ovo je slobodna zemlja - svako ima pravo da govori ta hoe, ali mi ovdje prijetnje uzimamo za ozbiljno. Pazi ta pria. I pred kim." (Tek nakon niza godina mi je sinulo u glavi da sam upadicu o Bobu Doleu izgovorio samo pred Berijom.) *** Berija je prole godine bio u posjeti Sarajevu. Donio je veliku bocu Jack Danielsa i sjeli smo kod mene. Pitao je: "Da nema koka-kole?" "Nemam. Trknuu u granap da kupim." Vratio sam se za pet minutu i prvo to sam primijetio jeste da mi je "neko"

preturao po slikama...

PROGONSTVO U SEBE (Muhamedu Poplati) Drevni kesten u dvoritu ispred Hamieve radnje posljedni put je zautao svojim zelenim rukavicama u jesen 1991. godine. Dubravko, Hami i ja smo sjedili u hladu i ekali etvrtog za "zing". (Dodue, bio je tu i oro, ali on je vazda bio kokuz, pa se na njega nije moglo raunati.) ekali smo jal' Smaju, jal' Tihu - neko je morao naletjeti. Dvorite, od Ibrinog podruma ilipi ve je bilo "pokaldrmisano" pivskim epovima, a mi da bismo ubili vrijeme, prvo nabrojasmo svih pedeset amerikih drava - ko je razmiljao due od deset sekundi - morao je platiti gajbu piva! Vladala je iscjeljujua, popodnevna tiina; samo su s kasetofona piili Dire Straits i Money for Nothing. oro predloi da ponemo partiju, da e on igrati na dug, ali ga odjebasmo: "Samo pare pod pepeljaru. Jesi li to dobio inspiraciju u pjesmi: pare nizata?" Tad se neko dosjeti da igramo ivotinja. Kako? Jednostavno: jedan pone s imenom neke ivotinje, a drugi treba nastaviti - vailo je isto pravilo: deset sekundi za razmiljanje i ako ne nastavi gajba piva. Poeli smo sa slovom "B". Izredali su se bizoni, bufala, boe konstriktori, bukai, bakalari, bjelice, brancini, bubavabe, bubamare, buhe, bube-rusi, babuke, babuni i izbor je bio sve manji, pa se prelo na improvizacije... Hami je rekao: "Buhokot!" "???" "Pas - na njemu se lijegu buhe." "iri" mu je priznao odgovor jer, bilo kako bilo, stii e gajba piva, a to je i bila (osim malo takmiarskog duha) jedina svrha ove "igre". Dubravko "iz rukava" izvue blavora, a ja se naoh u neobranom grou, a onda uskliknuli: "Biban!" (Dubravko Bibanovi - reiser.) "De, bolan, Daco, rekli smo samo se ivotinje pikaju." "E, ljudi moji, nije on kod vas stanovao. Pojma vi nemate kakva je to ivotinja. Redak zver." Hami je opet ponovio: "Buhokot." "Ne zajebaj - jednom smo ti priznali. Ali ta ti je sad to opet?"

"Maka." "Zaboravi." Hami se namrtio, a onda mu se lice ozarilo: "Bosanac." Nismo mogli da mu ne priznamo odgovor, pa je na Dubravka bio red da ode po gajbu pive. Ve slijedee godine je kesten bio posjeen. Kao i Hami, kao i oro. Dubravko i ja smo skonali u Americi, Smajo i Tiho su u Kanadi. *** Deset godina kasnije, sjedim kod Tiara s Avdom. Jutros u sedam sati mi je neko grebao na vrata i na pamet mi nije padalo da otvorim, a onda sam zauo drag glas: "Dacika, Dacika... To sam ja." Stoji na vratima, s flaom loze u ruci, i pjeva: "Smej se, smej se..." Hou da mu kaem da sam ve odavno daleko od "smejanja", ali preuujem i traim dvije iste ae. To i nije ba lagan zadatak... Sjedimo i ekamo devet sati kada se Tiar otvara. Ja mu ponosno pokazujem nagradu to je moja kerka Nevena dobila na nekom konkursu za poeziju u Americi, a njemu se lice natmuti. "Tuno, tuno..." "ta je tu tuno, Avdo?" "Pa, ne eli valjda da ti kerka krene tvojim putem?" Pomislih: "Ne samo da je tuno - nego je i jezivo." Kada sam Avdu ispratio na taksi, vratio sam se u kafanu gdje su prerano matuhi starci (samo par godina stariji od mene) jedan drugom postavljali imbecilna pitanja: "Kako se na atrovakom kae - smee boje? ta je tee - kila perja ili kila olova? Riba i po - kila i po. Koliko je pet riba?" Muka mi je i odluujem da se osudim na progonstvo, na progonstvo u sebe. Tri dana sam, umjesto da neto poradim, da oistim kuu, da sredim papire, ispeglam ve, operem sue, tumurao po zaleenim tajgama svoje due i ponavljao: "Boe, moj Boe..." Pojavljivao se; kao nejasna prilika u dovratku i "smejao se": "Lako je sada: moj Boe. A, kad sam ja tebe zazivao: Daco, moj Daco, bio si gluh na sve moje pozive." U ta tri dana sam barem hiljadu puta dizao telefonsku slualicu, mada sam znao da mi je telefon iskljuen, oblaio se i opet skidao... etvrtog dana sam skontao da vei uas lei u meni, a ne oko mene, pa sam otiao u Trnicu i na pijacu da kupim zakasnjelu surutku... Svratio sam u Soko, kod Hame. Vlado me je pitao: "Neto mi nisi raspoloen?" "Nisam. Biu kasnije." Znao sam da laem. A, moda i ne laem, jer doi e i taj dan kad e se ona

pojaviti u dnu Tvrtkove ulice, obasjana crnim svjetlom i pohrliti mi u susret... Hou li tad okrenuti lea i bezuspjeno pokuavati da joj umaknem ili u joj pruiti ruku da me vodi? To se, barem za sada, ne moe znati.

MOLERAJ IVOTA Te godine sam prvi put i zadnji put iao s majkom i ouhom na more. Ne sjeam se koliko sam imao godina, ali znam da su u modi jo uvijek bile one kupae gaice to su se vezale samo sa jedne strane, tako da su se mogle skinuti i obui kroz kratke pantalone. Imao sam dvoje: jedne tamnoplave sa utom prugom preko "pie", a druge ute s plavom. Kaem, bilo je to tako davno vrijeme kada se "domoroci" nisu trudili da iscijede zadnju paru iz depova turista, nego smo se osjeali vie kao gosti nego kao turisti, a fureti su bili rijetki: slikanje s golubovima ispred Dudeve palae je bilo obavezno, kao i citron sladoled (kako je to zvualo nobl u poreenju sa vanilijom i okoladom u Dvije rue kod Kome) u Gradskoj kafani, a rijei kao to su "lancun", "ponistra", "mudantine", "maestral" zvuale su egzotino, pa su ak i svae (u kojima je najea psovka bila "porka Madona") liile na pjesmu u poreenju s onim naim, mahalskim, kada bi ulicom odjekivalo: "Fatima! Faaatima!!! Jebo me tvoj ojek - evo, tudena me jebo", hvatale su se ene za meunoje, a mukarci, ispijajui toplo pivo ispred Granapa uivali i smijali se, sve dok im alkohol ne bi doao iz guzice u glavu, a tada bi proradili tosovi, letve, akije... "Njihovi" mukarci su po cijeli dan pili bevandu u hladu, do beskonanosti igrali "brikule", a navee bi se skupili na Stradunu i nadmetali u pjevanju - nije udo to smo ih smatrali "pederima". Odsjeli smo na Lapadu, u kui okruenoj gustim, bodljikavim grmovima kupina i stablima smokava. Na stolu su uvijek bile zdjele kupina i smokava, ali ja sam ranjavao ruke i rizikovao da slomim vrat penjui se na stabla, jer one sa stola nisu bile ni upola onako slatke kao ove svojom rukom ubrane, "ukradene"... Ubola me osa, pa mi je glava u sekundi narasla kao "Cocin bubanj", ali oblog od maslinovog ulja je uinio svoje, a taman sam mislio da neu morati ii na plau, jer mi je tamo bilo dosadno poto nisam znao plivati. Osim toga sam gadno sprio guzicu sputajui se niz uareni, limeni tobogan ne znajui da ga prvo treba nakvasiti vodom... Tad jo nisu postojale kabine za presvlaenje na plai, pa sam veinu vremena provodio skriven u bunju oleandera gledajui ene kako se presvlae.

Sam pogled na sise je inio da mi una ukoi (ali, bez ikakvih haira, jer u to doba ga nisam mogao ni izdrkati), a kad bi sjevnuo "muf", dolo bi mi da padnem u nesvijest. Sve dok me u mojoj zasjedi jednog dana nije ukebao neki "Bosaneros" i odvalio mi amarinu od koje mi se zatamnjelo ispred oiju: "Drkadijo mali, ta bi ti da neko tako gleda tvoju majku?" Iz tog sam izvukao pouku da golo ensko tijelo mora biti neto dobro, jer ne bi se bez veze zbog toga dijelile takve ljage, pa sam u buduem ivotu ljubav uvijek vodio pod svjetlom (osim u rijetkim sluajevima kada bih svojoj izabranici, nakon to bih ugasio svjetlo, ak i glavu prekrivao arafom). Pokuavao sam vrijeme prekratiti u "ribarenju" s mola. Ali, to nije bilo nita drugo do hranjenja riba. Dane sam provodio tumarajui okolo, a onda sam naletio na neki objekat u gradnji. Hvatala me je nostalgija kad bih uo "majstore" kako se deru: "Traio sam peticu - jebem te smotana." "Baci taj eki da ti ga ne bih nabio u upak." Bio sam daleko od Sarajeva... Tu sam i upoznao Acu Trokutana. S pravom je nosio taj nadimak, jer si mu struk mogao obuhvatiti rukom, a ramena ni pogledom. Priao mi je i pitao me odakle sam. Rekao je da je iz Sarajeva, a onda mi pruio crvenu stoju: "Trknider do trafike i kupi mi dvije Primorke. Nemoj zbrisati -jebau ti znanje." Vratio sam se s cigaretama i on me pitao puim li. Kimnuo sam glavom. Zamarili smo po jednu, a ja sam se prvi put osjeao kao pravi pravcati mukarac. U to je bilo i vrijeme ruka, pa me pozvao u njihovu kantinu na "hagra". Mlatnuo sam i jedno pivo i kui se vratio k'o zemlja. Majka je mislila da me je spucala sunanica i stavila mi mokru krpu na elo i polegla u zamraenu sobu. Od tada sam svaki dan na ruak iao s Acom Trokutanom. Vratio sam se u Sarajevo i prolo je ihahaj godina kad sam ga opet sreo. U birtiji San. Na stolu pred njim je leala kutija "plave Morave", a ja sam priao i pitao: "Nema vie Primorke?" U prvi mah me zbunjeno pogledao, a onda su mu bljesnuli zubi: "Ma, to si ti, gepe malo." Od tada smo se viali skoro svaki dan: bio je nepresuan izvor viceva, ali to je najvanije, znao ih je priati tako da sam se od srca smijao i onima koje sam stotinu puta uo. Jedan dan sam mu napomenuo kako bih (najzad) trebao omalovati stan. "Ma, zna Aco, nisam ti ba pri parama..." "De, ne budali - gajba piva i rijeen problem." Stan je sinuo, pa sam ga i idue godine zvao (mada i nije bilo velike potrebe za molerajem, ali kako sam se uskoro enio, znajui da je moja "mlada" prava picajzla, htio sam da bude sve cakum-pakum).

"Tststs - koja ti je ovo budala radila?", upitao je nakon to je pogledom proarao po zidovima. "Ti, Aco." "Uh, zaboravio sam to. Ali, zna, to je naa molerska fora da izbi-jemo veu lovu. Tebi je isto - gajba piva. Hoe li da izvuem izu?" "Treba li?" "Nije neophodno, ali da je iluziju visine." Vratio sam se predvee i sve je bilo u redu, samo mi se iza inila malo herava. Oito je bilo da je Aco mlatnuo onu gajbu prije nego to je poeo raditi: Rekao sam mu: "Jeste da je iza, ali kao da je s kardiograma." Potapao me je po ramenu: "Nita ti ne brini - to e se ispraviti kada se osui." *** Sreo sam ga poslije rata i mog povratka iz Amerike. Jo uvijek su ga s pravom zvali Aco Trokutan, ali sad je bio iri u pasu, nego u ramenima. Zubi mu nisu bljesnuli iz vie razloga: prvo - nije mu ostao nijedan zub u glavi... Nakon dvije godine poniavajue borbe (iz koje sam izaao kao pobjednik, ali i kao invalid) vratio sam se u svoj stan. Opet sam angaovao Acu Trokutana. "Jedino je dobro to ti nije ostalo nita stvari, pa ih ne moram micati i prekrivati. Inae, valja sve ovo ostrugati, glatovati, prei s dva sloja boje; drvenariju ostrugati i spaliti let-lampom, imirglati, opet opaliti dva sloja boje i laka... Treba sve iz poetka." Pomislio sam: "Pria li ti to, Aco, o mom stanu ili mom ivotu?" Rekao sam: "Jebaji ga: Nek' stoji kako jest."

KORPICA S RUAMA Moj djed ih je dobio kao svadbeni dar. Ili ih je, ak, naslijedio od mog pradjeda. Bilo kako bilo, godinama se na njima hvatala plemenita patina i davala im izgled dostojanstva i stvari vrijednih potovanja. Kod mene se ta opsesija njima pretvorila skoro u oboavanje. Onako siuan sam stajao pred njihovom masivnou i visinom i molio ih da se taj dan uiteljica razboli, pa da ne moram ii u kolu ili da snijeg zapada ili, ak, da se i ja razbolim, ali samo onako, bez veze, da dobijem neku temperaturicu i ostanem u krevetu cijeli dan itajui Vinetua.

Bili su napravljeni od pune orahovine, a "glave" su im bile ukraene korpicama s ruama izrezbarenim u nizinom drvetu. Jedan je bio s policama za posteljinu, ve, koulje, dempere, a drugi samo s jednom prekom za vjeanje kaputa. Ako ve neko nije shvatio - priam o ormarima. Drugi su u njima vidjeli samo komade starudije koji samo bespotrebno zauzimaju prostor u jednoj od sobica u kojoj smo ivjeli i da slue samo za kotilite stjenica, ali za mene su oni predstavljali kuu u kui. Kuu koja nije imala zidova, granica: beskrajnim okeanima i bijelom samoom Aljaske sam lutao s Jackom Londonom, ustalasanim prerijama, po kojima su se lijeno kretala milionska krda bizona, jahao sam s Old Shatterhandom, brzinom svjetlosti istraivao svemir s Flashom Gordonom... Djed se vraao s posla i pitao baku: "Gdje je mali?" "Ma, zna gdje moe biti." "Ruo, moramo razgovarati s njegovim ocem... Ovo vie nije normalno. Treba ga odvesti doktoru." Na tome bi se sve zavrilo. Prepoznao bih ljutite korake svog oca po basamacima, a onda uskakao u ormar, u ija sam vrata s unutranje strane uvrnuo vadiep za vino i vrsto ga drao. Otac je malo bjesnio po kui: "Gdje je onaj gelibter? Moram da umirem od stida zbog njega..." Baka je mucala: "Ne znam... Mora biti da je jo u koli..." "Ma, kakvoj koli", obrecnuo bi se otac. "Sad sam bio na roditeljskom sastanku - nije dolazio ve vie od mjesec dana." Okretao je mesingani klju u bravi ormara, ali ja sam vukao s druge strane. Odustao bi i po stoti put rekao baki: "Kad ete se vie kotarisati ove suruntije?" Pri odlasku bi rekao: "Dopae on meni aka", ali ja sam znao da su to samo prazne prijetnje, da e, im izae, zaboraviti i zato je uopte i dolazio, jer mu je, kao i svakom tridesetogodinjaku, samo pika bila u glavi. A i dola mu je glave. *** Kad je 1977. godine umro moj djed iza njega je ostalo malo stvari: reo na kojem je kuhao kafu, tokrla na kojoj je pio kafu, nizak stoli za novine, cigarete i pepeljara i - ormari. Otiao sam pred Markale i doveo nosae. Kad je vidio one gro-made, jedan od njih me pitao: "Moe lji se ovo rastaviti? Ovo se vie ispljati ispiljati nego nositi." Pokupio sam raju. Brdo, Zlaja, Roak, uka... su zaustavili saobraaj u Moskovskoj dok su ih nosili u moj stan. Pri "transportu" je otpala jedna od ukrasnih korpica s ruama. Nismo je nali na stepenitu. Zlaja je hukao: "Ima li

pive? Daco, nadam se da e me nadivjeti ili da e umrijeti u ovom stanu, da ove monstrume vie ne moram tegliti." Nedavno sam doekao bivu enu na aerodromu. Taksijem sam je odvezao do stana njene majke. Pitala me je moe li kasnije svratiti kod mene. "Zato ne? Na vratima i dalje pie DAMONJA. Nisi promijenila prezime?" Oekivao sam (nadao se) da e rei neku sentimentalnu glupost kao "da joj je to jedino to je od mene ostalo", "da se osjea kao da se s tim prezimenom rodila", "da uvijek pomisli na mene kad ispunjava neke formulare u Americi"... Ona je odmahnula rukom: "Ma, i sam zna kakva je administracija u Americi. Oduzelo bi mi cijeli dan da ispiem samo papirologiju, da obiem sto mjesta. A, sam bog zna koliko bi me to kotalo. Ne smeta ti?" "to bi mi smetalo? Nemam vie vremena da bi mi ita smetalo", promrmljao sam. "ta?" "Nita. Navikao sam priati sam sa sobom." Uskoro je dola. Razgledala je stan: "Nita nije ostalo od starih stvari?!" Pokuao sam biti duhovit i pokazao na plastini stoli progoren opucima, kau iz kojeg su vrebali federi, klimavi "radni sto", plakar bez vrata... "Sve je ovo staro." Prethodni stanar je s ormara skinuo onu rezbarenu kotaricu i zalijepio je na dovratak. (ta je s ormarima uradio - to ne znam. Moda ih je "ispiljao".) Pokazo sam joj: "Ostalo je ovo." Samo ju je okrznula pogledom i rekla: "Sad moram ii. Javiu ti se." Sjeo sam na stepenice i zapalio. Digao se i pomilovao kotaricu s ruama: bila je hladna i tvrda, bez mirisa. O kome ja ovo priam? O kotarici, ili...?

HOMO POLITICUS Kad pijem, ne sluam ta priaju ljudi za mojim stolom. Znam da su to gluposti koje sam ve hiljadu puta uo, da u se samo bez potrebe iznervirati iznosei neke argumente do kojih oni dre isto toliko kao i do mene. A, i ja do njih. S vremena na vrijeme ubacim neto to stvara iluziju da sam se sav pretvorio u uho. Kao: "Jebaji ga." (To uvijek pali.) "ta e" sam izbacio iz upotrebe, jer se uvijek nae neka mudrica koja odgovara: "Pivo" i upisa se vlastitoj duhovitosti. I to bi se nekako moglo predurati da me pri tome ne muva laktom u rebra: "Ha, dobar fol?" "Ma, nek' se ivo i zdravo", "Tako ti je to", "Niija nije do zore..." samo su

dio fraza koje ne znae apsolutno nita, ali se uklapaju u svaku situaciju kad siromani duhom preuzmu bank za stolom... Pa, ta onda, koji kurac, radim u kafani? Muljam providnu kriku limuna po ai votke, pokuavam se sjetiti prezimena one Dubrovanke Jagode... kako li joj ono bjee prezime?... ma, one to je pravila tapiserije; ljutim se na sebe to mi stalno izmie, ba kao da je njeno prezime klju koji e rijeiti sve moje probleme; gledam vjetako cvijee pobodeno u ardinjere s pravom zemljom i ne mogu dokuiti svrhu to li ga gazdarica svako jutro zalijeva; uporeujem vrijeme na zidnom satu sa svojini runim kao da ne znam da je na oba moje vrijeme isteklo; pokuavam uhvatiti ulomke razgovora sa susjednog stola ali, poto sam nagluh, samo po gestikulacijama mogu skontati da se i tamo priaju iste gluposti kao i za mojim... Kad ne pijem, niko mi ne prilazi za sto. olja aja kao da odbija ljude. itam novine (u stvari, vie tragam za tipografskim grekama nego to pratim besmisao napisanog, ali njih je previe, pa mi to brzo dosadi) i lagano se drogiram glupostima: jedna od perjanica naeg novinarstva, knjievnosti, esejistike, svakovrsne kritike je napisala tekst o Grahamu Greenu (skinut s interneta) povodom neke godinjice njegove smrti (roenja ne moe biti, jer je roen 1904. godine - toliko znam i bez interneta): Nabrajaju se tu svi njegovi romani: od Treeg ovjeka do Mirnog Amerikanca, a biber po pilavu je fotografija Granama Greena, ali onog Indijanca to se proslavio u Kostnerovom filmu Ples s vukovima. Haug. ta drugo da kaem? Sam sjedim za stolom za etvoro, a u kafanu ulaze etvorica novopridolica, pa me gazdarica moli da se premjestim za sto u oku, kod Ibre. (Tako sam mu i saznao ime, mada se ve godinama sreemo na istom mjestu i kimnemo jedan drugom glavom na pozdrav. I to je sve.) Ibro svako jutro ita novine i popije po etiri konjaka u preciznim, petnaestominutnim razmacima - niko ga ne benda, a ne bi se ba dalo rei da je i njemu ba stalo do neijeg drutva. Ba kad je ispio svoju "gidu", paljivo presavio novine, odbrojao est maraka na sto, vrijeme se nahorozi i poe liti kia i iz neba i iz zemlje. Ibro postaja koji minut na izlazu, a onda opet sjede za sto i samo podie praznu au u pravcu anka, a mene iaretom upita hou li ja jo jedan aj. Pristao sam i, kao zadnji papak, ba kao da me taj aj na neto obavezuje, upitah: "Vidjeste li Vi ovog sranja u Trebinju i Banjoj Luci?" On odmahnu glavom: "Politika me ne interesuje." Kia se zarekla da e cijeli dan padati, a to se moglo i oekivati, jer sam objesio ve na prozor. Na mene je bio red da zovnem pie. Ba kao i ja maloprije, Ibro je sad osjeao neku vrstu obaveze, da mi objasni: "Stariji sam od tebe, pa imam pravo da ti kaem. Nagutao sam se ja u ivotu politike. Nagutao i sve povratio. Kakva je razlika izmeu Demokratije i Diktature? Nikakva. U demokratiji ti dozvole da

glasa da bi se ponaao po njihovom, a u Diktaturi se ne zajebaju s tim glasanjem: uti i radi ono to ti se kae. Imaj svoje miljenje, ali se ne slai s njim. Ako ti je do miljenja, tri u CEKA, Predsjednitvo, Parlament, ili kako se to ve ne zvalo... Moj otac je, to bi Sidran rekao, proveo godine na slubenom putu. Ne sjeam se koliko dugo. Sjeam se samo da sam se svaki bogovjemi dan u koli tukao s drugom djecom, jer sam, kao maka praznu konzervu okaenu o rep, vukao "grijeh" svog oca, jer je moj stari "planirao atentat na druga Tita"... Sjeam se dopisnice to smo je majka i ja primili s otoka neobiljeenog ni na jednoj nautikoj mapi: OVDJE MI JE DOBRO - PO CIJELI DAN SE SUNAM. RADIM NA GRAEVINSKIM RADOVIMA. IMAM MNOGO PRIJATELJA. MNOGO SE TOGA MOE NAUITI. EFOVI SU VIE NEGO ZADOVOLJNI MOJIM NAPRETKOM. PUNO VAS VOLI... Jednog dana se vratio s drvenim, vojnikim sandukom. Nisam ga prepoznao. Samo po oima. Kao da je to bilo sve to je ostalo od njega. Palio je Dravu jednu na drugu, hodao po kuhinji, a onda bi me posadio u krilo i milovao po kosi, ponavljajui: ta sam vam uradio, ta sam vam uradio, ta sam vam uradio? Plakao je kad je mislio da ga niko ne vidi: Nema gore stvari od oevih suza. Bliio se kraj kolske godine, osmoljetke. Htio sam se upisati u gimnaziju, ali anse su bile tanke. Onda me je otac, ba kao nekad, posadio u krilo, pogledao me je oima koje nikad prije nisam vidio, rekao mi glasom koji nikad prije nisam uo: Sluaj me dobro sad: sutra e otii u kolu i prijaviti se direktoru. Rei e mu da si, traei kliker, ispod ormara naao Staljinovu sliku. Ali... Nita "ali". Uradi k'o to ti se kae. Dok sam jo bio u koli, oca su odveli na "informativni razgovor". Nije se vratio, nije pisao, nije bilo glasa od njega... Nisu me primili u gimnaziju...", zavrio je Ibro. Tupo sam gledao pred sebe. Kao da sam popio litar votke, a ne aja. "Izvini. Popio sam malo. Hoe li ovo ikad prestati?", pokazao je na sivu zavjesu kie. "Nee", rekao sam. "Hoe", rekao sam.

KRATKI PODSTANAR Zaboravio sam kako ivot moe biti lijep. Grevi u stomaku su utihnuli, a kao da mi je i nateeni stomak malice splasnuo i bjeonjae mi donedavno boje konjaka, dobile boju tankog pricera. Jeste da me je bolio svaki mii u tijelu, ali to je bio onaj zdravi bol, a ne ono muno jutarnje izvlaenje iz kreveta kada sam smoden noanjim snovima koji sve vie lie na stvarnost; cijeli dan sam spremao stan, prao ploice u kupatilu i kuhinji, trpao zimsku garderobu u torbe,

brisao prainu, vraao razbacane gramofonske ploe u njihove omote... Razlog je bio taj to me je juer zvao moj prijatelj Idriz iz Tuzle i pitao moe li njegov jaran prespavati neko vrijeme kod mene. Rekao sam mu da nema problema, ali: "Idrize, zna kako ja ivim..." "Ne brini nita. Nije on nikakva picajzla, a, osim toga, bio bi samo nakratko: dobio je posao u Sarajevu, a skoro e i stan." "Kako ti kae, Idrize." Skuhao sam ontru kafe i sjedio kraj prozora. Podupro sam lea jastukom, a noge stavio na drugu stolicu i, ne razmiljajui o svemu onom o emu bih morao, punio pepeljaru opucima i gledao kako se oblaci navlae nad nebo iznad Jevrejskog groblja. Uskoro su i prve krupne kapi kie zasule krovove, a kratki naleti vjetra su ih prskali i po mom licu, ali nisam zatvarao prozor. Samo sam premjestio pepeljaru. Bio je to kratak nalet, nebo je opet sinulo. Kontao sam skuhati jo kafe, ali je zazvonilo zvono na vratima. (Na Idrizovog jarana sam bio potpuno zaboravio.) Bio je niskog rasta (ak tu nisu pomagale ni kaubojske izme s visokom petom, koje sam kasnije primijetio) i irokog osmijeha: "Dario?" Potvrdio sam. Pruio mi je ruicu, meku i njegovanu, s dija-mantskim prstenom koji je bio premalen da bi se radilo o "dupljaku". Predstavio se, a ja sam, kao i obino, preuo njegovo ime. Zbunjeno je stajao na vratima, jer sam potpuno smetnuo s uma kojim je poslom doao. Uveo sam ga u kuu i pokazao mu njegovu sobu. Nije se ba imalo ta pokazati: eljezni krevet (ruan kao sam avo), koji sam dobio od neke humanitarne organizacije, stolica i sto, koji sam ja koristio za peglanje, ali koji je, s obzirom na njegovu visinu, njemu sasvim lijepo mogao posluiti kao radni, elektrina grijalica... Iz zidova su virile ute plinske cijevi, ali bez prikljuaka i ventila. Uinilo mi se da sam osjetio razoarenje u njegovom glasu: "Plin vam nije prikljuen?" "Nije mi doao na red", odgovorio sam, a pomislio: "Koji e ti kurac plin usred ljeta?" Pokazao sam mu kuhinju koja je sva blistala od istoe i osjetio se pomalo povrijeenim to je on sam preletio pogledom preko mog truda. "Telefon je ovdje, ali, naalost, nisam plaao raune, pa mogu samo primati pozive..." Nasmijeio se i izvadio mobitel iz depa: "I ja volim one starinske, pogotovo one crne, bakelitne, ali ta se moe: ivimo u takvo vrijeme. Bez ovog se ne moe - pogotovo u poslu." "Izvinite, ali ja ne upitah ime se bavite." "Informatika", kratko je odgovorio. Uveo sam ga u kupatilo, a on je, kao dijete, pljesnuo rukama: "Kakva divna kada! Mrzim tu-kabine." Ne bez zlobe sam pomislio: "Ti u njoj moe i plivati." "Imate li cigaretu", upitao me. Pruio sam mu kutiju i upalja. "Hvala. Ostaviu za kasnije..." Preao sam na poslovni dio:

"Je li vam puno tristo maraka mjeseno? Stanarinu i struju dijelimo..." "A, ne, ne. Ja u plaati struju. Znate, zimogriljiv sam, a imam i metar elektronske opreme..." Tek tad primijetih da je doao praznih ruku. "A, gdje su vam stvari?" "Ima toga puno. Naroito knjiga, pa e mi jaran to sutra dovesti kolima." "Dobro, ja u vas sad ostaviti..." Zaustavio me je na vratima: "Umalo da zaboravim." Iz novanika je izvadio tristo maraka. "U haustoru nema svjetla, pa budite paljivi", upozorio sam ga. On mi je mahnuo rukom: "Ne vjerujem da u veeras izlaziti." Hodao sam sa tristo i neto maraka u depu, vee je bilo prekrasno, a ja sam se opet osjeao kao i obino - bijedno. Na pamet su mi padale samo stvari koje mi je Ijekar strogo zabranio: evapii - nita s rotilja, burek - premasno, mukalica - ljuto ni za ivu glavu, cola - niks gazirano, sladoled za stomak... od konobarica u mini suknjama me nije dijelilo samo neprobojno staklo, nego i cijela vjenost. esto se osjeam sam, ali nikad u ivotu se nisam osjeao samijim. Na povratku kui sam svratio kod Solde na aj, prelistao novine i vidio da su upci tampali prolonedjeljni TV-program. (NASTAVLJA SE)

KRATKI PODSTANAR (II) Popio sam jo jedan aj. Pa, jo jedan. Obzirni ljudi su se ponaali obzirno i pristojno prema meni, a kreteni (kako bi drukije?!) kretenski. Nije mi godila ni pristojnost ni kretenluk, ali sam odlagao odlazak, jer mi se ba neto nije prialo s nekim koji se bavi informatikom. Zgrada je blistala kao novogodinja jelka: sva svjetla u stanovima su bila upaljena, a svjetlost iz otvorenih vrata se prosipala po stepenitu. Dok sam se penjao, pratio me je muk. Tek kad bih se popeo na sprat vie, zaulo bi se prigueno kokodakanje. U stanu su me ekala dva policajca. Osjetio sam smrad garei. Prvo to sam pomislio bilo je: "Mora da je onaj napravio neko sranje." Ni slutio nisam kakvo. Mladi policajac, s kojim sam esto pio kafu kod Tiara, preko puta Policijske stanice, pokuao je svom zdravom, rumenom, seljakom licu dati izgled prekaljenog veterana, a kad sam ga oslovio imenom, lice mu je jo vie buknulo, pa je, sasvim nepotrebno, popravio remen s pitoljem, lisicama i baterijskom lampom. Drugi me nije ni pogledao. Sjedio je u hodniku i prelis-

tavao Playboy. Na jeziku mi se formiralo pitanje: "ta se ovdje deava?" Nisam ga uspio izgovoriti, jer me je onaj na vratima, nakaljavi se, preduhitrio: "Vi ste Dario Damonja?" "Ja sam." Zapisao je to u blok. "Ovdje stanujete?" Potvrdio sam. "Adresa?" Onaj drugi je spustio Playboy i zaustio da neto kae, ali je samo odmahnuo rukom i zijevnuo iz dubine svojih plua, digao se sa stolice i uao u sobu oito traei neto ime bi ubio vrijeme, a kad nije nita naao, opet se vratio Playboyu. U meuvremenu sam nastavio odgovarati na stupidna pitanja: "Kranjevia 9/IV, Sarajevo." Kao da se malo zbunio, pa me je ljudskim glasom pitao: "Pie li se Kranjevia ili Kranjevieva?" Za trenutak sam se osjetio kako sam rtva Skrivene kamere, ali mi je onaj vonj garei drakao nosnice i, onako, s vrata, pokuao sam otkriti tragove poara. Tek kad sam pokazao linu kartu, bilo mi je dozvoljeno da uem u svoju kuu. Uhvatio sam policajca u raskoraku, pa sam uspio upitati: "U emu je stvar?" "Polako, polako... Doi emo i do toga. Kad ste izali iz kue?" "Oko est!" "Kad ste se vratili?" "Sad!", skoro sam se proderao i prvi put nakon mjesec dana osjetio da bi mi dobro dolo pie. Duplo. "ta ste radili u meuvremenu?" "alabajzao sam po gradu." "Jeste li negdje svraali?" "Kod Solde. Sjedio sam od sedam do sada. Ima stotinu svjedoka koji e to potvrditi. Popio sam nanu, kamilicu i ipurak..." Onaj drugi policajac je izgubio ivce: "Daj, ne zajebaji vie ovjeka. Zavri to, pa da idemo." Onaj prvi se povukao, zauzeo stav uvrijeene seoske mlade, a drugi je (hvala Bogu!) uzeo stvar u svoje ruke: "Gospodine, u vaem stanu se dogodila nesrea. Jeste li dugo poznavali Murisa Hasanovia?" "Koga?!" "ovjeka koji je pronaen u vaoj kadi. Oito je da se kupao i da je grijalica s ve-maine upala u vodu i..." "I? ta je bilo?" "Nimalo prijatan prizor. Je li vam bio prijatelj?" Odmahnuo sam glavom: "Tek danas, popodne sam ga upoznao. Preporuio mi ga je zajedniki prijatelj iz Tuzle, Idriz. Planirao je ostati nakratko. Dok ne dobije stan u Sarajevu. Nemam Idrizov broj telefona. Ustvari, imam, ali ga ne

znam na pamet. Tu negdje imam njegovu vizit-kartu..." "Prepisau je. Moda bi bilo bolje da mu vi prvi javite. Moete slobodno ui u kupatilo, tijelo je ve odneseno." Kada je bila crna kao da je neko u njoj loio vatru. Na ve-maini je bila paljivo sloena odjea. Povrh nje - mobitel. Pored kade su stajale kaubojske izme s visokom petom. "Ovo su njegove stvari? Morate potpisati zapisnik. Ne trebate nita brinuti. Kad se nesrea dogodila, iskoio je glavni osigura u zgradi. Prolazei pored vaih vrata komije su osjetile smrad paljevine, a kako niko nije odgovarao na lupanje, a vrata su bila zakljuana, provalili su unutra... Onda smo mi doli. Vjerovatno emo vas jo trebati, ali nita ne brinite. Imate li nekoga da noas prespavate. Znate, nije ba prijatno..." "Nemam nikoga. Biu u redu, hvala vam." On je dodirnuo apku na pozdrav i krenuo niz stepenice. U glavi drugog policajca se motalo jo bezbroj pitanja. Barem smo u neem bili isti. Dok su silazili niz stepenice, vrata su se zatvarala i stubite je tonulo u mrak i razoarenje to i mene ne vode s lisicama na rukama. Kakva bi to tek pria bila! Televizoru je riknula katodna cijev, a i bojler je ciknuo. Pomislio sam kako sam zaboravio predati onih tristo maraka, a onda sam pored pisae maine u pepeljari primijetio samo jedan dopola ispuen opuak. U mainu je bio uvuen papir na kojem je tuim "rukopisom" pisalo: NEMAM HRABROSTI DA PRIZNAM DA ME JE STRAH. Opipao sam depove i vidio da sam ostao bez cigareta. Paljivo sam ispravio onaj opuak i zapalio ga. ta biste vi uradili na mom mjestu? (KRAJ)

NOVINAR IZ ROAJA Kad sam proli put iao u bolnicu, uao sam sa rukama u depovima pantalona i kutijom cigareta i upaljaem u depu od koulje: mislio sam kako u se natezati da mokraom napunim epruvetu, kako e me kucnuti po koljenu gumenim ekiem, polei me na leaj u ambulanti i traiti da pogledom pratim kaiprst koji mi se mie pred oima, malo se namuiti dok mi nau venu i uzmu uzorak krvi... Onda e mi dati neke svemogue pilule, nabiti me nogom u guzicu i poslati kui, rei mi da se za sedam dana javim na kontrolu... Sad sam znao (ili se barem nadao da znam) ta me eka: stajao sam ispred spakovane torbe i pokuavao se sjetiti jesam li ta zaboravio. Papue su tu, pidama koju nikad nisam obukao, tri potkoulje, sedmero gaa, etiri pekira,

pribor za brijanje, sapun, ampon, dvije olovke, blok papira, tri knjige na engleskom (due e mi trajati da ih proitam), no, kaika, viljuka, olja, etiri rolne toalet-papira. Sve je tu! ealj! Jebo me ealj - to sam zaboravio. Da - i karticu za telefon i adresar. Sad sam leao na leima, s cjevicama infuzije zabodenim u obje ruke i buljio u strop. Sat sam skinuo s ruke, jer ovdje vrijeme nita ne znai: mjeri se bljutavim dorukom, rukom kod kojeg je jedina dobra stvar to ga ima malo, veerom koja je samo varijanta doruka. I intervalima kad trebam uzeti lijekove. To je obino u doba kad me ljuljne spasonosni san. U pauzama, kad su mi mijenjali boce s infuzijom, izvalio bih se na bok i pokuavao itati, ali su se stranice pretvarale u uzavreli mravinjak slova i nisam mogao uhvatiti smisao jednoj-jedinoj rijei. Tako me jednog dana moj sobni komija zamoli da mu posudim knjigu. (Kad sam tek, prvog dana, doao u bolnicu, u sobu, nisam ni primijetio da neko lei na krevetu. Izgledao je prazan, sa neraspremljenom posteljinom, a onda je ispod arafa provirila strano izborana glavica, sa uredno zalizanom kosom i razdjeljkom na lijevoj strani. Ispod pokrivaa su se pojavile i ruice, vie nalik majmunskim apama nego ljudskim rukama. Stresao sam se od jeze i gaenja, jer mi je pred oi izala slika Lagerkvistovog Kepeca.) Dobacio sam mu knjigu Michaela Reynoldsa Hemingwax - The American Homecoming. Ve istog dana je doao dopola, a onda je odustao: "Ja ti ovo, majoviu, nita ne razumijem." "Pa, zna li engleski?" "Jok ja." "To ti je na engleskom..." Lupio se apicom po elu: "Ma, zato je to... Bilo je meni od poetka sumnjivo, ali se sve premiljam da ne uvrijedim o'jeka..." Jednog jutra je u vizitu doao doktor H.B. i pitao: "Kako nam je novinar danas?" Od ogromnog, nateenog stomaka mogao sam vidjeti samo none prste kako vire ispod pokrivaa i ba sam razmiljao kako bi zgodno bilo da u pupak zabijem bosanskohercegovaku zastavu. Htio sam mu rei kako se osjeam isto, ali da primjeujem stanoviti napredak, jer sam jutros, kad sam piao, prvi put vidio vlastitu kitu, ali sam se suzdrao, jer doktor je bio fin ovjek i, kada me je primio, sa istinskom zabrinutou i uenjem me je pitao: "Pa, gospodine, ta ste ekali do sada?" Bila bi to duga pria da sam pokuao objasniti, pa sam samo rekao: "Bilo me je stid." "ega vas je bilo stid?" "to sam toliko dugo ekao." Nisam mu ni rekao da me boli svaka kocica, svaki mii, svaka vlas, jer bi

mi objasnio da se radi o apstinencijskom sindromu, mada ve dva mjeseca nisam ni kapi okusio. Elem, moj ti komija nije preuo ono "novinar", pa mi se odmah pohvalio: "I ja sam ti radio ko novinar." "Gdje?", nezainteresovano sam upitao. "U Roaju." "Za koga si radio?" "Za sviju! To je bilo prije rata. Politika, Borba, Osloboenje... Najvie su ile Politika ekspres i Sport i Sportske novosti... Zna, svi su kupovali novine, ali je malo ko znao itati, drali su ih na stolu samo da se prave vani. Ja sam opet kupio novine sa stolova i opet ih prodavao. Jednom mi se desilo - zna, ovo je malo humoristino - prodam ti ja o'jeku novine, a on e ti meni: Ovo su stare! Ma, kako stare, eto ih ko ispod ekia. Pogledaj datum. A, to je ukrtenica rijeena? Zirka on lukavo na mene. Daj da vidim jeste, bogami! A, ja u ti njemu: postoje ukrtenica ve rijeena, e sad ti vie nisu dinar, nego dva - ne mora se ti muiti. E, jesam ga, da prosti, zajebo." Kako je vrijeme prolazilo, sve mi se inilo da se onaj "novinar iz Roaja" smanjuje. Da ne bih ispao lud, nisam nita rekao doktoru, nego sam ga samo pitao od ega boluje. On mi je odgovorio pitanjem: "ta misli koliko godina ima? Znam da izgleda kao da mu je sedamdeset, ali po nalazima kime ne moe mu biti vie od etrdeset. To je neki poremeaj u lijezdama koji uzrokuje naglo starenje. Primili smo ga kao hitan sluaj, bez ikakve dokumentacije. Pri tom pati od amnezije ili je u ovom sluaju primjerenije rei - od senilnosti." *** Jedne noi sam kroz san uo sestru kako nekoliko puta kuca na vrata klozeta. Onda je ula unutra, vratila se, podigla jastuk, skinula pokriva i araf sa kreveta, protresla ih i neto je (ili mi se to samo uinilo) palo na pod ne prouzrokujui jai um nego kad se opuak cigarete ugasi u fildanu kafe. Ujutru je njegov krevet bio uredno sloen. Pitao sam doktora ta se desilo s njim, a on mi je odgovorio da je premjeten na drugo odjeljenje. "Saznaste li, makar, kako se zove?" Doktor je slegnuo ramenima, a ja sam ostao u krevetu grlei, privijajui na prsa svoju tek izalu knjigu. Ponavljao sam: "Ja nisam novinar iz Roaja, ja nisam novinar iz Roaja, ja nisam novinar iz Roaja..."

INKUBATOR Na portirnici u Redakciji bila je jedna koverta za njega. Samo njegovo ime, bez marke. Nije bila ak ni zalijepljena. U liftu je proitao list papira: uobiajena moralno-politika lekcija, ali, mora se priznati, odmjerena. Zadnja reenica mu je privukla panju: "Vi niste nita drugo do inkubator tuih ideja, ivota i sudbina." Nije bilo potpisa ene koja je to pisala. (Bio je siguran da se radi o eni. Ne samo po rukopisu, nego i po tom izriitom, bespogovornom zavretku koji ne ostavlja mjesta za dalju raspravu. ene to uvijek rade - izbace te na suho, ba kad ste pomislili da je to tek poetak prie, da se stvari daju razjasniti. Nije vano koji metod koriste: da li se diu od stola i idu "napudrati nos" ili to zapeate suzama.) Ba ga je bilo briga, ali, svejedno, dopalo mu se to to je napisano. Samo mu je jedna stvar bila nejasna: da li je mislila na onaj inkubator u kojem se razvijaju nedonoad ili onaj za pilie? U tome je vidio veliku razliku, ali, naalost, po svemu sudei, nikada nee imati priliku da to razjasni. Sad je sjedio ispred doktorske ordinacije, prelistavao novine (due mu je trebalo da ih "proita" nego to bi mu bilo potrebno da ih komplet napie: traio je novinarske bisere: tekst o prodaji VW dionica bio je ilustrovan fotografijom prastarog FORDA T-14; na slijedeoj stranici bio je isti tekst, sa istim naslovom, ali bez ikakve ilustracije; saznao je i to da je 1985. godine odrana prva bioskopska predstava Ulazak voza u stanicu; iznenadio se da je Michael Crichton (pisac Jurasic Parka) "oenjen jednom kerkom i ivi u Kaliforniji"... ena pored njega je bila nafajtana nekim prostakim parfemom i svako malo se naginjala, lakiranim prstom upirala u naslove u novinama: "Evo, od sutra dijele penzije. Vidi ovo: hladna masaa za otekle noge...", pa je presavio novine i pruio joj: "Na ti!" Sjedio je ispred crveno obojenih vrata, sanjao o barem jednom dimu cigarete i pitao se ima li ita besmislenije nego zakovati pogled za vrata koja se niti otvaraju niti zatvaraju, iza njih se ne uje nikakav zvuk. Pisae maine, telefona, tranzistora? Ima, sjetio se. Jedino to je pamtio iz rata bilo je to da je stalno bio mokar. Ili od znoja, ili od kie i snijega. Uvijek gladan i kratak za cigarete. Sve ostalo se smijealo u nekakav "cupajz" koji se mogao dogoditi i njemu ili nekom drugom. Samo je prva straa jo uvijek jasno bila isklesana u njegovom pamenju. Bila je ve no kada je komandir Bobu i njega odveo na straarsko mjesto. Ako su postojale mjesec i zvijezde, onda su te noi sijale iznad nekog drugog grada, druge zemlje. Bio je poetak novembra i propadivala je sitna kiica, ali je pod gustim, niskim granama bora (ispod kojih su zalegli) bilo suho.

Komandir se nagnuo nad njih i, kao da je cijelo to bespue ozvueno, povjerljivo im proaptao: "Dobili smo dojavu da veeras dolaze Niki specijalci, zato..." Pogledao je u pravcu Bobe, ali, iako je njegovo lice bilo samo desetak centimetara udaljeno, nije ga mogao raspoznati. Komandir je nastavio apatom: "Ako dou - neete ih uti. Najsumnjivija je tiina - ako ne ujete nikakav zvuk, to bi moglo biti jebeno." Oni su zalegli na debeli sloj borovih iglica, a komandir se udaljio nekako previe nehajno maui baterijskom lampom. Nisu progovorili ni rijei; uperili su puke ispred sebe, a tama i tiina su poeli da ih vau. Srce mu je loptalo po borovim iglicama; slijepim, kao zakatranisanim oima je pokuavao nazrijeti bilo kakvu konturu. Drveta, buna, grana; gluhe ui nisu registrovale nikakav zvuk: huk sove, lepet krila ptice... Osjeao je kako mu se garota stee oko vrata, kako mu se otar bode zabija u potiljak. Nije uo ni Bobino disanje. Pomislio je (kasnije se toga sa stidom i uasom sjeao): "Moda su ubili Bobu, a mene nisu ni primijetili." Jutro nije donijelo nikakve promjene. Mrak je zamijenila kao jogurt bijela i neprozirna magla, ali su poeli da se uju zvukovi buenja prirode. Uskoro je sunce poelo razbijati maglu u pramenove i tek tad su vidjeli da su svu no proveli s pukama na gotovs nianei u stajska vrata koji metar ispred sebe. uli su komandira kako dolazi pjevajui: "Sejdefu majka..." Oito je bio "pri kafi". Zagrlio ih je i rekao: "Dobri ste bili, raja. Mnogi ne izdre, pa saspu cijeli arer u mrak. Nemojte se ljutiti: ovo je ritual za svakog novajliju. 'Ajmo sad: u zemunici ima neto za klopu i cigara, a ostalo je valjda i rakije - ako je ja nisam popio." Bobo je to iskustvo kasnije prosto objanjavao: "Do tridesete godine nisam ni znao da imam zube: vakao sam njima, prao ih poslije svakog jela, kezio se na fotografijama, ali ih nikad nisam bio svjestan. Sve dok me jednom nije zabolio zub. Tako je i sa strahom - treba ga doivjeti da bi ga cijenio." *** Vrata su se napokon otvorila i on je davao podatke sekretarici. Upitala ga je s kim ivi, a njemu se uinilo da ga pita gdje ivi. U Sarajevu. S kim? Osvrnuo se po prostoriji kao da trai pomo, a onda je rekao: "Sam". Ukucala je tu jednoslonu rije i nekako ga udno pogledala. Nije znao zato. Moda je nesvjesno dodao: "U inkubatoru"? Ili ona nije znala ta je to zubobolja, ta je to strah? Ili nikad nije bila sama?

SAN TRGOVAKOG PUTNIKA S devetog sprata bolnice se vidi cijelo Sarajevo, sve etiri strane svijeta; ruevine rata i novosagraene kue, stari i novi krovovi koji se razlikuju po boji crijepa, neke terase koje su tu odvajkada, ali za ije postojanje nisam znao, adaptirana potkrovlja... Kad bih ja bio pisac i kad bi ovo bila pria, bez imalo stida bih ukucao kako razmiljam o raznolikim sudbinama i ivotima ljudi koji ive pod tim krovovima, ali razmiljam taman toliko koliko oni razmiljaju o meni. Prepoznajem Koketa koji silazi niz Goruu nosei svoj san pod pazuhom. Upoznao sam ga poslije rata, mada je on rekao da se znamo "sto godina", ali on nije bio od onih ljudi koji, kad pomenu nekoga za koga prvi put uje, to ne prihvataju kao odgovor, nego do u beskraj insistiraju: "Ma, mora ga znati, "Zna s kim je on iao u kolu", "Zabavljao se s onom dobrom kokom - kako joj bjee ime". Sjedio si s njim hiljadu puta", sve dok ne prizna da ti je pomenuti rod-roeni, ili, iznerviran, vikne: "Jebo te on i ti njega!" Na rijeima je bio krt, pa zato i pamtim na prvi "razgovor". (Ne raunam one uobiajene primjedbe o vremenu i elji i Sarajevu.) Iznebuha me je upitao: "Zna li pjesmu Huni Miodraga alice?" "Znam", rekao sam, a on je samo klimnuo glavom: "I mislio sam da zna." To je bilo sve. Nikakvo objanjenje nije slijedilo i na tome je ostalo. Sjeam se i toga dana kada je Karo s vrata kafane poeo peglati raju kako je zijanio tristo maraka na "poker aparatima". Mi, koji smo se na nesreu zatekli u kafani, morali smo istu priu opet sluati sa svakom pridolicom. Onda ga je Koke prekinuo: "Sluaj, Karo. Nisi izgubio, nego nisi dobio." "To ti doe na isto", zbunjeno je odgovorio Karo. Koke je prijekorno zatresao glavom: "Karo, Karo... Jesi li iao da dobije?" "Bezbeli da sam." "I?" "Nema tu nita i - izgubio sam." Koke je nastavio da mu objanjava: "Iao si da dobije i nisi dobio. To ti je cijela pria." Koke se krvniki eao po glavi kao da pere kosu, onda kao da mu je neto sinulo i zvao je pie kafani. Sretan to nije izgubio. "Trebalo bi da se bavi trgovinom, Koke", rekao sam, a on me pogledao: "Otkud zna? Bio sam trgovaki putnik. Iliti, akviziter za knjige. Otuda ja tebe znam, a ti se mene ne moe sjetiti. Zna, ljudi rijetko gledaju u oi trgovake putnike. to je greka. U oima sve moe vidjeti: je li muterija ozbiljna, je li neki zajebant od kojeg nema haira, nego samo da mu je ubiti vrijeme ili su pristojni toliko da ne mogu a da ne kupe neto..." Prekinuo sam ga: "ta si vidio u mojim oima?" Podigao je au i nasmijao se: "Mamurluk, najee." "Sad, bez zajebavanja: to sad to ne radi?"

"Daj, ne budali, Daco. Jesi li vidio koliko knjige kotaju? Ko ima para da ih kupi, gade mu se, ne bi ih ni u ruku uzeo. Oni koji bi ih kupili, ni za hljeba nemaju." Nismo se vidjeli nekoliko dana. Valjda smo se mimoilazili, ta li? Najvie mrzim ljude koji poslije smrti (naroito samoubistva nekoga) seru: "Primijetio sam da neto nije u redu...", ali ne mogu da ne kaem da je Koke bio... bio drukiji. Ne, nije. Bio je isti, ali drukiji - ako znate ta mislim? alio sam se kako teko zaspim ili kako nikako ne mogu da spavam, a on mi je rekao: "Zna, hiljade puta sam zaspao, a da to nisam znao. Ali, da sam zaspao i da to znam - to nikada. Sve do prije par noi." Postavio sam glupo pitanje (htio sam, ustvari, pitati kako zna kad je zaspao): "Kako zna da si zaspao?" Ne gledajui me u oi, odgovorio je: "Zato to se vie nisam probudio." Neku jezu i tjeskobu koju je u meni dotakao, ne njegov odgovor, nego glas kojim je to rekao, pokuao sam sakriti, otjerati jeftinom zajebancijom: "Pa, sanja li da si dobio na lotu? ta sanja?" "Uas! Sanjam ovu kafanu, sanjam tebe, sebe, konobara koji nas slui, onog prodavca novina, prazne ae i pune pepeljare, policajca koji e sad naii, slijedeeg gosta u kafani... I tako iz noi u no. Nema gore stvari od sanjanja stvarnosti. Da bi san imao nekakvog smisla, da bi ga mogao sagledati, krijepiti se njime, tumaiti ga kao uslov bez kojeg se ne moe, potrebno je - buenje." Kao i svaku no, dugo sam se vrtio u krevetu, ekajui da mi se Morfej najzad smiluje i, ne dotakne me, nego opali akom, ali sam stalno razmiljao o Koketu. Ne o besmislenom smislu njegovih rijei, nego se, jednostavno, nisam mogao sjetiti kako se na latinskom kae "uslov bez kojeg se ne moe." A, onda se i meni desilo. Tano sam znao kad sam zaspao. Kad sam vidio: CONDITIO SINE QUA NON kao urezano u kamenu. Jesi li se probudio? To ne znam, jer u snuje to teko odrediti.

NEIJI SIN Cijeli dan sam izbjegavao susret s jednim ovjekom. Nisam ga vidio mjesecima, ali taj dan se ba podrepilo da stalno nalijeem na njega. Ja da preem ulicu na semaforu: on preko puta. U emalui, vazda punoj k'o ipak, taj dan, kao za inat, samo tri ovjeka - jedan od njih - on. ta u? Zadubim se u gledanje izloga sa enskim veom dok on ne proe. U prolazu kod Sirana, gdje se ne moemo mimoii, saginjem se i "veem pertle" na mokasinkama...

Nejasno mi je: da me prati, bio bi mi iza lea, a ne ispred mene. Jo mi je jedna stvar nejasna: zato li ja njega izbjegavani? Trebalo bi biti obratno - prije nekoliko mjeseci me izradio k'o bekana. I to ne jednom. Sad ne bih mogao podnijeti njegov gumeni osmijeh i mlitavu ruku na ramenu: "uo sam da si bio u bolnici. Mislio sam ti doi, ali nisam znao gdje lei. Jesi li sad dobro? Samo reci ako ti neto treba... Pa, ta je u stvari? (Slijedi coktanje usnama.) Pamet u glavu - ta drugo da ti kaem. Sad mi izgleda super. Jes' da si smrao, ali to bi i meni trebalo, he-he... (Glaenje po masnom trbuhu, zatim pogled u kojem nikad u ivotu nije zaiskrila iskrenost.) Ozbiljno - nikad bolje nisi izgledao." Ne bih mogao da mu ne kaem: "Dabogda ti djeca ovako dobro izgledala kad ih bude sahranjivao." Pored sveg svog stida to sam se doveo u kurac, jo treba da preuzmem i njegov stid?! Kako li bih se tek osjeao da sam ja njega zajebao? Da li bih osjeao ovaj gorkokiseli okus u ustima ba kao da sam duu ispovraao, leptire u stomaku kao kad izgubi zadnji dinar u kocki, nemo u koljenima, kao da sam se probudio pored nekog groba u krevetu kojeg sam sino u kafani pred svima "filmski" ljubio i drao za ruku, kao da sam, od silnog uzbuenja, omanuo kod neke dobre enske, elju da legnem u krevet, pokrijem se po glavi, zaspim i probudim se u nekom drugom svijetu, kao neki drugi ovjek... ili se vie i ne probudim. Dok sam se penjao i dok sam otkljuavao vrata, uo sam da zvoni telefon. Nije mi se urilo da odgovorim, jer sam ve odavno prestao primati pozive od nekog znaaja ili one koje bi me obradovali... Bio je to Zojo. (Poznavali smo se godinama i ja sam oduvijek mislio da ono Zojo dolazi od atrovakog za Jozo, a tako se, u stvari, prezivao. U ratu smo se zbliili. ena i sin su mu zadili u Ameriku, a on je stanovao kod mene, jer je bilo sigurnije nego u Cicinom hanu. Radio je kao barmen u nekom lokalu gdje su se skupljali "oslobodioci", politiari, lopovi i kriminalci, ali ba nekog haira nije imao, ali bilo mu je dovoljno to to nije na liniji. Bojao se bilo ta zapaliti, ali je zato sve ostatke pia iz aa sipao u jedan "bocun", pa su tako nastajali kokteli od kojih su odumirale modane elije.) Zvao je iz Amerike. "iv si?" "Kau." "Ovdje pukla pria da si riknuo." "Znam. Kako si ti?" "Nikako. I sam si bio pet godina. Ako se prilagodi Americi - onda si hadija. A, ja sam pokuao nemogue: da se Amerika prilagodi meni." Glas mu je bio ozbiljan i tuan: "Zovem te da te pitam - ti u tome ima iskustva - kako se razvesti?" Pokuao sam se sjetiti: "Zna kako je? U prvo vrijeme kao da si popio Red Bull - dobije krila. Kao da si puten s lanca, iz kaveza. Ne zna kud udara. Kao

da su te provukli kroz kopir-mainu u stotinu primjeraka, pa nema gdje te nema u isto vrijeme. Pita se: Boe, to li mi je ovako dugo trebalo? A, onda se jedno jutro probudi sam u krevetu. Nema ni sinonje fukse, nestalo je kafe u kui, sve koulje i arape su ti prljave, kupanje i brijanje ti je zamorno i ini se nepotrebnim, sve ee se hvata kako o bivoj misli: Moja..., a ono vie nema niega to bi mogao nazvati tvojim, svojim... Osim djece. A, i to je ubleha. Varaka se da im nedostaje kao to ona nedostaju tebi, a na pisma, koja im sve rjee pie, vie ne dobija odgovore, telefonski razgovori su kratki i ispunjeni utnjom... Sav si prazan. Jedino si pun suza, kajanja i govana... Ne znam, moj Zojo, ja ni sebe ne znam savjetovati, a kamoli koga drugog. Razmisli. ta drugo da ti kaem? Zna, u jednom trenutku ti se neto ini neizdrljivim. Kao zubobolja. Lakne ti kad izvadi zub i kutarie se bola, a pri tome zaboravlja da si ostao bez zuba i da novi nee vie nikad narasti. Pa, zar je kod tebe dotle dolo?" Zojo mi kae: "Ma, traje to ve godinama. Ta sitna podjebavanja, nervoze, dizanje nosa, ali neki dan me neto totalno razjebalo. U kafanu je uao jedan Bosaneros (inae se tu skupljamo, a i ima nas poprilino). Bio je k'o zemlja. Hodao je od stola do stola i zajebavao, ali ga niko nije bendao. Onda je priao meni: Vidi naeg borca. Borac, ta e popiti? Znam da si se izjebao u Sarajevu, ali nisi jedini... Onda se poeo smijati pokvarenim zubima, stavio mi ruku preko ramena i u povjerenju (da uje cijela kafana) rekao: MA, BOLAN, NITA SE NE SEKIRAJ. BILA TI JE SA SVAKIM VJERNA! I smijao se, smijao, a ja sam pomislio kako bih ga samo prije par godina sastavio sa zemljom, uguio onim trulim zubima... Ali, u meni nikakvog osjeaja - ni ljutnje, ni ljubomore, ni alosti. Tu je neto umrlo. Tu je sve umrlo." Pokuao sam ga zagrliti preko telefona, pa da nita ne moram rei. Sjeo sam na stolicu. Nita mi nije padalo na pamet. Nita pametno. Svejedno, vano sam se iskaljao: "Jebiga, Zojo. Ne mora biti neiji mu da bi bio neiji otac. A, to je najvanije." I on je osjetio da laem. Rekao je: "Izvini to sam te peglao." Sjedio sam sm na stolici i premetao po glavi: kad nisi neiji - onda si niiji. A, kad si niiji - onda si niiji. Itekao sam telefon iz zida, kao da e to sve rijeiti. Slavodobitno sam glasno rekao: "E, nee mene niko zvati!"

SERONJA Postoji samo jedna stvar na svijetu koju vie mrzim od primanja savjeta. To je da ih dajem. Trudim se da izbjegnem i jedno i drugo, ali ne ide to ba tako

lako. Postoje mudroseri koji im se probude, prije nego to i zapale, popiju kafu, ponu praviti spisak savjeta koje e taj dan podijeliti. Da li ih sortiraju po temama i oblastima ili po linostima ne znam, ali znam da sam na svakom i svaijem spisku. Nema toga pod suncem u ta se oni ne razumiju, pa im ja doem kao nepresuno vrelo inspiracije ili, primjerenije reeno, deponija bez dna u koju mogu sipati svoje smee u vidu savjeta iz uroene im mudrosti ili steenog iskustva. Ako u kafani naruim teleu jetru, nai e se neki dr. vajcer da mi otkrije da za moju jetru nema lijeka do mladog sira i surutke. Kad primijetim da je mladi sir ba toliki eliksir ivota, davno bi ga Japanci ili Amerikanci prodavali za sto hiljada maraka po kili, a ne nae seljanke na pijaci po tri marke, a u surutku (ako je ve ne bi prodali) pred odlazak kui dabe dijelile samo da ne vucaraju dvolitarske flae nazad, iz rukava vade nekog "tetia" kod kojeg je "jetra sad kao kod malog djeteta"; najpatetiniji su roene drkadije koji bi, "da su na mom mjestu", "sredili stan - ne treba ti vie od petest hiljada maraka i privedi neto". Kaem im da su novine pune oglasa u kojima "zgodne, pametne, dobrostojee djevojke "trae" stare, rune, nezaposlene kokuze, koji po mogunosti boluju od ciroze" tako da nikako ne mogu da se odluim za koju ponudu da se odluim; na ivici sam suza kad saznam kako bih trebao ubudue pisati, a trim u klozet da povraam od muke kad mi se predoi ta sam trebao uraditi, a nisam, i ta nisam, a trebao sam... Jo je gore s davanjem savjeta. Svakome se barem jednom u ivotu desilo da je s enom ili djevojkom iao u kupovinu tu definitivnu provjeru ljubavi i strpljenja! - da je bio upitan za najbezazleniji savjet u vezi s kupovinom modela cipela, duine suknje ili boje zavjesa. Pun entuzijazma i svjestan odgovornosti, u glavi je apotekarskom vagom mjerio argumente "za" i "protiv" prije nego to bi donio sud, a uvijek bi se zavrilo blagim krivljenjem glavice prvo na jednu, pa na drugu stranu, mirkanjem oima i sl. "Ipak u uzeti ovu." Kad me (rijetko) neko upita za savjet po nekom pitanju od ivotne vanosti, sjetim se one prie kako je Mujo otiao hodi da ga savjetuje ta da radi: "Hoda, Fata me vara". "Rastavi se, Mujo." "Ali, hoda, ta e djeca rei"? "Nemoj se rastavljati". "Ma, ne mogu vie od sramote proi ulicom". "Rastavi se, ovjee". "Kako u, hoda, kad je jo uvijek volim?" "Onda, duraj." "Ali, mili moj hoda..." "E, pa zna ta e? Lijepo ti sad pravo u crkvu i pokrsti se". "Ma, e u to, hoda?!" "Ajde, ajde - idi popa zajebavati, a ne mene." Jutros sam saznao da mi je jaran gadno najebao. P'jan se shorgao niz

stepenice i sad je u bolnici. Cijeli dan se spremam da mu odem u posjetu. Nije bolnica na kraju svijeta, a ni njemu nije ni prvi ni zadnji put da se napio. Provjerio sam, zvao sam bolnicu. Kau: "orijentisan i komunikativan". "Kad e izai?" Ostae neko vrijeme na opservaciji. Smiljao sam ta bih mu mogao rei. Nita pametno. U stvari, nita! A, opet se nisam mogao praviti da sam sluajno nabasao na njega u bolnici. Znam da on od mene ne oekuje nikakvog savjeta, ali je red poslije sahrane nekom izraziti sauee, kao to je red i poeljeti sretan roendan, tako i bolesniku valja neto rei. Moda to umotam u onu priu kako mi je rahmetli Ibraga, koji je drao bife u FIS-u i bio si najbolja muterija, birvaktile, dok mi jo kafansko paperje nije bilo ni otpalo, rekao: "Mali, pie je jebena stvar. Od njega moe i umrijeti. A, moe se i razboljeti." Kao i uvijek sam ga sluao samo na pola uha (a i to zato to je on astio pivom) i samo povlaivao, ali sam ga ovaj put upitao: "ika-Ibro, da ne ide to nekako obratno?" Pogledao me je kroz plavosivu koprenu katara koji mu se navlaio na oi i objasnio mi neto za ta mi je trebalo jo mnogo godina da shvatim: "Tako to biva kod veine ljudi. To je normalno, ali je uasno umrijeti od pia, a tek se onda razboljeti." Jok! Jebo Ibragu! A, da ispriam da mi je sve to rekao Charles Bukowski jedne godine u "Corral" baru u Tampi, na Floridi? to da ne - to vie sere, ljudi ti vie vjeruju i paljivije te sluaju? U tom premiljanju je ve uveliko vrijeme posjete prolo, pa sam nazvao njegov broj telefona ni sam ne vjerujui u udo da e podii slualicu, da su "opservacije" zavrene i da je puten kui. Otii u sutra. *** Prolo je sutra, a ja nisam otiao. Pa je proao jo jedan dan... Otii u danas. Kad odnesem tekst u Redakciju, blizu mi je... Ili prije? E, jebiga, im sam se ja i oko toga poeo premiljati - znai da opet neu otii. Zazvonio je telefon i uo sam njegov glas u kojem nije bilo ni mrvice prijekora: "Seronjo!" "E, ti si!" "Nisam - moj babo je." "Da ti kaem..." "Nemoj mi nita govoriti. Sve sam proitao u 'Bosni'." Nisam ga pitao ni odakle zove, ni kako je, treba li mu ta donijeti... Samo mi nije bilo jasno kako je mogao proitati kad jo nisam tekst ni

predao?! Pitau ga sutra: prije ili poslije nego to odnesem tekst u Redakciju?

PJENA "Nemoj..." "ta?" "Nemoj", ponovila je, "molim te". "ta: nemoj?" Pokazala je glavom na flau piva koju sam izvadio iz friidera i iz visine nasuo u duboku au tako da se, mada je pivo bilo hladno, stvorila pjena. Provukao sam hladnu i vlanu ruku preko ela i kroz kosu. To mi je godilo. Ono to mi nije godilo bio je njen ton. Vie bih volio da je bio zapovjedniki, a ne moleiv: dvanaest godina nakon to mi je zasrala ivot, ta molba je zvuala kao da je ona meni neto oprostila. Da mi je naredila, znailo bi to da joj jo uvijek neto znaim, a tad bih je poslao u kurac i sve bi bilo kao prije. "Rekao si mi da si prestao piti." "Jesam. Ovo sam tebi nasuo. Zna da ja pijem 'bez pene', a svia mi se kad se tebi iznad usne naprave 'brkovi' - dobro idu uz tvoj firaunski ten." To je bilo istina. Kupio sam pivo za nju i zamiljao kako e ona otpiti, a ja u joj nadlanicom lagano, njeno obrisati nausnice, a onda... onda e biti ta bude. Prinijela je au ustima i, kao da mi je proitala misli, vratila je na sto, ustala i prila pisaoj maini. Papir je bio uvuen i pomalo naboran od kapi kie koju je vjetar jutros nanio kroz otvoren prozor... "Moe li se znati ta e biti slijedee ili je to tajna? Proitala sam sve to si pisao, bar ono to mi je dolazilo do ruku. Reci mi..." Prekinuo sam je: "Jedini ovjek koji ita moje prie i kojeg razumijem to to radi je moj urednik. Ostale, koji to ne moraju itati, gledam, najblae reeno, sa uenjem." Rukom je poravnala nepostojee nabore na suknji i nagnula se nad sto, vjerovatno da mi pokae upak, koji je, mora se priznati, jo uvijek izgledao fenomenalno. Pokazala je slike na stolu: "Jesu li ti ovo kerke?" Odmahnuo sam glavom: "Nisu". Zaueno me je pogledala, a ja sam samo htio preduhitriti pitanja koja bi slijedila: "Ovo je... Vesna? A, ova, starija... Nevena? Je li tako?" Ono obavezno: "Slatke su". I jo obaveznije: "Na koga lie?"

Jebiga, sad vie nije bilo povratka, pa sam nastavio: "Nisu. Zna, ja sam perverzan, lud, mahnit, otkaen, bolesni alkoholiar kojem se mozak pretvorio u gnjecavu pihtiju, pa na stolu drim uramljene slike tue, nepoznate djece..." "Izvini. Nisam nita loe mislila." "Izvini ti. Zna, teko mi je o njima priati..." Sad nisam mogao propustiti priliku da ne budem zao, jer sam znao da je ostala neudata i da nema djece: "To ti ne razumije." Pravila se da je preula to sam rekao i sjela i pripalila. Ja sam ustao s leaja, popeo se na stolicu i preko prozora razapeo araf. Kao i prije dvanaest godina, na prozorima nisam imao ni roletni ni zavjesa. To nam je prije bila "predigra", jedini nain da se sakrijemo od komijskih zirkanja. Opet je rekla: "Nemoj". Ovaj put to nije bila ni molba ni nareenje, nego strah. "ta?" "Nemoj to raditi". "Moram. Sunce udara u ekran televizora, pa se nita ne vidi." "Zar e..." "Trebao bih premjestiti televizor na drugo mjesto, ali nemam produnog kabla. Stalno zaboravljam da ga kupim". Strpala je cigarete i upalja u tanu. "Je li taan onaj sat na zidu?" "Pojma nemam. Gledam samo sekundaricu kad mjerim puls. Ako padne ispod normale, moram uzeti neke hapove. Ako skoi - neke druge. iva jebada, kaem ti." Nije znala ta bi jo rekla, kako bi se pozdravila, oprostila se... Pomogao sam joj: "Izvini, moram u klozet. Uzimam i neke lijekove za ispiavanje. Stalno moram trati u klozet. Zato sam i prestao ii u kino i pozorite." Beumno sam piao u lavabo, pa sam uo kako su se vrata otvorila i zatvorila. Otila je bez pozdrava. Kao i prije dvanaest godina. Ali ovaj put nije ostavila nikakvog traga u meni. Na stolu je ostala samo pivska aa u kojoj se slegla pjena. Prinio sam je nosu. Tuknula je na ugrijano i ustajalo pivo. Tuknula je na hladne i ustajale uspomene. Prosuo sam je u lavabo, a flau bacio u kantu za smee. Skinuo sam araf s prozora, a sunce je obasjalo slike moje djece.

NEZAHVALNI IVAC esto sam sluao (iskreno, ee itao) kako se ljudi vajkaju: "Toliko jo toga treba uraditi, a tako je malo vremena". Uvijek sam to shvatao kao providno opravdanje za one koji nisu nita niti e ikada ita uraditi. Vazda su imali vadionu: "Samo da mi je bilo jo malo vremena." Davno sam se ispisao iz tog kluba. Meni je tako malo toga uraditi, a toliko puno vremena. E, kad bih mogao unoviti svoje slobodno, prazno vrijeme, bio bih bogat ovjek. A, opet - ta bih time dobio? Dobio bih jo vie vremena s kojim ionako ne znam ta da radim. Cik zore me je zatekao u krevetu kako mrljavim usta i posteljinu okoladom i mlijekom. Nisam mogao due spavati jer sam u snu bio podstanar Richardu Treem. Ili je bilo obratno. Ne sjeam se vie, ali nimalo prijatno druenje, kunem vam se. Poslije sam ga (ne Richarda, znate ve koga) pokuao baciti na ruku, ali mi je pred oi stalno izlazila scena kako iz Sigourney Weaver vade Aliena, pa sam to batalio. Ve sam popio lonac kafe, okupao se i obrijao, dorukovao i oprao sue, ispeglao koulje (ak i one dijelove koji se ne vide, koji se uvuku u pantalone), usisao kuu, stavio ve u mainu, a jo ne ujem komije kako idui na posao kalju na stubitu... to ne itam neto? ta? Znam ta pie! to ne piem neto? ta? Znam ta u napisati! Kradem Bogu nekoliko beznaajnih minuta reui nokte na rukama i nogama... Nekad sam se tako lijepo znao praviti da spavam, a sad stalno svrem pogled prema zidnom satu ije su kazaljke prikovane za brojanik... 'Ajde, uskoro e se otvoriti i kafane. A, ne znam, vala, ni ta u tamo? Prvog kojeg u sresti je onaj nesimpatini stvor koji e me po stoti put pitati zato nosim jemeniju oko vrata. Jednom sam mu strpljivo objasnio da mi godi kao daak lagan dodir beza na vratu, da se tako kragna koulje manje prlja, a lake je proprati jemeniju nego koulju, da kada, po ovom madaru, prolazim pored Begove damije, uvijek je natopim ledenom vodom i tako rashladim vratne ile, da sam taj fol nauio kad sam u Americi radio kao kuhar... u estetske razloge nisam ni ulazio. Dok se voda za kafu jo grijala, a ja nisam ni otvorio novine, uao je upakovan u koulju, potkoulju, sako, kao da me je vrebao u zasjedi i s vrata pitao: "Izvini, bogati, to te pitam, ali to ti nosi tu jemeniju?" Bio sam na rubu suza od oaja. "Zato to hou! to mi se moe! Iz razloga to tebe za to ivo boli kurac! Zato to me ti ne bi imao nita drugo pitati!"

U drugoj kafani je bilo relativno podnoljivo sve dok se nije pojavio jedan profesionalni "udav". (Ne mogu ne priznati da je na neki nain bio jedna tajanstvena linost, jer nikad nisam saznao ime se bavi, ta mu je posao. A, ni drugi mi nisu znali rei.) Sjeo je i ne pitajui je li slobodno. "estitam", rekao je. Pravio sam se budala: "Na emu?" On se "eretski" nasmijeio i gurnuo me laktom u rebra: "Na knjizi." Onda me je prijekorno pogledao: "Kad u je ja dobiti? Ali, da mi se potpie." Rekao je to da sam se ja kao trebao osjeati krivim to je njemu prvom nisam dao i kao da piui tu knjigu nisam ni o emu drugom razmiljao nego o njemu i kao da ivim za taj trenutak kad u mu napisati posvetu. "Bie", rekao sam. "A, kad je promocija?" Previe je toga bilo za objasniti, pa sam skratio: "U utorak. U Joanici. U osam sati ujutro." Prvi put sam ga vidio zbunjenog: "U utorak, u Joanici?! U osam ujutro?! Moram to zapamtiti." "Nemoj zajebat'", upro sam prst u njega i ostavio marku za kafu na stolu. Zamalo me nisu kola zgazila na ulici, jer sam se bio zadubio u misli. Razmiljao sam kako bi to bilo da se ponovo oenim. Ovaj put s nekom runom, dosadnom, odurnom enom. Dosadilo mi je da samom sebi prodirem utrobu. Tako bih imao deurnog krivca za sve to mi se ne deava. U treoj kafani je za stolom sjedio samo jedan ovjek kojeg sam ovla poznavao. Klimnuli smo glavama jedan drugom. Ne znam zato, ali sam se osjeao nekako udno. Moda zato to sam mu prvi put vidio lice kako valja. Uvijek je bilo poluzaklonjeno Osloboenjem. Sad su novine leale neotvorene na stolu. Izgledao je mojih godina. Kao da smo i pomalo liili. Samo kod njega je kosa bila dobrano posijedila, a brkovi tamni. Kod mene - obratno. Kad god bih pogledao u njegovom pravcu, njegove oi su me fiksirale. Neto strano je bilo iza njih, neto prazno i bez sjaja, neto ledeno i sveznajue... Za treim stolom je sjedio konobar Ivan besposleno matajui o odlasku u Ameriku. Mahnuo sam mu da mi donese jo jednu kafu i pokazao i na drugi sto. ovjek i dalje nije skidao oi s mene, a onda je tiho rekao (toliko tiho da ak nisam siguran da li sam to uo ili mu proitao s usana): "Podsjea me na Jerry Garciu." "Jerry Garciu?!" Klimnuo je glavom:

"Iz Gratefull Dead. uo si za tu grupu? Zahvalni mrtvac. Ustvari, na njegovu 'B' stranu, na njegovu suprotnost..." Pokuao sam dokuiti o emu govori: "Znai, ja doem neto kao Nezahvalni..." - jebiga, kako bi se to moglo prevesti. Kao Nezahvalni ivac? Je l' tako?" Iznenada je poeo skoro vikati: "itam te, itam te, pika li ti materina. Kaem sebi da neu, ali opet te itam. Pas ti jebo mater: triput si grobaru pobjegao s lopate, a opet samo kuka, cmizdri, pizdi... Muka mi je od tebe. uje li - muka!" Skoio je sa stolice i skoro se sudario sa suncobranom. U udu sam gledao kako zamie za oak. Pitao sam konobara: "ta mu bi odjednom?" Ivan se sagnuo prema meni: "uti. Nali su mu tumor. Ne daju mu vie od mjesec danaivota..." Uzdahnuo je i odmahnuo rukom: "Pomakni se sa stolice." Gledao sam u sebe i nisam se pomakao.

U BUNARU Vraao sam se s pijace natovaren s bezbroj plastinih kesa. Na ulicama nije bilo skoro nikog. Dijelom to je bila nedjelja, a dijelom to je vruina natjerala sviju da potrae neki svoj komadi hlada. Ve kod Banke sam skontao da postoje samo dvije mogunosti: ili u umrijeti hodajui do kue ili u presvisnuti u tramvaju. Odluio sam se za bru varijantu: tramvaj. Spustio sam kese na zemlju i zapalio cigaretu kad je ona, poput fatamorgane, izronila iz razmekalog asfalta ispred mene. Nosila je pristojno kratku haljinu od nekog nestvarno lakog i prozranog materijala, bijele sandale bez peta, a noge su joj bile preplanule i duge, duge... Kosa joj je bila malo slijepljena znojem na sljepoonicama iznad istaknutih jagodinih kostiju. Obrisala je maramicom nenaminkane usne, pogledala me tamnozelenim oima i nasmijeila mi se kratko. (Ili mi se to samo uinilo?) I ja sam se nasmijeio njoj: "Izvinite, mogu li neto da Vas pitam? Podnose li lijepe ene vruinu bolje od ostalih?" Opet se nasmijeila (sad sam bio siguran da mi se nije uinilo), uzdahnula: "Vjerujte da je i njima isto."

Odmahnuo sam glavom: "Ne vjerujem Vam. ao mi je, ali ipak mislim da je Vama lake." Spustila je, pa podigla duge trepavice: "Zato bi bilo? Ne vidim kakve to veze ima s izgledom?" Povukao sam duboki dim i, kao da se obraam nepaljivom ueniku, objasnio: "Vidite: Vama je samo vrue, a meni je vrue, a nisam lijepa ena." Opet je spustila trepavice: "Hvala." "Hvala?!", kao zaudio sam se ja: "Zato to Vam ne vjerujem?" Mahnula je rukom bez prstena ispred oiju: "Ma, ne. Mislim na ono drugo to ste rekli." Ve sam se osjeao sigurnije: "Izvinite, ali mozak mi je prokljuao na ovoj vruini i ne mislim nita drugo nego kako bih popio neto hladno. Bilo bi idealno kad bih imao s kim..." Podigla je oba ramena: "Izgleda da imamo iste elje i isti problem." Sad sam ve u rukama drao "me-lopticu" i servirao: "U kafani preko puta je debela hladovina, a imaju i najbolji ledeni aj u gradu. Nije onaj flairani. Sami ga prave i serviraju sa santom leda i plantaom limuna. Pa?" Namjestila je konanu torbicu na ramenu: "Ne zvui loe." ...Kosa joj je bila malo slijepljena znojem iznad istaknutih jago-dinih kostiju. Obrisala je maramicom nenaminkane usne. Povukao sam duboko dim iz cigarete, isisao je do kraja i ik zgazio nogom, okrenuo glavu, s mukom pokupio ruke plastinih kesa, uprtio ih i uputio se niz ulicu. Prvi hlad me je ekao kod ipada, a onda sve do kue ravna, usijana crta "staze smrti" do prvog odmorita, do prve kafane u kojoj je jedina svrha ventilatora bila da mulja vreli zrak i raznosi pepeo iz pepeljara. Drutvo je bilo staro, a konobar novi. Iza lea mi je protutnjao tramvaj. Trebalo mi je par sekundi da mi se oi priviknu na polumrak. Za jednim stolom je sjedio Boi (ko li ga tako prozva i zato, to zaista ne znam). Kao i uvijek, sam. Nije njemu nita falilo osim, kao to to jednom neko primijeti: mozga, srca i due, para, ljepote i arma. Od drugih je odskako i po tome to je dahom iz usta (koja nikad nije zatvarao) mogao ubiti muhe ili oamutiti manje ivotinje. I sad je priao i nije mario slua li ga ko ili ne: "Imam jednu divnu kominicu, znate: osobu suprotnog pola..." Za drugim stolom je bio Kliko, naljevao se lozom i "mezio" svoje nokte i zanoktice. Zoka ga je prekinuo: "Ostavi neto i za veeru." Izmeu dva "zalogaja", Kliko je promrmljao: "Ne zajebaji", ali je prestao na as, strusio lozu u sebe, zadovoljno osmotrio svoje ruke kao da se upravo vratio od najskupljeg pedikera u gradu i pokuao skrenuti panju zrikavom konobaru koji je htio izravnati tek postavljenu eljinu sliku na zidu. Kad se skroz naherila, sretno je razvukao usta: "Sad je k'o pita!" Kliko je kucnuo svojom praznom aom o ljepljivi sto, pokazao na Zokinu

au, a mene pitao: "ta' ti, Daco??" "Ajs-ti." "Ha?", beknuo je konobar. "Ajs-ti. Ajs-ti", ponovio sam konobaru, a on je s visine odgovorio: "Ne drimo to!" Kliko je planuo: "Jebem te gluha i glupa!" Digao sam se od stola, kese nisam bio ni ispustio iz ruku kad sam uao: "Hvala. Drugi put, Kliko." "Zna li gdje e?" "Da naem neki bunar, da skoim u njega da se rashladim malo." Pored mene je opet protutnjao tramvaj. Tek me dotakla pomisao: "Moda sam ipak trebao...?" Odgovorila joj je druga pomisao: "A, ta da ti je rekla: odjebi, kretenu! ta, ta?" Nita, nita - samo sam pomislio... Nita, nita... Zaboravi. U bunaru je hladno. I sigurno.

SKRUEN I PONIZAN "Cijela kua mi mirie na losion poslije brijanja. Jutros sam bio na buvljoj pijaci i... Ne prekidaj me kad ti priam", kaem Goranu Cindriu preko telefona. "Ma, nisam, kretenu, kupio gajbu losiona, nego sam naletio na neke stare gramofonske ploe: Dylan, Joe Cocker, Neil Young, Jose Feliciano... ta radim? Evo, istim ih. Bile su masne kao da je neko ruao na njima, pa sam ih prvo oprao deterdentom, a sad ih istim losionom poto nemam 90% alkohola... Dobro, dobro - imam flau vina. Hoe li navrnuti? Kad kasnije? Dok mi se kua ne izluftira... Hajde, vidimo se." Jutros sam sjedio na ivici kreveta obuen u gorinu i brojao si godine. Premalo ih je da se mogu s neim podijeliti, a previe ih da bi se podijelile s nekim. Osjeao sam se kao potplaeni bokser koji za "trideset srebrnjaka" mora predati me nekom talaika protivniku, ali, da bi sve izgledalo uvjerljivije, trpjeti udarce do posljednje runde. Kada e kao trkae grlo, konj, halapljivo progutati jabuku s dlana vlasnika, nagradu za to to mu je upravo istrao novi milion dolara. Osjeao sam se kao pas koji lie ruku to ga hrani, ali ga cijelog ivota dri na lancu, a tek roeni dan, u kojem mi valja dokazivati da jesam i da sam bio i da hou biti, jo je puzao kroz prozor, a neka mi je Bog na pomoi kad se uspravi i kad se zalaufa i pone mi oduzimati sipljivi dah... U nekom beskrajnom alterskom redu, ljudi ispred mene (a, svi su bili ispred mene - nikog iza!) drali su svoje ivote uredno sloene u raznobojne

fascikle, u svenjeve uvezane gumicama za kosu, a svi dokazi mog postojanja su bili razasuti po depovima kao mrvice duhana, iskrzani i ispolijevani kafom i pivom... To se, na kraju, pokazalo prednou, jer se slubenica nije ni potrudila da ih pogleda, a kamoli da ih prelista, nego je opalila muhur na neki komad papira i ja sam se skrueno i ponizno, ne okreui joj lea, povukao iz "njenih odaja", odvie zahvalan da bih pitao ta mi je raditi dalje, treba li to ovjeriti, kopirati, kome proslijediti... Proetao sam do Merkatora. Obletio sam cijeli grad u potrazi za onim kovertama to iznutra imaju one balonie to ih je toliki merak pritiskati dok ne prsnu uz malo "pop", ali nema ih ni za lijeka... Valjda u ih tamo nai. Sjajno osvijetljeni, golemi prostor me uvukao u sebe i progutao, ali sam nekom ludom sreom iz prvog pokuaja naao ono to sam traio, a da nisam morao traiti pomo i idiotski objanjavati: znate, to su one to "popnu" kad ih pritisne. Svejedno, osjeao sam se neprijatno pred kasom primjerenijom nekom aerodromu nego malo veem "granapu", to Merkator u sutini jeste, samo s tri koverte u niklovanim kolicima u koje bi lako mogle stati petorke, pa sam ih napunio pancetom, gorgonzolom, ljutim senfom, kranjskim kobasicama, renom sve dobrim stvarima koje mi je zabranjeno jesti. Na povratku, u tramvaju sam gurnuo kartu s prave strane u ponita i osjeao se ponosnim i sigurnim u sluaju da naiu revizori. Kartu nisam drao u ruci. Stavio sam je u dep da bih mogao za trenutak produiti taj osjeaj ispunjene "gradske dunosti" (skruenosti i poniznosti!) kad mi je zatrae "na pokaz". Prola su njih dvojica kroz tramvaj. Nisu me ni pogledali. (Osjeao sam se na neki nain izdanim, prevarenim. Nije me tjeilo to to ni nikom drugom nisu prili.) Dok su ili prema stranjim vratima, uo sam kako mlai objanjava starijem: "Psihologija, sve ti je to, jarane moj, psihologija." Valjda mu je objanjavao tajnu uspjeha na poslu, a onaj je klimao glavom i ponavljao za njim: "Sihologija, sihologija...", mada isto sumnjam da je ikad prije uo tu rije, a jo manje ta bi ona mogla znaiti. *** Ploe su sad sijale kao crna sunca, ali su i dalje preskakale. Na prvi pogled nije bilo ogrebotina na njima. Valjda je igla na gramofonu otila u kurac, ta li? Sjetio sam se da sam prije u tom sluaju na ruicu stavljao praznu kutiju ibica i sve bi bilo k'o picino oko. Puna kua praznih upaljaa, ali gdje nai praznu kutiju ibica? Ne mora biti prazna. Moe biti i puna, pa se isprazni, glupavo sam razmiljao. Ali, niko vie ne slua ploe, niko vie ne pali cigarete ibicama. Bitne promjene su se odigrale u mom ivotu. Zaspao sam dok je Dylan ponavljao i ponavljao: "Lay lady lay, lay upon my bed... Lay lad lay..." Opet sam bio s Goranom na Zlatitu. Poslije drotovske vjebe u gaanju. Traili smo prazne aure. Obino su to bile malokalibarske, jer se one nisu brojale. One prave puane su se, kao i meci, morale "pravdati": punili smo aure fosforom s glavica ibica, svinuli bismo ih kombinirkama, a onda prasnuli

ciglom... Boe, kako je to rokalo - jebo te pitolj na kapisle. Jednog dana sam u travi naao cijeli, neispaljeni puani metak. Gocine oi su se zaarile od uzbuenja, a moje od straha: "ta emo?" "Sakrij to, jebote. Veeras emo ga, kad niko ne gleda, baciti u vatru na Pehinom brdu. Svi e se sasrati od straha." "Ne budali, mogao bi neko poginuti..." "U tome i jeste fol", rekao je Goco. Nisam se dao nagovoriti, pa sam silazei s brda stiskao metak u mokroj ruci i jedva ekao kad u ga dati prvom milicioneru kojeg sretnemo i bio sam opijen slikom kako e me on pomilovati po glavi, pohvaliti, kako e me kao dobrog "Titovog pionira" slikati za novine s maramom i kapom na glavi... Drot je pogledao metak, provjerio da nema traga udarne igle na auri, strpao ga u dep, namjestio pendrek i rekao: "S'jevaj." Probudio sam se, a Dylan je i dalje zvao gospou da legne na njegov krevet... Zapalio sam cigaretu i ekao Gocu. Otkud mi taj san? Onda sam se sjetio kako sam traio ibicu, revizora koji je ponavljao: "Sihologija, sihologija..." Da sam onda posluao Gocu i da sam bacio metak u vatru, da je sreom jo i neko poginuo, moda bi moj ivot poprimio sasvim drugi tok, moda bi...? Ovako: hvala na panji i izvinite, molim vas, izvinite, ako sam...

GLAS BOJE NOI Navikao sam da me pitaju koliko je u onome to piem o sebi (i drugima) autobiografsko ili biografsko. Nikad se nisam ni potrudio dati neki odreen, precizan odgovor na pitanje toliko glupo i nevano da ga i ne zasluuje, pitanje koje u sebi nosi taman toliko "teine" i bitno je za "esenciju" mog ivota kao i koju vrstu tariguza upotrebljavam: u rolni ili listie? Iznenadilo me je kad sam ga uo iz usta ovjeka kojeg sam neobino cijenio. (Uzgred reeno, kojem sam se godinama uzalud trudio postati prijatelj, ali nije ilo - ne znam da li je bilo "do njega" ili "do mene". Proveli smo i provodili smo mnogo vremena zajedno, ali na odnos bi se najbolje mogao opisati kao "zeko pije vodice" - u toj prii sam ja bio "zeko", a on "vodica" uvijek bi se izmeu nas isprijeila neka nemjerljiva tanka, nevidljiva, ali prisutna barijera). Cijenio sam njegovu inteligenciju, sud, ukus, stavove u mnogim stvarima i slagao se s njim. Nije me to pitao kao neki rastorokani pijanac prebacivi mi neeljenu ruku preko ramena (da istakne nau intimnost), da ga uje cijela

kafana: "E, hajde sad priznaj...", oekujui valjda da u istog trenutka kleknuti, priznati neto i zatraiti oprost. Niti novinar kojem od ruke bolje ide lijepljenje keramikih ploica nego pisanje i koji "nije nikad propustio ita to sam napisao", ali se, ba kao za inat, sad ne moe sjetiti iega. Pitao me je to glasom boje tmurne veeri, ozbiljno. Oekivao je ozbiljan odgovor. Ruku na srce, kojeg ni sam nisam znao. To me je malo smelo, pa nisam urio. "Recimo to ovako: istina je...", poeo sam, ali me je on prekinuo. "Izvini, ali kad je rije o literaturi, uvijek preferiram fiction, i non-fiction. Istina mi je pomalo prejaka rije... Nita, samo nastavi. Razumijemo se." "Sve to piem nije fikcija. ak i kad to jeste, onog trenutka kad je napisana, izgovorena, proitana, prestaje to biti, jer postaje dio mene, ona je ja, a iskreno se nadam da nisam ni vlastita ni tua fikcija. Barem dok plaam kiriju, struju, javljam se na telefon, boli me jetra, plaem i smijem se, dok hodam, diem, jedem, spavam... fikcija bi mogla ivjeti i bez toga." "Hvala ti. Znai tako. To je to." Glas mu je tad bio poprimio boju noi. Zaustio je, htio je jo neto rei: "Ali, zamisli...", onda je samo odmahnuo rukom. "ta?" "Nije vano." Nastavili smo raspredati o "fiction" i "non-fiction". "U biografijama slavnih ljudi ima vie fikcije nego u Ratovima zvijezda", zakljuio je. "Slaem se. Ali, u memoarima i autobiografijama slavnih ljudi je ima vie. A, da ne priam koliko bi je bilo ili ima u nenapisanim onih nepoznatih." Trgnuo se kao da ga je neto opeklo i za trenutak mu je jedan gr naruio lice, ali se onda lupio dlanom po elu: "Potpuno sam zaboravio da je danas nedjelja." Obratio se drugom stolu: "Molim vas, mogu li samo malo pogledati novine?" Okretao je listine i mrmljao: "Gdje si... gdje si...? Ah, evo!" Objasnio mi je: "Gledam koja je deurna apoteka. Moram djetetu kupiti lijek. Ma, jok. Nije nita ozbiljno. To su ti neki multivitamini, ali mala mizla je navikla da joj tajko svako vee da njenu medicinu pred spavanje. Ili - kuku ti se meni. Sad e joj, u septembru, biti est godina. Tako nekako je i onoj tvojoj, mlaoj?" Platio je i krenuo. Na polasku mi je jo samo dobacio: "Nisi mi ba odgovorio na pitanje. Htio sam te pitati, ustvari, neto drugo: znam da se moe ivjeti od fikcije, ali moe li se ivjeti u fikciji. I koliko dugo. Razmisli. Se vidjamo." Nismo se vie vidjeli. Jedan dan sam uao u kafanu, a konobar me je pitao: "Jesi li uo za D.? Eto, ima u novinama. Nale su ga komije. Valjda se uuo na ovoj vruini..."

S neprepoznatljive fotografije s line karte me je gledalo njegovo lice. Slijedio je tekst: Posljednji pozdrav naem kolegi... Sahrana e se obaviti... U potpisu ima nekog opskurnog preduzea. Nigdje i nita vie. "A, ta mu je s familijom?" Konobar je ispraznio pepeljaru i obrisao stol: "Pojma nemam." Otiao sam do Emira u oglasno Osloboenja. Dao sam mu tekst. U prvi mah sam htio napisati neto "to izaziva pozor", ali ispalo je samo: "Posljednji pozdrav naem nikad prealjenom suprugu i ocu." Emir me pitao: "Ima li slika?" "Nema". "udno." "Tako su oni htjeli." *** Gledao sam u nono nebo i uo njegov glas. Trudio sam se razaznati ta mi to govori, ali ga je zagluivala kakofonija koja je dolazila iz moje glave. A, onda sam jasno uo tiinu.

OTMICA Svega se sjeam. Svake pojedinosti. Drugi se ne sjeaju ili se, to je jo gore, sjeaju drukije. Ostaje moja rije protiv moje rijei. Ostaje moja pria koja potvruje moju priu. Uopte nije bilo onako kako je to prikazano u filmovima: nisu se pored mene lagano zaustavila neka bijesna kola dok nisam obraao panju ni na ta drugo nego kako sauvati luk da mi ne ispadne iz "deset u pola", niti su iz njih izala dvojica kratko oianih, nabildanih momaka, diskretno mi zabili kratke cijevi pitolja pod rebra i ubacili me u auto gdje su mi stavili flaster preko usta i oiju. Niko mi se nije priunjao iza lea u nekom mranom sokaku, opalio me nekom mougom po glavi i onesvijetenog me strpao u gepek i odvezao u nepoznatom pravcu. Nije to bio ni onaj sofisticiraniji nain da mi je kriom ubaeno neto u pie, da sam se skoro strovalio sa stolice za ankom, a par snanih ruku me doekao, uhvatio ispod pazuha i da je zadnje ega se sjeam, kao kroz maglu i san, glas koji se gubio u mojoj svijesti: "Pozlilo mu je. Bie sve u redu. Treba ga izvesti na zrak..." Nisam osjetio hladnu maramicu natopljenu kloroformom dok mi je ruka traila prekida na zidu i nisam se, poslije toga, probudio svezan za krevet... Nieg tu nije bilo spektakularnog i

tajnovitog. Moda ba zato to se sve odvijalo pred oima javnosti. Jeste da je malo podue trajalo (tri godine), ali se pokazalo efikasnim. Malo je rei da je bilo efikasno izvedeno: bilo je to tako perfektno da su i meni samom trebale tri pune godine da shvatim da sam otet. Kako je iko mogao sumnjati? Slike su mi se pojavljivale u novinama, snimale su me televizijske kamere, ljudi su sluali moj glas preko radija, pojavljivao sam se svakodnevno na uobiajenim mjestima, ponaao se kao i uvijek, nikad nisam oajniki zavapio za pomo, ak ni iaretom nisam nikome pokuao dati znak da se neto neobino deava, da sam zarobljen, da me pod prismotrom dri ovaj toz kafe u fildanu, ova naizgled beznaajna pivska pjena, beskorisna, prazna, zguvana kutija cigareta... udno mi je bilo (ali jo uvijek nita sumnjivo!) kad me je prijatelj pitao: "Gdje si bio sino?" "Kod kue." "Folira. Zvao sam te." "U koje doba?" "Oko osam." "Ma, bio sam kui. Moda sam krivo spustio slualicu, pa me nisi mogao dobiti. Ili si zvao pogrean broj?" "Je li to ovaj to si mi ti sam napisao?" Pokazao mi je moj broj telefona. "Neko se javio i rekao da te nema. Samo to - da te nema." "Ma, daj. Dobio si pogrean broj." "Nisam, kad ti kaem. Ponovo sam zvao. Javio mi se onaj isti glas. Pitao sam: Je li to stan Damonja? On mi je odgovorio: ovjee boji, to si dosadan. Rekao sam ti Dace nema. (Ba je rekao: Dao.) Nema ga." "Ne znam ta da ti kaem. Jebaji ga. Jesi li me neto trebao?" "Ma, jok. Zvao sam 'nako." Sline stvari su se poele ponavljati: prie mi jaran stolu, prua ruku i pita: "Ko nas to zavadi?" Gledam ga u udu: "to?!" "Neki dan se sudarismo na ulici, ti samo promrmlja: Pardon, i proe. Ja za tobom: Daco, Daco! Ti se okrenuo, ali gleda kroz mene kao i da ne postojim." "Jebi me ako se sjeam. Izvini." "Deava se..." "Bezbeli da se deava. Jutros silazim niz stepenice, pozdravljam kominicu iznad koje stanujem trideset godina, a ona - ba kao da me nema!" Odrijemao sam vruinu popodne. Kratko, sasvim kratko. A, onda sam dugo samo tako leao na leima, bez pokreta, ak ni da dohvatim cigaretu; osjeao pritisak cijevi pod rebrima i metke to mi vrebaju srce, glava me je boljela do pucanja, u stomaku je divljala munina, u nosu i ustima miris bolnice, suze su se mijeale sa znojem na mom licu i skoio sam s kreveta, a u glavi mi je samo bubnjala usijana pe: "Moram otii, moram otii, moram otii..." Tad sam prvi put uo Glas: "Nita ti ne mora. Nigdje ti ne moe otii. A,

gdje bi i da moe?" Odgovorio sam: "Moram i hou! Idem svojoj djeci." U smijehu nije bilo radosti, nego uenje kako ne shvatam neto tako jednostavno: "Ne moe bez mene. Ne moe ako te ja ne pustim." "Ma, jebi se ti: Jesam li ja to moda otet?" "Uzmi to ovako: i jesi i nisi. Eno, vrata su ti irom otvorena, idi s milim bogom - znai da nisi. Ali moe samo s mojim doputenjem - znai da jesi. Hoe li prijaviti otmicu? Zamisli kako bi to glupo zvualo: Halo. Zovem da prijavim otmicu. - iju? - Svoju. - Odakle zovete? - Iz svog stana. - Ko vas je oteo? - Ne znam. - ta hoe od vas? - Ne znam." Tu sam prekinuo Glas: "U stvari, ta ti, fakat, hoe od mene?" "Nita. Ama ba nita." "Pa, zato me onda ne pusti?" "Ne mogu te pustiti samog. Sjeti se ta se desilo zadnji put kad sam te pustio? Tad si napustio svoju djecu? I?" Nije me trebao podsjeati. Svega se sjeam. Svake pojedinosti. "ta da radim?" "Nita. Cijelog ivota e patiti i ispatati zbog stvari koje si uradio. Isto e biti i sa stvarima koje nisi uradio." Opet sam plakao. Ne da bih izazvao samilost: "To nije fer." Sad je Smijeh bio zloban: "Naravno da nije. Tako ti je to. I, daj se saberi malo. Ne mogu te gledati takvog. Valja nam provesti jo mnogo vremena zajedno, a pogledaj ta ti radi? Ve je davno otkucala pono, a ti sjedi i pria sam sa sobom?!" U tom asu je sat na marindvorskoj crkvi poeo otkucavati pono, a ja sam se uhvatio tog zvuka kao jedne bijedne nade: "Nije davno otkucala! Tek sad otkucava. uje?" Glas je bio tuan: "Davno je otkucala. Vjeruj mi. Samo ti tek sad uje."

MUKARINE Pijaca je predivno mjesto za izlazak. Nita oku ne nudi vie boja, zvukova, mirisa na istom mjestu. Nema kiice velikog majstora koja ne bi ustuknula od divljenja pred tim vatrometom boja to se prosipa sa stolova, kao iz roga Fortune, obasjanog suncem ili u sjeni golemih suncobrana. Profinjeni sluh u toj e zbrci glasova i zvukova pronai istinski sklad i ritam ivota. A, kakva je to tek galerija likova, karaktera! Zlatni rudnik za svakog pisca koji iole dri do

sebe i koji nee imati straha upustiti se u avanturu odgonetanja mnogih sudbina koje se tu isprepliu. Boe, kakvo sranje! Uvijek sam se pitao da li oni koji ovako ili slino piu to rade zato to zaista, iz dubine srca i due, misle da stvaraju neto ili se naprosto samo dobro zajebavaju? Samo znam da meni to mjesto lii na predvorje Pakla. Dok se provlai, natovaren plastinim kesama ije su ruke uvijek na ivici pucanja, stisnut gomilom tjelesa koja ti zabija laktove u sve tvoje meke dijelove, ostavljen si bespomoan, na milost i nemilost deparoima, kupuje gnjecavi paradajz i bojaljivo primjeuje da bi red bilo da u kesi dobije barem par "zdravih" komada, ali se poklopi uima kad prodavaica, koja se hladi bistrom tekuinom iz plastine boce kisele vode, a tukne na lozu, to jedva ne doeka, pa kao kroz megafon zagalami: "Gospodin bi za marku jo i birao!" Bjei kao krivac s mjesta gdje si upravo izgubio bitku za svoje dostojanstvo, praen podsmjeljivim pogledima ostalih prodavaa... Taj dan sam se ba bio iskobeljao iz gungule kad sam naletio na Bracu. Nije mu to pravo ime, ali poto on svakoga zove "Braco", tako je on postao i ostao Braco. "To, domaine", tape me po ramenu. "Jebo 'vakog domaina." "ta si se toliko natovario? ta ti je to u utoj kesi?" "U trnici sam naletio na svje mozak. Rijetko se nae, a ja ga poelio..." To je dotle istina, a onda, bog bi ga znao ta me, iz ista mira, nagna da ponem lagati: "Ma, u stvari, prava je jebada istiti ga, rezati, pohovati, ali moja enska ga oboava", ponem lagati i sad znam da e biti teko stati. "Opa, bato! Koja je to? Znam li je ja?" "Ne zna. Dankinja je. Jednom je jela mozak kod mene i svidio joj se, pa me pitala ta je to, nikad prije nije jela... Gdje u joj rei da je mozak - prijavila bi me hakom sudu. Slaem joj da su pilea prsa, ali posebno marinirana i pripravljena... A, ti? Gdje si ti krenuo?" "Idem kupiti cvijee. Moe mislit - u ovim godinama imam prvi sudar. A, i prodavaica je k'o avion. Stalno kod nje kupujem..." "Uini mi se da si rekao da ti je to prvi sudar." "I jeste, ali s ovom." "E, jebem te stara. De, bolan, smiri se. Uskoro e i djed postati - ako ve nisi?" "uti, sloio sam priu ovoj da cvijee nosim eni na grob, da je umrla prije godinu dana... Zna, koke najvie padaju na mukarce koji vole svoje ene, ali ako su pokojne." Nije lagao. Prodavaica jeste bila k'o avion. Poslije smo otili kod Hame na pie. Pa se Hamo vratio iz ribe, nalovio tonu smua, pa mi jo malo posjedili, zamezili, pa onda uao neko koga nismo dugo vidjeli, pa onda uao neko kojeg svaki dan viamo, neko koga prvi put u

ivotu vidimo, a svaki ulazak i izlazak je pratila tura pia... U neko doba je Hamo pitao da mi ostavi kese u friider. Bio sam na njih i zaboravio. Upitah Bracu: "Kad ti ono ree da ima sudar?" "Sudar?! Kakav sudar?" Onda se sjetio i oborio pogled: "Nema nikakvog sudara. Nije ga ni bilo, niti e ga biti. Otkako sam se rastavio od anke, otkako djecu viam sve rjee i rjee, sve mi je otilo u kurac. Osjeam se glupo kao osuenik na smrt koji se prije smaknua brije i pazi da se ne poree." Nije bilo potrebe da mi objanjava. Znao sam kako se osjea. "K'o kreten svaki dan kupujem cvijee, pa ga bacam u kantu za smee... A, tvoja veera?" "Isto. Nema nikakve Dankinje. Skuham svakakve pizdarije, postavim sto, upalim svijee, a onda to to sam skuhao u neko doba noi pokusam kaikom iz erpe, stojei... Zna li ta sam neki dan uradio? Kupio sam nekoliko ljetnih haljina. Zna kome? Sebi. Jok, ne presvlaim se u enske haljine - toliko jo nisam poludio, ali da sam poludio - to jesam. Oprao sam ih i objesio na trik na prozoru, sa svojim stvarima... Da komije misle..." "Hoemo li, Braco?" "ta, Braco?" "Jo po jednu?" "Hoemo." Buket cvijea je leao sparuen do Bracinih nogu, a moj mozak se ledio u kesi u friideru... Moj mozak je kljuao...

PORUKA U BOCI Sad znam kako je to. ini mi se da ve stoljeima sriem slova, oblikujem rijei, pa ih nekako veem tankim koncem smisla, gradim od njih krhki splav kojim krmanim u noi po moru koje sam iznevjerio, ka obali bez svjetionika, lukama ija svjetla trepere nekom drugom; mrznuo sam sa Gordonom Pimom u bijeloj tiini, sa albatrosom vezanim oko vrata sam plutao pod tropskim suncem, so mi je nagrizala dlanove, alge trunule u kosi i esto sam zaboravljao hodati po vrstom tlu, igla se na mom kompasu okretala u krug, ali sam se odravao na povrini znajui da nekad i negdje moram stii. Sad znam kako je iz broda koji tone izbacivati vodu plastinom kaiicom za espreso-kafu. "To ti je", kaem svom prijatelju Zvonku, "kao kad te otac posadi za sto i pone ispitivati o nekom sranju koje si juer napravio. Kae ti: neu se ljutiti, samo mi reci istinu, nemoj mi lagati - jesi li uradio to-i-to? Kae

da nisi. Pljus! amarina! Zato lae? Kae da jesi. Pljus! amarina! Jesam li ti sto puta rekao da to nikad ne radi? U svakom sluaju ti ne gine amar." Juer sam planirao otii kod njega da mi prevede pismo koje moram napisti amerikom ambasadoru, jer Ambasador jedini ima diskreciono pravo da mi omogui ponovo vidjeti svoju djecu. Padalo mi je na pamet da napiem samo ovo: "Molim Vas da mi odobrite povratak u USA jer ne mogu ivjeti bez svojih kerki." Onda bi slijedilo "pljus": "A, kako ste ih mogli onda ostaviti?" "Jer sam budala", pokorno i iskreno bih odgovorio i primio slijedei amar: "Budala? Znai li to da niste mentalno zdravi? Tu Vam ja ne mogu nita pomoi." Nisam znao ta mi je raditi. Nisam ak znao ni kako nasloviti pismo (nisam znao da li se to alje u formi pisma ili se ispunjava neki formular), nisam znao ni kako se obraa nekom ambasadoru (jedini s kojim sam u ivotu ikad razgovarao bio je Nijaz Dizdarevi, njega sam zvao ika Nijaze, to u ovom sluaju ne bi pilo vode), znao sam da ne bi bilo prikladno ni "dragi Ambasadore", nisam znao nita: razgovarao sam s bivom enom, Dijanom, koja mi je savjetovala da budem "bolno iskren", drugi su mi savjetovali da budem kratak i koncizan, trei da budem odluan, etvrti... U pisau mainu je bio uvuen papir i na njemu sam samo uspio otkucati: "To whom it may concern." Prilegao sam ne bi li mi se sve ono komeanje u glavi, koje je teko nazvati mislima, malo smirilo, a kia me uspavala. Probudio me telefon. Bio je to ameriki ambasador. uo je da ga trebam i pitao da li bi mi smetalo da sad svrati do mene. Rekao sam da nema problema, da u sve vrijeme biti kui, da doe kad mu odgovara... Izraio sam kuu, ispraznio pepeljare i oprao ih, sklonio cigarete sa stola znao sam da Amerikanci puae gledaju kao kriminalce i ubice. To se pokazalo sasvim izlinim, jer je prva stvar koju je Ambasador uradio i sjeo bila da izvadi kutiju Pali Malla i zapali. Ponudio je i mene. Pitao sam ga hoe li kafu, a on je rekao da oboava bosansku kafu. Morao sam ga razoarati - imao sam samo Nesscafe. Pitao me imam li ta za pie, a ja sam rekao da bi se moglo nai neko pivo. "Nita jako?" "ao mi je...", rairio sam ruke: "Mogu trknuti do granapa u prizemlju da uzmem neto. Za ta ste?" "Pivo je O.K." Sad sam ja izvadio kutiju kije i smotao jednu. "Mogu li?", pitao je. "Znate li sami smotati?" Nasmijao se: "Svi smo mi motali ezdesetih. Neka to ostane meu nama." Pokazao je slike na zidu: "To su vam kerke? Kako ono rekoste da se zovu?" "Starija - Nevena", objanjavao sam: "To je ime jednog cvijeta. Na engleskom je to Marigold, ali na naem znai da nikad ne vene. Mlada je Vesna. Roena je dvadeset i osmog maja, u proljee, a staroslovenska boica proljea je

nosila to ime." askali smo o svemu i svaemu, ali ja sam jedva ekao kad emo prei na pravu stvar, ali mi se inilo nekako nepristojnim da ga ja podsjeam radi ega je on ovdje, koja je svrha ove posjete, pa sam pustio da on prvi pokrene to pitanje. Pogledao je na sat, ustao i rekao: "Naravno, morate mi dati njihove adrese, da im javim da im tata dolazi..." Laknulo mi je - ni sanjati nisam mogao da e to biti tako bezbolno i jednostavno: "Zapisau vam." Uzeo sam olovku i papir, a onda me je uhvatila panika. Nisam se mogao sjetiti njihovih adresa, ni grada, ak ni drave u kojoj ive. U glavi se pokvarila traka i uo sam samo ponavljanje: "New York... Washington... New York... Washington... Boston..." Ni blizu Wisconsina, Madisona, Dodgevilla... Kao to me padanje kie uspavalo, tako me i prestanak probudio. To i unjkavi glas s televizora, slike koje nisu imale nikakvog smisla, prizori iz nekog filma koji se snima... Satima sam sjedio ispred televizora. Kutija je bila do nokata ispuenih ikova skije - ni traga Pali Malla. U pisaoj maini je bljetao bijeli papir i na njemu amio besmisleni poetak: "To whom it may concern..." U slobodnom prevodu: "Bilo kome, ikome na svijetu ko bi mi mogao pomoi..." S.O.S. poruka u olovnoj boci baenoj u beskrajno more.

KUA OD KARATA Stajao sam tamo iznad kreveta, sa tekom "Drine" pod mikom i razmiljao o nekim optikim varkama: zato svi ljudi u bolesnikim posteljama izgledaju vii (dui), a u lijesovima nii (krai)? Taman sam htio cigare tiho spustiti na natkasnu i neopaeno se izvui iz sobe, jer se inilo da spava, a on je otvorio oi: "To si ti." "Jesam li te probudio?" "Ma, jok. Samo se po cijeli dan pravim da spavam." Izgledao je bolje nego sam oekivao. Valjda su se ljive s lica, za ovih sedam dana koliko sam se nakanjivao da mu doem u posjetu, povukle. Jedino to je bio neobrijan, pa su ga sijede strnjike dobro postarale. Izmijenjali smo uobiajene fraze iz "Prirunika za pacijente i posjetioce", a ja sam ga pri odlasku upitao: "Treba li ti ta?" Prevukao je dlanom preko lica: "Donesi mi aparat za brijanje." Iz ladice je izvukao kljueve:

"Ovaj je od gornje brave, ali ona ne radi. Ovaj nazubljeni je od donje. Zna gdje stanujem. Pazi - nema svjetla u haustoru." "Jo neto?" "Donesi mi i neto za itanje. Pored kreveta je Istorija II svjetskog rata. Moe to." "Nisam znao da te to interesuje." "Ni ja, ali sam je poeo itati i pravo me uhvatila. Strano je napeta izgleda da se do samog kraja ne zna ko e pobijediti." "Dobro, dobro... Sad te ozbiljno pitam". "Ozbiljno ti govorim. I, da! Donesi mi zadnju "Bosnu" da vidim ta si pisao." "Zar ne zna, zar mi nisi rekao...?" Zaueno me je pogledao: "Otkud bih mogao znati?" Odmahnuo sam rukom: "Nita, nita... Mora da sam neto pomijeao." "Ne udi me od tebe." Zaustavio me na vratima: "Nemoj otvarati prozore. Zbog promaje." Slegnuo sam ramenima: "Dobro, ali to ti ovde smeta promaja tamo?" "Objasniu ti." *** Za tih sedam dana kua mu se uula, ne samo po ustajalom zraku, nego i smeu koje je bujalo iz plastinih kesa i lavaboa punog skorenih tanjira i erpi. Poletio sam da otvorim prozor, ali sam se sjetio njegovog neobjanjivog upozorenja, pa sam prvo upalio svjetlo u kupatilu i pokupio pribor za brijanje, a onda uao u sobu da potraim knjigu. Roletne su bile navuene, ali, svejedno, i kad sam upalio svjetlo, sijalica na stropu u provizornom lusteru napravljenom od papirnatog kineskog suncobrana, u kojem su se nataloile generacije muica, moljaca, leptiria, bila je nedovoljna da istjera sve utvare mraka iz okova. Nita jezivo tu nije bilo (osim onog vonja propasti), ali sam osjetio kao da neko prati svaki moj pokret. Knjiga jeste bila tamo gdje mi je rekao da u je nai, pa sam je pokupio, ali nisam mogao da odolim i da ne podignem roletne: cijeli strop, zidovi su bili obloeni igraim kartama; Kraljevi su se mrgodili na mene, Kraljice se sjetno smijeile ili zavodljivo sputale duge trepavice, andari pederskog izgleda prijetili svojim kratkim maevima, mravi-dvice, dobroudne osmice, strogi keevi, lascivni Jokeri, trbuaste devetke i estice, desetke zbunjene svojim statusom ni slike ni obine karte su se muvali u jednom ludom kaleidoskopu boja... A, na radnom stolu je stajala kao Vavilonska kula, kao Semiramidini vrtovi, kao Keopsova piramida, najvelianstvenija i najvea kua od karata koju

sam ikad u ivotu vidio! Ruka mi je zastala u pokretu da je dotaknem i, zadravajui dah, priao sam sasvim blizu da provjerim jesu li karte neim uvrene - nije bilo nikakvog traga ljepila. Sav smuen sam izaao iz kue i dugo petljao s gornjom bravom, jer sam zaboravio da mi je rekao da ne radi, a onda, iako sam mu knjigu namjeravao odnijeti tek sutra, uzeo taksi i stigao prije isteka vremena za posjete. Na licu mu je lebdio podrugljiv smijeak, ba kao da je ekao svaki as kad u se pojaviti: "I?" "Nita. Donio sam ti knjigu i aparat za brijanje..." "A, moje tapete?" "Originalne. ta drugo da ti kaem?" "'Ajmo napolje popiti kafu. Rekao sam da u ti objasniti". Sjedili smo na klupi i gledali septembar kako se jo uvijek bori protiv jeseni. Navijali smo za septembar, mada smo znali krajnji ishod. Bilo je to glupo kao gledati snimak utakmice iji rezultat znate. Bilo je to kao ivot. "One karte - one su mi podsjetnik ta mi je sjebalo ivot. Na kartama sam izgubio sve. Prvo: samopotovanje, a onda - tad mi je ve bilo sasvim svejedno i sve ostalo. Na kartama sam izgubio enu, a s njom i djecu. Trebalo mi je dugo vremena da to shvatim za 'vadionu', a zna i sam kako prolaze oni koji se u kocki vade... Prvo to ugledam kad se probudim su one..." "Ne znam, ali mi se ini da mui sam sebe. Ja bi ih na tvom mjestu spalio." Pogledao me je ispod oka: "Bi li?" "A, ta je s onom kuom od karata?" "Poeo sam je praviti kad sam prestao kockati. Svaki dan dodam po jednu kartu. Uvrtio sam sebi u glavu da u dok ona traje i ja trajati. Mada znam da je i najmanji propuh moe sruiti i da e se to kad-tad desiti. A, nemogue je opet sagraditi, jer nema plana po kojem je graena." Septembar je poeo gubiti utakmicu: dunuo je hladan vjetar, negdje je prasnuo grom, a lie kestenova je zaagorilo pod kapima kie... Kui sam se vratio pjeke, jer vie nisam imao para za taksi. U kupatilu sam osuio kosu pekirom. Uao sam u sobu, a pod je bio prekriven iskucanim papirima koje je promaja pomela sa stola...

ZELENOOKO UDOVITE

Ljubomoru esto nazivaju "zelenookim udovitem". Zato i jesu li joj oi ba zelene, to ne znam, ali znam da udovite jest! Uvue ti se pod kou, ufiksa u vene, mozak ti stisne ljepljivim pipcima i sie ti svaku zdravu misao, a pumpa kiselinu u svaku vijugu, poput bas bubnja tue u tvom srcu i ape ti na uho da ti je ona jedini spas... Paradoksalno je to to je ona edo ljubavi, a utjeno to da bez ljubavi ni ona ne moe postojati, da umire s njom, nestaje ostavljajui samo nevidljivi trag stida... Odavno je nisam osjetio, jer me, ba kao i njena prethodnica Ljubav, zaobilazi u irokom luku. Zadnjih godina mi jeste bacala neke udice, ali na njih se ni pe ne bi uhvatio, pa sad plivam u mutnim, ali barem sigurnim vodama. Ali, uporan je ona lovac, pa je na mene poslala svoju sestru Zavist. Kad sam uao u kupe voza za Mostar, nisam je ni primijetio kako stoji preko puta Aleksandra Hemona, koji je u oku srkutao neki sok iz plastine boce. Tad sam mu pruio ruku, a ona se sruila na mene poput lavine miliona tanjira koje sam oprao u Americi, tuta koje sam ispraznio, guzica koje sam obrisao, koulja i majica koje sam sloio i spakovao, hamburgera i jaja koje sam pekao drugima, reenica koje nisam znao ili nisam htio dovriti, psovki to su mi ostale zalijepljene za nepce, jer ih nisam smio ispljunuti... Znao sam iz iskustva da to se vie trudi pokazati da se osjea ugodno i oputeno, to se vie osjea kao kurac u hladnoj vodi, ali svejedno sam ga pitao ta e popiti. Odbio je, a ja sam u hinjenom, patetinom oaju rairio ruke, okrenuo lice ka nebu i uzviknuo: "Pa, gdje su oni divni ameriki pisci: Hemingvej? Ficderald? London? Po? Bukovski? Gdje su, da s njima pijem do zore?" Hemon je rekao: "Umrli su", i napravio taman toliku pauzu da bi me Zavist mogla definitivno epati i dodao: "...od pia". Putovanje, koje ni do tada nije bilo ba emu, za mene se tad pretvorilo u pravu moru i samo sam Boga molio da se zavri to prije, prije nego ne napravim neko sranje. Plan putovanja je na papiru bio jedno, a u praksi neto sasvim drugo. Naime, bilo je predvieno da se stane na (u) Bradini i u Blagaju da bi svako od uesnika proitao ili rekao neto, ali od toga ne bi nita. Prije polaska to nisam mogao znati, pa sam, ne posjedujui nijedan primjerak svoje knjige, nazvao Mostar i svoju prijateljicu i kumu moje kerke Vesne Angelu Petrovi da mi posudi svoj. Donijela mi je knjigu pred hotel Bristol, pa se vie nisam osjeao ba toliko gologuzim i nezatienim. Kao: u odsutnom trenutku u izvaditi knjigu iz depa, proitati neto, enske e se ovlaiti, a mukarci skoiti u Neretvu, a ja neu ni ekati voza, nego u se u Sarajevo vratiti jaui na bijelom konju Tatine... Fotoaparati su se rojili oko Hemona i tiho zujali bezbrojni diktafoni

stvarajui nepodnoljivu buku u mojoj glavi, a ja sam jedino privukao panju konobara koji mi je htio naplatiti majunu niclu napravljenu od djeda nekog teleta i au neke tekuine iscijeene iz neke biljke iz roda groa. Na tu "fetu" sam ekao dva sata. Rekao sam da e mu to platiti moja mater Kadra iz Nevesinja i on je to uredno pribiljeio u blok. Sada vie nisam bio toliko siguran da e se sve to zavriti bez nekog tekog sranja. I bilo mi je svejedno. Ipak, pred sam povratak u Sarajevo, priao mi je Alija Kebo i zamolio me da se na stanici javim otpravniku vozova koji bi me arko elio upoznati. "Dario, drago mi je." "Hadija, drago mi je. Nadam se da emo neki drugi put imati vie vremena." U pretrpanom bifeu voza me je stjuardesa upitala jesam li ja taj koji jesam i pitala me da li s rajom elim prei u "Salon", jer joj je otpravnik vozova rekao da me pripazi... Osjetio sam kako je ono udovite od Zavisti malo problijedjelo i olabavilo stisak, ali samo se bilo pritajilo pred koliinama viskija i pive koje su potekle, a kad sam se vratio kui, kad sam ostao sam i legao u krevet i ne nadajui se snu, ponovo je zakrgutalo zubima i arilo mi ih u grlo... Okrenuo sam Angelin broj u Mostaru i, ba kao da je to jedina stvar na svijetu zbog koje ne mogu zaspati, pitao je kad u joj vratiti svoju-njenu knjigu. "Ali, Dario. Ta je knjiga za tebe. Zar nisi proitao posvetu." "Nisam. Hvala ti. Pozdravi Miru i poljubi djecu." itao sam napisano: U crkvi Svetog Jakova, Sedamnaest je sveenika, iz sedamnaest zemalja svijeta, na sedamnaest jezika govorilo Oena u Meugorju. Drala sam ovu knjigu u ruci, mislei: "Kakva je korist Dariju Damonji, od toga to mi znademo kako ga volimo." Pa, eto, neka zna, Angela, Miro, Zvonimir i Kreimir Petrovi. Ono udovite je skiknulo u samrtnikom ropcu, bijesno i ponieno, nemono se zakoprcalo i crklo kao da ga nikad nije ni bilo. Izaao sam na prozor. Negdje visoko na nebu su mirkala poziciona svjetla nekog aviona. Moda je letio za ikago? Otvorio sam konzervu pive, zapalio i ispratio svjetla koja su se gubila: "Sretan put, Hemone. Sretan put, Lisa". Moglo se lijepo zaspati poslije jednog lijepo provedenog dana.

BIFE "TITANIK" Jo davno je moj prijatelj Branko uak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini uprija, pa kad neko doe u biblioteku da trai istoimenu knjigu, pitaju ga: "Od koga? Andria ili uka?" Naslov ovog teksta nije iz nimalo slinog razloga, nego zato to sam se, nakon sedam godina, uavi u bife Pozorita mladih, osjeao kao da sam zaronio u hladne morske dubine i kao da plutam u olupini jednog broda, koji je nekad davno bio simbol svega onoga pozitivnog to je simbolizovalo Sarajevo: duha i duhovitosti, onoga to se sada tako popularno zove multietnika kultura, a to je, u stvari, jednostavno bilo jaranstvo, tolerancija, podnoljivi javaluk i dobrodolica, leernost i irina due... Bife, zapravo, nikad nije bolje izgledao, s novim aparatima i friiderima, ankom i namjetajem, ali previe je bio opsjednut dugovima prolosti i ljudi da bih se osjeao lagodno. (Da ne govorim o televizoru u uglu, koji bi u bivem bifeu bio sasvim nepotreban, da ne kaem i nepristojan, jer odvlai panju i ne da da se sagovornik saslua do kraja.) Teko je bilo sjesti i opustiti se, popiti pie, a da ti pred oi ne izau lica ljudi koja vie nikad nee vidjeti: eno, tamo u uglu je Sran, sa svojim blistavim osmijehom, euka, s izgledom tipinog sarajevskog "jalijaa", nosi mu hladno pivo; za drugim stolom je Vuko, dobroudnog lica, kao u plianog mede, cijedi lozu, a mene direktor, oko, kojem su ljekari zabranili pie, pita kako sam se ja osjeao kad sam prestao piti, a ja mu odgovaram da nikad u ivotu nisam bio bolji, on tuno klima glavom: "I ja se osjeam super. Ali, brate, dosadno." Poslije par ispijenih loza Durmo, najmirniji ovjek na svijetu, poinje "lovake" prie o svojim ljubavnim avanturama, a ena mu, Refa, prilazi patkastim hodom i kae: "E, sad je ve vrijeme da ide kui." Iako su ivi, mala je ansa da e se na vratima pojaviti Mujo (koji sad utovara kola negdje na Floridi i kad prepozna registarsku tablicu iz Wisconsina, sav ozaren kae vozau: "Ja tamo imam jarana" - mislei pri tome na mene - a on mu suho odgovara: "Ba me briga.")... ...ili da e ludi Zoran Joli "potegnuti" ak iz Australije da bi napravio neki od svojih legendarnih folova, kao, na primjer, onaj kad je, poslije lutkarske predstave u nedjelju prijepodne, cijelo Pozorite bilo puno frke, majki i oeva, koji se trude da ne izgube svoju djecu ili da ne odvedu tuu kui (to se jednom desilo Paji), kad se uspostavio kakav-takav red, izaao na stepenite i obznanio: "Djeco, eno Lepa Brena dijeli ploe u sali." Naravno, nastao je haos i vriska -

to oduevljene djece, to oajnih roditelja. Zlaja Pegla (koji je dobio taj nadimak po tome to vam, poslije pola sata provedena s njim, nije trebao klju da biste uli u kuu, nego ste se jednostavno mogli provui ispod vrata - toliko bi vas znao "ispeglati") je u Londonu, gdje je nesretno oenjen jednom prelijepom Irkinjom; tamo je i Muha, kojeg jo grize savjest to je napustio Sarajevo i strah ga je da se vrati da se ne bi morao suoiti s rajom (mada mu ja, u estim telefonskim razgovorima, kaem da ne budali, da je ovaj grad rairenih ruku vazda doekivao i "tue", a kamoli "svoje"). U jednom drugom Londonu, u Kanadi, na obali jezera Michigan, Tiho sam sebi, na uho, pjevui Svilen konac, a u Australiji su i Blaa i Tule. Dubravko Marjanovi se u Louisiani pravi da mu je dobro, a Meho-drot na Floridi vozi autobus i mada esto doe u Sarajevo (i svrati do Pozorita), iako je jo deblji nego to je bio, to nije ni pola onog ovjeka kojeg pamtim... Nema vie ni Boletove knjiare u oku, iz koje se svakog dana moja kerka Nevena vraala sa naramkom slikovnica, koje je dobila na poklon, jer njenom armu ne moe niko odoljeti. (Tata Daco kasnije nastoji armirati prelijepu prodavaicu kupujui - dodue na kredit - komplete knjiga koje nikad nee otvoriti, a onda se sjeti da je to potpuno besmisleno, jer je oenjen, a on je na to potpuno zaboravio.) *** Sada sjedim sa svojim rahmetli prijateljima Hamiem i Kilom, pijem pivo, a ono pije mene, jer se vie nikad neemo vidjeti u ovom ivotu. Kao i svi mrtvi, tiho i s tugom se prisjeamo naih bivih ivota, u koje nam nema povratka, jer karta za Titanik se kupuje samo u jednom smjeru.

You might also like