Edward W.

Said

KRIVOTVORENJE ISLAMA

BIBLIOTEKA TRIDVAJEDAN Knjiga 16. Urednik: NENAD RIZVANOVIĆ Kako mediji i stručnjaci određuju način na koji vidimo ostatak svijeta

Sadržaj Uvod drugom izdanju IX Uvod prvom izdanju XXXI Prvo poglavlje: ISLAM KAO VIJEST 1 Islam i Zapad 2 Zajednice tumačenja 27 Slučaj Princeza u kontekstu 52 Drugo poglavlje: IRAN 61 Sveti rat 62 Gubitak Irana 73 Neistražene i skrivene pretpostavke 84 Druga zemlja 93 Treće poglavlje: ZNANJE I MOĆ 101 Politika tumačenja islama: Ortodoksno i antitetično znanje 102 Znanje i tumačenje 122 Bilješke 131

UVOD DRUGOM IZDANJU U petnaest godina otkako se pojavila knjiga Krivotvorenje islama američki i zapadni mediji snažno su se fokusirali na muslimane i islam, a većinu njihovih izvještaja karakterizira pretjerano stereotipiziranje i otvoreno neprijateljstvo veće od onog koje sam opisao ranije u svojoj knjizi. Uistinu, čini se da uloga islama u otmicama i terorizmu, opisi načina na koji muslimanske zemlje poput Irana otvoreno prijete »nama« i našem načinu života, te nagađanja o najnovijim urotama da se raznesu zgrade, sabotiraju komercijalni zrakoplovi i zatruju zalihe vode sve više utječu na svijest zapadnjaka. Zborovi »stručnjaka« za islamski svijet postali su sve istaknutiji i za kriza ih se dovodi u javnost da blagoslove formulirane ideje o islamu na vijestima i u kontakt emisijama. Također se čini da je došlo do neobičnog oživljavanja kanonskih, iako prethodno diskreditiranih, orijentalističkih ideja o muslimanskom, općenito ne-bijelom narodu, što su ideje za koje je jednostavno nevjerojatno da se toliko snažno ističu u vrijeme kad rasna i vjerska netolerancija prema bilo kojoj drugoj kulturalnoj grupi više ne može nekažnjeno cirkulirati. Zlobne generalizacije o islamu postale su zadnji prihvatljivi oblik klevetanja strane kulture na Zapadu. Ono što mainstream mediji u svojim raspravama govore o muslimanskim nazorima, karakteru, vjeri ili kulturi u cjelini danas se više ne smije govoriti ni za Afrikance, ni za Židove, ni bilo koji drugi istočnjački narod ili Azijate. Naravno, muslimanske i islamske zemlje poput Irana, Sudana, Iraka, Somalije, Afganistana i Libije za vrijeme proteklog desetljeća i pol bile su uzrokom velikog broja provokacija i uznemiravajućih incidenata. Pogledajte skraćeni popis prijestupa koje ću navesti. Tijekom 1983. u Libanonu je bombom ubijeno oko 240 američkih vojnika za što je odgovornost preuzela jedna muslimanska skupina, a američku ambasadu u Beirutu u zrak su digli muslimanski bombaši samoubojice što je rezultiralo IX velikim brojem poginulih. Tijekom osamdesetih godina Shi'a skupine u Libanonu držale su nebrojeno američkih talaca i to na duga vremenska razdoblja. Zatim, stanovit broj otmica zrakoplova (od kojih je najzloglasnija otmica leta TWA držanog u Beirutu između 14. i 30. lipnja 1985. godine) za koje su odgovornost preuzele muslimanske skupine, kao i za nekoliko bombaških zločina u Francuskoj otprilike u isto to vrijeme. Za eksploziju Pan Am-ovog leta br. 109 iznad Lockerbieja u Škotskoj odgovornost su preuzeli islamski teroristi. Iran se istaknuo kao zemlja koja podupire i simpatizira različite pobunjeničke skupine u Libanonu, Jordanu, Sudanu, Palestini, Egiptu, Saudijskoj Arabiji i drugdje. Afganistan je nakon ukidanja okupacije Sovjetskog saveza izgledao kao da je i sam uronio u kazan islamskih skupina i plemena. Puno muslimanskih pobunjenika (posebice talibana) koje su naoružale, obučile i financirale SAD jednostavno su preplavili zemlju. Neki od njih, gerilci obučavani u Americi, pojavili su se na drugim krajevima svijeta (na primjer, šeik Omar Abdel Rahman koji je osuđen za smišljanje bombardiranja Svjetskog trgovinskog centra 1993. godine) i činilo se da sada potiču građanski rat u Egiptu i Saudijskoj Arabiji, zemljama koje su važne saveznice SAD-a na Srednjem istoku. Činilo se da Homeinijeva fatwa na Salmana Rushdieja (14. veljače 1989.) i novčana nagrada od nekoliko milijuna dolara za njegovo ubojstvo na sažet način opisuje zlobnost islama, njegovu odlučnost da vodi rat protiv suvremenosti i liberalnih vrijednosti, kao i, naravno, njegovu sposobnost da posegne preko oceana u samo srce Zapada kako bi izazivao, huškao i prijetio. Nakon 1983. godine muslimani koji objavljuju svoju vjeru u islam bili su u vijestima svugdje. U Alžiru su pobijedili na općinskim izborima, ali vojnim ustankom je spriječeno da dođu na vlast. Alžir još uvijek osjeća bolove užasnog građanskog rata u kojem su se borili militanti protiv vojnih skupina i u kojem je poginulo tisuće intelektualaca, novinara, umjetnika i pisaca. Sudanom danas vlada militantna islamska stranka čijeg vođu, Hassana al-Turabija, često prikazuju kao izuzetno zlobnog pojedinca, Svengalija i Savonarolu zagrnutog u islamsku odjeću. Islamske napadačke skupine ubile su nebrojeno nedužnih evropskih i izraelskih turista u Egiptu gdje su se Muslimansko bratstvo i Jama'at Islamiyja (jedna nasilnija i beskompromisnija od druge) u zadnjih deset godina nevjerojatno raširili. Hamas i islamski džihad koje je nekoć Izrael podržavao kao način da se potkopa PLO tijekom palestinske intifadae (koja je započela u prosincu 1987 .godine) na okupiranoj Zapadnoj obali i pojasu Gaze preobrazili su se u medijski najpokrivenije primjere islamskog ekstremizma (bombaši samoubojice, bombe u civilnim autobusima, ubijanje

X izraelskih civila) koji su među ljudima izazivali najviše straha. točnije. Slučajevi Iraka. većinom »kršćanske« sile i narodi. Iraka. godine oglasila uzbuna da su muslimani opet napali. evropske sile i SAD učinili vrlo malo u njihovu korist sve dok nisu počinjeni najgori zločini. palestinske i čečenske žrtve nisu bili muslimani i da »terorizam« nije potekao od »islama«. a razlog tome bio je islam (ili. uključujući i takve fenomene kao što su cenzura. u očima muslimana diljem svijeta. ukratko. Sudana i Alžira između ostalih. . napali. premijera Shimona Peresa. Pogledajte krvavi ruski napad na Čečeniju u pokušaju da se uguši pobuna čečenskih muslimana. završila katastrofalno. svima im je zajedničko to da su u njima zapadne. činilo se da se nitko ne protivi humanitarnoj intervenciji SAD-a u muslimanskoj Somaliji koja je. godine održana je važna međunarodna konferencija na kojoj su prisustvovali brojni državni čelnici uključujući predsjednika Billa Clintona. K tome još. Mediji su me. da bi raspravljali o »terorizmu« čiji su zadnji primjeri bila tri samoubilačka napada na izraelske civile. Međutim. Ljudi na zapadu imali su osjećaj da su zračni napadi opravdani usprkos XI velikom broju civilnih žrtava. obeshrabrujuća prevlast diktatura te represivne i autoritativne države od kojih neke prakticiraju i ohrabruju terorizam. Prema tome. usprkos samom sebi. prvu zemlju SAD su bombardirale u travnju 1986. godine i to u najgledanijem večernjem terminu. U slučaju Libije i Iraka. poput ekspedicije u Libanon deset godina ranije. sankcije. Veliki napori UN-a po pitanju humanitarne pomoći Bosni bili su nešto novo i neobično uzimajući u obzir činjenicu da se muslimane u drugim krajevima svijeta gledalo i tretiralo kao agresore za koje su najbolji postupci bili pogrdan govor. kako su nam David Rieff i drugi pokazali. godine (većinu ih je prenosio CNN). Zašto bi samo islamske zemlje i narodi bili posebni ciljevi prezira i neproporcionalnog neprijateljstva? Za većinu Amerikanaca. Medijsko okruženje u SAD-u i na Zapadu općenito je postalo toliko potpaljeno protiv islama da se nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju u travnju 1995. s vremena na vrijeme. predsjednika Hosni Mubaraka i predsjedavajućeg Jasera Arafata u egipatskom gradu-luci Sharm elSheikh. To je nesumnjivo bio i slučaj s bosanskim muslimanima koji su bili žrtve etničkog čišćenja svojih srpskih zemljaka. Naposljetku. mobilizirani da vode kontinuirani rat protiv islama. relativna odsutnost demokracije. U ožujku 1996. tamo su. (meni) pretjerano pojednostavljeno reduciranje izvjesnog broja naroda koji se služe mutnom fantazijom Meke sedamnaestog stoljeća kao lijeka za brojne bolesti u današnjem muslimanskom svijetu za posljedicu ima neprivlačnu mješavinu koju bi bilo licemjerno poreći. Sjećam se (s negodovanjem) da sam tog poslijepodneva primio sigurno dvadeset pet telefonskih poziva raznih novina. Ništa manje strašna gerilska je skupina (koju se u američkim medijima obično naziva terorističkom) Hezbolah (Božja stranka) koja se identificira i na koje lokalno gledaju kao na vojnike pokreta otpora koji se bore protiv nelegalne izraelske okupacije prilično velikog takozvanog sigurnosnog pojasa južnog Libanona. islam nije ništa drugo do briga. karantena i. pa Izrael je okupirao i pripojio teritorij arapskih muslimana i nikada nije kažnjen zbog toga. Čitava fiktivna veza između Arapa. mučenje i genitalno sakaćenje izgleda zaostalo i okrutno uključujući i temeljno islamske zemlje poput Saudijske Arabije. Libije. Opće stanje islamskog svijeta – s opadanjem produktivnosti i blagostanja. prijetnje. moja veza s islamom). vodećih televizijskih mreža i nekolicine sposobnih novinara i svi su pretpostavljali da sigurno znam više o tome od drugih. bili oni primjeri organiziranog terorizma ili ne. Godine 1992. Čečenije i Bosne su međusobno različiti. Puno muslimana je pisalo i govorilo da bi zapadne sile bile učinile puno više da bosanske. I tako se polaritet produbljuje. Egipta. U govoru koji je emitiran u čitavom svijetu Peres nije ostavio ni najmanje sumnje (kao i sama konferencija) da odgovornost za te napade snosi islam i Iranska islamska republika. Došlo je do ponovnog oživljavanja emocija u čitavom islamskom svijetu i dogodilo se puno terorističkih incidenata na zapadne i izraelske mete. i 1996. zračni napadi. a druga je bila metom rata nakon čega su uslijedili zračni napadi SAD-a 1993. muslimana i terorizma nikad mi nije bila jasno predstavljena i zaključio sam da su osjećaji krivice i upletenosti koje su me natjerali da osjećam. međutim. budući da potječem i pišem o Srednjem istoku. upravo osjećaji koje su namjeravali da osjećam. a prilike za dijalog između kultura odgađaju. slika je složena.

mnogobrojnim šarolikim analizama društvenih struktura. deset ili pedeset posto svih muslimana fundamentalisti). često nailazimo na novinare koji daju ekstravagantne izjave koje mediji istog časa pokupe i dalje dramatiziraju. XIII Kao tipični slučaj uzmite primjer bivšeg člana Vijeća nacionalne sigurnosti Petera Rodmana koji je 11. Njegov otrovni anti-zapadnjački stav ne izgleda samo kao taktika. kulturnu ili demografsku skupinu na zemaljskoj kugli. atavističke sile koju pokreće mržnja prema svim zapadnjačkim političkim mislima. uključeni su brojni cijenjeni akademici. što se obično izostavlja. iako se u istraživanju raspravlja i o židovstvu i kršćanstvu. Scott Appleby. ogorčen zapadnim kulturnim utjecajima i tjeran naprijed svojom mržnjom (onim što Bernard Lewis naziva »političkim bijesom«).«1 Prema tome. prijeteće odlike islama) i sve to bez ozbiljnog napora da se definira pojam »fundamentalizam«. riječ koju se u zadnje vrijeme automatski povezuje s islamom. impresivnije od nekićene. atavizam. ali nešto istinitije riječi kršćanstvo. nije ni čudo što domaćin polemike (kojeg pokreće revnost i neprijateljstvo prema svemu muslimanskom) još lošije obavlja taj posao. Zapad je danas izazvan od strane vanjske militantne. ali. Ono što očekujemo od ozbiljnih proučavanja o zapadnim društvima s kompleksnim teorijama. Lustik dodaje. isfrustriran materijalnom inferiornošću prema Zapadu. Uzimajući u obzir tendenciju da se islam reducira na šačicu pravila. na primjer.« Lewisova uloga u ovom tipu rasprave nešto je na . tradicija. u istraživanju se ne pojavljuje niti jedna održiva definicija fundamentalizma. Umjesto znanja. izjavljuje kao skromnu prvu premisu. njenom osnivaču i čitavom islamskom narodu. Marty i R.Ipak. ipak im je pošlo od ruke da kod čitatelja probude osjećaje uzbune i straha. American Academy of Arts and Sciences objavljuje otkrića o »fundamentalizmu« u opsežnom istraživanju od četiri sveska na kojem radi grupa autora pod sponzorstvom Akademije. Velikoj Britaniji i Izraelu) inzistirali na tvrdnji da islam uređuje islamska društva od vrha do dna. a koja se vraća na prastare pritužbe protiv kršćanskog svijeta«. urednici i oni koji svojim radom pridonose istraživanju »na kraju prilično očajnički predlažu da se 'fundamentalizam' ne bi [trebao] definirati. iako je ista ta riječ bila blisko povezana. i s kršćanstvom. Njegov rezultat je sažetak uglavnom zanimljivih radova. da su crkva i država u islamu zapravo jedno i tako dalje. Namjerno stvorene asocijacije između islama i fundamentalizma osiguravaju da će prosječni čitatelj poistovjetiti islam i fundamentalizam kao jednu te istu stvar. stereotipa i generalizacija o vjeri. svibnja 1992. Slutim da je taj projekt započeo tako da su na pameti imali točno islam. Rodman nastavlja: »Velik dio islamskog svijeta u razdoru je zbog socijalnih podjela. Obratite pozornost na nedostatak riječi za pobliže označivanje i liberalno korištenje sveobuhvatne generalizacije koju je nemoguće potvrditi kao što je »koja se vraća na prastare pritužbe protiv kršćanskog svijeta« u kojoj zadnje dvije riječi zvuče veće. Upravo suprotno. ovjekovječuju se istaknute negativne činjenice o islamu (nasilje. povijesti. koncept »fundamentalizma«. jezika i. Međutim. da je dar al-Islam jedan povezani entitet. završiti tako da će ona postati oblik napada koji će zauzvrat izazvati još više neprijateljstva među samoproglašenim muslimanskim i zapadnjačkim glasnogovornicima. da se da točno značenje »radikalizmu« ili »ekstremizmu« ili da se ti fenomeni stave u nekakav kontekst (na taj način da se. naravno. kulturalnih formacija i sofisticiranih istraživanja jezika također bismo trebali očekivati i od proučavanja i rasprava o islamskim društvima koje se rade na Zapadu. ono što mene brine jest da će sama uporaba oznake »islam«. beskonačan broj različitih iskustava. društava. Kroz njihove se radove provlači jedan vrlo skliski koncept na koji neprestano aludiraju. govori da su pet. Jednostavno je pogrešno pokušavati pratiti sve ovo unatrag do nečega što se zove »islam« bez obzira koliko bučno polemičari orijentalisti (koji su većinom aktivni u SAD-u. »Islam« definira relativno mali udio onoga što se doista događa u islamskom svijetu koji broji milijardu ljudi i uključuje velik broj zemalja. židovstvom i hinduizmom. Martin E. ako stručnjaci za tu temu ne mogu definirati fundamentalizam. U ovoj XII knjizi pokušavam osporiti većinu ovih neprihvatljivih generalizacija najneodgovornije vrste kako se one više nikada ne bi mogle primijeniti ni na jednu drugu vjersku. prema oštroumnoj kritici Iana Lusticka. U taj projekt. za koji su bila zadužena dva glavna urednika. Od 1991. primitivizam. bilo za objašnjavanje ili osudu »islama«. u National Review napisao sljedeće: »Pa ipak.

iako strukturiran na principu s jedne strane-s druge strane.« Ono što mi želimo pitati jest osjeća li svaki od milijardu muslimana u svijetu bijes i inferiornost. Bolno je uhvatio Zapad izvan ravnoteže.« Pipes ismijava stručnjake koji govore da politički islam ide svojim tokom. Nasilan. je li svaki stanovnik Indonezije. kako ga prikazuju i krivo predstavljaju u orijentalističkim razmišljanjima i medijskim stereotipima. kao i o svemu unutar nje. pod skromnim naslovom » There are No Moderates: Dealing With Fundamentalist Islam« [Nema umjerenosti: postupanje s fundamentalističkim islamom]. štoviše željnim. On iznosi neka svoja razmišljanja u »misaonom« djelu objavljenom u jesenjem izdanju The National Interesta iz 1995. niti kao pripadnici neke luđačke hajke na islam i muslimane.: »Neapologetski – i kruti – fundamentalizam dobiva brzim spontanim rastom političku potporu u velikom dijelu islamskog svijeta. siječnja 1996. jako im nalikuje u namjeri i predmetu težnje. na primjer. u istom časopisu piše: »Kompleks mučeništva – sastavni dio raznolikosti iranskog islama. prema brojkama State Departmenta. Još uvijek je malo dokaza da je većina fundamentalista odana Homeinijevim jasno objavljenim revolucionarnim ciljevima. koje odražavaju staru raspravu o XV . točnije islamske sekte šijita. potpunoj kontroli tog društva i kadrovima spremnim. razdraženog anti-muslimana. među njih nekoliko stotina milijuna od Maroka do Uzbekistana i ako je to uopće točno. čak iako je.« Malo kasnije. dublja i opasnija. islam nalazi izvan »normalnih« ljudskih iskustava. Ukratko. neutaživ. iracionalan. Poput komunizma i fašizma teži novom društvu. Zapravo. on protuargumentima tvrdi da doba njegove najveće snage samo što se nije nadvilo nad nama. Ni na jednom mjestu u članku ne oslobađa radikalni islam (koji se ne trudi definirati. racionalne norme ne vrijede u raspravama o islamu. kao da je neko psihopatološko ljudsko biće? Ili uzmite Daniela Pipesa. stoji optužen i osuđen bez potrebe da se te optužbe potkrijepe argumentima ili daju pobliže oznake poput onih koje Rodman rutinski iznosi u svojim diskusijama o »zapadnom« ili čak »kršćanskom svijetu. za razliku od drugih kultura i vjera. koji su to dokazi uopće. Njihov rad se u potpunosti uklapa u mainstream i njegova svrha jest da privuku pažnju tvoraca politike za što postoje izvjesna realistična očekivanja. terorizam koji dolazi sa Srednjeg istoka šesti po redu po pojavljivanju i učestalosti. Rodman ne daje dokaze za optužbe koje iznosi o islamskoj inferiornosti. pitanjem koliko je dokazima potkrijepljena izjava da se među mladeži sunita širi mučeništvo. čija je osnovna osobina da on kao orijentalist »zna« da je islam grozna. borba s islamom je teža. nismo se jako iznenadili kad je nedjeljni New York Times u svojoj »Week in Review« [Osvrt na tjedan] 21. da prolijevaju krv. mržnji i bijesu. jer je vjera o kojoj se može pričati. fundamentalizam je islam je sve-protiv-čega-se-sada-moramo-boriti kao što smo se borili protiv komunizma tijekom hladnog rata. pogotovo kad se islamska vjerska groznica i politički ciljevi udruže da bi dali nasilne rezultate. objavio članak pod naslovom: »Crvena prijetnja je nestala ali evo nam Islama. fašizmu) XIV nego tradicionalnoj religiji«. Nešto kasnije u istom članku razrađuje tu analogiju: »Dok se fundamentalistički islam razlikuje u detaljima od drugih utopijskih ideologija. rujna 1987. Nitko se ne zamara. srpnja 1987.« Ispod naslova protezao se dugačak članak Elaine Sciolino koji nam. Ali dobiva se upravo takva poruka. najopakijih debata u današnjim akademskim krugovima. pa zbog toga pretpostavljamo da je isti kao i veliki broj ne-radikalnih) njegove prave prirode za koju nam odmah iz rukava kaže da je »duhom bliža drugim sličnim pokretima (komunizmu.što ću posebnu pažnju obratiti nešto kasnije u knjizi. Pakistana ili Egipta ogorčen zbog zapadnih utjecaja? Kako dobiti odgovore na takva osnovna pitanja? Ili se »islam« ne može istraživati na način na koji bismo istraživali bilo koju drugu kulturu ili vjeru jer se. S obzirom na to. Pipes kaže. daje predodžbu onoga što ona naziva »jednom od najžešćih. Koliko su njihovi pogledi rašireni vidi se iz članka iz US News and World Report od 6.« Očito. Ne. Njemu je dovoljno da izjavi te tvrdnje jer »islam«. 16.. Ni Pipes ni Rodman ne pišu kao autsajderi. sada se javlja i među većinom mladeži sunita. potpuno beskompromisan Pipesov »fundamentalistički« islam prijeti svijetu i pogotovo »nama«. odvratna stvar.

Libiju. otvoreno podupiru vojnu okupaciju tih područja. različiti poglavari država poput Benazir Bhutto. Prkoseći međunarodnom zakonu i tucetu UN-ovih rezolucija. Maroko. Pakistan. Shimona Peresa i sveprisutnog. pogotovo Palestinaca. dovelo je do razumljivih arapsko-islamskih pritužaba na snage koje se (poput Izraela i SAD-a) prikazuju liberalnim i demokratskim. Bernarda Lewisa. kao glavni protivnici islama. Vijeće za inozemne odnose. nedavno je osnovalo Muslim Politics Report i studijsku grupu (kružok) koja dopušta širok raspon mišljenja o islamu od kojih su neka korisna i informativna.) Ako čovjek ima barem malo suosjećanja. rasprave su često postavljene u polaritetima poput one Judith Miller i Leona Hadara od koji je prva za. . Za veliku većinu muslimana i Arapa. a zapravo djeluju protiv slabijih naroda prema kontradiktornim načelima koristoljublja i nečovječnosti. Kao antiteza svemu ovome navodi se samo profesor John Esposito sa sveučilišta Georgetown. Te dvije zemlje bombardirale su i napale nekoliko islamskih zemalja (Egipat. Jordan i Turska u kojima su se do nekog stupnja pojavili militantni muslimani zato što njihove režime SAD otvoreno podržavaju. u većini slučajeva. u takvim publikacijama kao što je Foreign Affairs. Pored toga.) na miran način smiruje teorije prijetnje islama. Izrael je pripojio istočni Jeruzalem i visoravan Golan. ali on je naveden na drugoj stranici New York Timesa. Egipat. Međutim. Te često izolirane manjinske vlade omražene od većine naroda prisiljene su da prihvate tutorstvo i utjecaj SAD-a i to zbog programa SAD-a. a ne programa muslimana. vodi politiku zastrašivanja i tretiranja Palestinaca kao manje vrijednih ljudi (zapravo kao posebnu rasu) i koristi svoj utjecaj na politiku SAD na Srednjem istoku. 1992. Pa ipak. ne bi bilo potrebe za intervencijom i invazija se ne bi ni dogodila. To. kako smatra UN. okupirale (u slučaju Izraela) arapsko-islamska područja u četiri zemlje. Newta Gingricha. jasno je da današnja klima preferira (moglo bi se čak reći i zahtijeva) da islam bude prijetnja bez obzira na nepojmljivo širenje tog pojma kao i njegove nedokazive. po čemu interesi četiri milijuna Izraelaca potpuno zasjenjuju interese dvije stotine milijuna Arapa muslimana. važno je naglasiti da su takve tvrdnje o islamu i. dok SAD. i. namjerno napravljene tako da sakriju što rade Izrael i SAD. većina tih rasprava izostavlja činjenicu da su vodeće islamske skupine danas saveznice i klijenti SAD-a ili da se nalaze unutar orbite SAD-a – zemlje kao što su Saudijska Arabija. kulturu i narod gleda kao na izvor prijetnje i da se on sam odlučno dovodi u vezu s terorizmom. godine). tako i u medijskim krugovima. koja se ne obazire na broj i učestalost bombardiranja. Iako sam o tome već govorio. ako već ne akreditiranog. Malezija. Jordan. Islam je stoga postao središnja rasprava kako u krugovima koji oblikuju politiku. vode oko pitanja Srednjeg istoka. budući da navodi veći broj svjedoka koji zastupaju to stajalište (uključujući glavnog tajnika NATO-a Claesa. prema tome. Stevena Emersona). Kad su SAD povele koaliciju zemalja protiv Iraka 1991. nasiljem i »fundamentalizmom«. Prema tome.tome koliko je dobro organizirana i velika crvena prijetnja«. Osim potpaljivačkog naslova. Indonezija. Da Irak nije bio muslimanska zemlja koja je vojnim sredstvima okupirala drugu takvu zemlju u području bogatom naftom koje se smatra područjem pod zaštitom SAD-a. ubojstava (koja su daleko veća od broja ubijenih Izraelaca) i koja ima naviku protjerivanja i iseljavanja ne-židovskog stanovništva. čisto polemičke elemente. čija razborita i snažnim argumentima potkrijepljena knjiga The Islamic Threat: Myth or Reality? (Oxford. okupirao južni Libanon (i drži ga pod okupacijom od 1982. Arapima. Somaliju. Jedna izraelska vlada za drugom pribjegavale su propagiranju ove samo-slike u ratovima informiranja koji se još od 1948. nije mu teško zamisliti kako se jedan musliman može osjećati neugodno zbog neumoljivog navaljivanja i upornih tvrdnji (čak ako to i jest izrečeno samo u vidu debate) da se na njegovu vjeru. a ne nebulozna sustavna izlaganja Bernarda Lewisa da su muslimani bijesni zbog »suvremenosti« Zapada. Izrael je arogantna atomska sila na tom području koja prezire svoje susjede. Sciolinin članak nuka čitatelja da na islam (»zelenu prijetnju«) gleda kao na prijetnju zapadnim interesima. proljeće 1993. Postojana struja takvih opisivanja još više se napuhuje doprinosima pro-izraelskih časopisa i knjiga u nadi da će još više Amerikanaca i XVI Evropljana vidjeti Izraelce kao žrtve islamskog nasilja. godine. govorile su o potrebi da se ukinu agresija i okupacija. prestižno i utjecajno udruženje. a drugi protiv pozitivnog odgovora na pitanje »Je li islam prijetnja?« (Foreigh Affairs. Irak). Siriju. Hosnija Mubaraka i Tansu Ciller koji su povezani s Amerikom navode se kao zagovornici teze o »zelenoj prijetnji« širom svijeta. tromjesečno glasilo Vijeća.

nego njegov »umjereni« brat. u Damasku. U vrijeme kada država identitetom proturječi politici. Povrh toga. to jest njezina istinitost. ali u stvarnom svijetu plod mašte nije on. koji je. Lokalne i konkretne okolnosti se. poništavaju. Nesposoban da se nosi s tim činjenicama drugačije osim pravom koje se temelji na superiornosti Izraela.kao što se nije dogodila nakon izraelske invazije i okupacije Zapadne obale i visoravni Golan. Ovako 7. nekoć liberalan časopis koji čita veliki broj utjecajnih ljudi u Washingtonu i New Yorku. Naravno. uništili njihovo društvo. oduzeli im zemlju i protjerali dvije trećine stanovništva.« Peretzove nevjerojatne klevete raspredaju se nadugačko i naširoko kako bi potpuno sakrile povijesnu stvarnost da su većinom evropski Židovi došli u Palestinu. Nitko u američkim medijima nije izdržao toliko dugo (najmanje dva desetljeća) u naglašavanju takvih rasnih mržnji i prezira protiv određene kulture i naroda kao on protiv islama i Arapa. da pojasnimo. nastavlja s tezom izrečenom 6. lipnja XVIII 1991. poznat. u pucnjavi po ulicama Jeruzalema. iracionalne i vulgarne klevete) doista su nenadmašene bilo gdje u svijetu. Arapina iz ove drame vidjeli smo u Tripoliju. arapski islam koji boluje od osjećaja inferiornosti prema Izraelu i Zapadu posebno je ksenofoban i misli samo na sebe i svoj svijet. na pozornici on je izmišljeni lik. puno toga što se može vidjeti i pročitati u medijima o islamu predstavljeno je kao agresija koja proizlazi iz islama jednostavno zato što je »islam takav«. Ako vam se pojavljivanje suosjećanja između Nijemca i Židovke u predstavi čini zapanjujućim. pripojila je istočni Jeruzalem što je čin koji nijedna druga zemlja na svijetu nije priznala i uzela si je za pravo voditi »preventivni« rat protiv nekoliko arapskih zemalja. Ksenofobija u naše vrijeme nije samo sklonost Arapa. ne razaznaje maštu i stvarnost. opisuje kazališnu predstavu koju je pogledao: . Međutim. ali ludog na prepoznatljiv način koji uvjetuje njegova kultura. Peretz je poseban slučaj. rujna 1993.. u nedavnoj otmici autobusa za Gazu. Ne kažem da muslimani nisu napadali i ranjavali Izraelce i Zapadnjake u ime islama. Japana ili Engleske« i da mu je politički identitet utvrđen (za razliku od političkog identiteta Indije ili Palestine). da će »za Arape Židovi uvijek biti uzurpatori i nametljivci. XVII naglašava ono što muslimani i Arapi jesu po svojoj vlastitoj izopačenoj prirodi. uvijek krivi druge za svoju nesreću i na kraju buši bolni čir svoje frustracije u besmislenom krvožednom ali trenutačno zadovoljavajućem činu. Dio njegove pakosti nesumnjivo proizlazi iz njegovog neumoljivog poriva da brani Izrael pod svaku cijenu. Ovakav način pisanja tjedan za tjednom izlazi u njegovom časopisu. te ih se stoga može oboje napadati. prezire kompromis. U onome što slijedi neću navoditi marginalne. obojice velikih podupirača Izraela i stoga pristranih u slučaju islama. istina. On je intoksiciran jezikom. ali puno toga što je tijekom godina rekao nadilazi racionalnu obranu i njegove kolumne (koje su nepatvorene. prema tome. američka Židovka imigrantica i Arapin iz Palestine nađu se zajedno tijekom bombardiranja u skloništu u Jeruzalemu koji je pod opsadom Arapa. od kojih je prvi u vlasništvu Martina Peretza. zemlju već nastanjenu drugim narodom.. U izdanju svog časopisa . nego samo primjere dobro poznatog. krivotvorenje islama jednostrana je aktivnost koja sakriva ono što »mi« radimo i. svibnja 1984. Ovo je politička drama i ono što je čini tako snažnom njezin je pesimizam. Peretz na muslimane i Arape primjenjuje teoriju ničim izazvanog nasilja i kulturalne inferiornosti. onda su vas univerzalističke predrasude naše kulture još manje pripremile za Arapina koji se pojavljuje u predstavi – ludog Arapina. umjesto toga. izraelska vojna okupacija palestinskog (kao i libanonskog i sirijskog) teritorija traje već nekoliko desetljeća. mainstream novinarstva koje se može naći u New Republicu i Atlanticu. Po njegovom mišljenju islam i Arapi su jedno. Drugim riječima. neuračunljive niti irelevantne ljude koji pišu o Srednjem istoku i islamu. Uvjerivši nas (24.njemački poslovni čovjek na poslovnom putu. a drugi Mortona Zuckermana. pripajanja istočnog Jeruzalema i provođenja naseljavanja na tim područjima.) da je Izrael »politički izričaj već formiranog naroda poput Poljske.

« Ono što nalazim depresivno karakterističnim za te izjave jest da one dolaze (prilično defenzivno i čak ksenofobno) od samoimenovanih glasnogovornika poput Viorsta. ima svoje benignije primjere u knjigama. I iako ono možda neće dovesti do rata u tradicionalnom smislu.. autor brojnih članaka o Srednjem istoku za New Yorker sakupio je većinu svojih članaka u knjizi Sandcastles: The Arabs in Search of the Modern World (Knopf. Peretza i drugih kojih ima previše da bih ih sve nabrajao. da su bili pioniri u logici i astronomiji. Nažalost.) sakupio neke od tih tvrdnji što je imalo poražavajuć rezultat. prestižni. On navodi sljedeće Viorstove riječi: »Tradicionalni islamski grad ima malo zanimanja za vanjsku estetiku. televizijskim prilozima i filmovima. na provođenje društvenog života samo unutar domova. možda čak neukrotivo zamjeranje Izraelu. Izraela. Jedna od iznimki jest Muhammad Ali Khalidi koji je u XIX Journal of Palestine Studies (zima 1996. revni promatrač. kaže Viorst. kolovoza 1996. naposljetku. »islam«. pravi dar Zapada suvremenom svijetu. Neki promatrači objašnjavaju tu ravnodušnost prema javnom prostoru kao posljedicu fiksacije islamske kulture na privatno. političkim časopisima i akademskim krugovima napisao je Zachary Karabell (World Policy Journal.« Khalidi ispravno podsjeća Viorsta da su muslimani. Gotovo ni u jednom osvrtu na knjigu ne kritiziraju se njegove dvojbene tvrdnje. ». Intelektualni izazov u njima izaziva neugodu. SAD.« Peretzova navika da se koristi općim. kojem zamjera i na kojeg bijesni.« Ima toga još. visoko profilni program vijesti. kako Arapi tako i Turci. Jednu od nedavnih kritičkih procjena štete učinjene objavljivanjem klišeja o islamu u medijima. Milton Viorst. usvojili grčku filozofiju.) koji počinje s premisom da nije obraćeno dovoljno pažnje na »fundamentaXX listički« islam od kraja hladnog rata. spremno priznaju da se njihova civilizacija ne može mjeriti sa civilizacijom Zapada sudeći prema intelektualnim kriterijima«. Viorsta se sve to ne tiče (ili on to možda ne zna).« Peretz tu ideju (koja je slična njegovim idejama o Afroamerikancima. Odgovor će neizbježno biti isti: do zuba naoružani. jedva da je dodirnula arapsku civilizaciju. ipak je sputan čitavim nizom neispitanih pretpostavki o islamu koje iznosi bez imalo samosvijesti ili skepticizma.« Karabell. 1994. nego se umjesto toga oslanjaju na stručnjake poput Viorsta u interpretiranju političke i kulturalne aktualnosti koje se ne temelje na činjenicama. »Pitajte američke studente na elitnim sveučilištima ili bilo gdje drugdje na što pomisle kad čuju riječ »musliman«. U rijetkim slučajevima kritike takvih uobičajenih praksi zalutaju u mainstream medije kako bi se suprotstavile njihovoj hegemoniji. jer.) Viorst. ako ne i fatalizmu. Izrael ima posla s arapskim zemljama u kojima nema »kulturalnih dispozicija za znanstveni i industrijski napredak.uspijeva tamo gdje kršćanstvo nije. a kamoli mikročip.od 13. Puno toga u aktualnom opisivanju islama iskonstruirano je da pokaže inferiornost vjere s upućivanjem na Zapad kojem se islam navodno suprotstavlja. Peretz prvo opravdava bezobraznu politiku sile izraelskog predsjednika vlade Benjamina Netanyahua. a zatim dodaje da.. Čak i danas Arapi ne primjećuju da su njihove ulice pune smeća. s kojim se natječe. primjećuje da ABC-jev 20/20. Javni mediji. na primjer. dovest će do još više onoga što je Izrael tijekom zadnjih godina dobro iskusio: straha i neprestanih nemira.. Samouvjereno govori o »temeljnom antagonizmu prema kreativnom načinu razmišljanja koji sve više karakterizira islam« i tvrdi da »muslimani. bradati fanatični terorist koji se namjerio uništiti svog velikog neprijatelja. iracionalnim generaliziranjem kako bi napadao islam i Arape zbog njihovih grijeha protiv njemu omiljene zemlje.. važni časopisi poput New Yorkera. puni su negativnih prikaza islama. New York Review of Books i Atlantic Monthlyja nikad ne donose prijevode eseje (ili čak književnih djela) muslimanskih ili arapskih autora. a to je da su povijesno osuđeni na inferiornost) razvija do sljedećeg zaključka: »Iz ovog sve većeg jaza stvorit će se duboko. naposljetku. ljeto 1995. a koji napadaju islam neprijateljskim izjavama poput navedenih. već na neprovjerenim pretpostavkama kakva je ova koju sam naveo gore u tekstu. to su društva koja ne mogu napraviti ni ciglu. Štoviše. člancima. u sputavanju čovjekove moći rasuđivanja.Arapi su unutar svoje kulture često poznati po intrinzičnom naginjanu konzervatizmu. kaže prilično točno. imali razvijenu medicinu kao znanost i izumili algebru. »intelektualna nepopustljivost. »emitira nekoliko segmenata u kojima se raspravlja o .

potrošni. 16. * .). To se ističe u eseju pod nazivom The Failure of Political Islam. ili čak gomilu sada popularnih knjiga provokativnih naslova poput Sacred Rage [Sveti bijes] ili In the Name of God [U ime Boga] koje aludiraju na vezu između islama i opasnog iracionalizma. korisnije i sposobnije da stvori više uzbuđenja. kako bi ih potom. Jer na svaku nesvakidašnju knjigu poput knjige Richarda Bullieta Islam: The View from the Edge (Columbia. takvi razumni.) započeo je kao trend. Najmanje što se može učiniti jest reći da su u ovoj borbi između islamista i preplavljujuće većine muslimana ovi prethodni naveliko izgubili bitku. francuskog politologa Oliviera Roya. a ne fundamentalizam. te povijesna iskustva muslimanskih društava. I takve stvari u prestižnim američkim medijima prolaze kao informirane analize i izvještaji.« Mogao je također spomenuti Emersonov film za PBS. Sada. kako sam već rekao. na pažljivu analizu Yvonne Yazbeck Haddad o »Islamist Perceptions of US Policy in the Near East« [Islamsko viđenje američke politike na Bliskom istoku] koja se pojavila.) ili bilo koji rad A. 1991. urednika Davida W. ustanak naroda. koji je objavljen u odličnoj knjizi istog naslova (Harvard.) dolazi puno više knjiga i članaka koji izražavaju poglede poput onih Davida Pryce-Jonesa u The Closed Circle (Harper. na primjer. 1994. koji su obilježili bojkoti.). godine. Jedna od promjena jest da su romansa i šarm koji su u holivudskim filmovima bili uobičajeni pri prikazivanjima egzotičnog Istoka potpuno eliminirani iz filmova. Karabell nastavlja. 1994. 1994. svakodnevno prati mainstream medije naići. Veliki ustanak Palestinaca na okupiranim teritorijima koji je počeo 8. nasilni i. Karabell donosi izvrstan i ironično podcijenjeni zaključak kad kaže da su »sile modernizma i sekularizma sve samo ne istrošene na Srednjem Istoku«. Charlesa Krauthammera o onome što on naziva »globalnom intifadom*« (Washington Post. imamo novi val igranih filmova (jedan od njih je i True Lies koji. »Isto se može reći i za tisak«. podsjeća nas Karabell. ali se nastavio sagom o Indiani Jonesu i brojnim televizijskim serijalima u kojima su muslimani uvijek bili predstavljani kao zli. cinično napravljen i promoviran da bi eksploatirao taj strah. na primjer.) Za razliku od Rosenthala i Krauthammersa. alternativni pogledi rijetko se uzimaju u obzir. u opskurnoj akademskoj knjizi The Middle East and the United States. »Priče o Srednjem istoku često su popraćene slikom džamije ili velike skupine ljudi pri molitvi. Jihad in America [Džihad u Americi].« Sve ovo. Gotovo je nemoguće osobi koja redovno. John Esposito u The Islamic Threat: Myth or Reality? iznose taj isti zaključak ali na drugi način naglašavajući raznolikost. 27. obično američki heroj na kraju sve poubijao. nakon 20 godina izraelske okupacije. da pokažemo svijetu kako je Zapad neustrašiv. 12. 1996. Rosenthala iz New York Timesa (na primjer. Tržište predstavljanja bijesnog. Delta Force (1985. kao i iz filmova o ninjama koji sada suprotstavljaju bijelog (ili čak crnog) Arnerikanca neograničenom broju u crno maskiranih istočnjaka koji na kraju filma dobiju što su pravedno zaslužili. M. ukazuje na ozbiljno pogoršanje situacije koju sam opisao u prvom izdanju Krivotvorenja islama objavljenom prije desetljeća i pol. složenost izričaja i različitih tradicija. dobro istraženi. »kao negativce prikazuje klasične arapske teroriste s vatrom u očima i strastvenom željom da poubijaju Amerikance«) čiji je glavni cilj da prvo demoniziraju i dehumaniziraju muslimane. rujna 1996. trzavice) pobuna. nažalost. ona brižno razlikuje pet različitih vrsta Arapski intifada – (doslovno podrhtavanja. pokušavam pokazati kako arapsko-muslimanska društva na okupu drži upravo sekularizam.) u kojem se islam. demonstracije itd. napadi. iznad svega. tu je još i snažno pretjerivanje i napuhivanje muslimanskog ekstremizma unutar muslimanskog svijeta. a potom uvrštenom u The Politics of Dispossession (Pantheon. usprkos XXI velikom pretjerivanju senzacionalističkih i neupućenih američkih medija koji većinu ideja preuzimaju od anti-islamskih karijerista publicista koji su u islamu našli novo polje za iskušavanje vještina demonologije. Frontline je sponzorirao istraživanje produžetaka organizacija muslimanskih terorista u čitavom svijetu. 1987. terorizam i Palestinci rutinski svrstavaju zajedno. veljače 1990.) Drugi znanstvenici kao što je. Međutim. na primjer. Osim kombinacije neprijateljstva i redukcije koju nam sva ova izvrtanja nude. prijetećeg i urotničkog islama puno je veće. Lescha (Westview.islamu kao križarskoj vjeri koja stvara Božje ratnike. »Decline of the West«. umjesto navodnog anti-zapadnjaštva širokih masa. U eseju izvorno objavljenom 1993. bilo u svrhu zabave ili mobiliziranja strasti protiv novog »stranog vraga«.

jedino iz islamskog svijeta dolaze znakovi odlučnog otpora toj zamisli. Commentary. izraelsko-američkim partnerstvom.islamista (te preferira korištenje riječi islamisti umjesto potpaljivačke »radikali« ili »fundamentalisti«) i štoviše. poznatog. Zašto su Lewisovi stavovi. Iznosi krivu tvrdnju (a da za takvo što nema nimalo kontekstualnog dokaza) da riječ ne znači patria. Sva Lewisova naglašavanja napravljena su s ciljem da oslikaju islam u načelu kao nešto što se nalazi izvan »znanog. potpuna nesposobnost da prizna da islamski narodi imaju pravo na vlastitu kulturu. ne manje prijekora vrijedno. Šikaniranje Japana. koji se ignoriraju u većini nemilosrdnih izvještavanja o islamu koja danas dominiraju u medijima. te dug popis izravnih postupaka koje je Zapad učinio protiv islamskog svijeta što je kulminiralo jakim. Međutim. Uzmite za primjer njegov esej o riječi watan koja na arapskom znači domovina ili narod. patrie ili patris i da se ne može uspoređivati s tim riječima zato što je watan za islam . Ipak. čemu to ropsko i nekritično usvajanje pogleda koji naglašavaju negativnosti islama i čemu ta neobična spremnost da se prihvati javna retorika vlade koja tako slobodno primjenjuje riječ »terorizam« uz riječ »islam«. ne očekuje da novinari ili medijske ličnosti troše puno vremena na znanstveno istraživanje. I upravo zato imamo procvat kulturalnih i vjerskih napada na islam kako od strane individualaca. dok je većina drugih velikih kulturalnih grupacija naizgled prihvatila ulogu SAD-a. na primjer. dobili tako veliku mogućnost kolanja u tisku lako je objasniti. Među tim izjavama nalaze se i one Ben-Guriona (»Ne bojimo se ničega osim XXII islama«). politiku i povijest slobodnu od Lewisovih proračunatih pokušaja da pokaže da zato što nisu zapadnjaci (pojam izuzetno ograničen) ne mogu biti dobri. lažno korištenje etimologije da bi dao velike zaključke o čitavom nizu naroda i. Međutim. Ne. Tijekom desetljeća i desetljeća objavljivanja njegove ideje. metode kojima se koristi su prljave primjedbe. tako i od strane raznih skupina čiji su interesi formirani idejom Zapada (i SAD-a kao predvodnice Zapada) kao standarda za prosvijetljenu suvremenost. ona je u stvarnosti nekritično idoliziranje zapadne sile. Bit izvještavanja poput onoga Yvonne Yazbeck Haddad ne leži u tome jesu li ona na kraju potpuno točna ili bismo li ih trebali bezuvjetno prihvatiti ili odbaciti. traženje alternativnih pogleda ili pokušaje da se informiraju tako da ne pretpostavljaju da je islam ogroman i neprijateljski raspoložen. u izuzetnom usponu. Lewisovo tendenciozno gledanje na ovu riječ pokušaj je da je ogoli od bilo kakve teritorijalne konotacije. Jedan od najgorih zločinaca u kulturalnom ratu protiv islama britanski je orijentalist (sada stanovnik SAD-a i umirovljeni profesor sveučilišta u Princetonu) Bernard Lewis čiji se eseji redovno objavljuju u The New York Review of Books. čitanje knjiga. da ne kažemo agresivnim. koje su ostale nepromijenjene i uistinu vremenom zastranile i postale pojednostavljene. Kao što sam već istaknuo o Lewisu u svojoj knjizi Orientalism [Orijentalizam]. daleko od toga da je ta ideja pravedne dominacije Zapada točan opis »Zapada«. te stav koji uzdiže izraelske poglede na islamsku »opasnost« na razinu politike SAD-a prema Srednjem istoku? Odgovor leži u tome koliko danas još uvijek prevladava stari pogled na islam kao prihvatljivog suparnika kršćanskom zapadu. Atlantic Monthly i Foreign Affairs. sakuplja čitav niz huškačkih izjava protiv muslimana koje su pogoršale odnose između islamskog i zapadnog svijeta. prihvatljivog. našeg« svijeta i da prikažu da je islam naslijedio evropski antisemitizam koji sada koristi u navodnom ratu protiv suvremenosti. Nitko. Yitzhaka Rabina (»Islamska vjera je naš jedini neprijatelj«) i Shimona Peresa (»Nećemo biti sigurni sve dok islam ne spusti svoj mač«). postoji upravo zato što se na Japan gleda kao na zemlju koja pokazuje agresivni otpor prema evropsko-američkoj ekonomskoj hegemoniji. Tendencija da se čitav svijet gledao kao imperij jedne zemlje danas je u SAD-u. nego u osjećaju koji nam daju za stvarnog sugovornika sa stvarnim argumentima i stvarnim interesima. naravno. prodrle su u diskurs članaka i knjiga ambicioznih novinara i XXIII nekolicine politologa. proizašli iz britanske i francuske orijentalističke škole devetnaestog stoljeća koja je u islamu vidjela prijetnju kršćanstvu i liberalnim vrijednostima. što je još korisnije. zadnjoj preostaloj supersili.

Lewisove XXIV metode sugeriraju da su svi muslimani (njih milijardu) pročitali.zadnja slamka bila je izazvati njegovu dominaciju [nepostojećeg muslimana] u vlastitoj kući. poput ostalih eseja u toj knjizi. pripadanje i lojalnost. To. a zatim da se ropski pridržavaju tih propisa u svakoj značajnoj radnji u svakodnevnom životu.. Lewis nalazi dva ili tri primjera u srednjovjekovnoj arapskoj literaturi da podupre svoj tobožnji zaključak. u zjenicama mu se odražavaju američke zastave.. Lewis se jednostavno ne može nositi s različitošću muslimanskog načina života jer je njemu taj način života nešto strano. Tko god dizajnirao naslovnicu za taj broj. bila je neizbježna. što oni jesu i čemu teže. znanstvenik koji dobro zapaža. krivično i ono što mi nazivamo ustavnim pravom«. poganih i nepojmljivih sila koje su potkopale njegovu (sic) dominaciju. i pri tom potpuno zanemaruje književne izvore od osamnaestog stoljeća do danas. tako govoreći. kao prvo. Međutim. čime određuje što muslimani osjećaju.).on je čitav život« (kurziv dodan]. Budući da je arapski za njega jedino pisani. Nigdje to nije očitije nego u eseju » The Return of Islam«. sve u tom eseju razotkriva šokantno nepoznavanje stvarnosti arapskih muslimana za koje riječ watan još i kako ima egzistencijalnih asocijacija na riječi patria i patrie. ljudske djelatnosti ili mogućnost da svi muslimani ne razmišljaju potpuno isto od sedmog stoljeća do danas. dokida mogućnost povijesne promjene. zima 1995. bilo je . Lewisova namjera i jest da uvjeri čitatelje da su muslimani oduvijek bili okorjeli po pitanju islama i samo islama. krivo shvaćanje kako ljudski život zapravo funkcionira. na dubokoj anti-humanističkoj sklonosti da prihvati doslovna tumačenja. Lewisove nevjerojatne metode temelje se. Islam. a ne govorni jezik niti jezik koji se svakodnevno koristi. kao i uobičajenu govornu uporabu riječi watan koja je točno riječ koju Arapi koriste (za razliku od pisane) da bi označili dom. To je samo jedan od eseja iz Islam and the West (Oxford. Pa ipak. radikalno različito i drugačije. Također. Lewis je najgori u eseju zlokobna naslova » The Roots of Muslim Rage« [Korijeni muslimanskog bijesa] koji se pojavio u rujanskom izdanju The Atlantica 1990.. 1993. izvrtanje je značenja obje te riječi.. što je tautologija koja jednostavno prkosi ljudskom razumijevanju. njegova analiza trenutnih događanja u najboljem je slučaju neinformirana« (JPS. nego i apsurdno. Na primjer: XXV . apsorbirali i u potpunosti prihvatili »pravila« za koja kaže da uređuju »građansko. kaže. konačno. Ako je ikad postojala prilika da se upotrijebi riječ besmislica. »The Roots of Muslim Rage« sirova je polemika slobodna od bilo kakve povijesne isti-ne. te oslobađa od konkretnog raspravljanja sadašnjosti. naravno. i predobro je shvatio što je Lewis htio reći: u čitatelja bulji muslimanska glava s turbanom i suženim očima punim bijesa. djelu koje se prvi put pojavilo u ultra desničarskom židovskom časopisu Commentary i koji se nalazi u zbirci Islam and the West. Lewis u njemu zapravo koristi lažnu filozofiju da bi nepotvrđeno izjavio kako većina vodećih političkih pojava suvremenog arapskog svijeta koje on i njegov krug ne odobravaju potječu od islama iz sedmog stoljeća. Takva izjava ističe ne samo predrasude. T o više nije mogao izdržati i provala bijesa protiv tih stranih. I upravo je u tome stvar i time se paradira pred čitateljstvom kako bi im se rastumačilo što je današnji »muslimanski um« sve spreman napraviti. kao drugo. od emancipacije žena do neposlušne djece. Ona pokušava okarakterizirati muslimane kao jednu kolektivnu osobu ljutu na vanjski svijet koji je poremetio njegov iskonski mir i neosporiva pravila. a njegovo držanje izražava mržnju i bijes. godine. As'ad Abu Khalil. primjećuje: »Dok on [Lewis] ima pravo vjerovati u fundamentalnu – i očito genetičku – razliku između »suvremenog zapadnjačkog razuma« i »muslimanskog razuma« – koji se prema Lewisu ne mijenja tijekom godina (činjenica koja mu dopušta da navodi srednjovjekovne muslimanske pravnike da bi objasnio današnja događanja). dio života.neutralno mjesto stanovanja. da zapadnjački »superiorni« autoritet pokaže što muslimani stvarno osjećaju. Lewis zaboravlja srodne riječi poput bilad i ard koje podrazumijevaju snažan osjećaj specifičnog prebivališta i privrženosti. ali ne znaju izraziti. racionalnih argumenata ili ljudske mudrosti. oskvrnule utočište njegova doma. poremetile njegovo društvo i. još jednom. prikaže Lewisovo učenje i. onda je ovo prava prilika za to. Nazvati ono što Lewis iznosi u ovom izuzetno utjecajnom eseju znanstvenim ili interpretacijskim.) koji. za cilj ima da. »nije samo sistem vjerovanja i obožavanja.

no razmatra činjenicu da se najsnažnije od njih (Saudijska Arabija. ničim izazvanog bijesa prema samoj suvremenosti: Do sada bi već trebalo biti jasno da smo suočeni s raspoloženjem i kretanjima koja daleko premašuju razinu pitanja i politika i vlada koje ih provode. kako bi razgolitili islam zbog njegovog terora. te. Jordan i Pakistan) nalaze u orbiti SAD-a. tim više što su iste te ideje doživjele neku vrstu apoteoze u radu novinara kao što je Judith Miller iz New York Timesa čija je knjiga God Has Ninety-Nine Names: A Reporters Journey Through a Militant Middle East [Bog ima devedeset i devet imena: reportažno putovanje kroz militantni Srednji istok] (Simon and Schuster. važno je da se pobrinu da nam »prijetnja« bude stalno pred očima. a oni se ograđuju. muslimani danas reagiraju jedino zato što je to povijesno i. Daniela Pipesa i Barryja Rubina. Od velike je važnosti da se. Kao dokaz su kontakt emisije i simpoziji o Srednjem istoku u kojima Miller trguje s »The Islamic Threat« [Islamskom prijetnjom]. Martina Kramera.) savršen primjer manjkavosti i iskrivljavanja u krivotvorenju islama. Njezina je zadatak bio da razvije tisućljetnu tezu da militantni islam predstavlja opasnost za Zapad. našoj svjetovnoj sadašnjosti i njihovoj ekspanziji u čitavom svijetu. Tako je u navodnom intelektualnom vakuumu koji je nastao raspadom SSSR-a potraga za novim vanjskim neprijateljem konačno završila. . Egipat. česta pojavljivanja na televiziji i ugovore za knjige. kao što je završila i za evropsko kršćanstvo u osmom stoljeću. Ali to se. zanimljivo. ni bilo što svjetovno. vjeru čija fizička blizina i neutažena glad prema Zapadu (nejasan izraz koji koriste Lewis i Huntington. »naš« svijet je svijet Izraela i Zapada. Arogancija ovih tvrdnji je nevjerojatna. Kasnije Lewis proturječi samome sebi govoreći da su muslimani nekoć pozdravljali dolazak zapadnog utjecaja i odgovarali na njega »diveći mu se i oponašajući ga«. ali isto tako i jednako iracionalnu reakciju protiv tog suparnika. ni postupci. nego su »oni« prokleti na bijes i iracionalizam. što je temeljna ideja sukoba civilizacija Samuela Huntingtona. Miller ne navodi da je većina islamskih zemalja danas pogođena siromaštvom.prirodno da taj bijes bude usmjeren prvenstveno na njegovog tisućljetnog neprijatelja i da crpi snagu iz pradavnih vjerovanja i lojalnosti. ne damo isprovocira(i da poduzmemo jednako povijesnu. a koji označava »našu« civilizaciju nasuprot »njihovoj«). a njihov islama i XXVI ostalih. ali bez sumnje povijesna reakcija našeg prastarog suparnika prema našem »židovsko-kršćanskom« nasljeđu. možda čak. diktaturama i očajnički zaostala u vojnom i znanstvenom smislu da bi predstavljale ikakvu prijetnju bilo kome osim vlastitim građanima. nego bezuvjetnim neprijateljstvom. islamska prijetnja namjerno je napravljena neproporcionalno zastrašujućom i potkrepljuje tezu (koja je. To nije ništa manje nego sukob civilizacija – možda iracionalna. a »mi« na uživanje našeg racionalizma i kulturalne superiornosti. »naša« i samo naša. našavši islam. s naše strane. despotizma i nasilja i osigurali si unosne konzultacije. genetički određeno. kao i čitavom odredu izraelskih akademika. Nije ni čudo što esej Samuela P. Nazvati takve ideje neprijateljskima i iracionalnima ne znači precijeniti slučaj. Huntingtona o sukobu civilizacija posuđuje naslov i glavnu tezu iz Lewisovog eseja. Ono na što reagiraju nisu ni politika. a koja je danas jednako dijabolična i nasilna kakva je bila i u prošlosti. 1996. Drugim riječima. A ono zbog čega se bore jest iracionalna mržnja prema svjetovnoj sadašnjosti koja je. jadikuju i pjene u svijetu koji jedva da je nešto više od neozbiljne mašte. tvrdi on. Konačno. »Mi« se moramo braniti od njih ne politikom ili debatom. usprkos stoljećima posuđivanja i miješanja. to jest svjetovni svijet. rastopilo u čistoj mržnji i bijesu »kad su se uzburkale dublje strasti«. paralelna s antisemitskom paranojom) da se iza svake eksplozije skriva velika urota. »Stručnjacima« poput Judith Miller. što Lewis u potpunosti negira. samo te unutrašnje osjećaje treba kriviti za takve nedolične ispade. kao što je učinila na simpoziju Foreign Affair 1993. U tom eseju Lewis iznosi zapanjujuću tvrdnju da je ovo o čemu raspravljamo pojava najčistijeg. Jer ne samo da smo muslimani i »mi« isključeni jedni od drugih. kako se čini. Huntingtona. kako Lewis svečano objavljuje. Za u načelu indiferentnu i ionako već slabo informiranu američku javnost. Mi predstavljamo stvarni.

utoliko što tu i tamo postoji otpor muslimana (Eric Hobsbawm to naziva primitivnom. te priznaje da kamo god ide treba prevoditelja čiju točnost ili povezanost ne može procijeniti. Prema tome. Rekao bih da je većina Arapa muslimana danas previše obeshrabrena. budući da je ovdje riječ o nečem što se smatra psihološkom deformacijom. ipak ima ponešto istine. Francusku. koliko god to žalosno bilo. štoviše huškačku ulogu u žigosanju i nagomilavanju zlonamjerne zloporabe apstrakcije nazvane »islam« kako bi kod Amerikanaca i Evropljana namjerno probudili osjećaje bijesa i straha prema islamu i predstavili im Izrael kao XXVIII svjetovnu. međutim. nego i u Izraelu. Demonizirati i dehumanizirati čitavu jednu kulturu na temelju zaključka da je »bijesna« na suvremenost znači pretvoriti muslimane u predmete terapeutske. međutim ignorirala ga je kako bi imala više prostora da napada »islam«. njoj i njenom čitateljstvu zatvorena je čitava jedna knjižnica muslimanskih. arapskih i ne-istočnih znanstvenika. pa ipak. za »islam«. da uz pomoć islamskih stranki preuzme moć. Većina izvora koje Miller navodi na svojim stranicama ili u svojim bilješkama obilježeni su njezinim neznanjem. jesu li oni postigli išta drugo osim što su ojačali izraelski i američki utjecaj. Pa ipak. uvijek ih kaže krivo. elite su većinom udružene s režimima i podupiru prijeki sud koji se. Južnu Ameriku. a ne »stvarnom« kulturom ili vjerom. Gotovo svaki put kad nas pokuša impresionirati svojom sposobnošću da kaže frazu ili dvije na arapskom. niti ima poštovanja za temu i jezik. Miller bi smatrali potpuno nekvalificiranom. na primjer. gdjegod je to pokušao. kao i one režime u muslimanskim zemljama koje s njima surađuju? Odgovor je. mislim. uključujući kršćane desničare u Libanonu (prema kojima Judith Miller pokazuje nepristojnu sklonost) i gdje god se pojave teokratske tendencije. Međutim. Iran je izuzetak. anti-islamska kampanja prividno eliminira mogućnost bilo kakvog ravnopravnog dijaloga između islama i Arapa i Zapada i Izraela. iako ne zna ni arapski ni perzijski. čini se. Čemu onda tolika panika. ni Hezbolah ni Hamas nisu bili ozbiljna prepreka onome što se može nazvati svakako samo ne mirovni proces na tom području. ni Afganistan (turbulentna i sada ultra-reakcionarna XXVII zemlja) nisu učinile ništa drugo nego postale još siromašnije i još marginalnije na svjetskoj pozornici. kažnjive pažnje. bilo je samoubilačkih bombaških napada i nasilnih činova terorizma. taj što su knjige poput one Judith Miller simptomatične utoliko što osiguravaju dodatno oružje da se potčini i porazi bilo kakav arapski ili muslimanski otpor izraelskoameričkoj dominaciji na tom području.Politički islam općenito nije uspio. ni Alžir (rascjepkan borbama islamskih skupina i brutalne vojske). nije potrebno lingvističko znanje. Štoviše. to ne znači da Izrael i SAD nisu imali borbenu. Alžiru i Tunisu. nikako slabo poznate fraze. Nijedan novinar ili stručnjak za Rusiju. u Egiptu održao od 1946. Sudanu. sa strateški važnim dijelom svijeta bogatim naftom. možda čak i Kinu i Japan koji ne govori neophodne jezike ne shvaća se ozbiljno. Osim toga. Ni najmanje ne vjerujem da su svi problemi zemalja u kojima žive Arapi muslimani nastali zbog cionizma i imperijalizma. Da piše o bilo kojoj drugoj vjeri ili dijelu svijeta. ali ni Sudan (koji je zapravo islamska država). To su očigledne pogreške stranca koji niti mari. međutim. Miller na kraju svoje knjige kaže da je desničarski judaizam u Izraelu »predmet druge knjige«. naglašavanje i strah u većini rasprava o islamu? Naravno. što se toga tiče. ponižena i previše anestezirana nesigurnošću i nekompetentnom i snažnom diktaturom koja vlada kod njih da bi podržali nešto poput velike islamske kampanje protiv Zapada. Na nekoliko mjesta ona spominje da je sa Srednjim istokom profesionalno povezana dvadeset pet godina. To su većinom uobičajene. Njemačku.. bilo zato što navodi samo one stvari koje već zna da želi na engleskom ili zato što citira ljude čiji se pogledi podudaraju s njezinima. Trebao je biti dijelom knjige koju je napisala. Pakistanu. a njene pogreške nisu samo pogreške u prijepisu koje si tako velikodušno oprašta na početku knjige. kršćanstvom ili židovstvom radi retrogradnih političkih ciljeva katastrofalno je loša stvar i mora joj se suprotstaviti ne samo u Saudijskoj Arabiji. liberalnu demokraciju. U diskursu islamske opasnosti koji se javlja na Zapadu. potajnim opravdavanjem politike okorjelog jednoumlja koja povezuje islamizam. koji nakon dvadeset pet godina rada koji joj je . Zapadnoj obali i Gazi. predindustrijskom pobunom) prema pax Americana-Israelica diljem Srednjeg istoka. te druge razne učinkovite zakonske mjere protiv »ekstremista«. Ne želim da me se krivo shvati: manipulacija islamom ili.

Ono što Miller misli da navodi zapravo je karikatura od »dječak je lud«. ono što ovdje imamo uopće nije ideja. koju koristi da uvjeri čitatelje da doista poznaje narode i. da zna o čemu govori. budući da knjiga nije sastavljena od argumenata i ideja.pati. Africi i Južnoj Americi?] – i možda čak trijumf militantnog islama u najsvjetovnijoj [pomoću kojeg termometra je to očitala?] državi – alarmantnim. Kao da vjeruje da joj njezini »prijatelji« govore intimne stvari koje je samo ona uspjela izvući iz njih. što prevodi s »taj ludi dječak«. stoga. Muhamed je začetnik anti-židovske vjere povezane s nasiljem i paranojom. stranici kaže da »lijepa arapska pjesma. Čitatelju ni u jednom trenutku nije dopušteno da zaboravi da je Miller neobjektivna. imaju namjeru u XXIX principu prikazati kako vlada građom. pretenciozno se ponavlja kao Sha'adia indicirajući da Miller ne zna razlikovati čak ni slova arapske abecede. snalažljivi muslimani. obavještava nas u jednoj bilješki da je njezin »omiljeni« izvor za proroka Muhameda francuski orijentalist Maxime Rodinson. što je onda tek s političkim i povijesnim informacijama koje iznosi? Svako od deset poglavlja (Egipat. nego niz klišeja pomiješanih s tvrdnjama koje se ne mogu provjeriti. izjavljuje patetično pokušavajući biti sarkastična. ako ne već i prezirno o čovjeku za kojeg Rodinson kaže da je kombinacija Karla Velikog i Isusa Krista. Mohammeda el-Jabrija. pa čak ni spisateljica. navodi Sadatov opis Gadafija.. XXX Miller ukrašava svoje jadne opise frazom »moj prijatelj«. zbog lošeg prijevoda. svjesni kaotične povijesti svoje zemlje [a za koju zemlju na svijetu to nije točno?] smatrali su mogućnost vraćanja anarhije ili još jedne duge krvave borbe za vlast [je li to točno samo za Siriju kao postkolonijalnu državu nakon drugog svjetskog rata ili i za stotine drugih zemalja poput Sirije. Za nju. zemalja u Aziji. Kad jednom prođemo njene kratke povijesti. »Nakon što je osvojio Meku. itd. kao i većina arapske poezije. koja svjedoče o nepoznavanju prostora o kojem piše. Miller nam govori da ona nije u to uvjerena. ubio samo desetoricu ljudi zbog uvreda nanesenih njemu i islamu«. Evo tipične rečenice neosnovanog generaliziranja: »A Sirijci.) počinje s anegdotom. na primjer.« Ako su njezini pokušaji da razumije pojedinosti života arapskih muslimana toliko neuspješni. Saudijska Arabija. Muhamed je. a zapravo razotkrivaju žalosne predrasude i pogrešne analize i shvaćanja. neuvjerljivi. Hasan Hanafija ili Hisham Djaita o čijim se tezama raspravlja u čitavom islamskom svijetu. Zapravo je točna fraza el walad el magnoon. a koje reflektiraju »misao« »Sirijaca« puno manje nego što reflektiraju Milleričine misli. Ono što Miller piše na osnovu toga na četiri ili pet stranica sažetka o Muhamedovom životu i idejama jest nevjerojatno smiješno. ova tehnika stvara nevjerojatne iskrivljene prikaze u obliku dugih digresija koje svjedoče o islamskom načinu razmišljanja čak i kad skrivaju ili ignoriraju relevantne materijale kao što su lokalna politika.« Zanemarimo li odvratnu dikciju i žargon. U poglavlju o Saudijskoj Arabiji.. nakon čega odmah prelazi na zbrkanu povijest tog mjesta napisanu na studentskoj razini. Georgea Tarabishija. funkcioniranje svjetovnih institucija ili aktivne intelektualne borbe koje se vode između islamista i nacionalističkih suparnika. kao da su utemeljitelji države u davnoj prošlosti najbolji izvori za današnju povijest. kako se govori. Ove povijesti. Adonisa. te njihovim povremenim kritičarima. al walid majnoon.osiguravao egzistenciju nije niti pokušala naučiti. Ima naviku da pravi množinu od arapskih riječi (na primjer. Pažnju koju je posvetila Muhamedu opravdava time što nas podsjeća da je utemeljio vjeru i državu (ta njena primjedba nije originalna). a onda skače sa sedmog stoljeća na sadašnjost. Zamislite samo knjigu objavljenu u Evropi ili SAD-u o Isusu ili Mojsiju koja ne koristi niti jedan židovski ili kršćanski izvor. štovani marksist čija je biografija proroka Muhameda napisana kombinacijom anti-svećeničke ironije i velike erudicije. nego od beskrajnih intervjua sa sugovornicima koji nam se čine kao patetični. Čini se da nikad nije čula za Mohammeda Arkouna. Ne navodi niti jedan muslimanski izvor o Muhamedu i potpuno se oslanja na zapadne orijentaliste. ni stručnjak. Shadia. No dok Rodinson razumije što to znači. ne uvijek pouzdanih izvora. hanif/hanifi) i onda još ima toliko drskosti da nam na 315. brzo uplovljavamo u najdosadnija vijuganja bez ikakve strukture. ime popularne egipatske glumice. politički motivirana izvjestiteljica i da nije ni znanstvenik. Na stranici 221. skupljene iz različitih. Sudan. . Međutim. Ova taktika vrlo je slična Lewisovoj.

izravnom pripajanju i onome što najpouzdaniji izvor o Gazi. na primjer. Jer ako kći takvih stupova buržoazije Damaska može podleći snazi islama. kao zagovaratelj politike SAD-a. Za nekoga tko je toliko zaokupljen tom stranom života. a jasno je nesposobna povezati ga (Hamas) s jadnim stanjem na područjima kojima svih tih godina brutalno upravlja Izrael. sunit takav i takav. Sara Roy. koje nije osnovano palestinskim sredstvima. Sigurno ne iz ljubavi. a zapravo je kršćanin maronit. međutim. Propušta spomenuti. Islamsko (Hamas) sveučilište u Gazi koje su osnovali Izraelci da bi potkopali PLO tijekom intifade. Jordan. Možda i Nadinini prijatelji isto imaju kćeri i sinove koji su ih odbacili. Govori o Hishamu Sharabi kao »prijatelju«. Libanonu i Palestini. konfisciranju zemlje. neće imati uokvirene slike sretnih mladenaca na stoliću ili kaminu. Badr el Haj je opisan kao musliman. što ponekad rezultira nekim iznimno zabavnim gafovima. koji ih potajno preziru zbog kompromisa koji su učinili da bi zadobili naklonost Assadova okrutna i bezdušna režima. šijit takav i takav itd. Bilježi Muhamedovo haranje protiv Židova. nije uvijek točna. iako joj gotovo uopće ne smeta što on vodi državu koja muči. Libija joj je smiješna. rušenju kuća. Ovi lapsusi ne bi bili toliko strašni da joj nije bila namjera da nas impresionira svojim poznavanjem tih ljudi i bliskošću s njima. Sirija i Saudijska Arabija) sve dok su meta islamisti. ubijanjima. Njen osjećaj prezira vidljiv je u odlomcima poput ovog koji slijedi u kojima imputira misli i želje Sirijki iz srednje klase. naziva sustavnim ekonomskim ne-razvojem. neobično je to što pretpostavlja da je njena vjera (za koju ne vjerujem da je islam ili hinduizam) u svemu tome nevažna. da priznaje da se boji i ne voli Libanon. usudit ću se nagađati. da je jedino palestinsko sveučilište. ali ne trudi se spomenuti ostala oskvrnuća (muslimanskih groblja u Izraelu. Miller se nabacuje s još nekoliko ovakvih činjenica. tko je onda imun na njega? Najzanimljivije pitanje u vezi s knjigom koju je Miller napisala jest zašto ju je uopće napisala. majka. izjavama i zakonima Izraelaca protiv »ne-Židova«. ne shvaća ozbiljno Sudan. U jednoj sceni u knjizi čak sudjeluje u zatvorskom ispitivanju . neće biti trbušnih plesačica i šampanjca do zore. Nije slučajnost da je. Čovjek se zapita koliko ljudi od kojih je izvukla informacije znaju s kim pričaju i koliko njih zna što je rekla o njima. na primjer) i stotine istrijebljenih sela u Siriji. žali i malo je zabrinjava Egipat i gadi joj se Saudijska Arabija. Pogledajte. Osobito je uočljivo da ni na jednom mjestu ne govori o svojoj vlastitoj vjerskoj orijentaciji ili političkim sklonostima. ali ga krivo identificira kao kršćanina. Za temu koja je u potpunosti nabijena XXXI vjerskom i ideološkom strašću poput njezine. žena iz srednje klase čezne: neće vidjeti vjenčanje svoje kćeri. »Pogođena je tugom« kad jordanskom kralju Huseinu dijagnosticiraju rak. a čija kćerka je postala islamistica: Ona neće imati stvari za kojima jedna Sirijka. ali ništa ne govori o vjerovanjima. Neugodno je izravna kad govori o svojim reakcijama na ljude koji su na vlasti i o stanovitim događajima. zatvara i na kraju se rješava ljudi koji joj smetaju. Oči joj se »pune suzama od ljutnje i bijesa« kad špijunažom otkriva oskvrnuće libanonske kršćanske crkve. neće vidjeti kćer u tradicionalnoj bijeloj haljini s dijamantnom tijarom na glavi. kao i čestim deportacijama. Druga joj je navada da izvještava čitatelja o svačijoj vjeri – kršćanin je takav i takav. Miller više opsjednuta Hamasom nego bilo čim drugim.Ovaj grozni propust u znanju i analizi posebice vrijedi za poglavlje koje se bavi Izraelom (koje inače nosi pogrešan naslov budući da se čitavo poglavlje odnosi na Palestinu) u kojem potpuno zanemaruje promjene koje je uzrokovala intifada te dugački iscrpljujući učinak tridesetogodišnje izraelske okupacije i niti ne daje naslutiti grozote koje je životima običnih Palestinaca nanio Oslo i vladavina jednog čovjeka Jasera Arafata. mrzi Siriju. nigdje im ne daje pravu težinu i utjecaj koje imaju na rasplamsavanje strasti kod islamista. koja je nepromišljeno pozvala Miller u svoj dom. dok je on zapravo sunit. ima nešto manje od pet posto od milijardu pripadnika islamskog svijeta. Nije se potrudila naučiti jezik i zanima je jedino opasnost organiziranih militantnih islamista kojih. Zalaže se za nasilno potiskivanje islamista (iako ne za mučenje i druga »nelegalna sredstva« koja se koriste za to: čini se da joj je ta kontradikcija u stajalištu nekako promakla) i ni najmanje je ne muči nepostojanje demokratskih stranki i pravnih postupaka u zemljama koje SAD podržavaju (kao što su Egipat. na primjer.

takozvana Božja stranka. svibnja 1996. konzistentne i sustavne kampanje protiv ratnih zatvorenika i stanovnika izbjegličkih kampova. a to je da je islamski svijet militantan i pun mržnje. govori puno o njoj kao savršenom primjeru izvještavanja mainstream medija o Srednjem istoku. izvještava da je Izrael granatirao južni Libanon i da su u granatiranju poginula dva civila. bombardiranja bolnica i škola. Ali. šefa New York Times u Jeruzalemu. neistraženih pretpostavki koje mediji preuzimaju i kojima operiraju. tako da se u načelu mogu smatrati gerilskim skupinama koje se bore protiv nelegalne vojne okupacije njihove zemlje. prema izraelskim izvorima kao što je Uri Lubrani. Izrael drži pod okupacijom pojas južnog Libanona. pa ipak. iako je savršen sažetak nepromišljenih. Milleričin temeljni problem jest u tome što prezire činjenice. Te gerilske postrojbe nalaze se i bore na jugu. Što se tiče činjenica da Izrael vodi ratove protiv civila (dugotrajne. prije svega. njih sakriva (ako ih uopće spominje) u svom pretjeranom blebetanju. hapšenja usred noći. Pacifica Radio) radikalno je suprotno novinarskoj praksi prema kojoj američki novinar radi (možda nesvjesno) prema smjernicama koje potvrđuju Milleričine. Kako te pretpostavke mogu utjecati na svakodnevno izvještavanje jasno se vidi u radijskom intervjuu Sergea Schmemanna. koji navodi kao način pretvaranja muslimana u zaslužne žrtve izraelskog terora poduprtog politikom SAD-a. oba čovjeka izvještavala su o izraelskoj invaziji na Libanon koja se dogodila u travnju 1996. travnja 1996. godine i sugerira da ga je izabrao narod. Da je bio ubojica i samoproglašeni kriminalac također je ispušteno. Libanon. bio Mosadov čovjek u Libanonu. a njezina divovska knjiga od petsto stranica predugačka je za ono što na kraju govori. iako samo usputno). a čije sustavno mučenje i korištenje drugih upitnih metoda ispitivanja (tajna umorstva. na primjer. Miller spominje atentat Bashira Gemayela 1982. Ali Miller ne daje čak ni minimalno točnu sliku uloge koju u svemu tome igra situacija s Izraelom i SAD-om i zapravo jedva da primjećuje postojanje odlučne anti-arapske i anti-islamske politike SAD-a (izuzevši zgodu s Afganistanom koju spominje. plitka novinarka tvrdoglava u svojim XXXIII nazorima. Njezin najveći i najkonzistentniji neuspjeh kao novinarke jest vjerojatno to što je voljna povezivati i analizirati jedino stvari koje odgovaraju tezi koja prevladava u knjizi. Iz njezine knjige ne može se saznati da postoji međuislamski sukob koji lagano vrije u interpretacijama i predstavljanju Srednjeg istoka i islama i da je Miller neprijateljica arapskog nacionalizma što i previše puta navodi u svojoj knjizi. kao takozvanu sigurnosnu zonu. Čak ni ne aludira na činjenicu da je doveden na vlast dok je izraelska vojska bila u zapadnom Beirutu uoči pokolja u logorima Sabri i Shatila i da je godinama. Iako na različitim stranama granice. budući da se bori protiv Izraela. Uzmimo. Navodeći primjere arapskog anti-semitizma mogla je također navesti i postojanje rasnog diskursa unutar Izraela usmjerenog protiv Arapa i muslimana. a to što preferira beskonačan razgovor. Prisjetimo se. 5.XXXII koje izraelski policajci provode nad navodnim muslimanskim teroristom. kao i činjenica da je aktualna struktura moći u Libanonu napučena ljudima poput Elieja Hobeika koji je optužen upravo za te pokolje u logorima. ono što se pojavilo u njihovim izvještajima i radijskoj debati (»Democracy Now« [Demokracija sada].. uočimo također da američki tisak naglasak stavlja na vjeru Hezbolaha. uništavanje sela. izjavio je anonimni . Otpor okupaciji i južnolibanonskoj vojsci pružio je Hezbolah. Miller je. da je. čiji je raison d'etre bila izraelska okupacija. Hezbolah teroristička organizacija. »Militantna Božja stranka zaprijetila je da će se osvetiti«.. ukratko. pristaša politike SAD-a koja je odgovorna za puno toga i predani neprijatelj bilo kakvog palestinskog nacionalizma koji nije u skladu sa saniranom i bezopasnom verzijom bantustana organiziranih u skladu s Oslom. kao i pretpostavku. i Roberta Friska koji piše iz Libanona za londonski Independent. rušenje kuća) pristojno zanemaruje jer joj dopuštaju da čovjeku zavezanom lisičinama i sama postavi nekoliko pitanja. Ne osporavam opće mišljenje da je arapsko-islamski svijet u posebno strašnom stanju i to govorim i pišem već tri desetljeća. da od 1982. Times 2. i da je sakupio i nastavio održavati plaćeničku libanonsku vojsku na okupiranom području. namjerno stvaranje stotina tisuća izbjeglica).

a koje je bilo dobro obilježeno sklonište libanonskih civilnih ratnih izbjeglica. pa ipak. Bio je to islam protiv Zapada opet iznova. Do 10. bez provokacije« (21. Prije svega. čija odanost (ili možda oprez) stavu koji se može XXXV iščitati iz Timesovih uvodnih članaka dramatično odudara u usporedbi s Friskovom neovisnošću. to načelo je u početku potkopano aludiranjem na »militantnu« islamsku stranku. travnja. gerile imaju pravo da se bore protiv vojnika okupacijske vojske. u ovom slučaju. mjestu gdje se nalazilo sjedište UN-a. a to što se događalo u južnom Libanonu nije bilo nešto značajnije i impresivnije od obične okupacije i odgovora na nju. kao i XXXIV obično. travnja 1996. (iz izvještaja Timesova dopisnika iz Izraela Joela Greenberga) u izvješća ulazi fraza »koje podupire iranska vlada vođena šijitima« koja više ne izlazi iz Timesovih priča sve do završetka invazije dva tjedna kasnije. u ovom slučaju. Fisk nije obrnuo načelo da su gerile koje se bore protiv okupacije opravdane u tome što rade niti je podlegao iskušenju da borbu u južnom Libanonu smatra borbom Zapada protiv muslimanskih terorista koje podržava Iran. a ne na ono što su izraelski ili američki službeni izvori htjeli da svijet vjeruje da se događa.« Obično. prema zakonima rata. Iskrivljavanja u izvještavanju koja su nastala kao posljedica toga naglasio je Robert Frisk. koji je ostao koncentriran na ono što se stvarno događalo. To je zapravo okosnica njegova izvještaja o masakru u Independentu od 19. grad pun uplašenih stanovnika. To je pokušaj sloma jedne zemlje. ludi muslimani ponovno napadaju i. ali ipak smatraju da je Hezbolah odgovoran »za kršenje sporazuma iz 1993. samo iskoristio pravo Izraela na samoobranu. Prije toga (15.« Ovo je izrečeno u času kad je izraelska vojska provodila istjerivanje 200 000 stanovnika južnog Libanona. što u čitateljevom umu priziva povezanost s fundamentalizmom. ubijaju Židove. travnja). Odgovornost za jučerašnje zračne napade u Libanonu i besmislene žrtve na obje strane granice u jednakoj mjeri dijele teroristi Hezbolaha i vlade u Beirutu i Damasku. Čovjek koji je vodio intervju u radijskoj emisiji rekao mu je: »Pišete da Izrael primjenjuje preciznu i odabranu silu u Libanonu. stanovnici imaju pravo boriti. Times nije objavio niti jedan komentar ili uvodni članak koji bi priopćavao gledište drugačije od onog koje ima Izrael ili vlada SAD-a. kao da govore. govori o Hezbolahu kao »militantnoj šijitskoj organizaciji koju Iran podupire«. Fisk u glavnoj priči navodi izraelske namjere i kaže »Ovo nije samo vojna operacija. Sirija i Iran su bili važniji od nesretnih Libanonaca ili Hezbolaha. Kažete bez kritičkih komentara da su 'izraelski časnici inzistirali da njihovi podčasnici ne budu svjesni izbjeglica u logoru u Qani'. nakon što je bombardirala to isto područje iz zraka. U vrlo jasnoj pobjedi ideologije nad činjenicama. U ovom slučaju to je obrnuto prvo zato što je u pitanju Izrael. pišući iz južnog Libanona. To je rekao Schmemannu. Štoviše. »napetost je porasla na obje strane granice otkad su gerilci ubili šest izraelskih vojnika tijekom proteklih šest mjeseci u graničnom pojasu južnog Libanona pod okupacijom Izraela. islamskom prijetnjom i tako dalje. Times je izvještavao da i SAD i Shimon Peres žale zbog gubitaka života. a drugo zato što je »islam« taj koji predstavlja »prijetnju«. Kao da u situacijama u koje je umiješan Izrael Times želi da se zna da su neprijatelji te zemlje militantni muslimani (koji će uskoro postati »teroristi«). a ne gerilci koji se bore protiv okupacije. što je potpuno suprotno onome što tvrdi Robert Fisk.). s tla i s mora i (moramo napomenuti) zadržala vojnu okupaciju protiv koje se. koji u toj priči nisu spomenuti. U toj istoj priči spominju se i »uplašeni izraelski stanovnici Quiryat Shemona«. i 22.« U ovom trenutku Fisk navodi tri dokaza da pobije nepostojanje te izraelske namjere. Schmemann 12. tijekom čitavog razdoblja kampanje koju je Izrael vodio protiv Libanonaca. travnja 1996. Do 18.« Dokazi koje Fisk navodi su sljedeći: 1) devetnaest sati prije napada na Qanu službene osobe UN-a rekle su izraelskom vojnom zapovjedništvu . travnja. uvodni članak Timesa objavljen istog dana pod naslovom »Israeli's Answer to Terror« [Izraelski odgovor na teror] navodi nepotvrđene tvrdnje da su »izraelski zračni napadi na terorističke mete u Libanonu opravdani i ograničeni.. postojala namjerna izraelska politika izazivanja incidenata te da su na taj način namamili Hezbolah da se »osveti« kako bi pritisnuli Libanon i Siriju. pazite. Prenosite li namjerno dojam da Izrael ne cilja na civile. iako u isto to vrijeme Izrael bombardira Beirut. Zato je i mogao u svom opisu incidenta u Qani pokazati da je od prekida paljbe 1993.. travnja 1996. naravno. dana kada je Izrael bombardirao i ubio preko stotinu ljudi u Qani.izvjestitelj i nastavio. Gospodin Peres je.

Fisk se slaže sa Schmemannom da je. koji je poput nas. međutim ostaje pitanje na čemu se temelji izvještavanje novinara i koji se događaji povezuju s kojim izjavama. kad se pretpostavlja da je Hezbolah prvenstveno teroristička. a ne južnog Libanona. pojavljuje se čitav niz drugih. »zbunjujući završetak rata na Srednjem istoku«. Ako je postojala potreba da se ilustrira genij tog formata. međusobno djeluju i općenito razgovaraju jedni s drugima.) kaže da ako bude daljnjih napada na Hezbolah. ne eksplicitno izrečenih ideja o islamu kao nečemu što je bijesno na suvremenost. militantna skupina šijita koju podupire Iran. Nazivajući gerilce »militantnim šijitima koji imaju podršku Irana« pokret otpora se dehumanizira i prikazuje nelegitimnim. godine. kako sam rekao na početku. postala puno lošija otkako je ova knjiga (Krivotvorenje islama) prvi put objavljena 1980. kao što i sam kaže. Za Fiska operativni kontekst određuje izjava ministra vanjskih poslova Ehuda Baraka kad (3. dok ga on očigledno smatra iskrenim uvjerenjem. siječnja 1996. Pa ipak. prošli tjedan je bio savršen za to. činjenica je da se i ono malo dijaloga i razmjene (a oboje se javlja u znanstvenim raspravama. ksenofobija i zaraćenost specijalitet su dana. Alexander Cockburn u svojoj kolumni »Israel's Blitzkrieg« u The Nation od 20.da se na svim lokacijama UN-a nalaze civili. svibnja 1996. jer »postoji razlika između onoga što radi izvjestitelj i onog što radi kolumnist«. naravno. također odražava općenito stajalište američkih medija da su muslimanski teroristi savršeno sposobni provoditi nasilje nad nevinima. Miller je jednom prilikom čak izjavila da gerilci nisu iz južnog Libanona. pisao o onome što se tamo događa i svjesno zadržavao svoja mišljenja izvan izvještaja koje je slao.« Izvrtanje i iskrivljavanje u prikazivanju islama danas ne predstavlja ni iskrenu želju da se razumije ni volju da se čuje i vidi ono što se može vidjeti i čuti. nije u stanju činiti to isto. Ogoljene od bilo kakvih egzistencijalnih ili povijesnih konteksta. Daleko od toga da su izvješća o islamu naivna ili pragmatična – slike i postupci kojima mediji predstavljaju islam zapadnim konzumentima vijesti bude neprijateljstvo i neznanje zbog razloga koje je tako dobro analizirao Noam Chomsky u cijelom nizu knjiga (Manufacturing Consent s Edwardom S. ove interpretacije islama kao nasilne i iracionalne vjere koja tjera ljude na agresiju protiv Izraela zapravo potkopavaju sve što nalikuje na izvještavanje o onome što se stvarno događa. To je.« Ukratko. a ne drže predavanja jedni drugima) teško probije u javnost kojom toliko dominiraju masovni mediji. a žrtve će biti Libanonci. U kolumni koju je napisao 28. Senzacionalizam. susretima običnih ljudi koji međusobno posluju. i da namjerno hladnokrvno stavljaju žene i djecu na prvu liniju kako bi dokazali izraelsku sklonost ubijanju nevinih. Hermanom. umjetničkim produkcijama. ispravno. XXXVII U revizijama i ažuriranju neophodnom za ovo novo izdanje vrlo vješto mi je pomogao moj stari prijatelj Noubar Hovsepian. a to potvrđuje pažljivo iskonstruirano izraelsko stajalište tijekom invazije na Libanon (koje neprestano ponavljaju na CNN-u i u uvodnim člancima New York Times. koje god motive pripisali ovoj situaciji koja je. ovisno o nasilju i slično. 2) izraelski avion bez pilota nalazio se iznad njih za vrijeme bombardiranja. a to je da je Hezbolah teroristička organizacija) da libanonski gerilci manje-više XXXVI zaslužuju to što su dobili. The Culture of Terrorism i pogotovo Dettering Democracy). bila sam tamo«). stajalište koje. a Izrael. Schmemann odgovara da njemu »nije jasno zašto bi Izrael namjerno gađao civile«. travnja Schmemannu ne polazi za rukom da pronađe adekvatno objašnjenje za završnu fazu invazije. daje daljnju analizu izvještavanja medija tijekom krize u Libanonu. dok je izvještavao iz Izraela. »molili da bombardiranje prestane«. zašto je bombardiranje trajalo dugo nakon što su iz UN-ovog kabineta u Naquari (u južnom Libanonu). osim možda »jer je ovo Srednji istok – fraza koja se koristila kao stara poanta za poduži niz anegdota koje pokušavaju objasniti situacije koje prkose zdravoj logici. Nadam se da će skromni napori kao što je ova knjiga poslužiti kao protuotrov koji će pokazati što je krivo i što se može učiniti da se ublaži toliko ogromna akumulacija negativnih učinaka. nego iz Beke (»Znam. 3) uza svo silno hvaljenje izraelske preciznosti i najnovije tehnologije koju Izraelci posjeduju. a rezultati na obje strane zamišljene linije između »nas« i »njih« izuzetno su nejasni. Mario Oritz Robles i Andrew Rubin bili su od izuzetne pomoći u pitanju . tada će »ako Izraelci napadnu vojno to biti protiv Libanona.

bibliografije. S. listopad 1996. E. W. New York . a Shelley Wanger mi je pomogla svojim vrhunskim uredničkim vještinama. Pomoć Zaineba Istrabadija bila je presudna. 31.

postoji neosporiva pretpostavka da se islam može neograničeno karakterizirati pomoću nekoliko nesmotrenih općih i opetovano ponavljanih klišeja. zemljopisnih područja. gleda kao na nevjerojatno važan. stanovnika Palestine. već mu se pripisuju i neobuzdani etnocentrizam. Ono što želim naglasiti u ovoj knjizi i u knjizi Orientalism jest da pojam »islam«. tijekom glavnih kolonijalnih razdoblja. Ono je konzumentima vijesti dalo osjećaj da razumiju islam. OPEC i njegovi učinci na zapadna društva kao što su inflacije i dramatično skupo gorivo. The Question of Palestine [Pitanje Palestine]. učinili ga »poznatim«. Ona prati različite faze tog odnosa od Napoleonove invazije Egipta. Izuzevši činjenicu da se ni kršćanstvo ni judaizam. u onom smislu u kojem se danas koristi. došlo je do ponovnog buđenja radikalnog nacionalizma u islamskom svijetu i. moje proučavanje Palestine pokušava također opisati ono što je skriveno ispod površine zapadnih ideja o Istoku – u ovom slučaju. uglavnom Afrike i Azije. Velika Britanija i posebice SAD). to izvještavanje (a s njim i rad akademskih stručnjaka za islam. znači jednu jednostavnu stvar a zapravo je djelomično fikcija. od ranih sedamdesetih. Konačno. geopolitičkih stratega koji govore o »krizi polumjeseca«. I uvijek se pretpostavlja da je »islam« o kojem se priča neki stvarni i stabilni objekt tamo negdje gdje se slučajno nalaze »naše« naftne zalihe. S druge strane. * eng. kultura. kao posljedica toga. a koji broji više od 800 000 000 ljudi. mediji su počeli pojačano izvještavati o islamu: opisivali su ga. Primjer ovog prvog jest iransko-irački XXXIX rat. proteže se preko milijuna kvadratnih kilometara teritorija. »islam« je danas na Zapadu posebno traumatična vijest zbog razloga koje ću navesti u ovoj knjizi. Podtema knjige Orientalism afilijacija je znanja i moći2. Ni na jedan bitan način se riječ »islam« u uobičajenoj zapadnoj uporabi izravno ne podudara s nevjerojatno raznolikim životom koji se odvija u islamskom svijetu. Ali. većinom muslimana i cionističkog pokreta (kasnije Izraela). analizirali. do procvata suvremenog orijentalističkog učenja u Evropi u devetnaestom stoljeću pa sve do kraja britanske i francuske imperijalističke hegemonije na Istoku nakon drugog svjetskog rata i pojavljivanja američke dominacije na tom području. U ovoj knjizi tema mog rada je neposredno suvremena – Zapad i posebice američki odgovori na islamski svijet na koji se. kulturalna pa čak i rasna mržnja. revolucija u Iranu i krize s taocima priskrbile su uznemirujuće dokaze za ono što se počelo nazivati »povratak islama«. uravnoteženo. U puno slučajeva »islamu« ne samo da je pripisano potpuno neispravno značenje. Premda će fraza »krivotvorenje islama« postati jasna svakom čitatelju koji nastavi čitati ovu knjigu. kao što sam dao naslutiti. čije su provenijencija i metode hvatanja ukoštac s »istočnim« stvarnostima Palestine većinom zapadnjačke. Pored toga. karakterizirali. Eksplicitnije nego u knjizi Orientalism. posebice otkako su događaji u Iranu tako snažno privukli pažnju Evrope i Amerike. te snažno ali paradoksalno neutemeljeno neprijateljstvo. a opet antipatično problematičan. Tijekom nekoliko prošlih godina. Sve se to dogodilo kao dio onoga za što se pretpostavlja da je pravedno. država. Jedan je od razloga za takvu percepciju i akutan nedostatak energetskih zaliha s fokusom na naftu iz Arapskog i Perzijskog zaljeva. Knjiga Orientalism [Orijentalizam] jest najopćenitija. nacionalna borba Palestinaca za pravo na samoodređenje3. daje uvid u povijest borbe arapskih starosjedilaca. davali brze tečajeve o njemu i. djelomično ideološka oznaka. kao posebno nesretni dodatak tome. odgovorno izvještavanje o islamu. na samom početku ipak vrijedi dati jednostavno objašnjenje. Rapid Deployment Forces – snage za brzo iskrcavanje . kulturalnih mislilaca koji osuđuju »zalaz Zapada«) može zavesti na krivu stranu.UVOD PRVOM IZDANJU Ovo je treća i zadnja u nizu knjiga u kojima sam pokušao govoriti o suvremenom odnosu između islamskog. Druga knjiga. i broji desetke društava. a sovjetska intervencija u Afganistanu i američke pripreme za Rapid Deployment Forces* u regiji Zaljeva primjer su ovog potonjeg. ne tretira na tako emocionalan način. povijesti. povratka snažnog rivaliteta supersila na tom prostoru. arapskog svijeta i Istoka na jednoj strani i Zapada na drugoj strani (Francuska. a da im u isto vrijeme nisu objasnili da se velik dio tog energičnog izvještavanja temelji na materijalima koji su daleko od objektivnih. a najmanje označavanje vjere po imenu islam. iako oboje prolazi kroz značajni ponovni procvat (ili »povratak«).

kao »suvremenog« vladara. islam ne pripada ni Evropi ni. kao na posljedicu onog što se smatralo srednjovjekovnim fanatizmom i religioznošću. časopisa i javnih osoba koje se zalažu za ponovnu okupacija područja Zaljeva i opravdaju taj svoj stav upućivanjem na islamski barbarizam samo je dio ovog fenomena. Islam je tipičan slučaj. Pod ovime mislim da. Kellyja s Novog Zelanda. I tako. služi se formulom »sklonosti šijita mučeništvu«. za razliku od Kellyja. a kad je njegov režim doživio slom. kao ni veliki dio postkolonijalnog svijeta. ukratko. »islam« je uvijek predstavljao posebnu prijetnju Zapadu zbog razloga o kojima sam govorio u knjizi Orijentalizam i koje ponovno ispitujem u ovoj knjizi. Nepoznavanje jezika samo je dio puno većeg neznanja. S približno tri stotine izvjestitelja koji su se našli u Teheranu tijekom prvih dana talačke krize. ako povijest zadnjih četiristo ili petsto godina išta pokazuje. Veliki dio Azije brzo se vraća u tiraniju. drugi događaji i politički procesi u Iranu koje se nije tako lako moglo okarakterizirati kao slučajeve »islamskog mentaliteta« ili »anti-amerikanizma« prošli su nezamijećeno. poput Japana. to je da taj krhki mir neće dugo trajati. ekonomskim i povijesnim čimbenicima nego isključivo s islamom) razotkrili ograničenja slaboumnih orijentalističkih klišeja o »fatalističkim« muslimanima. U međuvremenu.Ovakva vrsta izvještavanja pretvara se u zataškavanje. umjesto da pokušaju otkriti nešto o zemlji. odnosno od četvrtog ili petog desetljeća devetnaestog stoljeća do sredine ovog stoljeća na istočnim morima i oko obala zapadne Indije vladao je mir. Aktivnosti izvještavanja i zataškavanja o islamu gotovo da su eliminirale razmatranje nesretnog stanja čiji su simptomi zapravo opći problem življenja i poznavanja svijeta koji je postao presložen i previše raznolik za donošenje lakih i brzih generalizacija. S druge strane. a budući da je njegova povijest na Zapadu toliko stara i dobro definirana. ostaci sjene starog reda preostalog od vremena imperijalizma. a da u isto vrijeme nisu stvorili nijednu novu ideju osim nostalgije za prošlim vremenima kad su evropske XLI vojske vladale gotovo čitavim islamskim svijetom. Međutim. a danas kritičara muslimana i mekih zapadnjaka koji su se. veliki dio Afrike u divljaštvo – u stanje. jer dovoljno često izvjestitelja šalju u stranu zemlju bez pripreme i iskustva samo zato što su on ili ona sposobni na brzinu shvatiti što se događa ili se slučajno nalaze u blizini mjesta gdje se događaju stvari zanimljive za naslovnice. Iznad njih još uvijek visi kratkovječni mir.B. ujedno i poseban slučaj. naravno. prodali za arapsku naftu. Nije slučajnost što su nemiri i ustanci koji se danas događaju u islamskom svijetu (a koji imaju više veze sa socijalnim. Dok je trajao pax Britannica. bivšeg profesora povijesti imperijalizma na sveučilištu u Wisconsinu. Ideologija modernizacije oblikovala je ideju o islamu koji je navodno kulminirao istovremeno s vrhuncem vladavine iranskog šaha. od indijskog potkontinenta sve do sjeverne Afrike. što je zapravo drugi način da se kaže da se islamska društva barem tri desetljeća smatraju društvima kojima je potrebna »modernizacija«. obično neki klišej ili djelić novinarske mudrosti za koje je malo vjerojatno da će ih čitatelji kod kuće osporiti. Izrazi poput ovog naoko imaju XL određenu vjerodostojnost. Ništa manje frapantna nije ni pojava »stručnjaka« poput J . Islam se smatra dijelom zemalja »s perspektivom razvoja«. nekadašnjeg savjetnika šeika Zayida iz Abu Dabija4. Uspjeh knjiga. Nijedan od povremenih kritičkih osvrta na njegovu knjigu nije rekao ništa o šokantno izravnom atavizmu njegova završna odlomka koji zbog svoje čiste želje za imperijalnim osvajanjem i jedva prikrivenih rasističkih stajališta zaslužuje da ga ovdje navedem: Koliko je vremena ostalo zapadnoj Evropi da očuva ili oporavi svoje strateško naslijeđe istočno od Sueza. nemoguće je predvidjeti. u kojem su bili kad je Vasco da Gama prvi put . od kojih nijedan među njima nije govorio perzijski. naprednoj industrijskoj skupini nacija. izvjestitelji uzimaju ono što im je najzgodnije. Kad New York Times objašnjava iznenađujuće jak otpor Iranaca iračkoj invaziji. nije ni čudo da su sva izvješća koja su došla iz Irana u biti ponavljala iste otrcane poglede na ono što se događalo. ali meni se čini da se koriste kako bi se prikrilo puno toga o čemu izvjestitelj ništa ne zna. Ni za jednu drugu vjersku ili kulturalnu skupinu ne može se tako uvjereno tvrditi da predstavlja prijetnju zapadnoj civilizaciji kao što se tvrdi za islam danas.

iako se o islamskom svijetu zna malo. Buckleya do časopisa New Republic. Zapadne sile već su bacile jedan od tih ključeva. nova je invazija. ova knjiga opisuje korištenje »islama« na Zapadu i. to ćemo još vidjeti. Mauritaniji. geografski i politički važna strateška područja.. međutim. Međutim. poput portugalskog kapetana iz davne prošlosti. postoji konsenzus o »islamu« kao jednoj vrsti žrtvenog janjeta za sve što nam se ne sviđa u vezi s novim političkim. hrabrosti da posebnu za njim. na tom polju se popravljanjem situacije ne može puno toga postići. šute akademski krugovi. koji su previše zaposleni savjetovanjem naftne industrije i vlade kako da predviđaju trendove u Zaljevu. koja traži informacije na mjestima na koja nas samo »naši« prijatelji (kao što je šah ili Anward Sadat) upućuju da ih tražimo.. uz dodatak ironije da je anti-komunizam u islamskom svijetu gotovo uvijek istoznačan s represivnim proameričkim režimima. malo toga drugog zaslužuje pažnju. tamo nema puno stvari koje bismo mogli opravdati. nesretna sudbina tih ljudi nisu važni sve dok »mi« nastavljamo dobivati ono od čega »mi« imamo koristi – vrijedne izvore. Za desničare islam predstavlja divljaštvo. Šuti tisak. dok. Kolonijalizam je donio mir. preko Crvenog mora u Sudanu. Jedini put koji je preostao nakon onoga što on opisuje kao smrt starog reda preostalog od vremena imperijalizma. pogotovo kad predlažu snažnu akciju protiv »islama«. Također. Nitko ne spominje što se možda događa u Jemenu ili. Općenito. prema Kellyju. neiscrpan bazen jeftine radne snage. onda počinjemo uviđati smisao silnog zaostajanja akademskih opisa islama (koje u medijima neizbježno ismijavaju) za stvarnošću islamskog svijeta. Na neke načine to je polje kao cjelina marginalno općoj kulturi. da se na islamsku doktrinu može gledati kao na opravdavajući kapitalizam ali i socijalizam. njegovo pojednostavljivanje povijesti najbolje pokazuje trenutno raspoloženje. iskrivljena povijest. iako sam potrošio manje vremena na . Ostavimo milosrdno po strani retrogradnu logiku Kellyjeva pisanja koja mu je donijela naklonost američkih intelektualaca desničara od Williama F. u Turskoj. A ispod tog poziva Zapadu da uzme što mu po zakonu pripada krije se duboki prezir prema materinskoj islamskoj kulturi Azije kojom Kelly želi da »mi« vladamo. još uvijek unutar njihova dosega. za centar jednu vrstu XLIII odbojne egzotike. šuti vlada. Uzimajući u obzir trenutno stanje akademskih studija islama. svi se tabori slažu da. kao na militantnost ali i fatalizam. Još je zanimljivije u vezi sa stavom koji zastupa kako se nejasna rješenja zbrkanih problema istog časa prihvaćaju prije bilo kojih drugih rješenja. na primjer. to je diskvalificiralo akademske studije da izvještavaju o islamu na načine koji bi nam mogli reći nešto više od onoga za što smo inače svjesni da se nalazi ispod površine islamskih društava. Savršen primjer za to je pakistanski Zia al-Haq. Malo toga drugog se računa. kao da je podjarmljivanje milijuna ljudi bilo nekakva idila i kao da su to bili najbolji dani. Drugi je. Jedino vrijedno u vezi s islamom jest u biti njegov antikomunizam. kao što je puno znanstvenika u zadnje vrijeme primijetilo. kao na ekumenizam ali i isključivost. za ljevičare srednjovjekovnu teokraciju. Neovisnost zemalja u Africi i Aziji nakon stoljeća kolonijalne dominacije XLII Kelly odbacuje kao zapadanje u divljaštvo i tiraniju. Imaju li. koji je previše zaposlen izvještavanjem o talačkoj krizi. kao što je Adem ključ prolaza prema Crvenom moru. na druge načine.oplovio Rt da bi postavio temelje portugalske dominacije na Istoku. postoje brojni metodološki i intelektualni problemi koje još uvijek treba riješiti: Postoji li uopće nešto što se naziva islamskim ponašanjem? Što povezuje islam na razini svakodnevnog života s islamom na razini doktrine u različitim islamskim društvima? Koliko stvarno je »islam« koristan kao koncept za razumijevanje Maroka i Saudijske Arabije i Sirije i Indonezije? Ako počnemo shvaćati. Daleko od obrane islama (projekt koji je za moje svrhe isto toliko nemoguć koliko i beskoristan). Povrijeđeni osjećaji. kaže on. lako kooptira s vladom i korporacijama. Štoviše. Oman je još uvijek ključ za zapovjedništvo nad Zaljevom i pristup s mora. socijalnim i ekonomskim predlošcima u svijetu.5 Iako se Kellyjeva sugestija da je portugalski kolonijalizam petnaestog i šesnaestog stoljeća najprikladniji vodič za suvremene zapadne političare čitateljima može činiti ponešto neobičnom.« »Islam« je jedino što drži zapadne naftne rezerve. Maroku ili čak Egiptu.

bilo kao bivša kolonijalna sila ili sadašnji partner u trgovini. a analiza i objašnjenje te politike jest cilj ove knjige. zapadnim i islamskim. Međutim. Pretpostavlja se da je objektivnost svojstvena znanstvenoj raspravi o drugim društvima. uvredljivom političkom kontekstu. Zloporaba islama se u puno slučajeva slučajno podudara s pretjeranom moći i mjerodavnosti centralističke države. Sve što se tiče proučavanja islama na suvremenom Zapadu zasićeno je političkom važnošću. bilo stručno ili općenito. opravdava postupke. Prema tome. nego i intelektualnih razloga. indiferentno) niti mogućnost da se stvari kažu precizno. izazivanje i odgovaranje na izazove. Ovaj mi se obrazac čini vrlo važnim jer ističe bliski odnos jezika i političke stvarnosti. isključuje mišljenja i prisiljava onu drugu stranu da odabere jednu od dvije mogućnosti. Nabacivanje između Zapada i islama. Snouck Hurgronje koji je iskoristio povjerenje muslimana da bi isplanirao i proveo brutalni nizozemski rat protiv naroda Atjehnese sa Sumatre7) poučno je koliko i depresivno. kako to nazivaju Thomas Franck i Edward Wiesband. moramo primijetiti vezu između onoga što Zapad govori o islamu i što su. u vezi sa stranim. S druge strane. Iz puno očiglednih razloga nije pretjerano reći da sve rasprave o islamu imaju neki interes prema nekoj vlasti ili sili. a onda sigurno obilježena političkom. moralne i vjerske zabrinutosti u svim društvima. kao reakciju na to. mislim da su ona češće korisna nego nekorisna. knjige i novinski članci i dalje naveliko pričaju o nepolitičkoj prirodi zapadnjačkog učenja. loše. ukidanje osobnih sloboda. ako ne apsolutno zatrovana. Najteža stvar XLIV koju će većina akademskih stručnjaka za islam priznati jest da se ono što govore i rade nalazi u jakom i. raznih korporacija ili medija. Možda takve stvari postoje samo u teoriji (tu tvrdnju mi nije teško prihvatiti). Moramo primijetiti da takav stav ipak ne isključuje gradiranje znanja (na dobro. usprkos dugoj povijesti političke. Smatram da se ta kooperacija mora uzeti u obzir ne samo iz moralnih. Ne mogu sigurno utvrditi je li važno što u ljudskom društvu postoje takve stvari kao što su apsolutna istina ili potpuno istinito znanje. Činjenica je da su u previše islamskih društava prisutne represija. ne namjeravam reći da su zbog tog razloga sva učenja i pisanja o islamu beskorisna. Recimo da je rasprava o islamu. ako i ne okrivimo Zapad za sve što je nezdravo u islamskom svijetu. na primjer. u velikom broju islamskih društava. na neke načine. vjerujem da. različita islamska društva napravila. nego i na dugu povijest ponižavanja koja su trpjeli od superiorne američke sile. vrlo važan sugovornik) proizvela je stanovitu »svjetsku politiku«6. nepoznatim i drugačijim. to je bio njihov odgovor ne samo na ulazak bivšeg šaha u SAD. ekonomskom i intelektualnom situacijom iz koje proizlazi: ovo vrijedi za Istok koliko i za Zapad. Takav stav jednostavno zahtijeva da se svi koji govore o »islamu« sjete onoga što svaki student književnosti zna već na početku studija: da pisanje ili čitanje tekstova o ljudskoj stvarnosti uvodi u igru puno čimbenika koji se mogu protumačiti (ili braniti) oznakama kao što je. put su pripremile i samu akciju omogućile riječi i kretanja sile koju su te riječi nagovijestile. U Evropi se. Prošle američke akcije pokazivale su im neprestano miješanje u njihove živote i stoga su. na primjer. U to isto vrijeme gotovo da i nema stručnjaka za »islam« koji nije bio savjetnik ili čak zaposlenik vlade. Pa ipak. . ali gotovo nijedan čovjek koji piše o islamu. Upravo suprotno. »objektivno«. plodovima orijentalističkog učenja i vrijednosti »objektivnog« stručnog znanja. kao muslimani koji su (kako su se osjećali) bili zatvorenici u vlastitoj zemlji.to. orijentaliste tradicionalno povezivalo s kolonijalnim uredima: ono što smo tek počeli učiti o rasponu bliske suradnje znanosti i izravnog vojnog kolonijalnog osvajanja (kao u slučaju priznatog nizozemskog orijentalista C. te da su pokazatelj kojem interesu se služi. otvaranje stanovitih retoričkih prostora i zatvaranje drugih: sve to čini »svjetsku politiku« prema kojoj svaka strana postavlja situacije. barem što se tiče rasprava o islamu. Iako je ta akcija dokazala njihovo stajalište. uzeli američke zarobljenike i držali ih kao taoce na teritoriju SAD-a -u veleposlanstvu u Teheranu. ne priznaje činjenicu onoga što govori. Pa ipak. kritizirati zloporabe islama na Zapadu ni na koji način ne znači opraštati zloporabe u islamskim društvima. Pa ipak. kad su Iranci zauzeli veleposlanstvo SAD-a u Teheranu. režimi koje nije izabrao narod i koji su često režimi manjina ili lažno zakoniti ili se sofistički objašnjavaju s upućivanjem na islam koji je doktrinski nevin po tom pitanju kao i bilo koja druga velika univerzalna religija. u sadašnjoj stvarnosti istina o takvim stvarima kao što je »islam« relativna je za onoga tko je stvara. Dijalektika između toga dvoga (uzimajući u obzir da je za većinu islamskog svijeta Zapad.

Pa ipak. doslovno je održavala autora ove knjige na životu tijekom njezina pisanja. Upravo suprotno.8 Mislim da je samo mali dio toga u interesu istine. naravno ni na koji način nije odgovoran za pogreške koje su ostale. kad muslimanske zemlje doniraju novac američkim sveučilištima za arapske ili islamske studije.Zato se trudim identificirati situaciju iz koje nastaju izjave i istaknuti zašto je važno izdvojiti različite grupe društava koje se zanimaju za XLV »islam«. takvih pritužaba nema. Ovu knjigu pišem upravo s tim ciljem. Posebnu zahvalnost dugujem svom dragom drugu Eqbalu Ahmadu čije su enciklopedijsko znanje i neprestana briga održali mnoge od nas tijekom teških i zbunjujućih vremena. ali kad Japan ili Njemačka doniraju novac. često mislim da pokušaj razumijevanja što to potiče ljude i društva više odmaže nego što pomaže. stvaraju njegove povijesti i društva. od kuhanja novog hladnog rata. Također bih htio zahvaliti i Andréu Schiffrinu. New York POSTSCRIPTUM Pedeset dvoje Amerikanaca zatočenih u veleposlanstvu SAD-a u Teheranu 20. Ali doista vjerujem da postoji kritična svijest. Za Zapad. govore njegove jezike. to se općenito pozdravlja i smatra korisnim. kojoj je ova knjiga posvećena. Dijelovi prvog i drugog poglavlja izašli su u The Nation i Columbia Journalism Review. kako su to zvali. Umjesto toga daju se izjave i ciljevi koje nam serviraju zakrabuljene u znanstvenu stručnost. Na njenoj ljubavi. Drago mi je što mogu reći da mi je bio od velike pomoći. To je početak humanističkog znanja i opće odgovornosti da se to znanje širi i dalje. preko poticanja rasne antipatije. a sigurno je jedino to da se istina ovih manipulativnih ciljeva uvijek poriče. E. nakon 444 dana zatočeništva konačno je napustilo Iran. Korištenjem vještina kritičnog čitanja da bi se pronašao smisao u besmislicama i postavljanjem pravih pitanja i očekivanjem relevantnih odgovora svatko može učiti o »islamu« ili svijetu islama i muškarcima. A što se tiče pritisaka koje korporacije vrše na sveučilišta. korporacije. vlada). mobilizacije za mogući napad.9 Da ne bi ispalo da sam se previše približio definiciji cinika Oscara Wildea (zna cijenu svega. a stoga i politiku. a vrijednost ničega) konačno bih trebao reći da ipak vidim potrebu za informiranim stručnim mišljenjem. James Peck pročitao je rukopis u ranijoj verziji i dao mi odlične detaljne prijedloge za reviziju. Smiješna posljedica jest da. udišu njegov zrak. mediji. Paul Lipari priredio XLVI je rukopis u konačnom obliku svojom uobičajenom vještinom i učinkovitošću u pisanju. »Povratak talaca«. Jeanne Morton iz Pantheon Books bila je urednica-redaktorica teksta i njoj također zahvaljujem. Tijekom sakupljanja materijala za pojedine dijelove ove knjige vješto su mi pomogli Douglas Baldwin i Phillip Shehadé. kao i građani sposobni i voljni da je koriste kako bi nadišli interese stručnjaka i njihove idéees reçues. Posebno sam zahvalan Robertu Manoffu koji je tijekom svog rada kao urednik Columbia Journalism Reviewa napravio od toga uzbudljivu publikaciju. pritjecanje moći koja se slijeva u »islam« značajno je koliko zbog sastavnih grupa (akademski krugovi. a posebice za SAD. kulturama koje žive unutar njega. ženama. Nekoliko dana kasnije stigli su u SAD gdje ih je dočekala iskrena sreća njihovih sunarodnjaka što ih vide.WS. Mariam Said. Albertu Saidu sam zahvalan za njegovu velikodušnu pomoć. Rezultat je snažno pojednostavnjivanje »islama« da bi se postigli brojni manipulativni ciljevi. Rujan 1980. iako. . društvu i podršci najiskrenije hvala. prema vanjskom svijetu koje manje sile nemaju i da postoji nada za poboljšanje nesretne situacije u kakvoj smo trenutno. ne vjerujem tako jako i čvrsto u pojam »islam« kao što mnogi stručnjaci. siječnja 1981. tvorci politike i intelektualci vjeruju. do neprestanog omalovažavanja muslimana i Arapa. da je vjerojatno da SAD kao velika sila ima stavove. diže se velika vika oko stranog uplitanja u američka sveučilišta. toliko i zbog relativne odsutnosti neslaganja s ortodoksnim mišljenjem koje su te grupe stvorile.

čak ni njih pedeset i dvoje nije otišlo toliko daleko da kažu da su ih mučili ili sistematski tukli.. mučno i očajnički dugo trajalo) do nevjerojatnih generalizacija o Iranu i islamu. kad je zadnji tjedan u siječnju održan sastanak islamskih zemalja u Taifu. Emitirano je niz nametljivih i plačljivih sati na televiziji uživo koji su izvještavali o prebacivanju »povratnika« u Alžir. takvo što se činilo vjerojatnim budući da je samo nekoliko kolumnista i novinara (i nijedna javna službena osoba) bilo zainteresirano ponovno procijeniti dugu američku povijest intervencija u Iranu i drugim dijelovima islamskog svijeta. Još jednom.[i kao prikrivena misao] budućnost odnosa SAD-a i Irana«. američki mediji gotovo su ga zanemarili. Ideje o odmazdi i glasne izjave američke sile pratile su priče o kušnjama talaca i njihovom trijumfalnom povratku. Washington i na kraju u različite rodne gradove. pa West Point. siječnja) na kojoj Elizabeth Swift prilično eksplicitno kaže da je Newsweek lagao o onome što je rekla. da će Kongres provesti saslušanje kako bi se raspravili »uvjeti sporazuma o puštanju talaca . Nema sumnje da studenti u veleposlanstvu nisu bili nježni prema svojim zatvorenicima..postupanje prema taocima . Pa ipak. New Republic je 31. Londonski Sunday Times izvijestio je 26. To. zemlje »koja ima praksu pružati utočište teroristima i prati otkupninu koju nose sa sobom«. kao i korištenje Alžira kao posrednika. To se pojavljuje u prijepisu konferencije za novinare održane u West Pointu (vidi New York Times. Rasprava o budućnosti određena je time što je Reaganova vlada objavila rat terorizmu. siječnja da je predsjednik Carter prije nego što je otišao iz ureda navodno savjetovao State Departmentu da »svu pažnju usmjeri na stvaranje vala zamjeranja Irancima«. siječnja napisao »neka bude bijesa i gnušanja u tim prvim satima puštanja na slobodu«. nije bilo pažljivijeg istraživanja što je značila ta iranska trauma. bio je novi prioritet politike SAD-a koja je išla čak toliko daleko da podržava »umjereno represivne režime« u slučaju da su saveznici SAD-a... drugim riječima. Da bi se održao taj uski raspon problema o kojima su pisali mediji tijekom krize (s nekoliko izuzetaka). 28. Ali je li Iran bio – i da li je – razuman?« Nema sumnje da je. zatim Njemačku. 28. predvidljivo napao »otkupninu« i Carterovu vladu što je popustila teroristima. New York Times je u svom uvodnom članku 22.. Iran je bio XLVIII izoliran i ranjiv. Suprotno tome. Potom je osudio čitav »pravno sporni prijedlog« bavljenja iranskim zahtjevima. do slavljenja američkog heroizma i iranskog divljaštva. iskrcati vojnike ili baciti nekoliko bombi moglo bi uplašiti razumne neprijatelje. nakon što su malo razmislili. Stuart izvijestio je u Christian Science Monitoru od 29. nova vlada odredila je ton i granice tih rasprava. Većina novina i tjednika objavljivala je priloge o povratku u rasponu od učenih analiza o tome kako je postignut konačni sporazum između Irana i SAD-a i što je on uključivao. Peter C. Žrtve su izravno pretvorene u heroje (što je razumljivo uzrujalo ratne veterane i bivše ratne zarobljenike) i simbole slobode. što ona govori o budućnosti i što se može iz nje naučiti. Sukladno tome. kako je napisao Red Halliday u Los Angeles Timesu 25. Što se tiče ozbiljnih rasprava o prošlosti i budućnosti koje bi se dizale iznad razina žutih traka koje su označavale simboliku iranskog zatočeništva. bilo puno toga prema čemu smo mogli biti kritični u pitanju Irana. a ne ljudska prava. politička dinamika složenog povijesnog iskustva jednostavno je . Bila to istina ili ne. siječnja XLVII 1981. koji su bili nadopunjivani osobnim pričama talaca na kušnji (koje su poduzetni novinari često ukrašavali) i onime što se činilo zabrinjavajuće velikim brojem psihijatara voljnih da objasne kroz što taoci stvarno prolaze. a zatim. siječnja izašli su sa slijedećim pitanjima: »Što je trebalo učiniti? Granatirati luke. Povratak talaca je u medijima i kulturi uopće potaknuo upravo ovaj skok od određenog iskustva (koje je bilo neugodno. Bilo je puno govora o stacioniranju snaga na Srednji istok. Međunarodno. siječnja 1981. a njihovi otimači u bića sličnija životinjama nego ljudima. siječnja. Analiza prošlosti koncentrirala se na pitanje jesu li SAD trebale pristati (i trebaju li se držati) sporazuma koji su dogovorili s Iranom.sigurnost veleposlanstva . u kojem su se vjera i neprestana revolucionarna previranja pokazala nedovoljnima da osiguraju suvremenu državu koja bi donosila takvu vrstu svakodnevnih odluka koje bi koristile sveukupnom stanovništvu..pretvorio se u tjedan dana razvučeni medijski događaj. da su izmislili priču o mučenju (koju su mediji još dodatno napuhali) i da ta priča nema nikakve veze s činjenicama.

SAD ne mogu »dopustiti« niti promjene u unutrašnjem uređenju ondje. Koristit će posebno Amerikancima. napisavši da se »američka televizija (s rijetkim izuzecima) prema krizi u Iranu odnosi kao prema cirkusantskom prikazivanju nakaza ili sapunici«. Pa ipak. D. a zatim se brzo prebacio na poželjniju temu o iranskoj brutalnosti i američkoj nevinosti. Hoće li »islam« biti sveden na ulogu terorističkih isporučitelja nafte? Trebaju li se novine i istraživanja usredotočiti na pitanje »tko je izgubio Iran« ili bi bilo više koristi od rasprava i promišljanja o temama koje potiču zajedništvo u svijetu i razvoj mirovnih procesa? Nagovještaje da mediji mogu odgovorno koristiti svoje neograničene mogućnosti informiranja javnosti mogli smo primijetiti u trosatnoj L . Bruce Lingen. New Republic je 31. njegov kolega istomišljenik Richard Pipes sa sveučilišta Harvard predlaže da nova vlada prekategorizira svijet u dva jednostavna tabora: prokomunistički orijentirane nacije i antikomunistički orijentirane nacije. H. ali uspio je doći do jednog vrlo jasnog zaključka: »Stvarnosti pluralističkog svijeta neće se promijeniti i nova vlada bit će ograničena praktičnim ograničenjima sile u kasnom dvadesetom stoljeću«. Istog dana u Globeu Steven Erlanger hvali Cartera što je smirio krizu i na taj način uspio smiriti raspravu unijevši u nju »manje strasti. Neprijatelj je bilo tko tko zatraži od Zapada da uzme u obzir prošlost. Na istoj stranici Posta Billu Greenu »iranska bestidnost« postavlja mogućnost da je »sloboda tiska«. ova u biti militantna izjava uzdignuta je na razinu kvazi-službene američke ideologije. siječnja.) Robert W. Uistinu. za Perzijski zaljev i centralnu Ameriku predlaže politiku otvorenih intervencija budući da. siječnja uvjeravala da je priča s Iranom bila jedan dio »Fight Decade 1« [Desetljeće rata 1]. Nijedan stručnjak. ne toliko zbog krivice koliko zbog samosvijesti: takve ljude se ignorira. Pa ipak. zima 1980. što znači da se prema Iranu najbolje odnositi kao prema devijaciji u procesu ponovnog izgrađivanja američke moći i borbe protiv komunizma. siječnja. rat terorista protiv civilizacije. važnijih pitanja«. siječnja priznao da je »interesima SAD-a nanesena šteta američkom opsesijom talačkom krizom na štetu drugih. bilo je nekoliko novinara koji su doista razmišljali o tome što se dogodilo.-81. da razmišljaju o odnosima koji se mijenjaju u svijetu politike. Osoba iz publike izjavila je da je »vrhunac licemjerstva da vlada SAD-a priča o mučenju« kad su SAD pomagale u osakaćivanju Iranaca tijekom Pahlavijeve vladavine. medijska ličnost ili službenik vlade nisu se pitali što bi bilo da je samo mali dio vremena utrošenog na izoliranje. Shodno tome. Ovu nevjerojatnu kombinaciju samopouzdanja i nesigurnosti Green donekle smiruje kad malo kasnije pita je li »nama« tisak pomogao da razumijemo »iransku revoluciju«. a više razuma«. Čini se da povratak hladnog rata na jednoj razini povlači sa sobom novu asertivnost. kako je to rekao Bob Ingle u Atlanta Constitution 23. chargé d'affaires u teheranskom veleposlanstvu i diplomat SAD-a u Iranu dvaput je izjavio da nije čuo pitanje. Zar ideja korištenja golemog aparata za prikupljanje obavijesti u svrhu informiranja opravdano uznemirene javnosti o onome što se stvarno događa u Iranu nije imala granica? Zar su alternative morale biti ograničene na buđenje domoljubnih osjećaja ili potpaljivanje masovnog bijesa protiv ludih Iranaca? Ovo nisu beskorisna pitanja sada kad je ova žalosno pretjerana epizoda gotova. Tucker tvrdi da svjedočimo novom neslaganju između zagovornika »Amerike koja ponovno ustaje« i zagovornika »izolacionizma«. a i općenito Zapadnjacima. pitanje na koje je odgovor lako dao Martin Kondracke u Wall Street Journalu 29. te da također ohrabruje renesansu samozavaravanja. S. Vratili smo se na staru osnovu.izbrisana u korist nevjerojatne amnezije. Simboličan je primjer za to slučaj s konferencije za novinare u West Pointu. kako kaže. Clarie Sterling je u Washington Postu od 23. a koje nedopustive promjene. niti širenje sovjetskog utjecaja. možda »pretvorena u oružje naciljano ravno u srca američkog domoljublja i samo-procjene«. Iranci su svedeni na »poremećene fundamentaliste«. U »The XLIX Purposes of American Power« [Ciljevi američke moći] (Foreign Affairs. dramatiziranje i izvještavanje o nelegalnoj okupaciji veleposlanstva i povratku talaca utrošen na razotkrivanje ugnjetavanja i brutalnosti za vrijeme vladavine bivšeg šaha. Greenway je u Boston Globeu 21. siječnja cenzurirao »uvijek kompromisu sklon Globe«. koja prezentira vijesti o Iranu. U oba slučaja je na SAD-u da odluči koje su to dopustive.

* Čini se. Nijedna strana ne smije nametati jednu stvarnost toliko snažno da zanemaruje drugu. ABC. i b) da što se »njih« tiče »mi« jesmo to što jesmo plus ono što su iskusili i upoznali od nas. T o nije stvar nedužnosti ili krivnje. dok »Ameriku« štiti od pomnog ispitivanja i analize. svatko kome se Amerika ne sviđa i tko drži Amerikance zatočene opasan je i bolestan. kolovoza 1979. Tekst više nalikuje ideološkoj izjavi s namjerom. nečovječan i bez dostojanstva. »The Secret Negotiations«. Sve veze između nacija i naroda uključuju dvije strane. Čak i ako smo u potpunosti protiv LI uzimanja talaca. niti patriotizma ili izdaje. usprkos dogovoru postignutom s Panamcima da uhapse bivšeg šaha. naravno. Došao je u Washington jer je. davna su prošlost. New York. Nisu ih povrijedili.. Rekao sam mu. To vam je. naravno. Objavljen je u New York Timesu na stranici na kojoj se objavljuju komentari kolumnista 27. Sada je važno samo to da su Iranci teroristi i da su možda oduvijek bili potencijalno teroristički narod. siječnja 1981. iz ovoga što se čini službenom nacionalnom tendencijom da bude zaboravna u određenim situacijama može se naučiti uznemirujuća lekcija. povijest se jednostrano eliminira: »učinci iranske revolucije« odbacuju se na račun »relativno konstantnih. Prvo.. svrgnuti vladar iznenada otišao za Egipat. Jedan takav trenutak je kad Christian Bourguet opisuje svoj sastanak s Jimmyjem Carterom krajem ožujka 1980. za razliku od Francuza. usprkos nastojanju autora da bude objektivan i pokaže stručno poznavanje te kulture. Bourguet. a da je druga strana ontološki kriva. a možda samo kao ironična bilješka nedavno završenoj krizi. [Tajni pregovori] emitiranoj 22. Za njega su Amerikanci po definiciji nevini i izvan povijesti: iranske pritužbe protiv SAD-a.posebnoj emisiji ABC-a. a koji kazuje nešto malo više od onih trenutaka kad su se nesvjesno i duboko usađeni stavovi odjednom razjasnili. Nisu im naudili. ali moramo priznati barem a) da »oni« postoje. po mom mišljenju. reći će jednom drugom prilikom. Morate shvatiti da je taj čin simboličan i da o njemu treba razmišljati na simboličnoj razini. da »Perziju« pretvori u bezvremensku. I tako su se vratili odakle su krenuli: BOURGUET: U danom trenutku [Carter] je govorio o taocima. Čak i ako nitko od njih osobno nije počinio sam čin. u Bijeloj kući. Tako svaka izjava o »Perziji« dodaje štetni dokaz njenom profilu. nego da je. jasno mi je da vi kažete da su nevini.kulturnih i psiholoških kvaliteta« koje se provlače kroz »perzijsku psihu«. Pa ipak. i 28.. Nisu ih pokušali ubiti.. međutim. nerazborit. Odatle * prijepis osigurala Veronica Pollard. Pogledajmo sada još jednu korisnu stavku koju su nam prezentirali mediji. dokument koji u potpunosti odgovara Carterovom stavu u razgovoru s Bourguetom. Carterova nesposobnost da poveže to što neki stranci misle o američkoj dugoročnoj podršci lokalnim diktatorima s tim što se događa Amerikancima nelegalno držanim u zatočeništvu u veleposlanstvu u Teheranu nevjerojatno je karakteristična. imao vlastito motrište. ako osjećamo isključivo pozitivne osjećaje vezane uz njihov povratak. gospodine predsjedniče. djelovao je kao posrednik između SAD-a i Irana. . »Nama« nitko i ništa ne nameće da nam se »oni« moraju sviđati ili da ih moramo »odobravati«. francuski odvjetnik povezan s Irancima. Laingenova poruka nije znanstveni iskaz o »perzijskoj psihi« o kojoj govori. siječnja 1981. tajni telegram koji je Bruce Laingen poslao iz Teherana predsjedniku vlade Vanceu 13. jasno. Osim ako. Ali vjerujem da i vi shvaćate da za Irance nisu nevini. Uistinu. razotkrivajući različite metode koje su se koristile za oslobađanje talaca. Morate shvatiti da oni ne djeluju protiv njih osobno. vi shvaćate da su to Amerikanci. možda da bi pomogao naciji da uvidi kakvi su Iranci stvarno. u kojoj je. mi kao Amerikanci vjerujemo da smo nevini. da Carter okupaciju veleposlanstva nije smatrao simboličnom. da. Nevini su. govoreći. akutno poremećenu bit ističući na taj način superiornu moralnost i nacionalni zdrav razum američke strane u pregovorima. pokazana impresivna količina materijala za koji se nije znalo da postoji.. Ovo samozavaravanje postiže se retorički na dva načina koja vrijedi pobliže pogledati. nisu nevini zato što su diplomati koji predstavljaju zemlju koja je počinila puno toga u Iranu.

neimenovanog autora koji stoji iza ove poruke. same islamske . nego da SAD imaju pravo raditi što ih volja bez irelevantnih pritužaba ili reakcija s iranske strane. T o je prejednostavno. Mi možemo biti racionalni. bez obzira što se dogodilo. postoji određeno »perzijsko nastojanje« da se opiru »samom konceptu racionalnog (sa zapadnjačkog stajališta) procesa pregovaranja«. Neznanstvena verzija ove operacije od Talijana čini digiće. Pakosna stvarnost? Kafka. kaže. »perzijski« karakter naroda oslikava se referencom na zamišljeni (čitaj paranoični) osjećaj stvarnosti koji imaju Iranci. Ona pokazuje.suvremeni Iran postaje bezvremenska Perzija. za njih riječi i stvarnost nisu povezani. malo bi ljudi opisalo Zapad koristeći se samo riječima fundametalističkog propovjednika Christophera Lascha o narcizmu. što su strašno egoistični. isto kao što ne bismo trebali dopustiti (ali to dopuštamo) ismijavanje iranskih opisa Amerike kao Sotone. Laingenova poruka funkcionalni je ekvivalent upravo takvog opisa. svemogući islamski Bog omogućuje im da shvate žrtve. bitno u vezi s Iranom jest konstantna »perzijska psiha« koja nadjačava sve druge stvarnosti. Većina ljudi koja je pročitala Laingenoyu poruku složit će se. Perzijanci ne mogu. kako to oni vide. od Afroamerikanaca crnčuge i tako dalje. ne pomažu pri usmjeravanju akcija Zapada prema tom području. Perziju. Tko drugi osim »Amerikanca« niječe povijest i stvarnost jednoglasno tvrdeći da one »Perzijancu« ne znače ništa? A sad zaigrajmo slijedeću igricu: pronađite vodeći judeo-kršćanski kulturni i socijalni ekvivalent za osobine koje Laingen pripisuje »Perzijancu«o Strašni egoizam? Rousseau. Nedostatak razboritosti? Beckett. To ne znači da SAD nisu učinile ništa. tog kvazi-izmišljenog. što se toga tiče. ni sposobnost da vjeruje. po Laingenovom LII mišljenju. Laingenov »Perzijanac« nepouzdani je pregovarač koji nema ni osjećaj za »drugu stranu«. Nepovezanost riječi i stvarnosti? Austin i Searle. takvo pojednostavljivanje služi svrsi kao što je služilo svrsi kad je Martin Peretz u New Republic objavio stranicu manifesta rasističke proze pod nazivom » The Turk« [Turčin] (7. Zaključno. prerasistički. niti ne poučavaju ičemu o islamu i Iranu. SAD učinile Iranu. na primjer. Platonovim Cratylusom. preideološki. Laingen tvrdi da. Nije čak ni učinkovita kao dio psihičkog rata budući da više otkriva autorovu slabost nego protivnikovu. Laingen niti vjeruje u iransko iskustvo stvarne izdaje i patnje. Zašto? Zato. (Kako je samo osvježavajuće iskren ulični borac u usporedbi s pristojnim diplomatom!) Drugo. prema pet lekcija koje izdvaja iz svoje analize. za ovog neprijatelja. niti im daje pravo da su došli do svog mišljenja o SAD-u na temelju onoga što su. Stvarnost je za njih pakosna. a u najgorem slučaju grubim ali ne posebno štetnim napadom. uzimajući u obzir postojeće tenzije između SAD-a i Irana nakon revolucije. Čovjek se zapita kako bi Peretz reagirao da se stranica proze iz sedamnaestog stoljeća o »Židovu« danas proglasi vodičem za razumijevanje »židovskog« ponašanja. kao što ću objasniti. ni dovoljno karaktera da ispoštuje svoja obećanja. pokojim reklamnim jingleom i (u slučaju nesposobnosti Zapada da vjeruje u stabilnu ili dobronamjernu stvarnost) Ovidijevim Metamorfozama u kombinaciji s odabranim stihovima Levitskog zakonika. ni dobru volju. veljače 1981. Bazarski mentalitet? Njujorško tržište dionica. U današnje vrijeme ne dopuštamo da se u javnim raspravama tako odnosi prema Afroamerikancima ili Židovima. Pa ipak. Pitanje je čemu točno takvi dokumenti kao što je Laingenov ili Pereztov služe ako. jamačno kao i on sam. Gdje je njegova sposobnost za razumijevanje iranskog stajališta ili. niti. da se druge narode i društva ne smije svoditi na takvu jednostavnu i stereotipnu bit. U nekom drugom kontekstu ona bi se u najboljem slučaju činila karikaturom. Jedino što je. a zatim ustvrdio da nam ona govori kako se muslimani ponašaju. Elegancija u ovom skromnom prijedlogu jest da se doslovno sve što se imputira Perzijancu ili muslimanu bez bilo kakvog dokaza može primijeniti na »Amerikanca«. da je autor izuzetno nervozan što se tiče njegovog kolege na drugoj strani i da druge ljude ne može vidjeti drugačije osim kao vlastitu predodžbu u ogledalu. »Bazarski mentalitet« potiče trenutačnu prednost nad dugoročnom dobiti.) koju je u sedamnaestom stoljeću napisao jedan Englez i nazvao je »klasikom« za studente kulture Srednjeg istoka. Svemogući Bog? Stari LIII i Novi zavjet. Međutim. od Židova čifute.

New York LV . Na što se oslanja? Na šačicu doslovno shvaćenih orijentalističkih klišeja iz Layallova opisa istočnjačkog načina razmišljanja ili Lord Cromerova izvještaja o postupanju sa stanovnicima Egipta. ako već ne lakši. » Turčin«. Ipak. Američki čovjek na mjestu događaja savjetuje Washington. čak i ako događaji iz 1953. E. Ali složimo se s tim da u pitanju nije pravednost nego točnost. neke su opasnosti i neizvjesnosti slične. Kao primjer kako bismo se mogli suočiti sa svijetom. A ako se u tom procesu konačno uspijemo riješiti i preostale mržnje i uvredljivih generaliziranja poput oznaka »musliman«. nazadujući kaos. neinteligentne sile i bez sumnje malo pridonosi razumijevanju drugih društava. a zajedno s njima i dobar dio orijentalističkog establišmenta. Ako. godine na temelju toga što Iran nije na vrijeme platio kamate. »Arapin« ili »Zapadnjak«. opovrgava ideju da »iransko ponašanje ima posljedica u američkoj percepciji Irana«. studenog 1979. a zauzimanje veleposlanstva pokazalo se pokazateljem sveukupnog zapadanja Irana u neproduktivni. poput Perzijanaca. ako ona isto tako ne ukazuje da je takva izvrtanja bolje zauvijek odbaciti. ciljevi od sukoba i pojednostavljenog neprijateljstva. Međutim. godine.revolucije za koju bi se moglo pretpostaviti da je izravan rezultat netolerantne perzijske tiranije i potrebe da se ona zbaci? A što se tiče dobre volje i vjere u racionalnost pregovaranja. Načini i brzina kojom se ona događa različiti su. bile spremne otkazati Iranu zajmove ugovorene 1977. »islam« i »Zapad« mogu pretvoriti analizu u jednostranu polemiku. »islam« i »Zapad« (ili »Amerika«) daju više povoda nego uvida. »Perzijanac«. ona ne budi pouzdanje. S.W. Činjenica jest da je u tijeku promjena koliko u »islamu« toliko i na »Zapadu«. i 26. 9. niti iranskom svijetu. stvorili stvarnost koja ne odgovara niti našem. da je vidio dokaz da je Iran platio kamate i to prije vremena. razumijevanje koje proizlazi iz gledanja na onog Drugog sa suosjećanjem. bez sumnje su u ovom trenutku bolji. U borbi za izborna mjesta. veljače 1981. prema Laingenu. I tada je bila pokrenuta akcija raznih američkih banaka (neobično suglasnih u pitanju oblikovanja pravila tako da ona odgovaraju šahu) koje su 1979. Le Mondeov izvjestitelj Eric Rouleau izvijestio je 25. On i jest suparnik i to nesiguran: Laingen to jasno kaže. međutim. Poštovanje konkretnih pojedinosti ljudskog iskustva. Kao jednake i suprotne reakcije na dezorijentaciju novih stvarnosti. Nije ni čudo što onda »Perzijanac« pretpostavlja da je njegov kolega na drugoj strani suparnik. Sigurno je da su Iran i SAD iskusile neugodnost. nema potrebe da samozadovoljno sakupljamo nedostatnu mudrost iz nedavne povijesti. iskustvo u maštu. znanje koje je rezultat moralne i intelektualne iskrenosti. Ibrahim Yazdi. koji je američki donositelj odluka bio spreman unaprijed prihvatiti mogućnost da američko ponašanje ima posljedica u iranskoj percepciji SAD-a? Zašto je onda šah primljen u zemlju? Ili i mi. imamo »averziju prihvatiti odgovornost za tuđe postupke«? LIV Laingenova poruka je rezultat neobaviještene. tada Amerikance čeka puno više međunarodnih problema. puno toga se može reći o pokušaju oružanog udara na revoluciju koji je izravno ohrabrio general SAD-a Huyser krajem siječnja 1979. tim bolje. tadašnji ministar vanjskih poslova Irana. Kakve koristi onda od nje? Ona nam govori da su predstavnici SAD-a. nisu spomenuti.

one su povezane na načine koji otkrivaju isto toliko o Zapadu i SAD-u koliko i. ali nam je zlokobno rečeno da »ti ljudi« kontroliraju američke izvore nafte. potaknuo predsjednika da »snažnim koracima mobiliziramo naciju oko stvarne krize i jasnog neprijatelja – OPEC-a«.Prvo poglavlje ISLAM KAO VIJEST Islam i zapad Consolidated Edison iz New Yorka (Con ED) napravio je šokantnu televizijsku reklamu koja se počela emitirati u ljeto 1980. Postoji. Gadafija. a posebice u SAD-u. Islam je uvijek smatran nečim što pripada Istoku. dalekima i stoga ne kao o stalnoj brizi. na manje konkretan i zanimljiv način. Dvije stvari u vezi reklame Con Eda. svijet islama je po samoj svojoj blizini prizivao sjećanja na prodiranje u Evropu i svoju latentnu moć da bi opetovano uznemirivao Zapad. Kadrovi različitih članova OPEC-a (Yamanija. O drugim velikim. Zanimljivo je da je čak i u vrijeme kad je Istok bio jednoglasno smatran inferiornim dijelom svijeta. Ozbiljni glas u pozadini nije upućivao na to tko su zapravo »ti ljudi« niti odakle su. sladostrasnik.11 Nije bilo važno što muslimani smatraju Muhameda božjim poslanikom. čvrsto povezanom stvari. licemjer. islam na Zapadu općenito. uzete zajedno. Stvarni događaji u stvarnom svijetu učinili su od islama znatnu političku silu. manje poznatih arapskih osoba odjevenih u njihovu tradicionalnu odjeću) izmjenjivali su se s reklamnim fotosima kao i kadrovima drugih ljudi povezanih s naftom i islamom: Homeinijem. uvijek imao i veću veličinu i veći potencijal za moć (obično destruktivnu) od Zapada. učinilo da će svijet islama . a njegova specifična sudbina unutar opće strukture orijentalizma bila je da ga se prvenstveno smatra jedinstvenom. uništavale njene isturene položaje. prorokom. Ovo mišljenje o Muhamedu nije izričito doktrinsko. Opći temelj orijentalističke misli imaginarni je. što se Zapada tiče. zamjeranja i straha. a zvan još i Zapadni svijet ili Zapad. nego i zakašnjeli izazov kršćanstvu. naravno. a opet drastično polarizirani geografski opis podjele svijeta na dva nejednaka dijela: na veći. »onaj drugačiji«.10 Takve podjele se uvijek javljaju kad jedno društvo ili kultura razmišlja o drugoj. a posebice SAD-u. Druga je korištenje te slike na Zapadu. a ne Bogom. Bilo je dovoljno da se »ti muškarci« pojave kao što su se pojavili u novinama i na televiziji i da američki gledatelj osjeti mješavinu bijesa. Čak kad je svijet islama ušao u razdoblje svog pada. vražji posrednik. Bilo je to kao da se mlađa. poznat kao »naš« svijet. Jedino se za islam činilo kao da se nikad nije u potpunosti pokorio Zapadu. drukčijoj od nje. neustrašivom ratničkom vjerom i namjerila na uništenje kršćanstva. stoljeća. strah od »muslimanstva« je ostao. Ali razmislimo prvo malo o povijesti odnosa između islama i kršćanskog Zapada prije nego što krenemo ispitivati trenutnu fazu tog odnosa. Barem od kraja osamnaestog stoljeća pa do naših dana suvremenom zapadnjačkom reakcijom na islam dominirala je radikalno pojednosta2 vljena vrsta razmišljanja koju se još uvijek može nazvati orijentalizmom. ostavljajući nam da osjetimo da je ta muška kasta negativaca dovela Amerikance u ruke neobuzdanog sadizma. kolonizirale njena područja. Tijekom srednjeg vijeka i ranog razdoblja renesanse u Evropi se za islam vjerovalo da je demonska vjera odmetnuća. sijač nesuglasica. bogohulništva i mračnjaštva. istočnim civilizacijama (između ostalih Indiji i Kini) moglo se razmišljati kao poraženima. savjetnik za unutrašnju politiku Carterove vlade a donedavno stariji dužnosnik Clintonove vlade. Bliže Evropi nego bilo koja druga nekršćanska vjera. Kao što ćemo vidjeti. ojačala jednostavnom. isto kao što je godinu dana ranije Stuart Eizenstat. Stotinama godina velike islamske vojske i mornarice prijetile su Evropi. Hafez al-Assadom. naravno puno vjerskih. ali svi oni proizlaze iz osjećaja da. oblikuju temu ove knjige. o samom islamu. a Evropa u razdoblje uspona. a potom da ga se promatra s posebnim neprijateljstvom i strahom.. I upravo je tu mješavinu osjećaja Con Ed poticao i iskorištavao radi unutrašnjih komercijalnih razloga. Nitko od njih nije spomenut po imenu. kako bi istaknuo alternativne izvore energije za Amerikance. islam predstavlja ne samo strašnog suparnika. psiholoških i političkih razloga za to. Kršćanima je bilo važno to što je Muhamed lažni prorok. A kad se. nakon dramatičnog porasta cijene nafte ranih 70-ih godina 20. po imenu Istok i na drugi. opremila se učenjem starih Grka. Arafatom. Prva je. muževnija i energičnija inačica kršćanstva pojavila na Istoku.

veleposlanstvo SAD-a u Teheranu okupirala je 4. ponekad čak i gnušanjem. Robin Wright. u zadnje vrijeme. Bilo je dovoljno upotrijebiti riječ »islam« da se podrazumijeva sve ono što »nas« zabrinjava na svjetskoj razini. od terorizma i anti-zapadnjaštva do »jedine velike monoteističke nacije koja nudi niz pravila za vođenje društva kao i niz duhovnih nazora«. Završetkom hladnog rata »islam« je počeo predstavljati vodećeg »stranog vraga« za SAD. kao i glasna rasprava koja osporava Homeinijevu legalnost. Upitate li ljude da navedu jednog suvremenog islamskog pisca. tako naočigled nesposobni da zaustave odvijanje jednog dramatičnog događaja za drugim i ni u jednom trenutku nisu mogli izbaciti Iran iz glave. Iran se smatra terorističkom zemljom jer podržava skupine kao što su Hezbolah na jugu Libanona (organizacija osnovana nakon izraelske invazije Libanona kako bi se borila protiv izraelske okupacije dijela južnog Libanona). Nekoliko naroda tako dalekih i različitih od američkog toliko je snažno zateklo Amerikance. svoju vrijednost u američkim globalnim kalkulacijama tijekom godine revolucionarnog ustanka koji je izgledao neusporediv s bilo čime od Oktobarske revolucije 1917. Iran je bio vodeći isporučitelj nafte tijekom nestašice energije. Zbog tog je okvira bilo vrlo teško postići razumijevanje islama. televizijske serije. u kulturi općenito ili raspravi o ne-zapadnjacima bilo je malo mjesta na kojima se moglo govorili ili razmišljati. budući da se ta zemlja svojom drskom nametljivošću na toliko razina ogriješila o njihove živote. a nekoliko mjeseci kasnije odlučili su ih pustiti. Zaokupljenost Iranom nastavila se i 90-ih. listopada 1979. Nalazi se u dijelu svijeta koji se obično smatra hirovitim i strateški važnim.. glavni stručnjak Los Angeles Timesa za islam. terorista i. ali jedina slika u članku od pet stupaca bila je slika Ajatolaha Homeinija. izgledalo je kao da čitav Zapad drhti od straha. filmove i animirane filmove – ikonografija islama bila je uvijek jednaka. Iran došao na pozornicu uzrokujući kod Amerikanaca sve veći strah i strast. A sudeći po različitim iscrpnim medijskim istraživanjima i intervjuima o revoluciji u Iranu u proljeće 1979. posebice u Zaljevu. svoju vojsku. Slika i prisustvo Ajatolaha Homeinija ušlo je medije koji nisu od njega uspjeli napraviti bog zna što osim prikazati ga kao okorjelog. Wright nije spomenuo u članku da se i u Iranu vode velike rasprave o tim pravilima pa čak i o »islamu«. krvožedne rulje. Pogledamo li aktualnu hvaljenu fikciju poput V. Novi poredak koji se nazivao islamskim i činio popularnim i anti-imperijalističkim borio se za svoje rođenje. studenog skupina studenata. a kamoli opisivati islam ili bilo što povezano s njim sa suosjećanjem. Početak »islamskog terorizma« 80-ih i 90-ih godina produbio je taj strah i pojačao šok. Konačno. Naipaulova A Bend in the River i The Coup Johna Updikea ili školske udžbenike povijesti. Akademski znanstvenici koji se bave islamom općenito odnosili su se prema vjeri i njenim različitim kulturama unutar izmišljenog ili kulturološki određenog ideološkog okvira ispunjenog strašću. napisao je u kolumni od 26. siječnja 1991. V. Važni američki saveznik izgubio je svoj imperijalistički režim. Da bi stvari bile . Dublje u subliminalnoj kulturnoj svijesti javnosti već je dugo vremena postojao stav prema islamu. 1978. kao posljedica ulaska bivšeg šaha u SAD 22. Držali su puno američkih talaca. Suprotno tome.još jednom ponoviti svoje davne pobjede.« Zabilježena je opasnost pojednostavljivanja »mirijade zemalja«. On i Iran bili su utjelovljenje svega onoga što ne valja u vezi s islamom.. stripove. obrambenim predrasudama. sveprisutna i crpila materijal iz iste percepcije islama: odatle česte karikature muslimana kao isporučitelja nafte. da SAD i dužnosnici zapadnih vlada još uvijek traže strategiju kojom bi se nosili s »islamskim izazovom« i navodi neimenovanog »starijeg« dužnosnika Bushove vlade koji priznaje da »moramo biti pametniji u pitanju islama nego što smo bili u pitanju komunizma prije 30 ili 40 godina. ljudi nisu bili zainteresirani da se ona 4 prihvati kao nešto više od poraza SAD-a (što je u jednom vrlo specifičnom značenju i bila) ili pobjedom tame nad svjetlom. Oni nikada nisu izgledati tako paralizirani. Reakcije na to što se dogodilo u Iranu nisu se pojavile u vakuumu. snažnog i strašno ljutog na SAD. na nju se gleda kao na vodećeg izvoznika fundamentalizma i posebno je se boji zbog njenog nepopustljivog suprotstavljanja hegemoniji SAD-a na Srednjem istoku. Arapima i Istoku općenito koji sam nazvao orijentalizmom. 3 A zatim je. godine. većina će vjerojatno spomenuti jedino Khalila Gibrana (koji nije islamski pisac).

svojoj povijesti ugnjetavanja. Židovi o židovstvu. kraj evropskog kolonijalizma i postkolonijalne napore da se ponovno izgrade društva kao primjere cjelokupnog intelektualnog neuspjeha Afrike i Azije. eksploziju u Oklahoma Cityju. kolovoza 1980. »Islam«. zapadne racionalnosti. na primjer. »islam« može biti samo najgrublji oblik mi-protiv-njih. Za Naipaula i njegove čitatelje »islam« nekako pokriva sve ono što se ne odobrava sa stajališta civilizirane. U intervjuu objavljenom u Newsweek Internationalu (18. tijekom hladnog rata. nije važno. koliko je bizarnih zločina Ajatolah nekoć naredio u ime islama. Prvo. ostatka Trećeg svijeta ili. političke borbe i povijesti muškaraca. S. viziji vlastitih društava. nitko s tim nije uspoređivao pokolj u Jonestownu. borba za pravednost. budući da muslimani govore o islamu. Pa ipak. Prema Naipaulu. žena i društava ne postoje kad je u pitanju »islam« ili islam na djelu u Iranu i drugim dijelovima muslimanskog svijeta kad se njime bave pisci. također je točno da su »Zapad« i »kršćanstvo« isto toliko problematične oznake. Na ovoj razini možemo razlikovati naranču od jabuke (kao što bismo mogli razlikovati . novinari. U Guerrillas i A Bend in the River. Umjesto analiziranja i razumijevanja. kršćani o kršćanstvu. obuhvaća sve značajke raznolikog muslimanskog svijeta svodeći ih na posebnu zlonamjernu i nerazumnu bit. uobičajene ljudske slabosti. kulturnih. primjerice. »Zapad« pa čak i »kršćanstvo« funkcioniraju na najmanje dva različita načina i pobuđuju najmanje dva značenja svaki put kad se koriste. dva novija Naipaulova djela. Takva vrsta uspoređivanja rezervirana je isključivo za »islam«. Nije rekao na koji muslimanski fundamentalizam je točno mislio i koju vrstu intelektualnog sadržaja je imao na umu. Naipaula da pomogne razjasniti ovo opće neprijateljstvo prema islamu. Zanimljiva je uloga V. Kako to da je čitav niz političkih. tvorci politike. Ako je istina da je »islam« neprecizna i ideološki opterećena oznaka. za koji Naipaul osjeća posebno snažnu antipatiju. Takve izjave nam govore minimum onoga što nešto jest za razliku od svih drugih značenja. imaju jednostavnu identifikacijsku funkciju kao kad kažemo. Za SAD se umjesto toga računa samo ono što »islamska revolucija« radi upravo u ovom trenutku. »stručnjaci«. Naravno. mislim 6 da je korisnije za početak priznati da one postoje i da se dugo vremena koriste kao sastavni dio kulturne povijesti. Nema sumnje da je mislio na Iran. devastaciju Indokine kršćanstvom ili zapadnom i američkom kulturom. Štogod Iračani ili muslimani kazali o svom osjećaju za pravdu. a i Kubom). socijalnih pa čak i ekonomskih događanja često svediv na jedan tako pavlovljevski način na »islam«? Što je to kod »islama« što izaziva takvu brzu i neobuzdanu reakciju? Na koji se način »islam« i islamski svijet zapadnjacima razlikuju od.gore. bilo u korištenju islamskih nadimaka od strane patetičnih gerilskih skupna u zapadnoj Indiji ili u slabim tragovima afričke trgovine robljem. koliko je ljudi poubijao Komiteh. a zatim svojevoljno dometnuo da »muslimanski fundamentalizam nema intelektualnog sadržaja te da je stoga osuđen na propast«. Umjesto da predložimo načine zaobilaženja tih oznaka. žena i društava viđene kao povijesti muškaraca. što je pokazao u svojoj knjizi Among the Believers: An Islamic Journey [Među vjernicima: Putovanje kroz islam]. a ne kao objektivne klasifikacije: malo kasnije u ovom poglavlju govorit ću o tim oznakama kao tumačenjima proizvedenim za i od strane onoga što ću nazvati zajednice/grupe tumačenja. u pitanju je islam koji je dio Naipaulove općenite (i kod liberalnih zapadnih čitatelja popularne) optužbe zemalja Trećeg svijeta u koju zajedno trpa korupcijsku zloću 5 nekoliko grotesknih vladara. ali i na (jednako nejasno) čitavi poslijeratni val islamskog anti-imperijalizma u zemljama Trećeg svijeta. a svi oni o onima drugima na načine koji se čine i uvjerljivima i točnima. ne postoji lak način da se izbjegnu takve oznake. »islam« igra značajnu ulogu.12 Čini se kao da diskriminacije među vjerskim strastima.) govorio je o knjizi koju piše o »islamu«. Oznake koje se koriste za imenovanje velikih i složenih stvarnosti bezobrazno su nejasne no istovremeno ih se ne može izbjeći. zapadnjaci o Zapadu. Moramo imati na umu da »islam«. čini se. Sovjetskog saveza? Ovo su teška pitanja i na njih se mora odgovarati jedno po jedno s mnogo znanja i razlikovanja. Homeini je musliman ili papa Ivan Pavao II je kršćanin. Clintonova vlada uvela je pravno kažnjavanje drugih zemalja zbog poslovanja s Iranom (i Libijom.

I obavezno moramo primijetiti da se islamu uvijek suprotstavlja Zapad. da su Marx i crkva ili Marx i hram kompatibilni?] Za zapadni način razmišljanja [ovo je očito bit]. teško je pojmiti snagu na koju se islam oslanja [a koja. te su oznake preživjele puno toga i sposobne su prilagoditi se novim događajima. T o je potpuni sustav ne samo vjerovanja nego i djelovanja prema fiksnim pravilima za svakodnevni život i mesijanskim porivom za borbu ili preobraćenjem nevjernika. Ideološke i protkane snažnim osjećajima. pretpostavljamo. 7 Članak o kojem govorim napisao je John Kifner. dok je istovremeno svijet islama (njegova različita društva. malo je vjerojatno da će »islam« imati neko direktno ili objektivno značenje. Koliko ljudi koji koriste oznake ljutito ili asertivno razumiju sva obilježja zapadne tradicije. Štoviše. a opet još uvijek »zapadnjački« u svom kulturnom identitetu. sveden na mali broj osobina koje se ne mijenjaju usprkos pojavljivanju kontradikcija i iskustvima raznolikosti kojih. Čak ako i prihvatimo da je islam totalitaristički i ne odvaja religiju i državu ili religiju i svakodnevni život. Zanimljivo je da Kifner može reći to što govori bez bilo kakve opasnosti da ga se pogrešno razumije ili da zvuči apsurdno. za razliku od jednostavnog. ali to ne sprečava ljude da s pouzdanjem karakteriziraju »islam« i »Zapad« ili da vjeruju da točno znaju o čemu govore. Kifner ne samo da ignorira povijest i tome slične komplikacije kao priznato ograničene ali zanimljive nizove paralela između marksizma i islama (što je proučavao Maxime Rodinson u knjizi koja pokušava objasniti zašto se marksizam donekle uspio uvući u islamska društva tijekom godina13). uvjetovan od vremena reformacije povijesnim i intelektualnim razvojima koji su postojano smanjivali ulogu religije. barem ovog trenutka. onda. veći od zbroja svojih dijelova. Zašto? Jer postoji pretpostavka da je »Zapad« veći i da je nadišao fazu kršćanstva. Muslimanu koji govori o »Zapadu« ili Amerikancu koji govori o »islamu« te velike generalizacije predstavljaju čitavu povijest koja u isto vrijeme i pomaže i odmaže. Primjer onoga na što mislim može se naći u prilogu nedjeljnog New York Timesa pod nazivom News of the Week in Review od 14. Osnovni problem leži u tome što . sposobni Timesov dopisnik iz Bejruta. Stoga oznake moramo shvaćati ozbiljno. ali ono što je vrijedno primijetiti jest njegovo korištenje islama da napravi nešto što bi u bilo kojem drugom slučaju bila neprihvatljiva izravna i nestručna veza između apstrakcije i izuzetno složene stvarnosti. ne kršćanstvo. Druga funkcija tih nekoliko oznaka ima puno složenije značenje. primitivnost i nazadnost. nije uvjetovana ni poviješću ni intelektom]. postoji nešto jedinstveno (i možda namjerno) neupućeno i obmanjujuće. Zapad je suvremen. Islamski svijet. Duboko religioznim znanstvenicima i svećenstvu. islamsku nauku o pravu ili stvarne jezike islamskog svijeta? Očito. Govoriti danas na Zapadu o »islamu« znači puno neugodnih stvari koje sam već do sada spomenuo. vrlo malo njih. Trenutno su »islam« i »Zapad« preuzele snažnu novu hitnost svugdje u svijetu. Prema tome. pun korisnih kontradikcija. čini se da se njena moć ponovno budi. nije ništa više no »islam«. marksizam sa svojim isključivo svjetskim pogledom na čovjeka ne samo da je stran. s druge strane. Isto vrijedi i za oznaku »Zapad« koju koristimo. Kifnerovo mišljenje evidentno je i iz samog naslova članka (»Marx and Mosque Are less Compatible Than Ever« [»Marx i džamije su manje kompatibilni nego ikad«]). informacijama i stvarnostima. svoje vodeće religije. ima u istom tolikom izobilju kao i na Zapadu. ali samo u tom rasponu da znamo da je to različito voće koje raste na različitom drveću i tako dalje i tako dalje. U islamu nema razdvajanja vjere i države. ona je stoljećima bila središnja snaga u životu te regije i. totalitarističkog islama. nitko nije isključen]. nego i heretičan. nego i temelji svoju tvrdnju na skrivenoj usporedbi »islama« i »Zapada« koji je toliko drugačiji i nemoguće ga je opisati. a njegova tema je doseg sovjetskog prodiranja u islamski svijet. čini se. rujna 1980. premda dovoljno konvencionalno u izjavi poput ove: Razlog za opadanje utjecaja Moskve razoružavajuće je jednostavan: Marx i džamije su nekompatibilni. Pa ipak. nedjeljivog. povijesti i jezici) zaglibio u vjeru. [Bismo li trebali pretpostaviti. ali isto tako i masama [drugim riječima.muslimana od kršćanina).

Islam protiv Zapada: to je temelj za nevjerojatno plodan skup varijacija. koja je postojala u zemljama koje su imale kolonije kao i onim zemljama (Njemačka. iako (upravo zbog tog razloga) ne i nezanimljivom. prevladavao je široko rasprostranjeni stav da muslimanske kolonije trebaju ostati pod evropskim mentorstvom kako zbog toga što su profitabilne. Evropa protiv islama. Čak ni Carlyle nije mogao učiniti Proroka prihvatljivim širokim masama. Richarda Burtona. Sinbad. Pred kraj devetnaestog stoljeća. Također je istina da je tijekom srednjeg vijeka i rane renesanse islam predstavljao problem kršćanskim misliocima koji su stotinama godina nastavili smatrati njega i proroka Muhameda zastranjenjem od kršćanstva. Omar Khayyam. Harun alRashid.14 Značajnu ulogu. Za usporedbu. Otuda predstavljanje islama (u znanosti. imaju i potpuno drugačija. Albert Hourani raspravlja o tom šokantnom konstantnom blaćenju islama kao sustava vjerovanja. Danas u Rusiji i njenim republikama živi više od 50 milijuna muslimanskog stanovništva. islam je u Francuskoj druga vjera po broju vjernika. Većina velikih filozofa povijesti. korupciju i latentnu moć. Kinu. a između 1979. do nedavno su posjedovale veliko muslimansko područje. Gerarda de Nervala. ne manje od Amerike protiv islama. i 1988. Svetu zemlju. Izrazito je bitno. U lucidnom eseju. glazbi i javnim raspravama) kroz čitavu evropsku kulturu od kraja osamnaestog stoljeća do danas. naime. Pa ipak. teza je koju taj skup podrazumijeva. Sovjetski savez je pod vojnom okupacijom držao muslimanski Afganistan. Istina je da je islam bio izravna vojna prijetnja Evropi stoljećima ranije. predrevolucionarna Rusija) koje su ih željele. »Islam and the Philosophy of History [»Islam i filozofija povijesti«]. a u slučaju pjesnika. U obje zemlje. Ništa od toga ne vrijedi za SAD. Francuska i Engleska. Japan. evropska moda za »istočnom mudrosti« rijetko kad uključuje islamske mudrace ili pjesnike.17 Bez obzira na to i usprkos čestom rasizmu i agresiji usmjerenoj prema muslimanskom svijetu. Aladin. pisaca i znanstvenika 9 poput Goethea. Vrlo je malo Amerikanaca. na primjer. Odsustvo kolonijalne prošlosti ili dugotrajne kulturalne pažnje prema islamu u SAD-u čini trenutnu opsjednutost tim osebujnijom. gledala je na islam bez puno entuzijazma. Ali. umjetnosti. I koliko god neprijateljstva postojalo između Evrope i islama. Suvremeni evropski porast zanimanja za islam dijelom je onoga što se naziva »renesansom Istoka« – razdoblje u kasnom osamnaestom i ranom devetnaestom stoljeću. Evropljani ipak jesu uspjeli izraziti prilično odlučan stav što islam njima znači. tj. naravno. usprkos ovakvim ličnostima i drugima poput njih. islam nikad nije bio smatran dobrodošlim u Evropi. usprkos rastućem broju muslimana na području SAD-a. . razmišljalo ili govorilo o islamu. Flauberta i Louisa Massignona postojalo je i mašte i profinjenosti. uočiti razliku između američke i evropske svijesti o islamu.16 Izuzev povremenih interesa za kojeg neobičnog pisca ili sufi sveca.8 komentatori poput Kifnera skaču s islama kao apstrakcije na nevjerojatno složenu stvarnost bez imalo razmišljanja. i zasebna evropska akademska disciplina orijentalizam. Španjolska. Islam se smatralo dijelom Istoka i stoga je dijelio njegove tajne. konkretna iskustva sa Zapadom u cjelini. koji ipak nije spriječio evropski imperijalizam da sagradi svoje institucije na islamskom teritoriju. uistinu došlo u dodir s pravim muslimanima. i nešto manje u Italiji i Nizozemskoj koje su isto imale muslimanske kolonije. Ali Baba. također je postojalo i izravno iskustvo. Indiju. Osim toga. apstraktnijom i iz druge ruke. Mezopotamiju. ako ništa drugo. egzotiku. koje su u blizini muslimanskih teritorija ili koje su nekoć bile muslimanske države. Tu je. Saladin – više-manje čine čitav popis islamskih likova poznatih suvremenom obrazovanom Evropljaninu. postoji duga tradicija izravnog iskustva s islamskim svijetom15. međutim. Nikada prije toliko Amerikanaca nije pisalo. dok je islamski nacionalizam u Aziji i Africi sve više rastao. od Hegela do Spenglera. milijuni muslimana iz Afrike i Azije danas žive u francuskim i britanskim metropolama. Šeherezada. komparativno govoreći. književnosti. kad su francuski i britanski znanstvenici iznova otkrili »Istok«. tako i stoga što su nerazvijene i što im treba zapadnjačka disciplina. a što se tiče same srži vjere koju je Muhamed širio. islam je za puno Evropljana postojao kao jedna vrsta stalnog vjersko-kulturalnog izazova. ona se Evropljanima dugo vremena činila neprihvatljivom na osnovu kršćanstva. Egipat.

časopisi i pokoji film pokušavaju informirati javnost o »svijetu islama« raznim pregledima. takvi napori pokazali su se neučinkovitima naspram ponižavajuće i puno impresivnije pozadine militantnosti i džihada. Lyman Lemnitzer. Kulturalno. »krizom polumjeseca«. ne pod glamuroznim svjetlom orijentalizma niti na stranicama vodećih časopisa. zakonu. »prijetnja« ili vojni i sigurnosni izazov koji se ne može usporediti ni s čim u brojnim kulturama i nacijama s kojima SAD imaju odnose. Periodično bi to izlazilo na površinu u obliku neprijateljskih komentara o State Departmentu i naftnoj kompaniji »Arabist« za koje se smatralo da ga je posebno zloban i antisemitski oblik filoislamizma. U devetnaestom stoljeću američki kontakti s islamom bili su vrlo ograničeni. Iran i Afganistan ili terorizam. Što je još bitnije. travnja 1979.). pokoji misionari ili kratkovječne vojne ekspedicije u Sjevernu Afriku. Na pamet nam dolaze povremeni putnici poput Marka Twaina i Hermana Melvillea. Eugene Rostowy. Kad je ova grupa objavila izvještaj u jesen 1979. Anakronistički. Bilo je to djelo orijentalističke umjetnosti devetnaestog stoljeća. konferencija i prijevoda knjiga. Britanac H. nema nikoga tko bi imao opseg autoriteta nalik njihovom. Akademski stručnjaci istraživali su islam obično po tihim kutovima bogoslovija. Cijelo 10 je stoljeće postojala fascinantna. George Ball. T o je rezultiralo čitavim nizovima seminara. A. na primjer. Bigga. Kermit Roosevelt. njegov je naslov glasio »Oil and Turmoil: Western Choices in the Middle East [Nafta i previranja: Zapadni izbori na Srednjem istoku]19. kao što se dogodilo određenom pravilnošću od bombe u Svjetskom trgovinskom centru 1993. za razliku od SAD-a. Gibb s Harvarda. prije drugog svjetskog rata za islam u Americi nije bilo mjesta.) imati nasljednike u Francuskoj i Engleskoj. Posebice slikovit primjer jest Atlantic Council's Special Working Group on the Middle East [Posebna radna grupa Atlantskog vijeća za Srednji istok] (u kojoj su sudjelovali Brent Scowcroft. Kad je časopis Time 16. sve se to počelo nazivati islamskom revolucijom. Tek tada. Tek kad se čuje za bombu u Saudijskoj Arabiji ili prijetnju nasiljem protiv SAD-a u Iranu. nafta. Nijemac Joseph Schacht s Columbije. gdje je islam većinom političko pitanje za Council on Foreign Relations [Vijeće vanjskih poslova]. egipatskoj seljačkoj obitelji itd. novine. u principu ako već ne isključivo. međutim. Vrlo se rijetko može naići na informativni članak o islamskoj kulturi u. ušao u svijest većine Amerikanaca (čak i akademskih intelektualaca i intelektualaca općenito koji znaju puno o Evropi i Južnoj Americi) zato što je bio povezan s pitanjima zanimljivim za medije kao što su. Međutim.. prilike za javne rasprave o islamu. recimo. no takve su izjave ograničene na popularne časopise ili medije koji u prvom redu potiču takva mišljenja. gotovo su uvijek proizlazile iz političkih kriza. tablicama i pričama (na primjer o pakistanskom prodavaču vode. »lukom nestabilnosti« ili »povratkom islama«. Akademski stručnjaci za islam na Zapadu danas obično znaju za pravne škole koje su postojale u Bagdadu u desetom stoljeću ili marokanske urbanističke sheme iz devetnaestog stoljeća. politici. sociologiji i tako dalje). iako tiha simbioza američkih misionara i islamskih zemalja te kadrova stranih službi i naftnih kompanija. Richard Helms. Prema tome. Čak su i ljudi poput Hittija. Pa ipak. von Grunebauma i Schachta nestali s američke scene. To nije sprečavalo stručnjake da s vremena na vrijeme uopćuju »islamski način razmišljanja« ili »sklonost šijita mučeništvu«. posvetio uvodnu priču islamu. povijesti. nitko od njih nije imao relativni kulturalni prestiž kakav su uživali Jacques Berque u Francuskoj i Albert Hourani u Engleskoj. Nema boljeg . ali nikad (gotovo nikad) nemaju uvid o čitavoj civilizaciji islama (književnosti. tek tada »islam« postaje vrijedan općeg komentara. S druge strane. naslovnica je bila ukrašena Geromeovom slikom bradatog mujezina koji stoji na minaretu i mirno poziva vjernike na molitvu. New York Review of Books ili Harper'su. U današnje vrijeme nema ljudi njihove širine naobrazbe i kulture. Walter Levy. R. puno evropskih vlada vodi politiku kulturalnog i vjerskog dijaloga s muslimanskim i arapskim zemljama.Pored toga.18 Do sredine 1979. a malo je vjerojatno da će znanstvenici poput Berquea i Houranija (obojica su umrla 1993. rođeni su izvan SAD-a: Libanonac Phillip Hitti s Princetona. malo je od ove evropske konkretnosti prisutno u američkom iskustvu s islamom. Treba uzeti obzir da je islam. godine. Joseph Sisco i ostali). sve velike ličnosti poznate do prije dvadeset godina u SAD-u kao važni akademski stručnjaci i osnivači katedri i programa za islam. Austrijanac Gustave von Grunebaum sa Sveučilišta u Chicagu i UCLA. ova mirna scena ukrašena je naslovom koji nije imao nikakve veze sa samim djelom: »Buđenje militarizma«. stručnjaka i ne-stručnjaka.

Pretjerujem li? Nije li uvodna Timeova priča o islamu jednostavno primjer vulgarnog. Njihov rad je donekle bio vezan uz pojmove »klasičnog« islama. Čini mi se da ne bi bilo pretjerano očekivati da je stručno pisanje o islamu na Zapadu moglo osvijetliti neke od tih događaja. E. govorila o nekom dalekom području svijeta koje nema apsolutno nikakve veze s turbulentnom i zastrašujućom konfuzijom koja se odvijala pred očima medija. suvremenim posljedicama islamske povijesti. U Libanonu se vodio nevjerojatno okrutan građanski rat za koji se činilo kao da neće nikada završiti. Freya Starka. Etiopija i Somalija su također dugo vremena bile u ratu. Newbyja ili. ustanak Hamasa i Hezbolaha. Kao što sam već rekao.20 Stručnjaci su bili ili toliko specijalizirani da su se obraćali samo jedni drugima ili njihov rad nije bio dovoljno intelektualan da dođe do publike koja je konzumirala knjige o Japanu. Pogubljen je pakistanski predsjednik i u Pakistanu je uspostavljena nova vojna diktatura. H. Alžir i Maroko uvučeni su u konflikt zbog južne Sahare. nije bilo načina da se njihov rad iskoristi za razumijevanje suvremenog islamskog svijeta koji se razvijao u različitim smjerovima od islama u najranijim stoljećima. Događale su se i druge stvari. nego su stvorili hrpu literature koja je. naravno. Drugi razlog za nedostatak stručnih mišljenja o islamu jest marginalnost stručnjaka u odnosu na ono što se događalo u svijetu islama sredinom 70-ih kad je tek postao »vijest«. točnije. niti se podržava u kulturi općenito od nekoga čije bi slava i istinske zasluge mogle iskustvo islama učiniti važnim samo po sebi. no ne samo da ih stručnjaci nisu predvidjeli. a krajem 1979. T. U svakom slučaju. P. a zatim se. u usporedbi s onim što se stvarno događalo. zašto su njihovi doprinosi u potpunosti zaobiđeni ili izgubljeni u raspravama o islamu koje nam predstavljaju mediji? To zahtijeva nekoliko jednostavnih objašnjenja. istina da se proučavanje islama na američkim sveučilištima ne potiče. Lawrencea. da su se zemlje Zaljeva koje proizvode naftu u jednom trenutku učinile vrlo snažnima. Akademski stručnjaci koji su se bavili islamom onakvim kakav je bio prije sedamnaestog stoljeća radili su. nakon 1975. ovo bi nam. jednako iznenada smirio. međutim. senzacionalističkog pisanja? Otkriva li ona doista bilo što ozbiljnije od toga? Osim toga. Talentirani mlađi pisci i prevoditelji poput Petera Therouxa još uvijek nisu ostavili jak utisak. trebalo biti dovoljno. Štoviše. a u Iranu je u potpuno neočekivanoj »islamskoj« revoluciji svrgnut monarh.. godine. Brutalno su impresivne činjenice. rat između Irana i Iraka. nije li se islam sam nametnuo svijetu i tako došao u središte svjetske pažnje? I što se dogodilo sa stručnjacima za islam. njihov je rad bio podijeljen na vrlo određena područja.21 Tko su američki ekvivalenti Rebecce West. poput stručnjaka na drugim područjima. školovano čitateljstvo nije se imalo prilike susresti s općim djelom o islamu. niz bombaških ispada u Izraelu i drugdje. izuzev The Venture of Islam Marshalla Hodgsona u tri sveska. također je. navodno nepromjenjive ideale islamskog života ili arhaična filološka pitanja. Jonathana Rabana? U najboljem slučaju to bi mogli biti bivši djelatnici CIA-e poput Milesa Copelanda ili Kermita Roosevelta. nijedan američki stručnjak za islamski svijet nije imao široku publiku.načina da se simbolizira razlika između Evrope i Amerike u pitanju islama. To je osnovna stvar o kojoj čak i sada jedva da se racionalno raspravlja i zato moramo biti vrlo pažljivi. na zastarjelom polju. godine izbio marksistički udar. Štoviše. u zadnje vrijeme. Problem Kurda je iznenada postao bitan. godine ga je okupirao Sovjetski savez. Wilfreda 12 Thesigera. eksperti za društva. narode i institucije unutar islamskog svijeta od 13 . Mirna i dekorativna slika gotovo rutinski napravljena u Evropi kao aspekt opće kulture pretvorena je sa samo dvije riječi u opću američku opsesiju. u biti. U Afganistanu je 1978. međutim. objavljenog nakon autorove smrti 1975. krvavi građanski rat u Alžiru između islamista i iskompromitirane vlade. Zapadnoj Evropi ili Indiji. Nisu se ni željeli ni pokušali baviti. vrlo rijetko značajni pisci i mislioci. Istina je da nema američkog »orijentalista« koji je stekao ugled i izvan područja orijentalizma (za razliku od Berquea ili Rodinsona u Francuskoj). Stručnjaci koji su se pak bavili suvremenim islamom (ili. na odgovoran način. Gertrude Bell.

Uzmimo. nego neizravno. ljude koji se susreću i. uglavnom zbog toga (kao što je slučaj s većinom stvari na tom polju konsenzusa) što je konvencionalno znanje Libanonu pripisivalo vječni »pluralizam« i harmonični kontinuitet. ne smije se precijeniti. kroz svjesno prešućivanje vijesti koje nisu odgovarale. točno je procijenio suvremenu političku snagu iranskih vjerskih osjećaja i samo je on otišao toliko daleko da predvidi da će vjerojatno Ajatolah Homeini srušiti šahov režim. kao u slučaju s osrednjim i nekvalificiranim novinarima poput Judith Miller ili publicistima poput Martina Peretza. da ne kažemo opasna pitanja. nije bilo moguće predvidjeti okrutni i nasilni građanski rat (koji je trajao od 1975. povezani s mehanizmom prema kojem se određuje nacionalna politika. ali svi oni zajedno čine uistinu malu grupu. prema tome. koji sjedi na oksfordskom ili bostonskom sveučilištu. moramo spomenuti i da evropski znanstvenici na ljevici. Drugi znanstvenici (među njima Richard Cottam i Ervand Abrahamian) također su se onime što su pisali udaljili od statusa quo. postalo paradigmom za istraživački rad za studente.25 Tijekom šezdesetih godina Libanon je opisivan kao »stabilan« jer je. iako su metode u proučavanju Libanona bile posve konkretne i statične. piše i istražuje u principu (iako ne isključivo) prema standardima. a ne muslimani koje proučava. tvorci politike nisu pitali hoće li šahova autokracija trajati neograničeno. koji su bili manje vatreni što se tiče šahova opstanka i opstanka njegova režima. prisustvo Pahlevijevog režima vojno i ekonomski povezanog s SAD). slušalo bi ih se u svečanoj tišini. Jugoistočna Azija i tako dalje. Godinama je Libanon smatran modelom onoga što je trebala biti pluralistička ili mozaička kultura. Dok se ta jednadžba održava. Kad bi netko na Princetonu slučajno proučavao suvremene vjerske škole u Afganistanu.22 To je rezultiralo šačicom istraživačkih radova koji su ozbiljno procijenili šahov režim i identificirali razloge zašto mu se narod suprotstavlja. znanstvenik bi bio preobražen u »stručnjaka za određeno područje« i. htio to znanstvenik ili ne.osamnaestog stoljeća nadalje) radili su unutar dogovorenog okvira istraživanja oblikovanog prema stajalištima onih koji nesumnjivo nisu pripadali islamskom svijetu. kako se nečija uloga kao znanstvenika može pomiriti sa zahtjevima koje vlada postavlja tom čovjeku? Iran je savršen primjer za to. sociolozi i antropolozi). također nisu bili vrlo uspješni u identificiranju vjerskih izvora opozicije u Iranu. elite. Kod znanstvenika čiji su interesi izravno povezani s političkim pitanjima (u prvom redu politolozi. iz Pahlevijevog su fonda stizala financijska sredstva za studij iranologije kao i. godine). slučajeve Libanona i Palestine. Suvremena islamska istraživanja pripadaju općenito »područnim programima« – Zapadna Evropa. jedan 14 od znanstvenika. kako nam kaže jedan stručnjak. Čini se da su stručnjaci bili zavedeni slikama libanonske »stabilnosti«: tradicionalni vođe. Tijekom vladavine šaha. ali i povjesničari suvremene povijesti. Politika je bila postavljena na toj pretpostavci«. a njegova . Ne može se poreći da znanstvenik. Libanon će biti siguran. bio bi uvučen u mrežu vladinih i korporacijskih krugova kao i vanjskopolitičkih krugova. Hamid Algar s Berkeleya.24) Zanemarimo li Iran. bilo je dosta ne manje važnih intelektualnih neuspjeha i drugdje. što je. istraživanje House Permanent Select Committee on Intelligence pokazalo je da je na SAD-ove procjene režima utjecala postojeća politika »ne izravno. Čak i kad je libanonski politički poredak definiran kao nesiguran i kad je analizom utvrđena njegova nezadovoljavajuća »civilnost«. tvrdio je. Ovo je možda truizam. Ova činjenica.. T o bi utjecalo na financiranje.26 Ni u jednom se trenutku nije pretpostavilo da bi možda mogla postojani interarapska stabilnost i libanonska nestabilnost. Ti su se fondovi trošili za istraživanja koja su kretala od statusa quo (u ovom slučaju. Koliko znam. Sovjetski savez. ali svejedno ga naglašavam. a svi su oni bili rezultat nekritičnog oslanjanja na ono što je diktirala kombinacija vladine politike i klišeja. očito je (pogotovo u ovakvim vremenima) da bi takvo proučavanje moglo imati »političke implikacije« i. Pa ipak. Oni su. konvencijama i očekivanjima koja oblikuju njegovi kolege.. ekonomisti. od američkih institucija. stranke. Htio on to ili ne. općenito. do najmanje 1980.23 (Istini za volju. primjerice. i sva njezina kompleksnost i raznolikost. u stanovitom smislu. To nije stvar izbora za individualnog znanstvenika. »unutrašnja arapska situacija« bila stabilna. Kasnije. bile bi ponuđene stanovite nagrade i načini interakcije. za vrijeme krize. naravno. Na primjer. nacionalni karakter i uspješna modernizacija. pojavljuju se osjetljiva. prevladavala je jednoglasna pretpostavka da se s libanonskim problemima općenito može izaći na kraj i da oni nisu radikalno štetni.

Libanon je ostao najučinkovitiji u zadržavanju svojih dubokih iskonskih raskola. to je iznenadilo i dužnosnike i komentatore. »Libanonski 'lijepi komad mozaika' ostaje nedirnut. Činjenica je. smatralo nevažnim. međutim.da otvori sistem«.« mogla voditi. velike vođe. Kad je krajem 1987. konfesionalne lojalnosti. Nije postojala nijedna značajna znanstvena ili stručna protuteža sljepoći ove politike. »islamske« prepade. vladine interese i žalosnu istinu da previše stručnih ljudi koji pišu o svijetu islama ne znaju bitne jezike i ovise o tisku ili drugim piscima sa zapada da bi pribavili informacije koje im trebaju. Postojala je tendencija da se istražuje i ponovno 16 istražuje i da se usmjeri na iste stvari: elite.. Bio je u pravu kad je rekao da je medijsko izvještavanje površno.. Dodajmo tome još i povodljiva učenja.33 Drugim riječima. mreže džihada. do sredine sedamdesetih Palestinci su bili jedan od vodećih problema politike SAD-a koji su SAD priznavale. pogotovo što je iranskoirački rat uhvatio obavještajnu službu još jednom nespremnu i u krivoj procjeni vojnih sposobnosti obaju zemalja. programe modernizacije. Velika je vjerojatnost da će rezultati za dugoročne američke nacionalne interese biti katastrofalni. a ne političkom silom koja može imati značajne posljedice za bilo kakvu barem donekle točnu procjenu Bliskog istoka. ideološke struje) – bile odgovorne za takvo divljačko raspadanje zemlje. iako su obje države imale specifične. Doduše. prihvatiti »Zapad« svim srcem.30 Slično tome. a još uvijek nisu zadobili znanstvenu i intelektualnu pozornost koju je njihova uloga zasluživala31. nikako Izraela ili SAD-a. Osim toga. Umjesto toga ustrajalo se u stavu da se prema njima odnosi kao prema dodacima politike SAD-a prema Egiptu i Izraelu i doslovno ih se ignorira. da su one doslovno nestale u revoluciji u Iranu u samo nekoliko dana. konvencionalno je znanje godinama smatralo Palestince izbjeglicama koje se može seliti s mjesta na mjesto. geopolitičku strategiju (s američkog stajališta). izbila intifada. U Libanonu su upravo te razorne sile – koje stručnjaci nikad nisu zabilježili ili su ih dosljedno podcjenjivali (socijalne dislokacije.. čovjek se danas začudi koliko je bezbrižno mogla napredovati izmišljotina od 1973.32 Te stvari su se u to vrijeme činile zanimljivim SAD-u kao naciji. kako je to rekao jedan cijenjeni antropolog. kad je građanski rat tek počinjao.. rečeno nam je. koji su vidjeli kako SAD hvale njihove nepopularne vladare i koji su trpjeli neprekidna blaćenja svoje vjere i kulture izrazima kao što su »pobješnjela« i »nasilna«. Čečeniji i Palestini. stručnjaci nisu uspjeli shvatiti da se puno toga što je uistinu važno za postkolonijalne države ne može samo tako lako svrstati pod rubriku »stabilnost«. iako se ni u jednom od ta dva slučaja nije moglo dokazati da je to odredilo političko ponašanje Irana. demografske promjene kao što je pojavljivanje populacije šijita. takozvane elite su nestale ili našle put u nove državne službe.. senzacionalističke krize. Vojska u koju se ulijevalo milijarde dolara raspala se. da se službene informacije oblikuju prema onome što žele .27 Osim toga.unutrašnja previranja. Jedan od stručnjaka koji je predvidio čemu bi »kriza '78. Pa ipak. da bi vlada SAD-a trebala potaknuti »šaha. Uistinu. Bill je ukazao na važne stvari u općem neznanju SAD-a o Iranu. upravo u trenutku kad je to govorio. svi libanonski problemi morali su bili rezultat okolne arapske okoline u kojoj se Libanon nalazio. ustali doslovno milijuni ljudi u jednom od najvećih ustanaka u suvremenoj povijesti. James Bill sa sveučilišta u Teksasu. Čitajući klasik ovakvog guranja glave u pijesak. ulogu vojske. Libanon je utjelovljivao mit modernizacije. Ta ojačana ovisnost o službenim osobama ili konvencionalnoj slici stvari bila je zamka u koju su upali mediji u svojoj sveobuhvatnoj predstavi o predrevolucionarnom Iranu.«29 U slučaju Libanona i u drugim slučajevima. Isto su učinili i prije intifade i tijekom histerije koja je izbila oko islamskih »fundamentalista« i »terorizma«. Puno je vjerojatnije da će »buduća modernizacija uključiti javnost (tužno ironični eufemizam za ono što će kasnije 15 postati najkrvaviji građanski rat u nedavnoj arapskoj povijesti] unutar prevladavajuće političke strukture. U Libanonu bi se mogla dogoditi revolucionarna promjena.«28 Ili. ali to nije »vrlo vjerojatno«. Prema tome. Srušio se cijeli imperijalni dvor. nikad analizirane ideje o Libanonu. kao i arapske susjede. čak se i stručnjak koji je navodno bio drugog mišljenja zalagao za održavanje režima protiv kojeg su. bit je u tome da SAD i cijeli jedan odred njihovih »stručnjaka« ne mogu očekivati da će muslimani koji su vidjeli kako ubija ju njihove sunarodnjake u Bosni. ipak je savjetovao tvorcima politike SAD-a u prosincu 1978.

kakav je ili kakav bi trebao biti odnos vladine politike i znanstvenog istraživanja? Treba li se stručnjak nalaziti iznad politike ili biti politički pomoćnik vlade? Bill i William Beeman sa sveučilišta Brown u različitim su prilikama isticali da je glavni razlog američko-iranske krize iz 1979. otkako su napredovali u suvremeno znanstveno doba i oslobodili se praznovjerja i neznanja. za evropski stav prema islamskom svijetu i. predrasude i politički interesi. Edward Lane. Nije se na ozbiljan način pozabavilo s osnovnim metodološkim pitanjem čemu služi (ako uopće ičemu služi) govorenje o »islamu« i ponovnom buđenju islama? Drugo. Nitko neće osporiti da su rani komentatori islama poput Petera the Venerable* i Barthelémyja d'Herbelota bili strasni kršćanski polemičari u onome što su govorili. Premda se Bill nije odvažio to izreći. Orijentalizam nije pristraniji više od drugih društvenih i humanističkih znanosti. pojavljuje se »prava priroda« njegove prijetnje. od ranog devetnaestog stoljeća.« To je jedna stvar. Osnovna je razlika u tome što orijentalisti nastoje iskoristiti svoje uloge znanstvenika da bi zanijekali (a ponekad čak i zataškali) svoje duboko zakopane osjećaje o islamu jezikom autoriteta čija je svrha da potvrdi njihovu »objektivnost« i »znanstvenu nepristranost. On je jednostavno jednako ideologiziran i kontaminiran svijetom kao i druge discipline. U takvom kontekstu mnogi muslimani. u manjem stupnju. kao što ćemo vidjeti.35 Osim toga. ti su neuspjesi bili (i još uvijek jesu) karakteristični za SAD općenito i. upravo zato što traže takvu ulogu. postoji li uopće način da neovisni intelektualac (što bi. 18 Na ovaj način »islam« se objašnjava. Ovo se možda ne čini iznenađujućim otkrićem. Ali neprovjerena je pretpostavka da je razvoj Evrope i Zapada. kvazi-objektivnih predstavaka. nesumnjivo uključivao i orijentalizam. naravno. naposljetku. * Engl. Zar nije istina da su Silvestre de Sacy. kao i sada? Na sva ta pitanja se. drevan . Nisam uspio otkriti nijedno razdoblje u evropskoj ili američkoj povijesti od srednjeg vijeka. Bill i Beeman nisu uvidjeli mogućnost da se znanstvenici mogu doimati nepouzdanima i vladi i cijeloj intelektualnoj zajednici. koji žive u vrlo različitim okolnostima i znanost i izravno nasilje smatraju oblicima agresije protiv islama. prema većini zemalja Trećeg svijeta. Harvarda i Chicaga nepristrani i da nemaju posebnih zahtjeva u onome što rade? Odgovor je ne. razvijajući spoznaje sociologa. venerable – uvažen. To što Bill nije povezao to što je ispravno govorio o Iranu s ostatkom islamskog svijeta također je dio općeg stava. ali u njega je uključen čitav niz znanstvenih disciplina koje su se. relativno zasebnim instrumentima znanstvenih. lingvista i povjesničara dvadesetog stoljeća. Pogledajmo taj okvir i pogledajmo koja je uloga stručnjaka u njemu. objektivni znanstvenici i zar nije istina da su. u kojem se o islamu općenito raspravlja ili razmišlja izvan okvira što ga određuju strasti.34 Pa ipak.članovi vladajuće obitelji Pahlevi i da se SAD ne trudi stvarno upoznati tu zemlju ili stupiti u kontakt s opozicijom. a u isto vrijeme se nazivaju znanstvenicima. na Zapadu je postojala tendencija da pribjegne ne izravnom nasilju. Ernest Renan. ili kolektivno nazivale orijentalizmom ili se pokušavale sustavno baviti Istokom. nego prvo hladnim. Hamilton Gibbs i Louis Massignon bili učeni. antropologa. godine u tome što nisu bili konzultirani akademski stručnjaci čije je skupo školovanje financirano upravo zato da nešto nauče o islamskom svijetu. može odgovoriti jedino unutar stvarnog i političkog okvira povijesnih vladajućih odnosa između Zapada i islamskog svijeta. jedan sveučilišni znanstvenik trebao biti) zadrži svoju neovisnost i uz to izravno radi za državu? Koja je veza između otvorenog 17 političkog podržavanja i sposobnosti zapažanja? Isključuju li se oni međusobno ili to vrijedi samo u nekim slučajevima? Kako to da čitav (iako mali) kadar islamskih znanstvenika u zemlji nije dobio veću pozornost? Zašto se to dogodilo u trenutku kad se činilo da SAD-u uistinu trebaju upute. Kad god bi se u suvremeno vrijeme između Zapada i njegovog Istoka (ili Zapada i njegovog islama) osjetila akutna politička napetost. predlaže se implicitni način djelovanja protiv te prijetnje. američki znanstvenici koji predaju Srednji istok i islam na mjestima poput Princetona. Druga pak razlikuje povijesni obrazac u onome što bi inače bilo nerazlikovna karakterizacija orijentalizma.

Moju tvrdnju potkrepljuju dva neobično slična primjera. Sada retrospektivno uviđamo da su tijekom devetnaestog stoljeća i Francuska i Engleska, prije nego što su okupirale dijelova islamskog istoka, prošle kroz razdoblje u kojem su razna znanstvena sredstva karakterizacije i razumijevanja Istoka doživjele značajnu tehničku modernizaciju i razvoj.36 Francuskoj okupaciji Alžira 1830. godine prethodila su dva desetljeća tijekom kojih su francuski znanstvenici doslovno transformirali izučavanje Istoka iz prastare u racionalnu disciplinu. Naravno, 1789. Napoleon Bonaparte okupirao je Egipat i ne smijemo zaboraviti da se za svoju ekspediciju pripremio odabirući sofisticiranu skupinu znanstvenika sa zadatkom da njegov poduhvat učine još učinkovitijim. Tvrdim da je Napoleonova kratkotrajna okupacija Egipta završila to poglavlje. Novo poglavlje započinje dugim razdobljem tijekom kojeg je Francuska, dok je Silvestre de Sacy vodio francuske institucije za orijentalne znanosti, postala prva u svijetu u orijentalizmu. To je poglavlje doseglo svoj vrhunac nešto poslije francuske okupacije Alžira 1830. godine. Ne sugeriram da postoji uzročna veza između te dvije stvari, niti prihvaćam antiintelektualne ideje da svo znanstveno učenje neophodno vodi u nasilje i patnju. Želim reći da se carstva ne stvaraju u trenutku, niti se tijekom modernog razdoblja njima vladalo improvizacijom. Ako razvoj učenja uključuje redefiniranje i preoblikovanje područja ljudskog iskustva od strane znanstvenika koji su iznad vlastite građe, jasno se vidi isti takav razvoj među političarima, čija se domena vlasti redefinira tako da uključuje »inferiorna« područja svijeta gdje se mogu otkriti novi »nacionalni« interesi – i kojima će kasnije trebati nadzor.37 Ne vjerujem da bi Engleska okupirala Egipat na tako dugotrajan i institucionaliziran način da nije bilo trajne investicije u istočnjačka učenja koja su prvi njegovali znanstvenici poput Edwarda Williama Lanea i Williama Jonesa. Bliskost, pristupačnost, reprezentativnost: to je ono što su orijentalisti pokazali o Istoku. Istok se mogao vidjeti, proučavati, njime se moglo upravljati. Nije morao ostati daleko, čudesno, nepojmljivo, vrlo bogato mjesto. Moglo ga se dovesti kući – ili jednostavnije, Evropa si je tamo mogla napraviti dom, kao što je i napravila. Moj je drugi primjer suvremen. Islamski Istok danas je evidentno važan zbog svojih izvora ili geopolitičkog smještaja. Nijedno od tog dvoga, međutim, ne može se zamijeniti s interesima, potrebama ili aspiracijama 19 rođenih istočnjaka. Od kraja Drugog svjetskog rata, SAD su preuzele dominaciju i hegemoniju koju su prije nje u islamskom svijetu imale Velika Britanija i Francuska. Započele su rat 1991. kako bi zaštitile svoje ekonomske interese u Perzijskom zaljevu, naoružale su afganistansku vojsku protiv Sovjetskog saveza, koordiniraju istraživanja i tajnu službu Izraela protiv islamskih militanata na okupiranom području Zapadne obale i pojasu Gaze. Zamjenom jednog imperijalističkog sistema drugim pojavljuju se dvije stvari: prvo, umjereno širenje interesa akademika i stručnjaka za islam i drugo, nevjerojatna tehnička revolucija dostupna privatnom sektoru tiska i industriji elektronskog novinarstva. Nikad se ranije nije o međunarodnim problemima poput onih u Iranu ili Bosni brže i redovitije izvještavalo kao što to mediji rade danas: zbog toga se čini da se Iran nalazi u američkim životima, a opet izrazito stran, s nezapamćenim intenzitetom, jednako kao što se tijekom 1990-ih činila Bosna. Ta dva fenomena (drugi puno više od prvog), na temelju kojih mnoštvo fakultetskih, vladinih i poslovnih stručnjaka proučava islam i Srednji istok, i na temelju kojih je islam postao tema poznata svakom konzumentu vijesti na Zapadu, gotovo su u potpunosti domesticirali islamski svijet, ili barem one njegove značajke koje se smatraju zanimljivima kao vijest. Taj je svijet postao ne samo predmetom najdubljeg kulturnog i ekonomskog zapadnog zasićenja u povijesti (jer SAD nisu dominirale nijednim ne-zapadnim područjem toliko dugo kao arapsko-islamskim svijetom danas), nego je i razmjena islama i Zapada, u slučaju SAD-a, duboko jednostrana, a dijelovi islamskog svijeta koji su manje zanimljivi kao vijest smatraju se duboko poremećenima. Nije pretjerano reći da se o muslimanima i Arapima zapravo izvještava, raspravlja i smatra isporučiteljima nafte ili potencijalnim teroristima. Vrlo malo pojedinosti, ljudskosti i strasti arapskomuslimanskog života ušlo je u svijest ljudi, čak i onih čija je profesija izvještavanje o islamskom svijetu. Umjesto toga imamo ograničeni slijed karikatura islamskog svijeta predstavljenih tako da nam se taj svijet učini ranjivim na vojnu agresiju.38 Nije slučajno što je vojnoj intervenciji SAD-a u Arapskom zaljevu 70-ih, Carterovoj doktrini, raspravama o Rapid Deployment Forces ili vojnom i ekonomskom »blokiranju« »političkog islama« često prethodilo razdoblje »racionalnog predstavljanja

islama« na televiziji ili »objektivnih« orijentalističkih istraživanja (koja, paradoksalno, i u svojoj »nevažnosti« prema suvremenim temama i svojoj propagandističkoj »objektivnoj« šarolikosti imaju jednako štetan učinak). Naša stvarna situacija danas nalikuje primjerima Velike Britanije i Francuske devetnaestog stoljeća. 20 Za to postoje i drugi politički i kulturni razlozi. Nakon drugog svjetskog rata, kad su SAD preuzele imperijalističku ulogu Francuske i Velike Britanije, oblikovan je skup smjernica kako se odnositi prema svijetu, a one su bile usklađene s osebujnostima i problemima svakog područja koje je imalo utjecaja (i na koje su utjecali) na interese SAD-a. Za Evropu je bio predviđen poslijeratni oporavak za što je, između ostalih sličnih smjernica, bio nadležan Marshallov plan. Sovjetski savez istaknuo se kao najveći suparnik SAD-a i, što ne moramo posebno isticati, hladni rat je proizveo politiku, učenja, pa čak i mentalitet koji još uvijek dominira odnosima između dvije supersile. Po završetku hladnog rata, ostalo je ono što se prije nazivalo Trećim svijetom, arena za natjecanje SAD-a i raznih sila s tog područja koje su tek nedavno stekle vlastitu neovisnost o evropskim kolonizatorima. Treći svijet se, gotovo bez izuzetaka, američkim tvorcima politike činio »nerazvijenim«, u šakama nepotrebno arhaičnih i statičnih »tradicionalnih« načina života, opasno sklon komunističkoj subverziji i unutrašnjoj stagnaciji. Za Treći svijet, što se tiče SAD-a, »modernizacija« je postala specijalitet dana. Kao što tvrdi James Peck, »teorija modernizacije bila je ideološki odgovor svijetu rastućih revolucionarnih ustanaka i neprestanih reakcija među tradicionalnim političkim elitama.«39 U Afriku i Aziju su se ulijevale goleme količine novca s ciljem da se zaustavi komunizam, promovira trgovina sa SAD-om i, iznad svega, razvije kadar domaćih saveznika za koje se činilo da im je raison d'être preobražavanje zaostalih zemalja u mini-Amerike. Uskoro su početna ulaganja zahtijevala dodatne sume novca i povećanu vojnu podršku kako bi te zemlje opstale. A to je zauzvrat dovelo do intervencija po čitavoj Aziji i Južnoj Americi koje su redovito postavljale SAD za protivnika gotovo svim vrstama domaćeg nacionalizma. Povijest zalaganja SAD-a u ime modernizacije i razvoja Trećeg svijeta ne može se u potpunosti razumjeti ako se ne uoči da je sama politika proizvela određeni stil razmišljanja i naviku gledanja na zemlje Trećeg svijeta što je povećalo politička, emocionalna i strateška ulaganja u samu ideju modernizacije. Vijetnam je savršen primjer za to. Kad je donesena odluka da tu zemlju treba spasiti od komunizma i od nje same, rodila se čitava znanost modernizacije Vijetnama (čija je najnovija i najskuplja faza poznata pod nazivom »vijetnamizacija«). U to nisu bili uključeni samo vladini, nego i sveučilišni stručnjaci. Uskoro je opstanak proameričkog i antikomunističkog režima u Sajgonu dominirao svime, čak i kad je postalo jasno da ga velika većina stanovništva smatra stranim i ugnjetavačkim, pa čak i kad je cijena vođenja neuspješnih ratova u ime 21 tih režima devastirala čitavo to područje i koštala Lyndona Johnsona predsjedničkog mjesta. Ipak, pisanje o vrlinama modernizacije tradicionalnog društva steklo je neupitni društveni i kulturni autoritet u SAD-u, dok je u isto to vrijeme u mnogim zemljama Trećeg svijeta »modernizacija« bila povezana s nerazboritim trošenjem, nepotrebnom tehnologijom i naoružavanjem, korumpiranim vladarima i brutalnim miješanjem SAD-a u poslove malih, slabih zemalja. Među mnogim iluzijama koje su opstale u teoriji modernizacije bila je jedna za koju se činilo da je posebno relevantna za islamski svijet: da je prije dolaska SAD-a islam postojao u jednoj vrsi bezvremenskog djetinjstva, zaštićen od stvarnog razvoja arhaičnim skupom praznovjerja, a njegovi čudni svećenici i svećenstvo sprečavali su ga da se makne iz srednjeg vijeka i zakorači u suvremeni svijet. Tu su se orijentalizam i teorija modernizacije krasno spojile. Ako su muslimani, kao što su orijentalisti tradicionalno mislili, fatalistička djeca koju njihov način razmišljanja, njihova 'ulama i njihovi političke vođe tiraniziraju da se opiru Zapadu i napretku, zar ne bi svaki povjerenja vrijedan politolog, antropolog i sociolog mogao pokazati da bi se islam, ako mu se pruži razumna prilika, moglo uvesti u nešto nalik američkom načinu života putem konzumerstva i »dobrih« vođa? Glavna je neprilika s islamom, međutim, bila u tome što, za razliku od Indije i Kine, islam nikad nije bio pripitomljen ili pobijeđen. Zbog razloga koji su uvijek izgledali kao da prkose razumijevanju znanstvenika, islam se (ili neka njegova inačica) nastavio njihati iznad glava svojih sljedbenika koji

nisu, kako se često tvrdilo, bili voljni prihvatiti stvarnost ili barem onaj njezin dio u kojem se vidjela superiornost Zapada. Napori da se provede modernizacija ustrajali su dva desetljeća nakon drugog svjetskog rata. Iran je postao uspjeh modernizacije, a njegov vladar »modernizirani« vođa par excellence. Što se tiče ostatka islamskog svijeta, pripadao on arapskim nacionalistima, egipatskom Gamallu Abdellu Nasseru, indonezijskom Sukarnou, palestinskim nacionalistima, iranskim opozicijskim skupinama ili tisućama nepoznatih islamskih učitelja, bratstava i redova, zapadni znanstvenici su mu se suprotstavljali ili se nisu njime bavili ulažući snažne napore u teoriju modernizacije i američke strateške i ekonomske interese u islamskom svijetu. Tijekom eksplozivnog desetljeća sedamdesetih, islam je pružio daljnji dokaz da je fundamentalno beskompromisan. Došlo je, na primjer, do revolucije u Iranu: ni prokomunistički, ni promodernizacijski, narod koji je zbacio šaha jednostavno nije bio objašnjiv na osnovu kanona ponašanja teorije modernizacije. Nisu bili zahvalni zbog svakidašnjih 22 prednosti modernizacije (automobili, veliki vojni i sigurnosni aparat, stabilni režim) i izgledali su neosjetljivi na laskanje »zapadnjačkih« ideja.40 Posebno neobjašnjiv segment njihovog ponašanja (posebice Homeinijevog) bila je njihova odlučna nespremnost da prihvate bilo kakav politički stil (ili racionalni stil) koji nije bio njihov vlastiti. Iznad svega, posebno se prkosnom činila njihova privrženost iranskom islamu koji se snažno osporavao, i idiosinkratično štitio. Ironično, samo je nekoliko komentatora »islamskog« atavizma i srednjovjekovnih načina razmišljanja na Zapadu zabilježilo da je nekoliko kilometara zapadno od Irana, u Beginovom Izraelu, vladao režim potpuno spreman da svoje djelovanje usmjeri prema vjerskim načelima i teološkoj doktrini izuzetno zaostalih nazora.41 Još je manji broj komentatora koji su na sav glas govorili o oživljavanju islamske religioznosti dovodio to oživljavanje u vezu s televizijskim vjerama u SAD-u koje broje milijune sljedbenika ili s činjenicom da su dva od tri vodeća predsjednička kandidata 1980. bili entuzijastički novorođeni kršćani. Postala je svakidašnja praksa da se koriste jedna ili dvije orijentalističke generalizacije (a stari orijentalisti poput Bernarda Lewisa stavili su ih niz u opticaj) da bi se udarilo na cijeli islamski svijet a da se ne zamara pitanjem vrijede li takve prazne t1oskule oduvijek za ponašanje svakog muslimana. T o je osobito vidljivo u raspravi koja ukazuje na neizbježnu vezu islama i terorizma. Pogledajmo slučaj Conora Cruisea O'Briena, bivšeg intelektualca ljevičara, koji je polako postao dio reakcionarne desnice tijekom 80-ih. Nekako je zadržao vjerodostojnost ozbiljnog progresivnog intelektualca usprkos odbijanju kulturalnog bojkota protiv aparthajda u Južnoj Africi i opravdavanju cionista desničara u Izraelu. Evo tipičnog odlomka lijenog povijesnog prosuđivanja, generaliziranja i nevjerojatnog stereotipiziranja takve vrste koju nitko tko ima imalo ozbiljne veze s islamom ne bi označio drukčije nego kao običnu glupost: Stanovite kulture i subkulture, domovi frustriranih ideja, predodređeni su za uzgajanje terorizma. Islamska kultura [O'Brien nas ne obavještava zašto u ovom trenutku skače s vjere na kulturu, niti precizira gdje se nalaze granice jednog i drugog] najistaknutiji je primjer. Pogled te kulture na vlastiti položaj u svijetu koji mu po pravu pripada [O'Brien nam ne govori kako ili gdje je došao do ove privilegirane informacije] nalazi se u dubokom neskladu sa stvarnim poretkom suvremenog svijeta [to se sa sigurnošću može reći za pogled gotovo bilo koje kulture na samu sebe]. Božja je volja da Kuća islama treba pobijediti Kuću 23 rata (ne-muslimanski svijet) i to ne samo duhovnim sredstvima. »Islam znači pobjeda« slogan je iranskih fundamentalista u Zaljevu [tj. iransko-irački rat, 1980. -1988.]. Zadati udarac Kući rata hvalevrijedno je i zaslužno. Otud široka podrška aktivnostima koje Zapad osuđuje kao terorističke. [Upozoravam da se O'Brien nije udostojao čitatelju dati niti jednu činjenicu, izvor, navod ili kontekst i taj prilično osebujni postupak ili metoda rasprave ga ni najmanje ne zabrinjava.] Izrael je glavna meta tih aktivnosti [ono što je Izrael učinio ili nastavlja činiti ne

Francuska ili Velika Britanija. 65. Vijetnama i Angole. Pa ipak. jasan vjerski karakter Izraela rijetko se spominje u zapadnom tisku: tek su se nedavno pojavile jasne reference na izraelski vjerski fanatizam. nastavljanjem zapadne hegemonije i demonstriranjem vrlina modernizacije. Na te načine tri vrste iluzija ekonomski potkrepljuju i stvaraju jedne druge u interesu jačanja slike Zapada o samom sebi i promoviranja zapadne sile kao jače od istočne: stav o islamu. ideologija modernizacije i afirmacija izraelske vrijednosti za Zapad. u zapadnoj svijesti općenito. * . dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. cjelokupni aparat informiranja i donošenja smjernica američke politike ovisi o tim iluzijama i širi ih na sve strane. Ovdje treba spomenuti još jednu stvar: ulogu Izraela u posredovanju pri zapadnim. iznosi velike ideje o islamu. na primjer. usprkos neoborivoj činjenici da je samo mali dio onoga što se događa u akademskim studijama islama izravno inficirano kulturnim i političkim vizijama koje se mogu naći u geopolitici i ideologiji hladnog rata. kako bismo »naše« stavove o islamu učinili vrlo jasnima. nafti. Potom dolaze masmediji. tvorci američke politike ustraju u tome da govore o »gubitku« Irana kao što su tijekom prošla tri desetljeća govorili o »gubitku« Kine. na primjer. Veliki dio inteligencije. islamski stručnjaci ulaze u tu veliku struju. Solženjcin. Ovakva vrsta jednostranog izvještavanje pokazuje. upozorio da bi »tragedija Vijetnama« mogla dovesti do »pacifizma i izolacije« u zemlji. što se protumačilo kao logika svojstvena islamu) do Pakistana. The Atlantic. po mom mišljenju. Pored toga. Afganistana i Alžira.43 Jedna od tema rata u Zaljevu 1991. Drugo. Čak ni Iran tijekom vladavine šaha.42 Povlačenje u vjeru postao je način na koji se može objasniti većina islamskih država od Saudijske Arabije (koja je odbila ratificirati sporazume iz Camp Davida. od drugih područja u svijetu na koja se mogla primijeniti analiza hladnog rata. prosinca 1918. a interesi SAD-a na Srednjem istoku toliko su veliki da bi predsjednik trebao »educirati« Amerikance o mogućnosti vojne intervencije na tom području. a pogotovo američkoj. Riječ je samo o islamskom teroru]. usprkos svojoj protusovjetskoj predanosti. Možemo vidjeti kako se islamski svijet diferencirao. Kao prvo. a pogotovo američkim stavovima o islamskom svijetu od Drugog svjetskog rata nadalje.) Posebno nasilni vjerski intenzitet pripisuje se isključivo islamu čak i kad se vjerski osjećaji znatno šire u čitavom svijetu: trebamo se samo prisjetiti kako se liberalni tisak neumjereno odnosio prema neliberalnim vjerskim ličnostima poput Solženjcina* ili pape Ivana Pavla II i načina na koji pokolji muslimana u Bosni nisu pripisani kršćanstvu pa da vidimo koliko je jednostran neprijateljski stav prema islamu. kako se Izrael (»jedina demokracija« na Srednjem istoku i »naš snažni saveznik«) koristi kako bi se prikazao kao žrtva islama. s. Čini se da ne postoji način na koji bi se. budućnosti zapadne civilizacije i borbi demokracije protiv nemira i terorizma. Pa ipak. a ne samo vjerski fanatici koji sada još više zakuhavaju stvari. Zbog razloga o kojima sam već govorio. u većini zapadnih izvještaja o vojnim izraelskim kolonistima jednostavno je izostavljena nezgodna činjenica da je »svjetovna« laburistička vlada prva utemeljila nelegalna naselja na okupiranom arapskom teritoriju. moglo govoriti o Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu kao dijelovima »slobodnog svijeta«. Rusija. a puno njih se odnosi na pristaše Gusha Emunima.. Ruski romanopisac i povjesničar kojem je 1970. Aleksandr (Isajevič).44 Na taj način Izrael izgleda kao bastion zapadne civilizacije koji je isječen (s mnogo odobravanja i samohvale) iz islamske divljine. čija je osnovna djelatnost nasilno postavljanje nelegalnih naselja Zapadnoj obali. Štoviše. koji podatke uzimaju od druge dvije sastavne cjeline aparata i sažimaju ih u prikaze: odatle karikature. ali one vjerojatno ne bi prestale čak i da Izrael nestane (»Thinking about Terrorism«. nikad nije stvarno pripadao »našoj« strani kao. Tako je George Ball u New York Times 24 Magazineu od 28. premda je hladni rat bitan jednako kao i korupcije i tiranije stanovitih islamskih zemalja. Kislovodsk. rođen 11. lipnja 1970. jedinstveno je nesretna sudbina islamskih država Perzijskog zaljeva da ih oni koji su upravljali američkom krizom smatraju područjima spremnima za američku vojnu intervenciju. bila je da se jednom zauvijek riješi duhova Vijetnama. zajedno sa zajednicom geopolitičkih stratega.dovodi se u pitanje. sigurnost Izraela u očima SAD-a postala je prikladno međusobno zamjenjiva sa suzbijanjem širenja islama. lipanj 1986.

Iako je nekoliko dana kasnije opovrgnuo to što je rekao. govorio je to s mobiliziranim snagama tog moćnog aparata predstavljajući u isto vrijeme interese SAD-a i govoreći o islamu. to djelovanje je već započelo. 26 . obrana i tajna služba. Za sve je to nadležan nevjerojatno jak establišment – naftne kompanije. američki ministar obrane pri posjeti Saudijskoj Arabije nakon bombaškog napada u Khobaru 2.) kad su svi kolektivno došli do zaključka (predvođeni aktualnim »stručnjacima« kao što je Steven Emerson) da su za događaj krivi islamski teroristi i ponavljali su te optužbe. Njihove predrasude i neznanje nikad nisu bile vidljivije nego 25 neposredno nakon eksplozije u Oklahoma Cityju (u travnju 1995. kolovoza izjavio da je Iran »glavni kandidat« za krivca za taj napad. goleme korporacije i multinacionalne kompanije. iako puno tiše i slabije.zastrašujuća svjetina. godine i rekao da je Iran »otok stabilnosti«. zaprijetio je Iranu »jakim djelovanjem«. i nakon nesreće leta TWA 800 u srpnju 1996. osamnaest godina kasnije. Kad je predsjednik Carter proveo svoju prvu Novu godinu u uredu sa šahom 1978. izvršna grana vlade. koncentriranje na »islamsku kaznu« i tako dalje. A kad je.

sloboda. »kartela« i »bloka« otada su odjednom ušle u selektivan opticaj. distribuciji bogatstava. Drugo. čije su ideje i identiteti bili posuđeni od britanskog socijalizma. Ni Tuckerovi proizvođači nafte. Pakistance i Turke. retoriku i dramatičnu strukturu onome što je puno ljudi u zemlji doista osjećalo. Tuckera »Oil: The Issue of Arnerican Intervention« [Nafta: Pitanje američke intervencije] (u siječnju).) i recentnije. »Iznenada«. iznad svega. Ali. shvaćanjem da se sa Srednjeg istoka i iz Perzijskog zaljeva emitira beskompromisnost prema Americi i. ako to ne uspije. Riječi poput »monopola«. među njima i proizvođači nafte. mada se o maloj skupini američkih multinacionalnih kompanija vrlo rijetko govorilo kao o kartelima. Njihova filozofija temeljila se na eksproprijaciji ili.45 Najranija najava promjene pojavila se u nizu članaka koje je objavio Commentary početkom 1975. Od dominantne svjetske sile SAD su se dramatično našle u problemima. okorjeli. Inače se čine anonimni i neobični. Nije pretjerano reći da je prije iznenadnog rasta cijena OPEC-a početkom 1974. Čulo se za Arape i Irance. rekao je. Taj je naziv bio rezerviran isključivo za članice OPEC-a. a zatim ih se zanemaruje. zanimalo je jedino izjednačavanje nejednakosti između »nas« i »njih«.«48 Ako te nove nacije nisu tvorci i pokretači reda. Samo njihovo postojanje predstavlja rizik za »nas«. uvjeti su već bili postavljeni u onome što su on i Tucker izlagali u svojim esejima u Commentaryju. koje se periodično pojavljuju u suvremenoj povijesti Zapada. »moglo bi nas iznenaditi kakve bi se snage mogle osloboditi ako podignemo te transparente. kako je to Tucker rekao. onda one mogu biti jedino zapreka redu. u La Défense de l'Occident Henrija Massisa (1927. I treće. S novim pritiskom na ekonomiju oblikovala se i nova kulturna i politička situacija. te su zemlje apstrakcije protiv kojih se ranije izgrađene svjetske sile sada raspoređuju. nešto za što je Tucker mislio da će započeti zlokobnu »međuovisnost« kojoj bolje da budemo spremni da se suprotstavimo – ako je potrebno. Bivše kolonije su bivše kolonije.«46 Te nove nacije. u članku Anthonyja Hartleya . Ali dramatično viša cijena uvozne nafte uskoro se počela povezivati u javnosti sa skupom neugodnih stvari: ovisnosti Amerike o uvoznoj nafti (što se često izricalo kao da je »na milost i nemilost stranih proizvođača nafte«). prema Moynihamu. zapreka su redu zato što je sve što one jesu i što mogu biti kao skupina posve suprotno »nama«. Prvo je objavljen članak Roberta W.Zajednice tumačenja Obratimo pažnju na to kako su geopolitički stratezi i liberalni intelektualci iskoristili islam u SAD-u. a zatim nastavio dodajući vojnim kićenjem. kako se pokazalo godinu dana kasnije. Zanimala ih je samo jednakost. kako se činilo. Ono što su Tucker i Moynihan govorili pratilo je djelomično logiku kanonskih pjesama u slavu opsjednutog Zapada. One se spominju i kratko opisuju kao kolektivna jedinica. »islam« kao takav rijetko razmatran u kulturi ili medijima. na primjer. kaže Tucker u jednom svom kasnijem eseju o nafti i sili. proizvođači nafte su proizvođači nafte. To se vidi. do sada neidentificirane sile) koji je govorio da energija više nije »naša« da je samo tako uzimamo. ali rijetko kad za muslimane. ni Moynihanove nove zemlje Trećeg svijeta nemaju vlastiti identitet. u biti stvorene britanskim imperijalizmom. a oba članka već su u naslovima nedvojbeno izložila svoje argumente. znak (nove. »suočeni smo s budućnošću međunarodnog društva u kojem se više neće moći osigurati uredna distribucija onoga što se naziva »svjetskim proizvodom« i to zato što glavni koji imaju moć među razvijenim i kapitalističkim zemljama više neće biti glavni tvorci i pokretači reda. izjavio je Fritz Stern u Commentaryju. zatim članak Daniela Patricka Moynihana »The United States in Opposition« [SAD u opoziciji] (u ožujku). čak i napadom. ne proizvodnja ili. Bile su to strane nacije. Prvi put u povijesti SAD-a činilo se. Moynihan je postao predstavnik SAD u Ujedinjenim nacijama i tamo držao govore u kojima je upozoravao da »zapadne demokracije« ne mogu mirno stajati ne radeći ništa i dopuštati da ih maltretira automatska većina bivših kolonija. »Mi jesmo iz slobodarske stranke«. čak prijeteći.47 Posebno treba ukazati na niz strategija koje se pojavljuju u ta dva članka. da se na same SAD izvana primjenjuje egalitarizam. povijest ili nacionalne putanje. već je bila određena uloga koju su mu pripremili Tucker i Moyniham iznenadnim i neprihvatljivim promjenama koje su opisivali. međutim »islamu«. A one su zauzvrat dale oblik. 27 Nijedan od njih nije imao ništa reći o islamu. T o je kraj poslijeratnog razdoblja.

. osim da se istakne da ono krši stari poredak. U raspravi je opravdano naveden primjer općeg neuspjeha međunarodnog ekonomskog sustava. navike će pretrpjeti radikalne i nedobrodošle promjene. nafta je bila puno skuplja. Tom prilikom egipatska vojska prešla je groznu Bar-Lev liniju. Kao posljedica toga. odakle dolaze. nijedan bitni segment stanovništva nije bio spreman objasniti ili identificirati nešto što se pokazalo kao novi fenomen. bila je nepredviđena mogućnost gubitka i raskol koji nije imao lica niti vidljivog identiteta. pitanja na koja se ne može odgovoriti.»The Barbarian Connection: On the 'Destructive Element' in Civilized History« [Barbarska veza: o 'destruktivnom elementu' 28 u civiliziranoj povijesti]. Turska. nezamislivo bogati i dobro naoružani. Puno toga se pisalo o »postvijetnamskom sindromu« u američkoj politici. današnja je slika islama. koji se temeljio na pitanju »Opravdavaju li nedavna događanja u Kambodži [pobjeda Crvenih Khmera i izvještaji o grozotama koji su uslijedili nakon toga] ponovno razmišljanje o našem protivljenju ratu u Vijetnamu?« Pitanje. Jedino što smo znali bilo je da više nećemo imati ono što smo uzimali zdravo za gotovo. U najboljem slučaju. nametljivo su se pojavljivali svugdje na Zapadu. Kao prvo. To je bilo popraćeno progresivnim liberalnim razočaranjem po pitanju zemalja Trećeg svijeta. ukratko. osim onih koji su. ako već ne odgovori.49 Međutim. godine. a ne po vrijednosti onoga što jesu. Opljačkani Arapi. na primjer. gdje god na nju naiđemo. Pakistan. iako je malo ljudi primijetilo kako se tvrdnja da daleki američki interesi trebaju vojnu zaštitu od nestabilnosti i ustanaka prebacila iz Vijetnama na bliže područje. ljutiti cri de coeur dobro znanog zagovaratelja vijetnamskog. pogotovo onih zemalja čije obećanje se izdalo. Pišući 1977. Maroko: iznenadnost njihove sposobnosti da zadaju probleme SAD-u sredinom 70-ih bila je uznemirujuća popratna okolnost činjenici koliko malo se znalo o njihovoj prošlosti i identitetu. prema tome.50 Ili. Revolution in the Third World [Revolucija u zemljama Trećeg svijeta] Gerarda Chalianda. neizrečena je pretpostavka da pravi naziv »islam« označava jednostavnu stvar koju se može koristiti neposredno. pojavila Palestinska oslobađajuća organizacija. izvlačili svjetsko-povijesne zaključke u okviru koji je prilagođavao. za Tuckera i Moynihana ono što se suprotstavlja Zapadu nije nešto što znamo (na način na koji bi neki evropski imperijalist mogao govoriti o istočnjacima kao »narodu koji znamo jer smo vladali njima«). Čini se da upućivanje na novo »međunarodno društvo« na koje Tucker upućuje nema druge svrhe. Iranski šah također je postao svjetski vođa. zašto se ponašaju tako kako se ponašaju? T o su pitanja koja nisu bila postavljena i. ukazuje na prestanak entuzijazma koji je vladao 60-ih godina i njegovu zamjenu nelagodom zbog novih međunarodnih stvarnosti koje su nagovještavale predstojeću katastrofu. ličnosti i prisutnosti nezamjetljivo ušao u opću svijest i dobio status »vijesti«. represivnim državama koje nisu zaslužile podršku Zapada.51 Druge su se stvari činile važnijima. poput Moynihana i Tuckera. Indonezija. navedimo slučaj časopisa Dissident koji je sponzorirao simpozij u svom izdanju za jesen 1978. nove države Trećeg svijeta imitacije su. zaključio je da je većina antikolonijalnih napora rezultirala osrednjim. prema Moynihanovom mišljenju. Na pamet nam dolazi. alžirskog i palestinskog pokreta oslobođenja. neobuzdana i neposredna. stvarni materijal u pitanju) bila sporedna u usporedbi s prijetnjom da se ona izgubi: činilo se da nitko ne zna postoji li doista stvarna nestašica. razne države Zaljeva. Gotovo u isto vrijeme SAD su se povlačile iz Indokine. Iznenađujuće dobro su se borili. angolskog. Nova islamska prodornost tada se lako mogla pratiti do onoga što su pojedinci zvali Ramadanski rat u listopadu 1973. Ono što su konzumenti vijesti i nafte osjetili. poznate jedino po onom što oponašaju. Čak je i nafta (to jest. kubanskog. Na taj je način veliki broj islamskih država. u muslimanski svijet. Zatim se u Ujedinjenim nacijama 1974. Više nećemo voziti aute kao prije. ali ne i objašnjavao specifičnosti islama. Tko su ti ljudi. Šeik Yamani postao je autoritet zbog razloga koji se nije mogao utvrditi. jesu li dugi naftni cjevovodi ispunjeni panikom i je 29 li podizanje cijena nafte doista imalo ikakve veze s krizom. Nigerija. ali arapski vojnici nisu pobjegli kao 1967. osim činjenice da je bio musliman i dolazio iz naftom bogate Saudijske Arabije. Nije bilo stvarnog prijelaza od stanja nepoznavanja do statusa vijesti. Alžir. što oni stvarno žele. Također. Filipini.

a ne politički. Sam koncept islamskog svijeta – koji je bio predmet niza od četiri članka Flore Lewis u New York Timesu 28. Taj se osjećaj pojačao kad je Lewis katalogizirala navodno udaljavanje islama od normalnosti: neobičnosti arapskog jezika. a najopasniji za Zapad je islam (ili bolje. premda (po njegovom mišljenju) nasilnih i neugodnih događaja dvadesetog stoljeća – na Filipinima. Islam je neprijatelj broj jedan svakom zapadnjaku. Iz sve te tri opće karakteristike može se razabrati islam. osoba ili institucija kao što je katolička crkva. Doista. građanski ili ljudski) i treće. prosinca 1979. Walzer mu daje naslov » The Islam Explosion« [Eksplozija islama]. naslov Huntingtonovog amaterskog haračenja u povijest 31 i kulturu preuzet je iz eseja Bernarda Lewisa » The Roots of Muslim Rage« (Korijeni muslimanskog bijesa] u kojem Lewis iznosi smionu. poslije-hladno-ratni oblik sukoba. od izbočenja Afrike do središnje Azije ima krvave granice« (s. Rezultat je taj da je islam stekao polimorfni status opipljive. ti Iranci koji drže Amerikance za taoce) »protiv« nas. 30. prepoznatljive stvarnosti o kojoj se može davati puno izjava i logičkih strategija (većina njih antropomorfnih) bez obzira kakve one bile. što pokazuju dosljedan model političke moći koja 30 prodire na Zapad. govori o stvarnom predmetu zvanom islam. može tumačiti kao primjere jedne te iste stvari: islama. Huntington u svom vrlo cijenjenom članku objavljenom u ljetnom izdanju Foreign Affairs 1993. a u članku se kao laik (kako je to sam priznao) bavi velikim brojem važnih. u uvodnoj priči Timea spomenutoj ranije u tekstu. Ako neposrednost islama čini da nam islam izgleda izravno dostupnim. između tih liberalnih časopisa i masmedija vrlo je mala razlika. 34. političke komplikacije kao što su demokracija. drugo. Primjer vrijedan spomena jest esej Michaela Walzera objavljen u New Republic 8. Druga je značajka javne slike islama u novom geopolitičkom određivanju njegovo neizostavno postavljanje u konfrontirajući odnos sa svime normalnim. kaže on zloslutno. Svim je tim događajima zajedničko. svjetovnost kao i moralna ograničenja. još više uznemirava činjenica što se ona u važnim liberalnim časopisima redovito upotrebljava u općenitim raspravama o kulturi. nastranosti islama kao vjere. nesumnjivo. predmetu toliko neposrednom da bi primijeniti na njega bilo kakvo posredovanje ili pobliže označavanje bilo suvišno. što su nastale iz zastrašujuće moralne pobude (na primjer. najčešće kao predmet koji se razlaže s težinom i ozbiljnošću. a zbog promjena u načinu intelektualno-geopolitičkog razmišljanja koje sam opisao. tvrdi Walzer.. svakodnevnim. nije ništa manje nego sukob civilizacija. prijeteće i drastično protiv nas. »The Clash of Civilization?« (Sukob civilizacija?]. prosinca 1979. u kojem bivši hladni ratnik jasno iznosi svoj pogled na novi. svjetovnosti. Zanimljivo. njih devet ili deset. socijalizam.) i na taj način izaziva još više straha i manje znanja o islamu. tada ga njegovo razilaženje od naše stvarnosti i normi postavlja izravno. zapadnjačkim. (o čemu ću reći nešto više u drugom poglavlju) – implicira antagonizam prema »našem« svijetu. veliki broj čitatelja koje je impresionirao) izvlače uznemiravajuće zaključke kao što su »islamski blok u obliku polumjeseca. na primjer. »našim«. savez islamista i konfucijanaca. Do kraja eseja Walzer je uvjerio (barem sebe. Ono što Huntington pokušava promovirati jest nepomirljivost stanovitih civilizacija i Zapada. za koji ne navodi dokaze).. kako tvrdi. a taj »islam« je sila koja prelazi udaljenosti u vremenu i prostoru koje inače razdvajaju te događaje. tezu da je »islam« (nije baš specifičan) ljut na samu suvremenost. Ovo. kao da su svaki musliman i svaki . ako već ne druge) da kad kaže »islam«. kad se Palestinci opiru izraelskom kolonijalizmu Walzer uvjereno tvrdi da je taj otpor vjerski.kao što se koristi »demokracija«. Doslovni vrhunac ovog trenda formulirao je Samuel P. usprkos tisućljećima mirne razmjene i mogućnostima za budući dijalog. 29. kad do njega dođe. i 31. Iz ove obične gluposti Huntington (kao i. u Iranu. što ti događaji ruše »tanku kolonijalističku fasadu liberalizma. U tom pogledu. Ta je neposrednost vidljiva. Međutim. Taj se utisak stiče iz čitanja Walzerovih uradaka ili uradaka znanstvenika na koje se Walzer oslanja. u Palestini i na svim ostalim mjestima – koje se. Osim toga. da ne kažemo pretjeranu. kao prvo. glavni je razlog za taj niz članaka bio što je islam (to jest. može se primijetiti – ponovno prema Walzeru – da se u govoru o islamu više-manje automatski eliminira prostor i vrijeme. socijalizma ili demokracije«. neliberalni totalitarizam dominacije islama nad svojim vjernicima i tako dalje.

Osobno nisam niti religiozan niti islamskog porijekla. (izvjestitelj New York Posta) koji iz nekih svojih vlastitih razloga tvrdi da je Homeini Arapin i da je islam počeo u petom stoljeću prije Krista. Sve se to može naći ne u islamu. taj je pojednostavljeni prikaz islama imao ustanovljive posljedice i u samom islamskom svijetu. Osnovna razlika između autora Mein Kampfa i sastavljača nezanimljive Islamske vlade jest ta što je jedan bio ateist dok se drugi pravi da je Božji čovjek. huškač i prijetnja svjetskom redu i miru. To znači da su islam medija. odsutnosti stvarne perspektive. na primjer. ne želim sugerirati da negdje postoji »stvarni« islam koji su mediji (koji djeluju iz niskih pobuda) izokrenuli. ugnjetavačkim i tiranskim. kao i nacionalnoj politici. ponavljanju. Treća je posljedica stvaranje konfrontacijske političke situacije u kojoj smo »mi« protiv »islama«. u navođenju svih tih stvari o općoj slici islama. a sve one . Kada. Prema tome. Uopće ne. koji nam predstavljaju mediji i kulturni stav mogu puno toga reći ne samo o »islamu«. Ali u onoj mjeri u kojoj osjećam da je uopće moguće raspravljati o vjeri. islam zapadnih znanstvenika. izbjegavanju detalja. Za muslimane kao i za ne-muslimane islam je objektivna i subjektivna činjenica jer ljudi tu činjenicu oblikuju po vjeri. Carpozijeva analiza blagozvučno počinje kako slijedi: Poput Adolfa Hitlera u drugo vrijeme. Tekst je popraćen analizom stanovitog Georgea Carpozija. revoluciji u Iranu i islamistima u Alžiru. Tada se islam može usporediti sa svime što nam se ne sviđa. mrzitelj. raspravljamo o »islamskoj« revoluciji koja je srušila Pahlevijev režim ili FIS-u (Alžirska islamska oslobodilačka fronta) koja je porazila vladu na općinskim izborima 1990. dati identitet onome za što osjećaju da im se kolektivno ili individualno suprotstavlja.52 Takva predstavljanja islama redovno su svjedočila sklonosti da se svijet odvede u pro. nego značajkama zapadnog društva i medijima koji razmatraju i služe toj ideji »islama«.. Četvrto. radi se o obliku tumačenja vjere koja se manifestiraju u djelovanju ljudi koja se događaju u ljudskoj povijesti i društvu. nametanju modela i vrijednosti koji su etnocentrični ili nevažni (ili oboje). koje su u velikom broju međusobno posvađane. nevoljkosti da se izvještava o političkim procesima. dezinformiranju. Kao primjer imamo meko izdanje Homeinijeve Islamic Government [Islamska vlada] pod naslovom Ayatollah Kohmeinis Mein Kampf [Moja borba Ajatolaha Kohmeinija] izdavačke kuće Manor Books. Jr. Iz ovoga proizlazi znatan broj važnih posljedica. ono čime se ovdje bavimo u najširem su smislu zajednice tumačenja. Drugim riječima.i antikomunizam). politici informiranja i obrazovanja. Rezultat je taj da smo ponovno podijelili svijet na Istok i Zapad (stara nepromijenjena orijentalistička 32 teza) da bismo zavarali svijet i same sebe po pitanju toga kakav je naš stvarni odnos prema zemljama Trećeg svijeta. povijestima i tradicijama ili (u slučaju autsajdera nemuslimana) zato što moraju fiksirati. ali isto tako i muslimanska svjetina u Karachiju. društvima. islam zapadnih izvjestitelja i islam muslimana redom postupci volje i tumačenja koji se događaju u povijesti i da se s njima može baviti jedino u povijesti kao činovima volje i tumačenja. Tada možemo usporediti njihovo tumačenje islama s onim što Time i Le Monde govore o islamu. Peto. personificirati. ali možemo reći nešto o njihovoj koncepciji islama koja ih je samosvjesno suprotstavila režimu kojeg su smatrali antiislamskim. bez obzira je li to što se govori činjenično točno ili ne. spremne u mnogim slučajevima doslovno zaratiti. islam se može spremno izjednačiti s gotovo svakim muslimanom: Ajatolah Homeini glavni je kandidat.zapadnjak nepropusni mali kontejneri civilizacijskog identiteta osuđeni na beskonačno samoobnavljanje. ne moramo govoriti o tome jesu li revolucionari zaista muslimani po vjeri ili ne. ali unatoč tome mislim da mogu razumjeti nekoga tko izjavljuje da vjeruje u određenu vjeru. Ajatolah Ruhollah Homeini je tiranin. Kairu ili Tripoliju koju prikazuju na televiziji kad god treba prikazati neposredne primjere fundamentalizma. nego i kulturnim institucijama. koja je aktualna u današnje vrijeme. Jedna je nastanak specifične slike islama. Pa ipak.i antiamerikanizam (ili pro. islam. Druga je posljedica da je značenje ili poruka te slike i dalje ograničena i da se temelji na stereotipima.

a njihovo vlastito iskustvo uvijek je posredno. nacrti i komunikacije koje su im prenijeli drugi -prvo. povijesnih procesa i. zdravim tumačenjem. Slike svijeta koje imaju. Između svijesti i egzistencije nalaze se značenja. Svjesni su puno više od onoga što su osobno iskusili. dane su im po hrpi svjedoka koje nikada nisu i nikada neće upoznati. kao i životnim težnjama. u cjelini. naravno. da reagiraju kako reagiraju. Nitko ne stoji sam u izravnom suočavanju sa svijetom čvrstih činjenica. Međutim. Filmovi su. Kvalitetu njihovih života određuju značenja koja su primili od drugih. Svi živimo u svijetu takvih značenja. nego i iz onoga što primamo. Simboli fokusiraju iskustvo. nije ih on osobno formulirao niti isprobao. važni. ljude uhvati panika ili gotovo potpuna nesigurnost. ali ne i najmanje važno. ako ni zbog čega drugoga onda zato što vizualni osjećaj povijesti i dalekih zemalja informira naš vlastiti koji često oblikuju filmovi. ili slike samih sebe. njeno mjesto u stvarnosti. naravno. niti materijalna egzistencija određuje njihovu svijest. Pa ipak. kao što znamo kad vidimo drveće i kuće u svom susjedstvu. samim ljudskim govorom. Svaki čovjek tumači ono što opaža (kao i mnogo toga što ne opaža). Prema tome. Najbliže što ljudi mogu doći takvom svijetu jest u vrijeme kad su djeca ili kad polude: tada. namjernog ljudskog truda da se tim stvarima da identitet koji ćemo moći prepoznati. posljednje. niti promatra. distanci i prijetećoj osobini tog spektakla. Tu sliku. za svakog čovjeka te slike (koje su stvorili stranci i mrtvaci) sam su temelj njegova života kao ljudskog bića. onda se »islam« ograničava upravo na te karakteristike. Ta primljena i izmanipulirana tumačenja bitno utječu na svijest koju ljudi imaju o vlastitom postojanju. a kasnije. upravljanjem simbolima. impliciranu vrijednost i. što je popraćeno komentarima o »antiamerikanizmu«.stvaraju i otkrivaju sebe i svoja tumačenja kao temelj svog postojanja. svaki čovjek ovisi o mjestima opažanja. Njihovo doživljavanje svijeta sastavljeno je iz stereotipnih značenja i oblikovano već gotovim tumačenjima. stav koji propagira kod promatrača. skladištima predstava koja se u suvremenom društvu temelje na sredstvima onoga što ću nazvati kulturalni aparat.53 Za većinu Amerikanaca (isto vrijedi općenito i za Evropljane) grana kulturalnog aparata koja im isporučuje islam većinom uključuje televizijske i radio mreže. Ne tvrdim da istina i stvarnost zapravo ne postoje. Ona navode ljude da vide što vide. Pod kontekstom mislim na okvir u kojem se ta slika nalazi. ako televizija krizu u Iranu redovno prikazuje slikama »islamske« svjetine koja moli. Ali. društvu ili samom sebi. dnevne novine i masovni tjedni tisak. dajući stanovitu sliku islama i. odražavajući interese moći u društvu kako ih predstavljaju mediji. ali uvjeti tumačenja nisu uvijek njegovi vlastiti. u svakodnevnom životu ne doživljavaju svijet kao svijet čvrstih činjenica. u strašnom vrtlogu besmislenih događaja i nerazumne zbunjenosti. promatra prirodu. T o je jasno rekao C. centrima tumačenja. nego i prenosiv skup osjećaja o toj slici. ali uvjeti njegovih tumačenja vjerojatnije su izrazi i slike drugih koje je prihvatio kao svoje. ne samo iz tumačenja i značenja koja sami stvaramo. prije svega. Svijest ljudi ne određuje njihovu materijalnu egzistenciju. Postoje. da osjećaju što osjećaju i kako da reagiraju na te osjećaje. imamo tendenciju zanemariti ili minimalizirati raspon o kojem ovisi naš osjećaj za realnost. zauzvrat. Wright Mills: Prvo pravilo razumijevanja ljudskog stanja jest da ljudi žive u rabljenim svjetovima. da bi bio siguran. društvene događaje i samoga sebe: ali nikada nije promatrao. Takav svijet nije dostupan. koja nije samo slika. To. slomimo kost ili osjetimo strah zbog smrti nama drage osobe. prati ono što bismo mogli nazvati cjelokupnim kontekstom. Za ovu moćnu koncentraciju masmedija može se reći da tvori javnu jezgru tumačenja. većinu onoga što smatra činjenicama o prirodi. značenja organiziraju znanje upravljajući neposrednim površnim percepcijama. »kršćanstvo« ili »islam« rezultat dogovorenih konvencija. 34 Svaki čovjek. odgovarajućom predstavom. Svaki čovjek govori o opažanjima i tumačenjima drugih. Jer ta primljena tumačenja sastavni su dio života u društvu. Za većinu onoga što čovjek naziva čvrstom činjenicom. Svi mi živimo u svijetu koji 33 tvore ljudska bića u kojem su stvari kao što su »nacija«. Nitko ne živi u izravnom kontaktu s istinom ili stvarnošću. budi u nama osjećaj da nam se suprotstavlja nešto iz temelja .

televizija. usprkos toj nevjerojatnoj raznolikosti. na primjer. pojednostavljena i jednostrana. istina nije izravno dostupna. ako želi biti imalo iskren i pošten. nije pasivna »obavijest«. one se stvaraju kao rezultat ljudske volje. one to nisu. institucija i konvencija nečije profesije. Pa ipak. praktički može reći bilo koje mišljenje bilo gdje i građani i mediji imaju nenadmašiv prijem novih. Ne bi trebalo posebno naglašavati da su mediji korporacije u lovu za profitom i stoga. realnih izvještavanja i točnosti izuzetno su relativni pojmovi. Ukratko. Ciljevi tiska poput objektivnosti. na radiju i televiziji mogu primijetiti različite varijante. ono što mediji proizvode nije ni spontano ni potpuno »slobodno«. sama raznolikost novina. protivne »nama«. časopisa i televizijskih i radijskih programa (da ne spominjemo knjige i pamflete) gotovo da se ne može opisati ili lako okarakterizirati. naravno. nekonvencionalnih ili nepopularnih stajališta. Nije ni čudo što je Jean Daniel iz Le Nouvel Observateur 26. O njima se definitivno ne treba razmišljati kao da su sami po sebi razumljivi samo zato što smo navikli misliti da su naše novine pouzdane i da iznose činjenice. a to niti ne želim. Stvarnost je takva (kako nam Herbert Gans pokazuje u svojoj vrlo važnoj knjizi Deciding Whats News [Odlučivanje što je vijest]) da novinari. nećemo zaključiti da je riječ o scenama koje je televizijska kuća izabrala i postavila pred nas na taj način. Kako onda netko može reći. postoji kvalitativna i kvantitativna tendencija da se određena mišljenja i opisivanja stvarnosti preferiraju 36 na račun drugih. usprkos šarenilu i razlikama. »strane«. važno je spomenuti da se čak i u novinama. da sve to izražava jedno općenito mišljenje? To se ne može reći. unaprijed dogovorena pravila efikasno služe kako bi se stvarnost kojom se ne može upravljati smjestila u »vijesti« i »priče« i budući da mediji teže doprijeti do iste publike za koju vjeruju da je podložna uniformnom skupu pretpostavki o stvarnosti. imaju interes neke slike stvarnosti promovirati a neke ne. svejedno mislim da. radio i časopisi nisu jedini izvori o »islamu«. kako će se predstavljati i tome slično. Davida . činjeničnosti. primjerice između dvije uredničke linije. Štoviše. televizija. specijalizirani časopisi i predavači čije su ideje složenije od djelomičnih i neposrednih stvari koje nam isporučuju masmediji. uistinu jest propaganda. Budući da ova latentna. nećemo sumnjati u neophodnost da se postavimo u konfrontacijski odnos prema njemu. prilično razumljivo. iako puno onoga što proizvode mediji. novine. vjerojatnije je da će slika islama (uostalom. Međutim. Oni izražavaju namjere. U SAD-u se. Postoje knjige. studenog 1979. To je jednostavno tako i u 1996. različitih stajališta kolumnista ili alternativnih i konvencionalnih prikaza. nego ćemo zaključiti da tako uistinu stvari stoje: prirodne. raznolikost koju dobivamo nije neograničena. koliko god mi tvrdili suprotno. Da na brzinu rekapituliram neke stvari koje sam već rekao. a one u komunističkim i ne-zapadnim zemljama su propagandističke i ideološke.55 Vijest. nego rezultat složenog procesa namjernog odabira i izlaganja. radio i novine pridržavaju se određenih pravila i konvencija kako bi priopćile stvari na inteligentan način i upravo oni (puno češće nego samo prenošenje realnosti) oblikuju građu koju isporučuju mediji. Ne može se reći da su industrijske zemlje Zapada represivni. i bilo čega drugoga) biti ista. vijesti i mišljenja ne događaju se prirodno. Knjige Gaya Talesea i Harrisona Salisburyja o New York Timesu. »Vijesti« se ne događaju samo tako. a ne ostvarive ciljeve. Budući da je islam »protiv« nas i »tamo negdje«.neprivlačno i negativno. novinske agencije i TV mreže svjesno okolišaju odlučujući što će se predstavljati. a zatim nastavim s dokazivanjem kako su one usklađene s određenim značajkama medija. društvenih okolnosti. 35 Iako smo uvelike ovisni o njima. nepromjenjive. mogla reći »les Etats-Unis [sont] assiégés par l'Islam«. pa čak i ugledni znanstvenici. nismo prepušteni na milost i nemilost centraliziranom propagandnom aparatu. Mi ne živimo u prirodnom svijetu: stvari poput novina.54 Također. kao i svi drugi načini komunikacije. Nedavno smo imali odličan primjer načina na koji radi vodeći aparat koji sakuplja i prosljeđuje vijesti na Zapadu. državni sustavi kojima upravlja propaganda. To čine unutar političkog konteksta koji aktivira i čini učinkovitim nesvjesna ideologija koju mediji šire bez ikakve ozbiljne zadrške ili opiranja. I ako još k tome vidimo i čujemo kako Walter Cronkite svoju noćnu radioemisiju uokviruje izrazom »tako stvari stoje«. slike i ideje ne iskaču jednostavno iz stvarnosti pred naše oči i ulaze nam u glave. Jer. povijesti. drugim riječima.

ali čak je i tada njihov cilj da prenose (kad već ne mogu promijeniti) vladinu politiku. Mediji mogu raditi sve moguće stvari. razne studije Herberta Schillera o industriji komunikacija. nego i na stvari kao što su »simbioza i antagonizam koji nastaju između izvjestitelja i njegovog izvora«. ali gotovo svaki američki novinar izvještava o svijetu s nesvjesnom idejom da je njegova korporacija sudionica u američkoj moći koja. koji sve medijske organizacije pojašnjavaju. Sva su ta izvještavanja organizirana oko istog zajedničkog centra. Svaki američki izvjestitelj mora biti svjestan da je njegova zemlja supersila s interesima i načinima da te interese ostvari (koje druge zemlje nemaju). uključujući i novinare. Iznenađuje to što se o neovisnom tisku obično ne misli da sudjeluje u vanjskoj politici. oblikuju. američki novinar. pružati puno toga što je ekscentrično. kao što se i navike jednog društva uzimaju zdravo za gotovo. Ne smijemo podcijeniti ni novinarov osjećaj. On traži društvo drugih novinara u inozemstvu. ali također ostaje u kontaktu s veleposlanstvom. nego i na ono što bi kao predstavnik američkih medija u inozemstvu trebao znati. predstavljati raznovrsna stajališta. neovisnost tiska podređuje često implicitnim izrazima lojalnosti i domoljublja. Svijest o profesionalnom kodeksu etike i način kako se stvari obavljaju uključene su u ono što netko kaže. tu je još i način na koji izvještaj dopisnika iz inozemstva preuređuju urednici u zemlji.«57 37 Američki mediji razlikuju se od francuskih i britanskih medija. Poput svakog ljudskog bića. naučiti i reći. koja potvrđuju opseg do kojeg oblikovanje vijesti i mišljenja u društvu u cjelini operira prema pravilima. ili konsenzusa. pritisku »standardiziranja i stereotipiziranja« i načinu na koji izvjestitelji »više unose u događaje o kojima izvještavaju nego oduzimaju. Vrijednosti se internacionaliziraju i ne moraju uvijek ispitivati. a pogotovo kad novinar osjeti da je u inozemstvu kako bi protumačio što se ondje događa na jeziku koji će njegovi zemljaci (uključujući i one koji stvaraju politiku) razumjeti. Discovering the News Michaela Schudsona. Ne zaboravljaju se stvari kao što su nečije školovanje. organizacije i interesi su različiti. što vrijedi za sve Amerikance. Izvještavanje američkih medija o stranim zemljama ne samo da stvara samo sebe. kristaliziraju. jer naša su društva različita. unutar okvira. nacionalnost i vjera kad se opisuje neko strano društvo i kultura. Dopisnik New York Timesa zna točno što je Times i što on. bilo u praksi ili teoriji. Gaye Tuchman Making News. Ali na kraju (zato što su korporacije koje služe i promoviraju korporacijski identitet) . na korporativni način. pojednostavljenom identifikacijom s nacijom. Potom. Zanemarimo li CIA-ino iskorištavanje novinara koji rade u inozemstvu u svoje svrhe.Halberstama The Powers That Be. Tu u igru ulazi još jedan skup nesvjesnih političkih i ideoloških ograničenja. ostalim stanovnicima Amerike i ljudima za koje se zna da su proamerički orijentirani. Robert Darton je vrlo dobro opisao te stvari u eseju »Writing News and Telling Stories« [Pisanje vijesti i pričanje priča]. dok je u inozemstvu. kako to kaže i za koga to kaže. izvjestitelj neke stvari uzima zdravo za gotovo. da se ne oslanja samo na ono što zna i što je naučio. ne iznenađuje. napravljenih s različitih stajališta. kad joj zaprijeti neka strana zemlja. sredstvima konverzacije koje čitavom procesu daju nepogrešivi sveobuhvatni identitet. Dopisnik iz Kaira drugačije će se izraziti za NBC Nightly News od šefa kairskog ureda Timea u članku koji je pripremao dugo vremena. a drugo Talijanima ili Rusima. U inozemstvu. što je razumljivo. radi najbolje ono što zna. Kada nastanu konflikti s tom politikom (kao što je bio slučaj s Vijetnamom). neočekivano originalno ili čak neispravno. tada mediji formiraju svoja neovisna mišljenja. publika je različita. međutim. nego i intenzivira interese koje »mi« već imamo u tim 38 zemljama. iako to radi i to vrlo učinkovito. To je uvijek slučaj kad se netko premjesti u stranu kulturu. Multinational Corporations and the Control of Culture Armanda Mattelarta56: to je tek nekoliko istraživanja. američki mediji neminovno sakupljaju informacije o vanjskom svijetu unutar okvira kojim dominira vladina politika. toliko da nas je učinio akutno osjetljivima ne samo na izvjestiteljevu radnu stvarnost. To je bit. Sam medij vrši veliki pritisak. misli o sebi: sigurno postoji bitna razlika između onoga što dopisnik Timesa iz Kaira ili Teherana svrstava pod priču i što novinar slobodnjak koji se nada da će njegov članak biti objavljen u The Nationu ili In These Times piše dok boravi u Kairu ili Teheranu. Stajališta medija naglašavaju jedno Amerikancima. Neovisnost tiska stvar je vrijedna divljenja. To.

manje grupe osnovnih isporučitelja vijesti i nevjerojatan niz puno manjih isporučitelja koji su neovisni. Ta veća količina inozemnih vijesti obično predstavlja i veći autoritet. pola tuceta dnevnih novina. konsenzus je istog časa ušao u igru određujući da je u vezi s Iranom važno samo ono što se događa vezano uz situaciju s taocima. stvaraju američku sliku realnosti s njezinom prepoznatljivom suvislošću. Ovdje pak želim iznijeti samo još dva završna komentara o ovoj temi. geografsko obličje i povijest su se zanemarivali: Iran i Iranci definirali su se prema tome jesu li za ili protiv SAD-a. Toliko o onome što se može smatrati kvalitativnim naglašavanjima u izvještavanju i distribuciji vijesti.63 Neophodno je spomenuti samo nekoliko imena da bih potvrdio to što govorim: CBS. učestalosti (po danu. a opet na puno načina ovisni o divovima. Najjednostavniji i. izvjestitelj New York Timesa ili CBS-a imati više kredibiliteta po vrijednosti izvora. svakodnevni život. najtočniji način na koji se to može opisati jest reći da konsenzus određuje granice i vrši pritisak. znatni sastavni dio suvremene povijesti.62 I to je jedna značajka određivanja granica. nedavno. ostavljaju jači dojam. čija je funkcija oduvijek bila da uključi što više američke (i svjetske) raznolikosti i da je preustroji na jedinstveno američki način.58 Sadržaji tog centralnog konsenzusa bolje se mogu opisati kao nešto što se stvarno događa nego kao nešto apstraktno. Stoga je zamisao da bi se američka vojna snaga mogla koristiti u zlonamjerne svrhe relativno nemoguća unutar konsenzusa. lokalne televizijske postaje i radio postaje koje sudjeluju u tom procesu distribuiraju svojoj neposrednoj klijenteli. prenose više određenih vrsta vijesti od drugih manjih.59 Jedan rezultat toga je privid konsenzusa. još bolje. Kad su u Teheranu držali Amerikance kao taoce. manje bogatih agencija koje distribuiraju vijesti. Najširu distribuciju i stoga najjači utjecaj ima šačica organizacija: dvije ili tri novinske agencije. Amerikanci pretpostavljaju da komunističku propagandu usmjeravaju slična kulturna i politička ograničenja. Počinjući od puritanskih »poruka u divljini«. u ovoj je zemlji postojala institucionalizirana ideološka retorika koja izražava osebujnu američku svijest. Time. po satu itd. Očito je što to znači za vijesti iz inozemstva: takve korporacije imaju više novinara na mjestu događaja od drugih i zbog toga njihovi novinari grade ono što novine. to je rezultat kulture ili.svi imaju isti centralni konsenzus na pameti. ozračju stručnosti i iskustva koje imaju. Navest ću još jedan jednostavan primjer. i stoga se snažno osjeća potreba da mediji šire više-manje standardiziranu opću kulturu. isto kao što je predodžba da je Amerika sila koja čini dobro 39 u svijetu rutinska i normalna. prema tome. Sacvan Bercovitch. Retoriku i prisutnost institucija u američkom životu uvjerljivo su analizirali brojni znanstvenici. Druga je stvar kako taj konsenzus zapravo funkcionira. a stoga i češće citiranje korisnika vijesti. identitet. Ono što se može reći o kvantitativnim značajkama vijesti kao tumačenja može se reći izravno. Zajedno. odlučuje što je vijest i po čemu. CNN. tri televizijske mreže. pustit ću da konsenzus govori sam za sebe u analizi u idućem poglavlju. Ne bi bilo smisla analizirati i kritizirati taj fenomen da nije istina da su mediji odgovorni za ono što jesmo i što želimo. pa će. u slučaju američkih medija. to ne diktira niti određuje vijest nesvjesno. to oblikuje vijesti. Amerikanci se obično identificiraju sa stranim društvima i kulturama projicirajući pionirski duh (kao na primjer. ali u američkom slučaju postavljanje granica i održavanje pritiska masmedijima radi se s malo svijesti da se radi upravo to.60 To ne određuje sadržaj i ne odražava automatski interese određene klase ili ekonomske skupine. moramo imati na umu da su SAD složeno društvo. mislim. politički procesi koji su se u njoj odvijali.). . sastavljeno od velikog broja često nekompatibilnih subkultura. Ostatak zemlje. Kao što ćemo vidjeti malo kasnije u slučaju Irana. Ovo nije osobina povezana samo s masmedijima. Tu se radi više o povlačenju nevidljivih granica iza kojih izvjestitelj ili kolumnist ne osjeća potrebu ići. dva (ili čak tri) tjednika. sudbinu i ulogu. čak ni one koje se previjaju u bolovima revolucionarne obnove. dok često ne vjeruju ili nemaju previše interesa za tradicionalne kulture. i mediji kao dio tog u biti nacionalističkog konsenzusa (djelujući u korist društva kojem služe) vjeruju da su funkcionalni. institucionalnog prestiža. među njima Perry Miller i. Prije svega. Pa ipak. Izrael) otimanja zemlje od loše uporabe ili divljaka61. nego se može pratiti još od osnivanja američke republike. to jest kultura i. identitet. New York Times. Što se tiče izvještavanja medija o islamu i Iranu. Slično tome. Oni međusobno dolaze do više ljudi.

Onda smo vidjeli da Sadat naziva Homeinija luđakom i sramotom za islam. Prvi put u povijesti (u takvoj mjeri). učinila »islamu«. Sve što se govori o »islamu« se više-manje na silu gura u apologetsku tvrdnju o humanizmu islama. opozicijski. povijesti i informacija koje se stvaraju na Zapadu.66 To je podloga identiteta islamske vjere (za koju je Salman Rushide u Sotonskim stihovima tvrdio da ju je netko . Slijedila je drama kao prema nekom orijentalističkom programu – takozvani orijentalisti igrali su ulogu koju su im odredili takozvani zapadnjački stručnjaci i na taj su način zapadnjaci u očima orijentalaca potvrđivali svoj status »vragova«. Dokaz je tome rat u Zaljevu. Homeini mu je uzvratio taj kompliment. predstavlja reaktivni protuodgovor toj slici islama kao prijetnje.Ozbiljna je posljedica da Amerikanci imaju vrlo malo mogućnosti vidjeti islamski svijet ikako drugačije nego pojednostavljeno. za islamski se svijet može reći da uče o samima sebi iz slika.65 Nije da ne postoji ponovno buđenje islama neovisno o reaktivnom procesu koji sam opisao. a koji sugerira ne samo prijetnju povratka srednjem vijeku. Ali o njemu bi bilo točnije govoriti na manje neizdiferenciran način. Islamska revolucija je sebi kao cilj djelomično postavila da se odupire imperijalizmu SAD-a. što je prevedeno u političku interpretaciju monarhije kao nečega što prkosi islamu. čiji je posao prenositi vijesti natrag Trećem svijetu. i Sadama Huseina) kao glavni izvor vijesti o ratu. Za velik broj muslimana »islam«.64 To nije sve: veliki dio islamskog svijeta danas je preplavljen televizijskim emisijama koje proizvode SAD. Treći svijet. za koji se pak činilo kao da se opire islamskoj revoluciji ponovnim simboličkim postavljanjem šaha u New Yorku. Ako se tome doda činjenica da studenti i znanstvenici u islamskom svijetu još uvijek 41 ovise o američkim i evropskim knjižnicama i institucijama školovanja na onome što danas prolazi kao katedre studija srednjeg istoka (niti jedna cjelokupna i središnja knjižnica arapskog materijala ne postoji u čitavom islamskom svijetu). izuzev s puno ograničenja i kvalifikacija upravo zato što je »islam« u puno muslimanskih država i društava (i. naravno. njegovom doprinosu civilizaciji. prinudno. kad je većina Arapa gledala CNN (uključujući. Tragedija jest u tome što je to stvorilo skup protu-pojednostavljenja u zemlji i islamskom svijetu. Koliko su strašne posljedice te dvostruke veze može se vidjeti kad se prisjetimo da su podršku koju su SAD dale šahovoj modernizaciji Iranci na kraju doživjeli kao poziv da mu se suprotstave. dobiva se točna (iako izuzetno depresivna) slika što je medijska revolucija. Ja se osobno osjećam ugodnije kad ne koristim riječi kao što su »islam« ili »islamski«. koji svoje ekonomije. rujna 1979. s druge strane. razvoju i moralnoj pravednosti. a razni ljudi u SAD-u raspravljali su o biti oba slučaja. Što može bilo koji branitelj islama reći kad ga se suoči s brojem ljudi koje svakodnevno pogubi islamski Komiteh ili kad (kako je izvijestio Reuter 19. služeći malom dijelu društava koja su je stvorila. Poput svih drugih stanovnika Trećeg svijeta. a posebice islamske zemlje. muslimani ovise o malim grupama novinskih agencija. Takva vrsta protuodgovora povremeno izaziva nerazborit protu-protuodgovor: pokušaj izjednačavanja »islama« s neposrednom situacijom jedne ili druge islamske zemlje ili jedne ili druge islamske vlasti. Kako onda uopće možemo početi odgovorno raspravljati o muslimanskim tumačenjima islama i razvoju unutar njega? Prije svega. (na tragu Maximea Rodinsona). iako se u velikom broju slučajeva radi o vijesti o tom svijetu. činjenica da je engleski svjetski jezik na način na koji arapski. kako se govorka. nego i uništavanje onoga što se redovito naziva demokratskim poretkom u zapadnom svijetu. Za Zapadnjake i Amerikance 40 »islam« predstavlja atavizam koji se ponovno budi. Od izvora vijesti.) Ajatolah Homeini proglasi da će neprijatelji islamske revolucije biti do kraja uništeni? Ono što pokušavam reći jest da sva ta relativna. pojednostavljenja značenja »islama« ovise jedna o drugima i treba ih se odbaciti zato što održavaju tu dvostruku vezu. obranu i velik broj političkih prilika duguju sustavu potrošačkih tržišta kojim dominira Zapad. perzijski i turski nisu i činjenica da većina islamskog svijeta koji se ekonomski temelji na nafti za svoju elitu danas proizvodi menadžersku klasu stanovnika. trebali bismo izdvojiti osnovna učenja muslimanske vjere na način na koji su ona opisana u Kuranu koji se smatra Božjom riječju. na Zapadu) postao politički zaklon za puno toga što nema nikakve veze s vjerom. postaju konzumentima tih vijesti.

Sukob između Sadatove vlade u Egiptu i različitih takozvanih fundamentalističkih muslimanskih stranaka odvija se na istom tom proturječnom temelju . što se toga tiče. »povratak izvoru« inicira kretanja (na primjer. Vodeća tendencija unutar velike mreže derivacija iz Kurana (na većini kojih su bile izgrađene čitave institucije. pokušavaju prevesti u institucije i društvene stvarnosti. Oba pokreta razlikuju se u organizaciji i po ciljevima od onoga što se naziva Muslimanskim bratstvom u Siriji. ali ne postoji bez druge dvije. Islam ne može postojati bez Kurana i obrnuto. koju moramo pažljivo razlikovati od druge dvije. kako vrijeme prolazi. Kuran ne postoji ako ga muslimani ne čitaju. Slično tome.67 43 Ta je razina. Ali najbolje je da ga citiramo: Unutar islama postoji treća razina. U bilo kojem događaju. treći dio tumačenja. doktrinskim tekstovima ili stavovima. To o čemu se radi ne može se svesti na puku razliku između doktrina i tekstova »heretičkih« tendencija s jedne strane i muslimanske »ortodoksnosti« koju priznaje većina muslimana s druge. ono što Rodinson ne kaže jest da sve monoteističke religije i većina ideoloških pokreta sadrži taj isti nagon. doktrinski i ideološki i već smo zakoračili u polje puno znatnih varijacija i kontradikcija. interpretacijskih stilova. ovdje kao i bilo gdje drugdje. često se događa da se. predstavlja široku raznolikost gledišta i dopušta čovjeku da opravda uzajamno najkontradiktornije teze. Stvar je još zamršenija kad dodamo treću razinu našoj analizi. Međutim. a koje je Hafez al-Assad 1982. Kulturna tradicija općenito. U srednjem vijeku Ishmaelijevci su javno propovijedali revolucionarnu subverziju utemeljenog reda. ponovno prema Rodinsonu. pokušao brutalno iskorijeniti u Hami tako što su njegovi vojnici poklali nekoliko tisuća pripadnika Bratstva. Do sada smo govorili u izrazima islama koji je uglavnom. U konformističkom okruženju. revolucionarne i inovativne ideje tumače na konzervativan. Posebice je upadljiva evolucija Ishmaeli »sekte«.promijenio). Druga razina obuhvaća različita tumačenja Kurana koja se međusobno sukobljavaju. proglasima. Čak i kad se izrazito ortodoksno tumači kao u sunitskom islamu (suna sama po sebi znači ortodoksnost temeljenu na konsenzusu). Muslimansko bratstvo Egipta tijekom kasnih 40-ih do sredine 50-ih bilo je znatno snažniji ideološki pokret nego današnje 42 Bratstvo. a koja uzrokuju stvaranje brojnih islamskih sekti. jurisprudencijskih škola. vlastodršci milijunaši čija je glavna briga da uživaju dolce vita u društvu filmskih zvijezda i slavnih ličnosti. tumače. transformirani iznutra čak i na mjestima gdje su u vanjskim referencama i tekstovima ostali jednaki. ponekad čitava društva) ono je što Rodinson naziva »povratak izvoru«. Ima puno primjera za takav proces koji se uistinu može nazvati općim zakonom ideologije. prema tome. To predstavlja impuls da se dostigne prvobitan duh islamskih stvari i upravo taj impuls Rodinson uspoređuje s »trajnom revolucijom« unutar islama. a koje su zasigurno utjecale na njih i nadahnjivale ih. bilo to eksplicitnijim formulacijama. čiji) islam se misli. često je slučaj da je ponovno tumačenje jedne fraze svetog teksta dovoljno da dovede do bitne promjene i da se usvoji kritički ili revolucionarni stav koji može ostati individualan ili se raširiti na druge. lingvističkih teorija i slično. Zaključimo. uključujući način na koji su različite ideologije živjele. Suprotno tome. iako ne isključivo. kako nam to senzacionalistički tisak neprestano govori. konformistički i kvijetistički način. čiji utjecaj na društvo u kojem se javljaju varira od mjesta do mjesta i od vremena do vremena. Različiti sistemi u koje se srednjovjekovni islam pretvorio živjeli su se svaki na svoj način. a je li islam konzistentnije revolucionaran po ovom pitanju od drugih vrlo je teško reći. Danas su njihovi vođe Aga Kanovci. Mahdizam kao ideologija devetnaestog stoljeća u Sudanu nije isto što i mahdizam danas. I već se oznake »islam« i »islamski« moraju koristiti s nekim indikacijama na koji (i. iako nas način na koji se ona tumači i živi istog časa udaljava od nje. Wahhabis ili vjersku komponentu revolucije u Iranu). sveti tekstovi ne daju nikakve eksplicitne izjave. vrlo lako može doći do revolucionarnih previranja. prakse s kojima su bile povezane.

uvijek je bilo načina na koje su se lokalni običaji ugrađivali u islamske zakone koji su se prakticirali. Kao što tvrde Cahen i drugi. Koje su točke sličnosti između država Alawi.68 Dopustite mi da sada slikovito pokažem kakav je složen skup stvari uključen u to.ortodoksnosti. nisu ništa manje politički i da ih se isto tako treba analizirati kao procese. barem prije suvremenog razdoblja. nećemo naći odgovor antropologa na pitanje postoji li homo islamicus ili ima li takav tip bilo kakve analitičke i epistemološke vrijednosti. Znamo puno manje nego što bismo trebali znati o raspodjeli moći i vlasti u islamskim društvima (uzimajući u obzir da ih ima toliko različitih razbacanih kroz povijest i po različitim geografskim . dok njegovi protivnici opravdano tvrde da su oni istinski sljedbenici sune. od Rusije do Afganistana i Tunisa). interpretiranja i karakteriziranja unutar samog islama toliko su veliki da zbunjuju zapadnjačke znanstvenike (a da ne govorimo zapadnjačke ne-znanstvenike): 44 Jasno je. A osim toga. »srednjovjekovno«. Sadat i njegove muslimanske vlasti tvrde da su sljedbenici sune. Samo se neke vrste intelektualne povijesti. »predindustrijsko« društvo korisniji su od izraza »islamsko«. Usprkos utjecaju koji islamski zakoni imaju na komercijalne oblike. borbe i strategije tumačenja. vrtoglavo različite geografske okolnosti islamskih društava (od Kine do Nigerije. socioekonomske strukture ili određenog odnosa između sjedilačkih i nomadskih modela. Raspon u kojem se mogu koristiti varira ovisno o tipu povijesti koju pišemo. od Španjolske do Indonezije. u svoj svojoj različitosti i kontradikcijama. i ona su toliko složena da prkose jednostavnoj karakterizaciji »islama«. Turskoj i na Bliskom i Srednjem istoku) i suvremenih nacionalnih islamskih država? Kako objašnjavamo razlike između (ili čak i porijeklo) takozvanih tursko-iranskih i tursko-arapskih segmenata islamskih regija? Ukratko. ako se koriste kao načela za objašnjavanje povijesti. da riječi kao što su povijest islama ne znače isto u različitim kontekstima i da ni u jednom kontekstu nisu dovoljne da same po sebi objasne sve što postoji. Drugim riječima. vjerujem.69 Odemo li još dalje. recimo. Institucije i politike i najzadrtijih »islamskih« država ne mogu se objasniti a da se ne uzme u obzir zemljopisni položaj. Evrope ili Japana. Dodamo li tima trima razinama islama prošlost. problemi definiranja. Daleko smo od toga da možemo reći postoji li nešto Što se naziva »povijest islama«. Safavid. i u vezi s drugim »idejnim tipovima«. Kako nam je prikazao Rodinson u Islam et capitalism. s velikim zadrškama i prilagodbama značenja. Usto. »mediteransko«. nego muslimanima koji koriste koncepte i metode grčke filozofije da bi dali vlastita objašnjenja islamske vjere. Što se tiče razdoblja islamske povijesti. »islam« i izrazi izvedeni iz njega su »ideološki tipovi« koji se trebaju koristiti suptilno. Čak se ni povijest onih institucija koje se temelje na islamskom zakonu ne mogu u potpunosti objasniti na taj način: koncept poput »islamsko ropstvo« nestaje se ako ga se pobliže analizira. puko povijesno trajanje »islamskog poduhvata« (od sedmog stoljeća do danas). stoga. Otloman. mogu objasniti uglavnom u okvirima islama. islam može ponuditi pojedine elemente objašnjenja. koncepti poput »bliskoistočno«. ekonomske potrebe i interesi dinastija i vladara. ali ni na koji način sva koja su nam potrebna. osim kao rudimentaran način razlikovanja islamskog svijeta od. sadašnjost i budućnost velikog broja muslimana. iako bih na početku trebao reći da je najveći problem u tome Što se puno toga Što se mora procijeniti u biti ne može obrazložiti. islamski i zapadni znanstvenici ne slažu se oko toga je li se islam uhvatio na određenim geografskih mjestima zbog ekologije. počet ćemo. Kako je Milliotovo istraživanje marokanske 'amal književnosti pokazalo. razumijevati političke implikacije zapadnih medija i kulturalnih pokušaja da sve to nazovu »islamom« tout court. mislim da ćemo početi shvaćati da različiti islamski pokušaji da odgovore na islamske kao i na zapadnjačke okolnosti. kako nam to Albert Hourani jasno pokazuje. kao proces kojim se vanjske ideje stapaju s onima stvorenim unutar samog islama da bi se stvorio sistem koji može sam sebe održavati i sam sebe razvijati. Što se tiče sociopolitičke povijesti. Čak se i falâsife danas mora smatrati ne grčkim filozofima u arapskoj odjeći. ekonomski život društava u kojima je islam dominantan ne može se objasniti primarno na temelju vjerskih nazora ili zakona. Uzbek i Mogul (koje predstavljaju velika državna uređenja unutar povijesti islama do dvadesetog stoljeća u Indiji. Najmanje su značajni za ekonomsku povijest. druge su vrste objašnjenja relevantnije za to.

na primjer. Postoji li takvo što kao što je političko ponašanje muslimana? Kako se u muslimanskih društvima formiraju klase i kako se one razlikuju od onih u Evropi? Koji su koncepti. što je još specifičnija. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi. promijenili temelje vlasti s koncepata vjerske na koncepte legalističke doktrine. Mubaraka i jordanskog kralja Huseina. Ali i one izražavaju znatan dio svoje hegemonije u religijskom kontekstu. osim što ne vrijedi za sve da je vladajuća oligarhija obitelj. »povratak islama« utjelovljuje velik broj političkih stvarnosti. To što se takve politike još i uklapaju u zapadnjački stereotip o islamu. Ali istina je da u puno slučajeva relativna manjina (bilo to vjerska sekta. danas u odnosu na prije deset godina? U kakvom su odnosu te tvrdnje s pitanjima koje postavlja ruski orijentalist. čija je pobjeda nad drugim vodećim plemenima na tom području stvorila državu.45 mjestima) da bismo mogli procjenjivati veze između islamskih jurisprudencijskih kodeksa i njihova provođenja ili koncepata vladavine i njihove primjene. dokumenti kojima možemo locirati najbolje pokazatelje svakodnevnog života muslimana općenito? Je li »islam« na kraju koristan kao pojam ili on zapravo krije. Kuvajt. Od kasnih 80-ih kralja zovu Khadim al Haramein (Skrbnik dva svetišta. Libanonu i u Izraelu. dominantna moć svake te države koristila je nacionalnu ili vjersku ideologiju kako bi ostvarila privid jedinstva prema onome što su vidjeli kao prijetnje izvana. Pa ipak. svaka na svoj način. problemi rituala. država (kako njezino ime naznačuje) kraljevske kuće Saud. To je politička kao i kulturalna činjenica i to se tek počelo prepoznavati na Zapadu. Ista vrsta napetosti ponavlja se u Siriji. jedna stranka. obitelj ili regionalna grupacija) dominira nad svima drugima u ime države i islama. manje zaklon za mnoštvo kontradiktornih stvari nego što je »islam« za Zapad. S druge strane. a ponekad je ohrabrivati. S jedne strane. Jezik. iskrivljuje. francuski arabist na Quai d'Orseyu ili američki antropolog na čikaškom sveučilištu? Politički govoreći. Na gotovo svim razinama. tako i vanjski. to jest Meke i Medine). državna struktura nije u potpunosti osjetljiva na pluralnost nacionalnosti. manje nezdravo. država u centralnoj islamskoj regiji sa specifičnim izuzetkom Libanona (od sjeverne Afrike do južne Azije) izražava se svjesno u islamskim terminima. Iraku. Siriju. bilo muslimanski. revolucije osjećaja: to su stvari u odnosu prema kontekstu. bilo ne-muslimanski znanstvenici. urbani prostor. tek počeli proučavati. sva ili uopće ijedno islamsko društvo. Za SAD on predstavlja sliku raskola kojoj se ponekad treba opirati. organizacijski okvir. sociologije ukusa. Kurde. Govorimo o antikomunističkim muslimanima Saudijske Arabije. tradiciji i nacionalizmu. sve se one (a to je glavna stvar) nalaze u izuzetno teškoj dilemi. preobrazbe ili postojanosti. Uvelike su se sve te države. odvraća i ideologizira više nego što govori? Uzimajući sve to u obzir. U Iranu još i danas državna struktura učinkovito guši Azerbejdžance. To je jasan slučaj u Saudijskoj Arabiji gdje je islam jedina ideološka struja dovoljno velika i legitimna da okupi ljude. Libanon i Izrael su izuzeci: obje zemlje pripadaju u islamski svijet. daleko od toga da je jedinstven ili čak koherentan pokret. još privilegiranija islamska titula. kretanja stanovništva. jesu li neka. sredstva istraživanja. što su ga. ono što se utvrdilo kao standardni islamski odgovor ne može biti manje apstraktno. istovremeno se ne slažemo s . Arape i druge koji se stoga osjećaju kompromitirani u individualnom etničkom postojanju. uz ono što joj se dogodilo kao članici međunarodne zajednice i što je sama sebi priskrbila putem znatne moći i legitimiteta s obzirom na svoj narod. kako unutrašnji. ali u jednom vlada kršćanska manjina (sa sve većim izazovima od strane drugih zajednica). predrevolucionarni Iran i Pakistan. vjera i sekti koje sadrži. Slično se može reći i za Jordan. Stoga. osjetile ponukanima da odgovore na vanjske prijetnje i reaktivno se okrenule vjeri. kakve veze ima položaj osobe koja postavlja neka pitanja ili sva ta pitanja s odgovorima na ta pitanja? U čemu je razlika ako ih postavlja muslimanski teolog u Iranu. hrabrim muslimanskim afganistanskim pobunjenicima. Jordanu.70 Saudijska Arabija je. Baluhe. U Saudijskoj Arabiji i u poslije-revolucionarnom Iranu »islam« se kao posljedica toga počeo identificirati s velikim brojem razina državne sigurnosti. a u drugoj 46 židovska. Egiptu ili Saudijskoj Arabiji. Ono što ta obitelj govori i čini u ime države i islama izražava snagu jedne obitelji. »razumnim« muslimanima poput Sadata. Pa ipak. Stoga u Saudijskoj Arabiji različita plemena ili klanovi osjećaju da ih država ograničava time što se naziva Arabija Saudijskog klana. na primjer. saudijske kraljevske obitelji. Irak. samo pojačava pritisak na te zemlje. estetske strukture.

isto tako je rat sa Zapadom ujedinio veliki dio islamskog svijeta. Sukob »islama« i »Zapada« vrlo je stvaran. od kojih mnoge tvrde da vode svoje pripadnike natrag »pravom islamu«. Pored toga. Što je pravda? Što je zlo? Kada se treba oslanjati na ortodoksnost i tradiciju? Kada je vrijeme za džihad (individualna interpretacija)? Pitanja se množe i posao se obavlja – pa ipak mi na Zapadu vidimo i čujemo malo o tome. džamijama. rasprava i interpretacijskih djela. no zanimljivije je i ništa manje točno da je samo nekoliko civilizacija 48 poticalo umijeće verbalnog tumačenja u tako velikoj mjeri kao što je islam. po mom mišljenju. I islamska zajednica tumačenja i zapadna ili američka (kako je oblikuju uglavnom masmediji) usmjerili su. puno muslimana smatralo je SAD dijelom Zapada i stoga je to fenomen o kojem se puno razmišljalo već desetljećima u islamskim krugovima. Najozbiljnija pogrešna predodžba javlja se kad se ističe »ponovno buđenja islama«. sveučilištima. različite muslimanske nacionalnosti čiji je identitet bio blokiran raznim postkolonijalnim državama glasno zahtijevaju svoj islam. živ. ali moramo imati na umu da se oralno i verbalno iskustvo islama razvijalo s manje konkurencije i više ekskluzivnosti nego bilo gdje drugdje. Nije ni čudo što je novi iranski ustav naveo faqiha kao nacionalnog vođu. jurisprudencijske nauke o interpretaciji ili drugim riječima. Ali točno je da je »Zapad« dao na kilometre polemika. To nije točno zato što je. u Saudijskoj Arabiji muslimanski militanti koji su preuzeli džamiju u Medini. na koncu. poput svih ostalih društava. pogrešno je pretpostaviti da čitavom islamskom svijetu smeta samo ono što je.71 Samo je mali dio te raznolike muslimanske energije dostupan Zapadnjacima od kojih mediji i glasnogovornici vlada sada zahtijevaju da razmisle o »islamu«. Brojni zapadni znanstvenici koji proučavaju islamsku kulturu pretjeruju. Istina. i islamsko društvo nekad koncentrirano na jedne stvari. kao i Fedajini i liberali: oni čine mali dio suprotne struje u narodu. ipak samo vanjsko za njega. puno energije na jedan mali dio međusobne konfrontacije i u tom procesu zanemarili su sve ono što se nije ticalo tog sukoba. veliki čitač. bogat u mislima. nažalost. tradicije. I upravo kad se čini da je rat s islamom ujedinio Zapad da se suprotstavi islamskoj moći. dvije strane barikada. I uvijek u mislima vjernih »vizija islama« (koristan izraz W.72 U glavama i srcima svih njegovih sljedbenika islam je zasigurno uvijek bio u stanju ponovnog buđenja. Jer ako je islam tek odnedavno čimbenik u SAD-u. Čitave institucije. valja obratiti pažnju na neke stvari koje su se zaista dogodile. u Iranu islamski Mudžahedini. pokretima. U Egiptu Muslimansko bratstvo.74 Međutim. strankama. a nekad na druge. stranke i pokrete u islamskom svijetu opskrbio različitim projektima i zadacima. A ispod svega 47 toga (u madrasama. iako o tome znamo vrlo malo. da bi pretjerano korištenje riječi »islam« bilo nepouzdani pokazatelj onog što pokušavamo shvatiti. Toliko islamskog života nije ni fiksirano u tekstovima ni ograničeno na ličnosti ili jasne strukture. isto je tako istina da jedino opće odgađanje muslimana da shvate razloge muslimanske . Vjerojatno je točno da islam nije ostvario jaku vizualnu estetsku tradiciju. dvije vojne mašinerije. klubovima.Homeinijevim militarnim islamistima i Gadafijevim islamskim »Trećim načinom« i u svojoj morbidnoj fascinaciji »islamskom kaznom« (a koju provodi Khalkali) paradoksalno jačamo njihovu moć kao sredstva za održavanje vlasti. iste stvari nalazimo i kod drugih religijskih tradicija. selima i urbanim središtima u čitavom islamskom svijetu) kola još više varijanti islama. čitave filozofske škole izgrađene su na pojmovima kao što su sistem komentara. cehovima. Budući da smo svi bili spremni vjerovati da se muslimani suprotstavljaju »sotonskoj« Americi. osjećajima i ljudskom stvaralaštvu. bratstvima. u pitanju utjecaja što ga je »Zapad« imao na islamski svijet u zadnjih dvjesto godina i krivo pretpostavljaju da su se »Zapad« i »modernizacija« dugo vremena nalazili u središtu islamske svijesti od Atlantika do zaljeva. nego doslovno majstor fiqh-a. izvedbe tumačenja. a jednako je tako brojne ličnosti. pri čemu je faqih ne kralj-filozof kako mediji misle. Također je vrlo važno imati na umu da je jedna od bitnih značajki islamske kulture njegova bogata i domišljata energija tumačenja. u Siriji islamsko bratstvo i Vanguardi koji su se nekoć suprotstavili režimu stranke Baath. Čovjek rado zaboravlja da svi ratovi imaju dvije strane rovova. lingvistička teorija. Montgomery Watta73) uplela ih je u kreativne dileme. Dok je nesumnjivo istina da kontrola »vijesti« i »slika« na Zapadu nije u rukama muslimana.

Međutim. obično u obliku diskusije turath (to jest. po mom mišljenju. što se njih tiče. a morat će se učiniti. islamska revolucija nije zadobila simpatije. seoba unutar svoje vlastite duše. Tako u islamskom svijetu vlada veliki rascjep između službenih. nesposobni za pravu revoluciju ili kategoričko zbacivanje tiranije i nepravde. protu-kulturalnog islama kojem je jedna od prethodnica bila i revolucija u Iranu. svijetu kao cjelini mora se dati prilika da vidi da muslimani i orijentalisti stvaraju i.78 Moralna učenja Ajatolaha Homeinija u početku su bila isto toliko zadivljujuća: s manje podatnosti od Shariatijeve i on je razumio neugodan položaj muslimana u pitanju izbora između hallala i harama (pravednosti i zla) koji neprestano moraju živjeti.«77 Ideje poput Shariatijeve uputile su iransku revoluciju u ranoj fazi. Ljudsko društvo je samo po sebi bilo seoba ili kolebanje između »Kaina« (vladara. muslimani moraju naglasiti cilj življenja novog oblika povijesti istražujući ono što Marshall Hodgson naziva »islamicate world«76 i njegova različita društva ozbiljno i brzo. a jedan od bitnijih je sposobnost da nauče proizvesti i artikulirati svjesnu i snažnu sliku o sebi. zastupaju. modernizira i razvije. srednjovjekovnoj logici i teokraciji. bilo božjem. musliman si. kralja. seoba unutar samog sebe. velike su opasnosti danas u stvarnom slijeđenju i stvarnom ispunjavanju prevladavajuće neprijateljske slike islama. vatre i entuzijazma. ne mogu se potužiti da nemaju izvora. Kad se analiziraju razlozi za to neprijateljstvo i značajke »Zapada« koje ohrabruju to neprijateljstvo. Još važnije od toga. On je neograničena seoba. propagiraju drugačiji oblik povijesti. i jednako tako moraju obznaniti rezultate do kojih su došli vanjskom nemuslimanskom svijetu. 51 . što je još važnije. ortodoksnih ideja o islamskom životu i. O toj se temi vodi odlučna rasprava.79 Ironija je u tome što 50 zapadne ideje o islamu u cjelini više vole povezivati »islam« s onime čemu se velik broj muslimana i sam opire: kazni. suprotno tome. Nema više puno izgovora za neprijateljstvo »Zapada« prema Arapima i islamu. neprestanog postajanja. iako je nakon Homeinija održana velika rasprava unutar Irana kojoj nije pridano puno pažnje. na puno različitih načina. U svijetu bez »određenih standarda« i samo s božanskim nalogom »seobe« od čovječje gline do Boga. Ali njima nedostaje koncentrirane političke odluke da ozbiljno uđu u svijet. naravno. aristokracije: sile koncentrirane u jednoj osobi) i »Abela« (klase ljudi. novu kulturalnu svijest: ukratko. kad je poopćio Muhamedovu seobu (hejira) iz Meke u Medinu u ideju čovjeka kao »izbora.ovisnosti sprečava ih da učine nešto po tom pitanju. u biti. Čak se i u islamskim zemljama još uvijek boje iskustva Irana zbog njegove nevjerojatne energije. ponekad je bilo previše popustljivo prema svojoj preobrazbi u potrošačka tržišta. prema Shariatiju. To je sigurno ono što je Ali Shariati imao na umu za iranske muslimane. a ne kao pasivno pokoravanje autoritetu. mora sam urezati stazu. Božja glina. Ali takva ispunjenja naglašavaju važnost onoga što još uvijek nije učinjeno. bilo ljudskom. nekih Arapa. Odatle njegov poziv za »islamskom« republikom u kojoj je namjeravao institucionalizirati pravednost i spasiti al-mostazafin (potlačene) od njihove prisege na vjernost. u islamskom svijetu75: sada još njezine zaključke i pitanja koja je postavila treba priopćiti ostatku svijeta. iranska revolucija je u ranim fazama pokazala (kako je Shariati uvijek tvrdio) da se islam mora živjeti kao egzistencijalni čovjekov izazov. međutim. Prije toga trebaju razviti još puno talenata. 49 U velikoj žurbi da se industrijalizira. nekih crnih Afrikanaca. a zatim za povlačenje i iščekivanje. puno muslimanskih zemalja. a to je nedostatak koji dokazuje da muslimanske države još uvijek nisu politički mobilizirane i povezane. novu vrstu sociologije. Takve ideje su. bit će učinjen važan korak prema promjeni tog stava. Da se raskriju mitovi i stereotipi orijentalizma. autokraciji. dovele do velikog ustanka u Iranu. Na zapadu. subjektivnosti. što je jednom zauvijek dokinulo dogmatičnu pretpostavku da su muslimani. specifičnog islamskog nasljeđa). to znači ozbiljnu procjenu pozitivnih (ne samo reaktivnih i obrambenih) vrijednosti koje muslimani. iako je to do sada bilo djelo samo nekih muslimana. zajednice). Svakako. borbe. Države bogate naftom. onoga što Kuran naziva al-nass: demokracije. iako to ni u kom slučaju ne znači da je posao završen: prvo nešto moramo dovesti u red ako ne želimo da iz toga proizađe nova količina anti-islamske propagande.

i pokazali. Za Palestince ona je.Slučaj Princeza u kontekstu Islam je na silu oslabljen našom moći da ga predstavimo u korist naših ciljeva. koji je rezultirao povlačenjem veleposlanika Saudijske Arabije iz Londona. u onome o čemu se izvještava o islamu puno više toga se sakriva nego razotkriva. ne bi imao. Thomasov je poduhvat očito posjedovao gotov glamur što ga film o Jemenu. a država. U SAD-u je vlada Saudijske Arabije glasno izjavila da se protive prikazivanju filma. bojkotom Engleske kao odredišta za odmor građana Saudijske Arabije i prijetnjom daljnjim sankcijama (iako nijedna od tih mjera nije dugo trajala). naravno. Oni koji su znali nešto o tom području često su bili ograničeni svojim stajalištima da se drže službeno apologetske »muslimanske« linije. a Exxon je zatražio od PBS-a da »preispita« svoju odluku. svibnja 1980. Za neke Libanonce ona predstavlja unutrašnju borbu Arapa koja je međusobno podijelila Libanonce. snage i predstavljanja. Šest individualaca i voditelj razgovarali su o filmu: jedan je bio predstavnik Arapske lige. Public Broadcasting Service [Javna služba emitiranja] 12. U nekoliko je gradova prikazivanje otkazano.: »Islamski zakon za većinu Zapadnjaka predstavlja islamsku kaznu. Zašto? Jer je. izopćenica u potrazi za slobodom i političkim samoopredjeljenjem. iako nijedno nije dovoljno da objasni što se dogodilo. i tvrde da njezin slučaj Zapadnjacima može biti zanimljiv samo zato što on diskreditira postojeći režim. Kako je objavio The Economist u travnju 1980. Oni koji su znali malo to su. njezina je sudbina optužba licemjerstva režima u kojoj se »islam« i islamski lex talionis koriste da bi se sakrila korumpiranost kraljevske obitelji. putuje u Bejrut gdje razgovara s Libanoncima i Palestincima. Tijekom toga saznaje da je princezinu priču narod interpretirao kao simbol svojih političkih i moralnih dilema. zatim djevojka s poslovnim i novinarskim iskustvom na Srednjem istoku i. Seks i »islamska kazna« (posebno one vrste koja potvrđuje »naše« najgore sumnje o barbarstvu muslimana) odjeveni u iskrenu dokumentarnu dramu mogli su pridobiti široku publiku. četvrti mladi Amerikanac »Arabist« (neobično oznaka za nekog tko nije niti akademik niti vladin službenik). a pogotovo pravde u Saudijskoj Arabiji. po mom mišljenju. Važne a neizrečene stvari u vezi s filmom (koji je kao djelo filmske umjetnosti. Dvije nepopularne posljedice bile su da je Warren Christopher iz State Departmenta javno upozorio PBS na nezadovoljstvo Saudijske Arabije u tom pitanju. potom u Saudijsku Arabiju gdje mu. b) da je vrlo vjerojatno jedini. onda sigurno najimpresivniji film o muslimanima koji će prosječni gledatelj vidjeti i c) diskusija o filmu koja se odvijala u raspravi nakon filma i kasnije na drugim mjestima jedva se dotakla pitanja konteksta. Za službene osobe u Saudijskoj Arabiji ona je samo njihova stvar. na primjer. britanski novinar koji je bio nadasve iskren u svojoj mržnji prema Saudijskoj Arabiji. poput njih. za 52 šačicu insajdera. film bio uvreda za islam i davao krivu sliku čitavog arapskog društva. Temeljen na dobro poznatom pogubljenju mlade princeze i njenog ljubavnika koji nije bio iz redova plemstva. I. Njih je šest prilično nepovezano razgovaralo sat vremena. Analiza jedne zloglasne epizode ilustrirat će moju tvrdnju. A sve to jasno govori da Smrt princeze nije . naravno. PBS je emitirao šezdesetominutnu raspravu neposredno nakon prikazivanja filma. drugi profesor prava s Harvarda. prema mišljenju građana Saudijske Arabije. treći muslimanski duhovnik iz Bostona. konačno. Kraj filma je otvoren: sva objašnjenja sadrže nešto istine u sebi. a ako ne jedini. što je pojednostavljeni mit koji ovaj film njeguje. film je snimljen u obliku dokumentarne drame u potrazi za istinom: britanski izvjestitelj pokušava saznati što se točno dogodilo paru.« Publika se još više povećala kad se saznalo da vlada Saudijske Arabije povlači veze (uvlačeći Exxon u čitavu priču) da se film ne prikaže. Pritisak da se film ne prikaže ispravno je doveo u pitanje Prvi amandman i mišljenja sam da ga je trebalo prikazati. Mjesec dana ranije taj je film doveo do diplomatskog incidenta između Velike Britanije i Saudijske Arabije. prikazala je film Death of Princess [Smrt princeze] britanskog režisera Anthonyja Thomasa. bio prilično banalan) bile su: a) da ga nije snimio musliman. naposljetku. Još važnije. službene osobe izbjegavaju dati izravan odgovor. a ostali su bili prilično nevažni. vlada ili grupa ga u tu svrhu pojednostavljuju: ovo je daleko od islama kao takvog i trenutno odnos između »nas« i »njih« ne služi na čast niti »nama« niti »njima«. Kao ustupak zbog kontroverzne prirode filma.

Ni u jednom trenutku ne saznajemo (ili nas možda zapravo nije ni briga) što je to princeza stvarno učinila. u pregledu nastavnog plana i programa izjednačavaju »humanističke znanosti« s remek-djelima koja sežu od Homera i . službeni prigovori Saudijske Arabije da je film uvreda za islam bile su pokušaj da se mobilizira drugi.80 Jednostavno je bilo nevažno što Saudijska Arabija ima više novca: stvarna produkcija i distribucija vijesti i slika bila je važnija od novca jer one su. filmovi. Marljivo istraživanje pokazalo je da gotovo ne postoji televizijska emisija u udarnom terminu koja nije imala nekoliko epizoda u kojima je na rasistički način prikazivala muslimane. aktivnim zahtijevanjem da se spriječi prikazivanje filma režim Saudijske Arabije doveden je u položaj da poriče nešto – sam incident – što nije mogao poreći i u isto vrijeme da ne može ponuditi ništa drugo kao protu-verziju islama. PBS je kontrolirao tu raspravu pobrinuvši se da »ravnoteža« pogleda. Protivno tom sistemu. nego film o kojem muslimani imaju vrlo malo toga reći. jasnim antiislamskim i antiarapskim klevetanjem. ili ovako se to dogodilo ako. Koliko je otrcana ta polemika bila vidi se u usporedbi s debatom o The Memory of Justice Marcela Ophulusa. sistem koji vlada na Zapadu. Još je jedna pobjeda sistema bila rasprava koju je PBS emitirao. više ili manje laskavo. da pokuša spriječiti prikazivanje filma. Dužnosnici vlade Saudijske Arabije malodušno su pokušali ukazati na »dobre« strane islama. a i to što imaju relativno je nepopularno i neučinkovito. Samo emitiranje rasprave služilo je kao zamjena za pravu analizu. U najmanje dvije prilike u prošlosti. Ne. televizijska mreža mogla je korektno tvrditi da je reagirala na bol građana Saudijske Arabije time što je obzirno emitirala raspravu o tom pitanju neposredno nakon prikazivanja filma. relativno nepoznatih gostiju sabotira bilo kakvu jaču ili dužu analizu. Službeni glasnogovornik Saudijske Arabije nije imao ni načina ni mjesta. Obje strane mogu reći. osim na kulturno diskreditirani način. i to prije nego što se za Smrt princeze uopće čulo. A dio uspjeha čitavog događaja bilo je i što nitko nije komentirao kako su i struktura filma u stilu Rashomona i »uravnotežena:« rasprava procjenu teme – suvremeno muslimansko društvo – ostavile otvorenom. uvredljivo ih karikirajući. nije bilo ničeg goreg za protivnike filma. bio isključivo pravo koje proizlazi iz onog što sam nazvao kulturnom snagom. oglasi. B. Još gore. SAD ili predsjednika Cartera. 17. 54 ali ni oni se u raspravi nisu čuli. Na nesreću. više od samog kapitala. u ovom slučaju kulturnom snagom Zapada. kako bi se neutralizirao takozvani zapadni sistem predstavljanja. Ukratko.81 Udžbenici za srednje škole. gradonačelnik New Yorka izravno je uvrijedio kralja Saudijske Arabije odbivši ga pozdraviti i ukazati mu najobičniji oblik uljudnosti. sam čin pretvaranja slika u predodžbe. a sve su one predstavljale muslimane na nekvalificirani i opći način: jedan musliman uzet je kao tipičan primjer svih muslimana i islama općenito. Koliko njih doista informira. 53 Filmaši i PBS morali su biti svjesni – (kao što bi svaki musliman ili pojedinac iz Trećeg svijeta bio svjestan) da.). S druge. Pogledajte opće humanističke tečajeve što nam ih nude naša sveučilišta. o islamu? Koliko je rašireno znanje o razlici između šijitskog ili sunitskog islama? Nimalo. Prikazivanje filma Smrt princeze omogućilo je da se uoči više stvari. ako ne i svi. i u SAD-u i Engleskoj. što navodi na krivi put. to se nije tako dogodilo. Većina ih. nego da film izgleda kao da služi financijskim interesima Saudijske Arabije (kako je to s otvorenim prezirom izjavio J. Osim toga. isto kao što je rasprava poručila »film je bio loš« kao i »bio je dobar i iskren. Kelly u New Republic. S jedne strane. I američki mediji i intelektualni i kulturalni milje oko njih doslovno je vrvio. ima načina da se takvo što kaže učinkovito i ako postoji neko mjesto s kojeg se to može reći. njegovo je snimanje. činilo se da nema dovoljno jake američke kulturne grupacije koja bi istaknula da je film previše nevažan kao umjetnost ili politika da bi govorio bilo što vrijedno spomena. Pojednostavljujuća dvostruka veza o kojoj sam već govorio učinila je bilo kakva protivljenja filmu neučinkovitima. daleko slabiji sistem predstavljanja (slika režima kao branitelja islama). romani. posve različitih i ne baš najbolje izrečenih. ili o Holocaustu ili ponovnom prikazivanju filmova Leni Riefenstahl.muslimanski film. bez obzira o čemu se u filmu radilo.« Ali ispod filma i rasprave provlači se nepriznata činjenica da se takav jedan film može snimiti i prikazati s daleko ozbiljnijim posljedicama nego saudijski film koji bi se smatrao štetnim za kršćanstvo. svibnja 1980. naravno. protivnici filma nisu tražili kritički aparat pomoću kojega bi na kritički način preispitali film.

antičkih tragičara do Dostojevskog i T. može se govoriti o američkoj grupaciji. glasnik napornog rada]. 55 Nakon što se polemika u slučaju Princeza stišala. režim je Saudijske Arabije zaprijetio osvetom. koje je opće djelo o islamskoj civilizaciji u opticaju. Kako to da je islam bio povrijeđen samo u jednom slučaju. demagozi sa zapada žestoko su napali srednjovjekovni fanatizam i okrutnu . frankofile i slične? Samo zato što je kasnih osamdesetih porastao broj muslimana useljenika i Afroamerikanaca koji su se obratili na islam (na primjer. nastojalo ojačati gubljenjem odnosa s jednostranim blokom koji se predstavljao kao »zapadna civilizacija« i. objavljeno je da je CIA stajala iza nekih priča (vidi »The Washington Leak That Went Wrong: A CIA Gaffe That Shocked Saudi Arabia«. kad se Saudijska Arabija nije pridružila mirovnom procesu u Camp Davidu. a u drugima ne? Zašto su sve do danas Saudijci učinili relativno malo da pomognu promoviranje razumijevanja islama? Do ovog časa njihov glavni obrazovni doprinos bio je programu Srednjeg istoka Sveučilišta u južnoj Kaliforniji. 30. a s druge da je hvale i miluju konzervativni financijeri i službene osobe establišmenta. Louis Farrakhan). 56 (Koliko je neodobravanja izraženo povodom izraelske politike usmjerene protiv arapskih novima. što na mnogo načina i jest. tijekom jedne godine. puno prije krize u Zaljevu i rata 1990. objavio je nekoliko članaka o Zaljevu i svi su naglašavali krhkost sadašnjeg sistema vladavine u Saudijskoj Arabiji.-1991. To je još više degradiralo Saudijsku Arabiju. Davida Leigha.83 Cjelokupan kontekst slučaja Princeza.). a »oni« su nam zauzvrat zamjerali zbog naše moći i bezosjećajnosti. na nesreću. Vojna intervencija SAD-a u Zaljevu bila je uobičajena tema rasprava u posljednjih najmanje pet godina. Messenger of Plod« [Muhamed. »Muhammad. Shakespearea. osjetivši to. Muslimansko samoodređenje je. Selektivnost fokusiranja na islamski režim Saudijske Arabije činila se organiziranom oko njegovih slabosti i neobičnosti. odmah nakon Camp Davida. zaboravili stati u svoju obranu kad je American Spectator objavio članak Erica Hoffera pod nazivom »Muhammad's Sloth« [Muhamedova lijenost] s podnaslovom. Saudijska Arabija je sada trebala trpjeti »iskreno« izvještavanje i pokoriti se zahtjevima za reportaže o cenzuri u Saudijskoj Arabiji u nastavcima (dok se u isto vrijeme nitko nije žalio na činjenicu da je svaka vijest koja je izlazila iz Izraela morala proći vojnu cenzuru). koji vodi bivši zaposlenik ARAMCO-a. prava i pojma žene. Nitko u to isto vrijeme nije primijetio da izraelski rabini izražavaju nevjerojatno slične ideje o ženama ili ne-židovima. međutim. Krajem srpnja 1980. učinilo je neprihvatijivom i intelektualno smiješnom. Sve od kasne 1978. s jedne strane.82 A nisu ni na svoj popis krivih predodžbi o islamu stavili činjenicu da su jedine tri zemlje na svijetu čiji su se teritoriji nalazili pod okupacijom zemlje saveznice SAD-a bile islamske države. škola i sveučilišta na Zapadnoj obali?) Saudijska Arabija je iznenada postala. Redovito se izražavalo neodobravanje što tisak Saudijske Arabije nije slobodan. posljedično. Tek kad je ugled kraljevske obitelji bio izravno okaljan. Gdje se islamska civilizacija susjedna kršćanskoj Evropi uklapa u takvu jednu etnocentričnu shemu stvari? Izuzevši nedavne knjige naslova kao što su Militant Islam [Militantni islam] ili The Dagger of Islam [Bodež islama] ili Ayatollah Khomeinis Mein Kampf [Moja borba Ajatolaha Homeinija]. analize i razmjenu. osobnoj higijeni i kazni ili da su razni libanonski svećenici isto toliko krvožedni i srednjovjekovni u svojim nazorima. srpnja 1980. jedinstveni slučaj za liberale i cioniste da je kore. Prvih šesnaest godina svoga postojanja New York Review of Books više-manje je ignorirao Perzijski zaljev. Zatim. još je složeniji. novinski članci (neki od njih puni dezinformacija koje se čine prilično autentičnima) redovito su isticali brojne greške i slabosti režima Saudijske Arabije. nudi se ili potražuje u širem intelektualnom krugu? Bi li bilo moguće identificirati dio stanovništva kao islamofile na način na koji označavamo anglofile. koje ga nisu činile ništa manje ranjivim niti osebujnim. Jedna od posljedica svega ovoga bila je da smo za vrijeme slučaja Princeza »mi« glasno oplakivali »njihovo« licemjerstvo i korupciju. Dantea i Cervantesa. Taj je sukob produbio opseg rasprave između »nas« i »njih« i na taj način učinio doslovce nemogućim prave rasprave. Washington Post. Eliota preko Biblije. S. Saudijci su. U isto vrijeme dnevni tisak otkrio je uspon islama i srednjovjekovnih osobina kažnjavanja. Zato što su se inatili SAD-u. izuzev toga da su od nje napravili zgodan simbol za sve u »islamskom« svijetu.

složenu mrežu tajnih baza. odatle toliki odjek Huntingtonovog fatalističkog recepta za sukob civilizacija. naravno. pozvali Emersona. bezosjećajnih ubojica. s jedne neosnovane tvrdnje na drugu da muslimani pokušavaju uništiti SAD. škole. a to zauzvrat pojačava osjećaj kulturalnog straha i mržnje protiv islama i muslimana. kulturama ili religijama Srednjeg istoka. visoravni Golan i južnog Libanona koja je trajala desetljećima. Do kraja filma gledatelj je uvjeren da SAD ima veliku. što je usmjerilo potragu za tamnoputim ljudima koji nalikuju na muslimane u prvih nekoliko dana nakon napada. kao i kratka vizualna referenca na bombardiranje židovskog kulturnog centra u Buenos Airesu za koje nije uhićen niti jedan muslimanski prijestupnik. jest ta što je izvještavao o strahotama islamskog terora. Znatan dio netrpeljivosti Emersonovog predstavljanja islama također proizlazi iz njegovog navodnog antisemitizma i mržnje prema Izraelu. prijete genocidom i ratom protiv Zapada koji neće imati kraja. To je. Šeika Omara Abdela Rahmana. stručnost o terorizmu. Jihad in America (Džihad u Americi) (1995. Snaga Emersonova filma. imalo osjećaja da se velika većina muslimana ne treba stvarno povezivati s marginalnim i malim skupinama koje je zapravo napuhao iznad svake granice. iako nije nerazumno pretpostaviti da će ga ponovno pozvati. Iz toga je jasno da su ti opisi islamskog terora namijenjeni da pobude bijes i zamjeranje kod američkih zagovarača Izraela. centara i tvornica bombi i da su one namijenjene korištenju protiv nevinih građana koji ništa ne sumnjaju. Rat se čini logičnom posljedicom. Za gotovo svakog muslimana već sama činjenica islamskog identiteta postaje čin gotovo kozmičkog inata i nužde preživljavanja. Film potpisuje stanoviti Steven Emerson koji nema nikakvog znanja o politici. Zanimljivo je to što su mediji odmah nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju 1995. daleku verziju islama. bombaša i njima sličnih koji su opsjeli zemlju. Gaze. U sceni za scenom (sve su izolirane iz bilo kakvog stvarnog konteksta) gledamo bijesne. znanje o islamskoj prijetnji i slično i to im je osiguralo istaknuto mjesto u senzacionalističkim medijima. Njegov film se ne trudi usporediti veličinu i potencijal islamskih terorista džihada s raznim lokalnim mrežama vojne policije. veterana mudžahedina u Afganistanu koje su sponzorirale SAD s proračunatom politikom da se u toj zemlji obuče skupine ekstremista koje će se boriti protiv Sovjetskog saveza). Budući da se u proteklih deset godina pojavio novi kadar takvih sumnjivih stručnjaka koji nailaze na odaziv kod razumljivo uznemirene publike (bombardiranje Svjetskog trgovinskog centra uistinu je bila užasna stvar i uistinu je šačica muslimana ekstremista snosila krivnju za to. Utisak koji Emerson konačno daje gledatelju jest da je islam isto što i džihad isto što i terorizam. kako je ponosno izjavio na početku filma.) Dok prvi dokumentarac predstavlja egzotičnu. bradate imame koji bjesne protiv Zapada i pogotovo protiv Židova. s oštrim rezovima i prijelazima s jedne na drugu scenu. Emersona se nije moglo čuti kad je otkriveno da su domaći ekstremisti (bijelci i protestanti) odgovorni za napad. a njegova jedina kvalifikacija. daje bilo kakvu pretpostavku stvarnih brojeva. stvarne učestalosti događaja. spletkaroša i nasilnika.tiraniju. a tijekom koje su izraelski avioni izvršili napade na bolnice. civilne logore. svrha ovog filma jest zagovaranje protiv islama kao zlokobnog uzgajivača okrutnih. sastanaka i tako dalje. za koje je ta zemlja nevina žrtva neizazvanog antisemitskog islamskog terora. Ovo se dobro može vidjeti usporedimo li film Smrt princeze s još jednim »islamskim« filmom koji je PBS prikazao petnaest godina kasnije. službeni izraelski stav koji sakriva sve što je Izrael mogao učiniti (uz bezuvjetnu podršku SAD-a) u vojnoj 58 okupaciji Zapadne obale. Prikazano je nekoliko scena haračenja nakon samoubilačkog bombaškog napada u Izraelu. koji nije niti najmanje oklijevao da javno objavi da su za nedjelo odgovorni ljudi sa Srednjeg istoka. iako Emerson s tim nije izravno povezao njihovog vođu. a koji se pozivaju na borbu protiv terorizma. njegov noviji pandan tvrdi da su SAD postale ratište puno raznolikih ludih muslimana koji šire strah i ratuju protiv nas i to na našem teritoriju. spretnost njegove strategije jest u tome što u medijima nema utjecajnog pogleda na islam koji bi dao protutežu. povijesti. Iako Jihad in America ukazuje na odgovornost 57 i diskriminaciju u govoru o islamu i usprkos eksplicitnim izjavama u filmu da je većina muslimana miroljubiva i »poput nas«. . istočnog Jeruzalema. niti furioznoj drugoj polovici filma.

Prema tome. da bismo razumjeli čak i »vijesti« u određenom smislu znači da moramo razumjeti što jesmo i kako određeni dio društva u kojem živimo funkcionira. Tek nakon što shvatimo te stvari možemo ići dalje i pokušati razumjeti »islam« kako ga mi vidimo i različite vrste islama koje postoje za muslimane. Možda je previše nadati se da neki ljudi ovdje i u islamskom svijetu mogu otkriti žalosne granice prinudnih oznaka kao što su »Zapad« i »islam«.sirotišta itd. ljubavi prema slobodi itd. Kad se jednom približimo Iranu. gledano kritički. jer bolje da se mržnja i strah američkih gledatelja usmjeri protiv islama i svih muslimana i da se tvrdi da smo »mi« nevini u svemu osim demokracije. Kad jednom konačno shvatimo čistu snagu i subjektivne komponente tumačenja i kad prepoznamo da je puno stvari koje znamo naše na više načina nego što obično priznajemo. Pokušajmo sada detaljno analizirati ono što je bila zabrinjavajuća epizoda između »nas« i »islama«: iranska talačka kriza. na dobrom smo putu da se riješimo naivnosti. čiji se odjek osjeća u trajnom osjećaju bezizlaznosti u odnosima između SAD-a i Irana devedesetih godina. tada možemo početi raspravljati o drugim pitanjima koja povezuju islam i Zapad u ovoj kasnijoj fazi. Možda je previše očekivati da će te oznake i okviri koji ih podupiru tijekom vremena izgubiti svoju snagu. ali možda je moguće da će se »islam« činiti manje okorjelim i zastrašujućim i više posljedicom tumačenja koja služe našim neposrednim političkim ciljevima i karakteriziraju naše strahove bez obzira bili mi muslimani ili ne-muslimani. Sve je to proračunato ispušteno iz Emersonova filma. Mnogo se toga može saznati iz te epizode i u njoj je puno političke konfuzije koju valja razriješiti i zato što je to bilo toliko traumatično i nabijeno iskustvo za nas i zato što. ona govori puno toga o procesima koji se trenutno odvijaju na drugim mjestima muslimanskog svijeta. dvoličnosti i mitova o nama samima i svijetu u kojem živimo. 59 .

obično loših. počela se prikazivati upravo zbog talačke krize. psihologiji. moramo razmotriti što je Iran predstavljao za Amerikance u općem kontekstu odnosa Zapada i Amerike s islamskim svijetom: kako je izgledao i kako su ga iz dana u dan mediji doslovno predstavljali i prikazivali Amerikancima. trebali bismo biti sretni što SAD nisu primijenile vojnu silu protiv Irana. Jedno je znati da su američki diplomati taoci i da Amerikanci. većina najdramatičnijih. Iran je zauzeo većinu udarnih večernjih televizijskih vijesti odmah nakon što su iranski studenti okupirali veleposlanstvo. uključujući ne samo Iran nego i arapsko-izraelski sukob.Drugo poglavlje IRAN Sveti rat Iran nastavlja poticati uzavrele američke strasti. prvih dva-tri mjeseca. vijesti iz prošlog desetljeća. predstavljali muslimane kao militantne. došli smo do mjesta. Da bismo to uspjeli. Mjesecima je Walter Cronkite dodavao svom »to je tako« podsjetnik koliko su dana taoci u zatočeništvu: »dvjesto sedmi dan«. sovjetskim potezima i reakcijama muslimana. Kao što sam rekao u prvom poglavlju. Ali ono o čemu ovdje želim diskutirati jest kako je Iran izgledao Amerikancima tijekom najintenzivnijeg razdoblja krize. Emisija Teda Koppela Nightline na ABC-ju. America Held Hostage [Amerika kao talac]. i tako dalje. nego i zbog detaljne. trominutnim tečajevima o povijesti islama. Tokom čitavog tog razdoblja postalo je očito da Iranci koriste medije. mislim da moramo pažljivije pogledati ono što je u početnom razdoblju. kulturi.. Hodding Carter. studenog 1979. Međutim. ne samo zbog uvredljive i nezakonite okupacije teheranskog veleposlanstva koje su iranski studenti okupirali 4. ali. U nekoliko narednih mjeseci ABC je svakodnevno prikazivao posebnu kasnovečernju emisiju. U bilo kojem slučaju. da bismo racionalno i nepristrano razumjeli njezino prisustvo u američkoj svijesti. religiji (koje nisu bile ništa više do jadno definirane i pogrešno protumačene apstrakcije) i uvijek su. u roku od 62 otprilike dva tjedna postigao je status zvijezde. debatirali. po mome mišljenju. Nema načina da se ublaži bol i bijes uzrokovan držanjem američkih talaca i konfuzije koja je nastala iz konflikata unutar islamskog svijeta. držali govore i nudili teorije. Ono što krizu u Iranu čini dobrom prilikom za istraživanje medijske izvedbe. To nije bilo nigdje očitije nego u dugoj iranskoj krizi. upravo je ono što ju je učinilo razumljivo mučnom za toliko Amerikanaca: njezino trajanje i činjenica da ono što Iran simbolizira predstavlja američke odnose s čitavim muslimanskim svijetom. tijekom koje su američkim konzumentima vijesti servirane šture informacije o ljudima. gdje postoji potreba kritički procijeniti značenje »priče o Iranu«. Često su studenti u veleposlanstvu zakazivali »događaje« koji bi bili tempirani da ih sateliti zabilježe u vrijeme udarnih termina i večernjih vijesti u SAD-u. pogotovo stoga što je oko devedeset posto Amerikanaca upoznalo tu priču preko radija. naftu i Afganistan. nisu sposobni da ih oslobode. a posve drugo gledati to iz večeri u večer na televiziji u udarnim terminima. koja je doživjela nevjerojatnu dugovječnost i uspjeh. postalo očito u . roditeljima talaca redovno su se izmjenjivali s iranskim demonstracijama. smjernice djelovanja. moramo pogledati i drugu stranu priče. kako se to naziva. u svoju korist. Pa ipak. u slučaju Irana. vrlo usmjerene pažnje koju su mediji posvetili tom događaju i demonizaciji Irana koja je uslijedila i trajala godinama. komentarima razno-raznih stručnjaka ozbiljnih lica koji su analizirali. Sadegh Ghotbzadehom. Kasnije je politika imala neobičan. razmišljali. čini se. proglasima bivšeg šaha iz bolnice. tadašnji glasnogovornik State Departmenta. televizije i novina. a to je bilo da stimulira medije da zauzmu jedan iskreniji istraživački stav. nagađanja o budućim tumačenjima događaja. opasne i antiamerički nastrojene. a PBS-ova emisija MacNeil/Lehrer Report je nezapamćen broj puta tematizirala krizu u Iranu. S vremena na vrijeme iranski dužnosnici isticali su da im je plan bio okrenuti američki narod protiv politike njihove vlade. mediji su tretirali kao vijesti o »islamu«. ne u potpunosti nedobrodošao efekt. po njihovom mišljenju. S druge strane. To je bila greška u proračunu od samog početka. ni tada se glavni tajnik Cyrus Vance ni Zbigniew Brzezinski nisu javili sve do odustajanja od spašavanja krajem travnja 1980. po mom mišljenju. Intervjui s Abol-Hassan Bani-Sadrom.

kao da su prekopirali isto svjedočanstvo. purdah. najveći neuspjeh koji su SAD imale zadnjih godina. A zatim. Činilo se da za to ima puno dokaza. na način da jednostavno ustraju u početnim stavovima usprkos novim izazovima. Ajatolah Homeini. 63 Prolazeći kroz nevjerojatnu količinu materijala o okupaciji američkog veleposlanstva u Teheranu. nalazio se »islam« općenito. prosinca) Reynoldsov glas je u pozadini slike gomile koja moli »Bog je velik« nadglasao te riječi onim riječima za koje je mislio da označavaju istinsku namjeru te gomile: »mržnja prema Americi«. studenog). Sve je to samo utvrdilo bit da je islam u ratu protiv nas i da se moramo uključiti u borbu širom otvorenih očiju. prosinca. u smislu da je prešao na islamski oblik upravljanja državom. »sveti islamski zakon«. samokažnjavanja ili mula) organizirali domoljubni »Dan jedinstva«. Odmah nakon tih prikaza program se prebacio na 64 Janesville u državi Wisconsin.« Islam je. studenog pitao znači li biti šijitski musliman »antiamerikanac«. »The Islam Explosion« [»Eksplozija Islama«] bio je doprinos Michaela Walzera u izdanju New Republica od 8. sigurnom ponašanju i sličnom. nemaš civilizirane ideale (što je sudbina većine svjetskog stanovništva uključujući i islamsko). nego i razotkriti (kao što je to Walzer učinio) da gdjegod ima ubojstava. kad ga je novinar ABC-ja 21. društvene strukture i kulture četrdeset islamskih nacija i približno 800 000 000 muslimana koji žive u Aziji. studenog. studenog objavio zaključke savjetovanja održanog u St. nebrojenim političkim promjenama i krizama s kojima će se Zapad morati suočiti od tada pa nadalje. demokratski. studenog objavio uvodni članak u kojem tvrdi da »povlačenjem civilizacija« dolazi od »opadanja moći zapada koji zapravo širi te [civilizirane] ideale«. što znači. Citiran je neki stručnjak koji je izjavio da je »gubitak Irana. čija je manifestacija u tom trenutku bio uznemiravajuće neurotičan Iran. Prije svega. u kojem su sliku pratili natpisi koji su pričali istu neugodnu priču kako su odgovarajuće reakcije na »islam« zamjeranje. Iran. mula. U isto vrijeme. previjajući se u samoizazvanom ludilu. sumnja i prezir: muhamedizam. Africi. 21. Newsweek je objavio čitavu stranicu pod naslovom »Iran's Martyr Complex« [Iranska manija mučeništva]. St. ako nisi zapadnjak. tu je i profesor J . gdje su zdravi američki školarci (među njima nije bilo purdaha. geografije. Svi vodeći televizijski novinari-komentatori. »Ideology of Martyrdom« [Ideologija mučeništva] glasio je naslov o iranskom šijitskom islamu u Timesovom izdanju od 26. . izvijestili su nas da je prorok Muhamed bio »samoproglašeni prorok« (a koji to prorok nije bio?). u istoj toj emisiji. Oba eseja. Nešto kasnije. siječnja 1980. Meka. suniti. na to pitanje odgovorio kategorički potvrdno. Louisu o Iranu i Perzijskom zaljevu. Jednom drugom prilikom (7. nijedno od toga nije potpuno točno).stavu medija i njihovoj obradi događaja. »Militant Islam: The Historic Whirlwind« [Militantni islam: povijesni vrtlog] objavio je New York Sunday 6. redovito su govorili o »mržnji muslimana prema ovoj zemlji« ili poetičnije o »krizi polumjeseca. ciklonu koji juri preko prerije« (Reynolds. rata i otegnutih sukoba koji uključuju posebnu vrstu užasa. Hurewitz sa sveučilišta u Columbiji koji je. uočit ćemo niz stvari koje će nas zapanjiti. a zatim nas podsjetili da je »Ajatolah« »titula dvadesetog stoljeća« koja znači »Božji odraz« (na nesreću. Tamo negdje. Louis Dispatch je 7. nastojala su ne samo dokazati da je islam nepromjenjiva pojava koja se uz to može shvatiti iz nevjerojatno raznolike povijesti. ABC. činilo se kao da se »mi« branimo i zajedno s nama normalni. kao i svi ostali. niti što esejist ne poznaje ni jezike ni društva o kojima daje izjave ili što se zdrav razum jednostavno izgubio s mjesta događaja kad je započela rasprava o islamu. drugim riječima. Uvodni članak New Republica sveo je Iran na »bijes ometenih vjerskih strasti« i na »pobješnjeli islam« raspravljajući što Shari'a. Evropi i sjevernoj Americi (uključujući puno milijuna u Sovjetskom savezu i Kini). šijiti (popraćeni slikom mladog čovjeka koji se bičuje). poglavito Walter Cronkite sa CBS-a i Frank Reynolds s ABC-ja. studenog. po definiciji štetan za interese SAD-a. S vremenom je ipak došlo do promjena u načinu izvještavanja medija i te su promjene nešto više ohrabrujuće od onoga što se događalo na početku. također 26. »islam jasno igra važnu ulogu u tome«. ABC je održao kratki (trominutni) tečaj o islamu. Wall Street Journal je 20. Činilo se da nije važno što se ne primjenjuju uobičajena pravila dokazivanja navedenog. racionalni poredak stvari. govori o špijuniranju. chador.C.

Robert Abernethy ispitivao ih je o navodnim tvrdnjama o »podudaranju interesa« između Sovjetskog saveza. Drooz u Atlanta Journal-Constitution 29. Ljudi Palestinske oslobodilačke organizacije paze na zdanje.Bilo je i malo suptilnijih načina inkriminiranja »islama« od tih u New Republic. koji je citirao iste te (jednako neimenovane) »diplomatske« izvore i izvore »tajne službe« na koje se mjesec dana ranije pozvao Drooz. prosinca uveo emisiju Nightly News s Marvinom Kalbom iz State Departmenta. mudro je nastavio. premda Homeini nije stvarno »predstavnik islamskog svećenstva« (bio je to L. a u kojem je nepotvrđeno izjavio da u pozadini okupacije američkog veleposlanstva stoji Palestinska oslobodilačka organizacija. Nitko nije aludirao na dansko porijeklo zastupnika Georgea Hansena ili na pripadnost Ramseya Clarka bijeloj anglosaksonskoj protestantskoj populaciji. a zatim još dvaput u MacNeil/Lehrer Reportu. Kad se Abernethy dobrohotno javio da uljudno kaže da to što govore zvuči kao neki izraelski pokušaji da »se ocrni slika Palestinske oslobodilačke organizacije«. Svjetina u Teheranu podsjetila je Browna na Nürnberg. prvo u New Republic 15. ima i problema«. koji su predstavljeni kao »profesor na američkom sveučilištu« i »dopisnik za pariški tjednik L'Express. kako to New York Times pronicljivije iznosi 18. »oklopljeni« mula potomak je ranijeg (očito autentičnijeg) islamskog doba. ali postoji podudaranje interesa. te sve to zajedno osuditi. pitao je.« Obojica su zapravo Izraelci. To se dobro zna. (Čovjek se zapita zašto MacNeil i Lehrer nisu ponovno pozvali Mengesa da prokomentira sovjetsku invaziju na Afganistan ili službenu iransku kritiku te invazije. Jedan je bio da se pred javnost dovede stručnjak i da mu se dopusti da kaže da. prosinca u Washington Postu aforistično izjavio da »ima temelja za vjerovanje da čitavu operaciju vode dobro uvježbani marksisti«. George Ball je 9. slike namrštenog Ajatolaha Homeinija bile su toliko česte i nepromjenjive u onome što navodno govore promatraču. ovisno o slučaju. Nije iznesen nijedan dokaz osim. studenog. U toku tjedna nakon što je veleposlanstvo okupirano 4. ne. a ulične demonstracije bile su znakovi »cirkusa kao glavne zabave« koje su diktatori s vremena na vrijeme osiguravali za svoj narod. NBC-jev Today Show je 10. izjavio je Kalb. Činilo se bitnim spomenuti blijedu islamsku mrlju 65 u Abourezkovoj prošlosti. naravno. prosinca 1979. Kad je bivši senator James Abourezk otišao u Teheran. kao i bezbrojne slike iranske svjetine. da su u operaciju veleposlanstvo zapravo upletene tri sile? Pa.. Zanimljivo. iako je porijeklom libanonski kršćanin. čime je još jednom potvrđeno da Palestinska oslobodilačka organizacija. po tome što se u veleposlanstvu »može čuti arapski«. bilo je čestih izvješća koja su prikazivala zbunjenost arapskog i iranskog stanovništva u SAD-u. odgovorili su. Još je jedna metoda bila sugerirati da postoje nevidljive veze koje povezuju različite druge značajke Srednjeg istoka s islamom u Iranu. (Slična stvar je i korištenje lažnih arapskih »šeika« kao mamaca u slučaju Abscam. dijaboličnog komunizma koji se našao u prirodnom savezu s vražjom Palestinskom oslobodilačkom organizacijom i sotonskim muslimanima. Njegovi izvori bili su nadležni organi »diplomatske i evropske tajne službe«.) Najvatrenija upotreba takvih sugestija može se vidjeti u malom članku Daniela B. stručnjak Constantine Menges. potvrdi to isto. (Kratki izvještaj o Kalbovoj priči idućeg dana je objavljen u Los Angeles Timesu. na ABC-ju i CBS-u su to odmah objavili podsjećajući na to da je Abourezk »libanonskog porijekla«. CBS je 12. u MacNeil/Lehrer Reportu 16. Spaljivanje (i prodavanje) iranskih zastava od strane razbješnjelih Amerikanaca postala je redovita razbibriga. Palestinske oslobodilačke organizacije i »radikalnih« muslimana u Iranu: je li istina. Ili. bivši američki veleposlanik u Jordanu i poslanik u Libanonu. studenog. Dean Brown. studenog). studenog u malom naslovu: »Okupacija veleposlanstva povezana je i sa šijitskim odobrenjem vlasti i ljutnjom zbog šaha«.) 66 »Gdje ima šijita. a jedno takvo . Da ga ABC ne bi nadmašio. tvrdio je Daniel B. profesor Perlemutter ljutito ga je pobio citirajući ni manje ni više nego »intelektualni integritet« programa svoje stranke. studenog. implicitno ili eksplicitno.) Nije preostalo ništa drugo nego da još jedna ugledna osoba s Hudson Institutea. Tisak je vjerno izvještavao o takvoj vrsti patriotizma. predsjednik Middle East Institute [Institut za Srednji istok]. Drooza na naslovnici Atlanta Constitution od 8. islamski fundamentalisti i Sovjetski savez surađuju u slučaju okupacije veleposlanstva. prosinca prikazao intervju s Amosom Perlemutterom i Hasijem Carmelom.

Standardi profesionalizma nigdje nisu bili toliko visoki kao u Timesu. čini se. ali ne mase u smislu čitateljstva i izvjestitelja. Tako Harrison Salisbury priziva u sjećanje proljeće 1961.studenog obavijestio da čitav Iran pati od »revolucionarnog mamurluka«. i da ne zaboravimo. prosinca promijenio Montazerijevo ime u »Montessori«. studenog. U istoj toj emisiji intervjuirali su me zbog moje mudrosti i krivo identificirali kao profesora islamistike. Ghotbzadehovo ime bi promijenio gotovo svaki put kad bi ga izgovorio. ili se bavilo činjenicom kako je to Homeiniju pošlo za rukom da sruši šaha i neporaženu vojsku radio kazetama i velikim nenaoružanim masama ljudi kao glavnim sredstvima borbe. da ni to što su novine postigle isto tako nije bilo ništa posebno. Čini mi se simboličnom nemogućnost Waltera Cronkitea da pravilno izgovori muslimanska imena. studenog nazvao Beheshtija »Bashati«. stupnjem stručnog izvještavanja. uspješno. ali nikada spektakularna. što je najvažnije.izašlo je u Boston Globeu 10. Ne samo što je Times vodeće američko glasilo. što se toga tiče. Kritična masa izvjestitelja sada je [nakon Zaljeva svinja] bila toliko velika i kvalitetna da je funkcionirala gotovo bez svjesnih ravnanja. tek je tada istupila istinski depresivna priroda sile »koja je držala 67 Amerikance kao taoce«. daje snagu jedinstvene važnosti. Novinar Randy Daniels opisao je Moharram kao razdoblje kad su šijitski muslimani »slavili izazov koji je Muhamed uputio vođama svijeta« – tvrdnja toliko pogrešna da je smiješna. Ali tek kad se elita New York Timesa svom snagom obrušila na islam. prema Salisburyju. iako je to nerazmrsivo povezano s tim. obično u nešto poput »Gaboozaday«. prošlo je stotinu godina otkako je Boss Tweed srušio kliku u Tammany Hallu objavljujući važne vladine dokumente. nakon stanovitog vremena. izdigao iznad zakona svojom uzornom moralnom dalekovidnošću radeći u nacionalnom interesu86. Okupili su se oko Timesa ne zbog novčanih nagrada – plaća u The Timesu je bila dobra. čitavu naciju i grad svojim službenicima i službenicama koji nisu bili samo novinari. odgovornošću i. To radi namjerno i. Do 1971. kopajući i postavljajući pitanja. Timesov islam imao je puno toga zajedničkog s onim što je sam Times. To je jednostavno bila rutina. i. kad je predsjednik Kennedy rekao novinaru Timesa Turneru Catledgeu. Po čitavom svijetu Timesovi ljudi prikupljali su vijesti. ni Times ni svijet još ne razumije da izvješće Tada Szulca nije bilo ništa posebno. Washington. da ne predstavlja islam u cjelini. kad je Times počeo objavljivati Pentagon Papers [Novine o Pentagonu]. Novinar CBS-a nas je 27 . Uzmimo kao primjer dio CBS-ove emisije Nightly News o islamu emitirane 21. Posebne osobine šijitskog islama širile su se posvud. Bili su to najbolji izvjestitelji i urednici koji su se mogli naći. studenog i prikazivalo ljutitu springfildsku svjetinu koja je skandirala »Arab go home« [Arapi idite kući]. Salisbury kaže. Times je postao nevjerojatno snažna institucija koja funkcionira kao sila koja je gotovo isto toliko stara koliko i sama nacija. vladajuća sila odlučno postala kolektivna misija Timesa i novinari su izvješća za Times pisali više-manje kao stvar navike. kao da je neki ulični pijanac. (CBS je 28. Okupili su se jer je Times nudio jedinstveni način izvještavanja i uređivanja.84 Nakon Zaljeva svinja. Šijiti tijekom prvih deset dana Moharama slave uspomenu na Huseinovo mučeništvo. Kasnije nas obavještavaju da šijiti imaju maniju proganjanja pa »nije ni čudo što su proizveli Homeinija« za kojeg nam je rečeno. Times može mjerodavno govoriti o nekoj temi i učiniti tu temu relevantnom naciji. sposobnošću da s kredibilitetom piše sa stajališta nacionalne sigurnosti. Drugim riječima. isto tako krivo. došao je do kritičke mase izvještavanja i stručnosti. demonstrirajući svoju snagu da otkrije istinu i . ispitujući. »spasili biste nas od velike greške«.) Gotovo svaki sažetak o povijesti islama bio je ili toliko zbunjujući da nije imao smisla ili toliko netočan da je to bilo strašno. On je zaista pokrivao svijet. Ne. zajedno s katolicizmom. da je u to vrijeme Times objavio više podataka o predstojećoj invaziji u Zaljevu svinja koje su sami prikupili. iako iznenađuje koliko je relativno malo članaka obrađivalo iransku suvremenu povijest ili upućivalo na veoma važan politički otpor perzijskog svećenstva stranoj intervenciji i monarhiji i to još od kasnog devetnaestog stoljeća.. nego mu to. »bez svjesnih ravnanja«. Moharram je islamski mjesec.85 Tako je. Times je sada došao do kritične mase. ABC je 7. Tu se Times ponovno..

Nove rubrike dale su novinama financijski temelj koji je poziciju Timesa učinio doslovno neoborivom i to u trenutku kad su se News i Post koprcali. učinak dodavanja novih rubrika kao što su »Dom« i »Život« dnevnom izdanju. 30. Financijski uspjeh koji je postigao pod vodstvom najnovijeg izvršnog urednika A. Tu i tamo stručnjaci bi pokušali raspravljati o islamskom svijetu kao da on ima drugačije prošlosti. budući da se u zadnjem nizu Timesovih pitanja jasno impliciralo da uvjeravanje i logika nisu od koristi i da će se stoga možda morati pribjeći sili kao zadnjoj soluciji. njezin uspjeh u predočavanju složenosti i raznolikosti). koji je ustvrdio »kraj slobodnih špekulacija i istraživanja« u islamskom svijetu. vođama i vladama prema kojima osjećamo donekle naklonost? Bazergan se rukuje s Brzezinskim i nema ga više. pogotovo u svom trećem članku. gotovo nije ni spomenula). kulture i društava islamskog svijeta. Bani-Sadr kaže da želi doći u New York i tu je kraj. koji je krajem 1979. možda čak i 50 000 dolara mjesečno. Times objavio seriju od četiri dugačka 69 članka Flore Lewis koji su pokušavali ozbiljno objasniti ulogu islama u krizi (»Upsurge in Islam« [Uzaviranje u islamu]. napisao studiju o islamskoj revoluciji s namjerom da pokaže da je ona ekvivalent marksizmu-lenjinizmu88 citiran je kako tvrdi da je »metež na Istoku dubok i endemičan«. religija ili etnička skupina. Novac nije bio problem.« Prečesto su ljudi na koje se Lewis pozivala bili orijentalisti koji su javno objavili svoja opća stajališta: Élie Kedourie. »dovela je do toga da samo nekolicina Arapa može međusobno razgovarati. kako bismo se trebali nositi sa snagama. Sumnje oko toga što »mi« moramo misliti o islamu raspršile su se kada je. posljednja četiri dana 1979. drugačiju vrstu muslimana. Potom Bernard Lewis (nije u rodu s Florom Lewis).. Sada je Times. članak pod naslovom »A Language Divided Against Itself« [Jezik podijeljen protiv samog sebe]. 31. Rosenthala bio je. na primjer. a Times je ponovno sastavio te sastavne dijelove islama u sile koje su ili »štetne« ili »prijateljske« za interese SAD-a. Konačni rezultat simpozija bilo je ogorčenje. a većina ih je svojstvena načinu na koji se danas gleda na islam. vjerojatno kao posljedicu islamske . pojednostavljenih formula i vjerskog žara: »brutalizacija političke konverzacije«. Ali snaga pitanja kao što je slijedeće onemogućila bi te njihove pokušaje: »Ako smo mi toliko sotonski u očima velikog broja muslimana u ovom trenutku. nego je dala izjave. koji je pridonio da se pokaže kako muslimanski ekstremisti iskorištavaju arapski jezik (koji je ionako već zagađen nacionalizmom) kako bi stvorili novi jezik mržnje. pored plaća za djelatnike. Možemo li naučiti lekciju iz toga kako se odnosimo prema drugim režimima? Je li to lekcija ograničenja ili nečeg drugog?« Times je očito mislio da ide ravno na sam izvor stvari: ako muslimanima »upravlja« islam. Deset godina kasnije Chris Hedges objavio je. 28.87 Na kraju godine tijekom koje je Iran »pao« Times se konačno okrenuo islamu. išao je na sam islam. također u Timesu. Pune dvije stranice 11. Od sedam sudionika tri su bili znanstvenici iz muslimanskog svijeta koji su sada živjeli i radili u SAD-u. istina je. ali i ozbiljne nedostatke.. ali dodatni prihodi omogućili su i proširena izvještavanja iz svijeta. za razliku od bilo kojih drugih novina u zemlji. Zanimljivo je to što su znanstvenici pokušavali podijeliti »islam« na njegove važnije sastavne dijelove. M.. Lewis ne samo da je izdvojila islam na Srednjem istoku (uspon judaizma i egipatskog ili libanonskog kršćanstva. drugačije političke procese. prosinca posvećene su simpoziju pod naslovom » The Explosion in the Moslem World« (Eksplozija u muslimanskom svijetu).68 pokrene vlade na djelovanje. Svako pitanje koje im je postavljeno da ga prodiskutiraju bilo je političko i sva su se odnosila na prijetnju koju islam predstavlja američkim interesima. zaključuje. imali su ga dovoljno. ne intimna i osobna«) i islamskom načinu razmišljanja (nesposobnost da se primijeni način razmišljanja »korak po korak«) koje bi se smatrale ili rasističkim ili besmislenim kad bi se njima opisivao bilo koji drugi jezik. a ostala četvorica bili su cijenjeni stručnjaci suvremene povijesti. mogao izdvajati i izdvajao 30 000 dolara mjesečno. 29. za izvještavanje o padu Irana.. prosinca). Njezini članci sadrže neke odlične stvari (na primjer. o arapskom jeziku (navodeći stručno mišljenje da je islamska poezija »retorička i deklamatorska.

Flora Lewis opisuje pretpostavke i rad koji potječe iz tih pretpostavki. kako se može obuhvatiti nekoliko stotina milijuna ljudi čije su riječi »izraz želje prije nego činjeničnog opisa?« (Usporedi s Atlantic Constitution od 18. Lewis se oslanja na nasumične citate od još nasumičnijih ljudi.»statičnosti« i »determinističke. Izuzetak od pravila da sama radim sve izvještaje dogodi se kad jednostavno ne mogu stići/biti na nekom mjestu zbog vremenskog pritiska. Morala sam na brzinu napraviti sve pripreme kako bih unaprijed bila sigurna da ću uhvatiti ljude koji mi trebaju. Pokazalo se da ured u Aziji ne može ustupiti nikoga da obavi taj posao (imali su pune ruke posla zbog rata u Kambodži. Pošaljimo Floru onamo.« I tako su me pozvali i otišla sam. Točno godinu dana ranije (6. otkrio više nego što je željela. iznijeli su stav o islamu koji govori da. studenog: »suptilna i varava priroda perzijskog jezika«. Ne može se očekivati da se dobije koherentno mišljenje o islamu nakon čitanja Flore Lewis (ili Bernarda Lewisa) čije okolišanje s izvorima i nepoznavanje teme daje njezinim čitateljima osjećaj lova na temu koja nije bila ona s kojom se započelo. Bilo je to nevjerojatno. možda nenamjerno. koristi se anegdotama umjesto analizama i ne izvještava o stvarnim uvjetima islamskog života. a Times je Times. na primjer.) Le Monde je zaposlio Maximea Rodinsona . u njemu se ne govori ni o značajnim teološkim i moralnim 71 pitanjima o kojima se raspravlja u čitavom islamskom svijetu (kako netko može govoriti o islamu danas i niti jednom riječju ne spomenuti sukob koji bjesni između pristaša džihada – osobno tumačenje – i pristaša taqlida – pouzdanje u tumačenje vlasti – kao načina tumačenja Kurana?). Naravno. trebao prilično veliki izvještaj o Filipinima. A kaže sljedeće (obratite pažnju na neformalni autoritet u primjedbi »nitko ne zna koji vrag se događa s islamom«): Prije nekoliko mjeseci. nitko ne zna koji vrag se događa s islamom.) Ipak. Za Times je izvještaj na brzinu sastavila Flora Lewis. politički ili ekonomski. premda »islam« uopće nije jasan. metafizički. »Isuse. i 8. sjela i počela pisati. Vratila sam se s dvadeset bilježnica i pet kila papira. Bernard Lewis nastavio je sa svojim tendencioznim i općenitim napadima na »islam« tijekom osamdesetih i devedesetih godina. Slabo umijeće izvještavanja i način pisanja zbrda-zdola sugeriraju da bi se Times mogao izvući s tim jer islam je islam.. Umjesto toga. 7. bili oni doktrinski. na primjer. koji Lewisova pokušava dokumentirati. okazionalističke i autoritarne« teologije. Za projekt o islamu mi je. koji je. Ne spominje čak ni način na koji je »islam« postao prirodno utočište za siromašne i lišene imovine. Nisam imala vremena da odem nekamo i čekam po tri dana da mi netko da nekakvu informaciju. Koristeći se svojim autoritetom starog orijentalista. a koji je rezultirao njezinim člancima o islamu. zbrke u Južnoj Koreji i političke krize u Tokiju) pa je tako netko iz New Yorka morao obaviti taj posao i poslati mi izvještaj. Krenula sam od Pariza i Londona. bila sam uključena u projekt koji je bio apsolutno neumjeren u svojim proporcijama. potom u Alžir i Tunis. New York mi je upravo dao jedan specijalni zadatak o previranjima u islamskom svijetu. Kad govorimo o formations permanentes [trajnom studiranju] – The New York Times daje jednu stipendiju za drugom. prosinca 1978. Zatim sam otišla u Kairo jer se tamo nalazi islamsko sveučilište. 70 U intervjuu. Korisno je u ovom slučaju usporediti elitne američke novine s elitnim francuskim novinama. »naši« stavovi prema njemu (ili stavovi koje mu imamo pravo pripisati) jesu. Usporedba između Timesovog i Le Mondeovog izvještavanja o »islamu« prilično razjašnjava neke stvari. kao ni o povijesti i strukturi različitih islamskih škola koje potpaljuju »prevrat«.. prednost je u tome što ipak naučim nešto. Održali su sastanak u New Yorku i netko je rekao. čak nisam bila sigurna ni kako da iskoristim građu koju ću prikupiti. objavljenom u svibanjskom izdanju Esquirea 1980. Naposljetku.

nema senzacionalističkih navoda.(istaknutog francuskog marksista orijentalista kojeg Flora Lewis citira) da prouči taj isti fenomen. Nema anegdota. poznaje jezike. klasnog sukoba klasa. 72 . njegov je rad koherentno iskustvo (imperijalizma. Rodinson potpuno barata temom. Pokušava utvrditi koje su snage u islamskom društvu i povijesti surađivale sa sadašnjim političkim konfiguracijama kako bi proizvele trenutnu krizu. Kao posljedica. a ne samo zbirka stavova izloženih sumnjičavim i uplašenim čitačima. društvenog morala). vjerskih prepirki.89 Razlika ne može biti veća. poznaje vjeru. razumije politiku. nema »ravnoteže« u oslanjanju na islamske stručnjake koji su »za« ili »protiv«.

F. novinari MacNeil i Lehrer bili su tipični u ignoriranju tog prijedloga. Konačni je rezultat bio da se sve što su Iranci rekli i učinili stavi izvan moralnih granica. sprečavajući se da odluta u šira područja ljudskog iskustva koja su antagonisti ili sugovornici smatrali važnima. studenog). a ne kako pokušati razumjeti nove obzore koji se otvaraju svugdje u ne-bjelačkom. međutim pitanja koja postavljaju svojim gostima jasno pokazuju da su MacNeil i Lehrer namjerili tražiti podršku za prevladavajuće nacionalno raspoloženje: bijes na Irance. I u dobru ili zlu. prema onome što su govorili. ali nam nije pomoglo da razumijemo vijesti. to su bila i ograničenja unutar kojih djeluje vlada. prosinca i 4. To je hranilo našu ljutnju. pitanja uvijek usmjerena na to kako se treba nositi s krizom. a ne neophodno uvidom u situaciju ili razumijevanjem. Kad su se nakon toga u emisiji pojavili ministar vanjskih poslova Bani-Sadr i njegov nasljednik Sadegh Ghotbzadeh (23. Svećenici su govorili o svom suosjećanju s osjećajima Iranaca koji dvadeset pet godina pate pod šahovom despotskom vladavinom. Popis gostiju od početka studenog 1979. U to vrijeme. i 29. pojedinci povezani s korporacijskim ili kvazi-vladinim institucijama ili ljudi sa Srednjeg istoka poznati po svojim temeljno antagonističkim stavovima prema revoluciji u Iranu. Ista vrsta neravnoteže javila se za vrijeme krize u Zaljevu 1990. Krenimo od oblika. Usko organizirani redovi sudionika koji sjede oko stola kojim dominira par zahtjevnih domaćina. Nema ništa pogrešno u tome što se situacija pokušava racionalno shvatiti. bivši veleposlanik SAD-a u Afganistanu Robert Neumann i L. tako i zbog izbora gostiju i opsega diskusije. bio je još znakovitiji. Ako se radi o nekonvencionalnoj priči o nepoznatom dijelu svijeta kao što je Iran.Gubitak Irana Bilo tko zasićen površnim. labavim izvještavanjem o Iranu mogao bi biti sklon da se za pomoć i stvarni uvid okrene PBS-ovoj večernjoj emisiji MacNeil/Lehrer Report. svi ostali gosti bili su novinari. gledatelj će istog časa biti potaknut da uoči snažnu razliku između svjetine »tamo negdje« i brižno odjevene. veljače. MacNeil/Lehrer Report kao da je cenzurirao samoga sebe. nepovijesne analize što to tjera Irance na djelovanje. MacNeil/Lehrer Report priznat je kao elitna emisija u svijetu elektronskog novinarstva. Menges s Hudson Institutea pojavio se dvaput. Jasna indikacija toga pojavila se u dvije emisije (28. sektaškom nemiru. do sredine siječnja 1980. da ne kažemo sumnjičav. kako zbog njihova iznenađujuće ograničena. U njemu tvrdi kako se . sada možemo početi cijeniti zapanjujuću dalekovidnost članka I.. nego samo gestu priznanja od strane SAD-a da su pritužbe potlačenih legitimne. kako emisija od samog početka pokušava dokazati. U kontekstu koji je stvorilo novinarstvo pogođeno oprezom i samonametnutim konformizmom prema Iranu. Emisije MacNeil/Lehrer Report smatram neobično nezadovoljavajućim. siječnja 1979. Lehrer je bio otvoreno skeptičan. ravnoteži moći: to su bila ograničenja unutar kojih su MacNeil i Lehrer djelovali. koja je trajala četiri mjeseca. način ispitivanja i stav bio je vrlo blizak onome što se kasnije pokazalo kao stajalište vlade SAD-a: kad će taoci biti pušteni i zaboravimo koncesije ili istražne odbore koji će se pozabaviti prekršajima i zločinima bivšeg šaha. Stonea »A Shah Lobby Next? [Je li šahov lobi sljedeći?] koji je napisao 17. pažljivo uravnotežene skupine gostiju kvalificiranih svojom stručnošću. U samom provođenju istraživanja. nego je predložio formulu koju će povjerenstvo UN-a koje je otišlo u Teheran nekoliko mjeseci kasnije uistinu i provesti. Richarda Falka i Eqbala Ahmada. Osim pet Iranaca. Zapanjilo me i iznenadilo što ni Lehrer ni MacNeil nisu ni pokušali istražiti. Učestalost kojom su se neki ljudi pojavljivali nije ostavljala mjesta sumnji. pokušaji da raspravu uklope u kalup hladnog rata ili krize. siječnja) u kojoj su gosti bili dvije grupe američkih svećenika koje su se upravo vratile iz Teherana. koji su obojica bili znani pobornici zemalja Trećeg svijeta i antiratnih ciljeva. Dean Brown također dvaput. pa čak i konzervativna oblika. na primjer. sveukupno uravnoteženi stav gdje nijedan gost ne može stvarno saopćiti »strani« jezik dalekih potlačenih naroda koji su do sada u tišini trpjeli desetljeća američkog ili lokalnog despotizma. Poput New York Timesa u svijetu tiska. značenje riječi koje je rekao Bani-Sadr kad je zazvao »potlačene svijeta« i rekao da zadovoljenje njihovih potraživanja ne zahtjeva izručenje bivšeg šaha. ne-evropskom svijetu. gotovo nagonsko utočište primljenoj mudrosti o geopolitici. a koji je objavljen u New York Review of Books od 22. Ironija je bila u tome 73 da Bani-Sadr prvi put nije inzistirao na izručenju bivšeg šaha.

napisao je Kraft.. premda »smo do sada već trebali naučiti. nema hiperbola. a kamoli čovjek poznat po proislamskim simpatijama. S karakterističnom tvrdoglavošću Joseph Kraft skicira svoje gledanje na stvari u »Time for a Show of Power« [Vrijeme za pokazivanje snage] napisanom za Washington Post od 11.. Nema eufemizama. niti bilo koju drugu glupost koja se predstavlja kao relevantna »informacija« o Iranu. SAD trebaju mogućnost da učine još nešto osim da pošalju marince i bombardiraju područje. i bilo bi glupo da ih Zapadnjaci ignoriraju. »stručnjak« za Iran. On želi da Amerika upozna svijet (i bude poznata u svijetu) po svojoj sili.. razumije i ne pokušava lagati o potezima koji muškarci i žene čine u ovom i drugim društvima i. što Kraft želi da njegovi čitatelji povjeruju da je revolucija u Iranu bila. A Kraftova verzija imala je i dodatnu didaktičku odliku – da je potpuno lišena bilo kakve moralnosti: tu je bila riječ o sili.74 šah može »osloniti na strašne prijatelje« od Chase Manhattan banke preko industrije. kao apsolutnog vladara. nego i zato što nije bio. po mogućnosti. ali nismo. nego je »imperijalnim pretenzijama« uveo i red na iransko područje. za apsolutnu odgovornost za nebrojena mučenja i smrti koje je počinio SAVAK?« Citiram Stonea ne samo zato što se pokazalo da je pogodio što će se dogoditi. Da bi se pronašle i iskoristile takve prilike. možda čak i nesvjesno pristup općeg stava medija. iznenadno provođenje američke moći u korist režima koji se osjećaju ugroženima od strane Ajatolaha Homeinija«. studenog. naftnih dioničkih društava. bio je »katastrofa za američke nacionalne interese. islam. Pad šaha. iranski narod) mora se »preraditi« i predstaviti kao pogrešni događaj.« Šah je ne samo učinio raspoloživim uobičajene količine nafte. to mu nije bilo važno. ali si ne dopušta kompenzirajući luksuz generaliziranja o »suptilnoj i varavoj prirodi perzijskog jezika«. područje i »podčinjene nacionalnosti« bile su pod kontrolom. potrebna je bitna unutarnja promjena u Washingtonu. To je za Ameriku bilo dobro zato što je nafta nesmetano doticala. Kraft je projicirao osobnu verziju stvarnosti na složenu iransku i američku stvarnost podmećući je.« Zašto? Stoneovo nadnaravno pretkazanje nastavlja: »Što ako novi iranski režim postavi vlastite zahtjeve. i sve povezano s njom (Ajatolah Homeini.zatraži svoje pravo na strane holdinge i bankovne račune šaha i zaklade Pahlevi? Što ako zatraži izručenje šaha na suđenje pod optužbama da je rasprodao zemlju? Što ako ga optuži. ili da niječe da se ta promjena uopće dogodila. Razumije politiku. Stone ne zna farsi jezik. Iz Kraftovog članka jasna je njegova nespremnost da prihvati revoluciju u Iranu koja se ionako već dogodila. U istom trenutku kad su Kraft i njemu slični napadali iransku revoluciju i oplakivali pad šaha. premda Iranci nisu Evropljani ili Amerikanci. svojim potrebama. Sve ostalo bilo je nezamislivo.. ne sumnja da. Drugim riječima. njihove su pritužbe. i nikada se nije pravio da je. da se ne miješamo u unutrašnju politiku Irana i mogli bismo uskoro dobiti paralelnu lekciju ako ne budemo držali iransku politiku odvojenu od naše. ambicije. One moraju ponovno uspostaviti mogućnost samo-uništenu prije samo nekoliko godina – mogućnost za tajnu intervenciju. Pogledajte njegov članak i nećete naći nijednu referencu na islamski mentalitet ili osobite sklonosti šijita prema mučeništvu. Ako se pritom dogodi da niječe pravo drugih naroda da promijene vlastiti oblik vladavine. Kraft nastavlja predlažući da se »nađe prilika za nepogrešivo i. Kako bi se to drugačije moglo učiniti? 75 Možda će trebati pribjeći nekom obliku podupiranja Iraka u pokušaju da zakuha provincijalni otpor unutar Irana. svojoj viziji. CIA-e i »gladnih akademika«. iznad svega. Prema tome ona. Ali budući da je šah »sada ovdje osobno« to bi moglo dovesti do zanimljivih mogućnosti. na taj način. i upravo to što je u tom članku napisao puno je više od svih standardnih primjedaba o diplomatskom imunitetu i svetosti našeg veleposlanstva osvijetlilo podtekst. kao stvarnu. Mase ljudi koje su srušile šahov režim nalazile su se . a »mi« smo izgledali jaki. američkoj sili da postupa sa svijetom prema »našim« uvjetima kao da nas rezultat onoga što je zapravo bila dvadesetpetogodišnja intervencija u Iranu nije ništa naučio. Možda će to značiti da ćemo morati dati vojnu pomoć Turskoj. situacija u Iranu bila je vrlo hirovita i nesigurna. nade koje imaju legitimne. Problem je što je taj stav grub i slijep čak i s jednog pragmatičkog i potpuno sebičnog stajališta. kao dio procesa »ponovne izgradnje američke politike prema Iranu«.

U SAD-u se o toj borbi vrlo malo izvještavalo dok se ona odvijala. ostala je ranjiva na granice koje su joj postavili bogati. siječnju. ona se mogla jasno iskoristiti da se protumače izuzetno snažni osjećaji koje su Iranci imali protiv svih »stranih vragova«. veljači i ožujku 1980. a među njima je. nikad nije spomenuta u medijima. vojsku je onemogućila moć za koju se činilo kao da se nalazi izvana dosega izravne američke moći (činjenica koju je vješto demonstrirao prekid akcije spašavanja krajem travnja 1980. odmah ispod površine kojom je dominirao. njegovim udjelima u zakladi 77 Pahlevi. posebice stranih diplomata. Ta politika. subverzija CIA-e. raniji opisi islama činili su se unatoč svemu točni. po kojoj su različitim silama. Više od godinu dana nakon revolucije.u prvim redovima političke koalicije na čelu koje se nalazio Ajatolah Homeini. ne uvijek vidljiva. Pa ipak.. studenog 1979. Pa ipak. između tih različitih frakcija vodila se borba za vlast. Svjesno ili ne. još uvijek su se pojavljivali na američkim televizijskim ekranima kao dio velike anonimne svjetine. Ideološka predanost ideji jedinstvenog i nedjeljivog islama bila je toliko jaka da nije zabilježen politički proces koji se odvijao unutar te ili bilo koje druge islamske zemlje. ali kad bi američki kuhar slučajno pregazio šaha. Na trenutke se činilo da pobjeđuje Bani-Sadr. ne može lako vidjeti ili shvatiti. mediji koji su donosili vijesti zapravo su koristili svoju moć predstavljanja da postignu cilj sličan onome koji je u prošlosti imala vlada SAD-a: prolongiranje američkog prisustva ili. Ta ista moć. a kad je Bani-Sadr bio u uzlazu krajem 1979. činilo se da je cilj medija da vodi neku vrstu rata protiv Irana. negiranje iranske revolucije.. a zatim je (uglavnom tijekom kasne zime i ranog proljeća 1980. To je moglo utišati licemjerne . vrlo složena. kao i članak Bernarda Nossitera u New York Timesu od 26. Mediji su željeli provoditi svoju moć što duže vremena. neka vrsta štrajka).. nitko se nije sjetio razmotriti politiku SAD-a u Iranu naspram pozadine takozvanih kapitulacija koje su bile u praksi čitavo stoljeće. simbolizirajući moć medija. bili su izuzeci. Međutim. Čudno.nitko ne bi zahtijevao da za to odgovara. bilo svećenstvo (čiji su sljedbenici bili organizirani u islamsku republikansku stranu). dane ekstrateritorijalne ekonomske. diplomatske i jurisdikcijske privilegije u Iranu (Homeini je 1964. Nakon okupacije veleposlanstva. Mislim da ne pretjerujem kada kažem da je osjećaj »nacionalne impotencije« o kojoj je Kraft govorio bio privremena pomrčina jedne vrste američke moći drugom: vojne medijskom. Uobičajeno. vodila se borba između nekoliko frakcija. Pa ipak. do najmanje ožujka ili travnja 1980. Pa ipak. tada su ga ili ignorirali ili omalovažavali. široka skupina liberala ljevičara islamskih stranki i ličnosti (iz koje se pojavio Bani-Sadr) i ne-islamska ljevica sastavljena od puno različitih stranaka i skupina. neprestano proklamiranim raspoloženjem bijesa koje su mediji emitirali. Moć je. mogao reći: »Kad bi šah slučajno pregazio američkog psa. deindividualizirani i dehumanizirani.) 76 dominiralo svećenstvo (s Ajatolahom Muhamedom Beheshtijem na čelu). tisak je časno vršeći svoju dužnost počeo izvještavati o borbama za vlast između Beheshtija i Bani-Sadra. počevši od Engleske. i to ne samo američkih. točnije od veljače 1979. u kojem uspoređuje Homeinija i šaha.). kad je konzervativna islamska stranka pobijedila u toj borbi za vlast. međutim. bili su malobrojni u usporedbi s prevladavajućim. što je Irancima izlazilo na isto. osim ako se ne razmišlja isključivo u vojnim terminima. manipulacijama i represiji koju je provodio nad svojim narodom (neke su iscrpno opisane u knjizi Roberta Grahama Iran: The Illusion of Power [Iran: privid moći]). naravno.. vrlo raznolika stvar. pozvali bi ga da odgovara zbog toga. Bani-Sadr je bio opisan kao vrsta osobe s kojom bismo se mogli nositi da nema Beheshtija. koliko god se iranskih individualaca oslobodilo šaha i SAD-a.«90). liberalni centar (s Bazerganom na čelu). već samo neizravno (»America Held Hostage« [Amerika kao talac] kako nam je to aparat informiranja s naoko neograničenim izvorima prezentirao iznova i iznova). Odličan niz istraživačkih izvještaja Waltera Pincusa i Dana Morana objavljenih u Washington Postu u prosincu. On sam je imao autoritet i duhovni kao i politički legitimitet da pozove zemlju da se probudi. A kad je propalo spašavanje helikopterom i nakon što je Carterova vlada odlučila Iran jedno vrijeme staviti u pozadinu (i to kad je već bilo prekasno). niti izravno primijeniti (diverzantski napad. Čitatelju su predstavili hrpu dokaza o šahovim unosnim poslovima s tvornicama oružja u SAD-u. postoje situacije kad se ona. naravno. S vrlo malo izuzetaka. kako to Kraft točno primjećuje. A zatim. takvi članci.

Deset tjedana tijekom kojih sam pratio osam dnevnih novina. vijesti. Kad sam došao kući zapanjilo me što sam se našao preplavljen svakodnevnom plimom televizijskih. da su odlučni u tome da unište sotonske uhode. dan. a koje se ne bi mogle prevesti u antropomorfizam ludog Irana koji neizazvan muči . taksist i vodič«. prosinca 1979.. automobila i telefona kao i troškove telekomunikacijskog satelita koji se koristio četiri sata dnevno po cijeni od 100 dolara po minuti i troškovi vrtoglavo rastu. vozače i tumače. 38. Većinu tih dana nije bilo ničega novoga o čemu bi se moglo izvijestiti različito od onog što se dogodilo prethodni dan. Newsweek i PBS. a to je da su mediji pretjerali. a zatim Time ili Newsweek tjedan dana kasnije i nekoliko članaka New York Timesa tjedan dana nakon toga. Pored toga. telexa.proteste velikog broja komentatora koji su smatrali da se Iran gadno ogriješio o SAD i da je jedino za što je Amerika bila kriva bila pretjerana dobrohotnost prema iranskim građanima. prosinca 1979. a televizija je većinu večernjih vijesti posvećivala toj temi. Dodajte tome troškove privatnih letova.. Ali nisu uspjeli u analiziranju složene politike koja se tamo odvijala i nitko nije mogao uvidjeti da mediji bilježe složene i ponešto zbunjujuće povijesne procese. CBS.. tonca i filmske i tehničke stručnjake kojima pomaže 12 iranskih tumača. »ima tim od 13 novinara. Osim neumoljivih opisa konfrontacijskog iskustva na koje sam aludirao. Istina je da ta bujica riječi ne sadrži puno stvarnih vijesti. Time. usprkos nevjerojatno velikoj količini izvještaja. zaraženi nekorektnošću stvari. Novine su donosile duge članke s velikim naslovima. kao i vještine da guraju događaje u prihvatljivi i rudimentaran oblik.. Koliko je dugo moguće oslanjati se na stručnjake ili novinare koji su razumljivo zabrinuti za taoce. snimatelja.ali količina riječi koje pričaju priču nije neophodno jednaka količini priopćenih informacija. Apartman u hotelu za 6000 dolara služio je kao 78 centar. dan. predvođeni neracionalnim Homeinijem. 28. dan. Zar se u Iranu prije okupacije veleposlanstva nisu odvijali događaji koji bi mogli razjasniti situaciju? Zar nije bilo iranske povijesti ili društva o kojima se moglo pisati i govoriti. John Kifner iz New York Timesa 15. a zatim gotovo svaku večer emitirala kasnovečernje specijalne emisije. I iz tog se javila još jedna heretična misao. studenog (poduži članak koji je napisao James Yuenger citirajući stručnjake koji izjavljuju da »ovo nije stvar za racionalnu diskusiju« ili da su Iranci »gladni mučeništva« i imaju »tendenciju tražiti žrtvenu janjad«). Možda Royster nije toliko reagirao na jednoličnost vijesti. analiza? Da je netko pročitao Chicago Tribune od 18.. možda čak i ljuti na islam i još uvijek nadajući se da će doći do novih informacija. naišao bi na informacije da su Iranci šijiti koji čeznu za mučeništvom. Vraćajući se u SAD nakon puta u inozemstvo. prosinca 1979. Ali moglo se naučiti nešto o tome kako mediji rade svoj posao. radijskih i novinskih priča o Iranu. tri televizijske mreže. Mediji su servirali inzistiranje. koliko na nezadovoljavajuće uski i brzo iscrpljeni raspon pretpostavki korištenih u traženju vijesti. da sakupljena hrpa novina i televizijskih programa koje je počeo pregledavati svjedoči koliko sam malo toga što već nisam znao naučio o iranskoj krizi. napisao je da se u Teheranu nalazi najmanje tri stotine zapadnih novinara (od kojih većina treba prevoditelje). Stoga ne iznenađuje što ljudi nisu puno naučili iz onoga što se objavljivalo tijekom prva tri mjeseca krize. da mrze Ameriku. izvijestio za The Australian da tri američke mreže troše milijun dolara dnevno u Teheranu. a Allen je 16. Mediji su pružili i više nego dovoljno dokaza svoje moći u Teheranu. Vermont Royster komentirao je za Wall Street Journal od 19. »pozadinske« članke kao i manje članke povezane s tim. 40. da nisu 79 spremni na kompromise i tako dalje. a još trideset pet hotelskih soba po cijeni od 70 dolara na dan udomljavalo je novinare. a ne analize ili izvještavanja o vrlo složenoj priči.. prema Allenu. postojali su i izdaci te obujam vijesti o Iranu. činilo se da sve vodeće novine u zemlji prominentno donose događaje u Iranu. To se može činiti neobičnom reakcijom na priču od toliko očite važnosti.

New York Post. prosinca. iako se činilo da je dugotrajna okupacija veleposlanstva potpomogla retrogradne elemente u iranskom društvu. prosinca) koji je sam bio podređen stvarnom prioritetu koji nije bio puštanje talaca nego »održavanje Amerike jakom«? Paradoksalno. oblikovala se nova situacija. zahtjeva (koji je mudro procijenio Roger Fisher s Harvarda u Today Show 2. Ili nemilosrdno šibanje zastupnika Georgea Hansena kome su izmislili prošlost kako bi optužbama koje je protiv njega iznio Tip O'Neill bila dana vjerodostojnost. izjavljuju vladini dužnosnici. nitko ne može sumnjati da je talačka kriza 80 odigrala nedostatno analiziranu ulogu u složenoj dinamici iranske revolucije.dobru Ameriku? I prije svega. niti da je sve o čemu se izvještavalo o Iranu bilo iskrivljeno ideološkim posrtanjem o kojem sam govorio. u stilu da je tom i tom ispran mozak ili da su Iranci X i Y obična propaganda ili fanatični neprijatelji. kako je to George Ball izjavio u MacNeil/Lehrer Reportu 12. Prema tome. vjerujem da postoji način da se oprosti zadržavanje talaca. studenog. 5. Na ovom mjestu trebao bih vrlo kratko izložiti svoje vlastite pretpostavke za ono za što tvrdim da je nova svjetska politička situacija (čiji je vodeći glasnik Iran). isto kao što je loša politička odluka odnositi se prema »Americi« kao da je neka ranjena osoba. Sada. »Teddy is the Toast of Teheran«. i da će se one i dalje tretirati kao da se sve može protumačiti kao suprotstavljanje ili jačanje američke moći. koji bi uključivao neprihvatljivo velik dio zemaljske kugle. Pretpostavljam da bi se takva politika mogla smatrati aktivnim zagovaranjem »zapadnjačkog načina života«. nema razloga vjerovati da je afganistanski narod želio da ga Sovjetski savez napadne. »najveća komunikacijska mreža na svijetu zapravo bila u službi takozvane vlade Irana. pojednostavljeni pogled na svijet jamčio bi trajni sukob između SAD-a i ostatka čovječanstva. zar je tisak bio zainteresiran jedino za širenje vijesti naizgled u skladu s politikom vlade SAD-a da zadrži SAD »jedinstvenima« po pitanju bezuvjetnog puštanja talaca na slobodu. Odatle komešanje uzrokovano vladinim napadom na NBC jer su iskoristili intervju Gallegos. tiskali. ništa više nego što su Iranci bili oduševljeni što su SAD podržale bivšeg šaha. neprestano su se omalovažavala svjedočanstva. Dok neki tvrde da moć Amerike slabi. Jedan takav ksenofobičan. studenog da. sofisticiranije informacije. Turska i Zapadna Evropa pokazuju što mislim: nitko od njih nije voljan jednoglasno prihvatiti SAD-ovu zabranu trgovine s Iranom. a ne složeni sistem. James Coates je tvrdio da »taoci koji se nalaze u američkom veleposlanstvu u Teheranu prolaze psihološke pritiske slične ispiranju mozga američkog PWO-a tijekom ratova u Koreji i Vijetnamu. priznao to isto u MacNeil/Lehrer Reportu 5. Mislim da je i krivo i glupo gledati na »islam« kao na blok. Čak je i Mansour Farhang. Homeinijev ambasador u Ujedinjenim nacijama. Današnji Iran. osjetljivije i točnije izvještaje o tome što se događa od ovih . studenog. Izvještavajući za Chicago Tribune od 22. ja bih rekao da je veći dio svijeta politički svjesniji nego ranije i stoga je manje vjerojatno da će se zadovoljiti statusom kolonije satelita ili saveznika koji nema pravo razmišljati svojom glavom. Pa ipak.ili antiamerički. a ne manje. Niti. priopćavali ili opisivali. »svijet može očekivati da će vidjeti i čuti snimljene intervjue s taocima u kojima 'priznaju' svakojaka nedjela i daju izjave štetne i za njih i za SAD. nekoliko mjeseci prije nego što je potpuno promijenio stav. Štoviše.« Još jedan slučaj iste kolegijalne prepirke bio je napad na senatora Kennedyja (na primjer. Ne tvrdim da je bilo izravnog sporazuma između medija i vlade. izjave ili proglasi koje su mediji emitirali.« Povezano s tim. ni u kom slučaju. Amerikanci ne mogu dalje vjerovati da je najvažnija stvar u vezi s »islamom« je li on pro. kad se kriza bližila kraju (uvelike zato što je rat s Irakom taoce učinio nekorisnim za unutarnju iransku politiku). politiku trajnog hladnog rata u stilu Huntingtona. Stoga vjerujem da o svijetu moramo znati više. vlada i mediji ponekad su se činili nesložnim. prema stručnjacima. ali vjerujem da se jednako tako može tvrditi da zapadnjački način života ne uključuje izazivačko neprijateljstvo i sukob kao sredstva pojašnjavanja našeg vlastitog osjećaja o našem mjestu u svijetu. ono što pokušavam reći jest da je svijet u kojem danas živimo složeniji i drugačiji i vrlo je vjerojatno da će se i dalje pojavljivati nekonvencionalne situacije (koliko god se to ne sviđalo SAD-u kao naciji).91 Ili česte izjave koje su dolazile iz stožera i govorile u korist vlade ili bile iste poput vladinih da je. prosinca) jer je predložio alternativno stajalište koje nije odražavalo stajalište vlade ili medija.« Lois Timnick izvijestila je za Los Angeles Times od 26. Međutim. trebali smo očekivati više standarde izvještavanja.

ne može se nadati da će izvještavati o događajima s mjesta toliko složenih kao što su Iran. bez prakse ili ako nije duže vrijeme boravio u tim zemljama. Moramo uzeti u obzir da se dopisnici većine vodećih američkih novina i televizijskih mreža herojski bore kako bi ispunili svoju dužnost da isporuče priču. bez obzira ima li nečega novoga o čemu se moglo izvijestiti ili ne. Tijekom krize u Iranu. nego jednostavno zato i što se pretpostavljalo da ćeš adekvatno upoznati neko mjesto ako na njemu provedeš dovoljno dugo vremena. Ali to isto tako znači otići dalje od onoga što je obično dostupno novinarima koji rade u društvu a) čija se svijest o ne-zapadnom svijetu određuje ili krizom ili bezuvjetnim etnocentrizmom. obično ne znaju jezik područja o kojem izvještavaju. b) čija je 81 sposobnost da stvori iscrpnu strukturu informiranja iz na brzinu prikupljenih klišeja i usko definiranih samointeresa gotovo nevjerojatna i c) čija je povijest međuodnosa s vrlo raznolikim islamskim narodima u zadnje vrijeme bila oblikovana jedino naftom i vladarima (poput bivšeg šaha). Novinari iz tiska svjesni su da televizijski izvjestitelji mogu svaku večer napraviti priče koje doslovno trenutačno zaokupljuju pažnju. točnošću i stvarnim utjecajem. Johna Cochrana i Georgea Lewisa kako pred našim očima postaju »stručnjaci« ne zato što su znali više. televizija i novina slažu da se mladoj školi izvještavanja treba više vjerovati 82 nego zabilježenom iskustvu u području o kojem se izvještava.) Izgledi koji govore protiv adekvatnog izvještavanja televizijskog izvjestitelja. čiji savez s SAD-om donosi ograničene. Još je važnija – i uznemirujuća – činjenica da su mediji korišteni kao diplomatski vodiči. Uočite. opasnosti koje smo sami sebi nanijeli su očigledne: Le Monde je imao Erica Rouleaua koji tečno govori arapski i koji je izvještavao o tom području gotovo četvrt stoljeća. da je James Markham. primjerice.što sada dobivamo. preslabo ispitane nagrade »modernizacije« i antikomunizma. dok je Marvine Howe. a to na kraju ima malo veze sa stvarnim izvještavanjem. Ali drugi pritisci također igraju važnu ulogu. Tada i oni počinju razmišljati što bi to moglo privući korisnike. moglo se vidjeti sposobne televizijske izvjestitelje poput Mortona Deana. Izdići se iznad svega toga uistinu će biti teško.. U svakom slučaju. Bez obzira koliko talentiran pojedinac bio. međutim. bivši dopisnik iz Bejruta (koji je također trebao izvještavati o Jordanu. teško mi je razumjeti zašto se sve odgovorne osobe s radija. čovjek stacioniran u Rimu ili Nicholas Gage. U stvarnosti. Siriji.-1976. ukloni ih se nakon kratke ture po tom području čak i kad počnu svojim radom značajnije pridonositi. što ne znači da izvještavanje u Zapadnoj Evropi nema nikakvih problema. u jesen 1979. Manchester Guardian Davida Hirsta koji također tečno govori jezike i veteran je s minimum trideset godina iskustva. bio upravo došao iz Vijetnama i nakon samo godine dana koju je proveo na Bliskom istoku bio poslan u Španjolsku.. evropsko novinarstvo koje izvještava o događajima iz svijeta isto je toliko slabo koliko i američko. da je tijekom odsustva Johna Kifnera u Teheranu sva izvješća o Levantu (Sirija i Libanon) za Times pisao Henry Tanner. Iraku i Zaljevu) proveo godinu dana u Bejrutu odmah nakon odrađenog posla u Portugalu i da je godinu dana kasnije. Točnost (koja nikad nije bila vrlina medija) obično bi bila žrtvovana u svrhu dobivanja izvještaja. koji. Natjecanje između tiska i slika previše je naglašavalo ono bizarno u šijitskom islamu i psihološke profile Homeinija. što je obilježje »priče o Iranu« koju je . bio prebačen u Ankaru.. i sporazuma u Oslu 1993. (U većini drugih stvari. Pretpostavljam da se velika količina neujednačenosti u izvještavanju o Istoku i »islamu« koju rutinski nalazimo u američkim medijima ne bi tako spremno tolerirala u izvještavanju u Zapadnoj Evropi. samo slijede glavne. koji je vjerojatno pokretniji od novinara tiskanog medija. ono što smo vidjeli bio je novinar koji se nekritički sve više oslanjao na potrebu da isporuči izvješće (na primjer. ne znaju pozadinu tog područja. Timesov sposobni. kasnovečernja NBC-jeva rasprava između Johna Chancellora u New Yorku i Lewisa i Cochrana u Teheranu) i sve manje i manje na analizu ili stvarno prikupljanje vijesti. Ipak. iako je isto to natjecanje štetilo izvještavanju o drugim osobama i silama koje su bile na djelu i Iranu. uglavnom antimuslimanske i antiarapske odrednice vanjske politike SAD-a. Ako se takvo što usporedi s praksom nekih evropskih časopisa. počevši najdramatičnije od rata u Zaljevu 1991. čine da nam ovaj drugi izgleda kao enciklopedija znanja i jasnoće u usporedbi s prvim. nadareni izvjestitelj o civilnom ratu u Libiji od 1975. Turska ili Egipat.

novim političkim grupacijama ili političkim grupacijama u nastajanju. pristašama jedne ili druge frakcije. Pa ipak. ali vjerujem da je opća svijest o tome dovela do toga da američki izvjestitelji razmišljaju ograničeno i pojednostavljeno u podvojenostima mi-protiv-njih. 83 . to doslovno shvaćanje grupnog osjećaja učinilo je nesposobnosti i netočnosti novinara još očitijim nego što su bile.primijetio Broadcasting Magazine 24. Nitko nije proučio učinak »odlučivanja što su vijesti«. Iranci i vlada SAD-a bili su savršeno svjesni da su izjave koje se prenose na televiziji upućene ne samo ljudima koji slušaju vijesti nego i vladama. prosinca 1979.

iako tvrdoglav i uglavnom neprivlačan. kulturama i vjerama. po mom mišljenju. zapravo prilično otvorenoj političkoj borbi u toj zemlji. desničarskih i ljevičarskih). ali je za to prilično izravno okrivio čitavu obranu i tajnu službu. godine u Iranu vodilo puno rasprava o ustavu i strukturi vlasti. bilo je znatno više priča koje su izvještavale o zločinima i pogubljenjima od onih koje su izvještavale o izuzetno fluidnoj. Novija povijest SAD-ove politike prema Iranu nije priča uočljiva mudrim prorocima koji su je dugo ignorirali. Ako se uloga budizma u jugoistočnoj Aziji često puta činila politički zbrkanom. da je bilo puno političkih pitanja (a sva se ona nikako ne mogu svesti na sektaško. Friedman napisao je »Tko je izgubio Tursku?« (21. međutim. da je puno stranaka bilo izuzetno aktivno (vjerskih i svjetovnih. također komentirao neuspjeh razumijevanja. Autori tog nevjerojatno perceptivnog članka uvjerljivo su pokazali da je »tisak. neko vrijeme relativno slobodne od mučenja i zatvaranja. umjesto »bivšim šahom«. zadiru dublje u prošlost. ukratko. na vlast došla islamska stranka.. prošao nezapaženo: Korijeni američkog neuspjeha [u Iranu] dublji su od taktičnih lapsusa. Kad je nakon izbora u Turskoj 1996. Teško pretjerivanje o šahovoj osobnoj moći da vlada Iranom bila je pogrešna procjena koju su s jednakim pouzdanjem prihvatile i republikanska i demokratska vlada. dok se ne stvori nova država. siječanj-veljača 1979. puno je gore. dopisnik Timesa Thomas L. etničko ili vjersko frakcionaštvo) kojima se 85 . do sredine 80-ih (kad je postalo jasno da se desno krilo revolucije počelo uzdizati). koji izgleda kao virtuoz u držanju dvanaestak frakcija međusobno zaposlenim jedne drugima ali pod njegovom kontrolom i koji govori s tolikim uvjerenjem i točnosti u ime almostazafina – slabih i potlačenih? Nekoliko je priča u prvih nekoliko dana talačke krize iznijelo na vidjelo da je vlada u Iranu u najboljem slučaju privremena. a sada imaju pravo podići svoje glasove i uprti prstom. ima nejasno definirani službeni stav. Nickleov je mudri zaključak. većina novinara još uvijek je nazivala Reza Muhameda »šahom«. pojavio se članak o tome kako su američki mediji izvještavali o šahovom režimu. kojeg očito poštuju. prosinca 1979. koji nije previše zainteresiran za centralističku vladu. Čovjek bi pomislio da se isplati izvještavati u tančine što za nacionalno postojanje jedne zemlje znači kad.«92 Časopis Science je 14. Samo nepristrano i strpljivo traganje za tim korijenima omogućuje istragu koja bi mogla biti od nekakve koristi u budućnosti. uz novonastalu ironiju da je medijima u cjelini bilo teško priznati da su dopustive promjene u zemljama za koje su SAD vjerovale da spadaju unutar izravne sfere utjecaja SAD-a. to je da ne posjedujemo sposobnost određivanja smjera događaja u starim zemljama duboko pogođenim vlastitim povijestima. To mišljenje je na vrlo misaon i temeljit način izrazio Herman Nickel u članku objavljenom u Fortune's od 12. da se većim dijelom 1979. U izdanju Columbia Journalism Review.Neispitane i skrivene pretpostavke Netočnost je dovoljno loša. Ako postoji jedna lekcija koju su Amerikanci trebali naučiti iz vijetnamske tragedije. nakon desetljeća snažnog ugnjetavanja. Odgovornost za neuspjeh čini se tako široko raspodijeljenom da potiče opći osjećaj poniznosti. dobije tucet političkih stranaka koje se međusobno natječu za utjecaj i vlast. uglavnom prihvatio šahovu implicitnu tvrdnju da je najbolje oko čega se njegov narod može sakupiti po pitanju ideoloških izvora vjerski fanatizam i komunizam. pundit. 84 Rasprave koje su prosuđivale o konstruktivnim političkim pitanjima umjesto optužbama ad hominem vjerojatno moraju krenuti od novostvorene svijesti da druge nacije nisu naše da ih možemo »izgubiti«. da je redovito izlazilo dvanaestak novina. onda se uloga islama u Iranu tvorcima politike SAD-a čini još neobičnijom i više zbunjujućom. u slučaju Irana. ožujka 1979. ali izvještavanje koje se temelji na pretpostavkama o statusu quo. Gotovo godinu dana kasnije još uvijek su prevladavali protuoptužujući stavovi. Ne može se dovoljno često reći da takvo samoispitivanje SAD-a ne mora sadržavati emocionalno i štetno uzajamno okrivljavanje oko toga » Tko je izgubio Kinu?« koje je toliko štetilo politici 40-ih i 50-ih godina. kolovoza 1996.) kao da su Turska i Iran »naše« pa da ih možemo izgubiti. Kao prvo. A glasovi sumnje i neslaganja nisu bili dovoljno glasni ni u Kongresu ni u Bijeloj kući. Kao drugo. Što za jednu naciju znači da ima vođu koji.

a posebice Iran. i nepogrešivo naći.. studenog: Ljudi koji umiranje smatraju časnim po definiciji su fanatici. a o kojima bi se dalo još i kako diskutirati. A što je s uobičajenim divljenjem prema narodima čija moralna hrabrost poražava naoružane vojne trupe? Moseleyev napad na Iran trebao je biti svjetski uvodnik u njegovim novinama istog dana optužujući Homeinija za.. Ako pretpostavljate da je iranska revolucija bila loša zato što se koristila (zapadnjacima) nepoznatim idiomom vjerskog kao i političkog otpora da se suprotstavi tiraniji. i to je postalo najvažnijim motivom predstavljanja islama u zapadnim medijima. na primjer. netolerancija zahvaćaju revolucionarni Iran] u izdanju Chicago Tribunea od 25. nego na sve u Iranu. grupe. Osvetoljubiva strast za krvlju i čežnja za mučeništvom čine se posebno prisutnima među muslimanima šijitima u Iranu. i bit ćete uvjereni da je revolucija već propala. Mislio je ne samo na studente koji drže zatočene taoce. da budućnost Irana ne mora neizbježno upadati u model koji novinari koji izvještavaju za američke novine smatraju poželjnim ili nepoželjnim. članak Raya Moseleya pod naslovom »Conformity. Etiopiju. straha i mržnje prema revoluciji. »među kasnijim muslimanskim pravnim školama. rujna 1979. Međutim. odvjetnicima i oglašivačima. Najčešći je oblik toga sredstvo zamjene stvarnosti vlastitim novinarskim proizvoljnim »objašnjenjem«. kao i u većini izvješća o libanonskom pokretu Hezbolah (za kojeg se uvijek govorilo da »podržava Iran«). s prezirom i sumnjom gledali na pokret koji je zbacio dinastiju Pahlevi i doveo na vlast drugačije. tada je ono što ćete tražiti. kad je (kako u detalje opisuje Kermit Roosevelt u .jedino fanatik Kharijites objavio da je džihad jedan od 'stupova Vjere. tada novinarstvo iznenada postaje samoispunjujuće proročanstvo zapadnjacima. gotovo bez izuzetka. Pročitajte dugački. Dokaz za to: neki utisci. kad se mišljenje transformira u stvarnost. drugi je zloporaba eufemizama što obično proizlazi iz neznanja ali se često izvodi i iz nimalo skrivenog ideološkog neprijateljstva. Većina Amerikanaca ne smatra Patricka Henryja fanatikom jer je rekao »dajte mi slobodu ili me ubijte. Iran. Zanemarujući činjenicu da je prema Fazluru Rahmanu. da se Iran guši u lavi ogorčenja. naoko stručni rad Youssefa Ibrahima u izdanju New York Times Sunday Magazinea od 12. ali su u ovom tekstu dopustive zato što se govori o islamskoj revoluciji. Svaka ova rečenica sadrži pretpostavke koje se navode kao istinite. »sveti rat objavljen svijetu«.bavilo puno Iranaca. iracionalno ludilo. studenog 1979.' »93Bosworth nastavlja nekritično navoditi veliku količinu povijesnih »dokaza« koji podržavaju teoriju da sva politička aktivnost u razdoblju oko tisuću dvjesto godina na području koje uključuje Tursku. Sudan. možda popularnije. Malu istragu zavrijedilo je i kršenje iranske suverenosti do koje je došlo u kolovozu 1953.« Želja za ubijanjem francuskih građana koji su bili nacistički 86 suradnici (tisuće i tisuće ih je bilo ubijeno u samo nekoliko dana) ne znači da se Francuze općenito može opisati kao nacističke kolaboratore.. da se sukob između ajatolaha (Homeinija i Shariat-Madarija između ostalih) ticao političkih ali i vjerskih tumačenja islamskih načela. Najteže je razumjeti uvodnike i posebne priloge u medijima zato što su. prosinca. pisao je Hal Gulliver u Atlanta Constitution od 13. To je nagnalo tisuće građana da se nenaoružani suprotstave trupama naoružanim automatskim oružjem za vrijeme revolucije. Španjolsku i Indiju proizlazi iz muslimanskog poziva na džihad. Jedina tema koju su novine i televizijske emisije površno ispitale u prva tri mjeseca okupacije veleposlanstva bio je prijašnji režim u Iranu: nevjerojatno dugo nije bilo popularno shvatiti ozbiljno iranske pritužbe zbog svrgnutog monarha i dugotrajne SAD-ove politike bezuvjetne podrške. »The New Barbarians are loose in Iran« [U Iranu su na slobodi novi barbari]. One su prisutne i u izvještajima o Iranu 90-ih. ni više ni manje. Ne kažem da izvjestitelji ne bi trebali imati mišljenja i svojim korisnicima ne govoriti o njima. Motivu džihada (svetog rata) također je dano neobično puno prostora u Los Angeles Timesu u članku Edmunda Boswortha od 12. Ako su agresivne hiperbole jedan od novinarskih načina koji se obično koriste da se opiše islam. Pogledajte. Intolerance Grip Revolutionary Iran« [Konformizam. navodi dva ministra vlade i većinom rasprave s bankarima.

Pored toga. »Sotonska Amerika« unaprijed je predodređena za glavnog krivca ne samo u Iranu nego i drugdje. iako u biti nitko nije mislio da je to što su SAD učinile Iranu zbacivanjem Mosadeka 1953. bez bilo kakvog temelja osim etnocentričnih predrasuda. Šah je omražen ne zato što je provodio politiku mučenja naroda. te da je to čin »lišen moralnih principa«. gubitak suosjećanja s moralnom povrijeđenošću drugih. Drugim riječima. Conine pretpostavlja. Schanche objavljenoj u Los Angeles Timesu 5.. tipično je napisao: Čini se da nova izvješća govore o svađi srednjoistočnih znanstvenika da je to što vidimo rašireni revolt protiv utjecaja koji su pratili zapadnjačku modernizaciju u zadnjih nekoliko godina. Većina kolumnista i analitičara zadovoljavala se eufemizmima. teoretizirao da time što dopuštaju bivšem šahu da dođe u New York. islam i Iran su zaostali. »može se tvrditi da je to sastavni dio tradicije iranske povijesti. Kružile su glasine da je šah s vremena na vrijeme pribjegavao mučenju – pa. budući da je novi ustav »jedan od najbizarnijih političkih dokumenata suvremenog vremena« zato što ne nalikuje ustavu SAD-a. optužujući retrogradne Irance da ne cijene dobronamjerne napore Amerikanaca i Pahlevija da pokrenu Iran te na taj način ne samo da smo »mi« razriješeni krivnje. bila »priprema za narodne izbore za predsjednika i vladu te organizirani pravni sustav« koju je Schanche označio kao »tapkanje demokracije«.prosinca 1979 . Štoviše. Ernest Conine.« To bi impliciralo da. prosinca. nego zato što je muslimanskim duhovnicima ukinuo vladine subvencije i što je predsjedavao industrijskom revolucijom koja je iskorijenila tradicionalni iranski način života na selu. Gross je u članku objavljenom u New York Timesu 11. siječnja 1978. Taj zaključak izvodi druge. da je Irance manje zanimalo mučenje od uvreda njihovim »duhovnicima«. jer su SAD tijekom dvadeset pet godina najvidljivija sila na tom području i stoga su zgodan simbol vanjskih sila koje su dovele do neželjenih promjena. sugerira da Iranci nemaju iste osjećaje kao »mi«. nego su Iranci kao narod suptilno optuženi da ne znaju prepoznati vrijednost naše vrste suvremenosti što je razlog zašto je bivši šah plemenita figura. Zapad je napredan i nije ni čudo što zaostali ljudi imaju problema da prate razvoj događaja. izraz koji je namjerno upotrijebio da sugerira kako su oni primitivan narod koji ima svoje vračeve. Homeinijeva dominacija barem isto toliko loša koliko i dominacija bivšeg šaha. kako sam istaknuo u prvom poglavlju.svojoj nedavnoj objavljenoj i još brže povučenoj knjizi. pišući uvodni članak za Los Angeles Times od 1 0 . da ne govorimo njihove vlastite prirode. To su očito prijeporne procjene. barem u teoriji. kao i milijuni Arapa koji nemaju izravan profit od nafte. godine doista bio ratni čin. vide to bogatstvo povezano s Amerikom kao neku vrstu tereta. To bi. u kojoj je tvrdio da je. Nije niti spomenuta činjenica (koja nije ezoterična i nije preteško do nje doći) da su američke korporacije na tom području pobirale nezamislive profite (nije teško povezati porast od 200 posto zarade naftnih kompanija tijekom zadnjih godina s bogatstvom Pahlevijeve obitelji) i da 88 većina Iranaca. kao što je Geraldov Fordov grandiozni oprost Richardu Nixonu pokazao »pomućenu sposobnost da se oblikuje osuda unutar moralnog okvira. Countercoup [Protuudar]) CIA u suradnji s anglo-iranskom naftnom kompanijom zbacila Muhameda Mosadeka94 pod pretpostavkom da SAD kao velika sila imaju pravo mijenjati vlade i opraštati tiraniju kad su njome pogođeni nepismeni nebijelci. rekao je Washington Post 16.. SAD zapravo opraštaju njegove zločine.« Primjedbi poput ovih ima samo nekoliko. Ovo neoborivo logično stajalište pojavilo se u priči Don A. budući da su Iranci oduvijek bili mučeni. Conine prije svega implicira da su »utjecaji« »zapadnjačke modernizacije« posljedica pokušaja da se Iranci i islam izvuku iz prošlosti i dovedu u sadašnjost. prosinca 1979. Jednostavno je propustio spomenuti ono što je Eric Rouleau u . Psihijatar George E. Puno toga u ovoj tvrdnji govori protiv Iranaca posredstvom neizrečenih pretpostavki i zato se ona treba pažljivo čitati. Činilo se da postoji dogovor da su 87 Iranci počinili ratni čin protiv američkog veleposlanstva. bilo kakvi pokušaji da promijene svoju unaprijed označenu sudbinu bili bi izdaja njihove vlastite prošlosti. koje su izvedene iz ideologije modernizacije.

njegov nasljednik koji se još uvijek nalazio u američkom taboru. islamu i uopće ne-zapadnom svijetu pretvori u politički kapital u izbornoj godini. domaćim ekonomskim problemima i sličnom (vidi Los Angeles Times od 25. nije bio niti toliko odgovoran niti popustljiv kao Sadat. većina onoga o čemu su mediji izvještavali iz Egipta učinkovito je utvrdilo da je njegov stav o stvarima koje se događaju u Egiptu. Od sporazuma u Camp Davidu 1978. njihovog preferiranja spektakularnih »ličnosti«. Napravljeno je puno 90 američkih političkih. natjerali vladu da dovede bivšeg šaha u 89 zemlju. njegove potrebe da odvrati pažnju narodnim masama. kako ih se počelo nazivati. O Egiptu i arapskom svijetu sada se izvještavalo s ciljem da se potvrdi Sadatovo gledanje na stvari. a to je. a koje je nazvao »dalekom prošlošću«) bio korisno sredstvo da se opće neprijateljstvo medija prema Irancima. Drugim riječima. To što se sredinom osamdesetih u Iranu novi poredak činio tako neobećavajućim bila je samo stvar slučajnosti i posljedica snažne borbe što je za mnoge Irance i (neIrance) one koji su podržavali revoluciju bilo toliko razočaravajuće. vojnih. kao i Washington Post od 15. među njima glavni Don Oberdorfer iz Washington Posta. Međutim. nijedna visoko pozicionirana javna osoba u SAD-u 1979. ali je u cjelini uvjerilo javnost da Carter u usporedbi s islamskim »teroristima«. Krenimo prvo od Sadata i kraljevske obitelji Saudi. Konačno. dati SAD-u dopuštenje da podigne vojne baze na njegovom teritoriju i tako dalje. neslaganja oko točne uloge Homeinija i tako dalje. prosinca. -3. i 27. naravno. znatnom produženju krize. kad. zagovara zapadne standarde civiliziranog ponašanja. strateških i ekonomskih ulaganja pomoću Sadata i njegove perspektive. studenog). bio i Homeinijev stav u Iranu. Ogoljen od svoje političke prošlosti. Još jedan učinak krize bio je da su vladari poput predsjednika Sadata (čija se primjedba da je Homeini luđak i sramota za islam ponavljala ad nauseam) predstavljeni kao poželjna islamska norma. činilo se kao da nije povezan s onime što se događalo s veleposlanstvom u Iranu. 7. u slučaju Irana. iako Hosni Mubarak. prosinca i 4. postojao je konsenzus da je Sadat naš prijatelj u toj regiji. godine nije imala ništa reći o tome što je prijašnji režim značio Irancima dok su kretali u akciju protiv SAD-a – promatračima poput trojice svećenika koji su održali misu za Božić u veleposlanstvu ili drugim skupinama svećenika koje su se nalazile u Teheranu krajem prosinca (obje su se skupine pojavile u MacNeil/Lehrer Reportu 28. i 11. otvoreno je izjavio da je spreman postati policajac u toj regiji. uvjeren sam da nije odviše cinično reći da je cjelokupni stav vlade SAD-a o Iranu (simboliziran odbijanjem predsjednika Cartera da raspravlja o bivšim poslovima koje su SAD imale s Iranom. te činjenice. Zajedno s Menachemom Beginom. Isto je vrijedilo i za kraljevsku obitelj Saudi.detalje analizirao u Le Mondeu od 2. uz izuzetak jedinstvenog proročanskog članka Hamida Algara95. Henry Kissinger i John McCloy. kao i dugotrajna povezanost bivšeg šaha s Chase Manhattan Bank – što bi pomoglo da se objasni iranska mržnja – nisu bile uzročno povezane s preuzimanjem veleposlanstva. A u toj tišini kolaborirajući tisak odnosio se prema bivšem šahu isključivo kao prema osobi koju treba žaliti najmanje dvadeset dana nakon što je primljen u SAD. Tako se činilo da predsjednik održava Ameriku snažnom od vanjskih napada. Arabiji i toj regiji točan. iako se u međuvremenu nije izvještavalo o nizu uznemirujućih podataka i. . Carterovo odbijanje da uporabi silu donijelo mu je prezir Williama Safirea i Josepha Krafta.: vrlo aktivnu raspravu koja se vodila oko ustava. nitko nije obratio pažnju na potencijal šahove vjerske i političke opozicije. Posljedično. Ali onda ni pojavljivanje republikanskog kandidata stroge desnice u SAD-u nije bila ništa manje nesretna slučajnost! S izuzetkom Andrewa Younga. vršeći pritisak na vladu SAD-a. Ista stvar dogodila se i za Pahlevijevog režima. siječnja). obrnuto. Umjesto toga servirana su nam brojna eufemistička objašnjenja talačke krize kao posljedice Homeinijeve manipulacije narodom. Prije atentata u medijima se pojavljivalo vrlo malo toga o njemu i široko rasprostranjena pretpostavka bila je da je on politička norma i glavni izvor vijesti. Schanche je bio zainteresiraniji da progura svoj uvodnik o iranskom ustavu kao činjenicu usprkos onome što se stvarno događalo pred našim očima. znanstvenika s Berkeleya. prosinca 1979. Djelomično je to bilo zbog zanemarivanja medija. studenog. pokušalo je rekonstruirati zastranjujuće korake kojima su David Rockefeller. Nekoliko novinara.

građanin Saudijske Arabije koji je živio Bejrutu. široko rasprostranjena briga za stabilnost zemalja kao što su Saudijska Arabija i Kuvajt nije proizvela vijesti o kojima se izvještavalo proporcionalno takvoj zabrinutosti. 7. novinarka Christian Science Montora Helena Cobban izvijestila je iz Bejruta 30. izvor Helene Cobban. Nekoliko tjedana kasnije. Upletenost Izraela u kontra-iransku aferu snažno se zataškavala. Ipak. Nije slučajno. U slučaju Saudijske Arabije na opasnosti velikih ulaganja SAD-a pažnju su obratili (što nas ne iznenađuje) američki pristaše Izraela koji misle da američki patronat ne bi smio biti preusmjeren s Izraela na Arape. i to ne samo zato što je puno Amerikanaca bilo tamo nelegalno uključeno kao podrška nikaragvanskim kontrašima. nekoliko ljudi izjednačuje afganistanski otpor sovjetskoj okupaciji s palestinskim otporom izraelskoj okupaciji. Ništa od toga nije se pojavilo u američkom tisku. studenog 1979. Kuvajta. CIA i FBI su vrlo rado surađivali s izraelskim tajnim službama. napisali su niz razotkrivajućih članaka objavljenih u izraelskom tisku 1979. ožujka 1980. što u biti znači »slobodnom« tržišnom ekonomijom. On na uvjerljiv način. da napadači nisu samo islamski fanatici. da nakon Watergatea. izuzev ograničenih i izuzetno selektivnih kritika ranjivosti Saudijske Arabije koju sam opisao u prvom poglavlju. više izjednačavanja dobrog islama s »umjerenošću«. premda prenaglašeno. jadni palestinski mladić Ziad Abu Ain proživljavao je dugu agoniju izručenja (s tim da mu je odbijena jamčevina i habeas corpus [sudski nalog da se krivac izvede pred sud]) uz aktivnu suradnju State Departmenta samo zato (i jedino zato) što je izraelska vlada tvrdila da je terorist odgovoran za bombaški napad koji se dogodio dvije godine ranije – uz priznanje treće strane dobiveno a kasnije povučeno od jednog drugog Palestinca koji se nalazio u izraelskom zatvoru. prosinca 1979. Inquiry. Ipak. jeziku koji nije poznavao. u potpunosti je nesposoban proširiti svoju kritiku na ono što se pisalo o Izraelu ili na ne tako suptilne pro-izraelske predrasude koje se mogu naći u mnogim studijskim programima o Srednjem istoku na različitim sveučilištima.gotovo totalne odsutnosti istraživačkog novinarstva zbog poštovanja prema ideološkom konsenzusu koji je bio na snazi u Egiptu i na Srednjom istoku. 20. 10. studenog da je opsada džamije imala vrlo određeno političko značenje. Ispravno inzistirajući da bi novinari trebali biti zahtjevniji u pitanju onoga što . nije bilo većih otkrića o upletenosti SAD-a na Srednjem istoku osim »Irangatea«. siječnja 1979. slobodom i demokracijom. a koje je bilo napisano na hebrejskom. primijetio da svi podaci o preuzimanju džamije u Meki dolaze od vlade. Tijekom godina ova se mreža znatno proširila. i da je usmjerena na monopol moći i novca koji je bio u rukama kraljevske obitelji Saudi. Uz to. i rane 1980. Vjeruje se da je za to odgovorna tajna služba Saudijske Arabije. Egipta i Jordana. SAVAK je organiziran uz izravnu pomoć Mosada i. Nakon invazije na Afganistan vjerojatno ćemo imati još dramatičniji jaz koji će razdvajati dobre muslimane od loših. i Ha'aretz. međutim. nego i zato što je na tom prostoru s SAD-om bio vrlo blisko upleten Izrael i to kako za vrijeme šahovog režima tako i nakon njega. kao što svjedoče bombaški napadi u Rijadu i Khobanu krajem 1995. a objavljen je u New Republic od 22. Zakonu o slobodi priopćavanja. nestao je. vjerojatno zato što bi se moglo činiti štetnim imidžu Izraela kao demokratske zemlje koja voli slobodu. Vrlo je malo toga dospjelo u medije izuzev vrlo važnog članka New Statemans kojeg je napisala Claudija Wright pod nazivom » Toying with Extradition« [Igranje s izručenjem]. a ne poboljšanu situaciju u pitanju ljudskih prava u zemljama poput Saudijske Arabije. više vijesti koje će pozdravljati uspjehe dobrih muslimana poput Hosnija Mubaraka. Članak na tu temu » What We Don't Know About Saudi Arabia« [Što ne znamo o Saudijskoj Arabiji] napisao je Peter Lubin. i 21. Nijedna druga vijest nije bila 91 dopuštena. Benazir Bhutto i Arafatovih sigurnosnih snaga protiv Hamasa i. Postoje i drugi razlozi. To je jasno što se Irana tiče. što je teza koju je iznio jordanski kralj Husein kad se pojavio na Meet the Press 22.). različitih otkrića o CIA-ji. nego da su dio političke mreže koja ima svjetovni i islamski program. siječnja 1980. kao u mnogo drugih slučajeva. na primjer. U istom trenutku kad je čitav establišment SADa bio na nogama odbijajući uopće razgovarati o izručenju bivšeg šaha Iranu. i u ljeto 1996. lipnja 1980. tvrdi da je puno toga što se na sveučilištima pisalo ili podučavalo o zaljevskim zemljama bogatim naftom propaganda koja podržava vladajuće kuće ili pak čisto neznanje.96 Uri Lubrani i drugi optuženi da održavaju izraelsko-iransku suradnju prije revolucije. Od većih televizijskih mreža i novina samo je CBS-ov novinar Ed Bredley 24. ako je to moguće. (vidi Davar. Jedan je osjetljivost Srednjeg istoka na domaće aspekte.

Lubin ne govori. 92 . a trebao bi. da postoji notorno odsustvo strogosti i pravednosti u izvještavanju o Izraelu.prolazi kao informacija o našim naftom bogatim saveznicima.

. Kasnije. Nikad se nije koristio islamom da objasni događaje ili ličnosti. Bazergana. društava i povijesti (koliko god složeni oni bili) i nije pribjegavao ideološkim generaliziranjima i mistificirajućoj retorici. Na ovom mjestu bismo također trebali spomenuti dva snažna članka o novom američkom šovinizmu koji se ogleda u natpisima »Iran Sucks« i »Nuke Iran«. tu i tamo koja referenca na važne političke borbe koji su razdvajale Beheshtija. francuski mediji nisu nužno bolji od svojih američkih kolega što se tiče politike izvještavanja iz svijeta. dovoljno zanimljiv da postane temom vrijednom istraživanja. procesa i stvarnosti. Također je važno spomenuti da se u medijskom izvještavanju pojavio stanoviti broj izuzetno korisnih. televizija. siječnja) ili informaciju iz članka Freda J. koji je također bio predsjednički kandidat. na krizu veleposlanstva SAD-a trebalo je gledati unutar tog često zbunjujućeg. uvijek složenog procesa. budući da nije imao vladu. dobre političke analize i dobro ispričane priče (Doyle McManus u Los Angeles Timesu. najintenzivnijih i najstrašnijih mjeseci talačke krize svodi se na par glavnih zaključaka.. Richard Falk u Atlanta Constitution od 6.Druga zemlja Sve što sam govorio o tome kako su se mediji odnosili prema islamu i Iranu tijekom prvih. Gotovo čitavo jedno desetljeće nakon revolucije i talačke krize. nijedan američki novinar nije niti sugerirao da je iranski politički život. Želim li biti vrlo grub i direktan. dnevni tisak i tjednici izvještavali su o Iranu a da nisu bili ni blizu uvidu i impresivnom razumijevanju onoga što se događalo na tom prostoru. prosinca 1979. prosinca o tome kako je misteriozno prekinuta istraga Kongresa o iranskom 93 podmićivanju 1965. izvan pitanja hoće li taoci biti pušteni ili je li netko za ili protiv Amerike. niza članaka Erica Rouleaua u Le Mondeu objavljivanih od prvog tjedna krize pa sve do kraja prosinca. pregovore u kojima je nezakonito zamijenjeno američko oružje za oslobođenje talaca koje su držali iranski saveznici u Libanonu. bio u procesu stvaranja potpuno novog sustava političkih institucija.-21. Naravno. što je sve tako očito u Rouleauovom nizu članaka za Le Monde u istom tom razdoblju. Ignorirani su čak i ključni događaji poput Bani-Sadrove posjete studentima u veleposlanstvu 5. Najkorisniji način ilustriranja i formuliranja tih zaključaka jest da se provjeri cjelokupna američka verzija priče o Iranu naspram evropske verzije. Kifner u New York Timesu) neke su dobre strane. niti na način koji se može razumjeti. Članci u Los Angeles Timesu i Boston Globeu o alternativama sili i pokušaji da se iranska stvarnost shvati ozbiljno (na primjer. siječnja). rekao bih da to što je Rouleau pisao o Iranu izgleda kao da se radi o nekoj potpuno drugoj zemlji od one koju su predstavljali američki mediji. Što je još važnije. Svoj je izvjestiteljski mandat shvaćao kao analizu politike. ideja i institucija koje su se borile za vlast i pažnju. odlično izvještavanje o pozadini šahova primitka u SAD. koji traži nešto više od patriotskih crta o kojima se općenito izvještavalo većinu vremena. nakon što je većina američkih novinara zamoljena da napusti Iran u siječnju 1980. uzimajući u obzir tajne pregovore s Irancima koje su provodili Robert McFlare i Oliver North 1986. Cooka u The Nation od 22. Nije naglo osuđivao . nije se izvještavalo o različitim taktikama borbe koje se primjenjuju u Iranu. Ali sve u svemu. više ili manje dostupne bilo kojem čitatelju tijekom prvih par tjedana talačke krize. Bani-Sadra i Ghotbzadeha. Rober Fisher u Newsweek 14. Rouleau je bio sposoban unaprijed uočiti da ličnosti ili ideje umiješane u krizu mogu imati potencijalno ozbiljnu ulogu. Times je nekoliko dana prenosio Rouleauova izvješća. da u veleposlanstvu nije bilo talaca francuske nacionalnosti. godine i kako je isto tako misteriozno spriječeno da se ponovno ne provede sad kad je bila od neporecive važnosti. prosinca i 7. nije bilo detaljnog specificiranja (barem ne do sredine 80-ih) brojnih političkih ličnosti. koji su izašli u časopisu Inquiry (24. Bilo je nekoliko analiza različitih strana. kao što se kasnije dogodilo. općenito (ali ne uvijek) anti-konsenzusnih članaka. prosinca. a ne odvojeno od njega. Bilo je to proročanski. važno je imati na umu da Rouleau nije Amerikanac. Nitko se nije potrudio spomenuti važnu ulogu koju je u vezi s veleposlanstvom odigrao Hajitolislam Khoeiny. da se Iran nikada nije nalazio u francuskoj sferi utjecaja i da izuzev onog što Rouleau sam stvara. To su neke stvari o kojima je izvještavao Rouieau. Nijedan američki izvjestitelj nije potrošio nimalo vremena da izvijesti o dugotrajnoj raspravi u Iranu oko referenduma za ustav. Rouleau ni u jednom trenutku nije smetnuo s uma činjenicu da Iran još uvijek prolazi kroz velike revolucionarne promjene i da je. stvari nisu ispale onako kako se nadao. čak i ako. Prema tome.

nije skakao na zaključke ohrabren vladinim dužnosnicima. stav Francuske (i samim tim Le Monda) prema Istoku star je i iskusan: studiozno postkolonijalistički. a potonji konzervativan u političkim i ekonomskim pitanjima. izvještava imajući na umu domaću publiku. Čak je predočio i bitan dokaz 24.)97 Međutim. Tisak i novinari analizirali su probleme i puno vremena je potrošeno na . prosinca 1979. djelomično njegovim dugačkim iskustvom na Srednjem istoku. nije niti poput onog koji ima supersila. niti poput bilo 95 kojeg drugog evropskog pogleda. Možemo također nagađati (iako to nijedan američki novinar nije spomenuo u to vrijeme) da su SAD preferirale poslovati s Ghotbzadehom i ohrabrivale da se Bani-Sadr udalji iz ministarstva vanjskih poslova (tako što ga nisu shvaćali ozbiljno. od kojih je prvi odlučni socijalist i antiimperijalist. Održavalo se stotine otvorenih sastanaka.94 stvari. izražava politiku koja se karakterizira kao misionarska. Rouleau je opisao u detalje. a djelomično zato što. Naposljetku. a to sigurno nije činjenica što je bio liberalni demokrat. provizoran i iznijansiran (neki bi rekli oportunistički) u izboru onoga što se treba gledati sa simpatijom. lipnja 1980. kao i očito paradoksalna stajališta koja su obojica zauzeli u talačkoj krizi u studenom i prosincu (Bani-Sadr ju je utišavao. detaljima i sofisticiranosti izvještavanja. Borbu krajem 1979. kao i njegovi američki kolege. nazivali ga »luđakom«).. Štoviše. prosinca 1979. Ghotbzadeh pojačavao). Le Monde pokušava zabilježiti ili barem primijetiti većinu onoga što se događa vani. prilično selektivnu zabrinutost. Francuski pogled je svjesno alternativan. ili se rukovao s Brzezinskim u Alžiru. Zloslutni aspekt ovoga jest da je Chase Manhattan Bank i dalje nastavila igrati vodeću ulogu. Upravo je ta koncepcija djelomično odgovorna za razliku između Rouleauovog Irana i onog Irana. To je časopis francuske buržoazije i. Jasno je i da su za ovo razdoblje važni i budući stavovi vlade SAD-a prema Iranu (i preferiranje poslovanja s konzervativcima prije nego socijalistima) uzimajući u obzir predsjedničke izbore koje je dobio Bani-Sadr. Posjet zastupnika Hansena puno je uspješniji poduhvat po onome što Rouleau govori o njemu nego što bismo mogli pretpostavljati. kako su američki mediji rado tvrdili. nije imao predrasude prema nečemu. Le Monde je. više usmjerene. da je Hansenov uspjeh s Irancima Bijela kuća namjerno upropastila (kao i američki mediji). Dok se čini da je New York Times prvenstveno vođen krizom i vijestima vrijednim izvještavanja. ono što je bitno je način na koji Le Monde pokušava. Mišljenja i činjenice se ne razdvajaju tako rigorozno kao u Timesu (barem formalno): rezultat. U jednom od važnijih članaka (objavljenom u skraćenom obliku u Manchester Guardianu od 2. strategijom i procesom. na kultiviranje interesa nego zaštitu velikih ulaganja u izolirane režime.) Rouleau je također pokazao kako su SAD provodile trajni ekonomski rat protiv Irana puno prije preuzimanja veleposlanstva u studenom. Times ozbiljnu. bez sumnje svjesno. što se tiče ne-francuskog svijeta. o kojem govori New York Times. Jane Kramer u New Yorkeru. kao i stvarni razlog Bazerganova pada. kad se radi o neobično složenim pričama ili pitanjima. Rouleauovo odlično izvještavanje može se objasniti djelomično time što je sposoban čovjek. patronizirajuća. manje zabrinut silom nego razmještajem baza. nije ostavljao priče neistraženima. pastoralna. selektivan. isto kao što je namjerno ugušila moguću istragu Kongresa u vezi američkoiranskih bankarskih postupaka (koju su Iranci zahtijevali vjerojatno kao zamjenu za puštanje talaca). to je francuski časopis vjerodostojnih tekstova i oni zacijelo smatraju da predstavljaju svijet u skladu sa specifičnom koncepcijom o tome što su francuski interesi. i 3. puno je veća fleksibilnost u dužini. na primjer. Pogledajmo sada Rouleauov članak od 2. omalovažavali njegove prijedloge. Le Monde nisu samo francuske novine. Rouleau počinje spominjući da se većinu vremena u zadnja tri mjeseca pretjerana pažnja pridavala raspravi o Ustavnom vijeću. svibnja 1980. studenog 1979. između Bani-Sadra i Ghotbzadeha. već to što je bio neučinkovit i nekompetentan u pitanju ispunjenja »islamske« politike svoje vlade. prosvjetiteljstvo osamnaestog stoljeća i progresivno katolička (Louis Wiznitzer u Christian Science Monitor od 13. a što treba kritizirati. 30. kolektivno vlasništvo. naposljetku. a mnogo ih je prenosila televizija. Le Monde u svom načinu izvještavanja sugerira svjetovnost. izvještavati o događajima u svijetu. a opet s kolonijalističkim stavovima prema svojim bivšim kolonijama i protektoratima. »socijalizam s dušom«.

Paradoksalno za one koji ga dobro ne poznaju. Homeinijeve »islamske« pristalice naziva heterogenom grupom vođenom u potpunosti kroz politički poredak Homeinijevom izuzetnom sviješću o »trajnoj revoluciji« u smjeru koji je jedino on. Ili.prokazivanje »antidemokratskih« elemenata u predloženom tekstu ustava. On. Rouleau je početkom 1995. On u cjelini predstavlja nepostojanu islamsku državu. A što se tiče budućnosti. Rouleau komentira da je paradoksalan jaz između Homeinija i velike većine političke klase Irana i nastavlja u detalje pokazujući kako je Homeini ipak uspio provesti svoju volju riskirajući izravne pritužbe. svi građani imaju jednaka prava. Zemlja u revoluciji. pristalice i stil) i potom stvarne sile uključene u to. Ukratko. Sve to vodi do sljedećeg odlomka: Prijeko je potrebno za imama Homeinija da neodložno usvoji jedan tako diskutabilan ustav. Nakon navođenja različitih stranaka ljevice i desnice i citiranja nekoliko stavova i jedne i druge strane. mogla bi se vrlo dobro akomodirati u tranzicijski režim na dugo vremensko razdoblje. Nakon toga se povukao i vratio pisanju o Srednjem istoku. i 1991. Rouleau u najboljem slučaju nudi opreznu procjenu. velik broj svećenika. rečeno je. Ono što pokušava priopćiti jest neki smisao ne samo procesa nego i naglašavanja i konteksta unutar tog procesa. a ne odgađajući i čekajući pogodnije vrijeme. Rouleau se u ovom odlomku ne trudi otvoreno suditi o stvarima (usporedi s površnom analizom Dona Schanche u Los Angeles Timesu koju sam spomenuo ranije u tekstu). 96 Rouleau nabraja nekonzistentnosti u predloženom ustavu: žene ne smiju biti samo objekti seksualnog zadovoljstva ili ekonomskog profita. pokazuje neslaganje između onoga što se čini i moći. Nekoliko mjeseci izvještavanje američkih medija jednostavno nije bilo takvo. paradoksalno. odlučno odbacujući ili barem ne slažući se s formulama i stereotipima koje američki mediji još uvijek iznose o demoniziranom Iranu. Arapskoj ligi i PLO-u. američki mediji su obradili jako malo toga. moglo bi se reći da je bilo političko. ali je šijitski islam državna vjera i tako dalje. a opet vijeća radnika igraju važnu ulogu u ekonomskom životu zemlje. po prirodi »izbirljivi legalist«. Ono što se američkim (i drugim zapadnim) . posjetio Iran. Nikad ne pribjegava patriotskim usporedbama niti glupim procjenama. znanstvenika i neovisnog svećenstva koji propituju još uvijek snažnu vladu vilayet el faqih. (Usput. Pored drugih stvari koje nisu čak ni spomenute u mainstream tisku u SAD-u. Golema popularnost koju je stekao tijekom zadnjih tjedana dala mu je izravno zadovoljstvo. filmaša. Također je okarakterizirao ono što naziva drugom islamskom republikom koja prolazi niz znamenitih promjena kao rezultat svih vrsta unutrašnjih rasprava i sukoba: sada u Iranu ima šezdeset izuzetno rječitih feminističkih organizacija s dobrim članstvom koje vrše pritisak u pitanju prava žena. Mnogo mu je ljudi savjetovalo da odgodi referendum do kraja testa snage s SAD-om. ta popularnost bit će manje prilagođena tekstom ustava. a više ravnotežom političkih sila koje će nastati iz »druge revolucije« koja je trenutno u tijeku. umjesto toga. bio je veleposlanik u Turskoj. u stanju savladati. Rouleau je aludirao na učinak računala i interneta na prijenos. Nakon što se povukao iz Le Mondea. mora analizirati i raspravu o ustavu (njezine probleme. iako njihova prava nisu točno navedena. izrazito demokratičniju od svih osim možda jednog ili dva arapska susjeda. Ruleauovo izvještavanje o Iranu za Le Monde bilo je političko u najboljem značenju te riječi. Inzistira na tome da se njegova moć temelji na jurisdikcijskim temeljima. tumačenje i 97 pristup vjerskim tekstovima u Quomu. teksta i čitatelja.) Zatim. sindikati se odbacuju kao marksistički izumi. svibanj 1995.). François Mitterand ga postavlja za francuskog veleposlanika u Tunisu. zadržavajući jasnu distancu između moći i ustava. naravno. Na kraju. patrijarh iz Quma izbirljivi je legalist. ali u lošem značenju te riječi. Ali imam je zanemario sve savjete i primjedbe koje su mu nudili. Rezultat je bio poučan pregled kompleksnih promjena u iranskom društvu od Homeinijeve smrti (Le Monde diplomatique. Rouleau. a između 1989. Nastavljajući suptilne analize iz vremena talačke krize. ličnosti i stranaka. locirajući ih sve točno unutar turbulentne struje.

) i u eseju Shaula Bhakhasha o revoluciji u Iranu za New York Review of Books (26.) mogu se primijetiti ozbiljni. Pa ipak. mediji se priklanjaju na stranu »dobrih«). Toliko jadno i s takvim antagonizmom tisak je izvještavao o islamu i Iranu tijekom 1979. F. O borbi koja je bila u tijeku nesmotreno su zaključivali izvjestitelji.) nakon što se vratio s konferencije Crimes of Amerika [Američki zločini] koja se održala u Teheranu. iranska se povijest. Zaključci su donošeni lakomisleno. politički korisna samo kratkoročno. 30. ali štetna za Iran dugoročno – doslovno je u SAD prouzročila krizu svijesti. na primjer u inteligentnom nizu od četiri članka Johna Kifnera o revoluciji u Iranu (New York Times. etnocentrizam i netočnost. 25. tvrdio je Elie Kedourie u izdanju od 7. 99 Okupacija veleposlanstva – nemoralna.. ožujka) o vladinim naporima da zabrane priču CBS-a i. da se može nagađati da je propuštena hrpa prilika za rješenje talačke krize i možda je to razlog zašto je iranska vlada početkom 1980. inače će se nastaviti metež. u novom dobu u koje smo zakoračili 80-ih i 90-ih. Spremnije nego prije. Uglavnom se baratalo klišejima. Pa ipak.nije davna prošlost za Irance i stoga ne smije biti davna prošlost ni za nas« (Village Voice. Nije bilo važno što Iranci (ili sama iranska povijest) kažu o tome. Pa ipak. S vremena na vrijeme rigidni konsenzus bi se još uvijek osjetio. Tijekom tog razdoblja I.98 S vremena na vrijeme. njegovi ispitivači si nisu dopustili niti jedno istinski istraživačko pitanje: sve što su pitali bilo je neprijateljski nastrojeno i odražavalo slaganje sa stavom vlade da je Clark postupio izdajnički što je otišao na tu konferenciju. svibnja i 1. otrežnjavajuće priče o pokušaju spašavanja talaca krajem travnja. pravednost nam nalaže da primijetimo promjene koje su se dogodile u medijima kako se talačka kriza stišavala tijekom 1980. Kad je na ABC-jevom Issues and Answers emitiran intervju s Ramseyom Clarkom (8. konsenzus se proširio i priznata je mogućnost da postoje drugačija mišljenja u vezi Irana. kao i gotovo potpuna podložnost vladinoj tezi da su jedine važne stvari »ne popustiti ucjeni« i jesu li taoci pušteni. Mediji su počeli dublje istraživati ulogu SAD-a u Iranu: CBS je. neprijateljstvo i nerazumijevanje prema islamu se nastavilo. S tim je povezana i zabrinjavajuća pretpostavka da su SAD oprostile bivšem šahu i proglasile ga osobom koju treba žaliti. Iran kao suvremeno društvo koje prolazi nevjerojatno važnu promjenu imao je malo utjecaja na zapadni tisak općenito. Ono što je najozbiljnije u zakazivanju medija i što ne predviđa dobru budućnost jest činjenica da. lipnja 1980.. rekao je. vjerujem da nitko ne sumnja da bi se takvi članci pisali da taoci nisu pušteni. a predvodili su ih (kao što se moglo očekivati) konzervativni časopisi poput New Republic: »The West Defers« [Zapad oklijeva].. Povećala se kritika vladinih stajališta kao i osjećaj među građanima (uglavnom izrečen u pismima uredniku) da nam se ne govori čitava istina o Iranu. dva puta veliki dio emisije Sixty Minutes dodijelio mučenju koje se provodilo za šahova režima i makinacijama Henryja Kissingera u korist šaha. »Zapadna sila mora biti »vidljiva i mora je se poštovati«. na primjer. a posljedica je bila da se niz događaja iz revolucionarnog života u Iranu nikad nije pojavilo u medijima. New York Times i Washington Post izvještavali su (prvi 7.). a drugi 6. misaoni napori da se uhvati u koštac s onim što je bila i trajna revolucija i revolucija čija se energija još uvijek ne može pojmiti samo u konceptualnom ili strogo empirijskom smislu. osim ako se ne počne neminovno vjerovati da će dvije supersile između sebe uništiti čitav svijet. godine.izvjestiteljima činilo nepoznatim ili čudnim obilježeno je kao »islamsko« i prema tome se odnosilo s proporcionalnom odbojnošću ili s ismijavanjem. karikaturama. nakon čega slijedi Zapad protiv islama. 31. što se tiče hitnih međunarodnih pitanja tijekom razdoblja akutne krize. mediji 98 ne smatraju da imaju zadatak neovisnog i istinski informativnog izvještavanja. nelegalna i nepojmljiva. barem prvu godinu revolucije. a očito je bila i neupućenost. sve vodeće novine objavljivale su skeptične. Stone imao je hrabrosti izravno reći da je nužno da se SAD ispričaju Iranu jer »naše ponovno vraćanje šaha na vlast 1953. nije uopće opisivala.. sugerirala da bi manje novinara u Iranu moglo smiriti tenzije i dovesti do mirnog rješenja situacije. Od gotovo zaboravljene . lipnja 1980. lipnja 1980. veljače 1980. nije moguće stvari nekažnjivo predstavljati na način suprotstavljenih dvojnosti (»mi« protiv »njih«. Čini se da je malo ljudi svjesno da.. kako se u to vrijeme moglo očekivati. lipnja 1980. 29. SAD protiv SSSR-a.

kolonije u Aziji.99 Ono što je ostalo neistraženo i o čemu moramo početi razgovarati jest pitanje koje se provlači ispod krize. Na njega se ne smije gledati samo kao na integralni dio suvremene politike. njezino zabrinjavajuće. Je li to bila namjera militanata ili je to odgodilo. nego i kao na vitalni dio znanstvenih istraživanja i interpretacijskih aktivnosti koje uključuju znanje o drugim kulturama. To je ono što mora usmjeravati naše istraživanje od sada nadalje. Ali bez jednog demistificirajućeg pogleda na odnos moći i znanja u tom kontekstu. prerano je reći. okupacija veleposlanstva uspostavila je proces kad je bila riječ samo o statičkom bijesu. Iran je na mahove postao prilika SAD-u za samoispitivanje. promašit ćemo samu bit stvari. povratak normalnih uvjeta u Iran. 100 . prilike iranske ekonomije) i puno mogućih rezultata neminovno. postupno je modificiralo jednoumlje medija i usku perspektivu na nešto kritičnije i korisnije. Puno pitanja ostaje neodgovoreno (okolnosti Beheshtijeve prevlasti. bitki između Iraka i Irana. a ne potaklo. dok je Homeini tajanstveno vrebao iza njih?) i sigurno je da više Amerikanaca nego prije cijeni beskorisnost pokušavanja nametanja »našeg« reda tom prevratu ili. nedolično trajanje. Upornost priče o Iranu. što se toga tiče. načini borbe između ljevice i desnice. Zašto je Iran bitan. Ukratko. Sigurno je da više Amerikanaca sada razumije što znači borba za vlast (tko nije osjetio sukob između Bani-Sadra i Beheshtija. zašto je islam bitan i kakva vrsta znanja ili izvještavanja ili obojega nam treba? Ovo pitanje koje se sastoji od tri dijela nije apstraktno. S vremenom je taj proces dobio vlastitu povijest kroz koju su mediji (općenito američki) sami sebe vidjeli više nego do tada.

Stoga. rekao je Renan. mogu doći do »primitivnih« – to jest. objavio u American Scholar u ljetnom izdanju 1979. Rani suvremeni orijentalisti u Evropi nisu sumnjali da je studij Orijenta. studenti islama na Zapadu (i. zaključuje. »The State of Middle Eastern Studies« [Stanje studija Srednjeg istoka] koji je dobro znani britanski znanstvenik koji proučava islam. da na isti način na koji su Cuvier i Humboldt otkrili tajne (prirodne) organizacije u zemljinoj utrobi.Treće poglavlje ZNANJE I MOĆ Politika tumačenja islama: ortodoksno i antitetično znanje Uzimajući u obzir trenutne okolnosti u kojima ni »islam« ni »Zapad« nisu pomireni jedni s drugim niti unutar samih sebe. Jedan od njih. oni koji studiraju o zapadu u islamskom svijetu) uglavnom su zabrinjavajuće optimistični i samouvjereni. Čak i Bacon. ne bi mogao tako iskreno reći da je islam poznat po tome što predstavlja fundamentalni oblik zatvorenog ljudskog razvoja. ono što još uvijek upada u oči ne-specijalistima. Sivestre de Sacy. povjesničari i lingvisti. proučavati islam znači proučavati nešto o čemu se može posjedovati i izvjesno i znanstveno znanje. Saint-Martin. cesta koja vodi do univerzalnog znanja. Bopp. Reprezentativni primjer onoga što mislim noviji je članak. čini se uzaludnim postavljati pitanje je li za pripadnike jedne kulture znanje o drugim kulturama doista moguće. glasi dobro znana islamska poslovica.100 Izgledi za stjecanjem objektivnog znanja o dalekom i stranom dalje se umanjuju nakon Nietzschea. samoohrabrujućim oblicima. malo suvremenih znanstvenika bi bilo toliko eksplicitno arogantno kao Renan u svojim promišljanjima što je islam: nijedan profesionalni znanstvenik.102 Možda je zbog tog sretnog stava povijest islamskog orijentalizma relativno slobodna od skeptičkih struja i do nedavno gotovo potpuno slobodna od metodoloških samoispitivanja. štitila i potvrđivala individualne znanstvenike u onome što su radili bez obzira na metodološke opasnosti i inovacije koje su se pojavljivale na većini drugih humanističkih područja. Većina studenata islama na Zapadu nije sumnjala daje moguće postići (usprkos ograničenjima mjesta i vremena na kojem se nalaze) istinski objektivno znanje o islamu ili nekom aspektu islamskog života. tako bi i Abel Rémusat. nisam uspio pronaći nijedan suvremeni primjer islamskog znanstvenika za kojeg je sam posao izvor sumnje. mora tražiti. iako neću raspravljati o njima. pored iznenađujuće nezainteresiranosti ovog pisca za intelektualna pitanja. Međutim. sada stanovnik SAD-a. što zaslužuje poduži citat: . čiji je islamski svijet dio.101 102 Nekoliko godina kasnije Ernest Renan je u predgovoru svoje rasprave »Mahomet et les origines de l'islamisme« upozorio na otvaranje mogućnosti u onome što je nazvao »la science critique«. koja se genealoški prenosi s koljena na koljeno oko dva stoljeća. U cjelini. za stvarni rezultat ove potrage. na primjer. Grimm i A. Geolozi. temeljnih i izvornih – prirodnih objekata delikatnim i strpljivim istraživanjem tragova koje su iza sebe ostavili: islam je posebno vrijedan fenomen jer je njegovo rođenje razmjerno nedavno i neoriginalno. U drugu ruku. Naspram ove skeptičke i pesimističke struje. jest navodni kulturni pedigre orijentalizma. barun d'Eckstein. barem što se tiče mislioca sa zapada. Mislim da je cehovska tradicija islamskih studija. Eksterna stvarnost. za čiju se knjigu Advancement of Learning smatra da je inaugurirala suvremenu zapadnu misao u njenim najpoletnijim. W Schlegel tražili i otkrili riječima unutrašnju organizaciju i primitivne temelje ljudske misli. izražava sumnju da se najrazličitije zapreke koje stoje na putu znanju (Idoli) mogu ikada ukloniti. esej je proizvod uma koji rutinske stvari obrađuje na jedan lijen. obično se vjeruje da je manjkav. Međutim. Pa ipak. Baconov učenik Vico eksplicitno tvrdi da je ljudsko znanje isključivo ono što su stvorila ljudska bića. Traži znanje sve do Kine. ne posebno zanimljiv način. napisao je oko 1820. i na Zapadu je barem od vremena Grka bila uobičajena praksa dokazivati da se znanje. prema tome nije ništa drugo do »modifikacija ljudskog uma«. dok god se ono odnosi na ono što je ljudsko i prirodno.

Društva pod dominacijom strane i jače kulture obično su bila nagnana. špijuni i drugi agenti svojih vlada. moglo bi se zaključiti da se evropski interes za nepoznate kulture temelji na stvarnim susretima s tim kulturama. Zadovoljenje ove nove intelektualne znatiželje uvelike su potpomogla istraživačka putovanja koja su dovela Evropljane do novih. učiti jezik i pokušati razumjeti načine onih koji su njima dominirali. one od kojih vjeruju da su nastali. Taj problem percepcije traje sve do danas i pogađa čak i neke akademike koji ustraju u svom pogledu na orijentaliste kao tragače za blagom ili agente imperijalizma. pružalo i takve usluge svojim vladama ne čini tu interpretaciju njihove znanosti ništa manje pogrešnom i otkriva tužnu nesposobnost da se shvati poduhvat koji je u povijest čovječanstva dodao nekoliko novih poglavlja te nove dimenzije samosvijesti srednjoistočnih naroda. a više na sama sveučilišta. Stoga su za to tražili druga. Čitajući takve kulturne i kolonijalne povjesničare kao što su Donald Lach ili J. H. a potreba se temelji na empirijski stimuliranim stvarima koje rade i žive zajedno – apetiti. niti truda da se prouče i razumiju strane. još uvijek jedinstvene u ljudskoj povijesti. kako se može tumačiti druga kultura ako prije toga nisu stvorene okolnosti da ta kultura uopće bude dostupna tumačenju? A te okolnosti (što se tiče evropskih interesa za strane kulture) uvijek su bili komercijalna. ovaj citat izravno parira svemu što je ikada napisao znatan broj samih orijentalista ili povjesničara Evrope od renesanse do danas ili studenata povijesti tumačenja od Augustina nadalje. Za priproste seljake. Pangloss ili član Swiftove Academy of Projectors na Lagadou iz Guliverovih putovanja mogli locirati poriv za stjecanjem golemih evropskih carstava i znanja koje ih je pratilo ponajviše iz »zadovoljenja nove intelektualne znatiželje«. velikom broju lokalnih ljudi bilo je nemoguće zamisliti da bi stranci mogli biti spremni potrošiti toliko vremena. Nije nikakvo čudo. druge znanstvenike. proučavala svoje gospodare u oba smisla te riječi. one za koje su osjećali da im nešto duguju. racionalnija objašnjenja. Do toga vremena. stoga. naime. Zanemarimo li »novu i potpuno drugačiju« čistu intelektualnu znatiželju – koju nitko drugi tko je ikada pokušao pročitati i protumačiti tekst nije bio takve sreće da posjeduje – puno toga bismo morali vjerovati na riječ. nije bilo želje. Ona su pomogla da se probiju intelektualni kalupi i dala i poticaj i mogućnost za daljnje istraživanje. kodificirali hadith ili objasnili kalifate. predstavlja nešto novo i potpuno drugačije. Parry. truda i novca i izložiti se tolikom riziku i teškoćama samo da bi iskopali i dešifrirali pradavne relikvije njihovih davno zaboravljenih predaka. Čak i danas ne-evropske civilizacije još uvijek imaju velikih poteškoća da razumiju takvu vrstu intelektualne znatiželje. a još manje za ne-islamske kulture Azije i Afrike. strah.. znatiželja i tako dalje – a koje su oduvijek bile bitne. Čak i kad su orijentalisti s njemačkih sveučilišta u devetnaestom stoljeću proučavali sanskrt.Renesansa je započela potpuno novu fazu razvoja islamskih i srednjoistočnih studija u zapadnom svijetu.. Kad su prvi evropski egiptolozi i drugi arheolozi počeli istraživati Srednji istok. Značajno je da ljudi Srednjeg istoka danas pokazuju malo zanimanja jedni za druge.103 104 Navodeći tek neznatno više od nepotvrđene tvrdnje. arheolozi su tragači za zakopanim blagom. društvene nagrade koje su omogućile njihovu karijeru. bilo kad i na bilo kojem mjestu gdje je ljudi. Društva su. neobičnih zemalja iza oceana. knjižnice. vlast. Osim toga. obično kao rezultat trgovine.104 »Interes« proizlazi iz potrebe. Mnoga su društva pokušala proučiti svoje prethodnike. još uvijek 103 neprijateljske civilizacije. Samo bi dr. oslanjali su se manje na fikciju znatiželje. kolonijalna ili vojna ekspanzija. uistinu. silom ili nekim drugim sredstvom. osvajanje. za profinjenije građane.Ali vrsta truda da se proučavaju udaljene i strane kulture koje je stvorila Evropa (a kasnije evropske prekomorske kćeri) od renesanse nadalje. Činjenica da je nešto malo arheologa. Jedini ozbiljni pokušaji da se proučavaju jezici i civilizacije Indije i Kine na sveučilištima Srednjeg istoka napravljeni su u Turskoj i Izraelu – dvije zemlje u tom području koje su svjesno izabrale zapadnjački način života. jednom riječju. osvajanja ili slučajnosti. što su neobrazovani ne-zapadni domoroci gledali . Možda je najvažniji novi čimbenik bila neka vrsta intelektualne znatiželje.

Binder konačno pokušava sažeti učinke politike u istinu o onome što zapadni studenti stranih kultura stvaraju. u suradnji s Ford Foundation zadužila ekipu stručnjaka da istraže čitavo područje kako bi procijenili trenutno stanje. nešto što u potpunosti nedostaje eseju u American Scholaru. niti na čas ne gubeći iz vida činjenicu – jer to jest činjenica – da su studiji Srednjeg istoka dio društva u kojem se.. ali iz čitave se knjige iščitava osjećaj krize i hitnosti. Esej je. koliko god to simbolično i indirektno bilo. perspektive i probleme. već je nekoliko godina ranije napisao članak o studijima Srednjeg istoka za američku vladu. vječnim vrijednostima i visokim načelima. nema dovoljno novca. koju je uredio Leonard Binder. Drugim riječima. (Ironično. gusto napisana knjiga pod naslovom The Study of the Middle East: Research and Scholarship in the Humanities and the Social Sciences [Studija o Srednjem istoku: Istraživanje i učenje u humanističkim i društvenim znanostima]. Bez oklijevanja priznaje da svaki znanstvenik »zauzima stav« koji ulazi u igru kad se oblikuje znanje. u biti. To nam govori više o autoru eseja nego o području o kojem je pokušao pisati. zbog toga što je imperijalizam bio sastavno obilježje etnološkog terenskog rada. niti specificira što je to kod . inače. ustvrdio je. a koja je objavljena 1976. Za ovu skupinu znanstvenika. Čak je i jedna tako mandarinska ličnost kao što je Levi-Strauss izrazila sumnje. retorika – ukratko. Budući da je ta knjiga skupni rad. tako reći.na »intelektualnu znatiželju« znanstvenika s takvom sumnjom. nalazi se jedan o kojem Leonard Binder u svom uvodu otvoreno piše. kad treba odrediti istinu o tome što su nepolitički studiji Srednjeg istoka. koji su isto toliko cijenjeni koliko i njihov britanski kolega. držanje. nema dovoljno znanstvenika. Zanimljivo. zaokupljen jedino idejama. Na kraju svog rada. netko trebao početi od proučavanja društvenih struktura ili proučavanja vjere ili jesu li za znanstvenika političke strukture više ili manje važne od prihoda po glavi stanovnika) nisu objektivno neutralna. Nakon što je ustvrdio da je »proučavanje Srednjeg istoka koje je orijentirano na zauzimanje stava u većini slučajeva suptilnije od stajališta vladina informiranja. što je ironija koja prati evropske ili zapadnjačke pokušaje pisanja o ne-zapadnim društvima.106 Rezultat je bilo velika. kao da je pravi znanstvenik iznad sitničavih prepirki. nakon što otvoreno kaže da čak i najosnovnija pitanja u tom području (bi li. samo pojedini znanstvenici i katedre uspjeli izbjeći. ideologija – učenja jest ono što je bitno. Nije da su svi ostali znanstvenici bili svjesni ove poteškoće. vjerujem da ćemo još uvijek zaključiti da je rasprava o studijima Srednjeg istoka zapravo obrana njihove. Čak ako i ne prihvatimo uvjeravanja o čistoj znatiželji. međutim. ispod problema koji se navode. 106 pojavljuju. namjerno se pokušava sakriti veza između učenja i onoga što bismo mogli nazvati svjetovnošću. bezgrešne sposobnosti – povijesno i kulturalno – da govore istinu o dalekim i stranim društvima. čijim člankom započinje knjiga. kaže Binder u prvoj rečenici. nije naveden niti jedan primjer za to.« Potom raspravlja o organizacijskim i filozofskim pitanjima s kojima je jedan suvremeni stručnjak za Srednji istok suočen. jedan član MESA's Research and Training Commitee [Povjereništvo MESA-e za istraživanje i obuku].taj problem ne može se izbjeći«109. u kojem je osporio potrebu za specijaliziranim studijima islama ili Arapa: to je područje. zapadne moći nad tom zemljom?105 Pokazatelj osebujnog neznanja i taštine ovog orijentalista jest to što nije čak ni svjestan rasprave unutar područja antropologije o suučesništvu imperijalizma i etnologije. »politički 108 je. »normativne orijentacije disciplina« reduciraju štetni utjecaj osobnih »ad hoc prosudbi«.. Kasnije se u istom tom eseju ta teza dalje razrađuje s upućivanjem na opasnosti »politiziranja« 105 koje su.110 Binder niti objašnjava kako »discipline« rade stvari. Ali potom kaže. potrebe.107) Međutim. autor jednostavno ne kaže ništa. Politika se ovdje čini povezanom s pristranošću. da bi se zadržala fikcija nepristrane i nepolitičke znanstvene istine. neminovno je neujednačena u kvaliteti. ako ne i žaljenje. jer je li ikad neki zapadni znanstvenik bio u ne-zapadnoj zemlji osim zbog. kulturno i politički manje važno za SAD. »Osnovni motiv za razvoj područnih studija u SAD-u«. MESA (Middle East Studies Association) je 1973. kako se tvrdi. Sadržaj se jednostavno ne iznosi i. proučavanje Srednjeg istoka bojno je polje: nije mu posvećeno dovoljno pažnje. na primjer. što je još gore. osobito zanimljiv u tome kako se poziva na znanost i znanstvene postupke. ili što bi oni mogli biti. stavovi.

Ali i ovdje ima manje različitosti i slobode od onoga što bismo željeli vjerovati. Jer tko je drugi osim orijentalista govorio i nastavlja govoriti o Istoku? Ni orijentalisti devetnaestog stoljeća. »discipline« su više institucije nego aktivnosti. Za današnju javnost u Americi i Evropi. sam Istok ili njegovi narodi (osim kao objekti ili doušnici) – zapadnu kulturu uvijek opskrbljivalo svime što je trebala znati o Istoku. koji sve intelektualne i kulturne aktivnosti smatraju unaprijed određenima ekonomskim silama. i od pouzdanih stručnjaka koji svu svoju vjeru polažu u tehničku učinkovitost »disciplina«. po mom mišljenju. Konačni rezultat. Negdje između tih ekstrema. bilo je važnih postignuća u izučavanju islama: utvrđeni su tekstovi i vrlo precizno određeni pozitivistički opisi klasičnog islama. Ne tvrdim to niti bih se složio s onime tko bi takvo što tvrdio. Ali što se tiče ljudske dimenzije suvremenog islama ili problematičnih okolnosti bilo koje interpretacijske aktivnosti. ni znanstvenici poput Leonarda Bindera u dvadesetom stoljeću. shodno tome. Daleko je to od nepolitičke objektivnosti koju mnogi orijentalistički znanstvenici pripisuju svojim radovima. koristio njene koncepte. i da takve slike korespondiraju ne s onim što islam uistinu »jest« (uzimajući u obzir da »islam« nije prirodna sila. mogao bi jedino biti jedna vrsta tautološkog ugađanja koje se može opisati kao potpuno znanje o drugoj kulturi. nego složena struktura koju su do određenog stupnja stvorili muslimani i Zapad na načine koje 108 . bilo tko tko je govorio jezikom discipline. to se mora primijetiti. discipline. To ni u kom slučaju nije isto što i tvrditi da se na Zapadu mogu naći samo podcjenjujuće ili rasističke karikature islama. a ne želje ljudi s tog područja ni moralnost svakodnevnog života. Na kraju svoje tvrdnje nadodaje izjavu koja je nepotrebno ograničena i potpuno u neslaganju s onim što joj prethodi: discipline. a nakon toga možemo nastaviti s raspravom. »discipline« suvremenih studija Srednjeg istoka nisu niti osvijetlile niti previše pomogle nijednom od toga. one reguliraju i normaliziraju ono što proučavaju (i što su na neki način same i stvorile) spremnije nego što analiziraju same sebe ili razmišljaju o tome što rade. Istina. postoji zabrinjavajuća tendencija da se ti pritisci tajanstveno izgube i ponovno utvrdi kanonski autoritet orijentalističkog diskursa. samo-odobravajuće moći pružio je i još uvijek pruža orijentalistima ne samosvjesnu retoriku. samoispravljujuće. Gotovo ništa što se tiče studija islama danas nije »slobodno« i neodređeno hitnim aktualnim pritiscima. Mediji. kaže on. pretvara predmet interesa od onoga što bi inače moglo biti akademski ili antikvarni interes. vlada. sposobno za određene vrste implementacije.« Koja moralna pitanja? Koje metode? Koji kontekst područja? Za to nam ne daje objašnjenje. primjenjuje vlastiti institucionalni autoritet povrh uske i pragmatične neposrednosti? Jednostavan primjer dovoljan je da objasni o čemu se ovdje radi. toliko je zbunjujuće ozbiljan da nitko na kraju ne vjeruje u »discipline« – i ne zna o čemu je kod tih »disciplina« riječ. ali u različitom omjeru) organizirano. a oboje je u zapadnom društvu (kao i svim drugim društvima. I taj osjećaj samodostatne. discipline. Što. Kao posljedica toga. a ne ljudi koji žive na Istoku. »pružaju 107 metode istraživanja moralnih pitanja koja nastaju u kontekstu tog područja. Njegov zaključak. i jednako tako daleko od mehaničkog determinizma vulgarnih materijalista. islam je posebno neugodna »vijest«. s druge strane. »interesi« onoga koji tumači sami se razjašnjavaju i reflektiraju na kulturu uopće. ako ne moć i želja. Čak kad se i prizna da postoje grubi politički pritisci na studije Srednjeg istoka. »nam također daju metode istraživanja moralnih pitanja koja nastaju u kontekstu tog područja. naime. geopolitički stratezi i akademski stručnjaci za islam (iako su marginalni za kulturu općenito) svi su suglasni: islam je prijetnja zapadnoj civilizaciji. Ali tvrdim da negativne slike islama i dalje prevladavaju nad svim drugima. ne sumnjaju da je to »područje« – a ne. umjesto toga. upravljao njenim tehnikama i stekao kvalifikacije mogao je nadrasti predrasude i neposredne okolnosti kako bi objavio znanstvene tvrdnje.« S jedne strane. Ponavlja se da taj autoritet dolazi izravno od moći unutar zapadne kulture koja omogućuje studentima Istoka i islama da daju izjave o islamu i Istoku koje nitko ne osporava cijeli niz godina. iskazuju normativna pitanja u općenitim terminima.»disciplina« da tako lako preobražava prosudbe ljudi u analize grčkih bogova. Prema Binderu.

politike. Bez obzira koji akademski razlozi postojali za njegovo proučavanje. Bilo koja tema s takvim sponzorstvom. Ukratko.«112 Milleti su bili relativno autonomna manjinska skupina unutar otomanskog carstva. prema tome. a Ford Foundation financira. sponzori su naglašavali temu koja će nepogrešivo pogoršati odnose Afrikanaca i arapskih muslimana: jedan od načina kako da se to postigne bilo je i ne pozivanje znanstvenika iz arapskog muslimanskog svijeta.sam pokušao opisati). To što se seminar o jednoj tako osjetljivoj temi održavao u SAD-u u takvo vrijeme (1978.111 Odabirući ropstvo u islamu. Daleko od neutralne akademske teme. U programu tog seminara naglašen je strah i zamjeranje Afrikanaca arapskim muslimanima. To je slučajno bilo rješenje predloženo i za Palestince. koje je iz puno društvenih i političkih razloga očigledno dobro mjesto za održavanje akademskih seminara. nego s onim što značajni sektori stanovitog društva smatraju da islam jest. izbor teme ukazuje da je politička sklonost zapravo rezultirala oblikovanjem znanstvenih imperativa. Nijedna država u regiji nije to postigla. financirana od strane Ford Foundation. Osim svog općenitog ugleda. novija povijest suvremenog islamskog svijeta bila je borba za napredak koja se izdizala iznad etničkih i vjerskih raznolikosti i vodila prema nekoj vrsti (moguće jedinstvene) svjetovne demokracije. na Bliskom istoku pojavio se niz novih država u vrijeme oko drugog svjetskog rata. sugerira isticanja. i što je na njemu sudjelovalo toliko članova vjerskih i . Suradnja ovog programa s Ford Foundation. donedavno pod nazivom Odjel za orijentalne studije. 109 Drugi seminar se bavio sistemom milleta. i kao što ćemo vidjeti. Ništa ne vrijedi. na strogo intelektualnim temeljima. od toga moglo napraviti puno bolji seminar nego od onih koji su održani. slabije su zastupljene u programu i na fakultetu od suvremene ekonomije Bliskog istoka. Kao što sam rekao u prvom poglavlju. na sveučilištu Princeton. Učenje se smatra nečim što služi tom interesu. drugu (Libanon) je trebala rastrgati militantna ne-muslimanska manjina koju su naoružali i podržavali i Izrael i SAD . koji je utemeljio Phillip Hitti prije gotovo pola stoljeća. četiri seminara održana između 1971. osim u domeni objavljene (ali većinom neprovedene) politike. namjerno) o vrlo jakoj autoritativnoj moći u SAD-u. Ali. Većina ih je bila. »sistem milleta« bio je već u samoj svojoj formulaciji izraz preferiranog političkog rješenja za složene nacionalne i etničke probleme suvremenog islamskog svijeta. govori (dodao bih. unutar muslimanske države na Srednjem istoku. arapska i perzijska literatura. povijesti i sociologije. posebice vjerskih manjina. dobiva jasno značenje. iako su ih oblikovali i proveli akademici.). Za većinu sunitskog stanovništva tog područja. što se toga tiče. što nije bilo ništa čudno za one koji su isplanirali seminar. Klasična islamska. Danas programom (poput velikog broja drugih bliskoistočnih programa) dominiraju društveni i politički znanstvenici. o čemu se radilo u tim seminarima i tko je u njima sudjelovao? Jedan se bavio »ropstvom i s njime povezanim institucijama u islamskoj Africi«. i 1978. kao i u slučaju konferencije o ropstvu. po kojem su imperijalističke sile (bilo otomanske ili zapadne) podijelile i vladale velikim. iako se.. ili pokušala biti. Pogledajmo. kao i za neke manjine. potencijalno podijeljenim stanovništvom. ali samo su se Izrael i desničarski Maroniti u Libanonu nastojali vratiti na državnu strukturu temeljenu na autonomiji manjinske etničke skupine s bilateralnim vezama prema moćnom vanjskom zaštitniku. to se postiže pomoću konsenzusa koji određuje granice i primjenjuje pritiske. a glavna mu je tema bila »položaj manjina. prioritete. Ti sektori imaju moć i želju širiti tu određenu sliku islama i stoga ta slika prevladava i prisutnija je od bilo koje druge slike islama. na primjer. Također je nevjerojatna činjenica da. Nakon raspada carstva i kraja raznih francuskih i britanskih kolonijalnih režima. što Ford Foundation i Princeton nisu bili i vjerojatno neće biti zainteresirani za ekskluzivne seminare koji se bave srednjovjekovnim arapskim gramatičkim teorijama. budući da je osoba koju su doveli na Princeton da govori o palestinskoj arapskoj »manjini« (koliko je samo ironije u ovoj činjenici!) bio izraelski profesor. na seminar nije pozvan niti jedan član većinske sunitske zajednice. vodećom zakladom SAD-a za društvene znanosti. Princeton ima glasovit i vrlo ugledan Program in Near East Studies [Program studija Bliskog istoka]. nacionalna država: jedna (Izrael) bila je manjinska vjerska država okružena islamskim kontekstom. naglašava važnost. kao koristan slučaj. jer ono što Princeton predlaže. sistem milleta predstavlja atavizam iz prošlog vremena. ti se seminari održavaju s državnim interesima na umu. a također je zabilježeno da su »neki izraelski znanstvenici« pokušali upozoriti afričke zemlje da ne ovise previše o arapskim nacijama »koje su u prošlosti odvodile njihov narod«.

Rezultati su bili tužno predvidivi. U izboru glavnih tema i trendova ta četiri seminara dala su si zadatak da oblikuju svijest o islamu u okvirima koji su ga ili udaljili kao neprijateljski fenomen ili istaknuli određena obilježja islama kojima se moglo »upravljati« u političkom smislu. za druge Azijate. objektivnih znanstvenika.etničkih manjina koje su u biti neprijateljske raspoložene prema onome što se označava kao islamska vladavina (i stoga potencijalno korisni tvorcima politike SAD-a). ta željena nevažnost za opću kulturu. posjednika zemljišta i državne vlasti kao znakova stabilnosti (ili nestabilnosti) u suvremenim muslimanskim društvima. da je obitelj represivna. koje su metodološke implikacije psihologije kad snažnije društvo proučava slabije. u cjelini. seminar izgleda odgovorno i ozbiljno. ne može se pripisati znanstvenom interesu. Nije slučajno što je glavni organizator seminara bio isti znanstvenik kojeg sam malo prije spomenuo. 110 Prvi seminar bavio se s primjenom psihoanalitičkih i bihevioralnih tehnika analize na razumijevanje suvremenih srednjoistočnih društava. ne smijemo upasti u zamku i gledati na čitav taj poduhvat samo kao na mehanički zbroj velikog broja diskretnih dijelova od kojih se taj poduhvat sastoji. Nakon toga objavljena je knjiga koja se temeljila na bilješkama sa seminara. Zanemaruje se kakva su stajališta tih znanstvenika (koliko god oni neutralni i objektivni bili) u odnosu na korporacijske moći i moći vlade. U knjizi nam se na mnogo mjesta govori da muslimani žive u izmišljenom svijetu. Population. bio je to interes za odnos između demografskih uzoraka. a medijima da preuzmu širenje rasističkih karikatura islamskih naroda. Organizatori su se vrlo mudro pobrinuli za to da bude »ravnoteže« između mišljenja i da. Posljedica toga jest da aktualno u proučavanje islama ne može mnogo pružiti znanstvenicima koji se zanimaju za metodološke probleme. omogućuje znanstvenicima da nastave raditi što su radili. Marxa i Freuda. Kao i prijašnji. kakve uloge njihova istraživanja igraju u provođenju vladinih politika prema muslimanskom svijetu. Još uvijek je moguće reći o islamu stvari koje su neprihvatljive za židovstvo. akademskom proučavanju Kine neposredno nakon rata. i ovaj seminar se predstavio kao znanstven i nepristran. Upravo ova marginalnost islamskih studija. stanovništvo i društvo Bliskog istoka: Proučavanje ekonomske povijesti od uspona islama do devetnaestog stoljeća] ta pitanja nisu obrađivana. i još uvijek je moguće pisati studije o islamskoj povijesti i društvu koja zanemaruju svaki veći napredak u teoriji interpretacije od vremena Nietzschea. koje je vrlo točno povezao s manipulativnim ciljevima imperijalističkih sila koje imaju planove za Iran114). S druge strane. Većina ih se poziva na šačicu znanstvenika (poput Bernarda Lewisa) kako bi . većina vođa su psihopati. studiji političkog islama – većina su ih agresivni studiji fundamentalizma. niti da je svaki znanstvenik koji je sudjelovao na njemu bio član opake zavjere. za crnce. društva su nezrela i tako dalje. Sve to se ne predstavlja sa znanstvenih stajališta zainteresiranih da promijene ta društva u »zrela«. Na ovaj način seminari o islamu održani na Princetonu prilagodili su se povijesti drugih programa područnih studija zemalja Trećeg svijeta 111 u SAD-u -na primjer. and Society in the Near East: Studies in Economic History form the Rise of Islam to the Nineteenth Century« [Zemlja. Središnji je naglasak bio na studijima nacionalnog karaktera (iako s rigoroznom i oštroumnom kritikom Ali Banuazizija takozvanih studija iranskog karaktera. ista osoba koja je hvalila intelektualnu znatiželju zapada i ismijavala one akademike i sve ne-Evropljane koji su u svemu vidjeli političku spletku. od sredine 80-ih.115 Razlika je u tome što se islamski programi tek moraju »revidirati«. Na četvrtom seminaru čiji je naslov bio »Land.113 Seminar je većinom bio onakav kakav se mogao i očekivati. recimo. Ne smijemo zaključiti da je svaki doprinos ovom seminaru bio objektivno bez ikakve vrijednosti. nego iz perspektive neutralnih. Međutim. opće historiografije ili za analizu teksta. Pojavi se znanstveni rad o islamu (kao što se pojavila knjiga o psihologiji u studiju Srednjeg istoka). napišu se osvrti na nj i objave u jednoj ili dvije visoko stručne publikacije s ograničenom publikom i zatim taj rad nestane. iako se ispod površine mogla vidjeti prilično jasna politička briga: u ovom slučaju. Njima još uvijek dominiraju zastarjeli. terorizma i anti-modernizma kao glavnih obilježja islama – preplavili su tržište. nejasni koncepti (poput samog »islama«) i intelektualni idiom koji nije u dodiru s onime što se općenito događalo u humanističkim znanostima i društvu u cjelini.

mobilizirali javno mišljenje protiv »islamske prijetnje«. Na ovaj način znanstvena grupacija samu sebe održava, a potrošači vijesti o islamu i dalje dobivaju velike doze islamskog kažnjavanja, ničim izazvanog nasilja, terorizma i haremskih ćilima, čime ih se hrani već desetljećima. Kad se javnosti predstavljaju stručnjaci, to se događa zato što je izvanredno stanje uhvatilo »Zapad« nespremnim. Njihove izjave nisu ni blage ni uglađene kulturnim osjećajem za islam kao što je slučaj u Britaniji ili Francuskoj. Na njih se gleda kao na tehničare s »čvrstim skupom praktičnih uputa i savjeta« (fraza Dwighta Macdonalda116) koje iznose zabrinutoj javnosti. A javnost se odnosi prema njima ljubazno, jer to je odgovor na ono što je Christopher Lasch nazvao nezapamćena potražnja za stručnjacima, tehničarima i upraviteljima [stvorena onim što Lach naziva »post-industrijski poredak«]. I biznis i vlada, pod pritiskom tehnološke revolucije, porasta stanovništva i neograničeno prolongirane nužde hladnog rata, postale su sve ovisnije o velikom aparatu sistematiziranih podataka razumljivih samo stručnjacima. A sveučilišta, 112 shodno tome, postaju industrije masovne produkcije stručnjaka.117 Tržište je za stručnjake toliko privlačno i unosno da je posao koji su napravili u pitanju Srednjeg istoka gotovo u potpunosti usmjeren na njega. To je jedan od razloga zašto se niti u jednom afirmiranom časopisu (a što se toga tiče niti znanstvenim knjigama objavljenima u novije vrijeme) ne pridaje pažnja osnovnim pitanjima Čemu studiji Srednjeg istoka i islama? Za koga se oni rade? Brisanje metodološke svijesti apsolutno se preklapa sa sadašnjim stanjem tržišta, za vijesti kao i za njihove konzumente (vlada, korporacije, zaklade): ne pita se zašto se radi to što se radi ako za to postoji klijentela koja će cijeniti te vijesti ili biti barem potencijalno receptivna. Još gore, znanstvenici prestaju razmišljati na način područja i naroda koje proučavaju. Islam, ako se proučava »islam«, nije sugovornik nego roba. Sveukupna posljedica jest jedna vrsta skrivenih institucionalnih namjera. Zagovaraju se znanstvena slava i integritet područja naspram kritičara autsajdera, znanstvena retorika namjerno je arogantna u nijekanju političke pristranosti, a znanstvena samo-čestitanja neograničeno potvrđuju današnju praksu (većinom u novinarstvu). Ono što opisujem jest u biti usamljen poduhvat, što u ovom slučaju znači da znanstvenici rade reaktivno, odgovarajući na ono što različiti interesi zahtijevaju od njih. Znanstvenike više vodi cehovska ortodoksnost nego prijeka potreba za stvarnom interpretacijom, i, ujedno, opća kultura getoizira njihov rad predstavljajući ga marginalnim, izuzev u vrijeme kakve krize. Nije ispunjen nijedan od dva uvjeta neophodna za upoznavanje duge kulture – nenasilni kontakt sa stranom kulturom kroz stvarnu razmjenu i samosvijest u interpretacijskim projektima – i to odsustvo nameće usamljenost, provincijalnost i neujednačenost u izvještavanju o islamu. Značajno, iste te stvari također čine jasnim da izvještavanje o islamu iz SAD-a (zadnje supersile) nije interpretacija u stvarnom smislu, nego čisto dokazivanje sile. Mediji govore o islamu što žele zato što mogu, a posljedica toga je da scenom dominiraju islamski fundamentalizam, terorizam ili »dobri« muslimani (u Bosni, na primjer) bez razlike. O malo čemu drugome se izvještava, jer sve što je izvan definicije konsenzusa smatra se nevažnim za interese SAD-a i medijsku definiciju dobre priče. Akademska zajednica, s druge strane, odgovara na ono što analizira kao nacionalne i korporacijske potrebe, tako što iz goleme količine islamskih detalja izluči odgovarajuće islamske teme i na kraju te teme (ekstremizam, nasilje i tako dalje) definiraju i islam i proučavanje islama te isključuju sve što se ne uklapa u njih. Čak kada i povremeno 113 vlada, sveučilišna katedra za Srednji istok ili neka zaklada organiziraju konferenciju o budućnosti studija Srednjeg istoka (što je obično eufemizam za »Što ćemo napraviti s islamskim svijetom?«) pojavljuju se isti koncepti i ciljevi. Puno se ulaže na to ponavljanje i dobro vođeni sistem pokroviteljstva. Stariji stručnjaci s ovog područja, bili oni iz vlade, korporacija ili sveučilišta, povezani su međusobno i s donatorima. Mladi znanstvenik ovisi o toj mreži da bi dobio subvencije, da ne spominjemo zapošljavanje i mogućnost objavljivanja u afirmiranim časopisima. Ponuditi neprijateljsku kritiku priznatim znanstvenicima ili

njihovom radu na ovom području preveliki je rizik, više nego u području opće povijesti ili književnosti. Kao posljedica toga, osvrti na knjige bljutavi su i većinom pohvalni, kritika je jednoglasno ugurana u najpedantniji mogući jezik i nikad se ništa ne kaže o metodologiji ili pretpostavkama. Najzanimljiviji propust (i najučestaliji) jest analiza veze između znanja i različitih oblika moći u društvu za koje se to znanje stvara. A čim se začuje glas koji izazove tu urotu šutnje, ideologija i etničko porijeklo postanu glavne teme: On je marksist, on je Palestinac (ili Iranac, musliman ili Sirijac) – a dobro znamo kakvi su oni.118 Što se tiče samih izvora, prema njima se uvijek odnosi kao da su inertni. Zato se u raspravi o suvremenom islamskom društvu, pokretu ili ličnosti, znanstvenici odnose prema onome o čemu se raspravlja većinom kao prema dokazu, a rijetko kao prema nečemu što zaslužuje svoj vlastiti integritet ili pravo da odgovori. Zanimljivo je da su zapadni stručnjaci za islam uvijek sistematično pokušavali metodološki se baviti islamskim pisanjem o islamu: je li znanstveno? Je li dokaz? Ili nije ni jedno ni drugo? Pa ipak, usprkos tom prilično jadnom stanju stvari (ili možda upravo zbog njega) stvoreno je nešto vrijednih spoznaja o islamu i neki neovisni umovi uspjeli su se probiti kroz pustinju. Uglavnom, međutim, sveukupna marginalnost, sveukupna intelektualna nepovezanost (suprotna cehovskom konsenzusu), sveukupni interpretacijski bankrot većine (iako ne cjelokupnog) pisanja o islamu može se pratiti do mreže stare škole korporacije-vlada-sveučilišta koja dominira čitavim tim područjem. Pogledajte način na koji se iste antimuslimanske ličnosti uvijek iznova pojavljuju u MacNeil/Lehrer Reportu, Nighlineu ili Charlie Rose. I to, napokon, određuje način na koji SAD gledaju islamski svijet. Jer zašto bi se inače jedna tako osebujna struktura znanja o islamu razvijala i cvala, toliko isprepletena, dobro izgrađena, neopterećena neuspjesima koji se ponavljaju jedan za drugim? 114 Najučinkovitiji način da se shvati točna kvalitete te vizije, koja ima snagu neupitne vjere, jest da se ona još jednom usporedi sa situacijom u Velikoj Britaniji i Francuskoj, tim dvjema prethodnicama SAD-a u islamskom svijetu. U obje zemlje postojao je, naravno, kadar stručnjaka za islam s dugotrajnom savjetničkom ulogom u oblikovanju (pa čak i provođenju) vladine kao i komercijalne politike. Ali u oba ta slučaja postojao je neposredni zadatak: provođenje vlasti u kolonijama. To je bilo tako sve do kraja drugog svjetskog rata. Na islamski svijet se gledalo kao na diskretan niz problema, a znanje o tim problemima bilo je u cjelini pozitivističko kao i izravno uključeno. Teorije i apstrakcije o islamskom načinu razmišljanja, u Francuskoj o mission civilisatrice, u Velikoj Britaniji o samovladi počinjenih naroda, pojavljuju se tu i tamo u provođenju politike, ali uvijek nakon što je ta politika provedena i, tako reći, utemeljena. Diskurs o islamu igrao je ulogu uglavnom opravdavanja nacionalnih (ili čak privatnih ekonomskih) interesa u islamskom svijetu. Zbog toga su danas slavni stručnjaci za islam javne ličnosti čiji je raison d'être, još i danas kad su kolonijalna carstva nestala, da zadrže francuski ili britanski interes u islamskom svijetu. Iz puno drugih razloga takvi su stručnjaci u cjelini uglavnom humanisti, ne sociolozi, i njihova podrška u općoj kulturi dolazi manje iz postindustrijskog kulta stručnosti (koji postoji u obje te zemlje), a više iz širih intelektualnih i moralnih struja u tim društvima. Rodinson je u Francuskoj veliki filolog, dobro znan i kao marksist. Kasni Hourani u Engleskoj bio je poznati povjesničar i čovjek čiji je rad primjer očitog liberalizma.119 Međutim, takve osobe nestaju i u Francuskoj i u Engleskoj i u budućnosti je vjerojatno da će ih zamijeniti sociolozi ili specijalizirani stručnjaci za starine američkog tipa. Slični znanstvenici u SAD-u poznati su samo kao stručnjaci za islam ili Srednji istok. Oni pripadaju klasi stručnjaka i na njihovu domenu, ukoliko se tiče suvremenih znanosti u islamskom svijetu, može se gledati kao na intelektualni ekvivalent upravljanja krizom. Njihov status većinom proizlazi iz činjenice da je islamski svijet za SAD strateško područje sa raznovrsnim mogućim (ako već ne stvarnim) problemima. Tijekom niza desetljeća upravljanja islamskim kolonijama, i Velika Britanija i Francuska proizvele su klasu stručnjaka za kolonijalizam, ali ta klasa nije zauzvrat proizvela dodatak jednak mreži studija Srednjeg istoka sveučilišta-vlada-korporacije saveza koji postoji u SAD-u. Profesori arapskih, perzijskih ili islamskih institucija radili su svoj posao na britanskim i francuskim sveučilištima. Zvalo ih se da daju savjete pa čak i sudjeluju u ministarstvima za kolonije i privatnim poslovnim poduhvatima. Povremeno su držali kongrese, ali nisu stvorili vlastitu neovisnu strukturu koju 115

uzdržava pa čak i održava privatni poslovni sektor ili izravno zaklade i vlade. Znanje i izvještavanje o islamskom svijetu, prema tome, u SAD-u definiraju geopolitika i ekonomski interesi (za pojedinca) u nevjerojatno velikom rasponu, a potpomaže ih i potiče struktura stvaranja znanja koja je gotovo isto toliko velika i nepregledna. Što netko tko studira o arapskim plemenima može učiniti oko uplitanja između njega/nje i plemena koja imaju naftu, oko aktivnog razgovora i promocije Rapid-Deployment Forces (vidi uvodnu priču Newsweeka »Defending the Oilfields: The U. S. Military Buildup«, 14. srpnja 1980.) na području Zaljeva, oko čitavog aparata srednjoistočnih »pomagača« pri State Departmentu, korporacija i zaklada, niza profesora orijentalista? Kakvo može biti stvarno znanje o drugoj kulturi kad je toliko ograničeno hipotetskom nužnošću »krize polumjeseca« s jedne, a cvjetajućim institucionalnim spajanjem znanosti, poslovanja i vlade s druge strane? Dopustite mi da zaključim ovaj dio pokušavajući vrlo konkretno dati odgovor na to pitanje u dva dijela. Prvo, stvarni uvjeti, činjenice i brojke koje upravljaju onime što bi se moglo nazvati ortodoksnim izvještavanjem o islamu. Koncentrirat ću se na SAD, ali vrlo slična situacija postupno počinje zahvaćati i Evropu. Prema korisnom francuskom istraživanju američkih centara studija za Srednji istok, oko 1650 stručnjaka za Srednji istok je 1970. podučavalo jezike tog područja 2659 postdiplomaca i 5150 studenata (12 posto i 7,4 posto od ukupnog broja postdiplomaca i studenata kojima su glavni predmeti bili »studiji područja«120). Na kolegije Srednjeg istoka upisalo se 6400 postdiplomaca i 22300 studenata (što je iznosilo 12,6 posto od ukupnog broja). Pa ipak, u zadnje vrijeme, broj onih koji su diplomirali na studijima Srednjeg istoka bio je neproporcionalno mali – manji od 1 posto studenata u državi.121 Prema oštroumnom istraživanju centara za Srednji istok pri američkim sveučilištima, koje je proveo Richard Nolte (koje je naručilo, što je vrlo zanimljivo, Esso Midle East, odjel Exxona) i koji je objavljen 1979., kabinet za obrazovanje potpomogao je područne studije »da brzo stvore veliki broj stručnjaka i specijalista u edukativne, vladine i korporacijske svrhe.« Sveučilišta su se složila s tim stajalištem: »Sa stajališta sveučilišta«, prikladno piše Nolte, »centri [za Srednji istok] se mogu smatrati novim marketinškim mehanizmom sveučilišne proizvodnje – koji ne samo da pomažu stvaranje proizvoda koji se lakše plasiraju na tržištu, specijalista za određeno područje obučenih u korisnim disciplinama i profesionalaca za potencijalno golema nova tržišta, nego i stvaraju ta tržišta.« A u vezi postdiplomskih programa kaže: » Vladina, korporacij116 ska, bankarska i druga profesionalna tržišta za prikladno obrazovane magistre za Srednji istok razmjerno su živnula, zahvaljujući ekonomskim i političkim čimbenicima.«122 Kao što su seminari na Princetonu pomogli oblikovati intelektualna pitanja u znanstvenoj zajednici, tako i ove tržišne stvarnosti utječu na školske rasporede. Najjači naglasak na studijima Srednjeg istoka stavljen je na područja kao što su islamsko pravo i arapsko-izraelski sukob: njihova važnost je očita. Književnost se, prema Nolteu, zanemaruje, kao i znatno velike skupine studenata studija Srednjeg istoka upisanih na američkim sveučilištima. Štoviše, Nolte kaže, direktori centara koje je intervjuirao spomenuli su incidente koji uključuju organizirani politički pritisak, koji dolazi izvan sveučilišnog kampusa, da se spriječe ili diskreditiraju aktivnosti povezane s Arapima, koje centri smatraju akademski legitimnima i poželjnima. Arapski kulturni događaji, prikazivanja filmova, gosti predavači, prihvaćanje arapske financijske pomoći za te studije – njihova meta može biti bilo što. Svijest o ovome nametnula je zabranu kojoj se neki direktori centara ne suprotstavljaju – ili si mogu priuštiti da je ignoriraju. Neki direktori su imali osjećaj da se stvari popravljaju, a drugi nisu bili tako sigurni u to.123 Sve te stvari (politika, pritisci, tržišta) osjete se na razne načine. Potreba za stručnošću o suvremenom Srednjem istoku proizvodi niz kolegija i mnoštvo studenata i stavlja naglasak na prihvaćanje i održavanje pomoćnih perspektiva znanja, koje su unosne i neposredno primjenjive. Još jedna posljedica jest da metodoloških istraživanja jednostavno nema: student koji želi napraviti karijeru u studijima Srednjeg istoka će prije svega morati proći puno teških i dosadnih godina da

građevinskim firmama) i. oni ne rade generalizacije nego su stručnjaci na svom području i prihvatili su takve inovativne metodološke instrumente kao što . Jedna je skupina mlađih znanstvenika. neposrednoj funkcionalnoj ulozi kao statusni simboli mjerodavnih organa za islam i također ovise o čitavom sistemu koji oblikuje i opravdava njihovu ulogu u tom sistemu. Kod tih antitetičnih tumača. Sve to izolira studij islama i Srednjeg istoka od drugih intelektualnih i moralnih struja u znanstvenoj zajednici. o islamu i drugim dijelovima Trećeg svijeta. trajnost i iznad svega. koje nastaje iz te tri vrste znanja. Drugim riječima. Prije svega. na primjer. u drugom kontekstu. Uloga stručnjaka očigledno pomaže u razvoju karijere. građa koja se uvijek s njim povezuje) postao je ortodoksnost našeg društva. zamijenjena je hitnom raspravom o političkom značenju školovanja. Akademski stručnjaci za islam su kao tijelo neutralizirani u svojoj izoliranoj. trenutno izvještavanje o islamu i ne-zapadnim društvima zapravo kanonizira određene pojmove. a u medijima. to ipak ne sprečava proizvodnju velike količine materijala o Srednjem istoku. općeg znanstvenog časopisa. I upravo taj sistem odražavaju mediji u svom oslanjanju na stereotipe koji se temelje na strahu i neznanju. međunarodnim ulagačkim kućama. islam (ili. prisutnost daje njegova povezanost s moći. Oni su uglavnom sofisticiraniji. Sve u svemu. ali dobro opisuje ekstremno sužavanje fokusa i štetno istanjivanje sadržaja znanja o islamu. Toliko o ortodoksnom izvještavanju o islamu. tekstove i autoritete. a on pripada kategoriji koju bismo mogli nazvati antitetičnim znanjem. metodološka šutnja orijentalizma.stekne diplomu (nakon čega neće biti siguran hoće li uspjeti pronaći posao učitelja).125 Pod antitetičnim znanjem podrazumijevam znanje koje su stvorili ljudi koji su prilično svjesno smatrali da pišu suprotno prevladavajućem ortodoksnom mišljenju. Od nečega dalekoga. ili ste pristaša (vrlo ograničena stvar) ili ste stručnjak pozvan da iznosite 117 mišljenja o šijitskom islamu i antiamerikanizmu. objašnjava zašto ono nije u stanju propitati vulgarne stereotipe koji kruže u medijima. nazvao »povod za diskurs. Ideja da je islam srednjovjekovan i opasan kao i neprijateljski i prijeteći. iz toga se mogu izvlačiti dokazi o određenim primjerima islama – i to svi. napokon. rad na islamu na neki način smatraju povezanim s političkim aktivnostima države i stoga se ne pretvaraju da su »objektivni« znanstvenici. Mediji će se činiti povoljnijom pozornicom na kojoj će se moći pokazati stručnost od.«124 Različito od jednostavne intervencionističke cenzure. naftnim kompanijama. bolje. moramo se nositi s onim što je Foucault. da velik dio toga ima veze s muslimanskim svijetom i da to nije nešto o čemu bi se trebalo šutjeti ili prihvatiti kao neutralnu istinu. Za njih je činjenica da su SAD uključene u globalnu politiku. praviti reference. intelektualno reguliranje diskursa o dalekim i stranim kulturama jasno i sigurno ohrabruje samo sebe. Postoje tri glavne vrste antitetičnog znanja o islamu i tri sile unutar društva koje su u stanju preispitati ortodoksno mišljenje. Ako se ovo što sam opisivao čini intelektualno ograničavajućim (kao što uistinu i jest). našla je mjesto i u kulturi i u politici i to mjesto je vrlo dobro definirano: o tome se mogu citirati autoriteti. osim ako osoba već nije uspjela u biznisu ili vladi. Za razliku od starijih orijentalista. ne samo stručnjaci i novinari. izvještavanju kojem snagu. čine to iz različitih razloga i u različitim situacijama. A zauzvrat takva ideja postaje nekom vrstom a priori kriterija koji mora uzeti u obzir svatko tko želi raspravljati ili nešto reći o islamu. što netko tko je njihov stalni gost zna. postoji još jedan pogled na islam koji je u opticaju. radove će nastojati obaviti što brže. ali kod svih se uočava stav da su kako i iz 118 kojih razloga proučavaju islam pitanja koja zahtijevaju promišljanje i eksplicitnost. u obliku studija slučaja. Ovo može izgledati kao parodija kako se stvara znanje. On ulazi u kulturalne kanone i to zadatak da ga se promijeni čini jako teškim. politički iskreniji od svojih starijih kolega na tom području. Kao što ćemo vidjeti. To je razlog zašto ono i dalje postoji usprkos promjenama koje su se dogodile u svijetu i to je razlog zašto nastavlja regrutirati ljude u svoju službu. Ipak. koja je obično prekrivena slojevima optimističnog pouzdanja u objektivnu neutralnost. na primjer. zatim će steći magisterij ili međunarodnu diplomu u temi koja će biti zanimljiva onima koji zapošljavaju taj kadar (vladi.

Svi oni nastoje izvještavati o islamu iz perspektiva koje njihovi stariji kolege ili zanemaruju ili za koje ne znaju da postoje. Ipak. Jesu. zapanjuje činjenica da gotovo nijedan od njih ne pripada establišmentu studija Srednjeg istoka. Iz njihovih redova pojavili su se Alternative Middle East Studies Seminar (AMESS) i Middle East Research and Information project (MERIP).su strukturalna antropologija. obojica znanstvenici koji su se. Ne pripadaju svi mlađi znanstvenici o kojima govorim u te skupine. iako je na neke od njih utjecao kulturni orijentalizam koji se može naći posvuda na Zapadu. Kod takvih ljudi je impresivno to kako. kvantitativne metode i marksistički načini analize sa stvarnim zanimanjem i često uspješnim primjenama. ako uopće itko od njih. Potom. Možda ih je upravo ta činjenica oslobodila od obaveze pristajanja uz status quo i omogućila im da vide stvari koje su konvencionalni pisci o islamu zaobišli. ali malo ih je. Nije dovoljno da se njihovi stavovi razlikuju od stručnjaka koji imaju ortodoksno mišljenje. Fred Halliday. napisali nevjerojatno vrijedan rad o suvremenom Iranu.126 Čine se posebno osjetljivima na etnocentrične oblike orijentalističkog diskursa i većina njih su (zbog toga što su mladi) relativni autsajderi u pokroviteljskom sistemu koji održava starije članove te profesije. zagovarali politiku pomirenja prema revolucionarnom režimu. Najzad. Hamid Algar s Berkeleya i Nikki Keddie s UCLA. dok je Halliday postao konvencionalna i predvidiva ličnost. Stone je jedinstveno predvidio posljedice SAD-ove podrške šahu nakon revolucije i upravo su ljudi poput njega. dvojica su od vrlo malo iranologa koji su nekoliko godina prije iranske revolucije ozbiljno shvatili političku ulogu 'ulama (šijitskog svećenstva u Iranu). musliman ili kršćanin. iz toga. bilo aktivno i institucionalno povezano u ulozi savjetnika s vladama ili korporacijama. koji nisu priznati stručnjaci za islam. Drugu skupinu čine stariji znanstvenici čiji se rad suprotstavlja ortodoksnom učenju koje dominira na tom polju i to iz previše razloga da bih ih mogao shematski sažeti. ali većina su otvoreni revizionisti u svojim ciljevima. To ne znači i da nisu cijenjene i štovane ličnosti. u Engleskoj. ali čija je uloga u društvu određena njihovim cjelokupnim opozicijskim stajalištem: to su proturatni i protuimperijalistički militanti. definira ono na što treba usmjeriti pažnju. Pa ipak. Zanimljiva stvar o ovoj skupini antitetičnih pisaca o islamu jest da ih se ne može svesti na metodološku i ideološku karakterizaciju koja bi im odgovarala. čeka ih duga politička i organizacijska borba. radikalni intelektualci i učitelji i tako dalje. svećenstvo različitog mišljenja. na primjer. oboje utemeljeni kao organizacije posebno ustanovljene da bi se izbjeglo suučesništvo s vladom i naftnim kompanijama. čija su proučavanja svjetovne opozicije šaha dala izuzetan niz uvida u političku dinamiku revolucije ili Michael G. na primjer) kulturno nepovjerenje i antipatija prema islamu miješa se s još jačim osjećajem o tome što je imperijalizam i kakva je ljudska patnja. imamo skupinu pisaca. Pa ipak. iako su obojica izrazili znatne sumnje u stabilnost Pahlevijevog režima. a budući da takav napor uključuje znatno više od samog pisanja i objavljivanja. koliko iz intelektualnih. Moraju pokušati staviti svoje mišljenje u opticaj. kao posljedica toga. Za njih ljudsko iskustvo. Stone. za njih se mora naglasiti da bi njihov rad imao učinka koji potencijalno može imati. izdvojili iz većine mišljenja o Iranu i. F. Štoviše. Slične skupine osnovane su i u Evropi i sve su međusobno povezane.127 Fischer je prestao pisati o islamu i Iranu. toliko i akademskih 119 razloga. moraju postati više politički orijentirani u ovom društvu. aktivista i intelektualaca. (ako uzmemo u obzir čovjeka kao što je I. uspijevaju razumjeti određenu dinamiku unutar postkolonijalnog svijeta i. usprkos nedostatku stručnih potvrda. Njihov uvid u islam ima vrlo malo veze s mudrošću orijentalista. Fischer s Harvarda i. Ervand Abrahamian s Baruch Collegea. Algar i Keddie međusobno se vrlo razlikuju. a ne vladini i akademski stručnjaci za Iran. bez obzira je li netko Židov. oni su iskreno zainteresirani za razmjenu i svjesno su izabrali prijeći rigidne linije neprijateljstva koje su između naroda postavile 120 . a ne ograničavajuće oznake kao što su »islamski način razmišljanja« ili »islamski identitet«. unutar velikog dijela islamskog svijeta.

moramo uključiti i razne publikacije i alternativne organizacije vijesti kao što su The Progressive. a to vrijedi kako za islamski svijet. Kako naš svijet postaje sve jedinstveniji. U to će vrijeme (koje je već započelo) stvaranje i širenje znanja igrati apsolutno presudnu ulogu.vlade. kako se odnosi prema drugim kulturama i. Mother Jones. 121 . Clergy and Laity Concerned i druge skupine poput njih. Najvažnije. po mom mišljenju. kao dio ove skupine koja ima drugačije mišljenje. Ona uvelike nadilazi pitanje je li neki pogled pro. patriotski ili izdajnički. veće nepovjerenje. The Nation. s referencom na »vanjski« svijet. epohalna je stvar. i specijaliziranog institucionalnog znanja koje njeguju dominantne snage naprednog zapadnog društva. strateškim područjima i velikim stanovništvom činit će se sve poželjnijom i neophodnijom. Williama Sloanea Coffina mlađeg. u humanističkom i političkom značenju. tako i za Zapad. u vezi s te tri skupine jest to što smatraju da se znanje treba aktivno tražiti i osporavati. budućnost izgleda loše. kontrola nad oskudnim resursima. kao nešto što bi trebalo staviti u službu koegzistencije i zajednice. dalje. klase ili religije. narode.ili antiislamski. Ovdje nam ponajprije pada na pamet odlazak Ramseya Clarka u Teheran i hrabra uloga koju su tijekom najgorih dana krize u Iranu odigrali pojedinci poput Richarda Falka. Borba između ovog stava. Brižno gajeni strahovi od anarhije i nereda vrlo će vjerojatno proizvesti suglasnost pogleda i. Pored toga. da ono nije samo pasivno recitiranje činjenica i »prihvaćenih« pogleda. Dona Lucea i drugih prebrojnih da bismo ih sve spomenuli. Dokle god se znanje ne bude prihvaćalo. na šira politička pitanja. kao i organizacije kao što su Friends Service Committee. a ne određene rase. koji su otvorili svoje stranice i učinili svoje izvore dostupnima suprotnim pogledima o Iranu i (nažalost rjeđe) o islamu. Taj isti fenomen prisutan je i u Evropi.

što mu zauzvrat daje status znanja ili ga odbacuje kao neprikladno. 122 Evropski znanstvenici stoga prilaze toj temi s općenito dominantnog stajališta i ono što su rekli o toj temi rekli su s malo upućivanja na ono što su neki drugi znanstvenici (a ne evropski) rekli o istoj temi. i privatni ego i član društva s različitim vezama koje ga povezuju s tim društvom. U tom smislu. modelirajući i oblikujući predmete na koje usmjerava svoju pažnju brižno i s proučavanjem. za razliku od znanja o prirodi. Nitko ne osporava činjenicu da je Napoleon živio i bio car Francuske. Stoga bilo tko tko ozbiljno piše o islamu. islam. Nijedno pisanje nije (niti može biti) toliko novo da bude potpuno originalno. na neke načine. katastrofalan vladar Francuske. dva uvjeta koja studiji Srednjeg istoka ili islama uvelike ne ispunjavaju. Potreban je veliki trud da se sruše barijere koje postoje između situacije onog koji tumači i situacije koja je postojala u vrijeme i na mjestu kada je tekst nastao. važno je dodati. velikim dijelom ovisi o tome tko tumači. Znanje o drugim kulturama. ako ni zbog čega drugog. Znanje o društvenom svijetu. student mora osjećati da ima odgovornost prema i da nije u prisilnoj vezi s kulturom i narodom koji proučava. To ne znači da činjenice ili podaci ne postoje. međutim. postoji neslaganje u tumačenju je li bio veliki ili. ako su ispunjena dva uvjeta. Svako tumačenje ima svog prethodnika i veze s drugim tumačenjima. na taj način da se njihova tumačenja potvrđuju. a iz njih se izvodi povijesno znanje. mora na neki način uzeti u obzir ono što je već rečeno o tim temama. Kini. većina onoga što je Zapad znao o ne-zapadnom svijetu zna u okviru kolonijalizma. ne odvija se u klinički sigurnom laboratoriju niti daje objektivne rezultate. jest u osnovi ono što nazivam tumačenje. koja je svrha tumačenja i u kojem povijesnom trenutku se tumačenje odvija.128 To se povezuje s onim što su drugi tumači rekli. onda zbog toga da ne bude irelevantan ili suvišan. osporavaju ili da se na njih nastavlja. Pa ipak. na čemu se znanje o drugim kulturama u biti temelji. Danas se islam definira negativno kao nešto s čim je Zapad radikalno posvađan i ta tenzija definira okvir koji radikalno ograničava znanje o islamu. Svaki tumač je čitač. Toliko dugo dok taj okvir bude postojao. ne može se poznavati. jer pisanje o ljudskom društvu nije izvođenje matematičkih operacija i stoga se ne može težiti radikalnoj originalnosti. nažalost. Svaki čitač je. Tumačenje je društvena aktivnost i nerazmrsivo je povezano sa situacijom iz koje je na prvom mjestu nastalo. kome se on obraća. Iz puno razloga koje sam već naveo u ovoj knjizi i u knjizi Orientalism. Tumačenje tekstova. namjerni trud da se 123 . poželjno. Tumačenje je prije svega oblik stvaranja. Evidentno je da su neznanstvene smetnje poput osjećaja. stoga. a ne postoji takva stvar kao što je neutralan ili objektivno neutralan čitač. asocijacija i procjena bitan dio bilo kojeg tumačenja. igrom slučaju. navika. provizorno možemo reći da je znanje o drugim kulturama moguće i. konvencija. Iz takvih neslaganja nastaju povijesna djela. kao vitalno živuće iskustvo muslimana. sva bi se tumačenja mogla nazvati situacijskima: uvijek se javljaju u situaciji koja utječe na tumačenje. od kojih su neka intelektualna. a to su. posebice vrijedi za SAD i u nešto manjem omjeru za Evropu. Obrađujući nacionalne osjećaje kao što su patriotizam. To znači da ono ovisi o voljnoj i namjernoj aktivnosti ljudskog uma. mnoga od njih društvena pa čak i politička. nego da činjenice svoje značenje dobivaju iz onoga kako ih se protumači. Niti jedno tumačenje ne može zanemarivati tu situaciju i nijedno tumačenje nije potpuno bez tumačenja situacije. Shakespeareu ili Marxu. Takva aktivnost odvija se silom prilika u specifičnom vremenu i na specifičnom mjestu i povezana je sa specifično određenim pojedincem koji ima specifičnu pozadinu. ne o prirodnom svijetu. povijesno je znanje i stoga počiva na mišljenju i tumačenju. Prvo. drugim riječima. Tumačenje. naime. nego i iz kulturalne antipatije. tumač na disciplinirani način mora težiti tome da koristi razum i podatke koje je skupio formalnim obrazovanjem (što je samo po sebi dug interpretacijski proces) kako bi se moglo postići razumijevanje.Znanje i tumačenje Svo znanje o ljudskom društvu. Kao što sam već rekao. Upravo taj svjesni. Ono zahtijeva status znanja različitim sredstvima. Drugi uvjet nadopunjava i ispunjava prvi. posebno je izloženo »neznanstvenim« netočnostima i okolnostima tumačenja. znanje o islamu i islamskim narodima općenito proizlazi ne samo iz dominacije i sukoba. koji se nalazi u specifičnoj situaciji i ima specifičan skup namjera. šovinizam ili privatne osjećaje kao što su strah ili očaj. To.

znanju o islamu koje je poželjno i »u nacionalnom interesu«. bude na televiziji. drži predavanja i postane poznati znanstvenik. osjetljivost i intelektualna nadarenost koju se mora uračunati. U tom trenutku. zapravo počinje sa sviješću o predrasudama onog koji tumači. gotovo bez izuzetka. Zato hermeneutički obrazovan um mora. Pored toga. Ovo je primjer društveno prihvatljivog znanja koje briše korake kojima je do njega došlo. a svi oni kalupe i oblikuju situaciju prema kojoj se shvaćaju »činjenice« (koje bi navodno trebale biti sirovi podaci). mislim da. Na kemijske elemente ne utječu i oni ne uključuju osjećaje. Pogledajmo slučaj mladog povjesničara koji želi specijalizirati suvremenu povijest Srednjeg istoka. zatim ih sakriva u rečenici koja je homage profesionalizmu i »disciplinama«. Jednostavno govoreći. koje. čak i oni mogu probuditi emocionalne asocijacije kod znanstvenika. a glavni uvjet za tu njegovu udaljenost (i vremensku i prostornu) jest prilično doslovno. Ali ta vrsta osjetljivosti ne uključuje ni »neutralnost« u pitanju predmeta ni gušenje sebe. Leonard Binder je tipičan: on spominje te stvari. prisutnost tumača u svom vremenu i mjestu. Važno je biti svjestan vlastitih predrasuda kako bi se tekst mogao predstaviti u svoj svojoj novosti i na taj način bio sposoban dokazivati vlastitu istinu naspram vlastitih pred-značenja onog koji tumači. onaj koji tumači razumije sebe u svojoj ljudskoj situaciji i tekst u odnosu na njegovu situaciju. naravno. a to troje igraju vrlo važnu ulogu u tumačenju i. Suprotno vrijedi za ono što bi se moglo nazvati humanističkim tumačenjem. od samog početka.129 Prema tome. želja da se »dokaže« . a to je njegova novost. pristup orijentalista ortodoksnog mišljenja ili »područnih studija« izjednačava udaljenost s autoritetom. razumijevanja i iz toga znanja gdje nema interesa. ne priznajući ono strano i ne priznajući strukturu moći koja je omogućila tumačev posao. čitanje i dekodiranje suvremenog arapskog ili japanskog romana uključuje jednu potpuno drugačiju vrstu angažmana od onog koji obavlja kemičar pri dekodiranju kemijske formule. tu je i vlastita povijest pojedinca. »interes« se može još bolje objasniti i to puno konkretnije. onih značenja ili tumačenja koja već postoje kao rezultat prošlih iskustava] i predrasuda. koji ima društveni status znanja. čija je kolektivna funkcija učinkovito odbijanja svega što narušava njihovu masku racionalne objektivnosti. nijedan čovjek koji danas na Zapadu piše o islamu eksplicitno ne računa s činjenicom da se »islam« smatra neprijateljskom kulturom ili da se bilo što što neki profesionalni znanstvenik kaže za islam nalazi unutar sfere utjecaja korporacija. biti osjetljiv na jednu određenu kvalitetu teksta. uključuje strano neke daleke kulture u autoritativnu retoriku znanstvenog diskursa. prvo čega moramo biti svjesni kod čitanja teksta koji je stvorila neka strana kultura. Kako je Hans-Georg Gadamer napisao: Osoba koja pokušava razumjeti tekst spremna je da joj taj tekst nešto kaže. samim tim. jest njegova udaljenost. Ne moramo spominjati da čitav taj proces ima vrlo malo veze s »novim i potpuno različitim znanjem« na koje aludira konvencionalni orijentalist ili s »disciplinama« profesora Bindera. iako. vojske ili naftnih kompanija. Kreće proučavati taj predmet s tri čimbenika u igri. To se može činiti kao banalni truizam. ljudsku situaciju iz koje je nastao. U raspravi koju sam ranije spomenuo. orijentalista) islama na Zapadu. Za američkog znanstvenika. jake medijske pažnje ili dugoročne tradicije komentiranja stručnjaka (to jest. U ovom prilično apstraktnom opisu procesa tumačenja na kraju kojeg se dolazi do znanja (što ni u kojem slučaju nije stabilna stvar) mora se reći jedno: nema tumačenja.prevladaju udaljenosti i kulturalne barijere čini znanje o drugim društvima i kulturama mogućim. medija i vlade. To se može dogoditi samo kao rezultat samosvijesti koja animira svijest o onome što je daleko i strano ali ipak ljudsko. Kao jedan aspekt tumačenja. po mišljenju velikog broja teoretičara. ali u isto vrijeme ograničava to znanje. nego svjesnu asimilaciju vlastitih pred-značenja [to jest. Kao što 124 smo vidjeli. osjećaju odvojenosti od teksta koji se tumači i tako dalje. ali upravo ta očita istina danas se zanemaruje i poriče. fundamentalizma i terorizma. iako ne isključivo. želja da se prisustvuje konferencijama. Građanin neke zapadne industrijske države susreće islam ili preko političke naftne krize. Sve to zajedno tvori značajni omjer njegova interesa za tu temu: čista znatiželja pomućena je stvarima kao što su obećanje posla savjetnika u State Departmentu. islamsku kulturu ili islamsko društvo. Nitko jednostavno ne naiđe na islam.

A radeći to. prvo. lošim. Na kraju. oni ističu ortaštvo znanja i moći. znanje o islamu u Maroku nije predmet dopisivanja odande ovamo.130 Radikalno različiti standardi procjene. ali one glavne uglavnom su vrlo funkcionalne i od pomoći. razina jednostavne činjeničnosti bez koje se nijedno znanje ne može pojaviti: naposljetku. u vladi i medijima međusobno povezano i rasprostranjenije. postavljati pitanja za koga. slika. ako razumije da znanje o drugoj kulturi nije apsolutno već relativno u odnosu na interpretacijsku situaciju u kojoj se to znanje stvara). već interakcija toga dvoga (obično) sa svrhom koju ima za ovdje: na primjer. Tumačenje. Tražiti alternativne odnose znači tražiti druge interpretacijske situacije. drugo. inertni objekt i onaj koji ga promatra. nikad nije bolje od tumačenja na kojima se temelji. mjesto. ambicija da se bude mostom razumijevanje između ove i one kulture. profesori. Antitetično znanje o islamu dospjelo je prilično daleko u prevladavanju ograničenja ortodoksnih pogleda. Drugim riječima. Postoje i druge primjene znanja (uključujući čak i primjenu beskorisnosti). Ono što takvo znanje čini točnim ili netočnim. Ali ako se. pokušavaju utemeljiti druge odnose s islamom osim onih koji su naredili imperativi moći. Upravo zato što antitetični znanstvenici odbacuju ideju da znanje o islamu treba biti podčinjeno neposrednim interesima vlade ili da bi se jednostavno trebalo uklapati u medijsku sliku o islamu i opskrbljivati svijet s groznom militantnošću i nasiljem. što se toga tiče. sama kultura uvijek su rezultat borbe. pogotovo za nekog vladinog dužnosnika koji jedva čeka da shvati dinamiku tradicionalne vlasti 125 (koja je povezana s pravom na posjedovanje zemlje) kao protutežu stranci Baath koja je na vlasti u suvremenoj Siriji. Na taj se način razvija puno skrupulozniji metodološki osjećaj. znanstvena tradicija. Znanje o društvenom svijetu. uvjerljivije i utjecajnije na Zapadu od bilo kojeg drugog »izvještavanja« ili tumačenja. znanje i. onaj koji tumači svjestan interpretacijske situacije u kojoj se nalazi (to jest. a ne jednostavno dar s neba. Sve naše znanje o jednom tako složenom i varljivom fenomenu kao što je islam dolazi iz tekstova. Tekstovi. kako netko može »poznavati« islam u Maroku a da ne zna arapski. pojavljivanje na televiziji ili savjet tvorcu politike. berberski i ponešto o toj zemlji i društvu? Ali iza toga. Ako netko proučava povijest sirijskih posjeda devetnaestog stoljeća.kako je islam divan (ili. tada je vjerojatnije da će onaj koji tumači osjetiti da je ortodoksni pogled na islam i na druge »strane« kulture ograničen. želja za znanjem. i ako je. grozan) kulturni sistem. Također sam pokušao dokazati da to izvještavanje služi svrhama koje su samo dodirno . ortodoksno izvještavanje o islamu na koje nailazimo na sveučilištima. nego reprezentacije i tumačenja islama. naravno. 126 Dakle. ne sugeriraju da postoji potreba za još boljim kriterijima. iskustava koja nisu izravna utjelovljenja islama (koji se naposljetku shvaća jedino kroz neke svoje pojave). znanje se smatra stvorenim. društvima i vjerama dolazi iz mješavine neizravnih dokaza i individualne osobne situacije znanstvenika koja uključuje vrijeme. dobrim ili najgorim povezano je s potrebama društva u kojem to znanje nastaje. Na kraju. ulože napori da se s nekom dalekom kulturom ostvari odnos koji nije prisilan. Postoji. Oni bi nas trebali podsjećati da je priroda tumačenja da nas vrati na probleme koje je stvorilo samo tumačenje. za znanstveni članak. kako je Matthew Arnold rekao. nadarenost. ali za stručnjaka za Iran koji nema ortodoksno mišljenje isto to istraživanje bit će puno pogrešaka i krivih procjena. vrlo je vjerojatno daće čak i »najobjektivnije « obrađivanje te teme imati barem neku vrstu suvremene političke važnosti. međutim. ipak. još jačim apsolutnostima. tu su i druge stvari koje se moraju uzeti u obzir. na primjer. sve znanje o drugim kulturama. povijesnu situaciju kao i sveukupne političke okolnosti. Proučavanje iranske elite pod Pahlevijevim režimom jednog vjerodostojnog američkog akademika korisno je tvorcima politike. predavanje. ono što prolazi kao znanje uistinu je vrlo zbrkana stvar određena manje intrinzičnim potrebama (koje su ionako rijetko intrinzične) nego ekstrinzičnima. Uspjeh ovog izvještavanja može se pripisati političkom utjecaju onih ljudi i institucija koje ga stvaraju više nego istini ili točnosti. nikad ne postoji laki bijeg iz onog što su neki kritičari nazvali interpretacijskim krugom. Moja teza u ovoj knjizi bila je da je kanonsko. iz koje svrhe i zašto je takvo tumačenje uvjerljivije u jednom kontekstu a u drugom ne. ukratko. Ukoliko je ta svrha ispunjena. specifični trenutak dodaju svoj otisak na ono što će taj mladi povjesničar učiti.

orijentalisti i područni stručnjaci u neposrednim poslijeratnim godinama. dobar razum i intelektualnu odgovornost. dostupni su svakome i svatko ih može njegovati. Ali povezivati ih uzročno s pojmovima o tužnom slabljenju Zapada. Sam pokušaj da se ponovno dokažu 128 stare formule o »nerazvijenom« i »afro-azijatskom mentalitetu« već je dovoljno glup. Ali većina znanja o ljudskom društvu je. A u taj jaz s vremena na vrijeme ulazi pojedinac koji postavlja relevantna pitanja i očekuje razumne odgovore. Posljedica toga jest trijumf ne samo određenog znanja o islamu. po mom mišljenju. profesor islamske filozofije na Sorbonni: Akademski diskurs o »islamskim studijima« još uvijek mora objasniti kako se toliko puno različitih područja. u ovoj sam knjizi tvrdio da je to značilo pojavljivanje novih i nepravilnih stvarnosti u islamskom svijetu. konačno dostupna zdravom razumu (to jest. potrebna je posebna obuka ako netko želi učiti arapski ili kineski ili ako netko želi razumjeti značenje ekonomskih. nisu privilegija određene klase niti vlasništvo šačice »stručnjaka«. najbolje formulirao cijenjeni alžirski znanstvenik i kritičar Mohammed Arkoun. kolovoza 1996. čista glupost. samo znanje je zahtijeva. London Review of Books. moram to reći što je jače moguće. nego i određenog tumačenja koje neortodoksni umovi nisu uspjeli osporiti i pokazati nevažećim. To je. razumu koji nastaje iz općeg ljudskog iskustva) i uistinu mora biti podložno nekoj vrsti kritičke procjene.. s. Stoga je bolje što »islam« nije bio posebno koristan pri objašnjavanju rata u Zaljevu. Uistinu. To se može smatrati neutralnom činjenicom a da . teorija. nema načina na koji se društva udaljena tisuće kilometara od atlantskog svijeta i po razdaljini i po identitetu mogu prilagoditi onome što mi želimo da ona budu. u 127 konačnoj analizi društvenih i općih intelektualnih atributa. zdrav razum i kritička procjena.povezane sa stvarnim znanjem o samom islamu. A akademija je mjesto gdje bi ta obuka morala biti dostupna: u to ni najmanje ne sumnjam. Posljedica je sve veći jaz između dokazivanja homogenizirajućih koncepata i puno snažnijih dokazivanja i nevezanosti stvarne povijesti. studij zapadnog društva karakterizira pomno istraživanje. pojavile u drugim dijelovima postkolonijalnog svijeta. (Navela Malise Ruthven. Nitko ne može znati sve o svijetu u kojem živimo i tako će se podjela intelektualnog napora predvidivo nastaviti. U oba slučaja. promoviraju interese posebnih skupina pod svaku cijenu ili se voljno i nekritično stavljaju u službu moći. disciplina i koncepata povezalo s jednom jedinom riječju »islam« i zašto je rasprava još uvijek toliko jednodimenzionalna kad je u pitanju islam. kulturnih sfera. također je istina da su se slične nepravilnosti.) Neosporiva je istina da islamski svijet u cjelini nije ni u potpunosti antiamerički ni antizapadni. nesretnim svršetkom kolonijalizma i žalobnim smanjenjem američke moći je. koje su uznemirile mirne teoretske opise iz ranijeg vremena. gubeći dodir sa stvarnostima u zajednici. Problemi nastaju kad obuka stvara cehove i novinarske »stručnjake« koji. Jednostavno. Jer. 27. Čak postoji i opasnost da će se proizvesti nove izmišljotine i baratati novim dezinformacijama. pomno razlikovanje i stvaranje teorija. čini mi se. Te dvije stvari. ništa više od ideje o »crnačkom mentalitetu« pri objašnjavaju iskustava Afroamerikanaca u dvadesetom stoljeću. strana društva i kulture poput islama završavaju tako da se o njima više izvještava nego da ih se objašnjava i pokuša shvatiti. studij zapadnih kultura nastavlja se razvijati u tim smjerovima i kretati u drugačijem pravcu od nesretnog pristupa koji je prihvaćen za područje »islama« i takozvanog »arapskog svijeta«. pažnja posvećena pojedinostima. a islam pogotovo. 1. Za razliku od toga. Akademska zajednica zahtijeva tu podjelu. ti totalitarni koncepti nisu nastavili ići u korak niti sa snagom događaja niti sa složenim silama koje su uzrokovale te događaje. osim narcističke satisfakcije stručnjacima koji ih koriste i čija sredstva za život ovise o tome. društvo na Zapadu organizirano je oko nje. povijesnih i demografskih trendova. U gotovo bilo kojem danom trenutku u prošlih nekoliko godina postoji znatna količina svima dostupnih dokaza da ne-zapadni svijet općenito. više ne potvrđuju modele koje su iscrtali američki i evropski znanstvenici društvenih znanosti. Pa ipak. niti jedinstven i predvidiv u svojem djelovanju. Ne pokušavajući dati iscrpni prikaz tih promjena.

Ova odluka mora biti prvi postupak u tumačenja danas i mora rezultirati odlukom.je se ne smatra dobrom stvari (poput mene). zastrašujuće svjedočanstvo onoga što se možda odvija u glavama tvoraca politike. došlo je vrijeme da se te veze potpuno raskinu. S tim u vezi ne može se biti previše kategoričan. Ako je povijest znanja o islamu na Zapadu bila odviše blisko povezana s osvajanjem i dominacijom. ortodoksno mišljenje i očaj. i snažne potrebe za agresijom i ponovnim osvajanjem kojima ti »stručnjaci« svjesno ili nesvjesno. zajednice. Zato odmah moramo dati alternativu: ako nam »islam« govori puno manje nego što bi trebao. što je bio model zadnja dva desetljeća. U bilo kojem događaju. Jer inače. ne samo da ćemo se suočiti s produženom tenzijom i možda čak ratom. ni buditi stare strahove i predrasude? U ovoj knjizi sam spomenuo i na nekim mjestima opisao vrste istraživanja koje su vrlo korisne pri tome i također sam rekao da sve one počinju idejom da je svo znanje tumačenje. nego ćemo muslimanskom svijetu i njegovim različitim društvima i državama ponuditi budućnost punu ratova. Nedavni uspjeh »stručnjaka« koji u svojim radovima oplakuju kraj britanske. doista služe. A to nije ugodna mogućnost čak ni po najkrvavijim standardima. dijaloga i osjećaja za moral. ne samo odgađanjem. Ali ispod svakog tumačenja drugih kultura (posebno islamske) leži odluka s kojom je suočen svaki individualni znanstvenik ili intelektualac: treba li staviti intelekt u službu moći ili u službu kritike. »islam« nije ono što se danas o njemu općenito govori na Zapadu. nezamislive patnje i strašnih ustanaka od kojih 129 ni najmanji ne bi bio pobjeda »islama« koji bi bio potpuno spreman igrati ulogu koju su za njega pripremili reakcija. gdje (ili prije kako) da tražimo podatke koji neće ni poticati nove snove o moći. ako više sakriva nego što otkriva. a da tumačenje mora biti samosvjesno u pitanju svojih metoda i ciljeva ako želi biti na oprezu i humano i ako želi stići do znanja. opasnost u pričanju o gubitku i stoga prijetnji Irana i slabljenju Zapada u istoj rečenici leži u tome da istog časa isključujemo mogućnost većine djelovanja – osim jačanja Zapada i ponovnog zauzimanja mjesta kao što su Iran i Zaljev. 130 . po mom mišljenju. američke ili francuske vlasti u islamskom svijetu je. Izuzev u svrhe osvajanja.131 To što postoje suglasni ljudi unutar tih zemalja koji sviraju tu istu pjesmu dio je otrcane povijesti kolaboracije i nije (kako to neki smatraju) znak nove zrelosti zemalja Trećeg svijeta.

26.. 175-86. New York. 1977. Structure du sérail: La Fiction du despotisme asiatique dans l'Occident classique. The Venture of Islam. Foreign Policy 40. s. Maspéro. D. Georgetown University i stoga pripada kategoriji politike. i 30. jesen. 25. 12.. University of California press. New York. u Europe and The Middle East. 246-52. 221-37. Past and . UVOD PRVOM IZDANJU 2 Edward W Said. New York. Također vidi: Ervand Abrahamian. Arabia.. Édition du Seuil. 20 Marshall Hodgson. Political Islam. 28. The Myth of a lazy Native: A Study of the Image of the Malays. 1979. Weidenfeld & Nicolson. Los Angeles and London. L'Evrope et l'Islam. Noble i Nancy E. s. Iron Cages: Race and Culture in 19th Century America. 3.. br. 53-62. 26. 78. 21 Jedan pokazatelj ovoga je izvješće »Middle Eastern and African Studies: Developments and Needs« koje je naručilo Ministarstvo zdravlja. Pfund. ujedno i predsjednik MESA-e (Middle East Studies Association). Berkeley.. Edinburgh. University Press. 2. 1979. 1979. 453. MESA Bulletin 30. 13 Maxime Rodinson. Politicised Religion and Pietism«. 19 Atlantic Community Quarterly 17. br. 1979. Lewis. Frank Cass & Co. Childersa The Road to Suez: A Study of Western-Arab Relations. siječanj.. također njegovu raniju i vrlo korisnu knjigu Islam and the West: The making of an Image.. 22 Navedeno u Michael A. 20. 1975. »The Fall of the Shah«. 287-93. a koje je napisao profesor Morroe Berger s Princetona. 1962. 12 O Naipaulu sam pisao u »Bitter Dispatches From the Third World«. Paris.. br. Vintage Books. London. Word Politics: Verbal Strategy Among the Superpowers. Za vrijednu analizu slike iz devetnaestog stoljeća vidi: Ronald T. 1979. Orientalism... »De Dubbelrol van een Islam-Kennen«. Također vidi: Thomas Hodgkin. a ne toliko potrebe za novim saznanjima o islamu vidi: Martin Kramer. Vintage Books. 1980. 6 Thomas N. 1971. Southe End Press. 1980... rujna 1980. Franck i Edward Weisband. 1. i 2. Orientalism. 1972. Sage Publications. s.. Orientalism. Washington Quarterly 3. 377-78. 291-305. The Question of Palestine. s. 504. 1979. 1979. and Javanese from the 16th to the 20th Century and in the ideology of Colonial Capitalism.« Za raspravu o ovom nevjerojatnom dokumentu i kontekstu koji dovodi do njegovog stvaranja vidi: Said. 16 Albert Hourani. New York. 9 Za dobro predstavljen izvještaj kako se velike korporacije upliću na fakultete vidi: David F. 1979. Kelly. svezak 1. Chicago and London. Macmillan & Co.. NRC Handelsblad. The Arabs and Medieval Europe. Odlično psihoanalitičko/strukturalističko štivo jednog »islamskog« motiva u evropskoj književnosti – harema – može se naći u: Alain Grosrichard. 29... University of Chicago Press. B. Sullivan. 3. Također vidi šest članaka Scotta Armstronga.i stoga ne stvara vlastitu nagradu što se tiče suvremene kulture. Keddie (urednik): Scholars. 11 Vidi: Norman Daniel. and Sufis: Muslim Religious Institutions Since 1500. Knopf. » The Oppositional Role of the Ulama in Twentieth Century Iran« u: Nikki R. s. Green & Co. La Fascination de l'Islam. s. Journal of Near Eastern Studies 37. Pantheon Books. »Fundamentalism. 1980. New York. 1980. Herman. godine.. MacGibbon & Kee. 1974. »Islam and the Philosophers ofHistory«.. zima 1980. Raceand Class 21. »Business Goes Back to College«. 3. 1980. 4 Vidi: Robert Graham. Édition du Seuil. sveska. listopada 1980. br. 23 Hamid Algar. Times Books. s. prijevod Michael Palis... 25-61. 5 J. The Nation. 15 Vidi: Maxime Rodinson. Oxford University Press. prosinca 1979. Ledeen i William H. 18 To nije oduvijek značilo loše pisanje i naobrazbu: kao informativno opće djelo koje odgovara uglavnom na političke potrebe.. s. Alfred A. 1960. London. »The Revolutionary Tradition in Islam«. 17 Vidi odličnu studiju Syed Hussein Alatas. Zahvalan sam Jonathanu Beardu što mi je ukazao na njega i profesoru Jacobu Smitu što mi ga je pomogao prevesti. 1980«. s.. London. 49-73. Ledeena i Lewisa nadopunjuje (i do određenog stupnja podupire) William H. Sullivan je bio američki veleposlanik u Iranu prije i tijekom revolucije. 23. Washington Post.BILJEŠKE UVOD DRUGOM IZDANJU 1 Lustick. 27 . 3. »Carter and the Fall of the Shah: The Inside Story«.. 1980. Takaki. 3 Edward W Said. 7 Vidi: Paul Marijnis. Said. 26. London. siječanj 1980. U ovom izvješću Berger dokazuje da Srednji istok »nije središte s velikim kulturnim dostignućima. London. »The Crowd in Iranian Politics.. ponovljeno izdanje.. 14 Odličan rad na ovu temu napisao je suvremeni intelektualac iz Tunisa: vidi: Hichem Djaït. New York Review of Books. Daljnji primjer je »Middle East. Washington... s. ponovljeno izdanje. 522-25. Paris. a koje je napisao profesor Koningveld s Teološkog fakulteta sveučilišta u Leidenu. Vidi važne kritike o djelu: Albert Hourani. 231-55.. 8 Za cjelovit pregled sveukupnog konteksta vidi: Noam Chomsky i Edward S.. NewYork. ne »objektivnog« znanja. obrazovanja i socijalne skrbi SAD-a 1967. Filipinos. 1978. Current History. Boston. s.. »The Middle East Muddle«. the Gulf and the West: A Critical View of the Arabs and Their Oil Policy. Paris. U njoj se nalazi prvorazredni elaborat o ovoj temi smješten u politički kontekst Sueskog rata 1956. 1905-1953«.C. s. svibnja 1980.. rujna 1980. godine Erskine B. Marijnisov članak je izvješće o istraživanju koje je proveo Snouck Hurgronje. Prvo poglavlje: ISLAM KAO VIJEST 10 Vidi: Edward W.. svez. Longmans. Marxism and The Modem World. 11-12. jesen 1979. Djelo je napisano za Center for Strategic and International Studies. br. »Dateline Iran: The Road Not Taken«. 1996. 19-73. Saints. s. The Washington Connection and Third World Fascism i After the Cataclysm: Postwar Indochina and the Recomtruction of Imperial Ideology. proljeće 1980. [Ona] se povlači u trenutnu političku važnost prema SAD-u. s. The Political Economy of Human Rights.. London.. The Nation. Zed Press.

ur. s. s. 45 Fritz Stern.... Christian Science Monitor. 56-61.. 27-35. 6.. Institue for Palestine Studies. s. svibanj 1980. Iran Erupts. ovdje bi bilo dobro znati zašto se konzultiralo s vijetnamskim stručnjacima (s ništa manje katastrofalnim rezultatima). s. Orientalism.. 38 Vidi: Edmund Ghareeb. 1. br. 1971. Middle East Forum 33. St. 1966. Washington.. Brun. Longmans. Bill. Commentary. s. »Revolution Versus Modernization and Revisionism: A Two-Front Struggle«.. Binder.. Cahiers Jussieu br. U smjeru u kojem se »polja« proučavanja slažu s državnim interesima su »Special Supplement: Modern China Studies«.. critique et autocritique. Maxime Rodinson u Marxism and the Muslim World ne govori gotovo ništa o muslimanskoj vjerskoj opoziciji. 25 Ovaj argument je iznio Edward Shils. te »Structural Causes of the Iranian Revolution«. Također vidi: Irene L. Bloomington and London. Beirut. travnja 1980. James A. Norton & Co. Iran: La Revolution au nom de Dieu. Vidi: Noam Chomsky. U. Nationalism in Iran. 1972. 33 James A. 23-158. 32-47.. Pantheon Books.. Martin's Press. ur. 31 Pisao sam o ovome u The Question of Palestine. a iračkim ne. Ropes of Sand. 4. New York Times.. 1980. Israels Sacred Terrorism: A Study Based on Moshe Sharetts Personal Diary and Other Documents. »The Integrative Revolution: Primordial Sentiments and Civil Politics in the New States«. Pittsburgh. California. NewYork. ljeto 1979. u: American Power and the New Mandarins: Historical and Political Essays. Penguin Books. W. s. »Orientalism at the Service of Imperialism«. C. Modernization Without Revolution: Lebanons Experience. New York. s. The Arabs and the English. 'historic'. s. 1979 . s. kao i njegov »Factionalism in Iran: Political Groups in the 14th Parliament (194446)«. 27 Vidi izuzetno bogat materijal u: Moshe Sharett Personal Diary. MERIP Reports br. br. New York. IPS Papers br. 35 Protivno znanstvenicima tijekom rata u Vijetnamu. 1977. Institute of Middle Eastern and North African Affairs.). 1980. zima 1978. siječanj 1977.. D. br.. 11. podnaslov »Blissed out by the pope's U. »Notes Toward a Reading of The Passing of Traditional Society«. Basic Books. 21-26.. ur. 91-168. uvod Noama Chomskog. London. 1979. s. br. 1980. 41 Tisak je bio nevjerojatno nesklon reći bilo što o izrazito vjerskoj formulaciji stajališta i politike unutar Izraela. 209. Paris. siječanjveljača 1980. »The End of the Postwar Era«. 1979.. Foreign Affairs 57. 123-66. Pantheon Books. 24 Ovo posebno vrijedi za Freda Hallidaya: Iran: Dictatorship and Development. kolovoz 1979. 1973. Politics in Lebanon. Association of Arab-American University Graduates [AAZG]. br.S. 67-80. s. Leonard Binder. u: Ali-Reza Nobari. koji je ipak jedan od dva ili tri najbolja rada o Iranu od Drugog svjetskog rata. također »The Causes of the Constitutional Revolution in Iran«.. »Blindness in Lebanon«. Paris. 87. Također vidi: Stuart Schaar. ljeto-jesen. 5. Ithaca Press. s. 'transcendent' – the breathless press produced a load of papal bull«. 184-210. U Evropi je situacija znatno bolja. Threats Against Arab Oil: 1973 -1979.. studeni 1973. Middle Eastern Studies 14... 34 William O. prosinac 1968. Review of Middle East Studies 3. Columbia Journalism Review 17. »The Greatest Story Ever Told«. s. Također vidi: Thierry-A. 1. 22-25. International Journal of Middle East Studies 10. »The Prospect for Lebanese Civility«. 1-11. Stanford. travanj 1974. Također vidi: otkrića o ulozi CIA u Libanonu bivšeg savjetnika CIA-e Wilbura Cranea Evelanda. ur. Jedino je Algar (vidi bilješku br.W. Monthty Review.. 2-53. »Oil Riches Underwrite Ominous Militarization in a Repressive Society«. koji su snažno tvrdili da su »znanstvenici« koji služe državi rado i svojom voljom. 341.S. brojevi 3. s. New York. 1979. Beeman. Maricas Failure in the Middle East. svibnja 1980. u: Victor G. 36 Vidi: Said. 381-414. 144. 1978. s. Tel Aviv.. 140-72. 40 Uvid u »modernizaciju« Pahlevijevog režima može se naći u: Robert Graham. s.. John Wiley & Sons. Cottam.. Za britanski ekvivalent vidi: Sari Nasir. Gendzier. Buheiryja. ur... Massachusetts. 37 O vezi između znanstvenika i politike koja je utjecala na kolonijalni svijet vidi: Le Mal de voir: Ethnologie et orientalisme: politique et epistemologie. Zanimljiv materijal može se naći u književnosti Gusha Emunima ili objavama raznih rabinskih vlasti i tako dalje. s. s. Livia Rokach. »The Present Situation in Iran«. 296. . Bill. 3. Chinas Uninterrupted Revolution: From 1840 to the Present. 44 Ovo je posebno američki sindrom. »Devaluing Experts on Iran«. 26 Malcolm Kerr.. s. Politics in Lebanon. siječanj 1978.. 25-33. u: The Interpretation of Cultures.. New York. New York. Ma'ariv. 17-19. 32 Za odličan uvid u ovu kolektivnu obmanu vidi: Ali Jandaghi (pseud. 23) u pravu što se toga tiče – nevjerojatno postignuće. srpanj 1958. Nee i James Peck. 28 Elie Adib Salem.. 1979. 1979. 1975. »Iran Experts: Proven Right But Not Consulted«. Pa. Green & Co. 29 Clifford Geertz. pogotovo kad su ona usmjerena protiv ne-Židova. Race and Class 21.. 1969. Collections 10/18. »Objectivity and Liberal Scholarship«. University of Pittsburgh Press. pravednija. 39 James Peck... 34-47. Éditions du Seuil. 2. Također vidi: Richard W.-79. s. 30 Za zanimljiv opis »stručnih« iluzija o Libanonu pred sam građanski rat vidi: Paul i Susan Starr.. visit – 'unique'. Salem je također autor »Form and Substance: A Critical Examination of the Arabic language«.. s. New York. »The Failures of Western-Style Development Add to the Regime's Problems« i Eric Rouleau.. 1976. London. Iran: The Illusion of Power. »Political Decision Making in a Confessional Democracy«. 43 Vidi izvrsno i iscrpno istraživanje Marwana R. ova knjiga u dodatku sadrži intervju s Michelom Foucaultom. 71.. 2. Naslov ukazuje na pristup. s. »Iran and the Crisis of '78«. Human Behavior 6. Belmont.present 41. 42 Vidi: Garry Wills. barem što se tiče novinarstva u cjelini. 1978. Indiana University Press.-4. Bulletin of Concerned Asia Scholars 3. Također Claire Briere and Pierre Blanchet.. Split Vision: Arab Portrayal in the American Media... Iran-American Documentation Groupi.

s. 66 Rodinson. 183. 1979.Daniel P. The Powers That Be. Pantheon Books.. Making News: A Study in the Construction of Reality. Gaye Tuchman. s. s. Ritual.. New York.. The Venture of Islam.. »The United States in Opposition«. London.. 1987. s. br. s. »Oil: The Issues of American Intervention«. 68 Kao posebno vrijedan primjer za ovo vidi nedavni rad Mohammeda Arkouna. »Islam and the Modern Economic Revolution«. Iron Cages. New York. 67 Ibid. 50 Gerard Chaliand. 260-64. 49 U: Encounter.. NewYork. također Essais sur la pensée islamique. s.. »History«. Harvester Press. Knopf. studeni-prosinac 1973. Wright Mills. u: Marxism and the Muslim World. 192. 21-31. Mass Communications and American Empire. 20-27. Daedalus 104. s. Fischer. 5. New York.. University of New Mexico Press. Longmans. 61 Niz nedavnih istraživanja koja se bave iskustvima koja su Amerikanci imali s Indijancima. and the Ideology of American Consensus«.. The Mind Managers. 1975. Blair. Beacon Press. New Left Review 82. 64 Za opis iste te verbalne paradigme akcija-reakcija. Politics: Collected Essays. Montgomery Watt. 39-49. 120-247.. 1976. Viking Press. NewYork.. 1978. 1969. Andrew Jackson and the Subjugation of the American Indian. 1967.. Alfred A. Revolution in the Third World: Myths and Prospects. Robert W. Beyond Geography: The Western Spirit Against the Wilderness. bilješka 56. Alfred A. and » Time«. After the Cataclysm. Albuquerque. s. siječanj 1975. Buchet/Chastel. svibanj 1980. Commentary. Brighton. 51 Vidi: Christopher T..... Commentary. Keddie. The Middle East in the Coming Decade: From Wellhead to Well-Being. 62 Vidi nedavni uvid u ovo pretvaranje u: Chomsky i Herman. Također vidi: Marshall Hodgson. Harrison Salisbury. prorevolucionarnu kritiku represije u Homeinijevom Iranu vidi: Fred Halliday. 55 Herbert Gans. Word Politics.. u: Power. Ronald T. What Is Islam?. Times Books. 3-40. Commentary. drugo izdanje. 1980. 52 Ayatollah Khomeinis Mein Kampf: Islamic Goverment by Ayatollah Ruhollah Khomeini. 9-21. 1979.. »NBC Nightly News«. gledište SAD-a o ovisnim društvima: Eqbal Ahmad. 1978. jesen 1980. Richard Drinnon. 56 Gay Talese. Facing West: The Metaphysics of Indian-Hating and Empire-Building. 72 Ključni ideološki dokument je Bernard Lewis. 54. 53 C.. Vrin. Moynihan. Demain. »The Rites of Assent: Rhetoric. ožujak 1975. University of Chicago Press. »Post-Colonial Systems of Power«. International Arts and Sciences. Chicago and London. 151. 1973. University of Minnesota Press. 1980. 1979. Paris. 1979. Commentary. Boston. New York. » The Return of Islam«. 1979. 71 Ovu aktivnost je dobro opisao Michael M. »The Cultural Apparatus«. 1975. Los Angeles. London. 54 Vidi: Herbert I. Green & Co... Tucker. vidi Franck i Wiesband. Berkeley. s. Religion. u: Mohammed Arkoun i Louis Gardet. Za pažljivu. 59 Posebno vidi: Sacvan Bercovitch. Fredrick Turner. Haryers Magazine. and London. David Halberstam.. 24-27. U usporedbi s Elie Kedourie. New York. Boston. Popular Culture. 63 Posebno obrati pažnju na radove Herberta Shillera i Armanda Matterlarta navedene gore. New York. kao i Nikki R. The Control of Oil. Knopf. 1970.. New York. and the American Ideology. siječnja 1976. Communication and Cultural Domination. 188. London. Vidi: Michael Paul Rogin. Lewis je još i blag: vidi Kedouriejev izvanredan pokušaj da pokaže da je ponovno oživljavanje islama u principu varijanta »marksizma-lenjinizma« u djelu Islamic Revolution. 2. Schiller.. 55. 22. 3-16. Minneapolis. također vidi njegove komentare u: The Iranian. 1979.. siječanj 1975. Salisbury Papers br: 6. Takaki. Contribution à étude de l'humanisme arabe au IVe/Xe sičcle: Miskawayh. siječanj 1974.. Myth. 21-31. 57 Robert Darnton. Schiller. N. 117 .. The Brotherhood of Oil: Energy Policy and the Public Interest. br. 65 O ulozi elita koje stilom naginju Zapadu u muslimanskim/arapskim društvima vidi: John Waterbury i Ragaci El Mallakh. »Further Reflections on Oil and Force«. s. Harvard University Press. Paris. Brown & Co. New Statesman. 1969.. John Wiley & Sons.. 73 W. 1980.. 350-63. Wright Mills. proljeće 1975. Oxford. 1980. » The Arabian Fantasy: A Dissenting View of the Oil Crisis«. raznim stranim grupama i »praznim« teritorijem jasno govore o tome. Rand. New York. Salisbury Group. White Plains. J. Boston. Za mjerodavni rad o istinitoj slici situacije s naftom vidi: John M.. s. Politics and People: The Collected Essays of C. The Mind Managers. s. The Kingdom and the Power.Y. 1977. 60 Ovo je dobro opisao Raymond Williams u: »Base and Superstructure in Marxist Cultural Theory«. 1973. 1977. 4. 405-406. 47 46 . Irving Louis Horowitz.. ur. prijevod Michael Chanan. Michael Schudson. s.. s. L'Islam: Hier. u: Leonard Binder. The Study of the Middle East: Research and Scholarship in the Humanities and the Social Sciences. 1976. i »La Pensée« i »La vie«. s.. br. University of California Press. Free Press.. 1976. Frank Cass & Co. s. Cambridge. Manor Books. New American Library. Vidi moju raspravu na ovu temu u Orientalism. 69 Albert Hourani. 58 Ovo je uvjerljivo demonstrirao Todd Gitlin u: The Whole World Is Watching: Mass Media in the Making and Unmaking of the New Left. 1980. Discovering the News: A Social History of Multinational Corporations and the Control of Culture: The Ideologicl Apparatus of Imperialism. Viking Press. 154-55.. McGraw-Hill Book Co. 1980. ur. » Writing News and Telling Stories«. s.. Little. Herbert I. s. Beacon Press. Deciding Whats News: A Study of »CBS Evening News«.. Sussex. 48 Tucker. New York. Maisonneuve & Larose. Pantheon Books. philosoph et historien. Iran: From Religious Dispute to Revolution. u: Sam Girgus. kolovoza 1979. s.. »Newsweek«. »The Revolution Turns to Repression«. Iran. Oxford University Press. New York. G. Without Fear or Favor: The New York Times and Its Times. New York. 123. New York. s. 42-54 i njegov Making Democracy Safe for Oil: Oilmen and the lslamic East. 24. 314-20. 70 Vidi izuzetno korisnu analizu ove teme. Arab Studies Quarterly 2. ur. i Robert Engler. kolovoz 1979. 1979.

3-31 ili istraživanje Afganistana u: br. 1962. 65-84.. Vidi: Tom Engelhardt. The Israeli Secret Service. L'Islam au défi. 6. Marx and the End of Orientalism. Paris. srpanj 1980. s. The New Science.. 3-26. o sukobu između službenih kultura i protukultura. 1978. s.Thabit wal Mutahawwil.. Taplinger Publishing Co. s. 1.Y.. s. Foreign Policy 38. American Spectator 13. »A Century of Subjugation«. i Masao Miyoshi. 41. Gallimard. » The State of Middle East Studies«. Min al-Turath ilal-Thawra: Hawl Nathariya Muqtaraha fi Qadiyyat al. 96. Beirut. ljeto 1979. Al-Usut.. »Antropology: The Creation of Man and the Contradiction of God and Iblis. 1949. Mizan Press. »The Oppositional Role of the 'Ulama in Twentieth-Century Iran« . 87 Ibid.. s. 103 Bernard Lewis. Los Angeles. London. 1977. 37-44. Paris. s. 1. American Scholar 48. Payot. London. Također vidi: Tayyib Tizini. br. s. A Century of Wonder. br. 1979.. s. »Consorting with Arabs: The Friends Oil Buys«. 95 Hamid Algar. 89 Ove članke nalazimo u prijevodu: Rodinson. 75 Za nedavni primjer vidi: Adonis (Ali Ahmad Said). 327. Countercoup: The Struggle for the Control of Iran. 1977. Asia on the Eve of Europes Expansion. Dar al Awdah. George Allen & Unwin. N. N. J. 89 . Turnera. 91 Vidi: Robert Friedman. Media People. i Adonis. 1979.. Bulletin of Concerned Asia Scholars 3. 94 Kermit Roosevelt. 77 Ali Shariati. Prentice-Hall. s.. 78 Shariati.Lughod.. s.... Lach i Carol Glaumenhaft. London. br. Donald F. s... 1965. 88 Kedourie. Venture of Islam.. »Ambush at Kamikaze Pass«. s. Berkeley.Turath al-'Arabi. 366-67. 276-84. ur. Dorman i Ehsan Omeed. New York. Ithaca Press. and London. The Century of Discovery. London. University of California Press. »Islam and Modernization: Muhammad.. Harpers Magazine. 88. 737-40. s. 98 Vidi Clarkov prijedlog za rješavanje iransko-američke krize: »The Iranian Solution«. 3. svez. 3. s. 1970. br. 5. 1979. 104 Vidi. 1968. 1798-1939. Hutchinson & Co.. Lach. 1978. 96 Vidi: Richard Deacon.. Scholars. s. Bergin i Max Fisch. s. Saints. Paris. Islamic Revolution. lipanj 1980... Dar Ibu Khaldum. 1 : 56. Treće poglavlje: ZNANJE I MOĆ 100 Giambattista Vico. proljeće 1980. ožujka 1980. Princeton.. or Spirit and Clay«. objectivite et politique. 11-12. 1980. As We Saw Them: The First japanese Embassy to the United States (1860). 102 Ernest Renan. Weidenfeld & Nicolson. Columbia Journalism Review 17. Trebalo bi pogledati i K. u: Etudes d'histoire religieuse. »Isla Resurgent?«. 74 . 21. s. »Iran's Revolution: The First Year«. 40. Paris. 1974. Cornell University Press.. u prijevodu Hamida Algara. s. Al-Thabit wal Mutahawwil. 560-61. Englewood Cliffs. lipanj 1980.... Les Presses d'aujourd'hui. »Iran's Foreign Devils«. and Sufis. 81 Donedavno situacija je bila ista i s predstavljanjem drugih »orijentalnih« grupa. Berkeley. Asia and Western Dominance. 83 Prema: L. br. prijevod T. 1959. 37. 1963. »The Philosophy of History: Cain and Abel« u: On the Sociology of Islam. s. Christianity and Crisis 40. Islam. Oxford University Press.. isticanje teksta pridodano izvorniku. Gazelle Review 6.. 176-77. siječanjveljača 1979. 76 Hodgson.. 3. s. Roger Hardy. 82 Eric Hoffer. ožujak 1980.. i svezak 2. s.. na primjer. 97-110.Izuzetno snažan opis ovoga dao je Albert Hourani u: Arabic Thought in the Liberal Age. i Phillipe Simonnot.. Le Renaissance orientale. University of Chicago Press. Davis. 1965. » The Gallegos Affair«. br. 28. M. Editions Sociales. »Mahomet et les origines de L'islamisme«... London and Oxford. Zanimljivo je usporediti Lewisove krive tvrdnje s tvrdnjama Bryana S. McGraw-Hill Book Co. 1880.. 93 Fazlur Rahman. 80 Said. ff. Parry. Asia in the Marking of Europe. Donald F. 163. 1970. Panikkan. J. 1979. Chicago and London. 31. Europe and a Wider World. s. »Le Monde« et le pouvoir. J. 158. zima-proljeće 1971. 231-55. Puno toga o Tizzinijevom radu napisao je Saleh Omar u: Arab Studies Quarterly 2.. Orientalism. 311. s. 33-34. Al. 86 Ibid. 92 William A. ljeto 1980. Za nedavne evropske poglede na ovu temu pogledaj Jacques Berque. 220. svezak 1. Također vidi: Eqbal Ahmad. Beirut.. s. 1978. u: Keddie. br. lipnja 1980. Princeton University Press. California. Calmann-Uvy. 1-17. u: On the Sociology of Islam: Lectures by Ali Shariati. H. »Reporting Iran the Shah's Way«. 79 Vidi: Thomas Hodgkin. Without Fear or Favor. Arab Rediscovery of Europe: A Study in Cultural Encounters. 1963. ur.. 101 Navedeno u: Raymond Schwab. Paris. 1950. 3. J. Drugo poglavlje: IRAN 84 Salisbury. New York. srpanj-kolovoz 1980. 99 Middle East Research and Information Project (MERIP) je gotovo sam pokušao ovo izvesti: vidi: MERIP Reports. 90 Navedeno u: Roy Parriz Mottahedeh. s. Za zanimljive poglede o azijatskom »otkrivanju« Zapada u suvremeno vrijeme vidi: Ibrahim Abu. Chicago. G. N. University ofChicago Press.. i The Age of Reconnaissance. 97 Za alternativne poglede na Le Monde vidi: Aime Guedj i Jacques Girault. London.. Messenger of Plod«. George Allen & Unwin.. »The Revolutionary Tradition in Islam«. »Le Monde«: Humanisme.. Ithaca. The Nation. 85 Ibid. reprint.

106 Snažnu kritiku vidi u: Bryan S. svibanj-lipanj 1980. 26. International Journal of Group Tension 2. 129 Hans-Georg Gadamer. Seabury Press..D. Psychological Dimensions of Near Eastern Studies. Basema Musallema. 1. zatim Elie Kedourie koji napada de Gaullea da je »digao ruke« od Alžira – vidi njegov prikaz Alistaira Hornea... 1978. u: Brown and Istkowitz. Carl Brown i Norman Istkowitz.. br. bilješka 7 iz Uvoda. Columbia Journalism Review 19.S. 93-96. 118 Za primjer kako tipični stručnjaci za Srednji istok navode etničke izvore kao »vjerodostojne« vidi: J .50 dolara po stranici. s. s. Psyhological Dimensions of New Eastern Studies. također Moghrabijev »A Political Technology of the Soul«. J. s. passim. s. u: Against the American Grain. s.B. 210-39. N. Darwin Press. (zahvaljujem Donu Snooku iz Esso Middle East koji mi je poslao primjerak Nolteova izvješća). u: Binder. 4. 117 Christopher Lasch. A Savage War of Peace: Algeria. 122 Ibid. »Howtoism«. 19-21. »The Arab Basic Personality«. Iza Turnerove kritike. zima 1981. 113 L. Robert W. New York. Baltimore and London. s. Arab Studies Quarterly 3. Vintage Books. Oxford University Press. Johns Hopkins University Press. 1962. s. 34. preko Napoleonove ekspedicije u Egipat. travnja 1978.. 20. od karijere Williama Jonesa. 127 Vidi bilješke 23. 111 Proposal to the Ford Foundation for Two Seminar-Conferences. Universities. koristi u drugačijem konteksu i naziva »suprotnom kritikom«. 20-22. 21. 131 J . br. Vintage Books. »Iranian 'National Character': A Critique of Some Western Perspectives«... Judith Tucker... 1954-1962 u: Times Literary Supplement. 116 Dwight Macdonald. Turner.. 1965. Maghreb-Mashrek 82. u istom izdanju MERIP Reports br. 43.. Arabia. lipanj 1979. 288-90. ur.. br. Tucker i čitav niz njegovih sljedbenika koji su zagovarali američku invaziju Zaljeva barem pet godina (vidi bilješke 43 i 47 iz prvog poglavlja). MERIP Reports br.. to the Third. 316. ur. 1. s.. 40. listopad-studeni 1978.. 99-112.. Boundary 28. srpanj-kolovoz 1980. studeni 1973. 130 Vidi Ali Jandaghijeve komentare o Marvin Zonisovom istraživanju iranske elite u: » The Present Situation in Iran«. 19-28. 108 Leonard Binder. Columbia Journalism Review 19. 3-4. 1889-1963: The Intellectual as Social Type. 24. 238..Za ovo ima bezbroj primjera. pa sve do čitavog niza putujućih tipova znanstvenika devetnaestog stoljeća. »Replay«. 34. s. »Les Etudes sur le moyen-orient aux Etats-Unis«.. jesen 1980. 360-92. 68. s. 15-16. br. s. 1978. International Journal of Middle East Studies 9. 20. 68-69. ljeto-jesen 1971. 1. s. s. Orientalism.. 368-93. 34-47... 123 Ibid. Truth and Method. Vidi: Said. s. Erica Davisa i Stuarta Schaara te drugih. New York. naravno. 1973.. 114 Ali Banuazizi. »Another View on Iran and the Press«. Middle East Centers at U.. »National Character and National Behavior in the Middle East: The Case of the Arab Personality.. Story of the Middle East. New York. Princeton University (1974-1975). br. prijevod Robert Hurley. s. lipanj 1978. Kelly. 46. 107 Vidi: Said.C. 2. 124 Michel Foucault.. Monthly Review. Volume One: An Introduction. Orientalism. 112 Ibid. 1975. 119 Vidi moje komentare o knjigama Rodinsona i Houranija u: Arab Studies Quarterly 2. New York. s.. 1977. 110 Ibid. The History of Sexuality. s. New York. 21. Luttwwaka: vidi: model predstavljen u njegovoj knjizi The Grand Strategy of the Roman Empire: From the First Century A. s. Bulletin of Concerned Asia Scholars 3. Za sličan rad s izravno povezanom temom vidi vrlo važne članke Benjamina Beit-Hallahmija. br. Pantheon Books. »Area Studies: A Critical Assessment«. vidi njegovu knjigu The Anxiety of Influence: A Theory of Poetry. s.. Program in Near Eastern Studies. s. s. the Gulf and the West koji oplakuje odlazak Britanaca istočno od Sueza. 109 Ibid. 3. 115 Vidi »Special Supplement: Modern China Studies«. U pozadini ovoga stoji rad Edwarda N. 1972. i Fouad Moghrabi. 105 . 121 Richard H. 2629. 447-50. s. 120 Irene Ferrera-Hoeschstetter. iz prvog poglavlja. s. 2. Hurewitz. 1. 125 Fraza je uzeta djelomično od Roberta Blooma iako je on. Nolte. br.. 1976... The New Radicalism in America. jesen 1979. Također vidi otkrića o Snouck Hurgronje. James Paul procjenjuje troškove MESA-e na 85. 126 Tipični za ovu grupu su radovi Petera Granda.. 24 i 71.. s. Princeton. 68. Za odgovor vidi: Edward W. Said. 128 To sam raspravio u: »Reflections on Recent American 'Left' Literary Criticism«.

hr . OSIJEK – »Knjižara Truhelka« Trg slobode 2. B.-ovim knjižarama: ZAGREB Tomićeva 2. KARLOVAC – Radićeva 3.vbz. te na internet stranici www. Z.Dosad u biblioteci »Tridvajedan« objavljeno: Rick Moody: PURPURNA AMERIKA Drago Orlić: OJ TI MALA IZ MUNTIĆA Howard Sounes: CHARLES BUKOWSKI Naomi Klein: OGRADE I PROZORI Muharem Bazdulj: KONCERT Irvine Welsh: PORNO Josip Mlakić: ŽIVI I MRTVI Niall Griffiths: SELJAČINA Jonathan Franzen: KOREKCIJE Noam Chomsky i David Barsamian: PROPAGANDA I JAVNO MIŠLJENJE Naomi Klein: NO LOGO Jurica Pavičić: MINUTA 88 Douglas Coupland: MICROKMETOVI Oleg Tomić: OUT OF THE BLUE Mike McCormack: RAVNO U GLAVU Knjige je moguće kupiti uz popust od 20% u V. RIJEKA – Dolac 7. Branimirova 29.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful