1

MJERENJE NAPONA I DEFORMACIJE
Mašić Arnel

Sažetak:

Pod dejstvom vanjskog opterećenja tijelo mijenja svoj oblik i zapreminu. Da bi se opisale
promijene oblika i zapremine kao i promijena međumolekularnih sila unutar tijela uvode se
pojmovi deformacija i napon. Deformacija moţe biti linijska i ugaona. Linijska deformacija je
relativna promijena duţine koja karakteriše promijenu zapremine, a ugaona deformacija
karakteriše promijenu oblika tijela. Deformacija tijela nastaje kao posljedica dejastva mehaničkog
i/ili toplotnog opterećenja. Moţe se reći da je deformacija mjera deformisanosti tijela. Napon
predstavlja unutrašnju silu podijeljenu površinom na kojoj djeluje. Stoljećima postoji teţnja za
tačnim mjerenjem deformacije ali najveći napredak u vještini mjerenja deformacija je postignut
50-ih godina XX stoljeća. Konačno rješenje za mjerenje deformacije do danas je ţičana traka.

Ključne riječi: napon, deformacija, mjerna traka, Vitstonov most, tenzometrijska
ispitivanja, rozete, postoječe stanje napona, metoda otvora, betonska konstrukcija.


1. UVOD

1.1. Razvoj i metode mjerenja deformacija

Deformacija je fundamentalni inţenjerski fenomen. Ona postoji u svakoj konstrukciji zbog
spoljašnjih opterećenja ili zbog teţine same konstrukcije. Deformacije mogu biti elastične ili
plastične u zavisnosti od intenziteta sile kao i vremena dejstva sile na konstrukciju. One variraju
po veličini od atomskih dimenzija do onih koje su primjetne golim okom, što zavisi od
konstrukcije i opterećenja.
Vjekovima postoji teţnja za tačnim merenjem deformacija ali najveći napredak u vještini
mjerenja deformacija je postignut pedesetih godina XX stoljeća. Mjerenje deformacija bilo je od
značaja još od XVII stoljeća, kada je Huk ukazao da kod mnogih materijala postoji konstantan
odnos između naprezanja i deformacije. Zbog izuzetnog značaja utvrđivanja promjena na
materijalu pod dejstvom opterećenja, uloţeni su veliki napori u kreiranju univerzalnog metoda za
mjerenje deformacija. Jedan od takvih instrumenata je mjerna traka, čija namjena je određivanje
naprezanja, ali i za određivanje karakteristika materijala.[1]
Pokušaji u mjerenju deformacija obuhvatili su upotrebu mehaničkog mikrometra za mjerenje
ukupne promjene duţine tijela pod opterećenjem. Ovaj način mjerenja daje srednju duţinu u bazi,
ali ne daje nikakvu indikaciju o tome kakva moţe biti deformacija u okolini diskontinuiteta.
Sljedeći korak u razvoju aparata za mjerenje deformacija donio je seriju instrumenata nazvanih
ekstenzometrima. Razvojem ekstenziometra dobijen je fotoelektrični instrument koji koristi
kombinaciju mehaničkog, optičkog i elektičnog uređaja. Instrument je veoma koristan u općoj
analizi statičkih deformacija, ali je daleko od idealne mjerne trake.
Dok su se mehanički i optički ekstenzometri usavršavali, drugi istraţivači su se bavili električnim
fenomenom kao oruđem za mjerenje deformacija. Električne mjerne trake su instrumenti tako
konstruisani da se svaka deformacija tijela na kojem su postavljene odraţava proporcionalnom
2

promjenom električne karakteristike trake. Na ovim osobinama razvijene su kapacitativne,
induktivne kao i piezoelektrične mjerne trake, ali ne onim intenzitetom kao mjerne trake bazirane
na električnoj otpornosti.
Konačno rješenje za mjerenje deformacija do danas je ţičana traka. Njena konstrukcija i rad su
prilično prosti. U osnovi, traka je sadrţana od kratke duţine veoma tanke ţice, koja se pričvršćuje
za ispitivani komad tako da se ţica napreţe podjednako sa ispitivanim dijelom. Električni otpor
ţice upotrijebljen kod ovih traka mijenja se sa njenim naprezanjem. Ova promjena otpornosti
kada je detektovana odgovarajućim instrumentima, je tačna mjera deformacije u ţici, a odatle i
deformacije u ispitivanoj konstrukciji.






Slika 1.1. Ţičana traka zaljepljena za dio koji se ispituje


2. OTPORNE MJERNE TRAKE

2.1. Historijski razvoj mjernih traka i neke osnovne karakteristike

Istraţivanje iz 1856. godine o elektrodinamičkim osobinama metala, pored niza rezultata, iznosi
bitnu činjenicu, a to je da električna otpornost izvjesnih ţica varira sa istezanjem kojem su ţice
bile podvrgnute. Ova saznanja su se malo koristila do 1930. godine kada je pokušana primjena
fenomena osetljivosti ţice na deformaciju u stvarnom mjerenju deformacija drugih tijela.[2]
Ovi pokušaji su bili praćeni teškoćama u razvoju zbog sljedećih faktora [2]:
- pronalaţenja zadovoljavajuće tehnike pričvršćivanja ţice osjetljive na deformaciju,
- iznalaţenje najbolje ţice za izradu trake,
- rješavanje problema kalibrisanja.
Ustanovljeno je, međutim, da uz postojanje kontrole u procesu proizvodnje, trake se mogu izraditi
sa jednakom otpornošću i faktorom osetljivosti tako da individualna kalibracija nije više potrebna.
Ovi razvojni radovi su doveli do mjernih traka u njihovom današnjem obliku koje su lahke za
upotrebu i sa širokim mogućnostima za primjenu.

3



Slika 2.1. vrste elektrotpornih mjernih traka [3]

Kod upotrebe električnih mjernih traka, dvije fizičke veličine su od naročitog interesa:

- promjena električne otpornosti trake,
- promjena njene duţine ili deformacija.

Bezdimenzionalna veza između ove dvije promjenjive naziva se FAKTOR OSETLJIVOSTI
mjerne trake ili faktor trake K i izraţava se matematički sa [2]:

L L
R R
K
/
/
A
A
= ... (2.1.1)
gdje su:

R - početna otpornost,
L - početna duţina ţice mjerne trake,
AR - promjena otpornosti kada se traka napregne,
AL - promjena duţine kada se traka napregne.

Faktor osetljivosti mjerne trake je mjera promjene otpornosti za datu deformaciju i pokazatelj
osjetljivosti na deformacije. Što je veći faktor, to je osjetljivija mjerna traka i veći je električni
izlaz koji omogućava tačnije očitavanje otpornosti, odnosno deformacije.
Idealna ţica za mjerne trake mora imati sljedeće osobine:

- veliku otpornost,
- znatnu promjenu otpornosti sa deformacijama,
- visoku granicu elastičnosti,
- mora biti neosjetljiva na temperaturne promjene kako u pogledu fizičkih tako i električnih
osobina,
- konstantan odnos između promjene otpornosti i jednačine deformacije.


4

2.2. Primjena mjernih traka

Mjerna traka se koristi za pribavljanje tačnih informacija o veličini, raspodjeli i pravcu
deformacija u opterećenoj konstrukciji. To znači, da bi se tačno protumačili rezultati mora se u
potpunosti poznavati relacija između naprezanja i deformacije. Predmet eksperimentalne analize
naprezanja moţe se svesti u četiri glavna dijela:

- analiza novog projekta,
- nalaţenje grešaka,
- analiza pri radnom opterećenju,
- teorijska istraţivanja.


2.3. Faktori koji utječu na izbor mjerne trake

Preduslov za ljepljenje mjerne trake je izbor odgovarajuće trake. Na sadašnjem stepenu razvoja
ţičanih otpornih traka, ne postoji tip trake koji je zaista univerzalan. Zato se izrađuju trake za više
specijalnih namjena. Korisnik mjernih traka mora biti dobro upoznat sa ograničenjima svake
mjerne trake, i mora znati kakve trake izabrati u cilju da osigura najpouzdaniju tačnu i korisnu
informaciju iz svojih ispitivanja.
Postoji sedam glavnih promenjivih koje se mogu modifikovati da bi se dobila traka sa
specijalnim karakteristikama. To su [1]:
- materijal ţice,
- noseći materijali baze na koji se montira i lijepi ţica,
- ljepak upotrebljen za montiranje ţice na nosač,
- tip konstrukcije izvoda,
- konfiguracija mreţe,
- broj i orijentacija mreţica,
- dimenzije mreţice i trake.

Od ovih faktora materijal ţice i ljepak upotrebljen u konstrukciji traka predstavljaju najosnovnije i
najvaţnije promjenjive koje se mogu mijenjati za modifikovanje karakteristika traka.





5

2.4. Mjerenje promjene otpora – Vitstonov (Wheatstone) most

Mjerenje promjene otpora izvodi se
instrumentom konstruiranim na osnovu
Vitstonovog mosta (slika 2.4), koji se
napaja jednosmjernom strujom.
U
E
− napon napajanja mosta
U
A
– izlazni napon
U
A
= 0 – uravnoteţeni Vitstonov most
R
g
– otpor galvanometra



Slika 2.4. Vitstonovo mostno kolo za precizno mjerenje otpornosti [1]
U granama mosta su otpori R
1
, R
2
, R
3
, R
4
, gdje se u postupku mjerenja nalaze mjerne trake. Kada
je mjernih traka manje od četiri tada u granama mosta gdje nema mjernih traka dolaze pasivni
otpornici. Za slučaj uravnoteţenog Vitstonovog mosta otpori u granama mosta su podešeni tako
da je U
AC
= 0, te je protok struje i
AC
= 0, pa je:

3
2
4
1
R
R
R
R
= ili
4
3
2
1
R
R
R
R · = … (2.4.1)
Navedeni odnos prema izrazu (2.4.1) koristi nultu metodu za mjerenje promjene otpora. Pri
promjeni otpora mjerne trake R
1
za ∆R
1
nastat će neuravnoteţenje mosta. Za uravoteţenje mosta
treba promjeniti otpor R
4
za ∆R
4.
Prije opterečenja most je bio u ravnoteţi, pa prema izrazu
(2.4.1) slijedi

4
3
2
1
R
R
R
R A A · = … (2.4.2)
Mjerenjem vrijednosti ∆R
4
i za poznati odnos R
2
/ R
3
odredi se vrijednost ∆R
1,
odnoso dilatacija
na mjestu gdje je zaljepljena mjerna traka.

6


2.5. TENZOMETRIJSKA ISPITIVANJA

Tenzometrijska ispitivanja (mjernim trakama i rozetama) spadaju među najtačnije metode
praćenja deformacijskih procesa kao i naponskog stanja u materijalu. Ispitivanjem pomoću
mjernih traka određuje se deformacijska promjena kao i nivo napona pri kome dolazi do plastične
deformacije ili pojave i rasta prsline.
1- savijena ţica u nosećem elementu
trake,
2- noseći element mjerne trake,
3- konstrukcija koja se ispituje,
4- veza(priključak),
5- lijepak koji povezue noseći element
za dio konstrukcije,
6- zaštitna masa,




Slika 2.5. Elektrootporna mjerna traka zalijepljena na konstrukciju koja se ispituje [4]

Princip rada ovih tenzometara je veoma jednostavan. Tanka ţica (slika 2.5) određene duţine
prilijepi se uz epruvetu ili dio konstrukcije čija deformacija se ţeli odrediti. Pod dejstvom
opterećenja, zajedno sa materijalom koji se ispituje, deformisaće se i priljepljena ţica. Sa
promjenom duţine, odnosno poprečnog presjeka ţice, povećava se električni otpor, pa se iz
promjene otpora iznalazi veličina deformacije.
Za ţicu kruţnog poprečnog presjeka, prečnika d i duţine l, električni otpor je dat izrazom [2]:

2
d C
l
R
·
·
=
µ

… (2.5.1)


gdje je:

µ - specifični otpor materijala,
CD
2
- karakteristika poprečnog presjeka(C- konstanta ovisna od oblika presjeka, D-
dimenzija poprečnog presjeka),
L - duţina ţice.

7


Ako se pretpostavi da se provodnik, tj. ţica optereti aksijalnom silom, veličine l, d i R u
prethodnoj jednačini mogu pretrpjeti promjenu. Prema tome, za najopćiji slučaj treba tu
jednačinu diferencirati, čime se dobija [2]:

2 2
2
) (
2 ) (
Cd
dd l d C dl ld Cd
dR
· · · · ÷ +
=
µ µ µ
… (2.5.2)

Dijeljenjem ove jednačine sa prethodnom dobija se:

l dl
d
l dl
d dd
l dl
R dR
/
/
/
/
2 1
/
/ µ µ
+ · ÷ = … (2.5.3)

Razlomak na lijevoj strani je ono što se traţi, tj. relativna promjena električnog otpora
provodnika sa njegovim relativnim izduţenjem. Taj odnos predstavlja osnovnu karakteristiku
mjerne trake i naziva se faktor osjetljivosti mjerne trake ili faktorom trake K. Razlika na desnoj
strani jednačine je poznati izraz kojim je definisan Poasonov koeficijent µ. Treći član jednačine
na desnoj strani predstavlja odnos relativne promjene specifičnog otpora prema relativnom
izduţenju. Fenomen numerički obuhvaćen tim odnosom u suštini je vezan za promjene koje
nastaju u kristalnoj strukturi materijala kao posljedica spoljnjeg opterećenja. Riječ je o tzv.
piezoelektrootpornom efektu, kako se on često u literaturi naziva. Ako se taj odnos obiljeţi sa m,
onda će se uvođenjem Poasonovog koeficijenta posljednja jednačina svesti na oblik [2]:

m
R dR
l dl
R dR
K + + = = = v
c
2 1
/
/
/
… (2.5.4)
a odavde se dobija veza:


R
R
K
A
· =
1
c … (2.5.5)

koja omogućava da se izračuna izduţenje na osnovu poznatog podatka za K i izmjerene promjene
otpora AR, kada je poznat prvobitni otpor R.




8

2.6. Primjeri lijepljenja mjernih traka kod tenzometrijskih ispitivanja


Slika 2.6.1 lijepljenje mjernih traka kod elemenata opterećenih na istezanje i pritisak


Slika 2.6.2 lijepljenje mjernih traka kod elemenata opterećenih na savijanje


Slika 2.6.3 lijepljenje mjernih traka kod elemenata opterećenih na uvijanje
9

2.7. Rozete deformacija

Ako se više mjernih traka postavi zajedno ili tako da jedna preklapa drugu za dobijanje glavnih
deformacija na nekoj površini, rezultirajuča konfiguracija se naziva rozeta [1].

Slika 2.7.1 izgled rozete [1]

Za slučaj ravanskog naprezanja potrebno izmjeriti deformaciju u najmanje tri pravca u cilju
nalaţenja glavnih deformacija i njihovih pravaca. Rozete se, prema tome, obično sastoje od tri
mjerne trake. Ako se deformacija izmjeri i u četvrtom pravcu, ova veličina se moţe takođe
koristiti bilo direktno za izračunavanje deformacije ili za provjeru dobijenih rezultata ostalih triju
traka. Za slučaj kada su poznati pravci glavnih deformacija, očitavanja dvije deformacije bit će
dovoljna za određivanje glavnih napona. Na taj način, za ovaj specijalan slučaj, bit će adekvatna
rozeta sa dvije trake postavljene pod pravim uglom jedna prema drugoj.
Večina uobičajenih rozeta na trţištu su ova dva tipa koje imaju tri trake [1]:

- Trake orijentisane pod uglovima 0
0
, 45
0
i 90
0
koja se naziva PRAVOUGLA
ROZETA.
- Trake orijentisane pod uglovima 0
0
, 60
0
i 120
0

koja se naziva DELTA ROZETA.
Varijanta ove rozete je T-DELTA, koja je normalno postavljena na jednu od ostale tri
trake.

Postoje i rozete sa dvije trake postavljene pod pravim uglom. Na slijedećoj slici prikazane su
konfiguracije različitih rozeta [1]:





10









Slika 2.7.2 Konfiguracija rozeta [1]

Kada su pravci glavnih deformacija pribliţno poznati, pogodna je upotreba pravougle rozete pošto
se dvije trake mogu orjentisati u procjenjenom pravcu glavnih deformacija. Kada je pravac glavne
deformacije potpuno nepoznat, mogu se koristiti delta ili T-delta rozeta pošto ovaj tip ima
maksimalni mogući ugao između osa traka.


3. PRIMJENE TEHNIKE BUŠENJA OTVORA ZA ODREĐIVANJE
POSTOJEĆEG STANJA NAPONA KOD BETONSKIH I ARMIRANO
BETONSKIH KONSTRUKCIJA
Eksperimentalno utvrđivanje postojećeg stanja napona u betonskoj ili armirano betonskoj
konstrukciji je veoma komplikovano. Jedan od naćina određivanja postojećeg stanja napona je
metoda prošlicavanja koja će biti objašnjena u narednom tekstu.

3.1. Metoda prošlicavanja
Ova metoda koristi se uglavnom za određivanje postojećih napona pritiska, ali uz modifikacije,
moţe se primjeniti i kod zatezanja. Postupak se sprovodi tako što se betonska konstrukcija
prošlicava otvorom širine oko 4 cm, pri čemu je dubina šlica u svakom inkrementu po 10 mm,
sve do ukupne dubine od 80 mm.

11






Slika 3.1.1 Prošlicavanje betonske konstrukcije [5]
Poslije svakog inkramenta, posebni uređaj za nanošenje sile postavlja se u otvor i njime se u
prošlicano mjesto na konstrukciji unosi bočni pritisak koji je potreban da bi se povratilo
prethodno stanje deformacija na zasječenom mjestu. [6]






Slika 3.1.2 Uređaj za unošenje sile na prošlicano mjesto u betonskoj konstrukciji [5]
Za niske nivoe napona u konstrukciji, ova tehnika daje čak i bolje rezultate nego tehnike kod
kojih se formira kruţni otvor i mjere relaksirani naponi, a što će biti objašnjeno u daljem tekstu.

3.2. Metoda formiranja otvora kod betonskih konstrukcija
Kako smo prethodno vidjeli , tehnika formiranja otvora zasniva se na definisanju relaksacije
napona prouzrokovane bušenjem relativno malog otvora na ravnomjerno napregnutoj betonskoj
konstrukciji, i ona po svojoj suštini u potpunosti odgovara tehnici objašnjenoj u (3.1).
Radijalni naponi na ivici novoformiranog otvora su jednaki nuli, tj. razlika napona prije bušenja
otvora i onih koji postoje nakon toga je jednaka ukupnoj relaksaciji napona tj. naponima koji su
postojali u konstrukciji prije formiranja otvora. I kod betonskih konstrukcija ukupna relaksacija
12

napona smanjuje se (parabolično, asimptotski se pribliţavajući stanju napona u element) kako se
odmičemo od otvora, kako je prikazano na slici.







Slika 3.2.1 Relaksacija napona prouzrokovana pravljenjem otvora u konstrukciji [7]

Mjerenjem promjene dilatacije na određenom rastojanju (u literature se najčešće spominje
rastojanje od otprilike dva prečnika otvora – mjereno od centra otvora) moguće je, kod betonskih
konstrukcija utvrditi kolika je bila veličina deformacija, a odatle i napona, prije nego što je počelo
formiranje otvora. Ova tehnika najkvalitetnije rezultate daje ako u blizini pravljenja otvora nema
armature. U slučaju betonskih konstrukcija umjesto formiranja malih otvora na stvarnim
konstrukcijama se vade kernovi, i to primjenom što kvalitetnijih dijamantskih rezača.








Slika 3.2.2 Vađenje kerna u cilju određivanja postojećeg sanja napona u betonskoj konstrukciji
13

Zato se i ovdje, kao i kod metalnih konstrukcija, metoda smatra poludestruktivnom. Dubina
prečnika otvora koji se formira, kao i veličina poloţaja mjernih traka koje se koriste, određuju se
na osnovu dubine na kojoj treba odrediti napone. Pri tome dubina otvora ne bi trebala da bude
manja od polovine debljine ispitivanog elementa AB konstrukcije.
Kod određivanja prethodnih parametara u razmatranje treba uzeti i veličinu zrna agregata u
ispitivanom betonu, pri čemu većem zrnu agregata odgovara i veći prečnik otvora. Prečnik otvora
trebalo bi da bude najmanje dva puta veći nego što je veličina zrna agregata korištenog za
pravljenje betona. Kod betona veličine zrna agregata do 20 mm najprecizniji rezultati se dobijaju
ako se bušenje vrši dijamantskom bušilicom prečnika oko 65 mm (koji za sobom ostavlja otvor
velićine 75 mm) i ako se ide do dubine oko 50 mm [5]. Ponekad je promjena napona po dubini
elementa veoma značajna, i u takvim slučajevima posebno je značajno obezbjediti da formirani
otvor bude paralelnih stranica i konstantnog prečnika.
Eksperimentalnim provjerama došlo se do zaključka da otvor proizvodi utjecaj na naponsko
stanje elementa sve do udaljenosti od 5 prečnika od ivice otvora. U ovoj oblasti se vrše i mjerenja
tako da je poţeljno da tu nema nikakvih ivica, niti drugih diskontinuiteta.
Kako se obično radi o veoma malom nivou oslobođenih (zaostalih, postojećih) napona to se
obično koristi, mjerni sistem koji se sastoji od 8
elemenata – mjernih traka veličine 50 mm, (slika
3.2.3), ili odgovarajućih dilatometara (slika 3.2.4).
Ovoliki broj dilatometara (osam, a ne neophodna tri)
se postavlja, jer se obično računa na otkazivanje
pojedinih od ovih ekstenzometara – usljed pojave
prslina, oštećenja drugog tipa, ali i drugih razloga.



Slika 3.2.3 Upotreba mjernih traka za
određivanje postoječeg stanja napona
u betonskim konstrukcijama

Slika 3.2.4 Upotreba klasičnih
dilatometara umjesto mjernih traka
14

Veličina otvora koji se formira vađenjem kerna je obično takva da je omogučeno postavljanje
mjerne trake i na samom kernu, gdje se inače ostvaruje potpuna relaksacija napona.
Nekad se umjesto mjernih traka ili klasičnih dilatometara mogu koristiti vibrirajuće ţice [8]
veličine 50 mm koje su postavljene radijalno od centra na površini betona, ali i u sredini kerna.
Pri tome se, tokom formiranja otvora do dubine od 50 mm, vrši inkrimentalnih čitanja. Nakon
toga se uklanja kern, dno otvora se ravna i tu se stavlja još jedna vibro ţica. Poslije toga se
ponovo vrši bušenje za sljedećih 50 mm. Modul elastičnosti E za ovakav material obično se
dobije testiranjem samog kerna. Greška pri određivanju glavnih napona je reda veličine ± 0,3
MPa, a ide najviše do ± 3 % od ukupnog čitanja.

4. Zaključak
S ciljem da se greške blagovremeno otkriju i, po potrebi otklone sanacijom, za redovno
odrţavanje u toku eksploatacije se propisuje odgovarajući obim kontrole i ispitivanja, najvećim
dijelom ispitivanja bez razaranja (NDT). Koja će od metoda biti primijenjena zavisi od zahtijeva
sigurnosti konstrukcije i cijene ispitivanja. Naime, što je zahtijev u pogledu sigurnosti
konstrukcije stroţiji to će ispitivanje biti detaljnije, često primjenom više NDT metoda, što
neizbjeţno dovodi do veće cijene ispitivanja i orţavanja. Odluka o primjeni NDT metode zavisi
od prikladnosti i osjetljivosti metode i opreme za njeno izvođenje i od veličine i poloţaja greške.
Kao što je poznato za ovakva ispitivanja se koristi više metoda. Neke od njih su: holografija,
termovizija, snimanje TV kamerom, ultrazvuk, akustična emisija, i kao najčešće korištena mjerna
traka. U prethodnom izlaganju je napomenuto da se mjerne trake koriste za mjerenje pomijeranja
i mehaničkih deformacija. Pomoću njih se analiziraju naponi i deformacije većine konstrukcija.
Pogodne su zbog manje cijene u odnosu na druge metode i jedna su od najpouzdanijih metoda.
Na kraju, kao nedostatak se moţe napomenuti da mjerne trake pokrivaju malu površinu i
potrebno ih je lijepiti što oteţava rad sa njima. Pored svega napomenutog razvoj elektronike i
softvera donosi nova rješenja i potrebna su stalna praćenja da bi se mogli uspješno baviti
analizom napona i deformacija.






15



4. LITERATURA
[1] Karl hoffmann; 1987., HBM DARMSTAT, Njemačka; „Uvod u tehniku mjerenja mjernim
trakama”.
[2] Thomas G.Beckwith, Roy D. Marangoni, John H. Lienhard V; 1995., Addison-
Wesleypublishing Company; „Mechanical measurements”; Fifth Edition.
[3] Strain Gages and Accessories; HBM.
[4] Kisija J., Kacmarcik J., Karac A., Determination of stress concentration factors via numerical
methods: bar of circular cross section with U-shaped groove subjected to tension and bending,
TMT 2009, 2009.
[5] Strainstall engineering services, Bath, England,” Prospektna dokumentacija “, 2000.
[6] Abdunur, C., “Manual of bridge engineering”, urednici, M.J RYall, itd., Thomas Telford, UK,
2000.
[7] G. P. Mallett., “Repair of Concrete Bridges”, Thomas Telford, 1994.
[8] Đuranović, N., “Eksperimentalna analiza konstrukcija mjernim trakama”, Građevinski
fakultet Podgorica, 2008.