Professional Documents
Culture Documents
UDK 172.1:159.923.2
Apstrakt: U radu se obra|uje razvoj qudskog identiteta sa stanovi{ta ~ovekovog do`ivqavawa u ravni svoje upojedina~enosti, u odnosu na svet u kome `ivi i prema kome se odre|uje kao Neko sebi samima kao i drugima. Identitet ~oveka kao bi}a upojedina~ene egzistencije, do`ivqava se i prepoznaje kontinuitetom vremena u okviru koga se primaju dra`i koje opa`a i kontinuitetom prostora tela, u vidu celine tela, u koje se ti opa`aji slivaju. Svaki opa`aj uvek podsti~e izvesno ose}awe prijatnosti ili neprijatnosti ~ime se on vrednuje za subjekt koji opa`a i time do`ivqava kao druga~ijost od onoga {to se opa`a. Ti opa`aji pro`eti osnovnom ose}ajno{}u, sa`imaju se i prepoznaju kao supstrat sopstvenog postojawa u toj nekoj vremenskoj ome|enosti, u odnosu na okru`ewe, sa kojima je subjekt u stalnom dodiru telom i ~ulima, a kasnije, i istan~anom ose}ajno{}u i mi{qu. On time otkriva svet sa kojim se dodiruje, kao ne{to sebi strano, ne-moje i kao ono {to on nije, kao ne-ja. Sam supstrat postojawa se prepoznaje u svojoj upojedina~enosti naspram okru`ewa kao jedno Ja koje postoji, kao postojawe koje se do`ivqava samo sobom kao: Ja jesam!, Ja `elim! i Ja mogu! Upojedina~en ~ovek kao bi}e-u-svetu, susre}e se sa ~itavim nizom ne-ja sa kojim je u neprestanom odnosu, stalno se opredequju}i svojim akcijama i u svojim mislima za ono {to jeste, ~ime je obele`en i u odnosu na ono {to nije. Tako nastaje ~itav niz qudskih identiteta koje delimo u tri sloja i to na: nepromewive identitete, odre|ene biolo{kim i prostornim ~iwenicama, na kojima se zasniva: identitet sopstvenosti jednog Ja jesam, porodi~ni identitet,
67
SVETOMIR BOJANIN
rasni identitet i zavi~ajni identitet; promewive identitete, date odre|enim nivoom mentalne razvijenosti i duhovnosti: nacionalni i verski identitet i socijalne identitete, date do`ivqajem grupne i klasne pripadnosti, koji se mewaju uzrastom, promenom {kole, profesije, stale{ke i klasne odre|enosti i sl. Prva dva sloja identiteta se javqaju uzastopno, kako se odvija proces uzrastawa, i ~ine vertikalni pravac razvoja samopoznavawa, dok se socijalni identiteti javqaju, na svoj na~in, u svakoj od ovih etapa razvoja u horizontalnoj ravni, traju}i onoliko koliko traje i dato anga`ovawe osobe u svom socijalnom poqu. Osnovnu strukturu svih identiteta ~ini eti~nost qudskog bi}a, po kojoj se i procewuje wihova vrednost i stalnost.
Kqu~ne re~i: identitet, helenstvo, nacija, nacionalna svest, qubav, moralnost, religija, versko ose}awe, bezuslovni zahtev.
Ja postojim samo kada sam s drugim, sam nisam ni{ta. (Jaspers, Uvod u filozofiju,. str. 140)
Li~nost i identitet
Identitet je gradivni elemenat ili supstrat li~nosti svakog qudskog bi}a, grade}i wene vidove ospoqewa i voqnog ispoqavawa u zajednici. Osoba se prepoznaje po tome {to jeste, {to postoji i odre|ena je identitetom sopstvenosti, dok je li~nost odre|ena i svim onim drugim identitetima {to se zasnivaju na kvalitetu odnosa neke osobe sa okru`ewem, ispoqavaju}i esteti~nost, eti~nost i kreativnost uspostavqenih i uspostavqanih odnosa u ravni Ja svet. Identitet ~oveka kao bi}a svesne, upojedina~ene egzistencije, do`ivqava se i prepoznaje kontinuitetom vremena u okviru koga se primaju dra`i {to ih opa`a i kontinuitetom prostora tela u vidu celine tela u koje se ti opa`aji slivaju. Svaki opa`aj podsti~e izvesno ose}awe prijatnosti ili neprijatnosti, ~ime se on vrednuje za subjekt koji opa`a i koji se tim opa`awem, pro`etim ose}ajno{}u, do`ivqava kao druga~ijost u odnosu na ono {to opa`a.
68
Sa`imawem tih opa`aja pro`etih osnovnom ose}ajno{}u {to ih uvek prati, izdvaja se do`ivqaj sopstvenog, upojedina~enog postojawa u odnosu na okru`ewe, sa kojim je subjekt u neprestanom dodiru telom i ~ulima, kasnije i istan~anom ose}ajno{}u i mislima, otkrivaju}i ih kao ne{to sebi strano, ne-moje, i kao ono {to nije, kao ne-ja. Taj supstrat postojawa koji opa`a i vrednuje, prihvata i odbacuje, postepeno se prepoznaje kao upojedina~enost postojawa, kao sopstveno postojawe definisano svojim prisustvom u okru`ewu, i svojim o~ekivawima od okru`ewa. Ono stupa u aktivni, kreativni odnos sa okru`ewem, jasno izra`en stavom i, ne{to kasnije, jasno iskazan re~ju: Ja jesam! Ja `elim! i Ja mogu! Svaki identitet svakog Ja jesam, nastaje susretom sa sopstvenom druga~ijosti. ^ovek se sa svojom upojedina~enosti susre}e sa ~itavim nizom ne-ja sa kojim je u neprestanom odnosu, stalno se opredequju}i svojim akcijama i u svojim mislima. Tako se ospoqava ~itavim nizom svojih identiteta koje delimo na: nepromewive identitete, odre|ene biolo{kim i prostranim ~iwenicama, koje ~ine: identitet sopstvenosti jednog Ja jesam, porodi~ni identitet, rasni identitet i zavi~ajni identitet; promewive identitete, date odre|enim nivoom mentalne razvijenosti i duhovnosti: nacionalni i verski identitet i socijalni identitet zasnovan na do`ivqaju grupne profesionalne i klasne odre|enosti koji se mewa tokom samog uzrastawa promenama razredne zajednice, {kole, sportske anga`ovanosti, profesije, stale`a, klasne pripadnosti i sl. Prva dva vida ~ovekovih identiteta se javqaju i nadogra|uju jedan na drugi, tokom uzrastawa, ~ine}i uzlazni redosled razvoja samoupoznavawa, dok se socijalni identiteti javqaju na svoj na~in, u svakoj etapi razvoja u horizontalnoj ravni, traju}i onoliko koliko traje i dato anga`ovawe osobe u razvoju u svom socijalnom poqu. Telo i kvaliteti saznajno-emocionalnih odnosa sa realitetom mewaju se tokom uzrastawa, i, kasnije, tokom `ivota, {to mewa identitet svakoga od nas za druge, ali do`ivqaj sopstvenog
69
SVETOMIR BOJANIN
identiteta za nas same ostaje isti, jer sve novo {to donosi vreme, i sa`ima sa prethodnim, u ravni pukih do`ivqavawa uvek prati `ivom svesno{}u. Identitet se uvek reorganizuje prema tim iskustvima, kao svesnost ~oveka o sebi samome u svakom trenutku `ivota, usmeren uvek prema budu}nosti u svojim konceptima. Promene koje se de{avaju u odre|enim situacijama, na primer, tokom gubitka svesti, zahtevaju vreme da ih li~nost, kasnije u svesnom stawu, ukqu~i u svoj identitet. Ili, kada se naglo, neo~ekivano dese neke nesre}e, neprijatnosti, neke osobe nisu dugo u stawu da ih integri{u sopstvenom svesno{}u u svest o sebi i sopstvenom na~inu postojawa, grade}i time klini~ke slike histeriformnih kriza mentalnog zdravqa. U svakoj etapi razvoja, li~nost se ospoqava onim identitetima do kojih je dorasla ili koje je, u toj, datoj fazi razvoja, razvila. Nedogra|en prethodni ometa jasno}u ostvarivawa onog slede}eg. Svoj identitet kao: qudska bi}a prepoznajemo u susretawu sa prostorom i wegovom raznovrsno{}u oblika, sa `ivotiwskim carstvom i svetom biqa {to nas okru`uje; kao li~nost se samosaznajemo susretawem sa drugim qudima, a kao ~ovek, prepoznajemo se u odnosu na svest o Bogu, bilo religijskim poimawem sveta bilo filosofskim konstruktima kojima se taj odnos razmatra, pri ~emu se prepoznajemo po svemu onome {to nismo dostigli ni u ravni biolo{kih kvaliteta, ni u ravni estetskih vrednosti i eti~kih vrlina, ni u ravni na{e te`we za savr{enstvom u svom stvarala{tvu. Samim tim, ~ovek se ospoqava onim {to jeste, a {to ga ~ini bi}em neizmerne te`we za stalnim usavr{avawem, koja je osnovno obele`je wegovog qudskog na~ina postojawa. Bez jasnog identiteta nema ni jasnih moralnih stavova ni odluka. Kod nejasnih, odluke se donose pod prete`nim uticajem spoqnih ~inilaca koji su promewivi i ~esto vo|eni nekim drugim, li~nosti nepoznatim ciqevima, {to im se time name}u kao weni li~ni ciqevi. To dovodi do intrapsihi~kih konflikata,
70
razli~itih po dubini i op{tem u~inku na integrativne procese li~nosti. Centralni problem kriza mentalnog zdravqa u adolescenciji i jeste pojava krize identiteta.
Identitet sopstvenosti
^ovek se prvo prepoznaje u svojoj druga~ijosti od onog {to opa`a, upojedina~en ba{ kao to bi}e koje se do`ivqava da jeste i ba{ u tom svetu, koji je jedino mogu}i svet za wega koji tu jeste. Prepoznaje se svojim najsubjektivnijim potrebama, o~ekuju}i da ih taj jedino poznati svet zadovoqi. Te potrebe dete do`ivqava kao op{te zakonitosti {to vladaju realitetom koji `ivi i za koji jedino i zna. Na tome se zasniva egocentrizam i saznajnih procesa i ose}ajnosti qudskog bi}a u tim wegovim prvim proplamsajima u socijalnom poqu. Identitet sopstvenosti se gradi iskustvima: tela i senzomotorike kao celine; aktivnostima psihomotorike, govora kao akcije (glas, na~in, jezik), govora kao iskaza i rasu|ivawa, uz svesno prepoznavawe tih iskustava kao celovitosti do`ivqaja Ja, kao: Ja jesam, Ja postojim. Dete se time izqu{ti kao sopstvenost iz prvobitnog do`ivqaja homogenosti sveta, grade}i sebe naspram sveta, iz koga se time izdvaja u svoje upojedina~ewe. Personifikacija realiteta u odnosu na koji se odvija upojedina~avawe qudskog bi}a u razvoju, jeste bi}e majke. Dete, za~u|eno likom majke (likom drugog) u tre}em mesecu `ivota, koji lebdi neodre|eno na horizontu wegovog poqa postojawa, otkriva svet i radovawe. Postepenim sa`imawem iskustava dodira sopstvenog tela sa telom drugoga, dete otkriva dve celine: sebe i drugog, koji je potpuno nezavistan od wegovog na~ina postojawa, ali uvek je ve} tu u poqu postojawa. Tek tada, negde posle osmog meseca `ivota, otkriva sasvim jasno
71
SVETOMIR BOJANIN
da ne postoji sam nego da sapostoji uvek s nekim drugim i da putem toga sapostojawa i samog sebe sebi otkriva. To pobu|uje strepwu nad tim da li se u tom poqu odnosa sa drugim odvija sve kako bi to ba{ trebalo da bude, jer ono ne mo`e da kontroli{e ni namere ni aktivnosti drugog. Time za`ivqava prvi sloj do`ivqaja kojim defini{emo sami sebi me|e tela kao granice sopstvenog bi}a, sopstvenog postojawa, sa svojom intimom skrivenom u tom telu, koja i daqe ostaje neome|enom u svojim dubinama. Pri tom, {to je saznawe granica sopstvenog poqa postojawa jasnije, to je i te`wa za komunikacijom sa drugim ve}a i raznovrsnija. Jaspers }e na ovu temi re}i: Ja postojim samo kada sam s drugim, sam nisam ni{ta (4; str. 40). Putem opa`awa i baratawa sa predmetima i sve celovitijeg sagledavawa i do`ivqavawa majke kao pojave drugoga kojim se odre|uje, dete sagledava: du`ine trajawa prijatnih i neprijatnih ose}awa {to ih pobu|uju odre|eni predmeti, doga|awa i osobe u okru`ewu, odnose u prostoru i oblike predmeta {to ih opa`a, li~nost majke kao okosnicu prema kojoj se odre|uje i samosagledava, qubav usmerenu, sa mawim ili ve}im intenzitetom, prema pojedinim predmetima, a posebno qubav prema majci, kao centru orijentacije u tom uzrasnom dobu i strepwu da je ne izgubi. Odre|uju}i se svojim telom u odnosu na predmete i postojawe drugog majke, koja je uvek dominantna u svim tim odnosima, iskustva deteta se uslo`wavaju i integri{u u celovit do`ivqaj sebe sama, kao posebnosti u odnosu na svet predmeta i osoba oko nas. Taj do`ivqaj uvek prati odre|eno raspolo`ewe, koje se prepoznaje sve{}u deteta. Raspolo`ewe, kao osamostaqeni oblik ose}ajnosti, od tada, pro`ima sve opa`aje, sve sadr`aje fantazmati~nog sveta i svesnost deteta u datom trenutku, grade}i time jedinstven do`ivqaj sopstvenog postojawa kao celovitu i nedeqivu pojavu `ivota ~o-
72
veka. Ono mo`e da bude ovakvo ili onakvo, ali uvek je nekakvo i uvek ukazuje na jednost postojawa svakoga od nas (Bolnov, 5). Tako ucelovqen do`ivqaj sebe sama, negde se u tre}oj godini prepoznaje u ravni misaonih procesa, kao pojam ja. Svako ja nastaje istovremeno sa bilo kojim ti; oni su jedno drugom odsjaj kojim se prepoznaju i razumeju kao pojave u svetu. Sa tim parom ja ti se i zasniva ~ovekov identitet. Identitet sopstvenosti, koji se time uspostavqa, osovinska je struktura svih kasnijih identiteta, kao i pojave li~nosti, {to se tako|e na wemu zasniva. Wega obele`ava egocentri~nost sopstvenog Ja naspram svakog Ne-Ja u odnosu na koje se ono identifikuje, o~ekuju}i da je svako Ne-Ja, u funkciji wegovih, sasvim subjektivnih potreba. Tom egocentri~no{}u se, u stvari, ostvaruje i odr`ava postojawe svakog pukog Ja, i na kasnijim uzrastima, posle tre}e godine `ivota, do kada je ono u punom formirawu i delovawu. Ukoliko se ne pojave strukture li~nosti ~ije se javqawe o~ekuje na tim ni`im uzrastima, qudsko bi}e ostaje u ravni op{te te`we za osiguravawem opstajawa, ili u ravni identiteta sopstvenosti. Otkrivawem drugog i sveta stvari, prepoznajemo i postojawe paralelnih potreba i vrednosti drugih, sa kojima se pro`imamo i koje, postepeno, moramo da priznamo kao obele`je realiteta u kome jesmo, odri~u}i se sopstvene omnipotencije u korist pravednosti koja se, tu, tek samo nazire, potom usvaja silom stawa stvari, sasvim parcijalno, a tek u pubertetnom dobu i kona~no razume u svojoj celovitosti.
Porodi~ni identitet
1. Porodi~ni identitet je sazdan na biolo{ki motivisanim potrebama za zajedni{tvom i na sabornoj udru`enosti wenih ~lanova. Unutar we se oblikuju identiteti sopstvenosti svakog pojedinog ~lana porodice, koji se me|usobno prihvataju i pro`imaju qubavqu. U okviru we se do`ivqavaju bazi~ni me|uqud73
SVETOMIR BOJANIN
ski odnosi koji podsti~u razvoj govora, estetskih i eti~kih potreba li~nosti i oblikuju odnos prema kreativnosti, {to ga u detiwstvu ispoqava svako qudsko bi}e. Kada se porodice me|usobno su~ele, u dinamici `ivqewa u okviru jedne zajednice, prepoznaju me|usobno svoje osobenosti. Svaka porodi~na zajednica je druga~ija od onih drugih po: broju svojih ~lanova, razli~itosti wihovih izgleda, starosti ili uzrasta, i temperamenata, materijalnim mogu}nostima i tako redom. Porodi~ni identitet se zasniva na identitetu sopstvenosti, koji je odre|en likom i li~nosti majke i postojawa drugog sa kojim dete zasniva svoje prvo intersubjektivno poqe, koje je temeq porodi~nih odnosa i svih kasnijih qudskih zajedni{tava. Od same pojave bi}a deteta u svetu, ono istra`uje i stalno postavqa, dogra|uje i time odre|uje granice svoga postojawa telom, a potom i u ravni ose}awa i misli. Stalnim nastojawem da defini{e i u~vr{}uje sopstveno postojawe, ono se ome|uje od svega {to nije, da bi wemu samome bivalo sve jasnije to {to ono kao bi}e jeste. Stalnim utvr|ivawem onog {to jeste od onog {to nije, dete~ovek se, od tih najranijih dana svoga `ivota, upoznaje samim sobom i upoznaje svet u kome postoji. Ono tako utemequje sopstveni do`ivqaj sebe samog, prepoznavaju}i se kao Jau svetu. Dakle, rani intersubjektivni odnos majkadete ~ini da ono do`ivi sopstveno bi}e, sebe sama, pro`etog egzistencijom drugog. Tako se ono, u sopstvenoj svesti, samosagledava prvo kao upojedina~eno u odnosu na ~lanove porodi~nog kruga, {to omogu}ava uvid u sebe kao pripadnika tog zajedni{tva upojedina~enih koji grade taj porodi~ni krug. Tako se ja samosaznaje kao pripadnik porodi~ne grupe. 2. Svako ja je apsolutno to, samo u porodi~nom krugu. Porodica je prvi sloj sveta koji dete sagledava, samosagledavaju}i se i samo u wemu. Izvan wega, svako Ja je prepokriveno i sa jedno mi,
74
ili sa nekim oni, sa nekim wihov, na{, va{, dakle sa ~itavim nizom identiteta kojima se kao qudi prepoznajemo, zavisno od situacije u kojoj se dete ospoqava kao pojava, ili ispoqava kao li~nost. Otkrivaju}i usmerenu qubav prema majci, dete tu qubav grana prema svemu onome {to opa`a u wenom okru`ewu, sa ~im ona dolazi u dodir, otkrivaju}i tako maternalizovani svet koji usvaja kao svoj svet, do`ivqavaju}i ga wemu pripadaju}im posedom. Taj svet ~ini porodi~ni krug osoba i predmeta, svet estetike i eti~nosti koje se u woj neguju i kojima se podre|uju biolo{ki date nagonske te`we ~ija se zadovoqewa mogu odga|ati pa i ukidati shodno slobodnoj voqi koju pokre}e i motivi{e wegova li~nost, a koja se budi i modeluje u porodi~nom okru`ewu. Dinamika odnosa u porodi~nom krugu, usmerena prema detetu, ostvaruje u wemu do`ivqaj prepoznavawa sebe kroz odnose koje uspostavqa sa majkom i sa drugim ~lanovima porodice, zasnivaju}i time prva iskustva o zajedni~ewu me|u qudima i odnosu sa svetom stvari koje se tu javqaju kao me|a{i poqa postojawa ili kao upotrebni predmeti. Iskora~uju}i izvan porodi~nog kruga, ono do`ivqava nove i druga~ije na~ine opho|ewa, nove osobe i nove prostore, ose}aju}i se pri tim otkri}ima stranim u datim okolnostima. Tako uo~ava i druge porodi~ne sredine, osobe i decu iz tih sredina, naspram kojih otkriva osobenosti svoje porodice i svoju porodi~nu pripadnost. Samosaznajemo se, dakle, prvo kao bi}a odre|ena pukim postojawem kao ja, svojim identitetom sopstvenosti. Potom, sa svojim porodi~nim identitetom, prepoznajmo se kao bi}a dru{tvenog i duhovnog pripadni{tva, sa sve jasnijim specifi~nostima svojih `eqa, zahteva i stavova, u odnosu na okru`ewe i tako gradimo prve slojeve li~nosti u wenom stalnom nastajawu.
Rasni identitet
Rasni identitet se zasniva na boji ko`e ili na nekim drugim antropolo{kim parametrima, dakle na ~iwenicama datim gen75
SVETOMIR BOJANIN
skim kodom u pukoj biolo{koj ravni, kojoj ne pripadaju druge uro|ene ~ovekove osobine od kojih zavisi oqu|ewe qudskog bi}a ili hominizacija, a to su: jezik, potrebe za eti~no{}u, esteti~no{}u i kreativno{}u u svom delovawu i pona{awu, koje su svojstvo i obele`je svih qudi od wihove pojave na zemqi do danas. Rasisti~ke ideje koje dele qude na one vi{e i one ni`e vrste, ili na one vi{e opasne po opstanak qudi od drugih, ili na one koje su vi{e vredne da `ive od drugih, ne mogu da budu stimulativne ni za saznavawe istine o `ivotu, a samim tim ni za razvoj qudske misli uop{te.
Zavi~ajni identitet
1. Do`ivqaj zavi~ajnog identiteta qudi se zasniva na se}awima na odre|ene prostore na kojima je ~ovek provodio deo svog `ivota, u vreme kada mu be{e sve onako kako to treba da bude u jednom qudskom `ivotu, kada i on be{e Neko drugima, i kada svi oni behu Neko wemu samome, kada je `ivot bio zna~ajan, vredan da se `ivi, a u wemu sve istinito. Qudi na tim prostorima, i ina~e udru`eni zahtevima {to ih konfiguracija terena i klimatski uslovi postavqahu wihovom zajedni{tvu, uvek su pro`eti jedni drugima, i me|usobno bliski po te{ko}ama i radovawima {to im to udru`ivawe datim prostornim odre|ewem name}e ili nudi, do`ivqavaju se u odre|enom zajedni~ewu, na svim stranama sveta. Svako od qudi na svoj na~in odabire svoje zavi~ajne predele, koji, vezani za terene na{ih dvori{ta, gradskih ~etvrti, malih gradova, sela i zaseoka, dobijaju stalnost u se}awima svakog pojedinca me|u qudima. Te zavi~ajne prostore i zavi~ajna vremena prizivamo u se}awa uvek onda kada je realitet tako frustrantan, da imamo potrebu da to zale~imo svojim prise}awima na sasvim ~vrstu ~iwenicu da i mi besmo jednom wegovi miqenici. Zavi~ajnost se prepoznaje po geografskom odre|ewu i naziva se geografskim nazivom koje nosi podru~je datog zavi~aja.
76
Ona se zasniva na esteti~nosti qudskog `ivota, jer ga se i se}amo po tom {to tamo i tada `ivot be{e lep, prijatni odnosi sa drugima, a posebno oni prema nama. Zavi~ajni identitet uplivava u nacionalni identitet te`e}i uvek ka vi{oj ravni u procesima integracije qudskog na~ina postojawa, kao {to je i identitet sopstvenosti uplovio u porodi~ni identitet, a ovaj u zavi~ajni, ne gube}i pri tom nijedan svoju samosvojnost. Rani oblici odnosa prema `ivotu su autonomni, konstitutivni elementi onih zrelijih, slo`enijih, istan~anijih, kao {to se doga|a i u razvoju saznajnih procesa u celini ili po strukturama koje grade te procese. Tako se razvijaju, na primer, procesi dogradwe i zrewa inteligencije ili misaonih funkcija, kako nam je to razotkrio Pija`e. U slu~ajevima razgradwe vi{ih oblika `ivota, pa i qudskog identiteta, funkcije ponovo preuzimaju oni o~uvani identiteti ni`eg reda, na koje se, na primer, u slu~aju o{te}ewa saznajnih sposobnosti, oslawa neuropsiholo{ka rehabilitacija. 2. Porodica je uvek ome|ena jednim istim prostorom u kome organizuje svoj `ivot. Svako izla`ewe izvan sopstvene sobe, stana, zgrade, otvara detetu nove mogu}nosti i nove neposredno do`ivqavane predmete, osobe i oblike prostranstava {to okru`uje porodi~no tle, ~ine}i sa wim zajedno celinu. Tim izla`ewima izvan porodi~nih prostora dete, postepeno, sti~e sigurnost kretawa novim terenima, istan~ava sposobnost prepoznavawa i vrednovawa ~ari novine i susretawa, proose}avaju}i taj svet predmeta, osoba i {ireg okru`ewa i usvajaju}i ga time. Tako otkriva prostorni kontinuitet izme|u maternalizovanog sveta porodice, i {ire zajednice u kojoj `ive prijateqi wegovih roditeqa, deca tih prijateqa, poznanici {to im dolaze u ku}u, u stan, radi razli~itih potreba i tako se homo-
77
SVETOMIR BOJANIN
genizuje, u ravni ose}ajnosti, ~itav niz porodi~nih identiteta, grade}i zavi~ajni svet detiwstva, koji ~ine: zavi~ajni prostor, zavi~ajna atmosfera odnosa me|u qudima, zavi~ajno vreme, i time ostvaren zavi~ajni identitet. Zavi~ajnost prostora, vremena i ose}ajnosti {to ih prati, ~ovek otkriva tek kada ih prepozna u sebi i defini{e ome|ewem sa nekim drugim prostorima, vremenima i li~nostima. Tek upore|ivawe, kao neka vrsta dijalo{kog odnosa, omogu}ava razlikovawe jedne faze razvoja sopstvene svesnosti od druge. Nastajawe prvih obrisa zavi~ajnosti, kao posebnog kvaliteta `ivota koji smo pro`iveli, nazire se ve} kod sasvim male dece. Prepoznaje se u zahtevu deteta koji glasi: Pri~aj mi kad sam bio mali, zahtevaju}i da mu se prepri~ava ne{to iz neke ranije faze wegovog razvoja, {to be{e nekonfliktno ili uspe{no razre{eno. Bez obzira na novo vreme koje je obele`eno i time da se mnoge porodice ~esto sele, tokom odrastawa dece, iz jednog mesta u drugo ili iz jednog dela megalopolisa u drugi, ona uvek ponesu u svojim se}awima one predele i ona prijateqstva u kojima su se ose}ali najcelovitije kao qudi. Me|utim, tokom detiwstva, naro~ito u stawima disharmoni~nog razvoja, deca, koja se do`ivqavaju usamqenom, do`ivqavaju svoju zavi~ajnost ~ak u intrauterinom dobu razvoja, {to se manifestuje potrebom da se klate quqaju (vestibularno zadovoqewe), kad se zateknu negde sami, izvan pogleda drugih ili rokingom, (okre}u glavu desno-levo) pri uspavqivawu. Vestibularna zadovoqstva u vidu quqawa, javqaju se, u svom elementarnom vidu, jo{ u intrauterinom dobu. Od prvih ~asova po poro|aju, kao i tokom celog bebstva, quqawe se koristi u svrhu smirivawa deteta, ~ime se ostvaruje prenos ranih `ivotnih iskustava ploda, kao pomo} u ostvarivawu povoqnijih na~ina postojawa u wegovom novom `ivotnom realitetu. Klackalica, quqa{ka, ringi{pil pru`aju posebno zadovoqstvo deci, koja za ~as tim igrama prekidaju i grupne igre i dru`ewa. Kako oblasti za
78
ravnote`u postaju zrelije tako i quqawa postaju slo`enija: pocupkivawe uz lepr{awe rukama, kla}ewa telom, roking, kojima, na primer, dete sa autizmom priziva svoja zavi~ajna vremena da mu pru`e radovawe u wegovoj tegobnoj sada{wosti (1). Zavi~ajnost, dakle, ne le`i u istim slojevima pro{losti za sve nas jednako. Svakako, kada ~ovek pro|e ~itav niz `ivotnih etapa, mo`e da smatra svojom zavi~ajnosti uvek neki drugi period `ivota i na kasnijim uzrastima, znatno iznad detiwstva i rane mladosti, koji se, ipak, naj~e{}e uzimaju za doba kad ~oveku be{e najlep{e u wegovom `ivotu. 3. Zavi~ajna pripadnost, kao prvenstveno, geografski odre|ena, obuhvata sve stanovnike jednog zavi~ajnog podru~ja koji mogu da budu pripadnici razli~itih naroda, rasa i veroispovesti, i razli~itih klasnih slojeva. Wih sve homogenizuje istost prostornosti kao na primer: ravnice ili pobr|a, primorja ili pore~ja, {umovite oblasti ili stepski predeli, urbane celine ili ruralna naseqa, sa istosti klimatskih uslova, te su i do`ivqaji svih stanovnika istih zavi~aja sli~ni, srodni, mnogi i zajedni~ki, koji im integri{u ose}awa {to uvek pripadaju nekoj istoj sada{wosti koju su, neko vreme, provodili zajedno, u ta neka ista zavi~ajna vremena. Qudi istog zavi~aja se nazivaju prema nazivu tog geografskog podru~ja, ali pri tom se ni malo ne poni{tava wihov porodi~ni, rasni, nacionalni ili verski identitet kome pripadaju po ostvarenom stepenu svesnog integrisawa qudske ose}ajnosti u svakom pojedinom ~lanu porodi~nih zajednica koje ~ine istu zavi~ajnost. Se}awa na zavi~ajnost su tim intenzivnija {to smo se daqe od we nekud odselili, ili {to smo se vi{e od we udaqili godinama `ivota koje su se ve} namno`ile i prete zaboravqawu vremena kad smo sebi samima toliko zna~ili. Zavi~ajni identitet nam je uvek sve ~e{}e u svesti kao posledwa vrednost do koje smo do{li, {to nam je jasnije da smo se ma79
SVETOMIR BOJANIN
we ostvarili u nekim novim predelima koje smo sebi obe}avali, a do kojih ili nismo ni do{li, ili koje smo tek dotakli, ostaju}i na wihovim marginama. Zavi~ajnost se odre|uje ~ulnim opa`awima i ose}ajno{}u {to ih je pratila, uvek u odre|enom vremenu. Naj~e{}e se i utemequje tokom faze bajkovitog detiwstva i ra|awa te oblikovawa konkretnih logi~kih operacija, u vreme potreba za polaznom o~iglednosti pri stvarawu legendi.
Nacionalni identitet
Nacionalni identitet je obavezni sloj ~ovekovog identiteta. Nastaje u vreme: dogradwe posledwih faza inteligencije, ostvarewa mogu}nosti homogenizacije doga|awa u trodimenzionalnom vremenu sopstvenom ose}ajno{}u, i pojave odgovornosti za sve izre~eno i ura|eno, {to se dosti`e na adolescentnom uzrastu, kada se i jasno defini{e svesnost o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Prepoznaje se po okupqawu ore|ene zajednice kroz vekove oko: osobenosti kulture koju neguju i kojom doprinose op{tem qudskom nasle|u, hijerarhije eti~kih vrednosti koje po{tuju i simbola kroz koje se sve to projavquje, oblikuju}i time samosvest qudi te zajednice, kroz vekove. Zasniva se: vrlinom u dubinama vremena, kreativnim samoostvarivawem u sada{wosti koja proti~e, opstajawem osmi{qenom budu}no{}u, u koju se slivaju nadawa i projekti jednog naroda, u celini. Nacionalni junak ili idol, koji je identifikacioni uzor pripadnika jedne nacionalne kulture, uvek je posve}en vrlinama: pravi~nosti prema drugima, qubavi prema svom narodu, spremnosti na po`rtvovawe za drugog.
80
Nacionalni identitet je dat sa`imawem iskustava i teku}eg `ivqewa qudi jedne nacionalne zajednice, oko biofilnih koncepata opstajawa u vrlini, kroz vreme. Imenuje se specifi~nim nazivima koji samo wemu pripadaju, a dobijaju zna~ewa po osobenosti qudi te nacije, koju sami `ele da istaknu ili kako ih wihovi susedi prepoznaju. Nazivima naroda se, ~esto, obele`avaju prostranstva na kojima oni `ive. Samo se neke nacije, obi~no one nove, tek u zasnivawu, nazivaju po svom geografskom odre|ewu ili po administrativnoj jedinici kojoj pripadaju. [ovinizam i nacizam su neprijateqi svakog nacionalnog ose}awa i svakog nacionalizma. To su tanatofilni koncepti razgradwe qudskog zajedni{tva. Nacionalnost nastaje homogenizovawem do`ivqaja zajednice u vremenu Do`ivqaj nacionalne samosvesti je zasnovan na mogu}nosti homogenizovawa doga|awa kroz istoriju ose}ajno{}u qudi, ~ime se zasnivaju motivacije za delovawa, osmi{qavane budu}no{}u, ka kojoj svaka sada{wost stremi. Sa`imawe doga|awa u vremenu je uvek zasnovano na wihovoj srodnosti po eti~nosti koja im dava{e smisao kroz vremena {to su proticala, i koja je jo{ uvek savremena i mogu}i pokreta~ motivacija u sada{wem trenutku. Nacionalna samosvest, dakle, ~ini, sve tri dimenzije vremena aktuelnim i delatnim u svakom trenutku sada{wosti, ostvaruju}i time ~in odgovornosti koji povezuje qudsko postojawe u jedinstven doga|aj `ivota u vremenu. Otkriva obavezu ~oveka prema pro{lom, da dovr{i zapo~eto (Gde ja stadoh ti produ`i J. J. Zmaj), samim tim da bude aktivan u sada{wem, i sve to radi dosezawa {to je mogu}e ve}eg savr{enstva svojim kreativnim ~inom, usmerenim, ve} po sebi, ka budu}nosti. Nacionalna svest je prvi fenomen qudske svesti i qudskih pona{awa kojima se eti~ki princip stavqa ispred svake druge vrednosti, ~ak i ispred `ivota kao vrednosti.
81
SVETOMIR BOJANIN
Nacionalno ose}awe, koje pro`ima nacionalnu svesnost, povezuje spremnost qudi da se `rtvuju jedni za druge bez: biolo{kih osnova me|usobne povezanosti (porodi~na pripadnost), uspostavqenih intersubjektivnih odnosa (zaqubqenost, li~na prijateqstva, revolucionarni zanos), li~nih materijalnih interesa (kriminal), u ravni bezuslovnih zahteva qudske prirode uop{te. Nacionalni integritet se vrednuje kontinuitetom te`wi ka eti~nosti, na kojoj insistira svaka nacionalna svest. Nacionalni identitet se budi i ostvaruje tim {to se opa`a i do`ivqava ospoqewe nacionalnih identiteta drugih, koji se wima ome|uju u svojim postojawima. Ukoliko se on ne razvija u okviru porodi~nog kruga deteta, iz bilo kojih razloga, ili, ukoliko se on ne razvije dovoqno jasno, dati pojedinac se utapa u nacionalni identitet sveta sredine u kojoj jeste ili u neki tre}i, koji sama odabere. Wime se dogra|uje ~ovekova samosvest u svom eti~kom izrazu i ~ini zavr{nu fazu wenog uzrastawa. Eti~nost, kao specifi~na uro|ena ~ovekova osobina, uvek je merilo zrelosti nacionalnog ose}awa i svesti svake osobe i li~nosti odre|enog nacionalnog opredeqewa. Kada, {to ~esto biva kod ateista, nacionalna svest zameni religioznu svesnost i ose}awe prema `ivotu, koju li~nost, neobra|enu, potiskuje, preti, kod mase pojedinaca, moralnim padom u okrutnost {ovinizma i nacizma. Kosmopolitizam nastoji da sasvim zanemari nacionalnu svest, bar deklarativno. Kod kosmopolita je ~esto u odre|enoj hipertrofiji identitet pukog ja, kod nekih porodi~ni identitet, a kod nekih, {to je ve} boqe, zavi~ajni identitet. Dok hipertrofija pukog ja uvek preti samo{}u i grani~nim situacijama pri organizovawu svakog novog odnosa sa drugima, dotle do`ivqaj sebe odre|enog svojom porodi~no{}u, a posebno zavi~ajno{}u, nude mogu}nost znatno bogatijih odnosa sa okru`ewem. Svako mesto u kome nai|e na pristupa~nije okru`ewe, mo`e da sagleda kao obnovqenu sopstvenu dru{tvenost, ~ime odr`ava uvek sve`im mogu}nost za ostvarivawa novih susreta sa drugima i sa svetom, iako su82
sretawa u bilo kojoj od tih ravni, prirodnih za rano i zrelo detiwstvo, ne obe}avaju dubqa i zrelija prijateqstva. Nacionalna svest kao pojava Prva tri sloja sopstvenog identiteta, dakle samosvesti o sebi kao bi}a-u-svetu, odnose se na konsolidaciju do`ivqavawa sebe sama u odnosu na odre|ivawe sebe, samome sebi i to ovim redom: iskustvo postojawa naspram drugoga ra|a do`ivqaj i pojam ja; do`ivqaj pripadnosti ba{ toj porodici pri wenim susretawima sa drugim porodicama otkriva do`ivqaj i pojam porodi~ne pripadnosti; intimna ~e`wa za davnim iskustvom ve} pro`ivqenog nekonfliktnog sveta, ra|a do`ivqaj i pojam zavi~ajnosti za kojom ~eznemo. Nasuprot tome, svest o nacionalnoj pripadnosti, bivaju}i zavr{nim ~inom ontogeneze qudske samosvesti sposobne da preuzme odgovornost za sopstveno postojawe i kvalitet sopstvene li~nosti kojom se ona ospoqava i ispoqava u nacionalnom kontekstu: zajednici sa kojom ~ini celinu pred prirodom koju nastawuje, pred drugim nacionalnim upojedina~enim celinama, i, pred Tvorcem sveta iz koga i proizlazi svaka upojedina~ena qudska odgovornost, bili mi toga svesni ili ne bili. Slojevi svesti o kojima je ovde re~ plod su prirodnih, individualnih, virtuelnih potencijala ~oveka, slo`enih u slojeve koji se pobu|uju i ostvaruju iskustvom {to priti~e, dozrevaju}i jedan za drugim, prema redosledu razvoja qudskih sposobnosti kojima se ostvaruje svaki upojedina~eni odnos ~oveka sa svetom. Tek tokom adolescentnog doba ~ovek sti~e integrativne mo}i u oblasti du{evnog `ivota koje mogu da ostvare vi{i oblik sinteze iskustva ose}ajnosti i inteligencije u najvi{i vid saznajnih mo}i. Otkrovewe koje se time uka`e qudskom bi}u jeste
83
SVETOMIR BOJANIN
jasan do`ivqaj wegove nacionalne pripadnosti i nacionalna svest. U jednonacionalnim sredinama, nacionalno ose}awe ne ispuwava sobom onoliki prostor u svesti, niti je tako ~esto u wenom centru, kao u multinacionalnim sredinama. Neprestanim su~eqavawima sa svojom drugosti, i dobrim i zlim povodima, izo{trava se do`ivqaj sopstvenosti, kao svojstvo sebe sama. Nacionalna svest se bavi sobom, samousavr{avawem. Ona je `ivotodavna sebi samoj, a samari}anska prema drugome. Plemenitost je ona osobina po kojoj sve nacije `ele da se prepoznaju. Nacionalna samosvest kao pojava u istoriji 1. Otkri}e drugosti u socijalnom poqu je praosnova nacionalne samo-svesti. U na{oj judeohri{}anskoj kulturi, do`ivqaj otkrovewa li~nosti, kao osnove za mogu}nost javqawa nacionalne samosvesti, zasniva se u davnim vremenima ~ije konture jedva naziremo, negde oko dve hiqade godina pre Hrista, u pri~i o Vavilonu. ^ovek obdaren razumom i radoznalo{}u, umesto da se lati istra`ivawa predmetnosti sveta i sebe samoga, kao bi}a sveta od koga zavisi kvalitet `ivota na zemqi, po{ao je da podi`e kulu, koja ne slu`i nikakvoj qudskoj dobrobiti, nego suparni~ewu sa Tvorcem sveta. Svetina, povedena jednoumnim vo|ama, do`ivev{i slom poduhvata ru{ewem te besmislene gra|evine, upla{ena, pani~no se razbe`a, kako to i obi~no biva u takvim katastrofama. Qudi, ostav{i bez centralno postavqenog zadatka koji im je okupqao i ose}awa i misao, otkri{e se u svojim upojedina~enostima i zbuni{e se pred ~iwenicom da se oni, izvan svog rajetinskog zanosa da slu`e, me|usobno ni u ~emu drugom ne razumeju, ~ak ni po jeziku kojim nastoje da se jedan drugom obrate. Tu druga~ijost tema, na~ina razumevawa pojava oko sebe i kona~no druga~ijost jezika, do`iveli su kao granicu izme|u svoje subjektivnosti i drugosti naspram we.
84
Otkrili su i to da su tek sada, oslobo|eni zanosa rajetinskom poslu{no{}u, otkrili me|usobna susretawa ostvarivana slu~ajno ili sopstvenim, sasvim subjektivnim potrebama i da su po~eli da se prepoznaju kao bi}a slobode. Doga|aj oko vavilonske kule, govore}i nam o dobu otkrovewa drugog, kao li~nosti naspram sebe, koje se dogodilo ~oveku judeohri{}anskog kulturnog obrasca, ukazuje, u stvari, na to da su se qudi me|usobno prepoznali kao Neko jedan pred drugim, {to je bilo uznemiravaju}e za oba qudska bi}a u tim prvim susretawima, bude}i strepwu u wima pred ~iwenicom mogu}e provere kvaliteta sopstvenog postojawa tim susretom. Helenska svetlost iz Herodotovog doba (484424) nam ukazuje na ve} razvijene odnose izme|u pojedinih naroda i li~nih sposobnosti zapa`awa tih razlika i odnosa prema wima. Herodot, na primer, opisuje druga~ijost Egip}ana u odnosu na Helene. Upore|uju}i wihova pona{awa s pona{awima u svojoj sredini, zapa`a, uzmimo, da oni pi{u zdesna ulevo, a ne kao Heleni sleva nadesno; hleb mese nogama, a ne rukama, dok Heleni to rade sasvim obrnuto; wihove `ene nose teret na ramenu a mu{karci na glavi, opet obrnuto od onoga kako to rade Heleni (9). Razlike u jeziku on verovatno podrazumeva, ne osvr}u}i se detaqnije na wih. Bit razlike me|u narodima ne sagledava u jeziku nego u na~inu odnosa prema `ivotu, u oblasti wihovog duhovnog koncepta sebe u svetu. Osnove nacionalne ose}ajnosti date probu|enom samosvesti o sebi kao bi}u zajednice odre|enih na~ina opho|ewa i mudrosti, kojima su ta pona{awa utemeqena i kojima se tuma~e, zasnovane su od samih po~etaka qudskog na~ina postojawa i u osnovi su odrednica ~ovekove egzistencije. Isti obrazac drugosti, posebno tokom sredweg veka, obi~no prepoznavan onim najprepoznatqivijim wenim vidom: razli~ito{}u jezika, nisu bili razlozi za puku mr`wu i pokretawe ratovawa. Nasuprot tome, ukazuje poznati holandski istori~ar Hojzinha, ratovawa pokretana iz najrazli~itijih drugih razloga, pretvarala su strepwu pred nepoznatim u mr`wu (10).
85
SVETOMIR BOJANIN
2. Mr`wa usmerena ka nepoznatom, zasnovana strahom za o~uvawe sopstvenog identiteta, nije prirodna posledica koja ide uz nacionalnu svesnost iako ona tokom posledwa dva veka evropske kulture ima dominaciju me|u qudima odre|enog kruga lidera ove kulture, koji joj time, postepeno, mewaju smisao. Uzmimo samo ovaj, sasvim mali detaq, s po~etka posledwe decenije 20. veka. Jedan intelektualac evropskog formata, prema proceni zvani~nog javnog mwewa tada{weg kulturnog sveta, izvesni @an-Mari Domenak, 1989. godine zahteva, ne bez o{tre qutwe, u svojoj kwizi: Evropa: kulturni izazov, da {to pre, verovatno pre progla{ewa ujediwewa Evrope, treba ...po~eti novinare na radiju i televiziji podvrgavati obuci da nau~e osnove francuske fonetike i da prestanu da na engleski na~in izgovaraju nema~ke, italijanske ili {panske, re~i i imena (naro~ito da nau~e da se nema~ko W izgovara kao kod Francuza, a ne kao u Engleskoj (Domenak, Evropa: kulturni izazov), (2, str. 110). Kwigu ovako poznatog mislioca, sa tako zanimqivim naslovom, uzeo sam u ruke kako bih video {ta se u toj ujediwenoj Evropi, koja je bila u nastajawu, misli o o~uvawu identiteta naroda koji pripadaju vizantijsko-pravoslavnom konceptu sveta, a koja be{e tako surovo uni{tavana, i biolo{ki ubijawem wenih nosioca i materijalno uni{tavawem wenih znamewa i dobara, tokom komunisti~kog i nacisti~kog terora na ~itavom wenom podru~ju tokom 20. veka, {to se, delom, nastavqa i danas na Kosovu i Metohiji, koje su pod brigom UN-a. Ovaj gospodin je ceo kulturni izazov novog koncepta Evrope sveo samo na pitawe mesta francuskog jezika u woj i ukazao je na ugro`enost identiteta francuske kulture zbog onog nesre}no izgovaranog W, pred naletom anglofonskih osvaja~a koji su se ustremili na ~itavo frankofonsko podru~je i wegovu dominaciju u diplomatiji i svetu sve do najskorijih vremena. Herodot, suprotno ovome, bez straha i bez qutwe zapa`a razlike u odnosu na druga~ijost organizovawa `ivota u celini, koju uspeva da zapa`a kod susednih naroda, a u opisu ratova izme|u
86
Persijanaca i Helena uspeva da ocrta, s otmenom smireno{}u, nacionalni subjektivitet svoga helenstva. 3. Helenstvo je prvi vid nacionalne svesti, koja je zablistala, na mah, u datom egzistencijalnom {kripcu koji je do`iveo ceo narod i prepoznao dozrelo{}u sopstvene svesti o sebi, dakle, trenutkom sopstvene nacionalne svesti. U Herodotovim opisima helenskog sveta jasno razlikujemo do`ivqaje zavi~ajnosti, odre|ene polisom i do`ivqaj vi{ih integrativnih procesa mentalnih funkcija, {to behu ve} na pomolu, koji homogenizuju zavi~ajne zajednice sa razli~itih geografskih podru~ja oko Egejskog mora, udru`ivawem te`wi i akcija u jedinstven do`ivqaj nacionalnog zajedni{tva. Homogenizacija najvi{ih odre|enosti qudskog identiteta uvek je u duhovnoj ravni, kojoj se podre|uju sva prostorno-telesna odre|ewa ~ovekovog postojawa. Kao {to sva slo`enost psihomotorike zavisi od jasnih svesnih opredeqewa i usmerewa, slu`e}i im, tako zavi~ajne, porodi~ne i li~ne odre|enosti dobijaju svoj pun smisao kada se podrede zahtevima nacionalne svesnosti sebe u vremenu i svetu u kome se deluje. Ti trenuci jasne nacionalne svesti iskrsavaju uvek pri prepoznavawu svoje nacionalne drugosti, u bilo kom vidu wenog ospoqewa ili ispoqavawa. Pokre}u akciju samo u grani~nim podru~jima na{eg postojawa u odnosu na nacionalnu drugost, i u grani~nim situacijama opstajawa u datom nacionalnom identitetu. U ravni neposrednih pona{awa, kroz istoriju, ona se javqa, kod nekih qudi, sasvim epizodi~no. Uzmimo, za primer, samog Miltijada, pobednika na maratonskom poqu. Kada se Miltijad obra}ao skupu pred Maratonsku bitku, koju je zamislio i kojom je komandovao, on iskazuje `equ da Atina zauzme prvo mesto me|u svim helenskim gradovima. Prevazilazi svoja zavi~ajna ose}awa i nudi svoj zavi~aj na oltar helenstva. Svoj zavi~aj: svoje ku}e, imawa, qude, stavqa na oltar helenstvu koje postoji samo kao zajedni{tvo htewa i od87
SVETOMIR BOJANIN
govornosti za opstanak toga helenskog koncepta sveta u budu}nosti. Tokom same bitke, opisuje Herodot: Atiwani su prvi od Helena koji su u trku juri{ali na neprijateqa (9). Heleni, gra|ani dr`avagradova, dakle svojih zavi~aja, u stalnim me|usobicama oko neke materijalne dobiti i premo}i jednih nad drugima, za trenutak, ve} u petom veku pre Hrista, bivaju pro`eti sveobuhvatnim zajedni{tvom: kulture, jezika i verovawa do te mere da su hrabro stali su~elice smrti kojom svaka bitka preti wenim u~esnicima (9). Me|utim, posle pobede na Maratonu, odgovoriv{i svom, na tren, pobu|enom nacionalnom zovu, Miltijad se ponovo sru~i u svoja zavi~ajna ose}awa i pojuri negde da dovr{i neki mali rat sa nekim gradom koji je, ve} od ranije, namerio da opqa~ka (9). Do`ivqaj nacionalne ose}ajnosti i samosvesti o sebi kao bi}u nacije zasnovan je od samih po~etaka qudskog `ivota kao mogu}nost i osnova ~ovekove egzistencije. U ideji helenstva, pri wihovom susretu sa agresivno{}u odre|ene kompaktne drugosti, pojavilo se nacionalno ose}awe i samosvest u punoj mo}i integrisawa svih, do tada poznatih qudskih vrednosti: qubavi prema ideji duhovnog zajedni{tva sa drugima, samopo`rtvovawa za to zajedni{tvo, hrabrosti i lepote (kalokagatija), odgovornosti, {to ~ini osnovni supstrat nacionalne svesnosti uop{te, sve do na{ih vremena. Ovo je vreme kada je helenska misao ve} znala: da nam na{a ~ula mogu da svedo~e samo ako ~ovek nema varvarsku du{u; da je izme|u qudi nevidqivi spoj ja~i od vidqivog (8, str. 107 i 54); da je osnovni zadatak ~oveka da se samosaznaje (Delfi). Time je put otvorenosti qudskog bi}a ka svemu qudskome, pa i prema svojoj nacionalnoj samosvesti, kao prema posledwoj inte88
grativnoj snazi moralnog odnosa prema datom realitetu, bio otvoren. Vladari nadnacionalnih imperija staroga veka, vodili su svoj `ivot daleko od svakodnevice qudi, postavqaju}i se iznad ~oveka svojom vladarskom (ne)odgovorno{}u. Qudskiji oblici odnosa izme|u vlasti i qudi, upojedina~enih u svojoj muci sa samim sobom, proplamsavao je u ponekoj, uvek nedore~enoj i kratkovekoj demokratiji, u tim davnim prehri{}anskim vremenima. Sve se, me|utim, zavr{ilo neronskim motivom Rimske imperije, ~iji sablasni duh o jednom vladaru nad jednim svetom, dakle o izgradwi uvek neke nove vavilonije, jo{ uvek kru`i prostorima savremene politi~ke svesti, sle}u}i tu i tamo me|u nas, i danas. 4. Hri{}anstvo donosi novi duh u me|uqudske odnose. Usmereno na to da omogu}i usavr{avawe ~oveka u svakom upojedina~enom me|uqudskom odnosu, kao osnovi bilo kakvog boqitka u `ivotu ~oveka uop{te, ono nagla{ava stav: da je svaki ~ovek, u svakom trenutku `ivota ponovo i uvek li~no odgovoran za izbore vrednosti do kojih mu je stalo i za ono {to ~ini, bez obzira na spoqne okolnosti; da pre svake odluke (pre nego {to se baci kamenom na...) treba da razmisli o sebi i svome moralnom iskustvu, stavu i ~inu koji treba da usledi i da smo svi jednaki u svom postojawu pred Bogom. To negirawe privilegovanih qudi ili imperija, do`ivelo se od tada{wih, kao {to se do`ivqava i danas od strane sada{wih gospodara sveta, kao puka diverzija. I samim nominalnim usvajawem hri{}anske misli od strane imperije, postavilo se i pitawe zla koje izvr{iteq wene vlasti, ~esto s te{ko ukrotivom prirodom u sebi, mo`e i daqe da nanosi svome narodu. Pravdaju}i se za zla sveta, vladaju}i establi{ment je prihvatio stav da sve to proizlazi od Bo`je promisli, bilo kao ~in ka`wavawa naroda zbog wegovih grehova ili kao isku{ewe koje Bog {aqe qudima.
89
SVETOMIR BOJANIN
Sveti Avgustin (IV vek) je poku{ao, prema navodima Hojzinha, da razre{i ovo pitawe u svom obimnom delu De civitate Dei. On je smatrao, prema Hojzinhi, da bez dr`ave nisu mogu}i ni qudska zajednica ni mir i da je ona neophodna da {titi crkvu sve dok bude trajao ovaj svet. Za na{u temu je od posebne va`nosti stav sv. Avgustina prema pitawu nacionalnog bi}a qudi, o ~emu on govori slede}im re~ima, prema navodu ovog istori~ara:
Sve dr`ave (}e) biti male, `ive}e u slozi sa susedima, tako da }e na svetu postojati dr`ave mnogih naroda kao {to u jednom gradu postoje mnoge gra|anske ku}e (podvukao S. B., 10, str. 15).
Uz malo slobode u tuma~ewu ovoga stava, mo`emo da zakqu~imo da je sv. Avgustin, ve} imao ideju o narodima i wihovim dr`avama, dakle o nacijama. Kao {to gra|ani sa svojim ku}ama grade zajednicu jednog polisa, i nacije }e svojim samostalnim dr`avama, tamo u nekoj budu}nosti, graditi slo`nu zajednicu sveta. Intuicijom sna`nog mislioca zapazio je, ve} u 4. veku, odre|enu analogiju izme|u li~nosti i nacije. Predvideo je da svaka li~nost, kao i svaka nacija, ima pravo na po{tovawe i ravnomerno uspostavqenu uzajamnost s drugim narodimadr`avama, kao {to je to slu~aj me|u susedima u organizovanim gradskim sredinama. Drugi problem koji nas ovde interesuje jeste imperijalno nasiqe nad individualno{}u naroda i nad upojedina~enim li~nostima, gotovo u svakoj dr`avnoj tvorevini u to doba. Umesto postavqawa pitawa o vaqanosti takvih tvorevina zbog pritisaka na savest qudi, on ih ipak prihvata apriori, i predla`e da se tim dr`avnim nasiqem mora da {titi crkva dok postoji ovaj, verovatno misli a ne ka`e, gre{ni svet. Sveti Sava je, posle ~itavih 800 godina, re{avao sli~an problem, ali ne kao mogu}nost odnosa u budu}nosti nego kao motiv i model pona{awa u neposrednoj praksi postojawa u kojoj se nalazio sa svojim ocem, osniva~em dinastije, u odnosu na konstantinopoqskog vasilevsa i wegovu omnipotentnost, koja se opirala osa-
90
mostaqivawu naroda {to behu pod wegovim vla{}u, makar ta vlast bila i, prete`no, fiktivna. Profesor Sima ]irkovi} navodi, jednim drugim povodom, slede}i tekst Svetog Save iz 1208. godine, iz `itija koje je pisao o svome ocu Simeonu, u kome se sagledava ~itav jedan politi~ki program u kome se javqa i pojam srpske zemqe, dakle zemqe, kao posed, koji odre|uje ~itav jedan narod {to `ivi na tom posedu, po kome se ovaj posed i prepoznaje. Taj narod, na tom posedu, ~ini politi~ku zajednicu koju wegov vladar okupqa u jednu teritorijalnu celinu (3). Dakle, ovaj tekst navodim ovde zbog ideje o naciji kako ju je video Sveti Sava. Po{to je Bog stvorio nebo, zemqu i qude, ovima posledwima je dao da vladaju nad Bo`jom tvorevinom, pi{e Sveti Sava. Qude je razvrstao na careve, kraqeve, kne`eve i vladike (gospodare) i dao im da svako napasa stado svoje i da ga ~uva od zla.
Zato bra}o, premilostivi Bog utvrdi Grke carevima, Ugre kraqevima i svaki narod razdeli, zakon dade i naravi uredi i gospodare nad wima po obi~aju i zakonu postavi, svojom premudro{}u. Tako i po wegovoj mnogoj i neizmernoj milosti i ~ovekoqubqu darova na{im pradedovima i dedovima da vladaju ovom srpskom zemqom (podvukao S. B.)
SVETOMIR BOJANIN
Sveti Sava, prihvataju}i nominalnu vlast vasilevsa, nastoji da je ukroti, da je skloni sa horizonta na putu ka Tvorcu, zadr`avaju}i sasvim konkretnu vlast u svojoj dr`avnoj tvorevini. On ne `eli vlast nad mnogim teritorijama i zemqama. On govori o Nemawinoj ideji da okupi sve srpske zemqe ome|uju}i time, sasvim jasno, teritoriju koja pripada wegovom narodu. U stvari, Sveti Sava se zala`e za jednu dr`avnu celinu wegovog naroda. Za nacionalnu dr`avu Srba. Jedna nacija jedna dr`ava. Smatram bitnim i sasvim savremenim koncepciju nacije koju je Sveti Sava dogradio ne{to kasnije, i postavio kao zavetni zahtev svome narodu, na `i~kim saborima 1217. i 1221. godine, o ~emu nam svedo~e wegov savremenik i biograf Domentijan:
Ne vojujte bez pravde govorio je Svetiteq, pomi{qaju}i kako je Bog sa nama i ako {to dobro ili zlo tvorimo jer si Vi{wega uzeo za pribe`i{te svoje...
i wegov kasniji biograf Teodosije, koji tuma~i stav svetiteqa svojim re~ima:
Vojnike u~a{e da se ostave prekomernog grabqewa, uverava{e ih da se zadovoqe obrocima, svojim suprugama, i carskim davawem... (podvukao S. B., 3).
Borba za nacionalni opstanak i za prava na uqu|eni `ivot sveta je legitimna za vojnike svetosavskog opredeqewa samo onda ako vojuju za pravdu, i to bez prekomernog grabqewa, nasiqa i silovawa i bez unutra{wih pobuna, jer onoga ko Vi{wega uzme za svoje pribe`i{te, ko se bori za bilo koju pravdu na ovoj zemqi, nema odre{ene ruke za zlo~in, nano{ewe sada wegove nepravde i nasiqa, nema prava na razuzdanost. Ima prava na slobodu i na nezavisnost od pukih nagonskih htewa i pravo da ostvari svoja oqu|ena, ~ove~na pona{awa. Prema tome, svet ~ine mnogi narodi i mnoge dr`ave, svet je jedan i wime vlada Bog. Dr`ave su mnoge, one su neposredni podanici i izvr{ioci Bo`ije voqe. Wima vladaju qudi, prvaci iznikli iz tih naroda, po Bo`ijim zakonima.
92
Od tada, svaki srpski vojnik, bilo onaj u borbi za opstanak ili za prava srpskog naroda, ba{ zato {to se borio za pravu stvar, ~ine}i bilo koje nasiqe, prestao bi da pripada svetosavskoj zajednici zasnovanoj na `i~kim saborima u 13. veku. Taj ne pripada nacionalnom korpusu srpskog naroda. Onaj ko se ne dr`i ovih svetosavskih zahteva iz 13. veka, ne ~ini ~ast vojsci ni jedne nacije koja dr`i do svog moralnog statusa. * Oba ova sredwevekovna pisca prepoznali su nacionalnu samosvest naroda. Svojim stavom polaze od toga da ona nikako ne sme da se zanemari, kao i bilo koji drugi sloj ~ovekove samosvesti i odnosa {to se wome ostvaruju, kako ~oveka sa sobom samim tako i kao li~nosti sa svetom drugih. ^ove~anstvo }e, me|utim, jo{ dugo ostati da pati od razli~itih oblika posredni{tva koje nacionalne imperije, teokratske i druge internacionalne tiranije, tako surovo i tako grabe`qivo name}u mawim narodima. Ne poznavaju}i tokove istorije, ne prepoznavaju}i qudskost u qudima, drski planovi vlastodr`aca [...] propadaju u katastrofama (4), re}i }e u 20. veku Jaspers, ~emu se mo`e dodati: u katastrofama i pomoru sveta koji je najmawe u~estvovao u tim planovima i podeli dobiti onih koji su ih smi{qali. Propadaju u otpadni{tvu ~oveka od sebe samoga, u sopstveno ni{ta sveta. Nacionalna samosvest i nesporazum oko we Samosvest, kao pojava psihi~kog `ivota ~oveka, razvija se kao i svaki drugi deo tela i psihi~kih sposobnosti, u okviru prirodnih zakonitosti qudskog razvoja uop{te. Svako nasiqe nad strukturama i funkcijama qudskog bi}a, posebno kada je ono u razvijenim procesu, dovodi do deformiteta i izopa~ewa uvek odre|enih, tim nasiqem pritisnutim, oblastima qudske egzistencije.
93
SVETOMIR BOJANIN
Nacionalna samosvest se zasniva, u ranim fazama razvoja, na: fantazmati~nim mogu}nostima odnosa subjekta i sveta; naslu}ivawima o Dobru i Pravdi, putem legendi, kroz koje se one javqaju kao mogu}e pojave u `ivotu i putem svesnih motiva i projekata da se Pravda i Istina o bi}u, kona~no, ostvare samim `ivqewem, jer se weni ciqevi osmi{qavaju pukom vrlinom. Vrline koje su supstrat nacionalne samosvesti, bez kojih ona ne postoji kao pojava u motivacionom poqu niti kao oblik pona{awa, jesu: hrabrost pred nasiqem i smr}u, dobrota pred bedom i nesre}om drugih, istinitost pred obmanom, samoobmanom i la`i, pravo na samoostvarewe svih, na svoje druga~ijosti. Jedino tako biva mogu}e da se odr`i prirodni, neometani, nedeformisani tok samoostvarewa u sopstvenom nacionalnom identitetu, kao jednom od osnovnih obele`ja qudskog u svakom od qudi, {to zahteva da se poni{ti i da vi{e ne postoji: opravdawe bilo kog imperijalnog, porobqiva~kog, kolonijalnog projekta; motiv za stvarawe bilo kog oblika jednog carstva na zemqi s jednim vladarom na ~elu toga carstva i rajetinske svesti podani~ke svetine, ushi}ene {to mo`e da slu`i do besmisla; mogu}nost nasiqa nad slabijim susedima, nacijama, dr`avama, radi pqa~ke wihovih bogatstva ili produbqivawa wihovog siroma{tva. Nacionalna ideja je, ve} sama po sebi, prirodno demokratska. Zato je svojom pojavom uznemirila imperijalni svet carstava kao i revolucionare najrazli~itijih frakcija, ali uvek sa idejom da se uzdignu na talasu rajetinske poslu{nosti obezli~enog sveta, obespravqenog do ravni praha na wihovim ~izmama. Zato sasvim neuverqivo zvu~e tekstovi globalisti~kih mislilaca na{ih dana koji tvrde, kao na primer, izvesni Mario Vargas Qosa, da je nacija samo fikcija, da je tiranska po svojoj prirodi i nedelotvorna kao pojava u `ivotu.
94
On ka`e:
Uzmemo li samo krv koja je prolivena zbog we tokom istorije [...] doprinela (je) pothrawivawu predrasuda, rasizma, ksenofobije, i pomawkawa razumevawa me|u narodima i kulturama [...] Pru`ila je izgovor [...] autoritarnosti, totalitarizmu, kolonijalizmu, religijskim i etni~kim genocidima [...] (11).
Koliko samo ru`nih re~i za jedan oblik, sasvim nezaobilazan, na putu ostvarivawa qudske egzistencije. Umesto odgovora na te sasvim o~igledne neistine, samim tim i besmislice, pogledajmo {ta se to stvarno dogodilo samo u tom, tek prohujalom 20. veku, koji jo{ svi pamtimo: nacisti~ki internacionalizam i genocidno uni{tavawe naroda, koji se o~itovao SS divizijama od pojedinaca razli~itih nacija i veroispovesti, na primer: SS hanxar divizija bosanskih muslimana od 1942. godine; internacionalni komunizam (Gulag, Goli otok), uniformni globalizam biznismena (NATO formacije i wihovi zlo~ini, na primer, samo na prostorima na kojima `ive Srbi). Ni ratovi izme|u Bugara i Srba u 19. veku, kao ni oni u 20, nisu odraz nacionalnih interesa i htewa tih nacija ni wihovih nacionalizama. Balkanizaciju Balkana nisu stvorili ni naravi ni kulture balkanskih naroda. Ona je delo politi~kih lidera nacija koji behu gospodari rata i mira, a koje su, ba{ u ta doba, dosezali vrhunske domete u umetnosti, filosofiji, teolo{koj misli i nauci. Govore}i o prirodi nacionalizma, Hojzinha }e re}i slede}e:
Nacionalna suprotnost se te{ko mo`e smatrati uzrokom dugotrajnog rata izme|u Francuske i Engleske, ali se mo`e re}i da je ta suprotnost poja~ana tokom rata i usled rata (10).
Uzrok ratova na Balkanu je plod te`wi da se hri{}anskom svetu toga podru~ja, oslobo|enom od osmanlijske okupacije i pohare, ne vrate wihova prava na nacionalnu samostalnost i na na95
SVETOMIR BOJANIN
cionalnu dr`avu koju su izgubili ratuju}i vi{e od osam decenija (od bitke na Marici 1371. do pada Smedereva 1459) sa imperijalnim nasiqem jedne strane multinacionalne sile, nego da se ti narodi i daqe zadr`e u kolonijalnom posedu tada{wih multinacionalnih osmanlija koji su te`ili osvajawu sveta iz svojih prestonica na Temzi, Seni, Nevi, na plavom Dunavu i onih novih i najnovijih zasnivanih u Berlinu i danas na reci Hadson, sa one strane okeana. Se}am se kako Moroa opisuje susret Bizmarka i Dizraelija u Londonu, kad mu doma}in pokazuje mapu Balkana i ka`e da je to interesantno podru~je za nove kolonije. Ve}e su `rtve donosili internacionalni verski ratovi i revolucije internacionalnih programa, nego bilo koja me|unacionalna trvewa tokom sme{tawa pojedinih naroda na teritorijama Evrope. Ni ti verski ratovi, ni ta puka internacionalna ubijawa tokom ostvarivawa revolucinarnih pravdi, kao ni ratovi izme|u pojedinih nacija, nisu imali motiv niti u hri{}anskom konceptu ~oveka, nacije i sveta, niti u bilo kom nacionalnom predawu ili interesu. Problem nije u ~ovekovoj prirodi po sebi, ali je u ~ovekovoj prirodi te{ko}a da se samosagleda u susretu sa svojom drugo{}u. Taj zahtev za decentracijom svojih umnih mo}i i za otvarawe prema realitetu sveta i `ivota, ~ini centralni problem ~ovekovog oqu|ewa. Ceo postupak samosaznavawa, i time otvarawa prema svetu, odvija se putem stalne interakcije izme|u realiteta i mogu}nosti bi}a, {to dovodi do ospoqewa ~ovekove egzistencije. Tek ostvarenim slobodnim kru`ewem: pobu|enih mogu}nosti bi}a i mogu}nosti wihovog ospoqewa, ostvaruje se zdrava qudska egzistencija. Svako ometawe toga kru`ewa tematizovawem ~ovekove egzistencije problemima jednoumqa bilo koje vrste, repetitivnosti odre|enih problema u odnosu na `ivotne te{ko}e i zdravqe, prenagla{enom sumwi~avo-
96
sti, osiroma{uje qudsko postojawe, ~ini ga sku~enim, {to je u osnovi svakog ose}awa: sopstvene neostvarenosti, li~ne nesre|enosti, do`ivqaja uskra}enosti i bolesti. Globalisti~ki ko{mari koji onemogu}avaju nacionalno ospoqavawe qudske egzistencije na autenti~an na~in, nadnacionalne torture nad nacionalnim identitetom i sve{}u, usporavaju i ometaju prirodan razvoj ~oveka kao qudskog bi}a i wegove dru{tvene zajednice (2).
Verski identitet
Religioznost primarni zov qudskog bi}a U ravni filogenetskog razvoja, qudsko bi}e prepoznajemo po antropolo{kim parametrima wegovog tela i po religioznosti, kao primarnoj osobenosti ~oveka, kojom on ostvaruje povezanost qudi u zajednice koje su puka laboratorija procesa oqu|ivawa ili hominizacije qudi. Robert [peman, savremeni nema~ki filosof, na primer, smatra da su: i religioznost, kao i esteti~nost, eti~nost i iskustvo kognitivnosti specifi~na iskustva bezuslovnosti same qudske prirode (12). O tom primarnom zovu religioznosti sa kojom se ~ovek i javqa na zemqi, ra|aju}i se sa wime u samom sebi, svedo~i i Vojin Mati} slede}im navodom:
Ta pe}inska religija bila je toliko zajedni~ka svim kulturama kromawonaca ili homo sapijensa da su istra`iva~i mogli da svrstavaju tipove crte`a sa delovima pe}ina u kojima su se nalazili(6).
Surovi egzistencijalni susreti sa anorganskom materijom: pesak, kamen, voda, vatra; sa biqem, ogromnim rastiwem i sa `ivotiwskim svetom, postepeno su definisali iskustvo ~oveka o tome da smo ne{to drugo i druga~iji od okru`ewa u kome smo se sagledavali.
97
SVETOMIR BOJANIN
Istovremeno, zajedni~ki lov na veliku, opasnu divqa~ budio je u ~oveku wegovu uro|enu, primarnu potrebu za uzajamnosti i za me|usobnim pomagawem uop{te, kada bi se dopalo {kripca pri poduhvatu koji se odvija, {to je moralo da unosi uzbu|ewe u qudima, koje slama granice primarne ego-centri~nosti u odnosima prema svetu i `ivotu, sli~no kako se to obnavqa u svakom pojedincu me|u nama, tokom upojedina~enog razvoja svakog qudskog bi}a od detiwstva ka zrelosti. Ta nemu{ta doga|awa pobu|uju do`ivqaj iskazivan: sebi samome, putem fantazama i budnih sawarewa u dokolici, drugima, u neposrednom okru`ewu opona{awem i igrom i onima udaqenim, kricima, glasom, re~ju, podsti~u}i u wima, po mogu}nosti, iste ili pribli`no iste fatazmati~ne predstave, i, kasnije, misaone sadr`aje. Dosegnutim predstavnim mogu}nostima i iskustvom komunikacije svojih opa`awa i stavova sa drugim, po~iwu i prvi procesi ~ovekovog samosaznavawa, koji su su{tina procesa bu|ewa i sagledavawa svog sopstvenog identiteta me|u qudima, u odnosu na svet stvari i u odnosu na pojave u prirodi. U tom konglomeratu straha za puki `ivot, domi{qawa kako da se izbegne prete}e zlo ili ostvari neko o~ekivano dobro; `udwe za osvetom, za dominacijom nad drugim, naslu}ivao se i jedan svet izvan tih o~iglednosti, kome su one bile podlo`ne i koji ima snagu mudrosti {to prevazilazi puka pona{awa i delawa, bivaju}i im ~ak i podlogom. Tako se budio duhovni svet, imanentan qudskom bi}u ve} po sebi, skriven u wegovoj biti kao virtuelna mogu}nost ~ovekovog na~ina postojawa, ostaju}i od tih vremena na{eg najranijeg postojawa u velu tajanstvenosti nadnesene nad na{im `ivotima. Do`ivqaj tajanstvenosti, {to bdije iznad ~ovekovih mogu}nosti saznavawa, ~oveka ~ini sasvim nemo}nim, ophrvanim sumwama, otkrivaju}i mu wegovu ni{tavnost pred Svemo}nim i Savr{enim, koga naslu}uje sobom samim kroz dobrobiti koje se ipak ostvaruju u qudskom `ivotu, i omogu}avaju ~ovekov opstanak na zemqi.
98
Tako se ~ovek susreo sa do`ivqajem svoje definitivne drugosti, sa do`ivqajem Smisla svoga `ivota i sveta. Svaki poku{aj saznavawa Boga razumom bio je besmislen, jer sve shva}eno razumom pristupa~no je razumskoj upotrebi, a do`ivqaj Boga, ve} po sebi, ukazivao je na nadrazumski svet kome je ovaj podre|en, ~ija je on samo emanacija. Ono {to je nadrazumsko, nikako nije moglo biti predmetom ~ovekove manipulacije. Bog u svojoj apsolutnosti uma i vrlina nikada ne mo`e da se obujmi qudskim saznavawem, kome je dato da mu bude pristupa~no samo ono {to je `ivotno manipulativno, a nikako ono {to je izvori{te `ivota. ^ovek je, dakle, nastajao obele`en svojim religijskim identitetom. Verovawe se, u svom religijskom kontekstu, mo`e smatrati integrativnim ~iniocem autenti~ne qudske prirode. Poznati psihijatar i filosof, Jaspers, govore}i o obele`jima qudskog bi}a, re}i }e da je wegovo obele`je i to {to je: ^ovek [...] bi}e koje se odnosi prema Bogu (4). Prema veri svaki ~ovek ima aktivan odnos. Verski identitet prethodi svim drugim identitetima od trenutka kada se u detetu jave sposobnosti do`ivqavawa i prepoznavawa odnosa JaTi. Bog je apsolutno Ti, prema kome stoji svako na{e Ja, ~as sa nevericom, ~as sa strepwom, ~as sa qubavqu. U okriqu verskog identiteta, mati~e se svi ostali identiteti ~oveka. Religioznost povezanost qudi oko tajne mudrosti Vera religiozne provenijencije, ta sna`na integrativna mo} qudskosti kao pojave na zemqi, kojom se li~nost upojedina~uje u istoriji, nastojala je milenijumima da se probije kroz: naslage fantazmati~nih, mitolo{kih koncepata sveta i `ivota; logi~ke sku~enosti u zakqu~ivawima; naslage pukih opa`awa i wihovih povezivawa vi{e ~e`wom nego istinito{}u koja bi iza wih stajala, vodila nas je kroz tmu{e zaborava ka Otkrovewu.
99
SVETOMIR BOJANIN
Vodila nas je kroz na{e sopstveno iskustvo uz primat qudskog lika svakom ~oveku, od najranijih trenutaka po wegovom ro|ewu, ose}awem povezanosti oko tajne mudrosti `ivqewa, otkrivaju}i qudima ~e`wu za udru`ivawem te`wi ka vrlini, {to be{e osnovom zasnivawa svih oblika qudskog zajedni{tva i ~itavog niza qudskih identiteta putem kojih se me|usobno prepoznajemo u sopstvenoj qudskosti. I, tek definisawem `ivotnog iskustva jevrejskog sveta, stvaraju se preduslovi i za Otkrovewe hri{}anskog religijskog do`ivqaja i Istinitosti. Religijski do`ivqaj je op{tequdski odnos ~oveka prema `ivotu kao pojavi i odnos ka apsolutnoj: istinitosti, eti~nosti, esteti~nosti i kreativnosti postojawa uop{te, dakle ka Bogu, o kome mo`emo re}i, parafraziraju}i Jaspersa: da je nevidqiv i nezamisliv, jer je nepristupa~an na{im ~ulima, po svojoj voqi i odre|ewu, neobuhvatan na{im logi~kim zakonomernostima kao i na{im fantazmati~nim predstavama koje su date da obujme samo o~iglednosti i merqivosti na{eg sveta, kako bi wima ovladavali, i zato, kad nam se god u~ini da smo na tragu da Ga saznamo, ve} samim tim nismo na tom putu ovladavawa Wime; da smo na Boga usredsre|eni, svom silinom integrativnih mo}i i potreba na{ega psihizma, ostvaruju}i time oblast ~ovekove duhovnosti kojom prepoznajemo punu istan~anost sopstvene ose}ajnosti. Prepoznavaju}i time qubav kao bezuslovno postoje}u u nama, koja je motiv svega {to ~inimo kada smo kreativni, kada ostvarujemo lepo i ~asno, do`ivqavamo se celovitim u svom upojedina~enom qudskom postojawu, kao jedino mogu}em obliku qudskog postojawa i sveta; obra}amo se Bogu sa punim poverewem jer: le`i iznad, a ne ispod pojmqivosti (Jaspers, 4. str. 158160). Ovde }u dodati da je svaki vi{i red pojmqivosti ~istiji od upliva senzomotornih shema na pojmovne celine i na sam ~in
100
rasu|ivawa. ^ovek se uvek sa vi{im poverewem odnosi prema pojmovnim celinama koje se sagledavaju na vi{im nivoima integracije visoko istan~ane qudske ose}ajnosti i inteligencije. To su, u stvari, duhovni predeli ~oveka kao li~nosti, kojima se on odnosi prema `ivotu i svetu, udru`uju}i time usmerenost sopstvene pa`we i akcije sa svim qudima istog verskog identiteta. Me|utim, svi qudi sa jasnim verskim identitetom kre}u se jednim smerom ka zavr{etku svog `ivota gde ih o~ekuje krajwi sud o `ivqewu koje se obavqa. To je onaj vrh piramide u kome se susti~u svi qudski `ivoti, i koja im, svakom pojedina~no, daje odre|eni smisao. Pred wim, pred tim krajem `ivqewa i wegovim sudom, strepimo svaki na svoj na~in. Nema religioznosti u principu, nema je ni kao religioznosti uop{te. Postoji uvek samo moja upojedina~ena religioznost, mene kao li~nosti, ~ije je intimno iskustvo utkano u iskustvo etni~kog kolektiviteta, i odre|eno wime. Religijsko ose}awe nastaje uvek otkrovewem koje se doga|a svakoj li~nosti u wenoj upojedina~enoj svesti. Upojedina~eno je te`wom koju sagledavamo udru`enu u uzajamnoj povezanosti sa drugima, usmerenu ka Smislu na{eg `ivota koji je u centru zbivawa sveta, ali uvek negde izvan wega samoga, nedoku~iv u svom kona~nom vidu. Versko ose}awe Versko ose}awe je vid qudske ose}ajnosti koja se, u principu, pona{a iracionalno i po nekim svojim nepredvidivim zakonima. Qubav, na primer, prema nekoj osobi ili prema odre|enom konceptu `ivota mo`e, ponekad, naglo da zaplamsa, da bi se onda, isto tako iznenada, i naglo povukla, ostavqaju}i li~nost u nedoumici i neprilici zbog u~iwenog u datom zanosu. Verska ose}awa znatno re|e zahvataju ti iznenadni zanosi i splasnu}a, ali su poznati i duhovnicima po manastirima kao i onima koji se bave psihoterapijom. Me|utim, nivo anga`ovanosti na poqu ispoqavawa sopstvene religioznosti kod ve}ine qudi imaju svoje uspone i padove, za-
101
SVETOMIR BOJANIN
visno od li~nih problema koji nailaze, ali se odr`avaju uvek u nekom proseku za tu li~nost. To je osobenost religijskog identiteta kao ospoqewa ~ovekove duhovnosti koja je uvek postavqena upitno nad svojim stavovima i wime motivisanim ~iwewima. Religijsko ose}awe:
zabrawuje da se sopstveno delawe uop{ti kao zahtev upu}en svima. Ono zabrawuje fanatizam. Ni naj~istija jasnost puta ne sme da dovede do toga da mislimo da je taj put jedino istinit za sve [...] oholost apsolutno istinitog je uni{tavaju}a opasnost za istinu u svetu (Jaspers, 4, str. 178).
Veruju}i ~ovek, i onda kada nastoji da uradi ono {to ~ini naj~estitije i najlep{e {to mo`e, uvek u sebi nosi skru{enost pitawa koje ostaje (Jaspers), da li je ba{ sve to na najboqem putu. Veruju}i u Apsolutnu istinitost i qubav sveta, woj prepu{ta kona~ni sud o wegovim slobodnim odabirawima. Iako uvek te`i da odabere ono {to je pravo i ono {to je dobro, uvek ima na umu da on to bira slobodno, po svojoj voqi, i da samim tim postoji mogu}nost proma{aja, pada, na {to je veruju}i ~ovek uvek spreman. On uvek strepi nad ispravno{}u svojih odabirawa, o kojoj nikada ne donosi sud on sam sebi. Religioznost nije oholost posedovawa istinitosti. Wu ~ini ~ista te`wa ka ispravnom delawu, strepwa nad vaqanosti sopstvenog delawa i spremnost na kajawe zbog mogu}ih proma{aja. Vera u apsolutnu qubav Tvorca otkriva mu i o~ekivawe opro{taja, ako opro{taj zaslu`uje. Ni logi~ko rasu|ivawe ni ateisti~ki koncepti ne daju slobodu na{em quskom postojawu. Oni uvek pretpostavqaju ~vrste i nesalomive zakonomernosti, ograde, izvan kojih se ne mo`e nikud. ^ovek je identi~an sebi samome tek uz mogu}nost ospoqavawa slobode, {to mu omogu}ava religioznost koja jedina priznaje mogu}nost gre{ke i ra~una sa tim. Religijski koncept sveta se `ivi, i po na~inu `ivqewa on se i prepoznaje kao autenti~ni identitet li~nosti. Preveden na go-
102
vorni diskurs koji nije popra}en pukom praksom odnosa sa drugim i re{avawem problema u realitetu, ne ~ini gradivni materijal identiteta religiozne li~nosti, i javqa se kao wena la`na egzistencija kojom se zavaravaju drugi, a ponekad i subjekt sam sobom. U te{kim vremenima ideolo{kih nasiqa, sretao sam qude u dubokoj patwi koji se `iveli jedan `ivot zasnovan na religijskim konceptima, u porodi~nom okru`ewu ili u svojim mawim mestima, a drugi, na eksplicitno ateisti~kim, na svojim radnim mestima ili preseqewem u neki ve}i grad, zbog napredovawa u slu`bi u okviru profesije. Qudi mewaju svoju versku pripadnost ili do`ivqajem uspe{nijih, i toj li~nosti prisnijih zahteva koje ta odre|ena nova konfesija postavqa svojim pripadnicima, ili prisilnim (na razne na~ine), prevo|ewem iz jedne veroispovesti u drugu. Prisilna prevo|ewa, ako su kratko trajala i to tokom samo jedne generacije, obi~no nisu uspevala. Ako se zadr`e tokom nekoliko generacija, uz materijalnu podr{ku pri tom, bivaju uspe{nom kod onih koji nisu jasno izdvojili iz primarnog sinkretizma vrednosti u sebi: one ve~ne, duhovne zasnovane na jedinstvu estetskih i eti~kih odrednica sopstvenog `ivota, od onih koje se zasnivaju na pukim zadovoqewima biolo{kog opstajawa me|u `ivima. Jaspers zamera savremenoj filosofiji {to izbegava da defini{e svoj odnos prema religijskom konceptu sveta. Govori o filosofskoj veri, ali sama filosofija, ka`e on, nije u stawu da donese ne{to novo, ona mo`e samo da probudi i da time doprinese da se setimo, da se u~vrstimo i odr`imo. Verski identitet Religijski ili verski identitet je op{tequdski, i nastaje prepoznavawem ~ovekove druga~ijosti u odnosu na do`ivqaj Boga. Odvija se u oblasti duhovnog `ivota koji je odre|en nivoom istan~anosti emocija i dosegnutim nivoima inteligencije, svake jedinke u zajednici. Tim putem se prepoznaje i ustoli~uje u ~oveku
103
SVETOMIR BOJANIN
do`ivqaj i saznawe o wegovoj neuporedivosti sa Apsolutnom mudro{}u, koja sadr`i svu esteti~nost, moralnost i kreativnost sveta, ka ~ijem okriqu te`i. To u ~oveku pobu|uje potrebu za stalnim samousavr{avawem. Ona se ospoqava stalnom sumacijom iskustva u ~oveku, koja ga ~ini uvek spretnijim, sposobnijim, boqim, {to se javqa kao proces u~ewa. Ono se odvija i spontano samim `ivqewem i organizuje se voqno od strane qudskog bi}a, kao u~ewe odre|enih ve{tina, istan~avawa i boga}ewa ose}ajnosti i uve`bavawa misaonih aktivnosti. Kod zrelijih li~nosti ta potreba za stalnim samousavr{avawem postaje i ~in voqnog ispoqavawa, u vidu permanentnog usavr{avawa ili rada na sebi, kako kod religiozno tako i kod ateisti~ki nastrojenih ~lanova qudske zajednice. Pojam: `ivotno iskustvo, sa uzrastawem i sazrevawem, sve vi{e pretpostavqa usavr{avawe u eti~kim vrednostima qudskih delawa, {to se lepo vidi u na{im o~ekivawima da je starija osoba i mudrija u svojim zakqu~ivawima i ~asnija u svojim opho|ewima. Tako ~esto ~ujemo da se ka`e nekome za koga se smatra da je nekoga prevario, na primer, na kasi u prodavnici: Nije te stid tih svojih sedih vlasi, aludiraju}i na odre|eni nivo starosti osumwi~enog za prevaru. I svako od qudi, kako oni religiozni tako i oni ateisti, u svojoj najdubqoj intimi procewuju svaki svoj ~in delovawa, svoje pomisli, misli koje su ispoqili, u odnosu na neke svoje kriterijume. Uvek se pitaju u sebi samima kakvi su kao prijateqi drugima, kao roditeqi, kao deca, kao supru`nici, stalno te`e}i da budu boqi u nekom svom kontekstu, u atmosferi u kojoj `ive. Stalno smo u nekom nastojawu da se odredimo prema op{toj qudskoj moralnosti i da budemo za sebe i za druge ono {to o~ekujemo od sebe da budemo. Stalno strepimo nad svojim identitetom, znaju}i da je on: u stalnom nastajawu, svakim trenutkom `ivqewa, i da zahteva stalno odr`avawe kako bi ostajao istim. Verskim identitetom se ospoqavamo posebno, jer je on najdelikatniji, ocrtavaju}i nas od na{eg sopstvenog ja do najvi{ih oblasti duhovnosti, nas kao qudskih bi}a.
104
Kao i svi drugi qudski identiteti, ima za osnovu jasan do`ivqaj, u ovom slu~aju, do`ivqaj sopstvene upojedina~enosti u svojim qudskim ograni~ewima i naziv toga do`ivqaja, koji je u komunikaciji sa svetom onoliko jasan koliko je i sam do`ivqaj jasan subjektu. Tome }u dodati i Jaspersovo zapa`awe o ~ovekovoj te`wi za stalnim samousavr{avawem, ili kako on to ka`e, za stalnim prevazila`ewem sebe sama, kao bitne odrednice wegovog identiteta jer:
[...] u tome (samousavr{avawu) vi{e napredujemo ukoliko nam je dubqa svest o Bogu, zahvaquju}i kojoj nam u isti mah postaje jasna sopstvena ni{tavnost (Jaspers, 4. str. 174).
Apsolutni drugi, Tvorac sveta, do`ivqen celim bi}em veruju}eg ~oveka u Wegovoj bo`anskoj evidentnosti, bitan je ~inilac u ontogenezi razvoja ~oveka kao bi}a sveta i wegove li~nosti, kao graditeqa odnosa u svetu. Ateizam je verni pratilac svih religijskih koncepata. Nastaje putem neostvarenih te`wi ~oveka da saznajnim postupkom u~ini pojam Boga predmetom saznajnih procesa i upotrebe u teku}im ~ovekovim projektima `ivota na zemqi. Ispoqen u vidu militantnog ateizma, on se bavi teolo{kom mi{qu u te`wi da je negira, analizom obi~aja i tajni verovawa, u te`wi da ih raskrinka, pri ~emu, i nenamerno, ospoqava religijski identitet sebe kao qudskog bi}a. I ~ovek koji veruje i ateista koji ne veruje bave se istom ~iwenicom `ivota, prilaze}i joj sa dve suprotne strane. Obojica su uzbu|ena u svojim raspravama oko istog i obojica iznose svoje argumente, postavqene u suprotnim smerovima, o istoj pojavi `ivota. Za ateistu je bitno da doka`e da nema onog u {to je ube|en da ga nema (?), a veruju}i, koji prihvata raspravu, `eli da zdravorazumski doka`e da postoji ono u {to on neopozivo veruje, a {to ne podle`e logi~kom diskursu. Ateista se pona{a tako {to ne po{tuje odre|ene oblike odnosa, a veruju}i opet ispoqava odre|ene oblike pona{awa, pri ~emu su pona{awa i jednog i drugog odre|ena istom pojavom `ivota. Obojica imaju svoj odre|eni reli105
SVETOMIR BOJANIN
gijski identitet. Za nekoga se zna da je veruju}i ~ovek, kao {to se i za onog drugog zna da je ateista. I jedno i drugo se zasniva na odre|enom na~inu do`ivqaja Boga kao pojave i tvorca sveta. * Religijski identitet je sveobuhvatan za sve qude. U sebi integri{e najvi{a dostignu}a qudi u svom eti~kom i estetskom usavr{avawu i kreativnim mogu}nostima, kojima ostvaruje svoj odnos prema Bogu putem odnosa: prema `ivotu, radu i smrti. Nacionalni identitet je odre|en prema svojoj qudskoj drugosti prema kojoj se odre|uje: razumevawem, razmenom kulturnih dobra i uzajamno{}u u qubavi u dobrim i zlim vremenima. Oba ova identiteta nastaju u okviru ~ovekove slobodne voqe, a u ravni nivoa istan~anosti wegove ose}ajnosti i sposobnosti inteligencije. Odre|uju ih sadr`aji eti~kih i estetskih potreba ~ovekove prirode i wegove mogu}nosti kreativnog ostvarivawa svoga postojawa. Religijski i nacionalni identitet su virtuelne mogu}nosti qudskog bi}a koji se u wemu, kao i druge psihi~ke mogu}nosti, bude usled spoqnih povoda, oblikuju umnim sposobnostima li~nosti, i odr`avaju svakodnevnim anga`ovawem slobodne voqe svakog pojedinca. Po wima se ~ovek prepoznaje u svojoj kona~noj oqu|enosti i li~nim vrednostima.
Socijalni identiteti
Identitet odre|en situacijom Svaka `ivotna situacija nas odre|uje, ne{to mawe za sebe a znatno vi{e za druge, osobenostima {to je ~ine svojevrsnim. Drugi nas opa`aju, na primer, kao spava~a, kao pliva~a, kao govornika, predava~a, u~enika, studenta, majstora, ako nas vide u odre|enom na~inu postojawa, a ne prepoznavaju}i nas u nekom od iden106
titeta koji se otkrivaju li~nim susretawima ili poznavawima od ranije. Ako nas pak poznaju kao li~nosti, oni }e se odrediti prema nama u odnosu na identitet koji, za wih, ima dominaciju kao ono {to nas odre|uje. Kako se `ivotne situacije smewuju, tako se i identiteti kojim nas obele`avaju mewaju. Nekad ni ne prime}ujemo da smo odre|eni situacijom. Odnose}i se prema sebi kao onom {to za nas jesmo, iznenadimo se kada nam se neko obrati kao nekom slu~ajnom prolazniku, navija~u, posmatra~u, demonstrantu ukoliko smo se na{li tu, prolaze}i, kad nas je neko zaustavio da nas ne{to pita; ako smo zastali u grupi nekih navija~a kad nas je neko primetio; ako smo u~estvovali na demonstracijama iz politi~kih ube|ewa, kada je neko pri{ao i pozvao nas: ~uj ti, demonstrantu. ^esto smo se klonili da se na|emo u dru{tvu sa nekima po kojima bi mogli da nas odrede na{i prijateqi, kako se ne bi u nas razo~arali, ili mo}ni neprijateqi kako nas ne bi progonili. Identitet po grupnoj pripadnosti Prve trajnije grupe koje nas odre|uju pred drugima, {to onda i sami prihvatamo kao sloj sopstvenog identiteta, jesu razredne zajednice, sportska dru{tva u koja se ukqu~ujemo, grupe sa letovawa u kojima smo se na{li i do`iveli ose}awe grupne pripadnosti. Ono je virtuelna potreba u svakom qudskom bi}u koja se ostvaruje uvek onda kada se na odre|enom istom prostoru, u odre|eno isto vreme samosagledavamo kao neko za sebe i pred drugima, uz prijatno raspolo`ewe {to se time budi u nama. Pri tom otkrivamo u sebi qubavi, ta sasvim svojevrsna ose}awa usmerena ka mnogima u okviru grupe, u to vreme na{eg zajedni~ewa. Osnovno obele`je qubavi je potreba: za udru`ivawe pa`we i aktivnosti sa drugima, spremnost na uskra}ivawe sopstvenih zadovoqewa za dobrobit bilo kog ~lana grupe, po`rtvovanost u vr{ewu zadataka u svrhu opstanka ili afirmacije ostvarenog zajedni{tva, i
107
SVETOMIR BOJANIN
probu|ena qubav u ~oveku za odre|eni kolektivitet kao definisanu i do`ivqenu celinu zajedni{tva ili me|uqudskosti. Na toj osnovi, koja je primarno svojstvo qudske ose}ajnosti {to se ra|a sa bi}em ~oveka, zasniva}e se i svaki ovde opisan identitet. Svaki socijalni identitet se zasniva na opa`anoj ili do`ivqavanoj istosti me|u grupama qudi, bilo u vidu: biolo{kih obele`ja (uzrast, pol, rasa), jezika, mentalnih osobenosti ili ome|enosti prostorom, vremenom i `ivotnom situacijom u kojima se na|emo. Samim ~inom sapostojawa uokvirenog istim kvalitetima koji nas, kao grupu, odre|uju, kako je gore pomenuto, javqa se mogu}nost da se qudi otvaraju jedni prema drugima svom puno}om svojih te`wi, bude}i uzajamnu privr`enost, koja }e da ih me|usobno povezuje, obele`avaju}i ih istim identitetom za druge. Zajedni~ko `ivqewe u okviru istih prostorno-vremenskih ome|ewa, od puke porodi~nosti, do najvi{ih nivoa udru`ivawa qudi u okviru nacionalnih i religijskih zajedni{tava, sadr`aj su `eqa i fantazama zrelih li~nosti, bez obzira na uzrast i obrazovawe, u svim vremenima kroz istoriju do danas. Ta zajedni{tva nas uvek boje svojim identitetom kojim se dogra|ujemo kao li~nost, naro~ito za druge, koji nas po tim identitetima {to ih prepoznaju u pojedincu, vrednuju i klasifikuju. Profesionalni identitet Profesionalni identitet je odre|en sa istosti posla koji ~ovek obavqa i obu~enosti odre|enim ve{tinama ili znawima {to ~oveku omogu}ava da ih primewuje u svojoj svakodnevici. Bitni formativni ~inioci koji grade jedan profesionalni identitet su svakako: prostor koji je uvek specifi~an za neko zanimawe, du`ina i na~in obuke kroz koje osobe {to se wime bave pro|u,
108
du`ina vremena bavqewa tim zanatom ili tom strukom, i tip susretawa sa drugim qudima {to se tu podrazumeva, a {to bitno uti~e i na kvalitet socijalizacije osoba koje se bave odre|enom strukom, {to ih ~ini osobenima za druge i otkriva me|usobno zajedni{tvo esnafskog tipa. Kod zrelijih li~nosti, profesionalni identitet se ne javqa uvek u prvom redu kontakta sa qudima. On je izra`en samo pri ostvarivawu profesionalnog zadatka gde se eti~nost li~nosti sagledava kroz savesnost toga obavqawa, a sposobnost kroz wegov kvalitet. U susretawima sa qudima izvan profesionalnog zadatka, obi~no se ne prepoznaje profesionalni identitet, a eti~nost, zainteresovanost za javna doga|awa u zajednici, kvaliteti odnosa sa drugima, ogledaju se, prepoznaju i cene u privatnosti odnosa koje zrela li~nost ostvaruje sa svojim okru`ewem. Kada pri svakom obliku susretawa i pri svakoj grupnoj pripadnosti i u svakoj `ivotnoj situaciji dolazi u prvi plan profesionalno odre|ewe, ukazuje na odre|enu neslobodu u bi}u same te osobe, {to ~ini da se dr`i kruto onoga odnosa u kome se ose}a sigurnom, ili se radi o tipu la`ne egzistencije koja svojim stru~nim sadr`ajima onemogu}ava da se oslu{ne dubqe iz sebe sama. Time ~uva sopstvenu sre}nost `ivqewa onakvog kakvo joj se de{ava. Klasni identitet Klasni identitet se zasniva na ose}awu grupne pripadnosti koja povezuje osobe po koli~ini materijalnih dobara koje poseduju, a koje delimo na: bogate, ili one koji poseduju velike vi{kove, znatno iznad osnovnih `ivotnih potreba; sredwe bogate sa znatno mawom koli~inom materijalnih dobara, ali koja su jo{ uvek iznad osnovnih `ivotnih potreba i siroma{ne, sa materijalnim dobrima u pukoj ravni `ivotnih potreba ili sa nedovoqno materijalnih dobara za osnovne `ivotne potrebe.
109
SVETOMIR BOJANIN
Homogenizacija bogatih s jedne strane i siroma{nih sa druge, zasniva se na sasvim o~iglednim kvalitetima me|usobnih zajedni{tava unutar svojih grupa, koja su data: podudarno{}u kvaliteta prostora u kojima `ive jedni ili drugi, u organizovawu vremena u kome obavqaju `ivotne potrebe i slobodna htewa i jedni i drugi, i osnov senzomotornih iskustava kojima se zasnivaju pojmovni sistemi i rana usmerewa ose}ajnosti prema drugima i svetu. Sve to ne doprinosi razlici wihovih saznajnih sposobnosti i mogu}nosti ose}ajnog `ivota, ali im ostvaruje razli~ite asocijacije {to prate odre|ene pojmovne celine, uti~e na ritam sazrevawa ose}ajnosti, ~ine}i ih specifi~nim i za jedne i za druge, i uti~e na usmeravawe radoznalosti i saznajnih procesa, ~ime deluju formiraju}e na sadr`aje koji nastawuju wihove misaone procese, kao i na argumentacije svojih stavova i ose}ajnu podlogu svojih uzbu|ewa. Sredwe klase, me|usobno sasvim razli~ite po posedovawu dobara, nemaju svoje osobenosti. Jedni me|u wima, upore|uju}i se stalno sa onima imu}nijima, sti~u do`ivqaj svoga siroma{tva, a neki opet, `ive}i u blizini siroma{tva, neguje u svojim porodicama sopstveni do`ivqaj bogatstva, u ~emu u`ivaju. Ono {to sa`ima ove qude u istost postojawa jesu wihovi zavi~ajni, nacionalni i religijski identiteti. Tragika koju predstavqaju klasne razlike jeste u tome {to ovi iz bogata{kih porodica nisu brinuli o zakonima kojima bi se omogu}ili i siroma{nima da svojim radom mogu da do|u do neke materijalne sigurnosti, a ovi drugi, proleterofili, kada su do{li na vlast, u~inili su sve da svoje narode zadr`e u jednakosti u bedi i neznawu, na ~ijem su utvr|ivawu zdu{no radili. To se vidi po tome da su posle sloma komunizma, iz op{te bede naroda koji su bili wime tla~eni decenijama, iza{li kao novobogata{i samo oni koji behu u redovima partijske vrhu{ke komunisti~kih re`ima. Nebriga i brzopletosti u re{avawu problema klasnih razlika se pokazala samo kao puki uvod u kriminogeni koncept poli110
ti~ke mo}i, koji sve vi{e uzima maha u svim oblastima `ivota na{eg postkomunisti~kog, evro-ameri~kog civilizacijskog kruga danas. Klasni identitet se mewa shodno sticawu ili gubqewu materijalnih dobara. Problemi u socijalnom poqu i emocionalnom odnosu prema svojoj `ivotnoj situaciji nastaju onda kada se naglo prelazi iz jednog u drugi socijalni status. Ovome odolevaju samo zrele li~nosti jasnog nacionalnog i religijskog identiteta.
LITERATURA 1. Bojanin, S., Neuropsihologija razvojnog doba i op{ti reduktivni metod, ZUNS, Beograd, 1985. 2. Bojanin, S., Nastajawe nacionalne samosvesti i wen smisao, Zbornik Mat. srp., Novi Sad, 2000, br. 108, str. 187204. 3. Bojanin, S., Svetosavqe i na{e doba, Novi Sad, 25. januar 1999. god. u Tri svetosavske besede, Prvo slovo, Beograd 2000. 4. Jaspers, K., Uvod u filozofiju, Prosveta, Beograd, 1973, str. 160. i 173, str. 297. 5. Kerovi}, R., ^ovjek u sredi{tu, Fil. fakultetSvetovi, Bawa LukaNovi Sad, 2002. 6. Mati}, V., Nesvesno u antropologiji, u Antropologija, bolest i zdravqe, @elind, Beograd, 2000, str. 27. 7. ]irkovi}, S., Predgovor u Kraqevstvo i svetost (Bo{ko Bojovi}), Slu`beni list, Beograd, 1999, str. 1923. 8. Heraklit, Fragmenti 9. Herodot, Istorija (kw. I, str. 127129. i kw. II, str. 107108), Matica srpska, N. Sad, 1980. 10. Hojzinha, J., Nacionalizam i patriotizam u Evropi na kraju 19. veka (1940), Prometej, Novi Sad, 1996. 11. [naper, D., Zajednica gra|ana (1994), Z. Stojanovi}, Novi Sad, 1996, str. 10. 12. [peman, R., O pojmu prirode ~oveka, u ^ovek u modernim naukama, Kw. zajednica, Novi Sad, 1986, str. 90101.
111
SVETOMIR BOJANIN
112