You are on page 1of 59

eljko Ivankovi

ZVJEZDANGRAD

KAZALO LEGENDE LEGENDA O POSTANKU ZVJEZDANGRADA PRIA O UDNOM DOGAAJU TUNA POVIJEST KAKO SE OBOGATIO MIJAT JELI KAKO SU DRVA PRESTALA KAKO JE U SVOM POHODU DOLINA ELJEZA ODLAZAK OTAC SE VRATIO STAKLENI KLIKER SAN UZ RIJEKU PUT U MNCHEN ZEEVI I POAR MAINOVOA LUKA PATULJAK I SEDAM SNJEANA DVA OBLAKA DVIJE OLOVKE PATULJAK I SEDAM SNJEANA SAN IZBJEGLICA BILJEKA O PISCU

LEGENDE LEGENDA O POSTANKU ZVJEZDANGRADA A kad se jo i kuga pojavi, Ivan, najstariji od brae, kako je to odvajkada bivalo, povede brojnu obitelj na put neizvjesnosti. Povede ih tragom najsvjetlije sjeverne zvijezde u krajeve koji do tada niti njemu, niti ikome od njegovih ne bijahu poznati. Danima ih je gonio strah, a pogled unatrag okretao im jedino al za ostavljenim ognjitima. Danima ih vuklo htijenje da se izbave, a pogled unatrag okretala im nesigurnost novoga. Meutim, Ivanova upornost i zagledanost u nebo lomila je i najprikriveniju bojazan vodei ih naprijed i samo naprijed. Zbog neprestane zagledanosti u nebo i zvijezde prozvae ga jo i Zvjezdanom. Kad se nakon mnogo dana, otkako su krenuli s junih strana, primakoe umovitom gorju, Zvjezdan shvati da bi tu negdje moglo biti mjesto za njega i njegovu obitelj. Dovoljno daleko od opasnosti, a tako blizu sigurnosti, nagdje pred sumrak spustie se u udolinu. Ivan ree: Ovdje bismo mogli pronai mir. Tu im se nakon brojnih usputnih stanita, dopade pa to mjesto nazvae Mir. Daleko od putova kojima se kreu svjetske poasti, glad i vojne podigoe nastambu u kojoj ostade najmlai Ivanov brat. A onda redom, idui planinskim lancem, tragom vode, ostajae i druga njegova braa nazivajui nastambe imenima koja nama jedva danas mogu neto znaiti, osim Ivanovog mjesta koje se nalazilo u srcu planine, podno same zvijezde Sjevernjae. To mjesto prozvae Zvijezdom ili Zvjezdanovim. Pravu istinu o tome tek emo saznati, i o tome neemo, ali da se njihovo stanite brzo proirilo ne treba, valjda, ni spominjati. Bezimeno selo, duboko u planini, malo godina potom postat e pravi mali grad Zvjezdangrad. No, da bi pria zapoela moralo se neto i dogoditi. To, vjerujem, i sami pretpostavljate. Sretan i ugodan ivot nakon onoga od ega su pobjegli nije mogao potrajati dugo. Srce planine krije opasnosti svake vrste, a gdje su opasnosti tu su i zidovi. Grad se opasao zidovima. A sve to ovjek gradi, ovjek i razgradi. No, ne razgrauje samo ovjek. Nema pod nebom mira ni sree rei e Ivan svoje ivotno iskustvo. I opet ne proe mnogo godina, a Zvjezdangrad postade sredinje mjesto cijele okoline, a glas o njemu se irio i dalje. Jako trgovako sredite utvrdi gospodar grada Nikola Zvjezdani zidovima kakve su imali i drugi vei gradovi, ali... zid s june strane grada se poe ruiti.

Bez vojni, bez zemljotresa, najednom bi se, poput kokoi koja sa sebe stresa prainu, juna strana zida uz tresak i orljavu sruila tako da ni kamen na kamenu ne bi ostao. Nikola Zvjezdani sazivao znalce pokuavajui odgonetnuti tajnu udne pojave koja je upornou i neravnomjernou javljanja sve vie zbunjivala i plaila. On znalce sazivao, a tajna ruenja zida ostajala tajnom. No, tajna ubrzo prestade biti samo tajnom, pa postade i crnom slutnjom koja iteljima grada nikad nije bila strana i daleka. Rasla u Nikolinoj kui lijepa ki jedinica Danica. Ime dobila po zvijezdi, sjajnoj ljepotici vedrih noi kakvih je u planini nebrojeno mnogo. Kako je djevojka rasla tako njezina ljepota bivala sve sjajnija, blistavija, sve vidljivija. Prava Danica! U zasjen, u duboki zasjen padala ljepota svih drugih djevojaka. Ali uz ljepotu i glas o Daniinoj ljepoti ila i pria o ruenju junog gradskog zida. A kad dvije prie idu zajedno, onda ponu sliiti, mirisati jedna na drugu dok ne postanu jedna, nedjeljiva, strana, sudbinska. A nita obinije za jednu priu, za takvu priu, od zlih glasina kako ljepota i prokletstvo idu zajedno. Ali sile mraka, noi u kojima nema zvijezda i mirisa podno mjeseine, sile ije ishodite nitko ne zna, a njihovu mo malo tko nije okusio, morale su umijeati svoje duge, hladne prste u nevienu ljepotu domiljale su neke starice za koje se u gradu, kao i u svakom drugom, mislilo da nisu daleko od vjetica, ako ve same nisu vjetice. Ubrzo su priu o povezanosti Daniine ljepote s ruenjem junog gradskog zida znali svi osim Daniinog oca, gospodara Nikole, iju je mo i bogatstvo pratila uvijek mudra i odmjerena rije. Znajui za njegovu mudrost, gradski vijenici nisu smjeli gospodaru Nikoli niti spomenuti da bi Daniina ljepota mogla imati kakvu vezu s ruenjem zida koji je po tko zna koji put iznova obnavljan. To sa zidom govorio je Nikola svakako je neki znak, ali koji i kakav, jedva da moemo i naslutiti. Odskora je, gospodaru. Unazad koju godinu govorili bi mu vijenici i sve je ostajalo na tome. Predugo to traje, predugo govorio bi vie za sebe, zamiljeno, gospodar Nikola. Zid bi bio obnavljan, ak i briljivo uvan, ali uzalud. Dovoeni su neimari iz drugih gradova, najbolji graditelji iz svih poznatih zemalja, dizali ga iznova, ugraivali nove materijale, ali sve bi bilo uzalud. Ostaviti ga sruenog i tako udovoljiti prstu sudbe razmiljao je gospodar grada ili opet, poput njegovih predaka, povesti narod za sobom, krenuti u potragu za novim stanitem. Domiljati odgovor bilo je uzaludno kao i dizati zid iznova, rjeenja naprosto nije bilo.

Kad pria o zidu i Danici doe gospodaru Nikoli do uiju, rasrdi se, ali ubrzo i pribra. Nedoumicu oko junog gradskog zida mora brzo razrijeiti. Ne smije biti nikakve sumnje u vezu zida i Danice, ne smije se dozvoliti da na njegovu, gospodarevu kuu padne i trun sumnje. Gospodar Nikola, stoga, iz najudaljenijeg grada zemlje pozva uvenu zvjezdoznanku Anastaziju. zida, pa i vlastitog ugleda. Gradom zavlada dah iekivanja. Svi su iekivali, svi osim Danice koja i ne zna nizato drugo osim za svoju ljepotu. Ovo je mjesto sree i spasa ree gospodar zvjezdoznanki Anastaziji. Ovdje smo doli bjeei od poasti bolesti, a evo nas nesrea opet snala. Izgleda da je i ovo mjesto prokleto. Moda smo nebu zgrijeili, a nitko od nas ne zna taj tajni grijeh zbog kojeg nas nebo opominje. Anastazija se duboko zamisli i dugo ne ree nita. Oima mudraca i vjetice istovremeno, zamirka i puna sigurnosti u uspjeh vlastite misije ree: Idem, ekat u poruku zvijezda, gospodaru, a kad se vratim, za dan, dva, pet, znat e to ti je itniti ree zvjezdoznanka i odstupi. Danica ispunjena svojom ljepotom i ne sluti crne slutnje oeve. Zagledana u zvjezdano nebo nad gradom u svojoj se ljepoti sa zvijezdama takmii. Zajedno s njom bdije cijeli grad. Otac zabirnut, ostali stanovnici s pogledom punim iekivanja, a zvjezdoznanka Anastazija daleko izvan zidina oekuje glas zvijezda. I ne proe mnogo, a zvjezdoznanka Anastazija se vrati u grad praena znatieljnim pogledima. Gospodar Nikola je doeka oima u kojima je bilo i straha i nestrpljenja: Kai, kai, ta nam to zvijezde poruuju... Zvijezde, gospodaru Nikola, sveanim e glasom Anastazija ne samo da kriju nae tajne, one nam ih i otkrivaju. I koliko god da nas njihovo skrivanje tajni rastuuje, jo vie nas rastuuje otkrivanje tajni. Malo je onih koji mogu podnijeti govor zvijezda, ali htio si i uj rjeenje svoje tajne. Ovaj grad je okuen nekom zloom. Treba ga oistiti. U juni dio gradskog zida morat e uzidati sjenu najljepe djevojke. Pa to je moja ki prekide je Nikola prestravljeno. Tko zna, moda i nije... zvjezdoznanka e. Pa, svi znaju da je moja ki najljepa, ne samo u gradu, nego i u cijeloj okolici istovremeno e i sjetno i ponosno gospodar Nikola. Spusti se na naslonja, zamiljeno odmahnu glavom:

Ne, neu da ujem da ona... uzdahnu. Hoe li se tada zid prestati ruiti? Tak onda kad u njega ugradi sjenu najljepe djevojke. Ali pazi, do tada e se zid ruiti svakog punog mjeseca sve dok to doista ne bude sjena najljepe djevojke. A kad to uini i zvijezde ti potvrde da si dobro uinio, onda tu djevojku postavi za gospodaricu grada. A ne posluam li glas zvijezda? upita gospodar Nikola, ali ne doeka odgovor. Zvjezdoznanka Anastazija ispunivi svoju zadau vrati se putem kojim je i dola. Gospodara Nikolu poe razdirati strah zbog proroanstva i elja da ga na vlasti naslijedi njegova jedinica, lijepa Danica. A ta ako Danica doista nije najljepa miljae ne samo da joj nee pripasti vlast, nego u izgubiti i svoju kerku uzidam li njezinu sjenu u juni gradski zid... A ako... I prvi put mudri gospodar Nikola ne b mudar. Pokoleban u vlastitom uvjerenju da je Danica najljepa, ne obznani glas prorotva i gle... ne okrenu se svijet naopako zbog ega je potajice strahovao. Sve opet bi po starom, ali zakratko. Jednog jutra lijepu Danicu naoe okamenjenu u njezinoj ljepoti. Bol razdera srce gospodara Nikole i cijelog grada. I opet gospodar Nikola posla po zvjezdoznanku Anastaziju, ali ona ne doe. Samo je poslala poruku: Beskorisna ljepota je ljepota za gledanje, ovako okamenjena bit e najbolje i najdulje sauvana. Zvijezde nisu promijenile svoju poruku. U velikom bolu gospodar Nikola obznani cijelom gradu poruku zvijezda i svi zanijemie, doekae to kao prijetnju sudbe od koje se ne moe umai. Strah zahvati sve djevojke i sve roditelje koji imaahu ensku djecu. Svaka od djevojaka najednom poelje biti i najljepa i najrunija, dok je roditelje zanimalo samo to kako spasiti svoje dijete. U tom meteu pred gospodara Nikolu doe lijepa i siromana pastirica Zvjezdana. Gospodaru, moda i nisam najljepa, ali za mnom nitko nee poaliti. Uradi sa mnom kako to od tebe zvijezde trae. I opet sve djevojke, mada u silnom strahu, postadoe zlobno zavidne, ali niti jedna ne istupi naprijed. Gospodar Nikola se zamisli pa ree: Neka bude po tvome, Zvjezdana. ak i ako nas ne spasi tvoja ljepota, spasit e nas tvoja dobrota. Kako reeno, tako uinjeno. Zvjezdana svojom ljepotom i dobrotom spasi grad, skide s njega znak kojim ga zvijezde obiljeie. Srea se opet vrati u grad koji zbog Zvjezdanine rtve prozvae Zvjezdangradom. Ili se moda jo od ranije grad tako zvao... ? No, to i nije vano, to ionako niti i ne moete provjeriti. Ima neto u to se i sami moete uvjeriti. I danas, mada je Zvjezdangrad naputeni i razrueni grad, ispod njegovog junog zida nalazi se izvor bistre planinske vode koji narod ne zove sluajno Zvjezdanine suze...

PRIA O UDNOM DOGAAJU KOJI SE ZBIO U ZVJEZDANGRADU U stara i veoma daleka vremena u Zvjezdangradu, u srcu planine Zvijezde, u carstvu ljepote i dubokih uma ivjeli su, u srei koja je nalikovala na one iz najljepih pria, ljudi spokojni i sretnim zvijezdama obiljeeni. Bez osjeaja za vrijeme, bez ratova i poasti taj je mali grad ivio od zemlje i njezinih plodova, od lova i ribolova, od stoarenja, i tek poneto malo od trgovine koja se odvijala na prostranom gradskom trgovitu i to subotom, danom uoi jedinog gradskog blagdana nedjelje. Gradom je, nakon smrti dobrog gospodara Stjepana, upravljala njegova kerka jedinica, lijepa Jelena. Na oevoj samrtnikoj postelji dala je obvezu da e cijeli svoj ivot posvetiti blagostanju itelja Zvjezdangrada, da e nastaviti mudro upravljati gradom slijedei dobar oev primjer, da e vladati pravedno na korist i ugled cijelog grada. to obeala, to i inila. Neki od itelja su sreu i blagostanje u Zvjezdangradu pripisivali potovanju bojih zakona, drugi su mislili da je to tako zahvaljujui odvojenosti grada od ostalog svijeta, a najvie njih je vjerovalo da je to poradi dobrote gospodarice Jelene koja je predanou cijelog svoga bia i salamonskom mudrou upravljala Zvjezdangradom dugi niz godina. Njezino ime, njezina ljepota i mudrost, te blagostanje u Zvjezdangradu nisu mogli ostati nezamijeeni. Glas se o njoj najprije rairio bliom okolicom, a potom i u najudaljenije krajeve zemlje. O njoj priahu trgovci kojih je iz subote u subotu na gradskom trgovitu bivalo sve vie. Glas o Jeleni pronese se i izvan granica zemlje. Ubrzo gospodarici poee pristizati ponude za udaju. Dolazila su poslanstva monih drava, ak knezovi i prinevi osobno, ali Jelena, vjerna zavjetu, odbijae ih sve odreda. Plaila se, naime, da bi njezino vezivanje za nekoga oznailo i kraj srei i blagostanju, slobodi i ljepoti ivljenja, na to je Zvjezdangrad osobito bio ponosan. A onda se, jednog dana, u gradu pojavi mladi grki trgovac Teofil i zaeli se pokloniti Jeleninoj mudrosti i ljepoti, zaeli joj izruiti najljepe poklone Istoka. Kad se Teofil pojavi u skromnom Jeleninom dvoru opinjen njezinom ljepotom, pade na koljena: Premudra gospodarice... poe on. Ustani, Teofile, preda mnom nitko ne klei i to je jedan od najsvetijih zakona ovoga grada. Teofil ustade i bi oparan blagou njezinih oiju, nekom vinjom ljepotom koja je iz njih zraila, ali vie od svega bi oparan njezinom skromnou. Premudra gospodarice otpoe opet o tvojoj ljepoti i mudrosti dopro je glas i do krajnjeg Istoka, ali ono to se pria jedva da je dostojno onoga to moje oi vide. Dopusti

da ti moji darovi, sad tek znam da su to samo skromni darovi, iskau sve moje potovanje i divljenje. Nikad nisam primala darove, ali, evo, tebe ne mogu odbiti. Sve e ovo jo danas biti podijeljeno meu mojim narodom. U to ime ti zahvaljujem. Teofila to zbuni. Ovakvo udo svijet jo ne vidje pomisli i odstupi s dvora. Meutim, Teofilovo prisue u gradu bivalo je sve oiglednije. ak i o njemu poee kruiti razne prie. Znalo se pouzdano samo to da je cijelo svoje bogatstvo prodao skoro u bescijenje i nastanio se u Zvjezdangradu. I tko zna kako bi pria ila dalje, da jednog dana, kad se tomu nitko nije nadao, usred ljeta, ne zapadoe veliki snjegovi na planini Zvijezdi. Prst sudbine! To, dakako, sve iznenadi i zaudi, a onda zabrinu. Meutim, pravu pometnju unesoe tek starci koji govorahu da se takvo to nikad nije upamtilo i da to mora da je boji znak i opomena prije propasti ili avolja smutnja protiv gospodarice Jelene. Ali mudrost gospodarice Jelene jo jednom prevlada i ne poremeti se normalan ivot. Meutim, kako su dani odmicali i bliila se zima svi vidjee da to zlo nije prolazno, te grad zahvati neopisiv strah. A sa strahom gradom poee kolati razne prie. I doe proljee, i ljeto, i cijela godina proe, a snijeg ne okopni. I bi tako godina, i druga, i bijae ih sedam, dugih, hladnih, snijenih, gladnih. I nikad im kraja. Strah i jeza na sve strane. Pomrijee mnogi od gladi i studeni. Sedme godine, kad ve nitko od mudraca ne znade odgonetnuti uzroke zla koje zadesi Zvjezdangrad i kad je ve odluila povesti narod u krajeve u kojima nema snijega, gospodarica usni san. U snu joj se javi premudri gospodar Stjepan. Ne vodi narod s njegovog ognjita ree joj. Ovdje je stoljeima, ovdje su svi njegovi ivi i mrtvi. Kazna koja ga zadesi je tvoja krivnja. Prezrela si najveu ljubav koja se ikada pojavila u ovom gradu. Jelenu san probudi, zabrinu se, pade na koljena ne shvaajui nita osim da je ona na grad navukla kaznu. Silno je to raalosti i odmah, uputi po tumae snova. Ovo je kraj naih nevolja, presvijetla gospodarice rekoe tumai snova. Ne moramo ii iz Zvjezdangrada. Snjegovi e okopniti i sve e opet biti kao prije. To o prezrenoj ljubavi je samo potvrda naih rijei rekoe. Srce zbog ljubavi vene sedam godina. Gospodarica pade na koljena: Boe, pa to moe biti samo Teofil. Ali... Hitro naredi da ga pronau i dovedu, ali Teofila ne naoe. O njemu nitko nita nije znao. U grad se ponovo vrati srea i svi bijahu radosni osim gospodarice Jelene.

TUNA POVIJEST AMBROZIJA ALKEMIARA Sve uz njega vezano, od samog je poetka bilo neobino. U Dolinu eljeza je doao praen mrklom noi i nevremenom kakvo se rijetko pamti. Ono to e se poslije njegova dolaska priati o njemu bit e i istina i jednako nevjerojatna izmiljotina, ali ija, to nitko nije znao. Da li je pria o njemu dola s njim i njegovim slugom Stjepanom, ili je nastala u Dolini eljeza, ne zna se, ali je posve izvjesno da je naziv surovih planina ponad Doline s njegovim dolaskom postao i ostao Perun i Bogo. Ovo je pria o Ambroziju Alkemiaru, ovjeku koji je u Dolini mnogo toga prvi imenovao, uinio i trajno obiljeio. Kako je doao u Dolinu, je li moda bio protjeran iz nekih dalekih krajeva, je li zalutao s tovarima udnih sprava i alata, ni to nitko nije znao, tek tu se obreo i tu i ostao. Njegov sluga Stjepan bio je nijemi uvar tajne koja se uselila u naputeni i usamljeni majdan u donjem toku rjeice Stavnje, sve do njegove smrti. Pogled znatielje koji ga je spoetka pratio, uskoro je zamijenio tihi apat podozrivosti, potom prituljenog straha i najposlije, kako to obino biva, otvorene netrpeljivosti. Nitko od stanovnika Doline eljeza nije znao zbog ega bi imao neto protiv Ambrozija, nikome nije uinio zlo, nikome niti pomislio to naao, ak je isijavao blagost kakvu u Dolini nitko nije, ne samo imao, nego nikad ni vidio. Istina, rijetko se susretao s ljudima, ali je i u tim rijetkim trenucima oko sebe sijao dobrodunost. Ni sluga mu Stjepan nije imao ni trunke zla u oima. Dapae bi se moglo rei, da ih je tkogod nepristrasno pogledavao sa strane, da su obini dobri ljudi zabavljeni svojim poslovima, ak mnogo vie od svih drugih radinih ljudi kojima je Dolina obilovala. Na stari kop eljezne rude Ambrozije je odlazio, kao i tolike druge majdandije, dvaput tjedno i uvijek je, za razliku od drugih, uzimao najmanju koliinu, ali zato najkvalitetnije rude koju je dugo birao, a onda mjerkao, odmjeravao, odvagivao, zagledao kao da kupuje konja ili bira djevojku za svoga, vjerojatno nepostojeeg sina. U tim trenucima, ili ba zbog njih, ljudi su ga izgleda najvie i prezirali. Nisu razumjeli ono to radi, smetala im je i sigurnost kojom je nastupao u svom poslu s rudarima, a i inilo im se da s odabranim grumenjem u svoj majdan odnosi i neku njima zauvijek nedokuivu tajnu. Ipak, Ambrozije se nije obazirao ni na podozrive poglede, ni na domunavanja, ak ni na otvorene poruge ili zajedljive primjedbe. Istine radi, mora se rei da nitko nije uinio ni najmanji napor da se priblii tom pomalo udnom ovjeku koji je u njihovu dolinu donio neobinost dalekih krajeva, ponajprije u vanjskom izgledu: odjei, obui, dugoj polusijedoj kosi i jednako takvoj bradi, ali i u onom mnogo vanijem: u neobinosti znanja i ponaanja kojima se, dodue, nije razbacivao, ali je u njima ustrajavao takvim marom kakav nisu razumijevali ovdanji rudari, majdandije, ratari ili stoari koji su bili sve to pomalo. Povoda za podozrenje pruao im je i redoviti mjeseni odlazak sluge Stjepana u nepoznatom pravcu, ali vie od toga neobian sjaj vatre i boja dima koji su se dizali, osobito nou, kao oreol nad Ambrozijevim majdanom. Da je tkogod mogao zaviriti u

majdan i vidjeti svojim oima sve te sprave kojima je bila ispunjena ta svakako neobina prostorija, tek bi onda bujica zavisti, nerazuma i zlobe preplavila ionako uznemirenu Dolinu. Ne proe, meutim, mnogo, a najugledniji najmudriji majdandija Ivan Vran, vidjevi ta se deava i ta se sve moe dogoditi, sazva sve ljude od zanata: Brao, poznato vam je sve ili skoro sve. Ambrozije je tu, u naoj dolini, ve skoro godinu dana. Nikome zla ne ini. Nikome, dodue, ni nekog vidljivog dobra. Ali, tko se od nas njemu obratio za pomo, za savjet, tko? Zar nije istina da svi podozrijevamo od njega? Ne znai li to da je bolji od nas? Da je drugaije, saaljevali bismo ga, ne bi nam smetao. Ovako... Kad bismo samo znali ta unutra skriva, ta li nam iza lea snuje? dobaci netko. To je barem jasno. Bogu se ne moli, nevjernik je, jo doljak i bavi se onim to nikad nitko nije inio u naoj dolini. S avolom je u savezu. Bit e da trai zlato, da je alkemiar, a oni su, pa to svatko zna... drugi e. Stanite nastavi Ivan Vran ak i ako je hulitelj, ako s avolom mijea mirise i ako se nou nad njegovim majdanom die crvn, to jo nita ne znai. Nego, pustite vi mene da ja poem k njemu, da popriam s njim. Tako i b. Ivan Vran ne saeka ni no da padne, nego se uputi k Ambroziju. Metre, mislim da zna poe odmah s vrata ta se o tebi pria. Jedni kau da zlo snuje u Dolini, drugi... Znam, znam prekide ga Ambrozije. Uvijek i svuda isto. Nije ovo prvi put. Prati me to cijeli ivot. Ivan Vran i Ambrozije brzo naoe zajedniki jezik. Ljetopisac kome dugujemo i svjedoanstvo o imenovanju planina nad Dolinom biljei i nastavak prie koju evo, prvi put, otkrivamo javnosti, s nadom da ne diramo u tajne jednom zauvijek pohranjene na groblju zvanom Ruda gdje ve vie od dva stoljea poivaju i Ambrozije i Ivan Vran i Stjepan i toliki drugi rudari i majdandije Doline eljeza. Vjerujem da i ne slutite (i sm sam u to jedva povjerovao) da je ljetopoisac bio nitko drugi nego Ambrozijev sluga Stjepan. Odavde dalje donosimo njegove rijei, uvjereni da pria nee nita izgubiti od zanimljivosti. Moj gospodar je, neka je njegovoj dobroj dui pokoj, ve godinu dana mrtav. Vrijeme je da se zabiljei najtunija pria za koju znam. To sam duan i njemu i sebi, i svima koji su ikad susreli ovog dobrog i umnog ovjeka; duan sam, naime, rei istinu zbog koje je sm imao vie briga i neprilika nego svi drugi oko njega. Kad sam mu doao u slubu, gospodar Ambrozije se ve bio vratio iz dalekog Karma gdje je kod veleuenog Arnolda von Golda bio uao u tajne alkemije. S talentima koje je imao, mogao je postati

10

najpriznatiji alkemiar svoga doba, ali je pourio da se vrati u rodni Sas i zaprosi lijepu Anu Batistu, djevojku iz susjedstva na koju je mislio sve tri godine svoga uenja u Karmu. Ana se, meutim, ve bila udala za bogatog trgovca istonjakom robom. Kako je to saznanje Ambrozije primio, jedva da je potrebno ita rei, meutim, ostao je jo neko vrijeme u Sasu u nadi da e mu se Ana, sad kad je opet tu, vratiti. Ali ivot nije kao pria. Ambrozije je venuo u dui i tijelu, dok najposlije nije krenuo u svijet, u potragu za svojom sreom, vrst u nakani da se u Sas vrati bogat, dovoljno bogat da kad-tad u ivotu vrati Anu u svoj, inilo mu se, bez nje, besmislen ivot. Lutao je svijetom, bjeei od Sasa, a uvijek mu se potajno okreui, ostavljajui barem u mislima trag kojim mu se valja vratiti; lutao je u potrazi za rudnim nalazitima, traio uvijek bolje i sve bolje i bogatije rudokope, usput je dobivao sijede vlasi, na lea malopomalo slagao breme godina i ostajao ustrajno nijem u svojoj tuzi, valjda jedinom trajnom podsjetniku na rodni Sas. Jedinog sugovornika imao je u mojoj nijemosti i sumnjam, mada je i sam dao naslutiti, da bi uza se mogao podnijeti nekoga tko govori i tko ne razumije utnju. A onda je, jednog dana, od nekih trgovaca koji su dolazili s istonih strana, uo za Dolinu eljeza i krenuli smo. Krenuli smo smjesta i urno kao u obeanu zemlju. Kao da je znao ili se barem nadao da ide na mjesto gdje e konano nai ono to trai. To ga je oraspoloilo i prvi put mi je govorio o nekim tajnama alkemije. Meutim, nita od toga ni dandanas ne razumijem, ali ipak biljeim njegove rijei. Neka budu upamene. Alkemija je govorio je boansko ili avolsko, kako tko gleda na to, umijee pretvaranja neke kovine u zlato. Ali, nije sve u zlatu, stvari su duboko spojene s vrijednou duha koji traga za pitkim zlatom, za vjenou, za sreom. A onda bi se vajkao: kome ja to priam?, ali nije prekidao, nastavljao je. Zlato je besmrtnost, veliki cvijet istine do koga se dospijeva tajnim putovima spoznaje, a ne samo kazna i prokletstvo za pohlepu kako se voli rei. Malo toga sam, priznajem, razumio. I dalje sam mislio kako trai samo zlato koje bi jednom zauvijek natovario na konje i vratio se u Sas i njime kupio ljubav ene koju je volio vie od svega. Valjda mi uspomena na mog gospodara moe oprostiti ovu zabludu. Satima smo ili dugim, dugim kanjonom uz tok rjeice za koju smo poslije saznali da je mjetani zovu Stavnja (ime nejasnog porijekla). Bio je ushien. Govorio je: to je to. To mora da je ono to traim. Ovo je najljepi kanjon koji znam. Djeluje tako lijepo i zastraujue istovremeno. U ljepotu sam se i sm odmah uvjerio, a ono zastraujue, ono najstranije to je gospodar slutio, doivjeli smo u sami mrak i na samom ulazu u Dolinu. Takvo nevrijeme, takvu grmljavinu i sijevanje nikad u ivotu, ni prije, ni poslije, nisam vidio. Ovo je, govorio je, uistinu prava dolina eljeza. Samo ona moe privui ovoliku buku gromova. A kad je vidio dva velika brda to su se prijetei nagnula nad Dolinu, rekao je: to se svaaju vrhovni bog Perun i njegov vjeno neposluni sluga Nebog ili Bogo, kako ga jo zovu. I ovdje smo, kao i drugdje, doivljavali niz neprijatnosti. I opet je, kao i uvijek, bila kriva naa utnja, naa neobinost. Jednima je smetala gospodareva duga kosa, drugima brada, treima njegova tuinska odjea, etvrtima to nismo nita traili, petima udan tovar i

11

tako u beskraj. Na to smo bili navikli, pa nam nije smetala ni podozrivost, ni nepovjerenje, ni otvoreno iskazana mrnja. Ljudi su posvuda isti, a razloga za mrnju ima vie nego to bi ih svi ljudi svijeta mogli pobrojati. Tako je govorio gospodar. Razloge za ljubav, za prijateljstvo, za povjerenje, ovjek uvijek iznova mora otkrivati i to mu je izgleda tee. Gospodar nikad nije htio prvi prii ljudima, prvi uiniti korak, prvi pruiti ruku povjerenja. U poetku mi je to smetalo, ali sam se navikao na njegov nain ivota i to je postalo dio mene. irok, otvoren pogled i blagi smijeak bilo je sve to je nudio ljudima oko sebe, ali izgleda da je to bilo premalo. Nerijetko. Sad kad ga nema i kad mu vie ne dugujem vjernost, onu vjernost kojom sam ga darovao vie od dvadeset godina, sad sam vie nego ikad ranije vjeran njegovom ivotu, njegovoj uspomeni iznad koje jo uvijek stoji, poput stijega, velika ljubav za Anu. O njoj vam, naalost, nita ne mogu rei. Nikad je nisam upoznao. Tek sam je poizdalje nekoliko puta vidio i to je sve. Ono to o njoj znam je blijed mozaik koji sam sve ove godine uporno sastavljao iz rijetkih i krtih gospodarevih opisa. Tko zna je li uope i iva, je li se ikada sjetila gospodara Ambrozija, je li pomislila na bol koji mu je nanijela, je li i sama trpjela bol? Nagaam jer je to jedina igra misli kojoj se ustrajno odajem, a i to samo stoga to mi se uvijek inilo da se gospodar Ambrozije potajno u sebi bavi istim mislima u utnji kojom se okruio kao kakav monah. Ono to pouzdano znam i to kao gospodarevu elju moram ostaviti zabiljeeno, a to se moda odnosi na njegovu trajnu misao na Anu, je ovo: Uili su me na samom uvodu u alkemiju da onaj tko ne uspije, nije uspio samo zbog nedostatka duhovnih priprema, a evo ja znam da onaj tko ne uspije, nije uspio i zato to je vie od vjernosti i odanosti tajni bio odan ljubavi. Tako je moja tuga dvostruka, a da i ne govorim o nerazumijevanju ljudi. Jedina radost je ovo iskustvo, a i za to je vrijedjelo ivjeti. Zapisao sam evo i ovo, ali i njegovu elju da kosti ostavi u Dolini eljeza u kojoj je, kako je rekao, ponovo nauio sanjati i iz koje bi, vjerojatno, morao ii da nije naiao na mudrog Ivana Vrana koji je, mada oruar, bio najplemenitiji ovjek koga je sreo, kako je rekao, na svojim lutanjima od Sasa do Doline eljeza. Lijepu Anu, od dolaska u Dolinu eljeza, nikad vie nije spomenuo. Ni na samrti kad se, inilo se, sentimentalno sjeao cijelog svog ivota. Tek je rekao (da, samo to je poalio) da ne moe prealiti to nije prihvatio ljubaznu ponudu Ivana Vrana koji mu je ponudio ruku svoje najmlae keri Aurelije. Pisac ovdje prestaje slijediti Stjepanove zapise. Treba rei samo jo to da u Dolini i dandanas ima mjest koja ukazuju na neku vezu izmeu Doline i Ambrozijevog rodnog Sasa. O tome ova pria ipak ne bi.

12

KAKO SE OBOGATIO MIJAT JELI Hajde, ovjee boji, lezi! Pusti me, eno, bogati! Mijat prie prozoru, malom oknu na maloj bosanskoj kui. Pod prozorom stol, a na njemu petrolejka. U sobi se naziru sjene to ih obilata mjeseina ara po zidovima. Mijate, probudit e djecu. Trei put noas ustaje, to ti je, ovjee? Pusti me, enska glavo, moram napolje. Samo ti spavaj. E neu zainati se ena reci mi to ti je. Nikad takav nisi bio. Da nisi to loe usnio? Da nisi, ne daj boe... Mijat prie krevetu i sjede na njega. Pogled mu krui sobom. U kutu karbitna lampa i rudarsko odijelo objeeno o veliki avao. Na drugom zidu kri i slike svetaca. ena se okrenula slikama i kriu i neto apue, moli se... Mijata su znali na cijeloj Vrhovini. Uostalom, tu se u nekoliko sela od Mira, preko Bijelog Borja, Tisovaca, Pria i Vinjia uokolo skoro svi znaju. Obitelj Jelia bila je najbrojnija i najpoznatija, a meu njima i Mijatova i njegove brae koji su svi odreda radili u rudniku. Zapravo je veina Vrhovljana bila zaposlena u rudniku eljezne rude koji je od Drokovca dolazio skoro do pod njihova sela granajui se bezbrojnim rukavcima i hodnicima kao kakva stokraka zmija. Bavili su se seljani i zemljoradnjom i stoarstvom, ali sve to jedva da je spomena bilo vrijedno jer zemlja uokolo i nije bila pogodna za poljoprivredu. Kud god zakopaj, ruda, crvena, masna... Bogate ume i rudna blaga nadomak samom Vareu uinila su da ova sela budu meu bogatijim u okolici jer, zaboga, nije mala stvar raditi u dravnoj slubi. Jo carskoj! Usnio sam neto... najposlije otpoe Mijat cupkajui brk, zabrinutog pogleda ali me nekako sramota rei... Boe, udna li ovjeka. Kao da se od juer znamo. Dvadeset godina jedno drugome priamo snove, a ti... bodri ga ena radoznala uti to se to s Mijatom dogaa. Ba zato! Nikad mi ovako neto u san nije dolo. Moda sam ja i poludio... Kata ga pogleda. U polutami sobe nazire mu zabrinuti profil, bijelo nono rublje na njemu, tamo gdje ga mjeseina dotie, blijeti. Nasloni mu glavu na rame. Pokazuje mu da mu nitko nije tako blizak kao ona i ako njoj nee rei, kome e... Pojavi se ovjek u bijelom... zapoe Mijat, ali otee, kao i bi i ne bi govorio.

13

To je aneo... prekide ga ena. Stani ree on ne da mi rije progovoriti. Ti uvijek sve zna. Pojavi se ovjek u bijelom, kaem, obasjan jakim svjetlom i ree mi da na Glavici, iza groblja, dvanaest koraka iza kapelice kopam dok ne naem zlato... Mijate, to ti je? zabrinu se Kata. Zlo je snivati zlato. To je avolska posla ree i poe opet aputati neku molitvu. Ne znam ija su posla, ali mi nije drago to to sanjam. To sam usnio i prole noi... Kata ga vie i ne slua. Uspravila se, podboila jastucima apue molitve jednu za drugom. Mijat se vrati u krevet. Valja spavati, pomisli. Ujutro rano na posao, a onda sjea drva za dugu vareku zimu. Nikad odmora pod nebom, brine Mijat svoje brige, ali mu iz glave ne izlazi jaka svjetlost i san. Jo mi samo ovakvi snovi trebaju. Kao da ima kruha bez motike, kao da nije reeno da e ovjek u znoju lica svoga kruh svoj zaraivati... Dobro je da se moe ikako i raditi. Primiri se i usnu tvrdim snom izmuenog rudarskog radnika, snom pravednika, kako bi se to reklo. I u novu no Mijat je uao umoran i ni na kraj mu pameti nije bio san o zlatu koje ga negdje toboe eka zakopano i nudi mu se. Uostalom, nije mu ni potrebno. ivot mu je ionako dovoljno lijep. Sretan brak s Katom, etvero djece koju je skoro na put izveo. Neto kuice njemu i eni dosta, a ako djeca togod hoe neka sebi prave danas-sutra ak i dvorce, nije ga briga. Pomoi e, bude li mogao. Ne bude li mogao, nikom nita, ni njemu nitko nije pomagao, pa evo ga... Sve se stekne u ivotu, samo ako se zdravo. Sve je stekao sa svojih deset prstiju... ili devet, svejedno. Jedan je prst izgubio u rudniku, i jo je dobro proao... Ali i tree se noi pojavi jaka svjetlost Mijatu u san. Mijat ustade i poe se spremati. Uze kramp i lampu i pred samu zoru osamari dva konja i zaputi se put Glavice. ena ga pogleda izbezumljeno, ali ne ree ni rije. Mijat je gleda, ali ne govori nijedne. Jedino primijeti kako se Kata opet krsti, ali kako je to esto radila i ne osvrnu se na to kao na neto neobino. Na oba konja priveza sepete i krenu. Na istoku se tek poee javljati prvi traci zore. Domalo e se oglasiti i prvi pijetlovi i seoski psi. Zaarit e se lampe i zadimiti iz kua, prvi e radnici krenuti na posao. Mijat, meutim, ide svojim poslom i ne obazire se na selo koje tek to nije poelo svoje dugotrajno buenje. Natue kapu na elo, tap vrsto stegnu u ruci i krenu u pravcu Tisovaca. Beumno proe Bijelim Borjem, zaklonjen sjenama jela i borova i prugom se uputi kroz umu. Nadomak Tisovaca susretne ga Ivan. Kud si ti, kume, poranio? zaudi se Ivan Kud e na posao s konjima? Ne idem ja na posao ree odluno, glasom ovjeka sigurnog u sebe i svoj naum Idem kopati zlato.

14

Mijate, jesi li dobro spavao? ta ti je? ne skriva Ivan svoj zabrinutost. Usnio sam da na Glavici iza kapele ima zlata, pa rekoh to da ne nakopam sebi nekoliko sepeta. Mijate, kume, brate, da nisi malo pomaknuo, da nisi pio bunike, vrele rakije, da nisi jeo gljiva...? Ivan ga pokuava zaustaviti, hvata ga za odjeu. Hajde, hoe li i ti sa mnom? Ne budi lud, gdje e snovima vjerovati? Nisi baba! Ako hoe, hajde. A Ivan, vjerovao ne vjerovao, poe za Mijatom. Nee ga valjda samog pustiti. Moe sumanuti, ako ve nije. Ipak, kum mu je. A nije kumstvo bilo to. ak i da nisu kumovi... Kad dooe na uzviicu iznad sela na kojoj se nalazilo groblje i kapelica, Mijat sav ozaren prvim tracima zore i nekom nutarnjom svjetlou, a pritom veoma ozbiljan ode do kapelice i stade premjeravati koracima, brojati neto u sebi. Jednom, pa drugi put. Pa opet, kao da sam sebi ne vjeruje. Onda stade i ree: Tu je. Tu emo kopati i upre prstom u zemlju. Ivan ga gleda, mjerka, sumnjiavo vrti glavom sue brk ali nikako Mijatu pogled da ulovi. Sav u udu gleda kako Mijat iz sepeta vadi pijuk i poinje kopati. Na istoku zora ve dobrano osvaja. Ivan stoji kao ukopan i gleda. I nije dugo Mijat kopao kad se ukazae dukati. Mijat, lagano i sigurno, kao da to radi godinama, skine s konj sepete i puni ih. Ubrzo su do vrha napunjeni zlatom. Ivan jednako gleda i ne moe sebi da doe. Gleda avolji posao i ne vjeruje oima. Mijat ga i ne primjeuje. Tek kad je htio krenuti natrag u selo ree mu: Uzmi, trpaj koliko moe. Ivan uze nekoliko dukata i stavi ih u dep, sumnjiavo vrtei glavom i vie gledajui u Mijata nego u zlato. Uzmi, uzmi jo, Ivane ree Mijat. Uzmi slobodno nutka ga. Dosta je meni i ovoliko uzvrati Ivan, a ve u sebi smilja kako e se kasnije vratiti s konjima i kako e i sam napuniti svoje sepete. Zapravo, pokupit e sve, sve to bude. Prvo treba da se uvjeri da sve to je vidio nije san, da nije varka. I ne proe mnogo, a Ivan se urno vraae na mjesto gdje je domalo bio s Mijatom. Ali, gle, Ivan ne nae mjesto. I on stade brojati korake, mjeriti, odbrojavati, prvo u sebi, pa

15

onda naglas. Najposlije stade kopati. I kopao je, kopao. Sve urnije, sve bjesomunije. Kopao je satima, skoro do podne. Ni na posao nije otiao. Ali ne nae nita, zlatu ni traga. Najposlije umoran, uspravi se da obrie znoj. Zamisli se, zavue ruku u dep, a tamo nekoliko dukata. Pravi su, nije san, pravi pravcati dukati. Zlato. Sjede i otpuhnu, pripali cigar duhana. Nita od mog zlata ree tiho, pa to ponovi jo tie, tuno, pa jo tunije... A Mijat Jeli je postao bogat ovjek i otada je cijela njegova obitelj najbogatija na Vrhovini. KAKO SU DRVA PRESTALA SAMA DOLAZITI IZ UME U davna, davna vremena ivio na osunanim obroncima umovite planine Zvijezde seoski knez Glavan. Imao on sina jedinca Ivana, nadaleko poznatog po radinosti i estitosti. Kao i otac mu, sve ega bi se Ivan dotakao pretvarao bi svojim rukama u blagodat. Zato i jesu Glavanovi imali svega, i ba zbog toga su bili najuglednija obitelj u okolici. I da ni zbog ega ve bi zbog estitosti Ivan zapao za oko mnogome ocu i majci koji su imali kerku za udaju. A Ivan je bio uza sve to i naoit, lijep momak. Kako su se samo za njim osvrtale djevojke. One siromane s uzdahom koji odaje pustu elju, a one bogatije i iz uglednijih kua s oholou ne tako rijetkom kod takve eljadi. Ivan to i premjeivao i ne primjeivao, a pogled kriomice poklanjao samo jednoj, lijepoj i oholoj Barbari. Takva ljepota mora biti svjesna same sebe, mislio bi, takva ljepota i takav ponos moraju biti jedno s drugim. Najposlije, takva oholost zasluuje da bude osvajana i na kraju pobijeena. Ivan mislio jedno, otac mu drugo. Ivan mislio na ljepotu i ponos, a otac mu na skromnost i estitost; Ivan mislio na Barbaru, a otac na Katarinu. Ali kako Ivan nee da bude po oevom, nego po njegovom, to otac popusti. Ta, sin mu je jedinac. Treba li uope rei da je majka bila na sinovljevoj strani? I tako, to mnoge djevojke snile, to Barbara dobila. Pala joj kaika u med, govorili jedni. Takva estitost zasluuje takvu ljepotu, govorili drugi. A ivot, ivot iao svojim tokom. Treba li rei da je u ta davna vremena estitost bila nagraivana i pravim blagostanjem. Dovoljno je bilo estitu ovjeku da u zemlju baci sjeme i naopako i sve bi mu niklo u izobilju. A kako mu se tek stoka mnoila. Bilo je dovoljno da Ivan i otac mu pou u lov i ve bi, kao po nekom udu nevienom, zvjerinje se poelo sudarati s njihovim ubojitim strijelama; a kad bi krenuli u ribolov na rijeku Tribiju, ribe bi skoro same uskakale u njihove koare. Naravno, bila su to drukija, sretnija vremena, kad svijet jo nije bio zatrovan pohlepom, mrnjom i svakovrsnim zlom. Ipak, niti tada nisu ba svi mogli biti ni tako sretne ruke, ni tako blagorodni.

16

Jednog dana uoi Ivanove i Barbarine prve brane zime, uoi najljepeg i najduljeg smiraja koji pohodi planinu Zvijezdu, krenu oni u sjeu drva. Prelijepa viemjesena bjelina najljepa je uz bezbrino pucketanje vatre na ognjitu. Barbara nosila jelo i pie, a Ivan sjekiru to se zlatasto presijavala na kasnojesenjem suncu. Kako Ivan sjekao drva, tako drva sama ila kui. On sjekao, drva kui. Barbara stala u udu, oima ne vjeruje: Kakvo je ovo udo, Ivane? Je li ovo s boje ili s vraje strane? pitala ona u udu. Kod nas je ovo oduvijek ovako. Kako kod mene, tako i kod moga oca, i kod njegova oca. Odvajkada. Barbara sad i u udu i u udivljenju. Znala, je za vjekovnu blagodat Glavanovih, ali ovome se ba nije nadala. Ivan sve jednako sjekao drva, Barbara sjedila. togod bi pregrizi, pa se zalij vodom. Neto mudrovala, mudrovala, a Ivan je gledao. Obasjana suncem to proviruje kroz sve rjee kronje Barbara mu se nikad ljepom uini. Tako si lijepa, a tako udno zamiljena. to je s tobom? Sve neto mislim, evo si nasjekao za danas dovoljno drva, pa hajde da sjednemo na ovu bukvu pa da i nas poveze kui. Kako to rekla, drvo stalo. Tak sad Ivan stade u udu. Otada i Ivan i svi njegovi drva moraju nositi na sebi. Kako tada, tako i dan-danas. KAKO JE U SVOM POHODU KUGA ZAOBILA ZVJEZDANGRAD U davna vremena, u ono sretno doba kad je nad Zvjezdangradom nou bdjela sjeverna zvijezda zatitnica grada, a danju ga uvao mudri knez Matija, krenula Bosnom udna i nepoznata bolest kuga. Glasovi o bolesti od koje svijet masovno umire stizali su na gradsko trgovite. S njima se plele prie, sve strasnije od strasnije. Neki su je vidjeli utjelovljenu u staru bezubu vjeticu, drugi u kostur ogrnut irokom crnom pelerinom, trei su je vidjeli kao djevojku rijetke ljepote ogrnutu i arenim, i bijelim, i crnim velovima, dok su jedni priali da je mimoila Kozigrad zahvaljujui bosioku koji je rastao unaokolo cijelog grada, drugi su govorili da je Kozigrad spasila neviena ljepota i skromnost mlade Ane-Marije. I sve je to koliko odgaalo toliko i prizivalo zlo u Zvjezdangrad.

17

Nikoga nije mimoila misao o nesrei koju bi Zvjezdangradu moglo nanijeti to zlo to ulazi u gradove i u kue, ak i kroz zakljuana vrata: To zlo to se nou ueta u koiji od crne pauine u grad i zaspe ga nekom vrstom crnog pijeska i ode unepovrat. Gospodar grada, mudri knez Matija, brinuo brigu i za grad i za svoju malobrojnu obitelj, ponajvie pak za sina Filipa i kerku Anu, koji su ve bili u najljepem ivotnom dobu. Kako on brinuo, tako o kugi dolazile sve stranije i nevjerojatnije prie. S bobovake strane Zvjezdangrada stigla mu vijest da Bosnom idu ak tri vrste kuge. Svaka od njih je prelijepa djevojka, ljepote kakvu svijet do sada nije vidio. Meutim, kod svake od njih noge su bile kozje. Tu, kau, ak ni bosiok ne pomae. Treba se, kau, uzdati u Boga i u udo, pa tko preivi. Jedna je odjevena u dugu crnu haljinu ispod koje se naziru kozje noge. Gdje ona doe tu se svima crno pie, tu nitko iv ne ostaje. Druga je sva u arenom i kud ona naie, ponetko umre, a ponetko preivi. Trea je sva u bijelom i s njom je najlake. Kud ona naie malo tko da umre. Sluao Matija poruku, sluao i zanijemio. Ne toliko od straha koliko od nemoi da bilo to uini to bi spasilo grad i njegove najdrae. Pobjei niti se moglo, niti se imalo kamo. Ta, glasovi o kugi stizali su odasvuda i sve straniji od stranijih. Mjesta koja su udom bila poteena opake nesree mogla su se nabrojati na prste jedne ruke. to ako je istina da bosiok pomae ili to ako je istina da protiv ove kuge ni bosiok ne pomae, mislio je ne nalazei misao koja bi bila spasonosna. A ako ova kuga mimoie Zvjezdangrad kao tolike nedae do sada? to ako je Zvjezdangrad pod monom zatitom sjeverne zvijezde pod koju ga je stavio njegov osniva Ivan Zvjezdan? Kako se zlo primicalo, tako je ono spasonosno u Matijinoj glavi raslo: zlu se mora dobrim suprotstaviti! Sazva Matija gradske glavare, izree im svoj naum, zatrai od njih privolu i na sve etiri strane od Zvjezdangrada odasla svoje skorotee s jednom jedinom porukom: prelijepoj djevojci s kozjim nogama knez Matija, gospodar uglednog Zvjezdangrada i gostoljubivi domain putnicima namjernicima iz svih krajeva kraljevstva, nudi svoga sina za mua i sve to joj s tim pripada. Ne treba ni govoriti koliko su ovim bili zateeni svi, a najvie Matijina supruga, plemenita Klara, kerka Ana i napose sin Filip. Meutim, sin odlui ne proturjeiti ocu i do kraja sprovesti njegovu volju na dobrobit grada kojemu je predvien za gospodara. Skorotee ile svijetom, nalazile tragove kuge i vodile se tim tragovima, dok napokon najmlai meu njima, Bosiljko, ne naie na prelijepu gospu koja uistinu bi kako mu je gospodar opisa: gore ensko, a dolje kozje noge. Jo je ljepa nego sam je i zamisliti mogao, pomisli. Meutim, to i ne domisli, a ve poe mucati poruku koju joj je nosio iz Zvjezdangrada. Srea je tvoja uzvrati prelijepa gospa s kozjim nogama da si me naao ve umornu, ali je jo vea srea da dolazi iz grada koji ima tako mudrog gospodara, inae... tu uzdahnu kao da je kakva starica.

18

To skorotea Bosiljke sluao vie udivljen ljepotom djevojke s kozjim nogama nego saznanjem da je Zvjezdangrad spaen. Jo ako me mladu gospodar bude mogao voljeti nastavi kuga ve za tri godine postat u prava pravcata djevojka i zauvijek se osloboditi svojih kozjih nogu i sveg zla koje su one meni, a ja drugima donijele. Gdje je mudrost, tako je malo potrebno za sreu. Skorotea sluao, a ne uo. On je izvrio svoje. Sve ostalo uinio je mudri gospodar Matija i njegov sin Filip. Tako je kuga mimoila Zvjezdangrad. I ne samo to. Nakon tri godine u Zvjezdangradu je zavladala istinska srea kakvu ovaj starodrevni grad dugo prije toga nije upamtio. DOLINA ELJEZA ODLAZAK Sjedili smo uokolo pei ija je toplota malo-pomalo jenjavala. Sat jednolino odbraja. Kasno je uveer, a oca jo nema. Pogledavamo na sat. Majka nas pokuava otpremiti na spavanje, ali bezuspjeno. I prestaje. Na svaki um ustreptimo od pomisli otac. O, Boe, to li ga nema? majka e lomei prste. Mi gledamo u nju, ona u nas. Najmlai brat i sestra su najbudniji. Priaju kojetarije, gurkaju se, smiju. Oni i ne pomiljaju na spavanje. Mi drugi jedva drimo oi otvorene. Majka ili ja s vremena na vrijeme izlazimo na vrata i provirujemo ide li otac. I nije nam bilo osobito novo to to ga nema, jer bi ee znao kasniti, posebno u posljednje vrijeme, otkako je poeo sreivati dokumente za odlazak u Njemaku. Ali nije morao ba veeras, kad smo ga tako eljno ekali. Mlai brat i sestra su u svojim priama ve poodavno bili odredili ta e im tata kupiti u Njemakoj. Bile su to male, bezazlene eljice koje su drugima njihovi roditelji svakodnevno ispunjavali i bez Njemake i bez maraka. Kao najstariji, pokuavao sam njihove elje usmjeriti u drugom pravcu, ali bi me majka odmah upozoravala da im barem njihova matanja ne kvarim kad im je ve java tako oskudna. Otac je doao vidno pijan. Kao i inae, utke se skinuo, a onda sa smijekom za koji ni danas ne znam da li je imao vie gorine ili radosti u sebi, rekao: Ostade ti, eno, bez svoga Ivana. Odoh ti ja u Njemaku prije nedjelje. Sjeo je i zatraio veeru. Mi smo se radovali. U sebi smo izraavali svu radost. Otac nije volio niti pomisao na inozemstvo, ali kad ga je majka nekako uspjela nagovoriti kao da se i sam pomirio s tim. Majka bi u svojim razgovorima s njim po sto puta spomenula: "Djeca rastu, nemamo estito ni to jesti, a kamoli elektrini tednjak, stroj za pranje rublja, hladnjak, televizor... A valja i djecu kolovati...", a otac, bi govorio: "Znam ja to

19

je tua zemlja, teak je to ivot, a i kako e sama s djecom..." I uvijek je na tome zavravalo. Brat i ja smo imali samo jedne itave hlae, ljetovanja na moru bila su nam samo elja o kojoj se tek jednom godinje skrovito moglo vie matati nego razmiljati. Otac i majka su svakodnevno natezali kraj s krajem. Vie od ostale djece bio sam svjedokom tekog ivljenja. Te veeri odmah smo otili na spavanje. Otac i majka su dugo u no razgovarali. Sutra e nam majka, kad otac ode na posao, sve ispriati. U sobi smo se mi djeca tiho saaptavali dok najposlije nismo usnuli. A usnuli smo sretniji, usnuli smo s nadom u ljepe dane. *** Kad smo se ujutro digli majka je ve poodavno bila ustala. Vatra je ve gorjela. Sestra je ve nala svoje mjesto uz pe: Jel'da; mama, tata e sutra ii? Nee ba sutra, ali uskoro. U petak, u subotu. A tko zna? Njemu se ba ne ide. Zato? upadnem ja kao da prvi put ujem za to. Plai se za nas. Misli da me neete sluati, a i ne voli dugo biti bez nas. Dolazit e za Boi i Uskrs, kao i drugi. Na ovo majka ne ree nita. Poe spremati doruak. utjela je i kao da nije primjeivala nau graju. Ona je, oito, dijelila nau radost, ali je nije mogla ispoljavati. ak nas je i uutkivala. Kad sam ja pitao zato se ne moemo radovati odgovorila je samo slijeganjem ramen. Jedan jedini put je rekla: Pita me tata da li je to djeci drago to idem. Nije morala nita vie rei, nama starijima je bilo jasno, ali je sestra odmah priupitala: to si mu rekla? Nije dobila odgovor, ali sumnjam da ga je i oekivala jer je majka u posljednje vrijeme bila veoma utljiva i zabrinuta. Jednako koliko i otac. Premalo se u kui razgovaralo. Svi su nekako po svome. Otac jedan svijet, majka drugi, ja trei, ostala djeca etvrti. udne su nas misli snalazile. Najbolje bi se to vidjelo u rijetkim trenucima u kojima smo svi ravnopravno sudjelovali u obiteljskom razgovoru u kojemu se pretresalo sve, od Kulina bana do naih dana. ***

20

Dani su prolazili u iekivanju, u razgovorima izmeu nas djece ili izmeu nas i majke. Bilo je to nae najdulje iekivanje, mada je potrajalo svega etiri dana. Od nedjelje do etvrtka. Onda je otac rekao da ide sutra naveer. U ponedeljak e ve u Njemakoj na posao. Mi smo ve sraunali i kada e stii prva plaa i kolika e biti i to emo kupiti... U zemljopisnu kartu smo ucrtavali kuda e otac putovati. Mlai brat se iznenadio: Znai, tata e se cijeli dan voziti vlakom. Proi e preko dvije zemlje, i ja bih volio s njim. Mama, hoemo li svi tatu ispratiti do vlaka? upitah prieljkujui da nam kae detalje. Hoemo, sine. Svi emo ii. Morate biti dobri i obeati tati da ete sluati i dobro uiti. To je njemu najvanije. Cijeli sljedei dan proao je u nekakvom spremanju, mada je otac svoj kofer spremio za tili as i mogao je odmah na put. Ali, trebalo je ekati veer. A ona nikad. Mi djeca se uzvrpoljili. Otac pribran, miran. Niim ne pokazuje nervozu. ak je i strpljiv s nama i naim pitanjima to ba i nije bio est sluaj. Nikad nas nije mazio, drao na krilu, niti ljubio, a svi smo znali da nas beskrajno voli. Mama je bila ta koja nas je mazila, ali nas je znala i iibati. Otac bi samo pogledao nekog od nas i mi smo znali da je u pitanju prijekor. Niti danas nas ne mazi. Jedino je neto njeniji prema sestri, ali se i to teko dade razaznati. Majka primjetno raspoloena. Svi smo oputeni, razdragani. Otac e odmah pisati, prvu e plau poslati najhitnije. Nee doi preko ljeta, tek za Boi ga moemo oekivati. Sve smo detalje razradili. Jo samo da ga otpratimo na vlak i... Bila je to mala sveanost. Inae je to tako kad se nekamo ide. Obino se poe ranije da bi se sa susjedima pozdravilo. Ovaj put ilo se jo ranije, mada je karta bila kupljena, mada se s mnogima ve oprostio, otac je htio da se ipak krene ranije. Mislili smo kako hoe da smo na stanici to dulje s njim. Poli smo, i onda poee opratanja i pozdravljanja kao kad se ide u vojsku. Od kue do kue. Rukovanja i svagdanje elje za dobar put, za dobro zdravlje i brz povratak kui... Svi smo htjeli da oca drimo za ruku ili da pomognemo u noenju kofera. Put do stanice nikad nije bio krai, ali zato i nikad sveaniji. Otac, majka i nas etvero. Mada je bio konac travnja i jo uvijek prohladno, nismo osjetili hladnou koja nam je zarumenjela obraze i ruke. Otac je sve nas poljubio samo u jedan obraz. Uao je u vlak i rekao majci: Hajdete kui, hladno je djeci i mi smo utke poli uz obavezno dovienja i sretan put. Zato idemo kad vlak jo nije poao? pobuni se sestra.

21

Hladno je, moramo kui ree majka a i da prije stignemo da tati moemo mahati s prozora. I koliko god je na hod k stanici bio svean, sada kao da nam je trebalo dvosturko vie vremena da se vratimo kui. Uz otvoren prozor nismo morali mnogo ekati. Vlak je naiao. Otac je mahnuo, a dugo iza vlaka nae su ruke otpozdravljale. Vratismo se u kuhinju. Majka je podgrijavala veeru. Toplota kuhinje i miris veere kao da su na trenutak presjekli sve nae razgovore. Nitko ne ree niti rije. Domalo, svi smo plakali. Naravno, majka je zapoela... OTAC SE VRATIO Vrijeme pred poetak ljeta. Prohladno, s nerijetkim pljuskovima. Sunca niotkud. O kupanju i sunanju ni govora. Vrijeme se izopailo govore stariji klima se promijenila, svata e nam se jo dogoditi kakva su vremena nastala. Opet e trpjeti ljetina, onda e poskupljenja... a plae male... Eto, nebo se protiv ljudi okrenulo. Jo niti u kolu nisam poao, a ve sam mnoge prie uo: neke lijepe, bajkovite, neponovljive; druge strane, grozne, jezovite. Od jednih sam danima ivio, radovao se da ih iznova ujem; od drugih sam se plaio, koa mi se jeila i od pomisli na njih, poslije njih nisam smio na spavanje. Ali sve je to manje strano od ovoga to ljudi sad priaju. Zar je stvarno tako teko da se toliko na svakom koraku jadikuje? Ma, ne! Ti stariji uope ne znaju ivjeti bezbrino. Uvijek neki problemi. I kad ih nema, oni ih izmisle i takmie se tko e ih vie spomenuti: te skupoa, te djeca ne ue, te bolesti, te ovo, te ono... Imao sam dvanaest godina. Niim se nisam izdvajao od svojih vrnjaka osim to sam izgledao njenije, pa su me zbog toga drugovi ee zadirkivali. Kad bi to inili djeaci uzvraao sam im bez milosti, ali djevojicama nisam uzvraao mada mi je njihovo zadirkivanje vie smetalo. Ranije sam se i njima rugao, ali kad me jednom mama strogo ukorila prestao sam, i sad trpim u ime pristojnosti i utivosti. Nisam znao koja je razlika izmeu jednog i drugog zadirkivanja, osim to je ono od djevojica bilo zlobnije, ali ako je mama to traila od mene, onda mora da to neto i znai. Uostalom, imao sam samo mamu i nikoga drugoga nisam morao sluati osim nju. I oca sam imao, naravno, ali sam ga viao tek jednom-dvaput godinje. Imao sam i sestru, stariju od sebe. Za nju sam mislio da se odve pravi vana da bih joj posvetio vie panje, mada sam joj se potajno, kad to ne bi primjeivala, divio. Anto, hajde u kuu. Neka me jo malo, dok zavrimo... Jo samo dva gola. U kuu, kad kaem, odmah.

22

Neka ga jo malo, teta spasi me Mirko. U redu, ali nemoj da mi opet kasni. to li me to zove pomislim kad vidi da se igram. Sigurno je navratila u kolu, pa joj je... Ne, sjetio sam se: sestra je rekla da sam... Ne, ne bi me odala, ipak nije toliko... Ona samo prijeti, izigrava mamu. Pokuavam odgonetnuti to je mama navalila da uem u kuu. To inae ne ini osim kad dobijem u koli jedinicu ili kad me susjedi tuakaju. I te sam veeri, po obiaju, zakasnio u kuu. Majka je bila primjetno ljuta. ak to nije pokuala ni prikriti. Anita je bila zamiljena. Za nju mi to nije bilo neobino. Ona je ionako uobraena i mora tako izgledati. Misli ako je starija i ako ima momka da je ve kao mama. E, nju uzinat neu sluati... osim kad mi pokazuje zadau. Pisao je tata iz Austrije poe sestra. 'Ajde operi se. Brzo. I noge! Jesi li uo? prekide je majka. E, neka je ba pomislim dala do znanja tko je ovdje stariji. Ali... Neto se desilo. Nisu one obje badava nabruene. ak Anita ni u kino nije otila. Ona, dodue, i ne ide u kino, ali tako kae mami kad po nju doe momak. Kao da to mama ne zna. Njega ne volim. Donosi mi i znake da me potkupi, ali ne nasjedam. Neka donosi, uzet u ih svaki put. Uskoro u ih imati vie i od Mirka. On ih ima najvie u razredu. Lako je njemu kad mu je tata direktor. ta radi, pobogu, u tom kupatilu? Kao da si po smrt otiao? zovnu me Anita ljutito. utio sam mada sam osjetio da Anita hoe da joj odgovorim. Mama mi je rekla da joj nikad ne odgovaram jer ona voli da se svaa sa mnom. Sve su djevojke takve kad se zaljube. Rekla mi je da joj to ne kaem. I nisam. Mama i ja imamo svoje tajne. Pisao je tata poe majka. ta pie? Hoe li doi? prekinem je. Nee. U bolnici je zaplakala sestra. to mu je? pokuavam da ne zaplaem. Ta, zar mi tata nije rekao da sam sad jedina muka glavu u kui? Povrijeen je. Nee doi. Je li ozbiljno? Sigurno jest. On nikad ne pie u detalje. Ne eli da se brinemo.

23

Znai, sami emo na more? prozborim pomalo tuno. Ti o moru, a tata u bolnici ukori me sestra. Ozdravit e! pokuavam popraviti stanje. Sestra ionako kae da tatu ne volim, da volim samo mamu. A to nije istina. Ona vie voli tatu, a s mamom se svaa. Pogotovu kad je ne puta vani. Tata je tee povrijeen. Znam ja njega, ne bi on tako pisao da tu nema neto ree majka kroz suze. I ja briznuh u pla. Svi smo plakali. Ne znam koliko je to dugo potrajalo. Te je veeri u kui vladala tiina, muk. Neuobiajen. Nitko ni s kim nije razgovarao. ak niti televiziju nismo gledali, mada mama serijski film nije proputala ni za ivu glavu. itali smo, a zapravo smo ispod oka pgledali jedno i drugo. Kao da je svatko od nas oekivao da drugi progovori, da se prekine ta odurna utnja, tiina kojoj se kraj niim nije dao naslutiti. Ja se nisam usudio prozboriti niti rijei. Opet e me ukoriti. Ionako svi govore da sam postao brbljiv kao kakva baba. A tako sam htio neto rei. Bilo to. Mama kao da je osjetila da je ona ta koja bi trebalo da uini neto da se ova nesnosna monotonija naeg oteanog disanja to ispunja sobu prekine. Navratila sam u kolu. Opet si neto zabrljao. Gledala je u mene. Nisam stekao dojam da je oekivala odgovor. Slegnuo sam ramenima vie za sebe. Sestra jedva doeka da doda: Jo nam samo to treba. Zna dobro to je tata rekao kad je proli put bio, a ti opet... Anita, molim te uuti. Nisi ni ti ba sjajna prekide je majka nekad odlini aci, a sada? Oekivao sam da e uzdahnuli. Uvijek uzdahne kad nema vie to rei. utjela je. Niim nije pokazala da je promijenila raspoloenje. Lice votanobijelo i hladno. Nepomine obrve. Trepavice ni da trepnu. Zato li se onda zovu trepavice? Pogled joj negdje daleko. Ne sjeam se da sam je ovakvu ikad vidio. Moda jo samo kad je baka umrla. Tada sam bio prvi razred. Otac jo nije bio otiao u Austriju. Govorio je da e otii da togod zaradi. ivot je teak govorio je, djeca rastu. Ne moe se vie ovako. Niti osnovne stvari ne mogu nabaviti. Ne mogu gledati da mi ena cijeli bogovetni dan pere rublje na ruke, da mi djeca po tuim kuama idu gledati televiziju. A od svoje plae sve to ne mogu smoi.

24

I nije prolo mnogo, a on je otiao. U poetku je bilo teko i njemu bez nas i nama bez njega. Mama je i onda plakala, a i mi s njom. Zajedno smo itali njegova pisma naglas, zajedno mu odgovarali. Radovali smo se svakom vienju, a dolazio je rijetko. Za Boi i jednom ljeti. Kako smo se samo radovali poklonima. Uskoro smo, kao i ostali, imali skoro sve. Kupili smo i televizor. Do mile volje smo gledali filmove. Ratne i vestern najvie volim, a i djeje... Da, poeo sam o baki. Umrla je naprasno. Ne znam kako. Vratila se te veeri iz crkve, veerala onako kako je to ona znala, malo, a onda zaspala. Zauvijek. Mama je plakala danima. I Anita. Otac se jednog dana naljutio zbog tog njezinog plakanja. Nikako ne shvaam zato i nakon deset-petnaest dana jo uvijek plae? Nee valjda ostatak ivota provesti u plakanju? utjela je. Valjda smo ti mi ivi vaniji od tvoje mrtve majke? Plakati danima... pa to mi zaista ne ide u glavu. Ti dobro zna rekla je majka da nemam ni oca, ni brata, ni sestre. Ona mi je bila posljednja koju sam imala. A mi? to smo ti mi? otac je podigao glas. Anita i ja smo bili legli. Moda su mislili da spavamo. Sumnjam da bi se pred nama sporjekali. Nikad to nisu inili. Majka je utjela. Bila je utuena. Ali i to je prolo kao to sve proe. To o filmovima na televiziji. I o tome sam poeo. Tata u svakom pismu pie da sluamo mamu. Mama iz dana u dan ponavlja isto, pa opet... ne moe se biti aneo. Tko e dalje izbaciti strijelu iz luka? Mirko izbaci preko kue, a ja da pokaem da mogu jo dalje, zategnem luk iz sve snage, luk napukne a strijela pravo u susjedov prozor i kvrc. I tako, niti sam nadmaio Mirka, niti sam dva dana iziao iz kue. Kazna. I ne samo to, nego nema gledanja TV. Tako ne vidjeh novu epizodu "Izgubljeni u svemiru". Dobro i to to nisam gledao, ali cijeli razred pria ta se dogodilo, a ja utim. Svima udno to se ja ne umijeam u razgovor, kad sam uvijek najbuniji. A ne znaju to je. Kad poee o utakmici, ja opet utim. Vide oni ta je i otada zna se kad utim, znai da sam kanjen. im zasluim loiju ocjenu, oni uglas: "Nemojte, drue nastavnie, da mu danas ne propadne utakmica" i tako postadoh predmetom sprdnje. Zamolim ja mamu da me kazni kako god hoe samo da mi ne brani gledanje TV, a ona e meni: "Razmislit u".

25

I razmiljala je, razmiljala dok konano nije smislila da je jednako dobra kazna i batinanje brezovim prutom, ali to je ve prava kazna, na koju djeak, ako je imalo djeak, mora biti ponosan. Tko od nas nije dobio ibom otraga? To samo djevojice ne dobivaju. Evo, moja sestra, bilo ta da uradi proe bez batina. Mama se samo rasplae, a onda i Anita, a nakon suza i jednoj i drugoj lake. Sve se neto pitam nije li i to neki mamin izum? Ipak, tu veer nakon tatinog pisma nismo plakali zbog toga, pa ipak svima nam je nakon plaa bilo lake. Mama nas je prije spavanja, kao nekad, opet zagrlila, poljubila i rekla skoro bolno: Morate me sluati, nemojte me jo i vi sekirati. S novim danom kao da je sve prolo, ali je svatko od nas nosio u sebi neto malo, skrovito, dio pisma koje je od oca stiglo i dio koji smo sve troje napisali sa eljama da to prije ozdravi i da doe da prvi put skupa odemo na more. A toliko smo se svi radovali naem prvom zajednikom odlasku na more. Mjesecima smo o tome priali. I tati bi more dobro dolo nakon iscrpljujueg svakodnevnog desetsatnog rada. Mogao je to sebi priutiti nakon tolikih godina tekog rada po rudnicima kod nas i u Austriji. I maminoj bi reumi more dobro dolo. A tek nama djeci... Kako je lijepo doi na poetku kolske godine u razred i svima priati o ljetovanju. Zato svi nastavnici pitaju gdje ste proveli raspust? Valjda zato da bi imuniji mogli da se pohvale da su i ovaj put bili na moru. Mi, radnika djeca, obino bismo zanijemili. Istina, imali smo matu, ali je ona do izraaja dolazila tek u pismenim zadaama. Nae se pismene zadae nisu razlikovale od njihovih, ali usmeni odgovor i mata nekako nisu ili skupa! Hou li ovoga ljeta morati izmiljati za svoju pismenu zadau kopkalo me negdje potajno u mozgu, ali bih odmah sam sebe ukorio i sjetio se oca. Vano je da njemu bude dobro, a sve ostalo je ionako nevano ili manje vano. Nastavnici njemakog ionako u rei: Ich war am Meer..., pismena zadaa iz maternjeg jezika moe biti i kompliciranija. Bez mora sam mogao do sada, pa zato ne bih mogao i od sada. Dobro je govorila baka. Najvanije je da se ima to pojesti, i da se nije golo i boso, a mora e uvijek biti. Samo mi je krivo to sam ve svima rekao da idem na more, i ako ne odem, mislit e da je opet u pitanju neka kazna ili da sam laov. A ne bih volio da misle ni jedno ni drugo. Uostalom, tko me tjerao da mislim unaprijed. I tu bi baka imala to rei: nemoj nita unaprijed rei, a da ne kae akobogda. Prolazili su dani, a mi smo svejednako ekali pismo od tate, ekali smo nove vijesti. Bliio se i kraj kolske godine. Sestra je sve ee isticala, kako e od sljedee godine biti maturant i kako bi s obzirom na to trebalo da ima i neka vea prava oko izlazaka, deparca i drugog. A to to u ja u sedmi razred njoj i mami nije nita znailo. One su to ve prole i gotovo. Novo je samo ono to se Aniti dogaa.

26

Te nae male arke prekinulo je, kao i svaki put dosada, oevo pismo. I ovo je pisao iz bolnice. Bilo je mnogo opirnije. Govorio je o nesrei i... Plakali smo... Ostat e invalid, dobit e neke velike novce... To je sve to sam uo od majina itanja... Vratit e se kui im prizdravi i mogne izii iz bolnice... Tih smo dana mnogo priali o Marijanu koji je neto slino doivio u vicarskoj. Doao je natrag, kupio kola podeena za invalide, prima redovito penziju... Pokuavali smo se privii na novi ivot prije nego je i poeo. Na malom igralitu pored pruge igrali smo sve nae utakmice izmeu gornjeg i donjeg dijela ulice. Bilo je to veliko rivalstvo koje je ponekad znalo zavriti tuom. Svake nedjelje igralo se po dva-tri sata dok jedna ekipa ne bi dala deset golova ili dok ne bismo popadali od umora. Najednom dojuri Dragica, sestrina drugarica, i zovnu me: Hajde, doao ti otac. Uzdrhtim od nekog udnog i neopisivog straha. Kako u se suoiti s ocem, s ovjekom koji je preko noi postao invalid, s onim koga znam kao zdravog, jakog i neunitivog. to je dulje izbivao iz kue sve sam ga vie doivljavao kao oca, a sad... Moe li invalid biti moj otac? Poeo sam plakati, a Dragica me gleda i ne zna to bi. I ona je uplakana. I moji drugovi. Nitko se nije micao s mjesta. Poemo. Noge mi drhte. Priem kui. Pred kuom velika bolnika kola. Strana registracija. Mnogo svijeta, mnogo suza kao da je mrtva glava u kui, kao kad mi je baka umrla. Uvijek sam se radovao kolima strane registracije pred kuom, bio ponosan na njih, a sad... Uem u kuu. Uplakan i kroz suze prvo vidim tap, pa onda oca i mnogo suza u oima okupljenih. Tuga zbog onoga to je zadesilo oca i radost da smo panovo svi na okupu. Suze su znaile i jedno i drugo. Kao da je uope vano hou li gledati serijski film, ili hou li ovog ljeta na more... STAKLENI KLIKER Skoro sve to smo imali bilo je od metala, od eljeza. Nije ni udo jer, zaboga, roeni smo u Dolini eljeza u gradu eljeza. Rudnik eljezne rude, eljezara, a nai oevi ili u rudniku ili u eljezari i radionicama u kojima se izrauju najrazliitiji proizvodi od metala. Oko kua eljezna ograda, eljezni mostovi na putu do kole, eljezne stepenice, sve od eljeza. Sve su nam vrste metala bile eljezo, ega god smo se doticali bilo je eljezo. Bilo je skoro nemogue da ograda ili stepenice budu od drveta, mada malo gdje ima toliko ume kao u naem mjestu. Ako je zima, tu su eljezne saonice, eljezne klizaljke; a ako je proljee ili ljeto, tu su strelice, romobili, kolica sve od eljeza. Rije metal skoro da nismo ni upotrebljavali,

27

samo eljezo. Tek mnogo kasnije emo doznati da neto moe biti metal, a da nije eljezo. ak smo i kovani novac zvali eljeznim! A onda je, kako to obino bude, jednog ljeta dola u modu nova igra klikera. Moda se ta igra i ranije igrala, ali mi je do tada nismo vidjeli. Bilo je to otkrie ravno onome da uz ljive, jakube i kruke postoji i banana! Ne treba valjda opet rei kako su klikeri bili eljezni, eljezne kuglice. One manje smo zvali klikeri, a vee teretnjaci. Upornost gurkanja klikera prema rupici u tlu bila je neto to je izluivalo nae roditelje, kao i tolike druge igre koje nisu liile na njihove. Ali, nisu imali izbora, donosili su nam ih iz eljezare i utoljavali nau nezajaljivost za kotrljajuim metalom. Srea da smo otkrili novu igru bila je vea nego kad su nekoliko godina kasnije djevojice otkrile hula-hup ili svi mi klik-klak. Moda naa igra i ne bi ljutila roditelje da klikeri nisu poeli zauzimati sve vie mjesta u naim tanama, depovima, da nije poela pucati koa na kolskim torbama i postava na depovima hlaa. Kliker je postao glavna planeta naeg tek otkrivenog svijeta sfera. Jo ako je bio sjajan! Koje udo kad smo doznali da je on samo jedna od niza kuglica u neemu to smo zvali kuglager, a to smo nalazili na otpadu metala koji se nalazio uz eljezaru. Te smo kuglagere upotrebljavali za romobile, kolica, a sad smo najednom muki poeli udarati po njima ekiima (eljeznim!) dok ne bismo istjerali iz njih i posljednji kliker. Ali igra k igra ne bi bila vrijedna spomena da se tog ljeta u naoj ulici ne pojavi neki Danijel, djeak iz Sarajeva. Bio je mlai od nas godinu-dvije. Kako od koga. Poelo je blianje k rupi ili roi, kako ju je on zvao. Pik, ja prvi. Pik, ja zadnji uvijek je netko imao prohtjeve biti prvi, netko opet biti zadnji i to je pravo ostvarivao rijeju "pik". Danijel se nije dao zbuniti. Drao je kliker u ruci, a mi umjesto u rupicu prema kojoj smo se bliali, gledamo u njegovu ruku. Jao, dobrog klikera! uzdiemo zadivljeni. On ne shvaa emu se mi to divimo, ime smo toliko iznenaeni. Nije to kliker kae Miroslav to je staklena kuglica objanjava nam on posve siguran da je kliker samo ono to mi imamo i da kliker moe biti samo "eljezni" i skoro saaljeva Danijela. Danijel nas tek sad gleda u udu: Ovo je kliker. Pravi kliker. ta je tu udno? Zar nitko od vas nema stakleni kliker?

28

Mi utimo. Nitko ne odgovara. Slijeemo ramenima. Kakav stakleni kliker? Da ga igdje ima kupiti, ve bi ga Mirko imao. On ima sve to se moe imati. Danijel, iznenaen vie od nas, rado bi zamijenio nekoliko svojih klikera za nae, da pokae drugovima u Sarajevu, a mi se otimamo s kim od nas e se zamijeniti. Vie nije vana igra, nego zamjena. Zamijenim i ja kliker i odmah odem kui, da se Danijel ne bi predomislio. Istina, rekli smo: "tike-tike take nema vie vrake", ali neki se i poslije toga predomisle. Pokaem mami kliker i pohvalim se da je to u Sarajevu kod sve djece tako. ak, Danijel kae, da ih ima razliitih: jednobojaca, troperaca, estoperaca. Pokazivao nam je razliite. Mama me odmah za ui i kae: Vraaj to. Sigurno si uzeo od njega, dok si ti meni odmah u kuu doao. Ja se kunem, ali uzalud. Mama prijeti da e rei tati, da e pitati Danijelovu tetku kod koje je Danijel doao na ljetni raspust, a ja je preklinjem: Nemoj, mama, molim te. Osramotit e i mene i sebe. Stvarno sam zamijenio. I Miroslav je, i Slavko. Svi su... pitaj prvo njih. Povjerovala je. Kliker sam uvao u kutiji od cipela u kojoj su bile moje najdrae stvari. Pogotovu sam ga uvao kad je Dragan svojim teretnjakom razbio Slavkov stakleni kliker. Uzalud su bile Slavkove suze, uzalud Draganove isprike. Trebalo je uvati stakleni kliker, likovao sam dijelei im savjete. SAN UZ RIJEKU Sve je spremno. Jo danas malo nastave, a sutra sloboda. Ide se u Sarajevo. Izlet. Jednodnevna ekskurzija estih i sedmih razreda. Oni najstariji su otili malo dalje i na malo dulje. Svibanj je mjesec. Sunce nemilosrdno pee kroz velike prozore uionica. Svima se vie spava nego slua nova lekcija iz povijesti, radije se igra nego odgovara iz njemakog ili matematike. A i nastavnicima je, ini nam se, kole na vrh glave. Ali moraju, moraju kao i mi. Ali, zato emo sutra u Sarajevo. Razraujemo planove, dijelimo se u grupe, dogovaramo se kako izmai oku razrednice, kako izbjei svevideem pogledu direktorovom; a oni, nastavnici, po tko zna koji put prijete, upozoravaju, opominju, dre lekciju o velikom gradu, o kulturi, saobraaju, uvanju zdravlja. Uh, ovo isto jo treba sasluati kod kue. Bit e po sto puta: pazi ovo,

29

pazi ono, nemoj vru hladne vode, nemoj mnogo sladoleda, nemoj pod tramvaj, nemoj se razdvajati... Dobro, svibanj je, ali svima nam je u glavi "Vlak u snijegu" i slian odlazak u Grad. Razne grupe i grupice, podjele. Tek sad, prvi put, u stvarnosti provjeravamo pisca i vidimo da nita nije izmislio. Nema Ljubana i Pere, ali sve je na neki nain slino njima. Istina, mi ne dozvoljavamo djevojicama meu nas. One e sve to odmah razrednici, direktoru, a onda... Ne zato to su zlobne, mada ima i takvih, nego to vole da priaju. A kad se vlakom vozi sat vremena, to je vrijeme koje djevojice nee propustiti da sve pretresu. Ta, znamo mi njih i od ranije. Rei e tko se kome svia, kakav je tko, a nastavnici lukavi, ispitkuju, a kao nita ih se ne tie. I tako sve doznaju, a djevojice misle da su zanimljive nastavnicima. Sve kau, sve, ak i ono to moda pod velikim mukama ne bi priznale. Dovoljan je smijeak nastavnice i njihovi se jezici razveu, utrkuju se koja e vie rei. Ne mora im pustiti mia, buba-vabu ili pauka. I tako, pretresamo mi cijeli razred, gledamo tko e s kim, pravimo kombinacije gdje treba otii, to vidjeti, kako izbjei muzej, kako ovo ili ono, a svi jedva ekamo da se sjedne u vlak. Da, to je veoma vano. Jer, sve to moe i propasti, svi planovi se mogu izjaloviti. Ta, nije jednom bilo da umjesto na izlet odemo na nastavu, u kolu. *** Oglasi se zvuk motornog vlaka i krenusmo. Mnotvo glava na prozorima, grozdovi pogleda, zastava ruku. Svi nekako sijamo od radosti. I pored svega se uspijemo narugati onima koje su doli roditelji ispratiti, ali ne proputamo da svi maemo roditeljima kao da su nai. Ustvari, vano je biti na prozoru i mahati, bilo kome, mahati da bi se zadovoljio unutarnji nemir radosti. Ubrzo nas tuneli vratie u vagone, a graja i pjesma od nas odagna sve druge putnike eljne jutarnjeg mira. ak i kondukteri nas izbjegavaju, ini nam se. I prije nego smo i mislili stigosmo u Sarajevo. Opet se otvaraju prozori, a graja kao na kolskim hodnicima za vrijeme odmora kad nitko nikoga ne uje, niti eli uti, kad je svatko sebi sa svojom vikom sam dovoljan. Takva graja poe puniti veliku eljezniku postaju. Grad nas proguta. iroke ulice, mnotvo ljudi, tramvaji, londonski autobusi na kat kao udo na tokovima, arenilo izloga. Najednom se raspade sva naa taktika, sve razraivano pade, izgubi se u pojedinanim eljama koje trenutano izrastaju iz nae znatielje. Jedino zajedniko svima, kad se susretnemo u gradu je upozorenje kojim svatko svakome izigrava razrednicu: Pazi, u pola dva pred Kazalitem. Upozorenje koje nam kao posljednje ree razrednica postade naa tajna ifra, znak raspoznavanja, ilegalni pozdrav, lozinka slina onoj iz filma "Valter brani Sarajevo" koji smo skoro "sa kolom" gledali. Drugi znak raspoznavanja bili su sladoledi u rukama, kape i bedevi Beatlesa, znake eljezniara, Sarajeva, Dinama, Hajduka. Deparac dobrano potroen, mi okieni kao svatovi, lica ve preplanula na svibanjskom suncu.

30

Gradom hodamo cik-cak, od izloga do izloga, iuavamo se, divimo, pravimo se vani, prepriavamo to je tko vidio, guramo se izmeu svijeta, urimo da to vie vidimo. Najednom smo se prorijedili na ulicama, sad se ve preseljavamo u parkove, sjedimo po klupama, na betonskoj ogradi, ali sladoled i cockta i dalje mame deparac, sve tanji i tanji. Ne mari, jednom se ide u Sarajevo. Ta, neemo valjda novac kui vratiti? Kad nam je reeno da se pred Kazalitem naemo u pola dva, negodovali smo to su nam dali tako malo slobodnog vremena, a evo tek je podne, a mi ne znamo to emo sa sobom. Sve smo vidjeli, sve uli, a dan dug. Dan dug, a deparac sve tanji. Noge bole, umor nas sputa na klupe na kojima sjedimo naikani kao ptice na telefonskim icama. Glave naslonili jedni na druge i plandujemo kao iznemogla stada. Ja bih sad najradije pravac kui netko e. I ja nae se istomiljenik. A ja bih, da me nije stid, skinuo cipele i arape i noge stavio u ovu fontanu trei e. Meni se tako spava. Bogme, meni nita ne fali, samo novca. Ja bih ovako jo satima. Ponetko se meu nama naao i pametan pa neto ita. Knjigu, ili je kupio ili ponio od kue. Kaem pametan, a takvome se svi rugamo. Ne moe ni jedan dan bez knjige. Djevojice kao da su pametnije od nas. One lagano eu, listaju "Duboks" ili "Plavi vjesnik". One ak i sladoled lagano liu. Mi skoro sve potroili i sjedimo. Zamalo me tramvaj nije udario kae netko tek da se neto kae. Ja sam se vozio cijeli krug hvali se drugi. Da se ne mora u Kazalite, ja bih od dva u kino. Bruce Lee10 Neu nikad vie u Sarajevo jada se netko cipele su me nauljale, umorio sam se, pare potroio, pa jo moram u Kazalite. A sutra, sutra nastava i svi e nastavnici navaliti da nas ispituju. Nee usprotivi se drugi pustit e nas barem jedan dan da se odmorimo, pa onda, kontrolni, ispitivanja... ***

31

U pola dva se skupljamo pred Kazalitem. Ni pola nas. Neki tek pristiu, teturaju. Drugi e u zadnji tren. Zalutali, kau. Nekih nema nikako. Direktor e ostati da ih saeka. Ne bih im bio u koi. Ulazimo u divni hlad kazaline zgrade, pa u iroku bljetavu aulu. U prvi mah zanijemismo. Takvo to nikad nismo vidjeli. Najposlije zakoraujemo u veliku salu. Tamo, velike crvene fotelje. Razrednica nas rasporeuje, uutkava i ono malo priguenog agora: Pst! Ne sramotite se, niste na ulici... I kao to smo se dogovorili, ni rijei neu da ujem. Jasno? Mi umorni, ni rijei da izustimo. Pojavljuje se dirigent, muziari ustaju, poneki i od nas. Onda svi sjednu, a nastavnica se ve okrenula da priprijeti mahanjem glave. Dirigent nam kae: Izvest emo za vas Vltavu. To je muziko djelo poznatog ekog kompozitora Smetane. Prisjeamo se ta nam je o tome govorila nastavnica muzikog. Vltava je rijeka u ehoslovakoj, protjee kroz Prag. Taj muziki komad pokuava doarati muziku sliku rijeke od njezinog izvora do ua, njezin put izrastanja u veliku rijeku. Vltava je simbol ehoslovake itd. itd. Sveano se, jedno po jedno, gase svjetla. Polumrak zajedno s glazbom ispuni dvoranu. Razigrani zvuci potoia, prema najavi nastavnice, preoe u mirniji tok rijeke. Potpuna tiina u sali. Nastavnici mogu biti ponosni na nas. Najednom netko iza nas hre. San se zarazno iri mrakom, tamom sale. Blaeni san sretnika. Najednom finale. Ponetko se razbudi. Svjetlo i aplauzi budnih probudie jo neke, ali veina ostade nepomina u mekoti crvenog plia. Nastavnici uspanieni, tre od reda do reda i bude ake. Gurkaju ih i ljutita lica prijete: Sramota! Skandal! Za ovo emo jo porazgovarati! Mi, ve razbueni, se smijemo, a oni najtvreg sna krguu zubima. Neki se proteu i jo ne shvaaju gdje su. Izbezumljeni, susreu se sa smrknutim licem direktorovim. Sunce vam boje, ta nam uradiste bjesni direktor. Muziari se smijee. Nama smijeno. Jedino nesretni nastavnici imaju problema.

32

PUT U MNCHEN Veliki automobil s jo veom prikolicom uspori, upali desni migavac i skrenu preko mosta. Bio je to znak da ostavimo svoju igru i jurnemo ususret kolima. To je ili Herr Rudolph ili Herr Friedrich. Drugi su ili ve bili ili ove godine nee ni doi. Auto se zaustavi pred kuom Andrije Mrkia. Sad ve nema dvojbe, stigao je Herr Rudolph s Frau Micikom. Herr Rudolph je bio pravi pravcati Nijemac, zarobljenik iz posljednjeg rata sve do 1952. godine. U naem se mjestu i oenio Mirom Mrki, Andrijinom sestrom, i im mu je omogueno da se vrati u svoju zemlju, Herr Rudolph sa svojom enom ode u Njemaku. Tako je uinio i Herr Friedrich sa svojom enom Ivankom. Isto i Herr Franz. Bilo je i onih koji sa sobom nisu poveli svoje ene, ali i ena koje nisu htjele napustiti svoju zemlju i otii tamo negdje u neku daleku Njemaku. Mnoge se ene poslije, vidjevi Miru, Ivanku, Klaru, pokajale. One dolazile godinama kod svojih, pa na more, tu su kola, kue, bogatstvo, a one, Anka, Jelena, ostale, ponovo se udale, izrodile djecu, ostale u "svojoj sirotinji", kako su i same govorile. Kako smo se mi djeca radovali njihovom dolasku! Njihov dolazak u nae naselje svaki put je bio mali praznik. ta mali? Veliki praznik! Ne samo zbog slatkia, neobinih slatkia kojima su nas aavali, ne samo zbog velikih luksuznih automobila kad je u cijelom naem naselju bio samo jedan jedini, pa i taj tek polovni, "fio", ne samo zbog neobinih prikolica, kuica na tokovima, ni zbog udnih, jo nevienih sprava koje su se nalazile u njima ili koje su dobivali Mrkii, Ivii, nego ponajprije zbog posebne atmosfere koja bi njihovim dolaskom zavladala u cijelom naselju. Svi smo se nekako osjeali bogatijima, zadovoljnijima, kao da su svima nama doli u goste bogati roaci iz Amerike. Tako malo naselje, a toliko automobile sa stranim registracijama i to jo kakvih automobila. ak i oni koji su prolazili glavnom cestom gledali su u nae naselje i "nae" automobile. U to bi vrijeme prestajale sve nae igre, mjesta naeg okupljanja su se najednom promijenila. Centar naeg svijeta postajali su "opeli", "audiji", "wolkswageni". Znali smo ne samo sve podatke o novom, tek pristiglom autu, nego i o svim prethodnim kojima su se dovozili Herr Rudolph, Herr Franz ili Herr Friedrich. U nama bi najednom rastao ponos to u koli uimo njemaki jezik i to znamo barem stotinu njemakih rijei. Najednom smo poinjali navijati za Bayern iz Mnchena ili za Kln, Stuttgart, sve u zavisnosti od toga iz kojeg je mjesta bio pristigli "na" gost; naem fondu njemakih rijei pribrajali smo imena Breitnera, Mllera, Beckenbauera, i drugih njemakih nogometnih reprezentativaca. Razgovore pune divljenja i oduevljenja svim to smo vidjeli prenosili smo i u vlastite domove: Mama, jao mama, da vidi kakav je mali televizor donio Herr Rudolph.

33

Kau da u Njemakoj ima i televizor u bojama! dopuni me brat. Majku je posebno nerviralo ono nae "Herr" i "Frau" jer joj se to uinilo izvjetaeno, ak suvino i nepotrebno. Oni su za nju bili i ostali oni i onakvi kakve ih je ona upamtila: Mira i Rudo. Tata, rekao bi brat da vidi raznih uda u prikolici. Ne znam ni za to sve slue. Dali su nam neke bombone. udo nevieno! To samo Nijemac ima. I Amerikanci dodajem ja. U nas nitko nije ni pokuao, a kamoli uspio usaditi mrnju prema Nijemcima kao u neke nae kolege u koli. Nismo znali otkud to njima. Rat je bio, mislili smo, davno, i ginuli su svi, a Rudolph, Franz, Friedrich su ba dobri ljudi. Nikad ih nismo gledali drugaije. Otac i majka su malo panje polagali naim priama. To je nae oduevljenje inilo jo veim. Morali su nas sluati, biti strpljivi, ak i onda kad bi nae neumjereno divljenje i oduevljavanje poinjalo da ih nevira. Ponekad bi otac sve to prekidao ukorivi nas, ali bi majka odmah reagirala: Pusti djecu, pa sva su djeca ista, sva tre za kolima, sva jedino o tom priaju. Zato da samo mi njima branimo? Razumio sam, kao najstariji, i oca i majku i uvijek bih sebi uveer obeao kako neu vie tako javno izricati oduevljenje, ali ve sutradan kad bismo i prije nego dorukujemo svi odjurili da vidimo jesu li kola jo uvijek na svom mjestu, dogaa li se neto novo to nam nikako ne bi smjelo promai, dakle, ve sutradan sve bih zaboravio, zaboravio bih obeanje dato sebi, i odjurio bih zajedno sa Slavkom, Miom, Josipom, Mirkom i drugima i otimao se tko e oprati "opel". Tko ga opere, zna se mogu samo dvojica, poslije e se voziti do centra grada i natrag ili u najgorem sluaju dobiti okoladu, njemaku okoladu. Ne mogu rei da naim roditeljima nije bilo i drago to se okupljamo oko Herr Rudolphovih ili Herr Friedrichovih kola. Ako nizato drugo barem nas nisu morali traiti u vrijeme jela ili ako im za neto drugo zatrebamo, jer su znali gdje smo. Jedna briga manje. Ne moramo ih govorili bi traiti po umi ili na pruzi, na igralitu ili na ulici. *** Jednu veer kad smo se, doavi kasno s vana, temeljito oprali i gladni prionuli na veeru, ue otac i ree:

34

Upravo sam bio s Herr Rudolphom i Frau Micikom. Znate da oni nemaju djece, a vas ste trojica. Oni hoe da usvoje jednog od vas. Nee vam nita nedostajati. Sve ete imati. Sve. Automobil, televizor, bicikl, sve. Sve najbolje. Dogovorite se tko e od vas trojice u Mnchen. Mi se gledamo, majka ozbiljna, otac nikad ozbiljniji. ali se, tata? upita Ivica. Ne alim se. Samo ja neu da odluim koji e od vas to biti. Meni ste svi jednaki. Zato neu nita rei da koji od vas ne pomisli kako njega mama i ja manje volimo. Mene strah. Najstariji sam, a ini mi se da se smanjujem, da postajem najmanji, da ne elim biti primjeen. Ja, bogme, neu. Meni je ljepe ovako, u svojoj zemlji, sa svojim roditeljima, nego... ta e mi auto, televizor... govori Ivica, zamuckuje, glas mu skoro plaan, mrti se, pui usne. Vlado i ja jedemo, glave skoro u tanjur zavukli. Jedemo i ne diemo, tajimo dah. Poznam taj strah u njemu. On se vie uplaio nego ja. Ja, tata, neu kaem ja. Ni ja Vlado i ne doeka da ja dovrim. E, jedan mora. Obeao sam. Nije ni nama, mami i meni, svejedno. ta je sad najednom? Najednom vam se sve to ne svia? Drugo je to kaem ja. Ali ne elim ii. ta bi ti falilo? Imao bi sve, tamo bi se kolovao, preko raspusta si ovdje kod nas. Kad odraste moe se vratiti u Bosnu. Ni mi, ni ti ne bismo zaboravili da si na sin. Jel'de, mama, da se tata ali? pokuavam ja s mamom. Moda bi Herr Rudolph pristao da ostane samo godinu, pa ako ti se ne svidi, ti se vrati. Ionako dolaze svake godine, a ako ti se ne svidi... ta je godina dana? Zaas proe. Uostalom, ljeto bi provodio s nama. Ali ne elim, ne elim. Ne treba mi nita. Zato Herr Rudolph ne bi uzeo nekog od Miliia, njih su ak etverica? Ne znam, on hoe nekog od vas. Vi mu se vie sviate, misli da ste bolje odgojeni, da... ta ja znam?!

35

Otac ustrajava, a mi vidimo da je vrag odnio alu. Snudili se. Samo je pitanje trenutka kad emo sva trojica poeti plakati. Ivica namjeta usne, izaziva suze u oima, dri ih u priuvi, eka, eka da netko od nas dvojice zaplae i pokae koliko je ozbiljna situacija. Meni se ide u klozet, ali ne smijem, slutim izdaju koja bi mi se mogla dogoditi iza lea, ini mi se da sam ja rtvovan, da u kao najstariji shvatiti da sad nema natrag, da se od mene oekuje... A da razmislimo do sljedee godine? pokuavam nadmudriti roditelje. Ma ne, on hoe sutra da zna jer ve prekosutra odlaze na more i otuda pravo u Mnchen objanjava otac. Izvini, tata, ali ja neu. Pa makar me bio, ja neu ohrabrim se i otvoreno suprotstavim ocu. Vlado to isto ponovi. Ivica ve plae, ne moe nita rei, ali se na njemu vidi da nee. Poto se ne moete dogovoriti, morat emo mama i ja donijeti odluku ree otac i izie iz kuhinje. Majka nam odmah prie, zagrli nas svu trojicu i privi uza se: Ma, ta vam je? Zar ne vidite da se tata ali s vama? Hoe da vidi koliko vam znae svi ti vai automobili, televizori... Znate vi da mi vas ne bismo dali nikome i ni za ta. Tata se samo htio naaliti s vama brie mama Ivici suze, tjei nas. U oi nam se vratio smijeak. Tata ue u kuhinju. Smijei se: to je bilo? Ipak ste se, znai, odluili? Smijemo se, srca nam jo uvijek ubrzano kucaju. Usta nam se razvukla od uha do uha. Tata nas poljubi: Hajde, idemo u krevet. Kasno je. Zar niste primijetili koliko sam naglaavao te vae proklete rijei "Herr" i "Frau"? Kasnije, kad smo ve legli, Vlado se mekolji, ne moe da zaspi, provjeravamo budnost jedan drugome, a svi iste misli mislimo: Spava li? pita me Vlado. Ne, a ti? ta misli, moda bi ipak bilo dobro to s Njemakom? Pa nam svata donese, a? uti, spavaj kaem spavaj ili u zvati mamu.

36

ZEEVI I POAR Pravo pravcato austrougarsko naselje pored pruge. Kao iz kolskih udbenika: sve u redu, kao po crti, po koncu napravljeno. Red upa, pa zgrada sa etiri stana, pa red upa, zgrada, a ispred zgrada ulica bez prometa, onda rjeica i preko nje most koji vodi na pravu ulicu. Iza zgrada batice, manje ili vie ravnomjerno odrezane, ali dovoljne za cvijetnjak, jednu voku i nekoliko gredica povra. Iznad bata pruga. Nekada elitno naselje, a kad su moji roditelji tu doselili to je bilo obino radniko naselje i nita vie, a i to samo za radnike rudnika i eljezare. Sluajni promatra sa strane brzo bi uvidio da naselje ivi buran ivot, naroito poslije tri sata, kad se, nakon piska eljezare, oevi vrate kuama, a majke, uglavnom domaice, pou u potragu za djecom koju je najee trebalo privesti kui na ruak. Oko zgrada kokoi i golubovi u dozlaboga dosadnom kljucanju o zemlju, ponegdje pokoja svinja i uz sve to neizbjena graja. Slika kao iz nekog talijanskog filma koji emo gledati tek poslije kad se prvi televizori ponu useljavati u kue. U svakoj bati poneko drvo. Kako koga zapalo: netko ima ljivu, netko jabuku, netko trenju, jorgovan, a netko ima i ribizle. U naoj bati nita, ama ba nita, osim onoga to u proljee sami zasijemo i zasadimo. Nijednog drveta. Jedino to bi nekoga moglo iz nae bate zanimati bila je mrkva, ali to su imali i drugi. E, zar se to ba nama moralo dogoditi kae mi brat kao da, u najmanju ruku, ve deset godina ne ivimo tu. Bolje da i nemamo nita jer bi nam se onda dogaalo to se i drugima dogaa. Morali bismo paziti da nam tko ne polomi jorgovan, ili da nam ne obere trenju, da nam ne pojede ljive ili jabuke jo dok su zelene i da nikad i ne doznamo kako nam izgledaju jabuke ili ljive kad sazriju pokuavam biti stariji, pametniji, ali me brat s nevjericom gleda. Mislim u sebi kako je u pravu. A ba je lijepo u proljee odnijeti nastavnici jorgovana. Nekako kao da drugaije gleda djecu koja joj donesu cvijee. Mene bi bilo stid proi kroz cijeli grad s cvijeem, da bih ga jo nastavnici dao. Ne bih to mogao za Osmi mart ni mami, a kamoli nekim drugim danom, pa jo nastavnici. Znam da Dragu, brata, nisam mogao uvjeriti u ono to sam govorio jer ni sam nisam mislio da je tako. Ipak bi dobro bilo imati togod. Bilo bi dobro kad bi to drvo moglo najprije biti jorgovan, pa kad proe vrijeme jorgovana da se onda pretvori u trenju, onda u ljivu, pa u jabuku. Morali bi uenjaci neto smisliti matali smo kako bi se moglo doskoiti onima koji su u bati imali barem neto, a sad mi se ini da je naa glavna nakana bila doskoiti prirodi koja se, eto, poigrala s nama i ba je nau batu nala da mimoie. Ali zato je gospoa Elvira imala dvije trenje. Itekakve trenje! Imala je ona i rue, ali tko to da gleda pored dviju velikih treanja. I dobre je kolae pravila, ali je sve to bilo

37

premalo. Gospou Elviru smo znali samo po trenjama. Uostalom, ak i to moramo preskoiti, mada nam je ao, ali to se tu moe kad to nije vano za ovu priu. Ono zbog ega je gospoa Elvira ula u ovu priu su zeevi. No, dobro. Doe tako, svakome doe, da se ivo zagrije za golubove ili zeeve ili... I tako su Slavko i Mirko dobili lijep par golubova (koliko su samo priali o njima!), Adam i Braco su imali kunie, Mirko i njegova braa ak bicikl, samo Drago i ja nita. Da je barem zima, sad i nas dvojica imamo klizaljke, prave, napravljene u eljezari... Slua tata na razgovor, slua, pa e: E, jesu mi za vas zeevi? Dva puta ete ih uhvatiti za ui i vratiti u kavez, jednom ete im nabrati trave i onda e sve pasti na mene... Ma nee, tata, nema govora. Ako nas dvojica ne moemo uzgajati dva zeca... branimo se. I ne proe dan-dva kad eto ti oca sa zeevima. Poslala vam gospoa Elvira. Nije htjela ni naplatiti. Samo, kae, morate ih dobro paziti, hraniti, istiti im... Nitko sretniji od Drage i od mene. Skaemo, grlimo tatu, ljubimo ga. Ne grlite mene, nego zahvalite gospoi Elviri. Tako su se u na ivot uselila dva zeia. Zato drugi nisu primjeivali koliko smo sretni zbog zeia, ne znam, ali da smo se hvalili, ak i po koli jesmo. Moda to i nije bilo neto vano?! Kako to, Mladene, da drugi ne dolaze da vide nae zeeve, a mi smo... I opet je trebalo da ja budem taj stariji, pametniji brat, kako je govorio tata za mene kad bih se posvaao s Dragom. Morali bismo imati neto to nitko nema i onda bi nam tek drugi zavidjeli, divili nam se. U pravu si ree, istinski se slaui. Trebalo bi da jednom imamo neto to nitko nema. Ali i toga bismo se brzo zasitili i mi i drugi. Zna kako se dogodi kad nam tata napravi ljeskove trube... ili luk i strijelu. Pokuaji nae mate da udovolji naim eljama za prestiom jenjavali su jedino kad bismo svi bili u jednom nogometnom timu koji se takmiio protiv ekipe iz gornjeg dijela ulice. Da, naa je matanja, pored zajednike igre, prekidala i kola, ali i mama:

38

Mladene, Drago, pa dobro, zar vi zaista hoete da vam ja ili tata hranimo zeeve... Gunali smo, ali smo odlazili nabrati malo trave, nahraniti zeeve. Gunanja su bivala sve ea i bunija, dok se tata nije umijeao: Da vam ih nisam nabavio... A sad... Neu da ujem! Mi bismo ih nekome prodali ili poklonili... Ne dolazi u obzir. Ima da ih hranite i brinete o njima. To vam je sve to radite uz ono malo kole... Ima li ita tee od obaveze? Zamrzili smo sve zeeve svijeta! Ba su runi govorio sam Dragi vidi im samo ovih glupih brkova, vidi kako mrdaju donjom usnom. Imaju ui ko magarci i glupi su ko magarci pokuavao im se Drago narugati vie od mene. Kako bih ih rado bacio u rijeku. Bi li mogao? pitao sam saaljivo. Ne bih rekao je vie zbog mog saaljivog pitanja nego to to stvarno ne bi uinio. Ali... zamislio se da provjeri jo jednom prije nego kae radije bih proitao svu lektiru do kraja godine nego im brao travu i hranio ih, prodrljivce jedne. Ovo sam mu odmah povjerovao poto je Drago bio od onih koje je od svega najtee bilo privezati sat-dva uz knjigu. Tako je i tata govorio za Dragu, pogotovo kad bi se mama vratila s roditeljskog sastanka. Tata na roditeljske nije iao! Otkud to pitam ga toboe iznenaeno kad si do juer govorio da vie voli raditi nego uiti? I ovo mi je neki rad, hraniti ovu brkatu stoku! ree gnjevno on koji je zeeve volio vie nego ja i zbog koga nam ih je gospoa Elvira i poklonila. Nikad nisam znao zato gospoa Elvira njega vie voli, njega koji je kod drugih vaio kao problem. I kad je naa netrpeljivost prema zeevima u svom rastu dola do bezizlaza, dogodilo se neto skoro nevjerojatno. Odnekud, kao iz najudaljenijih predjela zbilje doe mi u san zvuk sirene, zapravo neega to je liilo na zvuk sirene, a to u kasnije prepoznati kao zavijajui zvuk sirene vatrogasnih kola. Mladene, ustani, izgori upa!

39

I ne pomaknem se, priat e mi poslije Drago. Ne pomaknem se ni kad me drugi put budio. A kad ree "izgori kua", kae, samo sam podigao glavu i okrenuo se na drugu stranu. Dugo mi je trebalo da se odvojim od kreveta i to kad je ve mama dola da me budi i kad sam shvatio da je sve to sam kroza san uo stvarnost, a ne jedno od Draginih nonih buncanja. Ustanem, obuem se, kad ima to vidjeti. Vatrogasci pred kuom, cijelo naselje na nogama. Nitko nita ne zna. Svi nagaaju. Pogledam, izgorjela upa do pruge, ona u kojoj su bile kokoi, zeevi, jedna kolica, ljestve i neto batenskog alata. Sva srea pa je na vrijeme primijeeno jer da je zahvatilo upu s ogrijevom, vjerujem da se ni zgrada ne bi mogla spasiti pravi se vaan debeli vatrogasac koji i nije gasio vatru, nego je samo nareivao i odvrtao ventile na vatrogasnim kolima. Mama i Drago plau. Tata neto nagaa s mukarcima. Kau da je poar izazvala varnica iz lokomotive. Priem Dragi i mami. Mama me zagrli: E, djeco moja, mogli smo svi izgorjeti. Malo je trebalo. U svakom zlu ima i dobra pokuam se naaliti, a mama i Drago me gledaju u udu. Neemo vie morati brati travu zeevima. Odmah se ugrizem za usnu. Mama i Drago me pogledae kao stranca, kao nekoga tko ih je upravo uvrijedio. Ipak, osjetio sam da smo i Drago i ja nekako ponosni to se to s poarom dogodilo ba nama i naoj upi, to je ba naa upa okupila toliko svijeta i to vanog svijeta u uniformama: vatrogasce i policiju. Kako su nas samo gledali drugovi, kao da smo mi, ba mi neto vano uinili. I jo danima bit emo vani sve dok se zgarite bude raiavalo i nova upa pravila. Ono to nitko nije vidio, to je bilo samo moje i Dragino, je tuga koja nas je obuzela kad smo naili na dva okamenjena, ugljenizirana zeca. No, niti ta tuga nije bila dovoljna da prihvatimo prijedlog gospoe Elvire da nam pokloni dva nova zeia. MAINOVOA LUKA Gradi uzduno podijeljen rjeicom. S lijeve strane eljezara, eljeznika stanica, pruga, stovarita koksa, uglja, eljeznih proizvoda, lijevanog eljeza; s desne strane naselje s crkvicom, kolom, prodavaonicama. Nizvodno, na samom ulazu u grad, nae naselje. Zgrade napravljene za potrebe radnika, brojna radnika djeca i, na uskom pojasu izmeu pruge i padine brda, igralite za mali nogomet.

40

Ranko i Mio, Mladen i Vlado, Braco i ja, tri para brae, nerazdvojni u koli, u igri, u djejim ludostima. Mada razliitih uzrasta, razliitih smjena u koli, ipak nerazdvojni, kao muketiri, i u dobru i u zlu, svi za jednoga, jedan za sve. U nogometu jedan tim, u borbi jedna banda. Boe, kako je mono zvuala ta rije. Nismo ni znali da ta rije ima samo negativno znaenje. Nama je, tako, i druina Robin Hooda bila banda. No, nije vano. Vano je da je nama davala neku vanost i udaljavala nas od finih maminih sinova koji su imali odreeno vrijeme za ruak, za veeru, vrijeme za spavanje, ak i luksuz prvih televizora u naselju. Dobro, zbog toga smo im zavidjeli, ali samo kad bi na TV bila neka dobra utakmica ili film. Skoro nepobjedivi u malom negometu, nedostini u gaanju lukom i strijelom, neobuzdani u vragolijama zbog kojih su susjede s prvim mrakom skidale rublje sa uadi za suenje, susjedi zakljuavali bate uvajui svoju mrkvu, rue ili pokoju voku. Ponekad bi, priznajem, platila glavom koja koko, pogoena strelicom od kiobranske ice. Nije nam bilo do mesa, radije smo gledali kako, kao pijana, koko zavrti glavom, a onda se okrene nekoliko puta oko sebe i padne. to bi nam tada drugo preostalo, nego da je premaemo glinom i u jaku vatru. Koja poslastica! Nita strano, ionako smo za sve krae okrivljavali Cigane. No, nismo mi samo tetu pravili, samo smo se ponekad pravili vani pravei mala zla. Mnogo vie smo mi dobroga uinili. Ne vjerujete? A da pitate koga koliko smo samo tona uglja unijeli u kue, koliko drva nacijepali, izrezali, unijeli, sloili u upe, koliko smo samo nabrali ipaka, drijenjaka, gljiva, jagoda, lipovog cvata, gloga, ljekovitih trava. Koliko smo samo brana donijeli iz prodavaonice, koliko bati uskopali, ali neemo o tome. Vjerujete nam, zar ne? Jednog dana nas baba-Mara uhvati kako se unjamo i prikradamo njezinoj jedinoj ljivi. A, tu li ste? Samo ekam da moja ljiva doe na red! Nismo, baba-Maro branimo se mi i smiljamo ta da kaemo. Da se mi neto dogovorimo! kae ona, a mi ekamo ta li e nam ponuditi. Zna ona da se moe s nama i da bismo joj u protivnom ljivu, mada jo nedozrelu, nou obrali. Da se dogovorimo, je l' vai? Vai! odgovaramo mi uglas, kao u koli, a sve s nevjericom pogledavamo baba-Maru. Jo nam nitko takvo to nije ponudio, pa se pitamo ta e nam to ona ponuditi. Ne berite ljivu, jo nije najzrelija i ne dajte drugima da je beru, da je ne bi polomili, a ja nemam nikoga, ni unuadi, pa kad ljiva sazri, pobrat emo je skupa i podijeliti na jednake dijelove. Vai! opet mi uglas. Vai!

41

Prihvatimo dogovor i sprovodimo ga u djelo. Lako se predomisliti, mislimo, ako vidimo da se dogaa neto to se nismo dogovorili. Baba-Mara potuje dogovor, potujemo mi. uvamo ljivu, tjeramo druge bande, borimo se za svaki soni plod. Ta, zar to nije nae? Konano nas, ponosimo se, netko smatra dostojnim razgovora na ravnoj nozi. Ali... Ide jesen, treba i ogrijev nabavljati. Oni imuniji su kupili ve ranije i drva i ugalj. Nai oevi nas zovu u umu, da budemo na pomo u sjei. Treba zasukati rukave ako hoemo da se proe to jeftinije. Za ugalj emo se opet sami snai. Vlakovi prolaze tik iznad naih kua. Na samom ulazu u grad poinje posljednji vei uspon, pa pored naih kua vlakovi huku, stenju natovareni koksom i ugljem. Nizbrdo, pak protutnje puni eljezne rude, lijevanog eljeza ili drvene grae. Zimi hokejaki tim s metalnim klizaljkama, napravljenim u eljezari i s pritkama od graha kao tapovima; s proljea druina Robin Hooda s lukovima od drenovine i strelicama od starih kiobranskih ica; ljeti nogometni tim, banda ljivara, mrkvara; podjesen postajemo banda "crno zlato". Kilometar ili kilometar i kojih stotinjak metara pred naim naseljem, na poetku uspona, uskaemo na vlak, brzo iz vagona izbacujemo grumenove uglja, iskaemo iz vlaka, ugalj skupljamo u vree i pravac kui. Tako iz dana u dan i eto zimnice, eto ogrijeva. Budui dobro uvjebani, uskaemo na mjestima na kojima lokomotiva poinje posrtati, stenjati i iskaljavati paru i dim iz svojih velikih crnih plua. I dok gledamo kako vlak iti, dimi, huke, piti, javlja stanici da stie, mi radimo brzo, najbre, i nestajemo u vidu pare. Kad smo kuama prvi put donijeli ugalj, roditelji se razgoropadili, viu na nas, galame, hvataju se za kosu: Jeste li vi normalni? Uskakati u vlak?! Hoete li da poginete? I da je samo to, nego da mi ko bogalji cijeli ivot na grbai ivite? Vidimo mi odnio vrag alu. Sljedei put okrenemo priu. Nismo uskakali, traimo od mainovoe da nam izbaci koji grumen i on uvijek izbaci nekoliko komada. Zavolio nas neki ovjek, ta se moe. Jesu li nam povjerovali, ne znam, ali strogo su nam zabranili da se pruzi i pribliimo. A gdje emo igrati nogomet? Jedino igralite nam je tamo. I kakvi bi to roditelji bili kad ne bi popustili, za dan-dva, ali popustili.

42

Bilo je, istina, mainovoa koji bi nam, kad bi nas primijetili, i izbacili koji grumen uglja iz lokomotive ili bi najmerno, inilo nam se, usporili vlak; ali bilo je i onih koji su, moda novi i neiskusniji, slino naim roditeljima, poeli da viu, prijete, hvataju se za glavu izbezumljeni. No, brzo su i te novajlije, zadivljene naom vjetinom, vjetinom uskakanja i iskakanja iz vlaka, navikavale se na nas i ak nas bodrile. O onima koji nas nisu primjeivali ili nisu htjeli primijetiti ne vrijedi ni troiti rijei. I tako smo, najednom, imali stotinu briga: kola, ljiva, drva iz ume, ugalj... Tko da uskladi tolike obaveze? A nastavnici svaki dan jedno te isto: Ne zanima me vaa matematika, i moj je predmet vaan. Uskladite obaveze. Ili Ne zanima me va njemaki. Sve se moe stii, ako pravilno vrijeme rasporedite. Sve se mora stii. Kako biste da imate ovce i krave, seoske poslove, kao vai drugovi na selu? I tako ukrug, a nae obaveze nitko i ne zna i ne eli da zna. Krenuli poslovi. Smiljamo plan kako sljedee godine kupiti zajedniki bicikl. Prodajemo drijenjke, ipurke. Skupljamo novac. Obrali smo ljivu babe-Mare, neto dobili u ljivama, neto u pekmezu koji smo skupa s njom pekli. Drva smo smjestili, ostaje jo rezanje, cijepanje i slaganje. Ali toliko nas ima da to nee biti problem. A ugalj? Banda "crno zlato" radi li radi! Dva vlaka dnevno. Ako propustimo jutarnji, onda uhvatimo popodnevni. Malo-pomalo punimo upe, sve tri ravnomjerno. Nisu to neke koliine, ali zauhar je, kako kae babaMara. Tee od uskakanja u vlak i iskakanja je prikupljanje uglja du pruge i noenje tekih vrea. I poslije svega jo i pranje. A i kola je tu, nastava. Ve zasieni, a tako smo se ljetos bili zaeljeli kole. U kolu i iz kole idemo zajedno. Obino nas etverica. Moj brat i Vlado su u popodnevnoj smjeni, pa i oni idu skupa. Iz kole se saekujemo kao da nas eka pjeaenje od nekoliko sati, ali eto, lake je saekati kolegu cijeli sat, provesti to vrijeme u igri klikera, nego sam ii tih desetak minuta od kole do kue. Navika, kaemo. Loa navika, kau roditelji. Idemo, tako, jednom iz kole kad pred nas banu jedan brkati ovjek sa eljeznikom uniformom i kapom na vrh glave. Strah od uniforme ili neka vrsta zazora pojaa se kad nam se obrati: Znamo li se mi, momci, odnekud? Ne, ne znamo ne doeka Mio da eljezniar izusti svoju reenicu.

43

A znadete li vi, moda, moga Ivana? Ide li on s nekim od vas u razred? Ivana Milaka? dodade vidjevi da mi slijeemo ramenima. Znam ga ja opet e Mio. Ne ide sa mnom, ali ide u paralelni razred. A ja, vidite, sve vas znam. I ima vas jo, je l'da? Mi se gledamo. Da li da bjeimo? Krijemo poglede. I opet e Mio kao najvragolastiji meu nama: Mi se ne vozimo vlakom. Moda jednom godinje. Ja, bogami, nijednom dodade Ranko. Vozite, vozite. esto, mada, dodue, kratko. Znam ja vas, ja sam mainovoa. Luka Milak mae glavom. Ne plaite se da ete ostati bez nogu, bez ruku, bez glave? Da ete odletjeti pod tokove? ta misle vai roditelji o tome? Znaju li oni uope? Znaju, moraju znati, je l'da? Vidimo mi vrag odnio alu. iko, nemojte nas rei roditeljima ponem ja toboe planim glasom. Ni nastavnicima dobaci neizbjeni Mio. Da, ni nastavnicima poviemo svi uglas. Vjeti ste, nema ta. Vjeti. Ne bojim se ja za vas. Ali... ne bih volio da vam se togod desi. A da vi, ta mislite, prestanete s tim, a da vam ja pokoji grumen vie izbacim? Moemo li se tako dogovoriti? gleda u nas, a ni sam ne vjeruje da emo pristati, a i ako pristanemo, zna da obeanje neemo obdrati. Najvanije nam je nestati mu s oiju. A, sad se sjeam. Vi ste taj koji nam pokatkad izbaci pokoji grumen iz lokomotive. I ne samo ja. I drugi. Svi su vas ve upoznali. Ne znamo ta emo s vama. Da barem moemo pored tog vaeg naselja ubrzati, ali ne moemo. Lokomotive ne mogu. Moda jednom kad uvedu dizelke ili elektrine, ali to su ve bajke... Gledamo mainovou Luku, ekamo da zavri, a samo nam jedna misao u glavi: Neete nas rei? Obeajte da neete! On se zamislio, eka brk, skuplja obrve, kao predomilja se, vadi cigaretu iz depa, neto govori sebi u bradu, mae glavom:

44

E, djeco, djeco! To mi, ustvari, radimo za babu-Maru. Znate, ona nema nikoga, a siromana je snae se Mio. E, ako je za babu-Maru, neu. Neu vas odati ree mainovoda Luka odluno kao da i sam zna babu-Maru. Je li nam povjerovao da radimo za babu-Maru, ne znam, ali i ubudue nam je izbacivao grumenje uglja, a vlak bi, inilo nam se, kad bi nas vidio, jo vie usporavao i svaki put nam mahao pokretom ruke koji kao da je govorio "sretno". DVA OBLAKA Tek to se malo osovie na vlastite, jo uvijek slabane noice, dva oblaka, dva blizanca rekoe majci: Dopusti nam da se i mi igramo s djecom. Majka pogleda beskrajnu plavu livadu neba na kojoj su se u velikoj graji igrali oblaii. Djeaci moji, zar ne vidite da su svi vei i snaniji od vas? Zagubit ete se, zalutati. Kako u vas poslije nai? Vidite da smo krenuli na istok, a te puteve ni mi odrasli jo ne znamo. Neemo se udaljavati, majko, pusti nas! navaljivali su. Prije nego to e, kao i svaka majka, popustiti, ree im jo, toboe prijetei: Ali ne zaboravite: ne previe na sunce i ne meu velike i tamne oblake. Ni blizu vatre, ni blizu vode ree im. Kao i svi nestani djeaci oblaci odjure na livadu i zaigrae se s drugom djecom. Vrijeme je prolazilo, a majka je zabrinuto pogledavala ima li njezinih djeaka. Ve se bila zabrinula i uznemirila kad se zau grmljavina. Evo im oca, pomisli, ljutit je i tek e sada biti problema. Nije misao ni domislila kad se u kui pojavi otac namrgoen, smrknut, ljutit. Mi idemo meu prvima. Tako je odluilo Vijee oblaka. Spremaj djecu! Negdje su vani. Igraju se. Otac tek sada sijevnu i zagrmi: Igraju se negdje, kae? Samo mi je jo to trebalo!

45

Majka nabora lice, suspregnu se da neto ne kae, ali i njoj zabrinutoj sijevnu pogled put zapada. Brzo izjuri da potrai djecu. Djeaci k djeaci. Nisu ni primijetili da sunce sve vie klone i da je vrijeme da krenu kui. No, zato ih je majka ljutilo ispraila! Treba da idemo, a vi jo skaete. A kad krenemo opet ete uglas: "Ponesi me, umoran sam, ponesi me..." Oprosti, mama, zaigrali smo se. Opratam ja, ali tata... ljut je kao nikad dosada. Samo strijelja oima. No, sve se dobro zavrilo. Majka i otac se brzo naljute, ali se brzo i odljute. Jo ako se tu nae baka... A oblaci su imali i baku. Dobru, staru, sijedu baku koja je povazdan priala prie. Bako, idemo li to opet na more? E, djeaci moji, kako je otac ljut, moda nam je ovo posljednje putovanje. Kako, bako, posljednje, pa tek smo... ? Oblaci ne ive dugo. Neki jo sasvim mali nestanu u igri sa suncem i oni su najsretniji. Mi to zovemo raj. Druge progutaju crni oblaci lutalice koji se namnoe u jesen kao grabljivice. Na kraju, ipak, svi mi padnemo u ponore koje nitko ne zna. Stariji nagaaju. Jedni vele da se iz ponora opet vraamo, ali bez svijesti o sebi prolima, drugi misle da je to kraj... A vidite, ja mislim da emo se mi opet svi jedanput sresti na junim morima odakle smo i poli i u visinama gdje lelujaju zrake najljepih boja. Tako si to, bako, sjetno ispriala. Rastanak je tuan, ali ne brinite. To sam se ja samo sjeala ranijih rastanaka. Jo emo se mi naputovati i svijeta nagledati. Tek ete jo vidjeti nau brau na sjeveru. Oni nose velike koare snijega na leima. Vidjet ete udne ptice to jure oko nas i grme kao va otac... to je to, bako, snijeg... to ptica? Sve ete vidjeti. Na je ivot, kao to rekoh, kratak, ali lijep. Ja vjerujem da je lijepo i ono to nas u ponorima eka. Moda je to onaj raj koji tek treba upoznati? To to se odrasli srde i bue nemojte tako ozbiljno shvaati. Ta, i va otac je tako starano grmio da smo se svi uplaili, a vidite ga kako je sada tiho i blago usnio na povjetarcu. Priaj jo, bako, priaj jo... Sutra! Sad treba na poinak. Sutra. Dalek je put koji nas eka. Treba se odmoriti, osnaiti i okrijepiti. A zna se kad djeaci idu na poinak.

46

DVIJE OLOVKE Mnoge prie o djetinjstvu poinju s oevim povratkom s puta. Onda se otvara torba ili kofer sve ovisi o tome koliko je otac dugo bio na putu i svatko dobije poneto. I dok su mama i sestra uvijek dobivale lijepe stvari, ja sam se morao zadovoljiti "praktinim" (oev izraz) stvaricama. Jer sam djeak! No, sve ovo ne bi bilo vrijedno prie slino se dogaa i drugima i drugdje da od oca nisam iz Pariza dobio dvije prelijepe olovke. I tu je pravi poetak prie. One su, istina, imale grafitno srce kao i sve olovke njihova roda, ali imale su i pravo srce. Ne vjerujete? No, ujte priu, pa se uvjerite. Ipak, da junaci nae prie ne bi bili bezimeni nazovimo ih Crvena i Plava. Vai? No dobro, ujmo ipak priu. Ve mi je dosadilo da amim u ovom mraku pernice rei e Crvena, enskim, dakako planim glasom. A to bi htjela? Da moda kao ja stradava svaki dan u bezdunom Romanovom iljalu? Zar ne vidi koliko sam se smanjila? tjeila ju je toboe Plava, ali je bila sretna zbog toga jer je bila duboko uvjerena da nju Roman vie voli. Da, samo to isto je mislila i Crvena, te joj je mrak pernice i liio na mrak neuzvraene ljubavi. A to ako on ipak vie voli mene pomisli Crvena pa me uva za poslije kad Plave vie ne bude?! U neko doba se pokoleba i Plava: moda Roman vie voli nju... I Plava se odlui na sitno lukavstvo. Zavui e se u doboki mrak pernice, iza bojica, gumica, iljala... Odmorit e se od silnog pisanja jer, zaboga, otkako je dola iz Pariza samo ona radi, a Crvena ljenari. No, to joj bi uzalud. Uzalud se pravila da spava. Roman je pronae i dade se na pisanje zadae. Sad i Crvena i Plava poee oajavati: jedna mislei da je zapostavljena, druga da je osuena na brzi kraj. Koja je bila tunija, moemo samo pretpostavljati i to bi jedino ti, dragi itaoe, mogao presuditi... No, vratimo se prii. Vide i Plava i Crvena obostrano nezadovoljstvo. Kaem: nezadovoljstvo, mada je to vie sliilo nesrei koja je pogodila njena enska srca dviju olovaka iz daleka svijeta u, zamislite ak Sarajevu. Zajednika ih nesrea ujedini. Morat emo neto smisliti ree Plava. Da, da. im prije. Ipak, zajedno smo dole iz najljepeg izloga na svijetu u ovu mranu i dosadnu pernicu prihvati Crvena. Ja bih voljela i tu pernicu, nego stalno iljalo na vratu... Dobro, dobro... neemo sad o tome. Sestre smo. Moramo neto poduzeti. Neto? ta?

47

Da kaemo Romanu? Moda njegovom tati? A? Da, da. To bi bilo bolje. to rekoe to uinie. Prvu priliku kad je Romanov tata pregledao Romanove biljenice, knjige i stanje u pernici, Plava i Crvena se uglas poalie Romanovom ocu. Otac ih lijepo saslua i obea pomoi. to obea to i uini. Ali paljivo, tako da one ne uju: Ti kao da ne voli onu crvenu olovku s Eiffelovim tornjem, draa ti je plava, rekao bih. Moda zbog Trijumfalne kapije? Roman se iznenadi i pomisli da to otac pita zbog crtea na olovkama. Pa i sam si rekao da je Eiffelov toranj zatitni znak Pariza, a trijumfalnih kapija ima i drugdje po svijetu. Je li to jedini razlog zato Crvenu uva? O tata, zar je vano Crvena ili Plava? Nikad mi nisi govorio... Nisam nita loe mislio, vjeruj... Dobro, dobro, pisat u objema. I svaki dan u ih mjeriti trokutom da sluajno ne bi koja bila kraa ljutnu se Roman. Ne ljuti se pokuava otac umiriti Romana, ali mu je vanije bilo to e usreiti i Plavu i Crvenu, nego hoe li uspjeti umiriti sina. Cijelu priu mi je, tek kasnije, otac ispriao. Moda se to moglo uraditi i drugaije, ali to je bilo bilo je. Dvije olovke su odivjele svoj ivot u slozi, a ivot olovke ipak nije tako kratak. PATULJAK I SEDAM SNJEANA Roman je kao i svako dijete volio bajke i to, sve one bajke koje vole i druga djeca. Nita neobino. Neke sam mu morao priati mnogo puta. Volio je da svaki put bajka bude ispriana kao i prethodni put. Nita se nije smjelo promijeniti, nita dodati, nita oduzeti, niti jedna jedina rije jer bi se odmah pobunio da to nije ta pria. Tada sam se morao braniti kako nisam u stanju od rijei do rijei ponoviti ono to sam ispriao proli put i kako bi onda najbolje bilo da mu bajke itam. Ali Roman ne eli da se bajke itaju.

48

I onda se sjetim. Uvjerit u ga da se bajke priaju tako da se svaki sljedei put u bajku mora ubaciti neka novina, neto novo to e je uiniti zanimljivijom, to e kod onoga tko je slua pojaati panju i poveati znatielju. Prihvatio je to uvjerenje tek onda kad sam mu pokazao da je u bajci sve mogue kao to je sve mogue i u crtanom filmu. Ovo s crtanim filmom kao da je bio razlog koji je prevagnuo u moju korist, kao da je to uinilo da mi povjeruje. Ipak, rekao je: Moram pitati svoje patuljke, pa emo tek onda vidjeti. Zaudim se, pogledam Romana, a on ozbiljan. Ne trepe. Misli, razmilja. Pogled mu ukoen kao da neto oekuje. Utonuo u duboke misli pomislim. Jesam li to pogreno rekao? Ma ne, nisam. Kad e pitati te tvoje patuljke? Ve sam ih pitao i evo sad ekam njihov odgovor. Saekaj jo malo. ekam, ekam. Je li to onaj djeak kojemu ja svaku veer priam bajke? Hoe li on to meni poeti priati neku svoju bajku? Jesu li ti tvoji patuljci iz neke tvoje bajke, koju si, moda, ti izmislio? pitam oprezno glasom koji zvui kao isprika. Nisu iz bajke. To su moji patuljci. Ja imam jednog patuljka u stomaku, jednog u grlu i jednog u uhu. Oni me uvaju, ja s njima razgovaram, oni mi kau ta treba da uinim i opet se zamisli. Prihvaam tvoj prijedlog o prianju bajki najposlije ree. Poto si prihvatio moj prijedlog, od sutra poinjemo po novom dogovoru, a ti razmisli. Ako se predomisli, ponitit emo novi dogovor i sve e biti po starom. Vai? Vai! I tako otpoe moje novo prianje bajki. U njemu su se mijeali svjetovi iz bajki, iz filmova naune fantastike, iz crtanih filmova, iz grke mitologije, iz biblijskih pria. Bile su to dotada nikad ispriane bajke. Roman je usporeivao junake jednih pria s drugima, postojee s nepostojeim, dozvoljavao je sve mogunosti iz crtanih filmova... i ekao u zasjedi. Uvijek zadovoljan priom i uvijek u oekivanju onoga "jo" odlazio je na spavanje. Jo u o ovome malo popriati sa svojim patuljcima. Tako najlake zaspim. Ne plai se patuljaka? Da ti moda nekad neto pogreno ne kau? Ne, oni su dobri patuljci. Svi su patuljci dobri. Jesi li ikad uo za zle patuljke?

49

U mislima s patuljcima, a okruen svojim prijateljima na jastuku: zekom Dugoukom, malim psiem Njukom, medom Klempom, velikim psom Nogatinom i njihovim gazdom postolarom aslavom, kojima je sam dao imena, Roman bi usnio u svoj svijet bajki i snova. U njemu je svakodnevno raslo ono "jo", a tako je brzo raslo da je ubrzo naraslo vee od njegove sobe i samo sam ekao trenutak da provali iz njega balon zasienja svim priama koje sam mu danima priao ili, pak, balon njegove vlastite mate. I provalio je. Jedne veeri, nakon to sam mu po tko zna koji put ispriao bajku o Snjeani i sedam patuljaka i u ne znam ve kojoj verziji, rekao mi je: Sutra e mi ispiati priu o patuljku i sedam Snjeana. Misli, moda, kao i veeras, o Snjeani i sedam patuljaka pokuam paljivo da ga ispravim. Ne, ne. Tu priu ve dobro znam. Ve mi je i dosadna. O patuljku i sedam Snjeana, rekao sam nikad dva ozbiljnija plava oka nisam vidio. Zbunim se, ali ne dozvolim da on to primijeti. Hou, to je veoma zanimljivo. To mora da je veoma zanimljiva pria govorim i uukavam njega i njegove drugove pod pokriva. Roman je brzo zaspao, ali za mene nije bilo mira. Smiljao sam, smiljao priu cijeli dan i no, ali nita. Premalo mi je vremena dao, mislim. Moda bih neto i mogao smisliti da to odgodim za neku drugu priliku, ovako... I doe drugo vee. Poto Roman ne zaboravlja, morao sam zapoeti svoju ispriku, inae izgubih njegovo povjerenje. Zna, Romane, razmiljao sam o prii Patuljak i sedam Snjeana i mislim da bi to bila, da bi to mogla biti lijepa pria, pa hajde da je ostavimo za neki drugi dan, malo sveaniji okoliam, nastojim da djelujem uvjerljivo, a on i ne trepe. Ostavimo je, recimo, za tvoj roendan! Vai pristao je, mada, vidim, na jedvite jade. Ali, hajde ti meni reci kako bi ti tu priu ispriao pokuavam biti lukav. I ispria mi je. Zanima vas kako izgleda ta pria? Ne, ne mogu vam rei detalje. Samo, nije neto naroito, ali svejedno, ja ni od toga nisam uspio otii dalje. Sva srea pa je Roman malo poodrastao, to zaboravio i ja sam se nekako provukao... A da vam priu ispriam? Ne mogu. Ipak je to njegova pria, koju e on, moda jednom, kad odraste, zapisati...

50

SAN Roman nikad nije bio plaljivo dijete, nije bio od one djece koja plau i kad neto hoe i kad neto nee, i kad im je toplo i kad im je hladno, koja plau jer naprosto misle da bi to moglo donijeti neki rezultat u okolini za koju misle da im nikad dovoljno panje ne posveuje. Sve ovo o Romanu i plau rekosmo jer ono to se dogodilo i to kanimo ispriati poelo je ba s Romanovim neutjenim plakanjem: Mama, zakasnio sam jeca djeak i rukavom pidame brie obilje suza to mu oblijevaju lice. Nisi zakasnio, sine tjei ga majka tek je sedam, a do kole... Ali na sve rijei utjehe djeak samo pojaava pla i kroz suze sam sebe nadvikuje: Nije to... Sanjao sam da je tata umro... Kako pla ne prestaje, probudi se i otac, doe u djeakovu sobu skoro rasren: ta je, pobogu? Kakav je to pla u ovo doba? Tek tada Roman se iz majinog zagrljaja baci u zagrljaj ocu: Izvini, tata, zakasnio sam... Kako pla ne prestaje, a roditelji ne znaju o emu se radi, majka podie glas: Dosta vie! Reci ve jednom to je! Jesi li bolestan? to ti je? Sanjao sam da je tata umro... odgovori nekako Roman kroz kiu suza to se slijeva niz lice. Vidi da sam iv tjei ga otac. Zna ta narod kae: produio si mi ivot. Hajde, ne plai vie. Dobro je. Ja mislio ti bolestan ili tko zna to. Ali, tata, zakasnio sam rida dijete neutjeno. Gdje, si pobogu, zakasnio? U raj! Kakav sad raj? Nekako se Roman utjei. Vlaan jastuk, vlana pidama, a sve od plakanja. Oi mu otekle od suza. Crveni kolutovi oko oiju, glas jo uvijek drhti, ali pria. Pria svoj san. Ruka mu u oevoj ruci, a glava naslonjena na oevo rame.

51

Sanjam da si umro. Nema te, a ja znam gdje si. Na nebu, u raju. Idem da te traim. I nije mi ao to si umro, ne plaem. Znam gdje u te nai i znam da u te nai. I doem tamo. Kad tamo jedna velika sjajna tvrava, kao ogroman zamak, opasan velikim zidovima, s velikim kulama, a s prednje strane zamka velika zlatna vrata. Moda i nisu zlatna, ali sjaje se i ne moe se gledati u njih kao ni u sunce. Ja sav sretan to u te vidjeti, to sam tako brzo doao. Ali... Do tih vrata vodi put, irok, prostran, a s obje strane puta tezge. Kao na nekom vaaru. Tezge pune igraaka: autii, baloni, nema ega nema. Kao ljetos na moru na onim stolovima. I gledam ja to, pa u ona vrata. Vrata mi blizu i sve govorim: stii u, samo jo malo; a igrake i stolovi sve ljepe od ljepeg. I gledam kako se pribliava no i znam da e se vrata s prvim mrakom zatvoriti, ali... poe opet plakati Oprosti, tata poe se ispriavati oprosti, nisam vidio kad su se vrata zatvorila. Pred njima stoji neki ovjek. Uzalud sam ga molio jer ni on ih ne moe otvoriti. Hajde, ne plai tjei ga otac provlaei mu prste kroz kosu. Vidi sve je opet u redu. Ba je to bio lijep san. Kako u redu, kako lijep san? podie Roman glas kao da se svaa. Kako u redu kad sam zbog igraaka zakasnio tebi? A tako sam bio blizu da te spasim... Zar se otuda spaava? umijea se i majka vidjevi da nije nita ozbiljno. Moda tata ne bi htio iz raja poi s tobom natrag. Ne znam ja nita. Samo znam da sam bio blizu tog... raja i da sam zbog tezgi i igraaka, tog arenila, zakasnio. Hajde, dobro je, ne plai vie, umij se, pa doruak, a to s rajem je uvijek tako pokuava otac i utjeiti i poduiti uvijek te na putu k nekom cilju zaustavljaju neke zamamne gluposti i sitnice. Pa, zar ti nisam itao priu o Odiseju... Tog jutra Roman umalo da nije zakasnio, ali u kolu. Trebalo je ukloniti mnoge tragove plaa. IZBJEGLICA Postoje neke rijei koje u nekim sretnijim zemljama djeca nikada ne naue. Neke, pak, rijei naue uei o nesrei drugih ili upoznajui manje sretna, a junana razdoblja vlastite povijesti. Otuda im one i zvue kao davnanje, daleke, junake, viteke ak. Onima koji su te rijei izmiljali da bi njima izrekli svoj dio ljudske patnje najmanje je bilo vano kako e te rijei zvuati poslije, u povijesnim knjigama, u itankama i nerijetko dosadnim knjigama kolske lektire. Rije rat Igor je nauio ini se domah nakon rijei majka ili otac, jer svega ega se doticao bile su igrake koje su, kako je govorila njegova baka, zlo slutile, zlo prizivale. Jedino je njoj, koja je iskusila rat, smetalo to se dijete igra rata. Igorovim roditeljima i

52

Igoru sve te puke, revolveri i brojno drugo plastino oruje kojim se igrao bilo je samo i jedino slika onoga to je vidio gledajui filmove ili itajui stripove. A onda je na red dola rije koja se, kako rekosmo, u sretnijim zemljama rijetko ui. Rije izbjeglica, nauio je dovoljno rano da bi je razumio i ikad zaboravio. U Igorov drugi razred, nekako s prvim danima proljea, ula je omalena zelenooka Andrijana. aci su ili preuli ili zaboravili i ono malo to je uiteljici i njima rekla o sebi. ak joj niti ime nisu upamtili. Ona je za njih istog trena postala Izbjeglica. Ime vjerojatno jednako malo razumljivo kao i Andrijana, ali svakako istinitije. Ponekad bi se u razgovoru s roditeljima Igor sjetio da je dola iz Bosanskoga Broda, a kad bi usred ratnoga vihora u priama odraslih uo i rije Vukovar, dodao bi da je Andrijana ustvari iz Vukovara. Neto vie o njoj Igorov e tata saznati na roditeljskom sastanku. Od tada ime Izbjeglica, za Andrijanu, Igor e zauvijek zaboraviti. Ono to nee zaboraviti je pravo znaenje rijei i iskrenje tuge u krupnim zelenim oima Andrijane Juki. Tako se Andrijana, koliko neujno uselila u Igorov razred, jo neujnije uselila u Igorov dom. A ono tajnovito ime Izbjeglica od koga Andrijana nije bjeala, a koje je u novoj sredini, djeci u razredu, zvualo dovoljno podrugljivo, krilo je istinu jedva razumljivu i njezinoj novoj uiteljici. Krupne zelene oi govorile su i skrivale toliko toga nedokuivog: govorile su duboko skrivenu tugu za rodnim Vukovarom, a krile bojazan za sudbinu oca koga nije vidjela vie od pola godine; govorile su nepreboljene strahove, a krile viene strahote u Vukovaru i Bosanskom Brodu; govorile su radost susreta s vrnjacima u Sarajevu, a krile su neizvjesnot to se nadvila nad njom, njezinom majkom i bakom. Jesu li to mogli vidjeti njezini drugovi iz razreda, jesu li i oni postupno saznavali svu kob sadranu u rijei izbjeglica, ne znamo, ali da je sve manje bilo onih koji su je tako zvali jest. Ve i to vraalo je na blijedo lice male Andrijane smijeak, dar zaborava tjeskobe ne sluajno nam od prirode poklonjen, pouzdanje da ve sutra moda sve bude bolje. Domalo je u Igorov razred stigao i Ivan Letica iz Dubrovnika, ali osim njegovoga prezimena, koje je Igoru bilo smijeno na djetinje iskren nain, sve drugo je bilo jedva vrijedno pozornosti. Simpatije za Andrijanu ne samo da nisu podijeljene s vragolastim Ivanom, nego su jo vie porasle. Suosjeanje s njezinom sudbinom raslo je svednevice, tim vie to je Igor, kao kakav mali istraiva ili ak detektiv, sve ee iz kole donosio krhotine od kojih je zajedno s ocem pravio priu iji krajnji ishod nikad nee doznati. Sad kad od te prie nema skoro nita, moemo vam rei to je Igor saznao, moemo vam pokazati kamenie za mozaik koji je, da sve nije krenulo u drugom pravcu, mogao vjerojatno biti zavren: prva vijest koju je Andrijana ula o ocu je da je jo uvijek s nepobijeenim skupinama hrabrih branitelja Vukovara, a onda je dola vijest da je negdje u Srbiji, u koncentracionom logoru. Posljednji glas za koji mi znamo je da se iz Vukovara

53

povukao u obranu Osijeka. Sve je mogue, svaka od ovih verzija i jo mnoge druge. Osim jedne: da joj je otac poginuo. Tu verziju prie niti je Andrijana spominjala, niti su je Igor i njegov otac ozbiljno razmatrali. inilo im se da bi to bilo protiv nade, dakle protiv Andrijane. Bilo bi to nedostojno ljubavi koju su za nju gajili. Moram posvjedoiti da takvo to naglas nisu izrekli, ali da su i na tu mogunost pomislili jesu. Vjerojatno je to negdje skrovito u svojoj glavi mislila i mala Andrijana i njezina majka, tako sklona zlim slutnjama, ali moramo izraziti sumnju da su i one to naglas izustile. Iskrice tuge, o kojima smo ranije govorili, morale su skrivati i tu tajnu misao, strah od mogunosti da se moda katastrofa Vukovara jednim pipkom dotakla i njezinog oca, kao to je i zgrade u kojoj su stanovali. Istinu o tome Igor nije uspio saznati, a i kako bi kad se rat, poput uarene lave, sruio i na Igorovo Sarajevo. Granate, rakete, strahotna pucnjava, Igoru znana jedino iz filmova koje je neko tako volio, preselila se na ulice njegovog grada. Zato va pripovjeda ovdje zavrava priu o Andrijani, jer joj se ovdje gubi svaki trag, a vraa se Igoru. Trenutna radost to se ne ide u kolu, tako znana svim acima svijeta, ubrzo je iezla s Igorovog lica na koje je otada legla maska slina onoj s lica Izbjeglice. Sine moj, dolo vrijeme da ti i mama idete iz Sarajeva, da idete dok se jo moe ree nakon jedne od brojnih neprospavanih noi Igorov otac. Tata, ja neu da budem izbjeglica ree Igor hrabro se drei, ali domalo mu se oi navlaie i pade ocu u zagrljaj. Nije to nita strano tjei ga otac. Malo s mamom ode tetki u Zagreb i im ovo proe eto te kod kue. Neu da budem izbjeglica! Neu i gotovo! Uvijek si volio ii tetki. Zar nije tako? Jest, ali ovo je drugo. Igor je otiao. Otiao je s majkom. Suze nisu pomogle. U takvim sluajevima one obino ne pomau. Tatina se slua. Igor je nauio to znai rije izbjeglica. I sada, dok strahovito tutnji u Sarajevu, dok grad sve vie lii na Andrijanin Vukovar, na njezin Bosanski Brod, dok vam priam ovu priu, sjedim u sklonitu nasuprot blijedoplavih oiju jedne male Mirele, izbjeglice iz Dobrinje. Ne smiju se zezati izbjeglice kae mi ona nakon jedne moje bezazlene ale s njom. Sad evo i ja znam to znai rije izbjeglica. Andrijana, Igor i Mirela su to nauili prije mene, a postoje neke rijei koje u nekim stretnijim zemljama...

54

BILJEKA O PISCU eljko IVANKOVI, pjesnik, pripovjeda, esejist, knjievni kritiar i prevodilac, roen je 29. kolovoza 1954. godine u Vareu, gdje je zavrio osnovno kolovanje. Klasinu gimnaziju zavrio je u Visokom, a studij knjievnosti je pohaao u Novom Sadu i Sarajevu gdje je diplomirao. lan je Hrvatskog drutva pisaca i Hrvatskog centra PEN-a, te Dutva pisaca BiH i bosanskohercegovakoga PEN-centra. Ureivao je brojne asopise, revije i novine, meu kojima i LICA (1979-1981), IVOT (1985-1989), DALJE (1991-1992), OBZOR (1991), HERCEG BOSNU (1991 1992), HRVATSKI I BONJAKI TJEDNIK (1994-1995) i SLOVO (1994-1995). Poezijom i prozom zastupljen je u vie antologija hrvatske i bosanskohercegovake knjievnosti, a i prevoen je na strane jezike. Objavljene knjige: NETO OD ONOG TO JEST, Sarajevo, 1978. (poezija) UTRKA PUEVA, Sarajevo, 1982. (poezija) VRIJEME BEZ GLAGOLA, Sarajevo, 1986. (poezija) DOGLEDI, Tuzla, 1987. (studije, eseji, kritike) PRIE O LJUBAVI I SMRTI, Banja Luka, 1989. (prie) URUAVANJE SLIKE, Sarajevo, 1990. (poezija) ZVJEZDANGRAD, Sarajevo, 1990. (prie za djecu) MOCART: PISMA OCU, Banja Luka, 1990. i 1991. (prijevod) PRIE STARE KINE, Sarajevo, 1991. (prijevod) DODIROM I SVIJET POE, Sarajevo, 1992. (roman)

55

Rjenik manje poznatih rijei i pojmova vidjeti na kraju knjige Anastazija znaenje: uskrsnula, oivjela Teofil znaenje: boji prijatelj Ambrozije znaenje: besmrtni, boanski, neumrli Vran znaenje: crni itaj Arnold fon Gold znaenje: Arnold vladar orlova; Gold zlato Aurelija znaenje: zlatna "Vlak u snijegu", roman Mate Lovraka; Ljuban i Pero su junaci iz romana. "Beatles" itaj Bitlsi (pop-grupa) cockta itaj kokta (pie) Bruce Lee itaj Brus Li Herr Rudolph, Herr Friedrich itaj Her (gospodin, njem.) Rudolf, Her Fridrih Frau gospoa (njemaki) Franz itaj Franc volkswagen itaj: folksvagen "Bayern", Mnchen, Koln, Stuttgart itaj: Bajern, Minhen, Keln, tutgart Breitner, Miiller, Beckenbauer itaj: Brajtner, Miler, Bekenbauer Hodd itaj Hud Eiffel itaj: Ajfel

56

RJENIK MANJE POZNATIH I NEPOZNATIH RIJEI I POJMOVA alkemija, rije arapsko-grkog porijekla tako su se u srednjem vijeku nazivali pokusi kojima se pokuavalo obine metale pretvoriti u zlato i srebro uz pomo tzv. "kamena mudraca". Naravno, to nije donijelo eljene rezultate, ali je u tim pokusima dolo do otkria niza kemijskih elemenata i spojeva. Time je udaren temelj dananjoj kemiji. alkemiar, ovjek koji se bavio alkemijom aula, rije grko-latinskog porijekla sveana dvorana za okupljanje u npr. kolskim zgradama, kazalitima i si. avao, rije talijanskog porijekla klin, ekser domunavanje, doaptavanje, saaptavanje elitno, izabrano, odlino, otmjeno gredica, lijeha, manja parcela uskopane i zasijane zemlje hula-hup, vrsta igre, veliki (drveni, plastini) obru za igru hulitelj, onaj koji vrijea, onaj koji psuje kapelica, mala kapela, katolika crkvica ili dio crkve karbitna lampa svjetiljka u kojoj kao rasvjetno sredstvo slui karbit, kamijski spoj koji s vodom daje acetilen. kliker pekula klik-klak, vrsta igre s dvjema kuglicama objeenim o dvije niti; kuglice se pokretanjem ruke sudaraju i daju zvuk koji onomatopejski zvui klik-klak koks, rije engleskog porijekla, oznaava tvrdu, slijepljenu ugljenu masu koja se dobiva od kamenog ugljena, treseta, ostataka nafte katrana i drugih organskih tvari, a slui kao gorivo u visokim peima i si. kuga, vrsta opasne smrtonosne bolesti, posebno u starijim vremenima kuglager, rije njemakog porijekla, znai leite kugla, obino u obliku koluta luksuz, rasko, gizdanje, rastroenost, rasipnost majdan, rije turskog porijekla, znai rudokop, rudnik, kamenolom

57

majdandija, ovjek koji radi u majdanu, rudar mar, briga, panja maturant, onaj koji polae maturu, tj. ispit zrelosti, ispit na kraju srednje kole metar, rije latinsko-njemakog porijekla, majstor, obrnik, uitelj misija, rije latinskog porijekla, znai poslanje, zadatak, pouka, poziv monah, rije grkog porijekla, znai redovnik, kaluer, samostanac monotonija, rije grkog porijekla, znai jednolinost, dosada mozaik, rije talijanskog porijekla, znai sliku sastavljenu iz sitnih obojenih kamiaka muketir, vojnik naoruan muketom (starinska vojnika puka na ftilj) ili jedan od trojice drugova iz romana A. Dumasa (itaj: Dima) "Tri muketira" nastamba, stan, kua, mjesto stanovanja neimar, rije turskog porijekla, znai graditelj obznaniti, objaviti, uiniti javnim okuen, zaraen oreol, rije francuskog porijekla, znai svijeli krug, svijetli znak, sjaj, slava, potovanje orljava, buka naroite vrste oruar, zanatlija koji se bavi proizvodnjom oruja petrolejka, lampa koja svijetli na petrolej (naftu) pijuk, kramp pli, rije francuskog porijekla, znai vrstu tkanine, kadifu, barunastu tkaninu, samt podozrivost, nepovjerljivost, nepovjerenje postolar, obuar, cipelar poast, nesrea velikih razmjera

58

prituljen, priguen profil, rije francuskog porijekla, znai izgled lica ili predmeta sa strane reagirati, rije latinskog porijekla, znai odgovarati na primljene utiske, odazivati se na vanjske podraaje romobil, (ili rolomobil), djeje vozilo, daska sa dva kotaa i rukom za upravljanje, jedna noga ostaje na dasci, a drugom se voza odguruje o tlo salamonski, onaj koji se odnosi na idovskog kralja Salamona, ovdje znai mudro sentimentalno, rije latinskog porijekla, znai osjeajno sepet rije turskog porijekla, znai ko, koara, korpa sfera, rije grkog porijekla, znai kugla, povrina kugle, oblik kugle stanite, mjesto gdje se stoji, naselje, mjesto odmora, trajnijeg bivanja sudba, sudbina, usud ugljeniziran, onaj koji je postao kao ugljen, sagorio i okamenio se verzija, rije latinskog porijekla, znai jedno od vienja, jedno od objanjenja neke stvari, nekog dogaaja vojna, rat, sukob veih razmjera zasjen, sjena, hlad, duboka, sjena, skrovitost zauhar, na korist, na kakvu-takvu dobit zazor, nepovjerenje, sumnja, sumnjiavost

59