SADRŽAJ

I. PREDPOGLED 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. Javni naslov: Prilozi filozofiji i bitni podnaslov: iz dogođaja “Prilozi” pitaju na jednom putu... .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Kazivanje iz dogođaja kao prvi odgovor na pitanje bitka .. Iz dogođaja.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Iz dogođaja.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Za malobrojne – Za rijetke . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Temeljni ugođaj .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Iz dogođaja.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Iz dogođaja.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Pregled .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Iz dogođaja.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Dogođaj – tubitak – čovjek . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Dogođaj i povijest .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Suzdržanost . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Filozofija i svjetonazor . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Filozofija kao “filozofija nekog naroda”.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Filozofija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Nužnost filozofije . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Nemoć mišljenja .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Filozofija (O pitanju: tko smo mi?) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Početak i početno mišljenje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Početno mišljenje (Nabačaj) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Početno mišljenje . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Početno mišljenje. Zašto mišljenje iz početka? .. .. .. .. .. .. Pogrešna očekivanja od početnog mišljenja .. .. .. .. .. .. .. .. 9 11 14 11 22 44 33 24 78 28 32 49 54 69 21 35 44 00 89 11 46 59 22 11 22
5

SADRŽAJ

SADRŽAJ

25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49.

Povijesnost i bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Filozofija kao znanje.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Početno mišljenje (pojam) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Neizmjernost početnog mišljenja kao konačnog mišljenja Početno mišljenje (Pitanje o biti) . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Početno mišljenje (kao osvještenje) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Stil početnog mišljenja . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Dogođaj. Jedan presudan uvid poslije provedbe nazvuka doigre . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Pitanje bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Dogođaj i pitanje bitka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Dogođaj. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Proizmišljanje bytka i jezik .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bytak i njegovo izmuknuće (sigetika) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Izmuknuće .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Dogođaj. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Mislilačko djelo u doba prijelaza . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Svako kazivanje bytka drži se u riječima i imenovanjima . Od “bitka i vremena” do “dogođaja” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bytak i odluka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. “Odluke” .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. “Odluka” .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Odluka (prethodni pojam) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bit odluke: bitak ili nebitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. U kojem smislu odluka pripada samom bytku . .. .. .. .. .. .. Zašto se moraju donositi odluke? .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. II. NAZVUK

142 148 154 161 164 178 i193 202 206 221 223 226 230 278 285 308 309 314 318 339 353 362 365 374 385

56. Trajanje napuštenosti od bitka u skrivenom načinu zaborava 142 bitka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 148 57. Povijest bytka i napuštenost od bitka. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 154 58. Koja su tri oblika zakrivanja napuštenosti od bitka i kako se 161 pokazuju .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 59. Doba potpune neupitnosti i očaranosti . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 164 60. Odakle beznužnost kao najviša nužda? .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 178 61. Makinacija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 193 62. Napuštenosti od bitka pripadno prikrivanje nje same maki- 202 nacijom i “doživljajem” .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 206 63. Do-življavanje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 221 64. Makinacija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 223 65. Izopačenje bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 226 66. Makinacija i doživljaj .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 230 67. Makinacija i doživljaj .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 278 68. Makinacija i doživljaj .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 285 69. Doživljaj i “antropologija” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 308 70. Ono divovsko . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 309 71. Ono divovsko . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 314 72. Nihilizam . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 318 73. Napuštenost od bitka i “znanost” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 339 74. “Totalna mobilizacija” kao posljedica iskonske napuštenosti 353 od bitka . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 362 75. O osvještenju znanosti .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 365 76. Stavci o “znanosti” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 374 77. experiri – experientia – experimentum – “eksperiment” – 385 ἐμπειρία – iskustvo – pokus .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 78. experiri (ἐμπειρία) – “iskusiti” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 79. Egzaktna znanost i eksperiment .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 80. experiri – experientia – experimentum – “eksperiment” . .. III. DOIGRA

50. 51. 52. 53. 54. 55.
6

Nazvuk.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Nazvuk.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Napuštenost od bitka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Nužda . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Napuštenost od bitka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Nazvuk.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..

7 15 81. Doigra .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 82. Doigra .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..

7 15
7

SADRŽAJ

SADRŽAJ

83. Mnijenje sve metafizike o bitku.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 142 84. Biće .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 148 85. Iskonsko privlaštenje prvog početka znači smještanje u 154 drugom početku .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 161 86. Što povijest metafizike priprema kao ono još netaknuto i za nju samu nespoznatljivo i tako doigrava.. .. .. .. .. .. .. .. 164 87. Povijest prvog početka (povijest metafizike) .. .. .. .. .. .. .. 178 88. Okružju te zadaće pripadaju “povijesna” predavanja.. .. .. 193 89. Prijelaz k drugom početku . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 202 90. Od prvog k drugom početku. Nijekanje . .. .. .. .. .. .. .. .. .. 206 91. Od prvog k drugom početku . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 221 92. Suočavanje prvog i drugog početka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 223 93. Velike filozofije .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 226 94. Suočavanje drugog početka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 230 95. Prvi početak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 278 96. Početno tumačenje bića kao φύσις .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 285 97. φύσις (τέχνη). .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 308 98. Nabačaj bićevnosti na postojanu prisutnost.. .. .. .. .. .. .. .. 309 99. “Bitak” i “postajanje” u početnom mišljenju .. .. .. .. .. .. .. 314 100. Prvi početak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 318 101. Zarana mora jasno u sigurnom svjetlu... . .. .. .. .. .. .. .. .. .. 339 102. Mišljenje: nit vodilja provodnog pitanja zapadne filozofije 353 103. O pojmu njemačkog idealizma .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 362 104. Njemački idealizam .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 365 105. Hölderlin – Kierkegaard – Nietzsche .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 374 106. Odluka o svoj “ontologiji” u suočavanju između prvog i 385 drugog početka. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 107. Odgovor na provodno pitanje i oblik naslijeđene metafizike 108. Metafizička temeljna stajališta unutar povijesti provodnog pitanja i njima pripadna tumačenja vrijeme-prostora . 109. ἰδέα. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 110. ἰδέα, platonizam i idealizam . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 111. “Apriori” i φύσις . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 7 112. “Apriori” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 113. ἰδέα i οὐσία .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 114. O Nietzscheovu temeljnom metafizičkom stavu .. .. .. .. .. 15
8

115. 116. 117. 118. 119. 120. 121. 122. 123. 124. 125. 126. 127. 128. 129. 130. 131. 132. 133. 134. 135. 136. 137. 138. 139. 140. 141. 142. 143. 144. 145. 146. 147.

142 148 Provodni ugođaj skoka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 154 Povijest bitka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 161 Skok .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Skok .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 164 Skok u pripremi piitanjem temeljnog pitanja .. .. .. .. .. .. .. 178 Skok .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 193 Bytak i biće .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 202 Skok (bačeni nabačaj).. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 206 Bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 221 Skok .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 223 Bytak i vrijeme .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 226 Bytak i biće i bogovi . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 230 Krševitost .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 278 Bytak i čovjek .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 285 Ono ništa . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 308 “Bit” bytka . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 309 Prekomjernost u biti bytka (sebeskrivanje) .. .. .. .. .. .. .. .. 314 Bytak i biće .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 318 Bit bytka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 339 Odnos tu-bitka i bytka . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 353 Bivanje bytka kao dogođaj (odnos tu-bitka i bytka). .. .. .. 362 Bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 365 Bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 374 Istina bytka i razumijevanje bitka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 385 Bivanje bytka: istina i vrijeme-prostor .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bivanje bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bit bytka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bit bytka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bytak i iskonski prijepor (bytak ili nebytak u biti samoga bytka) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 7 Bytak i ništa .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bytak i nebytak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bivanje bytka (njegova konačnost) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 15 IV. SKOK
9

SADRŽAJ

SADRŽAJ

148. 149. 150. 151. 152. 153. 154. 155. 156. 157. 158. 159. 160. 161. 162. 163. 164. 165. 166. 167.

Biće jest .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bićevnost bića razlikovana po τί ἐστιν i ὅτι ἔστιν . .. .. .. .. Iskon razlikovanja onoga što i da nekog bića.. .. .. .. .. .. .. Bitak i biće . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Stupnjevi bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Život.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. “Život” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Priroda i zemlja .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Krševitost .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Krševitost i “modaliteti” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Krševitost i “modaliteti” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Krševitost .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bitak na smrt i bitak.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bitak na smrt . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bytak na smrt .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bitak na smrt i bitak.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bivanje bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bit kao bivanje . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Bivanje i bit .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Uvježbavanje bivanja .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. V. UTEMELJENJE a) Tu-bitak i nabačaj bitka

142 148 154 161 164 178 193 202 206 221 223 226 230 278 285 308 309 314 318 339 353 362 365 374 385

178. 179. 180. 181. 182. 183. 184. 185. 186.

“Tu-bitak egzistira radi sebe” .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. “Egzistencija” (“Bitak i vrijeme”, str. 42) . .. .. .. .. .. .. .. .. Razumijevanje bitka i bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Skok .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Nabačaj bytka. Nabačaj kao bačen .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Nabačaj na bytak. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Pitanje bitka kao pitanje o istini bytka. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Što znači tu-bitak? . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. b) Tu-bitak

142 148 154 161 164 178 193 202 206 221 223 226 230 278 285 308 309 314 318 339 353 362 365 374 385

168. 169. 170. 171. 172. 173. 174. 175. 176. 177.
10

Tu-bitak i bytak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak i pitanje bitka . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak i ustojnost .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak i biće u cjelini .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak. O razjašnjenju riječi . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Nema-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..

187. 188. 189. 190. 191. 192. 193. 194. 195. 196. 197. 198. 199. 200. 201. 202. 203.

Utemeljenje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Utemeljenje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. O tu-bitku .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak i čovjek . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Čovjek i tu-bitak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak i čovjek . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak i narod .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak – vlasništvo – samstvenost . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Utemeljenje tu-bitka kao dokučivanje u temelju .. .. .. .. .. Transcendencija i tu-bitak i bytak.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak i nema-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Tu-bitak (nema-bitak) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Nabačaj i tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. c) Bit istine

7 15

204. 205. 206. 207.

Bit istine.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Ono otvoreno .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Od ἀλήθεια do tu-bitka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Od ἀλήθεια do tu-bitka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..

7 15
11

... Uskraćivanje . . . ...... . .... .. . .. ........ . .. . . . Pitanje o istini . .. ... .. . .. . Bit naroda i tu-bitak ..... .. . .... .. . Sklanjanje .. .. . .. .. . Tu-bitak i oni budući posljednjeg boga ... . ... . .. .. .. . . . . . ... ... ἀλήθεια. 224.. Istina i pravcatost .. . .. . . . .. ... . .... . .. . . . .. .... ... posljednji prosjaj i potpuno urušavanje .. . Kriza njezine povijesti kod Platona i Aristotela... .. .. . . .. ... ... . .. . ...... ..... 193 245.. .. . .. . ..... .. ... . . .. . ... . ... . . . .. . . POSLJEDNJI BOG 365 253.. .... . ... ... .... . . . ...... .. ... ... .. . . . .. ... . Uključenje tumačenja usporedbe sa špiljom (1931/32 i 1933/34)u pitanje istine ... Utemeljenje tu-bitka i putovi sklanjanja istine . . . . . . ... . . ... .. . Posljednji bog . Istina.. . ..... . ... 206 247.... 259. 219...... Vrijeme i prostor... . .. . . ... . .. ...... ... . . .. .. .... ... ..... . . ... . . . ... . ... . . ... .. .. .. . .. .... . . .. .. . ... . . . .. .. . .. ... .. ........ . . . . Bit istine (otvorenost) . ... .. .... .... ...... . .. . ...... . . .. . ... .. .. .. .. .. .... . . ... . . . . . .... .... . .. .. ... . .. .. Bit istine. ... . . ... ... . .. ... 256. ... . . ... .... . .. . 285 249. . . . . . . 221 223 226 230 VI. ... . . . .. ... Pitanje o istini (Nietzsche) . . ... Krčevina skrivanja i ἀλήθεια . . Istina kao izvjesnost. . ....... .. . .. . .. . 213. ..... . .. Bit istine.... .... . 142 148 154 161 164 178 193 202 206 221 223 226 230 278 285 308 309 314 318 339 353 362 365 374 385 240.... . Vjera i istina . . .. .... ... . .. postaje ispravnošću . . ... . .. 309 251. . . ...... Vrijeme-prostor (pripremno razmatranje). ... .. . BYTAK 7 15 257. . . . . .. . . . . 202 246... . .. . . . .. . . .. . .. ... . .. .. . ... . . .... .... .... . . .. . . . . .. . ...... . ... .. ... 237. .. . .. .. .... ..... .. . .. . . . 239. Filozofija .. ..... ... . .. .... .. .. ..... ... ...... 142 241.... . . .. .. . ... ... . ... .... 374 254.. ... ... ... .. ... .. . . . . .. ..... . .. . ... ...... .. . . . . . . . . .. .. .. . Filozofija .... . .......... . .... . . 210.. ... . . . Naznačivanje bivanja istine ... .. Istina i sklanjanje ... .. ......... . . . .. . . . . .. 314 252.. . . 211. . . . .. . . .... ... . . . . ... . . . . .. .. .... . 214. .. ... 229. .. . 318 339 353 362 VII. . . .. Budući. . .. . . . . . . .. . .. . . .. .. . . . 385 255.. .. . .. .. . . .. ... . .. ... ... Mnijenje bytka ... ἀλήθεια. .. 232. 209.. .. .... .. .. . . .. . .. . . . . .. ... .. . 178 244.... . O biti istine . Njihova “zbiljnost” i “porijeklo” . .. . . . . . .. .. . ......... . .... . Istina i ispravnost .. .. . . . . . . . . . 221.. . ..... ... . .. . . .. .. ..... . Ono posljednje . . . .. .... . . . . .. . .. 215.. . .. . 261.. . .. . ... ... .. . .. .. . . ...... . 154 161 e) Bivanje istine kao sklanjanje 164 243. . . . . .. .. ....... Istina i tu-bitak .. ... 222. . .. d) Vrijeme-prostor kao bez-temelj 238.. Prostor i vrijeme – vrijeme-prostor . .. ...... Ishodište pitanja istine . .. ..... .. . .. ....... . .... . . . . .. .. ... . .. . . . . .. . .. .. .. . .. . . Budući.. .. .. . Bivanje istine .... . . . . . . .... ... 223. . 212.. Ono divovsko . .. ..... ... . . .. Bit istine (njezino izopačenje) . O čemu se radi kod pitanja istine . 218. . . .. ... . .. .. ..... .... .. .. ... . . . . . ... ...... . ... . . . .. .. .. . . ... . . Obrat u dogođaju ... . . ... .. ... .... . Istina i sklanjanje .. .... Sklanjanje istine u istinitome .. . .. . 148 242.. .. ... ... . . . . . . .. . . . .. ... Bit istine... Kako istina. ... . . .. ...... Istina kao bivanje bytka . . .... . . Vrijeme-prostor . . .. . ... . ..... ....... ... .. .. . . . . . . . . . . .. ... . . ... . . O povijesti biti istine. . .. .... . . .. . .... Bytak . . . 260..... ..... . .. . . . . ... . ... .... . . 12 208.. . ... . . ... 227. . . ... . . .. . .... . . . .... . . 228. . .. .. .... . ...... . . . .. . Pitanje o istini kao povijesno osvještenje .. . . .... . 7 15 13 . . . .... ....... 231. . ...... . . ...... .. .. ... . . BUDUĆI 278 248.. ..... .. . ..... .. ... .... .. . . .... .. . .. ..... . ... . . 258. . ἀλήθεια – otvorenost i krčevina onoga sebeskrivajućeg . ..... Vrijeme-prostor kao bez-temelj .. . ... 236. . Istina .. . . ... . ..... . . ...... . ........ .. . .. ... ...... . .... . . .. .. .. . . . ...... . .. . ... .. .... .. . . . . .. .. . . ........ . . . .. . . . . . . . .. .. . .. . . . 230.. ...... .... . . . . . . .. 235. . 217. .. . . . ... .. .. . .. .. . . 216.. . .. ... .. . .. ..... . .. . .... ... .. . ... .... . . ... .... . .. . .. .. .... ... ...... 233. . .. .... . .. .. ... .... . . . ... .. .. .. . . . . ... .... 234. .. ... . . VIII. . .... . .SADRŽAJ SADRŽAJ Istina . . . . . . 226. 308 250.... .. . 225. .... . . . .. .. . . . .. 220... .. . Fuga pitanja o istini . . . . . . . Temeljni ugođaj budućih .. .. ... ..... . ..... .. . . . ....... . . .. .. ..... . . . . .. . . .... ... .. . . Bit istine je ne-istina .... ..... .. . .

. . . ... ... .. Bytak i jezik. .. ..... . .. . . .... . . . .. . .. .. Čovjek..... . Bit bytka (bivanje) . “Razlikovanje” . . . . ... . .... . . .. . ....... 281. . . .. .. . ... ... .. . . ... . Povijest .... ... “Metafizika” i iskon umjetničkog djela . . . .... ... . .. ... ...... .. .. . .. .... . .. .. . . .... . . . .... . . .. .. .... . . .. .. .. kao mjera jednog oblikovanja.... . .. . . .. .. . .. . ... . ..... ... 267... .. . . .. ... 278. . 263. .. 269. . .. 276.......... . .. ..... .. 362 “Nabačaj” bytka i bytak kao nabačaj .... . . . 142 148 154 161 Ovdje se ono u dugom oklijevanju suzdržano zadržava. .... .... .. .. .. . .. .... . . Proiz-mišljanje bytka . 279. . . . .. .. Prijelazno pitanje ... . . .. .. . .. . ..... . . .... . . .. ... .. Iskon umjetničkog djela.. . . Jezik (njegov iskon)... Tu-bitak .. . . ... .. . .. ... Biće i proračunavanje . ..... . .. ... . . . .. . .... . . ... ....SADRŽAJ 262.... .. . . . . 266.... .. . 265..... . .. . ..... . . .... . . ..... . . . . . ... .. ... 164 178 193 202 206 221 223 226 230 278 285 308 309 314 318 339 POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA .. . ... ... ... . . . . . ... 275. . . . . . . ... ...... .... . 273....... Bytak (Razlikovanje) . . .. . . . ..... ... .. . . . . .. ... .. . ..... ...... . . . . . . . . .. . . . . .. ........ Bytak i “ontološka diferencija”.. ..... .... . . . .. .. .. ...... . . . .. . . ... .. . .. . . . ... .. ...... . . ... .. .... .. . . ... . . .. . .. . .. . ... . . .. . ... . ...... .. .. . . . .... . Svaki nabačaj je bačen nabačaj . 277. . .. . .. . . . . ....... . . .. . . .... .. . . . 272. . .... ... .. . ... . . . . . . naznačujući.. .. Biće ... . . . .. . . . ... . ..... . .. . .. . ... 271...... Bytak (dogođaj) ... . . .. . ..... . . . 274. .. . . ... . . 14 15 .. . ... . ..... 280.. . .. . Bytak . ..... .. .. 353 BILJEŠKA PREVODITELJA . 264. 268. ... .. Nabačaj bytka i razumijevanje bitka. . . . ... No što je s bogovima?.. ........ . .. . ... . 270.... . .. ... . . . . . .

I. VI 16 17 . IV i V. PREDPOGLED * * usp. Überlegungen II.

Buduće je mišljenje hod misli kojim se prolazi kroz dosada općenito skriveno područje bivanja bytka i ono se tek tako krči i doseže u njegovu najvlastitijem karakteru dogođaja. I time se ne kazuje da se izvještava o njemu. jer svi su bitni naslovi postali nemogućima zbog istrošenosti svih temeljnih riječi i uništenosti pravog odnosa spram riječi. nego treba značiti: iz dogođaja do-godi neko mislilačko-kazujuće pripadanje bytku i u riječ bytka. 18 19 . Ali čak se i uspješan pokušaj mora čuvati svakog lažnog predstavljanja kao neko “djelo” dosadašnjeg stila. Filozofija se ne može drukčije javno obznaniti. Više nije riječ o tome da se govori “o” nečemu i da se prikazuje nešto predmetno nego o tome da se bude izručeno do-gođaju.Javni naslov: Prilozi filozofiji i bitni podnaslov: iz dogođaja Javni naslov naravno mora zvučati blijedo i obično i ne kazivati ništa te izazivati dojam da se radi o “znanstvenim” “prilozima” “napretku” filozofije. u skladu s temeljnim dogođajem onoga što valja proiz-misliti. što odgovara promjeni čovjekove biti iz “umne životinje” (animal rationale) u tu-bitak. Zato odgovarajući podnaslov glasi Iz dogođaja. No javni naslov odgovara “stvari” i utoliko što se u doba prijelaza iz metafizike u mišljenje povijesti bytka možemo odvažiti samo na pokušaj da u pitanju o istini bytka mislimo iz iskonskijeg temeljnog stava.

filozofija se za svoju bit morala odlučiti u prijelazu k drugom početku iz svjetlosti svojega znanja. on također nije ni uvodno uspinjanje od nekoga dolje prema nekom gore. Mišljenje u prijelazu dovodi u dijalog ono prvo bivše bytka istine i ono krajnje buduće istine bytka te u tom dijalogu pušta da dođe do riječi dosada neispitana bit bytka. Ako u bilo kojem od svojih skrivenih vremena. Sve odluke o njezinu djelovanju donose se iz čuvanja tog dostojanstva i kao načini čuvanja tog dostojanstva. ostavljaju nas na mjestu. PREDPOGLED 1. tj. Tako “Prilozi” još ne mogu sklopiti slobodnu fugu istine bytka iz njega samoga. Za to mišljenje najjasnije strahopoštovanje pred prvim početkom. mora biti povezano s bezobzirnošću odvraćanja jednoga drugog piitanja i kazivanja. 1. Ali ipak se i već ovdje kao u predvježbi mora pokušati ono mislilačko kazivanje filozofije u drugom početku.. Vrijeme uzdizanja bitnog lika bića iz istine bytka još nije došlo. tek utire. Tada taj uzdrhtaj jača u moć opuštene blagosti jedne prisnosti onog bogovanja boga bogova iz kojega se. U znanju prijelaznog mišljenja prvi početak ostaje presudan kao prvi.I. No u carstvu onoga što je najdostojnije piitanja djelovanje može biti samo stalno pitanje. iako već kazuju o biti bytka i samo o njoj. pa i ako bi se odvijale uz najveće moguće miješanje historijski poznatih načina mišljenja. Drugi početak mišljenja ne zove se tako zato što je samo drukčije vrste od bilo koje druge dosadašnje filozofije nego zato što mora biti jedini drugi zbog svojega odnosa spram jedinoga jednoga i prvoga početka. “Prilozi” pitaju na jednom putu koji se prijelazom k drugom početku. Kako se može postići taj jedini cilj? Ovdje ostajemo bez preteča i bez hvatišta. Kada to jednom uspije.. Ne nudi se nikakvo utemeljenje koje ne bi bilo zajamčeno u takvom odrješenju. tada će ta bit bytka u svojem uzdrhtaju sama određivati sklop mislilačkog djela. koje tek dokučuje njegovu jedincatost. utemeljujuće otvaranje vrijeme-prostora djelovanja istine bytka. A svaka se vrsta svjetonazorske skolastike nalazi po20 sve izvan filozofije. filozofija u prijelazu na drugi početak mora postići nešto bitno: nabačaj. “Prilozi” pitaju na jednom putu. U priznavanju te dostojnosti piitanja filozofija ima svoje vlastito dostojanstvo koje se ne može izvesti niti izračunati. događa dodjeljivanje tu-bitka bytku. kao utemeljenja istine za tu-bitak.. ne naviješta i ne poučava. Vrijeme “sistemâ” je prošlo. “Prilozi” pitaju na jednom putu. a ipak iz te biti odzvanja jedino ono sámo. Taj put dovodi prijelaz u otvorenost povijesti i utemeljuje ga kao možda vrlo dug boravak u čijoj provedbi drugi početak mišljenja uvijek ostaje samo ono slućeno. Povijest pritom nije predmet i područje nekog razmatranja nego ono što mislilačko pitanje tek budi i ishodi kao poprište svojih odluka. u koji zapadno mišljenje sada ulazi. Za to kazivanje vrijedi: ovdje se ne opisuje i ne objašnjava.. Iz te uzajamne dodijeljenosti jednog i drugog početka određena je već i vrsta mislilačkog osvještenja u prijelazu. o “do-gođaju”. ovdje kazivanje nije nasuprotno onome što se treba kazati nego je ono to sámo kao bivanje bytka. nazvuk doigra skok utemeljenje budući posljednji bog Taj nacrt ne predstavlja nizanje različitih razmatranja o različitim predmetima. To kazivanje skuplja bytak na prvi nazvuk njegove biti. Puke preinake onoga što je dosada bilo. a ipak je prevladan kao početak. ali ipak već odlučeno. U međuvremenu. Odrješenje od svega “osobno” spravljenoga uspijeva samo iz prisnosti najranijeg slušanja. U predvježbi se kazuje jedno pitanje koje nije ciljano činjenje nekog pojedinca niti ograničena proračunatost neke zajednice nego prije svega toga daljnje namigivanje jednog miga koji dolazi iz onoga što je najdostojnije piitanja i ostaje mu dodijeljen. tj. On je prednacrt vrijeme-prostora koji povijest prijelaza tek stvara kao svoje carstvo kako bi iz svojega zakona odlu21 . Prijelazno mišljenje pruža utemeljujući nabačaj istine bytka kao povijesno osvještenje. jer može opstajati samo na temelju nijekanja upitnosti bytka. Nacrt “Priloga” za pripremu prijelaza uzet je od samog još nesavladanog tlocrta povijesnosti prijelaza.

To zahtijeva sam bytak. Zbivanje istine bytka mora se jednim jednostavnim zamahom bitnog mišljenja premjestiti od prvog početka u drugi. Povijesno provedeno i pojmljeno. uvijek samo “vječnima”. To nitko ne shvaća jer se svi samo historijski trude objasniti “moj” pokušaj i pozivaju se na ono prošlo. tj. To mislilačko kazivanje jedan je naputak. PREDPOGLED 2. No ako dogođaj postaje odbijanjem i uskraćivanjem. je li to samo izmicanje bytka i žrtvovanje bića u nebiće ili uskraćivanje (ono ništavno bytka) u krajnjem slučaju može postati najdaljim do-gođenjem. koliko je tada blizu opasnost da on uskrati i mora uskratiti do-gođenje jer je čovjek postao slab za tu-bitak zato što ga je pregazila razuzdana sila bješnjenja u divovskome pod prividom “veličine”. Prema tome. Ali ako dogođaj tvori bivanje bytka. nego pripada jedino onome bezdanom onog udesa kojemu podliježu čak još i bogovi. mi ga zovemo dogođaj. ona je ustojno znanje o tome kako bytak biva – možda nije dostupna čak ni bogovima. sebi ih je dodijelio. No kako biva bytak? No da li biće jest? Iz čega drugoga mišljenje ovdje odlučuje ako ne iz istine bytka. a da nije zapovijed. neizračunjiva je punina dogođenja. Kazivanje iz dogođaja kao prvi odgovor na pitanje bitka Pitanje bitka je pitanje o istini bytka. jer istina bytka – kao mislilačka. 2. a daje naputak malobrojnima i njihovu znanju kada čovjeka treba vratiti iz smutnje nebića u pokornost suzdržanog stvaranja poprišta koje je namijenjeno prolasku posljednjeg boga. Neizmjerno je bogatstvo obostranog odnosa bytka spram njemu dogođenog tu-bitka. On naznačuje ono slobodno sklanjanja istine bytka u biće kao nešto nužno. ono u odnosu na dosadašnje pitanje filozofije o biću (provodno pitanje) postaje temeljnim pitanjem. pitanje o istini bytka zadiranje je u nešto pohranjeno. Ono što se kaže pitano je i mišljeno u međusobnoj “doigri” prvog i drugog početka iz “nazvuka” bytka u nuždi napuštenosti od bytka za “skok” u bytak radi “utemeljenja” njegove istine kao pripreme “budućih” “posljednjeg boga”. Kazivanje iz dogođaja kao prvi odgovor na pitanje bitka čivala o bezbudućnosnima. jer on sebi mora sam utrti put onamo. I zato se ovdje posvuda doista radi o povijesti. Njemu su potrebni oni koji propadaju i ondje gdje se pojavljuje neko biće već ih je do-godio. Nitko ne razumije što “ja” ovdje mislim: pustiti da iz istine bytka (a to znači iz bivanja istine) nastane tu-bitak kako bi se u njemu utemeljilo biće u cjelini i kao takvo. a ipak je njegovo najvlastitije. što misle da shvaćaju jer je naizgled već iza njih. 23 . Ponekad one utemeljitelje bezdana mora progutati vatra pohranjenoga kako bi čovjeku postao moguć tu-bitak i tako se spasila postojanost usred bića. Doduše. pretpostavimo li da čovjek poima taj dogođaj i strava plahosti ga vraća u temeljni ugođaj suzdržanosti te time već i izlaže u tubitak? Znati bit bytka kao dogođaj znači ne samo poznavati opasnost uskraćivanja nego biti spreman na prevladavanje. bytak mora bivati. a usred njega čovjek. Ono pokušano čovjek mora moći misliti tako kao da mu se ono približava izdaleka. kako bi sámo biće u otvorenosti prijepora između zemlje i svijeta doživjelo obnovu. A onome tko će jednom shvatiti nije potreban “moj” pokušaj. tj. biće se u svoju postojanost dovodi propašću utemeljiteljâ istine bytka. Zato se on više ne može misliti polazeći od bića nego se mora proizmisliti iz samoga sebe. Takvo mišljenje nikad se ne može pretvoriti u nauk. jednokratnima.I. I ovdje se u ovom početnom mišljenju može reći samo malo “o dogođaju”. koja se uskraćuje historijskome jer ne dopušta da se pojavi ono prošlo već je u svemu premet u ono buduće. čemu je on predan kao netko tko je upotrebljavan i zato nema ni volje ni prilike misliti “sebe”. Ono nadaleko prvo pri tome može samo ostati: dovesti bytak u pitanje. ono 22 potpuno izmiče slučajnosti mnijenja. To je bivanje samoga bytka. kako bi u doigri zazvučala sasvim druga pjesma bytka. A ipak: ako biće jest. i budućima.

Samo u neposrednom preskoku “historijskoga” postaje povijest. U doba potpune neupitnosti svega dovoljno je za početak samo postaviti pitanje svih pitanja. kako bi često nehrabre lišio svake hrabrosti. tj. ako ne i niječe. jer se i odnosi na ono najjedincatije. Ono se čini poput otimanja “znanja” natrag u razmišljanje koje se ne miče s mjesta. pripremiti tog mislioca dalekosežnim utemeljenjem sigurne spremnosti za ono najdostojnije piitanja.I. Mora se odvažiti na neki nabačaj bivanja bytka kao dogođaj. jest i ostaje moje pitanje i moje je jedino. što ono kao pitanje otvara: otvorenost za sebeskrivanje. Za malobrojne – Za rijetke 3. 25 . I ako priprema početak neke druge povijesti. toliko je izvjesno da samo piitanje mora misliti samo na svoju nuždu i zaboraviti sve oko sebe. PREDPOGLED 5. A ipak: u piitanju je pokretačka navala onoga da prema nesavladanome. Piitanje je oslobađanje za ono što skriveno prisiljava. ukratko o istini bytka. Ovdje vlada nadilaženje samoga sebe u ono što nas nadvisuje. Iz dogođaja Nazvuk Doigra Skok Utemeljenje Budući Posljednji bog Nazvuk bytka kao uskraćivanja. Piitanje odmah budi sumnju praznog inzistiranja na onome nesigurnom. Ali oni tada i ne pripadaju u nevidljivi obruč koji obuhvaća one kojima u piitanju odgovara mig bytka. 24 Piitanje o istini bytka ne može se izračunati iz dosadašnjega. 4. tj. Pitanje o “smislu”. koji s vremena na vrijeme ponovno pitaju. tj. neodlučenom i neodlučivom. njegova provedba mora biti iskonska. čudo piitanja mora se iskusiti u provedbi i iskoristiti za buđenje i jačanje snage piitanja. Čini se kao nešto što skučava. koji sa sobom donose najveću hrabrost za samoću kako bi mislili plemstvo bytka i kazivali o njegovoj jedincatosti. Ali mi sadašnji imamo samo jednu dužnost. Ma koliko nezaobilaznim ostajalo suočavanje s prvim početkom povijesti mišljenja. Mišljenje u drugom početku na jedan je jedini način iskonski povijesno: pokorno raspolaganje bivanjem bytka. Doigra piitanja o bytku. Piitanje je u svojoj rijetko iskušenoj biti tako posve drukčije nego što to pokazuje privid njegove nebiti. Skok otvara bezdan krševitosti i tek tako nužnost utemeljenja tu-bitka dodijeljenog iz bytka. Željeli bismo iz temelja iskusiti bivanje toga nepoznatog u njegovu sebeskrivanju. Skok u bytak. koči. Pitanje o “smislu bytka” pitanje je svih pitanja. iznova stavljaju bit istine na odluku. Kako bi ovaj pokušaj postao poticaj. Utemeljenje istine kao istine bytka (tu-bitak). ukoliko on mislilački stvara. U provedbi njegova razvoja određuje se bit onoga na što se tu misli pod “smislom”. istina. Doigra je prvo doigra prvog početka. Za rijetke. Za malobrojne – Za rijetke Za malobrojne. U doba beskrajne potrebe iz skrivene nužde beznužnosti to se pitanje nužno mora činiti najbeskorisnijim brbljanjem koje se već pravodobno i preraslo. ono u čemu se održava pitanje kao osvještenje. širenje u ono još neodvagano što treba promisliti. jer mi ne znamo nalog naše povijesti. po objašnjenju u “Bitku i vremenu” pitanje o utemeljenju područja nabačaja. Iz dogođaja Ovdje se sve svodi na jedno jedino pitanje o istini bytka: na piitanje. kako bi on uveo u igru drugi početak i iz te naizmjenične doigre izrasla priprema skoka. Ali ipak ostaje zadaća: vraćanje bića iz istine bytka. Pitanje o bitku je onaj skok u bytak što ga provodi čovjek kao tragač bytka. 5. Tragač bytka u najvlastitijoj je prekomjernosti tragačke snage pjesnik koji “začinje” bytak.

a ne zauzima neko već spremno stajalište. No ipak se povijesni trenutak prijelaza mora provesti iz znanja da sva metafizika (utemeljena na provodnom pitanju: što je biće?) nije bila u stanju postaviti čovjeka u temeljne odnose spram bića. u kojemu oni znaju da je najstariji temelj. moraju 26 biti pitaoci. a niti jednostavno ono o čemu oni kazuju. U tome je sadržano: mislilački utemeljiti znanje o dogođaju. Za malobrojne – Za rijetke Jer htjeli smo razviti to znanje da nam ono nepoznato zadano ostavlja volju u samoći i tako prisiljava postojanje tu-bitka na krajnju suzdržanost spram onoga sebeskrivajućeg. Oni su pravi vjernici. Ali kome je među nama današnjima suđena ta opstojnost? Jedva da uspijevamo biti spremni za njezinu nužnost ili i samo uputiti na tu spremnost kao početak jedne nove staze povijesti. Ali bytak nije neko “ranije” – za sebe. stvaralačka izloženost u biće iz pripadnosti bitku. Vjera i istina). jer ona je ono između za bivanje bytka i bićevnost bića. Skok u ono između tek omogućava tu-bitak. njihovo traženje voli bezdan. Svako “dokazivanje” pretpostavlja da onaj tko razumijeva. PREDPOGLED 5. Utemeljenje. ako joj je neka mjera uopće još potrebna. svatko neka nosi samoću u svoj najveći čas. Ako nam još jednom bude suđena neka povijest. Kako bi to i mogla? Već ni volja za to ne nalazi uši sve dok istina bytka i njegova jedincatost nije postala nuždom. Ono “između” tu-bitka prevladava χωρισμός. mišljenje filozofije ostaje začudnim. po sebi postojeće – nego je dogođaj vremenskoprostorna istodobnost za bytak i biće (usp. To znači: odnos spram bytka te prije toga uvijek spram istine bytka mijenja se na način pomaknuća u sam tu-bitak. I tek “rezultat” dokaznog razvoja može zahtijevati neki izmijenjen način predočavanja ili prije predočavanje onoga što se dotada nije zapažalo. “Apriori”). utemeljenjem biti istine kao tu-bitka. ne tako da gradi most između bytka (bićevnosti) i bića kao takoreći danih obala nego time što bytak i biće ujedno preobražava u njihovu istodobnost. nje same te time odnosa spram bytka – tako da nikada nije moguće neposredno predočavanje nečega danog. onakav kakav predočavajući staje pred sadržaj stavka. Ono se u stilu suzdržanosti mora staviti u djelo i riječ. 237. Pitaoci su odložili svaku znatiželju. onda je neizbježna ova odredba: pripremiti vrijeme-prostor posljednje odluke – da li i kako iskusujemo i utemeljujemo tu pripadnost. Ma kako ispala odluka o povijesnosti i nepovijesnosti. ostaje nepromijenjeno isti tijekom predočavanja dokaznih povezanosti . Budući da u filozofskom spoznavanju svaki put dolazi do pomaknuća svega istodobno – čovjekova bitka u njegovo stajanje u istini.I. u bivanju bytka (dogođaju) kao sredini. U filozofiji se stavci nikada ne mogu nametnuti dokazima. Blizina posljednjem bogu je zamuknuće. Doigra. To između utemeljuje bićevnost bića u bytku. Padovi u ustaljene načine mišljenja i zahtjeve metafizike još dugo će ometati i onemogućavati jasnoću puta i određenost kazivanja. 112. No kako da mišljenju uspije ono što je prije ostalo uskraćeno pjesniku (Hölderlin)? Ili njegovu stazu i djelo u smjeru istine bytka trebamo samo oteti zatrpanosti? Jesmo li opremljeni za to? Istina bytka postaje nuždom samo kroz pitaoce. Pitaoci – osamljeni i bez pomagala neke očaranosti – postavljaju nov i najviši rang ustojnosti u sredini bytka. u filozofskoj spoznaji s prvim korakom počinje preobrazba onih koji razumijevaju. Opstojnost samoga bytka nosi svoju mjeru u sebi. Temeljni ugođaj mišljenja u drugom početku titra u ugođajima koji se samo izdaleka mogu nazvati 27 . koji mislilački pripremaju tu odluku. Koje kazivanje pruža najviše mislilačko izmuknuće? Koji postupak najprije postiže osvještenje bytka? Kazivanje o istini. Nasuprot tome. i to ne samo stoga što ne postoje neki najviši stavci iz kojih bi se mogli izvoditi drugi nego zato što ovdje ono istinito uopće nisu “stavci”. Pogotovo budući da se u drugom početku odmah – u skladu s piitanjem o istini bytka – mora provesti skok u ono “između”. i to ne u moralno”egzistencijalnom” smislu nego tu-bitkovno. jer se – otvarajući bit istine – drže usmjerenima spram temelja (usp. Biti u blizini boga – pa bila ta blizina i najdalja daljina neodlučivosti o bijegu ili nadolasku bogova – to se ne može pripisati nekoj “sreći” ili “nesreći”.

U suzdržanosti. Suzdržanost je sredina (usp.I. 6. Suzdržanost). 115. i ona je puštanje bytka da biva kao dogođaj. Predpogled. osobno slučajno “svjetonazorsko” “antropološko” shvaćanje o čovjeku. To je toliko nedopušteno da 28 plahost na koju se ovdje misli nadrasta čak još i “volju” suzdržanosti. Suzdržanost (usp. Upozorenje koje smo već često ponavljali. ponovno povuklo u skrivenost. i ubuduće će ostajati bez učinka sve dok oni koji samo “pišu” neku “kritiku” pitanja bitka ništa ne znaju i ne žele doznati o nuždi napuštenosti od bitka. a ne kao proizvoljno. tom prestravljenju iz njega samog pridružuje njegova najvlastitija “volja”. i to iz dubine temelja jedinstvenog temeljnog ugođaja. zajedno s njihovom suprotnošću. Plahost je način približavanja najdaljemu kao takvom i ostajanja u blizini toga najdaljeg (usp. A da su baš ugođaji što ih označavaju te riječi. Predpogled. divljenja. kada sine biće. pošto je. Iz nje. nego iskonskija od svega toga. dok mu je prije biće bilo jednostavno biće: da biće jest i da je on – bytak – napustio sve “biće” i što se takvim činilo. ne odstranjujući ono ustuknuće. vlada okretanje prema oklijevajućem sebeustezanju kao bivanju bytka. Prestravljenje je ustuknuće iz uobičajenosti ponašanja u poznatome. Ali to prestravljenje nije puko popuštanje niti bespomoćno odustajanje od “volje” nego se. a nije samo nešto predočavano. da bi se tako povijesnom čovjeku još jednom dao neki cilj: postati utemeljiteljem i čuvarom istine bytka. Jer u doba jednoga jadno iskazivanog “optimizma” već i same riječi “briga” i “napuštenost od bitka” zvuče “pesimistično”. Suzdržanost) plahost (usp. baš te plahosti. biti ono tu kao temelj potreban samoj biti bytka: briga. } slutnja Iskustvo unutarnjeg odnosa iskusuje se samo u promišljanju pojedinih fuga u koje se mora uklopiti utemeljenje istine bytka i bivanja istine. jer to bitno je neprestižno 29 . gotovo skriveno. No tko može ugoditi taj temeljni ugođaj prestravljujuće-plahe suzdržanosti u bitnom čovjeku? I koliko će ih još shvatiti da ova ugođenost bytkom nije temelj za izbjegavanje bića. U filozofiji se ono bitno. 13. jer jedina “radi bytka”. Za malobrojne – Za rijetke prestravljenje suzdržanost (usp. mora povući u nedostupnost (za mnoge). PREDPOGLED 5. dolje) za prestravljenje i plahost. Skok. Oni samo izričitije označavaju ono što iskonski pripada njoj. Temeljni ugođaj). Prestravljenje navodi čovjeka da ustukne pred tim da biće jest. došlo na red. 13. a ipak bi je bilo nužno naći kako bi se spriječio lako mogući nesporazum da ovdje sve počiva na kukavnoj slabosti. Ali objašnjenje nekog ugođaja nikada ne pruža jamstvo da je on zaista ugođaj. ne kao mala zabrinutost oko bilo čega i ne kao poricanje slavlja i snage. ne bytka čovjeka nego bytka bića u cjelini. budući da se u njemu otvara upravo sebeskrivanje bytka i želi se sačuvati sámo biće i odnos spram njega. Tako može suditi bukačko “junačenje”. Za jedinstvo tih ugođaja ne postoji riječ. Predpogled. i to je ono što se ovdje naziva suzdržanošću. koje puštanje ugađa svako održavanje usred bića i svako suzdržavanje spram bića. nego obratno: otvaranje njegove jednostavnosti i veličine i iskonski prinudna nužnost da se u biću skloni istina bytka. ustegnuo mu se. Ali plahost se po rečenom ne smije brkati sa stidljivošću. Prestravljenje: Može se najbolje objasniti u suprotnosti spram temeljnog ugođaja prvog početka. izvire nužnost zamuknuća. Ali ono najuobičajenije i zato najnepoznatije je napuštenost od bitka. u okrugu početnog piitanja postali iz temelja nemogući zato što za pretpostavku imaju ideju vrijednosti (αγαθόν) i dosadašnja tumačenja bića i uobičajeno shvaćanje o čovjeku – tko bi se želio toliko osvijestiti da mu se to pojavi bar kao pitanje? Pogotovo se u početnom mišljenju moraju proći okruzi istine bytka kako bi se zatim. Ta postraničnost bitno pripada posrednosti “učinka” sve filozofije. pred-ugođaj spremnosti za uskraćivanje kao darivanje. u kojoj se otvorenosti ono dotada uobičajeno pokazuje ujedno kao ono začudno i sputavajuće. da se “briga” može misliti samo u početnom okrugu pitanja o bitku. pa čak ni samo se razumijevati u tom smjeru. Ona određuje stil početnog mišljenja u drugom početku. natrag u otvorenost navale sebeskrivajućega. Provodni ugođaj skoka). Posljednji bog) koje u svojem namigivanju ipak – ako se drži u plahosti – postaje najbližim i u sebi skuplja sve odnose bytka (usp.

što znači mišljenjem koje postavlja cilj.I. ako ne u tešku sporost hoda svojih pitajućih koraka i njihova povezanog slijeda? Neugledno. No odakle bi dolazio odgoj za bitno mišljenje? Iz nekog predmišljenja i hodanja odlučujućim stazama. U njezinu imenu sabire se čovjekova odredba ukoliko se on shvaća iz svojega temelja. Biti tragač. Vlastito utemeljenje tog vrijeme-prostora zove se: tubitak. Jer ako se samo tako izrekne. koji u odvraćanju od njih jedva da su vrijedni spomena. prolazi brazdama i zamasima ruke promjerava i oblikuje skriveni prostor sveg rasta i sazrijevanja. stražar – to znači briga kao temeljna crta tubitka. Za malobrojne – Za rijetke i zato mora izmicati u omogućavanje početka. to se zbiva kao pozivanje na neko isprazno oštroumlje. Stvarajući u tom temeljnom ugođaju tubitka. Taj je cilj sámo traženje. ostaju čak isključeni iz znanja puta mislilaca. nego jedincati i tako pojedinačan cilj naše povijesti. stražarom za onu tišinu i u tome je odlučan. ide dugom stazom utemeljenja istine? Tko sluti nešto o nužnosti mišljenja i piitanja. tj. Tko npr. pripadati najdaljima. izvan uobičajenosti “bića” i njegovih tumačenja. Svi su počeci u sebi ono neprestižno dovršeno. čovjek postaje stražar za tu tišinu. I uklapajući se u fugu bytka mi smo bogovima na raspolaganju. zapinjućeg koraka. A to znači: “ciljevi” su još prepovršni i još se uvijek postavljaju ispred bytka – i zatrpavaju ono nužno. No kako istinu bytka sklanja mislilac. nesposobni u svoj širini izmjeriti sklop mislilačkog prostora i u takvom otvaranju misliti dubinu i visinu bytka. u njoj se tu-bitak ugađa na tišinu prolaska posljednjeg boga. to nezaobilaznijim postaje izmuknuće istine bytka hodom piitanja. koji je tu-bitak obostrano dogođen dogođaju kao biti bytka i samo zahvaljujući tom iskonu može postati ustojan kao utemeljenje vrijeme-prostora (“temporalnost”) kako bi nuždu napuštenosti od bitka preobrazio u nužnost stvaranja kao obnove bića. Oni današnji. Tko to u mišljenju još može učiniti. Ne postavlja se bilo koji cilj i ne cilj uopće. pjesnik prikriva istinu u sliku i tako je daruje pogledu na očuvanje. kojima bijeg bogova u njihovu najdaljem izmicanju ostaje ono najbliže. jer bogovanju ono otvoreno prvo još ostaje ustegnuto? Taj izraz znači: na raspolaganju za upotrebu u otvaranju toga otvorenog. ugađajuća sredina prestravljenja i plahosti. onda je najbolje da ostane neupitano. već krećemo u jednoj drugoj istini (u iskonskije preobraženoj biti “istinitoga” i “ispravnoga”). Ono se zbiva i ono sámo je najdublji nalaz kada čovjek postane čuvarom istine bytka. koraka što suspreže svaki trenutak. A ondje gdje netko smatra da je nadmoćan “doživljaju”. Na raspolaganju bogovima – što to znači? Ako su bogovi ono neodlučeno. kao što na osamljenom polju pod velikim nebom sijač teškog. ne zato što su nadvremensko-vječni nego zato što su veći od vječnosti: udari vremena koji bitku uprostoruju otvorenost njegova sebeskrivanja. čuvar. 31 . Oni izmiču historiji. Sámo traženje je cilj. premda tek prijelazno. temeljna crta temeljnog ugođaja. iz tu-bitka. onoj nužnosti kojoj nisu potrebne štake onoga zašto ni oslonci onoga čemu? Što je nužnije mislilačko kazivanje o bytku. Jer s bytkom i njegovom istinom uvijek se iznova mora počinjati. traženje bytka. Tako početno osvještenje mišljenja nužno postaje pravim mišljenjem. 30 Mi se. kao ono najpočetnije svoje snage i kao svoju najvišu budućnost? Kada neko mislilačko pitanje nije tako jednostavno i ne strši tako da određuje volju za mišljenje i stil mišljenja stoljećâ time što im zadaje da misle ono najviše. Pozivaju se na plitke lokve “doživljajâ”. oni bježe u “nove” sadržaje i pridodavanjem “političkoga” i “rasnoga” daju si i priskrbljuju dosada nepoznatu kićenost starih raskošnih primjeraka školske filozofije. Naravno. utemeljenje te biti zahtijeva napor mišljenja kakav se morao poduzeti samo na prvom početku zapadnog mišljenja. A najbespoštednije se upotrebljavaju oni koji tek predodređuju otvorenost ovoga otvorenog i moraju joj dati ugođaj tako što proizmišljaju bit istine i podižu je u pitanje. Suzdržanost. ono samo povećava stalni vašar šarenih “problema” koji se smjenjuju. PREDPOGLED 5. Tom se naporu mi čudimo jer ništa ne slutimo o to-me što zahtijeva svladavanje jednostavnoga. onih “prigovora” koji se ne odnose ni na što i nikoga ne pogađaju. Lakše od ostalih. Na “raspolaganju bogovima” – to znači: nalaziti se sasvim daleko i vani.

Ona je u sebi istodobno strava i oduševljenje – uvijek uz pretpostavku da ona ovdje kao temeljni ugođaj ugađa i određuje uzdrhtaj bytka u tu-bitku kao tu-bitku. Ništa se ne bi razumjelo niti bi ikamo vodilo kada bismo temeljni ugođaj željeli pripremiti i dovesti na vidjelo njegove ugađajuće moći pomoću neke raščlambe i čak “definicije”. Ali mnogoimenost ne poriče jednostavnost tog temeljnog ugođaja i samo pokazuje u ono neopipljivo svega jednostavnoga. a još manje izračunati. Temeljni ugođaj U prvom početku: divljenje. Skok). ali ipak se već izdiže iznad sve neizvjesnosti pukoga mnijenja Slutnja polaže početnu u-stojnost u tu-bitak. Ugođaj je raspršaj uzdrhtaja bytka kao dogođaj u tu-bitku. 32 Budući da sada već odavno mnijenjem o “filozofiji” vlada jedan iskrivljen pojam “mišljenja”. Svako imenovanje temeljnog ugođaja jednom jedinom riječju veže za neku zabludu. plahost. samo na ono što je buduće i samo predstoji. U najboljem slučaju. Raspršaj: ne kao puko nestajanje i gašenje. nejasno i tupo nasuprot oštroumlju i točnosti i jasnoći i lakoći “misli”). davno prošla mimo njega. Slućenje otvara prostranstvo skrivanja onoga dodijeljenog i možda uskraćenog. utemeljiti mjesto mislilačkog piitanja ponovno početnog pitanja: tu-bitak (usp. a najmanje kada mu je zadana priprema utemeljenja tu-bitka. predodžba i prosudba ugođaja u potpunosti može biti samo posljedica pogrešnog tumačenja mišljenja (ugođaj je ono slabašno. može imenovati nekim imenom. Temeljni ugođaj Kako stoji – tako gledano – s pitanjem bytka kao pitanjem o istini bytka. ona promjerava i procjenjuje cijelu vremenitost: vrijeme-prostor djelovanja onoga tu. prolazno. Zato čovjek nije u stanju ništa postići. na-slućivanje. ali potvrđuje njegovo bogatstvo i njegovu začudnost. Slutnja – mišljena u smislu temeljnog ugođaja – uopće se ne odnosi. 6. on se može podnositi kao ukras mišljenja. suzdržanost. kada joj se on može posredno pokazati. Sve bitno mišljenje zahtijeva da se njegove misli i rečenice uvijek iznova poput rude izbijaju iz temeljnog ugođaja. samo se zato “o” ugođaju tu i tamo mora reći koja napućujuća riječ. On tek postavlja vrijeme dogođaja. Jedincata jednostavnost tog prijelaza nikada ne postaje historijski shvatljivom jer je javna historijska “povijest”. U tu-bitku i kao tu-bitak bytak si do-gađa istinu. U drugom početku: slućenje. kao ono područje namigivanja i izmicanja – tišine – u kojemu se tek odlučuje o nadolasku i bijegu posljednjeg boga. onda je sve iznuđeno kloparanje pojmova i ljuštura riječi. Slućenje je u sebi držanje ugađajuće moći koje se povratno utemeljuje u samome sebi. nego obratno: kao očuvanje iskre u smislu krčevine onoga tu u skladu s potpunom krševitošću bytka. Svaka riječ uvijek je uzeta iz predaje. samo zato što bi čak i pomama za “doživljajem” pogotovo danas nužno iskrivila sve što se o ugođaju kaže ne uzimajući tu pomamu u obzir. Taj se trenutak nikada ne može doista utvrditi. No temeljni ugođaj ugađa tu-bitak te time i mišljenje kao nabačaj istine bytka u riječi i pojmu. Samo zato što “psihologija” odavno odbacuje ono što obilježava riječ “ugođaj”.I. sklanjanje razotkrivanja onoga skrivenoga kao takvog. Temeljni ugođaj drugog početka jedva da se ikada. Temeljni ugođaj nama znači: prestravljenje. koje pitanje u sebi obratno ujedno pita i o bytku istine? Kako dug tek mora postati put na kojemu se i samo nailazi na pitanje istine? Ono što će se ubuduće i uistinu smjeti zvati filozofijom prvo i jedino mora postizati ovo: prvo pronaći tj. uskraćivanja – sklanjanje koje oklijeva. poput obične računski mišljene slutnje. Ako temeljni ugođaj izostaje. PREDPOGLED 6. slutnju. 33 . i to u prijelazu prema njemu. naime tako da ta zadaća opet početno određuje čovjekovu bit. Mislilačko pitanje o istini bytka trenutak je koji nosi prijelaz. To što temeljni ugođaj drugog početka mora biti mnogoimen ne proturiječi njegovoj jednostavnosti. koju sâm objavljuje kao uskraćivanje. ako se još jednom probije napuštenost bića od bitka. Tako tom trenutku ostaje dana duga budućnosnost.

oklijevajućeg ustezanja koje si kao pripadan već do-gađa tu-bitak. U toj se odlučnosti moralo smjestiti sve stražarstvo tu-bitka ukoliko čovjek kao utemeljitelj tu-bitka mora postati stražarom tišine prolaska posljednjeg boga (usp. 4. No ta odlučnost kao naslućujuća samo je trezvenost patničke snage onoga koji stvara. U bivanju istine bytka. Ta se “transcendencija” niječe i sam se “narod” – vrlo neodređen u njegovoj biti – postavlja kao cilj i svrha sve povijesti. Po njemu se čak lako može steći pregled nad današnjim “svjetonazorima”: 1. ovdje nabacivača istine bytka. nebiće klizi u privid bytka. Ta daljina neodlučivosti krajnjega i prvoga ono je iskrčeno za sebeskrivanje. Kada se govori o bogu i bogovima. Duga kristijanizacija boga i sve javniji karakter svakog ugođenog odnosa spram bića jednako su uporno i jednako potajno potkopavali preduvjete zahvaljujući kojima se nešto nalazi u daljini neodlučivosti o bijegu ili nadolasku boga čije se bivanje ipak može najprisnije iskusiti. zaustavljanje trenutka i mjesta prve odluke. Taj protukršćanski “svjetonazor” samo je naizgled nekršćanski. U toj odlučnosti izdržava se i temelji ono otvoreno prijelaza – bezdana sredina onoga između spram onoga više ne prvog početka i njegove povijesti te spram onoga još ne ispunjenja drugog početka. No odricanje ovdje nije puko htijenje da se nema i odlaganje na stranu nego se zbiva kao najviši oblik posjedovanja. Naravno. ako će povijesti još biti. 34 U biti istine dogođaja istodobno se odlučuje i temelji sve istinito. I ta mješavina danas je prosječan i prevladavajući “svjetonazor” u kojemu se na sve i misli i više se ne može doći ni do kakve odluke. daljina neodlučivosti. skriva se posljednji bog. Ni ondje gdje se niječu posebni načini nadilazećega i nadilaženja ipak se ne može nijekati sam taj način mišljenja. to znači pitati o istini bytka. čija nadmoć nalazi odlučnost u iskrenosti oduševljenja za neizmislivo darivanje uskraćivanja. Ta je daljina istodobno: najdalja i nama prva blizina bogu. Iz dogođaja Svako osvještenje tog temeljnog ugođaja uvijek je samo lagana priprema na ugađajući nastup temeljnog ugođaja koji mora iz temelja ostajati slučajan. Iz dogođaja Koliko je daleko od nas bog. u skladu s biti ugođaja. Jer ono sebeskrivajuće te krčevine. jer njih treba njegova bit? On je toliko daleko da ne možemo odlučiti kreće li se prema nama ili se udaljava od nas. biće postaje bivstvujuće. po dugoj navici predočavanja mislimo u onom obliku koji još najbolje naznačuje naziv “transcendencija”. Ma koliko ti “svjetonazori” bili različiti i ma koliko se žestoko otvoreno ili potajno među sobom borili – ako se vrtnja u neodlučno35 . bivanje je same istine kao istine bytka. naravno za neko znanje koje samo kao stvaralačko stoji u istini. ili narodnosne ideje i kulturalna politika. Utemeljenje). ali što se treba ozbiljiti “kulturom”. Misli se na nešto što nadilazi dano biće. 7. nije puka dana i ravnodušna praznina nego sámo bivanje dogođaja kao bit dogođaja. nešto za što se ne živi i ne umire. koji je naravno već i sam mnogoznačan. Ono transcendentno (što se netočno naziva i “transcendencija”) je Bog kršćanstva. onda spremnost za uskraćivanje može postojati samo kao odricanje. a unutar njega osobito čovjeka. 3. o samom dogođaju iz kojega izvire svaka buduća povijest. ili kršćanstvo i kultura – ili pak sve tri. koja sili biti bića otvara tišinu iz koje postaje moguće razabrati bytak (kao dogođaj). No ako bytak biva kao uskraćivanje i ako ono sámo treba stršiti u svoju krčevinu i biti očuvano kao uskraćivanje. Stvaranje – ovdje shvaćeno u širem smislu – znači svako sklanjanje istine u biću. ali i nužda napuštenosti od bitka. onaj koji nas imenuje utemeljiteljima i stvarateljima. u dogođaju i kao dogođaj. PREDPOGLED 7.I. 2. jer on se u bitnome ipak slaže s onim načinom mišljenja koji je svojstven “liberalizmu”. Ono transcendentno ovdje je neka “ideja” ili “vrijednosti” ili neki “smisao”. I potpuno proizmisliti samu tu daljinu u njezinu bivanju kao vrijeme-prostor najviše odluke. zakrivena beznužnošću koja o sebi svjedoči izbjegavanjem osvještenja. a ona mora rasti iz pravoga znanja (pohrane istine bytka). samo u radnji prijelaznog mišljenja. U različitim stupnjevima određenosti miješaju se dvije od tih transcendencija – narodnosne ideje i kršćanstvo. priprema na takvu slučajnost može biti.

koji naposljetku misle da su otkrili nuždu zato što znaju da nuždu trpe. To najbliže tako je blizu da je sve nezaobilazno bavljenje makinacije i doživljavanja već nužno moralo proći pokraj njega i zato nikad i ne može biti vraćeno neposredno k njemu. Napokon i prije svega. daljina neodlučivosti nije neko “onostrano”. Dospije li čovjek tim pomaknućem u dogođaj i ostane li ustojan u istini bytka. Iz te nužde postaje nužnim utemeljenje istine bitka. a odnos spram čovjeka je događajuće omogućavanje utemeljenja tu-bitka te zato nužnosti sklanjanja istine bytka u biću kao vraćanja bića. Ta nužnost zbiva se u stalnoj odluci koja vlada čitavim čovjekovim povijesnim bitkom: pripada li čovjek ubuduće istini bitka i tako * usp. umjesto da se odredi kao ono što se mora po-maknuti iz dosadašnje utvrđenosti kako bi se tek tako ugodilo za neku odredivost. To je prevlašćujuće privlašćivanje dogođaj u kojemu se istina bytka utemeljuje kao tu-bitak (čovjek se preobražava. iz samog do-gođaja. Iz dogođaja sti još smije zvati borbom – svi se oni. Predpogled. Skok. postavlja u odluku tu-bitka i nema-bitka) i povijest iz bytka kreće u drugom početku. “dogođaj” se može proiz-misliti (prisiliti se pred početno mišljenje) samo ako se sam bytak poima kao ono “između” za prolazak posljednjeg boga i za tu-bitak. Tek kada shvatimo kako je jedincato nužan bitak i kako on ipak ne biva kao sam bog. Zato misliocu valja samo osvijestiti “dogođaj”. Naravno. Ali istina bytka kao otvorenost sebeskrivanja ujedno je odmaknuće u odluku o daljini i blizini bogova i tako spremnost za prolazak posljednjeg boga. i ne znajući to i ne razmišljajući. Dogođaj ostaje ono najzačudnije. A što ako je čovjek spram nje otvrdnuo i to. onda prvo još uvijek stoji samo pred skokom prema odlučujućem iskustvu hoće li se u dogođaju izostanak ili spopad boga odlučiti za ili protiv njega. tek se tada ponovno počinju ozbiljavati “pretpostavke” za neku “povijest”. Ali otvaranje krševitosti koje je potrebno bogu (usp. Prolazak nije povijest i povijest nije dogođaj i dogođaj nije prolazak. tek kada smo ugodili svoju bit na te bezdane između čovjeka i bytka i bytka i bogova. tvrdokorno kao nikada prije? Onda moraju doći pobudioci. koji biva kao ništa drugo nego dogođaj. tj. prvo slažu u tome što čovjeka postavljaju kao nešto čija je bit već poznata. I to je nužda napuštenosti od bitka. nego ono najbliže onoga još neutemeljenog tu tu-bitka koji je postao ustojan u spremnosti za uskraćivanje kao bivanju bytka. čemu prije svega pripadaju vladavina onih “transcendencija” i njihovih mješavina? Ako to treba izvršiti sam od sebe.I. ono otvoreno. Toj nuždi isprva ne treba pomoć. Krševitost i “modaliteti”) nije ravnodušno međupolje nego odnos spram prolaska. obratno. utemeljenje tu-bitka. Iz dogođaja* Bijeg bogova mora se iskusiti i izdržati. 157 i 158. kojemu čovjek pripada kao utemeljitelj i čuvar time što je kao tu-bitak do-gođen od samoga bytka. PREDPOGLED 8. No kako da se čovjeka pomakne iz onoga u čemu je zapeo. Tek se u toj istini otvara nužda napuštenosti od bitka. Ali to se iz temelja onemogućava jer je čovjek u svojoj odredivosti već utvrđen. kako se čini. a ipak se sve troje (ako se uopće smiju svesti na neke brojeve) mogu iskusiti i proiz-misliti samo u njihovim odnosima. Ali ta se nužda ipak mora iskusiti. Dogođaj je ono između u odnosu na prolazak boga i povijest čovjeka. 16. Taj je dogođaj istina bytka. Filozofija 37 . Pobuđivanje te nužde prvo je čovjekovo pomaknuće u ono između. Ali to “između” nije “transcendencija” u odnosu na čovjeka nego je. 36 Dogođaj prevlašćuje boga čovjeku time što čovjeka privlašćuje bogu. 8. gdje ravnomjerno pritišće smutnja i bog ostaje u bijegu. nego prvo mora sama postati pomagačicom. nije li tada preuzetnost još veća nego ondje gdje jednostavno ostaje postavljen kao mjerilo? Ili postoji mogućnost da to pomaknuće obuzme čovjeka? Uistinu. i to kao ono što bi pak tek trebalo odrediti samoga čovjeka. Ta opstojnost utemeljuje najdalju blizinu dogođaju. kao biće spram kojega se i od kojega svaka “transcendencija” određuje.

ukoliko dobiva za zadaću utemeljenje onog područja odlučivanja. nego bez-temeljno neiscrpljenje). tada je to skriveno kao velika preobrazba.koje je upravo krčeće-skrivajuća točka preokreta u tom obratu. Vrijeme-prostor je kao udes istine iskonski poprište trenutka dogođaja. one dogođajne sveze kojom ljudsko povijesno biće sebe tek dovodi do samoga sebe. Samo se malobrojni uvijek nalaze u svjetlosti te munje. 10. PREDPOGLED 10. čovjeka i boga razlaže i slaže i čini ih međusobno podobnima. jednako htijenje više ne bude željelo veličinu. Bivanje ima središte i širinu u obratu. ono između koje. Dovršenje prijepora i sučeljenja. Ono ništavno u bytku i povratni titraj. Taj bitak – povijesnost – nikada nije u svakom dobu isti. i tim je skrivenije što je zbivanje veće. u kojemu se zadobiva ili gubi pravi povijesni bytak narodâ. nešto zorno i neku “ideju”. Pregled Bytak kao dogođaj – oklijevajuće ustezanje kao (uskraćivanje). Time se ne misli na neku “nasuprotnost”. Taj obrat zadobiva svoju istinu samo time što se prepire kao prijepor između zemlje i svijeta i tako se ono istinito sklanja u biće. 39 38 . Ono se može provesti samo iz hrabrosti za bez-temelj. Većina ima tu “sreću” da se zatječe u nečemu danom i tako daje svoj doprinos u potrazi za korišću za neku cjelinu. Iz dogođaja iz te pripadnosti i za nju sklanja istinu kao ono istinito u biće ili ga početak posljednjeg čovjeka tjera u prikriveno životinjstvo i povijesnom čovjeku usteže posljednjeg boga. Prepiranje prijepora je tu-bitak. To područje. Istina kao bit temelja: temelj – ono u čemu se temelji (ne odakle kao uzrok). što se nazivalo područjem odlučivanja. Prijepor kao prijepor zemlje i svijeta. Iz dogođaja Bytak biva kao dogođaj. Što ako zamre borba oko mjerila.I. jest tu-bitak. prijeporno (bytak ili nebitak). Utemeljenje tog područja zahtijeva jedno odustajanje koje je suprotnost samoodricanja. Bez-temelj kao vrijeme-prostor. Sklanjanje istine pušta da ono istinito kao biće dođe na otvoreno i prikriveno. postoji zabluda da bi bitan prevrat. Bytak biva u istini: krčevina za sebeskrivanje. Razdvojenost zemlje i svijeta. Samo povijest kojoj je temelj u tu-bitku ima jamstvo pripadnosti istini bitka. Bivanje se jamči i sklanja u istini. Ono što se otvara u utemeljenju tu-bitka jest dogođaj. Vrijeme-prostor poprište trenutka prijepora (bytak ili nebitak). ako više ne bude volje za najveću različitost putova? Kada se drugi početak još priprema. nego na domigivanje s jedne strane na drugu u otvorenosti onoga tu. Putovi i načini sklanjanja – biće. tek utemeljujući sámo sebe. tj. odmah i općenito svi morali i znati i poimati i da bi se morao odigravati u javnosti. Tu-bitak se zbiva na načine sklanjanja istine iz jamčenja iskrčeno-skrivenog dogođaja. Poprište trenutka biva iz njega kao prijepor zemlje i svijeta. U drugom početku predmišlja se ono posve drugo. koji dohvaća sve iz temelja. Temelj temelji kao bez-temelj: nužda kao ono otvoreno sebeskrivanja (ne “praznina”. a ono kao utemeljujuće “između” u biću. Temeljni sklop tog zbivanja je vrijeme-prostor koji iz njega izvire. ako je takva oznaka uopće dostatna. Biće tek tako stoji u bytku. Vrijeme-prostor je ono što izviruje za procjene krševitosti bytka. Istina se zbiva kao krčeće skrivanje. Zrelost: plod i darivanje. 9. Sada je on pred bitnom preobrazbom. Naravno. jer istina bytka samo u sklanjanju.

ondje). 8. Put prema biti povijesti. 12. kao da je on samo neki dodatak predočavajućeg “apstraktnog” mišljenja. pod čijom vlašću neposredna opipljivost i korisnost i služnost svake vrste (npr. 5. * usp. jer nedostaje i znanje o onome što se zbilo u prvom početku. Ali time se recimo “priroda” ne zapostavlja nego se također iskonski preobražava. 2. 9. Bytak biva. trenutačan odnos spram dogođaja u pozvanosti njegovim dozivom. ondje).. Još izostaje dubina iskustva istine i osvještenja koji bi njima bili dovoljni: snaga visoke odluke (usp. To zbivanje izvire iz dogođaja i postaje moguće poprište trenutka za odluku o čovjeku – njegovoj povijesti ili nepovijesti kao njezinu prijelazu u propadanje. pojmljenoj iz bivanja samog bytka. ipak ne oslanjajući se na neki pojam povijesti. 4.I. Samo. No ta prividna samostalnost bića u odnosu na bytak. Utemeljenje 40 . pojmljeno iz istine bytka. to znači: vrijeme kao vrijeme-prostor vraća u sebe bit povijesti.. Tubitak ima iskon u dogođaju i njegovom obratu. I “sudbina” pripada povijesti i ne iscrpljuje njezinu bit. Utemeljeni temelj ujedno je beztemelj za krševitost bytka i netemelj za napuštenost bića od bitka. Mišljenje bytka kao dogođaj početno je mišljenje koje kao suočavanje s prvim početkom priprema drugi. Tek se u tom iskonskom pojmu povijesti zadobilo područje u kojemu se pokazuje zašto je i kako povijest “više” nego čin i volja. bytak. Tako se ujedno nadaje i znanje o jedincatosti bytka. pojedinačni. Dogođaj – tubitak – čovjek* 1. Biće ne treba bytak na taj način. Prvi početak misli bytak kao prisutnost iz pribivanja koje prikazuje prvo zabljesnuće nekog bivanja bytka. Dogođaj: sigurno svjetlo bivanja bytka u krajnjem vidokrugu najdublje nužde povijesnog čovjeka. To je “zbiljsko” biće. 3. U smislu “pitanja bitka”. Tubitak je temeljno zbivanje buduće povijesti. Nedostaju mostovi. sve mora služiti narodu) samorazumljivo određuju što je bivstvujuće. bivao. Dogođaj i tubitak u svojoj su biti. nego povijesno jer sada bit bytka više ne znači samo prisutnost nego i puno bivanje vrijeme-prostornog bez-dana i stoga istine. 6. nego samo znak da ono ima povlasticu slijepog propadanja. a ne kao prilog postojećoj filozofiji povijesti. na putu je samo mnoštvo prigoda i sredstava za pogrešno tumačenje. Do-gođaj je sama iskonska povijest. Zato se on može samo utemeljivati kao istina bytka i u njoj. između nadolaska i bijega bogova te čovjeka koji u njemu ima korijene. nije prednost. tj. Dogođaj i povijest Povijest ovdje nije shvaćena kao neko područje bića među drugima već jedino u pogledu bivanja samog bytka. istine bitka. malobrojni. tj. Dogođaj i povijest Biće jest. a što nije. Tako se već u “Bitku i vremenu” povijesnost tu-bitka može razumjeti samo iz fundamentalno-ontološke namjere. “fundamentalnoontološki” je pripremljen utemeljenjem povijesnosti na vremenitosti. Tubitak: ono središno-otvoreno i tako skrivajuće između. 41 11. Utemeljenje – ne stvaranje – jest puštanje-biti-temeljem od strane čovjeka (usp. Tu-bitak kao utemeljenje prepiranja prijepora u ono njime otvoreno ljudski se izdržava i nosi u ustojnosti koja izdržava ono tu i pripada dogođaju. Suzdržanost je odlikovan. ali ukoliko je vrijeme-prostor bezdan temelja. još nisu provedeni odskoci. PREDPOGLED 12. ne-biće pod vlašću izopačenosti privida čiji iskon pritom zakriven. jedinog vodećeg u “Bitku i vremenu”. u svojoj pripadnosti kao temelj povijesti još potpuno skriveni i dugo začudni. čime se naznačuje da se ovdje općenito bit bytka shvaća “povijesno”. Biće može “biti” još i u napuštenosti od bitka. 10. 7. Nasuprot tome.) koji tek time ponovno dolazi k sebi i opet zadobiva samo-bitak. Temeljni ugođaj utemeljenja jest suzdržanost (usp. iako “povijesno”. Bytak (kao dogođaj) treba biće kako bi on.

A to izmuknuće izrasta samo iz suzdržanosti. Suzdržanost* Ona je stil početnog mišljenja samo stoga što mora postati stil budućeg bitka čovjeka. Sve to samo je izopačenje brige ukoliko se o njoj povrh toga javlja još jedan nesporazum. onda to može biti samo skrivena povijest velike tišine u kojoj i kao koju vladavina posljednjeg boga otvara i oblikuje biće. Tu-bitak i čovjek ** Zimski semestar 1934/35 “Hölderlins Hymnen ‘Germanien’ und ‘Der Rhein’” (Gesamtausgabe Band 39) Samo ta suzdržanost može sabrati ljude i njihovu zajednicu na njih same. ukoliko se radi o suzdržanosti kao temeljnom ugođaju. Vladavina posljednjeg boga nailazi samo na suzdržanost. posljednjeg boga. 14ff. ona se uopće ne može izračunati zbrajanjem sposobnostî duše. Tek suzdržanost tu-bitka utemeljuje brigu kao ustojnost koja izdržava ono tu. Sklanjanje istine i njezino razvijanje u brigovanje i ophođenje. Ta tišina izvire samo iz šutnje. 13. Suzdržanost je najjača. Utemeljenje). Za malobrojne – Za rijetke. dogođaja. suzdržanost za nju. usp. onoga utemeljenog u tu-bitku. Je li nam još i ubuduće određena neka povijest. stvara veliku tišinu. Ali briga istodobno nije puki stav volje. Ona određuje stil zato što je ona temeljni ugođaj. tj. nego se tek ugođajem mjere razmjeri odmaknuća tubitka i pripisuje mu se jednostavnost namaknuća. Ona je temeljni ugođaj zato što ona ugađa dokučivanje temelja tu-bitka. Samo još u njoj neki narod može biti. str. Ona kao temeljni ugođaj ugađa prisnost prijepora između svijeta i zemlje i time prepiranje spopada dogođenja. PREDPOGLED 13. Ona ugađa samo kao dogođena pripadnost istini bitka. 193.???. koje prati i baca svjetlo i sjenu na sve čovjekovo činjenje i propuštanje koje bi već bilo utvrđeno. Sabiranje u tišini i sklanjanje istine. ono posve drukčije od onoga što se čini da se sada smatra poviješću: tmurna hajka zgoda što proždiru jedna drugu i nakratko se mogu zaustaviti samo još najvećom bukom? Ako će nam još biti darovana neka povijest.I. Ta je povijest. Dakle svijetom prvo mora zavladati velika tišina za zemlju. utemeljena u tubitku. o čemu se ondje jedino pita. posljednjeg boga u biće (usp. a ne nastoji se stvoriti niti neku teoriju niti filozofiju povijesti. * usp. Posljednji bog). Suzdržanost u njegovu tumačenju povijesnosti sadržana je uputa u samu bit bitka. 43 42 . predavanje o Hölderlinu)** ovdje se misli u ustojnom smislu: jedinstvo ishoda sveg namaknuća te nabačaja i unosa sveg odmaknuća i opstojnost i provedba istine bitka. Ugođaj (usp. Suzdržanost i briga Suzdržanost je temelj brige. tj. temelj toga ujedno jest suzdržanost tubitka. i njega. u odredbu njihova naloga: opstojnost posljednjeg boga. a ujedno i najkrhkija spremnost tubitka za do-gođenje. Suzdržanost ugađa svaki utemeljujući trenutak nekog sklanjanja istine u budućem tubitku čovjeka. ugađa i nosi to utemeljenje. neki stil tu-bitka. naime da je ona jedan “ugođaj” ili “stav” među drugima. U izreci: “on će se pobrinuti za red” – voditi brigu – dolazi na vidjelo nešto od biti brige: predujmljujuća odlučenost. gore 5. Zato ugođaj nikada nije tek ono kako. skrivena povijest velike tišine. dolje: Utemeljenje. bačenost u pravu ustojnost u istini o obratu u dogođaju (usp. Ovdje treba izbjegavati svaku drugu izvanjsku i “psihološku” predodžbu o “ugođaju”. te time utemeljenje tu-bitka. Ali briga – to valja uvijek iznova reći – ne znači tugu i nujnost i mučnu zabrinutost oko ovoga i onoga. Suzdržanost – kao stil – samoizvjesnost utemeljujuće mjere i gnjevno postojanje tubitka. vladavinu. Suzdržanost kao iskon tišine i kao zakon sabiranja. Tu-bitak kao prepiranje tog prijepora ima svoju bit u sklanjanju istine bytka. Briga je kao opstojnost tu-bitka predujmljujuća odlučenost za istinu bytka te ujedno vezanost za ono tu koja rješava ono dodijeljeno. tj. tj.

i “ontologija”. nedovoljno snažan. Riječ još uopće ne dolazi do riječi. Svjetonazor je uvijek neki svršetak. s njegova gledišta. Suzdržanost: stvaralačko izdržavanje u bez-temelju (usp. Utemeljenje. Filozofija i svjetonazor Suzdržanost kao otvorenost za zamuknutu blizinu bivanja bytka koja iz daljine neodlučivoga ugađa na najdalje uzdrhtanje migova koji se događaju. još trebao održavati vezu “vrijednostî” i “idealâ”. 45 . PREDPOGLED 14. 14. Svjetonazor se mora odreći novih mogućnosti kako bi ostao on sâm. Tako mnogi moraju shvaćati filozofiju. a s druge je strane “svjetonazor” pojedinca kao nadomjestak za nestalo tlo. Oboje imaju svoja različita vremena i unutar povijesti se drže posve različitih stupnjeva tu-bitka. najviši nalaz u samom traženju blizina odluci. Jezik i velika tišina. početno mišljenje kao nepojmovno). ondje gdje se još razumije (Lotze). ipak ostaje jedna disciplina među drugima. dublji oblik kod Fichtea i Hegela) jest sljedeće: jedinstveno sistematsko (matematičko) utemeljenje i razvoj znatljivoga na temelju i kao posljedica ideje znanja kao izvjesnosti (samoizvjesnosti). tijekom kojega je “znanost” došla do osebujnog tehničkog kulturalnog značenja. shvaćena izvana. nego iskonski. kada tek riječ opet djeluje. najčešće razvučen i kao takav ne znan. Filozofija je utemeljenje istine uz istodobnu lišenost istinitoga. Jer čak i u “liberalnom” svjetonazoru još postoji ta nepopustljivost u tome što on zahtijeva da se svakome dopusti da ima svoje mnijenje. Ali najvlastitija stvar filozofije se zaboravila. Filozofija i svjetonazor Filozofija je beskorisno. to nije nešto što se povremeno zbiva. šutnja i jezik Zanijemiti. to se ne spoznaje jasno jer filozofiji već nedostaje nužnost i to što ju se “njeguje” ona zahvaljuje svojem karakteru “kulturalnog dobra”. jednostavna blizina biti i svijetla daljina bića. možda nastavni predmet ili izložak kulture. Ono što je kao posljednji pravcati ostatak sadržano u ideji “znanstvene” filozofije (usp. Suzdržanost: predskok u obrat dogođaja koji se drži sebe (zato ne romantički bijeg ili malograđanski spokoj). Suzdržanost i traženje. “spoznajna teorija” ju je pogrešno protumačila. Filozofija je htijenje povratka u početak povijesti i tako samonadilaženja. To je njegova snaga. Kada će doći to vrijeme? (usp. ipak se promijenivši. i to upravo ondje i onda gdje je i kada ona za malobrojne nužda. A proizvoljnost je ropstvo “slučajnoga”. a ipak gospodsko znanje. Zato je filozofija. Zanijemljenje je dogođaj kao mig i spopad bytka. ali zato upravo ne može neposredno utemeljivati povijest.-242. Filozofija je ono strašno ali rijetko piitanje o istini bytka.I. Razlikovanje “znanstvene filozofije” i “svjetonazorske filozofije” posljednji je odjek filozofske bespomoćnosti 19. možda još jedno nasljeđe čiji se temelj izgubio. zato svjetonazor sužava i osujećuje pravo iskustvo. Filozofija se može dugo odgađati i naizgled nestati. U tom naumu “znanstvene” filozofije još živi poriv same filozofije da spasi svoju najvlastitiju stvar od proizvoljnosti svjetonazorskog mnijenja koje postaje samoljno i nužno ograničavajućeg i zapovijednog stila svjetonazora uopće. Filozofija je uvijek neki početak i zahtijeva prevladavanje same sebe. samo ukras. gdje se samo ne izriče i ne ponavlja nešto već rečeno i izrecivo. 238. vrijeme-prostor). Filozofija otvara iskustvo. Da se i kako se ovdje staro provodno pitanje (τί το όν) spasilo kroz novovjekovnu filozofiju. pri čemu izostaju neki suvisli govor i iskaz. stoljeća. Zanijemljenje je početni uvjet za razvoj mogućnosti jednoga iskonskog – pjesničkog – imenovanja bytka. iako zanijemljenjem dolazi na prvi skok. uvijek toliko da se svjetonazor nikada ne dovodi u 44 pitanje. “Svjetonazor” uređuje iskustvo u neku određenu putanju i njezino okružje. Suzdržanost.

iz biti nekog naroda). 47 . Posljedica jest ta da se stvaranje unaprijed zamjenjuje pogonom. da zauzvrat. nešto što njega samoga ujedno i podranja i nadvisuje i uključuje u druge nužnosti koje mu se ne mogu prinijeti izvana tako da. znanje o tome što ometa i izobličava i želi nametnuti jednu prividnu bit 46 filozofije. postajući samo još učenošću. suprotno. a s time i beztemeljnost stvaralačkoga. jednako kao i vladavina “slika svijeta”. koji dugo nedostaje. To bi znanje. Posvuda nedostaje nužnost onoga što je izraslo. to nije nešto zbog čega bi trebalo “žaliti” nego samo naznaka da filozofija ide ususret jednom pravcatom usudu svoje biti. Ma koliko da je ono bezgranično u svojoj proizvoljnosti. Filozofija kao utemeljenje istine bytka ima iskon u samoj sebi. posljedica novovjekovne metafizike. Sumnja i nepovjerenje spram filozofije svaki su put jednako veliki i jednako različiti. i odnos spram “ideja”). tj. to pripada istoj biti svjetonazora uopće. Ta čudnovata pojava vladavine “svjetonazorâ” pokušala je – i to ne slučajno – u svoju službu staviti i posljednju veliku filozofiju: Nietzscheovu filozofiju. Totalni svjetonazor mora se zatvoriti za otvaranje svojega temelja i dokučivanje carstva svojega “stvaranja”. njegovo stvaranje nikada ne može ući u bit i postati stvaranje-nadilazeći-sebe jer bi se tako morao dovesti u pitanje sam totalni svjetonazor. “Svjetonazor” je uvijek “makinacija” spram onoga naslijeđenog za njegovo prevladavanje i sputavanje sredstvima koja su njegova vlastita i koja je ono pripremilo. sámo sebe pogrešno tumačilo kada bi se dalo zavesti da ono suprotstavljeno učini predmetom pobijanja i spora. Ali svakako je nužno osvijestiti bliženje tog usuda filozofije. naravno. Ta kako bi nekom “totalnom” svjetonazoru i moglo odgovarati da bude i samo moguće. To je uspjelo tim lakše stoga što je sam Nietzsche nijekao filozofiju kao “učenost” i time naizgled stao na stranu “svjetonazora” (kao “filozof pjesnik”!). uobičajenost i dostupnost “svjetonazorâ” za mase (kao nadomjestka za “duh”. Svaka bi ih slika ipak dovodila još preblizu jedno drugome. Putovi i odvažaji nekadašnjeg stvaranja uređuju se u divovske razmjere makinacije. Makinativno-doživljajna bit svjetonazora prisiljava razvoj svakog danog svjetonazora da se koleba u najdaljim suprotnostima te se stoga uvijek i učvršćuje u mirenjima. “svjetonazor” može nastupati kao totalan i brisati svako vlastito mnijenje. Filozofija i svjetonazor “Svjetonazor” je. plod novoga vijeka. Tako se ovdje nalazimo pred neprelaznom teškoćom koja se nikada ne može ukloniti nikakvim mirenjem i nikakvim dogovorom. Prikrivena. naprotiv. sve to dugo će vremena filozofiju kao stvaralačko suutemeljivanje tu-bitka držati daleko izvan uobičajenog i spretnog sveznanstva javnoga mnijenja. toliko je ovaj krut u svojoj definitivnosti. ali ne i primijenilo – sve je prevedeno u “doživljaj”. To mu uspijeva tim prije što je dublje u međuvremenu morala tonuti sama filozofija. Svaki stav koji kao “totalan” polaže pravo na određivanje i davanje pravila djelovanja i mišljenja svake vrste neizbježno mora sve ono što bi se povrh toga još moglo pojaviti kao nužnost ubrajati u ono suparničko i čak omalovažavajuće. Da “svjetonazor” može biti upravo najvlastitija stvar pojedinca i njegova danog životnog iskustva i najvlastitijeg mnijenja. Ali ovdje se lako može shvatiti ono uzajamno i samoisto: definitivnost je samo jedincatost proširena u potpunost svevaljanosti. ona samu sebe mora povući u ono što sama utemeljuje i samo iz toga iz-građivati. ravnodušno daljnje bavljenje filozofijom kao učenošću te ujedno posredno i neposredno kao crkvenom i svjetonazorskom skolastikom. I sve ovisi o tome da taj usud ne ometamo ili čak potcjenjujemo nekom “apologetikom” za filozofiju. izviru iz svojega skrivenog temelja (npr. U tome je i razlog što se “svjetonazor” tada pokušava postaviti iznad filozofije. Jer s pojavom “svjetonazorâ” mogućnost neke volje za filozofiju nestaje do te mjere da se svjetonazor naposljetku mora odupirati filozofiji.I. što je makinacija koja nužno uvijek ostaje ispod njezine razine. PREDPOGLED 14. Filozofija i svjetonazor tako su neusporedivi da nije moguća nikakva slika kojom bi se ta različitost mogla uprispodobiti. a kamoli bitno. i to makinativno privid je životnosti stvaralačkoga. ali istrošena “vladavina” crkava. Naravno. Znanje o izopačenome ovdje uvijek mora ostati prolazno. a proizvoljnost je svakome moguće upojedinjenje nečega samo njemu definitivnoga.

Überlegungen IV. Što je ovaj ili onaj određeni narod? 3. Zato se filozofija “nekog” naroda ne može izračunati ni propisati ni iz kakvih svojstava i sposobnosti. nije li to filozofija njemačkog naroda? Ali što se kazuje takvim očitim tvrdnjama? Ništa o biti same filozofije. Filozofija* je neposredno beskorisno. Što uopće jest neki narod? 2. raskriva se beztemeljnost filozofije koja se mora vratiti u ono početno kako bi u otvorenost svojega osvještenja dovela krševitost i sebenadilaženje. Osvještenje je piitanje o smislu. No ukoliko se i čim se filozofija vrati u svoju početnu bit (u drugom početku) i pitanje o istini bytka postane utemeljujućim središtem. neki smisao i vrijednosti po kojima bi on trebao “postati”. Svaki pokušaj posredovanja – ma s koje strane dolazio – slabi stavove i uklanja mogućnost prave borbe na tom području. pravo na “ono totalno”. naprotiv. za tu-bitak. Filozofija “nekog” naroda je ono slobodno i jedino što u jednakoj mjeri obuzima narod kao što “iz” njega i dolazi – obuzima ga ukoliko se on već odlučuje za samoga sebe. Tek tako narod postaje slobodan za svoj zakon koji treba izboriti kao posljednju nužnost svojega najvišeg trenutka. nekog načina ponašanja. 49 . tj. neki narod koji navodno postoji nju prisili na izopačenje. 23-26???. Iz dogođaja. Jer njihova je bit ista. 7. Pri čemu još posve po strani ostaje neodređenost govora o “narodu”. Predpogled. ono začudno i uvijek neobično. Filozofija nekog naroda ono je što narod čini narodom neke filozofije. No nema li i filozofija. PREDPOGLED 16. * usp. 16. mišljenje o filozofiji ovdje je narodno samo ako pojmi da ona sama mora stvarati svoj najvlastitiji iskon i da to može uspjeti samo ako filozofija uopće još pripada svojemu prvom bitnom početku. i ona prije svih. Baš kao što to ne možemo zanemariti. sve dok mislimo u formi dosadašnje filozofije (metafizike) i shvaćamo je u njezinu kršćanskom izrazu (u sistematici njemačkog idealizma). Naprotiv. jednako je tako važno i znati da se mora izboriti neki najviši rang bytka ako se u igru želi valjano uvesti neki “narodnosni princip” kao mjerodavan za povijesni tu-bitak. Filozofija kao “filozofija nekog naroda” Tko bi nijekao da filozofija to jest? I ne može li se to i posvjedočiti činjenicom koja pobija svako protivljenje: velikim početkom zapadne filozofije? Nije li on filozofija grčkog naroda? A veliki svršetak zapadne filozofije. za što primjeri mogu biti i način oblačenja i pripreme hrane i slično. Samo tako ona može postaviti “narod” u istinu bytka umjesto da. ako je određujemo kao znanje o biću kao takvom u cjelini? Doista je tako. potpuno. Kao totalnim stavovima u temelju im je odricanje od bitnih odluka. “njemački idealizam” i “Nietzsche”. nekog “procesa”. str. Što smo mi sami? Ovdje zakazuje svaki platonizirajući način mišljenja koji za korpus nekog naroda unaprijed postavlja neku ideju. Odakle i kako dolazi do tog postavljanja? Bitno je proći kroz osvještenje narodnoga. str. Filozofija “Svjetonazoru” se mogu suprotstaviti samo piitanje i odlučnost za upitnost. 15. Ali baš ovdje je filozofija (novovjekovna) već na putu prema “svjetonazoru” (nije slučajno to što ta riječ sve više dobiva na važnosti u okružju tog “mišljenja”). 85ff.I. povijesno ga utemeljuje u njegovu tu-bitku i određuje za stražarstvo za istinu bytka. obratno. što onda on jest? Kako se to može znati? 1. ali ipak gospodsko znanje iz osvještenja. Ne smije nas čuditi što se totalna politička vjera i jednako totalna kršćanska vjera uz svu svoju nespojivost ipak upuštaju u mirenje i taktiziranje. “Bitak i vrijeme”) o istini bytka. 48 Čime neki narod postaje narod? Postaje li narod samo ono što on jest? Ako da. Narod postaje narod tek kada se pojave njegovi najjedincatiji i kada oni počnu slutiti. Izraz “filozofija nekog naroda” odmah se pokazuje kao vrlo mnogoznačan i mračan. (usp. filozofija se tako samo poravnava do ravnodušnosti nekog “postignuća”. Ta očita pripadnost “narodu” zavodi da se pomisli kako se upućivanjem na nju reklo i nešto o filozofiji ili čak i o stvaranju neke buduće. Njihova borba nije stvaralačka borba nego “propaganda” i “apologetika”.

To pitanje o pripadnosti pitanje je odluke između pripadnosti koja se tek treba odrediti i napuštenosti od bitka kao ograničavanja na nebiće kao privid bića. U prvom početku. osvještenjem njezina prvog početka koji sve prestiže i njegova razvoja do kraja. No budući da je osvještenje samo-osvještenje te i mi stoga dospijevamo u pitanje tko jesmo. osvještenje nužno postaje pitanjem o istini povijesti filozofije. i to ne nas kao upravo još postojeće nego ukoliko. i to tako da se tek polazeći od početka to današnje objavljuje u smislu povijesti bitka (usp. Ta nužda pripada istini samog bytka. Ona se nalazi izvan svake mogućnosti “pesimističnog” ili “optimističnog” vrednovanja. izdržavajući tu-bitak. tj. ne smije izvanjski i kratkovidno shvatiti kao neki manjak.I. To se pitanje mora postaviti radi biti bitka koji nas treba. ustojno postojimo i utemeljujemo kao istina bytka. 57. učiniti je temeljem povijesti. Povijest bytka i napuštenost od bitka). ona je nužda u prinudi 51 . Zato je ona gospodsko znanje naprosto. kao siromaštvo i slično. Temeljni ugođaj drugog početka je prestravljenje. što tek iznuđuje odluku i lučenje čovjeka kao bića od bića i usred njega i opet k njemu natrag. utemeljujuće bacanje kao nabačaj (usp. Nabačaj i tu-bitak) bića na bytak. sam je nabačaj. Od tog se smjera pitanja – ne samo onoga koji je izričito “znanstvenoteorijski” – mora sasvim odustati. Nikada se. Nazvuk. Pitanje glasi: jesmo li mi i kada kako pripadnici bytka (kao dogođaja). Najiskonskije. Osvještenje onoga današnjeg uvijek prekratko seže. iako ne “apsolutno” znanje na način filozofije njemačkog idealizma. Ta je nužda ono što čovjeka pokreće u biću i prvo ga dovodi pred biće u cjelini i u središte bića te tako k njemu samome i time omogućava da povijest počinje ili propada. Temeljni ugođaj prvog početka je divljenje da biće jest. koji daje predznak svojega kraja te time kao područje kraja uključuje i ono “današnje”. To što pokreće je bačenost čovjeka u biće koja ga određuje za bacača bitka (istine bytka). ona unaprijed skače u krajnju uopće moguću odluku i svojim otvaranjem unaprijed ovladava svim sklanjanjem istine u biću i kao bića. 203. Ali ta nužda različita je u bitnim počecima i prijelazima čovjekove povijesti. Nakon dosada rečenoga. ona priprema istinu bitka i spremna je s obzorima i vidokruzima koji joj se pritom otvaraju. Nazvuk) i suzdržanost koja se temelji u takvom prestravljenju kao stvaralačkom. Zato je osvještenje – uskok u istinu bitka – nužno samo-osvještenje. Utemeljenje) unatražno razmatranje nas kao “danih” nego utemeljenje istine samobitka iz vlasništva tu-bitka. da je sam čovjek bivstvujući u onome što on nije. a ipak je moćan: φύσις – ἀλήθεια – ἕν – πᾶν – λόγος – νοῦς – πόλεμος – μὴ ὄν – δίκη – ἀδικία. i budući da je naš bitak povijestan i to isprva naslijeđen bilujući. 50 Filozofija je fuga u biću kao bytku se pokoravajuće raspolaganje njegovom istinom. kao i njegov način i njegova nužnost i nužda. Filozofija kao prvo i krajnje osvještenje istine bytka i bytka istine ima svoju nužnost u prvoj i krajnjoj nuždi. pitanje pripadamo li mi bitku u sebi je i pitanje o biti bytka. Utemeljenje. međutim. Temeljni ugođaj koji ugađa za nužnost uvijek je u skladu s početnim iskustvom te nužde. Utemeljenje. 227. Filozofija nikada ne gradi neposredno na biću. Budući da je filozofija takvo osvještenje. To ne znači (usp. Nužda kao ono pokrećuće. A još kraće seže usmjerenost filozofije prema “znanostima” koja se – ne slučajno – uobičajila od početka novoga vijeka. Bitno je osvještenje početka. 17. Prestravljenje u napuštenosti od bitka (usp. Nužnost filozofije Piitanje o istini uskok je u njezinu bit te time u sam bytak (usp. još u mraku i zakriven. kada čovjek uopće tek staje pred biće. O biti istine). Nužnost filozofije Sva nužnost ima korijene u nekoj nuždi. Nužnost filozofije sastoji se u tome da ona kao osvještenje ne mora ukloniti onu nuždu nego je izdržati i utemeljiti. Bačeni bacač provodi prvo. PREDPOGLED 17.

. To je najskriveniji temelj za samoću mislilačkog piitanja. što se trenutačno ne odvija niti se može odvijati bilo kakvo bitno mišljenje.S. Nemoć mišljenja razumljena u uobičajenom smislu ima više razloga: 1. No ukoliko sada nakon iskonskog obrazloženja biti osvještenja kao samo-osvještenja ulazimo u područje piitanja i “mi” sami. nekim udaljavanjem od. time se samo pojačava. LJ. Filozofija (O pitanju: tko smo mi?) za nužnost najviših mogućnosti na čijim se putovima čovjek stvaralački – utemeljujući vraća preko samoga sebe i u temelj bića. 3. Ali ona seže još i natrag u jedno iskonskije područje od onoga koje je u prijelazu morala proći “fundamentalnoontološka” odredba tu-bitka u “Bitku i vremenu”. promatrano s te strane. Nemoć mišljenja Ona se čini očitom. A pravcata moć mišljenja (kao proiz-mišljanje istine bytka) ne trpi pak nikakvo neposredno utvrđivanje i vrednovanje. 34. 2. Ali što ako “moć” znači: utemeljenje i učvršćenje u bit iz “sposobnosti” za preobrazbu? Ni tada još ništa nije odlučeno o nemoći i moći mišljenja. što ako ujedno s iskonskim utemeljenjem istine bytak postaje bivajućiji – kao dogođaj? I ako tako nužda postaje prinudnijom.. Zato se također nikada ne može ni ukloniti “učincima” i “uspjesima” nekog mislioca. Ondje gdje se ta nužda najviše uzdiže. koja još ni sada nije dovoljno razvijena i uzdignuta u znanje onih koji pitaju. ako ovdje uopće ima smisla govoriti o pojačavanju. Logik*) Na nas same. sadašnje i ovdašnje? Kuda prolazi krug koji opisuje granicu? Ili mislimo na samog čovjeka kao takvog? Ali sâm čovjek “jest” samo kao povijestan nepovijestan. a ne radi istine bytka. nego proizlazi iz porijekla iz područja bytka. Mislimo li na sebe kao vlastiti narod? Ali i tada mi nismo jedini. Ausgewählte ‘Probleme’ der ‘Logik’” (Gesamtausgabe Band 45. na koju se često poziva. str. sada ZS. I čime se određuje bit nekog naroda? Odmah postaje jasno: način kako se u pitanju shvati pitano “mi” već sadrži neku odluku o onome * Predavanje u ljetnom semestru 1934.) 19. Osamljenost mislioca. koji upravo postojimo. a to kretanje je u toj žestini samo onaj prijepor koji u prekomjernosti prisnosti bića i bytka ima svoj temelj koji se usteže? budući da mišljenje mora voditi u bytak i uvoditi u igru svu začudnost bytka te zato nikada ne može počivati na uspjehu nekog učinka u biću. 18. Filozofija (O pitanju: tko smo mi?) je kao osvještenje bytka nužno samoosvještenje. osobito ako kao moć vrijedi snaga neposrednog učinka i provedbe. na koga mislimo pod onim “mi”? (usp. što makinacija i doživljaj polažu pravo da budu ono jedino djelotvorno i stoga “moćno” te ne daju prostora pravcatoj moći. 18ff. pogotovo * Predavanje u zimskom semestru 1937/38 “Grundfragen der Philosophie. PREDPOGLED 19. što mi.I. samo je posljedica. 4. Predstojeće utemeljenje te povezanosti bitno se razlikuje od svake vrste osiguranja “samo”-izvjesnosti onoga “ja” upravo radi “izvjesnosti”. “Über Logik als Frage nach der Sprache” (Gesamtausgabe Band 38) 52 53 . filozofsko se pitanje. ona ne nastaje nekim povlačenjem samoga sebe..)* Nužda. nego kao narod s drugim narodima. jače pokreće. još uopće nemamo snage otvoriti se njegovoj istini jer je za to potreban jedan vlastiti rang tubitka. 37/38 str. Zato “nemoć” još ne znači odmah i prigovor protiv “mišljenja” nego samo protiv njegovih preziratelja. što se uz sve veće otupljivanje za jednostavnost bitnog osvještenja i uz nedostatak istrajnosti u piitanju svaki razvoj i put odbacuje ako već u prvom koraku ne donosi neki “rezultat” pomoću kojega se nešto može “spraviti” i kojim se nešto može “doživjeti”. može izraziti u obliku pitanja: tko smo mi? Zanemarimo li pitanje o onome tko. ono pokrećuće. bivajuće – što ako je ona istina samog bytka. pretpostavimo li da se posreći neko bitno mišljenje. 67ff. tj. ona proiznuđuje tu-bitak i njegovo utemeljenje (usp.

Samstvenost čovjeka – povijesnog kao naroda – područje je u kojemu se zbiva čovjekovo pri-sposobljavanje sebi kada on sam 55 . Ali sve dok se bit filozofije nije pojmila kao osvještenje istine bytka te tako nije postala djelatna nužnost samo-osvještenja koje otuda izvire. zasada ćemo ostaviti po strani. Tako je već naznačeno i to da ne postaje jasno čemu postaviti to pitanje. nešto čemu nedostaje samo još odredba onoga tko. pojavljuju se bitne zadaće razjašnjavanja koje na kraju nisu nevažne za preuzimanje i provedbu bitka čovjeka i naroda nego tek one o njima odlučuju. kao da se odgovorom na njega osim toga daje još jedna obavijest o čovjeku koja je “praktično” suvišna. to uopće nije jasno. I kada ne bi bilo “reflektirano”. Kako u slučaju zahtijevanog samo-bitka stoji s onime sámo? Sámo – ne znači li to da sebe postavljamo na početak bitka. Što leži u “duši” – anima – ψυχή?. Ali pitanje o “bitku” čovjeka. druge vrste od one za koju znaju puko proračunavanje i njegovanje danog ljudskog bića. Doduše. nego pitanje tko postavlja pitanje o samo-bitku i time o biti samstvenosti. postavljeno na taj način. Filozofija (O pitanju: tko smo mi?) tko. ako nismo mi sami? I kako bismo mogli biti sami a da ne znamo tko smo kako bismo imali izvjesnost da smo oni koji jesmo? Stoga pitanje tko nije neko pitanje koje pridolazi izvana. pri-sebi smo? Čime i kako čovjek stječe izvjesnost da je pri-sebi. s čime se povezuje teškoća utvrđivanja gdje uopće možemo naći odgovor. kako mi jesmo. Nije dovoljno ni uputiti na neko postupanje i djelovanje. ono zahtijeva stav okrenut prema natrag. To razmišljanje je jasno. a ne propitivati se i podrivati. ne može se nijekati da je on na taj način neko biće. postaviti ono “mi” i “nas” takoreći kao nešto dano. i to povijesne. Volja za samo-bitak čini pitanje suvišnim. svako bavljenje nečim pokreće čovjeka. I u tom se pitanju nalazi odraz obrata. u duhu – animus. Ono se ne može izravno ni postaviti niti odgovoriti na njega. PREDPOGLED 19. Svaki “pogon”. jesmo li mi samo time što onome nam pripada i u što smo zatočeni jednostavno puštamo da ide svojim tokom? U kojem smislu čovjek jest. spiritus – πνευμα? Ako se ovdje čini i želi učiniti makar i prvi korak u smjeru neke jasnoće koja seže dalje od puke tupe upotrebe riječi. i ta nerazdvojnost samo je opet naznaka skrivene biti čovjekova bitka. kao da je na njemu uvijek samo potrebno neko preoblikovanje poput onoga koje lončar obavlja na grumenu gline. ali samo zato što nastoji – gotovo bez namjere – ostati na površini. Jer što sada znači samo-bitak? Da li čovjek jest. Jer time se zaobilazi pitanje o bitku tog jedinstvenog postojanja. taj je “bitak” 54 u sebi obilježen vlastitim odnosima bitnih odredaba. ono bi bilo “teorijsko” mudrovanje koje čovjeka odvlači od postupanja i djelovanja i u svakom ih slučaju slabi. kada se ne bi “bavilo” samo “nama”. Ovdje se otvara pogled u posve drukčije povezanosti. Odakle bi npr. to pitanje ostaje već kao pitanje vrlo sumnjivo. Ali ne čini se da je to pitanje stranputica samo zbog tog reflektiranog stava. neovisno o pitanju tko. I ovdje se čini da se najrazumljivije rješenje nalazi u navedenom zahtjevu: trebamo – djelujući – sami biti. Pitanje je usprkos onome “mi” ipak usmjereno natrag na nas same i time “reflektirano”. potjecalo nastojanje da se nekom danom narodu da “oblik” putem ustanova i “organizacije”? To što se čovjek “sastoji” od tijela – duše – duha ne kazuje mnogo. nego općenito kao pitanje.I. Ta su dva pitanja nerazdvojna. 2. 3. suprotan izravnosti postupanja i djelovanja. Te se dvije sumnje spajaju u jedan zahtjev: mi trebamo postupajući i djelujući sami biti. čije “jedinstvo” tek doista ostaje u mraku. a ne samo pri nekom prividu i nekoj površini svoje biti? Poznajemo li sebe – same? Kako bismo mogli biti mi sami. Očito je da “bitku” naroda pripada “više”. ali baš se zato pitanje zaoštrava u smislu da li čovjek tada već “jest” ako “jest” i pojavljuje se samo tako. 1. i upravo taj bitak odgovara i na pitanje tko smo mi prije no što se ono uopće i postavi. dakle prvo imamo “sebe” na oku i na dohvat ruke. i zanemarimo li to da te “sastavnice” i njihovo postavljanje kao čovjekovih odredaba ipak pretpostavljaju sasvim osobita povijesna iskustva čovjeka i njegova odnosa spram bića. da li neki narod “jest” on sam stoga što se samo povećava i smanjuje. i ostaje pitanje da li on već time “jest”. U pitanju “tko mi jesmo” leži i stoji pitanje da li mi jesmo. To znači: mi ne možemo.

Sva “pozivanja” na ono prošlo ostaju nestvaralačka ako ne izviru iz krajnjih odluka nego samo služe tome da se one zaobiđu pomoću što više pomiješanoga. a 56 odgovarajuće tome i “genij” u umjetnosti. jer se ovdje bez pitanja i dalje pretpostavlja prikrivena metafizika “tijela” i “osjetilnosti”. Osvještenje kao samo-osvještenje. Načelno nema iskustva koje bi čovjeka ikada moglo postaviti iznad njega samoga u neko netaknuto područje iz kojega bi dosadašnji čovjek mogao postati upitnim. “Duh” se pritom uvijek shvaća kao “um”. ako igdje još drijema neke nerazvijena duhovnost. “duše” i “duha”. Stoga “svjetonazor”. ne smije očekivati neposredno razumijevanje već u najboljem slučaju samo otpor. pa i onaj koji se najopasnije skriva u kultu “osobe”. u prijelazu se ne može pojmiti što mu se sprema. kao sposobnost da se kaže ja. Naravno. To samo-osvještenje ima iza sebe sav “subjektivizam”. U osvještenju i pomoću njega nužno se zbiva uvijek-još-drugo. Ono doduše zna da se radi o bitnoj odluci hoće li se postaviti pitanje tko mi jesmo? ili će se ono ne samo zaobići nego uopće nijekati kao pitanje. “osoba”. To je. ali što ne bi nalazilo poprište dogođaja kada ne bi bilo krčevine za ono skriveno. 197. odumiranje kršćanstva. usprkos suprotnim uvjeravanjima. a to je opet zato što bit bitka kao takvog. Zato se čovjekov najvlastitiji “bitak” temelji u pripadnosti istini bitka kao takvog. koji nema nikakve bitne veze sa židovstvom. što zapravo treba pripremiti. onda je preokret ipak samo igra. naime. Filozofija kao samo-osvještenje na naznačen način provediva je tek kao početno mišljenje drugog početka. ma koliko ono moglo biti neposredno prijeko potrebno. Samo onaj tko poima da čovjek mora povijesno utemeljiti svoju bit utemeljenjem tu-bitka. Zbiva li se to drugo.I. boljševizam je iskonski zapadna. Ovdje je pitati pitanje tko mi jesmo doista opasnije od svakog drugog protivništva s kojim se ikada moguće susresti na istoj razini neke izvjesnosti o čovjeku (krajnji oblik marksizma. Onaj tko se žrtvuje za tu pripremu stoji na prijelazu i morao je posegnuti daleko naprijed te od onoga današnjeg. ne bit čovjeka. ona sigurnost u samoga sebe. Razumije li se osoba kao “duh-duša-tijelo” ili se ta mješavina okrene i na prvo mjesto postavi tijelo. Samo-osvještenje kao utemeljenje samstvenosti nalazi se izvan navedenih nauka. Kant je vidio: osoba je više nego “ja”. onda je to u ruskom narodu. da ustojnost izdržavanja tu-bitka nije ništa drugo nego boravljenje u vrijeme-prostoru onog zbivanja koje se događa kao bijeg bogova. Tu-bitak – vlasništvo – samstvenost). kako ono ovdje postaje nužno iz piitanja o biti bytka. industrija. ali ukoliko je vladavina 57 . najdublja bit “liberalizma” koji se upravo zato naizgled može slobodno razvijati i zavjetovati se napretku za svu vječnost. onog pitanja koje tek otkriva dostojnost najupitnijega. sve se. to ništa ne mijenja na tome da ovdje vlada zbrkanost mišljenja koje izbjegava svako pitanje. Utemeljenje. Tu je čak i Kant već bio dalje od tog biološkog liberalizma. Filozofija (O pitanju: tko smo mi?) dospije u otvoreni vrijeme-prostor u kojemu se može zbivati neko osposobljavanje. pitanja o istini bitka. Otuda postaje jasno: ono pitanje tko kao provedba samoosvještenja nema ništa zajedničko s nekom opsjednutošću svojim ja i znatiželjnom izgubljenošću u mudrovanje o “vlastitim” doživljajima nego je bitna staza provedbe pitanja o najupitnijemu. PREDPOGLED 19. što ostaje i bez toga. daleko je od one clara et distincta perceptio u koju ego uranja i postaje izvjesnim. u sebi sadrži doziv čovjeku kao doziv koji ga određuje za povijest (usp. Budući da se samstvenost – poprište trenutka doziva i pripadnosti – prvo mora izložiti odluci. tehnika. Gdje je ono počelo. i to je ostajao platonizam. pa čak ni s rustvom. europska mogućnost: pojava masa. samo onaj tko stvarajući povlači tugu i radost dogođaja u suzdržanost kao temeljni ugođaj može slutiti bit bitka i u takvom osvještenju pripremati istinu za ono buduće istinito. “genij” i “kultura” predstavljaju opremu i “vrijednosti” koje se na ovaj ili onaj način trebaju ozbiljiti. onda se sva iskustva i postignuća provode samo kao izraz sebi “samome” izvjesnog “života” i zato se smatra da se mogu organizirati. A želi li se možda biološki utemeljiti kazivanje ja? Ako ne. Ne htjeti pitati to pitanje znači: ili izbjegavati tu istinu o čovjeku ili pak širiti uvjerenje da je za svu vječnost odlučeno tko mi jesmo. kreće putem novovjekovnog mišljenja utemeljenog na onome “ja” i svijesti. ona se temelji na samo-zakonodavstvu.

20. Pogotovo jer pitanje tko mi jesmo mora ostati čisto i potpuno uključeno u piitanje temeljnog pitanja: kako biva bytak? može shvatiti kao ono isto zato što je on predujmljujući i tako svaki put drukčije preseže ono što je njime počelo te prema tome određuje njegovo ponavljanje. Istina i sklanjanje). a ono je u temelju židovskog porijekla (usp. Utemeljenje 58 59 . ali onda je i kršćanstvo u temelju boljševičko! I koje odluke tada postaju nužne?). Početno mišljenje* (Nabačaj) Proizmišljanje istine bytka bitno je na-bačaj. ako opasnost može proiznuditi ono najviše. rektorski govor iz 1933. Budući da je svaki početak neprestižan. No opasnost pitanja tko mi jesmo ujedno je. Nabačaj biti bytka samo je odgovor na doziv. a ipak nikada ne prelazi u gubljenje samoga sebe i predaju. Njegova otvorenost postoji samo u utemeljenju koje oblikuje povijest. “Der Anfang der abendländischen Philosophie” (Gesamtausgabe Band 35). a to je nužno kao drugi početak. onda je boljševizam doista židovski. s kojom je iz temelja povezan. PREDPOGLED 21. Jer početak se nikada ne * o “početku” usp. Nietzscheovu misao o robovskom ustanku morala). predujmljujuće kao utemeljujuće i zato neprestižno. Opasnost tog pitanja u sebi je tako bitna za nas da ono gubi privid protivništva novoj njemačkoj volji. frajburško predavanje iz 1935. Ali to pitanje kao filozofsko mora se dugo pripremati i ono ne može – ako razumije sámo sebe – polagati pravo na to da nadomješta djelovanje koje je neposredno nužno u trenutku ili da ga želi i samo određivati. Početak i početno mišljenje* Početak je ono sebeutemeljujuće predujmljujuće.I. Pošto se razvije. Nabačaj razvija nabacivača i ujedno ga hvata u ono njime otvoreno. početak je utemeljenja istine izborene u nabačaju. jedini način da dođemo do samih sebe i time prokrčimo put iskonskom spasu. tj. No što je početak mišljenja – u značenju osvještenja bića kao takvog i istine bytka? 21. To hvatanje. premda prije svoje provedbe još skriveno. opravdanju Zapada iz njegove povijesti. Biti nekog takvog nabačaja pripada i to da on u provedbi i razvoju mora samoga sebe postaviti natrag u ono što se njime otvorilo. Utemeljenje. ali ujedno i skrivenim. “Die Selbstbehauptung der deutschen Universität” (Gesamtausgabe Band 16). nabačaj gubi svaki privid samovlasnosti. on se stalno mora ponavljati i u suočavanju se postavljati u jedincatost svoje početnosti i time svojega nezaobilaznog predujmljivanja. Tako se može pojaviti dojam da ondje gdje vlada nabačaj postoji samovolja i da se skreće u područje neutemeljenoga. Početak također nikada nije ni ono “vječno”. Ono početno nikada nije ono novo. Samo ono jednokratno je ponovljivo. Ono u nabačaju nabačeno prevlašćuje njega samoga i daje mu za pravo. 244. To suočavanje je iskonsko ako je sámo početno. jer to je samo ono što je prolazno samo jučerašnje. Ponavljanje ovdje ne znači glupu površnost i nemogućnost pukog nastupanja istoga po drugi i treći put. Jer najbitnije je to da otvaranje kao krčevina omogućava sebeskrivanje i tek tako sklanjanje istine dobiva svoj temelj i poticaj (usp. Samo ono u sebi ima temelj nužnosti da se k njemu ponovno vraća i da se preuzima njegovu početnost. predavanje u ljetnom semestru 1932. “Vom Ursprung des Kunstwerks” * usp. koje pripada bitnom nabačaju. i 245. jer on se upravo ne izdvaja i ne uklanja iz povijesti. Početno mišljenje (Nabačaj) uma kao izjednačavanje svih samo posljedica kršćanstva. Što i tko nabacivač “jest”. to tek iz istine nabačaja postaje shvatljivim. sebe utemeljujući u sobom iz temelja dokučenom temelju. Ali nabačaj se upravo dovodi do temelja i tako samoga sebe prvo mijenja u nužnost.

I. PREDPOGLED

23. Početno mišljenje. Zašto mišljenje iz početka?

22. Početno mišljenje
je proiz-mišljanje istine bytka i tako dokučivanje temelja. U počivanju na temelju ono objavljuje prvo i samo svoju utemeljujuću, sabiruću i zadržavajuću snagu. No kako je proiz-mišljanje bytka neko počivanje? Otvarajući ono najdostojnije piitanja, ono odaje priznanje i time najviše uznosi ono u čemu piitanje počiva, tj. ne prestaje. Jer inače ono, piitanje, kao otvarajuće ne bi moglo počivati. Počivanje znači da piitanje nalazi put u područje krajnjeg titranja, u pripadnost krajnjem zbivanju, a to znači obrat u dogođaju (usp. Posljednji bog, 255. Obrat u dogođaju). Nalaženje puta zbiva se u skoku, koji se razvija kao utemeljenje tu-bitka.

23. Početno mišljenje. Zašto mišljenje iz početka?
Zbog čega iskonskije ponavljanje prvog početka? Zbog čega osvještenje njegove povijesti? Zbog čega suočavanje s njegovim krajem? Zato što je drugi početak (iz istine bitka) postao nužan? Zašto pak uopće početak? (Usp. Überlegungen IV o početku i prijelazu). Zato što nas samo još najveće zbivanje, najprisniji dogođaj, može spasiti iz izgubljenosti u pogon pukih zgoda i makinacija. Mora se dogoditi nešto što nam otvara bitak i postavlja nas natrag u njega i tako nas dovodi k nama samima i pred djelo i žrtvu. Ali sada je najveći dogođaj uvijek početak, pa bio to i početak posljednjeg boga. Jer početak je ono skriveno, iskon koji još nije zlorabljen i trošen, koji, uvijek izmičući, najdalje predujmljuje i tako u sebi pohranjuje najvišu vladavinu. Ta nekorištena moć zatvorenosti najbogatijih mogućnosti hrabrosti (ugođeno-znajuće volje za dogođaj) jedini je spas i kušnja. Iz tog je razloga nužno početno mišljenje kao suočavanje prvog početka, koji se tek treba ponovno zadobiti, i drugog početka, koji
60

se treba razviti; i u toj nužnosti ono prisiljava na najšire i najoštrije i najstalnije osvještenje i sprečava svaki bijeg od odluka i izlaza. Početno mišljenje ostavlja dojam potpune sporednosti i beskorisnosti. A ipak, ako se već misli na korist, što je korisnije od spašavanja u bitak? Što, dakle, početak jest, kada može postati ono najviše sveg bića? On je bivanje samoga bitka. Ali taj početak postaje provedivim tek kao drugi u suočavanju s prvim. Početak – početno pojmljen – je sam bytak. I u skladu s njime je i mišljenje iskonskije od pred-očavanja i suđenja. Početak je sam bytak kao dogođaj, skrivena vladavina iskona istine bića kao takvog. A bytak je kao dogođaj početak. Početno mišljenje je: 1. Puštati da bytak iz izmuknuća kazivanja poimajuće riječi strši u biće. (Graditi na toj planini.) 2. Priprema te gradnje pripremanjem drugog početka. 3. Pokrenuti drugi početak kao suočavanje s prvim u njegovu iskonskijem ponavljanju. 4. u sebi sigetski, u najizričitijem osvještenju upravo kao izmuknuće. Drugi početak mora se proishoditi posve iz bytka kao dogođaja i bivanja njegove istine i njezine povijesti (usp. npr. drugi početak i njegov odnos spram njemačkog idealizma). Početno mišljenje premješta svoje piitanje o istini bytka daleko natrag u prvi početak kao iskon filozofije. Time si priskrbljuje jamstvo da u svojem drugom početku dolazi izdaleka i u svladanom nasljeđu nalazi svoju najvišu buduću postojanost te time u preobraženoj (s obzirom na prvi početak) nužnosti ponovno stiže do samoga sebe. Odlika iskonskog mišljenja njegova je gospodska bit, čime se tek iznuđuje i provodi suočavanje u najvišemu i najjednostavnijemu. Početno mišljenje je gospodsko znanje. Onaj tko želi ići daleko natrag – prvi početak – mora u sebi predmisliti i iznijeti jednu veliku budućnost. Filozofsko mišljenje nikada ne može zahtijevati neodgodivu, svima zajedničku primjenu i usvajanje. Ono ne trpi nikakvo iskorišta61

I. PREDPOGLED

25. Povijesnost i bitak

vanje. Budući da takvo mišljenje misli ono najjedincatije u njegovoj začudnosti, bytak, što je inače ono najopćenitije i najuobičajenije u običnom razumijevanju bitka, to mišljenje nužno ostaje rijetko i čudno. Ali budući da mu je svojstvena ta beskorisnost, ono neposredno i unaprijed mora podržavati i potvrđivati one koji mogu orati i loviti, baviti se obrtom i voziti, graditi i uređivati. Ono sámo mora znati da u svako doba vrijedi kao neisplativ trud. U području drugog početka nema ni “ontologije” ni uopće “metafizike”. Nema “ontologije” jer provodno pitanje više ne određuje mjeru i okrug. Nema “metafizike” jer se uopće ne polazi od bića kao danoga ili znanog predmeta (idealizam) niti se do nečega drugoga tek prekoračuje (usp. Doigra). I jedno i drugo su samo još prijelazna imena kako bi se uopće moglo doći do nekog sporazumijevanja. Koji su putovi i načini prikaza i priopćavanja fuge početnog mišljenja? Prvo oblikovanje fuge (Nazvuk – Posljednji bog) ne može izbjeći opasnost da ga se čita kao širok “sistem”, tj. tako se prima na znanje. Izdvajanje pojedinih pitanja (iskon umjetničkog djela) mora se odreći ravnomjernog otvaranja i oblikovanja cijelog područja fuge. To dvoje u nadopunjavanju uvijek ostaje samo put u nuždi. Ali ima li u doba nužde drugih putova? Kakva je sreća ovdje dana pjesniku! Znakovi i slike smiju mu biti najdublja nutrina, a pregledan oblik “pjesme” uvijek može u sebe pohraniti ono što mu je najbitnije. No što ondje gdje pojam želi promjeriti nužnost, a pitanje svoje staze?

ki stav koji se želi poštedjeti piitanja (odlučnosti za osvještenje i izdržavanje nužde). 2. potcjenjivanje, stoga što se ono mjeri na osnovi običnog predočavanja i na njemu se ne prepoznaje snaga koja utemeljuje vrijemeprostor, pripremni karakter. Onaj tko želi biti čak učitelj u području početnog mišljenja, taj mora posjedovati suzdržanost sposobnosti da se odrekne “utjecaja”, taj se nikada ne smije dati zavarati prividnim uspjehom da se o njemu govori. Ali najtežu prepreku početno mišljenje nalazi u neizrečenom samorazumijevanju koje današnji čovjek ima o sebi. Posve zanemarujući pojedina tumačenja i ciljeve, možemo reći da čovjek sebe shvaća kao dani “primjerak” vrste “ljudsko biće”. To se prenosi i na povijesni bitak kao pojavu unutar stvorene supripadnosti. Gdje vlada to tumačenje bitka čovjeka (a time i bitka nekog naroda), tu nedostaje svaki priključak i svako pravo na neki nadolazak boga, pa čak ni pravo na iskustvo bijega bogova. Upravo to iskustvo pretpostavlja da povijesno ljudsko biće zna da je odmaknuto u otvoreno središte bića koje je napustila istina njegova bitka. Ona zbrka u očekivanjima izvire iz nerazumijevanja biti istine kao krčećeg skrivanja onoga tu koje se mora izdržati u ustojnosti piitanja. Ali svako sabiranje na iskonskiju supripadnost može se pripremiti za temeljno iskustvo tu-bitka.

25. Povijesnost i bitak
Povijesnost je ovdje shvaćena kao jedna od istina, krčeće skrivanje bitka kao takvog. Početno mišljenje kao povijesno, tj. koje suutemeljuje povijest u pokornom raspolaganju. Vladavina nad masama koje su postale slobodne (tj. raspuštene i sebične) mora se uspostaviti i održavati okovima “organizacije”. Može li tim putem ono što se tako “organiziralo” ponovno urasti u svoje iskonske temelje, ne samo obuzdati nego i preobraziti ono masovno? Ima li ta mogućnost ikakvih izgleda s obzirom na sve veću “izumjetničarenost” života koja olakšava i sama organizira onu “slo63

24. Pogrešna očekivanja od početnog mišljenja
Nešto takvo je zahtjev da se neposredno kaže gdje leži odluka (a da se nije izdržala nužda); da se navede što valja činiti, a da se nije iz temelja utemeljilo povijesno mjesto za buduću povijest; da se neposredno postigne spas, a da se on ne može osloniti na neku dalekosežnu volju za promjenu ciljeva. Zabuna u zauzimanju stava spram mišljenja dvojaka je: 1. precjenjivanje, ukoliko se očekuju neposredni odgovori za ne62

I. PREDPOGLED

27. Početno mišljenje (pojam)

bodu” masa, proizvoljnu dostupnost svega za sve? Nitko ne bi trebao potcjenjivati važnost suprotstavljanja nezadrživom raskorjenjivanju, otpora, to je prvo što se mora zbiti. Ali jamči li to, i prije svega jamče li sredstva koja su za to djelovanje upravo nužna, i preobrazbu raskorjenjivanja u neko ukorjenjivanje? Ovdje je potrebna još i jedna druga vladavina, jedna skrivena i suzdržana, dugo osamljena i tiha. Ovdje se moraju pripremati oni budući, moraju se stvarati nova stajališta u samom bitku, iz kojih se opet događa jedna postojanost u prijeporu zemlje i svijeta. Oni koji znaju moraju željeti i ujedno potvrđivati oba – iz temelja različita – oblika vladavine. Ovdje je ujedno i jedna istina u kojoj se naslućuje bit bytka: u bytku bivajuća krševitost u najvišu jedincatost i najpliće poopćenje.

jed, piitanje čija upitnost tjera sve djelovanje u nuždu i biću uspostavlja svijet i spašava pouzdanost zemlje.

27. Početno mišljenje (pojam)
“Mišljenje” je po običnoj, odavno uvriježenoj odredbi pred-očavanje nečega u njegovoj ἰδέα kao κοινόν, pred-očavanje nečega kao općenitoga. No to mišljenje jednom se odnosi na ono pred-ručno, već prisutno (određeno tumačenje bića). Ali stoga je ono uvijek naknadno, time što onome što se već protumačilo samo daje njegovu krajnju općenitost. To mišljenje na različite načine vlada u znanosti. Shvaćanje “općenitoga” je dvoznačno, pogotovo budući da već ni oznaka mišljenoga kao κοινόν iskonski ne potječe od njega samoga nego se promatra polazeći od “mnogoga”, “bića” (kao μὴ ὄν). Polazište u mnogome i temeljni odnos spram njega presudno je i isprva, također i unutar stajališta svijesti, takvo da je ono ono nasuprotno, a da prije toga zapravo nije određeno i utemeljeno u svojoj istini. Ona se prvo treba pribaviti kroz ono “opće”. Potom se to shvaćanje mišljenja spaja s polazištem i zadobivanjem “kategorija” te mjerodavnim postaje “oblik mišljenja” iskaza. To je mišljenje nekoć – u prvom početku – kod Platona i Aristotela još bilo stvaralačko. Ali ono je stvaralo upravo ono područje u kojemu se ubuduće zadržavalo predočavanje bića kao takvog, u kojemu se zatim sve prikrivenije razvijala napuštenost od bitka. Početno mišljenje iskonska je provedba nazvuka, doigre, skoka i utemeljenja u njihovu jedinstvu. Provedba ovdje znači da se oni – nazvuk, doigra, skok, utemeljenje u njihovu jedinstvu – uvijek preuzimaju i izdržavaju samo ljudski, da su oni sami uvijek bitno neko drugo i pripadaju zbivanju tu-bitka. Oštrina kazivanja u tom mišljenju i jednostavnost odredbene riječi mjere se jednom pojmovnošću koja odbacuje svako puko oštroumlje kao praznu nametljivost. Poima se ono što se ovdje jedino i uvijek treba pojmiti, bytak uvijek samo u udesu onih fuga. Gospodsko znanje tog mišljenja nikada se ne može iskazati u jednoj rečenici.
65

26. Filozofija kao znanje
Ako znanje kao pohrana istine istinitoga (biti istine u tu-bitku) odlikuje budućeg čovjeka (u odnosu na dosadašnju umnu životinju) i podiže ga u stražarstvo za bytak, onda je najviše znanje ono koje postaje dovoljno jako da bude iskon jednog odricanja. Odricanje se doduše smatra slabošću i izmicanjem, odustajanjem volje; tako doživljeno, odricanje je predaja i odbacivanje. Ali postoji jedno odricanje koje ne samo da zadržava, nego čak tek izboruje i iz-trpljuje, ono odricanje koje nastaje kao spremnost za uskraćivanje, zadržavanje toga začudnoga. koje takvo biva kao sam bytak, ona sredina spram bića i spram bogovanja koja uprostoruje otvoreno između u čijem se vrijeme-prostoru djelovanja jedno u drugo pretvaraju sklanjanje istine u biće te bijeg i nadolazak bogova. Znanje o uskraćivanju (tu-bitak kao odricanje) razvija se kao duga priprema odluke o istini, hoće li ona još jednom ovladati istinitim (tj. ispravnim) ili će se i sama mjeriti samo po njemu i stoga po onome što je ispod nje, hoće li istina ne samo ostati cilj tehničko-praktičnog spoznavanja (neka “vrijednost” i neka “ideja”) nego postati utemeljenjem bunta uskraćivanja. To znanje razvija se kao piitanje o bytku koje seže daleko napri64

I. PREDPOGLED

30. Početno mišljenje (kao osvještenje)

Ali jednako tako ono što treba znati ne može niti ostati prepušteno nekom neodređenom tinjajućem predočavanju. Pojam je ovdje u iskonskom smislu “ukupnosni pojam”, i to prvo i uvijek u odnosu na prateći suobuhvat obrata u dogođaju. Ukupnosnost se prvo može naznačiti kroz onaj odnos koji svaki pojam bitka kao pojam, tj. u svojoj istini, ima spram tu-bitka te time spram ustojnosti povijesnog čovjeka. No ukoliko se tu-bitak utemeljuje tek kao pripadnost dozivu u obratu dogođaja, ono najprisnije ukupnosnog pojma leži u poimanju samog obrata, u onom znanju koje, izdržavajući nuždu napuštenosti od bitka, stoji u spremnosti za doziv; u onom znanju koje govori time što prije toga šuti iz izdržavajuće ustojnosti u tu-bitku. Ukupnosni pojam ovdje nikada nije u-ključivanje u smislu obuhvaćanja po vrsti nego znači znanje koje dolazi iz ustojnosti te prisnost obrata podiže u krčeće skrivanje.

Ovdje nešto nepobitno postoji samo stoga što se pretenzija na istinu zadovoljava ispravnošću izvođenja i prilagođavanjem nekom usmjerenom i izračunjivom poretku. Ta skromnost temelj nepobitnoga.

29. Početno mišljenje* (Pitanje o biti)
U području provodnog pitanja shvaćanje biti određeno je polazeći od bićevnosti (οὐσία – κοινόν); i bitnost biti u njezinoj je najvećoj mogućoj općenitosti. Obratno, to znači: ono pojedinačno i raznoliko, što dospijeva pod pojam biti i odakle on polazi, proizvoljno je; štoviše, bitna je upravo proizvoljnost bića, koja ipak i upravo naznačuje pripadnost biti. Ondje gdje se, naprotiv, bytak poima kao dogođaj, tu se bitnost određuje iz iskonskosti i jedincatosti samog bytka. Bit nije ono općenito nego bivanje upravo svake jedincatosti i ranga bića. Pitanje biti u sebi sadrži ono odlukovno, koje sada iz temelja prožima pitanje bitka. Nabačaj je rangiranje i odluka. Načelo početnog mišljenja stoga glasi udvostručeno: svaka bit je bivanje. Svako bivanje određuje se iz bitnoga u smislu iskonski-jedincatoga.

28. Neizmjernost početnog mišljenja kao konačnog mišljenja
Za to mišljenje i njegov poredak što ga je ono sámo razvilo ne postavlja se pitanje pripada li njemu neki sistem ili ne. “Sistem” je moguć samo kao posljedica vladavine matematičkog mišljenja (u širokom smislu) (usp. ZS 35/6*). Zato je ono mišljenje, koje stoji izvan tog područja i odgovarajuće odredbe istine kao izvjesnosti, bitno bez sistema, ne-sistematsko; ali stoga ono nije samovoljno i zbrkano. Ne-sistematsko znači “zbrkano” i neuređeno samo ako se mjeri po sistemu. Početno mišljenje u drugom početku ima strogost druge vrste: slobodu udesa njegovih fuga. Ovdje se jedno sklapa s drugim iz gospodstvenosti pitajućeg pripadanja dozivu. Strogost suzdržanosti drukčija je od strogosti “egzaktnosti” odriješenog, svakome jednako pripadnog i ravnodušnog “rezoniranja” s njegovim rezultatima koji su za takve zahtjeve izvjesnosti nepobitni.
* Predavanje u zimskom semestru 1935/36 “Die Frage nach dem Ding. Zu Kants Lehre von den transzendentalen Grundsätzen” (Gesamtausgabe Band 41)

30. Početno mišljenje (kao osvještenje)
je kao provedba i priprema nazvuka i doigre bitno isprva prijelaz i kao takav propadanje. U prijelazu se provodi osvještenje, a osvještenje je nužno samoosvještenje. To pak upućuje na to da se to mišljenje ipak odnosi na nas same te stoga na čovjeka i zahtijeva novu odredbu čovjekove biti. Ukoliko je ona u novome vijeku određena kao svijest i samosvijest, izgleda da prijelazno osvještenje mora postati novo razjašnjenje
* usp. u “Skok”: bytak biti.

66

67

koji smo tako već postavljeni u izloženosti u biće. Utemeljenje. uvijek dolazimo k sebi samima. u čijem području “mi”. Tu-bitak – vlasništvo – samstvenost). Stil početnog mišljenja samosvijesti. 197. osvještenje početnog mišljenja tako je iskonsko da ono prvo pita kako se može utemeljiti samstvo. valja prepoznati da se samstvenost javlja tek iz utemeljenja tu-bitka. ali na nas kao povijesna bića. a u djelu sklanjanje u samom sebi dolazi u odnos spram samoga sebe. Stil kao izrasla izvjesnost provedbeni je zakon istine u smislu sklanjanja u biće. “stil” je. S 68 tu-bitkom odmah je posve dan i premještaj u otvoreno. tu-bitak kao uvijek moj. ako se i zanemari sve drugo. Prijelazni karakter početnog mišljenja sa sobom neizbježno nosi tu dvoznačnost. Tako se otvorenost i utemeljenje samstva javlja iz istine bytka i kao istina bytka (usp. Nipošto pak nije sigurno da se “samstvo” ikada može odrediti pomoću predodžbe onoga ja. umjetnost stavljanje istine u djelo. a ono se provodi kao dogođenje pripadnoga u doziv. Ovdje još željeti naći neki “subjektivizam” svaki je put površno. osobitost tu-bitka kao utemeljenog u samobitku prvo se u prijelazu iz dosadašnje jastvene samosvijesti može i naznačiti samo polazeći od nje. Naravno. Jer baš se tako samstvenost ne zadobiva nego se definitivno gubi i iskrivljuje (usp. ja i ti. No zapravo je svaki korak nošen pitanjem o istini bytka. Ta suzdržanost ugađa i sve prepiranje prijepora između svijeta i zemlje. Ukoliko čovjeka nose i njime vladaju povijest i povijesno osvještenje. naše samstvo. jer ona iz temelja ugađa ustojnost. Ona se podređuje blagoj mjeri – koju proishodi šutnjom – i u sebi miri ljuti gnjev. Tu-bitak – vlasništvo – samstvenost).I. Lako je doći u iskušenje da se cijelo osvještenje u I. kao nešto što se može neposredno dosegnuti u predočavanju onoga “ja” i mi i njihova položaja. Ne na nas da bi otuda utvrdilo mjerodavne odredbe. 31. Samo što osvještenje koje se treba provesti u početnom mišljenju ne uzima samobitak današnjeg čovjeka kao dan. koji se oboje – supripadni – susreću kao različiti iz zemlje kao i od svijeta. U tom promišljanju ima nečega ispravnog. Na nas. Stil početnog mišljenja Stil: samo-izvjesnost tubitka u njegovu utemeljujućem zakonodavstvu i u njegovu gnjevnom postojanju. koja je više računska. Pogled na nas provodi se iz predskoka u tu-bitak. ima li u skladu s tim nabačaj tu-bitka uopće ikakve veze s razjašnjenjem “samo”-svijesti. ali ono je ipak neistinito. Utemeljenje. Samoosvještenju ovdje ne uči drukčije usmjerena raščlamba ljudskog bića ni naznaka drukčijih načina čovjekova bitka – sve za sebe uzeto kao poboljšana antropologija – nego pitanje o istini bitka priprema područje samstvenosti u kojemu. Naprotiv. 197. Pogotovo budući da se ne možemo jednostavno osloboditi iz današnjeg stanja samosvijesti. Osvještenje početnog mišljenja odnosi se na nas (same). čovjek – mi – oblikovan kao narod tek dolazi do svojega samstva. Prema tome. sjećajuće očekivanje dogođaja. iako jedva pojmljen. Budući da je npr. svako je osvještenje također i samoosvještenje. u kojemu je supostavljena dodijeljenost onome “mi” i onome povijesnome i apsolutnome. i to u nuždi napuštenosti od bitka (najprije propadanje razumijevanja bitka i zaborav bitka). temeljno iskustvo početnog mišljenja ipak je biće u smislu današnjeg čovjeka i njegova položaja te stoga “refleksija” čovjeka na “sebe”. Stil suzdržanosti. a ipak i ne. kao da se radi o nekom antropološki egzistencijalnom osvještenju u uobičajenom smislu. PREDPOGLED 31. polovici “Bitka i vremena” ipak ograniči na okružje neke samo drukčije usmjerene antropologije. povijesno postupajući i djelujući. Pritom treba imati na umu da je i ta jastvena samosvijest kod Kanta i njemačkog idealizma već dosegnula jedan sasvim drugi lik. na nas na taj način kako bi nadilazeći nas našlo samobitak. osobito vidljiv na polju umjet69 . Dakle upitno je nalazimo li refleksijom na “nas” sebe same. Naprotiv. No za prvo osvještenje najprije se moralo uopće pokušati na krajnjim načinima čovjekova bitka istaknuti drukčijost tubitka nasuprot svem “doživljavanju” i “svijesti”.

pribor. Ali Kant nema puta do biti prostora i vremena. (Ono što vrijedi kao bivstvujuće. Kada Kant naziva prostor i vrijeme “zorovima”. biva u svojem temelju koji mi doživljavamo kao dogođenje. mnijenje. drži u različitim načinima koji se uzajamno potiču: proizvođenje pribora. ustojnosti u dogođaju. već posljedica već utvrđene biti bića kao οὐσία i istine kao ispravnosti i svega onoga što iz toga proizlazi kao “kategorije”. biljka.) Sámo sklanjanje provodi se u tu-bitku i kao on. mislilačka žrtva.. to je već posljedica sklanjanja koje zapravo pohranjuje ono iskrčeno-skriveno. stvaranje djelâ. Utemeljenje 71 . 32. i tom svijetljenju potrebno je utemeljenje biti istine kao krčevine i skrivanja i njezino posljednje sklanjanje u promijenjenim likovima bića. u što se sklanja bivanje bytka i podiže se u srca. ili jednostavno izostajanje bogova. Brigovanje se. dogođaj kao takav. Dogođaj Jedan presudan uvid poslije provedbe nazvuka i doigre Važno je unaprijed sagledati odnos bitka i istine i pratiti kako se odavde. onda je to unutar te povijesti samo slab pokušaj da se uopće spasi zasebna bit prostora 70 Istina* Ono što se o tome naznačilo predavanjima o umjetničkom djelu i pojmilo se kao “uređenje”. makinacija. ono prisutno. kako to prvi izveo još Aristotel u svojoj “Fizici”. Ovdje se zbiva povraćenost u zemlju koja se zatvara. Utemeljenje: o prostoru).I. Ali sklanjanje se ne drži samo u načinima proizvođenja nego jednako tako iskonski u načinu prihvaćanja susreta beživotnoga i živoga: kamen. državotvorni čin. nadolazak i odlazak.utemeljuje iskonska pripadnost vremena i prostora. za nas u vladanju. I to se zbiva. pojmljeno ne polazeći od svakodnevice. ono zbiljsko. premda zapravo pokazuju temelj i bit istine. Što se inače i dosada mislilo o prostoru i vremenu koji pripadaju tom iskonu istine. u ustojnom brigo-vanju. svaka ispravnost (usp. čin. to je. Upravo to pohranjivanje omogućava da biće jest i to da jest biće koje ono jest i može biti u istini još netaknutog bitka i načina kako je ta istina razvijena. No ona bit istine. a tada se ono otvoreno smatra onime jednostavno danim. Istina je krčeće skrivanje koje se zbiva kao odmaknuće i namaknuće. koja će se početna vladavina kraja pokazati kao posljednji bog. čime se budi dojam da je ono biće sámo. Usmjerenost na “ja” i “svijest” i pred-očavanje ionako zatvara sve staze i putove. Ali ovdje se ipak ideja stila ne prenosi u proširenom obliku s umjetnosti na tu-bitak kao takav. PREDPOGLED 32. Filozofija: naći jednostavne poglede i poznate likove i dovesti ih na vidjelo. djelo. To dvoje. tj. životinja. odmaknuće i namaknuće se čine kao iznimke i nešto čudnovato. s čime se samo tek dovode u odnos ono nužno i moguće. odmičuće-namičuća krčevina i skrivanje kao iskon onoga tu. ali toga jedva svjesnom. nego iz samstvenosti tubitka. jer je zbiljsko. Ona ravno-dušnost je i područje u kojemu se odigrava svako pred-očavanje. zadobiva i gubi povijest. Tko bi mogao oboje: najdalji pogled u najskriveniju bit bytka i najbliži uspjeh pojavljivanja lika bića koje sklanja. * usp. unaprijed pripadnom dogođaju. uobičajen primjer iz povijesti prvog početka. Približavanje i bijeg. “Znanost” kao samo dalek izdanak određenog prožimanja proizvođenja pribora itd. Polazeći od te i same skrivene ravnodušnosti prividnog neodmaknuća i nenamaknuća. ništa samostalno i nešto što se nikada ne može dovesti u vezu s bitnim znanjem proizmišljanja bitka (filozofija). čovjek. uz svu različitost. žrtva. Ali odmaknuće i namaknuće mogu se učvrstiti i u nekoj ravnodušnosti. i vremena. makinativno uređivanje (tehnika). U njegovu namigivanju prvi put postaje vidljivim sam bitak. u početku i vladavini nad tim zbivanjem. kako u njihovu jedinstvu tako i u prekomjernosti. Dogođaj. Jedan presudan uvid poslije provedbe nazvuka i doigre nosti. daju ograđenu otvorenost za igru bića koje u sklanjanju svoje istine postaje bivstvujuće kao stvar. Samo što to zbivanje tu-bitka nikada nije za sebe nego pripada raspirivanju prijepora zemlje i svijeta. U svemu je uvijek različito predoblikovanje i suoblikovanje spoznaje i bitnoga znanja kao utemeljenje istine.

I. PREDPOGLED

34. Dogođaj i pitanje bitka

Kako bytku, preduskačući u njegovo bivanje, stvaramo navalu njegova bića, da bi istina bytka sačuvala njegovu povijesnu istrajnost kao poticaj? Mišljenju ostaje samo najjednostavnije kazivanje najpriprostije slike u najčišćem zamuknuću. Budući prvi mislilac mora to moći.

34. Dogođaj i pitanje bitka
Dogođaj je središte koje nalazi i posreduje samoga sebe, u koje se unaprijed mora u mislima vratiti sve bivanje istine bytka. To vraćanje u mislima unaprijed proiz-mišljanje je bytka. I svi pojmovi o bytku moraju se govoriti s tog stajališta. Obratno: sve ono što se isprva, te u nuždi samo u prijelazu od razvijenog provodnog pitanja prema temeljnom pitanju, mislilo o bytku i ispitivalo kao put prema njegovoj istini (razvijanje tu-bitka), sve to nikada se ne smije prevesti u beskrajnu pustoš neke dosadašnje “ontologije” i “nauka o kategorijama”. Neizrečena slutnja dogođaja na prvi se pogled te ujedno u povijesnom sjećanju (οὐσία = παρουσία) prikazuje kao “temporalnost”: zbivanje bilujuće-čuvajućeg i iduće-izuzimajućeg odmaknuća, tj. otvaranje i utemeljenje onoga tu te time biti istine. “Temporalnost” se nikada ne misli kao poboljšanje pojma vremena, kao obično nadomještanje računskog pojma vremena “doživljajnim vremenom” (Bergson-Dilthey). Sve takvo ostaje izvan spoznate nužnosti prijelaza od tako shvaćenog provodnog pitanja na temeljno. “Vrijeme” je u “Bitku i vremenu” uputa i nazvuk za ono što se zbiva kao istina bivanja bytka u jedincatosti do-gođenja. Tek ovdje, u tom iskonskom tumačenju vremena, pogođeno je ono područje u kojemu vrijeme s prostorom dospijeva do krajnje različitosti i upravo tako prisnosti bivanja. Taj odnos pripremljen je u prikazu prostornosti tu-bitka, a ne recimo “subjekta” i onoga “ja” (usp. Utemeljenje, Prostor). Uz zbrkanost i raskalašenost današnjeg “mišljenja” potrebna je gotovo školska verzija njegovih putova u obliku obilježenih “pitanja”. Naravno, u nekom poučnom osvještenju tih pitanja nikada ne leži presudna mislilačka volja i stil. Ali radi jasnoće prije svega u odnosu na brbljanje o “ontologiji” i o “bitku” prvo treba znati sljedeće: Biće jest. Bytak biva.
73

33. Pitanje bytka
Sve dok ne spoznamo da sve računanje prema “svrhama” i “vrijednostima” izvire iz jednog posve određenog tumačenja bića (kao ἰδέα), sve dok ne pojmimo da se pritom pitanje o bytku čak ni ne sluti, a kamoli postavlja, sve dok djelom posve ne svjedočimo o tome da znamo za nužnost tog nepostavljenog pitanja i time ga već pitamo, sve dok sve to ostaje izvan vidokruga onoga što sebe još predstavlja kao “filozofija”, sve dotada dizanje glasne buke o “bytku”, o “ontologiji”, o “transcendenciji” i “paratranscendenciji”, o “metafizici” i navodnom prevladavanju kršćanstva nema temelja i prazno je. I ne znajući, takvi se ipak kreću na tragu rado napadanog novokantovstva. Jer nigdje se nije proveo neki mislilački rad, nisu učinjeni nikakvi koraci otvarajućeg piitanja. Baš onaj tko je pojmio pitanje bitka i jednom doista pokušao promjeriti njegov put ne može se od “antike” i njezinih sljedbenika nadati više ničemu, osim možda stravičnoj opomeni da piitanje prvo opet premjesti u isti temelj nužnosti, ne one prvobitne, koja je definitivno prošlost i samo je tako bivajuća. Naprotiv, “ponavljanje” ovdje znači puštanje da ono isto, jedincatost bytka, postaje nuždom ponovno, te time iz jedne iskonskije istine. “Ponovno” ovdje znači upravo: posve drukčije. Ali za onu stravičnu opomenu još nema sluha kao ni volje za žrtvovanje, za ostanak na jedva otvorenom sljedećem odsječku puta. Umjesto toga se vlastitoj bespomoćnosti suprotstavlja zavaravanjem samoga sebe i drugih bukačkim zanesenjaštvom za “antiku” koju je iz-trpio Nietzsche. Kako se nasuprot takvom bučenju ističu npr. lik i djelo Hermanna Lotzea, najistinskijeg svjedoka tako lako i mnogo oklevetanog 19. stoljeća?
72

I. PREDPOGLED

34. Dogođaj i pitanje bitka

“Biće” – ta riječ ne imenuje samo ono zbiljsko, a pogotovo ne ono zbiljsko samo kao dano, i to samo još kao predmet spoznaje, ne imenuje samo ono zbiljsko svake vrste, nego ujedno i ono moguće, ono nužno, ono slučajno, sve što na bilo koji način stoji u bytku, čak i ono ništavno i ono ništa. Onaj tko ovdje, smatrajući se posebno lukavim, odmah otkrije “proturječje” i ustvrdi da nebiće ne može biti “bivstvujuće”, taj sa svojom neproturječnošću kao mjerilom biti bića svakako prekratko misli. “Bytak” ne znači samo zbiljnost zbiljskoga, pa niti samo mogućnost mogućega, uopće ne samo bitak danog bića, nego bytak iz njegova iskonskog bivanja u potpunoj krševitosti, pri čemu bivanje nije ograničeno na “prisutnost”. Naravno, bivanje samoga bytka te time bytak u njegovoj najjedincatijoj jedincatosti ne može se iskusiti proizvoljno i izravno kao neko biće nego se otvara samo u trenutačnosti pred-skoka tu-bitka u dogođaj (usp. Posljednji bog, 255. Obrat u dogođaju). Također od bitka bića nikada ne vodi neposredan put do bytka, jer se pogled na bitak bića već zbiva izvan trenutačnosti tu-bitka. Otuda se u pitanje bitka može unijeti jedno bitno razlikovanje koje pridonosi jasnoći. Nikada se ne radi o odgovoru na pitanje bitka nego samo o razvijanju piitanja, o pobuđivanju i razjašnjavanju snage upitnosti tog pitanja, koja uvijek izvire samo iz nužde i zamaha tu-bitka. Pita li se o biću kao biću (ὂν ᾗ ὄν) i u tom pogledu i smjeru stoga o bitku bića, onda se pitalac nalazi u području onog pitanja koje je vodilo početak zapadne filozofije i njezinu povijest sve do kraja u Nietzscheu. Zato to pitanje o bitku (bića) zovemo provodnim pitanjem. Njegov najopćenitiji oblik kod Aristotela je postao izraz τί τὸ ὄν, što je biće, tj. za njega: što je οὐσία kao bićevnost bića? Bitak ovdje znači bićevnost. U tome se izražava ujedno i to da se usprkos odbijanju karaktera rodnog pojma bitak (kao bićevnost) uvijek i samo shvaćao kao κοινόν, ono zajedničko i tako obično za svako biće. Ako se, naprotiv, pita o bytku, onda ovdje polazište nije od bića, tj. uvijek ovoga i onoga, a ni od bića kao takvoga u cjelini, nego se vrši uskok u istinu (krčevinu i skrivanje) samog bytka. Ovdje se ujedno iskusuje i ispituje to (i u provodnom pitanju skriveno) pred74

bivajuće, otvorenost za bivanje kao takvo, tj. istina. Ovdje se su-postavlja pred-pitanje o istini. I ukoliko se bytak iskusuje kao temelj bića, tako postavljeno pitanje o bivanju bytka je temeljno pitanje. Od provodnog do temeljnog pitanja nikada ne postoji neposredan, jednoličan napredak koji još jednom primjenjuje provodno pitanje (na bytak), nego samo skok, tj. nužnost jednoga drugog početka. Svakako se pritom može i mora stvoriti neki prijelaz, tako da se razvijajući prevladava stajalište provodnog pitanja i odgovori na njega kao takvi, i taj prijelaz priprema drugi početak i uopće omogućava da se on vidi i sluti. “Bitak i vrijeme” služi toj pripremi prijelaza, tj. on zapravo već stoji u temeljnom pitanju, a da ga početno ne razvija čisto iz sebe. Za provodno pitanje, bitak bića, odredba bićevnosti (tj. navođenje “kategorija” za οὐσία) je odgovor. U kasnijoj povijesti, poslije Grčke, različita područja bića dobivaju različitu važnost, mijenjaju se broj i vrsta kategorija i njihova “sistema”, ali u bitnome se ostaje u okvirima tog pristupa, bilo da se on smješta neposredno u λόγος ili zbog određenih preobrazbi u svijest i u apsolutni duh. Provodno pitanje od Grka do Nietzschea određuje isti način pitanja o “bitku”. Najrazgovjetniji i najveći primjer te jedinstvenosti predaje Hegelova je “Logika”. Nasuprot tome, za temeljno pitanje bitak nije odgovor ni područje odgovora nego ono što je najvrednije piitanja. Njemu pripada prva i jedina čast, tj. on se sâm otvara kao vladavina te se tako podiže na vidjelo kao ono što se nikada ne može svladati. Bytak kao temelj u kojemu sve biće kao takvo tek dolazi do svoje istine (sklanjanja i uređenja i predmetnosti); temelj u koji biće uranja (beztemelj), temelj u kojemu ono i sebi prisvaja njegovu ravnodušnost i samorazumljivost (netemelj). To što bytak u svojem bivanju na taj način temeljeći biva naznačuje njegovu jedincatost i vladavinu. A ona je opet samo mig u dogođaju, u kojemu moramo tražiti bivanje bitka u njegovoj najvišoj skrivenosti. Sam bytak kao ono najupitnije u sebi ne zna ni za kakvo pitanje. Provodno pitanje, razvijeno u svojem sklopu, uvijek dopušta prepoznavanje nekog temeljnog stajališta spram bića kao takvog, tj. stajališta pitajućega (čovjeka) na nekom temelju koji kao takav
75

I. PREDPOGLED

38. Izmuknuće

nije dokučiv niti uopće spoznatljiv iz provodnog pitanja, ali koji se dovodi na vidjelo temeljnim pitanjem. Premda nikada nije moguć neki napredak od provodnog do temeljnog pitanja, ipak, obratno, razvoj temeljnog pitanja ujedno pruža temelj da se cjelina povijesti provodnog pitanja vrati u iskonskiji posjed, a ne recimo samo odbaci kao nešto prošlo (usp. Doigra, 92. Suočavanje prvog i drugog početka).

37. Bytak i njegovo izmuknuće* (sigetika)
Temeljno pitanje: kako biva bytak? Izmuknuće je osviještena zakonitost proishođenja šutnjom (σιγᾶν). Izmuknuće je “logika” filozofije ukoliko ona iz drugog početka pita temeljno pitanje. Ona traži istinu bivanja bytka, i ta je istina namigujuće-nazvučujuća skrivenost (tajna) dogođaja (oklijevajućeg ustezanja). Sam bytak, upravo kada se doseže u skoku, nikada ne možemo neposredno kazivati. Jer svako kazivanje dolazi iz bytka i govori iz njegove istine. Svaka riječ te stoga svaka logika stoji pod moći bytka. Bit “logike” (usp. LJS 34**) zato je sigetika. Tek se u njoj poima i bit jezika. Ali “sigetika” je samo naslov za one koji još misle u “ladicama” i smatraju da imaju neko znanje samo ako je ono što je kazano dovedeno u red.

35. Dogođaj
Osvještenje puta: 1. Što je početno mišljenje. 2. Kako se provodi drugi početak kao izmuknuće. “Dogođaj” bi bio pravi naslov za “djelo” koje se ovdje može samo pripremiti; i zato umjesto toga mora stajati: Prilozi filozofiji. “Djelo”: zdanje u razvoju koje se okreće natrag u temelj što izviruje.

36. Proizmišljanje bytka i jezik
Običnim jezikom, koji se danas sve dalekosežnije zlorabi i razbrbljava, ne može se kazivati istina bytka. Može li se ona uopće neposredno kazivati, ako je sav jezik ipak jezik bića? Ili se za bytak može izumiti neki nov jezik? Ne. Čak i kada bi to uspjelo, i to bez umjetnih jezičnih tvorbi, taj jezik ne bi bio kazujući. Svako kazivanje mora puštati da ujedno izvire i sposobnost slušanja. To dvoje moraju imati isti iskon. Tako vrijedi samo jedno: kazivati najplemenitiji izrasli jezik u njegovoj jednostavnosti i sili njegove biti, jezik bića kao jezik bytka.Ta preobrazba jezika zadire u područja koja su nama još zatvorena jer ne znamo istinu bytka. Tako se govori o “odricanju od potrage”, o “krčevini skrivanja”, o “do-gođaju”, o “tu-bitku”, i to nije izvlačenje istinâ iz riječî nego otvaranje istine bytka u takvom preobraženom kazivanju (usp. Predpogled, 38. Izmuknuće).

38. Izmuknuće
Tuđica “sigetika”, oblikovana po uzoru na “logiku” (onto-logija) misli se samo prijelazno retrospektivno, a nipošto kao pokušaj da se zamijeni “logiku”. Jer budući da stoji pitanje o bytku i bivanju bytka, piitanje je još iskonskije i zato ga je još manje moguće zatvoriti u neku školsku ladicu i ugušiti. Bytak (dogođaj) nikada ne možemo neposredno kazivati, pa zato niti posredno u smislu pojačane “logike” dijalektike. Svako kazivanje govori već iz istine bytka i sebe nikada ne može neposredno preskočiti do samoga bytka. Izmuknuće ima više zakone od svake logike. No izmuknuće nipošto nije a-logika, koja tek doista i jest logika i to želi biti, samo što to ne može. Nasuprot tome, volja i znanje
* usp. predavanje u ljetnom semestru 1937. “Nietzsches metaphysische Grundstellung im abendländischen Denken. Die ewige Wiederkehr des Gleichen” (Gesamtausgabe Band 44), zaključak i sve o jeziku ** Predavanje u ljetnom semestru 1934. “Über Logik als Frage nach der Sprache” (Gesamtausgabe Band 38)

76

77

I. PREDPOGLED

39. Dogođaj

izmuknuća posve su drukčije usmjereni. A jednako se tako ne radi ni o onome “iracionalnom” i o “simbolima” i “šiframa”, sve to pretpostavlja dosadašnju metafiziku. No izmuknuće zato svakako uključuje logiku bićevnosti, onako kao što temeljno pitanje sebi pripaja provodno pitanje. Izmuknuće izvire iz bivajućeg iskona samoga jezika. Temeljno iskustvo nije iskaz, rečenica, te u skladu s time niti načelo, bilo ono “matematičko” ili “dijalektičko”, nego držanje suzdržanosti do sebe nasuprot oklijevajućem sebeustezanju u istini (krčevina skrivanja) nužde iz koje izvire nužnost odluke (usp. Predpogled, 46. Odluka). Kada ta suzdržanost dolazi do riječi, ono kazano uvijek je dogođaj. No razumjeti to kazivanje znači provoditi nabačaj i uskok znanja u dogođaj. Kazivanje kao izmuknuće utemeljuje. Njegova riječ nije samo neki znak za nešto posve drugo. Ono što ono imenuje, to se i mnije. No mnijenje prima pod svoje samo kao tu-bitak, a to znači mislilački u piitanju. Izmuknuće i piitanje: bitno piitanje kao stavljanje biti istine na odluku. Traženje bytka? Iskonski nalaz u iskonskom traženju. Traženje - već sebe-držanje-u-istini, u otvorenome onoga sebeskrivajućega i sebeizmičućega. Traženje (iskonski) kao temeljni odnos spram oklijevajućeg ustegnuća. Traženje kao piitanje, a ipak izmuknuće. Tko traži, već je našao! I iskonsko je traženje ono obuzimanje već nađenoga, naime onoga sebeskrivajućega kao takvoga. Dok obično traženje tek nalazi i našlo je time što prestaje tražiti. Stoga se iskonski nalaz u iskonskom sklanjanju sklanja upravo kao traženje kao takvo. Priznavati ono najdostojnije piitanja, ustrajati u piitanju, ustojnost.

Nabačaj ima za namjeru ono što se može htjeti samo u pokušaju početnog mišljenja koje zna nešto malo o sebi samome: da bude jedna fuga tog mišljenja. To znači: 1. U razvoju se nije popustilo na strogosti sklopa, baš kao da se želi – a to se u filozofiji uvijek želi – pojmiti ono nemoguće: istina bytka u potpuno razvijenoj punini njegove utemeljene biti. 2. Ovdje je dopušteno raspolaganje samo jednim putem, koji može utrti jedan pojedinac, odričući se mogućnosti pregleda nad drugim i možda bitnijim putovima. 3. Pokušaj mora posjedovati jasnoću o tome da oboje, sklop i raspolaganje, ostaju udes samoga bytka, miga i izmicanja njegove istine, nešto neiznudivo. Mora se pokušati fuga u tom trostrukom smislu, dakle ono bitnije i uspjelile što se daruje budućima, na čemu postoji odskočište što ga ono privremeno dograđuje i ugrađuje kako bi se njime prevladalo. Naravno, ta prevladanost, ako je istinska i nužna, donosi ono najveće: ona prvi put povijesno zaustavlja jedan mislilački pokušaj u njegovoj budućnosnosti, usmjerava ga u budućnost i u nezaobilaznost. Fuga je nešto bitno drukčije od “sistema” (usp. ZS 35/36 i 36*). “Sistemi” su mogući i pri kraju nužni samo u području povijesti odgovaranja na provodno pitanje. Šest udesa fuge stoje svaki za sebe, ali samo kako bi jače naglasili bitno jedinstvo. U svakom od šest udesa pokušava se o istome kazati isto, ali svaki put iz nekog drugog područja biti onoga što dogođaj imenuje. Gledano izvana i u dijelovima, tada se lako posvuda otkrivaju “ponavljanja”. Ali najteže je fugalno čisto provesti ustrajavanje pri istome, to svjedočanstvo pravcate ustojnosti početnog mišljenja. Nasuprot tome, stalno redanje “sadržaja” koji se uvijek prikazuju na drugi način lako je jer slijedi sámo od sebe.
* Predavanje u zimskom semestru 1935/36 “Die Frage nach dem Ding. Zu Kants Lehre von den transzendentalen Grundsätzen” (Gesamtausgabe Band 41) i predavanje u ljetnom semestru 1936. “Schelling: Über das Wesen der menschlichen Freiheit” (Gesamtausgabe Band 42)

39. Dogođaj
Ovo je bitni naslov za pokušaj početnog mišljenja. A javni naslov smije glasiti samo: Prilozi filozofiji.
78

79

“odluka” prvo može i treba ako i ne moralno. Mislilačko djelo u doba prijelaza Mislilačko djelo u doba prijelaza (usp. ali pod vlašću iste riječi. nego obratno: da se čovjek postavlja natrag u bit bytka i otima se iz okova “antropologije”. PREDPOGLED 41. pripadno dozivu dogođaja. Jednako tako: “makinacija” – neka vrsta čovjekova ponašanja. Nazvuk i doigra su tlo i polje za prvi odskok početnog mišljenja na skok u bivanje bytka. Skok prije otvara neprohodana prostranstva i skrivanja onoga do čega mora prodrijeti utemeljenje tu-bitka. Doduše. Ona preuzimaju i pohranjuju dozivom pobuđenu pripadnost u dogođaj i njegov obrat te tako dospijevaju pred migove posljednjeg boga. onda bar po provedbi značiti čovjekov “čin”. Svako kazivanje bytka drži se u riječima i imenovanjima Svako kazivanje bytka drži se u riječima i imenovanjima koji se. 90) može i mora biti hod u dvoznačnosti te riječi: ujedno hodanje i put. dakle put koji sam hoda. dok iznenada ne počne značiti bit samoga bytka. Ta teškoća mora se prihvatiti te se mora pojmiti njezina bitna pripadnost (mišljenju bytka). Jer to uključuje piitanje pitanja o istini bytka i “metafiziku”. 81 40. Može li se nešto takvo oblikovati u kazivanju tako da na svjetlo dana izađe jednostavnost te zadaće? Odgovara li tome fuga “Iz dogođaja”? Tko bi to znao? Ali samo se stoga treba na to odvažiti. 41. razumljivi u smjeru svakodnevnog mnijenja bića i mišljeni isključivo u tom smjeru. Nazvuk ima svoj doseg u ono bilujuće i ono buduće te stoga svoju udarnu snagu u ono sadašnje kroz doigru. što pak ne znači da se bytak “antropološki” tumači. Preobrazba čovjeka ovdje znači promjenu njegove biti. Svi ti udesi moraju se izdržati u takvom jedinstvu iz ustojnosti u tu-bitku koja odlikuje bitak budućega.I. Ta teškoća ničim se ne može ukloniti. a iznenada i zapravo obratno: bit (izopačena bit) bytka u kojoj su tek korijeni temelja mogućnosti “pogonâ”. ukoliko se u dosadašnjem tumačenju (animal rationale) odnos spram bića supomišljao (doduše psihološki skriveno i pogrešno protumačeno). Svako kazivanje bytka drži se u riječima i imenovanjima Svaki udes uvijek stoji u sebi. Fuga – raspolaganje koje si pokorava doziv i tako utemeljuje tubitak. Hoće li ovaj pokušaj jednom naći tumača? Onoga koji može kazivati o putu što ide u ono buduće i priprema ga? No ne onoga koji na tome samo obračunava mnogo toga pripadnog vremenu te tako sve “objašnjava” i – uništava. a ipak se titranja skriveno prepleću i otvarajuće se utemeljuje poprište odluke za bitan prijelaz u još moguću preobrazbu zapadne povijesti. 80 . Überlegungen IV. mogu pogrešno tumačiti kao izrijek bitka. Na primjer. štoviše pokušaj da se to učini već znači nerazumijevanje sveg kazivanja o bytku. a to znači njegovo utemeljenje. Doigra dobiva svoju nužnost tek iz nazvuka nužde napuštenosti od bitka. ali nije bio utemeljen i razvijen kao temelj biti. Zato uopće nije ni potreban neki promašaj pitanja (unutar područja mislilačkog tumačenja bytka) nego već sama riječ raskriva nešto (poznato) i time zakriva ono što se u mislilačkom kazivanju treba dovesti na vidjelo. točno poimanje te preobrazbe i prije svega prostora njezina zbivanja. To uvjetuje postupak koji u određenim granicama prvo uvijek mora izaći u susret običnom mnijenju i pridružiti mu se jednim dijelom puta kako bi u pravom trenutku zahtijevao preokret mišljenja. najuže je prepleteno sa znanjem istine bytka. Ali to “obratno” nije jednostavno neki “formalni” trik preokreta značenja u puke riječi nego preobrazba samog čovjeka.

to ima svoju pravu istinu kao povijest mišljenja koja kod Nietzschea još tek traži ono što treba misliti i još ga nalazi u okružju metafizičkog načina postavljanja pitanja (volja za moć i vječno vraćanje jednakoga). PREDPOGLED 42. kada god iskonskije pita. Zato. znanje osvještenja. prisiljavanje na put – u bitnom smislu: ugađanje. jer su jednokratne. Ta zemlja tek nastaje putem i na svakom je mjestu tog puta nepoznata i ne može se izračunati. uvijek se pita isto pitanje o “smislu bytka” i samo ono. ako je ono uopće usporedivo. Od “bitka i vremena” do “dogođaja” Na tom “putu”. Ali i opet ne tako da je ono mišljeno i što treba misliti samo neka ravnodušna prigoda za neko kretanje misli. Svako bitno piitanje mora se. od kraja metafizike. prigovorima. I stoga su gledišta s kojih se pita uvijek različita.I. i ono što nam se ondje pojavljuje kao “psihologija” i kao samoraščlanjivanje i rastvaranje i “Ecce homo”. jest sve. No put tog proizmišljanja bytka još nije čvrsto ucrtan na nekoj zemljopisnoj karti. 83 . Ali u proiz-mišljanju bytka na odluku se svaki put mora stavljati biće u cjelini. Proiz-mišljanje ne znači iz-mišljanje i samovoljno iznalaženje nego ono mišljenje koje se pitajući suočava s bytkom i izaziva ga da ugodi piitanje. Zemlja koja postaje putem i kao put proiz-mišljanja bytka jest ono između koje do-gađa tu-bitak bogu. A još manje ima onog odnosa kasnijega spram ranijega po kojemu bi u ovome već bila sadržana odluka o onome. Jer dosada još nije postao moguć nikakav prigovor zato što se pitanje još uopće nije pojmilo. u tom se pogledu ovdje uopće ne može prosuđivati. ovdje su rušenja takoreći pravilo! To pak onemogućava i historijski postupak: odustajanje od onoga ranijega kao “pogrešnoga” ili dokazivanje da je ono kasnije “već” bilo “mišljeno” u ranijem. ako se padanje i dizanje može tako nazvati. nego istina bytka. što pak uvijek uspijeva samo s jednog gledišta i ispada to oskudnije što iskonskije pogađa mig bytka. To se prvi put zbiva kao Nietzscheovo mišljenje. u kojem si do-gođenju čovjek i bog tek postaju “spoznatljivi”. Ovdje nema postupnog “razvoja”. Ovdje se samo ponavlja ono što se sve odlučnije mora događati od kraja prvog početka zapadne filozofije. Provedba pitanja bitka ne dopušta oponašanje. Povijesno ovladavanje poviješću zapadnog mišljenja postaje sve bitnije. Jer ne trebamo spoznavati nikakve nove predodžbe o biću nego utemeljivati bitak čovjeka u istini bytka i to utemeljenje pripremati u proizmišljanju bytka i tu-bitka. Ovdje su nužnosti koje se pojavljuju putem svaki put povijesno prve. 82 U pokušajima od “Bitka i vremena” pitanje je doduše iskonskije postavljeno. Od “bitka i vremena” do “dogođaja” Tek u bitkovnopovijesnom mišljenju na vidjelo dolazi bitna moć ništa-vnoga i preobrata. sa svime što je svojstveno tom pustom vremenu. čime se njemu oduzima svaki historijski oslonac. ali sve se drži u manjem mjerilu. Ta prethodna priprema ne sastoji se u pribavljanju pripremnih znanja iz kojih bi se zatim kasnije trebale dokučiti prave spoznaje. Put proizmišljanja postaje to neuvjetovanije određen samim bytkom što pravcatije postaje putem prema bytku. nego je priprema ovdje: utiranje puta. “Promjene” potječu iz sve veće bezdanosti samog pitanja bytka. Jesu li “historijski” gledano “nove” i “osebujne”. doduše. tj. No “promjene” nisu uvjetovane izvana. 42. sam put postaje sve bitniji. “Promjene” su tako bitne da se njihovi razmjeri mogu odrediti samo ako se svaki put to jedno pitanje propita polazeći s njegova vlastitog mjesta. iz temelja preobraziti. to da mišljenje bytka mora postati ne “nauk” niti “sistem” nego prava povijest te stoga ono najskrivenije. ne kao “osobni razvoj” nego kao čovjekov potpuno nebiografski mišljen napor da se sam bytak u biću dovede do svoje istine. Budući da je u mišljenju bytka sve usmjereno spram onoga jedincatoga. supripadni u stražarstvu i nuždini bytka. a širenje neke “historijske” ili “sistematske” filozofske učenosti sve nemogućije.

Kada je tu riječ o od-lučivanju. Bd. ne samo kao njegovo unutarnje ispunjenje nego i njegova pretpostavka. uvijek nalazimo samo predmete. danas osobito rado brka s prethodnim. u smjeru tog skrivenoga moramo ispitati bit bytka kao takvog. skokom dosežemo od-luku. to može biti i točno. PREDPOGLED 43. Nietzsche. obratno.I. odmaknemo li se u mislima od sebe. pripadnost čovjeka bytku kao utemeljitelja svoje istine i dodijeljenost bytka u vrijeme posljednjeg boga. jer odluka dospijeva u suprotnost spram “sistema”. pred nama je još opasnost jednoga drugog pogrešnog tumačenja koje se. VIII. ono luči i tek u lučenju pušta da u igru dođe do-gođenje upravo tog u razdvoju otvorenoga kao krčevine za ono sebeskrivajuće i još neodlučeno. Tada ono što se ovdje naziva od-lukom dolazi u najdublje središte biti samoga bytka i tada nema ništa zajedničko s onim što zovemo donošenjem nekog izbora i sličnim nego kazuje: sámo razdvajanje. Doduše. 85 . a da se novi vijek pritom ipak shvati površno. Bytak i odluka Biti upotrijebljen od bogova. pred-očavanje predmetnosti predmeta (bitno objašnjenje u Kantovoj odredbi transcendentalnoga). A Nietzscheove riječi o “sistemu” doista su se rado rabile kao prozirna opravdanja za nemoć da se misli dalekosežno i da se prate zakučasti tokovi. Nietzsche pod “poštenjem” misli na nešto drugo. Ali opasnost pogrešnog tumačenja u temelju je uklonjena. teško da nam je moguće približiti se bytkovnopovijesnoj biti odluke a da ipak ne pođemo od ljudi. a pojačana je time što se mnogo toga u “Bitku i vremenu” nije svladalo. od sebe. premda ne i u provedbi prevladavanja. na davanje prednosti jednome i zanemarivanje drugoga te da. riješenost. da se veze između riješenosti – istine – tubitka vide sa stajališta moralno shvaćenog rješavanja. polazeći od temelja tu-bitka koji je na djelu. Jer za njega je “sistem” ipak uvijek predmet “sistemogradnje”. mi mislimo na neko čovjekovo činjenje. Bytak i odluka 43. štoviše upravo pomoću “odluke”. naknadnog sastavljanja i uređivanja. to područje ne shvatimo na nov način. jednako kao što i sa “sistemom” ne prodire u bit novoga vijeka. na provedbu. mora se reći da on nije poimao bit i nije je mogao pojmiti jer je on sâm za svoja pitanja još morao prihvaćati ono shvaćanje “bitka” (bića) na temelju kojega i kao čiji razvoj nastaje “sistem”: predočenost bića kao predujmljujuće sjedinjavanje. ta opasnost lako je shvatljiva. Područje odluke kao područje “volje” i “moći” moglo bi se pojmiti u suprotnosti spram “sistema” pozovemo li se na Nietzscheovu izreku: “Volja za sistem je nedostatak poštenja” (VIII. “Poredak” i preglednost (ne ordo srednjega vijeka) tek su posljedice “sistematskoga”. Ali tada ne možemo objašnjavati bytak kao ono naizgled naknadno nego ga moramo poimati kao iskon koji tek od-lučuje i do-gađa bogove i ljude. na neki proces. Čak i ako ostavimo iza sebe pogrešno “egzistencijalno” tumačenje “odlučivanja”. te da pri “odluci” ne mislimo na izbor. u smislu “egzistencijalne”. a ne njegova bit. str. U: Nietzsche’s Werke (Großoktavausgabe). I na kraju. 64)* No svakako je nužno objasniti tu suprotnost. doduše. Opasnost da se u tom smjeru “Bitak i vrijeme” “egzistencijalno”“antropološki” pogrešno protumači. umjesto. naposljetku. Doduše. To ispitivanje bytka provodi otvaranje vrijeme-prostora njegova bivanja: utemeljenje tu-bitka. da se istina kao otvorenost i od-riješenost pojmi kao vremenujuće uprostorenje vrijeme-prostora djelovanja bytka. Nije dovoljno shvatiti “sistem” samo kao osobitost novoga vijeka. Götzen-Dämmerung. 64. mi mislimo polazeći od sebe i. ne naiđemo na slobodu kao uzrok i sposobnost te pitanje o odluci ne skrenemo u područje “moralno-antropološkoga”. Jurimo amo-tamo po tom uobičajenom putu pred-očavanja i sve objašnjavamo u njegovu okružju i nikada ne pomišljamo na to ne dopušta li taj put putem neki odskok kojim tek skačemo u ‘prostor’ bytka. 84 Novovjekovno nastrojeni. biti razbijen tim uzdignućem. ali u jednom bitnijem smislu nego što je tu suprotnost vidio čak i Nietzsche. Ali čak i ako Nietzscheu priznamo umjerenije shvaćanje o biti sistema. Ali ovdje nisu bitni ni ono ljudsko nekoga čina ni njegov karakter procesa. “sistem” upravo pripada uz poštenje. Leipzig (Kröner) 1919. Ili se bar odbacivao “sistem” kao okvirna tvorevina * F. ako se od početka držimo temeljnog pitanja o “smislu bytka” kao jedinog pitanja.

svode se na jednu i jedinu: izmiče li bytak definitivno ili to izmicanje kao uskraćivanje postaje prvom istinom i drugim početkom povijesti Ono najteže i najuzvišenije odluke za bytak zatvara se u tome da ona ostaje nevidljiva i. tada se radi o prijelazu iz novoga vijeka u drugi početak. a pod “odlukom” se misli na bitak za biće. tj. samoga sebe. 87 . 44. mišljenja od-lukle. ne samo novovjekovna naviknutost na jednu površinsku značajku čovjeka (kao animal rationale) u čitavom zapadnom mišljenju otežava kazivanje riječi i pojmova jednog naizgled utvrđenog antropološko-psihološkog sadržaja iz jedne posve drukčije istine i za njezino utemeljenje te pritom ne uspijeva izbjeći pogrešno antropološko tumačenje i olako uzvraćanje da je sve naprosto “antropološki”. Duga. PREDPOGLED 44. Taj izraz ne znači: “istina” “o” bytku. onda su one nužnosti našega doba. Što je ovdje odluka? Ona određuje svoju bit iz biti prijelaza novoga vijeka u njegovo drugo.I. utemeljeno je na nekom sigurnom tumačenju bića nasuprot zadaći piitanja o istini bytka. Njemu je u temelju pretpostavka da se čovjeka. “Odluke” želi li čovjek ostati “subjekt” ili utemeljuje tu-bitak – trebaju li sa subjektom preživjeti ono “animal” kao “supstancija” i ono “rationale” kao “kultura” ili istina bytka (vidi dolje) u tu-bitku nalazi poprište u nastanku – uzima li biće bitak kao svoje “najgeneralnije” te ga time izručuje “ontologiji” i zatrpava ili dolazi do riječi bytak u svojoj jedincatosti i ugađa biće kao jednokratno – 86 izrađa li se istina kao ispravnost u izvjesnost predočavanja i sigurnost računanja i doživljavanja ili početno neutemeljeno znanje o ἀλήθεια dolazi do nekog temelja kao krčevina sebeskrivanja – učvršćuje li biće kao ono najsamorazumljivije sve srednje i malo i prosječno u ono umno ili ono najupitnije tvori vrsnoću bytka – je li umjetnost uprizorenje doživljaja ili udjelovljenje istine – spušta li se povijest na razinu arsenala potvrdâ i prethodništava ili se diže kao planinski lanac začudnih neosvojivih planina – srozava li se priroda na polje izrabljivanja računanjem i uređivanjem i na priliku za “doživljavanje” ili kao zemlja koja se zatvara nosi otvorenost svijeta bez slika – trijumfira li razbogovljenje bića u postajanju kulture kršćanskom ili nužda neodlučnosti priprema neki prostor odlučivanja o blizini i daljini bogova – odvažuje li se čovjek na bytak te time i na propadanje ili se zadovoljava bićem – odvažuje li se čovjek uopće još na odlučivanje ili se prepušta neodlučnosti koju doba prikazuje kao stanje “najviše” “aktivnosti”. ako se izražava. recimo čak neki slijed ispravnih rečenica o pojmu bytka ili neki neoboriv “nauk” o bytku. koje su naizgled mnoge i različite. ona je iskonska odredba bića kao takvog iz biti bytka. tj. ne samo kao ove određene nego općenito kao odluke. Ako “sistem” sadrži bitnu oznaku noovjekovne bićevnosti bića (predočenost). Određuje li time svoju bit ili je prijelaz samo mig u njezinu bit? Pojavljuju li se “odluke” zato što mora biti neki drugi početak? I mora li on biti zato što je bit samoga bytka odluka i u razvoju te biti njegova se istina daruje prvi puta u čovjekovoj povijesti? Ovdje je nužno možda čak opširno reći što se ne misli kada se govori o istini bytka. Valjanost tog prigovora tako je bezgranična da mora postati sumnjiva. neizbježno se pogrešno tumači te tako ostaje zaštićena od sveg opipavanja rulje. Sve te odluke. tj. možda zato što se potajno ipak nije baš potpuno sigurno u čovjekovu antropološku veličanstvenost. I uputno je pripremiti iskonsko bitkovnopovijesno tumačenje odluke upozorenjem na “odluke” koje kao povijesne nužnosti proizlaze iz te od-luke. a ne samo bićevnost polazeći od bića. Kada se “odluka” postavlja nasuprot “sistemu”. onda je od-luka na neki način “sistematskija” od svakog sistema. Onda je još laka ne samo “sistemogradnja” nego i “sistematsko” mišljenje. Zašto se uopće moraju donositi odluke? Ako se i donose. “Odluke” u korist neke “sistematike” koja pak samo posuđen oblik “znanstvenog” mišljenja prikazuje kao filozofsko. No isprva mislimo “odluku” kao pojavu unutar nekoga ili-ili. nikada ne želi dovesti u pitanje.

tj. Zapadna povijest zapadne metafizike “dokaz” je za to da istina bytka nije mogla postati pitanjem i uputa je na razloge te nemogućnosti. “Odluke” Čak i kada bi nešto takvo ikada moglo postati primjereno bytku. u svemu tome se kazuje i to da svako odbijanje pogona filozofije u pravom smislu te riječi ima svoju nužnost samo ako je spoznalo da osvještenje istine bytka uključuje preobrazbu mislećeg stava u mislilački. može se još i sámo izroditi u zabludu ako se želi dopustiti zaključak: zato bi trebalo samo izgovoriti neizgovorene “pretpostavke” kao da se pretpostavke mogu shvatiti a da se ono njima postavljeno nije već pojmilo kao neko takvo. i to u javnosti nevidljivoga i nečujnoga.I. moralo bi se pretpostaviti ne samo da postoji neka “istina” o bytku nego prije svega kakve je vrste uopće bit one istine u koju dospijeva bytak. Jer ona je svjesno ili nesvjesno povratna primjena “spoznajne teorije” na nju samu. nego sama najdublja bit bytka? Zato što bit bytka biva u do-gođenju od-luke. Budući da se sve to najčišće provodi kod Kanta. i to s punim pravom. I zato su se i svi pokušaji da se kaže što nije istina bytka morali pomiriti s time da u najboljem slučaju dobavljaju novu hranu neznalačkoj svojeglavosti daljnjeg pogrešnog tumačenja. No taj izraz ne kazuje niti: “istiniti” bytak. ovdje pokušaj skoka u bytak). Jer ovdje se već opet pretpostavlja neki pojam “zbilje” i podmeće se kao mjerilo bytku. čime mi ne možemo raspolagati ni uz pomoć bilo kakvih “ispravnih” shvaćanja o bytku već što. a prije svega da je uvijek već pretpostavljaju. Zbrka dospijeva do vrhunca kada se sada ta “spoznajna teorija” još jednom izdaje za “metafiziku spoznaje”. njegove predmetnosti. zbiljski jest. što nije moguće. Naravno. No upozorenje na to da uobičajeni pojmovi o “istini” i uobičajeno nerazlikovanje “bitka” i “bića” vode pogrešnom tumačenju istine bytka. a tj. i to toliko da čak ni prevladavanje “metafizike” ne može bez početnog razumijevanja tog načina mišljenja (usp. ukoliko ono može pomoći da se temeljna kretanja u temeljnim metafizičkim stavovima zapadnog mišljenja učine prozirnijima. istinski. iako ne samo da bytak daje biću ono što ono jest nego prije toga samome sebi iz svoje biti razvija istinu koja mu je primjerena. na njegovom 88 se djelu može pokušati učiniti vidljivim nešto još iskonskije. pripada samo skrivenim trenucima povijesti bitka. Ta istina bytka uopće nije nešto različito od bytka nego njegova najvlastitija bit i stoga je povijest bytka ona o kojoj ovisi hoće li tu istinu i samu sebe darovati ili uskratiti i tek tako u svoju povijest doista uvesti ono bezdano. naprotiv. a niti pretpostavka. postaje računanje na mehaničkom računalu “aporetike” i “aporetičnog” raspravljanja “po sebi” danih “smjerova” i “problemskih fronti”. sam bytak je snižen u istinu bića. glavnom metodom filozofske učenosti najnovijeg doba. Ali svakako je povijesno bitno osvještenje toga što nije istina bytka. Vraćanje “pretpostavkama” i “uvjetima” ima smisla i prava unutar bića i tumačenja bića s obzirom na njegovu bićevnost u smislu predočenosti (i već ἰδέα) i zato je u raznolikim preinakama postalo temeljnim oblikom “metafizičkog” mišljenja. nego to ispitujemo i u takvom piitanju 89 . tj. a skrivenost povijesti bitka naglašenijom. nešto posve drugo. napokon njegova bitka “po sebi”. PREDPOGLED 44. te time bit istine kao takve. možda čak u nejasnom značenju kada se misli na ono što “istinito”. A “spoznajna teorija” samo je izraz bespomoćnosti novovjekovne metafizike u odnosu na samu sebe. Sve dok se bytak poima kao bićevnost. što se stoga od njega uopće ne može izvesti. i to i uz opasnost da će se sada takav pokušaj ipak opet čitati kantovski i pogrešno protumačiti i neutralizirati kao samovoljno “kantovstvo”. jer ono što se čini da filozofija jest za onoga tko zna ona jednoznačno više ne može biti. Ali odakle se inače bit te istine. No najgrublje bi nerazumijevanje istine bytka bilo u nekoj “logici” filozofije. Zašto istina bytka nije dodatak bytku niti okvir za njega. kao ono nekako “generalno” te stoga kao iza bića umetnut uvjet bića. A odakle mi to znamo? Mi to ne znamo. u ispravnost pred-očavanja. ukoliko su oni pojašnjenja vjere da se nefilozofija poučavanjem može pretvoriti u filozofiju. “Bitak i vrijeme” i “O biti temelja”. a ta se preobrazba naravno ne može postići moralnim uputama nego mora biti prethodno preobražena. njegove predočenosti. može odrediti nego iz samoga bytka? I to ne samo u smislu nekog “izvoda” koji polazi od njega nego u smislu proishođenja te biti od strane bytka. To su samo posljednji stupnjevi procesa u kojem filozofija gubi svoju bit i izrađa se u najgrublju dvoznačnost.

Ti su poreci ili samo još ljuštura koja štiti njihov ugroženi opstanak ili su još vodeće snage njihova htijenja. koji biva u samom bytku i baca svjetlo na ono što se ovdje odlukom želi imenovati. Onaj tko ne zna za tu nuždu. malobrojni. Kako se ta odluka može pripremiti? Imaju li ovdje znanje i volja neki prostor na raspolaganju ili bi to bio samo slijep zahvat u skrivene nužnosti? Ali nužnosti se pojavljuju samo u nekoj nuždi. Taj narod u svojem iskonu i svojoj odredbi jest jedino u skladu s jedincatošću samoga bytka. naizgled nepovezanim i međusobno odvojenim pokušajima pobuđivati istinu bytka kao pitanje i nuždu te je pripremati za tišinu bytka. “Odluka” bytku otvaramo poprište i to možda neko koje je on tražio. malobrojnih i mnogih je skrivena. Sporazumnost tih pojedinaca. Znanje o stalnoj obzirnosti onoga rijetkog pripada stražarstvu za bytak. čuvanja zemlje i nabačaja svijeta u njihovu prijeporu te ih u provedbi čine vidljivima. I tako sve stvaranje koje utemeljuje tu-bitak (i samo ono. Oni mnogobrojniji u savezima kojima je dano da iz poimanja znajuće volje i utemeljenjâ pojedinaca naslućuju zakone preoblikovanja bića. i priprema neke spremnosti na odluku nalazi se u nuždi da na kraju samo još ubrzava bespovijesnost što nadire i učvršćuje njezine uvjete. preuzeta i provedena iz pripadnosti dozivu dogođaja kao bivanja istine bytka u liku posljednjeg boga. iznenadna je i raste za sebe.I. a ne svakodnevni tvrdi pogon uređenja bića) prvo dugo mora najodlučnijim putovima i u promjenjivim. zbuni i oslabi bespoštedna prinuda u nuždu osvještenja. Oni tako stvaraju bivajuću mogućnost za različita sklanjanja istine u kojima tu-bitak postaje povijesnim. Naravno. čija bit kao sama istina sja u tami svojega vlastitog žara. kojemu nedostatno piitanje ostaje jedinom primjerenom blizinom. ako je bit bytka uskraćivanje. pa bilo to i nazadovanje k “najvrednijim” predajama. čija ga istina mora jednokratno utemeljiti na jednom jedinom poprištu u jednom jedinom trenutku. PREDPOGLED 45. 91 . Oni malobrojni pojedinci koji u bitnim putanjama utemeljujućeg tu-bitka (pjesništvo – mišljenje – čin – žrtva) predutemeljuju poprišta i trenutke za područja bića. u čemu se priprema jedno iskonsko sabiranje u kojemu i kao koje postaje povijesnim ono što se smije nazvati narodom. 5. iako zapravo želi ono drugo. to zvuči kao nategnut i prisilan preobrat i možda čak zavođenje na neku dijalektičku igru. mnogi (ne shvaćeni u smislu količine nego s obzirom na njihovu označenost) još stoje dijelom u starim i uvriježenim i planiranim porecima. kroz koje i za koje dolazi do preoblikovanja bića te tako utemeljenja istine dogođaja. Tim označenima pripadaju: 90 1. u skladu sa svojim zajedničkim povijesnim (zemljano-svjetovnim) porijeklom. Istina bytka je bytak istine – tako rečeno. Odluka pada time što se nužnost krajnjeg naloga iskusuje iz najdublje nužde napuštenosti od bitka i ovlašćuje se za postojanu moć. Pojedinci. Oni mnogi upućeni jedni drugima. taj ne sluti sjenu predstojećih odluka. Nalog pak u svjetlu i putanji odluke jest: sklanjanje istine dogođaja iz suzdržanosti tubitka u veliku tišinu bytka. ali i odlučno protiv svakog pokušaja da se u pukoj želji za nazadovanjem. Nju prožima i njome uvijek različito vlada dogođaj. 3. Čime pada odluka? Darom ili izostankom onih odlikovanih označenih koje mi zovemo “budućima” u razlici spram raznih proizvoljnih i nezadrživih kasnijih koji nemaju više ništa ni pred sobom ni iza sebe. No taj je preobrat samo kratkotrajno-vanjski znak obrata. 2. No povijest se shvaća kao prepiranje prijepora zemlje i svijeta. 4. “Odluka” Odluka koja je u skrivenosti i prikriveno već odavno svanula je odluka za povijest ili gubitak povijesti. a ne spravljena. 45.

“Kultura” i “svjetonazor” političkim instrumentaliziranjem ne gube svoj karakter. iskusuje se prestravljenjem u slavlju pripadnosti bitku koja kao namigivanje dovodi na vidjelo napuštenost od bitka. poprište za bitne trenutke u kojemu krajnja ozbiljnost osvještenja zajedno s najvećom radošću poslanja izrasta u volju utemeljenja i građenja. kako ide? Da i ne. nego to što “kultura” i “svjetonazor” postaju sredstvima borbene tehnike za jednu volju koja više ne želi nikakav cilj. No ako unutar tih zgoda i dijelom u njihovu stilu dođe do sabiranja naroda odnosno njegova korpusa na njega samoga. raspolaganje odn. Od-luka ovdje znači utemeljivanje i stvaranje. ne bi li se tu mogao otvarati neki put u blizinu odluke? Svakako. odustajanje i gubljenje unaprijed i nadilazeći samoga sebe. S druge strane. No odakle budućoj filozofiji njezina nužda? Ne mora li tek ona sama – počinjući – probuditi tu nuždu? Ta nužda stoji s ove strane sjete i zabrinutosti. o pripadnosti bytku ili napuštenosti u nebiću. tako da su “svjetonazor” i “kultura” također samo još oslonci i oružja te “borbe”? Što se tada priprema? Prijelaz prema tehniziranoj životinji koja onime divovskim tehnike počinje nadomještati instinkte što postaju sve slabiji i grublji. Samo tu-bitak. PREDPOGLED 46. tj. zbog čega? Može li se odlučiti o tome? Što uopće jest odluka? Izbor. što se isključivije svako slušanje i osluškivanje okreće samo još onima divovskima i glasnima i pušta da sve suprotno tome. No na takav način pogotovo dolazi do razaranja mogućnosti odlučivanja prijetećom nezadrživošću raskorjenjivanja.I. kojoj također nikakva smutnja nije strana. 46. Odluka mora stvarati onaj vrijeme-prostor. Tada sasvim nestaje mogućnost spoznaje da su “kultura” i “svjetonazor” već izdanci jednoga svjetskog poretka koji se navodno treba prevladati. tj. ta nužda ne može se ukloniti i čak nijekati razdraganošću nekog navodnog uživanja u “čudima” “bića”. A ako uvjet postane onim neuvjetovanim. Zašto odluka. Ta nužda. potone u ništetnost. To nikada ne govori izravno u prilog nadolasku bitnih odluka. ukidanje svakog 92 daljnjeg osvještenja. bilo da važe kao vrijednosti “po sebi” ili kao vrijednosti “za” narod. Sve te mogućnosti vjerojatno još imaju svoju dugu pretpovijest u kojoj ostaju još neraspoznatljivima i pogrešno protumačivima. kao temelj nužnosti filozofije. Odluka pada u najtišoj tišini i ima najdužu povijest. istine bytka u kojoj se tek odlučuje o mogućnosti i nužnosti “kulture” i “svjetonazora”. inače ostaje trajni sumrak u obnavljanjima i prerušavanjima ili pak potpuni pad. Takav tu-bitak kao temelj nekog naroda treba najdužu pripremu iz početnog mišljenja. osvještenje je. biranje se uvijek odnosi samo na nešto unaprijed dano. ali to uvijek ostaje samo jedan put priznavanja nužde koje se istodobno provodi na mnogim stazama. može dovesti do preobrazbe bića iz temelja. Odluka (prethodni pojam) O čemu? O povijesti ili gubitku povijesti. svaki put pritiješnjeno u nehtijenju iskonskih ciljeva. što isprva govori samo o povećanju bjesnila u razuzdanom području makinacija i broja. tj. čak i velika tišina. Pri tom smjeru odlučivanja nije karakteristično tehniziranje “kulture” i provedba “svjetonazora”. koje uvijek djeluju samo u nekom zakutku učvršćenog bića i njegove “istine”. a nikada “nauk”. “Svjetskopovijesne” zgode mogu zadobiti još neviđene razmjere. Odluka i njezina nužnost i čak priprema ostaju tim teže razabirljivima što je više zgodama “svjetskopovijesnih” prevrata potrebna buka. ali ujedno uz najveću opasnost da potpuno promaši njezino područje. ako se uopće o njemu radi. Samo još krajnja odluka iz istine bytka i o njoj donosi jasnoću. No nije li to posvuda i ovdje ujedno preuzetno i nemoguće? Ne dolazi li i ne odlazi povijest skriveno. jer održanje naroda nikada nije mogući cilj nego samo uvjet postavljanja nekog cilja. 93 . Odluka (prethodni pojam) Odluka pada u tišini. ne. što se može prihvatiti i odbiti. onda na vlast dolazi nehtijenje cilja. Donosi li odluka još jednom utemeljenje poprišta trenutka za utemeljenje istine bytka ili se samo još sve odvija kao “borba” za gole uvjete preživljavanja i iživljavanja u divovskim razmjerima.

samo više ništa. stvujuće. Ali time se već anticipira ono što tvori odluku. I ono obično i nisko. i tek tako ono ili-ili dobiva svoju oštrinu i svoj iskon. od čega potječe i govor o krajnjoj odluci. ∗ Čini se kao da je odluka bitak ili nebitak uvijek već odlučena u korist bitka. jer je tu već pripadnost dogođaju. O čemu se odlučuje? O nama samima? Kome nama? U našoj pripadnosti i nepripadnosti bitku. što je još kobnije. a to znači preoblikuje biće i tako je stvaralačka odluka odn. omama. ne kao zaključak nego kao odlučnost koja već utemeljuje istinu. korak u blizinu pravog prostora odlučivanja. Odluka i pitanje. 47. a ipak upravo bivstvujuće. već znati dogođaj. nego bivanje bitka. i dokle je “život” ovdje pojmljen? Kao nagon za samoodržanjem. U kojem smislu odluka pripada samom bytku Odluka i nužda kao nemir bačenosti bacača. Budući da je bytak ništavan. Iz bitne ništavnosti bitka (obrat) proizlazi da on traži i treba ono što se polazeći od tu-bitka pokazuje kao ili-ili. Odluka i prijepor. No sama istina već je ono za odlučiti naprosto. Odluka se stoga misli u jednom odlikovanom smislu. nebića. Jer “bitak” ovdje po sebi ne znači prisutnost. Odluka pada u tišini. koja je ujedno i najdublje naša. Ravnodušnost kao neodlučivanje. Dakle pitanje odluke ne može se postaviti polazeći od takvih razmišljanja. za opstojnost njegove istine potrebno mu je postojanje onoga ništa te time ujedno ono protiv svega ništavnog. Odluka je odluka između ili-ili. Mora li biti tako? Ukoliko je samo tako još moguć spas? Zato što se opasnost povećala do krajnosti. Ali što tu znači “život”. izbjegavanjem pripreme. ili? Zašto ovdje dolazi do ili-ili? Ravnodušnost bi bila samo bitak nebića. masovno i udobno ima nagon održati se i upravo to. zato što se raskorjenjivanje već počinje zakrivati – početak bespovijesnosti već je tu. nego njezina suprotnost: o toj odluci. jedno ili drugo. također i neodlučivanjem i željom da se o tome ne zna. jer je posvuda raskorjenjivanje i. dakle ne ustezanje i ne razaranje. jer “život” je ipak: htjeti bitak. Ali odluka je dovesti sebe pred ili-ili i time je već odlučenost. a ipak ne. Odluka se iskonski odnosi na to da li odluka ili neodluka. Odluka o odluci (obrat). Ne refleksija. ravnodušnost? Ali ovdje u onome krajnjemu to nije moguće. To što je vraćeno u bivanje bitka zahtijeva uvid u pripadnost onoga ništa bitku. Ali zašto i kako priprema te odluke? Borba protiv razaranja i raskorjenjivanja samo je prvi korak u pripremi. Bitno bivanje odluke je doskok k odluci ili ravnodušnost. No zbog čega ta odluka? Zato što samo još iz najdubljeg temelja samog bytka može doći neki spas bića. 95 94 . recimo čovjeka. Odluka s obzirom na istinu bitka. Bit odluke: bitak ili nebitak* može se odrediti samo iz njihova bitnog bivanja. 146. Bytak i nebytak 48. tj. PREDPOGLED 48. Što je ovdje krajnje: bitak ili nebitak i to ne bitak bilo kojeg bića. U kojem smislu odluka pripada samom bytku Tko odlučuje? Svatko. Odakle ili-ili? Odakle ovo: samo ovo ili samo ovo? Odakle nezaobilaznost onoga tako ili tako? Ne ostaje li ono treće. Odluka i obrat. i ne samo s obzirom na nju nego samo iz nje određena. piitanje kao iskonskije: dati bit istine na odluku. Skok.I. Dakle ovdje se i nema o čemu odlučivati. a nebitak ovdje ne znači potpuno nestajanje nego je nebitak kao jedna vrsta bitka: biv* usp. i jednako tako bitak: ništavno. i samo to dvoje. spas kao opravdavajuće očuvanje zakona i naloga Zapada.

što treba shvatiti bitkovnopovijesno. u slijedu. nego ono neusporedivo? Odluka.I. nego obratno.). također “Die Begründung des neuzeitlichen Weltbildes durch die Metaphysik” (pod naslovom “Die Zeit des Weltbildes” u: Holzwege (Gesamtausgabe Band 5)) 96 97 . PREDPOGLED 49. bitkovnopovijesno promisliti na nov način (ali ne “ontološki”). Naravno. kao čovjekov čin. gledana kao proces. Pripremno uprostorenje. “Einführung in die Metaphysik” (Gesamtausgabe Band 40). što “leži” prije “čina”. što seže daleko preko njega. zatim upravo i ne naknadna refleksija. Zašto se moraju donositi odluke? Zašto se moraju donositi odluke? Što je to – odluka? Nužan oblik provedbe slobode. Ausgewählte ‘Probleme’ der ‘Logik’” (Gesamtausgabe Band 45. usp. sada: predavanje u zimskom semestru 1937/38 “Grundfragen der Philosophie. U njoj ono nužno. tako “kauzalno” mislimo i shvaćamo slobodu kao neku sposobnost. čim se utemelji u tu-bitku. ne moralno-antropološki. Nije li i “odlučivanje” još jedan vrlo profinjen oblik računanja? Ili zbog tog privida ne samo krajnja suprotnost. NAZVUK * * usp. II. str. Ono vrijeme-prostor-no odluke kao početak krševitosti samoga bytka. Općenito: cijelo ljudsko biće. predavanje u ljetnom semestru 1935. 151ff.

50. Kako se ona treba iskusiti? Što je ona? Sama djelo izopačenosti bytka iz makinacije. ali uvijek izviru iz temeljnog ugođaja suzdržanosti. Nazvuk uskraćivanja – u kojem zvučanju? 98 99 . koje uprostoruje moć jednom očaranju koje sámo provodi. Očaranje i doživljaj. Definitivno učvršćivanje napuštenosti od bitka u zaboravu bitka. Nazvuk za koga? kamo? Nazvuk bivanja bytka u napuštenosti od bitka. Prvo pustiti da nazvuči. a ipak postaje moguće prvo namigivanje. Doba potpune neupitnosti i nevoljkosti protiv utemeljenja svakog cilja. Kako se to zbiva? (ens creatum – novovjekovna priroda i povijest – tehnika) Raščaranjem bića. Taj zaborav nekim sjećanjem kao zaborav dovesti do pojave njegove skrivene moći i u tome nazvuk bytka. Prosječnost kao rang. Koju jednostavnu crtu kazivanja ovdje izabrati i povući bez dodatnog razmatranja? Nazvuk mora obuhvaćati cjelinu rascjepa te prije svega biti raščlanjen kao protuigra doigri. Nazvuk bivanja bytka iz napuštenosti od bitka prinuđujućom nuždom zaborava bytka. Odakle to? Ne možda iz ništavnosti bytka. Kamo makinacija vodi? K doživljaju. Najviša nužda: nužda beznužnosti. Provodni ugođaj nazvuka: strava i plahost. pri čemu mnogo toga nužno mora ostati nerazumljivim i nepitljivim. naprotiv! Što znači makinacija? Makinacija i postojana prisutnost. ποίησις – τέχνη. Priznavanje nužde.

U drugom početku filozofije drukčiji je teret mišljenja: proiz-mišljanje onoga što se događa kao sam dogođaj. unaprijed se opredjeljuje za makinaciju. da bi dakle svatko doznao za osamljenost tih osamljenih i pravovremeno bio “slikom” i “zvukom” poučen o njihovu djelovanju. “problema”. Nasuprot tome. a sve biće učinak tog najbivstvujućijeg uzroka. Sve “se spravlja” i “može se spraviti”. a ne recimo zato što bi ona sama mogla dopuštati neku granicu. i to tim više. po kojoj je sve biće u svojem iskonu objašnjeno kao ens creatum i gdje je stvoritelj ono najizvjesnije. to se već unaprijed pogrešno razumije i ostavlja izvan svakog pitanja. i to sve veći i sve nečuveniji “doživljaj” koji sve više nadvikuje samoga sebe. To se prvo zbilo u kršćanstvu i njegovoj dogmatici. ima zadaća koje još nisu riješene. što čini nužnim ono makinativno. Jer ta volja. a isotodobno ga učini i bezopasnim. Doba potpune neupitnosti ne trpi ništa dostojno piitanja i razara svaku osamljenost. To se zbiva ondje gdje je biće postalo i moralo postati ono najobičnije i potpuna navika. koja sve spravlja. NAZVUK 52. omamljujućega i očaravajućega. što znači dovela u jasnoću onoga 101 100 . To se doba potpune neupitnosti može nadvladati samo nekim dobom jednostavne osamljenosti u kojoj se priprema spremnost za istinu samoga bytka. ovdje mišljen kao temeljni način predočavanja makinativnoga i zadržavanja u njemu. Jer valja znati da ovdje u svoj pustoši i stravičnosti nazvučuje nešto od biti bytka i sviće svijest o napuštenosti bića (kao makinacije i doživljaja) od bytka. dovođenje bytka u istinu njegova bivanja. nečega što bi imalo svoje dostojanstvo u piitanju kao takvom i samo tako te bi se time moglo iskrčiti i podići u istinu. unutar makinacije svakako ima. Nazvuk. samo ako se za to ima “volje”. Unutar makinacije nema ničega upitnog. U tom dobu više ništa bitno – ako ta odredba uopće još ima nekog smisla – nije nemoguće i nedostupno. Nazvuk* Nazvuk bytka kao uskraćivanje u napuštenosti bića od bitka – to već kazuje da se ovdje ne treba opisati ili objasniti ili dovesti u neki red nešto dano. No zato što se tako makinacijom protjeruje i istrebljuje upitnost i žigoše se kao prava đavolska spletka i zato što možda i u temelju to razaranje dostojnosti piitanja nije potpuno moguće čak ni za doba potpune neupitnosti. A sve to mišljeno iz temelja: biće kao takvo je ono pred-očeno.) A ipak taj govor zvuči kao da je važno samo imenovati ono sadašnje. 72. svakome je dostupna javnost onoga tajnovitoga. No budući da u drugom početku bytak postaje dogođaj. “Doživljaj”. to je za nju samo građa za daljnji rad i poticaj za napredovanje. Ali odnos uzroka i učinka je ono najobičnije i najgrublje i najbliže čime si sva ljudska proračunatost i izgubljenost u biću može pomoći kako bi nešto objasnila. njemu je samom još potrebno ono što mu dopušta da makinativno – dakle na svoj način – pusti da ono dostojno piitanja važi. tj.II. i samo ono predočeno je bivstvujuće. poznatih “teškoća” koje postoje samo zato da bi se prevladale. nadražujućega. Ono što makinaciji naizgled postavlja otpor i granicu. ono tumačenje bića kao pred-očivoga i predočenoga. Zato upravo ono mora širiti govor o tome da su “stvaralački” ljudi “osamljeni”. a zatim: stvorivo u pro-izvođenju i provođenju. 52. A to je doživljavanje: da iz svega postaje neki “doživljaj”. Ovdje osvještenje dotiče ono zlokobno ovog doba i uz to zna kako je daleko od svake vrste jeftine “kritike vremena” i “psihologije”. Napuštenost od bitka najjača je ondje gdje se najodlučnije pritajila. (Ne misli se na neko označavanje i obilježavanje u smislu filozofije povijesti nego na znanje o povijesti iz trenutka i kao trenutak prvog nazvuka istine samoga bytka. Kao da se kazuje o dobu potpune neupitnosti koje se podvremeno proteže preko onoga današnjeg i daleko prema naprijed. Ali * usp. i nazvuk bytka mora biti povijest. Nihilizam svega toga ima samo zato što makinacija određuje bićevnost bića. Ima nejasnoća i nerazjašnjenoga unutar pred-očavajuće pro-izvodećega ob-jašnjavanja. Napuštenost od bitka 51. No da je upravo ta “volja” ona koja je već unaprijed postavila i snizila ono što smije biti moguće i prije svega nužno. Pred-očivo prvo znači: dostupno u mnijenju i računanju. uzbudljivoga. mora moći prolaziti kroz povijest potresajući njezinu bit te ujedno znati i kazivati trenutak te povijesti. prigoda za proširenje i povećanje.

povijesti koja prikriva samu sebe. I sam bytak bitno se određuje kao to sebeustežuće skrivanje. gdje biće mora biti potpuna navika. jer ono je sámo ono pravcato buduće. Nužda običnoga i navike. Oni se održavaju samo neprekinutim dotokom onoga što je korisno i što se može uživati. Sve to nije jednostavno “propadanje” nego prva povijest samoga bytka. da se napuštenost od bitka jednako tako iskusi kao nužda koja strši preko u prijelaz i potiče ga kao do-laz prema onome idućem. kada padne riječ “nužda”. Napuštenost od bitka: da bytak napušta biće. Može li nas (koga?) još jednom spopasti takva prinuda? Ne bi li ona morala težiti potpunoj preobrazbi čovjeka? Bi li ona smjela biti nešto manje od neizbježnosti onoga najvišega začudnog? 103 . tada je postalo čovjekovom spravbom. u ono mislivo nekog mišljenja koje je sámo neutemeljeno.II. Najoštriji dokaz za tu skrivenu bit bytka (za sebeskrivanje u otvorenosti bića) nije samo snižavanje bytka na ono najopćenitije i najpraznije. Ovdje. naravno. koji. Napuštenost bića od bitka: da se bytak povukao od bića i biće je isprva (kršćanski) postalo samo onime spravljenim od drugog bića. tako da općenito ispada iz razlike zla i dobra i izmiče svakom proračunu. I prijelaz se mora iskusiti u cijeloj svojoj širini i mnogolikosti (o tome usp. u razini ravnanja po biću kao takvom mora postati πρότερον i a priori. nekoć spravljeno od boga tvorca. Tada se pokazuje: to da bitak napušta biće znači: bytak se skriva u očitosti bića. Nije dovoljno uputiti na ono današnje. Poimamo li ovaj veliki nauk prvog početka i njegove povijesti: bit bytka kao uskraćivanje i najviše uskraćivanje u najvećoj javnosti makinacijâ i “doživljavanja”? Imamo li mi idući uho za zvuk nazvuka. gdje sve biće tek mora iznova izvirati i izazivati začuđenje kako bi djelovanje dobilo svoje velike poticaje. što napredovanjem omogućava povećanje. NAZVUK 53. kamo smo skriveno prinuđeni. ovdje se čitav bytak ustegnuo i napustio biće. ukoliko se sada biće shvaća samo u svojoj predmetnosti i njime se samo kao takvim ovladava. kako tada stoji s “nuždom”? Ono prinuđujuće. 2. Nužda Zašto se. Bićevnost bića blijedi u “logičku formu”. Bytak napušta biće već time što ἀλήθεια postaje temeljnim karakterom bića koji se usteže te tako priprema odredbu bićevnosti kao ἰδέα. naime za stvaranje. jer ono samo “dalje” vodi ono dosadašnje njegovom vlastitom stazom. Überlegungen IV. koji mora zazvučati u pripremi drugog početka? Napuštenost od bitka: ona se mora iskusiti i podići u znanje – koje oblikuje i vodi – kao temeljno zbivanje naše povijesti. pretpostavimo li da je iz drugog početka postavljeno pitanje o istini bytka i da tako počinje izlaženje u susret prvom početku. Vrhovno biće kao uzrok sveg bića preuzelo je bit bytka. a koliko više tek bytak i njegova istina. onim već danim. To biće. No kada se radi o onome čemu pripadamo. Dokaz se izvodi kroz cijelu povijest metafizike. i to s pravom posvuda gdje znači blagostanje i sreću. da se sjetimo napuštenosti od bitka u njezinoj dugoj i prikrivenoj povijesti. nužno je pogotovo bytak ono obično i najobičnije. povijest prvog početka i onoga što od njega potječe i tako nužno zaostaje. za koju je upravo bićevnost ono najpoznatije i čak mora postati onim najiz102 vjesnijim apsolutnog znanja i naposljetku kod Nietzschea nužnim prividom. Ali napredovanje nema budućnosti. prepušta ga njemu samome i tako pušta da postane predmetom makinacije. 53. Čovjek je tako zaslijepljen onim predmetno-makinativnim da mu izmiče već i biće. A za to je nužno: 1. Ali čak i to zaostajanje nije neko puko “negativum” nego u svojem kraju tek iznosi na vidjelo napuštenost od bitka. neshvaćeno suđeno bitno nadmašuje svaki “napredak”. na nešto što nam mora biti nemilo? Zato što se beznužnost cijeni kao “dobro”. 96). odmah pomisli na “manjak” i “zlo”. Biće sada pušta da bićevnost važi samo kao naknadni dodatak. A budući da sada u istini bytak “jest” ono najneobičnije.

ono je napušteno od bytka. svako od njih za sebe mora osvijestiti da bi izbila najviša nužda. Napuštenost od bitka Ono što Nietzsche prvi i to u smjeru platonizma spoznaje kao nihilizam uistinu je. Iz nje mora zvučati nazvuk i počinjati s razvojem zaborava bytka u kojemu nazvučuje drugi početak te tako i bytak. nego napuštenost od bitka koju su možda najviše zakrivali i nijekali kršćanstvo i njegovi posvjetovljeni sljednici. a da ga je istina bytka ipak napustila. Biće ostaje ono prisutno. gledano sa strane njemu stranog temeljnog pitanja. ens entium. Podizanje te nužde iz njezine dubine kao beznužnost. samo površina mnogo dubljeg zbivanja zaborava bitka koje sve više jača upravo dok se traži odgovor na provodno pitanje. Nazvuk 54.II. i znao da upravo to nije odricanje i gubljenje nego snaga za jasnu odlučnost kao vjesnicu bitnoga. Ali koje zbivanje koje povijesti je ta napuštenost? Postoji li neka povijest bytka? I kako rijetko i jedva ona zakrivena dolazi na vidjelo? 105 55. Jer on zna samo za biće. a ono što je zapravo bivstvujuće je ono postojano prisutno i tako sve uvjetujuće i postvarujuće. on mnije da je pri “biću”. To dvoje u temelju je isto. taj je svakako morao provesti to povlačenje i susresti se s onom nuždom kako bi u najdublje iskustvo primio onu nužnost prijelaza. ne trebajući ništa drugo. Nazvuk Nazvuk istine bytka i samog njegova bivanja iz nužde zaborava bitka. razvlaštenje φύσις i onoga ὄν kao ἰδέα. Deus itd. koja se istutnjava u divovskome i njegovu uređenju. Napuštenost od bitka Njoj pripada zaborav bitka i istodobno raspad istine. ono neuvjetovano. Ali čak ni zaborav bitka (već prema odredbi) nije najiskonskiji usud prvog početka. Kako se biće upotrebljava u takvom pojavljivanju napuštenom od bitka (predmet i “po sebi”)? Uoči samorazumljivost i niveliranje i zapravo neraspoznatljivost bytka u vladajućem razumijevanju bitka. Napuštenost od bitka Što je od čega napušteno? Biće od onoga njemu i samo njemu pripadnog bytka. No ima li tvrđeg dokaza napuštenosti od bitka nego što je ovaj: da ljudska masa. Ali tko sada još stvara. 104 . te do prvog nazvuka dovela najdalju blizinu bijegu bogova. “zbiljskome”. Ali to bi ipak bila neka nužda i neki temelj nužnosti. da bude prijelaz i žrtva. beznužnost u ovoj nuždi. Ali tako. više nije dostojna niti toga da najkraćim putem bude uništena? Tko sluti nazvuk nekog boga u takvom ustezanju? Što bi se zbilo kada bismo jednom htjeli biti ozbiljni i iz svih se područja prividnog “kulturalnog djelovanja” povukli u priznanje da ovdje više nema nikakve nužnosti? Ne bi li tada morala doći na vidjelo i na vlast neka nužda koja bi prinuđivala? Teško je reći kamo i na što. NAZVUK 55. Napuštenosti od bytka u temelju je raspadanje bytka. ab-solutno. jer čim je i ono oduzeto više ne nedostaje samo nužnost djelovanja nego i ono sámo. kako bi se proiznudila napuštenost od bitka kao nužda. Da se biće kao takvo još može pojaviti. u jednakoj neodlučnosti i proizvoljnosti. Biće je ono ravnodušno i nametljivo istodobno. Ali napuštenost od bytka je isključenost i osujećenje dogođaja. Zaborav bitka ne zna za samoga sebe. No napuštenost bića od bitka stvara privid kako je sada na dohvat i uporabu dano ono sámo. Zašto nemamo više hrabrosti za to povlačenje i zašto nam se ono odmah čini nečim nevrijednim? Zato što smo se odavno umirili u prividu stvaranja kulture i nerado ga se odričemo. usp. Ali ipak se. Napuštenost od bitka temelj je zaborava bitka. Bit je rastrojena i samo se tako dovodi u istinu kao ispravnost pred-očavanja – νοεῖν – διανοεῖν – ἰδέα. u takvom pribivanju bića. blizak “životu” i siguran u “doživljavanje”. Biće se tada pojavljuje tako – pojavljuje se sebi kao predmet i neko pred-ručno – kao da bytak ne biva.

U njemu važi kao nedodirljiva istina o bytku: 1. način utemeljivanja istine. 10. 107 . S time ide i neznanje biti istine. bijeg u zgode i makinacije. polazeći od bića: ὂν ᾗ ὄν. U tome se pokazuje – posve izdaleka – neznanje o pripadnosti onoga ništa. sljepilo spram njezine bitne jezgre. 56. niže i donje. što se zbiva samo tako da se biće utemeljenjem tu-bitka postavlja natrag u bytak otvoren u skoku. Otuda odbijanje pravcatog znanja i strah od piitanja. napuštenost od bytka. u spoznavanju i znanju. ovdje. I pritom je to ipak samo način jednoga vrlo upitnog obuhvaćanja jednim još upitnijim po-imanjem. Najdublji temelj povijesnog raskorjenjivanja pripadan je biti. 7. 9. U skladu s tim sve se ugrađuje u neki “kulturalni” pogon. obratno. 6. ono se jednostavno odguruje kao ono “zlo”. pogrešno se tumači i time umanjuje te se opasnost od njega tek time doista povećava. Budući da se to propadanje istine bytka provodi prije svega u najopipljivijem obliku posredovanja istine. Umjetnost se podvrgava kulturalnom trošenju i ne razumije se njezina bit. Doigra. 110. a velike odluke. 8. 2. on se temelji u biti bytka: da bytak izmiče biću i pritom ga ipak pušta da se pojavljuje kao “bivstvujuće” i čak “bivstvujućije”. 106 U čemu se javlja napuštenost od bitka: 1. u tome se bez ikakvog ozbiljnog pitanja kao u nečemu nepromjenjivom vidi sklopljenost povijesnog tubitka.II. a tome odgovara mišljenje u “svjetonazorima” (usp. NAZVUK 56. i tako na stanovit način s pravom kao ono svemu (naime biću kao “zbiljskome” i danome) zajedničko. ako se raskorjenjivanje želi prevladati iz jednog novog ukorjenjivanja. što ne sadrži ništa upitno). iz temelja spozna. tj. budući da je on ono najpraznije. 2. npr. Ali ovdje se bytak nikada ne iskusuje kao takav nego se uvijek shvaća samo u vidokrugu provodnog pitanja. Trajanje napuštenosti od bitka u skrivenom načinu zaborava bitka No tom zaboravu bitka odgovara vladajuće razumijevanje bitka. Zapinjanje u mišljenju i postavljanje “vrijednosti” i “ideja”. ἰδέα – κοινόν – γένη). usp. A pritom je opet prva zadaća da se upravo ona bit bytka. samo još izračunavanje. narodnosnoga sa svom njegovom mnogoznačnošću. Sav mir i suzdržanost čine se kao nedjelovanje i otpuštanje i odricanje. npr. izbjegavanje osvještenja. Überlegungen IV. Općenito je znakovita pogrešna procjena s obzirom na ono protivno i niječno. njegova uobičajenost (neupitno. 5. njegova općenitost (ono “najgeneralnije”. Način kako se ovdje u vidokrugu provodnog pitanja mora susretati i shvaćati bytak ujedno mu se pripisuje kao bit. a to znači da se najprije ispita. nacionalno. ništenja samoga bytka. otvrdnuće za sve migove. platonizam i idealizam) 4. besvjesnost u pogledu konačnosti i jedincatosti bytka. što se sve zove “narod”: ono zajedničko. na vlast mora doći pravcato znanje i to znanje o samom bytku. Potpuna neosjetljivost za mnogoznačnost u onome što se smatra pripadnim biti. Idolatrija uvjetâ povijesnog bytka. Više se ne zna što je uvjet a što uvjetovano i neuvjetovljivo. ἰδέα. 11. slijepa pomama za “istinitim” u prividu ozbiljnog htijenja (usp. mnogoznačnost uzrokuje nejakost i nevoljkost za zbiljsku odluku. ne postavljaju se iz korijena nego se zaobilaze. 83). nejakost iščekivanja. Npr. 3. kršćanstvo. u ono neuvjetovano. Sigurnost u sebe nedopuštanja da se više bude zvan. trajno. što se sve zove “božansko”. a možda je najdalji premet natrag u puštanje bitka da bude kao dogođaj. Nazvuk bytka želi vratiti bytak u njegovom potpunom bivanju kao dogođaj raskrivajući napuštenost od bitka. zaborav se kao takav tek tim razumijevanjem dovršava i prikriva samome sebi. Trajanje napuštenosti od bitka u skrivenom načinu zaborava bitka Napuštenost od bytka zbiva se biću i to biću u cjelini te time također i upravo onom biću koje kao čovjek stoji usred bića i pritom zaboravlja njegov bytak. da prije svakog čuvanja mora biti odlučeno o istini i njezinu utemeljenju. rasno.

Ili bi tek iz tog znanja trebala proizaći jasnoća o “činjenici” nihilizma? Napuštenost od bitka određuje jedno neusporedivo doba u povijesti istine bytka. ovdje nejasno posezanje u načela i pravila. napredovanje u nebiće kao sve veća napuštenost od bytka. pogotovo njegove krševitosti: da jedincatost. Koja su tri oblika zakrivanja napuštenosti od bitka i kako se pokazuju 1. Povijest bytka i napuštenost od bitka Napuštenost od bitka temelj je te time ujedno i iskonskija odredba biti onoga što je Nietzsche prvi prepoznao kao nihilizam. u “sentimentalnim” trenucima. Istodobna “vladavina” bespomoćnosti puke nastrojenosti i nasilnosti uređenja. izumi. smrt moralno kršćanskog Boga. koja se kao nužda stalno niječe? Nedostaje htijenje da se izađe. U tom je dobu “biću”. suzdržanost i sloboda. pohrana i nužnost pripadaju bytku. odatle prednost organizacije. Nietzscheova upozorenja). Povijest bytka i napuštenost od bitka). ne-smislivo? 15. Napuštenost od bitka najdublji je temelj za nuždu beznužnosti. brzine i zahtjeva masovnosti. 57. nemoć istine. sve kao odrješenje od temelja i poredaka. pokušaj. 13. Nazvuk. onome što se zove onim “zbiljskim” i “životom” i “vrijednostima”. Napuštenost od bitka. Dugo oklijevanje istine i odlukâ je uskraćivanje najkraćeg puta i najvećih trenutaka. približena osvještenjem pomračenja svijeta i razaranja zemlje u smislu brzine. stroj. Sve su to samo odrazi jednog zamršenog i otvrdnulog iskrivljenja biti bytka. NAZVUK 58. izvlašten bytak. industrija. Zato je još slabija nada da će ovo doba imati volje za znanje temelja nihilizma. To je doba bytka dugog vremena. zapuštenost. njegovo pretumačenje (usp. izvjesnost “bića”. pad u bijedu. ali će se jednom također uhvatiti. proračunatosti. otkrića. Vrijeme opasnosti prolaženja svake bitne odluke. Koliko je samo malo čak i njemu i njegovoj snazi uspjelo prisiliti zapadni 108 . sve se mora ravnati po danom stanju proračuna. U tom zakrivanju radi se o upornom izopačenjivanju napuštenosti od bitka i čini je se nedodirljivom. to zastiranje pocakljeno i pojačano napretkom. vrijeme odricanja od borbe za mjerila. Posebno pojašnjenje napuštenosti od bitka kao propasti Zapada. raz-korjenjivanje. odricanje od preobrazbe iz temelja koja slobodno raste. u kojemu istina oklijeva jasno pokazati svoju bit. dakle nipošto ne nešto izvan svakog računa. 58. Koja su tri oblika zakrivanja napuštenosti od bitka i kako se pokazuju 12. da on nije ono najpraznije i najopćenitije nego ono najbogatije i najviše i biva samo u do-gođenju. 14. trenutačnost. Proračunatost – tek došla na vlast makinacijom tehnike. pitanje o biti istine više nije potrebno. stoga sigurnost upravljanja i planiranja.II. tubitak na osvještenje nihilizma. Zastiranje tog raskorjenjivanja samonalaženjem čovjeka koje je lišeno temelja. a jasnoća kao prozirnost praznoga. ništa nije nemoguće. gdje se ono veliko raskrečuje u nakaznosti divovskoga. nejakost za osvještenje. koji nisu rijetki upravo pod “vladavinom” proračunatosti. ali nikada tako da bi iz onoga što se zaziva mogla proizlaziti neka snaga oblikovanja koja bi pomamu za proračunavanjem ikada mogla svesti u njezine granice. ono neproračunjivo ovdje je samo ono što proračun još nije svladao. Bezodlučnost kao područje neobveznosti makinacijâ. poziva se na “sudbinu” i “providnost”. bijeg bogova. slučaj i spopad. Kako se može proishoditi ta nužda kao nužda? Ne mora li netko dati da zasja istina bytka – ali čemu? Tko od beznužnih može vidjeti? Ima li ikada izlaza iz neke takve nužde. ali u najdubljem smislu zastiranje nužde. ujedno omasovljenost. koja se s obzirom na znanje temelji u onome matematičkom. neupitnost da ćemo nekako uspjeti. pomoću kojega tu-bitak kroz biće dolazi do utemeljenja istine bitka u sklanjanju. rijetkost. zahtjeva masovnoga (usp. Napuštenost od bitka zakriva se u sve većoj važnosti proračunatosti. 16. Može li ovdje sjećanje na bile mogućnosti tu-bitka voditi osvještenju? Ili ovdje u tu nuždu mora prodrijeti nešto ne-obično. ali koje tobože počinje ispočetka (novi vijek). 109 57.

Ali sada se. skriven ostaje pravcati ne-mir borbe. Pustoši koja se time stvara odgovara sve veća nepravcatost svakog stava i ujedno s time razvlaštenje riječi. Oni sami sebe postavljaju na mjesto unutarnjega i napokon niječu razliku nekoga unutra i vani. No za brzinu je ono vječno puko trajanje istoga. 111 . brza. brzini i masovnosti pridružuje se još nešto. mehaničko povećanje tehničkih “brzina”. ne mogu nekog dana jednostavno ukloniti kao naizgled samo izvanjski oblici koji obuhvaćaju nešto unutarnje. sljepilo spram istinski trenutačnoga. masovna raspodjela nerazumljenih spoznaja što većem broju ljudi u 110 što kraćem vremenu. 3. ogoljavanje. otuda zahtjev za proračunatost i brzinu. iskusi kao ugađajuća nužda. 2. “školovanje” je riječ koja u svojem sadašnjem značenju upravo izvrće naglavce bit škole i σχολή. Odatle zatim pogrešna predodžba o visokom i “najvišem” u izobličenosti najviših postignuća. NAZVUK 58. Tome odgovaraju način kako se dolazi do znanja i proračunata. prepreka pravoj procjeni i utemeljenju temeljnog ugođaja suzdržanosti. ona vrsta “pitanja” koja nisu nikakva pitanja jer odgovaranje na njih ne smije imati ništa obvezujuće. čak i pretpostavi li se da bi se ona u nekim granicama mogla i pokazati. one opet pružaju kolotečinu i okvir masovnome. javlja prilika za najpliću “sentimentalnost”. No oni načini boravljenja u biću i “ovladavanja” njime tako su podrivajući zato što se. budući da je biće napušteno od bytka. Sve to postaje tim zlokobnije što se nenametljivije odigrava. Koja su tri oblika zakrivanja napuštenosti od bitka i kako se pokazuju Proračunatost se ovdje misli kao temeljni zakon ponašanja. Ono mnogima i svima zajedničko je ono za “mnoge” što oni znaju kao ono što sve nadmašuje. Upravo to unaprijed kazuje: ništa nije nerješivo i rješenje je samo stvar količine vremena i prostora i snage. ukoliko i ono odmah opet postaje problemom. kao što. A to “doživljavanje” svjedoči da je sada i sam čovjek kao bivstvujući izgubio svoj bytak i postao plijenom svojega lova za doživljajima. koje nije prolazno već otvara vječnost. što u odnosu na sve troje naglašeno preuzima prikrivanje i prerušavanje unutarnjeg raspada – to je: 4. koje je ujedno prerušavanje sve veće praznine. potpuno se pokazuje u nesposobnosti da se upravo pravo zbivanje. već presudnije postaje to što se sebeskrivanje kao takvo više ni na koji način ne može pojaviti kao odredbena moć. posve količinsko povećavanje. Tek se sada sve “doživljava”. gonjenog tjeskobom od dosade samim sobom. one se pojavljuju samo zato što već važi broj i ono proračunjivo. jer oni su ono prvo i sve. Posljedica ogoljenja ugođaja. Svi ti znakovi napuštenosti od bitka upućuju na početak doba potpune neupitnosti svih stvari i svih makinacija. i svaki pothvat i svako uprizorenje puca od “doživljajâ”. napuštenost od bitka. i to općenito samo posljedica te brzine. Riječ je samo još zvuk i glasno poticanje. što samorazumljivije prisvaja svakodnevicu i takoreći se pokriva novim oblicima uređenja. objavljivanje i poopćavanje svakog ugođaja. recimo. Zahtjev masovnosti. Ne samo da se načelno više ne prihvaća ništa skriveno. No u doba potpune neupitnosti upravo će se gomilati i nametati “problemi”. Raširenost tih oblika zakrivanja napuštenosti od bitka i time upravo nje same najjača je. Ovdje se radi o najoštrijem – jer je najneupadljivije – protivništvu onome rijetkome. 6. pomama za nenad-anim. Nužno brzo zaboravljanje i gubljenje sebe u najbližemu. prolaznost kao temeljni zakon “postojanosti”. i to u prividu nekog “velikog” zbivanja. onim što uvijek iznova neposredno i drukčije obuzima i “pogađa”. ne kao puko razmišljanje i čak lukavstvo nekog pojedinačnog djelovanja. jer isprva niti primjetna. nebiće. što pripada svakom ljudskom postupku. Proračunatosti. Brzina – svake vrste. ono prazno i-tako-dalje.II. tj. Time se ne misli samo na “mase” u nekom “društvenom” smislu. ono što je dostupno svakome na jednak način. na njegovo mjesto stupila je uznemirenost uvijek dosjetljivog pogona. obratno. u kojemu tek bljesne bit istine ukoliko se zbije pomaknuće u tu-bitak. ona neizdržavanje u tišini skrivenog rasta i iščekivanja. pri kojemu uopće više ne može biti stalo do nekog “smisla” jer se oduzima sva sabranost mogućeg osvještenja i osvještenje se općenito prezire kao nešto začudno i lišeno snage. jedincatome (bit bitka). Posvuda u tim zakrivanjima napuštenosti od bitka prostire se izopačenje bića. Ali i to je samo nov znak prevrata koji ne zaustavlja sve veće raskorjenjivanje jer ne dospijeva do korijenâ bića niti to želi zato što bi se ondje morao susresti sa svojom vlastitom neutemeljenošću. 5.

uzgajanje. Samo što se mora znati odakle očaranost dolazi. čemu tu još pitanje o biti istine? A ondje gdje se čak i taj posjed istinitoga može pozivati na djela. i čini se kako ono bolje. lako rukovanje i propisivanje. kada sve prožme. Sam je taj zaključak izdajnički znak računskog karaktera tog stava. Odakle beznužnost kao najviša nužda? Bez-nužnost postaje najviša ondje gdje je samoizvjesnost postala nenadmašivom. u skladu s kojim sve tjera na proračunavanje. Samo što je baš i ono sámo moguće samo na temelju nekog tumačenja bića u kojemu na vidjelo dolazi spravljivost bića. gdje se sve smatra izračunjivim i gdje je prije svega odlučeno. i zahvaljujući tom poboljšanju sve neodoljivije i neupadljivije osigurava svoju vladavinu. Odgovor: iz bezgranične vladavine makinacije. što zahtijeva: utemeljivanje prostora utemeljivanja i njegova vremena. Naravno. No ipak je obratno. čak jedino. dok čak samu sebe ne uvjeri u to da je sama već postigla i da po želji može neposredno postizati ono što nad-prosjek tvrdi da može ponuditi. tada više nema uvjeta koji su potrebni da bi se očaranost posebno osjećala i da bi se od nje ogradilo. što iziskuje: znanje o biti istine kao onoga što je neophodno znati. naime tako da se bićevnost upravo određuje u postojanosti i prisutnosti. Ali u vrijeme prvog početka. ne postaje li skromnost u prosjeku sve mirnija i opravdanija. Prosjek postaje sve bolji. gdje je izgubljeno i nikada nije doista utemeljeno znanje da se pravi samo-bitak zbiva u utemeljivanju-nadilazeći-sebe. U vezi s pitanjem bitka time se ne imenuje neko ljudsko ponašanje nego jedan način bivanja bitka. Makinacija* U običnom značenju naziv za jedan “loš” način ljudskog ponašanja i poticanje na to. i 71. 70. jer ono je bitno za bit. 61. Kada ona dođe do krajnje vlasti. Doba potpune neupitnosti i očaranosti Doba “civilizacije” obično se naziva dobom raz-čaranosti. NAZVUK 61. ondje nužda napuštenosti od bitka uopće nema vrijeme-prostora. taj naziv odmah treba upućivati na spravljanje (ποίησις. tko bi se tu još gubio u beskorisnosti nekog pitanja o biti i izlagao se poruzi? Iz zatrpanosti biti istine kao temelja tu-bitka i utemeljenja povijesti dolazi beznužnost. Nazvuk. na svjetlo dana još ne izlazi makinacija u cijeloj svojoj biti. korištenje. da se nešto spravlja sámo od sebe i u skladu je s tim i spravljivo za jedan odgovarajući postupak. zabluda je kada se zaključuje kako će sa što višim prosjekom to viša postajati nadprosječna postignuća. Ono divovsko. što ćemo ukratko nazvati makinacija. tko mi jesmo i što trebamo činiti. kada dolazi do razvlaštenja φύσις. Sada čak i “ukus” postaje stvar tog propisivanja i najvažniji je “dobar nivo”. 60. Ali čak se ni to izopačenje ne smije obezvređivati. čija odredba u početnom grčkom mišljenju doseže vrhunac u pojmu ἐντελέχεια. znak napuštenosti od bitka. Treba udaljiti i obezvređujući prizvuk. Ostaje pitanje je li uopće još potreban prostor za ono nadprosječno.II. što mi doduše poznajemo kao ljudsko ponašanje. Ali gdje “istina” odavno više nije pitanje i već se pokušaj takvog pitanja odbacuje kao smetnja i neumjesno mozganje. 112 113 . Ondje gdje posjed istinitoga kao ispravnoga nije u pitanju i upravlja svim činjenjem i propuštanjem. τέχνη). iako makinacija pogoduje izopačenju bitka. Opsjednutost tehnikom i njezinim naprecima koji se stalno međusobno nadmašuju samo je jedan znak te očaranosti. Ona ostaje zakrivena u postojanoj prisutnosti. Naprotiv. Spravljanje-sámo-od-sebe je tumačenje φύσις koje polazi od τέχνη i njezina vidokruga na taj način da se sada već izražava premještanje težišta u ono spravljivo i sebe-spravljajuće (usp. Srednjovjekovni pojam actusa već prikriva početno grčku bit tumačenja bićevnosti. odnos između ἰδέα i τέχνη). Makinacija 59. S time je pove* usp. Stalno dizanje nivoa prosječnoga i odgovarajuće širenje i rasprostiranje razine nivoa sve do platforme sveg djelovanja uopće najzlokobniji je znak nestajanja prostorâ odlučivanja. bez prethodnog pitanja. ide uz potpunu neupitnost.

Makinacija i doživljaj formularno je iskonskija varijanta formule za provodno pitanje zapadnog mišljenja: bićevnost (bitak) i mišljenje (kao pred-očavajuće po-imanje). No što ako iz sveg tog naizgled samo štetnoga i ustežućega proizlazi neki posve drukčiji uvid u bit bytka i sam se bytak raskriva ili pak dovodi u nazvuk kao uskraćivanje? Kada se makinacija i doživljaj navode zajedno. Zašto je Nietzscheova spoznaja nihilizma morala ostati nepojmljenom. Makinacija je ono rano. A to je doživljaj. a. Ukoliko oni dovršavaju prikrivanje napuštenosti od bitka. Na koje se načine napuštenost od bitka mora iskusiti kao nužda? 7. To je bitno udaljavanje od φύσις te ujedno prijelaz prema pojavi makinacije kao biti bićevnosti u novovjekovnom mišljenju. Čini se da je zakon makinacije. Mehanistički i biološki način mišljenja uvijek su samo posljedice skrivenog makinativnog tumačenja bića. a ipak posve i samo ostaje njezinom spravbom. tada to upućuje na njihovu bitnu uzajamnu pripadnost. 5. čiji temelj još nije dokučen. Napuštenosti od bitka pripadno prikrivanje nje same makinacijom i “doživljajem” 1. 62. kao u novom vijeku. budući da je ona bivanje bytka.II. a ipak je iste biti. u “Nazvuk” sve o doživljaju). Zašto tek za taj prijelaz Hölderlinovo pjesništvo postaje budućim te time povijesnim? 63. širenje i učvršćivanje njezine izopačenosti odvija se u tome da se ona osobito povlači iza onoga što se čini njezinom krajnjom protivnošću. ali ujedno zakriva jednu jednako bitnu neistodobnost unutar “vremena” povijesti bytka. Što bezizglednije to raskrinkavanje. Što napuštenost od bitka – jednom spoznata – raskriva o samom bytku? Iskon napuštenosti od bitka. Makinacija kao bivanje bićevnosti daje prvi mig u istinu samoga bytka. iako ona vlada poviješću bitka dosadašnje zapadne filozofije od Platona do Nietzschea. Supripadnost toga dvoga poima se samo iz vraćanja u njihovu najdalju neistodobnost i iz rastvaranja privida njihove krajnje suprotnosti. taj da se ona što se mjerodavnije razvija – tako je u srednjem i u novom vijeku – to upornije i makinativnije kao takva skriva. Supripadnost makinacije i doživljaja. ali još dugo skrivano izopačenje bićevnosti bića. izađe u javnost tuma114 čenja bića. Ako se i suzdržimo od grubog tumačenja ideje stvaranja. A s tim je prvim zakonom makinacije povezan jedan drugi: što se makinacija odlučnije tako skriva. O njoj znamo zaista malo. 2. ona se ne prepoznaje ili čak poima kao takva. NAZVUK 63. Zašto čovjek kao “život” (animal rationale) (ratio – pred-očavanje!). tada se ujedno već iz znanja drugog početka pojmila osnovna karakteristika povijesti prvog početka (povijest zapadne metafizike). Zajednički korijen toga dvoga. Veza uzroka i učinka postaje svevladajućom (Bog kao causa sui). i sam bytak. ipak bitna ostaje prouzročenost bića. Kada mislilačko osvještenje (kao piitanje o istini bytka i samo kao to) dođe do znanja o toj supripadnosti. Naprotiv. Do-življavanje Biće kao pred-očeno dovesti u odnos spram sebe kao odnosnog središta i tako uključiti u “život”. to je bezizglednije da se s tog stajališta postigne neka spoznaja makinacije kao takve. a u novom vijeku iza predmetnosti i objektivnosti kao temeljnih oblika zbilje te time bićevnosti. 115 . na doživljaj (usp. 3. Do-življavanje zano to što se sada ono makinativno razgovjetnije probija u prvi plan i priključenjem židovsko-kršćanske ideje stvaranja i odgovarajućih predodžaba o bogu ens postaje ens creatum. to više goni na prevlast onoga za što se čini da je posve suprotno njezinoj biti. u srednjem vijeku iza pojma ordo i analogiae entis. 4. Ali i kada u određenim likovima. 6. Ukoliko je već za to nužan prijelaz u prevladavanje? (Tu-bitak) 8. to neupitnije biće. to odlučnija odbojnost spram svake upitnosti bytka. Tako se priključuje i treći zakon: što je neuvjetovanija mjerodavnost doživljavanja za ispravnost i istinu (te time “zbilju” i postojanost). Sama makinacija izmiče.

Sve je “vječno”. Na njezino mjesto stupilo je pretjerivanje i nadvikivanje i slijepo puko vikanje na druge. u svojoj neuvjetovanosti i isključivosti moguće samo na osnovi makinacije. jer je dovodi u odnos s τέχνη. Kako pojava doživljavanja podupire i učvršćuje antropološki način mišljenja. U skladu sa svojom bezgraničnošću i odsutnošću nelagode. što se nasuprot tome još može navesti? Može li se ništetnost bića i napuštenost od bitka na bolji i veći način pohraniti u maski “istinite zbilje” nego pomoću makinacije i doživljaja? 64.II. makinaciji i doživljaju sve je otvoreno i ništa nije nemoguće. Makinacija i doživljaj U biti oboga leži to da ne znaju za granice te prije svega za nelagodu. NAZVUK 67. Makinacija i doživljaj Samo ono do-življeno i do-življivo. ta nam je bićevnost shvatljiva kao predmetnost (biće kao predmet predočavanja). 117 doživljaj učvršćivanje očaranje . Makinacija i doživljaj Makinacija kao vladavina spravljanja i spravbe. U makinaciji ujedno leži kršćansko-biblijsko tumačenje bića kao ens creatum. bićevnost kao m a k i n a c i j a i ispravnost bivanje bićevnosti doživljaj napuštenost od bitka beznužnost nazvuk bivanja bytka u napuštenosti od bitka makinacija uskraćivanje očaranje 116 67. može važiti kao “bivstvujuće”. što čovjek može dovesti sebi i pred sebe. 66. Makinacija οὐσία (τέχνη – ποίησις – ἰδέα) postojana prisutnost ens creatum priroda povijest kauzalnost i predmetnost pred-očenost do-življaj “Doživljaj” 65. a pogotovo ne za plahost. No ovdje ne treba misliti na ljudsko djelovanje i bavljenje i njegov pogon nego je ono. A ono vječno – ovo vječno – kako ono ne bi bilo i ono bitno? No ako je to. Ukoliko je doživljavanje neki kraj (jer neuvjetovano potvrđuje “makinaciju”). Izopačenje bytka Što je doživljaj? Ukoliko u izvjesnosti onoga ja (zacrtanoj u određenom tumačenju bićevnosti i istine). Oni moraju misliti da su u cjelini i da su ono trajno. Prvo i ponajviše. To je imenovanje jedne određene istine bića (njegove bićevnosti). bilo da se ono sada shvaća vjerski ili svjetovno. obratno. početnije. Najdalja im je snaga pohranjivanja. ono pro-diruće u okružju doživljavanja. u kojoj se vici viče na samoga sebe i sebe samoga zavarava o išupljenosti bića. i zato im ništa nije tako uobičajeno kao ono “vječno”. Ali makinacija shvaća tu bićevnost dublje.

kao takvi zakriveni) naizmjence tjeraju do krajnosti i time razvijaju izobličenja bićevnosti i čovjeka u njegovu odnosu spram bića i samoga sebe do njihove krajnje napuštenosti i sada se u tim izobličenjima tjeraju jedno na drugo i stvaraju jedinstvo koje tek doista zakriva što se u njemu događa: napuštenost bića od svake istine bytka i posve čak i od njega samoga. to je posve svejedno s obzirom na odlučujuće pitanje: naime pitanje da li se novi vijek pojmio kao neki kraj i pitalo se o nekom drugom početku ili se inzistira na ovjekovječenju jednog * Što je doživljaj! Kako njegova vladavina vodi antropološkom načinu mišljenja! Kako je to kraj. čime se svako združuje sa svakim i postaje si potpuno strano. naravno. Doživljaj i “antropologija”* Da se još danas. koje se time presudno određuje. pa čak i do sada. koji se tek na kraju počeo pokazivati. Ili njemu mora ostati uskraćeno. a postati nazvukom istine bytka samo onima koji već prelaze u istinu? 68. Kako se makinacija i doživljaj (prvo dugo. jer je istina tog istinitoga još neutemeljena? Ali možemo osvještavati to pripadno i pritom uvijek ostajati podalje od bilo koje vrste raščlanjivanja “situacije” blejanjem u samoga sebe. Makinacija (ποίησις – τέχνη – κίνησις – νοῦς) za svoj dugo zadržavan pandan. Koji su okovi? Shema potpuno proračunjive objašnjivosti. Na putu prevladavanja metafizike certum se mora protumačiti u odnosu na ono makinativno. NAZVUK 69. to “prirodno” više nije ni u kakvu neposrednom odnosu spram φύσις nego je posve prilagođeno za ono makinativno. u jednoj pripadnosti koja tek naznačuje čak i ono što još ne poimamo. bilo prosvjetiteljsko-moralnu. “antropologija” postavlja kao središte svjetonazorske skolastike.II. Proizlaženje “prirodnoga”. Odnos neodnosnosti. Ali još nigdje nema znaka za to da bi ovo doba počinjalo postajati svjesno nečega od toga. bilo kršćansku ili političko narodnosnu. Ta dva naziva imenuju povijest istine i bićevnosti kao povijest prvog početka. Descartesov korak već je prva i presudna posljedica. naime kao izvjesnost. Ali taj dogođaj napuštenosti od bitka pogrešno bi se tumačilo kada bi se u njemu htio vidjeti samo proces propadanja umjesto da se pomisli na to da on prolazi kroz vlastite i jedine načine otkrivanja bića i njegova “čista” opredmećivanja u određenom pojavljivanju koje naizgled nema pozadine niti uopće temelja. Doživljaj i “antropologija” Pojavu makinativne biti bića povijesno je vrlo teško shvatiti jer ona u temelju djeluje od prvog početka zapadnog mišljenja (točnije od sloma grčke ἀλήθεια). ima “doživljaj”. To otkriće “prirodnoga” (napokon i spravljivoga i ovladivoga te doživljivoga) jednog se dana mora iscrpiti u svojim vlastitim bogatstvima i učvrstiti se u sve pustiju mješavinu dosadašnjih mogućnosti. i čak opet. Prvo se treba pokazati makinativna bit u obliku ens kao ens certum. 118 69. Što se misli pod makinacijom? Ono što je otpušteno u vlastitu okovanost. bilo psihološki-prirodnoznanstvenu. kojemu. bilo duhovnoznanstveno-personalističku. štoviše još posve drugo nego strano. posljedični rezultat kojim makinacija dolazi na vlast kao preobražena istina (ispravnost). Makinacija i doživljaj Koja se krajnost i najveća suprotnost time spoznala u svojoj pripadnosti. Kakvu god frizuru antropologija pritom imala. jer bezuvjetno potvrđuje makinaciju 119 . to uvjerljivije od svakog historijskog dokazivanja ovisnosti pokazuje da se još jednom priprema povratak posve na Descartesovo tlo. Daljnje posljedice: ono matematičko i sistem i ujedno s time “tehnika”. Međusobno pronalaženje makinacije i doživljaja u sebi uključuje neusporediv dogođaj unutar skrivene povijesti bytka. pojavljivanje samih stvari. za što je zacijelo pripremljeno prethodnom prevlašću nadprirodnoga. Naravno. doduše tako da to samo-još-nastavi-i-oponašaj ujedno sve manje zna i može znati za samoga sebe u onome što ono jest te se stoga samome sebi čini to stvaralačkijim što više radi na svojem kraju. pripada taj privid lišenosti temelja.

samo ako se sve uračuna u svakom pogledu. prenosi na nešto drugo. Kvantiteta – kvaliteta. Već iz toga postaje jasno da se uopće ne radi o nekom preokretu “kvantitativnoga” u nešto kvalitativno nego o tome da se iskonska bit kvantitativnoga i mogućnosti njegove pred-odžbe (proračunjivost) spozna u biti vladavine pred-odžbe kao takve i opredmećivanja bića. Ono više nije ono pred-očivo predmetno nekoga bezgraničnog “kvantitativnoga” nego kvantiteta kao kvaliteta. u prividu onoga što biću pušta da bude najbivstvujućije. 70. Ono divovsko propadanja koje traje od Platona. proračunato. makinacija jućeg obuhvaćanja svega prije negoli je već shvaćeno u posebnome i pojedinačnom. Taj “preokret” pripremljen je u tome što se bićevnost određuje polazeći od τέχνη i od ἰδέα. Zbog toga se još i danas. ali ne kao protječuće i puko i-tako-dalje nego ono koje nije vezano nikakvom granicom danoga. i osiguraju se uvjeti. Razlog što ipak ne izlazi na 121 120 . No kao što je u doba novokantovstva prava povijest vremena zanemarivala još uvijek znatnu učenost i brižnost u radu. Smatra se čudnovato pretencioznim čak i misliti vrijeme-prostor kao nešto potpuno nekvantitativno. Načelno ne postoji ono “ne-moguće”. što se naposljetku može samo još ako se samoga sebe uvjeri da je vlastito neznanje zapravo prevladavanje predaje. ono divovsko se raskriva kao “nešto” drugo. tj. samoga bytka. i to unaprijed. Pritom je sasvim u redu ako neznanje (da ne kažemo neodgovornost) ide dotle da se istodobno sebe hvasta kao prevladavatelja Descartesove filozofije. Pred-očavanje kao sistematsko čini taj od-mak i njegovo prevladavanje i osiguranje temeljnim zakonom određivanja predmeta. nego o samoj povijesti bitka. NAZVUK 70. ali bit se isprva traži samo u bićevnosti bića kao prisutno-postojanoga. tako će se i današnje doba “doživljavanja” još manje obazirati na taj dosadan odraz svoje vlastite površnosti. ποσόν – ποιόν. to pred-očavanje nema granicu u danome i ne želi naći nikakvu granicu nego je odlučujuće ono bezgranično. A pogotovo ne znaju ništa o tome da se napuštenost bića od bitka dovršava u onome divovskom kao takvom. koje bi i sámo bilo pred-odžbeno. Nabačaj pred-očavanja u smislu predujmljujuće-planirajuće-uređu* usp. ljudima je sve moguće. tu se riječ “mrzi”. onoga što. pun općih mjesta. Odavde pak postaje jasno da oni koji razvijaju pred-odžbu (svijet kao sliku) po svojoj “samosvijesti” ne znaju ništa o toj biti kvantitativnoga te zato također ni o povijesti koja priprema i dovršava njegovu vladavinu. tj. ničim danim ili što se može dati kao granicom. Tada se pomoć traži u upućivanju na to da se ovdje imenica “vrijeme” npr. S onim “kvantitativnim” postupa se kvantitativno. u odnosu na “sud”. Pred-očavanje i pred-sebe-dovođenje u sebi uključuje ono “koliko” i “ukoliko”. No čim se sama makinacija bitkovnopovijesno pojmi. ali se ujedno kaže da je ono postavljeno u svoje granice i obuzdano određenim principima. tj. prostor i vrijeme ne mogu pojmiti drukčije nego kvantitativno. pitanje odmaknutosti s obzirom na biće kao pred-met. Ali ovdje se ne radi o preokretu jedne kategorije u neku drugu. i danas više nego prije. bîti. o nekom “dijalektičkom” posredovanju formi predočavanja. Ono divovsko* Prvo ga moramo označiti iz onoga što je najbliže te kao i sámo još neko predmetno dano kako bismo uopće omogućili da nazvuči napuštenost od bitka te time vladavina izopačenja φύσις (makinacije). ili u krajnjem slučaju kao forme tih kvantiteta. doduše. tj. Dakle.II. Kvaliteta se ovdje shvaća kao temeljni karakter onoga quale. i to ne misleći pritom na određene prostorne stvari i odnose. Ono kvantitativno (quantitas) može se pojaviti kao kategorija jer je ono u temelju bit (izopačena bit) samoga bytka. a suvremenici ništa ne slute o toj igri neznanja. u svojoj bitnoj pripadnosti biti bytka. to nam je poznato kao “kategorija”. to da ono kvantitativno postaje kvalitetom znači: izopačenost bytka ne spoznaje se. ali ta spoznatljivost priprema se bitkovnopovijesnim znanjem da ono kvantitativno vlada svim bićem.

I zato se odjednom opet “ima” “ciljeve”. Jer očito se razmišljalo: kamo bismo došli kada bi to bilo i postalo istinito? I ne sluti se da je pravi nihilizam upravo to razmišljanje odnosno onaj stav i držanje spram bića koji ga nose: sebi se ne želi priznati bez-ciljnost. a da se ono time ne ukida. ma koliko pojedinac u tome mo123 71. gdje se je opet “sretan”. za ono ne-iscrpno neiscrpljeno. I zato je baš ondje gdje se vjeruje kako se opet ima ciljeve. Podjela po stupnjevima i uređivanje? Uređivnje i predočavanje? Kvantum. organizirano zatvaranje očiju pred čovjekovom bez-ciljnošću. 72. otvoreno se ili prešutno držalo dalje od njega kao đavoljeg posla. Nije bitna značajka “nihilizma” da li se uništavaju crkve i samostani i ubijaju ljudi ili to izostaje i “kršćanstvo” može nastaviti svojim putem. kao takvo ujedno i uvijek drži bića i odvaja se od bytka ili. Zašto ono divovsko ne zna za pretek? Zato što ono proizlazi iz tajenja jednoga manjka i tom tajenju daje privid nesputanog objavljivanja nekog posjeda. nihilizam se mora temeljitije pojmiti kao bitna posljedica napuštenosti od bitka. “uvijek pripravno” izbjegavanje svake odluke kojom se postavlja neki cilj. u kojemu je utemeljena bit kvantitativnoga. uključuje promjenjivost onoga što. dijeljenje i podjela po stupnjevima (računanje – λόγος. ali u liku beznužnosti nužde. Kvantiteta i kvantum (neka veličina – toliko i toliko veliko) Velikost – način bitka veličine. Budući da ono divovsko nikada ne zna za pre-tek. pa bilo to i tako da se u cilj uzdigne nešto što u najboljem slučaju može biti sredstvo za postavljanje cilja i teženje njemu: npr. “Jednostavnost” divovskoga samo je privid koji treba zatajiti prazninu. Nihilizam u Nietzscheovu smislu znači: da su svi ciljevi nestali. tjeskoba pred svakim područjem odlučivanja i njegovim otvaranjem. mora mu ostati uskraćeno i ono jednostavno. a ono je pak iz prebliske blizine neshvatljivo naviještanje samoga bytka. Tjeskoba pred bytkom još nikada nije bila tako velika kao danas. NAZVUK 72. njegov se “nauk” o “nihilizmu” primalo na znanje kao zanimljivu psihologiju kulture. 122 . koji je po Hegelu kvaliteta koja je ukinuta i postala ravnodušnom. to opće govorenje o “providnosti” i “gospodu Bogu”. povijesno pojmljeno. Ali u uređenju svih tih prividnosti ono divovsko ima vlastitu bit i jedincato je. način onoga mnogo i malo. No kako se ona može spoznati i kako o njoj odlučivati ako je već i ono što je Nietzsche prvi iskusio i promislio kao nihilizam dosada ostalo nepojmljeno te prije svega nije prisiljavalo na osvještenje? Zavedeno i načinom samog Nietzscheova obraćanja. Ali prije svega je. Stoga to “idealističko” i moralno tumačenje nihilizma usprkos svojoj bitnosti ostaje privremeno. Nietzsche ovdje misli na ciljeve koji u sebi rastu i preobražavaju čovjeka (kamo?). razlikovanje – sabiranje). kao ono najpraznije. Nihilizam vidjelo kao bytak u tome je što se pred-očavanje. u najboljem slučaju pušta da on “važi” kao ono najgeneralnije (predočavanja). Aristotel o ποσόν) bit quantuma u djeljivosti na dijelove iste vrste. ono divovsko kao takvo ono neproračunjivo.II. Dokaz: divovsko uprizorenje za nadvikivanje te tjeskobe. najveći nihilizam. narod. nego je presudno sljedeće: zna li se i želi li se znati da su upravo to povlađivanje kršćanstvu i ono sámo. Smjerajući na drugi početak. Za mišljenje u “ciljevima” (odavno pogrešno tumačen grčkog pojma τέλος) pretpostavljaju se ἰδέα i “idealizam”. u tom bučnom pijanstvu “doživljaja”. Ono divovsko Po predaji je (usp. Što je tada quantitas? I kvantitativno? I ukoliko je ono divovsko ono kvantitativno kao kvalitativno? Može li se to pojmiti iz one odredbe kvantuma? “Dijelovi iste vrste” i “dijeljenje”. što je isto. tj. ali već se unaprijed križalo pred njegovom istinom. gdje se prelazi na to da se “kulturalna dobra” (kino i putovanja u ljetovališta na moru) koja su dosada “većini” bila uskraćena učine ravnomjerno dostupnima cijelom “narodu” – baš je ondje. Jer bitna jednostavnost proizlazi iz punine i ovladavanja njome.

najžešće bore jedan protiv drugoga. i to uvijek samo ukoliko znanost polaže pravo na to da se smatra mjerodavnim znanjem. NAZVUK 73. te se u utvrđivanju toga utvrđenoga sastoji utemeljenje novoga vijeka. Ta “utemeljenja” postala su nemogućima zato što nužno pret-postavljaju “znanost” i zatim joj samo priskrbljuju neki “temelj” (koji to nije) i neki smisao (kojemu nedostaje osvještenje). No budući da je sada u novom vijeku i kao novi vijek istina utvrđena u liku izvjesnosti. No zašto onda osvještenje “znanosti” ipak pripada pripremi nazvuka? Napuštenost od bitka početno je predoblikovana posljedica tumačenja bićevnosti bića po niti vodilji mišljenja i time uvjetovanog ranog sloma grčke ἀλήθεια. Bytak je tako temeljito napustio biće i prepustio ga makinaciji i “doživljavanju” da oni prividni pokušaji spasa zapadne kulture i svaka “kulturalna politika” moraju postati najzavodljivijim i zato najvišim oblikom nihilizma. Nazvuk. na temelju kojega sam bytak prvi puta ulazi u znanje. boljševizam). To znanje ne smije se zaustaviti niti pri riječi niti pri prvom pojašnjenju onoga što je mislio Nietzsche nego kao bit mora spoznati napuštenost od bitka. To stajalište. ili čak jedinim mjerodavnim. tj. naprotiv. U temeljnom iskustvu da je čovjek kao utemeljitelj tu-bitka potreban božanstvu drugog boga utire se put za pripremu prevladavanja nihilizma. samo istjeruje unutarnju bit nihilizma u njegov najčišći oblik. jest tu-bitak. pretpostavi li se da se filozofija već kreće u prijelazu prema Drugom početku. Zato je osvještenje novovjekovne znanosti i ukorijenjenosti njezine biti u makinaciji kao nazvuk bytka nezaobilazno u pokušaju upozorenja na napuštenost od bitka. ne može prevladati. shvaćen u cjelini i iz temelja. Najkobniji nihilizam sastoji se u tome da se izdaje za zaštitnika kršćanstva i čak se na temelju socijalnih zasluga želi prisvojiti najkršćanskija kršćanskost. njegovu ponovnom učvršćenju. A to je proces koji nije vezan za pojedinačne ljude i njihove postupke i nauke već. Samo što je bit nihilizma tako bezdana (jer on seže do u istinu bytka i odlučivanje o njemu) da mu moraju pripadati upravo ti najsuprotniji oblici. To ujedno znači da je takvo osvještenje znanosti još jedino koje je filozofski moguće. novovjekovna znanost bitno suodlučuje o napuštenosti od bitka (a to ujedno znači da se ἀλήθεια zapostavlja sve do njezina potisnuća u zaborav). 76. kako god završila. Napuštenost od bitka i “znanost”* Novovjekovna i današnja znanost zapravo nigdje ne seže neposredno u polje odlučivanja o biti bytka. vodi pobjedi nihilizma. Ali upravo je to osujećenje mogućnosti (unutarnje) svakog osvještenja mišljenja * usp. Svaka vrsta znanstvenoteorijskog (transcendentalnog) utemeljenja postala je jednako nemogućom kao i “osmišljavanje” koje danoj i stoga u svojem bitnom sastavu nepromjenjivoj znanosti i njezinu pogonu dodjeljuje narodnosno-političku ili bilo kakvu antropološku svrhu.II. koje sebi sámo tek iznova utemeljuje prostor i vrijeme. 124 73. a on u obliku sámo sebe neposredno mislećeg mišljenja bića kao pred-očenog pred-meta. Napuštenost od bitka i “znanost” gao biti iskren. I zato se može i činiti da se nihilizam. Kada se dva krajnja suprotstavljena oblika nihilizma međusobno. i budući da se ta izvjesnost mišljenja razvija u uređenju i pogonu novovjekovne “znanosti”. za osvještenje toga svakako je potrebno neko stajalište s kojega niti je moguće zavaravanje onime mnogim “dobrim” i “naprednim” i “divovskim” što se postiže niti dolazi do pukog zdvajanja koje ne zatvara oči samo još pred potpunom besmislenošću. i to vjerojatno u takvom obliku da čovjek samome sebi zabranjuje i pomisliti da je još na djelu nihilizam. Ali ono najnezaobilaznije i najteže u tom prevladavanju jest znanje o nihilizmu. Time se “znanost” te stoga i učvršćenje napuštenosti od bitka koje ona provodi tek sada čine doista definitivnima. i to nužno. samo izlike i nelagode u onom području koje se ne želi priznati i ne želi mu se dati važnost kao glavnom području odlučivanja o bytku ili nebytku. Stavci o “znanosti” 125 . Naravno. Sva opasnost tog nihilizma u tome je što se on potpuno prikriva te se oštro i s pravom odmiče od onoga što bi se moglo nazvati grubim nihilizmom (npr. tada ta borba. koja sama nije bila posebno utemeljena. kao uskraćivanje i stoga kao do-gođaj. a svako se piitanje o istini bytka (svaka filozofija) isključuje iz područja djelovanja kao suvišno i postavljeno bez nužde.

science te ga ograničiti na novovjekovnu bit znanosti. samo površinsko i zapravo samo loše zakriva jedinstvenu bit naizgled iz temelja različitih znanosti. Drugi put. “Znanost” se uvijek mora razumjeti u novovjekovnom smislu. premda je to razlikovanje. Za karakteriziranje biti te znanosti s obzirom na odnos spram “bića” prevladavajuće je sada uobičajeno razlikovanje na historijske i eksperimentalno-egzaktne znanosti. NAZVUK 76. strahopoštovanje je nešto drugo negoli pohvalno izražavanje i dopuštanje da važi za “svoje” vrijeme. ali nikada “cilj”. ako bi se pozivalo na nešto takvo. sukladno našem povijesnom položaju. baš kao i ono na “prirodne i duhovne znanosti” koje iz njega proizlazi. 126 76. jer ne umije to što čini. Osvještenje “znanosti”. Napokon. A što je početak? 75. “Totalna mobilizacija” kao posljedica iskonske napuštenosti od bitka Čisto stavljanje u kretanje i ispražnjenje svih dosadašnjih sadržaja još postojećeg obrazovanja. to osvještenje znanosti gubi se u nezbiljskome. To osvještenje ostaje vođeno istim mjerilima kao i prvo te je samo njegovo naličje. koja je izražena u nizu načela. sredstava i područja mišljenja te poboljšavati prošlu filozofiju i u svemu tome se ponašati “prevratnički”. To osvještenje pokušava shvatiti novovjekovnu bit znanosti po težnjama koje joj pripadaju. Die Selbstbehauptung der deutschen Universität*). ukratko na to da su sve znanosti lišene istine. Računajući sa stajališta sadašnjega. što za sve računanje odmah znači i nemoguće (usp. premda posredno i u izmijenjenom obliku suodređuju ono što mi danas poznajemo kao “znanost” i čime se također jedinim možemo baviti. Ono se nigdje ne kreće u području razjašnjavanja nečega sadašnjeg i njegova neposrednog postizanja. No ima li još “ciljeva”? Kako dolazi do određivanja cilja? Iz početka. Ali kao osvještenje niti ono nije puko opisivanje nekog danog stanja nego ispostavljanje jednog procesa ukoliko on tjera prema nekoj odluci o istini znanosti. prvo mora izdvojiti taj naziv iz povijesne neodređenosti proizvoljnog izjednačavanja s εηιστήμη. poima znanost u njezinu sadašnjem zbiljskom ustroju. Osvještenje se uopće ne odnosi na neko opisivanje i razjašnjenje tih znanosti nego na učvršćenje napuštenosti od bitka koje one provode i koje se u njima provodi. Srednjovjekovni “nauk” i grčka “spoznaja” u temelju su različiti od nje. * Rektorski govor iz 1933. O osvještenju znanosti Danas postoje dva i samo dva puta nekog osvještenja “znanosti”. koji je zacrtan u sljedećim načelima. to je samo protivna posljedica tog zbivanja. Stavci o “znanosti”** 1. scientia. (Gesamtausgabe Band 16) ** usp. To utemeljenje provodi se kao prvo suočavanje s početkom zapadnog mišljenja i ujedno postaje drugim početkom zapadne povijesti. riskirajući sve. Tako usmjereno osvještenje znanosti jednako se tako odlučno povlači u nešto što je bilo kao što i. poseže u nešto iduće.II. sada pogotovo prisiljeno smiješati “svjetonazorsku” juhu pomoću slučajno preuzetih oblika. novovjekovna znanost 127 . pri kojem “prevratu” (koji nije ništa drugo nego podizanje svih općih mjesta) jedino nenadmašan izostanak strahopoštovanja spram velikih mislilaca zaslužuje da bude nazvan “revolucionarnim”. 74. Stavci o “znanosti” kao mišljenja bytka. Prvenstvo postupka i uređenja u cjelini pripreme i stavljanja masa u službu – čemu? Što to prvenstvo mobiliziranja znači? Da se pritom nužno iznuđuje novi soj čovjeka. Ujedno se mora učiniti razgovijetnom degeneracija privida znanja (kao pohrane istine) koja se uvrježuje u znanosti te se znanost mora pratiti do u uređenja i pogone (današnje “sveučilište”) koji nužno pripadaju njezinoj makinativnoj biti. Jedan poima znanost ne kao sada postojeće uređenje nego kao jednu određenu mogućnost razvoja i izgradnje nekog znanja čija je sama bit ukorijenjena tek u jednom iskonskijem utemeljenju istine bytka.

Gdje je pravi razlog razdiobe? U bićevnosti kao predočenosti. Makinativna bit bića. Za znanost biće leži pred njom kao područje. objašnjenje neke slike u fizikalno-kemijskom pogledu. 129 . prevladava čisto “historijska” odnosno “predhistorijska” metoda koja misli posve u kauzalnostima te “život” i ono “doživljivo” čini dostupnim naknadnom kauzalnom računu i samo u tome vidi formu povijesnog “znanja”. Uređenje nekog znanja (unaprijed iskušena istina biti) (usp. Kao što je “pozitivna”. 23) u smislu utemeljivanja i očuvanja neke bitne istine. 74f.II. Svaka znanost u sebi je stroga jednako kao što mora biti “pozitivna” i kao što se mora iz danog pogleda izdvojiti na dano područje. “povijesti”. Time koliko to razumljivo i pretenzija na razumljivost unaprijed određuju područje pojedine znanosti uvjetovana je sveza objašnjavanja i granice koje su joj dovoljne (npr. u povijesti.. 68f. 4. Misliti da se tom naizgled “slobodnom” kauzalnošću može bolje shvatiti ono “živo” samo odaje potajno temeljno uvjerenje da će se jednoga dana i ono živo staviti pod vlast objašnjenja. A isključivu vladavinu kauzalnog mišljenja pogotovo potkrepljuje činjenica da se u povijesti kao suodredbeni priznaju “slučajnost” i “sudbina”. 8.) Osnovna vrsta pristupa u svakom objašnjavanju slijed je i predujmljujući raspored pojedinačnih nizova i lanaca odnosâ uzroka i učinka koji se nastavljaju. bezuvjetno odgovarajuće nekoj prosječnoj razumljivosti koja se zahtijeva iz biti znanosti kao uređenja ispravnostî unutar ovladavanja i upravljanja svim predmetnim u službi korištenja i uzgajanja. “Specijaliziranost” nije simptom propadanja i izrađanja znanosti “kao takve”. 5. br. Svaka je znanost. To pristupanje svaki put određuje predmetnom krugu neki smjer objašnjavanja koji načelno već osigurava neizostavnost nekog “rezultata”. 3. recimo. o “prirodi”. objašnjenje “djela” u “historijskom” pogledu i objašnjenje u “umjetničkom” pogledu). Po tome “znanost” sama nije znanje (br. To vezivanje znanostî kao uređenjâ ispravnih povezanosti jest strogost koja im pripada. samo neizbježno zlo kao posljedica napretka i nepreglednosti. objašnjavalačka: ono nepoznato u nekom području na različite se načine i s različitim dosezima svodi na nešto poznato i razumljivo. tako svaka znanost mora biti i “zasebna”. Razvoj strogosti neke znanosti provodi se u načinima pristupanja (obzira spram predmetnog područja) i postupka (izvedbe istraživanja i prikaza). “pravu”). što uvijek znači njezina napretka. u “metodi”. Priprema uvjetâ za objašnjenje je istraživanje. Historija nikada ne može doći do znanja da bi povijesno biće općenito moglo imati neku sasvim drukčiju vrstu bitka (utemeljenu na tu-bitku) jer bi se tada morala odreći same sebe (o biti povijesti usp. 33ff. tj. znanosti koje se izdvajaju. podjele rada. ne samo da opravdava nego u bezgraničnom potenciranju i zahtijeva to mišljenje u “kauzalnostima” – što su. “Znanost” je samo formalan naziv čije bitno razumijevanje zahtijeva da se supomišlja znanosti pripadna uređena razdioba na zasebne znanosti. (Uvijek nešto proizlazi. i svaka znanost u sebi je “pozitivna” znanost (također i matematika). Stavci o “znanosti” 2. recimo kao što su “umjetnost” ili “filozofija” svaka u sebi ono što jesu bitno i potpuno ako jesu povijesno. 9. 7. budući da “slučajnost” i “sudbina” predstavljaju samo odnose uzroka i učinka koji se ne mogu točno i jednoznačno izračunati. Überlegungen VI.). a nije ni. Taj je korak tim bliže stoga što na strani područja koje je nasuprot prirodi. Znanost je izvedeno uređenje nekog znanja. pa i takozvana “opisna”. NAZVUK 76. 6. Ono “znanstveno” spoznatljivo “znanosti” je uvijek unaprijed dano u nekoj “istini” o spoznatom području bića koja nikada nije shvatljiva kroz samu znanost. nego nužna unutarnja posljedica njezina karaktera kao zasebne znanosti i neotuđiv uvjet njezina opstanka. Jer kao znanost ona kao svoje unaprijed utvrđeno područje ima ono što je samorazumljivo. Zato nikada i nigdje ne postoji znanost uopće. objašnjenje njezine predmetnosti u fiziološko-psihološkom pogledu. samo “kada-tada” odnosi u obliku ako-onda (kamo pripada i “statistika” moderne fizike koja nipošto ne prevladava “kauzalnost” već tek iznosi na vidjelo njezinu makinativnu bit) – koje sigurno dovodi do rezultata. ono je neko positum.. iako nije spoznata kao takva. makinativni ustroj jednog okružja ispravnostî unutar nekog inače skrivenog i za znanost posve neupitnog područja neke istine (npr. tj. strogo gledano. 2) odvija se kao izgradnja i nadgradnja nekog objašnjavalačkog konteksta koji za svoju mogućnost zahtijeva potpuno vezivanje istraživanja za dano predmetno područje i to u okvirima onog pogleda u 128 kojemu se promatra.

“Narodnosna” “organizacija” znanosti uopće kreće se istom stazom kao i “amerikanistička”. odmjereno. izmjereno i izračunato. Rezultati. 15. korist za politički odgoj). na njegovo upoznavanje. nužno moraju ostati neegzaktne. Svaka je znanost kao pozitivna i zasebna u svojoj strogosti upućena na to da prima na znanje svoje predmetno područje. sama znanost u sebi nosi sklonost sve većem davanju prednosti pristupu i postupku u odnosu na samo predmetno područje. jednostavno primanje na znanje njezinih najjednostavnijih predmeta i njihovih odredaba u aksiomima. a pogotovo njihova neposredna iskoristivost osiguravaju ispravnost istraživanja. No ako “egzaktno” znači brojčano određeno. što je “zadaća” koja može iziskivati još stoljeća i sve definitivnije isključuje svaku mogućnost neke “krize” znanosti. onda vrijedi sud: neka znanost može biti egzaktna samo zato što mora biti stroga. Samo novovjekovna znanost na temelju prvenstva postupka pred stvari i ispravnosti suđenja pred istinom bića dopušta preusmjeravanje na različite svrhe koje se može propisati po potrebi (provedba odlučnog materijalizma i tehnicizma u boljševizmu. onda je egzaktnost karakter neke metode same (čak već njezina plana). a iz sebe i nepromjenjivu bit novovjekovne znanosti potjerale k njezinu krajnjem konačnom stanju. ostala znanost) ako je njezino predmetno područje unaprijed postavljeno kao dostupno samo u kvantitativnom mjerenju i računanju i kao područje koje samo tako jamči rezultate (novovjekovni pojam “prirode”).II. “internacionalnijom”. a ta znanstvena ispravnost smatra se istinom nekog znanja. To nije nedostatak nego njihova prednost. bitnu preobrazbu znanja i istine. Znanost uopće ovdje je posvuda ista i upravo je te različite pripisivane svrhe zapravo čine sve jednoobličnijom. ali nije svaka znanost “egzaktna znanost”. mjerna (egzaktna) znanost mora biti eksperimentalna. “znanosti” također nužno iz uvijek novih svrha odmah dobivaju nove “poticaje” pomoću kojih istodobno same sebe mogu uvjeriti da im ništa ne prijeti (naime ništa bitno) i dalje istraživati u ponovnoj “smirenosti”. zbog čega se i sva opravdanja i “osmišljavanja” te vrste međusobno prepleću i sve se više pokazuju supripadnima. “liberalna”) znanost može biti “narodnosna znanost”. da bi bile stroge. U tom se smislu od svake znanosti traži “egzaktnost”. 11. 13. Nasuprot tome. “duhovne znanosti”. brižno. No neka znanost mora biti egzaktna (kako bi ostala stroga. pitanje je samo na kojoj se strani veća sredstva i snage stavljaju na brže i potpuno raspolaganje 130 kako bi nepromijenjenu. Stavci o “znanosti” 10. djelovanje po četvorogodišnjem planu. Ako “egzaktnost” znači sam postupak mjerenja i računanja. Pritom provedba strogosti duhovnih znanosti uvijek ostaje mnogo teža od izvedbe egzaktnosti “egzaktnih” znanosti. Tako je sada bilo potrebno samo nekoliko godina kako bi “znanosti” postalo jasno da se njezina “liberalna” bit i njezin “ideal objektivnosti” ne samo dobro slažu s političko-narodnosnim “usmjerenjem”. I zato se sada kako od strane “znanosti” tako i “svjetonazora” jednodušno mora priznati da je govor o nekoj “krizi” znanosti doista bio samo brbljanje. 14. tj. ta riječ znači: točno. U pozivanju na “rezultate” i njihovu korist sama znanost mora tražiti potvrdu svoje nužnosti (opravdava li se “znanost” pritom kao “kulturalna vrijednost” ili kao “služenje narodu” ili kao “politička znanost”. NAZVUK 76. to u biti ne predstavlja razliku. na εμπειρία i experimentum u najširem smislu. 12. 16. Ukoliko “znanost” ima svoju jedinu odgovarajuću zadaću u istraživanju cijeloga svojeg područja. već da su mu i neophodni. rezultata za to istraživanje. Svaka je znanost istražujuće upoznavanje. Samo posve novovjekovna (tj. naime s obzirom na brižnost rukovanja metodom kao poštivanje strogosti sadržane u biti znanosti. Općenito. a ne samo načina rukovanja njome. usprkos prividnom neprijateljstvu). Vodeći je obzir na uređenje i pripremu “rezultatâ”. ali ne može svaka znanost biti “eksperimantalna” u smislu novovjekovnog pojma eksperimenta. Presudno pitanje za znanost kao takvu nije kakav je bitni karakter samog bića koje je u temelju tom predmetnom području nego može li se očekivati da se ovim ili onim postupkom dođe do neke “spoznaje”. tj. Čak je i matematici potrebna experientia. Budući da “znanost” nije znanje nego uređenje ispravnostî nekog područja objašnjavanja. tj. 17. Pojam “egzaktnoga” višeznačan je. “Eksperiment” je nužna bitna posljedica egzaktnosti i 131 . tj. Nasuprot tome. Svaka je znanost stroga.

proizvodi i mnijenja kao zgode u njihovu slijedu i različitosti. a zbog čega bi historija. Tijekom razvoja historije građa ne samo da raste. ali koju on upravo ne može povijesno znati nego isključivo samo ponovno historijski objašnjavati. experimentumu i “eksperimentu” kao pripremljenom pokusu u novovjekovnom smislu. kada bi ikada mogla doći do toga. Iako teologija “svjetonazorski” ostaje drukčije određena. Time historijski rad postaje sve udobniji jer se treba provesti samo još primjena nekog novog gledišta tumačenja u utvrđenom materijalu. ako ne čak i izrođen oblik historije. One u svojem jedinstvu proizlaze iz novovjekovnog tehničkog znanja. i to ne slučajno. stvara “novinska znanost”. koji se zatim sami nazivaju pravim “nalazima”. novinska znanost i zemljopis postat će njegovim temeljnim znanostima. Stavci o “znanosti” neka znanost nipošto nije egzaktna zato što eksperimentira (usp. a što više samo činovi. Taj se napredak sastoji u uvijek nekoj i uvijek različito prouzročenoj izmjeni gledišta kojima se uspoređivanje vodi. Tom dovršenju historije u sigurnu “znanost” nipošto ne proturječi činjenica da se njezino glavno postignuće sada provodi u obliku suvremenog izvještavanja (reportaže) i historičari postaju pohlepni za takvim prikazima svjetske povijesti. Iako je uspoređivanju naizgled stalo do utvrđivanja razlika. Pritom može biti vremena koja se uz prividno isključenje svih “tumačenja” i “prikaza” ograničavaju samo na osiguravanje “izvorâ”. A ako se sada čak neko određeno gledište tumačenja uzdigne u jedino mjerodavno. o experiri. nego prije svega postaje u sebi postojanija. za historiju razlike ipak nikada ne postaju odlučnom različitošću. Jer već se. (Zato čim se “filozofski fakultet” jednom odlučno razvije u ono što sada već jest. ona ne samo da postaje preglednija i brže i pouzdanije dostupna zahvaljujući pro132 finjenijim uređenjima. s obzirom na pogon ona je u službi svoje odredbe kao znanost daleko 133 . a ne temelj iznova izabranog gledišta objašnjavanja.). To da se ona uvijek kreće u tom području najrazgovjetnije se pokazuje u načinu kako historijske znanosti “napreduju”. Valja uzeti u obzir neizbježno povezivanje te “novinske znanosti” u širokom smislu s izdavačkom industrijom. Ali čak i to osiguravanje “nalaza” i onoga što se može naći odmah i nužno prelazi u neko objašnjavanje te time i polaganje prava na neko vodeće gledište (najgrublje svrstavanje i uvrštenje nekog nalaza u već nađeno jest objašnjenje). No sve je uspoređivanje u biti izjednačavanje. Posvuda razgovijetno unutarnje kržljanje tih “fakulteta” samo je posljedica nedostatka hrabrosti da odlučno odbace svoj prividni karakter kao filozofski i čitav teren prepuste uređenju pogonskog karaktera buduće “duhovne znanosti”). na kojoj se možda najizrazitije može prikazati bit svake historije da nikada ne doseže povijest. No gledište tumačenja historija nikada ne pruža sama nego je ono uvijek samo odraz sadašnje povijesti u kojoj historičar stoji. 77. onda historija u toj jednoznačnosti vodećeg gledišta povrh toga nalazi još jedno sredstvo da se uzdigne iznad dotadašnje historije koja se mijenja u svojim gledištima te da tu postojanost svojega “proučavanja” dovede u odavno željen sklad s “egzaktnim znanostima” te da doista postane “znanost”. Novovjekovna je protivnost “eksperimentalnoj” znanosti “historija” koja crpi iz “izvorâ” i njezina podvrsta. Ali izmjena gledišta tumačenja tada za duže vrijeme opet jamči mnoštvo novih otkrića. djela. sve više ostaje jednaka u izmjeni gledištâ kojima se podvrgava. što opet jača samu historiju u sigurnosti u njezinu vlastitu naprednost i sve je više učvršćuje u njoj svojstvenom izbjegavanju povijesti. Nazvuk. ali uistinu je ona samo posljednja anticipacija biti historije kao novovjekovne znanosti. “predhistorija”. što znači jedincatošću jednokratnoga i jednostavnoga.II. Otkriće takozvane nove “građe” uvijek je posljedica. NAZVUK 76. tj. povratni odnos spram nekoga jednakog koje kao takvo uopće ne dospijeva u znanje nego predstavlja ono samorazumljivo iz čega sve objašnjavanje i dovođenje u odnos dobiva svoju jasnoću. što se očituje u tome da postaje podobna za pogon i “institut” (recimo u skladu s uređenjem Udruge cara Wilhelma). Što se manje zapisuje i obračunava i prikazuje sama povijest. Svaka se “historija” hrani iz uspoređivanja i služi proširenju mogućnostî uspoređivanja. U njoj se još vidi podvrsta. morala spoznati svoju vlastitu nedostatnost. 18. Neznana predslutnja nijekanja njezine vlastite biti koje joj prijeti od povijesnoga najdublji je razlog zbog kojega historijsko uspoređivanje shvaća razlike samo da bi ih svrstalo u jedno daljnje i zamršenije područje usporedivosti. to lakše historija može udovoljiti strogosti koja joj je svojstvena.

II. NAZVUK

76. Stavci o “znanosti”

naprednija od “duhovnih znanosti”, zbog čega je posve opravdano kada se teološki fakultet doduše podređuje medicinskom i pravnom, ali se nadređuje filozofskom. Historija, uvijek razumljena u karakteru novovjekovne znanosti na koji pretendira, stalno je izbjegavanje povijesti. Ali čak i u tom izbjegavanju ona još zadržava neki odnos spram povijesti, a to dovodi historiju i historičara u dvoznačnu situaciju. Ako se povijest ne objašnjava historijski i ne obračunava se na neku određenu sliku za određene svrhe zauzimanja stava i formiranja nastrojenosti, ako se, naprotiv, sama povijest vraća u jedincatost svoje neobjašnjivosti i njome se sve historijsko previranje i svako mnijenje ili vjerovanje što iz nje proizlaze dovode u pitanje i u stanje stalnog odlučivanja o samoj sebi, onda se provodi ono što se može nazvati povijesnim mišljenjem. Mislilac povijesti jednako se bitno razlikuje od historičara kao i od filozofa. On se ponajmanje smije povezati s onim prividom koji se obično zove “filozofija povijesti”. Mislilac povijesti ima središte svojega osvještenja i prikaza uvijek u nekom određenom području stvaranja, odlukâ, vrhunaca i padova unutar povijesti (bilo to pjesništvo, bila to likovna umjetnost, bilo to utemeljenje države i vođenje). Ukoliko se sadašnje i buduće doba, premda na sasvim različite načine, razvijaju kao povijesna – ono sadašnje-novovjekovno ukoliko, ne mogući je izbjeći, historijski odguruje povijest, a ono buduće ukoliko mora skretati u jednostavnost i oštrinu povijesnog bitka – utoliko se danas nužno, gledano izvana, brišu granice likova historičara i mislioca povijesti; to tim više stoga što historija u skladu sa svojim sve izrazitijim karakterom novinske znanosti na temelju svojih reportažnih općenitih prikaza širi zavodljiv privid iznadznanstvenog promatranja povijesti i tako dovodi do potpune zbrke povijesnog osvještenja. A ta se zbrka još jednom pojačava kršćanskom apologetikom povijesti koja se uvriježila i zavladala od Augustinove civitas dei, a u čiju su službu danas već stupili i svi nekršćani kojima je po svaku cijenu stalo do pukog spašavanja dosadašnjega, tj. sprečavanja bitnih odluka. Pravcato mišljenje povijesti stoga će biti prepoznatljivo samo malobrojnima, i među tim malobrojnima samo će rijetki kroz opću zbrku historijskog mnijenja spasiti povijesno znanje u spremnost na odlučivanje jednoga budućeg roda.
134

Još se više od povijesti udaljila priroda, i odvajanje od nje postaje to potpunije stoga što se spoznaja prirode razvija u “organsko” promatranje, ne znajući da “organizam” predstavlja samo dovršenje “mehanizma”. Otuda dolazi do toga da doba neobuzdanog “tehnicizma” ujedno može naći svoje samotumačenje u nekom “organskom svjetonazoru”. 19. Sa sve većim učvršćenjem makinativno-tehničkog znanja svih znanosti sve će više uzmicati razlika prirodnih i duhovnih znanosti s obzirom na njihov predmet i postupak. Prve će postati sastavnim dijelom strojne tehnike i pogonâ, a druge se rasprostiru u obuhvatnu novinsku znanost divovskih razmjera u kojoj se sadašnje “doživljavanje” stalno historijski tumači i u tom tumačenju dolazi do svojega što bržeg i što pristupačnijeg objavljivanja za svakoga. 20. “Univerziteti” kao “poprišta znanstvenog istraživanja i naučavanja” (kao takvi, oni su tvorevine 19. stoljeća) postaju čistim pogonima, sve “bližima životu”, u kojima se ni o čemu ne odlučuje. Posljednji ostatak neke kulturalne dekoracije zadržat će samo dok još moraju ujedno ostati sredstvo “kulturalnopolitičke” propagande. Nekakva bit “universitas” iz njih se više neće moći razviti: prvo zato što to čini suvišnim političko-narodnosna instrumentalizacija, a zatim i zato što se sam znanstveni pogon može mnogo sigurnije i udobnije održavati bez onoga “univerzitarnoga”, tj. ovdje jednostavno bez volje za osvještenje. Za filozofiju, ovdje razumljenu samo kao misleće osvještenje istine, što znači upitnosti bytka, a ne kao historijska učenost koja proizvodi “sisteme”, na “univerzitetu” i pogotovo u pogonu koji će on postati nema mjesta. Jer ona uopće nigdje “nema” neko mjesto osim onoga koje ona sama utemeljuje, ali do kojega ne može neposredno dovesti nikakav put od bilo kojeg čvrstog poretka. 21. Navedena karakterizacija “znanosti” ne proizlazi iz nekog neprijateljstva spram nje, jer takvo neprijateljstvo uopće nije ni moguće. Uz svu svoju današnju divovsku raširenost i sigurnost u uspjeh i udobnost, “znanost” u sebi uopće nema pretpostavke nekog bitnog ranga na osnovi kojega bi se ikada mogla dovesti u suprotnost spram znanja mišljenja. Filozofija nije ni protiv znanosti ni za nju nego je prepušta njezinoj vlastitoj pomami za njezinom vlastitom koristi da
135

II. NAZVUK

76. Stavci o “znanosti”

sve spretnije i brže dolazi do sve upotrebljivijih rezultata i tako tu potrebu sve nerazrješivije dovodi u ovisnost o konkretnim rezultatima i njihovu nadmašivanju. 22. Dođe li, kao što mora doći, do priznanja predodređene biti novovjekovne znanosti, njezina čistog i nužno uslužnog karaktera pogona te za to potrebnih uređenja, onda se u vidokrugu tog priznanja ubuduće mora moći očekivati, čak izračunati, divovski napredak znanostî. Ti napreci dovest će izrabljivanje i korištenje zemlje, uzgoj i dresuru čovjeka u danas još nezamisliva stanja, i ta se stanja neće moći spriječiti ili i samo zaustaviti nikakvim romantičnim sjećanjem na ono ranije i drukčije. Ali ti napreci također će se sve rjeđe još zapažati kao nešto iznenađujuće i upadljivo, recimo kao kulturalna postignuća, nego će se odigravati i trošiti i u svojim se rezultatima nuditi na prodaju u nizu i takoreći kao poslovne tajne. Tek kada odvijanje znanosti dosegne tu neupadljivost pogona, tada je ona stigla onamo kamo sama goni: tada se i sama rastvara u otopinu sveg bića. S pogledom na taj svršetak, koji će biti vrlo trajno krajnje stanje koje uvijek izgleda kao neki početak, znanost je danas u svojem začetku. Samo slijepci i budale danas će govoriti o “kraju” znanosti. 23. “Znanost” tako radi na postizanju stanja potpune nepotrebitosti u znanju i zato u doba potpune neupitnosti uvijek ostaje ono “najmodernije”. Sve su svrhe i koristi utvrđene, sva su sredstva pri ruci, svako uživanje je izvedivo, samo još treba prevladati razlike u stupnjevima profinjenja i osigurati rezultatima najveći mogući raspon najlakšeg korištenja. Skriveni cilj, kojemu hita sve to i drugo, a da o tome ni najmanje ne sluti niti može slutiti, stanje je potpune dosade (usp. predavanje 1929/30*) u okružju najvlastitijih postignuća koja jednoga dana sama više ne mogu sakriti karakter dosadnosti, ako tada postoji još neki ostatak snage znanja kako bi bar u tom stanju prestravio i raskrio sámo to stanje i napuštenost bića od bitka koja u njemu zijeva. 24. No veliko užasnuće dolazi samo iz bitnoga znanja, koje već stoji u drugom početku, a nikada iz nemoći i puke bespomoćnosti.
* Zimski semestar 1929/30 “Die Grundbegriffe der Metaphysik. Welt – Endlichkeit – Einsamkeit” (Gesamtausgabe Band 29/30)

A znanje je pak ustojnost u upitnosti bytka koji čuva svoje jedino dostojanstvo tako da se vrlo rijetko daruje u uskraćivanju kao skriveni dogođaj prolaska odluke o nadolasku i bijegu bogova u biću. Koji budući utemeljuje taj trenutak prolaska prema početku jednoga drugog “doba”, što će reći: jedne druge povijesti bytka?

Raspad i spajanje nosećih znanstvenih fakulteta
Historijske duhovne znanosti postaju novinskom znanošću. Prirodne znanosti postaju strojnom znanošću. “Novine” i “stroj” ovdje se u bitnom smislu shvaćaju kao nadolazeći načini opredmećenja koje je definitivno (za novi vijek tjera prema dovršenju) i koje u sebe usisava svu sadržajnost bića, a sámo biće tek još kao povod doživljavanja. Tim prvenstvom pristupa u uređivanju i udešavanju dvije se skupine znanostî usuglašavaju s obzirom na ono bitno, tj. njihov karakter pogona. Taj “razvoj” novovjekovne znanosti u njezinu bit danas je vidljiv tek malobrojnima i većina će ga odbaciti kao nešto nepostojeće. On se ne može ni dokazati činjenicama, nego samo shvatiti iz nekog znanja o povijesti bitka. Mnogi “istraživači” same sebe još će zamišljati kao pripadnike prokušane predaje 19. stoljeća. Jednako tako, mnogi će u odnosu spram svojih predmeta naći novo sadržajno obogaćenje i zadovoljenje te će se na njega možda još pozivati u nauku, ali sve to nije nikakav dokaz protiv onog procesa u koji je neopozivo uključeno čitavo uređenje “znanost”. Znanost ne samo da se nikada neće moći osloboditi iz toga, nego to oslobađanje također i prije svega nikada neće ni htjeti te će ga, što više napreduje, to manje i moći htjeti. Ali taj proces prije svega i nije neka pojava sadašnjeg njemačkog univerziteta nego pogađa sve što će bilo gdje i bilo kada u budućnosti još poželjeti govoriti kao “znanost”. Ako se pritom još dugo održe dosadašnji i prijašnji oblici uređenja, jednog će dana samo tim odlučnije pokazati što se zbivalo iza njihove prividne zaštite.
137

136

II. NAZVUK

78. experiri (ἐμπειρία) – “iskusiti”

77. experiri – experientia – experimentum – “eksperiment” – ἐμπειρία – iskustvo – pokus
Da bi se pojmu znanstvenog eksperimenta mogla priskrbiti dovoljna određenost u smislu današnje, novovjekovne znanosti, potreban je pregled stupnjeva i načina “iskusivanja”, s kojima je povezan i “eksperiment”. Duga povijest te riječi (a to znači ujedno i stvari) koja odzvanja u nazivu “eksperiment” ne smije zavesti tome da se ondje gdje se javljaju experimentum i experiri i experientia sada želi naći već i poznavanje današnjeg “eksperimenta” ili i samo njegovi neposredni predstupnjevi. Što se jasnije može iskazati ono različito što pokriva ista riječ, to će se oštrije moći shvatiti i bit novovjekovnog “eksperimenta” ili će se bar moći utvrditi pogledi u kojima ta bit jedino postaje vidljivom. Ne prateći historijski povijest te riječi, ovdje po samoj stvari navodimo stupnjeve “iskusivanja” i “empirijskoga” radi pripreme označavanja biti “eksperimenta”. 1. “iskusiti”: na nešto naići, i to nešto što nekoga zadesi; neizbježnost prihvaćanja toga što nekoga pogodi i nešto mu učini, što nas “aficira”, što nas susretne bez našeg doprinosa. 2. iskusiti kao prilaziti nečemu što nas ne “dira” neposredno u navedenom smislu, ogledavanje oko sebe i za sobom, istraživanje i to jednostavno samo u tom pogledu kako izgleda i postoji li uopće i može li se zateći. 3. ali prijašnje prilaženje nečemu na način isprobavanja kako izgleda i kako postoji ako se pridoda ili oduzme ovo ili ono. U 2. i 3. ono iskušeno uvijek je već nešto na neki način traženo i to uz primjenu određenih pomagala. Puko ogledavanje oko sebe i pogledavanje postaje promatranjem koje prati ono što susreće i to u izmjenjivim uvjetima njegova susretanja i pojavljivanja. Pritom se opet ti uvjeti i sama njihova izmjena mogu zateći i dočekati. Ali mogu se i na ovaj ili onaj način promijeniti nekim zahvatom. U posljednjem slučaju priskrbljujemo si određena iskustva određenim zahvatima i uz primjenu određenih uvjeta točnijeg gledanja i određivanja. Povećalo, mikroskop: izoštrenje vida i promjena uvjetâ motrivosti.
138

Instrumenti i oruđa pritom su i sami načinjene materijalne stvari koje su često iste vrste, u bitnome, kao ono što se promatra. Ovdje se već može govoriti o nekom “experimentumu”, a da nema ni traga nekom “eksperimentu” i njegovim uvjetima. To tim više ako se skupljaju promatranja, pri čemu su opet moguća dva slučaja: skupljanje promatranja bez izbora, samo na temelju njihove nepredvidive raznolikosti i upadljivosti; i skupljanje s namjerom postizanja nekog poretka čiji “princip” još uopće nije uzet iz promatranih predmeta. 4. Iskusivanje kao isprobavajuće prilaženje i promatranje unaprijed teži ispostavljanju neke pravilnosti. Ovdje je bitno predujmljenje onoga pravilnog, a to znači nečega što se pri jednakim uvjetima postojano ponavlja.

78. experiri (ἐμπειρία) – “iskusiti”
1. naići na nešto što zadesi; nešto nekoga zadesi, nekoga pogodi nešto što mora prihvatiti; zadesiti se nekome. Ono što zadešava, tiče se, af-fekcija, osjetilni osjećaj. Receptivnost i osjetilnost i osjetilna oruđa. 2. prilaženje nečemu, ogledavanje oko sebe, gledanje za sobom, istraživanje, prehodavanje. 3. prilaženje nečemu kao iz-probavanje, sâm pitati da li kadatada, kako-ako. Kod 2. i 3. već uvijek neko više ili manje određeno traženo. Kod 2. neodređeno što me zadešava, na što nailazim bez svojeg doprinosa. Kod 3. zahvat ili izoštrenje prilaženja, raščlanjivanje, povećavanje određenim pomagalima, instrument, oruđe, i sâm materijalna stvar. Povećalo, mikroskop, izoštravanje vida, uvjeti motrivosti. Skupljanje raznoraznih promatranja i o “pravilnostima” u nekom posve neodređenom poretku, upadljivo. 4. Da prilaženje i isprobavanje pomoću oruđa teži ispostavljanju nekog pravila. Predujmljenje pravilnosti, npr. kada toliko – tada toliko. Kada-tada kao uvijek iznova postojano (όν). Izvršiti probu, isprobati; Aristotel, Metafizika A1: ἐμπειρία, ὑπόληψις, koje uvijek
139

II. NAZVUK

78. experiri (ἐμπειρία) – “iskusiti”

kada-tada. Po-kus, ne samo “probanje” nego predmetno “dovođenje u iz-kušenje”, postavljanje zamke, puštanje u pad, da – da ne! 5. Prilaženje i isprobavanje, težnja pravilima na taj način da uopće ono pravilno i samo ono unaprijed određuje ono predmetno u njegovu području i to područje uopće se ne može shvatiti drukčije nego ispostavljanjem pravilâ, a to je moguće samo tako da se pokaže pravilnost (isprobaju se mogućnosti usklađenosti s pravilima, pokus sa samom “prirodom”) i to tako da je pravilo neko pravilo mjere i moguće mjerivosti (prostor, vrijeme). Što to načelno kazuje za oruđe kao nešto materijalno, prirodno? Tek sada mogućnost, ali i nužnost novovjekovnog eksperimenta. Zašto nužnost? “Egzaktni” eksperiment (mjerni), neegzaktni. Eksperiment je moguć tek ondje gdje se predujmljuje bitno i samo kvantitativno-pravilno određeno predmetno područje; i predujmljenje ga tako određuje u njegovoj biti.

experiri – experientia – intuitus (argumentum ex re)
stoji protiv componere scripta de aliqua re, tj. sastavljanja ranijih mnijenja, autoritetâ, i čisto logičkog razmatranja tih mnijenja kako bi se našlo najuvjerljivije, prije svega ono koje je suglasno s vjerskim naukom odnosno nije mu proturječno (argumentum ex verbo). Usp. srednjovjekovnu prirodnu znanost, gdje se općenito essentia uzima kao ono realno. experiri – tako uopće protiv onoga autoritativno obznanjenog i uopće onoga što se ne može pokazati i staviti na svjetlo, što je nedostupno za lumen naturale (nasuprot verbum divinum, “objavi”). Usp. Descartes, Regula III. To experiri već je predsrednjovjekovno, εμπειρία, liječnici – Aristotel! Kada-tada! ἐμπειρία, τέχνη već neka ὑπόληψις onoga kada-tada (pravilo). Ali sada kroz suprotnost jedno bitno značenje, a pogotovo ako se preobrazba čovjeka: izvjesnost spasa i izvjesnost onoga ja. Ali time tek samo općenita pretpostavka za mogućnost “eksperimenta”. On sâm time još nije dan kao nešto što postaje nužnim i
140

prvim sastavnim dijelom spoznaje. Za to je potreban načelno nov korak. Posebna i neusporediva pretpostavka za to jest – ma koliko to čudno zvučalo – da znanost postane racionalno-matematička, tj. u najvišem smislu ne eksperimentalna. Postavljanje prirode kao takve. Budući da je novovjekovna “znanost” (fizika) matematička (ne empirijska), ona je nužno eksperimentalna u smislu mjernog eksperimenta. Čista je glupost reći da je eksperimentalno istraživanje nordijsko-germansko, a racionalno nasuprot tome tuđinsko! Tada bismo se već morali odlučiti računati Newtona i Leibniza u “Židove”. Upravo nabačaj prirode u matematičkom smislu pretpostavka je za nužnost i mogućnost “eksperimenta” kao mjernog. Sada eksperiment ne samo protiv pukog pričanja i dijalektike (sermones et scripta, argumentum ex verbo) nego protiv bilo kojeg samo znatiželjom vođenog istraživanja nekog neodređeno predočenog područja (experiri). Sada eksperiment nužan sastavni dio egzaktne znanosti, koja je utemeljena na kvantitativnom nabačaju prirode i razvija sam taj nabačaj. Sada eksperiment više ne samo nasuprot pukom argumentumu ex verbo i nasuprot “spekulaciji” nego nasuprot svem pukom experiri. Otuda načelna zabluda i zbrkanost bitnih predodžaba kada se kaže (usp. Gerlach*) da novovjekovna znanost počinje već u srednjem vijeku, jer npr. Roger Bacon raspravlja o experimentumu i experiri te pritom govori i o kvantitetama. Ako već, onda natrag na izvor te srednjovjekovne “modernosti”: Aristotel, εμπειρία. Sada eksperiment protiv experiri. Uloga koju pri postavljanju prirode kao veze postojanja stvarî po zakonima imaju harmonia mundi i predodžbe o ordo, κόσμος, suodredbena je, ali sve se više povlači.
* npr. Walter Gerlach, Theorie und Experiment in der exakten Wissenschaft. U: M. Hartmann i W. Gerlach, Naturwissenschaftliche Erkenntnis und ihre Methoden. Berlin 1937.

141

“loša”. nego spram toga da se samo opisuje i prihvaća i utvrđuje ono što se pruža. Priopćenje pripadajuće teorije i pitanja. 2. pred-očenosti. “Psihološki” eksperiment Ne da bi se pokazalo što eksperiment jest (to također) nego da bi se pokazalo koji je drugi smjer i stupanj opredmećenja. Postojanost okolnostî i instrumenata 2. Ali sve to experiri još nije novovjekovni “eksperiment”. 4. utvrđivanje. odakle. ili postojanje nekog odnosa: ako-onda. Čisto mjerni eksperiment. pritom uvijek nešto traženo. mirkoskop) I opet je li taj odnos još kvantitativno određen: ako toliko – onda toliko. Nasuprot tome gledanje k nečemu i prilaženje tome. nasuprot autoritativno obznanjenom i kao takvom uopće ne pokazivom. Npr. 5. pojam prirode. instrumentuma. Egzaktna znanost i eksperiment 1. “Psihološki” eksperiment. Pomoću nekog udešavanja. ili bez njih. Budući da je egzaktna. predočenost i ispravnost i istina – činjeničnost. Ukoliko egzaktna znanost zahtijeva eksperiment? 2. experiri – experientia – experimentum – “eksperiment” Temeljni uvjeti mogućnosti novovjekovnog eksperimenta: 1. nešto kao “boja”. experiri – experientia – experimentum – “eksperiment” Iskusiti. da li jednostavno neko tako i tako. Samo pod tom pretpostavkom pojedinačni rezultat može polagati pravo na utemeljiteljsku snagu i prokušanost. a to znači onoga opitanog kao takvog. zato eksperiment. već prema tome što se traži neko isprobavanje. “uzrok-učinak”. U srednjem vijeku i ranije već razlika spram λόγῳ nasuprot sermo (componere scripta de aliqua re). Sada razlika ne više spram pukog govorenja i sastavljanja mnijenjâ. quale. bez određenog predujmljenja koje zacrtava djelovanje. nije “aparatura” kao takva nego pitanje koje se postavlja. tj. Pokazati kako su unutar prirodne znanosti “eksperiment” i “eksperiment” različiti u svojem karakteru. uređenja. Općevaljana potkrepljivost (općevaljanost i “objektivnost”). “autoritetâ” o nekom stanju stvari. “Eksperiment” u novovjekovnom smislu je experientia u smislu egzaktne znanosti. NAZVUK 80. Predumljenje onoga traženog. 3. kao “ton”. odakle puše vjetar. u skladu s predmetnošću i načinom njegova opitivanja. priopćenome. na nešto naići. nešto nekoga zadesi. Predpitanje: što je eksperiment? experiri i eksperiment 3.II. zašto? (Upotreba povećala. 143 . matematički nabačaj prirode. Vlastito djelovanje kako bi se nešto dovelo do danosti. Tumačenje i tumačenje je različito. Ali pitanje je “što” i “kako”. ali ne u zbilji pokazanome. 79. proba kao pokus. kao “veličina”. Što sada gledati? Činjenice Što ne? i Koja je razlika? zakoni Čemu i zašto ovaj “eksperiment”? U kontekstu kojeg se pitanja nalazi? 80. Fizikalno tumačenje! Što je “sigurnije”: neposredno naivno opisivanje ili egzaktni eksperiment? Ono prvo. isprobavanje je li voda topla ili hladna. imao sam svoja iskustva. predmetnosti. Ono odlučujuće kod novovjekovnog “eksperimenta”. nasuprot onome samo kazano142 me. “Biološki” eksperiment. preobrazba biti zbilje od bitnosti u pojedinačnost. jer pretpostavlja “manje” teorije! Što znači zahtjev ponovljivosti eksperimenta? 1. I opis je već “tumačenje”. U skladu s tim uređenje i priprema postupka.

Sein und Schein” i zimski semestar 1937/38 vježbe “Die metaphysischen Grundstellungen des abendländischen Denkens (Metaphysik)” i sva povijesna predavanja 144 145 . o tome ljetni semestar 1937. DOIGRA * * usp.III. vježbe “Nietzsches metaphysische Grundstellung.

Zato moramo možda još neuglednije i još odlučnije usmjeriti povijesno osvještenje samo na mislioce povijesti prvog početka i pitajućim dijalogom s njihovim pitanjima nenadano zasaditi jedno piitanje koje će se jednom nalaziti kao posebno ukorijenjeno u jednom drugom početku. Sva predavanja o “povijesti” filozofije. Uz to sve o razlikovanju provodnog i temeljnog pitanja. Ali budući da već to povijesno osvještenje. No doigra povijesti prvopočetnog mišljenja nije neki historijski dodatak i zadatak uz neki “nov” “sistem” nego u sebi bitna priprema drugog početka koja potiče preobrazbu. Odluka o svoj “ontologiji”. ali to je most koji zamahuje prema obali o kojoj se tek treba odlučiti. odgovaranje na provodno pitanje i pravi razvoj provodnog pitanja. Pogotovo budući da se izvanjski oblik tih 146 147 . prijelazno izvire iz drugog početka. ono previše podliježe pogrešnom tumačenju koje nailazi samo na povijesna razmatranja o mislilačkim djelima čiji se izbor može voditi bilo kakvom proizvoljnom sklonošću. 82.81. prijelaz na temeljno pitanje (“Bitak i vrijeme”). Doigra Razlaganje nužnosti drugog početka iz iskonskog postavljanja prvog početka. kao doigra početaka koji se temelje u sebi i svaki različito pripadaju bezdanu. Doigra je povijesne biti i prvo je premošćivanje prijelaza. Provodni ugođaj: ugoda pitajućeg naizmjeničnog nadilaženja početaka. a njegovo poimanje već zahtijeva skok.

ispituje bit “metafizike” već u smislu prvog prilaženja prijelazu u drugi početak. Ali ta odredba “metafizike” neizbježno ostaje dvoznačnom utoliko što izgleda da je ona samo jedna današnja drukčija inačica dosadašnjeg pojma koja ništa ne mijenja na stvari. (Ne budizam! suprotno). Biće u svojem uzlazu k samome sebi (grčko doba).) Povijesno pojmljeno. prouzročeno od nečega najvišeg svoje biti (srednji vijek). ono već pita polazeći od drugog početka. neštićenog piitanja u bezdanu istine bitka? Što ako “mišljenje” važi samo još kao zaključivanje bez pogrešaka u ispravnom predočavanju predmetâ. Ako se “metafizika” učini vidljivom kao zbivanje pripadno tubitku kao takvom. a to znači održanje dotadašnjih i k tome nužno zbrkanih predodžaba o “metafizici”. Istina bytka postaje sve zakrivenijom. Što je čovjek nebivstvujućiji. Pitanje: Što je metafizika?. što znači odricanje od metafizike. 84. 148 . No što ako smo izgubili bit mišljenja i “logika” je izabrana kako bi raspolagala “mišljenjem”. a da se iz njih nikada ne probije mig povijesti. ona “metafizici” zatvara svaki put k nekoj daljnjoj mogućnosti. i to čak s nekom korišću. Što se isključivije mišljenje okreće biću i za sámo sebe traži neki najbivstvujućiji temelj (usp. Iskonsko privlaštenje prvog početka znači smještanje u drugom početku Iskonsko privlaštenje prvog početka (a to znači njegove povijesti) znači smještanje u drugom početku. taj je prijelaz prevladavanje i to prvo i prvo moguće sve “metafizike”. bitak) k temeljnom pitanju: što je istina bytka? (Bitak i bytak je jedno te isto. upravo to nadilaženje bića u bićevnost (ideja). Ono što ono čini vidljivim kao odredbu “metafizike”. i to tako da mišljenje nadilazi biće. nepoduprtog. rabiti samo kao historijska i stoga ujedno popravljiva razmatranja i možda otkrića. Prijelazno mislilački poimati 149 83. Iskonsko privlaštenje prvog početka znači smještanje u drugom početku povijesnih osvještenja (predavanja o “historiji filozofije”) ni po čemu ne razlikuje od onoga što predstavlja samo još naknadnu učenost uz jednu dovršenu povijest filozofije. a da se ne potpadne onome “ništa”? Tu-bitak je utemeljenje istine bytka. premda je ona sama tek preostatak nemoći mišljenja. izlaganje u vezi s “Bitkom i vremenom” i “O biti temelja”). a ipak iz temelja različito. “Metafizika” tek sada postaje spoznatljiva u svojoj biti. to bliže dolazi bitku. a u prijelaznom mišljenju svaki govor o “metafizici” postaje dvoznačan. pitanje o bićevnosti. postavljeno u području prijelaza k drugom početku (usp. I tek se tako pokazuje što je bila metafizika. Povijesna osvještenja imaju temelj svoje provedivosti u mišljenju povijesti bytka. Ono se provodi u prijelazu od provodnog pitanja (što je biće?. što se manje ukrućuje u biće kao koje sebe zatječe. Povijesna osvještenja mogu se. nego je potisak u prijelaz i time u znanje da je sa svakom vrstom metafizike gotovo i tako mora biti ako filozofija treba zadobiti svoj drugi početak. ali time što ta inačica biti “metafizike” prije i posve postaje nekim utemeljenjem tu-bitka. tj. onda to ne treba značiti neko jeftino “antropološko” usidrenje discipline metafizike u čovjeku nego je tu-bitkom zadobiven onaj temelj u kojemu se temelji istina bytka. one koja je povijest samoga bytka i u sebi nosi odluke svih odluka. to se odlučnije filozofija udaljava iz istine bytka. tako da sada sam bytak iskonski dolazi na vlast i postao je nemogućim neki stav nadilaženja bića. No kako je moguće metafizičko odricanje od bića. Ona to jest. DOIGRA 85. ono dano kao predmet (novi vijek). to već više nije metafizika nego njezino prevladavanje.III. 85. kao izbjegavanje onog piitanja. što pak znači polaženja od bića i to kao danoga i kao predmeta. Mnijenje sve metafizike o bitku Metafizika smatra da se bitak može pronaći na biću. Descartes i novi vijek). Ovo pitanje ne želi postići razjašnjenje. Drugim riječima. sve rjeđom postaje mogućnost da ta istina kao takva postane utemeljujućom moći i uopće tek spoznata.

npr. bićevnost je naknadni dodatak i zato ono “apriori”. kao ono noćno nasuprot svijetlom itd. Mi ne možemo shvatiti ono što je sadržano u svemu tome sve dok nam istina bytka nije postala nužnim pitanjem. koja je posvuda – također i kao pozitivizam – idealistička. osim ako grčku ἰδέα već poimamo iz 1. jednostavno ostaju re-aktivni i time načelno ovisni o metafizici te stoga i sami metafizika.) Naprotiv. kao sveživot u kojemu sve vrije. DOIGRA 87. sjetimo li se da upravo “pozitivizam” predstavlja najgrublji od svih “metafizičkih” načina mišljenja utoliko što. naprotiv: ona joj se tek sada mora doigrati u svojoj bitnoj mogućnosti i tako sama filozofija preigrati u svoj drugi početak. bytak je sebeskrivanje 3. drugo. Sada nam na kraju sve metafizike više ništa ne kazuju pojedini metafizički pokušaji kao nauci nego “samo” povijest metafizike.III. bićevnost je prisutnost 2. nego o prevladavanju metafizike iz njezina temelja.-4. stalno nadilazi upravo to biće načelnim postavljanjem jedne istovrsne “kauzalnosti”. Povijest prvog početka (povijest metafizike) je povijest metafizike. preusijano pitala o bićevnosti bića. upućuju na to da se kraj zapadne metafizike. 150 Mnogi znakovi. shvaćamo je u njezinu netaknutom temelju. S metafizikom je gotovo. bilo to i samo zato da bi se na njoj brusili kako bi iskočila još neka iskra onoga što se može znati i kazivati i za te “mislioce” pisati. Ali to “samo” nije ograničenje. (Još manje smijemo pogrešno protumačiti pojedine “metafizike” kao puke igre sa svrhom transcendiranja. 86. tek sada shvati u njegovoj biti i pusti da ta bit. No baš zato ni prijelazno mišljenje ne smije popustiti iskušenju da ono što je pojmilo kao kraj i u kraju sada jednostavno ostavi iza sebe umjesto da ga iza sebe dovede. metafizika se sada na kraju mora shvatiti ozbiljno na način koji bitno nadmašuje svako preuzimanje i nasljeđivanje nauka i svako obnavljanje stajalištâ i svako miješanje i pomirenje mnogih takvih. koji je već stvaralački i jedino proveo Nietzsche. Povijest prvog početka (povijest metafizike) znači: ono pojmljeno premještati u njegovu nemogućnost. nego zato što zbog otpadanja od prvog početka tim piitanjem nikada nije mogla ispitati u temelju traženi bytak te je naposljetku u nelagodi te nemoći spala na “obnovu” “ontologije”. tj. sve dok nismo utemeljili vrijeme-prostor djelovanja u čijem se domašaju tek treba izmjeriti što se dogodilo u povijesti metafizike: predigra samog do-gođaja kao bivanja bytka. nego zahtjev za nečim iskonskijim. Promislimo li o toj zadaći drugog početka (pitanju o “smislu” bytka u formuli o “bitku i vremenu”). Je li još nužno posebno štititi tu obranu “metafizike” od brkanja s “antimetafizičkom” tendencijom “pozitivizma” (i njegovih varijanti)? Ne baš. Ali sve dok gledišta crpimo iz onoga što je moglo i moralo postati vlastitim znanjem metafizike (nauk o idejama i njegova promjena) tjerani smo u ono historijsko. uđe u istinu bytka. u potpunosti ostaju na tlu metafizike i trebaju je.-4.. Metafizika kao znanje o “bitku” bića morala je doći do kraja (usporedi Nietzschea) jer se uopće i još nikada nije usudila pitati o istini samoga bytka te je stoga i u svojoj vlastitoj povijesti uvijek morala ostajati u zbrci i neosiguranosti svoje niti vodilje (mišljenja). Metafizika u svojoj povijesti postaje vidljiva tek kada su se pojmila njezina provodna pitanja i razvio se postupak s njima. sadrži posve određenu odluku o bićevnosti bića (osjetilnost) te. Ali za prijelazno mišljenje ne radi se o nekom “protivništvu” spram “metafizike”. još jednom prekriva i da i to “uskrsnuće” metafizike kršćanske crkve još jednom koriste u svoje svrhe. Svi biologizmi i naturalizmi koji proizvode “prirodu” i ono neracionalno kao nositelja iz kojega sve proizlazi. postaje razgovijetno i to da svi pokušaji koji reagiraju protiv metafizike. Ukoliko povijest poučava? Što se time želi reći? 151 . prvo. biće je u prvenstvu 4. početak prevlasti “metafizike” Richarda Wagnera i Chamberlaina. ne zato što je previše. Govor o kraju metafizike ne smije zavesti na pomisao kako je filozofija gotovo s “metafizikom”. Što povijest metafizike priprema kao ono još netaknuto i za nju samu nespoznatljivo i tako doigrava 1. čime bi se ona upravo iznova ustoličavala. 87. prekritički.). Tek ako uspije nabačaj povijesti metafizike u tom domašaju (1. preobražena.

a ipak postaviti pitanje o “modalitetima” na jedan drugi temelj. a ipak ne znamo kamo idemo. “Logika” kao nauk o ispravnom mišljenju postaje osvještenjem biti jezika kao začinjućeg imenovanja istine bytka. kao dogođaj postaje onim najjedincatijim i najzačudnijim. mi moramo proći bitno osvještenje same filozofije kako bi ona zadobila početak iz kojega. 90. 88. U toj odlučnosti prijelaza nema pomirenja niti sporazumijevanja nego dugih samoća i najtiših ushićenja na vatri ognjišta bytka. Prijelaz k drugom početku odlučen je. bez potrebe za ikakvim osloncem. 89. a ipak misliti sasvim suprotno. a ipak tu-bitkom prevladati “transcendentalni” pristup. kada će istina bytka postati onim istinitim i odakle će povijest kao povijest bytka krenuti svojim najstrmijim i najkraćim putem. Od prvog k drugom početku. To je znanje. omalovažavanje i čak rastvaranje. a ipak spoznati da je on najdalji od pitanja bitka. Pitanje o biću mora se svesti na svoj vlastiti temelj. dosada u liku bićevnosti ono najopćenitije i najuobičajenije.) ili čak stavova “svjetonazora”. To su neki u sebi neovisni. zbivanje ispitivanja bićevnosti u sebi je određeno otvaranje bića kao takvog na taj način da čovjek pritom iskusuje odredbu svoje biti koja izvire iz tog otvaranja (homo animal rationale). Razumjeti glavne Kantove korake. Nijekanje Zbivanje pitanja o biću kao takvom. Filozofija kao “filozofija nekog naroda”). 15. A ono što je dosada tvorilo nit vodilju i horizont sveg tumačenja bića. Ali bytak. zato što spušta nihilizam još iskonskije u napuštenost od bitka. Ono razlučeno tako je odlučno razlučeno da nad tim razlikovanjem uopće ne može biti nekog zajedničkog područja. povlači se u utemeljenje istine bytka. Od prvog k drugom početku. tek sada dolazi do velikog obasjavanja sveg dosadašnjeg mislilačkog djela. pravo prevladavanje nihilizma. Obuhvatiti Hegelovu sistematiku nadmoćnim pogledom.III. odstranjenje. Prijelaz k drugom početku Pojmiti Nietzschea kao kraj zapadne metafizike nije historijska tvrdnja o onome što je iza nas nego povijesno ishodište budućnosti zapadnog mišljenja. Propitati Schellingovo pitanje o slobodi. U njoj se vidi odmah i samo odbijanje. DOIGRA 90. a to znači neki početak i njegova ishodišta i napreci kako bi se pustilo iskusiti (za početne pitaoce) da biti bytka pripada uskraćivanje. Prijelaz k drugom početku provodi lučenje koje se odavno više ne odvija između smjerova filozofije (idealizam – realizam itd. a ipak umjesto monas misliti tu-bitak. na pitanje o istini bytka. mišljenje (pred-očavanje). Ali što otvara to otvaranje bića o bićevnosti i time o bytku? Potrebna je neka povijest. opet može biti ona sama (usp. Prijelaz luči nadolazak bytka i utemeljenje njegove istine u tubitku od sveg pojavljivanja i razabiranja bića. Kao prijelazni ovoga prijelaza. a povijest prvog početka tako se potpuno izuzima iz privida uzaludnosti i puke zabludjelosti. Predpogled. čime je prevladan sav idealizam te time i dosadašnja metafizika i metafizika uopće kao nužan razvoj prvog početka koji tek tako opet dospijeva u tamu da bi se samo polazeći od drugog početka pojmio kao takav. a ipak supripadni putovi kako bi se u znanje doigralo uvijek samo jedno jedino: da je bivanju bytka potrebno utemeljenje istine bytka i da se to utemeljenje mora provoditi kao tu-bitak. Učiniti vidljivom Leibnizovu nedokučivu mnogolikost prvog pitanja. s Nietzscheom kao najbližim odvažiti se na suočavanje. premda to još ostaje posve potisnuto bljedilom umjetnog privida makinativno doživljenog “bića” (“životna zbilja”). Okružju te zadaće pripadaju “povijesna” predavanja Okružju te zadaće pripadaju “povijesna” predavanja. Nijekanje Kako je malo onih koji razumiju i kako ti koji razumiju rijetko shvaćaju “negaciju”. Ti likovi nijekanja ne 152 153 . u tu-bitak.

može izraziti pojedinim koracima i stupnjevima: Iskustvo i razabiranje i sabiranje bića u njegovoj istini učvršćuje se u pitanje o bićevnosti bića po niti vodilji i predujmljenju “mišljenja” (razabiruće iskazivanje). Od-skok. Zacrtana je mogućnost da se onaj karakter mišljenja kao niti vodilje s obzirom na tumačenje bića tek sada doista uzdiže u jedino mjesto odlučivanja o biću. 130. još nad-visuje i sada i ubuduće sve ono što je jednom proizašlo u njegovom slijedu i postalo predmetom historijskog obračunavanja. a zatim posebno tako shvaćeno kao pitanje: što je biće (što je sámo provodno pitanje zapadne metafizike. i to ovo drugo još iskonskije od prvoga. pogotovo kada su prethodno ratio i intellectus dugo bili prisiljavani služiti (kršćanska vjera).III. koji “potvrđuje” ono od čega od-skače. * usp. nemoguće sve školsko i prava borba je ono prijelazno. učvršćuju u shvaćanju čovjeka kao animal rationale. Naravno. to iskonsko nijekanje iste je vrste kao ono uskraćivanje koje si usteže neko daljnje praćenje jer zna i priznaje neponovljivost onoga što u svojem kraju zahtijeva drugi početak. U početnome tih početaka svaki je put. To uzdizanje onoga što strši u prvom početku smisao je “destrukcije” u prijelazu k drugom početku. bitan posjed samoga bitka? No ne mora li onda ono “ne” (i ono da) imati svoj bitan lik u tubitku što ga upotrebljava bytak? Ono ne je veliki od-skok u kojemu se doseže ono tu. Bytak i biće 154 . koje je ostalo nerazvijeno kroz cijelu tu povijest do Nietzschea. Naprotiv. kao i svaka ispravnost potječe iz iskonskije istine? I nisu li na kraju to da i ne. koje proizlazi iz početnog iskustva bića kao takvog. Ali pogrešno bi bilo mnijenje koje bi htjelo naći to provodno pitanje u prvom početku i kao početak. Od prvog k drugom početku * Prvi početak iskusuje i postavlja istinu bića ne pitajući o istini kao takvoj jer je ono u njoj neskriveno. koji nisu dalje utemeljeni. Tražimo li povijest filozofije doista u zbivanju mišljenja i njegova prvog početka i držimo li to mišljenje u njegovoj povijesnosti otvorenim razvijajući provodno pitanje. oni izraze kao ono mjerodavno. Od prvog k drugom početku samo da se često šire. Drugi početak iskusuje istinu bytka i pita o bytku istine da bi tek tako utemeljio bivanje bytka i pustio da biće kao ono istinito proizađe iz one iskonske istine. Bićevnost i mišljenje No to se prvenstvo i predujmljujući karakter mišljenja (λόγος – ratio – intellectus). biće kao biće. gdje god iz početka postaje neko polazište i napredovanje. Tako izostaje pomisao na mogućnost da bi nijekanje čak moglo biti i dublje bîti od onoga “da”. nužno svemu nadmoćno jer ono guta i ono ništa te kao “ne” i protiv uključuje u sebe ili sasvim uništava. Ali je li odobravanje i odbacivanje u području predočavanja i predočavajućeg “vrednovanja” jedini oblik onoga da i ne? Je li to područje uopće jedino i bitno ili ono. iako samo formularno. odloženo. oni su također ti koji se najneposrednije približavaju uobičajenoj predodžbi riječi “ne”. No s druge strane gubi se i ono početno početka. DOIGRA 91. koja time kreće). 132. takvo nijekanje ne zadovoljava se odskokom koji samo ostavlja iza sebe nego sámo sebe razvija tako što oslobađa prvi početak i njegovu početnu povijest te to oslobođeno vraća u posjed početka gdje ono. ono se povlači u ono nedokučeno početka čim za mišljenje postane mjerodavno provodno pitanje. Mišljenje prvog početka samo se za grubo i prvo objašnjenje može karakterizirati “provodnim pitanjem”. od kojega se polazeći ono početno ne samo procjenjuje nego i tumači. Ali svaki put postoji i opasnost da se. Sam odskok tek preuzima dosezanje skoka i tako ovdje ono ne prestiže ono da. onda se unutarnje kretanje tog mišljenja. “Bit” bytka. tj. Iz prvog početka kreće se učvršćivati mišljenje. naprotiv. izvanjski gledano: od-metanje drugog početka spram prvoga. nikada nije “nijekanje” u običnom smislu odbijanja i čak omalovažavanja. iz čega 155 91. jednako površno kao i ne. ali koji također sâm kao skok nema ništa ništetno. pogotovo budući da se i da odmah shvaća u smislu svake vrste odobravanja. i to sasvim različito.u tu-bitku. prvo neizrečeno. Ali zato to ne. Skok.

a da ipak ne prodire u ono područje pitanja i ono temeljno stajalište iz kojih se tek može osigurati oslobađanje te zadaće od onoga što je dotada bilo. 157 . A svaki je preobrat pogotovo povratak i upetljanost u suprotnost (osjetilno – nadosjetilno). 5. Zadržavanje znači: pitati o bitku bića. ali pritom ujedno u drugom odvede načelno preko samoga sebe. a inače bi ostajalo po starom. ali zato jačanje važnosti čovjeka kao pojedinca (spas duše). Prvi korak prema stvaralačkom prevladavanju kraja metafizike morao se provesti u tom smjeru da se misaoni stav u jednom pogledu zadrži. kako neovisno o svemu tome. o onome što u metafizici nikada nije postalo pitanjem niti je to moglo postati. nego bytak. a “bitak” upravo utvrđivanje i činjenje postojanim. Taj dvostruki prijelazni karakter. Sada je dovedeno u pitanje vodeće temeljno stajalište zapadne metafizike. a ipak time nošen i vezan. ne kao “nauk” i dogmatika. stoljeća (liberalizam – industrijalizacija – tehnika) dovodi do pozitivizma. ne viši “misliti”. i sve to kao zadaća. koji “metafiziku” ujedno iskonskije shvaća i time prevladava. Zašto ne bi i ratio. Bijeg u “postajanje” (“život”) metafizički je samo izlaz. to isto tražio za sebe. ukoliko je sve počivalo na njoj i u njoj su bile iscrpljene sve mogućnosti. Nietzsche ostaje uhvaćen u metafizici: od bića k bitku.III. 4. ali nipošto ne samo tako da bi se mišljenje zamijenilo “vremenom” i sve se samo shvaćalo “vremenitije” i egzistencijalnije. “Vrijeme” kao imenovanje “istine” bitka. kako je to on sam prvi najrazgovjetnije vidio. ma koliko da Nietzsche sigurno osjeća kako i ta suprotnost mora izgubiti svoj smisao. koji posvuda nosi znakove onoga što je sam Nietzsche rano spoznao kao svoju zadaću: preobrata platonizma. kako otuda potječe iskonskost Kantova mišljenja. 3. 2. tj. 6. DOIGRA 91. međutim. mijenja se odredba bićevnosti bića u predmetnost: Mišljenje (izvjesnost) i predmetnost (bićevnost) Pokazati kako se otuda 1. istodobno održava predaja Kanta i njemačkog idealizma i pokušava se nastaviti platonističko mišljenje (Lotze i njegova metafizika vrijednosti). kao “putem”. kako nemoć za metafizičko mišljenje zajedno sa silnicama 19. nego “vrijeme”. i to s izmijenjenim očekivanjima o tome što ono može postići. sama istina. posljednji izlaz na kraju metafizike. u potpunosti je značajka “fundamentalne ontologije”. određuje novovjekovno mišljenje do Kanta. stekao sigurnost u sebe i tu sigurnost učinio mjerilom sveg učvršćivanja i ob-”razlaganja” (ratio kao razlog)? Sada počinje premještanje težišta mišljenja u samosigurnost mišljenja (veritas postaje certitudo) i stoga se sada u formuli prvo mora postaviti mišljenje. Nietzsche u suočavanju s najupitnijim mješancem (iz 3. kako se. Sada se pojavila mogućnost jednog stanja u kojemu je ratio morao prihvaćati ono što je bilo po volji vjeri. U toj povijesti ostaje sve samorazumljivijim i stoga neosviještenim stav provodnog pitanja u smislu formule: mišljenje i predmetnost. ne više najprije mišljenje. u svim mogućim oblicima postalo općim posjedom i “misaonim dobrom” svjetonazorâ masa. Od prvog k drugom početku doduše nije proizašlo nikakvo tumačenje bića. i Nietzsche iscrpljuje sve mogućnosti tog temeljnog stajališta koje je u međuvremenu. Za Nietzschea “biće” (ono zbiljsko) ostaje postajanje. “Bitka i vremena”. A prevladavanje: prvo pitati o istini bytka. “mišljenje” – ratio – um kao nit vodilja i predumljenje tumačenja bićevnosti. Odgovarajuće tome. isprva još udružen s fides. nego je sada pitanjem postalo ono što u prvom početku nije moglo postati pitanjem. kako posezanjem natrag u kršćansku predaju zajedno s napuštanjem Kantova stajališta nastaje apsolutno mišljenje njemačkog idealizma. nego bitak. stajalište bićevnosti i mišljenja. 156 I ondje gdje Nietzsche protiv “bitka” (bićevnosti) navodi postajanje to se zbiva pod pretpostavkom da “logika” određuje bićevnost. Taj naslov postavljen je iz jasnoga znanja o zadaći: ne više biće i bićevnost. 4 i 5) Schopenhauerom prepoznaje svoju zadaću u prevladavanju platonizma.

tj. mora tumačiti tako da φύσις nije dovoljno moćna kako bi povrh παρουσία i ἀλήθεια i sama zahtijevala svoju istinu i nosila njezin razvoj? A to je ono što želi i mora postići drugi početak: uskok u istinu bytka. No sada je nužan veliki preobrat koji je s one strane sveg “prevrednovanja svih vrijednosti”. onaj preobrat u kojemu se ne utemeljuje biće polazeći od čovjeka nego čovjekov bitak iz bytka. posebno se ne utemeljuje. tako da se pomoću njega misli neko najviše biće kao ἀρχή – αἰτία – causa – ono neuvjetovano. na taj način da on sam utemeljuje čovjekov bitak i to čak niti ne neposredno već čovjekov bitak tek kao posljedicu upućenosti na tu-bitak i kao samu tu upućenost. ono “apriori” samo je zastiranje naknadnosti bytka koja mora vladati ukoliko se u neposredno prvom. “zbilja” – “bitak” bića) U drugom početku istina se spoznaje i utemeljuje kao istina bytka. Za to je pak potrebna neka viša snaga stvaranja i piitanja. i to 159 158 . Bytak biva kao dogođaj utemeljenja onoga tu i sâm iznova određuje istinu biti iz bivanja istine. odgovarajuće onome ποιούμενον grčke ποίησις (usp. a ne ono prema čemu nadilazak treba uslijediti. frankfurtska predavanja 1936*) (usp. napokon Aristotela). istina bytka. Od prvog k drugom početku Sada sve jest i bit će drukčije. štoviše na temelju tog prvenstva. Nazadovanje u prvi početak više je i upravo udaljavanje od njega. 97. Uskok u drugi početak nazadovanje je u prvi i obratno. U prvom početku istina je (kao neskrivenost) karakter bića kao takvog. a sam bytak kao bytak istine. τέχνη. Tako ne smije čuditi. ali ujedno i dublja spremnost za trpljenje i provedbu u cjelini jedne potpune preobrazbe odnosâ spram bića i bytka. DOIGRA 91. Drugi početak je uskok u iskonskiju istinu bytka koji preobražava sam bytak. izgleda kao da nije riječ o spuštanju bitka u čovjekovo biće. izvjesnosti) postaje mjerodavnim za tumačenje bićevnosti bytka. tj. 212. Zapadno mišljenje u provodnom pitanju u skladu sa svojim početkom postavlja prvenstvo bića pred bitkom. zauzimanje onog udaljenog stajališta koje je nužno kako bi se iskusilo ono što je počelo u tom početku i kao taj početak. Metafizika je postala nemoguća. usprkos tome što bitno prosijava. Ne upućuje li sve to na to da se ipak i φύσις. a to znači: jedno ljudsko predujmljenje (iskazivanja. u “Skok“: bitak i ono apriori). φύσις (τέχνη)). Utemeljenje. Doigra. Istina kao izvjesnost). kako tada sámo biće u određenom tumačenju postaje mjerodavnim za bićevnost. kao da bi se to moglo u običnom smislu ponovno učiniti “zbiljskim”.III. No budući da ono početno predujmljenje iz stava razabiranja (νοῦς – ratio) čovjeka izvodi i uvodi u biće. nego se mora posebno pojmiti kao posljedica. * Der Ursprung des Kunstwerks (Holzwege (Geamtausgabe Band 5)) Prvi se početak ne svladava. polazeći od drugog početka ono se najpočetnije predujmljenje mišljenja kao niti vodilje tumačenja bića može pojmiti kao neka vrsta nesvladavanja još neiskusivog tu-bitka (usp. razabiruće-sabirućem prilaženju biću otvara bytak (usp. temeljnog odnosa spram bića kao takvog. Zato je u pozadini – a ubrzo se kod Platona i posebno nameće – τέχνη kao temeljni karakter spoznaje. Ali nazadovanje u prvi početak (ponavljanje kao ponovno uzimanje) nije premještanje u nešto prošlo. i u skladu s preobrazbom istine u ispravnost iskaza “istina” postaje odredbom bića preobraženog u ono predmetno. usp. upravo θέσει ὄν i ποιούμενον postaje onim što sada za razabiruće tumačenje pruža ono razumljivo i određuje razumljivost same bićevnosti (kao ὕλη – μορφή. Naravno. Usprkos prvenstvu φύσις i onoga φύσει ὄν. Jer bez tog udaljenog stajališta – a dostatno je samo stajalište u drugom početku – uvijek ostajemo preblizu početku. Jer istina bytka i bivanje bytka ono su prvo. Sada odnos spram bytka više ne može ostati u odgovarajućem ponavljanju nekog odnosa spram bića (διανοεῖν – νοεῖν – κατηγορεῖν). (istina kao ispravnost suda. No sada također ne važi samo recimo preobrat dosadašnje metafizike nego je s iskonskijim bivanjem istine bytka kao dogođajem i odnos spram bića drukčiji (više ne odnos između ὑπόθεσις i “uvjeta mogućnosti” – onoga κοινόν i ὑποκείμενον). kao u sebi obostran dogođaj kojemu pripada unutarnja nezgrapnost krševitosti te stoga bez-temelj. “objektivnost”.

Suočavanje prvog i drugog početka Ne radi se o protukretanju. kojih se drže još i protukretanja (“kultura” – “svjetonazor”). bilo na način ukidanja prvoga u drugome. tj. nego se mjesto odluke tek mora utemeljiti. Jer od Platona se nikada nije pitalo o istini tumačenja “bitka”. Drugi početak iz nove iskonskosti pomaže prvom početku da dosegne istinu svoje povijesti te time svoju neotuđivu najvlastitiju drukčijost. Predpogled. Početno mišljenje). iako u obliku njegova preobrata. Drugi početak nije protusmjer prvome nego kao drugi stoji izvan onoga protiv i neposredne usporedivosti. Ali one zemlji pružaju ono što je u njoj najviše i upućuju u njezine najdrevnije slojeve. Time bi se promašili i bit istine i bivanje bytka. bilo u smislu grubog odbijanja. Suočavanje s velikim filozofijama – kao metafizičkim temeljnim stajalištima unutar povijesti provodnog pitanja – mora biti takvo da svaka filozofija kao bitna stane kao planina među planine i tako izrazi ono što je u njoj najbitnije. Pravo mislilačko suočavanje mora težiti samo tome. Tek udaljeno stajalište spram prvog početka omogućava sa se iskusi kako je ondje i to nužno ostajalo nepitanim pitanje o istini (ἀλήθεια) i kako je to nezbivanje unaprijed određivalo da zapadno mišljenje bude “metafizika”. No to suočavanje svakako pokazuje da je dotadašnje tumačenje bića ostalo bez nužnosti. 160 94. 93. napuštenost od bitka koja je. koji ostaju neiscrpni jer su za svaku bit ono najjedincatije. Samo tada kada nama i zemlji uistinu stoje. DOIGRA 94. Neovisno o protusilama i protunagonima i protuuređenjima mora se pojaviti nešto posve drukčije. Samo su se ispravnost predočavanja i njezino 161 . To pitanje istine. jer sva protukretanja i protu-sile bitnim su dijelom suodređeni svojim protiv-čega. Zato se provodno pitanje (polazeći od zamuknutog temeljnog pitanja) svaki put mora iz svojega punog sklopa iznova razviti u odgovarajućem smjeru (usp. i to otvaranjem istine bytka u njegovoj jedincatosti koja prethodi svim suprotnostima dosadašnje “metafizike”. Zato ni suočavanje nije protiv-ništvo. što znači da se hvataju onoga pobijeđenog. Suočavanje drugog početka s prvim nikada ne može imati smisao dokazivanja da je dotadašnja povijest provodnog pitanja te time “metafizika” bila “zabluda”. koje je samo jedan bitni lik pitanja bytka. Kada su takve planine ono što jesu? Svakako ne kada smo ih tobože osvojili i popeli se na njih. One stoje kao smjerokaz i uvijek tvore vidokrug. zbog čega naš pogled ostaje stiješnjen i stjeran u okružje naslijeđenog pitanja: što je biće?. duboko skrivena. Ali koliko je malo onih koji to mogu. I tek nam to znanje doigrava nužnost da se pripremi drugi početak i u razvoju te spremnosti iskusi se najvlastitija nužda u njezinoj punoj svjetlosti. suprotnost onom nezbivanju i zato se nipošto ne može objasniti iz današnjih i jučerašnjih nedaća i propusta. one podnose otvoren pogled i zakrivenost. Suočavanje drugog početka na zavaravajući način ukoliko smo još uvijek natkriveni i pokriveni onime što mu je slijedilo. neosvojene i neosvojive. koja postaje plodnom samo u povijesnom dijalogu mislilaca. Ona nikada ne oslobađaju neki stvaralački temelj nego ga prije poriču kao nepotreban. odakle bi uzela snagu za prinudu u spremnost za drugi? I zato je pitanje istine prvi korak prema spremnosti. Da ta nužda nije imala veličinu porijekla iz prvog početka. Protu-kretanja se zapleću u svoju vlastitu pobjedu. da ono više ne može iskusiti ni iznuditi nikakvu nuždu za svoju “istinu” i način kako ona ostavlja nepitanom čak i istinu same sebe. I zato neko protu-kretanje nikada nije dovoljno za neku bitnu preobrazbu povijesti. Za preobrazbu i spas zapadno određene povijesti to znači: buduće odluke ne padaju u dosadašnjim područjima. ubuduće ga izdvaja iz područjâ “metafizike”. 92.III. Velike filozofije su planine koje strše. pustiti da u miru planine dođe do najživljeg rasta u visinu i stajati u okružju tog nadvisivanja. u metafiziku svake vrste.

zbivanje tu-bitka. Da i ne govorimo o tome da se ovdje nigdje ne radi o “prirodi” (bilo kao predmetu prirodne znanosti bilo kao krajoliku bilo kao osjetilnosti). stalnog pribivanja u otvorenosti (ἀλήθεια) samog bića predstavlja bivanje. Da u prvom početku “vrijeme” kao pribivanje i kao postojanost (u dvostrukom i zamršenom smislu “sadašnjosti”) predstavlja ono otvoreno iz čega biće kao biće (bitak) ima istinu. No ujedno ono kao piitanje mora ovladati i jednim aspektom pitanja. pribivanje. Ali već to promišljanje vremena dovodi ga u pogledu onoga tu tu-bitka u bitnu vezu s prostornošću tu-bitka te tako s prostorom (usp. 97. mjereni njihovom običnom predodžbom. To nepitano skriva sámo sebe kao takvo i pušta da za početno mišljenje jedino ona nelagodnost uzlaženja.III. Bivanje je. φύσις (τέχνη) φύσις je tako premoćna da se νοεῖν i λόγος iskusuju kao njoj pripadni. i kako onda točno shvatiti ono začudno i jednokratno tog nabačaja? Zašto su se u otvorenosti te φύσις λόγος. 95. Veličini početka odgovara to da sámo “vrijeme” i ona kao istina bitka uopće nisu udostojeni piitanja i iskusivanja. Utemeljenje). ἀλήθεια) iskusuju i izražavaju kao uzlaženje polazeći od njega samog. a da se tako ne poima. To što se nama iz prvog početka za ponovljeno osvještenje prvo naznačuje vrijeme kao istina bytka ne znači da se iskonska puna istina bytka može utemeljiti samo na vremenu. DOIGRA 97. No čim se iskustvo kao iskonsko znanje samoga bića razvije u piitanje o njemu. Prvi početak Prije svega se mora čuvati skrivenost početnoga. mora pojmiti kao različito od njega i u nekom smislu samostalno i. prvo se mora uopće pokušati misliti bit vremena tako iskonski (u njegovoj “ekstatičnosti”) da ga postaje moguće pojmiti kao moguću istinu za bytak kao takav. Početno tumačenje bića kao φύσις Toliko smo siromašni pravom sposobnošću mišljenja da jedincatost tog nabačaja uopće više ne možemo izmjeriti nego ga proglašavamo onim najprirodnijim. sámo se piitanje. neko polaženje prema biću i tako neko poznavanje bića. No vrijeme i prostor ovdje su. posljednji put u predhermeneutičkoj “fenomenologiji”. “Der Anfang der abendländischen Philosophie (Anaximander und Parmenides)” (Gesamtausgabe Band 35) 162 163 . čak i biću u njegovoj bićevnosti (još ne “generalno”. kao i νοῦς. ako biće kao takvo ostaje ono prvo i posljednje? I ako se postojanost i pribivanje (kao uzlaženje. točke preokreta u obratu kao središta koje se otvara. 96. protiv piitanja i bez njega. postavljajući se pred biće kao takvo. iskonskije i potpuno vrijeme-prostor koji nije nikakav spoj nego ono iskonskije njihove supripadnosti. a ne i kao prošlost i budućnost. neka (sáma) τέχνη? Budući da φύσις nije τέχνη. A taj se aspekt pak može uzeti samo iz samoga opitanoga. φύσις (τέχνη) potkrepljenje iskustvom predočavanja bića prenosili natrag na predočavanje “biti”. uzmičući pred bićem. pojmljena i utemeljena kao krčeće skrivanje. poput piitanja. jer sve ono što objašnjava nužno nikada ne doseže početak nego ga samo spušta k sebi. što se više dovodi * predavanje u ljetnom semestru 1932. već rano morali navesti kao mjesta utemeljenja “bitka” i po tome se urediti sve znanje? Najstarija prenijeta riječ o biću: Anaksimandrova izreka (usp. Istina bytka nije ništa manje nego bit istine. A ono pak upućuje u bit istine kao krčećeg skrivanja. Ali kako to. A jednako se tako ne pita zašto vrijeme za istinu bitka ulazi u igru kao sadašnjost. Doduše. idejno shvaćenoj). uz-postavljati ga. njegove bićevnosti. dakle nisu. štoviše tek je kao takvu čini iskusivom i vidljivom. jer ljudsko mišljenje pred sobom ipak prvo ima “prirodu”. τέχνη ipak mora – i to upravo što upitnijim postaje pitanje. LJS 32*). Valja izbjegavati svako iskrivljavanje pokušajima objašnjenja.

presijecanje. ako trebaju biti pojmljene u smjeru istine bitka. ali ujedno i najnepromjenjivije kod Hegela (usp. οὐσία je εἶδος. kao i ono njemu. ono stvara “prostor”. i onim načinima preokreta koji se ovdje pojavljuju. No tako se prostor i vrijeme pripisuju onome najopipljivije prisutnom. prostorno pojmljena. čemu prostor i vrijeme slijede odnosno prethode. Skok. zbiva u φύσις. Postojanost je istrajnost odmaknuća u bilost i budućnost. ukoliko postaju određeni. kao ona koja uzlazi (φύσις). dakle kao neko “određeno prisutno”. No prvo ostaje nejasno kako se ovdje treba razumjeti “vrijeme” i u kojoj se ulozi ispravno razumljeno “vrijeme” ovdje treba pojmiti. Prisutnost je sadašnjost u smislu sabranosti istrajnosti u skladu s njezinim povlačenjem iz odmaknućâ. Nabačaj bićevnosti na postojanu prisutnost pred biće kao takvo te time ispituje bićevnost i učvršćuje se u formulu τί τὸ ὄν – dolaziti do izražaja kao ono što određuje aspekt. frankfurtska predavanja “Vom Ursprung des Kunstwerkes”. koja se zato iskrivljavaju i time zaboravljaju. forma i sadržaj) koje u zametku i u smislu vladajućeg provodnog pitanja vlada cijelim metafizičkim mišljenjem. i to svaki put u dvostrukom smislu. onome σῶμα. no pruža prizor. kao odmaknuće i time otvaranje. Tako nastaje privid bez-vremenosti pravog “bića”. i ono kao takvo biva u biti istine za bićevnost. čime je tada postavljeno ono razlikovanje (forma – materia.III. Prisutnost je uprostorenje u smislu davanja prostora za biće koje je vraćeno u nju i stoga stalno. φύσις nije τέχνη. 98. popunjenje i ispunjenje prostora koji se sam nije posebno iskusio. Ali prostor se i ovdje mora pojmiti iskonski kao prostorovanje (kako se ono može naznačiti u prostornosti tu-bitka. materijalno tjelesnome. Bićevnost se tim isticanjem njezina skrivenog područja nabačaja dodjeljuje vremenu. Tome što Platon može tumačiti bićevnost bića kao ἰδέα ne pripada samo iskustvo onoga ὄν kao φύσις nego razvoj pitanja po niti vodilji protustava τέχνη koji je od strane φύσις ujedno iznuđen. * Der Ursprung des Kunstwerkes (Holzwege (Gesamtausgabe Band 5)) ** usp. ukoliko se oni sami shvaćaju kao neko biće koje jest na stanovit način. Vrijeme kao odmičuće-otvarajuće u sebi je time ujedno uprostorujuće. μεταβολή. No odakle sada ono čudnovato da se biće takvog bitka (vječnost) smatra besprostornim i bezvremenim. čak nadmoćnim prostoru i vremenu? Zato što prostor i vrijeme ostaju skriveni u svojoj biti i. ἰδέα. sámo od sebe. 164 165 . DOIGRA 98. 1936*). i to najjače i najsigurnije. ali ne posve iskonski pojmiti). On nije jednake biti kao ono. ali mu je pripadan. Postojanost je. Iskon razlikovanja onoga što i da nekog bića Zato se postojanost i prisutnost u njihovu jedinstvu trebaju vremenskiprostorno odrediti. što sada znači da se baš ono što pripada τέχνη. u ὂν ᾗ ὄν. to se zbiva na onom putu koji vodi do njih. I sve dok vladavina početnog tumačenja bitka ostaje neprekinutom i dalje se održava na snazi to potiskivanje prostora i vremena u najbližem području u kojemu ih se zatječe te pitanje poput onoga naznačenog naslovom “Bitak i vrijeme” nužno mora ostati nerazumljenim. No odgovor na ta dva pitanja glasi: vrijeme je ovdje zakriveno iskušeno kao vremenovanje. Nabačaj bićevnosti na postojanu prisutnost** Biće je ono što se tako pokazuje. a “trajnost” kao puko trajanje tek je posljedica istrajnosti. 150. istupa (ἀλήθεια). u postojanosti i prisutnosti. a koji tada ipak i pogotovo kod Aristotela predujmljuje tumačenje bićevnosti kao nekoga σύνολον od onih μορφή i ὕλη. jer ono zahtijeva preobrazbu piitanja iz temelja. znalački predpogled na εἶδος i pred-očavanje i dovođenje pred sebe izgleda. dakle neko uprostorenje. Jedinstvo vremenovanja i uprostorenja i to na način pribivanja tvori bit bićevnosti.

i to s pravom ako se pod time razumije objašnjenje koje svodi na neko drugo biće(!). nalazilo nedostatnim pa se završavalo na jednom “prevladavanju” koje je tek doista bilo nedostatno. to za većinu već vrijedi kao utemeljenje. koja se bitno odnosi na φύσις. No ipak to tumačenje onoga ὄν kao φύσις (i kasnije ἰδέα) nije bez temelja. No metafizički je mirovanje u pravom smislu najviša sabranost pokrenutosti. τέχνη. kao nešto nepojmljeno. neka stvar npr. kao biti pribivanja. Odgovarajućem se piitanju pokazuje: o istini bićevnosti uopće se ne pita. misli li se to brojčano računski: mirovanje je granični slučaj kretanja u smjeru njegova smanjivanja. tko je na to mislio? Takvo previđanje “metafizičkog” mirovanja u biću kao takvom dovelo je do toga da se bićevnost općenito nije poimala. ali da ona upravo miruje i da je to odlikovano mirovanje. Ali zašto se ono što nastaje i propada smatra ne-bićem? Pa samo ako je bićevnost već utvrđena kao postojanost i prisutnost. Za mišljenje prvog početka tumačenje je neutemeljeno i neutemeljivo. Zapravo pak kretanje kao takvo treba pojmiti kao način bitka (οὐσία). Prvi početak* U prvom početku biće se iskusuje i imenuje kao φύσις. Doigra. tj. Ali karakter početnoga i ranoga u tom tumačenju bića nije neposredno neko utemeljenje nego. iako mu je temelj (tj. Jer tom se novovjekovnom odredbom kretanje određuje od pokrenutoga. Da se bićevnost kao postojana prisutnost oduvijek tako poimala. sugerira i zahtijeva da mu suprotstavi postojanost i prisutnost. prestanak. sabranost kao ono pogotovo mogućnostî u najstalnijoj i ispunjenoj spremnosti. tumačenja Aristotelove “Fizike” (marburške vježbe). DOIGRA 100. nastajanja i propadanja. platonizam i idealizam. a i grčka φορά je nešto drugo. kao predmet. μεταβολή. Za to se međutim već pretpostavlja tumačenje bića kao εἶδος – ἰδέα i stoga μορφή – ὕλη. Postajanje tada općenito kao mijena pribivanja. ako oni za utemeljenje uopće pitaju. samo je to grčki i u sebi povezano s φύσις. razvlaštenje φύσις 166 167 . držanja sebe u zgotovljenju i gotovosti. odatle gledano. ne u “akciji”. a kasnije se to. Kretanje se ovdje ne smije shvatiti novovjekovno kao promjena mjesta u vremenu. “Bitak” i “postajanje” u početnom mišljenju* “Postajanje” kao proizlaženje i “propadanje” kao nestajanje. tumačenje onoga κίνουμενον kao μὴ ὄν kod Platona. Što u ovom smislu znači početno razlikovanje onoga ὄν kao “nepokrenutoga” nasuprot “mijeni”? Što znači. Bitna razlika metafizički i fizikalno shvaćenog kretanja postaje najrazgovjetnijom u pojmu i biti mirovanja. da se zadovoljavalo “supstancijom”. “kretanja”. a ono kao točka prostorno-vremenske mase. φύσις je uzlaženje koje vlada. preokret. obratno. usp. Kretanje kao pribivanje preokretljivoga kao takvog Aristotel prvi grčki poima bit kretanja polazeći od postojanosti i prisutnosti (οὐσία) i za to mora posebno posegnuti za onim κινούμενον kao takvim. ono u sebi sabrano te u tom smislu posve prisutno. Tako se dolazi do kretanja kao dovršenosti. Prvi početak 99. najširi pojam grčke κίνησις. 110. istina) skriven. premda κίνησις po “Sofistu” pripada najvišim γένη onoga ὄν? Što razjašnjavanjem kretanja postižemo s obzirom na δύναμις i ἐνέργεια? I kamo vodi njihovo kasnije negrčko nerazumijevanje? 100. Fizikalno je mirovanje zastoj. ἰδέα. Zato što smo navikli shvaćati biće polazeći od tog “zbiljskog” ozbiljenog ozbiljujućega uvijek previđamo temeljni karakter miro* usp. odsutnost kretanja. predavanje u ljetnom semestru 1935. Zato se bićevnost nije očitala iz bića * usp. Bićevnost kao postojana prisutnost u tome je još zakrivena. Moglo bi se pomisliti da iskustvo prolaznosti. “Einführung in die Metaphysik” (Gesamtausgabe Band 40) vanja u biti “bića” kao “zbiljskoga”. tek on čini to tumačenje doista upitnim. usp.III. ens “actu” je upravo biće u “mirovanju”.

κοινόν i λόγος kao ἀπόφανσις grčkih κατηγορίαι.. Od toga treba razlikovati “mišljenje” u širem smislu filozofiranja. jedinstvo transcendentalne apercepcije. biće i jedno. a oni idući tek postaju nasljednici. Mišljenje u smislu pred-očavanja nečega općenito i to kao sadašnjenje te tako zadavanje područja u kojemu se poima postojana prisutnost bića. Da istina bytka ostaje skrivena. s onim što slijedi prvom početku oklijeva i ono mora izdržati ustezanje bitka sve do napuštenosti od bitka? Prijelaz k drugom početku mora pripremiti znanje o toj povijesnoj odredbi. Zarana mora jasno u sigurnom svjetlu. iako je bićevnost postavljena u nju (“vrijeme”). bićevnost kao ono “generalno” za biće. kao u “Bitak i vrijeme”. Ali odlučujuće pitanje ipak ostaje: u kojem se području istine kreće raskrivanje biti bitka? Zapravo ni ondje gdje se. U skladu s tim tada odlikovna odredba za mišljenje bićevnosti (jedinstvo) postaje jedinstvo onoga “ja”-mislim. početno mišljenje). određuje bi* predavanje u ljetnom semestru 1935. samoistost onoga ja. Ali odakle je i zašto otvaranje bićevnosti uvijek nabačaj? Ali odakle se i zašto nabačaj odnosi na vrijeme koje sámo nije pojmljeno? Je li to dvoje povezano? (Vrijeme ekstatično i nabačaj utemeljen kao tubitak)... Tako nešto čovjek nije. i kod Aristotela su tada ἕν i ὄν. prilično neobrazloženo. Osvjetljavanje tog početka moralo se prethodno odreći toga da kao sredstva tumačenja uvede u igru sve ono što je proizašlo tek iz nesvladavanja početka i urušavanja same ἀλήθεια: νοεῖν kao νοῦς onoga ἰδεῖν same ἰδέα. bićevnost poima iz νοεῖν istina tog mišljenja nije ono mišljeno kao takvo nego vrijeme-prostor kao bivanje istine u kojemu se mora držati sve pred-očavanje. “Einführung in die Metaphysik” (Gesamtausgabe Band 40) ćevnost. No za pravo razumijevanje tog naslova mora se uzeti u obzir: 1. a da se pritom ne spoznaje vremenski karakter tog tumačenja. u jednom dubljem i bogatijem smislu to je dvoje spojeno u monadi kod Leibniza. Zarana mora jasno u sigurnom svjetlu stajati velika jednostavnost prvog početka mišljenja istine bytka (što znači okolnost da za εἶναι ἀλήθεια njegova λόγος i νοεῖν postaje φύσις i što se na toj okolnosti temelji). iskonsko sabiranje na samoistost onoga zajednosuprisutnoga i postojanoga. ἰδεῖν um kao onaj stav od kojega se i u čijem se okružju. i to nikada. 168 169 . predavanje u ljetnom semestru 35*). λόγος. To u tolikoj mjeri izostaje da se. Ta povijest stoji pod vladavinom platonizma. No u suočavanju s prvim početkom nasljeđe tek postaje nasljeđe. a ne. DOIGRA 101. Ne znači li možda to zakrivanje temelja istine bitka ujedno da je povijest grčkog tubitka određenog tom istinom išla najkraćim putem i sadašnjost se dovršila u jednom velikom i jedincatom stvaralačkom trenutku? Da se. međusobno zamjenjivi. U tom je pogledu sve shvaćanje i određivanje (pojam) bićevnosti i bytka neko mišljenje. nasuprot tome. 101. i dalje govori o bezvremenitosti “prezentnosti” i “vječnosti”. odnosno nebića. sâm bitak čija se istina iskonski propituje. Bitak ovdje znači bićevnost. Na početku je biće uvijek određeno i kao ἕν. isključivo slučajnošću što je kasniji. i to zato što se i dalje drži običnog pojma vremena koji se smatra samo okvirom za ono promjenjivo i tako ipak ne može ništa onome postojano-prisutnom! Mišljenje je ovdje kao νοεῖν. A time određen način postupanja s provodnim pitanjem može se naznačiti naslovom: Bitak i mišljenje (usp. nego je biće nabačeno na tu bićevnost kako bi se tek u otvorenosti tog nabačaja pokazalo kao biće odnosno nebiće. za to razlog mora biti u biti prvog početka..III. i pošto se u “Bitku i vremenu” οὐσία prvi put protumačila kao postojana prisutnost. Tu pripada suočavanje s prvim početkom i njegovom poviješću. koji se ujedno tek treba odrediti (usp. Zarana mora jasno u sigurnom svjetlu. a ona se pojmila u svojoj vremenitosti. 2. A jedinstvo ovdje znači: sjedinjenje. kao u povijesti provodnog pitanja.

ma koliko da sve ostaje zakriveno u dubljim povezanostima. pokazuje ono jedno odlučujuće: budući da mišljenje neuvjetovano postaje nit vodilja. ja mislim jedinstvo (unaprijed). tj. DOIGRA 102. i mišljenje kao sposobnost pomiče se u “psihološko”. što ga je pripremio već Platon. Zato je za Fichtea “nauk o znanosti” = metafizika. to znači: sebi samoj sadašnja sadašnjost mjerilo je sve bićevnosti. prisutnost kao neskrivena sabranost na neskrivenost. Mišljenje: nit vodilja provodnog pitanja zapadne filozofije 102. to znači: mišljenje u svojem najvišem liku neuvjetovana je nit vodilja tumačenja bića kao takvog. No budući da čisti odnos onog jedinstva ja-mislim (što je u temelju tautologija) tako postaje neuvjetovan. stoljeća). Sve se nastojanje prvo neizrečeno usmjerava na to da sam taj odnos. što ne znači da treba oponašati druge postojeće “znanosti” (umjesto da bude “svjetonazor” ili “umijeće življenja” i “mudrost”). zašto je po Hegelu apsolutno znanje apsolutna zbilja. i to ne samo u razmjerno transcendentalnom smislu nego – kao kod Schellinga – tako da se ono drugo samoga ja odredi kao vidljivi duh. Tek se s te podloge može pojmiti zašto je sámo znanje temelj bićevnosti i tako pravo biće. što znači “vrijeme” u jednom iskonskom smislu. zatim za Hegela: metafizika = “znanost logike”. Apsolutno znanje. ono što posve zakriva i nepitano bićevnosti daje istinu. sada je mjerodavno i ujedno sve utemeljujuće biće naprosto. koje potječe od neutemeljene ἀλήθεια. tj. tj. Jednako bitno svjedočanstvo tog položaja mišljenja kao apsolutne niti vodilje shvaćanje je filozofije kao “nauka o znanosti”. do u neuvjetovanost identiteta kao takvog.III. ne misli kao puka praznina. može se razviti u samom početku samo tako da si vlastitim mogućnostima (znanja o sebi – refleksije) iz samoga sebe oblikuje osnovno tlo ispravnosti (odnos subjekt-objekt). u skladu s već vladajućom niti vodiljom. potonuće u ispravnost prije svega znači da za samu ispravnost njezin vlastiti prostor ostaje neutemeljen i zato stalno uznemiren. A u novom vijeku on dobiva svoje odlikovanje u onome ja. mišljenje kao mišljenje onoga ja-mislim-nešto. Mišljenje postaje onim ja-mislim. Znanje kao sebeznajuće je. Njegovo porijeklo je ἀλήθεια same φύσις. naprotiv. Na tom putu identitet postaje bitnom odredbom bića kao takvog. No gleda li se od početka. i što pravije ono to postaje. Biće postaje predmetom. Mišljenje je najava prisutnosti kao takve. ono zapravo bivstvujuće. od Descartesa sve oštrije postaje odnosom subjekt-objekt. koje se ubrzo poima kao odlikovan. što se. to ja-mislim postaje onim: ja iskonski sjedinjavam. najviši identitet. ontičko tumačenje. Odnos između ψυχή i ἀλήθεια (ὄν) kao ζυγόν. naravno. I time se. koji je nastao tek otpadanjem od ovoga. a da ne biva spoznat kao ono što on jest. ali kao takvo se skriva. No taj je odnos samo ona staza mišljenja na kojoj ono predujmljujuće-sjedinjavajuće postavlja jedinstvo susrećućega i tako pušta da ono sebe susreće kao biće. to je odlučnije sadašnjosnost kao takva. No budući da ἀλήθεια ostaje neutemeljena i zato tone u ispravnost. U toj povijesti najoštrije se i neuvjetovano izražava vladavina mišljenja kao nit vodilja odredbe bićevnosti. Tako se ujedno pokazuje kako je u apsolutnom znanju “ispravnost” pojačana do krajnosti. onaj identitet koji znajući sebe upravo jest u tom znanju. 171 . Filozofija je “znanost”. neuvjetovano mišljenje. od kojeg se pojma “znanosti” treba posve razlikovati kasniji pojam (“pozitivnih znanosti” 19. i kao to je ujedno u mogućnosti da na svoj način kao znanje uvjetuje svu drugu pred170 metnost. naravno tako da se sada još definitivnije svaka izričita povezanost s njom dovodi do znanja i čak u pitanje. čime se sada još jednom i definitivno identitet diže u apsolutnost indiferencije. jedine zadaće filozofije. naime posebno sebi pripadan identitet. Tek se sada pokazuje: nit vodilja nije neko pomoćno sredstvo postupanja u mišljenju nego određivanje horizonta za tumačenje bićevnosti koje leži u temelju. tako da se kao sadašnjost sadašnjosti na stanovit način i na drugom stupnju mora vratiti toj ἀλήθεια. kao “sistema znanosti”. Mišljenje: nit vodilja provodnog pitanja zapadne filozofije Mišljenje na početku razabiranje i sabiranje koje predujmljuje neskrivenost onoga uzlazećega i postojano prisutnoga kao takvog. To određivanje horizonta. učini naprosto temeljem bićevnosti bića i to prihvaćajući početnu odredbu bića kao ἕν.

Iskon i prvenstvo onoga ego u volji je za izvjesnost. kao proizašlo iz onoga ‘ja predočavam predodžbu i njezino predočeno’. tako da ona u toj filozofiji postiže svoju pravu do sebe same dospjelu istinu. ali usprkos tome još ne apsolutan. 104. Njemački idealizam Ovdje istina postaje izvjesnošću koja se razvija u neuvjetovano povjerenje u duh i tek tako kao duh u njegovoj apsolutnosti. za kojega se ona izrađa u nužan privid. To apsolutno znanje. DOIGRA 104. Za izlaganje povijesti “niti vodilje”. a to znači utemeljiti prostor svojega vlastitog djelovanja kao takav. mjerodavnoga certum = verum = ens. c) Ono “ja”-pred-očavam kao predočavanje sebe tako još ostaje u svakokratnosti konkretno danoga ja. Njemački idealizam Koliko to nije moguće pokazuje Nietzscheovo shvaćanje istine. i to pred-očeno ono κοινόν i ἀεί. zacrtan od Leibniza. izričito shvaćanje monas kao monas. Tako je zapadna metafizika na svojem kraju najdalje od pitanja o istini bytka. kako tako njoj samoj (tako se čini) ne bi trebao temelj. Odavde do onoga “ja” kao iskonskog. a to znači descartesovski(!) najvišu izvjesnost. posve i potpuno kretao stazama novovjekovnog tubitka i kršćanstva umjesto da postavlja pitanje bitka nadilazeći “biće”. Istina kao ispravnost ne može spoznati. koje je sámo neko ja mislim sebe. To sebeznanje te nužnosti od-riješeno je od jednostranosti i tako apsolutno. Ono tako predočeno kao temelj predočavanja grčke ἰδέα tako joj sámo još ne odgovara. predočavam se sebi i tako sam izvjestan samome sebi. do connaissance des verités necessaires kao uvjeta mogućnosti za reflexion. ako se u ovim područjima uopće može tako suditi. 103. na sebe postavljen. O pojmu njemačkog idealizma 1. za apperceptio. (A = A utemeljeno u ja = ja. dakle učvršćivanja horizonta u apsolutnom znanju. a ono apsolutno ujedno poima u smjeru kršćanske dogmatike. Zabluda tog njemačkog idealizma. pred-očenost. viđenost. jer se fichteovski ono postavljeno postavlja samo kao ne-ja. uostalom. Idealizam: a) određen tumačenjem onoga ὄν kao ἰδέα. a ipak istodobno i najbliže stoga što je pripremila prijelaz k njoj kao kraj. među ostalim anticipacija tumačenja bića kao pred-meta za predočavanje. onim znanjem koje u jednome zna nužnost odnosa predmeta prema onome ja i toga ja prema predmetu. obratno. Put prema apsolutnom identitetu tek kod Schellinga. što se zbivalo tek od Descartesa. Njemački idealizam bio je preblizu životu i na stanovit je način sam proizveo antifilozofiju pozitivizma koja ga smjenjuje i sada slavi svoje biologističke pobjede. Zato predočavanje sebe mora postati znanjem o sebi u apsolutnom smislu. za shvaćanje onoga ja kao “ja”. da se bude siguran u samoga sebe. sebi znajuće pripadnog i zato “bivstvujućeg” identiteta. taj iskonski identitet ujedno je neuvjetovan. Pomaže si tako što samu sebe podiže u neuvjetovanost i sve dovodi pod sebe. 172 b) predočavanje kao ego percipio. nije u tome što je on bio previše “dalek od života” nego što se. a ne ja = ja u posebnom slučaju onoga A = A). određenog kao “volja za moć”. Njemački idealizam je onaj koji. a identitas je sama entitas entis i kao unaprijed (qua principium) znana određuje horizont za shvaćanje perceptio i njezina perceptuma. usp. Augustina u doba kada se još nije razvio “idealizam”. još nije κοινόν i ἀεί. na temelju Kantova transcendentalnog koraka preko Descartesa pokušava apsolutno misliti ego cogito transcendentalne apercepcije. Biće je 173 . No ukoliko se “ja” transcendentalno poima kao jedinstvo ja-mislim. ono predočeno u predočavanju tog boga “ideje”. Odavde je pokazan put prema iskonsko-sintetičkom jedinstvu transcendentalne apercepcije. Najnužnija istina je bit istinitoga kao identitas. predočenost kao takva za ono ja mislim. sve uvjetujući.III. u nezaobilazno utvrđivanje koje je dio samog bića. kao apsolutno se izjednačava s božanskim znanjem kršćanskog boga. što se olakšava time što su. važni su sljedeći koraci: Od ego cogito sum kao prve izvjesnosti. 2.

melj tubitka. Überlegungen IV.III. U pozadini te čudnovato plitke “kritike” “ontologije” (koja posve zbrkano govori o bitku i biću) nije na djelu ništa drugo nego razlikovanje sadržaja i forme. ne sluteći to temeljno pitanje kao takvo niti ikada mogući priznati bytak u njegovoj najvišoj upitnosti. Zato. obračunavanja onoga što je u njoj ispravno i pogrešno (Nikolai Hartmann). zato što. sistematski raširena u bogatstvo povijesnosti duha i njegovih likova. koja kao apsolutna odigrava i sređuje sve mogućnosti svih poznatih područja bića. svaki na svoj način. A između toga su raspršeni pojedini proboji kao Schellingova rasprava o slobodi. Sva ontologija. jedincatosti i konačnosti i začudnosti. bilo kao priprema za to. Ali moramo znati upravo to mišljenje njemačkog idealizma. prevladavanje ontologije zahtijeva upravo njezin razvoj iz njezina početka. bilo razvijena kao takva. Puko odbijanje “ontologije” bez prevladavanja iz njezina iskona ništa ne postiže i u najboljem slučaju ugrožava svaku volju za mišljenje. U suprotnosti spram takve “kritike” kao jednostavnog odbijanja “ontologije” mora se pokazati zašto je ona unutar povijesti provodnog pitanja postala nužna (vladavina platonizma). Što se priprema? Koliko je važno to što je najraniji od te trojice. dakle radi se o Rickert-Laskovom kantovstvu koje Jaspers. Hölderlin. što sve ostaje izvanjsko i zato ni ne sluti mislilačku volju koja u “Bitku i vremenu” traži put prijelaza od provodnog k temeljnom pitanju. naprotiv. obratno. ona se širi na predočavajuće ja i odnos predočavanja predmeta i predočavanja predodžbe. 115ff. Nema mosta koji bi odavde vodio u drugi početak. rano morali napustiti svjetlo svojega života. usprkos svemu nikada nije odbacio. neuvjetovanog razvoja (podiže uvjetovanost onoga ego cogito u neuvjetovanost) i priprema kraj. ujedno postao onaj koji je pjevao najdalje u budućnost u dobu u kojemu je mišljenje još jednom težilo apsolutno znati cijelu dotadašnju povijest? (usp. i to toliko da se mora promisliti zamisao “fundamentalne ontologije”. Samorazumljivost bitka sada je..) Koja se skrivena povijest toliko prizivanog 19. za razliku od vanjskog preuzimanja sadržaja njezina nauka. umjesto da bude položena u plitkost neke neposredne evidencije. definitivno smještanje u ispravnosti apsolutne izvjesnosti. već se samo stješnjuje u okvir i mehanizam pojma. npr. kao povijest prvog početka pita o biću kao biću i u tom smislu i samo u tom i o bitku. Odluka o svoj “ontologiji” u suočavanju između prvog i drugog početka potpuno premješteno u predmetnost koja nipošto nije prevladana time što se “ukinula”. kod Jaspersa) uzima za mjerilo vrlo upitan pojam mišljenja – i zatim otkriva da se tim mišljenjem “bitak” – u velikoj se zbrci misli na biće kao takvo – ne pogađa. kako pokazuje prijelaz u “pozitivnu filozofiju”. Hölderlin – Kierkegaard – Nietzsche Neka danas nitko ne bude toliko nepromišljen da shvati kao puku slučajnost to što su ta trojica. 175 105. dospijeva u područje temeljnog pitanja: kako biva bitak? Koja je istina bitka? – naravno. koja. Jer to odbijanje (npr. jer ono dovodi makinativnu moć bićevnosti do krajnjeg. izmicanje pred istinom bytka koje ne zna za sebe. doduše. stoljeća ovdje zbila? Koji se zakon kretanja onoga budućega tu priprema? Ne moramo li se tu prebaciti u sasvim druga područja i mjerila i načine da se bude kako bismo još postali pripadnici nužnosti koje se ovdje pojavljuju? Ili nam ta povijest ostaje nedostupnom kao te174 . ne zato što je prošla nego zato što je za nas još previše buduća? 106. čiji iskon uopće nije opitan i koje se još “kritički” prenosi na “svijest” i subjekt i njegove “iracionalne” “doživljaje”. Odluka o svoj “ontologiji” u suočavanju između prvog i drugog početka U prijelazu od prvoga u drugi početak nužno je osvijestiti “ontologiju”. koji su. Ovdje se još jednom pokušalo postići potpuno osiguranje od sve nesigurnosti. ne može voditi nikakvoj odluci. na kraju najdublje propatili raskorjenjivanje prema kojemu je gonjena zapadna povijest i koji su ujedno najdublje naslutili njezine bogove. DOIGRA 106. Jer u njoj se provodno pitanje prvi put poima i razvija kao pitanje te se čini vidljivim do temelja i u svojem sklopu. Makinacija kao temeljni karakter bićevnosti sada prelazi u oblik dijalektike subjekta i objekta.

Utemeljenje 176 177 . što ovdje znači “mitsko” tumačenje? 2. 5. ne kako bi se nejasno igralo sa sada utvrđenim oznakama (biće i bitak) nego kako bi se vratilo u pitanje o istini bivanja bytka te se time drukčije shvatio odnos bytka i bića. a njih kao κοινόν. a pogotovo bytku. Glavna područja bića samo su specialia općenitosti bića. DOIGRA 109. Ovdje više uopće nema pitanja o nekom mogućem spajanju Metaphysicae generalis i Metaphysicae specialis. 108. Zbrka se pogotovo pojačava kada se do nekog rješenja pitanja čak pokušava doći pomoću fundamentalnoontološki izrasle “ontološke” diferencije. ἰδέα je ono tumačenje pojma ἀλήθεια kojim se priprema ona kasnija odredba bićevnosti kao predmetnosti i za cijelu se povijest zapadne filozofije nužno onemogućava pitanje o ἀλήθεια kao takvoj. kao ranije tumačenje bića kao οὐσία. važe kao čvrsti i utvrđeni u svojem pojmu. Najbitnijom odredbom samoga bitka postaje to da je on ono “najgeneralnije”. Ukoliko nema mogućnosti ni nužnosti da se prostor i vrijeme (mjesto i sada) misle natrag u njihov iskon (pripadno k ἀλήθεια). Kako iskusiti i pojmiti prostor i vrijeme. Odgovor na provodno pitanje i oblik naslijeđene metafizike U skladu s Platonovim tumačenjem bića kao takvog kao εἶδος – ἰδέα. I tako se u razlikovanju Metaphysicae generalis i Metaphysicae specialis odražava karakter provodnog pitanja. Metafizička temeljna stajališta unutar povijesti provodnog pitanja i njima pripadna tumačenja vrijeme-prostora* 1. tj. imenovane u prvom početku. 109. najviše općenitosti. Ovdje nastaju sama prividna pitanja bez temelja sve dok se u podlozi samorazumljivo zadržavaju nespoznata osnova provodnog pitanja i razlikovanje disciplina. 107. bitka. Jer ta “diferencija” samo je ishodište. Čime zatim prostor i vrijeme postaju okvirnim predodžbama na putu njihova tumačenja s obzirom na μέγεθος. jer one su spojene na naveden način koji je vrlo izvanjski biću. i time je za čitavo promišljanje bića kao takvog dan okvir vrhovnog roda. 3. i uposebljenje. Kako to dvoje sami ulaze u područje bića kao postojano prisutnoga i dijelom neko μὴ ὄν. koji već i sami. Tek iz nekog drugog početnog piitanja o bitku i njegovu odnosu spram tu-bitka može proizaći pitanje o onome što je mišljenje u prvom početku nazivalo ἀλήθεια. pogotovo budući da i biće kao takvo doživljava preobraženo tumačenje (sklanjanje istine dogođaja) i više ne postoji mogućnost da se “biće” odjednom ipak prokrijumčari kao “predočeni predmet” ili “dano po sebi” i slično. Pitanje o τί ἐστιν uvijek je pitanje o onome κοινόν. bitak bića uopće postaje κοινόν.III. 6. predavanje o Hegelu 1930/31* i drugdje) zapečaćuje definitivno odmicanje od temeljnog pitanja i njegove nužnosti. * predavanje u zimskom semestru 1930/31 “Hegels Phänomenologie des Geistes” (Gesamtausgabe Band 32) * usp. kako Nietzsche u toj povijesti dovodi do stvaralačkog kraja. ne u smjeru provodnog pitanja nego za skok u temeljno pitanje. (Kao što ni Nietzsche ovdje ne pita iz temelja). Da ovdje područje istine ostaje zatvoreno za bitak i nepoznato. 4. 7. Kako se taj pristup zatim preuzima u novovjekovnom “matematičkom” mišljenju. Kako se kod Leibniza i Kanta naposljetku pojavljuje podvojenost njihove biti i odnosa spram “ja” i “svijesti”. ἰδέα Treba pokazati kako se razvojem ontologije u ontoteologiju (usp.

tada postaje prvom i posljednjom odredbom bićevnosti (bitka). γένη). 4. sjedinjavajuće jedno i zato όν. usp.) na način onoga κοινόν. Biće je bivstvujuće u postojanoj prisutnosti. tj. Ako se bitak tako pojmio (uvijek kao bićevnost.III. i ako postoje i mnoge ἰδέαι. izgled nečega. Ovdje. ψυχή nije subjekt. opet mišljeno polazeći od istog bića (pojedinačnoga). od mnogoga i povratno na nj i samo tako. ono kamo vraćeno nešto jest ono biće koje jest. Ono ἐπέκεινα zato se može odrediti samo kao nešto što sada obilježava bićevnost kao takvu u njezinu odnosu spram čovjeka (εὐδαιμονία). prosijavanje samog izgleda. pred-met. ono najbivstvujućije i jedno – najsjedinjavajućije. 60ff. Pojam ἰδέα (εἶδος). prema “smislu”. platonizam i idealizam* 1. ona mora. sjedinjava si γένη kao jedinstva i tako iskone odnosno “rodove”. a ζωή je temeljni lik bića. što nudi vidik za neko gledanje. ono bićevnosti nikada i nikako nije dovoljno. a nje kao ἰδέα (κοινόν. Pošto je ἰδέα jednom postavljena kao bićevnost bića i pojmila se kao κοινόν. (essentia. bitak. tj. ta njezina naknadna posljedična odredba kao bićevnost. DOIGRA 110. naime putem shvaćanja pribivanja: ἐπέκεινα τῆς οὐσίας (usp. 6. Premda se ἰδέα odnosi na ἰδεῖν (νοεῖν). Skok. Die metaphysischen Grundstellungen des abendländischen Denkens (Metaphysik). ta riječ upravo ne znači ono predočeno predočavanja nego. Zato se pokušava nadići bićevnost produžavajući istim putem. jer od početka se bitak kao bićevnost iskusuje i misli samo polazeći od “bića”. usp. ἔν. a ni kod Aristotela. 3. Skok u pripremi piitanjem temeljnog pitanja. ono valjano. Skok). 5. Provodno pitanje o biću kao takvom već je na svojoj granici i ujedno na onom mjestu gdje pada natrag i bićevnost više iskonskije ne poima nego vrednuje. što se u οὐσία potpuno ne ispunjava. što svu valjanost utemeljuje. b) sámo ono nasuprot-kome je ono stalno prisutno i dano i najbivstvujućije i čemu nije potrebno opitivanje bitka. Ono ἐπέκεινα τῆς οὐσίας kao ἀρχή τοῦ ὄντος u skladu sa svojom odredbom za εὐδαιμονία ima karakter onoga θεῖον i θεός. a to znači jedinstvo. 179 178 . u međusobnoj κοινωνία. Time je učinjen korak prema “vrijednosti”. ἰδέα. to je ono “najgeneralnije”! Ali to nije čudnovato nego nužno. Ovdje je iskon razlikovanja na ono τί ἐστιν. obratno. ali ne bytak). kao ono nekako drukčije. Novovjekovno mišljeno. onda to mnogo kao najbivstvujućije može biti samo * usp. 7. dakle kao uvjet “života”. uvjet ψυχή i tako sama njezina bit. prosijavanje vidika u izgledu i to kao ono što prisutno ujedno daje postojanost. platonizam i idealizam 110. ἰδέα. predavanje u zimskom semestru 1937/38 “Grundfragen der Philosophie. Vježbe u zimskom semestru 1937/38). quidditas) i ότι (existentia) u vremenitosti te ἰδέα (usp. Ono pojedinačno i promjenjivo postaje onim μη όν. 8. i kao posljedica toga je ἰδέα u odnosu spram svojega mnogoga (ἔκαστα) ono κοινόν i. 2. κοινόν). na taj način da se sámo vrednovanje izdaje za ono najviše. sama ψυχή jest ἀρχή ζωῆς. takoreći od bića. Tumačenje onoga ὄν kao οὐσία. str. ὄντως ὄν. biti ono najbivstvujućije na njemu. Budući da je tako u ψυχή sabrana bit bića. ono nikada ne može naići na sam bytak niti polaziti od njega. kao ἀγαθόν. ἰδέα je ono kamo se vraća ono još izmjenjujuće i mnogo. prema “idealu”. Ujedno s tim sada postaju razgovijetni i mjerodavni i odnosi same ἰδέα prema ψυχή: a) kao εἶδος prema ἰδεῖν i νοεῖν – νοῦς b) kao καλόν i κοινωνία prema διαλέγεσθαι i λόγος c) kao ἀγαθόν – καλόν prema ἔρως. ἰδέα. Ali budući da se pitanje odnosi samo na biće i njegovu bićevnost. poima bićevnost bića te time εἶναι toga ὄν (bitak. bivstvujuće = sjedinjavajuće. čudnovato. ta riječ upravo ne treba naznačivati odnos spram “subjekta” nego pribivanje. 119. ἰδέα je bîti bićevnosti prvo i jedino dovoljna te stoga može polagati pravo na važenje kao ono najbivstvujućije i zapravo bivstvujuće. ono viđeno u svojoj viđenosti (ἀλήθεια). ono kao što nešto sebe daje i spravlja. Ausgewählte 'Probleme' der 'Logik'” (Gesamtausgabe Band 45. κοινόν. i prema tome je tim obilježjem onoga ὄν kao οὐσία postavljeno nešto bitno: a) biće kao takvo uvijek je ono nasuprotno. Aristotel. U bićevnosti (οὐσία) je slućeno ono εἶναι. U njoj se sabire pribivanje i postojanost u bićevnosti.

te se u skladu s tim realitas rabi za odlikovanje pojedinačnoga. ali kao predodžbe i principi “uma” kao ljudskog uma. štoviše. Sada ἰδέα više ne znači universale kao takvo u grčkom smislu onoga εἶδος pribivanja nego ono perceptum koje je sadržano u onome percipere ega. tu je na djelu neoslabljeni i neprepoznati platonizam. “zbilju”. ideja kao općenitost “pojma“ 4. essentia. U skladu s time se na temelju različitih pokretača ono pojedinačno. upravo je i ono pojedinačno i promjenjivo neko perceptum. S tim razvojem prvog kraja prvog početka (s platonističkoaristotelovskom filozofijom) dana je mogućnost da zatim on. 11. bićevnost bića sada (esse = verum esse = certum esse = ego percipio. I tek u tumačenju te ἰδέα kao perceptio platonizam postaje “idealizmom”. ἰδέα kao εἶδος: ideja u prosjaju pribivanja. tj. pojedinačna duša i pojedinačni čovjek. po “idejama” i mjerenje po idealima. 10. prastavak mathesisa. ideja kao ono što je u cogito me cogitare (samosvijest) znano (Descartes) 181 . tumačenje “zbiljskoga” s obzirom na njegov “smisao”. “svijeta”. Ali svoj okvir i nacrt svojega ustroja ovdje nije našlo tek kršćanstvo i njegovo tumačenje “svijeta” nego i svako poslijekršćansko. najrealnije. Ono ἐπέκεινα τῆς οὐσίας kao ἀγαθόν (to znači: načelno poricanje daljnjeg i iskonskijeg piitanja o biću kao takvom. ἰδέα kao perceptum: ideja u povrtanom zračenju. stvaranje neke ἰδέα. mišljenje “apsolutnoga”. protukršćansko i nekršćansko zapadno tumačenje bića i čovjeka unutar njega. o nominalizmu: vježbe u zimskom semestru 1937/38 “Die metaphysischen Grundstellungen des abendländischen Denkens (Metaphysik)”) * Hegelov pojam ideje i prva mogućnost jedne filozofske povijesti filozofije polazeći od njezina prvog kraja U tom pojmu iskonski su dovršeno sadržane sve bitne odredbe njezine povijesti: 1. Na taj način mogućnost da se iznova shvati Platon i da se grčka filozofija shvati kao stupanj neposrednosti. 12. 180 14. Sein und Schein”. ideja kao glavna odredba znatljivoga kao takvog (zbiljskoga) 3. pri čemu valja imati na umu da ta rečenica zapravo znači: izvjesnost matematičkog odnosa između cogitare i esse. Filon. DOIGRA 110. time je nužno teo-logija. platonizam i idealizam Pitanje o biću kao takvom (u smislu provodnog pitanja). ovdje se “bitak” pripisuje pojedincu. 9. tim tvrdokornije ondje gdje je u platonizmu ἰδέα prošla kroz novovjekovno pretumačenje. dakle o bitku) praslika je za sve tumačenje bića i njegove odredbe i oblikovanja u okviru neke “kulture”. “perceptio” u dvoznačnosti naše riječi “pred-odžba”. ideja pred-očena u pred-očavanju. realitas kao stvarstvenost. za existentia. pravi srednjovjekovni “realizam”. apsolutno pojavljivanje apsolutnoga samome sebi kao apsolutno znanje. ἰδέα. res: stvar. i s tim se u skladu zatim kod Kanta spašavaju “ideje”. biće se misli “idealistički”. čudnovato: “realnost” sada postaje naziv za “egzistenciju”. procjena po kulturalnim vrijednostima. “postojanje”. Nominalizmom se pak kao prava realitas navodi stvarstvenost pojedinačnoga. i tek tako postaje moguće ono ego cogito – ergo sum. ovoga. Pojam “idejâ” kod Hegela (usp. zor bića u cjelini. 13. shvati li se u toj širini. ideja kao pojavljivanje 2. cogito me cogitare) postaje predočenošću. ono “ja” iskusuje kao najbivstvujućije. i u njegovom liku otada grčka filozofija uopće. (usp. najbližu danost ovdje i sada. Gdje “svjetonazor” vlada i određuje biće. pruži okvir i područje utemeljenja za židovsko (Filon) kršćansku (Augustin) vjeru. svjetonazor. o “idealizmu“: vježbe u ljetnom semestru 1937 “Nietzsches metaphysische Grundstellung. Augustin 5.III. dolje). tj. Prva kasnija i primjerenija inačica platonizma (nauk o idejama kao bićevnosti bića) nije “idealizam” nego “realizam”. da se odatle gledano može izdavati za preteču kršćanstva odnosno da se može smatrati prevladanim kao “poganstvo”. ontologija. universale tvori ens qua ens. Odavde korak k apsolutnom idealizmu.

iz mišljenja koje je po Kantu pred-očavanje nečega uopće (kategorije i tablica sudova. Ovim razmatranjima nije stalo do povijesti platonizma u smislu slijeda mnijenjâ različitih nauka kao preinaka Platonova nauka nego samo do povijesti obrade provodnog pitanja pod bitnom vladavinom platonizma sa zadaćom doigre od prvog k drugom početku. Drugim riječima. Utemeljenje. tj. ali u temelju. vodi Hegelovim gledištima. sjedinjena s voljom. 314f. pojava – privid 182 . ono predočeno. sabrao u supripadnost i to je znanje sebe poimalo kao apsolutno znanje samoga sebe u njegovim stupnjevima i njihovim slijedovima. 3. ἰδέα kao pribivanje onoga što i postojanost tog pribivanja (no to pada nepojmljeno u zaborav i pogrešno se tumači kao ens entium kao aeternum!). tj. 183 Što pripada pojmu “idealizma“* 1. Zatim iz tih mutnih izvora današnja “filozofija” crpi svoje “pojmove” o “idejama” (usp. Bitak i mišljenje je naziv za povijest mišljenja unutar prvog i drugog početka. time je zacrtano: ono perceptum. Platonizam je po tome pojam o onom pitanju o bitku koje pita o bićevnosti bića i tako shvaćen bitak dovodi u odnos s pred-stavljanjem (mišljenjem). vježbe u ljetnom semestru 1937. nego ψυχή. što pak ne znači da on ne poriče vanjski svijet po sebi nego da je naučavao da je ἰδέα bit onoga όν.). Ali. perceptio i appetitus (Leibniz) 7. Općenito: za čitavu je povijest zapadne filozofije. predočavanje koje se stupnjevito razvija. pred-sebe-dovedivo. pa i onu prije Platona. νοεῖν (λόγος). platonizam i idealizam 6. Iako Nietzsche iskusuje biće kao postajanje. U cjelini je tome slijedio važan učenjački rad. Ono što dolazi poslije Hegela je filozofski gledano posvuda pad i otpadanje u pozitivizam i filozofiju života ili školsku ontologiju. ali se pitanje bitka kao takvo nikada ne postavlja. ali i to se učeno razmatranje još uvijek. 10. DOIGRA 110. * usp. 9. U smislu strogo povijesnog pojma “idealizma” Platon nikada nije bio “idealist” nego “realist”. ono sebe-su-predočavati kao ono čemu se pred-očava. 17. * 15. premda često jedva raspoznatljivo. naravno. mjerodavno: bitak i mišljenje. prvo primjereno opitivanje povijesti. tj. bila je prva filozofska povijest filozofije. Sjetimo li se sada da vladavina platonizma u različitim smjerovima i likovima vodi i shvaćanje predplatonovske filozofije (i to baš kod Nietzschea). “Nietzsches metaphysische Grundstellung. kategorije i znanje uma o samome sebi kod Hegela). upravo kao novovjekovni. realitas rei. predočenost kao pred-metnost i “samo”-(ja)-izvjesnost kao temelj predmetnosti. došao je u posjed jedne nužnosti koja izvire iz biti bićevnosti (ideje). Tu-bitak i čovjek. pribivajuće. uključujući i Nietzschea. usprkos tome. filozofski. Budući da je Hegel tim utemeljenjem “ideje” kao zbilje zbiljskoga svu dotadašnju povijest filozofije. bićevnosti (bitak i mišljenje). ideja kao perceptio. 2. ideja kao ono neuvjetovano i “princip” uma (Kant) 8. platonizam. ζωή. postaje jasno kakvo je značenje presudnog tumačenja onoga ὄν kao ἰδέα te stoga i pitanja: što se ovdje zapravo zbivalo. Sein und Schein”. 4.III. ukoliko se i za njega bićevnost mora pojmiti iz “predočavanja” (νοεῖν). ali još ne utvrđeno u “ja”. osobito str. 193. 16. Sve te odredbe iskonski sjedinjene u biti apsolutnog znanja koje sebe posreduje i o sebi zna da je dovršenje ne samo svakog oblika svijesti nego čak i dotadašnje filozofije. ali ujedno i posljednje i posljednje moguće te vrste. s tim tumačenjem on kao protivnik ostaje unutar naslijeđenog okvira. nekog percipere. a znanstveno gledano širenje i ispravljanje mnogih spoznaja o ideji i njezinoj povijesti. to je ego percipio kao cogito me cogitare. a po kojoj su se morali posložiti stupnjevi povijesti ideja. tj. biće se samo drukčije tumači. u spoju s Aristotelovim poticajima iz pojma λόγος kao διανοεῖσθαι. “idealizam” je. njegova povijest filozofije. bespomoćno i rastrojeno trabunjanje koje dolazi do svojega jedinstva samo iz slijeda filozofâ i njihovih spisa ili “problemâ” jednog za drugim. ἰδέα. viđena iz njegova piitanja. u vidokrugu kojega i pred kojim se pojavljuje izgled. a da ona pritom ne mogu razviti svoju metafizičku nosivost.

pogotovo ako se i ἐπέκεινα pojmi kao posljedica određivanja same ἰδέα kao οὐσία. c) “fundamentalnoontološka” transcendencija u “Bitku i vremenu”. a to je iskon “transcendencije” u njezinim različitim likovima. Iz platonovskog tumačenja bića izrasta način predočavanja koji ubuduće u različitim likovima iz temelja vlada poviješću provodnog pitanja te time zapadnom filozofijom u cjelini. i u skladu s tim nauci koji ih poriču. počinjući od Descartesa. ἰδέα. naposljetku se kod Nietzschea radi samo još o pitanju o vrijednosti istine. Time što se ἰδέα odredila kao κοινόν. ono obuhvatno i tako općenito. zadovoljava se utvrđivanjem onoga κοινόν i njegovih posljedica. u metafizici. Posljednji izdanci i posljedice platonizma u današnje doba: a) sve što se zove “ontologija” i želi je odnosno ne želi. iako ga određuju samo još negativno. naravno tako da se to isprva ne zna i ne ispituje. pozitivizam i biologizam. S time se ujedno povezuje i pobliže određuje “ontološka” “transcendencija”. tada ujedno naziva i “bitak”! b) “ontološka” transcendencija: misli se na nadilaženje koje leži u onome κοινόν kao takvom. transcendencija znači: stajati u istini bytka. njezina preoblikovanja u ομοίωσις i adaequatio i odatle u izvjesnost. e) “Transcendencija” u sebe posvuda uključuje ishodište od “bića” koje se shvaća kao poznato i blisko kako bi se u nekom smjeru nadišlo. χωρισμός je postavljen takoreći kao biće. u okružju onog pristupa mora nestati predodžba “transcendencije” u svakom smislu. 21. i protivništvo. gdje se Nietzsche kao prijelazni mislilac 185 . c) svi nauci koji teže “vrijednostima”. b) sva kršćanska i ne-kršćanska metafizika. u posve zbrkanoj upotrebi riječi “transcendencija” ona je (kao Njegova Magnificencija!) = sâm bog. Gledano od temeljnog pitanja o istini bytka. što se zatim ujedno opet i spaja. biće iznad ostalog bića. DOIGRA 110. “smislu”. Ovdje posve nejasno ostaje značenje i vrsta razlike. d) svaka vrsta filozofije “života”. Ni ondje. “subjektu” isprva brani nadilaženje i prevazilaženje prema “objektu” odnosno čini tu povezanost dvojbenom. a) “ontička“: drugo biće koje je još iznad bića. Sve je to daleko od zadaće da se dovede u pitanje bit istine kao takve u najužem odnosu spram istine bytka i tako samoga bytka. kršćanski: ono stvaralačko što je već iznad stvorenog bića. Ta povijest zatim vodi odgovarajućem nerazumijevanju pitanja istine. 20. njezina preranog pada. strogo uzevši ne može biti riječi o nekoj transcendenciji tu-bitka. “idejama” i idealima. 19. kojoj pitanje bitka ostaje strano čak i u pravcatom liku dosadašnjeg provodnog pitanja (Dilthey). što se. a priori). koja upravo zato što se shvaća kao preobrat platonizma takoreći na mala vrata pada natrag u platonizam. ostaje u istom području uvjetâ za “ontologije”. naučavaju ideje i vrijednosti i ujedno naglašavaju “egzistenciju” u smislu filozofije “života”. f) naposljetku Nietzscheova filozofija. Ali taj si prijelaz zato mora tim jasnije osvijestiti oblike platonizma koji ga još okružuju i neizbježni su. e) pogotovo oni smjerovi koji miješaju sve prije navedeno. Ovdje je u najviše načelo uzdignuta krajnja zbrka i odustalo se od svakog pravcatog mišljenja i piitanja. tj. platonizam i idealizam 18. 184 No budući da sada tu-bitak kao tu-bitak iskonski izdržava otvorenost skrivanja. d) Ta se predodžba zatim još često rabi u “spoznajnoteorijskom” razmatranju koje. stvoritelj. Ali budući da je sada ujedno razumijevanje shvaćeno kao bačeni nabačaj. Ta se povijest bitno dopunjava ispostavljanjem povijesti grčke ἀλήθεια. Ovdje se riječi “transcendencija” vraća njezin iskonski smisao: nadilaženje kao takvo. No s prijelazom k temeljnom pitanju prevladana je sva meta-fizika.III. Pod “transcendencijom” se razumije različito. i ono se poima kao odlika tu-bitka kako bi se time naznačilo da on uvijek već stoji u otvorenosti bića. u tome je sadržano neko zaostajanje u načinu piitanja provodnog pitanja. bićevnost kao ono generalno (γένη – kategorije – “iznad” i “prije” bića. pretjerujući i kako bi se zbrka još povećala. što je doista platonizirajuće(!) pitanje. Ovdje je i korijen za predodžbu a priorija. I ta vrsta “transcendencije” prevladana je postavljanjem tu-bitka tako što se unaprijed zaobilazi. ukoliko je tubitkovna upravo iskonski pojmljena kao razumijevanje bitka. recimo ono na tlu nekog kantovstva.

nezaobilazna zadaća početi prevladavati platonizam iskonskijim znanjem o njegovoj biti. S druge strane. Ali sve je to s obzirom na provedbu nazvuka i doigre samo predigra. postavio u određeno stanje i određene predodžbene smjerove učinio samorazumljivim putovima “piitanja” (usp. koji po svojoj biti nuž187 . Nietzsche je onaj koji je prvi spoznao Platonov ključni položaj i domet platonizma za povijest Zapada (nadolazak nihilizma). Taj idealizam ima oblik biologizma. f) Tim tumačenjem bića čovjeku se otada dodjeljuje jednoznačno mjesto s obzirom na bitak: kao postojano prisutno. čovjek je ono što se pojavljuje u odnosu spram toga nasuprotnoga te je u njega i sâm uključen. I prema tome u prvom početku leži više nego u Platonovu tumačenju. No Nietzsche je. kao ἰδέα? c) Ako je ta istina ostajala neodređena. kasniji razvoj svijesti. a ne tumači se platonistički kao kod Nietzschea. (Ono što se u “Bitku i vremenu” razvilo kao “destrukcija” ne znači razgradnju kao razaranje nego pročišćenje u smjeru oslobađanja temeljnih metafizičkih stavova. 22. A to je opet moralo imati razlog u posebnosti tog tumačenja bića. vidik s kojim se suočava. gore “transcendencija”). zašto se o njoj nije pitalo? d) Ako se nije pokazala nikakva nužnost da se tako pita. kada se njemačkom idealizmu osporavala bliskost životu). a ostajala je. I zato se prvi početak u suočavanju mora vratiti u svoju nepatvorenu veličinu i jedincatost. gdje je tome bio razlog? Može biti samo u tome što je tumačenje bićevnosti kao ἰδέα bilo potpuno dovoljno piitanju o biću i unaprijed je zaprije186 čilo sve drugo piitanje. ὄν. 25. ne dolazi do postavljanja nekog iskonski-prevladavajućeg pitanja o istini bytka i o biti istine. Nietzsche je ostao pri tom tumačenju jer nije prepoznao provodno pitanje kao takvo i proveo prijelaz k temeljnom pitanju. predmet i “samo”-svijest su pripremljeni.) 27. Zato je. kako bi se proizvela spremnost za uskok u tu-bitak. I to je prava prepreka za iskustvo i uskok u tu-bitak. moramo se pitati: a) u kojem je iskustvu i tumačenju utemeljeno određivanje bića kao ἰδέα? b) U kojoj istini (koje biti) stoji odredba bićevnosti (οὐσία) bića. ἰδέα biva kao takva i onemogućava svaki korak Bivanje kao prisutnost i postojanost ne daje prostora za neku ne-dovoljnost te tako niti motiva za pitanje o istini tog tumačenja. platonizam i idealizam napokon ispetljava iz platonizma i njegova preobrata. 23. 24. Platonizam je u svojoj otvorenoj i pritajenoj vladavini biće u cjelini. ἰδέα. kako se ono razmatralo i oblikovalo tijekom zapadne povijesti. suočavanje ga ne ukida nego tek utemeljuje njegovu nužnost za drugoga. e) To tumačenje nabacuje biće na postojanu prisutnost. a ujedno i najviše zavaravajući izdanak “idealizma” pokazuje se ondje gdje se od njega naizgled odustaje i čak se protiv njega i bori (npr. Bićevnost kao ἰδέα tako je po sebi ono istinski (ἀληθῶς) bivstvujuće. ono istinski bivstvujuće svaki je put ono nasuprotno. Ostajanje istine bitka i temelja te istine zakrivenima u prvom početku i njegovoj povijesti zahtijeva od ponovnog iskonskog piitanja pitanja bitka prijelaz u temeljno pitanje: kako biva bytak? Tek se polazeći od njega ponovno postavlja pitanje: što je biće? Krajnji. g) Usprkos tome i dalje vrijedi da se ἀλήθεια s početnim tumačenjem onoga ὄν kao φύσις nalazila unutar iskustva i vidokruga. toliko da tu-bitak isprva ostaje nerazumljen. došao na trag platonizmu u njegovim najpritajenijim likovima: kršćanstvo i njegova posvjetovljenja posvuda su “platonizam za puk”.III. pogotovo jer ne postaje očitom neka nužnost njegova utemeljenja budući da izostaje nužda za neku takvu nužnost. DOIGRA 110. No to se izostajanje temelji na napuštenosti od bitka kao najdubljoj tajni sadašnje povijesti zapadnog čovjeka. on u refleksiji može biti ono nasuprotno još i samome sebi. ono potvrđuje sámo sebe kao ono što potvrđuje sve biće kao takvo. Točnije: on je slutio Platonov ključni položaj. Prevladavanje platonizma u tom smjeru i na taj način povijesna je odluka najširih razmjera te ujedno utemeljenje jedne filozofske povijesti filozofije koja je drukčija od Hegelove. i to je isprva važnije. όν. jer Platonov položaj između pred-platonovske i poslijeplatonovske filozofije postaje vidljivim tek ako se predplatonovska poima iz svojega vlastitog početka. Sukladno tome.

odgovarajuće njegovim počecima kod Platona. a priori ondje. metafizika. Apriori se s tom ἰδέα mijenja u perceptio. kao ono brojivo. ali su samo posljedica potpune lišenosti temelja tog “mišljenja” koje posve površno i namjerno slijepo za svoje povijesno porijeklo krivotvori ono opipljivo u ono najviše. iskon. DOIGRA 113. a ipak je (razumijevanje kao na-bačaj – tu-bitak) nešto posve drugo. Za metafiziku kasnijeg doba karakteristično je da se za svako razlikovanje bića doduše upotrebljava karakterizacija vremenom. gdje je provodno pitanje. kao ono “između” i “središte” samoga bića. no kao prijelaz upućuje natrag u metafiziku. a ipak si. porijeklo. uočite Kantovo tumačenje bitka uzroka. Te dvoznačnosti daju privid širine i dubine. a priori – polazeći od pret-hodnoga. pribivanje je sama φύσις. no uskoro spojena u jedno s ἀλήθεια kroz ἰδέα. življenje i doživljavanje. ne predodžbenih oblika života i “svijesti” nego do-življavanja i djelovanja. Ono što je u “Bitak i vrijeme” postavljeno kao “razumijevanje bitka” činilo se da je samo proširenje tog prethodnog predočavanja. apriori se dodjeljuje onome ego percipio te time “subjektu”. ἰδέα i οὐσία no jest i želi biti mnogoznačan. Drugim riječima. Istina bytka i bivanje bytka nije ni ono ranije ni ono kasnije. 112. Po toj je temeljnoj odredbi bivstvujuće ono što je ujedno. uvijek može priuštiti da također i upravo slovi kao najviši idealizam. to sve zvuči “realistično”. već prema prilici. Kako dolazi do takvog pitanja o onome πρότερον? Na temelju te ἰδέα kao ὄντως ὄν. prvo-pribivajuće. 113. sa sumnjivom prednošću da odmah nailazi na odobravanje. φύσις je mjerodavna i ono “prije nego”. No u prijelazu je “apriori” samo još prividno “problem“: pojmljen polazeći od dogođaja. dakle vrijeme se rabi kao okvir. tj. kao ni iskonskija bit prostora. i time je rečeno da je bićevnost (κοινόν) kao ὄντως ὄν bivstvujućija i time prva bivstvujuća. το πρότερον τη φύσει. 188 189 . znači prethodnost bićevnosti pred bićem. prethođenje i slijeđenje (kasnije uzrok i učinak). ali da već ovdje vrijeme služi samo kao broj promjenjivoga. tj. iskonskija bit vremena uopće ne dolazi do iskustva. Ono najranije u bivanju je ono sámo kao bivanje bytka. kako bi se. “Apriori” i φύσις tj. ali. bićevnosti kao postojane prisutnosti. Metafizika ne nadilazi taj okvir. Apriori ubuduće u metafizici uvijek.III. s njom kao odredbenom podlogom može bolje doći do svih bitnih odredaba bića. Iz toga ujedno određuje se ono jedno za drugim. Jer s ishodištem u “životu” kao temeljnoj zbilji (“život” kao sve-život i ujedno ljudski “život”) odmah se može utvrditi dvoje: život kao djelovanje i činjenje nastavljanje je i odlaženje te je stoga preko sebe usmjeren prema “smislu” i “vrijednosti”. dolazi do prethodnosti predočavanja. tako se odmah može uzvratiti. Zato se “Bitak i vrijeme” čini nečim samorazumljivim! 111. biva kao utemeljujući temelj. odnos bytka i bića je sasvim drukčiji. dakle “idealizam”. što može postići mogućnost onoga ujedno. zatim odredila kao “vječna” (beskonačna) ili “vremenita”. οὐσία kao “supstancija” tako se prvo postavlja takoreći kao neovisna o vremenu. “Apriori“ Apriori je zapravo tek ondje gdje je ἰδέα. Ono najranije. Tu-bitak je istodobnost vrijeme-prostora s onim istinitim kao bićem. forma njegova poretka. ako je nužno. konačna. ἰδέα i οὐσία Treba pokazati kako se iz temeljne odredbe bića.

IV. DOIGRA 114. budući izjednačavanje. V. o volji za moć predavanje u zimskom semestru 1936/37 “Nietzsche: Der Wille zur Macht als Kunst” (Gesamtausgabe Band 43). Die ewige Wiederkehr des Gleichen” (Gesamtausgabe Band 44). “Nietzsches metaphysische Grundstellung. pitanje istine kao početno pitanje o biti istinitoga (usp. Pitanje hijerarhije u tom smislu kao prijelazno pitanje. VI. Kada. o vječnom vraćanju predavanje u ljetnom semestru 1937. IV. VII 190 191 . uvijek nužno za one koji gledaju odozdo prema gore. SKOK * * usp. O Nietzscheovu temeljnom metafizičkom stavu* O tome pitanje “hijerarhije”. No iskonskijim od tog pitanja mora postati ono o vrijeme-prostoru. Kako je to pitanje povezano s metafizikom i temeljnim metafizičkim stavom? O tome usp. Ausgewählte 'Probleme' der 'Logik'” (Gesamtausgabe Band 45) * o “Bytku” usp. “Nietzsches metaphysische Grundstellung im abendländischen Denken. vježbe u ljetnom semestru 1937. 37/38**). i to ne “vrijednostî” uopće i po sebi nego čovjekova bitka: gospodar i sluga. o obome usp. tj.III. Überlegungen II. a to znači ujedno njezino prevladavanje i uznošenje. Sein und Schein“ ** predavanje u zimskom semestru 1937/38 “Grundfragen der Philosophie. ali ne za one s obratnim pogledom. kako je prava “istina”. utemeljitelj istine. nužnost odlike i jedincatosti kako bi se provelo otvaranje bitka. moguća i prenijeta onom “otmjenome”. razvoj provodnog pitanja: Čovjek i čovjekov bitak kao pitalac. Istina kao utvrđivanje i.

koja su njoj samo trenuci. zna za rijetke dogođaje. ono najodvažnije u postupku početnog mišljenja. pa čak i u drugi početak. Korak je odvažaj prvog prodiranja u područje povijesti bitka. pad istine. Dogođaje kao takve: dodjeljivanje istine bytku. Kraj prvog početka još će dugo presezati u prijelaz. bljesak jednokratne jedincatosti bytka. jednako izvjesno kao što je izvjestan nastavak povijesti kraja. Za malobrojne – za rijetke. i to mjeren po zgodama “življi” i “brži” i zbrkaniji nego ikada. koja mora ostati začudna svima koji su “bliski životu”. napuštenost bića od bitka.115. Predpogled. 5. ostavlja i baca sve uobičajeno iza sebe i ništa ne očekuje neposredno od bića nego prije svega doseže pripadnost bytku u njegovu punom bivanju kao dogođaj. Dok razaranje dosadašnjeg svijeta kao samora192 193 . Povijest bitka Pojavom spremnosti za prijelaz iz kraja prvog početka u drugi početak čovjek ne ulazi samo u neko “razdoblje” kojega još nije bilo nego u posve drugo područje povijesti.???) u kojoj volja suzdržanosti sebe nadilazi u ustojnost izdržavanja najdalje blizine oklijevajućeg ustezanja. učvršćivanje njezina izopačenja (ispravnosti). Povijest bytka u dugim razdobljima. a ipak je upravo ugođen onom plahošću (usp. Sam će prijelaz. pripremati u vrijemeprostor djelovanja tu-bitka i sabirati se za blizinu bytku. razgaranje vatre ognjišta (istine bytka) kao samotnog poprišta prolaska posljednjeg boga. ostati ono najupitnije i prije svega najneraspoznatljivije. Tako se skok pojavljuje u prividu onoga najbezobzirnijega. 116. ulazak bytka u njegovu istinu. Čovjek će se. str. ne poznajući malobrojne i sebe. 14ff. Provodni ugođaj skoka Skok.

No taj prijelaz ujedno je i zalet za skok. bitak kao essentia. Skok zaranje izvikuje svoje pobjede u prazno. Ali biće je u drugom početku kako bi krčevinu u koju stupa ujedno i nosilo. SKOK 117. makar kao uzrok naizgled vladao. No uklapa li se biće u fugu bytka. To se može raspoznati u svim preinakama i posvjetovljenjima zapadne metafizike: bitak u službi bića. budući da se početak zbiva samo u skoku. tj.IV. No bytak biva kao dogođaj. Utemeljenjem tu-bitka preobražava se čovjek (tragač. bytka kao događaja. 195 . tj. jer čovjek je ustojan u bytku: smrt je najviše svjedočanstvo bytka. ono ili-ili kojemu ne ostaje zaklona ni mjesta za uzmak. Kao posljedica tog početka zatim bitak (bićevnost) postaje ὑπόθεσις. bit bytka sabire se u svoje najviše pozvanje: temelj i vrijeme-prostor djelovanja. Ulazak čovjeka u povijest bitka neproračunjiv je i neovisan o svem napretku ili nazadovanju “kulture”. u jednokratnosti njegove povijesti kao do-gođenje privlastiti području odlučivanja o božanstvu i bogovima. kao stalno prestizan od prvoga. shvaća se i postavlja u otvorenost svojega djelovanja kako bi se pokazalo sámo biće. Ono posve drukčije drugog početka u odnosu na prvi može se učiniti razgovjetnijim jednim kazivanjem koje se naizgled igra samo nekim preobratom. točnije ἀνυπόθετον. idea postaje onim a priori predmetnosti predmetâ. biti odlučan za njegovu dugu pripremu. Neobičnosti bytka u području utemeljenja njegove istine. proizmišljanje tu-bitka. u čijem svjetlu pribiva sve biće i ne-biće. 117. U drugom početku sve se biće žrtvuje bytku i tek odatle biće kao takvo dobiva svoju istinu. kojim jedinim može početi neki početak. Propadanje je najdublja blizina uskraćivanju u kojemu dogođaj sebe daruje čovjeku. dok se zapravo sve preobražava. već i ta priprema mora biti neko skakanje te kao pripremna ujedno potjecati i odskakivati iz suočavanja (doigra) s prvim početkom i njegovom poviješću. ili ostati zatočen u kraju i njegovom području. “ono apsolutno”. a koja biva kao krčevina sebeskrivanja. Najstrašnije slavlje mora biti umiranje nekog boga. čuvar. odgovara jedincatost smrti. tu-bitak. 194 U prvom se početku proizmišlja (onim νοεῖν i λέγειν) bitak (bićevnost). u tu-bitku. Skok “Fundamentalnoontološko” osvještenje (utemeljenje ontologije kao njezino prevladavanje) prijelaz je iz kraja prvog početka k drugom početku. a pogotovo drugi. Bytak kao do-gođaj pobjeda je nezaobilaznoga u posvjedočenju boga. onog bytka koji se naznačuje kao trag posljednjeg boga. stražar). i ta začudnost bytka nije neki način njegova pojavljivanja nego on sam. tj. sve dok sama “kultura” znači učvršćivanje napuštenosti bića od bitka i radi na sve većem zapetljavanju čovjeka u njegovu “antropologizmu” ili čak čovjeka još jednom tjera u kršćansko nerazumijevanje sve istine bytka. Ovdje je u nezaobilaznoj običnosti bića bytak ono najneobičnije. No sada pak. poprište trenutka odluke o blizini i daljini posljednjeg boga. I tako bytak vlada radi bića. je li čovjeku umjesto opustošenja u trajanju koje se nastavlja dana jedincatost propadanja? Propadanje je sabiranje sve veličine u trenutak spremnosti za istinu jedincatosti i jednokratnosti bytka. U drugom početku mora se odvažiti za istinu bytka kao utemeljenje. No taj temeljni odnos sada doživljava dva tumačenja koja se potom spajaju i miješaju: “bitak” kao summum ens postaje causa prima bića kao ens creatum. Ta preobrazba stvara prostor drugih nužnosti odlučivanja o blizini i daljini bogova. Samo se u tu-bitku bytku utemeljuje ona istina u kojoj je sve biće samo za volju bytka. tj. Samo čovjek “ima” odliku da stoji pred smrću. a to znači u ponovnim preinakama “metafizike” koje postaju sve grublje i neutemeljenije i besciljnije (novi “biologizam” i slično) ili početi drugi početak. Bitak postaje ono najopćenitije i najpraznije i najpoznatije te ujedno najbivstvujućije kao onaj uzrok. Ovdje u prijelazu priprema se najiskonskija i zato najpovjesnija odluka.

5. Biće nikada ne možemo pojmiti objašnjavanjem i izvođenjem iz drugoga bića. nigdje nije iskonski u metafizičkome. Nasuprot tome: istina bytka i 197 119. No ne mora li za odredbu biti bytka ipak neko biće ostati vodećim? Ali što ovdje znači vodeće? Da na nekom zadanom biću odvajamo bitak kao njegovo najopćenitije. bitna priprema kod Platona. * usp. ἰδέα. u skladu sa starošću bitka i njegovom poviješću. čak još i kod Nietzschea usprkos njegovu otkriću početnih mislilaca kao ljudi od formata. Ostajalo bi pitanje zašto nam je biće i u kojem smislu “bivstvujuće”. 110. 6. Prvi početak). Doigra. kod Hegela se prvi put provodi filozofski pokušaj povijesti pitanja o biću iz zadobivenog temeljnog stava apsolutnog znanja. 57. povlačenje u svijest i apsolutnu izvjesnost. * Za razliku od provodnog pitanja. koji time ujedno i za one kasnije dobiva čvrsto tumačenje. onu koja otvara (usp. Ono što leži između Hegela i Nietzschea mnogoliko je. Jer ono neposredno izvire iz jedne nužnosti nužde napuštenosti od bitka. 4. Skok u pripremi piitanjem temeljnog pitanja* Za to je nužno znanje o provodnom pitanju i prijelazu. to bi bio samo naknadni dodatak u shvaćanju. SKOK 119. Skok u pripremi piitanjem temeljnog pitanja 118. 3. Ono nije produžetak formulacije provodnog pitanja kod Aristotela. Doigra 196 . kako bi iz nje uskočilo natrag u iskonsko temeljno iskustvo mišljenja istine bytka. Posljedica formulacije pitanja koja sada ponovno uzmiče. teologija). ali ne i bitna preobrazba. Doigra. Ali kako se rijetko čovjek probija u tu istinu. pritom se na čovjeka ili uopće zaboravlja ili se biće kao ono izvjesno dodjeljuje onome “ja” i svijesti. Sámo provodno pitanje znatljivo je samo u njegovoj dosada skrivenoj povijesti (usp. Povijest bytka i napuštenost od bitka). u tom obliku prvi početak tada ostaje samo povijestan. iskusuje li se sam nabačaj i opstoji kao zbivanje iz dogođaja ili je pak ono što prosijava u nabačaju postavljeno natrag u sebe tek kao ono što uzlazi (φύσις – ἰδέα) u sadašnjenju koje sebe otpušta. temeljno pitanje počinje kao formulirano pitanje. U drugom početku radi se o skoku u proizjapljujuće središte obrata dogođaja kako bi se znajući – pitajući – određujući stil pripremilo utemeljenje onoga tu. ali se zato tim iskonskije shvaća i na njega se dobiva mjerodavan odgovor: uzlaz bića. pribivanje bića kao takvog u njegovoj istini. kako se lako i brzo snalazi s bićem te mu tako ostaje izvlašten bitak. Od Descartesa do Hegela ponovno preoblikovanje. 1. skrivenost povijesti bitka (usp. Skok je krajnji nabačaj biti bytka na taj način da mi sebe (same) postavljamo u ono što je tako otvoreno. preoblikovanje cjeline kršćanskom teologijom. ona utemeljena u λόγος (sabiranje) i νοεῖν (razabiranje). onog zbivanja koje je bitno suuvjetovano poviješću provodnog pitanja i njegovim nerazumijevanjem. Nazvuk. ali u rezultatu i putovima ipak svime vlada (nauk o kategorijama. Put odatle do prve i otada vodeće formulacije pitanja kod Aristotela. Ono se može znati samo iz njegova utemeljenja u istini bytka. i pitanje ostaje samo da li nabacivač kao bacač sam u-skače ili ne u putanju bacanja. Premještanje u bit bytka i time piitanje predpitanja (bit istine) drukčije je od sveg opredmećenja bića i sveg neposrednog pristupa biću. Ali temeljno pitanje i kao formulirano pitanje ima sasvim drukčiji karakter. samom formulacijom pitanja. Kako se neizbježnom čini nepotrebnost istine bitka. Prije toga je uvijek neki nabačaj. platonizam i idealizam).IV. Provodno se pitanje početno ne pita u obliku izričitog pitanja. čak ni Kierkegaard. No odakle temelj odluke o smjeru i dometu nabačaja? Je li odredba biti bytka podređena samovolji ili nekoj najvišoj nužnosti i tako nekoj nuždi? Ali nužda je uvijek različita. 2. Prvi početak i njegov kraj obuhvaća cijelu povijest provodnog pitanja od Anaksimandra do Nietzschea. Aristotelovo suočavanje s prvim početkom. postajemo ustojni i tek kroz dogođenje postajemo mi sami.

to znači odricanje od nekog važenja i uporabe u smislu nekog “svjetonazora” i “nauka” i obznane. dogođaj. Stoga sve dok se razumijevanje tog pokušaja olakšava njegovim tumačenjem kao “filozofija egzistencije”. te sukladno tome sve što je obuhvaćeno nazivom “egzistencija”. nikada nema neposrednog prijelaza u to pitanje. ma koliko ono bilo sirovo i neprohodno shvaćeno. Naprotiv. gledano samo naznačujući. nego skriveno u načinima sklanjanja istine. * No kako bi to posve drugo piitanje kao opstojnost tu-bitka uopće dospjelo do neke odlučive mogućnosti. Računato iz dosadašnjega. vrijeme kao istina bytka. ovdje kao pitanje o biti same istine. Spopad i izostanak nadolaska i bijega bogova. dakle ne žele se umjesto “ideja” odnosno njihova iskrivljenja u 19. To nepitano pitanje temeljno je pitanje. umjesto “vrijednosti” postaviti druge “vrijednosti” ili uopće više nikakve vrijednosti. tj. tobože poznato “biće” i na ovaj ga ili onaj način obuhvaća. napuštenost od bitka. u iskustvu bačenosti u ono tu iz pripadnosti dozivu dogođaja. pa niti zamijeniti. “Bitak i vrijeme” prijelaz je k skoku (piitanje temeljnog pitanja). 199 . “vrijeme”. budući da uopće više ne dovode u pitanje prostor svojega odlučivanja. O tome je s bivanjem bytka uvijek već odlučeno. ovome se nikada ne očiutuje neposredno. “Vrijeme” kao temporalnost. Bytak biva kao istina bića. gledano sa stajališta povijesti bitka i iz početnog mišljenja. postići neki prijelaz k skoku u temeljno pitanje. naime značenje utemeljenja otvorenog poprišta trenutačnosti za povijesni bitak čovjeka. Ne obznana novih nauka ustajalom čovjekovu pogonu nego pomaknuće čovjeka iz beznužnosti u nuždu beznužnosti kao krajnju. Bytak nije niti ogromno biće koje uzrokuje sve drugo. ali svakako se mislilački može pripremiti otvorenost koja kao vrijeme-prostor (poprište trenutka) čini krševitost bytka dostupnom i postojanom u tu-bitku. Drugi početak može htjeti samo to. Tim se shvaćanjem ne želi možda zadržati dosadašnji oblik odgovorâ. to tek početno iskusiti kao pribivanje u različitim likovima. Jer bytak nije. sve ostaje u području “kulture” i “ideje” i “vrijednosti” i “smisla”. ideje o kulturi i slično) više nisu odluke. O tome da tek skok. Ali spopad bytka. stoljeću. u sebi rijedak i škrt. najopćenitije svojstvo te time najpraznija odredba bića. 198 Ovdje se i ne sluti o neusporedivosti temeljnog stava u drugom početku. ne može se iznuditi mislima. koji je suđen povijesnom čovjeku. čija žestina i otpornost nije manja od one spopada. premda s izvanjskim posudbama od “filozofije egzistencije”. osvještenje se prvo mora usmjeriti na utemeljenje jednog prostora odlučivanja. koja se ovdje poput svake druge lako može pogrešno razumjeti? Skok je osvajanje spremnosti za pripadnost u dogođaj. tu se. SKOK 120.IV. kako misli jedna dugo uvriježena predodžba koja stoji u području propadanja prvog početka. Spopad bytka. prvo se mora pokušati. uistinu se bitak čovjeka kao povijesni zbiva do-gođenjem koje ovako ili onako zahtijeva tu-bitak. Budući da sve dosadašnje odluke u području “ideja” i “ideala” (“svjetonazori”. Tako odluka o istini u svakom pogledu pada u skoku u bivanje bytka. Što mislimo tom riječju “skok”. čime se misli na iskonsko jedinstvo krčeće-skrivajućeg se odmaknuća. a još manje samu istinu kao istinu bytka. to bi bilo prvo što bismo shvaćali o spopadu i izostanku istine te tako o bivanju bytka. pruža najbliži temelj za utemeljenje tu-bitka. Dogođaj se samo naizgled provodi od strane čovjeka. ovdje ima značenje sasvim drukčije vrste. Skok time bit istine biva samo u ustojnosti u tu-bitku. gledano u vidokrugu puta provodnog pitanja. Skok Kada bismo znali zakon nadolaska i bijega bogova. Mora se učiniti vidljivim da i zašto u provodnom pitanju ostaje nepitanim pitanje o istini (smislu) bytka. sve ostaje nepojmljeno. prvo se mora iskusiti nužda beznužnosti. napuštenost od bitka iznova učvršćuje i beznužnost se takoreći uzdiže u načelo. Gdje pak u dosadašnjem smislu. polazeći od provodnog pitanja i njegovim potpunim razvijanjem. kao da nam je “biće” poznato i samo je još preostalo s njega skinuti ono “općenito”. uvijek dolazi iz izostanka bytka. dovodi čovjeka u prostor spopada i izostanka nadolaska i bijega bogova. 120.

k tome makinacije u koje se stvrdnulo ono na njima ukrućeno. u koje već “bivstvujući” odnekamo skačemo. Ne zato što bi se bit bytka mogla odrediti polazeći od mišljenja (iskaz) nego zato što se ovdje u znanju o dogođaju može najšire obuhvatiti krševitost bitka i najdalje izmjeriti mogućnosti sklanjanja istine u biću. SKOK 121. Ovdje se zbiva krajnje traćenje bytka u najobičnijoj javnosti bića koje je postalo ravnodušno. ne mora li se ipak i jedino u vagi odvaživati na ono što se ne može vagati? Biće će u onome najbližem i običnom i neprekidnom uvijek nadmašivati i istjerivati bytak. Zato se krčevina i skrivanje. I može biti da i drugi početak može zadržati i kao krčevina skloniti dogođaj opet samo u jednom jedinom bljesku. kao početno. određeno iz nužde beznužnosti predujmljuje u nužnosti bitnih sklanjanja istine i vodećeg znanja o njima. Tko je naručio tu tržnu vagu i tko traži da se sve važe samo njome? Tko preskače to vaganje i usuđuje se na ono što se ne može vagati i vraća biće u bytak? No gdje je prostor da se to proishodi? Ne mora li ipak biti ono što se može vagati kako bi bivala istina bytka. tu čovjek tada stoji samo u onome više ne i još nikada pojmljenom iščekivanju napuštenosti koje je preostalo i tako se još ostavlja i drži kao ostatak od bijega bogova. utemeljuje vrijeme-prostor u njegovu sklopu odmaknuća i namaknuća i obuhvaća krševitost bytka u jedincatosti. mogućnosti i zbiljnosti njegova bivanja. Cijela krševitost bytka time je već suodlučena u smjeru njezine početne očitosti i zakrivenosti. odgovarajuće onome kako je u prvom početku samo φύσις. i na koju će se stranu vaga nagnuti? Na stranu danoga. To izostajanje tim je zlokobnije što se duže i naizgled postojano još održavaju crkve i oblici službe nekog boga. ono prvo što omogućava sklanjanje dogođenja u napućujućoj riječi (usp. a i ona jedva i samo za trenutak došla u sabiranje (λόγος). pritom nejaki da bi još utemeljili neku iskonsku istinu. bivanje bytka). Možemo li odavde izmjeriti neistinu u koju mora dospjeti bytak? Procijeniti njegovu istinu koja kao naličje traćenja biva kao čisto uskraćivanje i za sebe ima jedincatost i potpunu začudnost? Mora se pronaći najtiše i najstrmije staze i bogaze kako bi se izvelo iz običnosti i istrošenosti bytka što već predugo traju i kako 201 . slučajnosti. To je pak uvijek u krajnosti skrivanje. nego tek skok omogućava izviranje onoga tu. i oni različitim stazama. puštajući da se nejakost nabačaja pretvori u neučinkovitost. Do skoka uvijek dolaze samo malobrojni. No tko važe tom vagom i što je ono dano i što bjesni u makinacijama? Sve to nikada ne doseže istinu bytka nego sebi samo daje privid temelja i onoga nezaobilaznog tako što izmiče istini i svoje prvo. nužda beznužnosti nailazi na izostanak nadolaska i bijega bogova. I to ne kada se razvija sámo biće sabrano u sebi nego kada je biće postalo predmetom i stanjem prikrivajućih makinacija i rastvara se u nebiće. želi poreći kao nešto ništetno. do najoštrijeg i najvišeg grebena koji predstavlja ono uzduž bez-dana onoga ništa i sâm utemeljuje bezdan. odmaknuće u ono ne-izračunjivo i jedincato.IV. Krčevina i skrivanje su odmičuće-namičuće sam dogođaj. što tvore bivanje istine. a na drugu stranu nabačaj bytka. slobodi. nužnosti. u sebi provedivo otvaranje neke neposredne dostupnosti bića. k tome uteg bačenosti nabačaja. Bytak i biće Zato bytak kao bivanje dogođaja nije neko prazno. Skok je znajući u-skok u trenutačnost poprišta spopada. neodređeno more odredivoga. Najpraviji i najdalji skok je skok mišljenja. Uvijek su to staze stvaralačko-žrtvujućeg utemeljivanja tu-bitka u čijem je vrijeme-prostoru biće pohranjeno kao biće i time se sklanja istina bytka. Mišljenje. No utemeljenje vrijeme-prostora ne nabacuje neku praznu tablicu kategorija nego je kao početno mišljenje najdublje povijesno. kao poprišta trenutka onoga bilo gdje i kada. danost. A gdje i dok opstaje privid da postoji neko prazno. kao pripadno dogođenoga u dozivu. nikada ne smiju shvaćati kao prazan tijek i kao predmet “spoznaje” kao nekog predočavanja. 200 Kada izbija. tj. 121. Bytak i biće Stavi na jednu stranu vage sve stvari i ono dano.

Samo velikim slomovima i prevratima biće. No kao uskraćivanje bytak nije puko povlačenje i opozivanje nego suprotno: uskraćivanje je prisnost jednog dodjeljivanja. U uzdrhtaju se do-djeljuje krčevina onoga tu u njegovoj bezdanosti. Time što bacač nabacuje. što više nabacuje. Odnos tu-bitka i bytka). Kako bi tu bilo još imalo prostora za slutnju da je uskraćivanje prvi najviši dar bytka. Uskraćivanje je najprisnija prinuda najiskonskije. onoga otvorenog u kojemu uzdrhtava on sâm.IV. Tako “je” bytak do-gođaj do-gođenja onoga tu. ulazi u nj i tek tako sâm postaje samim sobom: čuvarom bačenog nabačaja. Jer ono se ne provodi kao puko zadržavanje-u-vidu nečega danog. nego je to stražarenje utemeljujuće. stiješnjeno u makinaciju i doživljavanje i već ukrućeno u nebiće. Otvaranje kroz nabačaj takvo je samo ako se zbiva kao iskustvo bačenosti te time pripadnosti bytku. raskriva se da je on sam. njezina područja koje si je do-godio posljednji bog. Bytak se mora misliti sve do u tu krajnost. Ali tako se on krči kao ono najkonačnije i najbogatije. tj. mislilački kazuje “iz dogođaja”. Skok (bačeni nabačaj) je provedba nabačaja istine bytka u smislu ulaženja u otvorenost. Ono mora uređivati istinu bytka i sklanjati je u samom “biću”. kao tu-bitak. 123. Tim oslovljavanjem od strane samog bytka čovjek se imenuje stražarom istine bytka (bitak čovjeka kao “briga”. U otvaranju bivanja bytka postaje očito da tu-bitak ne postiže ništa osim što hvata povratni titraj do-gođenja. SKOK 123. tj. utemeljena u tu-bitku). najopćenitiji i najprazniji krov za sve što ne “nije”. upravo očuvati i preuzeti je u rješenje u skladu sa širenjem uzdrhtaja. Tako se istinom bytka (jer to je ta dodijeljena krčevina) čovjek iskonski i drukčije oslovljava. 134. to bačenije već bačeni. tako da bacač nabačaja sebe iskusuje kao bačenoga. čak sámo njegovo početno bivanje. ponovno početne nužde u nužnost nužne obrane. naime neistine bytka. koje tek tako opet – ulazeći u bytak i njegovu začudnost – razvija namičuću jednostavnost svoje biti i prelazi preko sve makinacije i doživljavanju se ustegnulo u uspostavljanje jedne druge vladavine. Bitak (kao bićevnost metafizike) nije ni najviša i najčišća 202 odredba onoga θεῖον i Deusa i “apsolutnoga” niti je. nego je bytak ono što bogovanje boga treba kako bi ostalo od toga ipak i potpuno različito. Tako je bytak kao dodjeljujuće uskraćivanje do-gođenje tu-bitka. najbezdanije svoje vlastite prisnosti. dolazi do uzmaka pred bytkom i time u njegovu istinu. do-gađa se kroz bytak. braneći se od nje. No bačenost se posvjedočuje i posvjedočuje se samo u temeljnim zbivanjima skrivene povijesti bytka i to za nas pogotovo u nuždi napuštenosti od bitka i u nužnosti odluke. Svako slabašno posredovanje i spašavanje samo još više zapleće biće u napuštenost od bitka i čini zaborav bitka jedinim oblikom istine. To je bitna razlika spram svake samo transcendentalne vrste spoznaje s obzirom na uvjete mogućnosti (usp. tj. Jer bytak nikada nije neka odredba samog boga. 122. Skok. utemeljenim utemeljiteljem temelja. Taj uzdrhtaj širi vrijeme-prostor djelovanja u kojemu na otvoreno dolazi on sam kao uskraćivanje. ono tu se dodjeljuje kao ono što treba utemeljiti. Bitna nužna obrana ne treba se braniti od nužde kako bi je odstranila nego je mora. To do-gođenje dolazi pak k sebi kao uz-drhtaj bogovanja koje treba vrijeme-prostor za svoju vlastitu odluku. Ono se događa kao izmicanje koje uvlači u tišinu u kojoj istina po svojoj biti 203 . Bytak bi mu se utemeljilo poprište njegova bivanja u onome što on do-gađa kao sam dogođaj. No čovjekovo stražarstvo temelj je jedne druge povijesti. što pripada tom tumačenju. u tu-bitku. Bytak Usudimo se neposredno reći: Bytak je uzdrhtaj bogovanja (predzvuka odluke bogova o njihovu bogu).

umjetnost mora biti ona koja stavlja istinu u svoje djelo. “samo” utemeljuje istinu kao vrijeme-prostor djelovanja u kojemu biće može ponovno postati bivstvujućim. Od-maknuće u ono iskrčeno trebalo bi utemeljivati samu krčevinu kao ono otvoreno u kojemu se bytak sabire u svoju bit. ali također niti nebivstvujućiji nego bogovi. u području kojih se s dobom u kojemu ostajemo može spojiti jedna znajuća ozbiljnost koju više ne uznemiravaju dobro i loše. Svi “sadržaji” i “mnijenja” i “putovi” osobito prvog pokušaja u “Bitku i vremenu” slučajni su i mogu nestati. pri čemu se bog poimao kao zgotovljavajući uzrok sveg bića (izvor “bitka” i stoga sâm nužno najviši “bytak”. koja samo gleda i shvaća što jest kako bi iz tog bića. U pitanju bitka radi se samo o provedbi toga pripremnoga naše povijesti. Bytak i biće i bogovi dolazi do odluke može li se utemeljiti kao krčevina za sebeskrivanje. To sebeskrivanje je razotkrivanje uskraćivanja. ono je povijesno u tom jedincatom smislu da sâm bytak kao do-gođaj tek nosi svaku povijest i zato se nikada ne može izračunati. Bytak i biće i bogovi Nekoć je bićevnost postala onim najbivstvujućijim (ὄντως ὄν). ne ono što mi proizmišljamo nego što se nama. ono najbivstvujućije). pomogla izaći u bytak i dovela povijest u njezin samonikli temelj. puštanje da se pripada u ono začudno jednoga drugog početka. u kojemu kao nešto bitno vlada izopačenje. Bytak i vrijeme “Vrijeme” bi trebalo postati iskusivim kao “ekstatični” prostor djelovanja istine bytka. njezino bivanje mora se očekivati kao udar. Bytak “jest” 205 . nameće u jedno mišljenje koje niti pruža pouku niti daje povoda nekom “moralnom” djelovanju niti osigurava “egzistenciju”. A to prvo zahtijeva da sama ta istina iz svoje jedva nazvučujuće biti ipak već stvori osnovne crte svojega poprišta (tu-bitak) u čijeg se graditelja i stražara mora preobraziti subjekt čovjeka. Ono prvo i dugo ostaje: moći čekati u toj krčevini da dođu migovi. pohranom bytka. 204 Ali mora ostati proboj u vrijeme-prostor djelovanja bytka. one nužda koja prisiljava da progovori mislilačko kazivanje o bitku. naprotiv. jer oni uopće ne “jesu”. Bytak dospijeva u svoju veličinu tek kada je spoznat kao ono što trebaju bog bogova i sve bogovanje. 124. dobroćudnost i nasilništvo. Jer mišljenje više ne uživa milost “sistema”. Takva bit ne može se dokazati kao nešto dano. zaostaje za onim odvaženim i potkopava ga. 125. propadanje i spas predaje. dakle ne iz onoga na što se on odvažuje.IV. i to posebnih vrsta. Ono “trebano” opire se svakom korištenju. prostor-vrijeme prolaska. kako bi se u sebi uopće pustilo da iznikne biće. tj. ono neštićeno usred koje oslobađa vihor do-gođenja. Budući da je potrebno više takvih pohrana. 126. Taj proboj obuzima svakoga tko je postao dovoljno jak da promisli prve odluke. Zato “Bitak i vrijeme” nije “ideal” ni “program” nego priprema početka bivanja samoga bytka. No tada ono zna i to da je svaki pokušaj da se odvažaj utemelji i objasni izvana. takva neugledna smjelost. u čemu se kao bivanju istine utemeljuje tiho poprište. može se izdržati samo u temeljnom ugođaju suzdržanosti. To stvara dojam da je time bytak (budući premješten u to najbivstvujućije) najviše cijenjen i stoga i pogođen u svojoj biti. Skok Podizanje bivanja bytka u poimajuću riječ. A ipak je to nerazumijevanje bytka i izbjegavanje pitanja o njemu. Na mjesto sistematike i izvođenja stupa povijesna spremnost za istinu bytka. i po tom mnijenju bytak je postao bit samog boga. pretpostavimo li da smo za to postali zreli. kakav odvažaj leži u takvom nabačaju? To znanje. Bytak nije i nikada nije bivstvujućiji nego biće. Ali ne ostaje li se tada ipak pri nekoj samovolji? Svakako. koje. Jer ono je do-gođaj do-gođenja tu-bitka. samo što još izostaje pitanje nije li ta samovolja najviša nužnost jedne prinuđujuće nužde. SKOK 126.

Ali prvo valja utemeljiti istinu bytka. najpustije opustošenje koje može dopasti biću. a ono ništa upravo kao potpuno nijekanje tako shvaćenog bića. to jednostavniji bytak. pred nama je odmah često postavljano pitanje: kako netko može iskusiti biće kao biće. onda ono ne bi smjelo za sebe smatrati da dovodi u pitanje metafiziku te da iskonskije određuje supripadnost bytka i onoga ništa. uzdrhtaj kao širenje vrijemeprostora djelovanja u kojemu si sâm uzdrhtaj kao uskraćivanje događa svoju krčevinu (ono tu). koju samstvenost čovjek mora izdržati u onoj ustojnosti koja stojeći u tu-bitku pušta da čovjek postane onim bićem koje se pogađa samo tek u pitanju tko. Prisnost tog uzdrhtaja treba najbezdaniju krševitost.IV. on je slutilac bytka. Dolazi li slutnja bytka samo čovjeku? Odakle znamo za tu isključivost? I je li to slućenje bytka prvi i bitan odgovor na pitanje što je čovjek? Jer prvi odgovor na to pitanje je preobrazba tog pitanja u oblik: tko je čovjek. No što bi bilo kada bi sam bytak bio ono sebeizmičuće i bivao kao uskraćivanje? Je li uskraćivanje nešt ništetno ili najviši dar? I je li čak tek zahvaljujući toj ništavnosti samoga bytka ono “ništa” puno one dodjeljujuće “moći” iz čijeg postojanja izvire sve “stvaranje” (postajanje bića bivstvujućijim)? 207 128. od ovih “treban” i onome izmaknut. tada bi se moglo reći: uskraćivanje (bivanje bytka) najviša je zbiljnost najvišega mogućeg kao mogućeg te time prva nužnost. moramo pokušati misliti krševitost iz one temeljne biti bytka pomoću koje je on carstvo odlučivanja za borbu bogova. ukoliko bytak “iskusujemo” kao uskraćivanje i klonjenje. Što bogatije “ništa”. No što se time misli? Ostaje li iskustvo bića samo jedan povod. a da ne zna za bytak? Ili čovjeku slutnja bytka upravo ne dolazi iz bića nego iz onoga što je još jedino jednakog ranga s bytkom. Pri čemu sámo nijekanje ima karakter predmetnog iskaza. Zato je do-sežan samo u skoku u napuštenost od bitka kao bogovanje (uskraćivanje). iz onoga ništa? No kako tu razumijemo to ništa? (usp. Ono ništa ono između usred bića i bogova i posve je i u svakom pogledu neusporediv. 127. SKOK 129. Krševitost Ona je u sebi ostajući razvoj prisnosti samog bytka. što će kod svakoga odmah i lako izazvati nesklonost. Ono ništa Gledan od bića. 129. neko samstvo. jer mu ostaje pripadnim. Čovjek sluti bytak. To “pojašnjenje” bytka izvodi ga iz njegove istine (krčevine tu-bitka) i snižava na ono naprosto dano po sebi. Ono ništa) Kao prekomjernost čistog uskraćivanja. no odbije li se porijeklo “modalitetâ” iz οὐσία. Bytak je uzdrhtaj tog bogovanja. Bytak i čovjek Odakle čovjeku slutnja i predodžba bytka? Iz iskustva bića. 129. ili se bytak kao bićevnost uzima neposredno “s” i “iz” bića? K tome. 206 . Kada bi se naše piitanje odnosilo samo na tu priznatu (no ipak još ne pojmljenu) ništetnost. Kada bi se ipak htjelo pokušati nemoguće i bit bytka shvatiti pomoću “metafizičkih” “modaliteta”. pogotovo ako se biće uzima kao ono predmetno i dano. rado se odgovara. povezana s tako najopćenitijim i najpraznijim pojmom “bitka” kao predmeta. bytak ne “jest” biće: nebiće i tako po običnom pojmu ono ništa. Ta “negativna” odredba onoga “ništa”. jer bytak ga sebi do-gađa. a u njoj se sluteći može proizmisliti neiscrpnost bytka. glavni povod onog predočavanja bytka. Naprotiv. Ta borba vodi se oko njihova nadolaska i bijega i u njoj bogovi tek boguju i svojega boga stavljaju na odluku. i to tako da do-gođenje prvo treba neko sebi-svojno. Tom se objašnjenju ništa ne može prigovoriti. Samo tada zavaravajućoj riječi “ništa” oduzimamo ono ništetno i dajemo joj snagu upućivanja na bez-temeljnost bytka. A pogotovo ako se ono čak još i prenosi na sam bytak. svakako je ono “najništetnije”. Skok.

Tek je tada najdublja ugoda oslobođena iz svojega temelja kao ono stvarajuće koje je u najzamuknutijoj suzdržanosti sačuvano od toga da se izrodi u puko nezasitno ganjanje slijepih nagona. ono da i ono ne. skraćeno: kao dogođaj. Bi li to trebao biti razlog zbog kojega postaju navodnim hrabrim neprijateljima onoga “ništa”? I napokon. No jedno će razjašnjenje za početak biti od nešto pomoći da bi se prevladalo ono formularno. njegova istina. ono tu. ono i potvrdivoga i zaniječivoga? Ovdje zakazuje sva “logika”. Obrat i pripadnost istine (krčevina sebeskrivanja) biti bytka. za piitanje o biti istinitoga uz odricanje od svih uporišta u onome ispravnome i podešenome makinacije. To zahtijeva suzdržanost kao temeljni ugođaj koji ugađa ono stražarstvo u vrijeme-prostoru za prolazak posljednjeg boga. jer ona poima bićevnost polazeći samo iz mišljenja. da iskonski zabljesne istina bytka. koje svakome ne daje mjeru. naime onaj bitni čovjek i malobrojni njegove vrste. a sámo utemeljenje krči sebeskrivanje. do-gođenje utemeljenja onoga tu od čovjeka zahtijeva da izađe u susret. Hoće li uspjeti to prevrtanje dosadašnjeg čovjeka. a to znači prethodno iz bytka k biću stvarati biće. da je bytak nešto zaboravljeno. Tek se iz iskonske biti istine određuje ono istinito te time biće i to tako da biće sada više ne jest već da bytak izvire k “biću”. mora graditi svoju povijest iz tu-bitka. “Bit” bytka Treba li se ta bit opisati u nekoliko riječi. ali nezaobilazno samo prethodno mišljeno. Ovdje se mora misliti toliko daleko. Ne samo kao dosada. onda to možda uspije u formulaciji: Bytak biva kao dogođaj utemeljenja onoga tu. No ovdje sve ostaje okruženo pogrešnim tumačenjima. Ono suprotno mora ležati u bivanju samoga bytka. još i onda ako je bivanje bytka predmišljeno i u osnovnim crtama znano već u sadašnjem osvještenju. 209 . Ali ono bitno. Čovjekova izlaženje u susret prvo zahtijeva najdublju spremnost za istinu.IV. koje je neko dodjeljivanje. nego tako da bytak. Jer on mora izaći iz sadašnjeg temeljnog stanja u koje je uključeno ništa manje od poricanja sve povijesti. kojega su porijekla to dvoje. najprije utemeljenje iskonskije istine u biću jedne nove povijesti. neko određeno područje i okrug kao ni biće kao takvo. bivanje istine u njegovu utemeljenju (ono iskonskije tu-bitka) se do208 gađa. “stvaralačko” kazivanje da teže je i rjeđe nego što bi to htjelo prihvatiti uobičajeno odobravanje uvriježenoga i shvatljivoga i zadovoljavajućega. i čak i ako su se ona odbacila. a to doduše znači nešto bitno i za sadašnjeg čovjeka možda već nemoguće. U drugom početku mjerodavnim za bytak više ne može postati neko biće. smije li onda čuditi kada se ono “ništa” pogrešno tumači kao ono što je samo ništetno? Ako ono da “spravljanja” i “doživljavanja” tako isključivo određuje zbiljnost zbiljskoga. “Bit” bytka Ako sada napuštenost od bitka pripada “biću” makinacije i doživljavanja. Bytak postaje onim začudnim i to tako da utemeljenje njegove istine pojačava začudnost te time sve biće tog bytka drži u njegovu zaćuđenju. nosi svaki odnos spram bića posebno. a temelj je dogođenje kao uskraćivanje. i to tako da to iskustvo kao u skoku preobražava svaki odnos spram “bića”. Tek se tada ispunjava puna jedincatost do-gođaja i sve njoj dodijeljene trenutačnosti tu-bitka. dogođaj. I tada se često pokazuje da oni sami nisu čak ni sigurni u svoje da. U dogođaju utemeljenja misli se na genitivus obiectivus. to se ne može izračunati nego je dar ili ustegnuće samog dogođenja. Zato se u drugom početku mišljenja bytak iskusuje kao dogođaj. zajedno s njihovom razlikom i suprotnošću? I još drukčije: tko je utemeljio razliku potvrdivosti i zaniječivosti. Odsada čovjek. uvijek se mora imati na umu da nijedna formula ne kazuje ono bitno jer se svaka formula obično uvijek misli i kazuje samo u jednoj razini i jednom pogledu. SKOK 130. Zato se one bojažljive i preziratelje onoga ne uvijek mora tek pitati o njihovom “da”. ili bolje rečeno toliko duboko u ono tu. a pogotovo metafizika. Naravno. 130. tj. Tada bi čak i ono ne i ni bilo ono iskonskije u bytku. kako se nedostojnim tada mora činiti svako ne i ni! Jer odluka o ni i ne uvijek ovisi o načinu kako se neposredno i bez razmišljanja ono uobičajeno da podiže u ono da naprosto.

i. 166. 133. To jedinstvo uvijek može ostati samo odraz razlike i nikada ne može voditi u iskon iz kojega se to razlikovanje može prepoznati kao ne više iskonsko. To povratno titranje trebanja i pripadanja tvori bytak kao dogođaj. toliko ipak ostaje i kobno. jer tek ono omogućava izviranje prijepora te time i prostora prijepora i svega odstojnoga te ih drži otvorenima. A to preskakanje zbiva se i kroz skok kao dokučivanje temelja istine bytka. to razlikovanje postaje upravo pravim ograničenjem koje onemogućava piitanje pitanja bytka ukoliko se pod pretpostavkom te razlike pokušava dalje pitati o njezinu jedinstvu. a potom ipak preskočiti baš to razlikovanje. Bivanje i bit 210 211 . i naša je prva mislilačka zadaća podići titranje te povratnosti u jednostavnost znanja i utemeljiti mu istinu. obratno. nije ni ono onostrano nekog nad-osjetilnoga. 132. Tako dogođenje u tom darivajućem sebeizmicanju posvuda ima bit sebeskrivanja. kao da bi ono moglo biti do-gođenje bez preko-mjernosti. kako bi se uopće stvorio prvi vidokrug za pitanje bytka. Jer to razlikovanje proizlazi upravo iz piitanja o biću kao takvom (o bićevnosti). nego je kao do-gođenje iznuđivanje bića. Zato su u pokušaju prevladavanja prve formulacije pitanja bitka u “Bitku i vremenu” i njezinih izdanaka (“O biti temelja” i knjiga o Kantu*) bili potrebni mnogi pokušaji ovladavanja “ontološkom diferencijom” i shvaćanja samog njezina porijekla. Skok. a čovjek pripada bytku kako bi ispunio svoju krajnju odredbu kao tu-bitak. Preko-mjernost dogođenja pripada njemu samom. No prijepor bytka protiv bića je to sebeskrivanje suzdržanosti jedne iskonske pripadnosti. A tim se putem nikada ne može neposredno dospjeti do pitanja bytka. Zato je bio potreban napor oslobađanja od “uvjeta mogućnosti” kao jednog samo “matematičkog” povlačenja i shvaćanja istine bytka iz njegove vlastite biti (dogođaj). da bi bivalo. a to znači njezina pravcatog jedinstva. Bit bytka* Bytak treba čovjeka kako bi bivao.IV. kroz uskok u dogođaj tu-bitka. * usp. kao rezultat toga. kojemu. ἰδέα. No u prijelaznom mišljenju moramo izdržati to razdiruće: prvo s tim razlikovanjem potražiti prvo razjašnjenje. ne kao svojstvo. naravno. Zato se ne radi o tome da se nadiđe biće (transcendencija) nego da se ta razlika i time transcendencija preskoči i početno se pita polazeći od bytka i istine. Jer koliko god da je ono nužno. No pritom se moramo odreći navike da to bivanje bytka želimo utvrditi kao nešto što si svatko u svako doba može bilo kako predočiti. misli li se iz onoga * Kant und das Problem der Metaphysik (Gesamtausgabe Band 3) što je uobičajeno. Bytak i biće To se razlikovanje od “Bitka i vremena” shvaća kao “ontološka diferencija”. I kako čovjek. time što do-gađa tu-bitak. Jer ovdje se bićevnost izražava kao οὐσία. Prekomjernost u biti bytka (sebeskrivanje) Preko-mjernost nije neko puko količinsko previše nego sebeizmicanje sveg procjenjivanja i mjerenja. Otuda ono uznemiravajuće i razdiruće tog razlikovanja. No ne postaje li bytak ovisan o nečemu drugom ako to trebanje čak tvori njegovu bit. Preko-mjernost je sebeizmicanje mjerenja. Drugim riječima. predmetnost kao uvjet mogućnosti predmeta. može dovesti bytak pod svoju vlast kada upravo svoju izgubljenost u biće mora dati kako bi postao do-gođen i pripadan bytku. treba najšira krčevina. SKOK 133. Bit bytka 131. i to s namjerom da se pitanje o istini bytka osigura od sveg miješanja. No to razlikovanje odmah je gurnuto na stazu s koje dolazi. Preko-mjernost. Ali u tom sebeizmicanju (sebeskrivanju) bytak ima svoju najbližu blizinu u krčevini onoga tu. a nije samo njezina posljedica? No kako smijemo govoriti o ovisnosti tu gdje to trebanje upravo pretvara ono trebano u njegov temelj i tek ga prisiljava na njegovo samstvo.

Odnos tu-bitka i bytka U “Bitku i vremenu” prvi put pojmljen kao “razumijevanje bitka”. ukoliko navodi na pomisao da bytak biva “za sebe” i tu-bytak dolazi u odnos spram njega. dakle. tako se to sada događa i s onim što se treba približiti kao ono drugo. Osim toga. ali ipak nije slučajna. Bivanje bytka kao dogođaj (odnos tu-bitka i bytka) u sebi uključuje do-gođenje tu-bitka. nešto pred-očivo. to tumačenje Kanta “historijski” je netočno. makar se naš bitak čovjekom najčešće bavi nema-bitkom. i ako povrh toga predmet. no bilo je moguće samo tako da se Kanta silom preusmjerilo k jednom iskonskijem shvaćanju upravo transcendentalnog nabača212 ja u njegovoj jedinstvenosti. Jedincatost bytka (kao dogođaj). nepredočivost (ne predmet). No što ako se “subjektivnost” kao kod Kanta pojmi kao transcendentalna i stoga kao odnos spram predmetnosti predmeta. Stoga. 134. Naravno. Povijesno suočavanje (usp. postaje predmetom. “priroda”. najviša začudnost i bitno sebeskrivanje. ovdje se ne može pitati pitanje o istini bytka. Bivanje bytka kao dogođaj (odnos tu-bitka i bytka) Naprotiv. s obzirom na pripremu budućeg mišljenja i samo na nju. 135. I to se pokušalo u knjizi o Kantu. Te su upute valjane samo ako ujedno izdržimo nuždu napuštenosti od bitka i izložimo se odluci o izostanku i nadolasku bogova. Ukoliko se tim uputama postiže temeljni ugođaj suzdržanosti i ukoliko suzdržanost ugađa za pokornost spram tih uputa. iz kojega je i s obzirom na koji došlo do iskrivljenja. predmetnost poklapa s bićevnošću – ne pruža li se tu prilika. onda prelako potpadamo mnijenju da taj “odnos” odgovara onome između subjekta i objekta ili da se čak može izjednačiti s njime. govor o odnosu tu-bitka spram bytka vodi u zabludu. tada se mora odreći i toga da se temeljni stav. bitno. pri čemu se razumijevanje treba shvatiti kao nabačaj. jer Kant ostaje jedini koji tumačenje bićevnosti (οὐσία) od Grka dovodi u stanovit odnos spram “vremena” i time postaje svjedokom za skrivene povezanosti bićevnosti i vremena. u skladu s Descartesovim postupkom na vlast dolazi mišljenje kao “mišljenje” i sámo biće u skladu s istim povijesnim razlogom postaje perceptum (predočeno). Zato ne može doći do utemeljenja tu-bitka. Ali tu-bitak je prevladao svu subjektivnost. to su napuci sukladno kojima se prvo moramo pripremiti kako bismo nasuprot samorazumljivosti bytka naslutili ono najrjeđe u čijoj otvorenosti stojimo. ono je povijesna uputa na nešto posve drugo. Doigra) naprosto je pristup koji u jednakoj mjeri vraća raniju povijest u njezinu skrivenu veličinu. buduće: čini se da to nije ništa drugo nego neko “egzistencijalno” ili nekako drukčije modernizirano “kantovstvo”. znajući da tu ne postižemo ono “posljednje” nego bivanje tišine. SKOK 135. za njega. kao već kod Grka. štoviše povijesno jedinstven temeljni stav na kojemu se usprkos svim bitnim razlikama prvi put današnjima iz dosadašnjega može približiti odnos tu-bitka i i bytka? Zacijelo. ono najkonačnije i najjedincatije kao poprište trenutka velike odluke o izostanku i nadolasku bogova i tek u tome tišinu straže za prolazak posljednjeg boga. a ni ovdje ne svako. No kada se tvrdi. što znači pripadno do-gođenju kroz sam bytak. tj. mišljenje (λόγος – forme suda – kategorije – um) zadržava prvenstvo u utvrđivanju vidokruga tumačenja bića kao takvog. važi kao jedino iskusivo biće te se. takvo historijski poredbeno obračunavanje ne pogađa ono bitno. Usprkos tome. Drugim riječima. jedincatost titranja u njegovu čistom sebeskrivanju svaki put osvajamo samo u uskoku. No ako prije toga pogrešno razumijemo začudnost i jedincatost (neusporedivost) bytka te ujedno s tim i bit tu-bitka. tj. Ali jednako sigurno kao što se Kantovo djelo takvim tumačenjem “historijski” pogrešno tumači. I tako je knjiga o Kantu nužno posve dvoznačna. ali je povijesno. da je Kant ovdje historijski iskrivljen. 213 . a nabacivanje kao bačeno. a ujedno i samo tako drugo piitanje ne suprotstavlja radi usporedbe nego ga provodi kao pokornost spram one veličine i njezine nužnosti. ispostavljanju transcendentalne snage uobrazbe. uvijek je samo biće ono koje može biti predmet. i to s pravom.IV. a bytak nikada nije objekt i predmet. strogo govoreći. ipak izdaje za kantovstvo.

Govor o odnosu tu-bitka spram bytka čini bytak dvoznačnim. i zato zahtijeva ustojnost tu-bitka koji odbacuje svu prividnu neposrednost pukog pred-očavanja. čin.. što se može reći i ovako: bytak treba tu-bitak. a uvijek misle samo na neko biće i možda ono koje im pruža prigodu da se sklone i umire. Tumačimo li pak ugođaj po našoj predodžbi “osjećaja”. 17f. Ali tako ono ne postaje manje bivstvujuće. Überlegungen V. * usp. obratno. kako smo daleko od biti ugođaja. Samo ondje gdje se bytak suzdržava kao sebeskrivanje biće može nastupiti i naizgled svime vladati i predstavljati jedinu granicu prema onome ništa. naprotiv. Ali kako osjećajno i izvanjski tu mislimo o “osjećajima” kao o “sposobnostima” i “pojavama” neke “duše”. onda to lako može zvučati kao da bytak za čovjeka biva kao nešto nasuprotno i predmet. bytak uopće ne “jest” nego biva. Naprotiv. Bytak* Bytak – čudnovata zabluda da bi bytak uvijek morao “biti”. Tako se čovjek drži bića i biću je na službi i potpada zaboravu bytka. SKOK 136. To je temelj i bezdan raspolaganja boga nad čovjekom i. postaje bivstvujućije. Do-gođaj je tako začudan da se čini kako on postaje cijelim tek kroz odnos spram drugoga. Ali ipak: iz temelja je različito ostaviti bytak u skrivenosti i iskusiti bytak kao ono sebeskrivajuće. sama istina kao takva. Kako to da čovjek toliko pogrešno procjenjuje bytak? Zato što mora biti izložen biću da bi iskusio istinu bytka. i što stalnije i duže bio. Ali. bivajućije u bivanju bytka. izdržavanje njegove istine vraća doduše biće u njegove granice i oduzima mu prividnu jedincatost njegova prvenstva. No u drugom početku biće nikada nije ono zbiljsko u smislu ovoga “sadašnjeg”. onda ćemo se pozvati na ono zbiljsko kao ono zapravo bivstvujuće. postojano. No dogođaj se sada pogotovo ne može pred-očiti kao neka “zgoda” i “novost”. i to iz istog razloga. A ipak se sve to temelji u istini bytka. to bi bio “bivstvujućiji”. 51f. Ono je. što znači: tu-bitka. on uopće ne biva bez tog dogođenja. U toj izloženosti biće je ono istinito. Zato je i taj odnos posve neusporediv s odnosom subjekta i objekta. Ako je još dopušteno za prvo razumijevanje karakterizirati bytak polazeći od “bića”. čovjeka za boga. za iskonski nabačaj istine bytka ono najprolaznije. 136. a još manje za spoj tih dvaju u sebi nedostatnih tumačenja. a ono ugađajuće je dogođaj. Njegova istina. pjesništvo. otvoreno i ovo. Iskustvo bytka. Govorimo li o odnosu čovjeka spram bytka i obratno bytka spram čovjeka. jer drukčije iz temelja ne biva. 215 214 .) Obostrano raspolaganje tubitkovno se ugađa u osnovnom ugođaju suzdržanosti. onda se također. čini ga onim nasuprotnim.IV. mišljenje. bitak događa tubitak i tek tako biva kao dogođaj. Bytak ne “jest” niti oko čovjeka niti samo i titra kroz njega kao bivstvujućega. No tada je pak najbliža i jedina posljedica ta da se bytak ostavi u skrivenosti i čak zaboravi. bytak je ono najrjeđe jer je najjedincatije i nitko ne može procijeniti malobrojne trenutke u kojima si on utemeljuje poprište i biva. kao prvo. Bytak biva kao dogođaj. tj. ne može izdavati ni za ono “najkonkretnije”. 34. dok bytak biva kao ono sebeskrivajuće. (Ako se bytak nikada ne može odrediti kao ono “najgeneralnije” i “najpraznije” i “najapstraktnije”. ovdje bi se lako moglo reći: bitak se umjesto s “mišljenjem” sada dovodi u vezu s “osjećajem”. Koliki (svi) sada govore o “bitku”. pa i kada nas susreće u postojanosti. A to se raspolaganje izdržava samo u tu-bitku. tj. jer ostaje nedostupnim svem predočavanju. Ono zbiljsko poznajemo kao ono pribivajuće. Zatim. Ali čovjek je kao tu-bitak bytka do-gođen od bytka kao dogođaja i tako postaje pripadan samom dogođaju. biva samo u sklanjanju kao umjetnost. Bytak Odnos tu-bitka spram bytka pripada u bivanje samoga bytka. i to sve naizgled čineći ono pravo i ostajući blizu bytku. što on nije utoliko što on uvijek tek sâm do-gađa ono čemu on treba bivati kao nasuprotno.

Nasuprot tome treba uputiti na temeljnu odredbu razumijevanja kao nabačaja. razumijevanje je kao nabačaj bačeno. bivanje istupa samo kao pribivanje dolazi ubrzo do lučenja između bića i njegove “biti”. odgovarajući onima koji razumijevaju. Tada se neizbježno nameću najgrublja pogrešna tumačenja. Pojam “ontološke diferencije” samo je priprema kao prijelaz od provodnog k temeljnom pitanju. razumijevanje kao neka vrsta utvrđujućeg spoznavanja unutarnjih “doživljaja” nekog “subjekta” te. iz kojega i u koje natrag razotkriveno i sklonjeno biće kao biće tek postaje bivstvujućim (usp. o istini). U obratu dogođaja je bivanje istine ujedno istina bivanja. Utemeljenje. Sjećanje i sprema otvaraju vrijeme-prostor djelovanja bytka kojemu mišljenje mora odreći “sadašnjost” kao dosadašnju prvu i jedinu odredbu. recimo da razumijevanjem bitka bytak (uz to se još misli na biće) postaje “ovisnim” o subjektu i da se sve svodi na neki “idealizam”.) No iz običnog se shvaćanja vremena (od Aristotela – Platona) onome νυν želi ostaviti prvenstvo te se tek iz njegove promjene izvoditi prošlost i budućnost. ona se ne može proračunati po svojoj prolaznosti nego po svojoj jedincatosti.IV. nije uzrok koji pridolazi. naskok k drugom početku morao se pokušati kao “Bitak i vrijeme”. onda je svako poimanje onoga što se misli pod razumijevanjem bitka bezizgledno. a da se prije nije poslušalo ono što je o razumijevanju bitka rečeno u “Bitak i vrijeme”. Ovdje pitanje o bytku kao takvom. istina i zašto (poziv utemeljenja). jest dogođaj. ma koliko ono još vladalo (usp. Bytak. a to znači o njegovoj istini. bivstvujuće. kao da je bytak samo najopćenitija odredba inače poznatog bića koja još nije shvaćena. Pitanje: zašto uopće jest istina kao krčeće skrivanje?. pogotovo budući da sjećanje ipak može sjećati samo iz i u pozivu na neko sadašnje i sadašnjim bilo. 216 138. Bytak ovdje nije naknadni rodni pojam. ukorijenjena u zemlji. Premda ono sadašnje nikada nije ono ništetno i ima udjela u utemeljenju sjećanja i spreme. Samo ondje gdje. što je upravo bivanje bytka kao prisutnost. u čemu se i kao što njegovo bivanje otvarajuće skriva. tj. I sama ta dvosmjernost pripada bytku kao takvom. iz njega izvire. Sámo biće više nije ono blisko iz kojega se bytak mogao izdvojiti samo kao ostatak što hlapi. Tako bytak ostaje ponižen u nešto naknadno. kao ja-subjekt. nije nešto što stoji iza i iznad i obuhvaća biće. štoviše bivanje. SKOK 138. su isto. Iskonski iskušena. i još ono spremno. Istina bytka i razumijevanje bitka Zbiljsko. I on je ujedno bivanje istine kao takve. Istina bytka. sve je to ipak samo ako je sadašnjenje onoga danog pribivajućega već nošeno i ugođeno sjećanjem i spremom iz čije prisnosti sadašnjost uvijek samo bljesne. pogotovo budući da ono buduće ima samo odredbu da postaje nekim sadašnjim. To je nov i bitan sadržaj postojanosti i pribivanja koji se trebaju odrediti iz sjećanja i spreme. stršeći u jedan svijet. čiji pojam k tome ostaje mračnim. Osim toga. pretpostavlja istinu onoga zašto. Bivanje je sama istina koja pripada bytku. kao u prvom početku. koju naknadnost više ne može opozvati nikakvo uzdizanje do “transcendencije”. Istina bytka i razumijevanje bitka Prethodna napomena: shvati li se. Bytak U drugom početku mora se kao ono početno dosegnuti bivanje samoga bytka u njegovoj potpunoj začudnosti u odnosu na biće. Pitanje o razlici bitka i bića ovdje ima sasvim drukčiji karakter nego u području pitanja provodnog pitanja (ontologije). U drugom početku odvija se krajnje odmaknuće od “bića” kao tobože mjerodavnoga. nužno ostaje neiskusivim i nepostavljenim. U tome leži: onaj koji razumijeva dolazi s sebi kao nekom samstvu tek u nekom otvaranju i sebeizbacivanju i sebeispostavljanju u otvorenost. Ali to dvoje. napuštenost od bitka) svim mišljenjem. (Budući da je ovdje najbliže polje odlučivanja o istini bytka. Tako je razumijevanje 217 . ono je dolaženje u otvorenost (istina) koje se već nalazi usred otvorenog bića. prvo je ono sjećano. 137.

to daje predznak područja za sklanjanje istine boga koji nadolazi i u bijegu je. SKOK 141. 265???). U dogođaju. Ovome pripada jedincatost i začuđenje u trenutačnosti nenadano spopaloga poprišta koje se tek tako širi. Tu-bitak utemeljuje dogođaj (II. 144. ἰδέα. Razumijevanje je provedba i preuzimanje ustojnosti izdržavanja. Bivanje bytka: istina i vrijeme-prostor* Bytak biva. preuzimanje kao iz-trpljenje. Bivanje bytka Ako se ne utekne u neko objašnjenje bitka (bićevnosti) tako da se postavi prvi uzrok sveg bića koji prouzročuje samoga sebe. onda to uspijeva samo iz jednog nužnog (koje izdržava napuštenost od bitka kao nuždu) osvještenja koje uviđa ovo: Istina bitka i tako on sâm biva samo gdje i kada tu-bitak. tj.). To nije rečenica nego nepojmovno zamuknuće biti koja se otvara samo potpunoj povijesnoj provedbi početnog mišljenja. jer je prevladavanje sve subjektivnosti i načina mišljenja koji su njome određeni. ali ne pad u općenite formalne pojmove prostora i vremena(!) nego povlačenje u prijepor. Ukoliko se ono što je odavno postalo netemeljno i što je i dalje postojeće i uobičajeno svaki put još može dovesti do spremnosti na spopad. mjesto kao ovdje i ondje. a ipak se svaka vrsta bića po sebi zadržati dalje od njega. No uistinu prostor nema prisutnosti kao ni odsutnosti. potpuno drukčiji odnos spram bytka. Bytak i iskonski prijepor. proveden. unutar prisutnosti i pripadan joj. Utemeljenje je ovdje obostrano: I. Ali on ipak biva. Neki obrat. time se suodlučuje o mogućem rasponu istine bytka. II. 139. nikad ne može učiniti općenitim. Vremenujuće prostorovanje – prostorujuće vremenovanje (usp.IV. οὐσία) kao shvatljivo i mjerodavno * usp. u čemu se ono sebezatvarajuće otvara kao noseći-vezujuće. U prvom se početku od toga iz neposredne navale na biće kao takvo (φύσις. str. za sve tumačenje bića zadržalo samo pribivanje.). gdje i kada biva. Pogovor str. biće jest. i[**] to se zbiva u vrijeme-prostoru koji izvire iz odmaknuća i namaknuća same istine. Bit bytka* Do-gođenje tu-bitka od strane bytka i utemeljenje istine bitka u tu-bitku – obrat u dogođaju nikada nije sadržan ni samo u dozivu (izostanak) ni samo u pripadnosti (napuštenost od bitka). treba li sam bytak doći do bivanja. štoviše obrat uopće. ma koliko svemuzajedničkim zvučalo njegovo ime. 140. Tu-bitak “jest” samo gdje i kada bitak istine. Dogođaj u sebi utemeljuje tu-bitak (I. 218 219 . U koji se lik spopad bytka prvi put postavlja i pohranjuje. svijet i zemlja – dogođaj. ne rastvori li se biće kao takvo u predmetnost i ne objasni li se sada opet bićevnost iz pred-očavanja predmeta i njegova a priorija. bacač nabačaja je bačen. Utemeljenje. Skok. Zato se “bitak”. Vrijeme pritom kao sadašnjost a prostor. Bit bytka bitka kao utemeljivanje njegove istine suprotnost “subjektiviranja”. a ni u oboma zajedno. * usp. tu-bitak. Tek iz istine bytka povijesno niče biće i istina bytka sklanja se u ustojnosti tu-bitka. začinjući nabacujuće (usp. on sam titra u povratnom titranju. noseći stršeće. bliže i prisnije od svakog bića. Sam je vrijeme-prostor prijeporno područje. Bytak biva kao dogođaj. ali tek u bacanju i njime. bit istine. Skok i Utemeljenje ** [usp. prepiranje prijepora) kao sljedeće područje udesa za istinu bytka. 516] 141. koji upravo naznačuje bit samoga bitka kao dogođaj koji u sebi povratno titra. Jer to zajedno i sami to dvoje proizlaze tek iz titranja dogođaja. Bytak biva kao dogođaj. U razumijevanju kao bačenom nabačaju nužno u skladu s iskonom tubitka leži obrat. Ovdje je polazeći od tu-bitka mišljen.

Dakle i mišljenje kao početno drugoga početka može doći u daleku blizinu posljednjeg boga. činu i mišljenju. Bytak “treba” tu-bitak kako bi bivao u onoj rijetkosti i jedincatosti i tu-bitak utemeljuje čovjekov bitak. dogođaj se nikada ne smije predočavati kao neposredno predmetan. Iznenadno gašenje velike vatre koje za sobom ostavlja ono što nije ni dan ni noć. kao već Platonov “Sofist” i prije njega Heraklit. Upravo ne bivanje. 230. što nitko ne shvaća i u čemu još tumara čovjek koji je došao do kraja kako bi se samo još omamljivao spravbama svojih makinacija. samo bitnije i ipak opet drukčije. negativitet. Utemeljenje. 220 * usp. božanski i čudno i najstranije u svem biću. 144. samo ako se iskusuje kao istinito. Bitak i nebitak – odluka 221 . no ipak je on. Nije moguće htjeti od bilo kojega nasumce izabranog bića odvojiti bytak. Dogođenje je povratno titranje između čovjeka i bogova. Bytak kao do-gođaj. naizgled najviša. nego bytak biva vrijeme-prostorno kao ono “između” koje nikada ne može biti utemeljeno u bogu. a nikada u obliku nekog rezultata. nekog načina pred-očavanja koji se treba proizvesti i koji boga dovodi do sklanjanja. Ne vrijedi prije svega i jedino to da i ono suprotno “jest” i da oboje pripadaju zajedno. tvrdeći da su one stvorene za vječnost. Do-gođenje određuje čovjeka za vlasništvo bytka. Istina i ispravnost) Do-gođaj i njegovo udešaj u bezdanu vrijeme-prostora mreža je u koju posljednji bog vješa samoga sebe kako bi je rastrgao i pustio skončati u njezinoj jedincatosti. a ono sámo bytak. nego bivanje bitka utemeljuje sklanjanje te time stvaralačko pohranjivanje boga koji prožima bytak uvijek samo u djelu i žrtvi. ukoliko on postaje ustojan kao tu-bitak. Bit bytka Uzdrhtanje istitraja u obratu. a ne može se ni izjednačiti s bytkom. Bytak “jest” čovjekov. Naravno. toga da on samo postoji. Ono u nju dolazi kroz i u svojoj povijesti koja se utemeljuje. pogotovo budući da je “bilo koje biće”. SKOK 144. Zašto ne? Jer bitak kao bićevnost (zbiljnost) iz mišljenja (apsolutno znanje). jer vlasništvo je pripadnost u do-gođenje. Bytak i iskonski prijepor* (bytak ili nebytak u biti samoga bytka) Iskon prijepora iz prisnosti onoga ništa u bytku! Dogođaj. zašto ne? Prisnost onoga ništa i ono prijeporno u bitku. Prisnost onoga ništa u bytku: prvo pripadna njegovu bivanju. nego u tu-bitku. uvijek već ono drugo samoga sebe. Bytak i iskonski prijepor (bytak ili nebytak u biti samoga bytka) Uzdrhtanje tog istitraja u obratu dogođaja najskrivenija je bit bytka. ali ukinuto u apsolutnom znanju. ali ni u čovjeku kao danom i živom. temelj mu je. samo radi nestajanja i održanja kretanje ukidanja. podobnost pripadno-utemeljujućegsklanjanjućeg tubitka za mig. 142. ali upravo sámo to između i njegovo bivanje koje se kroz tu-bitak u njemu utemeljuje. niska su i snižavaju bytak! (usp. nije li to Hegelov negativitet? Ne. Ali to ujedno kazuje: bytak ne biva po milosti čovjeka. Bytak i bivanje njegove istine čovjekovi su. nego ako već 143. ukoliko ga čovjek izdržavajući ustojno utemeljuje. Sva takva očekivanja. To skrivanje krči se kao skrivanje samo u najdubljoj krčevini poprišta trenutka. Dakle bytak je ipak ono drugo nasuprot dogođaju? Ne. Bog nije ni “bivstvujući” ni “nebivstvujući”. možda za ono i-tako-dalje koje nije ni dan ni noć. Zašto? Može li se još tako pitati? Ako ne. ne možda bilo koje drugo kao sebi pripadna suprotnost.IV. to bivanje bytka nije sámo posljednji bog. naime tako da je on treban od samoga bytka kao čuvar poprišta trenutka bijega i nadolaska bogova. iskusio nešto bitno. nego drugo znači ono što kao sklanjanje istine bitka pušta da biće bude biće.

ne kao dopuštanje da vrijedi i ono suprotstavljeno. a sada oslobađanje i bezdan i puno bivanje u vrijeme-prostoru iskonske istine. nema baš ništa zajedničko. Mislilačko piitanje prvo mora postići iskonskost snage kazivanja da. u Heraklitovoj izreci o onome πόλεμος leži jedan od najvećih uvida zapadne filozofije. Tada je. SKOK 145. Samo ako se piitanje ovdje najdublje shvati. I prema tome ne “mi” ishodište. to smo već dalje napredovali u bivanje bytka. bivanje bytka – obostrano utemeljenje bitka i tu-bitka). jer smo dani na odgovornost sebi i sebi izručeni – sebi? Tko smo mi sami? Dakle ipak ne ono naše. Bytak nije ništa “ljudsko” kao čovjekova spravba. Bytak i ništa U cijeloj povijesti metafizike. i obratno (usp. onda kao dogođaj. Ono ništa nije ni negativno niti je “cilj”. Prije je uvijek samo ukidanje i sabiranje (λόγος). Doduše. onda to znači i može značiti samo nešto odgovarajuće povezivanju bitka i onoga ništa uopće. nego je to prvo kao ono ne-određeno. koje je više od sveg “pozitivnoga” i “negativnoga” na biću zajedno. Sa svim tim moje piitanje o onome ništa.IV. Postavi li se čak to “ništa” u tom smislu kao cilj. Još i danas kod svih “mislilaca” takoreći prethodi izjednačavanje bitka i bića i to na temelju nemoći sve filozofije da razlikuje. možda čak kao ono što treba izbjegavati i nijekati. koje izvire iz pitanja o istini bytka. Prijepor kao bivanje onoga “između”. otvoren je “temelj” prisnosti. No odakle prisnost onoga ništa u bytku? Odakle takvo bivanje bytka? O to se piitanje uvijek iznova spotiče. ne-posredno upravo već čisti negativitet predmetnosti i mišljenja (bićevnost i mišljenje). nego “mi”: kao izloženi i premješteni. to je pitanje o temelju istine o bytku. općenito u dosadašnjem mišljenju. onda u tome leži naputak za prisnost. ali u zaboravu tog premještaja. a bavljenje tim rasterećenjem odlikuje “herojske mislioce”. Koliko će god budućnosti biti teško odvojiti se od mišljenja “metafizike”. “bitak” se uvijek poima kao bićevnost bića i tako kao ono sámo. Ali baš za Hegela nije samo taj “bytak” određen. Kada tako dogođaj zasja u samstvenost. 145. nego sklanjajuća ustojnost. Bytak i ništa postoji neka nasuprotnost kao povratno titranje. U skladu s tim. no ipak se on nije mogao razviti za pitanje o istini kao ni za ono o bitku (ZS 1933/34)*. prvi stupanj onoga što se ubuduće treba misliti pod bytkom. naravno. koja se nalazi bitno iznad svih optimizama bilo kakvog pokazivanja mišića i sveg programatskog herojstva. no ipak bivanje bytka treba tu-bitak i tako čovjekovu ustojnost. Sada ne νοεῖν. toliko će joj nedostupnim isprva ostati ono “ništa”. jer je bytak (a to znači ono ništa) ono između za biće i bogovanje i nikada ne može postati “cilj”. kako bi bila dovoljno jaka da kao najskriveniji dar iskusi ono ništeće u samom bytku koje nas tek doista užasnute izbavljuje u bytak i njegovu istinu. spoznato da se ono ništa nikada ne može obračunati i odračunati protiv bytka. tj. ono ništa uvijek se shvaća kao nebiće i stoga kao negativum. Ako se u “Što je metafizika?” navodi rečenica iz Hegelove Logike: “Bitak i ništa je isto”. Utemeljenje) skriveno otvara ono k-sebi i time bytak kao dogođaj. Što smo mi iskonskije mi sami. naše buđenje i volja iz naše nužde. * predavanje u zimskom semestru 1933/34 “Vom Wesen der Wahrheit” (Gesamtausgabe Band 36/37) 222 223 . nego to da mi otvarajući izdržavamo samstvo i u samstvu se (usp. nego je bitni uzdrhtaj samoga bytka i zato bivstvujućije od svakog bića. dobio se “pesimistički nihilizam” i daje se za pravo preziru spram sve slabašne “filozofije ničega” te prije svega: rasteretilo se svakog piitanja. Ali sama istina temelj i to bivanje? Izvire u sebe-držanju-u-istini! Ali kako je taj iskon? Držati se u istini. Ta je dubina ono odlukovno.

bytak kao dogođaj.IV. onda se potvrđuje njegova bez-danost. silina ploda i veličina darivanja. Ali nebytak biva i bytak biva. nebitak biva u izopačenju. dok se misli ne-misaono. tj. ukoliko je to uopće moguće. Bytak i iskonski prijepor. Postavi li se kao konačan. SKOK 148. čak i u oklijevanju ustegnuti i tako namaknuće u odmaknuću. Ono jedno i drugo sami si iznuđuju ono ili-ili kao prvo. Ali pri tom naizgled najopćenitijem i najpraznijem razlikovanju valja znati da je ono takvo samo za tumačenje bićevnosti kao ἰδέα (bitak i mišljenje!): nešto (proizvoljno i uopće) i ono ne-nešto (ništa). koje? Što nama jest biće? Ono nasuprotno? Ono odloženo. usp. A jednako vrijedi za rečenicu: bitak je konačan. što ostavljamo da pred nama leži kao predmet? Biće iz susreta kao “bivstvujuće”. i rečenica: bytak je konačan. Ta rečenica ne kazuje ništa sve dok se razumijeva neposredno. Jer ona samo ponavlja ono što je već kazano s “biće”. Bytak i nebytak* Budući da biti bytka pripada ono ne (zrelost obrata u dogođaju. misli se samo kao prijelazno osiguranje od “idealizma” svake vrste. onda bi valjalo reći: ako se bytak postavi kao beskonačan. ono ništa za predodžbu jednako tako lišeno temelja i prazno. onda je upravo određen. on za svoje drugo ima nebitak. ako rečenica odmah uđe u područje istine: bitak biva. nego kao zatvoren krug! Nasuprot tome stoji dogođaj u svojem “obratu”! (prijeporno). ono doista ništetno jest ništavno. usp. zašto susret? Kada susreće i kako? Za pred-očavanje? Ili je “biće” ishod bivanja bytka? 225 * usp. ako se bez-konačnost i konačnost shvate kao dani pojmovi o veličini. Ili se time misli na neku kvalitetu i koju? Pitanje o bivanju bytka nalazi se na kraju izvan prijepora tih rečenica. onda kazuje: biće pripada u bivanje bytka. Posljednji bog). Samo zato što bytak ništavno biva. Biće jest Ta “rečenica” neposredno ništa ne kazuje. Ali to naizgled najopćenitije i najpraznije razlikovanje najjedincatija je i najispunjenija odluka i stoga se za njega nikada bez samozavaravanja ne može pretpostaviti neka neodređena predodžba o “bytku”. Skok. sazrijevanje još ne darivanje. Jer to drugo je drugo njega samoga. I sada je ta rečenica iz nemisaone samorazumljivosti prešla u upitnost. No odakle ovdje krajnje ograničavanje na jedno i drugo i tako ili-ili? Iz jedincatosti bytka slijedi jedincatost njemu pripadnoga ne i dakle drugoga. ali u istini kao krčevini za sebeskrivanje. a nipošto ne puko “ništa”. Što znači: pripadno u bivanje bitka? I odmah se postavlja i pitanje: biće. tj. ma kakav bio. tome ne pripada bytak. naprotiv. Predpogled. Kreće li se pak u prijeporu onih rečenica. 147. Bivajući kao ništavan on ujedno omogućava i iznuđuje drukčijost. Zrelost je bremenita iskonskim “ne”. 148. Tek ovdje ono bivajuće ništavno bytka kao dogođaj. bytak biva kao ništavan. onako kako se samo predočava predodžbom nijekanja onoga nešto na temelju kojega se tada kaže: ono ništa ni”je”. Bit odluke 224 . Jer ono bez-konačno ne može se misliti kao nešto bez kraja što otječe. 47. Dogođaj kao oklijevajuće ustegnuće i u tome zrelost “vremena”. 144. Bivanje bytka (njegova konačnost) Što znači: bitak “jest” bez-konačan? Na to se pitanje uopće ne može odgovoriti ako u pitanje nije postavljena i bit bytka. Pokazuje se da ta rečenica nije posljednje od kazivoga nego ono najprethodnije od upitnoga. samo se razlijeva. ne više oboje u povratnom titranju. Biće jest 146. Nasuprot tome.

Doigra. Ono τί ἐστιν zovemo. predavanje u ljetnom semestru 1927. pogotovo s onom pomamom za bićem uopće i općenito. Doigra. νοεῖν. essentia). a ipak i nije: točno je ukoliko se neizrečeno podrazumijevaju i pred-razumijevaju postojanost i prisutnost. a ono ὅτι ἔστιν “načinom” (da-bitak i kako-bitak. već rano! Kada? Tada kada se biće protumačilo u svjetlu onoga ἰδέα. izgleda – što. i svako od njih ima i svoj da-bitak i kako-bitak. Dakle to dvoje pripada zajedno. ostaje prazna skolastika koja je obilježena baš time što ostaje bez vidokruga i osvještenja istine s obzirom na 226 pojmove o bićevnosti u širokom smislu. Iskon razlikovanja onoga što i da nekog bića* Biće je pritom već određeno u svojoj bićevnosti i to kao ἰδέα. i sámo opet kao postojana prisutnost. οὐσία. pribivanje (p) davanje prostora. “Vrata” imaju svoj što-bitak. otvoriti prema njegovu vidokrugu i temelju te izdignuti na vidjelo obilježje te οὐσία kao postojane prisutnosti. Bićevnost bića razlikovana po τί ἐστιν i ὅτι ἔστιν To razlikovanje unutar prvog početka. ἰδέα. iz neposrednog “mišljenja” te razlike ne može se pokazati ništa što bi je određivalo kao vidokrug i istinu sve dok ustrajemo u tom mišljenju kao posljednjem i prvom. ustrojem (štostvo. a i to oskudno. tako da proziremo još vrlo malo. naime u slijepu ulicu onoga što je nama danas odavno poznato. dakle čega su modaliteti? Je li u smislu i vidokrugu provodnog pitanja prvo dovoljno uputiti na razlike prisutnosti i odsutnosti. jednom pojmljena. da nešto postoji. obratno. postojanost (p) ono ispunjavajuće. Sljedeći korak koji se u toj raspravi mora učiniti jest: mišljenje grčke οὐσία kao predočavanje. o njemu ništa ne može reći jer ono “bivstvujući” uvijek iz nekog sklanjanja na njegov način pripada bytku? Pogotovo budući da je on sam povijestan i jednom je sâm bio dogođaj? Ne ostajemo li uvijek iznova preduboko u uobičajenim kolotečinama predočavanja. na stanovit način samovoljno. što je još bitnije. određeno osiromašenje jedne u sebi bogatije biti bytka i njegove istine (njezina vrijeme-prostornost kao bezdan). Danas se govori kao da je to uvijek bilo poznato. sve dok “biće” tako ostaje uzeto u predodžbu uopće. postojanost (v) kao istrajnost i trajanje – da izgled nije odsutan. što znači razmatranje koje prihvaća razliku kao jednostavno danu i palu s neba. SKOK 150. platonizam i idealizam. platonizam i idealizam) Formalistično se može reći: svaki “ustroj” ima svoj način i svaki način je način nekog ustroja. Važnija od imenâ je stvar te stoga pitanje kako to razlikovanje proizlazi iz bićevnosti bića i stoga pripada bivanju bytka. a ipak nije točno ukoliko baš one nisu podignute u znanje kao takve i pojmljene kao “vremenski” karakteri jednog iskonskog vremena (vrijeme-prostora) i. * usp. u sebi znači za pitanje bitka? 149. mora biti povezano s ovdje vodećim tumačenjem bića kao takvog. Tada je izlaz objašnjenje “bitka” iz najvišeg bića kao od njega spravljenog i mišljenog. I u tome je uputa na jednu skrivenu sjedinjenu-bogatiju bit bićevnosti. ono kamo koraka unatrag. također i “sat” i “ptica”. To je točno. “Die Grundprobleme der Phänomenologie” (Gesamtausgabe Band 24) 227 . izgled. Neposredno predočavanje te razlike i onoga što se u njoj razlikuje vodi u slijepu ulicu. jesu li ti “modaliteti” modaliteti zbiljnosti? Oni sami uvijek jedan među drugima. dakle koje se pojavljuje u povijesti provodnog pitanja. recimo kod predručnoga i priručnoga? U svakom slučaju. koje tvori opstojnost. 98. Poima li se njima samo “zbiljnost” ili i mogućnost i nužnost. Ali ostaje povijesna činjenica da razvoj provodnog pitanja već rano nailazi na to razlikovanje u samoj bićevnosti. od onoga što jedincatost bytka. Zašto ovdje i u to doba? (usp. Ukoliko su u toj ἰδέα obje vrijeme-prostorne odredbe? pribivanje (v) kao sabiranje onoga što prosijava. 110. Nisu essentia i existentia ono bogatije i posljedica nekoga jednostavnog nego. ἰδέα. otuda prvo učinjene pitanjem. 110. 150. Nabačaj bićevnosti na postojanu prisutnost. existentia).IV. Iskon razlikovanja onoga što i da nekog bića Ili se ovdje. usp. Neko puko formalno dijalektičko razmatranje odnosa essentiae i existentiae.

tj. “Život” 151. 152. ali to ostaje zavaravajuće ukoliko je otuda lako otkliziti u neku sistematiku ranijeg stila. Bitak i biće* To razlikovanje prvo iz provodnog pitanja o bićevnosti i tu je zapelo (usp. bar pripremni. Ako se istina onoga što i da kao odredaba bićevnosti ne opita s njom (vrijeme-prostor). ujedno vremenito i prostorno i svaki put polazeći kako od vremenovanja tako i iz prostorovanja ono razlikovanje koje nam je kao što i da bića i previše uobičajeno i neupitno. kako to pokazuje već srednji vijek. kada pitanje više nije od “mišljenja” prema bićevnosti (ne bićevnost i mišljenje. žrtva i njezina istinosna snaga (iskonskost sklanjanja istine i time uzbivanje dogođaja). Leibniz: usnule monade ↔ središnja monada. Ali odakle uvijek ta dvostrukost u vremenovanju i prostorovanju? Iz njihove temeljne biti odmaknuća i namaknuća i to ukorijenjeno u biti istine (usp. to “razlikovanje” imenuje ono područje dogođaja uzbivanja bitka u istini. 154. čime biće kao takvo tek ulazi u ono tu (usp. povijest) stvori neki vidokrug bitkovnog nabačaja i tako postane moguće iskusiti ta područja na nov način? Tako nešto može postati nužno kao prijelaz. Stupnjevi bytka Uvijek svaka od odredaba. Svugdje gdje je neko summum ens. Doigra. ἰδέα. Razlikovanje nema više ništa od onog neosnovanog samo logički-kategorijalno-transcendentalno shvaćenoga i trebanoga. Skok. u njezinu sklanjanju. 132. No ne ostaje li usprkos tome neki put. str. Puka predodžba bitka i bića kao razlikovanih sada ništa ne kazuje i vodi u zabludu utoliko što se zadržava u pukom predočavanju. 353???). O biti istine. pitano polazeći od istine bitka kao dogođaja. kao što su pribor. “prirodu” i njezino neživo. Stupnjevi bytka* Odakle stupnjevanje? Već na temelju grčke ἰδέα i blizine njoj. 110. Ono što je u njoj mislilački otvoreno uopće se može ukupnosno misliti samo u cijeloj fugi nabačaja tu-bitka. Ono tu je zbivajuće. prijelazno razumljeni). Ali i u drugom početku to razlikovanje ima svoju istinu. * usp. Utemeljenje. Svaki predodžbeni i računski poredak ovdje je izvanjski. djelo. Bytak i biće. 227. usp. nego “bitak i vrijeme”. SKOK 152. makinacija. bitna je samo povijesna nužnost u povijesti istine bytka čije doba počinje. uopće stupnjevi te vrste i čak stupnjevi bytka? Sjetimo li se razlikovanja bytka i bića kao dogođenja tu-bitka i sklanjanja bića i uzmemo li u obzir da je ovdje sve posve povijesno te neka platonističko-idealistička sistematika nije moguća jer je nedostatna. 152. Sve u jednom novom novoplatonističkom sistematskom obliku u njemačkom idealizmu. Zatim prije svega novoplatonističko stupnjevanje! Kršćanska teologija – ens creatum i analogia entis. Jer sada. * usp. Postoje li. Vrijeme-prostor kao bez-temelj). Stupnjevi bytka 228 229 . platonizam i idealizam). Kako stoji s “makinacijom” (tehnikom) i kako se u njoj sabire sve sklanjanje odnosno prije toga kako se u njoj u učvršćuje vladavina napuštenosti od bitka? Bitna je povijesna snaga sklanjanja koja utemeljuje tubitak i odlučnost za sklanjanje i njegov domet za opstojnost dogođaja. Ukoliko sve to potječe od Platona i platonizam je. onda ostaje pitanje kako urediti ono živo.IV. onda sva razmatranja essentiae i existentiae ostaju prazno naguravanje raskorijenjenih pojmova. da se na način “ontologijâ” različitih “područja” (priroda. npr. čin. Ali bićevnost se već temelji na skrivenom “razlikovanju” bytka i bića koje se ne može ukinuti. do-gođeno i ustojno poprište trenutačnog preokreta za krčevinu bića u dogođenju. štoviše tek je sada zadobiva. prisutnost i postojanost. no ovdje su stupnjevi “bića” odnosno ne-bića k biću sve do ὄντως ὄν. sve su to uvijek samo stupnjevi bića kao različita ispunjenja najviše bićevnosti. Skok. Utemeljenje. Platonovu “Državu”. 242.

naravno. integrirati u utemeljenje tu-bitka? I tako smo na trenutak pošteđeni odluke za bilo kakvu vrstu sklanjanja. Kamen nije čak ni lišen svijeta. sve dok ono živo nije postalo drugim odjekom tubitka? Ali mora li postojati “biologija” ako ona svoje pravo i svoju nužnost izvodi samo iz vladavine znanosti unutar novovjekovne makinacije? Neće li svaka biologija nužno razoriti ono “živo” i onemogućiti temeljni odnos spram njega? Ne mora li se odnos spram “živoga” tražiti sasvim izvan “znanosti”. Zamračenje i bit instinkta. postoje i stanovite zadaće koje zahtijevaju takvo promatranje: mjerenja veličine i težine (koja se. Ali jednako tako malo znači i puko prihvaćanje u predočavanju. Početno otvaranje bića prema njemu u pohranjivanju samstva. odmah nalaze u vidokrugu nekog tumačenja s obzirom na ono živo). koji ne zna ni za kakvo “pojedinačno” kao samstveno. Ali ostaje pitanje da li ono što se ovdje na taj način (mehanički) može ikada vodi onome što se prvo i prije svega mora. 230 231 . “Život” No ako je “poredak” neki udes koji je podređen tvorbi povijesti i rješenju njezine tajne. a stvar mehanički. Svijet je “zemaljski” (zemljan). napretku znanosti nuditi beskrajne mogućnosti. budući da je sve živo organizmično. 154. nego je važna odluka u povijesnim nužnostima iz doba povijesti bitka. u: Doigra. što je najteže vidjeti kada je sve usmjereno prema onome napornom i njegovu prevladavanju i kreće se u makinaciji! Može li postojati “biologija” sve dok nedostaje temeljni odnos spram živoga. osvještenju se ne može podmetnuti bilo koji put sklanjanja (recimo tehnika). usp. do pada posljednjeg čovjeka natrag u tehniziranu životinju koja time gubi čak i iskonsku životinjskost integrirane životinje. prethodno preuzeta kao sklanjanje. ili se ona može. i u kojem se prostoru taj odnos treba držati? Ono “živo” će. ἰδέα. podrivaju i sklanjanje istine odigrava se prvo i prije svega u njihovu suprotstavljanju. Svijet je viši od onoga samo “stvorenoga” jer je povijesnotvoran i tako najbliže dogođaju. 221???f. 153. pretpostavi li se da je nužan neki temeljni odnos spram živoga. Prvo zamračenje u pohranjivanju samstva utemeljuje omamu živoga u kojoj se provodi sve uzbuđenje i pobudivost te različiti stupnjevi tame i njezina razvoja. odnosno onoga pokraj čega prolazimo i jednostavno propadamo. Život Može se. Stupnjevi bytka. da se oni. zemlja je svjetovna. Ukoliko je to točno? Što su nam još biljka i životinja kada oduzmemo korisnost te uljepšavanje i zabavu? Ta živo je ono lišeno napora. SKOK 154. Skok. Štoviše. (Ranije nego siromaštvo svijeta! Omogućava pogrešno tumačenje. Zemlja je u tom pogledu iskonskija od prirode jer je povezana s poviješću. Ali odakle i kakvog je smisla raznolikost sklanjanja? To se ne može objasniti niti se može izvesti naknadnim izračunom nekog plana providnosti. biologizam. nego kako ona stoji unutar nužnosti da se prevlada napuštenost od bitka odnosno da se iz temelja stavi na odlučivanje? Je li ona povijesni put do kraja. jer je čak bez zamračenja. onda taj udes može. 152.) * usp. a to znači tjelesno. Ovdje valja podsjetiti da je sklanjanje uvijek prepiranje prijepora svijeta i zemlje. Zamračenje i lišenost svijeta. 110. to tjelesno promatrati kao stvar. poput svega što se može opredmetiti. a ipak ujedno sve više izmicati što više sama znanost ujedno postaje lišenom temelja. Pohranjivanje samstva i prvenstvo “rodnog pojma”. naizmjence se nadvisujući.IV. “Život”* jedan “način” bićevnosti (bytka) bića. Ima li prema tome bytak stupnjeve? Zapravo ne. str. ali nema ih niti biće. Što treba biti tehnika? Ne u smislu nekog ideala. platonizam i idealizam. štoviše mora i sâm imati neko područje i put.

a i to samo ako se to već pojmilo iz iskonskije zadaće. istina) kao pripadan dogođaju. No ovdje se mora biti naoružan za neiscrpnost jednostavnoga kako ono više ne bi izmicalo pogrešnim tumačenjem kao ono prazno. Bivanje bytka filozofiji će ostati uvijek zatvoreno sve dok ona misli da se bitak može znati i takoreći sastaviti recimo izmudrijanjem različitih pojmova modaliteta. Zanemarimo li upitnost iskona modalitetâ. Posljednji bog). čuvamo u prostoru njezine tajne i ne mislimo kako ćemo raščlambom našeg već čvrstog poznavanja njezinih svojstava ugrabiti bytak. i tek se iz toga otvara krševitost. a zatim čak i suprotnost “milosti” te poslije tog srozavanja posve izložena stisku proračunavajuće makinacije i privređivanja. I naposljetku je još ostao “krajolik” i prilika za odmor i to sada još i izračunato do divovskih razmjera i pripremljeno za mase. Priroda i zemlja Priroda. kada je. bolje rečeno. To raščlanjivanje i zadržavanje nekog iskustva kao iskustva naprosto bilo je nekada nužno da bi Kant uopće mogao ukazati na ono što treba izražavati “transcendentalna” vrsta spoznaje. još φύσις. počivala u bivanju samog bytka. jer joj nije dopuštena istina bytka. nasuprot čemu je zadaća temeljnog pitanja samo propitivanje krševitosti. ovo u onome. u kojemu se sabralo sve bivanje. Krševitost Da bismo je znali u njezinu sklopu. životinje. za što Kant može biti samo daleka predigra. Krševitost i “modaliteti” “Modaliteti” su modaliteti bića (bićevnosti) i još ne kazuju baš ništa o krševitosti samoga bytka. mora se ponovno naći u svakom biću – ne. u kojemu se zatvara i jest zemlja? Hoće li se jednom neki bolje opremljen mislilac odvažiti na skok? On će u svojem stvaralačkom osjećaju morati zaboraviti dosadašnji način piitanja o bitku. i pitanje o modalitetima nužno ostaje ograničeno okvirom provodnog pitanja. Zašto nije? Jer ta divovština čovjek što je više div to manjim postaje? Mora li se od prirode odustati i prepustiti je makinaciji? Možemo li još iznova tražiti zemlju? Tko će rasplamsati onaj prijepor u kojemu ona nalazi svoju otvorenost. Taj zaborav nije gubitak nečega što se još treba posjedovati nego preobrazba u jedno iskonskije stanje piitanja. Kr233 156. 232 . A zatim? Je li to kraj? Zašto zemlja šuti pri tom razaranju? Jer joj nije dopušten prijepor s nekim svijetom. SKOK 157. životinja). Krševitost ima svoju prvu i najveću mjeru u potrebi boga u jednom i pripadnosti (bytku) čovjeka u drugom smjeru. Krševitost i “modaliteti” Ukrućenje i pad života iz početnog otvaranja. i time predodređujući sve što je prethodilo. Ali upravo je za taj skok potrebna najduža priprema. što se njoj zbiva zbog tehnike? Sve veće razaranje “prirode” ili. razaranje koje se jednostavno kotrlja prema svojemu kraju. Kako stoji i pada odluka za “život”? Osvještenje “onoga biološkog”. Što znači kada se na kraju analitike načelâ. Posljednji bog. biljka. Modaliteti tako zaostaju za krševitošću kao bićevnost za istinom bytka. Kamen i rijeka ne bez biljke. naime kao ono što je bogu potrebno stoga što mu pripada čovjek (usp. I čak i da bi se mogli zbiti to upućivanje i njegov razvoj u Kantovu djelu moralo je prethoditi pripremanje kroz mnogo stoljeća. Što je ona nekada bila? Poprište trenutka nadolaska i boravka bogova. moramo iskusiti bezdan (usp. Ali ono postižemo samo time što ovo. 155. Što da tada očekujemo od svojega prvog opipavanja kada je potrebno još nešto sasvim drugo. raspravlja o “modalitetima”? 157. o bićevnosti. Otada je ona uskoro postala neko biće. a ona u sebi uključuje potpuno odvajanje od bitka kao bićevnosti i “najgeneralnije” odredbe. tj. Ona može postati pitanjem tek kada istina bytka zabljesne kao dogođaj. Ono jednostavno. Odgovarajuće tome nema ni zatvaranja ukoliko se ne uzima i ono živo – “zemlja” (kamen. ovdje je presudno jedno: skok u bytak kao dogođaj. izdvojena iz bića prirodnom znanošću. svaku stvar. Ovdje bivaju padovi boga i uspon čovjeka kao onoga utemeljenog u tubitku. 256.IV.

Tu-bitak i dakle čovjek bezdano je utemeljen u dogođaju ako mu uspije uskok u stvaralačkom utemeljenju. neizračunjiva nezgrapnost do-gođenja. Sila – ne-moćna provala jedne sposobnosti mijenjanja u biće bez predskoka i bez iz-gleda na mogućnosti. str. ali još manje nekog mucanja u pukim “znakovima” koje se pretvara da o nečemu govori. Iz dogođaja. Zu Kants Lehre von den transzendentalen Grundsätzen” (Gesamtausgabe Band 41) 234 235 . Njegova se veličina sastoji u tome što mu nije potrebna nikakva moć te stoga nikakva sila. pogotovo kao φορά. Ali prije svega. zbiljnost kao ἐνέργεια te mogućnost i nužnost takoreći njezini rogovi. koja se dosada uvijek mislila samo iz bića kao danoga). Tako se prolazak i dogođaj i povijest nikada ne mogu misliti kao vrste “kretanja” jer kretanje (čak i mišljeno kao μεταβολή) uvijek ostaje povezanim s onime ὄν kao οὐσία. Predpogled. bolje rečeno biva. Gospodstvo je nužnost slobodnoga za slobodno. sloboda i stisak. Bijeg u “šifre” samo je posljednja posljedica ne prevladane nego upravo pretpostavljene “ontologije” i “logike”. Ovdje je jezgra Aristotelove “ontologije”. suzdržanost i uznošenje. u koji odnos pripadaju i δύναμις i ἐνέργεια i njihovi kasniji izdanci. bivanja bytka kao središta koje se rabi i pruža pripatke te ostaje u odnosu istodobno s prolaskom boga i poviješću čovjeka.). premda na pravlastiti način svoje postojanosti (naizgled dugo prekinute stalnosti s njim povezanih trenutaka). Kao osiguranje ona se uvijek odnosi spram neke suprotstavljene moći i zato nikada nije iskon. u nekoj se “tablici” ni u bilo kakvoj drugoj razdiobi nekog sistema ne može nabrojati i prikazati ono što tvori unutarnju nezgrapnost dogođaja i već u skladu s dogođenjem ostaje zakrivenim ili istupa. Kazivanje posljednjeg mišljenja stoji izvan razlike pojma i šifre. Za porijeklo je važno prvenstvo “zbiljnosti” (usp.IV. jer nikada ne imenuju i ne poznaju sam bytak. Svaki čin je čin sile. Moć – sposobnost osiguranja nekog posjeda od mogućnosti sile. Zašto μεταβολή? Zato što je. spopad i slučaj. a ipak ostaje djelo-tvornijim od njih. Krševitost i “modaliteti”* Porijeklo i vladavina “modalitetâ” još su upitniji od tumačenja bića kao ἰδέα. To se događa. SKOK 159. nego je svako kazivanje o krševitosti mislilačka riječ o bogu koja je upućena čovjeku te time u tu-bitak i tako u prijepor svijeta i zemlje. Posvuda gdje se biće treba preobraziti iz bytka. pripada bivanju samog dogođaja. Posvuda gdje se biće treba promijeniti bićem (ne iz bytka) nužna je sila. 158. * usp. predavanje u zimskom semestru 1935/36 “Die Frage nach dem Ding. 7. Krševitost ševitost je unutarnja. 159. No ἐνέργεια pravcato pojmljena iz nerazvijene φύσις. Krševitost Jedna bitna napuklina je bitak u svinutosti natrag (sposobnost. Dogođaj prevlašćuje boga čovjeku time što njega privlašćuje bogu (usp. Ta napuklina raskoljena i tako složno zjapeća kao gospod-stvo. također existentia kao temeljna razlika spram essentiae). treba biti utemeljeno. Gospod-stvo jest. kao zavještaj. Ono vlada i biva kao neuvjetovanost u području slobode. ali ne polazeći od mogućnosti. nužno je gospodstvo. iskon u predskoku. μεταβολή. Svaka vrsta razvrstavanja i pomicanja i miješanja “kategorija” ovdje zakazuje jer se kategorije izriču polazeći od bića i o njemu. na taj način da se ovdje silom ovladava putem moći. nije sámo zavještano nego zavještava stalnu iskonskost. Ovdje nema istražujućeg raščlanjivanja “struktura”. koja se u svjetlu μεταβολή raščlanjuje kao bićevnost. za predujmljujuće izražavanje onoga postojanog i prisutnog. tj. sama suprotnost naprosto i stoga ono što dopušta da se polazeći od toga kao jednoga drugog naznačujući vrati na οὐσία. Ovdje se događa uskraćivanje i izostanak. tj. kako se ono utvrdilo tijekom povijesti filozofije da bi postalo takoreći po sebi danom “problematikom”. 26???f.

iz toga napravi jedna “filozofija smrti”. koji se ne misli moralno-osobno nego uvijek iznova i samo “fundamentalnoontološki”.IV. naravno. Otuda lako slijedi zaključak: bitak na smrt. na njemu si složiti neki grubi “svjetonazor” i tada taj svjetonazor unijeti u “Bitak i vrijeme”. nego upravo suprotno: smrt je najviše i krajnje svjedočanstvo bytka. Ali to može znati samo onaj koji može iskusiti i suutemeljiti tu-bitak u pravosti samobitka. dovoljno razgovijetan za onoga koji također želi pitati. što znači da se uvijek ujedno misli iskonskije i stvaralački se nadilazi samoga sebe. bitak na ništa. Da je smrt nabačena u bitnoj povezanosti s iskonskom budućnosnošću tubitka u njegovoj fundamentalnoontološkoj biti. 237 . bitak na smrt ponovno tubitkovno. Bytak na smrt pojmiti kao odredbu tu-bitka i samo tako. što znači “fundamentalnoontološki”. 161. to pak prvo u okviru zadaće koju ima “Bitak i vrijeme” znači: ona se nalazi u povezanosti s “vremenom”. Već je to naputak. Bytak na smrt 160. da bi se posve i iz krajnjega otvorila otvorenost za bytak. koja je još u punom cvatu. naime da je on do-gođen od samoga bytka kako bi utemeljio njegovu istinu (otvorenost sebeskrivanja). Ta zamisao naizgled osobito dobro uspijeva. tj. opet kao nužnosti jedne napukline samoga bitka. koje je postavljeno kao područje nabačaja istine samoga bytka. No bitak na smrt. ušuljaju i 236 prošire najgora i najbesmislenija pogrešna tumačenja i da se. Bitak na smrt Ono što se pod time pred-mislilo u kontekstu “Bitka i vremena” i samo tu. Samo u takvim područjima može se naslutiti što uistinu pripada onome čime se “ontologija” bavi kao blijedom i praznom smjesom “modalitetâ”. razvijen kao odredba biti istine tu-bitka. Ali nije stalo do toga da se bitak čovjeka rastvori u smrt i proglasi pukom ništetnošću nego obratno: želi se smrt uvući u tubitak kako bi se svladalo njegovo bezdano prostranstvo i tako potpuno izmjerilo temelj mogućnosti istine bytka. da se razumije ondje pripremljeno pitanje. koji biva kao začuđenje. Dakle ne kako bi se “bytak” zanijekao nego kako bi se položio temelj njegove punobitne potvrdivosti. No sasvim je u skladu s tim da se. Ali da bi se uopće moglo nešto slutiti o toj najiskonskijoj povezanosti s običnog i istrošenog stajališta običnog mnijenja i računanja. Ovdje se uzima krajnja mjera vremenitosti i time se dovodi u odnos prostor istine bytka. u sebi sadrži dvije temeljne odredbe krševitosti i njezin je najčešće nespoznat odraz u onome tu: Prvo. jer u toj se “knjizi” i inače govori o onome “ništa”. samo dolazi na vidjelo u jedinstvenoj oštrini. Pogrešna tumačenja upravo tog odlomka u “Bitku i vremenu” najjasniji su znak nemoći. No kako je jadno i jeftino izdvojiti izraz “bitak na smrt”. Jedincatost smrti u čovjekovu tu-bitku pripada u najiskonskiju odredbu tu-bitka. pred-hodnja. ovdje se skriva bitna pripadnost onoga ništa bitku kao takvom. ako se ovdje ne misli “fundamentalnoontološki” s namjerom utemeljenja istine bytka. Bitak na smrt i bitak U najzakrivenijim likovima on je poticaj na najvišu povijesnost i tajni temelj odlučnosti za najkraću stazu. veza između odlučnosti (otvaranja) i smrti. što ovdje. U neobičnosti i jedincatosti smrti otvara se ono najneobičnije u svem biću. Ali ta pred-hodnja k smrti ipak ne zato da bi se postiglo puko “ništa” nego. obratno. objavljuje se vrijeme-prostor. 162. SKOK 162. dakle da se ovdje nikada i nipošto smrt ne shvaća kao nijekanje bytka ili čak smrt kao “ništa” za bit bytka. sam bytak. a nikada antropološki i “svjetonazorski” mišljeno. Sraz nužnosti i mogućnosti. u odlikovanom tu-bitku kao utemeljenju istine bitka. Zatim bitak na smrt skriva nedokučivu puninu biti “nužnosti”. prvo se u svoj oštrini i jedincatosti morao učiniti vidljivim odnos tu-bitka spram same smrti. da se ovdje pitanje o smrti nalazi u bitnom odnosu spram istine bytka i samo u tom odnosu. i to kao bit tubitka! I to kao ne bi bio nihilizam. to još nitko nije slutio niti se odvažio misaono tražiti.

“razlikovanje“ 238 239 . u čijoj se krčevini skrivajući raskriva punina bivanja bytka. * usp. No bytak sada povrh takvog “ništa” ne “jest” opet “nešto”. Bit bytka ** usp. mogli zastati i predočavati ga. inače bi se on morao postaviti kao biće i time kao neko svojstvo i dodatak biću. Provedba bitka na smrt dužnost je samo misliocima drugog početka. već bi se poricao. ono “između” koje “dogođaju” pruža trenutak i poprište i tako može postati pripadnim bitku. Tako se bytak još uopće ni na koji način ne bi ispitivao. bez-dan tu-bitak. obratno. 164. nego bivanje kao zbivanje istine bytka i to u njegovoj punoj povijesti. polazeći od “bića” kao φύσις. “Svjetonazorski”. razumio u smislu “Bitka i vremena” (ne recimo zato da bi se smrt učinila “razumljivom” za novinska piskarala i malograđane). ono povratno titranje bytka i tu-bitka u kojemu to dvoje nisu dani polovi nego sâm čisti istitraj. Ali ovdje u ovoj krajnosti riječ se mora poslužiti silom i bivanje ne treba imenovati nešto što opet još leži povrh bytka nego nešto što izražava njegovo najunutarnjije. u sebi uključuje bitak na smrt i tek je tim uključivanjem potpun. i pritom ipak opet posežemo i služimo se jednim imenovanjem koje jezično pripada biću (usp. 165. tj. bivanje bytka može se izboriti samo u postojanosti koju ono tu izdržava u tako određenom znanju. nego je ta provedba nužna samo u okružju zadaće utemeljenja pitanja o bytku. Bivanje bytka* Ako biće “jest”. Bit kao bivanje Ali ne mora svatko provoditi taj bytak na smrt i u toj pravosti preuzimati samstvo tu-bitka. No budući da se istina mora utemeljiti u tu-bitku. tj. Skok. Bitak na smrt ne bi bio pogođen u svojoj bitnosti kada učenim filozofima ne bi pružao priliku za dosadna ismijavanja. onda ne može biti i bitak. a pitanje o njemu time bi potonulo iza prvog početka. odredaba koje su na početku nužne kada se. Bitak na smrt i bitak uvijek se mora poimati kao odredba tu-bitka. onda je sve istrgnuto iz bitne povezanosti. Mi kažemo: bytak biva. Bit kao bivanje** “Bit” ne više κοινόν i γένος one οὐσία i onoga τόδε τι (ἕκαστον). doveo u nabačaj. Jedincatost toga i ono nepred-očivo u smislu nečega samo pribivajućega najodlučnija su zaštita odredaba bićevnosti kao ἰδέα i γένος. koja svaki put uključuje sklanjanje istine u biće. bitak na smrt ostaje nedostupan. naime ukupnosno mišljenje tu-bitka. a novinskim piskaralima pravo da pametuju. 163. Smrt ovdje ne dolazi u područje utemeljujućeg osvještenja zato da bi se “svjetonazorski” naučavala neka “filozofija smrti” nego da bi se prvo došlo do temelja pitanja bitka te se tu-bitak kao bez-temeljni temelj otvorio. do-gođenje. zadaće koja naravno ne ostaje ograničena na filozofiju.IV. ako “ništa” znači ne-biće. i ako se pogrešno tumači kao da se time želi naučavati smisao bitka uopće i stoga njegova “ništetnost” u običnom smislu. bivanje – pri-bivanje). prvi put kreće prema bytku. takvo pri čemu bismo. SKOK 165. što znači: sam tubitak ne iscrpljuje se u tome nego. Bitak nije. no ipak ga ne možemo izjednačiti s onime ništa. No s druge strane moramo se odlučiti na to da bytak postavimo kao ono ništa. a time bi se također zakrivalo “biće”. ali za nju može znati svaki bitan čovjek među onima koji će stvarati u budućnosti. Ne provodi se ono bitno. kao nečemu što se zatječe. Bit kao bivanje nikada nije samo pred-očiva nego se shvaća samo u znanju vrijeme-prostornosti istine i njezina pojedinog sklanjanja.

Uvježbavanje bivanja Znanje biti zahtijeva i sámo jest uskok u tu-bitak. Čime se ta vrsta naizgled pravcatog daljnjeg piitanja (biće – njegov bitak – i opet bitak bitka itd. essentia srednjega vijeka 4. tada pitamo o tome što “čini” neko biće onim što ono jest. Pitanje o bitku biti moguće je i nužno samo unutar postavljanja biti kao κοινόν (usp. I u pitanju istine nameće se obrat: bit istine i istina biti. * usp. Z H Θ 3. ima svoju istinu kao ono istinito. I odgovarajuće tome bivanje znači dogođaj ukoliko se on događa u onome što mu je pripadno. u skladu s uključivanjem provodnog pitanja u temeljno pitanje. Ostaje samo skretanje u επέκεινα. dakle o tome što tvori njegovo što-stvo. Ma kako se odgovorilo na to pitanje. uvježbavanje. Polazeći od bivanja bitka sada se mijenja i ranija “bit”. U smjeru tog osvještenja prvo se može izložiti povijesni slijed pojmova biti koji su se pojavili unutar povijesti provodnog pitanja kao niti vodilje piitanja o bićevnosti: 1. dijalektičko-apsolutni idealistički pojam biti kod Hegela. Bivanje je ono što moramo uvježbati. possibilitas kod Leibniza (usp. Kada pitamo o “biti” u uobičajenom smjeru. οὐσία kao ἰδέα 2.) mora presjeći i ponovno uputiti u pravcato piitanje? Sve dok se ostaje kod οὐσία čini se da se više ne može naći neki temelj piitanja-dalje-ne-više-na-isti-način. Bivanje ne pripada svakom biću. Zbivanje istine bytka. kako bi se tako pred-očavajući još više udaljio. “uvjet mogućnosti” kod Kanta. οὐσία u Aristotelovu izlaganju u Met. 167. 166. istini.IV. Pojam “biti” ovisi o načinu piitanja o biću kao takvom odnosno o bytku te zajedno s tim o načinu pitanja o istini filozofskog mišljenja. transcdendentalni pojam biti 6. vježbe o Leibnizu) 5. Bit je ovdje samo druga riječ za bitak (razumljen kao bićevnost). što se zbiva kao tu-bitak i njegovo utemeljenje. Bivanje i bit* pojmljeni kao zbivanje istine bytka. Stoga se nikada ne može steći pukim općenitim razmatranjem danoga i njegova već utvrđenog tumačenja. o bićevnosti bića. kako bismo stajali u njemu i izdržali ga. sama “bit” uvijek se snižava. Zajedno s tim pojmom bivanja sada se mora postaviti i pojmiti i “razlikovanje” bytka i bića te sve ono što se na tom razlikovanju temelji. štoviše zapravo samo bitku i onome što pripada njemu samom. ἰδέα. Predpogled. on više sam ne pruža povoda da se sada opet pita još i o njegovom vlastitom “bytku”. dakle nikada i nipošto neki način bitka koji bi opet pripadao još i bytku ili čak po sebi postojao iznad njega. Početno mišljenje Čim “bitak” više nije ono pred-očivo (ἰδέα) i čim se prema tome više ne misli apstrahiran od bića i od njega “odvojen” (iz pomame da se shvati što čišće i nepomiješano). Bytak se ne može prenijeti natrag na bivanje. kasnije pitanje univerzalija). No bivanje nije samo spoj onoga što i kakobitka i tako neka bogatija predodžba. Uvježbavanje bivanja Bit se samo pred-očava. nego biće stoji u bytku i samo u njemu. stojeći u nj i uklonjeno. 240 241 . istini. SKOK 167. Bivanje ne leži “iznad” bića i od njega odvojeno. to je bivanje. To ovdje znači “izkustvo”. jer bi ono sámo postalo nekim bićem. ukoliko na “stranu” bićevnosti pada sve “kategorijalno” i “ontološko”. nego iskonskije jedinstvo toga dvoga. čim se bytak iskusi i misli kao ono (u jednom iskonskom smislu vrijeme-prostora) istodobno s bićem: kao njegov temelj (ne uzrok i ratio).

pitanje istine kao pred-pitanje 242 243 .V. UTEMELJENJE * UTEMELJENJE Tu-bitak Istina Vrijeme-prostor * usp.

životinja. No gdje biljka. No kako bezdano iskrčena mora biti krčevina za sebeskrivanje da se izmaknuće ne bi površno pojavljivalo kao neko puko ništetno nego vladalo kao dar. ugođeno u neočekivane. osvještenje. 448???ff. Napuštenost od bitka prvo je svitanje bytka kao sebeskrivanja iz noći metafizike. tu vlada izmaknuće (uskraćivanje) bytka.a) Tu-bitak i nabačaj bitka 168. Tu-bitak** Najvećoj strogosti prisnog titranja tu-bitka pripada to da ne broji bogove niti na njih računa. on kao izmaknuće. 121. Rečeno preživjelim jezikom metafizike. bivanje bytka. Tu-bitak i bytak* Tu-bitak znači do-gođenje u dogođaju kao biti bytka. kroz koju se biće proguralo u pojavu i time predmetnost te je bytak postao naknadnim dodatkom u liku apriorija. 169. a da ne otpadaju u predmetnost. a pogotovo ne s jednim jedinim. Bytak i biće 244 245 . A izmaknuće je stvar tu-bitka. ** usp. to nebrojanje bogova daleko je od svake proizvoljnosti puštanja da sve važi. Skok. Jer već je to nebrojanje posljedica jednog iskonskijeg tu-bitka: njegove sabranosti na klonjenje. Pripadno uvijek svakome. to kazuje: uskraćivanje kao bivanje bytka najviša je zbilj* usp. Ali samo na temelju tu-bitka bytak dolazi do istine. kamen i more i nebo postaju bivstvujući.

Tu-bitak se odnosi spram istine kao otvorenosti sebeskrivanja. time što “jest” (takoreći aktivno-tranzitivno) ono tu. vidu suprotnost svega toga. Potpuno je od toga različito značenje i stvar riječi tu-bitak u mišljenju drugog početka. I u skladu s tim može se govoriti o stvarnom. kojim se temeljem (i njegovim utemeljenjem) čovjek iz temelja preobražava. u cijeloj povijesti metafizike) znači nešto bitno drukčije nego u drugom početku. a ipak je u * usp. Tu-bitak nost najvišeg mogućega kao mogućega i time je prva nužnost. nego iz temeljnog iskustva bytka kao dogođaja proiznuđen temelj istine bytka. nego on sâm je bitak onoga tu. vremenitost.. naravno. 173. tako različito da od one prve upotrebe do ove druge ne postoji nikakav posredujući prijelaz. Ali ono tu je otvorenost bića kao takvog u cjelini. tragač bytka (dogođaj) 2. 170. da se naziv za načine zbiljnosti bića prenosi na biće sámo i pod “tubitkom” se misli na “tubitak uopće”. određen razumijevanjem bitka. Tu-bitak je način da se bude koji je. “Razumijevanje bitka” i na-bačaj i to kao bačen! Bitak-u-svijetu tubitka. ateizam! Svijet iz biti istine i onoga tu! Svijet i zemlja (usp. Tu-bitak – briga. Tu-bitak kao nabacivanje istine bytka (“tu”). Nabacujući ono otvoreno za bitak. Tako naziv tubitak posve dobiva pravcati prvopočetni sadržaj: uzlazeći od sebe neskriveno (tu) bivati. No “svijet” nije kršćansko saeculum i poricanje boga. UTEMELJENJE 173. ljudskom.V. čuvar istine bitka 3. u skladu s tim * Vom Ursprung des Kunstwerks. Tu-bitak ne takav koji bi se mogao jednostavno naći na danom čovjeku. Ta oznaka bića smije se misaono pratiti čak do prvopočetnog imenovanja. briga. životinjskom. istupanje iz sebe i stajanje bića izvan sebe. 172. posvuda gdje se ne znaju niti prvi početak i njegov kraj niti nužnost drugog početka. Čovjek na tom temelju tu-bitka: 1. Pad dosadašnjeg “čovjeka” moguć je samo iz jedne iskonske istine bytka. Tako je tubitak samo dobar njemački prijevod za existentia. nego to suprotno posvuda samo kao nužna posljedica odlučujuće preobrazbe “pitanja bitka” iz provodnog u temeljno pitanje. ne kao ono prvo i samo namjeravano. No prvo je sámo utemeljenje tu-bitka prijelazno-tražeće. Tek sada pad onoga animal rationale. Tu-bitak je kriza između prvog i drugog početka. To znači: po nazivu i stvari. Tu-bitak nije način zbiljnosti svakog bića. stražar tišine prolaska posljednjeg boga. U metafizici “tubitak” je naziv za način kako biće jest zbiljski bivstvujuće i znači što i danost ili. vremenitom tubitku. vremenitost na temporalnosti: kao istina bytka. “Platon“ 246 247 . pribivanje od sebe (pri čemu se sve više zaboravlja ἀλήθεια). koji nije slučajan. tubitak u povijesti prvog početka (tj. u što bismo upravo iznova mogli naglavačke pasti. da iskonskije protumačimo jedan korak u određenom smjeru: prisutnost. temelj iskonskije mišljene ἀλήθεια. 82f. na cijelo zbiljski dano biće sámo. Tu-bitak i pitanje bitka U “Bitku i vremenu” tu-bitak se još nalazi u prividu “antropološkoga” i “subjektivističkoga” i “individualističkoga” itd. “Tubitak” uopće ne znači ništa drugo. frajburško predavanje 1935 171. No kroz cijelu se povijest metafizike provlači običaj. predavanje o umjetničkom djelu*). Tu-bitak* u utemeljenju bivajući temelj budućeg čovjekova bitka. Tišina i iskon riječi. Tubitak je utemeljenje istine te najjednostavnije krševitosti. do φύσις i one ἀλήθεια koja je određuje. Überlegungen V.

temelj koji se posebno utemeljuje. ali se misli iz bezdano-ustojne pripadnosti. 248 U drugom budućem značenju “biti” ne znači pojavljivati se nego ustojnu prinosnost kao utemeljenje onoga tu. objektivnost za subjekt). nigdje se ne može naći kao karakter susrećućeg i danog bića. sada takoreći samo ograničava na ulogu oznake za danost čovjeka. 249 . pretpostavi li se da sebe poima kao stražara istine bytka. Tu-bitak i ustojnost Ustojnost kao područje čovjeka utemeljenog u tu-bitku. 174. u čemu se skriva bytak. što samo dosežemo u uskoku u utemeljenje otvorenosti onoga sebeskrivajućeg. Tu-bitak je temelj one ἀλήθεια φύσις. sve stvaranje veže u ono što mu je bitno. pri čemu je sadašnjosnost spram bilosti i budućnosnosti stekla na određen način protumačenu prednost (učvršćena u predmetnost. tubitak također nije ni karakter čovjeka. i čak i ona ostaje nepojmljenom. treba li se pojmiti bitno i potpuno. koje je stražarstvo naznačeno kao “briga”. pripadan dogođaju kao bivanju bytka. jednostavnost: (nipošto ono “lako” u smislu uvriježenoga niti “primitivno” u smislu onoga što se nije svladalo i što nema budućnosti nego) strast za nužnost onoga jednoga da se neiscrpnost bytka sklanja u okrilje bića i ne odustane se od začudnosti bytka. Sama ἀλήθεια prva je bićevnost bića. ukoliko se on poima kao nabacivač bitka i tako izuzima iz svake “antropologije”. Tu-bitak kao bivanje krčevine sebeskrivanja pripada samom tom sebeskrivanju koje biva kao do-gođaj. U dosadašnjoj i još uobičajenoj uporabi tubitak znači isto što i biti dano ovdje i ondje. Ustojnosti pripadaju: 1. utoliko što tu-bitak znači temelj mogućnosti budućeg bitka čovjekom. “Temelj mogućnosti” još se izriče metafizički. a to znači istinu bytka. a čovjek ubuduće jest time što preuzima da bude ono tu. Tu-bitak i biće u cjelini odlikovanim bitkom i kao sam taj bitak neko neusporedivo biće (ono bivajuće bivanja bytka). jačina: (nipošto puki zbroj snaga nego) tu-bitkovno: vještina slobodnog uslišenja najširih prostora stvaralačkog sebenadziranja. pripadnoga onoga tu. Sva područja i aspekti metafizike ovdje zakazuju i moraju zakazati ako se tu-bitak treba mislilački shvatiti. ali niti kao karakter bića koji pušta da takvo biće postane predmetom i nalazi se u odnosima s njim.V. Jer “metafizika” pita polazeći od bića (u početnom. valja shvatiti samo u tom odnosu spram čovjeka. prisutnost se pokazuje kao jedno određeno prisvajanje istine bitka. UTEMELJENJE 175. što nikada ne zatječemo. što znači definitivnom tumačenju φύσις) o bićevnosti i nužno ostavlja nepitanom njezinu istinu. Tu-bitak ustojna prinosnost krčevine. u čuvarstvu i stražarstvu onog čovjeka koji za sebe zna da je dogođen bitku. kao da se naziv. tj. uvijek začudno. 2. Tu-bitak u smislu drugog početka ono je što nam je još posve začudno. bivanje one otvorenosti koja tek otvara sebeskrivanje (bit bytka) i tako je istina samog bytka. Tu-bitak u smislu drugog početka. Tek iz tu-bitka u tom smislu postaje “razumljivim” tubitak kao prisutnost danoga. čija otvorenost tek uprostoruje prostor za svako moguće ovdje i ondje i uređivanje bića u povijesno djelo i čin i žrtvu. 4. one krčevine bytka u koju se budući čovjek mora postaviti kako bi je držao otvorenom. 175. No ipak se tu-bitak i čovjek nalaze u bitnom odnosu. Ono tu ne znači uvijek nekako odredivo ovdje i ondje nego krčevinu samoga bytka. Ta uputa mogla bi izazvati i ojačati pogrešno shvaćanje da se tu-bitak. Tu-bitak i biće u cjelini Prva uputa na tu-bitak kao utemeljenje istine bytka dana je (“Bitak i vrijeme”) u prolasku kroz pitanje o čovjeku. ulazak u ono neštićeno. pojavljivati se u nekom gdje i kada. odlučnost: (nipošto krutost neke svojeglavosti nego) sigurnost pripadanja u do-gođaj. koji pita o istini bytka. tj. koji se inače dosada protezao na sve biće. neštićenoga. blagost: (nipošto slabost obzirnosti nego) darežljivo buđenje onoga zakrivenog i zadržanog koje. Ustojna prinosnost krčevine sebeskrivanja preuzima se u tragaštvu. onoga slobodnoga. 3.

koji se sâm nigdje ne može smjestiti. kao u metafizici. ne čovjeka po sebi. samstvenost. stigao je i prisutan je. koje sâm bytak razvija kao otvoreno područje u koje strši biće. i potom je dogođen čovjek kao stražar istine bytka i tako je on pripadan tu-bitku na odlikovan jedincat način. jer ono tu izdržava istinu bytka. Sâm se tu-bitak kao do-gođen sebi godi i postaje temelj samstva koji se otvara. Ali također bi se moglo reći: čovjek u tu-bitku. ne način bitka u gornjem smislu. “Ljudski tubitak” – ovdje “ljudski” ne znači povlačenje granica vrste i poseban oblik “tubitka” uopće (kao danosti) nego jedincatost tog bića. Nema-bitak u tom smislu tek ondje gdje je tu-bitak. A to se događa u nemabitku u skladu sa značenjem: nemati vlast nad svojim sposobnostima. U kojoj mogućnosti? U njegovoj najvišoj. tu-bitak. tada u skladu s njim i nema-bitak. U skladu s tim. a pritom ipak nije. odlučnost i prisnost. Nema-bitak Dakle drugdje-bitak. a ipak način bitka s jedinstvenom odlikom da tek taj način određuje ustroj. odgurivanje bytka. biljni “tubitak”. Ono tu dogođeno je od samoga bytka. otuda présence. Najčešće i općenito još smo u nema-bitku. izgubiti ih. ono “najviše”.u njegovoj sklopljenoj moći krčevine. odmiče se od odnosa spram čovjeka i raskriva se kao ono “između”. Tu-bitak i sâm znači neko “biće”. u kojem se području ono ujedno postavlja natrag na sámo sebe. naizgled samo “bića” po sebi. UTEMELJENJE 177. sada se i polazeći od bića – pretpostavi li se da ono već počinje postajati bivstvujućije – mora razviti ono tu. čovjeka. Svaki govor ovdje se može pogrešno protumačiti i nezaštićen je ako ga ne dopadne naklonost onih koji bitnim dijelom puta suprovode piitanje i odatle i samo odatle razumiju ono kazano te prinose predodžbe koje su donijeli sa sobom (usp.V. Nema-bitak Ali već osvještenje onoga tu kao krčevine za sebeskrivanje (bytak) mora dati naslutiti kako je presudan odnos tu-bitka spram bića u cjelini. Ali kako? Tu-bitak – bitak koji odlikuje čovjeka u njegovoj mogućnosti. budućeg čovjekova bitka. Stoga čim je uspjela prva uputa na tu-bitak mora se slijediti ono bitno što se u toj uputi navješćuje: da je tu-bitak dogođen od bytka i da bytak kao sam dogođaj tvori središte sveg mišljenja. ni to u “Bitku i vremenu” nije dovoljno jasno. tubitak = danost (usp. Laufende Anmerkungen zu “Sein und Zeit”). Tu-bitak. Tu-bitak čovjeka. u tom značenju jednostavno se može izjednačiti s απουσία nasuprot παρουσία. 177. oduzimanje = udaljavanje). ujak “jest tu”. Tu-bitak – što čovjeka ujedno pod njim utemeljuje i nadvisuje. Nema-bitak: podržavati zatvorenost tajne i bitka. naime da bude utemeljitelj i čuvar same istine. Tu-bitak: izdržati otvorenost sebeskrivanja. Nema: odstranjenje. U naličju toga izražava se bitan odnos tu-bitka spram bytka. ona se opire gledištima dosadašnjeg načina mišljenja i kazivanja zapadne povijesti: tu bitak. Govor o “ljudskom tubitku” (u “Bitku i vremenu”) dovodi u zabludu utoliko što navodi na pomisao da postoji i životinjski. S druge strane. dakle tada uopće više nije potreban dodatak “ljudski”. biće tu-bitak kao temelj nekog određenog. Otuda govor o tu-bitku u čovjeku kao zbivanju tog utemeljenja. Misli li se u tom smjeru. U običnom značenju ona pak znači npr: stolac “jest tu”. kojemu se jedinom godi tu-bitak. zaborav bitka. čemu se moguće vraćati samo neposredno. tj. Pitanje tko je čovjek tek sada ima pred sobom probijen put koji ipak prolazi neštićenim područjem i tako se izlaže vihoru bytka. Ali “biće” nije “čovjek” niti tu-bitak njegovo kako biti (što se tako još lako može pogrešno razumjeti u “Bitku i vremenu”) nego je 250 . čim se tu-bitak poima bitno drukčije. što-bitak kao tko-bitak. 251 176. i tek njime stražarstvo čovjeka dobiva svoju oštrinu. upravo “blizu životu”. O razjašnjenju riječi U onom značenju koje prvi put i bitno uvodi “Bitak i vrijeme” ta se riječ ne može prevesti. Tek tako bytak kao dogođaj posve ulazi u igru.

stajati u otvorenosti. tj. gradeći. a ipak to nije apsolutno stvaranje nego obratno: bačenost sebebacanja i bacača bezdano se otvara. Time što bacač nabacuje. naime čuvarom bačenog nabačaja. ono najzačudnije i sebeskrivajuće. trpeći. budući da je razumijevanje nabačaj otvorenoga. Razumijevanje bitka ne čini bytak “subjektivnim”. tj. što se naravno nikada ne može pojmiti dosadašnjim “apriori”. Tu-bitak kao ex-sistere: uvučenost u otvorenost bytka i stajanje u nju van. Skok je otvarajuće sebebacanje “u” tu-bitak. No bytak je.V. ulazi u njega i time u dogođaj te tek tako postaje sobom samim. ukoliko se pravost ne razumije moralno-egzistencijalno nego fundamentalnoontološki kao naznaka onog tu-bitka u kojemu ono tu uvijek postoji na neki način sklanjanja istine (mislilački. UTEMELJENJE 182. Biti u odnosu spram onoga što se u njoj otvara (ono sebeskrivajuće). a ni “objektivnim”. Ex-sistencija metafizički: pri-bivanje. i time sâm tubitak dobiva jednu nužnu odredbu. slaveći). otvarajući. danost (sadašnjost). dok je inače razumijevanje bitka ono što je temeljno bitno. ex-sistere – izloženost k biću. 178. skače. Ali obratno je: nema-bitak postaje nazivom za bitan način kako se čovjek. “Egzistencija“ (“Bitak i vrijeme. str. ono tko i samostvenost tu-bitka. Već se duže više ne rabi. postavlja ga kao onoga koji je izložen biću (i prije toga istini bytka). otvara otvorenost. 181. a to znači. Bačenost se zbiva i posvjedočuje pogotovo u nuždi napuštenosti od bitka i u nužnosti odluke. prisutnost. Nedostatno naznačeno u nepravosti. i to i samo to on “jest” kao ex-sistirajuće samobiće koje ustojno izdržava izloženost. samstvo postaje “sebi” vlastito tek u skoku. suprotno uobičajenom mnijenju. i što znači “egzistirati”? Tu-bitak je opstojnost istine bytka. Ovdje pak: egzistencija = puna vremenitost i to kao ekstatična. utemeljenje istine bitka. nego da. 42) Prvo oslanjajući se na staru existentia: ne ono što. “Tu-bitak egzistira radi sebe“ Ukoliko? Što je tu-bitak. 180. jer se može pogrešno protumačiti – “filozofija egzistencije”. otvaranjem se raskriva da je on sâm onaj bačeni i ne čini ništa osim što hvata povratni titraj u bytku. tubitak. vodeći. Ex-sistencija – radi tu-bitka. 253 252 . tj. ali zato prevladava svu “subjektivnost” i smješta čovjeka u otvorenost bitka. po-javljivanje. žrtvujući. “Bytak” nije neka spravba “subjekta” nego tu-bitak kao prevladavanje sve subjektivnosti izvire iz bivanja bitka. A on je παρουσία. Sebe-bacanje. ali ipak biva prije sveg bića koje u njega stoji. Razumijevanje bitka i bytak Iz razumijevanja bitka držati se u njemu. Nabačaj bytka. Tek se odavde određuje ono što.i kako-bitak. Ono kamo on. 182. bačen. 179. pjesnički. i to nužno. tj. Sam je bacač. do-gođen kroz bytak. Nabačaj kao bačen To “razjašnjenje” lako bi se moglo navesti kao primjer za to kako se ovdje “filozofira” samo iz pukih “riječi”. “radi sebe”. On se utemeljuje u skoku. posve drukčije nego u svakoj konačnosti takozvanog danog stvorenoga i demijurgova proizvođenja. Ex-sistencija bitkovnopovijesno: ustojno odmaknuće u ono tu. čisto kao čuvanje i stražarstvo bitka. utemeljuje se tek skokom. Nabačaj kao bačen Uvijek se misli samo na nabačaj istine bytka. odnosi spram tu-bitka i kako se spram njega mora postaviti. Nabačaj bytka.

2. Tu-bitak Nužnost iskonski utemeljujućeg pitanja o tu-bitku može se povijesno razviti: 1. ili nijedno od obojega nego ujedno s bytkom jer pripada njegovu bivanju? Transcendentalni (ali druga “transcendencija”) put samo je pripremni. usp. Nabačaj na bytak jedan jedini. Ona obrazlaže i prevladava svu ontologiju. Razvoj provodnog pitanja. nešto predočavam – tu-imetak. Fundamentalna ontologija i antropologija. naravno tako da bacač nabačaja sebe bitno baca u ono otvoreno nabacujućeg otvaranja kako bi u tome otvorenom kao temelj i bezdan tek postao on sâm. Zadaća u “Bytku i vremenu” pitanje bitka kao pitanje o “smislu bytka”. 185. koja izloženost (čuvar. iznuđene onim ego cogito. Prije nje nema-bitak. to se doduše može pogrešno razumjeti kao da ona stoji spremna. ali nužno mora polaziti od poznatoga i uobičajenoga te zato uvijek ostaje podvojena. Čovjekov bitak kao tu-bitak (usp. Što znači raz-voj? Preuzimanje natrag u temelj koji valja otvoriti. Fundamentalna ontologija ono prijelazno. nešto predočavam – nešto jesam. treba li se ona odrediti prije bytka bez obzira na njega ili naknadno. 2. tek s obzirom na bytak. Potreban je neki iskonski nabačaj i skok koji svoju nužnost može crpsti samo iz najdublje povijesti čovjeka. 254 255 . polazeći od ἀλήθεια kao temeljni karakter grčke φύσις. kako bi se pripremio preokret i uskok. 4. neko očitanje općenito nije moguće. Čak ni postavljanje one ἰδέα nije očitavanje! Znati to znači prevladati je. njegov sklop. usp. tragač) tvori temelj njegove biti. iako se otvorenost zbiva tek i samo s pomaknućem. stražar. Pitanje bitka kao pitanje o istini bytka Ovdje se bit bytka ne može očitati ni s nekog određenog bića ni sa sveg poznatog bića zajedno. 2. Laufende Anmerkungen zu “Sein und Zeit”). 3. 186. Ulaženje u otvorenost. Što znači tu-bitak? 1. Istina bytka. Pitanje bitka kao prevladavanje provodnog pitanja.V. I to “tu” uvijek je samo ono ishodišno otvoreno koje mora računati s ispravnošću pred-očavanja za sebe i njezinom vlastitom mogućnošću. 184. UTEMELJENJE 186. “tu-bitak”. i to čak stalno. Svaki je put ono “tu” jednako kao i na početku ἀλήθεια nepitano. a koje su dotaknuli Leibniz i njemački idealizam: 1. od pitanja dvostruke repraesentatio. Štoviše. Pitanje bitka i pitanje o čovjeku. ukoliko se čovjek iskusuje i njegova bit opstaje kao onaj bivstvujući koji je izložen biću (i prije toga istini bytka). Nema-bitak kao poricanje izloženosti u istinu bytka. Prethodnu napomenu u “Bitku i vremenu”. Tu-bitak 183.

Predpogled. 188. ali upravo zato ne samo u vezi s 1. b) graditi na njemu kao temelju. suzdržanost i briga 256 257 . bilješke o tome 1936. Temelj utemeljuje. Taj utemeljujući temelj kao takav se doseže i preuzima. Suzdržanost: suzdržanost kao temeljni ugođaj. 13. 2. Pod naslovom “Utemeljenje” prvo se. Utemeljenje je dvoznačno: 1. istina i vrijeme-prostor (beztemelj).b) Tu-bitak* 187. Iskonsko utemeljivanje temelja (1) je bivanje istine bytka. Usp. Sukladno tome. a) i b). Dokučivanje u temelju: a) pustiti da temelj kao utemeljujući biva. Laufende Anmerkungen zu “Sein und Zeit”. misli na značenje 2. vježbe u zimskom semestru 1937/38 “Die metaphysischen Grundstellungen des abendländischen Denkens (Metaphysik)“ ** usp. nego i od njega određeno. nešto svesti na temelj. bit istine i vrijemeprostor). Utemeljenje** Dokučiti temelj istine bytka i tako sâm bytak: pustiti da taj temelj (dogođaj) bude temelj kroz opstojnost tu-bitka. Bit temelja iskonski iz biti istine. “O biti temelja”. do* usp. istina je temelj u iskonskom smislu. u skladu s povezanošću sa “Skok”. biva kao temelj (usp.

raz-sklapa se vrijeme-prostorno. već se kao tu-bitak provodi i izdržava pomaknućem ulaženja. usp. raspravu o “Bitku i vremenu” 1936. Nabačaj koji ulazi izvire pak samo iz pokornosti najskrivenijem udesu naše povijesti u temeljnom ugođaju suzdržanosti. Nabačaj tu-bitka moguć je samo kao ulaženje u tu-bitak. Taj se odnos u “Bitku i vremenu” vidio. ali istine pojmljene kao krčeće skrivanje. Pritom su pak vrijeme i prostor iskonski pojmljeni iz istine i u bitnom su odnosu spram utemeljenja. Tu-bitak se iskusuje. kao da se on može zateći kao negdje dan. Tome pripada: izdržavanje nužde napuštenosti od bitka ujedno sa suočavanjem s odlukom o izostanku i nadolasku bogova: prvo zauzimanje položaja stražarstva za tišinu prolaska posljednjeg boga u onoj odluci (usp. Bitni trenutak. kao pokorna priprema poprišta trenutka krajnje odluke. ali u pozadini. samo je vrlo površan privid iskonskog odnosa. Doduše: ta temeljna “činjenica” naše povijesti ne može se pokazati nikakvom “raščlambom” “duhovne” ili “političke” “situacije” vremena jer već pogled na ono “duhovno” kao i na “političko” zalazi u područje onoga površnoga i dosadašnjega i već je odbio iskusiti pravu povijest – borbu dogođenja čovjeka kroz bytak – te pitati i misliti u stazama raspolaganja te povijesti. 133. te time bit temelja. mora biti moguće prvo imenujuće upućivanje u tu-bitak te time i na njega. Odnos između ratio i veritas iudicii. došao je kada ujedno sviće nužda napuštenosti od bitka i traži se odluka. Naravno. i nije se svladao. Istina. Skok. postajati povijesnim iz temelja povijesti. tj. polazimo li od “formalnoga”. O tu-bitku kučivanje u temelju postaje utemeljenjem tu-bitka kao dokučivanja temelja: istine bytka. pokoravajući se njezinoj najdubljoj nuždi (napuštenost od bitka) i nužnosti (temeljno pitanje) koja iz toga proizlazi. onda se već s prvim imenovanjem mora provesti onaj naputak po kojemu je tu-bitak bitno drukčiji od samo formalne odredbe temelja čovjekova bitka koja se nas ne tiče. Bit tu-bitka i time povijesti koja je na njemu utemeljena je sklanjanje istine bitka. “Die metaphysischen Grundstellungen des abendländischen Denkens (Metaphysik)”.V. Usprkos tome. doigre i skoka. 252???). vježbe u zimskom semestru 1937/38 189. UTEMELJENJE 190. Bit bytka. što znači kao prva priprema prijelaza u jednu drukčiju povijest čovjeka. 190. za razliku od sistema u povijesti kraja prvog početka. Tu-bitak Ako biva samo kao pripadan dogođaju. neizmjeran u svojoj širini i dubini. koji postaje vidljiv u povijesti odgovaranja na provodno pitanje (osobito Leibniz). str. posljednjeg boga. Ovdje u okružju utemeljenja i njegova mislilačkog svladavanja ona je veza u kojoj vrijeme i prostor dolaze do pojma svoje biti. ne pred-očava se kao predmet. Tu-bitak se. Odavde se određuje lik i vrsta budućega. O tu-bitku* O tu-bitku se može kazivati samo utemeljujući. temelj – začinje – nosi bez-temelj i skrivanje bitka ništenje – dokazuje netemelj prikrivanje ( ) ( propadanje ) Postoji neki iskonski bitan odnos između temelja i istine. u mislilačkoj provedbi nazvuka. Ali utemeljujući ujedno znači povijesno u našoj povijesti i za našu buduću povijest. također niti pomo* za uvodno razjašnjenje tog pojma usp. u biće. Taj udes. Samo u dokučivanju dogođaja ustojnost tu-bitka uspijeva na načine i na putovima sklanjanja istine u biće. mora iskusiti ispunjen. 258 259 . nikada neko neposredno “opisivanje”. zakon je mislilačkog pristupa u drugom početku.

ali isprva i dugo ne prepoznaje taj proboj i naposljetku ga prvi put posve može procijeniti tek iz napuštenosti od bitka. što je to isto na višoj razini. Tu-bitak Kao utemeljenje otvorenosti sebeskrivanja. 261 . UTEMELJENJE 193. “umišljeno” u običnom smislu uvijek je takozvano “zbiljsko” dano. gospodsko središte do-gođenja kao privlašćenja onoga pri-padnoga dogođaju. “Mašta” kao zbivanje same krčevine. Ali ovdje je sve obratno. Ono tu biva i bivajući mora biti preuzeto u bitku tu-bitka. iskon je vrijeme-prostora i carstvo prijepora. središte igre doziva i pripadnosti koje se otvara. knjigu o Kantu) nego sam dogođaj. naizgled gledan samo sa strane čovjeka. 260 ← čovjek ( ) svijet ← ←D bogovi (tu) 192. Tu-bitak je zbivanje proizjapljenja središta obrata dogođaja. uobraženo. nema pojavljivanja za čovjeka. Tako je tu-bitak ono između između čovjeka (kao onoga koji utemeljuje povijest) i bogova (u njihovoj povijesti). međusobno se trebajući. istodobno s njim: samopostajanje. koji je već prije utvrđen i otada samo zadržava ono pojavljeno. nego ono između koje tek utemeljuje vrijeme-prostor za odnos time što sámo izvire u bivanju bytka kao dogođaj te kao središte koje se otvara čini bogove i ljude odlučivima jedne za druge. Najdublja bit povijesti također počiva u tome da tek proizjapljujuće (istinu utemeljujuće) dogođenje pušta da se pojave oni koji se. To proizjapljenje približavanja i udaljavanja. Ovdje više nema “susretanja”. tek u dogođaju obrata okreću jedni k drugima i jedni od drugih. duh. sav bytak i njegovo otvaranje tvorevina je koja pridolazi onome tobože opipljivom. u ono tu. Tu-bitak i čovjek Bit čovjeka odavno se određuje u smjeru sastavnih dijelova tijelo. u kojemu titra sve uznošenje. otvara dogođaj (usp. mig i ulazak su u sebi supripadna zbivanja pripreme u kojima se. Jednako tako mijenja se uloga koju preuzima svaki od tih “sastavnih dijelova” kao nit vodilja i smjerokaz odredbe ostalog bića (npr.V. pretpostavimo li da pod time ne razumijemo samo neku sposobnost duše i ne samo neki transcendentalni tubitak (usp. ono “između”. 193. Tu-bitak je opstojnost bivanja istine bytka. Zaista: tubitak je kao nabacujuće-bačeno utemeljenje najviša zbiljnost u području mašte. dovedeno u krčevinu. vlasništvo. koje svaki put odlučuje između napuštenosti i proizmignutosti odnosno odande se zakriva u neodlučnost. Proizjapljenje je do-gođenje. različit je način uslojavanja i prožimanja. svijest u onome ego cogito ili um ili duh ili kako je Nietzsche kanio “tijelo” ili “duša”). Proboj i napuštenost. približavanje i udaljavanje bogova. Samo je “mašta”. vlasništvo): 191. duša. naziv koji imenuje iz gledišta neposrednog razabiranja onoga ὄν i bića. Tu-bitak i čovjek ću neke “dijalektike”. Tu-bitak je točka preokreta u obratu dogođaja. ali zato u ispravno razumljenom nabačaju koji današnjeg čovjeka dovodi makar i samo u njegovu napuštenost od bitka i priprema nazvuk da je čovjek ono biće koje se probilo u otvoreno. da sjaji. on se uobičajenom pogledu na “biće” pojavljuje kao nebivstvujući i umišljen. način kako svako od njih uvijek ima neko prvenstvo pred drugima. razumljeno kao kraljev-stvo. imaginatio. Računa li se otuda. Razvoj tustva onoga tu kao utemeljenje tu-bitka. Ono između koje se ne nadaje tek iz odnosa bogova prema ljudima. zemlja ← Odavde se već može sagledati kakva je jedinstveno sklopljena snaga nabačaja potrebna kako bi se proveo otvarajući skok kao dosezanje tu-bitka i dostatno pitajući-znajući pripremilo se utemeljenje. pogotovo i prvenstveno proizjapljenje i iz njega uvijek povijesni čovjek i bivanje bitka.

Samo ono što mi. on je u skrivenome morao sadržavati razaranje bića i potpuno potiskivanje jedincatosti i začudnosti bytka te ubrzavati pad u “pozitivizam” i biologizam (Nietzsche) i do danas ga sve više učvršćivati. a što ga ipak i prestiže i probija se dalje. samo je “re-aktivno”. i to svaki put u nekom proboju i nekom pomaknuću. naravno na taj način da je s nerazjašnjenošću samog postavljanja provodnog pitanja neodređena ostajala i nit vodilja u svojem karakteru niti vodilje te se uopće nije pitalo zašto je neka takva nit vodilja nužna.. Doigra. osoba? 2. predočavanja. obratno. No tada tek istupa ono nepitano i nesvladano da je pri utemeljenju istine bytka na neki način u igri čovjek. Obratno. duha. uvijek je i nit vodilju moralo pružati nešto poput duše. I upravo to upitno ja zovem tu-bitak. 263 . nego samo i jedino iz pitanja o istini bitka. i to ujedno nužno zakriveno. Taj pristup. ujedno najdublje pitanje o čovjeku. naposljetku kod Aristotela ψυχή 262 kao οὐσία i ἐντελέχεια ἡ πρώτη. u skladu s jedincatošću bytka tek otvara nemir bića. ostaje do Hegela i Nietzschea. vodi tumačenjem bića kao φύσις te kasnije kao ἰδέα i ἐνέργεια. u kojoj se nakon Grka opet čini jedan bitan korak. prethodno se jednostavno mora pojaviti pitanje o istini bytka kao temeljno pitanje u bitnoj razlici spram provodnog pitanja. i to u njegovoj ulozi niti vodilje za istinu bića. a pogotovo da ga ne može svesti na neki temelj (obostran odnos tubitka i bitka). platonizam i idealizam. I budući da se nije utemeljio taj temelj. osobito str. određuje i ispituje iz same te istine te da se tako uzima u obzir mogućnost da na kraju uopće čovjekov bitak ovdje preuzme jednu zadaću s obzirom na bitak koja ga iz njega uklanja – pomiče ga u ono upitno. Da li i kako pritom nužno. Nikada ne dolazi do toga da se bitak tako protumačenog čovjeka. ako ono uopće zaslužuje da se tako nazove. uma. Kantu itd. Kako je lako shvatiti iz tih naznaka. duh. spiritus. sada se nadaje nužnost da u suočavanju s dosadašnjom poviješću osvijestimo provodno pitanje i pitamo: 1. νοῦς itd. Tu-bitak i čovjek Usp. ja. kritika je ostala neutemeljena i morala je voditi tome da se uskoro preko nje i dijelom pomoću njezinih vlastitih sredstava (transcendentalnog postavljanja pitanja) produžilo prema apsolutnom znanju (njemački idealizam). mora pretpostavljati taj kontekst. mišljenja. Kantova kritika čistoga uma. animus.V. λόγος (ali ne kao subjekt i duša) i νοῦς u predplatonovskoj filozofiji.. u skladu s tim. u različitim inačicama. οὐσία. utemeljujemo i stvaramo i čemu stvarajući puštamo da nas susreće kao navala. čija “istina” opstoji samo u ponovnopočetnoj borbi njegova sklanjanja u ono što je stvorio povijesni čovjek. νοῦς. UTEMELJENJE 193. u igru mora ući ono što zovemo tu-bitak? Za odgovor na prvo pitanje važno je imati na umu da se izdvajanje i tumačenje tih ψυχή. ono je prije svega upozorenje na to da još manje nego kod njega dolazi do osvještenja provodnog pitanja metafizike (usp. “Tijelo” je u skladu s tim privjesak ili podloga i uvijek se određuje samo iz razlikovanja spram duše ili duha ili obojega. bilo filozofskog ili biološkog. 110. I time je dosegnuto i jedno jedincato te. a to znači snaga sklanjanja istine u oblikovano biće. okretanje u “subjekt” ne mijenja ništa bitno. samo to može biti neko istinito. Naše znanje seže samo onoliko daleko koliko se proteže ustojnost u tu-bitku. ne leži li ta nužnost u biti i u istini samoga bitka i ukoliko. sve to ukazuje na to da za odredbu bića kao takvoga u cjelini svaki put u igru ulazi nešto što je sam čovjek. Jer sadašnje “suočavanje” s njemačkim idealizmom. Tu-bitak ne izvodi iz bića i ne rasplinjava biće u neku duhovnost nego.). Zašto i kako upravo u tumačenju čovjeka u kontekstu pitanja o biću dobivaju na značenju ψυχή. ako je sam bytak ono najjedincatije i najviše. I budući da se na samom početku jednostavno moralo postaviti pitanje o biću i kao provodno je pitanje ubuduće ostalo tako postavljeno usprkos Descartesu. Time je naznačen i iskon toga upitnoga: ono ne izvire iz nekog proizvoljno postavljenog razmatranja i odredbe čovjeka. Apsolutiziranje nije samo znak određenosti protivnikom. ἰδέα. a da ga kao takav ne shvaća. spoznato i znano. svijest. Hegel). ustojni u tu-bitku. ψυχή kod Platona i Aristotela (ἡ ψυχὴ τὰ ὄντα πώς ἐστιν. a ipak opet i ne čovjek. bilo uopće nekako antropološkog. cogitatio. očitovano te. 213???f. Ono apsolutizira “život” u čitavoj neodređenosti i zbrci koja se u toj riječi može skrivati. tu-bitak. subjekt. Budući da je ovdje duh postao apsolutnim.

osobito budući da se moramo odreći pretpostavke za sve. Inače vlada samo ono ništa u najvarljivijem liku blizine “zbiljskoga” i “živoga”. koje Nietzsche naizgled postavlja iz jedne iskonske snage piitanja i odlučivanja. postajući bivstvujućiji. upravo ono tu. a to se mora dogoditi svugdje gdje u pitanje dolazi biće kao takvo te time zakriveno istina bytka. to stajanje van samo se ponavlja i povlači se na sebe sámo i ono što odlikuje tu-bitak ostaje iskrivljeno. Gdje je drugdje poticaj da se mišljenjem posegne do tu-bitka nego u biti samoga bytka. A to je “mišljenje” kao pred-očavanje nečega u općenitome te ovdje u najopćenitijemu i stoga krajnje predočavanje. U prvom predtumačenju (“Bitak i vrijeme”) ona se još može pogrešno tumačiti u smislu slučajnog pojavljivanja čovjeka među drugim bićem. Pa kako da u toj pustoši najviše pitanje o bitku uopće postane pitanje! 264 194. i u takvom procjenjivanju pridaje mu se i tumačenje na koje može polagati pravo samo kao “znanje” nasuprot “činu”. čin onoga između u koje čovjek mora biti po-maknut kako bi tek ponovno postao on sam. tako ga utemeljujući. Tu-bitak. a oboje iz do-gođenja dogođaja.V. samome sebi zakriveno. odgovarajuće početnom tumačenju bića (kao postojane prisutnosti). koje zbivanje njemu postaje očitim kao bačenost? Bačenost se iskusuje tek iz istine bytka. A u vezi s odgovorom na drugo pitanje (usp. Pred-očavanje je k tome stajanje van koje ujedno ipak i ostaje u duši kao neki njezin proces i čin. naime s obzirom na njegovo odmaknuće k nečemu. Teškoća da se iz nekog takvog pred-očavanja (pričinjavanja) svijeta nađe neki pristup kako bi se tu-bitak učinio iskusivim i vidljivim čini se nesavladivom. Do koje se moći odavde rasplamsavaju zemlja i tijelo. snage za piitanje i volje za jasnoću. 265 . temelj za pripadnost bytku. kao put i carstvo pri-vlašćenja i iskona onoga “pri” i “sebi”. Čovjek i tu-bitak Ovdje je i razlog tome što pitanje istine. i zašto on ne bi ostao kakav jest? A kakav je to? Može li se to u-tvrditi? Odakle? Koja procjena po kojim mjerilima? Tubitak je u povijesti istine bitka bitan međučin. kod njega upravo nije postavljeno nego se. s obzirom na tubitak stajanje van u ono otvoreno. pojmljen kao bitak čovjeka. Pitanje za njegovu istinu ostaje kako se čovjek. Inače ne biva istina. U pred-očavanju se pokazuje trag tu-bitka. UTEMELJENJE 194. biološki objašnjava kao osiguranje održanja života. a ona sama naposljetku kao “ja” tvori ono nasuprotno predmetu. nebića. Bitak čovjeka i “život”. Ako se sada predočavanje sasvim uključuje u “život”. No pripadnost bytku biva samo zato što bitak u svojoj jedincatosti treba tu-bitak te u njemu utemeljenoga i njega utemeljujućeg čovjeka. Čovjek i tu-bitak Zašto tu-bitak kao temelj i bezdan povijesnog čovjeka? Zašto ne neka neposredna promjena čovjeka. posve iz temeljnog stajališta u “životu”. već je u predujmljenju. Pred-očavanje je. A to izlaganje sebe i njegova stalnost temelje se u dogođenju. tada moramo potražiti što je to što. kako bi time samoga sebe izložio u istinu bytka. No ukoliko ono pred-očavajuće pred-očava sámo sebe. Ispravnost kao tumačenje otvorenoga postaje temeljem odnosa subjekta i objekta. gore) valja reći: Kada u igru uđe tu-bitak. postaje vidljivo posve i najopćenitije shvaćeno kao nit vodilja. temeljeći se na naslijeđenom tumačenju bića (kao postojanost i prisutnost). Samstvenost. Ono sámo procjenjuje se samo još po svojoj korisnosti i vrijednosti. tj. Zato treba pitati: U kojoj povijesti čovjek mora stajati kako bi postao pripadan dogođenju? Ne mora li za to već biti pred-potisnut u ono tu. koja u sebi uključuje pre-vlašćenje (ustojno). pri čemu se sámo to otvoreno jednako kao ni otvorenost ne može ispitati u svojoj biti i temelju. onda uspijeva potpuno zakrivanje iskonskog tu-bitkovnog karaktera predočavanja. Pre-vlašćenje samo ondje gdje prije i stalno privlašćenje. postavlja natrag u tu-bitak. krčevina za skrivanje da se bude u ustojnosti samobitka kao utemeljenju istine u biću. tj.

I naposljetku * usp. da se vrati “sebi”. No bit naroda njegov je “glas”. To dvoje pripada zajedno: povratno utemeljenje u tu-bitku i istina bytka kao dogođaj. Tu-bitak i čovjek Tko je čovjek? Onaj koji je bytku potreban za izdržavanje bivanja istine bytka. ima svoju bit u vlašćenju. tj. Ona se kao takva tek skupljaju u samstvu i tako svako od njih postaje ono “sámo”. Odakle taj privid. Tu-bitak i narod* Samo polazeći od tu-bitka može se pojmiti bit naroda. Ali sámo je vlasništvo opet opstojnost obrata u dogođaju. 16. 267 266 . “Samstvo” se obično s jedne strane poima u odnosu nekog ja spram “sebe”. Taj odnos uzima se kao predočavajući. Samstvenost je iskonskija od svakoga ja i ti i mi. tu-bitak dolazi k samome sebi tek time što pri-vlašćenje u pripadnost ujedno postaje pre-vlašćenjem u dogođaj. Ali kao tako potreban čovjek “je” čovjek samo ukoliko je utemeljen u tu-bitku. Samstvenost kao bivanje tu-bitka izvire iz iskona tu-bitka. prirodnog. napuštenost od bitka. Vlasništvo kao temelj samstvenosti utemeljuje tu-bitak. i samobitak čovjeka provodi se tek iz ustojnosti u tu-bitku. Jer taj tako pozvani svjedok već je vrlo profinjen i odavno se više ne kreće u iskonskim odnosima spram bića. Vladavina vlašćenja u dogođaju kao provlašćenju. raspršivanje onoga ja. prvo. Tu-bitak – opstojnost onoga tu. Filozofija (osvještenje kao samoosvještenje) se samoistost predočavajućega s predočenim shvaća kao bit “samstva”.i pre-vlašćenja. Vlašćenje je ujedno privlašćenje i prevlašćenje. ali nikada tako kao da je samstvo već nešto dano. Ukoliko se tu-bitak pri-vlašćuje sebi kao pripadan dogođaju. a to ujedno znači i znati da narod nikada ne može biti cilj i svrha i da je takvo mnijenje samo “narodnosno” proširenje “liberalne” misli “ja” i privredne predodžbe održanja “života”. za “sebe”. UTEMELJENJE 197. Ukoliko pak čovjek i u napuštenosti bitka još stoji u otvorenosti izopačenja bića. Ono k-sebi nema karakter odluke i bez znanja je o zatočenosti u zbivanje tu-bitka. samo dosada nedosegnuto. uskok u ono tu. Ali dolaženje-k-sebi upravo nikada nije neka prethodno odvojena predodžba onoga ja nego preuzimanje pripadnosti u istinu bitka. i može li se još postići da zazvuči? 197. Budući ** usp. No bytak se ovdje ujedno shvaća kao do-gođenje. Ali to “sebi” i otuda određeno samstvo kao ono samo-isto ostaje prazno i ispunjava se samo iz danoga i zatecivoga i onoga što čovjek upravo radi. ti i mi i mrvljenje i omasovljenje nisu čovjekov puki neuspjeh nego zbivanje nemoći da se drži i zna vlasništvo. Tako je vlasništvo ujedno tubitkovni temelj suzdržanosti. Tu-bitak – vlasništvo – samstvenost** Samobitak je bivanje tu-bitka. nije nikakvo svojstvo danog čovjeka i samo je naizgled dano zajedno sa sviješću o ja. on dolazi samome sebi. Glas naroda rijetko govori i to samo u malobrojnima. A iskon samstva je vlasni-štvo. pri “sebi”.V. No na tom se i odgovarajuće prilagođenim putovima bit samstva nikada ne može dosegnuti. I tek to pri-sebi dostatan je razlog da se istinski preuzme ono za druge. neprofinjenog i neobrazovanog “čovjeka”. to se može objasniti samo iz biti samstva. Nećemo shvatiti ništa od ovdje otvorenog smjera pitanja ako neopazice u temelj položimo proizvoljne predodžbe o čovjeku i o “biću kao takvom” umjesto da u jednome istodobno dovedemo u pitanje “čovjeka” i bytak (ne samo bitak čovjeka) te ih u njemu zadržimo. Tu-bitak – vlasništvo – samstvenost 195. Predpogled. Tek ustojnost u tom zbivanju vlasništva omogućava čovjeku da povijesno dođe k “sebi” i bude pri-sebi. k “sebi”. Naprotiv. u svakom je trenutku dana mogućnost da bude za “sebe”. 196. Povratni odnos koji se imenuje u “sebi”. Obratno. Vlasni-štvo kao vladavina vlašćenja zbivanje je u sebe sklopljenog pri. Ta riječ ovdje se uzima kao kraljevstvo. stvarajući sâm postaje utemeljiteljem tu-bitka. Taj glas upravo ne govori u takozvanom neposrednom izljevu običnog. Jer ono.

Jer previše je tvrdokorno prvenstvo svijesti kao “ja”. a prije toga je iskušena istina bytka. platonizam i idealizam 268 269 . Jer transcendencija i tako pretpostavlja neko ispod i s ove strane i u opasnosti je da ipak bude pogrešno protumačena kao radnja nekog “ja” i subjekta. ne u smislu uobičajenih pojmova vremena i prostora nego kao poprište trenutka za utemeljenje istine bytka. Ono k-sebi samstva biva kao ustojnost pre-uzimanja dogođenja. Doigra. Najopasniji su oni u kojima je bezsvjetovno “ja” naizgled odustalo od sebe i predalo se nečemu drugom što je “veće” od njega i čemu je dodijeljeno kao dio ili član. Tu-bitak na početku stoji u utemeljenju dogođaja. * usp. mi znamo malo o biti samstva i o putovima do pravcatog znanja. uređuje li se sama po sebi. U rastvaranju onoga “ja” u “život” kao narod utro se jedan oblik prevladavanja onoga “ja” uz žrtvovanje prvog uvjeta nečega takvog. 110. ἰδέα. Ono tu je otvoreno.V. Nikakvo “mi” i “vi” i nikakvo “ja” i “ti”. ὄν kao ἰδέα i što tome i iz toga slijedi. nikakva zajednica. njezinom se odredbom i tada prelako iskrivljava bit tu-bitka. Samstvenost je pripadnost u prisnost prijepora kao izvojevanje dogođenja. središte njihova prijepora i time poprište najprisnije pripadnosti te tako temelj onoga k-sebi. U bytku se biće tek sklanja kao takvo. a to po “Bitku i vremenu” znači u bačenom nabačaju. Tu-bitak Samo-bitak – time prvo uvijek mislimo: činjenje i nečinjenje i raspolaganje po vlastitoj volji. Naprotiv. naime kao nadilazak. Tu-bitak je nešto potpuno ne-obično. No “trenutak” nikada nije samo neznatan ostatak jedva uhvatljivog “vremena”. samstva i samstvenosti. Može se samo hermeneutički zadobiti. uzdrhtaj koji je uhvaćen iz dogođenja i izdržava ga. Utemeljenje tu-bitka kao dokučivanje u temelju* Tu-bitak se nikada ne može pokazati i opisati kao nešto dano. krčeće skrivajuće između spram zemlje i svijeta. naime osvještenja samo-bitka i njegove biti koja se određuje iz privlašćenja i prevlašćenja. Protjerani iz nje i teturajući u napuštenosti od bitka. * pustiti temelj da biva. Samstvenost je uzdrhtaj napetosti prijepora u proizjapljenju. osobito budući da se ona može pritajiti u raznovrsnim oblicima. zbiva se dokučivanje dogođaja kao sklanjanje istine u biću i kao biće i tako je – kada bi ta usporedba uopće još bila moguća. naravno tako da bytak odmah može napustiti biće i ono može ostati samo kao privid. Transcendencija i tu-bitak i bytak* Premda se “transcendencija” poima drukčije nego dosada. osim ako samu sebe prvo utemeljuje na tu-bitku. Poprište trenutka izvire iz samoće velike tišine. dokučuje istinu bitka i ne prelazi s bića na njegov bitak. a ne kao ono nad-osjetilno kao biće. Zato ne proizvoljno. nikada ne doseže samstvo već ga samo promašuje i ostaje isključena od njega. “O biti temelja”). lišena bilo kakvog pri-vlašćenja i prevlašćenja iz dogođaja. Samstvo nikada nije “ja”. što nije – taj odnos obratan. 198. UTEMELJENJE 200. Domet titranja samstva ravna se po iskonskosti vlasništva te time po istini bytka. u kojoj dogođenje postaje istinom. Kada se i kako posljednji put iz temelja i zanemarujući sve dosadašnje uvriježeno-usputno mislilački ispitivalo poprište trenutka za istinu bytka i pripremalo njegovo utemeljenje? Što za odgovor na to pitanje proizlazi iz osvještenja osnovnih metafizičkih stavova u povijesti odgovaranja na provodno pitanje? Vrijeme-prostor se treba razviti u njegovoj biti kao poprište trenutka dogođaja. 199. S utemeljenjem tu-bitka preobražen je sav odnos prema biću. Po vlastitoj volji može biti puka “svojeglavost”. Ali “po vlastitoj volji” je površinska razina koja zavarava. I naposljetku i taj pojam transcendencije ostaje nasukan u platonizmu (usp. Tu-bitak kao vrijeme-prostor. dogođaj temelj 200. što daleko prethodi svakom poznavanju čovjeka.

Doduše. Smrt je kao ono krajnje onoga tu ujedno ono najunutarnjije njegove moguće potpune preobrazbe. Tu-bitak (nema-bitak) Ono tu “je” čovjek samo kao povijestan. Prisnost bitka ima za bit srdžbu. Tu-bitak i nema-bitak No nema-bitak se može misliti i u jednom drugom i ne manje bitnom smislu. potpuno pomaknuće onoga tu kao takvog u “nema”. početno mišljenje. nama posve skriveno. Njega “nema” u opstojnosti onoga tu i posve je samo pri biću kao danome (zaborav bitka). što znači ujedno pre-trpljujućem promjeravanju najdaljih odmaknuća. 17. naizmjenični odnos onoga tu spram onoga k njemu okrenutoga nema. Samo običan razum. udobno je ono što se kazuje o smrti prilagođavati polazeći od neprovjerenih svakodnevnih predodžaba o “kraju” i o “ništa” umjesto da se. onda “kraj” ovdje znači neko ne i drugo tog odmaknuća. misli i ono ništa samo na običan način. Ali osim toga sada se mora utemeljiti upravo čovjekov bitak kao ono što opet pohranjuje i razvija tu-bitak i priprema one koji stvaraju i protiv njih se bori. 270 ali u toj skrivenosti bitno pripadno onome tu i mora se također izdržati u ustojnosti tu-bitka. a prije toga se tu-bitak u svoj oštrini razlikovao od svake vrste danosti. Nema-bitak je iskonskiji naziv za nepravost tu-bitka. odraz je obrata u biti samog bitka. Tu-bitak može ustojno postojati samo u najvišem stvaralačkom. usp. obratno. čovjek ga poznaje u različitim likovima smrti. 202. A nema opet ne znači ono “drugdje” puke odsutnosti nekoga prije danoga nego je ono potpuno drugo onoga tu. kao i pozivanje na nužnu prethodnu danost “bića”. Tako nabačaj i njegovo bivanje kao tu-bitak ostaju zaklonjeni prevlašću pred-očavanja. ono nema. najviši tu-bitak koji u ustojnost postojanja istine uključuje i skrivenost onoga tu. doduše tako da prvo postaje iskusivim tek biće sámo (naime upravo skriveno ono kao neko takvo i time s obzirom na svoju bićevnost). ondje smrt mora biti određena kao krajnja mogućnost onoga tu.V. 203. onda se običan čovjekov bitak stoga mora odrediti kao nema-bitak. Nema-bitak. Čovjek je ono nema. Ako je vrijeme upravo kao vremenitost odmaknuće. Nužnost filozofije 271 . tako dolazi do odnosa subjekta i objekta i “svijesti” kao ja-pred-očavam te se tako zatim protiv toga naglašava * usp. obratno. Predpogled. Predpogled. a prijepor je uvijek ujedno smutnja. I svaki put se oboje može izgubiti u pustoši ravnodušnoga i zaboravljenoga. Što se iskonskije iskusuje bitak u njegovoj istini. Naime. On ništa ne sluti o unutarnjoj vezi onoga nema i odmaknuća sveg bića u njegovoj pripadnosti onome tu. UTEMELJENJE 203. nauči slutiti kako se s ustojnim uključivanjem smrti u ono tu na način odmaknuća mora promijeniti bit “kraja” i onoga “ništa”. tj. Nabačaj i tu-bitak 201. Prethodnja u smrt nije volja za ono ništa u običnom smislu nego. Kada se ovdje govori o “kraju”. taj način pogona danoga viđen od onoga “tu” i njemu pripadan. tada “kraj” ovdje nikada ne može značiti puki prestanak i nestanak nečega danog. ako se tu-bitak iskusio kao stvaralački temelj čovjekova bitka te se time spoznalo da je tu-bitak samo trenutak i povijest. Nabačaj i tu-bitak* Tek u otvorenosti onoga između postaju razlikovljivima biće i bićevnost. koji se drži danoga kao jedinog bića. kao utemeljitelj povijesti i ustojan u onome tu na način sklanjanja istine u biću. Onome tu kao ono što mu je krajnje pripada ona skrivenost u njegovoj najvlastitijoj otvorenosti. kao stalna mogućnost nema-bitka. No gdje se prvi put treba pojmiti tu-bitak. Ono što ovdje stoji u ono tu kao najvlastitija skrivenost. I u tome ujedno leži i uputa u najdublju bit onoga ništa. Puki prijelaz k biti kao ἰδέα ne shvaća nabačaj. to je dublje ono ništa kao bezdan na rubu temelja.

)).) 272 273 . c) Bit istine* 204. što pak u više pogleda promašuje ono bitno. vlastiti primjerak i bilješke. i to na način bačenosti u ono usred. Vom Wesen des Grundes I. Ako ovdje istina znači krčevinu bytka kao otvorenost onoga usred bića. str. Das Da-sein. posebno str. S druge je strane. predavanje 1930. (Wegmarken (Gesamtausgabe Band 9)). Je li onda nabačaj čista samovolja? Ne. UTEMELJENJE život. Die ἀλήθεια. posebna rasprava kao pred-pitanje. prazan hod u prazninu? Utemeljenje biti je nabačaj. uopće se ne može pitati o “ispravnosti” nekog nabačaja. Vom Wesen der Wahrheit. i ne počinjemo li. Bit istine Ne pitamo li tu o istini istine. naravno ne u smislu nekog logičkog niza koji bi se mogao učiniti bjelodanim iz sudova. te mu tako pokazati drugi početak njegove povijesti. međutim. str. * usp. predavanja u zimskom semestru 1937/38 “Grundfragen der Philosophie. Ali ovdje se radi o bacanju samog područja nabačaja i time o iskonskom preuzimanju bačenosti. Die Erinnerung in den ersten Anfang. Ne “objašnjavati” nabačaj. 13???. 25ff. tako pitajući. Ausgewählte ‘Probleme’ der ‘Logik’”. Za malobrojne – Za rijetke. najviša nužnost. a to znači u tu-bitak. Grundsätzliches zur Wahrheitsfrage (Gesamtausgabe Band 45. već ga uznositi u njegovu temelju i bezdanu te tamo po-maknuti čovjekov bitak. Predpogled. Ta je re-akcija kod Nietzschea naposljetku najjasnija potvrda za neiskonskost njegova piitanja. Pregled. Predpogled. Jer. “ispravnost” neka “vrsta” istine koja zaostaje za iskonskom biti kao njezina posljedica i već zato ne dostaje za shvaćanje iskonske istine.. frankfurtska predavanja 1936 “Der Ursprung des Kunstwerkes” (Holzwege (Gesamtausgabe Band 5. one nuždom nabačaja suizviruće nužnosti pripadnosti samom biću. str. onda se o istini te istine uopće ne može pitati osim ako se misli na ispravnost nabačaja. 27ff. 103-122. Laufende Anmerkungen zu “Sein und Zeit” § 44. a pogotovo ne o ispravnosti onog nabačaja kojim se uopće utemeljuje krčevina kao takva. 5. 9.V. kao prvo.

ἰδέα ili perceptum i predmet. po svojoj biti onemogućava svako pitanje o odnosu spram drugoga. tako odlučno da sada postaje nezaobilaznim pitanje o njezinu vlastitom bytku koji se određuje njom samom i iz njezina bivanja. Ovdje se istina shvaća kao predmet proračunavanja i izračunavanja i vjeruje se da se posjeduje posljednja razumljivost jednog svakodnevnog makinativnog razuma. Ono neštićeno kroz biće. 205. početno pojmljena kao temeljni karakter grčke φύσις. 6. No nasuprot tome. No tek sada zaista pitanje o njezinu vlastitom bivanju. UTEMELJENJE 207. 9. 2. naizgled temeljitom povratnom piitanju o istini istine istine itd. No time iznova pitano: tko čovjek jest. 206. od znanoga. Tu-bitak temelj čovjeka. Od ἀλήθεια do tu-bitka ἀλήθεια. 5. kojim je razmjerom ujedno naznačeno mjesto za nju kao ono iskrčeno usred bića. 3. mišljenoga. U uobičajenom vidokrugu “logike” i vladajućeg mišljenja nabačaj utemeljenja istine ostaje čistom samovoljom. ako se uopće još može upustiti u pitanja o pravu u pogledu samoga sebe. Time istina definitivno odriješena od sveg bića u svakoj vrsti tumačenja. oboje u sebi supripadno kao krčevina sebeskrivanja. i samo je ovdje otvoren i put prema beskrajnom. pitanje istine u predavanju u zimskom semestru 1937/38 “Grundfragen der Philosophie. Ono pripadno bytku. 8. A što je samorazumljivije od “logike”! No bitan nabačaj onoga tu neštićeni je ishod bačenosti samoga sebe koja se javlja tek u bacanju. O tom odnosu može se pitati tek kada se već odustalo od početne biti te ἀλήθεια i ona je postala ispravnost. međutim. a koje iziskuje sama otvorenost bića. tj. istina “jest” kao utemeljenje onoga tu i tu-bitak. Ta krčevina biva i jest u ugođenoj stvaralačkoj prinosnosti: tj. ἀλήθεια zahtijeva iskonskije opitivanje o njezinoj vlastitoj biti (odakle i zašto skrivanje i razotkrivanje?). 4. Čije? Samoga bytka.V. 207. koja u tom pogledu još neodređena. No iskonska bit krčevina sebeskrivanja. Kritičko vraćanje od ispravnosti k otvorenosti. budući da iz beznužnosti samorazumljivoga izvodi svoje prividno pravo. Sâm taj bitni razmjer određuje “mjesto” (vrijeme-prostor) otvorenosti: ono iskrčeno usred bića. * usp. Otvorenost tek bitni razmjer grčke ἀλήθεια. Ono otvoreno* Polazeći od ispravnosti naznačeno samo kao uvjet. kao ono neštićeno ishoda bačenosti. Vrijeme-prostor djelovanja za smutnju i migove. bilo kao φύσις. Ono tu kao do-gođeno u dogođaju. istina je iskonska istina bytka (dogođaj). A za to je pitanje prvo nužno pojmiti ἀλήθεια u njezinu bitnom razmjeru kao otvorenost bića. To slobodno protiv bića. Jer to uvjerenje nema nužnosti jer mu nedostaje nužda. a ona polazeći od bytka. recimo spram mišljenja. ono odredivo samo iz biti. koji svoj prvi početak mora iznijeti na otvoreno drugim početkom i tako ga prevladati. Od ἀλήθεια do tu-bitka* 1. Od ἀλήθεια do tu-bitka Nužnost nužde. Ono otvoreno: kao ono slobodno smjelosti stvaranja. Ausgewählte 'Probleme' der 'Logik'” (Gesamtausgabe Band 45) * istina i tu-bitak 274 275 . budući da je tako nešto najdalje od svake samorazumljivosti. I ovdje uistinu na svjetlo dana izlazi samovolja. ἀλήθεια odriješena od svakog bića. ali tako ne dosegnuto u samome sebi. Time je. 7.

to je temeljni nauk prvog početka i njegove povijesti (metafizike kao takve). Sada je bit istine iskonski preobražena u tu-bitak i sada nema nikakva smisla pitanje može li i kako recimo “mišljenje” (koje početno i podrijetlom pripada samo onoj ἀλήθεια. Ali ona nije ni puka suprotnost. a time već definitivno utvrdilo i bitno ograničenje. kako je daleko sezala njezina određenost. Istina nam također nije ni ono utvrđeno. onda se ta dostupnost može zvati i očitošću. Budući da se taj pristup odnosi takoreći samo na ono “pozitivno” neskrivenosti. Jer sámo mišljenje sada je u svojoj mogućnosti posve prepušteno iskrčenome usred. u onome čega je i za što ono krčevina. a koje pitanje čovjeka iskonskije ispituje kao stražara tišine prolaska posljednjeg boga. ἀλήθεια – otvorenost i krčevina onoga sebeskrivajućeg Grubo gledano. naime za sebeskrivanje. naravno. i to upravo ukoliko bytak treba istinu i stoga do-gađa tu-bitak i tako je iskonski u sebi dogođaj. zacrtano razumijevanjem bitka (φύσις). već stoga jer sama ἀλήθεια u tom početnom tumačenju tvori bićevnost (φύσις. No sebeskrivanje. jer ono odmah zaboravlja istinu. to su različita imena za isto. nije dovoljna nikakva “sposobnost” dosadašnjeg čovjeka (animal rationale). I budući da tako ἀλήθεια postaje φῶς. I. tek ona određuje to područje kao takvo. 209. a da. 277 208. ono slobodno dostupno i što pruža dostup. a ipak se iza tih naziva skriva jedno presudno pitanje. gubi se i karakter onoga α-privativum. Tubitak se temelji i biva u ugođenoj. Ona je bezdana sredina koja uzdršće u prolasku boga i tako je izdržani temelj za utemeljenje stvaralačkog tu-bitka. ostaje nepitano jest otvorenost kao takva. sigurno razgorijevanje jednostavnosti jedincatoga kao onoga što je svaki put bitno. još ne dopušta pitanje o njegovu vlastitom bytku i temelju. važenje ispravnostî po sebi kao ideal. ona se kao “svjetlost” odnosi na neskrivenost bića kao takvog i na prolaz za razabiranje i tako samo na područje onih strana bića i duše koje su okrenute jedne k drugima. viđenost. koji sada iznova dospijeva pred pitanje tko je on. stvaralačkoj prinosnosti i tek tako sâm postaje temeljem i utemeljiteljem čovjeka. najveća od svih ravnodušnosti i nemoći? Istina je kao dogođaj istinitoga bezdana krševitost u kojoj biće dolazi do razdvoja i mora stajati u prijeporu. Istina No bivanje iskonske istine može se iskusiti samo ako je skokom dosegnuto to usred. Već ἀλήθεια i ἀλήθεια nije isto. Sebeskrivanje je jedan karakter biti bytka. iz razloga koji će kasnije postati jasan. ἀλήθεια posvuda ostaje neskrivenost bića. UTEMELJENJE 208. Štoviše. 276 . Već se ovdje mora pitati kako se ἀλήθεια početno iskusivala. ὁμοίωσις) provesti i preuzeti “neskrivenost”. a razabiranje činjenjem očitim. I ako se ἀλήθεια gleda samo sa “strane” bića kao takvog. tj. uz-laz). Jer bivanje onoga tu (krčevine za sebeskrivanje) može se odrediti samo iz njega samog. njihovu porijeklu i njihovu temelju. je li se uopće tek Platonovim ζυγόν postigla prva odredba. Istina Kako bi nam ona mogla biti onaj posljednji ostatak krajnjeg propadanja platonovske ἀλήθεια (ἰδέα). na što ne upućuje ništa ako ne moramo pretpostaviti da je ἀλήθεια u predplatonovskoj uporabi imala širinu i neodređenost koja je zahtijevala i odgovarajuće neodređenu dubinu. koje utemeljuje sámo sebe i određuje vrijemeprostor. naime ograničenje na ono zorno i kasnije pred-metno spram razabirućega.V. grubo protjecanje svih mnijenjâ i njihovo ostajanje tekućima. tu-bitak može doći do utemeljenja samo iz krčećeg odnosa onoga tu spram sebeskrivanja kao bytka. nikada bytka. Istina je velika prezirateljica svega “istinitoga”. također i zanemarujući posebno skrivanje. pretpostavimo li da se uopće ikada u tom pogledu mislilački opitivala. Kod Platona ἀλήθεια postaje dostupnošću u dvostrukom smislu raspoloživosti bića kao takvog i prolaza za razabiranje. Ne dolazi do pitanja o skrivenosti i skrivanju. tumačena polazeći od njega. Što se ponovno gubi u prvi početak time što se ne pita pitanje o skrivenosti i skrivanju kao takvom? ἀλήθεια ostaje vezana za dostupnost i očitost (δηλούμενον) i ono što u tome. ἀλήθεια i u tom pogledu gubi na svojoj iskonskoj dubini i bezdanosti. No tada. ἰδέα. onaj sumnjivi potomak valjanostî po sebi. Sama se ἀλήθεια sili u “jaram”.

UTEMELJENJE 211. izvjesnosti nekog supostojanja (connexio?). istina shvaćena kao jaram prethodni je oblik za istinu kao ispravnost. a ono pak zauzvrat na biće. II. i to je razabiranje moguće samo u svjetlosti. posljednji prosjaj i potpuno urušavanje 1. Od valjanosti do važenja. ἀλήθεια Kriza njezine povijesti kod Platona i Aristotela. 2. ἀλήθεια se više ne može svladati. Ali jaram odn. 3. Ujedno svjetlost u kojoj νοεῖν tek vidi. ukoliko se jaram shvaća i dokučuje kao sámo ono što spaja. Kriza njezine povijesti kod Platona i Aristotela. ἀλήθεια sada kao ζυγόν shvaćena kao odnos razabirućega spram susrećućega. Ne samo razabiranje i spoznavanje. raspoloživošću bića kao takvog. ἀλήθεια postaje dostupnošću. ako se ona općenito jednostavno ne uzima kao nešto samorazumljivo. Zabljesnuće bića kao takvog. biva u njemu kao bit i zato se također može i mora zvati još i tako. to znači da se ἀλήθεια zapravo gubi. nego se otvorenost mora ispitati kao to jedinstveno. i tako sama ἀλήθεια upregnuta u “jaram” ispravnosti. Stoga premda se još može rabiti naziv ἀλήθεια.. platonovske ἰδέα. premda se to. mora vidjeti i misliti na ono drugo. 2. no mora se znati da se time sama ἀλήθεια tumači u određenom pogledu i sada je presječeno pravo piitanje o njoj. VI. Od tu svijetleći kamo? Kamo drugdje nego na razabiranje. 210. connexio (Leibniz). Od ὁμοίωσις do veritas kao rectitudo. Kao prvo i zadnje ostaje samo ravnanje po nečemu. u kojemu biće biva. i unutar te odredbe sada se iz pojedinog shvaćanja čovjeka (kao duše) i bića mora pokušati dati neko objašnjenje “ispravnosti”. nja ispravnosti. zbog čega ομοίωσις upravo još i jest ἀλήθεια. 279 . u kojoj stoji biće kao takvo. ἀλήθεια se u onom ograničenom dvostrukom smislu polaže kao temelj ispravnosti i to tako da se temelj polaže samo u utemeljenosti onoga postavljenog njegove očitosti (na tom temelju). srednji vijek lumen!). Dakle svjetlost je. ne samo ono između za ono razabirljivo i razabiranje (ζυγόν). Svjetlost gledana polazeći od bića. lib. ἀλήθεια καὶ ὄν – neskrivenost i to bića kao takvog. mjesta Platon. ukoliko ono kao ἰδέα (ujedno ono “protiv” onoga “α-”). svjetlost. Usp. odlučenje. nigdje ne izriče.. To znači: time što dolazi do postavlja278 211. shvaća polazeći od iskaza kao συμπλοκή. no svakako je moguće obratno. koja nije stanje nego zbivanje. No kasnije se ἀλήθεια kao takva gubi. ispravnost iskaza. tj. Otvorenost je: 1. ἀλήθεια uvijek na strani onoga ὄν. 3. 4. nego svaka vrsta odnošenja i stava. O povijesti biti istine Od Platona ἀλήθεια kao svjetlost. viđenost bića kao njegova prisutnost (ἀλήθεια καὶ ὄν). Od certitudo do valjanosti kao predmetnosti. rectitudo. Od ζυγόν do ὁμοίωσις. obgrljaj. ne samo više toga i različito. ἀλήθεια. ovdje se ipak. Platon shvaća ἀλήθεια kao ζυγόν. prolazom za razabiranje. Tumačenje onoga ζυγόν kao ἀλήθεια je točno. iskonski mnogostruko-jedinstveno. Učinjen je korak prema ὁμοίωσις. ono otvoreno kao ono što se otvorilo i otvara se. pripada otvorenosti. Aristotel. ujedno se ovdje istina. grčki. kroz nju. ζυγόν.V. jaram. kraj. Država. Tako stupnjevi: Od ἀλήθεια (kao φῶς) do ζυγόν. Od rectitudo do certitudo. a ne kao temelj slaganja. Dakle svjetlost je ono što povezuje ὂν ᾗ ὄν i νοεῖν. Ostaje samo sjećanje na sliku “svjetla” koje je nužno za “gledanje” (usp. a pogotovo ono što mi zovemo ugođaj. usprkos jednoj dubljoj povijesnoj povezanosti. ἀληθεύειν τῆς ψυχῆς. ζυγόν. Ali polazeći od toga ζυγόν. počiva na tom temelju. usp. tj. U odredbi onoga ζυγόν shvaća se istina. ali tako da se time ἀλήθεια uzima kao neskrivenost bića kao takvog i kao vidno područje uviđanja i shvaćanja. sama ἰδέα kao ono viđeno. osvjetljenje što polazi od bića. što je znakovito.

pitomiji. 2. mjernih pravila i postupka pred onim što u to ulazi i čega se to tiče – nužno preuzima vlast. Od prvog k drugom početku). O čemu se radi kod pitanja istine 1. No čim se snizio pod samoga sebe. Ono što se utvrđuje kod Platona. nije dovoljno. UTEMELJENJE 213. znanje koje je znano kao takvo. Istina kao izvjesnost Ukoliko se ovdje ratio prvo ne želi postaviti nasuprot fides ali se. ostaje mu (pred-očavanju) samo odnosnost spram sebe samoga kako bi na svoj vlastiti način stekao posjed nad samim sobom. za koju mnogi još i danas vjeruju i žele navesti da se povjeruje kako je ona prevladavanje jastvenosti. sada se toliko zaoštrava i podiže u isključivost da je stvoren temeljni uvjet za jedno ljudsko doba u kojemu “tehnika” – prvenstvo makinativnoga. Samorazumljivost bytka i istine kao izvjesnosti sada je bez granica. Neskrivenost se mora dokučiti i utemeljiti kao otvorenost bića u cjelini i otvorenost kao takva sebeskrivanja (bitka). O čemu se radi kod pitanja istine 5. 212. A to rečeno u (4) neizbježno je jer vrijedi (2). Sam bitak tek je sada doista shvatljiviji. jednako kao ona. Novokantovstvo. a ono kao tu-bitak. 90. A pogotovo ono doba koje slijedi od sredine 19. Na tom se putu u apsolutno pogotovo pojačava početno predodređeno počovječenje bitka i njegove istine (ja – izvjesnost uma) te se tako naizgled zapravo prevladava. Time zaboravljivost bytka postaje načelom. naime najdublja upetljanost u zaborav bitka (usp. koje potvrđuju i filozofije “života” i “egzistencije”. um je postao shvatljivijim za samoga sebe.V. No time se ratio sam snižava pod sebe sama. iako može biti samo njezino zastiranje. toliko da iz tog uspjeha sada općenito uzima mjerilo razumnosti. Sada ta razboritost postaje mjerilom onoga što važi i može važiti. 281 . Upravo tako snižen ispod sebe um dovodi do privida vladavine (na temelju samoponiženja). jer se ἀλήθεια doista grčki uvijek shvaća samo polazeći od bića i njegove postojane prisutnosti. ali nužno uz stalno pojačavanje “umnosti” kao “principa” makinacije. ens finitum. a ipak je sve suprotnost nekog prevladavanja. Dilthey. Posljedica tog procesa je “osobnost”. postaviti na sebe sama. I sukladno tome o preobrazbi čovjekova bitka u smislu po-maknuća njegova položaja u biću. kako pokazuje povijest. jer obje. pogotovo tumačeno kao prvenstvo bićevnosti polazeći od τέχνη. 213. stoljeća nema čak ni neko znanje o tom naporu metafizike nego tone u tehniku “teorije znanosti” i pritom se. i to pred-očavanje onoga ja-predočavam je izvjesnost. No to. poziva na Platona. a to sada znači onoga što može biti i zvati se bivstvujuće. što se posve odaje tek time što bez ikakve povezanosti i samo na riječima pušta da negdje i nekako važi neka “providnost” i neka “sudbina”. i u najboljem slučaju kao ono između. ide ispod svoje vlastite “razine” koja je na početku i bila u neposrednom razabiranju bićevnosti u cjelini. 3. i 91. a početno začet zaborav bitka širi se i prostire preko sveg ljudskog ponašanja. No izvjesnost kao izvjesnost onoga ja zaoštrava tumačenje čovjeka kao animal rationale. nego o uskoku u bivanje istine. Ta prividna vladavina jednog se dana mora razbiti. Doigra. ostaju bez ikakve slutnje o tome što se u zapadnoj metafizici zapravo zbilo i što se mora pripremiti kao nužnost drugog početka. razboritosti. i sadašnja stoljeća provode to razbijanje. npr. Ne o pukoj preinaci nekog pojma. causatum ab ente infinito. ne posve neopravdano. ne o nekom iskonskijem uvidu u bit. 4. bez svake začudnosti. 280 Nadolazi poricanje sve povijesti kao preključenje sveg zbivanja na ono spravljivo i uredivo. No što znači to što se još kod Descartesa pokušava samu izvjesnost kao lumen naturale opravdati iz najvišeg bića kao creatum creatora? Kakav lik ta povezanost kasnije dobiva? Kod Kanta kao nauk o postulatima! U njemačkom idealizmu kao apsolutnost onoga ja i svijesti! Sve su to samo na temelju transcendentalnoga dublje položeni kasniji oblici Descartesova misaonog tijeka ego. kao i Jaspers.

npr. Zu Platons Höhlengleichnis und Theätet” (Gesamtausgabe Band 34) 283 . a oni opet kao zgode. samo bitnije i bogatije. Otvorenost. Pokušaj toga je uvođenje i razvoj tu-bitka. I stoga prije svega o utemeljenju čovjekova bitka u tu-bitku kao od samog bitka proiznuđenom temelju njegove istine. predavanje o istini 1930) jer se ne miče od predodžaba čovjeka kao stvari (subjekt – osoba i sl. uzdrhtanje dogođaja u namigivanju sebeskrivanja. Ali već to što s odstranjenjem (oduzimanje: α-privativum) mora bivati upravo ono otvoreno. a gubilo se zbivanje skrivanja te time i nužnost da se ono zasebno utemelji i sasvim shvati u svojoj unutarnjoj povezanosti s bivanjem otvorenosti te napokon i kao prvo da se to jedinstveno utemelji i kao pravlastita bit. već pripada samom bitku. Oni su samo odraz onoga iskonskog otvorenoga koje pušta da mu otvorenost biva time što zahtijeva takvo zidovanje (oblik posude) oko sebe i prema sebi. istina i bez-temelj). još i posve neovisno o načinu njezina bivanja. doista grčki. štoviše uopće nije neko biće i čak niti biće uopće. 6. tumačenje usporedbe sa špiljom*). Bit istine (otvorenost) Iz sjećanja na početak (ἀλήθεια) kao i iz osvještenja temelja mogućnosti ispravnosti (adaequatio) nailazimo na isto: otvorenost otvorenoga. No koliko je malo i provodna predodžba svjetla mogla izraziti i podići u znanje ono otvoreno i njegovu otvorenost pokazuje se time što se nisu shvaćali upravo “krčevina” i ono “iskrčeno” već se razvijala predodžba u smjeru svijetljenja i vatre i iskre. No ono otvoreno u koje biće uvijek stoji. Tako se ona pojavljuje kada pokušavamo uzeti je takoreći za sebe kao neku stvar. ne-skrivenosti. Zato ni put osvještenja ispravnosti i temelja njezine mogućnosti neposredno nije baš uvjerljiv (usp. * predavanje u zimskom semestru 1931/32 “Vom Wesen der Wahrheit. nego. šuplja sredina ono je odredbenoutjecajno i noseće za zidovanje zidova i svojih rubova. čovjeka u tu-bitku vrlo dvoznačni i nespretni. ujedno se skrivajući. doista je nešto poput neke šuplje sredine. posebno se ne prati niti utemeljuje.) i u njemu se sve priređuje samo kao “doživljaji” čovjeka. To se može dogoditi samo po “čovjeku”. moramo razumjeti bivanje otvorenosti onoga tu. sve dok naposljetku nije sve otklizalo u neodređenu “svijest” i perceptio. Ali ovdje prepoznajemo da nije bilo kakva praznina samo obuhvaćena zidovima i ostavljena neispunjenom “stvarima”. obratno. Odgovarajuće tome. Ovdje se nešto pokazuje usporedbom. zbog čega je zatim ubrzo ostao mjerodavnim samo još neki uzročan odnos obasjanja. Jednako kao što se ono otvoreno i otvorenost nisu pratili u njihovu bivanju (Grcima je prvo uopće bilo zadano nešto drugo). time je dana samo prva naznaka biti koja se bitnije određuje kao krčevina za sebeskrivanje. nedostaje svake volje da se razvijeno pitanje pojmi iz njega samoga i njegove temeljne namjere da dođe do istine bytka i sve se upotrebljava samo za to da se ono odlučujuće svede na ono dotadašnje i objasni se i time odstrani. kao dosada. nije li to ono najpraznije od praznoga? (usp. šupljine pehara. njegovo obrubljujuće zidovanje nije nešto dano kao stvar. tako nije postajalo jasnim niti se području načelnog iskustva dodjeljivalo bivanje skrivenosti – skrivanje.V. ono skriveno postajalo odsutnim. 214. i to ne samo najbliže upotrebljive stvari. pogotovo kada. I zato prvi put o iskonskijem štovanju i ovlaštenju samoga bytka kao dogođaja. I ovdje je. Bit istine (otvorenost) 5. iskusilo se: skrivenost i njezino djelomično i prigodno prevladavanje i odstranjenje. u koje stoji svako neskriveno. Ali već otvorenost nudi dovoljno zagonetnoga. Ili ovdje moramo pomisliti na ideju svjetla i svje282 tlosti u njihovu odnosu spram razotkrivanja kao nekog razabiranja i “gledanja”? Svakako (usp. i utoliko su prvi koraci za utemeljenje “čovjekova” tu-bitka. jer. obratno. i naše spominjanje pehara također je usporedba. Naravno. Naravno. ni najosjetilniji jezik i tvorevina nikada nisu samo “osjetilni” nego prvo i ne samo “uz to također” razumljeni. Pa zar uopće ne možemo dalje od usporedaba? Ne i da. tu-bitka “u” čovjeku. UTEMELJENJE 214. U grčkoj ἀλήθεια. Tako se u onome što obuhvaća odražava bivanje otvorenoga.

i uzdrhtanje tog iz-titraja u obratu dogođaja najskrivenija je bit bytka. ni u jednome od toga dvoga. Što znači to: postavljen pred sebeskrivanje. Bivanje istine Jedno odlučujuće pitanje: je li bivanje istine kao krčevina za sebeskrivanje utemeljeno na tu-bitku ili je sámo to bivanje istine temelj za tu-bitak. To se na kraju pokazuje u tome da se čak i ondje gdje se vjeruje kako se poima nešto od povijesne biti istine dolazi samo do izvanjskog “historizma“: misli se da istina ne važi vječno nego samo “na 285 . zabljesnuća i preobrazbe i utemeljenja njezine biti ima samo rijetke i daleko raštrkane trenutke. Jer ona je istina bytka koji “samo” biva. ili važi oboje. zato je pogotovo svaka “istina” u smislu istinitoga povijesno neko istinito samo ako je prije toga srasla natrag u neki temelj i time ujedno postala snagom koja unaprijed djeluje. 13. ona razorna moć onoga što je za-sve-valjano. Tako nešto “darovano” samo čovjeku i kada i kako. Stojimo li na kraju tako dugog vremena stvrdnjavanja biti istine i zatim pred vratima jednoga novog trenutka njezine zakrivene povijesti? Izreka: istina je krčeće skrivanje (usp. 227. I tako dolazi do privida da je bit istine na temelju te nedokinute postojanosti čak “vječna”. a ipak titranjem proishodi oba. Dogođaj nikada ne leži otvoreno na vidjelu kao neko biće. Bit istine Njoj je najdublje svojstveno da je povijesna. sve veća raskorijenjenost tjera ili u najgrublju prisilu mnijenja ili u ravnodušnost ili u nejako oslanjanje na ono dotadašnje. jer se traži i provodi samo ono 284 njome određeno istinito. ustezanje. tu-bitak. str. Povijest istine. 215. bez-dan) prvo znači da se utemeljuje neka krčevina za ono sebeskrivajuće. kada pitanje istine već odavno više nije pitanje. Ta se bit dugo čini ukočenom (usp. Tom skrivanju potrebna je najdublja krčevina.V. 342???). adaequatio). Budući da je ta bit povijesna (usp. Zato biva i sve što pripada istini. O biti istine. Naprotiv. plahost. Bit istine I to osvještenje može samo naznačiti da se nešto nužno još nije pojmilo i zauzelo. Zato ustojno izdržavanje bivanja istine bytka. Bytak “treba” tu-bitak. No ipak iz toga slijedi suprotno: da to ishodište ima svoju jedinstvenu određenost: naime u nuždi koja ima korijene tako duboko da je za svakoga i nema: da pitanje o istini istinitoga uopće ne iskusujemo i poimamo kao pitanje u njegovoj nužnosti. Ta je razdrtost zagonetka. Sebeskrivanje bytka u krčevini onoga tu. Bytak). a to znači iz osvještenja nužde bitka kao takvog i njegove istine. čime svatko proizvoljno dobiva pravo i pojavljuje se ono zadovoljstvo: samo neka nitko ne stekne bitnu prednost spram drugoga. U sebeskrivanju biva bytak. str. postiže se samo nekim pomaknućem čovjekova bitka u cjelini. dugu povijest istine kao ispravnosti: ὁμοίωσις. Skok. čini potpuno proizvoljnim. oklijevanje biti stalan u svojemu otvorenom? Suzdržanost i stoga temeljni ugođaj: prestravljenje. neko pribivajuće (usp. Ta je “čarolija” općevaljanosti ono što je učvrstilo vladavinu tumačenja istine kao ispravnosti i učinilo je gotovo nedodirljivom. Istina nikada ne “jest” već biva. UTEMELJENJE 217. 216. suzdržanost. 354???). pogotovo ako se “vječnost” zamišlja kao puko trajanje. Do-gođenje u svojem obratu nije sadržano ni samo u dozivu ni samo u pripadnosti. vrijeme-prostor i uslijed toga tada “prostor” i “vrijeme”. br. 217. Ono “tu” biva i kao bivajuće ujedno mora biti preuzeto u nekom bitku: tu-bitak. i što u svakom od tih slučajeva pritom znači “temelj”? O tim se pitanjima može odlučiti samo ako se istina poima u naznačenoj biti kao istina bytka te tako polazeći od dogođaja. Ishodište pitanja istine sada se. Gdje se istina zakriva u lik “uma” i “umnoga” na djelu je njezina izopačenost. Utemeljenje. To sámo. Zato je tu-bitak ono između između bytka i bića (usp.

Samo se tako utemeljuje neko područje odlučivanja za bitna osvještenja. 9. oklijevajuće ustegnuće kao zrelost. u ocrtanom smislu i samo u njemu. Ono istinito omogućava da biće bude bivstvujuće. Pitanje o istini Onako kako je sklopljena njezina fuga. nego na ἀλήθεια kao ime za prvo zabljesnuće same istine i to nužno u jedinstvu s početnim imenovanjem bića kao φύσις. Ispravnost je nezaobilazan izdanak istine. 3. Utemeljena je mogućnost i nužnost ispravnoga. za nas je glavno prethodno pitanje kroz koje se prvo moramo probiti. Ono istinito: što stoji u istini i tako postaje bivstvujućim odn. Pregled 287 . Utemeljenje i frankfurtska predavanja*). ono u čemu je nešto sklonjeno. Ono najbivstvujućije više ne “jest” nego biva kao bivanje (dogođaj). Pitanje o istini je pitanje o bivanju istine. zatrpani su svi putovi prema njezinu iskonu. 2. i to zato što Istina: istina bytka kao dogođaj. UTEMELJENJE 221. Ali istina ne jednostavno krčevina. što kroza nj strši. Naznačivanje bivanja istine Kada kažemo: istina je krčevina za skrivanje. Gdje stoga ispravnost predodređuje “ideju” istine. u čije područje tada ipak opet pada uvriježeno shvaćanje. nego upravo krčevina za sebeskrivanje. Sama istina je ono u čemu ono istinito ima svoj temelj. Istina: krčevina za skrivanje (istina kao ne-istina). Bytak biva kao dogođaj. ne na puko doslovce prevedenu riječ. vječna valjanost po sebi s onom vremenito ograničenom. No to je mnijenje samo “kvantitativno” ograničenje općevaljanosti i treba mu. Ono istinito je ono najbivstvujućije. da bi postalo tako nečim. No naznačivanje biti mora znati da se krčevina za skrivanje mora razviti kako s obzirom na vrijeme-prostor (bezdan) tako i s obzirom na prijepor i sklanjanje. tada se time bivanje samo naznačuje time što se imenuje bit. Fuga pitanja o istini Istina je ono iskonski istinito. tj. u sebi prijeporna i ništavna i iskonska prisnost (usp. plod i darivanje).V. odvojenu razradu pitanja o istini kao pred-pitanja u usmjerenju na vrijeme-prostor). pretpostavka da je istina ispravnost i valjanost. No to imenovanje ujedno treba naznačiti da tumačenje bivanja istine stoji u sjećanju na ἀλήθεια. Bit istine je krčeće skrivanje dogođaja. tako ovo ostaje neko sklapanje nas od strane povijesti bitka. Krčeće skrivanje biva kao utemeljenje tu-bitka. u što zadržano. ono postaje pred-očivim. ukoliko još imamo snage održavati se u njezinoj rijeci. 219. (Usp. dogođaj. Istina kao bivanje bytka rok”. Predpogled. nebivstvujućim. Pitanje o istini. 286 221. čime proiznuđeno. Bivanje istine. Utemeljenje tu-bitka zbiva se kao sklananje istine u ono istinito. Ako biće tako stoji u ono tu. 218. Bivstvujućiji od svakog bića je sâm bytak. Istina kao bivanje bytka** Istina: krčevina za sebeskrivanje (tj. Ono istinito i biti ono istinito ujedno pri sebi ono neistinito. koje tako tek postaje. * Der Ursprung des Kunstwerkes (Holzwege (Gesamtausgabe Band 5)) ** usp. Površnost tog “mišljenja” zatim se još povećava kada se naposljetku to dvoje pokušava pomiriti. ono iskrivljeno i njegove preinake. 220. Temelj ovdje: 1. no utemeljenje dvoznačno.

Dvostruko značenje izopačenosti. 288 289 . odgovarajući ništetnosti bitka. Jer taj temelj je sâm dogođaj kao bivanje bytka. 225. tj. kako je tada s biti? Ne mora li ona onda kao temelj utemeljivati skriveno i u tišini. bytka. čime ovo tek postaje bivstvujuće. pripada izopačenje. Istina nikada nije “sistem” sklopljen iz rečenica na koji bi se moglo pozvati. usprkos piitanju. a kako je pak bitno njihovo bivanje i propadanje u otvorenosti skrivenosti onoga tu. u povratnom titranju ništavan i tako prijeporan. Bit istine je krčevina za sebeskrivanje. jer odnos istine spram bića! Prvo (početno) sklanjanje. UTEMELJENJE 225. pitanje i odluka. 222. Ta prisno-prijeporna bit istine pokazuje da je istina iskonski i bitno istina bytka (dogođaj). i to krčeće-skrivajuće. 223. glumatanje? Pozornica – oblikovanje zbiljskoga kao zadaća scenografa! Ako ponekad glumatanje dolazi do moći. Temelj ne: odakle. Bit istine Bytak: dogođaj. Bit istine leži u tome da ona biva kao ono istinito bytka i tako postaje iskonom za sklanjanje onoga istinitoga u biću. Ona je temelj koji povlači natrag k sebi i strši. Pitanje: moramo li (bitno) pitati. koji nadvisuje ono skriveno ne ukidajući ga. A “istina” se misli kao upitna bit istinitoga. ugođaj koji ugađa kao taj temelj. Pitanje o istini (osvještenje).V. Ta odredba još iskonskija u ništenju onoga tu. naizgled bezazlenom. zna što je ono istinito. do onoga najpovršnijega. Bezdan: kao vrijeme-prostor prijepora. svedeno na izložbu. on kao dogođaj biva kao istina. Piitanje je ovdje početak i kraj. iskrivljenje krčevine kao privida biti i stoga to iskrivljenje dovedeno do krajnosti. Istina Samo ako stojimo u krčevini iskusujemo sebeskrivanje. zašto? Pitanje i vjera. nešto vrlo privremeno i sporedno za svakoga tko želi izravno zgrabiti i posjedovati ono istinito. I kada bi tu bilo nekog izlaza. kako bi se izbjegao svaki dojam da se ovdje obećavaju veliki proglasi. Dogođaj nosi istinu = istina strši kroz dogođaj dogođaj. onda bi filozofija pitanje o istini morala pritajiti u nekom koje drukčije zvuči. Istina: temelj kao bezdan. 224. Iskon i nužnost odluke (pitanja). i ako da. ne mora li se onda u njoj proširiti izokretanje biti. A ipak piitanje ovdje nije puka predigra da bi se nešto neupitno prikazalo kao da se za nj izborilo. Pred-pitanje o istini ujedno je temeljno pitanje o bytku. Iskon prijepora – bytak ili nebitak. toliko da za to jedva netko zna? Ali kako je ona tada još temelj? Općenito gledano? Ali nije li bit bitka jedincatost i rijetkost začuđenja? Prava izopačenost istine u njezinu priopćavanju označena kao zabludjelost. nego u što kao ono pripadno. staviti njezinu bit na odlučivanje. Bit istine Kako je neznatno naše znanje o bogovima. Bit istine (njezino izopačenje) Ako istina biva kao krčevina onoga sebeskrivajućeg. u istini? No što nam tada iskustvo biti same istine mora kazivati o dogođaju? Kako pak doista možemo izmuknuti tu kazu? Istina je ono prvo istinito. S druge strane najviša izopačenost ipak baš u prividu izlaganja. prijepor kao prijepor zemlje i svijeta. i ako biti. Pitanje o istini Pitanje o istini zvuči vrlo zahtjevno i pobuđuje dojam da se.

No on ipak treba naznačiti ono začudno što leži u novom nabačaju biti – krčevinu za skrivanje i to kao bivanje u dogođaju. još je jedan prizor te unutarnje povezanosti istine i bytka. Čak i ono sasvim drugo tumačenje. i to čak kao krčevina u kojoj sada uopće sámo skrivanje dolazi na otvoreno. Krčevina skrivanja i ἀλήθεια Ali ostaje pitanje iskusujemo li mi tu bit istine dovoljno bitno. svaki put na njegov vlastiti način kao do-gođenje i tom dogođenju pre-vlašćujemo sebe.i protukršćanskom dobu otežava svaki pokušaj odmicanja od tog tla i početnog mišljenja temeljnog odnosa bytka i istine iz iskonskijeg iskustva. da ona ne bi postala prazninom u kojoj se sve pojavljuje samo jednako “razumljivo” i ovladivo. Time što istina biva. posve na istini kao ispravnosti predočavanja (intellectus) sazdanim odnosom bića (ens) s pred-očenošću u intellectusu divinusu. krčevina i skrivanje. pa i ondje gdje se odavno i čak načelno odustalo od srednjovjekovnog usmjerenja crkve na “vjersko dobro”. A uvid u tu vezu sada je tim bitniji stoga što ona ostaje posvuda sačuvana još i u metafizici novoga vijeka. Upravo više puta preinačena vladavina “kršćanskog” mišljenja u poslije. Na kakvu se to ustojnu suzdržanost tu-bitka time po rangu računa ako se ta bit istine treba podići u znanje kao ono iskonski istinito? Tek sada postaje razgovjetnijim i iskon zabludjelosti te moć i mogućnost napuštenosti od bitka. Prevlašćujemo samo tako da puštamo da se sámo dano biće proishodi. str. i zato također. da li u svakom odnosu spram bića preuzimamo ono sebeskrivanje. nisu dvoje nego bivanje jednoga. skrivanje i pri-krivanje: vladavina netemelja. postaje to što pripada dogođaju. Zavaravajući izraz: istina je ne-istina. Ali to piitanje o dogođaju ipak se ne treba miješati s onim posve drugim. bitno ih preplećući jedno s drugim. Ali time se skrivanje ne ukida nego tek postaje shvatljivim u svojoj biti. odnosom koji ostaje ispravan samo uz pretpostavku da je omne ens (izuzimajući Deusa creatora) ens creatum. što se mora ukloniti (α-). a to sjećanje njemu (usp. To dvoje. te time oklijevajuće ustegnuće. srednjovjekovno tumačenje onoga verum kao odredbe onoga ens (bića). može uspjeti napuštanje neodređenog i kao takvog uopće ne shvaćenog područja pred-očavanja i do-življavanja i pokušaj ustojnosti tu-bitka. 226. Krčevina skrivanja i ἀλήθεια α-λήθεια znači neskrivenost i sámo ono neskriveno. budući da piitanje ostaje određeno polaženjem od φύσις. Već se u tome naznačuje da se sámo skrivanje iskusuje samo kao ono što treba odstraniti. UTEMELJENJE 226. istina postaje. koje se kreće područjem provodnog pitanja (metafizike) i uz to je još iskorijenjeno iz svojega najbližeg grčkog tla. stvara. 291 . Tek kada sebeskrivanje prožima sva područja proizvedenoga i stvorenoga i trgovanoga i žrtvovanoga. ostaje previše pogrešno protumačiv da bi mogao sigurno upućivati na pravi put. Istina kao krčevina za skrivanje zato je bitno drukčiji nabačaj nego ἀλήθεια. tako da je upravo istina bitno istina bytka. ako ono prijeporno u svojoj prisnosti prožima ono “tu”. same istine. kojim se ne misli tako daleko naprijed. pri čemu se “ontološki” gledano i Deus poima polazeći od creatio. Puka uputa na ἀλήθεια za objašnjenje biti istine koja se ovdje položila u temelj ne pomaže daleko jer se u ἀλήθεια ne iskusuje upravo zbivanje razotkrivanja i skrivanja i ne poima se kao temelj. i određuje krčevinu te tako ujedno biva nasuprot onome sebezatvarajućem unutar njih. dogođaj postaje istina. čuva i djeluje po pripadnom mu nalogu kako bismo utemeljili krčevinu.V. čime se u toj vrsti “filozofije” dokazuje ono što je mjerodavno u izvještaju o 290 stvaranju Staroga zavjeta. premda upravo pripada u sjećanje na nju. dakle. Svako pitanje o istini. Istina. opet ne razotkrivanje. kao koji biva ono tu. Sebeskrivanje strši kroz krčevinu i samo ako se to zbiva. Dogođaj događa. ono razotkriveno postaje bitnim samo kao takvo. biće kao biće. Sada je na trenutak povijest. I zato piitanje i ne smjera na sámo skrivanje i njegov temelj. Krčevina za skrivanje kao iskonski-jedinstvena bit bezdan je temelja. proizvodi. nikada nije krčevina nego biva kao skrivanje jednako iskonski i prisno s krčevinom. 352???). misli prekratko. obratno. time se na kaže ništa drugo nego: on i samo on postaje istina. tek se tada diže svijet te ujedno s njim (iz “istodobnosti” bytka i bića) stiže zemlja.

koji treba pripadnost nas kao onoga što utemeljuje tubitak. Kako bi to uspjelo nužno je više ne zadržavati kazivanje o biti bytka. UTEMELJENJE 227. Prvo pitanje (1) u sebi je odredba biti istine. Ono odlikovno povijesno jednokratno te ustojnosti. u svojem neponovljivom pjesništvu i djelu naša nužnost? * Ali dosadašnji pokušaji u “Bitku i vremenu” i sljedećim spisima da ta bit istine zamijeni ispravnost pred-očavanja i iskazivanja kao temelj samog tu-bitka morali su ostati nedostatni jer su se još uvijek provodili radi odbijanja te time ipak uvijek imali za orijentir ono što se odbija te time onemogućavali znanje biti istine iz temelja. 6. * usp. Hölderlin. Pitanje o istini zbiva se radi bytka. Ako je dolazilo do odredaba kao: tu-bitak je ujedno u istini i neistini. I makar nova opasnost toliko jačala da sada dogođaj odmah postaje samo imenom i upotrebljivim pojmom iz kojega se želi “deducirati” nešto drugo. opet misleći da bi se. Ovdje stojimo u bivanju istine. 227. To svjetlo je na početku neka svjetlost. Anmerkungen zu “Sein und Zeit” § 44 * Krčevina skrivanja ne znači ukidanje skrivenoga i njegovo oslobađanje i pretvaranje u ono neskriveno nego upravo utemeljenje bezdanog temelja za skrivanje (oklijevajuće ustezanje). iz temelja kao koji sama bit biva. onda se ta rečenica odmah uzimala moralno-svjetonazorski. na kraju od dosadašnjega korak po korak ipak mogao utrti neki put do istine bytka. ali opet ne odvojeno u nekom “spekulativnom” raspravljanju nego u proiznuđenom osvještavanju. ali ono istinito je istina kao krčeće skrivanje dogođaja. Kakvu postojanost ima ta ustojnost? Ili drukčije pitano: tko može i kada i kako biti tu-bitak? Kako ovdje pripremi tog bitka može pomoći početno osvještenje mislilačkog kazivanja? Zašto u ovom trenutku poticaj mora dati to sada. Bit istine utemeljuje nužnost onoga zašto te time piitanja. prosijavajući dubinu skrivenosti.). 292 293 . usprkos uvidu u nužnost prethodnog nabačaja. Ali to uvijek mora završiti neuspjehom. bivanje onoga “ujedno” kao temeljne biti istine. predavanje 1930. * Što znači: “stajati” u krčevini skrivanja i izdržavati je? Temeljni ugođaj suzdržanosti. npr. O biti istine* 1. o njemu se ipak mora kazivati. izostajalo je iskonsko shvaćanje ne-istine u smislu skrivanja (a ne recimo netočnosti). Kako dugo prenošeni pojam istine kao ispravnosti ne samo da prvo vodi pitanje nego i naznačuje da se odgovor na pitanje mora mjeriti po nekoj ispravnosti te se dakle bit istine može očitati s nečega unaprijed danog koje nam nju prikazuje. Biva li istina i zašto? Zato što samo tako bivanje bytka. 3. a to znači pitajuće znanje? Ukoliko je tek sada već prethodni pjesnik.V. Zašto bytak? 2. U mojim se dosadašnjim pokušajima nabačaja te biti istine nastojanje razumijevanja uvijek prvo odnosilo na pojašnjavanje načinâ krčevine i preinaka skrivanja i njihove bitne supripadnosti (usp. 5. a nije se shvaćalo ono odlučujuće filozofskog osvještenja. 4. održavanom nuždom napuštenosti od bitka. Kako postaviti pitanje o istini. “Vom Wesen der Wahrheit”. Istinu u biti prvo razviti kao krčeće skrivanje (prikrivanje i zakrivanje). Sámo skrivanje tim svjetlije. Krčevina za skrivanje već je povratno titranje obrata dogođaja. O biti istine No drukčije je kod krčevine za skrivanje. Polaziti od bitne dvoznačnosti: “istina” mišljena kao “ono istinito”. koje će ovdje prvo i jedino odlučivati o onome “istinitom”. a ona je istina bytka. predavanje o istini iz 1930. ali bez sjaja i koje ne zrači.

kao bit istine utemeljivati i određivati potragu za onim istinitim i polaganje prava na nj. platonizam i idealizam). Vrijeme-prostor kao poprište trenutka iz obrata dogođaja. ali nipošto ne samo kao neki manjak nego kao ono što pruža otpor. pa ni samo unutar tog temeljnog stava. Povijesno nužne staze sklanjanja. Stupnjevi bytka). 13. 8. a pustoš je skrivena napuštenost od bitka. * usp. 10. Skok. 151. UTEMELJENJE 228. svakome odmah dostupnih svojstava ispravnim rodnim pojmom. Jer što je. U skladu s njom. Skok. čovjek stoji i nalazi se odmah i samo u nečemu nasuprotnom (ψυχή – ἀντικείμενον. str. pri čemu smo “mi” i “ja” tek ono neupitno koje se mirno može ostaviti za leđima. Kako se tek u retrospektivnom premjeravanju prethodnog puta razvija područje u kojemu se i koje se zbiva kao “razlikovanje” bytka i bića (usp. Bit istine je ne-istina* Tom se rečenicom. 11. 110. da se vidi: mi “nismo” “dali” ništa više. I zato se ipak ne usuđuje ići tako daleko s osvještenjem. 36ff. ali zato ujedno bitno odrediva tek polazeći od njega. ono sebeskrivanje koje dolazi u krčevinu kao takvu. U tome nasuprotnom odvija se sve ono za što čovjek misli da se njega pitalo. koja je tek utemeljila takvo pred-očavanje bića i samoga predočavajućega (a ne da ga recimo pretpostavlja). Osim toga. 294 I ovdje je najdublji temelj za zakrivenost i prikrivenost tu-bitka. Doigra. Usprkos tome. što bi odslikano i prikazano moglo biti ono istinito. Ujedno se mora pojmiti da se istinom u obratu tek određuje istina biti i bivanja te se zato od početka ne može tražiti i zahtijevati neki pojam “biti” u smislu nekog obuhvaćanja najopćenitijih. štoviše. frankfurtska predavanja “Der Ursprung des Kunstwerkes” (Holzwege (Gesamtausgabe Band 5. Posve iskonski pojmljeno. Time je iskonski odnos istine spram bytka shvaćen kao dogođaj. može se tražiti nešto više. 152. * S obzirom na sve veću opustošenost i izobličenost filozofije. 12. Kada bi samo priznanje sezalo tako daleko. 9. svjesno proturječno uobličenom. Odavde gledano. Sklanjanje kao prepiranje prijepora svijeta i zemlje. u njoj leži najbitniji uvid i ujedno uputa na prisnost i prijepornost u samom bytku kao dogođaju. 228.)) 295 . No što znači da se sada moramo odvažiti na nabačaj biti istine kao krčećeg skrivanja i pripremiti pomaknuće čovjeka u tu-bitak? Po-maknuti iz onog položaja u kojemu sebe nalazimo: u divovskoj praznini i opustošenosti. jednoznačnije i neupitnije od toga da se “ja”. da se “mi”. Njegova nužnost izvire iz nužde napuštenosti od bitka. dugoročno bi se dobilo nešto bitno već kada bi uspjelo postavljanje pitanja o istini iz njegove nužnosti na pravi način. i da ipak ostaje zakrivena. cogito – cogitatum.V. po čemu se ujedno može procijeniti već dugo vladajuća raskorijenjenost pitanje o istini. valja razmisliti o namjeri te rečenice da se takvim začuđenjem približi začudna bit istine. takva ispravnost nikada ne bi izvodila iz nužde napuštenosti od bitka nego bi je samo iznova zakrivajući potvrđivala i zahtijevala. 40f. nalazimo nasuprot predmetima. Tu pripada i vladavina “transcendencije” (usp. Bitak i biće). ἰδέα. a to znači nužno povijesno iskušeno. Iz tog nasuprotnoga on uzima i očekuje ispunjenja svojih zahtjeva. svijest – svjesno). Tu-bitak bivajući kao ono “između”. osobito str. Bit istine je ne-istina 7. vladajućeg pojma ispravnosti. treba izraziti to da istini pripada ono ništavno. istina je pomaknuće u premještenost. Istina i nužnost sklanjanja.. Kako tek u sklanjanju biće postaje bivstvujućim (usp. Istina kao temelj vrijeme-prostora. otkad jest čovjek i ako je on povijestan. stiješnjeni u ono naslijeđeno koje je kao takvo postalo nespoznatljivim. usprkos svom protivništvu onome “ja”. Da ta premještenost na neki način uvijek postoji. to u bitnome počiva na vladavini ispravnosti. Pravi način postavljanja pitanja jest prijelaz k iskonskoj biti uz pojašnjavanje ishoda. bez mjerila te prije svega bez volje da se ona ispitaju. tada bi se već moralo javiti pitanje može li uopće ispravnost.

297 . To raskorjenjivanje istine odvija se usporedno sa zakrivanjem biti bytka. ljudi se okreću onome neobjašnjivom ili tvrde da je ono što se ne može objasniti zbog toga nebivstvujuće. okreće spram svakoga. Ni ono što je stavljeno u nabačaj nikada nije neko po-sebi naprosto niti se nabacivač ikada može postaviti čisto za sebe. Tek se tako uopće zbiva pre-vlašćenje bitku i u njemu privlašćenje samom bacaču. Budući da vladavina ispravnosti već ima svoju dugu povijest. ma koliko iskrena bila. istinu i ono istinito i dalje iskonski tražiti i pohranjivati posvuda gdje je uopće ne slutimo. posljedica prisnosti koja u biti istine biva kao krčevina onoga sebeskrivajućeg. za znanje o onome što nosi odnosno koči sva nastojanja oko istinitoga. Sa ψυχή već λόγος. njezino se porijeklo i mogućnost nečega drugog zapažaju tek teško i polako. Ovdje se ništa ne može pojmiti pomoću puke izvanjske dijalektike odnosa subjekta i objekta nego sâm taj odnos. “mehanika” u najširem smislu). Ispravnost dovodi ψυχή do prvenstva. uključujući i povratno se odnoseći. 231. ἀλήθεια. UTEMELJENJE 232. doduše moćna. sada se moraju pokazati taj iskon prijepora i on sam. čime on sâm tek dospijeva u krčevinu (onoga sebeskrivajućeg). postaje ustojan u onome tu. a to pak u nedostatku snage za bit same istine. a zatim kao govor i kaza. Ukoliko je “ispravnost” bitna ako se polazi od uređenja i sklanjanja (jezik)? 230. iskonski kao sabiranje. iako je za nas to ipak uobičajeno. Ali zato postaje tim teže. Bacanje nabačaja zbiva se kao tu-bitak. To što iskaz postaje prvenstvenim mjestom za “istinu” jedna je od najzačudnijih pojedinosti njezine povijesti. a također i sama ne doista utemeljujuća. a zatim odnos subjekta i objekta. Istina i tu-bitak Krčevina za sebeskrivanje krči se u nabačaju.V. ukoliko se pokazuje da nabacivač pripada samome onom što je krčevinom otvoreno i dovedeno na vidjelo. Za to nije dovoljno sjetiti se samo krčevine i njezina uspostavljanja nabačajem nego prvo toga da krčevina drži ono sebeskrivajuće u otvorenome i omogućava da namaknuće koje iz toga slijedi kao odredbeno ugađa samobitak nabacivača. 296 232. ali neutemeljena. Što bitnije bytak pripada tu-bitku. nego je taj prijepor. i obratno. a bacač tog bacanja uvijek je onaj samo-bitak u kojemu čovjek postaje ustojan. Pitanje o istini kao povijesno osvještenje 229. ἀλήθεια. da se svako od njih. Svaki nabačaj ono što je stavljeno u njegovu krčevinu i tako oslobođeno dovodi u povratni odnos spram nabacivača i obratno: on sam postaje nabacivač tek time što na sebe uzima tu vezu. sámo je poniženje. ima svoje porijeklo iz biti istine. neovisno o shvaćanju samog bivanja. Pitanje o istini kao povijesno osvještenje Ovdje se ne misli na historijsko izvještavanje o mnijenjima i naucima koji su govorili o “pojmu” istine. utemeljen na ispravnosti kao izdanku istine. Skriveni temelj svega toga leži pak u prvenstvu i polaganju prava na ispravnost. jedva čuje. postaje ispravnošću Pri čemu se istina. Doduše. tj. Nabacivač mora preuzeti uključenje i tek se time izražava bačenost. Gdje to objašnjenje doživljava neuspjeh. to je iskonskije protivništvo njihova međusobnog nepuštanja. Ali ono neobjašnjivo (“transcendentno”) tako je samo posljedica pomame za objašnjenjima i. Kako istina. umjesto da bude neko više. Istina i ispravnost Prvenstvo ispravnosti utemeljuje i čini samorazumljivim zahtjev za objašnjenjem u smislu izvođenja bića kao proizvodivoga iz drugog bića (“mathesis”.

onda se može posredno procijeniti što znači tek mislilački podizati. dovodi do sloma. tumačenja povijesti pojma istine i osobito tumačenja usporedbe sa špiljom također su oskudna i ovise o tome što je tko prethodno sam preuzeo iz platonizma i nauka o sudovima. Zu Platons Höhlengleichnis und Theätet” (Gesamtausgabe Band 34) nosti). budući da se ipak i istina kao ispravnost i upravo ona mora skloniti u nekom već otvorenome (usp. I to Platon (usp. ispravnost i odnos subjekta i objekta. Zato je prvo nužno uopće izložiti neko zatvoreno tumačenje usporedbe sa špiljom. i u tom pogledu sada mora proizlaziti i jedna iskonskija vrsta sjećanja na povijest prvog početka. u kojoj se skupilo mnogo toga. I Nietzsche. Utemeljenje biti istine kao raskrivanje prvog prosijavanja u ἀλήθεια tada nije samo preuzimanje riječi i njezina prikladnog prijevoda kao “neskrivenost” nego se radi o tome da se bit istine iskusi kao krčevina za sebeskrivanje. 3. postavljajući pojam ἰδέα. I da se to u dosadašnjoj metafizici. No ἀλήθεια je ipak bitna u svem mišljenju i pjevanju (tragedija i Pindar). Dva odlikovana temeljna stava u toj povijesti obilježavaju Platon i Nietzsche. nadilaženje u činu u vrijeme-prostornosti onoga tu.V. 299 298 . 233. 2. Najdublji odnos bytka i tu-bitka u svojem obratu postaje vidljiv kao ono što proiznuđuje temeljno pitanje i prisiljava na nadilaženje provodnog pitanja te time sve metafizike. Ono po čemu se ravna pred-očavanje mora biti otvoreno. više nije u pitanju ni u kakvom jasnom i nužnom obliku. također Aristotel. Pitanje je koja su temeljna kretanja biti istine i uvjeta njezina tumačenja nosila i nosit će zapadnu povijest. Samo ako se to iskusilo i ispostavilo može se pokazati na koji se tada način i u stanovitom smislu nužno mora sačuvati jedan ostatak i privid te ἀλήθεια. Nedostaju temeljni stavovi za neki nabačaj onoga što se u usporedbi sa špiljom kazuje i što se u tom kazivanju odvija. razvijati u biti i utemeljivati istinu kao ἀλήθεια. 6. Budući da sada pak sama “istina” i njezin pojam u skladu s dugom poviješću i zbrkanom predajom.. Uključenje tumačenja usporedbe sa špiljom (1931/32 i 1933/34) u pitanje istine 1. jer temelj i perspektiva nabačaja tumačenja i njegovih koraka kao nerazjašnjeni ostaju pretpostavljeni i pojavljuju se kao nasilni i samovoljni. unatrag i unaprijed. 4. tu-bitak i pred-očavanje). nego se nije moglo zbivati. Ujedno se dalje u prošlosti pokazuje: taj slom nije slom nekog uspostavljenoga i čak posebno utemeljenoga. a ipak i kako se ona upravo tim piitanjem. Metafizika Θ IV). koja tako ima ključno mjesto. Uključenje tumačenja usporedbe sa špiljom. UTEMELJENJE 233. a ni u prvom početku ne samo nije zbivalo. Zašto je to tumačenje povijesno bitno? Zato što ovdje još u jednom izvedenom osvještenju postaje vidljivo kako ujedno ἀλήθεια još bitno nosi i vodi grčko piitanje o onome όν. Sebeskrivanje mora dospijevati u znanje kao bivanje samoga bytka kao dogođaja. i otvoreno mora biti ono čemu se primjerenost treba objelodaniti (usp. 5. Sagledamo li povijest te ἀλήθεια polazeći od usporedbe sa špiljom. usprkos Heraklitovoj rečenici o onome πόλεμος i Parmenidovoj poučnoj pjesmi. U početnom grčkom mišljenju nije se činilo ni jedno ni drugo. čija existentia imenuje vječno vraćanje jednakoga. o isprav* predavanje u zimskom semestru 1931/32 “Vom Wesen der Wahrheit. te ga upotrijebiti kao uvod u područje tog pitanja i kao vodilicu k nužnosti tog pitanja. koje bi potjecalo iz pitanja istine. Krčeće skrivanje mora se utemeljivati kao tu-bitak. oboje kao temeljni načini volje za moć kao biti bića (essentia). tumačenje usporedbe sa špiljom*) kao onaj mislilac kod kojega još posljednje prosijavanje one ἀλήθεια postaje razgovijetnim u prijelazu k istini iskaza (usp. uz sve zadrške koje vrijede za takve neposredne pokušaje. kod kojega se zapadna predaja sabire u novovjekovnoj i prije svega pozitivističkoj verziji 19. stoljeća i ujedno se “istina” dovodi u bitnu suprotnost spram umjetnosti i time supripadnost s njom.. Filozofija u drugom početku povijesna je u biti.

159 ** F. XI. ukoliko je istina odredba i rezultat mišljenja i pred-očavanja. pa čak i koliko ona vrijedi (VII. naprotiv. Ali je li njemu jasna istina tog shvaćanja “života” i time volje za moć i vječnog vraćanja jednakoga? Na njegov način zacijelo jest. jer on te nabačaje bića razumije kao pokus koji činimo s “istinom”. 471)**. UTEMELJENJE 234. usprkos svemu čini se da je Nietzsche ipak i bit istine opet uključio u “život”. a sam život gotovo postvareno središte volje i snage koje želi svoje uzvisivanje i nadvisivanje. Pitanje o istini (Nietzsche) 234. Taj pojam istine. stajati usred krčevine onoga sebeskrivajućeg i iz toga crpsti temelj i snagu čovjekova bitka. Ali način na koji suočavanje s Nietzscheom svladava i ne svladava njegovo shvaćanje “istine” mora postati ugaonim kamenom 301 300 . I tako dolazi do toga da se Nietzschea prvo i još dugo ne poima iz njegove najskrivenije misaone volje nego ga se smješta u uobičajene vidokruge vladajućeg mišljenja i svjetonazorâ 19. njegovu rečenicu o odnosu istine (znanja) i umjetnosti. Leipzig (Kröner) 1919. “Život” se jednostavno shvaća kao temeljna zbilja i pripisuje mu se općeniti karakter postajanja. jer bez nje ono istinito ostaje ravnodušnim. Začetak tog uvriježenog mnijenja kod Aristotela. Pa ipak. našlo ono što je njegovo vlastito i “novo” i to se iskoristilo. Nachgelassene Werke. Nietzsche. Tim nužnijim za nas postaje da pitamo iskonskije i tako upravo ne padnemo u zabludu da smo time “završili” s Nietzscheovim piitanjem. Zur Genealogie der Moral. Ukoliko je ta bit za Nietzschea naravno u samom središtu njegovih posljednjih razmišljanja (usp. i to zato što je on bio uhvaćen u gore (str. pogotovo ne ako pomislimo na to da Nietzsche ipak na svoj način želi prevladati platonizam. jer on 1. Pitanje o istini (Nietzsche) Onaj tko posljednji i najstrasnije pita o “istini” je Nietzsche. 2. ako se pita iskonskije. koje je za Nietzschea svakako bilo temeljno iskustvo. a s druge ipak pita što je istina. Doduše. no koja ne može zavarati o krhkosti osnova. Nietzsche ne pita iskonski o istini. to se zbiva zapleteno u predaju. shvaća kao ono “postojano”. polazeći od života i s obzirom na život. posve u smislu najstarije platonovske predaje. 362???) spomenut trostruki zaplet s onim naslijeđenim. povrh toga se posve kreće preuzetim stazama. 471. nauk o perspektivi nagonâ). i gdje pita o biti istinitoga. 159)*. Bd. str. “istina” ostaje umotana u “život”. Stuttgart (Kröner) 1921. No Nietzsche u svojem osvještenju “istine” ne dolazi do rješenja. Ono odmaknuto stajanje van u nepoznato. samo neku višu upitnost biti istine. a ne iz nekog iskonskog osvještenja na taj način da se to osvještenje istodobno poima kao bitna odluka i o “onome istinitom”. Doduše. i ta nam je dostojnost piitanja potrebna. usp. dovodi istinu u odnos sa “životom” (“biološko”-idealistički) kao osiguranje njegova opstanka. Jer on najčešće tom riječju uvijek misli “ono istinito”. Nietzsche. i kao to on je. stoljeća kako bi se. tj. Ali Nietzsche istodobno “bitak”. * F. Allzumenschlichen und der Morgenröthe (1875/76-1880/81). U: Nietzsche’s Werke (Großoktavausgabe) Bd. Unveröffentlichtes aus der Zeit des Menschlichen. Sve to što se preuzelo bez pitanja sprečava iskonsko piitanje o biti istine. Ono što toliko otežava i gotovo onemogućava Nietzscheovo najvlastitije mišljenje je uvid da bivanje istine znači: tu-bitak. nije mu moglo – ako dobro vidim – postati utemeljenim središtem njegova piitanja. onda to nikada ne jamči neki izvjesniji odgovor već. usmjeren spram “života” i određen polazeći od naslijeđenog pojma bitka. Jer on s jedne strane polazi od toga “da mi nemamo istinu” (XI.V. str. U: Nietzsche’s Werke (Großoktavausgabe). razlikujući ga od njih i dakle ipak uz njihovu pomoć. VII. sve dobiva neku novu živost. Ta filozofija treba biti osiguranje opstanka “života” kao takvog. 3. naime tako da ga oslobađa upravo u njegovim neprestižnim mogućnostima. I vjerojatno u tome leži korak u Nietzscheovu mišljenju čije razmjere mi još ne možemo procijeniti jer smo mu preblizu i zato još prisiljeni sve promatrati previše u onom vidokrugu (“života”) koji je Nietzsche zapravo želio prevladati. Jer usprkos naznakama “perspektivizma”. ono utvrđeno i tako svaki put “istinito”.

V. “Ehe” [= brak. pr. No ono pravcato ipak nije jednostavno samo ono “podudarno” s onim što se pristoji. zbog čega je ona vrednija od istine. možda čak neka rečenica. ili ipak? Neka nepravcata rečenica. to je Nietzscheovo pitanje.. a tumačenje koje on daje biti (usp. može biti ispravna. A ipak ni to pitanje ni to znanje o tom pitanju nisu iskonski (posve neovisno o shvaćanju “života” i tumačenju “bitka”). Naravno. Ako je volja za moć htijenje-preko-sebe i na taj je način dolaženje-k-sebi-samom. primjereno biti. Istina i pravcatost* Istinsko zlato zovemo pravcatim zlatom. 362???f. nego ujedno: usklađe* echt. No što je istina i prije svega: odakle znamo što je istina? Ne pretpostavlja li istinu već pitanje što istina jest. koji se odaje pozitivizmu. ali ne pravcata. Nietzsche. Dakle životu je potrebno to protiv čega (što se ovdje javlja? odnos spram “bića” kao takvog koji nije iskušen iz temelja i doveden na vidjelo niti utemeljen na predodžbi i mišljenju?). recimo sukladno Leibnizovu nauku o monadama. koja ne potječe od Aristotela. n. umirujućem. mj. Pravcatost dakle znači nešto drugo nego ispravnost. dakle ispravnost. i kakva je to pret-postavka i kako je sustići? Za Nietzschea je istina uvjet života koji je sâm protiv života. Pravcat je. da li snižavajućem. * F. n. Tako gledano. UTEMELJENJE 235. Schillera. Ono pravcato je ono što odgovara onome što je ono istinsko i zadovoljava ga. To preko-sebe. prev. onda je pitanje kako sami uvjeti i odluke o njima pripadaju “životu” i što tada znači “život”. to je za Nietzschea riješeno. No kako uopće dolazi do mjerila “vrijednosti” za život? Zahtijeva li ono sámo odluke o svojim uvjetima? Koji život? I ako to zahtijeva. êhaft – zakonit. 482. ali i “pravcati” šilerovski izraz. zahtijeva otvorenost vrijeme-prostora. dakle ipak odgovarajuće nečemu već postojećem. a ono istinsko se ovdje misli kao ono zbiljsko odnosno ono što se pristoji. Istina i pravcatost odlučivanja o tome hoćemo li njegovoj pravoj filozofiji pomoći da dođe do svoje budućnosti (ne postajući “ničeancima”) ili ćemo ga “historijski” svrstavati. istina nije samo kao volja za istinu jedan uvjet života nego je temelj njegove essentiae kao volja za moć. osiguranje opstanka života. Ono pravcato nije samo ono što se pristoji i sukladno je. Jer što je istina. uključen u život. Zato posljednje i naizgled iskonsko pitanje ostaje samo ono o njezinoj “vrijednosti“: u kojem je smislu ona uvjet “života”. 482)*. ona je odbojnost spram života.. Njegovo je rješenje: volja za istinu je volja za privid i to nužno kao neka volja za moć. onda se istina. pokazuje kao uvjet volje za moć. ako nije samo neko brojčano povećanje. Što ta volja hoće kod nas. ovdje se pokazuje čitava mnogoznačnost “života” i ostaje pitanje može li se ovdje i kako odrediti neka hijerarhija. komad zlata. naravno drukčije razumljena nego kod Nietzschea. 235. suosiguravajućem ili uzvisujućem. npr. kao što i obratno neka neispravna može biti pravcata. Ali volja za “istinu” prema tome je dvoznačna: kao utvrđivanje. istina se unaprijed mora shvatiti samo kao puki uvjet. “Pravcati” Dürer”. ako se taj naziv treba zadržati za odgovaranje nekog izričaja stvari o kojoj je riječ. Ovdje “pravcato” još jednom znači nešto drugo. Neka rečenica je ispravna. nego upravo nešto što je u skladu s njim i samo njim.] 302 303 . filius legitimus. Jednako tako govorimo o onome pravcatom kada za nekog čovjeka kažemo da je “pravcat” u svojem činjenju i nečinjenju. nipošto ono što nije krivotvoreno i nešto što općenito potječe samo od Dürera. str.) smatra dovoljno utemeljenim da bi se odmah poduhvatio naizgled oštrijeg i iskonskijeg pitanja (jer je povezano s “voljom za moć”). Čini se da se Nietzsche spušta najdublje u bit istine ondje gdje postavlja pitanje: “Što znači sva volja za istinu?” i gdje znanje o tom pitanju opisuje kao “naš problem” (VII. str. Stoga u pravcatosti leži neko odgovaranje. pravcatog Nijemca zovemo istinskim. Ali budući da je “život” već sama zbiljnost u smislu najmnogoznačnijeg idealizma. a kao volja za privid kao uznošenje ona je uzdizanje života. i ta volja najviše u umjetnosti. nego otvaranje i utemeljenje. Zur Genealogie der Moral.

Time se treba izraziti: ono nije puko predočavanje nekog susretanja nego izdržavanje unutar buđenja nekog nabacivanja koje u samom otvaranju dobiva na znanje bezdan koji ga nosi. No vjerovanje. koji je možda zatamnjen u svojoj biti. U tom širokom značenju: odobravanje. ali ipak još i to pokazuje da biva neko između između nas i bytka i da sámo to između pripada bivanju bytka. Ali što ovdje znači znanje? Koje je pravo znanje? Ono koje zna bit istine i prema tome je tek određuje u obratu iz same te biti. ova još iskonskija. dovoljno neodređeno i zbrkano i obično da bi to opet činilo upitnim može li se održati neko pozivanje na takvo znanje i mnijenje. ono pravcato i ono priprosto i ono jednostavno). ali je jamče prenosioci i svjedoci). No odakle piitanje? Nije li tome u temelju neki proboj čovjeka u nešto otvoreno što se otvara kako bi skrivalo? I nije li to. hrabrosti. stvaralačka snaga ishođenja onoga zadanog. Vjerovanje: držanje-istinitim onoga što je naprosto uskraćeno svakom znanju. 305 236. što mu se prije brani i prikriva i od čega mu ostaje samo privid (tu-bitak)? No na čemu se temelji odredba biti istine kao krčećeg skrivanja? Na osloncu na ἀλήθεια. što misli da je on sâm. a ipak ujedno zaboravljeno? Kako dolazimo do stajališta u biti istine. UTEMELJENJE 237. Moglo bi se htjeti pokušati može li se u pitanju zašto istina jest? istina razviti i tako u svojoj biti odrediti kao temelj onoga zašto. Kuda tumaramo kada se odreknemo privida i onoga običnog? Što ako bismo ipak dolazili u blizinu dogođaja. ako se uopće želi izvući iz potpunog sljepila. 237. ugođeno-znajuće duge volje. a što on ipak zapravo nije. Čestitost se uvijek tiče samo razvijanja onoga već danog i raspoloživog (usp. što mu se pojavljuje kao njegovo područje. Ako je bit istine: krčevina za sebeskrivanje bytka. tada je iskonskije od svakog vjerovanja koje se uvijek odnosi samo na neko istinito i zato. pravcato u razvoju. 304 . Ali tko je nju ikada mjerodavno izmislio. Ali to se pitanje ipak čini već vezanim za neko znanje o “istini”. krčeće skrivanje. Vjera i istina Ovdje se ne misli na poseban oblik pripadnosti nekoj “ispovijedi” nego na bit vjere. Vjerovanje: držanje-istinitim. I ovdje postaje razgovijetno: to vjerovanje u svojoj bitnosti ovisi o načinu znanja koji mu se u danom slučaju suprotstavlja. bit istine? Ali odakle se i kako zbiva taj čovjekov proboj u ono drugo. nego iskonski: sebedržanje u biti istine. Istina Zašto istina jest? Da li ona jest i kako? Kada ne bi bilo istine. Pravcatost duše. To znanje tada nije puko držanje-istinitim bilo kojega ili nekog odlikovanog istinitoga. Držanje-istinitim mijenjat će se u skladu s onim istinitim (i posve i prvo s istinom i njezinom biti). nužno mora znati što njemu znači da je nešto istinito i što mu to istinito znači! Bitno znanje je neko sebedržanje u znanju. Vjera i istina nost u postavljanju mjere. jednako kao što je ono dano i preuzimljivo. po svom iskonu sadržavanje iskonskosti. U tom značenju ono znači prisvajanje “istinitoga”.V. na čemu bi počivala i samo mogućnost onoga zašto? Da li se pitanjem zašto već potvrđuje postojanje istine. Bitno strpljenje kao najviša hrabrost. Pravcatost i suzdržanost. to da ona nekako mora biti? Piitanje kao traženje temelja iz kojega i na kojemu istina treba biti. Pravcatost: stvaralačka snaga očuvanja onoga što je nam je dano. čovjekov bitak! (Ustojnost tu-bitka!) Pravcatost je i bitnija nego čestitost. znači držanje-istinitim onoga što izmiče znanju u smislu uvida koji objašnjava (svakako: “vjerovati” nekoj vijesti čija se “istina” ne može provjeriti. Ali što je ovdje “iskonskost”. i odakle pravo na to naslijeđeno. To znanje. pojmljenu iz biti istine. pogotovo u otvorenom ili prešutnom suprotstavljanju znanju. bitno znanje. bez kojega sve “istinsko” ostaje samo prevara? Ovdje se ništa ne može zadobiti bijegom u životu blisku zbiljnost jednog vrlo upitnog “života”. što se njome određuje? Čovjek. onda je znanje: sebedržanje u toj krčevini skrivanja i stoga temeljni odnos sporam sebeskrivanja bytka i spram njega samog.

još ne puko protjecanje slijeda po sebi). djelujemo. (Još ne “okvir” predodžbe stvari. ukoliko se kao piitanje izlaže upravo u bivanje bitka i iskusuje nužnost bez-temeljnoga. tj. Jer to iskonsko vjerovanje i nije neko sebično grabljenje neke samospravljene sigurnosti. stvaramo. No ta riječ tada ima sasvim drukčiji smisao. u kojemu se čovjek postavlja van u istinu i izlaže se na odlučivanje bîti. Vrijeme-prostor U kojem se pitanju postavlja ono time imenovano. ne više smisao držanja-istinitim. pri čemu se istina. Naprotiv. ne kao ono jednako nego kao ono što iznova preobražava. Vrijeme-prostor i “faktičnost” tubitka (usp. onda. naravno. poglavlje 5!). nego držanja-sebe-u-istini. kao tako utemeljen sklop odmaknuća-namaknuća (udes) onoga tu. a ne samo ono istinito. Samo to može našu povijest još jednom postaviti na neki utemeljen temelj. ukratko nas povijesne. Vrijeme-prostor kako izvire iz biti istine i kao njoj pripadan. d) Vrijeme-prostor kao bez-temelj 238. dosta zbrkano. koji znamo. već zna. štoviše sámo iskonsko piitanje kao takvo. bitno znanje nije “znanje” nego “vjerovanje”. vjerujemo.V. Vrijeme – vječnost – trenutak Ono vječno nije ono što sve dalje traje nego ono što se u trenutku može ustegnuti kako bi se jednom vratilo. Poprište trenutka i prijepor svijeta i zemlje. tako da se u toj očitosti prvo ne prepoznaje kao isto! Što je tada o-vjekovječenje? 306 307 . Što se može vratiti. koji stavljaju na odlučivanje da li bit istine biva i da li sámo to bivanje nosi i vodi nas. bytak. to iskonsko vjerovanje nema ništa od nekog prihvaćanja onoga što neposredno pruža oslonac i hrabrost čini suvišnom. Prijepor i sklanjanje istine dogođaja. Pitaoci te vrste oni su koji iskonski i doista vjeruju. to vjerovanje je ustrajanje u krajnjoj odluci. Međuvremenost obrata i to kao za sebe povijesno ustojna! Određuje se kao sada i ovdje! Jedincatost tu-bitka. A to je kao nabačajno uvijek neko piitanje. Laufende Anmerkungen zu “Sein und Zeit” I. oni koji iz temelja ozbiljno shvaćaju samu istinu. Otuda jedincatost znajućeg postojanja zadanoga i pridanoga. Naravno. jedno-jedincato. UTEMELJENJE Uzme li se dakle “znanje” u dosadašnjem smislu predočavanja i posjedovanja u predodžbi.

Vrijeme-prostor* (pripremno razmatranje) Prostor i vrijeme. Vrijeme-prostor (pripremno razmatranje) 239. sami proizlaze iz vrijeme-prostora koji je iskonskiji od njih samih i njihove računski predočene povezanosti. Ali kako to približiti današnjem i uobičajenom predočavanju? Ovdje valja poći različitim pripremnim putovima. ali ipak upravo prijelazno (usp. zadržavajući Aristotelove “rezultate”. premda τόπος (uprostorujući) i χρόνος (pripadan ψυχή) upućuju natrag u φύσις. (Tek se odavde može pojmiti zašto je značaj “Bitka i vremena” prijelazno putokazan. A to je pak. prostora i vremena). u njima leži zakrivena bit vrijeme-prostora. Piitanje i mišljenje mora doduše biti početno. Doigra. moguće tek pošto se njihovo tlo. obrata između pripadnosti i doziva. * usp. i to naravno u okviru čitavog temeljnog stava fizike. čini se najsigurnijim jednostavno napustiti dosadašnje područje predočavanja prostora i vremena i njihova pojmovnog oblika te početi iznova. Nezaobilazno je osvještenje porijekla iz povijesti prvog početka (bitak kao bićevnost – postojana prisutnost). Blizina i daljina. Da bi se pokazalo kako dolazi do toga da prostor i vrijeme postaju okvirnim predodžbama (pojam “ordo”) (“formama zora”) za “matematičko” proračunavanje i zašto ti pojmovi prostora i vremena vladaju čitavim mišljenjem. Počne li se s njima. praznina i darivanje. to se prije ne može dostatno zasebno reći nego upravo u poimanju vrijeme-prostora. Ali pitanje je ipak prava i porijekla tih praznih formi. Dvoznačnost prostora i vremena kod Leibniza. No kako se još i upravo u novom vijeku s obzirom na vrijeme i prostor zadržava. vraćanje u njihovo porijeklo ipak ne vodi u iskon biti. Vrijeme-prostor je dogođeno proizjapljenje putanjâ obrata dogođaja. naime odgovarajuće tumačenje prostora i vremena.) Ali pitanje je kako i kao što vrijeme-prostor pripada istini . time se dokazuje ono suprotno. 14ff. usp. titranje i oklijevanje. Metafizička temeljna stajališta unutar povijesti provodnog pitanja i njima pripadna tumačenja vrijeme-prostora (odn. S druge strane. Pritom će se pokazati kako ovdje još uopće nije dosegnuta “okvirna” predodžba i to ne može ni biti. svako predočeno za sebe i u uobičajenoj povezanosti. Što je sama istina. Doigra). 108. Razvlaštenje grčke οὐσία i pojava substantiae već su dugo pripremani. grčko iskustvo bićevnosti. iskon taman. iznova pokušava jedno metafizičko tumačenje. kod Kanta jednostavno pripisan ljudskom subjektu! No sve to bez slutnje vrijeme-prostora. Za to je nužno Aristotelovo tumačenje. predavanje u zimskom semestru 1935/36 “Die Frage nach dem Ding. Jer uz zadržavanje poznatih predodžaba prostora i vremena uvijek će se činiti da se tim praznim formama poretka (kojeg?) pripisuje nešto “metafizičko”. između napuštenosti od bitka i proizmignutosti (uzdrhtanje titraja samoga bytka!). sve se to ne smije poimati vremenski-prostorno polazeći od uobičajenih predodžaba o vremenu i prostoru nego.) također i ondje i upravo ondje gdje je riječ o “doživljenom vremenu” (Bergson i dr. “istinu”.V. 309 308 . Jer one se tek na kraju trebaju shvatiti kao pred-početne za prvi početak. Zašto je i pod kojim pretpostavkama povijesno nužno razbijanje prostora i vremena? Postoji li neki put nakon dovršenog razbijanja natrag u neki drugi iskon? Čini se da postoji. UTEMELJENJE 239. str.). prostor kao sensorium Dei. Zu Kants Lehre von den transzendentalen Grundsätzen” (Gesamtausgabe Band 41. Doduše. tada u najboljem slučaju dolazi do one “trivijalnosti” da je ovdje još “iracionalno” iskušeno ono što se kasnije postavlja u svjetlo ratia. Pritom uopće nisu potrebne “mitske” “predodžbe”. Što pritom postiže nominalizam. “Fizika” Δ o pojmovima τόπος i χρόνος. čija istina još nije dokazana na temelju njihove ispravnosti i upotrebljivosti u polju računanja. jer ona pretpostavlja pojavu onoga “matematičkog” u novovjekovnom smislu. obratno. A vrijeme-prostor pripada istini u smislu uzbivanja bitka kao dogođaja. izgubilo i neposredno se zamijenilo kršćanskim tumačenjem bića. Ali to nije moguće jer se nipošto ne radi samo o nekoj preinaci predočavanja i predodžbenog smjera nego o po-maknuću čovjekove biti u tu-bitak.

kod Augustina. predavanje ZS 1935/36. a samstvenost sa svoje strane temelj onoga ja i mi i sve niže i više “subjektivnosti”. kada smo tako izmaknuti tu-bitku? Može li se pokušati poći od pitanja “jedinstva” “prostora i vremena” po uobičajenoj predodžbi? (Usp. Oboje su iskonski sjedinjeni u vrijeme-prostoru. zato razvoj vrijeme-prostora iz poprišta trenutka nije subjektiviranje nego njegovo prevladavanje. odredbe bićevnosti. kod Aristotela ποῦ. a pogotovo prostor nije “objektivan”. posve drukčijoj biti potpuno je začudno.V. Njihova “zbiljnost” i “porijeklo” “Vrijeme” nije ja-stveno kao što ni prostor nije na način stvari. čini da povratna veza predodžaba prostora i vremena na ugođaje nije samo metafizičko tumačenje praznih formi nego ujedno ipak jedno novo “subjektiviranje”. štoviše čak su ono što se u φύσις nameće kao ono tako pred-očivo (usp. Pitanje o njihovoj sjedinjavajuće iskonskoj. On sama sebe u svoje otvoreno dovodi samo u zbivanju sklanjanja istine. No odakle potječe prvenstvo praznine prostora i vremena. Taj iskon vrijeme-prostora odgovara jedincatosti bytka kao dogođaja. uvod). naravno. nerazumljivo i stoga proizvoljno. svaki put u skladu s nužnim putem sklanjanja. prethodno odbijanje. prema tome kod vremena prvenstvo onoga νῦν). O tome pak treba reći: Budući da je tu-bitak bitno samstvenost (vlasništvo). Usp. a vrijeme “subjektivno”. Odakle i zašto i kako su to dvoje od davnina zajedno? (ono tu!) Samo površno u skladu s bićevnošću koja vodi? Ali kako ono “i” jest za to dvoje? I je li se o tome uopće pitalo i može li se pitati? Ono “i” uistinu je temelj biti obaju. blizina i daljina u odluci. istodobni slom ἀλήθεια i preoblikovanje u ὁμοίωσις (ispravnost). Ukoliko se takvo što zbiva u grčkoj tragediji? Poprište trenutka. vrijeme-prostor kao bezdan. A ono. jedincatost i spopad najsvjetlijeg odmaknuća u područje miga iz blagog namaknuća onoga sebeustežućega-oklijevajućega. ako ne već načelno. Prije toga pak ostaje. temeljni pristup ostaje i podloga je za mathesis. Vrijeme i prostor. περιέχον. ono gdje i kada povijesti bitka krčeće-skrivajući se iz dogođenja temeljnog ugođaja suzdržanosti. 310 i to nužno. Taj pristup i njegovo tumačenje ostaju. Sada se. Nelagoda piitanja o “zbiljnosti” i “porijeklu” prostora i vremena znakovita je za vidokrug u kojemu se provodno pitanje što je biće? uopće kreće. On i temeljno iskustvo onoga tu i tako vrijeme-prostora. οὐσία! Ma što tada tome pridolazilo u novoplatonizmu. Tako se s čistim mehanizmom pogotovo ističe proračunjivost. ποτέ – kategorije. Vrijeme i prostor. biti istine pripada bezdano utemeljenje onoga tu kojim biće tek utemeljuje samstvenost i sve istinito. 311 . a prostor i vrijeme u tom se tumačenju učvršćuju jednako tvrdokorno i samorazumljivo kao i predodžba o bićevnosti. njihove neposredno pred-očene protežnosti. Usp. 240. u srednjem vijeku. njihove kvantitativnosti i proračunjivosti? Sve potječe od grčkog temeljnog iskustva οὐσία. zakriven u liku nepojmljenog ali uobičajenog imenovanja “prostora “ i “vremena” zajedno. Jer iskusujući nabačaj ovdje se ne zbiva u smjeru predočavanja neke općenite biti (γένος) nego u iskonski-povijesnom ulasku u poprište trenutka tu-bitka. koja se s Descartesom ističe kao bitna nit vodilja odredbe bićevnosti. pomaknuće u ono otvoreno koje ograđuje i tvori pribivanje i postojanje. ali tako da ono sámo nije iskusivo niti utemeljivo. S prisutnošću je postavljen πέρας. polazeći od kršćanski vjerovane vječnosti i onoga summum ens. Njihova “zbiljnost” i “porijeklo” No koji je put k nekom prvom pred-hodnom i to prijelaznom osvještenju vrijeme-prostora? Od poprišta trenutka tu-bitka. Vrijeme-prostor kao bivanje istine (bivanje bezdanog temelja) dolazi u znanje tek u provedbi drugog početka. ne dolaze ni do kakvog vraćanja u nešto iskonskije. Time su prostor i vrijeme neposredno pred-očeni. nasuprot tome. UTEMELJENJE 240. što bi bilo moguće samo iz pitanja o istini bitka.

242. Time se ne misli čak ni u prenesenom značenju na ono otvoreno vremena koje pripada njegovim odmaknućima i.. nije “prostorno”. i 4. Sve drugo je učeni trik koji samo još više zavodi izvanjskom pristupu poput skupljanja navoda i uspoređivanja. Što se čišće sačuva vlastita bit obaju i što se dublje položi iskon. nešto mjereno. Naprotiv. 312 Tumačenje prostora i vremena iz vrijeme-prostora ne želi pokazati da je dosadašnje znanje o prostoru i vremenu bilo “pogrešno”. koji su se od 19. stoljeća više puta pokušavali. i 3. od nekoć do danas i dr. Prostor i vrijeme – vrijeme-prostor Prostor je iz temelja različit od vremena. svaka bit u sebi u odnosu na drugu ispostavljena u svojoj krajnjoj razlikovanosti. UTEMELJENJE 242. tim prije uspijeva shvaćanje njihove biti kao vrijeme-prostor. obratno. Štoviše. slijepi su i beskorisni i lišeni zbiljskog filozofirajućeg pitanja.V. do. a on se može pratiti samo ako 1. a bez-temelj se. Nema razloga da se on svodi na “vrijeme” zato što je pred-odžba prostora neko vremenovanje. Vremenski prostor znači raspon “vremena” koji obuhvaća od sada do tada. Vrijeme-prostor kao bez-temelj 241. to iskonsko nudi zajednički korijen obaju kao neko drugo od njih. To što se prostor u određenom pogledu predočava kao ordo i kao okvirno polje onoga što je zajedno dano upućuje na to da tako predočen prostor postaje predočiv u nekom sadašnjenju (određenoj vremenitosti). ukoliko kao mjerna jedinica nešto obuhvaća. a da i ne govorimo o tome da posežu samo za “mjestima” iz konteksta pojedinih pitanja i redaju ih. jedinstvo je jedinstvo iskona. a ipak tako da kao korijen treba ono dvoje kao “debla” da bi bilo temelj koji utemeljuje korijen (bit istine). a ne. 2. vrijeme ovdje predočeno kao prostorno. Ali svi ti historijski prikazi. Ali vrijeme-prostor je i u jednom drugom možda zamislivom smislu samo spoj. njemu se tek nalazi mjesto u doduše ograničenom području njegove ispravnosti i objašnjava se da su prostor i vrijeme tako neiscrpni u biti kao i sâm bytak. činilo četvrtim parametrom i time se postavio četvorodimenzionalni “prostor” fizike. vrijeme-prostor. Ako se stoga vrijeme-prostor poima kao bez-temelj. Naprotiv. 1. 313 . na temeljnu bit koja je iskonski jedinstvena vremenu i prostoru. Kao što obična predodžba o “vremenskom prostoru” tj. je razjašnjena bit svakoga od njih kao posebna i 2. Temelj je bit istine. onda se time otvara obostran odnos i pripadnost vrijeme-prostora biti istine. Povijest tih “predodžaba” povijest je istine bytka i i može se pokazati filozofski plodnom samo kao ujedno povijest provodnog pitanja. recimo u tom da je svaka povijesna zgoda bila nekada i negdje te je dakle vremenski-prostorno određena. Iz razmatranja povijesti predožaba o prostoru i vremenu moglo bi se očekivati da baci svjetlo na vrijeme-prostor. tako je i vrijeme-prostor samo spoj prostora i vremena u tom smislu da bi se vrijeme. Ali to ne kazuje baš ništa o tome što sâm prostor jest. Vrijeme-prostor kao bez-temelj Bez-temelj je iskonsko bivanje temelja. štoviše mogla bi biti i samo jedan izlaz na put što vodi prema biti vrijemeprostora. Obična i već stara predodžba o “vremenskom prostoru” Ovdje se misli na jednu odredbu samog vremena i samo vremena.. svaka bit pojmljena u sebi kao izviruća iz nečega iskonskog. naravno. govorimo o “vremenskom prostoru” od sto godina. određenije shvaća polazeći od vrijeme-prostora. neko od . Ovdje su prostor i vrijeme samo zajedno upregnuti pošto su prethodno oba bila poravnata na jednaku razinu brojivoga i onoga što omogućava brojanje. pripadno biti istine kao krčećem temelju za skrivanje. vremenskom rasponu ne pogađa ono što znači vrijeme-prostor. uzeto kao (t) u računu. 3.. to dvoje nisu recimo različiti samo po količini “dimenzija” na koje se obično misli nego su iz temelja posebne biti i samo zbog te krajnje različitosti upućuju natrag u svoj iskon. U riječi “vremenski prostor” stoga se i predočava običan pojam “vremena”. kao u riječi vrijeme-prostor.

nije li to odsutnost istine? Ali oklijevajuće sebeustezanje upravo je krčevina za skrivanje. dolje). kako bi bilo neko sebeustezanje? Svakako. neko traženje. ne na odsutnost danoga unutar njih. ali uvijek bivajući u svojoj istini. Što se temeljitije dokučuje temelj (bit istine). Vrijeme-prostor kao bez-temelj Beztemelj je iskonsko jedinstvo prostora i vremena. U sebeustezanju temelj na odlikovan način iznosi na otvoreno. on oklijeva. Ali na koju se prazninu ovdje misli? Ne na ono nezaposjednuto poredaka i okvira za proračunjivu danost prostora i vremena. neko sebeskrivanje na način ustegnuća temelja. što znači: misliti bez-temeljnost beztemelja. i ne samo to. do-gođenje. Otvorenost krčenja skrivanja zato iskonski nije puka praznina nezaposjednutosti nego ugođeno ugađajuća praznina bez-temelja koji je. No beztemelj se potpuno iskrivljuje ne-temeljem (usp. UTEMELJENJE 242. sam bytak. Pra-temelj se otvara kao ono sebeskrivajuće samo u bez-temelju. A to zato što je istina kao krčeće skrivanje istina bytka kao dogođaja. tj. neko htijenje. jest bytak. Predpogled. 13. To je dakle pojmljeno polazeći od istine kao temelja: pra-temelj. njegova utemeljivanja. stoga odlikovan način otvaranja. i sada treba samo odrediti bit same praznine. to bitnije biva bytak. kako bez-temelj utemeljuje. naime na tek otvoreno one praznine koja je time određena praznina. praznim. dogođaja. iskonsko razjapljenje u oklijevajućem sebeustezanju. biti istine. ono sjedinjavajuće jedinstvo koje im tek omogućava da se raziđu u svoju lučenost. Nemanje temelja. dakle pribivanje istine. u njoj i samo u njoj zadobiva i krčevinu za svoje sebeskrivanje. ona je kao bez-temelj prvo temelj koji utemeljuje samo kao noseće puštanje stršenja kroz dogođaj. a to ovdje znači sklopljen. Jer oklijevajuće ustegnuće je mig u kojemu se proizmiguje tu-bitak. Suzdržanost). dogođenja koje titra amo-tamo i koje. A što je temelj? On je ono sebezakrivajuće – prihvaćanje. No bez-temelj kao nemanje temelja treba biti bivanje istine (krčećeg skrivanja). a ipak zapravo ne utemeljuje. Temelj: sebeskrivanje u nosećem stršenju. temeljeći se u istini (bivanju onoga tu). kao temelj u sebeskrivanju. 314 Dokučivanje temelja mora se pak odvažiti na skok u bez-temelj te izmjeriti i izdržati sâm bez-temelj. držanje sebe pred oklijevajućim uste315 . Svakako.V. Ali budući da je istina krčeće skrivanje bytka. No bez-temelj je i prije iskonska bit temelja. ali ne na način kako pribiva ono dano nego bivanje onoga što tek utemeljuje prisutnost i odsutnost bića. Bez-temelj izostanak. A krčenje. Bez-temelj je prvobitno krčeće skrivanje. ali krčevina ujedno da bi se u njoj pokazalo oklijevanje. utemeljujući. zbiva se iskonska krčevina. No ne mora li to nailaziti na neki zahtjev. Bez-temelj kao nemanje temelja u navedenom smislu prva je krčevina otvorenoga kao “praznine”. nego na vrijeme-prostornu prazninu. upravo opstojnost krčećeg skrivanja. u skladu s ugađajućim migom dogođaja. Ali bez-temelj kao bivanje temelja nije nikakvo puko sebeustezanje kao jednostavno povlačenje i odlazak. kao suzdržanost (usp. Dogođaj ugađa i prožima bivanje istine. Što je bez-temelj? Koji je njegov način utemeljivanja? Bez-temelj je nemanje temelja. ali svako od toga dvoga biva kao dogođaj. bivanje istine. jer neko nošenje. Ukoliko temelj također i upravo u beztemelju još utemeljuje. Ali ustegnuće nije neko ništa već odlikovan iskonski način ostavljanja neispunjenim. Pra-temelj. Ona jest samo kao tu-bitak. “pribivanje”. Temelj treba bez-temelj. Zapravo se to uvijek može samo misliti iz pra-temelja. koje se zbiva u sebeustezanju. “Nemanje” kao sebeustezanje (oklijevajuće) temelja je bivanje temelja kao bez-temelj. Bez-temelj je oklijevajuće ustegnuće temelja. nije puko zjapljenje i zijevanje (χάος – nasuprot φύσις) nego ugađajući udešaj bitnih po-maknuća upravo toga iskrčenoga koje pušta da ono sebeskrivanje stoji u njega. Istina utemeljuje kao istina dogođaja. U ustegnuću se otvara iskonska praznina. a to kao stršenje kroz ono što treba utemeljiti. ugođen. i to je titranje obrata između doziva i pripadnosti. Bez-temelj je bez-temelj. i u provedbi uskoka u njegov titravi obrat. “Praznina” nije ni puko nezadovoljenje nekog očekivanja i nekog željenja.

Uprostorenje utemeljuje i poprište je trenutka. Sklop tog bivanja uvijek se iznova mora postavljati u nabačaj: bit istine je krčeće skrivanje. U njega su ušla odmaknuća. Time oni imaju svoju bit iz onoga odakle je temelj temelj. iščekuje neki doziv bytka) stavlja na odlučivanje ono da li i da li ne spopada bytka. o čemu valja odlučiti. ono tako daruje mogućnost darivanja i dogođenja. odmiče u budućnosnost i time ujedno budi neko bilujuće koje u susretu s budujućim tvori sadašnjost kao ulaženje u napuštenost. budući da je iskonski sjećajuće-očekujuća (pripadnost bitku i doziv bytka). obratno. Odakle vremenovanje i prostorovanje imaju svoje zajedničko porijeklo i svoju lučenost? Kakve je vrste to iskonsko jedinstvo da se baca kako bi se razišlo u tom lučenju. Vrijeme-prostor kao bez-temelj gnućem. istina je temelj bytka. No ono sebeustežuće usteže se oklijevajući. Mig je oklijevajuće sebeustezanje. istodobno odmičući i namičući. i on sâm biva samo kao sabiranje odmaknućâ. Sebeustezanje udešava odmaknuće vremenovanja. “Praznina” je ispunjena nužda napuštenosti od bitka. što upućuje na temelj. No istina kao temelj iskonski utemeljuje kao bez-temelj. To namaknuće priznaje mogućnost darivanja kao bivajuću mogućnost. Noseći ga i puštajući da strši. i u kojem su smislu oni razlučeni ovdje upravo sjedinjeni kao bivanje bez-temeljnosti? Ovdje se 316 ne može raditi o nekakvoj “dijalektici” nego samo o bivanju samog temelja (dakle istine). Sâm 317 . “Temelj” ne iskonskiji od bytka nego iskon kao ono do čega se doskače u njemu. dogođaju. ono bez-temeljno. I on sâm utemeljuje kao jedinstvo vremenovanja i prostorovanja. Samo ondje gdje se neko dano zaustavlja i utvrđuje izviru rijeka “vremena” što teče mimo njega i “prostor” koji ga okružuje. ona sadašnjost koja je uzdignuta i jedina usmjerena spram odluke: trenutak. čime se vrijeme-prostor utemeljuje kao poprište trenutka odluke. već štoviše nužda suzdržanosti koja je nabačaj što u sebi provaljuje. Sebeustezanje ne stvara samo prazninu lišavanja i iščekivanja nego s njima prazninu koja u sebi odmiče. istinu bitka. Zato nazivanje “prazninom” onoga što se u do-gođenju suzdržanosti otvara u oklijevajuće ustegnuće nije primjereno i još uvijek je previše određeno teško prevladivim orijentiranjem po prostoru stvarî i vremenu djelovanja. nije puko potonuće i preminuće u nekom neimanju nego. noseći ga. “Praznina” ne kao ono što ide uz neku oskudicu. Ono što se otvara za skrivanje iskonski je daljina neodlučivosti o tome kreće li se bog od nas ili prema nama. Ali odmaknućem u ono sebeustežuće (to je upravo bit vremenovanja) već bi sve bilo odlučeno. Ta “daljina” neodlučivosti jest prije svakog izdvojenog “prostora” i svakog izuzetog vremena koje teče. u kojemu se drži trenutak te time i vremenovanje (kao iskonski beztemelj? “Praznina”? Niti ona niti punina). pušta da njegovo titranje strši kroz ono otvoreno. njegova beztemeljnost. Namaknuće utvrđuje napuštenost i ona se mora izdržati. te predodžbe moraju dobiti svoju odredbu po svojem porijeklu iz prvobitnih vremenovanja i prostorovanja. Razgovjetnije. Tako nešto izvire tek iz sklanjanja istine i dakle vrijeme-prostora u biću i to prvo u onome što je dano kao stvar i onome što se preokreće. iz dogođaja. “Nemanje” temelja. vremenujući i prostorujući. obratno. temeljni ugođaj najiskonskije pripadnosti. daje joj prostor. vremenovanje kao taj udes sebeustezanja (oklijevajućeg) bez-temeljno utemeljuje područje odlučivanja. ali kao sjećajuće-iščekujuću. Ono prihvaća dogođaj i. Ali ovdje je kritično mjesto za pravi pojam o bez-temelju. UTEMELJENJE 242. To namaknuće je obdržaj. Bez-temelj kao prvo bivanje temelja utemeljuje (pušta da temelj biva kao temelj) na način vremenovanja i prostorovanja. kao oklijevajuće ujedno je najiskonskije namaknuće. Ona biva i prije svake dimenzionalnosti. To znači: u toj daljini i njezinoj neodlučivosti pokazuje se skrivanje onoga što u skladu s ovim otvaranjem zovemo bog. njezina nužda. Sjećajuće iščekivanje (koje se sjeća jedne zakrivene pripadnosti bytku. Vremenovanje i prostorovanje ne mogu se shvatiti polazeći od uobičajene predodžbe prostora i vremena nego. No ta napuštenost u sebi. ali već stavljena u otvoreno i tako u odnosu spram jedincatosti bytka i njegove neiscrpnosti. “Praznina” je jednako tako i zapravo punina još-neodlučenoga. Namaknuće je uprostorenje dogođaja. ugođena je iz oklijevajućeg sebeustezanja.V.

Ta bit bytka jedincata i jednokratna i time dostatna najdubljoj biti bytka. ovlaštenje vrijeme-prostora kao bivanja istine unutar budućeg utemeljenja tubitka sklanjanjem istine dogođaja u biće koje se time preoblikuje. kao doziv u pripadnost samom dogođaju. Odakle. 142. tj. nikada ne namičući. sve dok se nije iz temelja pitalo pitanje o biti istine kao predpitanje temeljnog pitanja filozofije (kako biva bytak?). o njihovu odnosu spram “stvarî”. Vrijeme-prostor u toj iskonskoj biti nema još ništa od “vremena” i “prostora” po sebi koje se obično zna. Prostor je namičuće bez-temeljenje obdržaja. a ono je proizmignuće kao početna bit dogođaja. Ali taj mig dolazi do namigivanja samo u nazvuku bytka iz nužde napuštenosti od bitka i samo ponovno kazuje: ni iz doziva ni iz neke pripadnosti. pitanje o “zbiljnosti” prostora i vremena. npr. Bit bytka). onda je njihovo porijeklo. φύσις također jedincata i jednokratna. učinjeno vidljivim iz biti bitka. vrijeme-prostor. Namaknuće je beztemeljan obdržaj sabiranja. 241. Na sva ta pitanja ostaje ne samo nemoguće odgovoriti nego već i pitati ih sve dok se prostor i vrijeme nisu pojmili iz vrijeme-prostora. Vrijeme i prostor (iskonski) ne “jesu” nego bivaju. usp. Skok. a namaknuće se čini otuđenjem. Utemeljenje. 2. bez-temelj utemeljujuće. pravo razjašnjenje. Vrijeme uprostoruje. 4. tj. Bez-temeljenje temelja time nije iscrpljeno u svojoj biti nego se samo učinilo razgovijetnim kao utemeljenje onoga tu. utemeljenju tu-bitka kao područja odlučivanja za bytak. razvoj prostora i vremena iz posebno i iskonski pojmljenog vrijeme-prostora kao beztemelja temelja unutar mišljenja drugog početka. koje je bez-temeljna bitna vrijemeprostornost otvorenosti skrivanja. beztemeljno. UTEMELJENJE 242. Vrijeme-prostor je namičuće-odmičući sabirući obdržaj. Jer čini se da je odmaknuće raspršenje. Povezanost vrijeme-prostora s prostorom i vremenom i njihov razvoj iz njega jednim je dijelom najlakše pojasniti tako da se po319 . otvara dogođaj i postaje provediv nabačaj iskona vrijemeprostora kao iskonskog jedinstva iz beztemelja temelja (mreža. Prostor uvremenjuje. Prethodno još treba razlikovati: 1. iz jedinstva oklijevajućeg ustegnuća. bilujuću povijest od onih τόπος i χρόνος unutar tumačenja bića kao φύσις na temelju nerazvijene ἀλήθεια (usp. On je sebeotvaranje onoga sebeskrivajućeg kao takvog i to sebeotvaranje za do-gođenje i kao do-gođenje. Ali sámo oklijevajuće ustegnuće ima taj iskonski sjedinjavajući udes sebeustezanja i oklijevanja iz miga. dakle. tj. lučenost u vremenovanje i prostorovanje? Iz odmaknuća i namaknuća. onoga tu. čije bivanje postaje povijesnim u utemeljenju onoga “tu” tu-bitkom (njegovim bitnim putovima sklanjanja istine). počinjući u drugom početku. To suprotno upravo je ono bitno i upozorava na njihovu iskonsku međusobnu upućenost na temelju njihove lučenosti. 3. bez-temeljenje temelja: bivanje istine. o njihovoj “beskonačnosti”. to je pitanje još previše mnogoznačno i pogrešno protumačivo. nego se samo iz onoga između. Vrijeme je odmičuće bez-temeljenje sabiranja. a namaknuće kao obdržaj.V. a ipak u sebi sadrži razvoj u njih i to u nekom većem bogatstvu nego što se dosada moglo pokazati matematiziranjem prostora i vremena. iz čijeg titranja oboje proizlaze. Kako od vrijeme-prostora dolazi do “prostora i vremena”? Postavi li se tako. Ali oni i nemaju ništa zajedničko kao jedinstvo nego je ono što 318 ih sjedinjava. nikada ne odmičući. Ako je ono vremenovanje i ono prostorovanje iskonska bit vremena i prostora. Odmaknuće je beztemeljno sabiranje na obdržaj. To izviranje nije pak otrgnuće nego naprotiv: vrijeme-prostor samo je razvoj biti bivanja istine. Prostor i vrijeme – vrijeme-prostor. koji se zahtijevaju u svojoj temeljnoj različitosti. onda u svakom od toga leži nešto suprotno. Odakle lučenost odmaknuća i namaknuća? Iz oklijevajućeg ustegnuća. Ako se odmaknuće pokazuje kao sabiranje. što im daje da izviru u onu nerazdvojnu upućenost. rastvaranje odnosno odstranjenje teškoća koje su oduvijek u dosadašnjoj povijesti mišljenja okruživale ono što se zna kao prostor i vrijeme. str. Vrijeme-prostor kao bez-temelj je vrijeme-prostor kao jedinstvo iskonskog vremenovanja i prostorovanja iskonski poprište trenutka.). bez-temelj koji je tako sklopljen i odgovarajuće ugađa. 378???f.

Njoj treba ono što dobiva u otvorenosti. Ono nije bivanje ako nikada ne biva u sklanjanju. Sabiranje odmaknuća ima neizmjerenu. No gdje taj put treba počinjati? Ne moramo li za to prvo shvatiti današnje odnose spram bića. Na putu koji polazi od “bića” (ali već ušavši u otvorenost prijepora zemlje i svijeta) zatim je prigoda da se dosadašnje razmatranje o prostoru i vremenu uklopi u početnu raspravu (usp. “Bitak i vrijeme” o prostornosti tu-bitka. Nabačaj tog tumačenja neizrečeno je određen znanjem o vrijeme-prostoru kao bezdanu. Sklanjanje pripada bivanju istine. prvi početak). već zatrpava netemeljem (usp. doduše oboje. u njemu. sadrže neko “ne”. Ali to sklanjanje otvorenoga ujedno i unaprijed mora biti tako da otvorenost postaje bivstvujuća na taj način da u njoj biva sebeskrivanje te time bytak. posve neovisno o tome što istina nikada i nije dana. Ali presudno ostaje pitanje: kako dolazi do onoga što u prostoru i vremenu dopušta matematiziranje? Odgovor je u osvještenju onog zbivanja u kojem se bez-temelj. Sklanjanje nije naknadno smještanje po sebi dane istine u biću. a to je neko uvijek različito biće (stvar – pribor – djelo).V. nemjerljivu daljinu onoga pridanoga i zadanoga što mu je dodijeljeno. a to znači: bez pomaknuća temeljnog odnosa spram samog bytka i spram istine (usp. kao koje tu-bitak mora biti utemeljen. Bez-temelj nije “negativan” jednako kao ni oklijevajuće ustegnuće. jer nikada se ne može provesti bez nekog potresa. Prema tome. pribora. Obdržaj namaknuća ima nezatvoreno prostranstvo zakrivenih mogućnosti miga. UTEMELJENJE kuša same prostor i vrijeme izdvojiti iz dosadašnjeg tumačenja. netom dokučen. Bez-temelj je tako u sebi vremenujući-prostorujući-povratnotitrajuće poprište trenutka onoga “između”. onako kako u njima stojimo. Mora se pokazati u kojoj istini i kako u njoj svaki put stoji biće. str. gore str. koje pripada samom bytku i tako dogođaju. ali ih ipak shvatiti u tom smjeru u njihovu pred-matematičkom obliku (usp. Ono otvoreno bez-temelja nije lišeno temelja. 320 e) Bivanje istine kao sklanjanje 243. 13???f. djela. dakle predočiti si nešto krajnje uobičajeno? A upravo je to najteže. Dakle mora biti moguće – doduše s odgovarajućim predskokom u bytak – polazeći od “bića” naći put k bivanju istine i na tom putu učiniti vidljivom pripadnost sklanjanja istini. 5. polazeći od stvari. No to najbliže sebeskrivanje samo je tračak bez-temelja i time istine do321 . naravno. sámo tumačenje mora pobuditi nova iskustva. Za malobrojne – Za rijetke. ako se “bit” istine naznači kao krčevina za sebeskrivanje. i 241???. Suprotan put polazeći od “prostora” i “vremena” (usp. Ali to je iskonsko ne. no ipak je oklijevajuće ustegnuće prvo i najviše zabljesnuće miga. Prostor i vrijeme – vrijeme-prostor): Suprotnim je putem najsigurnije poći tako da se u nekom tumačenju učine vidljivima prostornost i vremenitost stvari. Krčevina se mora utemeljiti u svojemu otvorenom. o filozofskoj spoznaji. biva neko “ne”. onda se to zbiva samo kako bi se prvo razvilo bivanje istine. Mora postati razgovijetnim kako su ovdje svijet i zemlja u prijeporu i kako se taj prijepor te stoga i oni sami razotkrivaju i skrivaju. neposredno (“logički”) mišljeno. vremenitost kao povijesnost). Ali. Dojam da se radi o nekom samorazumljivom opisu po sebi bezopasan je jer put tog tumačenja i želi ispostaviti prostor i vrijeme u smjeru vrijeme-prostora. makinacije i sveg bića kao sklanjanje istine. Iskonskije pojmljeno. Bezdan nije ono ne svakom temelju kao lišenost temelja nego ono da temelju u njegovom skrivenom prostranstvu i daljini. 386???f. Doigra).). Put odavde i put od bića moraju se susretati. Predpogled.

Svaki nabačaj je vihor. Jer sklanjanje istine u biću. Sklanjanje istine kao rast natrag u zatvorenost zemlje. djelima. navedena predavanja). prepiranje prijepora. Početno mišljenje (nabačaj) * Usp. Sve veća instrumentalizacija tehnike ne samo da razvija nju samu nego pojačava njezinu moć u neizmjerno i nezadrživo. 21. Ali razumijevanje povezanosti koje ovdje bivaju zahtijeva da se iz temelja oslobodimo jednostavnog načina mišljenja na način predočavanja pribivajućega (bitka kao prisutnosti i istine kao prispodobljavanja onome pribivajućem) i da misaoni pogled postavimo tako da on ujedno promjerava cijelo bivanje istine. ukratko u puštanju jednoga svijeta da svjetuje.V. Istina biva samo i već uvijek kao tu-bitak i time kao prepiranje prijepora. Sklanjanje istine u istinitome gođaja. Istina i sklanjanje* Svakom sklanjanju istine u biće pripadaju. 35. Sklanjanje jednako određeno uvijek postavlja sebeskrivanje u ono otvoreno kao što je i sámo prožeto krčevinom sebeskrivanja (usp. Taj rast natrag nikada se ne odvija u pukim pred-odžbama i osjećajima nego uvijek u brigovanju. Sklanjanje istine u istinitome Sklanjanje je u temelju očuvanje dogođaja prepiranjem prijepora. titraj. osim ako je još veće i bitnije osvještenje utemeljenja tu-bitka kao nužnosti koja iziskuje mir i dugu spremnost za oklijevajuću iznenadnost trenutaka. 245. Istina i sklanjanje** Odakle sklanjanje ima svoju nuždu i nužnost? Iz sebeskrivanja. Nijedno od toga dvoga ne zbiva se bez suodređenja drugim. štoviše da bi se očuvalo. istrajnost. 39. Jer samo tako tubitkovno utemeljena povijest ostaje u dogođenju i tako pripadna bytku. u čijoj se opstojnosti izvojuje pripadnost dogođaja. u pribor. odricanje (doista pojmljeno. Stoga pri tom nabačaju biti istine unaprijed nema mjesta za neko još uvijek lako zamislivo učitavanje platonovskog odnosa. Ali istina biva u najpunijoj i najbogatijoj krčevini najdaljeg sebeskrivanja samo na način sklanjanja po svim putovima i načinima koji sklanjanju pripadaju te koji povijesno nose i vode ustojno izdržavanje tu-bitka i tako tvore bitak naroda. No uvijek mora biti očuvanje sebeskrivanja. ne podsjeća li to i prerazgovijetno na uobličavanje “ideje”. izopačenje?). No to istinito jest ono što jest samo kao ne-istinito. uz pretpostavku da to ne sklizne u puko održavanje pogona. zgotovljenju. trenutak. Zbivanje se preobražava u prijepor zemlje i svijeta i tako ostaje sačuvano (zašto). (O iskonu razlikovanja εἶδος-ὕλη također usp. UTEMELJENJE 246. usrećenje. * Der Ursprung des Kunstwerkes (Holzwege (Gesamtausgabe Band 5)) ** usp. 244. Svaka izvedba je opuštenost. Predpogled. Učiniti dostupnim sklanjanje istine iz njezinih najbližih načina brigovanja odgovarajuće prostoru i vremenu. 246. onoga εἶδος u ὕλη? Ali već formulacija sklanjanje istine u biće vodi u zabludu. iz-kusuje je kao stvar. ujedno nebivstvujuće i netemeljno. Predpogled. nabačaj i izvedba. Tako istina uvijek biva kao neko sklonjeno istinito.. i forma pripadne nepravosti. Očuvanje sebeskrivanja (oklijevajućeg ustegnuća) nije puko održavanje nekoga danog nego nabacujuće vezivanje za ono otvoreno. dokaz te povezanosti u frankfurtskim predavanjima 1936*). potrebno je sklanjanje tog zbivanja. Da se ono ne bi odstranilo. jer bi se moglo pomisliti da istina ikada može već prije toga za sebe biti “istina”. Prepiranje prijepora stavlja istinu u djelo. a oboje uvijek iz razloga nužnosti nekog sklanjanja. svako na različit način. Dogođaj 322 323 . provodi je u činu i žrtvi.

. 325 324 . radnici u industriji. Veliki broj. posvećeni zarađivanju.V.”Industrija” (pogoni). UTEMELJENJE 247. BUDU Ć I * * Der Ursprung des Kunstwerkes (Holzwege (Gesamtausgabe Band 5)) * usp. njezina bit. Nužno potpadanje kiču i onome nepravcatom. istrgnuti iz zavičaja i povijesti. makinacija i posao. Kakva preobrazba čovjeka ovdje počinje? (Svijet – zemlja?) Makinacija i posao. Opsluživanje koje iziskuje. 44f. raskorjenjivanje koje donosi. VI. Mašina i makinacija (tehnika) Mašina. čista protežnost i sve veće izravnavanje i pražnjenje. 47f. Überlegungen V. Mašinski odgoj. Utemeljenje tu-bitka i putovi sklanjanja istine Iz tog je područja uzeto i zato ovamo pripada posebno pitanje o “iskonu umjetničkog djela” (usp. VII. frajburška i frankfurtska predavanja*). ono divovsko.

A teško ga se može imenovati jednom riječju. 5. Oni koji se odupiru udaru bytka. Budući Oni stranci jednakog srca. jednako odlučni za darivanje i uskraćivanje što su im suđeni. osim nazivom suzdržanost. Te buduće valja pripremiti. Čuvari istine bytka. Ali tada se ta riječ mora uzeti u cijeloj punini iskona koja povijesno prirasta njegovu značenju iz proizmišljanja dogođaja. Budući* su oni idući kojima se kao unatrag o-čekujućima u žrtvujućoj suzdržanosti upućuje mig i spopad daljenja i bliženja posljednjeg boga. Temeljni ugođaj budućih** Nazvuk i doigra. Predpogled. Takvoj pripremi služi početno mišljenje kao izmuknuće dogođaja. 326 327 .248. Predpogled. str. No taj temeljni ugođaj ne treba se toliko opisati koliko proishoditi u cjelini početnog mišljenja. Najtiši svjedoci najtiše tišine u kojoj jedan nečujan zamah okreće istinu iz zbrke svih izračunatih ispravnosti natrag u njezinu bit: držati skrivenim ono nakskrivenije. 249. skok i utemeljenje imaju svako svoj provodni ugođaj i oni se iskonski usuglašavaju iz temeljnog ugođaja. Za malobrojne – Za rijetke. uzdrhtaj prolaska odluke bogova. Budući: polagani utemeljitelji te biti istine koji dugo slušaju. 14???ff. “Odluka” ** usp. Ali mišljenje je samo jedan način na koji malobrojni dosežu skok u bytak. 45. * Usp. bivanje bytka. u kojoj se biće uzdiže u jednostavnu vladavinu biti svake stvari i daha.

U njemu budući jesu. Oni istinski pro-padajući ne znaju za tmurnu “rezignaciju” koja više neće jer neće ništa buduće. što je to drugo nego odlučnost za krajnje osvještenje? Ta odlučnost izrasta pak iz otvorenosti za ono nužno koje čini nezaobilaznim iskustvo nužde napuštenosti od bitka. To je znanje povrh toga beskorisno i nema “vrijednosti”. To znanje zna časke zbivanja koje povijest tek tvori. neka lišenost. Utemeljenje. prestanak iza privida divovskoga i masovnoga i prvenstva uređenja pred onim što ono treba ispuniti. nemoć da se nastavi. Svi drugi moraju se pro-padanja bojati i zato ga nijekati i poricati. Traženje je u sebi buduće i neko dolaženje-u-blizinu bitku. Piitanje o biti istine i o bivanju bytka. trenutka i poprišta u kojima pada odluka o nadolasku i izostanku bogova. Bit naroda i tu-bitak* Neki narod je narod samo ako dobiva svoju povijest u nalaženju svojega boga. pad je u zamuknutu pripremu budućega. Provodni ugođaji su ugođeni i ugađaju u međusobnom jednozvučju. Pro-padajući su uvijek pitajući. ono se samo prilagođava postignutom rezultatu. u samstvenost tu-bitka u kojemu se zbiva krčenje i skrivanje bića. tj. To je propadanje najprviji početak. A iskustvo te nužde opet ovisi o veličini snage sjećanja. Ta povijesna spoznaja nikada se ne sastoji u utvrđivanju i opisivanju sadašnjih stanja i situacija zgoda te ciljeva i zahtjeva koje one imaju. Provodni ugođaj nazvuka je strava u napuštenosti od bytka koja se raskriva i ujedno plahost pred nazvučujućim dogođajem. usp. 328 329 . * predavanje u zimskom semestru 1934/35 “Hölderlins Hymnen ‘Germanien’ und ‘Der Rhein’” (Gesamtausgabe Band 39). mišljeno u bitnom smislu. siguran svjetionik koji svijetli pred svakim obožavanjem i zahvaljujući kojemu smo jedino otvoreni za nazvuk onoga najjedincatijega i najvećega. onog boga koji ga sili preko njega samoga i tako ga * usp. 251. Naš čas je doba propadanja. oni ustojni koji se neizloženi izlažu piitanju. Budući Oni stoje u gospodskom znanju kao istinskom znanju. Traženje nikada nije neko puko još-ne-imanje. Überlegungen V.VI. Doba pro-padanja mogu znati samo pripadni. Tubitak. Iskonsko jednozvučje provodnih ugođaja potpuno se ugađa tek temeljnim ugođajem. (O ugođaju usp. predavanje u ljetnom semestru 1942 “Hölderlins Hymne ‘Der Ister’” (Gesamtausgabe Band 53) Pro-padajući u bitnom smislu su oni koji ono dolazeće (buduće) pro-sijecaju i žrtvuju mu se kao njegov budući nevidljivi temelj. ono bitno u predavanjima o Hölderlinu*) 250. Jer ono je njima samo slabost i neki kraj. to se ne može izračunati ni iznuditi. Ne-mir piitanja nije prazna nesigurnost nego otvaranje i njegovanje onog mira koji kao sabiranje na ono najupitnije (dogođaj) iščekuje jednostavnu prisnost doziva i krajnju srdžbu napuštenosti od bitka. BUDUĆI 251. Piitanje te vrste suzdržanost je traženja gdje se i kako može utemeljiti i skloniti istina bitka. Čime mora počinjati znanje onih koji istinski znaju? Pravom povijesnom spoznajom. predavanje u zimskom semestru 1941/42 “Hölderlins Hymne ‘Andenken’” (Gesamtausgabe Band 52). No izopačenost propadanja ide svojim vlastitim i drugim putem. Bit naroda i tu-bitak Temeljni ugođaj sadrži duhovni stav hrabrosti kao ugođeno-znajuće volje dogođaja. Strava i plahost tek zajedno omogućavaju mislilačku provedbu nazvuka. Tko će doći do tog znanja. Prvo i zapravo. a to je zastoj. ono ne važi i ne može se neposredno prihvatiti kao uvjet pogona koji se upravo odvija. Pro-padanje. traženje je ulaženje u područje u kojemu se istina otvara ili usteže. Traženje tek dovodi tragatelja k njemu samome. u cjelini o gospod-stvenosti znanja. 35f. jednako kao ni za bučni “optimizam” koji usprkos svim uvjeravanjima još istinski neće jer se zatvara za htijenje da nadiđe sebe i samoga sebe zadobije tek u preobrazbi. i kao tako ugođene njih određuje posljednji bog. Tako gledano. to znači znanjem područja i zadržavanjem (pitajućim) u području iz kojega se odlučuje buduća povijest. Samo-bitak je nalaz koji leži već u traženju.

kojima je zemlja ostala samo još kao ono što se može iskorištavati? Suzdržanost i zamuknutost bit će najprisnija svetkovina posljednjeg boga i izborit će se za vlastiti način uzdanja u jednostavnost stvarî i vlastitu struju prisnosti namičućeg odmaknuća svojih djela. ali krajnje suprotnosti taj će bog podići nad svoj narod kao putove kojima narod izlazi preko samoga sebe kako bi još jednom našao svoju bit i iscrpio trenutak svoje povijesti. Malobrojni budući ubrajaju među sebe one bitno neugledne. tek izvire obrazloženje zašto “život” i tijelo. razjareni gnjev onoga strašnog da je tu-bitak najdublji poredak iz kojega prepiranje tek uzima svoj zakon. Tu-bitak – prožimanje svih odnosa daljenja i blizine (spopad) posljednjeg boga. 252. On nosi jednu izvjesnost koja je pogođena najplahijim i najdaljim migom posljednjeg boga i usmjerena je na upad dogođaja. Poredak je ono najjednostavnije što se pokazuje i rado se pogrešno vidi kao nešto “uz” pojave i “iznad” njih. nošeni najdubljom plahošću da ikada budu neko neuvjetovano. Iz dogođaja. Plemenitost udesa i krepkost povjerenja u mig. ne vidi se. 331 . kojim titra jednozvučje blizine bogu koja se niti uzoholjuje niti tone nego si je za jedini prostor svojega titranja uzela čvrstoću najprisnije plahosti. Tu-bitak i oni budući posljednjeg boga Najjednostavnije.VI. događa ih i ovlašćuje za sklanjanje svoje istine. Samo tada on izbjegava opasnost da kruži oko samoga sebe i ono što su samo uvjeti njegova opstanka obožava kao svoje neuvjetovano. Njihovo slućenje i traženje jedva su prepoznatljivi za njih same i njihov pravcati nemir. Svi oni utemeljuju tu-bitak. ujedno u tuzi i u radosti. BUDUĆI 252. oni u utemeljenom tu-bitku ustojni suzdržane duše. Hölderlin je najbudućiji jer dolazi iz najvećih daljina i u tim daljinama promjerava i preobražava ono najveće. ali koji u svojoj unutarnjoj ljepoti sabiru prve zrake svjetla posljednjeg boga i odražavajući opet daruju malobrojnima i rijetkima. Svijet i zemlja u svojem će prijeporu podići ljubav i smrt u njihov najviši oblik i u vjernost bogu te izdržati smutnju u mnogostrukom svladavanju istine bića. što je on drugo nego utemeljenje bitka tih bića. tj. Kako se u suzdržanoj zamuknutosti taj mig čuva kao mig. pripadaju povijesti i na svoj način opet uzimaju povijest natrag u sebe i u svemu tome samo služe prijeporu zemlje i svijeta. kojima jedinima pri-dolazi bitak (skok) kao dogođaj. u kojemu se povijesno temelji ta pripadnost. Hoće li tada biti kraj doba bogova i hoće li početi pad opet u puki život bića siromašnih svijetom. zbog čega se bogove traži unutar bića. pleme. budući prisna prijeporu. Jer njihova je bit. Budući posljednjeg boga u prepiranju tog prijepora izborit će dogođaj i u najdaljem pogledu natrag sjetiti se najvećega od stvorenoga kao ispunjene jednokratnosti i jedincatosti bitka. Uz to će ono masovno otpustiti sve svoje bijesne spletke i otplaviti sve nesigurno i polovično. Bezmjernost onoga samo bivstvujućega. u onom temeljnom ugođaju suzdržanih kojemu se jedinome otvara i zatvara krševitost bytka. rađanje i spol. kao bivstvujući moraju se pripremiti. Bit naroda temelji se u povijesnosti sebipripadajućih iz pripadnosti bogu. ujedno blizu dogođaju. nebića u cjelini i rijetkost bitka. kojima ne pripada javnost. 330 sklanjanje istine pustit će da ono najskrivenije bude skriveno i tako mu dati jedinu sadašnjost. Plod i slučaj. Hölderlin je njihov pjesnik izdaleka i zato najbudućiji pjesnik. sve ono što se samo tješi onime dosadašnjim. Ali kako da nađe boga ako nema onih koji ga za njega zamuknuto traže i kao ti tragatelji moraju čak stajati naizgled protiv tog još ne narodnog “naroda”! No sami ti tragatelji prvo moraju biti. spopad i mig. no taj je nemir mirna opstojnost krševitosti. Tu-bitak. Ako se traži i ne nalazi i stoga se sebe gura u prisilne makinacije. onih budućih posljednjeg boga. Tu-bitak i oni budući posljednjeg boga ponovno postavlja u biće. onda nema slobode suzdržanog čekanja i sposobnosti očekivanja nekog susreta i nekog miga. Taj poredak obasjava sve što susreće i pušta da prvo iskusimo ono jednostavno bitnoga. u osnovi: zemlja. Malobrojni od tih budućih jesu već danas. Budući. i kako je takvo čuvanje uvijek istodobno u odlaženju i dolaženju.

pogotovo na kršćanskog 332 333 .VII. POSLJEDNJI BOG Posve drugi u odnosu na bile.

štoviše prvu utemeljenu istinu bytka. tišina prolaska posljednjeg boga. Ali kako to? Hoće li jedno ili drugo postati buduće zbivanje. Ono posljednje zato izmiče svakom računu i zato mora moći podnijeti teret najglasnijeg i najčešćeg pogrešnog tumačenja. U tome se temelji iskon budućeg stila. Uskraćivanje Ulazimo u vrijeme-prostor odluke o bijegu i nadolasku bogova. suzdržanosti u istini bytka. baš bilo sâm kraj? Što kada bi se povrh toga bytak prvi put morao pojmiti u svojoj istini kao dogođenje. punina uslišenja bytka u uskraćivanju. kao koje se događa ono što zovemo uskraćivanje? To nije ni bijeg ni nadolazak. mora li jedno ili drugo određivati očekivanje što raste? Ili je odluka otvaranje jednog posve drukčijeg vrijeme-prostora za neku. bijeg ili nadolazak bogova. Ono posljednje je ono što ne samo treba nego sámo i jest najduže pred-hodništvo. nego nešto iskonsko. Kako bi ono inače moglo ostati ono prestižuće? Ako tako slabo razumijemo već “smrt” u njezinoj krajnosti.253. a niti kako bijeg tako i nadolazak. tj. Uskraćivanje je najviše plemstvo darivanja i temeljna crta sebeskrivanja. dogođaj? Što kada bi ono područje odluke u cjelini. a očitost sebeskrivanja tvori iskonsku bit istine bytka. ne prestanak nego najdublji početak koji se. kako da onda budemo već dorasli rijetkom migu posljednjeg boga? 254. 334 335 . najteže sustiže. najdalje sežući. Samo tako bytak postaje sámo začuđenje.

U biti namigivanja leži tajna jedinstva najprisnijeg približavanja u krajnjoj udaljenosti. mjerenje najdaljeg vrijeme-prostora djelovanja bytka. naprotiv: sada je sve obuhvaćeno u planiranu upravljivost i točnost sigurnog odvijanja i ovladavanja “bez ostatka”. To krajnje bivanja bytka zahtijeva ono najdublje nužde napuštenosti od bitka. Ali toj istini bytka. Krajnjem bogu potreban je bytak.VII. jer sve to posljednji bog mrzi prije svega. Što je taj iskonski obrat u dogođaju? Samo spopad bytka kao dogođenje onoga tu dovodi tu-bitak njemu samome i tako provedbi (sklanjanju) ustojno utemeljene istine u biće koje nalazi svoje poprište u iskrčenom skrivanju onoga tu. istini onoga tu njime pripremiti poprište trenutka odluke i tako prepiranja i time sklanjanja u biću. Tako dogođaj “jest” najviša vladavina kao protuobrat obraćanja i bijeg bilih bogova. on opet mora pripadati dogođaju kao skrivena mogućnost utemeljujućeg bivanja bytka. Obrat u dogođaju No tu-bitak je dogođen u bytku kao utemeljenje stražarstva te tišine. pripremanje spremnosti za namičuće odmaknuće u istinu bytka. suzdržanost. krugova i kruženja. njega potrebit postavljati ga u doziv i tako dovoditi pred prolazak posljednjeg boga. Obrat što biva u dogođaju skriveni je temelj svih drugih obrata. u njihovu porijeklu tamnih. Obrat biva između doziva (pripadnome) i pripadnoga (pozvanoga). dogođaj. jedincatosti izbora najkraćeg i najstrmijeg puta. Bijeg i nadolazak bogova sada se spajaju u ono što je bilo i ustežu se prošlome. zakon velikog osamljivanja u tu-bitku. istina i jezik). Obrat u dogođaju* Dogođaj ima svoje najdublje zbivanje i svoj najdalji proboj u obratu. ne prazne i divovske vječnosti nego najkraće staze. a time nezaobilazno iznuđeno opustošenje čovjeka nadoknađuje se “doživljajem”. čak najveće bogohulstvo? No što ako se posljednji bog mora tako zvati zato što na kraju odluka o bogovima dovodi među njih i tako najviše uzdiže bit jedincatosti božje biti? Mislimo li ovdje računski i uzmemo li to “posljednji” samo kao prestanak i kraj umjesto kao krajnju i najkraću odluku o onome najvišem. Makinacija uzima nebiće u zaštitu pod privid bića. I u obratu: samo utemeljenje tu-bitka. Ovdje je porijeklo sveg jezika tu-bitka i zato je u biti muk (usp. onda je o posljednjem bogu naravno svako znanje nemoguće. Obrat je protu-obrat. No kako bi se u mišljenju božje biti moglo htjeti računati umjesto da se postane svjesnim opasnosti nečega začudnoga i neproračunjivoga? 255. odriješenost i traćenje bytka. Ako se kroz dogođaj tu-bitak prvo dobacuje sebi kao otvoreno središte samstvenosti koja utemeljuje istinu te postaje samstvom. Tek sada napuštenost od bitka mora ostati. Ali posljednji bog. što ostaju nepitani i rado se po sebi shvaćaju kao “posljednji” (usp. U tim se migovima domiguje zakon posljednjeg boga. nije li to ponižavanje boga. Poziv na do-skok u dogođenje velika je tišina najskrivenijeg sebepoznavanja. No ono buduće. I u obratu: dogođaj mora trebati tubitak. krug u razumijevanju). uskraćivanju. obrat u sklopu provodnog pitanja. istina bytka kao uskraćivanje. U obratu se igraju migovi posljednjeg boga kao spopad i izostanak nadolaska i bijega bogova i poprišta njihove vladavine. pripada zastiranje nebića kao takvog. Tek ono što u takvoj pokornosti započinje i priprema prostranstva u stanju je prijeporu zemlje i svijeta. osamljenosti žrtve. Doziv je spopad i izostanak u tajni dogođenja. “sreće” i lažnog dovršenja. donosi ono podložno i pripadno za mig spopadajućeg dogođenja. POSLJEDNJI BOG 255. * Ovdje se dogođaj promatra u pogledu čovjeka. Ta nužda mora biti pokorna dozivu vladavine onog namigivanja. Sve to kao izopačenje mora postati nužnijim nego prije jer i onom najzačudnijem treba to najobičnije i krševitost bytka ne smije se zatrpati izmišljenim prividom nadomjestaka. podređenih. npr. koji se iz njega određuje kao tubitak. u sebi ima jamstvo veličine. 337 336 . No odriješenost nije prazna samovolja i nered.

Njima ono što je bilo nikada nije postalo očito u svojem presezanju u buduće niti ono buduće u svojem dozivu bilujućemu. 146. Taj mig kao dogođaj postavlja biće u krajnju napuštenost od bitka i ujedno sja kroz istinu bitka kao njezino najprisnije svijetljenje.) Posljednji bog ima svoju najjedincatiju jedincatost i stoji izvan svake računske odredbe. Smrću tog boga padaju svi teizmi. Ako se ono samo “logički” izračunava nijekanjem bića u smislu danoga (usp. Ili pak trenutak pripada samo još najosamljenijim osamljenostima. što se misli nazivima “mono-teizam”. 45. “panteizam” i “a-teizam”. ako se desi. naju* usp. Posljednji bog* Svoje bivanje ima u migu. ali prikrivenom gašenju u nebiće. U takvom bivanju miga sam bytak dolazi do svoje zrelosti. Posljednji bog nije sâm dogođaj. a nije ga zadesio. u igri spopada i izostanka sámo ono ne ima različite oblike svoje istine te dakle i ono ništa.VII. (Ali ti povratnici također su potpuno drugi nego mnogi koji su samo “re-aktivni”. u tome se odlučuje budućnost čovjeka. još ikada otvoreno zbiti ili nužda nijemi te izostaje sva vladavina i hoće li se doziv. I svako od njih opet samo povijesno u stupnjevima i područjima sklanjanja istine u biću. To računanje proteže se u jednu tobožnju “vječnost” koja nije vječnost nego samo beskrajno itakodalje onoga najpustijeg najprolaznijega. a nikada prolaznost makinacija koje brzopleto prestižu jedna drugu. Bytak i nebytak. Posljednji bog Hoće li se taj doziv krajnjeg namigivanja. onda je sve protivljenje pitanju o onome ništa isprazno brbljanje koje ostaje lišeno svake mogućnosti da ikada prodre u područje odlučivanja pitanja o najbitnijoj konačnosti bytka. Gdje se istina bitka ne želi. hoće li uskok u tu-bitak i time iz njegove istine obrat još postati povijest. No sukladno bivanju bytka. Zrelost je spremnost da se postane plod i dar. plodonosnoj silini i veličini darivanja. spopadu i izostanku nadolaska kao i bijegu bilujućih bogova i njihove skrivene preobrazbe. kraj koji se zahtijevao iz početka. No samo čista stalnost u nesavladivo jednostavnome i bitnome zrela je za pripremu takve spremnosti. čime jedinim ono opet postaje bivstvujućije u svem onom neizmjernom. Odavde se može naslutiti prisnost bivanja onoga ništavnoga u bytku. Mnoštvo 339 338 . 142. ali mu je on svakako potreban kao ono čemu pripada utemeljitelj onoga tu. Ali u to se područje može stupiti samo pripremi li se duga slutnja posljednjeg boga. 256. Ti povratnici istinski su preteče onih budućih. piitanje. ujedno leži najskrivenija bit onoga ne. izmaknut je sav vrijeme-prostor trenutku kao izbljesnuću bytka iz opstojnosti jednostavnog i nikada izračunjivog dogođaja. Skok. bitno. najskrivenije dogođenje. i samo oni. ne ulazi u volju znanja i iskustva. Ovdje se raskriva najdublja konačnost bytka: u migu posljednjeg boga. “Odluka” milnije namaknuće i najstrašnije odmaknuće. kaznu pustoši kao takve – veličina bytka ostaje zatvorena jer više ne padaju odluke o istini i neistini i njihovoj biti. Obračunava se samo još obračun uspjeha i neuspjeha makinacija. Predpogled. divovski razmjeri tog djelovanja mogu se “razvijati” do nezamislivosti i primiti formu neke prividne strogosti. U zrelosti. bilješke u vlastitom primjerku spisa “Što je metafizika?) i izvanjski se objasni riječima. Bit bytka. izmjere i izgrade put natrag iz iskušene napuštenosti od bitka. mogu postati spremnosti u kojima se obrat dogođaja razvija i sklapa u istinu. I oni budući posljednjeg boga bit će pripremljeni samo i tek od onih koji nađu. tada još razabrati. drugim riječima ako piitanje uopće ne dođe u područje pitanja o bytku. On može još stoljećima svojim makinacijama izrabljivati i pustošiti ovaj planet. Bez žrtve tih povratnika ne dolazi čak ni do svitanja mogućnosti namigivanja posljednjeg boga. kao još-ne i ne-više. U području vladavine miga iznova se na najjednostavniji prijepor susreću zemlja i svijet: najčišća zatvorenost i najviši uznošaj. no kojima ostaje uskraćena utemeljujuća suglasnost začinjanja neke povijesti. U tome biva ono posljednje. “Monoteizam” i sve vrste “teizma” postoje tek od židovsko-kršćanske “apologetike” koja za misaonu pretpostavku ima “metafiziku”. Ali ti trenuci. čija se “akcija” iscrpljuje samo u slijepom hvatanju za njihovo kratkovidno shvaćeno dosadašnje. POSLJEDNJI BOG 256.

a u tom se svladavanju bića mora provoditi štovanje boga. u kojem ustoju poprište prolaska posljednjeg boga i čovjekovo stražarstvo traže opstojnost kako bi ostali spremni za dogođenje i ne bi osujećivali bytak. svako u jednostavnosti svoje ponovno zadobivene biti (kao djelo. Krajnja daljina posljednjeg boga u uskraćivanju osobita je blizina. a potreba nadvisuje pripadnost: bytak kao dogođaj koji se zbiva iz te obostrane prekomjernosti samoga sebe i tako postaje iskonom prijepora između boga i čovjeka. pribor. Proizmišljanje istine bytka uspijeva tek kada u prolasku boga postane očitom čovjekova ovlaštenost za njegovu nužnost i tako do341 . Uskraćivanje kao pripadno dogođaju može se iskusiti samo iz iskonskije biti bytka. Samo onaj tko misli prekratko. kako se ona pojavljuje u mišljenju drugog početka. stvar. tko bi o tome mogao odlučiti i tko bi to znao? I tako će oni koji se sažižu na takvoj povijesti i njezinu utemeljenju. veza koja se ne smije pokvariti ni odstraniti nikakvom “dijalektikom”. ma koliko se bez-božnom i neljudskom računanju i bavljenju nametalo i činilo jedincatim. Uskraćivanje sili tu-bitak k njemu samome kao utemeljenju poprišta prvog prolaska boga kao sebeuskraćujućega. a izgleda kao da se time već predodređuje štovanje i time očuvanje posljednjeg boga. u utemeljenje njegove slobode. A to uvijek svjedoči o tome da još nismo procijenili puni obrat bytka kako bismo u njemu našli mjeru tu-bitka. Moramo pripremiti utemeljenje istine. izdržava prolazak. božje priznanje. k obnovi svijeta iz spasa zemlje. što je pak moralo isključivo činiti dotadašnje biće u dotadašnjoj istini. uvijek međusobno odvojeni. dakle zapravo ne misli. Radi njega dosadašnja povijest ne smije skončati nego se mora privesti svojem kraju. a to znači za utemeljenje istine bytka kao doba tišine njegova prolaska (ne možemo se boriti za samog boga). Jer samo ako dolazi iz te nužde. Posljednji bog bogova nije podređeno nikakvom broju nego unutarnjem bogatstvu temeljâ i bezdanâ u poprištu trenutka zabljesnuća i skrivanja miga posljednjeg boga. No blizina nazvuči u nazvuku bytka iz iskustva nužde napuštenosti od bitka. Sve biće. čovjek postiže da nužnosti zasvijetle. Posljednji bog nije kraj nego drugi početak neizmjernih mogućnosti naše povijesti. Priprema pojave posljednjeg boga krajnji je odvažaj istine bytka. tj. ostaje ondje gdje nadire neko ustegnuće i nijekanje kako bi u tome nalazio povod za zdvajanje. samostojnim i prvostojnim. To je nešto bitno drukčije od puke odsutnosti. U toj borbi za posljednjeg boga. Tek iz tog tre340 nutka može se procijeniti kako bytak kao područje dogođaja one prinude mora vraćati biće. Onu pripadnost bytku i tu potrebu bytka raskriva tek bytak u svojem sebeskrivanju kao ona obostrana sredina u kojoj pripadnost nadmašuje potrebu. pogled i riječ). izdržavanje nazvuka dogođaja kao uskraćivanja i provedbu prijelaza k utemeljenju slobode bića kao takvog. što znači: ne obara ga na tlo nego ga otima u vis. No može li neki čovjek svladati oboje. pomoću kojega jedino uspijeva vraćanje bića čovjeku. nužno se nalazimo u području kojim vlada bytak kao dogođenja i time u najvećoj daljini najjačeg vrtloga obrata. To je iskustvo pak prvo buđenje za napad na tu-bitak. opstojnost u kojoj tek biće. koje sebi i svojoj veličini ništa ne prašta. čin. zapravo obaranje čovjeka. Uskraćivanje kao blizina neod-klonjivoga čini tu-bitak onime prevladanim. POSLJEDNJI BOG 256. Pročišćeni oblik njezinih bitnih temeljnih stavova moramo uključiti u prijelaz i spremnost. između prolaska boga i povijesti čovjeka. tako ga ne zaustavlja nego pušta da se odvija.VII. ne zahtijeva se nekom pločom sa zapovijedima nego iskonskije i bitno tako da njegov prolazak zahtijeva opstojnost bića i time u njegovu središtu čovjeka. samo je ustoj u dogođaj. Ujedno moramo znati i držati se toga da se sklanjanje istine u biće i time povijest očuvanja boga zahtijeva tek kroz njega samoga i način kako on nas treba kao one koji utemeljuju tu-bitak. a tek s njima slobodu pripadanja slavlju bytka. zacijelo ostati vrhovi najodvojenijih planina. Najveća blizina posljednjeg boga događa se kada se dogođaj kao oklijevajuće sebeustezanje pojačava u uskraćivanje. nego unošenje iskonskije biti (utemeljenje tu-bitka) u sam bytak: priznavanje pripadnosti čovjeka u bytak od strane boga. da mu je potreban bytak. Ovdje se ne zbiva nikakvo iz-kupljenje.

Tada je. Samo što se oni koji stvaraju već iz sata u sat moraju u suzdržanosti brige pripremati na stražarstvo u vrijeme-prostoru onog prolaska. Pred-trkači moraju sve iskonskije od “pred”-(tj. trenutačnu potpunu raspoloživost i potrošnost bez ostatka. kako bi sebe pokazalo kao središte sebeskrivanja i iznudilo istitraj te time dovelo do skoka slobodu za temelj bytka kao utemeljenje onoga tu. Gdje je trkač koji prima baklju i nosi je svojem pred-hodniku? Svi trkači moraju biti pred-trkači. Posljednji bog gođenje dospije na otvoreno u prekomjernosti obrata između ljudske pripadnosti i božanske potrebe kako bi pokazalo svoje sebeskrivanje kao središte. Ono što preuzimaju grabeći baklju ne može biti ono kazano kao “nauk” i “sistem” i slično nego ono morano koje se otvara samo onima koji sami. Ali do tog trenutka. Svi dosadašnji “kultovi” i “crkve”. Blažen je onaj tko smije pripadati zlosreći njegove krševitosti kako bi bio slušač u uvijek početnom dijalogu samotnih u koji namiguje posljednji bog jer je njime proizmignut u svojem prolasku. budući da ono početno izmiče svem zadržavanju i biva samo u nadvisivanju svega onoga što je već kao buduće u njega uhvaćeno i prepušteno njegovoj odredbenoj snazi. I mislilačko osvještenje ovoga jedinoga: istine bytka. Više neće biti moguće obrtanje i brkanje zahtjeva i njihovih područja jer je istina samog bytka u najoštrijoj nezgrapnosti njegove krševitosti dovela do odlučivanja o bitnim mogućnostima. No ono što prisiljava je samo ono neproračunjivo i nespravljivo dogođaja. A sve će se javno pak okupljati u svojim uspjesima i slomovima u jata i nadmetati se kako u skladu sa sobom ne bi ništa slutilo o onome što se zbiva. samo ćemo teško i polako moći znati ono drugo. Samo veliki i skriveni pojedinci stvorit će tišinu za prolazak boga i među sobom zamuknuto jednozvučje spremnih. Kraj jest samo ondje gdje se biće otrgnulo iz istine bytka. zapaljena je baklja i odvažilo se na prvi zalet za dugi trk. ne mogu postati bitnom pripremom sraza boga i čovjeka u središtu bytka. poreklo svaku upitnost.VII. bezdanog porijekla. a ipak oboje samo u dogođaju kao koji jest istina samog bytka. Potječući od jednog stava spram bića koji je određen “metafizikom”. I za njegovu su pripremu narodi i države premaleni. i to što su kasniji to jači. a to znači svako razlikovanje. niti uopće tako nešto. Bytak kao ono najjedincatije i najrjeđe protiv onoga ništa povući će se iz masovnosti bića i sva će povijest ondje gdje seže u svoju vlastitu bit služiti samo tom izmaknuću bytka u njegovu punu istinu. bit će jedna duga povijest. koje je prevladalo pitanje o biću i time svu “metafiziku”. istina bytka. uz sve izvlačenje sveg “zbivanja” u brzinu. moraju još jednostavnije. naime počinje preobrazba čovjekova odnosa spram istine bytka. POSLJEDNJI BOG 256. a za tu zadaću sve djelovanje mora poći iz jednoga drugog početka. Kraj nikada ne vidi sebe samoga nego se drži za dovršenje i zato će biti najmanje spreman i pripreman da bilo očekuje bilo iskusi ono posljednje. 343 . Taj povijesni trenutak nije neko “idealno stanje”. takoreći neposredno. nego je taj trenutak dogođenje onog obrata u kojemu istina bytka dolazi do bytka istine jer bog treba bytak i čovjek je kao tu-bitak morao utemeljiti pripadnost bytku. S pitanjem bytka. Kraj je ono neprekidno i-tako-dalje kojemu je ono posljednje kao ono početno izmaknulo od početka i odavno. da se bog ne pojavljuje još ni u “osobnom” ni u “masovnom” “doživljaju” nego jedino u bezdanom “prostoru” samog bytka. Posljednji bog nije kraj nego povijanje početka u sebe i time najviši lik uskraćivanja. već su previše otrgnuti od svakog rasta i izručeni samo još makinaciji. bog je nadmoćan čovjeku a čovjek nadmašuje boga. onaj prolazak. koji se ne može izračunati i koji također nikada ne može biti nešto tako površno kao neki “cilj”. pripadaju prisiljenima. Posljednji bog početak je najduže povijesti u njezinoj najkraćoj stazi. a ne pratitelji koji ono što se prvi put pokušalo u najboljem slučaju samo “ispravljaju” i opovrgavaju. tj. bogatije i neuvjetovano jedincato misliti jedno te isto onoga što valja pitati. jer ono je uvijek proturječno biti povijesti. Potrebna je duga priprema za veliki trenutak njegova prolaska. za taj trenutak. puna posrtaja i vrlo skrivena. bytak kao ono najprisnije između jednak onome ništa. Samo će se između tih masa i onih doista žrtvovanih tražiti i naći malobrojni i njihovi savezi kako bi se slutilo da im se zbiva nešto skriveno. kako bi se u beskrajnom vremenu iživljavalo u beskrajnim mogućnostima tako otpuštenoga. Jer prvo se mora utemeljiti sama istina bytka. iza njih)-trčećih biti početni. može biti samo jedna staza na kojoj se 342 ipak misli ono nepredmislivo.

i da čeka. Umjesto toga. VIII. sloboštinu čije se dodjeljivanje zbiva samo kao povijest: u preoblikovanju bića u bitnost njegove odredbe i u oslobođenje iz zloporabe makinacija koje. I možda je to najvarljiviji oblik najdublje bezbožnosti i omamljivanje nemoći za pretrpljenje dogođenja onog međudolaska bytka u tu. POSLJEDNJI BOG Kako ih malo zna da bog čeka na utemeljenje istine bytka i time na uskok čovjeka u tu-bitak. BYTAK 344 345 .VII. iscrpljuju biće u uživanju koristi. čini se kao da čovjek mora čekati na boga. bytka koji tek pruža poprište ustoju bića u istinu i dodjeljuje mu sloboštinu da stoji u najdaljoj daljini od prolaska boga. sve izvrćući.

Ono neproračunjivo (Überlegungen VII. Jezik i kaza. Mnijenje bitka. Prijelazno pitanje (Zašto je uopće biće a ne radije ništa?). 258. Bivanje bytka. Hölderlin – Nietzsche). Nabačaj bytka. 97ff. 90ff. Stajalište povijesti bytka. umetnuto u nuždu istine bytka i tako vezano u nužnost one odluke koja općenito raspolaže bîti povijesti i njezina bivanja. Mišljenje. Tu-bitak. u čijim se prostorima može čuti Hölderlina. Proiz-mišljanje bytka. Povijest. Bytak Ovdje leže blokovi jednog kamenoloma u kojemu se lome stijene najdublje prošlosti. Povijest bytka (Überlegungen VII. Po tome je filozofija sada prvo priprema filozofije na način podizanja prvih predvorja. Filozofija Sada i ubuduće bitno shvaćanje pojma filozofije (a time i prethodna odredba pojmovnosti njezina pojma i svih njezinih pojmova) je povijesno (ne neko historijsko).). Tek tako čovjek stupa na prvo najbliže 346 347 . Bitak i razlikovanje spram bića. kojemu je odgovor tu-bitak i koji se u takvom odgovoru utemeljuje u jezik budućeg čovjeka. “Povijesno” ovdje znači: pripadno bivanju samoga bytka. “Biće”.257.

Ta oznaka može se dvojako tumačiti. To mišljenje mora s ove strane oblika i bezobličnoga (što i jest samo u biću) u bezdanu oblikovnog temelja uhvatiti zavitlaj svoje bačenosti i odnijeti ga u otvorenost nabačaja. ali od nje nikada odlučeno zbivanje. To mišljenje nikada ne smije uteći u neki lik bića i u njemu iskusiti svu bjelodanost jednostavnoga iz sabranog bogatstva njegove sklopljene tame. To ime treba reći da mišljenje bitka shvaća biće u smislu bivajuće-danoga kao ishodište i kao cilj za nadilazak k bitku. prenosi skrivenu povijest metafizike (ne historiju mnijenjâ metafizičkih nauka) u povijest bytka. Tek prijelaz u drugi početak. Jer ona je najmanje što se mora postići za pripremu prostora riječi. Mišljenje bytka mora posve drukčije od svakog prilagođavanja onome predmetnom pripadati samome onome što se treba misliti. i najprije sasvim u smislu predočavajućeg mišljenja. Meta-fizika je opravdanje “fizike” bića stalnim bijegom pred bytkom. ne u bilo koje pitanje nego u pitanje o onome najupitnijem. VIII). Toj bitkovnopovijesnoj karakterizaciji filozofije treba razjašnjenje koje si pomaže podsjećanjem na dosadašnje mišljenje (metafiziku). a ne uzima se u obzir ni njegov kasan i samo dijelom umjetan nastanak. Ime “metafizika” ovdje se bez zadrške rabi kao oznaka za cijelu 348 dosadašnju povijest filozofije. ali tako da je na neki način sam bitak neka vrsta bića. Ono se ne shvaća kao naziv neke “discipline” školske filozofije. Ta dva tumačenja u svojem jedinstvu sadrže bit dosadašnje i buduće filozofije te tako uputu na prijelaz od jedne k drugoj. To mišljenje također nikada ne može pratiti rastvaranje u bezobličnost. Razlikovanje bića i bitka premješta se u bezazlenost neke samo zamišljene (“logičke”) razlike. Überlegungen VI. Filozofija Filozofija je piitanje o bitku. (Kada ne bi sve bilo izokrenuto u “znanstveno” i “literarnohistorijsko”. što opet spominje bogove i čovjeka. toliko je nužno da pri toj razlici počinje osvještenje. ali ujedno i to i ono buduće vraća u njihovu povijesnu supripadnost. jer bytak ne trpi vlastitu istinu kao dodatak i nešto pridodano nego sâm “jest” bit istine. Jer na tom naizgled sitnom i bezazlenom “ontološkom” razlikovanju. što strogo uzevši izostaje i mora izostajati jer se metafizičko mišljenje zadržava samo u razlici. sva “politička” vrednovanja. “Metafizika” je nepriznata nelagoda spram bytka i razlog konačne napuštenosti bića od bitka. Hölderlinova jedinstvena pojava u povijesti bytka prvo se mora utemeljiti i moraju se prevladati sve historijske usporedbe u smislu historije “literature” i pjesništva. kako bi trenuci “stvaralacâ” dobili svoje “vrijeme” (usp. BYTAK 259. trebalo bi reći: mora se stvoriti priprema mišljenja za tumačenje Hölderlina. sama otvara bytak kao povijest koju možda moramo misliti ako trebamo pripremiti prostor koji Hölderlinovu izreku. Überlegungen VI i VII Hölderlin) Ta povijesna oznaka biti filozofije poima je kao mišljenje bytka. ona krčevina onoga sebeskrivajućeg. To razlikovanje sažima bit metafizike na ono u njoj odlučujuće. podiže tu razliku u znanje i tako je po prvi put dovodi u pitanje. Ma koliko da se ta razlika kao “ontološka diferencija” isprva izvanjski uvodi. Filozofija brvno na putu k bytku. ako uopće unutar metafizike sama ta razlika kao neka takva dospijeva u znanje. tj. čiji se pojam mijenja u skladu s načinom i putem piitanja o bitku. prvo prevladavanje metafizike.) (usp. VII. koji ujedno i odmah opet postaje povratkom u biće. Sposobnost slušanja odgovara jednoj sposobnosti kazivanja koja govori iz upitnosti bytka. Povijesna odredba filozofije ima vrhunac u spoznaji nužnosti da se stvori uho za Hölderlinovu riječ. a nju stavlja u područje prvog početka zapadnog mišljenja bitka koje nosi ime “filozofija”. 349 . u čijoj se otvorenosti bogovi i čovjek događaju u svoje su-čeljenje. Istina. razlikovanju koje nosi ontologiju. o kojemu se njome ni ne može odlučiti. 259. To razlikovanje je površno zakrivanje prostora najvišeg mislilačkog odvažaja koji ostaje dodijeljen čovjeku.VIII. uz prijelazno nužno zadržavanje njezina imena. u svoje vrijeme mora očuvati u odjeku kako bi on ugodio one temeljne ugođaje koji određuju budućeg čovjeka za stražarstvo nuždine bogova. moraju postati vidljivim iskonsko bogatstvo i opasnost svih opasnosti čovjekova bitka. svi “estetski” sudovi i užici. No ovdje “tumačenje” ne znači činiti “razumljivim” nego utemeljivati nabačaj istine njegova pjesništva na osvještenju i ugođaju u kojima titra budući tu-bitak. utemeljenja i razaranja njegove biti.

sve te razlike ne mogu sakriti jednostavnu jedinstvenost cijele povijesti tog piitanja o bitku (o bićevnosti. a od Descartesa “subjektivan”. odvija potpuno razvlaštenje bitka u korist neprijeporne i bezgranične premoći bića. uklanjanje “stvari po sebi”) i ne kazuje ništa drugo nego uspostavljanje prvenstva bićevnosti pred bićem. ma koliko velika ostajala još i razlika apsolutnog idealizma poslijekantovske filozofije spram Kanta. ali se metafizički (s obzirom na povijest metafizike) shvaća u smislu φύσει ὄν i naposljetku φύσις. da se to prvenstvo bića provlači kroz 350 povijest metafizike kao za nju bitno. ma koliko zbrkano zatim sve tome u polovičnost i ponor “logičkog” i “biološkog” tumačenja apriorija i u tom se obliku još jednom javlja kod Nietzschea. Naprotiv. Zajedno s otkrićem transcendentalnoga postavlja se iskustvo kao jedino mjerodavno područje bića. snizi na neko zatečeno svojstvo. ali ona se samo širi u predmetnost samosvijesti i uma. Ono ispitivano određuje se kao ono zajedničko svem biću. ranijost i ovdje znači prvenstvo s obzirom na pribivanje koje doduše nije obično-”vremenito”. predmetnost predmeta u predočavanju i za pred-očavajuće. Tek kada se subjektum pogrešno protumači u ja kao pojedinačnu danu stvar. kao odnosno središte svih predočavanja-sebi odlučuje o bićevnosti i onome što njoj može pripadati. a da i ne govorimo o njezinu porijeklu u povijesti bitka. umjesto da ostane njegova bit. doduše. I on se drži prvenstva bića pred bićevnošću. ono “apriorno” (bićevnost u smislu predmetnosti) može se subjektivistički pogrešno razumjeti kao ono “puko” subjektivno. ne samo odnosi na predmet nego je njime i određena. samo pitanje o bitku bića. To pitanje odnosi se na biće kao ono opitano i ispituje što ono jest. a pred-očavanje postane pred-očavanjem-sebi s obzirom na subjectum. Bićevnost se nadaje unutar piitanja koje pita polazeći od bića i natrag prema njemu kao naknadni dodatak uz biće. Doduše. Povijest tog pitanja o bitku je povijest metafizike. Ukidanjem u apsolutno znanje čini se da predmetnost nestaje. Čim se bićevnost pojmi kao predmet predočavanja. Ali budući da i to pred-očavanje teži sadašnjenju danoga kao takvog. to se najupečatljivije pokazuje ondje gdje se od Grka najčišće postavilo pitanje bitka: kod Kanta. No taj apriori nije recimo za Grke “još” “objektivan”. Ali predmetnost kao takva već se po svojoj biti. u obliku pitanja što jest biće). on nosi objektivnost objekta. I baš to što se bićevnost utemeljuje u apsolutnoj subjektivnosti kazuje da ovo biće. subjektum. ono πρότερον τῇ φύσει “jest” upravo u smislu φύσις. mišljenja koje bitak kao bitak bića misli od bića i prema njemu. Bićevnost kao “uvjet mogućnosti” predmeta iskustva te sámo iskustvo sa svoje su strane uvjetovani prvenstvom bića u određivanju toga što se treba smatrati bitkom. Biće u Kantovu transcendentalnom piitanju. BYTAK 259. onako kako bićevnost ostaje ono najbivstvujućije. Tako se u apsolutnom idealizmu pokazuje čak i veće prvenstvo bića u odnosu na bićevnost nego kod Grka ukoliko se bytak određuje polazeći od subjekta. a pred-očavanje se. samo što taj odnos prikriva i pobuđuje dojam da je obratno. svaki je njezin stupanj određen iz apsolutnoga. u svjetlu Newtonove fizike. Da to piitanje o bitku nije nadvladano od bića samo u svojem početku (što je razlog da su razvlaštene φύσις i ἀλήθεια). Zato se u apsolutnom idealizmu. on joj je polazište kao određeno tumačenje bića. Zato i jest npr. tj. Bitak ima karakter bićevnosti. Jer isključiva odredba predmeta iz predmetnosti (tj. Ma koliko velik bio Kantov korak. Ali od Descartesa apriori nije “subjektivan” nego baš “objektivan”. Filozofija Piitanje o bitku isprva je. i to kroz dugu povijest između Anaksimandra i Nietzschea. No čini se da apsolutni idealizam prevladava prvenstvo bića. a to znači ujedno od objekta. u smislu bitka (kao pri-bivajućeg uzlaženja). promatra se. ali je ipak vremensko. U okvirima povijesti bitka ta je odredba samo preinaka postojane prisutnosti u pred-očenosti-sebi subjektuma.VIII. “priroda”. svaka je predmetnost. nemoguće sumisliti Hegelovu “Fenomenologiju duha” upravo u njezinu početku (“osjetilna izvjesnost”) ako se nije već prije apsolutno mislilo uključivanje osjetilnog predmeta u zbiljnost apsolutnog duha. No unutar onoga opitivanoga i ispitivanoga bićevnost je kao ono najstalnije prisutno u svem biću ono najbivstvujućije i zato uvijek ono ranije u odnosu na svako određeno pojedino biće. za koji se čini da sve želi razriješiti vraćajući se na bitak. o formama biti i stupnjevima predočenosti. Što to drugo znači nego: biće je izgubilo svoje prvenstvo pred bitkom? A ipak bi u tom tumačenju ležalo doista pogrešno tumačenje idealizma. 351 . nego nije ni jedno ni drugo. sámo bivstvujuće. ta ranijost dobiva drugu razinu i postaje apriorijem na razini pred-očavanja.

Ali to prvenstvo onoga između ne smije se idealistički pogrešno tumačiti u smislu “apriorija”. No ipak i dalje vrijedi da se u “idealizmu” provodi filozofsko razvlaštenje bitka (dok se u realizmu provodi ono nefilozofično). naprotiv. tj. tj. uprostorenje nekog prostora i vremenovanje nekog vremena koji u povijesti metafizike nisu bili možda samo zaboravljeni ili nedovoljno uzimani u obzir već su. No beznužnost je zapravo krajnji oblik te nužde koja se prvo može spoznati kao napuštenost bića od bitka. u njemu skriveno razvlaštenje bitka čini opravdanim iz bavljenja bićem. zbog čega se tada. a da se ne polazi od bića. Ne zbiva se preokret nego tek potonuće u nefilozofsko tumačenje idealizma. 270. Ali “realizam” 19. ali također nisu ni nužni. U prijelazu od metafizičkog pitanja bitka k budućem uvijek se mora prijelazno misliti i pitati. ne mora li možda 352 svako pitanje o bitku neizbježno ostajati neko povratno piitanje od bića. koji mora biti proizmišljen u svojoj istini. preostaje dvojba je li moguće tako nešto. 265. Ustrajava li “razmatranje” povijesti metafizike u okvirima gledištâ “idealizma” i “realizma”. više nije u stanju znati kao bitak. Pitanje o bitku sada postaje pitanjem o istini bitka. (Genitiv je ovdje duboko vlastit i nipošto se ne može izraziti dosadašnjim “gramatičkim” genitivima. bogomdanog sudišta mišljenju. pogotovo ako još i “logika”. a to znači konačno utvrđeno. No drugo se piitanje time također nije ni dokazalo kao “apsolutna” istina. Ali bytak. Naravno. ali još duže uskraćivan udar bytka i sabrao ovlaštenje bytka za njegovo bivanje u jedan jedini tre353 . Piitanje o bitku na način piitanja o istini bytka više uopće ne dolazi na razinu na kojoj bi neko razlikovanje poput onoga između idealizma i realizma moglo zadobiti ikakav mogući temelj. onda se “idealizam” uvijek čini filozofski pravcatijim stavom ukoliko u njemu bitak još dolazi do riječi nasuprot biću. i sama ishod početnog razvlaštenja bitka i istine. ovdje se ne može ostati na tlu metafizičkog pitanja bitka i s tog stajališta zahtijevati neko znanje koje po svojoj biti u sebi uključuje napuštanje tog stajališta.) Sada piitanje o bytku više ne misli polazeći od bića nego je kao proiz-mišljanje bytka (usp. Bytak. u čijem se krčećem se bivanju bogovi i čovjek pre-poznaju. i to već stoga što je neki takav dokaz neke takve “istine” protivan biti tog piitanja. pa i kada se pokušava osigurati opstojnost bitka kao da se radi o biću. doduše nužde koju je ishodila povijest metafizike na taj način da se ona kao nužda koja ona jest usteže i pušta da vladajućim stanjem postane beznužnost (u pogledu bitka i pitanja bitka). naravno. Bit bytka (bivanje)). Pitanje o istini bytka otkriva se kao pitanje o bytku istine. koje se bavljenje mora utjecati u ideju vrijednosti ondje gdje mu je još ostalo toliko razboritosti da spozna kako je i bezuvjetnom potvrđivanju zbiljskoga i “života” (dakle bića) još potreban neki trag nebića. Doduše. Osim toga. Onda je “logično”. nego biva kao kao ono jedincato i bezdano u kojemu se odlučuje o nečemu jednokratnom u povijesti (usp. Time je isključena mogućnost neke samo metafizičke prosudbe drugog piitanja. koje se. Proiz-mišljanje bytka) proiznuđeno samim bytkom. da je bitak kao ono općenito zadobiven polazeći od bića. pojmljenog kao krčevina onoga sebeskrivajućeg i time kao pripadno biti samoga bytka. to ne znači ništa drugo nego podlijegati prinudi koja izvire iz jedne posve drukčije nužde. a to znači pripremu onog čovjekova bitka koji u svojem utemeljiteljstvu i stražarstvu prvo treba postati dovoljno jak i dovoljno znati da bi primio dugo naznačivan. Filozofija Samo je zbog filozofske naivnosti “spoznajne teorije” i “spoznajnoteorijskog” tumačenja idealizma moglo doći do zablude da je “idealizam” udaljen od realnosti i da protiv toga može pomoći preokret u “realizam”. prijelazno mišljenje uvijek postiže tek pripremu drugog piitanja. Ovdje se doista na putu ispriječila duga predaja metafizike i iz toga izrasla navika mišljenja. odlučuju se o svojoj pripadnosti. stoljeća posve živi od apsolutnog idealizma. Napustiti stajalište metafizike. Bytak. doduše. Jer to je piitanje povijesno. za tu povijest nedostupni. To je nužno znati kako se prijelaz iz metafizike u drugi način piitanja o bitku ne bi odmah pogrešno protumačio. Kao to između bytak “nije” neki naknadni dodatak biću nego ono bivajuće u čijoj tek istini ono (biće) može dospjeti u pohranu nekog bića. Proiz-mišljanje bytka u skoku doseže bytak kao ono između. jer u njemu dogođajem postaje povijest samoga bytka kao najbezdanijeg jedincatog temelja povijesti. misliti sam bytak u njegovu bivanju. Bit istine sada se ispituje iz bivanja bytka. BYTAK 259.VIII. zadržava ugled apsolutnog. ne “jest” ono općenito i prazno.

Da je povijest metafizike (s Nietzscheom) završila. Razlika u pitanju o bitku može se u obliku formule izraziti dvama naslovima. nego što ih je povijest metafizike ikada mogla proizvesti. sam bytak sebi mora događati mišljenje. ali sada više ne. nego razlučuje dva iz temelja različita dubinska sloja zapadne povijesti. a ipak uvijek znati ono drugo. Povijest metafizičkog i bitkovnopovijesnog mišljenja događa se istodobno u svojim različitim dobima u skladu s različitim stupnjevima prvenstva bitka pred bićem. zakriveno u svojoj zatvorenosti u nerastvorenom iskonu nego u jasnoći jedne teške tame sebe samu znajuće dubine. ta se dva naslova u svojem odnosu nipošto ne smiju tumačiti tako da se u drugom samo “mišljenje” iz prvoga zamijenilo “vremenom”. zbog čega i govor o veličini ostaje presitan. Filozofija nutak povijesti. logičko) mišljenje. Povijest metafizike ne prestaje zato što sada prelazi u ono nepovijesno. Budući da je tu samim bytkom proiznuđena jedna veličina mislilačke egzistencije čiji lik jedva naslućujemo iz Hölderlinove pjesničke egzistencije i Nietzscheova jezivog lutanja. u drugom kao bitak čija se istina ispituje. želi li ona ostati povijest. Štoviše. zato se priprema takvih mislilaca mora sa svom nemilosrdnošću kretati u najjasnijim razlikovanjima. Prema tome. povijest metafizičkog mišljenja u njegovim “djelima”. Jer samo takvi jamče hrabrost za ustojnost u području udara onoga najupitnijeg. to nipošto ne znači da je odsada istrijebljeno metafizičko (a to znači ujedno umsko. Jer ti drugi moraju još uz ono svoje najvlastitije u mišljenje uključivati pitajući razgovor s prvim početkom. a drugi: Bitak i vrijeme. BYTAK 259. jedan glasi: Bitak i mišljenje. Zato prijelazno mišljenje i ne može jednim potezom na silu otresti metafizičku naviku. Ono ostaje skriveno u vlastitoj dubini. Razlika u pitanju bitka. Usprkos tome. Obratno. uzašlim u svijetloj dubini. ono da bi se priopćilo još često mora ići stazom metafizičkog mišljenja. u svojoj prvoj provedbi označava prijelaz. koja je povijesna i luči povijest metafizike od budućeg mišljenja. U prvom se bitak razumije kao bićevnost bića. kao da se isto pitanje o bićevnosti bića sada 355 . Ono što za one koji su samo kasnije došli ostaje predmet historijske učenosti i istraživanja i naposljetku samo još školske nastave. prijelazno mišljenje ne smije se ustručavati oskudnosti pripremnih razlikovanja i razjašnjenja. onako kako se već učvrstilo u obličje kršćanstva i kako s njim prelazi u oblike njegova “posvjetovljenja” u kojima opet susreće sámo sebe u liku koji je dobilo svojom kristijanizacijom (koja počinje već kod Platona). što je od bogova trebano a od čovjeka zaboravljeno i što mi zovemo bytak. Znamo budućnost povijesti bitka da. iznikle u osvještenju. zbrke obaju. i njegovom poviješću te biti spremni s najsamotnijima prvoga mišljenja postati još samotniji bezdana koji u drugom početku ne samo nosi već i prožima sve temelje. jednu proteklu i jednu predstojeću povijest.VIII. Samo hladnoća smjelosti mišljenja i noć zabludjelog piitanja daju žar i svjetlo vatri bytka. tek mora postati poviješću u kojoj se svako pojedino skuplja u svoju jedincatost i kao tračak nade mišljenja isijava istinu bytka u njegov vlastiti neizmjereni prostor. kao od prvog početka zapadnog mišljenja tijekom povijesti metafizike. samo ako ih je donio vjetar jedne odluke koja pada izdaleka. bacanja i nošenja. U drugom “vrijeme” znači prvu naznaku biti istine u smislu odmaknućem otvorene krčevine prostora djelovanja u kojemu se bytak skriva i skrivajući se prvi se put posebno daruje u svoju istinu. ako prijelaz treba povijesno utemeljivati. Izvjesno može biti samo ovo jedno: da svako proiz-mišljanje bytka i svako stvaranje iz istine bytka. budući da je u prostoru mišljenja povijesti bitka još samo ta veličina. I kako prijelazno mišljenje ne bi također znalo da će mnogo toga. Ali nitko ne zna lik bića koje dolazi. čak najveći dio napora koji mu ostaju dodijeljeni. Ta kako bi doista povijesno mišljenje i moglo previdjeti da mu je jednako dana iznenadnost neslućenoga kao i neupadljivost polaganog nadilaženja samoga sebe. 354 gašenja svakog prvenstva u doba izračunjive razumljivosti svega. sada također ne izlazi na svjetlo dana bitkovnopovijesno mišljenje drugog piitanja. jednom biti suvišno i pasti među ono usputno kako bi rijeci povijesti onoga jedincatoga omogućilo njezin jednokratan tok. naprotiv: to mišljenje sada premješta svoju čvrstu naviku u područja svjetonazorâ i sve većeg poznanstvljenja svakodnevice. Ali ta razlika ne povezuje na način odvajanja nešto prošlo i nešto što dolazi. bića pred bitkom. štoviše tek ga otvara. U prvome “mišljenje” znači nit vodilju po kojoj se biću postavlja pitanje o njegovoj bićevnosti: predočavajuće iskazivanje. bez već zaštitničkog zagovora bića. treba druge snage piitanja i kazivanja.

Zaobilazni put tek i vodi u nuždu uskraćivanja i u nužnost da se u odluku uzdigne ono što je na samom početku bilo samo mig jednog dara (φύσις. jer to bi ih brzo smelo i postali bi neupotrebljivima. koji ne znaju kamo jer su učinili nešto prvo nužno: ne očekuju istinu od nekog bića. očituje se samo povijesnom suočavanju i osvještenju. Idolopoklonici “činjenica” nikada ne zapažaju da njihovi idoli svijetle jednim samo posuđenim sjajem. No zaobilazni put to nije u tom smislu da se njime promašio neki neposredni i kraći put k bytku. a ipak se ne susreću. idu u susret. No ujedno je piitanjem o bitku u smislu naslova “Bitak i vrijeme” stvorena mogućnost da se povijest pitanja bitka u smislu naslova “Bitak i mišljenje” pojmi iskonskije. nikada ne može potvrditi “činjenicama”. u tumačenje kulture. nego su ono prvo i jedino. sačuvali za pitanje. No tako je sve ispalo iz putanje pitanja bitka i ujedno se pokazalo da neki naslov sam za sebe ne može ništa ako nedostaju napor i znanje da se bar protumači što mu je svrha. zaobilazni put kojim je metafizika morala poći preko bića kako ne bi dosegnula bitak i tako došla do kraja koji je dovoljno jak za nuždu za drugi početak koji ujedno pomaže vratiti se u iskonskost prvog početka i ono prošlo preobražava u ono neizgubljeno. pritom se ne predajući dvojenju i zdvojnosti. bićem. njihova odredba daje onome “i” u svakome od tih dvaju naslova njegovu vlastitu jednoznačnost. Oni to i ne trebaju zapaziti. A ono novo nije ono “moderno”. u služenje svjetonazorima. početni su putnici koji dolaze iz najveće daljine i zato u sebi nose najvišu budućnost. oni prijelazni moraju znati ono prvo što sve siljenje na razumljivost isprva ne shvaća: da se svako mišljenje bitka. Odrješenje filozofije iz upetljanostî u znanstveno obrazlaganje. budući da na neki način označava čovjekov bitak. što dolazi do izraza i stječe naklonost u nekom pojedinom vladajućem danas i ostaje pritajeni neprijatelj svega što nosi odluku koji i ne poznaje samoga sebe. sva filozofija. onaj. Ono novo ovdje znači ono svježe iskonskosti ponovnog počinjanja. u metafiziku kao njezinu vlastitu prvu bit što se izrađa u izopačenost samo je poslje357 . Prijelazni i po svojoj biti dvoznačni mislioci moraju izričito znati još i to da je njihovo piitanje i kazivanje nerazumljivo za ono danas. A idolopoklonici i idoli potrebni su ondje gdje su bogovi u bijegu i tako navješćuju svoju blizinu. Nastojanje da sebe učini razumljivom samoubojstvo je filozofije. Filozofija umjesto po niti vodilji iskaznog predočavanja treba provesti po niti vodilji vremena. tj. ἀλήθεια) koji se nije mogao shvatiti i sačuvati. ono što se odvažuje izaći u skrivenu budućnost prvog početka i zato uopće ne može biti “novo” već prije mora biti starije od onoga starog. Ali to staro nije ono antikvarno. čije se trajanje ne može izračunati. Već u prijelazu moraju otići oni koji ga međusobno razmjenjuju tako što si. Jer da bi odluka mogla sazrijevati potrebni su raspršeni pojedinci. čija je snaga naravno samo u sljepilu htijenja da se ne pita. Nalog onih prijelaznih jest da iz onih koji tako “žarko” žele ono “razumljivo” učine one koji ne razumiju i još se nisu sporazumjeli. i da se ona u povijesti metafizike nužno neispitana istina bitka prvo učini vidljivom u vremenskom karakteru bitka uputom na to da su u biti φύσις. Ti još-nesporazumljeni. spas se traži u izjednačavanju bitka s tubitkom. postaje razumljiv u svojoj “vremenitosti”. koji pak. Ono staro. Napokon. Jer razumljivost sve stješnjava u okružje dosadašnjeg predočavanja. Ali ti pojedinci sa sobom još donose ono bîlo skrivene povijesti bitka.VIII. bytak. koje se neizbježno širi čim ono početno veliko. Naprotiv. I to ne možda zato što ovi današnji ne bi bili dovoljno pametni i obaviješteni za ono što se kazuje nego zato što razumljivost već znači razaranje njihova mišljenja. tj. Budući da sâm “vremenski” karakter bitka zbog nepoimanja pitanja o istini (“smislu”) bytka ostaje posve začudnim. kako bi se moglo činiti. ἰδέα i οὐσία na djelu pribivanje i postojanost. tj. koji si još nisu osigurali dogovor o svemu. 356 Pravcatom prijelazu pogotovo pripada hrabrost za staro i sloboda za novo. Ta je uputa bitkovnopovijesno tim presudnija stoga što se u daljnjoj povijesti pitanja bitka sve više zakriva vremenski karakter bićevnosti tako da pokušaj povezivanja bitka (i bezvremenosti kategorija i vrijednosti) s “vremenom” na bilo koji način odmah nailazi na otpor. sluteći odluke. ono čiju bitnost nijedno mlađe nikada ne može nadmašiti. A to se znanje nikada ne može priopćiti ni proširiti poput spoznaja o onome danom. što zbog svoje prve početnosti u svojoj veličini ostaje bez ravna. dospije u historijsku predaju i poricanje. “uloga” mišljenja i ona “vremena” uvijek su iz temelja različite. BYTAK 259. bitkovnopovijesno. pri čemu se još i “vrijeme” odmah misli po njegovu uobičajenom pojmu.

kao postojano-prisutno. piitanje u drugom početku (bytkovnopovijesno mišljenje) moglo bi se učiniti jednostavnim. To treba naznačiti kako se bitak ovdje više ne misli metafizički. kao da se o tome svatko sa svakim slaže. 3. Ukoliko se “bogovima” u takvom pred-mišljenju unaprijed od-kazuje bytak. i izričući to već mislimo bit bytka. Pred-mišljenje kao prvi korak te odluke takve neodlučenosti ne pretpostavlja nekakve bogove kao dane nego se odvažuje u jedno područje onoga upitnoga za koje odgovor može dolaziti samo iz toga samoga. BYTAK 259. s jedne strane stoga što se uopće polazi izravno od bog-ovskoga kao da je ono “dano”. i nuždina bytka označava njegovo bivanje. Bytak je ono što je bogovima potrebno. a ovdje to znači grubim preobratom. “Bogovima” bytak treba kako bi njime. ali ni oni ne stoje “iznad” bitka.VIII. ipak pripadali sami sebi. Ta četiri gledišta samo se naizgled mogu pratiti međusobno odvojeno. Nazivom “bogovi” izražava se neodlučenost o tome koji će se bog i da li će se neki bog kojoj biti čovjeka i na koji način još jednom pojaviti u krajnjoj nuždi. a nikada polazeći od onoga tko pita. Ali ta neodlučenost ne pred-očava se samo kao prazna mogućnost donošenja odlukâ nego se unaprijed poima kao ona odluka iz koje potječe ono što je odlučeno ili potpuni izostanak odluke. to je njihova nužda. Sve te odredbe ne izviru iz onoga bogovskoga boga nego iz biti bića kao takvog ukoliko se ono. O 1. kazuje se da sve iskazivanje o “bitku” i “biti” bogova ne samo da ništa ne kazuje o njima. već da hini nešto predmetno na čemu se sve mišljenje slama zato što je odmah gurnuto na stranputicu. Jesu li ti blokovi zatvoreni oblici ili neuklopljeni noseći dijelovi nekog nevidljivog mosta. No govor o “bogovima” ovdje ne znači da se odlučno tvrdi kako postoji mnoštvo nasuprot jednom jedinomu nego da se upućuje na neodlučenost bitka bogova. Polazeći od bogova. Drugi početak iskonskije je preuzimanje skrivene biti filozofije. pripisuje bogu kao pred-met. S pogledom natrag na povijest metafizike. a da ne razori sve bogovsko.) Odricanje bitka “bogovima” prvo znači samo: bitak ne stoji “iznad” bogova. Ta neodlučenost u sebi shvaća upitnost toga smije li se uopće bogovima pripisivati tako nešto kao bitak. bilo jednoga ili mnogih. Polazeći od čovjeka. i zato ono sada i bitak piše kao “bytak”. Bytkovnopovijesno ispitivanje bytka nije preobrat metafizike nego od-lučenje kao nabačaj temelja onog razlikovanja u kojemu se mora zadržavati još i preobrat. (U metafizičkom razmatranju bog se mora predočavati kao bićevnost. predmetno. a lomitelji i poluga ostaju nevidljivi. Takvim nabačajem to piitanje uopće dolazi u područje izvan onog razlikovanja bića i bitka. kao prvi temelj i uzrok bića. No “bogovima” je svakako potreban bytak. no još je čudnije što se s druge strane polazi od “bogova” i kao “ishodište” “filozofije” se postavlja jedan “politeizam”. apsolutno. tko to može znati? Filozofija u drugom početku pita na način ispitivanja istine bytka. No baš bytkovnopovijesno mišljenje zna da se u biti pukog preobrata izražava najtvrđe i najvarljivije porobljavanje. koji im ne pripada. a to znači o onome o čemu treba odlučiti. Tada je tek posljedica tog odrješenja nužno mijenjanje navika u predočavanju onoga što filozofija jest upravo u okružju uvijek postojanog svakodnevnog mnijenja: ne više neko misaono zdanje nego naizgled slučajno odlomljeni blokovi jednog kamenoloma u kojemu se lome stijene najdublje prošlosti. ono od “bogova” proiznuđeno. da ono ništa ne prevladava nego se u preobratu samo ono preobrnuto tek dovodi do moći i priskrbljuju mu se utvrđenje i potpunost koji su mu dotada nedostajali. ali nikada prouzročivo i 359 . naprosto po sebi mišljeno i ono najjasnije u pred-očavajućem objašnjavanju. 4. a sama ta bit izvire iz biti bytka i u skladu s čistoćom pojedinog iskona ostaje bliže odlučivanju kao biti mišljenja bytka. Mišljenje povijesti bytka može se u pretumačenju učiniti četvorostruko upitnim iz njegove nužnosti: 1. kao ono ne-uvjetovano. Kao mišljenje bytka. Filozofija dica drugog početka i isključivo se kao neka takva posljedica može istinski svladati. Gleda li se iz vidokruga razlikovanja bića i bitka koje je postalo izričito i uspoređuje li se historijski s metafizikom i njezinim polazištem od bića. bez-konačno. “Bogovima” bytak nije potreban kao njihovo vlasništvo. Pojmiti mišljenje bytka polazeći od bogova odmah se či358 ni samovoljnim i “fantastičnim”. u čemu oni sami nalaze oslonac. 2.

čak i samo u onoj stoljećima uobičajenoj odredbi kao animal rationale. ona je ipak najjače. Time činimo prve korake u povijest bytka. posve istrošenu i rastrojenu bit u jednoj drugoj iskonskosti. Polazeći od bogova. ali ipak uobičajena i snažna u historijskoj pred-odžbi. i svaki napor da se ono kazano u tom početku ugura u neku uobičajenu razumljivost uzaludan je i prije svega protivan vrsti takvog mišljenja. U situaci360 ji sve veće i veće zbunjenosti u odnosu na “metafizičku” bit uma moglo bi se u skladu s posljednjim. Tako ono divovsko nije 361 . tj. Ono divovsko uvjetovljivo. onda je “bogovima” potrebno bytkovnopovijesno mišljenje. ona ipak daje prvi oslonac kako bi se “bogovi” mislili kao oni koji trebaju bytak. i ako bi se čak i to zadobivanje biti moralo sastojati u tome da bivanje bytka polaže pravo na njega. čak biće kao takvo. kao um. neko biće. “Bogovima” je potrebna filozofija. što svako uprizorenje “života” i svako uređenje “svijeta” nastoje zaboraviti i držati u zaboravu. samo odgovarajuće tome i sve sljepije svjedočanstvo metafizičke biti čovjeka. BYTAK 260. nego bi sâm u svojem bivanju mogao iz temelja polagati pravo na čovjeka.VIII. a mišljen je još i u “umnosti” tog živog bića. Sve ono davanje prvenstva “životu” i sámo bi propadalo kada ono što je. a nikada bit bytka ne traži u samome bogovskom kao onome tobože najbivstvujućijem. no ipak se time ništa ne mijenja na bitnoj odredbi “uma” u smislu razabiranja bitka bića. a to mišljenje je filozofija (u drugom početku). ne tako da bi oni sami morali filozofirati radi svojega bogovanja nego filozofija mora biti ako “bogovi” još jednom dođu u odluku i povijest dosegne temelj svoje biti. No i ovdje vrijedi da kao ishodište ne može poslužiti nikakvo postojeće i uobičajeno shvaćanje čovjeka. kako ga poima novovjekovna odredba u smislu “subjektuma”. No ako sada bitak. tek time počinje bytkovnopovijesno mišljenje. daje temelj biti uma i nije nešto proizvoljno. navješćuje jedno promijenjeno mišljenje bitka. Da “bogovi” trebaju bytak. odnoseći se spram njega kao nekog takvog. 260. Ono divovsko se određivalo kao ono čime se ono “kvantitativno” preobražava u neku vlastitu “kvalitetu”. filozofija. onda se. jer se ono prvo što zahtijeva nuždinska nužnost mišljenja mora ispuniti u preobrazbi biti dosadašnjeg čovjeka. koji je odavno postao šupalj i prazan. čija je povijest nama doduše skrivena. No sada odmah postaje razgovijetno i da to određivanje filozofije polazeći od čovjeka nikada ne misli na čovjeka kao takvog po sebi nego na povijesnog čovjeka. Zašto? Mislimo li ljudsko biće samo dovoljno odlučno. to njih same gura u bezdan (slobodu) i izriče ustegnuće svakog obrazloženja i dokazivanja. Pojmiti bezdan nuždine bytka znači: biti premješten u nužnost da se bytku utemelji istina i da se ne odupire bitnim posljedicama te nužnosti nego da se misli njima ususret i tako zna da ona nužnost izmiče sve mišljenje bytka svakom puko ljudskom uprizorenju. bytkovnopovijesno mišljenje određuje se kao ono mišljenje bytka koje poima bezdan nuždine bytka kao ono prvo. No ako je bytak nuždina boga. I ma koliko za mišljenje morala ostati tamnom nuždina bytka. onda ne možemo zanemariti odnos spram bitka. O 2. polazeći od čovjeka. a da ne potpada zahtjevu za “apsolutnošću”. o njemu “ovisno” ne bi ipak prvo u samome sebi nosilo i prožimalo čovjekovu bit: da je ono usred bića. neku vrstu veličine. Bytkovnopovijesno mišljenje stoji izvan svake teologije. No poimati bytkovnopovijesno mišljenje polazeći od bogova “isto” je kao i pokušaj naznake biti tog mišljenja polazeći od čovjeka. i ako bi sâm bytak mogao utemeljivati istinu svoje biti samo u takvoj preobrazbi čovjeka koja se može odvažiti na iskonsko mišljenje bytka. i ako čovjek još jednom treba zadobiti svoju vlastitu. iako se to ne prepoznaje. mjerodavnim Nietzscheovim postupkom potražiti spas u tome da se “um” (i sve što se pod drugim nazivima kreće u okružju tog “svojstva” živoga bića) “svede” na “život”. ali ne zna ni za ateizam u smislu nekog “svjetonazora” ili nekakvog drukčijeg nauka. a sâm bytak nalazi svoju istinu samo u proiz-mišljanju. S uvjerenjem samorazumljivosti i lake dokazivosti može se odvažiti na to da se um izdaje kao puko zračenje “života” i time kao ono naknadno te se tako tom načinu mišljenja može pomoći da bez iznimke postane uobičajena sve-opća predodžba. Ma koliko se ta odredba kasnije pozivala na “život”.

Mnijenje bytka neko kvantitativno. činovi. U tome leži mogućnost za neku vrstu veličine. Pojavni oblici divovskoga različiti su. Tada bitak. To mnijenje o bytku ne treba tek opširno obrazlagati svoju ispravnost. tj. ono ne skače izravno i “neodoljivo” u oči u svakom od svojih oblika. “vječnog” “života” po sebi. prije svega. Jedino nemoguće su riječ i predodžba “nemoguće”. koji mu doduše pripada. u pogledu bića ono koje je svemu takvome najopćenitije. 4. U divovskome se pokazuje veličina “subjektuma” izvjesnog u samoga sebe koji sve gradi na vlastitom predočavanju i proizvođenju. ostaje prazna “predodžba”. koje počinje pri nekom razmjerno velikom broju (količini i mjeri). U svim tim međusobno povezanim oblicima divovskoga biva napuštenost bića od bitka. on je također samo ono “biće” za koje se ne mora brinuti. BYTAK 261. Površne pojave onoga divovskog trebaju učiniti što naglašenije predočivim taj “iskon” u “životu”. i to više ne samo na način izostanka upitnosti bića nego u obliku uređenog istjerivanja svakog osvještenja temelja neuvjetovanog prvenstva “čina” (tj. ali je ipak još u upotrebi kao znak za ono najravnodušnije sveg bića. Skrivena povijest bytka ne zna za račun “velikoga” i “maloga” nego “samo” za bytkovnost onoga odlučeno. upitnost bitka dovodi se potpuno izvan pitanja. Mnijenje bytka Bytak. Ono divovsko razvija se u računskom i tako uvijek iznosi na vidjelo ono “kvantitativno”. stvaranja. Nju najbolje potvrđuju oni pokušaji koji. proračunatog pogona. Ono divovsko temelji se na odlučenosti i beziznimnosti “računa” i ima korijene u posezanju subjektivnog pred-očavanja za cjelinom bića. ovdje se posvuda “subjektum” (čovjek) razvija u središte bića. doduše tako da sve kulturalne i političke forme oblikovanja na jednak način i jednako nužno dovode na vlast ono divovsko i bave se historijskim računanjem s poviješću i svođenjem povijesti na krinku besciljnosti te posvuda neupadljivo i nesvjesno osiguravaju izbjegavanje bitnih odluka. 261. iako se na prvi pogled zacijelo može činiti “kvantitativnim”. žrtve) i zato nisu zapravo povijesne nego historijske biti. neodlučeno i bezodlučno. no tako je “ništetno”. Ono divovsko provodi dovršenje čovjekova temeljnog metafizičkog stava koji ulazi u preobrat svojega lika te sve “ciljeve” i “vrijednosti” (“ideale” i “ideje”) tumači kao “izraz” i izrod pukog. Ono divovsko zahtjeva za prirodnošću u prividu samorazumljivoga i “logičnoga”. uvijek mišljenog “u velikom mjerilu”) i “činjenica”. uvijek uz pretpostavku da ta briga smije mjerodavno odlučivati o tome što jest i treba biti. on važi još kao naziv koji više ništa ne naziva. historijski ga utvrditi za doba divovskosti te to potvrditi pred njim samim u njegovoj “životnosti”. ali je sámo kao neuvjetovana vladavina predočavanja i proizvođenja poricanje istine bytka u korist onoga “umnoga” i “danoga”. Ono divovsko usporavanja povijesti (izostanka bitnih odluka sve do nepovijesnosti) u prividu brzine i upravljivosti “historijskog” razvoja i njegovih anticipacija. koga je briga za bytak? Sve trči za bićem. možda još protivni 363 . 2. ako se na kraju još priznaje da on ne “jest” biće. Kako da nekoga i bude briga za bytak? Gdje se on još zbiva. neko prevrnuće pred-očavanja koje je. Na divovskome postaje prepoznatljivo da svaka vrsta “veličine” u povijesti izvire iz neizrečenog “metafizičkog” tumačenja zbivanja (ideali. Ono divovsko smanjivanja bića u cjelini pod prividom njegova bezgraničnog širenja pomoću neuvjetovane ovladivosti.VIII. budući da je moguće u svako doba i posvuda u svakoj prigodi u odnosu na svako biće. koja se ovdje shvaća u povijesnom (historijskom) smislu. pretpostavka koja ništa ne donosi. Bilo da “vrijednosti” i “ciljeve” postavlja “um” ili da oni izviru iz “instinkta” “prirodnog” i “zdravog” života po sebi. Naposljetku. Ono za čiju su predočivost nužni veliki brojevi i mjere samo je privid onoga divovskog. Veličina ovdje znači: uspostavljanje bytka koje se ukorjenjuje u nekom samim sobom utemeljenom temelju i iz kojega mora izvirati ono što želi važiti kao bivstvujuće. jer ono izražava onu vrstu veličine koja se bitno oslanja na postavljanje pred sebe i predočavanje. poricanje koje ne vlada samim sobom i upra362 vo u najvišoj samoizvjesnosti nikada sebe ne zna. 3. Oblicima divovskoga pripadaju: 1. Ono divovsko javnosti kao sažimanja svega supripadnog pod krinku razaranja i potkopavanja svake strasti za bitno sabiranje.

koji bi morao biti bitno više od puke preinake nekog mnijenja o pojmu bytka unutar “subjekta” koji inače nesmetano dalje djeluje? Prozru li se te “pretpostavke”. Pojave u biću ne mogu dovesti u područje istine bytka. BYTAK 261.VIII. 365 . Mnijenje bytka ovom mnijenju. i to u posve tehničkom smislu. što znači isto. tom praznom imenu žele priskrbiti imalo punine. već da bismo skrenuli osvještenje na to da sve obično mnijenje o bitku (uključujući ontologije i antiontologije) sámo ima za iskon vladavinu bitka i njegove određene povijesne “istine”. slaže s mnijenjem koje svaku “ontologiju” kao “racionalizaciju” bitka proglašava nemogućom. postaje jasno da je ona nebriga za bytak u svako doba u pravu. u kojemu biće u cjelini dolazi do odluke svoje istine.) 364 Ali ovdje prijeti jedan drugi nesporazum: shvaćanje da bi se sada trebala “pokazati” “antropološka” pretpostavka onog mnijenja o bitku i s tim se otkrićem to mnijenje smatrati “opovrgnutim”. zbog čega tu povijest prepoznaju najmalobrojniji. ali ipak zarobljeni u njegovu vidokrugu. Ovdje je mjesto na kojemu sâm bytak zbog svoje povijesti prinuđuje znanje o bitku u nuždu neke nužnosti odluke i od njega zahtijeva da povrh samoga sebe bude načisto o tome što se u njemu zbiva kao “nabačaj” bitka. Ovdje je na djelu najravnodušnije i najsljepije poricanje neproračunjivoga. A ono ne shvaća osvještenje kao neku “pogrešku” i “propust”. koji bi trebalo samo prekoriti. novovjekovnog čovjeka koji je kao “subjektum” postao riznica onih pretpostavki. nije ništa manje nego krajnje povećanje moći proračunavanja. Ali zašto se ne potrudimo jednom potresti te doduše najuobičajenije i najdalje “pred” postavljene “pretpostavke” (da je biće ono predmetno. a da ne govorimo o tome da dokazivanje ikakvih “pretpostavki” na kojima neko mnijenje počiva još ništa ne odlučuje o njegovoj “istini”. odlučilo o bitku i mnijenju bitka. (U antiontologiji je ravnodušnost spram pitanja bitka dotjerana do vrhunca. žele nalaziti i priznavati “posebne” nužnosti odlučivanja. Zašto onda još posvećujemo imalo pozornosti tom ontologističkom nevođenju brige za bitak? Sigurno ne zato da bismo pokrenuli raspravu o nekom konkretnom mnijenju i nauku o bytku ili njegovom odbijanju ili ih čak promijenili. a shvaćanje bytka prazno mnijenje onoga najopćenitijega i njegovih kategorija)? Zato što i preteško spoznajemo što je za to potrebno: potresanje toga “mi”. koja svoju školsku “reprezentaciju” dobiva u “ontologiji”. Jer tim se ili-ili. čija “zbiljnost” bitno nadmašuje sve inače “zbiljsko”. Biće se shvaća u smislu predmetno danoga kao ono neupitno i nedodirljivo s čime se ipak ostaje najviše u skladu ako se to dano i pred-ručno posve uredi u ono naprosto priručno. doduše tako da subjektni karakter samog čovjeka ima svoj iskon i sâm oslonac svoje neprekinute moći u priznatoj prevlasti tih pretpostavki (zapadno i novovjekovno utvrđenog razumijevanja bitka). a pogotovo kada bavljenje bitkom velikodušno prepušta pojmovnim cjepidlačenjima ponovno školski primjerene “ontologije” ili se. i to tako samorazumljivo da se ovdje još jedva. svaki put na tlu ontologije. nego kao povijest. Zato se ona nikada ne može rabiti kao dokazna osnova protiv njega. Osvještenje mora doći do toga da već u potpunu bezazlenost spašena ravnodušnost spram bitka. a bitak se dopušta samo kao ono što se upravo još može mnijeti u “mišljenju” te se zatim dokazuje da je bitak upravo to najopćenitije. Kako da tu dođe do potresa. Biće se shvaća tako. a među njima je samo najrjeđi poimaju kao dogođaj koji se već otvara. No baš to shvaćanje samo je još jedna posljedica tog mnijenja o bitku. Sama “antropologija” i pripada onome što stoji pod vladavinom tog tumačenja bitka. Važno je nešto drugo: u nevođenju brige za bytak prepoznati nužno stanje u kojemu se skriva jedan odlikovan stadij same povijesti bytka. A ništa nije bitnije nego sagledati ono stanje zapadne povijesti u kojemu već stojimo kao odlučujućem i koje bezodlučnošću onoga ravnodušnog mnijenja ne možda samo prikrivamo nego u njegovoj bremenitosti odlukama pojačavamo dotle da osvještenje ili neosvještenje također već padaju u odluku i više uopće ne mogu važiti kao oblici nekog slučajnog promatranja koje se pridružuje ili izostaje. da pretpostavke kao takve općenito još nisu prigovor. a pogotovo ne novovjekovnog čovjeka. i vjerojatno s pravom. Iz te možda najravnodušnije od svih pojava unutar današnjih zgoda načuti nazvuk odlučujućeg dogođaja.

No kako takvo shvaćanje Kanta ne bismo pogrešno protumačili kao samo neko čudnovato pretjerivanje nego kako bismo ga ozbiljno shvatili s uputom na ono bezdano. kao ono nepitano i neupitno. koja provodi širenje “bića”. zbog čega metafizika apsolutnog idealizma može “konstruirati” samu sebe u povijesti svojega vlastitog razvoja i kao dovršenje metafizike. samo tako vagati i nikada se ne odvažiti na ono najupitnije. Za to se ne zahtijeva ništa drugo osim toga da se svaka smetnja drži podalje od bytka i da se zna kako to najmoćnije u okružju ljudskih petljancija postaje najkrhkijim. U mislilačkom znanju nabačaj nije ono pripremno za nešto drugo nego ono jedino i posljednje i zato najrjeđe što u sebi biva kao utemeljena istina bytka. “Nabačaj” bytka i bytak kao nabačaj 262. “Postići”? Svakako. utvrđivati se i postajati ustojnim u bacanju nekog nabačaja. pogotovo budući da je čovjek odavno navikao vagati vladavinu bytka utezima za mjerenje sile bića. taj prvo mora moći pojmiti da se nabačaji bacaju u ono što zahvaljujući njihovoj krčevini zatim postaje bićem i čak i bytak trpi samo još kao naknadni dodatak biću koji je smislila “apstrakcija”. tu-bitka. tj. da neka bludnja krčeći sve otima u sebe za mogućnost istinitoga. nego metafizički temeljnom kao subjektum. Ovdje nabačaj nije ništa što bi se takoreći samo polagalo “preko” bića. kako bi čak još i izopačenost sačuvao bîti. korak kako bi se dospjelo u blizinu onog mišljenja koje nabačaj više ne razumije kao uvjet predočavanja nego kao tu-bitak i kao bačenost jedne zaustavljene krčevine čija prva zadaća ostaje jamčiti skrivanje i tako očitovati uskraćivanje.VIII. Jer svaka per-spektiva za svoj obzor već polaže pravo na ono prožimajuće. ne “jastveno”. To što se subjektivnost subjektuma naposljetku razvija u apsolutnu samo je mutan znak za to kako nabačaj od početka povijesti bitka postojano biva i navješćuje se kao ono ne-spravljeno niti spravlji367 . na jednom povijesnom putu. Osim toga. neki presjek probija ono što se tek potom obznanjuje u otvoreno kao neko “biće”. I bit će dobro ako na tom tumačenju bićevnosti kao predmetnosti uvježbamo mišljenje bića kao takvog. I upravo to da. moramo se već pitati i o drugim područjima. “Nabačaj” bytka i bytak kao nabačaj Mislilački uskok “u” istinu bytka ujedno mora dosezati bit istine. Mislilačko ispitivanje kao djelatno odricanje koje se pruža uskraćivanju i tako ga uzima na vidjelo. a da se on nikada nije mogao iskusiti kao nabačaj. i za to se mora posrećiti neki trenutak onoga što do-gađa bytak kao do-gođaj. Time tumačenje Kantova mišljenja može postati bitno jasnije i voditi tome da filozofsko mišljenje čak ni u tom stavu subjekta ne mimoilazi bezdane (shematizam i transcendentalna snaga uobrazilje). Za iskusivanje bića i sklanjanje njegove istine “nabačaj” je samo ono pripremno. nije neka “perspektiva” koja bi se na biće samo nanosila. To je. (Istina bytka nije bila moguće pitanje. Oznaka “nabačaja” postaje u najboljem smislu “subjektivno”. to je ono što mora postići mislilački nabačaj bytka. spoznajnoteorijski. Usprkos tome. No Kantovo 366 tumačenje ipak stoji na “temelju” subjektuma i u okružju pred-očavanja. ali to nije spravljanje ni smišljanje u značenju nekog neobuzdanog izmišljanja. prethodno i o svemu odlučujući. preko čega se potom prelazi u daljnjem putu prema onome što u području nabačaja postaje moguće izgraditi i pohraniti te kao pohrana dobiva pečat bytka.) Izostanak tog pitanja stalni je poticaj za povijest temeljnih metafizičkih stavova. To općenito može uspjeti samo ako Kanta zapravo već više nismo čitali “subjektivno” nego ga pretumačili u smislu tu-bitka. poticaj koji kao takav za tu povijest ostaje ne samo mutan nego ga čak nema. Tko ikada želi izaći na oči povijesti bytka i iskusiti kako bytak izostaje u prostoru svoje vlastite biti i dugo ga prepušta izopačenosti. današnjim ljudima ostaje u svakom pogledu teško iskusiti nabačaj kao dogođaj iz biti do-gođenja kao uskraćivanja. Te nabačaje po jednoj uvriježenoj navici zamišljamo kao forme predočavanja koje omogućavaju susretanje predmetâ: Kantov transcendentalni uvjet. od davnina se ionako krećemo u jednom nabačaju bytka. BYTAK 262. “subjektivistički”. kojoj ona i pripada. Nabačaj bytka može biti bačen samo od samoga bytka.

premda posve poremećena i neprepoznatljiva vladavina “metafizike” dovela je do toga da nam se bytak predstavlja samo kao suproizvod predočavanja bića kao nekog bića. i to zacijelo definitivno? Još neslomljena. No u međuvremenu je biće u liku onoga predmetnoga i danoga postajalo sve moćnije. To posebno stanje čovjekove povijesti za njega je na “sreću” jedva spoznato. i budi se znanje da se neka povijest može spasiti pred onim divovskim nepovijesnosti samo još u prolazu kroz krajnje odluke. od koje zapadne temeljne odredbe (prvo još autentične kao οὐσία) zatim proizlaze sve preinake tumačenja bića. a sam je nabačaj pak “bit” bytka. što je ujedno zahtijevalo iskonskije uklapanje u povijest. U tome je i razlog što se prvo i unutar nužnosti iskusivanja (proiz-mišljanja) istine bytka naizgled krećemo u pred-odžbenome. koje također i upravo uvjetuje bitak. i što bi tu još mogao bytak? Ali tu je za osvještenje u vidno polje ušla odlučna točka povijesti. a što znači tako da pokušaj proiz-mišljanja ne prekoračuje svoju vlastitu povijesnu mjeru i time ne pada u ono dotadašnje. Zato što je bytak postavljen u masku najopćenitijega i najpraznijega više ga nije potrebno čak ni izričito odbijati u korist bića. No “Bitak i vrijeme” ipak nastoji dokazati “vrijeme” kao područje nabačaja za bytak. Zato je na odlučujućem mjestu trebalo prevladati krizu isprva nužno tako postavljenog pitanja bitka i prije svega izbjeći opredmećenje bytka. tj. On prvo bezobzirno žuri u najbliže posljedice tog stanja. BYTAK 262. 369 . Sada se ubrzo može i bez bića i zadovoljava se predmetima. sav se “život” i sva zbiljnost nalaze u bavljenju onim predmetnim. Krizom se nije moglo ovladati pukim daljnjim mišljenjem u započetom smjeru pitanja nego se moralo odvažiti na mnogostruki skok u bit samoga bytka. njezinu historijsku predaju. ali upravo u prvom dijelu te rasprave još se posve zadržava shema ontičko-ontološko). Jednim potezom postupak i uređenje. kako bismo naišli na sâm bytak kao nabačaj. No koliko smo udaljeni od toga. tada se pitanje bitka nikada ne bi razvilo kao pitanje i time kao proizmišljanje onoga najupitnijeg. ali kada bi trebalo ostati pri tome. Što proizmišljanje postaje ustojnije u bytku. Svakako. a ujedno i pokušajem da se neovisno o tome učini “vidljivom” istina bytka (sloboda za temelj u “O biti temelja”. Ali ipak je ostajala i ostaje jedna temeljna teškoća: bytak treba biti nabačen u svojoj biti. Nietzscheova pobuna samo je preobrat tog stanja. Mišljenje je postajalo sve povjesnije. Doživljavanje guta “život” i sámo se uzdiže u uprizorenje doživljavanja. Sam bytak navješćivao je svoju povijesnu bit. pokušaj da se razjasni ἀλήθεια kao bitni karakter same bićevnosti. s jedne strane potiskivanjem “temporalnog” tumačenja bytka. na-bačaj kao do-gođenje. Odnos spram početka. Tim pristupom naizgled se još sâm bytak čini predmetom i postiže se najodlučnija suprotnost onoga što si je priprema pitanja bytka već otvorila. Bytak je ograničen na posljednje bljedilo najapstrahiranijeg općeg pojma. ipak shvaćamo samo kao njegov naknadni dodatak i još jednom ponavljamo to “ontološko” (nabačaj bića na bićevnost) kao njegovu samoprimjenu: nabačaj bićevnosti kao bytka na njegovu istinu. a svaka “općenitost” podliježe sumnji nedostatka snage i nezbiljskosti. tj. onoga samo “ljudstvenoga” i zato i “tuđega biti”. Uprizorenje doživljavanja najviši je doživljaj u kojemu “se” skupno nalazi. Zato uzalud pretražujemo povijest. tj. “Nabačaj” bytka i bytak kao nabačaj vo i da se on naposljetku ipak objašnjava iz onoga neuvjetovanog. Ono 368 “ontološko”. Tim “objašnjenjem” filozofija je naišla na jedan kraj. Došlo se dotle da se “može” bez bytka. posredovanje i prodavanje postaju bitnijima od onoga na što se sve to odnosi. isprva i nema drugog puta da se pitanje bitka uopće učini pojmljivim kao zadaća. razlikovanje između historijskog i sistematskog razmatranja postajalo je sve krhkije i neprimjerenije. a kamoli pojmljeno ili čak prihvaćeno u volju povijesti. to bezobzirnije razvoj pitanja bitka u proizmišljanje bytka mora odustajati od svakog približavanja predodžbama i naučiti da treba pripremiti jednu povijesnu od-luku koja se može pretrpjeti samo povijesno.VIII. Biće je samo još povod za to uprizorenje. premda kao uvjet “ontičkoga”. obrazloženje razlikovanja bitka i bića. već bismo morali biti opremljeni da iskusimo ἀλήθεια na način samog početka. Ako bi nas ikada mogao pogoditi neki mig u tu bit bytka. Dolazi li se iz vidokruga metafizike.

Zato ostaje samo povratak: zadržavanje bićevnosti (ἰδέα). to “nije” stoga također nije neko puko ništetno. No ta nemoć zadržavanja sebe nije slabost već je posljedica nužnosti da se prvo bitak i biće sačuvaju u ono prvo. a ipak oboje. Dosadašnji čovjek: onaj koji je odmah povratnik u odbačaju. a da ga sam ne može iskusiti i čak utemeljiti. istinu. No proizmišljanje bytka. kao φύσει ὄν. Svaki nabačaj je bačen nabačaj Mjesto prijelaza mora jednako jasno osvijestiti oboje: ono uvriježeno nabačaja bytka i ono drugo: bytak kao nabačaj. kada i ukoliko mu uspije skok. I ostaje pitanje: kako se taj odbačaj na početku zbiva i kako taj početak utemeljuje povijest. kao neko ζῷον. Naravno. zaboravu povratništva. kako je tako zatim sve razoreno. BYTAK 263. u tu-bitku. nego na jednom zaboravu. odvažiti se na ono otvoreno. Neovisno o tome da ona sama ne bacaju ništa više svjetla. ali još posve skriveno. nego uvijek samo ispravnost. koji pogled na bitak čovjek kao povratnik zadržava. pri čemu se sada bit nabačaja također više ne smije određivati iz onoga predodžbenog nego iz do-gođajnog karaktera bytka. umu. Ali ovdje sve ostaje mračno.VIII. iz tu-bitka. no ne kao objekt i subjekt. kako se napokon sam čovjek proglašava jednim takvim (subjektum). A taj je zaborav samo posljedica nemoći da se povratak zadrži. sámo još neshvatljivo razlikovanje. i što se to ostavlja za sobom? U sebeodbačaju on se utemeljuje u onome što on ne može spraviti nego na što se može samo odvažiti kao mogućnost. Zar je čovjek okovan? Time (bićem) svakako. Svaki nabačaj je bačen nabačaj Zato nikakvo utvrđivanje danoga ne doseže ono istinito. A predočavajuće ravnanje po danome još manje može činiti vidljivom bit istinitoga. No kako to? Odbaciti se. to nije je temelj njegove dosadašnje zapadne povijesti u kojoj se 370 možda još morala skrivati bit povijesti. kako se i sam bytak kao makinacija izopačuje. i to samo zato što se ujedno odnosi spram “bitka” (npr. kako se odbačaj zaboravlja i kako sve postaje danim posjedom koji se može o-pravljati i spravljati. Ali povratak! Prvo treba znati kako se dotada boravilo i što se sa sobom donosi te kako se u povratku zatječe ono bivše sputavajuće. Ali što to znači: bačeni nabačaj? Kada i kako nabačaj uspijeva? Nabačaj: da se čovjek od bića. kako kroz sav čovjekov napredak prolazi jedan strahovit poremećaj. kako se tvrdi od Platona. Kada tako ostanemo lišeni svakog oslonca za objašnjenje. I sve to zato što čovjek nije bio u stanju ovladati povratništvom. što je zaborav onoga što se dogodilo. a da ono nije već otvoreno kao takvo. i ona su tek izrasla na nespoznatom temelju odredbe čovjeka kao onoga koji razabire i tako je već vraćen iz odbačaja. do-gođaj (iskon povijesti). koji tako prvi puta promjerava razlikovanje bića i bytka. odredilo je svoju vlastitu bit kao “mišljenje” iz onoga što do-gađa bitak kao do-gođaj. Su-čeljenje je rastvaranje onoga između. čovjek tek postaje čovjek. No kako to određenije shvatiti. Jer samo se tako vraća biću i jest kao povratnik. i to nikada više. već kao su-čeljavajuće u otvorenome znati i slutiti da je ono što se tu odbacuje i od čega se odbacuje iste biti kao ono nasuprotno. koji se ovdje još uopće ne traži. Jer odbačaj kao bačen već je tada. To pak proizlazi iz nemoći da se sebe zadrži u bezdanosti odbačaja. k sebi kao nekome tko se u prvom odbačaju pojavio kao ono nasuprotno. što određuje bit čovjeka? Čovjeka ne smijemo uzimati kao da je unaprijed dan u dosada poznatim svojstvima te sada na njemu tražiti odbačaj. to samo ako se on ne vraća. ne pripadati ni nečemu nasuprotnom ni sebi. nego nam tek sam sebeodbačaj mora utemeljivati čovjekovu bit. otima i odbacuje u bytak. kao koje se nalazi biće i koje se nalazi kao biće. taj sebeodbačaj? Moramo se čuvati toga da sada potražimo utočište u nekim čovjekovim “svojstvima” i “sposobnostima”. 263. Poznavanje bitka ne počiva na nekoj ανάμνησις. jezik). 371 . Time što se odbacuje od “bića”. npr. kako tada kazati to prvo. Kako se zatim taj povratak. No što ovdje pripada “čovjeku”. u koje se zbiva ono suprotstavljanje kao potrebito nečega otvorenog. zato što je taj odnos spram bytka općenito temelj nekog odnosa u nekom odnošenju nekog stava. Su-čeljenje je temelj susreta.

Razumijevanje bitka kreće se u razlikovanju bićevnosti i bića. ne samo mišljenje uopće. Tek sada počinje povijest bitka i povijest čovjeka. u dug gubitak njegove biti. A biće? Ne dolazi se više do njegove istine u nekom vraćanju. a da još ne izražava iskon razlikovanja iz odlukovne biti bytka. * usp. to ne znači: biti prepušten u ono prošlo i historijski utvrdivo. takoreći metafizički retrospektivno. Razumijevanje bitka koje pripada tu-bitku – takvo izražavanje postaje suvišno. No sada povijesno osvještenje povijesti metafizike pokazuje da provedba provodnog pitanja kroz cijelu njegovu povijest za nit vodilju ima mišljenje (bićevnost i mišljenje). što bi nakon prije rečenoga bilo doista proturječno. nego? Kao pohrana stranoga. krčevina onoga tu. No tako samo izgleda. Razumijevanje bitka s jedne je strane. To kazuje: bitak pogađa čovjeka i dovodi ga u preobrazbu. Proiz-mišljanje bytka* Time se treba označiti jedan. mišljenje u smislu temeljnog stava “mislioca” (filozofa) (mišljenje kao piitanje pitanja bitka). 78ff. Odbačaj nikada ne uspijeva iz pukog poriva i čovjekove naravi. nego takoreći vrhunac njegove vlasti. Kako bismo ovdje izbjegli privid da se za temeljno pitanje sada pogotovo rabi nit vodilja provodnog pitanja. I kada bogovi tonu u neuslišenosti ustegnuća bytka. ono kazuje dvaput isto. i to čak u slabijem obliku. Gdje treba razbiti subjekt. tu-bitak). Iz tog osvještenja izrasta uvid da je prevlast mišljenja (to što je ono sámo postalo niti vodiljom u obliku predočavanja nečega u njegovoj općenitosti) sve više gurala tumačenje bićevnosti bića u onom smjeru u kojemu je zatim napokon moralo doći do izjednačavanja bitka s predmetnošću bića (predočenošću uopće). a on kao bačen) objava utemeljenja biti istine (očitost. shvaćeno kao ipak neutemeljen temelj transcendentalnoga i općenito pred-očavanja bićevnosti (u prošlost do grčke ἰδέα). u kojemu se takoreći izriče potpuna ovisnost bytka o mišljenju? Tako izgleda i tako mora izgledati ako dolazimo iz povijesnog osvještenja provodnog pitanja i njegove niti vodilje. odgovarajuće je i karakteriziranje čovjeka (“ljudski tubitak”. To promjeravanje zabludjele bîti kao povijest čovjeka neovisno o svoj historiji. propuštanje kojega uostalom uvijek zbunjuje i osvještenje povijesti provodnog pitanja i njegova izbora niti vodilje. u prvo zadobivanje. I sada ipak proiz-mišljanje treba postati hodom u istinu bytka. tubitak u čovjeku). i u prijelazu možda presudan način na koji budući čovjek Zapada preuzima bivanje istine bytka i tek tako postaje povijesnim: proiz-mišljanje bytka. i stranac si ga donosi u susret do-gođenju i pušta da se u njemu nađe bog. I taj uvid pokazuje kako su mišljenje i njegova prevlast (u postupanju s provodnim pitanjem i izboru tog pitanja) naposljetku zatvorili svaki put k pitanju odnosno mogućem prinuđivanju u pitanje o istini bytka. na početku moramo provesti jedno razlikovanje. Mišljenje se (1) s jedne strane shvaća kao ime za način piitanja i time općenito način odnosa pitajućeg odnosa čovjeka spram bitka bića. Razumijevanje bitka je s druge strane (jer se razumijevanje poima kao na-bačaj. proiz-mišljanje. Proiz-mišljanje bytka Važno je ovo: odbačaj i utemeljenje biti čovjeka u začudnosti otvorenoga. kako bi se ondje bitak još mogao učiniti “subjektivnim”? 372 373 .VIII. Jer tu-bitak jednostavno “jest” utemeljenje istine bytka kao dogođaja. Postati povijesnim znači: izvirati iz biti bytka i zato mu ostajati pripadnim. To bacanje je bačeno u titraju do-gođenja. BYTAK 265. Überlegungen VII. No razumijevanje bitka posvuda je suprotnost – čak još nešto bitno drukčije nego suprotnost – tome da se bytak učini ovisnim o ljudskom mnijenju. 264. Nabačaj bytka i razumijevanje bitka Razumijevanje bitka ima u načinu uvođenja u “Bitak i vrijeme” prijelazan dvoznačan karakter. 265.

Ono grčko tumačenje ὂν ᾗ ὄν kao ἕν. gledana polazeći od sabirućeg pred-očavanja (λέγειν). Pogotovo ako je mišljenje shvaćeno kao mišljenje bitka: on važi kao ono najopćenitije od svega. onoga ja i “samo“svijesti u novovjekovnoj filozofiji. Prisutnost se može shvatiti kao sabiranje i tako se pojmiti kao jedinstvo. da bi se uopće shvatio bitak. ono je jedinstvo samo površinska razina pribivanja kao takvog. kao od Platona. to je moguće samo zato što je ta matematička bit od Platona sadržana i kao jedna mogućnost utemeljena u ἀλήθεια same φύσις. A to mišljenje (2) zatim napokon daje i uputu za tumačenje mišljenja (1) kao temeljnog stava filozofije. Svako pitanje o bitku stoji u prividu pitanja o onome najopćenitijemu. postaje nit vodilja “kategorijâ” (Platon: “Sofist”). tj. još i upravo kod Nietzschea vlada jednoznačna povezanost bitka s iskaznom logikom. (S time je povezana osebujna prevlast mišljenja mišljenja i njegova mišljenog kao takvog. Shvatiti to najopćenitije tada i znači samo ostaviti ga u njegovoj neodređenosti i praznini. Ratio postaje “matematičkim” od Descartesa. priprema se kod Aristotela. To višestruko “moranje” navješćuje pravlastitu nužnost jedne nužde koja sama može pripadati samo biti bytka. a to znači odgovarajuće shvaćanje pojmova νοῦς i λόγος. postaviti neodredivost kao njegovu jedinu određenost. sámo ga neposredno predočiti. pri čemu se ujedno bit unaprijed shvaća kao ono predmetno nekog predočavanja.VIII.) Ako se sada ovdje u pripremi drugog početka zadržava bit filozofije kao piitanje o bitku (u dvoznačnosti: piitanje o bitku bića i piitanje o istini bytka). sada bytak prethodno biva u svojoj istini. Time je uključeno to da je sada i mišljenje (1) isključivo i prije određeno polazeći od biti bytka. Početni mislioci nailaze pak nužno na to jedinstvo zato što njima i njihovu početku mora ostati skrivenom istina bitka i zato što je. u kojem se pribivanju upravo biće već sabralo u svoje “što” i “da”. kao naknadni dodatak koji se predočava polazeći od bića i ujedno se ispostavlja kao apriori bića (prisutnoga). štoviše sada je od samog početka nemoguć. onda se mora zadržati i imenovanje filozofiranja kao mišljenja. Izbor niti vodilje postaje suvišan. Jer sada. do čega se pak može doći samo shvaćanjem njegovih uposebljenja i njihovih odnosa. No time se još ne odlučuje ništa o tome je li sada i nit vodilja mišljenja (1) mišljenje (2). izvesti iz logike i uloge niti vodilje pojma λόγος kao iskaza budući da on ipak pretpostavlja određeno tumačenje onoga ὄν (ὑποκείμενον). onako kao kod postupanja s provodnim pitanjem. Sada jednim određenim tumačenjem bitka (kao ἰδέα) Parmenidovo νοεῖν postaje νοεῖν onoga διαλέγεσθαι kod Platona. kako se i mora zadržati. tj. kao pročišćeno predočavanje bića koje polazi od njega. upravo zato što je prvopočetno piitanje o bitku doduše došlo do svojega kraja i tako ne u svoj početak. nego iz bivanja samog bytka. “Mišljenje” (2) u smislu iskaza postaje niti vodiljom za mišljenje (1) zapadnih mislilaca. pitanje o bitku postaje pitanjem o istini bytka na taj način da ta istina kao bit istine pripada bivanju samog bytka. No sámo jedinstvo nije po sebi neka iskonska odredba biti bitka bića. prevlast koja se pojačava do krajnosti izjednačavanjem zbiljnosti (bitka) kao apsolutnoga s mišljenjem kao neuvjetovanim. ulazi li ovdje uopće u igru nešto poput neke niti vodilje. a 374 ne možda. a i mora. Ali moramo se osloboditi još i toga kako bismo jedino samom bytku ostavili ugađajuće-određujuću moć u označavanju biti mišljenja (proiz-mišljanja). Bitak se više ne shvaća kao bićevnost bića. ono dosada mračno prvenstvo koje posvuda ima ono jedno i jedinstvo u mišljenju bitka. potrebno zadr375 . Spajanje obaju u ratio. Tako se uobičajenim pojmom mišljenja (“logičkim”) opet već prethodno donosi odluka o biti bytka. BYTAK 265. Razabiranje bitka ovdje se ne određuje iz shvaćanja bićevnosti u smislu onoga κοινόν Platonove ἰδέα. naravno. Dublje gledano. Proiz-mišljanje bytka No mišljenje se (2) s druge strane shvaća kao ime za nit vodilju kojom se mišljenje (1) služi kako bi posjedovalo vidokrug unutar kojega se biće kao takvo tumači s obzirom na bićevnost (mišljenje kao nit vodilja onog piitanja). ako λόγος ima prvenstvo. Naprotiv. u prijelazu k drugom početku. On mora iskonski biti dosegnut početnim skokom kako bi takoreći sam od sebe odlučivao o tome koje biti moraju “biti” mišljenje (1) i mislilac. ne može se. Heraklitov λόγος postaje λόγος kao iskaz. No ipak smo predugo i prečvrsto vezani predajom a da prvo ne bismo posvuda gdje se spominje “mišljenje” pod tim imenom bar supredmnijevali predočavanje nečega kao općenitoga i tako predočavanje jedinstva razlikovanih koja su vrsno podređena.

a to je tek doista predrasuda. ali uistinu ostaju duboko ispod nje. ako uopće vrijedi. samo pod pretpostavkom da logičko tumačenje bitka može biti jedino moguće. To zadržavanje bezdana pripada biti tu-bitka kao utemeljenju istine bytka. a zatim jedinstvo upućuje natrag u “vrijeme” (bezdano vrijeme vrijeme-prostora). do-gađa tek i samo kroz bitak. Proiz-mišljanje bytka žati pribivanje kao ono prvo i najbliže njegova uzlaska. koji ipak nije “ono apsolutno”. Bit same “logike”. tj. da bytak upravo nikada nije definitivno kaziv. Polazeći od drugog početka također može i mora postati upitnom još i ona neuzdrmana i nikada opitana odredba bitka (jedinstvo). a da nikada ne bude pogođen bytkom i ne sluti smisao pitanja o bytku. Ali proizmišljanje bytka je i odgovarajuće rijetko i možda nam se ta milost tek pruža samo u grubim koracima jedne pripreme. kako bi nas htjelo zavarati ono tumačenje (po kojemu je bytak ono najopćenitije i najpraznije). tj. slično kao i umjetnost. samim bytkom. pa i ondje gdje misli da može zamijeniti logičko. “Što je metafizika?”) potpada tjeskobi ili bolje strahu da se sada ugrožavaju strogost 376 i ozbiljnost mišljenja i sve se prepušta osjećaju i njegovom “sudu”. Anaksimandar. Parmenid). nije uvjetovano niti određeno nečim uvjetovanim izvan sebe i onoga što je njemu misliti nego je određeno jedino onim što je u njemu misliti. nije ništa drugo nego odvažaj da se bogovima pomogne izaći u bytak. s obzirom na iskaz (“psihološko” objašnjenje mišljenja samo je privjesak “logičkoga” i pretpostavlja ga. Heraklit. filozofija. Tek je sada ona naprosto nedohvatljiva za prosudbe i vrednovanja koji računaju po ciljevima i koristi. Možda je s obzirom na bit bytka upravo “logika” onaj najmanje strog i ozbiljan postupak odredbe biti i samo privid. već naprotiv: znanje koje nije definitivno upravo zadržava bezdan i time bit bytka. naravno. to ne znači neki nedostatak. kao ono između za nuždinu boga i stražarstvo čovjeka. u čemu je jedinstvo utemeljeno. zlostavljaju kao kulturalnu stečevinu ili naposljetku samo još kao izraz kulture te je podređuju očekivanjima koja nju prividno nadvisuju. spuštaju njezinu bit u ono razumljivo i u takvom je izobličenju smještaju u ono što se upravo još može trpjeti i čemu se može podsmjehivati. imenovanje njegove biti. Tek to mišljenje bytka istinski je ne-uvjetovano. usp. iz onoga što je u njoj misliti. nešto odlučilo. što propada (do-sutno i od-sutno u samoj prisutnosti. čija jedna ustojnost mora biti proiz-mišljanje. Da bit bytka nikada nije definitivno kaziva. može se pojmiti tek iz drugog početka mišljenja bytka. još dublje biti od “dijalektičkog privida” što ga je Kant iznio na vidjelo u području mogućeg opredmećenja bića u cjelini. Proiz-mišljanje bytka. ne samo izraza nađenoga) pojavljuje kao igrarija koja ne vlada samom sobom i koja se uostalom zatim i mogla izroditi u filozofsku učenost kojom može tumarati svatko kome je dano bilo kakvo oštroumlje. pa i ako smo samo otprilike upoznati s poviješću bytka. ali najnužniji privid za koji povijest bytka dosada zna. odnosa spram bitka. Iz toga možemo zaključiti. 377 . “psihološko” ovdje stoji za biološko-antropološko). pa zato nikada niti samo “pripremno”. BYTAK 265. Ta tko kaže i tko je ikada dokazao da je logički shvaćeno mišljenje “strogo”? Pa to vrijedi. No također je samo naličje te predrasude kada se pak pri odbijanju “logičkog” tumačenja mišljenja (tj. koja je svoj najviši oblik dosegnula u Hegelovoj metafizici. Tom “definicijom” mišljenja pomoću onoga što ono “misli” provedeno je potpuno odvraćanje od sveg “logičkog” tumačenja mišljenja. Zadržavanje bezdana ujedno je uskakanje u bivanje bytka na taj način da on sâm razvija moć svoje biti kao do-gođaj.VIII. što znači filozofiju. No tada se pokazuje i to da se s prvenstvom prisutnosti (sadašnjosti). ali uvijek i ujedno u odnosu spram mnogoga kao onoga što nastupa. Jer to je jedna od najvećih predrasuda zapadne filozofije: da mišljenje mora biti “logički” određeno. zato ono έν. Sama je “logika” privid kada se radi o utemeljenju biti istine bytka. No bezdanost tog pušta da se i takozvana strogost logičkog oštroumlja (kao oblik nalaženja istine. to mišljenje. dosegnulo je svoj najvlastitiji i najviši iskon iz same sebe. da u tom najsamorazumljivijemu leži skrivena najzačudnija odluka. time što se čak tu-bitak. tj. koji je. a čovjeku se pripremi istina istinitoga. No time što mišljenje (u smislu proiz-mišljanja) dobiva bit iz bytka. proizlazi (postaje) i odstupa. da taj odlukovni karakter čak pripada bivanju bytka i svaki put daje mig na pojedinu jedincatost i najiskonskiju povijesnost samoga bytka. ako se odvažaj tog bezdanog skoka smije nazvati milošću.

Proiz-mišljanje izlaže u onu povijest čiji “dogođaji” nisu ništa drugo nego udari samog do-gođenja. ali ni samo ono “izvan” u smislu iznimke. stavljen na odluku blizini i daljini bilih i budućih bogova (stajalište povijesti bytka). gdje i kada uspije. Naravno. BYTAK 265. No zato znalci znaju da će priprema te povijesti bytka u smislu utemeljenja spremnosti za pohranjivanje istine bytka u tako tek postajućem biću biti vrlo duga i uglavnom nepoznata. baš ukoliko ona jest neuvjetovanog iskona i što neuvjetovanije to jest. Možemo pokušati povijesno izdvojiti taj “dogođaj” u njegovoj jedincatosti tako da ga vidimo usred onoga što je još ono dosadašnje u svojem vrhuncu i najbogatijem razvoju: usred metafizike njemačkog idealizma i usred oblikovanja Goetheove slike svijeta.VIII. nositelja imena. doći do bivanja u odgovarajuće jedincatoj začudnosti i tami. iako nije važno ono “unutar”. makar je na njega. ne dolazimo do nekog drugog pogleda u bit filozofije koji ne bi morao uočiti i ono “titansko”. To možemo izreći samo tako da kažemo: da se to događa. Smjelost ostaje kazivanje o proizmišljanju bytka ako se ono naziva pomoći u izlasku u prebivalište bogova i začudnost čovjeka (usp. bytku. da on sam kao prvi “jest”. i znanje o toj opasnosti mijenja se tako što. tj. Ali kada se mišljenje u prijelazu iz metafizike mora odlučiti na proizmišljanje bytka. historijski “utjecalo”. doseže čvrstinu i oštrinu povijesti za koje kazivanju još nedostaje jezik. a nikada više rasplinjavanje njegove biti u odjeljke rastrubljene “općenitosti” kategorija. sposobnost imenovanja i slušanja koji bi dostajali njemu. naime da je Hölderlin upravo nešto “posebno” unutar one povijesti metafizike i umjetnosti. udar koji se mora primiti u njegovu najčišćem da. Već se ovdje zahtijeva skok u bytak i njegovu istinu. tada se bitno povećava opasnost nezaobilazne preuzetnosti. No kako nam to izdvajanje pomaže? Ono u najboljem slučaju samo doseže jedan nov nesporazum. U prijelaznom mišljenju sve ono što pripada povijesti bitka ima neobičnost onoga jednokratnoga i ovokratnoga. premda žele samo biti izdaleka pogođeni udarom uskraćivanja bytka i tako slutitelji. Jedincatost bytka u prijelazu će od metafizike. za koju je on važio kao ono najopćenitije i najuobičajenije. Upozorenje pripada u dvoznačnost prijelaza u kojemu osvještenje još uvijek mora doticati ono što se u provedbi prijelaza ubrzo sve više premješta u jednostavno činjenje. U filozofiji ta dvoznačnost zadržava posebnu tvrdokornost jer filozofija kao misleće piitanje samu sebe nužno mora postaviti u svoje znanje. bytak kao dogođaj). 379 . usred onoga što ostaje bezdanima odvojeno od Hölderlina (u “romantici”). Pozvanje mišljenja jest spasiti bytku jedincatost njegove povijesti. nego je važan neizvodiv udar samoga bytka da sada i otada ona odluka stoji u povijesti Zapada bez obzira na to razabire li je doba koje još traje i može li je ono uopće razabrati ili ne. ali ne stražara bytka. jedva je spominjući. Otada svako mišljenje koje shvaća bićevnost polazeći od bića i od njega apstrahirajući ostaje izvan one povijesti u kojoj si bytak kao dogođaj događa mišljenje u obliku onoga tubitkovnoga i njemu pripadnoga. povijesti pjesništva 378 i “duhovne povijesti”. No čak i s razine neke više prosudbe. Priprematelji još moraju moći stajati daleko odvojeni od utemeljiteljâ. Stoga proiz-mišljanje bytka. ne možda dogodilo. kako drsko mora biti kada se filozofiji i dalje potvrđuje njezin neuvjetovani iskon. Proiz-mišljanje bytka i ne izmišlja si neki pojam nego se bori za ono oslobađanje od samo-bivstvujućega koje čini po-godnim za odredbu mišljenja iz bytka. štoviše sa svake koja se ikada pokušala. a što je to “to”? Da je Hölderlin pjevao budućim pjesnicima. U metafizici i kroz njezinu povijest ono ostaje zastrto i naposljetku oslabljeno do pukog spoznajnoteorijski sumnjivog prekoračenja granice. iskustvo da se pod imenom Hölderlina događa ono jedino stavljanje-na-odluku – da se događa. prešućuje bitnu ugroženost. Proiz-mišljanje bytka Gleda li se s tako niskog stajališta. Tko bi se čudio ako se ta uputa na ono prvo da povijesti bytka u prijelazu iz metafizike u proizmišljanje bytka smatra posve proizvoljnom i nerazumljivom? No teško da bi bilo od koristi kada bi se na to odgovorilo objašnjavajući kako se moramo odmaknuti od svih načina razmatranja na način “literarne historije”. Ta odluka prvi put oko samog bytka polaže vrijeme-prostor koji se iz njega proteže u jedno s vremenom što ga vremenuje u iskonskom jedinstvu tog vrijeme-prostora djelovanja.

Isticanje tog “razlikovanja” uopće i može nešto mislilački kazivati samo ako od početka izvire iz pitanja o “smislu bytka”. Nosi li razlikovanje provodno pitanje ili tek ono. “Ontološka diferencija” je prolaz koji postaje nezaobilaznim ako se nužnost piitanja temeljnog pitanja treba učiniti vidljivom sa stajališta provodnog pitanja. tj. koji proizvoljno naizmjence stoje jedno na mjestu drugoga tako da se. Bytak i “ontološka diferencija“ “Razlikovanje“ To razlikovanje nosi provodno pitanje metafizike: što je biće? Ali to razlikovanje u provedbi provodnog pitanja ne diže se posebno u znanje kao neko takvo ili čak izražava kao nešto upitno. može imati svoj iskon samo u bivanju bytka. Posljedica se vidi u nadaleko raširenoj zbrci u uporabi naziva “bytak” i “biće”. nije se postiglo ništa i ni na koji se način nije pokazalo da je zaživjelo neko znanje i piitanje o bytku. U prijelazu u tu-bitak unutar piitanja o istini bytka ne ostaje druga mogućnost nego prvo toliko promijeniti predočavanje da se odnos 381 . Razlikovanje se uzima kao dogma i ključ ontološkog razmatranja i zaboravlja se ono odlučujuće: prolazni karakter tog razlikovanja. budući da je zapravo uvijek nužno samo razlikovanje između bića i bića (najbivstvujućijega). Naprotiv: sada se povećala opasnost da se sâm bitak shvaća i obrađuje kao neko dano za sebe. ono najbivstvujućije 380 bića. zaboravlja i pretumačuje u najbivstvujućije biće. BYTAK 266. ako je sam bytak postao nuždom. premda neizričito.VIII. a da nikada nije spoznat niti slućen kao dogođenje. i ako se to pitanje ne shvaća kao proizvoljno nego se pita kao ono koje povijesno odlučuje metafiziku i odlučuje o metafizici i njezinu piitanju. Ali ono ipak smije biti samo ono površinsko (zašto?). iako je inače biće kao takvo utemeljeno bytkom. stajanje u istini bytka (kao dogođaja). On sâm kao ono krčeće između ulazi u tu krčevinu i zato je. Bit i temelj tog odizanja je bytak kao do-gođenje. u kojemu se ono razlikovano jednakomjerno postavlja na istu. U tome je ujedno i razlog što ema svijesti o ontološkoj diferenciji kao takvoj. Iako se sada. Bitak (kao ens qua ens – ens in commune) samo je najrjeđe razrjeđenje bića te sâm još neko takvo i. iako to formalno shvaćeno i nepromišljeno razlikovanje može biti samo naznaka za to da je odnos spram bitka neki drugi nego onaj spram bića i da ta drukčijost odnosâ pripada razlikujućem samoodnošenju spram razlikovanih. Ali isprva se čini da ta karakterizacija “ontološke diferencije” kao takve i njezina određenost namjerom prevladavanja metafizike postižu suprotno: pogotovo sada dolazi do učvršćenja u “ontologiji”. A sámo provodno pitanje? Ta se pak zadaća ne može zaobići sve dok uopće mora ostati osiguran još neki put koji iz ma koliko oskudne predaje pitajućeg metafizičkog mišljenja vodi u nužno nepitano pitanje o istini bytka. “Razlikovanje“ 266. Bytak i “ontološka diferencija“. sa stajališta predočavajućeg mišljenja kao bitak uopće neko razlikovljivo i razlikovano. a pogotovo u smislu apsolutnog mišljenja. koja se pojavljuje kao ἀλήθεια. Odnos spram bitka je kao utemeljen ustojnost u tu-bitku. koja nužda tek opet za sebe ugađa pripadno joj “mišljenje” u njegovoj odredbi. ipak pred-očava samo neko biće i prikazuje se kao ono najopćenitije sveg pred-očavanja. da se bytak odiže od bića. ali se ujedno zbog bića. Pitanje bytka kao temeljno pitanje ne bi poimalo ništa od svojega vlastitog najupitnijega kada ne bi odmah bilo gonjeno na pitanje o iskonu “ontološke diferencije”. u čemu se uvodno može pojasniti priprema temeljnog pitanja (o istini bytka). poslije odlučnog navođenja tog razlikovanja u “Bitku i vremenu”. To vrijedi već za prvopočetno bivanje bytka kao φύσις. tim začudnije što se odlučnije metafizika ukopava u misaoni karakter bićevnosti. Razlikovanje “bitka” i “bića”. Jer ono se u vidokrugu provodnog pitanja. a isprva i za razjašnjavajuće osvještenje provodnog pitanja pojavljuje kao nešto posljednje. Bit i temelj tog odizanja ona je tama koja je sadržana u svoj metafizici. Odnos spram bića je stvaralačko čuvanje pohrane bytka u onome što se u skladu s takvom pohranom kao biće postavlja u krčevinu onoga tu. Zato se unaprijed odustaje od svakog nastojanja da se to razlikovanje uopće ne provede kao neko pred-očavajuće. nastoji brižnije služiti jezikom. premda i dalje sasvim neodređenu razinu razlikovanosti. budući da on svako biće određuje da to bude. iako misleći na bytak. koje kroz nju postaje moguće razabrati kao neko takvo. o njegovoj istini. provodi razlikovanje? Očito ovo drugo. jedan i najviši način bića.

koja bitno nadmašuje sva dosadašnja historijska postignuća. na iskustvo da mi. čovjekova potpuna ugođenost samim bytkom. i što se i mora nazvati u tom neodređenom obliku. mora se dovesti do iskustva imenovanjem “ontološke diferencije”. to sadašnje svega prisutnoga (predručnoga) postaje onim najopćenitijim te. Dogođaj do-gođenja u sebe uključuje od-luku: da sloboda kao bezdani temelj pušta da iznikne jedna nužda iz koje kao premeta temelja bogovi i čovjek proizlaze u lučenost. time ostajemo bitnije izloženi moći bytka nego u svakom ma koliko “životu bliskom” odnosu spram bilo kojega “zbiljskoga”. do-gođenje tubitka kroz bogove i privlašćenje bogova samima sebi biva do-gođajem. U φύσις je uključeno to da je za najopćenitije predočavanje (mišljenje) bitak ono najstalnije 382 najprisutnije i kao to takoreći praznina same sadašnjosnosti. 267. u pogledu prevladavanja metafizike (povijesna doigra prvog i drugog početka) mora se razjasniti pripadnost “ontološke diferencije” tu-bitku. štoviše same njegove “temeljne strukture”. Njome se samo imenuje ono što nosi cijelu povijest filozofije i kao to noseće za nju kao metafiziku nikada nije moglo biti ono što bi trebalo ispitati i stoga imenovati. No taj se korak ne čini čak ni kao prvi korak dugoga puta nego kao već posljednji kako bi se smjestilo u kazanome kao određenom “nauku” i “nazoru” i s njim se svašta poduzimalo u historijskom smislu. do-gođenje. utemeljuje njegovo bivanje u njegovu vlastitom sklopu koji se može naznačiti u raznolikosti dogođajâ. Do-gođenje kao od-luka razlučenima donosi su-čeljenje: da to jedno-spram-drugoga najdalje odluke u nuždi mora stajati u krajnjem suprotnosti. drugo. 3. str. odatle gledano. gdje je ipak samo provedena i takoreći uzeta u upotrebu. Razlog što se to razlikovanje može nazvati područnim sklopom zapadne metafizike. iz koje je bogovima potreban bytak. Bytak* (dogođaj) Bytak je do-gođaj. BYTAK 267. u početnoj je povijesti samoga bytka. Ukoliko se mišljenje upustilo u vladavinu “logike”.VIII. Sjetimo li se tog povijesnog porijekla ontološke diferencije iz same povijesti bitka. Bytak (dogođaj) spram bitka odredi kao nabačaj i stoga kao sâm karakter razumijevanja (razumijevanje bitka tu-bitka). onda već znanje o tom porijeklu nužno upućuje na drevnu pripadnost u istinu bitka. a ipak i ne zna. Ili se pak taj “nauk” odbija i umišlja se da se time nešto odlučilo o pitanju bitka. kao prvo. ma koliko odlučujuće ostajale za prvo pojašnjenje posve drugog piitanja pitanja bitka. Dogođaj je: 1. bićevnost shvaća kao predmetnost te jer. No također se čini da je “ontološka diferencija” nešto “novo”. (Ali što drugo želi “fenomenološka destrukcija”?) Zato “ontološka diferencija” i lebdi u neodređenome. jer premošćuje bez-temelj trebanog bytka. ipak su. 473???f. jer se. Ali sjediniti to dvoje odnosno iz temelja ih već imati u jednome: počinjanje u onome posve drugom i vjernost povijesti prvog početka. Ona je nešto prijelazno u prijelazu od kraja metafizike k drugom početku. No te odredbe. usprkos Aristotelovu nijekanju da ono nije γένος. što ona ne može i ne želi biti. Ta riječ mislilački imenuje bytak. samo poput prvog opipavajućeg koraka na vrlo dugu odskočnu daske. Kod Kanta se za nju zna u pojmu “transcendentalnoga”. ona dobiva oblik jedne strukture samog tu-bitka. nošeni “ontološkom diferencijom” u svem ljudskom bitku kao odnosu spram bića. 2. No s druge strane. kazivanje bytka. * usp. No isticanje “ontološke diferencije” zapravo samo svjedoči o tome da pokušaj postavljanja iskonskijeg pitanja bitka ujedno mora biti jedno bitnije usvajanje povijesti metafizike. A to. on za utemeljenje svoje sebi svojstvene istine proiz-nuđuje tu-bitak i tako omogućava da ono između. gleda li se s obzirom na upitnost bytka i njegova bivanja. jednako odlučno ovladavanje i potvrđivanje onoga što se međusobno isključuje. to tumačenje bićevnosti upravo odsijeca svako pitanje bitka. onim “najgeneralnijim”. to je za naviku historije i sistematike tako začudno da im uopće ne pada na pamet da bi tako nešto moglo biti potrebno. Čini se da se za nju zna bar od Platona. pri kojem koraku jedva da se osjeća išta od zahtjeva koji je na kraju odskočne daske nužan za odskok. da u nuždini. 383 . naime ako se treba probuditi sámo pitanje bitka kao pitanje.

Puno bivanje bytka u istini dogođaja daje prepoznati da bytak i samo bytak jest. Da i ne govorimo o neizbježnom padu natrag u metafiziku i ovisnost predodžaba “kretanja”. 8. Za nju vrijedi: biće jest i ne-biće također “jest” i bytak je najbivstvujućije biće. καθόλου. izmaknuće. on ipak počiva u samome sebi i svojoj jednostavnosti. od-luka. 6. 7. jer upravo ovdje εἶναι već stoji za ἐόν. jednostavnost. Iz sjećanja na stara razlikovanja. nikada. 385 . Jer ona se zahtijeva samo ako se sam bitak obilježava kao neka vrsta bića i time se ne čuva. osamljenost. odredba bytka kao dogođaja mogla bi se shvatiti i kao neko tumačenje bitka kao “postajanja” (“života”. i zato se nasuprot tome mora kazati: bytak biva. a ipak se ne može izvesti iz njih nego im je. ὄντως ὄν. koja su bila uobičajena do njihova kraja kod Nietzschea (bitak i postajanje). nadmoćan. i da biće nije. Bytak događa tu-bitak. Bytak jest. a najmanje ono najbivstvujućije. jer takvo tumačenje dogođaja potpuno bi udaljavalo od njega jer o dogođaju govori kao o nekom predmetu umjesto da pusti da govori sámo to bivanje i samo ono kako bi mišljenje ostalo neko mišljenje bytka koje o bytku ne daje nikakve iskaze nego kazuje u jednom kazivanju koje pripada onome proiz-kazanome i odbija svako opredmećenje i krivotvorenje u neko stanje (ili “protjecanje”) jer se time odmah dolazi na razinu predočavanja i poriče se neobičnost bytka. iz-bavljenje. no ipak se u svakome misli “cijela”. biće “jest”. da se on izmiče svakom predodžbenom obračunu i biva kao uskraćivanje. Protivno tome: bytak jest jedincat. jedincatost. crpe svoju bit. upravo obratno.VIII. Bytak (dogođaj) 4. Jedincatost bytka utemeljuje njegovu osamljenost. postaje ἰδέα. čije susjedstvo ostaje najpravcatije i najvjernije čuva osamljenost. Njoj uopće nisu potrebna odizanja i razlike. Su-čeljenje je iskon prijepora koji biva time što izbavljuje užasnuto biće od njegove izgubljenosti u puku bićevnost. on je nuždina bogova. Ono jednostavno bytka u sebi ima biljeg jedincatosti. Ono između neposredovano biva kao temelj onih u njemu sučeljenih. u skladu s kojom se on razbacuje samo onim ništa. To pripisivanje ima svoje pravo u običnom predočavanju. kao ono jedincato već se poopćava u ono najopćenitije. a ipak nije njegov iskon. 5. Ma koliko bogato sklopljeno i neslikovno bytak biva. Dogođenje tu-bitka čini ga ustojnim u neobičnome u odnosu na svako biće. pojmljeno iz krčevine onoga tu. i baš mu zato mišljenje bićevnosti koje je zaboravilo bytak pripisuje bićevnost kao najopćenitije svojstvo. Ali do-gođaj i jest. Ni u jednom od tih imenovanja bit bytka se potpuno ne misli. “života” i “postajanja” o bitku kao bićevnosti. Jedinstvo tog bivanja nepredmetno je i može se znati samo u onom mišljenju koje se mora odvažiti na ono neobično ne kao posebnost upadljivoga nego kao nužnost najneuglednijega. bitak je već ovdje najbivstvujućije biće. Bytak je nužda bogova i kao ta prinuda tu-bitka bezdaniji od svega što se smije zvati bivstvujućim i više se ne može imenovati kroz bytak. Karakter onoga između (bogova i čovjeka) zacijelo bi mogao zavesti na to da se bytak shvati kao puki odnos i kao posljedica i rezultat odnosa odnošenih. To određuje njegovu jednostavnost koja nije praznina nego temelj punine što izvire iz su-čeljenja kao prijepor. Tim znanjem o bytku mišljenje doseže tek trag drugog početka u prijelazu iz metafizike. koje uskoro postaje onim κοινόν. u bez-temeljnosti svoje biti kao temelj. BYTAK 267. to odnošenje koje odnošene tek dovodi do njih samih kako bi položilo u otvorenost su-čeljavajućih-odlučenih njihovu nuždinu i stražarstvo koje oni ne prihvaćaju tek kao svojstvo već iz kojih. Biće pak ne jest. “kretanja”). No iz-bavljenje je. tu-bitak. naprotiv. pa čak niti razlika spram bića. ujedno izmaknuće dogođaja. 384 Dogođaj uvijek znači dogođaj kao do-gođenje. ako je već još moguće obilježiti ga. u kojemu se otvara bezdani temelj bez-temeljnosti bogova i čovjekova utemeljiteljstva te se bytku dodjeljuje ono što metafizika nikada nije mogla znati. “cijela” ovdje znači: svaki je put mišljenje bytka samim bytkom otrgnuto u njegovu neobičnost i lišeno svake pripomoći iz objašnjenjâ bićâ. Ne kaže li Parmenid isto: ἕστιν γὰρ εἶναι? Ne. Izbavljenje obilježava do-gođaj u njegovu odnosu spram bića kao takvog. Bytak je potreban. su-čeljenje. i zato on nikada ne “jest” neko biće. Po njoj bytak uvijek biva samo posredno kroz prijepor svijeta i zemlje spram “bića”.

kao njegov najdublji rascjep. Ali biće se kao neko takvo svaki put razlikuje u pogledu pripadnosti istini bytka i isključenosti iz njegova bivanja. koja se treba rastvoriti. No ujedno se kazivanje uvlači u dvoznačnost iskaza. Zato je ovdje iskazni karakter rečenice drugi nego kada se kaže: bytak jest. da jedino bytak ima moć nad svojom biti i upravo stoga ono “jest” nikada ne može postati nešto što samo pridolazi. neće donijeti ništa drugo nego iskonskije bivanje samog bytka. Tu-bitak). Čovjeku i bogovima blagost onoga strašnog u prisnosti svih biti nigdje se ne obraća s bića. ovdje se govori iz najčešće neizričitog temeljnog stava metafizike po kojemu čovjek zatječe biće kao ono najbliže te od njega polazi i njemu se vraća. što je na njemu dano. Bytak biva – tako se naravno mora reći kada se govori sa stajališta metafizike. “Bitak i vrijeme”). “Biće jest” mora se shvatiti kao iz-kaz koji ima svoju ispravnost. “smisao” (istina) bitka (usp. biva ono moguće. nego kazuje sam bytak iz njega samoga. ali: ono što se ovdje nadaje. mora zaključiti: bytak tako postaje bićem te. Bytak (dogođaj) Bytak jest – to će reći: bytak biva samo bit samoga sebe (dogođaj).) Ono moguće. Pokušaj mora biti prožet nekom predujmljujućom voljom. Jer to kazivanje bytka nema bytak za predmet nego iz njega izvire kao iz svojega iskona i stoga. A to znači: da je sve preobraženo i brvna koja su upravo još vodila k bytku moraju se prekinuti jer se samim bytkom otvara jedan drugi vrijeme-prostor koji čini nužnima novu izgradnju i utemeljenje bića. Samo u bytku. 1 f. ali nikada se ne može premjestiti u bivanje bytka. No ako biće nije. No od početka pri ovom iskonskijem ponavljanju valja znati da ono zahtijeva i već je postiglo potpunu preobrazbu čovjeka u tu-bitak. Iz-kazivanje (λόγος) ovdje ne važi možda samo kao naknadni jezični izraz nekog pred-očavanja nego je sámo iz-kazivanje (ἀπό-φανσις) ovdje temeljni oblik odnosa spram bića kao nekoga takvog i time spram bićevnosti. i uputa na to u svako doba može poslužiti kao prva naznaka bitka i razlikovljivosti bića i bytka.) kazuje kaza “bytak jest”. tu kazu uvijek možemo shvatiti kao sud i iskaznu rečenicu. metafizičko mišljenje bićevnosti. tako da se u obliku mogućega bytak prvo mora misliti u mišljenju drugog početka. otvara se samo pokušaju. jer istina bytka. I samo u odvažaju čovjek seže u područje od-luke. uvijek govori natrag u njega. ne može značiti temeljni nacrt u kojemu bi se bit bytka i njegove istine u svojem bivanju mogla poimati na razini povijesti bitka. Überlegungen IV. Volja kao izdizanje-sebe-iznad-sebe stoji u nekoj izdignutosti-iznadsebe. 2). 387 . nego samo u bytku. I samo u odvažaju on može vagati. gore br. ako njega treba imenovati. To je doduše točno. za koju vrijedi: biće “jest” (dvoznačnost prijelaznog mišljenja). Bytak. No time se ujedno označava temeljni oblik u kojemu se mora držati svako kazivanje “o” bytku. To razlikovanje više se ne može čitati polazeći od bića i nastavljajući k apstrahirajućem poopćavanju njegova bitka. Biće jest. metafizički mišljeno. Nešto posve drukčije (usp. onda to znači: biće ostaje pripadno bytku kao pohrana njegove istine. a mišljenje bytka postaje bitno teže. tubitkovno (usp. a pogotovo ono moguće naprosto. usmjeren prema biću on izvještava o njegovoj bićevnosti. On biva kao odvažaj. dosljedno. U toj kazi bytak se kazuje iz onoga “jest” i takoreći se govori natrag u to “jest”. svaki put različito i kao kakav vihor. Taj položaj iskonsko je uprostorenje vrijeme-prostora djelovanja u koji strši bytak: tu-bitak. 386 Što je sada s razlikovanjem bića i bytka? Sada ih poimamo kao samo metafizički shvaćenu i time već pogrešno protumačenu površinsku razinu jedne od-luke koja jest sam bytak (usp. (A metafizika čini ono “zbiljsko” kao biće ishodištem i ciljem odredbe bitka. Tada se. što je ovdje već pretpostavljeno. bitak. bolje rečeno: svako kazivanje bytka. No kazivanje ne iskazuje o bytku nešto što mu općenito pri-dolazi. onim najbivstvujućijim. Ali to samo svjedoči o prvom približavanju daljini bytka: da on “jest” uskraćivanje i sámo izbavljenje i kao takav se mora čuvati u dogođaju i zato uvijek mora biti težak i neka borba koja se u krajnjoj dubini objavljuje kao igra onoga bezdanoga. BYTAK 267. Dakle ovdje sva “logika” prekratko “misli” jer nîti vodiljom predočavanja bitka više ne može ostati λόγος kao iskaz. Naravno. 271.VIII. Usprkos tome prijelaz u drugi početak ne može se pripremiti drukčije nego tako da u njemu dolazi do izražaja hrabrost za ono staro (prvopočetno) i tako se prvo pokuša da se ono sámo u svojem vlastitom obliku natjera preko sebe: biće. Zato se ne može recimo niti opravdavati uputom na to da “mi” (tko?) moramo razumjeti bitak kako bismo mogli iskusiti neko biće kao neko takvo.

jer bitak kao “ideju” postavlja za cilj biću te na taj cilj potom takoreći vješa “kulturu”. samo “apstraktniji”. tj. bezdano dalek svem biću. U nabačaju tog mišljenja oni su. ne krivotvoreći ga u puki odjek bića. BYTAK 268. u otvorenost one krčevine stupa ono što se naziva bićem. predoče zajedno potječu iz metafizike. čini ga nekim bićem. uvijek ono amo i tamo neiscrpnih povezanosti u čijoj se krčevini sklapaju i tonu svjetovi. i pripada mu kao njegov vrijeme-prostor jest ta da on sebe učini “bivstvujućim” i trpi potvrdu iz bića. S druge strane. No bytak je osujećenje svih “ciljeva” i ustegnuće svake objašnjivosti. ona čak posvuda ima svoje obilježje u tome da se razlikovanje bitka i bića. Bitak važi kao poopćenje bića. naravno. Bitak je. čovjek može postati svjestan toga da biće nikada nije dovoljno da bi se samo i slutio bytak. takoreći samo razrijeđeno. na temelju prevlasti mišljenja (predočavanja nečega u onome κοινόν i καθόλου) bitak kao bićevnost ipak je prisvojio jedno prvenstvo koje zatim izlazi na vidjelo u pojedinačnim odredbama odnosa razlikovanih. već po nazivu. a ipak uvijek uslišavajuće i ustežuće u uskraćivanju kroz do-gođenje. bilo kao njegov uzrok (summum ens – δημιουργός) ili kao temelj predmetnosti stvari u pred-očavanju (uvjet mogućnosti iskustva ili. svjedoči o toj opasnosti i teškoći da se ona svlada. odvažaj protiv onoga ništa koji tek njemu zahvaljuje za svoj iskon. Opasnost bytka koja je najveća. Riječi “čovjek” i “bog” nepovijesne su ljušture ako u njima do riječi ne dolazi istina bytka. ono nikada dano. kao isprva. Bitak uvjetuje biće na taj način. uvijek pripadne rijeci do-gođaja. tako da je to neka nužda za čovjeka. onda se bogovi i čovjek ne mogu prihvaćati kao ono “dano”. Prema tome. i prije svega tako. postvarujuće uvjetovanje kao karakter bitka još najprije odgovara njegovoj prvoj početnoj biti (prisutnost i postojanost). platonovskoaristotelovski mišljeno.VIII. niče prijepor svijeta i zemlje. premda biće kao neko takvo titra samo u dogođenju. “predručno”. ma koliko nejasno i neizričito se provodilo. ali se i ne može dalje objasniti. to se najoštrije izražava u ovome: bytak je mogućnost. neko između koje pjeneći se preplavljuje svoje obale i tek ih iz tih valova pušta da niknu kao obale. Ali. Bytak i biće uopće se ne mogu neposredno razlikovati jer nisu ni u kakvom neposrednom odnosu jedno spram drugoga. shvaća kao neposredno. Zato uvijek ostaje naopako i razorno za iskonskost i promišljenost grčkog mišljenja kada se ta uzročna povezanost ili čak “transcendentalno” uvjetovanje tumači natrag u grčki shvaćen odnos bitka i bića. To pak znači: do borbe za vlastitu bit. Pokušaji da se to dvoje. koje time već unaprijed ostaje utvrđenim kao stvar (dano pribivajuće). I tek u vrijeme-prostoru djelovanja tog prijepora dolazi do pohranjivanja i gubitka dogođenja. Bytak (Razlikovanje) Bytak biva kao do-gođenje bogova i čovjeka za njihovo su-čeljenje. Ali metafizika čini bitak bivstvujućim. do opstojnosti odluke jedne od zakrivenih mogućnosti. Bytak (Razlikovanje) Da bitak jest i zato nijedno biće ne postaje. još jednom biće. 388 268. a ipak i ne. za predodžbu jednako shvatljiv poput njega. Ovdje. Bitak je uvjet bića. Dvoznačnost razlikovanja bića i bitka dodjeljuje ga biću i ipak hini jednu lučenost koja nije utemeljena iz samoga bytka. zemlje se dokučuju i trpe razaranja. Štoviše. koje izvire iz sučeljavajućeg dogođenja i s njim. Tek kada se mišljenje odvažilo misliti sam bytak. bytak mora ostati bez tumačenja. uvijek različiti. Povijest metafizike. ali tako da tek taj međuprostor bogu i čovjeku uprostoruje mogućnost njihove biti. Ali i tako. Bytak biva kao ono između za boga i čovjeka. jer samo biće može biti ono zbiljsko. Bytak je. općenito kao ono “ranije” zahvaljujući svojoj višoj stalnosti i prisutnosti u skladu sa svojom općenitošću). U krčevini skrivenosti onoga između. i kasniji načini postvarujućeg uvjetovanja bića u neko takvo od strane bitka zacr389 . sama metafizika u smislu prvenstva bića pred bitkom. ako se bytak misli kao ono između u koje su prinuđeni bogovi. uvijek skrivene u bogatstvu svojih mogućnosti. preuzeti kao ono povijesno koje sámo tek iz dogođaja onoga između dolazi do svojeg bivanja. jer stalno izvire iz njega samoga.

tako je već snižen u sužanjstvo i naknadni je dodatak u odnosu na biće. postavljen iza samoga sebe u posve druge prostore određivanja u kojima neko bitno mjesto ne mogu dobiti ni životinjstvo ni umnost. ukoliko je s druge strane i istodobno ἰδέα ono νοούμενον. što je uvijek ambicija svakog “svjetonazora”). makar utvrđivanje tih svojstava kod danog čovjeka i dalje može biti ispravno (pri čemu uvijek ostaje potrebno pitati tko su oni koji tako nešto nalaze ispravnim i na takvim ispravnostima čak podižu “znanosti” poput biologije ili rasnog nauka te njima tobože podupiru još i “svjetonazor”. No što ako pravi razlog bijega pred onim (pogrešno protumačenim) ništa nije volja za da i za “biće” nego bijeg od neobičnosti bitka. Ali znamo jednu od njezinih posljedica. usp. O toj pripadnosti znamo prilično malo. ma kako se uzdizao u uvjet. Doduše. Povijest se odvija samo u onome između sučeljenja bogova i ljudi kao temelju prijepora svijeta i zemlje. ali najmanje na “biće”. sada se po formi i zbog duge navike u predočavanju koju je stvorila metafizika te uz podršku upravo time obilježenog jezika i učvršćivanja značenja svaki govor o bytku može pogrešno pretumačiti u uobičajen odnos uvjeta spram uvjetovanoga.VIII. koja je možda samo naizgled tako površinska kako se izdaje: mi se ustručavamo i gnušamo onoga “ništa” i smatramo da se uvijek moramo truditi osuđivati ga. Tek se nabačajem bytka kao dogođaja sluti i temelj te time bit i prostor biti povijesti. koja izriče takvu naviku) shvati kao neko biće. Metafizika nigdje ne ide dalje od tih načina razlikovanja bitka i bića i shvaćanja njihova odnosa. Bytak podsjeća na “ništa”. pred-očeno kao takvo. što ujedno sadrži pretpostavku za razvoj misli sistema u metafizici. i zato ono ništa pripada bytku. ona se mora preuzeti kao miraz metafizike čija se povijest ne može odbaciti baš kada u iskonskom nabačaju bytka bit povijesti tek doista ulazi u igru. Jedna je posljedica tog metafizičkog shvaćanja bitka i bića njihova podjela na područja (regije) i stupnjeve. novovjekovno zapadnog položaja. ono prethodno viđeno u svem predočavanju. Bytak Potpunu neobičnost nasuprot svem biću čovjek mora “iskusiti”. Platonovu ἀνάμνησις. ono “najbivstvujućije”. njome biti do-gođen u istinu bytka. njezina je bit da si u mješavini tih načina mišljenja stvara izlaze te se koleba između krajnjih stajališta. neusporediv je i u metafizičkim se pojmovima i načinima mišljenja nikada ne može shvatiti nabačaj bytka kao dogođenja. na neki način uzvisila. štoviše. Bytak tani su i zahtijevani grčkim tumačenjem. Bytak. nasuprot čemu svako biće sjeća i proslijeđuje na sebi slična. koji nabačaj sebe sâm iskusuje kao bačen i svaki dojam spravbe drži podalje od sebe. neuvjetovanosti bićevnosti i neuvjetovanosti bića kao takvog. To stvara naviku u predočavanju koje ubrzo potpada tome da i bitak (kao ono najopćenitije i posve sjećano. koja uvjetovanost uvijek i stavlja bytak u službu bića kako bi ga zatim ipak. ona nije ništa drugo nego dogođenje tog između. Razlikovanje bytka i bića od-luka je koja pada iz biti samoga bytka i daleko strši i samo se tako treba misliti. No time što bogovi i čovjek u nuždi bytka dolaze do su-čeljenja čovjek je bačen iz njegova dotadašnjeg. Povijest nije čovjekova povlastica nego bit samoga bytka. Ovdje se bytak raskriva u onom bivanju na temelju čije bezdanosti oni su-čeljeni (bogovi i ljudi) i oni prijeporni (svijet i zemlja) u svojoj iskonskoj povijesti dolaze do biti između bytka i bića te dopuštaju zajedničko imenovanje bytka i bića samo kao ono najupitnije i najlučenije. jer ono ništa ipak je ono ništetno naprosto. BYTAK 269. Ta se opasnost ne može neposredno otkloniti. 391 . Zato historija nikada ne doseže 390 povijest. Nasuprot tome. Bytak podsjeća na “ništa”. štoviše. Mišljenje u drugom početku ne zna za objašnjenje bitka bićem i ne zna ništa o postvarujućoj uvjetovanosti bića bytkom. tako da je u običnom stavu spram onoga ništa pritajen samo običan stav spram bytka i izbjegavanje odvažaja one istine na kojoj se svi “ideali” i “ciljevi” i “poželjnosti” i “rezignacije” slamaju kao maleni i suvišni. ukoliko je bićevnost (ἰδέα) ono doista proizvedeno (ποιούμενον) i zato ono što tvori i spravlja biće. s tog se stajališta višeznačnim nazivima “idealizam” i “realizam” može pridati jednoznačno metafizičko značenje. 269. u obliku “ideala” i “vrijednostî” (ἀγαθόν je polazište).

VIII. BYTAK

269. Bytak

Potpuna neobičnost bytka u odnosu na sve biće tada zahtijeva i neobičnost “iskusivanja” bytka; stoga ne iznenađuje ni rijetkost takvog iskusivanja i znanja. Takvo znanje ne može se izravno proizvesti. Umjesto da pobuđujemo pogrešna i neplodna nastojanja oko takvog cilja moramo pokušati jednostavno misliti ono što pripada nekom takvom znanju onoga posve neobičnog. Nazivamo li bytak onim neobičnim, onda biće svake vrste shvaćamo kao ono uobičajeno, pa i kada se unutar njega pojavljuje nešto dotada nepoznato i novo i svrgava ono dotadašnje; uvijek se na kraju snađemo i s time te biće ugrađujemo u biće. Ali bytak je ono ne-obično što ne samo da se nikada ne pojavljuje unutar bića nego se bitno usteže i svakom pomirenju s njim. Bytak je ono ne-obično u tom smislu da ostaje nedodirljivim svakoj običnosti. Da bismo ga znali, zato moramo napustiti svaku uobičajenost. A budući da je ona dio nas i naše je djelovanje, to nikada ne možemo sami od sebe. Sâm bytak mora nas postaviti izvan bića, mora nas kao one opkoljene u biću i od njega izbavljivati iz te opkoljenosti. Ta opkoljenost čovjeka bićem dvostruka je, ona je u tome da on kao sâm bivstvujući pripada biću i među bića, no ujedno i da biće kao neko takvo uvijek ima u okružju neke cjeline (svijeta) otvoreno oko sebe, pred sobom, pod sobom i iza sebe. Ali ta “opkoljenost” ipak ne znači ništa što bi trebalo odstraniti u smislu nekog slučajnog i neprikladnog opterećenja nego ona također pripada onome što tvori suočavanje čovjeka, kao jednog bića usred bića, s tim bićem, a koje suočavanje nije recimo samo način čovjekova djelovanja (u smislu “borbe za opstanak”) nego pitanje biti njegova bitka. No ipak postoji ono izbavljenje od bića koje ne ukida suočavanje već ga obrazlaže i zato mu daruje mogućnosti za utemeljenja u kojima čovjek dospijeva preko sebe. No to izbavljenje događa se samo iz samoga bytka, štoviše on i nije ništa drugo nego ono užasavajuće i izbavljujuće. Izbavljenje postoji u do-gođenju tubitka, doduše tako da se dogođenje izmiče u onome tako se krčećem tu (bez-temelju onoga nepoduprtog i neštićenog). Izbavljenje i izmaknuće pripadaju bytku kao dogođaju. Pritom se ne zbiva ništa unutar bića, bytak ostaje neupadljiv, ali s bićem kao takvim može se zbiti da ono, dospjevši
392

u krčevinu ne-običnoga, odbaci svoju običnost i mora se izložiti odluci o tome kako udovoljava bytku. Ali to ne znači kako se s njime ujednačuje i podudara nego kako ono, biće, pohranjuje i gubi istinu bivanja bytka te u tome dolazi do svoje vlastite biti koja se sastoji u takvom pohranjivanju. A temeljni oblici tog pohranjivanja su otvaranje neke cjeline svjetovanja (svijet) i zatvaranje sebe za svaki nabačaj (zemlja). Tek ti temeljni oblici omogućavaju izviranje pohrane i sami su u prijeporu koji biva iz prisnosti dogođenja dogođaja. Na svakoj je strani tog prijepora po jedno od onoga što metafizički poznajemo kao ono osjetilno i neosjetilno. No zašto upravo taj prijepor svijeta i zemlje? Zato što se u dogođaju događa tu-bitak i postaje čovjekovom ustojnošću, jer je iz cjeline bića čovjek pozvan u stražarstvo bytka. Ali što je s tim prijepornim, od kojega moramo bytkovnopovijesno misliti čovjeka i njegovo “tijelo”, “dušu” i “duh”? Bytak izbavljuje time što događa tu-bitak. Užasnuće tog izbavljenja je neko ugađanje, čak iskonski nacrt samoga ugođajnoga. Temeljni ugođaj tjeskobe izdržava užasnuće, ukoliko to užasnuće u iskonskom smislu ništi, od-bavljuje biće kao takvo, tj. to ništenje nije neko nijekanje nego, kada bi se uopće moglo tumačiti iz zauzimanja stava, potvrđivanje bića kao takvog kao od-bavljenoga. Ali ništenje je upravo sámo od-bavljenje, čime se bytak kao iz-bavljenje prevlašćuje krčevini dogođenoga tu. I opet ništenje bytka u iz-maknuću, bytak biva posve prožet onime ništa. I tek kada smo se oslobodili pogrešnog tumačenja onoga ništa iz bića, tek kada “metafiziku” određujemo iz ništenja onoga ništa i od njega, umjesto da, obratno, iz metafizike i prvenstva bića koje u njoj vrijedi umanjujemo ono “ništa” na puko “ne” određenosti i posredovanja bića poput Hegela i svih metafizičara prije njega, tek ćemo tada slutiti kakvu snagu ustojnosti čovjekov bitak dobiva iz “užasnuća”, sada shvaćenog kao temeljni ugođaj “iz-kustva” bytka. Metafizika nas je, a to ujedno znači i kršćanstvo, dovela u zabludu i naviknula na to da u “užasnuću”, kojemu tjeskoba pripada kao ono ništa bytku, naslućujemo samo pustoš i jezu umjesto da iskusujemo ugađanje u istinu bytka i iz nje ustojno znamo njegovo bivanje. U prvom početku, kada je φύσις zasjala u ἀλήθεια i kao ona, temeljni ugođaj bilo je iz-čuđavanje. Drugi početak, početak mišlje393

VIII. BYTAK

270. Bit bytka (bivanje)

nja povijesti bytka, ugođen je i predodređen užasnućem. Ono otvara tu-bitak za nuždu beznužnosti u čijoj se zaštiti skriva napuštenost bića od bitka.

270. Bit bytka* (bivanje)
Bivanje se zove način na koji bytak sâm jest, naime bytak. Kazivanje bytka. Bytak biva kao nuždina boga u stražarstvu tubitka. Ta je bit do-gođaj kao dogođaj u čijem između prijepor svijeta i zemlje te iz njega i oni sami tek izvojuju svoju bit (odakle i kako prijepor?): bytak, izvojujuće do-gođenje za sučeljenje bogova i čovjeka. Bytak nije ništa “po sebi” i ništa “za” neki “subjekt”. Kao takvo “po sebi” može se pojaviti samo bićevnost, u liku razvlaštene φύσις, kao ἰδέα, καθ’ αὑτό, kao pred-očeno i kao predmet. Svi pokušaji koji žele zatjecati “bitak” i njegove “odredbe” (kategorije) kao nešto predručno potpali su krajnjoj zarobljenosti u predmetnome. Svako kazivanje o bytku (kazivanje bytka, usp. Bytak, 267. Bytak (dogođaj), str. 473???f.) mora imenovati do-gođaj, ono između međuvremenosti boga i tubitka, svijeta i zemlje, te uvijek međuznačno presudno međutemelj kao bez-temelj podizati u ugađajuće djelo. To kazivanje nikada nije jednoznačno u smislu naizgled pravocrtne jednoznačnosti običnog govora, ali jednako kao ni taj govor nije niti samo mnogoznačno i višeznačno nego jedino ustojno imenuje ono između dogođenja izvojevanja. Ono između je jednostavno rasprsnuće koje bytak događa u biću što je dotada bilo nedostupno svojoj vlastitoj biti i još se nije moglo tako imenovati. Ali to rasprsnuće ne raspršuje, i krčevina nije puka praznina. To rasprskavajuće između sabire ono što postavlja u otvorenost svoje prijeporne i uskraćujuće pripadnosti, prema bez-temelju iz

* usp. Bytak, 267. Bytak (dogođaj)

kojega svako (bog, čovjek, svijet, zemlja) biva natrag u sámo sebe i tako bytku ostavlja jedinu odlučenost do-gođenja. Bytak takvog bivanja čak je i u toj biti jedincat. Jer on biva kao onaj udar koji se možda već navijestio kao krajnja mogućnost odluke zapadne povijesti, mogućnost da sâm bytak takve biti izvire kao nuždina boga koji treba čovjekovo stražarstvo. Sama ta mogućnost iskon je bytka. I ono što se ovdje čini zaposjednuto imenom najopćenitijega i nadpovijesnoga, po dosadašnjem mnijenju o bytku, posve je i prije svega ono povijesno i jedincato naprosto. Na što se u svoj toj nepoduprtosti takvog piitanja o istini bytka oslanja pretpostavka da je udar bytka u našu povijest možda već ubacio neki prvi potres? Opet samo na jedno: da je Hölderlin morao postati onaj kazujući koji on jest. Bytak je dogođenje izvojevanja koje svoje dogođeno (čovjekov tu-bitak) i svoje uskraćeno (boga) iskonski sabire u bezdan svojega između, u čijoj si krčevini svijet i zemlja izvojuju pripadnost svoje biti vrijeme-prostoru djelovanja u kojemu do pohrane dolazi ono istinito što u takvoj pohrani kao “biće” nalazi put do jednostavnosti svoje biti u bytku (dogođaju). Na taj način iskazivati bytak ne znači tvoriti neku pojmovnu odredbu nego pripremati ugođaj skoka iz kojega se i u kojemu osvaja sam bytak kao nabačaj za znanje kojemu se njegova bit također dodjeljuje tek iz te istine bytka. Dogođenje i izvojevanje, utemeljenje povijesti i odluka, jedincatost i jedinstvo, ono između u razrovanome, oni nikada ne imenuju bit bytka kao svojstva nego svaki put u cijelom bivanju njegove biti. Kazivati o jednom od njih ne znači samo općenito supomišljati i druga nego ih sama dovoditi do znanja u nekoj povijesnoj jednokratnosti moći njihova bivanja. Takvo znanje ne pruža spoznaje ni o kakvim predmetima, a nije ni neko zazivanje i pozivanje moralnih stanja i stavova nego je prosljeđivanje udara samog bytka koji kao dogođaj utemeljuje vrijeme-prostor djelovanja onome istinitom. Kada bi ovdje išta pomagale zorne usporedbe, onda bi se moglo govoriti o vatri koja svoje vlastito ognjište prvo sagorijeva u gustu čvrstoću jednog mjesta njezina plama, čija se buktinja diže i sažiže se u svjetlost njegova svjetla i u tome omogućava da se zažari tama
395

394

VIII. BYTAK

271. Tu-bitak

njegova žara, da bi kao vatra ognjišta čuvala sredinu onoga između koje bogovima postaje neželjeno, ali nužno prebivalište, a čovjeku pak ono slobodno očuvanja onoga što, zemljano-svjetski, pohranjujući ono istinito, u toj slobodi nastaje i propada kao biće. Samo ako se ono što čovjek kao povijesni zatim zove biće slomi na bytku, koji je bytak nuždina boga, svako se baca natrag u uteg dodijeljene mu biti i tako postaje nešto izrazivo u jeziku i pripadno zamuknuću u kojemu bytak izmiče svakom uračunavanju pod biće, a ipak svoju bit rasipa u bezdano utemeljenje prisnosti bogova i svijeta, zemlje i čovjeka. Bytak, vatra ognjišta u sredini prebivališta bogova, koje je prebivalište ujedno začuđenje čovjeka (ono između u kojemu on ostaje jedan (taj) stranac, upravo ako postaje udomaćen spram bića). Kako naći bytak? Moramo li, da bismo našli vatru, neku vatru zapaliti, ili ne moramo li se radije pomiriti i prvo čuvati noć? Kako bi se zaštitilo od lažnih dana svakodnevice, od kojih su najlažniji oni koji misle da poznaju i posjeduju i noć ako je obasjaju i uklone svojim posuđenim svjetlom.

271. Tu-bitak*
je ono u dogođaju dogođeno. I tek iz takve biti on ima svoje svojstvo utemeljujućeg stražarstva koje uskraćivanju čuva ono tu. Ali tu-bitak je do-gođen kao odreknuće. Odreknuće pušta da uskraćivanje (tj. dogođenje) strši u ono otvoreno svoje odlučnosti. To što odreknuće dopušta to stršanje bitno ga izdvaja iz svakog puko niječućega i nijekanoga. Odreknuće je iskonsko stajanje: nepoduprto u neštićenome (ustojnost tu-bitka). To stajanje odolijeva mogućnosti; ne nekoj proizvoljnoj i ne mogućnosti općenito, nego njezinoj biti. A to je sâm dogođaj kao sposobnost za ono najjedincatije do-gođenja koja se usteže do krajnosti. Takvo ustezanje šalje na odreknuće najžešći vihor i daruje mu blizinu bez-temelja te tako krš bytka. Naravno, to je odlika tu-bitka, da kroz
* usp. Utemeljenje

ono neštićeno i nepoduprto “stoji” do u bez-temelj i u tome nadmašuje bogove. Nadmašivanje bogova je propadanje u utemeljiteljstvu istine bytka. Ali bytak sebi do-gađa tu-bitak za utemeljenje svoje istine, tj. svoje krčevine, jer bi se bez tog krčećeg od-lučivanja samoga sebe u nuždinu boga i u stražarstvo tu-bitka morao sažizati u vatri vlastitog neoslobođenog žara. Kako možemo znati da se to nije već često zbilo? Kada bismo znali, tada ne bi bilo nužnosti da se bytak misli u jedincatosti svoje biti. Tu-bitak utemeljuje kao ustojnost bez-temelj u onom biću kao koje čovjek jest, bez-temelj koji bytak u dogođenju izbacuje, a ipak ga nosi. Ali bitak tog bića određuje samoga sebe tek iz tu-bitka, ukoliko se iz njega čovjek preobražava u stražarstvo nuždine bogova. Čovjek takve i tek buduće biti kao bivstvujući “nije” iskonski ukoliko samo bytak jest. Ali tu-bitkovno određen čovjek ipak je i odlikovan u odnosu na sve biće ukoliko se njegova bit utemeljuje na nabačaju istine bytka, koje utemeljenje predaje čovjeka kao posredno dogođenog u odgovornost samom bytku. Čovjek je tako isključen od bytka, a ipak upravo bačen u istinu bytka, tako da se isključenje kao bitkovno za tubitak izdržava u odkrenuću. Čovjek se nalazi na mostu u onome između, kao koje do-gođaj nuždu bogova dobacuje čovjekovu stražarstvu time što ga predaje u odgovornost tu-bitku. Takvo dobacujuće predavanje u odgovornost, iz kojega izvire bačenost, donosi u tu-bitak odmaknuće u bytak koje nam se površno pojavljuje kao nabačaj istine bytka i u na prvoj i još najviše metafizici okrenutoj površinskoj razini kao razumijevanje bitka. No ovdje nigdje ne ostaje mjesta za tumačenje čovjeka kao “subjekta”, bilo u smislu subjekta kao jastva ili kao zajedništva. Ali odmaknuće nije ni neki čovjekov bitak izvan sebe u obliku nekog odrješenja od sebe. Naprotiv, ono utemeljuje bit samstvenosti koja kazuje: čovjek ima svoju bit (stražarstvo bytka) za svoje vlasništvo ukoliko se utemeljuje u tu-bitku. A imati bit za vlasništvo znači: morati ustojno provoditi privlašćenje i gubitak onoga da je i kako je on onaj dogođeni (u bytak odmaknuti). Biti zapravo, biti poseban vlasnik bîti, te ustojno
397

396

VIII. BYTAK

272. Čovjek

izdržavati i ne izdržavati tu pravost, već prema bez-temeljnosti dogođenja, to tvori bit samstvenosti. Samstvenost se ne može pojmiti niti polazeći od “subjekta” niti čak od onoga “ja” ili “osobnosti” nego samo kao ustoj u stražarstvenoj pripadnosti bytku, a to pak znači iz dobačaja nuždine bogova. Samstvenost je razvoj karaktera biti kao vlasništva. To da čovjek ima svoju bit za vlasništvo kazuje: ona se nalazi u stalnoj opasnosti gubitka. I to je odjek do-gođenja, predavanje u odgovornost bytku. U tu-bitku, spram kojega čovjek postaje ustojan prijelaznom preobrazbom biti, uspijeva samo pohranjivanje bytka u nešto što se tek time pojavljuje kao biće. Kada se u “Bitku i vremenu” kaže da tek prolaskom kroz “egzistencijalnu analitiku” postaje odredivim bitak bića koje nije ljudsko, tada to ne znači da je čovjek ono prvo i najprije dano, po čijim mjerilima ostalo biće dobiva biljeg svojega bitka. Takvo “tumačenje” pretpostavlja da se čovjek još uvijek na način Descartesa i svih njegovih sljedbenika i golih protivnika (kojima pripada i Nietzsche) misli kao subjekt. Ali kao najbliži cilj ipak važi da se čovjek, jer se on prethodno poima iz pitanja bitka i samo tako, više uopće ne određuje kao neki subjekt. No ako usprkos tome tubitak dobiva prvenstvo, onda to znači: čovjek, tu-bitkovno pojmljen, utemeljuje svoju bit i odredbu svoje biti kao vlasništva na nabačaju bitka i zato se u svem odnošenju i svakoj suzdržanosti drži u području krčevine bytka. A to područje uopće nije ljudsko, tj. ne može ga određivati ni nositi animal rationale, a jednako tako ni subjektum. To područje uopće nije neko biće nego pripada bivanju bytka. Tubitkovno pojmljen, čovjek je ono biće koje bivstvujući može izgubiti svoju bit i time je uvijek najnesigurnije i najodvažnije izvjesno u samo sebe, a to pak na temelju predavanja u odgovornost stražarstvu bytka. Prvenstvo tu-bitka nije samo suprotnost svakoj vrsti počovječenja čovjeka, ono utemeljuje i jednu posve drukčiju povijest čovjekove biti, povijest koja se nikada ne može shvatiti polazeći od metafizike, a stoga ni “antropologije”. Time se ne isključuje, već se uključuje to da se čovjek sada procjenjuje još bitnijim za bytak, ali ujedno nevažnijim iz “bića”. Tu-bitak je utemeljenje bezdana bytka putem čovjeka kao onog bića koje se predaje u odgovornost stražarstvu za istinu bytka. Na
398

temelju tu-bitka čovjek se preobražava prvo u onu bit kojoj odnos spram bytka dodjeljuje ono odlučujuće, što odmah naznačuje da govor o nekom odnosu spram bytka izražava ono što zapravo valja misliti kao njegovu suprotnost. Jer odnos spram bytka uistinu je bytak koji kao dogođaj dovodi čovjeka u odnos sa sobom. Zato je taj “odnos”, koji se naznačuje naslovom “Čovjek i bytak” (usp. Bytak, 272. Čovjek, 273. Povijest), okružen raznovrsnim pogrešnim tumačenjima

272. Čovjek*
Tko je pojmio povijest čovjeka kao povijest biti čovjeka, za njega pitanje tko čovjek jest može značiti samo nužnost da se čovjeka pitanjima izvuče iz područja njegova dosadašnjeg metafizičkog boravka, pitajući uputi u jednu drugu bit i time prevlada sámo to pitanje. To piitanje neizbježno još stoji pod prividom “antropologije” i u opasnosti pogrešnog antropološkog tumačenja. 1. Na koje se vrhunce moramo popeti kako bismo dobili slobodan pogled na čovjeka u nuždi njegove biti? Da je njegova bit njemu vlasništvo, a to znači gubitak, i to iz bivanja bytka. Zašto su takvi vrhunci nužni, i što oni znače? 2. Je li se čovjek svojeglavo izgubio u ono “samo” bivstvujuće ili je zato bio odbačen od bytka ili ga je bytak jednostavno izvjesio i prepustio nekoj sebičnosti? (Ta pitanja kreću se u razlikovanju bitka i bića.) 3. Čovjek, misleća životinja, kao dani izvor strastî, nagonâ, ciljeva i vrijednostî, opremljen nekim karakterom itd. To u svako doba utvrdivo, što može biti sigurno u odobravanje svih, pogotovo ako su se svi složili o tome da više ne pitaju i ne puste da bude ništa drugo nego što svaki jest: a) kao što čovjeka zatječemo. b) da ga zatječemo. 4. Čovjek povratnik u odbačaju (bačenom nabačaju); moramo razumjeti bitak ako...
* usp. Bytak, 276. Bytak i jezik, str. 499???f.; Überlegungen VIII

399

inscenira se i uspoređuje. Čovjek stražar istine bytka (utemeljenje tu-bitka). Čovjek niti “subjekt” niti “objekt” “povijesti” nego samo onaj koji je nanijela povijest (dogođaj) i povučen je u bytak. dakle o metafizici. bytka kao povijesti. pa i ondje gdje se misli kako se shvaća sama povijesna zbiljnost i omeđuje se njezina bit. to se ne može izračunati. raspolaganje svim činjeničnim vodi do izoliranja od povijesti koje. ukoliko se kreće uzduž svega površnoga i bavi se samom površinom kao jedinom dostatnom zbiljom. umjesto da pođemo od historijskog (istražujućeg) “subjekta”. Doziv nuždine. Ali to imanje-povijesti odmah izdaje na koju se vrstu “povijesti” ovdje jedino misli. želi ovjekovječiti ono sadašnje kao ono što je dano. doseže li čovjek povijest i nadilazi li njezina bit biće. a dijelom “spoznajnoteorijski“: povijest kao utvrdiva prošlost. u činjenju znanosti plitkom i razumljivom do običnog računanja u cijelosti posljedica metafizike. Oba tumačenja ovise o onome što omogućava “ontologiju” i “spoznajnu teoriju”. neovisno o historijskom razmatranju i objašnjavanju. predavanje u odgovornost u stražarstvo. Čovjek kao tuđinac u provedenom odbačaju. u raznovrsnim prikrivenim oblicima. Biće se pritom pretpostavlja kao ono opravljivo. može biti utemeljena povijest. Ali što se pod historijom misli? Utvrđujuće objašnjavanje prošloga iz vidokruga proračunavajućih upravljanja sadašnjošću. a bitak dostojnim piitanja. štoviše povlače se u skrivenost. Predhistorija sada daje historiji valjan karakter. to je stvar samog bytka. Bytak kao do-gođaj je povijest. način kako si ono prošlo prilagođava kao pozadinu svoje sadašnjosnosti. Zato se bit povijesti ne može shvatiti ni ako se. Već se prvom rasvjetljavanju tih pitanja ispriječava glavna prepreka da se teško možemo osloboditi historije. pogotovo budući da više uopće ne možemo sagledati koliko historija. Povijest je posvuda određena polazeći od onoga “historijskog”. koji pripada bytku. na početku presudnog razdoblja novoga vijeka. već prostire tako daleko da se shvaćanjem povijesti koje je određeno historijom povijest potiskuje u nepovijesnost i ondje se traži njezina bit. ono je povijesti naizgled propisan bijeg od povijesti. Ovjekovječenje je ne-oslobođenost-od-sebe (kao nekog danog) jedne sadašnjosti koja je daleko od povijesti. to se zbiva dijelom “ontološki“: povijesna zbiljnost kao zbiljnost postajanja. sve to pokazuje prevlast historije. način kako tu sadašnjost isteže u jednu vječnost. No ako čovjek treba biti povijestan i u svijest treba dospjeti bit povijesti. spravljivo i utvrdivo (ἰδέα). 401 . Samo u biti samoga bytka. 7. Povijest Dosada čovjek još nikada nije bio povijestan. pri čemu pak bytak i povijest ostaju posve skriveni. Utvrđivanje služi zadržavanju koje ne želi toliko spriječiti da ono prošlo otklizi nego. Način kako čovjek upravlja samim sobom i proračunava se. neovisno o predodžbi postajanja i razvoja. A to znači: povijesti bytka. Naravno. pozivanje na ono drugo u kojemu se zrcalimo kao oni koji su dospjeli dalje. koji se više ne vraća iz bez-temelja i u toj tuđini zadržava daleko susjedstvo bytku. BYTAK 273. Ovdje valja tražiti i pretpostavke za historiju. vlada ljudskim bitkom. a to znači ujedno u njegovu odnosu spram čovjeka koji je takvom odnosu dorastao. svojem razvoju u znanost. No nasuprot tome je svakako “imao” i “ima” neku povijest. prvi puta. Nije slučajno što “novi vijek” pravu vlast daje historiji. onda pogotovo čovjekova bit mora postati upitnom. Krv i rasa postaju nositeljima 400 povijesti. Povijest 5. 273. Historija širi iluziju potpune ovladivosti svim zbiljskim. naprotiv. Ona se danas. 6. Historija je kao to utvrđivanje stalno uspoređivanje. okrenemo prema historijskom “objektu” i predmetu. uspoređivanje koje misli udaljavajući se od sebe zato što sa samim sobom ne može izaći na kraj. Ovjekovječenje je kao težnja uvijek posljedica vladavine historije.VIII. odavde se mora određivati njezina bit. Historija je u svojim predoblicima. može li se historija uništiti. U historiji postavljena bezgraničnost poznavanja svega u svim pogledima i svim sredstvima prikazivanja. ostaje to neprepoznatljivije onima koji su izolirani. što odlučnije postajalo.

A u usporedbi spram naizgled zastarjeloga. Metafizičko smanjivanje “svijeta” dovodi do išupljenja čovjeka. Biće Pohranjivanje bytka (pohranjivanje u smislu dogođajne povijesti). zato neka “suprotnost” između “subjektivne” i “objektivne” historije uopće nema smisla. koja se odavno udomaćila samo u predmetnosti tih predmeta (spoznajnoteorijski. više ne seže do u biće. koja se vratila u svoj početak. štoviše ono se sada potvrdi bez ikakvih ograničenja? To još mora doći. ona mora biti i ono. ne gaseći se. Izgubljenost u biće sebe doživljava kao sposobnost da se “život” pretvori u proračunjiv vrtlog praznog kruženja oko samoga sebe te da se uvjerava kako ta sposobnost znači “blizinu životu”. I u onom trenutku kada planiranje i proračunavanje postaju divovski. tj.) “Biće”. i ukoliko je ovo. A što ako spas potražimo u Goetheovu viđenju prirode i tada i “zemlju” i “život” učinimo teorijom? Što ako počne rovanje po iracionalnome i sada pogotovo sve ostane na dosadašnjemu. Biće i proračunavanje Planirajuće proračunavanje čini biće sve pred-očivijim. ali ipak samo naizgled. kao čiji prepravak i predodžba današnjima još jedino i važi? Kao da “priroda” kao predmet prirodne znanosti i kao izrabljivanje tehnike još igdje pogađa biće ili i samo tako da se za njezinu nadopunu može poslužiti “filozofijom”. Romantika još nije dovedena do kraja. Za to se uznošenje “poziva” historijska obnova “kulture” i provodi se njezino ukorjenjivanje u narodu te se nastoji priopćiti je svima. Osjećanje osjećaja osjeća samo još osjećanje. 402 . 275. sam osjećaj postaje predmet uživanja. To populariziranje “metafizike” vraća u život ono dosadašnje. ne možda samo u kvantitativnom smislu nego u metafizičkom značenju. doživljaji se doživljavaju. ona je objektivna zato što je subjektivna. Biće “u cjelini”? Ima li “cjelina” sada još neku nužnost? Ne raspada li se ona kao posljednji ostatak “sistematskog” mišljenja? Kako je staro u povijesti bitka ono ὄλον? Staro kao ἕν? (Prvi pojam kojim se φύσις sabire u postojanost pribivanja. ono što se zapustilo ponovno se uzima u obzir i štiti se i donosi radi uživanja i ushićenja. Odnos spram bića kao takvog u njemu i njime gubi svaki cilj. Tada nema ni neke “subjektivne” historije. tj. a bytak izgarao. zbrkana sljednica grčke φύσις. Ona još jednom pokušava s uznošenjem bića. U biti historije leži to da se ona temelji na odnosu subjekta i objekta. kao ono predmetno naposljetku se toliko rastvara u ovladivost da na njemu takoreći nestaje karakter bitka i dovršava se napuštenost bića od bitka. Zapravo se sa sve većim rasponom istraživanja (historije u najširem smislu) odvija premještanje onoga divovskog od onoga podvrgnutog planiranju u sámo planiranje. BYTAK 275. bili ugođeni sobom. Biće Jer što bi trebao biti predmet historije? Je li “objektivna historija” ne-dostižan cilj? Ona uopće nije mogući cilj. predodžbeno). No ipak se sve kreće u neodlučnosti ukoliko sámo biće ostaje nepitano s obzirom na bytak i usprkos svojem 403 274. Sva historija završava u antropološko-psihološkom biografizmu. odnos kao stav čovjeka odnosi se samo još na samoga sebe i planskost svoje provedbe. biće kao biće. “Svijet” postaje sve manji. biće u cjelini počinje se smanjivati. dostupnijim objašnjavanju u svakom mogućem pogledu. naime tako da se same te proračunjivosti među sobom sjedinjavaju i postaju uobičajenije te tako naizgled bezgranično proširuju biće. ali to se uznošenje kao re-akcija na posvemašnje objašnjavanje i proračunavanje samo još nastoji izgraditi na njemu ili niknuti pokraj njega. “Doživljavanje” doseže krajnost svoje biti. ontološki.VIII. Zašto? Kako bi bogovi u biću došli do istine. čini se da se podiže nešto novo. Ali opasnost. jer bez toga novi vijek ne bi stigao do svojega dovršenja. zašto pod time prvo uvijek razumijemo ono upravo sada i ovdje dano? (Odakle prvenstvo sadašnjosti?) Kada put k onome pred-metnom više nije put k biću? Kada “priroda”.

Po ispravno razumljenoj i do danas valjanoj odredbi čovjeka kao animal rationale. A baš je to ipak prvo zbiljsko pitanje: nije li se tada tumačenjem jezika polazeći od pojma λόγος. Jezik i logika. kao metafizika jezika i posljedično kao psihologija jezika itd. pri čemu se λόγος uzima kao iskaz. str. 7. priroda itd. a iskaz kao povezivanje predodžaba. 6. Animal rationale i pogrešno tumačenje jezika. onda se ovdje otvara jedan drugi pogled: bytak i ništa manje nego njegovo najvlastitije bivanje mogli bi čak tvoriti onaj temelj jezika iz kojega on crpi sposobnost da tek sâm iz sebe određuje ono u odnosu na što se metafizički objašnjava. naime sâm bytak i njegova istina. dodjeljuje čovjeku (ζῷον λόγον ἕχον). budući da se danost jezika po sebi očito protivi svakom iskustvu? Sjetimo li se k tome da uopće nigdje ne postoji jezik kao takav već da jezik može biti samo kao nepovijestan (“jezik” takozvanih prirodnih naroda) i kao povijestan.). opet kao λόγος. onda se čini kako se svi pokušaji da se shvati “bit” jezika zapleću na početku puta. 2. Bytak. Jezik preuzima iskazivanje bića. BYTAK 276. Jezik kao iskaz i kaza. Je li jezik dan s čovjekom ili s čovjekom jezik? Ili jedno postaje i jest kroz ono drugo. Jezik i bićevnost i biće. opazimo li povrh toga kako tamna za nas ostaje bit povijesti. 473???f. Prvo zbiljsko pitanje. Kazivanje bytka. ono ipak nikada ne može odvesti dalje od utvrđenog metafizičkog kruga povezanosti jezika s čovjekom i bićem. idu prema biću kao takvom i prema čovjeku.VIII. toliko ipak razmatranje time ne prekoračuje * usp. Zašto je čovjek “bitan” za odredbu biti jezika – čovjek kao? Stražar istine bytka. a uopće ne dva različita? I zašto? Zato što oboje jednako iskonski pripadaju bytku. Ma koliko se izvjesno moglo priznati da ta posebna tvorevina ipak opet prati sve predočavanje i time se prostire preko cijelog područja bića kao jedan način njegova izražavanja. Bytak (dogođaj). Jezik i čovjek na405 404 . ono jest. 276. Već prema tumačenju onoga animal rationale i već prema načinu povezanosti ratia (riječi) s bićem i najbivstvujućijim (deus) proizlaze preinake “filozofije jezika”. Osnovni odnosi jezika. Bytak i jezik širenju i poživljavanju neupadljivo nestaje i za sobom ostavlja samo ono predmetno kao svoj privid. Unutar povijesti metafizike (i stoga u dosadašnjoj filozofiji uopće) odredba jezika izvedena je od grčkoga λόγος. Taj se odnos pak može pojasniti na jednom putu koji ujedno ima u vidu i ono područje koje je u dosadašnjem razmatranju o jeziku uvijek bilo vodeće.). ono je o odnosu jezika spram bytka. 4. Istodobno se jezik. Ali u čemu bi se on temeljio. s kojim ujedno pada sva filozofija jezika kao takva (tj. i tako zacrtanim uključivanjem u krug metafizičkih odnosa mogućnost odredbe biti jezika ograničila na područje metafizičkog osvještenja? No ako je sada spoznata bitna ograničenost same metafizike i njezinog piitanja na pitanje o bićevnosti te ako uspije uvid da se pri tom metafizičkom piitanju o biću u cjelini ipak još nije moglo ispitati sve i upravo ne ono najbitnije. jezik je dan s čovjekom i to tako izvjesno da se i obratno može reći da je čovjek dan tek s jezikom. iz kojih se izvode njegova “bit” i “iskon”. u kojemu se dogođaj kao izvojevanje prijepora daruje u prijepor sâm (zemlja-svijet) (posljedica: trošenje i puka upotreba jezika). 5. povijesno na početku čak nužnim. 3. pitanje koje naravno u tom obliku još uopće ne pogađa ono što pita. i ma koliko sve historijsko sabiranje dosadašnjih nazora o jeziku može biti poučno. Jezik i čovjek. usprkos razumljivosti historije. Bytak i jezik* 1. Jezik odjek koji pripada dogođaju. I ondje gdje se ta oznaka ne rabi izričito jezik kao predručan predmet (oruđe – tvorevina i stvoriteljev dar koji se može oblikovati) dospijeva u područje filozofskog razmatranja uz druge predmete (umjetnost. onu početnu odredbu jezika kojom on ostaje dovoljno neodređeno postavljen u odnos spram bića i čovjeka. A jedva da se iz te povezanosti s jezikom i polazeći od jezika pokušava iskonskije shvatiti bit čovjeka i njegov odnos spram bića i obratno. Bytak i iskon jezika. 267. Jer to bi već tražilo da se jezik postavi takoreći nepovezan bilo s čime drugim.

jer bit tek treba “naći”. to je piitanje opterećeno onim što je uobičajeno za dosadašnju metafizičku odredbu jezika. Jezik izvire iz bytka i zato mu pripada. ima svoj vrhunac u tome da u samom jeziku vidi simbol čovjekove 407 . što je sámo utemeljenje istine. spram čega bytak stupa u odnos. koje bi se moglo nazvati antropološkim. da jezik. stražarstvo istine bytka tvori čovjekovu bit pojmljenu iz bytka i “samo” iz njega. Ali budući da metafizika općenito jest ono što jest samo zbog nelagode spram bytka. Bytak i jezik izmjence se određuju. ono kazano i nekazano. tj. upravo taj odnos. No ta povezanost jezika s čovjekom smatra se tako prisnom da se čak i temeljne odredbe samog čovjeka (opet kao animal rationale) biraju tako da bi se karakterizirao jezik. odnosi spram bitka. on je predan u odgovornost bytku. Po treći put padamo u bezdan tog odnosa. ukoliko se sada pojavljuje samo kao puki preobrat prijašnjeg odnosa. A izvirati znači: pripadati bytku u smislu posljednje postavljenog pitanja: kako u bivanju bytka biva jezik? No to da taj odnos jezika spram bytka općenito nije neka proizvoljna tvrdnja. onda se pitanje mora drukčije pitati. Kako se bytak odnosi spram jezika? Ali to pitanje još se i tako može pogrešno protumačiti. Uz svoj iskazni karakter (iskaz shvaćen u najširem smislu. premda zakriveno. Tjelesnoduševno-duhovna bit čovjeka ponovno se nalazi u jeziku: tijelo jezika (riječi). duša jezika (ugođaj i osjećajni ton i slično) i duh jezika (ono mišljeno-predočavano) uobičajene su odredbe svake filozofije jezika. i takvo predavanje u odgovornost upućuje očuvanje i utemeljenje te čovjekove biti u ono što si čovjek tek sâm mora učiniti vlasništvom. anticipira odgovor. jezik je ujedno poznat kao čovjekov posjed i oruđe. Naša povijest – ne kao historijski poznat tijek naših usuda i postignuća nego mi sámi u trenutku našeg odnosa spram bytka. To tumačenje jezika. pogotovo budući da ipak. i ako je sâm bytak “bitniji” od jezika ukoliko se prihvaća kao dan (bivstvujući). bitak) nije ništa drugo nego: jezik se posve. na nešto (biće) smjera. a ujedno i “djelo”. “Bitak i vrijeme”). predočava ga. predočavajući oblikuje ili prikriva itd. pitanje o iskonu u sebi uključuje odredbu biti iskona i samoga izviranja. No čovjek može pripadati bytku (ne samo među biće) ukoliko iz te pripadnosti i upravo iz nje crpi svoje najiskonskije biće: čovjek razumije bytak (usp. No kako se jezik odnosi spram bytka? Ako s jezikom ne smijemo računati kao nečim danim i time već postavljenim u biti. od bytka (dogođaja) izbačen i nošen bez-temelj. Čovjek pripada bytku kao onaj koji je dogođen od samoga bytka radi utemeljenja njegove istine. “naš” ne samo kao materinji jezik nego i kao jezik naše povijesti. ima u vidu upravo jezik u njegovu odnosu spram bitka (spram bića kao takvog i spram čovjeka koji biće predočava. kao nabačaj određeno iz onoga što je nabaciti. Što znači to: pripadati bytku? Čovjek kao neko biće pripada bytku i tako je podređen najopćenitijoj odredbi da jest i da jest tako i tako. No kako se to postiže? “Jezik” uopće je “naš” jezik. A ovaj put ne znamo odgovor.).VIII. BYTAK 276. Ali premda želimo shvatiti naš jezik u njegovu odnosu spram bytka. misli). Jer svako osvještenje bytka i jezika samo je probijanje granica kako bi se pogodio naš “položaj” u samom bytku te time naša povijest. pogotovo ispravno shvaćen. Ali sada to moramo misliti tako da se pritom ujedno sjećamo jezika. ratio – nit vodilja tumačenja bića s obzirom na bićevnost. Zato se ne mogu dati definicije biti jezika i ne može se proglasiti da na pitanje o njegovu iskonu nema odgovora. Naravno. i u kojem su to pogledu? Zbog svoje pripadnosti bytku. Tako prikladan. to je postalo razgovijetnim u uvodnom razmatranju. No kako da sada poimamo “jezik” uopće. u odnosu na što on mora biti prav i neprav: u tu-bitak. Tako opet sve počiva na nabačaju i mišljenju bytka. Bit jezika ni ne može se odrediti drukčije nego navođenjem njegova iskona. A time nam se nameće ono posljednje upitno unutar osvještenja “jezika” uopće. Ali to čovjeka ne odlikuje kao čovjeka nego ga samo kao biće izjednačava sa svim bićem. Kako to postaje moguće? Jesu li oni u nekom pogledu jedno te isto. i to upravo u onim pogledima po kojima ga određuje metafizika. Jer zapravo onaj dvostruki metafizički odnos (koji samo nije mišljen natrag u iskon) jezika spram bića kao takvog i spram čovjeka 406 (kao animal rationale. a jezik opet važi kao nešto dano. nikada ne može dospjeti u područje njezina piitanja. Kako se bytak odnosi spram jezika – time se želi pitati: kako u bivanju bytka izvire bit jezika? No ne anticipira li se time već jedan odgovor: upravo to da jezik izvire iz bytka? Ali svako pravcato pitanje o biti. za koju se također ne može jednostavno reći da je posve neistinita. on je namjesnik nabačaja bytka. a da ne pretpostavljamo odredbu biti koju tek treba steći? Po svemu naznačenom očito tako da jezik postaje iskusiv u svojem odnosu spram bytka.

Ono što općenito važi za “metafiziku”. Ali prevladavanje metafizike nije odbijanje dosadašnje filozofije nego uskok u njezin prvi početak. tj. njezin ugođaj i značenje. što ostaje historijski nezbiljsko i povijesno nemoguće. pa i onda ako pod “riječi” ne mislimo na pojedinačne riječi nego na kazivanje i prešućivanje kazanoga i nekazanoga te na to sámo. Što je to? Ne možemo li sada jednostavno. “Metafizika” i iskon umjetničkog djela Pitanje o iskonu umjetničkog djela ne smjera nekom bezvremeno valjanom utvrđivanju biti umjetničkog djela. Doba koja kroz historizam poznaju mnogo toga. I ovdje je radi zornog prikaza najbolje izabrati rano doba prvog početka. a da se on ne želi obnoviti. Zapravo se pak “ponavljajućim”. ali ujedno valja znati da se ono bivajuće grčke umjetnosti nikada ne može i ne želi pogoditi onime što moramo razviti kao bitno znanje o umjetnosti uopće. Ona sadrži temeljni zapadni stav spram bića te time i temelj za dosadašnju bit zapadne umjetnosti i njezinih djela. onda bi se u skladu s tim čovjek morao pojmiti kao ono biće koje ima svoju bit u svojem vlastitom simbolu odnosno u posjedu tog simbola (λόγον έχον). a značenje riječi stvar je logičko-poetsko-retoričke raščlambe. Zvuk riječi može se svesti na anatomsko-fiziološki ustroj čovjekova tijela i iz njega objasniti (fonetika – akustika). a to ujedno znači i određenog shvaćanja bića kao predmetno predočivoga. Ostaje otvorenim koliko u bitkovnopovijesnom mišljenju to metafizički do kraja mišljeno simbolističko tumačenje jezika može nadići sámo sebe tako da pritom izraste nešto plodno. Zbog toga upravo ondje gdje pripremno mišljenje najviše dolazi u okružje iskona drugog početka nastaje privid kako se samo obnavlja prvi početak i kako je onaj drugi tek njegovo historijski ispravljeno tumačenje. BYTAK 277. njegov duh. “kauzalnim” i “transcendentalnim” i “dijalektičkim” objašnjenjem bića. 277. Drugi početak spram prvoga posve stoji u doduše nužnom i unutarnjem. Neosporno je da se onim što u jeziku daje podlogu za njegovo shvaćanje kao simbola čovjeka pogodilo nešto što je jeziku ipak nekako svojstveno: zvuk riječi. što pogoduje nesporazumu da se tim povratkom teži nekoj vrsti “klasicizma” u filozofiji. a prije svega se time ne bi ozbiljno shvatila zadaća da se iz bivanja samog bytka shvati iskon jezika. ako se bit čovjeka određuje polazeći od bytka. koje bi ujedno moglo služiti kao nit vodilja za historijsko retrospektivno objašnjavanje povijesti umjetnosti. koji ujedno uključuje njihovu potpunu odvojenost u skladu s njihovim iskonskim karakterom. ali skrivenom odnosu. Usprkos tome. iskonskije određenim piitanjem otvara osamljena daljina prvog početka za sve što mu povijesno slijedi. to se odnosi i na osvještenje “iskona umjetničkog djela” koje priprema jednu povijesno prijelaznu odluku. ugođaj riječi i njezina melodija te osjećajna naglašenost kazivanja predmet su psihološkog objašnjavanja. No posvuda se radi o tome da se povijesno misli. jer time još uvijek ostajemo uhvaćeni u simbol. no pri čemu ipak opet mislimo u vidokrugu onih pogleda na ono osjetilno. a jednako tako i označavanje neke povijesti kao “klasične” nije pitanje stava spram umjetnosti nego odluka za ili protiv povijesti. neće pojmiti da jedan trenutak neke povijesti lišene umjetničkog umijeća može biti povjesniji i stvaralačkiji od vremenâ u kojima se proteže neki umjetnički pogon. ono je izgubilo svoj temelj. umjesto da se historijski računa. No ako sada s prevladavanjem metafizike pada i antropologija. a to znači bude. Očita je ovisnost tog objašnjavanja i raščlambe jezika o načinu kako se shvaća čovjek. Slično tome. postupati tako da bit jezika tumačimo iz čovjekove bitkovnopovijesne odredbe? Ne. osvještenje prvog početka (iz prinude na pripremu drugog početka) vodi davanju odlikovanog značenja početnom (grčkom) mišljenju. odgovarajuće bitkovnopovijesno misleći. onda ono antropološko objašnjenje jezika više ne može ostati mjerodavno. a uskoro i sve. To je pitanje najuže povezano sa zadaćom prevla408 davanja estetike. Prevladavanje estetike proizlazi pak kao nužno iz povijesnog suočavanja s metafizikom kao takvom.VIII. No ipak – štoviše tek sada u punoj moći – ostaje ono što se na jeziku prepoznalo kao njegovo tijelo. Ako se ovdje stavi u pozadinu upitnost ideje simbola (koja je pravi izdanak nelagode spram bytka što vlada u metafizici). Pitanje “klasicizma” i prevladavanje pogrešnog “klasicističkog” tumačenja i omalovažavanje “klasičnoga”. “Metafizika” i iskon umjetničkog djela biti. Lišenost umjetničkog umijeća ovdje 409 . Prevladavanje metafizike znači oslobađanje prvenstva pitanja o istini bitka pred svakim “idealnim”. njegova duša. neosjetilno i nadosjetilno koji potječu iz metafizike.

I u najvišem dobu samo trenuci. ali i to ne kao rekord nego δόξα. c) poticaji i porivi (potrebe i nagoni). Iskon umjetničkog djela I.. Bd. Schinkelova rečenica: “Uz naum grčkog naroda da kasnijem svijetu posvuda ostavlja spomene svojega postojanja i djelovanja nastala je mnogostrana umjetnička djelatnost. dolje VI. 4. 278. ne da upravo oni kasniji (bilo koji ili čak Zapad) historijski imaju neko pamćenje o tome. oponašanje. “genij”. v. ili da bi joj samo i dopustio da “važi”. e) ἀγών. “slava” već glasovitost. neodređeno: a) novovjekovno historijski mišljeno. ne ideal. da plansko proizvođenje onoga što odgovara dosadašnjim “umjetničkim djelima” i njihovim “svrhama” može dovesti do opsežnih rezultata. Zapad. d) uvjeti (sposobnosti. Je li težište samo na objašnjenju nastanka mnogostranosti umjetnosti ili nje same? 3. ostati pribivajući u njihovu pribivanju (δόξα). Reisetagebücher. 368..VIII. tj. ne stanje i pravilo. Lišenost umjetničkog umijeća temelji se na znanju da upotreba savršenih sposobnosti iz najpotpunijeg ovladavanja pravilima čak ni po najvišim mjerilima i uzorima nikada ne može biti “umjetnost”. “spomen”. “ovjekovječenje”. Mittenwald 1981. 411 410 . III. vještine). a da nije javno poznata i ne priznaje se njezino postojanje unutar jedne sve veće “umjetničke djelatnosti”. Iskon umjetničkog djela ne proizlazi iz nemoći i propadanja nego iz snage znanja o bitnim odlukama kroz koje mora proći ono što se dosada. Ali: III. Ta se lišenost temelji na znanju da potvrda i odobravanje onih koji uživaju i doživljavaju “umjetnost” ne mogu baš ništa odlučiti o tome potječe li predmet užitka uopće iz okružja biti umjetnosti ili je samo prividna tvorba historijske spretnosti. VI. Wolzogen. Novovjekovno shvaćanje isticanja djelatnosti. I prije svega: IV. različiti smjerovi i slojevi utemeljenja “nastajanja“: a) temelj biti (iskon biti iz bivanja bytka) usp. odzvanjanje. Aus Schinkels Nachlass. grčki smisao slave i slavljenja: istupiti u pojavu. Visoko grčko doba (Pindar i raniji) i Platon. Uz naum: “tom prigodom” ili “iz” nauma? 2. 1. Briefe und Aphorismen. Mitgeteilt von A. jedincatost. prilično rijetko. 1862. različiti “razlozi”. str. supripadati pravom biću i suodređivati ga (κλέος) i time biti dodijeljen bogovima. Umjetnička djelatnost: “umjetnost” i djelovanje u njoj ili dati da kao nužna tek izvire sama bit umjetnosti? Djelovanje u njoj. δόξα i ἰδέα. ona se ovdje očituje samo kao dogođaj bytka. Pitanje iskona: sâm iskon uvijek povijestan u tom smislu da je sama bit povijesno dogođajna. “Kasniji svijet”. b) grčki. nego same Grke drže uz sebe kao posjed. BYTAK 278. sámo to znanje pripada u biti jednom iskonskom dogođenju koje zovemo tu-bitak i iz čije se ustojnosti priprema uništenje prvenstva bića i time ono ne-obično i ne-prirodno jednog drugog iskona “umjetnosti“: početak jedne zakrivene povijesti zamuknuća jednog bezdanog sučeljenja bogova i čovjeka. δόξα: sadašnjosnost u pribivanju vlastitog bića koje se razvija i pripadnost njemu. nošena vladajućim svrhama. historijska tvorevina. f) metafizički temelj toga ἀγών. zbivalo kao umjetnost. pretisak izd. V. nalozi. za vlastiti narod. sebe-nadmašivanje. Naposljetku umjetnost uopće kao sredstvo kulturalne politike. a to tada ne znači “vječnost”. Schinkel. da se neki pogon s “umjetnošću” kao pogonskim sredstvom već postavio izvan biti umjetnosti i zato ostaje upravo preslijep i preslab da bi iskusio lišenost umjetničkog umijeća u njezinoj moći da priprema povijest.”* * K. F. i odgovarajuće tome “djelo” kao zasluga. zaslužnost za djelo. također ne “nacionalno” nego metafizički. a koja je dodijeljena bytku. a da se nikada iz neke nužde ne nametne neka iskonska nužnost biti umjetnosti da dovodi do odluke istinu bytka. No znanje po kojemu lišenost umjetničkog umijeća povijesno već jest. b) povod. U vidokrugu tog znanja umjetnost je izgubila odnos spram kulture. II.

Muk je najskrivenije pridržavanje mjere. iskonsko sklanjanje krševitosti. Schellinga). a ne na ono prošlo kao takvo. i tako se prvo isključivo valja razviti kako bi iznenada dovelo pred jedan bitan korak – lebdenje bytka. 280. Jezik se temelji u muku. I tako je jezik * predavanje u ljetnom semestru 1935. pripada biću. No bytak je nužd-ina boga u kojoj on sebe tek nalazi. No Grci su bili povijesni. Posljednji bog 281. odjekuje svijet. Svaki put idući iznad bića. Ali zašto bog? Odakle nužd-ina? Zato što je bezdan skriven? Zato što je neko nad-mašivanje. prvo i najdalje počovječenje bića. Kamo? Zato što bitak biva. Prijepor. je ono između bytka kao beztemelj. On se pridržava mjere time što tek postavlja mjerila. bilo da se govori ili šuti. nego kao njegova odluka. njegova temelja. Tako se čini. Ali upravo je to najiskonskije raščovječenje čovjeka kao danog živog bića i “subjekta” i svega dosadašnjega. Ono ἀεί ne pribivanje onoga što dalje traje nego u sadašnjost sabiruće pojednostavljenje uvijek onoga bitnoga (ἕν kao ὄν). Kako već metafizičko piitanje ovog pitanja. Tu-bitak kao do-gođen. ens entium! Nema odgovora jer se ne pita. Zazvuči zemlja. proizvodi? Ali bez obzira na neprimjerenost tog proizvođenja. Jezik (njegov iskon) Ono ἀεί Grka ne historijski mišljeno trajanje beskrajnog trajanja koje napreduje nego postojanost pribivanja neiscrpne biti. Jezik i dogođaj. tako zalet za skok u bytak. budući da je dovedeno do krajnosti (razlika spram srednjeg vijeka i Leibniza. postavlja u “prostor” bytka. ἱστορεῖν se odnosilo na ono sadašnjedano. Taj je trenutak vrijeme bitka. nego iz bytka. summum ens. do-gođaj dogođaj. “Einführung in die Metaphysik” (Gesamtausgabe Band 40) 412 413 . za jedan trenutak. A ono ništa? Njegovo postojanje? A ono zašto? Njegov temelj? A sámo pitanje? Kao mišljenje bytka. pogotovo najviše biće. Ali što je on sâm? Dokučivanje bytka. I time utemeljenje tu-bitka i mogućnosti raščovječenja bića. odguruje u bez-temeljnost. ubuduće u jedincatosti posljednjega. Bez temelja. tj. Prijelazno pitanje Prijelazno pitanje (zašto je uopće biće a ne radije ništa? usp. a čovjekova se sloboda. ne kao čovjekova pripomoć u nuždi. tako iskonski da je sama povijest njima još ostajalo skrivena. Jezik. bezdano. Zašto bytak? Iz njega samoga. Otvoreno mjesto. Odakle nad-mašivanje. Kako se odatle može odgovoriti na ono zašto? Zašto biće? Zašto? Zbog čega? Ukoliko? Razlozi! * usp. Metafizički oblik pitanja: najviši uzrok. tada je. Razlog i iskon onoga zašto. LJ. Bezdano znanje kao tu-bitak. nije postajala temeljem biti oblikovanja njihova “tubitka”. da može ispunjenje svoje biti položiti u najveću dubinu. zato ono nad-mašeni kao ipak viši. riječ koja utemeljuje povijest.S 1935*) pita o biću. bez-temelj. No što je s bogovima?* Ne iz “religije”. I što tada “jest”? Tek tada je ovo pitanje nemoguće. BYTAK 281. Zašto se mora odvažiti na tu odluku? Zato što se time nužnost bytka podiže u najvišu upitnost. Jezik (njegov iskon) Kada bogovi zovu zemlju i u zovu odzvanja jedan svijet i zov tako nazvučuje kao čovjekov tu-bitak. jer najprisniji rascjep. ne kao nešto dano. tada je jezik kao povijesna riječ. Grci su bili nehistorijski. temelj. zato što se tako bitak dovodi u istinu najjednostavnije prisnosti svojega do-gođenja.VIII. 279. bitak? U čemu se sastoji božanstvo bogova? Zašto bytak? Zato što bogovi? Zašto bogovi? Zato što bytak? Do-gođaj i mogućnost onoga zašto! Može li se ono zašto još učiniti nekim sudištem pred koje se treba dovesti bytak? No zašto istina bytka? Ona pripada njegovoj biti! Zašto biće? Zato što ga neko najviše biće uzrokuje.

Iako mišljenje koje se ovdje provodi sebe razumije kao “nabačaj bivanja bytka kao dogođaj”. odjeljka Gesamtausgabe. te se to bivanje misli kao dogođaj. obljetnice rođenja Martina Heideggera prvi se puta. više od pedeset godina poslije njihova nastanka. bivanju bytka. Tim izdanjem počinje objavljivanje svezaka III. ono “još ne može sklopiti slobodnu fugu istine bytka iz njega samoga”. koji se baca naprijed na cjelinu “nacrta”. bytkovnopovijesnog te ujedno “iskonskijeg” postavljanja i razrade istog pitanja u kojemu se pita o smislu kao istini i biti. POGOVOR UREDNIKA NJEMA Č KOG IZDANJA U jubilarnoj godini 100. fundamentalnoontološkog postavljanja pitanja bitka u “Bitku i vremenu”. tj. kao misleći “‘skok’ u bytak”. u ovome se nalazi mjera i to kao temelj prijepora svijeta i zemlje. Stoga uz “javni naslov” “Prilozi filozofiji” pripada “odgovarajući naslov” “Iz dogođaja”. Unutar tog “nacrta” bytkovnopovijesno piitanje počinje u “‘nazvuku’ bytka u nuždi napuštenosti od bytka” i provodi se “u međusobnoj ‘doigri’ prvog i drugog početka”. Nakon prvog. No u “Prilozima filozofiji” bytkovnopovijesna razrada pitanja bitka ipak prvi puta dospijeva u sklop “nacrta” raščlanjenog na šest dijelova. Tom “nacrtu” prethodi “predpogled”. I ukoliko je jezik temelj tu-bitka. još jedno od njegovih glavnih djela. “Prilozi filozofiji” su prvi obuhvatan pokušaj jednoga drugog. Za taj se “nacrt” kaže da je “uzet od samog još nesavladanog tlocrta povijesnosti prijelaza”. te “Prilozi filozofiji” na kraju prate “nacrt” kao retrospektivni “pokušaj da se sve još jednom shvati”. “prijelaza iz metafizike u mišljenje povijesti bytka”. BYTAK postavljanje mjere u najdubljoj nutrini i u najdaljemu. Mišljenje je još tek na putu prema takvom sklapanju. 414 415 . objavljuju “Prilozi filozofiji (Iz dogođaja)”. kao misleće “‘utemeljivanje’ njegove istine” i kao misleća “priprema ‘budućih’ ‘posljednjeg boga’”.VIII. postavljanje mjere kao uzbivanje ustroja i njegova udesa (dogođaj).

Izabrani ‘problemi’ ‘logike’”) iz zimskog semestra 1937/38. * Rukopis “Priloga filozofiji”. a samo u rijetkim iznimkama manjeg. Premještanjem tog dijela manuskripta. tj. U njoj piše kako ono što kazuje u ovom tekstu “nije mišljeno tek u doba pisanja”. No na kraju strojnog prijepisa “Kazala sadržaja” nalazi se Heideggerova bilješka od 8. kao pokušaj da se još jednom shvati cjelina. tu-bitak. a na svakoj stranici rukopisa lijevo gore paginacija unutar cjeline rukopisa. posebno onih iz tridesetih godina i prve polovice četrdesetih. i prethodne potpune raščlambe pitanja istine koje se treba razviti.. nije bio objavljen možda već na početku Gesamtausgabe nego tek četrnaest godina poslije nalazi se u Heideggerovoj uputi za izdavanje njegovih sabranih djela koja je njemu bilo osobito važna. od početka razrade “Priloga filozofiji”.POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA “Bytak”. to nedvoznačno slijedi iz Heideggerove rukopisne napomene na naslovnoj stranici za taj dio manuskripta: “u ‘Priloge filozofiji (Iz dogođaja)’”. te odgovarajuće tome u numeriranju stavaka tih dijelova rednim brojem. iznosi jednu bitnu misaonu crtu iz “Priloga filozofiji”. Na istaknuto mjesto “Priloga filozofiji” na Heideggerovu misaonom putu upozorava on sâm u jednoj rubnoj bilješci uz “Pismo o humanizmu”. on ne pripada na to mjesto”. U jednoj daljnjoj rubnoj bilješci uz “Pismo o humanizmu” stoji. Put koji je počeo 1936. str. koji je otvorio nove putove. da je “‘dogođaj’ od 1936. Na samom početku “Priloga filozofiji” nalazi se objašnjenje mota cijele Gesamtausgabe “Putovi – ne djela”. dakle ostalo je samo nekoliko predavanja koja u ovom trenutku doduše još nisu izašla ali su već na uredničkoj obradi i u bliskoj će budućnosti biti objavljena. Mišljenje bivanja bytka kao dogođaja misli “bogatstvo obostranog odnosa bytka spram njemu dogođenog tu-bitka” i time misli čovjekovu bit. Ausgewählte ‘Probleme’ der ‘Logik’” (“Temeljna pitanja filozofije. na svakoj je stranici stavka sastavljenog od više stranica desno gore paginacija unutar stavka. u ‘trenutku’ jednog pokušaja da jednostavno kaže istinu bitka” (Wegmarken. izdavač je stoga dio “Bytak” postavio na kraj.. dakle uzimajući u obzir nastavne zahtjeve. 316). 1939. što je bilo 1936. do danas objavila većina svezaka s predavanjima ili će se još objaviti tijekom jubilarne godine. koji je sastavljen od ukupno osam dijelova i broji 933 stranice formata A5. 313). str. Razlog što ovaj veliki manuskript. nego počiva “na hodu putem koji je počeo 1936. Po njoj je objavljivanje spisa predviđenih za III. Gesamtausgabe Band 9. dakle poslije posljednjeg dijela “nacrta”. Usporedba s “Prilozima filozofiji”. čiji je studij pretpostavka za nužno razumijevanje “Priloga filozofiji”. Oni nisu neko “‘djelo’ dosadašnjeg stila” jer je mišljenje povijesti bytka “hod misli kojim se prolazi kroz dosada općenito skriveno područje bivanja bytka i ono se tek tako krči i doseže u njegovu najvlastitijem karakteru dogođaja”. godine. najvažnija – jer neposredna – priprema za razumijevanje “Priloga filozofiji”.: “‘Bytak’ kao stavak II [dio II] nije na pravom mjestu. iz obrata koji sâm pripada u bit bytka kao dogođaj. ističu se prvenstveno “Grundfragen der Philosophie. 416 Među predavanjima tridesetih godiona. godine kao svezak 45. zbog čega on sada više ne predstavlja 417 . 5. objavljenog u dodatku sveska 45. Toj se uputi udovoljilo tako što se u prošlih četrnaest godina od početka objavljivanja Gesamtausgabe u studenom 1975. osobito teksta “Iz prvog nabačaja”. i IV. raščlanjen je na 281 stavak različite dužine od kojih svaki nosi vlastiti naslov. n. nakon “Predpogleda” kao drugi dio slijedi “Bytak”. odjeljak smjelo početi tek pošto budu objavljena predavanja II. kao nadopuna prvoj bilješci. Tu je odluku objasnio napomenom da je poznavanje i temeljit studij tekstova predavanjâ nužna pretpostavka za razumijevanje neobjavljenih spisa. Na prvoj se stranici svakog stavka lijevo dolje nalazi njegov redni broj. Jer time što Heidegger u tom predavanju razvija pitanje istine kao predpitanje za temeljno pitanje o bytku on u stilu predavanja. glavna riječ mojega mišljenja” (n. onaj je put koji počinje rukopisnim zapisom “Priloga filozofiji”. dakle 1946. Da se dio manuskripta “Bytak” nije možda posve pogrešno uvrstio u “Priloge filozofiji”. objavljenog 1984. pokazuje kako su ti tekstovi proizašli iz upravo razrađivanih “Priloga filozofiji”. Slijedeći tu bilješku. odjeljka.. mj. Zato je studij tog predavanja. U redoslijedu osam dijelova rukopisa.

no koji je Heidegger kao takav stavio u okrugle zagrade. na njoj se gore desno u takvim slučajevima nalaze dvije ili čak tri paginacije iz rukopisa. za tisak se sve što je u prijepisu bilo spacionirano ili podcrtano moralo jedinstveno označiti kurzivom. Heideggerova rukopisna napomena od 3. kako u rukopisu tako i u strojnom prijepisu. ali zato stoje u prijepisu Fritza Heideggera te u kazalu sadržaja koje je on sastavio. poslije tog premještaja. za tisak su postavljeni ispred naslova stavaka. a osobito za temeljne riječi njegova mišljenja. Kao vrijeme nastanka manuskripta naslovna stranica navodi godine 1936/37. To se datiranje odnosi na “Predpogled” i na šest dijelova “nacrta”. stavkom započinje prvi dio “nacrta”. nego osmi dio. Rimske brojke na početku osam dijelova ne nalaze se doduše u rukopisu. koja počinje ispočetka. koji su u rukopisu često bili nepotpuni. naslovu tog manuskripta ne pripada samo “javni” nego i “odgovarajući” naslov. kakve se pri prepisivanju rukopisâ ne mogu izbjeći. Budući da jedna strojopisna stranica često sadrži više nego samo tekst jedne rukopisne stranice. koji Fritz Heidegger naziva “cedulja”. Mnogobrojne kratice. Umjesto toga. U prijepisu Fritza Heideggera oni se nalaze na stranici lijevo gore. Potpuni prijepis rukopisa još je bez vlastite paginacije unutar cjeline. kako smo već opisali. godine. do V. Paginacija unutar cjeline rukopisa na stranicama prijepisa smještena je gore desno. dio (Posljednji bog) zajedničku paginaciju gore u sredini strojopisne stranice. 418 * Za tisak je izdavač još jednom riječ po riječ usporedio strojni prijepis s 933 rukopisne stranice. Osebujnosti u načinu pisanja uglavnom su zadržane. Gornja polovica rukopisnog lista 656a. a VI. Budući da su u strojnom prijepisu ostali nepromijenjeni interpunkcijski znakovi. dok sada. Podcrtavanja u rukopisu Fritz Heidegger je u svojem prijepisu u većini slučajeva istaknuo spacioniranjem. U tisku sada preuzeta podjela svakog stavka na odlomke odgovara podjeli na odlomke u rukopisu. s kojim je po nalogu Martina Heideggera njegov brat Fritz Heidegger počeo odmah po dovršetku rukopisa. Strojni prijepis. no koji put i podcrtavanjem. No budući da se mnogi naslovi više puta točno po419 . stavkom počinje “Bytak”. U 14 slučajeva također su ispravljene i očite omaške u pisanju. Neizmijenjen je ostao različit način pisanja ‘Sein’ (bitak) i ‘Seyn’ (bytak). Manji dodaci unijeti u prijepis Fritza Heideggera rukom Martina Heideggera preuzeti su u tiskarski predložak. Budući da je Martin Heidegger za sveske Gesamtausgabe kao jedini način isticanja utvrdio kurziviranje. tako da je Fritz Heidegger čitao svoj prijepis. (Budući) i VII. lipnja 1939. Redni brojevi iz rukopisa u prijepisu se nalaze na prvoj stranici svakog stavka lijevo gore. Jer “Predpogled” broji 49 stavaka. i Heidegger se u pisanju vjerojatno nije uvijek dosljedno držao tog razlikovanja. imaju svaki svoju vlastitu paginaciju. te koje je i Fritz Heidegger uglavnom zadržao u svojem prijepisu. i dio VIII. Prema tome. a nije ih uočio ni Martin Heidegger kad je uspoređivao prijepis i izvorni zapis. Rukopisna naslovna stranica cijelog manuskripta nosi naslov “Prilozi filozofiji (Iz dogođaja)”. izdavač je za tisak morao pretvoriti u pune izraze. dijelovi I. “Nazvuk”. već je u vrijeme kada je radio na strojnom prijepisu bila ukoso otrgnuta. zbog čega je izgubljen komad teksta prije riječi “i” na str. 50. a samo u kazalu sadržaja ispred naslovâ stavaka. a Martin Heidegger njegove riječi uspoređivao sa svojim rukopisom. u rukopisu nalaze uvijek na prvoj stranici svakog stavka lijevo dolje. Ta usporedba još je jednom potvrdila veliku brižnost s kojom je Fritz Heidegger uvijek prepisivao rukopise svojega brata. označene znakom [*]. završio je najkasnije u svibnju 1939. 260???. Izdavač je morao dopuniti i ispraviti nekoliko ispuštenih mjesta i omaški u čitanju. mijenjaju se i redni brojevi od 50. izdavač ih je za tisak u skladu s uputama dopunio i u cjelini provjerio. kaže da je strojni prijepis “uspoređen s izvornim zapisom”. To posljednje vjerojatno su bile kasnije ispravke isticanja koja se pri prijepisu nisu pravodobno uočila. pa i ondje gdje stoji ‘bitak’. To su uspoređivanje braća zajednički provela. Dio manuskripta “Bytak” napisan je tek 1938. a po samoj se stvari misli na ‘bytak’.POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA drugi. kojima se služio pri navođenju vlastitih spisa i manuskripata. 50. stavka. Redni brojevi stavaka koji se. tako da kao doba nastanka cijelog manuskripta “Priloga filozofiji” proizlaze godine 1936-38.

Sjećanje u prvi početak”). No objavljivanje ovog sveska točno početkom jubilarne godine ne bi bilo moguće bez susretljivosti i razumijevanja nekoliko osoba i institucija. “Anmerkungen zu ‘Vom Wesen des Grundes’” (“Bilješke uz ‘O biti temelja’”) (1936). upotpunjenje naslovâ stavaka i dodavanje rednih brojeva. čije rimske znamenke označavaju redoslijed svezaka. Tu pripadaju nadopuna naslovâ dijelova manuskripta članovima. a koja su 1950. “Überlegungen” (“Razmišljanja”). * Mnogo je zahvala koje sam čuvao za kraj pogovora. i to ili na stavke unutar “Priloga filozofiji” ili na druge vlastite spise i manuskripte. Od drugih manuskripata spomenutih u “Prilozima filozofiji” u III. i na mnogobrojne rubne bilješke u njemu koje su objavljene već u “Putokazima” (Gesamtausgabe Band 9) u bilješkama označenim malim slovima. izdanja iz 1929. Redni broj nije se pridodao samo ako se naslov nekog stavka više puta ponavlja unutar jednog dijela manuskripta i ne može se sa sigurnošću utvrditi na koji se stavak tog naslova upućuje. Nadalje će se u IV. Uputa na “vlastiti primjerak” spisa “O biti temelja” odnosi se na korekturni primjerak 1. a sadrže bibliografske navode o citatima drugih autora koje Heidegger navodi u tekstu. Iz frajburškog predavanja “Vom Ursprung des Kunstwerks” (“O iskonu umjetničkog djela”) (1935) nastala su tri frankfurtska predavanja “Der Ursprung des Kunstwerks” (“Iskon umjetničkog djela”) iz 1936. Prvo. prvi put kao zaseban spis pod istim naslovom objavljenog teksta. Ukoliko su drugi manuskripti na koje Heidegger upućuje već objavljeni u Gesamtausgabe ili su već definitivno dodijeljeni nekom od njihovih još neobjavljenih svezaka. Frajburško predavanje “Vom Wesen der Wahrheit” (“O biti istine”) iz 1930. Za to izražavam dužnu zahvalnost Filozofskom fakultetu i rektoratu sveučilišta Alberta Ludwiga u Freiburgu kao i Ministarstvu za znanost 421 . a filozofski krugovi već dugo iščekivali. Die Erinnerung in den 420 ersten Anfang” (“ἀλήθεια. dostupan i u “Wegmarken” (“Putokazi”) (Gesamtausgabe Band 5). izdavač je to naznačio u okruglim zagradama.. Bitak i privid”) kao i za vježbe u zimskom semestru 1937/38 “Die metaphysischen Grundstellungen des abendländischen Denkens (Metaphysik)” (“Temeljni metafizički stavovi zapadnog mišljenja (metafizika)”). Sein und Schein” (“Nietzscheov temeljni metafizički stav. bilješke za radnu grupu nastavnika prirodnoznanstveno-medicinskog fakulteta “Die neuzeitliche Wissenschaft” (“Novovjekovna znanost”) (1937). odjeljku objaviti manuskripti “Laufende Anmerkungen zu ‘Sein und Zeit’” (“Tekuće bilješke uz ‘Bitak i vrijeme’”) (1936). Hermannu Heideggeru. Sve bilješke označene zvjezdicom sadrže upućivanja iz samog Heideggerova rukopisa. dr. a koji je od 1967. godine prva je verzija kasnije višekratno pregledanog i 1943. Malobrojne numerirane bilješke dodao je izdavač. U IV. za njegovu odluku da u povodu 100. Urednik je za njegovu pripremu trebao u jednom semestru biti oslobođen svojih sveučilišnih nastavnih obveza. Izdavač je za tisak upotpunio sve skraćene navode u tim upućivanjima koje je Fritz Heidegger u svojem prijepisu ostavio neizmijenjenima. “Entmachtung der φύσις” (“Razvlaštenje φύσις”) (1937). odjeljka Gesamtausgabe koji će obuhvaćati sva predavanja koja su za Heideggerova života ostala neobjavljena. “Eine Auseinandersetzung mit ‘Sein und Zeit’” (“Jedno suočavanje s ‘Bitkom i vremenom’”) (1936). “Besinnung” (“Osvještavanje”) (1938/39). će odjeljku biti objavljeni: “Die ἀλήθεια. Oba frajburška predavanja izaći će kao dosada neobjavljene verzije u svesku “Predavanja” III. odjeljku bit će objavljeno: bilješke za vježbe u ljetnom semestru 1937. U rukopisu su ta upućivanja svrstana ili uz neki naslov ili se nalaze u tekstu. zahvalan sam g. Heidegger više puta upućuje na dva frajburška predavanja kod kojih je riječ o još neobjavljenim ranijim verzijama kasnije objavljenih djela. tako da se izbjegnu brkanja.POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA navljaju. objavljena u “Holzwege” (“Šumski putovi”) (Gesamtausgabe Band 5). oporučno imenovanom upravitelju ostavštine. navodeći broj sveska. rođendana Martina Heideggera dopusti objavljivanje manuskripta “Prilozi filozofiji (Iz dogođaja)” koji je filozof desetljećima čuvao. redni su se brojevi morali dodati naslovima kako bi se mogli jasno razlikovati različiti stavci koji imaju iste naslove. “Nietzsches metaphysische Grundstellung.

g. Joachima W. dr. gđu Ingrid Grüninger. kao i njegovu nasljedniku. dr. dr. prof.POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA i umjetnost Baden-Württemberga. g.-W. dr. kao i kolegama g. Hartmut Tietjen. Hans-Helmuthu Ganderu srdačno zahvaljujem za vrlo detaljan posljednji pregled tiskarskog predloška. za što mu srdačno zahvaljujem. prof. Gospodinu dr. Silvio Vietta kao tadašnji posjednik rukopisa ljubazno mi ga je dao na raspolaganje za fotokopiranje.. Volkeru Schuppu i g. D. dr. gđu Ute Doster. g. v. uredniku je svojim velikim iskustvom u čitanju i prijepisu rukopisâ Martina Heideggera pomogao g. Dugogodišnjem ravnatelju Njemačkog literarnog arhiva u Marbachu. prof. prof. dr. Br. Helmutu Engleru. Njemu i g. u veljači 1988. ravnatelju dr. dr. gđu Inge Schimmer. te tako i ovoga. koji su od početka objavljivanja Gesamtausgabe s velikom radošću i entuzijazmom na razne načine pripremali materijale za izdanje pojedinih svezaka. rektorima frajburškog sveučilišta g. koji su mu omogućili ranije korištenje istraživačkog semestra. dr. za što mu ne mogu dovoljno zahvaliti. U slučaju nekoliko težih problema s dešifriranjem. prof.. c. Hermann 422 423 . i time presudno utjecali na brzinu izdavanja. Freiburg i. Winfrieda Feifela. dr. F. Za velikodušno odobrenje zahtjeva i potporu izražavam iskrenu zahvalnost ministru znanosti i umjetnosti Baden-Württemberga g. Ulrichu Ottu. Storcka. Geroldu Praussu i g. Bernhardu Zelleru. Ovdje ću spomenuti: g. Franz-Karlu Blustu izražavam srdačnu zahvalnost za savjesnu brižnost s kojom su proveli svoj dio korektorskog rada. sada u aktivnoj mirovini. G. prof. dr. dugujem posebnu zahvalnost za omogućavanje izvrsnih uvjeta pod kojima se dosada moglo raditi na izdanju Gesamtausgabe. dr. Christophu Rüchardtu. gđu Elfriede Ihle i gđu Beate Küsters. prof. Friedrichu Wilhelmu Siburgu. dr. h. Klausu Jacobiju. Svi urednici duguju veliku zahvalnost svim zaposlenicima Njemačkog literarnog arhiva u Marbachu. gđu Ursulu Fahrländer. kancelaru sveučilišta g. Litt.

Martin Heidegger PRILOZI FILOZOFIJI (O DOGO Đ AJU) Biblioteka Fîj knjiga 15 Nakladnik Naklada BREZA Za nakladnika/Urednik Božo Dujmović Grafička priprema Naklada BREZA Likovna oprema Željka Tihomirović Tisak KIKA GRAF. Zagreb CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-7036-45-4 Printed in Croatia 2008 .

Frankfurt am Main 2003. Vittorio Klostermann. 3. Martin Heidegger Recenzenti Vesna Batovanja Hotimir Burger P R I LOZI F I LOZOF IJI (O D O G O Đ A JU ) S njemačkoga preveo Kiril Miladinov Naklada BREZA Zagreb. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH . III.. Band 65. Abteilung: Unveröffentlichte Abhandlungen. Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis). unveränderte Auflage. © 1989 Vittorio Klostermann © 2008 Naklada BREZA za prijevod na hrvatski. studeni 2008.Naslov izvornika Martin Heidegger. Gesamtausgabe.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful