You are on page 1of 16

Ivana Milivojevi RACIONALIST PARODIRA PESNIKA

Svi mi zastajemo pred dojsovskim ambisom ambiguiteta i jezikih komara, oprezno se naginjui nad ponorom vrtoglavih mogunosti u koji se strmoglavio na veliki Uitelj! (Ki, 1990b, 262). Ovo prilino uopteno zapaanje Danila Kia nije zbog toga i manje znaajno: tavie, ono moe biti znaajno upravo zbog svoje neodreenosti. Na prvi pogled, njime je izraena psiholoka teskoba pisca pred nedoumicom da li se prepustiti ikarovskom letu ili se ipak zadrati pred ivicom estetskih i lingvistikih dojsovskih dubina. U sutini, meutim, Ki je samo zastao pred zapitanou da li je Dojsovo delo bilo pre veliki poraz ili velika pobeda, slepa ulica knjievne tradicije ili zavodljivo more poetikih i tematskih izbora koje se pred njim namah otvorilo. Reklo bi se da bi obe mogue pretpostavke bile podjednako utemeljene. Knjievni model koji je Dojs godinama stvarao, sa konanim ishoditem u Fineganovom bdenju, naao je mnogo vie potovalaca nego sledbenika: jedinstven i neuporediv, on nikuda nije vodio. Opet, Dojs je nainio takav preokret u knjievnoj tradiciji da nita posle njega nije bilo isto. Njegovo delo je jednostavno postalo neto to se nije moglo ignorisati; pored toga, ono je opredmetilo palimpsest koji je ve bio tu, ekajui da bude prepoznat i da postane efektivan u nekim novim kontekstima. U tome je razlog to Dojs u isto vreme predstavlja i taku ogromne promene, i vezivnu taku u okvirima zapadne knjievne tradicije. Njegove parodije Bildungsromana, Homerovskog epa ili Vikove filozofije nisu bile samo pokuaji da se u modernistikim kljuu prilagode odreeni motivi i likovi, da se ukae na njihovu veitu transformaciju i istovremeno univerzalnost.

U veoj meri bio je to pokuaj da se pokae kako su izvesni antropoloki modeli jo uvek funkcionisali, transponovani u matrice sveta dvadesetog veka i njegove knjievnosti. Iako unutar ueg vremenskog konteksta, na slian nain moglo bi se govoriti i o paralelama izmeu Dojsove proze ili njenih pojedinih elemenata, i proza autora koji su velikom uitelju generacijski sledili, izmeu ostalih i Danila Kia. Ako tradiciju shvatimo na nain T. S. Eliota, podrazumevajui da je svako estetski relevantno delo u stanju da menja na odnos prema prolosti koliko i da utie na budue knjievne tokove, videemo i kako se znaenje Dojsovog teksta obogauje itanjem kroz neki kasniji tekst, i koliko taj drugi tekst moe da sledi Dojsovu estetiku logiku ak i u sluaju kada to nije bila namera autora koji iza njega stoji. Ipak, dijalog izmeu dva knjievna teksta, pa time i preutni razgovor koji Ki vodi sa Dojsom, ne bi trebalo da bude shvaen kao dijalog izmeu jednog klasika, ako ostanemo pri Eliotovoj terminologiji, i njegovog sledbenika. Istina je da su Dojs i Ki personifikovali dva vrlo razliita estetska senzibiliteta, i da je izmeu njih bilo malo oiglednih dodirnih taaka, osim dobrovoljnih izgnanstava koja su izabrali, neobinih koincidencija koje su povezale pretke porodice Ki sa imaginacijom stvorenom porodicom Blum, kratkog omaa Dojsu u Kiovoj prii Krmaa koja prodire svoj okot i katehetike poetike Dojsove Itake koja e se preobratiti u isledniku poetiku Kiovog Peanika. Uporedno tumaenje proznih dela ovih pisaca ukazalo bi, meutim, i na drugaije veze. itanje Bate, pepela, recimo, u svetlosti Portreta umetnika u mladosti, skrenulo bi donekle panju sa romana oca na roman sina, i naglasilo bi dimenziju romana o umetniku. itanje unazad, od Bate, pepela prema Portretu umetnika u mladosti, moglo bi pak osvetliti lirsku stranu

mladog Dojsa. Nain na koji Stiven Dedalus tumai lirsko u poslednjem poglavlju ovog kvazi-autobiografskog romana moe nam dati za pravo: lirski oblik po njemu je oblik u kome umetnik daje svoju sliku u nepostrednom odnosu preme sebi. U genezi rodova, epski oblik pojavljuje se kao oblik u kome on daje svoju sliku u posrednom odnosu prema sebi i prema drugima; dramski oblik, oblik u kome on daje svoju sliku u neposrednom odnosu prema drugima (Dojs 1984, 225). Govorei o lirskoj, epskoj i dramskoj formi, dakle, Stiven zapravo govori o odnosu autora prema sebi i prema drugima koje predstavlja, nagovetavajui da birajui formu on bira nain na koji e izraziti svoj pogled na svet kao i svoj estetski identitet. Iako e Stiven insistirati na istoti forme, ustanovivi i hijerarhiju po kojoj e dramska forma biti estetski najvrednija, on e takoe dozvoliti, mada nerado, da su i u knjievnosti, toj najvioj i najduhovnijoj umetnosti, oblici esto isprepletani (ibid.). Ali ne treba zaboraviti da je Stiven tek umetnik u mladosti. Sam Dojs se tokom romana itekako poigravao pravilima istih i meovitih poetikih oblika, zasnivajui dinamiku pripovedanja na heterogenom diskursu, koristei se glasom koji se menjao iz stranice u stranicu, stavljajui u dodir racionalno i iracionalno, dogaaj i oseanje, narativno i lirsko. Ova isprepletanost, ili konfuzija -- kako je Stiven u originalu nazvao (Joyce 1996, 244) tek e doi do izraaja u kasnijim Dojsovim romanima. Neki itaoci, poput Rebeke Vest, u ranim stihovima autora nai e zato dokaz o prikrivenom sentimentalisti koji sebi tek dozvoljava izvesnu privatnu dihotomiju i samoudovoljenje zaklonjeno fasadom sloene i ponekad nedokuive proze (Kronin 1982, 143). Drugi e se sloiti sa tvrdnjom W. Y. Tindala da je Dojsova zbirka Kamerna muzika bila samo pesniki eksperiment romanopisca u potrazi za pravim

izrazom, anticipirajui sloenu strukturu i znaenja karakteristinih za njegove potonje radove (ibid.). Iako pojednostavljujua, ova oprena zapaanja Dojsovih savremenika podjednako sadre i vanu implikaciju: da su mnogi dualiteti koje emo prepoznati u kasnijim pievim stvaralakim fazama u krajnjoj liniji svodljivi na osnovni dualitet izmeu pesnika i racionalista koji ravnopravno nose isto lice. Konano, taj dualitet u isto vreme kao ontoloki i kao estetiki princip omoguie piscu da stvara knjievne likove po osobinama realnih ljudi i mitskih junaka, da objedini istorijska razdoblja, da kroz sam proces pisanja unitava i izmilja anrove. Posebno iz ovog ugla, Danila Kia je od ranih dana zainteresovao Dojsov umetniki eksperiment, njegovo klaenje na venost: odatle je nastao i gospodin Mak, piev narativni dvojnik, zamiljen da direktno, iz teksta koji mu daje kontekst, komunicira sa autorskom figurom Portreta i Uliksa. Poetsko-esejistiki fragment Gospodin Mak se zabavlja, recimo, poinje stihovima:
G. Mak racionalist parodira g. Maka pesnika. Pri kraju te ravnopravne (da li?) borbe osea se da ovaj drugi pobeuje zahvaljujui valjda logici bumeranga. (Ki 1995, 42)

I zavrava se sledeim zakljukom: Parodija je neizbena i neminovna ako objektivnost potinimo subjektivnim hirovima jezika (ibid.). Odatle se, prirodno, i jezik

parodiara prilagoava parodiranoj, versifikovanoj formi, izazivajui sasvim subjektivan utisak pobeene racionalnosti. Pod sopstvenim utiskom koji je usledio itanju Uliksa, Kiov alter-ego, u Jednoj etnji gospodina Maka, ve je krenuo prema obali mora, da bi naiavi na sprovod odluio da promeni putanju, i da ovako obrazloi svoju odluku:
Ide tako ovek svojim putem i misli: stii u lepo na vreme. Sve je u redu. A onda ugleda pred sobom na putu povorku. Znate li, prijatelji, zato je zastao, i stoji s izrazom spokojstva na licu, mada osea da e ga ovo stajanje spreiti da stigne na vreme. Kazau vam jedan od razloga: on se stidi (pred kim?) da hita ili da bude zaposlen kada uvidi da se ima kada stii. U ma koje vreme. No, vidite, slini su razlozi i za tiinu. Tiina je navikavanje. Ovaj pogreb, meutim, ne bi bio, to se tie mog opredeljenja, u dovoljnoj meri pouan, da nije i jo jedne dozlaboga smene injenice. Kada sam se ve bio na neki nain opredelio da idem za pogrebom, znate li ime sam motivisao sutinu moga opredeljenja? Dopao mi se osmeh jedne devojke na kraju povorke. Smeila se kao da se smrt ne tie njenog mesa. (Ki 1995, 40-41)

Gest devojke koja se smei opisan je upravo tako tek kao gest, kao pokret lica bez znaenja. Ne neobian nain, meutim, to ne-znaenje, ta beslovesnost osmeha devojke u pogrebnoj povorci, pre nego bilo ta drugo daje smisao itavoj ljudskoj komediji, ili slici ljudske sudbine koja se odvija pred etaevim oima. Subjektivno znaenje koje toj slici odreuje sam gospodin Mak, s druge strane, pre svega i govori o subjektu, istovremeno i posmatrau. Ali ako ovu etnju itamo kao prozu radije nego kao esej, primetiemo nekoliko meta-narativnih detalja koji se prilino jasno vezuju za izvesne dojsovske kodove kojima se gospodin Mak slui. I vie od toga.

U Portretu umetnika u mladosti postojala je ve slika devojke nedodirnute milju o smrti, mada viena i opisana u sasvim drugaijem maniru. Poetna metafora bila je istovetna Kiovoj, ali je njeno znaenje bilo drugaije, odreeno ne samo lirskim tonom ve i posebnim oseanjem ivotnosti. Ipak, iako je simbolina slika devojke izdvojene iz horizonta zemaljske proze pokrenula kod dva autora dva razliita niza asocijacija: jedan isto lirski i drugi obojen slatko-gorkom ironijom, obe scene zavrie se nekom vrstom otkrovenja, gde e se ono to je otkriveno pokazati u isto vreme i kao srodno i kao gotovo opreno.
Sam je. Predan zaboravu, srean i blizu razuzdanog srca ivota. Sam i mlad i svojevoljan, i razuzdanog srca, sam usred pustinje pomamnog vazduha i slanih voda, i nanosa morskih koljki () Jedna devojka stajala je pred njim usred potoka, sama i tiha, gledajui ka puini. inilo se kao da se ona arolijom pretvorila u udnu i divnu morsku pricu. Njene duge, nene nage noge, vitke kao u drala i bele sem na mestu gde je jedan smaragdnozeleni trak morske trave stajao kao beleg na koi. Njena bedra, obla, boje blage kao slonova kost, bila su obnaena gotovo do bokova, gde su bele rese njenih gaica bile kao meko belo paperje. () Bila je sama i tiha, gledala je u puinu; i kad je osetila njegovo prisustvo i oboavanje u njegovim oima, okrenu svoje oi prema njemu, mirno podnosei njegov pogled, bez stida ili razuzdanosti. () Njene oi su ga zvale i dua mu je zaigrala od tog poziva. iveti, greiti, padati, trijumfovati, iznova stvoriti ivot iz ivota! Pred njim se pojavio razuzdani aneo, ameo smrtne mladosti i lepote, poslanik divnih dvorova ivota, da mu u trenutku

ekstaze otvori vrata svih puteva greha i slave. Dalje, i dalje, i dalje, i dalje! (Dojs 1984, 178-180)

Iako zasnovani na metafizikom iskustvu, fragmenti iz Dojsa i Kia zavravaju se na slian nain izvesnim klimaksom i zakljukom. Ono to meu njima pravi presudnu razliku na samom kraju jeste pristup: autorski pristup izvesnoj pesnikoj slici, koji odreuje prirodu, retoriku, i konano znaenje onog to je reeno. Diskurs Jedne etnje g. Maka komponovan je od meavine govora u prvom, drugom i treem licu, iako, u tehnikom smislu, esej poinje, nastavlja se i zavrava govorom samog gospodina Maka. Razlog zbog kog Ki na poetku koristi tree lice zasnovan je na implicitnoj sugestiji da je re o univerzalnoj, ak arhetipskoj situaciji, u kojoj je On voen rukom koja ne odreuje nita manje nego njegovu ljudsku prirodu, njegovu svest o smrtnosti ljudskog bia. Drugo lice, uvedeno u momentu u kome se narator obraa pitanjem znate li, prijatelji, tu je da bi unelo oseaj autentinosti u pitanju je oigledno retoriko sredstvo. Narator ne eli samo da pokae kako je situacija opteljudska, on eli i da uveri da je reakcija knjievnog junaka takoe opteljudska, filozofska i metafizika. Retorika svrhovitost je takoe i iza preokreta u prvo lice koje se pojavljuje na kraju: zavrni argument uvek dobija na snazi ako ga izgovara narativno Ja. U sceni sa devojkom-pticom, Dojs takoe poinje manipulacijom sredstvima diskursa. Njegov sveznajui pripoveda je zapravo lirsko Ja: sudei ak i po definiciji s kraja romana, ovo je mesto na kome umetnik predstavlja svoju sliku u neposrednom odnosu prema sebi. Dok je Stiven i On i Ja, kako italac doivljava njegovo prisustvo u romanu, devojka je definitivno Ona, tree lice, drugost. Ona je predstavljena

iskljuivo kao reakcija na Njega, inae nam je potpuno nepoznata. Ona je simbol ali ne i linost. O njoj nita ne saznajemo, jer ona je samo eho izmeu dva momenta koji se delimino poklapaju u Stivenovoj svesti. Ona personifikuje aneosku, eterinu prirodu: i ambijent kojim je okruena podsea na rajski trenutak na zemlji. I alge koje je okruuju, kao cvetovi svetlucavih boja, na neoplatonski nain simbolizuju boansku, transcendentnu lepotu, i nije neobino to ba ova slika dovodi Stivena do estetikog prosvetljenja. Bilo bi opte mesto rei da je devojka-ptica odblesak deakovog unutranjeg ja, njegove umetnike due. Ali iako je devojka idealizovana i postavljena na pijedestal, ne bi se moglo rei da pouda i enja takoe ne izbijaju iz Dojsove retorike, i konano iz Stivenovog krika koji daje oduka profanoj radosti (Dojs 1984, 179). Taj trenutak konano oznaava devojku-pticu kao erotski subjekt-objekt. U isto vreme ona je metafora Stivenovog slatkog sna mladosti i udnje za realizacijom, nagovetaj da je svet za kojim on ezne i spolja i unutra, i blizu i daleko, i imaginaran i ve otelotvoren. Posmatrajui devojku, Stiven prepoznaje sopstveni identitet, vokaciju i sudbinu umetnika, a to su upravo tri stvari koje zahtevaju apsolutno, sveteniko posveenje. Ali sveteniki poziv na koji se Stiven odluuje nije posveen svetom i beskonanom, ve senzualnoj realnosti koja e biti umetnikova jedina graa. Stoga, bilo kao eterini ili erotini simbol, vizija ili stvarnost, devojka-ptica potvruje njegovo potpuno i istinsko bie. Naravno, to je razlog to e je Stiven ugledati na plai u trenutku odluke da ne pristupi svetenstvu crkve. Njena lepota navodi ga da je prihvati kao muzu, kao svoj razlog i ohrabrenje da se preda erotizmu umetnosti pre nego misticizmu religije. Devojka-ptica u isti mah pripada svetu, predstavlja odsjaj tog sveta, i izolovana je iz sveta: i ona i Stiven su sami. Moglo bi se rei da ve time devojka iz Jedne etnje

gospodina Maka postaje parodina figura bezimene devojke iz Portreta umetnika u mladosti, kao to Ki-racionalist postaje figura koja parodira Dojsa-pesnika. Devojka iz povorke je u svakom smislu te rei daleko od svog posmatraa, ona ga verovatno i ne vidi i njen osmeh stoga nije odgovor na njegov pogled. Njen osmeh je nesvestan, tek odblesak mirnoe u prisustvu smrti, kao i blagoslov ivota. Objanjenje naratora ostaje neodreeno: smeila se kao da se smrt ne tie njenog tela. Njen gest, dakle, moe biti uzvien koliko i potpuno banalan, i u njemu ponovo lei ironija racionaliste koji parodira pesnika. Dojsov i Kiov pristup, sudei po tome, ne mogu biti ogranieni na pitanje predstavljanja sveta. Ta dva pristupa su, pre svega, pitanje posmatranja sveta u odreenom trenutku. Ugao posmatranje sveta, meutim, ne formira uvek i pogled na svet koji bi autora oznaio kao racionalistu ili pesnika. U Dojsovom i u Kiovom pripovedanju postoje delovi koji govore istim, poetskim jezikom, sa sveu o proznom temelju iz koga taj jezik nastaje i kome se vraa. Ti momenti punoe i strasti, inspirisani obinim, neprivlanim ili ak nelagodnim, nagrauju pisca i itaoca time to prenose ukus neokusivih iskustava (Elman 1982, 84). Kako je Riard Elman, uvaeni Dojsov biograf, primetio, njihovo doaravanje esto varira u stilovima: nekad ih je mogue itati kao poruke na nekom nepoznatom jeziku; njihova briljantnost lei u njihovoj udnoj ogoljenosti, u njihovom beskompromisnom odbijanju svih sredstava koja bi ih uinila neposredno jasnim. U drugim prilikama one su ostavljene namerno nerazreivim, i okrenute ka lirskom. (ibid). Re je, naravno, o dojsovskim epifanijama, koje e se u Portretu umetnika u mladosti esto manifestovati kroz sinestetike doivljaje:

Fraza, i dan i prizor dovedeni u sklad. Rei. Da li zbog svojih boja? Pustio ih je da zatrepere i da ieznu, boja za bojom: zlatna boja sunevog izlaska, crvenkastosmea i zelena kao u jabuaru, azur talasa, sivkasta boja paperjastih oblaka. Ne, to nije dolazilo od njihovih boja, ve od harmonije i ravnotee samog perioda. Da li on onda vie voli ritmiko dizanje i padanje rei od njihovih asocijacija legende i boje? Ili, moda, on, budui da ima isto toliko slab vid koliko i stidljiv duh, manje uiva u odsjaju treperavog ulnog sveta kroz prizmu raznobojnog i raskonog jezika nego u dubokom razmiljanju o jednom unutarnjem svetu individualnih emocija, savreno odraenih u jasnoj, finoj, skladnoj prozi. Sa mosta koji se tresao stupio je opet na vrsto tlo. Uinilo mu se da je u tom trenutku vazduh zahladneo, i pogledavi postrance prema vodi, vide kako je ona od vetra odjednom potamnela i namrekala se. (Dojs 1984, 174)

Preispitujui istinsku prirodu svog junaka meu polovima sentimentalizma i racionalizma, Dojs ovde izlae Stivena slinoj analizi kojoj je i sam bio izloen kroz zapaanja Vest i Tindala. Citirane reenice mogle bi da se itaju i kao stihovi, kao zapis koji predstavlja jednostavno osloboenje ritma, kako je sam Dojs definisao lirsko. Ili, kako Entoni Kronin navodi u svom eseju Dejms Dojs: Fusnota za pesnika: ritma koji postoji na raun svega ostalog, ukljuujui znaenje, otrinu imaginacije, ak i sintaksu (Kronin 1982, 144). Nain manipulacije ritmom, koji e Dojs tek razviti u svojim buduim romanima, pokazao je da je sam efekat, bilo da je nastao iz lirske, epske ili dramske situacije, oznaio formu koja je u dobroj meri odredila i znaenja svih ostalih aspekata i elemenata teksta. Izmeu ostalog, govorei neto novo o odnosu izmeu jedinke i sveta, nova forma je parodirala i samo trojstvo izmeu lirskog, epskog i dramskog. 10

Stiven u mislima suprotstavlja odsjaj treperavog ulnog sveta kroz prizmu raznobojnog i raskonog jezika i duboko razmiljanje o jednom unutarnjem svetu individualnih emocija, u istom trenutku doslovno stupajui sa drvenog mosta prema Bul Ajlendu, koji podrhtava pod koracima kolone hrianske brae, na vrsto tle obale. Taj kontrapunkt koji se kroz subjektivan doivljaj prelama u sinestetiko proimanje ulno pojmljivog i apstraktnog podea na elju Henrija Dejmsa da se stvari dovedu u dodir, kad ve niko ne moe dodirnuti re, ali i anticipira izvesnu pretpostavku Hju Kenera o stvaranju objekata u savremenoj knjievnosti, stvaranju koje poinje od materijala supstancijalnog kao to su statue ili slike u tekim ramovima. Ova trodimenzionalna poetika nemutih stvari gotovo da ini priaoca prie suvinim, samim tim prilagoavajui i naine itanja, jer tekst koji je u stanju da otkrije boju i dodir uvodi i povrinu, i dubinu, i pogled ka unutra, pogled prema neemu to ne samo znai nego i doslovno jeste. Kada je Dojs iz renika hrianske dogme usvojio termin epifanije, on ga je samo pridruio ostalim pojmovima kojima se sluio preuzevi ih iz katolikog uenja Sv. Tome Akvinskog. Imenujui tri uslova koji zadovoljavaju pojam lepote: potpunost, sklad i jasnost (integritas, consonantia, claritas: Dojs 1984, 222), on je podrazumevao da se epifanija pojavljuje u prisutnosti poslednjeg od njih, jasnosti. Drugim reima, jasnost bi morala biti dispozicionalno svojstvo predmeta, zahtevajui odreenu estetiku aktivnost i autora koji je predstavlja posredstvom epifanijskog doivljaja, i itaoca koji bi trebalo da razume taj doivljaj. Kroz epifanijsko iskustvo i autor, i pripoveda/junak, i italac dele svest o jeziku koji prevazilazi nivo verbalne asocijacije i osvaja mo nad stvarima tako to ih imenuje.

11

Devojka koje se smei sa zaelja pogrebne povorke samo je jedan od dojsovskih, epifanijskih momenata kod Kia. U romanu Bata, pepeo postoji deo koji gotovo da preslikava boje i ritmove Stivenove fantazije fraze, i dana i prizora dovedenih u sklad:
Glad rodi istananost, istananost rodi ljubav, ljubav rodi poeziju. () Zamurio sam. Ispod vrsto, do bola stisnutih kapaka siva se realnost sukobila sa ognjem fantazija i buknula rujnim sjajem. Zatim se prelila u uto, u plavo, i ljubiasto. Nebesa se otvorie, samo za trenutak, zasvirae fanfare, i ja ugledah gologuze anelie koji su, udarajui krilima kao muve, treperili oko sjajnorumene ie raja. No to je, velim, potrajalo samo trenutak. Odmah zatim poeo sam da padam vrtoglavo u dubinu, i to nije bio san. U meni je treperio neki velianstveni, sveobuhvatni ritam, a rei su mi izlazile na usta kao medijumu koji progovara na hebrejskom. Te su rei zaista bile na nekom udnom jeziku, punom neke dotad neviene zvunosti. Tek kada je prola prva navala tog grozniavog uzbuenja, ja se pozabavih njihovim znaenjem i otkrih ispod lelujave povrine muzike i ritma neke sasvim obine rei, sline onima iz barkarola koje je pevao moj otac. (Ki 1990a, 239)

Ipak, ono to povezuje odlomak iz Bate, pepela sa odlomkom iz Portreta umetnika mladosti nije samo varijacija na temu rei i boja, ve su to u istoj meri i formalni poetski, takorei muziki elementi koji temi odreuju smisao. Imenujui zvunost kao osobinu koja ini obine rei znaajnim, Kiov pripoveda samo nalazi drugi izraz za neto to je u tradiciji Akvinskog nazvano jasnou, i kao da upuuje na epifanijski momenat kako ga je Ketrin Milet razumela kod Dojsa: epifanije u isto vreme predstavljaju neto to je ispranjeno, savreno lieno znaenja, i neto to prevazilazi mo izraavanja, potpuno zagonetno, neto to je Dojsa uverilo u njegov poziv (Milet u Benstoku, 1984, 208). Ovde nije u pitanju samo znaenje imanentno 12

trenutku kroz koji Stiven prolazi etajui severnom stranom dablinskog zaliva, kao to nee biti u pitanju ni samo momenat u kom Andreas Sam stvara svoje prve stihove, ve zov ivota i vera u smisao koji se, bar naizgled, pred deacima otvara. Stivenova konana odluka o posveenju umetnosti koja e uslediti susretu sa devojkom-pticom, kao i Andreasova pesma nastala iz oseanja gladi, pokazuju da lepota, koja se pretvara u lepotu rei, predstavlja za mlade umetnike iluminacije istine, i konano opravdava njihov izbor ivota i pesnitva, ak i kad ivot donosi konfuziju i patnju. Iako navedeni odlomci iz Portreta umetnika u mladosti i Bate, pepela ne daju mnogo saznanja o tome kako epifanija nastaje, oba se zavravaju nekom vrstom otrenjenja, u kontrastu sa egzaltacijom koja je tom otrenjenju neposredno prethodila. I dok sinestezije zvukova i boja sugeriu stapanje, vrsto tlo i obine rei koje otrenjenje donosi sugeriu psiholoko i estetiko distanciranje Stivena Dedalusa i Andreasa Sama. U isti mah, meutim, i sjedinjavanje i razdvajanje ukazuju na specifine odnose koje naracija epifanijskih momenata uspostavlja izmeu objektivnih situacija i subjektivnih doivljaja, lirskog i pripovednog, stvarnog i modifikovanog poetskom sveu i jezikom. Fragment iz etnje gospodina Maka i Stivenova vizija devojke-ptice ukazali su na dva razliita horizonta doivljaja situacija koje su na izvestan nain, u trenutku koji je doivljajima prethodio, mogle biti sline. Fragment iz Stivenove etnje drvenim molom i Andreasov pesniki zanos iznenadno prekinut sveu o obinosti rei ukazali su, s druge strane, na sline doivljaje pokrenute dvema sasvim razliitim situacijama. U krajnjoj liniji, izbor odlomaka mogao je biti i sluajan: jedina namera bila je pokazati kako su narativni modeli u kojima su se figure racionalista i pesnika preklopile mogli

13

uoiti u Dojsovom romanu, a zatim i transformisani drukijim pripovednim kontekstima u kojima su se javili kod Kia. Sluajna je verovatno i sama slinost koja se na razliitim nivoima javlja izmeu prvog i drugog para navedenih odlomaka, i njihovo itanje nije ni u jednom trenutku raunalo na Kiovu nameru da parodira odreene delove iz Dojsovog romana o umetniku u mladosti. Utoliko je zanimljivije bilo posmatrati kako se neka ideja manifestovana kroz poetnu misao ili kao rezultat epifanijskog doivljaja menjala u razliitim narativnim okruenjima. U tom smislu, ovo itanje je predstavljalo i pokuaj da se prepoznaju podzemni tokovi teksta, nenamerni intertekst koji se ne pojavljuje kao promiljena aluzija ili parafraza, ali se moe pokazati kao korelacija puna znaenja jer, iako nema sumnje da Kiova proza ne oskudeva u referencama i otkriva uenog pesnika, i mnogo obimnija studija potvrdila bi da su modeli kroz koje ona uspostavlja veze sa Dojsovim delima interaktivni i na dubljim nivoima nego to bi puka autorska erudicija mogla da pokae.

CITIRANA LITERATURA - Cronin, Anthony (1982) Heritage Now. Dingle: Brandon Book Publishers Ltd. - Dojs, Dejms (1984) Portret umetnika u mladosti, preveo Petar urija, Beograd: Rad - Ellmann Richard (1982) James Joyce. Second Edition. Oxford: Oxford University Press. - Joyce, James (1996) A Portrait of the Artist as a Young man. London: Penguin Books. - Ki , Danilo (1990a) Bata, pepeo. Beograd: BIGZ - Ki , Danilo (1990b) Homo Poeticus. Sarajevo: Svjetlost.

14

- Ki , Danilo (1995) Varia. Beograd: BIGZ - Millet, Catherine (1988) On Epiphanies, in James Joyce: The Augmented Ninth (Proceedings of the Ninth International James Joyce Symposium, Frankfurt 1984), edited by Bernard Benstock. New York: Syracuse University Press.

Ivana Milivojevi (Dublin) Rationalist Parodies Poet Summary

Even though this article do not dispute the fact that the works of James Joyce and Danilo Ki embodied two rather different aesthetic sensibilities, it aims to show that both of the authors sometimes dealt in similar manners with the literary duality between the rational and the poetic. Founding its arguments on the fragments of Joyce's A Portrait of the Artist as a Young Man and Kis's Garden, Ashes, as well as on Kis early essays on Mr. Mak, it points out how the figures of the rationalist and the poet appear and transform in distinct narrative contexts. This comparative reading, however, did not rely on Ki's intention to parody certain aspects or elements of Joyce's novel on the young artist, bearing in mind that the intention probably did not even exist. In that sense, the corresponding, brief interpretation presented the reader's attempt to recognise the unintentional intertext which never emerges as a calculated allusion, quotation or paraphrase, but discovers the models of interaction at much deeper levels than the

15

author's mere erudition would indicate, and proves to be a correlation saturated by meaning.

16

You might also like