You are on page 1of 78

Irena Bratievi

Filozofski fakultet Zagreb

UDK 821.163.42.09-1 Izvorni znanstveni rad Prihvaeno za tisak: 18. veljae 2009.

OVIDIJE PRETVORENI: ETIRI PRIJEVODA UREVIEVE PJESME BIJELJAE SE IZDALEKA


Pjesma Ignjata urevia koja se nalazi na poetku njegova ciklusa ljubavne lirike, tradicionalno nazvana Bijeljae se izdaleka, pohvalnica je drevnosti i rairenosti slavenskih jezika s upletenim ljubavnim motivom stjecanja voljene ene. U razdoblju od sredine 18. do 20-ih godina 19. stoljea pjesma je doivjela nekoliko prijevoda: na latinski, talijanski i engleski jezik. U ovom se radu, nakon uvodnih poglavlja o hrvatskom izvorniku, etiri poznata prijevoda analiziraju s obzirom na knjievnopovijesni kontekst njihova nastanka i njihov odnos prema originalu, te se pokuava odgovoriti na pitanje je li koji od dostupnih prijevoda bio predloak engleskoj transpoziciji Cornelije Knight. Pokazuje se da prijevodi, u skladu s predromantiarskim prevodilakim poetikama, zadravaju velik stupanj slobode u ophoenju s originalom, te da Sladin, Stullijev i Zlatariev prijevod najvjerojatnije nisu posluili kao predloak engleskoj verziji pjesme.

1. Pjesma koja otvara ljubavni ciklus hrvatske lirike Ignjata urevia (1675. 1737.), prema poetnome stihu nazvana Bijeljae se izdaleka, ve je u 18. st. doivjela neuobiajeno bogatu prijevodnu recepciju. Njezini prijevodi na latinski (Sebastijana Slade iz 1754.), na engleski (Cornelije Knight potkraj stoljea u Rimu, vjerojatno preko posrednitva latinskoga ili talijanskoga prijevoda) i na talijanski (Baldassarea Odescalchija prema engleskom predloku C. Knight, objavljen 1810., te Luka Stullija, tiskan 1826.) privukli su dosad pozornost vie domaih istraivaa (Torbarina, Tomasovi, osi), no pritom nije bilo poznato da su istu pjesmu prevela jo dvojica naih knjievnika: Dubrovanin Marin Zlatari na latinski i ibenanin Marko Antun Vidovi na talijanski. Razlog zbog kojega je upravo Bijeljae se izdaleka postala tako popularan prijevodni predloak u drugoj polovini 18. i na poetku 19. stoljea zacijelo lei u njezinoj ideolokoj koncepciji koja slavi rasprostranjenost i starodrevnost slavenskih jezika. Stoga se je, prije nego to se s knjievnopovijesnog i traduktolokog aspekta razmotre oni prijevodi koji su nam u ovome trenutku dostupni (Sladin, Odescalchijev,
189

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Stullijev i Zlatariev), vrijedno zadrati i na samoj urevievoj pjesmi, posebno na suodnosu ljubavnih i ideolokih motiva kao i na njezinu oslanjanju na opus rimskoga pjesnika Ovidija, iji je stih Nam Getice didici Sarmaticeque loqui urevi postavio kao moto svojoj pjesmi. Lirski subjekt urevieve pjesme, sastavljene od 228 u 57 katrena rasporeenih osmeraca, rime abab, u trenutku nadolaska zore obuzet je uznemirujuim razmiljanjem kako stei ljubljenu enu kad mu se odjednom ukae sjena lovorom okrunjena i u zlato odjevena pjesnika. Pjesnik, u ijoj je pratnji razigrani djeak bog ljubavi, predstavlja se kao Rimljanin Ovidije: njegov monolog zauzet e punih etrdeset strofa. Ve u prvoj od njih Ovidije e spomenuti kako je kazna za njegov ljubavni grijeh bilo progonstvo ''sred slovinske pokrajine'', a nakon ode ispjevane ljubavi zapoet e odu slovinskom jeziku u kojem bi, jer je spoznao njegovu slavu, snagu i izraajnu mo u ljubavnoj, epskoj, aljivoj i panegirikoj poeziji, i sam bio pjevao da ga nije sprijeila smrt. Kako bi se ispunila elja njegove neumrle due, moli Rimu takoer poznatoga pjesnika urevia da ga odmijeni. Hiperbolino hvalei slavenski jezik, koji je, prema njemu, nadvisio i grki i latinski, Ovidije i dubrovakima i dalmatinskima te poljskom pjesniku Kochanowskom daje posebno mjesto meu knjievnicima. Zatim, niui geografske nazive koji odreuju prostor slavenske jezine zajednice, opisuje krug na ijim se rubovima nalaze Kranjska i eka na zapadu, Novaja Zemlja na sjeveru, Sibir na istoku te Jadran i rijeka Marica na jugu. Takva rasprostranjenost jami da e urevi, pjevajui poeziju, i to prema Ovidijevu naputku osobito ljubavnu, stei slavu, ali i svoju Ljubicu kao nagradu. No nakon to Rimljanin iezne, a u tijelo urevieva subjekta ue bog ljuveni te on u idilinu krajoliku ugleda dragu koja mu se predaje, naglo se osvijesti i shvati da ni nje nema, da je ipak posve sam sa svojim mislima. Iako sm poetak signalizira pjesmu ljubavne tematike i izriaja, ona se ubrzo preobraava u panegirik kojemu je ljubavni motivski sklop, formalno gledano, samo okvir. itateljevo se oekivanje iznevjerava kad rimski praeceptor amoris, autor Ljubavnih pjesama i Ljubavnog umijea, i zarobljenik Kupidonov, zalazi u pouavanje o snazi i rairenosti jezik Slavena, i kad ba slaganje stihova na narodnom jeziku smatra sredstvom da se stekne voljena ena: ovaj ureviev ironijski odmak od anrovskih konvencija pojaava se u epilogu, jer se nakon Ovidijeva nestanka pokazuje da je i gospoja, predmet pjesnikove ljubavi, samo vizija koja jednako nestaje, dok je ono to mu jedino ostaje jezini in. Upravo e to ''nadmetanje'' izmeu jezinog ideologema i ljubavnih motiva izazvati najdublje zahvate prevoditelja urevieve pjesme. Meu prouavateljima je uvrijeeno miljenje da je urevi smjestivi ovu pjesmu na poetak Ljuvenih pjesni legitimirao svoje bavljenje ljubavnom poezijom: lik
190

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

najslavnijega rimskoga ljubavnog pjesnika koji je, prema urevievu shvaanju, bio posve blizu tomu da sam pone slagati stihove na nekom slavenskom jeziku pa ga i moli da preuzme njegovu ulogu, doima se kao opravdanje za ljubavni ciklus na kojem je Dubrovanin radio i u redovnikim danima. Milan Reetar, prireiva kritikog izdanja Bijeljae se izdaleka,1 iitavajui podatke o pjesnikovu ivotu iz stihova, zakljuuje da je pjesma nastala tijekom ili nakon urevieva boravka u Rimu (od kraja 1697. do sredine 1702.) jer ga Ovidije slavi kao pjesnika iju je poeziju sluao i Rim. Kako je u to vrijeme urevi ve bio u novicijatu, spomen ljubovnice ueene razbludnim plamom Reetar je pokuao objasniti pretpostavkom da ''pria viziju koju je vidio u poetku svojega pjesnikovanja'',2 odnosno puno prije nego je postao sveenikom. I Reetara je zaintrigirala ova pjesma pa se na njoj dodatno zadrava: smatra da ona samo formalno ulazi u Ljuvene pjesni, a da je zapravo jedina ''nacionalistika'' pjesma meu urevievim "sitnijim" sastavcima na hrvatskome ''jer je glavna stvar u toj pjesmi slava 'slovinskoga' jezika",3 te primjeuje da urevi ne navodi imenom ni jednoga naeg pjesnika (osobito mu zamjera preuivanje Gundulia). Uope, jedini spomenuti slavenski pjesnik je Kochanowski. Prema Reetarovu miljenju, vjerojatno stoga to je urevi poznavao njegova latinska djela, ''dok bi za nas bilo mnogo vanije kad bi se vidjelo da je . poznavao njegov prijevod psaltira''.4 Prije Reetara na ovu se pjesmu osvrnuo Ivan Kasumovi u posljednjem dijelu svoje studije "Utjecaj grkih i rimskih pjesnika na dubrovaku liriku poeziju".5 Nepunih est desetljea poslije o njoj je pisao i eljko Purati u radu "Publije Ovidije Nazon i Ignjat urevi".6 Obojica prouavatelja istiu dva urevieva pjesnika postupka koja se mogu dovesti u vezu s Ovidijevima. U prvom je sluaju rije o
1

U prvom od dvaju svezaka Starih pisaca hrvatskih posveenih ureviu: Djela Ignjacija ori (Ignjata oria). Knjiga prva: Pjesni razlike i Uzdasi Mandalijene pokornice, SPH XXIV, Zagreb 1918., str. 6-12. Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori (Ignjata oria). Knjiga druga: Saltijer slovinski i proza, SPH XXV, Zagreb 1926., str. LXXVI. Isto, str. LXXVIII. Isto. Kasumovi, Ivan: "Utjecaj grkih i rimskih pjesnika na dubrovaku liriku poeziju", Rad JAZU 205, Zagreb 1914., str. 1-117. Purati, eljko: "Publije Ovidije Nazon i Ignjat urevi", Zbornik radova posveenih uspomeni Salka Nazeia, Sarajevo 1973., str. 183-201. Usp. i njegovu doktorsku disertaciju Ovidije u dubrovakoj i dalmatinskoj knjievnosti (Beograd 1970) te poneto izmijenjeni zakljuak disertacije objavljen pod istim naslovom i iste godine u asopisu iva antika, godite XX, str. 203-213.

3 4 5

191

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

adinatonu, guri kojom se nemogunost jedne radnje izrie usporedbom s drugom, jo manje moguom radnjom. Nalazi se u urevievim stihovima 137-144: Prie bih plame rajskieh dvora, / voe u jesen, klasje obliti, / prie bih mog vale od mora, / zrake od sunca pribrojiti, / neg izbrojit sve poreda / mudroznance i pjesnike / kiem slovinska cti besjeda / i cavtjet e slavno uvike, a oslanja se na Ovidijevo mjesto iz zbirke tualjki (Trist. 4, 1, 56-59) u kojem, parafrazirano, pjesniki subjekt ispovijeda da bi prije izbrojio cvijee u proljee, ljetno klasje, voe tijekom jeseni i zimske snjegove nego nedae koje podnosi bacan po cijelome svijetu dok nesretan putuje prema prijeteim crnomorskim obalama.7 Drugo, temeljnom kompozicijskom postupku urevieve pjesme koji je u generikom smislu odreuje kao viziju predloak se moe pronai u Ovidijevoj elegiji u kojoj se pjesniku dok je etao svetim gajem ekajui nadahnue svoje muze ukazuju personicirane Elegija i Tragedija. Pjesma stoji na poetku nove, tree knjige Ljubavnih pjesama (Amor. 3, 1), pa funkcionira i kao objava autorova poetikog opredjeljenja: djevojke ga nastoje privoljeti svaka za svoj anr, a on se prikloni ljubavnoj elegiji. To meutim, dodajmo, nije bila jedina Ovidijeva pjesma s elementima vizije: u poslanici upuenoj Fabiju Maksimu (Pont. 3, 3) s molbom da se zauzme za nj u Rimu, prepriava se noni prizor u kojem pjesnika pohodi krilati Amor.8 Iz Reetarova poglavlja o prijevodima urevievih pjesama do 1918. vidljivo je da je znao kako su Bijeljae se izdaleka preveli Slade, Stulli, Knight i Odescalchi;
7 8

Drugi se srodan adinaton nalazi u Pont. 2, 7, 25-30 (usp. Kasumovi, Ivan: nav. dj., str. 39). Kad se Bijeljae se izdaleka ita u kontekstu knjievnoga anra vizije, otvara se prostor za nova raznovrsna tumaenja. Tako Zlata Bojovi Ovidija, koji se pojavljuje na poetku urevieva ciklusa ljubavne lirike, tumai kao vodia koji je pjesnika "poveo i proveo kroz pakao, istilite i raj ljubavi" (Bojovi, Zlata: Dubrovaki pisci, Beograd 2001., str. 301). No jednako kao to se u pozivanju na Ovidijev autoritet moe vidjeti urevieva apologija bavljenja ljubavnom lirikom, tako se Ovidijeve rijei mogu promatrati i kao nain da se legitimira pisanje pjesama na narodnom jeziku (u opreci prema takoer Ovidijevu latinskom); usp. i: Lachmann-Schmohl, Renate: Ignjat ori. Eine stilistische Untersuchung zum Slavischen Barock, Kln Graz 1964., str. 93. Zanimljivo je da je alegorijski potencijal pjesme uoio ve Ivan Stojanovi, koji ju je pod naslovom Slave jezika slavjanskoga objavio u asopisu Dubrovnik, zabavnik za 1885., te u komentaru iznio svoje shvaanje "ljubovce" kao slavenske poezije koju pjesnik eli proiriti u narodu (str. 7). Figura Ovidija se, na temelju zemljopisne podudarnosti, pojavljuje u jo jednom djelu hrvatske knjievnosti 18. st.: u ep Katarine II. i Jose II. put u Krim iz 1788. Joso Krmpoti umetnuo je latinsku pjesmu dugu 29 elegijskih distiha u kojoj lutajua sjena prognanoga pjesnika izrie hvalu austrijskom caru i ruskoj carici jer nakon njihova dolaska vie nee boraviti u barbarskoj zemlji; Krmpoti, Joso: Katarine II. i Jose II. put u Krim, Be 1788., str. 112-114. A u vieslojno intertekstualnoj parodiji Paska Antuna Kazalija Novi Marunko iz 1852. odvija se prijepor izmeu samog pjesnika s jedne strane i, s druge strane, autora komine poeme Suze Marunkove, koji je prikazan kao "sjena oria", usp. Falievac, Dunja: "Pasko Antun Kazali kao epik", Kaliopin vrt, Split 1997., str. 314-323.

192

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

tovie, spominje i da je Zlatari prevodio urevia na latinski, no ne naznauje precizno koji je tekst odabrao kao predloak.9 Upravo je navodom Reetarova pregleda prijevod prvi od triju svojih radova posveenih ovim urevievim stihovima i njihovim prijevodima zapoeo Josip Torbarina. Rije je o lanku ''Oko engleskoga prijevoda jedne urevieve pjesme'' iz 1951., prvi put objavljenom u Zborniku radova Filozofskog fakulteta.10 Okarakteriziravi pjesmu kao ''himnu spjevanu u slavu slovinskoga jezika i slavenske zajednice'', Torbarina je dulje zastao na spomenu Jana Kochanowskoga, kojemu razloge vidi u tome to je urevi, kao i Kochanowski, preveo psalme na narodni jezik, zatim u prijateljskim humanistikim vezama izmeu poljskoga pjesnika i naeg Andrije Dudia (koji pak poznaje dubrovakoga nadbiskupa Lodovica Beccadellija), te u zanimanju Kochanowskoga za june Slavene, koje esto spominje u svojim djelima. urevievu ''ljubav prema rodnom jeziku i domovini''11 koja je dola do izraaja u navedenoj pjesmi Torbarina je doveo u vezu s njegovim rodoljubnim iskazima sadranima u predgovorima Uzdasima Mandalijene pokornice i ivotopisu svetoga Benedikta, kao i s njegovim opsenim u rukopisu sauvanim povijesnim djelom Antiquitates Illyricae. Od etiriju prijevoda urevia osvrnuo se Torbarina tek na Sladin, tiskan, uz hrvatski tekst, u raspravi De Illyricae linguae vetustate et amplitudine, i na nizu primjera pokazao kako je Slade adaptirao izvornik izostavivi one stihove koji govore o ljubavi a ne o teritorijalnosti i starosti ilirskoga jezika, te interveniravi ak u stihove koje je zadrao, zbog ega je njegov prijevod zapravo ideoloki intonirana parafraza. Torbarina je na Reetarovu tragu12 pretpostavljao da je Cornelia Knight svoj engleski prijevod nainila prema Sladinu latinskom predloku, objavljenom u Veneciji 1754., no njezin tekst nije uspio pronai ni u jednom njezinu tiskanom djelu i ni u jednom rukopisu ''do kojih se moe doi u veim arhivima Velike Britanije'',13 te se on danas smatra izgubljenim. Oito je da Torbarini u tom trenutku nije bio dostupan ni Odescalchijev uradak, objelodanjen u zbirci njegove svjetovne i nabone lirike 1810., ni Stullijev prijevod o kojem obavjetava samo prema Reetaru, smatrajui kako taj tekst, iako nainjen potkraj 18. st., nije mogao u rukopisnom obliku doprijeti
9 10

Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori. Knjiga prva, str. LVII. Zagreb 1951., str. 651-706. Drugi je put objavljen u Torbarininim Kroatistikim raspravama, Zagreb 1997., str. 267-313. Torbarina, Josip: ''Oko engleskoga prijevoda jedne urevieve pjesme'', Kroatistike rasprave, Zagreb 1997., str. 271. Usp. Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori. Knjiga prva, str. LVII. Torbarina, Josip: ''Oko engleskoga prijevoda jedne urevieve pjesme'', Kroatistike rasprave, Zagreb 1997., str. 276.

11

12 13

193

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

do Italije i Cornelije Knight. Nadalje, Torbarina daje vrlo opiran i iscrpan prikaz ivota engleske knjievnice, sluei se njezinom autobiograjom objavljenom 1861. U njemu osobito mjesto zauzima prijateljevanje s Dubrovanima u Rimu, prije svega s Rajmundom Kuniem, koji ju je, pretpostavlja, upoznao sa Sladinom raspravom i potaknuo da prevede urevia na engleski ime je nastao prvi prijevod neke hrvatske pjesme na taj jezik. Torbarinino odreenje godine Kunieve smrti, 1794., kao termina nakon kojega taj prijevod nije mogao nastati, moe biti pogreno, jer Cornelia Knight nije morala nuno prevesti pjesmu za Kunieva ivota sve ako je od njega i dobila predloak. U radu o Kunievim epigramima u kojima je iskazano poznavanje ili zanimanje za englesku knjievnost14 Torbarina se pozvao na svoju studiju iz 1951., dodavi kako je engleskom parafrazom Cornelije Knight i Odescalchijevom talijanskom verzijom nedvojbeno odana poast Kunievu podrijetlu i rodnom gradu. No svoje je stavove revidirao u studiji "Raymond Kuni and Aleri. Roman literary and artistic diversion in the late Settecento"15 iz 1966. Zakljuak vaan za ovo istraivanje ponovio je u radu ''Hrvatski latinisti 18. stoljea u Dubrovniku'' prvotno objavljenom u Zborniku Zagrebake slavistike kole 1975.16 Govorei o Kuniu, on kae: Meu strancima koji su u posljednjoj etvrti 18. st. ivjeli u Rimu bila je i opskurna engleska pjesnikinja Ellis Cornelia Knight (1757-1837) s kojom je Kuni sklopio intimno poznanstvo. [...] Nas ona zanima i zato to je, oito da bi ugodila Kuniu, parafrazirala na engleski uvodnu pjesmu Ljuvenih pjesni Ignjata urevia. Dakako, nije vjerojatno da je, da bi to uinila, nauila hrvatski. Premda je slobodan latinski prijevod te iste pjesme Sebastijan Slade-Dolci objavio ve 1754. u Veneciji, najvjerojatnije je da je Cornelia Knight parafrazirala doslovan latinski ili talijanski prijevod urevieve pjesme koji je posebno za nju uinio Rajmund Kuni. Svakako je injenica da je njezina parafraza blia hrvatskom originalu nego Sladinu latinskom prijevodu. Ta je engleska parafraza izgubljena ili zametnuta, a nije vjerojatno da je ikad bila tiskana; ali zato se sauvao njezin vjeran talijanski prijevod iz pera Kunieva prijatelja Odescalchija.17
14

Torbarina, Josip: ''Raymond Kuni and English Literature'', SRAZ, IV, 9-10, Zagreb 1960., str. 163-170. U: Gabrieli, Vittorio (ur.): Friendship's Garland. Essays Presented to Mario Praz on his Seventieth Birthday, Rim 1966., II, str. 11-41. Knjiga 3, Zagreb 1975., str. 49-60; ponovljen je u Kroatistikim raspravama, str. 314-328. Torbarina, Josip: ''Hrvatski latinisti 18. stoljea u Dubrovniku'', Kroatistike rasprave, Zagreb 1997., str. 322. Ovdje se moramo zapitati kako je bez prijevoda Cornelije Knight mogue znati da je Odescalchijev prijevod toga njezina teksta bio "vjeran".

15

16 17

194

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

Torbarina je 1966. naime imao u rukama zbirku Poesie profane e sacre di d. Baldassare Odescalchi, tampanu u Rimu 1810., te je nakon usporedbe Sladina prijevoda i Odescalchijeve pjesme, naslovljene Parafrasi di una poesia illirica tradotta dall' inglese di Miss Knight, odbacio pretpostavku da je C. Knight slijedila Sladin tekst. Ukoliko je dakle morao postojati neki drugi predloak, najvjerojatnijim je moguim posrednikom smatrao njezina i Odescalchijeva prijatelja Kunia. Piui o urevievoj pjesmi 1994.,18 Mirko Tomasovi nije uoio ovu noviju Torbarininu hipotezu, nego se oslonio na miljenje da je Knight prevodila prema Sladinu slobodnome latinskom prijevodu. No prijevode Sladin, Cornelije Knight, Odescalchijev i Stullijev Tomasovi spominje tek uzgredno; u sreditu je njegove studije komparatistiki opis urevieva izvornika. Prepoznaje ga kao programatsku pjesmu, koja je ''stanovita visione amorosa (vienje Ovidija kao stimula ljubavi i ljubavne poezije), te istodobno lauda baroknog slovinstva''.19 Torbarininim objanjenjima urevieve pohvale Kochanowskoga Tomasovi je dodao nove argumente pronaavi ove dodirne toke: pripadnost obojice europskome civilizacijskom krugu, viejezino pjesnitvo, ljubavnu i nabonu liriku, prepjeve pokajnikih psalama na materinski jezik te opjevavanje bivih ljubavi. Posljednji se na sudbinu ove urevieve pjesme i njezinih inojezinih inaica osvrnuo Stjepan osi u radu "Luko Stulli i dubrovaka knjievna batina",20 s obzirom na to da je Stulli, kao to je ve reeno, preveo pjesmu na talijanski, i to, prema vlastitome svjedoanstvu, tridesetak godina prije nego to je tiskana (objavljena je 1826.). osi ne poznaje Zlatariev prijevod ni Torbarinin ''trei'' lanak, odnosno tezu o moguem Kunievu prirunome prijevodu i citirane Odescalchijeve stihove. On iznosi novu, naoko plauzibilniju pretpostavku, nemajui uvid u prijevod Baldassarea Odescalchija i/ili Cornelije Knight. osi naime kronologijom dokazuje da je Knight mogla u Italiji doi u dodir sa Stullijem ili barem s njegovim talijanskim prijevodom, jer je Stulli oko 1798. boravio u Rimu i u Napulju. Zakljuuje: Ako ta [Odescalchijeva] parafraza, nastala na temelju zagubljenog engleskog prepjeva, sadri ljubavne stihove, potvrdit e se da Ellis Cornelia Knight nije prevodila Sladinu latinsku varijantu u kojoj su ljubavni motivi
18

Tomasovi, Mirko: ''urevievo prizivanje Ovidija'', Dani hvarskog kazalita XX Hrvatsko barokno pjesnitvo: Dubrovnik i dalmatinske komune, Split 1994., str. 103-110. Tiskano i pod naslovom: ''urevievo prizivanje i slaviziranje Ovidija'', Slike iz povijesti hrvatske knjievnosti, Zagreb 1994., str. 15-26. Tomasovi, Mirko: ''urevievo prizivanje Ovidija'', Dani hvarskog kazalita XX Hrvatsko barokno pjesnitvo: Dubrovnik i dalmatinske komune, Split 1994., str. 104. osi, Stjepan: ''Luko Stulli i dubrovaka knjievna batina'', Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 41, Zagreb Dubrovnik 2003., str. 259-286.

19

20

195

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

izbaeni. U tom sluaju, kao predloak engleskog prijevoda preostaje samo Stullijev prepjev, nastao tijekom njegova studija u Italiji.21 Meutim, usporedba Odescalchijevih stihova sa Stullijevim prijevodom pokazuje, kako e se jo prikazati u ovom radu, prilinu meusobnu nezavisnost tekstova, koja ne ide u prilog osievoj tezi. 2. Uporite za konstrukciju tobonje Ovidijeve pohvalnice slavenskom jeziku urevi je, svrstavajui antici poznate jezike koji su se govorili uz obalu Crnoga mora meu slavenske idiome, pronaao u 40. retku jednog od Ovidijevih stihovanih pisama iz progonstva, koji glasi ''Nam didici Getice, Sarmaticeque loqui''. Epistulae ex Ponto posljednje su Ovidijevo djelo, nastalo najvjerojatnije u razdoblju izmeu 13. i 16. godine pos. Kr., nakon u tuini napisanih pet knjiga Tualjki (Tristia, 8. 12. pos. Kr.) i due kletvene elegije Ibis upuene neimenovanom neprijatelju (vjerojatno 11. pos. Kr.). Poslanicu na koju e se esnaest stoljea poslije referirati ''slavo-dubrovaki Ovidije'' urevi, kakvu je titulu stekao zahvaljujui svojoj ljubavnoj poeziji, rimski je pjesnik uputio Koti Maksimu,22 jednom od svojih najprizivanijih adresata. Elegija je pjesnikova zahvala Koti za prijateljstvo zahvala koja e ga, kako veli u skladu s idejom besmrtnosti pjesnike slave, nadivjeti upravo u ovim stihovima. Takoer, ona je proslava prijateljske odanosti, oprimjerene mitskom priom o Orestu i Piladu koji nepomirljivo ele umrijeti jedan mjesto drugoga pred Igenijom na Tauridi. Tu pripovijest pjesnik stavlja u usta nekom getskom starcu koji je stajao u mnotvu i sluao ga kako hvali lojalnost nekolicine Rimljana koji ga nisu iznevjerili u trenucima osobne tragedije. Priom o portvovnim prijateljima Get mu je htio posvjedoiti kako i daleki barbari cijene vrijednost pravoga prijateljstva, no vjerojatnije je stajalite je dananje kritike da ju nije doista ispriao lokalni stanovnik, nego da se Ovidije posluio uvoenjem toga govornika kako bi u skladu s pjesnikim konvencijama u pjesmu unio exemplum.23 U ovom je kontekstu, da bi objasnio kako je uope barbarima mogao govoriti o estitosti svojih preostalih prijatelja, u parentezi napomenuo: ''Naime, nauio sam govoriti getski i sarmatski'' (Pont. 3, 2, 40).
21 22

Isto, str. 283. Marko Aurelije Kota Maksim Mesalin (ne prije 24. pr. Kr. ?), konzul 20. pos. Kr., pjesnik i govornik, Ovidijev prijatelj i pokrovitelj, i njegov stalni zagovaratelj, koji ipak nije mogao dovoljno utjecati da se Ovidija oslobodi kazne za omraeni error. Usp. Richmond, John: ''The Latter Days of a Love Poet: Ovid in Exile'', Classics Ireland, 2, Dublin 1995., URL: www.ucd.ie/classics/classicsinfo/95/Richmond95.html (21. oujka 2006.).

23

196

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

No to nije bila jedina njegova potvrda da je doista nauio sporazumijevati se jezikom zemlje u koju je Augustovom odlukom bio relegiran. Dapae, potpuno se jednak stih ve prije naao u zbirci Tristia (5, 12, 58), u elegiji kojom pjesnik predouje okolnosti nepovoljne za bavljenje poezijom: prema njegovim rijeima, nema u njegovoj tunoj sudbini radosti ni duhovnoga mira iji bi pjesme bile plod, pjesniki su zanos uguile nevolje a ne tei vie ni za slavom, u njegovoj blizini nema knjiga, nema ni pravu publiku, sve je puno barbarskih zvukova, ini mu se da je i zaboravio materinski jezik, tovie, nauio je ve getski i sarmatski. (Ipak pie stihove, ali ih zbog njihove bezvrijednosti predaje plamenu, zauvijek alei to nije uinio isto i s prokazanim Ljubavnim umijeem.) Nakon pritubi na to da mora sam sa sobom govoriti latinski kako ga ne bi zaboravio, da je prisiljen sporazumijevati se gestama (Tr. 5, 10) s barbarima koji ne poznaju ni osnovne latinske rijei (Tr. 5, 2), te da je grki iskvaren i potisnut domaim getskim (Tr. 5, 2), tijekom desetogodinjega boravka na hladnoj i negostoljubivoj obali Ovidije je, kako sam veli molei muze za oprost, bio prisiljen nauiti sarmatski (Tr. 5, 7), tovie, ini mu se da bi ve mogao i pisati u getskom metru (Tr. 3, 14) na koncu, nakon Augustove smrti navodno je spjevao i pred publikom itao getsku pjesmu u latinskome metru njemu u ast (Pont. 4, 13). Takva pjesma nije sauvana niti o njoj ima drugih dokaza, zbog ega suvremeni prouavatelji smatraju ili da je bila rije o kakvu manjem epigramu24 ili da treba posumnjati u istinitost njegovih rijei.25 Grad Tomi na zapadnoj obali Crnoga mora osnovali su grki kolonizatori iz Mileta u 6. st. pr. Kr. zbog trgovakih interesa. Okolno mu stanovnitvo ine Geti, Skiti i Sarmati. Nakon pobjede Rimljana nad Mitridatom 71. pr. Kr. Tomi su uli u savez s Rimom, no ve deset godina poslije susjedni su Geti, koji su nastavali obje obale donjega toka Dunava, pod vodstvom kralja Birebista osvojili grad; on e 29/28. pr. Kr. iznova doi u rimske ruke i konano dobiti tzv. zapovjednika za obranu Lijevog Ponta 15. pos. Kr., upravo tijekom Ovidijeva boravka ondje.26 Ratoborno trako pleme Geta, vjerojatno nomadsko ili polunomadsko, koje su neki antiki autori nazivali Daanima, no Ovidije ih kao neposredni svjedok nikada ne poistovjeuje s njima, ostalo je vitalan element u gradu, pa je pjesnik osim grkog unutar zidina susretao i getski jezik i svojevrsnu mjeavinu getskoga i grkoga. Sarmati su pak bili nomadski indoeuropski narod u srodstvu sa Skitima; prema okvirnoj antikoj predodbi
24 25

Isto. Williams, Gareth: ''Ovid's exile poetry: Tristia, Epistulae ex Ponto and Ibis'', Hardie, Philip (ur.): The Cambridge Companion to Ovid, Cambridge 2002., str. 239. Prema: Milievi Brada, Marina: Stara Grka. Grci na Crnome moru, Zagreb 2004., str. 368-369.

26

197

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Sarmatija je bila predio istono od Karpata i sjeverno od Crnoga mora. No kako su brojni narodi stoljeima bili u stalnom pokretu, i zemljopisni su nazivi u antici esto mijenjali svoje reference. Za Herodota je Skitija zapadno, a Sarmatija istono od Dona; za Plinija Skitija granii s Germanijom, dok se Sarmatija Pomponija Mele protee do Visle.27 Ovidije podruje oko Toma gotovo dosljedno naziva sarmatskom zemljom, i svjedoi da Sarmati u ono doba vrlo esto useljavaju u grad i okolicu ili ulijeu u njih u pljakakim pohodima. No kako je njegova stihovana tvrdnja da je svladao sarmatski i getski motivirala urevia da u usta slavnoga rimskog pjesnika umetne pohvalu slavenskim jezicima? Pred motom stoje rijei: Kae pjesnik da po Ovidiju, latinskomu spijevaocu, nauio se dobar dio uveno naki pjeti, i dri da taj Rimanin umio je slovinski govoriti.28 Uzrok dakle lei u stoljeima njegovanoj predodbi da su Sarmati i Geti, prvi iranski a drugi traki narod, zapravo bili Slaveni. Kako se ona razvijala od vremena humanizma u djelima pojedinih hrvatskih autora koji su preuzimali zadau prikazati i osvijestiti teritorijalnu rasprostranjenost, etniku brojnost, zajedniko podrijetlo i jezino bogatstvo Slavena, ovdje e se prikazati samo u vrlo povrnim crtama i spomenom tek najvanijih imena. U nastojanju da se prevlada osjeaj nedostatka zbog nepostojanja kontinuiteta sa slavnom antikom,29 ali i da se potvrdi pripadnost Hrvatske zapadu Europe, nai su se slavenski ideolozi ispomagali ilirskim ideologemom. Tako je Vinko Pribojevi (govor De origine successibusque Slavorum odran 1525., objavljen 1532.), krenuvi od Noina potomka Tirasa, praoca svih Traana a koji da su, kako bez potkrepe tvrdi, Slaveni smatrao da su Iliri (kao i Geti, Daani, pa Goti ili, na primjer, stari Makedonci, ukljuujui Filipa i Aleksandra) zapravo bili Slaveni jer su Traanima srodni. Za Mavra Orbinija (Il Regno degli Slavi, 1601.) pradomovina je Slavena Skandinavija, iz koje dolaze u Sarmatiju, a iz nje se ire po cijeloj Europi i stapaju sa starosjedilakim Ilirima i Traanima; slavenski je jezik rasprostranjen od Kaspijskog mora do Saske, te od Jadranskog do Sjevernog mora. Od istaknutijih je ranonovovjekovnih historiografa jedino Ivan Lui prednost dao znanstvenoj istini i vjerodostojnosti, te se u djelu De regno Dalmatiae et Croatiae (1666.) ne skanjuje rei da su Slaveni pristigli na podruje dananje Hrvatske bez
27

Usp. Batty, R. M.: ''On Getic and Sarmatian Shores: Ovid's Account of the Danube Lands'', Historia, 43, Stuttgart 1994., str. 100. Ove se rijei nalaze u vjerojatno najstarijem sauvanom i najpouzdanijem prijepisu ciklusa Pjesni razlike, nastalu oko 1720.; prepisiva je nepoznat, no vidljivo je da je u prijepis ispravcima intervenirao sam autor. Danas je pohranjen u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu (R 3130). Usp. Kunti-Makvi, Bruna: ''Tradicija o naim krajevima u antikom razdoblju kod dalmatinskih pisaca 16. i 17. stoljea'', iva antika, 34, Skopje 1984., str. 155.

28

29

198

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

rodbinskih veza s Ilirima, nakon ega je dolo do stapanja slavenskog i romanskog stanovnitva. No uz Luia nije pristao upravo Ignjat urevi, koji je u drugoj polovini svojega ivota, nakon to je postao benediktinski redovnik i nakon to je iza sebe ve imao i latinsku i hrvatsku liriku, i Uzdahe Mandalijene pokornice i prijevod psaltira, i ivotopis utemeljitelja reda i pseudoznanstvenu raspravu o brodolomu Svetoga Pavla uz mljetsku obalu, zapoeo, ali zbog smrti nije i zavrio svoje golemo historiografsko-loloko djelo Rerum Illyricarum. Tu je raspravu nakon desetogodinjeg rada na ouvanim fragmentima teko itljivih autografa i prijepisa uspio rekonstruirati Ivan Pudi,30 no tekst koji je sam urevi smatrao svojim ivotnim djelom do danas nije objavljen. Ipak, iz Pudievih se komentara i uvrtenih ekscerpata latinskih rasprava moe razaznati kakvi su bili znanstveni stavovi koje je urevi zastupao, uz osnovnu tezu da su ilirski, traki, sarmatski i slavenski jedan te isti jezik s vie naziva:31 smatrao je da su i stari Geti, nastanjeni na prostoru Moldavije, govorili trako-sarmatsko-ilirsko-slavenskim jezikom; da je taj jezik, prema njegovoj klasikaciji, lingua matrix, tj. jedan od nastalih nakon opeg potopa; da je Wullin prijevod Biblije slavenski, a ne germanski, jer su Goti zapravo Geti, odnosno Sarmati-Iliri; da je i Jeronimov prijevod slavenski, budui da je on Dalmatinac; da su svi Slaveni autohtono stanovnitvo na Balkanu, odakle su se, primjerice, Poljaci i esi pod vodstvom Dalmatinaca Leha i eha raselili na sjever itd. Napose ga je, ini se, ''uljao'' problem germanskoga jezika i pretjerani pokuaji suvremenih njemakih autora da u gotovo svim vlastitim imenicama pronalaze germanske tragove, pa je puno truda i argumenata uloio u to da dokae kako je germanski lingua mista, nastao kao mjeavina skitsko-germanskog i trakog (tj. sarmatskog, ilirskog, slavenskog), grkog, latinskog i talijanskog, kako je tijekom vremena gubio vlastite elemente a posuivao tue, te kako je i njih iskvario do neprepoznatljivosti. Kada je, primjerice, morao opravdati odakle u germanskome grkih rijei, upozorio je da su ih Germani preuzeli od Sarmata i pozvao se na Ovidija, koji u zbirci Tristia svjedoi kako su se Sarmati

30

Pudi, Ivan: Rerum Illyricarum Ignjata urevia, Sarajevo 1967. Pudi pretpostavlja da se cjeloviti tekst imao sastojati od tri dijela: rasprav o ilirskim jezicima (De lingua Thracum), rasprav o povijesti Ilira (Antiquitates Illyricae) i povijesti rodnoga grada (Rhacusana historia). Prema naem grubom izraunu na temelju Pudieve rekonstrukcije, mogao je obuhvaati preko dvije tisue rukopisnih stranica. ''Porro antiqui(ssimu)m ac primitiv(um) idioma Illyrior(um) non aliud qua(m) Thracic(um), sive Sarmatic(um), nempe hoc ips(um) q(uod) hodieque p(er) Illyric(um) in usu est, et vulgo Slavicu(m) seu Slavonicu(m) dicimus'', isto, str. 30; ''Thracu(m) lingua vetus eade(m) est cu(m) hodierna Dalmato-Slavo-Sarmatica'', isto, str. 27.

31

199

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

i Geti sluili mnogim grkim rijeima iskvarivi im oblik.32 Njegova se intencija da najee pomou etimologiziranja onomastike grae to vie jezika (i naroda) proglasi bilo trakim, bilo sarmatskim, bilo ilirskim, ali svakako, podrazumijeva se, slavenskim, moe iitati i kao dio slavenske ideologije koja je ojaala osobito u razdoblju baroka i kao odraz snana osobnoga patriotskog stava koji je izricao u svakoj prilici. Primjerice, osim u esto citiranom predgovoru tiocu pred hrvatskim Uzdasima Mandalijene pokornice,33 svoje domoljubne osjeaje prema jeziku izrazio je urevi i u predgovoru latinskomu prijevodu prvoga pjevanja te poeme koji je tiskao zajedno s cjelovitim hrvatskim tekstom u Veneciji 1728.: tada je preveo samo uvodno pjevanje za ogled, najavljujui kako e, bude li prijam dobar, prevesti i ostalih sedam to se poslije ipak nije dogodilo. No osvre se jo jednom na izvorni hrvatski tekst, obrazlaui kako nije htio stvoriti djelo samo iz pobonosti, nego mu je intencija bila i ljudima svojega jezika dokazati izvrsnost njihova govora, koji se meu ostalima istie rairenou, leksikim bogatstvom, uzvienou i sjajem, te spominje preziratelje oinskoga jezika, koji ue strane jezike, ali vlastiti zanemaruju i gotovo se srame njime govoriti. U predgovoru ivotu svetoga Benedikta kae kako ga je na pisanje izmeu inih razloga motiviralo i to to sve drave osim ''nae slovinske'' imaju opis ivota i udesa toga sveca na svojem jeziku, pa je htio ivotopisom uresiti ''na jezik'', kvalicirajui ga pritom kao najrasprostranjeniji, budui da zauzima podruje od Jadranskoga do Ledenoga mora te od njemakih granica do Crnoga mora. U predgovoru pak Saltijera urevi se nadao nasljedovateljima koji e na njegovu tragu znanstvenim djelima utrti put slavenskom jeziku u knjievnoj republici. 3. Poznato je da je skoro stoljee poslije iz urevievih rukopisnih rasprava nemali dio grae za svoja povijesna i jezikoslovna djela ''posudio'' Francesco Maria Appendini (1768. 1837.), zasluni talijanski pijarist, profesor retorike, geograje i povijesti, upravitelj liceja i gimnazije u Dubrovniku, potom generalni ravnatelj
32

Mogue je da je i u ovome djelu urevi citirao rimskoga pjesnika i njegovu izjavu o nauenim crnomorskim jezicima u prilog svojim pseudoznanstvenim konstrukcijama. ''Ovo ti sve pripovidjeh, neka pozna da moje knjievno nastojanje, zasve o druzijeh naucijeh zabavljeno, uzdralo je sve osobitu ljubav svomu rodnom jeziku i svojoj andrijano-slovinskoj pokrajini, koju, premda i sada prionut latinski i talijanski pisati razlika nepogrdiva umohitrenja, drim srano i dobrohono sve prid oima; i sve to piem, inim da nju gleda, da nju utiti, da nju hvali i uzmnaa u plemenitoj scjeni i svijetlu imenovanju prid svijetom'', Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori. Knjiga prva, str. 467.

33

200

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

dalmatinskih gimnazija i upravitelj liceja u Zadru. U uvodu svojega kapitalnog djela Notizie istorico-critiche sulle antichit, storia e letteratura de' Ragusei, ''iji je posljednji dio potpuno usmjeren na to da pokae i potvrdi izvrsnost ilirskoga jezika'',34 tvrdi kako je ''dananji ilirski ili slavenski jezik bio jezik velike Jafetove kolonije''35 koja se poslije razdijelila na velik broj maloazijskih i europskih naroda, a meu kojima su primjerice i Traani, Skiti, Germani, Grci i Latini. Iste e ideje, temeljene na nepouzdanim etimologijama, izloiti i u drugim raspravama: De praestantia et vetustate linguae Illyricae (1806.), Prefazione ai colti amatori delle lingue (u: Grammatica della lingua illirica 1808.) i Dell' analogia della lingua degli antichi popoli dell' Asia Minore con la lingua dei popoli antichi e recenti della Tracia e dell' Illirico (predgovor treem svesku rjenika Joakima Stullija, Vocabolario italiano-illiricolatinum 1810.). Prvu je navedenu raspravu Appendini objavio i zasebno, no tiskana je i na poetku Stullijeva Rjeosloja slovinsko-italijansko-latinskoga. I sam je njezin naslov posljedica preuzimanja od prethodnika, tonije u ovome sluaju od Sebastijana Slade Dolcija (1699. 1777.), autora 1754. u Veneciji izdane historijsko-kronoloko-kritike rasprave De Illyricae linguae vetustate et amplitudine.36 Rasprava koju je najproduktivniji dubrovaki franjevac nainio, kako istie u posveti, u slobodno vrijeme tekue godine, plod je njegova dugogodinjeg zanimanja i istraivanja povijesnih i lolokih tema, kao i izraz domoljublja i elje da proslavi vlastiti narod i jezik, koju je dijelio sa svojim neto starijim suvremenikom i uzorom ureviem. U posveti Ivanu Grmoljezu i na samom poetku rasprave jasno je naznaio kako pie s namjerom da se suprotstavi jednom zlu: mnogi su naime njegovi sunarodnjaci izvrsni znalci stranih jezika, ali onaj se vlastiti zanemaruje, pa moda i prezire; stoga on kao dunik domovini eli barem biti odvjetnik njezina jezika.37 Sladin je ilirski
34

Appendini, Francesco Maria: Notizie istorico-critiche sulle antichit, storia e letteratura de' Ragusei, sv. 1, Dubrovnik 1802., str. XI. Isto, str. IX. Franjevac Slade bio je prije svega na glasu kao vrstan propovjednik i uitelj teologije. Njegov domoljubljem motiviran interes za domau prolost iskazan je u eruditskim proznim djelima povijesnog, biografskog, hagiografskog, lolokog i polemikog karaktera. lan triju talijanskih akademija, pisao je nabonu i prigodniarsku poeziju na latinskome, a za nau knjievnu povijest najvrednije su njegovo djelo Fasti litterario-Ragusini (1767.), leksikon s podacima o 272 dubrovaka knjievnika. O 18. stoljeu kao razdoblju u kojem su malobraani dali najznatniji i najraznovrsniji doprinos kulturnom ivotu Grada i o Sladinoj ulozi u tome, usp. Panti, Miroslav: ''Knjievnost Dubrovnika i franjevci'', Velni, Justin V. (ur.): Samostan Male brae u Dubrovniku, Zagreb Dubrovnik 1985., str. 324. i dalje. ''Itaque (quod dicebam) more nobis olim insueto in exteras linguas sumus affecti summe; eam, quae patrio jure nostra est, et de cuius dialecto, ne dicam principe gloriamur loco, aut negligimus, aut forte aspernamur. Si huic malo te Maecenate et auspice occurret libellus meus,

35 36

37

201

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

jedan od sedam iz vremena Kule babilonske poteklih kardinalnih jezika, ijih osam dijalekata govori ezdeset naroda, meu kojima su ne samo Slaveni nego i Traani i stari Makedonci, Goti i Vandali, Geti i Sarmati itd.; kad je rije o potonjima, Slade je na jo jednome mjestu tvrdio da ta dva naroda imaju isti jezik a razliit dijalekt, ne zaboravivi pritom spomenuti Ovidija i njegov pentametar iz druge knjige ex Ponto. Kako navodi Miroslav Panti u jedinoj monograji posveenoj Sebastijanu Sladi, Vatroslav Jagi pokazao je da je velik dio grae crpao iz Orbinijeva Kraljevstva Slavena, a sam Panti, nemajui uvid u Rerum Illyricarum, pravilno zakljuuje da je drugi izvor disertacije morao biti urevi.38 Doista, kad se na jedinom mjestu u samoj raspravi pozvao na njega, Slade je benediktinskog opata s kojim je od 1733. senatskom odlukom dijelio dunost teologa Republike i koji mu je uostalom bio jedan od uzora za izradu zbornika ivotopisa dubrovakih knjievnika nazvao svojim bliskim prijateljem i uiteljem.39 U pretposljednjem poglavlju, nakon to je dao kratak saetak svoje disertacije, nastavlja: At dum cogito a tabula amovere manum, incido in venustissimum carmen Illyricum, quod in hoc ipsum argumentum exaravit olim Ignatius Georgius benedictorum Ragusino-Melitensium abbas. Ipsum exscribo; quin strophis singulis Latinam meam paraphrasim et ferme de verbo ad verbum peractam adiicio versionem. Auctor tamen (id arbitror animadvertendum) more Illyricis scriptoribus hactenus usitato ab uno Thira, hoc est a solis Thracibus nostram deducit originem. Ipsemet Georgius ad V. C. Jacobum Facciolatum Illyric su Magdalidos librum primum transmittens Latinis versibus redditum testatur hujusmodi versionem prorsus refractariam esse. Non adeo tamen mihi irat Latin Mus annum LV. tatis agenti, ut eas non audeam plusquam postliminio ad id operis revocare.40 Komentar posvjedouje Sladinu prevoditeljsku svijest o nemogunosti vjernoga prenoenja svih osobina primarnoga teksta. Potrebno je ovdje ponovno se vratiti
tibi gratulabor magnopere []'', Slade, Sebastijan: De Illyricae linguae vetustate et amplitudine, Venecija 1754., peta stranica uvodnog, nepaginiranog dijela (posvete); ''Scio quidem quam difcilem provinciam suscipiam; at cum nemo unquam mortalium tot patriae suae debeat gratias quot ipse meae, aequum est ut saltem linguae eius aliquam advocationem praestem, si nequeo ceteris ipsius commodis quidpiam prodesse'', isto, str. 2.
38

Usp. Panti, Miroslav: Sebastijan Slade-Doli, dubrovaki biograf XVIII veka, Beograd 1957., str. 176. ''Debeo ipsum [sc. vetustae Illyridis thema] (quo praeceptore aliquid didicerim, fateri ultro mihi religio est) amicissimo aeque ac eruditissimo Ignatio Georgio benedictinorum Ragusino-Melitensium abbati, quem anno 1737. peringenti Illyricae, quam incperat, historiae damno amissimus'', Slade, Sebastijan: nav. dj., str. 21. Isto, str. 51.

39

40

202

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

ureviu na kojega se i sam Slade eksplicitno pozvao. ureviev je predgovor latinskoj Mandalijeni s traduktolokoga stajalita vrijedan tekst, jer opisuje autorovu prevoditeljsku praksu: ukratko, ne prevoditi doslovno rije za rije, nego vjerno prenositi smisao izvornika,41 rtvujui ponekad izraznu, osobito metriku dotjeranost novoga teksta.42 Tako i Slade, obraajui hrvatske osmerce u latinske heksametre, zna da prijevod samim tim postaje parafraza i da se sadrajno ekvivalentan izbor rijei esto opire metrikom ustrojstvu ciljnoga jezika.43 Pretpostavimo da je odabrao daktilski heksametar opet povodei se za ureviem, koji je u tome stihu preveo prvo uzdisanje, ali i kao stih koji je u anrovskome sustavu knjievnosti na latinskom stih dueg panegirika dok je uz ljubavnu pjesmu kao knjievnu vrstu vezan elegijski distih. to je onda Sladi Bijeljae se izdaleka? Svedena na 39 (u odnosu na 57 urevievih) katrena i s izmjenama nekih stihova, ona je u njegovoj knjiici 1754. doivjela svoje prvo izdanje, sueljena s latinskom verzijom od 156 heksametara graki podijeljenih u strofe od etiri stiha. Reetar, koji je poznavao etrnaest prijepisa pjesme no ni u jednom od njih nije pronaao ovako izmijenjenu inaicu (to upuuje na to da je sam Slade tvorac novoga teksta), zabiljeio je podatak o ''prekrajanju'', a prijevod je ocijenio kao ''dosta dobar, ali naravski slobodan''.44 Takav je sud Torbarina smatrao preblagim. Nakon to je detaljnom usporedbom dviju hrvatskih inaica dokazao da je izostavivi ljubavni sadraj Slade pjesmu '''prekrojio' i preudesio za svoje svrhe, jer njemu ta pjesma slui jedino kao argument u prilog teze 'de illyricae linguae vetustate et amplitudine''',45 ustvrdio je i primjerom potkrijepio da je usporedni latinski tekst ''vie parafraza i komentar urevievoj pjesmi nego njezin prijevod''.46 I sam je da41

''[] quamquam verbum verbo scrupulose non reddiderim, certe sententiam ex sententia propemodum religiose traduxi'', Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori. Knjiga prva, str. 598. ''Ceterum ignosci mihi postulo, sicubi in translatione mea versus durescet vel cadet, quippe liber non est, sed servit obsequiturque contumaci interdum sermonique latino mirum in modum refractariae versioni'', isto, str. 599. Kako se u ovome radu bavimo upravo takvim tekstovima, u kojima se vie ili manje zadire i u sadrajnu razinu izvornika, termin "prijevod" upotrebljavamo u irokom smislu, u znaenju svakog prijenosa teksta iz jednog jezika u drugi, bez obzira na oblike i mjeru odstupanja od originala. Katkad ga zamjenjujemo terminom "prepjev" kao nazivom za stihovani prijevod stihovanoga teksta. Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori. Knjiga prva, str. LVII. Torbarina, Josip: ''Oko engleskoga prijevoda jedne urevieve pjesme'', Kroatistike rasprave, Zagreb 1997., str. 272. Isto, str. 274.

42

43

44 45

46

203

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

kle hrvatski tekst u Sladinu izdanju zapravo adaptacija urevieve pjesme. Sladin lirski subjekt eli stei ast i slavu, a ukazani Ovidije, osim to priznaje da je udaljen iz Rima ljuvene cje krivine, promie iskljuivo potrebu za pjevanjem na slavnom i bezgraninom slavenskom jeziku. Njemu dolazi da ga potakne: slini su po tome to su obojica pjesnici i to obojica ute, on sam jer je mrtav, a subjekt pjesme zbog lijenosti.47 Poticaj ukljuuje opomenu da se ne pie ljubavnu poeziju jer ona moe prouzroiti samo nevolje. Stoga u pjesnika umjesto ljuvenoga boga ulazi ''za moj jezik plam ljuveni'', koji odmah stvara istu pjesmu kao proslavu domaega jezika. Jo vei odmak od originalne pjesme Slade je postigao prevodei stihove na latinski. Njegov prijevod, zbog gotovo udvostruenoga metrikog prostora, obiluje velikim brojem dopuna, koje dijelom tek parafraziraju ili proiruju sadraj ne utjeui bitno na semantiku (usp. npr. u urevia 133-136 naspram Slade 93-96; 69-72 : 37-40; 147-148 : 108 itd.), dijelom ukazuju na Sladinu slobodnu interpretaciju izvornika (npr. 89-90 : 53-54; 161-164 : 121-124), a dijelom nose snaan ideoloki naboj (65-66 : 29-30, gdje se tvrdi da nema kraja koji bi bio prostorno vei od slavenskoga, tj. ilirskoga; 109-110 : 65-66, gdje se slavenski proglaava i jezikom nebesnik; 149-150 : 109-110, gdje se veli da je taj jezik ime dobio sola a laude, "od same slave"), jednako kao to ideoloku poruku sadre i Sladine izmjene (usp. 193-196 : 145-148; 204 : 151-152; predodba personicirane Slovinske Besjede [koja u urevia iri ruke da obgrli svoje krajeve] kao ratnice koja naoruana kopljem odlazi u bitke i u svim ratovima odnosi trijumf [109-114] i spomenuta isputanja stihova s ljubavnom temom [u urevia 21-36, 45-64, 197-200, 205-228]). Ovolika koliina prevoditeljevih intervencija ukazuje ponovno na nejednoznanost anrovske strukture predloka i na njegovu otvorenost za modikacije i reinterpretacije koje mogu sezati dotle da prvotnu ideju teksta dovedu do njezine krajnosne toke (u Slade jezik nije sredstvo da se stekne voljena ena, makar i imaginarna, nego se njime stjee njegova vlastita slava, on postaje sam sebi svrhom). Sladina je pjesma prema tome i adaptirani izvornik i, posebice, prijevod iskljuivi i samoosvijeteni panegirik ilirskom jeziku. 4. Jednako kao to je uinio Slade najavljujui svoju heksametarsku transpoziciju, i Baldassare Odescalchi (1748. 1810.) vlastiti je sastavak odredio kao parafrazu: pje47

Usp. Oba dva smo mi pjesnici; / nu ja martav, a ti lieni u Sladinoj verziji (stihovi 75-76) u odnosu prema urevievim stihovima Obadva smo mi pjesnici,/ i pjesnici zatraveni (91-92). Slade, Sebastijan, nav. dj., str. 56. i Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori. Knjiga prva, str. 8.

204

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

sma koja se nalazi pri poetku njegove zbirke naslovljena je, kao to je ve spomenuto, Parafrasi di una poesia illirica tradotta dall' inglese di Miss Knight. to je tono kojemu od njih znaio termin "parafraza" danas je teko znati, no sigurno je da su predromantiarske prevodilake poetike, kao to se ve vidjelo na Sladinu primjeru, doputale relativno veliku slobodu ne samo prema formalnim nego i prema sadrajnim aspektima originala. K tomu, iako nam zasad nisu poznati ni prepjev Cornelije Knight ni njezin predloak, treba drati na umu da je u Odescalchijevu sluaju pred nama prijevod (parafraza) "iz tree ruke", to jest parafraza prijevoda (ili parafraze) prijevoda (ili parafraze) izvornika. Stoga o stupnju (ne)ovisnosti Odescalchijeva teksta o originalu ne moemo puno znati; moemo tek popisati razlike u odnosu na urevievu izvorinu pjesmu. Odescalchi je svoju verziju pretoio u 134 nevezana jedanaesterca. ak 108 stihova od tog ukupnog broja zaprema Ovidijev govor; u uvodnim recima otkriva se odmah subjekt kojega mori briga za slavu vlastitog imena. Pjesnik koji se njemu prikazuje opisan je istovjetnim atributima kao i ureviev uz simptomatian izostanak maloga boga Kupidona. U skladu s time, nema rijei o ljubavnoj krivnji kao uzroku boravka meu tobonjim Slavenima: Ovidije upozorava na pjesnikovanje u Rimu i slavenski jezik kao zajednike im toke, zbog kojih pjesnik dobiva u zadatak pjevati na svom jeziku, ija se podatnost brojnim knjievnim vrstama i zemljopisna proirenost jednaka onoj u urevievu izvorniku precizno opisuju u daljnjem razlaganju. Bez spomena Kochanowskoga, slave se svi slavenski, a osobito dubrovaki pjesnici. Kako ve broj stihova u prijevodnom tekstu daje naslutiti, oito je da izvornik nije transponiran u svojem cjelovitom obliku. Prije svega, izostaje cijeli ljubavni motivski sklop,48 a daljnja odstupanja od izvornika jesu saimanja,49 potpune preinake,50 ali i nadogradnja.51 Najuoljivija je ipak razlika u odnosu na izvornik uz nepostojanje gore spomenutoga ljubavnog motiva "himna slavi Dubrovnika", kako ju je nazvao Torbarina, koje u urevia nema. Gdje urevi uvodi lik "prvog pjesnika" Kochanowskog i zatim slavi dalmatinske te, pomou adynata, sve slavenske mudroznance i pjesnike (125-144), u Odescalchijevu tekstu najveu hvalu dobiva
48

Snatrenje o Ljubici (u urevia 5-8), Kupidon kao Ovidijev pratitelj (21-36), pjesnikova ispovijest o ljubavnom grijehu i apologija ljubavi kao stvarateljske sile (45-64), ponovljeni Ovidijev apel da nadasve pjeva "ljuveno" i osvoji voljenu enu (193-200), te na koncu subjektova vizija same Ljubice, ali i osvjetenje od sna (217-224). Primjerice stihovi o ostanku Ovidijevu u "slavenskim" krajevima (30-43). Pjesnik u zoru ne razmilja kako stei dragu, nego slavu svog imena (6-9); ptice nakon Ovidijeva odlaska pozdravljaju dan, a ne Ljubicu (134). Mitska pria o Orfeju i Euridiki (112-118); razveden opis anrova (45-67); odrednice teritorijalne rairenosti, rasporeene gotovo posvuda, to esto mijenja redoslijed ekspozicije.

49 50

51

205

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

chiara Ragusi: njezini pjesnici koje eka besmrtni lovorov vijenac hiperbolino su prikazani neizbrojivima, a njihova uenost zasluuje prve nagrade (89-106). Ve je Torbarina smatrao da je ta pohvala bila osobni, prijateljski dug Cornelije Knight (dodat emo: ili Baldassarea Odescalchija!) rimskim druenjima s poznatim Dubrovanima. Odescalchi je u Rimu odravao prijateljske veze s brojnim uenim ljudima i knjievnicima i postao s vremenom mnogima mecena.52 Hrvatskoj je knjievnoj historiograji njegovo ime prvenstveno i poznato upravo zbog prijateljskih i pokroviteljskih veza s Rajmundom Kuniem (1719. 1794.). Osim to su obojica djelovala u rimskoj Akademiji Arkadiji, Kuni je bio lan i druge akademije iji je Odescalchi bio predstojnik. Kad je prilikom Odescalchijeva vjenanja tiskana prigodna zbirka (Poesie degli Accademici Occulti pubblicate in occasione delle nozze di Don Baldassare Odescalchi e Donna Caterina Giustiniani, Rim 1777.), Kuni je u njoj sudjelovao latinskim prijevodom osamnaeste Teokritove idile, De epithalamio Elenae. Ukupno je etrdeset i jedan epigram posvetio Odescalchiju ili lanovima njegove obitelji.53 Zasluni je mecena adresat jo jedne pjesme u falekom jedanaestercu i triju elegija:
52

Potjecao je iz plemike obitelji sa sjevera Italije. Odmalena upuivan u knjievnost, jezike, lozoju i egzaktne znanosti, osnovao je kasnije u vlastitoj kui privatnu akademiju degli Occulti, u kojoj su lanovi raspravljali o znanstvenim i knjievnim pitanjima te itali i komentirali djela klasika. Meu uzvanicima bili su Francesco Soave, Pierantonio Serassi, Filippo Buonamici, Angelo Fabbroni, Dubrovani Damanji i Kuni. Odescalchi je usto, pod imenom Pelide Lidio, bio lanom akademije degli Arcadi, te jo dviju katolikih akademija. Autor je pjesama, lozofskih, estetikih i poetolokih rasprava, govora, pisama; preveo je s engleskoga epistolarni roman Marcus Flaminius Cornelije Knight, a najvanije mu djelo nosi naziv Memorie istorico critiche dell' Accademia de' Lincei e del principe Federico Cesi secondo duca d' Acquasparta, fondatore e principe della medesima (Rim 1806). Umro je u kolovozu 1810. Nedugo prije smrti nainio je izbor iz svoje poezije, dotad djelomino publicirane u pojedinanim ili skupnim prigodniarskim izdanjima, i objavio ga na vie od etiri stotine stranica pod naslovom Poesie profane e sacre di d. Baldassare Odescalchi duca di Ceri fra i pastori d' Arcadia Pelide Lidio (Rim 1810). U prvome je dijelu zbirke svjetovna lirika: kancone povodom primanja u Akademiju, mnogobrojni soneti, pohvala kipara Canove, pjesme u smrt Rajmunda Kunia ili slikarice Angelike Kauffman itd. Drugim, umnogome opsenijim dijelom, obuhvaeno je nabono pjesnitvo, u kojem se istiu prepjevi psalama, soneti na temu Muke, pjesme o otajstvima krunice ili himni u ast svetoj Tereziji. ivotopis i podaci o zbirci u nedostatku recentnije biografske literature doneseni su prema: Biograa degli Italiani illustri nelle scienze, lettere ed arti del secolo XVIII. e de contemporanei compilata de letterati italiani di ogni provincia e pubblicata a cura di Emilio de Tipaldo, sv. 5, Venezia 1837, str. 433-437. Pet iz ciklusa epigrama Lidi, est iz Varia te ak trideset pohvalnih, encomiastica; veina ih je jo u rukopisu. Kuni je obiljeio primanje Odescalchijeve sestre Flaminije u Akademiju degli Arcadi, estitao vjenanja i roenja nasljednika, hvalio glumu vie lanova obitelji u Alerijevoj Antigoni i tomu slino.

53

206

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

jedna je dedikacija prijevoda epigrama iz Grke antologije;54 jedna je ostala netiskana, a smjestiti ju se moe u godinu 1773. jer je nastala povodom ukinua Drube Isusove;55 dok se trea nalazi pred Kunievim ivotnim djelom, prijevodom Ilijade na kojem je radio vie od dvanaest godina i koji objelodanjuje, kako sam istie u naslovu elegije, na poticaj i nancijskom pomou Baldassarea Odescalchija.56 Stoga mu se rijeima neizmjerne hvale obraa i u traduktolokom ogledu koji slijedi nakon posvetne elegije (Operis ratio, str. XVII-L), zahvaljujui mu to je dao tiskati djelo o svojem troku i potom zadrao samo nekoliko primjeraka kao dar prijateljima, a veliki broj preostalih prepustio njemu, autoru prepjeva.57 Dakako, moemo se sloiti s prethodnim istraivaima u pretpostavci da se Miss Ellis Cornelia Knight (1758. 1837.) upoznala i prijateljevala s Odescalchijem i Kuniem pripadajui istom kulturnom krugu za svojega boravka u Rimu, koji je trajao od 1777. do 1792. godine.58 O kontaktima s prvim govori i njegov prijevod njezina romana Marcus Flaminius, naslova Lettere di M. Flaminio a Settimio che contengono le cose accadute dall' anno di Roma 762. all' anno 769. (Rim, 1794.), ujedno njoj i posveen, kao i parafraza prijevoda urevieve Bijeljae se izdaleka. O poznanstvu pak s Kuniem svjedoi njezina uspomena uvrtena u Autobiogra ju,59 u kojoj
54

Balthasari Odescalchio Livii ducis Brachiani lio eximio bonarum artium cultori et patrono elegia u Anthologica sive epigrammata Anthologiae Graecorum selecta, Rim 1771., str. III-VI. Ad amplissimum virum Balthassarem Odescalchium tempore abolitionis Societatis Iesu, rkp. 1156/II Arhiva Male brae u Dubrovniku (AMB), bez paginacije. Ad Balthasarem Odescalchium Livii II Brachiani ducis lium SS. Caess. RR. AA. MM. cubicularium et comendatorium inclyti ordinis S. Stephani Hungariae regis apostolici Iliadis Latino carmine vertendae auctorem atque auspicem elegia u Homeri Ilias Latinis versibus expressa, Rim 1776., str. V-XV. Isti je podatak donio i Gioacchino Tosi u Kunievoj biograji objavljenoj nakon njegove smrti i takoer posveenoj Odescalchiju (De vita Raymundi Cunichii commentariolum, Rim 1795.), uz svjedoanstvo kako je tijekom Kunieve bolesti Baldassare Odescalchi bio taj koji se skrbio da mu nita ne nedostaje i brinuo za nj ne tedei novca ni napora. Na koncu, nakon Kunieve smrti, prireiva njegovih stihova u Dubrovniku obratio se i Odescalchiju s molbom da mu ustupi pjesnikova djela koja su kod njega sauvana (kako stoji u predgovoru itatelju na petoj stranici u rkp. 594 AMB, Raymundi Cunichii carmina). Kao to je ve reeno, vrlo iscrpan prikaz ivota engleske knjievnice, sastavljen prema izdanju njezine autobiograje to su ga priredili J. W. Kaye i J. Hutton (Autobiography of Miss Cornelia Knight, lady companion to the Princess Charlotte of Wales. With extracts from her journals and anecdote books. In two volumes, London 1861), donosi Torbarina u svojoj studiji ''Oko engleskoga prijevoda jedne urevieve pjesme'', Kroatistike rasprave, Zagreb 1997., str. 267-313. Autobiography of Miss Cornelia Knight, sv. 2, str. 338-339; u Torbarininu prijevodu u navedenoj studiji: str. 296-297.

55

56

57

58

59

207

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

ga portretira kao odmjerenog i samozatajnog ovjeka, kao i Kunievi epigrami u kojima on nju usporeuje s vrlim junakinjama drevne antike i hvali njezino slikarsko umijee te poznavanje klasinog grkog, latinskog i talijanskog jezika.60 Meutim, nemajui tekst prijevoda Cornelije Knight ni verzije koju je prevodila, o tome tko je posredovao u prevoenju hrvatske pjesme, teko da moemo i nagaati. Ukoliko je ipak potrebno takvo to uiniti pomou usporedbe Odescalchijeva s postojeim prijevodima, u ovom sluaju sa Sladinim, smatramo da mnoge nepodudarnosti u nizanju motiva ukazuju na ono to je iznio i Torbarina: da Sladin tekst nije bio predloak engleskom prijevodu. Barbara Luttrell, koja je na osnovi Autobiogra je i drugih izvora, ponajvie pisama i svjedoanstava suvremenika, napisala i 1965. objavila monograju o ivotu Miss Knight,61 nije raspolagala kakvom novom informacijom koja bi bila relevantna u kontekstu ovoga rada.62 5. U drugoj polovini 18. i prvoj 19. st. kada je ivio Luko Stulli (roen u umetu pokraj Dubrovnika 1772., umro u Dubrovniku 1828.) dubrovaka kultura opstoji kao splet meusobno teko razluivih kasnoklasicistikih i predromantiarskih tendencija, esto istodobno prisutnih u svjetonazorima i djelima jednih te istih autora. U okviru kulturnih aktivnosti Dubrovana u tome razdoblju promiu se osobito u akademijama istraivanja i briga za hrvatski jezik, ali je medij lingvistikih, histo60

Epigram De Cornelia Knight Angla doctrina et scriptis clarissima objavljen je u: Hrvatski latinisti. Croatici auctores qui Latine scripserunt. II. Pisci 17-19. stoljea. Auctores saec. XVII-XIX. Priredili Veljko Gortan i Vladimir Vratovi. Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 3, Zagreb 1970, str. 502. i 503. etiri pohvalna epigrama dao je, meu ostalima, tiskati Francesco Cancellieri u asopisu Giornale Arcadico di scienze, lettere, ed arti, 27, Rim 1825., str. 59-61 (pod brojevima XI-XIV). Luttrell, Barbara: The Prim Romantic. A Biography of Ellis Cornelia Knight 1758-1837, London 1965. U prilogu "Literary Works by Cornelia Knight" (str. 227-229) ona je samo zabiljeila podatak o prijevodu: "Baldassare Odescalchi, Duke di Ceri, who translated Marcus Flaminius into Italian, and published it at Rome in 1794, paraphrased a lyrical poem by Cornelia Knight; this version was included in the volume of his poetry published in 1810" (str. 228). ini se meutim da je i to preuzela iz De Tipaldove Biograa degli Italiani illustri, budui da ponavlja pogreku koja se potkrala autoru leksikonske jedinice, Fabiju Montaniju, kad je prenosio naslov Odescalchijeve pjesme. On naime pie: "Vi si trovano anche la parafrasi di una poesia lirica, tradotta dall' inglese di miss Knight" (Biograa degli Italiani illustri nelle scienze, lettere ed arti del secolo XVIII., sv. 5, De Tipaldo, Emilio [ur.]: Venezia 1837., str. 436; isticanje moje). Ironino, pjesma kojoj je osnovni cilj bilo slavljenje ilirskoga jezika, na kraju je u meunarodnim izdanjima doivjela sudbinu da smo ime jezika bude isputeno iz naslova.

61

62

208

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

riografskih, biografskih i prirodoznanstvenih djela i dalje latinski, rjee talijanski; procvat doivljava po klasicistikim uzusima pisana prigodniarska poezija umjenih versikatora, a u isto se vrijeme prikupljaju usmenoknjievni tekstovi s kojima se eli upoznati druge kulture; nedostinim se knjievnim uzorima dre velika latinistika imena rimskoga klasicistikog kruga (Bokovi, Stay, Kuni, Damanji), ali se i uspostavljaju kulturne veze s drugim hrvatskim regijama na temelju interesa za domae stvaralatvo i na temelju zajednike nacionalne pripadnosti; i novna tiskarstva i njome nimalo oslabljen prepisivaki rad nastoje ostaviti u batinu jednako klasina djela dubrovakoga latinizma kao i relevantne tekstove na narodnom jeziku; knjievni su opusi u velikom broju sluajeva trojezini, te se i u svim smjerovima izmeu hrvatskog, latinskog i talijanskog odvija bogata prevoditeljska djelatnost. Luko Stulli zacijelo je bio skloniji klasicistikoj opciji: lan je rimske akademije Arkadije, obilna mu okazionalna poezija, kao i medicinske rasprave, pisana je uglavnom na talijanskome, te poneto na latinskom, autor je jedne komedije (Eugenia e Riccardo) i jedne farse (La caccia di Enrico IV ) na talijanskome, prevoditelj naih pjesnika s hrvatskoga (urevia, Ivana ika Gundulia) i latinskoga (Gradievih, Rogaievih i Stayevih stihova o potresu iz 1667.) takoer na talijanski, te je u raspravi u kojoj osporava epski karakter Gundulieva Osmana iznio uvjerenje da e se dubrovaka knjievnost lake popularizirati ako je pisana na talijanskom ili latinskom.63 Ipak,
63

Kombolova ocjena da je bilo ''znak kulturne zaostalosti Stullijeva drutvenoga kruga njegovo miljenje o prednosti pisanja u tuim jezicima'' (''Kritika 'Osmana' iz 1827. god.'', Spremnost, 3, 111-112, Zagreb 1944., str. 12), te Ravlieva da je Stulli "pogrijeio hvalei nae latiniste kao uzorke dobra pjesnitva, podravajui zaostalu misao" ("O prvom izdanju Gundulieva 'Osmana' (1826)", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 4-5, Dubrovnik 1956., str. 717), kao i one Slobodana Prosperova Novaka da je Stulli bio ''naklonjen jednoj vrlo demodiranoj i udnoj jezikoj 'evropeizaciji' hrvatske knjievnosti'', da je imao ''izoidnu ideju o potrebi pisanja na talijanskom jeziku'' i da je ''posvema oprean svom suvremeniku, roaku, velikom lingvisti i prezimenjaku Joakimu'' (''Nepoznata Stulieva drama o Henriju IV'', Dubrovnik, XXVIII, 5-6, Dubrovnik 1985., str. 3-4) ine nam se prebrzo donesenim i neutemeljenim pretpostavkama. Vrijedi naime proitati cijeli tekst Stullijeva predgovora u Le tre descrizioni del terremoto di Ragusa (Venecija 1827), upuena Niku Androviu, u kojem takoer stoji: ''[] bila bi ludost oekivati da se omalovaavaju mnoge otmjene ilirske pjesme kojima su nai sugraani od davnih vremena [] obogatili jezik tolikim obiljem, raznolikou, ljupkou i sjajem'' (str. 12-13); ''A to se tie pjesnitva [...], osim epike, kojom se Dubrovani nisu bavili s mnogo hvale i nisu ostavili o sebi dobar glas; zapravo je njihova poezija puna plemenitih osjeaja, ljupkih ideja, draesnih ala, duhovitih poimanja i novna koje nisu prostake'' (str. 13); ''Neka se dakle dri do naih najljepih stihova, neka se pobrine za njihovo ouvanje, neka se svi okupe, i gdje je sad broj primjeraka oskudan, jer ih je potrebno prepisivati, neka ih se umnoi tiskom i nastoji, koliko je mogue, ouvati netaknutom tako dragocjena batina kojom, sreom, prednjaimo pred mnogim narodima'' (str. 14; prijevod s talijanskog I. B.). Armativno o Stullijevim stajalitima piu Posavac, Zlatko: "Estetika romantinog klasicizma u

209

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

spomenuta su se dva pola kulturne klime oitovala i u djelu ''jednog od najnaobraenijih Dubrovana u 19. st.'', kako ga je nazvao Kaznai: Stulli je naime u mladosti preveo upravo pjesmu koja proslavlja proirenost i mo slavenskoga jezika, a potkraj ivota, 1826., nije zazirao od toga da upravo taj svoj prijevod prezentira Talijanu Urbanu Lamprediju64 kad je ovaj izrazio elju da preko jednog oglednog primjera upozna dubrovaku knjievnost na narodnom jeziku.65 Lampredi se naime za boravka u Dubrovniku svrstao meu zagovornike ideje o superiornosti ilirskoga nad drugim jezicima. Josip Bersa u Dubrovakim slikama i prilikama, u poglavlju o brizi Dubrovana za vlastiti jezik, biljei, ne bez ironije: ''Ovidije zatoen na obalama Crnoga mora prikazao se redovniku Ignjatu Giorgi i nabrojio mu zemlje, u kojima se 'slovinski' govori poprilici po svijeta i izjavio mu, da bi sam bio jednom 'slovinski' pjevao, da ga nije smrt prerano pokosila, 'svakojako ree tome jeziku prijestolje je Dubrovnik''',66 te nastavlja: ''Sto godina po Giorgievoj smrti talijanski knjievnik Urban Lampredi iao je dalje, tvrdei da samo Dubrovani imaju 'ilirsku' knjievnost i da je njihov jezik tako neiskvaren od tuinaka, da bi Rusi (?!) pametno uinili, kad bi pregnuli da ue dubrovake pisce, ako hoe da svoj vlastiti jezik usavre.''67
Dubrovniku", Anali Zavoda za povijesne znanosti istraivakog centra JAZU u Dubrovniku, 19-20, Dubrovnik 1982., str. 279. i osi, Stjepan: nav. dj., str. 272-279.
64

Talijanski knjievnik roen u Firenci 1761. Nakon to je napustio pijaristiki red, djelovao je kao novinar, knjievni kritiar i privatni uitelj, esto mijenjajui mjesto boravka (Milano, Napulj, Francuska, panjolska, Engleska). U Dubrovniku je ivio od druge polovine 1825. do druge polovine 1827. Sudionik je onodobnoga klasicistikog kruga, s ijim lanovima (Luko i Vlaho Stulli, Antun i Tomo Kra, uro Hida, Beninj Albertini, Rafo Radelja, Mato Sorkoevi, Niko Androvi, Aneo Masla, Antun Ljepopili i dr.) izmjenjuje obilnu stihovanu korespondenciju na latinskom i talijanskom. Pjesme se uvaju uglavnom u Arhivu Male brae i u Znanstvenoj knjinici u Dubrovniku. Osim po esejima o prijevodima Ilijade i Odiseje, te vlastitim prijevodima fragmenata iz Arata, Apijana i Apolonija Roanina, u talijanskoj knjievnoj kulturi s poetka 19. st. ostao je zapamen po unoj polemici s Ugom Foscolom. Umro je u Napulju 1838. Prijevod je iste godine tiskan u Martecchinija pod naslovom L' ombra di Ovidio, ovvero lodi della lingua Illirica. Poemetto di don Ignazio Giorgi. Versione Italiana. Bersa, Josip: Dubrovake slike i prilike (1800. 1880.), Dubrovnik 22002., str. 169. Isto. Ovo je stajalite Lampredi iznio u predgovoru raspravi Toma Kre Della vita e degli scritti di Didaco Pirro tiskane 1826. u Firenci. Poetkom te godine u Oracu je pisao posvetu djela svojem prijatelju S. Castelnuovu; u prvome je njezinu dijelu istaknuo izvrsnost Dubrovana u talijanskom jeziku, premda je njihov jezik u odnosu na njegov posve razliit. No i u Lampredija je taj jezik drugi jezik Ovidijev, i ovdje se kao potvrda navodi stih "Et didici Getice Sarmaticeque loqui" (str. VIII). Zatim se eli upozoriti na etverojezinost onodobne dubrovake knjievnosti: uz brojne navedene autore koji su pisali talijanskim, latinskim ili hrvatskim, specikum je Niko Androvi koji je tih godina sam nauio grki i slagao na njemu

65

66 67

210

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

Iz Stullijeve posvete napisane 1. veljae 1826. i tiskane pred talijanskim prijevodom doznajemo, kao to je reeno, da na Lampredijevu molbu podastire prijevod koji je sastavio jo ''nel passato secolo''68 (dakle tridesetak godina prije), odluivi se za pjesnika koji si je mladenakim pjesmama priskrbio titulu ''Ovidio Slavo-ragusino''. Nije mogue tono utvrditi gdje je i kada Stulli prevodio urevia. U Italiji je naime boravio od 1792. do 1799., studirajui o troku vlade lozoju i medicinu u Bologni, te se usavravajui u Firenci, Rimu i Napulju. S druge strane, jo za kolovanja u dubrovakome pijaristikom kolegiju sudjelovao je u kulturnom ivotu grada radovima o povijesno-gospodarskim i prirodoznanstvenim temama, a vrlo je vjerojatno da je ve tada pisao i poeziju. Stullijev prijevod pjesme Bijeljae se izdaleka sastavljen je od 206 nerimovanih jedanaesteraca. Izbor prijevodnog stiha onodobne prevodilake poetike po naelu metrike adekvatnosti ne dovode u pitanje, no upotreba inae najzastupljenijega talijanskog stiha, u kojem je Stulli pisao i autorsku poeziju na talijanskom, nosi kao posljedicu potiranje srokovnih, strokih i ritmikih osobina originala. Stulli, kao ni ostali prevoditelji, ne prenosi ni ureviev barokni ornatus, gure kao to su ponavljanje, antiteza, oksimoron, anafora, paregmenon, hijazam. Stoga se moe rei da je izrazna razina teksta potisnuta u drugi plan. S druge strane, na sadrajnoj razini prevoditelj preobliuje original estim izostavljanjem pojedinih epiteta, sintagmi i cijelih reenica (usp. primjerice u urevia 109-110 prema Stullijevu stihu 98; 153156 : 139-140; 181-184 : 154-157), parafraziranjem (usp. 50 : 55; 79 : 76-77; 217-218 : 195), mijenjanjem redoslijeda izlaganja (usp. 45-52 : 51-57; 173-184 : 154-160) i dodavanjem (npr. 65-68 : 61-67; 126-128 : 113-115; 172 : 152-154; 163-164 : 143-146 itd.). Stulli je slijedio motivsku strukturu urevieve ode, te je za razliku od Slade,
prigodniarske elegijske distihe. Dulje se Lampredi zadrao na ''drevnom slavenskom jeziku'', za koji su mu ''tartarski'' i ''sarmatski'' sinonimi, istiui njegovu rasprostranjenost u Europi i Aziji. Osobito je zanimljiva njegova tvrdnja i svakako oprena Stulliju koji je ojaen to se dubrovaka knjievnost d razumjeti samo u potezu od Kleka do Sutorine kako bi jednog putnika Dubrovanina potpuno razumjeli u Daciji, ekoj, Poljskoj, Rusiji, Sibiru i na dalekoj Kamatki, premda on ne bi mogao s jednakom lakoom razumjeti tamonje stanovnitvo (str. XVI). U trenutku kad se ruska knjievnost, prema Lamprediju, tek raa, on bi doista tom narodu preporuio da se utekne piscima i dijalektima stare Ilirije, odnosno Dubrovnika, jer je njegov jezik vie no ijedan drugi slavenski jezik sauvao ''il deposito della lingua originale, e le native sue forme'' (str. XX); tovie, usporedba bi pokazala da su grki i latinski preuzeli mnogo od slavenskoga jezika koji je od njih stariji, star otprilike koliko sanskrt. Na kraju svojega teksta Lampredi priznaje da je ovaj slavenojezini nauk preuzeo ni od kog drugog doli Francesca Marije Appendinija (str. XXI).
68

Stulli, Luko: L' ombra di Ovidio, ovvero lodi della lingua Illirica. Poemetto di don Ignazio Giorgi. Versione Italiana, Dubrovnik 1826., str. 3.

211

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Odescalchija i Zlataria zadrao poetni motiv razmiljanja o dragoj i zavrni motiv imaginarnog stjecanja njezine naklonosti, no njegova je intervencija ipak najsnanije zahvatila stihove o ljubavi: urevievu sliku o ljubavi kao stvaralakoj i kozmikoj snazi, razraenu u dvanaest redaka i uoblienu anaforama i sintaktikim paralelizmima, Stulli je saeo u etiri kratke sentenciozne reenice (usp. 53-64 : 57-61). U idejni sklop koji pronosi slavu slavenskih jezika nije zadirao. Stulli je jedini od etvorice prevoditelja iji su nam tekstovi poznati, koji je komentirao uvoenje Kochanowskoga, u biljeci na kraju teksta: ''Giovanni Kokanauski poeta polacco. Non si saprebbe indovinare perch l' autore abbia nominato questo solo tra tanti poeti illirici degnissimi, che ne fosse fatta menzione''.69 Ve smo naveli kakva su obrazloenja ovoga urevieva postupka dali Reetar, Torbarina i Tomasovi. Ante Kadi u radu "Jan Kochanowski and Croatian Literature" pobija pretpostavku Josipa Hamma da je u izvorniku trebalo stajati "konavoski", odnosno da je urevi mislio na Gundulia,70 i postavlja vano pitanje koja je djela poljskoga pjesnika urevi mogao imati pri ruci, i na kojem ih je jeziku itao.71 Renate Lachmann-Schmohl upozorava da je Kochanowski jedini slavenski nedalmatinski pjesnik kojeg urevi spominje u cjelokupnom opusu,72 te povlai paralelu izmeu Kochanowskog, Orbinija i urevia kao autora u kojih se pojavljuje ''ideoloki motiv o veliini, ljepoti i rasprostranjenosti slavenskoga jezika''.73 Tako je Jan Kochanowski 1569. objavio poemu Zastava ili Prusko poklonstvo sa saetom povijeu Slavena, u kojoj spominje i ''junake Hrvate''.74 urevi je na Rimljaninova usta pohvalio domae dubrovake i dalmatinske pjesnike, a u lekoj strani, na drugom kraju slavenskoga svijeta, uoio najveega poljskoga renesansnog pjesnika u ijoj se latinskoj poeziji, uz snaan Horacijev i Petrarkin, prepoznaje i Ovidijev utjecaj. Usto, urevievo uvoenje upravo poljskog pjesnika moglo je biti i odraz polonolskih strujanja u kontekstu tzv. baroknog slavizma.75
69 70

Isto, str. 14. Hamm je o tome pisao u radu "Kochanowski kod Junih Slavena", Polsko-Jugoslowiaskie stosunki literarckie, J. liziski, Wroclaw 1972., str. 27-38; navedeno prema: Kadi, Ante: "Jan Kochanowski and Croatian Literature", Studia Slavica mediaevalia et humanistica, 2, Rim 1986., str. 388. Isto. Lachmann-Schmohl, Renate: nav. dj., str. 238. Isto, str. 15. Usp. Blaina, Dalibor: ''Kochanowski, Jan'', Detoni-Dujmi, Dunja (ur.): Leksikon stranih pisaca, Zagreb 2001. O iskazima naklonosti, velianja i slavljenja poljskog naroda, drave, povijesti i kulture u dubrovakoj knjievnosti 17. stoljea raspravlja D. Falievac u radu "Gunduliev 'varavski pakt'

71 72 73 74

75

212

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

Ovomu prijevodu, o kojem, kao to smo naveli, piu i Reetar i kasnije Torbarina i osi,76 a spominju ga i neke povijesti hrvatske knjievnosti, najveu je kritiku pozornost dosad posvetio iste godine kad je L' ombra di Ovidio objavljena Marko Antun Vidovi (1795. 1868.), pjesnik, prozaist, prevoditelj i sakuplja usmene poezije rodom iz Skradina, koji je kao austrijski dravni slubenik, a u pratnji svoje ene Ane, jedne od vanijih autorica hrvatskoga romantizma, boravio u vie mjesta na jadranskoj obali, meu ostalima i u Dubrovniku. Vidoviu, sudioniku kulturnog pokreta koji u doba apsolutistike vlasti podupire buenje nacionalne i slavenske svijesti i piscu koji ilirski naziva ''jedinim, prvim i pravim jezikom svoga zaviaja'',77 glavnina je opusa na talijanskom jeziku.78 Osim to je prevodio na talijanski hrvatsku poeziju koja oituje onodobna nastojanja oko konsolidacije slavenskih naroda, naroito na temelju jezinoga zajednitva, kao prevoditelja su ga osobito privlaila djela dubrovakih baroknih autora. Poznati su njegovi prijevodi Uzdaha Mandalijene pokornice79 i izbora iz urevieve ljubavne poezije,80 nekih Bunievih pjesama81 te Osmanida.82 U Arhivu Male brae pod signaturom 1658 zavedeno je njegovo pismo
(Polonolski ideologemi i mitologemi u dubrovakoj baroknoj knjievnosti)" objavljenom u knjizi Dubrovnik otvoreni i zatvoreni grad. Studije o dubrovakoj kulturi (Zagreb 2007). Zanimljivo je uoiti analogiju izmeu pitanja koja pred istraivae stavljaju Gundulieva i urevieva upotreba poljskih motiva: kao to o konkretnu urevievu poticaju za spomen Kochanowskoga moemo jedino nagaati, tako se, istie Falievac, ni "pouzdani i toni Gundulievi povijesni izvori za poljsku grau u epu nisu mogli pronai, izricane su brojne hipoteze o danas nepoznatim izvorima za podatke o poljskim temama u epu" (str. 190).
76

Jedini je svojevrsnu estetsku ocjenu donio Reetar, kazavi da Stullijevi jedanaesterci u toj pjesmi ''nijesu bolji od njegovijeh sestina'', Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori. Knjiga prva, str. LVII. Navedeno prema: Zori, Mate: ''Romantiki pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku'', Knjievni dodiri hrvatsko-talijanski, Split 1992., str. 415. Rije je o prigodnoj poeziji, kraim spjevovima, romantikim tragedijama Nepomuceno Orsino i Damiano di Ragusa, komedijama Il re che non danari da pagar l'oste i Le sconsigliatezze in amore, romanu Fede e bellezza, pripovijeci Il notturno assalto dei sessanta contro tre, te kazalinim i knjievnim kritikama. Sospiri di Maddalena penitente nella grotta di Marsiglia. Poema illirico di Ignazio Giorgi, in italiano tradotto da Marc-Antonio Vidovich, Zadar 1829. Jedan se primjerak uva u Znanstvenoj knjinici u Dubrovniku (R-174). Raccolta di alcune amorose illiriche canzoni di Nicol Ignazio Giorgi celebratissimo poeta ragusino in italiano tradotte da Marc' Antonio Widovich da Sebenico l' anno 1823, Venecija 1827. Prijevodi su objavljeni u listu Gazzetta di Zara 1842. (broj 78) i 1847. (broj 89). Usp. Tomas, Valter: ''Gazzetta di Zara'' u preporodnom ozraju, Split 1999., str. 104. i 123-124. L' Osmanide, poema epico di Gian-Francesco Gondola di Ragusa. Dall' Illirico in Italiano tradotta per Marc-Antonio Vidovich, Dubrovnik 1838. Prijevod analizira Iva Grgi u knjizi Osman i njegovi dvojnici. Traduktoloka studija, Zagreb 2004.

77

78

79

80

81

82

213

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Stulliju pisano u Dubrovniku 25. travnja 1826., u kojem svjedoi da je preveo etiri pjesme Ivana Gundulia i est ljubavnih Ivana Bunia, te da je od Ignjata urevia preveo dvadeset pjesama, uz koje i onu to stoji na poetku Pjesni ljuvenih, odnosno Bijeljae se izdaleka.83 Vidovi ne imenuje adresata, ali je po nainu obraanja jasno da je pismo uputio samomu Luku Stulliju, premda se dvojica prevoditelja prethodno nisu poznavala. Budui da istie kako je Stulli znao da je on ve bio preveo urevievu pohvalnicu jeziku i da se ona, tovie, ve nalazila kod Urbana Lampredija,84 moglo bi se nagaati o tome da je njegova kritika osobna reakcija upravo na Stullijev odabir predloka. Uvodei lik prijatelja koji mu je navodno priopio kritika opaanja o Stullijevu prevodilakom poslu, Vidovi je u drugome dijelu pisma, kojemu ne nedostaje ironian ton, u devet toaka iznio primjedbe koje emo ovdje navesti u saetu obliku: (1) budui da je Bijeljae se izdaleka prva urevieva ljubavna pjesma, a da je tu vrstu poezije pisao samo prije reenja, sablanjivo je u naslovu nazvati ga don Ignazio Giorgi; (2) opis raanja zore u poetnim stihovima prevoditelj je pretjerano izmijenio, osobito s obzirom na redoslijed zbivanja u prirodi; (3) premda je jasno reeno da ureviev subjekt razmilja kako bi stekao dragu, tj. da mu ljubav jo nije uzvraena, Stulli sugerira da ga je ona voljela prije, ali da se potom uinila nedostinom i okrutnom; (4) neprimjerena je zamisao da je Kupidonov luk upravljen samo prema nebu da u nj odapne strijelu, kao to stoji u 36. stihu; (5) stihovi u obranu ljubavi kao sile koja proima svijet skraeni su, izmijenjeni i ''omalovaeni''; (6) Ovidije nije mogao govoriti o zajednikoj ljubavi prema domovini (comun di patria affetto) jer je bio Sulmonjanin i Rimljanin; takoer, nije mogao rei da su obojica slavni zbog ljubavnoga zanosa (chiari pe' delirii d' amor) jer to tada za urevia nije vrijedilo;
83

''N lo apparisca esaggerato cotanto fatto del mio interessamento mentre Ella [i. e. Luko Stulli] s benissimo che anch' io gi prima di quello s' essa stampata la sua versione, ho voltato in terze rime italiane il medesimo pezzo del rarissimo Giorgi e con lui altri venti pezzi dello stesso scritore, e quattro poesie di Giovanni Gondola, e sette poesie di Giovanni Babulinov Bunich pur queste sette colle altre suddette tutte amorose'', Vidovi, Marko Antun: [Critica della traduzione dello Stulli dell' Ombra d' Ovidio. 1826.], AMB 1658. Pismo se protee na sedam stranica; rukopis nije paginiran, a svi citati doneseni u ovom radu nalaze se na njegovoj prvoj stranici. U Vidovievu izdanju prijevoda urevieve poezije, spomenutom u biljeci 79, doista je dvadeset i jedna pjesma, ali meu njima nije i Bijeljae se izdaleka. Prijevode je nainio 1823., a objavio 1827., godinu dana nakon to je iziao Stullijev prijevod. Stoga se moe spekulirati o mogunosti da je odustao od objavljivanja svoje talijanske verzije pjesme kad je vidio da je Stulli objavio svoju to bi bilo neobino s obzirom na to da je, kao to e se upravo vidjeti, Stullijev prepjev smatrao neuspjelim. ''Sappiamo ancora ambodue noi che tutto cotal mio capitale si stette non breve tempo presso il chiarissimo signor professore Urbano Lampredi'', isto.

84

214

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

(7) slavuj ne moe, kao to stoji u Stullija, isputati ljudske zvukove, govoriti; (8) ondje gdje urevi spominje dalmatinsku pokrajinu, nema mjesta leksemu monti; (9) le celesti lampe nisu adekvatan prijevod za plame rajskijeh dvora. Vidovi dakle svojemu prethodniku zamjera nedostatnu vjernost (ovdje bismo tovie mogli rei odanost) izvorniku, odnosno unoenje vlastitih misli i tumaenja, te izostavljanja i izmjene primarnoga teksta kojima zalazi u nedosljednost, nevjerodostojnost i neloginost. Unato tomu to bismo danas neke Vidovieve opaske smatrali pretjeranima, injenica je da se Stullijev prijevod, u kojemu nije robovao svim znaenjima originala, nego ga je vodila intencija stvoriti estetski vrijedno djelo, moe nazvati slobodnom pjesnikom transpozicijom. 6. Marin Zlatari (1753. 1829.) bio je Stullijev suvremenik. Sauvani rukopisi s njegovim djelima svjedoe da je pisao na hrvatskome, latinskome, talijanskome i francuskome, no njegovo se ime rijetko moe susresti u tada vrlo brojnim tiskanim i rukopisnim pojedinanim ili skupnim zbirkama u kojima su zastupljeni istaknutiji predstavnici dubrovakoga knjievnog kruga.85 U recentnoj literaturi najveu mu je pozornost posvetila Slavica Stojan,86 koja u biografskom lanku u Leksikonu hrvatskih pisaca upozorava na njegovu ostavtinu koja se jo uvijek nalazi u rukopisu. Dok ga neki domai knjievni historiogra uope ne spominju, drugi mu posveuju najee reenicu-dvije u kojima istiu njegove najvee doprinose hrvatskoj knjievnosti: drugu (nakon Sorkoevieve) dopunu Osmana, prijevode Idila vicarskoga pjesnika Salomona Gessnera (posrednitvom
85

Roen je u Dubrovniku u obitelji koja je neko (primjerice u vrijeme njegova prapradjeda pjesnika Dominka) bila puanska, a nakon velikoga potresa 1667. postala dijelom novoproglaene vlastele. Prema kratkom ivotopisu koji donosi ime Ljubi, isprva je odabrao redovniki ivot i uao u dominikanski red, zatim je neko vrijeme bio biskupijski sveenik, no na koncu je istupio iz crkvene slube (usp. Ljubi, ime: Ogledalo knjievne poviesti jugoslavjanske, sv. 2, Rijeka 1869., str. 426). Dva je puta, 1805. i 1807., obnaao dunost dubrovakoga kneza; 1806. on i Tomo Bassegli su, kao poslanici Senata Molitoru, pokuali postii da Francuzi do Boke kotorske dou morskim putom, odnosno da ne stupe u sam grad. 1808. izabran je za lana opinske uprave pod francuskom vlau, no zbog unutarnjih sukoba dao je ostavku. Umro je kao posljednji izdanak svojega roda. Njegovu aljivu pjesmu Tuba kacamorta od Strave objavila je unutar rada ''Berneskna poezija u Dubrovniku na prijelazu iz 18. u 19. stoljee'', Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 31, Dubrovnik 1993., str. 140-141, a dio travestije Dum uru Feriu pisaocu rune Periegezi u lanku ''Mizoginija i hrvatski pisci 18. stoljea u Dubrovniku'', Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 39, Zagreb Dubrovnik 2001., str. 453-457, te u knjizi Vjerenice i nevjernice, Zagreb Dubrovnik 2003., str. 367-370.

86

215

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

prijevoda na talijanski F. Soavea), te aljivu poeziju. Zapravo je najobuhvatniji, ali ne i potpun pregled Zlatarieva opusa dao Petar Kolendi, i to u biljeci pod tekstom lanka o budimskom izdanju Osmana, objavljenog 1905.87 Ono to nedostaje Kolendievu popisu88 Zlatarievih hrvatskih, talijanskih i latinskih pjesama, prijevoda, pisama i dvaju ivotopisa (Dominka Zlataria i Ignjata urevia), a to je sada poznato, jesu pjesme iz dvaju rukopisa koji se danas uvaju u sveuilinoj knjinici u Zagrebu, pod signaturama R 5320 i R 5192. Dok se u prvome nalaze Zlatarievi sastavci nastali, prema svjedoanstvu prepisivaa Marka Marinovia, 1782., potonji je rukopis Zlatariev autograf prijevoda Gessnerovih idila iz 1793., uz koji se nalaze i opis otoka Mljeta na francuskome, potom jedna talijanska i tri latinske pjesme, te na koncu elegija De vetustate et amplitudine linguae Illyricae, za koju Zlatari jasno naznauje da je ''obraenje'' urevieve Bijeljae se izdaleka. Njegov prijevod iste urevieve pjesme, koji se ipak djelomino razlikuje od navedenoga, nalazi se u jo trima dubrovakim rukopisima. Prvi je takoer autograf, istopis, i uva se pod signaturom 1971 u Arhivu Male brae, a pripada skupini rukopisa naslijeenih iz samostana u Kotoru. Drugi je rkp. 400 Znanstvene knjinice, u kojem je sva poezija latinska: tri pjesme Frana Staya te njemu posveeni epigrami Feria i Hide, Zlatariev prijevod, Galjufov himan sv. Pavlu, heksametarska pjesma Narratio divi Edmondi nepoznatog autora, Lukarevieva pjesma Regnorum plausus povodom roenja sina panjolskoga kralja Filipa IV. i na koncu urevieva pjesma o obraenju svete Margarete iz Kortone. Sastavlja kataloga pretpostavio je da je dvosveani rukopis, na ijoj je naslovnoj stranici u novije vrijeme netko dopisao knjinini naslov ''Carmina nonullorum poetarum rhacusinorum'' [sic], nastao poetkom 19. st. Prepisiva nije identiciran. Trei rukopis, potekao iz pera marljivoga Rafa Radelje, uva se u Arhivu Male brae pod signaturom 38. U njemu je prepisan Lukareviev Regnorum plausus, Zlatarieva De amplitudine et vetustate linguae Illyricae, elegija Vice Pucia Ad amicam suam Pantasilaeam i sedam pjesama urevievih: Obraenje svete Margarete iz Kortone, etiri elegije, epigram o sv. Tomi Akvinskom i himan u dan Pedesetnice. Zanimljivo je jo napomenuti kako je Petar Kolendi naknadno, do 1918., oito znao i za Zlatarievo prevoenje urevia, budui da je na nj upozorio Reetara. Prireujui izdanje urevievih djela, u poglavlju o prijevodima Reetar
87

Kolendi, Petar: ''Budimsko izdanje Gundulieva Osmana'', Sr, IV, 11-12, Dubrovnik 1905., str. 481. Kolendiu su u tom trenutku zacijelo poznati svi Zlatarievi tekstovi koje je zajedno s pjesmama D. Palmotia, A. Paolija, V. Menetia, A. ubranovia, D. Dria, D. Ranjine, S. Bobaljevieva Mietia, D. Zlataria i M. Kaboge prepisao Stjepan Tomaevi u rukopisu koji se danas uva u Znanstvenoj knjinici u Dubrovniku pod signaturom 918.

88

216

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

naime kae: ''Poslije Slade prevodio je kako mi javlja prof. Dr. Pero Kolendi na latinski -a Maro Zlatari (17531826), to on sam spominje u uvodu svojega prijevoda Gessner-ovijeh idila.''89 Iako je od Reetarova komentara krenuo i Torbarina koji je otvorio pitanje prijevoda prve iz ciklusa Ljuvenih pjesni, a zacijelo su ga konzultirali i kasniji prouavatelji, nije se obraala pozornost na to da Sladin nije i jedini prijevod te pjesme na latinski.90 Zlatariev prijevod bio je dug krvnom srodniku i duhovnom pretku s kojim su ga vezivale to biografske to poetike dodirne toke (kao na primjer ta da su obojica navodno, kao uostalom i Ovidije i mnogi drugi, spalili neke svoje pjesme91). Ignjatova majka Frana Zlatari, unuka pjesnika Dominka, bila je neakinja Marinova pradjeda Miha Zlataria, to znai da su Marinov otac (Dominko) i Ignjat urevi bili roaci u drugome koljenu. Obojica su pjesnika pripadala tzv. novoj vlasteli i obojica su imala tu sudbinu da se njihovom smru rod iz kojeg su potekli ugasio. Obojica su odabrala redovniki poziv, i mijenjala ga: urevi je prvo bio isusovac, pa je istupio iz Drube i potom postao benediktinac, dok je Zlatari iz dominikanskoga reda preao u biskupijske sveenike, no na koncu napustio i taj poziv i umro kao neoenjeni laik. Nadalje, vrijeme koje su proveli na Mljetu, prvi kao benediktinac, a drugi kao knez, iznjedrilo je opise otoka: ureviev latinski (Melitae Illyricanae notitia) prilog je opsenomu historiografskom djelu Divus Paulus apostolus in mari, quod nunc Venetus sinus dicitur, naufragus et Melitae Dalmatensis insulae post naufragium hospes, a Zlatariev je pisan francuskim jezikom u obliku pisma prijatelju i nalazi se u rkp. 5192 u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu (NSK). Kao to je abbas Melitensis prevodei psalme eksperimentirao s preko dvadeset metrikih oblika, tako je Zlatari, moda i po uzoru na njega, ''u razlikijem metrima'' preveo Gessnerove idile. Potom, osim to je Zlatari napisao biograju koja je uz onu Sara Crijevia i onu to je Reetar naziva Rastievom najpouzdaniji izvor podataka o urevievu ivotu,92 poznato je da je prepisivao urevieva djela93 i da ga je osob89 90

Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori. Knjiga prva, str. LVII. Zlatarieva pjesma dakle nije "znanstveno-didaktiki i lozofski ep ili epilij na latinskom jeziku", kako stoji u klasikaciji epike 18. st. prema tematici, anrovima, poetikim modelima i svjetonazorima u: Falievac, Dunja: "Epika 18. stoljea izmeu visokog i niskog, elitnog i pukog", Kaliopin vrt II, Split 2003., str. 83. Taj podatak o Zlatariu donosi Ljubi, nav. dj., str. 426. Tiskao ju je Reetar u Djelima Ignjacija ori. Knjiga druga, str. CXLV-CXLVI. Panti, Miroslav: ''Rukopisi negdanje biblioteke Bizaro u Historijskom institutu u Dubrovniku'', Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 8/9, Dubrovnik 1960-61., str. 571.

91 92 93

217

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

no smatrao najboljim dubrovakim pjesnikom.94 Na koncu, ono to im je zasigurno bilo zajedniko jest i zanosna briga za materinski jezik. Zlatari je oiti ureviev istomiljenik kad u predgovoru svojem kratkom nauku o razliitim metrima u poeziji na domaem jeziku (Nauk vie razlikijeh naina pjesni slovinskijeh) kae: ''Rijet u, moe biti smiono, da nije na svijetu jezika obilnijega rijeima, i njihovu tomaenju, kako na slovinski koji se po razlikijem inostranijem krajnam udnovito prostro i uzmnoio.''95 Starija je literatura u dva navrata96 rado citirala ovaj navod koji stoji na samome poetku Zlatarieve autografne zbirke, a koji se moe skladno nadovezati na urevieve vapaje u Uzdasima, Saltijeru i drugim djelima: ''Smutim se kad god promislim da u momu roenomu mjestu, u komu njekada slavno glasoviti pjevaoci u na jezik slovjae, na dan dananji jako je malo onezijeh, koji slovinske pjesni ljubu, i ko da se sramu od ta prostrana, glasovita jezika''.97 U nastavku stoji: ''(...) od koga hitro pjeva mudroznani otac Injacio Giorgi, opat skuptine Melitenske, Reda Svetoga Benedikta, moj roak, i koga umjetnu i hitru pjesan slovinsku ja slabo u latinske pjesni obratih, k ti je, dragi tioe, lasno vidjeti u ovezijem knjigam obe dvije pripisane''.98 Na vie mjesta u rukopisu zabiljeena je 1793. kao godina njegova nastanka, kad je Zlatari boravio na Mljetu obnaajui dunost kneza. No prepisana je i jedna latinska elegija Jakovu Betondiu koju mu je Zlatari pisao iz Rima, tematizirajui svoje lanstvo u Akademiji Arkadiji (pastirsko mu je ime bilo Meliteus Epidauricus) i kontakte sa Stayem, Kuniem i Galjufom. Slino tomu, u jednome pismu uru
94

''Ignazio Giorgi, opat skuptine melitenske, reda s. Benedikta, i moj roak, ki slovjae ovega vijeka, moe se sa svijem razlogom nazvati poglavica nad svijem pjevaocima dubrovakijem slovinskijem, bivi on mudroznano i hitro, ko blaga pelica, ka sisa slados gorskoga vrijesa i ljubice, tako i on sve najljepe urese od najboljijeh slovinskijeh pjevaoca izabra i pokupi, i njegove slatke pjesni okiti na taki nain da jo bolji (neka mi bude doputeno rijeti) i od njih i njihov poglavica moe im se nazvati'', Zlatari, Marin: Idilii Gesnerovi [Idyllen] u slovinske versi sloeni i obraeni; Varie poesie, Lettera sull' Isola di Meleda. 1793. (NSK R 5192, str. IX). Isto, str. I. Kolendi, Petar: ''J. Nagjy: Marko Brure Desrivaux als ragusanischer Dichter'', Sr, V, 3, Dubrovnik 1906., str. 138; Bersa, Josip: nav. dj., str. 170. NSK R 5192, str. I. Isto. Zlatarievo kontinuirano obraanje tiocu u rukopisnoj biljenici, kao i razumljiv iskaz topike skromnosti kojim tvrdi da je prijevod urevieve pjesme ''slabo'' nainio, mogu uputiti na pretpostavku da je ondje skupljena djela imao namjeru tiskati. Ne mora meutim nuno biti tako: rukopisna kultura u Dubrovniku, njegovana i razvijana stoljeima prije pojave prve tiskare 1783. iznimno je snana i iva i potkraj 18. i poetkom 19. st., pa je mogue zamisliti da Zlatari rauna na tioce rukopisnih svezaka, ija je razmjena pandan objavljivanju knjiga u kulturi tiska.

95 96

97 98

218

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

Feriu, datiranom 24. studenoga 1792., nakon boravka u Napulju opisuje druenje s Kuniem, Stayem i drugim Dubrovanima u Rimu.99 Moglo bi se, slino kao i kod Stullija, nagaati o tome da je i prijevod urevia nastao u Italiji i da je arkaanskim vezama dospio do Madamigelle Knight te joj postao predloak za izradu engleskog prijevoda, no tomu se protivi usporedba Zlatarievih i Odescalchijevih stihova, koja opet pokazuje kako su potonji blii hrvatskom originalu nego latinskom prijevodu. Zlatari dakle donosi i tekst Bijeljae se izdaleka, pa imamo uvid u njegov neposredni predloak: u njemu nije bilo, kao u Sladinu, zadiranja u semantiku zadranih stihova na hrvatskome, ali jesu isputene urevieve kitice s ljubavnom motivikom (stihovi 5-8, 49-64, 193-200, 205-208, 217-224). Usto, u latinskome tekstu nema ni stihova koji bi odgovarali stihovima jo sedam strofa (69-96), a budui da je Zlatari bio skloniji saimanju izriaja originala nego njegovu proirivanju, te da je preoblikovao zavretak pjesme, to njegov prijevod u rukopisu NSK 5192100 sadri samo 120 stihova. Rije je o kraoj inaici; u prijevodu koji se nalazi u autografu AMB 1971,101 te u ZKD 400 i AMB 38 koji su njegovi prijepisi nije izostavljen dio u kojem Ovidije eksplicira razloge svojeg objavljivanja pjesniku, pa on obuhvaa 134 stiha. Meusobno se dvije inaice podudaraju u 94 cjelovita stiha, dok se u jo sedam njih razlikuju tek jednom rijeju ili sintagmom. I u ovome sluaju, kao i u dosadanjima, moemo govoriti o slobodnu odnosu prevoditelja prema semantikom potencijalu izvornika. Jednako kao to postoje dijelovi u kojima se sadraj predloka tono prenosi premda je Zlatari ee jedan ureviev katren zamjenjivao jednim distihom (npr. urevievi stihovi 25-28 : AMB 15-16, gdje je ouvana i anafora, ili 69-72 : AMB 33-34), ima u prijevodu i izostavljanja pojedinih stihova (usp. 77-80 : AMB 39-40; 143-144 : AMB 86; 165-168 : AMB 107-108) i proirivanja (usp. 1-4 : NSK 1-6 i AMB 1-4 s vremenskom perifrazom; 105-108 : AMB 59-62 s aluzijom na ljubavnu poeziju koja nema ekvivalenta u izvorniku ili 165-169 : AMB 105-108). Osobite su samostalne Zlatarieve dopune kojima je imenovao slavenske krajeve ili jezike: u slovinskoj lednoj strani / besjede uzeh vae rodne (65-66) : Hinc ego Sarmatica dudum regione moratus / Jam didici Getico plurima more loqui (NSK 35-36); ona vau potrebno je / da uvijek ljubav nosi i kua (87-88) : Fasque Ragusinum mens mea nomen amet (AMB 46); njim [sla99

Pismo je pohranjeno u Dravnom arhivu u Dubrovniku, u rukopisnoj ostavtini Pavlovi Graci, sv. 50, pod naslovom Notizie estratte dalla lettera di Roma, 16/11 1792 di Marino di Zlatari a d. Giorgio Ferri, str. 173. Dalje u tekstu samo ''NSK''. Dalje u tekstu ''AMB''.

100 101

219

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

venskim jezikom] svoju ljubav spovjedo bi (112) : Dulciloquo Ilyricos funderet ore sonos (AMB 64) i sl. Cjelovitost izvornoga teksta potpuno se razgrauje na samome kraju, kad Zlatari ureviev rasplet zamjenjuje novim: njegov se subjekt budi iz sna te ispunjen pjesnikim nadahnuem zadobiva veu naklonost Feba i ilirskih Muza. Ovakva adaptacija, koja prenosi ideju velianja slavenskih jezika i pjesnitva na narodnom jeziku, upuuje na to da je Zlatari pri ruci tijekom prevoenja imao i Sladin latinski tekst; tu pretpostavku potvruje ne samo naslov koji Zlatari daje svojoj elegiji De vetustate et amplitudine linguae Illyricae nego i cijeli niz preuzetih prijevodnih rjeenja: vestis contexta micabat (Slade 13 : NSK 11, AMB 9); exul ab urbe (26 : AMB 30); mea spiritus ossa (37 : AMB 35); ambo sumus vates (55 : AMB 48); At neque Dalmaticis, quas abluit Adria, terris (93) : Undique Dalmaticis, quas abluit Adria, terris (NSK 63, AMB 77); sidera caeli (97 : NSK 67, AMB 81); Olli Sauromatae (117 : NSK 83, AMB 97); Moldava, Tibiscus (139 : NSK 103, AMB 117), percitus oestro (151 : NSK 119, AMB 133). Nastavi li se potraga za Zlatarievim knjievnim uzorima preko posuenih istovjetnih ili djelomice preinaenih stihova i dijelova stihova, dolazimo do ovih rezultata: osim to zatjeemo leksike reminiscencije iz epiara, primjerice Lukrecija (et radii solis, NSK 69 i AMB 83 : Lucr. 5, 484; terras cum lumine spargit, NSK 69 i AMB 83 : cum spargit lumine terras, Lucr. 2, 144; per nemora et sylvas, NSK 117 i AMB 131 : per nemora ac silvas, Lucr. 5, 1386) i Vergilija (roseis Aurora quadrigis, NSK 1 : Aen. 6, 535; surgens Aurora, AMB 1 : Aen. 4, 129; 11, 1; tum sic effatur, AMB 23 : Aen. 9, 295; devinctus amore, AMB 39 : Aen. 8, 394; celebrabis honores, NSK 113 i AMB 127 : celebrabit honores, Aen. 12, 840), ini se da su omiljena Zlatarieva lektira bila djela Ovidijeva (Et vigil Eois Phosphorus exit aquis, AMB 2 : Et vigil Eois Lucifer exit aquis, F. 6, 474; laurea serta comas, NSK 12 i AMB 10 : laurea serta coma, Tr. 2, 1, 172; Naso poeta, NSK 26 i AMB 24 : Am. 2, 1, 2, Tr. 3, 3, 74, Pont. 3, 5, 4; pectore vulnus, NSK 48 i AMB 62 : F. 4, 4; inde per immensas, NSK 81 i AMB 95 : inde per immensum, Met. 4, 621 i 10, 1; sintagmatske veze Romulei colles [AMB 51] i colla alba [NSK 2] koje se pojavljuju jedino u Ovidija [Met. 14, 845, i Pont. 4, 9, 50]), ali i ona ljubavna (Protinus en oculos constitit ante meos, NSK 10 i AMB 8 : Iussit et ante oculos constitit ipsa meos, A. A. 3, 44; Purpureusque pedum vincla cothurnus habet, NSK 14 i AMB 12 : Lydius alta pedum vincla cothurnus erat, Am. 3, 1, 14; pharetrisque Cupido, NSK 15 i AMB 13 : pharetrate Cupido, Am. 2, 5, 1; Illyricis carmina scripta modis, NSK 40 : Niliacis carmina lusa modis, A. A. 3, 318; vobis semper inhaeret, AMB 44 : tibi semper inhaeret, A. A. 3, 561; Mille jocis veneres, NSK 53 i AMB 67 : Mille ioci Veneris, A. A. 3, 787; tenui gutture, NSK 118 i AMB 132 : Am. 1, 13, 8; Tib. 1, 3, 60, itd.).
220

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

Kao to se dakle nastojalo pokazati, Zlatariev izbor prijevodnoga predloka nije bio samo estetski motiviran, jer ga je privukao i ideoloki sloj pjesme. Zanimljivo je da je, prenosei izvornik u latinski medij, ljubavnu tematsku komponentu zanemario, ali da se na formalnoj razini u opjevavanju jezika posluio, svjesno ili ne, repertoarom leksiko-metrikih rjeenja iz ljubavnih elegija i udbenika ljubavnog umijea jednog od najvanijih rimskih ljubavnih pjesnika. Na tome tragu mogue je i tumaenje Zlatarieva prijevoda kao svojevrsne intertekstualne igre i s Ovidijevim stihovima i s urevievom pjesmom, koja sama nije vrsto ukalupljena u stroge anrovske okvire te je stoga tekst uvijek podatan novim prijevodnim interpretacijama. 7. Dok smo promatrali dva latinska i dva talijanska prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka, od ukupno est prijevoda ije je postojanje potvreno, susreli smo se s jo nekoliko pitanja na koja bi trebalo pokuati dati odgovore. Prvo, kad pred sobom imamo etiri prijevoda iste pjesme koji u veoj ili manjoj mjeri gotovo da ignoriraju cijeli jedan motivski sloj, moralo se postaviti pitanje iz kakvih su predloaka prevoditelji prevodili, je li mogue da je postojala prijepisna inaica (ili vie njih) urevieve pjesme koja nije sadravala, ili jest ali u saetom/izmijenjenom obliku, stihove o ljubavi i Ljubici. U svojem kritikom izdanju iz 1918. Reetar je nabrojio etrnaest rukopisa s poetnom pjesmom urevieva ljubavnog ciklusa.102 Tekst je donio prema rukopisu koji je smatrao najboljim, najpotpunijim i najstarijim (rkp. 3130 NSK, s autorovim naknadnim intervencijama).103 Prema njegovu opisu rukopis i prema stanju prikazanu u kritikom aparatu zakljuuje se da nije bilo inaica s tako krupnim razlikama, osobito na razini sadraja, kako bi se iz prijevoda dalo pomisliti.104 Stoga je bilo polazite i ove, kao i prethodnih analiza, da je tekst kolao u integralnom obliku, a da su izmjene potekle od samih prevoditelja. Pritom su najdalekosenije intervencije bile Sladine i Odescalchijeve, Zlatarieve suzdranije, dok je Stulli veinom dosljedno transponirao i ljubavnu sastavnicu sadraja. Drugo je pitanje kada su tono i kojim slijedom prijevodi nastali. Redoslijed kojim su promatrani u ovome radu pratio je kronologiju njihovih tiskanih izdanja: Sla102

Nije mu bio poznat prijepis Marina Zlataria iz biblioteke Iva Bizzara, koji se danas uva u Zavodu za povijesne znanosti u Dubrovniku pod signaturom D. a. 19. Ovdje se oslanjamo na Reetarovo kritiko izdanje, no ini se da ne bi bilo naodmet iznova usporediti postojee rukopise urevieve poezije. Usp. Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori. Knjiga prva, str. VI. Postoji samo jedna inaica koja se razlikuje od originalne redakcije, no to je Kaznaiev prijepis Sladine verzije, uz koju se nalazi i Sladin latinski prijevod.

103 104

221

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

din je tiskan 1754.,105 Odescalchijev 1810., Stullijev 1826., dok je posljednje mjesto pripalo Zlatarievu koji je ostao u rukopisu. Takav je preliminarni raspored uveden radi jednostavnosti i zbog nepoznavanja preciznih faktografskih podataka; to nije nuno bio i stvaran vremenski redoslijed njihova nastajanja. Slade je svoju parafrazu sastavio iste 1754.; Odescalchijeva je mogla nastati i daleko prije no to je, potkraj ivota, priredio zbirku za objavljivanje; Stulli tvrdi da je svoj prijevod napisao do 1800., a za Zlataria se pretpostavlja da ga je uobliio oko 1793. Vidoviev prijevod nastao je 1823., nakon to je ibenanin tijekom kratka slubenog boravka u Dubrovniku dvije godine prije prepisao tridesetak urevievih pjesama.106 Jo jedna potvrda o Vidovievoj transpoziciji Bijeljae se izdaleka, osim prije navedene iz pisma-kritike Stulliju, jest i poslanica Tommaseu iz godine 1841. U njoj Vidovi tematizira susret sa ibenskim knjievnikom Antunom Marinoviem, koji mu je obeao da e proitati, komentirati i korigirati njegove prijevode urevieve ljubavne poezije. Prema dogovoru, Vidovi mu alje pjesme iz Cavtata: Giunto a Ragusa l' antica io diedi principio alle concertate mie spedizioni, e per prima gli ho mandato la canzone detta 'L' ombra di Ovidio' od altramente 'In lode della lingua illirica'. Dopo qualche giorno egli mi rimand quel mio pezzo scrivendomi in lettera alcune osservazioni generali sul verseggiare, ed in fatto di lingua.107 U nastavku, Vidovi je molio Marinovia da iznova, s potpunom slobodom, unese svoje intervencije u prijevod, to je Marinovi odbio. Prepjev bi bilo vrijedno poznavati izmeu ostaloga i zato to je, prema svjedoanstvu samog autora, a za razliku od dvaju drugih talijanskih prijevoda u stihu endecasillabo sciolto, pisan "in terze rime".108 Meutim, Mate Zori u svojim sustavnim istraivanjima ivotnoga puta i knjievnog opusa suprunik Vidovi u vie je navrata ustvrdio kako je gotovo sva njihova rukopisna ostavtina izgubljena.109
105

U drugom izdanju svoje rasprave De Illyricae linguae vetustate et amplitudine tiskanom u Anconi 1774. Slade ne spominje urevia i ne donosi njegovu pjesmu. Usp. Zori, Mate: "Ana Vidovi, Marko Antun Vidovi i Nikola Tommaseo u svjetlu neobjavljene prepiske", Zori, Mate (ur.), Hrvatsko-talijanski knjievni odnosi 8, Zagreb 2002., str. 385. Isto, str. 516-517. Vidovi, Marko Antun: [Critica della traduzione dello Stulli dell' Ombra d' Ovidio. 1826.]. Mogue je da je rije o Vidovievoj sklonosti prevoenju u rimi: Osmana je preveo u jedanaesterakim oktavama, dok je u zbirci prijevoda urevieve poezije eksperimentirao s vie vrsta stihova i srofa, nikad bez sroka. Usp. Zori, Mate: "Ana Vidovi, Marko Antun Vidovi i Nikola Tommaseo u svjetlu neobjavljene prepiske", Zori, Mate (ur.), Hrvatsko-talijanski knjievni odnosi 8, Zagreb 2002., str. 463; 515.

106

107 108

109

222

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

Na kraju, zacijelo je umnogome zanimljivije i intrigantnije pitanje ono o prepjevu Cornelije Knight, osobito ako je tona Torbarinina tvrdnja da bi to bio najstariji prijevod jedne hrvatske pjesme na engleski.110 Kad bi se kakav odgovor na pitanje o njezinu predloku pokuao dosegnuti usporednom analizom Odescalchijeva i ostalih prijevoda, onda bi se na prvome mjestu moglo eliminirati Stullijev prepjev koji, za razliku od Odescalchijeva, prati i ljubavnu motivsku nit, pa tako ima spomen sanjarenja o djevojci, Kupidona, ljubavne krivnje, cara Augusta, sveproimajue ljubavne sile, te djevojke na zaetku pjesme, a zadrava i lik Kochanowskoga ega svega u drugome talijanskom prijevodu nema. to se tie Sladina latinskoga prijevoda, s njim je Odescalchijev imao vie dodirnih toaka na sadrajnom planu, ali ni ovdje nisu svi isti elementi zadrani ili isputeni: Odescalchijev prijevod nema, za razliku od Sladina, guru Kochanowskoga, pohvalu dalmatinskih pjesnika ili na primjer ispovijed Ovidijevu o kanjenom prijestupu te sliku vezanosti duha uz tijelo i nakon smrti. K tome, kad bi se promotrio, na primjer, opis rimskoga pjesnika ili distribucija i razvedenost pojedinih motiva, uoila bi se meusobna razliitost dviju parafraza. Slino je i sa Zlatariem, iji je prijevod takoer, kao to je reeno, mogao posluiti Corneliji Knight u Rimu s obzirom na to da je Zlatari ondje boravio 1792., bio primljen u Arkadiju i prijateljevao s Kuniem, a njegov prijepis i prijevod izvornika nalaze se u biljenici s drugim pjesmama nastalima u Rimu: ak ako se zanemari izostanak pojedinih dijelova sadraja kojih u Zlataria ima (npr. poljski pjesnik, August, Dalmatinci), usporedba nekih zajednikih motiva, kao to su pregled anrova i lik Orfeja, pokazuje da su u talijanskom prijevodu oni proireni i izmijenjeni u odnosu na Zlatariev prijevod (i ureviev izvornik).111 No s druge strane, pitanje je koliko se uope moe jedino na osnovi usporedbe Odescalchijeva prijevoda zakljuivati (pa i samo nagaati) o predloku Cornelije Knight, ili eliminirati potencijalne poznate predloke, s obzirom na to da su nastali u vrijeme u kojem je prevoditi zapravo znailo preraivati: ako je Odescalchi parafrazirao prijevod koji je Knight nainila na temelju prijevoda izvornika, onda je svaka od te tri prevoditeljske instance mogla napraviti vei ili manji odmak od originala, bilo isputanjem i saimanjem, bilo dodavanjem i mijenjanjem teksta svojega predloka. Rjeavanje ovog problema, ve dugo prisutnog u naoj knjievnoj povijesti,
110

Usp. Torbarina, Josip: ''Oko engleskoga prijevoda jedne urevieve pjesme'', Kroatistike rasprave, Zagreb 1997., str. 313. to nipoto ne znai da je ujedno i najstariji engleski prijevod nekog teksta hrvatske knjievnosti. Ako su ove pretpostavke tone, odnosno ako predloak Corneliji Knight nisu bili ni Sladin ni Stullijev ni Zlatariev prijevod, posredovao je neki nama danas nepoznat tekst; onda je, ne treba zaboraviti, prijevoda urevieve Bijeljae se izdaleka u najmanju ruku bilo sedam.

111

223

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

bilo bi znatno olakano pronalaenjem iscrpnijih povijesnih podataka ili otkrivanjem nove grae. No dok se to ne dogodi, pitanje o engleskom prijevodu urevieve pjesme i dalje ostaje otvoreno. Zahvaljujem na pomoi mentorima pri izradi ovoga rada, Dunji Falievac i Darku Novakoviu. Takoer, zahvalnost za strpljiva itanja i vrijedne komentare i prijedloge dugujem Ivani uul i Ivanu Lupiu.

BIBLIOGRAFIJA Primarna literatura


urevi, Ignjat: Pjesan I. [Bijeljae se izdaleka], Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori (Ignjata oria). Knjiga prva: Pjesni razlike i Uzdasi Mandalijene pokornice, SPH XXIV, Zagreb 1918., str. 6-12. AMB 38: Carmina diversa (zbirka odabranih latinskih pjesama Ivana Lukarevia, Marina Zlataria, Vinka Pucia i Ignjata urevia). AMB 1971: De vetustate et amplitudine linguae Ilyricae elegia. NSK R 5192: Zlatari, Marin: Idilii Gesnerovi [Idyllen] u slovinske versi sloeni i obraeni; Varie poesie, Lettera sull' Isola di Meleda. 1793. Odescalchi, Baldassare: Poesie profane e sacre di d. Baldassare Odescalchi duca di Ceri fra i pastori d' Arcadia Pelide Lidio, Rim 1810. Slade, Sebastijan: De Illyricae linguae vetustate et amplitudine, Venecija 1754. Stulli, Luko: L' ombra di Ovidio, ovvero lodi della lingua Illirica. Poemetto di don Ignazio Giorgi. Versione Italiana, Dubrovnik 1826. ZKD 400: Latinske pjesme nekih dubrovakih pjesnika: Fr. Staya, M. Zlataria, J. Luccarija, I. oria, itd.

Sekundarna literatura
Appendini, Francesco Maria: Notizie istorico-critiche sulle antichit, storia e letteratura de' Ragusei, sv. 1, Dubrovnik 1802. Batty, R. M.: ''On Getic and Sarmatian Shores: Ovid's Account of the Danube Lands'', Historia, 43, Stuttgart 1994., str. 88-111. Bersa, Josip: Dubrovake slike i prilike (1800. 1880.), Dubrovnik 22002. Blaina, Dalibor: ''Kochanowski, Jan'', Detoni-Dujmi, Dunja (ur.): Leksikon stranih pisaca, Zagreb 2001. Bojovi, Zlata: Dubrovaki pisci, Beograd 2001. osi, Stjepan: ''Luko Stulli i dubrovaka knjievna batina'', Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 41, Zagreb Dubrovnik 2003., str. 259-286.

224

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

urevi, Ignjat: Slave jezika slavjanskoga, Dubrovnik, zabavnik za 1885., str. 5-7. Fabi Montani, Francesco: "Odescalchi, Baldassare", De Tipaldo, Emilio (ur.): Biograa degli Italiani illustri nelle scienze, lettere ed arti del secolo XVIII. e de contemporanei compilata de letterati italiani di ogni provincia e pubblicata a cura di Emilio de Tipaldo, sv. 5, Venezia 1837. Falievac, Dunja: "Gunduliev 'varavski pakt' (Polonolski ideologemi i mitologemi u dubrovakoj baroknoj knjievnosti)", Dubrovnik otvoreni i zatvoreni grad. Studije o dubrovakoj kulturi, Zagreb 2007., str. 189-209. Falievac, Dunja: "Epika 18. stoljea izmeu visokog i niskog, elitnog i pukog", Kaliopin vrt II, Split 2003., str. 79-105. Falievac, Dunja: "Pasko Antun Kazali kao epik", Kaliopin vrt, Split 1997., str. 293-324. Gortan, Veljko, Vratovi, Vladimir (prir.): Hrvatski latinisti. Croatici auctores qui Latine scripserunt. II. Pisci 17-19. stoljea. Auctores saec. XVII-XIX. Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 3, Zagreb 1970. Grgi, Iva: Osman i njegovi dvojnici. Traduktoloka studija, Zagreb 2004. Kadi, Ante: "Jan Kochanowski and Croatian Literature", Studia Slavica mediaevalia et humanistica, 2, Rim 1986., str. 376-391. Kasumovi, Ivan: "Utjecaj grkih i rimskih pjesnika na dubrovaku liriku poeziju", Rad JAZU 205, Zagreb 1914., str. 1-117. Knight, Ellis Cornelia: Autobiography of Miss Cornelia Knight, lady companion to the Princess Charlotte of Wales. With extracts from her journals and anecdote books. Kaye, J. W., Hutton, J. (prir.), London 1861. Kolendi, Petar: ''Budimsko izdanje Gundulieva Osmana'', Sr, IV, 11-12, Dubrovnik 1905., str. 469-486. Kolendi, Petar: ''J. Nagjy: Marko Brure Desrivaux als ragusanischer Dichter'', Sr, V, 3, Dubrovnik 1906., str. 138-141. Kombol, Mihovil: ''Kritika 'Osmana' iz 1827. god.'', Spremnost, III, 111-112, Zagreb 1944., str. 12. Krmpoti, Joso: Katarine II. i Jose II. put u Krim, Be 1788. Kra, Tomo: Della vita e degli scritti di Didaco Pirro, Firenza 1826. [Kuni, Rajmund]: Raymundi Cunichii carmina (AMB 594). [Kuni, Rajmund]: Raymundi Cunichii e Soc. Jesu epigrammata XXVII a Francisco Cancellierio collecta, Giornale Arcadico di scienze, lettere, ed arti, 27, Rim 1825., str. 56-65. Kunti-Makvi, Bruna: ''Tradicija o naim krajevima u antikom razdoblju kod dalmatinskih pisaca 16. i 17. stoljea'', iva antika, 34, Skopje 1984., str. 155-164. Lachmann-Schmohl, Renate: Ignjat ori. Eine stilistische Untersuchung zum Slavischen Barock, Kln Graz 1964. Luttrell, Barbara: The Prim Romantic. A Biography of Ellis Cornelia Knight 1758-1837, London 1965. Ljubi, ime: Ogledalo knjievne poviesti jugoslavjanske, sv. 2, Rijeka 1869. Milievi Brada, Marina: Stara Grka. Grci na Crnome moru, Zagreb 2004.

225

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Notizie estratte dalla lettera di Roma, 16/11 1792 di Marino di Zlatari a d. Giorgio Ferri (DAD, Rukopisna ostavtina Pavlovi Graci, sv. 50). Novak, Slobodan Prosperov: ''Nepoznata Stulieva drama o Henriju IV'', Dubrovnik, XXVIII, 5-6, Dubrovnik 1985., str. 3-5. Panti, Miroslav: ''Knjievnost Dubrovnika i franjevci'', Velni, Justin V. (ur.): Samostan Male brae u Dubrovniku, Zagreb Dubrovnik 1985., str. 293-365. Panti, Miroslav: ''Rukopisi negdanje biblioteke Bizaro u Historijskom institutu u Dubrovniku'', Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 8/9, Dubrovnik 1960-61., str. 557-596. Panti, Miroslav: Sebastijan Slade-Doli, dubrovaki biograf XVIII veka, Beograd 1957. Posavac, Zlatko: "Estetika romantinog klasicizma u Dubrovniku", Anali Zavoda za povijesne znanosti istraivakog centra JAZU u Dubrovniku, 19-20, Dubrovnik 1982., str. 263-287. Pudi, Ivan: Rerum Illyricarum Ignjata urevia, Sarajevo 1967. Purati, eljko: "Publije Ovidije Nazon i Ignjat urevi", Zbornik radova posveenih uspomeni Salka Nazeia, Sarajevo 1973., str. 183-201. Purati, eljko: "Ovidije u dubrovakoj i dalmatinskoj knjievnosti", iva antika, XX, Skopje 1970, str. 203-213. Ravli, Jaka: "O prvom izdanju Gundulieva 'Osmana' (1826)", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 4-5, Dubrovnik 1956., str. 705-717. Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori (Ignjata oria). Knjiga prva: Pjesni razlike i Uzdasi Mandalijene pokornice, SPH XXIV, Zagreb 1918. Reetar, Milan (prir.): Djela Ignjacija ori (Ignjata oria). Knjiga druga: Saltijer slovinski i proza, SPH XXV, Zagreb 1926. Richmond, John: ''The Latter Days of a Love Poet: Ovid in Exile'', Classics Ireland, 2, Dublin 1995., URL: www.ucd.ie/classics/classicsinfo/95/ Richmond95.html (21. oujka 2006.) Stojan, Slavica: ''Berneskna poezija u Dubrovniku na prijelazu iz 18. u 19. stoljee'', Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 31, Dubrovnik 1993., str. 133-148. Stojan, Slavica: ''Mizoginija i hrvatski pisci 18. stoljea u Dubrovniku'', Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije u Dubrovniku, 39, Zagreb Dubrovnik 2001., str. 427-460. Stojan, Slavica: Vjerenice i nevjernice, Zagreb Dubrovnik 2003. Stulli, Luko: Le tre descrizioni del terremoto di Ragusa del MDCLXVII di Gradi, Rogacci, Stay, Venecija 1827. Tomas, Valter: ''Gazzetta di Zara'' u preporodnom ozraju, Split 1999. Tomasovi, Mirko: ''urevievo prizivanje Ovidija'', Dani hvarskog kazalita XX Hrvatsko barokno pjesnitvo: Dubrovnik i dalmatinske komune, Split 1994., str. 103-110. Torbarina, Josip: ''Hrvatski latinisti 18. stoljea u Dubrovniku'', Kroatistike rasprave, Zagreb 1997., str. 314-328. Torbarina, Josip: ''Oko engleskoga prijevoda jedne urevieve pjesme'', Kroatistike rasprave, Zagreb 1997., str. 267-313. Torbarina, Josip: ''Raymond Kuni and Aleri. Roman literary and artistic diversion in the late Settecento", Gabrieli, Vittorio (ur.): Frienship's Garland. Essays Presented to Mario Praz on his Seventieth Birthday, Rim 1966., II, str. 11-41.

226

Irena Bratievi: Ovidije pretvoreni: etiri prijevoda urevieve pjesme Bijeljae se izdaleka

Torbarina, Josip: ''Raymond Kuni and English Literature'', SRAZ, IV, 9-10, Zagreb 1960., str. 163-170. Tosi, Gioacchino: De vita Raymundi Cunichii commentariolum, Rim 1795. Vidovi, Marko Antun: [Critica della traduzione dello Stulli dell' Ombra d' Ovidio. 1826.] (AMB 1658). Vidovi, Marko Antun: Raccolta di alcune amorose illiriche canzoni di Nicol Ignazio Giorgi celebratissimo poeta ragusino in italiano tradotte da Marc' Antonio Widovich da Sebenico l' anno 1823, Venecija 1827. Williams, Gareth: ''Ovid's exile poetry: Tristia, Epistulae ex Ponto and Ibis'', Hardie, Philip (ur.): The Cambridge Companion to Ovid, Cambridge 2002., str. 233-245. Zori, Mate: "Ana Vidovi, Marko Antun Vidovi i Nikola Tommaseo u svjetlu neobjavljene prepiske", Zori, Mate (ur.), Hrvatsko-talijanski knjievni odnosi 8, Zagreb 2002., str. 367541. Zori, Mate: ''Romantiki pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku'', Knjievni dodiri hrvatsko-talijanski, Split 1992., str. 339-458.

Ovid Metamorphosed: Four Translations of urevi's Poem Bijeljae se izdaleka


Summary At the beginning of his collection of love poetry Ignjat urevi placed a poem entitled "Bijeljae se izdaleka", which apart from certain established love motifs such as the presence of the beloved woman and thoughts on how to gain her favours contains an ode to the Slavic language, delivered by the Roman poet Ovid. This generic hybridity opens the text up to new interpretations, evident in the six translations of the poem made in the late eighteenth and early nineteenth centuries: two into Italian, three into Latin and one into English. This essay considers urevi's poem both in relation to its reliance on Ovid's oeuvre and with regard to the contemporary ideas about the glorication of the antiquity and scope of the Slavic languages to which urevi contributed in his pseudo-scientic works as well. The essay then proceeds to study the four extant translations of the poem, with special attention paid to their origin and the relations they have to the original text. The most ancient translation is that by Sebastijan Slade, dating back to 1754 and done in Latin hexameters. By completely removing the love motifs and introducing other changes Slade created an encomium to the "Illyrian" language with a prominent ideological message and an obvious pragmatic purpose. The translation was published as an appendix to his prose treatise On the Antiquity and Scope of the Illyrian Tongue. At the end of the eighteenth century or at the beginning of the nineteenth century, Baldassare Odescalchi rendered the poem in Italian on the basis of the English translation produced by Cornelia Knight. Odescalchis paraphrase similarly elides the amorous verses while adding a lengthy and elevated ode to Dubrovnik, not present in 227

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

urevis original. At about the same time, Luko Stulli produced an Italian translation in unrhymed hendecasyllables, which shows an equally free treatment of the original but preserves its fundamental ideas. Around 1793 another Latin translation was made by Marin Zlatari, who rendered the poem in elegiac couplets. Like Slade, Zlatari foregrounds the praise of the language and its reach, but on the formal level he deploys the kind of diction characteristic of the Roman love elegy. All four translations regardless of their different motives, aesthetic or patriotic show that faithfulness to the original, in accordance with the pre-Romantic traditions of translation, is not the most important aim in the translation process. The Italian translation by Marko Antun Vidovi has probably been lost, but we know of its existence from his extant correspondence with Stulli and Tommaseo. The English translation of Cornelia Knight is likewise unavailable. Odescalchi mentions it in the title to his translation and it could very well be the rst English translation of a text originally written in the Croatian language. The comparison between Odescalchis translation, made on the basis of Knights English version, and Slades, Stullis and Zlataris renderings shows that the latter three translations were probably not the source text for Cornelia Knight. She seems to have worked from a Latin or Italian text, most likely another translation that is worth looking for if we are to provide a complete account of the reception which urevis extremely popular poem enjoyed.

228

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

Poetni stihovi Bijeljae se izdaleka u Sladinoj inaici i njegov prijevod, tiskani u izdanju rasprave De Illyricae linguae vetustate et amplitudine iz 1754.

229

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Unutarnja naslovnica rasprave De Illyricae linguae vetustate et amplitudine Sebastijana Slade (Venecija 1754.)

230

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

Poetni stihovi Odescalchijeva prijevoda u zbirci Poesie profane e sacre (Rim 1810.)

231

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Unutarnja naslovnica zbirke Poesie profane e sacre di d. Baldassare Odescalchi (Rim 1810.) 232

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

Pismo Marka Antuna Vidovia Luku Stulliju u kojem kritizira njegov prijevod Bijeljae se izdaleka i spominje vlastiti; autograf, rkp. 1658 Arhiva Male brae u Dubrovniku 233

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Poetni stihovi dulje inaice Zlatarieva prijevoda; autograf, rkp. 1971 Arhiva Male brae u Dubrovniku 234

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

PRILOG I. Ignjat urevi: Pjesan I. (Ljuvene pjesni. Reetar, Milan [prir.]: Djela Ignjacija ori (Ignjata oria). Knjiga prva: Pjesni razlike i Uzdasi Mandaliene pokornice, SPH XXIV, Zagreb 1918., str. 6-12)* Kae pjesnik da po Ovidiju, latinskomu spijevaocu, nauio se dobar dio uveno naki pjeti, i dri da taj Rimanin umio je slovinski govoriti, pokli on isti o sebi upisa: "Nam didici getice sarmaticeque loqui" Lib. III. de Ponto, eleg. II. Bieae se izdaleka u ruicah ora okolo i na svrhu svoga tieka pristupae nono kolo, a ja, misle sa svom moi k bih stek dragu moju, trajah jadne ase od noi nepokojnom u pokoju. iem se tako zaman pase planom misli pamet trudna, eto iznenad prikaza se mom pogledu sjen priudna. Tkaniem zlatom sva sivae u naliju od pjesnika, komu elo pokrivae svita s rusam lovorika. S okolicam jasniem doli, dvorna lica, pun ubavi, drobna stasa, sied napoli bjee pjesnik prigizdavi. Malo diete, bog uveni, igraju se oko ega, kako roba u nescjeni samovoam zatjee ga.
*

10

15

20

Tekst urevieve pjesme dosljedno se, bez ikakvih izmjena, donosi prema izdanju koje je priredio Reetar.

235

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Sad ga udire rukom, sade bjei i opet prie k emu; sad svoem plamom iznenade kose i lovor priee mu; sad ga strielom on potie, sad mu platnom vee lice, sad mu grabi liru i tie svojiem lukom zlatne ice. On ga tjera i u razbludi uhiena prima u krilo, uivaju da se bludi oko ega diete milo. Stah u udu za prie znati te prikazni svrhu i ime, kad mi sjede klikovati pjesnik glasom medenime: "Rimanin sam, Ovidio, k uvene cie krivine dospjeh ivot moj nemio sred slovinske pokrajine. Cara od Rima her jedinu ubjen ubih ja ekada i za sladku tu krivinu bih otjeran moga iz grada. Augustovoj u nevjeri na slovinske prioh kraje; ah nemilo srce od zvieri, prid kiem ubav krivina je! Ako ubit nepravo je, ako ubav grieh je u sebi, grieh je nebo i sve to je zamjernije na pod nebi; er sve ubav svemogua stvor, da sve ubit ima: po ubjeu vlas ivua podana je sviem stvarima. Zema nebu ubav nosi,
236

25

30

35

40

45

50

55

60

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

sunce zviezdam, koje obsiva, mjesec moru, k zanosi, more alim, k celiva. U slovinskoj lednoj strani besjede uzeh vae rodne, nu mi pjevat smrt zabrani im udjene pjesni ugodne. I er predu ud pod nebi mrtav ovjek ne povre i prignutja stara u sebi razluene due uzdre, jo se oko mojieh kosti pjeti ean moj duh vrti; nu to udim, svm stavnosti zakoni mi brane od smrti. I ako ubih rodne kraje, gdi za malo bi mi stati, na vas ubav m vea je, s kiem u uvieke poivati. Rie je od mudrieh, zna, da viku ondi e ubav, dua gdi je, pokli u bitju nerazliku isto dua s ubavi je. Tiem kad tielo s vami e moje a uz tielo ena dua, ona vau potrebno je da uviek ubav nosi i kua. K tebi dooh po prilici, er si mnogo slian meni: obadva smo mi pjesnici, i pjesnici zatraveni. A u hvalah neskrovitih znam da pjesni egda i tvoje s sedam brda glasovitih gospodini Rim sli je. Zato pjevaj, ter me izmieni kroz pjevaa najmilija,

65

70

75

80

85

90

95

237

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

pjeva u jezik tvoj roeni, u k eeh pjevat i ja; er ga outjeh k je moi i dokle se slavno uspeo, da ga nee vik primoi rimski Tever, grki Alfeo. Riei jakos i hitrinu izgovornu stah u emu za dat svjetlos, otet tminu besjedjeu najdubemu. Toli e sladak za im pjeti ljepos k ti duh zarobi, da rie slavic moe izrieti, im svou ubav spovied bi. A kad bojni vapaj die i viteze slavit hrli, rekbi truba da podie srca ogena na boj vrli. On u potah neizreene miline se dikom gizda, a u hvalah proslavjene udi uznosi vie od zvizda. Vi posleda u vremena od jezika segaj diku, koliko je uzviena u tvom samom Dubrovniku. Gled onamo, s kraja od svita gdi od leke rodjen krvi gre pun znaa glasovita Kokanovski pjesnik prvi; na egova pjea uredna mrazni sjever tiek ustav i eezna zviezda ledna uee se u ubavi. A ovamo uistinu spievaoci svietli odvie dalmatinsku pokrajinu
238

100

105

110

115

120

125

130

135

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

svu lovorim nasadie. Prie bih plame rajskieh dvora, voe u jesen, klasje obliti, prie bih mog vale od mora, zrake od sunca pribrojiti, neg izbrojit sve poreda mudroznance i pjesnike kiem slovinska cti besjeda i cavtjet e slavno uvike. Stan gvozdeni boga od boja, zimom maglom Vito tmasti i Marica rieka, koja s Orfeovieh suza uzrasti, granice su oj istone i e tieku svrhe nije, dok hrvatska Drava pone a val svri od Adrie. Ruke otole svoe slobodne raskriena izvan mjere priko kraske zeme plodne i planina eskieh stere. oj litvanska strana i leka, oj strieci Crnorusi, oj mokovska vlas viteka u jednu se kitu uzbusi. u govore tamni i bliedi samoivstva sred ihova pustolovni Samojedi i ledena Zema Nova. Pae Europi plei obrati za gospodit priko Azije, kada sjede stolovati sred kineske Sjeverije. Tatarina om prietiti dravami, kieh blizu je, Persijanin uzmnoiti s Hvalinskoga mora uje.

140

145

150

155

160

165

170

239

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Ona obstrta mnotvom vriednim svoe stupaje s mnogom hvalom adrijanskijem, crniem, lednim i njemakiem pere valom. Iz p svieta, k ona vlada, valovito odsvudiere put istoka, put zapada mora od rieka svoj put tjere: Oder itni, plodna Sava, mrazna Raba, Neper vrli, Visla ohola, bojna Drava, crna Tana, Dunaj hrli. Zato u ove glas besjede, ta prostrane i hvaene, da tv se ime vie uzvede, pjevat uzmi mjete mene. Uzmnoit e s i diku razloitoj u zamjeni: ti rodjenom tvom jeziku, tebi jezik tvoj rodjeni. A nada sve poj uveno, er je i moj plam suze liev, k, da mi je doputeno, ah k eno jo bih pjev! A za krunu truda tvoga ste e dragu tv ubicu, usred plama razbludnoga ueenu ubovnicu." Itom ove riei izusti, a vidje se tajas meni da se sasviem u me upusti, k im bjee, bog uveni. Planuh oga pun razbludna i uh da se uokoli po mom srcu eka udna skrovna u plamu slados proli; ter mi u sviesti uini se
240

175

180

185

190

195

200

205

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

da uzbuknu sve vesee i da mi se peu i vise vie od sebe misli i ee. Mah da pjesnik rimski odhodi, a za ime po sve kraje uber ptic da pri vodi sred lovorna gaja ostaje, k pjevahu m diklicu gorske vile pod imenom, a vesela ona u licu pod uresnom stae sjenom. Tuj putaju posmieh blagi ree meni m gospoja: "Osviesti se, moj pridragi, i pjevaj me ja sam tvoja!" Osviestih se, nu vidjeti nejmah ino ve uza me neg s poudom za u pjeti uzmnoene misli i plame.

210

215

220

225

241

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

PRILOG II. Sebastijan Slade: Carmen (De Illyricae linguae vetustate et amplitudine, Venecija 1754., str. 53-63)*1 I. Non bene protulerat rutilos aurora capillos, Candebatque procul roseo diademate cincta; Et rota, nocturno qu tempore circuit axem, Explebat proprium, met jam proxima, cursum. II. At mihi, dum meditor pariant quid prlia laudis; Quot Mars donet opes; referat qu prmia miles Impiger, et fortis; summum irrequieta laborem Ipsa dabat requies, momenta in tempora mutans. III. Dum timet, et sperat frustra; dum pascitur istis Anxia mens curis; vario phantasmata lusu In miram speciem coijerunt protinus; Umbra Nam stetit ante oculos hominis sub imagine nostros. IV. Tota auro tenui vestis contexta micabat; Atque ea forma olli, quam scimus Vatibus esse: Pulchre immixta rosis, quas ipso e stipite dicas Jam modo sublatas, cingebat tempora laurus. V. Os blande ridens, Vatum de more cothurno Prcinct sur, brevior statura, capilli Vix vix subcani, virtus juvenilis (ut uno Omnia complectar verbo) spirabat amorem.
*

10

15

20

Tekst se u ovom izdanju u odnosu na ono tiskano 1754. razlikuje utoliko to su stihovi obrojeni te su radi jasnoe uneseni navodnici; ostala interpunkcija i pisanje velikog i malog slova vjerno su preneseni iz predloka.

242

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

VI. Obstupui, et merito; volvebam mente, quid esset Manibus, atque Umbris mecum? sed scire volenti Et genus, et nomen, vox hc gratissima, melle Dulcior atque ipso porrectas perculit aures. VII. "Naso ego Romuleus, noti qui ob crimen amoris (Nam quoque crimen amor) vixi longe exul ab Urbe; Et tandem miser complevi tempora vit In medio Illyric, qua nulla est vastior, or. VIII. Lingua Getis, vobisque eadem; sermonibus aures Assuevi vestris, meditans jam dicere carmen Illyricum: dum tento novas ad plectra Camnas, Impia mors rapuit, traxitque ad tartara vatem. IX. Et quoniam manes (Lethi uminis unda Nequidquam id prohibet) mentemque, animumque priorem Vel post fata gerunt, ipsa et post funera servant; 35 Olim optata petunt, dudumque cupita reposcunt: X. Impatiens agitat quoque nunc mea spiritus ossa; Dat nullam cineri requiem; nunc ebile carmen, Nunc vocem ingeminat mstam; lacrymatur, oberrat: Ast animo, et votis duri lex funeris obstat XI. Si patrios etenim dilexi jure penates, Amissos quanquam modici post temporis usum; Diligo plus vestras, nam plus his debeo, terras, Cum dent in tumulo mansuram in secula sedem.
243

25

30

40

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

XII. Voce hac posse nihil dici sapientius unquam, Ipse scias certo: nemo sejungere amorem Nostra a mente potest: amor est ubi spiritus; iste Aut amet, aut animet, re jam versatur ab una. XIII. Ossa igitur quando tellus mihi vestra recondit, Atque agit, ut sacra recubent quoque molliter urna, Vel natura jubet, cujus jura optima, semper Vos amet, et qurat; repetatque hic spiritus ipse. XIV. Gratia, frons, oculi; nobisque simillima forma Ad te me duxit: facile est novisse poetam: Ambo sumus vates; ast hoc discrimine, lingua Pigra tibi ex animo, mihi svo a funere torpet. XV. Ergo vices subeas nostras, et carmina cantes Ipse ego qu volui quondam cantare: cupido Te mea sollicitet posthac, meus urgeat ardor: Versibus Illyricis, inquam, tu carmina cantes. XVI. Est equidem vestr lingu vis maxima; et ipsi Romuleus cedit Tyberis, ceditque pelasgus Alphus palmam: credas; caput extulit alte, Et mire expansis prtervolat thera pennis. XVII. Crediderim haud aliud forsan clestibus esse Mentibus eloquium, tam sunt sua fortia verba: Protinus obscuris dat lucem ambagibus, omnes Atque adimit subito sensis sublimibus umbras.
244

45

50

55

60

65

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

XVIII. Quando pulchri aliquid sese conspectibus offert, Lumina nec tantum, sed mentem fascinat ipsam; Dulce adeo resonat, Philomela ut vellet, amores Dum cantat proprios, his tantum vocibus uti. XIX. Bellica cum vero cantu certamina narrat, Laudat et Hroas; vocem sonitumque tubarum Induit, ut videas iam iam fera castra moveri, Oraque commissi spectes sudantia Martis. XX. Ludere si placeat, blanda et ratione jocari, Innumeras prstat veneres, et mille lepores: Si canere at laudes, superum volat impete ad axem Serta viris tantum radianti e sydere nectens. XXI. Qu decora Illyric sint nostro hoc tempore lingu; Et laudum, quam lta seges, circumspice: sola Vel Ragusa satis ridente superbiat ore, Improbaque adversi spernat luctamina fati. XXII. Orbis ad extremam quin vertito lumina partem; Musarum egregias ubi mire excultus ad artes Docta voce canit Vates Kokanouskius; ille Sanguinis o vestri decus immortale Poloni. XXIII. Illius ad carmen vim iam prsentit amoris, Non ultra gelidus mira ratione Bootes; Et frustra Borea, frustra frendentibus Euris Constitit interea septem rota pulchra, Trionum.

70

75

80

85

90

245

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

XXIV. At neque Dalmaticis, quas abluit Adria, terris; Et quas irriguo perlustrat fonte Timavus, Mille quidem desunt illustria nomina Vatum: Consita ubique viret, longo stans ordine, laurus. XXV. Ipse prius nitidi numerabis sydera cli; Quot Ver det ores, fruges Autumnus; et stas Quot pariat segetes; vento moveantur arist; Sol spargat radios, et volvant quora uctus: XXVI. Quam dixisse queas, ceu sacra a Pallade ametur Illyris, et doct placeat docta ipsa Minerv: Floruit, et quidquid meditetur sva vetustas Una cum estincto sua gloria concidet orbe. XXVII. Hic ubi belligeri stant ferrea mnia Martis, Hibernisque mus fumat tenebrosus ab umbris; Et nunquam placidis Hebrus prteruit undis (Auxit aquas lacrymis, mortem ens conjugis Orfeus): XXVIII. Exoritur lte, solaque a laude recepto Nomine; totque actis, quot sunt sua bella, triumphis, Constat ut epoti dilecta ad umina Dravi Avolat, Adriacis telum immissura procellis. XXIX. Inde irata redit, manibusque ad prlia, fam Et decora expansis; felix te Carnia cernit; Fcundunque amplexa solum, se ad Czeckica regna Proripit, antiqui sub nomine nota Bohmi.
246

95

100

105

110

115

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

XXX. Olli Sauromat, dant olli thura Poloni, Nigraque gens tuto, dimittens spicula ab arcu; Donat et e multis junctum diadema coronis Immensum imperium, Moscorumque inclyta virtus. XXXI. Hic iam sermo Getis albique, nigrique coloris; Et Trogloditis inter deserta, ferasque: Roboreo hunc loquitur pastus Samoyeda melle; Hunc nova, perpetuo qu torpet frigore, tellus. XXXII. Vasta adeo nec regna satis: dat terga superba Europ terris: Asi spe devorat oram: Atque indepta tuas fcunda Siberia sedes Chinarum imperio, vel jus, vel fata minatur. XXXIII. Illyricas voces quor quoque Caspium obaudit, Quas ense obstricto resonat gens Tartara; quando Cum bello illatura necem tibi proxima regna Provocat, immensis opibus sat turgide Persa. XXXIV. Cincta hinc perlongo populorum examine; laudes Atque inter lauros, ferme queis obruta sudat; Imperat Oceano, Ponto sua jura ministrat; Se lavat Adriacis, et se Glacialibus undis. XXXV. Qu parent ipsi, referat quis umina? Volga, Fcundus Savus, celebris fatis Odera, Dravus, Vistula, Danubius, Tanais, Moldava, Tibiscus Gaudent, se Illyricis prognatos fontibus esse. 130 125

120

135

140
247

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

XXXVI. Macte animis igitur; cumque hc sibi copia laudum, Hc spatia, h sedes; tantum te Slavica lingua Vatibus adnumeret; pro me sua carmina dicas: Namque ita permultos nomen tibi vivet in annos. XXXVII. Attamen insani confringe Cupidinis arcum, Et pharetram ternis exuras ignibus: ipsi Sat lacrim, et etus nostri: des vivere nobis, Letho primum demergam umine amorem." XXXVIII. Vix hc: tunc animum cpit non sueta voluptas Carminis Illyrici: menti novus insidet ardor: Threicii et Vatis quodam ceu percitus oestro Alto somno etiam patrios immurmuro versus. XXXIX. Romuleus frustra nec Vates talia; namque Audivi imperium, sacra et mandata peregi: Scilicet Illyricum cecini iam carmen; et inde Haud parva Illyric succrescet gloria lingu.

145

150

155

248

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

PRILOG III.

Baldassare Odescalchi: Parafrasi di una poesia Illirica tradotta dall Inglese di Miss Knight (Poesie profane e sacre di d. Baldassare Odescalchi, Rim 1810., str. 42-47)*1 Compiuto aveva omai la bruna notte il suo viaggio, e l Oriente roseo Gi s indorava ai primi rai del giorno; Ed io tuttor sulle notturne piume Giacea pensoso di: non lievi cure Pieno la mente; e pure allor pensava Come io potessi il nome mio far chiaro Fra quei che fama negli eterni annali Adorni scrisse di saper non nto. Quando composta di lievissim aura Immago vana agli occhi miei s offerse. Corona avea di lauro e fresche rose La qual del crin sugli argentati anelli Gentilmente scherzava; era il suo aspetto Soave, e a dolce riso apra le labbra; Il manto d oro intesto avea sospeso Leggiadramente all omero, e cadendo In lunga striscia poi radeva il suolo: A tal vista sorpreso alto io sclamai: "E chi se tu che il mio riposo or turbi? Che mai ne rechi?" Ed ei soavemente: "Ombra amica tu miri. Io sono l ombra Dell infelice Ovidio, e a te ne vegno Poich sposar tu puoi com io gi feci Voce soave ai numeri canori. Ud tuoi carmi il Campidoglio eccelso, E dalle sette sue colline Roma Roma immortal f plauso ai dolci versi.
*

10

15

20

25

Osim to su stihovi obrojeni, te radi lakeg razumijevanja dodani navodnici, zadrane su sve ostale znaajke teksta tiskanog 1810., unato tomu to se neke od njih dananjem itatelju mogu initi neloginima.

249

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

N solo i versi che temprar tu suoli A me ti rendon caro. Amate ho sempre Le Illirie piagge, che fur pochi gli anni Che sul Tebro nato lieto trascorsi, Sul Tebro che a me a pur sempre caro. Ma pi secoli han gi compiuto il giro, E me pur tuttavia d Illiria il suolo Fermo ritiene; e ben tu stesso or vedi Quanto amar debbe io questo suolo. Il cuore Partir non sa da luoghi ov lo spirto. Vostra favella appresi, e forse un giorno Delle Getiche mie Canzoni ai modi Fatto avria plauso in ascoltarli il Mondo. Ma se a me chiuse ahi! presta morte il labbro: Ciocch io bramato ho invano a te consiglio. Del nato idioma or tu dispiega L alme dovizie. Al par di lui null altro Al bel fuoco Febeo s ben risponde. Se di natura a cantar prenda un Vate Le veritadi ascose, dal suo plettro Robusti e chiari a un tempo i versi scorrono: O se piuttosto la gentil beltade Brami lodar di lei che nel suo petto Siede Signora, a lui non verr meno Di molli accenti copia; ed io son certo Che se in umana voce il rosignuolo A lagnarsi d amore unqua apprendesse, In dolci Illirj accenti ei piangerebbe. Che se nobil desir ha che t inviti Armi a cantare e marziali imprese; Gli eroici carmi d Ascreo foco ardenti Alto risuoneran come risuona Guerriera tromba, e a nobili fatiche Ecciteranno de mortali i petti. N pieghevole men sue voci adatta Vostra favella ai lieti scherzi e al riso, O alla pungente satira. E se volge
250

30

35

40

45

50

55

60

65

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

A pi nobil soggetto i versi arditi Ripeton gl inni eterni i sacri cori. Tal vanta possa l idioma vostro E ben ampia di lui fama sen vola. Gi dell Adriaco mar s i lidi ei regna, Gi il Polono guerrier sue voci apprese, Gi della Russia l ampio esteso Impero, Le Moravi foreste, e di Sclavonia I vasti campi, e il suo poter sovrano Mille confessan poderosi regni. Fin della Zembla le agghiacciate piagge Alle sue leggi adattansi. D Europa Quinci lasciando le contrade, volgi L occhio sorpreso l dov Asia stende Immensi campi, ed ivi udrai le Genti Somigliante alla tua discior favella. Gli abitator della Siberia fredda Come il Tartaro audace ognor temuto Dai conn vasti del Persiano Impero Modula al par del suo vicin Chinese Illirie note. E in quell ampie contrade Mille s udiron gi Vati felici Levarsi al Ciel cogl immortali carmi. Ma pi che altrove s udir qu su i lidi Della chiara Ragusi u crescon folti Gli alberi cari a Febo, ed a suoi gli Preparan meritati eterni serti. Ragusa avventurosa! io potr prima Le arene numerar del Mare immenso, O le stelle che in Cielo ardono, o i frutti Del pampinoso Autunno, o i or d Aprile, Dell Oceano l onde, o i pinti augelli, Ch io vaglia a dir quanti onorati ingegni Oltre gl angusti tuoi conn mandaro D eterna luce asperso il tuo bel nome. Vantino pure i dotti alunni loro O il Tevere Latino, o il Greco Alfeo,

70

75

80

85

90

95

100

251

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Che di splendor non offuscato mai N andr tua fama adorna, e la tua prole Tua dotta forte e virtuosa prole Premio avr ognor di non bugiarda lode. Su dunque, amico, la sonante lira Percuoti, e alle contrade pi remote Il seducente suo poter f chiaro. Risponderanno alle tue note i umi Che nel suolo d Illiria han fonte e origo, Risponder l Ebro famoso, l Ebro Che ud gi un tempo sul muscoso lido Divino un Vate in dolorosi accenti Piagner la bella Euridice perduta, E tratte vide l insensate rupi, Gli alberi annosi e le selvagge belve A piagnere con lui la sua sventura. Risponderan l Istro guerriero e il Volga Di cui fama non tace, e il Boristene, E mille rivi di cui spesso i nomi Ripete Istoria in le veraci carte Che bagnan region fra lor divise, E in opposti ed in lontani mari Van lor onde a versar; che Illiria serra Nell ampia braccia sue del Caspio l onde, E dei regni d Arturo i ghiacci eterni. Cos avverr che i tuoi bei versi ascolti Del basso Mondo non ignobil parte." Disse, e per l aria lieve disciogliendosi A me l ombra involossi; ed or gi il Sole A pinger cominci le piagge intorno, E fra i boschi di lauro i lieti augelli Gi salutaro in dolci note il giorno.

105

110

115

120

125

130

252

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

PRILOG IV. Luko Stulli: L ombra di Ovidio (L ombra di Ovidio, ovvero lodi della lingua illirica. Poemetto di don Ignazio Giorgi, Versione Italiana, Dubrovnik 1826., str. 4-14)*1 Nam didici Getice, Sarmaticeque loqui. Ovid. de Ponto lib. III. eleg. II. Gi della notte lo stellato caro Pendea sul mar d Atlante, e gi l Aurora Cinta d eterne rose il biondo crine Abbandonava l infecondo letto, Ed io vigile ancor nell inquete Piume, su cui tra gemiti e sospiri Trascorso avea le lunghe ore notturne, Nel dubbioso pensier stavami assorto Se vana era ogni speme, che colei, Or ritrosa e crudel, di amma uguale, E di par cura un giorno accesa il petto, Di me piet sentisse. Ed ecco in mezzo Al balenar d un improvvisa luce Maravigliosa vison un apparve. Veggio starmi d innanti un uom, cui tutte Fregian di Vate le veraci insegne; Serto intesto di lauro e rose il grigio Crine gli adombra; un placido sorriso Il tinto di pallor suo volto avviva, E pi soave il rende; alla sua manca Dolce incarco una lira; al coturnato Pi gli discende d or trapunta veste. A lui vicino faretrato arciero Il Dio d amor a molli scherzi inteso Vezzeggiandol s aggira, e, qual di servo Ligio del suo poter, di lui si prende Puerile solazzo; or colla tenera
*

10

15

20

25

Tekst se u ovom izdanju u odnosu na ono tiskano 1826. razlikuje utoliko to su stihovi obrojeni te su radi lakeg razumijevanja dodani navodnici; ostala interpunkcija i pisanje velikog i malog slova vjerno su preneseni iz predloka.

253

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Man lo percuote e fugge; or gli s appressa, E, quasi altro in pensier volga, repente Colla divina face il verde lauro Gl incende e ride; or librasi sull ale, Poi la benda si toglie, e lui, che invano S arretra, insiegue, e agli occhi suoi l avvolge; Or col dardo lo pugne; ora gl invola L eburnea lira, e sue vocali corde Coll arco, in ciel solo a ferir curvato, Muove a discorde suon. Giulivo il vate Il risospinge mollemente, e quindi Al sen l accoglie e preme, e stringer gode Degli uomini e dei numi in cari amplessi La delizia, e il piacer. Sorpreso e muto Io palpitava di saper bramoso La cagion del portento, e chi colui Fosse, che tanto era sembiante a un nume. Ma rompendo il silenzio, a me rivolto, "Io son Ovidio, ei disse, io quel cantore, Ch un d, colpa d amor, l tra le Slave Contrade lungi dalle patrie mura Vita s amara, che poco pi morte, Trassi, ed innanzi tempo al fato estremo Soggiacqui. Io del roman Augusto amai Riamato la glia; il cor del padre Al temerario voto avvamp d ira Tremend ira e implacabile, che tosto Della barbara Tomi alle gelate Terre mi spinse. Ahi! ferit di tigre, Ch qual reo mi pun; mentre l possente Amor, che tutto regge, a nullo amato Irresistibilmente amar perdona, E tutta muove la natura, e spira Dolcissimi desiri! Esule e solo Nell Illirica terra alla gentile Vostra favella io pur schiusi le labbra, E nuovi serti al crin di cinger vago
254

30

35

40

45

50

55

60

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

I Sarmatici modi al Lazio ignoti Al mio plettro nato sposar volea; Ahi! morte mel viet; ma l uom per morte Non spoglia i prischi affetti; essi coll alma Sciolta dal peso del corporeo incarco Eternamente vivono indivisi. Quind il mio spirto dal diso condotto, E voglioso di canto all arid ossa S aggira ognor; ma inesorabil fato Il bel diso fa vano, ond or son muto. Se amai la patria, che per volger d anni Breve m accolse, e come amar non deggio Questa terra ospital, ove per sempre Presso la morta salma l immortale Mio spirto errando andr! Tu sai, che amore Non va dall alma mai disgiunto, e d ambi Sorge una sola amma. A te, che tanto D genio a me somigli, a te m adduce Comun di patria affetto; entrambi siamo Amici delle Muse, entrambi chiari Pe delirii d amor; dai sette colli Pur i tuoi carmi ud maravigliando Roma del mondo anco Reina. Ah! sorgi; E se concesso a me non le mie Brame appagar, tu almen nella nata Favella, che d intorno ampia si spande, E tanta laude coglie, che n il tosco Tebro, n il greco Alfeo maggior ne trasse, Inusitati modi ardito tenta; N temer rauco suon; in lei s accoglie Vigor dolcezza varietade e copia. Ch se al molle d amor canto la volgi Tal dal tuo labbro scorrer divina Soavit d armoniosi suoni, Che l usignol alla fedel compagna, Se modular potesse umani accenti, Con questa, io penso, parlera d amore;

65

70

75

80

85

90

95

100

255

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

E se intuona d Marte il fero carme, E le belliche gesta innalza all etra, Emula fassi di sonora tromba, Che de prodi guerrier ne forti petti Desta focoso ardir. O! come al riso Pronta e agli urbani scherzi ella s adorna D eletti attici modi. E, qual mai vanto Non aggiunge, se vuol? Quant ella possa Quanto sublime s erga, e in prosa e in verso D Epidauro12i cantor omai fer conto. Ma vogli il guardo alla remota piaggia, Ove caro alle Muse a Febo caro Primo fra tutti d apollinea fronda Kokanaski23il crin s intreccia; il dolce Canto del Vate in sulle fredde penne Immoto Borea ad ascoltar si stette, Ed il gelato Arturo udillo, e n arse. Vedi come di lauro verde il lido Della Dalmata terra! Almi Poeti Sui patrii monti l educaro, e lieto Ei crebbe. Enumerar l onde del mare, O di Cerer le spiche, o di Pomona Le frutta, o le celesti eterne lampe, Od i raggi del sol men ardua impresa Fora, che tutti que Cantor, per cui L illirico idioma alto risuona, E suoner, quanto il mondo, lontano. Ecco col, dove le ferree mura Torreggiano di Marte, e l Emo stende Per fredda nebbia oscuro il dorso antico, E il gelid Ebro in tortuosi giri Mena l onde, che un giorno il sacro capo E la lira travolsero d Orfo,
12 23

105

110

115

120

125

130

Sinonimo di Ragusa. Giovanni Kokanauski Poeta Polacco. Non si saprebbe indovinare perch l' Autore abbia nominato questo solo tra tanti Poeti Illirici degnissimi, che ne fosse fatta menzione.

256

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

Sulle grand ali ella si libra, e ratta Quinci discorre per l aperto cielo; N il vol raccoglie o piega, ch la Drava, E l Adriaco utto in pria non veggia, E la ferace Carniola, e i monti Del regno di Buemme, ed il Polono, E il Lituano suol, e quel dei foschi Saettatori Geti, e la guerriera Moscovitica possa. Ai Samojeddi Usi nei boschi ad inseguir le ere, E a que, che nutre tra le irsute foche La divisa del mondo ultima Zembla, Essa suona sul labbro. E poco ancora Tanta parte d Europa ai suoi trofei! Signoreggia nell Asia; ode il Cinese Gli Slavi accenti, e gli ode il molle Persa Quando il feroce Tartaro il minaccia Dalle rive del Caspio. E chi potra Tutti ridir i popoli, cui stringe L Illirica favella? La feconda Sava, ed il Volga, e l Odero, e la Drava, E la Vistola, e l Istro, e il Boristene, E il Tanai da Slave eccelse fonti Traggon lor acque; e tutto Slavo, quanto E il Bosforo, e l Adria, e il Glaciale, E il Teutonico mar bagna. Ma s ella Su tante genti, e s diverse impera Nell Epidauro tua tien l altro seggio. Perci tronca ogn indugio; ed agli accenti Di s chiaro idioma e s possente In mia vece deh tu sciogli la lingua! S egli per te di nuovi fregi adorno In maggior fama salir, per lui Fia pi conto il tuo nome, ed indiviso D entrambi il serto. E s egli avvien, che mio Sii fedele seguace, ogni subbietto Abbiti a vile, che d amor non sia;

135

140

145

150

155

160

165

170

257

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Canta lui sol; fu nella vita lieta Mia dolce cura questo solo, e solo Sarebbe ancor se nol vietasse morte. E avr pronta merc la tua fatica: Fillide tua, cui tanto amor ti scalda, Del suo rigor aln pentita in tale Fuoco verranne, ch appo quel tu stesso Il tuo, bench cocente, dirai lieve." Al suon di queste amabili parole Parve, che tutto in sen m entrasse il Dio, Che per man tenea il Vate; in quell istante Per entro al cor voluttuosa amma Sentii, che di piacer legomm i sensi. Allor di mesti si cangiaro in lieti I pensier tutti, e a pi sublime segno Sollevarono il volo, e un sol diso, Pari ai pensier, si f dell alma donno. Ma gi l Ombra parta del buon Cantore, E al dileguarsi della diva immago Nel folto d un vicin bosco di lauri Dolce concento di soavi note Surse per mille variopinti augei, Che in loro metro, ed in nostra favella L alta belt cantavano di Fille. Mentr ella al suon di meritate lode Lieta nel volto e pi nel core, al rezzo Sedea d ombrose piante, sollevando Gl occhi me scorse, e con sorrisi detti Cos parl. Non indugiar mio do, Vendica i torti tuoi; cantami, io tua Sono, e son tua per sempre. In quel mi scossi Dal profondo stupor; ma o Dio! sparita Era la cara visone, e pieno Di fervido diso la mente e il petto Di cantar la mia Fille, io mi restai.

175

180

185

190

195

200

205

258

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

PRILOG Va. Marin Zlatari: De vetustate et amplitudine lingu Illyric elegia (NSK R 5192, str. 208-211)1 Nam didici Getice, Sarmaticeque loqui Ovid. Lib. 3. de Ponto. Eleg. 2. 208 Jamque propinquabat roseis Aurora quadrigis, Excutiens fusas colla per alba comas, Et matutino conspergens gramina rore Ornatam vario ore colorat humum; Atra tenebrosum jam nox expleverat orbem; Difugere plagis sidera ab thereis: Somnia turbatum dum me fallacia terrent Versantem curas corde, animoque graves; Tristia dum volvo, vatis sub imagine spectrum Protinus en oculos constitit ante meos! Circum humeros avro vestis contexta micabat, Mixta rosis cingunt lavrea serta comas: Blanda olli facies, subcani in fronte capilli, Purpureusque pedum vincla cothurnus habet: Hunc circum ludens arcu, pharetrisque Cupido Mollia jucundo vulnere corda ferit; Nunc manibus quatiens refugit, redit inde vicissim, Nunc lavrum facibus, nunc cremat igne comas; Hinc faciem velat, levibus ferit inde sagittis, Arreptam mira tangit et arte lyram; Quem pellit, refovetque sinu, dehinc oscula vates Multa dedit, facili perfruiturque joco. Scire aveo qui nis erat, qu nomina vatis? Cur turbet somnos protinus ipse meos? Cum sic effatur, dictisque silentia rumpit, "Advenio vestros Naso poeta lares.

10

15

20

25

U tekstu su u odnosu na rukopisni predloak stihovi numerirani, ispravljene su oite slovne pogreke, pisanje interpunkcijskih znakova te velikog i malog slova osuvremenjeno je, ali su zadrane grajske znaajke Zlatarieva autografa (difugere mjesto diffugere; lavrus mjesto laurus).

259

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

209

210

Avdivere meos quondam Capitolia versus, Cinxere et avas lavrea serta comas; Romuleique meo sonuerunt carmine colles, Dum tetigi Lati la sonora chalys. Csaris ut natam temere inconsultus amavi, Ardenti form captus amore su, Infremuit genitor, patria compulsus ab Urbe Protinus heu Scythicas cogor adire plagas. Hinc ego Sarmatica dudum regione moratus Jam didici Getico plurima more loqui; Sed mihi fatali vetuit mors invida lege Illyricas Latiis addere Pierides. Si tibi Musarum favor est, si gratia Phbi, Sint, precor, Illyricis carmina scripta modis. Quis neget in culto varios sermone lepores? Grataque Dalmatic carmina Pieridis? Qu non Tyrrheno superabit umine Tibris, Non Alphus aqua nobilis Argolica. Dexteritate tu pollent in carmine voces, Additur illustri splendor et eloquio; Quo tener poteris formam celebrare puell, Dum molli gratum pectore vulnus alit. Si proprios philomela loquax cantasset amores, Dulciloquo Illyricos funderet ore sonos. Vis Martem celebrare tuis, et prlia Musis? Protinus ad pugnas, ceu tuba, castra movent. Mille jocis veneres, et prstat mille lepores, Innumeros miscens, voce favente, sales. Quam sit parta tu, non longa tate Ragus Gloria, facundo nobilis eloquio, Aspice: in extremo Kokanovskjus orbe Polonus Jamdudum Phbo carus, et Aonidi, Illustres dulci superavit carmine vates, Inavit calamos primus et Illyricos: Dum gelidi nimio torquentur amore Triones, Et rabiem Boreas comprimit indomitam. Undique Dalmaticis, quos abluit Adria, terris,

30

35

40

45

50

55

60

260

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

211

Et quas septeno fonte Timavus obit, Illyrium studio vatum viret ordine lavrus Consita, Phbea luxurietque coma. Enumeranda prius vasti sunt sidera cli, Autumni fruges, qu tegit arva Ceres, Et radii solis, terras cum lumine spargit, Ceruleoque prius gurgite uctus aqu, Ordine quam claros possim numerare poetas, Illyrico dudum carmine percelebres. Hic ubi ferrata se condit in arce Gradivus, Hibernis Hmus squalluit et tenebris; Humidus et etu, lacrimisque tepentibus Orphei Hebrus, deserta dum gemit Euridice, Illius Eoi nes, nec meta fugacis Cursus prcipiti est comitus amnis aqua; Unde suum Dravus protendit umine cursum, Dum statuit nes Adria uctisonos: Inde per immensas Crotum se contulit oras, Prosequiturque viam Cetzica Regna videns: Olli Sauromat, bellatoresque Poloni, Inclytus avgusto Russus et imperio Se socios jungunt, Russmque caterva nigrorum, Exercere manus docta sagitiferas, Hoc albi, nigrique Get sermone loquuntur, Hoc Troglodit cca per antra feri, Et qui melita Samoyada pascitur offa Ilicis, et duro frigida terra gelu. Illyricus vobis, et ab uno cespite crescens Sermo tot populis jungitur hospitibus! Europ tandem felicia regna relinquens Fcundas Asi visus obire plagas. Tartara gens vestras assueta est reddere voces, Si quando Persas territat ore, minis: Caspium et Illyricas avdit resonare loquelas, Qua circumclusis sternitur quoribus; Extendens properos per regna feracia gressus, Gloria jam vestri personat eloquii!

65

70

75

80

85

90

95

100
261

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Adriaca, Nigra, Gelida sese abluit unda, Quaque tumet rapido umine Rhenus aqua. Odera, Danubius, Dravus, Moldava, Tibiscus, Tyra, Niger Tanais, Vistula, Volga, Savus Illius imperio parent; notissima gavdent Fontibus erumpi umina ab Illyricis! Et qua sol oritur, seque alto gurgite mergit, Dissita jamque tuis vocibus ora sonat. Ut tua fama magis toto celebretur in orbe, Perpetuoque tuum crescat honore decus, Te nostras explere vices precor, alme sodalis, Illyrica resonet dum nemus omne chely. Sic patri dignos lingu celebrabis honores, Grata canet lavdes patria lingua tuas." Vix ea dicta dedit, nostro se protinus ori Sustulit, et lto convolat Elysio! Per nemora, et sylvas, per amna vireta volucres Ingeminant tenui gutture dulce melos. Dum somno excutior, divino percitus stro, Sum Phbo et Musis gratior Illyricis.

105

110

115

120

262

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

PRILOG Vb. Marin Zlatari: De vetustate et amplitudine lingu Ilyric (AMB 1971)* Nam didici Getice, Sarmaticeque loqui Ovid. Lib. 3o de Ponto Eleg. 2. [1] Induerat roseos surgens Aurora colores, Et vigil Eois Phosphorus exit aquis, Atra tenebrosum jam nox expleverat orbem, Errantesque polo lux fugat alma faces, Somnia turbatum dum me fallacia terrent, Versantem curas, corde premente, graves, Tristia dum volvo, vatis sub imagine spectrum Protinus en oculos constitit ante meos! Circum humeros avro vestis contexta micabat, Mixta rosis cingunt lavrea serta comas, Blanda olli facies, subcani in fronte capilli, Purpureusque pedum vincla cothurnus habet. Hunc circum ludens arcu, pharetrisque Cupido Mollia jucundo vulnere corda ferit: Nunc manibus quatiens refugit, redit inde vicissim, Nunc lavrum facibus, nunc cremat igne comas. Hinc faciem velat, levibus ferit inde sagittis, Arreptam mira tangit et arte lyram. Quem pellit, refovetque sinu, dehinc oscula vates Multa dedit, facili perfruiturque joco. Scire aveo, qui nis erat, qu nomina vatis? Cur turbet somnos protinus ipse meos? Tum sic effatur, dictisque silentia rumpit: "Advenio vestros, Naso poeta, Lares. Fidus amo teneram Romano e csare natam, Ardenti form captus amore su;

10

15

[2]

20

25

U tekstu su u odnosu na rukopisni predloak ureeni interpunkcija te pisanje velikog i malog slova prema suvremenim normama, a stihovi su obrojeni. Zlatarieva je graja vjerno prenesena iz njegova autografnog izvornika, i u sluajevima kad se ona razlikuje od klasinoga naina pisanja (primjerice Ilyricus mjesto Illyricus, antiqum mjesto antiquum, conffecere mjesto confecere, immperio mjesto imperio, avdit mjesto audit itd.).

263

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

[3]

[4]

Grataque sincerum dum pectore sensit amorem Deserui patriam, rege jubente, domum. Sarmaticas, Geticasque mihi fas reddere voces, Dum vixi Scythicis exul ab urbe plagis. Sed mihi fatali vetuit mors invida lege Ilyricos dulci voce ciere modos. Servat homo proprios etiam post funera mores, Dum mens antiqum continet ingenium. Advolat interea circum mea spiritus ossa, Personet ut versu barbiton Ilyrico. Necquidquam hoc Phbo, Musisque faventibus opto! Conffecere meos ultima fata dies! Si quondam patrios devinctus amore Penates Prosequor, at vestrum quam mage littus amo! Dixerat hinc olim sapiens 'Ubi spiritus, illic Est amor, et socio mens in amore viget.' Corpus in Ilyria nostrum dum conditur ora, Spiritus et vobis semper inhret amans, Ardeat ut vestrum sincero semper amore, Fasque Ragusinum mens mea nomen amet. Visere consimilem mihi te quam dulce sodalem! Ambo sumus vates, ambo in amore pares! Avdivere tuos quondam Capitolia versus, Cinxere et avas lavrea serta comas, Romuleique tuo sonuerunt carmine colles, Dum tangis Lati la sonora chelys. Per te Dalmaticis sonet hc jam versibus ora, Sit tibi dulce meum fas renovare melos! Iamdudum experior qu vis, quod robur in illo est, Quam grata Ilyrijs carmina Pierisin! Qu non Tyrheno superabit umine Tibris, Non Alphus aqua nobilis Argolica. Dexteritate tu pollent in carmine voces, Additur illustri jam decus eloquio, Quo tener poteris formam celebrare puell, Dum molli gratum pectore vulnus alit. Si proprios philomela loquax cantasset amores,

30

35

40

45

50

55

60

264

Ignjat urevi: Bijeljae se izdaleka i njezini prijevodi

Dulciloquo Ilyricos funderet ore sonos. Vis Martem celebrare tuis, et prlia Musis? Protinus ad pugnas, ceu tuba, castra movent. Mille jocis veneres, et prstat mille lepores, Innumeros miscens, voce favente, sales. Quam sit parta tu, nostra hac tate, Ragus Gloria, facundo nobilis eloquio. Aspice: in extremo Kokanovskius orbe Polonus, Jamdudum Phbo carus et Aonidi Illustres dulci superavit carmine vates, Infavit calamos primus et Ilyricos: Tum gelidi nimio torquentur amore Triones, Et rabiem Boreas comprimit indomitam. Undique Dalmaticis, quas abluit Adria, terris, Et quas septeno fonte Timavus obit Ilyrim studio vatum viret ordine lavrus Consita, Phbea luxuriatque coma. Enumeranda prius vasti sunt sydera cli, Autumni fruges, qu tegit arva Ceres, Et radij solis, terras cum lumine spargit, Cruleoque prius gurgite uctus aqu, Ordine quam claros possim numerare poetas, Ilyrico dudum carmine percelebres. Hic ubi ferrata se condit in arce Gradivus, Hibernis Aemus squalluit et tenebris, Humidus et etu, lacrimisque tepentibus Orphei Hebrus, deserta dum gemit Eurydice: Illius Eoi nes, nec meta fugacis Cursus, prcipiti est concitus amnis aqua. Unde suum Dravus protendit umine cursum, Dum statuit nes Adria uctisonos. Inde per immensas Crotum se contulit oras, Prosequiturque viam Cetzica regna videns. Olli Sauramat, bellatoresque Poloni, Immenso felix Russus et imperio Se socios jungunt, Russmque caterva nigrorum, Exercere manus docta sagitiferas,

65

70

75

80

85

90

95

100
265

Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 37

Hoc albi, nigrique Get sermone loquntur, Hoc Troglodit per fera lustra viri, Et qui mellita Samoyada pascitur offa Illicis et duro frigida terra gelu. lyricus vobis, et ab uno cespite crescens Sermo, tot populis jungitur hospitibus! Europ tandem felicia regna relinquens, Fcundas Asi visus obire plagas, Tartara gens vestras assueta est reddere voces, Si quando Persas territat ore, minis. Caspium et Ilyricas avdit resonare loquelas, Qua circumclusis sternitur quoribus. Extendens properos per regna feracia gressus Gloria jam vestri personat eloquij! Adriaca, Nigra, gelida se se abluit unda, Quaque tumet rapido umine Rhenus aqua, Odera, Danubius, Dravus, Moldava, Tibiscus, Tyra, Niger Tanays, Vistula, Volga, Savus Illius immperio obbediunt; memorandaque gavdent Fontibus enasci umina ab Ilyricis! Et qua sol oritur, seque alto gurgite condit, Dissita jamque tuis vocibus ora sonat. Ut tua fama magis toto celebretur in orbe, Perpetuoque tuum crescat honore decus, Te nostras explere vices, precor, alme sodalis, Ilyrica resonet dum nemus omne lyra! Sic patri dignos lingv celebrabis honores, Grata canet lavdes patria lingva tuas." Vix ea dicta dedit, nostro se protinus ori Sustulit, et lto convolat Elysio. Per nemora et sylvas, per amna vireta volucres Ingeminant tenui gutture dulce melos. Dum somno excutior, divino percitus stro Sum Phbo, et Musis gratior Ilyricis.

105

110

115

120

125

130

266