O hazreti Ademu i njegovom izgonu iz Denneta u tefsiru ElMizan

s perzijskog preveo: Amar Imamovi

I Mi rekosmo: O Ademe, nastanite se, ti i ena tvoja, u Dennetu i jedite u njemu koliko god elite i odakle god hoete, ali se ovom drvetu ne pribliujte pa da budete od nepravednika! I ejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u emu su bili. Siite! rekosmo Mi jedni drugima ete neprijatelji biti, a na Zemlji ete boraviti i do roka odreenog ivjeti! I Adem primi neke rijei od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista prima pokajanje, On je Milostiv. Mi rekosmo: Silazite iz njega svi! Od Mene e vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo moje budu slijedili niega se nee bojati i ni za im nee tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Nae budu poricali bie stanovnici Dehennema; u njemu e vjeno ostati. Tumaenje

I Mi rekosmo: O Ademe, nastanite se, ti i ena tvoja, u Dennetu... i pored injenice da je dogaaj sedde u Kuranu istaknut vie puta, ipak se Ademov Dennet i zbivanja vezana za njega javljaju samo na tri mjesta. Jedno od njih je niz ajeta sure Bekare, o kojima raspravljamo. Drugi put je to u suri Arf: A ti, o Ademe, i ena tvoja u Dennetu stanujte i odakle gdje god ho ete jedite, samo se ovom drvetu ne pribliujte, da se prema sebi ne poinite nepravdu! I ejtan im poe bajati da bi im otkrio ono to je skriveno od njih dvoga od stidnih mjesta njihovih, i ree: Gospodar va vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleci postali ili da ne biste besmrtni bili. i zaklinjae im se: Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni! I na prevaru ih zavede. A kad oni drvo okusie, stidna mjesta njihova im se ukazae i oni po sebi dennetsko lie stavljati poee. Zar vam to drvo nisam zabranio?! zovnu ih Gospodar njihov i rekao vam: ejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj. Gospodaru na rekoe oni samismo sebi uinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprosti i ne smiluje nam se, sigurno emo biti izgubljeni. Izlazite ree On jedni drugima biete neprijatelji! Na Zemlji ete boraviti i do smrti ostati. Na njoj ete ivjeti, na njoj ete umirati i iz nje oivljeni biti. ree On.[1] Trei put u suri T H: Adema smo Mi jo prije obavezali, pa on zaboravi, i ne naosmo kod njega odlunosti! A kada melekima rekosmo Mi: Uinite seddu Ademu! svi su oni uinili seddu, samo ne Iblis, on odbi. O Ademe! rekosmo Mi Doista je ovaj neprijatelj tebi, i eni ti, zato vas dvoje nek on nikako iz Denneta ne izvodi, pa da se mui! Zbilja ti u njemu nee ni ogladnjeti, niti go biti, i zbilja nee ni oednjeti, niti egu osjetiti! Ali ga ejtan obmanu i ree: O Ademe! Hoe li da ti pokaem drvo vjenosti i carstvo koje nee proi? I njih dvoje s njega pojedoe i stidna mjesta njihova im se ukazae, pa liem dennetskim njih dvoje po svojim stidnim mjestima pokrivati se poee. I Adem ne poslua svoga Gospodara i skrenu s Puta Pravoga. A potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i Stazom Pravom uputi. Izlazite iz njega svi! On naredi jedni drugima e te neprijatelji biti! A potom e vam od Mene doista uputa dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, nee zalutati niti u oaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno ivljenje pripada, a na Danu Sudnjem proivjet emo ga slijepa. Gospodaru moj! upitat e on zato si me slijepa proivio kada sam ve vidjelac bio? Eto zato jer su ti Znaci Nai

dolazili ree On pa si ih zaboravljao, pa e i ti isto tako zaboravljen danas biti![2] Kontekst ovih triju skupina ajeta, a posebno poetni ajeti prve skupine koji glase: Ja u na Zemlji namjesnika postaviti... , otkrivaju nam da je Adem zapravo od samog poetka stvoren da na Zemlji ivi i da na Zemlji umre. Ako je Uzvieni Allah Adema doveo u Dennet na kratak period to je bilo zato da bude izloen iskuenju te da mu se kao posljedica njegova nepokoravanja ukau stidna mjesta, kako bi nakon toga bio sputen na Zemlju. Takoer, kontekst ajeta sure T H, koji glase: Adema smo Mi jo prije obavezali..., i ajeta sure Arf: O Ademe, nastanite se, ti i ena tvoja, u Dennetu... , prenosei dogaaj sedde zajedno sa dogaajem u Dennetu u povezanom nizu, na jasan nain otkriva da je osnovna namjera kod stvaranja Adema bila da on ivi na Zemlji. Ono to je ovdje vano jeste injenica da put nastanjivanja na Zemlju ide preko nastanjivanja u Dennetu, a prije svega da se melecima time dokae vei poloaj Adema i njegovu dostojnost namjesnitva, da melecima bude nareeno da uine seddu, te da nakon toga bude nastanjen u Dennetu, da mu bude zabranjeno drvo i da on kua sa njega te da se kao posljedica uinjenog njemu i njegovoj eni ukau stidna mjesta i na kraju da bude sputen na Zemlju. Iz ajeta se da jasno zakljuiti da je posljednji uzrok koji je uinio njih dvoje zemaljskim biima upravo pitanje ukazivanja njihovih slabosti i manjkavosti, a njihove manjkavosti prema ajetu: ...pa poee po njima lie dennetsko stavljati predstavljaju stidna mjesta. Jasno je da su ova dva organa manifestacija svih ivotinjskih poriva jer podrazumijevaju, takoer, i prehranjivanje i razvoj. Dakle, sav Iblisov trud i cilj je bio da otkrije njihovu slabost. S druge strane, kao da je stvaranje ovjeka, odnosno zemaljskog Adema i njegove ene, bilo zavreno i Uzvieni Allah ih je odmah uveo u Dennet. Dakle, oni nisu proveli mnogo vremena na Zemlji, zapravo, nije im dato dovoljno prilika da upravo na Zemlji uvide svoje slabosti i da spoznaju ostala sredstva neophodna za ivot na Zemlji. Ustvari, njih dvoje su uvedeni u Dennet u vrijeme dok su jo uvijek bili povezani sa svijetom Melekuta i njihova percepcija koju su imali o svijetu dua i meleka jo uvijek nije bila uprljana ovozemaljskim ivotom, to se moe razumjeti iz ajeta: da bi otkrio njima dvoma ono to je skriveno od njih dvoga od stidnih mjesta njihovih (

 ) , a nije reeno: da bi otkrio njima dvoma ono to je bilo njima (kroz dui period) skriveno od stidnih mjesta njihovih ( 3].( ] Dakle, prikrivenost njihovih stidnih mjesta bila je privremena,
desila se na trenutak, jer u zemaljskom ivotu nije mogue da ona budu prikrivena na due razdoblje.[4] Prema tome, otkrivanje stidnih mjesta u ovozemaljskom ivotu posredstvom kuanja ploda sa zabranjenog drveta bilo je jedno od Boijih nepromjenjivih odreenja, koje je moralo da se ispuni. Zato je Uzvieni Bog rekao: ...nikako ne dozvoli da on bude uzrok vaem izlasku iz Denneta, pa da se onda mui. (

( ) , I ejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u emu su bili. ( )

Takoer, i pored injenice da je Uzvieni Allah oprostio njihovu greku nakon njihova pokajanja, On ih nije vratio u Dennet ve ih je spustio na Zemlju da tamo ive. Da odredba Boija nije bila nepromjenjiva u vezi sa kuanjem ploda sa zabranjenog drveta i protjerivanja iz Denneta kao posljedice, te da nije bilo nemogue da se vrati u Dennet, nakon pokajanja i oprosta greke, Adem bi se vratio u Dennet jer pokajanje brie grijehe i njegove posljedice. Iz dosadanjeg izlaganja postalo je oito da uzrok Ademova protjerivanja iz Denneta i njegova nastanjivanja na Zemlji nije bila njegova greka, ve je uzrok bio u injenici da su se posredstvom greke otkrila stidna mjesta, a to se opet desilo kao posljedica spletke prokletnika Iblisa. Kazivanje o Ademu u suri T H zapoinje rijeima: Adema smo Mi jo prije obavezali, pa on zaboravi, i ne naosmo kod njega odlunosti! (

( ) . Treba vidjeti na ta se odnosi ova obaveza i zavjet:

da li se to odnosilo na zabranu pribliavanja drvetu? ...ovom drvetu ne pribliujte pa da sami sebi nepravdu nanesete! ( je doista neprijatelj tebi i tvojoj eni. (

) Ili je

to bilo obznanjivanje Iblisova neprijateljstva spram Adema i njegove ene? ...ovaj

)Ili je ova obaveza opa i

odnosi se na zavjet uzet od svih ljudi, a posebno je zavjet vrsto uzet od poslanika. Prva pretpostavka nije osnovana, to se da jasno vidjeti iz ajeta: I ejtan im poe bajati... i ree: Gospodar va vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleci postali ili da ne biste besmrtni bili. (

 ...), te ajeta koji slijedi: Zaklinjae im se Iblis: Ja sam vam,

zaista, savjetnik iskreni! (

Dakle, Adem prilikom

kuanja zabranjenog ploda ne samo da nije zaboravio na Boiji zavjet ve ga je u potpunosti imao u vidu. Iblis je svojom slatkom rijeju samo Ademu opravdao njegov postupak. Naravno, ovo nikako nije u suglasju sa ajetom o kojem raspravljamo, jer se u njemu kae da je on zaboravio na zapovijed Boiju. Druga pretpostavka, koliko god da je mogua, ne odgovara sadraju ajeta, jer u onom o kojem raspravljamo, zapovijed se odnosi samo na Adema, a zabrana pribliavanja drvetu odnosi se na njih oboje, kao i injenica da se zaborav pripisuje samo Ademu. Pored svega reenog, u nastavku ajeta o kojem raspravljamo u suri T H, a koji stoji u suglasju sa sebi prethodeim ajetima, znaenje zavjeta vie odgovara opem zavjetu, a ne upozorenju na Iblisa, kao to kae Uzvieni Allah: A potom e vam od Mene doista uputa dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, nee zalutati niti u oaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno ivljenje pripada, a na Danu Sudnjem proivjet emo ga slijepa. ( (

( ( ( ( )
Sagledavanjem i uporeivajem ovih ajeta sa ajetom koji je u sreditu nae rasprave, moe se razumjeti da kuranski stavak: A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno ivljenje pripada... odgovora zaboravu na koji se u ajetu ukazuje. Kada ova dva ajeta zajedno sagledavamo, tada obavezaodgovara mnogo vie znaenju zavjeta na Gospodstvo i Skrbnitvo Allaha i pokornost Ademovu, od toga da bude u znaenju upozoravanja na Iblisa. Izmeu zaborava na Boga i slijeenja Iblisa u pojmovnom pogledu nema velike srodnosti, za razliku od zavjeta na Gospodstvo i Skrbnitvo Boije. Zavjetovati se na Boije skrbnitvo znai da ovjek nikad ne zaboravi da ima Skrbnika i Upravitelja, odnosno da ovjek nikad i ni u kojem stanju ne zaboravi da je on u posvemanjem vlasnitvu Boijem, a sm nije vlasnik niega: ni koristi, ni tete, ni ivota, ni smrti, jednostavno niega, ili drugaije reeno, nije vlasnik niega po svojoj biti: ni osobine, ni djela. Jasno je da greka ili grijeh u kontekstu ovog zavjeta jeste da ovjek zaboravi na poloaj svoga Gospodara, bilo usljed zaokupljenosti sobom, bilo usljed

zaokupljenosti bilo im drugim, kao to ovosvjetske prolazne ljepote ovjeka odvode u zaborav naspram Uzvienog Allaha, d.. Obratite panju! Meutim, ako uzmemo u obzir ovjeka u okruenju kakvo mu nudi ovosvjetski ivot sa svim svojim vidovima i razliitostima i okolnost da Ovaj svijet nije nastanjen samo dobrim ljudima, ve u njemu zajedniki uestvuju i vjernici i nevjernici, uvidjet emo da je ovosvjetski ivot raznovrstan, shodno zbilji i batinu u pogledu znanja i neznanja o Uzvienom Bogu. ovjek koji poznaje poloaj svoga Gospodara kada sagleda svoje mjesto u ovosvjetskom ivotu, ispunjenom svim oblicima ozlojeenosti, nesreama i nevoljama te uzme u obzir da je ovaj ivot izmijean sa ivotom i smru, zdravljem i boleu, bogatstvom i siromatvom, posjedovanjem i neposjedovanjem; i uzme u obzir da sav Ovaj svijet, onoliko koliko ga ima u biti ovjeka i izvan njega, da je sve opet vlasnitvo Boije te da nijedno bie u Ovom svijetu nema neovisnost po sebi niti po neem drugom, ve je sve u vlasnitvu Onoga kod Kojeg ne postoji nita, osim Ljepote i Dobra, i to one Ljepote i Dobra koja dostoje poloaju Njegove Uzvienosti i asti; te da od Njega ne potie nita, osim Dobra i Ljepote tada shvata da nita u ovom svijetu nije odvratno da bi se od toga gnuao, nita nije opasno da bi strahovao od toga, nita nije jezovito da bi osjeao bojazan, nita nije strano da bi to izbjegavao. Sa ovakvim pogledom ono to postoji vidi lijepim i dragim, osim onoga za ta mu je Gospodar zapovjedio da dri za odvratnim i neprijateljem. tavie, stvari vidi odvratnim zbog Boije zapovjedi, kao to i voli i uiva u njima zbog Boije zapovjedi. Ukratko, ovakva osoba nema nikakvih briga i strepnji, osim prema sebi, i to u vezi sa svojim Gospodarem. Sve ovo je zbog toga to ovakva osoba cijeli svijet vidi apsolutnim vlasnitvom svoga Gospodara. On je vjerovanja da niko pored Boga nema bilo kakva udjela u bilo kom dijelu egzistencije. Ovakva osoba se ne bavi pitanjima ta e njegov Gospodar uraditi sa Svojim vlasnitvom. Zato oivljava mrtve? Zato daruje dobro ili nesreu? Ovo je isti, plemeniti ivot u kojem nema nikakve pokvarenosti, svjetlost koja nije izmijeana bilo kakvom tamom, srea pored koje nema mjesta za tugu, posjedovanje sa kojim nije spojivo neimanje, imetak koji nije izmijean ikakvim oblikom siromatva. Sve su ovo blagodati koje se stiu imanom i vjerovanjem u Uzvienog Allaha, d..

Naspram ovog ivota postoji jedan drugi oblik ivota, a to je ivot osobe koja je neznalica spram poloaja svoga Gospodara. Taj nesretnik odvojen je od svoga Gospodara i bilo ta da gleda sebe ili bie izvan sebe vidi neovisnim u egzistenciji. Korisno ili tetno, dobro ili zlo vidi po njima samim. Kao posljedica ovakvog pogleda, cijeli njegov ivot je ispunjen strahom pred onim to nastupa, strepnjom od onoga to je prolo, tugom za onim to je izgubio; pouzdava se u imetak, poloaj, djecu, prijatelje i u sve ostalo za im gaji ljubav, jednom rijeju, uronjen je u ono za ta dri da ima uticaja na njegov ivot. On je poput dehennemlija kojima uvijek, kada im izgori koa, zamjenjuju je drugom, uvijek kada se naviknu na jednu patnju zamjenjuju im je drugom, teom patnjom, sve dok srce ne okua patnju. Srce mu je stalno uznemireno. Dua mu stalno izgara poput svijee i topi se poput vode. Grudi su mu stalno ispunjene tegobom i uznemirenou, kao da se eli uspeti na nebo. Gospodar posredstvom ovakvih nesrea ovladava onima koji nee da prihvate vjerovanje. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju ostavlja u neisti. [5](

( )
Nakon to je ovo postalo jasno, cijenjeni italac je shvatio da ova dva pitanja, zaborav na zavjet i nesrea u ovosvjetskom ivotu, predstavljaju jednu te istu stvar, s tim da je ovosvjetska nesrea jedna od grana zaborava na zavjet. Upravo o ovome govori Uzvieni Allah kada se u suri T H obraa svim ljudima Ovoga svijeta, donosei propis: A potom e vam od Mene doista uputa dolaziti, pa ko Uputu Moju bude slijedio, nee zalutati niti u oaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno ivljenje pripada, a na Danu Sudnjem proivjet emo ga slijepa.[6]( o ) Potom u suri Bekare, u ajetima koji su predmet nae rasprave, iznosi se ista istina, samo drugim rijeima: Pa, ko bude Uputu Moju slijedio, niega se nee bojati i ni za im nee tugovati.[7] ( ) ) Ako cijenjeni italac obrati panju, iz dosadanjeg izlaganja moe zakljuiti da pribliavanje zabranjenom drvetu povlai za sobom tegobu i nesreu u ivotu na Ovom svijetu, a ta nesrea je da ovjek zaboravi na svoga Gospodara i bude u nemaru spram Njegova poloaja. Kao da je Adem htio pomiriti izmeu tog drveta i zavjeta koji je uzet od njega, zapravo da posjeduje i jedno i drugo. Meutim, on to

nije mogao, to je imalo za posljedicu da zaboravi na zavjet i zapadne u tekoe ovosvjetskog ivota, da bi na kraju ovu tetu nadoknadio pokajanjem. Jedite u njemu koliko god elite ... ( ( znaenju ugodnog ivota u obilju. ...ali se ovom drvetu ne pribliujte... (

) Rije regede ()

ovdje je u

) Izreena zabrana u ovom

ajetu kao da se odnosi na zabranu od jedenja ploda sa tog drveta, a ne na samo drvo. Ako je zabrana izreena na nain: Ne pribliavajte se ovom drvetu! to je zato da se naglasi teina zabrane, to svjedoi drugi ajet: I njih dvoje pojedoe s njega i ukazae im se stidna mjesta njihova.[8] (

Upravo

navoeni ajet je jasan po tome da je pribliavanje drvetu upravo kuanje ploda sa njega. Njihov prekraj zbog kojeg su im se ukazala stidna mjesta je bio kuanje, a ne pribliavanje drvetu. ...pa da budete od nepravednika! ( aktivni od korijena rijei nepravda (), a

) Rije nepravednici je particip ne od korijena rijei tama (), kao to

su neki tumai pretpostavili, jer su Adem i njegova ena na drugom mjestu priznali poinjenu nepravdu: Gospodaru na, sami smo sebi uinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprosti i ne smiluje nam se, sigurno emo biti izgubljeni.[9] Ono to ovdje treba zapaziti jeste injenica da je Uzvieni Allah stavku pa da budete od nepravednika u suri T H zamijenio rijeima pa da se mui[10] ( ) Dok u nastavku istog ajeta Kuran pojanjava ta znai muiti se: U njemu nee ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nee ni oednjeti, ni egu osjetiti.[11] Iz reenog se jasno da zakljuiti da se pod tegobama ovosvjetskog ivota misli na ivot izloen gladi, neposjedovanju odjee, ei, naporu. Prema tome, nepravda koju su uinili Adem i njegova ena bila je zapravo prema njima samima, a nije bila nepokornost Allahu, d.., jer kada se kae nepravda (zulm), s obzirom na znaenje ove rijei, misao odmah ide na grijeh prema Bogu, to nije sluaj u ovom kuranskom kazivanju. Takoer, iz ovoga se da zakljuiti da kada se kae ne pribliavajte se ovom drvetu , ova zabrana ima karakter dobronamjernog savjeta, a ne obavezno provodive Gospodareve zabrane, za ije nepotivanje slijedi kazna. To je poput onoga kada brini otac kae svom djetetu da ne hoda napolju bos jer se moe nabosti na neto otro. Neposluh spram ovakve zabrane ne oznaava se kao grijeh.

Dakle, Adem i njegova ena su uinili nepravdu sebi i time se liili bo ravita u Dennetu, a nisu bili neposluni prema Bogu ili kako bi se to vjerskom terminologijom reklo nisu poinili grijeh. Ako preemo preko tvrdnje da je Boija zabrana bila obavezujua, u tom sluaju nakon to su je Adem i njegova ena prekrili i uinili pokajanje i ono bilo primljeno trebalo bi da su i posljedice grijeha otklonjene, a takvo ta se nije desilo. Adem se pokajao zbog svoje greke, ali nije vraen u Dennet i nije stekao poloaj koji je tamo imao. Da zabrana nije bila dobronamjerna i upuujueg karaktera tada bi erijatske posljedice njenog nepotivanja trebale biti otklonjene, osim prirodnih posljedica grijeha, jer pokajanje otklanja erijatski kanjive posljedice. U primjeru Adema i Have njihovo pokajanje trebalo bi da je otklonilo takve posljedice, ali ne vidimo da su oni ponovo vraeni u Dennet u poloaj bliskosti. Iz ovoga shvatamo da je zabrana bila upuujueg dobronamjernog karaktera. Ako Bog da, ovu temu emo u nastavku upotpuniti. I ejtan ih navede... (

) Ova reenica, poput slinih, ima znaenje da je

ejtan prevario Adema. Iako ova reenica ne podrazumijeva vie od injenice da je prevara Adema bila poput prevare nas potomaka Ademovih od strane ejtana, posredstvom ubacivanja misli u srce i spletkarenjem, a da se on ne pokae ovjeku, kao to nas zavodi, a mi ga ne vidimo, ipak, uzimajui u obzir ajet: O Ademe, ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj eni [12] u kojem Gospodar rijeju ovaj pokazuje na ejtana, moe se razumjeti da je Uzvieni Allah pokazao ejtana Ademu i njegovoj eni i predstavio im ga lino, njega samog, a ne samo njegove osobine i obiljeja. Takoer, iz ajeta: O Ademe, hoe li da ti pokaem drvo besmrtnosti i carstvo koje nee nestati?[13] koji prenosi rijei ejtana, moe se shvatiti da je on stajao naspram Adema i njegove ene dok im se obraao. Jednostavno, ovo obraanje je poloaj onoga kojeg vide oni kojima se obraa. Isto potvruje i ajet iz sure Arf: I zaklinjae im se: Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni! [14] in zaklinjanja podrazumijeva da su ga oni vidjeli. Takoer i ajet: Zar vam to drvo nisam zabranio?! zovnu ih Gospodar njihov i rekao vam: ejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.[15] potvruje isto. Da je odnos njih dvoga prema ejtanu bio poput odnosa nas i ejtana, kod kojeg mi njega ne vidimo, oni bi se mogli pravdati da ga nisu vidjeli, ve da im je od njega stiglo jedino njegovo spletkarenje, zbog ega su mislili da to dolazi od njihovih misli i

nikakvu mogunost nisu davali da bi to moglo biti od ejtana i da u tom sluaju nisu imali nikakvu namjeru krenja preporuke o oprezu spram ejtanova spletkarenja. Ukratko, Adem i njegova ena vidjeli su ejtana i poznavali su ga, kao to su ga i poslanici vidjeli i poznavali, pored toga to su bezgrjeni po Boijoj bezgrjenosti u prilikama kada bi ejtan imao namjeru da im se usprotivi to potvruju predaje o Nuhu, Ibrahimu, Musau, Isau, Jahji, Ejubu, Ismailu i Muhammedu, neka je mir Boiji sa svima njima. Takoer, i spoljnje znaenje ajeta spomenutog dogaaja, kao i ajet: Gospodar va vam zabranjuje ovo drvo... jasno govori o tome da su njih dvoje stajali pored oznaenog drveta zajedno sa ejtanom, koji se odranije ve bio uvukao u Dennet. On je isplanirao prijateljstvo sa njima dvoma i spletkarenjem ih je prevario. Ako kaete da ejtan ne moe ui u Dennet, u odgovoru emo rei da to vrijedi za sluaj kada se govori o vjenom Dennetu, koji dolazi nakon Sudnjeg dana, a ovdje to nije bilo. Zapravo, ovo se desilo u nekom drugom Dennetu iz razloga toga to su svi oni protjerani iz njega, a da je bio vjeni Dennet, takvo ta ne bi bilo u skla du sa protjerivanjem iz njega. A to se tie obraanja Allaha, d.., ejtanu: E onda izlazi iz njega /Denneta/, ne prilii ti da u njemu prkosi, izlazi... [16] koje najvjerovatnije predstavlja istjerivanje Iblisa iz Denneta, mogue je rei da se pod ovim misli na istjerivanje iz skupine meleka ili iz Neba ili iz poloaja bliskosti i poasti. Rekosmo: Siite jedni drugima ete neprijatelji biti... (

) Iz

ukupnog konteksta ovih ajeta moe se razumjeti da se obraanje u

navedenom ajetu odnosi na Adema, njegovu enu i Iblisa, za razliku od ajeta u suri Arf, gore ve navoenom, koji se odnosi samo na Iblisa. Uopeno obraanje u ajetu nae rasprave je poput sjedinjenja dva obraanja radi pripovijedanja o ispunjenom Boijem odreenju, poput neprijateljstva izmeu prokletnika Iblisa i Adema te njegove ene i njihovih potomaka, ovjekova ivota na Zemlji, njegova umiranja na Zemlji i povratka, zapravo proivljenja. Ademovo potomstvo sa Ademom dijeli istu sudbinu po ovom propisu, kao to se da razumjeti iz ajeta:Na njoj ete ivjeti, na njoj ete umirati i iz nje oivljeni biti. [17], te ajeta: Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melecima rekli: Uinite mu seddu![18], o emu e vie rijei biti ubrzo kod tumaenja sure Arf.

Dakle, ako je toga dana Uzvieni Allah naredio svim melecima da uine seddu Ademu, to je bilo zato to je on namjesnik Boiji na Zemlji i u zbilji ovaj sud obuhvata sve ljude, a meleci su se poklonili posebno Ademu zato to je on predstavnik i uzor ljudskog roda. Ukratko, ini se da je dogaaj nastanjivanja Adema i njegove ene u Dennetu te potom izlazak iz njega zbog kuanja ploda sa drveta primjer ijim kazivanjem Uzvieni Allah eli oslikati poloaj Adema prije sputanja na Ovaj svijet, blagostanje i ast koju je imao u poloaju bliskosti i svetog prostora, te Onaj svijet blagodati i sree, bliskosti i svjetlosti, istog produhovljenog prijateljstva i blizine Gospodara svih svjetova. Meutim, Adem odabire svijet ispunjen tekoama, mukama, zamorom, odvratnou, boli i umjesto da uloi trud da se vrati odakle je doao, on udi za prolaznim ivotom Ovoga svijeta ustajale leine i niskosti. Takoer, kroz ovaj primjer eli se ukazati na okolnost da nije samo Adem nakon svog pokajanja bio vraen u svijet poasti i blaenstva, ve da e svaki ovjek koji poini greku, ako se vrati svome Gospodaru, On e ga vratiti svijetu blagostanja. U suprotnom, ako se ovjek ne vrati sebi i isto tako nastavi se drati Ovog niskog svijeta i nefsanskih strasti, takva osoba umjesto zahvale Bogu prigrlila je nevjerovanje i samu sebe je odvela u usplamtjeli Dehennem, a kako je samo grozno to prebivalite! I Adem primi neke rijei od Gospodara svoga, pa mu On oprosti... (

) Oblik primi ima

ovdje znaenje primanja rijei, ali sa znanjem i

razumijevanjem, a ovo primanje rijei je Ademu olakalo pokajanje. Iz predoenog se moe razabrati da pokajanje ima dva oblika. Prvi je oblik Boije tewbe, koji znai zanimanje i okretanje Uzvienog Boga ka robu sa milou, a drugo je okretanje roba i vraanje Gospodaru, naputanjem grijeha i traenjem oprosta. Pokajanje roba je umotano, odnosno nalazi se, zapravo, izmeu dva Boija pokajanja-zanimanja,[19] to znai da rob ni u bijednom stanju nije neovisan i bez potrebe za Uzvienim Allahom. Ako rob eli da se izbavi iz svoga grijeha, to nije ostvarivo, osim Boijom pomou i milou, koja dotie njegovu duu i pomae ga da uini pokajanje. Meutim, u istom trenutku rob ponovo ima potrebu za Boijom

tewbom-zanimanjem, a to je da se On ponovo okrene Svome robu i podari mu milost tako to e primiti njegovo pokajanje. Prema tome, pokajanje roba je primljeno kada se ono nae izmeu dvije Gospodarevetewbe. Kao to je reeno u ajetu: Potom se On njima okrenuo /uinio tewbu/ da bi se oni pokajali /da bi i oni uinili tewbu/...[20] (

)
Kiraet Kurana po kojem se rije Adem ui visokim glasom, a rijei niskim glasom vie odgovora ovom tumaenju, iako i drugi kiraet, kod kojeg se Adem ui tihim, a rijei visokim, nije u suprotnosti sa ovim tumaenjem. ta su bile rijei spomenute u ajetu? Vrlo esto miljenje je da su to ri jei iz sure Arf, koje prenosi Uzvieni Allaha od Adema i njegove ene: Gospodaru na rekoe oni sami smo sebi uinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprosti i ne smiluje nam se, sigurno emo biti izgubljeni.[21] Problem koji ima ovo tumaenje jeste injenica da se dogaaj koji se vee za ajet iz sure Arf desio prije njihova istjerivanja iz Denneta, a tek nakon toga je njima zapovjeeno da izau iz Denneta. A u ajetima kojim se bavimo prvo im je reeno da izau iz Denneta, a tek potom su primili rijei. Meutim, ako se vratimo na poetak ovog dogaaja, sjetit emo se da je Uzvieni Allah rekao melecima:Ja elim namjesnika na Zemlji postaviti. Na to su meleci odgovorili: Zar eli postaviti onoga koji e na njoj nered initi i krv prolijevati?! A mi Tebe hvalimo i veliamo. Uzvieni Allah nije poricao njihovu tvrdnju i ono to su pripisali zemnom biu. Nije rekao da namjesnik na Zemlji ne ini te stvari. Uzvieni je jedino Adema pouio imenima. Jasno je da sa nepoznavanjem imena prigovor meleka pada u vodu, jer u suprotnom njihov prigovor bi i dalje vrijedio i ne bilo dokaza protiv njih. Takoer, jasno je da je meu tim imenima bilo neto ega je poznavanje bilo od koristi Ademu nakon poinjenja grijeha, to ga je spasilo od grijeha. Najvjerovatnije da se primljene rijei Adema od Gospodara odnose na neka od ovih imena. Obratite panju! Treba znati da Adem koliko god da je prema sebi uinio nepravdu i sam sebe bacio u provaliju stradanja te doveo sebe pred izbor nesree i blagostanja, to i jeste Ovaj svijet da je ostao na mjestu svoga sputanja, odnosno na Ovom svijetu, stradao bi ili da se je vratio svome prvotnom blagostanju tek tada bi se suoio sa tegobama. Uglavnom, kako god da pretpostavimo on bi poinio nepravdu prema sebi, osim to

je ovim dolaskom na Zemlju osigurao sebi stepen blagostanja i savrenstva koji ne bi ostvario da se nije spustio, kao to ga ne bi ostvario i da je se spustio bez poinjene pogreke. Da otac i majka ovjeanstva nisu doli na Zemlju, kako bi mogli uvidjeti svoje siromatvo, niskost, bijedu, potrebitost, manjkavost? Kako bi mogli dosei Sveto podruje i blizinu Gospodara svjetova bez podnoenja neprijatnosti, tekoa, tegoba, nevolja? Uzvieni Allah posjeduje svojstva: oprosta, pokrivanja grijeha, blagosti, milostivosti, dobrostivosti koja se otkrivaju jedino grjenicima. Uzvieni Allah u danima vremena ima dahove milosti kojima se moe okoristiti samo grjenik koji se izloi njima. Dakle, upravo su se zbog pokajanja pred ovjekom otvorila vrata upute, da bi on to odabrao za svoj put. To je oienje stanita gdje treba da se nastani. Slijedei ovaj Put i ovu Uputu, propisivani su u svakom vremenu vjerozakon i slata vjera ljudima. Dokaz iznesenog su Boije rijei u kojima On, Slavljeno i Uzvieno je Njegov ime, esto govori o pokajanju i daje mu prednost spram imana, kao to je reeno u Kuranu: Ti idi pravim putem, kao to ti je nareeno, i svako onaj koji se pokajao uz tebe. (22]( slini ovima. Mi rekosmo: Silazite iz njega svi! Od Mene e vam Uputa dolaziti... (

] Ili

na drugom mjestu: Ja u sigurno

oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje... (23](

] I drugi ajeti

( ( ) Ovaj

ajet je prvo to je propisano u vjeri Ademu i

njegovom potomstvu. Ovim propisom je itava vjera saeta u dvije reenice i do Sudnjega dana nee im se nita pridodati. Potovani itaoe, ako se podrobnije razmotri ovo zbivanje, tj. dogaanja vezana za Dennet, a posebno ono pojanjenje koje se nudi u suri T H, razumjet e se da su na tok dogaaja djelovale dvije odredbe Uzvienog Allaha u vezi sa Ademom i njegovim potomstvom. Istovremeno, ove dvije odredbe su bile Njegova prva zapovijed. Tako je kuanje ploda sa oznaenog drveta zahtijevalo da on bude istjeran iz Denneta na Zemlju i da tamo nastavi ivot. To je upravo onaj ivot ispunjen tegobama i nevoljama, na koji ga je Gospodar upozorio kada mu je rekao da ne jede sa oznaenog drveta. A druga Boija odredba tie se Ademovog pokajanja i posljedica koje je izazvalo, a to je da Uzvieni Allah objavi propise, ime

je iskazano potovanje i ast prema Ademu i njegovom potomstvu, posredstvom dosezanja pokornosti kroz slijeenje Upute te mogunosti da ovosvjetski zemni ivot uini onosvjetskim nebeskim ivotom. Dakle, ostvarenjem prve odredbe Adem je imao samo ovosvjetski ivot, ali sa pokajanjem Uzvieni Allah je upravo taj ivot uinio istim i uzornim, na nain da je ovaj ivot sjedinio sa uputom ka pokornosti i tako se oblikovao jedan poseban ivot, sastavljen iz dvaju vidova, zemaljskog i nebeskog. Ovo je injenica koja se da razumjeti iz ponavljanja ina sputanja u ovoj suri, jer je jednom reeno:Siite! rekosmo Mi jedni drugima ete neprijatelji biti, a na Zemlji ete boraviti i do roka odreenog ivjeti!, a drugi put: Silazite iz njega svi! Od Mene e vam uputstvo dolaziti... injenica da je pokajanje karika izmeu ova dva silaska govori o tome da se pokajanje Adema i njegove ene desilo u asu dok se oni jo uvijek nisu bili odvojili od Denneta, koliko god da je tano da oni nisu bili u Dennetu i nisu imali prijanji poloaj. Ovo takoer ukazuje na injenicu da se govor Boiji: Zar vama dvoma to drvo nisam zabranio?!,[24]desio nakon zabrane: Ne pribliavajte se tom drvetu! Jer u prvom ajetu Uzvieni Bog im se obraa zamjenicom u obliku vama dvoma ( ) , koja je svojstvena samo za daljinu, a u drugom ajetu, koji se po hronologiji dogaaja desio prije prvog, koristi se zamjenica ovo (), koja je svojstvena samo za predmete u blizini. Takoer, u prvom ajetu se koristi glagol dozivati () , za koji je jasno da je primjeren vezano za govor na veoj razdaljini, a u drugom ajetu glagol rei () , koji se koristi kod izravnog i bliskog govora. Obratite panju! Takoer, treba znati da uporeivanjem reenice: Siite, jedni drugima ete neprijatelji biti, a na Zemlji ete boraviti i do roka odreenog ivjeti! sa reenicom: Na njoj ete ivjeti, na njoj ete umirati i iz nje oivljeni biti [25] moe se uoiti da se razlikuje nain ivota prije i nakon sputanja. Ovozemaljski ivot je izmijean sa zbiljom Zemlje, a to znai da je ispunjen tekoama, tegobama, nesreama, kao i to da ovozemaljski ivot podrazumijeva da ovjek poprimi oblik i formira se od zemlje, da umiranjem ponovo postane zemlja i potom da se drugi put uzdigne iz zemlje.

A dennetski ivot je nebeski ivot koji nije potekao od zemaljskog ivota, kojeg obiljeavaju stalne promjene. Ovdje se sa sigurnou moe rei da je Ademov Dennet bio na nebu, koliko god da nije bio ahiretski vjeni Dennet iz kojeg, ako se ue, vie nema izlaska. Po ovom pitanju ostaje nerazjanjeno gdje se nalazi nebeski Dennet? Kakvo znaenje ima nebeski Dennet? Ako Bog htjedne, o tome emo ubrzo opirnije govoriti. Sljedee pitanje koje je ostalo nerazjanjeno glasi: Kakvo znaenje ima Ademov grijeh? Zar poslanik Boiji ini grijeh? Ve na prvi i ovlaan pogled na kuranske ajete uoava se da je Adem poinio grijeh i greku, kao to se da vidjeti iz ajeta: Adem nije Gospodara svoga posluao i s puta je skrenuo. (26](

( ] Isto

je

vidljivo iz Ademovog priznanja, koje Kuran prenosi: Rekoe njih dvoje: Gospodaru na, sami smo sebi uinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprosti i ne smiluje nam se, sigurno emo biti izgubljeni. (

27]( ] Ovakav zakljuak se da izvesti posmatrajui samo ove ajete, bez uzimanja u obzir svih ajeta koji se bave ovim dogaajima. Meutim, ako paljivo razmotrimo sve ajete, a posebno obratimo panju na in zabrane prilaska drvetu, sa sigurnou emo utvrditi da spomenuta zabrana nije bila takvog karaktera da bi se njen prekraj smatrao grijehom, odnosno, kao to se to kae terminologijom vjere, ona nije bila mewlavi. Zapravo, ova zabrana bila je savjetodavnog karaktera. Uzvieni Allah je htio ovom preporukom kroz zabranu objasniti dobrobiti nekuanja ploda ovog drveta i njegovu pogubnost, a nije bila namjera da mewlavi-zapovijeu prisili Adema na nekuanje. Dokaz za izneseno su nekoliko stvari. Prvo, Uzvieni Allah u suri nae rasprave, kao i u suri Arf, krenje zabrane kao ina nepravde i zla pripisuje nepribliavanju drvetu. Samo se ovom drvetu ne pribliujte, da prema sebi ne poinite nepravdu! (

Zatim u suri T H ova nepravda biva

protumaena kao tegoba. Nikako ne dozvoli da on bude uzrok vaem izlasku iz Denneta, pa da se onda mui! Nastavak istog ajeta pojanjava ta podrazumijeva naznaena tegoba i muka: U Dennetu nee ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nee ni oednjeti, ni egu osjetiti. Jasno je iz reenog da se pod tegobom i mukom misli na zemaljske nevolje koje nisu odvojive od ivota na njemu. U zemaljskom ivotu ovjek je izloen gladi, ei, hladnoi, vruini, potrebi da tijelo pokriva odjeom i sl.

Uzvieni Allah je upozorio Adema na zabranu pribliavanja drveta da ne bi zapao u naznaene tegobe. U ajetima nije naveden nijedan razlog zbog kojeg bi ova zabrana bila mewlavi. Iz pobrojanih razloga ova zabrana je bila savjetodavnog karaktera i krenje iste se ne ubraja u grijeh te takav ovjek ne izlazi iz okvira zahtjeva robovanja. Sada, kada je postala jasna priroda zabrane, spomenutu nepravdu kroz nekoliko ajeta treba protumaiti tako da ne bude u duhu grijeha, a to je da ka emo da je da se pod njom misli na nepravdu prema sebi, odnosno dovoenje samoga sebe u tegobe i muke, a ne nepravda prema Boijem pravu, koja je pokuena u odnosima roba i Gospodara. Ovo je potpuno jasno. Drugi dokaz je Ademovo pokajanje, jer pokajanje znai povratak roba Bogu. Da je pokajanje nad grijehom Adema bilo primljeno od Uzvienog Allaha, on bi se trebao vratiti u Dennet, jer je pokajanje izbrisalo tragove krenja Boije zabrane. asni Kuran je jasan u stavu da je Uzvieni Allah primio Ademovo pokajanje, ali i pored toga on je i nadalje ostao na Zemlji i nije se vratio u Dennet. Iz predoenog je jasno da kuanje ploda sa zabranjenog drveta povlai za sobom neizbrisive posljedice u Stvaranju, slino smrti koja slijedi nakon uzimanja otrova, sagorijevanje drveta u vatru, kao to se i kod svih ostalih savjetodavnih propisa njihova posljedica ogleda kroz Stvaranje i ne povlai za sobom Gospodareve kaznene mjere, kao to je gorenje u Dehennemu, ako se napusti namaz, ili zasluivanje prijekora i udaljavanja od Boga posredstvom otvorenog grijeenja. Trei dokaz jeste injenica da do tog vremena uope nije bila objavljena vjera ni vjerozakon. Tek nakon sputanja Adema na Zemlju, Uzvieni Allah je propisao vjeru po svjedoenju ajeta koji kazuju o ovom dogaaju: Izlazite iz njega svi! Jedni drugima e te neprijatelji biti! A potom e vam od Mene doista uputa dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, nee zalutati niti u oaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno ivljenje pripada, a na Danu Sudnjem proivjet emo ga slijepa. Ova dva ajeta po svom sadraju obuhvataju sve vjerozakone koje je Uzvieni Allah slao ljudima na Zemlju posredstvom meleka, nebeskih knjiga i poslanika. Ukratko, ovi ajeti govore o prvim zakonima koje je Uzvieni objavio u zemnom svijetu Ademovom i propisao ih ovjeanstvu. Kako je Allah objavio u Kuranu, ovaj dogaaj se desio

nakon drugog sputanja. Takoer, potpuno je jasno da je zapovijed na sputanje jedan stvaralaki in u Kreaciji, i to nakon Ademova ivota u Dennetu i krenja naznaene zapovijedi. Dakle, toga dana i u trenucima krenja zapovijedi nekuanja sa drveta, nije bila propisana nijedna vjera, tako da od strane Uzvienog Allaha nije bila upuena nijedna mewlavi-zapovijed. Ako kae da je Boija zapovijed bila savjetodavna, a ne mewlavi, kakve onda ima vanosti okolnost da Uzvieni Allah pripisuje Ademu poinjenje nepravde ( ), neposluha ( ) i zablude (?) U odgovoru emo rei da nepravda ovdje ima ono znaenje koje smo ve pojasnili, a to je nepravda prema samom sebi, dok rije neposluh u svom izvornom znaenju predstavlja opiranje uticaju ili teko potpadanje pod uticaj. Naprimjer, u sljedeim reenicama: Ja sam lomio tu stvar i ona se slomila. ( stvar, ali ona se nije slomila. (( savjetodavnih propisa. Ono sa ime smo mi danas suoeni jeste da je ova rije ostala ograniena u svakodnevnom govoru muslimana samo za pitanja krenja zapovijedi Boijih, kao to su namaz, post, had ili pitanja zabrana, kao to je uzimanje alkohola, odavanje bludu i sl. Dakle, ogranienje ove rijei u spomenutom znaenju nije semantikog porijekla, ve je odreena ili erijatom, ili od strane samih vjernika. Ovako uvjetovano odreenje ove rijei ne dokida njeno ope znaenje. Obratite panju! A to se tie rijei zastranjenja ili zablude, treba rei da se ono u svom znaenju odnosi na osobu koja nema moi da ouva usmjerenje ka svome cilju, da upravlja svojim ivotom i koja ne moe sebe postaviti prema cilju onako kako tome prilii. Ova rije u razliitim primjerima poprima razliito znaenje, tako da u primjeru savjetovanja ima znaenje koje prilii tom kontekstu, dok u primjeru obaveznog potinjavanja zapovjedi ima drugo znaenje. Dobro, ako sada prihvati da nepravda, neposluh i zabluda, u svjetlu datog objanjenja, nije u suprotnosti sa bezgrjenou Ademovom, ta onda imate rei u vezi njegovim pokajanjem? Ako su nepravda, neposluh i zabluda u vezi sa savjetodavnom zabranom, kakvog smisla u tom sluaju ima pokajanje koje Adem

)Ja sam lomio tu

)Neposluh ili opiranje ima isto znaenje

kako za zapovijed, tako i za zabranu, kako kod mewlavi-propisa, tako i kod

izrie: Gospodaru na, sami smo sebi uinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprosti i ne smiluje nam se, sigurno emo biti izgubljeni! U odgovoru emo rei da pokajanje kakvim smo ga ve prije prikazali ima znaenje povratka, koje u razliitim prilikama poprima razliita znaenja. Na isti nain kao to se pored neposluha spram zapovijedi i zabrana rob moe vratiti svome Gospodaru, tako i Gospodar moe njega povratiti na izgubljeni poloaj bliskosti i blizine. Bolesnik, koji ne poslua preporuke svoga lijenika i nakon toga se njegovo stanje pogora i zaprijeti mu smrt, moe se pokajati i ponovo obratiti lijeniku da ga spasi. Lijenik e mu tada rei da njegov spas i vraanje u prvo stanje iziskuje podnoenje velikih tegoba i odricanja. U odreenom razdoblju bolesnik mora podnijeti nametnuti mu reim da bi povratio svoje prvobitno stanje; tavie, moe mu biti i bolje nego to mu je bilo ranije. Obratite panju! A to se tie traenja oprosta od strane Adema, kao i traenja milosti i rijei nesree koju spominje u svome govoru, odgovor na svaki od njih moe se razumjeti iz dosadanjeg pojanjenja, a to je da ovakve rijei poprimaju razliite nijanse znaenja u razliitim kontekstima, odnosno, kako prilii kontekstu.

115-126. AJETA SURE T H[28]

Tumaenje Ovi ajeti obrauju ponaanje Adema i njegove ene te njihovo progonstvo iz Denneta, kao posljedicu ejtanove spletke, objavljivanje Boije odredbe u tim trenucima, iz ega proizlazi Boiji vjerozakon, a od ijeg slijeenja zavisi ljudsko blaenstvo i stradanje. Ovaj dogaaj je navoen na nekoliko mjesta u Kuranu, ali u suri T H preprian je u najkraem i najljepem obliku. Kao to se da razumjeti iz samih ajeta, to potvruje i ajet koji dolazi u nastavku I tako emo Mi kazniti sve one koji se pohotama previe odaju i u znakove Gospodara svoga ne vjeruju[29] jasno je da je teite ajeta na obznanjivanju Boijeg propisa, odnosno vjere, nagrade i kazne. Naravno, u manjem omjeru isti ajeti stoje u vezi i sa prethodeim ajetima, koji kazuju o pokajanju Ja u sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela ini, i koji zatim na pravom putu istraje [30] jer se ovi ajeti osvru i na Ademovo pokajanje. Ovo kazivanje na nain kako se da razumjeti iz ove sure, kao i sura Bekare i Arf nudi sliku zemaljske prirode ovjeka, odnosno njegova ivota u materijalnom okruenju. Uzvieni Allah stvorio je Adema u najljepem obliku, okruio ga nebrojenim blagodatima, podario mu mjesto u Dennetu, upozorio ga na prekoraenje granica, bilo da je pretjerivanje ili zanemarivanje, kao posljedicu slijeenja strasti i vezanosti za ovosvjetsku kuu, to opet poluuje zaborav na Gospodara, da ne bi zaboravio na zavjet dat Uzvienom Allahu, da e mu biti pokoran i da nee slijedi ejtana, jer ako to uini i ejtan ga prevari, tako to mu Ovaj svijet u njegovim oima prikae lijepim, moe pomisliti da ako se preda Ovom svijetu i zaboravi na Uzvienog Allaha, moe ovladati uzrocima egzistencije i da moe sve potiniti sebi, te da moe ukloniti sve ono to mu se isprijei na putu ispunjenja njegovih elja, i takoer, moe umisliti da je on vjeno na Ovom svijetu te da je Ovaj svijet za njega vjean. U ovom sluaju, nakon to se srano vezao za Ovaj svijet i zaboravio na poloaj Gospodara, sa protokom vremena ovjeku se otkrivaju rune strane ovosvjetskog ivota. Objelodanjuju mu se zle posljedice nesrea i izdaja vremena, zatoenost uzroka, ejtanovo odricanje od ovjeka. Tada se ovjek predaje blagodatima ne bi

li nadoknadio proputene, i tegobama ne bi li se spasio od jae i ee kazne. Da bi se spasio nepoeljne boli, podnosi drugu, nepogodniju bol, sve dok mu se ne naredi da napusti sve dennetske blagodati i dok ne bude protjeran u svijet tegoba i nevolja. To je upravo ona slika koja je ovjeku ponuena o ovosvjetskom ivotu. Najprije je Uzvieni Allah uveo Adema u Dennet i darovao mu poasti, da bi na kraju Adem zavrio ondje gdje je zavrio. Ono to treba rei u vezi sa ovim dogaajem, a opirnije je ve opisano u surama Bekare i Arf, jeste da se isti desio prije obznanjivanja erijata u berzhaskom Dennetu. To znai da Boija zabrana pribliavanja drvetu nije bila vjerskog karaktera, ve savjetodavnog, ije krenje je za sobom povuklo neizbjene posljedice. A Ademu smo odmah u poetku naredili, ali on je zaboravio, i nije odluan bio. Rije (

)je u znaenju oporuka, preporuka, obeanje, ugovor. Zato se i za naredbe kae (). Rije ( ) je u poznatom znaenju zaborav, s tim da se nekad koristi u
znaenju naputanja ili krenja obaveze, jer to neodvojivo od zaborava. Kada se neto zaboravi, ono se i napusti. Rije ( )u znaenju je namjeravanja injenja neke stvari, kao to je Uzvieni Allah rekao: A kada se odlui, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. ( 31]( ]esto se ova rije koristi u znaenju strpljivosti, moda i zato to dui teko pada strpljivost, a samo ljudi sa vrstom voljom i odlunou mogu je sa lahkoom podnositi. Upravo zato ova rije ukljuuje i znaenje strpljivosti, kao to je reeno u Kuranu: ...a to je od tekih poslova. (32]( ] A kad smo melecima rekli: Poklonite se Ademu! svi su se oni poklonili, samo se Iblis ustegnu. Ovaj ajet se nadovezuje na neizgovorenu reenicu, koja se podrazumijeva, a glasi: I spomeni kada smo Mi zapovjedili Ademu i Naeg govora upuenog melecima da Ademu uine seddu... (

...)

[1] Arf, 19-25. [2] T H, 115-126. [3] Poznavaocima arapskog jezika razlika izmeu ove dvije reenice je mnogo jasnija. U drugoj reenici, a koja se ne nalazi u Kuranu, pomoni glagol biti ()

ukazuje na neprekinutost i kontinuitet radnje, u ovom sluaju prikrivenosti stidnih mjesta. (Op. prev.) [4] Sr navedenih ajeta jeste injenica, koja se moe shvatiti iz samih ovih ajeta, a tie se toga da nakon upotpunjena stvaranja Adema i Have na Zemlji, prije nego to su spoznali svoja stidna, ona su prikrivena i tako su uvedeni Dennet. (Op. prev.) [5] Enam, 125. [6] T H, 124. [7] Bekare, 38. [8] T H, 121. [9] Arf, 23. [10] T H, 117. [11] T H, 118-119. [12] T H, 117. [13] T H, 120. [14] Arf, 21. [15] Arf, 22. [16] Arf, 13. [17] Arf, 25. [18] Arf, 11. [19] Rije tewbe, odnosno pokajanje kako se prevodi na bosanski jezik, podrazumijeva zanimanje, upravljanje, usmjeravanje prema neemu, u ovom primjeru Boga naspram roba i tada to znai oprost, a kada se rob okree prema Bogu tada to ima znaenje pokajanja. (Op. prev.) [20] Tevbe, 118. [21] Arf, 23. [22] Hd, 112. [23] T H, 82. [24] Arf, 22. [25] Arf, 25. [26]T H, 121. [27] Arf, 23. [28] Ovdje ne navodimo ajete zato to su prethodno navedeni, ve samo donosimo komentar Allame Tabatabaija na njih da bismo tako dobili potpuniju sliku o dogaajima vezanim za Adema i Havu, kakvim su opisani u Kuranu. (Op. prev.)

[29] T H, 127. [30] T H, 82. [31] li Imrn, 159. [32] li Imrn, 186.