Paruzija Paruzija je grčka riječ i znači „prisutnost“, „dolazak“, „pojavak“; u grčko -rimskom svijetu riječ se rabila, na primjer, da označi

službeni posjet cara. Na preporuku Tomislava Ladana stvorena je ova riječ „pojavak“ po primjeru na dolazak. Paruzija je po sadržaju vrlo bliska pojmu „dana Jahvinog“ u Starom zavjetu i „povratka Gospodina“ u Novom. U oba se slučaja kreće u okviru apokaliptičke predaje, koja se provlači kroz čitavu Bibliju, upućujući duhove prema slavnom zaključku ljudske povijes ti definitivno pomirene s Bogom. Za izraelske proroke i mudrace dolazak Mesije, na dan Jahvin, uglavit će sve Božje zahvate u povijesti i označit će svršetak vremena, sud svijeta, definitivnu pobjedu ne samo Izabranog naroda, nego i svih prijatelja pravoga Boga. Kristov su dolazak kršćani shvatili kao Dan Gospodnji koji su Židovi očekivali. Ova nečuvena i apsolutna „prisutnost“ Boga meĎu nama objavljuje nam se u dva vremena: najprije Utjelovljenjem, roĎenjem Isusa iz Nazareta i povijesnim otajstvom (misterijem) Mesije koje doživljava svoj vrhunac u vazmenom otajstvu (pashalnom misteriju); zatim paruzija ili „definitivna prisutnost“ koja se ostvaruje povratkom Sina čovječjega u slavi, koji se očekuje za svršetak svijeta. U Pavlovim poslanicama i u Otkrivenju perspektiva paruzije pokreće i podržava nadu vjernika i usmjeruje čitavu povijest Crkve. U prvo vrijeme kršćani su očekivali da će se Krist sad na vratiti. „Kašnjenje“ je kod prvih kršćanskih generacija potaklo na razmišljanje: od vjerovanja u kronološki skoru paruziju, postupno se prešlo na uvjerenje o hitnosti navještanja Kraljevstva koje je već došlo, ali samo kao u sjemenu koje treba da se razvija kroz cijelu ljudsku povijest. Uostalom, Četvrto evanĎelje i drugi Ivanovi spisi naglašavaju izvornu dimenzi ju paruzije: ne brišući obzor „dana Jahvinog“, koji će zaključiti povijest svijeta, prešlo se na sveopće uskrsnuće. Ivan ističe aktualni karakter vječnoga života koji je Isus prenio vjernima. U nekom smislu Božja posvemašnja prisutnost u nama ostvaruje sada i ovdje. Vjera i simbolički čini (sakramenti), život Crkve voĎene Duhom, slavljenje Gospodnje pashe u liturgijskom ciklusu - a naročito svake nedjelje - očituje Paruziju na djelu u našoj svakidašnjici. Tako se utvrĎuje sigurnost da se u Isusu Kristu, iako njegovo spasenje treba stalno ulaziti u srce našega života, već ostvarila sva milost. ============ „Gle, dolazi dan Jahvin...i tada će Jahve biti kralj nad svom zemljom. I Jahve će biti jedini, i njegovo ime jedino“ (Zah 14,1..i 9) “Raduj se, kćeri jeruzalemska, Jahve je u tvojoj sredini...Obnovit će ti svoju ljubav...U ono vrijeme ja ću vas dovesti, u ono vrijeme ja ću vas sabrati! Tada ću vam dati hvalu i diku meĎu narodima zemlje, kad okrenem vašu sudbinu pred vašim očima“ (Sof 3, 9 do 20): “Kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina čovječjega“ (Mt 24,27). “Na dolazak Gospodnji, oni koji su u Kristu, uskrsnut će... I bit ćemo zauvijek s Gospodinom“ (1 Sol 4,15..17). “Sada ostanite u njemu, da budemo pu ni pouzdanja kad se pojavi, te se ne postidimo pred njim o njegovu dolasku (o njegovoj paruziji)“ (11 Iv 2,28). „Da, dolazim ubrzo - Amen! DoĎi, Gospodine Isuse!“ (Otk 22,20).

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful