Prof. dr.

EMINA KEČO-ISAKOVIĆ

Kritička teorija društva u istraživanju mas-medija
Sažetak Emancipatorske ideje kritičke teorije društva pojavile su se već kod Horkheimera, ali je Habermas ponudio njihovo zaokruženje i dao teoriju pod istoimenim nazivom. Emancipacija kod Horkheimera i Adorna pokazuje se mnogo ranije u vidu kritičkog razumijevanja postojećih odnosa. Dijalektička teorija dopušta da se spoznaja u okviru postojećih historijskih zakona pokaže kao norma date stvarnosti. To je shvatanje da interpretacija Frankfurtske škole ne može zastupati tradicionalno analitičko-empirijska mišljenja, jer su analitički zakoni često u stvarnosti označeni samo kao slučaj bez stvarnog spoznajnog stanja i mišljenja o svom vlastitom postojanju. Pozitivno mišljenje računa na mišljenje kritičke teorije o vrijednostima o kojima se izjašnjava, u čistom iracionalnom dezisionizmu. Kritička teorija društva zasniva se, ustvari, kao jedna umna emancipatorska praksa koja za cilj društvenih radnji ne uzima ono što je izvana, nego norme dijalektičkog društvenog razvoja zasnovanog na historijskoj povezanosti. Pripadnici kritičke teorije društva zaoštravaju rasprave bez razrješenja osnovnih problema društva, samo postavljaju pitanja. Izlaz iz tih aporija mora se tražiti u razrješenju aporija građanskog društva samog. Sama ideja o empancipatorskoj praksi medija, koja je osnov svih današnjih rasprava o civilnom društvu, zapravo je začeta u krilu frankfurtskog kruga mislilaca – kritičke teorije društva. Željeli smo da osvijetlimo njihove ideje i označimo ih prvim koracima razvoja modernog, civilnog društva – o kojim se danas mnogo razgovara i čijem ostvarenju i sami težimo.

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006

Kritička teorija društva u istraživanju mas-medija Theodor Adorno Svakako u jednom od najznačajnijih zajedničkih djela dvojice velikih filozofa – Horkheimera i Adorna, Dijalektika prosvjetiteljstva, data je kritika upotrebe tehničkih sredstava komuniciranja koja, ustvari, postaje kritika
KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA U ISTRAŽIVANJU MAS-MEDIJA

285

Ova škola frankfurtskih marksista izvršila je veliki utjecaj na savremenu marksističku misao. a ne napuhane ličnosti popularne kulture. Sramno i gorko iskustvo s fašizmom i staljinizmom pratit će Horkheimera tako duboko da se u svojim teorijskim spisima nijednog trenutka. U isto vrijeme treba naglasiti da su Horkheimer i Adorno predstavnici tzv. misle Horkheimer i Adorno.”1 . a oni se bore protiv svake vrste terora. Misle čak da nema mogućnosti da se spriječi ovo postvarivanje i nazadovanje društva.286 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 EMINA KEČO-ISAKOVIĆ sistema i negacija postojećeg društva. nije mogao otrgnuti od tog bremena. Izbjegavaju revoluciju jer. “Stvarne individue našeg vremena su mučenici koji su prošli kroz pakao patnje i poniženja u svom otporu protiv podjarmljivanja i tlačenja. smatraju da bi svaka revolucija morala dovesti do terorizma. jer je bio savremenik i svjedok tih historijskih zbivanja – razvoja fašizma u Njemačkoj i svih posljedica koje je ostavio za sobom. Treba znanjem odagnati predrasude. nošena idejom o jednom boljem i iskrenijem društvenom poretku. a i poslije staljinizma. U svakoj svojoj teorijskoj raspravi započinjao je razmatranje ili se vraćao problemu terora. poslije fašizma. konvencionalni dostojanstvenici. pa ni socijalizam kao društveni sistem nisu ponudili čak ni nadu za gradnju društva u kojem bi se moglo živjeti djelotvorno i dobro. zapravo. Anonimni mučenici koncentracionih logora simboli su čovječanstva koje nastoji da se rodi. kojem se drugi podvrgavaju nesvjesno. Samo tvrde da se treba boriti za prevladavanje jedne nove autoritativnosti i automatizma. putem društvenog procesa. Horkheimer i Adorno ne žele definirati šta valja učiniti da se izbjegne to postvarenje. Bit njihove kritičke teo­ rije je oštra kritika građanske civilizacije. postvarenje čovjeka u instrumentalizaciji uma. koji ga je opsjedao kao čovjeka i kao intelektualca. Ti neopjevani heroji su svjesno izložili svoju egzistenciju kao individue terorističkom uništenju. Međutim. niti fašizam. kasnije staljinizam. Kritička teorija društva nastaje iz kritičkog odnosa prema postojećem društvu. U Dijalektici prosvjetiteljstva učinjen je napor da se pokaže smisao građanskog uma koji se na kraju iskristalizirao u instrumentalni um. Zadatak je filozofije da provede ono što su oni učinili na govor koji će se čuti. jer postojeća društva nisu obećavala veće šanse za promjenu društva nabolje. frankfurtskog kruga koji su trasirali put novoj ljevici. Mi ćemo se zadržati na njihovim postavkama i izvući sve kritičke konsekvencije njihove negativne dijalektike. premda je njihove konačne glasove ušutkala tiranija. taj kritički odnos prema postojećem društvu samo se pojačavao. svojevremeno i na teoretičare marksizma u bivšoj Jugoslaviji.

koja je čak i veća opasnost po društvo negoli i glad. i time bi spriječila da hod čovječanstva ne sliči besmislenom kruženju za vrijeme časa odmora u ludnici. ona bi poslužila da se osvijetli sadašnji tok čovječanstva. jer nekome se može pričiniti da se masovna kultura uzdiže iznad masa. da besmisao i nehumanost vode ka kulturnom barbarstvu. U toj funkciji filozofija bi bila pamćenje i savjest čovječanstva. Bez obzira na to da li se možemo danas složiti sa svim njihovim idejama. dakle. prije svega. ukazujući na sve opasnosti i bezobzirnosti koje ono nosi u sebi. Oni žele pokazati šta buržoas­ ko barbarstvo može učiniti s masama nudeći im san za jedan dan. a posebno one koje se odnose na masovnu kulturu. posebno Adorno. Fenomene kojima se bave izvode.Horkheimer će izraziti svoj strah od tiranije. Sredstva masovnog komuniciranja pomažu da se održi manipulacija društvom. pitanje je – šta može pomoći filozofiji? Nije li i ona u krizi? Gdje je izlaz iz tog Horkheimerovog misaonog ćorsokaka? Kako zadobiti izgubljeni humanum? Horkheimer ne daje velike šanse praksi. Horkheimera i Adorna. Upotrijebivši među prvima termin kulturna industrija nastoje da izbjegnu termin masovna kultura. posebno one koje se odnose na kulturu. Horkheimer i Adorno žele pokazati da potrošači kulturne industrije nisu subjekti. praktični. Pojam ‘in KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA U ISTRAŽIVANJU MAS-MEDIJA 287 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 . predstavlja faktički i jednu novu teoriju mas-medija. Ali. ali pomak takav gdje se humanum ne gubi nego zadobija? Horkheimer i Adorno su svoju kritičku snagu pokazali još tridesetih godina svojim oštrim perom protiv fašističke ideologije. pomak stvarni i realni. ali i nemoć tog barbarstva da se u kritičkom samorasuđivanju okrene humanizaciji svoje prakse. Njihova zasluga je u tome što su prvi shvatili da radikalno podruštvljavanje kulture znači radikalno otuđenje. jer je u tom odnosu utjecaj masovnih medija veoma bitan. Adorno i Horkheimer se u svim studijama oslanjaju na Marxovu kritiku građanske reprodukcije života kao na opće­ poznatu i priznatu stvarnost. filozofija može biti korektiv historije: “Mada lišena snage koju su imali u njima savremenim okolnostima. nego puki objekti te industrije. koji je ambivalentan. No. I tu je osnovno polje njihove zajedničke misaone djelatnosti. iz društveno-proizvodnih odnosa kasnog kapitalizma ili visokoindustrijaliziranog zapadnog društva. ta koja pomaže da se otrijeznimo i vratimo povjerenje u čovjeka.”2 Filozofija je. U teoriji? Onda smo opet na početku. mada su i u kasnijim spisima ponovo. Industrija kulture. od sile. a to je osnovni predmet našeg interesiranja. analizirali negativnosti razvijenog industrijskog društva. izložit ćemo njihove teze. Kako učiniti pomak u historiji.

a pri tome se ne predstavljajući sama i ne očitujući se. Mi smo u tome i predstavljajući se nama kroz predstavu. . “Za sada je tehnika kulturne industrije došla do standardizacije i serijske proizvodnje. umiruje. a ne neki subjekti koji učestvuju u komuniciranju. Već 1947. npr. parališući istovremeno pronalazački i buntovnički duh. filmska industrija ovisna je o bankama itd. Radio demokratski sve pretvara u slušaoce da bi ih autoritarno izručio međusobno jednakim programima stanica. vele autori. oni ukazuju i na opas­ nost od mogućih tumačenja njihovih ideja. katkad pravilo. a krajnji cilj svih je profit. pošto ideologija plaća. nego i distribucija i potrošnja te robe. Nije nemoguće. Doživljavamo je uvek ideologizirano. da se cjelokupnost proizvoda kulturne industrije načini mitom ovog stoljeća. žrtvovala je ono čime se logika djela razlikuje od društvenog sistema. nije krivica bilo kakvog zakona kretanja tehnike kao takve. postoji još jedan dokaz – umetnost se prodaje da bi bila prodata. međutim. Kulturna industrija najdublje je povezana s kapitalom – ovisnost radio ili TV kompanije je o elektroindustriji.288 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 EMINA KEČO-ISAKOVIĆ dustrija kulture’ nije samo proizvodnja masovne kulture. nalazi se samo ono što se traži. vreme je da se podsetimo Bartovog upozorenja – čuvajte se ideologizma! Jer. gdje se opet zadovoljava samo onaj dio zabavne sfere (hljeba i igara. Nevažno je što je zamena jedne vrste drugom. Ona potreba koja bi možda mogla umaknuti centralnoj kontroli je potisnuta kontrolom individualne svijesti. a ako je i ima to se svodi na vrstu tumačenja pred mikrofonima. No. postojećeg kapitalizma. Ona otvara apetit. nego njezine funkcije u današnjoj privredi. Svako je svakom potreban. kao i u modi. umetnost je dopadljiva i to dvostruko: ne omogućava samo bekstvo.”3 Po njima još se nije razvila dovoljna komunikacija između komunikatora i recipijenta. Telefon je sudionicima još liberalno dopuštao da igraju subjekt. Potrošači su postali samo statistika i broj. No. Jer. Da je ta osobina u tesnoj vezi sa ekonomijom. To. i tako se taj krug vrti i zatvara. Korak od telefona ka radiju jasno je razdvojio uloge. a to se može još itekako dobro naći. mogućnost dobre zarade. ona ohrabruje. već daje odgovor na jedno očekivanje i uliva spokojstvo. osećanje bezbednosti. a to nikome od kapitalista ne odgovara i niko nije spreman da daje odgovore na pitanja u vezi s promjenom postojećeg stanja. bez mogućnosti za jedan iskreni društveni dijalog). ubrzava potrošnju i ništa ne dovodi u pitanje. dakle više industrija negoli kultura.. “I tako umetnost može biti prenosnik ideologije. buržoazija i ne želi iskreni društveni dijalog koji bi omogućio postavljanje suštinskih pitanja o stanju i daljnjem razvoju tog društva.

Kulturna industrija gubi onu istinsku stvaralačku nit i imitacija postaje njen apsolut. Kultura kao industrija postaje činjenica jednog doba u razvoju društva i to treba da se uzme kao historijska nužnost. pravi novi film. ali prethodnike tog stava. Radnik. dovodi do toga da se ona ne iscrpljuje u posredovanju. opet. Toliko je postao usamljen da se ne može nadati da postoji iko ko bi ga razumio” (Adorno). ali ne zbog ugleda koji se postiže posedujući ga ili njime zagospodarivši.. Toliko je subjekt fiksiran u sadašnjoj fazi da je sve što bi mogao reći već rečeno. kao što može kupiti sliku koja postaje njegovo privatno vla KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA U ISTRAŽIVANJU MAS-MEDIJA 289 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 . ne može kupiti knjigu ili muziku samo za sebe. sigurno ne onakav kakav preporučuje zvanična kultura. On nije spreman da s njom sarađuje. Toliko je okovan svojim užasom da više ništa ne može reći što bi vrijedilo da se kaže. Mi samu stvarnost estetskog predmeta – pomoću čulnog. svi će se naći zajedno u pandžama kulturne industrije ne samo kao proizvođači (kapitalisti – umjetnici) nego i kao potrošači zajedničkih dobara. jer je umjetnik (!!!). Kultura nije više u mogućnosti da posreduje kulturu u čistom stanju. Po njima. nego mora posredovati stvarnost kapitalističke organizacije rada i pritom se mora podvrći njenim ritmovima razvoja... ali nema načina ni da mijenja stvar. od kojeg se. Toliko je bespomoćan pred realnošću da već sama pretenzija da se izrazi prevazilazi taštinu. mogli bismo tražiti tokom celog razvojnog puta istorije. kapitalist. Kapitalist. Ona se mora uklopiti u proces sveukupne društvene integracije. sredstva mas-medija ubijaju umjetničko stvaralaštvo. nije više da se načini djelo koje će dugo trajati. trgovac. Njegova pobuna može biti individualna: “Pravo subjekta na samoizraz ističe i on priziva jedno stanje kojeg više nema. Ali. Smisao filma danas. naprimjer.. nego djelo koje se brzo reproducira i vraća uloženi novac. a pravi umjetnik-stvaralac nalazi se izgubljen u ovoj industriji. Načini prihvatanja umjetnosti mijenjaju se ovisno o pojedinim granama umjetnosti. volimo po sebi. masovno komuniciranje regrutira sve slojeve društva i angažira ih u svim sferama društva. njegov sklad i nesklad.. Umetnost odista ne pretvara uvek stvarnost u nešto neuhvatljivo. umjetnik.Dešifrovanjem u cilju pronalaženja busija ideologije. I tako redom. naprimjer. već u uživanju. premda mu neka druga pretenzija gotovo i nije dopuštena. možemo tu ideologiju uvesti i onamo gdje je nema. To stanje kulturne industrije Hork­ heimer i Adorno će nazvati i stanjem estetičkog barbarstva. silinu prisustva – kada određeni način koriš­ tenja umetnosti.”4 Sredstva masovnog komuniciranja postala su instrumentom monopolis­ tičke robne distribucije.. Uverićemo se da savremena umetnost poziva na takvo korištenje umetnosti. kao predmet prihvaćen izvornom percepcijom.

Ako šiparicama ponudimo drukčiju književnost ili drukčiju muziku. s druge strane. znači potvrditi da smo materijalno nezaineresovani. usmerava u ideološkom pravcu. prestati da se prilagođavaju jednoj mitskoj slici koju je stvorio sistem. čitav mehanizam prilagođavanja tom društvu funkcionira zato da bi se pojedinac egzistencijalno održao” (Adorno). zovu bogova. Tako se stvaraju djela koja idu ususret publici (Dufrenne). nego živi da bi stvaralo i koga to opredijeljenje i ta sudbina može uzbuditi do ludila. Prevladava svijet robe i jača upotrebna vrijednost umjetnosti koja zanemaruje estetičke oblike. No. režirati Taj režiser. a istovremeno sebe prikazati u najboljem svet­ lu što klijent rado prihvata: delo je na većoj ceni kada nema cene. filmu. Ali.”5 Stvaralac. Sves­ tan ili nesvestan uloge koju mu dodeljuje sistem. ali ih ne može nadoknaditi. to su jedina umjetnički vrijedna djela. u klasičnom smislu riječi. onaj koji želi svoju svakodnevnu nesreću usrećiti iluzijama i lažima . Kulturna industrija postaje pogon za zabavu. U ovak­ vom stanju društva umjetničko djelo gubi svoja svojstva i postaje roba. ona tu ideologiju opravdava. možda će ih one i prihvatiti i prestati da budu šiparice. Kako će to djelo glumiti Ta glumica. Otuda ideologizacija umetnika: on je izuzetno biće koje se odaziva jednoj posebnoj vokaciji. ili televiziji.290 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 EMINA KEČO-ISAKOVIĆ sništvo. Zahtevati samostalnost umetnosti. I djelo već u procesu stvaranja postaje masovno i gubi onu iskonsku stvaralačku vrijednost. “Ne smemo zaboraviti da postoji i obrnut slučaj. On je rijedak preostali tip konsekventnog i autentičnog čovjeka. umetnik nije sklon da sebe dobrovoljno prizna prodavcem. glavna odlika delovanja ideologije jest da se ona prikriva. koje ne stvara da bi živelo. Po Horkheimeru i Adornu. umetnost se povinjava zahtevima sistema kad odgovara na pitanja publike. postoje djela koja traže da publika dođe k njima. “Nova forma društvene organizacije traži od svakoga da žrtvuje svoje Ja. Ona postaje prenosnik ideologije kojom je publika već prožeta. Zaista. Pogotovo odbija da se proda kao radnik koji prodaje radnu snagu. a u toj zabavi uživa onaj koji želi uteći mehaničkom radnom procesu. a čovjeka to žrtvovanje mami kao prethistorija i ujedno ga stavlja pred groznu budućnost u kojoj mora napus­ titi sve po čemu je čovjek i postao. Stvaraoci postaju matadori kulturne industrije i već pri samom stvaranju misle kako će to djelo izgledati na radiju. nestaje. moramo reći. lišava se estetičkog privida i postaje gruba predmetnost. dok. Pojedini umjetnici mogu raditi po njihovoj narudžbi. ono – umjetnost radi umjetnosti. ali može djelovati da se piše ili komponira određena vrsta muzike ili literature. I kada se ta umetnost. biće koje pripada samo svom delu.

oči se zadovolje.”7 Samo zabavljanje postaje ideal. sjaj blješti. koji sjedi u sobi i gleda TV-idole. kao i u realnosti. Iluzije lebde pred očima i ušima. Pretjerivanje u efektima i veliki porast medija izaziva poplavu stimulansa emocija. Skeptičan je samo u odnosu na ono što ga primorava na lično razmišljanje i spreman je da se solidariše sa svojom ocjenom kao korisnika. objektivnim i KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA U ISTRAŽIVANJU MAS-MEDIJA 291 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 . Zabavljanje je bijeg.koje sredstva masovnog komuniciranja tako izdašno nude: “Paja Patak dobija batine u crtanim filmovima. Ta industrija rađa svojevrsnu nemoć individu­­ uma. a lično razmišljanje o postojećoj društvenoj situaciji teško da se može i pojaviti. pojačava pasivitet i čini sve težim razumijevanje. od onog što u stvarnosti nikada neće dobiti. A duša? Ostaje prazna. Sve to samo zato da bi se nesretnici navikli na svoje vlastite batine. Taj pustinjak. Otuda Adorno može za tipičnog slušaoca radioemisija i fasciniranog gledaoca televizije i drugih vizuelnih komunikacija s pravom ustvrditi: “Kritika stvari mu je potpuno strana. kulturna industrija je pornografska i sramežljiva. “Umjetnička djela su asketska i bez stida. sve više se prazneći u nadi da će jednoga dana lutrija sreće. sa svakom vlašću koja ne ugrožava suviše očigledno njegov potrošački standard. Ako se prihvati ovakvo shvatanje.”6 Takve razbibrige usrećuju gledaoce. za dugogodišnje slušanje ili gledanje TV-programa. neku vrstu automatski nereflektiranog reagiranja na nadražaje i signale sredstava masovnog komuniciranja. čak i bijeg od pomisli na otpor koji bi se u stvarnosti mogao zbiti. Kao nagrada za strpljivo čekanje. učvršćuju iluzije i daju stalnu mogućnost da se Čovjek nada. Čemu? Mogućnosti da i Taj gledalac. I on živi od nade i obećanja. kao i napor za voljom. opet. Iako ovaj tip nije politički profiliran. ne može se izbjeći konstatacija u jednom neobičnom obratu pozicija – dok je.”8 Adorno smatra cjelokupno društveno stanje koje je okrenuto prema potrošaču odgovornim za mentalitet i reagiranje publike. on je muzikalno saglasan. specijaliziranje obogaćivalo detaljnim znanjem o relativno uskim ograničenjima. može i sam postati TV-idol. Ovakvo stanje potrošnje razlog je što se dešava da se mnoge primamljive medijske ponude ponekad međusobno sukobljavaju. raskoši i bogatstva ipak biti izvučena njegovom rukom. nevolja po Adornu leži u tome što svijest o obrazovanju i izvjesnost obrazovanja dominira upravo tamo gdje u sve većoj mjeri cvjeta poluobrazovanost. s jedne strane. a nesretnici u realnosti. dakle svrstavanje ponuđenog u individualni svijet. Nedostatak kritičnosti karakterističan je za sve medije. Ovo. te je kultura postala nužno produhovljavanje zabave. Zagriženo je okrenut ka fasadi društva kakvo mu se ceri sa ilustracija. No. povratno djeluje na način slušanja i primanja.

nego imaju svoj osnov u društvenim odnosima. od aktivne publike. s druge strane se javlja informacijska eksplozija i ogroman porast mas-medija. nedostatak takozvanih sekundarnih informacija čini veliki dio ponuđenog nedostupnim za konzumente. drugoga za Bachovog slušaoca. niti postoje izgledi da se tim putem. dakle u samoj nauci i istraživanjima. pločama. ali primaocu istovremeno oduzimaju distancu punoljetstva. kasetama. Pojedinačna informacija tako stalno gubi na težini. preko kompliciranih tehnika najnovije muzike. reklame. od lokalnog doživljaja do svjetske senzacije – sve se koristi na stranicama. pluralizam znanja. Bezuvjetno konfrontiran sa sadržajima znanja koji natkrivaju njegov horizont. on gubi stvarni interes za ta znanja i koristi se samo njihovim vrijednostima koje imaju zabavni karakter. Hijerarhijski sistem ponude kulturnih dobara često oštećuje ljude upravo za ta dobra. ima neosporno loše strane. zapravo šansu da govori i protivrječi. TV magazinima. Zna se da se ovim pluralizmom ne uklanjaju barijere u obrazovanju. pokrenu interesiranja ljudi za obrazovanje. s Adornovog stajališta. Ljudski kvaliteti koji jednoga opredjeljuju za svirača na orguljama. Ta selektivnost nas suočava sa jednim ozbiljnim problemom – da li obrazovanje treba da bude podjednako usmereno prema svim delima. još nisu prirodni. socijalno determiniranje privilegije obrazovanja. što je vijest. postaje sve netačnija i ostaje na površini. u stupcima. Nasuprot štampanim saopćenjima. Sadržaji koji nam nude mediji štetno utječu na konzumenta. Pojedinačni konzument zbog toga saznaje sve manje detalja iz sve većeg broja područja. Obim onoga što je interesantno za svijet. do verbalnih permutacija konkretne poezije. elektronski mediji još više ograničavaju reakciju primalaca. Upravo ovo istovremeno postojanje najrazličitijih informacija. povećao se do ogromnih razmjera: od subatomskog događaja do međuplanetarnog istraživanja. zagušuju ih gegovi. nedostatak kompleksnih prikaza u svrhu razjašnjenja i do­ punjavanja. prema svim rodovima i . često bez ikakvog komentara. Malo je područja ljudskog djelovanja i saznavanja koja su ostala danas izvan djelovanja mas-medija. drže slušano i gledano u svojoj vlasti. diletantskog ansambla. mogli bismo ponovo u pomoć prizvati Dufrennea: “Narod ima prava samo na cirkuske igre i smatra se dobrim poslom ako mu se pruže u izobilju. Tome treba dodati da zanemarivanje strukturalnog sistematiziranja vijes­ ti i informacija. ilustrirani prikazi.292 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 EMINA KEČO-ISAKOVIĆ stručnim kompetencijama specijalista. Oni djeluju jače od štampane riječi. Analizirajući Adornove i Horkheimerove stavove. Razmišljanje o svom položaju i sistematiziranje u postojeći kvantum znanja gubi se iza zavjese prezentacije. Ono što se čini bogatstvom muzičkog poznavanja jednog dijela publike prije je funkcija.

Eltona. klubovi. idealu oca i nesputanim osjećanjima. A ko ga od njih može i živjeti? Samo onaj mali broj odabranih koji. gdje se već od malih nogu uključuju u sheme programiranog mišljenja da bi se naučili uniformiranosti i – jednakosti. pokazat će da je kultura oboljela. razgranati sistem institucija (vjerske institucije. škola. Ona koristi kult činjenica time što se ograničava na to da loši opstanak što tačnijim prikazivanjima učini carstvom činjenica.da pritom sebi zabrani donošenje bilo kakvog suda o vrednosti. između Debussya i Bitlsa? Ili. besplatno će pogledati Madonnu. izmiču iz kalupa i žive van kontrole i privida te prazne jednakosti. kao i uspostavljanje bilo kakve hijerarhijske podele? Treba li ukinuti svaku razliku između Stendhala i fotoromana?. jednakost da se gleda isti film. samo. Mantovani će mahati svojom palicom. pitanje je – o čemu? U društvima gdje vlada kulturna industrija svakome je zajamčena sloboda. a to anonimno tržište tužnih i sretnih osamljenika hoće li ubrzo shvatiti da je to likvidacija umjetnosti. Može li se uživati u Traviati. da se izruguje i da ih izigra. Sanjajući isti san moguće je da mase prospavaju i svoj život. Ali. propovijedajući tu jednakost i zagovarajući je svima drugima. uljujkani muzikom hitova i osmjesima diva s ekrana. isto tako kao i prigovor svijetu koji ona bez tendencije udvostručuje. Shakiru. isti program. Masovna kultura je dovoljno prekaljena da se po potrebi izruguje i starim snovima – željama. sav taj vašar. Ljes­ tvice životnog standarda tačno pokazuju povezanost slojeva i individua sa sistemom. udruženja) u koje je svako veoma rano uključen. “Čovjek ima samo jedan izbor da sudjeluje ili da zaos­ tane: provincijalci koji nasuprot kinu i radiju zaostaju za ljepotom ili diletantskom pozornicom. kakva je ta jednakost i čemu ona služi? Jednakost da se bude poslušan. Najosjetljiviji element socijalne kontrole predstavlja. svima će biti prikazano šta zna ko bolje u svijetu i šta umije ko najbolje. jednakost da svako sanja svoj san. naprotiv treba prihvatiti fotoroman i šansonu. milanska Scala svirat će samo za njih. politički su već tamo kuda masovna kultura tek tjera svoje privrženike. ustvari.”10 Kulturna industrija dopušta da se govori globalno. Ali sve to. čita isti list. Njima će biti ponuđeni najbolji orkestri svijeta na radiju i TV ekranu. aplaudira istim zvijezdama. ali stvarajući vredne fotoromane i vredne šansone? No. ako vas stalno prekidaju reklame Cole i nije li s tom reklamom i Traviata neodrživa? KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA U ISTRAŽIVANJU MAS-MEDIJA 293 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 . šta to znači vredne i ko da bude sudija? Hoćemo li obnoviti uticajnu kritiku koja će nametati svoju volju? I hoćemo li još jedanput oštetiti i obmanuti narod dajući ocene u njegovo ime i popularne rodove umetnosti priključujući kulturi?”9 Kulturna industrija lako dobija prigovor na svoj račun. ali ta sloboda je formalna.

pariškoj operi. njemu pristupačnijim. a onaj kome je to nedjeljna zarada neka sjedi u kući uz TV-ekran i neka gleda otpatke umjetničkih djela. a to je teza koju neprestano dokazuju. čisto klasni pristup kulturi? Znači li to da onaj ko plati 100 dolara mora i da uživa. i jedno i drugo izjednačuje u znaku trijumfirajućeg postvarenja. Građanin koji je htio nešto za svoj novac. viša umjetnost negoli na televiziji. a danas je uspešnije i od same religije.”11 Ovdje se moramo pomalo suprotstaviti Horkheimeru i Adornu. da bude ono što jeste. Umjetnost je građanina zadržavala. Da bi mu odvratili pažnju od političke borbe: Panem ex circenses. A zašto? Da bi ga nečim zaokupili i urazumili. po čemu je Traviata više Traviata u milanskoj.. Ako je kultura roba. nekoliko mrvica i do njega stiže. to je isto tako uspešno sredstvo kao vlastelinsko pravo na trećinu. rasipaju svoje jeftine osmijehe. nikakvim novcem posredovana brzina spram onog koji joj je izložen dopunjuje otuđenje. povremeno je valjda tražio odnos spram djela. Njezina bezgranična. privlačnije je poistovetiti se sa nekim vampom nego sa Devicom Marijom. bečkoj. A što je još lukavije da bi im se ponudilo zadovoljstvo koje je istovremeno izvor olakšanja i izvor kajanja. nego što pođemo na misu.. Poznato je da je umetnost za narod niža vrsta umetnosti i tako da onaj koji u njima uživa ne može imati čistu savest. velikodušno mu se dele proizvodi nižih grana umetnosti.. Danas radije pritisnemo dugme na televizoru. prikazuju svoje skupocjene toalete reklamirajući firme i kreatore. radiju ili filmskom platnu? I oni koji dolaze u operu i plaćaju ulaznice na ulazu u teatar čitaju reklame. samo onaj ko može platiti skupe karte može uživati u istinskoj umjetnosti. “Što se samog naroda tiče.294 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 EMINA KEČO-ISAKOVIĆ “Onaj tko je u devetnaestom i dvadesetom stoljeću davao pare da vidi neku izvedbu. ugovaraju sastanke.”12 Postavlja se problem – mogu li sredstva masovnog komuniciranja reproducirati umjetnička djela dovoljno umjetnički i može li se stvarati umjet­ nost za nova sredstva komuniciranja? . i privlačnije je uzeti učešće u pustolovinama Džemsa Bonda nego u mučenju nekog sveca. Njegovo zadovoljstvo ga optužuje i to osećanje manje vrednosti ga poziva da ostane na svom mestu. dramu ili koncert.. Zašto bi prijenos kvalitetne Traviate iz milanske Scale bio istinskom poštovaocu umjetnosti toliko unižen umjetnički doživljaj da ga Adorno više i ne priznaje za umjetnost? Nije li tu prisutan jedan ideološki. da bi se na njih prenela određena ideologija i pokazalo im se kako treba poštovati određene vrednosti. Sve to istovremeno čini da bi se ljudi uključili u buržoaski život. poštovao je tu izvedbu barem koliko je poštovao izdavani novac. u pauzi piju kole. Znači. sklapaju poslove. unutar stanovitih granica tako dugo dok je bila skupa. Bilo kako bilo na drugim mestima.

manje-više prilagođeni prilikama tržišta. a uz to i reakcionarnim. koju uz to usvajaju ljudi određenog ukusa. “Vrhunska dela se ne prihvataju tako spontano. jelo je uštovljeno ili osakaćeno – grupe onih koji vrše prinudu. jednostavnosti koju tautologija potvrđuje kao neospornu... njihovo prihvatanje normiraju. konzervatorijumi. televizija to i ne želi. veli Adorno. svjetla. dakle. Televizija ne želi uništiti operu ako je prezentira na ekranu. posredstvom masovnog komuniciranja. univerziteti.. i on dospije do prave umjetnosti i do užitka. kako klasičnu tako modernu. To su kritičari. onako kako znamo da treba da se čita. Može li neki današnji Verdi pisati imajući u vidu kamere. u toj košulji zasukanih rukava. Sve ćemo saslušati i naše uho će zaista biti poslušno.. a koje nisu ništa drugo do instance legitimizacije. niti bi mogli ići na javne predstave. Istina je. čitati Klodela. kostime. da umorni službenik koji srče svoju supu u košulji sa zavrnutim rukavima tolerira simfoniju.. to jest sa poštovanjem i ne usuđujući se da priznamo da nam se čini emfatičnim i dosadnim. kasete. kako društvo hoće. eto. mikrofone. kako su mnogi predviđali. koje je u isto vrijeme i novo umjetničko djelo? Možda bismo se složili s Adornom jedino u tome da djelo gubi nešto od svoje umjetničke prirode ako se prezentira drugim medijem. Svaki medij ima dovoljno prostora da se razvija u svojoj sredini i moguće je samo da se uzajam­ no pomažu. Isto tako ćemo snishodljivo slušati muziku. orkestar. čak će se sami prikazivati. ali nije imao ni mogućnosti da obuče frak i krene u koncertnu dvoranu da je čuje.. ne može ga uništiti. Ranije nije imao nikakvu simfoniju. drugo – može se desiti da utihne njegovo srkanje supe pred ljepotom koju sluša. Klodel je ipak Klodel. i gledati. može – prvo – čuti tu simfoniju. Kada su ona u pitanju. Ali. Oni koji su išli ići će i dalje u operu i pozorište. Naime. a televizija će samo omogućiti onima koji nikada nisu. neko novo. napola je slušajući. a ne da jedan drugog uništavaju. akademije. na novi način originalno medijsko djelo.Verdi je pisao Traviatu imajući u vidu pozornicu. hor. Sada. samo supu. da čuju i vide dio tog ugođaja. Televizija ne može biti film. jer je moderna dobila izvjesne naglaske klasičnosti. Delo ćemo također tako primiti i u njemu ćemo uživati kao i dozvoljenom i preporučenom KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA U ISTRAŽIVANJU MAS-MEDIJA 295 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 . nije li to napredak s obzirom na činjenicu da je taj isti službenik ranije srkao svoju supu bez simfonije. Kako to poreći? Mi ćemo. staro je pravilo da ne treba nagoniti jedan medij da radi posao drugog medija. Ali. Pod uticajem njihove strategije delo dobija izvesno obeležje strategije jednostavnosti. treće – može i sam poželjeti da posluša to djelo u koncertnoj dvorani i da. mogla ga je u svom zlatnom periodu eventualno ugroziti. pjevače.

Prije svega. Totalizirana potrošnja. To ustručavanje od svake angažiranosti dovodi u pitanje njegovu materijalističku nastrojenost. njihova kritička teorija u krajnjim konsekvencama ipak pokazuje pravi savez s pragmatičkom sofistikom vladajuće klase i pokazuje da prezire one u čije ime tobože govori. Istina je da se nastoji blokirati klasna svijest proletarijata. Eto. i njena laž se sastoji u ponovljenom potvrđivanju pukog tako-postojanja i onoga što je tok svi- . bez otpora vladajućoj ideologiji. a i nekim kasnijim lijevim strujanjima zapadnih sociologa koji nastoje da pokažu neku vrstu pretapanja radničke klase u sitnu buržoaziju. to su po umetnika i po umetnost. dakle i potrošnja kulture. zbog jasnog neprijateljstva prema kategoriji totaliteta. zavisno od društveno-historijske datosti. I mada Horkheimer i Adorno govore o kapitalističkom izrabljivanju.”13 Nisu li. “Kulturna industrija se krevelji: postani ono što jesi. Koja je identična s totalnim.296 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 EMINA KEČO-ISAKOVIĆ plodu. a to se najlakše postiže uz pomoć sredstava masovnog komuniciranja. teorija i praksa pokazuju da je nemoguće da se izvrši bilo kakvo pretapanje jednog sloja društva u drugi. Međutim. Ono što je nezaobilazno da se analizira kada se govori o kulturnoj industriji i njenim dalekosežnim posljedicama – klasni aspekt – Adorno gotovo potpuno zanemaruje i stavlja na periferiju i time se njegova teorija o kulturnoj industriji čini nedovršenom. koje bi možda moglo ta sredstva koristiti drukčije. a mišljenju daje prividnu beskonačnost kabineta s ogledalima. možda i bolje. uvijek pružaju različite otpore tendenciji prevođenja u kapitalističku klasu. Već smo spomenuli da Adorno o kulturnoj industriji govori suviše akademski i da mu neka vrsta analize na distanci i odgovara. ali je istina i to da takav rezultat postižu kod jednog sloja proletarijata koji bismo mogli nazvati proletarijat s malograđanskom sviješ­ ću. koja i po Hansu Heinzu Holzu oduzima činjeničnu sljepoću pojedinačnog. Različite klase. Izgleda da Adorno i ne želi izlazak iz kabineta s ogledalima. ipak. posledice komercijalizacije umetnosti. nije uklonila razlike među pojedinim slojevima društva i klasama. Adorno se opirao činjenici da kulturnu industriju analizira kao dio ukupnog procesa proizvodnje. sredstva masovnog komuniciranja svojevrstan napredak s obzirom na potencijal onoga što bi mogla pružiti recipijentu. To je osnovni prigovor kritičkoj teoriji društva. sviješću klas­ no potisnutom i dezorganiziranom. nešto koris­ no što bi on trebao znati iskoristiti? Drugo je pitanje što Horkheimer i Adorno imaju na umu uvijek očuvanje postojećeg društva. ne predviđajući nikakvo drugo društvo osim kapitalističkog. ili još više jedne klase u drugu.

Možda i prije svega zato što su ti spisi nastali kada su sredstva masovnog komuniciranja dobila jedan zaokruženiji okvir. Posljednjih godina svoga života i rada Adorno je bio zaokupljen fenomenom televizije. i pozitivnosti koje kulturna industrija nosi u sebi. Tada je već. pa čak ni od njenih naročitih formi njene komercijalne upotrebe. ja mogu biti – ako kupim takav proizvod – onaj o kome sanjam da jesam. navode me da ga sanjam. mada samo povremeno. Ne može se reći šta će biti s televizijom. to jest sa pesmom. a povremeno odbrane. poslije Horkheimera. Poistovećivanje je nešto drugo. Krajnji Adornov stav prema sredstvima masovnog komuniciranja je negativan. bolje rečeno ono što ga ideologija navodi da sanja. i to je plod njegovog misaonog opredjeljenja u okviru negativne dijalektike. koja je upravo šezdesetih godina XX vijeka doživljavala u SAD-u svoj procvat. I dalje – Bachelard je predlagao čitaocu pesama da sanja zajedno sa pesnikom.jeta učinio od ljudi. ali moj nije. to je vaše telo – to je jedna od parola iz javnih glasila. kako se nekad nazivala jedna zbirka popularnih romana čovek je putem posrednika. uz sve negativnosti izrečene o kulturnoj industriji. To je način zajedničkog sanjanja sa jednim junakom koji samo svesno sanja. mogao da se korigira uviđajući. Taj san je zaista san o meni. Fraza o ozbiljenju fantazije iz bajki posredstvom moderne tehnologije prestaje da bude to tek onda kada joj se doda mudrost iz bajki – da ostvarenje želje onome koji želi rijetko kada donosi dobro. Utoliko ubjedljivije ona može da se poziva na tvrdnju da nije kriv ubica već ubijeni: da ona sama pomaže da izbije na vidjelo ono što se već tako nalazi u ljudima. Njega mi došaptavaju.”16 KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA U ISTRAŽIVANJU MAS-MEDIJA 297 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 . ono što sanja da jeste. već od cjeline u koju je ovo čudo uključeno. begstvo koje zamenjuje pobunu. U svojim novijim spisima. dakle samostalnim razmišljanjima. Ili bar uviđajući mogućnosti humanijeg korištenja kulturne industrije. Ja se mogu poistovetiti sa tim divnim telom koje mi pokazuje slika. To je bezazlena igra koja imaginaciji otvara vrata jednog sveta. ono što je ona danas ne zavisi od pronalaska. trenutku zaborava. Adorno korigira ideje iz Dijalektike prosvjetiteljstva. U jednom srećnom trenutku. sanja sa predumišljajem. koja otkriva jedno lice sveta.”14 Tako u Adorna nekada isplivavaju napadi na sredstva masovnoga komuniciranja. koja su bila konstituirana znatno više nego u periodu nastanka Dijalektike prosvjetiteljstva (1943).15 Da li oni koji sanjaju o svemoći televizije mogu ostvariti svoj san o tome ili se moraju suočiti sa stvarnošću koja nije uvijek tako lijepa kao snovi? “To je telo o kojem sanjate.

Ona je već stvorila svoju ideologiju. ostaje u tom svom mišljenju koje je na trenutke dualističko. Govori samo da ne treba zapasti u pesimizam. No. mala sreća. Kao da sam nastoji da ostane u nekoj misaonoj čistoti. jeftina roba. dok je uočavao i sve negativnosti u odnosima same kulturne industrije. čini se.”17 Može li televizija pomoći u dostizanju te velike sreće ili je ona ipak osuđena da ostane samo mala sreća.298 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 EMINA KEČO-ISAKOVIĆ Je li taj san moć ili nemoć kulturne industrije? Nije li utopija vjerovanje da će televizija izmijeniti kulturu i svijet ako oni koji njome upravljaju uporno nastoje da zadrže postojeće stanje? “Da bi televizija održala obećanje koje je još uvijek sadržano u samoj riječi. ona mora da se oslobodi svega onoga – a to bi bilo najsmionije ispunjenje želje – ona opoziva svoj vlastiti princip i iznevjerava ideju velike sreće u korist male sreće. ekonomske odnose u njemu. Pitanje je samo može li se. Mogli bismo možda i više kritizirati njegovo naslućivanje izlaza iz tog labirinta u koji nas je sam ubacio. Ali kako se boriti. i njegovim vlastitim opredjeljenjima. Adorno ipak ostavlja mogućnost nade u bolje. on ne predviđa. koja joj i pomaže da se održi na životu. Kakva bi ta promjena bila. ne petljajući se u stvari moguće prakse. u neku promjenu. i kako. ta ideologija mijenjati? Sam Adorno uviđa da je kulturna industrija odveć povezana s centrima moći da bi eventualne promjene iziskivale mnogo napora. odjednom zastaje dovodeći nas u ćorsokak iz kojeg treba sami da tražimo moguće putove i izlaze iz datog stanja. čak to negativno iscrpno kritizirajući. Adorno zastaje na analizi medija u Njemačkoj i navodi nam samo odnose i relacije tog društva. Uočivši sve negativno. moguća bolja upotreba sredstava masovnog komuniciranja za dosezanje društvenih ciljeva. Čak kada bismo mogli i naslutiti eventualne puteve te promjene. Ona je od toga načinila dio vlastite ideologije. i kada bismo mogli zaključiti da svoje ideje izvodi s marksističkih pozicija. ali u osnovi . Kao mogućnost izlaza iz krize i društva u kojem se nalazi kulturna industrija kao jedini model izlaza iz krize u koje nas je sam uvodio svojim teorijskim promišljanjima. već se boriti za promjenu stanja u društvu. Ovakvi Adornovi zaključci su suprotni onome što smo mogli očekivati dok je blistavo nudio kritiku kapitalis­ tičkog društva. poslije silne kritike medija koju on izvodi. kućna razbibriga i zabava? Da li nam se kulturna industrija samo podsmjehuje kada pokušavamo od nje načiniti nešto više od kućne sreće? Kulturnu industriju ne plaši to da je ona zabava. Pišući ove eseje o televiziji u doba kada su mnoga društvena kretanja i dominacija marksističkih mislilaca u Evropi bila već očita i kada su se bolje mogla predvidjeti buduća kretanja i odnosi u društvu. o vrsti borbe on ne govori. Adorno završava potpuno metafizičkim zaključcima koji su suprotni.

Igra otuđenosti od prakse kao da mami Adorna i čini ga. čega se Adorno izuzetno plaši. Bolje od izricanja vlastitog suda. zbilji u kojoj je čovjek stalno na rubu Ništavila. a radi se o tome da se on izmijeni.negativna dijalektika. Holza izrečenim u povodu Adornove filozofije: “Kritika koja je prešla u praksu je djelotvorna i u nekim okolnostima znači revolucionarnu promjenu društva.”18 Da je Adorno učinio samo jedan korak. te tako sama postaje ideologija. H. ona ostaje u krugu onih filozofa koji su do sada svijet tumačili. dakle i razvijene kulturne industrije. Ali. na kraju bismo se složili s mišljenjem M. da on sam ne postane stvar i mašina. da je samo u svom labirintu naznačio jedan put i nagovijestio mogućnost izlaska iz društvene krize i upotrebu kulturne industrije za ostvarenje te ideje. misaonijim. teorija masovnog komuniciranja. a zaustavio se blizu Schtirnera. tehnificiranom svijetu ne izgubi samog sebe. a prema osnovnim smjernicama i Horkheimerova. Adornova. U tome što je to njegovo vlastito djelo upravo leži i mogućnost povratka. tamo gdje leži opasnost tu je i spas. prema njegovom mišljenju. koja ne samo da se sluti nego i praktično djeluje. ponekad čak negativna i u odnosu prema sebi. To nipodaštavanje kritička teorija iskazuje kao nešto uzvišeno. izgleda. Jedna kritička teorija koja nije u stanju da ostvari taj prilaz ka društvenom djelanju i koja nije sposobna čak ni da pripremi kriterijume za utvrdivanje revolucionarne situacije svakako je neu­ spjela i ostala iza vlastitog zahtjeva da stoji na tlu marksističke istorijske spoznaje. parafrazirajmo Nietzschea. da stvari ne izbjegnu njegovoj kontroli. pokazuje samo kritiku i vrstu nipodaštavanja masovne kulture. a gdje je spas tu je i opas­ nost. Ta udaljenost od prakse u Adorna biva fetiš i kasnije ćemo vidjeti da je to slučaj kod gotovo svih mislilaca kritičke teorije društva. Istina je da je savremena kultura u poziciji negativiteta prema postojećoj zbilji. Tu mogućnost Adorno. Adorno je pošao od jedne mark­ sističko-hegelijanske pozicije. analizirana u fazi razvijenog kapitalizma. Ona upozorava čovjeka na opasnost da u mašiniziranom. a na osnovu izvanredno izvedenih analiza same kulturne industrije i kritike buržoaskog društva. pripalo bi mu vrhunsko mjesto u teoriji komuniciranja. niti joj je dao mogućnost obrata. Ona samu sebe zamjenjuje praksom. kod jedne čisto subjektivne slobode negativnosti. a na osnovu onoga što smo već rekli. koja stalno prijeti da čovjeka razori u njegovom supstancijalitetu. nije htio da vidi. Njegova kritika ideologije ne uočava osnovni problem kulturne industrije. posebno insistirajući na misaonoj valorizaciji problema i ograđivanju od mogućih konsekvencija prakse. KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA U ISTRAŽIVANJU MAS-MEDIJA 299 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 . a praksu prešutkuje ili možda odgađa za neko sretnije vrijeme u budućnosti i time završava u metafizici.

Zbornik TV kao medij. 152. Die neue Linke nach Adorno. Suhrkamp. Horkheimer. Dufrenne. Dva eseja o televiziji. 33. Estetička teorija. Erziehung zur Mundlichkeit – zur deutschen Ideologie. str. Adorno. za teoriju komuniciranja. Umetnost i politika. Adorno. Theodor (1975). str. M.. 64. Dufrenne. Ibid. 172.. Ibid. str. 100. Einleitung in die Musiksoziologie. Ibid. str. Die neue Linke nach Adorno. Umetnost i politika. Ibid. Adorno.300 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 EMINA KEČO-ISAKOVIĆ No. str. Theodor (1975). Suhrkamp. Umetnost i politika. Adorno. 33. Dufrenne. Adorno. Metakritiken der Erkenntnisstheorie. Suhrkamp. Pomračenje uma. Suhrkamp. 139. Adorno. Adorno. . str. Oni su postali na neki način izvorište kojem se stalno vraćamo kada analiziramo savremena sredstva komuniciranja i bez njihovih djela nemoguće je govoriti o savremenoj komunikacijskoj znanosti. Dva eseja o televiziji. 140.. 1969. Ibid. str.. Sarajevo. 101. Max (1974). 117-118. august. 140. 133. str. Ibid. str. Theodor (1974). Theodor (1971). str. Bilješke 3 4 5 6 7 8 9 1 2 12 13 14 15 16 17 18 10 11 Horkheimer. Adorno. Ibid. 107. Adorno. str. 160.. str. Sarajevo. izučavanje Horkheimerove i Adornove filozofije medija svakako je nezaobilazno i ponekad se čini toliko nužno. Einleitung in die Musiksoziologie. Nolit. (1982). Theodor (1979). Dufrenne. Negative Dialektik. jer brojne teorije koje su se pojavile nakon njih svoje izvorište crpe u njihovim idejama bez kojih niti jedan savremeni komunikolog zapravo više skoro da ne može. Dva eseja o TV. Dijalektika prosvjetiteljstva. München. Umjetnost i politika. Holtz. Theodor. str. Hamburg. 150. Theodor (1972). Letopis Matice srpske. Suhrkamp. Adorno.. Eingriefe. str. Dijalektika prosvjetiteljstva. Adorno. Theodor (1966). Holz. Theodor (1959). Suhrkamp. str. Literatura Adorno. 191. Dufrenne. 31. 116. Hamburg. 28. Dijalektika prosvjetiteljstva. Hans Heinz (1979). Adorno. Theodor (1973). Umjetnost i politika. Gesselschaftstheorie und Kulturkritik. Kleine Schriften zur Gesselschaft.

Horkheimer. Sarajevo. Max (1940). because the analytical laws are often in reality marked as cases without realistic knowledgeable state and beliefs of individual existence. The social Funktion of Philosophie. Horkheimer. Art and Mass Culture. Horkheimer. is actually founded within Frankfurt’s intellectual circle – critical theory of society. but Habermas first offered their collaborative meaning and introduced those ideas as a theory under the same name. Max (1936). Max (1982). civil society – which is nowadays widely discussed and established as an ultimate goal. Max (1963). The End of Reason. but norms of dialectical societal development. Pomračenje uma. Kritička teorija I i II. Horkheimer. Followers of the critical society theory are working on tapering discussions without resolving the main societal problems. The main aim was to enlighten their ideas. which for the goal of social works doesn’t take what is on the outside. real irrational dezisionism. The idea of emancipation media practice. in. Abstract Emancipation ideas of the critical theories of society started showing up in Horkheimer’s works. in the form of critical understanding of existing relations. Horkheimer. a very knowledgeable emancipators practice. Horkheimer. and mark them as the first steps of development of the modern. The critical theory of society reposes itself as. based on historical connection. must be found in the resolution from issues of the civil society itself. which is the foundation of all modern discussions of the civil society. Exit from such unsolved issues. Max (1939). Max (1940). Positive thinking counts on thinking of critical theory about values of which they talk about. Emancipation of Horkheimer and Adorno manifests itself a lot earlier. within the frame of existing historical laws. only proposing endless questions. KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA U ISTRAŽIVANJU MAS-MEDIJA 301 Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2006 . Dialectical theory permits knowledge to show itself as a norm of given reality. Egoismus und Freicheitsbewegung. That is in fact the understanding that interpretation of the Frankfurt school can not represent the traditional analytical – empirical beliefs. Zagreb.