You are on page 1of 763

KRIVIČNI/KAZNENI ZAKON BOSNE I HERCEGOVINE

44

OPĆI DIO

I - GLAVA PRVA - ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU

Literatura: Stanojević, N., (1975), O značenju zakonskih izraza u krivičnim zakonima, JRKK, 4/1975, str. 579-583; Komentar Krivičnog zakona SRJ, Beograd, 1995., str. 415-424 (autor tog dijela je dr. F. Bačić); Tahović, J., (1953), Pojam službenog lica, Arhiv, 1/1953, str. 215-224; Zlatarić, B., (1956), Krivični zakonik u praktičnoj primjeni, I. svezak, Zagreb, 1956, str. 317-331; Lazarević, Lj., (2003), Krivični zakon RS, sa kraćim komentarom, Beograd, 2003., str. 31-33; Horvatić, Ž., (1997), Novo hrvatsko kazneno pravo, Zagreb, 1997, str. 301-304; Čejović, B., (1983), Krivično pravo u sudskoj praksi, (o.d.), Beograd, 1983, str. 637-654; Komentar KZSKiV (redakcija: Nikola Srzentić), Beograd, 1981, str. 89-99; J. Tahović, (1997), Komentar KZ, Beograd, 1957, str. 288-299; Pavišić Veić, (1998), Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998, str. 220-248; Rječnik kaznenog prava (redakcija: Željko Horvatić), Zagreb, 2002, str.77, 97, 532, 643, 644, 658; Babić, M., (2000), Krivični zakonik RS, kratki komentar, B. Luka, 2000, str. 170-173.; Babić, M., Osvrt na neka rješenja Krivičnog zakona BiH, Pravni savjetnik, 6/2003, str. 20-28; Aleksić, Ž., Milovanović, M., (1993), Leksikon kriminalistike, Beograd, 1993. str. 46-47; Bećirević, E.,(2003), Međunarodni krivični sud – International Criminal Court, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 2003; Haški Tribunal, Fond za humanitarno pravo, Beograd, 1999, str. 020-039; Škulić, M., (2003), Maloletnici kao učinioci i kao žrtve krivičnog dela, Beograd, 2003, str. 79-103.

Član 1.

(1) (2) (3)

(4)

Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine sačinjavaju krivičnopravne odredbe sadržane u ovom zakonu i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Teritorija Bosne i Hercegovine je suhozemna teritorija, obalno more i vodene površine unutar njenih granica, kao i zračni prostor nad njima. Službena osoba je izabrani ili imenovani funkcioner u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti Bosne i Hercegovine i u drugim državnim i upravnim ustanovama ili službama koje vrše određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala; osoba koja stalno ili povremeno vrši službenu dužnost u navedenim upravnim organima ili ustanovama; ovlaštena osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona povjereno vršenje javnih ovlaštenja, a koja u okviru tih ovlaštenja vrši određenu službenu dužnost, te druga osoba koja vrši određenu službenu dužnost na osnovu ovlaštenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona. Kad je kao učinilac određenog krivičnog djela označena službena osoba, osobe iz stava 3. ovog člana mogu biti učinilaci tih djela, ako iz obilježja pojedinog krivičnog djela ili iz pojedinog propisa ne proizilazi da učinilac može biti samo neka od tih osoba. 45

(5)

(6)

(7)

(8) (9) (10)

(11) (12) (13) (14) (15)

Odgovorna osoba je osoba u privrednom društvu ili drugoj pravnoj osobi kojoj je s obzirom na njenu funkciju ili na osnovu posebnog ovlaštenja povjeren određeni krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona ili općeg akta privrednog društva ili druge pravne osobe u upravljanju i rukovanju imovinom, ili se odnose na rukovođenje proizvodnim ili nekim drugim privrednim procesom ili na nadzor nad njima. Odgovornom osobom smatra se i službena osoba u smislu stava 3. ovog člana kad su u pitanju radnje kod kojih je kao učinilac označena odgovorna osoba, a nisu propisane kao krivično djelo u odredbama glave o krivičnim djelima protiv službene i druge odgovorne dužnosti, ili odredbama o krivičnim djelima učinjenim od strane službene osobe propisanim u nekoj drugoj glavi ovog zakona ili drugim zakonom Bosne i Hercegovine. Kad je kao učinilac krivičnih djela označena službena ili odgovorna osoba, sve osobe iz st. 3. i 5. ovog člana mogu biti učinilaci tih djela, ukoliko iz zakonskih obilježja pojedinog krivičnog djela ne proizlazi da učinilac može biti samo neka od tih osoba. Strana službena osoba je član zakonodavnog, izvršnog, upravnog ili sudskog organa strane države, javni funkcioner međunarodne organizacije i njezinih organa, sudija ili drugo službeno lice međunarodnog suda, na službi u Bosni i Hercegovini. Dijete je, u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila četrnaest godina života. Maloljetnik je, u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila osamnaest godina života. Pravna osoba je, u smislu ovog zakona, Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, kanton, grad, općina, mjesna zajednica, svaki organizacioni oblik privrednog društva i svi oblici povezivanja privrednih društava, ustanova, institucije za vršenje kreditnih i drugih bankarskih poslova, za osiguranje imovine i osoba, kao i druge finansijske institucije, fond, političke organizacije i udruženja građana i drugi oblici udruživanja koji mogu da stiču sredstva i da ih koriste na isti način kao i svaka druga institucija ili organ koji ostvaruje i koristi sredstva i kojem je zakonom priznato svojstvo pravne osobe. Privredno društvo je, u smislu ovog zakona, korporacija, preduzeće, firma, partnerstvo i svaki organizacioni oblik registriran za obavljanje privredne djelatnosti. Udruženje je bilo koji oblik udruživanja tri ili više osoba. Više osoba je najmanje dvije osobe ili više njih. Skupina ljudi je najmanje pet osoba ili više njih. Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri osobe koje su povezane radi trajnog, ponovljenog ili povremenog činjenja krivičnih djela, pri čemu svaka od tih osoba daje svoj udio u učinjenju krivičnog djela.

46

(16) Organizirana grupa ljudi je grupa ljudi koja je formirana, a nije
spontano nastala, radi neposredno slijedećeg učinjenja krivičnog djela i čiji članovi ne moraju imati formalno definirane uloge, koja ne mora imati kontinuitet članstva ni razvijenu organizaciju. Zločinačka organizacija je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Osoba pod međunarodnom zaštitom je šef države, uključujući bilo kojeg člana kolektivnog organa koji obavlja funkciju šefa države prema ustavu te države, predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova, kadgod se bilo koja od tih osoba nalazi izvan svoje države, kao i članovi njihovih obitelji koji su u njihovom društvu, te svaki funkcioner ili predstavnik države ili funkcioner ili drugi predstavnik međunarodne organizacije koja ima međudržavni karakter, koji je u vrijeme i na mjestu kada je nad njim, njegovim službenim prostorijama, privatnim stanom ili prijevoznim sredstvom učinjeno krivično djelo, prema međunarodnom pravu ima pravo na posebnu zaštitu od napada na njegovu osobu, slobodu ili dostojanstvo, kao i članovi njegove obitelji koji čine njegovo domaćinstvo. Izbjeglice i raseljena lice su, u smislu ovog zakona, više osoba koje su napustile svoju imovinu na teritoriji Bosne i Hercegovine, u vremenskom periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine na teritoriji Republike Srpske, za koje se pretpostavlja da su izbjeglice ili raseljena lica po Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Državna tajna je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili općim aktom nadležnog tijela donesenim na osnovu zakona, određena državnom tajnom, a otkrivanjem koje bi nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Bosne i Hercegovine. Vojna tajna je podatak ili isprava koja je zakonom Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske, drugim propisom Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske, ili aktom nadležnog organa Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske donesenim na osnovu zakona proglašena vojnom tajnom. Službena tajna je podatak ili isprava koja je zakonom Bosne i Hercegovine, drugim propisom Bosne i Hercegovine ili općim aktom nadležne institucije Bosne i Hercegovine donesenim na osnovu zakona proglašena službenom tajnom. Isprava ili dokument je svaki predmet koji je podoban ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja je od značenja za pravne odnose. 47

(17)

(18)

(19)

(20)

(21)

(22)

(23)

(24) Novac je metalno i papirnato sredstvo plaćanja koje je na osnovu
zakona u opticaju u Bosni i Hercegovini ili u stranoj državi.

(25) Znaci za vrijednost podrazumijevaju i strane znakove za vrijednost. (26) Pokretna stvar je i svaka proizvedena ili skupljena energija za davanje
svjetlosti, toplote ili kretanja, kao i telefonski i drugi impulsi.

(27) Motorno vozilo je svako prometno sredstvo na motorni pogon u (28) (29)
suhozemnom, vodenom i zračnom saobraćaju. Sila je i primjena hipnoze ili omamljujućih sredstava s ciljem da se neko protiv svoje volje dovede u nesvjesno stanje ili onesposobi za otpor. Opojna droga je medicinski lijek ili opasna supstanca s adiktivnim i psihotropnim svojstvima, ili supstanca koja se lahko može pretvoriti u takvu supstancu, ako podliježe kontroli prema međunarodnoj konvenciji koju je Bosna i Hercegovina ratificirala, ili supstanca koja je proglašena opojnom od strane nadležne institucije Bosne i Hercegovine ili nadležne institucije entiteta. Hemijsko oružje je svaka hemikalija koja svojim djelovanjem na životne procese može prouzrokovati smrt, privremenu nesposobnost ili trajna oštećenja na ljudima, životinjama ili biljkama, bez obzira na njeno porijeklo ili proizvodnju (otrovna hemikalija); svaki hemijski reagens koji sudjeluje u bilo kojoj fazi u proizvodnji neke hemikalije bilo kojim načinom (prekursor); municija i naprava namijenjena izazivanju smrti ili drugog zla ili štete te svaka oprema posebno načinjena za neposrednu upotrebu u vezi s primjenom te municije ili naprave, ako takva hemikalija, reagens, municija, naprava ili oprema podliježu kontroli po međunarodnoj konvenciji koju je Bosna i Hercegovina ratificirala ili po propisima Bosne i Hercegovine. Međunarodni krivični sud podrazumijeva Međunarodni krivični sud za područje bivše Jugoslavije. Izražavanje u jednom gramatičkom rodu, muškom ili ženskom, uključuje oba roda fizičkih osoba.

(30)

(31) (32)

Odredbe ovog poglavlja (tzv. zakonske definicije) u svim zakonima imaju zadatak da se definisanjem izraza i pojmova koje koriste u svojim odredbama olakša tumačenje i primjena zakona. Međutim, valja imati u vidu da je krajnja i osnovna svrha ovih odredaba obezbjeđivanje pravilne primjene zakona u slučajevima kada bi upotrijebljeni pojmovi mogli izazvati dileme u pogledu njihovog značenja, odnosno dovoditi do različitog tumačenja i arbitrernosti u primjeni zakona. Kao takve, ove odredbe su interpretativnog karaktera kojima sam zakon tumači pojedine pojmove koje upotrebljava u odredbama opšteg ili posebnog dijela. To je jedan vid zakonskog odnosno autentičnog (vjerodostojnog) tumačenja koje je obavezujućeg karaktera, ali kako se ne radi o opšteinterpretativnim

48

pravilima ove definicije važe samo za Krivični zakon Bosne i Hercegovine1. Iako to ne proizilazi iz naslova ovog poglavlja, ipak ne bi trebalo biti sporno da ove odredbe važe i u odnosu na sporedno krivično zakonodavstvo na nivou BiH. U pogledu entitetskog krivičnog zakonodavstva, važe odredbe ovih zakona u kojima su ovi pojmovi definisani (član 147. KZ RS i član 2. KZ FBiH i KZ BD BiH). U najvećem broju zakonodavstava ovakve odredbe ili poglavlja su svrstana na kraju odredaba opšteg dijela. Kada je u pitanju KZ BiH ne postoji zvanično obrazloženje zašto je ovo poglavlje u legislativnoj hijerarhiji dobilo poziciju najznačajnije odredbe, koja u kontinentalnom zakonodavstvu tradicionalno pripada uglavnom načelu zakonitosti. Ni jedan drugi krivični zakon sa prostora bivše Jugoslavije nema ovakvo rješenje. Inače, po svom sadržaju odredbe ovog poglavlja su najsličnije ovim odredbama u KZ RH. Pored ove, u odnosu na ranije zakonodavstvo, u ovom poglavlju su učinjene i neke druge izmjene koje se odnose na uvođenje nekih sasvim novih pojmova, ali i redefinisanje nekih već postojećih. Nekoliko pojmova, uglavnom onih koji se odnose na različite vrste tajni, preneseno je iz odredaba posebnog dijela, kako se ne bi kod svake inkriminacije kod koje se pojavljuju objašnjavali, što je svakako legislativno tehnički ispravnije. Od novih pojmova treba navesti pojam "stranog službenog lica", koji je neophodan radi toga što su neka lica na službi u BiH kao članovi zakonodavnog, izvršnog, upravnog ili sudskog organa strane države, javni funkcioneri međunarodnih organizacija i njezinih organa, itd. Neki izrazi su opet rezultat potreba suprotstavljanja organizovanom kriminalitetu, kao što je "zločinačka organizacija", "organizovana grupa ljudi", "grupa ljudi", itd. Navedeni broj pojmova se mogao redukovati na manji broj, ali je moglo biti i više. Moglo se, npr. poput KZ Slovenije ili BJR Makedonije, na ovom mjestu definisati i pojmove koji se kao opisni izrazi javljaju kao zakonska obilježja nekih krivičnih djela (npr., veća, velika, značajna imovinska korist, šteta ili vrijednost, itd.), čime bi se izbjegli određeni problemi oko njihovog tumačenja od strane sudske prakse. Međutim, valja imati u vidu da ovakvo definisanje određenih zakonskih izraza i pojmova ima dobre ali i loše strane: nekada adekvatno objašnjava određeni pojam, ali ponekad premnogo ograničava mogućnosti interpretacije određenog krivičnog djela. Ipak se dobija utisak da je, makar neke pojmove, posebno one koji se odnose na organizacione forme učešća više lica u izvršenju nekih krivičnih djela, trebalo svesti na manji broj i nešto jasnije definisati, kako bi se izbjegli problemi u praktičnoj primjeni onih inkriminacija u kojima se oni pojavljuju.
Krivični zakon Bosne i Hercegovine proglasio je Visoki predstavnik za BiH 24.01.2003. godine Odlukom br. 101/03 i objavljen je u “Sl. glasniku BiH” br. 3/03. od 10. 02. 2003. godine. Ispravke KZ BiH su objavljene u „Sl. glasniku BiH“, br. 32/03. od 28. 10. 2003. godine. Navedeni tekst KZ BiH usvojila je i Parlamentarna Skupština BiH, nakon čega je objavljen kao prečišćeni tekst KZ BiH u „Sl. glasniku BiH“, br. 37/03. od 22. 11. 2003. godine. KZ BiH stupio je na snagu 01. 03. 2003. godine (v. čl. 252.). Izmijenjen je Odlukom Visokog predstavnika o izmjenama i dopunama KZ BiH, objavljenom u „Sl. glasniku BiH“, br. 54/04 od 8.12.2004. i Zakonom o izmjenama i dopunama KZ BiH koji je usvojila Parlamentarna skupština BiH, objavljenom u „Sl. glasniku BiH“, br. 61/04. od 29. 12. 2004. godine.
1

49

(1) U st. 1. ovog člana definisan je pojam krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine koje sačinjavaju sve krivičnopravne odredbe u ovom zakonu kao i u drugim zakonima BiH. Ova odredba je od posebnog značaja s obzirom da je u materiji krivičnog zakonodavstva u BiH došlo do podjele nadležnosti između BiH i entiteta, odnosno BD BiH. Izraz "krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine" upotrijebljen je u odredbama čl. 8. do 12. ovog zakona. (2) Pojam teritorija Bosne i Hercegovine kako je definisan u st. 2. obuhvata suvozemno ili kopneno područje, vodene površine unutar granica BiH, obalno more, kao i vazdušni prostor nad tim površinama. Cjelokupnost suvozemne ili kopnene teritorije određena je državnom granicom koja je utvrđena međunarodnim sporazumima (v. čl. I/1. Ustava BiH). Državna granica je određena linija koja razdvaja površine susjednih država i određuje dokle se proteže suverenitet svake od država. Ta granica može da se razlikuje od tzv., carinske granice, što ponekad može da ima određeni značaj za neka krivična djela, uglavnom fiskalnog karaktera. Ukoliko se radi o granici kopnene teritorije, ona je obilježena određenim znacima, a ako su u pitanju granične rijeke ili jezera, onda državna granica prolazi sredinom rijeke ili jezera, odnosno granicom utvrđenom međunarodnim sporazumima država. Isto vrijedi i ako se dvije države graniče mostovima. Teritorijalni suverenitet svake države proteže se na svaki dio koji pripada njenom teritoriju i na tom cjelokupnom teritoriju država ima pravo i obavezu da vrši svoju represivnu vlast, tj. da određena ponašanja proglašava krivičnim djelima i da njeni sudovi sude svim učiniocima takvih djela. (3)(4) Definisanje pojma službenog lica (st. 3.) je u funkciji određivanja kruga lica koja mogu da se pojave kao učinioci onih krivičnih djela u čijem zakonskom opisu se zahtijeva da njihov izvršilac ima navedeno svojstvo (delicta propria). Pojmom službenog lica obuhvaćen je veći broj subjekata koji vrše funkcije u različitim državnim organima, upravnim ustanovama ili službama na nivou BiH. Kod takvih djela službenim licima se smatraju sva lica koja su navedena u ovoj odredbi, osim ako iz obilježja pojedinog krivičnog djela ili iz pojedinog propisa ne proizilazi da učinilac tog djela može biti samo neko od tih lica (st. 4.). Krivična djela kod kojih je svojstvo službenog lica konstitutivno obilježje njegovog osnovnog oblika su brojna i ona su prava delicta propria, dok jedan broj delikata, kod kojih je svojstvo službenog lica kvalifikatorno obilježje, spada u grupu nepravih delicta propria. Kako se radi o službenim licima u institucijama BiH, ovo je istovremeno i diferencirajuće obilježje koje sve navedene delikte razdvaja od istovrsnih djela predviđenih u entitetskim krivičnim zakonodavstvima. (5) Definicija pojma odgovornog lica (st. 5.) data je slično pojmu službenog lica, pa stoga u odnosu na ovaj pojam uglavnom vrijedi sve što je rečeno za pojam službenog lica. (7) Pojam stranog službenog lica (st. 7.) je nov zakonski pojam čije značenje je bilo neophodno odrediti radi toga što su neka lica na službi u BiH kao članovi zakonodavnog, izvršnog, upravnog ili sudskog organa strane države, javni funkcioneri međunarodnih organizacija i njezinih organa, itd. Ovakvo rješenje je na liniji zahtjeva koji proizilaze iz nekoliko veoma značajnih dokumenata Komiteta 50

ministara Savjeta Evrope, prije svih Rezolucije Savjeta Evrope, broj 24/97 o dvadeset osnovnih načela za borbu protiv korupcije od 6. novembra 1997. godine, Rezolucije od 5. maja 1998. (br. 7/98) pod nazivom "Grupa zemalja protiv korupcije" (Group of States Against Corruption) pod operacionalnim nazivom GRECO, te najznačajniji dokument Krivičnopravna konvencija protiv korupcije (Criminal law convention on corruption) od 27. januara 1999., br. 173. Ovo je od posebnog značaja u odnosu na krivična djela protiv službene dužnosti, a posebno u odnosu na ona krivična djela koja čine korpus korupcionih delikata. Ovaj pojam je slično određen i u KZ Slovenije (čl. 126. st.1. t. 5, 6., i 7.) i KZ RH (čl. 89. st. 3.). (8)(9) Određivanje pojmova dijete i maloljetno lice (st. 8. i 9.) značajno je radi njihovog krivičnopravnog položaja, bilo da su izvršioci ili žrtve krivičnog djela. Sam KZ BiH (član 8.) isključuje svoju represivnu vlast prema djeci, tj. prema licima uzrasta do četrnaest godina života. To znači da se prema licima ovog uzrasta ne mogu primijeniti nikakve krivične sankcije, odnosno da je državna vlast kažnjavanja (ius puniendi) prema njima isključenja. Prema odredbi čl. 341. ZKP BiH kada se u toku postupka utvrdi da maloljetnik u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršio četrnaest godina života, krivični postupak će se obustaviti i o tome će se obavijestiti organi starateljstva. Međutim, to ne znači da se ova lica ne mogu pojaviti kao izvršioci krivičnih djela, što može biti značajno posebno kod institucije saučesništva (više o ovome v. komentar uz čl. 8.). Maloljetna lica su lica uzrasta od četrnaest do osamnaest godina života koja imaju poseban krivičnopravni položaj i prema kojima se primjenjuje krivično zakonodavstvo u skladu sa pravilima Glave X ovog zakona koja obuhvata pravila o vaspitnim preporukama, vaspitnim mjerama i kažnjavanju maloljetnika, pa u tom smislu v. i komentar uz te odredbe (član 9.). Ove pojmove na istovjetan način reguliše i KZ RH. (10) Pojam pravno lice (st. 10.) takođe spada u nove pojmove ovog poglavlja i njegova osnovna karakteristika je da pravno lice u okvirima svog redovnog poslovanja ostvaruje i stiče sredstva koja koristi i sa njima raspolaže. O pravnom licu kao subjektu krivičnog djela v. komentar uz Glavu XIV. (11) Kako se ne bi u svim slučajevima posebnog dijela u kojima se pojam privrednog društva koristi, posebno određivalo njegovo značenje, zakon je u ovom poglavlju na jednom mjestu definisao ovaj pojam (st. 11.). (12 - 17) Fenomen organizovanog kriminaliteta koji podrazumijeva kriminalne kolektivitete odnosno različite oblike učestvovanja više lica u izvršenju krivičnih djela, determinisao je potrebu da se u krivičnom zakonodavstvu definišu neki od tih vidova zajedničkog vršenja krivičnih djela (st. 12. – 17.). Ovakvo rješenje je bilo potrebno i radi izostavljanja organizovanja zločinačkog udruženja kao posebnog oblika saučesništva koje je poznavalo prethodno zakonodavstvo kao opštu ustanovu. Prema vladajućem stanovištu u krivičnopravnoj teoriji taj oblik saučesništva je odstupao od opštih pravila krivične odgovornosti (djelimično se kroz ovu ustanovu u krivično pravo provlačila objektivna odgovornost (slično instituciji conspiracy anglosaksonskog prava), jer je organizator odgovarao i za djela koja su proizašla iz zločinačkog plana i koga kao opštu instituciju uglavnom ne poznaju savremena krivična zakonodavstva. 51

Izvršenje ili učestvovanje više lica u krivičnom djelu uređeno je odredbama koje se odnose na saučesništvo (v. čl. 29. – 32.) koje mogu izuzetno da se primjenjuju i na ove oblike učešća u izvršenju krivičnih djela, ali treba imati u vidu da se ovdje ipak radi o krivičnim djelima koja po svojoj zakonskoj strukturi odnosno opisu njihovih zakonskih bića obuhvataju više lica međusobno povezanih, a to znači da je ovdje primjena propisa o saučesništvu iz opšteg dijela uslovljena okvirima koji su određeni propisom posebnog dijela krivičnog zakona (v. PavišićVeić, str. 229). Zakon je naveo više formi i oblika u kojima više lica kao kolektivitet može učestvovati u krivičnom djelu, sa različitim stepenom razvijenosti organizacije udruženja. To su udruženje, više lica, skupina ljudi, grupa ljudi, organizovana grupa ljudi i zločinačka organizacija (zadnji pojam uveden tek Ispravkama). Prva tri oblika se bitno razlikuju od ostalih, jer ovi podrazumijevaju razvijenije oblika kriminalnog povezivanja više lica, kolektivitete koji su po svojoj strukturi i organizovanosti organizacione forme višeg stepena. Grupa ljudi ipak predstavlja najniži, početni ili osnovni stepen kriminalnog povezivanja ili udruženja, dok kriminalna udruženja višeg stepena karakteriše viši stepen organizovanosti, jasno postavljeni ciljevi i planovi, disciplina i hijerarhija. Ipak ostaje utisak da neki od navedenih pojmova nisu jasno određeni, što može stvoriti izvjesne probleme oko primjene inkriminacija u kojima se oni pojavljuju kao njihova obilježja. Ovo posebno vrijedi za grupu ljudi i organizovanu grupu ljudi, ali donekle i zločinačku organizaciju, koja prema zakonu može da bude organizovana za izvršenje samo jednog krivičnog djela, iako je jedan od neophodnih (minimalnih) uslova za ovaj organizacioni oblik postojanje najmanje tri lica koja su se udružila za vršenje (više) krivičnih djela. Stoga bi bilo bolje da su ovi pojmovi svedeni na manji broj, sa jasnijim i preciznim sadržajima i uslovima za njihovo postojanje, pa i adekvatnijim nazivima (v. šire, Babić, rad u čas. PS, str. 23.). Najzad, treba imati u vidu da se u ovom smislu više lica u krivičnim djelima može javiti kao saučesnici, odnosno saizvršioci datog krivičnog djela, ali i kao pasivni subjekti odnosno kao žrtve krivičnog djela. To znači da određivanje navedenih pojmova nije samo u funkciji pojmovnog određivanja zločinačkih oblika kriminalnog djelovanja, već ima i šire značenje u tumačenju pojedinih kažnjivih djela. Kao zakonsko obilježje niza krivičnih djela, posebno njihovih kvalifikovanih oblika, više lica u različitim oblicima navodi se kod više krivičnih djela, kao što su djela iz čl. 176.; čl. 193. st.2; čl. 195. st.2.; čl. 215.; čl. 249., čl. 46., st. 1. i 2., čl. 186. st. 3., čl. 249. i dr. Ponekad je organizovanje grupe ljudi za vršenje nekih krivičnih djela inkriminisano kao posebno krivično djelo, kao što je na primjer u čl. 215. Više lica je u izvjesnim slučajevima predstavlja objekat radnje krivičnog djela, kao što je kod djela iz čl. 173. – 175.; 177. stav 2.; čl. 175., itd. (18) Pojam lica pod međunarodnom zaštitom (st. 18.) je takođe nov pojam koji je u ovim odredbama definisan, jer za razliku od ranijeg krivičnog zakonodavstva, ovaj zakon poznaje i posebnu inkriminaciju kojom se pruža krivičnopravna zaštita ovim licima (čl. 192.). Detaljnije o pojmu ovih lica v. komentar uz navedeni član kao i Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju krivičnih 52

djela protiv lica pod međunarodnom zaštitom, uključujući i diplomatske agente (v. komentar uz čl. 192.; takođe i Komentar KZJ, str. 531.). (19) Nov je i pojam izbjeglice i raseljena lica (st. 19.) i u tom smislu v. komentar uz član 146. ovog zakona u kojem je inkriminisano sprečavanje povratka izbjeglica i raseljenih lica, kao i Aneks 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. (20) Pojam državne tajne (st. 20.) nije nov, ali do sada nije bio u ovom poglavlju već je njegovo značenje bilo određeno u posebnom dijelu, uz krivično djelo odavanja državne tajne. Kao i u prethodnom zakonodavstvu, državna tajna predstavlja podatke ili dokumente navedene u tački 20. čijim bi otkrivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu bezbjednost ili nacionalni interes BiH. Na istovjetan način ovaj pojam je definisan u članu 89. KZ RH. Zapravo, u ovoj odredbi nije definisan pojam državne tajne, već ona samo upućuje na posebne propise kojima je ona određena, tzv. upućujuća definicija (to su zakoni, drugi propisi ili akti nadležnih organa). Stoga su krivična djela u čijim se opisima navodi državna tajna blanketnog karaktera (špijunaža i odavanje državne tajne iz čl. 163. i 164.; v. komentare uz te odredbe). (21) Pod vojnom tajnom (st. 21.) smatraju se podaci ili dokumenti koji su navedenim propisima BiH ili odgovarajućim entitetskim propisima, ili aktima nadležnih organa proglašeni vojnom tajnom. Kao ni kod državne tajne, KZ BiH ni ovdje ne daje definiciju ovog pojma, već samo ukazuje na propise kojima se ona određuje, pa su stoga krivična djela u čijim se opisima navodi vojna tajna takođe blanketnog karaktera. U KZ BiH vojna tajna je navedena samo kod krivičnog djela špijunaže (čl. 163.), s obzirom da su tzv., vojna krivična djela u entitetskom krivičnom zakonodavstvu. Za razliku od prethodnog krivičnog zakonodavstva, u definiciji pojma vojne tajne KZ BiH, pored prvog konstitutivnog elementa ovog pojma koji se sastoji u tome da je određeni podatak ili dokument proglašen vojnom tajnom, ne zahtijeva i drugi koji se sastoji u tome da bi njeno odavanje imalo ili moglo imati (teže) štetne posljedice za odbranu ili bezbjednost zemlje. Takvo limitiranje je učinjeno kod definisanja državne tajne u stavu 20., jer se zahtijeva da bi otkrivanjem državne tajne nastupile štetne posljedice za nacionalnu bezbjednost ili nacionalni interes BiH. Na identičan način ovaj pojam je definisan u čl. 89. tač. 13. KZ RH. (22) U odnosu na pojam službene tajne (st. 22.), mutatis mutandis vrijedi sve što je istaknuto kod vojne i državne tajne. Kao i kod vojne tajne, ni ovdje KZ BiH ne navodi drugi limitirajući uslov koji se sastoji u tome da bi odavanje takve tajne imalo ili moglo da ima štetne posljedice za službu, što je sadržavalo ranije zakonodavstvo. Identičnu definiciju ovog pojma ima i KZ RH. I entitetsko zakonodavstvo i KZ BD BiH na isti način regulišu ovaj pojam. Službena tajna je navedena u opisu krivičnih djela odavanja službene tajne iz čl. 225. i špijunaže iz čl. 163., kao objekat radnje tih djela. (23) Dokument ili isprava (st. 23.) dati su u njihovom najširem značenju: kao svaki predmet koji je podoban da može poslužiti kao dokaz kakve činjenice koja je od značenja za pravne odnose. Dakle, u smislu ove odredbe, pod dokumentom ili ispravom podrazumijevaju se, ne samo pismena izdata od 53

nadležnog organa koja sadrže izjavu volje od značaja za pravne odnose, tj. isprave u užem smislu, već i svaki drugi predmet koji je po svom sadržaju takav da je podoban i/ili namijenjen za dokaz istinitosti neke činjenice značajne za pravne odnose. Prema stanovištu naše judikature to može biti i fabrički broj utisnut na motornom vozilu jer je podoban za dokazivanje pravno relevantne činjenice identiteta, odnosno vlasničke pripadnosti vozila, zatim registarske automobilske tablice, ulaznice na određene sportsko-zabavne manifestacije, granični kamen (kao dokaz državne granice ili granične linije između parcela i sl., v. Komentar KZJ, str. 421.). Kao ispravu, sudska praksa smatra i poruku koja je poslata putem teleksa koja obuhvata ponudu za zaključivanje određenog pravnog poslova (Presuda Okružnog suda u Beogradu, Kž. 1046/93, v. S. Vuković, 1999., str. 22.). Ovi pojmovi se koriste u opisima krivičnih djela iz člana 154. i 155. kao izborne isprave, ali se u inkriminaciji iz člana 155. koristi i pojam isprave u širem smislu, jer se navodi i "predmet koji služi za izbor ili za glasanje o opozivu", te u članu 226. i to kao "službena ili poslovna isprava". (24) Novac (st. 24.) je definisan kao metalno ili papirno sredstvo plaćanja koje je na osnovu zakona u opticaju u BiH ili u stranoj državi, što je istovjetno određenju ovog pojma u odredbi iz čl. 89. tač. 25. KZ RH. Termin novac spominje se u odredbama čl. 12. st. 1. tač. b), čl. 111. st. 1., u opisu krivičnih djela falsifikovanje novca, čl. 205.; pranje novca, čl. 209.; pronevjera u službi, čl. 221.; posluga u službi, čl. 223. Značajan je i kod svih imovinskih krivičnih djela ili krivičnih djela sa koristoljubivom motivacijom bez obzira u kojoj su grupi krivičnih djela, a naravno i kod imovinskih sankcija. Na isti način ovaj pojam je definisan i u entitetskom krivičnom zakonodavstvu. (25) Pojam znaci za vrijednost (st. 25.) zapravo nije u ovoj odredbi ni definisan, već je samo navedeno da se pod tim pojmom podrazumijevaju i strani znaci za vrijednost. S obzirom da se ovaj pojam koristi kod krivičnog djela falsifikovanje znakova za vrijednost iz čl. 207. kao objekat radnje, za njegovo značenje v. komentar uz ovaj član. (26) Pojam pokretne stvari (st. 26.) određen je tako da obuhvata pored ostalog i svaku proizvedenu ili sakupljenu (pravilnije nego "skupljenu" kako stoji u zakonu) energiju za davanje svjetlosti, toplote ili kretanja, kao i telefonske ili druge impulse. Pojam pokretne stvari je od naročito značaja kod krivičnih djela protiv imovine iz entitetskog krivičnog zakonodavstva gdje predstavlja predmet većeg broja krivičnih djela, pa o ovom pojmu treba v. komentar uz ta djela. Možda stoga ovaj pojam nije ni trebalo definisati u ovoj odredbi, jer djelo iz čl. 178. nije dovoljan razlog za to. (27) Za pojam motornog vozila (st.27.), kako je određeno u ovoj odredbi, odlučujuće je da se radi o vozilu na motorni pogon i da se koristi kao saobraćajno sredstvo u suvozemnom ili vodenom saobraćaju. Dakle, u smislu ovog zakona, motornim vozilom se ne smatraju ona saobraćajna sredstva koja se koriste u vazdušnom saobraćaju, za razliku od entitetskih KZ i KZ BD BiH. I KZ RH pod motornim vozilom podrazumijeva i saobraćajna sredstva koja se koriste u vazdušnom saobraćaju (čl. 89. st. 28.). 54

(28) Pojam sile (st.28.) u ovoj odredbi je određen samo djelimično, jer se pri njegovom definisanju samo kaže da je sila i primjena hipnoze odnosno omamljujućih sredstava s ciljem da se neko protiv svoje volje dovede u nesvjesno stanje ili onesposobi za otpor. Sila u krivičnom pravu ima višestruki značaj i uglavnom se pod njom podrazumijeva upotreba fizičke ili druge snage prema nekom licu kako bi se od njega iznudilo neko ponašanje. Redovno se dijeli na neodoljivu ili apsolutnu (lat. vis absoluta) i odoljivu ili kompulzivnu (lat. vis compulsiva). Apsolutna sila postoji kada je njen intenzitet takav da isključuje mogućnost izbora ponašanja od strane onoga na koga se primjenjuje, kada dakle isključuje njegovu mogućnost odlučivanja. Kao takva ona je osnov negiranja radnje a time i samog krivičnog djela. Takvom silom se smatra i sila iz ove odredbe. Sila je elemenat određenog broja krivičnih djela ili njihovih kvalifikovanih oblika, odnosno obilježje njihove radnje izvršenja, npr. kod djela iz čl. 156., 157., 168., 197., 198., 201., itd. Odoljiva ili kompulzivna sila predstavlja prijetnju određenim zlom koje se primjenjuje i u tom smislu ona se javlja kao psihološka sila. Ovoj sili slična je prijetnja koja se od kompulzivne sile razlikuje u tome što se ovdje zlo samo stavlja u izgled, a kod sile se primjenjuje. Uz ispunjenje određenih uslova kompulzivna sila i prijetnja mogu imati karakter opasnosti koja zasniva situaciju krajnje nužde, pa u tom smislu v. komentar uz čl. 25. KZ BiH. (29) Pod pojmom opojna droga ili narkotik (st.29.) podrazumijevaju se supstance ili materije koje imaju psihoaktivni efekat i utiču na promjene stanja svijesti, mišljenja, zapažanje, raspoloženje, itd., i koje u kontinuiranom uzimanju mogu dovesti do stanja zavisnosti i izazvati ozbiljne zdravstvene i socijalne probleme. KZ BiH daje opširnu definiciju pojma droge i naglašava da su to određene supstance koje su domaćim propisima proglašene opojnom drogom, ili supstance koje se lako mogu pretvoriti u takve supstance, ako podliježu kontroli prema međunarodnoj konvenciji koju je BiH ratifikovala. Prema svom porijeklu droge se mogu klasifikovati na prirodne i sintetičke, a Svjetska zdravstvena organizacija ih klasifikuje u četiri osnovne grupe, s obzirom na njihovo djelovanje na centralni nervni sistem: depresante, stimulanse, halucinogene i kanabis. Zloupotreba droga i kriminalitet vezan za narkotike predstavlja jedan od najozbiljnijih problema sa kojima se suočava savremeni svijet, a BiH naročito u novije vrijeme. Procjenjuje se da se godišnje u svijetu proizvede i proda droge u vrijednosti preko 350 milijardi dolara. Širenje ovog vida kriminala i pogubne posljedice uživanja narkotika, prvenstveno od strane mlade populacije, nagnale su međunarodnu zajednicu da već početkom prošlog vijeka preduzme određene mjere kojima će uspostaviti efikasniju i organizovaniju borbu protiv ilegalne proizvodnje, prometa i uživanja pojedinih narkotičkih sredstava. U tom smislu je već 1909. godine održan prvi međunarodni kongres o drogama u Šangaju, nakon čega slijedi niz međunarodnih konvencija: iz Haga 1912.; Ženeve 1925., 1931., 1936. i 1939., zatim Njujorka 1964., Beča 1971., Ženeve 1975., itd., pa sve do Konvencije UN protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih supstanci od 20. decembra 1988. koja predstavlja jedan od najznačajnijih međunarodnopravnih izvora koji se odnosi na suzbijanje zloupotreba droga. 55

(30) Pojam hemijsko oružje (st. 30.) je uveden Zakonom o izmjenama i dopunama KZ BiH („Sl. glasnik BiH“, br. 61/04. od 29. 12. 2004.). Pod tim se podrazumijeva svaka hemikalija koja može štetno djelovati na ljude, životinje ili bilje, odnosno koja svojim djelovanjem može prouzrokovati smrt, privremenu nesposobnost ili trajna oštećenja na ljudima, životinjama ili biljkama. Pored toga, taj pojam obuhvata i svaki hemijski reagens koji se u bilo kojoj fazi u ili na bilo koji način koristi u proizvodnji neke hemikalije (prekursor), zatim municija ili naprava namijenjena izazivanju smrti ili druge štetne posljedice, te svaka oprema posebno izrađena za neposrednu upotrebu u vezi s primjenom municije ili naprave, ako takva hemikalija, reagens, municija, naprava ili oprema podliježu kontroli po međunarodnoj konvenciji koju je BiH ratifikovala ili po propisima BiH. BiH je 14. decembra 1995. godine ratifikovala Konvenciju o zabrani razvijanja, proizvodnje, gomilanja i korišćenja hemijskog oružja i o njegovom uništenju. (31) Pod Međunarodnim krivičnim sudom (st.31.) podrazumijeva se Međunarodni krivični sud za područje bivše Jugoslavije. Kolokvijalni naziv za ovaj sud je "Haški ili Međunarodni tribunal" ili samo "Tribunal", a puni naziv ovog suda je Međunarodni krivični sud za gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991. (MKSJ), naravno uz svoj originalni naziv na engleskom jeziku sa skraćenicom ICTY. Osnovan je Rezolucijom br. 827 Savjeta bezbjednosti 25. maja 1993. godine, kojom je usvojen i njegov Statut. Specifičnost Haškog tribunala sastoji se u tome što se radi o ad hoc sudu, nastalom izvan klasičnog koncepta suverenosti država, primjenom normi Povelje UN koje se mogu smatrati kogentnim normama međunarodnog prava. Za razliku od ovog suda, stalni Međunarodni sud je konsenzualnog karaktera i nastao je usvajanjem odgovarajuće međunarodne konvencije (Rimski statut Stalnog međunarodnog suda BiH je ratifikovala). Nadležnost Tribunala proizilazi iz ovlašćenja ustanovljenog u paragrafu 1. Rezolucije 808 (1993). Prema Statutu Tribunala (čl. 1.) stvarna nadležnost (ratione materiae) odnosi se na gonjenje lica za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava učinjene na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. (čl.2.), kršenje ratnog prava i ratnih običaja (čl. 3.), genocid (čl. 4.), te zločine protiv čovječnosti (čl. 5.). Nadležnost ratione personae (lična nadležnost) obuhvata suđenje svim fizičkim licima koja su činila teške povrede međunarodnog humanitarnog prava, odnosno koja su planirala, inicirala, naredila, izvršila ili na drugi način pomogla ili učestvovala u tim radnjama (čl. 6. i 7.), čime je uspostavljeno načelo lične krivične odgovornosti za navedene zločine. Teritorijalna nadležnost (ratione loci) obuhvata navedena kršenja na prostoru bivše Jugoslavije, dok vremenska nadležnost (ratione temporis) obuhvata vrijeme od 1991. i koje nije ograničeno (čl.8.), što govori da se u tom trenutku očekivao nastavak sukoba i njegovo širenje (Kosovo, Makedonija). Haški tribunal je nadležan da istovremeno s nacionalnim sudovima progoni lica za navedene povrede (tzv., paralelna nadležnost), ali on ima prioritet u odnosu na ove sudove i može u bilo kojoj fazi postupka od njih preuzeti suđenje, dok obrnuto to nije moguće (čl. 9. - sukob nadležnosti). Pri Sudu BiH uspostavljeno je Vijeće za ratne zločine koje je otpočelo sa radom početkom 2005. godine. 56

Sudska praksa:
Pojam odgovornog lica u smislu čl.35. st. 3. KZ SRBiH ne određuje rukovodeći položaj radnika u društveno pravnom licu, već činjenica da je tom radniku povjereno ovlašćenje i dužnost kontrole raspolaganja sredstvima društveno pravnog lica. Zbog toga svojstvo odgovornog lica ima i radnik banke na poslovima dinarske i devizne likvidature jer u taj krug poslova spada i kontrola pravilnosti obračuna kamate na štedne uloge građana. Odluka VS BiH, Kž. 18/88 od 16.6.1988. Poslovođa ugovorne organizacije udruženog rada ima svojstvo odgovornost lica u smislu čl. 35. st. 3. KZ SRBiH i stoga može biti izvršilac krivično djela zloupotrebe ovlašćenja u privredi iz čl. 121. KZ SRBiH. Odluka VS BiH, Kž. 29/90 od 25.04. 1990.

57

II - GLAVA DRUGA - OSNOVNE ODREDBE
Literatura: Srzentić, N., Principi krivičnog zakonodavstva – osnova za određivanje krivične represije, GPFS, br. XXXVI, str. 278-293.; Stajić, A., (1952), Načelo legaliteta i individualizacije kazne u krivičnom pravu, Arhiv, 4/52, str. 123-134; Lazarević, Lj., (1989),Veća afirmacija načela zakonitosti i legitimnosti u daljoj izgradnji jugoslovenskog krivičnog zakonodavstva, Pravna misao, 3-4/90; str. 56-69; Babić, M.,(2004), Pitanje retroaktivnosti krivičnih zakona, Pravni savjetnik, 78/2004, str.7-19; Delibašić, T., (1995), Primena blažeg zakona, Beograd, 1995; Bačić, F., (1987), Krivično pravosuđe, ustavnost i zakonitost, JRKK, 4/1987, str. 11-25; Pihler, S., (1970), Prilog proučavanju analogije u krivičnom pravu, JRKK, 4/1970, str. 673-688; Pihler, S. (1970), Proces primene analogije u krivičnom pravu, NZ, 9/1970, str. 671-683; Bavcon, Lj., (1997), Mednarodno kazensko pravo, Ljubljana, 1997, str. 55-65; Čejović, B., (1983), Krivično pravo u sudskoj praksi, opšti deo, Beograd, 1983, str. 1-22 ; P. van Dijk, G.J.H.van Hoof, (2001), Teorija i praksa Evropske konvencije u ljudskim pravima, str. 450-459; Lazarević, Lj., (1989), Budući razvoj jugoslovenskog materijalnog krivičnog zakonodavstva, JRKK, 4/89 (dio koji se odnosi na načelo zakonitosti i načelo legitimnosti, str. 8-25); Bavcon, Lj., (1986), Deset godina novog Krivičnog zakonodavstva u SFRJ, JRKK, 1/1988, str. 32-45; Horvatić, Ž., (1997), Novo hrvatsko kazneno zakonodavstvo, Zagreb, 1997, str. 157-169; Izvodi iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, I., (2001), (Savjet Evrope - Fond otvoreno društvo BiH), str. 785-796; Kambovski, V., (2001), Kazneno-pravnata reforma pred predizvicite na XXI vek, s. 95-192; Krapac, D., (2000), Kazneno procesno pravo, knj. I, Institucije, Zagreb, 2000, str. 36-41; Lazarević, LJ., (1997), Mjesto i značaj krivičnog zakonodavstva u suzbijanju kriminaliteta, JRKK, 2-3/97., str. 7-31; Roxin, C., (1998), Da li krivično pravo ima budućnost, JRKK, 3/98. str, 3-21; Tahović, J., (1957), Komentar Krivičnog zakona, Beograd, 1957, str. 8-15; Zbirka međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, II, Centar za ljudska prava, Beograd, 1996; Marjanovik’, G., (1994), Za (itna!) kodifikacija na makedonskoto krivično pravo, MRKPK, 1/1994. str.42-55; Kramarić, I., (1998), Kazneni zakon - Sudska praksa, Zagreb 1998; Đurđić, V., Jovašević, D., (2003), Praktikum za krivično pravo, knj. I., opšti deo, Beograd, 2003.

Osnova i granice krivičnopravne prinude Član 2. (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije se propisuju samo za ona ponašanja kojima se tako ugrožavaju ili povređuju osobne slobode i prava čovjeka, te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim pravom, da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez krivičnopravne prinude. Propisivanje krivičnih djela i vrste i raspona krivičnopravnih sankcija zasniva se na neophodnosti primjene krivičnopravne prinude i njenoj srazmjernosti jačini opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka, te druge osnovne vrijednosti.

(2)

(1) Princip ograničenja krivičnopravne prinude predstavlja jedno od osnovnih načela modernog krivičnog prava po kojem se zaštita osnovnih sloboda i prava čovjeka, te drugih prava i društvenih vrijednosti garantovanih ustavom i međunarodnim pravom, ostvaruje krivičnopravnom prinudom samo pod uslovom 58

treba napomenuti da je ovim odredbama u suštini obuhvaćen i sadržaj odredbe iz prethodnog krivičnog zakonodavstva koja se odnosila na zaštitnu ili protektivnu funkciju krivičnog zakonodavstva i koja je tradicionalno bila postavljena u čl. To znači da ozbiljnost povrede ili ugrožavanja zaštićenih vrijednosti mora biti takve jačine da legitimira primjenu krivičnopravne represije. Ova načela obezbjeđuju legitimnost krivičnopravne prinude i ona su značajni kriminalnopolitički kriterijumi u njenom određivanju. kao i određivanju načina ostvarivanja te zaštite. Na ovaj način zakonodavac je zapravo ušao u područje koje se redovno ostavlja teoriji. Ovim se zapravo na izvjestan način parafrazira ono što je već izraženo u odredbi iz stava 1. te druge osnovne vrijednosti. tj. odnosno izražava se načelo legitimiteta prema kojem je krivičnopravna prinuda opravdana samo ukoliko zaštitu čovjeka i drugih osnovnih vrijednosti društva nije moguće obezbijediti na drugi način. 2. Riječ je o odredbi kojom je definisana svrha krivičnog zakonodavstva koja se sastoji u zaštiti određenih individualnih i opštih vrijednosti. (2) U odredbi st. Međutim. u područje ratio legis. da je stepen povrede prešao pretpostavljenu liniju ispod koje krivično pravo ne djeluje. Sada su pored vrijednosti zajemčenih i zaštićenih Ustavom BiH. kao i proširivanje zone kažnjivosti kod nekih već postojećih. 1. je utvrđeno načelo da se propisivanje krivičnih djela. te vrste i rasponi krivičnih sankcija zasnivaju na principu neophodnosti i njenoj srazmjernosti jačini opasnosti za lične slobode i prava čovjeka. Radi se dakle o supsidijarnosti krivičnopravne zaštite. ovi postulati relativizirani su utoliko što realno stanje u savremenom krivičnom zakonodavstvu pokazuje tendenciju širenja krivičnopravne intervencije. Ovim se etablira princip ograničenja krivičnopravne represije na neophodan minimum i istovremeno izražava mogućnost korišćenja drugih odgovarajućih sredstava za suzbijanje krivičnih djela. što jasno proizilazi iz proširivanja opšte zone kažnjivosti kod nižih stadijuma u nastajanju krivičnog djela (pripremanje i pokušaj). Najzad. da se zaštita tih vrijednosti ne bi mogla ostvariti bez krivičnopravne prinude. ali i kroz znatan broj novih inkriminacija. s tim što se principu neophodnosti krivičnopravne prinude dodaje i princip srazmjernosti te prinude stepenu povrede ili ugroženosti zaštićene vrijednosti. navedene i vrijednosti zajemčene međunarodnim pravom. 59 . što predstavlja ozbiljnu prijetnju njegovom integritetu. odnosno o principu da je krivično pravo posljednje sredstvo (ultima ratio societatis)u suzbijanju protivpravnih ponašanja.da se ta zaštita ne može ostvariti drugim nerepresivnim sredstvima predviđenim u drugim granama prava. Poseban problem u ovom pogledu je sporedno krivično zakonodavstvo koje se u novije vrijeme izuzetno širi i krivično pravo vodi u inflaciju inkriminacija. kako osnovnom tako i dopunskom ili sporednom. ili prema zakonskoj ekspresiji. Radi se dakle o odredbi deklarativnog karaktera koju većina savremenih krivičnih zakona ne poznaje. pravnoj sigurnosti i načelu zakonitosti.. Takav trend je prisutan i u našem krivičnom zakonodavstvu. što može biti svojevrsno nepovjerenje u teorijsko definisanje i određivanje svrhe krivičnog zakonodavstva. Odredbom ovog člana uređuju se osnovi i granice krivične represije.

str. 10. rad u JRKK. Stoga U tom smislu v. iako nisu izvori krivičnog prava. (1) (2) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. prije nego što je učinjeno. str.55. ono ponašanje koje odgovara određenom zakonskom opisu bića krivičnog djela. sadrži načelo zakonitosti koje se obično izražava u svojoj klasičnoj latinskoj formulaciji “Nullum crimen. – 30. jer se njima ne mogu propisivati krivična djela i krivične sankcije.1 Krivično pravo je. zakonsko pravo. krivično djelo je samo ona radnja. str. (2000).30. Načelo da se krivična djela i krivične sankcije mogu statuirati samo zakonom ušlo je u katalog osnovnih ljudskih prava i predstavlja garanciju od samovolje nosilaca političke vlasti. .Načelo zakonitosti Član 3.1. Ovakvo sveobuhvatno i cjelovito zakonsko uređivanje ove materije predstavlja opšti trend u razvoju savremenog krivičnog zakonodavstva. II.42. cjelovito i sistematski obuhvaćena i regulisana jedna cijela grana prava. Bačić. 2. dakle. Babić. 1/1994. Značaj ovog načela nije umanjen time što kao posredni ili dopunski izvori krivičnog prava mogu da budu i neki drugi akti. (1) Odredba iz st. Ovo načelo predstavlja neizostavnu odrednicu savremenog krivičnog prava. To je opravdano ako se ima u vidu karakter krivičnih sankcija kojima se u značajnoj mjeri zahvata u najznačajnije ljudske vrijednosti. Za (itna) kodifikacija. sudova i drugih pravosudnih organa. 1 60 .). u svojoj evoluciji prošlo proces pretvaranja nepisanog ili običajnog prava u pisano. MRKPK. Marjanovik’. za primjenu krivičnog prava od neprocjenjivog značaja su i sudska praksa i nauka krivičnog prava. Komentar KZ RS. ono je garant njegove progresivnosti i demokratičnosti.. a izuzetno i podzakonski propisi koji su po pravilu uvijek posredni izvori dopunjujućeg karaktera kod blanketnih krivičnih djela. Najzad. (2) Odredba iz st. nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje. Riječ je o značajnom načelu savremenog krivičnog prava prema kojem se krivična djela i krivične sankcije mogu propisivati samo zakonom. u krivičnom pravu se zahtijeva da se ono bezuslovno uvažava i primjenjuje (up. nulla poena sine lege” (koja se uglavnom pripisuje njemačkom teoretičaru Anselmu Fojerbahu). str. sadrži princip prema kojem je krivično pravo zakonsko pravo. To znači da je zakon neposredni izvor prava o krivičnim djelima i krivičnim sankcijama. Za razliku od drugih grana prava u kojima se ponekad toleriše odstupanje od ovog načela. G.27. kao što su ustavi. Materijalno krivično zakonodavstvo je u najvećem broju zemalja regulisano krivičnim zakonikom koji predstavlja sistemski i najznačajniji zakonodavni akt u kojem je u osnovi. međunarodni ugovori (koji izuzetno mogu biti i neposredni izvori).. 1/98.

uz zakon navedeno i međunarodno pravo u kojem mogu biti predviđena krivična djela i za njih biti propisane kazne.5 2 Z. 7. 335-B i C. 68. – 3. 2). st.stoje upozorenja.J. 451.21. a time i ljudska prava i od samoga sebe.R. V. Krivično zakonodavstvo i zaštita ljudskih prava. str. te u već citiranom čl. uvođenjem specijalnih mjera. Christie. da mogu biti kažnjeni samo kaznom koja je bila zakonom predviđena za to djelo. Budući razvoj.H. već to što borba protiv njega može odvesti ta društva u totalitarne oblike razvoja. Stojanović. i drugo. novembra 1995. onemogućavanjem da se ono pretvori u instrument za kršenje tog načela i ljudskih prava kroz neodređene opise zakonskih bića krivičnih djela. Srzentić. regulisano načelo određenosti krivičnog djela (lex certa). van Dijk. obuhvata dva međusobno povezana sadržaja koji važe kao osnovni principi u uređivanju krivičnih djela i krivičnih sankcija i koji su suštinski elementi vladavine prava: (a) zakonitost krivičnog djela. 8. zloupotrebom krivičnog prava od strane političkih i državnih struktura i sl. EKLJP i čl. U tom smislu treba podsjetiti da je ovo načelo predviđeno već u Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka iz 1948. Ovim su izražene dvije osnovne garantije koje su opšteprihvaćene u današnjem krivičnom zakonodavstvu: prvo. str. Zanimljivo je da je u st. Publikacija UKPK. prema kojem krivično djelo mora biti jasno određeno i da neće biti u tumačenju proširivano po analogiji. . Na ovaj način je izražena garantivna funkcija krivičnog prava koja predstavlja fundamentalni princip savremenog krivičnog zakonodavstva koji podrazumijeva sveobuhvatno osiguranje zakonitosti na području krivičnog prava. Principi krivičnog zakonodavstva.2 Ovo govori da se radi o osnovnom i najznačajnijem načelu savremenog krivičnog prava koje je po svojoj važnosti prešlo svoje klasične okvire i smatra se posebnom tekovinom civilizacije i svrstano je u katalog osnovnih ljudskih prava. EKLJP koji sadrži princip zakonitosti. protiv Ujedinjenog Kraljevstva. (Teorija i praksa EKLJP .) i kao “nula poena sine lege” (čl. 14. str. SW. N. 11.. str.9. prije nego što je učinjeno. 23. U tom smislu je sada i dopunjeno ovo načelo. a u vezi sa članom 7. 11. st. bilo predviđeno u zakonu.ECHR) str. P.). str.335-C. Bačić. 1. U slučaju dvojbi. London and New York.. To je izuzetno značajna funkcija odredbe iz člana 3. Slična upozorenja daje i N.. i presudu od 22. 22. presuđivanja i kažnjavanja4. str. Značaj ovog principa uzdigao ga je na nivo ustavnog načela. zaštita od samovoljnog gonjenja. Crime Contol as Industry? Toward Gulags Western Style?. KZ BiH kojom se obezbjeđuju slobode i prava čovjeka. Krivično pravosuđe i ustavnost i zakonitost. 1117. A. godine (čl. odnosno princip da se ne može izreći teža (nepovoljnija) kazna odnosno krivična sankcija od one koja se mogla primijeniti u vrijeme kada je krivično djelo učinjeno (nulla poena sine lege)3. 41 i str. kao jedinstven pojam načela zakonitosti. 5 I Rimski statut Stalnog međunarodnog suda (ICC) ovo načelo statuira u dvije odredbe: kao “nullum crimen sine lege” (čl. naglašavajući da najveća opasnost od kriminaliteta u savremenim društvima nije sam kriminalitet. . jer je u stavu 2. 2. odnosno princip da presuda može biti zasnovana samo na normi (zakonu) koja je postojala u vrijeme kada se inkriminisano djelo dogodilo (nullum crimen sine lege). kao i načela međunarodnog krivičnog prava. 2001. kao i nekim drugim međunarodnim dokumentima. protiv Ujedinjenog Kraljevstva.9 . MPGPP. G. 3 Up. 15. nalaže da krivično pravo mora zaštititi načelo zakonitosti. 1993. van Hoof. odnosno zaštitu od povratnog dejstva krivičnog zakonodavstva. Lazaravić. da garantivna funkcija krivičnog prava. i (b) zakonitost kazne. 4 V. i fusn. tumačiće se u korist osumnjičenog ili optuženog 61 . 22. da građani mogu biti suđeni samo za djelo koje je. Kristi. Beograd. A. čl. Ono. 278.

Navedeni zahtjevi predstavljaju integralne segmente jedinstvenog načela zakonitosti i oni tek u svojoj ukupnosti i jedinstvu obezbjeđuju potpunu primjenu ovog načela. odnosno po vrsti i u određenim okvirima. Ovakav stav proizilazi i iz zahtjeva upravljenog zakonodavcu da zakonska bića krivičnih djela moraju biti formulisana jasno i razumljivo. kako one pisane koji su nižeg ranga od zakona. i odredbu st. . sudovi ih ne bi trebali tumačiti preširoko. U formulaciji ovog načela u odredbi člana 3. 73. Iz garantivne funkcije proizilazi i načelo zabrane stvaranja inkriminacija ili pooštravanja kazne putem analogije (nulla poena sine lege stricta). pravne standarde. str. V. Bačić II. 452. ibi ius nullum). zahtjev da može biti izrečena zakonom predviđena kazna samo ako je bila propisana prije izvršenja krivičnog djela. Neodređena zakonska bića krivičnih djela i uopšte neodređeni propisi predstavljaju veliku opasnost za načelo pravne sigurnosti (Ubi ius incertum. analogiju inter legem. odnosno zahtjeva. gdje god je to moguće. što u ovoj oblasti isključuje sve ostale izvore krivičnog prava..)6.Ovo načelo implicira više ideja. Lazarević. obuhvaćeni su svi navedeni segmenti ovog načela. kao i sudsku praksu. sudska praksa uvijek ne slijedi takvo stanovište. 62 . Najzad. 1. kako za onog koji primjenjuje zakon. koji je uz neke parcijalne izmjene i danas na snazi. osim ako nije u pitanju nova blaža kazna (nulla poena sine lege praevie). Rimskog statuta. zabranjena posljedica i drugi objektivni i subjektivni elementi.. izbjegavati uopštene formulacije i klauzule. što nalaže da se što jasnije i određenije dadnu svi elementi krivičnog djela: radnja izvršenja. 22. str.7 Sljedeći zahtjev se odnosi na princip zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona.. Tu je prije svega zahtjev koji se odnosi na obavezu određivanja krivičnog djela i kazne u zakonu (nullum crimen. 452. sveobuhvatno osiguranje zakonitosti na području krivičnog prava. dvosmislene pojmove.”). tako i nepisane izvore. naročito ako se ima u vidu i odredba iz čl. Zatim. U čl. str.koje se često skraćeno označava kao lex certa). što nalaže potrebu da zakon mora stupiti na snagu prije nego što je krivično djelo učinjeno da bi se mogao primijeniti na učinioca (nulum crimen sine lege praevie: nema krivičnog djela bez prethodnog zakona). ili za djela koja su potpuno slična tim djelima. izvršilac djela. Tamo gdje su upotrijebljene. tog zakonika stoji: “Ne može se izreći kazna osim za djela čiji je kazneni karakter određen u zakonu.. osim izuzetno ako bi takva analogija išla u prilog optuženom (U tom smislu i Dijk-Hoof. str. čl. u svojoj cjelini određena tako da nedvosmisleno proizilazi osnov kažnjivosti. tj. tako i za onoga na koga se zakon primjenjuje. predstavlja jedinstven evropski krivični zakonik koji još i sada poznaje analogiju. Stoga je neophodno. godine. Drugi zahtjev obuhvata načelo određenosti krivičnog djela (nullum crimen sine lege certa .10. 9. značajan je i zahtjev koji se odnosi na zakonsku određenost kazne (nulla poena sine lege scripta). 2. 6 7 V.Hoof. otvorene odredbe i sl. 4. analogijom. koja predstavlja izraz načela zakonitosti. Budući razvoj. koja mora biti određena bar relativno. a prije svih običajno pravo. Dijk . Zanimljivo je da Krivični zakonik Danske od 1930. sine lege scripta). I pored toga što ovu odredbu krivičnopravna doktrina tumači dosta restriktivno.

a posebno oni koji će ga primjenjivati. Međutim. posebno švedsko i norveško. (1) (2) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. krivični zakon. sa njim što bolje upoznali. da bi postao egzistentan. ili se primjenjuju opšta pravna pravila o stupanju zakona na snagu. na određenom prostoru i u odnosu prema određenim licima. Vremensko važenje krivičnog zakona je opšte pravno pitanje i jednako se rješava kod svih zakona. 98. Početak važenja jednog zakona je dan ili momenat njegovog stupanja na snagu. Krivični zakon važi do dana stupanja na snagu novog zakona koji ga izričito ili prećutno ukida. 8 63 . str. odnosno da po njemu sudovi sude u krivičnim stvarima. S obzirom na to razlikuje se vremensko. Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon. pa se onda u cjelini odlaže njegovo važenje i primjena.108. on djeluje u određenom vremenu.. kao ni bilo koji drugi zakon. svaki zakon prvo treba da bude proglašen (obnarodovan) ili publikovan. (1) Važenje krivičnog zakona znači da je on na snazi i da ga organi pravosuđa primjenjuju. u zavisnosti od karaktera zakona.8 Vrijeme od objavljivanja zakona u službenom glasilu pa do njegova stupanja na snagu (vacatio legis) može biti kraće ili duže. kraće ili duže vrijeme trajanja i kraj. što često vodi istim rezultatima kao i dozvoljena analogija danskog KZ (up. izričitu odredbu o prestanku Loša je praksa koja se u novije vrijeme kod nas koristi da jedan zakon stupi na snagu. Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4. prostorno i važenje krivičnog zakonodavstva prema licima ili osobno važenje krivičnog zakonodavstva. što komplikuje primjenu zakona jer se otvara pitanje koji zakon u to vrijeme važi. Kod obimnijih i/ili složenijih zakona. nije univerzalan.). što može biti eksplicitno određeno u samom zakonu (uglavnom u njegovim završnim odredbama). ima svoj početak. Da bi počeo da važi. Kambovski. vacatio legis je obično duži da bi se ostavila mogućnost da se oni na koje će se zakon primjenjivati. iz čega proizilazi osnovno pravilo da objavljivanje zakona mora prethoditi njegovom stupanja na snagu. je svojstveno ekstenzivno tumačenje zakonskih odredbi. te da li se radi o posve novom. Kaznenopravnata reforma pred predizvicite na XXI vek. njegove složenosti ili značaja. ali su nažalost ostavljeni veoma kratki rokovi za njihovo upoznavanje. znatno ili neznatno izmijenjenom zakonu. Od naših novih zakona. primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Ovo naročito vrijedi za naše novo zakonodavstvo koje je prihvatilo neke posve nove i našoj stručnoj pravničkoj javnosti nepoznate krivičnopravne ustanove i rješenja.Isto tako i za druga skandinavska zakonodavstva. Svaki zakon je smješten u određeno vremensko razdoblje.

derogirao je sve krivičnopravne odredbe iz posebnog dijela tadašnjeg entitetskog krivičnog zakonodavstva koje je on preuzeo u svoju isključivu nadležnost. i dr. nulla poena sine praevie lege poenali. 439. abrogacijska klauzula ili norma).07.). i 2. tzv. Tada se postavlja pitanje. ne može biti kažnjen za krivično djelo niti mu može biti izrečena krivična sankcija. naročito u početku primjene novog krivičnog zakonodavstva.08. pukim neprimjenjivanjem (non usu). on i dalje vrijedi pa će otpadanjem razloga zbog kojih je postao bespredmetan ponovo doći do njegove primjene (up. odnosno 1. (osnovno pravilo i izuzetak). što stvara situaciju tzv. 102. Niko..čl.važenja prijašnjeg krivičnog zakona (tzv. Kada se govori o vremenskom važenju krivičnog zakona. ne treba ga miješati sa vremenom važenja krivičnog zakona. vremenskog sukoba zakona.. ipak moći biti primijenjen a to će biti onda kada je novi zakon od njega stroži ili je isto strog. ali to proizilazi iz opštih pravila vremenskog važenja krivičnih zakona. str. Tako npr. ali faktički može da prestane njegova primjena jer je postao bespredmetan. jer se radi o različitim pojmovima. Ovo je aktuelno u onim zemljama koje često mijenjaju svoje krivično zakonodavstvo. sukcesija krivičnih zakona. Riječ je o tzv. bez obzira što su ti zakoni i dalje bili na snazi sve do 1. krivična djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. jer kasniji zakon kao lex posterior stavlja van snage ili derogira krivičnopravne norme ranijeg zakona. i pod 3. sukoba zakona u vremenu njihova važenja.. jednom ili više puta. dok je KZ BiH ne sadrži. godine nema takvu izričitu normu.. godine (npr. iako KZ BiH koji je stupio na snagu 1. Marjanovik’.. 393. U odredbi iz st. opsolentnim zakonima. ).čl. 73. To znači da je za izbor krivičnog zakona koji će se primjenjivati mjerodavno vrijeme izvršenja krivičnog djela. st. To pitanje je riješeno odredbama čl. da li na osnovu zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela ili na osnovu zakona koji važi u vrijeme suđenja. krivično djelo falsifikata novca. Otuda pravilo da će se novi zakon primjenjivati samo na krivična djela učinjena poslije njegovog stupanja na snagu. to nije ukidanje zakona. Treba napomenuti da krivični zakon ne može prestati važiti njegovim prostim. dakle. U nekim 64 . str. ali oni formalno postoje. 4. Ipak. Pitanje vremenskog važenja krivičnog zakona se javlja u onim situacijama kada je nakon izvršenja datog krivičnog djela pa do njegovog (pravosnažnog) presuđenja došlo do izmjene krivičnog zakona. ako takvo ponašanje u krivičnom zakonu nije bilo predviđeno kao krivično djelo u vrijeme njegovog izvršenja. u tzv. KZ RS -čl. o kojima se govori ovdje pod 2. KZ BD BiH . 1. ili ako je zakon mijenjan više puta na osnovu zakona koji nije važio ni u vrijeme izvršenja krivičnog djela niti važi u vrijeme suđenja.. marta 2003.). Zlatarić. na osnovu kojeg zakona će se učiniocu suditi. Tako će krivični zakon koji više nije na snazi jer je prestao važiti. sadržano je osnovno načelo vremenskog važenja krivičnog zakona prema kojem se na učinioca krivičnog djela primjenjuje onaj zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela – načelo neretroaktivnosti ili zabrane povratnog djelovanja krivičnog zakona– nullum crimen. prelaznim periodima. sadrže entitetski krivični zakoni (KZ FBiH . 1.. koji se iz različitih razloga faktički ne primjenjuju.. 2003. 419.

krivičnopravnim sistemima zabrana povratnog djelovanja krivičnih zakona ne odnosi se na krivičnopravne mjere koje se izriču u korist učinioca. rad. – 8. detaljnije. i drugo. 15. I Rimski statut Stalnog međunarodnog suda takođe reguliše ovo načelo (čl./04. Radi se o kompromisu radi zaštite stranaka u krivičnom postupku u kom pogledu postoje dva pravila: jedno. već se pretpostavke za preduzimanje i valjanost neke procesne radnje određuju prema zakonu koji je važio u vrijeme njezina preduzimanja. 7. a novi na one dijelove koji slijede nakon stupanja na snagu novog zakona. Krapac. U takvim slučajevima stari propisi bi se primjenjivali u konkretnim predmetima sve do zaključenja stadijuma ili dijelova započetih po starom zakonu..).9 Za razliku od materijalnog. ovo pitanje u procesnom krivičnom pravu se rješava prema odredbama zakona koji je na snazi u času preduzimanja radnje (pravilo tempus regit actum). to predstavlja izraz državne samovolje i karakteristika je totalitarnih režima. – 8. cit.. knjiga I. Ovakvo rješenje je direktna posljedica načela legaliteta i garantivne funkcije krivičnog zakona koja iz tog načela proizilazi. na dan stupanja na snagu novog zakona moraju računati prema propisima koji su povoljniji za stranku (v. 65 . Ovo je istovremeno i princip međunarodnog prava koji je predviđen u najznačajnijim međunarodnim dokumentima: čl. Problem je. Dopuštenje retroaktivnosti razara povjerenje u pravni poredak i organe pravosuđa. MPGPP. 72. i Bačić II. EKLJP i čl. (2) U odredbi st. cit. jer je jedino ispravno da krivični zakon prvo opomene pa tek onda nekoga pogodi. 24. 9 V. To je na kraju konsekvencija i načela pravednosti.36. 37.9. Zabrana povratnog djelovanja se ne odnosi ni na krivičnoprocesne norme koje se u pravilu primjenjuju od momenta stupanja na snagu. 18. str. prema kojem se stare procesne radnje ne moraju ponavljati.19. str. str. . Radi se o (obaveznoj) retroaktivnoj primjeni novog zakona ukoliko se utvrdi da je on povoljniji za učinioca datog krivičnog djela. predviđena je izuzetna mogućnost retroaktivne primjene novog blažeg krivičnog zakona (izuzetna dozvola retroaktivnosti kada je novi zakon blaži . jer su njihovi rezultati valjani i po novom zakonu.. 7. .. jer bi neograničena primjena novog zakona mogla onemogućiti usklađivanje rezultata procesnih radnji koje su preduzete po starom s onima koje se preduzimaju po novom. što znači da nije od značaja što je neko krivično djelo izvršeno prije stupanja na snagu zakona o krivičnom postupku. da se rokovi u toku. Babić. rad.retroaktivnost in mitius). PS. u odnosu na one krivične postupke koji su u toku u momentu stupanja na snagu novog zakona. institucije. Pitanje blažeg zakona (lex mitior) javlja se u onim situacijama kada je krivično djelo izvršeno za vrijeme važenja jednog zakona. takođe i Babić. 2. 7./04. jer se građani više u njih ne mogu pouzdati. str. međutim. PS. Ovo sve govori da se radi o pitanju koje je posebno značajno u segmentu zaštite ljudskih prava. 7.) pod naslovom zabrana retroaktivnosti ratione personae. a do donošenja pravosnažne presude zakon je izmijenjen jednom ili više puta. Zabrana retroaktivnosti krivičnih zakona ima svoje utemeljenje u načelu pravne sigurnosti kao vrhunskom načelu pravnog poretka.

op. 4. tumači primjenom samo jezičkog tumačenje. 12 . I jedno i drugo pitanje zakon je riješio u svojim odredbama (v. proširuje kažnjivost. Pri tome je potrebno utvrditi sve okolnosti koje mogu biti relevantne za navedenu ocjenu. već koji od njih uistinu daje povoljniji ishod u datom slučaju. jer zakon nije kazao “primijenit će se blaži zakon”. odredbe koje se odnose na krivično gonjenje. eventualne sporedne kazne. Osnovno polazište je da se pitanje izbora povoljnijeg zakona ne rješava in abstracto. privatnom tužbom ili prijedlogom. jer je to osnovno pravilo. već “primijeniće se zakon koji je (naj)blaži za učinioca” Ako oba zakona vode istom rješenju tada se primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela. konkretni slučaj. već in concreto. za datog učinioca. i 253.13. str. mjere bezbjednosti. mjere upozorenja. koji zakon daje veće mogućnosti za povoljniju odluku u konkretnom slučaju (načelo konkretnosti). potrebno je prvo raščistiti dva pitanja: vrijeme izvršenja krivičnog djela i koji je zakon u to vrijeme bio na snazi. ili s druge strane. pa shodno tome izvršiti procjenu.Kao i u prethodnoj situaciji.Bavcon. potrebno je imati u vidu i to da li novi zakon neku od okolnosti predviđa kao osnov koji u konkretnom slučaju isključuje protivpravnost. ili obrnuto. 22. suprotno Kobe . novim zakonom proširena je zona kažnjivosti za pokušaj na sva djela sa propisanom kaznom od tri godine ili težom kaznom. krivičnu odgovornost ili kažnjivost. 2. rad za opšte dobro na slobodi). da bi se riješilo pitanje koji će zakon biti primijenjen. primjena kojeg zakona bi predstavljala istinski povoljniji ishod za učinioca. da li je ono uslovljeno odobrenjem. U svim drugim slučajevima. već njihovim upoređivanjem u odnosu na dati. pa je stoga tada potrebno utvrditi sve okolnosti koje mogu biti relevantne u izboru blažeg zakona. str. kada je krivično djelo kažnjivo po oba zakona. 74. 248. Mnogo više teškoća ima kod odgovora na pitanje koji je zakon blaži odnosno povoljniji za učinioca u slučaju sukcesije zakona.cit. jer postoji niz momenata koji mogu uticati na odluku kod izbora blažeg zakona. čl. Tek upoređivanjem zakona na taj način moguće je sagledati sve mogućnosti koje pruža primjena jednog ili drugog zakona. 66 . Čejović.). ako se to tumači kroz izuzetak. Marjanovik’. Stoga sud pri tome treba imati u vidu sve odredbe koje se odnose na kažnjavanje: odredbe o kaznama. Isto tako. pravne posljedice osude. tj. rješenje nije nimalo jednostavno. a u odredbama posebnog dijela i za pripremne radnje (v. čl. tako i 10 U tom smislu i naša ranija sudska praksa. itd. Babić. Pri tome valja imati u vidu da ovdje nije bitno koji od ova dva zakona daje veće mogućnosti za povoljniju presudu. Jednostavno upoređivanje tekstova zakona na konkretni slučaj može dati siguran odgovor samo u slučaju ako je novi zakon dekriminisao nešto što je po starom bilo krivično djelo. ne uopštenim upoređivanjem starog i novog ili novih zakona. jer je tada novi zakon očigledno blaži. str. v. njihovom odmjeravanju odnosno ublažavanju (koji je zakon u tom smislu povoljniji).142.). str. naprosto zato što novi zakon nije blaži. To jasno proizilazi ako se odredba iz čl.10 Pri navedenom upoređivanju zakona moguće su različite solucije i modifikacije. kako putem odredbe opšteg karaktera (npr. nove mjere koje predstavljaju supstitute kazni (npr. 11. pa će se sud morati odlučiti za onaj zakon koji je blaži za konkretni slučaj. zakona koji je povoljniji za učinioca. st.

Stoga nije isključena ni mogućnost da zakon sa težom kaznom bude za učinioca na kraju povoljniji. protiv kombinacije zakona se izjašnjavala i ranija sudska praksa. str. U tom smislu nije dovoljna odredba u kojoj se ističe da “…izrečena kazna neće biti teža od one koja se 11 U tom smislu i stanovište Krivičnog odjeljenja VS Srbije. Najzad. – 162.). 22. radi toga što je predvidio neki novi ili povoljniji osnov za isključenje krivične odgovornosti. i 13.. povoljnijeg minimuma i maksimuma. 184.. str. samim tim ne čini novi krivični zakon blažim.. procjenjujući pravac odmjeravanja kazne izabrati u svakom slučaju (jedan) povoljniji zakon. jer se kombinacijom zakona. već njena sadržina (v. VSH. B.14. Međutim. npr. Zlatarić. itd. S druge strane. jer bi to zapravo značilo da sud primjenjuje zakon koji ne postoji. 7. pa bi u tom smislu ipak trebalo prihvatiti kombinaciju. Srzentić-Stajić-Lazarević.. primijeniti zakon koji ima povoljniji minimum.modifikovanjem zakonskih opisa pojedinih krivičnih djela kod kojih je ulazak u kažnjivu zonu postavljen restriktivnije uvođenjem novih ili strožih uslova kažnjivosti ili tzv.. Pitanje retroaktivnosti.12 Ako se ima u vidu ratio legis odredbe iz stava 2. U vezi sa pitanjem primjene novog. 11. EKLJP ne sadrži odredbu koja to izričito reguliše. Marjanovik’. 104. B. ukidanjem ili uvođenjem novih kvalifikatornih ili privilegišućih okolnosti. objektivnih uslova inkriminacije (npr. Prema tome. str. Uvod. već samo onda ukoliko sud nađe da takav institut treba primijeniti11. koji obavezuje na primjenu blažeg zakona za dati slučaj (više o tome v. 1996. ovaj problem se može prevazići i bez kombinacije zakona na taj način što će sud.. str. str. U teoriji i sudskoj praksi preovladava shvatanje da se na konkretni slučaj u cijelosti može primijeniti samo jedan zakon.. ima i mišljenja da sama mogućnost izricanja blaže sankcije čini zakon blažim. presudu ESLJP). i sl. To je rješenje prema kojem se metodom racionalnog tumačenja navedene odredbe izbjegava situacija kombinacije zakona. veći imovinski iznosi kod nekih djela i sl. ili oslobođenje od kazne. 110. blažeg zakona. 7. Zlatarić. starog i novog (stari je npr.09. samo postojanje mogućnosti primjene nekog krivičnopravnog instituta povoljnijeg za učinioca. ukoliko se bude sa kaznom kretao prema minimumu.7. str.). treba se složiti i sa stanovištem da promjena naziva krivične sankcije pri procjeni strogosti zakona nije od značaja. Babić.). – 23. infra. pa bi drugačije postupanje predstavljalo izigravanje smisla odredbe iz stava 2. povoljniji u minimumu. treba reći da čl. 161. Bačić II.). suprotno Čejović.. 89. str. Beograd. isključena je mogućnost kombinacije zakona. npr.). a u protivnom zakon koji ima povoljniji maksimum. onaj za koji se utvrdi da je za datu činjeničnu situaciju povoljniji (načelo alternativiteta zakona). 12 Kombinaciju zakona u ovim slučajevima kod nas je ranije zastupao prof. Pavišić . str. a novi u maksimumu)..21.Veić. 23. str. Blagojević. str. proširivanjem kaznene zone kod određenih krivičnih djela. ne može uspostaviti postojeći i pravno važeći zakon..1977. (fusn. 67 . 10. v. od kojih su neki prestali da važe. dakle novog i starog zakona (U tom smislu i Horvatić.). jer primjena nekih njegovih drugih odredbi dovodi do povoljnijeg rješenja za učinioca (npr.. ili obrnuto. Aktuelna sudska praksa iz krivičnog prava. Na liniji ovakvog shvatanja je i raniji Komentar KZ SFRJ (str. na taj način što će. (v.75.) koji polazi od toga da se to pravilo ne treba apsolutizirati na štetu racionalnog rješenja. bez obzira da li je ta mogućnost realizovana (tako Komentar KZ SFRJ.

kod nas je ranije čini se zastupao prof. pa ako nije onda izmjena takvog propisa nema uticaja na primjenu blažeg zakona. EKLJP u navedenoj odredbi ovo pitanje ne rješava eksplicitno. st. 188. 14. 112. 91. 103. tada bi se često dolazilo u paradoksalne situacije. I prije navedeni Rimski statut Stalnog međunarodnog suda u čl. Nasuprot EKLJP.) U vezi sa ovim. Bačić II.primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela”.). U literaturi se naglašava da je ovo propust koji je za žaljenje (tako Dijk . 76. Marjanovik’.88.). Frank (v. Doktrinu apsolutne dozvole retroaktivnosti. Uvod. vrijedi pravilo obavezne retroaktivne primjene novog blažeg zakona. koja ne mijenja kriminalni značaj ponašanja učinioca u vrijeme kada je stari propis bio na snazi. 1. onda izmjena blanketnog propisa nema uticaja na primjenu starog krivičnog zakona.Hoof. pa ti propisi budu ukinuti ili izmijenjeni. Lazarević. MPGPP u čl. 21. posebno je kontroverzno pitanje tzv. čl. str.. navodi da “ako. odgovara karakteru demokratskih pravnih sistema (up. U političkom kontekstu gledano. Ako toga nema. 68 . Stajić.. Bačić II. dakle. Lazarević.. U tom smislu Zlatarić. 88.). pa ukoliko bi se prihvatilo pravilo uticaja takve izmjene odnosno primjene blažeg zakona. potpuna retroaktivnost odgovara karakteru totalitarnih sistema. Veić. 455. ipak je pri ovome neophodno uzimati u obzir i jedan dopunski vrijednosni. razumije se na blaže. kao blanketnih u odnosu na krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja. Krivično zakonodavstvo i kriminalitet. str. st. str. bez obzira gdje su statuirana njegova obilježja. str. učinilac krivičnog djela će to iskoristiti”.blažeg zakona (Up. Dijk ..13 Prema drugom. jer izmjenom toga propisa mijenja se i sadržaj samog krivičnog zakona u odnosu na dati slučaj. str.. ističe da će se u slučaju promjene zakona do pravosnažne presude.14 Drugo stanovište se čini prihvatljivijim. U našoj teoriji ima i mišljenja prema kojima bi se retroaktivna primjena krivičnog zakona trebala omogućiti samo u situaciji kada novi zakon ne predviđa ranije izvršeno djelo kao krivično djelo. nakon što je krivično djelo počinjeno. in fine.. U ovom slučaju se kao ilustrativan primjer najčešće navodi kasnija izmjena saobraćajnih propisa. str.. str. 15. str. dok mješovito shvatanje. zakon omogući izricanje lakše kazne. a to je da li data promjena predstavlja i izmjenu kriminalnopolitičke ocjene negativnosti i štetnosti toga ponašanja. Ovakvo shvatanje je blizu doktrini apsolutne zabrane retroaktivnosti. 104. JRKK. 15. Čejović. Prema jednom mišljenju koje polazi od krivičnog djela kao cjeline. Pavišić. 2-3/97. kriminalnopolitički kriterijum.Hoof. 13 14 Tako Srzentić. za ovo je odlučno da li je promjenom blanketnog krivičnog zakona izmijenjeno i pravno shvatanje u pogledu socijalne negativnosti i štetnosti konkretnog krivičnog djela. Bačić II. može se ipak reći da i međunarodno pravo obavezuje na primjenu novog . odnosno dozvola retroaktivnosti samo kada je novi zakon blaži. blanketnih krivičnih djela čija su bića dopunjena obilježjima iz nekih drugih zakonskih propisa. 455. 24. Iako. 7. jer iako i blanketna zakonska bića krivičnih djela predstavljaju krivičnopravnu cjelinu. 2. ili ako je predvidio neki novi osnov za isključenje krivičnog djela ili krivične odgovornosti (U tom smislu npr.). primijeniti onaj zakon koji ide u korist okrivljenog.

odnosno 20 godina (period koji je pokriven pravilom važenja tzv. (princip zakonitosti). preinačio radi toga što je ta kazna uvedena kasnijim Krivičnim zakonom koji je stupio na snagu tek 1998. nije moguće izricati kaznu zatvora u dužem trajanju od 15. jasno proizilazi da se primjenjuju i tzv. ako je novi krivični zakon predvidio novu mjeru bezbjednosti koja nije bila predviđena u starom zakonu kada U tom smislu je i presuda ESLJP u predmetu Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva. 72. KZJ od 1951. jer se polazilo od stava da te mjere nisu punitivnog (kaznenog) karaktera. U teoriji je sporno pitanje da li se pravilo o zabrani retroaktivnosti krivičnih zakona odnosi i na druge krivične sankcije.04. Mutatis mutandis i u presudi od 28. od 16. 1.12. VS FBiH je smrtnu kaznu zamijenio kaznom zatvora u trajanju od dvadeset godina.1984. “međuzakona” koji je važio od 14. 785. međuzakoni ili interimni zakoni. međuzakona: od 1995. u kojoj je Sud zauzeo stav da mjera konfiskacije imovine u vezi sa krivičnim djelom trgovine drogom. Prema tome. (2001). Umjesto u navedene kazne. koji se odnosi na smrtnu kaznu. (nezvanični sažetak predmeta v. str. postali sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine. kako iz odredbe čl. (1).. 63a) da se mjere bezbjednosti propisane tim zakonikom mogu primijeniti i kada nisu bile propisane u vrijeme izvršenja krivičnog djela. upravo primjenom najblažeg. 2. zakoni koji nisu važili ni u vrijeme izvršenja krivičnog djela ni u vrijeme suđenja.789. godine je propisivao (čl. tako i iz odredbe čl.).Iz zakonskog teksta odredbe iz st. godine potpisivanjem tzv. Takav stav je napušten već u ranijem krivičnom zakonodavstvu (KZ SFRJ od 1976/77. među kojima i Protokol 6. serija A. koja je primijenjena retroaktivno.11.. jer u to vrijeme nije postojala kazna dugotrajnog zatvora (Rješenje VS FBiH. Stoga je smrtna kazna uklonjena za sva krivična djela za koja je bila predviđena. Tako je VS FBiH postupio kada je odluku Kantonalnog suda u Sarajevu kojom je smrtna kazna. Dejtonskog sporazuma. u RS). U tom pogledu je dosta zanimljiva situacija koja je kod nas nastala nakon 1995. 3.02. br. tj. godine izrekao.06. u predmetnom slučaju ima karakter kazne. . jednako primjenjuje i na druge krivične sankcije. odnosno 2000. Sarajevo. Takvo shvatanje slijedi i naša sudska praksa koja upravo na taj način u takvim slučajevima rješava pitanje retroaktivne primjene krivičnog zakona. 4.. st. Kao što je poznato. u Izvodi iz sudske prakse ESLJP.presuda od 9.1995. 38. tzv. godine). 15 69 . koju je Okružni vojni sud u Sarajevu 1993. treba reći da je krivični zakon ovo pitanje na identičan način riješio u odnosu na sve krivične sankcije. 80. a koja nisu pravosnažno okončana. u FBiH. do 28.15 Tako npr. do 1998. st. odnosno na mjere bezbjednosti i vaspitne mjere. pretvorena u kazne dugotrajnog zatvora od četrdeset godina. već se primjenjuju uvijek u korist učinioca radi njegove uspješnije resocijalizacije. proizilazi da se pravilo zabrane retroaktivne primjene zakona odnosno obavezne retroaktivne primjene blažeg zakona. jer je podnosilac predstavke pretrpio veći gubitak od onog kojem je bio izložen za vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje je optužen. S obzirom da zakon u ovim odredbama zabranu retroaktivne primjene ne ograničava samo na kaznu zatvora.1999. EKLJP . u predmetu Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva. str. 1998.. Kž-58/99. 1995. što predstavlja kršenje člana 7. s obzirom da zakon obavezuje na primjenu blažeg zakona i onda kada je zakon izmijenjen i više puta. godine. godine. kada su EKLJP i njezini protokoli.

Kobe .). str. koje je svakako ispravnije. međutim. 20. 16 17 V.143. njemačkog KZ).. Babić. 2. čije je vršenje započeto ranije a dovršeno tek nakon 1.). 70 . ako nakon pravosnažne presude povodom vanrednog pravnog lijeka (kod nas samo ponavljanje krivičnog postupka) dođe do ponovnog suđenja učiniocu. osim ako sam zakon u tom pogledu ne određuje drukčije. i par. Grubiša. kao jednu vrstu parapenalnih krivičnih sankcija. Krivični zakon Austrije to i izričito navodi (par. drugostepeni sud u žalbenom postupku morati obezbijediti primjenu toga zakona. op.90. Bolje bi.cit. str. 4. Krivični postupak. ali su izražavana i drugačija stanovišta (v.17 Kod složenih konstrukcijskih modela. ako je krivični zakon izmijenjen nakon pravosnažnosti presude. u postupku vanrednih pravnih lijekova rješavanje ovog pitanja je složenije. ako je u toku izvršenja tih djela došlo do izmjene zakona.13. i Bačić II. str. jer se radi o takvim mjerama koje su po svom učinku i sadržaju često iste. onda ona neće moći biti primijenjena. taj zakon će se u cijelosti primijeniti na konstrukciju produženog krivičnog djela bez obzira da li je blaži ili stroži. primjenjivaće se onaj zakon koji je važio u vrijeme kada je to djelo dovršeno (v. Komentar.. Bačić II. neće moći biti primijenjen čak i kada ukida stari zakon dekriminisanjem datog krivičnog djela. Čejović. jer takav zakon nema nikakav uticaj na pravosnažno presuđene slučajeve. odnosno krivičnih djela čiji su zakonski modeli sastavljeni od više radnji ili djela. 1.. Pozitivan odgovor na ovo pitanje bi proizilazio iz smisla načela zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona. 1987..je krivično djelo izvršeno. Tako npr. godine. onda se mora obezbijediti primjena novog blažeg zakona koji je u međuvremenu stupio na snagu. tada će primjena novog zakona zavisiti od odgovora na pitanje da li je nova mjera koja je slična staroj po svom sadržaju i eventualnom trajanju povoljnija odnosno blaža za učinioca ili nije (v. kada je iz entitetskog krivičnog zakonodavstva preuzeto u taj zakon. 17. 367..Bavcon.14. U krivičnopravnoj teoriji i sudskoj praksi je vladajuće stanovište da se primjena blažeg zakona mora obezbijediti u svim instancama redovnog krivičnog postupka. 91.str. 91. i kod Pavišić . st.188. jer je novi zakon stroži. ako je (produženo) krivično djelo falsifikovanja novca. koje bi bilo izigrano ukoliko ne bi obuhvatalo i pravne posljedice osude. Marjanovik’. str. 2.). ovog zakona. Druga je situacija ako je novi zakon predvidio istu ili drugu mjeru bezbjednosti ali koja se razlikuje od mjere iz starog zakona.78. str. V.. str. a nekada čak i punitivnije od kaznenih mjera. Pri tome nije bitno da li je novi zakon blaži ili stroži. za koje npr.). Stoga će.16 Prema drugom shvatanju. Međutim.. bilo da je to i izričito navedeno u odredbi čl. marta 2003.str. kada je na snagu stupio KZ BiH. ili čije protivpravno stanje može da traje određeno vrijeme (trajna. str. Prema tome. koje i ne spadaju u krivične sankcije. Sve navedeno slično vrijedi i za vaspitne mjere. kolektivna ili složena krivična djela). Prema jednima primjena blažeg zakona nakon pravosnažnosti presude je isključena. niti takva izmjena zakona može biti osnova za ponavljanje postupka (M. Postavlja se pitanje da li princip zabrane retroaktivnosti vrijedi i u odnosu na pravne posljedice osude. u slučaju da je nakon donošenja prvostepene presude donesen novi zakon koji je povoljniji za učinioca.Veić.

Naime. što je karakteristika najnovijih reformi krivičnog zakonodavstva u svim tranzicijskim zemljama. Ipak. 2. 3. a ne onaj koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. i 4. 4. Isto rješenje su zadržale i sve nekadašnje jugoslovenske republike. st. Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Član 4. st. godine. što predstavlja potvrdu supremacije međunarodnog nad nacionalnim krivičnim zakonodavstvom. posebno tranzicijskih zemalja. kod istog načela).) prema kojoj se krivično gonjenje stranca moglo preduzeti (tada po odobrenju saveznog javnog tužioca) bez obzira na zakon zemlje u kojoj je djelo učinjeno. zanimljivo je da Krivični zakonik Danske. ovaj zakonik u pogledu vremenskog važenja usvaja princip prema kojem se primjenjuje onaj zakon koji važi u vrijeme suđenja. 12. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava. u našem krivičnom zakonodavstvu na određeni način datira još od KZ SFRJ od 1977.). br. 61/04). glasnik BiH”. Ova tendencija je došla do izražaja u toj mjeri da su je neki zakoni i izričito ugradili u svoje odredbe u kojima se pozivaju na norme međunarodnog prava kao izvore prava na kažnjavanje. rad. prije nego što je učinjeno. 98. odnosno prihvatanje univerzalističke koncepcije. ako je u pitanju djelo koje je u vrijeme kada je izvršeno smatrano krivičnim djelom prema opštim pravnim načelima priznatim od strane međunarodne zajednice. kada je u vezi sa univerzalnim principom ugrađena norma (čl. Pri ovome svakako treba podsjetiti da pozivanje na “opšte prihvaćena pravila” međunarodnog prava. Tako je postupio i naš zakon koji pri definisanju načela zakonitosti u čl. Odredba ovog člana uvedena je Zakonom o izmjenama i dopunama KZ BiH od 29. 71 . 108.a) Članovi 3. prihvata rješenje koje u evropskom krivičnom zakonodavstvu predstavlja kuriozitet. godine (“Sl. str. cit. predviđa ograničenje prema kojem ovo ne treba da vodi strožem tretmanu izvršioca u poređenju sa zakonom koji je važio u vrijeme izvršenja djela (up. Ovakva odredba predstavlja izraz opšteg procesa univerzalizacije i harmonizacije koji u zadnjoj deceniji predstavlja opštu tendenciju koja karakteriše krivičnopravne reforme. Kambovski. 2. Time se vrši harmonizacija nacionalnih krivičnih zakonodavstava sa opštim standardima i opštim pravnim pravilima međunarodnog prava. 2004.Kada je u pitanju vremensko važenje krivičnog zakona. nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna” (identičnu odredbu sadrži i KZ RH u čl. predviđa da “nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje. kao i kod načela zakonitosti.

opći dio. Ovo pogotovo ako se ima u vidu mogućnost neposredne primjene opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava. 108. odnosno koja predstavljaju kršenje normi i 18 V. Takvu odredbu sadrži i Ustav BiH u čl. maja 2004. ibid. i nije naišla na opšti konsenzus zemalja članica Savjeta Evrope te da su neke od njih stavile rezerve u pogledu ove odredbe. Novoselec. Stojanović. gotovo sve tzv. Zakonitost u određivanju krivičnih djela. propisivanju i izricanju krivičnih sankcija u krivičnom zakonodavstvu Srbije i Crne Gore i EKLJP. ibid. Kao takva. 45. Pored toga. treba ipak upozoriti da su u teoriji mišljenja podijeljena u pogledu mogućnosti da ovakva jedna odredba. i 4. Up. 3. koja za osnovu ima odredbu iz st. str. 7. Evropskoj uniji kao federaciji građana. čl. jer ga je predviđao kako raniji.20 Prema tome. odredba iz čl.). Ova Bindingova koncepcija danas ipak doživljava duboke promjene pod uticajem novih shvatanja o građanskoj umjesto nacionalne države..). i omogućava kažnjavanje za one postupke koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. Horvatić. a koje je najsnažnije izraženo u krivičnom zakonodavstvu. 2. 8. Kambovski. Tako Stojanović. kao i Ustav Makedonije. tranzicijske zemlje su prihvatile rješenje prema kojem je predviđena neposredna primjena. čl. ne samo međunarodnih konvencija već i “opštih pravnih načela”. Slično mišljenje zastupaju i neki drugi autori. a da ne važi u drugom slučaju (ako je djelo izvršeno na domaćoj teritoriji). ova odredba po mišljenju ovog autoru. 2. EKLJP. str. 19 Z. tj. 20 U tom smslu se izjašnjava Kambovski. supranacionalnoj zaštiti ljudskih prava. 72 . predstavlja osnov za kažnjavanje i u domaćem krivičnom zakonodavstvu i pravosuđu.). da je nisu ratifikovale (kao npr. Kambovski. Tara. Zbornik sa Međunarodnog naučnog skupa. rad. jer se polazi od toga da je država sasvim suverena u vršenju svoje represivne vlasti i njoj pripada pravo na kažnjavanje (ius puniendi). 4a) omogućava izuzetno odstupanje od principa iz čl. str. Kambovski. tako i sadašnji zakon. 2/II. Međunarodni standardi o ljudskim pravima – „treća dimenzija kaznenog prava“. pa čak i primat međunarodnog prava18. prema opštem pravnom principu da ne može nešto da važi u jednom (ako je djelo izvršeno u inostranstvu).. tumačeći odredbu iz st.dakle. 2004. već je naglašeno da ovo nije ni potpuna novina u našem krivičnom zakonodavstvu. 7. 16.. 107. Pored toga. Teorija ovih prostora uglavnom stoji na stanovištu da je “zasada i u bliskoj budućnosti gotovo potpuno isključena potreba i mogućnost da bi se nekome sudilo za kazneno djelo koje je međunarodnim pravom određeno kao kazneno djelo (tako npr. Njemačka). Stoga neki autori u ovoj odredbi i vide osnovu za tumačenje prema kome domaći sud može da odlučuje na osnovu takvih pravila i u odnosu na djela izvršena na domaćoj teritoriji i kad one nisu sadržane u ratifikovanoj međunarodnoj konvenciji.19 Navedeno shvatanje svoje ishodište nalazi u načelu o apsolutnom suverenitetu država.. Takvo rješenje sadrži i Ustavna povelja državne zajednice SCG (čl. Međutim. str. zbog njene neodređenosti i nejasnosti. Zlatibor. 7. Publikacije UKKSiCG. stalnom Međunarodnom krivičnom sudu. izražava velike rezerve u pogledu mogućnosti da se ova odredba uzme kao osnov za kažnjavanje u unutrašnjem krivičnom zakonodavstvu.. cit. EKLJP. te međunarodnom krivičnom pravu kao nadnacionalnom sistemu krivičnih normi (up. i 8.

91/84. ratni zločini i sl. Na liniji ovakvog tumačenja odredbe iz čl. prema Praktikumu. Babić. ako je blaži za učinioca. godine. 19. st. istog zakona... Kž.10-11/03. čak i onda kada oni izuzetno nisu bili predviđeni kao takva krivična djela u nacionalnom odnosno unutrašnjem krivičnom zakonodavstvu u vrijeme kada su bila učinjena (up. Komentar. dodatak uz Pravni život. 33. ali od koga zavisi neko bitno obilježje toga djela. a što je zapravo norma koja je statuirana..2001. Odluka VS BiH. Kvl-18/01 od 15. kao što su genocid.04. Ovo iz razloga što u postupku po zahtjevu za vanredno ublažavanje kazne ne važi primjena blažeg zakona (čl. – 132. KZ RS.04. predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba ili okupacije. 4.).pravila tipa zabrana. Nisu od uticaja na odmjerenu kaznu navodi u zahtjevu za vanredno ublažavanje kazne da je ubrzo. 14(1) MPGPP). 3. Na taj način se ograničava arbitrernost nacionalnih zakonodavaca u kreiranju unutrašnjih krivičnopravnih rješenja. tako da u radnjama koje mu se stavljaju na teret stoje obilježja krivičnog djela teške krađe iz čl. te čl. Kž. Ovo stanovište je zapravo zauzeo još 1952. 4a). 73 . tako i u odnosu na pojedine inkriminacije ili skupine inkriminacija (up. 4a) je i naša ranija sudska praksa. 29/90 od 25. 2000. VS RS. taj propis se mora primijeniti. v.21 Sudska praksa Kada se nakon izvršenja određenog krivičnog djela izmijeni propis. 34. 222. pravila koja predstavljaju civilizacijske vrijednosti. str. 131. koji ne sadrži krivičnopravne odredbe. čl. 11(2) Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Iz iznesenog proizilazi da jedno lice može krivično odgovarati odnosno biti kažnjeno za djela koja predstavljaju kršenje navedenih zabrana. Rješenje Kž. i Pravično suđenje. odnosno koje se smatraju ili koje predstavljaju univerzalne civilizacijske tekovine savremenog krivičnog prava. U tom smislu je zanimljiva jedna odluka nekadašnjeg Okružnog suda u Zagrebu iz 1984. ili bar jedan njen dio. 1990. 21 Presuda Okružnog suda u Zagrebu. str. a ne iz st. To znači da se države u oblikovanju svog nacionalnog krivičnog zakonodavstva moraju pridržavati normi i pravnih standarda koji predstavljaju opšteprihvaćena pravila savremenog krivičnog prava. kako onih koja se odnose na opšte institucije krivičnog prava. Glasnik pravde. 10/86. Na ovom postulatu se i bazira odredba iz čl. 125. Pravna praksa. dio opšteg pravnog nasljedstva civilizovanih naroda. str. str.. 7(2) EKLJP. u najznačajnijim međunarodnim dokumentima (čl. kako je naglašeno. koje su opšteg značaja. 1. 1439/52. a koje imaju opštu podršku od svih naroda. kod Čejovića. iako u to vrijeme nisu bili propisani u nacionalnom krivičnom zakonodavstvu. godine VS NRBiH. KZ RS)..). poslije izricanja pravosnažne presude izmijenjen zakon. prema kojoj ratni zločini izvršeni za vrijeme Drugog svjetskog rata.14. za koji je pravosnažno oglašen krivim i osuđen.

. a novi zakon nije blaži za učinioca. 229. Ako neko krivično delo sadrži više alternativa u pogledu radnje izvršenja od kojih su neke izostavljene u novom krivičnom zakonu. 229. Pravno shvatanje Krivičnog odeljenja VSS od 8. IKž-784/91. v. 74 . B.. . 1992. nije od značaja za pravnu kvalifikaciju jer je u konkretnom slučaju primenjen zakon koji je važio u vreme izvršenja dela. nego se samo raspalo na krivična djela od kojih je bilo sastavljeno. 919/90 od 8.1978. godine.Sud nije dužan da u odluci obrazloži zašto nije primenio novi krivični zakon kad nađe da on nije blaži za učinioca..488 dinara. 9.04.KZ SFRJ ima primeniti novi krivični zakon kao blaži. str. Kada optuženi odgovara za izvršenje krivičnog dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142.10. krivičnopravna situacija učinioca usled izostavljanja ovakve radnje izvršenja postaje povoljnija. NZ. jer se u smislu čl. KZH. primenjuje zakon koji je važio u vreme izvršenja krivičnog dela. Simić. st. novi zakon neće se samim tim smatrati blažim. odluka suda treba da sadrži razloge o tome koji je krivični zakon blaži za učinioca samo u onom slučaju kada se u smislu čl. VS RH. nije dužan da samo zbog primene blažeg zakona. godine kao poslovođa prodavaonice pronevjerio 110.02. rujna 1991. 143. mora se primeniti KZ sa izmenama i dopunama iz 1959. 2. 3/83. bez obzira na to što je u vrijeme suđenja krivično djelo pljačke bilo brisano jer to djelo nije ukinuto. st. KZH. čl. Stanovište Saveznog suda Jugoslavije. Presuda VSS. od 29. valjalo je oglasiti krivim zbog krivičnog djela pljačke iz čl. st. 52. str. 9. Kž. 4. 7. Bilten VSS. Pravno shvatanje Krivičnog odeljenja VSS..1989. KZSFRJ na učinioca krivičnog dela. Pregled br. Optuženika koji je tijekom 1990. obavezno izrekne i blažu kaznu učiniocu.11. 1. Kad drugostepeni sud nađe da prvostepenu presudu treba preinačiti i krivično delo kvalifikovati po novom krivičnom zakonu kao blažem za učinioca. 1991. KZ SFRJ. Okolnost da je posle izvršenja krivičnog dela brisano iz krivičnog zakona krivično delo pljačke. Presuda VSS. v. str. Čejović. a novi zakon. 8. Na optuženika je valjalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela. Presuda VSS. nije blaži za počinitelja. kao blaži zakon za optuženog jer se pri oceni blažeg zakona moraju uzeti u obzir i međuzakoni. a u vreme izvršenja krivičnog dela je bio mlađe punoletno lice. tj. Simić. a protiv koga je presuda prvog stupnja donijeta 19. 3. Čejović. 8. kako je to učinio sud prvog stupnja. st. Blagojević. ne povlači automatski i izricanje blaže kazne. Kž. već samo onda kada primenom na konkretni slučaj. v. Aktuelna sudska praksa. str. 02. str. I 1101/82. 9. za koje je okrivljeni oglašen krivim.4. Kž. 969/89 od 10. KZH. po pravilu. a ne zbog krivičnog djela pronevjere iz cl. Čejović. Preinačenje prvostepene presude u postupku po žalbi zbog izmene pravne kvalifikacije krivičnog dela po blažem zakonu zbog izmene novčanih vrednosti. Prema tome. 3.3-4. str.

VSH.09. pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je osuđeniku izvršio zamjenu novčane kazne kaznom zatvora na temelju čl. KZ SFRJ. st. Iz obrazloženja: U postupku izvršenja kazne zamjenom za kaznu zatvora ne može se primijeniti odredba čl. 5/2002. Primjena blažeg zakona prema odredbi čl. Sudska praksa. 21. 4. KZ stroža je. uvjetna osuda. zamijenjenom za kaznu zatvora ne može se primijeniti blaži zakon.. 3. ne postavlja u odnosu na pitanje zastarijevanja.vsrh. st. t. nego. 36. sud u ponovljenom postupku nije ovlašćen da primeni blaži zakon koji je stupio na snagu posle donošenja ranije presude. Prema tome. OKZRH.1983. odredba čl. br. 36. jer krivični zakon uvijek predstavlja jedinstvo opšteg i posebnog dijela. u smislu čl..hr. kada ona nije u cijelosti ili djelomično plaćena u ostavljenom roku. već institut donesen zbog oportuniteta pa se pitanje primjene blažeg zakona. Horvatić. st. st.12/77. a ne i kada je pravomoćno dovršen. OKZRH sud će novčanu kaznu izvršiti zamjenom za kaznu zatvora tek ako se novčana kazna ne može ni prinudno naplatiti.2. pretvara se u kaznu zatvora.ako po prijašnjem zakonu nije nastupila do časa odlučivanja. 2. 363/1998. str. I Kž. 3. Presuda VSS. Vrste krivičnih sankcija Član 5. uslovna osuda kao upozoravajuća 75 . 52. i onda kad je novim zakonom produljen rok zastare. KZ. NZ. Osim toga. KZ dolazi u obzir samo kad je kazneni postupak u tijeku. 2000. v. Ako je činjenično stanje ostalo neizmenjeno. 36. 2. U odredbama ovog člana regulisan je sistem krivičnih sankcija prihvaćen u KZ BiH. Pregled sudske prakse. Jasno je da je prihvaćen pluralistički sistem krivičnih sankcija koga čine četiri vrste krivičnopravnih mjera: kazne. Županijski sud u Bjelovaru. zastara -apsolutna. Kž.3. 3.v. 800/2000 od 8. U skladu sa izloženim nipošto se ne može u pravilu neko djelo pravno označiti sada po novom KZH i za njega izricati primjenom propisa o ublažavanju ili uvjetovanju kazne iz bivšeg KZ-a. Kž. KZ novčana kazna ne naplaćuje prisilno. Krivičnopravne sankcije su: kazne. prosuđuje se prema novom zakonu. 52.09. dok se prema odredbi čl.. Prema odredbi čl. mjere sigurnosti i odgojne mjere. st. 3.-256/83 od 9. a ne blaža od odredbe čl.U pravilu prilikom izbora koji je između dva zakona blaži uvijek se mora odlučiti samo za jedan od njih. Zastara nije nikakav privilegij za učinioca. Odluka VSH iz 1977. U postupku izvršenja novčane kazne. i to u cjelini. 164. www. i onda kad je zastara bila čak novim zakonom i posve ukinuta. OKZRH.

Odredbu ovakvog karaktera uglavnom ne poznaju današnja krivična zakonodavstva.. mjere bezbjednosti i vaspitne mjere.). uslovnu osudu u čl.. 77. sprečavanje učinioca da učini22 krivična djela i podsticanje njegovog preodgoja. – 67. mjere bezbjednosti u čl. 81. vaspitne preporuke u čl. čl. U ovoj odredbi definisana je opšta svrha propisivanja i izricanja krivičnih sankcija koja se sastoji u suzbijanju protivpravnih ponašanja kojima se povređuju ili ugrožavaju osnovne. preventivnim uticajem na druge da poštuju pravni sistem i ne čine krivična djela odnosno sprečavanje samog učinioca da čini krivična djela i podsticanje njegovog prevaspitanja. ali one predstavljaju samo varijacije kazne zatvora odnosno vaspitnih mjera. osim onih sa prostora bivše Jugoslavije. i vaspitne preporuke. 68. 39. opšte ili individualne vrijednosti. 34.. kazna se uvijek određuje uz krivično djelo propisano u posebnom dijelu. b) c) Svrha krivičnopravnih sankcija je: preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne učine krivična djela.sankcija. 65.. što je pomalo i tradicija ovih prostora. Ovim se zapravo samo deklariše opšta svrha krivičnog prava i stoga ova odredba nije neophodna. Svrha krivičnopravnih sankcija Član 6. alternativne krivičnopravne reakcije za lakša krivična djela (rad za opšte dobro na slobodi. Odredbe ovakvog karaktera uglavnom ne sadrže evropska krivična zakonodavstva. Ograničenja u izvršenju krivičnopravnih sankcija Član 7. ili ako se služimo jezikom zakona u generalnoj i specijalnoj prevenciji. Učiniocu krivičnog djela u izvršenju krivičnopravne sankcije mogu biti oduzeta ili ograničena određena prava samo u mjeri koja odgovara prirodi i 22 Ispravnije bi bilo da stoji „čini“ 76 . Za razliku od ostalih krivičnih sankcija koje se izriču prema odredbama opšteg dijela. 58. tj. krivične sankcije prema maloljetnicima u čl. pogotovo što je kod propisivanja svrhe kazne ova odredba gotovo ponovljena a i kod svih ostalih sankcija predviđena i njihova posebna svrha: za kazne u čl.. čl. Detaljnije o svakoj od sankcija v. pa stoga u osnovi ne mijenjaju opšti sistem krivičnih sankcija. Kod izlaganja pojedinih krivičnih sankcija svakako će se naglasiti da su uvedene i nove krivičnopravne mjere iz segmenta tzv. komentar poglavlja koja se odnose na pojedine sankcije.

i odredbe iz Glave XI koja obuhvata više opštih odredaba o izvršenju krivičnopravnih sankcija (čl. 109. zatim pitanje rada osuđenih lica u kom pogledu se postavljaju određena ograničenja (čl. ono istaknuto kao princip u odnosu na izvršenje svih krivičnih sankcija a ne samo kazne zatvora. 6. što znači da se u tom pogledu ne može ići preko tih granica. U tom pogledu zakon je postavio dvostruko ograničenje. 7. 7. 106.109. Granice i mjeru ograničenja prava osuđenih lica prilikom izvršenja krivičnih sankcija opredjeljuje karakter same izrečene sankcije. u kojoj je data opšta svrha krivičnih sankcija. kako je izvršenje krivičnih sankcija veoma važan segment krivičnopravne prinude.sadržaju te sankcije i samo na način kojim se osigurava poštivanje osobe učinioca i njegovo ljudsko dostojanstvo. U krivičnom zakonodavstvu BiH osnov izvršenja krivičnih sankcija su. Ova odredba reguliše problematiku koja po svom sadržaju spada u područje izvršnog krivičnog prava. in fine). Donošenje odluke o izricanju kazne ili druge krivične sankcije predstavlja tek početni stadijum u procesu primjene krivičnopravne prinude i tek njihovim izvršenjem taj proces se smatra dovršenim. pa se u tom smislu naglašava da se lice prema kojem se izvršava kazna. 8. reguliše i pitanje granica izvršenja kazni. u kom smislu su postavljena i primjenjuju se određena pravila kao međunarodni pravni standardi koji su utvrđeni u mnogim međunarodnim dokumentima (navedeni ovdje. detaljno reguliše pitanje izvršenja ove krivične sankcije prema starijim maloljetnicima. što ima izuzetan značaj u njihovom izvršenju. Ratio legis ove odredbe je zapravo postavljanje načelnih granica u izvršenju krivičnih sankcija kako bi se spriječilo pooštravanje krivičnopravne prinude izražene sudskom odlukom kojom je izabrana i postavljena mjera ograničenja prava učinioca krivičnog djela. Ovo proizilazi iz čvrste međusobne povezanosti i neodvojivosti segmenta sadržaja i segmenta izvršenja krivičnih sankcija i odnosi se na sve krivične sankcije. ali je zbog značaja ovog prava u odredbi čl. pored ove odredbe i odredbe iz čl. posebno je značajno ograničenje koje se odnosi na čovjekovo pravo na poštovanje njegove ličnosti i njegovog ljudskog dostojanstva u vrijeme izdržavanja kazne zatvora. Pri tome se. krivično materijalno zakonodavstvo treba da sadrži načelne stavove o realizaciji te prinude i njenim ograničenjima radi zaštite ljudskih prava. a drugo na čovječno i humano postupanje. u skladu sa međunarodnim pravom. pa se stoga ne može limitirati osuđeno lice u pravima koja ne podrazumijeva data sankcija. lišava prava ili ograničava u pravima samo u granicama nužnim da bi se ostvarila svrha pojedinih kazni (čl.). iako se u užem pravnom smislu odnose na izvršenje krivičnih sankcija. Prvo ograničenje se odnosi na oduzimanje i ograničavanje prava osuđenih lica. nisu samim tim prestala biti predmet regulisanja materijalnog krivičnog zakonodavstva. .) i najzad pitanje izvršavanja kazne maloljetničkog zatvora. koje je u nekoliko odredbi čl. što je predmet regulisanja posebnog zakona o izvršenju krivičnih sankcija. pored ostalog.). mlađim punoljetnim licima. Međutim. Iz toga proizilazi da ova pitanja. Isto tako. zatim pitanje izbora posla za lica 77 . obezbjeđenja poštovanja ličnosti učinilaca krivičnih djela i njihovog ljudskog dostojanstva u procesu izvršenja krivičnih sankcija.

tretman pojedinih kategorija osuđenih lica. čl. ulaze u domen regulisanja propisa o izvršenju krivičnih sankcija odnosno u domen izvršnog krivičnog prava.v. čl. . radno vrijeme. (više u vezi sa ovim v. 3. 78 . 4. i dr.). tač.1957. čl.). Osnove za ovu odredbu nalaze se kako u međunarodnom. komentar uz ovo poglavlje). – v.).b/c/e/. obezbjeđenje njihovih životnih uslova.12.05. uslovni otpust i dr.39/46 od 10.4. posebno odredbe iz čl. (Rez. od 7.. kao i Ustav BiH. posebno st. Konvencije (Rez. Konvenciju protiv mučenja (torture) i drugih svirepih.12.-stupila na snagu 1987.3. i br. 663 C (XXIV) od 31.1977. MPGPP. čl.prema kojima se primjenjuje ova kazna. br. kao što je istaknuto. 5. Osnovni principi tretmana zatvorenika. II. tako i unutrašnjem pravu i u tom smislu v. Pravila UN o zaštiti maloljetnika lišenih slobode. . Standardna minimalna pravila za ostvarivanje krivičnog pravosuđa prema maloljetnicima – Pekinška pravila. nehumanih i ponižavajućih kazni i postupaka iz 1984. 1. posebno odredbe člana 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.12.. npr. . 1984. Sva ova i mnoga druga pitanja koja se odnose na organizaciju izvršenja pojedinih krivičnih sankcija. 2076 (LXII) od 13. usvojeni Rez.07.1987. 42/104. od 17. 7. UN.. Standardna minimalna pravila UN za postupanje sa zatvorenicima (Rez br. 34/169. 1979. UN br. EKLJP. Kodeks ponašanja lica odgovornih lica za primjenu zakona.

Barbić. HLJKPP. Carić. 109-114.. 1977. (2003). str. Novo hrvatsko kazneno zakonodavstvo. (1979). a pod određenim uslovima i kada je krivično djelo učinjeno izvan njene teritorije. zatim prostorno važenje krivičnog zakonodavstva.PRIMJENA KRIVIČNOG ZAKONODAVSTVA BOSNE I HERCEGOVINE Literatura: Mršević. 113-143. str. Babić. Krivična odgovornost pravnih lica. 20-28. Maloljetničko krivično zakonodavstvo. 1991. Srzentić-Stajić-Lazarević. (2004). V. JRKK. str. Odgovornost pravnih lica.. (1987). str. 273-285. 32-34. Corpus juris (2000). čas. Beograd.).. Već je kod vremenskog važenja navedeno da krivični zakon nije univerzalan i da njegovo važenje podrazumijeva da je on egzistentan na određenom prostoru. (1998). 781-798. str. (1998). 779-842.. Bačić II. str. 2/2003. Zagreb. A. Kosović. str. str. PS. Marić. (1998). 719-770. Priručnik za primenu krivičnopravnih propisa o maloletnicima.. 6/2003.. opšti deo. (1991). Kaznena odgovornost i kazneni postupak prema pravnim osobama u Republici Hrvatskoj. Radulović. str.. Ujedinjene Nacije. 2/2003.. Tahović. 3/1998. Ljubljana. br.. kod ličnog važenja ne utvrđuje se krug lica na koja se ono primjenjuje. Međunarodno krivično pravo. Fair Trials Manual. str. D. Kazensko pravo. odnosno primjeni materijalnog krivičnog zakonodavstva BiH. Opći dio kaznenog prava. Horvatić. predgovor David Weissbrodt). 79-103. J. Zagreb. 123-137. (1985). Prostorno važenje KZ SFRJ. Publikacija: Reforma Opšteg dela KZ SFRJ i savremene tendencije u jugoslovenskom krivičnom zakonodavstvu. (1996). 19-45. Jakulin. Maloljetnici u krivičnom pravu.. 22-38. (redakcija: Lj. V. Komentar KZSRJ. 263-306..B.. Deisinger. Roxin. (1986). B.. Zagreb.. M.1-11. str. 1986. pravnim licima. P. te primjena opšteg dijela KZ BiH. Đurđević.J.. str. Krivično pravo. Krivično pravo u sudskoj praksi. HLJKPP. odnosno koja se zbog određenih svojstava izuzimaju od primjene krivičnog zakona. (1997).GLAVA TREĆA ... (2003). br. Komentar. (2003). str. 11. 188-206. Z. Priručnik “Pravično suđenje”. str. Čejović. str. Zakon o odgovornosti pravnih oseb za kazniva dejanja. (2003). I. M. Ž.13. Osvrt na neka rješenja Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. (Neum. (1999). str. str. Krivično pravo. već obrnuto. str. Stoga je i odredbe ovog poglavlja trebalo postaviti 79 . Krivično pravo. 2/2003. B. lica na koja se ono ne primjenjuje. Balažić. Temeljne crte Novele Kaznenog zakona. 2001 (naslov originala: Amnesty International.. 25-49. Maloletnici kao učinioci i kao žrtve krivičnih dela. Komentar KZ. str.113-118. Zlatarić.Materijali sa Savjetovanja. Novoselec. Pravni život. Kazensko pravo. splošni del.. 1979. str.). opšti deo. Tu su odredbe o isključenju primjene krivičnog zakonodavstva prema djeci. Standardi i norme UN iz područja krivičnog pravosuđa. 39-140. Tom I. Bavcon – Šelih. Zagreb. M. 401-413. Beograd. 612-630. Krivičnopravni status broda. 2003. (1995).109-114. str. Amnesty International Publications 1998. Beograd. str. 1998. 2004.. HLJKPP. 107-122. (1977). Za razliku od ovog. opšti deo. 3-21. u datom vremenu i da na osnovu njega sudovi sude u krivičnim stvarima. s komentarjem (avtorji komentarja: Bele.. Ovo zakonsko poglavlje sadrži odredbe o važenju. Čejović. str.. Da li krivično pravo ima budućnost. str. (1995). Škulić. 185190. str. O. Međunarodno krivično pravo. Z. (1957). (1998). Z. 34-49. Prostorno i vremensko važenje podrazumijeva da se krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje na svakoga ko na njenoj teritoriji u vrijeme važenja tog zakonodavstva učini krivično djelo... tematski broj. IKSI. J. P. Zlatarić. Đorđević.. str. B. Osobe koje vode poslove kao odgovorne osobe i određivanje predstavnika pravne osobe po zakonu o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela. Hrvatska udruga za europsko kazneno pravo. njegovoj primjeni prema maloljetnicima.. Fond za humanitarno pravo. Novoselec. 2000. CMPK. 2003. Hirjan-Singer.III . M. splošni del. Perić. Lazarević). Uvod-Krivični zakon. C. (2003). (1983). Pavišić-Veić. Bavcon-Šelih..

navedeni sukob u krivičnom pravu nešto što je u načelu pozitivno. lično važenje i primjena krivičnog zakonodavstva (ratione personale). kada je krivično djelo izvršeno izvan tog prostora (čl. pravila o prostornom važenju krivičnog zakonodavstva se uglavnom odnose na situacije izvršenja krivičnih djela izvan teritorije naše zemlje.). da je učinilac stranac i da povrijeđeno dobro pripada strancu ili stranoj državi. za razliku od međunarodnog privatnog prava. radi se o izvršenju krivičnih djela u takvim situacijama da za suđenje njihovim učiniocima može biti zainteresovano više država. ali. jer onemogućava da učinioci. tzv. Stoga su neophodna pravila kojima će se urediti pitanje granica primjene krivičnog zakonodavstva jedne zemlje. odnosno na djela sa inostranim elementima. ostanu nekažnjeni. s obzirom da više država može da ističe zahtjev da njihovi sudovi rasprave dati slučaj. i dr.12. KZ BiH sadrži dvije skupine pravila kojima uređuje ovo pitanje: jedna koja se odnose na primjenu našeg krivičnog zakonodavstva u slučajevima kada je krivično djelo izvršeno na teritoriji BiH ili prostorima koji su sa tim izjednačeni (čl. a druga. zatim ustupanje postupka i kažnjavanja drugoj državi. Valja. i druga. Prema tome. Ono obuhvata posebna pravna pravila ili norme kojima se uređuju pitanja primjene našeg krivičnog zakona na krivična djela koja su učinjena na našoj teritoriji. može biti raspravljeno tek nakon ispitivanja njegovog prostornog i vremenskog važenja. da je učinilac i žrtva naš državljanin. što proizilazi iz podijeljenosti savremenog svijeta na veliki broj država koje su suverene i samostalno ostvaruju svoju vlast kažnjavanja primjenom svog krivičnog zakonodavstva putem svojih sudova. s obzirom da primjena u prvom slučaju i nije posebno sporna. Da bi se to izbjeglo. s druge strane. kao izuzetak od pravila da se krivični zakon primjenjuje na sve. Ti elementi se mogu sastojati u tome da je djelo učinjeno u inostranstvu. Naime. da je učinilac stranac. 93.).).11. međutim. i na mogućnost primjene našeg krivičnog zakonodavstva na krivična djela izvršena izvan teritorije naše zemlje. Osnovno i najsloženije pitanje iz ovog poglavlja je prostorno važenje krivičnog zakonodavstva ili važenje i primjena krivičnog zakonodavstva s obzirom na mjesto izvršenja krivičnog djela (ratione loci). imati u vidu da je. kada. itd. Kada je u pitanju. dolazi do konkurencije više vlasti kažnjavanja. što je značajnije. str. dakle. ima i svoje negativne posljedice koje se sastoje u opasnosti od dvostrukog kažnjavanja. To. jer pitanje isključenja primjene krivičnog zakonodavstva prema određenim licima. jer još i sada nema neke opšteusvojene norme koja bi to isključivala (Bačić II. kada se otvara pitanje da li i takva djela i pod kojim uslovima dolaze pod represivnu vlast ili vlast kažnjavanje naše zemlje. koje obuhvata pravila kojima se uređuju slučajevi i uslovi 80 . odnosno međunarodnoj obavezi ili solidarnosti u suzbijanju teških krivičnih djela. u određenoj mjeri se uvažava pravilo ne bis in idem kroz uvažavanje strane sudske odluke. Prva pravila imaju ishodište u načelu da su zakoni emanacija državnog suvereniteta i primjenjuju se na teritoriji države koja ih je donijela. u karakteru i značaju zaštićenog dobra koje je napadnuto ili ugroženo učinjenim krivičnim djelom. da su povrijeđena važna pravna dobra naše zemlje.drugim redoslijedom. naročito najtežih krivičnih djela. zatim na statusu samog učinioca i najzad na kriminalnopolitičkim razlozima.

ako je djelo dobilo osobito lak vid i ako to zahtijevaju interesi službe (v. KZ predviđa samo neke od slučajeva u kojima je isključena njegova primjena. 40 KZ RH koji je i poslužio kao uzor odredbi iz čl. ukoliko sud u toku postupka utvrdi da je učinilac krivičnog djela tempore criminis bio neuračunjliv (čl.). 334. Tako su sasvim specifičnog karaktera one situacije kada prema određenim kategorijama lica ili uopšte ne važi krivično zakonodavstvo ili važi sasvim uslovno. Poslanici i sudije. 206. 6/03. on će na prijedlog tužioca utvrditi da je učinilac krivično djelo izvršio u stanju neuračunljivosti i predmet uputiti nadležnom organu socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka (više o tome v. 1. odnosno odredbe čl. Neki slučajevi su predviđeni drugim propisima. licima koja u vrijeme izvršenja djela nisu navršila četrnaest godina života. već isključenje primjene krivičnih sankcija prema tim licima proizilazi iz čl. 34. radi nesmetanog vršenja njihovih javnopravnih funkcija.. kada za to vrijeme učine neko lakše krivično djelo (sa propisanom novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine). ZKP BiH u kojoj je predviđeno da. KZ FBiH). imaju. ZKP BiH). 55. npr. dok su ostali predviđeni u drugim propisima. 389. tj. materijalnopravni imunitet ili indemnitet u odnosu na krivična djela učinjena u funkciji vršenja te dužnosti.isključenja njegovog važenja prema određenim kategorijama lica. kada su svrsishodnije mjere disciplinskog kažnjavanja (čl. predstavlja opšte pravilo koje ipak nije apsolutnog karaktera.). npr. Pri tome treba razlikovati slučajeve kada je zbog nekih od navedenih svojstava isključena ili ograničena represivna vlast države od slučajeva kada je isključena ili ograničena samo jurisdikcija njenih pravosudnih organa. učinjeno u čl. kao nosioci posebnih državnih dužnosti. 391. tj. kao i neki drugi međunarodni službenici (imunitetsko pravo kao osnov isključenja ili ograničenja primjene krivičnog zakonodavstva). U osnovi isto rješenje je predviđeno u entitetskom krivičnom zakonodavstvu i za vojna lica koja izvrše krivična djela protiv oružanih snaga za koja je predviđena kazna zatvora čak do tri godine. diplomatski i konzularni predstavnici. KZ RS i čl. str. prije navedeni princip da krivično zakonodavstvo važi za svakoga ko na teritoriji BiH učini krivično djelo. pri glasanju ili donošenju odluka u sudskim vijećima. 24. KZ BiH. unutrašnjeg ili međunarodnog karaktera. jer postoje određene kategorije lica u odnosu na koje se krivično zakonodavstvo ne primjenjuje ili se primjenjuje samo pod određenim uslovima. Babić. kao što je njihova životna dob. tzv. 3. 34. Razlozi kaznene politike nametnuli su ograničenje u primjeni krivičnog zakona u odnosu na lica koja se nalaze na izdržavanju kazne zatvora. treba reći da u osnovi toga mogu stajati okolnosti različitog karaktera. st. čl. prema kojoj je isključena primjena krivičnog zakonodavstva prema djeci. Slično je i sa neuračunljivim licima. državnopravni. ili zbog određenog međunarodnopravnog statusa nekih lica. npr. odnosno izražavanju mišljenja u parlamentarnim tijelima (Dom naroda i 81 . 71. rad u časopisu: "Pravni savjetnik". poslanici ili zastupnici u parlamentima. Jedan od takvih slučajeva predviđen je u ovoj glavi u odredbi iz člana 8.. sudije redovnih i ustavnih sudova. KZ BiH). st. 23. diplomatski ili neki drugi status. kao što su... samo što to nije i eksplicitno navedeno u osnovnoj odredbi iz čl. a nekada i razlozi kriminalne politike. Dakle. (kao što je.

Međunarodno pravo predstavlja osnov isključenja primjene našeg krivičnog zakonodavstva i jurisdikcije naših sudova u odnosu prema nekim licima zbog. ali ovdje nije mjesto za kritičku analizu navedenih zakonskih odredaba. kako u materijalnom. U ovakvim slučajevima (tzv. Za razliku od ovog. Ovakva formulacija će stvarati znatne probleme u tumačenju i praktičnoj primjeni ove ustanove. 82 . Ova privilegija vrijedi i nakon prestanka mandata.). tako i procesnom i izvršnom krivičnom pravu. jer se uzimaju samo licu koje je nosilac imuniteta. str.Predstavnički dom Parlamenta BiH). godine). tužioci i njihovi zamjenici. Zakona o visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH. Čejović (1995). čl. dok članovi izvršne vlasti. ZoS BiH)1. odnosno vođenje krivičnog postupka i gasi se nakon isteka mandata. čl. za međunarodne sudije v. njihovog međunarodnopravnog statusa. Isključenje primjene krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine prema djeci Član 8. samo parlamentarci. 62. Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima iz 1961. Radi se o ličnim razlozima isključenja krivične odgovornosti. U tom smislu sve zemlje u svom zakonodavstvu. 188. što koristi i odredba čl. Takav imunitet uživaju. odnosno Predsjedništva BiH i Savjeta ministara BiH ovu povlasticu nemaju (v. dakle. Zakona o imunitetu BiH u regulisanju imuniteta koristi dosta neodređenu formulaciju koja nije uobičajena u savremenom zakonodavstvu i ustavnopravnoj praksi. 3. odnosno izraženo mišljenje ili dati glas. tzv. a to su: šefovi stranih država i njihova pratnja kada se nalaze u našoj zemlji. sudije. a jedino imunitet domaćih sudija u navedenoj odredbi je eksplicitno limitiran na. verbalna krivična djela. jer predviđa isključenje krivične odgovornosti «za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti». procesnopravni imunitet se odnosi i utiče samo na započinjanje.2. Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine se ne primjenjuje prema djetetu koje u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršilo četrnaest godina života. 65. odnosno obavljanja navedene funkcije i toga prava se lica koja su nosioci imuniteta ne mogu odreći. a ne ad rem. tj. naravno ako nisu naši državljani (v. odnosno mogućnost da navedena lica budu kažnjena (detaljnije o ovome v. 3. da se bude subjektom krivičnog djela i krivične odgovornosti. članovi diplomatskog osoblja i članovi njihovih porodica. Zakona o imunitetu BiH. verbalnih krivičnih djela) imunitetsko pravo predstavlja osnov koji isključuje krivičnu odgovornost. – 206.. kao i Bečku konvenciju o konzularnim odnosima iz 1963. odnosno kažnjivosti i kao takve one djeluju ad personam. kako je naglašeno. st. 1 Treba međutim pomenuti da čl. U savremenim krivičnim zakonodavstvima uzrast ili starosna dob učinioca krivičnog djela predstavlja značajnu opredjeljujuću komponentu njegovog ukupnog krivičnopravnog položaja. šefovi diplomatskih misija i članovi njihove uže porodice.. čl. 65. ZoS BiH kada reguliše imunitet međunarodnih sudija. određuje i minimalnu starosnu granicu kao uslov za sticanje krivičnopravnog legitimiteta. pored ostalog.

10 godina (Velika Britanija.). 9 godina (Etiopija. Alžir. jula 1998..). što podrazumijeva i vaspitne preporuke. određena je različito i u tom pogledu sve zemlje se mogu podijeliti u više skupina: 7 godina (Australija. 5). komentar uz tu odredbu). str. str. a nakon izmjena krivičnog zakonodavstva od 1990. O određivanju vremena izvršenja krivičnog djela v. Innocenti digest. 26. Irska. 22.). Rumunija. u aspektu reagovanja krivičnom sankcijom (ius puniendi) i to samo prema licu kod koga navedena okolnost ličnog karaktera djeluje kao osnov isključenja odgovornosti i kažnjivosti. 16 godina (Argentina. starosnu granicu za sticanje krivičnopravnog subjektiviteta postavio na uzrast od 14 godina. 12 godina (Kanada. kod Škulića. itd. već samo ostvariti zakonska obilježja nekog kaznenog djela. Zanimljivo je da ova granica u Švajcarskoj iznosi svega 7 godina.KZ BiH je. str. str. itd.121. Španija. Odredba čl. To znači da krivično djelo u objektivnom smislu ipak postoji (suprotno Horvatić koji smatra da djeca ne mogu počiniti kazneno djelo. što ne tangira odgovornost i kažnjivost nekih drugih lica koji mogu biti involvirana u izvršenje datog krivičnog djela. ona iznosi 15. godine. – 94.). Vels. itd.). 13 godina (Francuska. U tom smislu se u odredbi čl. i UNICEF. komentar uz čl. 101.). Komparativna zakonska rješenja koja se odnose na zvaničnu starosnu granicu krivične odgovornosti (Official Age of Criminal Resposibility) u raznim zemljama svijeta.). Florence Italy. itd. 24. str. Švedska).). Rusija. 1998. Ukrajina. ovog zakona. Irak. Bjelorusija. Finska. Rimskog statuta Stalnog međunarodnog krivičnog suda od 17. Ako takva lica izvrše krivično djelo.). navedena granica je bila i ostala na 14 godina. 83 . Danska. Portugalija. itd. Prema tome. kod Škulića. prema njima se ne mogu izricati nikakve krivične sankcije. Pavišić-Veić. Novi Zeland. Uvod. ovdje je represivna vlast države isključena samo djelimično. 103. mada je prema zvaničnim podacima UNICEF-a RH svrstana u zemlje u kojoj je ta granica 13 godina (v. Poljska. 14 godina (Njemačka. u odnosu na djecu represivna vlast države je isključena. Prema tome. itd. January. 185. bez obzira na njegovu prirodu ili težinu. 88. čime je ostavljeno nacionalnim zakonodavstvima na volju hoće li krivičnu odgovornost prihvatiti i za mlađi uzrast. 8 godina (Škotska.). – 102. a učinioci između 7 i 14 godina starosti su u nadležnosti organa koji su više organi socijalnog staranja nego sudski organi (detaljnije o navedenim granicama v. Italija. 15 godina (Češka. Island. jer se prema njima ne primjenjuju nikakve sankcije krivičnog prava. a sva lica ispod te granica tretira djecom i prema njima isključuje primjenu krivičnog zakonodavstva. Austrija. Criminal Justice System in Europe. itd. Holandija. ZKP BiH navodi da se postupak prema maloljetniku obustavlja kad se u toku postupka utvrdi da maloljetnik u vrijeme izvršenja djela nije bio navršio četrnaest godina života i o tome se obavještava organ starateljstva (v.. 341. kao i u ranijem zakonodavstvu. Horvatić. U Norveškoj je do zadnje reforme bila 14. 102. Juvenile Justice. što znači da navedeno svojstvo učinioca takvom ponašanju ne oduzima socijalno negativni i nevrijednosni karakter i stoga za njega mogu odgovarati eventualni saučesnici (u istom smislu i u Zlatarić. U krivičnim zakonodavstvima država sa nekadašnjeg jugoslovenskog prostora.).. prema podacima UNICEF-a. u odnosu na lica uzrasta ispod 18 godina isključuje jurisdikciju Stalnog međunarodnog krivičnog suda. itd.

protiv Ujedinjenog kraljevstva i V. onda se ne bi moglo reći da one nisu upitne i podložne kritici. i u Švedskoj u kojoj se lica koja nisu navršila petnaest godina predaju organima socijalne zaštite koji postoje na nivou lokalne zajednice. Iako je u odnosu na većinu evropskih zakonodavstava ova starosna granica dosta niska. odnosno takvo lice se može smatrati krivim samo ako se procijeni da je imao sposobnost “razlikovanja između dobra i zla”. Echr. Dakle. odnosno maloljetnika postavljena različito. Dakle.Ovakvo rješenje. nego suda za maloljetnike Tako je. pri rješavanju i procjeni ovog pitanja. sama po sebi. Škulić. ali se za presuđivanje za lica do četrnaest godina zahtijeva da je osumnjičeni bio sposoban da ispolji “kriminalnu prirodu” svog djela. Dostupno na web stranici: http://www. ipak je potrebno naglasiti da je u najvećem broju evropskih zemalja ova granica četrnaest. U tom smislu je upitna i 84 . ako se navedene odluke ESLJP procjenjuje u ovom kontekstu. U Engleskoj i Velsu deset godina jest postavljeno kao granica krivične odgovornosti.coe. kao što je Konvencija UN o pravima djeteta. npr. Pri tome se navodi da je ova granica kod nekih zemalja viša od one u Engleskoj i Velsu. predstavlja nehumano i ponižavajuće postupanje i u tom smislu povredu odredbe iz čl.htm Iako u je evropskim krivičnim zakonodavstvima starosna granica krivične odgovornosti mladih lica. Na putu ka Međunarodnom kaznenom sudu. 1/2003. odnosno sudom za maloljetnike (v. Uz to se navodi da se jasna tendencija u odnosu na ovo pitanje ne može izvesti ni iz relevantnih međunarodnih dokumenata. str. Esera. str. npr. komparativni prikaz). ali je s druge strane kod nekih čak i manja.).. str. (što se vidi i iz dijela gornjeg teksta koji se odnosi na komparativna zakonska rješenja).. 186. A Guide to Human Rights Law in Scotland. Lihtenštajn i dr. profesor Eser ocjenjuje veoma elegantnim (v. EKLJP. Švajcarska. (V. U ovom pogledu su zanimljive dvije odluke ESLJP od 16. pa se u tom smislu navodi npr. a slično je.. godine u slučajevima T. Irska. HLJKPP. ESLJP nije našao da navedeno utvrđivanje krivične odgovornosti aplikanata dovodi do povrede ove odredbe. supra. koje je predložila Italija i Kanada. Škulić. str. petnaest ili više godina (v. pored datih starosnih granica u jednom krivičnom zakonodavstvu. 2001. 94.int/Eng/Press/1999/Dec/T&V%20jud%20espresse.). a i kada to čine valja imati u vidu da se u takvim slučajevima ne vodi krivični postupak.187.1999. odnosno kako je ustrojeno rješavanje pitanja kriminaliteta mladih lica. 157. protiv Ujedinjenog kraljevstva. pri čemu je pošao od stava da ne postoji jasan standard u zemljama članicama Savjeta Evrope u postavljanju donje starosne granice za krivičnu odgovornost. The Honourable Lord Reed/Jim Murdoch. 3. što se u ovom slučaju izričito ne navodi kao okolnost koju su nacionalni sudovi cijenili (v. Prema tome. već postupak pred specijalnim organom koji više ima karakter organa socijalnog staranja nad djecom.12. Tek se prema licima preko te starosne granice vodi krivični postupak i utvrđuje krivična odgovornost pred posebnim organom.85). u kojima je raspravljeno pitanje da li utvrđena krivična odgovornost aplikanata za djela koja su počinili u dobi od 10 godina. detaljnije kod A. potrebno je voditi računa i o tome kako je organizovano pravosuđe. u Švajcarskoj (koju ESLJP i navodi kao primjer) sa licima do četrnaest godina prema kojima se vodi postupak upravo u tom smislu. ipak su rijetke zemlje koje tu granicu spuštaju ispod te životne dobi.

Interregionalni institut za istraživanje kriminaliteta i krivično pravosuđe. Kao i u većini drugih evropskih krivičnih zakonodavstva. 76. 2. a nisu navršila 18 godina života (čl. st. 4. 87. Iako navedena Konvencija UN o pravima djeteta u tom pogledu ne obavezuje nacionalna zakonodavstva. starosnu granicu maloljetstva postavlja dosta visoko. kao što su: vrste krivičnih sankcija koje se mogu izreći ovoj kategoriji učinilaca. vaspitne preporuke kao novi vid krivičnih sankcija diverzionog karaktera čija je svrha da se kod lakših krivičnih djela (sa propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Krivično zakonodavstvo BiH. Primjena krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine prema maloljetnicima Član 9. Ova odredba u pogledu primjene krivičnog zakonodavstva prema maloljetnicima upućuje na odredbe Glave X ovog zakona koja sadrži pravila o vaspitnim preporukama i vaspitnim mjerama. pitanje kažnjavanja maloljetnih učinilaca krivičnih djela i dr. 1998. odnosno kažnjavanju maloljetnika. čl. a to su lica koja su u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršila 14. sa 18 godina. Rim. u Standardnim minimalnim pravilima za ostvarivanje pravosuđa prema maloljetnicima ili. tzv.tvrdnja da u tom pogledu ne postoje određene tendencije koje proizilaze iz relevantnih međunarodnih dokumenata. “Pekinškim pravilima” u čl. mogućnost i pravila izricanja mjera bezbjednosti maloljetnicima. podjela maloljetnih učinilaca na mlađe i starije maloljetnike. 1. U tim odredbama je regulisano niz pitanja koja se odnose na maloljetne učinioce krivičnih djela. Standardi i norme UN iz područja krivičnog pravosuđa. mentalni i fizički razvoj i zrelost maloljetnika (v. treba ipak imati u vidu da ona već u čl. se preporučuje pravnim sistemima koji postavljaju starosne granice krivične odgovornosti. pitanje izmjene odluke i ponovno odlučivanje o vaspitnim mjerama. maloljetnicima se smatraju lica uzrasta između 14 i 18 godina života. da ovu granicu ne određuju na suviše niskom nivou. isključuje jurisdikciju Stalnog međunarodnog krivičnog suda u odnosu na lica ispod 18 godina. I Rimski statut Stalnog međunarodnog krivičnog suda u odredbi čl. imajući u vidu emocionalni.) izbjegne vođenje krivičnog postupka i time pomogne takvim licima u prevaspitanju.). u skladu sa modernim trendovima vladajućim u današnjem krivičnom zakonodavstvu u odnosu na kriminalitet mladih.). 80. str.. 26.. Nadalje. Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine primjenjuje se prema maloljetnicima u skladu s glavom X (Pravila o odgojnim preporukama. odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. uvažava specifičnosti maloljetnih učinilaca krivičnih djela i maloljetničke delinkvencije i u zasebnom poglavlju na poseban način reguliše krivičnopravni položaj ovih lica. i 3. 85 .

Time krivično pravo BiH napušta jedno od svojih osnovnih načela koje se temelji na individualnoj krivičnoj krivičnoj odgovornost. naročito u oblasti privrednog i finansijskog poslovanja (ekonomski kriminal).).144. čl. kao i negativne reperkusije takvog kriminaliteta na privredu i njeno funkcionisanje. jer je krivična odgovornost ovih lica bila strana duhu i tradiciji evropskog krivičnog prava. tj.). od nepostojanja elementa svijesti i volje kao osnovnih komponenti krivične odgovornosti koja su individualne kategorije. ekološke katastrofe. tzv. 101.). mlađim punoljetnim licima koja u vrijeme suđenja nisu navršila 21 godinu života (čl. Roxin.. XIV. u evropskoj krivičnopravnoj doktrini se sve više prihvataju argumenti koji idu u prilog drugog shvatanja koje za osnovu ima suprotno načelo (societatis delinquere potest) koje se zasniva na teoriji realnosti (up. u krivičnom pravu postaje dominirajuće shvatanje da pravno lice više ne može da se tretira kao fikcija. 151. iza kojih upravo stoje velike korporacije. korporacijskog kriminala. pa do toga da je uvođenje kolektivne odgovornosti suprotno ciljevima i prirodi krivičnog prava. str. Prema tome.).725. uvodi i pravna lica u krivično pravo kao subjekte krivičnog djela i krivične odgovornosti (Gl. str. proizvodnje i prometa štetnih i opasnih proizvoda. u novije vrijeme. 165. odnosno o izuzetnoj mogućnosti njihove primjene i prema. Kambovski. može očekivati da će se i vaspitnim mjerama (zavodskog karaktera) postići svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne. Delmas-Marty et Lazerges. Na to ukazuju najnovija kriminološka istraživanja i pri tome naglašavaju da su glavne karakteristike ovog kriminaliteta njegove izuzetno teške posljedice koje se odnose na ljudske živote i zdravlje neograničenog broja ljudi.. zaštite životne sredine. jer se prema tim licima primarno primjenjuju odredbe koje se odnose na punoljetna lica. na principu da samo fizička lica imaju krivičnopravni subjektivitet. Pri tome su isticani različiti argumenti. što je bilo u skladu sa poznatim načelom societatis delinquere non potest. a ove odredbe tek ako sud ocijeni da se. jer jedino ta lica mogu činiti krivična djela i biti nosioci krivične odgovornosti. 122. Primjena krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine na pravne osobe Član 10. str. str. 17. Đurđević. Pravna lica su bila izvan krivičnog prava. . već kao realno biće odnosno subjekt sa svojim pravima i obavezama. Takav zaokret po ovom pitanju rezultat je izuzetnog porasta. Stupanjem na snagu KZ BiH krivično pravo BiH. Riječ je o supsidijarnoj primjeni ovih odredaba. s obzirom na ličnost maloljetnika i okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno. 100.Zakon u istoj glavi sadrži i odredbe o mogućnosti primjene ovih odredaba i prema punoljetnim licima kada im se sudi za krivična djela koja su učinila kao maloljetnici (čl. tzv. iz 86 . Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine primjenjuje se na pravne osobe u skladu s glavom XIV (Odgovornost pravnih osoba za krivična djela) ovog zakona i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.. 721. Međutim. pored fizičkih lica.

Đurđević. već i dokazivanje njegove krivnje (up. godine. st. Pri statuiranju krivične odgovornosti pravnih lica prihvaćena su različita rješenja.) 2. 727. Naime. Francuska (1994. Sve više se u kriminološkoj literaturi govori o kriminalitetu pravnih lica kao socijalnoj realnosti koju savremeno krivično pravo više ne može i ne smije da ignoriše. str. RH (2003.). Prva je Nakon toga u Savjetu Evrope su donesene još tri krivičnopravne konvencije o odgovornosti pravnih lica za krivična djela izvršena u okvirima svog djelovanja: Konvencija o zaštiti životne sredine kroz krivično pravo iz 1998. 2 87 .). fusn.). Prva kontinentalna evropska država koja je u svoje krivično pravo uvela krivičnu odgovornost pravnih lica je Holandija. u kom smislu je doneseno nekoliko preporuka u kojim se predlaže njihovo uvođenje u krivičnopravne sisteme evropskih država. ali KZ predviđa posebnu kaznu u vidu globe za pravna lica (corporate fines) ako je krivično djelo koje je učinilo odgovorno lice nastalo nepoštovanjem posebnih poslovnih obaveza ili je na drugi način teško (v. u zavisnosti od toga da li je odgovornost pravnog lica samostalna ili je vezana za odgovornost fizičkog kao odgovornog lica u pravnom licu. 65.) 3 Švedska ima specifično rješenje jer krivično pravo ove zemlje ne poznaje krivičnu odgovornost pravnih lica. a 2001. godine posebnim krivičnim zakonodavstvom odgovornost pravnih lica predviđa za privredna i finansijska krivična djela. 17.). koja se po funkciju koju imaju u pravnom licu često zamjenjuju. KZ Holandije izvršioci krivičnih djela su fizička i pravna lica). Slovenija (1999. Mađarska (2001. više nije odgovarajući ni dovoljan. Krivičnopravna konvencija o korupciji iz 1999. Trend uvođenja ove odgovornosti započeo je još sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je u okviru Savjeta Evrope započela rasprava o odgovornosti pravnih lica za kažnjive postupke. Norveška (1991. Đurđević.). odnosno modeli.1. str.)3. Danska (1996. a nekada gotovo i nemoguće pronaći i dokazati krivicu odgovornog lica.) i Češka 2003.).). pod nazivom Odgovornost preduzeća za krivična djela koja preporučuje uvođenje krivične odgovornosti preduzeća za krivična djela koja su učinjena u okvirima njihove djelatnosti i izvan postojećih oblika građanskopravne odgovornosti (v. Roxin. Navedene konvencije obavezuju države strane konvencije da stvore pretpostavke za odgovornost pravnih lica za krivična djela koja predviđaju a koja učine odgovorna lica u njihovo ime i za njihov račun (više o tome v. koja je ovu odgovornost za pojedina krivična djela uvela još 1950. str. Navedeno predstavlja osnovne razloge što u novije vrijeme sve veći broj i evropskih zemalja odstupaju od ranijeg shvatanja i u svoje krivično zakonodavstvo statuiraju instituciju krivične odgovornost pravnih lica. Švajcarska (2003. godine tome dodaje i krivična djela korupcije.čega proizilazi da ono ima svoju volju koja predstavlja kolektivni izraz interesa njegovih članova. među kojima je prva Portugalija. Đurđević. Belgija (1999. jer se odgovornost uglavnom dijeli.. što otežava ne samo utvrđivanje koje je lice u pravnom licu odgovorno lice. godine. godine. 736. Najznačajnija među njima je Preporuka R (88) 18 od 20. Uz to se sve više upozorava da dosadašnju model odgovornosti prema kojem se u takvim slučajevima kažnjavalo samo odgovorno lice. Zatim slijede Švedska (1986. Nakon toga u svoje krivično zakonodavstvo uvode ovu ustanovu mnoge druge zemlje. 51. str.). odgovornost pravnih lica proširuje i na sva druga krivična djela (prema čl. što znači da za isto krivično djelo bude odgovorno više lica. godine i Konvencija o kibernetičkom kriminalu iz 2001. 727. a 1976. oktobra 1988. koja 1984. godine.). često je teško.

jer naši sudovi do sada nisu utvrđivali pitanje krivične odgovornosti ovih lica. kao izvršioca ili saučesnika u izvršenju krivičnog djela. 141. 74. 742. 88 . Iako je i naš raniji pravni sistem poznavao jedan vid kaznene odgovornosti (prestupne i prekršajne) pranih lica.136. BD BiH. jer kako je već naglašeno često je iz pravnih ili stvarnih razloga dosta teško ili nemoguće utvrditi krivičnu odgovornost odgovornog lica kao neposrednog izvršioca djela. predviđena je mogućnost nastupanja pravnih posljedica osude.autonomna ili neposredna. pravna lica bi često izmicala krivičnoj odgovornosti. jer se izvodi iz odgovornosti odgovornog lica i ovaj koncept je i najzastupljeniji oblik odgovornosti pravnih lica u krivičnom pravu.139. str. Ako bi se krivična odgovornost pravnih lica vezivala za krivičnu odgovornost fizičkog(ih) lica. kada je ta funkcija podijeljena između više lica koja se često zamjenjuju. primjene konstrukcije produženog krivičnog djela. komentar uz ovo poglavlje.. ipak je uvođenje ovog vida krivične odgovornosti u najvećoj mjeri izazvalo pažnju naše stručne pravničke javnosti. Đurđević. krivično su odgovorna za krivično djelo koje je učinilac izvršio u ime.). Krivična odgovornost pravnog lica ne isključuje paralelnu odgovornost i fizičkog lica. radi čega se sve više zagovara u teoriji. . koje kod pravnog lica djeluju i kada je izrečena novčana kazna (čl. niti kao što je navedeno odgovornost pravnog lica zavisi od odgovornosti fizičkog lica. za račun ili u korist pravnog lica. entitete. te mjere bezbjednosti: oduzimanje predmeta iz čl. razloga za ublažavanje ili oslobođenje od kazne. kao što je npr. 137. Pri takvoj strukturi i organizaciji rukovođenja dosta je složeno pitanje dokazivanja individualne krivice. kazna oduzimanja imovine i kazna prestanka pravnog lica (čl. Ovakvo rješenje je opravdano.). dok je druga izvedena ili akcesorna. Pored toga. Ovim je krivično zakonodavstvo BiH u subjekte krivičnog djela i krivične odgovornosti uključilo i pravna lica i tako pojmom ratione personae sada obuhvatilo i ova lica. što istovremeno predstavlja i proširivanje jurisdikcije sudova i na ova lica. izuzimajući državu BiH. pa se stoga u teoriji za ovakve slučajeve često koristi pojam organizovane neodgovornosti. jer prema odredbi čl. Pravna lica. KZ BiH je prihvatio model autonomne ili samostalne odgovornosti ovih lica. a u kombinaciji sa konceptom akcesorne odgovornosti sve se više prihvata i u zakonodavstvu (v. 140). saučesništva. Zakon sadrži i poseban sistem kazni koje se mogu izreći pravnom licu koje čini novčana kazna. teritorijalne jedinice sve do mjesne zajednice. zastarjelosti krivičnog gonjenja i dr. pa je on iz pragmatičkih i kriminalnopolitičkih razloga ipak prihvatljiviji. i kao posebna mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (čl. Navedeni problemi su otklonjeni usvajanjem samostalne odgovornosti i kažnjivosti pravnih lica.). odgovornost pravnog lica postoji i onda kada izvršilac kao fizičko lice nije odgovoran za učinjeno krivično djelo. 131. posebno u velikim korporacijama sa složenim sistemima rukovođenja. 125. objavljivanje presude i zabrana obavljanja određene privredne djelatnosti (čl. pitanje osnova i granica te odgovornosti.. .). Detaljnije o svim ovim pitanjima v. Zakon je u ovom poglavlju regulisao i niz drugih pitanja vezanih za krivičnu odgovornost pravnih lica.

) i da li je krivično djelo izvršeno na tom području. stranac ili lice bez državljanstva. kada se utvrdi da je krivično djelo učinjeno na teritoriji BiH.). 23. (1) Da bi naše krivično zakonodavstvo bilo primijenjeno na osnovu odredbe iz st. tj. 1. komentar uz tu odredbu). odnosno primjena krivičnog zakonodavstva BiH po teritorijalnom principu kao polaznom i osnovnom principu prostornog važenja krivičnog zakonodavstva. st. koja su u odredbama ovog člana i koja obuhvataju slučajeve izvršenja krivičnog djela na našoj teritoriji. Kao što je u opštim napomenama navedeno. primjena našeg krivičnog zakonodavstva je obavezna bez obzira da li je učinilac državljanin BiH. da li je djelo izvršeno protiv naše ili neke druge države. (1) (2) (3) Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo na teritoriji Bosne i Hercegovine. ovog člana potrebno je utvrditi da je krivično djelo izvršeno na teritoriji BiH. Prema tome. što je u skladu sa pravilima međunarodnog prava. 1. prema našem ili stranom državljaninu. pa stoga ovo i predstavlja osnovni princip na osnovu kojeg se praktično najčešće i ostvaruje primjena krivičnog zakonodavstva. Dakle. u odredbama ovog člana predviđeno je važenje. za što je mjerodavna odredba iz čl. Prihvatanje ovakvog načela važenja i primjene krivičnog zakonodavstva u skladu je sa vladajućim shvatanjem o legitimnosti i suverenosti svake države da na svojoj teritoriji osigura primjenu svojih zakona. 2. protiv naših ili dobara neke druge zemlje ili međunarodne organizacije. KZ BiH sadrži dvije grupe pravila kojima se uređuje prostorno važenje našeg krivičnog zakonodavstva: jedna. bez obzira gdje se zrakoplov nalazio u vrijeme učinjenja krivičnog djela. čl. da sudi za sva krivična djela izvršena na njenom području. u kojoj su postavljena pravila utvrđivanja mjesta izvršenja krivičnog djela (v. 12. i druga. (2)(3) Teritorijalni princip je dopunjen sa još dva principa: principom zastave broda i principom registracije aviona (st. 2. Po tom principu ovo krivično zakonodavstvo važi za svakoga ko na teritoriji BiH izvrši krivično djelo bez obzira na državljanstvo učinioca. Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo na domaćem plovilu.Primjena krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine prema svakom ko na teritoriji Bosne i Hercegovine učini krivično djelo Član 11. To je i razumljivo jer je svaka država prvenstveno zainteresovana da se na njenom području štiti uspostavljeni pravni poredak. bez obzira gdje se plovilo nalazilo u vrijeme učinjenja krivičnog djela.). kada je krivično djelo izvršeno izvan tih prostora (čl. a za to je opet nužno utvrditi što sve obuhvata teritorija BiH (za pojam "teritorija BiH" v. i 3. Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo u domaćem civilnom zrakoplovu dok je u letu ili u domaćem vojnom zrakoplovu. To znači da se krivično zakonodavstvo BiH 89 . dok ostali principi dolaze u obzir tek supsidijarno.

kao i mnogim drugim pitanjima ove problematike. ali ukoliko ta druga država nije direktno ugrožena tim djelom. Haška konvencija o suzbijanju otmica vazduhoplova iz 1970.). međunarodno pravo daje prednost državi zastave borda . 61. str. Zlatarić. odnosno plovilu. pa je stoga ne samo pravo već i obaveza države čiju zastavu brod vije. Kada je u pitanju otvoreno more takvo rješenje je neophodno. Otmica aviona. itd. jer se radi o prostoru koji pravno nije ni pod čijom jurisdikcijom. Ustupanje nije dopušteno ako se njime stranac može izložiti nepravednom postupku. 1958. ustupanje nije dopušteno ako se on tome protivi. Razumije se da ustupanje nije obavezno već fakultativno. tada se po ovom principu naše zakonodavstvo ne može primjenjivati.). a nakon podizanja optužnice sudija 90 . str.. bez obzira da li se brod nalazio na otvorenom moru. osim ako je dato osiguranje za ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva. Prije podizanja optužnice odluku o ustupanju donosi Tužilac. 1958. Zlatarić. str. Otmice aviona. (više o tome v. Carić. kao što su Tokijska konvencija o krivičnim djelima i nekim drugim aktima izvršenim u vazduhoplovu iz 1963.Ženevska konvencija o obalnom moru. 61. to je eventualno moguće samo po nekom drugom principu koji se odnosi na primjenu našeg krivičnog zakonodavstva kada je krivično djelo učinjeno u inostranstvu. pod određenim uslovima: da se ta država tome ne protivi i da se radi o krivičnim djelima iz nadležnosti Suda BiH sa propisanom kaznom zatvora do deset godina. 32. . može odreći prava kažnjavanja i ustupiti jurisdikciju toj državi.. Isto tako. (v. – 34. dok je u slučaju civilnog vazduhoplova to moguće samo ako je u tom času vazduhoplov bio u letu. da na takvom prostoru obezbjeđuje primjenu prava odnosno vrši krivičnopravnu vlast.. Za razliku od principa zastave broda koji podjednako važi za sve kategorije brodova. godine. i dalje). Ovakvo rješenje je opšteprihvaćeno pravilo međunarodnog prava i u skladu je sa Ženevskom konvencijom o otvorenom moru (Ženeva. sada je regulisan u ZKP BiH (Poglavlje XXX) koji omogućava da se naša država. Međunarodno krivično pravo. str. princip registracije vazduhoplova pravi razliku između civilnog i vojnog vazduhoplova: ako je u pitanju vojni vazduhoplov naše zakonodavstvo se primjenjuje bez obzira gdje se vazduhoplov nalazio u vrijeme izvršenja djela. godine. 121. u momentu izvršenja djela vazduhoplov bio na aerodromu druge države. represivnoj vlasti naše države konkuriše i represivna vlast strane države čije je obalno more. odnosno ako nije bio na teritoriji druge države. u slučaju kada je na teritoriji BiH krivično djelo učinio stranac koji ima prebivalište u stranoj državi. Montrealska konvencija o suzbijanju nezakonitih akata usmjerenih protiv bezbjednosti vazdušne plovidbe iz 1971. Ako je npr. kao izuzetak od teritorijalnog principa. U vezi sa pitanjem kada je vazduhoplov u letu. U situacijama kada je krivično djelo učinjeno na našem brodu koji se nalazio u stranim teritorijalnim vodama ili stranoj luci. izvori prava su mnoge međunarodne konvencije. Princip zastupničke jurisdikcije. 121.124. Međunarodno krivično pravo. stranim teritorijalnim vodama ili nekoj stranoj luci. str. nehumanom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. godine.obavezno primjenjuje prema svakome ko učini krivično djelo na domaćem brodu. – 123. ako je naš građanin oštećen krivičnim djelom. krivičnopravni status broda.

suda u Beogradu. 142.15. 136. st. Bilten Okr. Horvatić. 5.1. 412. 124. VS RH. Pavišić-Veić. a onda se njime dovezli na područje R. IV Kž – 94/91. 191. koje je trajno krivično djelo pa je ono. st. KZ RH). dakle ne i obvezno. Bačić II. 99. kao i KZ Slovenije. ako su okrivljenici ukrali automobile na teritoriju SR Njemačke. 67. 82. Hrvatske primjenjuje odredba čl.. Sudska praksa: Optuženik se neosnovano poziva na zakon Republike Tanzanije.). Bavcona.1995. 103. Prema vladajućoj teoriji aprehenzije krađa je dovršena zasnivanjem nove detencije. 36.) Prema odredbi čl.. više o ustupanju stranoj državi radi suđenja. 26. I Kž – 96/95.5. jer se na njega kao počinitelja krivičnog djela na teritoriju R.). Srzentić-StajićLazarević. čl. Kazenski zakonik Republike Slovenije. Zlatarić. Presuda Okr. Hrvatske. suda u Beogradu. OKZRH. Međunarodno krivično pravo. a na teritoriju R.za prethodno saslušanje (v. st.09.2. U određenim situacijama domaća država nema interesa za vođenje krivičnog postupka. Krapac-Birin. Kž. -100. III Kr-469/94. pa RH ne može u tom slučaju zasnivati svoju represivnu vlast na teritorijalnom principu. masovnog prelaženja granica i raznovrsnih delikata koji u takvim situacijama nastanu. koji mimo dnevnog reda na skupštinskom zasedanju iznosi klevete na račun privatnog tužioca. Prihvatanje ovog principa posljedica je velike mobilnosti savremenog čovjeka. Prema tome. Horvatić. 115. . od 19. str.5. 1995.3. – 99. (v. OKZRH.. čl.. 91 .129/03. izvršeno i na području RH i u tom se slučaju represivna vlast RH zasniva na teritorijalnom principu. ZKP BiH. str. VS RH.1995. stječe se s 18 godina života.1992.. prema odredbama zakona R. predviđeno je samo kao moguće..). 2. Ranije zakonodavstvo je ovo dozvoljavalo za saobraćajne delikte i isto tako djela sa kaznom do deset godina (kao i današnji KZ SRJ. st.01 2003. od 9. st. – 116. a kod krađe kao trenutnog krivičnog djela u posljedicu se ne računa stanje koje je izazvano djelom. 108. ako je vožnja započeta u SR Njemačkoj a završena u RH. Ljubljana. ustupanje krivičnog predmeta stranoj državi radi krivičnog gonjenja i suđenja strancu koji ima prebivalište u stranoj državi. – 143. a punoljetnost. prema kojem se navodno punoljetnost stiče s navršenih 20 godina života. dok KZ RH ustupanje dopušta za sva djela (čl. Hrvatske. v. Međutim.. Hrvatske je počinio krivično djelo. 99. str. str. djelo je izvršeno isključivo na teritoriju SR Njemačke. uz uvjet uzajamnosti. z uvodnim pojasnili Lj. 6. gdje su uhvaćeni. komentar uz odredbe iz čl.. od 27. ili je očigledno da bi vođenje postupka i izvršenje kazne bilo cjelishodnije i svrhovitije u zemlji prebivališta učinioca djela. KZH. 191. 62/2004. drukčije stoji stvar ako se radi o krivičnom djelu oduzimanja vozila na motorni pogon iz čl. str. VS RH. Nije zaštićen krivičnopravnim imunitetom odbornik u skupštini opštine.

Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine primjenjuje se prema državljaninu Bosne i Hercegovine koji izvan teritorije Bosne i Hercegovine učini bilo koje drugo krivično djelo osim onih koja su obuhvaćena odredbom stava 1. ovog člana samo ako se učinilac zatekne na teritoriji Bosne i Hercegovine i ne bude izručen drugoj državi. c) krivično djelo koje je Bosna i Hercegovina obavezna kažnjavati prema propisima međunarodnog prava. 11. a u slučaju iz stava 4. do 208. Radi se. i 3. međunarodnih ili međudržavnih ugovora. tj. ovog člana krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine primijenit će se samo ako se učinilac krivičnog djela zatekne na teritoriji Bosne i Hercegovine ili joj bude izručen. ovog člana. (1) Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine primjenjuje se prema svakome ko izvan njene teritorije učini: a) bilo koje krivično djelo protiv integriteta Bosne i Hercegovine iz glave XVI (Krivična djela protiv integriteta Bosne i Hercegovine) ovog zakona. Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine primjenjuje se prema strancu koji izvan teritorije Bosne i Hercegovine prema Bosni i Hercegovini ili njezinom državljaninu učini bilo koje krivično djelo koje nije obuhvaćeno odredbom stava 1. kada se njegova primjena ne može ostvariti putem teritorijalnog principa iz čl. ovog člana. o prostoru koji ne pripada represivnoj ili krivičnopravnoj vlasti naše države. što predstavlja područje koje je pod krivičnopravnom vlašću neke druge zemlje ili prostoru koji ne pripada ni jednoj krivičnopravnoj vlasti. d) krivično djelo protiv službene ili odgovorne osobe u institucijama Bosne i Hercegovine u vezi s njezinom službom. mjera i utega izdatih na osnovu propisa institucija Bosne i Hercegovine iz čl. Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine primjenjuje se prema strancu koji izvan teritorije Bosne i Hercegovine prema stranoj državi ili prema strancu učini krivično djelo za koje se po tom zakonodavstvu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna U slučajevima iz stava 2. (2) (3) (4) (5) U ovom članu sadržana je druga grupa odredbi prostornog važenja krivičnog zakonodavstva u kojima su utvrđeni principi i pravila primjene krivičnog zakonodavstva BiH u slučajevima kada su krivična djela izvršena u inostranstvu. ovog zakona. b) krivično djelo krivotvorenja novca ili krivotvorenja vrijednosnih papira Bosne i Hercegovine. krivično djelo krivotvorenja znakova za vrijednost ili krivotvorenja znakova za obilježavanje robe.Primjena krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine za krivična djela učinjena izvan Bosne i Hercegovine Član 12. 205. Za primjenu 92 . dakle.

dati su u odredbama čl. KZ RH. kod realnog principa. 284. 5. 2.. Svakako da je za ovo uslov da se naš državljanin nađe na našoj teritoriji ili da joj bude izručen. 1. c) i d) Ako se ima u vidu ovakva priroda ovih djela. U odnosu na ranije zakonodavstvo. onda je unošenje krivičnih djela koja je BiH obavezna kažnjavati prema propisima međunarodnog prava. neophodno je datu formulaciju precizirati u tom smislu da se ipak zna da li je riječ samo o krivičnim djelima iz Glave XVII KZ BiH. v. a u skladu je i sa tendencijom da se ovo načelo proširi na međunarodna krivična djela. odnosno da su takvog karaktera. 284. Ostali uslovi za primjenu našeg zakonodavstva po ovom principu. naročito ako se imaju u vidu djela pod tač. 1. str. kao i neka iz tačke b) (npr. a za koja se zbog njihove opasnosti za BiH. što je nerealno i neopravdano (up. sa novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine). (1) U st. Osnovni razlog opravdanja i usvajanja jednog ovakvog principa proizilazi iz postulata pravičnosti i interesa svake zemlje da njeni građani u inostranstvu poštuju pravne norme (res publicae interest habere bonos subditos). pa je u tom smislu teško govoriti da su ona data taksativno (numerus clausus). što je sasvim logično. Njemačkog međunarodnog krivičnog zakonika (Völkerstrafgesetzbuch) od 26. i komentar uz čl. rad. obaveze BiH su jako proširene.. 93 .. sve do Novele od 9. ZKP BiH (u tom smislu v. ne može očekivati da će država na čijoj su teritoriji ta djela učinjena dovoljno uspješno obezbjeđivati zaštitu tim vrijednostima ili interesima. kao i u drugim slučajevima izvršenja krivičnih djela izvan teritorije BiH. broj ovih djela sada je dosta heterogen i znatno proširen. (princip aktivnog personaliteta ili nacionalni princip) represivna vlast naše zemlje odnosi se samo na krivična djela naših državljana koja izvrše u inostranstvu. ovog člana predviđena je primjena našeg krivičnog zakonodavstva prema tzv. izuzimajući ona krivična djela koja su navedena u st. personalni i univerzalni princip. 210. 2003. 64. (2) Dok se kod realnog principa radi o proširenju važenja našeg krivičnog zakonodavstva na svakoga ko van granica BiH učini samo krivična djela nabrojana u st. 1.. što je istaknuto u odredbi iz st.4 Pored toga. S obzirom da 4 U tom smislu i u par. 11. 210. ZKP BiH). pa i onda ako je osuđen i kaznu izdržao u nekoj drugoj zemlji. 1. kod principa iz st. ili još nekim drugim djelima.. U protivnom.). realnom ili zaštitnom principu za određeni broj krivičnih djela koja su izvršena u inostranstvu. djelo iz čl.našeg krivičnog zakonodavstva u ovakvim slučajevima zakon predviđa nekoliko principa: realni.. odnosno značaja dobara na koja su upravljena. cit. kao i nekih drugih. str. prema Novoselec.07. i fusn. ovog člana.. pa se stoga ne bi smjelo dopustiti da jedno lice samo radi toga što je naš građanin izbjegne pravdi i ostane nekažnjen za kriminalna djela sklanjanjem u svoju zemlju. 207. Treba naglasiti da su ove odredbe.2002.06. u ovu odredbu pogrešno. što važi i za djela iz tačke d). Novoselec. gotovo u potpunosti odgovarale odredbama iz člana 14. Primjenu našeg krivičnog zakonodavstva za ova djela trebalo je obezbijediti u okviru univerzalnog principa iz stava 4. nav. odnosno izvan prostora obuhvaćenog čl. jer je prema ovakvom zakonskom tekstu obavezna progoniti i kažnjavati svakog izvršioca koji je izvršio navedena djela bilo gdje.

Međutim. koji su isti kao i kod aktivnog personalnog principa iz st. str. Stoga ova odredba i predstavlja svojevrsnu zamjenu za pravilo o neizručenju svojih državljana .) obezbjeđuje njegovu primjenu kada je u pitanju zaštita značajnih pravnih dobara. po pravilu političkog karaktera. (supsidijarni realni princip). ovog člana na koja se primjenjuje. ni ugrožena ili povrijeđena pravna dobra. jer se primjenjuju samo pod određenim uslovima. aut judicare (“ili izruči ili sudi”).) i načelo pasivnog personaliteta iz ove odredbe. Ova odredba se odnosi samo na stranca kada u inostranstvu izvrši neko djelo u smislu ove odredbe.takvi učinioci po pravilu ne mogu biti ekstradirani. 1. navedenih djela (supsidijarni ili ograničeni realni princip). 98. i drugi koji se odnosi na primjenu našeg krivičnog zakonodavstva onda kada su u pitanju krivična djela izvršena u inostranstvu. 2. ratni zločini i druga djela protiv čovječnosti. pa se stoga ovo pravilo još naziva i principom pasivnog personaliteta. u toj odredbi. u krivičnopravnom smislu pasivni subjekti. ako su izvšilac krivičnog djela i žrtva tog djela naši državljani. o djelima gdje su naši državljani žrtve krivičnog djela. zaštita naših pravnih dobara u inostranstvu proširuje se i na druga pravna dobra koja su povrijeđena krivičnim djelom koje izvrši stranac. Takva su sva krivična djela protiv međunarodnog humanitarnog prava. Navedeni principu su supsidijarnog ili uslovnog karaktera. izvan onih djela navedenih kod primarnog realnog principa iz st. osim onih navedenih u st. (4) U st. Prvi princip (st. koje takođe spada u realni princip. 1. i pri takvoj situaciji u pravilu daje se prednost načelu aktivnog personaliteta (up. koje predstavljaju opšte interese svih naroda i svih ljudi i čija povreda iritira sve civilizovane ljude. 2. i ta djela su posebno navedena. 1. a koja su upravljena protiv naših državljana. Prema tome. vidjeli smo. realni princip prema kojem su obuhvaćeni i naši građani ukoliko u inostranstvu učine neko od. ovoga člana predviđena je mogućnost primjene našeg krivičnog zakonodavstva i na stranca koji u inostranstvu učini prema BiH ili prema njenom državljaninu neko drugo krivično djelo. sadržan je univerzalni ili kosmopolitiski princip prema kojem se krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje i prema strancu koji izvan teritorije BiH prema stranoj državi ili prema strancu izvrši krivično djelo za koje se prema tom zakonodavstvu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Radi se. Riječ je dakle o takvim situacijama u kojima krivično djelo. dok su u ovoj odredbi sadržana zapravo dva principa: jedan kojim se obezbjeđuje primjena našeg zakona kada se radi o krivičnim djelima izvršenim izvan BiH a kojima se povređuju pravna dobra koja nisu obuhvaćena realnim principom iz st. tada su u koliziji načelo aktivnog (st. 4. Pravi smisao ovog principa proizilazi iz međunarodne solidarnosti i potrebe sprečavanja teških krivičnih djela upravljenih protiv takvih vrijednosti koje su kosmopolitske. ali su to i sva krivična djela koja su po svom karakteru 94 . što otvara pitanje osnova primjene našeg zakonodavstva u takvim situacijama.aut dedere. kao što su genocid. njegov učinilac. nisu u bilo kakvom odnosu sa našim pravnim poretkom. nastalo je više principa na temelju kojih se primjenjuje naše krivično zakonodavstvo. (3) U stavu 3. Dakle. 1.). Bačić II. bez ovakve odredbe oni bi ostali nekažnjeni. dakle. na osnovi zaštite naših pravnih dobara od krivičnih djela izvršenih u inostranstvu.

431. 2. U našoj sudskoj praksi su rijetki slučajevi primjene krivičnog zakonodavstva po ovom principu. Već smo naveli da se primjena ovog principa svodi samo na situacije izvršenja težih krivičnih djela i to kada stranac ne bude izručen stranoj državi. Iako su povezane sa pitanjem prostornog važenja krivičnog zakonodavstva. st. Ekstradicija je zakonom uređeni postupak izručenja učinioca iz jedne u drugu zemlju radi krivičnog gonjenja ili izvršenja već izrečene kazne (v. Azil ili utočište podrazumijeva zaštitu koju jedna država pruža građaninu druge države od akata njegove države. neovlaštena proizvodnja i promet opojnim drogama. neopravdano je izostavljena ranija odredba koja je predviđala ograničenje da se u takvom slučaju ne može izreći teža kazna od kazne propisane zakonom zemlje u kojoj je djelo učinjeno. 95 . čl. kao što je to npr. kao što su npr. st. ovog člana. 414.). To ipak ne umanjuje načelni značaj ovog principa jer on omogućava da se prema učiniocu težih krivičnih djela uvijek može primijeniti krivični zakon.internacionalna. 210. jasno je da se on zaista veoma rijetko koristi. opasnim oružjima. različiti vidovi organizovanog kriminala koji ne poznaje nacionalne granice i dr. Ostali uslovi za primjenu našeg krivičnog zakonodavstva prema ovom principu dati su u odredbi iz čl. u KZ SRJ. 107. Glavu XXXI. trgovina ljudima. Iako ovo ograničenje može da proizilazi iz čl.st. 2. Međutim. osnov ovog principa nalazi se u međunarodnim obavezama svake zemlje da se bori protiv (teškog) kriminala bez obzira da li je on ili nije direktno upravljen protiv nje. što još više sužava primjenu zakona po ovom principu. Međutim. 15. (5) Pored navedene težine djela. Iz navedene odredbe se vidi da je naše zakonodavstvo ovaj princip postavilo šire.. Prema tome. 1. 123. Nerijetko se uz prostorno važenje krivičnog zakonodavstva.2. bez obzira da li su po svom karakteru internacionalna ili nisu. što znači da se u suštini po ovom principu primjena našeg zakonodavstva svodi samo na stranog državljanina (učinioca krivičnog djela) koji ne bude ekstradiran. iz čega proizilazi da je i ovaj princip supsidijarnog karaktera. ako se ima u vidu da se u ovakvim situacijama u praksi uglavnom vrši ekstradicija stranaca ako su ispunjeni uslovi za to (v. njenih dobara ili njenih građana. Zagreb. 1987. Glava XXXI ZKP BiH). . su da se stranac-učinilac zatekne na teritoriji BiH i da ne bude izručen stranoj državi. čl. raspravljaju i institucije ekstradicije i azila. uslovi za primjenu našeg krivičnog zakonodavstva po ovom principu. i 3. KZ Slovenije. MPGPP. terorizam i pomaganje terorističkih aktivnost. ove ustanove su ipak procesnog karaktera (više o tome v. čl. ZKP BiH). ZKP BiH i oni su u načelu isti kao i kod personalnog i supsidijarnog realnog principa iz st. bilo bi bolje da je to i izričito istaknuto.. Međunarodna krivična pomoć. jer obuhvata sva teška krivična djela (sa kaznom od pet godina ili težom). Krapac-Birin.

Zapravo. od 30. ali odmah nakon toga pušteni pa su napustili teritorij RH. jer je njegovo nekontrolisano širenje karakteristika ovog vremena. VS RH. uračunava se samo kazna koju je učinilac za isto delo prema presudi stranog suda u stranoj državi stvarno izdržao. osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano (1) Odredba ovakvog karaktera neophodna je kako zbog postojeće koncepcije zakonodavne nadležnosti inaugurisane u BiH u oblasti krivičnog zakonodavstva.192.106. Hrvatske. ako su dva učinitelja krađe izvršene na području SR Njemačke. tako i radi toga da se ukaže na potrebu da se ove odredbe primjenjuju i u odnosu na dopunsko ili sporedno krivično zakonodavstvo kada se u njima regulišu pojedina krivičnopravna pitanja. osnovna funkcija ove odredbe sastoji se prvenstveno u tome što ona predstavlja osnov za koncipiranje i ustrojstvo cjelokupnog krivičnog zakonodavstva na nivou BiH. KZJ). Prema Horvatiću. Hrvatska mora trajno držati i biti u mogućnosti da im sudi. znači da ih R. ne može se smatrati da su oni zatečeni na teritoriju RH te se u odnosu na njih represivna vlast RH ne može zasnivati na principu aktivnog personaliteta niti na univerzalnom principu. ova odredba je od posebnog značaja. što u najvećoj mjeri podrazumijeva propisivanje određenih krivičnih djela. 629. (1) (2) (3) Odredbe općeg dijela ovog zakona primjenjuju se prema učiniocima svih krivičnih djela propisanim u zakonima Bosne i Hercegovine Odredbe općeg dijela ovog zakona primjenjuju se prema maloljetnicima. od 19. Prema tome. odredbe opšteg dijela osnovnog zakonodavstva važe ne samo za krivičnopravne odredbe u ovom.2. IV Kž – 94/91. Upravo u odnosu na ove druge zakone. Prema tome. a ne i onaj deo kazne za koji je učinilac oslobođen ili za koji je dato pomilovanje ili amnestija. 22/80.01. tzv. . Hrvatske kao jedna od pretpostavki za primjenu principa aktivnog personaliteta (čl.2.1992. Dakle. st. Primjena općeg dijela ovog zakona Član 13. Presuda Višeg suda u Kopru. KZJ).630. 1980. Okolnost da učinitelji moraju biti zatečeni na teritoriju R. 107. 191. str. . već i u svim drugim zakonima koji sadrže krivičnopravne odredbe. Kp.Sudska praksa: U kaznu koju izrekne za isto krivično delo domaći sud. uhvaćeni na području R. izvankodifikacijske inkriminacije. od koji je jedan hrvatski a drugi njemački državljanin. da bi se obezbijedila unutrašnja 96 . Čejović. odnosno univerzalnog principa (čl. osim ako zakonom nije drugačije propisano Odredbe općeg dijela ovog zakona primjenjuju se na pravne osobe.

Tretiranje tih zakona kao specijalnih kojima se mogu mijenjati odredbe ovog zakona je neprihvatljivo za jedan demokratski i stabilan pravni sistem. Prema tome. a i pravno pogrešno jer se ovdje uopšte ne radi o takvom odnosu zakonskih normi. uslovne osude. specijalnim zakonima koji mogu odstupati od odredaba opšteg dijela KZ. Istina. naročito odredaba posebnog dijela krivičnog zakonodavstva. najbolje bi bilo ukoliko se pri njihovom statuiranju ne bi napuštali postavljeni okviri u odredbama opšteg dijela ovog zakona. jedinstvo opšte kaznene politike na nivou tog sistema. ustanove koje obavezuju sve ostale zakone kada regulišu pitanja iz krivičnopravne oblasti. Stoga se ne mogu u tim posebnim zakonima napuštati opšti okviri postavljeni u KZ. uglavnom mnogo strožim. odnosno da se njima prećutno mogu mijenjati takve odredbe. ako se takva potreba već ukaže. mijenjati rokovi zastare. Ustanove opšteg dijela su univerzalnog karaktera i one obavezuju sve ostale zakonodavce i u tom pogledu ne mogu postojati specijalni zakoni koji bi ih mijenjali. npr. Nepoštovanje ovog zahtjeva predstavlja opasnost od ozbiljnog narušavanja integriteta krivičnog zakonodavstva i njegove unutrašnje usklađenosti. utvrđeno je da se odredbe opšteg dijela KZ BiH primjenjuju i prema maloljetnicima. izuzev slučajeva kada u ovom ili nekim 97 . Ako bi i postojali izuzetni razlozi koji bi eventualno opravdavali odstupanje od rješenja predviđenih u osnovnom krivičnom zakonodavstvu. jasnijeg postavljanja granica kažnjivosti i određenijeg postavljanja granica čovjekovih prava i afirmaciju pravne sigurnosti uopšte. Ozbiljnija odstupanja od ovoga mogu da vode do delegitimacije. To proizilazi eo ipso iz karaktera samog krivičnog zakona koji predstavlja osnovni i jedini akt u svakoj državi koji statuira opšta načela. izvankodifikacijske inkriminacije. garantivne funkcije krivičnog prava. ne bi se smjelo desiti da se posebnim zakonima predviđaju krivična djela koja već postoje u osnovnom krivičnom zakonodavstvu. Isto tako. za čije postojanje još i sada postoje određeni razlozi. kao i sa drugačijim propisanim kaznama. jer bi se pri pretjeranom prenošenju zakonske regulative u ovo zakonodavstvo moglo desiti da posebni dio osnovnog krivičnog zakonodavstva bude dobrim dijelom van primjene. (2)(3) U odredbi stava 2. Pri tome se naglašava da se radi o tzv. bez obzira na njegov sistemski značaj. Prema tome. predviđati pravne posljedice i kod onih krivičnih sankcije kod kojih ih po KZ nema.usklađenost ili harmonizacija cjelokupnog krivičnopravnog sistema. kada su u pitanju. ipak je mnogo ispravnije u tom slučaju pristupiti promjeni normi sistemskog zakona. nego činiti odstupanja putem posebnih zakona. propisivati kazna zatvora izvan u ovom zakonu predviđenih granica. neophodno je da se pri statuiranju krivičnih djela i propisivanju krivičnih sankcija u sporednom krivičnom zakonodavstvu poštuju odredbe Opšteg dijela ovog krivičnog zakona. npr. onda je jedino ispravno da se to čini na način kojim se obezbjeđuje jedinstvo opšte kaznene politike i unutrašnja usklađenost krivičnopravnog sistema kao jedinstvene grane zakonodavstva. tzv. treba naglasiti da po ovom pitanju postoji i drugo stanovište prema kojem se drugim zakonima može odstupati od ovih odredaba. novčane kazne itd. Isto tako. sa sasvim drugačijim opisima njihovih zakonskih bića. ovakva jedna odredba je na liniji obezbjeđenja principa zakonitosti.

Detaljnije u vezi sa primjenom krivičnog zakonodavstva prema ove dvije kategorije lica se raspravlja u poglavljima X i XIV. 98 . To znači da su odredbe opšteg dijela ovog zakona supsidijarnog karaktera i primjenjuju se samo pod uslovom da u drugim zakonskim normama nije prihvaćeno drugačije rješenje.3.).drugim propisima nije nešto drugo propisano. u odnosu na koja vrijede i posebne odredbe sadržane u Glavi XIV u kojima su postavljena posebna pravila krivične odgovornosti koja se odnose na pravna lica. Isto se odnosi i kada je u pitanju važenje i primjena ovih odredaba u odnosu na privredna društva (st.

. Lazarević. knjiga. str. drugi primat daju materijalnopravnom karakteru ovog instituta. B. Zlatarić.-78... str. I. Horvatić.. I. Bačić. U ovoj glavi predviđene su odredbe o zastari kaznenog progona (čl. Garačić. Pavišić. B.). kod zastare se ne radi o nekoj materijalnopravnoj osnovi prema kojoj bi se ugasilo pravo na kaznu.. str. 16.-Veić. sporednih kazni ili sigurnosnih mjera izrečenih sudskom odlukom određenoj osobi zbog počinjenog kaznenog djela. Beograd 2000. Beograd 1995.. str. Bačić. str.. Beograd 2002. već o procesualnoj zapreki. 217.. 18. 362-374. str.. F. Beograd.).). Komentar Krivičnog zakona SRJ. 210. i 155.. Beograd 2002. Marginalije uz novi kazneni zakon. 479.. Komentar kaznenog zakona. Tahović. HLJKPP br. Zagreb 2001. Bačić. Jovašević. Kramarić. Z. str. oni koji u zastari vide instituciju materijalnopravnog 99 . . J. Ž. Protiv materijalnopravnog karaktera zastarijevanja govori to da nikad samim istekom vremena ne može ostati nekažnjeno nešto što je bilo kažnjivo. 243. 479. 287.. Zagreb 1956... Krivični zakon SRJ s kraćim komentarom.. Beograd 1982.: 2/2003.... F. S druge strane. Lj. str. Simić..-165. Zagreb 1999..-433. opšti deo. 17... A.. Krivično pravo.-Novoselec. Kazneni zakon – sudska praksa. str.-174. tijeku i prekidu zastare kaznenog progona (čl. str. B. 19.. 14. Dok jedni ističu proceduralni karakter zastare.. Pomilovanje u kaznenom postupku.ZASTARA Literatura: Bačić.. svezak-opći dio. zastari izvršenja kazni.. opći dio. V.).-485. Zbirka sudskih odluka iz krivičnopravne materije. tako da razlozi pravne sigurnosti čine osnovu koja opravdava zastaru. odredbe o tijeku i prekidu zastare izvršenja kazni i sigurnosnih mjera (čl.. 1957. Kazneno pravo.. str. sporednih kazni i sigurnosnih mjera (čl. str.. 63. Komentar krivičnog zakona SFRJ. Pavišić.-226. 206.IV ..-393.. odnosno pravosudnih tijela na pokretanje kaznenog postupka ili nastavljanje već započetog kaznenog postupka protiv određene osobe za određeno kazneno djelo. D.. 483. Kazneno pravo. V. Kazneni zakon u sudskoj praksi. Rijeka 1996.. opći dio.-295. Kurtović.2/1997..-154.. et al. str. 150. I. et al.... O pravnoj prirodi zastare kaznenog progona postoje podijeljena mišljenja. Zagreb 2001. Komentar krivičnog zakona SRJ.-225.. Zagreb 2003. HLJKPP br. protiv nezastarijevanja govore razlozi teškoće dokazivanja.-65... str. Ljubljana 1961. P.-214. odnosno koji predstavlja osnov za prestanak ovlasti nadležnih tijela na izvršenje kaznenih i dugih sankcija (zastara kaznenog progona) ili na izvršenje pravomoćnih sudskih odluka (zastara izvršenja kazni i sigurnosnih mjera). Stojanović. P. Zagreb 1998.GLAVA ČETVRTA . Beograd 1999... LJ. 15. et al. Zagreb 1988. opasnost od pogrešnih odluka. i čl. Komentar Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.-252. Krivični zakonik u praktičnoj primjeni. 4. Komentar krivičnog zakona SRJ. i 484.). 380. Zastara je opći institut kaznenog prava koji je prihvaćen u većini suvremenih kaznenih sustava. F. Beograd. Prema teoretičarima koji prioritet daju procesualnom karakteru zastare. odnosno uslijed kojeg prestaje ovlast nadležnih tijela za izvršenje kazni. 70. 167. F.. str.-25.-157.. Krivični zakonik s objašnjenjima. Postoje mješovite teorije koje uzimaju u obzir i materijalnopravnu i procesnopravnu prirodu zastare. a kojim se isključuje pravo države na kažnjavanje ius puniendi. Lazarević. 424. Zastara je jedan od zakonskih osnova uslijed kojeg prestaje ovlast nadležnih tijela kaznenog progona. – Grozdanić. str. Lj. Komentar krivičnog zakonika.. prerađeno i prošireno izdanje. A. te odredbe o nezastarivosti kaznenog progona i izvršenja kazni (čl. str. 158. 16. Bavcon. 2003.-511.

st. protiv nje vodi kazneni postupak i da bude osuđena. 1 toč. razlozi pravne sigurnosti govore u prilog činjenici da se građanin ne može beskonačno držati u neizvjesnosti u pogledu pokretanja ili nastavka kaznenog progona i izvršenja kaznenih sankcija. sjećanje na događaje je nejasno. predviđeno. 283.. odnosno izvršenja već nastupila. tražiti da se. dok se u čl. iako je nastupila zastara. zbog promijenjenih uvjeta nije moguće izvršiti valjanu rekonstrukciju događaja. jer protekom vremena svrha kažnjavanja gubi značaj. 480. odnosno da jedna činjenična situacija svojim trajanjem stiče svojstvo pravne situacije (Bačić. Na zastaru kaznenog progona i zastaru izvršenja kaznenih sankcija tijela kaznenog progona. kako s aspekta opće prevencije (djelo i počinitelj padaju u zaborav) tako i sa aspekta posebne prevencije. odnosno da ne može zahtijevati da se izvrši kaznena sankcija ako je zastara kaznenog progona. pravosudna i druga tijela paze po službenoj dužnosti.). da će sud izreći presudu kojom se optužba odbija ako se kazneni progon ne može poduzeti zbog zastare. 100 . (1) Ako u ovom zakonu nije drukčije propisano. b) dvadeset godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko deset godina. što ukazuje na proceduralni karakter ovog instituta. a u drugim slučajevima materijalnopravni karakter. Zastarjelost krivičnog gonjenja Član 14. c) istog zakona nastupanje zastare navodi kao jedna od povreda kaznenog zakona. Pored toga. neki dokazi su vremenom uništeni ili ih je nemoguće sprovesti). tako da osoba na koju se ima primijeniti institut zastare ne može inzistirati. krivično gonjenje ne može se poduzeti kada od učinjenja krivičnog djela protekne: a) tridesetpet godina za krivično djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora. Tako je na primjer u ZKP BiH u čl. to što nema mjesta za progon u biti je posljedica prestanka potrebe za kažnjavanjem. između ostalog. O dvojbenoj prirodi ovog instituta u našem pravu govori činjenica da iz zakonskih odredbi proizilazi da je institutu zastare u pojedinim slučajevima dat procesnopravni karakter. ona ne proizilazi iz uvažavanja nekih osnovnih prava čovjeka. te se ne može negirati da u pravu i životu istek vremena ima nekad produktivnu. a nekad destruktivnu snagu na zakon. odnosno poslije donošenja pravomoćne sudske odluke nije više kriminalnopolitički opravdano kažnjavanje počinitelja. neki svjedoci su umrli. str. Kao osnovni razlog koji opravdava institut zastare ističe se da po proteku određenog vremenskog perioda poslije počinjenog kaznenog djela.karaktera ističu prioritet materijalnopravnih odredbi u odnosu na procesualne. 298. Po svojoj prirodi zastara je ustanova javnog karaktera. S druge strane u prilog instituta zastare govore i procesni razlozi: poslije proteka izvjesnog vremena izvođenje pojedinih dokaza je često nemoguće ili znatno otežano (npr. niti predstavlja privilegij pojedinca.

Kod višekratnih kaznenih djela zastara se računa od dana počinjenja posljednje radnje iz sastava takvog djela. U ovakvim situacijama trebalo bi podrazumijevati da rok zastare počinje teći od dana kad je posljedica nastupila. Naime kod pojedinih kaznenih djela vremenski mogu biti razdvojeni radnja i posljedica kaznenog djela (npr. Protekom određenog vremena kazneni postupak ne može se pokrenuti. f) tri godine za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do jedne godine ili novčanom kaznom. Ukoliko kazneni postupak još nije ni pokrenut. Kod kaznenih djela nečinjenja zastara kaznenog progona počinje teći od trenutka kad je počinitelj bio dužan raditi. kaznenih djela stanja. kazneni postupak se ne može ni pokrenuti. Ponekad ovako određenje roka početka zastare ima lošu stranu da u nekim slučajevima rok zastare počinje teći i prije nego je kazneno djelo dovršeno (onda i prije nego je bilo moguće početi kazneni postupak). Imajući u vidu naznačene odredbe rok zastare kaznenog progona počinje teći od dana kad je poduzeta radnja izvršenja djela. e) pet godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko jedne godine. tako i u mjestu gdje je posljedica njegovog činjenja ili nečinjenja potpuno ili djelomično nastupila. Ako je za krivično djelo propisano više kazni. Kod produženog kaznenog djela radi se o jednom kaznenom djelu sačinjenom od više radnji. jer ne može zastarjeti ono što nije bilo kažnjivo. (Bačić. tzv. npr.. a ako je postupak bio u fazi presuđenja. str. prestalo je pravo nadležnog tijela pokrenuti postupak. sud donosi presudu kojom se optužba odbija. Kod trajnih kaznenih djela zastara se računa od dana prestanka protupravnog stanja. Prema pretežitom stajalištu zastara kaznenog progona kod produženog kaznenog djela se računa od dana poduzimanja posljednje radnje koja ulazi u sastav produženog kaznenog djela. kolektivnog i trajnog kaznenog djela te. Zastara kaznenog progona počinje teći od vremena počinjenja kaznenog djela. 483. rok zastarjelosti određuje se po najtežoj propisanoj kazni. kod kaznenog djela protupravnog lišenja slobode 101 . Posebno pitanje predstavlja način određivanja rokova zastare kod produženog. U slučaju da je zastara nastupila u tijeku već pokrenutog kaznenog postupka. nastupanjem zastare kaznenog progona. kazneni postupak se prekida. c) (1) (2) U ovom članku predviđena je zastara kaznenog progona. d) deset godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko tri godine. odnosno kad je propuštena obveza činjenja. a rok se određuje prema kvalifikaciji koja je prihvaćena za produženo kazneno djelo.). 1 KZ BiH kazneno djelo je počinjeno kako u mjestu gdje je počinitelj radio ili bio dužan raditi. rušenje kuće nekoliko godina po dovršenju zgrade).(2) petnaest godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina. 23 st. kod kaznenog djela nepropisnog izvođenja građevinskih radova. Prema odredbi čl.

Kod kaznenih djela kvalificiranih težom posljedicom rok zastare se određuje prema kazni koja je propisana za kvalifikatorni oblik kaznenog djela. Zastara kaznenog progona za kaznena djela počinjena od strane sudionika određena je kaznenim djelom glavnog počinitelja. c) petnaest godina za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina. mjerodavna je propisana kazna za dovršeno kazneno djelo. 17. dakle. tako da zastara počinje teći od trenutka prestanka lišenja slobode. kad se dan počinjenja ne može pouzdano utvrditi.). zastara kaznenog progona određuje se za svako pojedino kazneno djelo počinjeno u stjecaju. različito od postupovnih rokova. ali ne i određenog dana. Rokovi zastare utvrđeni su prema godinama.radnjom izvršenja smatra se čitavo vrijeme dok traje prouzročeno protupravno stanje. odluka VSH Kž-658/79 od 12. Najduži rok zastare je 35 godina. Zastara je nastupila početkom kalendarskog dana koji odgovara početku dana zastare. U slučaju da se radi o pokušaju kaznenog djela. a računaju se kalendarski. 1980. U ovom članku predviđeno je pet kategorija rokova zastare određenih za pojedine skupine kaznenih djela. Postoje i protivna stajališta koje rok zastare kaznenog progona i kad je u pitanju apsolutna zastara vezuju isključivo za posljednju počinjenu radnju iz sastava produljenog kaznenog djela. a kod privilegiranih oblika kaznenih djela rok zastare se određuje prema kazni propisanoj za taj oblik kaznenog djela. Prema odredbi stavka 1. a prema propisanoj kazni.). 02. zastara se ne produžuje na sljedeći radni dan. onda se može uzeti da je djelo počinjeno i posljednjeg ali i prvog dana tog mjeseca. 102 . glede dvojbe o činjenicama o kojima ovisi zastara vrijedi načelo in dubio pro reo (Pavišić. str. kazneno gonjenje za te radnje. 73. zastara kaznenog progona nastupa kada od počinjena kaznenog djela protekne: a) trideset i pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora. a što je posljedica akcesornosti sudioništva. a ako pitanje nastupa zastare ovisi o tome je li djelo počinjeno prije ili poslije u tijeku određenog mjeseca. str. S obzirom na to. Utvrđivanje roka zastare je činjenično pitanje. a najkraći rok zastare je 3 godine. Ukoliko vrijeme počinjenja kaznenog djela nije decidirano navedeno nego se u optužnici navodi da je ostvareno određene godine i određenog mjeseca. Okolnost da rok zastare pada u neradni dan odnosno praznik nema utjecaja na računanje roka zastare. mora se uvijek uzeti ono što je za počinitelja povoljnije (Garačić. odnosno to kazneno djelo. Ukoliko je kod produženog kaznenog djela za pojedine radnje.). kaznena djela koja ulaze u sastav produljenog kaznenog djela nastupila apsolutna zastara kaznenog progona. b) dvadeset godina za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora preko deset godina. Ukoliko su u pitanju kaznena djela počinjenja u stjecaju. ne bi bilo moguće (npr.

naime za koje djelo bi za kraće vrijeme nastupila zastara. br. d) 103 . ukoliko se novom propisanom kaznom skraćuje rok zastare rok zastare bi se određivao prema novoj propisanoj kazni (zakon je blaži za počinitelja). i 284. Ukoliko je nejasna kvalifikacija kaznenog djela zastarni rok se računa prema djelu koje je zaprijećeno lakšom kaznom.deset godina za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora preko tri godine. 4 KZ BiH.: Kž-463/81 od 11.). Nije dopušteno da kasniji zakon oživi već protekle rokove tj. Kž-929/82 od 27.) Sudska praksa: Za zastaru kaznenog progona odlučan je protek rokova propisanih u zakonu od počinjenja kaznenog djela. ali povratnu snagu ima onaj zakon koji bi skratio te rokove. rok zastare kaznenog progona se određuje prema najtežoj propisanoj kazni. Povratnu snagu nema onaj zakon koji bi produžio već započeti rok zastare ili ukinuo nastupjelu zastaru. dakle odlučno je vrijeme počinjenja djela. ovog članka propisano je da. Nema nastupanja relativne zastare kaznenog progona kada je od dana izdavanja tjeralice protekao rok zastare pokretanja kaznenog postupka ukoliko tjeralica nije povučena. 1981. str. ako je za kazneno djelo propisano više kazni. Presuda VSH.06. nastupjelu zastaru (Bačić. 2 KZ BiH o vremenskom važenju kaznenog zakona.06. Odluka Okružnog suda u Zagrebu. rok zastare određuje se prema najtežoj propisanoj kazni. 4. st. 1982. 481. Ukoliko bi došlo do izmjene kaznenog zakona na način da je kod određenog kaznenog djela promijenjena vrsta i mjera kazne treba primijeniti odredbe čl. kao i mogućnosti primjene instituta in dubio pro reo. e) pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora preko jedne godine.. Ako bi se radilo o novoj propisanoj kazni kojom se produžava rok zastare u obzir bi došla primjena samo odredbi zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Na rok zastare nemaju utjecaja zakonske mogućnosti oslobađanja od kazne ili ublažavanje kazne. Ako je za kazneno djelo propisano više alternativnih kazni ili kumulativnih kazni. u dvojbi o vremenu pa i danu kad je djelo počinjeno odnosno kad je otpočela zastara uzima se u obzir ono vrijeme koje je povoljnije za počinitelja (Komentar 2. odnosno mogućnosti primjene blažeg zakona. f) tri godine za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora do jedne godine ili novčanom kaznom. Stavkom 2. Također. 283. sve dok je tjeralica na snazi zastara se prekida tek nastupom apsolutne zastare. str. br. a ne vrijeme kad je ovlašteni tužitelj saznao za kazneno djelo. U vezi odredbi o zastari kaznenog progona posebne dvojbe izaziva pitanje mogućnosti primjene čl. Naime.

Prvostupanjskim rješenjem je obustavljen kazneni postupak zbog zastare kaznenog gonjenja s obrazloženjem da dan i mjesec izvršenja kaznenog djela samovlašća nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Presuda Okružnog suda u Beogradu br. učini isto tako teško ili teže krivično djelo. Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu krivično gonjenje ne može poduzeti ili nastaviti.st. st. Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se poduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela.176. Presuda VSS. Tok i prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja Član 15. Zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja.Kž 2142/99 od 31.Nepoduzimanjem procesnih radnji od strane suda u periodu od donošenja i javnog objavljivanja presude do dostavljanja prijepisa pismeno izrađene presude strankama. Prvostupanjskom presudom okrivljeni je oslobođen optužbe na osnovu čl. Međutim. Rješenje Okružnog suda u Beogradu. KZS da je u tijeku žalbenog postupka nastupila apsolutna zastara kaznenog progona.1 KZS. 225. Kad je u tijeku postupka po žalbi nastupila apsolutna zastara kaznenog progona pošto je donijeta oslobađajuća presuda. u vrijeme dok teče rok zastarjelosti.1 i čl. 350. Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći. (1) (2) (3) (4) (5) (6) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno.: Kž-393/01 od 21. to je drugostupanjski sud samo konstatirao da je u konkretnom slučaju nastupila zastara kaznenog progona na koju je sud dužan da pazi po službenoj dužnosti u tijeku cijelog postupka. 104 . 3. Zastarijevanje se prekida i kad učinilac. a poznata je samo godina izvršenja. Međutim. 2001. br. ista se neće preinačiti jer je povoljnija za okrivljenog. a u odnosu na kazneno djelo iz čl.01. istekom roka propisanog u zakonu nastupa zastara kaznenog gonjenja. ZKP da je u stjecaju izvršio kaznena djela iz čl. s obzirom da je u konkretnom slučaju donijeta oslobađajuća presuda koja je povoljnija za okrivljenog.1 KZS. st.03. Kod trajnih kaznenih djela zastara počinje teći od prestanka protupravnog stanja .1999. drugostupanjski sud je našao da se ovdje radi o trajnom kaznenom djelu kod koga rok zastare počinje teći tek kada je prestalo protupravno stanje odnosno kada je trajno kazneno djelo dovršeno. 225. KZZ-3/99 od 28. 176. 2000.01. Odlučujući po žalbi drugostupanjski sud je našao da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao neosnovanu žalbu u odnosu na kazneno djelo iz čl.

smetnja za kazneni progon. Ukoliko je u počinjenju kaznenog djela sudjelovalo više osoba kao sudionika. 3.. Za razliku od mirovanja zastare. predviđeno je da zastara kaznenog progona počinje od dana kada je kazneno djelo počinjeno. Prekidom zastare kaznenog progona. u odnosu na ostale sudionike zastara nesmetano teče.. privremena duševna bolest ili poremećenost. prekid zastare kaznenog progona ima za posljedicu da se vrijeme zastare koje je proteklo do nastupanja prekida zastare ne računa u rok zastare i taj rok po prestanku osnova za prekid teče iznova. tj. 4. nepristupačnost određenog područja zbog elementarnih nepogoda. sadržane su odredbe o prekidu zastare kaznenog progona. Naše zakonodavstvo kao i većina suvremenih zakonodavstava uzima u obzir samo smetnje pravne prirode. Detaljna objašnjenja vezana za početak kaznenog progona data su u obrazloženju članka 14. bjekstvo osumnjičene osobe. mirovanje zastare odnosi se samo na onu osobu na koju se odnosi određena okolnost. prejudicijalno pitanje od kojeg ovisi pokretanje kaznenog postupka potrebno da bi se odlučilo o ekstradiciji i dr. U slučaju mirovanja.faktičke i pravne smetnje. Mirovanjem zastare kaznenog progona rok zastare se produžava za onoliko vremena koliko je trajalo mirovanje. ovog članka propisano je mirovanje (obustava) zastare kaznenog progona.). Mirovanje zastare znači da zastara u određenom vremenskom periodu ne teče zbog postojanja smetnji koje onemogućavaju otpočinjanje ili nastavak već započetog kaznenog progona. dok su faktičke smetnje sa stajališta instituta zastare pravno irelevantne (faktičke smetnje su npr. i 5. o obustavi i prekidu zastare kaznenog progona (st. boravište počinitelja kaznenog djela.) i apsolutnoj zastari (st. 105 . 1). odnosno da zastara ne teče za vrijeme za koje se po zakonu kazneni progon ne može poduzeti ili nastaviti. zastupnički imunitet. u rok zastare se uračunava vrijeme koje je proteklo do nastupanja mirovanja i vrijeme koje protekne nakon prestanka mirovanja. kao i mirovanjem zastare produžavaju se rokovi zastare. tj. (1) Odredbom stavka 1.). prethodno pribavljanje odobrenja predstavničkog tijela za kazneni progon određene osobe. 6. poplave. (2) Stavkom 2. zakonske smetnje za nastupanje zastare. o čemu će biti riječi kasnije. (3-6) U st. ne poništava se vrijeme zastare koje je proteklo do nastupanja mirovanja. U slučaju nastupanja mirovanja zastare kaznenog progona već započeti kazneni postupak ne može se nastaviti odnosno kazneni postupak ne može otpočeti. 2..: nepoznato prebivalište.U ovom članku predviđene su odredbe o tijeku i prekidu zastare kaznenog progona. odredbe o početku zastare kaznenog progona (st. odnosno smetnji uslijed kojih dolazi do mirovanja zastare i to . Pravne smetnje za vođenje kaznenog postupka su npr. ovog zakona. U teoriji kaznenog prava postoje dvije skupine okolnosti. požara i dr. za razliku od prekida zastare. privremeno zauzimanje određenog područja od strane neprijatelja i dr. – 5.

ispitivanje svjedoka. sprovođenje vještačenja. izdavanje naredbe za dovođenje osumnjičenika. vršenje očevida. U zakonu su predviđena dva osnova za nastupanje prekida zastare kaznenog progona i to: a) poduzimanje svake postupovne radnje radi progona počinitelja zbog počinjenog kaznenog djela i b) počinjenje novog isto tako teškog ili težeg kaznenog djela od strane osobe koja je počinila kazneno djelo u odnosu na koje teče zastara kaznenog progona. 385. postupovna radnja treba da se odnosi upravo na utvrđivanje da li takvo stanje postoji (Lazarević 2. tijela unutarnjih poslova po nalogu suda odnosno tužitelja i sl. pomagač.. Kod prvog osnova za prekid zastare kaznenog progona trebaju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: postupovna radnja treba da je poduzeta od strane nadležnog tijela ili osobe postupovna radnja treba da je poduzeta radi progona određenog počinitelja radi određenog kaznenog djela postupovna radnja treba da je zakonita. Mogu biti u pitanju radnje poduzete od strane tužitelja. suda. privremeno oduzimanje predmeta. Način.Prekidom zastare zaustavlja se tijek zastare progona usljed nastupanja određenih okolnosti. radnje pretresanja stana i osoba. Također je neophodno da je postupovna radnja poduzeta u odnosu na određeno kazneno djelo. prekid zastare nastupa samo u odnosu na osobu na koju se odnosi konkretna postupovna 106 . Počinitelj kaznenog djela ne mora biti u potpunosti identificiran po imenu i prezimenu ali iz poduzete procesne radnje nedvojbeno mora proizlaziti na koju osobu se radnja odnosi. Svaka radnja ako ima karakter procesne radnje i ako je poduzeta od osobe koja je ovlaštena za poduzimanje procesne radnje izaziva prekid zastare. donošenje rješenja o određivanju pritvora i dr. To pretpostavlja da su nadležnom postupovnom subjektu poznate određene okolnosti koje ukazuju na osnovanost sumnje da je počinjeno neko kazneno djelo. pri čemu je neodlučno da li je procesna radnja poduzeta za vrijeme trajanja kaznenog postupka ili u cilju zasnivanja kaznenog postupka (Komentar 4. oblik i sadržina procesne radnje moraju ispunjavati uvjete predviđene zakonom. Takve radnje su npr. pri čemu je bitno saznanje o činjeničnom stanju. Nebitno je u kojem svojstvu je počinitelj počinio kazneno djelo (počinitelj.: ispitivanje osumnjičenika. str. U slučaju da je u počinjenju kaznenog djela sudjelovalo više osoba.). str. izdavanje naloga o pretrazi. poticatelj). Za nastupanje prekida zastare treba utvrditi da li poduzeta radnja ima karakter procesne radnje i da li je poduzeta od nadležnog tijela kaznenog progona ili od osobe koja je ovlaštena za poduzimanje procesne radnje u konkretnom slučaju. 217.). Sljedeći uvjet je da je procesna radnja poduzeta radi progona određene osobe odnosno da je poduzeta protiv određene osobe kao počinitelja kaznenog djela. Uz ispunjenje prednjih uvjeta nije odlučno u kojoj fazi je radnja poduzeta i od kojeg tijela. a ne o pravnoj kvalifikaciji djela.

32. 7.03. Počinitelj kaznenog djela ne može se odreći zastare. a nadležna tijela imaju obvezu da po službenoj dužnosti utvrđuju da li je nastupila zastara kaznenog progona. 20. br. VS RH. 3. 1981. Takvom radnjom državnog tijela smatra se i podnošenje zahtjeva državnog odvjetnika za provođenje istrage. ZKP-a. Sudska praksa: Kao procesna radnja koja prekida zastaru u smislu čl. Nastupanjem apsolutne zastare više nema mogućnosti započinjanja ili nastavljanja kaznenog progona uopće. Prema propisu čl. odnosno po tome da li je uz glavnu kaznu propisana i sporedna kazna. a kada je u pitanju ovlašteni tužitelj onda je to istražni zahtjev odnosno optužni akt. Da li je počinjeno isto ili teže kazneno djelo procjenjuje se po osnovu propisane vrste i mjere kazne. zakonodavac je u cilju pravne sigurnosti predvidio da zastara kaznenog progona nastupa u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastaru kaznenog progona. st.: Kzz-9/81 od 25. 2000. br. S obzirom da bi neograničenom primjenom instituta mirovanja i prekida zastare u pojedinim slučajevima postojala nemogućnost nastupanja zastare uopće.počinjeno kazneno djelo treba da je iste težine ili teže od ranije počinjenog kaznenog djela . Poseban osnov prekida zastare predviđen je u stavku 4. Samo podnošenje kaznene prijave.počinjenje novog kaznenog djela od strane počinitelja . izuzev ako je u pitanju radnja poduzeta i u odnosu na ostale sudionike u počinjenju kaznenog djela. a temeljem čl. ne prekida tijek zastare. Uvjeti za nastupanje ovog vida prekida zastare su: . st. propisanog maksimuma i minimuma kazne. KZ zastara kaznenog progona prekida se svakom radnjom nadležnog državnog tijela koja se poduzima radi progona počinitelja zbog počinjenog kaznenog djela. Odredbom stavka 5. Tim zahtjevom državni odvjetnik kao nadležno državno tijelo za podnošenje zahtjeva za provođenje istrage poduzima radnju radi progona određene osobe zbog određenog kaznenog djela. Zastara kaznenog progona djeluje po sili zakona. 96. st.radnja. već se ona prekida postupovnom radnjom ovlaštene osobe.djelo treba da je počinjeno u vrijeme dok teče rok zastare. Zastara se prekida i kad počinitelj u vrijeme dok teče rok zastare počini isto tako teško ili teže kazneno djelo. Iz takvog zahtjeva na posve pouzdan način proizilazi volja 107 . predviđeno je da sa svakim prekidom zastara počinje ponovo teći. pri čemu nije odlučno čijim propustima i zbog čega je došlo do zastare. Presuda VSH.: Kž-32/00 od 06. KZJ smatra se rješenje o spajanju dva predmeta u postupku protiv istog optuženika.04. neovisno tko ju je podnio. 3.

Kzz-15/97 od 31.: Kž-8/91 od 22.1989. Presuda Vrhovnog vojnog suda II. 1991. 20. ako postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti.08. c) petnaest godina ako je izrečena kazna zatvora preko pet godina. Apsolutna zastara kaznenog progona odvojeno teče za svaku radnju koja ulazi u sastav produženog kaznenog djela porezne utaje. f) tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. d) deset godina ako je izrečena kazna zatvora preko tri godine. K-148/89 od 01. Kzz-10/96 od 11. Zastarjelost izvršenja kazne Član 16. Izdavanjem naredbe da se prvostupanjska presuda dostavi strankama i njenim otpravljanjem učinjeno je sve što se u takvom stadiju postupka moglo i trebalo učiniti da se kazneni postupak održi u tijeku i da se dovede do pravomoćne osude okrivljenog. 1997. i takve radnje imaju se smatrati radnjama suda poduzetim radi gonjenja počinitelja kaznenog djela kojima se u smislu čl. izrečena kazna neće se izvršiti kad od dana pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena protekne: a) tridesetpet godina ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora. To je u skladu i s propisom čl.10. 108 . Nije ispunjen uvjet za konstrukciju produženog kaznenog djela u slučaju kad vremenski razmak između pojedinih radnji koje su obuhvaćene kaznenim djelom predstavlja vrijeme koje je duže od roka relativne zastare gonjenja za te radnje. žalbeni sud će povodom ma čije žalbe donijeti presudu kojom će preinačiti žalbenu presudu i optužbu odbiti. 3.10. Presuda Saveznog suda. Ako u ovom zakonu nije drukčije propisano. br. VSRH. 3. KZ prekida zastara kaznenog progona. VSRH . ZKP prema kojem je državni odvjetnik dužan poduzeti kazneni progon. Presuda VSV. st. b) dvadeset godina ako je izrečena kazna zatvora preko deset godina. 2. 1982. Prema tome. e) pet godina ako je izrečena kazna zatvora preko jedne godine.05. Ukoliko apsolutna zastara kaznenog gonjenja za određeno kazneno djelo nastupi u tijeku žalbenog postupka. Kps-36/90 od 28.06. st.nadležnog državnog tijela da taj zahtjev poduzima radi kaznenog progona određenog počinitelja zbog počinjenog kaznenog djela. 1997.

smatra se da nema potrebe pristupiti izvršenju kaznenih sankcija odnosno kazne nakon proteka određenog roka jer se smatra da je svrha kažnjavanja u suštini ostvarena i bez izvršenja kazne. zabrana stjecanja određenih dozvola ili odobrenja – čl. Zastara nema utjecaja. Zastara je irelevantna i u odnosu na brisanje osude na kaznu čije je izvršenje zastarjelo. Za rok zastare izvršenja kazne mjerodavna je isključivo kazna izrečena pravomoćnom sudskom odlukom. KZ BiH osuda na kaznu briše se u određenom roku od dana izdržane. KZ BiH). 115. Za zastaru izvršenja kazni neophodno je da je kazneni postupak protiv počinitelja kaznenog djela okončan donošenjem sudske odluke koja je pravomoćna odnosno protiv koje se ne mogu ulagati pravni lijekovi. Naime. Dvojbeno je da li kasnije izmjene u pogledu vrste i mjere kazne do kojih je došlo aktom amnestije ili pomilovanja mijenjaju način računanja roka zastare. poziva ili zanimanja ili unapređenja u službi. Zastara izvršenja u kaznenom pravu predstavlja osnov za prestanak ovlasti nadležnih tijela izvršiti pravomoćno izrečene kaznene sankcije nakon proteka određenog vremenskog perioda.). st. Činjenica da je osuđena osoba bila u pritvoru odnosno da je pritvor presudom uračunat u izdržanu kaznu nema utjecaja na utvrđenje roka zastare. 17. 162. 114. kazna zatvora i novčana kazna kao glavna kazna) dok su čl. zabrana stjecanja određenih zvanja. iako predstavlja osnov za gašenje kazne. 121. jer je početak trajanja ovih posljedica vezan za dan izdržane. a računajući od dana donošenja pravomoćne sudske odluke kojom je izrečena kaznena sankcija. nema nikakvog utjecaja visina kazne predviđena u zakonu za određeno kazneno djelo.. Osnovni razlog primjene instituta zastare izvršenja kaznenih sankcija je kriminalnopolitičke prirode. Potrebito je također da se nije pristupilo izvršenju izrečene kazne ili da je izvršenje kazne prekinuto. Preovladava stajalište da naknadna izmjena kazne utvrđene pravomoćnom presudom aktom amnestije ili pomilovanja ne utiče na rok zastare. 2. U slučaju da se radi o stjecaju kaznenih djela rok zastare se određuje prema jedinstvenoj kazni koja je izrečena za sva kaznena djela počinjena u stjecaju. Naime. Zastarom ne prestaju pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani stjecanja određenih prava (zabrana obavljanja određenih poslova ili dužnosti. zastarjele ili oproštene kazne iz čega 109 . ako je kazna aktom amnestije ili pomilovanja promijenjena u blažu kaznu odlučna je zastara izvršenja tako izmijenjene kazne budući da se u tim slučajevima radi o aktima konstitutivne prirode koji imaju tu posljedicu da pravomoćnom presudom izrečena kazna više ne postoji (Bavcon et al. Pri svemu ovome treba imati u vidu i razloge pravne sigurnosti. oproštene ili zastarjele kazne (čl. na opstojnost presude. 2 KZ BiH). Bavcon) koji ističe da. propisane odredbe o zastari izvršenja sporednih kazni i sigurnosnih mjera. Suprotno stajalište zauzimaju pojedini autori (npr.U ovom članku predviđene su odredbe o zastari izvršenja glavnih kazni (kazna dugotrajnog zatvora. str. zastara izvršenja kazni ne može nastupiti odvojeno za pojedina kaznena djela. st. prema odredbi čl.

zastara izvršenja kazne počinje teći u ovom slučaju od dana kad je osuđena osoba bila obvezna da se vrati u ustanovu u kojoj izdržava kaznu. f) tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Prema odredbi čl. Člankom 99. KZ BiH propisane su odredbe o zastari izvršenja kazne maloljetničkog zatvora. c) petnaest godina ako je izrečena kazna zatvora preko pet godina. U odnosu na ranija zakonska rješenja u kaznenim zakonima na području BiH vidljivo je da su znatno povećani rokovi zastare izvršenja kazni kako u odnosu na najteže izrečene kazne tako i u odnosu na minimalne izrečene kazne zatvora ili novčane kazne. Rokovi zastare izvršenja kazne određeni su prema vrsti i visini kazne koja je izrečena pravomoćnom sudskom odlukom. U slučaju opoziva uvjetnog otpusta. 19. kao ni za ostala kaznena djela za koja po međunarodnom pravu zastara ne može nastupiti (vidjeti komentare uz navedene članke). 142. b) dvadeset godina ako je izrečena kazna zatvora preko deset godina. Zastara izvršenja kazne nema utjecaja na građanskopravno potraživanje i naknadu štete. Isto vrijedi i u slučaju da se osuđena osoba ne vrati sa odobrenog odsustva van kaznene ustanove. Zastara tih potraživanja regulira se građanskopravnim propisima (Zakon o obveznim odnosima i dr. zastara izvršenja kazne počinje teći od dana kada je postala pravomoćna presuda kojom je opozvan uvjetni otpust i kojom je izrečena jedinstvena kazna. U čl.). Zastara izvršenja kazne počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je izrečena kazna. U slučaju kada osuđena osoba pobjegne sa izdržavanja kazne zatvora zastara počinje teći od dana bjekstva iz zatvora.proizilazi da je uvjet za brisanje kazne protek određenog roka od dana zastarjele kazne. ovog zakona sadržane su posebne odredbe o zastari kaznenog progona i izvršenja kaznenopravnih sankcija izrečenih pravnim osobama. zločina protiv čovječnosti te ratne zločine. Najduži rok zastare izvršenja kazni iznosi 35 godina. Zastara izvršenja kazne nastupa kad od dana pravomoćnosti presude kojom je kazna izrečena protekne: a) trideset i pet godina ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora. U slučaju opoziva uvjetne osude zastara izvršenja kazne koja je u tom slučaju izrečena počinje teći od dana pravomoćnosti odluke o opozivu uvjetne osude. e) pet godina ako je izrečena kazna zatvora preko jedne godine. 110 . s tim što se dan pravomoćnosti uračunava u rok zastare. KZ BiH izvršenje kazne ne zastarijeva za kaznena djela genocida. a najkraći rok je tri godine od izrečene kazne. d) deset godina ako je izrečena kazna zatvora preko tri godine.

04.07. 111 . Relativna zastara izvršenja kazne zatvora prekinuta je radnjom nadležnog tijela za izvršenje kazni kad su osuđenoj osobi upućeni pozivi radi izdržavanja kazne da se javi u zavodsku ustanovu. 92. Kž-839/94 od 26. OKZ RH. 1991. Rješenje Okružnog suda u Beogradu. Zastarjelost izvršenja sporednih kazni i mjera sigurnosti Član 17. br. Vrijeme zastare izvršenja kazne određuje se.Sudska praksa: Zastara izvršenja kazne prekida se danom kad je izdan nalog za izvršenje kazne od prvostupanjskog suda-odsjeka za izvršenje sudskih sankcija. br. 1994. Zastarjelost izvršenja mjere sigurnosti zabrane vršenja poziva. a ne tek danom kad je taj nalog otpremljen od suda. 1995.10. kako to nedvojbeno proizilazi iz odredbe čl.: Kž-634/94 od 27. Odluka VSRH.1993. jer po Zakonu o izvršenju kaznenih i prekršajnih sankcija izvršni sud je dužan pribaviti socijalnu anketu za osuđenika.: Kzz-19/91 od 24. br. kazna zatvora i novčana kazna kao glavna kazna) u ovom članku predviđene su posebne odredbe o zastari izvršenja sporednih kazni i zastari izvršenja sigurnosnih mjera kao kaznenih sankcija sui generis.: Kž-456/93 od 07.04. pa se stoga radi o radnji poduzetoj radi izvršenja kazne. Dok su u prethodnom članku propisane odredbe o zastari izvršenja glavnih kazni (kazna dugotrajnog zatvora. tako da je beznačajno kad je osuđena osoba amnestijom oslobođena od izvršenja dijela kazne Odluka VSRH. prema pravomoćno izrečenoj kazni. jer je već donošenje naloga radnja poduzeta radi izvršenja kazne. Zastarjelost izvršenja mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i mjere sigurnosti oduzimanja predmeta nastupa kad protekne pet godina od dana pravosnažnosti odluke kojom su te mjere izrečene. Relativnu zastaru izvršenja kazne zatvora prekida radnja suda nadležnog za izvršenje kazne koji je od Centra za socijalni rad zatražio dostavu socijalne ankete za osuđenika. br. (1) (2) (3) Zastarjelost izvršenja novčane kazne kao sporedne kazne nastupa kad protekne dvije godine od dana pravosnažnosti presude kojom je ta kazna izrečena. djelatnosti ili dužnosti nastupa kad protekne onoliko vremena koliko je sud odredio za trajanje te mjere. Odluka Županijskog suda Bjelovar.

a što je i razumljivo obzirom na akcesornu prirodu novčane kazne kao sporedne kazne. ciljevi i svrha sigurnosnih mjera (otklanjanje stanja ili uvjeta koji mogu utjecati da počinitelj u buduće počini kazneno djelo) u odnosu na kazne uvjetuje i drugačiji način određivanja rokova zastare izvršenja sigurnosnih mjera. Stavkom 3. 18. pogotovo što zakonodavac na gotovo istovjetan način regulira ovu sigurnosnu mjeru kao i sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja. U pitanju je sigurnosna mjera sa neodređenim trajanjem. i 3. oduzimanja predmeta i zabranu obavljanja zvanja. djelatnosti ili dužnosti i d) oduzimanje predmeta. rok zastare izvršenja novčane kazne kao sporedne kazne određen je u kraćem trajanju. predviđa sljedeće sigurnosne mjere: a) obvezno psihijatrijsko liječenje. sa stajališta pravne sigurnosti i sloboda i prava osuđenih osoba nije odgovarajuće rješenje. ovog zakona koji pojašnjava da se mogu mutatis mutandis primijeniti i na zastaru izvršenja ove sigurnosne mjere). U slučaju da je sudskom odlukom izrečeno više sudskih mjera rokovi zastare izvršenja računaju se za svaku sigurnosnu mjeru posebno. KZ BiH u članu 69. Zakonodavac regulira zastaru izvršenja samo u odnosu na sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja. propisane su odredbe o zastari izvršenja sigurnosnih mjera. b) obvezno liječenje od ovisnosti. djelatnosti ili dužnosti to nema utjecaja na rok zastare izvršenja sigurnosne mjere. Kao i kod zastare izvršenja kazni (glavnih i sporednih) i kod zastare izvršenja sigurnosnih mjera protekom određenog vremenskog perioda gasi se ovlast nadležnih tijela da izvrše izrečene mjere odnosno da prekinuto izvršenje izrečenih mjera nastave. predviđeno je da zastara izvršenja sigurnosne mjere zabrane obavljanja zvanja. Ukoliko je aktom pomilovanja skraćeno trajanje sigurnosne mjere zabrane obavljanja zvanja. bez obzira na specifičnu prirodu ove sigurnosne mjere. c) zabrana obavljanja zvanja. Prema stavku 2. predviđeno je da zastara izvršenja novčane kazne kao sporedne kazne nastupa kad protekne dvije godine od dana pravomoćnosti presude kojom je ta kazna izrečena. (2) (3) U st. djelatnosti ili dužnosti nastupa kad protekne onoliko vremena koliko je sud odredio za trajanje te mjere. Sadržajna različitost. trajanjem koje ne može biti kraće od jedne godine niti dulje od deset godina računajući od dana pravomoćnosti odluke pri čemu se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere. Za razliku od zastare izvršenja novčane kazne kao glavne kazne gdje je rok zastare tri godine. dok u odnosu na sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti ne sadrži bilo kakve odredbe o zastari izvršenja što. rok se određuje prema trajanju sigurnosne mjere koji je određen u sudskoj odluci (Vidjeti komentar o zastari izvršenja kazne i utjecaj akta pomilovanja na zastaru izvršenja kazne dat uz čl. 112 . djelatnosti ili dužnosti.(1) U stavku 1. ovog članka zastara izvršenja sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i sigurnosne mjere oduzimanja predmeta nastupa kad protekne pet godina od dana pravomoćnosti odluke kojom su te mjere izrečene. 2.

i 4. odredbe o apsolutnoj zastari izvršenja kazne (st. Zastarijevanje se prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se poduzima radi izvršenja kazne. Kao i kod zastare kaznenog progona i kod zastare izvršenja kazni i sigurnosnih mjera može doći do mirovanja (obustave) i prekida zastare izvršenja. Odredbe st. KZ BiH). od dana kad se ta presuda više ne može pobijati redovitim pravnim lijekovima. (1) Prema st. odredbe o prekidu zastare izvršenja kazne (st. a u slučaju opoziva uvjetne osude.). (1) (2) (3) (4) (5) (6) Zastarijevanje izvršenja kazne počinje od dana pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena. zastara izvršenja kazne koja je obuhvaćena uvjetnom osudom počinje od dana kada je odluka o opozivu uvjetne osude postala pravomoćna. Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može poduzeti. dok je stavkom 6. Na sličan način rješava se i pitanje zastare izvršenja kazne kada se radi o opozivu uvjetnog otpusta (čl.). do 5. 2. predviđeno da se odredbe st.O tijeku i prekidu zastare izvršenja sigurnosnih mjera vidjeti komentar uz član 18. tj. 1. 2. U ovom članku sadržane su odredbe o početku roka zastare izvršenja kazne (st. odredbe o mirovanju zastare izvršenja kazne (st. 5. od dana pravosnažnosti odluke o opozivu uvjetne osude. 1. 2. ovog člana primjenjuju se i na zastarjelost izvršenja mjera sigurnosti. ovog zakona. zastara izvršenja nastupa kad presuda kojom je opozvan uvjetni otpust i izrečena jedinstvena kazna postane pravomoćna.).). U pogledu računanja roka zastare izvršenja kazne kad osuđena osoba pobjegne sa izdržavanja kazne zatvora odnosno kada se osuđena osoba ne vrati sa 113 . 3. 45. Od pravila da zastara izvršenja kazne počinje teći od dana pravomoćnosti presude postoji nekoliko izuzetaka. do 5. U slučaju opoziva uvjetne osude. Dan kada je presuda postala pravomoćna obuhvaćen je rokom zastare. Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći. Ukoliko nije plaćena novčana kazna te je ista zamijenjena kaznom zatvora zastara izvršenja te kazne počinje teći od dana kad je sudska odluka kojom je novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora postala pravomoćna. Tok i prekid zastarijevanja izvršenja kazne i mjera sigurnosti Član 18. zastara izvršenja kazne počinje od dana pravomoćnosti presude kojom je kazna izrečena. Zastarjelost izvršenja kazne nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne. (mirovanje. prekid i apsolutna zastara izvršenja kazni) primjenjuju i na zastaru izvršenja sigurnosnih mjera.

Prije svega mogu biti u pitanju smetnje stvarne naravi (npr. i 4. Da bi došlo do prekida zastare izvršenja kazne potrebito je da je radnja poduzeta od nadležnog tijela te da je poduzeta radi izvršenja kazne. poziv osuđenoj osobi koja se nalazi na slobodi da se javi određenog dana na izdržavanje kazne u zatvorsku ustanovu. izdavanje naloga suda ili ravnatelja ustanove za izdavanje potjernice tijelima policije radi uhićenja osuđene osobe i sl. ovog zakona koja se mutatis mutandis mogu primijeniti i na ove slučajeve.1991. općeprihvaćeno je stajalište da treba da se radi o zakonitoj radnji nadležnog tijela. Zastara ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može poduzeti.. br. izdavanje tjeralice u slučaju bijega osuđenika iz ustanove u kojoj izdržava kaznu. br. njih zakon ne uzima u obzir. 4. Kž-514/89 od 03.06. zakon kao osnov prekida zastare izvršenja kazne ne predviđa izvršenje novog kaznenog djela kao što je to predviđeno u članku 15. Odlučne su samo smetnje pravne naravi odnosno okolnosti koje zakon određuje kao osnov za nastupanje zastare izvršenja kazne. Zastara se prekida svakom radnjom nadležnog tijela koja se poduzima radi izvršenja kazne. ovog zakona. a mogu biti i pravne naravi.).. a ne tek danom kad je taj nalog otpremljen iz suda. Za razliku od zastare kaznenog progona.). st. Zastara se nastavlja nakon prestanka smetnji usljed kojih nije bilo moguće izvršiti kaznu.odobrenog odsustva iz kazneno-popravnog zavoda vidjeti pojašnjenja data uz članak 16. Tako npr. Kod novčane kazne prekid zastare izvršenja novčane kazne nastupa svakom radnjom poduzetom u cilju njenog izvršenja. (3) (4) Stavci 3.10. Zastara izvršenja kazne prekida se danom kad je izdan nalog za izvršenje kazne od prvostupanjskog suda – odsjeka za izvršenje kaznenih sankcija. npr. poziv referenta kojim se svjesno krši zakonito rješenje suda o odgodi izvršenja kazne zatvora samo je prividna radnja koja ne može prekinuti zastaru (odluka Okružnog suda u Slavonskoj Požegi. nepoznato boravište osuđene osobe.. sadrže odredbe o prekidu zastare izvršenja kazne. Mirovanje zastare izvršenja kazne može nastupiti odvojeno za glavnu i sporednu kaznu ovisno od osnova za obustavu koji vrijede za jednu ili drugu kaznu. Kž-19/91 od 24. nemogućnost osuđene osobe da se javi na izdržavanje kazne zbog prekida komunikacija usljed elementarnih nepogoda i sl.). pa se i rokovi zastare izvršenja računaju odvojeno za glavnu i za sporednu kaznu. bjekstvo osuđene osobe. upućivanjem opomene osuđenoj 114 . (2) Stavak 2. Radnje kojima se prekida zastara izvršenja kazne su npr. sadrži odredbe o mirovanju zastare izvršenja kazne. jer je već donošenjem naloga poduzeta radnja radi izvršenja kazne (Presuda VSRH. Za zastaru izvršenja kazni irelevantne su okolnosti faktične naravi. Nemogućnost izvršenja kazne može biti prouzročena različitim okolnostima.1989. Radnja nadležnog tijela treba biti poduzeta protiv određene osobe osuđene za određeno kazneno djelo. Pored toga. Vremenski period u kojem se po zakonu nije mogla izvršiti kazna ne uračunava se u rok zastare izvršenja kazne.

(5) U stavku 5. str. 154. Postoje i suprotna stajališta po kojima se izvršenju kazne uvijek može pristupiti kada nije prošao relativni odnosno apsolutni rok zastare izvršenja. onda se ono ne bi moglo ni nastaviti ako u tijeku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastara izvršenja kazne).osobi da plati novčanu kaznu. između ostalog. do 5. prekid može nastupiti odvojeno za glavnu i za sporednu kaznu. Po jednima. prekid i apsolutna zastara) primjenjuju i na zastaru izvršenja sigurnosnih mjera. idu u prilog tome da apsolutna zastara može nastupiti i u tijeku izvršenja kazne zatvora (Stojanović. čak i kad je počelo njeno izvršenje. tako i kod prekida zastare izvršenja kazne. odnosno zbog kojih nije bilo moguće izvršiti kaznu. kod prekida zastare rok zastare počinje teći iznova. ovog članka dvojbeno je da li može nastupiti apsolutna zastara izvršenja kazne kada se osuđena osoba nalazi na izdržavanju kazne zatvora.11. kazna čije je izvršenje apsolutno zastarjelo ne može se ni pod kojim uvjetima izvršiti. budući da se djelovanje zastare izvršenja kazne proteže samo do započinjanja njenog izvršenja. 224. S obzirom da početak. 2000. propisano je da se odredbe st. za relativnu zastaru izvršenja.. izvršenje kazne ne može se ni nastaviti ako u tijeku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastara. Ako dođe do prekida izvršenja kazne zatvora zbog bilo kojeg razloga. Uslijed prekida zastare izvršenja kazne vrijeme do prekida izvršenja kazne ne računa se u rok zastare i sa svakim prekidom zastara počinje teći iznova. Kad je izvršenje kazne zatvora započeto u zakonom predviđenom roku zastara nema više utjecaja. u tom slučaju apsolutna zastara se računa od dana kad je presuda postala pravomoćna. ako je kazna počela da se izvršava kad je to po zakonu bilo moguće. (mirovanje. Kao i kod mirovanja zastare izvršenja kazne.). trajanje i završetak izvršenja kazne imaju isti pravni sadržaj i da stoga ne mogu uvjetovati različite pravne situacije. se navodi: „Tijekom izvršenja kazne zatvora ne teče relativna zastara izvršenja kazne. Apsolutna zastara izvršenja kazne nastupa u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastaru izvršenja kazne tj. str. tako da se izvršenje te kazne mora izvršiti unutar roka apsolutne zastare. u vezi sa navedenom dvojbom.“ (6) U stavku 6. Ovo tim prije što zakon nije odredio neki drugi početak tijeka zastare već samo od dana kada je presuda postala pravomoćna. kada se zastara samo nastavlja nakon prestanka okolnosti koje su prouzročile mirovanje. Jezičko tumačenje odredbe stavka 5. nesporno je da se izvršenje kazne ne može započeti poslije proteka apsolutne zastare. Tijekom izvršenja kazne teče apsolutna zastara izvršenja. Kod primjene odredbi stavka 5.). koja je dosta eksplicitna („u svakom slučaju“) kao i drugi argumenti (ako se izvršenje kazne ne može započeti poslije nastupanja apsolutne zastare. tada se gase svi efekti zastarjelosti jer nije ispunjen uvjet za njezino nastupanje (Lazarević 2. U pravnom shvatanju VSRH sa sjednice Kaznenog odjeljenja od 10. 115 . Za razliku od mirovanja zastare izvršenja kazne. predviđene su odredbe o apsolutnoj zastari izvršenja kazne. relativna zastara počinje ponovo teći i to od dana prekida. Apsolutna zastara izvršenja nastupa bez obzira da li je i koliko bilo prekida i mirovanja zastara izvršenja kazne. Poslije nastupanja zastare izvršenja novčane kazne ne može se više odlučivati o zamjeni ove kazne kaznom zatvora. 2.

zastara izvršenja kazne teče iznova i to upravo od dana pravomoćnosti presude koja je donijeta na osnovu čl. OKZ RH. Sudska praksa: Tijekom izdržavanja kazne zatvora iz bilo kojeg razloga (pa i bijega) relativna zastara počinje ponovo teći. U tom slučaju apsolutna zastara računa se od dana kad je presuda postala pravomoćna. st. st. relativna zastara počinje ponovo teći. Ako dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora zbog bilo kojeg razloga pa i bijega. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSRH od 15. 1990. kao u konkretnom slučaju. pa je danom poduzimanja takve radnje rok relativne zastare izvršenja kazne počeo ponovo teći. i to od dana prekida. 5. zbog obustave zastare ne teče zastara izvršenja kazne (relativna zastara izvršenja kazne). KZ SFRJ. st.01. 2. 116 . OKZ RH.05. 94. st.06. 1.: Kž-20/00 od 25. 94. Radnja kojom je nadležni sud za izvršenje kazne. br. 5. 415.: Kž-216/97 od 18. a zastarijevanje izvršenja kazne počinje od dana kad je presuda postala pravomoćna. 1983. br. izvršenje kazne s obzirom na sadržaj podnesenog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. ZKP-a da odluči o uračunavanju pritvora u pravomoćno izrečenu kaznu. u smislu čl. Za razliku od žalitelja u pravu je sud prvog stupnja kada zaključuje da apsolutna zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru izvršenja kazne. Kada su osuđenom spojene kazne zatvora iz dvije presude. odloženo. Presuda VSH. 94.2000.Posebne odredbe o zastari izvršenja sigurnosnih mjera za pravne osobe predviđene su u članku 142. Međutim. zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru izvršenja kazne (apsolutna zastara izvršenja kazne). onda kroz vrijeme za koje je izvršenje kazne odloženo. predstavlja radnju poduzetu radi izvršenja kazne. Kad je rješenjem nadležnog prvostupanjskog suda na temelju čl. kako je to izričito navedeno u čl. 1997. VSRH. 401. 94. budući da postoji mogućnost da u velikom broju slučajeva apsolutna zastara ne bi nikada nastupila. dok je još u tijeku rok relativne zastare izvršenja kazne. ali se apsolutna zastara računa od dana kada je presuda postala pravomoćna.02. 136. Presuda VSS. zatražio od prvostupanjskog suda na temelju čl. u smislu čl. i to od dana prekida. st. OKZ RH. 1. 99. br. ZKP-a. jer u protivnom institut apsolutne zastare ne bi imao smisla. 3.: Kž-2/83 od 19. 5. kako to proizilazi iz čl. ZKP. st. prema zauzetom pravnom stajalištu. jer se u tom vremenu prema zakonu izvršenje kazne ne može ni poduzeti. u smislu čl. st. KZ BiH. OKZ RH.

naređivanje. iz smisla zakonskih odredbi nedvojbeno proizilazi da nema zastare kaznenog progona i zastare izvršenja kazne i za kazneno djelo organiziranja grupe ljudi i poticanja na počinjenje genocida. KZ BiH (čl. Nezastarivost kaznenog progona i nezastarivost izvršenja kazni za naznačena kaznena djela temelji se na činjenici da se radi o najtežim kaznenim djelima kojima se krši međunarodno humanitarno pravo i koja se sastoje u najgrubljim vidovima nečovječnog postupanja. 1968. Ovim člankom predviđene su odredbe o nezastarivosti kaznenog progona za određena kaznena djela propisana ovim zakonom kao i za kaznena djela za koja po međunarodnom pravu zastara ne može nastupiti. 171.) i za kaznena djela ratnih zločina (čl. mučenjima. kao i za planiranje. br..). Radi se o izuzetku od primjene instituta kaznenog progona i zastare izvršenja kazni kao općeg načela koje se u suštini primjenjuje u odnosu na svako počinjeno kazneno djelo i na svaku izrečenu kaznu.175. što im daje dodatnu težinu. 1. ne predstavlja smetnju takve pravne prirode zbog koje vrijeme zastare ne bi teklo. 171. i čl. odnosno da njihovi počinitelji padnu u zaborav.). počinjenje ili poticanje ili pomaganje u planiranju. i čl. već je to smetnja faktičke prirode kad zastara teče. kod ovih kaznenih djela ne postoji opravdanje da prestane pravo države na kažnjavanje. 174. .04. zločini protiv čovječnosti bilo da su počinjeni 117 . pripremanju ili počinjenju kaznenih djela iz čl. Tako je odredbom čl. gdje mu je boravište nepoznato. brutalnim razaranjima i dr. čl. Ovom odredbom izričito je predviđeno da kazneni progon i izvršenje kazne ne zastarijeva za kazneno djelo genocida (čl. Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela genocida. Osim kaznenih djela koja su izričito navedena u ovom članku nezastarivost kaznenog progona i nezastarivost izvršenja kazni odnosi se i na kaznena djela za koja po međunarodnom pravu zastara ne može nastupiti.: Kž-499/68 od 01. zločina protiv čovječnosti te ratnih zločina. i koja se vrše s krajnje nečovječnim ciljevima i pobudama. kazneno djelo zločina protiv čovječnosti (čl.Nemogućnost izvršenja kazne zbog toga što se osuđeni nalazi u inozemstvu. kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti. najčešće na okupiranim teritorijima. KZ FBIH). Ovakva djela po pravilu se vrše u tijeku rata i oružanih sukoba. Upravo iz navedenih i drugih sličnih razloga. Nezastarivost krivičnog gonjenja i izvršenja kazne Član 19. zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. pokretanje. 176. 173. progonu pučanstva. 180. 175. Konvencije o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti predviđeno da ne postoji vremenska zastara u pogledu pojedinih zločina bez obzira na datum kad su počinjeni (ratni zločini. silovanjima. masovnim ubojstvima. 172. Odluka VSH. Iako to nije izričito rečeno.

. 29. Rimskog statuta propisano je da kaznena djela iz nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda ne zastarijevaju. Odredba o nezastarijevanju se odnosi i na kazneno djelo agresije čija definicija će biti naknadno određena. kaznenom djelu zločina protiv čovječnosti iz čl. navedenog Statuta. Odredbom čl. 118 . Radi se o kaznenom djelu genocida iz čl.). 8. i kaznenom djelu ratnih zločina iz čl. 6. 7.u ratu ili u doba mira i dr.

(1953). 548-556.M. 2/1969. NZ. str. Đ. str.1-4. Atanacković. (1962). Babić. str. 3-24.. Živanović. (1996).. M. 4-6/1996. Singer. 53-61.M. 531-547. G. Đorđević. JRKK. 37-95. str. Saučesništvo kod kažnjivih pripremih radnji. (1951). Neki problemi u vezi sa objektivno-subjektivnim shvatanjem pojma krivičnog dela. 1983. D. Lj.. (1997). 35-49. Subjektivna strana odustanka od izvršenja krivičnog dela.. Beograd. (1975). str. 31-48. 6/1975. 164-190. str. (1991). str. (1990).. Zlatarić. (1966)... (1979).... Beograd.V. (1971). D. Vouk. V.. Komentar KZJ (redakcija: Lj. 238-245. (1995). 1953. 4/1991. (1972). 1/1985. (1987)... 601-613. Mali značaj krivičnog dela kao uslov za postojanje neznatne društvene opasnosti. (1991). A. 215-228. M.V . 29-36. 73-87. str. Babić. Tomašević. JRKK. Pravna misao.. Jakovljević. str. Banja Luka. Atanacković. str. F. str. (1966). 147163. Arhiv. Trajno krivično djelo. Jakulin. O subjektivnoj strani pokušaja. D. Društvena opasnost i protivpravnost krivičnog dela u jugoslovenskom krivičnom pravu. Mostar 1980/8. str... 2000. (1985).. Arhiv 1/1951. D. JRKK.. Anali PFB. Saučesništvo. 49-60. str. (1983). HLJKPP. Delikti kaznenog prava.. M.. Pripremna radnja kao krivično delo. 1994. I. Kambovski. Anali 3-4/1963. Pojam bića krivičnog djela u sistemu krivičnog prava. (1994). Đorđević. Krivična dela kvalifikovana težom posledicom ili naročitom okolnošću. A.. 9-10/1979. 1966.. 12/1967. Publikacija IKSI. Posredni izvršilac krivičnog dela. 4. 1985. (1978). V. Pomaganje kao oblik saučesništva. Krajnja nužda u krivičnom pravu. br. Skopje. 1-2/1984. Saučesništvo u krivičnom delu. 1983. Beograd. JRKK. D. Napomene o saučesnišetvu u novom Krivičnom zakoniku. str. Kambovski. NZ. str. 103-126. 1-2/1996. opšti deo. ZRPFS. 114-134. 1995. JRKK. Srzentić. Bačić. GPFK. (1982). 5/1990. Anali PFB. (1983). 50-54. Atanacković. Ackeram i Eugen O Sullivan (2002). 1/1982. Anali PFB. V.187-199. JRKK. GPFBL. 1/1997. Beograd. Ustanova produženog krivičnog djela.. (1967). Pomaganje kao oblik saučesništva. Kurtović. str. Tomić. (1982). Jakovljević. Objektivni uslovi inkriminacije u jugoslovenskom krivičnom zakonodavstvu.. Kurtović/Belić.. Kambovski..B. (1969). 1-3/1991. str. NZ 4/1977.D. Organizirani kriminalitet . NZ. 1-2/1996.. Beograd. O kažnjivim pripremnim radnjama. M. Čejović. Prilog definisanju opšteg pojma krivičnog dela.. Subjektivni elemenat krivičnog dela u američkom krivičnom pravu.. Radulović. Bačić.. 57-73. Babić. Anali. str.11. JRKK. Pojavni oblici i pojam prekoračenja granica nužne obrane.I. Deisinger. Neznatna društvena opasnost jedan od zakonskih osnova koji isključuje postojanje krivičnog dela. 5/1989. Beograd. str. M. F. Anali PFB. 21-46.. N.. O nekim predlozima u radnom tekstu predloga Opšteg dela KZ SR Jugoslavije. Balažić. Problematika na propuštanjeto vo krivičnoto pravo. Pihler. 1982.. 155-172. Beograd. 1974.. 247-263. B. 3/1972.. (1971). 5-6/1971. M. M. Nikolić-Ristanović. Babić. M. 1/1988. NZ. Babić.. 200213. 123-132. Položaj dragovoljnog odustanka od pokušaja u sistemu krivičnog prava. Princip srazmjernosti kod instituta krajnje nužde. 1987. Zakon o odgovornosti pravnih oseb za kazniva dejanja. Đorđević. JRKK. 2/71. O saizvršilaštvu. str. (1984). 1978. Carić. (1977). Pokušaj krivičnog dela. Razmatranje o nastanku i značaju pojma društvene opasnosti. 5-71.(1985). 1966. A. Objektivna strana dobrovoljnog odustanka od izvršenja krivičnog djela.. (1980). NZ. Đorđević. 149-157. Bačić. 1-2/1994. str. 2/1975. (1975). 4/1969.GLAVA PETA . Mihajlovski. 2/1998. (1974). Babić. Beograd. XX-XXI/1997.. (1996). (1981). 75-87.. (1989). 1980.(1997). str. M. (1991). Pojam stadijuma ostvarenja krivičnog djela. Čejović. A. (1969).kaznenopravna pitanja odgovornosti (krivnje) i sankcija.. JRKK. Anali. Lazarević). V. Praksa i procedura Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Krajnja nužda u krivičnom pravu. 119 . Saizvršilaštvo . Anali PFB. 134-152. str. V. str. M. S.. ZPFM. Petrović. 1962. (1988). D. Beograd. 1/1976. 1991. Bojanić. O pojmu krivičnog dela.. 1-2/1995. br. Split. str.. Đorđević. Novo materijalno krivično zakonodavstvo Republike Slovenije. (1994). str.. str. Pokušaj složenog krivičnog djela. Elemenat neskrivljenosti opasnosti kod instituta krajnje nužde. 49-57. Đorđević.. str.F. (1996). 18-31.. str. str. Krivično pravo u sudskoj paksi. (1998). D. 725-751. M. Banja Luka. str.. Atanacković. Prilog pitanju pojma krivičnog dela. Ljubljana. 43-76. (1976). 33-41. HLJKPP. Bele. str. Aćimović. s komentarjem. ZPFZ. (1963).Đ. B. Jon E.KRIVIČNO DJELO Literatura: Atanacković. Uticaj ličnih okolnosti na krivičnu odgovornost i kažnjivost saučesnika. M. II-III./Mihajlovski. T. str.

103. kao i za primjenu krivičnih sankcija u svakom konkretnom slučaju. Ako se zanemari objektivni pojam krivičnog djela koji je zastupao T. iako je zapravo ovaj elemenat. može se reći da postoji opšta saglasnost da pojam krivičnog djela uključuje tri najznačajnija elementa a to su radnja. str. osnovnu ustanovu krivičnog prava koja predstavlja ishodište za sva druga krivičnopravna pitanja. i sada kod većine autora na ovim prostorima prisutan u definiciji opšteg pojma krivičnog djela. čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana krivična sankcija. Bačić II. 132. 120 . protivpravnost i vinost ili krivica.. Bavcon-Šelih. formulisan na nešto drugačiji način. Iako se ne bi ozbiljnije ugrozio princip zakonitosti i napuštanjem zakonske definicije ovog pojma. zajedno sa krivicom ono je mjerilo pravičnosti. Smisao određivanja njegovog opšteg pojma u krivičnom zakonodavstvu sastoji se u tome da se odrede zajednički i opšti elementi koje kao zajednička obilježja treba da sadrži svako čovjekovo ponašanje koje je inkriminisano kao krivično djelo. kao materijalna strana protivpravnosti (Liszt) ili kao zakonodavni motiv inkriminacije. To je opravdano ako se ima u vidu da opšti pojam krivičnog djela predstavlja okosnicu cijelog krivičnopravnog sistema.. što dolazi do izražaja kroz načelo srazmjernosti između krivičnog djela i kazne i načelo individualizacije krivičnih sankcija. u teoriji navedenih prostora uglavnom se pojam krivičnog djela određuje kao protivpravno ponašanje koje je u zakonu određeno kao krivično 1 Up. str. u teoriji krivičnog prava poznat još od prije jednog vijeka. Krivično djelo je protupravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo. jer se polazi od stava da je cjelishodnije to pitanje prepustiti nauci krivičnog prava i sudskoj praksi.Krivično djelo Član 20. tim pojmom obuhvatala i određenost krivičnog djela u zakonu i društvenu opasnost. str. one okolnosti koje moraju uvijek postojati da bi jedno ponašanje bilo kažnjivo1 U određivanju opšteg pojma krivičnog djela u krivičnopravnoj teoriji na prostorima bivše SFRJ ne postoje značajnije razlike. 118. Većina je. Srzentić-Stajić-Lazarević. Naime. Otuda i potreba da se kroz definiciju opšteg pojma krivičnog djela odrede elementi koji predstavljaju opšte pretpostavke kažnjavanja. jer se uglavnom vezuje za bivša socijalistička zakonodavstva. Krivično djelo je prvenstveni i temeljni uslov i osnov za mjeru krivične represije. Ipak je materijalni elemenat krivičnog djela. Živanović. KZ BiH se opredijelio za dosadašnje rješenje i definisao opšti pojam krivičnog djela.104. Većina savremenih krivičnih zakonodavstava ne određuje opšti pojam krivičnog djela.. U novije vrijeme elemenat društvene opasnosti se sa tom formulacijom izričito ne navodi. bar do sada.

str. 37. jer nepostojanje nekih od elemenata zapravo čini posve deplasiranim utvrđivanje drugih. krivičnopravno biće svakog krivičnog djela i ukoliko bilo koji od tih elemenata nedostaje. mora biti utvrđeno da postoje svi elementi opšteg pojma krivičnog djela. Oni čine strukturu. jer ukoliko se utvrdi njihovo postojanje krivično djelo ne postoji. svako pojedino krivično djelo mora da sadrži te elemente. posljedicu a samim tim i uzročnu vezu. str.. Čejović. Bačić II. 84. tj. jer predstavljaju opšte pretpostavke njihove kažnjivosti. ono je značajno i za praktičnu primjenu krivičnog zakonodavstva. kojim se povređuju ili ugrožavaju zaštićena dobra i koje je učinjeno sa vinošću2. str. i dalje. (1996. odnosno ispitivanju da eventualno ne postoji neki od osnova njegovog isključenja (kao npr. Pojam krivičnog djela upravo se bazira na tijesnoj međusobnoj povezanosti svih njegovih elemenata. To je izraženo i u čl. Naime.). 49. i dalje. To nameće potrebu određenog redoslijeda u njihovom praktičnom utvrđivanju. Radi se o opštim odnosno zajedničkim obilježjima koji karakterišu sva krivična djela. Iako je određivanje opšteg pojma krivičnog djela prvenstveno i veoma značajno teorijsko pitanje. 5. str. formalni delikti. i dalje. 121 . str.). potrebno je razmatranje njihovog međusobnog odnosa. str. ZKP BiH prema kojem sud donosi presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe ako djelo za koje se optuženi optužuje po zakonu nije krivično djelo ili ako postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivičnu odgovornost. opšti pojam krivičnog djela sadrži osnovne elemente čije postojanje sud mora utvrditi u svakom konkretnom slučaju.). itd. prilikom rješavanja konkretnih slučajeva i praktičnoj primjeni krivičnog zakona. Kao konstitutivna obilježja krivičnog djela mora ih sadržavati svako krivično djelo koje je u zakonu određeno i opisano kao kažnjivo djelo. 284. U protivnom. Svakako da je pri ovome potrebno imati u vidu i specifičnosti konstrukcijskih modela pojedinih krivičnih djela. pristupa se utvrđivanju protivpravnosti. radi pozicije koju imaju u strukturi djela koja ih čini međusobno zavisnim. ne sadrže tzv.). krivično djelo ipak čini jedinstvenu i logičnu cjelinu i svi njegovi elementi su u načelu po svom značaju i funkciji jednaki.. (1996. Komentar KZ SRJ. ili neki od opštih osnova kao što je nužna odbrana ili krajnja nužda i dr.. Bavcon-Šelih. Srzentić-StajićLazarević.djelo. čl. Tako npr. Tako bi bilo posve neprihvatljivo prvo pristupiti ispitivanju postojanja protivpravnosti. Utvrđivanje vinosti ili krivice učinioca 2 U tom smislu npr. 164. 104. te krivična djela pravog činjenja koja u tom pogledu odgovaraju formalnim deliktima. Tek ako je izvan svake sumnje utvrđeno da dato ponašanje predstavlja krivičnopravnu radnju. 134. jer da bi se dato ljudsko ponašanje moglo kvalifikovati kao krivično djelo. Pavišić-Veić. 134. jer potpun i kompletan pojam krivičnog djela može egzistirati samo u njihovoj ukupnosti. jer neka zakonska bića neke od njih u svom zakonskom opisu ne obuhvataju. I pored toga. razlog isključenja protivpravnosti odavanja državne tajne iz st. ako prethodno nije riješeno pitanje da li jedno čovjekovo ponašanje predstavlja radnju određenog krivičnog djela. (1995. krivičnog djela po pravilu nema. i dalje. Premda se radi teorijskog analiziranja i izučavanja krivičnog djela njegovi elementi mogu analizirati zasebno. kao ni delikti apstraktnog ugrožavanja.. sud takvu zakonsku odredbu ne može ni primijeniti. na njihovom jedinstvu. i dalje.

282. Poljske. dok makedonski KZ prihvata formalnu koncepciju. Rusije. nailazio je na kritike. itd. čija su obilježja propisana u zakonu i za koje je propisana krivičnopravna sankcija. V. st... kao i većina bivših socijalističkih krivičnih zakonodavstava3. postojanje imuniteta i sl. 3. Ta obilježja koja čine jedno posebno krivično djelo koja ga odvajaju od svih drugih 3 Zanimljivo je da je većina od tih zemalja zadržala materijalno-formalni koncepciju ovog pojma (tako npr. ostao pri dosadašnjem rješenju i definisao opšti pojam krivičnog djela. KZ RH ne sadrži odredbu kojom se određuje opšti pojam krivičnog djela. odnosno nekih drugih elemenata koji ulaze u subjektivnu stranu određenog krivičnog djela. 224.296.. Kambovski. već to prepušta teoriji i sudskoj praksi. proizilazi da je neophodno da svako krivično djelo bude u zakonu predviđeno kao krivično djelo i da njegova obilježja isto tako budu propisana zakonom.3.. dakle. 5.). Time je KZ BiH. utvrđuje da li su ispunjena sva zakonska obilježja jednog krivičnog djela u objektivnom smislu. tj. str. Ovim se ipak test postojanja krivičnog djela ne završava. Bačić II. SRJ. str. Prema tome. 3.pretpostavlja da je na nesumnjiv način utvrđeno postojanje oba prethodna elementa.). krivično djelo definisao kao protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo. pa se tek nakon toga pristupa utvrđivanju i subjektivnog elementa krivičnog djela koji se sastoji u krivici učinioca. str. Iz odredbe čl. 230. 47. 210. Prema tome. jer se materijalni pojam krivičnog djela ne može izraziti i obuhvatiti samo jednim ovakvim elementom. Materijalno-formalni pojam krivičnog djela iz prethodnog krivičnog zakonodavstva. st. Umjesto društvene opasnosti.. Pod bićem krivičnog djela podrazumijeva se skup posebnih elemenata koji predstavljaju obavezna obilježja jednog krivičnog djela. čl. srodnički ili neki drugi odnos kod nekih djela koji isključuje kažnjavanje (v. v. kao opšti elemenat pojma krivičnog djela sada je i eksplicitno istaknut elemenat protivpravnosti. 231. moraju biti ostvarena zakonska obilježja bića krivičnog djela.). Ovo je na liniji shvatanja da nema dovoljno opravdanja za unošenje elementa društvene opasnosti u definiciju ovog pojma. KZ Češke. ali je pri tome napustio materijalni pojam i prihvatio formalnu koncepciju krivičnog djela. Crne Gore. 232. 20. komentar uz čl. najviše zbog uvjerenja da je elemenat društvene opasnosti prevashodno politička kategorija kojoj se mogu dati različiti sadržaji. KZ BiH je u čl. ovog zakona (nullum crimen sine lege) i u tome se ogleda garantivna funkcija krivičnog zakona (v. 20. nepostojanje imovinskog ili štetnog iznosa u mjeri koja se zahtijeva kod nekih djela (v. koji se prema zakonskoj ekspresiji tretira kao najznačajniji elemenat ovog pojma. 122 . . 216. st. da bi postojalo bilo koje krivično djelo moraju biti ostvarena njegova bitna obilježja. jer krivično djelo na kraju može da otpadne radi eventualnog nepostojanja objektivnog uslova inkriminacije ili postojanja nekog ličnog razloga isključenja kažnjivosti (npr. čl. praktično rješavanje postojanja krivičnog djela nalaže potrebu poštovanja redoslijeda utvrđivanja elemenata koji ulaze u njegov sastav.).). Takav zahtjev proizilazi i iz načela zakonitosti iz čl. S druge strane. Slovenije. Mađarske. da bi se na kraju dato čovjekovo ponašanje moglo kvalifikovati kao krivično djelo. 104: Pavišić-Veić. Prvo se. 2. počev od radnje pa preko protivpravnosti. posebno njegov materijalni pojam.

210. objektivne uslove inkriminacije ili kažnjivosti (tako kod krivičnog djela poreske utaje iz čl. npr. st. Druga čine subjektivnu stranu bića krivičnog djela i obuhvataju. Slično je i kod nekih krivičnih djela u entitetskim zakonima. 231. ono po čemu se to djelo razlikuje od svih drugih krivičnih djela. lično svojstvo. 1. 161. već predstavlja uslov ili pretpostavku kažnjavanja za ovo djelo.. 224.. zakonsko biće krivičnog djela predstavlja samo onaj dio zakonskog opisa krivičnog djela kojim se određuje samo nepravo.. znanje neke okolnosti (npr. Prva obuhvataju elemente objektivne strane krivičnog djela. ali se ipak od njega razlikuje. To je radi toga što ima i takvih krivičnih djela kod kojih je zakonsko biće krivičnog djela samo jedan dio zakonskog opisa krivičnog djela. 230. itd. KZ BiH. postoji samo ako je lišenje života nekog od predstavnika najviših institucija BiH učinjeno u namjeri ugrožavanja ustavnog poretka ili bezbjednosti BiH. 209... vrijeme ili mjesto izvršenja krivičnog djela i dr. KZ FBiH čini onaj koji navede drugog na samoubistvo ili mu pomogne u tome. zakonsko biće krivičnog djela izražava suštinu neprava određenog krivičnog djela.. itd.) i sl. oni čine korpus samo toga krivičnog djela.. koje sadrži i neke dodatne elemente koji ne ulaze u zakonsko biće. Obilježja krivičnog djela redovno se dijele na objektivna i subjektivna. pa ono bude učinjeno. Na jednak način ovo vrijedi i za sva druga krivična djela. Iako neki elementi kroz definiciju nisu direktno uključeni u opšti pojam krivičnog djela. 4. u čl. 168. a to je prvenstveno radnja. Ovi elementi u stvari izražavaju ono što je bitno za postojanje određenog krivičnog djela. zatim posljedica.. dok dopunski elementi čine obilježja težeg ili lakšeg oblika krivičnog djela. Prema tome.). pored različitih oblika umišljaja i nehata. tj. lični odnos ili status izvršioca. nije ostvareno njegovo zakonsko biće i stoga ovo krivično djelo ne postoji. navode se u onom dijelu krivičnopravne odredbe koja se naziva dispozicijom. Osnovni elementi predstavljaju obilježje osnovnog oblika zakonskog bića određenog krivičnog djela. Dio zakonskog opisa djela koji obuhvata i onaj uslov da djelo "bude učinjeno" ne ulazi u zakonsko biće krivičnog djela. ili neko drugo bitno obilježje ovog djela. pobuda. zakonsko biće ubistva iz čl. dok je znatno manji broj onih koja se pojavljuju i u privilegovanim oblicima. one okolnosti koje čine sadržaj zabranjenog ponašanja. sadržaj zabranjenog ponašanja. Tako npr. 167. onog ponašanja koje predstavlja kršenje krivičnopravne norme. i neke druge elemente subjektivnog karaktera. Tako. 205. kao što je određena namjera (npr. oni se podrazumijevaju. krivično djelo učestvovanje u samoubistvu iz čl. u čl. st. u njegovo nepravo. Zakonsko biće krivičnog djela je povezano sa zakonskim opisom krivičnog djela.) ili neki drugi subjektivni elemenat kao što je npr. s obzirom da za određivanje njegovog 123 . U krivičnom zakonu veliki broj krivičnih djela je određen u svojim kvalifikovanim oblicima.. one elemente koje čovjekova radnja mora da ima da bi predstavljala kažnjivu radnju koja ima kvalitet dotičnog krivičnog djela iz date zakonske odredbe u kojoj je to krivično djelo opisano.djela. 170. 167. Ukoliko nedostaje navedena namjera. predstavljaju kvalifikatorna ili privilegišuća obilježja. sredstvo i način izvršenja. ili djela iz čl. Najkraće. uz ostale pretpostavke.. odnosna na osnovna ili dopunska.

Ovi grupni objekti od posebnog su značaja za sistematiku posebnog dijela krivičnog zakonodavstva. Danas je opšteprihvaćeno shvatanje da se subjektom krivičnog djela smatra i lice koje se pri izvršenju krivičnog djela poslužilo životinjama. posredni izvršilac (v. 122. To su različite individualne i opšte vrijednosti koje su od posebnog značaja za čovjeka i društvo. privreda. Pored (aktivnog) subjekta krivičnog djela postoji i pasivni subjekt krivičnog djela prema kojem je učinjeno krivično djelo ili žrtva djela. imovina. kao neka sinteza svih posebnih vrijednosti.). b) Objekat krivičnog djela predstavlja dobro ili vrijednost na čiju povredu ili ugrožavanje je upravljeno određeno krivično djelo. one su izražene kao lične slobode i prava čovjeka te druga prava i društvene vrijednosti garantovane i zaštićene ustavom i međunarodnim pravom (čl. polni integritet. ukupnost svih dobara i interesa koji su stavljeni pod krivičnopravnu zaštitu. Takav jedan generalni iskaz podrazumijeva posebne vrijednosti pojedinca i društva kao što su: čovjekov život i tjelesni integritet. 29.).). komentar uz čl. status subjekta imaju i saizvršilac i tzv. par. kao i komentar uz to poglavlje).pojma imaju poseban značaj. što se legislativno izražava kroz zasebna poglavlja ili uže skupine u okviru jednog te istog poglavlja. koji zapravo predstavlja vidljivu materijalizaciju objekta krivičnog djela. komentar uz čl. 25. pa su nužno i njegovi neizostavni i konstitutivni elementi. Neka krivična zakonodavstva izričito definišu pojam izvršioca definišući ga kao lice koje učini krivično djelo samo ili posredstvom drugoga (npr. Pored njih. čl. Stoga izlaganje o ova dva pojma spadaju u učenje o opštem pojmu krivičnog djela i upotpunjuje analizu ovog pojma.. 2. kao i čl. odnosno učinilac djela ne mora biti istovremeno i krivac (v. prirodnim ili mehaničkim silama. Ovako date zaštićene vrijednosti obično nazivamo grupnim objektom zaštite koji obuhvata više srodnih posebnih objekata koji su zajednički za određene skupine krivičnih dela. jer predstavljaju osnov za oblikovanje manje ili više homogenih grupa krivičnih djela. Status subjekta je širi od samog pojma krivca. zdrava životna sredina. ko je učestvovao u ostvarenju krivičnog djela preduzimajući radnju izvršenja.1.. bezbjednost zemlje i njeno ustavno uređenje i dr. Riječ je o subjektu i objektu krivičnog djela koji su u neraskidivoj vezi sa pojmom krivičnog djela. Uz izvršioca krivičnog djela. osnovna prava i slobode. 1. U jednoj sasvim uopštenoj formi. u odredbi o osnovima i granicama krivičnopravne zaštite odnosno u odredbi u kojoj je određena legitimnost krivičnopravne zaštite. KZ BiH među subjekte krivičnog djela. ovog zakona. odnosno zaštićenog 124 . a) Izvršilac ili učinilac krivičnog djela je onaj ko je ostvario sva zakonska obilježja određenog krivičnog djela. 8. tj. st. što jasno proizilazi iz Glave XIV u kojoj je statuirana i njihova odgovornost za krivična djela (v. 34. vrijednosti na kojima počiva njihova egzistencija i funkcionisanje i kojima je radi toga obezbijeđena krivičnopravna zaštita.). Tako dat objekat zaštite. st. uključuje i pravna lica. pred fizičkih lica. Od objekta zaštite potrebno je razlikovati objekat radnje. status subjekta imaju i saučesnici. pa stoga on obuhvata i lica koja bez krivice ostvaruju krivično djelo. u teoriji se označavaju kao opšti zaštitni objekat.. odnosno podstrekači i pomagači. KZ Njemačke. Za razliku od ranijeg krivičnog zakonodavstva.

već i određena prava ili sam čovjek. dok je opšti objekat zaštite vlasništvo kao društveni odnos. Naglašava se da je radnja osnovno konstitutivno obilježje svakog krivičnog djela. pa stoga bez radnje djelo ne postoji (nullum crimen sine actione). određivanje objekta krivičnog djela od posebnog je značaja za izgradnju sistema posebnog dijela krivičnog zakonodavstva. dok je objekat zaštite život svakog čovjeka. Tako je npr. predstavljaju posebni ili grupni zaštitni objekat. već i za sud prilikom njenog izricanja odnosno odmjeravanja.dobra. kako je već rečeno. To posebno važi za njemačku doktrinu. Osim toga. dakle život kao opšta vrijednost. jednom riječju radnja je osnovni uslov i temelj svakog krivičnog djela. na kojem je preduzeta radnja izvršenja. Krivično djelo je učinjeno nečinjenjem kad je učinilac koji je pravno obavezan spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice krivičnog djela to propustio učiniti. tačno utvrđivanje objekta zaštite od velikog je značaja za procjenu opasnosti jednog djela. Radnja je njegova temeljna i neizostavna karakteristika. a to je važno ne samo za zakonodavca pri postavljanju odgovarajuće kazne za to djelo. Bez toga je teško razumjeti i razjasniti odnos između mnogih krivičnih djela. kod ubistva predmet napada konkretni čovjek. što je od velikog praktičnog značaja za pitanje sticaja krivičnih djela. Razumije se da se pod pojmom predmet ne podrazumijeva samo veoma različit repertoar stvari. što podrazumijeva neposredni predmet ili objekt koji je konkretnim krivičnim djelom napadnut ili ugrožen. Jasnim postavljanjem objekta zaštite precizira se i sam sadržaj krivičnog djela odnosno smisao određene inkriminacije. a različiti vidovi imovine koji predstavljaju materijalnu inkorporaciju tog odnosa. jer je ona to čime se krivično djelo realizuje i što uz druge pretpostavke postaje krivično djelo. a takvo je propuštanje po djelovanju i značenju jednako učinjenju toga krivičnog djela činjenjem. Stoga joj mnogi pridaju takav značaj 125 . njegovo suštinsko obilježje koje mu daje kvalitet djela koje može dovesti do povrede ili ugrožavanja zaštićenih vrijednosti. (1) (2) Krivično djelo može se učiniti činjenjem ili nečinjenjem. U krivičnopravnoj teoriji se za ovaj objekat sve više koristi novi pojam predmet napada. U teoriji krivičnog prava određivanju opšteg pojma radnje posvećena je posebna pažnja. Pravilno i jasno određivanje objekta krivičnog djela ima posebno značenje za tumačenje i primjenu krivičnog zakona. prvo se mora krenuti od radnje kao osnovnog elementa te strukture. kako je već naglašeno. U strukturi elemenata pri određivanju pojma krivičnog djela. Način učinjenja krivičnog djela Član 21. Isto tako. stvar je objekat napada kod krađe. Pravilno određivanje objekta djela polazna je osnova i za objašnjenje mnogih nejasnih pitanja pred koja nas često stavlja sam zakonski tekst.

bitna odrednica radnje je njena ciljnost. Svakako je najpoznatija naturalistička (kauzalna) teorija radnje koja je nastala u starijoj njemačkoj doktrini. kao treću autonomnu krivičnopravnu kategoriju izdvojio krivca i uz njega sve subjektivne elemente djela. fizičkom djelovanju. odnosno ono što je on tom radnjom htio ostvariti. dok se spoljna strana radnje sastoji u tjelesnom. Nečinjenje se opet određuje kao voljno propuštanje preduzimanja određene radnje ili voljno nesprečavanje posljedice u vanjskom svijetu. genus proximus pojma krivičnog djela. treba primijetiti da (osim navedenog izuzetka) postoji jedinstvo u shvatanju da pojam radnje uvijek podrazumijeva čovjekovo voljno ponašanje. Ovim se istovremeno izražava važan krivičnopravni postulat prema kojem je suština krivičnog djela čovjekovo ponašanje. Kako je radnja veoma kompleksna kategorija. pa i same radnje). kao što je poznato. pa je stoga nečinjenje bilo neophodno tretirati kao drugi samostalni oblik radnje. namjere i planovi učinioca. njegov postupak. već i kao djelatnost koja je usmjerena prema nekom cilju. Prema personalnim teorijama radnja je ispoljavanje ličnosti. ona predstavlja sve ono što se može pripisati čovjeku kao duhovno-društvenom središtu djelovanja. a ne osobine njegove ličnosti. njegova subjektivna uvjerenja. dok je za njeno postojanje sasvim nebitna usmjerenost volje učinioca. Bez obzira na različitost u teorijskim pristupima u određivanju krivičnopravnog pojma radnje. moraju biti eliminisani iz pojma radnje. radnja je voljno ponašanje čovjeka ili voljni tjelesni pokret koji dovodi do neke promjene u spoljnjem svijetu. okosnicu i kičmu krivičnog djela. koja je kod nas poznata kao objektivno-subjektivna teorija. Radnja je u svakom slučaju voljni akt čovjeka i to je njena unutrašnja strana. Pored toga. Za razliku od ovih teorija. prigovara joj se da ima jedan čisto naturalistički pristup pojmu radnje i tako je suviše pojednostavljuje i praktično je svodi na tjelesne pokrete ili njihovo propuštanje. Čisto objektivni pojam radnje kod nas je. ciljne ili finalne teorije radnju određuju ne samo kao voljnu djelatnost. To je temeljno polazište i za stav prema kojem samo razmišljanje. Prema socijalnim teorijama. bez obzira koliko se oni činili opasnim i štetnim. ona predstavlja takvo ponašanje koje ima određene efekte u socijalnoj stvarnosti kod čega je bitan smisao koji ponašanje ima u društvenom životu. Prigovara joj se da prenaglašava subjektivnu stranu radnje i kao takva ne može pojmom radnje obuhvatiti i nečinjenje. zastupao T. Živanović koji za njeno postojanje uopšte nije zahtijevao postojanje volje (osnivač sistema triparticije u krivičnom pravu koji je. 126 . koje spadaju u novije teorije. njen finalitet ili voljna usmjerenost. pored djela i kazne. radnja se određuje kao ponašanje čovjeka koje ima određeni društveni značaj. u njenom određivanju postoje različiti teorijski pristupi i samim tim i različite teorije o njenom pojmu. Iako je ova teorija dosta praktična.da je tretiraju kao viši rodni pojam. dok su ostali elementi samo njezini atributi koje ona povezuje u jednu jedinstvenu cjelinu. Prema ovim teorijama volja se uzima samo kao sastavni dio same radnje. u čovjekovoj akciji ili propuštanju djelovanja kao drugoj vrsti radnje. Prema toj teoriji. finalne teorije dovode do znatnih teškoća u određivanju nehatnih krivičnih djela i određivanju njihovog mjesta u krivičnom pravu. a time i samog krivičnog prava kao nekažnjivo ponašanje.

ali to opet u svakom slučaju mora biti voljno djelovanje čovjeka. ali se radi o djelovanju na drugoga da se on sam. sadržajem koji volja ima kod vinosti ili krivice u vidu htijenja krivičnog djela. Iako je time radnja iznuđena. Radnja ne obuhvata ni tjelesne pokrete preduzete u besvjesnom stanju (duboka nesvijest. Ovdje će se svakako morati ispitati postojanje uslova za primjenu ustanove krajnje nužde. makar pod prinudom. neko je silom prinuđen da puca u drugoga. sudovi će ovo činiti samo onda ukoliko okolnosti određenog slučaja na to ukazuju. u ovakvim situacijama ne postoji neodoljiva prinuda kao kod apsolutne sile. narkoza. razgraničavajuća ili eliminatorna funkcija radnje koja se sastoji u tome da se iz pojma radnje. jer su sasvim nepotrebna dalja ispitivanja. objašnjenja iznesena u komentaru uz čl. što će biti razmatrano kasnije. pa stoga nije isključeno postojanje ni same radnje (tako npr. za što sposobnost mogu imati i neuračunljiva lica. vrši procjenjivanje postojanja krivičnog djela. onda krivično djelo može otpasti već radi toga što je po ovom osnovu isključena njegova protivpravnost (v. 25. Iako radnja ovdje postoji. Kada je u pitanju psihička ili tzv. To je već drugi nivo ocjene postojanja krivičnog djela. Tako radnja neće postojati kada je ona preduzeta pod uticajem apsolutne ili neodoljive sile (vis absoluta). ne mora značiti da je time ostvareno i krivično djelo ili da postoji krivična odgovornost.). mogućnost odlučivanja nije bila posve isključena. Naravno. onda je slučaj u krivičnopravnom smislu okončan. san. npr. Radnja se tako pojavljuje kao neraskidivo jedinstvo volje i akcije.. jer su u pitanju radnje koje se izvode bez svijesti.).). Treba ipak imati u vidu da se ovdje volja naglašava samo kao sastavni dio radnje u smislu da je sama radnja voljni čin. realizacija čovjekovog voljno usmjerenog ponašanja. kompulzivna sila (vis compulsiva) i prijetnja situacija je nešto drugačija. kao i nevoljne tjelesne pokrete koji nastanu usljed slučaja (okliznućem drugome je nanesena tjelesna povreda). 127 . odluči na preduzimanje radnje. da mu da otrov. kada je čovjeka na preduzimanje ili nepreduzimanje neke radnje prinudilo drugo lice upotrebom prinude kojoj se on ni na koji način nije mogao oduprijeti (npr. pa ukoliko se pokaže da su ispunjeni uslovi za primjenu tog instituta. kada se neko drži zatvorenim dok ne potpiše falsifikovani dokument ili kada razbojnik sa uperenim pištoljem od kasirke zahtijeva novac i ova mu ga preda). pa ako se već na tom nivou isključi postojanje radnje. Tako se preko radnje već na prvom nivou ocjenjivanja postojanja krivičnog djela. oni predstavljaju reakciju na vanjske nadražaje i nisu praćeni voljom čovjeka. iznenadna onesviješćenost i sl. odnosno koja je relevantna za krivičnu odgovornost učinioca. u poglavlju o krivičnoj odgovornosti. ali i delikatnija. Naime. postojanja drugih elemenata kao što je protivpravnost ili krivica učinioca. isključe sva ponašanja koji nemaju kvalitet radnje određenog krivičnog djela. Radnja ne postoji ni kada su u pitanju tzv. da uključi eksploziv i sl. tzv. Stoga je potrebno razgraničiti volju kao komponentu same radnje. pa je stoga ne treba miješati sa voljom u njenom punom kapacitetu. Određivanje pojma radnje ima značajne praktične efekte jer ona predstavlja dovoljnu osnovu za određivanje da li dato čovjekovo ponašanje predstavlja krivično djelo ili ne. a time i samog krivičnog djela. putem eliminisanja sadržaja koji nemaju karakter radnje. od volje koja se odnosi na vinost ili krivnju. To je i osnovna. refleksni i instinktivni pokreti.

. propušta da preduzme radnju koja se od učinioca zahtijeva. (1) Odredbom ovog stava predviđena su dva osnovna načina ili modela izvršenja krivičnih djela. iako su po svom društvenom značaju ova djela u suštini ista. a) Prava krivična djela nečinjenja se sastoje u nepreduzimanju dužne radnje. komentar uz Glavu VI. bez razmišljanja. da se spriječi nastupanje štete u određenim situacijama u kojima prijete opasnosti od njihove povrede (opasnosti npr. Ovim se potvrđuje stav da je i nečinjenje čovjekovo djelovanje i vid društvenog ponašanja. čl. Ovakvo shvatanje izraz je zajedničkog življenja baziranog na uzajamnosti i solidarnosti. To su civilizacijski postulati koji potvrđuju da je i nečinjenje takvo čovjekovo ponašanje koje ima krivičnopravni legitimitet u tom smislu da ga je opravdano staviti u istu ravan kao i činjenje. pasivnim držanjem. Kod krivičnih djela činjenja ili komisivnih delikata (delicta comissiva) učiniočevo postupanje je suprotno zabranjujućim ili prohibitivnim normama i ovakva krivična djela su najbrojnija u krivičnom zakonodavstvu. kod njih je inkriminisana sama povreda dužnosti na činjenje. Kod ovih krivičnih djela učinilac.). izraz potrebe da se nekim vrijednostima osigura zaštita. U tome se i nalazi osnov i razlog za postojanje normi koje od čovjeka zahtijevaju da ne ostane pasivan. Stoga odgovornost za nečinjenje nije odgovornost za samu pasivnost ili mirovanje. nepravog nečinjenja. što se ne može izjednačiti sa običnim mirovanjem.Od svih navedenih radnji potrebno je razlikovati tzv. st. Krivična djela nečinjenja ili omisivni delikti (delicta omissiva) sastoje se u voljnom propuštanju činjenja koje je učinilac bio dužan izvršiti i kao takva predstavljaju kršenje imperativnih ili naređujućih normi.3. Ovakve radnje ipak potiču iz svjesnih procesa pa se tretiraju kao voljne radnje (npr. a drugi u nečinjenju koje se sastoji u propuštanju dužnog činjenja. dakle. str. jer ga je ovaj uvrijedio). ipak valja imati na umu da djela nečinjenja imaju i određene specifičnosti i da se sve ono što vrijedi za djela činjenja ne može automatski prenositi i na ova djela. U ovu skupinu radnji mogle bi da se svrstaju i radnje preduzete pod uticajem nagona (tako i Bačić II. što je već sasvim drugo pitanje koje se raspravlja u poglavlju o krivičnoj odgovornosti (v. za nečiji život ili opasnosti opšteg karaktera).).radnje krivičnog djela. ali samo kod tzv. koju mu nameće pravni poredak. i nečinjenje je po svom socijalnom značaju čovjekovo ponašanje i kao takvo ono može biti obuhvaćeno jedinstvenim pojmom radnje. Međutim. 13. 2. U skladu sa socijalnim učenjem o radnji. Ovdje se može postaviti i pitanje postoji li uvijek kod preduzimanja ovakvih radnji i uračunljivost. i KZ Njemačke u čl. impulsivne radnje (ili radnje "kratkog spoja") kod kojih se. Time se nečinjenje i činjenje po svojim društvenim efektima i značaju izjednačavaju i uključuju u okvire jedinstvenog pojma .). Prvi se sastoji u činjenju koje podrazumijeva aktivnu radnju. 25. (2) Krivična djela nečinjenja redovno se dijele na prava krivična djela nečinjenja i neprava krivična djela nečinjenja. predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja. 141. bez ikakvog prethodnog razmišljanja radi o neposrednoj reakciji na vanjske povode. već da preduzme određene aktivne radnje. jer 128 . kada čovjek često ima obaveze koje mu nameće društvo. nanošenje tjelesne povrede drugom na mah. Iz tog razloga u savremenom krivičnom pravu preovlađuje shvatanje blažeg kažnjavanja za ova djela (tako npr. isto i KZ RH. st.

Osnovno krivično djelo i tipični delikt ove vrste nečinjenja je krivično djelo nepružanja pomoći iz entitetskog zakonodavstva (čl. nesreće ili neke opšte opasnosti (up. kao i čl. zatim ko je njihov učinilac odnosno određuje se krug lica koja imaju obavezu sprečavanja nastupanja posljedice. KZ RS u kojem je radnja postavljena kao nečinjenje i sastoji se u nepostavljanju propisanih uređaja za zaštitu od požara. od učinioca se to ne zahtijeva. pa ova djela u tom pogledu odgovaraju formalnim krivičnim djelima (Novoselec. KZ BD BiH). 138. str. tj. Tako je npr. Bačić II. Novoselec. eksplozija i dr. kod ovih djela krug mogućih učinilaca je ograničen. 157. Jedno od takvih djela je npr. Kod ovih djela povreda dužnosti na činjenje nije povreda posebne garantne dužnosti. tj. Mogući su i drukčiji konstrukcijski modeli ovih krivičnih djela kod kojih se alternativno navodi i činjenje i nečinjenje. krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz čl. st. 161.. Iako i ova djela imaju funkciju da spriječe nastupanje štetnih posljedica. jer za njih može odgovarati samo garant. kod krivičnog djela nesavjesnog postupanja pri spravljanju lijekova i izdavanju lijekova. KZ RS. KZ FBiH. ova djela su skoro redovno postavljena kao materijalna krivična djela. str. pa ona kao takva spadaju u opšta krivična djela (delicta communia). kod ovih djela se od učinioca ne zahtijeva da mora otkloniti posljedicu. djela kod kojih je posljedica unesena u njihovo zakonsko biće. To znači da nastupanje posljedice kod ovih djela nije njihov sastavni dio. ono lice koje je u pravnoj obavezi da spriječi nastupanje posljedice. Prema tome. kao i sama posljedica djela. 138. Za razliku od krivičnih djela pravog ili običnog nečinjenja. 172. a krug lica kao mogućih izvršilaca ograničen je na službena ili odgovorna lica. dok se posljedica sastoji u opasnosti za život ljudi ili imovinu većeg obima. Kršeći navedenu obavezu takav učinilac pokazuje da ne uvažava pravila opšteljudske solidarnosti u situacijama kada postoje smrtne opasnosti. koje se može učiniti činjenjem ali i nečinjenjem. pa ih stoga može učiniti svako ko se nađe u takvoj situaciji. b) Neprava krivična djela nečinjenja (delicta commissiva per omissionem) ili tzv. su ona krivična djela koja se sastoje u kršenju dužnosti ili garantne obaveze sprečavanja nastupanja posljedice.2..imperativna norma u takvim situacijama i ne zahtijeva ništa drugo. ona je izvan njihova zakonskog bića. ili kod krivičnog djela zloupotrebe povjerenja iz 129 .) Zakonski regulisana neprava krivična djela nečinjenja imaju svoja posebna zakonska bića u kojima je određeno u čemu se sastoji njihova radnja. Stoga se ova krivična djela u vezi sa licima koja se mogu pojaviti kao mogući učinioci istovremeno javljaju i kao specijalna krivična djela (delicta propria). dovoljno je da on nije učinio ono što se od njega zahtijeva i što je bilo u njegovoj moći. Ako se ima u vidu da je smisao ovih djela da se dužnom radnjom spriječi nastupanje posljedice. Postoje zakonski regulisana i zakonski neregulisana neprava krivična djela nečinjenja: b1. između nečinjenja i posljedice mora postojati uzročna veza.. ko je garant i u čemu se sastoje njegove obaveze.). 146. za razliku od prvih djela. Njima je inkriminisana samo povreda dužnosti na činjenje i stoga se ona i iscrpljuju samo u propuštanju preduzimanja radnje koju imperativna norma nalaže i time je ono dovršeno. garantna djela nečinjenja. tj. 402. Stoga kod njih.). str.

a) Pitanje obaveze ili garantne dužnosti na preduzimanje činjenja zasniva se na tome da su neka lica u takvom odnosu prema određenim zaštićenim vrijednostima ili dobrima koji im nameće obavezu da štite ta dobra ukoliko budu ugrožena ili napadnuta. je krivično djelo ubistva sa opisom "ko drugog liši života".) Zakonski neregulisana neprava krivična djela nečinjenja su takva krivična djela koja nemaju svoje posebno zakonsko biće. jer bi se taj krug mogao dosta široko tumačiti. a ova čl. 21/2. Iako takva djela nemaju svoju vlastititu egzistenciju u vidu posebne inkriminacije. ona ipak krivičnopravno postoje u okviru krivičnih djela činjenja i kao i ta djela sastoje se u povredi ili ugrožavanju istog zaštićenog dobra. Iz izloženog proizilazi da je za postojanje nepravih krivičnih djela nečinjenja neophodno da budu ispunjena dva uslova: prvo. Stoga je potrebno utvrditi kada postoje i iz čega mogu da proizilaze garantne obaveze za određeno lice.čl. Tipično takvo krivično djelo. Iako su ta djela legislativno konstruisana tako da odgovaraju krivičnim djelima koja se izvršavaju činjenjem. tj. Ona su sadržana ili obuhvaćena krivičnim djelima činjenja. ovakvo interpretiranje ovih inkriminacija moglo bi dovoditi do izvjesnih problema u pogledu određivanja kruga lica koja su kao garanti u obavezi sprečavanja posljedice. To je učinjeno odredbom iz čl. i drugo. koje se kao primjer u literaturi redovno navodi. a takvo je propuštanje po djelovanju i značenju jednako izvršenju toga krivičnog djela (odredba je identična odredbi čl. već i ova odredba koja u svojoj suštini predstavlja dopunu tim odredbama. b2. KZ BD BiH koje se takođe može učiniti činjenjem (zloupotreba datih ovlašćenja). npr. odnosno izvršenju tog krivičnog djela. materijalnim krivičnim djelima odnosno djelima sa posljedicom. u kojoj stoji da je krivično djelo učinjeno nečinjenjem kada je učinilac koji je pravno obavezan spriječiti nastupanje posljedice krivičnog djela to propustio učiniti. ali to su i tjelesne povrede. postojanje garantnog odnosa. pucanjem iz puške. pri čemu se istovremeno definiše i krug lica koja se mogu pojaviti kao eventualni učinioci takvih krivičnih djela. 13/1 KZ Njemačke). Međutim. 291. Radi toga je bilo neophodna jedna opšta odredba kojom se omogućava kažnjavanje za nečinjenje i u ovakvim slučajevima. KZ RH. a ne određuje i pojam garanta. ona nisu posebno u zakonu predviđena kao nečinjenje. Stoga će osnov za primjenu ovih inkriminacija predstavljati ne samo odredbe iz posebnog dijela koje uključuju i krivična djela nečinjenja. ali isto tako i kada se lišavanje života javlja kao rezultat nečinjenja nekog lica koje je bilo dužno spriječiti nastupanje te posljedice (redovno se navodi primjer sa majkom koja ne hraneći dijete prouzrokuje njegovu smrt). ona pod određenim uslovima u svoje zakonsko biće uključuju i nečinjenje. opšta djela ugrožavanja. odnosno lica koja bi mogla biti odgovorna za nečinjenje. jer je već naglašeno da za ova djela ne odgovora svako lice. Pitamo se zapravo ko je garant. ko je taj koji u datoj opasnoj situaciji ima dužnost preduzimanja radnje kojom bi se 130 . da je nečinjenje u vrijednosnom smislu ekvivalentno činjenju. oštećenje tuđe stvari i dr. To radi toga što se takvim krivičnim djelima obuhvata samo činjenje. ali nečinjenjem (neispunjavanje zakonskih dužnosti). 25/2. kada nečinjenje nije izričito opisano u krivičnom djelu. Ubistvo postoji kada neko liši života drugoga aktivnom radnjom.

Ako se za neko lice po nekom od navedenih osnova utvrdi postojanje dužnosti da preduzme radnju. Takvi su npr. kontrole ispravnosti sredstava javnog prevoza. obaveze kontrole određenih opasnih postrojenja. isto tako ljekar koji je pri operaciji u pacijentu zaboravio neki od instrumenata. već se mora raditi o pravnoj obavezi otklanjanja posljedice. lice koje je drugom dalo heroin dužno je pozvati ljekara ako se taj ne osjeća dobro. obaveze učitelja ili nastavnika koji vode djecu na izlete ili ekskurzije. Ovdje lice samo preuzima obavezu da će se starati o određenim dobrima. a to su: zakonski propisi. slučajevi preuzimanja obaveze čuvanja tuđeg djeteta ili preuzimanje obaveze čuvanja bolesnika. Pod ovim se podrazumijevaju prije svega obaveze roditelja koje imaju prema djeci. ne daje pouzdane i konkretne kriterijume za utvrđivanje navedenih obaveza. odnosno dobrovoljno. zatim bračne obaveze i sl. Naša dosadašnja teorija i praksa je postojanje garantnih dužnosti određivala uglavnom na bazi osnova ili izvora iz kojih su takve dužnosti mogle da proizilaze. izvođenje opasnih 131 .. Najzad. takvo lice će biti izvršilac ukoliko to propusti učiniti. Pri tome se sve dužnosti zaštite određenog pravnog dobra mogu svrstati u nekoliko grupa. Kod zakonski neregulisanih krivičnih djela nečinjenja to pitanje je otvoreno. automobila. Četvrtu grupu čine obaveze na osnovu prethodnog činjenja kojom je stvorena opasna situacija: npr. U tom smislu odredba iz st. Ipak se čini prihvatljivijim kombinacija ova dva pristupa jer se na taj način omogućava adekvatnije i potpunije obuhvatanje raznovrsnih situacija koje mogu predstavljati izvore ovih dužnosti. Ovdje spadaju npr. itd. otvorenih jama gdje prolaze ljudi. kao što je npr. vanbračna zajednica. jer se kod njih to ne navodi. čl. kao što su npr. gdje se dobrovoljno preuzimaju obaveze na međusobno pomaganje i zaštitu u slučaju opasnosti. obaveze planinarskog vodiča prema turistima koje vodi i sl. a sopstvenik toga dobra mu zaštitu prepušta i očekuje od njega da će to učiniti. petu grupu čine dužnosti koje proizilaze iz obaveze nadzora nad izvorima opasnosti. U tom pogledu kod krivičnih djela nepravog nečinjenja koja su zakonski regulisana neće biti posebnih poteškoća. 2. Prve su one koje nastaju na osnovu uske prirodne i životne povezanosti. obaveze na osnovu propisa porodičnog prava). pa je stoga rješavanje ovog pitanja u osnovi prepušteno teoriji i praksi. ali bi ovdje spadali i neki drugi oblici uskih životnih povezanosti i zajedništva. Novije krivično pravo pri određivanju garantnih dužnosti polazi od funkcionalnog učenja o ovim dužnostima i pravne obaveze na činjenje određuje prema tome kakvu funkciju ta lica imaju prema tome dobru. neke opasne i rizične ekspedicije. Treću grupu čine one obaveze ili dužnosti koje neko preuzme lično. a što naravno redovno ima i pravnu osnovu u nekim propisima (takve su npr. zajedništvo kod nekih opasnih poduhvata kao što su alpinisti.otklonila prijeteća opasnost. pravni posao odnosno ugovorne obaveze ili prethodna opasna radnja. jer je u njihovim zakonskim opisima navedeno koje je lice garant. konobar koji je gostu dao otrovane gljive obavezan je na pružanje pomoći. 21. obaveze učitelja plivanja u odnosu na neplivače pod njegovom kontrolom. liftova. a kao njena podvrsta je posebna garantna dužnost koja proizilazi iz obaveze nadzora nad trećim licima. Drugu grupu obaveza čine obaveze koje nastaju na osnovu uže životne zajednice. Jedino je sada posve jasno da za ovakve slučajeve nisu relevantne moralne dužnosti.

ali ne i u izreci presude. 146. 21. uglavnom kroz posljedicu.).službenih ili vojnih lica da spriječe krivična djela podređenih. 2. držanje opasnih životinja i sl. str. učitelja prema učenicima. koja je uslijedila nakon prethodne radnje okrivljenog. st. broj Kž. Presuda VSS. str.. kao što je npr. 3/86. npr. Ako je reč o krivičnom delu sa blanketnom dispozicijom. Ako se ovaj uslov ne bi poštovao. 132 . itd. sredstvo itd. obaveze odgovornih . Teško je prihvatiti stav da se i nečinjenjem može izvršiti djelo za čije izvršenje se zahtijeva upotreba nasilja. . kod osnovnog oblika ubistva gdje je opis sasvim jasan i jednostavan: "ko drugog liši života". 51. Međutim. Ovdje bi se mogle uključiti i obaveze roditelja prema djeci (dijete je npr. dodatni momenti ili modaliteti koji se mogu odnositi na način vršenja radnje. str. 1278/84.52. onda ono u pravilu mora biti po svom značaju jednako tome djelu. dodatak uz Pravni život. Sudska praksa: O prekidu uzročne veze između radnje okrivljenog i nastupjele posljedice može se govoriti samo ako se radnjom trećeg lica. našlo očev pištolj i ubilo drugo dijete). Presuda Kantonalnog suda u Tuzli. ako je upotrijebljena sila. Taj uslov proizilazi iz logike stvari. Kž. 148. Pravna praksa. što bi bilo neprihvatljivo.9. Stoga je potrebno da sud u svakom slučaju utvrditi navedenu ekvivalenciju (suprotno Noveselec. na grub ili prevaran način. opasnih sredstava i sl.. 82/99. neophodno je u obrazloženju presude navesti materijalno pravni propis od koga zavisi postojanje krivičnog dela.radova. Ova klauzula je naime primjenjiva samo onda kada se radi o takvim krivičnim djelima čiji je zakonski opis dat jednostavnim formulacijama. (u ovom smislu i Bačić II. b) Kako je naglašeno. klauzula jednake vrijednosti otvara značajan problem ovih delikata. opasno sredstvo. od 24. uspostavlja samostalni uzročni odnos sa nastupjelom posljedicom koji bi bio potpuno neovisan od prethodne radnje okrivljenog. onda se u svakom slučaju mora ispitati da li takva djela mogu biti izvršena i nečinjenjem. drugi uslov postojanja neregulisanih garantnih djela nečinjenja sastoji se u tome da je takvo nečinjenje u vrijednosnom smislu jednako činjenju ili kako se navodi u odredbi iz čl. Tu će biti dovoljno da je došlo do nepreduzimanja dužne radnje koja je dovela do zabranjene posljedice. onda bi krivična djela činjenja koja čine osnov za ove delikte mogla obuhvatati i ona ponašanja koja po svom značaju i nevrijednosti ne odgovaraju nepravu takvog krivičnog djela u vidu činjenja.1999. U svim drugim slučajevima u kojima se navode neki posebni oblici. odnosno nameće pitanje da li se svako djelo činjenja može izvršiti i nečinjenjem.). jer da bi u okviru krivičnog djela činjenja koje je opisano u zakonu moglo da postoji i ovo drugo koje nije izričito opisano i navedeno (nečinjenje). da je takvo propuštanje po djelovanju i značaju jednako izvršenju tog djela činjenjem (klauzula jednake vrijednosti).

1994. Stoga je dobro što KZ BiH izabrao rješenje većine krivičnih zakonodavstava i pitanje vremena izvršenja krivičnog djela (tempus commissi delicti) bazirao na teoriji djelatnosti i time ga vezao samo za jedan momenat.Smrt oštećenika je u izravnoj uzročnoj vezi s tjelesnom ozljedom – prijelomom u području gornjeg remusa desne pubične kosti. Time 133 . Pravna praksa... Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kad je učinilac radio ili bio dužan raditi. Okolnosti da su stvari koje su bile predmet krađe vraćene oštećenom i da okrivljeni nisu osuđivani su okolnosti koje ne mogu imati uticaja pri ocjeni da li se radi o neznatnoj društvenoj opasnosti. 1994. str.05. dodatak uz Pravni život. Kada optuženi pokojnom nanese više telesnih povreda koje čine tešku telesnu povredu pa kod njega usled naglog pogoršanja već postojećeg i dugotrajnog oboljenja srca dođe do smrti. odnosno tjelesne ozljede koju je zadobio u toj nesreći i smrtne posljedice. Ako bi se za rješavanje ovog pitanja prihvatilo zadnje shvatanje. str. VS RH. broj 11/86. 100/80. ne može biti reč o krivičnom delu ubistva ili teške telesne povrede kvalifikovane smrću već samo o teškoj telesnoj povredi. kod većine ustanova čija primjena zavisi od vremena izvršenja krivičnog djela. što je rezultiralo smrću oštećenika.. 10. U teoriji je poznato nekoliko pristupa u rješavanja pitanja vremena izvršenja krivičnog djela kada su u pitanju tzv. primjene blažeg zakona.). 155. Kž. Presuda VSS. 474/94. odnosno njegovo rješenje ne bi vezalo za jedan momenat. Rijetki su autori koji u određivanju vremena izvršenja krivičnog djela zastupaju teoriju ubikviteta. Vrijeme učinjenja krivičnog djela Član 22. od 11.156. temporalni delikti kod kojih između preduzete radnje i nastupjele posljedice prođe određeno vrijeme. bez obzira na to kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila. Okolnost da je oštećenik na vlastiti zahtjev napustio bolničko liječenje nikako ne prekida uzročnu vezu između prometne nesreće. Prema teoriji djelatnosti za određivanje vremena izvršenja krivičnog djela mjerodavno je vrijeme preduzimanja radnje izvršenja. Kž -67/1994 od 11. dok je prema teoriji posljedice odlučujuće vrijeme nastupanja posljedice. dolazilo bi do delikatnih situacija (npr. koju je zadobio u prometnoj nesreći prilikom pada s bicikla. . Rešenje Okružnog suda u Beogradu. Kžm. Simić (1998).05. itd. usljed koje ozljede se razvila upala pluća i embolija arterije. određivanje životne dobi učinioca.

Postoji i mišljenje da vremenom izvršenja trajnih i produženih krivičnih djela treba smatrati sve vrijeme trajanja protivpravnog stanja. 222. neuračunljivost i krivična odgovornost s obzirom da se one utvrđuju prema psihičkom stanju i psihičkim odnosima tempore criminis. str. član 230. mjerodavno je vrijeme izvršenja posljednje krivičnopravne radnje koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela. i Komentar KZ SFRJ. uzrast lica odnosno njihov krivičnopravni status (dijete.. i Bačić I. prelaznim periodima kada se vrše obimne promjene u krivičnopravnoj regulativi. Pitanje vremena izvršenja krivičnog djela od naročitog je značaja u tzv. Određivanje vremena izvršenja krivičnog djela neophodno je radi toga što od toga zavisi rješavanje niza krivičnopravnih pitanja. mlađe punoljetno lice). kao vrijeme izvršenja trebalo bi uzeti momenat kada više nije mogla biti preduzeta radnja kojom bi se mogla otkloniti posljedica krivičnog djela (npr. Stoga. 437. odnosno vrijeme izvršenja svake radnje u sastavu produženog djela. kao što je vremensko važenje i primjena krivičnog zakona...Stajić.Lazarević. jer se ova radnja preduzima tokom cijelog vremena trajanja protivpravnog stanja radi održavanja takvog stanja. a da je za rješavanje svih pitanja kod kojih se mora utvrditi vrijeme izvršenja mjerodavan prestanak protivpravnog stanja..). stav 1. 183. KZ RS i čl. određivanje početka toka zastarjelosti..). prihvaćenom u nekim zakonodavstvima. v. shodno teoriji akcesornosti prema kojoj se kod saučesništva radi o jednom krivičnom djelu. Kada je u pitanju saučesništvo. Prema drugom mišljenju. str. to je momenat kada više nije bilo mogućnosti blagovremenog otkrivanja krivičnog djela ili učinioca..1.162. tj. KZ BiH. djela iz člana 173. st. a ne vrijeme saučesničkih radnji. kod neprijavljivanja krivičnog djela i učinioca.. Kod produženog krivičnog djela. Za određivanje vremena izvršenja trajnih krivičnih djela mjerodavno je vrijeme prestanka protivpravnog stanja.je za vrijeme izvršenja krivičnog djela kao mjerodavno izabrao vrijeme kada je učinilac radio ili je bio dužan raditi.. Ova okolnost je važna i za ona krivična djela čije je konstitutivno obilježje vrijeme izvršenja djela (npr. Kod krivičnih djela nečinjenja zakon je kao bitan momenat uzeo vrijeme kada je učinilac propustio radnju koju je bio dužan preduzeti. odnosno vrijeme dovršenja radnje izvršenja. str.KZ FBiH). Kako kod nekih krivičnih djela nečinjenja postoji određeno vrijeme odnosno vremenski period u kojem se mogla preduzeti radnja kojom bi se spriječilo nastupanje posljedice. 134 . 181. ovdje nije bilo potrebno u posebnoj odredbi rješavati pitanje pokušaja. maloljetnik. kao i djela iz člana 436.159. jer je i za pokušaj relevantno vrijeme preduzete radnje.. 320. za razliku od mjesta izvršenja djela...195. kod saučesništva se kao odlučujuće uzima vrijeme preduzimanja svake saučesničke radnje..163. cijelo vrijeme njegovog vršenja.. 319.). odnosno dovršenje posljednjeg djela koje ulazi u sastav produženog krivičnog djela (Srzentić. tada bi za primjenu krivičnog zakona trebalo kao odlučno uzeti vrijeme izvršenja glavnog krivičnog djela. 174. a ne vrijeme preduzimanja radnje izvršenja od strane glavnog izvršioca (tako npr. dok je vrijeme nastupanja posljedice pri tome irelevantno. Komentar KZ SFRJ. koje se po vladajućem shvatanju teorije i sudske prakse tretira kao jedno djelo. str.

– 132. Presuda Okružnog suda u Zagrebu.3-4.pogotovo kada se vrši preraspodjela i konstituisanje različitih nivoa zakonodavne regulative uređenja krivične materije.). (1) (2) Krivično djelo je učinjeno kako u mjestu gdje je učinilac radio ili je bio dužan raditi. Kako se u vezi sa pitanjem primjene krivičnog zakona. 3/83. tako i u mjestu gdje je prema njegovom umišljaju posljedica njegovog činjenja ili nečinjenja potpuno ili djelimično trebala nastupiti.. 131. odnosno određivanje nadležnog suda za rješavanje određenih slučajeva. ZKP BiH. jer se ta odredba odnosi samo na ona krivična djela koja su izvršena prije stupanja na snagu KZ BiH. prema Praktikumu. predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava za vreme rata ili oružanog sukoba ili okupacije. Kž. dodatak uz Pravni život. U tom smislu se upravo sada kod nas javljaju određene sporne situacije kada je u pitanju primjena KZ BiH i entitetskog krivičnog zakonodavstvo u vezi sa krivičnim djelima koja su nakon stupanja na snagu KZ BiH statuirana samo u KZ BiH (npr. ovo vrijeme određuje prema vremenu zadnjeg djela odnosno radnje koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela. falsifikovanje novca i dr. tako i u mjestu gdje je posljedica činjenja ili nečinjenja potpuno ili djelimično nastupila. Krivično djelo je u slučaju kažnjivog pokušaja učinjeno kako u mjestu gdje je učinilac radio ili je bio dužan raditi. Presuda VSS. Sudska praksa: Ratni zločini izvršeni za vreme Drugog svetskog rata iako u to vreme nisu bili propisani u nacionalnom krivičnom zakonodavstvu. kao blaži zakon za optuženog jer se pri oceni blažeg zakona moraju uzeti u obzir i međuzakoni. a u vreme izvršenja krivičnog dela je bio mlađe punoletno lice. Krivično djelo je u slučaju saučesništva učinjeno u mjestu utvrđenom u stavu 1. Mjesto učinjenja krivičnog djela Član 23. Kž. mora se primeniti KZ sa izmenama i dopunama iz 1959. a koja su vršena u dužem vremenu koje je zahvatilo i vrijeme nakon stupanja na snagu KZ BiH. Pravna praksa. ovog člana i u mjestu gdje je saučesnik radio ili je bio dužan 135 (3) . I 1101/82. tada je nesporno da je za cijelo djelo nadležan sud BiH i da u tom slučaju to pitanje nije potrebno rješavati primjenom odredbe iz člana 449. Kada optuženi odgovara za izvršenje krivičnog dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. 10/86. 19. posebno u pogledu pitanja primjene krivičnog zakonodavstva. KZ SFRJ. Bilten VSS. 91/84.

te je zato logično da se kao mjesto njegovog izvršenja uzima svako to mjesto. ovo pitanje treba rješavati analogno pokušaju. ubique.). pa se kao mjesto izvršenja uzima i ono mjesto gdje je prema umišljaju učinioca posljedica njegovog činjenja ili nečinjenja potpuno ili djelimično trebala da nastupi (st. višedjelatna krivična djela. 193. odnosno gdje je ona trebala biti preduzeta (djela nečinjenja). Prema teoriji djelatnosti za određivanje mjesta izvršenja krivičnog djela mjerodavno je mjesto gdje je preduzeta radnja izvršenja. Kod krivičnih djela nečinjenja mjesto izvršenja djela je ono mjesto gdje je učinilac bio dužan da djeluje da bi otklonio nastupanje posljedice. U krivičnopravnoj teoriji postoje još dva pristupa u rješavanju ovog pitanja.raditi ili u mjestu gdje je prema umišljaju saučesnika posljedica njegovog činjenja ili nečinjenja trebala nastupiti. Kada su u pitanju tzv. na svakom mjestu. a prema teoriji posljedice. 2. i 214. zatim trajno. prema kojoj je za to mjerodavno. Ovakvo rješenje je od naročitog značaja kod tzv. tranzitnih krivičnih djela koja pored mjesta izvršenja radnje i mjesta posljedice. određeno je odredbom iz stava 3. Ovo je svakako posebno važno kada je u pitanju princip teritorijaliteta u primjeni prostornog važenja krivičnog zakonodavstva. mjesto izvršenja takvih djela je svako mjesto u kojem je preduzimana radnja izvršenja koja ulazi u sastav takvih djela. kao i mjesto gdje je posljedica zbog nepreduzete radnje nastupila. i 194. kao i kod tzv. objektivno postojala mogućnost ili vjerovatnoća njenog nastupanja (v. (1) Iz navedenih odredaba jasno proizilazi da je KZ BiH za određivanje mjesta izvršenja krivičnog djela (locus commissi delicti) prihvatio teoriju jedinstva ili teoriju ubikviteta (lat. mjestom izvršenja bi trebalo smatrati i svako ono mjesto za koje je. produženo i kolektivno krivično djelo. (2) Mjesto izvršenja pokušaja takođe je riješeno u skladu sa teorijom jedinstva. kako mjesto koje je predviđeno u st. distancionih krivičnih djela. 1. čija se radnja preduzima u jednom a posljedica nastupi na drugom mjestu (nekada i u inostranstvu)..). za mjesto izvršenja djela odlučujuće je mjesto nastupanja posljedice. I teorija posljedice se temelji na djelu kao cjelovitom i jedinstvenom fenomenu čije je oblikovanje okončano tek momentom nastupanja posljedice. ili djelo iz čl. kao i mjesto nastupanja posljedice. obuhvataju i međuprostor odnosno prostor između ta dva mjesta koji ponekad može zahvatiti i prostor više država (npr. Pored toga. tako i mjesto 136 . (3) Mjesto izvršenja krivičnog djela u slučaju saučesništva. odnosno pojedine djelatnosti kao dio radnje jedinstvenog krivičnog djela. pa prema tome može se uzeti da je ono tek tada definitivno ostvareno. ili je po umišljaju učinioca trebala da nastupi. za izvršioca (dakle.. Komentar KZJ. djela iz čl. svugdje) koja se temelji na shvatanju da je krivično djelo jedan nedjeljiv događaj i kao cjelina se događa svugdje tamo gdje se odvijao proces izvršenja djela. prema okolnostima datog slučaja. mjesto radnje i posljedice). odnosno kako mjesto preduzimanja radnje tako i mjesto gdje je posljedica potpuno ili djelimično nastupila ili je prema umišljaju učinioca trebala da nastupi. 164.. 189.). Iako u ovoj odredbi nisu navedene kažnjive pripremne radnje.165.

modo fiat moderamine inculpatae tutelae. Određivanje mjesta izvršenja krivičnog djela značajno je jer od toga. Jevrejski zakoni. radi čega ova ustanova spada među institute krivičnog prava sa najdužom istorijom. 430.. 621. može se i osloboditi od kazne.p. O odbrani kao pravu govori se i u tako drevnim zakonima kao što su Zakoni Manu (Indija. Kž. odnosno mjesto gdje je prema umišljaju saučesnika posljedica njegovog činjenja ili propuštanja trebala da nastupi. Pravo na nužnu odbranu je bilo pravno uređeno još u rimskom i srednjevjekovnom pravu (Vim vi repellere licet. samo da bude u granicama nužne odbrane i ne smije da služi za osvetu. sed ad propulasandam iniuriam (Dozvoljeno je silu odbiti silom. 137 . kao i teorijom ubikviteta ili jedinstva krivičnog djela. nadležan je sud na čijem području okrivljeni ima prebivalište ili boravište. 2.4 Kao osnov isključenja krivičnog djela u starijem pravu. 2. itd. te postojanje krivičnih djela kod kojih je kao konstitutivno obilježje njihovog zakonskog bića predviđeno mjesto ili prostor na kojem su izvršena (npr. Praktikum. a kasnije postaje opštim institutom koji opravdava zaštitu bilo kojeg 4 Među antičkim pravnicima vladalo je shvatanje o vječnosti prava odbrane čije korijene su oni tražili u prirodnim i neotuđivim pravima čovjeka. st.p. g. Ovakvo rješenja je u skladu sa vladajućom teorijom akcesornosti u uređenju i rješavanju ustanove saučesništva. ili djela šumske krađe i pustošenja šume. Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad.05.e. kao što su npr. non ad sumendam vindicatam.e. 20. čl. g. i 214. Sudska praksa: Ako nije poznato mesto izvršenja krivičnog dela ili ako je to mesto izvan teritorije SR Jugoslavije. nego samo za odbijanje nepravde).e. 102/2001 od 23.n. 1. KZ RS. 2. KZ FBiH). Nužna odbrana Član 24. i čl. 320. Nužna odbrana je pravno uređeno pravo čovjeka na samoodbranu poznato u najstarijem pravu i pravnim izvorima. 437.n. g. djela krijumčarenja iz čl. oko 400. st. prostorno važenje krivičnog zakona. oko 1200. a koja je srazmjerna napadu Učinilac koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti. . (1) (2) (3) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani. nužna odbrana se primjenjivala samo kod krivičnog djela ubistva. st. 189. i 431. a ako je prekoračenje učinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom. zavisi rješavanje i primjena više krivičnopravnih pitanja. st.900. KZ BiH.djelovanja (ili propuštanja djelovanja) saučesnika. kao i kod vremena izvršenja..). 2001. 316.n. Drakonovi zakoni (Grčka.p. određivanje mjesne nadležnosti sudova.).. Presuda Okružnog suda u Čačku.

tog inače kažnjivog i inkriminisanog djela (jer je to osnovna pretpostavka da bi se uopšte moglo govoriti o nužnoj odbrani). Nužna odbrana postoji ne samo onda kada se napad odbija od sebe već i od nekog drugog (tzv. Za postojanje nužne odbrane 5 U zvaničnom zakonskom tekstu stoji izraz „direktno“ koji ni u jednoj od naših jezičkih varijanti nije izraz koji je ovdje odgovarajući. Ona dakle obuhvata takve konfliktne životne situacijama u kojima su u sukobu pravo i nepravo. Da bi odbijanje napada imalo kvalitet i karakter (nužne) odbrane kao osnova koji isključuje protivpravnost.). U novije vrijeme preovladava stanovište o ambivalentnosti nužne odbrane koja u sebi objedinjuje i jedno i drugo.. Time bi ona dobila onu socijalnu funkciju koja je opravdava. (1) Nužna odbrana prema st. Preovlađuje shvatanje da je moguć i verbalni napad. ovu ustanovu treba postaviti tako da se dovede u sklad princip samozaštite i princip zaštite prava.individualnog ili opšteg pravnog dobra od protipravnih napada. pravo zaštite od protivpravnih napada koje država prenosi na pojedinca kada to ona sama ne može osigurati. kako se ne bi neopravdano proširivala primjena ovog instituta. što je nepodijeljeno gledište i savremene krivičnopravne teorije i prakse. ali i da svaka odbrana nije nužna odbrana. Ono što je danas sporno u vezi sa ovim institutom su osnovi opravdavanja i nekažnjavanja ovako učinjenog djela. U tom pogledu danas u teoriji uglavnom postoje dva različita koncepcijska pristupa. Radnja napada se redovno sastoji u činjenju. a to je u prvom redu da je ona sredstvo odbrane protiv neprava. odbijanje ljekara da pruži pomoć licu kome je život u opasnosti ima karakter napada i sl. odnosno samoodbrana pojedinca i odbrana pravnog poretka. Napad predstavlja ljudsku radnju upravljena na povredu pravno zaštićenog dobra kojom se za ovo dobro stvara neposredna opasnost od povrede. napad s jedne i odbijanje napada sa druge strane. Prema zakonskoj definiciji iz ovog člana nužna odbrana je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni ili neposredno5 predstojeći protivpravni napad i koja je srazmjerna sa tim napadom. 138 . Dakle. Svakako da se pri tome mora uvažavati ideja srazmjernosti i poštovanje pravnog osjećanja. a naročito granice za pravo pojedinca da zaštićuje svoja dobra u ovakvim situacijama. 1. nužna pomoć).. potrebno je da napad i odbrana ispunjavaju određene uslove koji su etablirani u teoriji i praksi. u tom smislu da postoji neograničeno pravo zaštite svakog napadnutog dobra. Ispravniji su termini „neposredno“ ili „izravno“. ali nije isključeno da izuzetno i nečinjenje. propuštanje ima karakter napada protiv koga je dozvoljena odbrana (npr. Pri tome treba imati u vidu da svaki napad ne opravdava odbranu. (2) Opšteprihvaćeno je da nužna odbrana ima dvije komponente. što je razumljivo ako se ima u vidu da postupanje upravljeno na odbijanje protivpravnog napada nema karakter protivpravnog djela. ovog člana predstavlja opšti osnov isključenja postojanja krivičnog djela. I sva današnja krivična zakonodavstva mu priznaju karakter opšteg osnova koji u potpunosti negira postojanje krivičnog djela. jedan individualistički koji opravdanje ovog instituta povezuje sa prirodom čovjeka i njegovim pravom na samoodržanje (princip samozaštite) i drugi socijalni koji se temelji na principu zaštite pravnog poretka.

da li uživa imunitet i sl. lišavanje slobode lica zatečenog u izvršenju krivičnog djela. već se mora raditi o pojedinačnom dobru. samo se čovjek može ponašati protivpravno. Ovo vrijedi pogotovo za one situacije kada se radi o koliziji istovrijednih dobara. posve nevinog lica. pa će u slučaju njihovog prekoračenja i takve radnje postati protivpravne. da li je napad preduzet umišljajno. Po prirodi stvari je jasno da napadač može biti samo čovjek. životno potreban lijek od jednog pacijenta i daje drugom. iako je ovome ugrožen život. "napadnutom" se u takvim slučajevima ne priznaje pravo na odbranu (npr. veoma raznorodnim slučajevima krajnje nužde. imovina. nehatno ili bez krivice. jer samo on može biti nosilac takve radnje. ovdje se onom na koga se prebacuje opasnost ne može osporiti pravo da se brani. mnogo je teže odgovoriti na pitanje da li je dozvoljena nužna odbrana u odnosu na radnje koje se preduzimaju u krajnjoj nuždi s obzirom da i djelo preduzeto u krajnjoj nuždi nije protivpravno. Navedene radnje nisu protivpravne samo ako se izvode u granicama ovlašćenja. sa dvije vrste ove ustanove (ili nekim drugim rješenjem). to je teško prihvatiti kada se to čini na račun života jednog drugog. Napad mora biti protivpravan. Stoga su mnogo prihvatljivija drugačija rješenja u smislu tzv. itd. otklanja se opasnost od jednog na račun drugog života (uzima se npr. diferencirajućih teorija. jedan pacijent se skida sa aparata za održavanje života da bi se stavio drugi. S obzirom da su ovo situacije krajnje nužde koje su po svojoj prirodi bitno drugačije od onih koje obuhvata nužna odbrana (sukob prava sa pravom). Iz zahtjeva da napad mora biti protivpravan proizilazi da nije dozvoljena odbrana protiv onoga koji se brani u nužnoj odbrani nema nužne odbrane na nužnu odbranu. pretresanje stana od strane organa gonjenja. Neprihvatljivo je da je protivpravnost djela krajnje nužde isključena u svim. Ako je to opravdano kada se život spašava na račun materijalnih dobara. To su najčešće dobra koja pripadaju pojedincu (život. Napadač je čovjek i onda kada koristi životinju kao sredstvo napada ili neka tehnička postrojenja ili naprave. sa različitim dejstvom odnosno krivičnopravnim efektima. npr. Napad je protivpravan kada se preduzima bez ikakvog zakonskog ovlašćenja. iako sadržajno uključuju i akte napada. 139 . 6 Ovo je primjer koji očigledno upozorava da koncepcija instituta krajnje nužde u našem krivičnom zakonodavstvu koja je prihvaćena još Novelom od 1959. sloboda.).). kao cjelina. itd. to ne može biti pravni poredak sam po sebi. odnosno kada se tim napadom povređuju pravni propisi bilo koje grane prava. Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravnozaštićenog dobra. itd. Ako se radi o radnjama koje se preduzimaju na osnovu zakonskog ovlašćenja. godine ne zadovoljava. samo pod uslovom da lice koje se brani ne prijeđe granice dozvoljene odbrane. To vrijedi međutim.nije neophodno da napad istovremeno predstavlja i krivično djelo. Bez značaja je njegov uzrast ili mogućnost rasuđivanja odnosno uračunljivost. Ako se to desi tada "odbrana" dobija karakter protivpravnog napada i lice koje je bilo napadač stiče pravo na nužnu odbranu. što ne znači da se mora raditi o krivičnopravnoj zaštiti. Ipak. ali to mogu biti i dobra koja pripadaju pravnim licima ili državi. jer samo protivpravan napad legitimira pravo na odbranu. U ovakvim slučajevima se zapravo obje strane nalaze u stanju opasnosti i takve slučajeve treba razrješavati kroz ustanovu krajnje nužde6.). U vezi sa ovim. lišenje slobode na osnovu naredbe o pritvoru.

i napad i odbranu. tako i onda kada neposredno predstoji (npr. što se ne može odobriti. postavljene eksplozivne naprave koje se aktiviraju ulaženjem i sl. I naša sudska praksa istovremenost napada tumači u navedenom smislu. pa ga stoga neki autori i izlažu u segmentu odbrane.). onda se ne može uzeti da je on bio dovršen. Ona može biti defanzivna. Napad i odbrana moraju biti istovremeni.. Radi se dakle o elementu koji ulazi u oba segmenta ove ustanove. Pri tome je značajno praviti razliku između obustavljanja i prekida napada. potrebno je da budu ispunjeni određeni uslovi. Takvo ocjenjivanje podrazumijeva uzimanje u obzir svih okolnosti konkretnog slučaja. jer sve više ima slučajeva smrtnog stradanja u slučajevima provala u vikendice u kojima su bile postavljene eksplozivne naprave. odnosno povrijedilo neko napadačevo dobro Radi se o zloupotrebi prava na nužnu odbranu.Napad je protivpravan i ako ga je napadnuti sam izazvao. jer su ove dvije komponente u korelaciji. jer bi to značilo legalizovanje osvete. odnosno skrivio. kada postoji tzv. pa je teško tvrditi da je ovakva odbrana neophodno potrebna. a pitanje eventualne krivice rješava se na nivou krivične odgovornosti. jer svaka odbrana nije nužna odbrana i da bi ona imalo takav karakter. električne ograde. ali napadnuti ima pravo i na ofanzivnu odbranu ako se drugačije ne može odbiti napad. 37. zaštitnih mjera (npr.). Ovaj segment ustanove nužne odbrane kod nas je postao aktuelan posebno u zadnje vrijeme. Nužna odbrana neće postojati ukoliko su odbrambene radnje preduzete nakon završetka napada.). insceniranoj nužnoj odbrani koja postoji onda kada je napad namjerno isprovociran da bi se pod vidom nužne odbrane izvršilo krivično djelo. Ovdje je odlučujuće da li se prema životnom iskustvu i logici stvari datog slučaja može očekivati da će napad zaista i uslijediti i da svako oklijevanje može ugroziti odbranu. a ne uobražen. njegova neposredna ugroženost. U takvim slučajevima nema nužne odbrane i odbrambene radnje tada će biti protivpravne. za koje se ne može unaprijed predvidjeti koje vrste i intenziteta će biti. Ovakvo shvatanje nosi veliki rizik. U ovom pogledu u doktrini je dosta sporno pitanje odbrane protiv prijetećih napada. Većina u teoriji prihvata stav da je i ovakvim situacijama ispunjen uslov istovremenosti. pa će se i tada raditi o aktuelnom napadu. Kao što iz zakonskog teksta proizilazi. promjena načina njegove upotrebe i sl. Pri tome ne smije da se radi o tzv. a koja se sastoje u preduzimanju tzv. napad znači da postoji neposredna opasnost od povrede za neko dobro. Ako se radi o tome da je napadač samo privremeno i nakratko napad prekinuo da bi ga recimo učinio efektnijim (posezanje za drugim sredstvom. Napad mora stvarno postojati odnosno biti stvaran. 140 . jedno lice sa nožem trči prema drugom licu u namjeri da ga udari). jer je se ovdje radi samo o prijetnjama od (eventualnog) budućeg napada. neophodno je da se odbrana odvija u određenim granicama. Inače. putativna nužna odbrana. Odbrana ili odbijanje napada je druga strana ovog instituta koja se sastoji u odbijanju napada kojim se povređuje neko napadačevo dobro. konkretno kroz stvarnu zabludu (čl. Istovremenost postoji kako onda kada je napad aktuelan (kada traje i sve dok ne prestane). Ocjena o postojanju napada je faktičko pitanje i za takvu ocjenu su mjerodavni objektivni kriteriji. jer do aktiviranja ovih naprava dolazi tek u momentu napada.

ako je to potrebno radi odbijanja napada. Ukoliko je odbrana otklonjena povredom nekog drugog lica ili njegovih dobara. u odnosu na napadača djelo nužne odbrane koje se raspravlja po pravilima nužne odbrane. sredstva koja su upotrijebljena. Najznačajniji uslov odbrane ipak se sastoji u njenoj nužnosti. jer se to i do sada podrazumijevalo. posebno u njegovoj praktičnoj primjeni. a drugim ga samo okrzne i pogodi drugo lice kome nanese tešku tjelesnu povredu. potrebni uslovi. Tako npr. odbrana je legitimna i u skladu sa pravom samo dotle i ukoliko i sama ne postane nepravo. Ako je pak napad odbijen istovremenom povredom napadača i nekog drugog lica ili njegovih dobara. radi se o situaciji kada su ostvareni elementi i nužne odbrane i krajnje nužde. a posebno jačinu napada. Dakle. ali je on istovremeno i najsporniji. Ovaj elemenat suštinski opredjeljuje funkciju i smisao ovog instituta. Međutim. svim sredstvima i po svaku cijenu. Cilj ovog uslova je postavljanje granica nužne odbrane. kako ćemo vidjeti. postoji obaveza najrazumnijeg izbora. Nužno je imati u vidu sve momente date situacije. jedno lice u odbrani jednim hicem pogodi napadača. s druge strane međutim. Može se sasvim načelno reći da je to ona odbrana koja u konkretnoj situaciji obezbjeđuje efikasno odbijanje napada sa najracionalnijom mjerom ugrožavanja ili povrede napadačevog dobra. postojaće nužna odbrana ukoliko je izvršilac djela nužne odbrane uništio ili oštetio tuđu stvar koju je napadač koristio kao sredstvo napada. Odbrana treba biti usmjerena protiv napadača ili nekog njegovog dobra. Međutim. protivpravnost ovog djela je upitna i može biti isključena ukoliko su ispunjeni svi. a u odnosu na drugo lice djelo krajnje nužde koje se raspravlja po pravilima ove ustanove. Kada je odbrana neophodna faktičko je pitanje koje se procjenjuje na osnovu okolnosti svakog slučaja. jer ako bi napad bio otklonjen bez navedene povrede. ali to pravo ne može biti neograničeno. naglasio potrebu postojanja "srazmjere" između napada i odbrane.Nesporno je da čovjeku pripada pravo da se brani od svakog napada. Mora se. onda takva situacija nije ni relevantna sa krivičnopravnog stanovišta. U tom pogledu je značajno što je zakon sada i eksplicitno. tada su izvršena dva djela. djelo nužne odbrane). Ako situacija napadnutom omogućava izbor intenziteta odbrane. načina i mjere koji dovode do najmanje povrede napadačevih dobara. tj. Iako je u pitanju odbijanje protivpravnog napada. Pri ocjeni da li je odbrana bila neophodna. prvo je potrebno da su radnjama odbrane ostvarena obilježja nekog krivičnog djela (tzv. Ali. To je u skladu sa nastojanjem da se nužnoj odbrani sve više postave određene socijalno-etičke granice. nema nužne odbrane. objektivne prilike. mogućnosti i stanje napadnutog. kao i pozicija napadnutog u konkretnoj situaciji. imati u vidu da se 141 . odbrambena sredstva koja su njemu u datoj situaciji stajala na raspolaganju. osnovno mjerilo je karakter napada. Da bi se uopšte mogli govoriti o nužnoj odbrani. neophodnosti da bi se odbio napad. itd. treba se čuvati i druge krajnosti i ne postavljati previsoke zahtjeve koji će ugroziti smisao i socijalnu funkciju nužne odbrane. ali to podrazumijeva i odgovarajući intenzitet odbrane. jer se ona ne može dopustiti po svaku cijenu i neograničeno. Mora biti neophodan sam akt odbrane. ali može da postoji eventualno krajnja nužda.. (navedeni orijentacioni kriteriji su uglavnom prihvaćeni i od naše sudske prakse). odnosno radnjama kojima nije ostvareno krivično djelo.

pijani. Prvi postoji kada preduzeta obrana nije bila neophodno potrebna. ali je sporno ako je to učinjeno i pored njegovog izričitog protivljenja. a drugi kada je napad već bio prestao. ali on proizilazi iz smisla i funkcije ovog instituta. "slučajne nužne odbrane". Takvo rezonovanje prihvata i naša sudska praksa. kao što su duševno bolesni. prikladnim udaljavanjem koje ne znači i sramotni i ponižavajući bijeg (commodus discessus i turpis fuga). a da to istovremeno ne znači i poniženje. Jer. Pretežno je stanovište teorije da je ovakav subjektivni elemenat nužan da bi odbrana bila opravdana. kod krajnje nužde). Pretežni dio teorije i naša sudska praksa opravdano prihvataju samo intenzivni eksces. da bi nužna odbrana uopšte postojala (stoga nužne odbrane i nema u dogovorenom fizičkom obračunavanju). svijesti napadnutog da to čini radi odbrane. jer prestankom napada prestaje i stanje nužne odbrane i povređivanje dobara napadača nakon toga ne predstavlja nužnu odbranu. a tek ako se na taj način ne uspije mogu se preduzeti radnje odbijanja napada sa najmanjom mjerom povrede napadača. pa i tzv. navedeni proporcionalitet između napada i odbrane ne treba shvatiti kao potpunu ekvivalenciju između kolidirajućih dobara. pod uslovom da se ne radi o namjerno isprovociranim napadima kako bi se napadač povrijedio. djeca.. Irelevantno je da li je to treće lice dalo saglasnost za ovu pomoć. bježanjem ili na drugi način. nisu isključene ni situacije tzv. Postoje ipak i takve situacije u kojima se radi o napadima koji ne mogu opravdati odbranu ako je napadnuti mogao da se adekvatno ukloni ili izmakne napadu. To se eksplicitno ističe i u samom zakonskom tekstu kada se naglašava i "od drugog". Djelo izvršeno pri ovakvoj situaciji predstavlja krivično djelo i izvršilac odgovara po opštim pravilima krivične odgovornosti (što prvobitnom 142 . Iako srazmjernost vrijednosti dobara nije odlučujući za postojanje nužne odbrane (kao npr. Ovo važi posebno za napade koji dolaze od određenih osoba. Ovo stanovište je opravdano jer ono proizilazi iz smisla i same prirode ove ustanove. kada je učinilac izvršio krivično djelo a da uopšte nije svjestan da je zapravo time učinio djelo nužne odbrane. Osnov za ovo ograničenje sada je izričito i istaknut u zakonskom tekstu. ipak je opšteusvojen stav da odbrana nije opravdana ukoliko se radi o povredi nesrazmjerno vrednijih dobara. nužna pomoć). Nužna odbrana je kolizija prava i neprava iz čega proizilazi i pravo na nužnu odbranu i stoga stav da napadnuti nije obavezan da se ukloni napadu. S druge strane.od učinioca djela nužne odbrane ne može zahtijevati posve trezveno prosuđivanje i matematičko odmjeravanje i procjenjivanje preduzete akcije. (3) Prekoračenje ili eksces nužne odbrane može biti intenzivni i ekstenzivni. stari. To pogotovo vrijedi kod onih napada koje je sam napadnuti svojim postupcima izazvao i/ili skrivio. Već je naglašeno da institut nužne odbrane obuhvata i slučajeve kada se protivpravni napad odbija od drugoga (tzv. i sl. odnosno odbio protivpravni napad koji mu je prijetio. Ovdje se pravo na nužnu odbranu mora ograničiti logičnim zahtjevom da se napadnuti uzdrži u preduzimanju radnji odbrane ako je to moguće. odbrambenoj volji da se radnja preduzima radi odbijanja napada. Radiće se o nužnoj odbrani i onda kada se povređuje napadačevo dobro veće vrijednosti od onog koje je zaštićeno. Sporno je da li je potrebna i subjektivna komponenta odbrane koja se sastoji u tzv.

Okružni sud u Bjelovaru. tada takva provokacija ograničava optuženikovo pravo na nužnu odbranu pa on nema pravo na protunapad. NZ. Osim toga.1998.05. 143 . Kž-110/90. NZ. potrebno je između ostalog .1990. KZ FBiH. od 17. Optuženik je nakon svađe u zajedničkoj spavaonici. u prisustvu još triju svjedoka. KZ BiH je u stavu 3. Ipak. IKž-226/91.47. Pregled br. a napadu je donekle pridonio i sam optuženik svojim prethodnim ponašanjem. u zavisnosti od toga pod kakvim okolnostima je prekoračenje izvršeno. VS RH. Kž-695/88 od 28. pod čim se podrazumijeva da optuženi nije učinio ništa više ni teže nego što je bilo potrebno da se napad odbije. VS RH. sadrže obilježje odgovarajućeg krivičnog djela. Oštećenik nije u rukama imao nikakav predmet. Kž-95/97. Pregled. od 03.1991. VS FBiH. u zavisnosti od prouzrokovanja posljedice. Ikž-928/90.49.napadaču daje pravo na nužnu odbranu).50. ne tako vitalni dio tijela ili ne tako snažnim udarcem.1991. Pregled br. Optuženik je napad mogao odbiti i ubadanjem u neki drugi. od 25. prekoračenje nužne odbrane predvidio kao fakultativni osnov za ublažavanje ili oslobođenje od kazne. VS BiH.1988.07. 19. KZH u vezi s čl. br. Da bi se izveo pravi zaključak o postojanju nužne odbrane u smislu člana 10.11. Kada je optuženik tokom prepirke nekoliko puta šakom udario drugu osobu i tako izazvao reakciju te osobe i njezina prijatelja koji su dohvatili cjepanice i potrčali za optuženikom. ubo nožem oštećenika u grudni koš. kao u konkretnom slučaju kad je s komadom cigle izašao iz dvorišta u koje se sklonio i taj komad bacio u oštećenikovu glavu nanijevši mu teške tjelesne povrede. NZ. imajući u vidu da izvršilac često nije u mogućnosti da pravilno ocijeni potrebne granice odbrane.05. Te radnje. zadavši mu teške tjelesne povrede opasne po život.12. Postupao je u granicama nužne odbrane optuženik koga je oštećenik napao u parku udarajući ga tvrdim predmetom po glavi i tijelu i koji je oštećeniku zadao nožem tri ubodne rane na grudnom košu koje su bile teške naravi jer oštećenik nije prestao s napadom ni nakon zadobivena prva dva uboda nožem. a sve u trenutku kad je oštećenik prišao njegovu krevetu i udarao ga štakama po glavi.. da postoji srazmjernost (proporcionalnost) u intenzitetu između napada i odbrane. isključuje mogućnost da se radnje učesnika obračuna pravno ocijene kao nužna odbrana ili prekoračenje njenih granica. Sudska praksa: Pozivanje na fizički obračun ili prihvatanje takvog poziva.. optuženik je mogao očekivati da će oštećenika u daljem napadu spriječiti tri prisutna svjedoka koji su i prije intervenirali te na kraju i razdvojili optuženika i oštećenika.. KZSFRJ u prekoračenju nužne odbrane.stav 2. stavak 1. Time je učinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz članka 35.od 17.

Iz obrazloženja: Za krivično delo za koje je optužen. Kad je međusobni položaj oštećenika i optuženika bio na udaljenosti oko 10 metara i kad je oštećenik stajao držeći sjekiru objema rukama u visini trbuha. otpada svaka mogućnost da se optuženikov postupak procjenjuje u smislu čl. KZSRJ može se izvršiti samo sa umišljajem. Izbori br. nije se kretao. pa je stoga bez značaja da li je to delo izvršeno u otklonjivoj ili pak neotklonjivoj stvarnoj zabludi jer i jedna i druga zabluda isključuje umišljaj. I Kž. prethodno razvalivši ulazna vrata.5/94. 396.. a potom i van kafanske prostorije. Ikž-292/94. a to je ubistvo u pokušaju. 47. 144 . 11. Presuda Okružnog suda u Valjevu. bez značaja je da li je optuženi krivično delo izvršio nalazeći se u otklonjivoj ili neotklonjivoj stvarnoj zabludi. Slučaj putativne nužne odbrane rješava se preko instituta stvarne zablude. 9/2002. kad se ima još u vidu i to da je na licu mjesta od početka samog događaja bio prisutan policajac i da je oštećenik fizički znatno slabiji od optuženika – izvadio pištolj i s udaljenosti oko 10 metara ispalio nekoliko hitaca u oštećenika. onda takav postupak oštećenika ne može predstavljati ni napad. 1994. a posebno kod ocjene intenziteta protupravnog napada na optuženika. K. 40/98 od 9. 2001. 7.. Međutim. VS RH. Optuženik koga je oštećenik. treba uzeti u obzir sve konkretne okolnosti pod kojima se djelo dogodilo. OKZRH kao nužna obrana.11. 36. st. a optuženik mu je govorio da briše jer mu je isteklo vrijeme. napao s podignutom lopatom i koji je iz automatske puške ispalio jedan metak u vrat oštećenika. 1999.44/00 od 26. a ni nagovještaj neposrednog napada. 2/95. Izbor. VS RH. a ubistvo u pokušaju se može izvršiti samo sa umišljajem. te nije ni verbalno prijetio optuženiku da će ga fizički napasti. Kad je optuženik u toj situaciji.. 1/2004. jer život i tjelesni integritet optuženika neposredno nisu bili ugroženi. optuženi nije mogao biti oglašen krivim ni za krivično delo teške telesne povrede iz člana 53. prekoračio je granice nužne odbrane jer je bio dužan pucati u dijelove tijela oštećenika koji nisu vitalni.od 8.37. 7.Kod odlučivanje o primjeni odredbe o nužnoj odbrani iz čl. Presuda VSS. najpre u kafani. Krivično delo ubistva u pokušaju iz čl. a nije je podizao. već mu je dobacivao da mora iseliti.. ova činjenica nije od značaja za ocenu o postojanju krivičnog dela teške telesne povrede iz čl. U situaciji kada dolazi do fizičkog obračuna dva lica. Izbor sudske prakse. jer i otklonjiva stvarna zabluda isključuje umišljaj. Kzz. OKZRH. HLJKPP. KZRS jer se to krivično delo može izvršiti i iz nehata pa se stoga sud morao izjasniti da li se ovde radi o otklonjivoj ili neotklonjivoj stvarnoj zabludi. KZRS.. Saglasno navedenom. 53. 25. oni se ne mogu pozivati na nužnu odbranu. 1.1.

(3) Učinilac koji sam izazove opasnost ali iz nehata ili prekorači granice krajnje nužde. 345. Sud je dužan da ceni da li je optuženi postupao u nužnoj odbrani ili možda u prekoračenju nužne odbrane kada su oštećeni pojurili za optuženim i došli do praga njegove kuće koji je tada pucao u njih. Kada kod optuženog nije postojala namera da manjom verbalnom provokacijom izazove napad provociranog. Praktikum.. optuženi u daljem toku događaja ima pravo da se poziva na nužnu odbranu. 145 . postupao je u skrivljenoj putativnoj nužnoj odbrani jer je propustio identificirati oštećenika pa je počinio kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. a ako je prekoračenje učinjeno pod osobito olakšavajućim okolnostima. komentar uz čl. 2/95. V. (2) Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno da učinilac od sebe ili drugog otkloni istovremenu ili direktno7 predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti. pa bi bilo ispravnije da stoji “neposredno” ili “izravno”. (4) Nema krajnje nužde ako je učinilac bio dužan izložiti se opasnosti . ni ovdje ovaj izraz nije odgovarajući. 1826/2001 od 17. 433/01 od 18.2001. Kž. Na bazi stanja nužde u krivičnom pravu su se razvila dva instituta.03. 24.. Krajnja nužda Član 25. 790/99 od 17. 2001. može se blaže kazniti. Bilten Okr.02. Presuda VSS. Izbor odluka VS RH. 7 Kao i kod institute nužne odbrane. 44. institut krajnje nužde i institut nužne odbrane.01. .Prilikom ocene postojanja nužne odbrane sud mora centi i da li je optuženi objektivno bio ugrožen napadom oštećenog. Kž. Kada je optuženik ubio oštećenika zato što je pogrešno zaključio da ga je oštećenik napao time što je noću s puškom na ramenu jače kucao na vrata njegove kuće. 05. 5. VS RH. ali je provokacija ipak imala za posledicu napad optuženog. Suda u Beogradu.) KZRH. I kž-692/92. 38 (sada 37. prema HLJKPP. a pritom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. 1993.. može se i osloboditi od kazne. 399. Kž. Institut nužne odbrane obuhvata samo onaj manji dio takvih situacija u kojima opasnost dolazi u vidu protivpravnog napada. . Presuda VSS. Rešenje VSS. 2002. od 31. 43. (1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi. Praktikum. 58/2002.

U starijoj doktrini vladalo je shvatanje prema kojem su za sve slučajeve krajnje nužde isticani jedinstveni osnovi nekažnjavanja (objektivni ili subjektivni . necessitas facit licitum . Na taj način se i krajnjoj nuždi priznaje karakter opšteg osnova isključenja krivičnog dela. takvo rješenje poznaje još jedino KZ SRJ i KZ Slovenije). u opasnosti nesudjelujućem licu. Jedno su slučajevi kolizije dobara različitog karaktera i vrijednosti (npr. pravo na zaštitu svog života od napada onoga koji nalazeći se u krajnjoj nuždi spašava svoj život. 1. Za razliku od nužne odbrane kod koje je u pitanju sukob prava i neprava (kada u teoriji postoji saglasnost oko vrednovanja i kvalifikacije djela učinjenog u odbijanju protivpravnog napada). kao i nužnoj odbrani priznaje karakter opšteg osnova isključenja krivičnog djela.što nije po zakonu dozvoljeno. ovdje su u konfliktu pravo sa pravom. a opet drugo oni kada kolidiraju dobra iste vrijednosti. Stoga se u sve većem broju današnjih zakonodavstava u regulativi krajnje nužde najčešće koriste rješenja sa više vrsta krajnje nužde ili nešto šire i uopštenije odredbe koje omogućavaju fleksibilniju interpretaciju ove ustanove (tzv. pogotovo kada se radi o najvrednijim dobrima čovjeka kao što je njegov život. Ustanova krajnje nužde obuhvata veoma složene i heterogene životne situacije koje se međusobno veoma razlikuju. što nedvosmisleno proizilazi iz zakonskog teksta čl. st. Ovakvo rješenje je rijetkost u savremenom krivičnom zakonodavstvu. odnosno podjednako pravno zaštićena dobra. u zavisnosti od karaktera i vrijednosti dobara koja su u koliziji. život i imovina). međusobno veoma različite. jer otvara niz 146 . monističke teorije) i u tom smislu ovaj institut je regulisan uglavnom jedinstvenom odredbom sa priznavanjem jednakih uslova i jednakog pravnog dejstva u svim njenim slučajevima. U krivičnopravnoj teoriji postoje dosta različita shvatanja o pravnoj prirodi ove ustanove i osnovima nekažnjavanja djela učinjenog u takvoj situaciji.dok krajnja nužda obuhvata niz drugih međusobno veoma različitih konfliktnih situacija. Ona je kao opšta krivičnopravna institucija prihvaćena tek u savremenim krivičnim zakonodavstvima s početka 20. U novijoj teoriji vladajuće je shvatanje koje polazi od toga da je teško sve. 1. (1) Iz odredbe st. dok krajnja nužda kao opšti pojam nema tako dugu krivičnopravnu tradiciju. diferencirajuće teorije). Ako su u takvoj situaciji ispunjeni svi zakonski uslovi za postojanje krajnje nužde. 10. koja uređenje ove institucije baziraju redovno na učenju teorija diferenciranja. iako se ova ustanova po svojoj prirodi bitno razlikuje od nužne odbrane. odnosno nije krivično djelo (Quod non est licitum in lege. nužda čini dozvoljenim). neophodno razlikovati bar dvije situacije stanja nužde.. prema kojima je. I pravno i moralno teško je osporiti jednom. onda takvo djelo nije protivpravno. (kod nas i u slučajevima kolizije istovrijednih dobara. pri čemu se radnjom otklanjanja opasnosti ostvaruju obilježja određenog krivičnog djela. što je u pogledu pravnog vrednovanja i razrješavanja mnogo složenije. kako će se vidjeti.. proizilazi da KZ BiH i krajnjoj nuždi. Institut nužne odbrane je poznat u najstarijim pravnim izvorima i spada među najstarije ustanove opšteg dijela. To su one životne situacije u kojima se jedno dobro koje je u opasnosti štiti žrtvovanjem tuđeg dobra. vijeka. slučajeve krajnje nužde vrednovati na isti način i istom argumentacijom opravdavati djelo učinjeno u takvoj situaciji.tzv.

neugodnosti svakodnevnog života. To je istovremeno i razlog što su. Iako je načelno svako pravno dobro podobno za krajnju nuždu. Već je ranije naglašeno da će postojati krajnja nužda i onda kada je učinilac djela nužne odbrane pri odbijanju napada povrijedio. pogotovo u pogledu opravdanosti zahtijevanja ovog uslova. životinja. kompulsivne. tjelesni integritet. Opasnost koja ne prijeti nikome i ničemu ne može zasnovati stanje krajnje nužde. npr. To neka zakonodavstva izričito i predviđaju. opasnost može dolaziti od čovjeka i u vidu protivpravnog ponašanja. Neznatna ugrožavanja. Ali.teorijskih dilema u vezi sa pravnom prirodom krajnje nužde i opravdanjem nekažnjavanja za djelo učinjeno u tom stanju. zakonski uslovi za priznavanje krajnje nužde postavljeni drugačije i strože. djelovanja prirodnih sila. ali ga je potrebno razlikovati od protivpravnog napada kod nužne odbrane. odnosno drugog dobra. što se po opšteprihvaćenom shvatanju teorije tretira kao opasnost kod krajnje nužde .). kako se institut krajnje nužde odnosi na međusobno veoma različite situacije. Opasnost mora biti stvarna. međutim. s druge strane. Opasnost ne smije biti izazvana skrivljeno od učinioca. Opasnost treba da prijeti nekom pravnozaštićenom dobru. Po prirodi stvari nužno je da se radi o značajnijim opasnostima od kojih prijeti nastupanje ozbiljnije štete. U teoriji se naglašava da je u mnogim slučajevima 147 . za što mutatis mutandis važi sve što je rečeno za putativnu nužnu odbranu. ne mogu zasnovati pravo na krajnju nuždu. Ukratko. potrebna je svijest ili mogućnost svijesti da će njegov postupak izazvati prinudnu situaciju. Naravno i ovdje se mogu štiti kako svoja tako i tuđa dobra. Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nužde. raditi i o tome da učinilac pokušava opravdati izvršeno krivično djelo pozivanjem na krajnju nuždu. u praksi ovaj institut najviše dolazi do izražaja u otklanjanju opasnosti za život. (2) Iz zakonske definicije jasno proizilazi da krajnja nužda obuhvata dvije osnovne komponente: opasnost za određeno dobro. teško je u odnosu na ovaj elemenat dati neko generalno pravilo koje bi važilo za sve njene slučajeve. Može se. To znači da se neće moći pozivati na krajnju nuždu onaj učinilac koji je bio umišljajan ili nehatan u odnosu na činjenicu da njegovo ponašanje može prouzrokovati opasno stanje iz koga može proizaći povreda određenih dobara. u odnosu na nužnu odbranu. Opasnost je stanje ugroženosti određenog dobra u kojem je prema objektivnim okolnostima date situacije i opštim načelima iskustva nastupanje povrede vjerovatno. i neophodnost otklanjanja te opasnosti na štetu tuđeg. Neophodno je da postoji vinovnost u odnosu na mogućnost povrede pravno zaštićenih dobara. No. odoljive sile ili prijetnje (vis compulsiva i vis moralis). ali će to postojati i kada je pri tome povrijedio samo drugo lice ili njegova dobra. opasnost kod krajnje nužde može dolaziti iz različitih izvora (od radnji čovjeka. Opasnost koja dolazi od čovjeka može biti kako neprotivpravno tako i protivpravno ponašanje. itd. teorija i sudska praksa su izgradile nekoliko kriterijuma. putem tzv. zdravlje i imovinu. krajnja nužda prinude. Ako opasnost objektivno ne postoji može se raditi o putativnoj krajnjoj nuždi. Za razliku od nužne odbrane. pored napadača i neko drugo lice i/ili njegova dobra. s jedne. nepogoda.tzv. stanje nužde. zatajivanja tehničkih uređaja.

ali u uslovima krajnje nužde. Otklanjanje opasnosti je djelatnost kojom se mijenja odvijanje nastale situacije. (više o ovome v. Austrijski KZ koji poznaje samo izvinjavajuću krajnju nuždu (par. prema našem zakonu. I ovo pokazuje da su za stanje krajnje nužde prikladnija rješenja sa dvije vrste krajnje nužde.). čime se stavlja u drugu opasnost. zahtijeva da opasnost nije svjesno izazvana. ili pristanak pacijenta na rizičnu operaciju da bi mu se spasio život. neutralnog i posve nevinog lica kome je samo slijed toka događaja opredijelio takvu poziciju. 148 . sa kojeg se jedan mora odvojiti da bi se spasio drugi). zajedničkoj opasnosti (poznati primjer dvojice planinara na užetu. lice A nakratko lišava slobode lice B da bi spriječilo njegovo samoubistvo koje je i ono djelimično skrivilo svojim ponašanjem. Samo izuzetno. jer se i ovo pitanje rješava u zavisnosti o kojoj se krajnjoj nuždi radi. itd. neprijavljivanje krivičnog djela i učinioca da bi se spasio život. Krajnja nužda u krivičnom pravu. da bi spasio svoj život. ili trudnica iz medicinskih indikacija prihvata uništavanje ploda da bi spasila svoj život i sl. samo namjerno izazivanje opasnosti. niti ga zahtijeva teorija. ili još više. prekid trudnoće iz razloga medicinskih indikacija iako se žena u vrijeme trudnoće nije pridržavala ljekarskih uputa. 10. str.. i da bi bio spašen povređuje se njegov tjelesni integritet. Stoga su za otklanjanje opasnosti kod krajnje nužde postavljeni dosta strogi uslovi bez kojih djelo pri tome učinjeno ostaje protivpravno djelo. a sudska praksa ga cijeni kod elementa neophodnosti. nužnoj pomoći (već navedeni primjeri kada se lišava slobode ili se vrši prinuda prema licu da bi se spriječilo njegovo samoubistvo. kada se radi o tzv. Otklanjanje opasnosti. kao što je npr. naročito u slučajevima nesvjesnog izazivanja opasnosti. U tom smislu se navode neki ilustrativni primjeri kojima se to potvrđuje: npr.). 35). Babić. Neka zakonodavstva se ograničavaju samo na umišljajno. pravni poredak ne odobrava bilo kakav izlaz iz navedene situacije. Radi se o takvim situacijama kada se neizvršenjem jedne dužnosti spašava određeno dobro.neopravdano isključivanje pozivanja na krajnju nuždu. jer učinilac prijeteću opasnost sa jednog prebacuje na drugo pravno dobro. Radnja otklanjanja opasnosti redovno znači ostvarenje određenog krivičnog djela (djelo krajnje nužde). Takva radnja ponekad može biti upravljena na dobra koja se javljaju izvorom opasnosti (ubijanje životinje koja napada). ali ne i krajnje nužde koja isključuje protivpravnost (par. i dalje). Ponekad su oba dobra u tzv. 106. protivpravnost takvog djela je anulirana. ili djelo krajnje nužde.). Tako se u njemačkom KZ ovaj uslov ističe samo kod izvinjavajuće (par. neodazivanje pozivu za svjedočenje da bi se takođe spasio život. kada planinar nedovoljno odjeven provali u tuđu planinsku kuću da bi se spasio. se redovno vrši činjenjem. Time se ugroženom dobru pruža zaštita a povređuje dobro nekog drugog lica. ali izuzetno to može biti i propuštanjem dužnog činjenja. 34. itd. ali je ona najčešće upravljena na ona dobra koja nisu povezana na nastankom stanja opasnosti. S obzirom da u krajnjoj nuždi kolidiraju dobra jednakopravno zaštićena i da se opasnost prebacuje na nesudjelujuće i nevino lice. može se raditi i dobru istog lica kome prijeti opasnost. ostavljanje bez pomoći lica koje je učinilac povrijedio u saobraćaju. Ovim se u konfliktnu situaciju uvlači dobro jednog drugog. radi čega je intervencija postala nužna.

da bi uopšte djelo krajnje nužde moglo biti opravdano. hijerarhija od strane pravnog poretka. To radi toga što klasični postupak odmjeravanja dobara koji se bazira samo na vrijednosti dobara u sukobu ne zadovoljava jer je preuzak. sklanjanje od opasnosti. Ovaj princip proizilazi iz same prirode konfliktne situacije. ne može se odobriti krajnja nužda. Opšta rangovna vrijednost dobara jest najznačajnija. povreda nekog svog manje važnog dobra. ili kako se u zakonskom tekstu naglašava da učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. smisla i suštine ovog instituta. Razilaženja postoje jedino u odnosu na pitanje šta se podrazumijeva pod nemogućnošću otklanjanja opasnosti na drugi način Posebnog značaja je i uslov srazmjernosti kolidirajućih dobara. i sl. ili manje štetan izlaz iz te situacije (npr. Ipak se čini prihvatljivijim treće (kompromisno ili mješovito) stanovište prema kojem rangiranje dobara od strane pozitivnog zakonodavstva može predstavljati samo polaznu osnovu. jer povreda jednog dobra da bi se zaštitilo drugo. u samoj teoriji ne postoji saglasnost po tom pitanju. dakle. Princip jednakovrijednih interesa ja u osnovi ovog instituta još od davne 1959. jer najpotpunije izražava sav njegov smisao i suštinu. Međutim. Ovaj uslov stoga predstavlja jedan od najbitnijih elemenata ovog instituta. naime. godine. pa se smatra da se ovaj problem može rješavati samo na osnovu okolnosti svakog konkretnog slučaja. ciljne teorije (Zwecktheorie). pa je iz toga logično proizašao i sam njegov naziv. ovdje ima smisla samo ako nije bilo drugog izlaza iz takve situacije. bijeg. 149 .Prvi i najstroži uslov sastoji se u neophodnosti povrede tuđeg dobra. pravni poredak zahtijeva takav izlaz iz tog stanja. da postoji određena srazmjernost između prijetećeg i prouzrokovanog zla. što je razumljivo ako se ima u vidu razlika između ova dva instituta. Vrednovanje i drugih okolnosti nametnule su nove tzv. jer se ne može odobriti komotno i besmisleno žrtvovanje tuđih dobara.. već je potrebna i njegova ocjena sa socijalno-etičkog stanovišta. kada je poznatom Novelom KZ/51 napušten princip zaštite pretežnijeg interesa. U suprotnom. organizovanje zaštite. ali to ne može biti jedino mjerilo za vrednovanje dobara u smislu ovog instituta. ali konkretno odmjeravanje zahtijeva i ocjenu drugih okolnosti koje su od značaja u datoj situaciji. Drugi smatraju da polazna osnova za odmjeravanje dobara treba da bude njihovo vrijednosno rangiranje. u pogledu proporcionaliteta kolidirajućih dobara potrebno je da povrijeđeno dobro nije veće vrijednosti od zaštićenog. Za razliku od nužne odbrane. U teoriji se često navodi da su međusobno veoma različita dobra i interesi u mnogim kolizionim situacijama vrijednosno nemjerljivi ili inkomenzurabilni. jer je veoma teško dati neki pouzdan kriterijum za rangiranje i upoređivanje međusobno različitih dobara. Ukoliko je postojao drugi. dozivanje u pomoć. I u teoriji postoji opšta saglasnost o potrebi njegovog postojanja. Zahtijeva se.. prema kojima za valjanost djela krajnje nužde nije dovoljno samo da se štiti dobro veće vrijednosti. krajnja nužda se priznaje samo ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način (princip suspsidijarnosti). Vidimo da je ovaj uslov kod krajnje nužde postavljen strože nego kod nužne odbrane.). Prema tome. Rješavanje ovog elementa krajnje nužde zavisi prvenstveno od vrijednosnog rangiranja dobara i interesa u jednom društvu. neprotivpravno.

proizilazi iz same prirode ove ustanove. zaštite. samo prisustvo takve subjektivne komponente može opravdati povredu pravnozaštićenih dobara. što podrazumijeva kako njihovu opštu rangovnu vrijednost tako i sve druge navedene okolnosti konkretne situacije. 3) daljnje posljedice koje mogu da nastanu povredom dobara. Tako npr. s druge strane. Postupak u ovakvim situacijama može se opravdati samo onda kada su. Za odmjeravanje u navedenom smislu. Pored navedenih. 2) da li se radi o povredama dobara neutralnog lica.. kolidirajuća pravna dobra se odmjeravaju prema njihovim konkretnim zaštitnim vrijednostima. Međutim. Ovo. pa izvršenje djela u prekoračenju ovih granica tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne. iako bi to možda bilo od izuzetnog značaja za medicinu. U ovom pogledu situacija je slična ovom uslovu kod nužne odbrane. U teoriji postoji i stanovište da se ne priznaje pojam prekoračenja granica ovog instituta kao osnov 150 . intenzivni ekscesi). Opasnost neposredno predstoji kada je postala toliko ozbiljna da je njeno nastupanje gotovo sigurno ili krajnje vjerovatno ukoliko se mjere zaštite ne preduzmu odmah. što važi i u slučajevima kada je učinilac djelo izvršio u prekoračenju granica krajnje nužde. izvršeno djelo ostaje krivično djelo. 5) interes lica u slučaju kada oba dobra u koliziji pripadaju jednom te istom licu. ne može se jednom licu protiv njegove volje uzeti bubreg da bi se spasio drugi. ali je ona izvjesna i kao stanje koje prinuđava postoji. ali se ipak mora imati u vidu da se izvori opasnosti kod krajnje nužde po svojoj prirodi razlikuju od protivpravnog napada. s jedne strane. zakon polazi od toga da učinilac djela krajnje nužde nije uvijek u mogućnosti da pravilno ocijeni njene granice. pored objektivnih. Naravno. slično kao i kod nužne odbrane. kako minula tako i buduća opasnost ne mogu biti osnova ovog instituta. Zato nije isključeno da jedno dobro manje opšte rangovne vrijednosti u konkretnom slučaju ima prednost u zaštiti. Radnja otklanjanja treba da je istovremena sa opasnošću. Dakle. ne može se ovim institutom pravdati preduzeće koje falsifikuje dokumentaciju da bi se spasilo od stečaja. pa čak i oslobođenje.da li se ono u tom smislu javlja kao prikladno i odgovarajuće sredstvo. relevantna su samo ona prekoračenja koja se odnose na uslov neophodnosti i proporcionaliteta (tzv. pacijent protiv svoje volje ne smije biti podvrgnut eksperimentima. Nekada opasnost ne mora biti prisutna u jednom strogom vremenskom smislu. 4) stepen vjerovatnoće od nastupanja povrede. opšteprihvaćen je stav da je za valjanost djela krajnje nužde potreban i subjektivni elemenat koji se sastoji u svijesti i volji da se navedenim radnjama otklanja opasnost.. oduzimanje životno potrebnog lijeka jednom bolesniku da bi se dao isto tako teškom bolesniku. To znači da. Drugim riječima. dok traje kao i kad neposredno predstoji. samo onda kada je učinilac djela krajnje nužde svjestan toga stanja i nastoji otkloniti opasnost. itd. (3) Ako sud utvrdi da nema krajnje nužde. ili dobara lica u čijoj se sferi odgovornosti nalazi izvor opasnosti. Dakle. tako da se moraju ili odmah preduzimati mjere zaštite ili prihvatiti šteta. opasnost je prisutna ako je prisutna neophodnost odbrane. postojali i subjektivni uslovi opravdanja. Istovremenost postoji kada je radnja otklanjanja preduzeta kada je opasnost nastala. za pravosuđe mogu biti korisne sljedeće okolnosti: 1) vrsta i obim prijetećih povreda. i razmjere i obim neophodnih potreba. slijedi cilj spašavanja.

nehatnu skrivljenost tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne. KZH optuženik koji je kao vozač kamiona s prikolicom natovarenom umjetnim gnojivom. dakle skrivljeno je izazvao opasnost. uočio stablo bora prepriječeno preko ceste te se zbog male razdaljine od prepreke i velikog tereta kamiona i prikolice. 3. zbog čega je došlo do prevrtanja kamiona i prikolice. Kž.1978. VSS-II. Ovo je opravdano koristiti naročito kod nesvjesnog nehata.12. Međutim. 81/78 od 31. opasnost mora da bude stvarna. ipak strog stav da se lice koje i nesvjesno izazove opasnost uopšte ne može pozivati na krajnju nuždu. objektivna. Ne postoji krajnja nužda za vozača motornog vozila koji je izložio konkretnoj opasnosti život drugog lica otklanjajući od sebe opasnost koja je nastala upotrebom neispravnog vozila. već neko samo misli da ona postoji. 1996. u vezi s čl. 163. 168. Okružni sud u Bjelovaru. od 13. nego na obilaženje stabla krajnje desnom stranom.1996. ostvari obeležja nekog krivičnog dela. a pritom je bio svestan činjenice da mu je neispravno vozilo. izašavši iz lijevog zavoja. I.000 HRD. Da bi postojala krajnja nužda u smislu stava 2. Komentar KZ SFRJ. st. a pogotovo oslobođenja od kazne. Zbirka I. Sudska praksa: Postupao je u krajnjoj nuždi i stoga nije počinio teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. a koju nije mogao izbjeći na drugi način.ublažavanja. pogotovo kada je ugrožen život koji se štiti na račun manje vrijedne imovine. jer je u toj prometnoj situaciji reagirao da bi izbjegao opasnost koju nije skrivio. pri ovakvoj koncepciji ovog instituta. 32. kada dakle učinilac nije bio svjestan da svojom radnjom izaziva opasnost. kod koje je odbrana upravljena protiv napadača. KZ SFRJ. kojom prilikom je nastupila šteta preko 330. 771/72. VSS. ovo ograničenje nije apsolutno. 60.02. K. 03. 05. VSH. I-Kž. Kada učinilac posle izvršene razbojničke krađe puca u građane za koje je mislio da pokušavaju da ga uhvate. 3. Ovim se donekle ublažava. i presuda Okružnog suda u Beogradu K. pa otklanjajući je. 151 . Nema li takve opasnosti.1992. kao jedan od uslova krajnje nužde traži da opasnost nije izazvana skrivljeno. 1401/96 od 12. nije odlučio na kočenje. Iako zakon. st. (4) Privilegija krajnje nužde ne vrijedi za one slučajeve kada su određena lica zbog vršenja određenih profesija dužna da se izlažu opasnosti. član 10. a ovdje se ugrožava jedno posve neutralno i nevino lice i njegova dobra. ne može se pozivati da je bio u krajnjoj nuždi. Uglavnom se polazi od stava da se ovaj institut suštinski razlikuje od nužne odbrane. radilo bi se (iako su ispunjeni ostali uslovi predviđeni u navedenoj odredbi) o tzv. jer obaveza izlaganja opasnosti prestaje kada je sasvim izvjesno da prijeti opasnost njihovom životu. Kž-54/92.433/92 od 4. putativnoj krajnjoj nuždi. pri čemu je zahvatio bankinu koja se odronila.

Sudska praksa. ali ako je on tu opasnost izazvao iz nehata. KZ SRJ u slučaju da profesionalni oficir. dužan je da u izreci presude navede opis radnji iz kojih proizilazi da je delo učinjeno u krajnjoj nuždi. Ne postoji krajnja nužda u smislu člana 10.. VSH. Komentar KZ SFRJ. 21. Sudska praksa. Praktikum. 994/2001 od 13. izbjegavao udar u pešake koji su se kretali desnom stranom kolovoza. ne može se uzeti da je postupio u krajnjoj nuždi u smislu člana 10. Beograd. Kž. Kzp.1497/2000. prema Praktikumu. 1608/72.03. 49. Presuda Okružnog suda u Beogradu. VSS. K. Kž. 5/1996. 1983.02. Makar da je optuženi skretanjem vozila na levu stranu puta. Kž. Presuda Vrhovnog Vojnog suda. Ne postoji krajnja nužda za vozača motornog vozila koji dovede u konkretnu opasnost život drugog lica otklanjajući od sebe opasnost koju je sam izazvao. ne može se pozivati na krajnju nuždu. Zbirka I. 19.04. Propuštanje suda da po ovom osnovu ublaži kaznu učiniocu ne predstavlja povredu krivičnog zakona. Kada u kafani dođe do tuče između nekoliko lica pa optuženi puca iz pištolja u vis da bi sprečio tuču i projektil prilikom odbijanja rani lice koje se nalazilo u kafani. 152 . 2000. Pravni informator.10. 2000. Praktikum. Presuda Okružnog suda u Beogradu. za vreme dok se njegova ustanova nalazila u najvišem stepenu borbene gotovosti.Pozivanje na krajnju nuždu u saobraćaju bilo bi opravdano onda kada bi se optuženi neskrivljeno našao u takvoj saobraćajnoj situaciji da nastalu opasnost ne bi mogao izbjeći na drugi način osim naletom na drugog učesnika u saobraćaju. 4/02. VSS-II. 60.. 47.. 31. 42/91 od 26. Kada sud nađe da je krivično delo učinjeno u krajnjoj nuždi. I-Kž.. 2001. od 17.02. zbog čega je na toj strani puta došlo do sudara s vozilom koje se kretalo iz suprotnog smera.23/53 od 14. na osnovu čega optuženog oslobađa od optužbe. Kada optuženi svojim vozilom naglo skrene preko pune linije u suprotnu kolovoznu traku da bi izbegao direktan sudar sa vozilom koje mu je dolazilo u susret velikom brzinom nepropisno u levoj traci. 7-8/2002. II K 199/98 od 22. Rešenje Okružnog suda u Beogradu. ne izvrši naređenje pretpostavljenog starešine koje se odnosi na odbranu važnog vojnog kompleksa bez obzira na postojanje rizika da u borbenim dejstvima izgubi život.1996. postupao je u krajnjoj nuždi. i na taj način udari u vozilo iz suprotne kolovozne trake.. 1991. 50. može se blaže kazniti. KZ SFRJ ako je opasnost po život i telo pešaka izazvao on sam time što je propustio da vožnju podesi prema osobinama puta i uslovima saobraćaja. 92/83 od 3.02. 67.

Kao što je već rečeno. kod koga je izostala posljedica. što legitimiše zakonodavca da predviđa kažnjivost i za nedovršeno krivično djelo. one nisu obuhvaćene opisom bića krivičnog djela. centralni dio u strukturi ostvarenja krivičnog djela. a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj. kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. tj. (2) Za razliku od stadija pripremanja kao pretkrivičnog stadija. U tom smislu on se javlja kao skraćeni proces dovršenja krivičnog djela. dok bi pripremne radnje trebale biti samo izuzetno kažnjive. kako je pokušaj nedovršeno krivično djelo. Objektivne teorije suštinu pokušaja i opravdanje za njegovo kažnjavanje vide u napadu na zaštićena dobra. kojima neposredno otpočinje realizacija učiniočevog plana. nameće se pitanje što je osnov njegovog kažnjavanja. po KZ BiH one su kažnjive kod svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj (v. proizvođenje posljedice što je i bio cilj njegovog djelovanja. dakle. na ovom stadiju učinilac pripremnim radnjama stvorenu mogućnost pretvara u realnost. On kao takav sam po sebi ne egzistira. jedan od mogućih vidova okončanja stadija izvršenja i on obuhvata one radnje kojima učinilac već ulazi u stadij izvršenja. naročito kod težih krivičnih djela. S druge strane. Pokušaj zapravo ne predstavlja autonoman stadij u ostvarenju krivičnog djela. subjektivne i mješovite. već tek u vezi sa odgovarajućim krivičnim djelom iz posebnog dijela. Međutim. ne postoji. U literaturi se uglavnom naglašava da je pokušaj smješten između pripremnih radnji i dovršenog krivičnog djela. u ugrožavanju krivičnim pravom zaštićenih dobara. on je samo moguća forma. Učinilac će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo. stadij izvršenja je nužan u ostvarenju svakog krivičnog djela. (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela. On se po svom sadržaju i strukturi kvalitativno razlikuje od pripremnih radnji koje spadaju u djelatnosti pretkrivičnog stadija i koje po pravilu nemaju karakter krivičnog djela. čl.). pokušaj kao nepotpuno krivično djelo nije kažnjiv kod svih krivičnih djela. pa se stoga one u načelu nalaze van krivičnog prava. Nije sporno da je pokušaj opravdano kažnjavati. a može se i blaže kazniti. započeto a ne dovršeno krivično djelo. Pokušaj je. subjektivne 153 . Sastoji se u preduzimanju radnji koje su navedene u zakonskom opisu krivičnog djela. 248. način realizacije stadij izvršenja. U vezi s tim u krivičnom pravu postoji nekoliko teorija: objektivne. Za razliku od dovršenog krivičnog djela kao osnovne forme kažnjivog ponašanja. Međutim. pa u tom smislu i predstavlja samo krnji oblik dovršenog krivičnog djela. On je stoga glavna faza. ali ga ne dovrši. radnja je započeta ili je dovršena ali krivično djelo nije ostvareno. U krivičnom pravu postoje različita shvatanja o tome što je suština pokušaja i koji su razlozi za njegovo kažnjavanje. on može biti okončan u obliku dovršenog krivičnog djela ili kao njegov pokušaj.Pokušaj Član 26.

pokušaj kao nedovršeno krivično djelo. ali i kroz stav da se za pokušaj može kazniti kao i za dovršeno krivično djelo.Lazarević. To znači da je nužno da se učinilac svojim radnjama više ne nalazi u fazi pripremanja. u svom biću objedinjuje i objektivnu i subjektivnu komponentu koje tek zajedno i u jedinstvu.). (1) Prema odredbi čl. 26. čine opasnim. Osnovni konstitutivni elemenat pokušaja sastoji se u tome da je učinilac preduzeo radnje kojima je započeto izvršenje krivičnog djela. čime je preferirao objektivne teorije. što je nedvosmisleno izraženo kroz njegovo djelovanje u pravcu izvršenja krivičnog djela. odnosno da blaže kažnjavanje za pokušaj nije obavezno (v. Srzentić.. zatim predvidio mogućnosti ublažavanja a kod nepodobnog pokušaja i dobrovoljnog odustanka i oslobađanja od kazne. Iz zakonskog teksta proizilazi da je naš zakon kod pokušaja usvojio ovo shvatanje. Ovakav pristup je opravdan jer pokušaj. već da je ušao u stadij izvršenja. posebno može biti smanjen intenzitet opasnosti objektivne komponente.Stajić. u današnjem krivičnom pravu preovlađuju mješovite teorije koje u određivanju pojma pokušaja uvažavaju kako njegovu objektivnu tako i subjektivnu dimenziju. o postavljanju granice do koje djeluje krivično pravo. tako i u ispoljenoj volji učinioca koja je ostvarena kroz taj napad. jer je riječ o povlačenju granice između nekažnjivog i kažnjivog ponašanja. što generalno posmatrano vodi sužavanju njegove kažnjivosti. Bačić II. U pitanju su dvije različite vrijednosti čiji intenzitet može biti različit. str. ali i tada djelo ostaje opasno zbog usmjerenosti radnje na povredu zaštićenog dobra i zbog opasnosti učinioca kao nosioca takve djelatnosti (Komentar. To znači da je za postojanje pokušaja potrebno da budu ostvarena tri elementa koji se sastoje u tome da je: a) započeto izvršenje krivičnog djela. kao i opasnosti učinioca zbog njegove riješenosti da izvrši krivično djelo. Objektivne teorije prenaglašavaju objektivnu dimenziju pokušaja.. U našem krivičnom zakonodavstvu ovo pitanje je u velikoj mjeri izgubilo na svom značaju. Subjektivne teorije su došle do izražaja posebno prihvatanjem kažnjavanja i za nepodobni pokušaj. str. Naime. s obzirom da stadij pripremanja po pravilu ne podliježe kažnjavanju. Subjektivne teorije naprotiv prenaglašavaju njegovu subjektivnu stranu. b) da je u pravilu izostala posljedica i c) da kod učinioca postoji umišljaj odnosno volja da izvrši krivično djelo. pa zasnivajući kažnjavanje pokušaja uglavnom na volji učinioca i njenoj usmjerenosti ka izvršenju krivičnog djela. u određivanju pokušaja on u nekim rješenjima uvažava stavove objektivnih a u nekim subjektivnih teorija.189. Radi se uvijek o opasnosti djela umjerenog na napad i ugrožavanje zaštićenog dobra.teorije suštinu pokušaja nalaze u volji učinioca da izvrši krivično djelo koju je ispoljio preduzimanjem radnje izvršenja (zločinačka volja) i u tome vide razlog koji opravdava njegovo kažnjavanje. s obzirom 154 . 101. pokušaj je sa umišljajem započeto ali nedovršeno krivično djelo.). Tako je početak pokušaja vezao za početak radnje izvršenja. kao i krivično djelo u dovršenom obliku. 187. Zbog ovih jednostranosti. Zato se suština pokušaja prema ovim teorijama sastoji kako u napadu na zaštićena pravna dobra. 285. To ukazuje da ovaj elemenat ima izuzetno krivičnopravno značenje. Ovakav pristup u određivanju pokušaja je vladajući u krivičnom zakonodavstvu i krivičnom pravu. str. proširuju kažnjavanje pokušaja.

Pored toga. posebno kod krivičnog djela silovanja. valja imati u vidu da. HLJKPP 2/1996. istovremeno kažnjive i pripremne radnje (v. kod razbojništva ili silovanja. odnosno njegovo razgraničenje od radnji pripremanja. sporna je i teza da se o upotrebi sile može govoriti tek onda kada je žrtva dovedena u stanje u kojem joj se svaki otpor čini besmislenim. Kod višedjelatnih krivičnih djela za pokušaj će biti dovoljno da je učinilac preduzeo prvu radnju koja ulazi u zakonski opis djela. Tako je npr. jer se smatra da vožnja žrtve na skrovito mjesto može predstavljati upotrebu sile kao obilježje silovanja samo ako je žrtva dovedena u stanje u kojem joj se svaki otpor čini besmislenim. što ovdje nije bio slučaj. kao i to da se u ovom slučaju radi o protivpravnom lišenju slobode jer se radi o stoperkama koje su dobrovoljno pristale na vožnju. Nekada će biti dovoljno da je učinilac primijenio neko od sredstava ili načina izvršenja datog djela. i K-36/1992. Posljednje stanovište odobrava i jedan dio teorije. u kom smislu i treba tražiti odgovor na navedeno pitanje. Okružni sud u Požegi zauzeo stav da ovdje još nije započela upotreba sile kao elementa silovanja. pa će od toga momenta.. te je uzeo da se radi o protivpravnom lišenju slobode kvalifikovane smrću (K-28/1990. VS RH na to pitanje je odgovorio potvrdno (I Kž-108/91. s obzirom da je za pokušaj i pripremne radnje predviđeno različito kažnjavanje. radi čega su djevojke i iskočile iz automobila. kod kojih pokušaj postoji već samom primjenom sile od strane učinioca. U ovom slučaju ipak treba odobriti stanovište VS RH. započeo je daviti žrtvu u namjeri da je ubije). str. sporno da li već postoji upotreba sile i time i pokušaj silovanja kvalifikovan smrću žrtve u slučaju kada je vozač odbivši pustiti iz automobila dvije autostoperice u namjeri da ih odveze na skrovito mjesto i siluje. Ovo stanovište koje se bazira na zakonskom biću krivičnog djela. kako je rečeno. jer je upitno. dok je npr.. Međutim.). kao npr. razgraničenje ova dva stadija je ipak značajno kod izbora i odmjeravanja kazne. pri čemu je posebno značajan onaj njegov dio kojim se opisuje sama radnja i način izvršenja. Ali i ovdje može biti dosta sporno kada je otpočela upotreba sile. omogućava rješenje ovog pitanja u mnogim situacijama. može se reći da je izvršilac započeo izvršenje krivičnog djela kada je svojom radnjom ostvario neko od obilježja krivičnog djela (npr.).). Uz to. kvalifikovati navedene radnje. ipak je polazna osnova za razgraničenje pokušaja i pripremnih radnji sam zakonski opis datog krivičnog djela. 935.da su. Iako u tom pogledu ne postoji neko opštevažeće pravilo. čl. čim je bilo izvjesno da učinilac vozi na navedeno mjesto u spomenutoj namjeri. 276.). jer su dvije djevojke imale izgleda da se odupru počinitelju (u tom smislu se izjašnjava npr. 248. Novoselec. Početak izvršenja krivičnog djela kao momenat na osnovu koga se određuje postojanje pokušaja. na osnovu veoma dvojbene pretpostavke da je bilo izgledno da se dvije djevojke odupru učiniocu. 155 . nakon čega su one iskočile u vožnji pa je jedna od njih izgubila život. kod svih krivičnih djela kod kojih je kažnjiv pokušaj. jedinstvena formula ili kriterijum koji bi važio za sve slučajeve. sve te radnje trebati cijeniti kao radnje upravljene na silovanje. Uopšte uzev. često može predstavljati dosta složeno pitanje. navedene radnje ne mogu biti ispravno kvalifikovane ako se ne stavljaju u okvir učiniteljevog plana. kod kojeg u povodu nekih praktičnih slučajeva sudska praksa zauzima različite stavove.

str. izvjesno je da postoji pokušaj u slučaju kada je učinilac pucao u drugoga u namjeri lišenja života i promašio. 201. koja se logički i po prirodi stvari. 187). 147. pri čemu je od posebnog značaja sam plan učinioca o izvršenju krivičnog djela. kao što je rečeno. jasno je s obzirom na zakonsko biće tih djela da se radi samo o pripremnim radnjama. mnogi slučajevi ne mogu ovako jednostavno biti riješeni. očekujući da će to on popiti. jer je često sporno da li je u konkretnom slučaju započeto izvršenje krivičnog djela. U tom smislu započeo je ostvarivati krivično djelo i onaj učinilac koji je preduzeo radnju koja sama po sebi još ne predstavlja ostvarenje nijednog obilježja krivičnog djela. Nažalost. Novoselec. već postoji pokušaj ubistva kada je učinilac žrtvi usuo u čašu vina otrov. Tako npr. ili ko je nabavio samo sredstva za pravljenje falsifikovanog novca (čl. što je obilježje navedenog krivičnog djela (Okružni sud u Bjelovaru. što ovaj nije učinio zbog čudna okusa (VS RH. odnosno za koju se može reći da u datoj situaciji predstavlja konkretno ugrožavanje zaštićenog dobra. Kž-449/91. str. s obzirom na plan učinioca o izvršenju krivičnog djela. str. Ako su preduzete radnje objektivno posmatrano i na osnovu životnog iskustva tako međusobno povezane da predstavljaju jedinstvenu cjelinu.Nekada je opet na osnovu preduzetog posve jasno da li je riječ o pokušaju ili nije: npr.). jer je već penjanjem na zid počeo „savladavati veće prepreke“.. Sporno je. 205. Isto tako. 276. zatim da li preduzeta radnja već predstavlja ugrožavanje ili napad na zaštićeno dobro. Pregled 51. pa je uhvaćen već prilikom nabavljanja i pripreme tih sredstava. Ovo predstavlja shvatanje individualno-objektivne teorije koja s jedne strane polazi od plana ili zamisli učinioca (individualna odrednica). i pored navedene formulacije u njihovom zakonu. godine prema kojoj je za pokušaj potrebno započinjanje radnje izvršenja (commencement d' execution). polaziti od zakonskog bića konkretnog krivičnog djela i u njegovom tumačenju vrednovati sve relevantne okolnosti datog slučaja: značaj navedene radnje i njenu povezanost sa onim radnjama koje nesumnjivo predstavljaju radnju izvršenja. ili pokušaj teške krađe čini izvršilac koji se popeo na zid dvorišne zgrade spojene sa kućom da bi preko tavanskog otvora ušao u kuću radi krađe. nabavio samo eksploziv. kao pokušaj protivpravnog prekida trudnoće kvalifikuje i slučaj ljekara 156 . ali je prema njegovom planu ili zamisli tako usko povezana sa izvršenjem krivičnog djela da on u međuvremenu ne mora preduzimati nikakve dodatne radnje za izvršenje krivičnog djela.). onda će te radnje predstavljati već početak ostvarenja datog djela.). takođe je tek u fazi pripremanja. I Kž-139/91. a sa druge zahtijeva neposrednu povezanost tako zamišljene pripremne radnje i radnje kojom se ostvaruje krivično djelo (objektivna odrednica). ali francuska sudska praksa. može uzeti kao integralni dio radnje iz opisa djela.). Pregled 50. U takvim slučajevima je neophodno.. Individualna komponenta je značajna jer od nje zavisi smisao koji dobija prethodna radnja pripremanja (v. Prema ovoj teoriji pitanje početka izvršenja shvata se šire nego što to omogućava klasična formulacija koja potiče iz francuskog KZ od 1810. dok će se raditi samo o pripremnoj radnji ako učinilac mora aktivirati bombu u trenutku nailaska automobila. ili ako je neko ko je imao namjeru izvršiti terorizam (čl. postoji pokušaj ubistva ako je učinilac postavio eksplozivnu napravu koja će se aktivirati kada prođe automobil sa žrtvom.

Razgraničenje između pokušanog (ili nedovršenog) i dovršenog krivičnog djela ima značaja posebno kod onih djela kod kojih pokušaj nije kažnjiv. Novoselec. 21. koje ne ulaze u radnju izvršenja. 277. to je važno i kod djela kod kojih je pokušaj kažnjiv ali ne radi postavljanja navedene granice. a oni su odbacili stvari i pobjegli (VS RH. pod već navedenim uslovima. gdje su određene pripremne radnje. str. odnosno kada je učinio sve što je prema njegovoj zamisli bilo potrebno za izvršenje krivičnog djela. slično razgraničenju između nekažnjivih pripremnih radnji i pokušaja.). Nastupanje posljedice predstavlja po pravilu jasan dokaz da se radi o dovršenom krivičnom djelu. sa radnjom oduzimanja kod krađe.. već radi izbora i odmjeravanja kazne. a ne o pokušaju koga u načelu karakteriše izostanak posljedice krivičnog djela. U tom smislu poseban problem će predstavljati one pripreme radnje koje su po svom karakteru neodređene. 201. odnosno „kojima se stvaraju uslovi za neposredno izvršenje. ovdje postoji samo pokušaj. Navedeno razgraničenje stvara poteškoće posebno kod onih djela koja u svom zakonskom opisu ne sadrže posljedicu. Svršeni ili dovršeni pokušaj postoji kada je učinilac radnju izvršenja ostvario do kraja. 248. I Kzz-24/01. 1/2002. takve radnje mogu biti integralni dio radnje iz zakonskog opisa datog krivičnog djela. ali je bio spriječen jer ga je u tom trenutku uhapsio dežurni policajac (VS RH. 129. a onda budu uhvaćeni od strane patrolne milicije (Presuda Okružnog suda u Beogradu. napunio četiri vreće cigaretama u namjeri da ih odnese. ispravnijem shvatanju. Samo izuzetno. Naravno. ali i kod nekih drugih kod kojih radnja izvršenja u praksi izaziva određene dileme oko tumačenja momenta njenog dovršenja. Isti sud smatra da je krivično djelo krađe dovršeno i onda kada je učinilac provalio u kiosk. dovršena kada je učinilac nad oduzetom stvari zasnovao pritežanje. jer se time određuje granica ulaska u kažnjivu zonu. 1735/97. Već je rečeno da je krivično djelo dovršeno kada su ostvarena sva njegova zakonska obilježja. Stoga kod svršenog pokušaja učinilac više ne može obustaviti 157 . iako sam pobačaj nije započeo. Nedovršenost krivičnog djela je negativni elemenat.). koja je prema vladajućoj teoriji aprehenzije. ali nisu dio izvršenja krivičnog djela“. str. Radi toga se neće raditi o pokušaju već o dovršenom krivičnom djelu krađe kada su provalnici ukradene stvari iznijeli iz prodavnice. Simić. I Kž-732/91. negativna pretpostavka pokušaja. jer samo držanje stvari nije dovoljno ako nije ostvarena i mogućnost njenog odnošenja (v. U ovakvim graničnim slučajevima ipak treba ovo razgraničenje činiti s velikim oprezom i radnje koje prethode radnji izvršenja olako ne kvalifikovati kao pokušaj djela.koji je u namjeri da izvrši pobačaj s potrebnim priborom došao u kuću pacijentice. cijeneći i plan učinioca o izvršenju djela. Pri tome se mogu razlikovati dvije situacije odnosno dvije vrste pokušaja: svršeni ili dovršeni i nesvršeni ili nedovršeni pokušaj.). str. Po drugom. str. Tako je npr. Naravno da će se pri rješavanju ovog pitanja kod nas morati voditi računa i o odredbi iz čl. osim ako to nije posebno kod nekog krivičnog djela učinjeno. Iudex. Sljedeće obilježje pokušaja sastoji se u tome da krivično djelo nije dovršeno. HLJKPP. 2/92. Kž.). ili u sličnom slučaju kada su provalnike policajci koji su bili u zasjedi pozvali da se predaju.

Tako će postojati pokušaj krađe kada je učinilac provalio u dvorište kuće. Naravno da je potrebno da uz umišljaj postoje i drugi subjektivni elementi koji se traže za postojanje krivičnog djela. infra.). (3) U vezi sa kažnjavanjem pokušaja treba razlikovati dva pitanja: kada i kako se kažnjava za pokušaj. Umišljaj kod pokušaja treba da odgovara umišljaju kod svršenog krivičnog djela. u teoriji je vladajuće shvatanje da je nehatni pokušaj nemoguć. I Kž . Međutim. Kada je npr. 158 . 30. čiji je krug naše zakonodavstvo proširilo. To se posebno vidi kod nepodobnog pokušaja koji može postojati i tamo gdje dovršeno krivično djelo nije moguće. tzv. ukoliko je riječ o djelu koje može biti učinjeno i sa tim umišljajem.). Najzad. Budući da je umišljaj konstitutivno obilježje pokušaja. što znači da je učinilac svjestan svih obilježja krivičnog djela i da kod njega postoji volja da izvrši krivično djelo. radiće se o pokušaju ubistva s eventualnim umišljajem. odnosno kada nije učinio sve što je prema njegovoj zamisli bilo potrebno da bi krivično djelo u potpunosti bilo ostvareno. ali se ona ipak spasila. dok je njegova subjektivna komponenta uvijek ista kao i kod dovršenog djela. Nesvršeni ili nedovršeni pokušaj postoji kada je učinilac preduzeo samo dio radnje izvršenja. iako će ona biti izvršena samo pod uslovom da niko ne bude kod kuće. kod onog ko je samo posegnuo (ko se samo mašio) za pištoljem.913/94. VS RH. jer se uvijek radi o umišljaju na dovršenje krivičnog djela.8 U tom smislu je za pokušaj dovoljan i eventualni umišljaj. svjestan da ona može izgubiti život i pristajući na takvu posljedicu. Odluka je konačna i onda ako izvršenje krivičnog djela zavisi od postojanja određenih uslova. Ne postoji neki poseban umišljaj na pokušaj krivičnog djela. Stoga nema pokušaja npr. jedno od obilježja pokušaja je i njegov subjektivni elemenat koji se sastoji u umišljaju ili volji učinioca da izvrši krivično djelo. jer je pokušaj kažnjiv 8 Za slučajeve navođenja na pokušaj krivičnog djela v. pokušaj ponekad može da obuhvati i ono što nije obuhvaćeno dovršenim krivičnim djelom.. ako se izuzetno i prihvati takva mogućnost (npr. Iako predstavlja jedan od načina ostvarenja stadija izvršenja. U prvom slučaju se određuju krivična djela kod kojih je pokušaj kažnjiv.. To je radi toga što se pokušaj u svojoj objektivnoj komponenti može da razlikuje od dovršenog krivičnog djela. U tom smislu i sudska praksa (npr.. izvršilac bacio sa mosta u rijeku djevojku. kako bi bio uhvaćen već u pokušaju krivičnog djela. ali se nije još odlučio da puca. već eventualno samo da zaprijeti. lovac puca na čovjeka misleći da je divljač pa promaši). pa tako neće postojati pokušaj krivičnog djela prevare ili krađe bez namjere pribavljanja protivpravne imovinske koristi. 28.svoje djelovanje. s obzirom da se subjektivna strana dovršenog i pokušanog krivičnog djela ne razlikuju. pa se stoga dobrovoljni odustanak od ovog pokušaja može sastojati samo u aktivnoj radnji usmjerenoj na sprečavanje posljedice (v. Za postojanje pokušaja nužno je da je odluka o izvršenju djela definitivna. npr. pokušaj ubistva čovjeka kod koga je već nastupila smrt. ili pokušaj pobačaja ženom koja nije trudna i sl. komentar uz čl. KZ BiH. postoji opšta saglasnost da takva radnja nije kažnjiva. U tom smislu pokušaj može biti realizovan tako da ne postoje nikakve mogućnosti za istinsku povredu zaštićenog dobra. agent provokator koji navodi pretpostavljenog delinkventa na izvršenje krivičnog djela. konačna. komentar uz čl.

kod krivičnog djela učestvovanja u tuči ili verbalnih delikata. 27. jer se takva djela iscrpljuju u preduzimanju same radnje izvršenja. On se najčešće javlja kod materijalnih krivičnih djela. I kod kažnjavanja pokušaja krivičnog djela mjerodavne su odredbe i opšta pravila za odmjeravanje i ublažavanje kazne (čl.9 a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito određuje kažnjavanje za pokušaj (čl.).. Kod nekih krivičnih djela ne može postojati samo svršeni pokušaj. čl. izvršila je pokušaj ubistva nečinjenjem). ili radi toga što je radnja pokušaja već inkriminisana u vidu svršenog krivičnog djela (npr. komentar uz čl. zatim kod čistih omisivnih delikata. ali se može i blaže kazniti. ili će (i u kojoj mjeri) iskoristiti mogućnost ublažavanja kazne. Kada je u pitanju način kažnjavanja za pokušaj. zavisiće od niza okolnosti svakog konkretnog slučaja. KZ BiH). Da li će sud odmjeriti kaznu u granicama kazne propisane za dovršeno krivično djelo. samo je KZ Slovenije ovu granicu postavio ovako. mjerodavna je odredba iz st. iako to ne proističe iz zakonske ekspresije. U dosadašnjoj praksi sudovi su za pokušaj djela redovno ublažili kaznu. ali to učini neko drugi. To su samo neke od okolnosti koje će sud imati u vidu.kod svih djela sa propisanom kaznom od tri godine i težom (ranije bilo pet ili teža). majka koja u namjeri da ubije svoje dijete odbije da ga hrani. djela iz čl. odnosno da li se radi o svršenom ili nesvršenom pokušaju. i 157. da li je nastojao ili želio spriječiti nastupanje posljedice. kako se prvenstveno u zakonu sugeriše. dok su drugi zadržali staro rješenje. kao što je to npr. 156. dok je njegovo postojanje kod nekih drugih krivičnih djela upitno ili nemoguće. Kod krivičnih djela pravog nečinjenja pokušaj nije moguć radi toga što se kod tih djela momenat dovršenja djela i momenat kada ono postaje kažnjivo posve podudaraju. takva krivična djela u svom zakonskom biću 9 Od republika bivše SFRJ . Pri tome će svakako sud uzimati u obzir mjeru ostvarenja radnje izvršenja. 26. Naprotiv. kod nehatnih djela (kod kojih i ako pokušaj dopustimo. Naravno. koji je stepen učiniočeve volje za izvršenjem djela (njegove krivice ili krivnje). tj. on je moguć kod djela nepravog nečinjenja (npr. u kojoj stoji da će se učinilac za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo.26/1). 2. to je radi toga što je kazna ispod granice predviđene za kažnjivost pokušaja propisana svega za nekoliko krivičnih djela.). iako je ona izostala iz drugih razloga. U KZ BiH nema ni jedno krivično djelo za koje je posebno određeno kažnjavanje za pokušaj. gdje se forsira kazna u granicama propisane za dovršeno djelo. što naravno podrazumijeva i neograničeno ublažavanje (v. Postoje i takva djela koja zbog svoje prirode ne mogu biti izvršena u vidu pokušaja. kod kojih pokušaj nije moguć. da li je u pitanju nepodobni pokušaj itd. nastupaju istovremeno. Pokušaj kao vid realizacije izvršenja nekog krivičnog djela nije moguć kod svih krivičnih djela. 159 . 48. on nije kažnjiv). jer konačna kazna koju će sud odmjeriti za pokušaj krivičnog djela moći će se izreći samo nakon uvažavanja cjelokupne situacije datog slučaja. Pokušaj je na taj način predviđen kao fakultativna okolnost za ublažavanje kazne (pravi pokušaj). jer je predvidio čak i mogućnost oslobođenja od kazne. dok je zakon kod nepodobnog pokušaj dao još šire mogućnosti za ublažavanje. i 49.

. Ali. ili ako nisu ostvarena sva obilježja krivičnog djela.. ali nije došlo do smrtne posljedice. Tako npr. ali nekad nije. str. a ne kao dovršeno krivično djelo koje je ostvareno pokušajem toga djela. str. usljed čega je nastupila smrt. to će biti i u slučaju pokušaja silovanja kada se npr. ili protivpravno lišenje slobode i teško narušenje zdravlja (čl. ili učinilac koji je zadao nekoliko uboda nožem licu da bi došao do novca. učinio je pokušaj teškog ubistva). str. kod silovanja. Kada su u pitanju krivična djela kvalifikovana težom posljedicom. uglavnom nastupaju teške tjelesne povrede. odnosno on je u nekim slučajevima moguć. npr. 278. ali je ono trajalo kraće. str. Novoselec.. KZ BiH koje treba da traje duže od mjesec dana. 2. što se u praksi često dešava posebno kod krivičnog djela pokušaja ubistva. str.. kao formalno krivično djelo). dakle prije nego je izvršena obljuba. vodeći pri tome računa i o kazni koja je propisana za ono djelo koje je u cjelini ostvareno pokušajem težeg krivičnog djela (v.. stoga može biti nesvršeni pokušaj takvog djela.). Kvalifikovani pokušaj predstavlja posebnu vrstu pokušaja kod koje se nisu ostvarila obilježja onog krivičnog djela koje je učinilac namjeravao izvršiti.Stajić. davanje lažnog iskaza. radnja započeta a nije dovršena. 2. Novoselec. 293. Stojanović. Ovo drugo djelo je u prividnom sticaju sa pokušanim djelom pa se stoga učinilac za njega neće kažnjavati. 147. i Bačić II. teška tjelesna povreda i smrt kao posljedica tog osnovnog djela. i Bačić II. st. ili u prije navedenom primjeru kada je iskočila iz automobila koji se kretao usljed čega je takođe nastupila smrt. pokušaja nema odnosno nema mjesta za strožu kaznu ukoliko je pri takvoj konstrukciji teža posljedica vezana uz cjelokupno osnovno djelo. kada je učinilac otpočeo sa upotrebom prinude. str.. 205. Ili. npr. 160 . učinio je pokušaj teškog ubistva.). 147 st. onda kada je osnovno krivično djelo ostalo u pokušaju. ako je npr. a to će biti onda kada je pored osnovnog djela započelo ostvarenje i kvalifikatornih obilježja. već u trenutku kada je učinilac započeo sa upotrebnom sile. 278. kada kod žrtve kod koje nije nastupila smrtna posljedica. pitanje pokušaja je sporno. 277. ali je djelo ipak ostalo u pokušaju (npr. ali ne one koju je učinilac imao u vidu.). Ovo je jedan od slučajeva kada pokušaj postoji iako je došlo do izvjesne posljedice (otuda kvalifikovani pokušaj). žrtva. Srzentić. Moguć je i pokušaj kvalifikovanog krivičnog djela. 294. Međutim. iako je učinilac to planirao. već nekog drugog djela koje je predviđeno kao posebno krivično djelo. kada je ona posljedica tog osnovnog djela. U ovakvim slučajevima djelo se ipak kvalifikuje kao pokušaj krivičnog djela na koje je bio upravljen umišljaj. ali nije izvršio obljubu (v. on je zamislio protivpravno lišenje slobode iz čl. učinilac koji je žrtvi dao napitak sa otrovom.). 294.ne obuhvataju i posljedicu kao konstitutivni elemenat (npr. ali je žrtva ostala živa. Pokušaj će biti moguć npr. U takvim slučajevima se zahtijeva da je osnovno djelo dovršeno (za ovu problematiku v.. što posebno može da bude ako se radnja djela sastoji od više akata (opet kod djela davanja lažnog iskaza). 187. bacila kroz prozor sa sprata.Lazarević. ali će se to redovno uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne za pokušano krivično djelo. ali teža posljedica nije nastupila.

može se osloboditi od kazne ili se može blaže kazniti. ili umjesto otrovnog vina učinilac je dao pravo vino. Da bi se radilo o nepodobnom sredstvu ono mora biti takvo samo po sebi. ili puca u drugoga ne znajući da je pištolj prazan ili je metak bio vlažan pa nije došlo do opaljenja. podmićivanje pogrešne osobe koja nije nadležna za rješavanje slučaja za koji se daje mito.).Nepodobni pokušaj Član 27. sudska praksa takođe. ali ne i u konkretnom slučaju (npr. 289. pobačaj nad ženom koja nije trudna). Izbor 2/99. Slični ovima su i primjeri postavljanja eksplozivne naprave koja nije mogla da eksplodira zbog neispravnosti detonatora. Nepodoban pokušaj zbog nepodobnosti samog učinioca i teoriji je sporan (Bačić II. zavlačenje ruke u tuđi pogrešan džep radi krađe.. daje otrov drugome ne znajući da je otrov izgubio svojstvo otrova. Savremene teorije koje prihvataju nepodobni pokušaj kao posebnu vrstu pokušaja.. Zakon ga ne poznaje. str. bacanje eksplozivne naprave u prostoriju iz koje je žrtva upravo izašla). gdje učinilac ima pogrešnu predstavu o postojanju nekog od elemenata krivičnog djela. jer je novčanik bio u drugom džepu (nepodobnost objekta). a drugi kada je u načelu izvršenje krivičnog djela moguće. I Kž-206/95. i sl. Učinilac npr. apsolutno i relativno nepodoban pokušaj. str.. ali griješi jer na zamišljeni način izvršenje krivičnog djela u konkretnoj situaciji nije moguće. U starijoj teoriji razlikovale su se dvije vrste nepodobnog pokušaja. što je obrnuto zabludi o biću krivičnog djela. pokušaj pobačaja pomoću napitka koji nema nikakvo dejstvo na ženi koja nije bremenita (dvostruka nepodobnost). Kod ovog pokušaja učinilac drži da će ostvariti krivično djelo. pokušaj pobačaja na ženi koja nije bremenita. Tako npr. pucanje u već mrtvog čovjeka a učinilac misli da je živ. Učinilac koji pokuša učiniti krivično djelo nepodobnim sredstvom ili prema nepodobnom predmetu. 133. Nepodoban (neprikladan ili nemoguć) pokušaj postoji kada je započeto izvršenje krivičnog djela koje je objektivno nemoguće zbog nepodobnosti radnje odnosno sredstva ili zbog nepodobnosti objekta radnje. (nepodobnost sredstva). pokušaj obaranja aviona pucanjem iz pištolja. trovanje malom količinom otrova. jer se neće raditi o ovoj vrsti nepodobnosti onda kada je inače podobno sredstvo pogrešno ili loše korišteno od strane učinioca. U protivnom. pokušaj silovanja nije nepodoban radi toga što učinilac nije mogao dovršiti silovanje zbog nedostatka erekcije (VS RH. Prvi postoji kada nije moguće ostvarenje krivičnog djela (npr. Stoga se u slučaju ovog pokušaja učinilac nalazi u zabludi jer pogrešno misli da ostvaruje krivično djelo u potpunosti. Kod svih nepodobnih pokušaja važno je da učinilac nije svjestan navedenih nepodobnosti. ili pri tome upotrebljava premalu količinu otrova. pa ni samog pokušaja. ako je učinilac toga svjestan.). pokušaj pobačaja čajem od kamilice. ovo razlikovanje odbacuju zbog velike nepouzdanosti u pogledu 161 . onda nema ni volje da se izvrši krivično djelo.

učinilac pogrešno smatra da je službeno lice i da izvršava djelo koje može učiniti samo lice sa tim svojstvom. jer on ne predstavlja takvo smanjenje stepena krivice i neprava koji bi to uvijek opravdavali. putativni delikt se razlikuje od nepodobnog pokušaja u tome što je kod putativnog delikta učinilac imao ispravnu predstavu o tome što čini.njihovog diferenciranja. O nepodobnom pokušaju se ne radi ni u slučajevima nepodobnosti subjekta. itd. Tako npr. a on je već mrtav. 51. kada se nedostaci odnose na posebna svojstva koji se u opisu djela zahtijevaju za počinioca krivičnog djela. sklapanje novog braka pri čemu učinilac pogrešno misli da mu raniji brak nije prestao. navodi KZ Njemačke koji dopušta oslobođenje od kazne samo kada se radi o zabludi učinioca koja proizilazi iz “grube nerazumnosti” v. Ipak. 280. Dovršeno krivično djelo postoji kada su ostvareni svi zakonski elementi krivičnog djela. je prihvatio mješovite teorije... putativna krivična djela kod kojih učinilac pogrešno drži da su krivično djelo. apsolutno nepodobni pokušaj. Na liniji ovog shvatanja je i rješenje koje je prihvatio KZ BiH koji ne razlikuje ove dvije vrste pokušaja. nepodobni pokušaj je kažnjiv uvijek kada je kažnjiv i obični pokušaj. Novoselec. učinilac hoće nekoga ubiti korištenjem vradžbina. odnosno 10 Ima mišljenja da nije opravdano ni pretjerano korišćenje neograničenog ublažavanja kazne. valja imati u vidu da kod nepodobnog pokušaja u najvećem broju slučajeva nije opravdano oslobođenje od kazne. Iako su slični. Ovdje se pretežno u pitanju tzv. To je prije svega tzv. pa je stoga potrebno oslobođenje od kazne kod ovog pokušaja koristiti restriktivno.).. Kao što je već navedeno. kod ovog pokušaja naš zakon. 162 . komentar uz čl. pa je predvidio mogućnost oslobođenja od kazne . jer se i kod nepodobnog pokušaja traži protivpravnost djela. infra. Inače. Npr. Novoselec koji upućujući u tom pogledu kritike VS RH. Navedena podjela se ipak donekle uvažava kod kažnjavanja. Momenat dovršenja jednog djela zavisi od konstrukcijskog modela zakonskog bića konkretnog djela. iako nisu (npr.). a mogućnost oslobođenja od kazne je uvažavanje argumenata objektivnih teorija.nepodobni pokušaj kao fakultativni osnov oslobođenja od kazne. Tu spadaju i neki drugi slučajevi kod kojih je izvršenje djela nemoguće zbog nedostataka koji se odnose na neko drugo zakonsko obilježje djela. ali je pogrešno mislio da je to što čini kažnjivo. U ovakvim slučajevima treba uzeti da nema krivičnog djela. davanje pred sudom istinitog iskaza a učinilac pogrešno drži da je lažan. Načelno kažnjavanje i ovog pokušaja je posljedica prihvatanja subjektivnih teorija. odnosno kada se ostvareno krivično djelo poklapa sa svim njegovim obilježjima datim u zakonskom opisu djela.). ili pogrešno misli da mu je bračni partner još živ. Razlika je jedino u tome što je kod ovog pokušaja zakon u većoj mjeri vodio računa o stepenu ugroženosti zaštićenog dobra koji je ovdje manji. To se posebno odnosi na tzv. str.). neko misli da je preljuba u braku krivično djelo i sl.10 Od nepodobnog pokušaja je potrebno razlikovati neke druge slučajeve u kojima nedostaci nisu vezani za sredstvo ili objekat radnje. a toga nema zbog nepodobnosti subjekta. npr. kao što je izvršenje neke radnje za koju učinilac pogrešno misli da je krivično djelo. čaranjem i sl. kada djelo ni pod kojim uslovima nije moglo biti izvršeno (v. irealni ili nemogući pokušaj (npr. kao i većina drugih.

kod trajnih krivičnih djela momenat dovršenja tih djela prestanak protivpravnog stanja stvorenog tim djelom. 147. Kž. kod nekih krivičnih djela neophodno je pored njegovog dovršenja u formalnom smislu razlikovati i dovršenje u materijalnom smislu. ali ga nije popio zbog čudna okusa.. 163 . pa je stoga djelo dovršeno samim preduzimanjem radnje izvršenja (npr. kod krađe će biti pomagač i lice koje je pomoglo kradljivcu da pobjegne. VS RH. Ikž-635/99. kao što je npr. a nekada je ta opasnost samo zakonodavni motiv inkriminacije. pokušaj. Pregled 50. tada je djelo u pravilu dovršeno u formalnom smislu. davanje lažnog iskaza na sudu. VS RH. što može imati praktično značenje u vezi sa određenim krivičnopravnim pitanjima. pa će npr.) počinila su tri počinitelja koji su izradili detaljan plan napada na blagajnika i skicu mjesta na kojem su namjeravali počiniti kazneno djelo. U nekim slučajevima nepravo jednog djela se iscrpljuje samo u radnji djela koja je navedena u opisu krivičnog djela (tzv. biti saizvršilac i lice koje se priključilo izvršenju toga djela sve dok traje lišenje slobode. sva djela sa apstraktnom opasnošću i dr. 2000. VS RH.. odnosno povrede objekta radnje. Kod delikata povrede zakon zahtijeva da je nastupila posljedica u vidu oštećenja ili uništenja. jer je zakon ne navodi u opisu djela (delikti apstraktnog ugrožavanja). Ikž139/91. 218. Kada su ostvarena sva zakonska obilježja krivičnog djela. recimo kod protivpravnog lišenja slobode. Presuda Okružnog suda u Beogradu. 1/1995. HLJKPP. Krivično delo teške krađe ostalo je u pokušaju kada je učinilac odustao od izvršenja krivičnog dela zbog toga što se uključio alarmni sistem u kafiću u koji je ušao na taj način što je nasilno otvorio prozor i po ulasku izazvao aktiviranje alarmnog sistema. 04. Pokušaj ubistva postoji i onda ukoliko je učinilac postavio eksplozivnu napravu na ulazu u garažu u namjeri da je žrtva aktivira prilikom ulaska automobila u garažu. Ikž-733/94. dok se kod delikata ugrožavanja zahtijeva stanje opasnosti koje je nekad zakonski elemenat krivičnog djela (delikti konkretnog ugrožavanja) pa je postojanje navedene opasnosti neophodno za postojanje djela. saučesništvo. 461/00. itd.). 322. Međutim. ili npr.od toga o kakvom djelu se radi i kako je u opisu djela postavljena posljedica djela. formalna krivična djela). ali su u međuvremenu od planiranog razbojništva odustali. Tako je npr. Sudska praksa: Dogovor na počinjenje kaznenog djela (čl. iako je krađa u formalnom smislu dovršena već u momentu kada je uzeo stvar i počeo da bježi. Počinilac koji je usuo svom ocu u vino otrov (trikloretilen) počinio je pokušaj ubojstva jer je pretpostavio da će otac uzeti vino. od 6. što je ovaj i učinio.

04. VSV . 12. Ako po mišljenju veštaka prosečno pažljiv čovek ne bi posumnjao u ispravnost falsifikovanih novčanica. nije još pokušaj krađe automobila jer počinitelj i kad posjeduje kopiju ključa mora izvršiti još niz drugih radnji da pokrene automobil. ali je oštećeni potrčao za njim. onda bi preduzeto predstavljalo samo pripremne radnje. Kž.. 1997. od 1. Isto tako. Kž. ne može se raditi o nepodobnom pokušaju krivičnog dela iz člana 168. Županijski sud u Bjelovaru. sustigao ga i sprečio u daljem izvršenju krivičnog dela.383/02 od 25. od 4. Krivično djelo razbojništva je ostalo u pokušaju kada je optuženi upotrebom sile prema maloljetnom licu pokušao da od ovoga oduzme mobilni telefon. 62/2004. Sud u Puli. a ne pokušaj krivičnog djela krivotvorenja isprave iz čl. radnici milicije. 1030. Kž. 311. KZJ. koje su kod nas kažnjive (osim prema KZ RS). str. ako je prema planu ili zamisli učinioca za izvršenje djela trebalo preduzimati i dodatne radnje (npr. Ne postoji dobrovoljni odustanak. odnosno da se od njega ne razlikuje bitno.Napomena: Ovdje sudovi trebaju voditi računa da se radi o graničnim slučajevima koji se rješavaju u zavisnosti od učiniočevog plana. 164 . stoga pokušaj krađe u tom slučaju počinje tek guranjem takvog ključa u bravu na vratima automobila (Žup. a zatim mu istrgao mobilni telefon iz ruke i pokušao da pobegne. 1075/57. KZH. izrezivanje broja šasije s jednog automobila u Hrvatskoj u namjeri da ga se navari na drugi automobil koji će počinitelj tek pribaviti u Italiji. jer nedostaje vremenska i prostorna povezanost između tih dviju radnji. Presuda VSS. Očigledno je da se u konkretnom slučaju radi o novcu koji je tako napravljen da se na prvi pogled ne može lako zapaziti da taj novac nije pravi. 2/2000. 285/97. K. a što je i veštak formulisao kroz svoje mišljenje da prosečno pažljiv čovek ne bi posumnjao u ispravnost navedenih novčanica. sprečili su ga u daljem izvršenju dela. Bilten Okružnog suda u Beogradu. ako se novac ili stvar koju je učinilac nameravao ukrasti nije nalazila na mestu izvršenja krađe. 622/97. na taj način što je prišao oštećenom i zatražio od njega obaveštenje o nekom licu. Naime. koje je sa umišljajem započeo. 2. Komentar KZ SFRJ. Krivično delo krađe je izvršeno u pokušaju kada je optuženi u ribnjaku oštećenog ribarskog gazdinstva postavio četiri mreže. st. je samo nekažnjiva pripremna radnja.09. Presuda Okružnog suda u Beogradu. 1997. 2002. pa je zbog toga neosnovan žalbeni prigovor da se zbog navodno očigledno lošeg falsifikata novca radi o nepodobnom pokušaju. da učinilac sam mora aktivirati eksplozivnu napravu u trenutku nailaženja automobila. pa kada je sledećeg dana došao po uhvaćenu ribu.247/99. Kž-11/94). već nepodobni pokušaj. pa je iznenada udario oštećenog pesnicom u glavu. Izvlačenje cilindra iz brave automobila i izrada kopije ključa pomoću tog cilindra radi kasnijeg otvaranja i oduzimanja automobila. Presuda Okružnog suda u Beogradu. 110. ili da je tek namjeravao ponuditi žrtvu otrovanim vinom. HLJKPP. Kž.69.

što je ispravnije rješenje. infra. teorija premije. st. U slučaju dobrovoljnog odustanka od kažnjivog pokušaja. ali je dobrovoljno odustao od kažnjivog pokušaja. unutrašnjem prelomu ili obrtu kod učinioca. Pozitivna transformacija volje koja se dobrovoljnim odustajanjem od kriminalne aktivnosti dešava kod učinioca. stimulisati učinioca da odustane od izvršenja djela. 11 165 . u krivičnom pravu postoji nekoliko teorija: teorija zlatnog mosta. učinilac će se kazniti za one radnje koje čine neko drugo samostalno krivično djelo. dobrovoljni odustanak je samo fakultativni osnov za oslobođenje od kazne. komentar uz čl. Teorija zlatnog mosta polazi od toga da je kriminalnopolitički opravdano. Ali. kao ni razlozi pravednosti. (1) (2) Učinilac koji je pokušao učiniti krivično djelo. ali do toga dolazi najčešće zbog uticaja nekih okolnosti koje su nezavisne od volje samog učinioca. obećanjem nekažnjavanja. ona kažnjivoj radnji daje novi i drugačiji kvalitet. da se dakle nekažnjeno vrati na obalu prava. godine vraćeno fakultativno oslobođenje i kod saučesnika.). nerijetko se može dogoditi da djelo ostane nedovršeno radi toga što je sam učinilac tako odlučio. polazi od toga da se u ocjeni dobrovoljnog odustanka treba vrednovati kao cjelina preduzeta radnja upravljena na izvršenje djela i odustajanje od djela. Teorija vezana za ciljeve kažnjavanja. čime su saučesnici i pojedinačni izvršioci u pogledu dobrovoljnog odustanka izjednačeni. premiju. 28. ali je izmjenama od 14. to vidi u tome što razlozi generalne ni specijalne prevencije. može se osloboditi od kazne.Dobrovoljni odustanak Član 28. ovo shvatanje ne nameće obavezno nekažnjavanje u slučaju dobrovoljnog odustanka. 32. ne zahtijevaju kažnjavanje učinioca koji je dobrovoljno odustao od djela. kako situacije dobrovoljnog odustanka mogu biti dosta različite. iako je bio svjestan da započeto djelo može dovršiti. njegovoj promjeni odluke koja zaslužuje nagradu. Ovakav preokret kod učinioca u odnosu na izvršenje krivičnog djela u krivičnom pravu se označava kao dobrovoljni ili dragovoljni odustanak. Teorija premije opravdanje nekažnjavanja nalazi u psihičkom. Naš zakon jedino kod saučesnika predviđa obavezno oslobođenje od kazne u slučaju da dobrovoljno bude spriječeno izvršenje krivičnog djela (v. pa ovdje predviđa obavezno oslobođenje od kazne. Prema čl. Teorija jedinstva kriminalne situacije. vodi je u pravcu smanjenja opasnosti učinioca i smanjene potrebe za njegovim kažnjavanjem. 12. Međutim. teorija cilja kazne.11 Ovakvo rješenje je prvobitno predviđao i KZ RH. (1) Krivično djelo može ostati u pokušaju iz različitih razloga. dovodi do transformacije i preduzete radnje. Većina današnjih krivičnih zakonodavstava prihvata mnogo radikalnije rješenje. prihvatajući sve pozitivno iz prethodnih shvatanja. teorija jedinstva kriminalne situacije i dr. O pravnoj prirodi dobrovoljnog odustanka i njegovim krivičnopravnim efektima. 2. 2000. Zadnje teorije se čine najprihvatljivije i stoga su one u osnovi rješenja ove institucije u našem zakonodavstvu.

jer to može biti i preko nekog drugog. neće postojati odustajanje ni onda kada je učinilac preduzeo sve što je bilo potrebno. Pri tome svakako treba praviti razliku između momentalnih i temporalnih delikata. 12. ali to uvijek mora biti njegova odluka i inicijativa. v. kada ona nije nastala pod pretežnim uticajem vanjskih okolnosti. potrebno je na to ukazati. učinilac koji je oborio žrtvu sa zamahnutim nožem u ruci odustao je od ubistva i sl. ali to treba uticati na kažnjavanje. mimo njega učinio. Odustanak od nesvršenog pokušaja mora biti definitivan pa stoga neće biti dovoljno privremeno prekidanje radnje izvršenja. pa ukoliko aktivno djelovanje radi sprječavanja posljedice izostane ne može se govoriti o dobrovoljnom odustanku (v. od njegovog izvršenja 12 Ovo je u teoriji sporno. izričito ne predviđa ove dvije vrste odustanka. ali je onda odveze ljekaru koji je spasi i sl. tj.Odustanak od izvršenja krivičnog djela u osnovi ima dva oblika. jer kod prvih dobrovoljni odustanak nije moguć (npr. 299. Maurach. Kod nesvršenog pokušaja. lično to učinio. od 11. Isto tako neće se raditi o odustanku ako je učinilac slučajno spriječio nastupanje posljedice. itd. K. Da bi odustajanje od izvršenja djela moglo biti osnov za oslobođenje od kazne. 1991. za dobrovoljni odustanak je dovoljno da je učinilac prekinuo dalje djelovanje. Stoga neće biti odustanka ako je to neko drugi. u zavisnosti od toga da li se radi o svršenom ili nesvršenom pokušaju. Bačić II. 635/98. učinilac puca na žrtvu u namjeri da je ubije i promaši). što je ona iskoristila i pobjegla (VS RH. Radi toga neće biti dobrovoljnog odustanka u slučaju silovanja kada je učinilac dopustio žrtvi da ode u toalet. Iako naš zakon. jer se oni bitno razlikuju. djelovanje u vidu aktivnog ponašanja usmjerenog na sprečavanje posljedice (npr. str. učinilac žrtvi zada teške tjelesne povrede u namjeri da je ubije. jer kod djela koja u svom opisu nemaju posljedicu nema se šta sprečavati. ono mora biti dobrovoljno. Simić. dobrovoljnost postoji uvijek kada je učinilac i pored toga što je bio svjestan da krivično djelo može dovršiti. ali je posljedica i pored toga nastupila. za razliku od nekih drugih.12 Za razliku od nesvršenog pokušaja kod koga je dovoljna obična pasivnost.). npr. str. kod svršenog pokušaja se zahtijeva mnogo više.).). kada je smrt spriječena hitnom ljekarskom intervencijom koja je uslijedila mimo učinioca (tako u presudi Okružnog suda u Beogradu. Ono je dobrovoljno kada se zasniva na autonomnoj odluci učinioca.)..). KZ RH. 166 .. Naravno. Nije nužno da je učinilac sam. jer sam prekid dovodi do isključenja nastupanja posljedice. pa je stoga kod njih dobrovoljni odustanak moguć samo kod nesvršenog pokušaja. da je obustavio preduzimanje radnje (npr. Bačić. npr. Pregled br. Ovdje se odustanak sastoji u svjesnoj protuakciji usmjerenoj da uzročni tok izazvan prethodnom radnjom zaustavi i spriječi nastupanje štetne posljedice. jer ima i shvatanja da za dobrovoljnost nije neophodno da je učinilac definitivno napustio odluku o izvršenju djela (u tom smislu npr. I Kž69/94. 19. tom smislu odluku VS RH. Ovdje se odustanak sastoji u jednostavnom prekidu radnje i to je dovoljno.). kada je ona u suštini rezultat slobodnog i vlastitog opredjeljenja samog učinioca. Načelno. NZ. Ikž-623/91. Zato je dobrovoljni odustanak kod svršenog ili dovršenog pokušaja moguć samo kod materijalnih krivičnih djela. 51.

stid. itd. već psihološki pojam. ili je ulica bila izuzetno dobro osvijetljena. umjesto vrijedne umjetnine naišao samo na bezvrijednu kopiju. Dobrovoljnosti nema ni onda kada učinilac pogrešno drži da postoji neka spoljna okolnost koja ne postoji. kada je npr. žrtva je prepoznala učinioca.. jer nije mogao odnijeti ukradenu kasu radi njene težine. I Kž-308/94. ili je naišao na teškoće sa kojima nije računao (npr. Stoga nema dobrovoljnog odustanka kada je učinilac odustao. 1297/95). jer dobrovoljni odustanak nije etički. str. ili zbog toga što nije znao da žrtva ima mjesečnicu.. 299. sažaljenje. I Kž66/91.). u crkvi u koju je provalio nije našao slike koje je želio ili ih je ostavio jer ih je sam oštetio.odustao. str. 1266/70. Ovo načelo je dobrim dijelom zasnovano na Frankovoj formuli prema kojoj dobrovoljnost postoji kada učinilac sam sebi kaže: neću dovršiti krivično djelo. 167 . Stoga se smatra da je pogrešno priznat dobrovoljni odustanak učiniocu koji je odustao od pokušaja silovanja zato što ga je djevojka prepoznala i zaprijetila mu da će ga prijaviti policiji i da će mu se njen mladić osvetiti (VS RH. Eventualno vrednovanje motiva odustanka je moguće kod odmjeravanja kazne. relativne spoljne smetnje koje samo otežavaju dovršenje djela. odustao je od silovanja zbog skučenog prostora u automobilu.). 103.). trebao je riješiti pitanje dobrovoljnog odustanka i od pripremnih radnji. ili nije izvršio razbojništvo radi otpora vlasnika automobila koji se suprotstavio naoružanom napadaču (VSS. Tako će biti i onda kada učiniocu djelo ne donosi ono što je planirao. u prije navedenom primjeru odustanka od silovanja zbog otpora žrtve koji je učinilac uz upotrebu jače sile mogao savladati. npr.). Kž. Etička vrijednost motiva je irelevantna. Kod nepodobnog pokušaja. zbog njegove prirode. od razbojništva ili silovanja postojati i onda kada se učinilac prilikom susreta sa žrtvom uplašio i pobjegao.).). u pogledu težine krivičnih djela kod kojih su kažnjive. Kž. ili radi toga što je na ulici bilo mnogo policajaca. ali sud može vrednovati novi izmijenjeni stav učinioca pri odmjeravanju kazne (Bačić II. ili mogu dovršiti krivično djelo. Iako KZ BiH u Opštem dijelu nije regulisao pripremne radnje. pa zbog toga učinilac odustane. ali bi to povećalo rizik od ozbiljnijih povreda žrtve. Pregled 49. jer se tu nema šta spriječiti ili ukloniti. probuđena savjest i sl. iako bih mogao. Stoga odustanak može biti moralne prirode (npr. nema mjesta dobrovoljnom odustanku. U principu nema dobrovoljnosti ni onda ukoliko je odustanak uslijedio radi toga što bi izvršenje djela bilo skopčano sa neugodnostima po izvršioca. a sa kojima on nije računao. ili je u kasi bilo sasvim malo novca. 1297/95. 952/95). ili nije mogao dovršiti silovanje zbog upornog otpora žrtve (VS RH.). pogotovo kada se sud odlučuje hoće li učinioca osloboditi od kazne.. pogrešno je mislio da je naišao dežurni policajac. ali neću. Poseban problem za utvrđivanje dobrovoljnosti su tzv. pa će dobrovoljni odustanak npr. ili je naoružani učinilac odustao radi toga što je naišlo drugo lice i apotekarka je počela da viče i poziva u pomoć (VSS. jer su one odredbom iz posebnog dijela. ili radi toga što su pored njega često nailazili drugi automobili sa dugim svjetlima i sl. ili zbog nedovoljne erekcije. Kž. ali ga ne onemogućavaju (npr. ili se prodavačica suprotstavila razbojniku kome nije dala traženi novac (VSS. (VSH. ili je odustao od razbojništva jer je pogrešno smatrao da žrtva tom prilikom kod sebe nema novca. ali i ne mora. Kž.

predviđa mogućnost oslobođenja od kazne (tako npr. skočila s njim u more sa stijene visoke 6 metara. 3. jer su supsidijarne u odnosu na primarno krivično djelo. 5. a to znači ako je ono u idealnom sticaju sa pokušanim krivičnim djelom. st. st. 168 . Dobrovoljni odustanak pojmovno-logički podrazumijeva da je djelo ostalo u pokušaju. Istina. jer se ovdje. Pored toga.. 41 st. 2. Tako npr. 373. KZ RS. 165. jer iako su sve inkriminisane pripremne radnje formalno posebna krivična djela. tada nema dobrovoljnog odustanka već se radi samo o neuspjelom odustanku.). dakle nešto što je udaljenije od izvršenja krivičnog djela i tim samim i manje opasno po zaštićene vrijednosti. 28. čl. kao ni kod dobrovoljnog odustanka ne traži moralna motivacija) koje je slično dobrovoljnom odustanku. a prije nego što je saznao da je otkriven. ali ono ipak bude dovršeno. 5.14 (2) Prema odredbi stava 2. pod određenim uslovima. u slučaju dobrovoljnog odustanka učinilac će se kazniti za one radnje koje čine neko drugo samostalno krivično djelo. to je moguće riješiti i logičkim tumačenjem same odredbe iz čl. Ako je dakle učinilac odustao od izvršenja djela.13 Isto tako. dobrovoljno otklonio posljedice djela ili naknadio štetu prouzrokovanu krivičnim djelom. st. pitanje je njegove 13 Tako nije dobrovoljno odustala od pokušaja ubistva majka koja je u namjeri da izvrši samoubistvo i istovremeno ubije svoga 14-mjesečnog sina.. 4. čl. od kojih je dobrovoljno odustao. a njen neuspjeli pokušaj odustanka sud će cijeniti kao olakšavajuću okolnost pri odmjeravanju kazne (v. 249. predviđen je. ovaj zakon je kod nekih krivičnih djela predvidio čak i obavezno oslobođenje od kazne (npr. I Kž-458/92). itd. i čl. 250. Novoselec. Ovdje je riječ o tzv. Ipak. kod pobune lica lišenih slobode i zločinačkog udruženja. čl. st. to ima svoje opravdanje. pa je dobrovoljni odustanak moguć kod takvih pripremnih radnji bez obzira što su posebno inkriminisane. pored već postojećeg. jer nije uvijek jasno šta se podrazumijeva pod drugim samostalnim krivičnim djelom. stvarnom kajanju (izraz nije adekvatan. 255. KZ BiH. a onda se predomislila te isplivala s njime. ili čl. ali samo ako je ono samostalno. pa tim prije ona važi i u slučaju pripremnih radnji kao raniji stadij.). st. 3. str. neophodno je imati u vidu da prave pripremne radnje (delicta preparata) u krivičnopravnom smislu nemaju karakter samostalnih krivičnih djela. u slučaju falsifikovanja isprave kojom je učinilac pokušao izvršiti prevaru ili pronevjeru.izjednačene sa pokušajem. u čl. Pri tome će veliki problem biti pitanje koje inkriminisane pripremne radnje spadaju u jednu a koje u drugu kategoriju. Ovdje je majka učinila dovršeno krivično djelo ubistvo sina. 14 U KZ RS u čl. odnosno koje su delicta preparata a koje delicta sui generis. U tumačenju ove odredbe u doktrini i praksi nastaju određene dileme. 383.). 286.. nema dobrovoljnog odustanka ni kada učinilac nakon formalnog dovršenja krivičnog djela pokuša spriječiti nastupanje posljedice.. ili nakon izvršenog djela uklanja štetne posljedice djela. ali se on u međuvremenu utopio (VS RH. uvijek nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje. prema kojoj je dobrovoljni odustanak predviđen kao fakultativna oslobađajuća ili ublažavajuća okolnost kod pokušaja. Takvo pozitivno ponašanje učinioca zakon u Posebnom dijelu na više mjesta uvažava pa. Čak i pri drugoj koncepciji kažnjivosti. pa je stoga on isključen u svim slučajevima kada je krivično djelo dovršeno. još jedan poseban osnov za oslobođenje od kazne ako je učinilac poslije izvršenog krivičnog djela. Nema sumnje da se radi o takvim slučajevima kada u pokušanom djelu od koga je učinilac odustao sadržano i neko drugo dovršeno djelo (ili je ono uključeno u proces njegovog izvršenja).

NZ. pa je okolnost da su učinjene zajedno sa pokušajem silovanja sud mogao uzeti samo pri odmjeravanju kazne za pokušaj silovanja (VSH. st.. koja je uporno pružala otpor. pa ju je zaista i pustio kad mu je ona to obećala. s obzirom da dobrovoljni odustanak predstavlja samo fakultativni osnov za oslobođenje od kazne. 47. Sudska praksa: Dobrovoljno je odustao od izvršenja krivičnog djela silovanja iz čl. S druge strane. 169 . Ovo shvatanje je vladajuće i u našoj sudskoj praksi. st. jer su one samo prolazna i niža faza u odnosu na silovanje i stoga se nalaze u prividnim sticaju sa ovim djelom i njegovim pokušajem. ovo pitanje je od značaja kod saučesnika kod kojih je po našem zakonu oslobođenje od kazne obavezno. I Kž-361/90. Ovdje se treba polaziti od odnosa ovog djela sa pokušanim djelom. rekao da će je pustiti ako ga ne bude prijavila organima unutrašnjih poslova. jer nisu bili u mogućnosti da je iznesu iz crkve. ili koji je odustao od teške krađe da li će odgovarati za oštećenje tuđe stvari. Takva njegova odluka jest rezultat njegova slobodnog samoopredjeljenja. itd. Ne postoji dobrovoljni odustanak ni onda kad su optuženi odustala da iz crkve ukradu umetničku sliku.. od 29. KZH optuženik koji je oštećenici. kao što je to slučaj u primjeru sa falsifikovanom ispravom. VSH.v. 188. Tako će biti u spomenutim slučajevima kod razbojništva. ono nije od nekog naročitog značaja. Pregled br. Pregled 51. VSH.odgovornosti za falsifikovanje isprave. Iz zakonskog teksta proizilazi da se pod drugim djelom ne podrazumijevaju nesamostalna krivična djela. kaznio za pokušaj silovanja i krivično djelo bludnih radnji. ubistva i krađe15. 111.). 15 Stoga je pogrešno stanovište VSH koji je izvršioca koji je dobrovoljno odustao od silovanja. 28. odgovarati za prinudu. a to su sva ona djela koja su po svom karakteru u prividnom sticaju sa pokušanim krivičnim djelom od koga je učinilac dobrovoljno odustao. silovanja. Međutim. Kž. Ikž-348/90. pa će na navedene probleme sudovi nailaziti upravo u tim situacijama (v.). već će mu izreći kaznu koju bi uglavnom izrekao za to djelo kada bi samo za njega kažnjavao (npr. 83. Kod nas. o samostalnom djelu radiće se uvijek ukoliko bi to djelo bilo u idealnom sticaju sa pokušanim djelom. za tešku tjelesnu povredu ako je učinilac odustao od ubistva). kao i I Kž-710/92. pa u tom slučaju sud učinioca neće osloboditi od kazne. 1370/75. što je sastavni dio tih djela. kada bi ono bilo dovršeno. 2. a ne utjecaja vanjskih faktora. Ovo pitanje je od posebnog značaja u onim krivičnopravnim sistemima u kojima je dobrovoljni odustanak osnov obaveznog oslobođenja od kazne. pa ukoliko bi po pravilima sticaja ovo djelo bilo konsumirano tim djelom. 1990. ili da li će učinilac koji je dobrovoljno odustao od razbojništva ili silovanja. jer je razbio vrata. Komentar KZ SFRJ. 1. str. odnosna kada bi sa njim bilo u prividnom sticaju. ili da li će učinilac koji je odustao od ubistva odgovarati za tešku tjelesnu povredu.07. Bludne radnje imaju karakter nesamostalnog krivičnog djela. onda se za takvo djelo učinilac ne bi trebao kažnjavati. čl.

07. st. Ikž-623/91. 21. KZSFRJ. NZ. a do njega nije došlo. Optuženik je presudom suda prvog stupnja oglašen krivim da je izbo nožem oštećenika nanijevši mu teške tjelesne povrede opasne po život pa da je tako počinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. VS RH. Ako bi se slijedila ova logika. 1992.Neosnovano je stajalište odbrane u žalbi da je optuženik. smatrao da je i jedan udarac nožem u trbuh oštećenice dovoljan da je liši života pa iz tog razloga nije zadavao daljnje udarce. 16 Jezički su ispravniji izrazi „saučinitelji“. st. 643/98 od 8. da stoji „podstrekač“ i „pomagač“. Ikž-159/92. KZJ. Zbirka I. zajednički učine krivično djelo. Međutim. st. KZH. KZ SFRJ ne može biti dobrovoljnog odustanka. Presuda Okružnog suda u Beogradu. 309/60 od 14. Kad posle izvršenja 10 krađa koje su kvalifikovane kao jedno krivično delo iz čl. međutim. 35. krivičnopravno bi bilo ispravnije da stoji „saizvršilaštvo“. jer se radi o krivičnopravnom institutu. KZSFRJ. 1. 19. dobrovoljno odustao od izvršenja djela jer ga je mogao dovršiti. 50. 1. Pregled br. Pregled br. 170 . KZH u svezi s čl. od 11. Kž. 30. nanijevši joj tešku tjelesnu povredu opasnu za život i izvršivši time krivično djelo pokušaja ubojstva iz čl. ali nije htio. već se eventualno može primeniti odredba iz člana 217.04.166. i 31. Taj je sud. Saučinilaci16 Član 29. Ako više osoba. VS RH. VSS-II K. Stoga je samo daljnje aktivno djelovanje radi sprečavanja posljedice moglo biti ocijenjeno kao dobrovoljni odustanak. 1. koji je u svojoj obiteljskoj kući u svađi ubo nožem dužine 17 cm svoju suprugu u trbuh. On je. stav 7. „saučinilaštvo“ ili „saučiniteljstvo“. 53. KZH u vezi s čl. t. 51. NZ. 35. 12. KZS učinilac u prisustvu svoga oca koji ga je odveo u MUP i prijavio nadležnom organu izvršenje krađa. naime. 1960. „saizvršioci“ ili „sapočinitelji“. U ovom slučaju radi se o svršenom pokušaju jer je optuženik izvršio sve što je bilo u njegovom planu.07. od 08. 19. učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela. Samo se od pokušaja krivičnog djela može dobrovoljno odustati i koristiti onim beneficijama koje predviđa član 21. 1991. ne može se raditi o dobrovoljnom odustanku. Povodom svršenog krivičnog dela iz člana 217. propustio prosuditi je li činjenica što je optuženik nakon toga prevezao oštećenika u bolnicu dobrovoljni odustanak u smislu čl. 1. 1998. OKZH. onda bi trebalo i u čl. svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

potrebe njihovog diferenciranja s obzirom na različitost njihovih uloga i doprinosa. i drugom tzv. nisu rijetki slučajevi da u ostvarenju jednog krivičnog djela učestvuje više lica. Prema prvom shvatanju. Dakle. 131. potrebno da kod njih postoji i svijest o tome da izvršeno djelo predstavlja zajednički rezultat njihovih radnji.. S druge strane.Iako zakonska bića krivičnih djela redovno upućuju na jedno lice kao izvršioca. Bačić II. U krivičnopravnoj teoriji postoje različita shvatanja i različiti pristupi u određivanju pojma saučesništva odnosno njegove krivičnopravne prirode.). Postoje veoma raznovrsni oblici zajedničkog ostvarenja krivičnog djela od strane više lica. riječ je o sticaju više lica u izvršenju jednog krivičnog djela čije su radnje tako međusobno povezane da izvršeno djelo i nastala protivpravna posljedica predstavljaju rezultat zajedničkog djelovanja svih učesnika. To znači da je. str. sa veoma razvijenim planovima i organizovanim rukovođenjem. koji se zasniva na teoriji ekvivalencije. kao i za krivično djelo i učinioca. Učešće više lica u realizaciji jednog krivičnog djela u krivičnom pravu se označava kao saučesništvo (concursus plurium ad delictum). Komentar KZJ. te pitanje odnosa saučesništva i glavnog djela. Sintagma zajedničko djelovanje pojmovnologički implicira kako objektivnu tako i subjektivnu dimenziju saučesništva.). da li saučesništvo ima svoju vlastitu krivičnopravnu autonomiju ili je ono uslovljeno postojanjem glavnog krivičnog djela i učinioca. jedinstvenog učinioca).. 266. odnosno od manje organizovanih do onih sa visokim stepenom organizacije. Radovanović. Prema tome. 214. str. Bitno je pri tome naglasiti da se sva ta shvatanja temelje na dva osnovna polazišta: jednom tzv. pa stoga u tim sistemima koji prihvataju ovaj model nema potrebe za posebnim 171 . Po stepenu organizovanosti oni mogu da se kreću od trenutnog povezivanja više lica radi izvršenja određenog krivičnog djela. Bavcon-Šelih. učinilac u pravilu treba da zna za saučesnike. monističkom modelu saučesništva prema kojem se svi učesnici u ostvarenju jednog djela jednako tretiraju. Zapravo. Na bazi ovog učenja u krivičnom pravu je nastalo nekoliko koncepcijskih modela saučesništva.. saučesništvo je zajedničko ostvarenje krivičnog djela od strane dva ili više lica uz istovremeno postojanje svijesti o zajedničkom djelovanju. To podrazumijeva da oni znaju jedan za drugoga.. ali je od posebnog značaja onaj njegov vid koji se pojavljuje kao organizovani kriminalitet čija opasnost i štetnost za savremeno društvo dolazi do posebnog izražaja naročito u novije vrijeme (up. sa različitim ulogama i stepenom doprinosa svakog učesnika u ostvarenju tog djela. 301. str. svi učesnici u ostvarenju jednog krivičnog djela se izjednačavaju i jednako tretiraju (što vodi pojmu tzv. tj. dualističkom modelu prema kojem se svi učesnici u ostvarenju jednog krivičnog djela dijele na izvršioce i saučesnike i koji se međusobno kvalitativno razlikuju. trajnih i čvrsto ustrojenih zločinačkih organizacija koje djeluju kao kriminalne korporacije. pored zajedničkog djelovanja više lica u ostvarenju datog djela. sa specifičnom prirodom i karakteristikama. Riječ je o posebnom obliku kriminaliteta koji se u kriminološkoj literaturi označava kao kolektivni kriminalitet. str. kao što je i izvršilac u pravilu svjestan da dato djelo ostvaruje u saradnji sa drugim (v.. saučesnik je svjestan da zajedno sa drugim učestvuje u ostvarenju krivičnog djela. U osnovi sva se ona svode na pitanje određivanje krivičnopravnih pozicija pojedinih učesnika u ostvarenju krivičnog djela.

odnosno preduzeo kažnjiv pokušaj ili kažnjive pripremne radnje. ono pri tome istovremeno uvažava i potrebu diferenciranja saučesnika prema njihovom učešću i doprinosu u izvršenju djela. U protivnom dolazilo bi se u nelogične situacije u kojima bi odgovornost i kažnjivost saučesnika nastupala prije nego kažnjivost glavnog izvršioca. koje pojmovno pretpostavlja postojanje djela na strani izvršioca. Prema drugom shvatanju koje takođe ne pravi razliku među različitim oblicima učestvovanja u ostvarenju krivičnog djela. kod ovih teorija je to neophodna pretpostavka postojanja saučesništva. Iako ni ovo shvatanje nije bez teškoća u uređenju ove institucije. ali za razliku od prethodnih shvatanja. Osnovno polazište kod ovog shvatanja sastoji se u tome što ono izvršeno krivičnog djela od strane više lica vidi kao zajedničko djelo. jer polaze od stava da više lica kada zajednički učestvuju u izvršenju krivičnog djela. osim kada se želi propisati različito kažnjavanje (blaže ili strožije) u odnosu na obično izvršilaštvo. Prema tome. odnosno za preduzimanje jedne iste radnje (npr. ali im je zajedničko to što odbacuju njihovo diferenciranje i sve ih tretiraju kao izvršioce (dimenzija principalnosti). Razlika između ovog i prvog shvatanja sastoji se u tome što prvo shvatanje u sebi sadrži i dimenziju akcesornosti. tj. Na ovakvom teorijskom učenju neka zakonodavstva uređuju ustanovu saučesništva. Takav pristup u najvećoj mjeri omogućava pravilno krivičnopravno vrednovanje i 172 . jedinstvenog učinioca krivičnog djela. kako u teoriji tako i u zakonodavstvu. zapravo negira saučesništvo i uvodi pojam tzv. npr. svi učesnici se tretiraju kao učinioci samostalnog krivičnog djela. ipak čine samo jedno zajedničko djelo. ali ne i izvršilac ukoliko bi te radnje on sam preduzeo. jer se ne može učestvovati u nečemu što uopšte nije učinjeno. Ovo shvatanje je poznato kao principalno i prema njemu se učešće svakog saučesnika tretira kao samostalno i neovisno od toga da li je glavno krivično djelo učinjeno ili nije. Za razliku od principalnih teorija prema kojima za postojanje saučesništva nije relevantno da li je glavni učinilac preduzeo kažnjivo djelo. italijansko i austrijsko..regulisanjem saučesništva u užem smislu. pribavljanje sredstava za izvršenje krivičnog djela) odgovarao bi pomagač.teorije zavisnosti ili akcesornosti saučesništva (ili: diferencirajuće akcesorne teorije). Od navedenih se bitno razlikuje shvatanje koje za svoju osnovu ima dualističku koncepciju saučesništva (izvršilačko-saučesnički model) prema kojoj se sva lica koja učestvuju u ostvarenju jednog krivičnog djela dijele na izvršioce i saučesnike i koje postojanje saučesništva u pravilu uslovljava postojanjem glavnog krivičnog djela . Zato se ovo shvatanje ponekad u literaturi naziva i teorijama o samostalnoj ili nezavisnoj pravnoj prirodi saučesništva ili principalnim teorijama. Veoma su rijetka današnja zakonodavstva koja ovo shvatanje prihvataju. za njegovo postojanje je bitno da je glavni učinilac izvršio krivično djelo. ipak se ono pokazalo najprihvatljivijim i stoga je i prihvaćeno u najvećoj mjeri. kako je prema ovim teorijama saučesništvo zajedničko ostvarenje krivičnog djela. pa shodno tome u njihovim radnjama vidi samostalna krivična djela i svakog saučesnika tretira kao izvršioca takvog djela. preduzetim radnjama ušao u kažnjiv stadij ili kažnjivu zonu ostvarenja krivičnog djela. Ovakvo shvatanje koje u sebi objedinjuje i elemente akcesornosti i elemente monističkog odnosno principalnog modela saučesništva.

dok to nije slučaj sa saučesnicima. jer saizvršilac učestvuje u svom a ne u tuđem djelu. 32. Saizvršilaštvo. ali bez posebnog naslova ili podnaslova. Sve ovo upućuje na opravdanost stava da je. podrazumijeva saučestvovanje u saizvršilačkoj formi. sporovi nastaju kada se postavi pitanje kriterijuma razgraničenja između ova dva oblika učešća u krivičnom djelu. saučesnici odgovaraju samo za umišljajno učešće u ostvarenju krivičnog djela. st. Iako pojam izvršioca zakon izričito ne reguliše. Saučesništvo u krivičnopravnom smislu podrazumijeva samo podstrekavanje i pomaganje odnosno saučesništvo u užem smislu. oni samo preduzimaju radnje koje predstavljaju (sa)učestvovanje u tuđem djelu. kod diferenciranja svih učesnika u ostvarenju krivičnog djela na izvršioce i saučesnike. Stoga bi se moglo zaključiti da saučesništvo. pojmovno-logički. koje prema KZ BiH obuhvata podstrekavanje i pomaganje.). Stoga se u kažnjavanju i ne pravi razlika između ove dvije kategorije učesnika. odnosno pomagači i podstrekači nemaju. st. dakle. dok saizvršioci odgovaraju i za nehatno učešće. u kojem su postavljeni okviri za to. što neka zakonodavstva i izričito regulišu (tako npr. pomaganje i granice krivične odgovornosti i kažnjivosti saučesnika (čl. jer ono pojmovnologički predstavlja radnje kojima se učestvuje u krivičnom djelu koje preduzima neko drugo lice. Jer. Takvu poziciju u ostvarenju krivičnog djela saučesnici. To proizilazi iz navedenog akcesornog učenja na kojem se bazira institucija saučesništva. saizvršilac i posredni izvršilac.32.ocjenu učinjenog krivičnog djela. pa stoga njegovo djelo ne može zavisiti od nečije radnje izvršenja. 25. što je oblik zajedničkog ostvarenja koji se bitno razlikuje od podstrekavanja i pomaganja kao pravog saučesništva. na osnovu čega se može jedino ispravno vršiti individualizacija njihove odgovornosti i odrediti pravedna mjera kažnjavanja. što je bitno drugačije od saizvršilaštva koje je samo jedan modalitet izvršilaštva. kao što je to bilo u ranijem krivičnom zakonodavstvu ("saučesništvo u krivičnom djelu"). podrazumijeva. Ovo i nije posebno sporno ni u teoriji ni u zakonodavstvu. što proizilazi upravo iz odredbe čl. 1. . 2. KZ Njemačke). kako je već navedeno. i saizvršioci ulaze u kategoriju izvršilaštva koje podrazumijeva vlastito ostvarenje djela. pa stoga za ono što je on učinio ne vrijedi princip akcesornosti kao kod pomagača i podstrekača. samo saučesništvo u užem smislu (sa-učesništvo u djelu drugog). To proizilazi i iz same teorije vlasti nad djelom koju svojom definicijom saizvršilaštva preferira i sam zakon koji govori o odlučujućem doprinosu saizvršioca u izvršenju krivičnog djela. prihvatajući varijantu limitirane akcesornosti kao najprikladniju. KZ BiH pitanje zajedničkog izvršenja krivičnog djela od strane više lica reguliše u poglavlju koje se odnosi na materiju krivičnog djela. saizvršioca neophodno i jedino ispravno svrstavati u kategoriju izvršilaca. podstrekavanje. saizvršilac je već izvršilac. 173 . a među saučesnicima podstrekač i pomagač. Najzad. ali istovremeno i vrednovanje pojedinačnog udjela svakog od saučesnika. par. među izvršiocima odnosno saizvršiocima razlikuju se neposredni izvršilac. Uređenje ove institucije naš zakon bazira na akcesornom učenju. 29. u kojima se regulišu saizvršilaštvo. U okviru tih odredaba nalaze se i odredbe o saučeništvu. djelu koje ostvaruje neko drugi. Međutim. Saizvršilaštvo je samo jedna posebna vrsta izvršilaštva.

v.Pitanje razgraničenja saizvršilaštva i saučesništva predstavlja najspornije pitanje dualističkog sistema saučesništva. koja ispunjavaju sve uslove koji se zahtijevaju za izvršioca. Iz navedene zakonske odredbe o saizvršilaštvo se vidi da je. već svi zajednički ostvaruju (svoje) zajedničko djelo.. djelo ne bi moglo biti realizovano. Za razliku od saučesnika u užem smislu. pri čemu svaki od njih u tome daje svoj prilog koji je bitan i bez kojeg krivično djelo ne bi bilo ostvareno ili ne bi bilo ostvareno na zamišljeni način. pa stoga ostaju i dalje velike teškoće. ni ova definicija pojma saizvšilaštva nije riješila sva otvorena pitanja vezana za ovu ustanovu. Sudska praksa. 29. 1/2004. Iako preciznija nego u prethodnom krivičnom zakonodavstvu. opisi zakonskih bića krivičnih djela nisu dovoljni.17 U svakom slučaju pojam saizvršilaštva je dat uže. odnosno saizvršilaštva kao primarnih pojmova. Đorđević navodi da je to bio jedan od osnovnih razloga što pojam saizvršilaštva u ranijem krivičnom zakonodavstvu dugo nije bio regulisan. To znači da svaki od učesnika u ostvarenju datog djela ima takvu ulogu koja je od bitnog značaja u procesu izvršenja djela odnosno ostvarenju zajedničkog plana. Iz takvog značaja njegove uloge. Radi se o takvom pitanju koje je dosta otvoreno i teško je naći tako preciznu definiciju koja ne bi bila u izvjesnoj mjeri uopštena ili nepotpuna. pogotovo pitanje njenog razgraničenja od pomaganja. čime se na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog djela. odnosno ono ne bi moglo biti realizovano onako kako je planirano18. Presuda VS FBiH. učine određeno krivično djelo. jer ako bi neko od saizvršilaca propustio da izvrši svoj dio zadatka. s obzirom na akcesornost saučesništva u užem smislu. Prema odredbi čl. u odnosu na prethodno zakonodavstvo. Đorđević. Saizvršilaštvo je dakle oblik izvršilaštva koji postoji kada više lica. posebno kada je u pitanju postavljanje relevantnih kriterija za diferenciranje te dvije saučesničke kategorije. proizilazi i njegova funkcionalna vlast nad djelom kao cjelinom. godine. Nemoguće je očekivati da sve probleme i teškoće ove instituciju. svjesno i voljno. Iako su u tome veoma značajni. 18 U tom smislu pojam saizvršilaštva određuje i naša nova sudska praksa koja za njegovo postojanje pored zajedničke odluke o djelu zahtijeva i objektivni doprinos izvršenju djela. imalo zadatak da čeka u M. br. str. 36.09. jer je učešće koje ne predstavlja radnju izvršenja sada ograničeno na one doprinose koji na odlučujući način pridonose ostvarenju krivičnog djela. Tek nakon toga je moguće pristupiti određivanju samog saučesništva i njegovom razgraničenju od saizvršilaštva. prihvaćena nova koncepcija ove institucije koja se zasniva na teoriji vlasti nad djelom i koja je u najvećoj mjeri i prihvaćena u savremenom krivičnom zakonodavstvu. br. str. Pri tome je osnovno pitanje određivanje izvršilaštva. Saizvršilaštvo. Kž-308/03. Stoga će imati ulogu saizvršioca i lice koje je. saizvršoci ne učestvuju u djelu koje ostvaruje neko drugo lice (tuđem djelu).2003. riješi bilo koja druga zakonska definicija. koji ako se ne sastoji u učešću u radnji izvršenja djela. od 4. saizvršilaštvo postoji kada više lice zajednički izvrše krivično djelo učestvovanjem u izvršenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo. sve do KZJ od 1976/77. 17 174 . u skladu sa prethodnim dogovorom da će izvršiti razbojništvo ili krađu. pretpostavlja preduzimanje takve radnje koja ima odlučujući značaj u procesu izvršenja djela i bez kojeg djelo ne bi moglo biti izvršeno ili ne bi moglo biti izvršeno na način na koji je izvršeno.. na osnovu zajedničke odluke. 29.

Iudex 2/1993. To znači da je za postojanje saizvršilaštva potrebno da budu ispunjene subjektivne i objektivne pretpostavke: zajednička odluka ili kolektivna izvršilačka volja i preduzimanje radnje kojom se učestvuje u ostvarenju krivičnog djela. ipak. Stoga saizvršilaštvo neće postojati u slučajevima "zajedničkog" izvršenja djela od strane više lica koja nisu znala jedno za drugo. Suprotno shvatanje bi vodilo do isključenja mogućnosti postojanja sukcesivnog saizvršilaštva koje izuzetno može da postoji kada neki od saizvršilaca u toku izvršenja pristupi ostalim saizvršiocima. 20 U njemačkoj krivičnopravnoj teoriji pretežno je shvatanje da nehatno saizvršilaštvo nije moguće. VS RH je u ovom slučaju odbio žalbu optuženiku koji je čekao u automobilu u kojoj je tvrdio da nije bio saizvršilac. dva lica ne znajući jedno za drugo daju otrov žrtvi i sl. 21 Tako VSS. v. 31. Simić. a) Zajednička odluka o djelu pretpostavlja da na strani svakog saizvršioca postoji svijest i volja o izvršenju djela.2001. jer je riječ samo o svijesti o saizvršilačkoj radnji. takođe i Presuda VSS. jer je moguće da na strani nekih od njih postoji samo nehat u odnosu na posljedicu (Đorđević. Ono će postojati kod svih djela kod kojih je to moguće. postojanje prethodnog dogovora (komplota) koji pored toga obuhvata i plan vršenja djela. U tom smislu i sudska praksa koja ima stav da za postojanje saizvršilaštva (npr. ne mora biti ista kod svih saizvršilaca. nema veliko praktično značenje.. od 3.). 27.19 Bitnu i opredjeljujuću karakteristiku saizvršilaštva predstavlja zajedničko učešće u izvršenju krivičnog djela. ali i bez toga je. po samoj logici stvari. kod kojih se razlikuje dovršenje u formalnom i materijalnom smislu.41. 127. biti saizvršilac i ono lice koje se tokom trajanja protivpravnog lišenja slobode uključi u djelo preuzimajući nadzor 19 I ovakvo učešće sudska praksa opravdano kvalifikuje kao saizvršilaštvo (VS RH. 304).). Tako će npr.20 Nehatno saizvršilaštvo je sasvim izvjesno i kod krivičnih djela kvalifikovanih težom posljedicom. već samo pomagač. dok svijest o posljedici djela koja je bitna za umišljaj. jer u tom slučaju nedostaje zajednička odluka o djelu. Navedeni problem. 1387/93. To jasno proizilazi iz zakonske formulacije "zajednički izvrše krivično djelo". Rječnik. 31. Iako će to biti u većini slučajeva. str. Glosarijum. Kzz. 175 . jer se posljedica može pripisati saizvršiocima i putem paralelnog saizvršilaštva (Rječnik str. 570. 42/01. jasno da saizvršioci moraju znati jedan za drugoga. tj. str. I Kž-635/91.automobilu i ostale članove grupe nakon oduzetog novca i stvari.). 570.). ako su saizvršioci u odnosu na težu posljedicu postupali nehatno. odnosno da zajednički djeluju (Đorđević. Svijest o zajedničkom djelovanju ne znači istovremeno i postojanje zajedničkog umišljaja o djelu. Otvoreno je pitanje da li zajednička odluka da se izvrši određeno krivično djelo istovremeno podrazumijeva i dogovor da se zajednički izvrši dato djelo. nije neophodno za postojanje saizvršilaštva. str. str. nakon čega su svi međusobno podijelili plijen. kod krivičnog djela krađe) nije neophodan prethodni dogovor za izvršenje djela21. str. nezavisno jedno od drugog.10.).. pa je saizvršilaštvo odnosno saučesništvo moguće sve do njegovog dovršenja u materijalnom smislu. Izbor sudske prakse. svijest i volja da djeluje sa drugima na ostvarenju zajedničkog kriminalnog cilja. odnosno koja su djelovala bez zajedničke odluke. 12/2003. pozivajući se na njegovu vlast nad djelom kao opravdanje njegovog saizvršilaštva (v. Tada se zapravo radi o slučajnom saizvršilaštvu ili paralelnom izvršilaštvu. Kž. npr. Novoselec. odveze ih sa mjesta razbojništva ili krađe.

kao ni situacije posrednog izvršilaštva. Po ovim teorijama je samo pomagač a ne saizvršilac npr. pa je stoga neopravdano takvo lice svoditi na nivo pomagača. I Kž-382/92. saizvršioci su oni učesnici koji su preduzeli radnju izvršenja radi zajedničkog ostvarenja krivičnog djela i u tom smislu oni se u potpunosti izjednačavaju sa izvršilaštvom. određujući sam pojam saizvršilaštva zapravo treba da odgovore na pitanje ko je ko u ostvarenju jednog krivičnog djela. VS RH. U tom pogledu postoje tri grupe teorija: objektivne.nad žrtvom tog djela.). pa je po njima saizvršilac ono lice koje makar djelimično preduzima radnju izvršenja. b) Zajedničko izvršenje krivičnog djela je objektivna komponenta saizvršilaštva koja ukazuje na postojanje jednog krivičnog djela koje saizvršioci zajednički ostvaruju. 29. Zajedničko ostvarenje djela podrazumijeva učešće u radnji izvršenja. (u tom smislu VS RH. Takvo uključivanje u izvršenje djela može biti i prećutno. preduzeo makar djelimično radnju izvršenja datog djela. ako više lica zajednički ukradene stvari stavljaju u vreće i odnose u automobil. Postoje. Obavezno postojanje prethodnog dogovora za postojanje saizvršilaštva ne proizilazi ni iz same definicije date u čl. lice koje drži žrtvu dok joj drugi do smrti tuče. Nesporno je da je saizvršilac onaj ko je. Iudex 2/1993. za postojanje saizvršilaštva je dovoljno preduzimanje jedne od radnji koje ulaze u sastav cjelovite radnje toga djela. itd. 293. I Kž-394/92. Stoga su ove teorije i odbačene u savremenoj krivičnopravnoj teoriji i zakonodavstvu. 127. ili je jedni tuku a drugi je za to vrijeme drže. jer neopravdano preusko tumače sam pojam izvršilaštva i izvršioca. O pojmu saizvršilaštva postoje različiti teorijski pristupi odnosno teorije koje. npr.. saizvršioci su u ubistvu (u tom smislu i sudska praksa. I Kž-382/92. Novoselec. pa će tako biti saizvršilac u razbojništvu i lice koje je samo uzelo novac od žrtve koju je oborio drugi i sl. Tako. jer on drugog "ne lišava života" (v. subjektivne i objektivno-subjektivne odnosno mješovite teorije. naime. Najpoznatija varijanta objektivnih teorija su formalno-objektivne teorije.). U određivanju saizvršilaštva ove teorije polaze od restriktivnog pojma saizvršioca. one su neprihvatljive jer su sa svojom formalnom definicijom saizvršilaštva u suprotnosti sa realnošću raznovrsnih slučajeva zajedničkog izvršenja krivičnih djela. One dakle suviše sužavaju krug učesnika koji se smatraju saizvršiocima i nekada ne obuhvataju vrlo opasne slučajeve učešća u zajedničkom izvršenju djela. Iako ove teorije na taj način veoma jasno i precizno definišu pojam saizvršilaštva i daju jedan objektivni kriterijum za njegovo odvajanje od saučesništva. str. ako zajedno daju otrov žrtvi.1328/94). Kada su u pitanju višedjelatna krivična djela. ima značajniju ulogu od onoga koji učestvuje u samoj radnji izvršenja. ali i preduzimanje nečeg drugog što na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog djela. ili nakon formalnog dovršenja krađe ukradene stvari sklanja na sigurno mjesto. VSS. Prema tome. i takvi slučajevi zajedničkog izvšenja djela kada neko lice koje neposredno ne preduzima radnju izvršenja. Kž. str. saizvršioci su u krađi. Sudska praksa takođe ih ne prihvata i upravo slučajeve izvršenja ubistva 176 . Svi ostali učesnici koji na drugi način doprinose izvršenju krivičnog djela su saučesnici. ili je zajednički do smrti tuku motkama. uz postojanje svih drugih uslova koji se zahtijevaju za izvršioca.

Bačić II. kako ranijoj tako i aktuelnoj. Karakter ili usmjerenost volje odnosno stepen interesa za ostvarenjem djela. 314. odnosno izvršilačka volja (v. odnosno koji postupa tako da djelo hoće kao tuđe (cum animo socii).. ali se u novije vrijeme osjećaju znatna odstupanja od ovog shvatanja pod uticajem teorija vlasti nad djelom (Novoselec. koja pored volje zahtijeva i jedan dopunski momenat koji se sastoji u interesu za izvršenje djela. 232. Druga varijanta subjektivnih teorija je teorija interesa. 294. njena sestra to dijete sama lišila života tako što ga je udavila u kadi sa vodom. U tom smislu se u literaturi često citira čuveni slučaj "kade" (Badewannenfall) u kojem je u interesu i na molbu majke vanbračnog djeteta. ne predstavljaju mjerilo na osnovu kojeg se u mnogim situacijama može valjano odgovoriti na pitanje ko je ko u izvršenju jednog djela. one su dosta zastupljene u krivičnopravnoj teoriji. posebno u njemačkoj i švajcarskoj. str.. Tako će po ovoj teoriji saučesnik biti čak i onaj koji je preduzeo radnju izvršenja.u kojima neko samo drži žrtvu dok je drugi ubija. Ova teorija dakle posve zanemaruje objektivni doprinos izvršenju krivičnog djela. Iudex 2/93. Prema ovoj teoriji svaki učesnik koji postupa sa izvršilačkom voljom (cum animo auctoris) je izvršilac bez obzira koju radnju je preduzeo. a majku izvršocem jer je samo kod majke postojao interes za izvršenjem djela. sestru "izvršioca djela" lišenja života djeteta smatrao pomagačem. 315. Slijedi ih i sudska praksa ovih zemalja. ove teorije pomagača i podstrekača zapravo proglašavaju izvršiocima. Po toj formuli postojanje izvršilačke ili saučesničke volje zavisi od stepena interesa za izvršenje djela. Ove teorije zapravo predstavljaju pokušaj da se makar donekle ublaže slabosti ekstremne teorije. subjektivne teorije opravdano nisu nailazile na odobravanje.).. Stojanović. čime u suštini negiraju postojanje saučesništva. 315. str. U našoj krivičnopravnoj teoriji i praksi. ali i one u svojoj osnovi ostaju isključivo na subjektivnim pozicijama. ako postupa sa saučesničkom voljom. odnosno od tog interesa će zavisiti da li neko djelo želi kao svoje ili kao tuđe.). I Kž-394/92. str. str. Zapostavljajući potpuno značaj objektivnog doprinosa izvršenju krivičnog djela. 295. dok je s druge strane saučesnik svaki onaj koji ima saučesničku volju. S druge strane. VS RH. str. odnosno onih učesnika koji imaju sporednu ulogu u izvršenju krivičnog djela i koji se ne mogu izjednačiti sa 177 . pa u suštini svim saučesnicima daju status učinioca. Velika slabost i ovih teorija se ogleda posebno u onim situacijama kada je neki učesnik sam izvršio krivično djelo koje je "htio kao tuđe". subjektivne teorije koje sa svojim ekstenzivnim pojmom izvršioca suviše proširuju pojam saizvršilaštva. I pored svojih slabosti. tretira kao saizvršilaštvo (u tom smislu npr.). jer je prema njima svako saizvršilac ko sauzrokuje u ostvarenju krivičnog djela. str. str. 127. Stoga se s pravom naglašava da ove teorije pothranjuju samovolju i subjektivizam u sudskoj praksi.. 295. Drugostepeni sud je dosljednom primjenom teorije interesa.). Najpoznatija varijanta ovih teorija je teorija animusa ili teorija volje. čime se ozbiljno narušava legalitet i garantivna funkcija krivičnog prava (tako Bačić II. Srzentić-StajićLazarević. ako se ne utvrdi postojanje neposrednog interesa da se djelo ostvari. Bačić II. str. tada se takvo učešće ne može tretirati kao saizvršilaštvo već samo kao saučesništvo.. Stoga. Novoselec..

. Teorija vlasti nad djelom (Tatherrschaftslehre) ili materijalno objektivne teorije uglavnom su nastale kao reakcija na subjektivne teorije koje su sve do Drugog svjestskog rata bile vladajuće u njemačkoj praksi i doktrini. saizvršioci u krađi ili razbojništvu odgovarati za cijelo 178 .). Kao takve suprotne su i principu pravičnosti. 296. pa se u tom smislu u zavisnosti od svakog konkretnog slučaja zahtijevalo ispunjavanje i jednog i drugog uslova. Ove teorije. polazile su od stava da saizvršilaštvo podrazumijeva i objektivnu i subjektivnu dimenziju. Pored toga. ona sama po sebi nije mjerodavno mjerilo. pa je stoga i vlast nad djelom zajednička (funkcionalna vlast nad djelom). Roxin. Teorija vlasti nad djelom. u osnovi izjednačava sve saučesnike i time otklanja njihovo diferenciranje na osnovu doprinosa u djelu. U svojoj suštini ove teorije predstavljaju samo jednu varijantu subjektivnih teorija. pojavile su se mješovite odnosno objektivno-subjektivne teorije koje su u suštini vodile jednom kompromisnom rješenju. Iako podjela rada nije bez značaja kod saizvršilaštva. odlučujuću ulogu u izvršenju djela. koje su bile i najviše zastupljene u našoj prethodnoj krivičnopravnoj teoriji i sudskoj praski. One time neprihvatljivo proširuju saizvršilaštvo i u načelu vode strožijem kažnjavanju onih saučesnika koji imaju status pomagača. Tako će npr. ova teorija već predstavlja vladajuće shvatanje i u njemačkoj doktrini (up. koju je dobrim dijelom zastupao i jedan dio naše ranije prakse. S obzirom da objektivne i subjektivne teorije u svojim čistim varijantama nisu zadovoljavale. Prema tome. na čemu se i bazira uređenje saučesništva u savremenom krivičnom zakonodavstvu. jer su u okviru toga mogući i sasvim beznačajni doprinosi pojedinih učesnika u djelu koji ne mogu opravdati status saizvršioca. Iako je njemačka sudska praksa još uvijek nije u cijelosti prihvatila. koji implicira htijenje djela kao vlastitog. danas je najzastupljenija u krivičnopravnoj teoriji i praksi. Radnja saizvršioca objektivno treba da ima bitnu. 297.izvršiocem. za postojanje saizvršilaštva je dovoljan bilo koji doprinos učesnika u ostvarenju djela ukoliko je to učinjeno u okviru dogovora o podjeli rada. pa su stoga i neodgovarajuće. ostavaruje svoj dio u procesu izvršenja djela. Novoselec. str. kao osnov za postojanje saizvršilaštva uzima postojanje prethodnog dogovora o podjeli uloga u zajedničkom ostvarenju krivičnog djela. zasnivanje saizvršilaštva na dogovoru o podjeli rada isključuje se mogućnost postojanja nehatnog saizvršilaštva. Saizvršilac je dakle onaj učesnik u ostvarenju djela koji na osnovu dogovora o izvršenju djela i podjeli zadataka. Teorija podjele rada. zapravo proizilazi teorija animusa. ali svi odgovaraju za cijelo djelo. Time one dolaze u sukob i sa rješenjima ustanove saučesništva u našem zakonodavstvu. jer iz postojanja dogovora o zajedničkom izvsršenju djela. Prema ovim teorijama. čiji je najpoznatiji pobornik C. ali se djelo ne može izvršiti bez djelovanja drugih saizvršilaca. i ova teorija slično subjektivnim. Samim tim one zagovaraju svojevrsni oblik krivičnopravne uravnilovke koja predstavlja artificijelnu konstrukciju i ne može izdržati zahtjeve stvarnosti raznovrsnih slučajeva izvršenja krivičnih djela u čijem ostvarenju učestvuje više lica. Prema ovoj teoriji saizvršilaštvo je zajedničko ostvarenje krivičnog djela od strane više lica koja učestvovanjem u radnji izvršenja ili na neki drugi način odlučujuće doprinosi njegovom izvršenju.

proglašava saizvršiocima i svima stavlja na teret krivično djelo u cjelini (VS RH. ako bi svaki odgovarao samo za onaj dio koji je njemu pripao. Međutim. one su morale biti tijesno vezane sa radnjom izvršenja. 32/65. Ipak. one o podjeli rada.. što proizilazi iz zahtjeva da drugi doprinosi moraju imati odlučujući značaj za izvršenje krivičnog djela. za postojanje saizvršilaštva bilo je potrebno da je subjektivni elemenat bio jače izražen.djelo odnosno za sve oduzete stvari. dovesti do značajnijih promjena na praktičnom planu. i tada su te radnje morale objektivno imati veći značaj za ostvarenje krivičnog djela. NZ 6/66. a ne samo za onaj dio koji je pripao pojedinom od njih. str. Međutim. gotovo u izvršilačkoj formi (animus auctoris) da bi bio kompenziran slabije izražen objektivni elemenat. Kao što je već prethodno istaknuto. Pri tome je posebno bilo sporno (a i danas je) kvalifikovanje radnje čuvanja straže. onda bi se time njihovo učešće tretiralo kao paralelno ili prividno saizvršilaštvo. koje su bile vladajuće i u sudskoj praksi toga vremena. VSJ. praktično ne dovode do značajnijih promjena (u tom smislu se izjašnjava npr. kao radnje koja sama po sebi predstvlja radnju pomaganja. Jer. danas kod ovakvog zakonskog određenja saizvršilaštva nije zadovoljavajuće. Prema tom shvatanju. 51.). I Kž-792/93. Da li će ovo. pri čemu samo izvršenje dela hoće kao svoje i kao zajedničko" (Presuda VSS. dok će ono biti pomaganje samo ako lice koje čuva stražu ima nebitnu ulogu.. 297. Prema nekim mišljenjima razlike između ove i ranijih vladajućih teorija. pogotovo teorije o podjeli rada.). u odnosu na ranije shvatanje ove institucije. 1155/92. naša ranija krivično pravna teorija je u ovakvim slučajevima uglavnom prihvatala mješovite ili objektivno subjektivne teorije. str. koja u suštini predstavlja samo jednu varijantu subjektivnih teorija.). npr. treba naglasiti da između teorije vlasti nad djelom i ranijih shvatanja.). koje je i ranije bilo kritikovano od jednog dijela teorije. U tom smislu se u jednoj odluci VSS naglašava da "u slučaju kada je čuvao stražu optuženi se javlja kao izvršilac krivičnog djela. izvršilac je svaki onaj ko na bazi sporazuma o podeli uloga u zajedničkom izvršenju dela ostvaruje svoj deo u procesu izvršenja koji mu je dodeljen. ako su preduzete određene radnje izvan radnje izvršenja. Kž. U protivnom. I Kž 1060/66. U većini slučajeva ranija sudska praksa je na bazi teorija o podjeli rada i učešće lica koje vrši samo ovu radnju (uglavnom kod teških odnosno razbojničkih krađa) smatrala saizvršilaštvom. Novoselec.. U tom smislu zauzima stav i sudska praksa koja u jednom slučaju svih sedam saizvršilaca koji su bezobzirno tukli žrtvu rukama i nogama zbog čega je ona izgubila život (linč). Već je navedeno da je KZ BiH ustanovu saizvršilaštva uredio na bazi ovih teorija. tako da bi se krivično djelo i bez toga 179 .). ili u drugom slučaju zauzima stav da je za postojanje saizvršilaštva u ubistvu neodlučno koji je saizvršilac zadao smrtonosni udarac (VSH. Ovo shvatanje. Kž. postoji bitna razlika i stoga naša sudska praksa tu činjenicu treba da ima na umu u praktičnoj primjeni ove institucije. i pored toga što je saizvršilaštvo uređeno restriktivnije i danas se u teoriji zastupa slično shvatanje prema kojem je čuvanje straže bitan doprinos izvršenju djela i stoga oblik saizvršilaštva. sa radnjama ostalih saizvršilaca činile su prirodnu i logičnu cjelinu (u tom smislu npr. teško je pouzdano reći i treba sačekati postupanje prakse.

I Kž-198/02. 306. bez obzira na značaj njihovog doprinosa. a samo izuzetno. 55. 307.). 29. Stoga je prihvatljiviji stav da je ova radnja po pravilu pomagačka radnja. pa stoga taj doprinos mora biti takav da odgovara onom doprinosu koji ima i sam izvršilac (Bačić. jer lice koje čuva stražu po pravilu nema funkcionalnu vlast nad djelom. ne može se izjednačavati sa radnjom izvršenja samo zato što je neko.doprinosa moglo izvršiti na zamišljeni način (tako se izjašnjava npr.. I Kž-637/93. Prema tome. da je to lice prije izvršenja djela preduzelo i neke druge saučesničke radnje i sl. ona može da se transformiše u saizvršilaštvo. 309. zatim VS RH. 309. I pored toga što je i dalje zadržano ranije rješenje ove institucije. Zapravo. unaprijed prihvatio da radnjom pomaganja doprinese izvršenju krivičnog djela (u ovom smislu se izjašnjavaju i Bačić II.). npr. KZ BiH. proglašeno pomagačem u razbojništvu lice koje je čuvalo stražu izvan kladionice. da se to djelo uopšte ne bi moglo izvršiti bez čuvanja straže. str. takvu poziciju da on sudbinu djela drži u svojoj vlasti. radnja koja prema samom zakonu predstavlja radnju pomaganja. od bitnog je značaja uslov koji je sam zakon postavio . ona to ostaje bez obzira kako je preduzeta. a što je potrebno vezivati za cjelokupni kontekst konkretnog slučaja. dok je drugi unutar kladionice vršio razbojništvo (VS RH. čuvanje straže kao ni druge radnje izvan radnje izvršenja. Prema tome.. da je postojao prethodni dogovor oko podjele stvari što je i učinjeno.).da ona "na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog djela". saizvršilac može biti samo onaj učesnik koji je u vrijeme izvršenja djela imao takvu ulogu bez koje se djelo ne bi moglo izvršiti. ni teorijom vlasti nad djelom na bazi koje je i statuirana ova odredba.. Tako je npr. ako postoje dodatni uslovi. prema Novoselcu. kvalifikovao kao saizvršilaštvo. To pretpostavlja da taj doprinos ima značaj radnje izvršenja. ovdje je suštinsko pitanje upravo pitanje značaja i kvaliteta tog doprinosa. u okviru plana o podjeli uloga. koji lice koji ga vrši čini partnerom samom učiniocu. str. str. koji mu obezbjeđuje funkcionalnu vlast nad djelom. valja imati na umu i činjenicu da je podjela uloga u određenom smislu prisutna i kod samog saučesništva. postojati onda kada onaj koji ga ostvaruje u svakoj fazi ima presudnu ulogu u ostvarenju djela u smislu da je njegov prilog od odlučujućeg značaja za izvršenje datog djela. i novija sudska praksa Srbije u tom pogledu slijedi slično shvatanje. kao i Stojanović. ali uz uslov i konstataciju da su te radnje 180 . koje je sud. Roxin i Novoselec. U tom smislu je ilustrativan primjer preduzimanja radnje izvan bića krivičnog djela po prethodnom dogovoru sa ostalim učiniocima na bazi podjele uloga. str. str.. Da bi i takva radnja mogla biti transformisana u radnju izvršenja i lice koje je preduzima prevela u status saizvršioca. Takav doprinos će.). To proizilazi iz same činjenice da je saizvršilaštvo samo oblik izvršilaštva. II. po logici stvari. i oni neće moći postati izvršioci ili saizvršioci samo radi toga što su djelovali u okviru podjele uloga. istina. v. Ovakvo shvatanje nije u skladu sa odredbom iz čl. Mora se raditi o takvom doprinosu koji se po svom kvalitetu izjednačava sa izvršilaštvom. U tom smislu i novija praksa hrvatskih sudova koji ovu radnju uglavnom kvalifikuju kao pomaganje (u KZ RH saizvršilaštvo je definisano slično našem). kod izvršioca i pomagača ili podstrekača. npr. 54. Pored toga.. da je on takvog kvaliteta da ta radnja više nije ono što zakon podrazumijeva kada govori o pomaganju kao nečemu što samo olakšava i podupire tuđe djelo.

restriktivnije nego što to čini npr.. 10. Stoga bi se teško moglo. od 18. KZ SR BiH. 1990. KZ RH.10. iako nisu upotrebljavali silu i prijetnju niti oduzimali novac. Presuda VSS. Iako iz njihovih iskaza ne proizilazi izričit dogovor da delo izvrše zajednički na opisani način.2001.09. Kž-308/03. a delimično odneli kući. stav 1. 12/2003. od 4. Presuda VS FBiH. Sudska praksa. godine. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je pravilno zaključio da su optuženi kao saizvršioci učinili krivično delo krađe iz čl. kvalifikovati kao saizvršilaštvo i oni slučajevi kada je jedno od više lica. VS BiH. st. 181 . ali i objektivni doprinos izvršenju djela. Da bi postojalo saizvršilaštvo kod krivičnog djela krađe nije nephodno postojanje prethodnog dogovora u odnosu na radnju izvršenja. Sudska praksa: Okrivljeni su postupali kao saizvršioci u izvršenju krivičnog djela teškog slučaja razbojništva iz člana 151. koji koristi KZ BiH. str. KZ RS kada su naišavši na prazan izlog prodavnice (butika) svi zajedno ušli u prostor prodavnice i uzeli više odevnih predmeta. kojeg su kasnije zajedno potrošili. Izbor sudske prakse.)."bitni deo procesa njegovog izvršenja.2003. Kž. br. 36.. od 3. svojim radnjama optuženi su nesumnjivo i pokazali zajedništvo i svest o zajedničkom delovanju na ostvarivanju bića krivičnog dela u pitanju. kada su se prethodno dogovorili da oduzmu nova od oštećenog i u slučaju kada je jedan od njih oštećenom zaprijetio i izvadio mu novac iz džepa. Saizvršilaštvo je svjesno i voljno zajedničko izvršenje krivičnog djela. djelovali na oštećenog zastrašujuće. jer izraz ili sintagma "bitno doprinosi" je niži stepen doprinosa od onoga koji nameće izraz u "odlučujućoj" mjeri. na bazi teorije o podjeli rada kao u ranijoj sudskoj praksi. tako da on nije smio da pruži otpor onome koji mu je uputio prijetnju i uzeo novac. Glosarijum. pa je za njegovo postojanje potrebna zajednička odluka o djelu. str. 42/01. Kzz. 165.41. 1/2004. imalo samo ulogu pomagača i takvu ulogu zadržalo do kraja u toku izvršenja djela. odnosno rečima iskazana doneta odluka koju će zatim i sprovesti. U tom smislu bi i naša sudska praksa trebala voditi računa i rješavanje ovog pitanja uskladiti sa novim rješenjem koje instituciju saizvršilaštva postavlja restriktivnije. koje su delimično obukli na sebe. pri čemu je samo izvršenje dela (to lice) htelo kao svoje i kao zajedničko" (VSS. br. koja su se unaprijed dogovorila o podjeli uloga i napravili plan izvršenja djela. Kž. pretpostavlja preduzimanje takve radnje koja ima odlučujući značaj u procesu izvršenja djela i bez koje djelo ne bi moglo biti izvršeno ili ne bi moglo biti izvršeno na način na koji je izvršeno. 222/90. 1482/99. jer su ostala trojica koja su se nalazila na mjestu događaja od kojih ga je jedan i dovezao automobilom samim prisustvom. 1. koji ako se ne sastoji u učešću u radnji izvršenja djela.

U svim takvim ili sličnim slučajevima kod podstrekavanog nema definitivne odluke o izvršenju krivičnog djela (u ovom smislu i sudska praksa. 2. ako lice A obeća licu B da će mu nabaviti lažnu diplomu o završenoj srednjoj školi ili neki drugi dokument (npr. onda je u ovom slučaju lice A izvršilac djela falsifikovanja isprave a lice B podstrekač na to djelo. 182 . podstrekavanje ne postoji.. formiranje odluke kod podstekavanog da izvrši krivično djelo. a definitivnu odluku donosi tek uz ispunjenje određennih uslova. Podstrekavanje Član 30. ona može da potekne od izvršioca ako on pokazuje samo načelnu spremnost za izvršenje djela. Ako je kod izvršioca takva odluka već postojala (tzv. npr. ali su bitni deo procesa njegovog izvršenja. Zbirka sudskih odluka. za koju je dokazano da je ubijena samo jednim metkom. Presuda VSS. što važi i za odredbu iz st. vozačku dozvolu) za 500 KM. Za podstekavanje nije bitno ni to da li je podstekač prvi dao ideju za izvršenje krivičnog djela. HLJKPP 1/1994. VS RH. davanjem nagrade i sl. I Kž-21/94. (1) (2) Ko drugog s umišljajem podstrekava22 da učini krivično djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio. str. kaznit će se kao za pokušaj krivičnog djela. a krivično djelo ne bude ni pokušano. Kž. 22 Umjesto „podstrekava“ treba da stoji „podstrekne“. 347. – 1991. Iudex 3/93. 1482/99 od 6. već se radi o tzv.). Tako npr.. neuspjelom podstrekavanju ili "nepodobnom pokušaju". v. omnimodo facturus).. ako su svi pucali na nju s namjerom da je ubiju. nakon čega ovaj pristane. tj. Neodlučno je za postojanje saizvršilaštva ko je od četiri strijelca ubio žrtvu. Podstrekavanje je moguće i prema licu koje ima samo kolebljivu odluku ili izvršenje krivičnog djela uslovljava ispunjenjem određenih uslova.Optuženi je saizvršilac u izvršenju krivičnog dela razbojništva ako je po prethodnom dogovoru sa ostalim izvršiocima na bazi podele uloga preduzeo radnje koje su van bića krivičnog dela. VS RH. 2000. Kod podstrekavanja je važno da kod izvšioca u vrijeme preduzimanja radnje podstrekavanja nije bila donesena čvsta odluka o izvršenju krivičnog djela. (1) Podstrekavanje je umišljajno navođenje ili nagovaranje drugog na izvršenje krivičnog djela. presudu VSS KŽ I 873/86.. 1986. smrt žrtve uračunava se svima i svi su oni supočinitelji u ubojstvu. Ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.04. 200. I Kž-702/93.

333. prikazivanje koristi od izvršenja djela. davanje savjeta. uvjeravanje da djelo neće biti otkriveno. pomaganje je konsumirano podstrekavanjem. radiće se o podstrekavanju u produženju. ali to ne znači da učinilac mora biti i individualno određen a još manje da treba biti lično poznat podstrekaču. Ako je podstrekač u više navrata i na različite načine uticao na izazivanje odluke o izvršenju djela. op. ni jednom od tih radnji podstrekač ne učestvuje u radnji izvršenja i u tom smislu se razlikuje od saizvršioca. KZ BiH u odredbi čl. kao ni glavnog izvršioca.). Kž-413/53. npr. U tom slučaju svaki od njih je samostalni podstrekač i svaki će odgovarati pod uslovom da je njegovo podstrekavanje doprinijelo stvaranju odluke za izvršenje djela.). Pri tome je dovoljno da podstrekač koji je uključen u podstekački lanac zna lice koje on podstrekava. kompulzivna sila (ne i apsolutna sila). samo o jednom podstrekavanju. Ako je jedno lice u istom djelu bilo i podstrekač i pomagač. ni primjerice ne navodi djelatnosti kojima se može izvršiti podstrekavanje. B. Prema opšteprihvaćenom stanovištu teorije i prakse to može biti svako sredstvo i djelatnost kojima se može uticati na volju drugoga i donošenje odluke o izvršenju krivičnog djela (u tom smislu i jedna starija odluka VSH. tj. ali ne mora znati lično ostale posrednike niti njihov broj. ali problemi nastaju ako su radnje podstrekavanja. i pomaganje u podstrekavanju je pomaganje. str.23 Ipak.. 38.Za razliku od pomaganja.). Čejović. ili samo neke od njih. Podstrekavanje mora biti upravljeno na određeno krivično djelo i određenog učinioca. jer podstrekavanje na pomaganje je svojevrsni vid posrednog pomaganja. radi se o sapodstrekavanju24. kod Atanackovića. onda u pravilu nema problema u vezi sa utvrđivanjem svijesti o zajedničkom djelovanju. 183 . postoji idealni sticaj na strani podstrekača. Isto tako. Ako ne postoji svijest o zajedničkom podstrekavanju. 1979. radi se o tzv. ili tzv. i sl.). str. postojaće realni sticaj na strani podstrekača. ubjeđivanje ili nagovaranje. paralelnom ili prividnom podstrekavanju. Dovoljno je da je podstrekač 23 U našoj ranijoj sudskoj praksi su zabilježeni i slučajevi indirektnog djelovanja na volju podstreknutog: radnik je naveo upravnika na pronevjeru time što mu je rekao da se pronevjerene stvari mogu lako unovčiti i da on zna kupce (presuda VS Slovenije. magacioner je podstrekao blagajnika da izvrši pronevjeru time što mu je saopštio koliki su mu godišnji viškovi u magacinu na osnovu kojih se može prisvojiti novac iz blagajne (presuda VSV Kž -774/56. postrekavanje je moguće samo činjenjem. davanje ili obećanje poklona. deo. 24 U slučaju kada se sapodstrekavanje vrši jednovremeno. lančanom podstrekavanju. a ako se sa više podstrekavanja podstrekne na više krivičnih djela. opklada. radi se o posrednom ili sukcesivnom podstrekavanju. Za razliku od pomaganja. Za podstrekavanje je potrebno da se navodi na izvršenje krivičnog djela koje je usljed toga i izvršeno ili makar pokušano. Kž-1973/66. Ako se sa jednim podstrekavanjem jedno ili više lica navede na izvršenje više krivičnih djela. Ako se podstrekava preko trećeg lica ili više lica. dovođenje ili održavanje u zabludi odnosno prevara. Saučesništvo. 30. Neki autori smatraju da u ovom slučaju nema sapodstrekavanja. preduzete u različito vrijeme (više o ovom pitanju v. Ko podstrekne nekoga da pomogne nekom licu u izvršenju krivičnog djela odgovaraće za pomaganje. Ako je odluka o izvršenju krivičnog djela rezultat (sporazumnog) podstrekavanja više lica. To može biti: upućivanje molbe. zloupoteba odnosa podređenosti ili zavisnosti. prijetnja.

Za podstrekavanje se zahtijeva postojanje umišljaja. kako bi bio uhvaćen u njegovom vršenju prije nego ga dovrši. jer bi to značilo nedopustivo proširivanje krivične odgovornosti (Objašnjenja. 1986. da je njegovo ponašanje upravljeno na izvršenje krivičnog djela. U teoriji je dosta sporno pitanje odgovornosti podstrekača čija je radnja podstrekavanja upravljena na to da podstreknuti samo započne vršenje krivičnog djela. Tahović. podstrekavanje neće postojati. Nehatno podstrekavanje. str. dok drugi misle da je i to podstrekavanje i da takvo lice treba učiniti odgovornim (u tom smislu npr. Ako se navođenje odnosi na krug lica koja nisu u navedenom smislu povezana. koja su na neki način odrediva ili povezana (prostorno. pa je u tom smislu VSJ (Kž.svjestan kruga lica. str. jer nema navođenja na dovršenje djela (vladajuće mišljenje u njemačkoj krivičnopravnoj teoriji). šire Bačić I.4. zbog lakšeg dokazivanja izvršenja djela i njegove odgovornosti. terorizam. Iz limitirane akcesornosti proizilazi da za podstrekavanje nije neophodno da je sam izvršilac krivično odgovoran. niti da uopšte može biti krivično odgovoran (podstreknuti može biti i dijete ili duševno bolesno lice). str. 1973/66). jer se podstrekavanje nekada može izvesti tako sofisticirano da podstreknuti i nema osjećaj da je njegova odluka nastala pod uticajem nekoga drugoga. ali podstrekač mora znati da on postoji na strani izvšioca. str. poslovno i sl. iako je moguće nije kažnjivo. 378. Dakle. on ne mora da postoji na strani podstrekača. Tu 184 . već se podstrekavanje odnosilo na to da se liši života jedan (bilo koji) od članova određene porodice.). U tom smisu sud je u jednom slučaju uzeo da postoji podstrekavanje kada je podstreknuto dijete od deset godina (presuda Okružnog suda u Beogradu. Prema jednima ovdje se ne radi o podstrekavanju. kao npr. Ni neka bitna obilježja. tako i krivično djelo odnosno njegovo izvršenje. Podstrekač mora biti svjestan da svojim radnjama drugog navodi na izvršenje krivičnog djela. ne moraju uvijek biti konkretizovana. ne zahtijeva se da podstreknuti zna podstrekača. sportski. tj.). To je vladajući stav u našoj teoriji i sudskoj praksi. npr. kao što je nedozvoljeni promet opojnim drogama.). niti mora biti "svjestan da je njegova odluka da izvrši krivično delo nastala pod uticajem podstrekača" (tako VSS Kž. S druge strane. 176. 1/73.) i da je neko od njih potencijalni izvršilac (ovo je nesporno kako u našoj tako i stranoj teoriji). trgovina ljudima i dr. ali se može raditi o nekom posebnom krivičnom djelu. Voljna komponenta umišljaja se sastoji u htjenju izvršenja krivičnog djela ili makar pristajanje na njegovo izvršenje. umišljaj podstrekača je dvostruk: mora obuhvatiti kako stvaranje odluke kod drugog. idejno. st. 102. Dovoljan je i eventualni umišljaj. Riječ je o korišćenju ustanove pod nazivom agent provokator. 336. Ako se za određeno krivično djelo zahtijeva postojanje posebnog subjektivnog elementa (npr. 127. Umišljaj treba da obuhvati sva bitna obilježja krivičnog djela. podstrekavanje na vršenje genocida i ratnih zločina (čl.) pravilno našao da se radi o podstrekavanju na krivično djelo ubistva iako nije bilo konkretizovano lice koje je trebalo lišiti života.. – 1991. Zbirka sudskih oduka. slično kao i kod izvršioca (u tom smislu odluka VSH. pobuda i sl. namjera. ali on ne mora obuhvatiti pojedinosti i detalje djela.). Kž.). Bačić II.). pasivni subjekat kod ubistva. koju već neko vrijeme koriste neki krivičnopravni sistemi u suzbijanju određenih opasnih vidova (naročito organizovanog) kriminaliteta.. 62/96. I 875/86. odnosno koja nije moguće odrediti.

jer je glavni učinilac svojim radnjama već ušao u kažnjivu zonu. itd. Navedeno ukazuje na specifičnosti ove ustanove i složenosti određivanja osnova kažnjivosti ili nekažnjivosti. str. u osnovi nekažnjivosti stoji kriminalnopolitička opravdanost ove institucije u suzbijanju najopasnijeg kriminaliteta. Tahović. međutim.prilično problematičnu krivičnopravnu ustanovu legalizuje i ZKP BiH u okviru Glave IX . st. 186. što je u skladu sa načelom individualizacije. kao prikrivenog istražioca (v. 15. što je često on sam. kažnjavanje podstrekača zavisi od ocjene od strane suda svih konkretnih okolnosti datog slučaja. koristeći odnos podređenosti ili autoriteta. e).. To. navodi drugog na prodaju droge da bi je na taj način isključio iz prometa (v.. osnovano ukazuje na opasnost i neprihvatljivost od njene nekontrolisane i masovne upotrebe u navođenju na izvršenje krivičnih djela i onih lica koja prije toga nisu bila spremna za izvršenje krivičnog djela.). f). čl. budući da on nastoji spriječiti povredu zaštićenog dobra (npr. Ima i mišljenja da je agent provokator nekažnjiv čak i kada je njegov umišljaj upravljen na dovršenje. I 24/75.posebne istražne radnje. No. kao i da se podstrekač kažnjava kao da je sam učinio krivično djelo (načelo ekvivalencije u kažnjavanju podstekača i izvršioca). Teže kažnjavanje podstrekača u izuzetnim slučajevima.) Prema st. Ako je djelo ostalo u pokušaju. ne znači da se prilikom odmjeravanja kazne podstrekaču ne može izreći blaža ali ponekada i strožija kazna nego izvršiocu. 116. što znači da je podstrekavanje kažnjivo kod svakog krivičnog djela bez obzira na njegovu težinu. opravdano je radi toga što on u izvjesnim situacijama ima odlučujuću ulogu u samom procesu nastajanja kriminalnog čina. U tom smislu zanimljiva je jedna ranija odluka VSS Kž. jednom kao osnov za zasnivanje krivične odgovornosti a drugi put i kao otežavajuća okolnosti. u kontekstu zaštite ljudskih prava. U njemačkoj krivičnopravnoj teoriji vladajuće je mišljenje da je kažnjavanje agenta provokatora isključeno. ove odredbe podstrekač je u krivičnopravnom smislu posve izjednačen sa samim izvršiocem. 351. Stoga se prihvatljivijim doima shvatanje o odgovornosti ovih lica jer je zaštićeno dobro bilo izloženo opasnosti. Ovo shvatanje je preovlađujuće u krivičnopravnoj teoriji ovih prostora (tako Frank. u kojoj se ispravno naglašava da je pogrešno ocijenjena i uzeta u obzir kao otežavajuća okolnost činjenica da je podstrekač bio inicijator za izvršenje krivičnog djela. ali se istovremeno. 2 tač. str. što znači da se i njemu kazna može ublažiti. povredu zaštićenog dobra. Rječnik. dakle dovoljno je da je učinilac preduzeo bilo koje 185 . što je i on prihvatio. ako se kažnjivost saučesničkih radnji u užem smislu određuje u smislu limitirane akcesornosti i s tim u vezi ako se nepravo ovih radnji posmatra samo u odnosu prema nepravu glavnog krivičnog djela. i podstrekač će se kažnjavati kao za pokušaj djela. jer mu nedostaje namjera za dovršenje djela. s druge strane. to se odnosi i na kažnjive pripremne radnje. str. S jedne strane. Bačić I.. s obzirom da bi u suprotnom jedna te ista okolnost bila uzeta dva puta u obzir. a s tim u vezi reguliše i simulirani otkup predmeta kao i davanje podkupnine (tač. Dakle. jer njegov motiv nije kriminalan. Naravno. 1. 127. str. "glavni krivac" za izvršenje krivičnog djela. onda je nekažnjivost agenta provokatora dosta teško objasniti.

). onda se tu radi o konkurenciji neuspjelog podstrekavanja i pomaganja. Kž. a kada one nisu dale rezultate kao neuspjelo podstrekavanje. što sudovi prilikom odmjeravanja kazne trebaju imati u vidu. kada je podstreknuti izvršio neko sasvim drugo krivično djelo a ne ono na koje ga je podstrekač navodio (promašeno podstrekavanje). koje je u svakom slučaju bez uspjeha. četvrti. treći. radilo se o slučaju gdje je već prije bio stvoren umišljaj kod učinioca (iam alius facturus). u produženom djelu krađe. ali je pri tome "podstrekač" obećao i da će otkupiti stvari pribavljene krađom. što je učinilac i prihvatio.285. u kojoj je sud uzeo da se radi o pomaganju. pa je svakako takvo podstrekavanje bilo neuspjelo. ali podstreknuti iz bilo kojeg razloga (predomislio se. Navedeni slučajevi neuspjelog podstrekavanja. Ipak je u ovom slučaju prihvatljivije ovakve radnje tretirati kao podstrekavanje.). U teoriji se mogu susresti i mišljenja da se u slučaju podstrekavanja nekog kod koga već postoji odluka o izvršenju krivičnog djela. Riječ je o tzv. ne radi o podstrekavanju. str. str. 2. str.. Riječ je zapravo o posebnom obliku neuspjelog podstrekavanja.). Saučesništvo. v. str.) nije izvršio ni pokušao krivično djelo (svršeni pokušaj podstrekavanja). Srzentić-Stajić-Lazarević. 44. za koje neki autori smatraju da nije ni saučesništvo ni podstrekavanje.. Atanacković. ali ako bi u tim radnjama sud našao i psihički doprinos ili potporu izvršenju krivičnog djela. Bačić.kažnjivo djelo. po svom sadržaju i značaju. – 43. a krivično djelo ne bude ni pokušano. kada podstreknuti uopšte nije shvatio ili razumio podstrekača ili je kod njega već bila donesena odluka o izvršenju djela26 (nepodobni pokušaj podstrekavanja). U ovom smislu je zanimljiva jedna stara odluka Okružnog suda iz Ljubljane. Neuspjelo podstrekavanje može da se manifestuje u nekoliko različitih oblika: prvi i najčešći postoji kada podstrekač nije uspio formirati odluku kod podstreknutog (nesvršeni pokušaj podstrekavanja). Saučesništvo. drugi. jer sa gledišta kažnjavanja nema razlike s obzirom da i u jednom i u drugom slučaju zakon predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja. U teoriji se izuzetno mogu sresti i mišljenja da je to moguće samo onda ako se podstrekavanje odnosilo i na pripremne radnje.. koji se u literaturi označava i kao nepodobni pokušaj. Tahović. Naime. To govori da je kažnjavanje za neuspjelo podstrekavanje na liniji 25 U tom smislu se izjašnjava. a to postoji onda kada su te pripremne radnje obuhaćene umišljajem podstrekača25 (2) U st. 98. ili tzv. što je od značaja kada su u pitanju kažnjive pripremne radnje. postavlja pitanje koji je izlaz principijelno ispravniji. i dozvoljava da ovdje jedino ostaje eventualno mogućnost kažnjavanja za neuspjelo podstrekavanje. Atanacković. str. ne radi o podstrekavanju. (u istom smislu se izjašnjavaju i Zlatarić.). spriječen i sl. 349. Čini se prihvatljivijim stanovište prema kome ovaj slučaj treba tretirati kao psihičko pomaganje. se međusobno razlikuju. svima im je zajedničko da nije došlo do izvršenja krivičnog djela odnosno ulaska u kažnjivu zonu. za koje je na poseban način određena kazna (u tom smislu npr. opšti deo. s obzirom da se kod saučesništva može odgovarati samo po jednom osnovu. već o psihičkom pomaganju (npr. 42. jer se radi o podstrekavanju nekog ko je već odlučio da izvrši krivično djelo. je predviđeno da će se kazniti kao za pokušaj onaj ko drugog sa umišljajem podstrekava na izvršenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.. 84/53. Međutim. pa je sud ovo ispravno uzeo kao (psihičko) pomaganje. jer ono predstavlja sauzrokovanje u ostvarenju djela i u tom smislu je od većeg značaja od neuspjelog podstrekavanja.. neuspjelom podstrekavanju ili tačnije pokušaju podstrekavanja. npr. jer nije došlo do protivpravnog ostvarenja krivičnog djela. a ne o neuspjelom podstrekavanju. I. str. kada je u tome uspio. 186 . a ne kao neuspjelo podstrekavanje. 26 Već je navedeno da se u slučaju podstrekavanja lica koje već donijelo odluku o izvršenju djela. pa se. već se zapravo radi o posebnom krivičnom djelu postavljenom u opštem dijelu. omnimodo facturus (onaj koji će svakako učiniti). 304.

187 . Naime. ili drugim riječima kod svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj toga djela. učinilac je ranije ulazio u kažnjivu zonu ako je npr. Zanimljivo je isto tako da je ovaj zakon predvidio mogućnost oslobođenja od kazne u slučajevima tzv. Ako se ima u vidu koncepcija akcesornosti prema kojoj je za postojanje kažnjivog saučesništva dovoljno da je učinilac ušao u kažnjivu zonu. proširena zona kažnjavanja kod podstrekavanja. 2. a sada su to sva djela sa tri ili više godina. Prema zakonskom tekstu odredbe iz st. odnosno podstrekavanje onoga koje je već odlučio izvršiti krivično djelo (čl. st. jer je ovo jedini opšti izuzetak od pravila da je saučesništvo u užem smislu akcesorne prirode (izuzetak od načela akcesornosti saučesništva. tj. rekao da je on kažnjiv kod svih djela kod kojih je pokušaj kažnjiv. jer je u čl.. nepodobnog pokušaja podstrekavanja. 26. Nužno je primijetiti da je u odnosu na ranije krivično zakonodavstvo. pokušao izvršenje djela a to je bilo samo kod djela sa kaznom od pet ili više godina. ali je to ranije bilo samo ako su te radnje posebno inkriminisane. Isto tako. ali i u ovom slučaju postoji tzv. (a ako se ima u vidu i čl. jer proširivanje kažnjavanja za pokušaj i pripremne radnja na gotova sva krivična djela iz KZ BiH bitno je uticalo i na poziciju saučesništva. hipotetička akcesornost). dakle i na ona djela ispod pet godina kod kojih je posebno određeno kažnjavanje za pokušaj. 6/03. ali sud može izreći i blažu kaznu (v. 26. jer je prema ranijem zakonu to bilo ograničeno samo na krivična djela sa kaznom zatvora od pet godina ili težom kaznom.. da je vršen uticaj na volju podstrekavanog. KZ SRJ. zahtijeva se da postoji i radnja podstrekavanja. RH i BJR Makedonije su i dalje ostali na starom rješenju kažnjavanja za pokušaj. pismena poruka nije ni stigla adresatu odnosno "podstrekavanom".). PS. 37. – 26.).).mješovitih ili principalnih teorija o saučesništvu. 37. Jedino je KZ RH kažnjavanje za neuspjelo podstrekavanje vezao za pokušaj.). str. Za postojanje neuspjelog podstrekavanja. Svakako. nema ni neuspjelog podstrekavanja ako npr. a time i primjena principalne koncepcije kažnjavanja za saučesničke radnje. 2. a što je bilo sasvim izuzetno. a shodno tome i neuspjelo podstrekavanje. čime je proširio ovu ustanovu na sva djela gdje je pokušaj kažnjiv. čime je kažnjavanje za saučesništvo izuzetno prošireno (v. neuspjelo podstrekavanje je kažnjivo samo ako je u pitanju krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. To je zapravo posljedica proširivanja kažnjavanja za pokušaj krivičnog djela koji je kažnjiv kod svih djela sa kaznom od tri godine ili težom kaznom (v. Tako. što znači da se kazna odmjerava u granicama kazne propisane za dato krivično djelo. 25. čl. 248. predviđeno je da će se u tom slučaju kazniti kao za pokušaj krivičnog djela. čl. učinilac je u kažnjivoj zoni i kada je preduzeo kažnjive pripremne radnje. pored umišljaja. Sada je prema odredbi čl. O toj činjenici sudovi moraju voditi računa. st. onda je jasno da je kažnjavanje za saučesništvo prošireno. 247. Nova rješenja. Babić. Stoga je neophodno da sud utvrdi na koje djelo je umišljaj podstrekača bio upravljen i da to djelo tačno navede u izreci svoje presude. 3.) pripremanje kažnjivo kod svih djela sa kaznom od tri godine ili težom kaznom.

Ako je optuženik podstreknuo odgovornu osobu da izda otkupne blokove za drva na imena različitih osoba. To zakonodavac čini uglavnom radi toga što u nekim slučajevima želi posebno naglasiti ulogu podstrekača kod nekih djela i za njega postaviti drugačiju (nekada i strožu) kaznu nego za izvršioca. komentar uz čl. st. kod svih djela sa kaznom ispod pet godina. pa dakle ni neuspjelog podstrekavanja.). str. 176. nalazio u stvarnoj zabludi. u čl. 188 .. 4. Optuženik bi. Za drugi slučaj bi se mogao navesti primjer krivičnog djela navođenje na samoubistvo ili pomaganje u samoubistvu. ili u entitetskim KZ pozivanje ili podsticanje više lica na neodazivanje vojnom pozivu ili izbjegavanje vojne obaveze. s obzirom da samoubistvo nije krivično djelo. st.1990. a ova je to učinila u uvjerenju da otkupljena drva zaista potječu od tih osoba. Tako je npr. Kž-529/89. st. bez obzira na to što je skladištar pravomoćnom presudom oslobođen optužbe za to djelo jer je utvrđeno da nije znao za neistinitost tih navoda i da se. ili u čl. 1.. već kao i svako drugo samostalno krivično djelo (o ovoj problematici v. 32. 227. 127. iako to nije bila istina. od 4. st. prema tome. takođe iz entitetskog krivičnog zakonodavstva. 159. sa propisanom kaznom zatvora od jedne do deset godina. 2. Kž-1142/89. 2. – 128.1990. ili radi toga što prema opštim pravilima radnja podstrekavanja ne bi bila kažnjiva. Ako pak na strani glavnog izvršioca nema krivičnog djela. na temelju čl. isključen je umišljaj na njenoj strani. str. U ovakvim slučajevima ova djela sudovi neće raspravljati prema pravilima saučesništva. za vrbovanje građana BiH za službu u neprijateljskoj vojsci predviđena je znatno stroža kazna nego za izvršioca djela službe u neprijateljskoj vojsci. Okružni sud u Bjelovaru. na strani izvršioca nije krivično djelo. pa zbog akcesorne prirode ni saučesništvo u njemu ne bi bilo kažnjivo. onda ne može biti ni govora o podstrekavanju jer odredba čl. KZSFRJ traži da učinilac mora izvršiti krivično djelo. od 20. a time i postojanje krivičnog djela iz čl. 23. Srzentić-Stajić-Lazarević.2. 1.10. KZH optuženik kao bivši direktor kad je nagovorio skladištara da izda otpremnice iz kojih proizilazi da su određene osobe kao kupci u skladištu preuzeli robu. Za dobrovoljni odustanak kod podstrekavanje v.Prema ovim rješenjima neuspjelo podstrekavanje nije kažnjivo kod mnogo većeg broja krivičnih djela. Zakon podstrekavanje ponekada predviđa kao posebno krivično djelo u odredbama posebnog dijela. KZSFRJ. Sudska praksa: Učinio je krivično djelo podstrekavanja na krivotvorenje službene isprave iz čl. i kod Tahovića. st. što znači da je bila u stvarnoj zabludi. 227. odgovarao čak i kad do izdavanja otpremnice ne bi došlo (neuspjelo podstrekavanje). KZH. Okružni sud u Slavonskoj Požegi. 313. 23. infra. – 314. jer ono na što se navodi. kao posebno krivično djelo predviđeno pozivanje ili podstrekavanje na vršenje krivičnih djela genocida i ratnih zločina. dok je to po KZ BiH samo za onih nekoliko djela sa kaznom ispod tri godine.

sam radiš. Pomaganje Član 31. stav 1. otklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela. učinioca. 1998. koje su na liniji unapređenja ili olakšavanja izvršenja tuđeg krivičnog djela. Kada optuženi zatraži od svedoka da liši života ćerku lica koje je izazvalo saobraćajni udes u kome je izgubio život sin optuženog. sredstava kojima je krivično djelo učinjeno. 120. a može se i blaže kazniti. tačka 1. KZS podstrekavanjem. neuspjeli je poticaj na kazneno djelo prijevare. Kada učinilac maloljetniku obeća da će mu dati 300 DEM ako za njega oduzme i doveze mu putničko vozilo određene marke. s time da je onda zapale i naplate štetu. VSS. a troje imamo!. pa svedok izjavi da pristaje i uzme novac od optuženog za kupovinu pištolja kojim je trebalo da bude izvršeno ubistvo. radi se o neuspelom podstrekavanju na ubistvo. (1) Pomaganje kao oblik saučesništva obuhvata one radnje koje su usmjerene na omogućavanje izvršenja krivičnog djela koje čini drugo lice. Okružni sud u Beogradu. stav 1. Pomagač ni djelimično ne 189 . KZJ. ovoga se treba riješiti.03. što je maloletnik i učinio. član 23. VSH. od 9. Baka je poticatelj na ubojstvo. Zastupnik osiguravajućeg zavoda koji je predložio da će mu osigurati baraku na visoki iznos. Kž-1300/98. te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela. Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se osobito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo. nakon čega je njezin suprug zaista ugušio dijete. I Kž-1186/86. tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom. od 29.10. kaznit će se kao da ga je sam učinio. a njezin suprug glavni počinitelj ubojstva. VSH.68/00. 2000. (1) (2) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela. jer je svjedok odbio to učiniti. ali ga potroši za druge svrhe i do ostvarenja postignutog dogovora ne dođe. Pregled 41.Pošto joj je kćerka rodila treće dijete. baka je rekla svom suprugu: Stari.. Kž. izvršio je krivično djelo iz člana 166. radnje koje podupiru drugo lice u izvršenju krivičnog djela. stavljanje na raspolaganje učiniocu sredstava za učinjenje krivičnog djela. I Kž-694/90.

pomaganje u pomaganju.. ako je učinjeno prije nego je lice donijelo odluku o izvršenju djela. što se tretira kao jedno pomaganje. što je zapravo pomaganje pomagaču. ako se to čini preko nekog drugog radi se o posrednom pomaganju. Riječ je o tzv. nema pomaganja. Međutim. Tako npr. Ako je pomagač izvršenje djela pomogao sa više istih ili različitih pomagačkih radnji riječ je o pomaganju u produženju. Za razliku od podstrekavanja. To odgovara koncepciji akcesorne prirode saučesništva. Da bi predstavljale pomagačke radnje one moraju doprinositi ostvarenju krivičnog djela. S druge strane. predstavljaće podstrekavanje ako se na taj način izaziva ili učvršćuje odluka za izvršenje djela. 351. saizvršilaštvo). lančanom pomaganju.. Prema KZ BiH kažnjivo je samo umišljajno pomaganje. pomagačkom saizvršilaštvu. dok nehatno pomaganje. radnje pomaganja predstavljaju pripremne radnje koje se preduzimaju prije izvršenja djela (pribavljanje sredstava. S druge strane. djelu koje ostvaruje neko drugi.. da je ono već bilo odlučilo da će djelo učiniti. kada mu dakle pomoć pruža neposredno. Kada više lica istovremeno pomaže izvršiocu radi se o tzv. moraju potpomagati. str. pomaganje može biti izvršeno i nečinjenjem koje se sastoji u propuštanju preduzimanja dužne radnje kako bi se pomoglo drugome u izvršenju krivičnog djela (npr. odnosno da bez tih radnji djelo ne bi bilo ni izvršeno (u tom smislu i Tahović. radi se samo o pokušaju pomaganja ili neuspjelom pomaganju koje nije kažnjivo. pomaganje je moguće i kod krivičnih djela nečinjenja i kod krivičnih djela koja mogu izvršiti samo određena lica (delicta propra).). podstrekavanje. uglavnom kao psihičko pomaganje. str. ali on postoji i kada podstrekava pomagača na pružanje pomoći. ili radnje preduzete za vrijeme izvršenja krivičnog djela kojima se olakšava njegovo izvršenje. Bačić I.učestvuje u izvršenju krivičnog djela. unapređivati njegovo izvršenje. ali se može raditi o podstrekavanju. tj. noćni čuvar ostavi otvoren prozor ili otključana vrata. postojaće samo taj drugi oblik saučesništva a ne i pomaganje koje je kao najlakši oblik saučesništva u tom slučaju konsumirano težim oblikom saučesništva. a ono postoji kada se više lica nalazi u lancu pomaganja. Srzentić-Stajić-Lazarević. da bi olakšao izvršenje krađe). po zakonu nije kažnjivo. kao i onda kada pruža pomoć podstrekaču.. savjetovanje ili obećanje pomoći nakon izvršenja krivičnog djela. Ako je pomagačka radnja preduzeta prije nego se to lice odlučilo da izvrši djelo. imati određeni značaj u njegovu izvršenju. Pomaganje pretpostavlja da je u vrijeme preduzimanja pomagačkih radnji kod lica kojem se pomaže već bila stvorena odluka o izvršenju djela. Ako te radnje nisu imale nikakav doprinos u izvršenju krivičnog djela ili ih izvršilac uopšte nije koristio. ne zahtijeva se da one imaju odlučujuću ulogu u izvršenju krivičnog djela u smislu formule conditio sine qua non. karakteru 190 . 129. kada između pomagača i izvršioca ne postoji neko drugo lice. Objektivno posmatrano.. str. on je samo (sa)učesnik u tuđem djelu. iako je moguće i nerijetko se dešava. uklanjanje prepreka. i dr. Posredni pomagač ovdje pruža pomoć neposrednom pomagaču. 312.) i kojima se priprema izvršenje djela. Redovan oblik pomaganja je neposredno pomaganje. Ako je pored pomaganja isto lice preduzelo i neku drugu saučesničku radnju (npr.

Stojanović. 31. str.. 312.. Jednom riječju. Bačić I.. Komentar 27 U tom smislu Komentar. str. navode: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo. 353. kada uputama i savjetima utiče na učinioca da duže i jače zlostavlja žrtvu djela. Iako se psihičko pomaganje najčešće vrši verbalno. uklanja skrupule u odnosu prema djelu.. sredstava kojima je krivično djelo izvršeno. zakon je u čl. str. mogu predstavljati podstrekavanje. prikrivanje koje se unaprijed obećava ne mora uvijek biti eksplicitno izraženo riječima. I Kž-101/90. pomaganje se sastoji u omogućavanju (radnjom ili savjetom) drugom licu izvršenja krivičnog djela. U skladu s tim zakon u citiranoj odredbi. njihovim pozicijama u procesu izvršenja krivičnog djela27 (2) Za razliku od podstrekavanja.) ili unaprijed obećanim prikrivanjem krivičnog djela. može sastojati u davanju savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo (npr. 191 . st. isticanjem dodatnih motiva održava i stabilizuje već stvorenu izvršilačku volju. 71/87. Psihičko pomaganje. 152. prikrivanje sredstava izvršenja djela. Srzentić-Stajić-Lazarević. 189.odnosa izvršioca i pomagača. ukoliko se preduzimaju prije donesene odluke o izvršenju djela. djelo prevare itd. stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstva za izvršenje krivičnog djela. kada pomagač savjetima. str.. naveo neke od radnji koje mogu biti pomagačke radnje. Kzp. Ovaj vid pomaganje bi postojao i onda kada se prisustvuje izvršenju djela razbojništva. učinilaca. kao moguće oblike pomaganja. može obuhvatati i neke druge radnje: npr. itd. već i iz cjelokupnog načina ponašanja izvršioca i pomagača prije izvršenja krivičnog djela i njihovih ranijih međusobnih odnosa (u tom smislu VSV. Pregled 47). te ne mora biti u svakom slučaju. Suprotno Zlatarić . Zakon je ispravno postupio jer mogu postojati i takve radnje pomaganja koje je teško podvesti pod neki već predviđeni oblik ili tip ove radnje. To podrazumijeva vršenje niza radnji koje se odnose na pomaganje učiniocu nakon dovršenja djela. ali i davanja osjećaja sigurnosti učiniocu (VS RH. Psihičko pomaganje predstavlja jačanje volje učinioca koje se. Već je istaknuto da navedeni savjeti. Najkraće. kao što je njegovo prikrivanje. 2. one mogu predstavljati psihičko (intelektualno) i fizičko pomaganje. Jedan od češćih vidova ovog oblika pomaganja je obećanje da će se realizovati prodaja robe pribavljene krivičnim djelom krađe (npr. te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela.). tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom. uklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela. Zakon je oblike pomaganja ovdje dao samo primjerice. v. 120. osim prije navedenih.. S obzirom na njihovu prirodu. kako da izvrši krijumčarenje iz čl. To obećanje može proizilaziti ne samo iz konkludentnih radnji. – 313. predmeta pribavljenih djelom ili tragova krivičnog djela. jer npr. I Kž-687/03.. prema zakonskom tekstu. str. psihičko pomaganje se sastoji u psihičkom podupiranju krivičnog djela. radi zastrašivanja žrtve prilikom upotrebe sile ili prijetnje. obećanje trgovca automobilima da će ukradene automobile plasirati na tržištu kao oblik pomaganja u teškoj krađi. Tahović. koji smatra da se za pomagača traži svijest da drugome pomaže u izvršenju krivičnog djela i da se zato njegova djelatnost može odvijati i prije odluke tog drugog lica o izvršenju krivičnog djela. VS RH. Ovaj stav više odgovara shvatanju o pomaganju kao samostalnom krivičnom djelu. 111. pa se ono dakle može javljati i u nekim drugim oblicima.

). ili zatvaranje vrata posebne prostorije u lokalu u kojoj se nalaze izvršilac i žrtva i puštanje glasne muzike kako bi se olakšalo silovanje (VS RH. One mogu prethoditi samom izvršenju krivičnog djela (prethodno pomaganje. treba voditi računa i o tome da ponekad neiskorišteno fizičko pomaganje može biti psihičko.. Isto tako. odnosno i poslije dovršenja djela u formalnom pa sve do njegovog dovršenja u materijalnom smislu (npr. Kao što je već navedeno. – 95. prebacivanje izvršioca na mjesto izvršenja djela. str. davanje određenih obavještenja koja su od značaja za izvršenje krivičnog djela i sl. npr. ali i u toku njegova vršenja. međupomoć). fizičko pomaganje može da se sastoji i u drugim radnjama kao što su npr. Ali. ali i nakon njenog preduzimanja ali prije nego što je posljedica nastupila (tzv. 134). Psihičko i fizičko pomaganje uvijek nije lako ni razlikovati. prije nego se zaključi da se radi o neuspjelom pomaganju. npr. zatim čuvanje straže ili obezbjeđenje izvršenja krivičnog djela.). otvorio im vrata i tamo ih ostavio). kojima pomagač priprema izvršenje krivičnog djela za drugoga.) i sl. U praksi su najčešći oblici fizičkog pomaganja stavljanje izvršiocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela. kao što je npr. izviđanje mjesta izvršenja krivičnog djela. kada je vlasnik ugostiteljskog objekta izvršioca i djevojku koja je kasnije silovana. obećanje mora nesumnjivo proizilaziti. Da ih je preduzeo sam izvršilac radilo bi se o pripremanju28 Pomagačke radnje su moguće sve do definitivnog okončanja krivičnog djela. pribavljanje tih sredstava prije izvršenja djela. fizičko pomaganje objektivno posmatrano obuhvata radnje pripremanja. ili pomaže izvršiocu na taj način što sprečava pomoć koju treće lice želi pružiti povrijeđenom. ne smije se svaka psihička podrška poistovjećivati sa pomaganjem. ali to i nema naročitog značaja s obzirom da su i jedno i drugo pomaganje. str. jer nije dovoljno da se ono samo da naslutiti. Kž-787/88. solidarisanje sa počiniocem. detaljnije Babić.KZJ.). 60. rad u Pravnoj misli. ili dodavanje alata za provaljivanje. stavljanje na raspolaganje prostora uz mjesečnu naknadu za bavljenje neovlašćenom trgovinom (Okružni sud u Beogradu. I Kž-795/90. stavljanje na raspolaganje prevoznog sredstva radi krađe stvari u preduzeću. odnosno do njegovog dovršenja u materijalnom smislu. dodavanjem noža izvršiocu za vrijeme tuče (VSH. uklanjanje prepreka za izvršenje djela (npr. I Kž-115/93. ali ne utiču na čvrstinu ili intenzitet njegove odluke. npr. 192 . puko odobravanje. str. Pored ovih. neko na zahtjev ucjenjivača prenosi novac koji je žrtva ucjene ostavila. Pregled 52.). Fizičko pomaganje je pružanje materijalne. nakon formalnog dovršenja krađe pomaže izvršiocu da pobjegne sa ukradenim stvarima i sl. automobilom dovezao u taj objekat. cit. fizičke podrške u njegovom činjenju. Za pravilnu kvalifikaciju pomagačkih radnji u ovakvim i 28 O odnosu pripremnih radnji i radnji pomaganja v. što kod njega može da stvara osjećaj zadovoljstva. a mogu se preduzimati i istovremeno sa odvijanjem radnje izvršenja.. pa je stoga potrebno. iznošenje keramičkih pločica iz zatvorene prostorije kako bi ih izvršilac krađe lakše iznio (Okružni sud u Bjelovaru. Kž-1528/00. potrebno ipak provjeriti da li možda postoji pomaganje u vidu psihičke pomoći.). 90. Valja ipak imati u vidu da iz takvog ponašanja.

onda zapravo samo takvo obećanje predstavlja psihičko pomaganje. nije pomaganje u krivičnopravnom smislu odnosno nije kažnjivo. v. iako je moguće. Po pravilu radi se o direktnom umišljaju. Naime.). kao i neka krivična djela iz entitetskog krivičnog zakonodavstva. 314. Razumije se da u takvim slučajevima pomagač odgovara kao saučesnik u djelu izvršioca. kako bi se utvrdila dva različita momenta njegova dovršenja. ono jača ili stabilizuje odluku za izvršenje djela. 340. To su radnje prikrivanja ili sakrivanja i označavane su kao podržavanje. pogodovanje.). već ometanju pravosuđa. jer ono sauzrokuje odnosno doprinosi izvršenju djela. Bačić I.).sličnim situacijama neophodno je poznavati prirodu krivičnih djela. pomoć licu optuženom od strane međunarodnog krivičnog suda (čl. jatakovanje (ili doticaj sa krivičnim djelom.). Ove djelatnosti nova doktrina posve odvaja od saučesništva. Već je navedeno. što proizilazi i iz st. posebno onih sa složenim konstrukcijskim modelima. Ne mora biti svjestan pojedinosti. ove odredbe. pa mu je stoga i sadržaj dvostruk: on prvenstveno mora biti svjestan da svojim radnjama pomaže u izvršenju nedopuštenog djela drugog lica. znajući da šoferu autobusa predstoji vožnja.)29. jer je pomaganje upravljeno na izvršenje krivičnog djela. ne sastoji se u doprinosu izvršenja predhodnog djela. sve do njegovog prestanka (a ne samo do lišenosti slobode. ali može biti kažnjivo kao nehatno saizvršilaštvo (u tom smislu se izjašnjava i Bačić I. da nehatno pomaganje. Stoga je nužna analiza zakonskog bića konkretnog krivičnog djela na osnovu koje se utvrđuje da li se kod datog delikta razlikuju ove dvije faze dovršenja. njihov kriminalni sadržaj. str. br. kao što je konkretan 29 Kako je u životu moguće i nehatno pomaganje. 233.). ali je dovoljan i eventualni umišljaj (u presudi VSH Kž-765/74. protivpravnog lišenja slobode) pomaganje moguće sve do njihovog dovršenja u materijalnom smislu. veoma je ilustrativan jedan primjer iz naše ranije sudske prakse. cijelo vrijeme trajanja protivpravnog stanja.. jer one nemaju niti mogu imati bilo kakav doprinos djelu koje je već izvršeno. dovršenje u formalnom smislu). U savremenoj krivičnopravnoj teoriji i praksi opšteprihvaćeno je stanovište da se u takvim slučajevima ne radi o pomaganju. 232. str.. takve djelatnosti se redovno predviđaju kao posebna krivična djela. Srzentić-Stajić-Lazarević. od čega i zavisi odgovor na pitanje da li je jedna radnja pomagačka ili nije. usljed čega je došlo do izvršenja djela ugrožavanja javnog saobraćaja. i razlikovati dovršenje djela u formalnom i materijalnom smislu. suština njihovog neprava. tj. 54/64. kao što je pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela (čl. Umišljaj mora biti upravljen na dovršenje krivičnog djela. kao i bitnih obilježja krivičnog djela. Umišljaj se sastoji u svijesti da se pruža pomoć određenom učiniocu u izvršenju određenog krivičnog djela. 1. u jednom slučaju se postavilo pitanje da li bifedžija može da odgovara za pomaganje u krivičnom djelu ugrožavanja javnog saobraćaja ako je. U protivnom. Različiti oblici pomaganja nakon dovršenja krivičnog djela (auxilium post delictum) u starijoj doktrini tretirani kao pomaganje odnosno saučesništvo. 339. str. Sud je našao da u ovom slučaju postoji nehat bifedžije i da zbog toga on ne može da odgovara za pomaganje (Bilten VSM. Pomaganje je umišljajno podupiranje tuđeg krivičnog djela. jer takve djelatnosti više ne predstavljaju doprinos izvršenju krivičnog djela. Samo ako je takvo ponašanje bilo unaprijed obećano. ovoga poslužio rakijom i drugim pićem i zajedno sa njim pio. U tom smislu je kod trajnih krivičnih djela (npr. 193 .

potajno pomaganje).djelo pomaganja drugome u samoubistvu. da su radnje pomaganja redovno pripremne djelatnosti koje su od sekundarnog značaja. kao što je navedeno. Naravno. koje nemaju odlučujući značaj u izvršenju krivičnog djela. kao ni da je kažnjen (limitirana akcesornost). 316.). ili kada se želi inkriminisati pomaganje i onda kada se ono ne bi moglo kazniti kao saučesništvo. pa stoga gotovo redovno sudovi pomagaču izriču blažu kaznu. Kao i podstrekavanje i pomaganje je u izvjesnim slučajevima predviđeno kao posebno krivično djelo. 341. kao i pomaganje. str. potrebno je imati u vidu da tada postoje dva osnova za ublažavanje kazne: sam pokušaj kod kojeg se kazna i inače može ublažavati.. Konačno. mjesto i vrijeme izvršenja djela. (o. Tahović. dovoljno je da mu je poznat krug lica iz kojih će proizaći izvršilac ( u tom smislu VSS. što sudovi moraju cijeniti i uvažavati prilikom kažnjavanja pomagača (u tom smislu i Bačić. bez obzira na propisanu kaznu. niti je nužno da je pomagaču izvršilac individualno poznat. 60. nije neophodno da se oni međusobno i poznaju.. u slučajevima kada je djelo ostalo u pokušaju. Komentar. kao i u slučaju tzv. Za prvi slučaj može se navesti kao primjer djelo pomaganja neprijatelju za vrijeme rata od strane građanina BiH iz čl. 26. koji postoji onda kada se želi za pomagača izbjeći mogućnost blažeg kažnjavanja (v.tok zbivanja. s obzirom da djelo u kojem se pomaže samo po sebi nije kažnjivo. Neuspjelo pomaganje bi postojalo ako pomognuti nije izvršio ni pokušao izvršenje krivičnog djela ili je to učinio nezavisno od radnje pomaganja. zakon predviđa da se pomagač kažnjava kao da je sam izvršio krivično djelo.). komentar uz pokušaj. ili pomaganja bremenitoj ženi da ona sama izvrši prekid trudnoće. i Stojanović. Ono je kažnjivo kod svih krivičnih djela.). a za drugi . ono će postojati i ako je učinilac odbio pomaganje. v. da se u nekim slučajevima pomaganje posebno inkriminiše ili se želi predvidjeti strože kažnjavanje od onoga koje bi ono imalo kada bi se tretiralo kao saučesništvo. a to su sva djela sa propisanom kaznom od tri godine ili težom kaznom. str. Ukoliko je djelo ostalo u pokušaju.).).. To znači da već sam zakon polazi od stava da je pomaganje najlakši oblik saučesništva.d. Kao i kod podstrekavanja.). 160. Stojanović. čl. 240. Iako su pomagač i izvršilac djela redovno međusobno povezani. v. Kod pomaganja postoji i jedan dodatni razlog. pomaganje je kažnjivo ako je kažnjiv pokušaj. S druge strane. iz entitetskog krivičnog zakonodavstva. Razlozi su gotovo isti kao i kod podstrekavanja. nije uslov za postojanje pomaganje ni da izvršilac zna za pomagača niti da je svjestan da mu je neko pomogao (tzv. itd. za postojanje i kažnjavanje pomaganja potrebno je da je izvršilac izvršio krivično djelo. što je znatno proširenje kažnjavanja za pomaganje u odnosu na ranije zakonodavstvo (u kojem je ta granica bila pet godina. odnosno da ga je pokušao ili da je preduzeo kažnjive pripremne radnje. str. za postojanje pomaganja nije potrebno ni da je sam izvršilac krivično odgovoran. 232/86. U pogledu granica kažnjavanja pomagača. 131. I. Kž. 194 . str. Konačno. mada nisu isključeni ni slučajevi da se pomagač kazni strože od izvršioca (u tom smislu se izjašnjavaju i Srzentić-Stajić-Lazarević. str. Ovakav stav zakona je posve opravdan ako se ima u vidu. ali omogućava i ublažavanja kazne.

). u vezi sa st. 24. 242. po pravilu nije krivičnopravno relevantno. KZS u vezi sa čl. primjedbe uz čl. supra. kao i kod neuspjelog podstrekavanja. koga oni nisu poznavali. već samo činjenicama da je izvršilačkom radnjom učinjeno neko krivično djelo i da su u vezi s njim preduzimane saučesničke radnje (podstrekavanje ili pomaganje). I ovdje. a ne pomaganja u vršenju zloupotrebe službenog položaja jer po shvatanju žalbi ovi optuženi nisu bili upoznati sa detaljima čitavog posla. od 19. pa bi stoga značilo da su ovi optuženi zapravo pomagači pomagača. br. Izneti žalbeni navodi su neosnovani. 1. Sudska praksa: Postojanje pojedinih oblika saučesništva nije uslovljeno krivičnom odgovornošću izvršilaca odnosno saizvršilaca ili drugih saučesnika.prvooptuženom. u vezi sa st. kada ga predviđa kao samostalno krivično djelo (npr. u vezi sa čl. za razliku od podstrekavanja. izrađivanje i nabavljanje oružja i sredstava namijenjenih za izvršenje krivičnog djela iz entitetskih krivičnih zakona). 32. pa se i iz toga vidi da se radi o nekažnjivim radnjama. komentar uz čl. Za dobrovoljni odustanak pomagača v.4. Kvl-45/98. Iz obrazloženja: Prvostepenom presudom prvooptuženi je oglašen krivim za izvršenje krivičnog dela pljačke iz člana 172. st. ne postoji posebna odredba.kvalitativnog ekscesa izvršioca. odnosno kažnjivo. VS FBiH. niti su znali sve učesnike u poslu. komentar uz pokušaj (čl. s obzirom da on nije otpočeo sa izvršenjem djela odnosno nije ušao u kažnjivu zonu. KZS. 26.08. 30. st. U tom smislu ni u zakonu. s obzirom da se lako ulazi u kažnjivu zonu s obzirom da stadij pripremanja nije kažnjiv samo kod malog broja krivičnih djela (v. Neprihvatljivi su navodi u žalbi branioca trećeoptužnog i četvrtooptuženog kojima se osporava pravna ocena dela ovih optuženih i ističe da se u njihovim radnjama stiču elementi krivičnog dela falsifikovanja službene isprave. jer bi se u protivnom dešavalo da kažnjavanje pomagača nastupa prije nego kažnjavanje samog izvršioca. Zakon ipak ponekad odstupa od ovog pravila i predviđa kažnjavanje i za neuspjelo pomaganje. st. KZJ. a drugooptuženi za isto krivično delo izvršeno pomaganjem. treba imati u vidu da je sada ostao mali prostor za neuspjelo pomaganje. U konkretnom slučaju iz izkaza 195 . odnosno poznavali su samo drugooptuženog koji je pomagač glavnom izvršiocu . dok su ostala dvojica optuženih oglašeni krivim za izvršenje krivičnog dela zloupotrebe službenog položaja pomaganjem iz čl. 1. iako dakle moguće. Neuspjelo pomaganje. i 5.2. 4. Radi se o opravdanom rješenju. odnosno kada je izvršilac izvršio sasvim drugo krivično djelo. 242. i 4. 1. jer i po nalaženju drugostepenog suda za pomaganje u izvršenju jednog krivičnog dela nije neophodno da pomagači lično poznaju izvršioce ovog krivičnog dela već je dovoljno da kod njih postoji svest o tome da pomažu ostalim izvršiocima u izvršenju ovog krivičnog djela.) i neuspjelo podstrekavanje. Za pomaganje u izvršenju krivičnog dela nije neophodno da pomagač lično poznaje izvršioce krivičnog dela već je dovoljno da kod njega postoji svest o tome da pomaže izvršiocima pri izvršenju krivičnog dela. st.1998. infra.

st.04. time je izvršio krivično delo razbojništva pomaganjem iz čl. u odnosu na trećeoptuženog i četvrtooptuženog pravilno je prvostepeni sud primenio krivični zakon kada je našao da se u radnjama ovih optuženih stiču elementi krivičnog dela zloupotrebe službenog položaja pomaganjem iz člana 242. po nalaženju drugostepenog suda neprihvatljivo stanovište odbrane o neodrživosti "konstrukcije pomagača pomagaču". pa je nemajući ovlašćenje za trgovinu nabavio veću količinu motornog benzina koji je građanima prodavao. od 17. koji je posjedovao drogu radi prodaje. KZS u vezi sa čl. Kž. 1994.12. od 29.1180/02.000 dinara od ovog posla.09. u vezi sa st. 24. 1528/00. 24.1997. 196. S druge strane. od 24. 168. iako nisu lično poznavali prvooptuženog. Kž-156/97. Iz toga proizilazi. 2000. Optuženi je umišljajno pomogao drugom licu da izvrši krivično delo nedozvoljene trgovine iz člana 147. Županijski sud Bjelovar. 196 . OKZRH. Iz svega izloženog na pravilno utvrđeno činjenično stanje. 4. VSS Kž. a ne kao supočinitelj. 1/95. st. stav 1. ova nesporna činjenica bila bi dovoljna za postojanje u teoriji poznate kategorije posrednog pomagača. Kada je optuženi drugooptuženom koji je izvršio razbojništvo obezbijedio pištolj koji je bio vlasništvo njegovog oca kao sredstvo za izvršenje krivičnog dela. KZS u vezi sa čl.drugooptuženog. čak i da nisu bili upoznati da u izvršenju ovog krivičnog dela učestvuje još neko sem drugooptuženog.. Presuda Okružnog suda u Beogradu. KZJ. "pizeve" heroina za jednokratnu uporabu. iako je prije toga vidio odakle su te osobe uzele bicikl i bio svjestan da se radi o oduzimanju tuđeg bicikla. Izbor 1/97. 125. KZS jer se sa istim dogovorio da mu za utvrđenu mesečnu naknadu iznajmi plac na kojem je ovaj instalirao cisterne za gorivo i pumpe. okrivljenik je pomogao u dovršenju krivičnog djela krađe i time počinio krivično djelo iz čl. 1. VS RH. 2002. zbog čega je. od 12. 1.232/86. OKZRH počinio pomaganjem. st. st. KZJ.09. Ikž. i presuda Okružnog suda u Beogradu K-151/85. 22. VSS. kad je utvrđeno da je došao u stan drugog optuženika. da bi ovome bez ikakve namjere daljnjeg sudjelovanja u prodaji droge pomogao formirati tzv. KZRH u svezi s čl. 2. da su u svakom slučaju znali za njegovo postojanje. Kž. kao i odbrane samih optuženih. a naročito trećeoptuženog koji je objašnjavajući kako je išla predaja novca i koliko je zadržao za sebe istakao da mu je drugooptuženi predočio da njemu ostaje samo 50.606/94. te je u tu svrhu izrezao izvjesnu količinu staniol papirića. Optuženik je krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. Stavljajući svoj automobil na raspolaganje drugim osobama radi prevoženja otuđene stvari tako što je dozvolio da druge osobe stave bicikl u prtljažnik njegova automobila. Izbor br. a zatim te osobe odvezao automobilom s mjesta gdje su uzele bicikl. i 5. te da ostatak pripada "nekom direktoru". 1.

Odredba čl. (1) (2) (3) Saučinilac je krivično odgovoran u granicama svojeg umišljaja ili nehata. kako u granicama svog umišljaja. jer svaki saučesnik bez obzira na oblik njegovog učešća u izvršenju krivičnog djela. odgovara prema stepenu svog doprinosa u djelu. svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne.. (1) Iz naprijed navedene limitirane akcesornosti proizilazi osnovno pravilo odgovornosti saučesnika koje se sastoji u tome da oni odgovaraju u granicama svog umišljaja. mogu se uzeti u obzir samo onom učiniocu. 32. Zahtijeva se. radi se o pomaganju. svojstva i okolnosti postoje. Iako se umišljaj saučesnika i izvršioca kao učesnika u zajedničkom djelu.. Osobni odnosi. Presuda Okružnog suda u Beogradu. u kojoj se istovremeno ističe da i saizvršioci odgovaraju. od 7. K. da podatke o licu koje ima novca. Granice krivične odgovornosti i kažnjivosti saučesnika Član 32. 1999. kako je saučesništvo ipak specifičan i poseban oblik tzv. I kod saučesništva vrijedi pravilo individualne krivične odgovornosti. pa oni od njega oduzmu novac.04. što podrazumijeva i kažnjive pripremne radnje. 154/98. 1. u osnovi podudaraju. kolektivnog vršenja jednog krivičnog djela. neophodno je da se. 2151/98. 320. nezavisno od odgovornosti glavnog učinioca. upravo sadrži ta posebna pravila o krivičnoj odgovornosti i kažnjivosti saučesnika. i presuda VSS. Saučinioca.. To proizilazi iz principa subjektivne krivične odgovornosti koja je potpuno autonomna i ne zavisi od krivice drugih. nezavisno od toga u kojoj mjeri odgovaraju drugi učesnici i da li oni uopšte odgovaraju (načelo samostalne odgovornosti saučesnika). samo to da je izvršilac izvršio djelo. To pravilo je prihvaćeno u odredbi iz st. a ne o podstrekavanju na izvršenje krivičnog dela. bez obzira da li se radi o izvršiocu ili nekom drugom učesniku u izvršenju krivičnog djela (Srzentić-Stajić-Lazarević. prema koncepciji limitirane akcesornosti. odnosno da je preduzeo kažnjive radnje. od 15. – 321. saučiniocu. podstrekača ili pomagača koji dobrovoljno spriječi učinjenje krivičnog djela sud će osloboditi od kazne. pored opštih pravila koja se inače odnose na krivičnu odgovornost i jednako vrijede i za saučesnike. podstrekaču ili pomagaču kod kojeg takvi odnosi.). tako i nehata. stepenu svoje krivice. ekscesa na strani 197 . Kž. nisu rijetki slučajevi postojanja i tzv. u zakonu postave i neka posebna pravila kojima se reguliše krivična odgovornost u takvim situacijama. 06.Kada optuženi dvojici saučesnika koji su već bili rešeni da izvrše neku krađu da bi došli do novca. str. Međutim. a podstrekač i pomagač u granicama svog umišljaja. 1998.

što vodi u drugu (težu) kvalifikaciju djela. ucjenom ili čak uz izvršenje i nekog drugog krivičnom djela. podstrekač podstrekavao na silovanje. može postojati i treća situacija u kojoj podstrekač izvršiocu na neki način daje punu slobodu. jer će ono postojati i onda kada ovo djelo nije ni pokušano. jer je saučesništvo isključeno i krivična odgovornost na strani saučesnika ne postoji. čl. U takvom slučaju. Ako je npr. ali je moguće i odstupanje koje uopšte ne dovodi u pitanju kvalifikaciju krivičnog djela. odnosno učinilac nije ni ušao u kažnjivu zonu. Svakako da će u tom slučaju postojati odgovornost za neuspjelo podstrekavanje na dato djelo. a podstreknuti je izvršio ubistvo i sl. tj. ukoliko je podstrekavanje bilo upravljeno na djelo za koje je propisana kazna ispod tri godine. granice njegovog umišljaja dijele sudbinu izbora samog izvršioca. I ovdje je posve irelevantno da li je ili nije drugo djelo izvršeno (v. Ako je npr. ali to nema veze sa izvršenim djelom. 362. teškom ili razbojničkom krađom. a podstreknuti je izvršio tešku tjelesnu povredu ili razbojništvo..). jer djelo koje su saučesnici imali u vidu nije ni pokušano. Izuzetno. koja može da se manifestuje u nekoliko pravaca i u različitoj mjeri. npr. Prvi (kvalitativni ekscesi) postoje u onim situacijama kada je izvršilac učinio sasvim drugo krivično djelo. tu nema zajedničkog djelovanja više lica. onda će i jedan i drugi odgovarati za običnu krađu. ili ako je pomagač nabavio sredstva za izvršenje krađe. odnosno kada izvršilac nije ništa ni učinio. onda nema krivične odgovornosti podstrekača jer tada neuspjelo podstrekavanje nije kažnjivo.). krađe). ali će sud pri odmjeravanju kazne morati voditi računa o sadržaju umišljaja podstrekača).. ali o tome ipak sudovi moraju voditi računa prilikom odmjeravanja kazne. U takvoj situaciji rješenje je prilično jednostavno. pa prema koncepciji akcesornosti nema osnova za odgovornost saučesnika. načina koji je on izabrao za postizanje datog kriminalnog cilja: da li je npr. onda će saučesnik odgovarati samo u granicama svog umišljaja. U osnovi sva ta odstupanja mogu da se svedu u dvije osnovne kategorije: u neslaganja ili ekscese u kvalitativnom i neslaganja ili ekscese u kvantitativnom smislu. 198 . npr. Tako. naravno ako je moguće utvrditi tačno umišljaj saučesnika. Svakako da ovdje sudovi trebaju imati na umu da podstrekač uglavnom pojedinosti izvršenja djela zanemaruje ili ih prepušta samom izvršiocu. ali je pri izvršenju djela napravio relevantno odstupanje i ostvario njegov teži oblik. str. a učinilac izvrši teže krivično djelo. Ovakva odstupanja dovode do drugačije kvalifikacije djela. kada se dakle radi o kategorijalnom odstupanju jer je izvršeno nešto sasvim drugo od onoga što je saučesnik (podstrekač ili pomagač) imao u vidu. tražena stvar oduzeta običnom. odvezane ruke. pa će stoga samo značajnija odstupanja biti relevantna (tako i Bačić I.izvršioca (excessus auctoris). st. 30. pri čemu postoji bitna diskrepancija između njihovih umišljaja. kada npr. ako se umišljaj saučesnika striktno odnosi na osnovni oblik djela (npr. za običnu krađu. Naravno. da li se do droge došlo prevarom.2. podstrekač od podstreknutog tražio da ukrade samo tačno određenu stvar a ovaj je prilikom krađe uzeo i neke druge stvari (pod uslovom da to ne dovodi do promjene kvalifikacije krađe). izvršenje djela traži po svaku cijenu. pa dakle ni samog saučesništva. U drugim (kvantitativni ekscesi) slučajevima izvršilac istina ostaje na istovrsnom ili jednorodnom krivičnom djelu. provalnu krađu ili razbojništvo.

Iako se to ovdje ne navodi.podmićivanjem. protivzakonitim posredovanjem. 167. bitno je samo da je samo odustajanje od izvršenja krivičnog djela bilo dobrovoljno.. sud mora utvrditi sadržaj i granice umišljaja saučesnika. KZ BiH. (3) Odredbom iz st. saizvršiocu. Za primjenu ove odredbe sasvim je irelevantno na koji način je saučesnik spriječio izvršenje krivičnog djela. negativni kvantitativni eksces). čl. itd. 28. bez obzira o kojim kažnjivim pripremnim radnjama je riječ. odnosno kako podstrekača i pomagača tako i saizvršioca.nužno da podstrekač izdejstvuje promenu odluke kod podstrekavnog. ovdje nije dovoljno odustajanje saučesnika od daljeg preduzimanja radnje saučesništva. na osnovu okolnosti date situacije. ili umjesto ubistva iz čl. svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne. 168. odnosno mjeru njegove neodređenosti. 2. se ističe da je ". pa u zavisnosti od toga riješiti pitanje granica njegove odgovornosti. što je vladajuće stanovište u praksi (tako npr. predvidio kao osnov za obavezno oslobođenje od kazne. određeno je da lični odnosi. Najzad. Prema tome. Svakako da u svakom konkretnom slučaju. st. čl. i 36. da li se npr.. (2) U odredbi st. što ovdje podrazumijeva saučesništvo u širem smislu. mogu da se uzmu u obzir samo onom izvršiocu. Ove situacije po svom karakteru odgovaraju onima kod svršenog pokušaja. 34. pa se stoga ovdje izuzetno napušta princip granica umišljaja i odgovornost saučesnika se ograničava samo na ono što je izvršeno.07. regulisano je pitanje dobrovoljnog odustanka ili preciznije dobrovoljnog sprečavanja izvršenja djela od strane saučesnika.2003. i sl.). postoji i mogućnost da je izvršilac učinio lakši oblik istorodnog krivičnog djela.). Npr. Isto rješenje u vrijeme donošenja KZ BiH je postojalo i u KZ RH. lice koje je podstreknuto na razbojništvo izabralo je ipak samo običnu krađu. 3.promijenjeno. Iako se ovdje to izričito ne navodi. pod ovim bi svakako trebalo podrazumijevati i one lične okolnosti koje su samo olakšavajuće. U takvim slučajevima ipak je primaran princip akcesornosti kao osnovni.4. njegova protuakcija usmjerena na sprečavanje izvršenja djela.. ali će sud prilikom odmjeravanja kazne svakako imati na umu sadržaj i usmjerenost saučesničkog umišljaja. pa je sada i u jednom i u drugom slučaju osobodođenje od kazne fakultativno (v. ali je ono naknadnim izmjenama od 9. KZ BiH je dobrovoljno sprečavanje izvršenja djela od strane saučesnika. podstrekaču ili pomagaču kod koga takvi odnosi. ono se ograničilo samo na otmicu iz čl. kao i okolnosti koje vode strožem kažnjavanju ili potpunom ukidanju kazne. odnosno manje od onoga na što se saučesništvo odnosilo (tzv. 199 . ili na koji način se došlo do lica radi prostitucije. ovo vrijedi i kada su u pitanju kažnjive pripremne radnje. KZ RH)."). jer je odlučujuće ono što je izvršilac učinio. već je neophodno da je saučesnik spriječio izvršenje djela. do supstance za proizvodnju droge (anhidrid sirćetne kiseline) došlo falsifikovanjem uvoznih dokumenata. Za razliku od ranijeg krivičnog zakonodavstva. i za razliku od dobrovoljnog odustanka učinioca od izvršenja krivičnog djela (v. u jednoj odluci VSS Kž-192/92. pa je stoga nužno aktivno djelovanje saučesnika. svojstva i okolnosti postoje.. zloupotrebom službenog položaja.

se samo ističe da se radi o okolnostima personalnog karaktera koje su krivičnopravno relevantne za krivičnu odgovornost ili kažnjavanje.. jer saučesnici mogu odgovarati samo za ubistvo. itd. Radi se o okolnostima čisto personalnog karaktera koje su toliko vezane za ličnost saučesnika. 3. pa su stoga redovno u zakonima ograničene samo na onog saučesnika kod koga postoje i utiču na njegovu krivičnopravnu poziciju (tzv. jer bi se time sve ono što je čvrsto. Takve su npr. da ih je nedopustivo protezati i prenositi i na druge učesnike u djelu. zbog kojih sam zakon predviđa blažu ili strožu kaznu. bila bi pretjerana i neopravdana i nepravedna. Ovakvu ili sličnu odredbu poznaju i druga zakonodavstva i njima se takođe navode okolnosti ličnog karaktera koje su relevantne za krivičnu odgovornost i kažnjavanje saučesnika. Okolnosti na osnovu kojih zakon dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne su npr. 328. U odredbi st. bitno smanjena uračunljivost. neuračunljivost i zablude koje isključuju krivičnu odgovornost i koje su toliko vezane za ličnost da su neprenosive na druge saučesnike. moralo prenositi i na druge kod kojih to ne postoji. 200 . Nije uvijek ni jednostavno odrediti da li jedna personalna okolnost spada u okolnosti koje podrazumijeva ova odredba. 18. a nikako za privilegovano.). Ove okolnosti obuhvataju i neke koje se nalaze u opisima pojedinih krivičnih djela kao čisto lične okolnosti koje zakon tretira kao privilegišuće ili kvalifikatorne okolnosti. 32.. Bačić II. (v. tj. kao što su npr. čl. tj. svojstvo majke-rodilje kod krivičnog djela djeteubistva ili čedomorstva iz entitetskih zakona i kao strogo personalna okolnost ona je neprenosiva i na saučesnike. odnosno kazne koja je predviđena za izvršeno djelo. Rječnik. str. jedan od saučesnika izvrši ubistvo iz koristoljublja. Ako je npr. njegove osobine i stanja.Ako se ima u vidu da se suština akcesornosti sastoji u tome da kažnjivost ili nepravo saučesničkih radnji zavisi od radnje glavnog izvršioca. str. Lične okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost su npr. Ova okolnost je ovdje takvog efekta da dovodi do toga da se radnje saučesnika krivičnopravno kvalifikuju drugačije nego radnje izvršioca. a ne i onima koji nisu bili u zabludi. Riječ je takođe o okolnostima individualnog karaktera koje se mogu uzeti samo onim saučesnicima kod kojih se nađu. usko vezano za ličnost i što tereti ili privilegiše jednog saučesnika. prekoračenje granica nužne odbrane i krajnje nužde. I neka kvalifikatorne okolnosti personalnog karaktera kao obilježja nekih djela imaju karakter neprenosivih okolnosti. pravna zabluda. i dr. motivi koji su čisto lične prirode. Stroga i kruta primjena akcesornosti koja podrazumijeva prenošenje svih obilježja jednog krivičnog djela i na saučesnike. okolnostima na osnovu kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne. obično ili teško. neprenosive personalne okolnosti). zakon ovim ne dopušta da se u svim slučajevima na saučesnike prenose svi elementi ili obilježja neprava izvršenog krivičnog djela i njegovog izvršioca (stoga se ova odredba ponekada u literaturi označava kao antiakcesorna). koji se nisu nalazili u stanju jake prepasti izazvane napadom ili opasnošću. ne može uticati na njihovu krivičnu odgovornost i kažnjavanje. jer se njome onemogućava takva stroga zavisnost. dobrovoljni odustanak. ova odredba se u biti sastoji u ograničavaju efekata akcesornosti.

dovoljno je da one postoje samo na strani izvršioca. način njegovog izvršenja i u tom smislu bitno opredjeljuju njegov karakter (svirepo postupanje i mučenje žrtve. navede drugoga na ubistvo na svirep ili podmukao način odgovarati kao podstrekač u teškom a ne običnom ubistvu. u tom smislu u ovoj odredbi ništa ne navodi. niskih pobuda. Pored ovih čisto ličnih okolnosti. to su one okolnosti koje predstavljaju bitna obilježja nekog krivičnog djela. Iako KZ BiH kao ni raniji zakon. stoji da "stvarne i osobne okolnosti počinitelja koje predstavljaju obilježja kaznenog djela ili utječu na visinu propisane kazne uzimaju se u obzir i sudionicima" 201 . 2. ove okolnosti ne mogu da se protežu i terete druge saučesnike. krivično odgovarati i ono lice koje. drugim riječima da li postoje i okolnosti na koje se ne odnosi odredba iz čl. to mogu biti i neke okolnosti koje su bivalentne odnosno i stvarne i lične. 36. ali one prvenstveno obilježavaju djelo. prikriveno ili prevarno postupanje ili korištenje povjerenja ili bespomoćnosti žrtve). st. u čl. Tako će npr.. pored ranije navedenih okolnosti koje su neprenosive. nemajući svojstvo službenog lica navede službeno lice na izvršenje krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja. svirepost ili podmuklost kao kvalifikatorne okolnosti koje se odnose na izvršioca. Za krivičnu odgovornost saučesnika u ovakvim slučajevima nije potrebno da te okolnosti postoje i kod njih. 3. st.osvete. reguliše i ove okolnosti kao prenosive. koje obilježavaju objektivnu stranu djela (nazivaju se i personalne okolnosti stvarne prirode). Naime. Takve su npr. KZ RH. bez obzira da li se radi o okolnostima ličnog ili stvarnog karaktera. koje se odnose na izvršioca ali su one vezane i za djelo. Stoga će lice koje npr. za njegovu radnju ili način izvršenja. Na kraju se postavlja pitanje da li postoje izuzeci od pravila da su navedene okolnosti neprenosive. 32.

P..... 73-84. 2003... 535-549. 303-332. Osvrt na neka rješenja Krivičnog zakona BiH. 1-2/2000. NZ/1965. V. Osnovi i pravci reforme krivičnog prava. Smanjena ubrojivost prema novom zakonskom uređenju. 149-164. (2003).. str. V. 1987. Odredbe o pravnoj zabludi u Krivičnom zakonu SFRJ i princip krivnje. Čejović. Pojam zablude u krivičnom pravu. (1965). Praktikum za krivično pravo.. JRKK2/1981. (1985). (1983)./Kalaba. (2002). 3-4/1978. 2/2003 (bitno smanjena ubrojivost. M. B. (2003). (2000). 3/1965. Krivično pravo pred izazovom velikih društvenih promjena. Atanacković. Karanović. (1964). srpnja 2003.. JRKK. 1/1997. Krivična djela iz nehata.. Pravni položaj osoba s duševnim smetnjama protiv kojih se vodi kazneni postupak. I. HLJKPP. Singer. M. str. Petrović. 181198. M. D.Ž. Ž. JRKK. (1981). M. D. Godišnik-FB. str. HLJKPP. 391. Zagreb. (1980). tematski broj. Mršević. Neophodnost promjena u oblasti krivnje u jugoslovenskom krivičnom zakonodavstvu. Tom I. (1997). JRKK.D.68-103 (autor dijela koji se odnosi na krivičnu odgovornost je dr. Problemi duševno obolelih učinilaca krivičnih dela u krivičnim naukama. (1986). Značajne promjene na području krivnje prema trećoj noveli Kaznenog zakona. (1997). str.. B. Stajić. (1997). (2003).. krivnja i krivično pravo. Prani položaj osoba s duševnim smetnjama u Hrvatskoj. JRKK. Zagreb. 45-54. 3/1985.. 229242. Zbornik PFBL. Grozdanić.. Zagreb 1998. ZPFZ. str.. Komentar KZJ. (1985). P. Publikacija udruženja za krivično pravo i kriminologiju. 43-53. (1980)..V. J. (1980). 2/1999. str. HLJKPP.. 20-29. 2/1964. M.. 1985. str. JRKK. Beograd. 1999. 2/1997. 1-2/1984. JRKK. 2/1996.. 3/1964. 261287. str. 19-43. 1/1980. Đurđević. ZPFR. HLJKPP. Atanacković. 2-3/1985. HLJKPP. Temeljne crte novele Kaznenog zakona od 9. 132-153. (2003). 307-340). Vimplušek. Krivično pravo u sudskoj praksi. (1978). opšti deo. Bavcon. Publikacija IKSI. Kramarić. (1995). str. Babić. Neki teoretski problemi krivične odgovornosti. Grozdanić.. str. Actiones liberae in causa u jugoslovenskom krivičičnom pravu. 33-46.F. 1/1966. (Promjene u odnosu na ubrojivost. Pravni položaj počinitelja kaznenih djela s duševnim smetnjama. Turković. J. Ignorantia legis prodest. NZ5/1956. Babović. 135-142. 62-73. Komandna odgovornost. str. 94-163. 77-109. Ž. Z. (1987). Nehat kao oblik vinosti u savremenom krivičnom pravu. I. Novoselec. JRKK... 1/1985. Damaška.. 419-436. M. Osnovni problemi krivične odgovornosti. P. Beograd. Đurđić. Publikacija udruženja za krivično pravo i kriminologiju. Smanjena uračunljivost u krivičnom pravu. JRKK. str.. Grozdanić/Turković. (1999). JRKK. ZPFZ. str. Novoselec.D. str. Atanacković. Sloboda. (1999). Aćimović. str.. str.. O pojmu krivnje u krivičnom pravu. Nehat u krivičnom pravu. Aćimović. knj. str. Novoselec. Ubistvo u afektu (sudskopsihijatrijski pristup). (1985). str. JRKK. str. 1986. Beograd.. Problemot na pravnata zabluda vo krivično pravo. 1997. (1990). (1981). 6/2003. 1/1963. Horvatić. 2/2003. Z. (1996). HLJKPP. Kambovski. 274-275). Horvatić.66-78. M. str.. 2002. str. 27-44. 501-510. opšti deo. Kazneni zakon . 225-240. 202 ..B. Pravni život. Actiones liberae in causa. Novo hrvatsko kazneno zakonodavstvo. 2/1980. 235-244. str./Jovašević. M..Sudska praksa. Beograd. Bavcon. Krivičnopravni značaj pravne zablude. (1998). (1984). Zlatarić. Majić. Actiones liberae in causa u savremenom krivičnom pravu. Lj..11/1990. Đorđević). Bačić. str.. M. M. str. PS. Beograd. Pravni status duševno abnormalnih delinkvenata. 1/1997. Lj. njihovo sprečavanje i postupanje sa delinkventima. Buturović. Bojanić.. Postupak prema mentalno obolelim učiniocima. M. 1/1980. 1981. Marginalije uz novi Kazneni zakon. (1956).. Kapamadžija. str. (1980). str.VI – GLAVA ŠESTA . ZPFZ. 519-530.. 73-87. JRKK. Anali. V. str. D. I. Umišljaj i nehat kod krivičnog dela ugrožavanja javnog saobraćaja. (1996). A. 1/1998. JRKK.. str. Beograd. Značaj afekta za krivičnu odgovornost. (1964). Problem razgraničenja stvarne i pravne zablude. Krivična odgovornost za krivična djela kvalifikovana težom posljedicom.KRIVIČNA ODGOVORNOST Literatura: Đorđević. Zagreb. Obim i sadržina vinosti u krivičnom pravu. (2003).

Iz ove odredbe takođe proizilazi da konstitutivne komponente krivične odgovornosti čine dva subjektivna elementa koji tempore criminis karakterišu učinioca. Iako većina od njih nisu nova. Učinilac je kriv i ako je krivično djelo učinio iz nehata. ono je izraz garantija čovjekovih prava i ograničenja državnog prava na kažnjavanje (ius puniendi). što je u većini tranzicijskih zemalja napušteno. Krivična odgovornost je skup subjektivnih pretpostavki koje trebaju biti ispunjene da bi se jedno nedopušteno i protivpravno djelo moglo pripisati učiniocu. ako to zakon izričito propisuje. 43. Učinilac je kriv ako je krivično djelo učinio s umišljajem. (1)(2)(3) U savremenom krivičnom pravu opšteprihvaćen je princip da je za kažnjavanje učinioca. U užem smislu krivična odgovornost podrazumijeva one subjektivne elemente koji trebaju da postoje kod učinioca na osnovu kojih mu se to djelo može staviti na teret. 203 . Sve to potvrđuje da pitanje krivične odgovornosti zauzima centralno mjesto među teorijskim i praktičnim problemima krivičnog prava. a u tom smislu je ovaj pojam određen i u odredbi čl. potrebno da postoji i krivična odgovornost. pored protivpravnog djela. I pored toga što su neke izmjene u zadnjoj reformi učinjene. a sa prostora prethodne Jugoslavije to su učinila sva zakonodavstva. krivice). Naime. ona su uvijek aktuelna i izazivaju izuzetno zanimanje. a to su njegovo psihičko stanje i psihički odnos prema krivičnom djelu. pored ovoga. str. obuhvata i samo krivično djelo koje je izvršeno. dok u širem smislu. U krivičnom pravu pojam krivične odgovornosti se shvata dvojako. kako među teoretičarima tako i među praktičarima. To predstavlja izraz principa subjektivne odgovornosti i objektivno-subjektivne koncepcije krivičnog djela.Elementi krivične odgovornosti Član 33. Zbog takvog značaja ono je postalo jedno od osnovnih krivičnopravnih načela koje se izražava kroz maksimu "nulla poena sine culpa" (nema kazne bez vinosti. Uvažavanje ovog subjektivnog elementa predstavlja imperativ savremenog krivičnog prava. i Đorđević. i dalje se ostalo pri ranijoj psihološkoj koncepciji vinosti ili krivnje. tako da ona čini ukupnost svih pretpostavki za kažnjavanje (up. tj. U krivičnopravnoj doktrini postoji visok stepen saglasnosti da krivično pravo svake pravne države mora da se temelji na ovom načelu kao jednom od osnovnih kriminalnopolitičkih postulata. KZ BiH. (1) (2) (3) Krivično je odgovoran učinilac koji je uračunljiv i kriv za učinjeno krivično djelo. treba reći da osnovno pitanje koje se odnosi na ovu instituciju nije mijenjano. Krivica za izvršeno djelo je istovremeno i osnov i granica za kažnjavanje. Pojam krivične odgovornosti u našem krivičnom pravu i praksi uglavnom se shvata u užem smislu. 33.). Bez ovog ne može se govoriti o postojanju liberalne i demokratske države čija je funkcija da služi gađanima u zaštiti njihovih prava. staviti mu na teret. u užem i širem smislu.

u RH ovo pitanje regulisano Zakonom o sudovima za mladež. umišljaj predstavlja teži oblik krivice za koji se redovno predviđa kažnjavanje. zdravlja ljudi. 721. već samo stepen njegove kriminalnosti podiže na viši nivo. 17. u okviru opšteg krivičnog zakonodavstva ili u posebnom krivičnom zakonodavstvu za maloljetnike.. Iz navedenog proizilazi da je određivanje krivične odgovornosti povezano sa odredbama koje se odnose na pitanje neuračunljivosti. pa u tom smislu v. Međutim. str. 33. . 204 . Pri tome.. Takav zaokret je uglavnom rezultat izuzetnog porasta tzv. Krivična odgovornost je u osnovi individualna kategorija. ona je neprenosiva i svaki učinilac odgovora samo za ono što je on učinio ili je propustio učiniti. str. umišljaja i nehata kao i stvarne zablude.. Tako je npr. KZ BiH je u Glavi XIV konstituisao i krivičnu odgovornost pravnih lica. U odnosu na ranije zakonodavstvo. kao i komentar uz odredbe iz Glave XIV KZ BiH. Krivična odgovornost maloljetnika predstavlja izraz specifičnosti ove kategorije učinilaca i ona je posebno regulisana u savremenom krivičnom zakonodavstvu. privrede i finansijskog poslovanja (v. komentar uz te odredbe iz čl. krivičnopravni subjektivitet priznalo i pravnim licima1. 34. naročito u oblasti zaštite čovjekove okoline. uz osnovni oblik. Time je krivično zakonodavstvo BiH napustilo jedno od osnovnih načela kontinentalnog prava o neodgovornosti pravnih lica (societas delinquere non potest) i pored fizičkih lica.uračunljivost i krivica ili vinost. Ona može biti različitog intenziteta odnosno može se izražavati u različitim stpenima težine. 2. To je eksplicitno istaknuto i u odredbama st. . korporacijskog kriminaliteta. Vinost ili krivica podrazumijeva njegov psihički odnos prema izvršenom djelu koji potvrđuje njegovu krivicu za to djelo i predstavlja osnov njegove odgovornosti. Tako se institut krivične odgovornosti javlja kao skupni. U našem krivičnom zakonodavstvu ta pravila su određena u Glavi X KZ BiH. Te 1 Više o ovoj problematici v. i 3.37. kao i odgovarajućim odredbama u entitetskim KZ i KZ BD BiH. komentar uz čl. sa izuzetno teškim posljedicama. što ga čini podobnim da bude krivično odgovoran za izvršeno krivično djelo. viši ili genusni pojam koji obuhvata ova dva elementa. Uračunljivost je svojstvo normalnog i duševno zdravog čovjeka da ispravno rasuđuje odnosno da shvati značenje određenog djela i da se u skladu sa tim ponaša. Riječ je o djelima kod kojih.725.10. supra. za ono što je bio dužan i mogao da učini. dok je nehat lakši oblik i stoga je za nehatno izvršenje krivičnih djela odgovornost izuzetna. čime je prvi put u naše krivično pravo uvedena i krivična odgovornost kolektiviteta.. a KZ/51 je sadržavao i odgovornost za krivična djela kvalifikovana posebnim okolnostima. samo kada je to izričito predviđeno.). radi čega zakon i predviđa takav konstrukcijski model djela i za njega predviđa strožu kaznu. čl. zakon predviđa i njihove teže oblike koji obuhvataju dodatne okolnosti odnosno posljedice koje osnovno djelo ne transformišu u neko novo djelo. u ovom poglavlju više nema odredbe koja je regulisala poseban oblik krivične odgovornosti za krivična djela kvalifikovana težom posljedicom. koji se uglavnom svode na dva osnovna oblika: umišljaj i nehat. i Roxin. Đurđević.

međutim. da bi ona mogla uspješno i profesionalno da vrše svoju društvenu funkciju. kada je dakle teža posljedica nastala usljed djela iz st. Članom 11. 205 . odnosno da daju ocjene i mišljenje o svim pitanjima od javnog interesa. Okrivljenom je stavljeno na teret izvršenje krivičnog dela falsifikovanja isprave iz člana 233. stav 3. S druge strane. O ovoj izmjeni je teško govoriti u nedostatku zvaničnog obrazloženja. odnosno medijska krivična djela. mediji nerijetko zloupotrebljavaju svoju poziciju i ovlašćenje i služe se ne samo neprovjerenim već ponekad i montiranim informacijama i tako povređuju prava pojedinaca. pa i neprikladne. u vezi stava 1. za što takođe nema obrazloženja. a sve zbog želje za informacijama i senzacionalnim prilozima. Iz obrazloženja: Okružni sud je ocenio kao neosnovan žalbeni navod da je izreka presude nerazumljiva zbog toga što u izreci nije određen oblik vinosti okrivljenog. 1. navodi i njegov teži oblik. treba preporučiti praksi da u svim slučajevima kada se nakon osnovnog oblika djela. ukoliko u takvim situacijama slijedi i umišljajni oblik djela. KZJ je predviđeno da je za krivično delo učinjeno iz nehata učinilac krivično odgovoran samo kada je to zakonom određeno. KZS. Kako za konkretno krivično delo nije predviđena mogućnost da se može izvršiti iz nehata. proizilazi da se ovo krivično djelo može učiniti samo sa umišljajem. Ustavno pravo na objavljivanje neistinite informacije ili pravo naknade štete povrijeđenima putem građanskopravne zaštite. onda je jasno da će se tada raditi samo o nehatu u odnosu na tu težu posljedicu. Od opšteg interesa je da mediji slobodno i kritički objavljuju činjenice i događaje. Sudska praksa: Kada je za neko krivično delo predviđeno da se može izvršiti samo sa umišljajem sud nije dužan da u izreku unese oblik vinosti. izostale su i posebne odredbe o krivičnoj odgovornosti za krivična djela izvršena putem sredstava javnog informisanja i komunikacije. Samo krivično pravo je to omogućavalo time što je pod određenim uslovima isključivalo kažnjavanje za vršenje krivičnih djela protiv časti i ugleda ukoliko su učinjena u vršenju ovog poziva. onda bi za težu kaznu kao i do sada trebalo zahtijevati makar nehat u odnosu na tu posljedicu. Na kraju. Nesporna je potreba da se u svakoj demokratskoj i pravnoj državi garantuje sloboda štampe i drugih sredstava informisanja. treba reći da ni jedno drugo krivično zakonodavstvo sa prostora prethodne države ove odredbe nije izostavilo. Pri ovakvom stanju stvari. ali valja primijetiti da su u posebnom dijelu ipak ostali konstrukcijski modeli krivičnih djela koja takav vid odgovornosti opravdavaju. pa stoga nije posve jasno što je zapravo bio cilj jednog takvog rješenja.. pa otuda krivična djela kvalifikovana težom posljedicom i krivična djela kvalifikovana naročitim okolnostima. često su nedovoljne. Naravno.dodatne okolnosti su nekada teža posljedica ili neke druge posebne okolnosti. Stoga se u svakom demokratskom pravnom poretku uspostavlja i krivičnopravna zaštita. Isto tako. kao dodatni vid zaštite od bezobzirnosti koju ponekad koristi ova sila u odnosu prema poštovanju prava čovjeka. posebno kada je u pitanju njihova intimnost i privatni život.

Bilten Okr. Funkcija uračunljivosti sastoji se upravo u tome da odredi neophodne sposobnosti učinioca koju su potrebne da bi bio odgovoran. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude obrazložio da je okrivljeni izvršio delo sa direktnim umišljajem. (1) Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti. ako je u vrijeme dovođenja u to stanje djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u odnosu prema krivičnom djelu kod njega postojao nehat a zakon za takvo djelo propisuje krivičnu odgovornost i za nehat (samoskrivljena neuračunljivost). str. sposobnosti za njegovu vinovnost i kažnjivost . (2) (3) (4) Za postojanje krivične odgovornosti neophodno je da je učinilac u vrijeme izvršenja djela bio sposoban za rasuđivanje i odlučivanje. Presuda Okružnog suda u Beogradu Kž. Ovako shvaćena uračunljivost 206 . da bi postojala krivična odgovornost i da bi učinilac mogao biti kažnjen.doli et culpae capacitas. Krivično je odgovoran učinilac krivičnog djela koji je upotrebom alkohola. ovog člana ne može biti osnov za ublažavanje kazne. ovog člana može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost). To je dovoljno i u potpunosti razumljivo. da se ponaša u skladu sa normama koje vladaju u datom društvu. Učinilac krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. Bitno smanjena uračunljivost u koju se učinilac doveo na način iz stava 3.. mora u svakom konkretnom slučaju biti van svake sumnje da je bio uračunljiv. 61/03.02. Dakle.Kako se u konkretno slučaju krivično delo može izvršiti samo sa umišljajem to nije nerazumljiva izreka presude. 54. privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja (neuračunljivost). Bez ovoga nema njegove vinosti. odnosno da je bio u stanju da se racionalno i smisleno opredjeljuje. intelektualnu i voluntarističku sposobnost učinioca za shvatanje datog djela i za pripisivanje djela u njegovu krivicu. Iz navedenog proizilazi da uračunljivost podrazumijeva ispravnost psihičkog aparata. Uračunljivost Član 34. jer u svakom slučaju bez uračunljivosti. suda u Beogradu.2003. djelo mu se ne može pripisati u krivicu. Teorijski spor oko toga da li je uračunljivost pretpostavka ili elemenat krivične odgovornosti nije posebnog praktičnog značaja. bez sposobnosti za vinost i krivnju nema krivične odgovornosti. 205/03 od 13. droga ili na drugi način doveo sebe u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima.

Dakle. Ukoliko se u toku postupka utvrdi da je učinilac krivičnog djela u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunljiv. odredbu iz čl. dok je vinost konkretizacija te sposobnosti. c) ZKP BiH). sud će pristupiti utvrđivanju neuračunljivost samo onda kada postoje okolnosti koje u konkretnom slučaju izazivaju sumnju u odnosu na uračunljivost učinioca (u tom smislu v. tač. a kao psihološke. prema odredbi iz čl. komentar uz ove odredbe. To podrazumijeva da je za postojanje neuračunljivosti potrebno postojanje kako bioloških tako i psiholoških osnova. odnosno nekog od abnormalnih duševnih stanja i njime izazvanog poremećaja određenih psihičkih funkcija. što postoji u najvećem broju slučajeva. uračunljivost je u našem krivičnom zakonodavstvu definisana negativno. a kod vinosti ili krivnje konkretni psihički odnos prema izvršenom djelu. kao i u većini drugih zakonodavstva.). neuračunljivost bi se mogla definisati kao nesposobnost učinioca da u vrijeme izvršenja djela shvati značaj toga djela ili da upravlja svojim postupcima usljed trajne ili privremene duševne bolesti. odsustvo intelektualne ili voluntarističke funkcije). 207 . nemogućnost shvatanja značaja svog djela ili nemogućnost upravljanja svojim postupcima (nemogućnost rasuđivanja i odlučivanja. 284. kao i komentar uz tu odredbu). To je radi toga što se uračunljivost pretpostavlja. ZKP BiH.predstavlja osnov vinosti ili krivnje koja podrazumijeva unutrašnji psihički odnos učinioca prema učinjenom djelu koji se izražava kroz umišljaj ili nehat i koji predstavlja osnovu za upućivanje socijalno-moralne osude. Kao biološke osnove zakon navodi trajne ili privremene duševne bolesti. jer je opšte pravilo da kod učinioca postoji uračunljivost. 206. sa izuzetkom koji se odnosi na ustanovu iz odredbe stava 3. za svijest i volju prema određenom djelu. Ako pitanje uračunljivosti uopšte nije problematično i ako na to okolnosti datog slučaja ukazuju. odnosno neuračunljivosti relevantno je samo u odnosu na učiniočevo psihičko stanje u vrijeme izvršenja krivičnog djela (tempus commissi delicti). pa se stoga u definisanju uračunljivosti i pristupa sa negativne strane. prekora za učinjeno djelo. zakon pri određivanju neuračunljivosti koristi biološko-psihološki ili mješoviti metod koji je preovlađujući u definisanju ove institucije. uračunljivost je opšta sposobnost za odgovornost. sud se i ne upušta u ispitivanje postojanja uračunljivosti. Za postojanje neuračunljivosti potrebno je kumulativno ostvarenje najmanje po jednog biološkog i psihološkog osnova. Dakle. 110. kao i komentar uz čl. kasnije promjene u stanju uračunljivosti nisu relevantne za krivičnu odgovornost. Sud će u tom slučaju donijeti odgovaraju’u odluku u smislu odredbe iz čl. 389. privremene duševne poremećenosti i zaostali duševni razvoj. kod uračunljivosti se ispituje ispravnost učiniočevog psihičkog aparata. (1) Kao i ranije. Postojanje uračunljivosti. Da bi se otklonili jednostrani čisto biološki ili psihološki pristupi. Iako ima uticaja na vođenje krivičnog postupka. ZKP BiH. osim ako ne postoji neki zakonom predviđeni razlog koji je isključuje.actiones liberae in causa. ZKP BiH (v. što je svakako ispravnije i praktičnije rješenje. što znači da zbog jednog od nenormalnih psihičkih stanja učinilac nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima. Polazeći od zakonske odredbe (stav 1. privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja.

Po ugledu na neka zakonodavstva. ostajali u krivičnom pravu i prema njima su primjenjivane prinudne mjere medicinskog karaktera. piromanije (za paljevine). a rješenjem će učinioca uputiti nadležnom ogranu socijalnog staranja na dalji postupak. tako da druge psihičke funkcije ostaju normalne i neporemećene.2 (2) Ustanova bitno smanjene uračunljivosti je rezultat novijih shvatanja prema kojima se između potpune uračunljivosti i neuračunljivosti nalaze određena 2 Sud će presudom utvrditi da je djelo izvršeno u stanju neuračunljivosti. jer kod određenog lica može postojati uračunljivost u odnosu na jedno djelo. odredbe čl. kleptomanije (za krađe). Takva duševna stanja kod kojih je poremećenost uglavnom u sferi voljnog odlučivanja odlikuju se neodoljivim nagonima koji naprosto guraju takvo lice na izvršenje određenog krivičnog djela. pod određenim uslovima. prema kojoj su ovakvi učinioci. itd. 284. bez obzira na eventualno postojanje svijesti o značaju toga djela. Time se napušta i dvojni kolosijek kazne i mjere bezbjednosti: kazna za uračunljivog i vinog učinioca. ali ne moraju i u odnosu na ostala. KZ BiH prema kojoj se mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječena. ali ne mora i u odnosu na druga. jedno lice nedovoljne duševne razvijenosti može biti svjesno značaja krivičnog djela ubistva a istovremeno da ne bude svjesno značaja neprijavljivanja krivičnog djela ili nepružanja pomoći. a neuračunljivo lice za to ne posjeduje sposobnost.Neuračunljivost se uvijek utvrđuje u odnosu na konkretno krivično djelo. KZ BiH je prihvatio drugo rješenje prema kojem su ova lica isključena iz domena krivičnog prava. Takve su npr. iako neuračunljivi i bez krivice za učinjeno djelo. ZKP BiH). 208 . a mjera bezbjednosti za neuračunljivog učinioca. i 389. Takve psihičke poremećenosti stvaraju kod učinioca instinktivnu sklonost za određena krivična djela i u kriminalnoj psihologiji su poznate kao monomanije. Istina. sud će na prijedlog tužioca utvrditi da je učinilac krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti i predmet uputiti nadležnom organu socijalnost staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka (v.. 71. 110. izricanje krivičnopravne sankcije uvijek ima za pretpostavku vinost učinioca. homicidne monomanije (sklonost za vršenje ubistava). Postoje izvjesna bolesna duševna stanja koja zahvataju samo neke psihičke sposobnosti. Tako npr. već tek iz odredbe iz čl. Prema tome. tač. izriče učiniocu djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti odnosno smanjene uračunljivosti. odnosno modela krivičnog prava koje je zasnovano posve na načelu vinosti ili krivice. KZ BiH je u odnosu prema neuračunljivim licima napustio klasičnu koncepciju. Ako se pak neuračunljivost utvrdi na glavnom pretresu. što znači da za ova lica nisu predviđene nikakve krivičnopravne mjere. Kod učinioca mogu da isključuju uračunljivost samo u odnosu na određena krivična djela. U tom smislu su i odgovarajuće odredbe iz ZKP BiH u kojima je navedeno da ukoliko se nakon vještačenja utvrdi da je učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunljiv. sud donosi presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe (čl. Iz takvog kriminalnopolitičkog stava konsekventno slijedi prihvatanje takvog modela krivičnog djela koje može učiniti samo uračunljiv i kriv izvršilac. b) ZKP BiH). ovakvo rješenje ne proizilazi iz ove odredbe.

1. 48. čl. Umanjenja ovih psihičkih mogućnosti koja su manjeg intenziteta ne isključuju uračunljivost. st. 2. To znači da je za primjenu ove ustanove potrebno da je smanjenje ovih mogućnosti većeg intenziteta. Postojanje smanjene uračunljivosti. Dakle. kao i neuračunljivosti. U tom smislu se i u ZKP BiH naglašava (čl. Zapravo. osnovi i metodologija utvrđivanja su isti kao i kod neuračunljivosti. privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja. moglo bi se reći da je bitno smanjena uračunljivost takvo stanje učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog djela u kojem je njegova sposobnost da shvati značaj svoga djela ili mogućnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog trajne ili privremene duševne bolesti. ona se mora u svakom konkretnom slučaju da utvrđuje. (3) Ustanova sa latinskim nazivom (actiones liberae in causa) koji je postao uobičajen za njeno teorijsko označavanje. kao i kod potpune neuračunljivosti i ovdje je potrebno da kumulativno postoje po jedan od bioloških i psiholoških osnova. odnosno kada je bio svjestan i mogao biti svjestan da u takvom stanju može učiniti takvo djelo. pri čemu je dovoljno da je samo jedna od psihičkih funkcija poremećena. odnosno da ovakav učinilac može da postupa kako umišljajno tako i nehatno. U odredbi stava 3.prelazna stanja u kojima mogu da postoje bitno različiti stepeni intelektualnih i voluntarističkih sposobnosti. obuhvata one situacije u kojima je učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u neuračunljivom stanju u koje se sam doveo upotrebom alkohola. ne može se pretpostavljati ako postoje određena stanja koja na nju ukazuju. ali takva lica nisu ni sasvim normalna da bi mogla biti tretirana kao uračunljiva. Polazeći od odredbe iz st. KZ BiH).110. kod neuračunljivosti one su posve isključene. st. Zakon bitno smanjenu uračunljivost tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne. osnovna razlika između neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti sastoji se u intenzitetu poremećenosti psihičkih funkcija. za razliku od neuračunljivosti koja može samo da postoji ili ne postoji. ali je razlika u stepenu nenormalnosti psihičkog stanja i stepenu poremećenosti psihičkih funkcija. Naravno. a zakon za takvo djelo predviđa krivičnu odgovornost i za nehat. Ovo stanovište se zasniva na tome da je učinilac bio u uračunljivom stanju kada se odlučio na izvršenje svog djela. a ovdje one postoje ali su usljed postojećih abnormalnih stanja bitno smanjene. se izričito navodi da je učinilac koji je pod navedenim okolnostima izvršio krivično djelo krivično odgovoran. ZKP BiH) da ako se pojavi sumnja da je uračunljivost smanjena. kao što se to čini kada je u pitanju i neuračunljivost. 71. ovim licima se uz kaznu mogu izricati i mjere bezbjednosti (v. ali se mogu uzeti pri odmjeravanju kazne u okviru stepena krivične odgovornosti (čl. uračunljivost se može stepenovati. da je ono izraženo u znatnijoj mjeri i da je opredjeljujuće uticalo na učinioca u odnosu na izvršenje djela. iz čega se zaključuje da takvo stanje učinioca ne isključuje njegovu krivičnu odgovornost. Time su obuhvaćeni slučajevi psihičkih poremećenosti koje se ne javljaju u mjeri koja se zahtijeva za neuračunljivost. 2. Dakle. Zbog takve ambivalentne situacije. Upravo se zato 209 . droga ili na neki drugi način. manifestovati u različitoj mjeri. pri čemu je prije dovođenja u takvo stanje djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u odnosu prema izvršenom djelu kod njega postojao nehat. KZ BiH).

kada je učinilac prije nego se doveo u to stanje bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da u 210 . tj. zloupotrebljavajući naročito vlastitu alkoholizovanost. Ovo rješenje se smatra prihvatljivim od ranijeg. Đorđević. ali ne i izvođenju. Ranije rješenje je bilo neprecizno jer se prema njemu umišljaj i nehat. koriste sebe kao sredstvo za izvršenje krivičnih djela.). postojala uračunljivost i vinost u odnosu na kasnije izvršeno krivično djelo. koja u prevodu znači da se radi o djelima koja su slobodna u odluci (uzroku). ne može se reći da ovdje nema učiniočeve vinosti. Ovaj institut predstavlja izuzetak od opšteg pravila prema kojem je za utvrđivanje krivične odgovornosti mjerodavno vrijeme izvršenja krivičnog djela. da li umišljaj ili nehat. Momenat u kojem se ocjenjuje učiniočeva uračunljivost ovdje se pomjera na vrijeme preduzimanja prethodnih radnji kojima se dovodio u stanje neuračunljivosti. već se ona samo javlja u jednom specifičnom obliku. jer je pokriveno tzv. odnosno zasnivanje krivične odgovornosti učinioca. što zavisi od toga koji oblik vinosti se zahtijeva kod toga djela. Dakle. amnestirali bismo od odgovornosti sva lica koja svjesno. Polazeći od odredbe st. odnosno da se učinilac svjesno i voljno doveo u stanje u kojem nije mogao biti svjestan značenja svog djela ili nije mogao upravljati svojim postupcima. može se reći da je za primjenu ovog instituta. 3. izvršenju (actiones liberae in causa. što konačno i stoji na kraju odredbe st. Specifičnost institucije actiones liberae in causa sastoji se prvenstveno u komponenti subjektivne strane ovako učinjenih krivičnih djela. odnosno da neuračunljivost koja je postojala u vrijeme izvršenja krivičnog djela isključuje krivičnu odgovornost. 47.. U teoriji se ova ustanova smatra kriminalnopolitički opravdanom i ističe da ona ne predstavlja negiranje principa vinosti i krivične odgovornosti. odnosno vinosti za takva djela i načinu njihovog utvrđivanja. 3. postoji psihička veza na osnovu koje se može proglasiti vinovnim i kazniti. seu ad libertatem relatae). Kod umišljajnih neophodno je da je kod učinioca u vrijeme stavljanja u stanje neuračunljivosti (in causa) postojao umišljaj (direktni ili eventualni) u odnosu na to djelo. To znači da u tom pogledu postoje umišljajne actio liberae in causa i nehatne actio liberae in causa. s obzirom da ono više odgovara suštini ovog oblika krivične odgovornosti.koristi skraćena latinska formulacija. odnosno vinost cijenila u odnosu na cijelo vrijeme prije nego se učinilac stavio u stanje privremene duševne poremećenosti (v. jer između djela koje je učinilac izvršio u takvom stanju i njegove svijesti i volje prema tom djelu dok se nalazio u uračunljivom stanju. smislu ovog instituta najviše odgovara domaći naziv "samoskrivljena neuračunljivost". U suprotnom. prethodnim umišljajem ili nehatom. Ipak. Ovdje je očigledno da je učinilac još dok je bio uračunljiv svjesno "otvorio proces" ostvarenja djela i da su njegove "radnje izvršenja" koje su preduzete u stanju neuračunljivosti u takvoj vezi sa njegovim prethodnim radnjama da mu se s osnovom djelo može pripisati u krivicu. potrebno da je kod učinioca prije nego što se na navedeni način doveo u stanje neuračunljivosti. u vrijeme actio praecedens postoji nehat u odnosu na krivično djelo koje je učinjeno u stanju neuračunljivosti. Vinost se može pojaviti u obliku umišljaja ili nehata. Kod nehatnih actio liberae in causa. str.

). proizilazi da ovaj institut podrazumijeva po pravilu samo stanje privremene duševne poremećenosti. Čini se da prema zakonskom tekstu ove odredbe i ove situacije. a što je u praksi nekih zemalja bili posebno ispitivano. podmetanjem određenih opijajućih supstanci. nalijeva alkohol. protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine. jer je zbog prirode tih djela odgovornost takvog lica jasna ukoliko se sam svjesno stavio u takvo stanje sa ciljem da ne preduzme dužnu radnju. ali nije isključeno da se radi i o radnjama drugog lica (koje mu npr. odnosno da je takva radnja rezultat njegove. dolozno sredstvo). ne bi dolazila u obzir s obzirom da se učinilac u ta stanja uglavnom sam ne dovodi. odnosno mogućnost primjene ovog instituta. uzimanjem određenih sredstava za čije efekte nije mogao znati i sl. Ako je učinilac doveden u takvo stanje mimo svoje volje (npr. Institut actio liberae in causa u praksi se primjenjuje najčešće kod krivičnih djela protiv života i tijela. iako se ne radi uvijek o stanju privremene duševne poremećenosti. ljekar koji zna da u određeno vrijeme mora da izvrši planiranu operaciju. makar i prešutne volje. kao što je npr. stanje iscrpljenosti. koja se u jednom striktnom smislu ne mogu izjednačavati sa privremenom duševnom poremećenošću. itd. onda je to isto kao kada bi se iz istog razloga udaljio iz operacione sale. onda se radi o slučaju (casus fortuitus) ili odgovornosti nekog trećeg. To lice u pravilu čini samo svojim radnjama. onda ne postoji njegova krivična odgovornost. skretničar koji je dužan da pomjeri skretnicu.. Kada se npr.. iako on uvijek nije ni neophodan za ova djela. 211 . pri čemu treba imati u vidu i ustanovu posrednog izvršioca. mogu tretirati kao actiones liberae in causa. 3. ponekada i radi toga što je učinioca iskoristio samo kao sredstvo izvršenja krivičnog djela (tzv. To znači da ukoliko kod učinioca u momentu actio praecedens u odnosu na izvršenje datog djela nije postojao ni umišljaj ni nehat. Jedan od uslova za primjenu ustanove actio liberae in causa je da se učinilac na navedeni način sam doveo u stanje neuračunljivosti. droge) takođe može dospjeti u stanje nemogućnosti rasuđivanja ili odlučivanja. odnosno kao to stanje mogu tretirati i neka druga stanja kao što su npr. ili kada bi isto uradio npr.. ali to može biti. On je posebno potreban kada se radi o krivičnim djelima činjenja (komisivnim deliktima). Međutim. Ovdje je bitno da je sam učinilac svjestan toga i saglašava se sa tim. što kod nas može biti uputno naročito na području saobraćajne delinkvencije. kako se navodi u zakoni i na neki drugi način..takvom stanju može učiniti određeno krivično djelo. zatim kod nekih imovinskih i saobraćajnih delikata. Tome se u teoriji počinju da dodaju i apstinencijske krize toksikomana na koji se način (neuzimanjem npr. donekle može biti sporno da li se kao "drugi način" dovođenja.. opije i dovede u stanje nemogućnosti rasuđivanja da ne bi izvršio tu dužnost. Najčešći su slučajevi da to učinilac čini pomoću alkohola i droga. mada se primjenjuje i kod krivičnih djela propuštanja (omissio liberae in causa). Ovakve situacije u praksi su mnogo češće od onih kod kojih je u odnosu na učinjeno djelo postojao umišljaj. uzimanje tableta za spavanje ili nekih drugih farmakoloških ili psihotropnih supstanci. daje tablete. jer druga dva abnormalna stanja iz stava 1. umora ili sna. ubrizgava drogu). Prema zakonskoj ekspresiji odredbe st.

ako se prihvata puna krivična odgovornost. kao sporno u ovom slučaju javljalo pitanje mogućnosti ublažavanja kazne. 4. 1997. Sud prvog stupnja tvrdi da “nije nužno da je optuženik znao koga će povrijediti i kakve će mu povrede nanijeti. Takvo obrazloženje ne ukazuje na to da je optuženik. 212 . međutim. KZJ (actio liberae in causa). st. zasniva na drugoj konstrukciji odgovornosti koja se postavlja u relaciji prema ranije preduzetim radnjama. 1. 1552/ od 25. 12.06. umišljajno sam stavio u takvo stanje da bi izvršio krivično djelo ne mora uzimati kao otežavajuća okolnost. Ranije se. Pregled br.Na kraju. u vezi s čl. a naročito kada se radi o nesvjesnom nehatu. barem bio svjestan da može oštećenika lišiti života i na to pristao te više upućuje na nehat. Stoga u ovom slučaju primjeni ove ustanove nema mjesta. već je dovoljno da je kod njega postojala svijest da u slučaju tučnjave u alkoholiziranom stanju može upotrijebiti nož i njime nanijeti povredu drugoj osobi”. Stoga se ne može usvojiti stajalište suda prvog stupnja koji. samo radi učiniočeve neuračunljivosti u momentu izvršenja djela. treba imati u vidu da u primjeni ove institucije i dokazivanju krivične odgovornosti. NZ. vidjeli smo. st. odgovornost učinioca je nesporna s obzirom da njegove intelektualne i voluntarističke sposobnosti nisu bile isključene. KZJ (actiones liberae in causa). IKž-877/90 od 21. jer se ipak radi o specifičnom izuzetku koji se odnosi na utvrđivanje krivične odgovornosti lica koje je u momentu izvršenja djela bilo neuračunljivo. KZJ. 3.1992. opravdava to primjenom čl.05. zašto bi se kazna ublažavala onda kada se lice dovelo samo u stanje bitno smanjene uračunljivosti. 1. osuđujući optuženika za navedeno krivično djelo zato što je u beznačajnoj prepirci ubo nožem u trbuh konobara s kojim je do tada bio u dobrim odnosima. što je sada otpalo. st. onda tim više nema opravdanja da mu se na taj način stvoreno stanje bitno smanjene uračunljivosti tretira kao osnov za ublažavanje kazne. I druga linija logičkog zaključivanja pri tumačenju (argumentum a fortiori) dovodi do istog zaključka. Presuda VSS Kž. jer ako mu se okolnost da se npr. To proizilazi i iz same logika stvari. 52. Sudska praksa: Kada je sud utvrdio da je učinilac izvršio krivično delo u stanju bitno smanjene uračunljivosti ne može se primjenjivati odredba iz člana 12. Stoga se u tumačenju i primjeni ove odredbe treba postupati restriktivno. 35. VS RH. prije nego se doveo u neuračunljivo stanje. . s obzirom da je u st. Da bi se osoba koja je neuračunljiva zbog teško pijanog stanja oglasila krivom zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. U teoriji se čak izražavaju određenje sumnje u odnosu na opravdanost primjene ove ustanove i u situacijama kada je krivično djelo izvršeno nehatno. (4) Jasno je da se ovaj institut primjenjuje samo ako je u vrijeme izvršenja djela (in actu) kod učinioca postojalo stanje neuračunljivosti. a u slučajevima nehatnih actio liberae in causa i krajnje obazrivo. 19. eksplicitno istaknuto da to nije moguće. mora joj se dokazati umišljaj na ubojstvo prije nego se dovela u neuračunljivo stanje. st. jer se ona. odnosno kažnjava istom kaznom takvo lice kao i kada bi to djelo učinilo u uračunljivom stanju. Ako se radi samo o stanju bitno smanjene uračunljivosti. Dakle. ima mnogo teškoća i uglavnom ostaju određene dileme.

. ona je osnovni razlog zašto se jedno ljudsko ponašanje može smatrati krivičnim djelom. 253. Kao takva ona uvijek pretpostavlja postojanje djela. inače duševno zdrav. Kategorija čovjekove vinovnosti je kriterijum na osnovu kojeg krivično pravo odvaja krivična djela od njegovih štetnih ponašanja učinjenih bez krivice. Sudska praksa. jer ona leži u suštini samog krivičnog djela. Savremeno krivično pravo odbacuje presumpciju vinosti (koja zapravo predstavlja prihvatanje objektivne odgovornosti) i polazi od stava da se ona mora u svakom konkretnom slučaju utvrditi. ali je pristao na njeno nastupanje. krivnjom) obično se podrazumijeva psihički odnos učinioca prema izvršenom krivičnom djelu na osnovu koga mu se ovo djelo može pripisati u krivicu. VSH. (2) Učinilac postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje. Djelo je izvršio u sumračnom stanju u koje je zapao zbog umora i utjecaja alkohola. pored toga zahtijeva se i krivica učinioca za to djelo. Bez obzira kako vinost shvatali. Umišljaj Član 35. odnosno na osnovu koga mu se može uputiti prijekor za izvršenje djela koje mu se stavlja na teret. za primjenu krivičnog prava odnosno kažnjavanje učinioca u pravilu nije dovoljno samo ostvarenje protivpravnog djela. bez ovog subjektivnog uslova nema krivične odgovornosti i kažnjavanja. način na koji se odlučio za izvršenje krivičnog djela. (3) Učinilac postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica. da li kao elemenat neprava odnosno krivičnog djela ili kao uslov krivične odgovornosti. njegova motivacija i unutrašnji razlozi koji stoje iza izvršenja djela.Počinitelj. Vinost ili krivnja je najautentičniji izraz legitimiteta krivičnog prava i državnog prava na kažnjavanje. bez ikakvog je motiva noću ušao u susjedov stan i izbo nožem susjeda s kojim nije bio ni u kakvoj svađi. Kramarić. str. Pod vinošću (krivicom. Stoga se ona ponekad označava kao most između djela i učinioca ili kao vrata na koja učinilac ulazi u krivično pravo. itd. Jer. I Kž-255/89. odnosno koju teorijsku koncepciju zastupali pri njenom definisanju (psihološku. Vinost je veoma kompleksna subjektivna kategorija kod čije se ocjene mora imati u vidu ličnost učinioca. psihološko-normativnu ili normativnu). (1) Krivično djelo može biti učinjeno s direktnim ili eventualnim umišljajem. izvršivši na taj način pokušaj ubojstva. Zbog privremene duševne poremećenosti proglašen je neubrojivim pa mu je izrečena sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi. To znači da vinost ne može da postoji bez ostvarenja određenog protivpravnog djela. tek kada je nedvosmisleno 213 .

KZ Slovenije. KZ BiH se nije pridružio brojnijoj grupi tranzicijskih zakonodavstava koja su napustila psihološku koncepciju vinosti i krivičnu odgovornost uredila na bazi normativno-psiholoških ili normativnih teorija. i dr. a ako je mogao biti svjestan zabranjenosti djela može se blaže kazniti. prihvatila su normativne koncepcije. Češka. onda kada je to u zakonu izričito određeno. i 36.utvrđeno postojanje krivičnog djela. negira se značaj pravne zablude i bez obzira na stepen opravdanosti razloga. Strah da će pravni poredak izgubiti na uspješnosti ako se napusti to stanovište. među kojima se nalaze i zakonodavstva sa prostora bivše Jugoslavije. definiše ova dva oblika vinosti. Umišljaj je osnovni oblik vinosti za koji se uvijek odgovara s obzirom da se on zahtijeva kod svih krivičnih djela. čime on postaje pored oblika vinosti i subjektivni elemenat bića krivičnog djela. Ukrajina. prema kojima se nepoznavanje zakona ne uvažava. prema kojima je sastavni dio vinosti. Rusija. dok se za nehatno izvršenje djela odgovara samo izuzetno. kako je naglašeno. Slično rješenje sadrži i KZ Makedonije. pa se stoga on ne unosi u bića krivičnih djela. a pri tome je bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je djelo zabranjeno. malo po malo. pored umišljaja i nehata i svijest o protivpravnosti. Psihološke teorije vinosti baziraju se na staroj maksimi error iuris nocet odnosno ignorantia iuris non exusat. može se pristupiti utvrđivanju i njegove krivice. prema čl. a nehat je izuzetak koji se unosi u biće krivičnog djela. Suština psihološke teorije vinosti sastoji se u tome što se vinost ili krivica sastoje u psihičkom odnosu koji obuhvata umišljaj i nehat. Umišljaj je istovremeno i teži oblik i stepen vinosti radi čega je kod umišljajnih krivičnih djela propisana teža kazna. Prema tim odredbama nije odgovoran učinilac koji iz opravdanih razloga nije bio svjestan zabranjenosti djela. kao što su npr. Jedino novi KZ Crne Gore odredbom o pravnoj zabludi ne obuhvata drugi slučaj pravne zablude. Većina drugih tranzicijskih krivičnih zakonodavstava. dok se prema normativnim teorijama u svim varijantama pored toga zahtijeva i svijest o protivpravnosti odnosno zabranjenosti djela. umišljaj kao oblik vinosti je pravilo propisano u odredbama opšteg dijela. ruši bujica novih zakonskih propisa (Bačić. pri čemu se uglavnom polazi ne samo od aktuelne. razlog je da su se psihološke teorije održale do danas. odnosno slučajeve kada je 214 . Konsekventno takvom rješenju ovi zakoni sadrže i odredbe o izvinjavajućem dejstvu pravne zablude. strah da će se učiniocu osigurati dobar izgovor da nije znao za zabranjenost djela i tako stvoriti mogućnost za neosnovano oslobođenje od odgovornosti. Psihički odnosi učinioca prema krivičnom djelu po svojoj sadržini i intenzitetu mogu biti različiti. već i od dužne i moguće svijesti u odnosu na zabranjenost krivičnog djela. Poljska. a kriv je učinilac koji je djelo izvršio umišljajno ili nehatno. Na pozicijama ove koncepcije vinosti ostala su i krivična zakonodavstva nekih drugih tranzicijskih zemalja. str. ona ne isključuje krivičnu odgovornost. 39. ali se svi oni u teoriji i zakonodavstvu uglavnom svode na svoja dva osnovna oblika: umišljaj i nehat. 212. ali te klasične postavke. KZ RH krivično odgovoran izvršilac koji je uračunljiv i kriv. Takvo rješenje prihvata i KZ BiH koji u svojim odredbama čl. 15. Dakle. kao i čl. Tako je npr.). Bugarska. 35.

Kako su zakonska bića krivičnih djela veoma različita po svojoj strukturi. eventualni umišljaj (dolus eventualis) koji se sastoji u svijesti o mogućnosti nastupanja posljedice i pristajanju na njeno nastupanje. Ako zakonsko biće 215 . kako se izražava zakon. Prema odredbi iz st. 2. kao što su npr. Daljnja izlaganja će ukazati na specifičnosti intelektualne i voluntarističke komponente kod direktnog i eventualnog umišljaja. zatim stepenu određenosti. kod jednog djela će se za umišljaj zahtijevati da svijest obuhvati jedan broj okolnosti a kod drugog sasvim drugi. (1) Prema odredbi čl. sadašnji zakon izričito naglašava da krivično djelo može biti učinjeno direktnim i/ili eventualnim umišljajem. itd. Dakle. Svijest o djelu. Svijest o djelu prvenstveno podrazumijeva svijest o radnji. podrazumijeva da učinilac u momentu izvršenja krivičnog djela ima ispravnu predstavu o djelu koje čini. Naravno.. jer je radnja izvršenja osnovni i neizostavni elemenat svakog krivičnog djela. Za razliku od ranijeg rješenja. kao što mogu naravno i da se javljaju u različitim stepenima težine i intenziteta. direktni umišljaj (dolus directus) se sastoji se u svijesti i htijenju ostvarenja određenog krivičnog djela. To može da bude momentalna i iznenadna odluka nastala u afektu.učinilac mogao biti svjestan zabranjenosti djela. Sadržaj i jednog i drugog umišljaja čine dvije komponente: intelektualna i voluntaristička. konkretna svijest i volja učinioca u izvršenju djela mogu da se razlikuje po načinu i vremenu formiranja. ili prema zakonskoj terminologiji “učinilac postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje”. U st. određen je tzv. ili prema zakonskom tekstu “izvršilac postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica. Takvi različiti sadržaji umišljaja relevantni su kod ocjene učiniočeve krivice a time i kod izbora i odmjeravanja kazne. 3. 35. Međutim. što znači da je svjestan svih obilježja koja čine zakonsko bića konkretnog krivičnog djela. izvršenje djela iz milosrđa. mjesto i vrijeme izvršenja i sl. posve svjesno i hladno izvršenje djela. Slična rješenja već duže vrijeme prihvata i većina zapadnoevropskih krivičnih zakonodavstava. svijest i htijenje zabranjenog krivičnog djela. način i sredstva izvršenja. Pri tome treba imati u vidu da se radi o uopštenoj formulaciji koja postavlja samo opšte okvire za različite sadržaje u kojima se umišljaj može da manifestuje u konkretnim slučajevima. to znači i postojanje svijesti o eventualnim modalitetima radnje izvršenja i svim drugim okolnostima koje se odnose na radnju ako su istaknute kao elementi zakonskog opisa djela. ali je pristao na njeno nastupanje”. umišljaj (dolus) postoji kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje ili kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica. dugo razmišljanje u formiranju odluke. Prema zakonskoj formulaciji. ovi elementi su različito postavljeni kod jednog i drugog umišljaja. (2) Direktni umišljaj predstavlja svjesno i hotimično izvršenje određenog krivičnog djela. u posebnim stavovima. pa je pristao na njeno nastupanje. sadržaj direktnog umišljaja čine dva elementa: svijest i volja. tako da se umišljaj određuje prema učiniočevoj svijesti o djelu i njegovoj volji da to djelo učini. to će i sadržaj svijesti biti različit.. koje reguliše odvojeno. što predstavlja osnovu za njihovo razlikovanje.

. itd. U našoj teoriji gotovo je opšteprihvaćeno shvatanje da se za umišljaj ne zahtijeva svijest o tzv.krivičnog djela obuhvata i posljedicu. odnosno shvatanja prema kojima u pojam vinosti treba uključiti i normativni elemenat koji se sastoji u ocjeni da se učinilac nije ponašao u skladu sa 216 . treba imati u vidu da je razgraničenje okolnosti stvarne i normativne prirode ponekad prilično fluidno i relativno. Međutim.. brak. Za umišljaj se zahtijeva svijest o svim obilježjima krivičnog djela bez obzira na njihovu prirodu. učinilac treba biti svjestan kako posljedice tako i uzročne veze između radnje i posljedice.) nužno je da je učinilac svjestan njihova značenja. itd. Tako je npr. godine starosti pasivnog subjekta. odnosno ako se ona kreću u granicama koje su po opštem iskustvu predvidive.. učinilac takođe treba imati pravilnu predstavu o njemu (npr. most. licenca. Kada je riječ o obilježjima stvarnog karaktera za njihovo razumijevanje se ne ističu neki posebni zahtjevi. u našoj ranijoj teoriji preovladavao je stav da svijest o protivpravnosti djela nije potrebna. oružje. Takav stav je proizilazio iz psihološkog shvatanja vinosti.. ovdje valja postupati sa oprezom. za umišljaj se zahtijeva svijest i o toj okolnosti.). itd. isprava. a nije potrebno da postoji i svijest o pravnom pojmu kocke. Ipak. kod krivičnih djela sa posebnim svojstvom učinioca (delicta propria). čovjek. podvođenja pod zakonski opis (supsumpcije). grupa. kod falsifikovanja isprave dovoljno da je učinilac svjestan da se radi o nečem što služi za dokazivanje. odnosno njegovoj protivpravnosti ili zabranjenosti. osim u slučajevima u kojima je protivpravnost bitan elemenat bića krivičnog djela. kako normativni tako i stvarni. a pogotovo njene pravne kvalifikacije. jer se radi o okolnostima izvan bića krivičnog djela. kod kockanja je dovoljna svijest da se radi o igrama na sreću. pa bi olako isključivanje nekih od tih okolnosti izvan umišljaja moglo da slabi načelo subjektivne odgovornosti. odnosno treba razmotriti pitanje tzv.. njegov status . Kod delikata propuštanja potrebna je svijest o nesprečavanju posljedice. najvišeg državnog predstavnika. jer se redovno radi o opšepoznatim pojmovima (npr. Isto tako. Pri tome se ne traži da se svijest o konkretnom odvijanju uzročnog toka potpuno podudara sa njegovim stvarnim odvijanjem. U odnosu na normativna obilježja (npr. nema umišljaja. Svijest o društvenom značaju djela se zahtijeva već na nivou uračunljivosti. parlamentara. s obzirom da postoje izvjesne dileme u odnosu na kvalifikaciju i status ovih okolnosti u zakonskom biću nekih djela. mišljenja su podijeljena kada je u pitanju svijest o pravnom značaju djela. jer je za njihovo određenje potrebno cijeniti istovremeno oba aspekta. ratnog zarobljenika.npr. itd. da razumije funkciju koju u socijalnom životu imaju takve okolnosti ili pojmovi. umišljaj će postojati i onda ako u tom pogledu postoje određena odstupanja pod uslovom da ona nisu bitna. Međutim. Kao što je poznato.. Ovdje za umišljaj nije neophodno da učinilac ima svijest o samom pravnom pojmu takve okolnosti. mada je bilo i drugačijih tumačenja. a kod krivičnih djela kvalifikovanih naročitim okolnostima svijest o tim okolnostima. U protivnom. aberacije. pa ga stoga kod umišljaja nije potrebno posebno ni zahtijevati.) i stoga su ih u pravilu svi podjednako svjesni. uslovima inkriminacije ili kažnjivosti. Ako je objekat radnje istaknut kao obilježje djela.

Danas je gotovo nemoguće negirati stav da je za vinost ili krivnju potrebna i svijest o nepravu i da je takva svijest primarna karakteristika učiniočeve vinovnosti. itd. iako svijest i volja kao psihološki elementi dominiraju u definisanju umišljaja i nehata. ali se sve one uglavnom mogu svrstati u dvije osnovne: umišljaj kao intencija. U prvom slučaju učinilac preduzima radnju upravo radi toga da bi ostvario zabranjenu posljedicu. ubija radi nasljeđa. čega je učinilac bio svjestan (npr. Kod nekih krivičnih djela htijenje u vidu namjere je sastavni dio njihovog zakonskog bića. U tom pogledu isto vrijedi i obratno: nema htijenja iako je željena posljedica nastupila ali je nije učinilac voljno ostvario. jer je ona nastupila npr. kada je nastupanje posljedice izvjesno. Iako se radi o neželjenoj posljedici. uzgredna ili daljnja posljedica. direktni umišljaj) postojati bez obzira što učinilac "nije želio" nastupanje navedene posljedice. Takvo psihološko-normativno shvatanje zahtijeva da je učinilac. da bi prouzrokovao smrt jednog lica. on je i nju htio jer je ona neizbježna u ostvarenju glavne posljedice.. kod prevare cilj kojem učinilac teži (pribavljanje imovinske koristi ili nanošenje štete drugom) ne mora biti i ostvaren da bi ovo djelo postojalo. da bi došao do novca. bio svjestan i nedopuštenosti svog postupka. i sl. baca bombu u kafani radi ubistva jednog lica ali je svjestan da će povrijediti i neka druga. onda će htijenje (tj. neizbježno i sasvim izvjesno nastupiti i druga tzv. itd.). ubija lice iz osvete. Ovakvo shvatanje vinosti je vladajuće u savremenom krivičnom pravu. krivice. Za ovakvo poimanje vinosti ne bi se moglo reći da je u suprotnosti sa odredbama KZ BiH. izvršenje djela je cilj njegove djelatnosti (npr.. izaziva saobraćajnu nesreću u kojoj pogine još jedno ili više lica. radi čega su čisto psihološke teorije postale posve neprikladne i neodržive. namjera usmjerena određenom cilju i umišljaj kao htijenje (neizbježne) uzgredne posljedice. iako je to mogao.. Tako npr. Ako je nastupanje određene posljedice izvjesno i relativno sigurno. krajnjeg cilja koji želi da realizuje (npr. jer se radi o različitim kategorijama. Htijenje postoji i onda kada učinilac čini djelo koje mu služi kao sredstvo za ostvarenje glavne posljedice. Dakle. Takvo dvostruko vrednovanje samu vinost ojačava na taj način što se za njeno postojanje zahtijeva da učinilac u datoj situaciji nije postupao u skladu sa pravnim zahtjevima društva. ona je obuhvaćena njegovom voljom. pored štetnosti. pa on ne mora ni biti ostvaren da bi djelo postojalo. Volja za ostvarenjem krivičnog djela je druga komponenta koja ulazi u sadržaj umišljaja i manifestuje se kao htijenje izvršenja djela. 217 . dolus coloratus). učinilac ponudi otrovano vino licu koga želi ubiti. Ovdje se ne smije miješati htijenje i željenje posljedice. odnosno onako kako se od njega očekivalo. "Htijenje izvršenja djela" može postojati u različitim situacijama. Umišljaj kao htijenje postoji i onda kada je učinilac svjestan da će uz posljedica koja je njegov glavni cilj. jer više odgovara realnostima novog vremena u kojem se krivično pravo sa svojim zabranama sve više širi na nova područja. posljedici koja uopšte nije cilj učiniočevog postupanja.). ali je svjestan da i drugo lice koje sjedi za stolom može popiti to vino. falsifikuje ispravu radi zaposlenja ili pronevjere. kod kojih učinilac ima cilj koji je izvan bića krivičnog djela (tzv.određenim normama. onda je za postojanje htijenja irelevantno da li je učinilac posljedicu želio ili nije.). učinilac nekome zadaje udarac jer hoće da ga povrijedi.

U intelektualnoj komponenti. ne čini nikakav voljni napor da do zabranjene posljedice dođe. Prije svega. neželjenu i nedopuštenu posljedicu. nema razlike između eventualnog i direktnog umišljaja. dakle. razlika između ova dva vida umišljaja je dakle u izvjesnosti postojanja određenih obilježja bića djela kao i u intenzitetu svijesti u odnosu na mogućnost nastupanja posljedice. kako je veoma teško praktično diferenciranje situacija kada je nastupanje posljedice izvjesno i samo moguće. dirigovanu volju. Radnja učinioca je upravljena na postizanje nekog drugog dopuštenog ili nedopuštenog cilja. lovac puca u divljač iako je svjestan do može pogoditi i prolaznika. za razliku od eventualnog umišljaja. koji postoji samo onda kada postoji svijest o mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice. To znači da. intelektualna komponenta je data kao svijest o mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice. za postojanje htijenja irelevantno je da li je nastupanje posljedice predviđeno kao izvjesno ili samo kao moguće. kod eventualnog umišljaja. i eventualni umišljaj predstavlja svjesno i voljno ostvarenje krivičnog djela. Kao što je naprijed naglašeno. što znači da je ovdje intenzitet svijesti manji.). i sl. ljekar svjestan rizičnosti zahvata. on je svjestan takvog ishoda. Međutim. Iako.. kada se voluntaristički elemenat manifestuje kroz tzv.nehatno ili sasvim slučajno. dakle. Toga istina ne čini posebnim. učinilac pali kuću iako je svjestan da u njoj može neko da nastrada. (3) Eventualni umišljaj postoji onda kada je učinilac bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupi zabranjena posljedica ali je pristao na njeno nastupanje. kada je radnja usmjerena na postizanje posljedice. trećim oblikom vinosti. Kao što je istaknuto. treba reći da svijest ovdje treba da obuhvati i sva druga obilježja bića krivičnog djela. S druge strane. ovdje učinilac nikada ne preduzima radnju radi ostvarenja zabranjene posljedice. to znači da eventualni umišljaj postoji samo onda kada je učinilac nastupanje posljedice predviđao kao moguće. tako i onda kada on predviđa to samo kao mogućnost. ali ga ipak čini specifičnim vidom umišljaja koji se bitno razlikuje od direktnog umišljaja. jer time nisu obuhvaćene situacije u kojima je nastupanje posljedice izvjesno. eventualni umišljaj nikada ne postoji ako je nastupanje posljedice izvjesno odnosno sigurno. kada on nije siguran da će njegovo ponašanje prouzrokovati zabranjenu posljedicu. 218 . Iako zakon kod eventualnog umišljaja naglašava samo potrebu postojanja svijesti u odnosu na posljedicu. odnosno po pitanju sadržaja svijesti. direktni umišljaj može postojati kako onda kada je učinilac svjestan izvjesnosti nastupanja posljedice. ali je on svjestan opasnosti i rizičnosti situacije i mogućnosti da time prouzrokuje i tu drugu. sigurno. odnosno ovdje učinilac nikada nije siguran da će posljedica nastupiti. niti njeno nastupanje predstavlja kao izvjesno. Iako učinilac. Za razliku od direktnog umišljaja. pa i pored toga ne odustaje već radnju preduzima i prihvata nastupanje posljedice (npr. U tom pogledu. ne odustaje od toga i kod pacijenta izazove pogoršanje zdravlja. ovi elementi su kod njega postavljeni nešto drugačije nego kod direktnog umišljaja. ipak se suštinska razlika između ova dva umišljaja nalazi u elementu volje.

što praktično znači da subjektivna strana svih djela obuhvata i direktni i eventualni umišljaj. blažoj formi. Pri situaciji kod koje je uz nastupanje jedne. Stoga neki autori i ističu da se i ovakva volja izražava kao htijenje (npr. S obzirom da između eventualnog umišljaja i svjesnog nehata nema razlike u elementu svijesti. Ni teorija pristajanja ni teorija vjerovatnoće. i ovdje je posljedica uključena u volju. učiniocu koji nastupanje posljedice vezuje za svoje ponašanje i pouzdavanje da pri postojanju određenih okolnosti može otkloniti njeno nastupanje. jer je i ona za slučaj da dođe do zabranjene posljedice. onda se neće raditi o pristajanju. jer je učinilac imao osnova za uvjerenje da posljedica neće nastupiti ili da će je moći spriječiti. što se ne smatra vjerovatnim. a ako bi se suzdržao onda se radi o svjesnom nehatu. na određeni način bezuslovna i sigurna. onda će se raditi o pristajanju na posljedicu. međusobno povezanim pojmovima. procjenjuje na osnovu njegova dva moguća stava: da li je on radio u pouzdanju da će posljedica nastupiti ili da će izostati. s obzirom da se ne može pristati na nešto što se ne predviđa. kao elemenata na osnovu kojih zakon diferencira ova dva oblika vinosti. međutim. koje se odnose na određivanje sadržaja eventualnog umišljaja. pa samim tim i na problem razgraničenja ova dva oblika vinosti. ako se radi o učiniocu koji radnju preduzima sa pojačanom pažnjom i u uvjerenju da će u datoj situaciji spriječiti eventualno nastupanje posljedice. Pojam pristajanja kod nas se tradicionalno tumači pomoću Frankove formule.Voljnu komponentu kod eventualnog umišljaja zakon određuje kao pristajanje. same po sebi ne daju zadovoljavajuće kriterije. Ako bi i pri takvom ishodu stvari radnju preduzeo. neka krivična djela mogu biti učinjena samo pri postojanju direktnog ili 219 . tj. U suprotnom. postoji eventualni umišljaj. Izuzetno. koja polazi od pretpostavljenog držanja učinioca u konkretnoj situaciji. on i takvu posljedicu obuhvata odlukom o svom ponašanju kao cijenu da postigne neki drugi cilj. Bačić). treba odgovoriti na pitanje u čemu se sastoji razlika između "pristajanja na posljedicu" i "olakog držanja da će je moći spriječiti ili da ona neće nastupiti". njena praktična vrijednost je veoma mala jer u njenoj primjeni postoje znatne teškoće. zabranjene posljedice. Ako je u pitanju učinilac koji ishod situacije ne drži pod svojoj kontrolom i prepušta sve slučajnom toku odvijanja situacije. Zakon redovno ne unosi u zakonske opise djela elemente koji bi ukazivali da li se radi o direktnom ili eventualnom umišljaju. Iako na prvi pogled ova formula izgleda sladunjavo i simpatično. što je u odnosu na direktni umišljaj manji stepen volje. moguće nastupanje i druge. Međutim. Sudu ipak ostaje težak zadatak da situaciju. kao što je to problem razgraničenja u odnosu na svjesni nehat. Jer i predviđanje posljedice vjerovatnom je neophodna pretpostavka za pristajanje. postavlja se pitanje kako bi se učinilac ponašao da je predvidio sigurno nastupanje i te posljedice. jer ko predviđa mogućnost da njegov postupak izazove i zabranjenu posljedicu. odnosno ako ne postoje okolnosti na kojima bi se zasnivalo njegovo uvjerenje o nenastupanju posljedice. kao oblik vinosti kod koga vrijedi pravilo samo izuzetnog kažnjavanja. odnosno volja se pojavljuje u drugoj. odnosno da li je pristao na posljedicu ili nije. Zato pitanje razgraničenja direktnog i eventualnog umišljaja i nije od nekog posebnog značaja. Radi se dakle o korelativnim. kada učinilac nastupanje posljedice predviđa kao moguće.

248..1994. karakteriše samo direktni umišljaj. 163. iako epileptičar. ili djela iz čl. čime je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 287. Bilten 19/94. Kž. KZ FBiH.2.. KZ RS. kod svih prevarnih delikata.st. 67. 161. kod kojeg bi postojanje direktnog umišljaja u odnosu na pogoršanje zdravlja kao posljedicu djela dovelo do izmjene njegove kvalifikacije.. Iako zakon u pogledu kažnjavanja ne pravi razliku između direktnog i eventualnog umišljaja. Okrivljenik je. Županijski sud Bjelovar. 252. kod pronevjere. Suda u Beogradu.01. nesavjesno liječenje bolesnika. što može da zavisi od same prirode datog djela ili načina na koji je njegovo zakonsko biće određeno. upravljajući posuđenim automobilom u alkoholiziranom stanju doživio u toku vožnje napad epilepsije i izazvao prometnu nezgodu u kojoj je jedna osoba zadobila teške tjelesne povrede. postoje i djela koja po svom karakteru mogu biti učinjena samo pri postojanju eventualnog umišljaja. Iako mnogo rjeđa.. Sudska praksa: Vozač koji je noću. 62/2004. od 27. 156. Okružni sud u Slavonskoj Požegi. svjesno. kao što je npr. u vezi čl. što se uzima u obzir prilikom odmjeravanja kazne. znajući i sl. no ipak je upravljao i svojim osobnim automobilom).. po magli. direktni umišljaj je ponajviše zbog svoje voljne komponente. 286.129/03. kojom prilikom su dvije osobe zadobile teške tjelesne povrede. bio je svjestan da time ugrožava sigurnost javnog prometa i na to je pristao pa je osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl.06.1. što znači da je pristao na štetne posljedice (i ranije je okrivljeni imao napade epilepsije. 143. Okrivljeni je djelo počinio sa eventualnim umišljajem.eventualnog umišljaja. Bilten Okr. na primjer. 12. Kad zakon kod nekih djela upotrebljava izraze kao što su: zna. Presuda Okr. Kž-766/94. st. Tako je. str. onda se tek tumačenjem takvih djela može odgovoriti na pitanje da li se radi o djelima koja mogu biti učinjena samo sa direktnim ili pored ovog i sa eventualnim umišljajem. Krivična djela kod kojih je elemenat njihove subjektivne strane određena namjera ili koja su usmjerena na postizanje određenog cilja. ali je ipak cijeli dan pio i posudio automobil za vožnju. zbog čega je došlo do naleta drugog vozila. od 03. Nije zaštićen krivičnopravnim imunitetom odbornik u skupštini opštine. ostavio na kolniku ispred kuće neosvijetljeno teretno vozilo.1990. KZRH. odnosno odgovarajućih odredaba KZ FBiH. odnosno tada se ne bi radilo o ovom već o djelu tjelesne povrede ili ubistvu. koji mimo dnevnog reda na skupštinskom zasedanju iznosi klevete na račun privatnog tužioca.2003. st.. u naseljenom mjestu. itd. KZH izvršio s umišljajem. 1. kod djela iz čl. ipak teži jer predstavlja viši stepen krivične odgovornosti učinioca. Suda u Beogradu. 1. jer je bio svjestan da zbog svoje bolesti ne smije konzumirati alkohol upravljati vozilom. st. Kž-240/90. 220 . zbog čega nema vozačku dozvolu i ne smije konzumirati alkohol. od 22.

68. KZRH i 17 krivičnih djela ubojstva u pokušaju iz čl. 221 . aktivirao jednu ručnu bombu i kroz otvorena vrata ubacio u lokal. 06. 62/2004. ali je olahko držao da ona neće nastupiti ili će je moći spriječiti Učinilac postupa iz nesvjesnog nehata kad učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice. dok su dvije osobe ostale nepovrijeđene. 34. st. tako da su usljed eksplozije bombe zadobili. a 15 osoba ozljede od kojih su četiri teške i 11 lakih tjelesnih ozljeda. svjestan da može usmrtiti i ostale osobe i pristajući na to. Presuda Saveznog suda (SRJ) Kzz. 1. Kada je utvrđeno da je optuženik došavši u zavadu s vlasnikom ugostiteljskog objekata. lokacija povreda na telu ubijenih ukazuje da je on pri tome morao znati da takvim radnjama može izazvati smrt oštećenih.. st.1993. u namjeri da ga usmrti. otišao kući i uzeo više bombi M-57.05. te znajući da se u ugostiteljskom objektu uz vlasnika nalazi veći broj ljudi. pa je to i hteo. str. Bilten Okr. 2000. Kž-434/93 od 30. Presuda VS. s obzirom da je ispalio više projektila. Lišenje života pri izvršenje razbojništva može biti izvršeno i sa eventualnim umišljajem. VS RH. Učinilac postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica. Kada je učinilac u napadu na oštećenog koristio oružje – pištolj. (1) (2) (3) Krivično djelo može biti učinjeno iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.11. iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti. Bilten 19/94. Presuda VSS Kž. i to jedna osoba smrtonosne povrede. što znači da je postupao sa direktnim umišljajem.Kada je optuženi sa odstojanja od jedan do dva metra ispalio jedan hitac iz pištolja i pogodio oštećenog u nogu nanevši mu laku telesnu povredu iz toga ne proizilazi njegov umišlja da je želeo da ga liši života. jer nehat kao opšti oblik vinosti dugo vrijeme uopšte nije postojao. (1) (2) (3) Nehat (culpa) je lakši i po nastanku mlađi oblik vinosti od umišljaja. 759/03 od 19. 1141/98 od 19. Suda u Beogradu. počinio je u stjecaju jedno krivično djelo ubojstva iz čl. KZRH. 2003. 34. U odnosu na nevrijednosni karakter krivičnog djela zahtijevao se po pravilu umišljaj.1/00 od 26. Nehat Član 36.01. 1999. Kž.1. .

U starijim zakonodavstvima ovaj oblik vinosti se pojavljivao samo kod nekih krivičnih djela. S obzirom da se radi o lakšem obliku vinosti. 33. kod nehatnih učinilaca krivičnih djela nikada ne postoji voljna komponenta. U početku je nehat kao oblik vinosti postojao samo kao svjesni nehat. a tek kasnije. od kojih su najznačajniji 8. 222 . Prema tome. nevoljnim krivičnim djelima. sprečavanje i postupanje sa učiniocima". ali kod kojih. prvo u krivičnopravnoj teoriji. nema opšteg nehatnog krivičnog djela (crimen culpae) već samo posebno određenih nehatnih krivičnih djela (crimina culposa). Kada je u pitanju nesvjesni nehat. ne tako rijetko. te 12. Razumije se da je to nametnulo zahtjev za većom pažljivošću ljudi. na početku dvadesetog vijeka. u teoriji i praksi se razvija i uvodi i drugi oblik u vidu nesvjesnog nehata. kongres za krivično pravo održan u Hamburgu 1979. st. nehatna krivična djela u današnje vrijeme imaju sve veći značaj radi toga što savremeno i visokorazvijeno društvo u sve većoj mjeri stvara uslove za njihovo nastajanje. radi čega se kao oblik vinosti teško može uklopiti u psihološke teorije o vinosti. sa izvanredno teškim posljedicama. ali istovremeno i prisililo krivično pravo na intervenciju i kada je zabranjena posljedica rezultat nepažnje i nemarnosti. Fojerbah (Feuerbach) našao rješenje u konstrukciji krivičnih djela ugrožavanja (v. dakle ovaj nehat ne sadrži ni jedan psihološki elemenat. str. na kojem je pored ostalih raspravljana i tema "Problemi koji se pojavljuju u modernom pravu porastom nehatnih krivičnih djela".). uslovili su nebrojene mogućnosti za vršenje nehatnih djela u mnogim segmentima društvenih odnosa. odnosno on niti hoće niti pristaje na djelo i nastupanje zabranjene posljedice. Zato se često za nehatne delikte naglašava da se radi o tzv. godine. Za takve slučajeve je već na početku 19. vijeka A.. tehnički kao i svaki drugi napredak društva. izazivanjem saobraćajnih nesreća ili velikih katastrofa nepažljivim rukovanjem ili upotrebom opasnih sredstava koja savremeni svijet sve više stvara i posjeduje i sl.3. razvoj saobraćaja. a kasnije i u zakonodavstvu i naravno sudskoj praksi. a posebno visokorazvijeno današnje društvo. 237. Isto tako. KZ BiH). Za razliku od umišljaja kao redovnog oblika vinosti koji se zato i ne postavlja u bića pojedinih krivičnih djela. Tek u drugoj polovini devetnaestoga vijeka proces industrijalizacije. Bavcon-Šelih. za razliku od umišljaja. Dakle. na kojem je također raspravljana problematika "Krivična djela iz nehata. nehat je izuzetak i odgovornost za nehatno izvršenje djela će postojati samo ako je to posebno određeno (čl. i nepažnja ili nemarnost biva uzrok smrti ili povrede tijela čovjeka. tu ne postoji ni intelektualna ni voluntaristička komponenta. Ovo zapravo pokazuje da naš zakon u nekim svojim odredbama neke oblike vinosti vezuje i za izvjesne elemente normativne prirode. za nehatno izvršenje krivičnog djela uvijek je predviđena blaža kazna nego kada je to djelo učinjeno umišljajno. prvo kod djela protiv života i tijela koja su u osnovi umišljajna djela.3 Navedeno je uslovilo da je nehat kao opšti oblik vinosti dobio svoje mjesto. kao što je npr. odnosno ne prihvata samo čisto psihološke teorije o vinosti. međunarodni kongres za krivično pravo koji je održan u Lisabonu septembra 1961. trovanje velikog broja ljudi nepažljivim ponašanjem čovjeka. 3 To je razlog što su nehatna krivična djela veoma česta tema stručnih rasprava na mnogim međunarodnim stručnim skupovima.

3. To su djela iz sljedećih odredaba: čl. samopouzdanje.. nehatna krivična djela imaju i neke druge specifičnosti koje ih čine zasebnom kategorijom delikata koji su po svojoj konstrukciji i strukturi razlikuju od tipičnih umišljajnih krivičnih djela..Pored navedenih. ali je olako držao da će je spriječiti ili da ona neće nastupi. uglavnom se nalaze u onim grupama djela čije vršenje je vezano za one djelatnosti koje su vezane sa znatnim rizicima opasnosti. naročito u segmentu generalne prevencije. st. 4. Ako se učinilac ponašao u skladu sa zahtjevima dužne pažnje u datoj situaciji. st. onda treba uzeti da njegovo ponašanje nije protivpravno. kao što su: krivična djela protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine. te saučesništva u užem smislu. Ovdje se. već se olako pouzdava da će je spriječiti ili da ona uopšte neće nastupiti. čl. jer se i ovdje radi o učiniocu koji predviđa mogućnost nastupanja zabranjene posljedice. Vidjeli smo da je kod eventualnog umišljaja prisutan elemenat volje u vidu pristajanja. čl. samo je mali broj krivičnih djela u KZ BiH za koja je eksplicitno propisana odgovornost i kada su učinjena nehatno. odnosno ona izuzetno mogu biti dovršena preduzimanjem same radnje (tzv. 36. Kao što se vidi. Krivična djela za koja je u našem zakonodavstvu predviđena odgovornost kada su izvršena iz nehata. 4. te krivična djela protiv životne sredine. te najzad krivična djela protiv života i tijela kod kojih se prvo i počelo kažnjavati za nehat. U drugu grupu bi spadala djela koja su vezana za vršenje određene službe kao što je npr. st. koje nose neodređene i veće opasnosti. Prije svega. a) Svjesni nehat (luxuria. 186... 4. zatim zdravlja ljudi. čl. Iz odredbi čl. st. 225. na ova djela se ne mogu primjenjivati neki opšti instituti kao što je ustanova pripremnih radnji. odnosno vinost učinioca. vojna služba ili neke službene funkcije ili dužnosti. 6. Kategorija dužnosnog ponašanja. formalna krivična djela i djela apstraktnog ugrožavanja). što svakako ima uticaja i na nepravo i protivpravnost ovih delikata. pogrešnoj 223 . odnosno dužne pažnje tako postaje za ova djela od suštinskog značaja i predstavlja etički i društveni osnov njihove kažnjivosti. lakomislenost) postoji kada je učinilac bio svjestan da usljed njegove radnje (činjenja ili nečinjenja) može nastati zabranjena posljedica. I način ostvarivanja svrhe kažnjavanja kod ovih djela. 193. radi o pogrešnoj procjeni situacije. dok umišljajna mogu postojati i bez posljedice.. osnovni elemenat strukture ovih djela izražava se u tome što njihovo vršenje predstavlja povredu dužne pažnje. čl. Kod učinioca je prisutno samopouzdanje u svoje sposobnosti i mogućnosti da će spriječiti nastupanje posljedice ili pouzdavanje u spoljne okolnosti usljed kojih posljedica neće nastupi iako za to postoje mogućnosti. pokušaja. 164 st. dakle. To znači da se svjesni nehat od eventualnog umišljaja razlikuje po drugom elementu. jasno proizilazi da KZ BiH poznaje dvije vrste nehata: svjesni i nesvjesni. Vidljivo je da se svjesni nehat u pogledu elementa svijesti ne razlikuje od eventualnog umišljaja. Pored toga. bezbjednosti javnog saobraćaja. a ne samo da ne postoji krivica. dok kod svjesnog nehata učinilac ne pristaje na posljedicu. odnosno po elementu volje. je veoma upitan i problematičan. 198. nehatna krivična djela podrazumijevaju nastupanje štetne posljedice koja predstavlja bitan dio njihove strukture i kroz koju se izražava opasnost djela . Isto tako.

kalkulaciji učinioca ili učiniocu koji je samopouzdan. U slučaju dvojbi i dilema. Stoga ovdje treba uzeti da bi zaključak o postojanju eventualnog umišljaja u tom pogledu morao biti sasvim čist. odnosno nesumnjiv. iz čega je proizašao i sam njegov naziv. svakako da će se po priznatim postulatima tumačenja sud prikloniti gledištu da se radi o nehatu. pa stoga treba uzeti da postoji pristajanje na posljedicu i eventualni umišljaj. itd. razlog samo za probleme koji se odnose na njegovo teoretsko ishodište. Na kraju. odnosno kada se učinilac oslanja na slučajne ili sasvim neodređene okolnosti na osnovu koji računa da će posljedica izostati. s kojim je okolnostima učinilac računao kada je smatrao da do posljedice neće doći ili da će je moći otkloniti. U teoriji se s razlogom navodi da je ovo jedno od najtežih i najspornijih pitanja krivičnog prava. teško staviti u okvire psihološke koncepcije o vinosti. da li je u tom smislu možda preduzimao neke mjere koje bi mogle spriječiti ili umanjiti štetne posljedice ili je to samo imao u planu. To nije. a i kada se kažnjava kazne za nehat su blaže od kazni predviđenih za umišljaj. ako se dakle učinilac praktično upušta u igru na sreću. već i osnov za sumnje u pogledu svrsishodnosti postojanja ovog oblika vinosti u krivičnom pravu i djelotvornosti kažnjavanja za nehatna djela. na koji način je učinilac manifestovao svoju volju da neće doći do posljedice. U ovakvim slučajevima ipak se ne može reći da se radi o učiniocu koji drži da do posljedice neće doći. Ovakvo stanoviše je pretežno etablirano u teoriji i praksi. b) Nesvjesni nehat (negligentia. odnos prema nastupjeloj posljedici i postojanje eventualno posebnih interesa prema njoj. onda se radi o učiniocu koji računa sa nastupanjem posljedice. Radi toga je nesvjesni nehat. To je ona differentia specifica koja nesvjesni nehat odvaja od svih drugih oblika vinosti. ipak je nastupila. Dakle. a koju nije htio niti je na nju pristao. Razgraničenje između svjesnog nehata i eventualnog umišljaja. značajno je naročito zbog toga što se za nehat ne kažnjava uvijek. a posebno: cilj učiniočevog postupanja. koji precjenjuje svoje sposobnosti: posljedica koju je on predvidio. nemar. ako se radi o oslanjanju samo na golu nadu da će posljedica izostati ili se jednostavno tok stvari i ishod situacije prepušta slučaju. kako je već podvučeno.njegovog pristajanja na djelo i pouzdavanja da do posljedice neće doći. I u ranijim izlaganjima kod eventualnog umišljaja naglašene su teškoće u praktičnom razgraničenju između dva stava učinioca u situaciji kada on posljedicu predviđa kao moguću . da li posljedica pogađa i učinioca ili neka njemu bliska lica. nepažnja) kao oblik vinosti je specifičan po tome što kod njega ne postoji nikakva psihička veza između učinioca i djela odnosno posljedice. Sudu ostaje da veoma brižljivo ispita i razjasni niz okolnosti. Ukoliko za procjenu i uvjerenje učinioca ne postoje realni osnovi. odnosno svjesnom nehatu. valja podsjetiti da će u razgraničenju između ova dva oblika vinosti sumnje ipak često ostajati. U teoriji se posebno otvara pitanje ovog razgraničenja u slučajevima kada je u pitanju indiferentan i ravnodušan odnos učinioca prema nastupanju posljedice. onda se opet ide na nesumnjiv i čist zaključak da se radi o lakšem obliku. ako se sa izvjesnošću ne može utvrditi postojanje težeg oblika vinosti. o kojem se raspravljalo i kod eventualnog umišljaja. U literaturi se ponekad sreću i stavovi da je nesvjesni nehat stalna 224 . međutim.

odnosno da je bio pažljiv koliko je mogao i koliko je trebalo. Zato je za navedenu ocjenu odlučujući učinilac. eo ipso predstavlja potvrdu njegove nepažnje i nemarnosti u odnosu na uvažavanje tuđih vrijednosti i dobara. Stoga se s pravom ponekad u teoriji naglašava da nepoštovanje tuđih dobara ne počinje tek sa svjesnom odlukom da se ide protiv njih. Kada je u pitanju učinilac. odnosno eventualno stanje premorenosti. psihofizičko stanje. To podrazumijeva različite okolnosti koje su relevantne za tu ocjenu. str. njegove mogućnosti i svojstva i ukupnost okolnosti konkretne situacije. ipak se krivica učinioca ovdje temelji na njegovoj dužnosti i mogućnosti da prema okolnostima i svojim ličnim svojstvima predvidi nastupanje posljedice. treba uzeti u obzir. a na drugi u djelatnostima u kojima je taj rizik mnogo manji. predstavlja suštinu nesvjesnog nehata.). vremenske prilike. Za ocjenu učiniočeve dužnosti i mogućnosti predviđanja posljedice odlučujuća su subjektivna svojstva učinioca i objektivne okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. sredstva sa kojima je učinilac raspolagao. u proizvodnji lakozapaljivih ili uopšte opasnih proizvoda i sličnim djelatnostima. lične i subjektivni mogućnosti i svojstva učinioca. Na jedan način će se cijeniti nepažnja u ponašanju npr. onu njegovu komponentu koja ga čini oblikom vinosti. prisustvo drugih lica. složenost situacije. Nedostatak pažnje koju je učinilac u datoj situaciji mogao i bio dužan da ima. Može se konstatovati da savremeno krivično pravo ipak ide ovim drugim putem i predviđa sve veći broj nehatnih inkriminacija.opasnost za prodor objektivne odgovornosti u krivično pravo. da li je bila noć ili dan. zbog čega nije predvidio inače predvidivu posljedicu. Ovo je sasvim dovoljno za postojanje krivice. Pri tome je svakako neophodno imati u vidu prirodu same situacije i karakter izvršenog krivičnog djela. rizičnost i opasnost situacije koje je učinilac mogao i trebao biti svjestan. straha i sl. intelektualne mogućnosti. Drugi opet naglašavaju da je kažnjavanje i ovdje potrebno i opravdano i da predstavlja neizostavan faktor koji će uticati da se ljudi ponašaju pažljivije i brže prilagođavaju uslovima i normama života u tehnički veoma razvijenom društvu. jedinstvo date situacije. stepen vidljivosti. učinilac bi predvidio posljedicu i time bi bilo izbjegnuto povređivanje tuđih vrijednosti i dobara. a što je dovoljno za njegovu odgovornost. već još onda kada se ta dobra tako malo cijene da se učinilac uopšte ne trudi da razmišlja o tome kakvu opasnost za druge može da znači njegovo ponašanje (up. Da je bi pažljiv u mjeri u kojoj se u takvim situacijama to od njega očekuje po važećim standardima datog društva. u zavisnosti od toga kako se odvijalo izvršenje djela. Iako kod učinioca nije postojala svijest da njegovo ponašanje može prouzrokovati povredu tuđih dobara. To je i logično jer se radi o okolnostima koje su međusobno čvrsto povezane i čine kompleks. njegovo iskustvo. postojanje buke. različite okolnosti kao što su mjesto izvršenja radnje. za upućivanje socijalno-etičke osude. 225 . a time i krivičnu odgovornost učinioca. Kada su u pitanju objektivne okolnosti. mjerodavne su individualne okolnosti. kao što su njegov uzrast. odnosno da li je situacija nalagala hitnost u postupanju ili je učinilac imao mogućnosti da razmisli o mogućim izlazima iz date situacije itd. na što upućuje i sam zakon. stanje njegovog vida i sluha. Iako nesvjesni nehat ne sadrži elemente svijesti i volje.267. Bačić I.

. finansijski eksperti. tada to ne bi bila krivica. odnosno ponašanja čovjeka koja zahtijevaju krivičnopravnu intervenciju i slučajnog prouzrokovanja štetnih posljedica. u teoriji se pominje i tzv. stručnjaci za eksplozivne i lakozapaljive materije i dr. kao što je npr. Rješenje koje se ovdje sugeriše i koje preferira subjektivne sposobnosti i mogućnosti učinioca su predviđala neka krivična zakonodavstva.) bila dužna da budu pažljivija u vršenju svoje profesije. ljekari.). u konkretnoj situaciji mogao predvidjeti nastupanje posljedice. profesionalni vozači. Ovaj oblik krivice je kriterij za razgraničenje između vinosti. što kolidira sa načelom subjektivne-individualne odgovornosti koje predstavlja jedno od osnovnih načela savremenog krivičnog prava.U našoj teoriji i sudskoj praksi vladajuće je shvatanje da za postojanje nesvjesnog nehata treba da budu kumulativno ispunjena oba navedena uslova. mogao da predvidi nastupanje posljedice. može se prigovoriti i drugom stanovištu prema kojem nema nesvjesnog nehata ukoliko su mogućnosti i sposobnosti učinioca bile iznad mogućnosti prosječnog građanina. ili kako je uobičajeno kod nas reći "prosječnog" čovjeka. To je razlog što ovaj nehat neki zakoni predviđaju kao teži oblik nehata. S druge strane. koje treba ispoštovati. godine (par. Ovdje vrijedi pravilo ultra posse nemo tenetur (niko ne odgovara preko svojih mogućnosti). Ipak. od učinioca se može zahtijevati. svojstvima i mogućnostima najviše odgovara. nije mogao ponašati u skladu sa zahtjevima dužne pažnje koji proizilaze iz usvojenih standarda pažljivog ponašanja.st. ali ne i prosječni građanin. pri ovome valja imati u vidu da su vinost i krivična odgovornost individualne kategorije. c) Kao poseban oblik nehata. Nesvjesni nehat je samostalan oblik vinosti koji mora biti u svakom slučaju nesumnjivo utvrđen u svim svojim konstitutivnim elementima. vinovnost. bilo bi sasvim neopravdano od učinioca zahtijevati više od onoga što je on u određenoj situaciji mogao da predvidi.16. Iako ga naš zakon posebno 226 . Riječ je dakle o nehatu lica koja su po svom pozivu ili zanimanju (npr. kako postojanje dužnosti na predviđanje posljedice tako i same mogućnosti. Opravdano je negirati i nesvjesni nehat ako se učinilac u određenoj situaciji. Stoga je kod utvrđivanja nesvjesnog nehata potrebno poći od toga da li bi neki drugi čovjek koji po svojim osobinama. Prema tome. koji je u tom smislu najsličniji učiniocu. kada je dakle on. Jer. samo ona pažnja i opreznost koju bi svjesna i razumna ličnost. za što krivično pravo ne predviđa odgovornost i primjenu svojih sankcija. nego što se to inače u drugim prilikama zahtijeva od drugih lica. Zakonski pojam nesvjesnog nehata ne bi se mogao shvatiti na taj način da se njegovo postojanje pretpostavlja u svim slučajevima u kojima nije utvrđeno postojanje svjesnog nehata.2. pa stoga za svoju osnovu ne mogu imati mjerilo jednog apstraktnog i idealnog. profesionalni ili pozivni nehat koga karakteriše to što učinilac u preduzimanju radnje nije imao onaj stepen pažnje u predviđanju posljedice koji se zahtijeva u obavljanju profesije kojom se on bavi. prema opštim mjerilima. Ovakvo stanoviše u određenoj mjeri tendira šematizaciji i objektivizaciji krivične odgovornosti. Ovdje se radi o konkretnom čovjeku sa njegovim svojstvima i mogućnostima. zbog svojih ličnih svojstava. imala u objektivno istoj situaciji. koja pripada istoj društvenoj kategoriji u kojoj se nalazi učinilac. bivši jugoslovenski KZ od 1929.

ono se može uzimati u obzir pri ocjeni krivične odgovornosti. tako da zbog neprimjerene brzine nije uočio biciklistu koji se ispred njega kretao uz desni rub kolnika. upravljao osobnim automobilom sa oborenim svjetlima brzinom za 15. Bilten 19/94. Uopšte uzev. prolasku kroz zavoj. dok se u trećem zahtijeva izuzetna opreznost i sposobnost. nisu međutim argumenti za tvrdnju da je optuženik sa eventualnim umišljajem zbog alkoholiziranosti (ima u vrijeme prometne nezgode 1. pri takvoj situaciji dužnost i mogućnost predviđanja posljedice je veća.04. a ne sa umišljajem. 3.ne reguliše. st. jer je kod takvih učinilaca stepen svijesti o mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice veći. U tom smislu postoji grub. Ovakvo kršenje prometnih propisa tipično je i za trijezne vozače . Kž1047/93. kako se optužbom stavlja na teret. 40. 156. VS RH. Slično kao i kod umišljaja. zakon ne pravi razliku u pogledu krivične odgovornosti između svjesnog i nesvjesnog nehata. u vezi čl. d) U teoriji postoji i stepenovanje i jednog i drugog nehata po težini nepažnje. Okolnost da je u pitanju vršenje profesionalne dužnosti. km/h većom od brzine koja bi bila primjerena konkretnim prometnim uvjetima.1 m. st. Iako zakon ni ovo stepenovanje nehata ne predviđa. to ne znači da se pri utvrđivanju nehata ne može uzeti u obzir i profesija učinioca u okviru svojstva učinioca. Takvu okolnost kao otežavajući treba cijeniti i pri odmjeravanju kazne. Naravno. 1. lak nehat (culpa levis) i veoma lak nehat (culpa levissima). širini ceste od 4. Okolnost da brzina kojom se kretao optuženik automobilom od 61 km/h nije bila prilagođena noćnim uvjetima vožnje. te da se kretao oborenim svjetlima (adekvatna brzina za te uvjete bila bi 40 km/h.1994. iako je u stvari morao upotrebljavati dugačka svjetla u skladu sa čl. optuženik koji je noću u naseljenom mjestu bez upaljene ulične rasvjete. U prvom slučaju nastupanje posljedice u datim uslovima je mogao predvidjeti svaki čovjek. svjesni nehat je teži. ZOSPC. u drugom se za to zahtijeva sposobnost opreznog i pažljivog čovjeka. jer je riječ o profesiji učinioca kod koga postoji mnogo veći stepen poznavanja i razumijevanja određenih procesa i situacija a time i svijesti o mogućnosti nastupanja štetnih posljedica u vezi sa radnjama koje se pri tome preduzimaju. Radi toga su i kod svjesnog nehata manje mogućnosti olakog držanja da do posljedice neće doći ili da će je moći spriječiti. može da se cijeni kako kod nesvjesnog tako i svjesnog nehata.od 14. pri jakoj kiši. st.65 promila apsolutnog alkohola u krvi) skrivio prometnu nezgodu. odnosno odmjeravanju kazne. analogno njegovom stepenovanju u građanskom pravu. teški nehat (culpa lata). 161. što zakon posebno i ističe kod određivanja nehata. Sudska praksa: Počinio je teško djelo ugrožavanja javnog prometa iz nehata iz čl. naletio na njega i nanio mu smrtonosne povrede. 4. KZRH. tim više što optuženik nije vozio ekscesnom brzinom. ali u izvjesnim slučajevima može biti i drugačije. i da stoga između alkoholiziranosti optuženika i načina 227 . pa je tačno i prihvatljiva ocjena suda prvog stupnja da reagiranje optuženika u konkretnom slučaju nije odstupalo od reagiranja prosječnog trijeznog vozača.

to djelo činile dopuštenim. 239.. 97. Prema odredbi člana 37. str. 161.u vezi žl. 237. 1. error facti) i zabludu o pravu (lat. svakako je najpoznatija već tradicionalna podjela na zabludu o činjenicama (lat. Stvarna zabluda Član 37. str. to djelo bilo dopušteno. i 38. na osnovu čega se razlikuje stvarna i pravna zabluda. str.. Navedene dvije vrste ove zablude u našoj krivičnopravno literaturi poznate su uglavnom kao zabluda u užem smislu ili zabludu o obilježjima krivičnog djela i zabluda u širem smislu ili zabluda o okolnostima koje isključuju protivpravnost djela (u tom smislu v. onda se jasno vidi da se stvarna zabluda pojavljuje u dva oblika: stvarna zabluda o zakonskim obilježjima krivičnog djela i stvarna zabluda o okolnostima koje bi. ako se ima u vidu zakonska ekspresija iz st. 37. Marjanovik’.3. u krivičnom pravu se razlikuje više vrsta zabluda. ili koja je pogrešno smatrala da postoje okolnosti prema kojima bi. str.12.. Bačić I. Srzentić-Stajić-Lazarević. krivično je odgovorna za krivično djelo učinjeno iz nehata ako zakon za to krivično djelo propisuje kažnjavanje i za nehat..1994 . Kž-726/94.. VS RH. U krivičnom pravu.. čl. ako bi one stvarno postojale..).4. Horvatić. (1) Nije krivično odgovorna osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije bila svjesna nekog njegovog zakonom propisanog obilježja. Čejović. Ako je osoba bila u zabludi iz nehata. 276. da su one stvarno postojale. error) u pravu uopšte predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti o nekim pravno relevantnim okolnostima ili sadržajima. str. str. i počinjenju krivičnog djela iz čl. KZ BiH proizilazi da je u osnovi navedena podjela prihvaćena i u našem krivičnom zakonodavstvu i da stoga i u našem krivičnom pravu postoje dvije osnovne vrste zabluda: stvarna i pravna. zabluda predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti učinioca o relevantnim okolnostima krivičnog djela koje čini. itd. U našem krivičnom pravu. 37. 240. Bilten 20/96.) postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja djela iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno.njegove vožnje nema potrebne uzročne veze.. ili je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi. 246. KZRH. U zavisnosti od toga na koje se elemente krivičnog djela odnosno okolnosti zabluda odnosi. Međutim. st. 247. Na osnovu toga neki 228 . Pravna zabluda (čl.. od 08. ako bi uistinu postojale.st. 259. stvarna zabluda postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom propisanog obilježja. 38. error iuris). već se radi o nehatnom ugrožavanju javnog prometa u kojem je jedna osoba smrtno stradala. to djelo bilo dopušteno. Iz naslova odredaba iz čl. (2) (1) Zabluda (lat. Komentar KZJ.156.

činile djelo dopuštenim. nije od posebnog praktičnog značaja. u tekstu ovog komentara biće nužno korišteni navedeni nazivi. Za krivičnopravne efekte neke zablude nije odlučujuće da li se radi o zabludi o činjenicama ili pravu. jer oni sugerišu da se prva odnosi samo na činjenice stvarne prirode. uzročnost ili kauzalitet. pa će i zabluda o njima pod istim okolnostima u principu imati isti značaj i dejstvo. zabluda o obilježjima krivičnog djela pravnog karaktera je pravna zabluda. stvarna zabluda. ova zabluda se može odnositi na sve okolnosti koje se javljaju kao obilježja krivičnog djela. ukoliko se i te okolnosti javljaju kao obilježje nekih krivičnih djela. dok se druga odnosi samo na činjenice pravne prirode. pa bi tako postojale sljedeće vrste zabluda: zabluda o biću djela ili tzv. ovog člana sadrži dva oblika stvarne zablude: zabludu o biću krivičnog djela i zabludu o okolnostima koje. itd. i zabluda o protivpravnosti djela ili pravna zabluda. Isto tako. 205. objekat radnje. radi o tzv. ili kada brat i sestra vrše obljubu (krivično djelo rodoskrnjavljenja iz entitetskih KZ) ne znajući da su brat i sestra. str. 1. stvarnoj zabludi i onda kada se ona odnosi na određena obilježja normativnog karaktera koja su unesena u zakonski opis datog krivičnog djela. isprava. kao što su npr. i sl. 237. neko uzme tuđu stvar pogrešno misleći da je njegova. ali je ona po svojim efektima jednaka zabludi o činjenicama.). Zabluda o biću krivičnog djela. Ova zabluda se može odnositi i na mjesto. 37. s obzirom da ih zakonski tekst koristi za označavanje ovih zabluda. 37. kada bi zaista postojale. zakonski nazivi "stvarna" i "pravna" zabluda nisu odgovarajući. iako različite. st. odnosno stvarnoj zabludi. zabluda o osnovima isključenja protivpravnosti djela. koja se bitno razlikuje od prve dvije. Stoga i navedena podjela na stvarnu zabludu u užem i širem smislu. U ovoj zabludi nalazi se npr. i jedna i druga prema zakonskom tekstu imaju iste krivičnopravne efekte. vrijeme. u smislu čl. može se reći da odredba iz st. tuđi predmet. postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio svjestan bilo kojeg zakonom propisanog obilježja krivičnog djela. Stoga. sredstvo ili način izvršenja. privilegovanom ili kvalifikovanom obliku.1. U tom smislu. već da li se ta zabluda odnosi na obilježja krivičnog djela ili ne. stvarnim ili pravnim činjenicama. Ukoliko je kod nekog djela 229 . Ako se ima u vidu naprijed navedeno. od podjednakog značaja. lice stupi u brak sa drugim pogrešno misleći da mu je raniji brak prestao. Pojmovno.).autori uvode i treću vrstu zablude. Bez obzira što se u prvom slučaju radi o okolnostima koje se nalaze u zakonskom opisu bića krivičnog djela. Bez obzira na to. Ona se može odnositi i na svaku drugu okolnost koja ulazi u strukturu elemenata datog krivičnog djela u njegovom osnovnom. Naime. ni pojam pravne zablude ne obuhvata zabludu o bilo kojoj okolnosti pravne prirode. lice koje plaća lažnim novčanicama ne znajući da su lažne (djelo falsifikovanja novaca iz čl. koja je uobičajena u našoj literaturi. već samo okolnost da se radi o dopuštenosti odnosno zabranjenosti čovjekovog ponašanja. lično svojstvo učinioca ili svojstvo pasivnog subjekata. jasno je da se prema odredbi čl. što je u smislu rješenja KZ BiH pogrešno (u tom smislu se izjašnjava i Marjanovik'.). posljedica. To je stoga što su i jedne i druge okolnosti. kao što su radnja. a u drugom o okolnostima van bića krivičnog djela. brak. bez obzira da li se radi o okolnostima stvarnog ili pravnog karaktera.

Umišljaj pretpostavlja svijest o svim okolnostima određenog krivičnog djela. Za razumijevanje ove vrste zablude. Iako je ovdje učinilac svjestan bića krivičnog djela. ovdje se ne radi o zabludi o biću krivičnog djela. ipak se radi o zabludi koja je po svom efektu i učincima jednaka zabludi o biću krivičnog djela. 181. ili ako je kod krijumčarenja lica mislio da se radi npr. da se radi o žrtvi sa određenim svojstvima..). to djelo bilo dopušteno odnosno dozvoljeno. a zabluda se sastoji upravo u tome da učinilac nema predstave o tim obilježjima. činjenična situacija koja daje legitimitet njegovom ponašanju. 192. 193.. ne postoji ni voluntaristička veza sa djelom. Iako ponekad učiniočeva predstava o djelu ne odgovara stvarnosti. a radilo se o Kurdima. kod djela iz čl. zablude o biću krivičnog djela nema ukoliko se radi o zabludi o pogledu nekih okolnosti koje nisu zakonska obilježja krivičnog djela. jer njegova volja ne obuhvata takvo djelo. itd.. ili 182. ipak je ostvario sva i objektivna i subjektivna zakonska obilježja datih krivičnih djela. jer se radi o zabludi o činjenicama koje su materijalni osnov razloga isključenja protivpravnosti. Pri takvom odnosu učinioca prema djelu. ili licu pod međunarodnopravnom zaštitom kod djela iz čl. postoji kada je učinilac u vrijeme izvršenja djela. Stvarnu zabludu o biću krivičnog djela nije uvijek lako odvojiti od pravne zablude. policajac hapsi jedno lice u pogrešnom uvjerenju da je to učinilac razbojništva za kojim je 230 . pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi. potrebno je poći od umišljaja. a zabluda se upravo sastoji u tome da ta svijest nedostaje učiniocu. ili ako je prenosio supstance za spravljanje jedne vrste droge.. Ako je učinilac lišio života jedno lice. Stoga se ova zabluda javlja kao druga. Kao opšte pravilo moglo bi se uzeti da ova zabluda postoji onda kada kod učinioca nedostaje predstava o sadržaju norme na koju upućuje blanketna inkriminacija. već o zabludi o okolnostima koje se nalaze van bića krivičnog djela i koje imaju karakter osnova isključenja opasnosti i/ili protivpravnosti djela. iako njegova predstava o datoj situaciji ne odgovara realnosti. na strani učinioca postojaće zabluda ukoliko on nije bio svjestan i tog obilježja (npr. Dakle. posebno kod djela blanketnog karaktera. što znači da njegov postupak nije upravljen na ostvarenje protivpravnog djela. negativna strana umišljaja koja ga isključuje. pogrešno misleći da se radi o drugom. dok će pravna zabluda ili zabluda o protivpravnosti postojati kada kod učinioca postoji zabluda o postojanju norme na koju upućuje blanketna norma. Zabluda o biću krivičnog djela ovdje ne postoji. pa se ne može reći da je on voljno postupao pri ostvarenju datog djela. kada postoje takvi nedostaci na njegovoj intelektualnoj strani. da su one stvarno postojala. ili djela iz čl. pa stoga ni nema razloga da se tako ne ponaša.. jer umišljaj pretpostavlja svijest o svim obilježjima krivičnog djela. riječ je samo o zabludi koja je krivičnopravno irelevantna. licu koje nije navršilo određene godine starosti kod nekih djela. o Albancima. Ako npr. Zabluda o okolnostima isključenja protivpravnosti. pogrešno misleći da se radi o drugoj vrsti. pa samim tim i postojanja krivičnog djela u cjelini. negira. ili da navedeni predmeti predstavljaju vojnu opremu.neki elemenat posebno konkretizovan i istaknut sa specifično postavljenim obilježjima. Učinilac ovdje pogrešno smatra da postoji neka okolnost koja opravdava njegovo djelo.

neki je autori i ne tretiraju kao posebnu vrstu stvarne zablude. Ovakva zabluda. da li je zabluda u kojoj se našao rezultat njegove nepažnje koju je. onda takva zabluda mora uticati na krivičnu odgovornost. tj. Iako zakon na njih neposredno ne upućuje. odnosno da li je ona bila skrivljena ili neizvinjavajuća. U tom smislu je upravo takva odgovornost i predviđena u odredbi iz st. potrebno je utvrditi da li je učinilac za tu zabludu kriv ili nije. niti je mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. ako neko zbog pogrešne predstave o takvim činjenicama. 263. pa je stoga i krivično odgovoran za učinjeno djelo ako zakon za to djelo propisuje kažnjavanje i za nehatno izvršenje. Prva je rezultat nehata samog učinioca.). što je uslovljeno specifičnostima sadržaja zakonskih opisa djela. 37. U našoj krivičnopravnoj literaturi u tom smislu se uglavnom govori o tzv. ipak odgovarati samo za privilegovani oblik djela (u tom smislu se izjašnjava i Bačić II. ili je bila neskrivljena ili izvinjavajuća. radi se o neotklonjivoj zabludi koja bi postojala kada učinilac nije bio dužan da ima.). Ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neku kvalifikatornu okolnost. dok će u slučaju postojanja zablude u odnosu na neku privilegujuću okolnosti. već samo kao jedan poseban vid jedne te iste zablude koja isključuje krivičnu odgovornost (u tom smislu Tahović. 2. isključuje krivičnu odgovornost. otklonjivoj ili neotklonjivoj stvarnoj zabludi. što znači da je on bio dužan i mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. putativna nužna odbrana ili krajnja nužda. a zapravo misli da radi drugo. Stoga. Međutim. jer učiniocu nedostaje svijest neophodna za postojanje umišljaja. u praksi se javljaju ili se mogu javiti i neki posebni slučajevi ili oblici ove zablude. i sl. Sličnog su karaktera i neki drugi slučajevi koji spadaju u ovaj oblik zablude. trebao i mogao izbjeći. str. str. čl. U protivnom. o činjenicama koje su u datoj situaciji krivičnopravno relevantne. a nekada samo smanjuje. bez obzira da li se radi o zabludi o biću djela ili okolnostima koje isključuju protivpravnost. kao npr. Drugim riječima. Praktično. Da bi se znalo kakvo dejstvo na krivicu odnosno krivičnu odgovornost učinioca ima ova zabluda. treba utvrditi da li se navedena zabluda učiniocu može staviti na teret ili ne može. ili vojnik u ratu ubija svog vojnika misleći da je neprijateljski. (2) Već je navedeno da stvarna zabluda uvijek isključuje umišljaj. ukoliko se radi o krivičnom djelu za koje zakon ne propisuje kažnjavanje i za nehatno izvršenje takvog djela.raspisana potjernica. Zbog ovakvog karaktera ove zablude. to ne znači da ona u svakom slučaju negira svaki oblik krivične odgovornosti. 88. Svi ti slučajevi u literaturi se 231 . On radi jedno. to znači da ukoliko se utvrdi da postoji stvarna zabluda. da je bio obazriviji. svoje ponašanje predstavlja i vidi tako da mu to ne daje nikakvog osnova da ne radi to što radi. onda se neće pristupati ispitivanju da li je riječ o otklonjivoj ili neotklonjivoj zabludu. nekada u smislu da je posve isključuje. Bilo da je riječ o jednoj ili drugoj zabludi. provaljivanje u susjedov stan pogrešno misleći da iz njega teče voda ili se doziva u pomoć. ovdje učinilac ima pogrešnu predstavu o tome što stvarno čini. postojaće njegova odgovornost samo za osnovni oblik djela.

uglavnom svode na zabludu o objektu, zabludu o licu, zabludu o kauzalitetu, te slučajeve aberacija, koje neki svrstavaju u zabludu o kauzalitetu. Zabluda o objektu krivičnog djela (error in objecto) i zabluda o licu (error in persona) su zablude o identitetu objekta radnje i njihov krivičnopravni značaj zavisi od toga kako je navedeni objekat (predmet, lice) određen u zakonskom opisu djela, da li njegov identitet ili neke osobine i svojstva predstavljaju ujedno i obilježja krivičnog djela ili ne predstavljaju. Ako učinilac u svojoj predstavi nema svijest koja bi odgovarala objektu kako je on dat u biću datog krivičnog djela, radi se o zabludi o biću krivičnog djela, pa je stoga takva zabluda relevantna. To proizilazi i iz samog umišljaja kod koga se zahtijeva svijest o objektu odnosno licu koje je žrtva djela, upravo u onom smislu kako je ono određeno odnosno konkretizovano u opisu toga djela. Ako npr. službeno lice u institucijama BiH ograniči slobodu kretanja licu pod međunarodnopravnom zaštitom, pogrešno misleći da se radi o nekom drugom licu, neće odgovarati za krivično djelo iz čl. 192. KZ BiH, već za krivično djelo protivpravnog lišenja slobode iz čl. 147. KZ BiH; ili ako neko oduzme tuđu stvar ne znajući da se radi o stvari od posebnog istorijskog značaja, neće odgovarati za tešku krađu, već za običnu krađu iz entitetskih KZ ili KZ BD BiH, itd. Ovi i slični primjeri pokazuju da su ovakve zablude relevantne jer se odnose na biće krivičnog djela, pa će za ispravnu kvalifikaciju djela i određivanje odgovornosti biti mjerodavan onaj objekat koji je učinilac imao u svojoj predstavi, jer se on od stvarno povrijeđenog objekta razlikuje u pogledu onih osobina koje predstavljaju obilježje krivičnog djela (v. i Komentar KZJ, str. 98; Bačić I, str. 261.). Međutim, ako se zabluda odnosi na objekat koji se međusobno ne razlikuje po nekoj osobenosti koja predstavlja obilježje krivičnog djela, odnosno kada stvarno povrijeđeni objekat ima jednak značaj kao i onaj koji je učinilac imao u vidu, takva zabluda je krivičnopravno irelevantna. Ovdje su oba objekta, zamišljeni i povrijeđeni odnosno realizovani, jednako krivičnopravno zaštićeni i učiniočeva zabluda nije od takvog krivičnopravnog značaja da bi vodila promjeni kvalifikacije djela. Ovdje će se stoga raditi o umišljaju bez obzira na pogrešnu predstavu o objektu radnje, ako data okolnost nije posebno označena kao obilježje djela. Kao primjeri ove zablude u literaturi se najčešće navodi lišenje života pogrešne osobe zbog zamjene identiteta, ili krađa stvari drugog kvaliteta ili svojstva od zamišljenog i sl. Riječ je dakle o zabluda koja se odnosi na okolnost koja nije sastavni dio zakonskog bića krivičnog djela, pa i uz takvu njegovu pogrešnu predstavu o objektu djela, on je imao ispravnu predstavu o svim obilježjima krivičnog djela, pa stoga postojeća zabluda učiniočevu odgovornost za učinjeno djelo ne ugrožava. Zabluda o kauzalitetu u svojoj osnovi spada u zablude o biću krivičnog djela jer se radi o elementu djela i stoga svijest kod umišljaj treba da obuhvati i taj elemenat. Ova zabluda postoji kod učinioca koji je odvijanje radnje, odnosno kauzalnog toka zamislio na jedan način a to se dogodilo na drugi način, tj. posljedica je prouzrokovana na drukčiji način nego što je učinilac zamislio; predstavljeni i stvarni odnosno realizovani kauzalni tok se ne poklapaju. Za ocjenu krivičnopravnog značaja ove zablude mjerodavan je sam karakter i stepen odstupanja. S obzirom da nije moguće uvijek sagledati kauzalni tok u svim 232

detaljima i pojedinostima, zabluda će biti irelevantna ako su u pitanju nebitna odstupanja stvarnog od zamišljenog kauzalnog toka. Tako npr. učinilac je radi ubistva bacio žrtvu s mosta u vodu da se utopi, ali je žrtva umrla prije radi srčanog udara i sl. Ovdje su odstupanja nebitna i stoga su irelevantna pa umišljajna odgovornost ostaje. Dakle, tek ako se radi o bitnim odstupanjima radi će se o zabludi koja je od značaja i koja isključuje umišljaj u odnosu na posljedicu. Poseban slučaj zablude o kauzalitetu predstavljaju slučajevi kada učinilac misli da je posljedicu prouzrokovao jednom radnjom, a zapravo je to učinio drugom, naknadnom radnjom (dolus generalis); tako npr. učinilac misleći da je kod žrtve koju je davio i udarao smrt već nastupila, baca je u vodu da bi prikrio djelo i tek tada smrt nastupa utapanjem. Prema jednima, ovdje se radi o nebitnom odstupanju, jer je druga radnja samo dio cjelokupne radnje izvršenja i ostvarena posljedica je u okvirima cijelog događaja i kao takva predvidiva, pa stoga ovdje ostaje odgovornost za umišljajno djelo. Drugi zastupaju stav da se u ovakvim situacijama radi o dvije radnje i dva djela, pokušaju ubistva u sticaju (eventualno) sa nehatnim ubistvom. Promašeni udarac, aberacije (aberatio ictus sive impetus) su veoma slične zabludama o kauzalitetu i postoje kada učinilac nije prouzrokovao posljedicu na željenom nego na nekom drugom objektu. Ovdje se ne radi u pravom smislu o stvarnoj zabludi, već je u pitanju devijacija u izvođenju radnje, skretanju udarca, pogrešnom smjeru radnje radi toga što je loše izvedena pa je stoga promašila željeni cilj. Npr. učinilac je u namjeri ubistva bacio kamen na komšiju u vrtu, ali je pogodio njegovu suprugu pored njega; pucao je na jedno lice a pogodio drugo; supruga je htjela otrovati muža, ali je otrovano vino koje je stavila na sto popilo drugo lice; (aberacije s objektom iste vrijednosti); ili, učinilac je pucao na zvijer a pogodio je prolaznika (aberacije s objektom različite vrijednosti). Prema pretežnom shvatanju u ovakvim slučajevima postoji idealni sticaj pokušaja željenog krivičnog djela i nehatnog krivičnog djela stvarno izvršenog prema drugom objektu. (v. Komentar KZJ, str. 99.; Stajić-Srzentić-Lazarević, str. 281.; Bačić I, str. 262., itd.; u tom smislu VS RH, I Kž-1275/92, v. Rječnik, str. 11.). Smatra se da ono više odgovara prirodi ovakvih slučajeva, posebno onda kada između objekata postoje određene razlike u pogledu osobenosti koje imaju značaj obilježja krivičnog djela. Valja ipak upozoriti da, se u zavisnosti od slučaja, treba ispitati da li je učinilac dopuštao mogućnost da pogodi drugo lice, što se raspravlja po pravilima alternativnog umišljaja (dolus alternativus). Ako je on s tim računao, tada se neće raditi o aberatio ictus-u. Sudska praksa:
Putativna nužna odbrana kao oblik stvarne zablude (zablude o okolnostima koje isključuju protivpravnost) može se priznati samo ako bi počinitelj, uz pretpostavku da je njegova predodžba ispravna, imao pravo na nužnu odbranu. Počinitelju koji pogrešno smatra da postoji istodobni protupravni napad ne mogu se, prema tome, priznati veća prava, nego prema počinitelju koji bi se zaista našao u ovako zamišljenoj situaciji. Pravo na nužnu odbranu postoji samo ako postoji istodobni napad, pa će se i putativna nužna odbrana moći

233

priznati samo ako počinitelj pogrešno smatra da protiv njega postoji istodobni protupravni napad. VS RH, Kž-931/93. od 16.11. 1994., Bilten 19/94. Kada je optuženi neovlašćeno držao eksploziv, ne može se pozivati da je bio u stvarnoj zabludi da drži eksploziv velike razorne moći, s obzirom da je bio neposredni učesnik ratnih događanja i da je znao da se radi o plastičnom eksplozivu. Presuda VSS, Kž.1336/99 od 20. 04. 2000. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o krivičnom djelu nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37., a ne o krivičnom djelu ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, jer pogrešna predodžba optuženika da je oštećenik napadač, u situaciji kad je on objektivno mogao poduzeti radnje kako bi u mraku prepoznao oštećenika, npr. paljenjem svjetala, a to nije učinio, rezultat je njegove zablude iz nehata, a ne umišljajnog postupanja da oštećenika liši života. Okružni sud u Bjelovaru, K65/92, od 26.06.1992. Ako sud nađe da je optuženi bio u stvarnoj zabludi, mora se pozvati na zakonsku odredbu i opredeliti da li je zabluda postojala samo za teži oblik krivičnog dela ili za delo u celini. Rešenje VSS Kž. 2095/98 od 31.05. 2000. Ne može se pozivati okrivljeni da nije bio svestan da čini zabranjeno delo, da je dobijanje oružnog lista za pušku samo formalnost s obzirom da je puška registrovana na ime njegovog pokojnog oca i da je on po rešenju suda nasledio tu pušku, kada je sa istom bio zatečen da je nosi u lovištu. Presuda Okružnog suda u Beogradu Kž.1087/00 od 28.06. 2000. Prvostepeni je sud optuženika oglasio krivim što je prisilio na obljubu oštećenicu staru 13 godina te izvršio krivično djelo obljube s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH. Sud, međutim, nije ničim obrazložio da li je optuženikov umišljaj obuhvatio obilježje "dijete", tj. da li je optuženik bio svjestan da je oštećenica dijete ili je barem dopustio tu mogućnost i uprkos tome htio s njome obljubu. Ako bi se optuženik nalazio u stvarnoj zabludi u pogledu navedenog obilježja, mogao bi odgovarati samo zbog krivičnog djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH. Kako, dakle, u prvostepenoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, učinjenja je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP. VS RH, I. Kž-547/91. od 28.8. 1991.

Pravna zabluda Član 38. Učinilac krivičnog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno, može se blaže kazniti ili osloboditi od kazne. 234

Pravna zabluda (lat. error iuris) u krivičnopravnom smislu predstavlja pogrešnu predstavu učinoca o zabranjenosti krivičnog djela, odnosno njegovoj protivpravnosti. Radi se o situacijama kada učinilac pogrešno drži da ono što čini nije pravno zabranjeno, on je u zabludi u pogledu zabrane koju je u datom slučaju morao da poštuje. Za razliku od stvarne zablude kod koje učinilac nije svjestan onoga što čini, kod pravne zablude on je toga svjestan, ali ne zna da je to što radi pravno nedopušteno odnosno propisano kao krivično djelo. Kod stvarne zablude učinilac nije svjestan svog ponašanja, ne zna šta čini, jer da je svjestan šta uistinu čini ne bi to činio, a kod pravne zablude on zna šta radi, ali pogrešno ocjenjuje pravnu dopuštenost toga što čini, ne zna da je to djelo pravno zabranjeno. Tako npr. ako učinilac djela rodoskrvnjenja nije svjestan srodničkog odnosa, postoji stvarna zabluda, a ako takva svijest postoji, ali učinilac smatra da to nije zabranjeno, riječ je o pravnoj zabludi; ili učinilac vrši obljubu sa djetetom znajući da ono nije navršilo 14 godina starosti, ali ne zna da je to pravno zabranjeno. U svakom slučaju kod učinioca krivičnog djela u pravnoj zabludi nedostaje svijest o nedopuštenosti djela, pri čemu je moguće da on nije svjestan norme koja se odnosi na dato djelo ili je pogrešno razumije. Ovo su slučajevi pravne zablude koji se u krivičnopravnoj literaturi često nazivaju direktnom pravnom zabludom, jer se zasnivaju na pogrešnom uvjerenju učinioca o dopuštenosti njegovog djela. Osim ove, postoji i drugi slučaj pravne zablude koji se sastoji u pogrešnoj predstavi o nekom od razloga isključenja protivpravnosti, a koja se naziva indirektnom pravnom zabludom.4 Ovdje je učinilac svjestan zabranjenosti njegovog djela, ali on pogrešno procjenjuje da u datom slučaju postoji posebna norma koja njegovo ponašanje čini dopuštenim, ili pogrešno drži da postoji neki osnov isključenja protivpravnosti, ali kojeg pravni poredak ne priznaje, a što on ne zna, odnosno pogrešno shvata granice jednog inače pravno priznatog razloga za isključenja protivpravnosti. Npr. učinilac smatra da je vršenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva dopušteno ukoliko ga vrši po naređenju pretpostavljenog; službeno lice pogrešno smatra da je svako njegovo djelo dozvoljeno ukoliko ga čini po naređenju pretpostavljenog; učinilac misli da eutanazija njegovo djelo čini dopuštenim ili u istom smislu ocjenjuje pristanak oštećenog ili neopravdano proširuje njegovo dejstvo; neko misli da kao stariji može primjenjivati disciplinske mjere kažnjavanja prema djeci svojih rođaka, pa ih na određeno vrijeme zatvara i sl. Iz navedenog proizilazi da se kod stvarne zablude pogrešna predstava odnosi na činjeničnu, materijalnu osnovu na kojoj se temelji krivično djelo, a kod pravne je riječ o zabludi u odnosu na dopuštenost djela. Stvarna zabluda, bez obzira da li se ona odnosi na obilježja bića djela ili okolnosti van bića djela, predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti o postojanju tih
4

Učenje o ove dvije vrste pravne zablude potiče iz njemačke krivičnopravne nauke, koja takvu podjelu opravdava jer, iako se radi o pravnim zabludama, ipak među njima postoje razlike u pogledu onoga u odnosu na što učinilac ima pogrešnu predstavu, o čemu svakako sud treba da vodi računa pri procjeni njenog krivičnopravnog značaja. Vid. H.H. Jescheck, Lehrbuch des Straftrechts, All. Teil, IV. izd., str. 342; Wessels, J., Beulke, W., Strafrechts, All. Teil, 1999, str. 140-141; up. i Bačić I, str. 267, Stojanović, str. 179, 180.

235

okolnosti. Kod pravne zablude učinilac nije svjestan da je njegovo ponašanje predviđeno kao krivično djelo (prva zabluda), ili, iako je svjestan postojanja svih okolnosti, ali pogrešno misli da te okolnosti imaju značaj osnova koji isključuje protivpravnost njegovog djela, on pogrešno cijeni i shvata domašaj tog inače pravno priznatog razloga za isključenje protivpravnosti (druga zabluda). Kao što je već naglašeno, učinilac kod stvarne zablude ne zna što radi, a kod pravne zablude ne zna da ono što radi ne smije raditi. U starijoj teoriji i zakonodavstvu pravnoj zabludi se nije pridavalo posebno značenje i pri procjeni njenog značaja polazilo se od načela error iuris nocet, tj. da nepoznavanje zakona trpi onaj ko ga ne poznaje odnosno da njegovo nepoznavanje nikoga ne izvinjava, opravdava - ignorantia legis non excusat. Rješenje iz čl. 38. u osnovi se zasniva na ovim principima, što je u novije vrijeme mnogo kritikovano i većina savremenih evropskih krivičnih zakonodavstava navedeno rješenje je napustilo, jer je u suprotnosti sa načelom krivice ili krivnje za čije postojanje se zahtijeva svijest o protivpravnosti.5 Ovo stanovište kao što je poznato zasniva se na psihološko-normativnoj ili normativnoj teoriji vinosti ili krivnje prema kojoj je u ovakvim situacijama isključena krivična odgovornost. Prema rješenju koje je statuirano u čl. 38. pravna zabluda nema ekskulpirajuće značenje6, što ukazuje da je naše zakonodavstvo još i sada na liniji psiholoških teorija o vinosti ili krivnji, prema kojima svijest o protivpravnosti djela nije od značaja za postojanje njegove krivične odgovornosti. Stoga, nepostojanje svijesti o protivpravnosti odnosno zabranjenosti krivičnog djela, o kojoj je riječ kod pravne zablude, ne utiče na postojanje njegove krivične odgovornosti. Ovo potvrđuje da pravna zabluda kao malo koji institut najbolje pokazuje u kojoj mjeri se u krivičnom zakonodavstvu i praksi jednog društva ostvaruje princip subjektivne odgovornosti, kao jedno od osnovnih načela savremenog krivičnog prava. U sve razvijenijem, a posebno nestabilnom i nesređenom pravnom sistemu, neodrživa je ranije isticana pretpostavka opšte poznatosti svih propisa, pa je stoga naprijed navedeno načelo error iuris nocet opravdano napušeno u gotovo svim evropskim zemljama, jer je ovu zabludu u onim slučajevima u kojima se ona nije mogla izbjeći, neophodno uvažavati. Prema odredbi čl. 38. pravna zabluda proizvodi krivičnopravne učinke ili dejstvo samo u segmentu kažnjavanja, jer se predviđa mogućnost ublažavanja ili oslobođenja od kazne. Međutim, takvu mogućnost sud može koristiti samo pod uslovom da je učinilac u pravnoj zabludi bio iz opravdanih razloga. S obzirom da u tom smislu zakon ne daje nikakve kriterije, ostaje da ga sud rješava u svakom konkretnom slučaju, pri čemu će biti potrebno procjenjivati sve objektivne i
5

I krivični zakoni bivših jugoslovenskih republika, osim KZ Srbije, su prihvatili novu koncepciju pravne zablude, prema kojoj ova zabluda iz opravdanih razloga isključuje krivičnu odgovornost, odnosno krivicu. U tom smislu čl. 17. KZ Makedonije, čl. 21. KZ Slovenije, čl. 46. KZ RH, kao i čl. 19. KZ Crne Gore, koji je na snazi od 1. aprila 2004. godine. Jedino KZ Crne Gore ne sadrži i odredbe prema kojoj se u slučaju otklonjive zablude učinilac može blaže kazniti. 6 Jedino u slučajevima kada je protivpravnost bitno obilježje krivičnog djela, pravna zabluda je u svom dejstvu izjednačena sa stvarnom zabludom o biću krivičnog djela i isključuje umišljaj, radi čega se prema nekim autorima takvi slučajevi zablude smatraju stvarnom zabludom (tako npr. Đorđević, Komentar, str. 91.).

236

subjektivne okolnosti, što će svakako u velikoj mjeri zavisiti od samog krivičnog djela, ali i od učinioca odnosno njegove pozicije i odnosa prema djelu. U tom smislu je potrebno prvo imati u vidu razliku između otklonjive i neotklonjive pravne zablude. Pravna zabluda je otklonjiva u onim slučajevima ako je učinilac prema okolnostima tempore criminis mogao da zna da je djelo koje čini zabranjeno, dok će biti neotklonjiva ako učinilac nije mogao da izbjegne zabludu u kojoj se nalazio, dakle, kada učinilac pod datim okolnostima nije mogao da zna da je to djelo nedopušteno. Pri procjeni da li se radi o jednoj ili drugoj zabludi, osnovno polazište je karakter krivičnog djela koje je u pitanju. Ako je riječ o krivičnim djelima koja ulaze u kategoriju djela čija je neprihvatljivost očigledna, odnosno za koja je očigledno i opšte poznato da imaju protivdruštveni karakter (delicta per se), onda kriteriji ocjene opravdanosti razloga, odnosno otklonjivosti ili neotklonjivosti zablude, svakako moraju biti veoma strogi. Kod nekih od njih kao što je npr. ubistvo, silovanje, razbojništvo i slična djela praktično je isključena mogućnost postojanja pravne zablude. Riječ je o tzv., prirodnim krivičnim djelima koja obuhvataju takva ponašanja koja su društveno nevaljala sama po sebi (mala in se) i koja kao takva predstavljaju nedopuštena ponašanja u gotovo svim društvima i svim istorijskim etapama; ona ne predstavljaju povrede samo pravnog poretka, već i osnovnih moralnih načela koja predstavljaju opšte civilizacijske vrijednosti i stoga nije teško spoznati njihovu nevrijednost, neprihvatljivost. Radi se o opšteprihvaćenim vrijednostima pravnog poretka, pa svako pa i počinilac, lako može imati predstavu o neprihvatljivost takvog postupka, njegovoj protivpravnosti. Prema tome jasno je da će pravna zabluda dolaziti u obzir prvenstveno kod delikata iz druge kategorije ili “mala prohibita” kod kojih su kriteriji ocjene opravdanosti drugačiji i oni se temelje u najvećoj mjeri na okolnostima konkretne situacije, samom djelu i učiniocu i njegovim svojstvima. Ovdje se radi o djelima čija neprihvatljivost nije tako očigledna i kod kojih društvena nevrijednost i kriminalnost nije tako izrazita, spoznaja njihova neprava ne proizilazi iz suprotnosti djela sa elementarnim moralnim normama, pa stoga ona nisu lako prepoznatljiva. Radi toga se u takvim slučajevima polazi od niza okolnosti date situacije, uključujući posebno svojstva samog učinioca, njegovo zvanje i zanimanje, odnos učinioca prema djelu i sl. U tom pogledu može se reći da je zabluda izvinjavajuća, opravdavajuća samo ako je, s obzirom na sve okolnosti date situacije, njegovo ponašanje bilo savjesno, tj. ako bi pod istim okolnostima u takvu zabludu upao svaki razuman i savjestan čovjek (Bačić I, str. 268). Zabluda će se tretirati otklonjivom i skrivljenom, odnosno ona se neće moći smatrati zabludom iz opravdanih razloga, ako se radi o učiniocu koji, s obzirom na sve okolnosti slučaja i svoja svojstva, nije pokazao potrebnu i dužnu mjeru opreza kako bi uvidio zabranjenost svog djela. Kako stepen opravdanosti razloga zbog kojih se učinilac može nalaziti u pravnoj zabludi može biti veći ili manji, zakon je dao mogućnost sudu da sam cijeni da li će kaznu učiniocu ublažiti ili će ga osloboditi od kazne. Od ocjene suda zavisi da li će izabrati jednu ili drugu mogućnost. Postoji i stanovište, koje polazi od normativne teorije vinosti, da se u slučaju postojanja neotklonjive pravne 237

zablude, odredba iz čl. 38. treba tumačiti tako da je oslobođenje od kazne obavezno, što je prema postojećoj zakonskoj ekspresiji neosnovano (u tom smislu se izjašnjava i Stojanović, Komentar, str. 44.). Prema jednima odredba čl. 38. ne obuhvata i otklonjivu pravnu zabludu, pa je stoga sudovi ne bi mogli uzimati u obzir u smislu ove odredbe (takav stav zastupa npr. Đorđević u Komentaru KZJ, str. 102.), dok opet drugi smatraju da se ova odredba izuzetno odnosi i na ovu zabludu (tako se izjašnjava Stojanović, Komentar, str. 44.). Sudska praksa:
Optuženiku, ljevaču crkvenih zvona, stavljeno je na teret da je sa zvonika crkve bacio zvono i uništio ga te na taj način počinio k.d. oštećenja, uništenja i nedopuštenog izvoza spomenika crkvene kulture i zaštićenih objekata prirode iz čl. 201. st. 1. KZH, jer su i crkva i zvono imali status spomenika kulture. Okrivljenik je tako postupao sukladno s ugovorom što ga je sklopio s crkvenim odborom, prema kome se obvezao da će izraditi nova zvona, dok mu je crkveni odbor ustupio stara. Okrivljenik je znao da je zvono spomenik kulture jer je na njemu bilo nekoliko neogotičkih reljefa, pa je isključena zabluda o biću djela. On je, međutim, pogrešno uzeo da pristanak crkvenog odbora kao imatelja spomenika kulture isključuje protupravnost. To bi se moglo prihvatiti da se radilo o k.d. oštećenja tuđe stvari, ali ne i glede k. d. koje je okrivljeniku stavljeno na teret. Okrivljenik je, prema tome, neosnovano proširio granice pristanka oštećenika kao priznatog razloga isključenja protupravnosti i nalazio se u (neskrivljenoj) indirektnoj zabludi o protupravnosti. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-129/81, Kramarić, Sudska praksa, Zagreb, 1998, str. 529. Ne može se okrivljeni pozivati na pravnu zabludu i sud ga na osnovu čl. 44. KZJ osloboditi od kazne za neovlašćeno nošenje pištolja pošto je sa sobom imao oružni list Republike Srpske Krajine i što je živeo duže vreme u inostranstvu. Presuda Okružnog suda u Beogradu Kž. 589/94 od 1.06. 1994. U vezi sa potrebnim odobrenjem odbrana okrivljenih se ne može svesti na to da oni nisu znali za neophodnost odobrenja. Sud je ocenio tezu odbrane okrivljenog da se on nalazio u pravnoj zabludi, da naime nije znao da je to što čini zabranjeno, te da je odobrenje potrebno imajući pre svega u vidu navode okrivljenog da je bio u opštini gde se interesovao za organizovanje igara na sreću te da su mu upravo tamo rekli da dozvolu ne izdaju te da je ova okolnost uprkos njegovim navodima da je znao da to svi rade kao i okolnosti da je njegovo preduzeće registrovano samo za proizvodnju aparata za zabavne igre i servisiranje istih, dovelo sud do nesumnjivog zaključka da okrivljeni nije bio u neotklonjivoj pravnoj zabludi da čini nešto što je zabranjeno. Presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu, Kž. 983/94 od 10.03. 1995. godine, Sudska praksa, 10-11/95, str. 59.

238

Optuženik je kao poštar neovlašteno u dostavnoj knjizi za preporučenu poštu potpisao primatelja, iako je pošiljku predao trećoj osobi i zamolio je da ju preda primatelju. Na taj način napravio je lažnu ispravu, a kako se radi o službenoj knjizi koja se mora voditi na temelju zakona, počinio je k.d. krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 2. KZH. Neosnovano prvostupanjski sud uzima da je optuženik bio u pravnoj zabludi iz opravdanih razloga i neosnovano ga zbog toga oslobađa kazne. Optuženik je kao iskusan poštar znao da je takvo postupanje zabranjeno, bez obzira na to što je u njegovoj pošti bio običaj da se na taj način “raznosi pošta u selo primatelja zato što je ono bilo udaljeno oko 56 km od pošte i što je cesta do njega bila loša”. Stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i umjesto oslobođenja od kazne izreći optuženiku uvjetnu osudu. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-469/89 od 7.12. 1989.

239

VII - GLAVA SEDMA - KAZNE
Literatura: Lazarević, Lj., (1997), Krivične sankcije institucionalnog karaktera i predstojeća reforma jugoslovenskog krivičnog zakonodavstva, JRKK, 1/1997, str. 3-22; Čejović, B., (1989), Sistem krivičnih sankcija i budući razvoj jugoslovenskog krivičnog zakonodavstva, JRKK, 4/1989, str. 3553; Đorđević, M., Dualitet i unifikacija kazni lišenja slobode, JRKK, 3/1972; Lazarević, Lj. (1989), Osnovi i pravci budućeg razvoja jugoslovenskog materijalnog kaznenog zakonodavstva, JRKK, 4/1989, (sankcije, str. 20-24); Lazarević, D.,(1974), Kratkotrajne kazne zatvora, Beograd, 1974.; Babić, M., (1997), Alternativne krivične sankcije, JRKK, 2-3/1997, str. 43-73; Lejins,P.P.,(1976), Kazna lišenja slobode u svetlu savremenih teorija u kriminologiji, JRKK, 2/76, str. 165-170; Babić, M.(1997), Novo krivično zakonodavstvo Republike Slovenije, GPFBL, XX-XXI/97, str. 148-179; Mrvić-Petrović, N./ Đorđević, Đ., Moć i nemoć kazne, Beograd, 1998; Babić, M. (1997), Kriza politike suzbijanja kriminaliteta, Aktuelnosti 3/1997, str. 53-63; Lazarević, Lj., (1969), Kazne i mere bezbednosti u krivičnom pravu, JKKK, Beograd, 1969; Ignjatović, Đ., Dugotrajne kazne zatvora, Pravni život, br. 9/2003, str. 525-538; Babić, M., (2003), Osvrt na neka rješenja KZ BiH, Pravni savjetnik, 6/2003, str 20-28; Janković, I., (1985), Smrt u prisustvu vlasti (Smrtna kazna u Jugoslaviji i svetu), Beograd, 1985; Roxin, C., Prilog novijem razvoju kriminalne politike, JRKK, 4/90, str. 3-13; Bačić, F., (1995), Nacrt Kaznenog zakonika RH – Kritičke primjedbe na opći dio, HLJKP, 2/1995, str. 311-344; Novoselec, P., (1989), Sistem sankcija, alternative kazni zatvora i ljudska prava, publikacija Prava čoveka i savremena kretanja u kriminalnoj politici, IKSI, Beograd, 1989, Roxin, C., (1998), Da li krivično pravo ima budućnost, JRKK, 3/1998, str. 3-20; Tomić, M., Babić, M., (1986), Savremeni pogledi na smrtnu kaznu, Godišnjak PF u Banjaluci, X/1986, str. 83-93.; Vešović, M., (1985), Prilog rješavanja pitanja regulisanja novčane kane u našem krivičnom zakonodavstvu, GPFS, XXXII, Sarajevo, 1985; Fatić, A., (1995), Kazna kao metafora, Beograd, 1995; Pihler, S., (1975), Svrha kazne u jugoslovenskom krivičnom pravu, Penologija, 2/1975, str. 5; Bačić, F. (1997), Marginalije uz novi Kazneni zakon (općio dio), HLJKPP, 2/1997, 427-428.; Novoselc, P.,(2003), Temeljne crte novele Kaznenog zakona od 9. srpnja 2003., HLJKPP, 2/2003, str. 263-306; Marjanović, Đ.,(1991), O mogućnosti unifikacije krivičnih sankcija, Publikacija: Reforma Opšteg dela KZ SFRJ i savremene tendencije u jugoslovenskom krivičnom pravu, IKSI, Beograd, 1991, str. 10.1-10.10; Đ. Ignjatović, Savremeni oblici zamene kazne zatvora, PŽ, 9/1996; Marković, I., (2004), Kritički osvrt na regulativu novih krivičnopravnih mjera-rad za opšte dobro na slobodi i novi model novčane kazne, PS, 7-8/2004, str. 20-30; Lazarević, Lj. (1996), Izmene i dopune u odnosu na sistem sankcija, publikacija: Novo jugloslovensko krivično zakonodavstvo, Beograd, UKPK; Grubač, M., Telesne kazne u Srbiji (1804-1873), Beograd, 2004; Šeparović, Z., Krivične sankcije i izmjene u KZ SFRJ, JRKK, 2-3/85; Vidović,V., Kazna lišenja slobode, Banja Luka, 1981; str. 95; J. Ćirić, Novčana kazna-neki aktuleni problemi u praski naših sudova, publikacija Utvrđivanje činjeničnog stanja, izricanje i izvršenje krivičnih sankcija, IKSI, Beograd, 1989; Nikolić, R., O nekim neadekvatnim rješenjima i pravnim prazninama u krivičnom zakonodavstvu BiH, Materijali, Neum 2004; Mršević, Z., Kazna konfiskacije imovine i organizovni kriminal, JRKK, 1/93, str. ; Tomić, M., Smrtna kazna, Banjaluka, 1985; Kambovski, V., Kazneno-pravnata reforma pred predizvicite na XXI vek, Skopje, 2002; Grozdanić, V. Sistem sankcija u Nacrtu novog hrvatskog Kaznenog zakonika, HLJKPP 1/1994, str. 49-62; Kurtović, A., Novosti u području kaznenih sankcija prema prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona u: Bačić i dr. Konačan prijedlog Zakona o izmjenama o dopunama KZ, Zagreb 2003, str. 37-57; Svedrović, M., Treća radionica: Novosti na području kaznenopravnih sankcija HLJKPP, 1/1998, str. 169-181; Tomić, M., (1985), Smrtna kazna u krivičnom pravu, Banjaluka, 1985; Grozdanić, V., (2000), Kazne, nova rješenja u Kaznenom zakonu i njihova provedba u sudskoj praksi, HLJKPP, 2/2000, str. 327-247; Svedrović, M.,(2003), Kriminalnopolitička opravdanost promjena kaznenih sankcija s osvrtom na uvođenje doživotnog zatvora i na sustav izricanja kazne, HLJKPP, 2/2003, str. 341-428; Kos, D., (2003), Institut ublažavanja kazne u procesu njezine individualizacije, HLJKPP, 2/2003, str. 429-448; Jovanović,S., (2003), Mogući pravci preispitivanja instituta uslovnog otpusta (s osvrtom na francusko rešenje), Temide, 3/2003, str. 21-26; Šuković, M. (1971), Uslovni otpust, Beograd, IKSI; Delić, N. (1996), Uslovni otpust u kontekstu novih ideja koje se odnose na izvršenje krivičnih sankcija, Publikacija: Teorijski i praktični problemi

240

krivičnih sankcija, Beograd, (IKSI); Vešović, M., (1989), Komparativni prikaz alternativa kazne zatvora u francuskom i engleskom krivičnom pravu, Pravna misao, 5-6/89, str. 31-42; Gomien, D., (1996), Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, BCLJP, Beograd, 1996.

I pored određenih nastojanja da se klasična kazna zamijeni nekim drugim krivičnim mjerama, ona se još i danas smatra ključnim sredstvom za suzbijanje kriminaliteta. Današnje krivično pravo je nezamislivo bez krivične sankcije tipa kazne, ona je još i sada nezaobilazno sredstvo odbrane društva od kriminaliteta, zaštite važnih zajedničkih i individualnih dobara od opasnih vidova kriminaliteta. Kao što je kriminalitet konstantan fenomen ljudskog društva, samim tim je i kazna nezaobilazno sredstvo reakcije društva na kriminalitet. U sistemu kazni i krivičnih sankcija uopšte, ona zauzima najznačajnije mjesto, naročito kada su u pitanju teška krivična djela, djela sa elementima nasilja, terorizam, kao i djela organizovanog kriminaliteta. Po svojoj suštini kazna je prinudno oduzimanje ili ograničavanje prava i sloboda, ali ona istovremeno predstavlja i opštu moralnu osudu i društvenoetički prekor koji društvo upućuje učiniocu zbog učinjenog krivičnog djela. Njome se izražava javno neodobravanje takvog ponašanja; sud o štetnosti i neprihvatljivost učinjenog djela; opomena učiniocu koji je prekršio pravila zajedničkog življenja i upozorenje svim drugima da to ne čine. Kazna je dakle prisilna mjera kojom društvo reaguje prema onima koji ne poštuju pravni poredak, pravila zajedničkog življenja u uređenim ljudskim zajednicama. U tome se i nalazi njeno opravdanje, osnov njene primjene i kažnjavanja; ona je izraz čovjekove potrebe da osigura svoju normalnu egzistenciju u takvim zajednicama. Kazna je u funkciji obezbjeđenja normalnog odvijanja društvenog razvoja i međuljudskih odnosa. Prema tome, kazna predstavlja neizbježno sredstvo za održavanje i zaštitu jednog društva i njegovih vrijednosti i kao takva pokazuje se nužnom i korisnom sve dok društvo ne smisli neke bolje i modernom čovjeku primjerenije mehanizme svoje zaštite od kriminalnih ponašanja. Oblici i praksa kažnjavanja su se vremenom mijenjali i uvijek su bili u funkciji određenog vremena i sredine, vladajućih moralnih, filozofskih i političkih shvatanja jednog društva. Stoga je kazna izraz socijalne i kulturne strukture, državnog i pravnog sistema datog društva. U tom pogledu je ovu mjeru nužno dovoditi u vezi sa stanjem u kojem se u ovom trenutku nalazi naše društvo. Naime, raspad prethodne državne zajednice doveo je istovremeno i do raspada ukupnog vrijednosnog sistema koji je uslijedio sa velikim društvenim promjenama nakon devedesetih godina. Na nivou cjelokupnog društva došlo je do značajnog opadanja pravne svijesti i pravne kulture; postojeći kontrolni mehanizmi kriminaliteta a time i efikasnost krivičnopravne zaštite su u znatnoj mjeri oslabili; državni organi pa i pravosuđe djelovali su ponekad neorganizovano i nedosljedno. Takvo stanje generisalo je, pored klasičnih oblika kriminaliteta, i ekspanziju novih formi tzv., tranzicijskog kriminaliteta koji opasno ugrožava čovjekovu sigurnost i njegova prava i dovodi u pitanje uspješno ostvarivanje garantivne funkcije krivičnog prava. Prelaz na tržišnu privredu i otvoreno tržište značio je istovremeno i otvorenost za organizovani, ekonomski i finansijski kriminal, pranje novca, kriminal u okviru 241

međunarodnih finansijskih transakcija, korupciju i kriminal u privrednim i državnim strukturama, utaje poreza, različite oblike šverca i sl. Takva slika društva stvorila je kod građana nepovjerenje u vladavinu prava, državu i njene mogućnosti da efikasno vrši svoju funkciju obezbjeđenja funkcionisanja pravnog poretka. Takvo stanje u kojem se nalazi naše društvo, legitimiše kažnjavanje i kaznu kao neizbježan način i sredstvo zaštite društva, reafirmaciju povjerenja građana u zajedničko i civilizovano življenje. Propisivanja i izricanje kazne zatvora ipak je limitirano određenim načelima savremenog krivičnog prava, kao što je načelo krivice ili krivnje, načelo legaliteta i legitimiteta, načelo pravednosti, humanosti i dr. Načelo krivice predstavlja bitnu i opredjeljujuću odrednicu kazne i kažnjavanja, pa će njena funkcija biti ispunjena samo pod uslovom da je zasnovana na krivici učinioca. Kazna je pravedna samo ako je proporcionalna težini izvršenog krivičnog djela i srazmjerna stepenu krivice učinioca. Ovo načelo predstavlja osnovni kriminalnopolitički postulat svakog demokratskog krivičnog prava. Ako bi se odgovornost učinioca i njegovo kažnjavanje kretali van okvira izvršenog krivičnog djela i njegove krivice, onda bi se nužno ušlo u vode samovolje i arbitrernosti, što je uvod u društvenu dezorganizaciju koja je svojstvena totalitarnim sistemima. Isto tako, iz supsidijarne prirode krivičnog prava kao sredstva ultima ratio u zaštiti pravnih dobara, proizilazi i restriktivna primjena kazne i drugih krivičnih sankcija odnosnao ograničenje u primjeni krivičnopravne represije. Ona je legitimno sredstvo samo kada je nužna, tj. ako na drugi način nije moguće obezbijediti održanje pravnozaštićenih vrijednosti. Pored ovog, neophodno je da kazna sadrži i humanu komponentu, tj. da se primjenjuje uz puno poštovanje ličnosti i ljudskog dostojanstva učinioca krivičnog djela i uz ograničavanje prava samo u mjeri i granicama nužnim za ostvarenje svrhe kazne. Pri njenoj primjeni i/ili izvršenju ne smiju se primjenjivati postupci mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja.1 Naš kazneni sistem obuhvata kaznu zatvora i novčanu kaznu, koje se mogu izreći krivično odgovornim punoljetnim učiniocima. Pod određenim uslovima predviđenim u Glavi X, može se krivično odgovornim starijim maloljetnicima, izreći i kazna maloljetničkog zatvora, koja po svojoj svrsi, prirodi i načinu izvršenja predstavlja posebnu krivičnu sankciju. Iako je kazna dugotrajnog zatvora zauzela mjesto smrtne kazne, a donekle i fiksno postavljene kazne zatvora od 20 godina iz prijašnjeg zakonodavstva, zakon je ne tretira kao posebnu vrstu kazne lišenja slobode, već samo kao kaznu zatvora u dužem trajanju. U stvari, zakonodavac je trajanje kazne zatvora podigao na 45 godina, pa smo na taj način dobili jedinstvenu kaznu lišenja slobode sa veoma široko postavljenim kaznenim okvirom od 30 dana do 45 godina (v. komentar uz čl. 42.). Ovako postavljen kazneni okvir nije daleko od neodređenih kazni i kao takav on je u suprotnosti sa načelom određenosti kazne.

1

V. infra, komentar uz čl.107.; v. i čl. 3. i 4. EKLJP, kao i čl. 2. Konvencije protiv mučenja i drugih svirepih, nehumanih ili ponižavajućih kazni ili postupaka; v. i Gomien, Kratki vodič kroz EKLJP, str. 15. – 17.; takođe i Komentar KZJ, str. 167.).

242

Bitno je izmijenja i novčana kazna koja se sve više primjenjuje i mnogi je smatraju sankcijom budućnosti. Pored klasičnog modela novčane kazne, uveden je novi model ove kazne koji se već duže vrijeme primjenjuje u mnogim evropskim zemljama, poznat kao sistem dnevnih iznosa ili dnevnih globa (dani-novčana kazna) koji se pokazao prikladnijim i pravičnijim, jer u većoj mjeri obezbjeđuje ravnopravnost u kažnjavanju učinilaca različitog imovnog stanja. Naš krivični zakon je dakle prihvatio mješoviti sistem novčane kazne koji poznaju neka, uglavnom skandinavska krivična zakonodavstva. Novina kod ove kazne je i napuštanje njene prinudne naplate, odnosno njeno gotovo automatsko pretvaranje u tzv. supletorni ili supsidijarni zatvor. Dakle, najznačajnije izmjene u odnosu na ranije krivično zakonodavstvo je izostavljanje smrtne kazne iz sistema kazni i uvođenje kazne dugotrajnog zatvora, kao i novi model novčane kazne koji je uveden kao osnovni sistem ove kazne. Svakako da značajnu novinu predstavlja i uvođenje rada za opšte dobro na slobodi, kao zamjene za već izrečenu kaznu zatvora do šest mjeseci, dakle kao svojevrsne modifikacije izvršenja kratkih kazni zatvora. Riječ je o mjeri koja je prihvaćena u najvećem broju današnjih evropskih zakonodavstva i po mnogima predstavlja najprogresivniju alternativnu krivičnu sankciju. Kod kazne zatvora korigovane su njene granice, podignuta je i jedna i druga, minimum sa petnaest na trideset dana, a maksimum sa petnaest na dvadeset godina. Ove izmjene se uglavnom odobravaju, posebno podizanje minimuma, zbog poznatih štetnosti kratkih kazni zatvora. U sagledavanju našeg kaznenog sistema, ne smije se zaboraviti na sistem kazni predviđen za pravna lica kao subjekte krivičnog djela i krivične odgovornosti. Razumije se da je osnovna krivična sankcija koja se može primjenjivati prema ovim licima novčana kazna, ali su pored nje predviđene i kazna oduzimanja imovine i kazna prestanka pravnog lica, koje im se pod određenim uslovima mogu izricati (v. komentar uz čl. 131.). Za promjene u oblasti drugih krivičnih sankcija, posebno vaspitnih mjera, v. komentare uz poglavlja koja regulišu te sankcije. Svrha kažnjavanja Član 39. Svrha kažnjavanja je: a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela; b) da se utiče na učinioca da ubuduće ne čini krivična djela; c) da se utiče na ostale da ne čine krivična djela; d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca. U krivičnom pravu od najranijeg vremena prisutan je problem osnova prava na kažnjavanje i svrhe kazne. I danas je ovo pitanje najsporniji segment opšte 243

problematike kažnjavanja. O tome postoje dosta različita shvatanja koja se temelje na osnovnim polazištima politike suzbijanja kriminaliteta u jednom društvu, organizaciji i karakteru date države, njene kulture, tradicije i dr. U tom pogledu u zadnja dva vijeka formirane su tri osnovne grupe teorija o svrsi kažnjavanja: apsolutne, relativne i mješovite teorije. Prema apsolutnim teorijama, koje su i najstarije, osnovni cilj kazne se sastoji u vraćanju zla učiniocu zbog zla koje je on sam svojim djelom drugima nanio, kroz kaznu on treba da ispašta za djelo koje je učinio. U tome se u osnovi i iscrpljuje smisao i svrha kažnjavanja. U stvari ovako shvatanje kažnjavanja pokazuje da kazna i nema neke posebne ciljeve i bez obzira da li se primjenjuje u ime božanske, moralne ili zakonske pravde, ona je uvijek sama sebi cilj. Relativne teorije polaze od toga da je kazna sredstvo za postizanje korisnih društvenih ciljeva, odnosno da je svrha kažnjavanja suzbijanje krivičnih djela i prevencija. Iako se primjenjuje radi krivičnog djela koje je učinjeno u prošlosti, kažnjava se prvenstveno radi toga da se ubuduće ne bi činila krivična djela. Kazne se propisuju da bi se svi upozorili i zastrašili, a primjenjuju da se dokaže ozbiljnost prijetnje i da se taj strah potkrijepi odlučnošću države da koristi krivičnopravnu prinudu, te da se učinilac krivičnog djela odvrati od daljeg kažnjivog ponašanja. Stoga su relativne teorije u svojoj osnovi na pozicijama utilitarističkih shvatanja o svrsi kažnjavanja. Mješovite teorije polaze od shvatanja da svrha kažnjavanja podrazumijeva i jedno i drugo i kao takve one predstavljaju neku sintezu apsolutnih i relativnih teorija. Ove teorije u različitim varijantama su dominirajuće u savremenom krivičnom zakonodavstvu. One su u osnovi i našeg modela svrhe kažnjavanja. Svrha kažnjavanja u našem krivičnom zakonodavstvu određena je na dva načina. Zakon najprije u odredbi čl. 6. određuje opštu svrhu svih krivičnih sankcija a to je preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine krivična djela, te sprečavanje učinioca da čini krivična djela i podsticanje njegova prevaspitanja. Polazeći od tako postavljenih opštih okvira svrhe kažnjavanja, zakon je u ovoj odredbi propisao samo svrhu kazne odnosno svrhu kažnjavanja koja se sastoji u: a) izražavanju društvene osude učinjenog krivičnog djela; b) uticaju na učinioca da ubuduće na čini krivična djela; c) uticaju na druge da ne čine krivična djela i d) uticaju na svijest građana o neprihvatljivosti i štetnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca. Iz ovako postavljenih ciljeva kažnjavanja moglo bi se zaključiti da je naš zakon svrhu kažnjavanja načelno bazirao na relativnim preventivnim teorijama. Međutim, iako to izričito nije rečeno, ipak je i retribucija sastavna komponenta kazne i kažnjavanja u našem krivičnom zakonodavstvu. To proizilazi iz same prirode kazne koja je osnovna, ključna sankcija našeg kaznenog sistema. To znači da se naš model svrhe kažnjavanja u stvari temelji na mješovitim teorijama o svrsi kažnjavanja. Iako većina evropskih krivičnih zakonodavstava ne određuju izričito svrhu kažnjavanja, jednodušna je ocjena u literaturi kod nas da je dobro što je naš zakon prihvatio ili bolje reći zadržao ovakvo rješenje. To je korisno jer predstavlja određene putokaze sudu pri odmjeravanju kazne, s obzirom da naš zakon primjenu mnogih instituta vezuje za ostvarivanje svrhe kažnjavanja: odmjeravanje kazne, 244

ublažavanje i oslobođenje od kazne, posebne slučajeve oslobođenja od kazne, odmjeravanja kazne osuđenim licima, primjenu vaspitnih mjera kod mlađih punoljetnih lica, itd. Na ovaj način određena svrha kažnjavanja, objedinjuje u sebi ciljeve specijalne i generalne prevencije, koje se ostvaruju kaznom koja obuhvata dvije vrijednosti a to su retribucija i prevencija. Imajući u vidu ove vrijednosti, zakon je istako kao svrhu kažnjavanja izražavanje društvene osude zbog učinjenog krivičnog djela i istovremeno uticaj na svijest građana o opasnosti i štetnosti krivičnih djela i opravdanost kažnjavanja učinioca. Ovim je izražena nova dimenzija svrhe kažnjavanja koja se ponekad u literaturi označava kao tzv. pozitivna generalna prevencija. Ovo je jedan novi kvalitativni elemenat koji se posebno u novije vrijeme naglašava u okviru svrhe kažnjavanja i smisao mu je da već kroz samu osudu, izražavajući društvenu nevrijednost djela, djeluje preventivno utičući na svijest građana o potrebi poštovanja zakona, o tome da zajedničko življenje ljudi neminovno nameće obavezu svima da uvažavaju pravila i norme pravnog poretka. Vrste kazni Član 40. Krivično odgovornim učinilacima krivičnih djela mogu se izreći ove kazne: a) kazna zatvora; b) novčana kazna. Sistem kazni je u najvećoj mjeri izraz filozofije određenog društva, njene tradicije i kulture i najznačajnije mjerilo pravde i pravičnosti, položaja i vrijednosti čovjekovih prava. U reformama krivičnopravnih sistema svih zemalja, sistem kazni predstavlja centralno pitanje jer se radi o najznačajnijem području krivičnog prava i istovremeno najdinamičnijoj materiji u kojoj se, naročito u novije vrijeme, vrše česte promjene. Odredbom ovog člana određen je sistem kazni koji je prihvaćen u krivičnom zakonodavstvu BiH. Po broju kazni on spada u jednostavne sisteme jer obuhvata samo dvije vrste kazni, kaznu zatvora i novčanu kaznu. Smrtna kazna iz ranijeg zakonodavstva zamijenjena je kaznom dugotrajnog zatvora, a kazna konfiskacije imovine izostavljena je još novelom iz 1990. godine. Iako se radi o kaznenom sistemu koji je sveden na mali broj kazni, on je ipak dosta fleksibilan, jer pod određenim zakonskim uslovima, sud može učiniocu umjesto zaprijećene kazne zatvora izreći uslovnu osudu, a u entitetskim zakonima i sudsku opomenu. Isto tako, zakon predviđa ne samo mogućnost ublažavanja i neograničenog ublažavanja, već i oslobođenja od kazne, kao i mogućnost da već izrečenu kaznu zatvora do šest mjeseci, uz pristanak optuženog, zamijeni radom za opšte dobro na slobodi. 245

Sistem kazni iz ove odredbe je opšteg karaktera i vrijedi za sve krivično odgovorne i punoljetne učinioce krivičnih djela. Prema učiniocima krivičnih djela koji nisu krivično odgovorni ne mogu biti primijenjene ne samo kazne, već ni mjere bezbjednosti odnosno obavezno psihijatrijsko liječenje (v. infra, komentar uz čl. 71.). Već je navedeno da se maloljetnim učiniocima, pod određenim uslovima može izreći kazna maloljetničkog zatvora, koja predstavlja posebnu vrstu kazne lišenja slobode (v. čl. 42. st. 2.) i ne ulazi u opšti sistem kazni iz ove odredbe. Takođe je u uvodu ukazano i na posebne kazne koje se mogu izreći pravnim licima, a to su pored novčane kazne i kazne oduzimanja imovine i kazna prestanka pravnog lica (v. čl. 131.). KZ BiH ne predviđa neke posebne vrste kazni koje bi se izricale određenim kategorijama učinilaca, niti poznaje posebno kategoriju sporednih kazni, pa stoga sud osim navedenih, ne može izricati neke druge vrste kazni. Kazne u ovoj odredbi su rangirane prema svojoj težini i značaju, što ima i određeno praktično značenje, posebno pri ublažavanju kazne. Kazna zatvora je svakako teža vrsta kazne i ona je vremenska kazna lišenja slobode, dok je novčana kazna imovinska krivična sankcija i predstavlja najlakšu kaznu u našem sistemu kazni. Područje krivičnih sankcija zasigurno je veoma važno za ostvarivanje osnovnih zadataka koji obilježavaju savremeno krivično pravo i kaznenu politiku. Već je naglašeno da svaka reforma krivičnog prava zahtijeva ozbiljne zahvate u postojeći sistem sankcija da bi se navedeni ciljevi i zadaci ostvarili. Stav zakonodavca da se ostane samo na dvije kazne, kazni zatvora i novčanoj kazni, svakako je upitan i ima mjesta razmišljanju o proširenju repertoara kazni uvođenjem i nekih drugih, ne samo kazni lišenja slobode (posebno onih koje bi se mogle kombinovati sa povremenim boravkom osuđenog na slobodi), već i nekih drugih kojima ima mjesta. Izvjesno je da je prisutan trend ograničenja kazne zatvora, jer je ova kazna u krizi, a ni novčana kazna u društvu u kojem je ogromna većina ljudi veoma siromašna i na ivici egzistencije, ne može imati ono mjesto i one efekte koje ima u zemljama visokog standarda. Stoga je potrebno preispitati ovakvo rješenje i otvoriti mogućnost uvođenja, pored ovih, i novih kazni kao što je npr. gubitak službe, zabrana vršenja službe ili poziva ili neke druge profesionalne djelatnosti i dr. U našoj stvarnosti, možda bi imala mjesta i kazna protjerivanja iz zemlje (slično i Bačić, rad u HLJKPP, 1/1995, str. 311. – 344.). Zapravo, ovo nisu nove mjere, već mjere koje imaju status mjera bezbjednosti i koje bi bile prevedene u kazne jer bi kao takve bile mnogo efektnije. Kazna gubitka službe ili funkcije, koja bi se mogla izricati kao glavna i kao sporedna, sasvim je opravdana i primjerena za učinioce koji teško i grubo zloupotrijebe svoju službu i ovlašćenja koja iz te službe proističu, kao i kazna zabrane njenog vršenja za učinioce koji su nedostojni za vršenje takvih funkcije. To bi bilo posve primjereno stanju ovog vida kriminaliteta u našem društvu. Iako za ovakve rasprave ovdje nije mjesto, treba naglasiti da su moguće i druge inovacije koje se odnose na kaznu zatvora, opravdanost njenog izricanja do tri ili šest mjeseci, njeno izvršavanje, zatim u odnosu na rad za opšte dobro, koji će teško ovako postavljen funkcionisati, itd. 246

Kao glavna. novčana kazna se može izreći u sljedećim slučajevima: kada je za određeno krivično djelo propisana kumulativno sa kaznom zatvora. novčana kazna se može izreći kada je za određeno djelo propisana kao jedina kazna (u osnovnom zakonodavstvu nema ni jednog takvog slučaja). (1) (2) (3) (4) Kazna zatvora može se izreći samo kao glavna kazna. 50.). st. Glavne kazne su one kazne koje su takvog karaktera da se samo njihovom primjenom u cijelosti može ostvariti svrha kažnjavanja. a sud kao glavnu izrekne kaznu zatvora (čl.Glavne i sporedne kazne Član 41. kada je propisana alternativno sa kaznom zatvora. ili kad je zakonom propisano da će se učinilac kazniti kaznom zatvora ili novčanom kaznom. (1 – 4) Ove odredbe određuju međusobni odnos kazni prilikom njihovog izricanja. 41.). Novčana kazna može se izreći i kao glavna i kao sporedna kazna. 4. samo se jedna kazna može izreći kao sporedna. jer kazna zatvora ne može biti ni u ovakvoj kombinaciji izrečena kao sporedna kazna. 53. ali njihov praktični značaj nije veliki. kada je krivično djelo izvršeno iz koristoljublja i kada novčana kazna nije ni propisana za to djelo ili je propisana alternativno sa kaznom zatvora. umjesto kazne zatvora izriče novčana kazna – tzv. a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora. kada je za neka krivična djela u sticaju sud utvrdio kazne zatvora a za drugo ili druga novčane kazne. Ako su za jedno krivično djelo propisane obje kazne. Sporedne kazne su one kazne kojima se ne može u potpunosti postići svrha kažnjavanja i koje se mogu izricati samo uz glavnu kaznu da bi se pojačalo ili dopunilo njeno dejstvo.. odnosno kao glavna ili sporedna kazna. Isto tako. ali i od toga da li je krivično djelo učinjeno iz koristoljublja. Način izricanja novčane kazne zavisi od načina njenog propisivanja. te izuzetno kada je propisana kazna zatvora i kada se primjenom odredaba o ublažavanju kazne.3. Kada su za jedno krivično djelo propisane obje kazne. Kazna zatvora se može izreći samo kao glavna kazna (st. Podjela na glavne i sporedne kazne bazirana je na suštini same kazne. Novčana kazna kao glavna uvijek se izriče kao jedina kazna. tač. st. ako se ima u vidu da naš sistem kazni uključuje samo dvije kazne i da se novčana kazna može izricati samostalno ili uz kaznu zatvora.). one su za određena krivična djela propisane kao osnovna mjera kažnjavanja i sud ih izriče samostalno.).). st. Kao sporedna. samo se jedna može izreći kao glavna. Najzad. 247 .2. samo se jedna od njih može izreći kao glavna kazna (st. f). dok se novčana kazna može izreći i kao glavna i kao sporedna kazna (st. čl. Za krivična djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije propisana zakonom. ublažavanje po vrsti (v.1. kao i od toga da li se učiniocu sudi za jedno ili više krivičnih djela. tada će sud izreći jednu jedinstvenu kaznu zatvora kao glavnu kaznu i jednu ili jedinstvenu novčanu kaznu kao sporednu kaznu (čl. Kao takve. 4. ako se radi o sticaju krivičnih djela. 1.

kazna zatvora još i danas zauzima najznačajnije mjesto u sistemu krivičnih sankcija. može se izreći kazna maloljetničkog zatvora. Kazna dugotrajnog zatvora se izriče samo na pune godine. odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona.). a do šest mjeseci i na pune dane. (1) (2) (3) (4) (5) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana ni duža od dvadeset godina. plaćena ubistva. Naročito je uočljivo potiskivanje kazne zatvora od strane novčane kazne koja se u novije vrijeme u nekim zemljama (npr. 248 . Pod uvjetima propisanim glavom X (Pravila o odgojnim preporukama. terorizam. 397. amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon izdržanih tri petine te kazne. Takva pozicija ove kazne rezultat je shvatanja da je ona jedini prikladni odgovor i najdjelotvornije sredstvo reakcije na najteže vidove krivičnih djela. a u novije vrijeme i neke druge krivičnopravne mjere alternativne krivičnopravne reakcije. To je osnovni razlog što je u zakonodavstvima mnogih zemalja i sudskoj praksi prisutan trend ograničavanja kazni zatvora a forsiranje drugih nezavodskih mjera sa različitim tretmanima na slobodi. razni oblici organizovanog kriminaliteta. a ne i propisuje. str. Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora.). ibid. To je posljedica praktičnih iskustava u primjeni ove kazne koja pokazuju da ona ne daje očekivane rezultate.Kazna zatvora Član 42.. u preko 80% pa i 90% (Japan) slučajeva svih izrečenih kazni (v. dok se za lakši pa donekle i srednje teški kriminalitet prikladnijim pokazuju druge krivične sankcije koje predstavljaju njene supstitute. Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna2 kazna za pojedino krivično djelo. Roxin. Kazna maloljetničkog zatvora je po svojoj svrsi. Roxin. trajanju i načinu izvršenja posebna kazna lišenja slobode. (6) (7) Bez obzira na njene nedostatke i kritike koje joj se upućuju. prije svih novčana kazna i uslovna osuda.) primjenjuje u izuzetno velikoj mjeri. 396. trgovina drogom i dr. Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći učiniocu koji u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršio dvadesetijednu godinu života. Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece. Njemačkoj. 10. prirodi. str. Austriji. i dalje. kao što su djela sa elementima nasilja. Za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih s umišljajem može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset pet godina (dugotrajni zatvor). Stoga je ona namijenjena prvenstveno za teže oblike krivičnih djela.. 2 Riječ „glavna“ je suvišna jer se kazna zatvora kao glavna samo izriče. BačićII. itd. u Japanu. radi čega jača uvjerenje da ova kazna više ne može biti glavno sredstvo kaznene politike u suzbijanju kriminaliteta (up.

Nekada je određena i jedna i druga granica. treba imati u vidu i alternativni način propisivanja kazne. Kada se radi o granicama kazne za jedno krivično djelo u okviru kojih sud može odmjeriti kaznu. jer najviše omogućava njenu individualizaciju. U takvim slučajevima. odnosno najmanja i najviša mjera kazne. pa sud u takvim slučajevima tu kaznu izriče u opštim granicama. (1 . Kumulacija ovih kazni postoji jedino na osnovu odredbe iz člana 41. odnosno i posebni minimum i posebni maksimum. 2. st. opšti minimum i maksimum ove kazne.7) U odredbi st. kao gornja granica kazne uzima se opšti maksimum. a u obrnutom slučaju. Opšti minimum je trideset dana a opšti maksimum dvadeset godina. odnosno ona prema odredbi čl. jer se time postavljaju širi rasponi za odmjeravanje kazne. kada je određena samo gornja granica. koji se pokazao kao najcjelishodniji sistem.1. Za razliku od nekih već navedenih zemalja. određena je trajanje kazne zatvora. 53. Minimalna granica od trideset dana prihvaćena je u najvećem broju krivičnih zakonodavstava i njegovo povećanje u odnosu na ranije krivično zakonodavstvo (što je bilo učinjeno još entitetskim zakonima) u funkciji je otklanjanja svih negativnih efekata kratkotrajnih kazni zatvora. 4. kao donja granica uzima se opšti minimum od trideset dana. Smatra se da je ovakav sistem propisivanja kazne zatvora najbolji. ali u slučajevima sticaja djela sa propisanom kaznom zatvora do tri godine. Ona je propisana za svako krivično djelo. U slučajevima kada je određena samo donja granica. Kada je u pitanju maksimum od dvadeset godina zatvora.U našem krivičnom zakonodavstvu kazna zatvora je osnovna krivična sankcija. Takav specifičan kazneni okvir odnosno način propisivanja kazne uslovljen je prirodom krivičnog djela. kod novčane kazne zakon uglavnom ne postavlja neke posebne granice. određujući njenu donju u gornju granicu. Opšti okviri kazne zatvora ne mogu se napuštati pri odmjeravanju kazne. pri čemu postupa različito. 249 . kod nas se još i sada kazna zatvora češće izriče od novčane kazne. To znači da on za svako krivično djelo propisuje kaznu u određenim okvirima. tj. naš zakon ne predviđa mogućnost prekoračenja opšteg maksimuma kazne ni u slučaju sticaja krivičnih djela. Za razliku od kazne zatvora. a nekada samo jedna od njih. nekada kao jedina kazna a nekada alternativno sa novčanom kaznom. takva dužina kazne može biti opravdana. između dvije kazne zatvora od kojih svaka može biti glavna. sud bira jednu od njih i izriče je kao glavnu. odnosno njeno prilagođavanje okolnostima svakog konkretnog slučaja. tač. Naš zakon ni u jednom slučaju zatvor ne propisuje kumulativno sa novčanom kaznom. odnosno samo posebni minimum ili posebni maksimum kazne zatvora. st. Za razliku od nekih krivičnih zakonodavstava. tako i radi toga što postojanje ovakve kazne umanjuje mogućnosti olakog posezanja za kaznom dugotrajnog zatvora U pogledu propisivanja kazne zatvora naš zakon se opredijelio za sistem relativno određenih kazni. bez obzira o kakvim krivičnim djelima je riječ. Visina jedinstvene kazne zatvora u takvim slučajevima može dostići opšti maksimum. kako radi izuzetno teških krivičnih djela i opasnosti njihovih izvršilaca. jedinstvena kazna ne može ni dostići opšti maksimum kazne zatvora. c) ne može biti veća od osam godina. što odgovara onim djelima koja se mogu javljati u dosta različitim stepenima težine odnosno opasnosti.

3. Riječ je dakle o najtežoj krivičnoj sankciji u našem krivičnom zakonodavstvu. ne postoji ranija obaveza koja se odnosila na ovakve situacije.Prema st. ili 171. već je prvenstveno mislio na teška krivična djela. pa tako npr. Ograničenja za propisivanje i izricanje ove kazne slična su onim koja su postojala ranije u odnosu na smrtnu kaznu. s obzirom da je ovako duge vremenske kazne teško pravdati iz čisto specijalnopreventivnih razloga. 167. pa je stoga sasvim opravdano da je zakonodavac u ovoj odredbi predvidio niz ograničenja za njeno propisivanje i izricanje. ali i time što se ona uvijek propisuje alternativno sa kaznom zatvora. ili kako ga zakon naziva dugotrajni zatvor. jer se postavlja pitanje da li se ova kazna može propisati i za osnovni oblik djela ili samo za njegove kvalifikovane ili teške oblike. 3. a ne propisivanje najteže kazne. Iako. u takvom slučaju je morao zadržati ranije rješenje prema kojem se ovo ograničenje odnosilo na izricanje. predviđeno je da se za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih umišljajno može propisati i zatvor u trajanju od dvadeset do četrdeset pet godina. Na ovaj način zakonodavac je sam izabrao slučajeve kada se može izreći ova kazna. jer je prema ranijem rješenju sud najtežu kaznu mogao izreći samo ako se radilo o najtežem slučaju teškog krivičnog djela za koje je ona već propisana. pa se odmah postavlja pitanje opravdanosti njenog propisivanja za već navedena djela ubistva predstavnika najviših institucija BiH iz čl. mogućnost izricanja ove kazne ograničena je samo na umišljajna krivična djela. Prvo ograničenje se odnosi na težinu krivičnih djela i oblik vinosti pri njihovom vršenju. proizilazio bi zaključak da se kazna dugotrajnog zatvora ne može propisati za osnovne oblike krivičnih djela. 250 . Iako je ona u najvećem broju slučajeva predviđena za kvalifikovane slučajeve krivičnih djela. Pored toga. Ipak se čini da zakonodavac sa ovakvom formulacijom nije podrazumijevao samo kvalifikovane oblike krivičnih djela. ipak je potrebno naglasiti da je ovu kaznu opravdano izricati samo ako sud nađe da se radi o najtežem slučaju teškog krivičnog djela i da izricanje redovnog zatvora u najdužem trajanju ne bi bilo opravdano s obzirom na težinu djela i stepen krivice učinioca. bar normativno. jer se ona i ne pojavljuju u težim oblicima (npr. pa sudu uvijek ostaje mogućnost da pri izboru kazne. Prvi uslov nije najprecizniji i izaziva određene dileme. 6. a do šest mjeseci i na pune dane. ili genocida. Pri izricanju ove kazne zatvora. odnosno nikada se ne propisuje kao jedina kazna (st.). ova kazna iako propisana za teško ubistvo. krivično djelo iz čl. kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece. bira između ove dvije kazne onu koja više odgovara konkretnom slučaju. 167. jer se uglavnom radi o najtežim oblicima krivičnih djela za koja se ranije mogla izreći smrtna kazna. nema bitne razlike u odnosu na ranije rješenje. odnosno najteže slučajeve takvih djela. posebno je potrebno voditi računa o generalnoj prevenciji. postoji i izvjestan broj krivičnih djela kod kojih to nije slučaj. za sud više ne postoji. mogla je biti izrečena samo ako se radilo o najtežem slučaju takvog djela. Radi se o bitnoj razlici. kako je navedeno. Međutim. pa stoga ranije ograničenje u tom smislu. U st.). Iz zakonske formulacije prema kojoj se ova kazna može propisati samo za najteže oblike krivičnih djela. I kada su u pitanju krivična djela za koja je predviđena.

4. Iako ima mnogo argumenata koji govore da se radi o posebnoj kazni lišenja slobode (poseban naziv. licima koja u vrijeme izvršenja krivičnog djela nisu navršili dvadeset jednu godinu života (st. 2004. R. Time je u stvari dobijena jedinstvena kazna zatvora sa nevjerovatnim kaznenim rasponom od 30 dana do 45 godina. Kazna dugotrajnog zatvora je propisana za krivična djela protiv integriteta BiH i protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. odnosno o nekakvoj produženoj kazni zatvora. U krivičnim zakonima entiteta i BD BiH ova kazna je predviđena i za teške oblike ubistva. Sl. 40. 1. list SRJ. a on se kreće od 10 do 45. in fine). pomilovanja.).Ova kazna je isključena i prema mlađim punoljetnim učiniocima. zamijeni radom za opće dobro na slobodi. 251 . ove odredbe u kojem se. Zbog ovih slabosti dugogodišnjih zatvorskih kazni.) i KZ Crne Gore (Sl. Srbije. 6.4 Rad za opće dobro na slobodi Član 43. propisana za najteža i to umišljajna djela. 70/2003) ili 40 godina kao što je npr. određuju kazneni okviri “redovnog zatvora”. u kojoj su određene vrste kazni među kojima se ne navodi dugotrajni zatvor. 03. Na ovakav zaključak posebno ukazuje i odredba iz čl. 37/93 i novela KZ R.. uz pristanak optuženog. pa je jasno zapravo da se radi samo o produženju kazne zatvora koja se propisuje i izriče pod režimom koji se donekle razlikuje od redovne kazne zatvora. najteže oblike nasilja u porodici. polnog nasilja nad djetetom kada su nastupile smrtne ili neke druge teške posljedice. ipak je zakon ne tretira na taj način. pitanje uslovnog otpusta. neka zakonodavstva se radije odlučuju na rješenje za fiksnim kaznama npr. zakon ovu kaznu nije ni u minimumu odvojio od “običnog” zatvora. 2. KZ Slovenije (novela od 23. glasnik R. a u entitetskim zakonima ponekad i od 5 do 45 godina. ističe da se za najteže oblike teških krivičnih djela može “propisati kazna zatvora” od 20 do 45 godina. od 30 godina. Srbije. 3 4 Tako npr. tj. istovremeno može odrediti da se izrečena kazna. Nikolić u radu iz Publikacije sa Savjetovanja u Neumu. KZ SRJ odnosno KZ R. (juni.. itd. To je nesporno ako se ima u vidu st. drugačije su riješena neka druga pitanja kod ove kazne. Srbije (Novela KZSRJ. ne može se propisivati sama niti se može izricati licima do 21 godine života. 1999. list RCG. (1) Kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora od najviše šest mjeseci. U našoj literaturi već je otvoreno pitanje pravne prirode kazne dugotrajnog zatvora. 10/02).). kao što je npr. odmjeravanje kazne za sticaj. Sl. što je takođe prevelik raspon kazne koji nije daleko od neodređenih kazni.3 Zakonsko rješenje ove kazne ne daje pouzdane kriterije za određivanje njenog karaktera. kao što je npr. nakon što se u st.). ovaj raspon je nešto manji ako se imaju u vidu krivična djela za koja je ova kazna propisana. ukupno za 22 krivična djela (7 iz Glave XVI i 15 iz Glave XVII). teškog razbojništva i razbojničke krađe. Izriče se samo na pune godine (st. Istina. Dakle. da li se naime radi o posebnoj i samostalnoj kazni lišenja slobode ili je riječ samo o kazni zatvora u dužem trajanju.

od najmanje deset do najviše šezdeset radnih dana. U slučaju kada osuđeni po isteku određenog roka nije izvršio ili je samo djelimično izvršio rad za opće dobro na slobodi. str. 252 . Odmjeravajući trajanje rada za opće dobro na slobodi kao i roka izvršenja tog rada. sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju srazmjerno vremenu preostalog rada za opće dobro na slobodi.). Rad za opšte dobro na slobodi ili društveno koristan rad (community service) predstavlja posebnu krivičnopravnu mjeru. jer organizacija takvog rada bez težeg povređivanja ljudskog dostojanstva skoro da nije moguća (v. Od nje se ipak bitno razlikuje jer nije prinudnog karaktera. Zamjena kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi može se primijeniti i u slučajevima kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora prema odredbama člana 47 (Zamjena novčane kazne) ovog zakona. mjeri koja je specifična u tom smislu što nije kazna u klasičnom smislu.. Rok izvršenja rada za opće dobro na slobodi ne može biti kraći od jednog mjeseca niti duži od jedne godine. Ona danas predstavlja jednu od najšire prihvaćenih i prema mnogima i najprogresivnijih alternativnih mjera kojima je unaprijeđen tradicionalni sistem krivičnih sankcija. jednu od mjera iz kategorije (novih) alternativnih krivičnih sankcija. ali istovremeno uvjetna kazna ne bi bila dovoljna za postizanje opće svrhe krivičnopravnih sankcija. čime se njegova socijalna integracija i resocijalizacija ostvaruje efikasnije nego klasičnim kaznama.). ali i podozrenjem i osporavanjem. 106. godine pod nazivom community service (Criminal Justice Act. vodeći računa o sposobnostima i znanjima osuđenog.(2) (3) (4) (5) (6) (7) Odluka da se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro na slobodi zasniva se na ocjeni da. ali joj je slična jer se i ovom mjerom nalažu određene obaveze. str. Riječ je o sui generis mjeri. sud će uzeti u obzir izrečenu kaznu zatvora koja se zamjenjuje i mogućnosti učinioca u pogledu njegove osobne situacije i zaposlenja. 1972. Ova mjera prvi put je uvedena u Engleskoj 1972. Punitivni elemenat ove mjere nije vezan za prinudni rad. Prihvatanjem takvog rada osuđeni pokazuje spremnost da savjesno izvrši preuzetu obavezu. uzimajući u obzir sve okolnosti koje određuju vrstu i raspon kazne. Rad za opće dobro na slobodi određuje se u trajanju srazmjernom izrečenoj kazni zatvora. Mrvić-Petrović-Đorđević. izvršenje kazne zatvora ne bi bilo neophodno za ostvarenje svrhe kažnjavanja. Raspoređivanje na rad za opće dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta vrši Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine. Riječ je o mjeri koja je izazvala najveći publicitet i koja je dočekana sa velikim odobravanjem. Roxin. pri čemu je jednako važno njegovo osjećanje da čini nešto korisno. koji se u krivičnom pravu savremenih država kao krivična sankcija izbjegava. 14. a nakon toga i u gotovo svim drugim zemljama zapadne i sjeverne Evrope.

želi postići razvijanje odgovornosti kod učinioca. humanitarnih organizacija. posebno onima kraćeg trajanja. čije je trajanje. str. obezbijediti i učešće društvene zajednice u izvršenju sankcije (Marković. traženja adekvatnih supstituta kazni zatvora. koncepcija ove mjere se zasniva na shvatanju da je njenom primjenom moguće istovremeno ostvariti tri cilja: kažnjavanje. baštovanskih poslova na javnim zelenim površinama i drugim sličnim poslovima. rad osuđenika na slobodi kao središnji i osnovni elemenat. 122.. Iz navedenog se može zaključiti da se radi o jednoj specifičnoj mjeri iz repertoara mjera nekustodijalnog karaktera. kod kazne zatvora kod koje takvog motivacionog odnosa učinioca nema.. 22. poslova održavanja čistoće. rehabilitaciju osuđenog i reparaciju pričinjene štete. – 130. naročito u zadnjih dvadesetak godina. koji se nalaze u fazi koja bi se mogla označiti kao veliko preispitivanje sistema krivičnih sankcija. Ova mjera ne podrazumijeva samo rad u bolnicama ili ustanovama za njegu. ima posebnu socijalno-integrativnu vrijednost. pomoći raznim oblicima građanskih udruženja. Može se reći da je trend inovacije klasičnog sistema sankcija postalo jedno stalno nastojanje koje se sve više intenzivira i već je donijelo pozitivne rezultate u mnogim evropskim zemljama (up. otvaraju procese forsiranog uvođenja alternativa i supstituta kazni zatvora.). 253 . kako bi se otklonile negativne posljedice lišenja slobode: smanjio veliki broj zatvorske populacije i smanjili izuzetno veliki troškovi koji se odvajaju za funkcionisanje zatvorskih ustanova. sadržina i vrsta rada prilagođena njegovim sposobnostima i sklonostima. Babić. jer on radi samo ono što mu se nameće. Prednost ove sankcije se dakle sastoji u tome što osuđenik ne napušta svoju sredinu. a s druge strane. To je istovremeno i na liniji uspješnijeg ostvarivanja funkcije reintegracije i resocijalizacije učinioca. Stoga je ona mnogo prihvatljivija od kratkotrajne kazne zatvora koju zamjenjuje. i drugi. s jedne strane. Na taj način se. str. Roxin. 14.. Time se omogućuje osuđeniku da učini koristan doprinos društvenom životu i da na taj način ispuni svoj moralni dug prema društvu.str. Mnoge zemlje. mjeri koja podrazumijeva jednu novu tehniku kažnjavanja koja se bazira na dva momenta koji predstavljaju konstitutivne elemente ove mjere: prvi se sastoji u tome da je za njenu primjenu neophodan pristanak osuđenog. jer se učinilac dobrovoljno saglašava sa izricanjem takve mjere. str. 105. str.Rad za opšte dobro kao mjera predstavlja odgovor na krizno stanje u kojem se nalazi savremeno krivično pravo i politika suzbijanja kriminaliteta. Prema tome. njena prednost se sastoji i u tome što ona podrazumijeva konstruktivan rad koji od učinioca zahtijeva veću ličnu angažovanost i predanost.). ne gubi svoje radno mjesto i kažnjen je prvenstveno time što gubi svoje slobodno vrijeme. – 109. počev od kurirskih poslova. restauracije istorijskih spomenika. – 26. pomoći ženama i žrtvama nasilja. 22.. što nije slučaj npr. koji kako je istaknuto. Suština ove mjere sastoji se u tome da osuđeno lice u slobodno vrijeme obavi izvjesne neplaćene poslove u korist društvene zajednice. 15. Pored navedenih. već i svaki drugi rad u državnim ustanovama. ne napuštajući svoje socijalno okruženje. Mrvić-Petrović-Đorđević. jer je mnogo ekonomičnija i svrhovitija od nje. Marković.

prema Novoselcu. (2) Ovakvu svoju odluku prema st. uz pristanak učinioca. donese odluku o zamjeni kazne ovom mjerom. KZ RS jedini predviđa mogućnost da i drugostepeni sud.).naročito u smislu resocijalizacije učinioca. 5 Riječ je o osudi uz simboličku reparaciju za učinjeno krivično djelo. HLJKPP. sud zasniva na uvjerenju da izvršenje izrečene kazne zatvora nije neophodno za ostvarenje svrhe kažnjavanja. čini se ipak da bi kod odluke u ovakvim slučajevima osnovno mjerilo trebala biti ličnost učinioca i njegova spremnost da prihvati ovakvu mjeru i da radom. što podrazumijeva da se krivičnopravni konflikti rješavaju na nepenalan način. Kako se radi o kriteriju koji je dosta apstraktan. pa bi se moglo zaključiti da je ona stroža i teža mjera od uslovne osude. Napomene o sporazumima u kaznenom postupku. 351. sudu preostaje da cijeni opštu svrhu krivičnih sankcija odnosno generalnu prevenciju. svakako ako su ispunjeni navedeni uslovi (v. sporazumijevanjem učinioca.).. pa bi sud tada morao odustati od takve zamjene (u tom smislu i u odluci I Kž-839/02. koji predstavlja suštinsku odrednicu ove mjere. 2. Naime.5 (1) Prema KZ BiH rad za opšte dobro na slobodi se pojavljuje kao zamjena za izrečenu kaznu zatvora do šest mjeseci. put kojim se uvodi konsensualizam u krivično pravo. str. 254 . Bačić II. Dakle. ispuni svoj moralni dug prema društvu i učini makar simboličku reparaciju za učinjeno nedopušteno djelo. kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora do šest mjeseci. 407. odlučujući po žalbi. sud ocijeni da se ovakvom mjerom ne bi izvršio uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine takva krivična djela. žrtve i suda (v. 2. kako zakon naglašava. onda zamjena kazne radom za opšte dobro na slobodi ne bi bila opravdana. Damaška. Ukoliko. koje određuju vrstu i visinu kazne. str.. 1/2004. ali da istovremeno ni uslovna osuda ne bi bila dovoljna za postizanje opšte svrhe krivičnopravnih sankcija. težište stavlja na opštu svrhu krivičnih sankcija (mada zakonski tekst upućuje samo na uslovnu osudu). uz očekivanje da je to od koristi i za pojedinca i za društvo. dva integrativna elementa ove mjere i stoga oni i moraju biti temeljni elementi na osnovi kojih sud i zasniva svoju odluku o njenom izboru. 3-20. prema odredbi iz st. dakle. što je teško prihvatiti ako se ima u vidu da se uslovna osuda može izricati i kada je utvrđena kazna zatvora od dvije godine. st. zamijeni ovom mjerom. Pri tome sud cijeni sve okolnosti.). 2/03. Stoga se ističe da se radi o jednom socijalno konstruktivnom obliku kaznene reakcije. čl. str. pri odluci između ove dvije mjere. što jasno govori da je namjena ove mjere izbjegavanje primjene kratkotrajnih kazni zatvora. 1. iako iz zakonskog teksta proizilazi da se mjera rada za opšte dobro nalazi negdje između kazne i uslovne osude. Za ovakav stav sud ipak ima uporište u zakonskom tekstu u kojem se. Iz navedenog proizilazi da se ova mjera nalazi negdje između kazne i uslovne osude. Ovakvom formulacijom zakon nije dao jasna mjerila sudu za izbor navedene mjere. 971. ipak težina krivičnog djela nije odlučujuće mjerilo pri njenom izboru. Ovo stoga što su upravo rad na slobodi i saglašavanje učinioca sa takvom odlukom suda. pogotovo kada je u pitanju njen odnos sa uslovnom osudom. 408. HLJKPP. istovremeno može odrediti da se izrečena kazna.. Kao takva ova mjera je na liniji onoga što se u novije vrijeme označava kao neki treći put u krivičnom pravu (uz kazne i mjere upozorenja). Pri razrješenju date dileme. 34.

.. 405. što znači da je neophodno da je već poznata visina kazne zatvora. Novoselec. jer je u suprotnosti sa karakterom i suštinom ove mjere. Marković. npr. situacija je jasna u slučaju da učinilac ne dadne pristanak. što je dosta teško izvedivo uz poštovanje svih uslova i proceduralnih pravila. Takvo rješenje većina autora smatra ispravnijim rješenjem i opravdano se ističe da će ovakvo rješenje izazivati probleme u njegovoj praktičnoj primjeni (up. pa onda pristupiti utvrđivanju pristanka. na koji način i pod kojim uslovima se navedeni pristanak daje: da li su to mora utvrditi prije ili nakon donošenje presude.). 1/1998. prinudni rad kao sankciju skoro da nije moguće organizovati bez težeg povređivanja ljudskog dostojanstva. već bi u presudi zamjenu trebao usloviti time da učinilac ne uskrati pristanak do početka izvršenja rada za opšte dobro. Ovako nešto nije prihvatljivo naprosto radi toga što je bitna i nužna pretpostavka za navedenu zamjenu pristanak učinioca koji mora biti izričito dat prije donošenja odluke i ne može se presumirati.179. str. str. da li je za to potrebna prethodna inicijativa učinioca ili sud to može da čini i bez toga i sl. Pored toga. Marković.Zakonska pretpostavaka za izbor ove mjere je pristanak optuženog.. Naravno. Zakon određuje da se trajanje rada za opšte dobro određuje srazmjerno s izrečenom kaznom zatvora. onda bi sud morao prvo donijeti presudu kojom izriče kaznu. radi čega sud može donijeti odluku o odgodi ili prekidu glavne rasprave. 24. rad za opšte dobro određuje se u trajanju od deset a najviše do šezdeset radnih dana. 255 . Iz zakonskog teksta proizilazi da se te sve radnje događaju istovremeno. odnosno izricanja kazne. učinilac može izjaviti i da nije spreman odmah dati odgovor. naravno saopštavajući mu kazna koja je u pitanju. a prosječna evropska mjera za to je raspon od 40 sati do jedne godine. tj. s tim da mora biti izvršen u roku koji ne može biti kraći od jednog mjeseci ni duži od jedne godine. str. tako da je deset radnih dana jednako jednom mjesecu zatvora. 352. pa je stoga ova mjera u savremenom krivičnom pravu odbačena. pitanje u kojem trenutku. uz pristanak učinioca. zamjenjuje radom za opšte dobro. (3) Prema st. pretpostavljenog pristanka. ukoliko procijeni da ovoj mjeri u datom slučaju ima mjesta. odnosno prijedloga da sud ne bi ni trebao tražiti pristanak učinioca. već bi bio posve neopravdan. str. Stoga se čini ipak najprihvatljivijim rješenje da sud. U drugim zakonodavstvima to je određeno ukupnim brojem sati.. Prinudni rad kao krivična sankcija ne samo da ovdje ne bi imao smisla. str. 6 U tom smislu Horvatić. 3. odnosno pitati učinioca da li prihvata da mu se izrečena kazna zatvora zamjenjuje radom za opšte dobro. osmosatno ili neko drugo radno vrijeme. rad u HLJKPP. Svedrović. str. poslije odmjerene odnosno utvrđene (izrečene) kazne zatvora nakon vijećanja i glasanja. pita učinioca da li pristaje na ovu mjeru ili ne. 23. Ovdje je nejasno što se podrazumijeva pod radnim danom. Bačić. Iako je za očekivati da će pristanak uglavnom uslijediti. sud kaznu odmjerava i izriče i istovremeno određuje da je. međutim.6 Ima i shvatanja koja polaze od postojanja tzv. Otvoreno je. 258. pa je nejasno da li je sud vezan dužinom izrečene kazne zatvora. da li je to npr. Ako se ima u vidu da je za ovu zamjenu potrebno da je utvrđena kazna zatvora do šest mjeseci. dakle prije nego je ona objavljena.

pratile i kontrolisale primjenu ove mjere. 5. prema odredbi iz st. jer imaju druga. 7. Na taj način je predviđena obaveza za sud da prije izricanja ove mjere utvrdi da li. (6) Zakon je u st. vodeći računa o sposobnostima i zanimanju osuđenog. itd. 4. vrši Ministarstvo pravde BiH. neophodno je reći da naša sudska praksa teško prihvata ovu mjeru. Najzad. Svakako da sud tada mora voditi računa o pravilima navedene zamjene datim u ovoj odredbi. i nije donijelo nikakvu odluku o primjeni i izvršavanju ove mjere. ili samo djelimično izvrši ovu mjeru.). Prema KZ BD BiH predviđeno je da ovo obavlja Pravosudna komisija prema mjestu prebivališta. Za takav odnos sudova prema ovoj sankciji moglo bi se navesti više razloga.U praksi će se najvjerovatnije polaziti upravo od toga da kazni zatvora od šest mjeseci odgovara maksimalno trajanje te mjere od šezdeset radnih dana. odnosno kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora u smislu odredbe iz čl. 47. Ovim se zapravo rad za opšte dobro na slobodi javlja kao supstitut ne kazni zatvora. 6. str. Neki od njih su dosta opravdani i sastoje se u tome da je primjenu ove mjere dosta teško organizovati. itd. pa će na osnovu toga tražiti odnos između visine izrečene kazne zatvora i trajanja rada za opšte dobro i odmjeriće je upravo prema navedenom odnosu: jedan mjesec zatvora jednak je ovoj mjeri u trajanju od deset dana. odnosno boravišta osuđenog. pogotovo u vrijeme velike nezaposlenosti i nedostatka radnih mjesta. 7. Drugi razlozi se uglavnom sastoje u prigovorima koji se upućuju ovoj mjeri. neadekvatnost nekih zakonskih rješenja u vezi sa ovom mjerom. jednostavnija rješenja. pored izrečene kazne zatvora da uzima u obzir i mogućnosti učinioca u pogledu njegove lične situacije i zaposlenja (st. s obzirom na lične i porodične okolnosti učinioca. jer on na određeni način predstavlja garanciju sudu da postoji spremnost učinioca da u postavljenom roku obavi rad koji mu je određen (Marković.). Pored toga ističe se i nedostatak sredstava za funkcionisanje službi koje bi organizovale. 256 . predvidio zamjenu kazne zatvora radom za opšte dobro na slobodi i u slučajevima tzv. jer ni građani koji nisu izvršioci krivičnih djela nemaju posla.). (4) Pri odlučivanju o trajanju ove mjere sud treba. Vjerovatno za to postoje određeni razlozi i na strani sudova. supletornog zatvora. sud donosi odluku o izvršenju kazne zatvora srazmjerno vremenu preostalog rada za opšte dobro na slobodi (st. (5) Ako osuđeni po isteku određenog roka ne izvrši. U tom smislu treba posmatrati i pristanak učinioca. jer se radi o sasvim novoj mjeri i sudovi se ne odlučuju za ovu dosta zahtjevnu mjeru. (7) Raspoređivanje na rad za opšte dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta. 24. postoje realne mogućnosti za primjenu ove mjere i njeno izvršenje. odnosno on je alternativa alternativi. već novčanoj kazni. jer već godinu dana njenog normativnog postojanja nije poznat ni jedan slučaj njenog izricanja. Prvi i osnovni se sastoji u tome što nadležno Ministarstvo BiH nije postupilo u smislu naprijed navedene odredbe iz st. nedostatak stručno osposobljenih i obrazovanih lica sa odgovarajućim iskustvom.

ZPFR. str. može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora pod uvjetom da ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne (uvjetni otpust). uzet će se u obzir njegovo ponašanje u toku izdržavanja kazne kao i druge okolnosti koje ukazuju na to da je svrha kažnjavanja postignuta. a time i sredstvo za održavanje discipline. kao npr. uslovni otpust se sastoji u prijevremenom otpuštanju osuđenika sa izdržavanja zatvorske kazne ukoliko su ispunjene određene pretpostavke i ispoštovani postavljeni uslovi. kao i nezavisnosti i autoriteta suda. odlukom o uslovnom otpustu se zanemaruju sve okolnosti koje su uticale na odmjeravanje kazne a koje je utvrdio sud na glavnoj raspravi koja je javna. i dalje. osim ako uslovno otpušteni ne prekrši postavljene uslove. str. protiv ove ustanove upućuju i određeni prigovori. kada 7 Upravo se zbog neuspjeha ideje resocijalizacije. Nastao je na ideji popravljanja kao svrsi kažnjavanja7. 257 . za razliku od donošenja odluke o uslovnom otpustu. kazna se smatra izdržanom. a nisu rijetki ni zahtjevi za njeno potpuno ukidanje. Najčešće se prigovora da zapravo i nije u funkciji resocijalizacije već se pretvara u nagradu za dobro vladanje. Osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora može biti uvjetno otpušten nakon izdržane tri petine te kazne. 313. vijeka zahvaljujući irskom progresivnom sistemu izvršenja kazne zatvora. Osuđeni koji je izdržao jednu trećinu kazne zatvora može biti uvjetno otpušten ukoliko postoje uvjeti iz stava 1. već mu naprotiv treba pomoći u njegovoj socijalnoj readaptaciji puštanjem na slobodu uz određene uslove i obaveze. Kada istekne vrijeme uslovnog otpusta. njegovo otpuštanja izuzetno može uslijediti i ranije uz ispunjenje određenih pretpostavki i uz obavezu poštovanja određenih uslova. 2/1995. čime se pored ostalog dovodi u pitanje i jednakost građana. itd. Riječ je o instituciji uslovnog otpusta koja u krivičnom pravu egzistira još od 19. Dakle. Prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu osuđenog. što znači da nije potrebno insistirati na izdržavanju kazne zatvora ako se učinilac popravio. str. u SAD. Kurtović. (2) (3) (4) Iako se po pravilu osuđeno lice sa izdržavanja kazne otpušta nakon isteka roka njenog trajanja. Jovanović. a time se otvara i pitanje derogiranja pravosnažne sudske odluke.Uvjetni otpust Član 44. 22 i dalje. (1) Osuđeni koji je izdržao polovinu. pogotovo u onim sistemima u kojima tu odluku donose upravni organi. Osuđeni koji je izdržao polovinu kazne zatvora može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora ako se za vrijeme izdržavanja kazne zatvora njegovo ponašanje popravi do te mjere da se može opravdano očekivati da će se nakon otpusta s izdržavanja kazne zatvora ponašati primjereno. pri njegovom odobravanju prisutna je arbitrernost. 356. Up. a naročito da neće učiniti krivična djela. njegova primjena je često negativno selektivna. ovog člana i ukoliko posebne okolnosti vezane za ličnost osuđenog jasno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja. Novoselec. te izuzetno osuđeni koji je izdržao jednu trećinu kazne zatvora.

Stoga se opravdano od jednog dijela teorije naglašava da je kod nas uslovni otpust osnova za gašenje kazne. 1.). s tom razlikom što uslovnoj osudi ne prethodi ni djelimično izdržavanje kazne i što uslovnu osudu mogu da prate određeni oblici nadzora. (4) Posebno je regulisano pitanje uslovnog otpusta kod kazne dugotrajnog zatvora koji može uslijediti nakon izdržane tri petine te kazne (st. str. a drugi predstavlja sudski model u kome je uslovni otpust u nadležnosti suda. pod uslovom da ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne (st. str. Ovako određen uslovni otpust ima sličnosti sa uslovnom osudom. jer se i u jednom i u drugom slučaju na određeni način suspenduje kazna lišenja slobode. Pri tome se još jednom naglašava da je prilikom odlučivanja o uslovnom otpuštanju osuđenog. težište stavlja na njegovo ponašanje tokom izdržavanja zatvorske kazne. (3) Kada je u pitanju uslovno otpuštanje nakon izdržane jedne trećine kazne. Prvi je administrativni ili upravni u kojem o uslovnom otpuštanju odlučuju upravni organi. neophodno je da postoje i posebne okolnosti vezane za ličnost osuđenog koje očigledno ili kako se zakon izražava jasno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja (st. pa naglašava da se u toku izdržavanja kazne tako popravio da se može opravdano očekivati da će se na slobodi dobro vladati. odnosno da je on sam svojim dobrim vladanjem pokazao ozbiljno zalaganje u svom popravljanju. za korištenje privilegije uslovnog otpuštanja.516) a stupio na snagu 1. Kod nas je uslovni otpust moguć ako je osuđeni izdržao polovinu. 2000 .. dok u našem sistemu uslovnog otpusta vršenje nadzora nad uslovno otpuštenim ne postoji. (1) (2) U uporednom krivičnom zakonodavstvu najčešće je prihvaćeno rješenje prema kojem je uslovni otpust moguć tek nakon dvije trećine izdržane kazne. U krivičnom zakonodavstvu su poznata dva modela uslovnog otpusta. a samo izuzetno nakon jedne polovine. godine (Loi no. str. 24. odnosno otvara proces tzv. nasuprot vladajućem shvatanju da uslovni otpust nije ni gašenje ni modifikacija kazne već jedan od načina njenog izvršenja. 258 . 24. neophodno je ispunjenje i određenih materijalnih uslova koji se odnose na stepen postignute socijalne readaptacije samog osuđenog lica. u koji spada i naš model. uz radikalne izmjene učinjene Zakonom od 2000. 314. a posebno da neće činiti krivična djela.).2001. iz ministarske nadležnosti u potpunosti prenesen u nadležnost suda (Jovanović. najčešće komisije za uslovni otpust pri nadležnim ministarstvima pravde.se otvara pitanje njegovog opoziva. 3. potrebno uzeti u obzir njegovo ponašanje u toku izdržavanja kazne. U krivičnopravnim sistemima drugih zemalja vršenje nadzora je konstitutivni elemenat ustanove uslovnog otpusta. 2. što bitno opredjeljuje njegov karakter i tek tada ga čini fazom u izvršenju kazne zatvora. što potvrđuje mogućnost njenog reaktiviranja ukoliko dođe do opoziva uslovnog otpusta. 4).). juridizacije ustanove uslovnog otpusta. kao i druge okolnosti koje ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja. a izuzetno i jednu trećinu kazne zatvora. Sve veći broj zemalja prihvata ovaj drugi model. njeno suspendovanje i modifikovanje (Kurtović.01. Zakon u st. Jovanović. Pored navedenih formalnih pretpostavki.).. Najsvježiji primjer je francusko krivično zakonodavstvo u kojem je ovaj institut.

ovog člana primjenjuju se i kada se osuđenom na uvjetnom otpustu sudi za krivično djelo učinjeno prije njegovog uvjetnog otpusta.Ovako ustrojena ili koncipirana ustanova uslovnog otpusta. Rešenje VSS. vrijeme uvjetnog otpusta se produžava za vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju kazne zatvora. ali se vrijeme provedeno na uvjetnom otpustu ne uračunava. 2002. do 3. 1241/02.Kurtović. sa veoma široko postavljenim uslovima. rad u ZPFZ. već tek ako je proteklo predviđeno vrijeme i ako osuđeni nije učinio novo krivično djelo. odnosno ako nije otkriveno krivično djelo učinjeno 8 U tom smislu v. 22. Stojanović. i dalje. 1-2/2984. Kž. sud naročito uzima u obzir sličnost učinjenih krivičnih djela. str. motive iz kojih su učinjena. Dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava se u izdržavanje naknadne kazne. kao i druge okolnosti koje ukazuju na prikladnost opoziva uvjetnog otpusta. sud izriče kaznu uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. što je sasvim opravdano i nalaže njegovo preispitivanje i preuređivanje. Prilikom odlučivanja da li da opozove uvjetni otpust. od 26. o kojima je već bilo naprijed govora. 259 . a ne u odnosu na neki datum u budućnosti. (3) (4) (5) Iz samog pojma uslovnog otpusta proizilazi da se ne radi o definitivnom odustanku od kazne. posebno Jovanović.11. str. njihov značaj. (1) (2) Sud će opozvati uvjetni otpust ako osuđeni za vrijeme uvjetnog otpusta učini jedno ili više krivičnih djela za koja mu je izrečena kazna zatvora od jedne godine ili teža kazna. Odredbe stavova 1. Stoga model uslovnog otpusta koji je prihvaćen u našem krivičnom zakonodavstvu trpi veoma ozbiljne kritike8. Prilikom izricanja opoziva uvjetnog otpusta. 313. . Sudska praksa: Postizanje svrhe kažnjavanja procenjuje se isključivo na dan odlučivanja o molbi za uslovni otpust. i dalje. omogućavaju u velikoj mjeri arbitrernost i diskreciono odlučivanje od strane organa koji odlučuju o njegovoj primjeni. Ako je osuđeni na uvjetnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do jedne godine i ako sud ne opozove uvjetni otpust. Opoziv uvjetnog otpusta Član 45. Sud može opozvati uvjetni otpust ako osuđeni na uvjetnom otpustu učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora do jedne godine.

53. 2. 55. 2. Naime. kao i svaku drugu okolnost koja ukazuje na opravdanost opoziva uslovnog otpusta.) je moguć ako osuđeni u vrijeme trajanja uslovnog otpusta izvrši jedno ili više krivičnih djela za koje mu je sud izrekao kaznu zatvora do jedne godine.). Ranije je u st. sud izriče jedinstvenu kaznu primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za sticaj krivičnih djela iz čl. Fakultativni opoziv (st. st. 55. 53. 1. . KZ BiH. (1) (2) Prema st. (5) Ako je osuđeni koji je na uslovnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do jedne godine i ako u takvom slučaju uslovni otpust ne bude opozvan. ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne (v. Pri ovakvom stanju stvari moralo bi se u tom slučaju poći od stava da opoziv nije obavezan. komentar uz odredbu iz čl.). (1) 260 Novčana kazna se izriče u dnevnim iznosima. 2. (3) U slučaju opoziva uslovnog otpusta. prema navedenoj odredbi. za krivična djela učinjena za vrijeme izdržavanja kazne. Ovdje je ipak pogrešno izabrana formulacija postavljene mjere izrečene kazne zatvora. 4. Neispunjenje tih uslova predstavlja osnov za opozivanje uslovnog otpusta koji može biti obavezan i fakultativan. stajalo “preko jedne godine”. motive iz kojih su djela učinjena. sud izuzetno može odstupiti od ovih pravila.). ali se vrijeme provedeno na uslovnom otpustu ne uračunava (st. što podrazumijeva i vrijeme trajanja uslovnog otpusta. 5. st. 1.). vrijeme uslovnog otpusta se produžava za ono vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju nove kazne zatvora (st. U ovom slučaju sud cijeni da li će opozvati uslovni otpust i pri toj ocjeni posebno uzima u obzir sličnost učinjenih krivičnih djela. a ako to nije moguće može se izreći u određenom iznosu. (4) Opozivanje uslovnog otpusta moguće je i kada se licu koje se nalazi na uslovnom otpustu sudi za krivično djelo ili djela učinjena prije njegovog upućivanja na uslovni otpust.prije odlučivanja o uslovnom otpustu. Na osnovu odredbe iz čl. opoziv uslovnog otpusta je obavezan ukoliko osuđeni za vrijeme trajanja uslovnog otpusta učini jedno ili više krivičnih djela za koje mu sud izrekne kaznu zatvora od jedne godine ili težu kaznu. na koje se sud ipak ne smije olako pozivati. 3. njihov značaj. U takvim slučajevima primjenjuju se pravila iz naprijed navedenih odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne (st. i 55. ali je ovdje to nužno). što proizilazi iz pravila primjene povoljnijeg zakona u tumačenju zakona (načelo in dubio mitius.1. s tim što se dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava u jedinstvenu kaznu. Iz ovog proizilazi da opoziv uslovnog otpusta nije moguć ako je za novo krivično djelo izrečena novčana kazna. što će stvarati probleme kod rješavanja pitanja da li je uslovni otpust obavezan ili nije.) i formulacija “do jedne godine” (st. ako se primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za krivična djela u sticaju iz čl. jer i formulacija “od jedne godine” (st. Novčana kazna Član 46. 1. sud može izreći kaznu nezavisno od ranije izrečene kazne.) obuhvataju izrečenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Novčana kazna je krivična sankcija imovinskog karaktera i sastoji se u obavezi učinioca krivičnog djela da u određenom roku plati novčani iznos određen sudskom odlukom u korist države.(2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) Ako se novčana kazna izriče u dnevnim iznosima. Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opća pravila o odmjeravanju kazne. pri čemu se primjenjuju opća pravila za odmjeravanje kazne. Novčane kazne izrečene i naplaćene po ovom zakonu su prihod budžeta Bosne i Hercegovine. Do istinske ekspanzije 261 .000 KM. osim u slučajevima propisanim ovim zakonom. novčana kazna se izriče u određenom iznosu. U našem krivičnom zakonodavstvu ona je najlakša kazna. kao i obiteljske obaveze.000 KM. ovog člana. Prilikom određivanja visine iznosa sud se oslanja na podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest mjeseci. Podatke iz prethodnih stavova ovog člana koji sudu nisu poznati osigurava optuženi u roku koji odredi sud.000 KM. ukoliko vrijednost protupravne imovinske koristi koju je učinilac pribavio krivičnim djelom prelazi iznos od 1. Ako do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne. a za krivična djela učinjena iz koristoljublja taj iznos ne može biti veći od 1. U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne.000. U tom slučaju. i 3.000. učiniocu se može izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od dvostrukog iznosa od vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio krivičnim djelom zbog kojeg mu se izriče novčana kazna. Predstavlja najstariju nezatvorsku kaznu. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog dohotka učinioca prema iznosu njegove tromjesečne neto plaće i njegove druge dohotke. Prilikom izricanja novčane kazne za krivična djela učinjena iz koristoljublja. koji ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od šest mjeseci. ali u opravdanim slučajevima sud može dopustiti da osuđeni isplati novčanu kaznu i u otplatama. a za krivična djela iz koristoljublja najviše hiljadu petsto dnevnih iznosa. s tim da rok isplate ne može biti duži od dvije godine. najniži iznos ne može biti manji od 150 KM a najviši iznos ne može biti veći od 50. Ako se novčana kazna izriče u određenom iznosu. sud može izreći novčanu kaznu u većem iznosu od najvišeg iznosa propisanog u stavu 2. može iznositi najmanje pet a najviše tristošezdeset dnevnih iznosa. osim u slučajevima propisanim ovim zakonom. Najniži dnevni iznos novčane kazne iznosi jednu šezdesetinu a najviše jednu trećinu zadnje zvanično objavljene prosječne mjesečne neto plaće zaposlenih u Bosni i Hercegovini koju objavljuje Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. a najkasnije do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku.

124. 207. 11 Up. S obzirom na sve izraženiju tendenciju ograničavanja kazni lišenja slobode. 61). Poseban značaj u našem krivičnom zakonodavstvu ova kazna ima nakon statuiranja krivične odgovornosti pravnih lica (v. Zahvatanjem materijalnih vrijednosti i ograničavanje potrošnje i standarda veoma je značajno i ozbiljno pogađa savremenog čovjeka kao pripadnika potrošačkog društva. str. postoje krivična sankcija budućnosti10. Kao i kod kazne zatvora. I pored ovakvog povećanog značaja novčane kazne u novije vrijeme..9 Zbog svojih pozitivnih odlika i prednosti. kako mnogi smatraju. str. naročito u rješavanju nekih problema vezanih za ovu kaznu i pronalaženju najoptimalnijih rješenja u pogledu njene primjene. Ona je prije svega humanija od kazne zatvora. U tom smislu v. suprotna svojoj namjeni. Istraživanja su pokazala direktnu povezanost primjene ove kazne i stope zaposlenosti u državi. Babić. naročito ona imovinskog karaktera.. ona je nepogodna za teška krivična djela. str. djela protiv privrede. naročito onih kratkog trajanja. jer se njeno oduzimanje vrši posebnom mjerom koja se može izreći i uz samu novčanu kaznu (u tom smislu i Bačić II. Njene su prednosti upravo ono što su slabosti kazne lišenja slobode. Roxin. 10 Up. što se pripisuje pozitivnim ekonomskim trendovima u pogledu zaposlenosti i životnog standarda. str. U protivnom. ona ipak ne može u svim slučajevima zamijeniti kaznu zatvora.). smatra se čak i alternativno (tako Mrvić-Petrović-Đorđević. neophodno je da se njena primjena zasniva na dobrom upoznavanju ukupnih materijalnih prilika učinioca krivičnog djela. str. str. Babić. 26. ne dovodi do gubitka radnog mjesta i ne odvaja ga od porodice11. Roxin. Iako se primjenom opštih pravila odmjeravanja kazne treba imati u vidu i imovinska korist pribavljena krivičnim djelo. ekološka krivična djela.novčane kazne dolazi nakon Drugog svjetskog rata. 124. novčana kazna nesumnjivo predstavlja jednu od najadekvatnijih njenih zamjena. Posebno je pogodna za lakša krivična djela. ova kazna ipak ne smije imati funkciju oduzimanja takve koristi. učinioca ne izlaže negativnom uticaju iskusnih delinkvenata i ne stigmatizira ga kao kriminalca. Zbog sve veće razlike u imovnom stanju u savremenom društvu i mogućnosti ozbiljnog ugrožavanja jednakosti građana. jer se sa kratkim kaznama koje se najčešće izriču za takva djela (re)socijalizacija ne može postići.. Ona je dakle rezervisana za lakša i srednje teška krivična djela. za državu je mnogo jeftinija. principu pravičnosti i jednakosti građana. ali za razliku od nje zlo koje sadrži ova kazna sastoji se samo u tome da za određeno vrijeme pogodi životni standard učinioca krivičnog djela.125. 402. str. ne izaziva deprivaciju i ne ugrožava dostojanstvo učinioca. Marković. a sve više se koristi i za srednje teški kriminalitet. 12.. 9 262 . novčana kazna se u modernom krivičnom pravu sve više afirmiše i. ona gubi svaki smisao. Mrvić-Petrović-Đorđević. Glavu XIV) za koje ova kazna predstavlja osnovnu i najznačajniju krivičnu sankciju. djela korupcije i zloupotrebe službenog položaja. postaje preteška za siromašne. U suštini tada ova kazna postaje asocijalna. str. Da bi navedeno bilo postignutu sa ovom kaznom. djeljiva je pa se može bolje prilagođavati konkretnom slučaju i zahtjevima individualizacije.. 61. Zbog toga se u teoriji i praksi ovoj kazni poklanja posebna pažnja. Najzad.125.. a bogati je i ne osjećaju. 12. str. Kambovski.. njen smisao je da opomene i zastraši učinioca.

I u BiH njeno izricanje je simbolično. Ovaj sistem se uglavnom pojavljuje u kombinaciji sa ostalim sistemima.). kao što je Makedonija.M. Švedskoj 1939. Švedska. federalne ili neke druge uže teritorijalne jedinice (prihvaćen je u KZ Ruske federacije). str. skandinavski model novčane kazne ili sistem poznat pod nazivom dani-novčana kazna (engl. Danskoj 1939. Tako je u posljednjih desetak godina prisutna tendencija pada u primjeni novčane kazne i na prostorima prethodne Jugoslavije. a u nekim zemljama kao što je Japan dostiže nevjerovatnu cifru od 97%. kada je gotovo onemogućena primjena novčane kazne. nego u zemljama visokog standarda.. Najstariji sistem je sistem fiksnih iznosa koji se propisuje i izriče u određenom novčanom iznosu unutar postavljenog zakonskog minimuma i maksimuma. 361.posebno kada se vrše iz koristoljublja. day-fine). Ovo je istovremeno i prednost ovog sistema jer on obezbjeđuje veći stepen pravičnosti i jednakosti učinilaca s obzirom da on osigurava potpuniju individualizaciju. Pored toga.). što se izražava posebno kroz potpuniju srazmjeru i zavisnost novčane kazne od platežnih mogućnosti učinioca. (1) Radi pronalaženja što boljih rješenja kojim bi se obezbijedila što djelotvornija i pravičnija primjena ove kazne. novčana kazna nije pogodna krivična sankcija u vrijeme recesije. Srbija i Crna Gora i RH u kojima se izriče u oko 17 . ali je zakonodavno najprije realizovan u Finskoj 1921. Jedan od starijih sistema je proporcionalni sistem prema kojem se propisuje minimum i maksimum novčane kazne. u krivičnim zakonodavstvima je poznato nekoliko sistema propisivanja i izricanja ove kazne. N. 13. Osnovna ideja na kojoj se zasniva ovaj sistem je jednakost učinilaca krivičnih djela s obzirom na njihovo različito imovno stanje.. Za razliku od tradicionalnog sistema određivanja kazne. što prihvataju neka zakonodavstva (up. Austrija i dr. a kazna se odmjerava i izriče u određenoj proporciji najčešće sa imovinskom koristi pribavljenom krivičnim djelom ili štetom koja je tim djelom pričinjena. Prvo se pojavio u Projektu reforme švedskog krivičnog zakonodavstva.. jer nejednako pogađa siromašne i imućne učinioce krivičnih djela (Srzentić-Stajić-Lazarević. a nakon Drugog svjetskog rata prihvaćen je i u mnogim drugim evropskim zemlja.). djela ugrožavanja javnog saobraćaja i sl. on se sastoji u tome što se novčana kazna određuje na danenovčane kazne. Prema učiniocima krivičnih djela koji nisu u mogućnosti da je plate gubi svaki značaj (up. Pored ova dva vladajuća sistema neka zakonodavstva prihvataju i sistem prosječnih ličnih dohodaka.18%. kao prosječni lični dohodak učinioca ili prosječni lični dohodak na nivou države. što je istovremeno osnovna slabost novčane kazne tradicionalnog sistema. Ovaj sistem sve više potiskuje tzv. sve veći broj zakonodavstava u novije vrijeme pribjegava njihovom 263 . i dalje). Da bi se otklonile slabosti prethodnih sistema u njihovim čistim varijantama. dok se na drugoj strani u bogatim zemljama njena primjena izuzetno povećava i dostiže procenat i preko 80% (Njemačka. odnosno ona se izriče u dnevnim iznosima koje u određenoj proceduri sud utvrđuje na osnovu imovnog stanja učinioca. str. 109. Roxin. Petrović-Đorđević. pogotovo u situacijama velike nezaposlenosti i visokih stopa inflacije odnosno deprecijacije novca. To je razlog što se ona mnogo manje primjenjuje u siromašnim ili tranzicijskim društvima. str. koji se može javiti u dvije varijante.

Švedske i neke druge zemlje (detaljnije v. KZ Italije prihvata sistem fiksnih iznosa. s obzirom da u posebnom dijelu KZ BiH ni u jednom slučaju ne predviđa navedenu kumulaciju. mješoviti sistem. Takva mogućnost postoji kod krivičnih djela kod kojih je vrijednost 264 .).. Primjenom različitih sistema žele se obezbijediti optimalni učinci novčane kazne. Ovom rješenju je slično i naše rješenje. 103. nakon već dvije godine ovaj sistem napustila (Noveselec. 41. Naime. zbog teškoća u njegovoj primjeni. za lakša krivična djela i kada je novčana kazna sporedna. koji je ipak dosta specifičan jer prihvata mješoviti sistem kombinovan kako sa proporcionalnim tako i sa sistemom prosječnih ličnih dohodaka. osim u slučajevima predviđenim u ovom zakonu (st. Engleska nakon uvođenja ovog sistema 1991. a ako to nije moguće može se izreći u određenom iznosu. novelom iz 1999. Tako npr. 2). godine.3. koja je nakon što je ovaj sistem uvela KZ od 1994. st. JRKK. Okviri tako predviđene novčane kazne postavljeni su tako da ona može iznositi najmanje pet a najviše tristo šezdeset dnevnih iznosa.). Neka krivična zakonodavstva u velikom obimu odnosno kod velikog broja krivičnih djela predviđaju mogućnost kumulacije novčane kazne sa kaznom zatvora (npr. 367. kazne više ne bi odgovarale stepenu krivice.). Slične sisteme poznaju i KZ Španije. osim u slučajevima propisanim u zakonu (st. dok neka druga (npr.. a ako se radi o krivičnim djelima izvršenim iz koristoljublja. KZ Danske sistem daninovčana kazna kao osnovni kombinuje sa fiksnim iznosima novčane kazne kada se ona izriče uz kaznu zatvora ili za djela iz koristoljublja. pa se u mnogim zemljama pored njega zadržava ili ponovo uvodi klasični sistem određenih iznosa. a to je u svim onim slučajevima ako se učinilac krivičnim djelom obogatio ili se namjeravao obogatiti. koristi tradicionalni sistem novčane kazne (tako npr. str. naš zakon je prihvatio mješoviti sistem novčane kazne. 44.kombinovanju. onda ona ne može biti veća od hiljadu petsto dnevnih iznosa. KZ Francuske). naročito sistem dani-novčana kazna sudove često dovodi u velike teškoće i iskušenja u njegovoj primjeni. 1. str. 41. i njemački KZ (par. prema našem zakonu novčanu kaznu je moguće izreći i uz uslovnu osudu (čl.). i dalje). najniži iznos ove kazne je 150 KM a najviši 50.). s obzirom da je u st. a za djela iz koristoljublja do milion KM. (2) (3) (4) Kao što je već navedeno. 59. ali je ona moguća na osnovu odredbe iz čl. st. prema kojoj se ova kazna može izreći i kada nije propisana ako je djelo učinjeno iz koristoljublja.) kumulaciju izuzetno dopušta. U ovu grupu zakonodavstava spada i KZ BiH. Finske. str. odnosno kada su u pitanju učinioci koji su posebno osjetljivi na novčanu kaznu (prema Novoselcu. Kada se novčana kazna izriče u određenim iznosima. ili se ovaj sistem čak u potpunosti napušta. str. godine. Međutim. Isto tako. ali predviđa i sistem dani-novčana kazna. 6. 4. Nešto slično se dogodilo i u Sloveniji.000 KM. godine ponovo uvela sistem fiksnih iznosa koji se primjenjuje kada primjena sistema dani-novčana kazna nije moguća. odnosno prihvata tzv. Tako je npr. Đorđević. Bačić. predvidio da se ova kazna izriče u dnevnim iznosima. 3/98. U tom smislu u teoriji se mogu sresti i prijedlozi da se pored sistema dnevnih dohodaka. Pri tome se najčešće uzima jedan sistem kao osnovni koji se u određenim slučajevima dopunjuje drugim sistemom. 364. KZ Njemačke) takvu mogućnost u načelu ne prihvataju zbog opasnosti da pri takvom –-dvostrukom kažnjavanju.

Iako je to gotovo nemoguće postići. 48. 265 . U drugoj fazi sud utvrđuje visinu jednog dana odnosno visinu dnevnog iznosa konkretnog učinioca djela. Tako dobijeni iznos na kraju se množi sa ukupnim brojem dana. a drugome od 800 KM. cijeni sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti iz navedene odredbe. U presudi se moraju navesti svi navedeni elementi: broj dnevnih iznosa. visina jednog dnevnog iznosa. da bi se na taj način dobio novčani iznos koji predstavlja novčanu kaznu koju sud izriče. Stoga se proces izricanja novčane kazne po ovom sistemu obavezno odvija kroz dvije faze. naročito zbog sve većih razlika u imovnim stanjima među ljudima12. osim imovnog stanja učinioca. na kraju učinioci nominalno različito novčano kažnjeni. 4.800 KM. odnosno platežnim mogućnostima učinioca. Broj dnevnih iznosa je neophodan radi eventualnog pretvaranja novčane kazne u tzv.. (5) Visinu dnevnog iznosa odnosno iznosa za jedan dan. Ovdje sud polazi od iznosa koji učinilac ostvaruje (putem plate ili na drugi način) za jedan dan (otud dnevni iznos). ako jedan dan odnosno dnevni iznos jednoga od njih iznosi 120 KM a drugoga 20 KM. kao i kod odmjeravanja kazne zatvora. Formulacija 12 Bogatima ni veliku novčana kazna nije teška. kao i iznos množenja ove dvije veličine. ili kako zakon kaže druge dohotke. ovaj sistem ipak daje veće mogućnosti za ravnopravnije kažnjavanje učinilaca krivičnih djela pri izricanju novčane kazne. To se odnosi kako na sistem dnevnih tako i na sistem određenih iznosa novčane kazne (st. Podaci na osnovu kojih sud određuje visinu dnevnog iznosa ne smiju biti stariji od šest mjeseci u momentu izricanja novčane kazne (st. Tako. Iako su. i to primjenom opštih pravila za odmjeravanje kazne iz čl. supletorni zatvor.pribavljene imovinske koristi izvršenjem toga djela veća od milion KM. Pri tome sud.). on ipak u većoj mjeri obavezuje sud da odmjeravanje novčane kazne prilagođava tim prilikama. Odluka se donosi na osnovu imovinskih prilika optuženog u vrijeme odmjeravanja kazne. a druge veličine radi toga da učinilac zna na kraju novčanu kaznu na koju je osuđen radi njenog plaćanja. sud određuje tako što uzima visinu dnevnog dohotka učinioca prema iznosu njegove tromjesečne neto plate i njegova druga primanja. koje u prvoj fazi sud nije uzimao u obzir. dakle. Najprije se u prvoj fazi utvrđuje broj dana odnosno broj dnevnih iznosa novčane kazne. radi se u stvari o kaznama koje jednako pogađaju oba učinioca. kao i porodične obaveze. odbijajući od tog troškove koji podrazumijevaju porodične obaveze.). prvome će biti izrečena kazna u visini od 4. 5. Iako ni ovaj sistem u odnosu na utvrđivanje pravog stanja imovinskih prilika učinioca nije posve pouzdan. a siromašnim je i najmanja prevelika. pri čemu su od odlučujućeg značaj upravo njegove imovinske prilike. ako dva učinioca različitog imovnog stanja učine isto krivično djelo pod sličnim okolnostima i sa istim stepenom krivice. a ne u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ovim posve novim sistemom novčane kazne želi se postići ravnomjernije opterećenje učinilaca krivičnih djela bez obzira na njihovo imovno stanje. pa im bude odmjereno po 40 dana novčane kazne. ravnopravnost u kažnjavanju siromašnih i imućnih. U takvim slučajevima novčana kazna se može izreći u iznosu koji je jednak dvostrukom iznosu vrijednosti protivpravne imovinske koristi koju je učinilac pribavio krivičnim djelom zbog kojeg mu se izriče kazna.

48.). str. a najviši jednu trećinu zadnje zvanično objavljene prosječne mjesečne plate zaposlenih u BiH koju objavljuje Agencija za statistiku BiH (st. jer se takav učinilac dovodi u teži položaj od onoga koji ostvaruje 266 . pa stoga ovu kaznu treba odvajati od oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (up.. Kada su u pitanju troškovi samog učinioca. ako se ona umanjuje. de lege lata ne preostaje ništa drugo nego da se pod ovim podrazumijevaju samo porodične obaveze (suprotno Marković. ali samo na nivou tzv. Ako bi se postupalo drugačije. da li ona npr. kojem je sličan naš sistem. Kako je zakon u tom smislu posve eksplicitan. ove troškove ne uključuje. str. Pri utvrđivanju dnevnog dohotka kao osnove za određivanje dnevnog iznosa. obezbjeđuje optuženi u roku koje odredi sud. Ipak. jer ovdje je dohodak krivičnopravni a ne poreznopravni pojam (v. honorari i dr. kao što su troškovi izdržavanja drugih lica koje je učinilac dužan izdržavati i sl. Na to i sam zakon upućuje i stoga će sud morati uzimati u obzir i prihode kao što su npr.porodične obaveze nije dovoljno jasna. 27. 51. Novoselec. To pitanje je riješeno u KZ RH. (6)(7) Kada je u pitanju visina dnevnog iznosa. Na ovaj način je određen dosta širok raspon u određivanju najniže i najviše mjere dnevnog iznosa. a koji nisu poznati sudu. Ovakvo rješenje u literaturi se kritikuje jer se smatra da je nedopustivo primijeniti prosječni lični dohodak kada učinilac ne ostvaruje nikakav prihod. 6. kao smanjenje svog ličnog životnog standarda. dividende. pojam porodične obaveze podrazumijeva i ove troškove.). tj. KZ BiH. egzistencijalnog minimuma. 368. str. 4.). To mogu biti kako prihodi koji podliježu. kao što su nezaposleni. prema st. Naš zakon je propustio riješiti pitanje određivanja dnevnog dohotka učinilaca koji ne ostvaruju nikakav dohodak. Sve podatke koji su potrebni za određivanje visine dnevnog iznosa.). kamate. uključuje i neke druge troškove. zakon je postavio ograničenje tako da najniži dnevni iznos iznosi jednu šezdesetinu. ona mora biti takva da je učinilac osjeti kao kaznu. tako i prihodi koji ne podliježu oporezivanju. a najkasnije do završetka glavnog pretresa. odnosno njenu individualizaciju. Ako do tog momenta sudu navedeni podaci nisu poznati. prema kojem će u takvim slučajevima sud kao dnevni dohodak učinioca smatrati prosječni dnevni dohodak u RH (čl. Bačić II. 402. prihodi od zemljišta. sud se ne može ograničiti samo na plate ili penzije učinioca. zanimljivo je da njemački sistem neto dohotka (Nettoeinkommensiprinzip). izriče novčanu kaznu u određenom iznosu koju odmjerava prema opštim pravilima za odmjeravanje kazne iz čl. domaćice i dr. najamnine. Marković. st. jer se imovno stanje učinioca uopšte ne bi odražavalo na novčanu kaznu. str. studenti. To će biti onda ako se zahvata u njegovu vlastitu imovinu. onda bi se izricanje i ove novčane kazne svodilo na klasični sistem.). 7. Stoga je pri utvrđivanju visine dnevnog iznosa potrebno voditi računa o tome da je smisao novčane kazne u tome da za određeno vrijeme pogodi životni standard osuđenog. što daje velike mogućnosti za prilagođavanje novčane kazne imovnom stanju učinioca. sud tada koristi tradicionalni sistem izricanja novčane kazne. 27. odnosno ako bi se ovaj model novčane kazne bazirao samo na prosječnoj plati.. već mora uzimati u obzir i druge njegove prihode.

Odgoda plaćanja je pogodnost koju sud odobrava osuđenom.. u krivičnom pravu u načelu vrijedi pravilo da se izvršavaju odmah. npr. 51. Novčana kazna na klasični način. Naime.13. 368. Grozdanić. zakon je u st. ali se mogu pojaviti izuzetne situacije kada to nije tako (up. rad u HLJKPP. studenti. odnosno u određenom iznosu će se izreći i u postupku izdavanja kaznenog naloga (čl. 15 Up. str. Tako npr. str. 13 14 U tom smislu Grozdanić. dok plaćanje u otplatama (obrocima) podrazumijeva plaćanje novčane kazne u dijelovima koji se moraju platiti u određenim vremenskim intervalima. 334. Iz tih razloga. 267 . postavljajući pri tome konačni rok do kojeg mora platiti novčanu kaznu. što je u principu opravdano. Ovdje su mišljenja podijeljena. Pitanje je što uzeti kao osnovu za utvrđivanje visine dnevnog iznosa. što je za razliku od hrvatskog. dividende itd. U odnosu na ovu kategoriju učinilaca pitanje opravdanosti izricanja novčane kazne po novom modelu je otvoreno. Bačić II. s obzirom da u tom postupku nije moguće utvrđivanje imovnog stanja učinioca koji predstavlja osnovu za izricanje ove kazne u tom obliku. jer ih dobijaju od drugih. 104. 2/2003. Iako nemaju vlastiti dohodak i takva lica mogu imati određene prihode. postoje i takvi slučajevi kada postoje takve okolnosti koje dovode u pitanje njegove mogućnosti da udovolji takvom zahtjevu. str. 369). sud će dnevni dohodak utvrditi po slobodnoj procjeni.. 343. Drugi to kritikuju. npr. Za sve kazne. Rok u kojem se kazna mora platiti ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od šest mjeseci. jer osuđeni mora udovoljiti nekim tekućim obavezama koje ima. fusn. Bačić zastupa stav da se kod utvrđivanja visine dnevnog dohotka treba uzimati u obzir učiniočeva imovina. Kada je takav učinilac vlasnik imovine ili imovinskih prava. 2/200. Novoselec. u sudskoj praksi će biti dosta problema u vezi sa utvrđivanjem njihovih dnevnih iznosa. rad u HLJKPP. ove odredbe predvidio dva oblika pogodnosti kao izuzetke od navedenog pravila da se kazna izvršava odmah. čak i ako učinilac ima izvjesnu imovinu ili imovinska prava. Ako bi već bilo opravdano izricanje novčane kazne u ovakvim slučajevima. 343. Da li se u takvim slučajevima visina dnevnog dohotka može vezivati za vrijednost imovine ili imovinskih prava ako učinilac nema nikakvih prihoda od te imovine. 2/2000.ispodprosječni dohodak. po našem zakonodavstvu to moguće. naš zakon je prihvatio veoma fleksibilan sistem plaćanja novčane kazne jer su navedeni rokovi dosta dugi. ovdje bi bilo prikladnije izricanje novčane kazne na klasični način. 403. 8. jer bi ta lica bila u neravnopravnom položaju u odnosu na lica koja ostvaruju prihode. ZKP BiH). ).15 Ona bi u odnosu na njih bila dvostruko diskriminisana. str. str. a to su odgodno i obročno plaćanje ili plaćanje novčane kazne u otplatama u određenim vremenskim rokovima (olakšice u plaćanju novčane kazne). Novoselec. st. HLJKPP. najamnine. 369. Ima i mišljenja prema kojima se ovakvim licima ne bi ni smjela izricati novčana kazna14. Međutim. sudovi će u ovakvim situacijama vjerovatno najčešće pribjegavati uslovnoj osudi.5. str. Svedrović. Međutim. pa tako i za novčanu kaznu. prema vrijednosti imovine ili imovinskih prava (čl.

pa tek ako taj način naplate bude bezuspješan . Zamjena novčane kazne Član 47. 1355/96 od 14. 1996. izvršenje zatvora će se obustaviti. za svakih 50 KM novčane kazne. pa će sud čim se osuđeni ogluši o svoju obavezu plaćanja novčane kazne. a to je da se njome ostvari znatno umanjenje ličnog standarda osuđenog koji on mora ozbiljno da osjeti. odrediti jedan dan zatvora.(8) Pri primjeni odredbe iz st. Davanje olakšica je izuzetak i u tom smislu i treba posmatrati i tumačiti ovu odredbu i voditi računa da se olakšicama ne ide predaleko. Ako osuđeni isplati samo dio novčane kazne. (4) (1 – 4) U odredbama ovog člana pod naslovom zamjena novčane kazne. a ako osuđeni isplati ostatak novčane kazne. zakon je regulisao pitanje izvršenja novčane kazne. Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne. sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora. ZKP može doneti posebno rešenje o uračunavanju kazne. (1) (2) (3) Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno. Presuda VSS. Već iz odredbe st. Novčana kazna se mijenja ili pretvara u kaznu zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne ili za svakih započetih pedeset KM (u zavisnosti kako je ova 268 . jasno proizilazi da je naš zakon napustio raniji sistem prisilne naplate novčane kazne. jer se na osnovu člana 136. bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna u cijelosti ili djelimično zamijeni kaznom zatvora. jer bi se tada mogla ugroziti svrha ove kazne. 1. ipak je neophodno imati u vidu opšte pravilo koje je u savremenom krivičnom pravu vladajuće i prema kojem se sve pravosnažno izrečene novčane kazne izvršavaju u cijelosti i odmah. 8. ali zatvor u tom slučaju ne može biti duži od jedne godine. odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu. Sudska praksa: Kada sud učinioca oglasi krivim i izrekne mu novčanu kaznu za izvršeno krivično delo a u tu kaznu mu ne uračuna novčanu kaznu za učinjeni prekršaj čija su obeležja obuhvaćena radnjom izvršenja za koju je oglašen krivim i osuđen na novčanu kaznu.11. koji se u literaturi označava kao supletorni ili supsidijarni zatvor. sud je novčanu kaznu zamjenjivao kaznom zatvora. Prema sadašnjem rješenju te prve faze više nema. Ako se novčana kazna ne može u cijelosti ili djelimično naplatiti u roku koji je utvrđen presudom. ostatak će se srazmjerno pretvoriti u zatvor. to ne predstavlja bitnu povredu krivičnog zakona. Kž.

(1980. Time se zapravo novčana kazna praktično dobrim dijelom eliminiše upravo u onom segmentu gdje bi trebala da ostvaruje najbolje rezultate.16 Ono pored toga vodi i do neselektivne primjene ove mogućnosti prema različitim kategorijama osuđenih. Pored toga. Pored toga.) navodi podatak da samo u bjelovarskoj regiji oko 10.. koji ističe da je on utemeljen na zakonu i štoviše u skladu sa načelom zakonitosti. prinudnog karaktera. o čemu raspravljaju i pišu i tamošnji mediji. Ovakvo rješenje je višestruko sporno i dosta nepopularno. odnosno činjenici da zbog limitiranosti supletornog zatvora. kao veoma skupog za državu. Marković. 370. v. Novoselec. pa stoga ne može biti prepušteno na volju osuđenom da li će je izvršiti ili neće. HLJKPP. Ako osuđeni plati dio novčane kazne. onda je nužno upozoriti da je potrebno da sudska praksa promijeni svoj odnos prema ovoj sankciji. v. Izbor kazne u jugoslovenskom pravu. str. kao i to da je inače izricanje novčane kazne kod nas u novije vrijeme u silaznoj putanji (a po nekim sasvim simbolično). 269 . 2-3/89. cit.07.17 Ona je stoga veoma značajan supstitut kratkotrajnim kaznama zatvora. cit. 2/2000. kao i izjavu ministrice pravde da će se od takvog rješenje. npr. str. kako je naprijed istaknuto. str. kod visokih novčanih kazni. 17 Detaljnije o tome v. 25.). To je suprotno suštini i prirodi kazne. 253. Grozdanić. str. ono praktično daje pravo osuđenim licima da biraju da li će izabrati jednu ili drugu kaznu. a ako plati i ostatak. jer ne vodi računa o tome da li se radi o licu koje neće da plati kaznu ili o licu koje to želi ali to u postavljenom roku ne može da učini. 2/2003. str. NZ. godine (str. 18 U tom smislu i Marković.kazna izrečena) odrediti jedan dan zatvora. rad. str. izvršenje zatvora se obustavlja. u postupku izvršenja transformiše u sasvim drugačiju i težu kaznu. P. koja je veoma značajna krivična sankcija i kojoj se. Ako se. Tako Globus u broju od 30. rad. koja je i kada se pojavljuje kao imovinska..27. takođe Svedrović. Kazne-nova rješenja u kaznenom zakonu i njihova provedba u sudskoj praksi. brzo odustati. To je diskutabilno i sa aspekta krivice odnosno krivične odgovornosti. znatan dio novčane kazne je posve van operacije pretvaranja. i dalje. ima u vidu i da novi model novčane kazne još nije afirmisan u našoj sudskoj praksi. to je suprotno namjeni i svrsi ove kazne. on je predmet veoma ozbiljne kritike stručne pravničke javnosti u RH. v.000 ljudi čeka na izdržavanje zatvorske kazne (supletornog) zatvora. Horvatić. ne vodi se računa ni o visini novčane kazne. i dalje. 278. dakle ne može se pretvoriti i on je faktički oprošten. 343.18 19 16 Više o tome v. . HLJKPP. Izvršenje novčane kazne i primjena supletornog zatvora u kaznenom postupku.2004. novčanu ili kaznu zatvora. pored ovog. 28. a u postupku izvršenja sve se vraća na ono što se htjelo izbjeći. Kritički o supletornom zatvoru i Svedrović. Kriminalnopolitička opravdanost promjene krivičnih sankcija. str. 29. ostatak se srazmjerno pretvara u zatvor odnosno zatvor se srazmjerno smanjuje. 372. 19 Kada je u pitanju automatizam pretvaranja novčane kazne u kaznu zatvora. opravdano pridaju izuzetne mogućnosti u savremenom krivičnom pravu u suzbijanju lakšeg i srednje teškog kriminaliteta. Supletorni zatvor neki autori odobravaju. jer se jedna kazna koja je i po svom sadržaju i vrsti blaža. tamo gdje joj je u kriminalno-političkom smislu mjesto. ali u takvim slučajevima zatvor ne može trajati duže od jedne godine.

Neki praktični aspekti sudskog odmjeravanja kazne. JRKK. J. Produženo krivično delo. 429-448.. Horvatić. (1992). teorija i praksa. Babić.. (2003). str. str. 9/1982. NZ. (1991). 7/1983. Perić. 5-6/56. (1983). IKSI. Šta je zapravo tzv. 40-50. 101-114. Đ. 1984.(1998).. Horvatić. Bačić. HLJKPP. JRKK. 1-2/1996. str. M. Produženo krivično delo. domet i perspektive. Pravo. Izbor kazne u jugoslovenskom krivičnom pravu i sudskoj praksi. Arhiv 4/1952. Kritički osvrt na regulativu novih krivičnopravnih mjera.. Beograd 1980. ((1980). (1956). Ž. Zagreb 1980. Đorđević.(1983). JRKK. HLJKPP. Produženo krivično djelo. Pravni život. M. Ublažavanje kazne u krivičnom pravu SFRJ. 4/1989. Tahović. str. Zagreb. 381-434... tematski broj. Ćirić. Beograd 1975. JRKK. 1980. oslobođenje od kazne. str. 1987. Bačić. Ž. 18-29. 1987. 625-644. tem. i dalje. Ž. F. Arhiv. Hodžić. Izbor krivične sankcije. Kazne i njihovo odmeravanje. Povrat u krivičnom pravu. Stojanović. Odmeravanje novčane kazne. 1977.. ZPFR.. Vešović. JRKK. Odmeravanje kazne prema KZSFRJ. godine. Prividni sticaj krivičnih dela. Beograd. str. (2004). D. (1990). Institut ublažavanja kazne u procesu individualizacije kazne. Publikacija Reforma opšteg dela KZ SFRJ i savremene tendencije u jugoslovenskom krivičnom pravu. Čejović. Ranija neosuđivanost kao olakšavajuća okolnost kod odmeravanja kazne. Sudsko odmjeravanje kazne.. O... (2004). Vlaisavljević. 1977. J.. JRKKP. Ž. 2/2004.. (1987). Pihler. Pravni život. Pravna misao. 1-2/92. a naročito: stepen 270 . Kriterijumi odmjeravanja kazne. 66-83. 20-30. (1994). Grozdanić. S.. P. 1-2/1996. Posebna osnova za oslobođenje od kazne u čl.(1986). str. 45. 609-652. A. str. UKPKJ.Opća pravila za odmjeravanje kazne Literatura: Atanacković. Kazneni okviri u jugoslovenskom krivičnom zakonodavstvu. 1980. 12/1983. Kurtović. S. Đ. Odmjeravanje jedinstvene kazne. str. JRKK. Pravo. (1980). 3/1998.. Beograd. u Publikaciji IKSI: Reforma Opšteg dela KZSRJ. Cotič. Đorđević.. Novo u o institutu povrata.broj. HLJKPP. 1982. 3-4/86. Beograd. Stajić. Janković. (1996). 2/2003.. M. 33. M (1996).1-5. J. Krivično pravo u sudskoj praksi. JRKK. Uslovna osuda. 1983.. 1/1979. Beograd. produženo krivično delo. Oslobođenje od kazne u jugoslovenskom krivičnom zakonodavstvu. Beograd. (opšti deo). broj. Jugoslovenska advokatura. (1982). I. Beograd 1975. (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo.. A.. Izbor kazne u jugoslovenskom krivičnom pravu i sudskoj praksi. Novoselec.. Bejatović.. S. GAKV. 5. 4/90. Problem odnosa u zakonu propisane i sudskim presudama primijenjene kaznenopravne represije prema počiniteljima kaznenih djela. JRKK. (1985). sudska opomena.. 31-39. Beograd 1991. Buturović. Marković.. tem. B. APFB. 1994. Držanje učinioca u krivičnom postupku i odmjeravanje kazne. (1980). (2004). Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u sudskoj praksi. 2/2004. B.. (1987). V. Beograd. 2-3/71. Stvarno kajanje. 1991. Institut ublažavanja kazne u jugoslovenskom krivičnom pravu i sudskoj praksi. (1980). Kos.. Istorijski razvoj institute rehabilitacije krivičnih sankcija. (1977). (1978). 49-60). 1996. Načelo legaliteta i individualizacije kazne.. O. M. Sticaj krivičnih dela izvršenih pre i posle punoljetstva. L. S. Zakonska i sudska politika kažnjavanja općinskih sudova na području Županijskog suda u Splitu. Publikacija: Slobode i prava gađana i jugoslovensko krivično zakonodavstvo. str. F. Đorđević. Đorđević. Perić.. (1977). Tom I. str... V. (2003). S. str. 1985. Malešević.. str. 69-95. Horvatić. Lazin. imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti). 125-135. str. (1975).. ((1989). D. Čejović. D.. Osnovi za isključenje kazne. (1979). 93-102.(1952). (1975).. M. Đorđević.. 3-4/1978. teorija i praksa. Pravni savjetnik 7-8/2004. KZSFRJ u praktičnoj primjeni u Hrvatskoj. i dr. ZPFZ. (1984). (1996). str. Princip legaliteta i individualizacije kazne. Kazne i njihovo odmeravanje. NZ.. Horvatić. Horvatić.(1991).(1982). Miladinović. Ž. 12/63.. Đ. Član 48.23. (1993). Ustanova produženog krivičnog djela (kritički osvrt). Đorđević. (1983).

pobude iz kojih je djelo učinjeno. odnosno od izdržane ili oproštene kazne. odmjeravanje kazne podrazumijeva postupak u kome sud utvrđuje vrstu i mjeru kazne učiniocu za određeno krivično djelo. njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela. To je redovno odmjeravanje kazne ili odmjeravanje kazne u užem smislu. prema kojem je kazna za pojedino krivično djelo postavljena samo okvirno. jer pod određenim uslovima omogućava ublažavanje. Prema tome. Ovako određene kazne (sistem relativno određenih kazni) odražavaju različite stepene opasnosti u kojima se mogu javljati pojedina krivična djela i predstavljaju osnovu za primjenu kazne. Pored toga. pa čak i oslobođenje od kazne. jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra. Ova. posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo. njegovim drugim prihodima. raniji život učinioca. sud u granicama tako postavljenih kazni i pod uslovima koje zakon određuje.(2) (3) krivične odgovornosti. Tek nakon što utvrdi da je izvršeno krivično djelo. naš zakon omogućava da se propisana kazna izuzetno može zamijeniti drugom krivičnom sankcijom. Poseban način odmjeravanja kazne u našem zakonodavstvu predstavlja odmjeravanje kazne za krivična djela u sticaju. Ono je zapravo nužna posljedica sistema relativno određenih kazni. međutim. Inkriminišući krivična djela zakon određuje granice kažnjavanje za svako djelo propisujući vrstu i visinu kazne. odnosno postavljajući donju i gornju granicu kažnjavanja. Takvim rješenjima naš zakon sudovima daju najšira ovlašćenja u odmjeravanju kazne. sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinioca. Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu. učiniocu odmjerava i izriče kaznu. To znači da odmjeravanje kazne spada u kompetencije suda koji u okviru datih granica odlučuje o visini kazne. kada se to ranije moglo činiti. Zakon. kao što je uslovna osuda (u entitetskim zakonima i sudska opomena) i rad za opšte dobro na slobodi. KZ BiH je opravdano napustio mogućnost prekoračenja gornjih granica kazne postavljene za pojedina krivična djela (posebni maksimum). Za razliku od ranijeg zakonodavstva. najčešće prema mjeri i to prekoračenjem donje granice (posebnog minimuma). okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca. njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama. danas je u središtu nauke 271 . u odredbama opšteg dijela daje velike mogućnosti za mijenjanje granica kažnjavanja koje zakon postavlja. jer je napustio instituciju višestrukog povrata. nekada u veoma širokim rasponima. da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude. Odmjeravanje kazne u ovako proširenim okvirima u literaturi se ponekad označava kao odmjeravanje kazne u širem smislu. Opšte granice kažnjavanja (opšti zakonski minimum i maksimum) se ne mogu napuštati. Pri odmjeravanju novčane kazne. Odmjeravanje kazne predstavlja veoma značajno područje krivičnog prava. vodeći pri tome računa o visini njegove plaće. nekada dosta zanemarena materija krivičnog prava.

48. one mogu uticati na to da kazna bude manja ili veća. Novčanu kaznu sud odmjerava u okvirima opšteg minimuma i maksimuma. (1) Osnovni kriterijumi pri odmjeravanju kazne predstavljaju granice propisane kazne (uz odstupanja koja zakon predviđa).krivičnog prava i kriminalne politike. Pri odmjeravanju kazne sud prvenstveno mora imati u vidu kaznu koja je propisana za učinjeno krivično djelo. ipak valja primijetiti da u njihovom rangiranju. Ovo je jedan od temeljnih postulata svakog demokratskog krivičnog prava. svrha ili svrhe kažnjavanja koje se pri tome moraju uvažavati. zakon na prvo mjesto stavlja stepen krivične odgovornosti. U savremenom krivičnom pravu kod kazne je veoma značajan elemenat pravednosti. kako je istaknuto. s obzirom da ono u suštini predstavlja ostvarivanje funkcije krivičnog prava i kaznene politike jedne države. odnosno opšti minimum i opšti maksimum. Sve te okolnosti sud jedinstveno cijeni pri odmjeravanju kazne. te okolnosti koje karakterišu učinjeno krivično djelo i učinioca . Kazna koju sud izriče u redovnom odmjeravanju mora da se kreće između posebnog minimuma i posebnog maksimuma. zahtjevi prevencije ne mogu opravdati strožu mjeru kazne od one koju limitira stepen krivice učinioca i težina krivičnog djela. U zakonu je primjerice navedeno niz različitih okolnosti objektivnog i subjektivnog karaktera. koje se odnose na krivično djelo i učinioca i koje dimenzioniraju njegovu nevrijednost. Po svom karakteru one su ambivalentne. Međutim. Stepen krivične odgovornosti ili krivice za izvršeno krivično djelo je osnova i istovremeno neprekoračiva mjera za kaznu. jer svaka od njih. U protivnom. izričući manju ili veću mjeru kazne u zavisnosti od toga koje je okolnosti uzeo kao odlučujuće pri kažnjavanju. osnovano bi se postavilo pitanje legitimnosti takve kazne. Ova pravila su u osnovi postavljena kao i u ranijem zakonodavstvu i temelje se na načelu srazmjernosti između težine krivičnog djela. kazna u stepenu krivice učinioca nalazi svoju mjeru i opravdanje. s obzirom da prilikom propisivanja za pojedina krivična djela zakon ni u jednoj slučaju nije odredio posebne granice ove kazne.). jer je kazneni okvir osnovno polazište za sud pri odmjeravanju kazne. stepena učiniočeve odgovornosti i same kazne. može imati karakter olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti.olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (čl. Iako zakon pri tome izričito ne izdvaja ni jednu od okolnosti. 1. jer bi načelo pravednosti i srazmjernosti kazne bilo izigrano i kazna kao takva nepravedna i u osnovi utilitaristička. st. Dakle. Opšta pravila o odmjeravanju kazne. Stoga ih 272 . Sasvim opravdano. jer sudsko odmjeravanje kazne ima izuzetan značaj za svako društvo. Zakon pri tome navodi najznačajnije okolnosti koje sud mora uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne. a pravedna kazna je samo ona kazna koja ne prelazi granicu krivice učinioca. ali u granicama propisane kazne za učinjeno krivično djelo. sud mora u svakom slučaju imati u vidu i svrhu kažnjavanja koju treba postići primjenom kazne. Ukoliko jedna od ovih granica kod nekog krivičnog djela nije postavljena. onda se primjenjuju opšte granice. pri čemu se ni jedna okolnost posebno ne navodi kao olakšavajuća ili otežavajuća. Prilikom odmjeravanja kazne. u zavisnosti od toga kako je ostvarena u određenom slučaju.

ili mala vrijednost je privilegujuća okolnost kod krađe i nekih drugih imovinskih delikata. pa će se dalje izlaganje uglavnom odnositi na olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. koje naš zakon posebno ne reguliše. bezobzirnost i sl. Opšta pravila zakon je dao u st. jedna te ista okolnost kod jednog djela može biti kvalifikatorna a kod drugog samo otežavajuća. na mah. starosno doba učinioca. Koje okolnosti jedno djelo čine kvalifikovanim ili privilegovanim određuje sam zakon kod nekih krivičnih djela. dok pravila sadržana u st. Ova tri pravila predstavljaju osnovno polazište sudskog odmjeravanja kazne krivično odgovornom učiniocu za određeno krivično djelo. u tom smislu i jedna starija odluka VSH. svrha kažnjavanja i okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti). jer svijest i volja mogu se javljati u različitim oblicima. Isto je sa vinošću odnosno krivičnom odgovornošću. ali isto tako i koji je stepen svijesti i volje koji mogu biti veći ili manji. kod učinioca koji je na osnovu ranije odluke ubio svoju suprugu koja ga je napustila. ne samo da je od značaja u kojem obliku se krivica javlja. ali je samo olakšavajuća kod oštećenja tuđe stvari. preko bitno smanjene do smanjene uračunljivosti. 2. i 3. to su granice propisane kazne za pojedino krivično djelo. a samim tim i kazneni okvir. O tome je već bilo govora. mogu se uzeti u obzir pri ocjeni stepena krivične odgovornosti. Kako je naprijed istaknuto. stepen krivične odgovornosti zavisi od stepena te dvije njene komponente. dolus repentinus. VS RH. odnosno koji je intenzitet htijenja posljedice. Uračunljivost kao psihičko stanje podrazumijeva različite stepene intelektualne i voluntarističke moći i kreće se od potpune. predstavljaju posebna pravila dopunskog karaktera i odnose se na slučajeve odmjeravanja kazne kada je krivično djelo učinjeno u povratu i kada se za krivično djelo odmjerava novčana kazna. Kako se krivična odgovornost sastoji od uračunljivosti i krivice odnosno vinosti učinioca. iako nije oblik krivice u našem krivičnom pravu niti kvalifikatorna okolnost. da li je učinilac pri tome iskazao npr.je potrebno razlikovati od kvalifikatornih i privilegišućih okolnosti koje mijenjaju kvalifikaciju krivičnog djela u teži ili lakši vid djela. ili kod jednog privilegišuća a kod drugog samo olakšavajuća. je od značaja u ocjeni stepena krivične odgovornosti (sudovi ga kao otežavajuću okolnost uzimaju u nekim slučajevima. sud može da uzme i obzir i okolnost da je djelo izvršeno bez razmišljanja. sa direktnim ili eventualnim umišljajem. I Kž-164/1994. Tako npr. U toj ocjeni mogu biti od značaja i neke druge okolnosti kao što je npr. posebnu upornost. naravno samo pod uslovom da se učinilac sam nije doveo u takvo stanje. npr. ali i u okviru jednog te istog oblika vinosti ili krivice mogu biti različitog intenziteta. predumišljaj. jer se mladost i starost obično uzimaju kao olakšavajuće okolnosti koje smanjuju stepen 273 . a otežavajuće kod tjelesne povrede. I posebni oblici umišljaja ili nehata. Dakle. Isto tako. Tako npr. pa će je sud cijeniti kao olakšavajuću. U tom smislu zakon navodi sljedeće okolnosti: Stepen krivične odgovornosti. kada postoji tzv. već i u kojem intenzitetu. koristoljublje ili svirepost su kvalifikatorne okolnosti kod ubistva. Opšta su ona pravila kojih se sud mora pridržavati prilikom odmjeravanja kazne u svim slučajevima. Smanjena uračunljivost svakako umanjuje stepen krivične odgovornosti. Kž904/70).. 1. Sud pri odmjeravanju kazne treba da cijeni da li je djelo izvršeno npr.

odnosno djelima ugrožavanja ili povrede. 199. ukoliko je motiv elemenat krivičnog djela.). Jačina ugrožavanja se ocjenjuje kroz manju ili veću opasnost kojoj je bilo izloženo zaštićeno dobro. ne može se cijeniti pri odmjeravanju kazne (princip zabrane dvostrukog vrednovanja). Jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra. Ponašanju i doprinosu same žrtve u procesu nastajanja krivičnog djela u krivičnom pravu se sve više poklanja pažnja (predmet izučavanja viktimologije). ili nekih djela kod kojih pristanak može da isključi njegovu protivpravnost) ili se javlja kao privilegujuća okolnost (ubistvo na mah i teška tjelesna povreda na mah). a ako je djelo učinjeno radi toga da bi se prehranila porodica. tada će motiv predstavljati otežavajuću okolnost. odnosno egoističke i altruističke i u tom smislu mogu se uzeti kao olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti. djela protiv života i tijela i dr. života i tijela. Iako se pri toj procjeni mogu cijeni način i sredstva izvršenja djela. I Kž-44/94). Neki autori ovu okolnost razmatraju u okviru okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.). Naravno. da li se radi o djelima protiv imovine. pokušaju ili dovršenom krivičnom djelu. Nije svejedno da li se radi o 274 . one u biti objašnjavaju razloge izvršenja djela i stoga su od posebnog značaja pri odmjeravanju kazne. kod nužne odbrane. onda je on olakšavajuća okolnost. Uloga ili doprinos žrtve takođe predstavlja značajnu okolnost koja može da utiče na ocjenu stepena krivične odgovornosti učinioca. što dolazi do izražaja posebno kod nekih krivičnih djela. kao što su npr. sud će pri tome cijeniti i eventualno postojanje profesionalnog nehata. itd. Naime. Nekada uloga žrtve može biti takva da je protivpravnost djela posve isključena (npr. kojim sredstvima i na koji način je stvorena opasnost. Za odmjeravanje kazne i ocjenu stepena krivične odgovornosti od značaja je kada nije navedenog intenziteta.. Ako je jedno djelo učinjeno iz egoističkih motiva. ovdje je ipak najznačajnija posljedica krivičnog djela. dok ovdje sud to mora konkretizovati i utvrditi u kojoj mjeri je to dobro povrijeđeno ili ugroženo. što ima veliki značaj i kod odmjeravanja kazne. zavisti. str.krivične odgovornosti učinioca. 401. Naravno da je potrebno voditi računa o prirodi djela. ali je jako diskutabilna jedna starija odluka istog suda da je pronevjera radi kupovine stana olakšavajuća okolnost (v. Tako je npr. pri čemu može biti od značaja vrsta i obim ugroženih vrijednosti.. sud našao da postoji grubi oblik nehata sa elementima iživljavanja kao otežavajuća okolnost kod vojnika koji je pucao iz automatske puške držeći je samo jednom rukom i na taj način ubio mladića koji je igrao bilijar (VS RH. Iako ga zakon posebno ne određuje. Iako ni jedna pobuda ili motiv u potpunosti ne opravdavaju izvršenje krivičnog djela. propisivanje kazne za određeno krivično djelo zakonodavac zasniva na apstraktnoj procjeni mogućnosti povrede ili ugrožavanja zaštićene vrijednosti datim djelom. Komentar KZ SFRJ. Kroz ovu okolnost je izražena objektivna strana težine konkretno učinjenog krivičnog djela. mržnje ili osvete. itd. Stoga ispravno naglašava VSH da je pronevjera radi dobrog provoda otežavajuća okolnost (Novoselec. Pobude su etičke kategorije i po svom karakteru mogu biti pozitivne i negativne. djelima protiv javnog saobraćaja. ugrožavanje javnog saobraćaja. Pobude iz kojih je djelo učinjeno. U tom smislu i nehat može da se stepenuje ne samo na svjesni i nesvjesni. već i po intenzitetu odnosno stepenu nepažnje i na običan i grub nehat. koliko je ona bila bliska. str.

to se može uzeti kao olakšavajuća okolnost (tako VSH. kod nastupanja smrti veoma loše zdravstveno stanje žrtve ili eventualna greška nekih trećih lica. str. U zavisnosti od toga. kod saobraćajnih djela. da li ga je učinilo više lica. samohrana majka koja ima malo dijete. okolnost da je učinilac brižljivo pripremao izvršenje krivičnog djela. itd. intenzitet tjelesne povrede. Raniji život učinioca. požar i sl. Stojanović).2.). nemoć. Isto tako. broj poginulih i povrijeđenih kod terorističkog napada. Kroz ocjenu ove okolnosti sud u stvari treba da dođe do saznanja da li je izvršeno djelo rezultat asocijalnog života učinioca ili je ono više rezultat “sticaja nesretnih okolnosti”. radnim ili profesionalnim obavezama. npr. sud će vjerovatno koristiti sve zakonske mogućnosti da u takvim slučajevima izabere 275 . čl. porodične prilike. Takvim bi se mogle smatrati npr. Lične prilike učinioca. U krug ovih okolnosti jedan dio autora svrstava i doprinos same žrtve izvršenju djela (npr. 402. kod djela protiv javnog saobraćaja. što je posebno u novije vrijeme predmet izučavanja viktimologije kao posebne naučne discipline u okviru kriminologije. visina imovinske štete ili prisvojene imovinske koristi kod službenih delikata. odnos prema drugim ljudima. Posebno je značajna okolnost ako se radi o licu koje je i ranije vršilo ista ili slična krivična djela (v. Doprinos žrtve sopstvenoj viktimizaciji. prema Novoselcu. Lične prilike podrazumijevaju okolnosti u kojima učinilac živi i one isto tako ukazuju na njegovu ličnost.. odnos prema tuđim pravima i dobrima i njihovo poštovanje. a posebno odnos prema njegovim porodičnim.opasnosti upravljenoj prema imovini ili prema životu. bez obzira da li je svrstavali u ovu kategoriju okolnosti ili je podvodili pod okolnosti iz prve kategorije. ili ako je u pitanju učinilac koji je jedini zaposlen i izdržava višečlanu porodicu. ili npr. kada se ona ne pojavljuje u intenzitetu koji isključuje protivpravnost djela ili predstavlja njegovu privilegujuću okolnost svakako treba uzimati kao olakšavajuću okolnost. povjerenje žrtve. Treba istaći da raniju neosuđivanost sudovi redovno uzimaju kao olakšavajuću okolnost. st. Zbog heterogenosti ovih okolnosti veoma ih je teško unaprijed odrediti. To su sve one raznovrsne okolnosti koje se tiču krivičnog djela. itd. broj civilnih žrtava kod ratnih zločina. raniji život učinioca djeluje kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost. Pri tome sud može da cijeni različite okolnosti iz života učinioca. Ako su nastupanju povrede pridonijeli i neki drugi razlozi.). I Kž-882/90. uopšte njegov način života. Sudovi kao takve okolnosti najčešće uzimaju zdravstveno stanje učinioca. tešku situaciju. kao što su npr. njenu nevolju. Raniji život učinioca ukazuje na njegovu ličnost i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonskim normama. 38. ili je to učinio spontano. a posebno njihov broj. da li je bio ugrožen život samo jednog lica ili svih putnika u autobusu ili vozu i sl. Srzentić-Stajić-Lazarević. Okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno. odnosno okolnosti koje su pratile izvršenje konkretnog krivičnog djela. kojim sredstvima. i jačina povrede može da se javlja u različitim stepenima težine u zavisnosti od prirode djela (npr. profesiju. itd.). da li je koristio neke prilike za izvršenje djela. uzrast i zdravstveno stanje. zaposlenost. lakomislenost. njegovo držanje na poslu. zatim da li je djelo izvršeno noću. Ove okolnosti su od posebnog značaja kada je sud u dilemi da li izreći zatvorsku kaznu ili uslovnu osudu. pa ako je u pitanju npr.

odvezao je u bolnici. Kao što je istaknuto. Time u stvari lista ovih okolnosti postaje dosta široka. njegov odnos i stavovi mogu biti pozitivni ili negativni. 276 .uslovnu osudu. U svim tim relacijama učiniočevo ponašanje. ali ne bi trebalo isključiti mogućnost da to bude i neka druga okolnost za koju sud smatra da je od značaja za odmjeravanje kazne.b). Naravno. a pogotovo ako je i naknadio prouzrokovanu štetu. ili čak i takvo da je uvećavao njegovu štetnost odnosno negativnost (npr. Pri tome sudovi posebno cijene kao olakšavajuću okolnost iskreno priznanje učinioca iz koga proizilazi njegovo žaljenje zbog učinjenog djela. okolnost da učinilac djelo ne priznaje ili da ne sarađuje u otkrivanju djela. zakon okolnosti u ovoj odredbi daje egzemplifikativno. Ova okolnost obuhvata različite vidove ponašanja i stavova učinioca koje ispoljava neposredno nakon izvršenja djela ili nakon proteka dužeg vremena. sudovi kao otežavajuću okolnost često uzimaju i činjenicu da su u porastu krivična djela u koje spada i djelo za koje se učiniocu sudi (npr. Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca. ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost i takvo držanje treba procjenjivati u sklopu prava na odbranu okrivljenog (v. U protivnom. a koja se naravno ne može podvoditi pod već navedene okolnosti. Držanje učinioca nakon učinjenog krivičnog djela. onda će takvo ponašanje sud uzeti kao otežavajuću okolnost. koju neka zakonodavstva kod nekih krivičnih djela predviđaju čak kao osnov za oslobođenje od kazne (tako npr. Njegovo korektno držanje pred sudom obično se uzima kao olakšavajuća okolnost. sud će to uzeti kao olakšavajuću okolnost. njegovoj pukoj izjavi da će žrtvi pomoći i obeštetiti je a da iz toga ne stoji ozbiljno nastojanje da to zaista i učini. st. Naša sudska praksa ove okolnosti po pravilu uzima kao olakšavajuće okolnosti. itd. ne ograničavajući ga samo na određena djela). 59. što sve zavisi od svakog konkretnog slučaja. o čemu sud mora voditi računa i takvo držanje ne može uzeti kao olakšavajuću okolnost. ako je izrazio žaljenje zbog učinjenog krivičnog djela ili je pomogao žrtvi. Ako je učiniočevo držanje neposredno po izvršenju djela predstavljalo svjesno odobravanje djela. Tako npr. u kom smislu će ih sud i cijeniti pri odmjeravanju kazne. (tzv. pri ovome se ponekada može raditi samo o učiniočevim obećanjima. S druge strane. Od posebnog je značaja učiniočevo držanje pred sudom i u toku trajanja krivičnog postupka. stvarno kajanje).2. 41. predstavlja veoma značajnu okolnost . Stoga je šteta što KZ BiH nije prihvatio slično rješenje (KZ RS u čl. takav učinilac jasno pokazuje da je potreba kažnjavanje kod njega smanjena već samim tim što se sam nalazi na putu (re)socijalizacije i popravljanja. pomogao u školovanju djece. U stvari. KZ RH. čl. žaljenje što nije došlo i do teže posljedice. Ovim u stvari zakon posebno ističe značaj subjektivnih okolnosti. odnosno prihvatljivi ili neprihvatljivi. dio sudska praksa). Odnos učinioca prema oštećenom i naknadi štetnih posljedica pričinjenih krivičnim djelom. to je predvidio takođe kao osnov za oslobođenje od kazne. nakon ubistva ili silovanja iživljavao se nad žrtvom). zatim njegov odnos prema oštećenom i prouzrokovanoj šteti. poslije je redovno posjećivao. te njegovo ponašanje u krivičnom postupku. Kroz ovu kategoriju okolnosti. zakon obavezuje sud da pri odmjeravanju kazne uzme u obzir i cijeni i svaku drugu okolnost koja se tiče ličnosti učinioca djela.

što isključuje mehaničku ocjenu navedenih okolnosti. čvrsta pravila i precizne kriterije. što podrazumijeva da sud treba da utvrdi sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne. radi čega se polazi od potrebe jačanja pravnih aspekata sudskog odmjeravanja kazne koje će osigurati legalitet na ovom području krivičnog prava (up. što sudska praksa najčešće i koristi. U savremenom krivičnom pravu vrijedi pravilo da sud treba da ima veliku slobodu i ovlaštenja pri izboru vrste i mjere kazne. Bačić II. krivičnu odgovornost i ličnost učinioca. neovlaštena trgovina i promet drogom. sudska praksa opravdano uzima da se tada ne može raditi o olakšavajućoj okolnosti (VSS. jer u obrazloženju mora biti navedeno koje je okolnosti sud uzeo kao otežavajuće a koje kao olakšavajuće. 409. kao olakšavajuću okolnost da je proteklo veoma dugo vrijeme od izvršenja krivičnog djela. sud cijeni svaku okolnost. ali ako je tome doprinio sam učinilac. Time u stvari sud. što predstavlja čin primjene prava posebne vrste i značaja. Pri tome sud vrednuje niz okolnosti koje se odnose na djelo. jer bi to značilo da se jedna te ista okolnost vrednuje dva puta u 277 . prevodi u konkretnu kaznu. apstraktno postavljenu kaznu za određeno krivično djelo od strane zakonodavca. Ako se neka od navedenih okolnosti pojavljuje i kao okolnost koja predstavlja zakonski elemenat krivičnog djela i koju je zakon već uzeo u obzir pri određivanju kazne za to djelo. sud je ne može uzimati u obzir i pri odmjeravanju kazne. Opšte su procjene da bi to bilo neproduktivno i da bi donijelo više štete nego koristi. Prema prvom. ili npr. posebno je vrednuje i utvrđuje njen uticaj na kaznu. Ovakva ocjena olakšavajućih i otežavajućih okolnosti više odgovara intencijama zakona koji obavezuje sud da odmjeravanje kazne vrši u funkciji svrhe kažnjavanja. Kž-839/98). da ocjeni njihov karakter odnosno da li su u pitanju olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti. dok se prema drugom odmjeravanje kazne vrši na osnovu jedinstvene ocjene svih okolnosti u njihovoj ukupnosti. Međutim. Slično je i kada je u pitanju dugo trajanje krivičnog postupka (v.). odnosno da je najbolje da sud koristi analitičko-sintetički metod. To svakako treba da bude izraženo i u sudskoj odluci. u teoriji opravdano preovlađuje shvatanje da je najprihvatljivija kombinacija ova dva metoda. odnosno da svaka relevantna okolnost za odmjeravanje kazne bude dokazana. pranje novca i sl. odmjeriti učiniocu. pa tek na osnovu tako utvrđenog činjeničnog supstrata odmjeri kaznu.krijumčarenje ljudi. Sudsko odmjeravanje kazne je odmjeravanje kazne u zakonskim okvirima postavljenim za učinjeno krivično djelo na osnovu utvrđenih olakšavajućih ili otežavajućih okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazne. S druge strane. analitički i sintetički. tako i zbog toga što je ovo područje nepodesno za strogo zakonsko regulisanje. stepen krivične odgovornosti i opasnost učinioca. bilo bi isto tako neprihvatljivo da u ovako značajnoj materiji zavlada arbitrernost. dio sudska praksa). imajući u vidu svrhu kažnjavanja. što predstavlja osnovu na kojoj sud zasniva svoju odluku o mjeri kazne koju će. na osnovu čega procjenjuje težinu krivičnog djela.). Pri navedenom procjenjivanju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti mogu se koristiti dva metoda. kako radi osiguranja što uspješnije individualizacije kazne. str.

njegovoj imovini i njegovim porodičnim obavezama. Međutim. odnosno konstitutivnim elementima osnovnog. Dakle. Drugim riječima. prevare. pri čemu se ističe da će sud posebno uzeti u obzir je li novo djelo iste vrste kao i ranije djelo. a to će biti onda kada se jedna okolnost može javljati u različitim stepenima težine. ovo odstupanje je opravdano i kada postoje dvije ili više ovakvih okolnosti. javljati u različitim stepenom težine. jer je opravdano ocijenjena kao neosnovana i suprotna osnovnih načelima krivičnog prava. neće se kao olakšavajuća okolnost uzeti psihičko stanje učinioca izazvano ponašanjem žrtve. itd. da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude. kod ubistva iz niskih pobuda neće se takva pobuda uzeti i kao otežavajuća okolnost. ali isto tako i ako je u pitanju mnogo više lica. poreske utaje. Pored ovog. v. Naravno. odnosno izdržane ili oproštene kazne. Odluku VSS.). ili kod ubistva na mah. kada dakle takvo ostvarenje te okolnosti nadmašuje njenu prosječnu vrijednost koja karakteriše to djelo. U tom pogledu se ističe da je potrebno voditi računa o visini njegove plate.1062/99. to je opravdano ako to prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje tog djela ili određenog oblika krivičnog djela.odmjeravanju kazne za isto djelo (načelo zabrane dvostrukog vrednovanja). Ranije je istaknuto da je dobro što je KZ BiH odustao od ustanove višestrukog povrata (što su još ranije učinili i entitetski zakoni). (3) Odredbom st. 2. kod odmjeravanja ove kazne treba da uzme u obzir i imovno stanje učinioca. ili krivično djelo pronevjere. (2) U st. itd.. Bilten Okružnog suda Beograd. iz zakonske ekspresije jasno proizilazi da prilikom odlučivanja da li će povrat uzeti kao otežavajuću okolnost zakon posebno sugeriše sudu da procjenjuje odnos ranije učinjenog i novog krivičnog djela. Tako npr. kada sud pored opštih pravila odnosno svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti. Ovo proizilazi iz same logike stvari i jednako važi bez obzira da li se radi o otežavajućim ili olakšavajućim okolnostima. Kž. Tako npr. 278 . kvalifikovanog ili privilegovanog oblika krivičnog djela. takođe je predviđeno posebno pravilo koje se odnosi na odmjeravanje novčane kazne. str. a za postojanje težeg ili lakšeg oblika krivičnog djela dovoljna je samo jedna od njih. od navedenog pravila izuzetno je opravdano i odstupanje. koja je takva da se kroz nju može djelo u svojoj težini kvantificirati. predviđena su posebna pravila dopunskog karaktera koja se odnose na odmjeravanje kazne učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu. kada pribavljena imovinska korist višestruko prelazi minimum koji je potreban za kvalifikovani oblik djela (u tom smislu i sudska praksa. koja je omogućavala pooštravanje kazne čak do dvostruke mjere propisane kazne. 3.66. njegovim drugim primanjima. ovo se odnosi i na situacije kada izvjesne okolnosti kao olakšavajuće predstavljaju obilježje djela i zasnivaju njegov lakši oblik. postoji kvalifikovani oblik krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja ako je smrtno stradalo jedno lice. 53/00.

stepen opasnosti djela i krivice učinioca. tj. mogu da budu smanjeni ispod granice koju je zakonodavac imao u vidu propisujući kaznu za to djelo. Ublažavanje kazne je prema našem zakonu institucija opšteg karaktera jer se u načelu. Međutim. str. U pitanju su prvenstveno neki opšti instituti iz opšteg dijela. Prema odredbi čl. sud u tom slučaju izriče drugačiju kaznu od propisane. Kod prvog ublažavanja kazne zakon u odredbama opšteg ili posebnog dijela navodi slučajeve kad se kazna može ublažiti. 279 . 49. što opravdava ublažavanje kazne. jer su oba predviđeni u zakona i oba ublažavanja vrši sud na osnovu zakonskih ovlašćenja. b). Ovakvi nazivi nisu odgovarajući. a drugo sudskim ublažavanjem. U krivičnoj literaturi se prvo ublažavanje najčešće naziva zakonskim ublažavanje kazne. pri čemu je zakon imao u vidu da izvršenje krivičnog djela u funkciji ili uz postojanje ovih instituta znatno umanjuje opasnost takvog djela. b) i kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. a drugi put je postavljeno uopštenije i ostavljeno da sud cijeni na osnovu posebno izraženih olakšavajućih okolnosti. dakle konkretnije i određenije vezano za ispunjenje određenih uslova. s obzirom da je i jedno i drugo istovremeno i sudsko i zakonsko. s obzirom na okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.12/1998. 407. s obzirom da ni u jednom slučaju zakon ne obavezuje sud da to učini. a). pod određenim pretpostavkama. a to su: 20 U tom smislu i Horvatić. Ublažavanje kazne po našem zakonu je uvijek fakultativno. vodeći pri tome računa o svrsi kažnjavanja20. kao i onda kada sud procijeni da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja (tač. može koristiti kod svih djela i prema svim učiniocima. Razlika je samo u tome što je to u prvom slučaju vezano za unaprijed određene slučajeve. Riječ je dakle o opštim osnovima koje zakon predviđa kao slučajeve u kojima se može izreći blaža kazna. ublažavanje kazne je moguće kad to zakon izričito određuje (tač. NZ.Ublažavanje kazne Član 49. Novoselec. zakon predviđa i mogućnost da sud u određenim slučajevima i pod određenim okolnostima može izreći i blažu kaznu od propisane. Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne: a) kad zakon propisuje da se učinilac može blaže kazniti. Opravdanost ovakvog odstupanja zasniva se na tome što u određenim situacijama. Ublažavanje kazne je izuzetak od pravila i stoga predstavlja posebnu vrstu odmjeravanja kazne. Redovno sudsko odmjeravanje kazne znači da sud odmjerava kaznu u granicama propisanim za učinjeno krivično djelo. 11 . ili blažu od propisane ili blažu vrstu kazne.

Odgovor na ovo pitanje je dosta delikatan i zavisi od toga kakvog su karaktera te druge okolnosti. Bačić. (1) Kad postoje uvjeti za ublažavanje kazne iz člana 49. dobrovoljni odustanak i pomaganje. izuzetne situacije. 41. ali pod uslovom da one imaju karakter osobito olakšavajućih okolnosti. str.prekoračenje granica nužne odbrane i krajnje nužde. Jedni smatraju da uz ove mogu postojati i obične kao i otežavajuće okolnosti. što znači da se radi o takvim olakšavajućim okolnostima koje u znatnoj mjeri smanjuju opasnost djela i krivice učinioca. jer je po njima bitno da su prve okolnosti dominantne i da se s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja (tako npr. 51. kazna se može ublažiti do pet godina zatvora. Ovdje zakon sudu daje ovlašćenje da na osnovu ukupne ocjene svih okolnosti pod kojima je djelo učinjeno ocijeni da li će koristiti mogućnost ublažavanja.). a sud učinioca nije oslobodio od kazne. kakav značaj one imaju pri procjeni mogućnosti postizanja svrhe kažnjavanja. Riječ je o izuzetnim ovlašćenjima koje naši sudovi veoma često koriste.). što je bitna povreda odredaba krivičnog postupka i razlog za ukidanje presude (VS RH.). sud će ublažiti kaznu u ovim granicama: a) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od deset ili više godina. Tada se može primijeniti i tzv. neograničeno ublažavanje kazne (v. a prema nekim i zloupotrebljavaju. pa su sudovi skloni ponekad i da ne navode i ne obrazlažu osobito olakšavajuće okolnosti. Granice ublažavanja kazne Član 50. ipak bi to morale biti posve rijetke. čl. pravna zabluda iz opravdanih razloga. posebno otežavajuće. (Ublažavanje kazne) ovog zakona. I Kž-279/95. U posebnom dijelu ni u jednom slučaju zakon izričito ne predviđa mogućnost ublažavanja. 419). bitno smanjena uračunljivost. pokušaj krivičnog djela.). Iako se u principu i pored postojanja takvih okolnosti ne bi trebala isključiti mogućnost ublažavanja kazne. 280 . U tom smislu VSS je zauzeo stav da postojanje izrazite upornosti kod krivičnog djela razbojništva ne daje osnova za ublažavanje kazne (Kž-411/96. Tako se u stvari ublažavanje kazne u praksi tretira kao redovno odmjeravanje kazne. kada dakle postoje obične ili otežavajuće okolnosti. Pri tome dolaze u obzir sve okolnosti koje se uzimaju kao olakšavajuće kod redovnog odmjeravanja kazne (čl. Izbor 1/1996. jer je time u stvari izuzetak pretvoren u pravilo. Sporno je da li se može koristiti ovo ublažavanje kazne ako u datom slučaju sve okolnosti nisu osobito olakšavajuće. Kod drugog ublažavanja sud može ublažiti kaznu uvijek kada procijeni da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. 199. ali će to biti moguće kod onih nekoliko krivičnih djela kod kojih postoji mogućnost za oslobođenje od kazne.

a samo u jednom slučaju. bilo je nužno postaviti stroge granice u kojima se to može činiti. 2. a u tački d) do tri mjeseca. 2003. st. ovog člana. Stoga su u odredbama ovog člana postavljena pravila odnosno granice ublažavanja kazne. br. kazna se može ublažiti do šest mjeseci zatvora. kada dakle nema posebnog minimuma. uglavnom je predviđeno ublažavanje po mjeri. c) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera propisana kazna zatvora od dvije godine. Međutim. Prema tome i dalje ostaje problem ublažavanja kazne kod krivičnih djela sa minimumom ispod jedne godine odnosno od šest mjeseci (zakon ne predviđa ni kod jednog krivičnog djela minimum od tri mjeseca). godine. ono se vrši po vrsti. pa se stoga ovo ublažavanje ponekad naziva i ograničeno ublažavanje kazne. a to će biti u svim slučajevima kada je moguće oslobođenje od kazne. jer je očigledno da je zakonodavac u tački e) želio riješiti pitanje ublažavanja kazne kod takvih djela. naravno kada sud učinioca nije oslobodio od kazne (čl. kazna se može ublažiti do jedne godine zatvora. d) ako je za krivično djelo kao najnovija21 mjera kazne propisana kazna zatvora od jedne godine. f) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje mjere. jer treba da stoji „najmanja“. g) ako je za krivično djelo propisana novčana kazna s naznakom najmanje mjere. pa će se stoga morati praviti „ispravka ispravke“. od 22. kazna se može ublažiti do trideset dana. kazna se može ublažiti do pet dnevnih iznosa a ako se izriče u određenom iznosu do 150 KM.). umjesto kazne zatvora može se izreći novčana kazna. Međutim. Radi se o propustima koji su učinjeni i u ispravkama.11.(2) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od tri ili više godina. odnosno novom zakonskom tekstu objavljenom u „Sl. pa se umjesto kazne zatvora može izreći 21 Pogrešno stoji izraz „najnovija“. ali sa tom razlikom da je prema tački e) kaznu moguće ublažavati do opšteg minimuma. e) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od jedne godine. glasniku BiH“. problem je ovdje što se i tačka e) odnosi na istu situaciju kao i tačka d). naš zakon je odstupio i od ovog principa. kazna se može ublažiti do tri mjeseca zatvora. Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti prema pravilima iz stava 1. s obzirom da je i prvobitnom tekstu bila loše formulisana („kazna zatvora od najviše jedne godine“).37/03. sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za to krivično djelo. 281 . Stoga je tu trebalo da stoji „ako je za krivično djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora ispod jedne godine. b) (1)(2) Kako ublažavanje kazne predstavlja izuzetnu mogućnost odstupanja od postavljenih granica kod redovnog kažnjavanja. I ovdje se izgleda radi o „pogrešnoj ispravci“ odredbe iz tačke e). 51. Vezivanjem ublažavanja za posebni minimum kazne. kazna se može ublažiti do trideset dana zatvora“. pa je predvidio i mogućnost da se kazna može ublažiti i mimo ovih ograničenja.

U tom smislu je mogućnost ublažavanja kazne kod najtežih krivičnih djela sada ograničena i ne može ići ispod pet godina (st.121. za pokušaj ubistva predstavnika najviših institucija u BiH.1. tač. krivične odgovornosti učinioca. Ako su propisane kazne kumulativno.novčana kazna (st. ublažavanje može da obuhvati obje kazne. tač. što preko ublažavanja kazne znatno proširuje mogućnosti za sudsko određivanje kazne za krivična djela. U odnosu na prethodno krivično zakonodavstvo učinjene su izmjene u pravcu ograničenja primjene ustanove ublažavanja. Dakle. KZ BiH u posebnom dijelu ni u jednom slučaju ne propisuje kumulativno kazne. Time je ustanova ublažavanja kazne isključena kod dugotrajnog zatvora.). Utvrđeno je postojanje krivičnog djela. 1. Oslobođenje od kazne Član 51. (1) (2) Sud može osloboditi od kazne učinioca krivičnog djela kad to zakon izričito propisuje. jer je ova kazna uvijek predviđena alternativno uz kaznu zatvora. a ranije je to moglo sve do jedne godine. Riječ je o izuzetnoj zakonskoj mogućnosti koja najbolje pokazuje koliko su velika ovlašćenja suda pri odmjeravanju kazne. a). st.1. Ovim odredbama su u stvari postavljeni novi i niži posebni minimumi. (Ublažavanje kazne) ovog zakona. ali se kazna ne izriče. jer sud donosi osuđujuću presudu (čl. kazna moći ublažiti samo do pet godina. bilo glavnu ili sporednu. U tom smislu je treba razlikovati od oslobađajuće presude koja se donosi u smislu čl. Ako su za krivično djelo propisane dvije kazne alternativno. učinilac se kažnjava bez kazne. pa će se npr. 284.1. Kad je sud ovlašćen učinioca krivičnog djela osloboditi od kazne. 2. kod genocida i ratnih zločina).. U stvari. Kao što je već navedeno. ZKP BiH. kao i drugih djela sa ovim posebnim minimumom (npr. odustaje se od kažnjavanja iz određenih razloga. KZ BiH). 285. 49. oslobođenje od kazne ima 282 . ublažavanje kazne po logici stvari podrazumijeva ublažavanje blaže kazne. st. (1) Oslobođenje od kazne podrazumijeva odstupanje od pravila da se krivično odgovornom učiniocu uvijek mora izreći kazna. Pri ublažavanju kazne sud će svakako posebno voditi računa o propisanoj kazni. c) ZKP BiH) koja sadrži izreku o krivici i naznačenje djela za koje je učinilac oslobođen od kazne i uvodi se u kaznenu evidenciju. f). ali i samo jednu od njih. sa posebnim rokom za njeno brisanje (čl. riječ je o nekoj vrsti zakonsko-sudskog pomilovanja (Bačić). tač. odnosno o najmanjoj i najvećoj mjeri kazne koja je propisana za dato krivično djelo (st. tako da sud uvijek može da izvrši izbor između ove dvije kazne zatvora. može mu kaznu ublažiti bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazne u čl.

24 st. 3. 1. 250 st. 113/2). s obzirom na okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. predviđeno je da u svim slučajevima kad je sud ovlašćen da učinioca oslobodi od kazne.. stvarno kajanje. komentar entitetskih zakona). što znači da je ostavljeno sudu da u svakom slučaju cijeni koliki je stepen opasnosti djela i učinioca. uz zakonsko obećanje da neće biti kažnjen (v. davanje lažnog iskaza (čl. ako to kriminalno-politički razlozi opravdavaju. 3. Riječ je uglavnom o situacijama poznatim kao tzv. 28 st.). To podrazumijeva izricanje kazne ispod propisane kazne u bilo kojoj visini. vjerovatno po uzoru na KZ RH. jer je riječ o osudi učinioca koji je kriv i kojom se upućuje prijekor za učinjeno krivično djelo i u tom smislu oslobođenje od kazne ima funkcije kazne. 249 st. u opštem ili posebnom dijelu.). sve do opšteg minimuma ili izricanje blaže vrste kazne. 5. dobrovoljni odustanak (čl. 27.250 st. 3.).). dobrovoljno opozove svoj iskaz prije nego što je donesena konačna odluka. npr. može mu naravno kaznu ublažiti i mimo ograničenja predviđenih kod redovnog ublažavanja kazne iz čl. učinilac djela iz čl. koji je tu odredbu već izmijenio i vratio ranije rješenje.). stimuliše se pripadnik zločinačkog udruženja na njegovo otkrivanje. oslobođenje od kazne je moguće i kod teških krivičnih djela. 38.32 st. prekoračenje granica krajnje nužde pod osobito olakšavajućim okolnostima (čl. Ova odredba otvara mogućnost izricanja i uslovne osude i kod onih krivičnih djela kod kojih se ona inače ne može 283 . udruživanje radi činjenja krivičnog djela (čl. sud može osloboditi od kazne učinioca samo onda kada je to izričito predviđeno u zakonu. nepodoban pokušaj (čl.funkcije slične kazni.). Krivični zakon BiH obavezno oslobođenje od kazne predvidio je samo u slučaju dobrovoljnog sprečavanja krivičnog djela kod saučesnika (čl. čl. 218 st. Oslobođenje od kazne kao mjera ne povlači pravne posljedice osude (čl. Ovo proizlazi iz logičkog tumačenja (argumentum a maiore ad minus). 3.).). Opravdanje za ovu instituciju sastoji se u tome što je u određenim situacijama.).). pravna zabluda iz opravdanih razloga (čl. kao i mjere oduzimanja imovinske koristi. dobrovoljno sprečavanje izvršenja krivičnog djela od saizvršioca. 2. odnosno stepen njegove krivične odgovornosti i u skladu sa tim odluči da li je opravdana primjena ove mjere.25 st. Posebni osnovi predviđeni su kod krivičnih djela: davanje dara ili drugih oblika koristi (čl. U posebnom dijelu entitetskih zakona i BD BiH takođe je kod nekih krivičnih djela predviđena ova mogućnost (v. podstrekača ili pomagača (čl.). može mu kaznu ublažiti bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazne. (2) U st. čl. 5. 2. 32 st. 249 st. npr. Opšti osnovi su: prekoračenje granica nužne odbrane usljed jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom (čl. stepen opasnosti djela i učinioca znatno smanjen ili što postoje određeni razlozi koji ukazuju da učiniocu nije potrebno izreći kaznu.). Uz oslobođenje od kazne moguće je izricanje određenih mjera bezbjednosti. Prema tome.. 2. organizovani kriminal (čl. 3. U svim drugim slučajevima oslobođenje od kazne je fakultativno. Sudska praksa ovu mjeru ne koristi često. 235 st. Za razliku od ublažavanja kazne kod kojeg sud ima ovlašćenje da izrekne blažu kaznu kad god smatra da se takvom kaznom može postići svrha kažnjavanja. 49. 235. npr. Stoga se svi osnovi za oslobođenje od kazne dijele u opšte ili posebne. 5. jer ako sud učinioca nije oslobodio od kazne.

Ovakve situacije su istina izuzetne. nehatnog ubistva. Sud može osloboditi od kazne učinioca krivičnog djela učinjenog iz nehata kad posljedice djela tako teško pogađaju učinioca da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. bračnom drugu ili nekom drugom veoma bliskom licu. kao npr. komentar uz čl. uveden je već u ranije krivično zakonodavstvo (KZ SFRJ. infra. 76/77. učinilac pri tome prouzrokovao navedenu posljedicu prema bliskom rođaku. jer se ni putem ograničenog ublažavanja kod tih djela ne može utvrditi kazna do dvije godine zatvora. ovaj osnov je ipak opšteg karaktera jer nije propisan u posebnom dijelu uz pojedina krivična djela. kaznu čini posve besmislenom i nesvrhovitom. nije isključeno da se to koristi. kada je npr. Iako u tom smislu ograničen. Njegovo postojanje sud procjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Pored osnova za oslobođenje od kazne predviđenih u prethodnoj odredbi. ovom odredbom zakon predviđa ovu dosta specifičnu mogućnost za primjenu ove ustanove kod svih krivičnih djela učinjenih iz nehata. Iako upućuje na sva nehatna krivična djela. Ako se ima u vidu način na koji su kazne propisane u našem zakonodavstvu. Zakon je za primjenu ovog osnova oslobođenja od kazne predvidio dva međusobno povezana i kumulativno postavljena uslova. Stoga se ova mogućnost oslobođenja od kazne može koristiti prvenstveno kod krivičnih djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja. Opravdanje za oslobođenje od kazne u ovakvim slučajevima sastoji se u tome što već nastala posljedica koja učinioca teško pogađa. uz navedene pretpostavke i kod drugih djela.). ali pri tome treba voditi računa o zahtjevima koje postavlja zakon koji su prilično ograničavajući. ovim je otvorena (makar teoretski) mogućnost izricanja uslovne osude za sva krivična djela (v. a drugi da posljedica djela tako teško pogađa učinioca da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kazne. po svom značaju prevazilazi njegov propust zbog kojeg bi trebao biti kažnjen. pa bi njeno eventualno izricanje predstavljalo tek golu represiju. pa stoga u tom slučaju ni razlozi pravednosti niti razlozi generalne ni specijalne prevencije ne zahtijevaju kažnjavanje. 59. opšteopasnih krivičnih djela.) Poseban slučaj oslobođenja od kazne za krivična djela učinjena iz nehata Član 52. itd. Po ugledu na neka zakonodavstva. Prvi se sastoji u tome da je krivično djelo učinjeno iz nehata. što je i stav sudske prakse. Oni se odnose uslov da je potrebno da se radi o posljedici koja 284 . Sudskoj praksi teškoće predstavlja utvrđivanje drugog uslova. Ovdje lična tragedija koja je najgora kazna za učinioca.izricati. Međutim. ali su moguće i u svakom slučaju sud o tome donosi odluku. jer je prvi prilično jasan. po logici stvari ova odredba je namijenjena onim krivičnim djelima kod kojih zbog njihove prirode posljedica prema učiniocu može proizvoditi navedene efekte.

Čini se da u teoriji i sudskoj praksi ovo drugo shvatanje preovlađuje. 410. Neki zakoni ga vezuju samo za nehatna krivična djela (npr. fizičke povrede koje dovode do teške invalidnost. 285 . Komentar KZ SFRJ. smrt. kao što su npr. KZ RS je predvidio i drugi osnov koji se sastoji u nastojanju učinioca krivičnog djela da otkloni ili umanji posljedice djela ili da djelimično ili potpuno nadoknadi štetu prouzrokovanu njegovim izvršenjem. ostaju nedoumice da li se ovaj institut može primijeniti i kada se radi o lakšim posljedicama koje isto tako mogu teško pogoditi učinioca. 389. s obzirom da zakon traži samo da posljedica teško pogađa učinioca. što će po pravilu biti onda kada kažnjavanje nije potrebno ni zbog generalne ni zbog specijalne prevencije (up. čl.).59. 64. Jedni smatraju da to mogu biti samo one posljedice koje su objektivno teške. 210. jer se polazi od stava da se navedena procjena ne može vršiti mehanički prema apsolutnoj težini posljedice. Srzentić-StajićLazarević. str.05. str. Kž 106/2002 od 9. što se u literaturi kritikuje i daje prednost upravo ovakvom rješenju. Bačić II. 2002. str. KZ RH. jer samo takve posljedice mogu teško pogoditi učinioca i kod njega izazvati velike duševne patnje (u tom smislu Novoselec. što bi značilo da one ne moraju biti objektivno teške (Horvatić. 12. Prilikom odmeravanja vrste i visine kazne. str. Ipak. diverzionih modela odustajanja od kažnjavanja.. koje pokriva situacije tzv. 2002. stvarnog kajanja i vrijedi za sva djela (u tom smislu npr. rad u NZ.). tač. Radi se o veoma značajnoj instituciji savremenog krivičnog prava koja je na liniji tzv. ima se smatrati osobito olakšavajućom okolnošću koja ima uticaja prilikom odmeravanja kazne okrivljenom. Jedni opet polaze od stava da posljedice moraju biti takve da teško pogađaju prosječnog čovjeka. već se moraju uzeti u obzir sve okolnosti koje ukazuju na to da izazvane posljedice u konkretnom slučaju tako teško pogađaju učinioca da nema svrhe kažnjavanje. Presuda Okružnog suda u Čačku. Đorđević. b). str.učinioca teško pogađa i da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. što u sve većoj mjeri prihvataju mnoge zemlje. Sudska praksa: Znatan protek vremena od izvršenja krivičnog dela – sedam godina. 7-10/83.). ili kako zakon naglašava da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. ali pri tome mora imati u vidu ne samo ove zahtjeve već i generalnu prevenciju kao svrhu kažnjavanja. npr. Kž348/2002 od 24. Rešenje Okružnog suda u Čačku. okrivljenom se ne može uzeti kao otežavajuća okolnost “da je odugovlačio postupak” neodazivanjem na poziv suda. Kada će to biti ostavljeno je sudu da cijeni u svakom konkretnom slučaju.). stepenu srodstva i sl. 421.

368/01 od 6. Kž.04. jer je takvo držanje okrivljenog sastani deo njegove odbrane. Ne može se ceniti kao otežavajuća okolnost to da se protiv okrivljenog vodi drugi krivični postupak. 2002. zbog čega je protiv njega bio određen pritvor. Presuda okružnog suda u Beogradu. neosnovan je predlog odbrane za blaže odmeravanje kazne. 33.. str. Kž. Presuda VSS. Kž. 67/95. od 7. Presuda Okružnog suda u Beogradu.01 1995. Kž. Kao otežavajuća okolnost ne može se ceniti činjenica da je okrivljeni podnosio neosnovan zahtev za izuzeće postupajućeg sudije i na taj način vršio opstrukciju krivičnog postupka. 286 . razlozi generalne prevencije ne opravdavaju izricanje uslovne osude takvom učiniocu. 2000. 186/02 od 18. to ne može predstavljati olakšavajuću okolnost. da boluje od hepatitisa i karcinoma limfne žlezde.05. Ne može se okrivljenom uzeti kao otežavajuća okolnost pri odmeravanju kazne da je izbegavao da dođe na glavni pretres. 10/03. Kž. 1062/99 od 23. ta kvalifikatorna okolnost ne može se posebno ceniti kao otežavajuća prilikom odmeravanja kazne. Zdravstveno stanje okrivljenog – da je HIV pozitivan. Kž. Kž. Presuda okružnog suda u Beogradu. 1996. Ako kod težeg oblika krivičnog dela prevare visina pribavljene protivpravne imovinske koristi od strane optuženog višestruko prevazilazi minimum kvalifikatornog iznosa za teži oblik krivičnog dela. od 12. Kž. Kada učinilac neovlašćeno noseći pištolj sa metkom u cevi po gradu.10. 1996. 790/94. predstavlja olakšavajuću okolnost. Ako priznanje učinioca nije imalo nikakav uticaj u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja. 2001. od 25. pri čemu je svestan svih posledica koje takvo njegovo ponašanje može da produkuje u situaciji kada je i ranije učestvovao u fizičkim obračunima. Kž. 968/96 od 8. jer je to njena zakonska obaveza. Presuda VSS. 2.Kada je sud optuženog oglasio krivim za izvršenje teške krađe na naročito drzak način.03. Presuda Okružnog suda u Beogradu. Presuda Okružnog suda u Beogradu.. 1997. Presuda okružnog suda u Beogradu. 358/97. 1994. Izbor. Presuda okružnog suda u Beogradu. 645/96 od 8.12.03. jer se radi o pravu koje okrivljeni ima po zakonu.04. Ne predstavlja olakšavajuću okolnost činjenica da je optužena posle udesa prebacila oštećenog u bolnicu. 4/2003. 291/95 od 6. . 27.1995. Izbor.

540/92 od 30. komentar uz čl. 69.09.12. Pri odmeravanju kazne za krivično delo teškog slučaja razbojništva sa smrtnom posledicom može se uzeti u obzir i mladost ubijenog. 1993. Pregled 52. I Kž-179/92. OKZRH sud je mogao optuženicu osloboditi od kazne za krivično djelo iz čl. 1994.245/93. 3. nisu one najteže (smrt).. 2003.12.04. pri čemu je lišen života bezobzirnim. K. 1992. njegov kvalitet ličnosti mladog čoveka afirmisanog na više životnih polja u svojoj užoj ili široj životnoj sredini. 41. 2. ona sa smrtnom posljedicom.Neuobičajena upornost kod optuženog da izvrši krivično delo silovanja i njegova svest da oštećena zbog svojih godina i činjenica da živi sama u kući na kraju sela. valjalo je osloboditi od kazne. 1371/02 od 13. Kž. Optuženika koji je iz nehaja skrivio prometnu nesreću tako da je naletio na kamion kojom prilikom je poginuo njegov otac koji je sjedio na prednjem sjedištu valjalo je osloboditi kazne jer je s ocem živio u faktičnoj životnoj zajednici i očeva ga je smrt teško pogodila. tj. predstavljaju otežavajuće okolnosti prilikom odmeravanja kazne. 3. 161. VS RH. Da li su ispunjeni i ostali uslovi sud mora da cijeni u svakom konkretnom slučaju. I Kž-444/83. Bilten Okružnog suda u Beogradu. VSH. kaznu mu može i neograničeno ublažiti. K45/97 od 25. Kž. Kzz 15/94 od 15. niti može očekivati pomoć drugih lica.st. pa pošto sud učinioca ne oslobodi od kazne. što znači da se ovaj pravni institut ne odnosi samo na najteža nehatna djela. VS RH. bahatim i bezosećajnim postupanjem učinioca. ne može pružiti ozbiljan otpor. Presuda okružnog suda u Beogradu. čime se stiče samo formalna mogućnost za izricanje i uslovne osude. 135. Izbor 6/94. za koje je sud utvrdio da ovu tako teško pogađaju da izricanje kazne ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. 113. KZJ. 287 .02. 51/2.. Optuženiku koji je iz nehata skrivio prometnu nezgodu u kojoj je poginula njegova maloljetna kći. iako je sve ukazivalo da postoji izuzetna nesrazmera između protivpravne imovinske koristi koju je učinilac mogao očekivati i koju je pribavio od oštećenog i nastale štetne posledice. st. i VSS. v. Za krivično djelo ubistva može se izreći uslovna osuda ako su ispunjeni uslovi iz člana 44. Presuda Okružnog suda u Valjevu. Pregled 27. Napomena: Radi se svakako o slučajevima kada je predviđena mogućnost za oslobođenje od kazne. KZ BiH. KZRH i neovisno o tome što posljedice. od 22. 1997. a u vezi sa članom 9. Uz utvrđenje postojanja propisanih uvjeta iz čl. st. str. 62/2004. a on sam zadobio teške tjelesne ozljede. Presuda VSS.

b) i c) ovog člana. Sticaj krivičnih djela Član 53. a za druga krivična djela u sticaju novčane kazne. Presuda Okružnog suda u Beogradu. a što se u žalbi okrivljenog predlaže.12. tač. ta okolnost ne mora biti osnov za oslobođenje od kazne. sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela. ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti preći dvadeset godina. ova okolnost nije osnov i za primenu odredbe člana 45. Kako je oštećena zadobila samo lakše telesne povrede u vidu nagnječenja poglavine to za primenu navedenih odredbi nisu ispunjeni uslovi. KZJ u konkretnom slučaju. jedinstvena kazna ne može biti veća od osam godina. (1) Ako je učinilac jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi.. tačke d) ovog člana. Opšteprihvaćen je 288 . c) ako su za sva krivična djela u sticaju propisane kazne zatvora do tri godine. Kž. Ako je za neka krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora. kaznu dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu. Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno krivično djelo u sticaju. Ako je sud za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora i kazne maloljetničkog zatvora. 1995. izreći će jedinstvenu kaznu zatvora prema odredbama stava 2. b) do d) ovog člana.Kada okrivljeni ugrozi javni saobraćaj i tom prilikom njegova majka zadobije laku tjelesnu povredu. jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne. (2) (3) (4) (5) U svim krivičnim zakonodavstvima postoje posebna pravila kojima se uređuje odmjeravanje jedinstvene ili zajedničke kazne u slučajevima kada se učiniocu sudi za više krivičnih djela koja se nalaze u sticaju. izreći će samo tu kaznu. ali ne smije dostići zbir utvrđenih novčanih kazni. Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima: a) ako je za neko od krivičnih djela u sticaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora. b) ako je za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora. jer prema odredbama navedenog člana do oslobođenja od kazne može doći ako posledica krivičnog dela učinjenog iz nehata teško pogađaju učinioca tako da izricanje kazne ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora. d) ako je za krivična djela u sticaju sud utvrdio samo novčane kazne. jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne. pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je okrivljenom za učinjeno krivično delo izrekao krivičnu sankciju. tač. izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu po odredbama stava 2. a ako je utvrdio više novčanih kazni. 2222/95 od 20. Iz obrazloženja: Međutim. izreći će jedinstvenu novčanu kaznu prema odredbi stava 2.

Rješenja u zakonodavstvima u tom pogledu su različita. s obzirom da naše procesno krivično zakonodavstvo više ne poznaje ustanovu tzv. tj. jedinstvena kazna se odmjerava na osnovu prethodno utvrđenih posebnih kazni za svako krivično djelo u sticaju. kako u teoriji i praksi tako i u zakonskim rješenjima. Naš zakon je ostao kod ranijeg rješenja i ne pravi razliku između ova dva vida sticaja. 1. već se izriče samo jedna kazna i to za najteže krivično djelo. pa se ona povećava uz određena ograničenja. višekratno ponavljanje krivičnih djela koja mogu biti veoma različita i predstavljati posve samostalne kriminalne količine. (1) Naš krivični zakon spada u grupu zakonodavstava koja prihvataju prvo rješenje. ali ne postoji odredba u poglavlju o ponavljanju postupku (čl. 289 . U tom smislu npr. postoje i takvi sistemi u nekim zakonodavstvima koji predviđaju jedna pravila za odmjeravanje jedinstvene kazne za realni. nakon čega se na osnovu tih kazni primjenom poznatih metoda asperacije. a često je i sporno da li svako djelo ima svoju posebnu kriminalnu količinu. Jedinstvena kazna se prema našem zakonodavstvu može izreći samo istom presudom kojom su utvrđene i pojedinačne kazne. tj. postoji i posebna varijanta ovog drugog sistema prema kojoj se zajednička kazna odmjerava na osnovu jedinstvene ocjene svih krivičnih djela. polazeći od stava da je idealni sticaj lakši vid sticaja. Iako se idealni sticaj može različito shvatati. rješenje prema kojem se jedinstvena kazna odmjerava na osnovu prethodno utvrđenih pojedinačnih kazni za svako djelo u sticaju (st.).stav da je u ovakvim situacijama neophodno odrediti jednu zajedničku kaznu ali ne njihovim prostim sabiranjem. njemačko krivično zakonodavstvo. krivičnopravnu autonomiju.333. kod njega i ne predviđa utvrđivanje pojedinačnih kazni za svako djelo. 324.22 Osnovno pitanje koje se postavlja u vezi sa odmjeravanjem kazne za krivična djela u sticaju odnosi se na način određivanja zajedničke ili jedinstvene kazne za sva djela koja se nalaze u sticaju. nepravog ponavljanja krivičnog postupka. Ovo rješenje se uglavnom koristi kod maloljetnika. ZKP BiH) na osnovu koje bi jedan od sudova koji su izrekli pojedinačne kazne preinačio prijašnju presudu u pogledu odluke o kazni i izrekao jedinstvenu kaznu. a u posebno postavljenim kaznenim okvirima koji se razlikuju od redovnih kaznenih okvira postavljenih za pojedina krivična djela. apsorpcije ili kumulacije dolazi do zajedničke kazne. Po drugom rješenju jedinstvena kazna se odmjerava bez prethodno utvrđenih kazni za svako pojedino djelo. kod njega nema ponavljanja krivičnih djela. Prije svega. Pri tome se najčešće polazi od kazni propisanih za izvršena krivična djela. . Najzad. ali se pri odmjeravanju kazne treba voditi računa o razlikama koje među njima postoje. a druga za idealni sticaj. Ovakav sistem se primjenjuje samo prema punoljetnim učiniocima. pri čemu se koriste različiti načini za odmjeravanje jedinstvene kazne. U odnosu na sva druga pitanja vezana za sticaj postoje manje ili veće razlike. dok je u odnosu na maloljetnike prihvaćen drugi sistem prema kojem se prethodno ne utvrđuju 22 U praksi već ima slučajeva da u odnosu na istog učinioca egzistira više pravosnažnih osuda na zatvorsku kaznu. jer realni sticaj u jednom kriminološkom smislu predstavlja u stvari povrat. gdje se kao osnov jedinstvene kazne uglavnom uzima kazna propisana za najteže od tih djela. Prema jednom.

a prema asperacionom principu jedinstvena kazna ne može dostići zbir kazni zatvora. Značajna izmjena se odnosi jedino na napuštanje sistema kumulacije kod odmjeravanja jedinstvene novčane kazne. str. 60. ali se i ona u takvim slučajevima uglavnom smatra nepotrebnom. kao i sudska praksa (tako npr. osim izuzetno novčane kazne kod doživotnog zatvora. 24 Tako npr. str.24 Iako je zakon propustio da reguliše. ako je za jedno od djela utvrđena kazna dugotrajnog zatvora od 20 godina.) jedan dio teorije tumači nešto drugačije.). Bačić II. Kazneno pravo. Tako i u presudi Županijskog suda u Zagrebu sud je primijenio apsorpciju i izrekao jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset pet godina. Prema st. iako je ova kazna bila utvrđena samo za teško ubistvo. opći dio. 42.). dok je za silovanje bila utvrđena kazna zatvora od osam godina (K-230/98). rad u Publikaciji sa Savjetovanja u Neumu. U odnosu na prijašnje krivično zakonodavstvo nema bitnih razlika. u zavisnosti od toga koja kazna dugotrajnog zatvora je utvrđena. st. a. 6. odnosno da ono ne odgovara razlozima pravde i zahtjevima kriminalne politike. Nikolić. ovdje asperacija ne dolazi u obzir. naš zakon nije riješio pitanje izricanja jedinstvene kazne za sticaj krivičnih djela za koja su prethodno utvrđene kazne dugotrajnog zatvora. ali ne i kaznu zatvora (u tom smislu Novoselec.). a za druga djela lakše zatvorske kazne. međutim. U tom smislu autor navodi kao primjer situaciju u kojoj je za jedno djelo izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 30 godina. kada se zapravo učiniocu oprašta veći dio kriminalne količine date kriminalne situacije od one za koju je osuđen. jer decidno ističe da će sud izreći samo tu kaznu. pa se u tom slučaju faktički primjenjuje sistem apsorpcije.vaspitne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora posebno za svako djelo u sticaju (v. 23 Sličnu odredbu koju sadrži KZ RH (čl.2.). Radi se o pogrešnom tumačenju ove odredbe. 429. naš zakon ovaj sistem predviđa onda kada je za neko krivično djelo u sticaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora koja u tom slučaju apsorbuje sve druge kazne. koja će biti apsorbovana od prve kazne. 3. Iako se radi o kaznama zatvora. Horvatić. Naime. str. 413. a za drugo djelo od 15 godina zatvora. do primjene apsorpcije će doći i onda kada je za jedno djelo utvrđena kazna (običnog ili redovnog) zatvora od 20 godina kao maksimalna zakonska kazna. polazi se od stava da se primjenjuje apsorpcija samo ako je za jedno od djela u sticaju utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u maksimalnom trajanju (40 godina). jer ove kazne po svojoj prirodi i kao najteže apsorbuju druge kazne. jer se preko šest mjeseci kazna ne može izricati na dane (čl. što Novoselec kritikuje. po ovom principu jedinstvena kazne će biti utvrđena i u slučajevima u kojima je za jedno djelo utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci ili više. 209. 2 tačka a). godina. 2003. Najzad.23 U literaturi se mogu sresti i mišljenja da ovakvo rješenje nije odgovarajuće. itd. Na ovaj način ovu odredbu u hrvatskom zakonu tumače i drugi autori. Pored toga. 98. st. navesti i drugačiji primjer koji je u tom pogledu uvjerljiviji i u većoj mjeri dovodi u pitanje opravdanost takvog zakonskog rješenja.. 2004. (2) Princip apsorpcije (st. Ovaj princip je redovan u onim krivičnim sistemima koji poznaju najteže kazne poput smrtne kazne ili kazne doživotnog zatvora. a ukoliko je dugotrajni zatvor utvrđen u kraćem trajanju ta će kazna apsorbovati samo novčanu kaznu. tako da je taj način odmjeravanja kazne ostao jedino u slučaju iz st. R. čl. osim onih koje su diktirane izmijenjenim sistemom krivičnih sankcija. a za druga dva ili više djela kazne zatvora od 18. što je po njemu posljedica neosnovanog prihvatanja sistema apsorpcije za ovakve slučajeve. pogotovo kada je u pitanju naš zakon koji tu ne ostavlja prostora za asperaciju. jer postoje situacije kada je njegova primjena kriminalnopolički upitna. 15. a za drugo kazna zatvora od trideset dana. kada se zapravo i ne radi o pravoj već više o iznuđenoj kumulaciji. 290 .. smatrajući to pogrešnim. Može se.2. Tako npr.

ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni. tač. niti prijeći opšti maksimum kazne zatvora. tako dobijena 291 . Prema odredbi tač. Zakon ništa ne kaže šta je sa maksimumom ove kazne. nije se mogao izreći strogi zatvor kao jedinstvena kazna). b). tač. U odredbi tač. d) ako je sud za krivična djela u sticaju utvrdio samo novčane kazne. pa jedinstvena kazna neće moći prijeći granicu od dvadeset godina).Zato se ovaj slučaj naziva i nužnom apsorpcijom jer je njegova primjena nužna radi toga što se ne može primijeniti asperacioni sistem koji se ovdje redovno primjenjuje. jer se ni kod sticaja za djela sa lakšom kaznom ne može izricati teža kazna (npr. kod kojih se u većini zakonodavstava (ranije i kod nas) primjenjuje princip kumulacije ili i princip kumulacije. Ovakvo rješenje je uvedeno u ranijem zakonodavstvu kada je izvršena unifikacija zatvorskih kazni. jer se pri odmjeravanju jedinstvene kazne ne polazi samo od utvrđenih već i od propisanih kazni zatvora. 5 i 7. onda imamo drugi vid ograničenja. Primjenom npr. s obzirom da u sistemima koji poznaju različite vrste kazni lišenja slobode ovaj problem nije izražen u toj mjeri. Sistem asperacije se prema našem zakonu javlja u nekoliko oblika: Prvi se odnosi na slučajeve kada sud za sva djela u sticaju utvrdi kazne zatvora i tada jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne. jer u ovakvim situacijama druga dva principa su neopravdani jer bi dovodili do neopravdano blagog odnosno strogog kažnjavanja za sticaj krivičnih djela. a manja od njihova zbira ili od opšteg maksimuma. Da li npr. ovdje se takođe primjenjuje osnovno asperaciono pravilo. ali ne smije dostići zbir utvrđenih kazni ni prijeći dvadeset godina (st. a kod kojih jedinstvena kazna ne može prijeći osam godina. za djela kod kojih je bio predviđen obični zatvor.. a najveća četrnaest godina i jedanaest mjeseci. Ako se ovome doda još jedno krivično djelo sa utvrđenom kaznom od 9 godina. principa kumulacije nekada bi se dobijale veoma visoke kazne koje ne bi mogle biti ni izvršene jer bi premašivale životni vijek učinioca. b) c) d). kao i kod kazne zatvora. Jednodušan je stav da je to opravdano. Osnovno asperacijsko pravilo sastoji se u tome da se do jedinstvene kazne dolazi tako što se najteža od utvrđenih kazni povećava ali pri tome ona ne smije dostići zbir utvrđenih kazni. onda je najmanja jedinstvena kazna sedam godina i jedan mjesec. Osnovni smisao ovog pravila je da se onemogući izricanje pretjerano dugih kazni zatvora za lakša krivična djela onda kada je izvršeno više takvih djela. 2. Već je istaknuto da je ovaj način odmjeravanja jedinstvene kazne u našem krivičnom pravu osnovni i najznačajniji princip. posebne kazne date u veličinama 3. c) predviđeno je posebno pravilo asperacionog sistema koje se odnosi na lakša krivična djela sa propisanom kaznom zatvora do tri godine. što bi po osnovnom asperacionom pravilu bilo moguće. Princip asperacije u našem zakonodavstvu se primjenjuje i kod novčanih kazni. (Ako su npr. (st. Prema tome. Ovo pravilo na neki način predstavlja modifikaciju asperacionog principa. odnosno nije predvidio drugo ograničenje. 2. jedinstvena novčana kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne. To potvrđuje i sudska praksa koja ovaj sistem najčešće i koristi kod izricanja jedinstvene kazne. Princip asperacije. Dakle. matematički izraženo jedinstvena kazna mora biti veća od svake posebno utvrđene.

st. st. odnosi samo na situacije kada sud izriče novčanu kaznu kao sporednu. naime. Prema zakonskoj ekspresiji odredbe iz st. str. 3. 3. samo govori da se novčana kazna izriče kao sporedna. 402. To će biti. Nije. tako i onda kada je utvrđena za više krivičnih djela. Radi se o poznatim situacijama kada sud. Prema ovom principu jedinstvena kazna se utvrđuje tako da se sve kazne koje je sud utvrdio za sva djela u sticaju saberu. str. Kod kazni zatvora se uglavnom izbjegava jer se smatra nepravičnim. b) do d). 4.. on je ostao jedino u slučajevima koje predviđa odredba iz čl. a za druga novčane kazne. tada će se izreći dugotrajni zatvor u maksimalnom trajanju od 40 godina (čl. za neka od njih utvrdi kazne zatvora. 53. st. sporno da se novčana kazna u jedinstvenoj kazni izriče kao sporedna ako je ona kao takva utvrđena za neko od djela u sticaju. već u st. što će biti dakle i onda kada je ona utvrđena kao glavna. (3) Princip kumulacije.). Ima mišljenja da se kazna koja je za neko od djela u sticaju utvrđena kao glavna. Ovdje je teško praviti analogiju sa kaznom zatvora.000 KM ili tristo šezdeset dnevnih iznosa (čl. Ipak se ponekad koristi i kod ovih kazni. tačke d) Sporno je koja pravila primijeniti na situaciju kada je za jedno djelo utvrđena novčana kazna kao glavna a za drugo kazna zatvora. (5) Do primjene principa asperacije dolazi i kada su za krivična djela u sticaju utvrđene kazne zatvora i kazne maloljetničkog zatvora (čl. i Novoselec. s obzirom da se mehaničkim kumuliranjem kazni suviše potencira njihov ukupni učinak i na taj se način uglavnom dobija teža kazna od one koju zahtijeva i opravdava data kriminalna situacija.). (4) Za krivična djela izvršena u sticaju sporedna kazna se može izreći samo ako je utvrđena za neko od izvršenih krivičnih djela (čl. tač.). Od toga je izgleda pošao i sam zakon kada to i ne spominje. s tim što će se tada prvo jedinstvena novčana kazna utvrditi po asperacionom modelu iz st. 3. 413. 4. Zakon kazne zatvora izražava u množini. 46. što je jasno iz upućujućeg dijela te odredbe kada se izriču jedinstvena novčana kazna i kazna zatvora. ova odredba podrazumijeva situacije sa više djela. 2. u tom pogledu ni dosadašnja sudska praksa nije bila jedinstvena.jedinstvena kazna može prijeći 50. prema kojem se u više situacija on može napuštati. kako onda kada je novčana kazna utvrđena samo za jedno od krivičnih djela u sticaju. 53. kada se radi o obaveznoj ili iznuđenoj kumulaciji. dakle po asperacionom pravilu. kako ovo pitanje nije od nekog posebnog praktičnog značaja. pogotovo pri rješenju novčane kazne kakva je u našem zakonu. Kako je naš zakon ovaj sistem napustio i kod novčanih kazni. što pretpostavlja više tako utvrđenih kazni 292 . izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu prema odredbama st. i 2. b). 2. jer uz kaznu zatvora ona ne može da se pojavljuje kao glavna ni u postupku izricanja jedinstvene kazne za krivična djela u sticaju. u slučajevima postojanja više krivičnih djela. 2. tač. 4. uglavnom kod novčanih kazni. u KZ RHukoliko je sud za dva djela utvrdio dugotrajni zatvor od po 20 godina. dok se odredba st. npr. v. ali se otvaraju nedoumice kada je za neko od njih utvrđena kao glavna.). nije toliko ni bitno da li se tada novčana kazna pojavljuje kao sporedna ili glavna. Srzentić-Stajić-Lazarević. u postupku odmjeravanja jedinstvene kazne ne može pretvoriti u sporednu (u tom smislu npr. 60 st. 5. 53. st.). Međutim. Ovaj sistem se koristi rijetko.

Slična ovoj je i situacija kada maloljetnik koji se nalazi na izdržavanju kazne maloljetničkog zatvora izvrši neko krivično djelo nakon što je postao punoljetan. Kada se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja.25 Produženo krivično djelo Član 54. a za drugo ili druga kazne običnog ili redovnog zatvora. Međutim. a neka kao punoljetnik. 2004. zbog okolnosti koje ih povezuju u jednu krivičnopravnu cjelinu. (1) (2) Odredbe ovog zakona o sticaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinilac učini produženo krivično djelo. sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela. 293 . Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja. prema zakonskom tekstu ova tačka se odnosi samo na slučajeve u kojima je za neko od djela utvrđena kazna dugotrajnog zatvora. (3) (1) (2) Produženo krivično djelo (delictum continuatum) je krivičnopravna konstrukcija koja postoji kada učinilac u vremenskom kontinuitetu učini više istih ili istorodnih krivičnih djela koja se. pa pri takvom stanju ostaje sistem apsorpcije kao jedini sistem prema kojem se odmjerava ova kazna. R. a). 2). Za razliko do prijašnjeg krivičnog zakonodavstva. 55. krivičnopravno kvalifikuju kao jedno krivično djelo.Nikolić. Takve su situacije sasvim moguće i postojaće onda kada se jednom učiniocu sudi za više krivičnih djela od kojih je neka izvršio kao stariji maloljetnik. Međutim. rad u Publikaciji sa Savjetovanja u Neumu. KZ BiH ovu ustanovu reguliše i 25 Kritički osvrt na ovakvo rješenje v. To takođe nije učinio ni jedan od entitetskih zakona ni KZ BD BiH. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima. njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu. kada se primjenjuju takođe asperacijska pravila iz ove odredbe (čl. pa mu se za djelo ili djela izvršena u doba maloljetstva utvrdi kazna maloljetničkog zatvora a za djelo ili djela koja je učinio u doba punoljetstva kazna zatvora. st. Iz odredaba ovog člana proizilazi da naš zakonodavac nije smatrao za potrebnim da riješi pitanje izricanja jedinstvene kazne i onda kada su za dva ili više krivičnih djela u sticaju utvrđene kazne dugotrajnog zatvora. sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo.(zatvora i maloljetničkog) zatvora. može se raditi samo o dva krivična djela od kojih je za jedno utvrđen zatvor a za drugo maloljetnički zatvor. što bi značilo da se u takvim slučajevima primjenjuje sistem apsorpcije iz tač. Iz toga proizilazi da je naš zakon ipak propustio riješiti ovo pitanje.

više pronevjera. Prvi i svakako najznačajniji uslov sastoji se u tome da je učinilac učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela. Sljedeća pretpostavka za postojanje produženog krivičnog djela je vremenski kontinuitet ili kako zakon govori međusobna vremenska povezanost svih 294 . npr. sitna krađe i teška krađa. pod određenim uslovima. Ista su djela onda kada se radi o djelima iz istog zakonskog opisa. Za postojanje i primjenu ove konstrukcije zakon zahtijeva nekoliko uslova koji se pojavljuju kao konstitutivni elementi produženog krivičnog djela. prevare.prema čl. 2. 1. za njegovo postojanje se zahtijeva da je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način izvršenja. uz postojanje određenih pretpostavki.). U krivičnopravnoj teoriji je vladajuće shvatanje da je produženo krivično djelo jedno djelo. kvalifikovanom ili privilegovanom. Produženo krivično djelo nije moguće ni kod onih djela kod kojih je zbog njihove prirode ova konstrukcija isključena. čak i onda kada se pojedine radnje mogu utvrditi i kada bi primjena realnog sticaja bila moguća (sic!). i danas se primjenjuje prema učiniocima više krivičnih djela. To je ponajprije urađeno iz procesnih razloga da bi se kod serijskih djela učinjenih od istog učinioca izbjeglo posebno utvrđivanje kazne za svako pojedinačno djelo. kada je dakle razlog postojanja produženog krivičnog djela otpao. Za postojanje istovrsnosti krivičnih djela nije dovoljno da djela potiču iz iste zakonske grupe odnosno da su upravljena protiv istog zaštićenog dobra. a kada je dosljedno primjenjivan sistem kumulacije koji se bazirao na pravilu da krivac treba da bude kažnjen toliko puta koliko je puta izvršio krivično djelo (quod crimina. kao što su ubistva. tot poenae). iako ova ustanova ranije u zakonu nije postojala. njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju. silovanja ili razbojništva koja se čine prema različitim licima. ova konstrukcija je i dalje ostala u sudskoj praksi i. Ustanovu produženog krivičnog djela stvorila je sudska praksa u vrijeme kada je bilo potrebno otkloniti strogost i nepravičnost kažnjavanja lica koja su izvršila krivična djela u sticaju. To mogu biti svršena i pokušana krivična djela kao i kažnjive pripremne radnje istog krivičnog djela. npr. 61. krađa i sl. čine jedinstvenu cjelinu (odredba je identična s odredbom koju ima KZ RH u čl. 54. Međutim i nakon uvođenja drugih pravičnijih sistema kažnjavanja (asperacija). Polazi se od stava da više radnji koje se kroz određeno vrijeme ponavljaju i pored toga što se svakom od njih u potpunosti ostvaruje krivično djelo. prevara. To znači da u sastav produženog krivičnog djela mogu da uđu kako ista krivična djela tako i različiti vidovi ili oblici jednog krivičnog djela. st. krađe i sl. odnosno kako zakon navodi istih zakonskih obilježja. pa tako nema istovrsnosti odnosno produženog krivičnog djela ako je učinilac učinio djelo utaje. itd. Međutim. Takvo shvatanje je prihvatio i naš zakon koji u odredbi st. sudska praksa je prihvatala i često primjenjivala. propisuje da se odredbe o sticaju neće primijeniti kada učinilac učini produženo krivično djelo. čine samo jedno krivično djelo. O istovrsnim krivičnim djelima uglavnom se radi kada je učinilac izvršio jedno krivično djelo u njegovim različitim vidovima ili oblicima: osnovnom. obična krađa.

krađe su vršene iz automobile na istom parkiralištu. neki od ovih elemenata nekada moraju postojati da bi se mogla primijeniti konstrukcija produženog krivičnog djela. učinilac koji je naručio robu od više preduzeća koju nije namjeravao platiti. prije učinjenog prvog djela. ili učinilac koji je izvršio provalu u radnje koje pripadaju različitim licima. dok kod drugih on nije obavezan. isti oštećeni. Tu se zapravo više ne radi o umišljaju u krivičnopravnom smislu već o nekoj vrsti jedne načelne odluke ili kriminalnog 295 . 205. ali ako postoje i ovi dopunski povezujući elementi. 322. a poslije i drugo ukoliko se ukaže prilika. 235. pa će ova konstrukcija postojati ako su djelom krađe. ili je dovoljno postojanje samo tzv. Ipak. I kod nekih drugih djela taj razmak može biti veći. ili obijanjem kioska u istom dijelu grada). produženog umišljaja koji podrazumijeva da je dovoljno da je za svako djelo posebno formirana odluka za njihovo vršenje. isti krajnji cilj izvršenja djela.). iz kuća u istom naselju. ili kako se u teoriji pretežno uzima tzv. Krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba da su vršena na isti ili približno sličan način. Ti razmaci nekada mogu biti i duži ako je vršenje djela vezano za uslove koji postoje samo u određenim vremenskim intervalima (up. To može biti npr. cjelokupnoj djelatnosti i njihovom konačnom ishodu. i sl. Tako npr. Pored istovjetnosti odnosno istovrsnosti krivičnih djela i vremenske povezanosti. jer je riječ o djelu koje se može učiniti samo nekoliko puta ili čak samo jednom u toku godine (što zavisi od poreskih propisa). postojati i kada pojedina falsifikovanja nisu bila posve ista. prostorna povezanost djela odnosno dobara prema kojima su djela vršena (npr. str. kod poreske utaje. oštećena različita fizička ili pravna lica (npr. učinilac mora imati predstavu o svim djelima. korišćenje iste prilike. Sporno je međutim šta to znači. Vremenski interval između učinjenih djela nije moguće unaprijed odrediti jer to zavisi od prirode djela i načina i uslova njihovog vršenja. identitet oštećenog mora postojati kod svih krivičnih djela protiv ličnih dobara. str. prevare itd.učinjenih djela. Druge stvarne okolnosti obuhvataju okolnosti različitog karaktera i one u stvari predstavljaju dopunske povezujuće elemente koji zavise od karaktera djela i uslova njihovog činjenja. pa će tako produženo krivično djelo falsifikovanja novca iz čl.). Prisustvo ovih elemenata za postojanje produženog krivičnog djela uvijek nije neophodno. jedinstveni umišljaj. ali isto tako ne može se raditi o prevelikim razmacima koji bi ukazivali da je učinilac prekinuo činjenje djela. Kada će ovaj uslov biti ispunjen faktičko je pitanje. da li naime već na početku. Tako može biti npr. tim prije će postojati ova konstrukcija. Na zahtijeva se da su radnje uslijedile jedna iza druge. itd. Komentar. što posebno zavisi od toga da li su sva učinjena djela rezultat jedinstvenog plana koji je postojao kod učinioca. To smanjuje zahtjeve u pogledu subjektivnog odnosa učinioca prema vršenju ovih djela.). ne bi trebalo priznati ovu konstrukciju ako su neka djela izvršena činjenjem a druga nečinjenjem (u tom smislu i Novoselec. iako to u početku i nije bio planirao. Za subjektivnu stranu konstrukcije produženog krivičnog djela relevantan je samo umišlja. zakon navodi i način činjenja i druge stvarne okolnosti koje djela međusobno povezuju tako da sva čine jedinstvenu cjelinu. pa će prema tome ova konstrukcija postojati i onda kad učinilac izvrši jedno djelo. Međutim.

što ozbiljno dovodi u pitanje konstrukciju produženog krivičnog djela. zakon navodi i to da se radi o djelima “više učinilaca”. pri čemu iznose niz argumenata protiv ove institucije. Jescheck. konstrukcija produženog krivičnog djela uključuje samo istovrsna. str. str. što znači. da ova konstrukcija može postojati i kada se radi samo o nehatnim djelima. koji iako kritičan prema ovoj instituciji. a i dalje se za produženo djelo odmjerava kazna kao za jedno djelo. preko produženog djela. G. Tako npr.). U slučajevima kada produženo krivično djelo čine ista odnosno krivična djela istih zakonskih obilježja. izdanje. 322. pronevjere i sl. Babić. cit. Najzad.25. jer je riječ o krivičnopravnoj figuri koja je izmišljena radi izigravanja zakona26. Mezger-Blei. onda nije sporno da to mogu biti i različita ali i ista lica. Jakobs u njemačkoj literaturi (v. 355. radovi u JRKK. Bačić II. ako se ima u vidu čl. jer se u vezi sa njom javlja niz kako teorijskih tako i praktičnih problema.plana da se vrše krivična djela koja su posve neodređena. Stratenwert. ovdje se ne zahtijeva da se mora raditi o umišljajnim krivičnim djelima. već je treba postaviti kod nekih krivičnih djela. 53. 1 . jer kod sticaja inače. U tom smislu v. 581. Institucija produženog krivičnog djela u novijoj krivičnopravnoj doktrini je izložena veoma ozbiljnim kritikama iz brojnih i različitih razloga. već se samo govori o istom osnovu odgovornosti. pa i ovdje. sud će izabrati vrstu i mjeru kazne za najteže od tih djela. Ona je prije svega nepotrebna u onim sistemima koji poznaju posebna pravila odmjeravanja kazne za sticaj krivičnih djela. 3. i dalje. d). u odnosu na 26 U tom smislu npr. nije smatrao da je treba posve odbaciti. v. str. Alg. sa nešto drugačije postavljenim uslovima. Schmitt. naročito Bačić I.582. što poprilično situaciju čini zamršenom. Najprije. 6/2003. 24. dio produljeno krivično djelo. 1978.. npr. komentar uz čl. 3. v. Schulc. 49. v. njegov udžbenik. str. Iako u našoj teoriji i praksi preovlađuje stav da je ova ustanova opravdana. Kao takva ova instituciji je suprotna principu pravičnosti i zahtjevima kriminalne politike jer neopravdano privileguje ovakve učinioce krivičnih djela. pojam produženog djela krađe. . rad. 124. zakon je jasno istakao da se za produženo krivično djelo kazna izriče kao za jedno djelo. u čl. Time se na mala vrata. Primjena ove konstrukcije je moguća i u odnosu na pravna lica. 128. iako će sudska praksa ovu ustanovu najvjerovatnije primjenjivati i na takve situacije. takođe i Pihler. a ne i ista krivična djela. a ko se radi o istovrsnim krivičnim djelima. (1981). jer ona ne obuhvata i situacije kada se radi o istim djelima. Statenwert. ali imaju velike rezerve i skeptični su prema ovoj ustanovi. Time je u stvari ova ustanova kod pravnih lica postavljena restriktivnije. za razliku od produženog krivičnog djela iz ove odredbe.2. tač.2/96. i PS. 42. Strafrech. – 60. Drugo. u ovom slučaju istom pravnom licu. . Drugi ga ne odbacuju. Schmidhauser. pa bi se tako dobio npr. mora se raditi o jednom učiniocu. kazna se izriče na osnovu pripisane kazne za jedno od tih djela. – 323. st. Ako su u pitanju fizička lica koja su u ime i za račun pravnog lica vršila navedena djela. 128). što posebno važi za naš sistem u kojem je princip asperacije osnovno pravilo. i kod nas ga neki autori kritikuju. 296 . poslovni agent jedne firme može u nekoliko navrata izvršiti krivično djelo u ime i za račun toga pravnog lica (v. pored istovrsnosti učinjenih krivičnih djela i vremenske povezanosti. Teil. ovu instituciju treba u potpunosti napustiti. Prema jednom dijelu teorije. Nije jasno šta se pod ovim podrazumijeva.. za ove slučajeve uvodi princip apsorpcije i tako derogira ili prekraja asperaciono pravilo iz čl. Kod nas je ranije u vezi sa ovom konstrukcijom zanimljiv stav zastupao Zlatarić. (3) U odredbi iz st.i dalje.

pojmovno produženo krivično djelo ne postoji ni kao opšti ni posebni vid djela. s obzirom da produženo djelo predstavlja u krivičnopravnom smislu samo jedno djelo. 231. pa je stoga ispravnije bilo reći da ono “postoji”. Švajcarskoj.2/96. falsifikatore. To istovremeno znači da je ona suprotna osnovnom načelu krivičnog prava prema kojem se pri kažnjavanu mora voditi računa o stepenu krivice učinioca i njegovoj opasnosti. 324. i PS. takođe i Pihler. 4. KZ SRBiH. Stoga nije pretjerano zaključiti da je u pitanju konstrukcija koja je sporna u svim svojim segmentima i kao takva ona je u cjelini neodrživa. Time bi bile otklonjene mnoge dileme i neujednačenosti u sudskoj praksi oko primjene ove ustanove. istina nije u potpunosti isključio ovu konstrukciju. da bi ubrzo nakon toga (1991. Ovo je područje sticaja krivičnih djela i stoga ga i treba prosuđivati i razrješavati po pravilima koja vrijede za sticaj27. i davanje mita iz čl. v.. ono je dakle artificijelna konstrukcija. ali je ograničava samo na slučajeve kada je «nužna da bi se primjereno obuhvatilo nepravo i krivnja» pojedinog krivičnog djela (prema Novoselcu. a jedino je on relevantan u dimenzioniranju kažnjivih ponašanja. st. Babić. 226. razbojnike i sl. ukupne kriminalne situacije.) s obzirom da upravo oni rade po unaprijed stvorenim planovima. – 60.one koji su u pravom sticaju ili nehatne učinioce. ako u cilju podmićivanja saokrivljenog profesora Fakulteta zloupotrijebi svoj Pobliže o ovome v. Sudska praksa: Okrivljeni-pomoćnik direktora društvenog preduzeća čini u sticaju krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz čl. Slično je postupio i njemački Savezni sud koji svojom odlukom od 1994. Sa stanovišta našeg krivičnog prava bilo bi prihvatljivije samo izuzetna.) zauzeo stav da je ovu instituciju potrebno napustiti u potpunosti.. ne samo kod povrede ličnih dobara kada je to svakako nezaobilazan uslov. Pored toga.) uslijedila odluka u kojoj se zahtjeva njeno definitivno napuštanje. 42. Iako to zakon nije izričito istakao. Sve naprijed istaknuto je navelo mnoge zemlje da napuste ovu ustanovu a neke druge su na putu njenog napuštanja28. švajcarski Savezni sud u svoj odluci (1990. rad. primjenu produženog krivičnog djela bi trebalo izbjegavati u svim onim slučajevima u kojima se ne radi o istom oštećenom. krajnje restriktivna primjena ove konstrukcije. Najzad. 27 297 . 6/2003. jer kao takvo ne postoji u posebnom dijelu. poseban problem ove konstrukcije predstavljaju naknadno otkrivena krivična djela koja inače spadaju u seriju djela obuhvaćenih konstrukcijom produženog krivičnog djela i njen odnos prema načelu ne bis in idem. 1 .) 28 Tako je npr. 24. i dalje. godine. jer ono kao takvo ne može biti učinjeno.). str. str. cit. Stoga se pogrešno u zakonu ističe da je produženo krivično djelo “učinjeno”. Tako je ona već napuštena u Njemačkoj. radovi u JRKK. st. ona je i kriminalnopolitički diskutabilna jer favorizuje često veoma opasne delikvente (prevarante. to mogu biti samo pojedinačna djela. To bi moglo biti eventualno opravdano samo u onim slučajevima u kojima se kažnjavanjem samo za jedno djelo u osnovi može izraziti kriminalna količina svih krivičnih djela. 49. – 25. 1. već u svim slučajevima. a i Hrvatska je na tom putu.

2. a onda. a ne i kazneno djelo prijevare iz čl. Optuženici koji su u razdoblju od pet dana na raznim mjestima izvršili četiri razbojništva prema raznim osobama. i teške krađe iz čl. VS RH. 137.1999.5.2. KZRH. Kž.. u vezi s čl. Odluka VS BiH. ubacio u kuću dva kilograma eksploziva vitezit s upaljenim sporogorećim štapinom. u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi u otpremnici o isporuci robe unese veće cijene (ili veću količinu) robi od stvarnih. 1. 35. 10/03. 139/02 od 30. stav 3. st. Pregled br. Kž. 1992. Presuda Okružnog suda u Beogradu. Postoji sticaj krivičnih djela razbojničke krađe iz čl. 52. a ne uz to i krivično djelo falsifikovanja službene isprave iz čl.11/89 od 7.X 2001. KZ SRBiH kada učinilac. od 11. kada učinilac obijanjem tuđeg stana oduzme i prisvoji neke pokretne stvari iz stana. što je izazvalo eksploziju te usmrtilo oštećenika a na kući izazvalo imovinsku štetu velikih razmjera. 4. a ovaj mu zbog toga da prolaznu ocjenu na ispitu. i tako stvoreni finansijski višak prisvoji. VSSH. 2002.1990. Pregled br. oboriviši ga na pod. st. 226.. st.1. Presuda Okružnog suda u Beogradu. OKZRH. Kž. I Kž-71/96-3 od 6. 236. 298 .04. od 22. IKž-100/92. 148. 1. moguć je sticaj između ova dva krivična dela. 1991. 1. st. 1346/01 od 12.01. KZ SRBiH. 153. 1. NZ.položaj i putem preduzeća nabavi i plati novcem preduzeća određenu količinu građevinskog materijala za saokrivljenog. tač. 27. Kž. počinio je u stjecaju ubojstvo iz čl. Optuženik koji je oštećenika u njegovoj kući najprije izudarao štapom po glavi. učinili su četiri krivična djela razbojništva u stjecaju. u različito vrijeme i na štetu različitih oštećenika. 624/89 od 26. Izbor. st. Moguć je sticaj krivičnog dela falsifikovanja isprave iz člana 233.1990. U pitanju su četiri odvojene radnje koje su izvršene na različitim mjestima. KZH. Kada je krivično delo lake telesne povrede prethodilo izvršenju krivičnog dela ugrožavanja sigurnosti. 05. st. NZ. 52. Postoji samo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz čl.. K-75/95. st. VS RH. KZ SRJ.212/88. KZ Srbije i krivičnog dela falsifikovanja znakova od vrednosti iz člana 169. 162.. 1. IKž-198/91. Kž. 1. st.10. Odluka VS BiH.09. a zatim pri izvršenju druge istovrsne radnje (obijanje drugog stana) u namjeri zadržavanja oduzetih stvari upotrijebi silu prema oštećenom. 149. čini samo kazneno djelo krivotvorenja novca iz čl. 148. Županijski sud u Bjelovaru. od 13. u namjeri da ga liši života. Odluka VS BiH. 1989. Plati li počinitelj kupljenu robu lažnim novcem. a ne jedno produljeno krivično djelo razbojništva. KZH i teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl.

Kada je krivično delo telesne povrede prethodilo izvršenju krivičnog dela ugrožavanja sigurnosti. te se ima učinilac kažnjavati samo za stavljanje lažnog novca u opticaj.9. i Sud BiH u svojoj presudi Kž. 17/2000. 2002. ovo pitanje rješavaju i naši sudovi. KZ u praktičnoj primjeni.5. I Kž-71/96-3 od 6. 299 . kupovini robe.137. supra. Stoga se čini posve osnovanim shvatanje vladajuće u već navedenoj njemačkoj praksi i doktrini. pa će u suprotnom uvijek postojati pravi sticaj. Iako se odnos ova dva djela (mogu biti i druge kombinacije. Pri tome svakako valja imati u vidu da npr. Plati li počinitelj kupljenu robu lažnim novcem. 148. 139/02 od 30. Tako npr.5. Savezni švajcarski sud zauzeo je stanovište da je sticaj stavljanja u opticaj lažnog novca i prevara prividan.). Švajcarska sudska praksa je po ovom pitanju podijeljena. Tako je npr. 72/04 od 2. prevara i krijumčarenje ljudi. Optuženik koji obavi telefonske razgovore pomoću lažne telefonske kartice čini u sticaju kaznena djela krađe i krivotvorenja znakova za vrijednost. K-9/98-10 od 23. švajcarska doktrina i drugi dio sudske prakse prihvata suprotno stanovište (up. Na poteškoće u ovoj materiji ukazuje i Novoselec. K-16/04 od 20. st. u ovom slučaju pored monetarnog sistema odnosno države kao žrtve djela stavljanja u opticaj lažnog novca. rad. Kž. ali se treba imati na umu generalno pravilo da je uslov svakog prividnog sticaja da se kriminalna količina jedne krivične situacije može izraziti nepravom jednog djela. VS RH. Na liniji ovakvog shvatanja je i naredna odluka Opć. što znači da se javlja i drugi zaštitni objekat koji ne pokriva krivično djelo stavljanja u opticaj lažnog novca. Isto stanovište je zauzeo VS RH u slučaju prevare i falsifikata isprave. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15. Međutim. st. KZRH. cit. kao i Zlatarić.4.2. Njemački Savezni sud zauzeo stav da između ova dva djela postoji idealni sticaj. str. HLJKPP. sudska praksa. VSH. posljednji primjer u ovom odjeljku. sklapanju određenog posla itd.2004. Ovo pitanje je ipak mnogo kompleksnije nego što se to na prvi pogled čini. 176. Općinski sud u Garešnici.2004. Presuda Suda BiH. Ovdje nije mjesto da se ovaj problem detaljno analizira.Napomena: Kao i VS RH odnosno Županijski sud u Bjelovaru. 235. ovakvo je stanovište gotovo opšteprihvaćeno u našoj praksi i doktrini. a ne i kazneno djelo prijevare iz čl. imamo i lica koja su oštećena pri npr. ili je pak ono inkludirano u to kao glavno djelo i sl. v.1999. 1. lako se može desiti da prevara bude mnogo teža od samog falsifikovanja novca. Naša praksa ovakve i slične slučajeve ponekada olako kvalifikuje kao prividni sticaj.1I. navodeći da to što jedno djelo prema drugome stoji u odnosu sredstva prema cilju. što navedeno stanovište čini sasvim diskutabilnim.. ne isključuje se postojanje realnog stjecaja... to ne znači da je uvijek situacija ista. v. – 239.235. npr. ono je u stranoj teoriji i praksi sporno. u kojoj je takođe zauzeto isto stanovište) u većini slučajeva može tako kvalifikovati. OKZRH. što je i vladajuće mišljenje u njemačkoj krivičnopravnoj teoriji.6. Novoselec. Uglavnom se konstatuje da je prevara način realizacije ovog ili nekog sličnog krivičnog djela. HLJKPP. čini samo kazneno djelo krivotvorenja novca iz čl. koji je u sličnoj situaciji upotrebe lažnih znakova za vrijednost zauzeo stav da se radi o sticaju ovog i krivičnog djela krađe. Suda u Garešnici.1998. Dakle. Međutim. Kž-59/04 od 30.1990. moguć je sticaj ova dva krivična dela.. da je ono konsumirano tim djelom ili da je prevara naknadno nekažnjivo djelo.2004. a da uvijek ne analizira svaki konkretni slučaj. ali i švajcarskoj. str.2004.4.1/2000. – 237. Ako se opet radi o velikoj šteti koju trpe ta lica. Presuda Okružnog suda u Beogradu. 2. i K22/04 od 13.

Kž. 3. I Kž-824/91 od 29. KZ Srbije i krivičnog dela falsifikovanja znakova od vrednosti iz člana 169. 2001.2001. a kad mu je oštećenica otvorila vrata. KZH konzumira krivično djelo krađe.10. od 26. a zatim ih uz upotrebu sile nastavio i poslije toga vremena. koja dakle nisu istovrsna.1993. KZJ optuženik koji je pozvonio na vrata.09. a nakon toga uzeo dvije ženske torbice iz stana oštećenice i dao se u bijeg. Rješenje Okružnog suda u Beogradu. st. uhvatio je za vrat i počeo gušiti.Moguć je sticaj krivičnog dela falsifikovanja isprave iz člana 233. KZ SRJ. 1346/01 od 12.1993. 3.1991. Isključena je pravna konstrukcija produženog krivičnog djela pokušaja teške tjelesne povrede kad je to krivično djelo učinjeno na štetu dviju različitih osoba. Kž. 87. a zatim izvadio nož i zadao joj tri ubodnorezne rane na vratu koje su bile teške. Presuda Okružnog suda u Beogradu. kada je riječ o različitim krivičnim djelima. stav 3. toč. VS RH. Optuženik koji je sa svojom pastorkom uz upotrebu sile održavao spolne odnose koje je započeo prije nego je ona navršila četrnaest godina života. toč.02. st. nije učinio u stjecaju krivična djela obljube s djetetom iz čl. 1307/01 od 5.st. I Kž-447/91 od 17. nego samo jedno krivično djelo obljube s djetetom iz čl. st. VSH. 19. I Kž-745/90.2.12. 87. 300 . I Kž-401/90 od 16. I Kž-401/90. Krivično djelo prevare počinjeno na štetu “Diners cluba” neplaćanjem robe i usluga u zemlji i inostranstvu ne čini jedno produljeno djelo s više drugih počinjenih prijevara na štetu banke”. o takvom se jednom djelu ne može raditi. VS RH. 1. KZH.” VSH.01. Iz obrazloženja: “Krivično djelo poticanja na zloupotrebu položaja ili ovlašćenja iz koristoljublja različito je po svojoj pravnoj prirodi od krivičnog djela prevare. KZH u svezi sa čl. 1. 83.09.10. KZH i silovanje iz čl. Za konstrukciju svršenog produženog krivičnog djela bez značaja je da li su neke od krivičnih radnji ostale u pokušaju. 4. od 16.35. VS RH. st. st. Kvalificirano ubojstvo iz koristoljublja iz čl. 2. Neovisno o postojanju drugih sjedinjavajućih elemenata za pravnu kvalifikaciju jednog produljenoga krivičnog djela. ne mogu ulaziti u sastav produljenog krivičnog djela. Stoga je učinio samo krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 1992. KZH.35.1992. 4. pa takva djela.

od 9. KZRH. Djelo bi se . “Međutim. i to dviju različitih osoba. KZRH.1. t. 127. oštećenici s umišljajem zadao tešku tjelesnu povredu (prijelom prvog članka palca desne ruke). a zatim vlasnika druge gostionice. 40.3. Nije isključen realni stjecaj krivičnih djela prevare iz čl.1. st. već ujedno i o napadu na dvije različite osobe. da je optuženik pri upotrebi sile. Stoga postoji stjecaj krivičnih djela iz čl. u istom mjestu i u vremenskom razdoblju od svega petnaestak minuta prijetnjom neposrednog napada na život i tijelo najprije od pipničarke u jednoj gostionici oduzeo sav novac iz bilježnice u šanku. 79. OKZRH I čl.40.st. ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora.i 2. Ne radi se o jednom produljenom krivičnom djelu razbojništva iz čl.2. 127. u koga je usmjerio pištolj i repetirao ga. kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora. plaćanje kupljene robe.13. sud će izreći jedinstvenu kaznu 301 . Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi Član 55. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15.1. sud prvoga stupnja je ocjenjujući djelatnost optuženika pogrešno pri tome zaključio kako se rado o jednome produljenom krivičnom djelu razbojništva. Trebalo je stoga uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti presudu suda prvoga stupnja u pravnoj izreci djela i izreći da je optuženik djelom pod toč.OKZRH)”. kako se u konkretnom slučaju radi ne samo o napadu na imovinu. 79. st. 1. VSH.1995. KZRH u svezi s čl. st.1. potpiše vlasnika tog računa.st.1. Tako što jedno djelo prema drugome stoji u odnosu sredstva prema cilju. čl. moglo kvalificirati po st. a zatim takvim čekom. izreke pobijane presude ostvario dva krivična djela razbojništva iz čl. 79. ishodi za sebe.1990.17. 142. KZH bila obuhvaćena umišljajem počinitelja. KZRH. prisilio na predaju utrška (100 DEM i 6. radi prinude oštećenice na obljubu. I Kž-1257/84 od 5. kad je utvrđeno da je optuženik doduše istoga dana. prešućujući te činjenice. već o realnom stjecaju dva takva krivična djela.Kada je utvrđeno da je teška tjelesna povreda pri izvršenju silovanja iz čl. 1. OKZRH. KZRH”. pa usljed toga ne postoje u ovom slučaju uvjeti za konstrukciju produljenog krivičnog djela. a ne o dva krivična djela razbojništva. (1) Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi. naime. KZH i posebnog slučaja krivotvorenja isprave iz čl. ne isključuje se postojanje realnog stjecaja. postoji realni sticaj toga krivičnog djela i krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl.11. naime. čime je ostvario i sva zakonska obilježja krivičnog djela iz čl. “Utvrđeno je. KZRH samo u slučaju u kojem je počinitelj u odnosu na težu posljedicu postupa iz nehata (čl.1. I Kž-1126/93. KZH onda kad učinilac neovlašteno uzme tuđe čekove i iskaznicu tekućeg računa. 213.000 HRD). st.1994. 40. a na teret vlasnika tekućeg računa.02. osim ostaloga još i snažnim zavrtanjem palca desne ruke oštećenice. 2. odlučna je okolnost da se radi o napadu na osobne vrijednosti (život i tijelo). st. VS RH. Naime.

a kazna izrečenu u ranijoj osudi uzima kao utvrđenu. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne. razlikuje dvije situacije: prva se odnosi na slučajeve kada se licu koje je već pravosnažno osuđeno. Za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora. uračunaće se u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora. 2. uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. 1. ako se primjenom odredbi člana 53. primijenit će se disciplinska mjera. Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora. (2) U st. Drugi slučaj postoji onda kada osuđeno lice poslije pravosnažnosti presude. uvodni dio). a prije nego je otpočelo izdržavanje kazne izvrši krivično djelo. a druga na slučajeve kada se tom licu sudi za djelo izvršeno u toku izdržavanja kazne. I u ovakvim slučajevima za izvršeno djelo utvrđuje se kazna. pa se za to saznalo tek nakon donošenja presude po kojoj treba da započne izdržavanje kazne. pravila odmjeravanja kazne za krivična djela u sticaju primjenjuju se i kada se sudi osuđenom licu koje je učinilo krivično djelo za vrijeme izdržavanja kazne zatvora. sudi za krivično djelo izvršeno prije nego je započelo izdržavanje kazne po pravosnažnoj presudi. naravno uz uračunavanje dijela izdržane kazne. zakon opravdano i ovdje propisuje da će se za odmjeravanje kazne primijeniti pravila koja vrijede za odmjeravanje kazne u sticaju. nakon čega izriče jedinstvenu kaznu za sva krivična djela. (Sticaj krivičnih djela) ovoga zakona. pa se na osnovu toga izriče jedinstvena kazna. sud će učiniocu izreći kaznu nezavisno od ranije izrečene kazne. jer da se za to djelo ili djela znalo prije donošenja presude. Dakle. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao. ponavljanje postupka. zakon predviđa i mogućnost izuzetnog odstupanja od ovog pravila ako se primjenom pravila odmjeravanja kazne za krivična djela u sticaju iz 302 . kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora učini krivično djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine. a ranije izrečena kazna se uzima kao utvrđena. sud u oba slučaja utvrđuje kaznu za krivično djelo za koje mu se sudi.(2) (3) za sva krivična djela primjenom odredbi člana 53. komentar uz odredbe iz Glave XXIV ZKP BiH – vanredni pravni lijekovi. kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora. kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora. nepravog ponavljanja krivičnog postupka (v. 53. (1) Pravila odmjeravanje kazne za sticaj krivičnih djela primjenjuju se u određenim situacijama prema osuđenim licima. Iako se ovdje ne radi o pravom sticaju krivičnih djela. Pri tome zakon u odredbi st. pa je stoga zakon i predvidio da se u takvom slučaju primjenjuju pravila iz čl. Moguće je da je to lice izvršilo neko djelo ili djela prije suđenja. Kao što je istaknuto. U prvoj situaciju mogu da se jave dva različita slučaja. Ovim odredbama su donekle riješeni problemi nastali izostavljanjem ustanove tzv. za sva ta djela bi bila izrečena kazna primjenom pravila o sticaju. Ovdje je riječ u stvari o realnom sticaju krivičnih djela.

Ipak. sud ovaj propust treba otkloniti tumačenjem in favorem učinioca kroz formulaciju “kao i svako lišenje 303 . uračunavaju se u izrečenu kaznu. vrijeme provedeno u pritvoru kao i svako drugo lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom. Tako npr. jedva da bi utvrđena kazna za novo djelo mogla znatnije uticati na već ranije izrečenu kaznu. Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora. na kaznu zatvora od 20 godina nakon 18 godina ponovo izvršilo teško krivično djelo. 53. tj. odnosno kazne čije je izdržavanje bilo u toku kada je djelo za koje se sudi učinjeno. (1) (2) Vrijeme provedeno u pritvoru. dan lišenja slobode. čije će izdržavanje osuđeno lice započeti tek kada izdrži kaznu po ranijoj presudi. Uračunavanje pritvora i ranije kazne Član 56. 1. Pored toga. Riječ je o opravdanom rješenju.. ovakvo rješenje je više na liniji novih i modernih modela alternativne krivičnopravne reakcije koja je kod lakših krivičnih djela kriminalnopolitički prihvatljivija. (3) U st. a što bi se trebalo uračunati. vrijeme provedeno u psihijatrijskoj ustanovi u koju je učinilac upućen na psihijatrijsko vještačenje i uopšte na pregledima u zdravstvenim ustanovama i dr. s obzirom da bi mu prethodna kazna morala biti uračunata u jedinstvenu kaznu. dan dugotrajnog zatvora i iznos od 50 KM. ako je učinilac za to djelo kažnjen i u prekršajnom postupku. vrijeme lišenja slobode i zadržavanja u smislu čl. U tom slučaju sud će nezavisno od ranije izrečene kazne. predviđeno je odstupanje od gore navedenih pravila ukoliko je osuđeno lice za vrijeme izdržavanja jedne od kazni iz st. kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu. jer ako bi se u ovakvim situacijama primjenjivala pravila odmjeravanja kazne za krivična djela u sticaju. ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja. Pod svakim drugim vremenom lišenja slobode u vezi sa krivičnim djelom podrazumijeva se npr. Iako u naslovu ove odredbe stoji. ovu kaznu izreći kao posve samostalnu kaznu. 53. kaznu dugotrajnog zatvora. djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine. uračunavaju se u izrečenu kaznu zatvora. zakon nije predvidio i uračunavanje ranije izdržane kazne zatvora i novčane kazne.čl. dan maloljetničkog zatvora. 3. ne bi bilo opravdano da mu se za to novo djelo izriče kazna prema pravilima sticaja iz čl. kao i svako lišenje slobode u vezi s krivičnim djelom. bez obzira o kojoj se kazni radi. izvršilo neko lakše krivično djelo. ZKP BiH. ako osuđeno lice koje je osuđeno npr. jer bi mu u tom slučaju za izdržavanje preostalo još samo dvije godine. s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.. 139. (1)Iako se pritvor kao mjera obezbjeđenja okrivljenog u krivičnom postupku razlikuje od kazne. dan zatvora.

Presuda Okružnog suda u Beogradu. a ako kazne nisu iste vrste. 2003. 62/2004.10. sadrži pravilo o načinu navedenog uračunavanja prema kojem se svi vidovi lišenja slobode izjednačavaju i u izrečenu kaznu se uračunavaju u jednakom vremenskom trajanju. lišenje slobode u toku ekstradicijskog postupka.slobode u vezi sa krivičnim djelom”.630. uračunavanje će se izvršiti po ocjeni suda. uračunavanje izvršiti po slobodnoj ocjeni suda. s tim što će se u slučaju da kazne nisu iste vrste. to bi trebao biti i pritvor koji je određivan od strane inostranog organa. (2) Stav 2. Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inostranstvu Član 57. Kž. jer se disciplinska djela po svojoj prirodi ne mogu izjednačiti sa krivičnim djelima i prekršajima. od 30. suda u Beogradu.1980. 629. Sudska praksa: U izrečenu kaznu zatvora za krivično delo nasilničkog ponašanja uračunava se i vreme provedeno u pritvoru po rešenju sudije za prekršaje iz Zakona o javnom redu i miru.01. Bilten Okr. kao i kazna koju je učinilac izdržao po presudi inostranog suda uračunat će se u kaznu koju izrekne domaći sud za isto krivično djelo. ako se radi o lišenju slobode u vezi sa krivičnim delom za koje je okrivljeni osuđen. Čejović. Uračunavanje se jedino ne odnosi na disciplinske kazne. str. a ne i onaj deo kazne za koji je učinilac oslobođen ili za koji je dato pomilovanje ili amnestija. Presuda Višeg suda u Kopru. a u odnosu na novčanu kaznu dan lišenja slobode se izjednačava sa 50 KM. kao i kazna koju je učinilac izdržao po presudi inostranog suda za isto krivično djelo. godine. str.. Iako se izričito na navodi. 304 . Ova odredba predviđa posebna pravila koja se odnose na pritvor i svako drugo lišenje slobode koje nastane u toku ekstradicionog postupka. uračunava se samo kazna koju je učinilac za isto delo prema presudi stranog suda u stranoj državi stvarno izdržao. Kp. Pritvor. Ovdje se primjenjuju pravila koja su analogna pravilima iz prethodne odredbe. 22/80. 2797/03 od 6. 70. Sudska praksa: U kaznu koju izrekne za isto krivično delo domaći sud..

NZ. Pošto sadrži određene obaveze za učinitelja. F. Uvjetna osuda je mjera upozorenja koja se izriče učinitelju krivičnog djela kada se osnovano može očekivati da će se upozorenjem uz prijetnju kaznom. Još malo o uvjetnoj osudi u jugoslovenskom krivičnom zakonodavstvu. dakle. D. str. S. Zagreb. 433-449. može sadržavati obaveze za osuđenu osobu kojima se ograničava njena sloboda odlučivanja i djelovanja u nekim aspektima njenog ličnog života. Uvjetna osuda u hrvatskom kaznenom pravu i sudskoj praksi. Glava VIII KZ BiH posvećena je uvjetnoj osudi kao posebnoj krivičnopravnoj sankciji. Zagreb. 1989. 1-2. 6. prije svega.. Kurtović. br. u pravilu. 1986. Horvatić. br. Zagreb. 2002. Bačić. Beograd. B. 1988. Radi se o krivičnopravnoj sankciji koja nema represivni karakter kakav ima efektivna kazna. ne samo izvršenja kazne nego i njenog izricanja i stavljanje učinitelja krivičnog djela. Uslovna osuda i izmene krivičnog zakonodavstva. str. NZ. Ž. U tom smislu. Đorđević... Bejatović.. Informator. Pavišić. Savremena administracija.. 3.UVJETNA OSUDA Literatura: Bačić. br. Komentar Kaznenog zakona. 1978. 214-221. Zagreb. br. 1998. moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija. Zagreb. pruža mu pomoć i o tome izvještava sud. 10. a.. za primjenu ovog modela uvjetne osude potreban je pristanak učinitelja krivičnog djela. 7. Grupa autora. Kazneno pravo. koje mogu predstavljati značajna ograničenja u njegovim svakodnevnim aktivnostima..GLAVA OSMA . Ministarstvo unutarnjih poslova RH i dr.. i dr. JRKK. Beograd. sudska opomena. F. A.. Beograd.. br. pod nadzor posebnog probacionog službenika koji provjerava da li učinitelj ispunjava nametnute obaveze. 1999.. Uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom u novom jugoslovenskom krivičnom pravu. 305 . Zagreb. koji se proglašava krivim. Komentar Krivičnog zakona SFRJ.. Beograd. vol. 236-257.. str.. vol. Beograd. Anglosaksonski – probacioni sistem uvjetne osude karakteriše odlaganje... Horvatić.. HLJKPP. Sistem krivičnih sankcija i budući razvoj jugoslovenskog krivičnog zakonodavstva. 1990. Ona ne podrazumijeva lišenja i ograničenja ličnih prava i sloboda svojstvena kazni mada i ona. 1988.... JRKK. Valković. Cotič. Postoje dva osnovna modela uvjetne osude: anglosaksonski (probation) i francusko-belgijski ili evropsko kontinentalni. 2000. opći dio. 1. br. sigurnosnih mjera i oduzimanja imovinske koristi. P. kazna utvrđena uvjetnom osudom biti izvršena. 6. N.VIII . uvjetna osuda je zamjena za kaznu.. ali se ni tada ne radi o ograničenjima koja su plod težnji za retribucijom nego o mjerama čiji je cilj otklanjanje ili ublažavanje činilaca koji mogu dovesti do ponovnog učinjenja krivičnog djela. koje sadrži uvjetna osuda. oslobođenje od kazne. Uslovna osuda. 2. B.. uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom. 1999. U zakonodavstvo i krivičnopravnu praksu pojedinih zemalja uvjetna osuda je uvedena u 19. u slučaju da u vremenu provjeravanja učini novo krivično djelo ili ne ispuni druge obaveze nametnute uvjetnom osudom. 4.. stoljeću. Zagreb. JRKK. HLJKPP. Njome se upućuje prijekor učinitelju zbog učinjenog krivičnog djela i istovremeno on upozorava da će. Veić.. Čejović.. redakcija Srzentić. Ž. Zakonska rješenja u svjetlu primjene mjera upozorenja. Mjesto i značaj uslovne osude i sudske opomene u sistemu krivičnih sankcija.. L. Rječnik kaznenog prava.. br. bez izvršenja kazne. 1975.. M. IKSI. i dr..

odredba o svrsi uvjetne osude. Premda u članu 5. Ona predstavlja putokaz sudu pri odlučivanju da li je opravdano konkretnom učiniocu određenog krivičnog djela izreći uvjetnu osudu. kao i o svrsi drugih krivičnopravnih sankcija. njenom mjestu i ulozi u sistemu krivičnopravne zaštite prava i sloboda čovjeka i drugih društvenih vrijednosti zaštićenih krivičnim zakonodavstvom i istovremeno. unekoliko 306 . izričito određuje da je uvjetna osuda posebna krivičnopravna sankcija. dakle. Za njenu primjenu nije potreban pristanak učinitelja. određuje uvjetnu osudu kao posebnu vrstu krivičnopravnih sankcija i. Zakon. učinitelju se izriče kazna ali se njeno izvršenje odlaže na određeno vrijeme i. određuje i njenu posebnu svrhu. predstavlja modifikovan oblik uvjetne osude francusko-belgijskog tipa.Po francusko – belgijskom sistemu uvjetne osude. ukoliko učinitelj u tom periodu ne učini novo krivično djelo. dakle. Uvjetna osuda. ima i praktičan značaj. u skladu s tim. kad izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite. Svrha uvjetne osude Član 58. zakonodavac. Sudska opomena. ne postoji u sistemu krivičnopravnih sankcija uspostavljenom ovim zakonom mada i u KZ BiH postoje krivična djela sa propisanom kaznom zatvora do jedne godine ili novčanom kaznom. uz koja KZ FBiH i KZ RS vežu mogućnost izricanja sudske opomene. S obzirom na navedeno. mjere sigurnosti i odgojne mjere. i na taj način. pri propisivanju njene svrhe. KZ BiH (kao ni KZ BD BiH) ne predviđa. uvjetna osuda. druge mjere upozorenja. Međutim. Očito je da je izostavljanje sudske opomene iz sistema krivičnopravnih sankcija ustanovljenog ovim zakonom rezultat stava zakonodavca da krivična djela određena KZ BiH i stavljena u nadležnost Suda BiH po svojoj prirodi i značaju nisu takva da bi se na njihove učinioce mogla primijeniti ova krivičnopravna sankcija. Članom 5. uvjetna osuda je u ovom sistemu kazna sa određenim posebnostima u pogledu njenog izvršenja. KZ BiH određene su vrste krivičnopravnih sankcija: kazne. izrečena kazna se neće izvršiti a takav učinitelj krivičnog djela će se smatrati neosuđivanim. osim uvjetne osude. Za razliku od KZ FBiH i KZ RS. kako je određene KZ BiH. Odredbama o vrstama krivičnopravnih sankcija i o svrsi uvjetne osude zakonodavac izražava svoj stav o prirodi uvjetne osude. omogućava ostvarenje principa da se primjena krivičnopravne prinude mora zasnivati na njenoj neophodnosti i srazmjernosti jačini opasnosti za zaštićena dobra. Svrha uvjetne osude je da se učiniocu krivičnog djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom (uvjetna osuda) kojim se omogućava ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezinog izvršenja.

jasno je da sud prilikom odlučivanja da li će u konkretnom slučaju izreći uvjetnu osudu mora ocijeniti da li će se uvjetnom osudom. ostvariti svrhu krivičnopravnih sankcija. kad izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite. Uostalom. da se njome utvrđuje kazna (član 59. Unošenjem naznake “izricanjem kazne bez njezinog izvršenja”. KZ BiH određeno da je svrha krivičnopravnih sankcija preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne učine krivična djela. očito je da se time iskazuje. S obzirom na takvo određenje svrhe uvjetne osude. da se utječe na ostale da ne čine krivična djela i da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja. Uvjetna osuda je. i svrha kažnjavanja. taj značaj ipak nije apsolutan jer iz zakonske odredbe o svrsi uvjetnu osude proizilazi da nema mjesta izricanju uvjetne osude ako se njenim izricanjem ne bi mogli ostvariti i ciljevi generalne prevencije krivičnih djela. takođe. godine i prema kojoj je uvjetna osuda predstavljala uvjetno odlaganje izvršenja izrečene kazne. te da se u slučaju opoziva uvjetne osude. stava 1. a članom 39. a da tek drugi dio odredbe ustvari određuje svrhu uvjetne osude – upozorenjem uz prijetnju kaznom. upozorenjem uz prijetnju kaznom. dakle. zakonodavac kao da se vraća na koncepciju uvjetne osude koja je u našem zakonodavstvu postojala do 1977. dakle. a da je članom 40. samo se krivično odgovornom učinitelju 307 . prije svega. moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija. izricanjem kazne bez njenog izvršenja. stav 1. tako stvorenu dilemu o prirodi uvjetne osude otklanja odredba člana 59. a. jasno je naglašeno i da uvjetna osuda ima za cilj zaobilaženja kazne kada ona nije nužna radi krivičnopravne zaštite. krivičnopravna sankcija koja se može izreći samo krivično odgovornim učiniteljima krivičnih djela. kazna izvršava. Kako je članom 6. određuje ono iz čega se ona sastoji (upozorenje uz prijetnju kaznom). u okviru nje. uvjetna osuda je. a prije svega upotrebom termina “izricanjem kazne”. određeno da se kazne mogu izreći samo krivično odgovornim učiniteljima.). da je svrha kažnjavanja da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela. Budući da je uvjetna osuda zamjena za kaznu. Određivanjem da je svrha uvjetne osude omogućavanje ostvarenja svrhe krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezinog izvršenja.). te sprječavanje učinitelja da učini krivična djela i podsticanje njegovog preodgoja. zamjena za kaznu u slučajevima kada se i bez izvršenja kazne može ostvariti svrha kažnjavanja. da se utječe na učinitelja da ubuduće ne čini krivična djela. stav 2. sadržina uvjetne osude. ovog zakona iz koje jasno proizilazi da se uvjetnom osudom ne izriče nego utvrđuje kazna i da je u tom pogledu zakonodavac ostao pri dosadašnjoj koncepciji uvjetne osude prema kojoj je ona samostalna krivičnopravna sankcija a ne kazna sa određenim specifičnostima u pogledu njenog izvršenja. Stoga. Međutim. Iako se u početnom dijelu ove odredbe naznačava da je svrha uvjetne osude upućivanje učinitelju krivičnog djela upozorenja uz prijetnju kaznom.dovodi u pitanje takvu koncepciju uvjetne osude. iako je ocjena ličnosti konkretnog učinitelja krivičnog djela od velikog značaja pri odlučivanju da li će mu se izreći uvjetna osuda (član 59. očito je da je svrha uvjetne osude i generalna i specijalna prevencija krivičnih djela. kad izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite.

Uvjetna osuda se ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora manja od jedne godine. Uvjetna osuda se može izreći kad je učiniocu utvrđena kazna zatvora do dvije godine ili novčana kazna. posebno uzeti u obzir ličnost učinioca. jer se za tu kaznu ne bi moglo reći da je rezervisana samo za djela manjeg značaja. posebna naznaka da se uvjetna osuda može izreći samo za djela manjeg značaja je nepotrebna. izvršavaju se. ne učini novo krivično djelo. Za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna može se izreći uvjetna osuda samo ako je kazna iz stava 3. prijekor učinitelju zbog tog ponašanja i opomenu da će se u slučaju ponovljenog učinjenja krivičnog djela utvrđena kazna izvršiti. Ako je učiniocu utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna. te kako je odredbom člana 59. (1) Uvjetnom osudom sud učiniocu krivičnog djela utvrđuje kaznu i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud. ova odredba o svrsi uvjetnu osude ne sadrži naznaku da se uvjetna osuda može izreći samo za djela manjeg značaja. a koje ne može biti kraće od jedne ni duže od pet godina (vrijeme provjeravanja). njegov raniji život. Uvjetna osuda Član 59.krivičnog djela može uputiti upozorenje uz prijetnju kaznom jer to upozorenje istovremeno predstavlja ocjenu o društvenoj neprihvatljivosti ponašanja učinitelja. dakle. na koji način je izražen i stav zakonodavca o tome kakve težine može biti učinjeno konkretno krivično djelo da bi se učinitelju mogla izreći uvjetna osuda. Kako se značaj djela procjenjivao uglavnom prema načinu izvršenja djela. (2) (3) (4) (5) (6) (7) 308 . Za razliku od ranijeg rješenja. ovog člana utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne. prema okolnostima koje sud inače uzima u obzir pri odmjeravanju kazne učinitelju. izrečene uz uvjetnu osudu. stav 3. vodeći računa o svrsi uvjetne osude. određeno da se uvjetna osuda može izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora do dvije godine ili novčana kazna. posljedicama djela i stepenu krivične odgovornosti učinitelja. stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno. Mjere sigurnosti. uvjetna osuda se može izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora. tim prije što je ona bila u suprotnosti sa zakonskim određenjem da se uvjetna osuda može izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora do dvije godine. Pri odlučivanju hoće li izreći uvjetnu osudu sud će. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela.

a niti određivanje vrste i mjere kazne odlaže za eventualno kasnije ponovno izvođenje učinitelja pred sud u slučaju neispunjenja postavljenih obaveza i zaključka da resocijalizacija učinitelja na slobodi nije moguća. Uvjetna osuda. sud je pri određivanju vrste i mjere kazne koja će učinitelju biti utvrđena uvjetnom osudom dužan. Za razliku od francusko – belgijskog sistema uvjetne osude. sud učinitelju krivičnog djela uvjetnom osudom utvrđuje kaznu i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni u vremenu provjeravanja koje odredi sud. koju sadrži svaka uvjetna osuda. imajući u vidu i svrhu kažnjavanja. u uvjetnoj osudi nametnuti učinitelju i neke druge obaveze predviđene tim članom i odrediti da će se utvrđena kazna izvršiti i ako učinitelj ne izvrši i te druge obaveze. a koje ne može biti kraće od jedne ni duže od pet godina. tj. prema tome. kao što je to slučaj u probacionom sistemu. njene bitne elemente. u pravilu ne podrazumijeva stavljanje učinitelja pod nadzor posebne stručne osobe.U ovom članu sadržane su odredbe koje uređuju strukturu uvjetne osude. jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra. prema KZ BiH. kojega sud određuje unutar zakonom propisanog opšteg roka provjeravanja.. kazna utvrđena uvjetnom osudom izvršava. predstavlja osnov za ustanovljenje povrata (član 48. presudom kojom se opoziva uvjetna osuda određuje se da se ta utvrđena kazna izvrši. Osim navedene osnovne obaveze za učinitelja.). sastoji od utvrđene kazne (zatvora ili novčane kazne). To su bitni.). uvjete za njeno izricanje čime se određuje polje primjene ove krivičnopravne sankcije kao i utjecaj uvjetne osude na efektivnost mjera sigurnosti izrečenih uz uvjetnu osudu.. sud može. Međutim. njegove osobne prilike i njegovo 309 . nametanje učinitelju tih drugih obaveza. okolnosti pod kojima je djelo učinjeno.. Zakon ne određuje okolnosti koje je sud dužan uzeti u obzir pri određivanju vrste i mjere kazne koja će učinitelju biti utvrđena uvjetnom osudom. kao što je to bilo i dosada. Izrečenom uvjetnom osudom učinitelju se utvrđuje kazna. čijim se izvršenjem učinitelju prijeti ukoliko ne ispuni osnovnu obavezu koju za učinitelja sadrži svaka uvjetna osuda – da u roku provjeravanja ne učini novo krivično djelo. Uvjetna osuda se. raniji život učinitelja. (1) Prema stavu 1. To znači da će pri utvrđivanju kazne učinitelju sud uzeti u obzir osobito: stepen krivične odgovornosti. i kada nije opozvana. neophodni elementi svake uvjetne osude. stav 1. u skladu sa članom 60. roka provjeravanja. a ne kazna. uzeti u obzir sve okolnosti koje inače utječu da kazna bude manja ili veća (član 48. Stoga uvjetna osuda. u slučaju opozivanja uvjetne osude. predviđenih članom 60. Uvjetna osuda. pobude iz kojih je djelo učinjeno. predstavlja samo mogućnost za sud i one nisu obavezni elemenat svake uvjetne osude. učinitelju krivičnog djela se izriče uvjetna osuda. u slučaju opozivanja uvjetne osude. stav 2. osoba kojoj je izrečena uvjetna osuda smatra se osuđivanom osobom i u slučaju da uvjetna osuda ne bude opozvana. u nekim bitnim značajkama od uvjetne osude kakvu poznaju dva osnovna klasična sistema uvjetne osude: anglosaksonski – probacioni i francusko-belgijski. Pošto je uvjetna osuda i zamišljena kao zamjena za kaznu i pošto se. razlikuje se. i. dakle. ne učini novo krivično djelo. Takođe. onako kako je ona određena KZ BiH. prema KZ BiH. a.

stava 2. Naglasak je na okolnostima koje se tiču ličnosti učinitelja i pretpostavka za izricanje uvjetne osude je da sud ocjenom tih okolnosti dođe do ubjeđenja da će se u konkretnom slučaju samim upozorenjem uz prijetnju kaznom moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija. Zakon nameće sudu obavezu da pri odlučivanju da li će izreći uvjetnu osudu posebno uzme u obzir ličnost učinioca. odnos prema žrtvi i dr. osim o okolnostima koje se odnose na ličnost učinioca. njegovu imovinu i njegove porodične obaveze (član 48. njegove druge prihode. Kazna utvrđena uvjetnom osudom. zaključi da izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite. U pravilu. ali se pri njegovom određivanju mora voditi računa i o stepenu vjerovatnoće da će učinitelj ponovo učiniti krivično djelo. ali. njegov raniji život i njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela. Međutim. uz pozitivnu prognozu o budućem ponašanju učinitelja do koje je došao ocjenom okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca. Stoga je za donošenje pravilne odluke o tome da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni uvjetne osude neophodno da sud raspolaže podacima koji se odnose na ličnost učinioca. zakon ne određuje koje su to okolnosti relevantne za ocjenu ličnosti učinioca i. dakle. zaključi da će se uvjetnom osudom moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija uopće i svrha kažnjavanja. ali Zakon ne isključuje mogućnost određivanja vremena provjeravanja i na pune mjesece. određene su okolnosti koje je sud dužan cijeniti pri odlučivanju hoće li izreći uvjetnu osudu. dužina vremena provjeravanja bi trebala biti srazmjerna visini utvrđene kazne. dužan voditi računa i o svrsi uvjetne osude. način i sredstvo izvršenja. da će se izrečenom uvjetnom osudom moći ostvariti i generalna i specijalna prevencija krivičnih djela. i 5. sud je. kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja. a koje učinjenom djelu daju teži ili lakši vid. odnosno visinu njegove plate. Vrijeme provjeravanja se računa od dana pravomoćnosti presude. kao i o okolnostima koje se tiču učinjenog krivičnog djela i stepena krivične odgovornosti učinitelja. ali i kazna do koje se došlo primjenom ovlašćenja iz člana 51. Što je ta vjerovatnoća veća i vrijeme provjeravanja koje sud određuje prilikom izricanja uvjetne osude bi trebalo biti duže. Pri tome.). i 50. a. Ono se u praksi najčešće određuje na pune godine. ovog člana.držanje nakon učinjenog krivičnog djela. uz ograničenja postavljena odredbama sadržanim u stavu 4. Prilikom izricanja uvjetne osude sud određuje trajanje vremena provjeravanja s tim da ono ne može biti kraće od jedne godine niti duže od pet godina. pri odlučivanju hoće li izreći uvjetnu osudu. tako utvrđena kazna može biti u granicama zakonom propisane kazne za određeno krivično djelo ili kazna do koje se došlo primjenom odredaba o ublažavanju kazne (član 49. To znači da odluku o izricanju uvjetne osude sud može donijeti samo ako. za odluku o 310 . kao i ako ocjenom okolnosti koje se odnose na stepen krivične odgovornosti učinitelja i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno (vrijeme. prema tome. po svojoj vrsti i mjeri treba odgovarati kazni koju bi sud izrekao učinitelju krivičnog djela da mu nije izrekao uvjetnu osudu.). i imovno stanje učinitelja. sljedstveno tome. stav 3. (2) Stavom 2. mjesto. u slučaju kada se uvjetnom osudom učinitelju utvrđuje novčana kazna.). njegov raniji život i njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela.

Doc. Iako je uvjetna osuda namijenjena prvenstveno primarnim delinkventima. Mislimo da bi se pri ocjeni ličnosti učinioca trebale imati u vidu pobude iz kojih je djelo učinjeno. stav 1. njegov odnos prema učinjenom djelu i prema socijalnim i pravnim normama uopće. G.N. su uglavnom okolnosti koje je sud dužan uzeti u obzir i pri odmjeravanju kazne učinitelju krivičnog djela.A. ovog člana sud dužan uzeti u obzir pri odlučivanju da li će izreći uvjetnu osudu. nema mjesta izricanju uvjetne osude ranije osuđivanom učinitelju krivičnog djela ako sud ocjenom svih okolnosti koje se odnose na učinitelja i učinjeno djelo zaključi da novo djelo ukazuje na nedjelotvornost ranije izrečene krivične sankcije i da se stoga ne može osnovano očekivati da će se upozorenjem uz prijetnju kaznom moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija. Okolnosti. Na taj način bi u zakon bilo inkorporirano jedno od pravila koje sadrži UN standardna minimalna pravila za ne – zatvorske mjere (Tokijska pravila)1. prema kojem će sud. Međutim.N.izricanju uvjetne osude. Među okolnostima koje je sud dužan cijeniti pri odlučivanju da li će izreći uvjetnu osudu je i raniji život učinitelja. prilikom donošenja odluke o primjeni ne – zatvorske mjere. 49A) at 197. Da li je u konkretnom slučaju uvjetna osuda pravedna krivičnopravna sankcija u mnogome zavisi i od toga da li je ona u skladu sa interesima žrtve krivičnog djela. 311 . 45 U. porodične i socijalne prilike. dakle. Međutim. ali ne isključuje mogućnost izricanja uvjetne osude ranije osuđivanom učinitelju krivičnog djela. (član 48. 45/110. uzeti u obzir rehabilitacijske potrebe učinitelja. A/45/49 (1990). annex. a na osnovu kojih će sud moći ocijeniti da li je učinjeno djelo rezultat spleta okolnosti koje su postojale u vrijeme izvršenja djela ili negativnog odnosa učinitelja prema vrijednostima zaštićenim krivičnim zakonodavstvom kao i okolnosti koje se odnose na ponašanje učinitelja poslije učinjenog krivičnog djela. pošto je uvjetna osuda zamjena za kaznu ona mora osigurati i ostvarenje zahtjeva za pravednošću.) Da bi se učinitelju izrekla uvjetna osuda potrebno je da te okolnosti po svojoj sadržini budu takve da daju osnova za zaključak da u konkretnom slučaju izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite i da će se samim upozorenjem uz prijetnju kazne moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija i svrha kažnjavanja. GAOR Supp (No. Zakon. Stoga je bilo neophodno zakonom odrediti da će sud pri odlučivanju da li će izreći uvjetnu osudu uzeti u obzir i interese žrtve. koje je prema stavu 2. U. Pri tome će od posebnog značaja biti okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. Iako pravednost ne podrazumijeva da se krivičnopravnom sankcijom izravna zlo učinjeno krivičnim djelom. res. krivična sankcija mora biti srazmjerna težini djela i stepenu krivnje jer se samo pravednom krivičnom sankcijom mogu ostvariti generalna i specijalna prevencija krivičnih djela. i ranije osuđivanom učinitelju krivičnog djela sud može izreći uvjetnu osudu ako ocjenom ostalih okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca i učinjeno djelo zaključi da se i uvjetnom osudom može ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija i svrha kažnjavanja. 1 United Nations Standard Minimum Rules for Non-custodial Measures (The Tokyo Rules). njegove lične. obavezuje sud da tu okolnost uzme u obzir. u prvom redu okolnosti koje ukazuju na njegovu spremnost da otkloni posljedice djela.

Dosljedno slijedeći koncepciju uvjetne osude kao alternative za kaznu. tako što bi isključio mogućnost izricanja uvjetne osude recidivistima). ne znači da takva obaveza za sud ne postoji. a za druga kaznu zatvora. dakle. (stjecaj krivičnih djela) koje sadrže pravila o izricanju jedinstvene kazne za djela učinjena u stjecaju i koje ne predviđaju mogućnost da se kod stjecaja krivičnih djela izrekne kazna zatvora i uvjetna osuda. zakon uslovljava time da je kazna iz stava 3. naknađivanje štete. dakle. Utvrđena kazna zatvora do dvije godine može se odnositi na jedno djelo ili na više krivičnih djela učinjenih u stjecaju. dakle. od toga da su krivična djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna veoma teška krivična djela i da 312 . mada postoji dosta rezervi u pogledu djelotvornosti uvjetne osude sa utvrđenom novčanom kaznom i njene odvraćajuće moći. utvrđena jedinstvena kazna zatvora. Takvo rješenje bilo bi u suprotnosti sa zakonom propisanom svrhom uvjetne osude. Okolnost da uvjetnom osudom može biti utvrđena kazna zatvora do dvije godine ukazuje da naš zakonodavac mogućnost izricanja uvjetne osude nije rezervisao samo za lakša krivična djela. Mjerodavna je dakle sudski utvrđena kazna. (3) Zakon ne sadrži formalna ograničenja izricanja uvjetne osude s obzirom na ličnost učinitelja (na primjer. utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne. uvjetnu osudu izreći i u slučaju stjecaja krivičnih djela. ovog člana. sadrže dalja ograničenja u izricanju uvjetne osude koja su u vezi sa težinom učinjenog krivičnog djela. otklanjanje posljedica djela). U slučaju stjecaja krivičnih djela. kao i mnoge druge zemlje. Polazi se. koju sud utvrđuje po pravilima za izricanje jedinstvene kazne (član 53.). Stoga bi odluka suda o tome da li će izreći uvjetnu osudu trebala zavisiti i od odnosa učinitelja prema onome ko je oštećen učinjenim krivičnim djelom (izvinjenje oštećenom.. ali takva ograničenja sadrži u pogledu težine konkretnog učinjenog djela. Ona. zakon predviđa mogućnost da uvjetnom osudom bude utvrđena novčana kazna. (4) Odredbe st. naime. a ne zakonom propisana kazna za učinjeno krivično djelo. Ovakva koncepcija uvjetne osude čini je značajnim instrumentom u nastojanjima za smanjenjem zatvorske populacije i rješenjem problema zatvorske pretrpanosti sa kojim se. moguće je. pomirenje sa oštećenim. Izricanje uvjetne osude za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. biti veća od dvije godine. a i sa odredbama člana 53. okolnost da zakon nije izričito predvidio obavezu suda da pri odlučivanju da li će izreći uvjetnu osudu uzme u obzir i interese žrtve. ne može. stav 2. i 5. Stavom 3. Međutim. naime. Međutim. suočava i naša zemlja. proizilazi iz dužnosti suda da pri donošenju te odluke vodi računa o svrsi uvjetne osude i da uzme u obzir i ponašanje učinitelja poslije učinjenog krivičnog djela.zaštitu društva i interese žrtve. te da nije isključio mogućnost izricanja uvjetne osude i za relativno teža krivična djela. Uz ispunjenje uslova koji se tiču utvrđene jedinstvene kazne zatvora i uz ocjenu okolnosti na koje ukazuje odredba stava 2. nije moguće kod stjecaja krivičnih djela za pojedina djela izreći uvjetnu osudu. propisano je da se uvjetna osuda može izreći ako je učinitelju utvrđena kazna zatvora do dvije godine ili novčana kazna. 4.

Obrnuto. vrijeme što ga je proveo u pritvoru uračunava se u novčanu kaznu. takvo rješenje je neophodno za ostvarenje svrhe izrečene uvjetne osude. (5) Stavom 5. tač.: “Uvjetna osuda ne može se izreći za krivično djelo ubojstvo u pokušaju iz člana 37. određeno je da se mjere sigurnosti. (6) Stavom 6. ili ispunjavanje druge obaveze predviđene krivičnim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine. Zbirka sudskih odluka. (član 51. ni ovo zakonsko ograničenje za izricanje uvjetne osude nema apsolutan karakter. a) i b)). Uvjetna osuda bi se mogla izreći i za krivična djela sa propisanom najmanjom mjerom kazne od tri ili više godine ako u konkretnom slučaju postoje okolnosti za koje zakon veže mogućnost oslobođenja od kazne. budući da to zabranjuje član 53.izricanje uvjetne osude za takva krivična djela treba ograničiti samo na slučajeve u kojima je utvrđeno postojanje okolnosti koje dopuštaju i opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne (član 49. izrečene uz uvjetnu osudu. a ujedno i bezuvjetna novčana kazna. Obaveze učinioca kojem je izrečena uvjetna osuda Član 60. S obzirom na zakonska pravila o granicama ublažavanja kazne. 21. Kp 371/82 od 20. 1982. Rok za ispunjenje obaveza iz stava 1. S obzirom na svrhu mjera sigurnosti (član 68. člana 59.). Beograd. sveska IV. stav 2. stav 3. ovog člana utvrđuje sud u okviru određenog vremena provjeravanja. određeno je da se uvjetna osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora manja od jedne godine. osim ako se zbog posebnih okolnosti može osloboditi kazne (član 20. KZM u vezi sa članom 19.9. Odredba pruža mogućnost da se izricanjem novčane kazne koja se izvršava. Beograd. (1) Sud može u uvjetnoj osudi odrediti ispunjavanje slijedećih obaveza: da će osuđeni vratiti imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.1983. 1982. 313 (2) . 44 i 45 KZ SFRJ i dr. sveska III. ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna. (Odluka Višeg suda u Kopru. da će nadoknaditi štetu koju je prouzrokovao krivičnim djelom. to znači da se uvjetna osuda ne može izreći za krivična djela za koja je kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od tri ili više godina (član 50. KZ SFRJ. 1982.). uvjetna osuda može izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora. stava 1.). Međutim.)” (Zbirka sudskih odluka. stav 1. Kž 106/83 od 2. Ako je učinitelju izrečena uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora. knjiga VIII. jer je tada sud ovlašten i da učinitelju kaznu ublaži bez ograničenja za ublažavanje kazne propisanih članom 49. izvršavaju.. knjiga VII. 10.). Takav stav izražen je u presudi VSM. pojača dejstvo uvjetne osude kada je to neophodno za ostvarenje krivičnopravne zaštite. nije moguće izreći uvjetnu osudu samo za novčanu kaznu.) (7) Uz uvjetnu osudu učinitelju se mogu izreći sve mjere sigurnosti predviđene u članu 69. KZ SFRJ. uz uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora. Stavom 7. određeno je da se.

stavu 6. koje su učinitelju određene uvjetnom osudom. potrebno je da je presudom. odlukom VSRH. osim osnovne obaveze koju mora sadržavati svaka izrečena uvjetna osuda – da u određenom roku ne učini novo krivično djelo. Taj rok mora biti realno određen jer bi u protivnom to značilo da se učinitelju uvjetnom osudom određuje obaveza za koju se unaprijed zna da je ne može ispuniti. S obzirom na njihovu prirodu i sadržinu. Međutim. 72. OKZRH ne proizilazi da bi se takva obveza mogla unijeti u uvjetnu osudu. pospješuje se učinak uvjetne osude. sud utvrđuje poseban rok u okviru uvjetnom osudom određenog roka provjeravanja. stavka 2. dvostruki uvjet u smislu obveze da će se utvrđena kazna izvršiti ako osuđenik u određenom roku ne započne odsluženje vojnog roka jer iz odredbe članka 47. ovog člana. uvjetnom osudom kao dodatni uvjet ne može odrediti ispunjenje neke druge obaveze. (2) Stavom 2. Tako je. Učinitelju se.5. dok odredbama posebnog dijela ovog zakona nisu predviđeni dopunski uvjeti koji se učinitelju mogu postaviti pri izricanju uvjetne osude. niti se takav zahtjev može postaviti kao imovinskopravni zahtjev. učinitelju izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.. stav 1. Dodatnim obavezama iz stava 1. osim onih navedenih u stavu 1.). njima se pojačava zaštita oštećenog i osigurava krivičnopravna zaštita vrijednosti zaštićenih krivičnim zakonodavstvom ili se osigurava otklanjanje stanja i uvjeta koji mogu utjecati da učinitelj ubuduće čini krivična djela..). propisano je da za ispunjenje ovih dodatnih obaveza. dakle. godine istaknuto da u uvjetnoj osudi sud ne može odrediti tzv. ZKP (Pavišić. ili 73. na čije se ispunjenje učinitelj može obavezati uvjetnom osudom. 217.1996. i članu 73. U općem dijelu KZ BiH obaveze na čije se ispunjenje učinitelj može obavezati uvjetnom osudom predviđene su u članu 71. kojom je oglašen krivim. KZ BiH. 71. Veić: “Komentar Kaznenog zakona”. na primjer. članu 72.(1) Ovim članom ustanovljeno je ovlašćenje suda da u uvjetnoj osudi učinitelju krivičnog djela. da nadoknadi štetu koju je prouzrokovao krivičnim djelom ili neku drugu obavezu predviđenu krivičnim zakonodavstvom BiH (KZ BiH ili krivičnopravnim odredbama sadržanim u drugim zakonima BiH – član 1. Posljedice koje mogu nastupiti ukoliko učinitelj ne ispuni neku od dodatnih obaveza na čije je ispunjenje obavezan uvjetnom osudom određene su u članu 63. 314 . stavka 2. na temelju odredbe članka 95. stavu 5. ovog člana.. postavi i dodatne obaveze. Kzz-16/1996 od 15. stavu 4. ali samo one koje su navedene u ovoj zakonskoj odredbi: da vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. da je obavezan da oštećenom naknadi štetu prouzrokovanu krivičnim djelom odnosno da mu je izrečena neka od mjera sigurnosti iz čl. da bi se uvjetnom osudom učinitelju odredila neka od dodatnih obaveza navedenih u stavu 1. str..

uzimajući kaznu iz opozvane uvjetne osude kao utvrđenu. vrijeme provedeno na izdržavanju ove kazne ne uračunava se u vrijeme provjeravanja utvrđeno uvjetnom osudom za ranije krivično djelo. Osuđenom kojem za novo krivično djelo bude izrečena kazna zatvora. sud može za novo krivično djelo izreći uvjetnu osudu ili kaznu. (1) Kada je u pitanju opozivanje uvjetne osude zbog novog krivičnog djela. (Stjecaj krivičnih djela) ovog zakona izreći jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo krivično djelo. zakon razlikuje dvije situacije. odlučiti hoće li opozvati uvjetnu osudu. stav 3. (3) (4) Prema KZ BiH osnovi za opozivanje izrečene uvjetne osude su: novo krivično djelo učinjeno u toku vremena provjeravanja (član 61. Ako sud ocijeni da i za novo krivično djelo treba izreći uvjetnu osudu.). sud će primjenom odredbi člana 53. ovog zakona i odredit će novo vrijeme provjeravanja. pošto ocijeni sve okolnosti koje se odnose na učinjena krivična djela i učinioca. Uvjetna osuda.). ipak 315 . Bitna je. Ako ne opozove uvjetnu osudu. sud će. Sud je dužan opozvati uvjetnu osudu ako osuđeni u toku vremena provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora od dvije godine ili teža kazna. utvrdit će jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo krivično djelo primjenom odredaba člana 53. njihov značaj i pobude iz kojih su učinjena.). izrečena kazna zatvora za novoučinjeno krivično djelo. Iako je sud taj koji odlučuje koju će kaznu izreći učinitelju za novo krivično djelo ili više njih. dakle. određeni su slučajevi kad sud mora opozvati uvjetnu osudu zbog učinjenja novog krivičnog djela u toku vremena provjeravanja. ovog zakona). Pri tome sud je vezan zabranom izricanja uvjetne osude ako učiniocu za krivična djela utvrđena u uvjetnoj osudi i za nova krivična djela treba izreći kaznu zatvora u trajanju više od dvije godine (član 59. tj. neispunjenje izrečenih obaveza (član 63. a ne ona koja je zakonom propisana za to krivično djelo. da li kaznu za koju zakon veže obavezno opozivanje ranije izrečene uvjetne osude ili blažu kaznu. ranije učinjeno krivično djelo (član 62. Stavom 1. a posebno srodnost učinjenih krivičnih djela. koje ne može biti kraće od jedne ni duže od pet godina računajući od dana pravosnažnosti nove presude. Ako osuđeni u vrijeme provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora u trajanju kraćem od dvije godine ili novčana kazna.Opoziv uvjetne osude zbog novog krivičnog djela Član 61. (1) (2) Sud će opozvati uvjetnu osudu ako osuđeni u toku vremena provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora od dvije godine ili teža kazna. Ako opozove uvjetnu osudu.) i neispunjenje obaveza određenih osuđenom uvjetnom osudom sa zaštitnim nadzorom (član 67.

(2) Stavom 2. 1957. onda će primjenom odredaba člana 53. sud može ali ne mora opozvati uvjetnu osudu. da težina posljedica. Beograd. uzimajući kaznu iz opozvane uvjetne osude kao utvrđenu. ukoliko osuđeni u toku vremena provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora u trajanju kraćem od dvije godine ili novčana kazna.. Pri odlučivanju da li će opozvati uvjetnu osudu sud je dužan cijeniti sve okolnosti koje se odnose na učinjena krivična djela (ona zbog kojih je izrečena uvjetna osuda i ona učinjena u toku vremena provjeravanja) i učinitelja. te pobude iz kojih su djela učinjena.12.1954. sud će moći zaključiti da za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije neophodno opozivanje ranije izrečene uvjetne osude. sud ne može za novo djelo izreći uvjetnu osudu. u pravilu će ukazivati na neopravdanost ranije izrečene uvjetne osude i na potrebu njenog opozivanja radi ostvarenja svrhe kažnjavanja. Među tim okolnostima koje je sud dužan cijeniti pri odlučivanju da li će opozvati uvjetnu osudu. izreći jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo krivično djelo. Ukoliko pak okolnosti koje se odnose na učinjena djela i učinitelja ukazuju da je novoučinjeno krivično djelo više rezultat spleta nepovoljnih okolnosti a ne odraz spremnosti učinitelja da povrjeđuje ili ugrožava vrijednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom ili njegove ravnodušnosti prema njima i pravnom poretku uopće. sud najprije utvrđuje kazne za svako od krivičnih djela učinjenih u stjecaju za koje je 316 . Zbirka odluka vrhovnih sudova donijetih u krivičnom i građanskom sudskom postupku 1953-1955. njihov značaj (koji u prvom redu ovisi od jačine povrede ili ugrožavanja zaštićenog dobra.se ne može reći da je i u ovom slučaju opozivanje uvjetne osude isključivo stvar ocjene suda da li tu uvjetnu osudu treba opozvati budući da je sud pri odmjeravanju kazne za novoučinjeno krivično djelo vezan odredbama člana 48. Riječ je. dakle. KZ BiH. o okolnostima koje svojom sadržinom trebaju sud da uvjere ili u ispravnost ranije odluke o izricanju uvjetne osude ili da pokažu da se nisu ispunila očekivanja da će se i uvjetnom osudom moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija uopće i svrha kažnjavanja i da je radi ostvarenja te svrhe i krivičnopravne zaštite potrebno opozvati uvjetnu osudu i odrediti da se utvrđena kazna izvrši. (3) Ako sud opozove uvjetnu osudu.) U slučaju oglašavanja okrivljenog krivim za krivična djela učinjena u stjecaju. koje se odnose na stjecaj krivičnih djela. zakon posebno ističe srodnost učinjenih krivičnih djela.). stav 3. određeno je da. i 49. te istovremenog opozivanja ranije izrečene uvjetne osude. U slučaju opozivanja ranije izrečene uvjetne osude. način izvršenja ili visok stepen krivične odgovornosti ukazuju na veći značaj učinjenih djela.. načina izvršenja djela i stepena krivične odgovornosti). (Odluka Saveznog vrhovnog suda Kz 141/54 od 3. da pobude zbog kojih su djela učinjena zahtijevaju jače izražen prijekor učinitelju zbog izvršenih djela. s tim što je vezan zabranom izricanja uvjetne osude ako učinitelju za krivična djela utvrđena u uvjetnoj osudi i za nova krivična djela treba izreći kaznu zatvora u trajanju više od dvije godine (član 59. Okolnost da je osuđena osoba u toku vremena provjeravanja učinila jedno ili više krivičnih djela koja su srodna krivičnom djelu za koje mu je bila izrečena uvjetna osuda. U tom slučaju sud će učinitelju samo za novoučinjeno krivično djelo izreći krivičnu sankciju za koju ocjeni da će se njome moći ostvariti krivičnopravne zaštita.

1. (Odluka VSH I Kž 506/79 od 22. stava 2. Zagreb. prije svega. 1979. Ako sud. Kž 266/97 od 8. stepen krivične odgovornosti učinitelja i jačinu povrede ili ugrožavanja zaštićenog dobra... te će sud.) Odluku o opozivanju ranije izrečene uvjetne osude donosi sud koji sudi za novo krivično djelo učinjeno u toku vremena provjeravanja. da li je ranije učinjeno djelo srodno djelu za koje je osuđenom izrečena uvjetna osuda. ovog zakona. 16.12. u tom slučaju. a. bez obzira da li je presudu kojom je izrečena uvjetna osuda donio taj ili neki drugi sud. imajući u 317 . pa će onda učinitelju izreći zajedničku uvjetnu osudu sa utvrđenom jedinstvenom kaznom (član 53. Taj novi rok provjeravanja računaće se od pravomoćnosti nove presude. najprije.) (4) Stavom 4.okrivljenog oglasio krivim. određeno je da sud. Sud će ranije izrečenu uvjetnu osudu opozvati samo ako ocijeni da ne bi bilo osnova za njeno izricanje da se znalo za to krivično djelo. br.. Ako sud ocijeni da i za novo krivično djelo treba izreći uvjetnu osudu. ovog zakona. 1998. ukoliko ne opozove uvjetnu osudu. a potom kao utvrđenu uzima i kaznu iz opozvane uvjetne osude. (1) Sud će opozvati uvjetnu osudu ako poslije njezinog izricanja utvrdi da je osuđeni učinio krivično djelo prije nego što je uvjetno osuđen i ako ocijeni da ne bi bilo osnova za izricanje uvjetne osude da se znalo za to krivično djelo.1997. U tom slučaju primijenit će odredbu člana 61. (Odluka Kantonalnog suda u Tuzli. pobude iz kojih su djela učinjena. 11. Opoziv uvjetne osude zbog ranije učinjenog krivičnog djela Član 62. te tek onda. vrijeme provedeno na izdržavanju ove kazne ne uračunava se u vrijeme provjeravanja utvrđeno uvjetnom osudom za ranije krivično djelo.. primijenit će odredbu člana 61. br. Ako sud ne opozove uvjetnu osudu. Bilten sudske prakse VS FBiH. osuđuje okrivljenog na jedinstvenu kaznu. (Opoziv uvjetne osude zbog novog krivičnog djela) stava 3. 1980. za novo krivično djelo učinitelju može izreći uvjetnu osudu ili kaznu (kaznu zatvora ili novčanu kaznu). Pregled sudske prakse u 1979. učinitelju. a kaznu iz ranije izrečene uvjetne osude uzeti kao utvrđenu. stava 4. Pri toj ocjeni sud će voditi računa o svim okolnostima koje se odnose na učinjena krivična djela i ličnost učinitelja. primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za djela učinjena u stjecaju. Ukoliko osuđenom za novo krivično djelo bude izrečena kazna zatvora.) i novim rokom provjeravanja koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina. (2) (1) Utvrđenje da je osuđeni učinio krivično djelo prije nego što je uvjetno osuđen nije razlog zbog kojeg sud mora opozvati uvjetnu osudu. Pri odlučivanju hoće li učinitelju i za novoučinjeno krivično djelo izreći uvjetnu osudu sud je dužan cijeniti sve okolnosti na koje je ukazano odredbom člana 59. ranije izrečena uvjetna osuda ne može postojati paralelno s novoizrečenom. utvrditi kaznu za novoučinjeno krivično djelo.

kada donese presudu kojom se opoziva uvjetna osuda. propisana je obaveza suda da opozove uvjetnu osudu ako osuđeni u roku određenom za ispunjenje postavljene dodatne obaveze ne ispuni tu obavezu. ne ispuni izrečenu obavezu. U slučaju nemogućnosti ispunjavanja izrečene obaveze. u slučaju opozivanja uvjetne osude sud će presudom kojom opoziva uvjetnu osudu “izreći izvršenje izrečene kazne”. ZKP BiH) tokom kojeg će utvrditi činjenice koje su od značaja za ocjenu da li je osuđeni mogao ispuniti tu obavezu ili ne. a ne izriče. S obzirom na jasnoću i određenost odredbe člana 59. ZKP BiH (Postupak opozivanja uvjetne osude). KZ BiH i navedenu odredbu člana 400. To znači da je sud. nakon tako provedenog postupka. KZ BiH. stavom 1. ili može osuđenog osloboditi ispunjenja izrečene obaveze.).. I Kž 506/79 od 22. 1980. 11. Presudu kojom se opoziva uvjetna osuda zbog neispunjenja izrečenih obaveza sud će donijeti samo ako. Pregled sudske prakse u 1979. utvrdi da je osuđeni mogao ispuniti postavljenu obavezu. istovremeno odrediti da se utvrđena kazna izvrši. smatramo da formulacija koju zakonodavac upotrebljava u članu 63.) Prema zakonskom određenju sadržanom u stavu 1. (2) Ukoliko ne opozove uvjetnu osudu. ovog zakona. ovog člana. (1) (2) Sud će opozvati uvjetnu osudu i izreći izvršenje izrečene kazne ako osuđeni u određenom vremenu provjeravanja ne ispuni izrečenu obavezu u slučajevima kada je mogao ispuniti tu obavezu. ZKP BiH. stava 3. ali samo pod uslovom da utvrdi da je osuđeni tu obavezu mogao ispuniti. Upotrebljena formulacija je u suprotnosti sa članom 59. sud će primijeniti odredbu člana 61. 16. Opoziv uvjetne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza Član 63. dužan provesti postupak (član 400. opozvaće izrečenu uvjetnu osudu i izreći jedinstvenu kaznu za oba krivična djela primjenom člana 53.vidu svrhu uvjetne osude. 318 . sud može produžiti rok za ispunjenje te obaveze ili je zamijeniti drugom obavezom predviđenom krivičnim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine. br. Ovim članom određene su mjere za slučaj neispunjenja dodatnih obaveza koje su učinitelju postavljene uvjetnom osudom (član 60. stava 3. Zagreb. Za navedeni postupak nadležan je sud koji je donio presudu o izricanju uvjetne osude. O toj zakonodavčevoj nekonzistentnosti govori i odredba člana 400. u roku koji mu je određen. ocjenom tih okolnosti zaključi da ne bi bilo osnova za izricanje uvjetne osude da se znalo za to ranije učinjeno krivično djelo. ovog zakona kojim je određeno da se uvjetnom osudom učinitelju krivičnog djela utvrđuje kazna. (Odluka VSH. stava 4. stava 1. prema kojoj će sud. u slučaju da osuđeni. uzimajući kaznu iz opozvane uvjetne osude kao utvrđenu. (1) Stavom 1. 1979.

je određeno da. članom 60. sud može produžiti rok za ispunjenje te obaveze ili je zamijeniti drugom odgovarajućom obavezom predviđenom krivičnim zakonodavstvom BiH ili može osuđenog osloboditi ispunjenja izrečene obaveze. Ako osuđeni u toku vremena provjeravanja učini krivično djelo koje povlači opoziv uvjetne osude. Kr 541/64 od 18. pravo oštećenog da po osnovu te presude traži izvršenje odluke o imovinskopravnom zahtjevu nastaje pravomoćnošću presude (član 183. (1) (2) Uvjetna osuda se može opozvati u toku vremena provjeravanja. (Odluka VSS. u slučaju kada utvrdi da osuđeni nije mogao ispuniti izrečenu obavezu. a to je presudom utvrđeno tek poslije isteka vremena provjeravanja. Odredba stava 1. toga člana. ovog člana sadrži još jednu nepreciznost.stavu 1. poslije pravomoćnosti te presude. Produženi rok za ispunjenje obaveze mora biti u okviru određenog vremena provjeravanja. ovog člana. (2) Stavom 2. te rok koji je presudom utvrđen osuđenom za ispunjenje dodatnog uvjeta (naknade štete koju je prouzrokovao krivičnim djelom) nema značaja za to pravo oštećenog. Međutim. u slučajevima kada je mogao ispuniti tu obavezu. stav 3. izvrši obavezu koja je bila postavljena kao jedan od dodatnih uvjeta u uvjetnoj osudi. Beograd. 319 . člana 63. što bi moglo značiti da se uvjetna osuda zbog neispunjenja izrečenih obaveza može opozvati samo u slučaju da osuđeni u toku čitavog vremena provjeravanja određenog uvjetnom osudom ne ispuni izrečene obaveze. kojom je izrečena uvjetna osuda. 9. uvjetna osuda može se opozvati najkasnije u roku od jedne godine od dana kada je proteklo vrijeme provjeravanja. ono se ne može staviti van snage i ako osuđeni ili ko drugi. U slučaju kada je presudom. pa je stoga rok kojega ima u vidu odredba stava 1. sud bi rješenjem obustavio postupak za opoziv uvjetne osude (član 400. Zbirka sudskih odluka iz oblasti krivičnog prava. 1972. određeno je da rok za ispunjenje obaveza izrečenih učinitelju u skladu sa stavom 1. naravno. Kada je opozivanje uvjetne osude postalo pravomoćno. ZKP BiH) jer u tom slučaju više ne bi postojao ni razlog za opoziv uvjetne osude ni za donošenje neke od odluka koje predviđa stav 2. Naime. KZ BiH ne može dovesti u pitanje stav da se uvjetnom osudom učinitelju ne izriče nego samo utvrđuje kazna. oštećenom dosuđen imovinskopravni zahtjev. ZKP BiH).) Ako bi osuđeni obavezu ispunio u toku postupka za opoziv uvjetne osude.. stavom 1. Rokovi za opoziv uvjetne osude Član 64. utvrđuje sud u okviru određenog vremena provjeravanja. zakonom je određeno da će sud opozvati uvjetnu osudu ako osuđeni u određenom vremenu provjeravanja ne ispuni izrečenu obavezu. 1964. ustvari rok za ispunjenje obaveze utvrđen od strane suda u okviru vremena provjeravanja određenog izrečenom uvjetnom osudom.

105/89 od 25. Beograd. Odredba važi bez obzira da li je riječ o osudi za novo krivično djelo zbog koje sud mora opozvati uvjetnu osudu (član 61.) U tom slučaju postupak za opoziv uvjetne osude se mora obustaviti (član 400. ovo pravilo ima apsolutni karakter samo kada je riječ o opozivanju uvjetne osude zbog ranije učinjenog krivičnog djela (član 62. uvjetna osuda može se opozvati najkasnije u roku od jedne godine od dana kada je proteklo vrijeme provjeravanja. Sarajevo. br. dakle.(3) Ako osuđeni u određenom roku ne ispuni neku obavezu iz člana 60. zakon u stavovima 2.) i zbog neispunjenja izrečenih obaveza (član 63.). uvjetna osuda se ne može opozvati. ZKP BiH). je određeno da. (1) Osnovno je pravilo da se uvjetna osuda može opozvati u toku vremena provjeravanja. U tom slučaju sud može opozvati uvjetnu osudu najkasnije u roku od jedne godine od dana kada je proteklo vrijeme provjeravanja. sadrži dopunsko pravilo o roku za opoziv uvjetne osude ako osuđeni u određenom roku ne ispuni neku obavezu iz člana 60. stava 1. nema mjesta opozivanju uvjetne osude iako je prvostepena odluka o opozivanju donijeta unutar zakonom predviđenog roka (Presuda VS BiH. propisuje i dopunska pravila o rokovima za opoziv uvjetne osude. (2) Što se tiče opoziva uvjetne osude zbog novog krivičnog djela (član 61. stav 3. Međutim. Kvlz. knjiga I.) Ako je u vrijeme donošenja drugostepene odluke protekao rok za opoziv uvjetne osude. Ovaj produženi rok za opoziv uvjetne osude važi samo za slučaj da je presuda kojom je utvrđeno da je osuđeni u vremenu provjeravanja učinio krivično djelo koje povlači opoziv uvjetne osude donijeta tek poslije isteka vremena provjeravanja. ovog zakona. stav 1. 1989. stav 2. Stavom 2. a to je presudom utvrđeno tek poslije isteka vremena provjeravanja.). ovog zakona.1973. Bilten sudske prakse VS BiH. Po isteku ovog produženog roka za njen opoziv uvjetna osuda se ne može opozvati i ako se za neispunjenje izrečene obaveze saznalo poslije isteka tog roka. Ukoliko je presuda kojom je utvrđeno da je osuđeni u vremena provjeravanja učinio novo krivično djelo donijeta po isteku tog produženog roka za opoziv uvjetne osude. objektivni. sud može opozvati uvjetnu osudu najkasnije u roku od jedne godine od dana kada je proteklo vrijeme provjeravanja i odrediti da se izvrši kazna utvrđena u uvjetnoj osudi. (Obaveze učinioca kojem je izrečena uvjetna osuda) stava 1. U presudi kojom opoziva uvjetnu osudu sud će odrediti da se izvrši kazna utvrđena u uvjetnoj osudi. ako osuđeni u toku vremena provjeravanja učini krivično djelo koje povlači opoziv uvjetne osude. sveska I.. Zbirka sudskih odluka.4.9. Kž 753/73 od 27. Stoga presuda kojom se opoziva uvjetna osuda mora postati pravomoćna do isteka zakonom propisanih rokova za opoziv uvjetne osude da bi se kazna iz uvjetne osude izvršila. 1976.1989.. (Odluka VS BiH. (3) Stav 3. prekluzivni rokovi. i 3.). 320 . Rokovi za opoziv uvjetne osude su.) ili o osudi zbog koje sud može opozvati uvjetnu osudu (član 61. 2/89.

predstavlja modifikovan oblik uvjetne osude francuskobelgijskog tipa. stavi pod zaštitni nadzor. Međutim. između ostalog. godine. Rješenja iz tih zakona. stavi pod zaštitni nadzor ako s obzirom na okolnosti učinjenja krivičnog djela. kome je izrečena uvjetna osuda. Zaštitni nadzor obuhvaća ovim zakonom predviđene mjere pomoći. nastalu inkorporiranjem u nju elemenata probacije svojstvenih uvjetnoj osudi anglosaksonskog tipa.68. nadzora i zaštite.Uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom Član 65. kako je određena KZ BiH. naime. s obzirom na okolnosti učinjenja krivičnog djela. da bi se sud odlučio na izricanje uvjetne osude sa zaštitnim 321 . Budući da je uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom samo jedna varijanta uvjetne osude. stav 1. Stavom 1. zajedno sa svim manjkavostima koja su sadržavala. osobu učinitelja. ovog zakona. smatra da će se uz određivanje zaštitnog nadzora svrha uvjetne osude i društveno prilagođavanje osuđenog bolje ostvariti. Član 65. njegov raniji život i držanje poslije učinjenog krivičnog djela. uvjetnu osudu sa zaštitnim nadzorom kao posebnu varijantu uvjetne osude sud može izreći samo presudom kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja. (1) Sud može odrediti da se učinilac. Sve pobrojane okolnosti koje je sud dužan cijeniti pri odlučivanju da li će učinitelju izreći uvjetnu osudu sa zaštitnim nadzorom su već navedene u odredbi člana 59. na koju se odnose odredbe članova 65. kao okolnosti o kojima je sud dužan voditi računa pri odlučivanju da li će uopće izreći uvjetnu osudu. Uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom uvedena je u naše zakonodavstvo KZ SFRJ i KZ SR BiH iz 1977. sud je može primijeniti jedino ako su ispunjeni uvjeti za izricanje uvjetne osude određeni u članu 59. ovog člana propisano je. s tim da vrijeme trajanja nadzora ne može biti kraće od šest mjeseci niti duže od dvije godine. upućivati da je zaštitni nadzor mjera koju sud naknadno može odrediti učinitelju kojem je već izrečena uvjetna osuda. predstavlja posebnu varijantu takve modifikovane uvjetne osude francusko-belgijskog tipa. Osnovne slabosti zakonskih odredaba o uvjetnoj osudi sa zaštitnim nadzorom su njihova nepreciznost i nedorečenost. . Uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom. stava 2. (2) (1) Već je rečeno da uvjetna osuda kao posebna krivičnopravna sankcija. da sud može odrediti da se učinitelj. njegov raniji život i držanje poslije učinjenog krivičnog djela smatra da će se uz određivanje zaštitnog nadzora svrha uvjetne osude i društveno prilagođavanje osuđenog bolje ostvariti. kome je izrečena uvjetna osuda. brige. upućuje sud da uvjetnu osudu sa zaštitnim nadzorom može izreći ako. Ti nedostaci vidljivi su već u odredbama člana 65. Ovakva stilizacija ove zakonske odredbe mogla bi. su gotovo neizmijenjena preuzeta u KZ BiH. osobu učinioca. Stoga je očito da sadržina tih okolnosti.

stav 1. koje su učinitelju određene uvjetnom osudom sa zaštitnim nadzorom i stoga ih je potrebno razlikovati od obaveza učinitelja iako sadržina obaveza koje se mogu postaviti učinitelju ukazuje da im je isključivi cilj unaprjeđenje društvenog prilagođavanja učinitelja odnosno njegove socijalne integracije i smanjenje vjerovatnoće ponovnog učinjenja krivičnog djela i da stoga predstavljaju pomoć učinitelju. Stavom 2. ovaj zakon ne određuje koje su to mjere pomoći. mora biti u nečemu drugačija od njihove sadržine kada se sud opredijeli da učinitelju izrekne uvjetnu osudu bez zaštitnog nadzora. nadzora i zaštite. Član 66.2. da vrijeme trajanja nadzora ne može biti kraće od šest mjeseci niti duže od dvije godine. mogu poticajno djelovati na ponovno učinjenje krivičnog djela i zbog čega se ne može očekivati da će samo upozorenje uz prijetnju kaznom biti dovoljno da spriječi povrat i osigura njihovu društvenu reintegraciju i kojima je radi ostvarenja toga cilja potrebno pružiti određenu pomoć i zaštitu. kojom su određene obaveze koje se učinitelju krivičnog djela mogu odrediti uvjetnom osudom sa zaštitnim nadzorom. zakonodavac. Na taj način ostavljena je mogućnost da se propisima o izvršenju krivičnopravnih sankcija to pitanje riješi na način koji neće pružati garancije za ostvarenje cilja zaštitnog nadzora.. kao i porodične i socijalne prilike u kojima žive. propušta da odredi koje su to mjere pomoći. određeno je da zaštitni nadzor obuhvata ovim zakonom predviđene mjere pomoći. takođe. Nadzor se ne može odrediti u trajanju dužem od vremena provjeravanja određenog uvjetnom osudom. naime. ne određuje izričito šta bi u tim okolnostima trebalo predstavljati osnov za izricanje ovog tipa uvjetne osude. (Sadržaj zaštitnog nadzora) nabraja obaveze koje se učinitelju mogu odrediti uvjetnom osudom sa zaštitnim nadzorom i čije je ispunjavanje od strane učinitelja predmet nadzora. naime. UN Standardnih minimalnih pravila za nezatvorske mjere: “Svrha nadzora je da smanji povrat i da pomogne učiniteljevu integraciju u društvo na način koji svodi na najmanju moguću mjeru vjerovatnoću povratka u kriminal.nadzorom. Osim što.. ali se te obaveze učinitelja ne mogu smatrati mjerama pomoći. Mjerama pomoći. propušta i da odredi ko je nadležan za izvršavanje zaštitnog nadzora. brige. određeno je. on će biti izvršavan od strane nadležne vlasti pod posebnim uslovima propisanim zakonom (Pravilo 10.1. brige. nadzora i zaštite koje obuhvata zaštitni nadzor. brige. Ona je. prepuštajući tako u cijelosti regulisanje tog pitanja propisima o izvršenju krivičnopravnih sankcija. i pored izričitog određenja da će se to učiniti ovim zakonom. Zakonodavac.zatvorske mjere propisuju da.” (2) Stavom 2. brige. zaštite i nadzora trebalo bi. kojim je određen cilj koji se želi postići ovom varijantom uvjetne osude i iz odredbe člana 66. brige. ako ne . 322 .zatvorske mjere sadrže nadzor. UN Standardna minimalna pravila za ne .). Međutim. nadzora i zaštite iz kojih se sastoji zaštitni nadzor. sklonosti i navike. namijenjena onim učiniteljima čije lične prilike. Ovakvo određenje cilja zaštitnog nadzora u skladu je sa odredbom pravila 10. nadzora i zaštite iz kojih se sastoji zaštitni nadzor. međutim. sasvim neopravdano. Odgovor na to pitanje može se posredno izvesti iz završnog dijela odredbe člana 65. osigurati ili olakšati ispunjenje obaveza iz člana 66.

dakle. Zaštitni nadzor može obuhvatiti ove obaveze: a) liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi. Ovom zakonskom odredbom određene su posebne obaveze koje sud može postaviti učinitelju kojemu je izrečena uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom. pomoć i zaštita koji se učinitelju pružaju pri njihovom izvršenju imaju za cilj otklanjanje uzroka koji bi mogli doprinijeti ponovnom izvršenju djela. S obzirom na to. Iako je u njenom nazivu označeno da se njome određuje sadržaj zaštitnog nadzora. d) osposobljavanje za određeno zanimanje. smanjiti opasnost od povrata i na taj način pomoći učinitelju da ispuni osnovni uvjet iz uvjetne osude – da u toku vremena provjeravanja ne učini novo krivično djelo. Priroda ovih obaveza omogućava donošenje zaključka da uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom ima izrazitu specijalno preventivnu funkciju. psihijatrijsko i opšte medicinsko ispitivanje. a u nekim slučajevima i njegovo psihološko. pruža određena pomoć i zaštita. e) prihvaćanje zaposlenja koje odgovara stručnoj spremi i sposobnostima učinioca. Vrste i sadržaj ovih obaveza ukazuju da njihovo izricanje učinitelju.Sadržaj zaštitnog nadzora Član 66. b) uzdržavanje od upotrebe alkoholnih pića ili opojnih droga. Upravo određivanje i izvršavanje ovih obaveza i pomoć stručnih osoba pri njihovom ispunjavanju daju uvjetnoj osudi sa zaštitnim nadzorom karakter posebnog tretmana osuđenika na slobodi. c) posjećivanje određenih psihijatrijskih. njihovo izvršavanje kao i nadzor. koje su trajnijeg karaktera i stoga mogu dovesti do ponovnog učinjenja krivičnog djela. a čije otklanjanje bi se moglo osigurati izvršavanjem ovih obaveza. psiholoških i drugih savjetovališta i postupanje po njihovim savjetima. na primjer. Tako će. sud učinitelju u presudi može odrediti jednu ili više obaveza iz ovog člana samo ako je prethodno utvrdio da je učinjeno krivično djelo proizašlo i iz nekih nepovoljnih okolnosti koje se tiču ličnosti učinitelja i njegovih socijalnih prilika. u okviru zaštitnog nadzora. f) raspolaganje s plaćom i drugim prihodima ili imovinom na primjeren način i u skladu s bračnim i obiteljskim obavezama. očito je da bi izricanju uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom moralo prethoditi pribavljanje izvještaja o socijalnom statusu učinitelja. ona ustvari sadrži katalog obaveza koje se mogu izreći učinitelju i čije je ispunjenje predmet nadzora službenih osoba organa nadležnog za izvršenje zaštitnog nadzora i u vezi čijeg ispunjenja se učinitelju. Cilj im je. obavezu iz tačke a) sud moći izreći učinitelju ako je utvrdio da je izvršenje djela u vezi sa određenim somatskim ili duševnim smetnjama učinitelja a koje mogu biti pogodujući faktor za učinjenje novog 323 . Iz navedenih razloga.

(1) Sud u presudi određuje jednu ili više obaveza iz člana 66. Sud. dakle. školi ili na radnom mjestu. može zaštitni nadzor ukinuti prije isteka određenog vremena. ovog zakona sud će naročito uzeti u obzir godine života učinioca. Pri određivanju presudom kojom se izriče uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom učinitelju krivičnog djela jedne ili više obaveza iz člana 66. Osnovni kriterij za to su potrebe konkretnog učinitelja. (2) Prilikom određivanja obaveza iz člana 66. pruža u tome neophodnu pomoć učinitelju i o sprovođenju te mjere obavještava sud.krivičnog djela. (4) Ako osuđeni kojem je izrečen zaštitni nadzor ne ispunjava obaveze koje mu je sud odredio. Određivanje zaštitnog nadzora Član 67.). sud će je kao posebnu obavezu učinitelju u okviru uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom moći odrediti samo ako nema uvjeta za izricanje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja (član 71. Takođe. Uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom mora. dakle. (1) Stavom 1. njegov raniji život. obavezu iz tačke b) sud će učinitelju moći izreći samo ako nema uvjeta za izricanje mjere sigurnosti obavezno liječenje o ovisnosti (član 72. pobude iz kojih je učinio krivično djelo i ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela.). sud je dužan tu obavezu odrediti ne samo po njenoj vrsti nego i utvrditi njen sadržaj. (Sadržaj zaštitnog nadzora) ovog zakona utvrđujući njihov sadržaj. njegove sklonosti i navike u načinu vođenja života. zakon predviđa mogućnost da se uvjetnom osudom sa zaštitnim nadzorom učinitelju odredi i više obaveza iz člana 66. (3) Ako u toku trajanja zaštitnog nadzora sud utvrdi da je ispunjena svrha zaštitnog nadzora. Ispunjavanje te obaveze od strane učinitelja nadzire stručna osoba organa nadležnog za izvršavanje zaštitnog nadzora. ili opozvati uvjetnu osudu. Radi što boljeg ostvarenja svrhe uvjetne osude i društvenog prilagođavanja osuđenog. ali broj i sadržina obaveza ne smiju biti takvi da učinitelju pričinjavaju veće poteškoće u svakodnevnom životu jer bi time bila otežana socijalna integracija učinitelja. Ako je riječ o obavezi podvrgavanja psihijatrijskom liječenju. kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca a od značaja su za izbor obaveza zaštitnog nadzora i njihovo trajanje. kao svoj sastavni dio sadržavati barem jednu od obaveza iz člana 66. njegovo opće zdravstveno i duševno stanje. naročito u kući. određeno je da sud u presudi kojom se izriče uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom određuje jednu ili više obaveza iz člana 66. ovog zakona. sud ga može opomenuti ili može ranije obaveze zamijeniti drugima ili produžiti trajanje zaštitnog nadzora u okviru vremena provjeravanja. tu obavezu u presudi mora precizirati tako da se pri 324 . osobne i obiteljske prilike.

u zavisnosti od ostvarenih rezultata u primjeni obaveze određene izrečenom uvjetnom osudom. ako u toku trajanja zaštitnog nadzora utvrdi da je ispunjena svrha zaštitnog nadzora ukine zaštitni nadzor prije isteka određenog vremena. uzme u obzir sve okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja a od značaja su za izbor obaveze. očito je da je riječ o okolnostima koje je sud dužan uzeti u obzir ne samo pri izboru vrste obaveze iz člana 66. Uz okolnosti koje se odnose na ličnost učinitelja i koje su iscrpno pobrojane u ovoj zakonskoj odredbi. nije određeno trajanje obaveza koje se učinitelju mogu odrediti uvjetnom osudom sa zaštitnim nadzorom. okolnosti pod kojima je djelo učinjeno takođe otkrivaju razloge učinjenja konkretnog krivičnog djela i omogućavaju utvrđivanje da li u ličnom ili socijalnom statusu učinitelja postoje određene specifičnosti koje bi mogle kriminogeno djelovati i zbog čega je za bolje ostvarivanje svrhe uvjetne osude i društveno prilagođavanje osuđenog potrebno izricanje uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom. koje su predmet tog zaštitnog nadzora. Stoga. Međutim. sudu je data mogućnost da. naime. Međutim. sud je u presudi dužan odrediti vrstu zanimanja za koje je učinitelj dužan da se osposobljava i način osposobljavanja. ne mogu trajati duže od trajanja samog zaštitnog nadzora određenog presudom. (3) Članom 66. mogu činiti određene njene izmjene ili da se izrečena obaveza može zamijeniti nekom drugom obavezom iz člana 66. Tako. ne traži njegov pristanak mada će od odnosa osuđenog prema izrečenoj obavezi u velikoj mjeri ovisiti njeni rezultati i mada neke od tih mjera mogu predstavljati značajno ograničenje prava i sloboda osuđenog. Ti rezultati. te imajući u vidu svrhu uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom i njen naglašeni specijalnopreventivni 325 . nego i pri određivanju konkretne sadržine izrečene obaveze. S obzirom na okolnosti koje su u ovoj zakonskoj odredbi izričito pomenute.njenom izvršenju ne postavi pitanje šta ta obaveza zapravo sadržava. na primjer. premda te okolnosti nisu izričito navedene u ovoj zakonskoj odredbi. Zakon za određivanje osuđenom obaveza iz člana 66. za slučaj kada osuđeni ne ispunjava obavezu koja mu je izrečena. zakonodavac je neopravdano propustio da među okolnosti koje je sud dužan uzeti u obzir pri određivanju obaveza iz člana 66. Stavom 3. moraju biti takvi da omogućavaju donošenje zaključka da su otklonjene okolnosti koje su se odnosile na lični ili socijalni status učinitelja a za koje je sud smatrao da mogu poticajno djelovati na ponovno učinjenje krivičnog djela i zbog čega se i odlučio za izricanje uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom. Zakon ne predviđa mogućnost da se. pri određivanju obaveze iz tačke d) člana 66. ustanovljena je obaveza suda da prilikom određivanja obaveza iz člana 66. stavom 2. članom 65. (2) Stavom 2. Iz tog razloga.. smatramo da je sud dužan i njih uzeti u obzir prilikom određivanja obaveza iz člana 66. određeno je da vrijeme trajanja nadzora ne može biti kraće od šest mjeseci ni duže od dvije godine. s obzirom da zakon tu mogućnost predviđa u stavu 4. Da li je svrha zaštitnog nadzora ispunjena zavisiće od ostvarenih rezultata u primjeni obaveza iz člana 66. Međutim. obaveze iz člana 66. posebno navede okolnosti pod kojima je djelo učinjeno.

1. pa samim tim i trajanje zaštitnog nadzora može biti jednako vremenu provjeravanja određenog uvjetnom osudom. Samo takvo postupanje bilo bi u skladu sa Standardnim minimalnim pravilima UN za ne-zatvorske mjere.). ili opozvati uvjetnu osudu. Prema ovoj odredbi.).4. opozivanje uvjetne osude trebala bi biti krajnja mjera i moglo bi uslijediti samo ako je sud prethodno opomenuo osuđenog.karakter. a da zatvorska kazna se može nametnuti samo u nedostatku drugih odgovarajućih alternativa (pravilo 14. može raniju obavezu zamijeniti drugom ili produžiti trajanje zaštitnog nadzora u okviru vremena provjeravanja. 326 .).3. smatramo da je opozivanje uvjetne osude zbog neispunjenja obaveze iz člana 66. Donošenju bilo koje od ovih odluka mora prethoditi postupak u kojem će sud o razlozima neispunjavanja obaveze saslušati i stručnu osobu organa nadležnog za izvršavanje uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom i osuđenog. Tim je Pravilima. određeno da kršenje uslova koje treba poštovati učinitelj može rezultirati izmjenom ili povlačenjem nezatvorske mjere (pravilo 14. S obzirom da rok za ispunjenje obaveze iz člana 66. rok za opoziv uvjetne osude iz razloga predviđenog u ovoj zakonskoj odredbi morao bi biti isti kao rok za opoziv uvjetne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza (član 63. određene su posljedice u slučaju da osuđeni ne ispunjava obaveze koje mu je sud odredio uvjetnom osudom sa zaštitnim nadzorom. Iako predviđa mogućnost opoziva uvjetne osude zbog toga što osuđeni ne ispunjava obaveze koje mu je sud odredio izrečenom uvjetnom osudom sa zaštitnim nadzorom. zamijenio mu ranije izrečenu obavezu drugom ili produžio trajanje zaštitnog nadzora u okviru vremena provjeravanja. Iako to u zakonu nije izričito određeno. u skladu sa postignutim rezultatima u primjeni izrečene obaveze. naime. (4) U stavu 4. da neuspjeh ne-zatvorske mjere ne bi trebao automatski dovesti do nametanja zatvorske kazne (pravilo 14. donio takvu odluku.). sud takvog učinitelja može opomenuti. moguće samo ako sud utvrdi da je osuđeni mogao ispuniti postavljenu obavezu. zakon ne određuje rok za opoziv uvjetne osude iz ovog razloga. Takođe. smatramo da ne bi bilo protivno zakonu kada bi sud.

Kokolj. Beograd. Bačić. vol. Budući da su posebna vrsta krivičnopravnih sankcija koje se.... 4. Lazin. kao posebne krivičnopravne sankcije namijenjene za određene kategorije učinitelja krivičnih djela kako bi se otklonilo njihovo opasno stanje uzrokovano njihovom duševnom abnormalnošću ili sklonošću ka vršenju krivičnih djela. 257-286. prema njihovom mišljenju. njihova sadržina. Sistem mjera bezbjednosti u jugoslovenskom krivičnom pravu. Rječnik kaznenog prava. 7. Pavišić. Horvatić. br. N. F. K. u krivične zakone pojedinih zemalja uvedene su početkom XX stoljeća pod utjecajem predstavnika sociološke škole. godine. 2000. Pravni položaj počinitelja kaznenih djela s duševnim smetnjama. Kurtović. Grozdanić.. A.. prema tome.IX . opći i posebni uvjeti za njihovo izricanje. Svrha mjera sigurnosti je da se otklone stanja ili uvjeti koji mogu utjecati da učinitelj ubuduće učini krivična djela. 2.. Imovinske krivične sankcije i mjere u jugoslovenskom krivičnom pravu. na taj način.GLAVA DEVETA . Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu.. Ž. Međutim. Masmedia. Z. vol. mjere sigurnosti su posebna vrsta krivičnopravnih sankcija. kao osnovima njihovog opasnog stanja. str. Ministarstvo unutarnjih poslova RH i dr. vol. 221-229. M. 4. a Jugoslavije 1929. Zagreb. specijalnopreventivnu funkciju. Komentar Kaznenog zakona. Velike Britanije 1905. Neka zapažanja o mogućim povredama ljudskih prava prinudnom hospitalizacijom duševno bolesnih i/ili poremećenih osoba. U izvršenju mjera sigurnosti učinitelju se mogu oduzeti ili 327 . uglavnom vezani uz biološke ili psihološke abnormalnosti određenih osoba.. Grupa autora. ZPFZ. Ministarstvo unutarnjih poslova RH.. br. 2002.. mjere sigurnosti se mogu propisati samo zakonom. Đ. Beograd. 1998. Tako su u Krivični zakon Norveške one uvedene 1902. M. opći dio. str. Zakonima tih zemalja mjere sigurnosti su propisane kao dopunske sankcije i. mjere sigurnosti. Z. Kurtović. br.. str. 1988. A. Zagreb. JRKK. Zagreb.. br. potekla je od predstavnika antropološko – pozitivističke škole. Informator. 1. 97-129. str. V. Veić. HLJKPP.. 1997. 39 (5-6).. Zagreb. 1986. 1987.. Švedske 1927... Osnov njihove primjene je opasnost od ponovnog učinjenja krivičnog djela. Oni su smatrali da krivično pravo kao sredstvo zaštite društva od kriminaliteta treba isključivo preventivno djelovati tako što bi se primjenom različitih mjera liječenja.. 1989. Horvatić. Mjere sigurnosti imaju. br. 6. 1999. Zakonska rješenja u svjetlu primjene mjera upozorenja. i dr. Beograd... HLJKPP.. redakcija Srzentić. Naučna knjiga. U sistemu krivičnopravnih sankcija. Smanjena ubrojivost prema novom zakonskom uređenju. HLJKPP. Savremena administracija. B. Kazneno pravo. kojima bi se zamijenila kazna kao represivna sankcija. ustanovljenom KZ BiH. 1997.. Zagreb. prihvaćen je dualistički sistem krivičnih sankcija u kojem je kazna primarna krivičnopravna sankcija a mjere sigurnosti dopunska. neutralizacije i drugih oblika tretmana djelovalo na uzroke kriminalnog ponašanja. Komentar Krivičnog zakona SFRJ. 2002. Zagreb. Ž. sigurnosnih mjera i oduzimanja imovinske koristi. 2. Samo zakonom se mogu propisati vrste mjera sigurnosti. sastoje u lišavanju ili ograničavanju učinitelja krivičnih djela određenih prava ili dobara... 449-464. Zagreb. Zagreb. Mjere bezbjednosti i predstojeće promjene u jugoslovenskom zakonodavstvu. Pravni položaj osoba sa duševnim smetnjama protiv kojih se vodi kazneni postupak. Đurđević. koji su... P.. Stojanović.... JRKK.. Beograd.. 1.. kao i kazne. 1999..MJERE SIGURNOSTI Literatura: Babić. Turković. Ideja o uvođenju mjera socijalne zaštite.

prekograničnog i transnacionalnog kriminala ili ako je od strane suda u BiH osuđen za drugo krivično djelo i kažnjen za više od četiri godine zatvora. koji je donijet i stupio na snagu poslije KZ BiH u čijem sistemu mjera sigurnosti nije propisana i mjera sigurnosti protjerivanja stranca iz zemlje. obavezno liječenje od ovisnosti. a KZ BiH ne propisuje tu grupu krivičnih djela. usljed čega je isključena njihova krivična odgovornost. krijumčarenja ljudi. donosi nadležna organizaciona jedinica Ministarstva sigurnosti BiH. Strancu ova mjera može biti izrečena. KZ BiH ne predviđa ni mjeru sigurnosti protjerivanja stranca iz zemlje. Sve ove mjere sigurnosti mogu se izreći samo krivično odgovornom učinitelju krivičnog djela i nesamostalnog su karaktera.ograničiti određena prava samo u mjeri koja odgovara prirodi i sadržini izrečena mjere sigurnosti i samo na način kojim se osigurava poštivanje njegove osobe i njegovog ljudskog dostojanstva. oružjem. KZ BiH propisuje četiri vrste mjera sigurnosti: obavezno psihijatrijsko liječenje. da ovaj zakon. ako je pravomoćnom sudskom odlukom oglašen krivim zbog krivičnih djela koja imaju obilježja trgovine narkoticima. KZ BiH ne predviđa mjeru sigurnosti koja bi se izricala neuračunljivim učiniteljima krivičnih djela. ljudima. Svrha mjera sigurnosti je da se otklone stanja ili uvjeti koji mogu utjecati da učinilac ubuduće učini krivična djela. ne mogu se izreći učinitelju krivičnog djela kao jedina krivičnopravna sankcija nego samo kao dopunska. međutim. Rješenje o izricanju mjere protjerivanja stranca. tj. između ostalog. opća svrha krivičnopravnih sankcija je preventivni utjecaj na druge da poštuju pravni sistem i 328 . To je odraz stava zakonodavca da se prema osobama koje su krivično djelo učinile u stanju neuračunljivosti. (Svrha krivičnopravnih sankcija) ovog zakona. djelatnosti ili dužnosti i oduzimanje predmeta. Prema članu 6. izricanje mjere protjerivanja stranca od strane nadležne organizacione jedinice navedenog Ministarstva uvjetuje neizricanjem od strane suda mjere sigurnosti protjerivanja stranca sa teritorije BiH. Sistem mjera sigurnosti ustanovljen ovim zakonom ne sadrži ni mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom jer se ta mjera sigurnosti može izreći samo učinitelju krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa. ne može primijeniti krivičnopravna sankcija. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu predviđa mjeru protjerivanja kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od deset godina. Interesantno je. pranja novca ili bilo kojeg oblika organizovanog. predviđene ovim zakonom. Svrha mjera sigurnosti Član 68. zabrana vršenja poziva. terorizma.

ovisnost od alkohola ili opojnih droga. ma kako ono bilo u znaku resocijalizacije učinitelja. djelatnosti ili dužnosti zahvaljujući kojima je učinitelj imao pristup imovini ili posjedovanje određenih predmeta koji su u vezi s krivičnim djelom. zaostali duševni razvoj. Osnovni uvjet za izricanje bilo koje mjere sigurnosti kao posebne vrste krivičnopravnih sankcija je učinjenje krivičnog djela. Određujući svrhu mjera sigurnosti. čijem otklanjanju su namijenjene mjere sigurnosti i koji predstavljaju osnov opasnosti od ponovnog učinjenja krivičnog djela. Prema tome. prema tome. privremena duševna poremećenost. vršenje poziva. te da se. dakle. S obzirom na ovim zakonom predviđene vrste mjera sigurnosti (član 69. Osnov za primjenu određene mjere sigurnosti je. mogu poticajno djelovati na ponovno učinjenje krivičnog djela. dakle. sud pri izricanju mjera sigurnosti 329 . Vrste mjera sigurnosti) i pravilo da se krivičnopravne sankcije propisuju samo zakonom (član 3.. Vrste krivičnopravnih sankcija) imaju upravo za cilj otklanjanje onih činilaca koji su u konkretnom slučaju djelovali kriminogeno a koji su proizašli iz stanja ličnosti učinitelja ili prilika u kojima se našao i za koje se s velikom vjerovatnoćom može zaključiti da mogu utjecati da učinitelj ponovo učini krivično djelo. ne mogu otkloniti određeni kriminogeni faktori vezani za ličnost učinitelja krivičnog djela ili situacije u kojima se on nalazi a koji su doveli do učinjenja krivičnog djela i koji. prema tome. djelatnosti ili dužnosti i oduzimanja predmeta. ali se mjerama sigurnosti zabrane vršenja poziva. Opasnost od ponovnog učinjenja krivičnog djela mora postojati u vrijeme izricanja mjere sigurnosti. pod “stanjima” ili “uvjetima” u smislu ove zakonske odredbe. Mjera sigurnosti se može izreći samo onom učinitelju krivičnog djela kod kojeg je sud utvrdio da je učinjenje krivičnog djela u uzročnoj vezi s određenim stanjem njegove ličnosti ili sa određenim uvjetima ili prilikama u kojima se on nalazio ili koji su mi bili na raspolaganju u vrijeme učinjenja krivičnog djela i za koje je sud utvrdio da bi mogli utjecati da učinitelj ubuduće čini krivična djela. ne mogu osporiti i određeni generalno preventivni efekti. generalna i specijalna prevencija krivičnih djela..ne učine krivična djela i sprječavanje učinitelja da učini krivična djela i podsticanje njegovog preodgoja. Njihova je svrha. učinitelju krivičnog djela mogu izreći samo one mjere sigurnosti koje su propisane zakonom.. Mjere sigurnosti kao posebna vrsta krivičnopravnih sankcija (član 5. Načelo zakonitosti). mjere sigurnosti su krivičnopravne sankcije sa naglašenom specijalno preventivnom funkcijom. ako se ne otklone. podrazumijevaju se duševna bolest. Iskustvo je pokazalo da se specijalna prevencija krivičnih djela u određenim slučajevima ne može ostvariti isključivo primjenom kazne jer se njenim izvršenjem. zbog njihove sadržine. otklanjanje stanja ili uvjeta koji mogu utjecati da učinitelj ubuduće učini krivična djela. opasnost od ponovnog učinjenja krivičnog djela koja može proizlaziti ili iz određenog stanja ličnosti učinitelja ili iz određenih uvjeta stvarne prirode koji za konkretnog učinitelja mogu predstavljati poticaj za ponovno učinjenje krivičnog djela. zakon u ovoj odredbi istovremeno određuje i opće uvjete za izricanje mjera sigurnosti. Svrha mjera sigurnosti je. Iako zakon primjenu pojedinih mjera sigurnosti ne uvjetuje određenom prirodom ili težinom učinjenog krivičnog djela.

zakonom ili međunarodnim pravom bilo propisano kao krivično djelo i za koje je zakonom bila propisana kazna (član 3. ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmjeni zakon.mora voditi računa ne samo o vrsti ili okolnostima učinjenog krivičnog djela budući da mogućnost izricanja pojedinih mjera sigurnosti zavisi upravo od vrste ili okolnosti učinjenog krivičnog djela (na primjer. Mjere sigurnosti propisane ovom zakonskom odredbom. Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti: a) obavezno psihijatrijsko liječenje. djelatnosti ili dužnosti. dakle. 330 . Učinitelju krivičnog djela može se. prije nego što je učinjeno. ovog zakona. djelatnosti ili dužnosti i oduzimanje predmeta. mogućnost izricanja mjera sigurnosti zabrane vršenja poziva. primijeniti zakon koji je blaži za učinitelja. b) obavezno liječenje od ovisnosti. Izricanje mjera sigurnosti ne bi bilo opravdano u slučaju postojanja nesrazmjere između značaja i obima ograničenja ili lišenja prava. stav 2. sloboda ili dobara učinitelja krivičnog djela do kojeg dolazi izvršenjem izrečene mjere sigurnosti i intenziteta opasnosti od učinjenja novog krivičnog djela. obavezno liječenje od ovisnosti. kao posebna vrsta krivičnopravnih sankcija. sloboda ili dobara učinitelja. zabrana vršenja poziva. kojom je određeno da se krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju samo zakonom. c) zabrana vršenja poziva. (Načelo zakonitosti) stava 1. u ovom članu propisane su vrste mjera sigurnosti. Vrste mjera sigurnosti Član 69. djelatnosti ili dužnosti i oduzimanja predmeta) nego i o jačini opasnosti od ponovnog učinjenja krivičnog djela a koja zavisi ne samo od stepena vjerovatnoće učinjenja novog krivičnog djela ukoliko se ne bude djelovalo na određene kriminogene faktore nego i od težine krivičnog djela koje bi zbog dejstva tih faktora moglo biti učinjeno. ovog zakona). d) oduzimanje predmeta. te se opravdanost njihove primjene mora ocjenjivati i sa aspekta jačine opasnosti učinjenja novog krivičnog djela odnosno jačine ugroženosti vrijednosti zaštićenih krivičnim zakonodavstvom. Mjere sigurnosti kao krivičnopravne sankcije predstavljaju značajno ograničenje ili lišenje određenih prava. mogu se izreći samo za djelo koje je. (Vremensko važenje krivičnog zakona) ovog zakona da se na učinitelja krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. Sistem mjera sigurnosti ustanovljen ovim zakonom sastoji se od četiri vrste mjera sigurnosti: obavezno psihijatrijsko liječenje.Takođe. i za mjere sigurnosti važe pravila iz člana 4. izreći samo neka od mjera sigurnosti propisanih odredbom ovog člana. U skladu sa odredbom člana 3. a da će se.

Dosljedno sprovođenje načela zakonitosti u propisivanju krivičnopravnih sankcija zahtijeva da zakonom budu određene ne samo krivičnopravne sankcije koje se mogu izreći učinitelju krivičnog djela nego i uvjeti za njihovo izricanje. (Svrha mjera sigurnosti) ovog zakona. dakle. Više mjera sigurnosti sud učinitelju krivičnog djela može izreći samo ako je to neophodno za ostvarenje svrhe mjera sigurnosti. dok izricanje mjere sigurnosti oduzimanje predmeta proizvodi trajni efekat. Uvjeti za izricanje ovim zakonom propisanih mjera sigurnosti ne mogu se. Obavezno psihijatrijsko liječenje i obavezno liječenje od ovisnosti su kurativnog karaktera i sastoje se u primjeni određenog psihijatrijskog. Više mjera sigurnosti može se učinitelju izreći za jedno ili za više krivičnih djela učinjenih u stjecaju. mogu poticajno djelovati na ponovno učinjenje krivičnog djela. Sud učinitelju krivičnog djela može izreći određenu mjeru sigurnosti samo ako su ispunjeni i opći i posebni uvjeti za njeno izricanje.S obzirom na njihovu sadržinu i neposrednu namjenu. Budući da mjere sigurnosti 331 . obaveznog liječenja od ovisnosti i zabrane vršenja poziva. mijenjati odredbama nekog drugog zakona. kada je u pitanju konkretni učinitelj krivičnog djela. a preostale dvije mjere sigurnosti imaju za neposredni cilj otklanjanje „uvjeta“ koji. navedene mjere sigurnosti mogu se svrstati u dvije grupe. Sud može učiniocu krivičnog djela izreći jednu ili više mjera sigurnosti kad postoje uvjeti za njihovo izricanje propisani ovim zakonom. medicinskog i psihosocijalnog tretmana učinitelja. Opći uvjeti za izricanje mjera sigurnosti sadržani su u odredbi člana 68. Mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja. Ukoliko postoje uvjeti za njihovo izricanje propisani ovim zakonom. ovim članom zakon određuje da se učinitelju krivičnog djela mjere sigurnosti propisane ovim zakonom mogu izreći samo ako postoje uvjeti za njihovo izricanje koji su takođe propisani ovim zakonom. dok se mjere sigurnosti zabrane vršenja poziva. Izricanje mjera sigurnosti Član 70. U zakonskim odredbama koje se odnose na pojedine mjere sigurnosti konkretizovani su ti opći uvjeti za njihovo izricanje i propisani određeni posebni uvjeti za izricanje odnosne mjere sigurnosti. djelatnosti ili dužnosti i oduzimanja predmeta sastoje u zabrani vršenja određenih djelatnosti ili u lišavanju prava učinitelja krivičnog djela u odnosu na određena dobra. Nakon što je u prethodnom članu propisao vrste mjera sigurnosti koje se mogu izreći učinitelju krivičnog djela. djelatnosti ili dužnosti su ograničenog trajanja. sud može učinitelju krivičnog djela izreći jednu ili više mjera sigurnosti. Mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i obaveznog liječenja od ovisnosti neposredno su usmjerene na otklanjanje „stanja“ koji mogu utjecati da učinitelj ubuduće čini krivična djela.

sud nije dužan mjeru sigurnosti prethodno utvrditi za jedno ili više krivičnih djela u stjecaju. tj. odnosno smanjene uračunljivosti. uvjetni otpust će se opozvati. Zakonskim odredbama koje se odnose na pojedine mjere sigurnosti određeno je uz koje se krivičnopravne sankcije one mogu izreći. Pod uvjetima iz stava 2. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. (2) (3) (4) (5) (6) 332 . može se postupiti prema odredbi člana 63. Izricanje mjera sigurnosti maloljetniku) i mlađoj punoljetnoj osobi kojoj je izrečena odgojna mjera (član 101. Kao u slučaju iz člana 43. Ako osuđeni ne nastavi liječenje. Obavezno psihijatrijsko liječenje Član 71.. Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena. Prema učiniocu krivičnog djela koji se ne podvrgne psihijatrijskom liječenju tokom vremena provjeravanja određenog u uvjetnoj osudi. ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinioca da učini novo krivično djelo. mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja. u slučaju izricanja mjere sigurnosti učinitelju koji je u stjecaju učinio više krivičnih djela. ovog člana.nisu kazne nego posebna vrsta krivičnopravnih sankcija. (Opoziv uvjetne osude zbog neispunjenja određenih obaveza) ovog zakona. Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama). ali je u obrazloženju svoje presude dužan navesti u odnosu na koje ili koja od više učinjenih krivičnih djela je zaključio da su ispunjeni zakonski uvjeti za izricanje određenih mjera sigurnosti i da je njihovo izricanje neophodno za ostvarenje specijalne prevencije krivičnih djela.. uz izdržavanje kazne zatvora ili uz rad za opće dobro na slobodi. (1) Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja izriče se učiniocu krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti. kao jedina krivičnopravna sankcija. obaveznog liječenja od ovisnosti i oduzimanja predmeta mogu se izreći i maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem je izrečena odgojna mjera ili kazna maloljetničkog zatvora (član 102. pod uvjetima utvrđenim u stavu 1. ovog člana. Uz uvjete propisane ovim zakonom. ili uz uvjetnu osudu. Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja može se izvršiti. obavezno psihijatrijsko liječenje se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni uvjetno otpušten. Nijedna od ovim članom propisanih mjera sigurnosti ne može se učinitelju krivičnog djela izreći samostalno. izvršenje kazne zatvora može se odrediti učiniocu krivičnog djela koji se u toku izvršenja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom psihijatrijskom liječenju. ovog zakona. ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili izvršenja rada za opće dobro na slobodi ili isteka vremena provjeravanja uz uvjetnu osudu.

(1) Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja izriče se učinitelju koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti ukoliko postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na njega da on učini novo krivično djelo.1983. ali liječnici imaju. Zakon.2. Tako je i u Preporuci R (83)2 Vijeća ministara Vijeća Evrope o pravnoj zaštiti prisilno smještenih osoba sa duševnim smetnjama1. privremena duševna poremećenost ili zaostali duševni razvoj) mogli i ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo krivično djelo. Opasnost od ponovnog učinjenja krivičnog djela usljed djelovanja uzroka stanja bitno smanjene ili smanjene uračunljivosti ne mora biti aktuelna jer zakon govori o opasnosti da bi uzroci takvog stanja mogli ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo krivično djelo. 333 . prema tome. dakle. osnov za izricanje ove mjere sigurnosti.). R (83) 2 concerning the legal protection of persons suffering from mental disorder placed as involuntary patients. da je učinjenju djela bitno doprinijelo takvo stanje učinitelja i da postoji opasnost da bi uzroci stanja bitno smanjene ili smanjene uračunljivosti (trajna ili privremena duševna bolest. Izricanje ove mjere sigurnosti ne bi imalo opravdanja u slučajevima postojanja opasnosti od učinjenja nekih lakših krivičnih djela koja ne predstavljaju značajniju povredu ili ugrožavanje vrijednosti zaštićenih krivičnim zakonodavstvom. pri njenom izricanju mora se voditi računa o postojanju srazmjere između ovog oblika krivičnopravne prinude i cilja koji se njenom primjenom želi postići. koja se umnogome zasniva na presudama ESLJP u predmetima Winterwerp protiv Holandije (1979) i X protiv Velike Britanije (1981. u skladu sa medicinskom 1 Reccommendation No. takođe. izražen stav da se odluka o prisilnom smještaju može donijeti i u slučajevima kada duševna smetnja ne izaziva očigledno opasno ponašanje. imajući u vidu da se radi o krivičnopravnoj sankciji koja po svojoj sadržini predstavlja prisilni psihijatrijski tretman učinitelja i stoga nosi mogućnost značajnog zadiranja u ličnost učinitelja. privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja bila bitno smanjena ili smanjena. Potrebno je da je opasnost učinjenja novog krivičnog djela vjerovatna i da se ona zasniva na određenim medicinskim saznanjima. donesena 22. Opasnost od ponovnog učinjenja