UVOD

Poput mnogih pripadnika mog naraštaja i ja sam prije 25 do 30 godina znao da je nešto pogrešno u načinu na koji je generacija mojih roditelja (kao i generacije prije njih) gledala na strukturu obitelji i odgoj djece. Tijekom sljedećeg desetljeća, dok sam djelomice radio s neprilagođenom djecom i mladeži te sa skupinama samohranih majki, a istodobno stjecao naobrazbu obiteljskog terapeuta, shvatio sam da moja stajališta nisu bila ni bolja ni gora od onih kojima su trebali biti alternativom. Moji stavovi i mišljenja imali su isto takve osnovne slabosti: manjkala im je etička sadržina, a počivali su na krajnostima, tj. po njima su, krajnje arogantno, ljudi bili svrstani u one koji su u pravu, jer su se ponašali u skladu s ispravnim stavovima, dok su drugi spadali u one koji su u krivu, jer su se ponašali u skladu s neispravnim stavovima. Ove su se krajnosti očitovale i u povratnim obavijestima koje sam dobivao od mojih kolega i klijenata. Neki su ono što radim držali dobrim, dok su drugi imali suprotno mišljenje, a ja sam naivno mislio da sam u pravu sve dotle, dok su oni prvi bili u većini. Valjalo je proći neko vrijeme da bih shvatio kako sam se trebao ravnati prema mišljenju one druge sku-pine. Tek kada sam kao otac iskusio svoj osobni manjak kompetencije, počeo sam polako učiti budući da sam se dotad samo obrazovao. Sve do tog trenutka, držao sam da obilježja odgoja djece trebaju biti razumijevanje, tolerancija i demokracija između

roditelja i djece za razliku od moraliziranja, netolerantnosti i zapovijedanja u odgoju, za koje sam znao da su razorni za dječje samopoštovanje i životnost. Provodeći mnogo vremena sa svojim sinom te svakodnevno radeći s obiteljima i djecom, počeo sam shvaćati površnost svojih stavova. Mada je položaj djece u obitelji i društvu u mnogome postao humanijim, još uvijek su postojala dva činitelja koja su, s jedne strane, predstavljali izazov mojoj profesionalnoj potrebi da budem nadahnućem ljudima s kojima sam radio, a s druge strane, održavali me u dodiru s osobnijom vrstom bola. Kao učitelj i supervizor, doživio sam vrlo često poraz roditelja u susretima sa stručnjacima jer su (poslije tih susreta bili nesposobni) za poduzimanje određenih postupaka, te imali jači osjećaj neprimjerenosti nego prije dolaska savjetovatelju ili terapeutu. Isto sam tako mogao vidjeti kako su se ti isti stručnjaci osjećali bespomoćnima i nekompetentnima, no kako su se, zbog osjećaja dužnosti, držali tradicionalne psihologije, koju više zanima utvrđivanje krivnje, negoli pronalaženje mogućnosti. Kao obiteljski terapeut, iskusio sam kako djeca i mladež još uvijek plaćaju cijenu. Razumijevanje odraslih postalo je suptilnije, načini kažnjavanja humanijima, stavovi o odgoju manje nadmenima, a javni moral blažim. No, onda kao i sada, na djecu se svaljuje odgovornost kakvu je malo roditelja, političara, pedagoga i učitelja ili terapeuta spremno preuzeti na sebe. Ne zbog zlonamjernosti - već, naprotiv, često kao znak ljubavi i dobre volje - zbog niza logičkih posljedica koje proizlaze iz činjenice da je pogrešno naše temeljno shvaćanje o tome - što su i tko su djeca.

Švedska psihologinja, Margaretha Berg Broden, lijepo je i nenametljivo izrazila ovu misao jednom rečenicom koja je poslužila nadahnućem za naslov ove knjige: "Možda smo mi u krivu, možda su djeca 1992.) Brodenova se ovako izrazila djelomice zahvaljujući znanstvenom kontekstu njezina rada, a djelomice zbog svog posebnog zanimanja za ranu interakciju između dojenčadi i njihovih roditelja. Budući da se bavim praksom, a ne istraživanjem, te kako je područje mog iskustva interakcija između djece i odraslih u najširem smislu, ja ću zbir svojih opažanja iznijeti na ponešto drukčiji način. Koliko ja vidim, učinili smo presudnu pogrešku utoliko što smo pretpostavili da djeca nisu pravi ljudi od rođenja. Djecu smatramo vrstom potencijalnih, anti-socijalnih "polubića", koju, u prvom redu, moraju podvrgnuti jakom utjecaju i manipulaciji odraslih i koja, moraju navršiti određenu dob da bi ih se smatralo ravnopravnima i zbiljskim ljudima. Ta temeljna pretpostavka godinama se iskazuje i znanstvenijim i popularnijim okvirima, no, u biti, nema velike razlike. U oba slučaja zaključuje se da odrasli moraju pronaći načine za odgajanje djece kako bi ih naučili ponašati se poput ljudskih bića. Te smo načine nazvali metodama odgoja i, mada smo u različitim vremenskim razdobljima razmatrali čitav spektar (koji se kretao) od "slobodnog odgajanja" do "autoritativnog odgoja", nikada se nismo ozbiljno pozabavili temeljima te teorije. kompetentna". (M.B.B. "Mor og barn i Ingenmandsland"/"Majka i dijete su ničija zemlja", Copenhagen,

Jedna od namjera ove knjige jest da razjasni kako je ono što podrazumijevamo pod tradicionalnim pojmom "odgoja" (upbringing) suvišno i izravno štetno, ne samo zato što je nezdravo za djecu, već i stoga, što sprječava ljudski rast i razvoj među odraslima, kao i zato što ima štetan utjecaj na interakciju između djece i odraslih. Tako stvaramo začarani krug koji ometa naše shvaćanje poučavanja na svim razinama društvenog obrazovanja te rehabilitacije i socijalne politike prema djeci i obiteljima. Moja je generacija također imala udjela u stvaranju varljive udaljenosti između "mene" i "društva", zapravo iluzije koja je prije 25 godina predstavljala sastavni dio sukoba s autoritetima, no koja je postala još opasnijom ukorak s činjenicom da se politika svela na gospodarstvo. Danas je možda istinitije no ikad da će način na koji se ophodimo s našom djecom odrediti budućnost svijeta. Dostupnost obaviještenosti toliko se povećala da više ne možemo računati na produžetak našeg dvoličnog odnosa prema djeci i mladeži. Gledano na duže staze, ne možemo se nastaviti izvlačiti propovijedajući ekologiju, humanizam i nenasilje, a istodobno se prema djeci i mladeži odnositi nasilno, u doslovnom smislu riječi.

Već nekoliko godina imao sam sreću puno putovati i raditi u različitim kulturama, a to me je uvjerilo u činjenicu da će razvoj odnosa između djece i odraslih do kojeg je došlo u skandinavskim zemljama, glede bitnih elemenata, moći poslužiti kao model za razvoj i u drugim zemljama. Ono što se na prvi pogled često čini beskičmenim, zbunjujućim i neodlučnim, nosi u sebi klicu nečega što se jedino može opisati

Velike su razlike između sjeverne i južne Europe. a to podjednako vrijedi i za patnju prouzročenu destruktivnim odnosima. Po prvi put imamo razloga vjerovati da egzistencijalna sloboda svakog pojedinca ne predstavlja prijetnju za zajednicu. Imigranti u Danskoj kažu da ne žele da im djeca budu poput danske djece. može biti od presudne važnosti za trajno zdravu zajednicu. pre-ma mom iskustvu. Društvena važnost obitelji razlikuje se od kulture do kulture. već da ona. mislim da je važno moći prodrijeti i vidjeti što se krije ispod tih kulturom određenih stilova. ne toliko zbog kritike starog. Zadovoljstvo proizašlo iz konstruktivne i zdrave interakcije isto je. U svakidašnjem . no njena je egzistencijalna važnost. svugdje ista. Sjedinjenih Američkih Država te zemalja bivšeg Istočnog bloka. naprotiv. Prirodno je da kultura. mada se može iskazati na različite načine.kao kvantitativni skok u ljudskom razvoju: po prvi put u moderno doba spremni smo ozbiljno razmotriti neotuđivo pravo pojedinca na osobni razvoj i to s nedogmatskog i neautoritativnog polazišta. Budući da su posebice SAD. a i mnoge europske zemlje već postale ili će ubrzo postati. a mi Danci smo ojađeni čestim fizičkim obračunavanjem južnih Europljana sa svojom djecom. Odnosi između odraslih i djece čine široki spektar boja i nijansi. politička povijest i vjera neke zemlje igraju važnu ulogu u samosvijesti nacije te u tome kako ih doživljavaju stranci. nego više zbog pronalaženja konkretnih mogućnosti djelovanja. višeetničkim i višenacionalnim društvima. U ovoj će se knjizi cijelo vrijeme suprotstavljati "staro" i "novo". a razlike su čak još izraženije između različitih područja iste zemlje.

djeca su i roditelji koji ne umiju pretvoriti svoje uzajamne osjećaje ljubavi u postupke pune ljubavi. no potrebni su im opipljivi prijedlozi i primjeri kako bi promijenili svoje obrasce ponašanja. Tradicionalna psihologija često dovodi u pitanje ideju o osjećajima: Vole li roditelji svoju djecu? Koliko sin mrzi oca? Koliko je kćer srdita na majku? Ne odbacujući važnost ovakvog klasičnog iskazivanja ljudske patnje. Većina roditelja dobro zna kada neprimjereno postupa. a to je jedna od stvarnosti ovog razdoblja: nedostaju nam primjeri i modeli uloga.radu s obiteljima i njihovim savjetodavcima. Nikada prije u povijesti čovječanstva nije se to zbilo u tako širokim razmjerima. predložene u ovoj knjizi. veliku otvorenost glede stavova. One ne predstavljaju primjere koji se mogu slijediti . želio bih istaknuti da nikada nisam upoznao roditelje koji ne vole svoju djecu. ili točnije rečeno: ne možemo više samo nastavljati modernizirati naše pogrešne pretpostavke. trebaju biti nadahnućem za individualne eksperimente. niti djecu koja nisu privržena svojim roditeljima. doživljavam. No. Ne možemo više jednostavno zamjenjivati jednu metodu drugom. spremni smo ispitati mogućnosti uspostavljanja pravih odnosa utemeljenih na ravnopravnom dostojanstvu između muškaraca i žena te između odraslih i djece. gledano u cjelini. To također znači da mogućnosti djelovanja. naša djeca i naši unuci doslovce smo (u prilici) da otkrivamo novi teritorij. ono s čime se jesam susreo . Zahtjev za ravnopravnim dostojanstvom znači otvorenost i uvažavanje razlika što za sobom povlači i napuštanje mnogih dojmova o tome što je pravo. a što krivo. Po prvi put. a mi.

pri stvaranju novih obitelji . oni sa sobom donose potpuno različito iskustvo iz obitelji u kojima su odrasli. U ovoj ćemo knjizi ukazivati na specifična središnja načela koja pojedinačno i zajednički tvore kriterije prema kojima svi možemo prosuđivati naše postupke. To znači da moramo razvijati vrstu dijaloga koji čak ni mnogi odrasli ne mogu uspostaviti sa sebi ravnima.naučiti kako valja postupati glede onoga u čemu nismo uspjeli u prvoj obitelji. ponaosob. od kojih su se neki pokazali uspješnima. zapravo. Zahvaljujući površnoj sklonosti našeg doba ka otkrivanju žrtava i pripisivanju odgovornosti postoji rizik da neki odrasli dožive ovu knjigu svojom kritikom. Riječ je o osobnom dijalogu utemeljenu na jednakom dostojanstvu. da su djeca u mogućnosti pružiti nam povratnu informaciju što će nam omogućiti zadobivanje naše vlastite izgubljene kompetentnosti i što će nam pomoći odbaciti naše neplodne i bezosjećajne obrasce ponašanja. Kojih je od njih bilo više. Proglasiti djecu kompetentnima. ili da "sve prolazi". nije. Najvažnije je da imamo mogućnost .kao jedan sustav koji zamjenjuje drugi. između ostalog. To zahtijeva mnogo više od demokratiziranja dijaloga između djece i odraslih. Činjenica da svatko od nas. Nije mi bila namjera nikoga pokuditi niti na ikoga upirati prstom krivnje. Ono što nam je svima zajedničko jest to da smo kao djeca naučili načine uspostavljanja odnosa s drugim ljudima. a neki nisu. način koji je najuspješniji i za nas i za našu djecu. znači. mora pronaći svoj vlastiti način postupanja. važno. kao što to činimo u ovoj knjizi. ne znači da je sve jednako dobro. Roditelji nisu samo ljudi različita spola. Činje .ili puko oponašati .

itd. pomogao mi je objediniti moja iskustva na način kako to samo može učiniti netko tko otvoreno i iskreno traga za svojim osobnim životom. kao i ostalom osoblju Instituta. Moj odrasli sin. najiskrenije se zahvaljujem na nadahnuću i trajnom povjerenju tijekom mnogih godina. Jasno se. i s nelagodom sjećam svojih stavova i predrasuda prilikom mojih prvih susreta s japanskom i muslimanskom obitelji. Walteru Kempleru. To isto odnosi se i na moju suprugu koja me samim svojim postojanjem suočava s nečim za što se svaki put nadam da su posljednji ostaci mog dječjeg egocentrizma. . kao i mnogi primjeri u ovoj knjizi proistječu iz mog rada na Kemplerovom institutu Skandinavije.. kada mi je sa-mom nedostajalo pouzdanja. s prvom američkom obitelji alkoholičara itd. dr. kojem su sada 22 godine. s etnički mješovitim obiteljima u izbjegličkim logo-rima u Hrvatskoj.nica da često ukazujem na povijesnu ili sadašnju praksu temelji se na mom iskustvu koje mi je pokazalo da je za većinu ljudi najbolji način razumijevanja samih sebe i njihovih postupaka poslužiti se poviješću kao zrcalom. Američkom psihijatru. Zahvalnost također dugujem mnogim obiteljima širom svijeta koje su mi otvorile vrata svog osobnog i intimnog života. Ova načela.

U Skandinaviji. kao i neke od njezinih vrijednosti. POGLAVLJE OBITELJSKE VRIJEDNOSTI Osnovne vrijednosti. upravo su pojeli sladoled i kolače. pijucka u . nema razloga ne pozdraviti takav razvoj. stara oko tri i pet godina. Neke se očajnički trude zadržati standarde iz "dobrih starih vremena". sada prolaze kroz razdoblje dezintegracije i promjene i to u gotovo svim dijelovima svijeta. taj je razvoj nesumljivo bio potpomognut razmjerno visokim životnim standardom te naprednim socijalnim zakonodavstvom. majka i dva sina. Tradicionalna struktura obitelji. takvom razvoju pridonose građanski ratovi ili gospodarske nevolje.kako za djecu tako i za odrasle. Majka uzima ubrus.I. koje su tijekom više od dva stoljeća omogućavale siguran temelj obitelji. bila je u mnogome destruktivnom . Zajednički činitelj leži u tome da hijerarhijski strukturirane. autoritarno patrijarhalne ili matrijarhalne obitelji postaju stvar prošlosti. U ostalim zemljama. dok druge pak eksperimentiraju s novim i plodnijim načinima zajedničkog života. U jednoj kavani u španjolskoj Otac. S "higijenske" točke gledišta. To se zbiva različitom brznom pa je dovelo do toga da je svijet prepun različitih vrsta obitelji. gdje žene u tome prednjače.

ona je nepopustljiva u svojoj odlučnosti da odnese pobjedu. Mlađi brat začas se oporavlja od napada i već deset metara dalje zaustavlja se i razdragano pokazuje na jedan izlog.njega. licem mu na tren preleti bolan izraz. sjede u vrtu kavane i piju kavu nakon obavljene kupnje. jedni sa sinom od oko pet godina. bez stvaranja tolike gužve. što ćeš ti?" Dječak malo oklijeva i kaže. I otac reagira bolnim izrazom u očima. On viče. Dječak negoduje i okreće lice od majke. Ne bacivši ni pogled na objekt njegova oduševljenja. i cijelo vrijeme ponavlja ."Pontela cara bien!" [Lijepo se ponašaj!) U jednoj kavani u Beču Dva mlada bračna para. grabi ga za ruku i odvlači. želeći majci nešto pokazati. Zbog te scene. no vrlo brzo opet poprima masku ravnodušnosti." Majka razdražljivo kaže konobarici: "Donesite mu neki sok. vraća se žurno i odrešito. ali ga brzo pretvara u prijekor majci što ne može dječaka natjerati da se lijepo ponaša. ja bih radije colu s limunom ako može?" . okreće mu lice prema sebi povlačeći ga za kosu." Stižu sok i kava. A ona. Ona ga povlači za čuperak kose i. Dolazi konobarica i dječakova majka kaže . dok mu srdito kazuje kako je zločest. "Zapravo ne znam što bih. koja je u međuvremenu odmakla ulicom desetak. a nakon nekog vremena dječak pristojno i obazrivo kaže: "Mamice. čvrsto hvata mlađeg sina za bradu i počinje ga brisati oko usta."Mi ćemo kavu. petnaest metara. Njegov stariji brat već je dobro odgojen.

Majka odgovara: "Zašto to nisi odmah rekao! Sada ćeš morati popiti sok!" . majka je pogledala na sat i srdito rekla dječaku: "Popij tu colu!" Dječak (očigledno radostan) upita: "Idemo li sada?" Na što mu majka odgovori: "Da. u znak potpore. da nas ostavi na miru!" Poslije desetak minuta. čeka autobus. moramo se požuriti kući. Dječak mirno i pristojno sjedi. Na stajalištu autobusa u Copenhagenu Baka s dvoje unučadi. Mlađi dječak vuče baku za kaput i kaže: "Bako. Razumiješ li?" Dječak se povlači i uvlači u sebe. Nakon pola sata. mamice?" Majka zanemaruje njegovu izjavu i razgovor odraslih se nastavlja." .i odmah se obraća konobarici: "Dječak se predomislio. popij tu colu!" Dječak nastavlja gutati colu u velikim gutljajima i sav radostan je obavještava: "Gotov sam. dotiče ženinu ruku. Np. bojažljivo pita: "Mamice. balavče! Budeš li i dalje zanovijetao. moram ići na zahod. ići ćeš ravno u krevet kad dođemo kući. starih oko četiri i šest godina. Ostali odrasli upućuju majci poglede odobravanja. a dječakov otac. Donesite mu colu s limunom. hoćemo li brzo kući?" Majka (glasno i srdito) odgovara: "Zaveži. Zar nisam brzo popio. u kojima su roditelji uživali prisjećajući se doživljaja s ljetovanja za vrijeme čega je dječak mirno sjedio i gledao unaokolo. slušajući što odrasli pričaju.

naizgled. učili smo djecu poštivati moć. A onda više nećeš smjeti s bakom u grad!" Nekoliko stotina godina. jako!" Baka odgovara: "Slušaj baku! Ugledaj se na svoju veliku sestru. Moramo kući!" Dječak kaže: "Da.ukoliko u obitelji nije bilo odraslih sinova . I. Odrasli. Zahvaćala je društvene. Uspješnost braka ovisila je o ženinoj sposobnosti i spremnosti podvrgavati se mužu. obitelj postoji kao struktura moći u kojoj muškarci imaju moć nad ženama. Odrasli se samo ponašaju. zabavno i dražesno." Dječak ponavlja: "Da. potom žena . političke i psihološke razine.ali ne i ljudska bića. baka će te morati tužiti mami. ali sila mi je. ali meni je sila. autoritet i nasilje . kako je velika i pametna. jer su naučili to "bez ljubavi" smatrati ljubavlju.1. bez ljubavi... a odrasli nad djecom. a iskazivanje ljubavi neodgovornošću. a jasan cilj odgoja bio je natjerati djecu na prilagođavanje i poslušnost onima na vlasti. nisu loši ljudi. spomenuti u prethodnim primjerima. Ta je moć bila apsolutna. jako!" Baka odgovara: "Zar ne čuješ što ti govorim. dječače! Ići ćeš na zahod kad stignemo kući.Baka odgovara: "Ništa od toga sada. i sretni su kad se ona ponašaju lijepo. Oni vole svoju djecu i unučad.zatim sinovi pa kćeri.. Obitelj kao struktura moći Već stoljećima. Ako sada ne budeš dobar. a redosljed prvenstva nije se dovodio u pitanje: prvi je muškarac. Obiteljska struktura moći .

ljubav i nepopustljivost. bili su podvrgnuti određenim postupcima (pedagoškim i psihijatrijskim) u skladu s jasnim ciljem postizanja ponovne nužne prilagodbe strukturi moći.bila je totalitarna pa se manjak sposobnosti ili spremnosti na suradnju logički kažnjavao tjelesnim nasiljem i/ili ograničenjima ionako smanjene osobne slobode. no za one. Povratak u ustanove za liječenje. društvena i politička bića. Do one (ograničene) mjere. u kojoj su supružnici i roditelji bili uključeni u tretman žena i djece. Za one koji su shvatili kako se treba prilagoditi. posve logično. obitelj je pružala siguran temelj. Oni u kojih je došlo do znakova smetnji. čija je osobnost bila borbenije prirode. prisilno liječenje i ubrzani društveni slom bili su. no njezini su pozitivni . ali nikako na predavanje svoje moći. počeli smo se zanimati za djecu kao bića s osobnim intelektualnim i psihološkim potrebama koje mogu biti važne za njihovo blagostanje i razvoj. stoga. neuspjelo uklapanje u društvo. najčešće posljedice takvih postupaka. Kao i u svim ostalim totalitarnim strukturama moći. Moglo bi se puno toga reći o "dobroj staroj tradicionalnoj obitelji". mada je stvarna struktura moći koja je bila osnovom obiteljskog života ostala nepromijenjenom. Tijekom prve polovice ovog stoljeća obitelj je postupno postajala manje totalitarnom. poticalo ih se na pokazivanje razumijevanja. Dvadesetih godina ovoga stoljeća žene su počele jasno iskazivati svoje postojanje i zahtijevati da ih se shvaća ozbiljno kao ljudska. obitelj i odnosi u njoj mogli su biti zabrinjavajuće razornima. Krajem prošlog stoljeća. idealnom se smatrala situacija bez sukoba.

naravno. ali odmah ispod društvene fasade. očitovali su se patološki procesi. Stoga se odrasli trebaju s njima družiti uz pomoć metoda koje omogućavaju njihov razvoj u ljudskom i društvenom smislu. Jedan od središnjih problema mnogih suvremenih obitelji jest činjenica da jezik kojim se služimo u odgoju djece vuče svoje porijeklo iz doba kada u obitelji nije bilo sukoba i kada su se pojmovi mentalne higijene uvelike razlikovali od današnjih. činjenica da je među ljudima postojala ljubav te da je uspješno podvrgavanje podrazumijevalo poseban oblik sigurnosti kakvu osjećaju dobro prilagođeni građani u totalitarnim društvima. bit će nužno dopuniti ih posve drukčijim definicijama od dosadašnjih. to je jasno značilo: djeca su potencijalno poput životinja i asocijalna. Moramo priznati. naravno. no nužnost primjene metode ne dolazi u pitanje. Ako određene riječi i pojmove koje kasnije navodim kanimo rabiti u budućnosti. Metode odgoja U Skandinaviji smo o metodama odgoja raspravljali s velikom sigurnošću sve do sredine sedamdesetih. Rabeći staru zamisao o tome kako djecu dovesti u red. bio je to. prisni i sretni.utjecaji na egzistencijalno blagostanje i razvoj pojedinca bili uvelike iznimkom. . uspjeh. Različite metode imaju drukčiju ideološku sadržinu. u neku ruku i nepotpun i nepravedan. S društvenog motrišta. Sastavnim dijelom toga bila je. općenito govoreći. neki su aspekti tadašnje obitelji bili ugodni. Ovaj je opis.

Jednog jutra. djeca se postupno počinju oslobađati svoje potpune ovisnosti o roditeljima. neku odraslu osobu koja kaže: "Zaljubljen sam u visoku. Odrasli nikada ne moraju dvojiti o tome kada je počela ta samostalna dob. Prkosna dob Oko druge godine života. stoljeća. . oni guraju vašu ruku i kažu: "Ja moći!" "Ja raditi!" U takvom trenutku. "Prestani! Nemamo se vremena igrati!" itd. već je i štetna jer djecu svodi na objekte u odnosu na njihove najbliže i najdraže. crnokosu Portugalku. ne možeš!". Bilo kakva metoda ne samo da je izlišna. Djeca se rađaju kao ljudska i društvena bića te kako bi se te osobine i dalje razvijale. Možete li mi preporučiti neku metodu da mi s njom bude lakše živjeti?" Upravo tako! To bi bilo posve neprihvatljivo. primjerice. besmisleno je govoriti o metodama. opravdano bismo naišli na prosvjedovanje. a roditelji postaju prkosni! Ti mjeseci djetetovog života istodobno predstavljaju jedan od najjasnijih primjera kako su djeca mudra glede suradnje. Djeca postaju samostalna. Zamislite.Sada. trebaju biti s odraslima koji se ponašaju ljudski i društveno. kada stojite i oblačite ih. kada znamo da su djeca zbiljski ljudi od samog početka. ali imam s njom puno problema. upravo su ovako odrasli opisivali svoje odnose s djecom još od početka 18. Pa ipak. osjećati i samostalno postupati. Počinju htjeti i razmišljati. Kada bismo taj pojam rabili u vezi s odnosima između odraslih. mnogi se roditelji inate i odgovaraju: "Ne.

. poprimio je tijekom ovog stoljeća krajnje negativno značenje pa se danas. Poslije Drugog svjetskog rata. pubertet predstavlja unutarnji psihički (osobni). svađom i nevoljom. potpuno automatski. Učestalost sukoba i njihova jačina ovise. već u roku od nekoliko mjeseci ili postati prkosnim dočekujući prkos prkosom .ili ovisnim i bez inicijative. među ostalim. Objektivno gledano. koji je sam po sebi neutralan znanstveni pojam. sve neovisnija i samostalnija pa samo totalitaran sustav može taj trajni razvoj jedinstvene. Mala djeca postaju. dijete će. o sposobnosti odraslih da priznaju kako se priroda njihove uloge mijenja te o načinu hvatanja u koštac s razvojem integriteta tijekom prve 3-4 godine djetetova života. psihoseksualni razvoj koji u mnogih mladih između 12 i 15 godina stvara snažnu unutarnju nesigurnost i uznemirenost.Kada pokušaj dvogodišnjaka u razvijanju samostalne kompetentnosti naiđe na roditeljsko negodovanje i prkos. Pubertet Pubertet. iza ove negativne slike uslijedio je pojam predpuberteta koji daje naslutiti skorašnje nevolje. samoodređene osobnosti pretvoriti u problem. Koncept prkosne dobi tipičan je za one na vlasti kada govore o svojim nepoćudnim podređenima. dovodi u vezu sa sukobom. jer je to (nužni) sastavni dio njihova razvoja. Stajalište da taj razvoj već sam po sebi treba biti uzrokom međusobnih sukoba (s odraslima) obična je glupost.

Tinejdžerska pobuna Kao što je slučaj s pubertetom. a što ne. što bi valjalo. stoga se moraju odrediti granice za upravljanje djetetovim tjelesnim. u kojoj se pretpostavlja da odrasli predstavljaju stabilan element bez sukoba. vrlo elegantno izbjegava. Te su granice .što je djeci dopušteno. duševnim i emocionalnim težnjama. što trebaju i ne trebaju činiti. nužan je zakon i red. odnosno vojnom terminologijom: pobuna. neovisnost. i tinejdžerske su godine bremenite gotovo političkom. To je dovelo do tvrdnje da su određene granice korisne i dobre za djecu i da se prema njima ravnaju. tako se i u obiteljima s tinejdžerima krivnja sentimentalno pripisuje djeci.bile neka vrsta obiteljskih policijskih propisa. A tako se zamisao o suočavanju odraslih s njihovom odgovornošću. I baš kao i u slučaju ženske menopauze. a što ne . a za što ne . U strukturi moći. cijeli niz tradicionalnih pojmova vezanih za odgoj odražava pogled na stvarnost onih na vlasti te njihovo uvjerenje da je očuvanje strukture moći najbolje za obje strane. pomanjkanje discipline itd. Granice Unutar strukture moći. Krive su "te godine" ili "hormoni" ili i jedno i drugo! Slično tome. kada se one na vlasti opravdava i oslobađa odgovornosti. u pogledu kvalitete odnosa. svaki se progresivan razvoj mora nužno definirati kao napad na ustroj. revolucija.

kaže izreka. važno je da i djeca i odrasli postave svoje vlastite granice. roditelji su dobivali savjete koji su se sastojali od četiri elementa: složnosti. roditeljske poteškoće pri postavljanju granica smatrati nečim novim. jer se . a potom silno patili od osjećaja krivnje zbog neuspjeha. Kada oni na vlasti trebaju nametnuti neki zakon ili poredak. to je. posljedica i nepristranosti. složnost među vođama svakako je prednost. a upravo takvo razmišljanje stoji iza jednog od najsnažnijih obiteljskih uvjerenja: "Važno je da su roditelji složni u odgoju djece. kao što ću i kasnije pokazati. To je uvjerenje točno samo kao vrsta političkog manevra. Skloni smo. Još od vremena kada su odrasli počeli o odgoju javno razgovarati. Posve je točno da se djeca razvijaju zdravo i harmonično samo onda kada odrasli u obitelji postave neke granice. uvijek bilo tako. Roditelji su se uvijek obraćali stručnjacima kako bi dobili savjet vezan za dječje reakcije ili "poslušnost". ustvari. Njihove brojne svađe i snažan osjećaj krivnje bili su rezultatom onoga što su bili naučili: da je najbolja stvar za djecu upravo složnost roditelja te da svojoj djeci štete ukoliko nisu složni.postoje ama baš nikakvi dokazi koji bi to potkrijepili. Složnost "Složnost je snaga". nepopustljivosti. ponekad. No. Sve dok je struktura moći bila ideal. jer je pitanje postavljanja granica drugima prije svega iskazivanje moći." Upoznao sam bezbroj parova koji su žrtvovali svoj brak kako bi ostvarili taj ideal. No. pitanje granica ne silazi s dnevnog reda.

zabiti u njega klin. djeca postaju nesigurnom. nastavlja se sa strogošću. da se tako izrazimo. Ne stoga što bi bila otvoreno nelojalnom. čim bi se suočavali s djecom. Vrijednost strogog postupanja stoga je. unijeti razdor u vodstvo. Do određene mjere. U praksi. U načelu. Primjerice. roditelji su morali biti bezuvjetno jedinstveni. posve je nevažno slažu li se roditelji u pogledu odgoja ili ne. već zato što je ona predstavljala obiteljsku prvu pomoć pa se prirodno brinula za povrijeđene. isključivo povezana s nepopustljivim "ne!" Kada se složnost odraslih pokaže nedovoljnom u postizanju poslušnosti. roditelji su rijetko bili složni. kada bi otac dovodio djecu u red. Promatrano s točke gledišta mentalnog zdravlja.tako mogu suprotstaviti djeci kao ujedinjen protivnik. a različitost drugih nužno se doživljava kao neprijateljska oporba. posve prirodno. Jedan od razloga ovome bila je pomisao da bi nesložnost dopustila djeci ismijavati jednog roditelja pred drugim. no nikada ne dovodeći u pitanje nužnost granica i reda kojih se i (ona) sama pridržavala. Različitost uzrokuje sukob. trebaju se složiti samo u jednome. no samo ukoliko se iskazivalo nakon odlaska djece na počinak. . neslaganje se prihvaćalo. a to je da je prihvatljivo ne slagati se. Ali. majka bi se često umiješala sa svojom ženskom zaštitom. Samo kada razlike među sobom vide kao nešto loše. Strogost Pojam strogosti povezan je sa "složnošću" i jednako je tako nužan u očuvanju strukture moći.

" ili neizravnijom metodom: "Jesmo li opet prijatelji?" Ironija je da to isto odrasli govore jedni drugom po završetku ljubavne veze: "Možemo li ostati prijatelji?" .uspješno oduzimanje slobode govora te uvođenje cenzure i samocenzure. Ova se nedoumica onda iskazuje.uspješno oduzimanje osobne slobode. Budući da samo manjina ljudi sprovodi nasilje i ograničava osobnu i društvenu slobodu drugih potpuno čiste savjesti. "Djeca trebaju biti na oku i šutjeti!" .Posljedice Pa što nam je onda činiti kada nas ne slušaju. morat ćemo ti to utuviti u glavu!" Djeca su. Poslije izvršenja kazne. bila obaviještena o osnovnim načelima: "Ja ovdje odlučujem!" . ili zahtjevom poput: "Zagrli sada tatu i zaboravimo sve što je bilo. mnogi se roditelji pitaju nisu li pokvarili odnose sa svojim djetetom. unatoč tome što smo složni i strogi? Kakve bi trebale biti posljedice? Neovisno o prirodi sukoba. nego tebe!" "Ako nećeš slušati. čim je to bilo moguće. odgovor uvijek leži unutar dviju istih kategorija: fizičkog nasilja i/ili ograničavanja osobne slobode. javila se potreba za opravdavanjem: "To je za tvoje vlastito dobro!" "Shvatit ćeš to kada odrasteš!" "Moraš se naučiti prilagođavati!" "Mene to više boli.

Takve posljedice i vrste kažnjavanja postupno uništavaju odnos između djece i odraslih. uveden je koncept nepristranosti (pravednosti) kao neka vrsta vodiča za one na vlasti. To je urodilo poznatim izrekama kao što su: "Sram te bilo!" "Treba te biti sram!" "Zar te nije sram!?" U tom sustavu. . Zamisao je bila da. u velikoj mjeri. U praksi je to. naprimjer. prije nego je primijenila kaznu. da će se iza toga popraviti. ako roditelji uspiju kod djece izazvati osjećaj da su stvarno i ozbiljno pogriješila. Dakle. Jedan od razloga tomu sklonost je odraslih skidati (sa sebe) svu odgovornost za ono što se zbilo i pripisivati je djetetu. već nasilje naneseno nedužnima.Osjećaji nelagode i nedoumice bili su opravdani. od ispravljanja i pokuda kada su se "krivo" ponašali. a prizor se smatrao uspješno zaključenim kada bi dijete priznalo da je pogriješilo ili pokazalo neke druge znakove kajanja. Pravednost Odgoj djece sastojao se. nepravednost nije predstavljala sama po sebi stvarno nasilje. To je destruktivno i za djetetovo povjerenje u odrasle i za djetetovu samosvijest. značilo da je odrasla osoba morala biti sigurna da je dijete stvarno krivo. U svom popularnom obliku. ta se filozofija temeljila na roditeljskom kazivanju djeci u čemu su pogriješila u određenoj situaciji. u kojem se svaka vrsta sukoba između roditelja i djece mogla objasniti pomanjkanjem ili neuspjehom odgoja.

Paradoks je u tome što je to često značilo da se djeca sječaju (i prosvjeduju protiv) samo onih situacija kada su bili kažnjavani za nešto što u stvari nisu počinili. Djeca nisu trebala biti ono što jesu. može najpreciznije izraziti jednim upozorenjem koje smo moji prijatelji i ja bezbroj puta čuli tijekom našeg dječaštva: "Ne zaboravite se lijepo ponašati kako bi drugi ljudi vidjeli da ste dobro odgojeni!" Odgoj djece. "uklopiti". "lijepo ponašati".i jako nepravedno . Neovisno o tome što netko može misliti o njima. "pristojno govoriti". iste kazne i isti odgoj. Njihov se cilj sastoji u vanjskom prilagođavanju što se. I još općenitije . Poklanjali su im jednake božične darove. neovisno o njihovim razlikama. Tako je bila puka slučajnost da djeca dobiju ono što im stvarno treba. davali iste nagrade. "hvala na gostoprimstvu". no roditelji su bili mirni znajući da su bili pravedni. moramo priznati visoki stupanj povezanosti između njih. u velikoj je mjeri. reći "hvala". no to je možda manje važno od njihova cilja. "drago mi je". Važno je bilo da se djeca nauče međusobno "slagati". one imaju svoje polazište u zastarjelom poimanju dječjeg bića.osjećaj da su "pogriješili" potiskiva se. Skup vrijednosti koje smo opisali. možda. Od njih se očekivalo da "glume" baš kao što se . Kao što je već spomenuto. još uvijek je najšire zastupljen u mnogim dijelovima svijeta. jer je to bilo normalno! Ideja pravednosti također je odigrala svoju ulogu u mnogim obiteljima u kojima su se roditelji osobito trudili ne postupati prema svojoj djeci "različito". davao prvenstvo vanjskom činitelju. njihova polazišta i njihovog cilja.

začeli smo niz ideja koje su bile logičkom posljedicom života u obiteljima u kojima smo odrasli. koje je očigledno tijekom posljednjih godina veliki korak naprijed za čovječanstvo i možda je vrijedno prisjetiti se . No ja sam ipak uvjeren da je traganje za novim sustavom vrijednosti. totalitarnom strukturom moći. Lako je biti pametan kad je sve gotovo. koji još uvijek obitelj drže strukturom moći. mislili smo da su pravila demokracije možda bolja. Zbog našeg iskustva odrastanja u obitelji s. stoga. Demokratsko međurazdoblje Prije dvadeset i pet godina.glumi u kazalištu te su poput glumaca trebali učiti određeni tekst. I. manje-više.da oni roditelji. čine to zato jer iskreno misle da je to nešto najbolje što mogu pružiti svojoj djeci te je oni. Na temelju stoljetne podređenosti. kada je moj naraštaj dosegao reproduktivnu dob. Novonastali roditelji. smatrali su da djeca trebaju imati pravo na objašnjenje u vezi s normama i granicama što su ih odrasli nametnuli. Pojmovi kao što su pravo na utjecaj. odgojeni na zabranama i propisima. ne doživljavaju prvenstveno kao izraz moći.2. sudjelovanje u donošenju odluka i dječja prava . Borba koja je uslijedila išla je u pravcu demokratizacije uloga između spolova i odgovornosti u obitelji te protiv nejednakosti u društvu u području zapošljavanja i obrazovanja. žene su zaključile da jednakost mora da je bolja.

postali su pretečom nove vrste odnosa između spolova te između djece i odraslih. Zahtjevi za metodama odgoja propali su. Čini se da ideologije i totalitarni sustavi imaju nešto zajedničko: oni stvaraju osjećaj sigurnosti i smisla za posrećene. U vezi s osnovnim sukobima interakcija te vrste. ideologija više sprečava. Uporabu pojmova kao što su: sudjelovanje u odlučivanju. same po sebi nisu bile dovoljne kada se radilo o opisivanju ili bavljenju unutarnjim obiteljskim odnosima. a zamijenila ih je ideja o važnosti razumijevanja djece i mladeži. no. Naslovi su bili politički kao i većina terminologije i prazne retorike. mada nedostatnim. nego što promiče zajedništvo.. ili one koji drukčije doživljavaju stvarnost. Spolni odnosi između muškaraca i žena" obogaćeni su pravom žena na odlučivanje o svom (vlastitom) tijelu. pravo glasa itd. pravo utjecaja. Stoga je to razdoblje bilo prilično ograničeno . Mada su političke i politizirane definicije problema između spolova te između odraslih i djece bile i logične i nužne.jedno važno međurazdoblje u sukobljavanju s tradicionalnom strukturom obitelji. moguće je povezati . a industrija lijekova potpomogla je rasprostranjivanje tog prava omogućujući uspješnu zaštitu od začeća. same po sebi. nisu dovoljne. Demokratske vrijednosti svakako su koristan dodatak temeljnim obiteljskim vrijednotama. ali ne i za one na dnu hijerarhijske ljestvice. Nazvao sam to razdoblje "demokratskim međurazdobljem" iz dva razloga: demokratske vrijednosti iskušavale su se kao alternativan sustav obiteljskih vrijednosti u obitelji koji se pokazao valjanim.

Ona očituju veliki utjecaj upravo svojim pomanjkanjem životnog iskustva. "ozračjem" (atmosferom). Odlučujući elemenat za zdravlje i razvoj kako djece tako i odraslih predstavlja kvaliteta interakcijskog procesa u obitelji. U obiteljima. itd. Na kvalitetu tog odnosa utječu brojni činitelji: ličnost i životno iskustvo roditelja. No. To ne znači da djeca nemaju nikakvog utjecaja na taj proces u obitelji. njihova gledišta. iz različitih razloga. itd. Onoga što nazivamo "tonom". njihovi osobni usponi i padovi. njihova snaga u odnosu na stresove i krize. svojom osjetljivošću prema sukobima udruženom s njihovim pomanjkanjem iskustva u njihovu prevladavanju. djeca ne mogu biti odgovorna za kvalitetu interakcije. svojom funkcijom gromobrana u olujama roditeljskih sukoba te svojom životnošću i kreativnošću. njihova svjesnost o sukobima i sposobnost njihova prevladavanja. gdje ćemo ove godine provesti Božić i tko će za što biti zadužen? . svojim mogućim nedostacima. njihov uzajaman odnos. Ponovo ću se kasnije vratiti na ovaj središnji pojam. stavovi i filozofija.ali ne i uz stvaran interakcijski proces koji je presudan za to. Ta je odgovornost neprenosiva i nedjeljiva u demokratskom smislu. "duhom". ne . a ovdje ću se zadovoljiti isticanjem odgovornosti za kvalitetu tog procesa koja leži na odraslim članovima obitelji. kako će se članovi obitelji osjećati i slagati za vrijeme božičnih blagdana.samo uz sadržaj i strukturu obiteljskog života: primjerice. Grčki filozofi to zovu "etosom". Djeca također utječu na proces svojom željom za suradnjom. Naprotiv. u kojima se roditelji. svojom logikom.

Pohvalno je ako se poštuju prava članova obitelji mada to nije dovoljan temelj za njezino blagostanje i razvoj. Obitelj je pravna cjelina samo pri stvaranju i raspadu. često postoji ogromna razlika između postizanja nečega što želimo i postizanja onoga što doista trebamo. Bile su. no roditelji su ti koji su odgovorni za dobrobit obitelji. Većina revolucionarnih glavnih zamisli pokazala je ograničenu vrijednost u praksi. egzistencijalna i emocionalna cjelina. dužnosti i područja praktičkog djelovanja mogu se prenositi na djecu i mlade. prije svega. isuviše . Zadaće. bez određenih ideja o "novome" pa tako sve do danas ima puno obitelji koje obilježava velika nesigurnost i ponešto žaljenja zbog toga što "suvremena obitelj* nema već ugrađena gotova rješenja za svoje probleme. jednostavno. no samo pod uvjetom da je opći cilj njihovo uvođenje u demokraciju. Prijelaz na demokratsku obitelj doveo je do sukoba i srazova koji su se. U situacijama u kojima djeca i odrasli trebaju zajedno funkcionirati. To ne znači da je pogrešno dati djeci pravo utjecaja u demokratskom smislu. ozbiljno shvaćali njihove želje i potrebe. rezultat je uvijek destruktivan. Oni zahtijevaju više od puke jednakosti u političkom i pravnom smislu nužno je ravnopravno dostojanstvo. događali u optimističnoj klimi uz uvjerenje da će se sve to u budućnosti pokazati vrijednim truda. ona je.umiju nositi s odgovornošću i u kojima zato djeca nakraju "odlučuju". u prvom redu. djeci će biti bolje ako odrasli budu. U obitelji i u društvu u cjelini. mada su za sobom ostavili mnogo žrtava. U početku je najvažnije bilo raskrstiti sa "starim". Između toga tijekom svog nastojanja.

Posve je prirodno da je prvim modelom poslužio onaj političkog sukoba . imala modele uloga koji bi im pokazali kako se sukobi mogu otkloniti ili rješavati na način koji bi obogaćivao zajedništvo. umjesto da ga narušava. jednostavno. Sukob U obiteljima.tj. Mnogi ljudi imaju s tim potresno iskustvo.apstraktne da bi poslužile kao smjernice u svakidašnjem životu. u kojima se odsustvo sukoba između odraslih smatralo idealom i u kojima se na sukobe između djece i odraslih gledalo kao na izraz odgoja ili njegovo pomanjkanje. Ravnopravnost Unutar obitelji. bilo je nužno suočiti se s činjeni . a žena ulogu kućanice. model borbe za vlast. prva generacija nije. Osobito u obiteljima u kojima je ta demokratizacija uloge spolova uspješno uvedena. jer su razvodi brakova i obitelji s jednim roditeljem učestaliji nego ikada prije u ljudskoj povijesti. Za obitelj to znači da je zajedništvo na gubitku. Nove su se ideje pokazale složenije za sprovedbu nego što se pretpostavljalo. Više se nije uzimalo zdravo za gotovo da muškarac ima ulogu opskrbljivača. Takav je model neprimjeren za obitelj iz jednostavnog razloga što neminovno stvara pobjednike i gubitnike. ideja o ravnopravnosti pokazala se najprije kao pokušaj rušenja uloga spolova i njihovo preoblikovanje u smislu veće jednakosti.

mada je "ravnopravnost" možda bila pogodnim parametrom na praktičnoj i organizacijskog razini. Zavladali su novi stereotipi. Ubrzo je ravnopravnost postala "istovjetnost" ("nježni muškarci". ženske vrijednosti. povećavala se kod oba spola. "meki muškarci"). Veliki broj muškaraca doživio je te pokude kao neku vrstu kastriranja. kritika uglavnom temeljila na onome što muškarci i očevi nisu radili. kao temelja za ponovno određivanje uloga muškaraca kao partnera. što je. monopol muškaraca na ulogu dobavljača doživio je svoj kraj. koje svojim većim dijelom predstavljaju . Manje-više spremno. pa se. ni kvantitativno. bio paradoks: muškarci i očevi nikada nisu igrali važnu ulogu u obitelji. ljubavnika. prema tome. ni kvalitativno. a uz sve rasprostranjeni je pojavljivanje žena na tržištu rada.com da. obje su strane shvatile da rješenje problema ne leži u "davanju ženama onoga što hoće". Kao izravni nasljednici starih totalitarnih vladara. Tzv. a nakon kratkog iskoraka u drugu krajnost ("macho" muškarac). stavova i emocionalnog "gospodarenja". nije samo po sebi predstavljalo rješenje načina dijeljenja odgovornosti. u svakom slučaju. ona nije imala nikakvog učinka u stvaranju zdravije ravnoteže između muškaraca i žena ni na jednom drugom području. Potreba za identifikacijom muškog identiteta. muškarci su preuzimali sve više zadaća i odgovornosti u obitelji. očeva i članova obitelji. Zajedničko obavljanje praktičnih poslova vezanih za kuću i djecu. uloge muškaraca u obitelji bile su podvrgnute općoj kritici.

ovisno o osobnosti pojedinca. naprimjer. ne mogu se. zadržale svoja ljudska obilježja. Naprimjer. je li poštovanje nešto što mi kao ljudska bića dugujemo jedni drugima već samo stoga što postojimo. ali shvatim da mi je neizdrživo s njom živjeti? Da li je nužno moći razumjeti drugoga prije no što ga možemo poštovati i prihvatiti . Što će se dogoditi ako je ja poštujem i prihvaćam takvom kakva je. U tome je pogledu pomanjkanje ravnopravnosti još uvijek nedvojbeno. preuzeti od žena. poštovati postupke svoga bračnog partnera. ženama su se poricala osnovna ljudska prava.temeljne ljudske vrijednosti. razumijevanje nema s tim nikakve veze? . Tisućama godina. za razliku od načina na koji sam ja odgajao moju djecu.ili možda voljeti? Ili. unatoč tome. no one su. no obje su se mogle shvaćati na različite načine. Muškarci izolirani u svojoj ulozi udaljili su se od svojih ljudskih obilježja. ili tek pošto ocijenim njezine rezultate? (Njezin odgoj djece. ili je to nešto što moramo "zavrijediti? Trebam li. Poštovanje I "poštovanje" i "prihvaćanje" bile su ključne riječi u novoj ravnopravnosti između spolova. možda. u manjoj ili većoj mjeri. čak jako različite. jednostavno. za početak.) Što to znači kada mi prartner kaže: "Moraš to prihvatiti!"? Trebam li skriti svoje neslaganje? Trebam li pristati ili to odglumiti? Može li ona "zahtijevati" moje prihvaćanje? Ili je to možda dar koji joj mogu pokloniti jer je volim.

To nije nešto što možemo zahtijevati jedni od drugih. odgovornost. obzirnost. Moguće je zahtijevati starateljstvo nad djetetom. ili između roditelja i djece. a to nas opet vraća na polaznu točku: jesu li poštovanje i prihvaćanje pretpostavke za ljubav ili su njezina posljedica? Zahtjevi U vezi s trgovinom. To je. neminovno će predstavljati zahtjev za ljubavlju. ali ne i odgovornost.onda našu pozornost moramo najprije usmjeriti prema unutra. U obitelji. no posljedica toga je da često gubite dodir s osobom za kojom težite. ali ne i u obitelji.Ako ove apstraktne pojmove želimo primijeniti kao temelj interakcije u obitelji . apsurdan zahtjev ali ujedno i opravdanje čežnja. osjećaje. pažljivost. Odnos pun ljubavi između muškarca i žene. ali ne i osobnu pažljivost. Glavno pravilo koje vrijedi za odnose u obitelji sastoji se u prirodnom prihvaćanju zahtijevanja onoga sto želite i možda će vam se ponekad posrećiti da to i dobijete. Putem takvog procesa možemo naučiti koliko je besmisleno pomanjkanje tuđeg poštovanja uzimati osobno. Moguće je zahtijevati plaćanje održavanja. dar je i povlastica. pravnim ugovorima i političkim igrama moći važno je govoriti o zahtjevima. dužnost. primjerice. svaka vrsta zahtjeva koja se odnosi na. . Moramo naučiti prihvaćati sebe takvima kakvi smo i s tog polazišta izgrađivati određeno samopoštovanje. naravno. zajedništvo ili poštovanje. spolnost.ako trebaju postati stvarnima .

3. dimenzija koju nesumnjivo nalazimo u namjerama mnogih političkih proglasa i deklaracija. I. Pojava ravnopravnog dostojanstva također se jasno očituje u odnosima između muškaraca i žena. No. Istodobno. Postoje jasni pokazatelji da su uloge spolova na mnogim područjima odigrale svoje te da se sadašnja praznina može zamijeniti samo temeljnim ljudskim vrijednostima koje promiču jednako dostojanstvo između često različitog načina razmišljanja muškaraca i žena. Oni više nisu spremni automatski tolerirati povrede i prijestupe svojih roditelja. s druge strane. činjenica je također da ni obitelj. ali nikada i u političkoj praksi. na što su prijašnji naraštaji bili prisiljavani. Zajedništvo ravnopravnog dostojanstva Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina. u neposrednijim odnosima zlouporaba moći nije više tako uobičajena niti općenito prihvaćena.Obitelji. ni društvo u mnogome ne uspijevaju ispuniti potrebe djece i mladih da sebe vide kao vrijedne članove zajednice. došlo je do presudnog kvalitativnog napretka u odnosima između odraslih i djece. Do kojeg su stupnja te . nedostaje jedna dimenzija koja je od središnje važnosti za zdravlje i razvoj njezinih članova. Radi se o dimenziji ravnopravnogdostojanstva. To možda najbolje pokazuje činjenica da djeca i mladež mogu danas funkcionirati u svijetu s mnogo jačim osjećajem prirodnosti i svjesnosti. kao demokratskom sustavu. različitog iskustva itd.

Ravnopravno dostojanstvo periodičko je iskustvo koje obje strane doživljavaju u odnosu. Naprosto nam nedostaju jasni i razumljivi primjeri i modeli uloga. dok njezin muž gleda utakmicu na televiziji . a jednakost je važna samo utoliko ukoliko različita područja rada i odgovornosti . primjerice. hindusa i kršćana. Mnogo je opravdanih razloga za nesigurnost i neodlučnost koje nalazimo u nizu suvremenih obitelji koje su se usudile ostaviti prošlost iza sebe kako bi eksperimentirale s humanijim načinima uspostavljanja zajedništva. Afrikanaca i Skandinavaca. Ravnopravno dostojanstvo razlikuje se. ravnopravno dostojanstvo dinamički je proces. stoga. odraslih i djece. mjerljiva cjelina. od jednakosti po načinu na koji se ne mora nužno odražavati ni u jednoj određenoj dodjeli uloga. liječnika i pacijenata ili poslodavaca i zaposlenika. Postoji. potreba za sličnim stavovima i ponašanjem bez obzira na to govorimo li o osobnim odnosima između muškaraca i žena. Nejednakost je važna za ravnopravno dostojanstvo samo onda kada je nametnuta.ne govori nam ništa o ravnopravnom dostojanstvu između njih.ili obrnuto . Činjenica da žena sprema jelo u kuhinji u subotnje poslije podne.razlike biološki ili povijesno-kulturološki uvjetovane ovdje nije važno. Dok je "jednakost" statička. ali smo se rijetko s njom susreli u praksi. no koje u nekim drugim razdobljima treba prilagoditi kako bi se ponovo uspostavilo. jer je bitno obilježje načela ravnopravnog dostojanstva da ono upravo ističe razlike i ne nastoji ih ujednačiti ili razriješiti. Jedan od najvažnijih je možda činjenica da smo već oko dva stoljeća svjesni ideje ravnopravnog dostojanstva.

ravnopravno dostojanstvo još uvijek predstavlja vrijednosti koja zahtijeva učenje i svakodnevno upražnjavanje. ako smo u našem odgoju iskusili suprotno. No zajedništvo između roditelja razvija se samo onoliko koliko očevi razvijaju svoj opći ljudski opseg. kao i mnoge druge stvari. ako je netko bio mažen zbog svog izgleda. sposobnosti za suradnju ili dobrih ocjena u školi. očevi posvećuju puno više vremena svojoj djeci. iskazivanje sebe. to u svakom slučaju može predstavljati olakšanje za majke. jer to držim prirodnim polazištem. Razlog zbog kojeg nam psihoterapija može malo pridonijeti u objašnjavanju načela uspostavljanja odnosa s ravnopravnim dostojanstvom među članovima obitelji. Pojmovi kao što su: samosvijest.pridonose razvoju određenih središnjih i općih ljudskih vrijednosti za osobu koja ih je poprimila. Kada. i u dubinu i u širinu i to putem svog druženja s djecom. Sposobnost spontanog odnošenja s ravnopravnim dostojanstvom prema odraslom partneru ili djetetu ovisi. dostojanstvo (dignitet). Kao polazišnu točku u ovoj knjizi odabrao sam djecu i njihov razvoj. leži u činjenici da je ravnopravno dostojanstvo uvijek bilo jedinim valjanim načinom rješavanja psiholoških sukoba i egzistencijalnih kriza. biti ono što jesmo. uvijek su pred . očuvanje osobnog identiteta. Za većinu ljudi. i kada nastojimo sami sebe bolje razumjeti. postavljanje granica i povlačenje crte. i kada smo sa svojom djecom. Može biti vrlo teško obraćati se ljudima s jednakim dostojanstvom. To također može biti teško. o iskustvu koje nosimo iz obitelji u kojoj smo odrasli i o modelima uloga koje smo tamo vidjeli. naprimjer.

Sa svim ovim osobinama. depresija itd. već i u stvaranju uspješnih obitelji i zajednica. bogatiji smo za dvije stvari koje mogu promijeniti ovakvu sliku. Znamo. da oni igraju važnu ulogu i to ne samo za psihološko. poprimili status nacionalnih bolesti. zlostavljanje i drugi oblici destruktivnog ponašanja. na pragu novog stoljeća. socijalno i duhovno blagostanje.stavljali središnje elemente u procesu ozdravljenja. za većinu je ljudi to latentno stanje potrajalo čitav njihov život. Sada. psihosomatska oboljenja. . S povijesnog stajališta. Nalazimo se na prekretnici napuštanja ideala o dobro prilagođenom pripadniku masa i stekli smo spoznaje i iskustvo o ljudskom zdravlju i razvoju koji su u mnogome potpuno izmijenili naše gledanje na ljudska bića. djeca se ili rađaju ili ih razvijaju uz odgovarajuću potporu. Tijekom dvadesetog stoljeća naviknuli smo se na činjenicu da su niski stupanj samosvijesti. upravo su ove vrijednosti bile latentno prisutne kod većine ljudi od njihove druge godine pa sve do odrasle dobi. No. stoga. kod nekih je urodilo osobnim prodorima vrlo često u obliku sloma.

II. POGLAVLJE .

DJECA SURAĐUJU! Kada djeca prestaju surađivati.. individualizma i konformizma. ja. 1. Temeljni sukob Iz najranijih pisanih dokumenata vidljivo je da su ljudi uvijek bili svjesni osnovne egzistencijalne dileme: sukoba između pojedinca i skupine. kako ja to radije nazivam: sukoba između integriteta i suradnje. ili zbog toga što su surađivali previše i predugo. ili stoga što su im narušili integritet.ili. INTEGRITET (svijest o sebi. identiteta i adaptacije .) SUKOB SURADNJA (kopirati/oponašati) . ali nikada stoga što ne bi bila spremna na suradnju. to je. između pojedinca i društva. II.. onda. identitet.

te sa svojom željom da surađuju. Kada sam se ja rodio. Oporbena uloga . djeca vladati! Kada su se majke kasnije zabrinjavale zbog česte frustriranosti i plača svoje djece. da su asocijalna i egocentrična. obrazovanje i ophođenje temeljili na određenom načinu shvaćanja tog sukoba. Načini su bili razni. a u drugoj polovici našeg stoljeća posebno se teži manjoj primjeni tjelesnog nasilja i većoj primjeni dijaloga. Uvjeravali su ih da malo plača i urlanja neće djeci naškoditi. to je dobro za pluća.Generacijama su se sav odgoj. Majkama je rečeno da obvezno moraju djecu dojiti u određeno vrijeme i u određenim vremenskim razmacima. stručnjaci su spremno upozoravali da ne smiju odustati. higijenu itd. No. smatralo se. zahvaljujući našim roditeljima kojima je naša frustriranost slamala srce pa su zanemarivali liječničke naredbe i uzimali nas u naručje kada to nisu trebali. Znalo se da djeca. da će u devet od deset takvih slučajeva djeca odabrati da se brinu za sebe. Shvaćanje da su djeca u osnovi nesklona suradnji. Mnogi od nas preživjeli su prve godine svoga života u prilično dobrom stanju. s jedne strane. u suprotnom. Ova se metoda temeljila na onom istom razumijevanju dječje prirode koje sam upravo spomenuo. Naprotiv. dolaze u sukob sa svojom potrebom da ostanu netaknuta. čistoća i redovitost". također. Argumentom za to bilo je mišljenje da će. a isto vrijedilo je i za spavanje. prilagođavati se i voditi računa o drugima. Stoga je zadaća odraslih bila jasna: djecu svakako naučiti surađivati. zdravstveni nadzornici i pedijatri preporučivali su strukturu i higijenu taj je sustav postao znan pod nazivom "tišina. s druge strane.

roditelja sastojala se u tome da djeca od početka znaju tko je nadležan. II. u prvome redu njihovi roditelji. Kada su djeca stvarno suočena sa sukobom između integriteta i suradnje . Dva su razloga zbog kojih odraslima može biti teško nositi se s ovakvim prikazivanjem problema. većinom svakodnevno . Kao prvo. ili odbijaju surađivati. S druge strane.a to se njima događa jednako kao što se događa i odraslima. Drugo. Počinjemo opažati tek kada prestaju. odabiru suradnju. suradnja ovdje znači da djeca kopiraju i oponašaju najvažnije odrasle osobe koje ih okružuju. razmotrimo najprije što se u ovom kontekstu stvarno podrazumijeva pod suradnjom. No. Putem intenzivnog terapijskog rada s obiteljima tijekom posljednjih četrdeset godina naučili smo da su prave činjenice što se tiče tog problema potpuno suprotne. prirodno.ona. mi obično ne posvećujemo mnogo pozornosti dječjem ponašanju kada surađuju.2. ali kasnije i drugi odrasli s kojima dolaze u bliži dodir. u devet slučajeva od deset. To su. Suradnja Kao što sam već spomenuo. . oni osjećaju stvarnu potrebu za odraslima koji ih mogu poučiti kako da pazite na sebe u interakciji s drugima. Djeci nisu potrebni odrasli kako bi ih naučili prilagođavati se i surađivati. djeca surađuju/oponašaju na dva načina: izravno i nesvjesno.

koja se upravo rastala od svog uplakanog djeteta. Učinila bi to zato jer se njezino poimanje suradnje povezuje s prilagođavanjem .Primjer Moji su roditelji doživjeli sljedeću vrstu zagonetne pojave: Majčin porodiljski dopust je završio i dijete za prvo vrijeme treba smjestiti u jaslice. . jer je situacija u obitelji takva da ne pušta jednom od roditelja ostati kod kuće i čuvati dijete. čini se da nema nikakvih problema. glasi: "Draga majko. surađuje li njezino dijete.i kopira. Ja Ti samo dajem na znanje i pretpostavljam da ćeš preuzeti odgovornost i riješiti problem. dijete ih osjeća . Slične situacije zbivaju se prilikom posjeta liječniku. među nama nešto nije u redu . Ovakvo iskustvo dovelo je do brojnih rasprava između roditelja o kvaliteti odgajatelja i jaslica. Sve je lako i jednostavno. Kada je očev red da ga vodi. leži u majčinoj emocionalnoj nespremnosti (sasvim opravdanoj) odvojiti se od djeteta. posve jednostavno. dijete je nesretno i čini se da ništa ne pomaže od onoga što ona poduzima kako bi ga smirila. Roditelji ubrzo otkrivaju da nije nevažno tko će dijete ujutro odvoditi." Kad bismo upitali majku. ona bi najvjerojatnije rekla . s djetetovim tihim i nedramatičnim ostajanjem. zubaru itd. o "suviše zaštitničkom" ponašanju majke ili o brižnosti oca. Ona je uznemirena. ali već više od tri mjeseca potiskuje te osjećaje."ne". U većini slučajeva. pa ćemo se oboje bolje osjećati. Kada to čini majka. Uzrok. Dijete u ovakvom slučaju daje majci kompetentan odgovor koji.nešto je nerazjašnjeno. tužna. iskazan terminima odraslih. pravi razlog s tim nema nikakve veze. živčana i nesretna.tj. Mada majka (ili otac) nije svjesna tih osjećaja.

Njezina kćerkica mora imati lijepu odjeću. no dijete i dalje povraća. Kada se Christian vraća s posla kući. To znači da joj je svakidašnji život s djetetom vrlo naporan. Karen je uzela godinu dana porodiljskog dopusta i. Prolazi nekoliko tjedana tijekom kojih je dijete opet bilo hospitalizirano. Karen još doji svoju kćerkicu. ona potiskuje svoju nesigurnost. Kako postoji mala statistička vjerojatnost urođenog suženja srca. Pomalo. tek kada dijete počinje gubiti na težini. i za majku. ugovara se bolnički pregled. Kao i većina drugih novih roditelja. ne smije biti mokra i mora redovito i puno jesti. Karen je očajna. zbog različitih razloga. pretvorilo se sada u moru. tri mjeseca staru. ili kada navrate rođaci ili prijatelji. ali dijete odjednom počinje povraćati mlijeko. koje je prije predstavljalo intiman i ugodan doživljaj. i za dijete. ali zauzvrat postaje vrlo brižljivom u području djetetove higijene i prehrane. nakon čega se roditelji odlučuju obratiti obiteljskom terapeutu. ali nikome o tome ne govori. oni se uglavnom raspituju za djetetovo zdravlje ili konstatiraju kako mora da je divno to što majka provodi tako puno vremena s djetetom. Nalazi pokazuju da ne postoji nikakav tjelesni poremećaj. ona i Christian nisu nikada ozbiljno razgovarali o svojoj nesigurnosti. jako su sretni.Primjer Karen i Christian upravo su dobili svoje prvo dijete nakon puno godina čekanja. ali istodobni i nesigurni u svoje sposobnosti nošenja s ogromnom odgovornošću koju traži dijete. ona se sabire i savjetuje s patronažnom sestrom. . Dojenje. a da pritom ne zna kako prevladati svoju nesigurnost.

" No djeca ne surađuju na taj način. ja bih bila sretna. baš kao što je tome sklona i tradicionalna psihologija. Ne mogu više podnijeti kako se ophodiš sa mnom. Dvoje djece. odrasli su posve zaokupljeni nekim važnim i intimnim razgovorom. Prvo povraćanje moglo je značiti: . ali uvijek. Ili je majka neurotična. Upitana izravno. mama. što podrazumijeva pod djetetovom suradnjom. a ne kada je Tebi do intimnog užitka sa mnom!" ili: "Nešto između nas nije u redu. prije nego što su se u obitelji stvorile određene okolnosti. I roditelji uživaju u cijeloj situaciji i u društvu jedno drugog. voljela bih jesti kad sam gladna. s nepogrešivom sigurnošću. Ona idu u srž stvari.Karenino dijete također je surađivalo pružajući majci kompetentne povratne informacije. Kada je poslužena kava. . Zlo mi je od toga!" Prije no što je obitelj stigla do te faze. Primjer Obitelj je u restoranu. a djeca pojela svoj sladoled. ili nešto nije u redu s djetetom. upiru prstom u sukob koji koči blagostanje u obitelji. Ne misliš li da bi bilo dobro porazgovarati s tatom?" ili: "Slušaj. stare četiri i sedam godina. ili je brak roditelja u krizi. Gine to nesvjesno. mama."Hvala ti. situacija se već ispolarizirala. Toliko si opsjednuta dobrim majčinstvom da si posve zaboravila na moje potrebe. Sada sam sita!" ili: "Mama. potpuno uživaju u hrani i obiteljskom izlasku. majka je odgovorila: "Kad bi bar počela dobro jesti i dobivati na težini. Teško je bilo znati kako ih treba tumačiti. mama.

. A možda i nisu. strogim glasom. Ne događa se često da smo srditi ili zbunjeni kada se vidimo u tom zrcalu.. možda. Počinju se vješto provlačiti pokraj slobodnih stolova u restoranu. bez potrebe za psihološkim tumačenjem: naši su roditelji zaokupljeni jedno drugim.. Poznati su nam neki vanjski pokazatelji: četverogodišnji dječak koji već sigurno hoda kao njegov otac. Nikome nije poznato što se poslije zbilo u toj obitelji. . dok djeca nastavljaju s igrom. surađivali su potpuno otvoreno i izravno. ali se brzo vraćaju svome razgovoru. Možda je večer prošla tako dobro da su roditelji zaboravili na taj događaj. djeca koja kopiraju roditelje kako jedu ili razgovaraju s mlađom braćom ili sestrama itd. Upravo su iskazali suradnju! Štoviše... ne vrijedi vas sa sobom voditi. Odjednom ih otac srdito zove. Roditelji ih dva puta zovu. ali morat ćete se lijepo ponašati i ne pokvariti sve kao prošli put?" I opet je spontano. on im govori: "Zar ne čujete što vam se kaže? Ako se ne znate lijepo ponašati.Djeca neko vrijeme sjede za stolom i slušaju. no ubrzo smišljaju igru. uvučeni u ramena. obazrivo ponašanje puno ljubavi iskrivljeno u "lijepo ponašanje". Suradnja na osnovi neravnopravnog dostojanstva zamijenjena je poslušnošću. Dječja sposobnost za suradnju očituje se na svim područjima. Idemo kući!" Djeca su zbunjena. tako da nije teško zamisliti sljedeći dijalog nekoliko mjeseci kasnije: Dijete: "O. A sada je dosta. mi ćemo se nečim zabaviti da im ne smetamo. Kada djeca poslušno prilaze stolu. Bez riječi odlaze spuštena pogleda. možemo li i mi u restoran?" Otac: "Pa.. da.

što se zbiva kada posjetite obitelj koja ima dijete staro između dva do osam mjeseci i dvije i po godine: jedno od roditelja otvara vrata držeći dijete u naručju. Ukoliko je roditelj uzrujan. Pogledajte. Kao obiteljski terapeut. manja djeca tonu u san. svakodnevno se susrećem s načinom na koji su djeca. Kada u tome uspijemo i kada roditelji prihvate svoju odgovornost glede problema.Još negativniju reakciju izaziva dječje kopiranje/izražavanje osjećaja koje bismo ili radije zadržali za sebe ili kojih nismo svjesni. djeca nas često doslovce proučavaju kako bi odgonetnula naše osjećaje prije no što ih iskažemo. ako pritom nisu sigurna u njihove osjećaje prema nazočnoj osobi. Dječja sposobnost i spremnost da kopiraju svoje roditelje seže tako daleko da čak uključuje i način na koji roditelji rješavaju sukobe i probleme pa se čak nagađa do kojeg je stupnja. a ono intenzivno nekoliko sekundi proučava majčino ili očevo lice prije pozdravljanja gosta. Iskustvo stečeno putem obiteljske terapije ukazuje . samo izvolite!" Djeca će se. ili ako ih oni taje od djeteta. alkoholizam povezan s biološkim naslijeđem. osjećati uznemirenom prilikom majčine ili očeve zaokupljenosti gostima. živčan. dijete će početi plakati ili okretati glavu od posjetitelja. Kada su mala. preplašen ili jednostavno nerado prima goste. Ništa neće promijeniti na stvari i kada se roditelj kurtoazno nasmiješi i kaže: "O. uznemirena i s njihovim zahtijevanjem pažnje srazmjerno problemima. naprimjer. osobito mlađa. naprimjer. a oni malo stariji počinju crtati ili im postaje dosadno i žele kući. isto tako. to ste vi.

pošto djeca imaju iste uvjete i odgojena su na isti način! Primjer Mlada majka u jednom izbjegličkom naselju u Hrvatskoj obraća se za pomoć psiho-socijalnoj službi naselja zbog problema sa sedmogodišnjim sinom. tjelesno propada. izgubili su dom. a ostali su rođaci rasuti između izbjegličkih logora i utočišta po raznim zemljama. Obitelj je bila izlagana nevjerojatnim preokretima i ogromnim gubicima. Ona ima još jednog sina od 12 godina. zreo i surađuje.nam da je on vjerojatnije izraz dječje suradnje s roditeljskom samouništavajućom ličnošću kojoj su oni posebno privrženi. Majka se učila nositi s tim gubicima onako kako bi to spontano učinilo devet od deset roditelja: iz obzira prema djeci. kreće se unaokolo pomalo mehanički. stariji sin je dobar. a drugo neizravno. gnjavi i zanovijeta . oca i muža. nažalost. To često čudi i roditelje i stručnjake. dopuštajući si suze samo ponekad kad ostane sama. ali pametan i marljiv. uobičajen i nezdrav. prijatelje. zagonetna i ponešto ukočena lica. gasi mu se iskra života.drugim riječima: neposlušan i ne surađuje. školu. Otac im je poginuo u ratu u Bosni prije šest mjeseci. i za nju i za djecu. Između ostaloga. Nije ništa neuobičajeno da dvoje djece iz iste obitelji surađuju različito: jedno izravno. Prema majčinim riječima. Svoju tugu zatomljuje u sebi. ali je. zadržati za sebe patnju zbog bolnih gubitaka. Stariji sin surađuje s majkom izvršavajući sve što ona traži. Takav je odabir dobrohotan i pun ljubavi. Učitelji kažu da je introvertiran. On je nemoguć. U odraslima s kojima se . obitelj.

Mališan od sedam godina postupa upravo suprotno. On je taj koji pokazuje put. očajanje. Majka je bila dovoljno svjesna da shvati koliko joj je potrebna pomoć. Važno je da je ozbiljno shvatila signale upozorenja i da o problemu treba porazgovarati s ostalima. ali jednostavno ne može. Majka surađuje i žrtvuje svoje vlastito zdravlje za ono što drži najboljim za svoju djecu. Ovdje ne . već njezinu bespomoćnost i uznemirenost. On je izravna kopija majčinog vanjskog ponašanja. već "malim i zločestim". No. Oboje njene djece surađuju i žrtvuju svoje zdravlje. I on bi želio surađivati kao njegov veliki brat. važno kako je uopće počela biti svjesna problema.) S tom se pojavom često susrećemo u obiteljima u kojima je tjelesno nasilje sastavni dio obiteljskog života. Prešutno je združen sa svojom majkom što oboje smiruje i daje im snagu. čežnju za prijateljima. Iskazi njegovih osjećaja stvaraju knedlu u grlu i nezadovoljstvo pa ne pobuđuju sućut i brižnost okoline. Osjećaji su im i suviše slični da bi to bilo moguće. On ne postaje "velikim i pametnim" kao njegov brat. zapravo. frustriranost i odricanje.susreće pobuđuje sućut i brižnost. što je onda pomoglo i njezinom starijem sinu iskazati svoju bol. I nije. no u ovom je slučaju mlađi sin taj koji drži ključ rješenja za zdravije zajedništvo u obitelji. a mlađem ponovo zadobiti tlo pod nogama. On pokušava izraziti osjećaje koje njegova majka potiskuje. (Uključenje u skupinu žena u sličnoj situaciji i na taj joj je način pružena mogućnost prihvaćanja njezine patnje. ona se ne može istodobno zatvoriti za svoje osjećaje i biti otvorenom za njegove. On je taj u obitelji koji na djelu iskazuje svoju žalost.

još uvijek su dječaci ti koji postaju nasilni. No. nažalost. Jedan od ključnih razloga možda je to što djevojčice češće oponašaju majku te surađuju svojim autodestrukivnim ponašanjem. Iz više razloga. pretjerane odgovornosti prema drugima itd. drugo će nasilnosti usmjeriti prema unutra i postati autodestruktivno. primjerice. pomanjkanja sposobnosti stvaranja osobnih veza ili njihova odbijanja. već je više stvar činjenice da je način na koji se djeca odnose prema svojim roditeljima različit po svojoj prirodi i kvaliteti. Ako se promatra shematski. skromnog ponašanja. Tipično je da će dvoje djece u ovakvoj obitelji različito surađivati (tj. opredijeliti se za jednog od roditelja). služe u odgoju. ima pokazatelja da objašnjenje i nije tako jednostavno. Jedno će biti baš tako nasilno i destruktivno kao i otac. u vidu povučenog.mislim prvenstveno na nasilje kojim se roditelji još uvijek. a djevojčice autodestruktivne. Može biti očigledno autodestruktivnom putem. uporabe droga i alkohola. na načine koje često pogrešno smatramo rezultatima "dobrog odgoja". . čitav problem izravne i nesvjesne suradnje/oponašanja vrlo je jednostavan: Djeca izvrgnuta pokudama postaju i sama kritična prema drugima ili samokritična. tako da će im se ponašanje potpuno razlikovati kad postanu tinejdžeri. u ekstrovertiranom smislu. već na obitelji u kojima se otac često nasilno ponaša prema ženi i djeci. ona može biti i manje vidljivom. Ovakva autodestruktivna reakcija može se očitovati na različite načine. pokušaja samoubojstva ili seksualnog promiskuiteta. Kao što ću još o tome pisati kasnije. naprimjer. Drugim riječima.

Djeca odgojena u obiteljima u kojima nitko ne iskazuje osjećaje. To. postaju neumjerena i autodestruktivna ili neumjerena i nasilna. koje je većina odraslih naučila smatrati izrazom ljubavi i skrbi. ne znači da djeca uvijek neizravno surađuju s destruktivnim ponašanjem odraslih. prirodno. postaju i sama nasilna ili autodestruktivna. Cilj mi je. Problem s pojmovima kao što su: uvažavanje. Puno postupaka. u polovini slučajeva. Oni su po svojoj namjeri . nisu. postaju povučena ili pričljiva. Djeca koja su bila izvrgnuta nasilju ili spolnom zlostavljanju. to. Djeca neoštećena integriteta. skrb. ona surađuju izravno. doživljava kao problem već mnogo ranije. čuvaju tuđi integritet. što njihova okolina. Zanimljiva (i kompetentna!) pojava u vezi s djecom jest ta da djeca samo preuzimaju i iskrivljavaju destruktivno ponašanje odraslih te često to čine tako da se tek kasnije u njihovom životu to pojavi kao problem. Od prilike. koja imaju sreću da njihovi roditelji uglavnom izbjegavaju destruktivno ponašanje. Uvažavana djeca uzvraćaju uvažavanjem. istaknuti da svi imamo valjane razloge za ono što činimo. jednostavno. s druge strane. Pažena djeca skrbe za druge. u njihovoj je apstraktnosti. Svi smo nedužno dovedeni do destruktivnog/autodestruktivnog ponašanja.Djeca koja su odgajana uz primjenu nasilja. nasilje.. u stvari. kopiraju svoje roditelje izravno. Ovaj bi popis mogao biti još jasnijim i iscrpnijim. no nije mi namjera gomilati odgovore. ljubav. obzirnost itd. Djeca.

To. Pod tim ovdje podrazumijevamo spolno zlostavljanje djece ili pastorčadi što čine očevi ili majke te strašnu povredu djetetovog tjelesnog ili psihičkog integriteta. "ja". u cjelini. Djeca i mladež postali su samouvjerenijima. kada je obitelj još bila autokratskom strukturom moći. međutim.takvi. Sve žrtve incesta mogu posvjedočiti kako su ono što im se zbilo doživjeli kao veliko zlo i kako su se na mnoge načine i verbalne i neverbalne . roditelji su uspijevali potisnuti dječju kompetentnost.pokušali obraniti. identitet itd. a društvo u cjelini spremnije shvaćati dijete kao osobu. djeca su. roditelji fleksibilnijima. danas je to puno teže. Integritet Riječ "integritet" neka je vrsta naslova ili skupnog pojma za djetetovo tjelesno i psihološko postojanje: individualnost. Srećom. nepovredivost. u velikoj mjeri odrediti svoje vlastite granice . možemo razmotriti jedno od značajnih. II. karakter. ali to nije dovoljno. ne znači da su ona općenito nekompetentna ona mogu. Kao što smo već spomenuli.3. granice. U dobra stara vremena. u stvari. klasičnih područja povreda i narušavanja: incest.ali znači da često spremno zanemaruju obzire prema sebi kako bi surađivala sa svojim roditeljima. Da bismo to zornije prikazali. bespomoćna u pogledu zaštite svog integriteta u odnosu na roditelje. Zrela i brižna odrasla osoba puna ljubavi ne bi se mogla ne obzirati na pokušaje obrane uz vapaj "Ne!" Ali sve žrtve incesta napustile .

Ova ista pojava prisutna je među djecom koju smo upoznali. bilo svjesno ili nesvjesno.ne umre.su svoje vlastite granice kako bi surađivale. Ako se pomanjkanje skrbi iskazuje u obliku tjelesne i psihičke okrutnosti. ili na neki drugi način njima manipulirao da ne progovore o tome u javnosti. Kada roditelji. To bi često potrajalo i čitav život ili. oni su postajali lojalnijima tom nerazumnom obećanju nego prema samima sebi. a koja su bila smještena u neku ustanovu zbog pomanjkanja roditeljske skrbi. a da ona pritom . djeca ne dolaze do zaključka da su njihovi roditelji pogriješili. Oni zaključuju da su oni učinili nešto nevaljalo! Gube svoj osjećaj samosvijesti i gomilaju u sebi osjećaj krivnje. Rad sa žrtvama zlostavljanja od strane odraslih poučio nas je da su povrede i osjećaj krivnje u razmjernom odnosu. nekoliko godina. onda nije teško zamisliti kako se djeca šutljivo i autodestruktivno nose sa svakidašnjim nepravdama koje se obično prihvaćaju kao koristan ili nužan sastavni dio "dobrog odgoja". u najmanju ruku. zlostavljanje je uspjelo ako je žrtva doživjela osjećaj krivnje. Izričiti cilj zlostavljanja jest totalno narušavanje integriteta žrtve. djeca tada pate od izrazitog nedostataka samosvijesti i ogromnog osjećaja kriv . a kada im je prijestupnik zaprijetio. povrijede dječji integritet uvijek na isti način i u redovitim vremenskim razdobljima.svakako u određenoj fazi . Kada djeca mogu tako autodestruktivno reagirati na nepravdu koju ogromna većina ljudi u društvu smatra i moralno vrijednom prijekora i povredom zakona. Jedan dio problema u vezi s djecom njihovo je općenito autodestruktivno reagiranje na povrede. S mučiteljevog stajališta.

Ali. Reći djeci da su kriva. primjerice. sad ja govorim!" Jezik tijela pogrešno se tumačio kao prkos te je dočekivan riječima: "Gledaj me kad ti govorim!" Tako su roditelji onda. roditeljima i učiteljima bilo je posve normalno da je djecu moguće "popravljati" govoreći im kako su "pogriješili". Drukčija je situacija s djecom čiji roditelji nisu bili u mogućnosti skrbiti za njih. Sasvim jasna poruka kojoj samo nedostaju riječi: Ti mi nanosiš bol!" . no koji ih nisu zlostavljali. a i danas. često zanemaruje. nedvosmislene neverbalne komunikacije: u njihovim očima bile su suze/ili bol. čista je povreda njihova integriteta. mada znaju da će opet biti povrijeđena. svakidašnjim odnosima između djece i odraslih. na trenutak. u odraslog pa. kako smo već spomenuli. siliti djecu da preko vikenda odlaze kući. zadovoljavali izvanjski . riječi nisu manjkale. no naišle su na odbijanje poput: "Šuti. To se često iskazuje lojalnošću prema roditeljima i može. Djeca su uvijek umjela dati odraslima na znanje da su im povrijedili integritet. ukoliko njihova poruka nije bila shvaćena. U početku. no njihova se kompetentnost. potiskuje i pogrešno shvaća. vratimo se uobičajenim. Djeca su to oduvijek pokušavala priopćiti odraslima putem jasne. Ta djeca često realnije vide svoje roditelje i sposobnija su odlučivati o svojim potrebama. spustili pogled na zemlju a glavicu na grudi. vjerovali su da će djeca postati "dobra" samo ako im kažete dovoljno uvjerljivim tonom i odgovarajućim izrazom lica kako su "zločesta". ukočili bi se.nje. pogledali bi.da bi bila potpuna. Kada sam ja bio dijete.

ili sljedećeg jutra. izgubilo . zato. što znači gledati osobu koja ti nešto govori u oči!" Ukoliko to nije postizalo željeni učinak. to je nešto što su radili svi roditelji pa je. i puno važnije za ovaj kontekst. u mnogim zemljama. Možda se morao službeno ispričati roditeljima. dva sata kasnije. samo po sebi razumljivo. S ocem igra nogomet. Činjenica da je ovakva praksa bila uobičajenom u Danskoj prije trideset ili četrdeset godina i još uvijek se. Drugo. možemo.društveni ideal: "Nije uopće važno da li te ono što ja kažem boli . odrasla bi osoba zgrabila dijete za bradu i silom mu podigla glavicu. barem ćeš bolje zapamtiti! Ono što je puno važnije jest da se naučiš pravoj pristojnosti. primjenjuje kao nešto posve normalno i prihvatljivo. kako bi se urazumilo. koje je otjerano iz sobe ili na spavanje bez večere. mazi se s majkom ili trčkara po dvorištu igrajući se s ostalom djecom. stoga. a možda su njegovi roditelji preuzeli inicijativu riječima: "Hoćemo li sada sve zaboraviti i opet biti dobri prijatelji?" Dijete nije bijesno na svoje roditelje i ne odnosi se prema njima nimalo više kritički nego prije.a ako je tako. Ova gotovo svakidašnja pojava. jest činjenica da djeca surađuju! Ono isto dijete. zahvaljuje dvjema stvarima: Prvo. ozbiljna je povreda djetetovog integriteta s doživotnim posljedicama. Ona ne ostavlja posljedice samo na trajnu kvalitetu djetetova života već i na trajnu kvalitetu odnosa između roditelja i djeteta. Ali je ono. vidjeti u prividno savršenom skladu s roditeljima. a tada je preostajao samo jedan način obrane: spušten pogled koji bi izluđivao većinu roditelja do uporabe fizičkog nasilja ili osamljivanja djeteta dok ne popusti.

ono voli svoje roditelje bezuvjetno i spremno je biti onakvim kakvim oni hoće. a oni su joj povjerili da ih jako smeta to što ih majka zaključava. izgubilo je još jedan mali dio sebe. pripremati hranu. čuvati djecu staru 3 i 5 godina. Rješavala je to zaključavanjem djece u sobu na nekoliko sati svakog dana. ili da djeci neće "naškoditi" ono čemu ih izlažu odrasli. No. a dvadeset godina kasnije radit će to isto svome sinu. a postalo malo više onakvim. U kasnijem razgovoru. a ono da je nevaljalo. dok bi ona obavljala kućanske poslove. gotovo ne obzirući se na cijenu. Odgojitelji u vrtiću primijetili su da je oboje djece pomalo pasivno. Nije živjela s ocem svoje djece pa je sama morala obavljati pranje rublja. okopavati vrt itd. potisnuti bol i poniženje. najvjerojatnije. Sposobnost djece za suradnju često se uzima za potporu teoriji da je neka određena metoda odgoja baš ona "prava".još malo više svoje samosvijesti. da izgledaju tužno i potišteno. ona je čula djecu kako se igraju i pričaju svaki put kada bi prolazila . majka je otvoreno priznala odgojiteljici svoju metodu i branila je pomoću dva argumenta: kao prvo. Jedna od odgojiteljica porazgovarala je s njima. kakvim ga žele njegovi roditelji. Primjer Jedna mlada majka nikako nije uspijevala izaći na kraj s dužnostima koje su je kod kuće čekale poslije posla. da će. drugo. pospremati kuću. poput sve ostale djece. Ono je tako uvjereno da su roditelji u pravu. i njezina je majka to isto činila njoj pa joj nije ništa naudilo i.

Unatoč tomu. čime potvrđujemo da smo potpuno svjesni pogreške. Radi se o uočavanju signala koje nam djeca šalju i njihovu ozbiljnom shvaćanju pa i kada to podrazumijeva promjenu uobičajene prakse odraslih koju su držali ispravnom na temelju svog vlastitog odgoja ili obrazovanja te i onda kada svi oko nas postupaju isto. ne radi se o tome je li ispravno ili pogrešno zaključavati djecu na 3 sata dnevno. a ona su. već i među onima. samo surađivala. danas već toliko znamo o sposobnosti i spremnosti djece (i odraslih) na suradnju da taj argument više i ne vrijedi. krajnje je vrijeme da se time prestanemo služiti kao glavnim argumentom i to iz dva razloga. profesionalno zaduženima za odgoj i ophođenje. kako to izbjegavamo zvati čistim nasiljem. kada to nazivamo "jedinim rješenjem". trebate ih samo jako i često pljesnuti pa to više neće činiti!" Argument da je to "djelotvorno" uobičajen je. kao dijete.uključujući i djecu. zapravo. Već čitav niz eufemizama govori o tome. . "malo batina". To vrijedi i onda. spremni smo opravdavati uporabu nasilja baš kao što i ona mlada majka opravdava zaključavanje djece. "pravom na tjelesno kažnjavanje" itd. dobila nekoliko puta dobre batine kad sam ih zaslužila i to mi nije nimalo naudilo. "I ja sam. Mislila je da su djeca zadovoljna. Prije svega. Po mom mišljenju. Da ponovimo. ne samo za odnose između roditelja i djece. ne radi se o "ispravnom" i "pogrešnom"." Te: "To je djelotvorno! Kada djeca naprave nešto što ne bi smjeli.pokraj zaključane sobe. Tjelesno zlostavljanje povreda je svačijeg integriteta .

a to je uključivalo i moć tumačenja i opisivanja stvarnosti. . međutim. U prošlosti. toliko znamo o dugotrajnim posljedicama nasilja da je. Držim da je vrijeme početi postavljati manje primitivna pitanja o tome što činimo jedni drugima. kako smo već spomenuli. što se više od jedne strane zahtijeva odustajanje od integriteta. površnim učincima. pacijenti i ostali članovi društva moramo platiti za nešto što samo na površini izgleda kao uspjeh? Ako je cijena žrtvovanje integriteta jedne strane kako bi se zadovoljila druga. jednostavno. kada smo još uvijek vjerovali da se djeca rađaju kao nekompetentna polu-bića. Zbog toga šestogodišnja žrtva incesta u trinaestoj godini sliči na zavodljivu Lolitu. Zbog toga djeca u Japanu počinjaju samoubojstvo jer su u panici zbog svojih školskih postignuća. Zbog toga patrijarhalno nastrojeni očevi i bake željni vlasti mogu živjeti u iluziji da iza njih stoji cijela obitelj dok. u stvari. neetično opravdavati njegovu primjenu kratkotrajnim. Kakva je ljudska i međuljudska cijena koju mi. To je jednostavno i civilizacijski neetično. onda je cijena previsoka. Zbog toga desetine tisuća ljudi plaču kad umre Staljin ili Tito. u tome da je "sve djelotvorno" i. oni imaju obitelj pod nogama. Podrazumijevalo se da znaju što je za djecu najbolje. Moramo ispitati zašto i kako. klijenti. Problem je. Nije dovoljno moći tvrditi da je nešto "djelotvorno". pedagogijom ili terapijom.Drugo. bez obzira nazivali to odgojem. to je stvar djelotvornija. Odrasli su imali moć. bilo je moguće opravdati povredu njihova integriteta. Znali su što djeci treba da bi se razvijala i postala pravim ljudima. Zbog toga novopečene religijske sekte imaju takav odaziv. djeca.

primjerice. Djeca kompetentno surađuju sa svakom vrstom ponašanja odraslih. U ovoj ću knjizi pokušati pokazati i potkrijepiti ovu pone-što provokativnu izjavu koja predstavlja jedan od kamena temeljaca za novu vrstu odnosa između roditelja i djece. . one nam otkrivaju i nelagodu odraslih zbog njihovih postupaka. Dječje verbalne i neverbalne povratne informacije sadrže. Kada ove izjave tumačimo sa suosjećanjem i razumijevanjem. Znamo da su djeca kompetentna: Djeca umiju iskazati sadržaj i granice svog integriteta. Ali danas znamo više. Navesti ćemo samo tri primjera: Prvi primjer Kad je Nicolasu bilo osamnaest mjeseci. dovodila do situacija u kojima bi roditelje znali zateći rani jutarnji sati u svađi. ali i društvenu nužnost takvog postupanja. Djeca su od rođenja društvena bića. uz ostalo. roditelji su mu prolazili kroz ozbiljnu bračnu krizu koja je."Shvatit ćeš vrijednost toga kad odrasteš!" "To je za tvoje vlastito dobro!" "Jednoga ćeš mi dana za to biti zahvalan!" "Mene to više boli nego tebe!" Ovo su samo neke od klasičnih tvrdnji uz povrede dječjeg i mladenačkog integriteta. kompetentne pokazatelje u svezi s naravi emocionalnih i egzistencijalnih dilema kroz koje prolaze njihovi roditelji. Ukratko: djeca su najdragocjenija u životu svojih roditelja baš onda kada se čine najnepoćudnijima. bilo da je ono konstruktivno ili destruktivno po njihov život.

Roditelji uspijevaju pronaći konstruktivniji način raspravljanja o njihovim neslaganjima i različitostima. Nicolas bi se budio i plakao.Svaki puta kada bi se to događalo. nego i sama svađa nikada ne vodi nečemu konstruktivnom i izgleda da su uvijek poslije nje još osjetljiviji i obeshrabreniji. Roditelji bi ga uzimali k sebi i pokušavali ga umiriti. Pokušavaju sagledati svoju svađu od prošle noći iz drugog ugla i uviđaju da je oboje ocjenjuju destruktivnom. Roditelji su bili svjesni činjenice da su djeca kompetentna pa su stoga znali da se Nicolas ne ponaša tako kako bi na sebe "svrnuo pažnju" ili što želi ometati roditelje i nešto im pokvariti. malo pokunjen i razdražljiv. No kako mu je desetak minuta dopušteno sjediti jednom od roditelja u krilu. Ali. on se smiruje i traži da ga odnesu u krevet. ali tada je uvijek veseo i smiren i nije ga teško ponovo uspavati. Razmišljaju o jednoj sličnoj pojavi: Nicolas se često budi kad oni vode ljubav. roditelji su naučili nešto za što bi im inače trebalo puno godina da to otkriju. on bi se više pripijao uz njih i postajao nezadovoljnijim. a što su više pokušavali otkriti što mu je. iscrpljen zaspao. Oni nisu mogli znati je li njihovo tumačenje djetetove reakcije bilo ispravno sve dok od njega nisu dobili . Uzimajući. ali manje frustriran i nesretan. dok oni nastavljaju svoj razgovor. reakcije svog sina ozbiljno. činilo se da ništa ne pomaže. Nicolas se još uvijek budi. on se nije smirivao. oko sat vremena kasnije. Unatoč svim njihovim nastojanjima. jednostavno. u pravilu. Sljedećeg jutra bio je. dok nakraju ne bi. Ne samo da ton razgovora tada postaje neugodan i pun predbacivanja.

Nekoliko je godina. Razgovarali su o tome s drugim odraslima koji su im preporučili postavljanje čvrstih granica. Pokušali su joj pružiti sve što je tražila. ali vidim da to već puno bolje rješavate!" Drugi primjer Louisi je bilo devet godina i bila je vrlo naporno dijete koje. kako se ophodimo jedni s drugima.novu povratnu informaciju koja je potvrdila. ne samo da je imalo nemoguće zahtjeve prema svojim roditeljima. nožem nadizala kožu na trbuhu te gurala iglu u nos kako bi izazvala krvarenje. Možete li to drukčije?" Promjena u njegovu načinu reagiranja mogla bi se ovako iskazati: "Još uvijek se malo bojim i žalostan sam kada se ne slažete. već koje se počelo ponašati na zabrinjavajuće destruktivan način. Imala je starijeg brata s kojim se često uspoređivala. Bojim se i nesretan sam. govorila svojim roditeljima: "Zašto i mene ne volite tako puno kao Thomasa?" Njezino nasilno izazvano krvarenje iz nosa počelo je ubrzo nakon što su Thomasa odveli kod liječnika radi spaljivanja ranica u nosu zbog čestih ozbiljnih. Ne bismo li trebali pokušati odsada biti dobri prijatelji?" . Roditelji su "sve pokušali". da je njegova očigledna uzrujanost i frustriranost u ranijoj etapi značila: "Dragi mama i tata. Pokušali su biti dovoljno osjetljivi i razumni. Naprimjer. primjerice. spontanih krvarenja. No. Louse se i dalje jednako ponašala. ne sviđa mi se kako rješavate svoje probleme. sjekla si je škarama prste. Nekoliko je puta (što ću kasnije podrobnije opisati) doslovce pozvala roditelje na "sastanak" i kazali im: "Ja više ne mogu ovako.

Majka nije imala dovoljno mlijeka za dojenje pa su je ostale majke na porodiljskom odjelu gledale s prezirom kada bi dijete plakalo.Louisni su roditelji bili kompetentni odrasli ljudi koji su jako voljeli svoju kćerku i koji su stvarno pokušali sve što je bilo u njihovoj moći kako bi poboljšali odnos s njom. Ako pogledamo Louisinu situaciju od njezina rođenja. očito je da joj je manjkao temeljni osjećaj sigurnosti. Lousin je otac u to vrijeme bio jako zauzet poslom jer je upravo osnivao vlastito poduzeće i. kojoj je očito bilo teško uspostaviti skladan odnos s Louisom. Kada smo istražili odnos između Louise i njezinih roditelja. Nije bilo nikakve upadljive razlike između mjeseci i godina i tadašnje situacije pa su se oboje roditelja osjećali poraženima. kako on objašnjava. postali su jasni određeni činitelji: • • • • Trudnoća i porod bili su teški i složeni. polazeći od njena rođenja. prošle su dvije godine prije no što je stvarno mogao odvojiti vremena za dijete i ženu. koji je od izuzetne važnosti za dobrobit i razvoj dojenčadi. Osjećali su se krivima i nesretnima što je stvar uzela toliko maha da je Louise sama sebi počela štetiti. Majka se osjećala nespremnom i poraženom. a to je osjećaj da smo u kompetentnim rukama koje znaju što rade. Njezina se . Osobito je nedostajao jedan određeni vid sigurnosti. Nisu bili srditi ili razdraženi ponašanjem svoje kćerke pa nisu zahtijevali da se "pregleda i popravi". Bila je nemirna i bučna. bilo je problema s jelom. bili su iscrpljeni i smeteni. Louise je od početka bila teško dijete.

Svakako ću prosvjedovati kada budeš radila nešto što mi ne odgovara i svakako ću zahtijevati ono što budem željela!" Kada je počela govoriti. Louise je "odabrala" ovo drugo. ali i ja to uvjerenje držim mogućim i logičnim. ili je to jedinstven psihološki iskaz njezinog načina suradnje. ili se mogla djelatno boriti za ono što joj je nedostajalo. koliko ja znam iz svog iskustva. morat ću te obavijestiti. nikako . Na mom polju rada i nije tako važno je li.) Louise je surađivala sa svojom majkom ponašanjem koje je jasno kazivalo: "Draga mama. Najvažnije je u vezi s tim naše /obiteljsko terapeutsko/ iskustvo koje nam jasno pokazuje koliko je važan način na koji roditelji prepoznaju različitost između karaktera i životnosti njihove djece. "dobrim (lakim) djetetom". Ja nisam mjerodavan da bih to mogao komentirati. Louise kao dojenče bila je suočena s dvije mogućnosti: mogla se predati i biti tzv. (Neki istraživači ponašanja dojenčadi dolaze posljednjih godina sve više do uvjerenja da se djeca rađaju s određenim "karakterom". pokušala je iskazati svoju dilemu: "Zašto voliš Thomasa više od mene?" Tradicionalna psihologija (i uobičajeni zdrav razum) ovu bi izjavu protumačili kao izraz ljubomore što. Louisina snažna volja i hrabrost genetske prirode od njezina rođenja. primjerice. U ovakvoj situaciji. Interakcija s roditeljima presudna je za razvoj djetetovog karaktera glede konstruktivnih ili autodestruktivnih strana njegove osobnosti. pošto se činiš ponešto zbunjenom i nesigurnom zbog moje skrbi.majka gotovo stalno osjećala poraženom i bila je sama u traženju rješenja za svoju smetenost i zbunjenost.

imam osjećaj da me ne volite. što Louise. Louise. povezan s različitim osjećajima razdražljivosti." . Taj doživljaj "nedovoljne vrijednosti" za sve je ljude. nešto među nama nije u redu. to nije istina! Volimo te isto koliko i Thomasa!" Odgovorili su pošteno. žele biti. agresivnosti i frustriranosti. obraća svojim roditeljima i kaže im: "Slušajte. Pošto ne osjećam da me vole. (štoviše. Znam da me volite. kao i sva ostala djeca. iskreno i s puno ljubavi. rekavši: "Ma. To bi podrazumijevalo da se petogodišnjak. pojačava djetetov osjećaj nevaljalosti. no učinak je bio upravo suprotan: dijete doživljava još veću osamljenost i krivnju: "Vidim da me vole. No. Tako je! Djeca to ne govore! Kada roditelji pogrešno tumače ovaj doživljaj (osjećaj) i kritički ga smatraju "ljubomorom" to. mora da sa mnom nešto nije u redu. bez obzira na dob. u Louisinoj situaciji. U najmanju ruku. to je izraz osjećaja da nismo voljeni na pravi način. što opet rađa pojačanim "ljubomornim" ponašanjem i začaranim krugom. čujem kako mi govore da me vole. a ja činim sve što je u mojoj moći kako bih zaslužio vašu ljubav. Kada vas gledam kako se ophodite s mojim bratom. vidim da između vas sve ide lakše i teško mi je ne zavidjeti mu na tome. S druge pak strane. to isto vrijedi i za odrasle. naravno.) Lousini roditelji reagirali su poput svih roditelja koji vole svoju djecu. gotovo uvijek.nije tako. on zahtijeva puno šire sagledavanje i puno viši stupanj zrelosti no što ga ima bilo koje dijete da bi se moglo nositi s tim frustracijama. To opet stvara osjećaj da nismo dovoljno vrijedni našim roditeljima.

a roditeljima se savjetuje. da "postave granice". Louise jednostavno ne dopušta da bude odbijena! Ovakvo ponašanje se. bez obzira na to postižu li i dobivaju li to ili ne. ne znači. No. "kažu ne". Stvarni problem ovdje leži u tome što djeca ne znaju što trebaju. petnaest minuta. baš kao i Louisinima. doziva iz kreveta roditelje i to traje desetak. Živahna. često traži nemoguće.Ali vratimo se Lousinom početnom načinu suradnje: ona je nevjerojatno "zahtjevna" kako to. svo vrijeme provedeno s roditeljima ispunjeno je njezinim zahtjevima. a posljedica su scene zbog nemogućnosti ili nespremnosti roditelja da joj udovolje. "budu čvrsti". čas želi ovo. ali mogu osjetiti kada to ne dobivaju pa roditeljima daju povratnu informaciju u obliku frustriranog ("teškog") ponašanja ili potpune predaje i pasivnosti. malo ili čak nimalo. bez iznimke. odlučna djeca poput Louise instinktivno traže sve što žele i. Oni ne umiju izraziti što im je egzistencijalno potrebno. zato da su nekompetentna u tom području. njihovi će se zahtjevi sve više povećavati i postajati besmislenijima. svake večeri. što ove pedagoške metode dotiču samo površinu problema. U . Problem je u tome. često pogrešno tumači. upravo na isti način kao i tumačenje "ljubomore". Često samo znaju što žele. Sasvim je prirodno da se odgovorni roditelji osjećaju time jako izazvani pa i uvrijeđeni. također. primjerice. imamo običaj nazivati. čas ono. To samo znači da im manjka šire sagledavanje i jezična sposobnost za koje se jedino mogu nadati da ih posjeduju njihovi roditelji. baš određenu vrstu sladoleda kad nije sezona. po tradiciji. "budu dosljedni" itd. Neprestano zahtijeva pažnju od svoje okoline.

a premalo od onoga što im je potrebno. ovakvo se ponašanje može suzbijati tjelesnim nasiljem i/ili pomoću verbalnih napada pa se djetetovo iracionalno ponašanje neće imati prilike izraziti. prirodno. izopačeno dajući roditeljima do znanja da joj nešto nedostaje. tijekom vremenskog razdoblja od deset. No. koje. sve dok ne odraste. Ni jedan pristup nije bio uspješan. U drukčijem kontekstu. koja dobivaju previše od onoga što žele. petnaest godina. svu svoju kreativnost i ljubav pokušavajući stvoriti skladniji odnos. I ona i njezini roditelji upregnuli su sve svoje snage. očigledno egocentrična i asocijalna. u kojima se razmjerno mala skupina ljudi naglo obogatila i to. Jedina je novost u svezi s tim to što zbog liberalnijih stavova prema djeci i većeg gospodarskog napretka ima sve više djece koja opet dobivaju previše od onoga što žele. Louise je pokušala dva pristupa: najprije je bila zahtjevna. žele podijeliti sa svojom djecom često u obliku materijalnih dobara koja su posebno važna za društveni status. To su djeca kojima se suviše udovoljava. praktički. u kojem roditelji teže obzirnijem i demokratičnijem odgoju. bez rezultata. teroriziraju i manja i veća djeca. činilo se.kontekstu i kulturama gdje se "dobra stara" načela odgoja još uvijek visoko cijene. Ima i djece koja su uvijek dobivala premalo od onoga što im je egzistencijalno nužno. zatim je postala izravnijom i verbalno im iskazivala da se ne osjeća vrijednom. Ovu pojavu naročito uočavamo u nekim zemljama bivšeg Istočnog bloka. njihov je trud ipak urodio plodom. imali smo priliku vidjeti sve veći broj obitelji. Činjenica da se Louise tako snažno borila te da su njezini roditelji jednako srčano pokušavali riješiti . ali.

na dubljoj. kada je do toga došlo.zajedno! Majka je bila prisiljena. A oni su je saslušali.rekla je. Roditeljski osjećaj samopouzdanja bio bi porastao. To se nikada ne bi dogodilo da se problemu prišlo kao "problemu odgoja". Louisin treći i posljednji pokušaj sastojao se u nanošenju boli samoj sebi. ali nikada nije naučila otkriti i iskazati svoje vlastite. a s Louise bi se lakše izlazilo na kraj. u prilično kasnoj dobi za to. Pod najsretnijim okolnostima.problem. ona je surađivala kao slatka i poslušna djevojčica koja je uvijek zadovoljavala potrebe drugih. ali bi cijenu za to platila Louise osjećajem nepovratnog gubitka samosvijesti. jedna od činjenica koja je izbila na vidjelo bila je da je majka cijelo svoje djetinjstvo bila izložena teškom tjelesnom zlostavljanju od oca. Louise postala vrijednom za život svoje majke. To je značilo da su ona i Louise sada morale prolaziti kroz isti proces učenja . .. pedagoška bi strategija bila uspjela." . učiti osjećati i iskazivati svoje vlastite potrebe i granice kako bi i njezina kćer mogla osjetiti i izraziti što joj je potrebno . puno je bolji temelj za rast i razvoj. Da skratimo priču. nego da su obje strane odustale ili stvorile zid između sebe. Tijekom razgovora s roditeljima.. "Bolno mi je biti s vama. hrabrila majku pomažući joj pomiriti se sa zlostavljanjem kojem je bila izvrgnuta kao dijete.u nešto ranijoj dobi. egzistencijalnoj razini kao i za život oboje svojih roditelja. Ja krvarim. Louise je bila ta koja je. na taj je način.

Majka ju je presjekla riječima: "Ti to ionako ne voliš!" I tako je ostalo po majčinom. Čekajući glavno jelo. a majka je odabrala za mlađu djevojčicu. Roditelji i njihove dvije djevojčice bili su uvažena obitelj. manje od jedne minute. starija kćerka za sebe (isto što je i majka odabrala). Velika je seka za to vrijeme. koja je. od prvog susreta s njima. Talijanki. oboje roditelja pokušavalo je na sve moguće načine nagovoriti djevojčicu da jede. Djevojčica je šutke odbila jesti. prisiljavajući svoju obitelj na prilagođavanje i. spustila pogled na svoj tanjur i držala se pristojno i neopredjeljeno. Kada je posluženo predjelo. vrlo vjerojatno.Treći primjer U ovom je primjeru riječ o četverogodišnjoj djevojčici. . zračila otmjenošću. Ona je tiho. Između ostaloga. Otac je odabrao za sebe. bili su dotjerani. Tako je bilo i prve večeri kada su sjeli za svoj stol u restoranu. osiguravajući manje problema u razdoblju adolescencije svojoj desetogodišnjoj sestrici. ali bez uspjeha. tri glavna jela itd. Sef je prišao njihovu stolu i pokazao im jelovnik koji je svakom gostu pružao mogućnost odabira između tri predjela. koja se za vrijeme kratkih praznika pokazala sposobnom ustrajati na održavanju vlastita integriteta. majka je uzela tanjur mlađe kćerke i izrezala jelo na male zalogaje. Dok su jeli. iskušavali i prijetili joj kako bi se pristojno ponašala. lijepih manira i zračili su samopouzdanjem. uz očevo odobravanje prijetećim pogledom maloj sestrici. majka za sebe. ali odlučno prosvjedovala protiv majčina odabira i jasno iskazala što želi umjesto toga. mlađu su kćerku upozoravali.

odgovorio je glavni konobar i detaljno je izlagao što je u jelovniku. a kada su joj roditelji ponudili obećani desert za nagradu. Polako i nevoljko prožvakala je cijelo jelo. ali sada je kleknula na nju kako bi bila jednake visine s ostalima. Poslije glavnog jela. "Terapeut" je bio glavni konobar koji. Prijašnjih večeri. majka je izrezala jelo djevojčice na komadiće i ugurala joj prvi zalogaj u usta. ali mislim da nisam dobro čula što ste rekli. baš kao što je to činio i . Prvo što mu je rekla bilo je: "Ispričavam se. Hoćete li biti ljubazni i ponovo mi pročitati menu?" "Naravno. kako bi ipak nešto pojela. ona je bila posve mirna i nije izustila ni riječi. s tom razlikom što je djevojčica odbila svu posluženu hranu. obratio se mlađoj kćerki. sjedila je pristojno (ali neudobno) na stolici. na što bi roditelji s odobravanjem kimnuli glavom). gospođice".) Treće je večeri obitelj dobila "terapiju". izjavila je da joj se ne jede ništa slatko. Sva neugoda sastojala se u tome da je konobar mogao vidjeti netaknuto jelo i odnijeti ga. ako ne popusti. Stiglo je i glavno jelo. Sljedeće se večeri scena ponovila. upitavši je: "A što bi mlada dama željela večeras za jelo?" Djevojčica ga je pogledala začuđeno ali veselo i odmah je reagirala promijenivši držanje. (Kao prve večeri. nakon što je primio narudžbu od roditelja i starije kćerke (ona je stalno naručivala potpuno isto što i majka. otac je zapovjedio majci da kćerku odvede u krevet za kaznu zbog njezina neprimjerena ponašanja.rečeno joj je da se neće smjeti poslužiti slasticama iz bogatog odabira restorana. Svi su se značajno pogledali i zakimali glavom na njezinu "djetinjariju".

susjeda. ili da naiđu na dosjetljivog konobara? Što se može poduzeti u vezi s roditeljima i drugim odraslima koji ostaju bespomoćni već poslije prvih simptoma boli? Moje mi iskustvo govori da je mnogo više roditelja. počela je s njima razgovarati kao da se ništa neobično nije dogodilo. Otac si je čak dopustio doći za stol odjeven ležerno u košulju.ne treba ni spominjati da je djevojčica svaki put očistila tanjur . kada i koliko. ali to. prihvatili je i dopustili da ih ona obogati. supružnika itd. Roditelji su uočili njezinu kompetentnost. poraz a život je oslobodio ovu obitelj. bez kravate. ako ne i konačan. Ova se scena ponovila i sljedećih dana . Moramo im biti spremni prići s istim onakvim osobnim i ljudskim vrijednostima s kakvima želimo da oni prilaze svojoj djeci. Dobar odgoj doživio je odlučan. s primijenjenom. samo duže. koja nisu te sreće da imaju fleksibilne roditelje. mogli bi neki upitati. naravno. . ozračje za stolom te obitelji bilo je vedro i prirodno. kao što oni čine svojoj djeci. Dobila je bitku koju mnoga djeca izgube ne boreći se: za pravo odlučiti što žele staviti u svoja usta. članova obitelji. A što je s onom mnogobrojnom djecom.) da ih ne dočekujemo s pokudama. ne videći njihovu kompetentnost. nego što se obično vjeruje. tj. civilizacijskom etikom! Oni trpe jednako kao i njihova djeca.za odrasle. s istim onakvim optužbama. spremno slušati i učiti. od nas zahtijeva (od stručnjaka. Djevojčica je brzo odabrala jelo te. predvođen kompetentnom četverogodišnjakinjom.i prije no što su praznici završili. prije no što su njeni zabezeknuti roditelji povratili moć govora.

može lako biti lošom etikom. izgleda da sve ukazuje na to da mladi taj sukob doživljavaju kao ili/ili.da su prve tri do četiri godine djetetova života od presudne važnosti za njegov razvoj i dobrobit kasnije u životu. a kasnije i tradicija kulture glede dijaloga i dogovaranja određuju hoće li to i dalje biti pitanje ili ili. To se pak vrlo dobro uklapa u ono što psihologija već godinama ističe . o čemu ćemo kasnije raspravljati. u najmanju ruku. ili pak u devet od deset slučajeva kao sukob gdje postoji odabir. osobnim granicama i potrebama) ili trebamo prihvatiti kompromis zbog zajedništva (vanjskih zahtjeva. što i danas vrijedi u velikoj mjeri kad je riječ o općim stajalištima u pogledu djece i njihova odgajanja. za puno ljudi. Sukob U interakciji između odraslih i djece ono što se općenito prihvaća kao dobar moral. Kao što rekoh. mogućeg zlostavljanja ili odbacivanja. a ništa manje i za djecu tijekom prve tri do četiri godine njihova života: tu se radi o ili .ili! U prvom redu. i djeca svakodnevno doživljavaju situacije u kojima su suočeni s odabirom i davanjem prednosti jednoj od dviju stvari: treba li prednost dati našem vlastitom integritetu (tj. Mogućnost da bude oboje usko je povezana sa sposobnošću osobnog samoizražavanja. . I odrasli. za djecu i mlade uvijek se radilo o pitanju ili/ili. tradicija obitelji. našim vlastitim. S povjesnog stajališta. društvenih normi)? Ovo predstavlja sukob.4.II. odnosno može li to biti pitanje jednog i drugog.

Prvi primjer Važno obilježje dječjeg tjelesnog integriteta njihova je mogućnost uzimanja hrane kada im je potrebna te mogućnost ne uzimanja hrane kada je ne traže. ali on čini samo manji dio pojava s kojima djeca surađuju. Kako bismo ovo bolje razumjeli. već nekoliko dana uredno pojede obrok kašice od povrća za ručak. smišljeni pritisak vrlo je važan. ili njenom pomanjkanju. djeca obično odabiru surađivati i tako podcjenjuju sebe. Taj svjesni. upravljati. Veći dio sastoji se od mnogih pojava i procesa kojih smo manje svjesni i stoga njima možemo vrlo malo. mnogo drugih stvari. (U najmanju ruku. Jednog dana. važno je shvatiti da ne govorimo samo o (višemanje) smišljenom roditeljskom pritisku na djecu u obliku djelatnog odgoja. u godinama kada nas većina ima djecu. stara pet mjeseci. gospodarska kriza ili građanski rat. unutarnji sukobi koji su sastavni dio svačijeg postojanja.) To mogu biti usponi i padovi u našem braku. Ovo je jedno od jednostavnih i očitih obilježja kojima se manipulira. smrt u bližoj obitelji. i rano i često. ili nimalo.U ovom sukobu između integriteta i suradnje. nakon četvrtog zalogaja. osobito ako su izvrgnuta vještom pritisku roditelja. ljudske i pedagoške vrijednosti škole u koju možemo poslati svoju djecu i još mnogo. različitost naravi. u industrijaliziranom svijetu: Mala Sarah. razmjerne razlike u stupnju naše emocionalne otvorenosti. Majka . ustanova u koje ih šalju. odbija otvoriti usta za sljedeći. vrste stanovanja i rada koje odabiru itd.

bez zaposlenja i naobrazbe. Sarah počinje cendrati. Sarah se predaje i guta sve što joj gura u usta.. majka odustaje. ravno u tvoja usta. dok ti misliš odlučivati! A sada jedi i gotovo!" Sarah ispija još nekoliko gutljaja i zaspiva. a kada to ne pomaže. Često nije uspijevala razlikovati svoje potrebe od njezinih potreba za bliskošću i sigurnošću.. brmm... Majka brzo postaje razdražljivom. sama sa svojim djetetom. započinje staru igru: "Gledaj. unaprijed ne smišljen. nastojeći je privoljeti riječima. tako da nema nikakve osnove za stvaranje ideala o "dobrim" roditeljima koji .. Jedna druga mala Sarah.. ide aviončić. smišljen pritisak. brram. gladi je po kosi i tješi ... Ne uzima nimalo mlijeka. vidi. također stara pet mjeseci. I svjestan.a onda opet pokušava s avionom. Sarah. drži je ispred sebe i drma. Imala je ozbiljne osobne probleme i jedino je ta kćerka davala smisao njenom životu u to doba. sisa na majčinim prsima. mada majka pokušava i s drugom dojkom.. Djeca bi dospjela u teško stanje kada mi roditelji ne bismo pokazali djelatnu i stalnu skrb za njihov tjelesni i psihički razvoj... govoreći joj: "A sada je dosta toga! Ja nemam vremena sjediti ovdje cijeli dan. i nužan.. podiže Sarah. brrnm.najprije reagira "umiljavanjem". Majka prve Sarah bila je žrtvom opće opsjednutosti roditelja glede male djece: da je dobar i stalan tek u djece dokaz dobrog roditelj stva. Posljedica toga bilo je djetetovo bdijenje kad joj je bio potreban san te često dojenje kada dijete nije bilo gladno. su prirodno i posve neizbježni." Nakon još dva pokušaja. Majka druge Sarah bila je mlada.

koji će ukazivati da nešto nije u redu. No. To bi bilo nemoguće. prije ili kasije. zbog zornijeg prikaza. Ako mi i naši najbliži te signale shvatimo ozbiljno. a bol ublažena ili će posve nestati. otkrit će se stvarni simptom. neminovno ćemo odaslati signale . sukob će biti riješen.verbalne ili neverbalne. razumijemo njihovu znakovitost te promijenimo ponašanje. od verbalnih u tjelesne) i. Moramo se zadovoljiti odgovornom skrbi glede naših smišljenih i nenamjernih pogrešaka . poslu . Upravo tako funkcionira i naše tijelo. ako ćemo se. razmotrimo najprije sukob i njegove posljedice: INTEGRITET SUKOB BOL SIGNAL SURADNJA SIMPTOM Što češće žrtvujemo svoj integritet u ovom sukobu. nema ničeg čudnog u tome što naš psihički sustav tako funkcionira. Strogo uzeviši. signala i simptoma koji se u djece razvijaju.svoju djecu ne bi izvrgavali ovakvoj vrsti egzistencijalnog sukoba. Također nema nikakva smisla da se roditelji zbog toga osjećaju trajno krivima. Roditelju je nemoguće postupati "ispravno" u svezi s ovim sukobom. Možemo se tako izvježbati u potiskivanju patnje da je niti mi. to je jača bol. prije ili kasnije. Ako se ništa od ovoga ne dogodi. a niti itko drugi ne primjećuje. signali će se pojačavati ili promijeniti (npr.tj. na trenutak. Međutim.

uporabom duhana. U protivnu. a ako nastavimo s takvim narušavanjem. pretjerano tjelesno zlostavljanje. Kao što sam spomenuo.11 ravnotežu. To se. U ovoj knjizi. problem je u tome. Kada narušimo integritet neke stanice. tjelesni sklad može biti trajno poremećen. spolno zlostavljanje. Postoje tri vrste narušavanja dječjeg integriteta: • Neprihvatljivo (npr. nema ničeg neobičnog u činjenici da naše psihičko biće reagira na sličan način i ljudi su toga već odavna svjesni. tijelo toliko izbacujemo iz ravnoteže da nam to stvara neugodu ili bol. Svaka pojedinačna stanica u našem tijelu imade svoje vlastite granice. osobito u odnosima između odraslih i djece. svoj vlastiti identitet i svoju vlastitu skladr. malobrojni su u usporedbi s brojem stvarnih povreda. Ako je riječ o manjem narušavanju ravnoteže i njegovu prestanku. tijelo će se oporaviti.žiti pomalo zastarjelim razlikovanjem između tijela i duše. da postoji veliko razmimoilaženje u pogledu društveno i kulturno prihvaćenog narušavanja te stvarnog. nehaj). • Ideološko (prisilna politička ili religijska indoktrinacija). također. No. • Prihvatljivo (puno od onoga što podrazumijevamo pod "dobrim" i "nužnim" odgojem). Postupci. koje općenito smatramo povredama i narušavanjem. narušavanje integriteta pojedinca definiramo kao neetičnost pa to znači da mi drukčije opisujemo razmimoilaženje: . odnosi i na tuđe narušavanje našeg fizičkog postojanja ili kada to sami sebi činimo .npr. u tijelu će se razviti bolest. lijekova ili alkohola. ali i muškaraca i žena.

Nedužno. to je uvijek zato što se jedan ili više odraslih u njihovoj neposrednoj sredini tako ponaša. niti jedna odrasla osoba nije savršena. s puno ljubavi i najboljim namjerama posrćemo . Moje iskustvo govori da je osobito važno Što se u djece i mladih pojavljuju znakovi koji odgovornim odraslima ukazuju na poremećaj ravnoteže između integriteta i suradnje koji boli. I zato "griješimo". nimalo neobično. Činjenica da djeca surađuju znači da mi danas znamo dvije bitne stvari o djeci i mladima koje često bije glas da su "neprilagođeni" i "asocijalni". već samo kako bih potaknuo odrasle da se kritički osvrnu na "uobičajeno". moraju prihvatiti odgovornost za svoje pogreške. i roditelji i ostali odrasli mogu dati važan doprinos u njegovu sprječavanju djelatnim pomaganjem djeci u očuvanju njihovog osobnog integriteta. kako je uobičajeno. Uvijek su roditelji ti koji započinju! Ponekad je to s namjerom da djetetu održe "lekciju". Kada se djeca ponašaju destruktivno i/ili asocijalno. Oni to često čine na drukčiji način nego dijete i. Kao što ću i kasnije pokazati. na ono što je "normalno u našoj kulturi" itd. . stoga. no često je to i rezultat njihovog vlastitog autodestruktivnog ponašanja.U odnosu između odraslih i djece ono što se obično prihvaća kao dobar moral može lako biti neetično! Ne iznosim ovu činjenicu zato da bih upirao prstom u nečiji moral ili etičnost. na ono što "svi čine".i to je prihvatljivo! Odrasli. na način koji spada u kategoriju prihvaćenog ponašanja. no u tom smislu. a ne za njih okrivljavati djecu. a svako je dijete drukčije.

prirodno je gotovo neiscrpan. također.Kada djeca prestaju ili odbijaju surađivati. . tako je zločesta!" Ovo su samo neki od najčešćih sukoba u interakciji između roditelja i djece u kojima. koji također izazivaju zabrinutost izvan obitelji. tradicionalno. ali za pola sata traži nešto za jelo!" "Ja samo čistim za svima njima!" "Neprestano se svađamo oko toga da drži svoju sobu u redu! "Najgore od svega je to što nam ona i laže!" "Svaki dan ga moramo gotovo prisiliti da napiše zadaću!" "Da je mi ne probudimo. Pedagozi. nema sumnje tko je kriv. Niz signala. podupiru ovo stajalište. koje nam odašiljaju djeca i mladi. No dopustite mi da najprije spomenem neke od klasičnih kamenova spoticanja na putu između djece i roditelja te neke od onih tipičnih. to je onda ili zato što su previše i predugo surađivala s destruktivnošću u obitelji ili zato što su izvrgnuta izravnim povredama svog integriteta. ona uopće ne bi ustala ujutro!" "Uvijek ih se mora moliti da nešto naprave. Nikada ništa ne naprave bez traženja!" "Pravo je umijeće obući je ujutro. psiholozi i ostali stručnjaci. ukoliko ne upiru prstom na drugu stranu i smatraju da je problem u roditeljima. prema tumačenju roditelja. • • • • • • • • • • "Oni jednostavno ne žele slušati što im mi govorimo!" "Ona nikada ne dođe kući u vrijeme u koje smo se dogovorili!" "On nikada nije gladan kad svi ostali jedu.

nastojeći se obraniti od osjećaja poniženosti. a to. nije vrijedno slušanja! Ne znači da je to nužno netočno. kad smo više nego spremni surađivati. no. bilo otvorenom. da je precizno i specifično tumačenje dječjih signala nemoguće. Ovo što slijedi stoga je samo pokazatelj nekih općih situacija. Možda znači da način iskazivanja. nelagodno se osjećamo kad nam naređuju. također. s . ili čak da nije pošteno u nekoj određenoj situaciji.Razmotrimo dva ovakva sukoba uz zorniji prikaz. što ono. to je obično zbog toga. gotovo uvijek. Naprimjer. kontekst u kojem je izrečeno ili pak nešto posve drugo. ako razmisle o odnosima s bračnim partnerom ili poslodavcem. bez obzira što im mi govorili". Kada djeca "jednostavno ne žele slušati. Čak i kad smo podvrgnuti vojnoj disciplini. Može se. bilo prikrivenom. Postoje. nerazumno i nepravedno. da je bešćutno. raditi o tome da treba preispitati vrijednosti koje čine temelj onoga što je rečeno. kazali bismo. što im roditelji govore. vrijednosti koje se podrazumijevaju. Tu si situaciju može predočiti većina odraslih. rađa "neposlušnošću". tako velike individualne razlike od obitelji do obitelji. da to dakle nije u redu. temeljen na iskustvu. Zašto je tomu tako? Razlog je taj što je ponižavajuće i uvredljivo morati izvršavati naređenja. ukoliko ništa ne znamo o određenoj obitelji. može se dogoditi da djeca surađuju s roditeljima na nekom drugom području koje je tako autodestruktivno da se reakcija iskazuje na području gdje se ne bi činilo da suradnja postavlja osobito teške zahtjeve. "Trebao me je samo lijepo zamoliti". Još uvijek ima puno roditelja koji se drže mišljenja da djeca moraju "naučiti biti poslušna". kao što smo već ranije spomenuli.

Mnogi od nas su zaboravili kako je to bilo u obitelji u kojoj smo odrasli. nego tek pola sata kasnije. zapravo. glavobolja. Psihosomatski simptomi. u kojima još uvijek postoji ... "On nikada nije gladan. 2. primjerice. Nešto je u zraku što osjećam kao sputanost ili destruktivnost. Ona jednostavno može značiti da sinovljev biološki sat kuca drukčije. No trebamo se samo prisjetiti našeg zadnjeg zajedničkog obroka s prijateljima ili znancima kada se u zraku osjećao skriveni sukob za vrijeme ugodnog ćaskanja. i meni je to teško iskazati riječima." Ovakva situacija čak ni ne mora biti signalom. No. može biti i signalom koji. kada svi ostali jedu. a sada bih želio razmotriti jedan ponešto drukčije vrste.druge strane. mršavljenje ili pretjerano debljanje (dobivanje na težini) itd. bolovi u želucu. agresivnost prema ostaloj . mišićna napetost u vratu i ramenima. znači: "Gubim tek kada s obitelji sjedam za stol. primjerice. Oni to rade za svoju obitelj. Destruktivno ponašanje izvan kuće: problemi u ponašanju ("loše ponašanje") u školi. 1. ali kao i drugima. i onda kada ono podsjeća obitelj na postojanje neriješenih sukoba. cilj naučiti ljude ponašati se destruktivno. Jedno je sigurno: djeca to ne rade zato da bi zagorčavali život svojim roditeljima.često predstavlja jedini dio dana kada se svi okupe i kada se jasno osjeća stvarno ozračje pa. U poglavlju o odgovornosti (četvrto poglavlje) bit će više riječi o tim signalima. Cilj obitelji je oprečan. to je nužno u situaciji u kojoj je. naravno." Zajednički svakidašnji obrok -u zemljama. a ne protiv nje.

nasrtanje na druge ili doživljavanje nasrtanja. što se dani signal iskazuje u fizičkom smislu (=somatskom). Postoje samo opća načela i smjernice koji nam mogu pomoći kretati se u ispravnom pravcu. šutljivost i povlačenje. Psihosomatska dijagnoza izaziva čitav niz različitih reakcija. Razlog zbog kojega to ovdje spominjem leži u činjenici da je ovakav razvoj bio jedan od činitelja koji su negativno utjecali na stavove koje su mnogi ljudi stvarali u odnosu na psihosomatske znakove i simptome. nasilje. Ona je nekako teško shvaćala i prihvaćala da su ljudi bića koja se sastoje od tijela.Pokušaji samoubojstva. nego psihosomatska. droga.djeci u dječjem vrtiću.od tri elementa koja se neprestano prožimaju i utječu jedan na drugoga na načine i iz razloga koji su nam uglavnom nepoznati. zloporaba alkohola. poteškoće s koncentracijom. ali se pretpostavlja da ima pretežito psihološku pozadinu. kemikalija itd. Doživljavaju to gotovo kao optuž . bježanje iz škole. prije svega zahvaliti činjenici da se medicinska znanost u početku usredotočavala samo na tijelo. hiperaktivnost. Općenito govoreći ljudi se očito smatroju manje odgovornima ako im se postavi čisto somatska dijagnoza. koje se kreću od osjećaja nelagodnosti do straha od "ludila". . duše i uma . zločin. To često također vrijedi i za reakcije roditelja kada se simptomi njihove djece svrstaju u psihosomatske. lijekova. plina za upaljače. Naprimjer: Kada određene znakove i simptome svrstamo u "psihosomatske" to je tradicionalno zbog toga. vjerujem. Još jednom bih želio istaknuti da nema popisa točnih odgovora. Ovakav način definiranja stvari imamo.

" Sada već shvaćamo činjenicu da su i debljanje i mršavljenje povezani sa situacijama kada djeca nisu dobila odgovarajuću duševnu hranu u obitelji. No. Katkada nam naše znanje smeta "vidjeti" različitost nekog određenog djeteta. upravo kao što znamo da su bolovi u želucu povezani sa strahom i nemirom. jer ih to sprječava u pokušaju razumijevanja onoga što se zbiva u djetetovu životu. Zaglavljen sam u sukobu i ne znam rješenje. ali ih ne možemo zaštititi od stvarnosti postojanja. što je prava šteta. Trenutačno ne umijem ni s kim o tome razgovarati. Bol i patnja sastavni su dio ljudskog života od rođenja pa sve do smrti. ponekad i bolje da to sve ne znamo. U tom smislu. a to svakako uključuje i bol kao rezultat neriješenih sukoba između integriteta i suradnje. bilo bi. također sam iznio što je iz mog iskustva najbolje za roditelje onda kada im se kod djece pojave psihosomatski simptomi: gledajte i učite! Pokušajte sagledati djetetov život njegovim očima te iskoristite priliku i upoznajte . a niti djeca. Možemo voljeti svoju djecu i pripremati ih za život kako najbolje znamo i umijemo. Bez obzira na to koliko se odlučno i predano nastojimo brinuti za svoju djecu. život nije uvijek lak. Pažljivo skupljano iskustvo skloni smo pretvoriti u predrasude. na neki način.bu. jer ne mogu riječima opisati svoju patnju. A to je upravo značenje psihosomatskih simptoma: "Život mi sada nanosi bol i još nisam pronašao konstruktivan način svladavanja problema. Svjesni smo toga da su mišićna napetost i glavobolja često rezultat prevelike odgovornosti svaljene samo na djecu. ili nekim drugim neugodnim emocionalnim sukobima.

a druga su hiperaktivna. drugi zatvor. razlog je povreda njihovog integriteta od strane jedne ili više odraslih osoba iz . Kad bi dijete znalo što nije u redu i umjelo to iskazati signal bi bio suvišan. Unakrsno ispitivanje djeteta ne pomaže. Mogli bismo ovako nastaviti nabrajati u nedogled. A možda i zato što je psihosomatska bol. no ovdje je najvažnije pokazati da su psihosomatski signali i simptomi jednostavno kodirani signali koje odrasli iz djetetovog okruženja trebaju ozbiljno shvatiti i pomoći djetetu da o njima izravno i jasno progovori. Kada djeca postaju destruktivna. kada se nalaze pod stresom. Tako to općenito biva. a druga gube tek. a onda kasnije često pate od bolova u uhu. To je puno važnije od pronalaženja "uzroka". No. koji se stalno očituju i verbaliziraju u svađama da im djeca ne žele "smetati" sa svojima. Neki se prehlade i imaju hunjavicu. Ili pak može biti rezultat činjenice da roditelji imaju toliko međusobnih problema. kod kojih nastaju psihosomatski simptomi i znaci. druge boli želudac. Neka imaju glavobolju.dijete na novi način. Neka djeca samo spavaju. Neki imaju proljev. Kod neke djece dolazi do upale srednjeg uha dok su još mala. postoje i takva djeca. A možda i zato što roditelji jednostavno ne slušaju kada se djeca pokušavaju izraziti. Postupno ćete moći otkriti kako upravo to dijete psihosomatski reagira u tim fazama svoga života kada postojanje biva složenim. "jezik" u nekoj određenoj obitelji za "razgovor" o patnji i mogući način privlačenja pažnje. jer osjećaju da je s njihovim roditeljima nemoguće razgovarati o stvarima koje ih muče. Neka puno jedu. druge boli grlo. jednostavno.

Isto vrijedi i za dječju autodestruktivnost. zlouporaba droga. "On ne smije raditi takve stvari". kazala je. Djeca surađuju! Na roditeljima je da ustanove i shvate s čime oni to surađuju! Drugi primjer Devetogodišnji dječak dolazi jednog jutra u školu s jako otečenom jednom stranom lica. Očito ga je netko jako udario. "Ne smije tući manje od sebe!" Ova je majka pretežno bila sama sa svoje troje djece. i nisu ništa neuobičajeno u odnosu na ono što sam ranije nazvao "prihvaćenim ponašanjem".njihovog okruženja. u verbalnom ili fizičkom obliku. ili izavnim pokušajem samoubojstva. jer joj je muž radio na naftnoj bušotini i dugo je izbivao iz kuće. život s roditeljima (ili drugim odraslima koji su za njih odgovorni) uzrokuje njihovo sve veće gubljenje samosvijesti u trenutku kada im je potrebno baš suprotno. destruktivno i autodestruktivno ponašanje samo su različiti oblici suradnje. koje su sastavni dio obiteljskog života. Teško je podnosila svoju ulogu defacto samohranog roditelja pa je često zaduživala najstarije dijete da pazi na ostalo dvoje . Pozvali su u školu njegovu majku koja je priznala da ga je ona udarila. jer oni vrlo često svjesno prihvaćaju narušavanja i povrede. Kao što smo već ranije pisali. Na ovaj ili onaj način. Razlog je bio taj što je on udario svoju trogodišnju sestricu. Osobito je važno podsjetiti se na to u ovakvoj situaciji u kojoj smo suočeni s djetetom ili mladom osobom. ili jedno i drugo. bez obzira na to iskazivala se ona postupnim samoubilačkim procesom npr.

mlađih. ako to zasluže.da djeca nisu pravi ljudi kad se rode. sasvim razumljivo. ako treba. to se zbilo već prije podosta vremena pa je odnos između Petera i njegovih roditelja bio. općenito. Treći primjer Peter. kojemu su bile tri i po godine. No problem je u tome što je njezino poimanje morala bilo drukčije. Peterovi roditelji sa zanimanjem su i rado prisustvovali na tri sastanka s obiteljskim terapeutom koja su kasnije uslijedila. po njezinom mišljenju. jer se osjećala bespo moćnom kada se on. otvoreno su priznavali. Nekoliko ga je godina tukla. kada je takoreći postao zamjenom za oca mlađoj braći. No. Lako je optužiti ovu majku što čini upravo ono o čemu govori sinu da ne valja činiti. Prema njezinu shvaćanju. Ona je samo jedna od mnogih odraslih osoba koje su naučile . između ostalog. kopirao majčin primjer "odraslosti". ali odrasli smiju tući djecu. U ovom je primjeru povezanost jednostavna i nimalo složena. pa. Od samog početka. Ali u većini slučajeva analiza zahtijeva mnogo više strpljenja. da su Petera dva puta istukli ne znajući što im je drugo činiti. postao je poblem za svoje odgojitelje i ostalu djecu u dječjem vrtiću: počeo je ugrizati svoje vršnjake kad bi se uzrujao ili kad nešto nije bilo po njegovu.iskusivši to tjelesno . djeca ne smiju tući manju djecu. tako da obiteljski terapeut nije baš bio siguran da . nije dobro ponašao te je on sada. miran i ugodan. već da to postaju. i pomoću batina.

svaki put povisio glas. odgovorio: "Da. .bi dobivene batine u dva. "Sada me slušaj.te je razlog Peterovog frustriranog ponašanja u vrtiću bio otkriven. ali da njegova žena drukčije gleda na odgajanje. ali samo ako obećaju da će šutjeti. Otac nam je ispričao da je on bio odgajan pomoću metode "bez gluposti".uključujući i Petera . vjerojatno. U svakom slučaju. još uvijek. posve spontano i s izrazom krivnje. očito. Na ta tri sastanka bio je nazočan i Peter te je tijekom mjeseca njihova održavanja. htio je sjediti roditeljima u krilu. a otac je. poneki put ujedao. i druge slične primjedbe. govoreći: "A sada je dosta!". Otac je preuzeo inicijativu u pokušaju predobivanja Petera za suradnju u toj situaciji. tri navrata mogle biti razlogom sadašnjeg problema. ali bi. ali ne s onim "glupim pastelama". kada će kući. htio je crtati. Peter!". postao je "težak pitao je. Peter je opet počeo toliko ujedati da su se roditelji zabrinuli pa je ugovoren novi sastanak. itd. Obiteljski terapeut mu je na to ukazao. točno. Gotovo odmah. Ovi sastanci nisu dali nikakve rezultate glede stvaranja zaključaka od strane odraslih u vezi s pravim razlogom Peterova ujedanja. odjednom. njegovo ponašanje spram druge djece postalo manje destruktivno. Ovoga puta Peter se. ponašao se za početak smireno i fleksibilno. Lise (njegova žena) mi stalno govori da ga time sasiječem u korijenu!" Na ovo su se svi nasmijali . to je. Poslije nekoliko mjeseci. osjećao vrlo nelagodno zbog cijele situacije u kojoj se našao. "Sada prestani!". mada ih je.

" Tijekom sljedećih tjedana. Kada je želio neku igračku. Odgojiteljica u vrtiću koja je najbolje poznavala Petera. već je to značilo odašiljanje dimnog signala kako bi svratio pozornost na svoju patnju. Upitana . njezin suprug mogao reći: "Ne znam. već bi se povlačio u kut i čamio sve dok ne bi pronašao nešto drugo čime će se zabaviti. kao "socijalno problematičnom". kad god bi zastao da razmisli. Više nije ujedao drugu djecu. Kako raste očeva sposobnost dogovaranja. Moram malo razmisliti. Peterova je majka odgovorila: "Zato što on to ne čini više tako često kao prije pa ga nisam htjela kuditi. počeo bi s kratkom verbalnom diplomacijom. no i zato što se to odražavalo i na Peterov način svladavanja njegovog problema. bio je "mlad roditelj" pa. Djelomice je to imao zahvaliti činjenici što je.zašto nije na prijašnjim sastan cima spominjala muževljevo ponašanje. počeo je ujedati. "koja imaju probleme uklapanja među drugu djecu" itd. kako i sam ističe. raste i Peterova. a kada to ne bi uspjelo. već zato što je vrlo površno. Ne stoga što to ne bi bilo točno. sjesti na određeno mjesto za stolom. Već generacijama na tu . dodala je da se upravo to dešavalo i s Peterom.No. kada bi se uzrujao. vraćao se metodama svoga oca." Peterova je majka ukazala da je umjesto zajedljivosti ("ujedanja") prema Peteru. obično pronalazio zadovoljavajuća rješenja. često me plaši pomisao kako odrasli godinama prihvaćaju obilježavanje djece kao što je Peter. Njegova nesposobnost uklapanja među drugu djecu nije bila Peterov problem. ili bilo što drugo. što reći. kad se već toliko promijenio. Kada upoznajem obitelji poput Peterove. ovo se pokazalo dobrim načinom na koji se otac nosio sa svojim problemom.

prkose našim poukama i pedagogiji te još dublje zapadaju u "asocijalno" ponašanje. pomaže samo vrlo malom broju postići i zadržati ono što podrazumijevamo pod normalnom težinom. odnosi na djecu koja su predebela. koja su najspremnija na suradnju. primjerice. Što može biti socijalnije od obavještavanja našeg okruženja o činjenici da nam njegova nazočnost stvara bol i da se. Peterov signal ne samo da nije asocijalan. a najgore od svega je to što gledano na duži rok. I baš kao i zadirkivanje i poniža . dok to ne postane jedinim što vidi njihova okolina. poput Peterova slučaja. zar ne. Oni manje spremni na suradnju. To se. oni ne izazivaju zabrinutost i srditost. ali površno. moramo uskladiti za dobrobit svih? Ironija je da je i to jedna od središnjih stvari u kojoj odrasli poučavaju djecu: Treba biti mjesta za sve! Ti to razumiješ. Suosjećamo s njima kada je njihov dodir s drugom djecom obilježen zadirkivanjem i ponižavanjem pa uvodimo tjelesne vježbe. Peter?" Logično je da isto radimo s dječjim signalima kada. Onoj djeci i mladima kojima ne uspijeva smanjiti težinu. on je. baš socijalan.vrstu signala reagiramo poučavanjem djece kako "se ljudi trebaju ponašati" i to s jednim jedinim rezultatom da i djeca. stoga. posebnu prehranu i učimo kuhati kako bi djeca izgubila na težini i kako bi ih drugi prestali zadirkivati. već naše suosjećanje i razumijevanje. nose svoju patnju ne trepnuvši okom i skrivaju je negdje duboko gdje im nagriza život i pruža im iskrivljenu sliku o njima samima. naša pedagoška nastojanja samo su dolijevanje ulja na vatru. u najpotpunijem smislu riječi. To je dobrohotno.

Ne pada mi na pamet nitko drugi tko je to jasnije iskazao od trinaestogodišnje djevojčice. stoga. Taj nam mit kazuje da postoji nepremostiv sukob interesa između potreba pojedinca za razvijanjem i očuvanjem njegova integriteta i potreba zajednice/društva za organiziranošću i razvitkom.vanje njihovih vršnjaka. premda se zbilja stvarnost uvelike promijenila tijekom ovog stoljeća. iako su u humanijim društvima poprimile gotovo mitsko obilježje. a tamo gdje još uvijek jest. jer je znala riječima izraziti svoju životnu dilemu. vi ne vidite ništa drugo osim mog mesa!" Sa zadovoljstvom priznajem da je ta djevojčica iznimka. No. temeljne pretpostavke u odgoju djece ostale su iste. često preduvjetom fizičkog opstanka pojedinca bilo žrtvovanje integriteta zbog suradnje s onima na vlasti. djevojčica je ustala. Nakon nekoliko minuta. i pod novijom diktaturom. lako motivirati socijalnim argumentima. Tako je odgoj djece bio nužnim uvjetom za ono što u budućnosti čeka odraslog građanina. Ovakvo socijalno prilagođavanje potpuno se podudara s temeljnim tradicionalnim vrijednostima u odgoju djece pa je i u staroj feudalnoj strukturi. čiji su se roditelji obratili za savjet zabrinuti zbog njezine debljine koja je dosegla strašne razmjere u roku od godine dana. ona im govore da s njima nešto nije u redu. A upravo to nedostaje mnogoj djeci pa ih je. Tome više nije tako. većina nas se slaže da je takvo društvo ispod svakog ljudskog dostojanstva. ispružila ruke i sva u suzama povikala: "Za Boga miloga. tijekom kojih su roditelji izrazili svoju zabrinutost. .

vrtićima. Puno toga ukazuje na obrnut slučaj: skrb za djetetov/pojedinčev integritet preduvjetom je zdrava razvoja zajednice. bilo prilagođeno ili neprilagođeno. i Jedna od tih novih paradigmi glasi: ponašanje djece. koji se prvenstveno temelji na materijalnim vrijednostima. utemeljen na promatranju i iskustvu egzistencijalne i psihološke naravi i ne smije se. Postoji samo kolektivno predavanje (u diktaturi) ili socijalni i zdravstveni troškovi takvih razmjera koji. Interakcija između odraslih i djece uzajaman je proces učenja. brkati s političkim liberalizmom. za sirotinju. stoga. na materijalnoj razini.).prvenstveno u okviru obitelji. stečeno u radu s obiteljima. . skupinama i zajednicama različitih profila. govori da te temeljne pretpostavke više nisu točne. ugrožavaju razvoj demokratskih društava.) Naše nove spoznaje o psihičkom razvoju djece (pa tako i ljudi) omogućuju nam prikazivanje novih vrijednosti suodnosa između djece i odraslih . ali i u drugom kontekstu u kojem djeca i odrasli sudjeluju u osmišljenim zajednicama (školama. (Zbog opreza moram istaknuti da je ovo stručni zaključak.Moje mi iskustvo. itd. Nema zajedničkog uspjeha ako nije utemeljen na pojedinačnom uspjehu. u kojem je stupanj ravnopravnog dostojanstva izravno proporcionalan s dobrobiti obiju strana. domovima za siročad. jednako je važno za ljudski razvoj i zdravlje roditelja kao što je i ponašanje roditelja za razvoj i zdravlje djece. jaslicama.

III. POGLAVLJE .

No. kao da imaju isto značenje. pomajke i poočimi. samopouzdanje itd. To isto vrijedi.SAMOSVIJEST I SAMOPOUZDANJE Pojmovi kao što su: samosvijest. za psihološko. često. osobito odnosi na slučajeve u kojima socijalni radnici. baš kao što igra i svoju ulogu u ljubavnim i prijetaljskim odnosima. problem je kod ovakvih nastojanja u tome što se odlučno poduzimaju koraci na jačanju dječjeg samopouzdanja kada je stvarni problem u njihovu pomanjkanju samosvi jesti. . već kako bih naglasio. Mnogo puta ti pokušaji završavaju neuspjehom i djetetovim još slabijim osjećajem samosvijesti ili ponekim kratkotrajnim uspjehom. neće to biti stoga što ih nužno držim ispravnim terminima. kada budem ukazivao na razliku između samosvijesti i samopouzdanja. mada u manjoj mjeri. učitelji i roditelji nastoje pomoći djeci i mladeži u tzv. samovrednovanje. roditelji i pedagozi vrlo su svjesni dječjeg osjećaja osobne vrijednosti i svakodnevno čine velike napore kako bi ga ojačali. Osobito tijekom proteklih dvadeset pet godina. Posljedice kratkotrajnog uspjeha očituju se u tome što se dijete kasnije suočava sa svojom niskom samosviješću pod dramatičnim i. To se. autodestruktivnim okolnostima. psihičkim i socijalnim problemima. često se rabe nasumce. U tekstu koji slijedi. na osnovi mog iskustva. Ali nemaju. naravno. važnost njihovog razlikovanja. terapeutsko i terapeutsko-okolišno liječenje (obradu) mladeži i odraslih.

Samosvijest je spoznavanje samog sebe i našeg odnosa prema tome što smo spoznali. po smirenosti u odnosu na samog sebe. potom. najbolje ukratko opisati doživljajem koji većina novopostalih roditelja proživljava gledajući po prvi put svoje usnulo novorođenče: osjećaj divote i dragocjenosti tog novog ljudskog bića. . ukoliko se ne nađu suočeni s opasnošću od gubitka djeteta. Nizak stupanj samosvijesti obilježava stalan osjećaj nesigurnosti. Temelj samosvijesti može se. središta ili jezgre. da bi. zbog samog njegovog postojanja! Većina roditelja zadržava taj doživljaj ne miješajući ga sa sviješću tijekom nekoliko tjedana. samokritičnost i osjećaj krivnje. samosvijest samopouzdanje Zdrav. Definicije Samosvijest govori o našoj osobnoj svijesti i doživljavanju onoga što smo i tko smo.III. razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po zadovoljstvu sa samim sobom. Prikazana slikovito. mogli bismo reći da je samosvijest neka vrsta stabilnog unutarnjeg stupa.1. možda. počeli u njega unositi ispravke i često ga više uopće ne doživljavaju.

(zorni prikaz/ ilustracija) Samopouzdanje je. Ako dijete ili odrasla osoba. Osoba svoj čitav identitet doživljava kao neuspjeh. Samopouzdanje govori o našim sposobnostima." Ako je samosvijest u osobe niska. Ogromna je razlika između shvaćanja da nam nešto ne ide i . kao što vidimo iz prikaza. ustvari. Oni se. možda. smisla za glazbu. zdrava samosvijest kaže: "Ja sam u redu i ja vrijedim već samim tim što postojim!" Samosvijest je.Gledana iznutra. sasvim će uravnoteženo reagirati. čak sasvim objektivno: "Nemam. Povezanost i izražavanje Samosvijest i samopouzdanje posve su različiti po svojoj naravi. ali su ipak nečim povezani: ako čovjek posjeduje zdravu samosvijest. koji posjeduju dobro razvijen osjećaj samosvijesti pokušaju. nisam za to!" Ili. učiti svirati glasovir. egzistencijalna osobina. jednostavno. što nam ide dobro i u čemu smo vješti ili u čemu smo nespretni i neuspješni . Ona je temelj naše psihološke egzistencije i može se razvijati . reagirat će dramatičnije "Ništa mi ne ide!" Ne radi se tu samo o ograničenom smislu za glazbu. ne mogu uspoređivati. bila visoka ili niska. više izvanjska. Mogu biti tužni zbog neostvarenog sna ili ambicije.. ali će to iskazati posve trezveno: "Ja.što možemo postići. ali ne vanjska u smislu površnosti. stečena osobina. primjerice. niti nadomjestiti jedno drugo.tijekom čitavog života. onda rijetko ima problema sa samopouzdanjem (što obrnuto nije slučaj!).i kvantitativno i kvalitativno . jednostavno. ako otkriju da nisu osobito glazbeno nadareni.

To ne znači da je pogrešno jačati naše samopouzdanje. koje sam držao za prijatelje. ukoliko istodobno vodimo računa i o njihovoj dobrobiti. John se uspijeva jasnije izraziti. razvijati. Uz pomoć treće osobe. bodriti i podupirati ljudsku sposobnost za postignuća. Kaže: "Jedan od razloga što sam počeo piti bilo je moje razočaranje koje je nastupilo kada sam se prestao aktivno baviti športom. Sve dotle. tu je još i bitna razlika u tome što je vrlo teško nešto naučiti. bili samo laskavci. Otkrio sam da su svi ljudi. a sada je alkoholičar. neuspješni ili krivi. Između ostaloga. Nije mogao jasnije izraziti svoje neprihvaćanje tog prijedloga nego riječima: "Ne. dok to roditelji svjesno čine i pritom ne zavaravaju ni sebe. Za mene je svršeno s tim športom. pogrešno da roditelji i ostali odrasli porade na samopouzdanju djece i mladeži u situacijama u kojima je i njihov osobni osjećaj samosvijesti slab. kada mislimo da smo nesposobni. Primjer John ima 38 godina." Njegovi su terapeuti to protumačili kao samo još jedan pokazatelj njegovog pomanjkanja samopouzdanja pa su pojačano radili na njegovu motiviranju. na bilo koji način." Izraže . liječenju. kuditi. ne želim to. Predložili su mu da počne trenirati mladež iz njegovog grada u športu kojim se bio bavio i to kao dio njegovog rehabilitacijskog programa. On je bivši nacionalni šampion u jednoj popularnoj vrsti športa. zbog toga. ali je došao u sukob sa svojim terapeutima. ni druge misleći da se ljudi bolje osjećaju jer postaju sposobniji. ako nam je slab osjećaj samosvijesti. hvaliti. Niti je.osjećaja da smo glupi. Dobro je uvježbavati. Podvrgnut je.

Bili su zadovoljni s njim i skupa se s njim radovali. angažirali se oko njegovog kluba i većinu vikenda provodili kao njegovi gledatelji. John je umio izraziti niski stupanj svoje samosvijesti samo u obliku nesigurnosti glede postupaka. "To je suviše teško". nedostajalo samopouzdanja pa su ga poticali na bavljenje športom. "Meni to ne ide". još kao dječaku. Slab osjećaj samosvijesti očituje se na puno različitih načina: kao strah od neuspjeha. što sam bio. "Ja to ne razumijem". I njegovi roditelji i učitelji uočili su da mu je. bilo je: "Kada sam prestao biti aktivnim športašem. Ubrzo se pokazalo da je osobito nadaren. kao strah od života. mislim da ništa ne vrijedim!" Kao športaš.no pojmovima iz ovog poglavlja. kada se počeo pojavljivati u medijima te bili sretni zbog njega kada je potpisao profesionalni ugovor u inozemstvu. John je došao u sukob sa svojim terapeutima jer su previdjeli istu stvar kao i njegovi roditelji. kao maloduš . samo ako ostvare neka postignuća. često bi znao reći: "Ja to ne mogu". Kao dijete. Kao i većina druge djece. shvatio samo da su se ljudi okupljali oko mene samo zato što sam bio to. kao povlačenje u sebe. ono što nam je htio reći. kao pretjeranost. učitelji i treneri: njegov slab osjećaj samosvijesti. što su naročito njegovi roditelji svim silama podupirali i razvijali." Johnova priča nije atipična. Ne zbog mene samoga. Nije umio reći: "Slušajte. kao hvalisanje. ali je kao osoba imao puno supatnika: djecu i mladež. John je bio usamljenik. Prisustvovali su treninzima. koji su zbog vjere u mudrost odraslih mislili da su netko i nešto.

nost. kao osjećaj krivnje. Samopouzdanje raste ukorak s postignućem. mama! Naša se samosvijest razvija uz pomoć dva osnovna potkrepijenja: kada nas najvažnija osoba u našem životu "vidi" i potvrđuje. No bez obzira kako je oni neprimjereno i iskrivljeno iskazivali. moje mi iskustvo pokazuje da. Pomanjkanje samopouzdanja koje nije povezano s niskim stupnjem samosvijesti ne smatram osobitim problemom. III. u osnovi. ako je netko pisac. Ono može dolaziti od trenera. ako je dotična osoba učenik. iskustvo mi govori da je ljubav uvijek nazočna kao . od kolege ako se radi o nastavniku.2. U prvom redu. alkohola i lijekova. kao probavne smetnje itd. kao što sam već prije spomenuo. učitelja. ako se netko bavi športom. Ili. kao nasilje. od izdavača. itd. Zašto ne spominjem ljubav? Iz dva razloga. drugim riječima: pomanjkanje ili nizak stupanj samopouzdanja nije psihički problem. Kada se ta dva osnovna elementa udruže s osobnim izražavanjem. imamo sve zadovoljene zahtjeve za stvaranje uspješnog osobnog života i u zajedništvu s drugima. kao zloporaba droga. Vidi me. kada doživljavamo da smo drugima vrijedni ovakvi kakvi smo. kao nadmenost. ovisno o njihovoj vlastitoj obiteljskoj prošlosti. Postoje velike razlike u sposobnostima roditelja za doživljavanje i iskazivanje njihove ljubavi. Dugačak je popis različitih oblika njegova očitovanja od kojih ćemo se nekima kasnije pozabaviti u ovoj knjizi. već praktični pedagoški problem koji se može riješiti pomoću objektivne povratne informacije. svi roditelji vole svoju djecu.

biti s postignućem. kažemo da je "došlo do nesporazuma". mama!" Većina roditelja više je nego spremna gledati i dati djetetu posve nešto drugo od onoga što traži. već kako ih djeca doživljavaju. Ako joj lice zrači oduševljenjem. To isto doživljavaju i djeca. mogla bi reći: "Zdravo. Ako pozovem dobrog prijatelja na večeru i poslije jela mu. Jedino što njezina majka treba učiniti to je odgovor putem dodira pogledom. uz kavu. ali neumjesno. Kathrine se nikada nije zamarala time da li se možeš pametno ili ne spuštati niz tobogan. Ona je usred jednog doživljaja i kada kaže: "Vidi me!" ona traži potvrdu svog doživljaja i postojanja. ti si stvarno naučio kuhati!". Kathrine!". Ako je oduševljenje na njenu licu pomiješano sa strahom. Dječica znaju za svoju potrebu da ih se vidi. mogla bi ovako . a on odgovori: "Da. ako je nema u njihovim postupcima . Od male je koristi roditeljsko srce prepuno ljubavi.snažna mogućnost. Kathrine. Neki roditelji hvale svoje dijete "O. Neumjesno je zato što brka postojanje. kako si pametan! Bravo!" Ovo je svakako bilo rečeno s ljubavlju. Kada odrasli ovako izvrću stvari. Moram ovdje napomenuti da je iskaziva nje ljubavi presudan činitelj u razvoju djetetove samosvijesti. kažem: "Baš mi je drago da te opet vidim!". morat će je pomnije promatrati. Na taj bi način bila svjedokom kćerkinog postojanja. Kada se mala Kathrine stara godinu i pol dana. kamo ju je dovela majka. ni više. prvi puta spušta niz tobogan na igralištu. onda se nismo razumjeli. mahanjem ruke i pozdravom "Zdravo. Ako joj želi pružiti više od toga. Ništa.ne namjerno. Ovo izgleda jako zabavno!". ona upire pogled u majku i viče: "Vidi me. ni manje od toga.

ili "O. Zabrinutost je jedan od najvećih neprijatelja samosvijesti. pogledati dijete u okice i kazati: "A. pa ti više nisi gladna." Ono ne pridonosi djetetovu osjećaju samosvijesti. zar ne?" Kathrine na taj način dobiva dvije poruke: "viđena je" i pružen joj je odraz.? Već i u toj ranoj fazi od velike je važnosti. koja se izražava samo pomoću zvukova i osnovnih mišića. pa tebi je hladno. na više egocentričan način. majka je u toj situaciji mogla zaključiti da Sarah više ne želi jesti te joj reći: "A. Kathrine. ovisi o tome koliko smo mi naučili vidjeti što stoji iza tih iskaza. Dojenčad. nesretno. vruće. Ako je majka pretežito zabrinuta. da mu je hladno. riječima poput: "Pazi sada da ne padneš i ne povrijediš se. bilo neodlučnošću i strahom (izravna suradnja). gladno. vratimo na Sarah." Djeca osjećaju potrebu da budu "viđena" i prije no što to umiju izraziti. Naprotiv. da je bolesno. Ovakva situacija ne sadrži nikakve elemente koji bi omogućavali razvoj djetetove samosvijesti. itd. ti si meni samo bio gladan. maleni moj".. ogledalo njezinog unutarnjeg doživljaja." Zašto je toliko važno dati djeci . na trenutak.. s obzirom na jezik.. njezina će kćerka gotovo zasigurno surađivati." Ako se. Drugi roditelji svoju ljubav iskazuju drukčije. to mu odvlači pozornost od osobnog doživljaja i usredotočuje ga na majčine osjećaje. bilo nespretnom motorikom i ispunjavanjem majčinih negativnih očekivanja doživljavajući svaki puta neuspjeh (nesvjesna suradnja. usmjerena prema unutra). što nam to oni žele saopćiti. Ovo izgleda jako zabavno. jer uporno ponavlja: "Mislim da ti to ne možeš. te osobni jezik.reći: "Zdravo. ali je i opasno. Kada plač znači da je dijete frustrirano.

Zvuči li ovo pretjerano? Ali stvari upravo tako stoje! Ovo je jedan od ozbiljnih problema vezanih za s odrastanje u obiteljima koje drže do vanjskih. njezina će reakcija biti nejasnom: odgurnut će tanjur i kazati: "Neću!" ili "Ne volim to!" . već se. hvala. u međuvremenu. i sa svojim osjećajima i potrebama. Da posjeduje osoban jezik. čim je to moguće." Ukoliko je izvrgnuta pritisku i manipuliranju.osoban jezik putem kojega mogu razumjeti i izraziti svoje osjećaje i doživljaje? U osnovi govoreći. ako ih bude imala. nebitnih vrijednosti. utjecat će to kad ju se bodri da pojede svoj večernji obrok. na Sarin način reagiranja u dobi od četiri godine. Ako se ne umijemo izraziti na osoban način postajemo zbunjeni s obzirom na to tko smo. prirodno.da spomenem samo neke od diplomatskijih načina! Ona je jedino naučila poistovjetiti se s majčinim osjećajima i potrebama ili im se oduprijeti pa je. Jednostavnije rečeno. a i druge zbunjujemo i otežavamo im da znaju na čemu su s nama. mogla bi reći: "Ne. dovesti do još više sukoba između Sarah i majke tijekom Sarina odrastanja. U takvim se obiteljima ne potiče osoban jezik. nedvojbeno će joj stvarati probleme u odnosima s prijateljima. s čovjekom u kojeg se zaljubi te s njezinom budućom djecom. nadomiješta "lijepim" (pristojnim) društveno prihvaćenim jezikom čija je uporaba potpu . Osim činjenice da će to. i sa svojom sposobnošću da ih iskaže. to je važno zato što se svi sukobi između ljudi koji jedni drugima nešto znače mogu prevladati i razriješti putem osobnog jezika. nisam više gladna. izgubila dodir.

"Ma.no neprimjerena za svladavanje osobnih ili interpersonalnih problema. Primjer Marko je učenik šestog razreda. jedanaestogodišnjaku je teško izraziti unutarnje osjećaje i istodobno morati donositi odluke vezane za nekoliko konkretnih primjera." Ovo je dobar stari način koji potpuno zanemaruje dječaka kao ljudsko biće." Ovo predstavlja gubitak za Markovu . Više te volimo kad si veseo. zašto te moramo stalno opominjati na pisanje zadaće? Ti znaš da to moraš raditi! Znaš da ne možeš dobiti dobre ocjene. već po tradiciji. ako ne pišeš domaće zadaće. Drugi je razlog taj što način na koji se roditelji izražavaju djetetovoj svijesti kazuje sljedeće: "Ti nam praviš probleme. pokušati "odgajati". onda će to izgledati na jedan od ova dva načina: "Marko. Marko? Pogledaj me! Zar nešto nije u redu?" Ovim načinom donekle iskazujemo zanimanje za dječaka. Za to postoje dva razloga. rezultat odgovor poput ovoga: "Nije ništa". Mogu ga. ili nešto slično tome. U prvom redu. samo ta glupa domaća zadaća". Ako odaberu prvu mogućnost. ali je. Imaš li problema u školi? Da li te netko od učenika. ili se mogu potruditi "vidjeti" ga. Marko? Tebe obično ne treba opominjati na tvoje dužnosti. zadirkuje. Tijekom posljednjih šest tjedana nestalo je njegovog vedrog odnosa i zanimanja za školu."Što je. Ili na ovaj način: . Njegovi roditelji suočeni su s dvije mogućnosti. obično.

čak presudno! Primjer Sophie. tako da ti nešto ostane i za sutra!" . on će svoje vlastite osjećaje doživjeti kao neispravne i neće ih imati prilike iskazati osobnim jezikom. ako nešto smisliš. Trebaš li pomoć oko domaće zadaće?" Na ovaj način problem niti definiramo. niti rješavamo..samosvijest: umjesto da još više nauči o sebi i svom životu. trebaju samo opisati ono što stvarno vide i obratiti pozornost: "Vidim. ali to u ovom trenutku nije ni važno. Trebaju li je razdragano pogledati i reći: "Ti voliš jesti puno slatkiša odjednom. stara pet godina. Sophie?" Ili bi se trebali odlučiti za ovo: "Sophie! Sada možeš uzeti samo još jedan bombon i dati meni vrećicu. što bi urodilo smanjenjem njegove napetosti i davanjem roditeljima dodatnih spoznaja o njihovom sinu. ali bi zato mogli ovako nastaviti: "Rado bih da mi kažeš. zar ne.?" Možda će i ovoga puta odgovor biti "Nisam".. da upravo imaš problema sa školom.. Važno je vrijeme za razmišljanje.. Možda će već tog istog dana umjeti to iskazati i riječima. dobila je veliku vrećicu slatkiša od obitelji koja im je bila u posjeti u dane vikenda. a možda tek za nekoliko dana. Jesi li možda razmišljao o razlozima. hoda punih ustiju po stanu. Ako su roditelji voljni "vidjeti" svoga sina. I njezini su roditelji sada suočeni s istom dilemom kao i Markovi: treba li je "vidjeti" ili odgajati. Sva oduševljena. Marko. Najvažniji je činitelj Markov doživljaj da je viđen i potaknut u dobrom pravcu: unutra prema sebi.

dušo? Vjerujte mi. Došli su do zaključka da pomanjkanje pouzdanja u djece ima svoje uzroke u stalnom ispravljanju i pokudama koje dolaze od roditelja. Ove smo primjere naveli jedino u svezi s činjenicom da odrasli samo trebaju "vidjeti" ono što zapravo vide. oni ostaju duboko povrijeđeni kad umjesto toga dobiju procjenu. naše predrasude.Ili da odaberu više pedagošku varijantu: "Sophie. godina. Priznanje i procjena Još 1930. omogućit će roditeljima osjećati se korisnima i vjerojatno sačuvati njihov ugled u očima gostiju kao odgovornih roditelja u području odgoja djece... naša osobna prošlost. . ovakva vrsta odgoja ne samo da je suvišna. već ima za posljedicu i narušavanje Sophijinog osjetilnog područja i njenog doživljaja sebe kao dijela zajednice. Ona će već naučiti jesti slatkiše u odgovarajućim količinama. To se događa osobito onda kada je ponašanje djece i mladeži poremećeno frustracijama i patnjom. Pokušajem odgajanja postići će se samo jedno: ako im se posreći. III.3. Kada je ono što im je najnužnije njihova potreba da budu viđeni. ne misliš li da bi trebala ostaviti nešto i za sutra. pedagozi i psiholozi počeli su se zanimati za djecu kojoj manjka samopouzdanja. bez djelatnog poučavanja i odgajanja. naši stavovi i ideje prepriječe put ljubavi i otvorenosti. No. ideologije i egocentričnost često se ispriječe kao filter između oka i glasnica i to nam otežavaju.

i na taj način se pobrinuti za njihovo samopouzdanje na nekim drugim područjima. u činjenici da su djeca zbog njega imala problema s učenjem u školi. prilagođavanje i pristojno ponašanje. prvenstveno. no njihov se stvaran problem sastojao u niskom stupnju samosvijesti. vidimo da je ta dijagnoza djelomice netočna. majka stiže kući. Točno je to da je ispitanoj djeci manjkalo samopouzdanja. To opet ne znači da odjednom trebamo zabraniti pohvaljivanje naše djece . a razlog tolike zabrinutosti za dječje pomanjkanje samopouzdanja ležao je. ali su mnogi odrasli potpuno pogrešno naučili vjerovati da su one korisne za razvoj zdravog osjećaja samosvijesti. ali kad je riječ o samosvijesti. Kao što smo već spomenuli.Uz naše današnje spoznaje. Također je točno da pokude djeluju destruktivno i na djetetovu samosvijest i na njegovo samopouzdanje. Poslije jednog sata i šest gotovih crteža. pohvale su jednako tako destruktivne kao i pokude. Otac mu predlaže da crta. a zaključak nepotpun. kako bi mu brže prošlo vrijeme. a ključni je pojam pritom priznanje. Primjer Tri i po godišnji Lars sjedi za kuhinjskim stolom i čeka majku koja još nije došla kući s posla. Samosvijest se gotovo uopće nije spominjala. To samo znači da moramo naučiti kako je najprije nužno nahraniti njihovu samosvijest. pohvala i pokuda važne su za razvoj samopouzdanja i djece i odraslih pod određenim okolnostima. a Lars trči prema vratima i . Ne smijemo zaboraviti da je cilj tadašnjeg odgoja prvenstveno bio postići od djece poslušnost.

što joj on daje sebe. mama. ona bi se osjetila usamljenom i inferiornom.. Naravno da Larsova majka ne obuzdava svoju osobnu reakciju kako bi zavarala sina. umjesto toga. mama. osobno iskazivanje sebe. možeš li mi ti reći. ovo je za tebe!" Majka uzima crtež. U takvoj situaciji sasvim je svejedno je li procjena pozitivna ili negativna. Kada bi njezin suprug tako s njom razgovarao. dođi i gledaj!" Stvar je u tome. bio bi rekao: "Mama.pruža joj svoj zadnji crtež. kontakt nije uspostavljen.. Lars." Nije uopće toliko važno što ona kaže. dušo! Kako si mi nedostajao. ostao sjediti s ocem i gledati slikovnicu. dobiva li dobre ili slabe ocjene za svoj crtež. Lars ne trči majci s crtežom da bi bio vrednovan. mogla je priznati njegov dar i reći: "Hvala ti. ona to čini djelomice zato što je naučila da s djecom treba tako razgovarati. mada je pohvala izrečena s puno ljubavi. gleda ga i kaže: "Ovo je zaista dobro. On joj daje spontano. On predstavlja dar iz ljubavi za njegovu majku. Naprotiv. Da je gledao televiziju. jer je on voli i nedostaje mu. Lars.. ako im hoćemo pružiti ljubav i samopouzdanje. Njezini kriteriji u ophođenju s djecom potječu . Da je. ukoliko je njezina reakcija spontana i osobna. riječima: "Vidi.?" Ili: "Zdravo. Baš mi je drago što si mi to dao." "Hvala ti. zaista ne znam što to predstavlja. bio bi joj pokazao sliku koja mu je trenutačno zaokupljala pažnju. no. Da je Larsova majka bila toga svjesna. a zauzvrat dobiva procjenu. Lars. Kako ti dobro crtaš!" I baš kao i u primjeru s Kathrine i njezinom majkom. svoje neposredno postojanje..

odnosno želi. zar nisam pametan?" Njegovo se gledanje na život promijenilo od biti na biti sposoban. No. Tako stvaramo ovisnu. To nam je poznato. a pokuda boli. svakodnevno zatrpavamo pokudama.iz vremena kada još nismo znali da su djeca ista kao i odrasli . Ako svoju ljubav prema našoj djeci iskazujemo pomoću pohvala i pokuda. . a ne pohvalila crtež. ljude koji postaju egocentrični u stalnoj potrazi za priznanjem.u postignuće. I Lars se osjeća nekako nelagodno zbog njihova dijaloga. ako ga. puno bi smo lakše shvatili problem da je Larsova majka pokudila. Lars? Ti znaš i bolje nacrtati!" Pohvala godi. ali on je samo mali dječak koji voli svoju majku i osjeća da i ona njega voli pa stoga surađuje s njom! Ubrzo joj prestaje iz vrtića donositi svoje crteže i druge stvarčice i govoriti joj: "Ovo je za tebe". izvana upravljanu osobnost. kako to njihovo okruženje očekuje. ili "Možeš to zadržati". Da je rekla: "No. Lars. Budući da smo uviđavni i tu i tamo pomalo sentimentalni. Sada je naučio pravila igre pa kaže: "Vidi. ljude koji imaju nizak stupanj samosvijesti i pomanjkanje unutarnjeg osjećaja vrednovanja po kojem će se rukovoditi pa koji stoga uzaludno ulažu ogromnu snagu i životnost u trajne pokušaje da budu kao netko drugi ili da se ponašaju poput drugih. od postojanja . primjerice. postoji opasnost od njihovih trajnih posljedica po razvoj djetetove osobnosti. pa ti znaš kako treba nacrtati kuću!" Ili: "Što je ovo. mama.samo manja. ugoda i bol samo su trenutačne emocionalne reakcije koje jedino ostavljaju trajne tragove na djetetovu osobnost. Drugim riječima.

Negdje od 1700. godine pa sve do 1950. godina, pokuda je bila najvažnije sredstvo moći u posjedu odraslih. U nekim je obiteljima još uvijek tako, a i danas postoje društva koja podupiru teoriju da od djece mogu postati pravi ljudi jedino stalnim ukazivanjem kako nemaju pravo, kako je ono što čine neispravno. U skandinavskim zemljama, poslije Drugog svjetskog rata, došlo je do procvata novih metoda u odgoju dojenčadi, koje su odbacile pokude i uvele pohvalu kao mehanizam upravljanja.

Neke obitelji odlučuju se za upravljanje djecom izvana, baš kao što i neka društva daju prednost vladanju građanima izvana. No, gledano s jednog zdravog stajališta - kako i ja na to gledam - nedvojbeno je da je ta zamisao kobna. Zbog zornijeg prikaza, samosvijest možemo opisati kao egzistencijalni obrambeni mehanizam: što nam je razvijenija samosvijest, to smo manje ranjivi, a naš život sretniji i bolji. Mnogi roditelji uviđaju da to ima smisla, ali ih uznemirava pomisao na gubitak moći unutar obitelji, a time i mogućnosti postavljanja okvira i normi važnih za zdrav dječji razvoj. Kao što ću i kasnije o tome govoriti, to ne mora biti tako. Jedina moć koje se roditelji nužno moraju odreći njihova je moć diktature. U primjeru s Larsom i njegovom majkom, opisao sam jedan oblik priznanja: spontanu, osobnu reakciju. Drugi, promišljeniji i pažljiviji oblik predstavlja osobni odgovor na situaciju. Držeći se tradicije, često mislimo da je naš odnos s djecom jednosmjerna ulica u kojoj promet teče od nas prema njima. Suvremeni su roditelji također stalno zaokupljeni pitanjem

daju li dovoljno svojoj djeci. U skladu s našim sve većim spoznajama o dječjem razvoju, razmišljamo je li im doista dajemo dovoljno pažnje, ljubavi, zajedništva, poticaja, skrbi i mogućnosti. Sve je to divno i krasno, ali samo onda ako ne zaboravljamo da se dječja samosvijest također, u velikoj mjeri, oslanja na njihovo doživljavanje svoje vrijednosti u našem životu. Što im više dopustimo da nam daju sebe, to će zdravijom biti njihova samosvijest.

Imati djecu izvor je mnogih radosti: njihovi osmjesi, odanost, zanimanje, trud i njihovi impulsi radoznalosti. Njihovo donošenje kave u krevet, uspjesi u školi ili športu, osnivanje njihove vlastite obitelji, darivanje unučadi, njihovi dolasci u posjete, itd. Naravno, važno je biti zadovoljnim zbog svega toga i to umjeti pokazati. No, nisam prvenstveno mislio na ovakve stvari u vezi s radošću koju nam djeca daruju. Mislio sam na stvarne životne izazove s kojima sva djeca suočavaju svoje roditelje, jednostavno zato što su takva kakva jesu. Kada nas prisiljavaju preispitati naše osobne destruktivne obrasce ponašanja. Kada zbog njih prekoračimo granicu boli kako bismo razmislili - jesmo li podobni za roditeljstvo, ili nismo. Kada razgolite naše površne, pedagoške pokušaje manipuliranja i uporno traže našu osobnu nazočnost. Kada nas vrijeđaju odbijanjem naših dobronamjernih savjeta i smjernica te ponosno i konkretno brane i traže svoje pravo na različitost. Kada nas, svojim simptomatičnim i destruktivnim ponašanjem, suoče s činjenicom da nam se negdje nešto omaklo. Ukratko: kada nas se njihova jedinstve

na kompetentnost tako dojmi da je moramo ili priznati ili sebi lagati. Poput mnogih od nas, koji smo odrasli s vrlo niskim osjećajem samosvijesti, često se susrećem s problemom - "tko sam ja ustvari". Lebdim između povučenosti i nadmenosti, prolazeći, naravno, kroz sve stupnjeve između toga. Nije ni čudo da je moj sin tu nadmenost uvijek smatrao uvredljivom. Kada imate slab osjećaj samosvijesti, teško je često sebe shvaćati ozbiljno. Vrlo lako to završava tako da postajete jadnom imitacijom onoga što nastaje kada se, opet, shvatite preozbiljno. Ovo je, naravno, potpuno neproduktivno za nas same i užasno iritirajuće za našu okolinu.

Osobito se sjećam triju epizoda kada je moj sin s puno ljubavi i nježno, mada nemilosrdno, probušio moj napuhani balon. Tijekom prve dvije do tri godine njegova života, osjećao sam priličnu nesigurnost u svom ponašanju, prema njemu (i prema sebi). Ovo je, u sprezi s činjenicom da sam bio vrlo temperamentan, imalo za posljedicu moje davanje oduška svojim frustracijama povremenim vikanjem na njega. On je, naravno, bio osupnut i preplašen, ali ja jednostavno nisam znao što činiti. Tek kada je navršio dvije godine i počeo sam hodati, zaustavio je moje potpuno nerazumno ponašanje. Usred jednog od mojih iskazivanja bijesa, istrčao je iz sobe u hodnik. Ja sam, razumljivo, potrčao za njim i zatekao ga na četvrtoj stepenici (u visini mojih očiju!). Stajao je tu začepivši uši ručicama i srdito zurio u mene. Tada sam shvatio da,

možda, trebam preuzeti odgovornost za svoju nekompeten tnost, umjesto da okrivljujem njega. Kada mu je bilo negdje oko dvanaest godina, bio je lud za zmijama i gmazovima. Jednog dana došao je kući - sav ozaren - i rekao mi da mu je otac jednog njegovog prijatelja ponudio mladog pitona za njegovu zbirku. "Stvarno bi ga želio imati... Smijem li?" Majka mu je odrasla u kući gdje su držali gmazove pa je to pitanje bilo postavljeno izravno i isključivo meni, jer je dobro znao da imam priličnu jaku fobiju od zmija. Teško mi je bilo reći - "da", a još teže reći "ne", pa sam ga zamolio za malo vremena da razmislim dok ne završim s pohađanjem seminara idućeg vikenda.

Te subote došao sam kući na ručak i zatekao sina u garaži kako marljivo pili i nešto radi čekićem. "Što to praviš?", upitah. "Terarij!", reče on. "Što će ti?", upitah ponovo. "Pa, za zmiju, naravno!" odgovori on. Nazvali to neurotičnim ili ne, smatrao sam da ovo poziva na malo očinske strogosti: "Ali, nismo se još dogovorili, Nicola!" "Znam da nismo. Mislim da ćeš reći kakvu si odluku donio kad se odlučiš." S puno ljubavi i pažljivo, opet mi je očitao lekciju (posve zasluženo) o ravnopravnom dostojanstvu. Posljednja (ili najnovija) epizoda zbila se šest mjeseci poslije njegovog odlaska od kuće. Moja žena i ja namjeravali smo prirediti veliku vrtnu zabavu pa sam ga zamolio da dođe kući i preuzme brigu oko posluživanja hrane. "Morat ću razmisliti", odgovorio je. Dva dana kasnije nazvao nas je i rekao: "Sve je u redu. Rado ću vam pomoći. Kad trebam doći?"

Moram ovdje dodati da sam ja strastveni kuhar pa kada pripremam velike ili važne večere, ponekad me uhvate ozbiljni napadaji bijesa. A to se dogodilo i tom prigodom. U međuvremenu, on je predivno ukrasio i postavio stol i poslužio prva dva jela. Sačuvao je za sebe jedno slobodno mjesto pokraj moga i, kada sam si konačno dopustio predah i sjeo među goste, prišao je i sjeo do mene. I umjesto da sam uživao u njegovu društvu i bio mu zahvalan što mi pomaže, ja sam brzo preletio očima preko stolova i rekao: "Tanjure treba ODMAH promijeniti, Nicola!" On se ukočio, pogled mu se smračio i, nakon kratkog oklijevanja, pogledao me onim istim pogledom kao onda na stepenicama i kazao: "Što ću dobiti za to?"

Ovoga puta, prošao je jedan čitav dan prije no što sam shvatio da sam ispao budala, ali kada mi se prosvjetlilo, postidio sam se po prvi puta nakon puno godina. Zamolio sam ga za prijateljsku uslugu i on ju je prijateljski učinio. I dok sam se ja, u svojoj bezgraničnoj egocentričnosti, ophodio s njime kao s jeftinim slugom, on je zatražio svoju naknadu. No, trebala su proći dvadeset i četiri sata da smisao svega toga izbije na površinu, probijajući se kroz mnoge filtere; najprije kroz moje moralne reakcije, primjerice: "Prirodno je da pomogneš roditeljima. Za to ne trebaš očekivati plaću! Samo se sjeti što su sve oni tebi dali..." Onda, "u današnje vrijeme", što je uvijek dobar način opravdanja: "Ovo je, u današnje vrijeme prevršilo svaku mjeru; što si mladi umišljaju da mogu s nama ravnopravno razgovarati, kao da smo jednaki!" Pa zatim, srditost, uzdizanje svoje vlastite važnosti, naravno: "On mora shvatiti koliko mi ova zabava znači!"

starosti i slabosti.ili u obliku našeg promijenjenog ponašanja. doživljaj da smo drugima vrijedni takvi kakvi smo. o izbjeglicama ili onima koji žive od socijalne pomoći. Brojni su razlozi za to. zbog djetetova oštećenja. izložena su opasnosti da ih ne "vide" već da u njih gledaju. Kao što smo ranije spomenuli. Ovo vrijedi za sve. u kojima vladaju posebne okolnosti. može im biti izuzetno teško doživljavati sebe vrijednima svojim roditeljima. nužna su dva osnovna elementa koja hrane naš osjećaj samosvijesti: nužno je da nas vide i da dobijemo priznanje za ono kakvi jesmo. U obiteljima. Hendikepima djeca skučena su manje ili više uskim granicama koje određuju njihova tjelesna i intelektualna postignuća pa su stoga ovisna o pomoći svojih roditelja. . "teret" ili "posao" svojih roditelja. siročad. ili čak poslije deset godina . dan kasnije. tjelesno ili duševno oštećenu djecu.odmah. ili i jedno i drugo. Kako su njihove mogućnosti za praktična postignuća ograničene. Ima još vrlo malo stvari u životu koje su više obeshrabrujuće za nečiji osjećaj samosvijesti od moranja oslanjati se na druge ljude za pomoć. nadahnuće i odgoj djeluju u oba pravca. osobito je važno biti svjestan činjenice da struja života.Svi svakodnevno dobivamo stotine ovakvih gruda zlata kada smo s našom djecom pa je za samosvijest i naše djece i nas samih važno da dobiju naše priznanje u obliku verbalnog odgovora . Za usvojenu djecu. koji stalno moraju predstavljati onu djelatnu stranu. razvoj samosvijesti može lako zakočiti činjenica da ona doživljavaju sebe kao "zadaću". Kada su djeca hendikepirana. bez obzira radilo se o hendikepiranosti.

Mnogi to roditelji nerado čine pa. Oni su posve svjesni da neki "stranci" čine za njih nešto osobito pa se u njima brzo razvija osjećaj duga odraslima koji su trajno ili privremeno zamijenili njihove roditelje. djeca su rijetko u stanju iskazati riječima prije no što i sami odrastu. To je podsjetnik roditeljima da su i suviše bili opsjednuti davanjem te da je došlo vrijeme da stanu i počnu primati. kanaliziraju svoju i djetetovu energiju na područje postignuća. Za dojenčad nema ničeg ponižavajućeg u ovisnosti o drugima pa oni prihvaćaju ljubav. Sve to može biti dobro i korisno za djetetovo samopouzdanje i može smanjiti njegovu tjelesnu ovisnost. šutljivošću ili pak pretjeranom željom za prilagođavanjem i suradnjom. No. već za malo stariju djecu. njegu i hranu kao nešto što se samo po sebi razumije. već su usvojena ili zbrinuta. može se dobiti od njih.čak i onda kad su razdražljivi obeshrabreni i iscrpljeni. koja nisu u svakodnevnom dodiru sa svojim biološkim roditeljima. ove stvari prestaju biti nečim što uzimamo zdravo za gotovo. umjesto toga. Velika većina signala i odgovora koji razvijaju ili otkrivaju djetetovu samosvijest. Isto je tako vrlo važno da svom hendikepiranom djetetu daju odgovore životnije prirode. potpuno neovisno o dobi ili hendikepu. Taj osjećaj duga prema novim roditeljima. U djetinjstvu i adolescenciji on se često iskazuje agresivnošću. Uspostaviti prihvatljiv osjećaj samosvijesti može biti . no time se ništa ne postiže u pogledu djetetove samosvijesti.Stoga je još važnije da roditelji hendikepirane djece budu iskreni i osobni u svojim spontanim reakcijama prema djetetu .

spomenuo sam Aleciu. To može potrajati tijekom čitavog njihovog djetinjstva i adolescencije. Alecia se digla. "Nevidljiva" djeca U nekim su obiteljima djeca "nevidljiva". jedino što vidite je moje meso!" Ovim naglašenim ukorom opomenula je svoje roditelje koliko je važno da nas oni koji nas vole isto tako i "vide". jedva zadržavajući suze i srdžbu. Primjer Ranije u knjizi. III.4. napravila nekoliko žustrih koraka po sobi. Pasivno i sramežljivo . nikada ih se ne "vidi" onakvima kakvi su i kako se osjećaju. a zatim je. koji su razvili zdrav borbeni duh i umijeće izraziti se riječima. koju sam upoznao jer su njezini roditelji zatražili razgovor. Mnogi mladi njezinih godina ne bi bili u stanju tako silovito prosvjedovati. Poslije desetak minuta od početka sastanka dok su njeni roditelji još marljivo objašnjavali cijelu situaciju. Alecia je jedna od onih sretnika među mladima. vjerojatno. Alecii je tada bilo 13 godina i bila je predebela pa su njezini roditelji upravo zbog toga potražili pomoć nakon brojnih i različitih neuspješnih dijeta.vrlo teško kada izgubite dodir sa svojim biološkim roditeljima i. u doba puberteta. i s kulturnom sredinom iz koje ste potekli. tj. naprimjer. pogotovo u takvoj situaciji. kao. ili u nekim posebnim vremenskim razdobljima. izlanula: "Za Boga miloga.

sjedili bi na stolici dok bi odrasli raspravljali o njihovim simptomima. jer je logika varljiva: On neobuzdano jede. Brinemo se da će debelog dječaka ili djevojčicu zadirkivati i tako stvoriti probleme u njihovu samopouzdanju pa mi. on će prestati neobuzdano jesti. Alecia je spadala u kategoriju djece (i odraslih) koje ne "vide". Druga pogreška koju često činimo. najveći je uzrok njihove patnje što se ne osjećaju . naravno neki specifični. zbog izuzetne ljepote ili nekog drugog vidljivog razloga u njenoj pojavi. ulažemo svu snagu naše ljubavi i predanosti u brojne pokušaje smanjivanja njihove težine. primjerice. to je zbog prekomjerne težine. Mi ih samo obrnuto zadirkujemo i salijećemo! Ne sarkastično i uvredljivo. sastoji se u posezanju za suviše pojednostavljenim psihološkim posredovanjem i objašnjenjima: Kakav problem leži ispod površine? To je razumljivo. No. bojimo da će to učiniti druga djeca. djeca i mladež pohlepno jedu ili se izgladnjuju. Na taj način stvaramo upravo istu onakvu situaciju od kakve ih pokušavamo zaštititi. već uporno i brižno. No. Ako uspijemo otkriti zašto je nesretan i pomoći mu. No isto je tako moglo biti i zbog neuhranjenosti. Odrasli često čine jednu od dvije posebne pogreške u vezi s takvom djecom i mladeži. ograničeni problemi koje oni ne mogu sami razriješiti. a to znači da je zbog nečega nesretan. U njenom slučaju. a među tim razlozima postoje. već samo gledaju. Iz puno razloga. Ili se tako jako usredotočujemo na "površinu" koliko se. život gotovo nikada nije tako jednostavan. nekakvog oštećenja. zato.

Ako. izvornim ja. Ljudi koji su postali autodestruktivni.Viđenima". pokušavamo pobijediti nezdravi dio pomoću motivacije. Ta bol javlja se puno prije početka razvijanja simptoma. počinju svojim tijelom. ponašanjem ili stavovima skretati na sebe pozornost. Stoga je svatko suočen s istom zadaćom: otkriti onaj zdravi i žestoki dio. sile i pokuda. Može nam izgledati da smo uspjeli. ali je potpuno neproduktivno za sve strane. Izgubili su dodir sa svojim zdravim. bujan. gdje već dugo nije bio dobro došao. To je . iracionalan. nesretan. uspjet ćemo samo ograničiti moć tog dijela. sebe poznaju samo kao takve. Izazov je pozabaviti se njihovom vanjštinom. s druge strane. Postoji još jedan dio njih koji je zdrav i žestok. a svoj vrhunac dosegao je u situaciji koju je okruženje dane osobe također smatralo problemom! "Nevidljiva" djeca često u nekom razdbolju svoga života. zahtjevan i ganutljiv. no taj je razvoj tekao vrlo polagano. kažemo mi za takvo ponašanje. Počeo je s osjećajem da onaj zdravi dio nije baš dobro došao u obitelji. djetinjast. odjećom. srdit. Zdrav i žestok dio također podrazumijeva: nerazuman. bolje bi rezultate dala (ali je i zahtjevnija) uporaba sljedećeg okvira: kada se djeca i mladež ponašaju autodestruktivno. "Oni samo traže pažnju". toliko očitih da njihovo okruženje reagira na njih. iritirajući. znamo da njihovo destruktivno ponašanje predstavlja dio njih. To je jedini trajniji put ponovnog jačanja samosvijesti. ali takav uspjeh ima visoku cijenu. biti otvorenim u potrazi za njim i prihvatiti ga u sebi. Kao alternativa liječenju simptoma i/ili pretvaranju u detektiva koji rješava probleme. onaj zdravi i žestoki zasad gubi. U sukobu između zdravog i nezdravog dijela.

Lisa je izravan razlog zbog kojeg su njezini roditelji zatražili sastanak. ali ne zbog njihove vanjštine. stvorili jedan nemio ritual pokušavanja voditi s Lisom osoban razgovor: postavljali bi joj pitanja poput: "Ima . "klaun" itd. Djeca i mladež mogu u svojim obiteljima biti "nevidljivima" i na drugačiji način.zbog čega joj je žao. može biti "tatina princeza". pametna djevojčica i dobra učenica. ona se isključuje i živcira ih svojom šutljivošću. primjerice. "čudna" i "osobenjak". Izlazi na vidjelo da su roditelji. Sama po sebi malo govori. očuhom i dvije mlađe sestre. Ona je lijepa. no bilo bi im draže da se o tome odlučuje u dobrom ozračju i da razumiju razlog tome. "dobra". ali nije zbog toga osobito nesretna. To. U obitelji. "nevolja". "zatvorena". I baš tu se suočavaju su svojim vječnim problemom: Lisa ne umije odgovoriti na takvo osobno pitanje.prilično točno. to se odnosi na djecu kojoj je već u vrlo ranoj dobi dodijeljena neka uloga ili određeno obilježje kao "tipično" za njih. Njezini roditelji nemaju stvarno ništa protiv toga. a na pitanja odgovara najkraće što je moguće. već zato što su "nevidljivi". u kojoj svi vole razgovarati i čine to Često. "pametnica". Primjer Lisa ima četrnaest godina i živi s majkom."u internat ili nešto slično tome". Njezin status u obitelji možemo opisati ovim riječima: "posebna". Lisa je nedavno upitala roditelje može li se odseliti od kuće . Naprimjer. Nema bliskih prijatelja niti ih je ikad imala . kroz duže vremensko razdoblje. "mala curica".

Cijelog su života . Kada je pozovu i kada je okruženje strpljivo. stoga. da vjerojatno s njom nešto nije u redu. Ovakav odgovor. da li si zbog nečeg određenog nesretna?" Lisa osjeća njihovo nestrpljenje i bespomoćnost i misli da je nešto pogriješila. u stanju je iskazati više nego obično. koji čine sve što je u njihovoj moći kako bi se posvetili svojoj kćerki. ustvari. prava Lisa postoji negdje unutra. ako sam dalje od kuće.riječi koje bi iskazale što osjeća i koje bi roditelji razumjeli. Ali kako su joj roditelji na drugi način bili brižni i predani. odlučuje se za odgovor . ali sve to vrlo teško i jako nesigurno. Lisine poteškoće s osobnim iskazivanjem usko su povezane s njezinom "nevidljivošću"." Ovaj odgovor sadrži nevjerojatno uviđanje i istinu. no što joj to polazi za rukom. Lisa. Kaže im: "Mislim da ću lakše pronaći samu sebe. roditelji gube strpljenje i ponovno pitaju: "Misliš li da previše od tebe tražimo kod kuće?. bila "nevidljivom" u svojoj obitelji gotovo čitav svoj život. fustrira njezine roditelje.li nešto. jer joj tako teško pada izraziti se riječima pa... nada da će "se uspjeti pronaći". Uspjela "se" sačuvati netaknutom. kako bi izbjegla njihove uprte poglede. Poput sve ostale djece i mladeži koja se nađu u ovakvoj situaciji.. a zauzvrat dobivaju samo besmislene jednosložne riječi i odbijanje kao odgovor. Lisa uspijeva pronaći odgovor na pitanje roditelja. njezin integritet ostao je neoštećen. Lisa je. Ova je situacija jednako tako neugodna i za Lisu. skupa s čežnjom da je "vide". naravno.. Prestala se nadati da će je roditelji "vidjeti" pa se. Nešto kasnije. zbog čega si nezadovljna?" Lisa pažljivo razmišlja i pokušava iznaći prave riječi . Imaš li problema u školi?. i ona je već odavna došla do zaključka. Ali prije."Ne". Stvarna.

U nekim obiteljima. Dileme poput Lisinih postoje u bezbroj različitih oblika Mnogi ljudi ne shvate svoju situaciju prije nego dobro zađu u odraslu dob. Kako je vrijeme prolazilo. Lisin plan bio je stvaran: dodir između sebe i ostalih članova obitelji moći će uspješno uspostaviti samo ako ona uzmogne opet pronaći sebe na svoj osoban način te ako ustraje na iskazivanju sebe u društvu ljudi koji o njoj nemaju unaprijed stvorenu sliku. poput sve ostale djece. kao Lisa. a njezin očuh bio je osobito frustriran zbog činjenice da sva njegova dobra volja i zanimanje za nju nailaze na odbijanje. stoga. Kako su se stvari razvijale. Neki pak ljudi. Zbog mnogo različitih razloga. pristojnom ponašanju" i koji ne smatraju . Bila je uvjerena da je takva kakvom kažu da jest njezini roditelji. zaključila je da s njom nešto nije u redu. a ne onakvom kakvom se osjećala i doživljavala iznutra.njezino ponašanje i raspoloženje pogrešno tumačeni pa. djeca postaju "nevidljivom" u svojoj obitelji. izoliraju od roditelja i na sebe preuzimaju životnu odgovornost. i pronađu rješenje svog problema u doba puberteta. kako je bila uvjerena. Njezina majka imala je stalan osjećaj krivice zbog pomanjkanja bliskosti i dodira između njih. Postoji zatim vrlo posebna skupina djece koji u najranijoj fazi svoga života odustaju od pokušaja da budu viđena pa se. Lisa nije bila jedina koju je to boljelo. To mogu biti roditelji koji na zastarjeli način pridaju veliku važnost učenju djece "lijepom. roditelji djelatno pokušavaju oblikovati djecu prema određenoj slici. sve je manje bila spremna dopustiti svom (pogrešnom) unutarnjem "ja" progovoriti. Tu ćemo skupinu opisati u sljedećem poglavlju. da su joj roditelji savršeni.

Drugi se slučajevi javljaju kada je neko dijete potpuno različito od svojih starijih sestara i braće. osobno biće nisu bili u stanju "vidjeti" i to zbog nekog osobitog ili bilo kojeg drugog razloga.dijete čije pojedinačno. . kada zaboravljamo što je bilo i počinjemo ispočetka. može dogoditi i u obiteljima u kojima je brak roditelja tako problematičan i buran da djeca iz toga zaključuju da njima tu nema mjesta. bili učinili. kada si dajemo dovoljno vremena suočiti se s našom odgovornošću. moraju nešto naučiti . oni bi to.ali i o sebi samima. sigurno. pogledati se u oči.važnim da djeca budu i "onakvima kakva jesu". a roditelji ne "vide" tu različitost. s našom krivnjom i. Ne ono jeftino opraštanje na brzinu. Najprije je najvažnije oprostiti sebi i jedno drugom! Pod tim mislim na ono opraštanje u dobrom starinskom smislu. Ovo nije neobično ni kod djece koja imaju hendikepiranog brata ili sestru ili kod djece koja žive s jednim roditeljem. u kojima su zahtjevi za "umjerenošću" i "zdravim razumom" tako ista knuti da se djeca vrlo brzo nauče otuđiti od te svoje neumje rene i nerazumne strane. Slično se može dogoditi i u fleksibilnijim. Da su ljudi umjeli "vidjeti" svoje dijete. također. već je uočavaju samo kao problem. Od nevidljivog k vidljivom Što roditelji trebaju učiniti kada otkriju ili kada im se ukaže da imaju "nevidljivo" dijete . A tamo gdje to nisu bili sposobni. prije svega. koji ionako već ima dosta problema sa sređivanjem svog osobnog života. To se. suvremeniju obiteljima.

Ne u obliku potpune žrtve. onda s njom treba i nastaviti. dijete će primiti jak signal koji će protumačiti ovako: "Moji roditelji misle da su loši roditelji. deset ili petnaest godina. kakvu vrstu zajedništva treba stvarati u obitelji? Kako da bude zajedništva ako ono treba obuhvatiti dijete. a dovode u pitanje i izlažu opasnosti i sve druge konstruktivne stvari koje inače čine. Ako se ovim želimo poslužiti kao mogućnošću mijenjanja načina života neke obitelji. no izvan tog zajedništva? Prije svega. ako je u obitelji uobičajeno da svatko radi svoje. već sa spremnošću mijenjanja i preoblikovanja svojih uobičajenih granica i ograničenja. Ali. koje je dosad bilo članom obitelji. Inače se ne bi osjećali krivima. prije svega. Roditelji moraju poraditi na svojim uobičajenim koncepcijama i prići djetetu što otvorenije i fleksibilnije. a ne da to čine "zbog djece". Ako u obitelji postoji tradicija zajedništva. proteći vremena da se opet postane "vidljivim". Treba. obitelj treba činiti ono što je uvijek činila. S druge pak strane." Roditeljski osjećaji krivnje još više smanjuju djetetov osjećaj samosvijesti.Taj proces traži vremena. ali je bitan za mogućnosti razvoja djetetove samosvijesti. to onda treba učiniti zato što su roditelji nezadovoljni dosadašnjim načinom. Razvoj dovoljnog stupnja samosvijesti i povjerenja . ili su potisnuti. Ako prevladavaju osjećaji krivnje. da u kući imaju potpuno nepoznato dijete. tako treba i nastaviti. To sigurno znači da nisu zadovoljni sa mnom ovakvim kakav sam. dijete koje stvarnost doživljava različito od svih drugih i koje u mnogočemu ne sliči na ono dijete koje "poznaju" već pet. Roditelji trebaju naučiti nov i težak aspekt zamišljanja.

ne znači da im ostali oblici nasilja ne mogu nauditi. U Danskoj rabimo izraz: "pravo na nanošenje tjelesne kazne". Nasilje je nasilje Integritet i samosvijest su povezani. To "ja" koje je tako dugo živjelo pritajeno. Činjenica.u ljude može potrajati godinama prije negoli što će se dijete usuditi da izrazi svoje skrivene misli i osjećaje. U SAD se govori o "discipliniranju" i "batinama po turu".nasilje i da je destruktivno za samosvijest i ljudsko dostojanstvo obiju strana. narušavanje dječjeg integriteta pa je time pogubno za njihovu samosvijest. već da je odgoj .temeljen na osjećajima superiornosti. Ne znači da roditelji zato moraju tapkati na prstima. Što se roditelji uspješnije brinu za djetetov integritet. I u većini ostalih kultura postoje takvi slični nadimci koji im pomažu opravdati tu pojavu. te "pljuske" i "zaušnice". da imamo zakone koji samo zabranjuju teško fizičko nasilje koje nazivamo okrutnošću spram djece. Mi smo samo odlučili ne svrstati ih u zločin. to su veće mogućnosti za razvoj djetetove zdrave samosvijesti. bez obzira na to kakvim se izrazima služili i kako ga opravdavali. u obliku pokuda i prigovora zabranjen.5. Ovakva zabrana pokazat će se prednošću za čitavu obitelj. III. No. kao što je već spomenuto. Tijekom vremena. iskovali smo mnoge sinonime za tjelesno nasilje. Nasilje predstavlja. . oni više ne mogu skrivati činjenicu da je nasilje . bit će izloženo i ranjivo.

Upoznao sam ljude kojih su se roditelji samo jedanput u njihovom djetinjstvu i dobi adolescencije nasilno ponijeli prema njima. Ove posljedice nasilja nisu nužno proporcionalne učestalosti batina. ali se oni nikada nisu od toga oporavili. a na duži rok rađa niskim stupnjem samosvijesti. često potječu iz okruženja ili zajednica kojima vladaju totalitarne religijske ili političke ideologije. U drugu skupinu spadaju roditelji. U takvim skupinama. obično izađe na vidjelo da su oni. Oni. tipični za skandinavske društvene zajednice. . ali se svaki put kad se to dogodi zbog toga ne osjećaju dobro. U prvu skupinu spadaju roditelji za koje je primjena nasilja stvar stava ili." Ako se ovo malo podrobnije ispita. a činjenica da je nasilje destruktivno po pojedinca. ostavlja ih ravnodušnima. kojima je nasilje stav. život običnih pojedinaca i njegova kvaliteta igraju sporednu ulogu. neće ništa nauditi. ustvari. Upoznao sam i ljude koji su desetak. koji ponekad udare svoju djecu. njihova ideologija. Oni roditelji za koje primjena nasilja predstavlja ideologiju te koji smatraju da je nasilje bitan sastavni dio odgovornog odgoja. ja mislim. jednostavno. srdžbom i nasiljem. da dobiti po turu kada zasluže. možda. Bez obzira na stavove roditelja.Prema mom iskustvu. imali drukčiji stav prije no što su dobili djecu te da je njihovo sadašnje stajalište odraz činjenice da su od nužde napravili vrlinu. kažu: "Pa. roditelje koji se služe nasiljem nad svojom djecom podijelio bih u dvije skupine. nepovjerenje i osjećaj krivnje. sve vrste nasilja nad djecom imaju potpuno iste posljedice kao i nasilje izvršeno nad odraslima: ono stvara strah.

zatim ga.dvadesetak puta dobili batina. što te tučem!" Ova majka živi u kulturnom okruženju u kojem se nasilje često primjenjuje i općenito je prihvaćeno kao prirodan sastavni dio odgoja djece. bolje mu je da to odmah shvati!" Na to je prijateljica primijetila: "Ma da. Dječak je. Kada je prijateljica pita. ali on još nema ni dvije godine. Prije no što su krenuli niz stepenice. jer odgovornost za nasilje svaljuje na dijete: "Ti si kriv." Majka odgovara ponavljajući svoju prvu primjedbu. jako plakao kad ga je majka udarila. Neće on meni oduzimati moje dragocijeno vrijeme. Ne možeš očekivati da ti kaže kada osjeća potrebu. opet spušta na pod i. Zatim ga čvrsto ščepa za nadlakticu i odvlači natrag u stan. njezin sin doživljava nasilje kao vrlo osobnu poruku koja mu govori da je pogriješio i da ne vrijedi. Mnogo toga ukazuje da je od velike važnosti to je li odgovornost za nasilje preuzimaju roditelji ili za njega okrivljuju djecu. praveći grimasu na licu. zbog šoka i . ne čini ga neosobnim.. na vratima je sa sinom od osamnaest mjeseci i s prijateljicom. Najprije glasno i prestrašeno. ona mrtvahladna odgovara: "Upravo sam ga presvukla prije pola sata.. zašto je udarila sina. bez trajnih posljedica. Ali činjenica da je nasilje dio kulture. ova vrsta nasilja prema djeci najdestruktivnija je. Primjer Mlada majka upravo izlazi iz kuće. majka podiže sina u naručje. trenu tak kasnije. Osim stvarne okrutnosti spram djece. Svaki put kada ga udare. udara ga u potiljak. šokirana i začuđena. što je posve prirodno.

ona ne čini situaciju opasnom. on će jednako često iskusiti i postupke koji su sušta suprotnost nasilju: kao muško dijete. kada je dobio čistu pelenu. Na spoznajnom planu. duboko iz srca i prigušeno. proklinjala i prijetila mu. kao i minutu prije na ono što je došlo "s drugog kraja". zbog duševne boli. iako je njegova emocionalna reakcija snažna. budući da je njegova samosvijest uništena nasiljem. imat će četiri sljedeće posljedice: Na emocionalnom planu. Nasilje. pa u dječakovu umu nije bilo dvojbe: nije samo njegov izmet nešto pogrešno i osobna uvreda majci. primjerice. za njegovu samosvijest. svi će ga hvaliti. Majka je na djetetov plač reagirala sasvim jednako. maziti. Ovaj oblik nasilja bit će redovitim sastavnim dijelom odnosa između dječaka i njegovih roditelja nekoliko puta tjedno. ljubiti i grliti. U kulturi u kojoj živi. Razvit će se u postojanog i šarmantnog mladića koji će u društvu zračiti samopouzdanjem. . kopirat će nasilje iz svog odgoja već prema zahtjevima koje pred njega postavljaju brak i djeca. Opasnost se javlja tek dvije. a kojima on nije dorastao. kojemu je bio podvrgnut kao dijete. a kasnije. Kao suprug i otac. potiskivat će strah. No. No. stvoriti će zaključak da je nasilje razuman način odgajanja djece. Kudila ga je. bol i poniženje iz svijesti i pamtiti svoje djetinjstvo kao sretno. s ponosom će ga pokazivati drugima. bit će zahvalan za pohvale i oduševljenje i vječno će se držati majke. sve do njegove desete ili jedanaeste godine. tri godine kasnije. kada su ona za njega kriva.tjelesne boli. kada dijete prestaje iskazivati svoje osjećaje. već je to i njegova žalost.

da je dječak prosječan ili iznadprosječan u školi. Sve su to izravne posljedice činjenice da su ga roditelji. da su umjereno emocionalno stabilni i da se ne drogiraju. već se jednostavno ponekad zaboravljaju u očaju? Možemo li išta učiniti kako bismo djecu zaštitili od povremenog lemanja i šamaranja? . A što je s onima koji ne podupiru primjenu nasilja. zločina. samo još više pomaže narušavanju njegove samosvijesti. zloporabe droga i/ili alkohola. Ako nedostaje jedan ili više od ovih činitelja.Na egzistencijalnom planu bit će obilježen niskim stupnjem samosvijesti i pomanjkanjem osjećaja za granice drugih. Grčevi će imati funkciju općenite. dječakov će se niski stupanj samosvijesti očitovali znatno prije. imat će problema s leđima. pokušaja samoubojstva itd. lošeg društva. vjernici koji redovito odlaze u crkvu i nedjeljom propovijedaju da moramo ljubiti bližnjega svoga. problema u ponašanju. Na tjelesnom planu. da u braku roditelja ne prevladava tjelesno ili duševno nasilje. Ove posljedice spadaju u najblaže koje možemo očekivati pa ovakva prognoza pretpostavlja nekoliko stvari: da mu roditelji imaju dobar društveni status. nesvjesne suzdržanosti u njegovom dodiru s najbližima i najmilijima. svojim nasilnim postupcima naučili da ni njegov ni tuđi tjelesni i duševni integritet nisu vrijedni očuvanja i poštovanja. vandalizma. Činjenica da su njegovi roditelji. osim toga. želucem i prsnim košem u obliku grčeva i kočenja. U određenim područjima svog života bit će autodestruktivan. To može biti u obliku poteškoća s učenjem.

. zlato.emocionalno i verbalno. Ali.. Ovo može poprimiti još sentimentalniji oblik: "Dođi ovamo. Ja sam odrasla osoba i trebala bih moći razborito razmišljati.. Nisam htio/htjela. jer se traži oprost i završava obećanjem. Moglo bi se to izvesti i na više "pedagoški" način: .. zar ne shvaćaš da je stvarno ." Pročitajte ponovno ovu izjavu i razmislite. jer roditelj ne prihvaća odgovornost ("Nisam htio"). dođi ta ici/mamici. Ne znam. Tatici/mamici je jako žao što te udario/udarila. dušo. da ti obrišem nos pa ćemo onda sve zaboraviti. što mi je bilo.Odgovor na to je potvrdan. Ali nisi."Žao mi je zbog toga što se dogodilo. Drugo... zbog pomanjkanja svjesnosti. je l'. jamstvo da će se to svakako ponoviti.. moraš mi oprostiti. U tom sam trenutku mislila da si ti za to kriv." Ovakav način razmišljanja nije nimalo neobičan. da? Tata/mama to više nikada neće napraviti?" Prvo. Zbog toga mnogi roditelji padaju između dvije stolice kada se nađu u ovakvoj situaciji.. ovakav način ne oslobađa dijete krivnje. ali sve mora ovisiti i o uzroku. Ako imate više od trideset/trideset i pet godina.. barem je nešto moguće učiniti: ljudi mogu prihvatiti odgovornost .. Kada se smire. a djetetu daju mogućnost da stane nasamo sa svojim reakcijama. Ja sam kriva i želim ti se ispričati. to svaljuje dodatni teret na dijete. moguće je ponovo uspostaviti kontakt i kazati: "Žao mi je što sam te udarila. koje je. vjerojatno ćete misliti da je to ipak previše: "Naravno da je na meni odgovornost.. On je odjek iz ne tako davne prošlosti kada su se djeca smatrala krivom za sve vrste sukoba s roditeljima. Dođi.

bivaju povrijeđene. zar ne?" Ovaj način pokušaj je pravedne podjele krivice. 2. uključene u nasilje.. Kako bi s time mogli nastaviti. vratimo se u kuhinju. morati će zanemariti svoje osjećaje. To ne vrijedi samo za odnose između roditelja i djece. Isto se događa i s njihovim emocionalnim životom. Ljudi koji čine nasilje proživljuju sljedeće: 1. reakcija se kreće između dvije glavne teme: Oni ili posjeduju ili prihvaćaju moralno stajalište koje opravdava nasilje.. ili ne želimo. ili su prisiljeni odreći se bilo kakve odgovornosti za svoje postupke. no s tim da osjećaj krivice ostaje na duši obiju strana.nerazumno kad ti. iznevjerujemo sebe i postajemo teretom ljudima oko sebe i opterećujemo naš odnos prema njima. a time smanjiti svoju osjetljivost i ljudsko dostojanstvo.itd? Dođi. da uvijek okrivljuju . preuzeti odgovornost za sebe.. itd. bez obzira je li riječ o obiteljskim ili drugim vezama. pa se to više neće ponoviti. Njihovi im osjećaji odmah signaliziraju da nešto nije u redu u vezi s onim što su upravo počinili. Oni to čine tako. Međutim se proces prilagođavanja nastavlja svaki put kada izvrše čin nasilja. Zbog toga je važno reći da obje strane. već i za one između odraslih osoba. pa postoji sličnost između njihovih stavova i postupaka. U spoznajnom smislu. Vjerojatno se to zakržljalo ljudsko dostojanstvo razvilo prije puno godina kada su i oni sami bili žrtvama nasilja. što nužno dovodi do zastoja ili ograničenja u njihovu razvoju kao ljudskih bića. koji se svodi na sentimentalnost.. kao što smo već spomenuli. Ovo je apsolutno opća ljudska pojava: svaki put kada ne možemo.

manje izražajne i odražavaju se. već je otprilike isto tako odgovorno i pametno kao i njihov prijedlog za smanjenje deficita nacionalnog proračuna uporabom novca dobivenog u igri Monopoly. postavljaju zahtjeve za strožim kažnjavanjem. No. Za ljude. odgovornost za nasilje uvijek leži na odraslima.razmjerno sa stupnjem nasilja ograničavajuće. ali će ispod tog vidljivog samopoštovanja prevladati autodestruktivnost. . nepoznatih osoba te spram tuđe imovine ili imovine bliskih rođaka. vjerojatno. možda.Na egzistencijalnom planu. nikada ne dolaze u dodir. braće i sestara. uz potporu razjarenih i ozlojeđenih roditelja. one su potpuno stvarne i . To ne samo da je besmisleno.drugu stranu ili stvaraju jedno "biće" u sebi s kojim nemaju nikakva dodira. U odnosima između djece i odraslih. oni će se neminovno odnositi s istim onim prezirom prema svom životu kao što se odnose i prema životu drugih. već i kad se djeca i mladež ponašaju nasilno spram roditelja. niti njime mogu vladati. To će. pokušati nadoknaditi posvećivanjem velike pažnje svom tjelesnom blagostanju. te posljedice ipak nisu apstraktne. društvenom životu i materijalnim pravima. naravno. Političari Širom svijeta istupaju posljednjih godina s proganjanjem nasilja djece i mladeži te. Ovo se ne odnosi samo na slučajeve kada odrasli primjenjuju nasilje. posljedice su. prijatelja. samo na dio njihova života s kojim. koji se nasiljem služe u iznimnim slučajevima. Djelomice kao posljedica liberalizacije društva i sve veće svjesnosti među djecom i mladima. vjerojatno. Prethodni opis nije nikakvo zastrašivanje. zastrašujući broj njih .

6. sve dok ne počnemo prihvaćati odgovornost za nasilje širokih razmjera. neovisno o tome je li u početku obilježen nesigurnošću. Činjenica je da se naša samosvijest razvija tijekom cijelog našeg života. površnošću. Kada ovoga nismo svjesni. uzrokuje pogoršanje njihovog osjećaja samosvijesti ili samopouzdanja. pesimizmom ili vjerom u bolju budućnost. a što bismo trebali početi nazivati "društvenim psihološkim naslijeđem". i tjelesne i duševne prirode. koje su postupno izgrađivali kako bi . Ukoliko želimo promijeniti kvalitativnu dimenziju. Samosvijest odraslih Prirodno je da mnogi roditelji još uvijek postavljaju pitanje . ali nužno i kvalitativno. koje odrasli čine nad djecom. Odgovor glasi da je to moguće ako su roditelji istodobno spremni djelatno i svjesno razvijati svoju vlastitu samosvijest. nizak stupanj samosvijesti postoji kao dio onoga što obično zovemo "društvenim naslijeđem". kroz dulje vremensko nadomjestili razdoblje. Znamo više o sebi. samokritikom. To će se i dalje nastaviti. utoliko što sami sebe s vremenom bolje upoznajemo. To se lako događa ako su roditelji izloženi društvenoj situaciji koja. nužan je svjesni napor.je li uopće moguće dati djeci potporu u razvoju zdravog osjećaja samosvijesti u situaciji kada je i stupanj samosvijesti roditelja nizak. no to još uvijek nužno ne znači da na sebe gledamo drukčije. III. To znači da se samosvijest razvija kvantitativno.iskazuje svoju patnju javno i destruktivno.

Mnogi od nas ne uspijevaju odrasti do smrti. osobito prema svojim najbližima. koji je nužan da bi naša djeca razvila zdrav osjećaj samosvijesti nije taj da ga moraju imati i njegovi roditelji. To ne znači da se uvijek ponašamo djetinjasto. samo stvar njihovog prihvaćanja samih sebe. Kao što je većini ljudi poznato. također. već samo to da se često ponašamo nezrelo. Moram ovdje. U ovome nema ničeg neprirodnog ili lošeg. niti našoj djeci čini išta nažao. Nužna je samo roditeljska otvorenost za daljnji razvoj njihove osobne samosvijesti i to usporedo s dječjom. znači nužnost oslobađanja od mnogih konvencija i odbacivanje usmjeravanjem kritike koju dobivaju ostali od članova obitelji. lišavanja uglednog položaja ili statusnih simbola. najkasnije kada imamo svoju vlastitu djecu. Uvjet. bezuvjetno vole svoje roditelje! Razvoj njihove samosvijesti je. Naša kultura podupire obmanu da postajemo odrasli kada navršimo osamnaest ili dvadeset i jednu godinu. za svaki slučaj. Za mnoge roditelje to. nakraju. to nije točno. istaknuti da djeca.nizak stupanj samosvijesti. otkazivanja ekstremiteta ili sličnih velikih gubitaka sposobnosti koje su nam dotad omogućavale da budemo sastavnim dijelom određenog društvenog sloja ili da možemo pridonositi određenoj društvenoj razini i koje su nam dopuštale doživljaj osjećaja osobne vrijednosti za naše najbliže ili za društvo u cjelini. odnosno. To su situacije poput nezaposlenosti. izgona. . prije nego ga donesu na svijet. najvažniji roditeljski doprinos u okviru obitelji sastoji se u njihovoj svjesnosti dječje oporbe i dojmova koje ona na njih ostavlja. u svakom slučaju i bez ikakve dvojbe. Kao što sam već spomenuo u vezi s različitim primjerima.

POGLAVLJE .IV.

a što neodgovorno . nema takve zbrke kao kada govorimo o samopouzdanju.središnji su pojmovi u razgovorima roditelja o tome kako djecu treba odgajati.ODGOVORNOST. samovrednovanju i samosvijesti. u domovima za sirotinju i siročad. u razgovorima stručnjaka o ciljevima i sredstvima u dječjim vrtićima i školama. jer svaka od njih ima svoje vlastite vrijednosti vezane za određene središnje aspekte našeg postojanja. podupiru i nadahnjuju razvoj njihovog osobnog osjećaja samosvijesti te učvršćuju njihovo zajedništvo. No. Razlikovanje između te dvije vrste odgovornosti držim važnim. Meni osobno ovo je. istodobno. postalo važnim ključem razumijevanja uzroka čestog neuspjeha našeg stručnog liječenja djece i mladih. s druge strane. koji također čuvaju integritet svakog pojedinog člana. . egzistencijalne) odgovornosti". Njihova povezanost znači da su važne za razumijevanje načina stvaranja odnosa temeljenih na ravnopravnom dostojanstvu unutar obitelji. Oko ova dva pojma. PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI I MOĆ Što je odgovorno. pojmovi "odgovornost" i "odgovoran" rabe se u vezi s nizom pojava koje bi mogli nazvati istim nazivom. Stoga bih u tekstu predložio razlikovanje između "društvene odgovornosti" i "osobne (životne.

mentalno i duhovno zdravlje i razvoj. mnoga od njih postaju preodgovorna.IV. Mali nas je broj odgojen za preuzimanje te vrste odgovornosti. kako to kažemo u . možda. društvu i svijetu. Osobna odgovornost ona je vrsta odgovornosti koju imamo za svoj vlastiti život . skupini.za naše tjelesno. To je ona ista zamisao o bivanju odgovornima kojoj nas uči većina roditelja i učitelja. ali smo u posljednjem naraštaju otkrili (ili. Definicije Društvena odgovornost vrsta je odgovornosti koju imamo jedni prema drugima u našoj obitelji. psihičko. DRUŠTVENA ODGOVORNOST odgovornost za OSOBNA ODGOVORNOST odgovornost za vlastiti život Kada su djeca odgojena s naglaskom na društvenu odgovornost. Tradicionalna teorija odgoja i obrazovanja sav je naglasak stavila na društvenu odgovornost. Društvenoj odgovornosti nužnoj za funkcioniranje skupina i društava kojima pripadamo. ponovo otkrili) da su te dvije vrste odgovornosti povezane. 1. ona često postaju društveno odgovorna. Ipak ona je najmoćnija i najsnažnija sila koju znamo u odnosu na sprječavanje nevolja i stvaranje kreativne energije u zajedništvu kojem pripadamo. Štoviše.

budući smo sada shvatili kako stvari stoje. tada ona također razvijaju i visok stupanj društvene odgovor nosti i to kao sastavni dio tog procesa. osobne odgovornosti. osobito. ako to gledamo kroz ono što znamo o dječjoj želji za suradnjom. logično je sljedeće: Ako dijete odrasta među odraslima koji čuvaju i štite njegov osobni integritet. To je. na svakih stotinu odraslih u dobi između dvadeset i četrdeset godina. Ova činjenica iz temelja potresa jedan od najupornijih mitova i javnog i privatnog odgoja. S druge pak strane. No. obzirnu i društvenu odraslu osobu. Ogromna većina sukoba između djece i odraslih.svakidašnjem govoru. kao i među samim odraslima. Cijena za to plaća se frustracijama u odnosu prema drugima te potpunim ili djelomičnim pomanj kanjem osobne odgovornosti. koji su uvijek isticali gledište da djetetovu "egocentričnu prirodu" treba potisnuti zbog obzira prema (njegovom) društvenom okruženju. također. poduzimaju što je potrebno kada osjete da dijete pretjerano surađuje te su na taj način od pomoći pazeći da dijete razvija zdrav osjećaj samosvijesti i visok stupanj osobne odgovornosti. možda ih je samo dvoje ili troje sposobno uglavnom uvijek preuzimati odgovornost za vlastiti život i integritet. tada nema ničeg čudnog u vezi s činjenicom da se to dijete također razvija u osjećajnu. Prema mojoj procjeni. navelo odrasle na uzajamno vjerovanje kako je nužno žrtvovati vlastiti integritet da bi bili vrijednima našoj društvenoj sredini. kada su djeca odgojena s naglaskom na potporu razvoja njihove prirodne. odvija se u .

onda nije nimalo teško razumjeti zabrinutost.destruktivnom pravcu upravo zato što strane u sukobu nisu sposobne (ili neće) preuzeti odgovornost za sebe pa (zlo)rabe svoju energiju okrivljujući jedni druge. s druge strane. Ako primjerice. Posljednjih godina. Ako ovo gledamo na određen način. uz cijenu teških osobnih posljedica.je li "sva ta sloboda" dobra za djecu. koju jedino može ugroziti smrt. žele svojoj djeci pružiti veće mogućnosti za razvoj negoli što su ih sami imali te im je želja podupirati onu dimenziju razvoja njihove djece s kojom su oni došli u dodir tek kasnije. Stoga vjerojatno. spekulacije na međunarodnom tržištu deviza. Posve je razumljivo da se mnogi ljudi pitaju . od prepuštanja upravljanju izvana k unutarnjem vladanju životom. za nošenje oružja među školarcima te statistiku vezanu za silovanja i samoubojstva. pa zbog lakšeg razaznavanja u . nije nikakva slučajnost da smrtonosna ili opasna bolest može biti najsnažnijim izvorom nadahnuća za opiranje čitavom smislu dobrog odgoja te da trenutno može promijeniti naše temeljne prioritete u životu. Isto bi se moglo reći za učestalost razvoda brakova. mnogi ljudi osjećaju se zabrinutima zbog sve većih stremljenja k individualizmu. Meni je poznato da i mnogi roditelji dijele njihovu zabrinutost mada. neonacizam te vladavinu medija. Razmjerno visok stupanj društvenog standarda u industrijaliziranim zemljama očito je stvorio jedan opušteniji odnos prema dimenziji čiste egzistencije. promjenljive trendove u velikim gradovima. onda je "prava stvarnost" na neki način bogom dana. razmotrimo veliku političku scenu.

svrstati u privre mene pojave . to je trebalo skriti. kada su nas. "A sada. naročito onih koje su prevladavale u odgoju prethodnog naraštaja. a ako smo bili razočarani ili žalosni. kada smo postupno naučili djecu priznavati kao bića s jednakim dostojanstvom i pravom na osobni rast i razvoj.razgovoru. učestalost razvoda . slali u svijet. odnosno ne biti vjeran sebi. . Tek kada "su se djeca" naučila skrivati i tako izgubila dodir sa samima sobom. Tko smo mi doista bili i kako smo se osjećali to. nije bilo važno. Ili se neke od njih . u krajnjoj liniji. roditelji su se mogli početi opuštati smatrajući da je odgoj uspješno obavljen. naglašavanje osob ne. vidjet ćemo da je ideal odgoja bio vanjski. već se "ponašati" upravo kao glumac koji drži svoj monolog. Osobito je bilo važno ne biti ono što jesi. ne zaboravi se pristojno ponašati da ljudi vide kako si dobro odgojen!" To su bili naputci koje smo moji prijatelji i ja dobivali. Kao i glumci.možda u oblik sve veće zajedničke patnje? Ako na trenutak ponovo razmotrimo razvoj temeljnih obiteljskih vrijednosti.mogu. Kada smo dobivali dar za Božić.primjerice. Ako na ovo pogledamo iz drugog kuta. godina. lijepo bi se zahvalili. jednostavno. kao djecu i mlade. nema nikakve veze s ovdje spomenutim pojavama. uz pomoć stručnih naputaka. naučili smo napamet izgovarati prave riječi. životne odgovornosti kao nečega što je u osnovi zdravo i dobro za odnos među ljudima. Ovaj osnovni temelj odgoja djece počeo se mijenjati tijekom 1950. stvarnost se svodi na dvije krajnosti: na funda mentalizam i moralnu anarhiju.

zamisliti kako bi odnos između djece i odraslih. Prije svega. postali društvenim iskazivanjem morala. moramo priviknuti na pomisao da nije samo njihova egzistencija odvojena od naše. Danas se. ustvari. A danas se susrećemo s roditeljima koji toliko paze kako ne bi pogazili dječja prava na samorazvoj da djeca. odjednom. promijenile u unutarnje i egzistencijalne. Poslije su.kao radna snaga u obitelji. Na sličan način.To znači da je položaj djece pretrpio korjenite promjene u vremenskom razdoblju od samo nešto više od sto godina. koji polarizira odnose među ljudima. otac se mogao odreći sina uz punu potporu javnosti. Naravno da će neki eksperimenti djece i odraslih u pokušaju provođenja ovakvih novih temelja vrijednosti u svakidašnju koegzistenciju biti neuspješni. stvarno. već samim svojim postojanjem! To će reći da su se temeljne vrijednosti. ako sin nije htio ići očevim stopama. odrastaju u jednom bezroditeljskom zrakopraznom prostoru. već da ona ima svoju vlastitu vrijednost djeca su jedinstven i vrijedan oblik života. Prije trideset godina. Čini se da su neodgovornost i samodostatnost prije obilježja multilateralne. a kasnije kao skrbnici svojih roditelja. Teško je.iz različitih razloga i u različitim kulturama brkaju samorazvoj sa širenjem ega. od vanjskih i društvenih. Ne držim da je naš sve veći uvid u činitelje stvaranja najzdravijih mogućnosti za ljudski razvoj uzrokom koji stoji iza prevladavajućeg društveno-političkog razvoja. djeca su bila socijalna nužnost . . neki ljudi . koji se zasniva na ravnopravnijem dostojanstvu. ambicija i statusa roditelja. između ostaloga. mogao stvoriti ovakve probleme. političke borbe za moć.

pojam pojedinačne.TV i filmovi.2. prisiljeni su eksperimentirati u različitim stupnjevima. Tendencija u američkim obiteljima (ako je uopće moguće govoriti o nekoj tendenciji u takvom multikulturalnom društvu) ispunjena je suprotnostima.IV. samo jedan ili dva naraštaja unatrag: "Ništa ne vrijedi govoriti". osobne odgovornosti gotovo je prestao postojati. Tijekom više od polovice stoljeća. u kojima je stanovništvo bilo izvrgnuto krajnjim. Početak je najteži Danas. "Što sam mogao učiniti? Niste mogli ništa učiniti!". posve je usporedivo s iskustvom djece i mladeži u danskim obiteljima. Osobno iskustvo i kulturalni preduvjeti u tom se smislu jako razlikuju od zemlje do zemlje. Ovakvo životno iskustvo. većini se ljudi činila posve apstraktnom. ali tlo na koje bacaju svoje sjeme. S jedne strane. ljudi su se priviknuli na ideju o nevažnosti pojedinca te o osobnoj inicijativi kao političkom zločinu protiv države. Masovne komunikacije putem satelita . U bivšim zemljama iza "željezne zavjese". nalaze se Sjedinjene Američke Države gdje pojedinačna inicijativa uvijek predstavlja početnu točku i pobudu. vodi se borba za održanje nekih drevnih obiteljskih . vrlo je raznoliko. šire nova znanja i ideje brzo i djelotvorno. Sama zamisao da osoba može preuzeti odgovornost za svoj život i njegovu kvalitetu. između sela i grada te sjevera i juga. "Tko je djecu ozbiljno shvaćao?" S druge strane ljestvice. stečeno u državama s totalitarnim režimom. oni roditelji koji žele pokušati dati svojoj djeci uravnoteženiju osnovu za život. više nego ikada prije. totalitarnim režimima.

a zahtjevne emocionalne veze doživljavaju se kao ograničavanje slobode pojedinca. bilo male. Gledano iz perspektive obiteljske terapije. koji će im omogućiti samostalan . ili se trebamo pokušavati obogatiti koliko god je to više moguće? Mada je taj odabir težak. a za mnoge roditelje i pretežak pa se samo uspijevaju prepustiti struji. često je samo socijalna i gospodarska stvarnost. nailazimo na način života u kojem individualanost znači usamljenost. koji za njihove bake i djedove ne bi bili ni teoretskom mogućnošću. Ova šarolikost promjenljivih vrijednosti i njihovo povremeno odsustvo. moguće donositi one svakidašnje odluke. onda. zapravo. a isti taj razvoj počeo je sada dobivati maha i u južnoj Europi. patrijarhalna obiteljska struktura već dugo doživljava korjenite promjene. bilo velike. prerušene matrijarhalne obitelji. mada se Katolička crkva osobito zalaže za očuvanje muške premoći te za poslušnost djece i žena. kada ono što je "učinjeno" tako zbunjuje? Trebamo li zatražiti pomoć od autoriteta ili vjerovati u svoju intuiciju i iskustvo? Trebamo li imati vjere u humanističke vrijednosti koje.vrijednosti i simbola. Kako je. u načelu je to posve jasno: želimo li našu djecu odgojiti tako da uspiju izgraditi čvrst unutarnji autoritet. s druge pak strane. patrijarhalna obiteljska struktura juga. očigledno. U sjevernoj Europi i Skandinaviji. manjkaju u našem svijetu. nalazi se Europa s velikim razlikama između sjevera i juga. stavlja roditelje pred drugu (i u osnovi osobnu) listu izbora. Između toga. često se pokaže da su obitelji u kojima naizgled muškarci imaju glavnu riječ. to. U psihološkom i egzistencijalnom smislu.

i ja odlučujem!" Jacob opet pokušava. ali se malo dosađuje. Upamti to!" Jacob prosvjeduje i pokušava se istrgnuti iz očeve ruke. moraš biti uz mene i držati me za ruku. kojemu su tri godine. stvarno mi se jede sladoled. Jacobov je otac upotrijebio moć i preuzeo svoju roditeljsku odgovornost. hoćeš li mi kupiti sladoled?" Otac odgovara: "Ne. Roditeljska odgovornost i moć Primjer Jacob. Hoda naokolo s ocem držeći ga za ruku. opet ga hvata za ruku i kaže: "Jacobe.3. Na izlazu iz trgovine. ali bez uspjeha. sami birati i političke i duhovne vrijednosti koje imaju važnu ulogu u razvoju zdravih pojedinaca i društva. većina ljudi na stvari gleda drukčije. prolaze pored kioska i Jacob pita: Tata. Jacobe.. Otac potrči za njim. što ja tako kažem.politički. . tata.. Odustaje i prilazi automobilu malo spuštene glave. kad odrastu. u kupovini je s ocem u obližnjem opskrbnom centru. Zbog toga pušta očevu ruku i odlazi sam istraživati. ili ih želimo naučiti potpuno se uzdati u vanjski autoritet . ali ga otac čvrsto drži i nastavlja hodati dalje. Većina roditelja bi držala da je otac pravilno postupio. Zašto mi ga nećeš kupiti?" A otac na to odgovara: "Zato. Danas ga ne možeš dobiti. religijski ili filozofski? Mi u Skandinaviji općenito smo spremni usvojiti ovaj prvi pristup i vjerujemo da će naša djeca." Na to će Jacob: "O.društveni i životni odabir. U nekim drugim dijelovima svijeta. Jacobe. IV.

tijekom dana. U drugoj situaciji. biti preumoran ako sada ne bude spavao. nema dvojbe da Jacob. Kako bi postupio odgovorno. Jacobov otac primjenjuje svoju ekonomsku moć i opet ničim verbalno ne vrijeđa sina. ne bi imao nikakvih problema sa snalaženjem. Dok se u prvoj situaciji radilo o potrebi davanja smjernica Jacobu glede svijeta oko njega. treći je slučaj složeniji. Tu se ne radi o Jacobovim biološkim ili intelektualnim ograničenjima. I njegov verbalni naputak Jacobu sasvim je na mjestu. objektivno gledano.Na dolasku kući s izleta u kupnju. u kojoj ima stotine ljudi. . Radi se o vrijednostima do kojih držimo. poslije četvrt sata okretanja i bacakanja po krevetu zaspi. tako što će doći na određeno mjesto u dogovoreno vrijeme. Da je odrastao na ulicama Rio de Janiera.no otac je uporan. objašnjavajući Jacobu da će poslije. a sada je vrijeme da uđeš unutra i odspavaš svoj poslijepodnevni san!" Jacob prosvjeduje . Jacobe.želi se igrati . Jacoba uguraju u krevet te on. napokon. No. mora još malo odrasti i steći iskustva prije no što će se smjeti i moći sam snalaziti u velikoj robnoj kući. U prvoj situaciji. Jacobov je otac upotrijebio svoju moć te preuzeo svoju roditeljsku odgovornost i većina bi se roditelja složila da je postupio pravilno. ali ne i u posljednjem. On ga ničim ne vrijeđa. Jacobov je otac morao primijeniti blagu fizičku silu. Slažem se s većinom roditelja u prva dva slučaja. Jacobov otac kaže: Tako. a one nam govore da se trogodišnjaka ne smije ostaviti samog pa je roditeljska odgovornost ne dopustiti da se to dogodi.

u koju je njegov otac neupućen. on ih neminovno počinje iritirati pa mu kažu: "Uskoro ćeš biti dovoljno star da se za to sam pobrineš!" Jacob će reagirati srdito i zbunjeno: proveo je trinaest godina učeći odlaziti na spavanje kada su to njegovi roditelji nalazili za shodno.u trećem se slučaju radi o vrlo osobnoj. roditeljima može odgovarati dok je još jako mali. nastojao je surađivati i postupati "pravilno". Razmotrimo ovdje neke od posljedica činjenice da otac preuzima na sebe odgovornost sinovljeve potrebe za spavanjem. biološkoj potrebi. Drugo. U najboljem slučaju. I sada. (Osim ako se ne radi o tome da je potpuno nepouzdan i da se samo želi otarasiti Jacoba i imati malo mira.) Pa čak i da je njegovo mišljenje slučajno bilo ispravno tog nedjeljnog poslijepodneva. negdje u dobi puberteta. tj. sada mu daju do znanja da postupa "nepravilno". o čemu će kasnije biti riječi. u tome uspio. kada je. ili ostajati pri svome. kako bude odrastao njegovi će roditelji sve češće dolaziti s njim u sukob. ili popuštati više-manje . U tom će slučaju očev osjećaj odgovornosti također uključivati i niz drugih Jacobovih potreba. A to baš i nije neki dugotrajan uspjeh. To. Jacobovom potrebom za snom upravljat će se izvana. mogao je postići samo jedno: da Jacob odspava jedan sat. možda. tako da Jacob kroz to nauči što je za njega najbolje. ali u jednom trenutku. počet će im "dodijavati" s dopuštenjima za kasno ostajanje izvan kuće. a roditelji će. No. Kao prvo. konačno. možda Jacobov otac tako shvaća svoju roditeljsku odgovornost: da je on taj koji svome sinu treba reći koje su njegove potrebe te paziti da se one svakako zadovolje.

stvari se pogoršavaju." "Ne! Hoću se igrati s mojim autićima!" Na ovo njegov otac može odgovoriti: ." "Danas nisam pospan. Oni Jacobu prenose poruku da predstavlja smetnju svojim roditeljima kada nastoji biti vjeran sebi te se tako uči prihvaćati načelo koje će biti destruktivno po njega u svakom sljedećem odnosu temeljenom na ljubavi: "Da bi te drugi voljeli. Postoji li alternativa? Što Jacobov otac može učiniti. Opstati se može samo ako učinimo suprotno od onoga što drugi misle da bismo trebali učiniti. Ovakvi sukobi nisu samo iscrpljujući za obje strane. Situacija se razvija u svakidašnji sukob oko vremena za odlaženje na spavanje sukob koji sigurno ne bi iziskivao ništa manje snage da Jacob ima mlađu sestricu koja uporno želi ići na spavanje kad i on. a ako se to razvije u osobnu značajku. Prkos nije prirodan stav.kako vjetar puše. moraš izdati samoga sebe!" Neka se djeca protiv ovog načela bore prkosom. ako doista misli da je njegovom sinu potreban poslijepodnevni san? Može jednostavno reći Jacobu: "Jacobe. slušaj me. Što ti misliš?" Jacob će. ili će pak donijeti skup pravila ("Nemamo tu što raspravljati"). onda to ima za posljedicu odbijanje tuđih zahtjeva. U mnogim obiteljima. odgovoriti na jedan od sljedećih načina: "Ne baš sada. to je strategija opstajanja koja se u djece razvija samo onda kad im je ugrožena samosvijest unutar obitelji. vjerojatno. Prvo se želim malo igrati. Mislim da trebaš jedan sat odspavati. ali i vlastitih potreba.

još je važnije sljedeće: dijete će biti djelatno uključeno u proces razvoja svoje samosvijesti i samopouzdanja. što učiniti ako Jacob predvečer postane razdražljiv i nemoguć? Tada otac može pokušati sa sljedećim izjavama: Nije baš zabavno biti s tobom kad si takav. Možda si. nego što drugi ljudi misle da bi trebale biti. naravno. No. Ovo i nije tako loš teret s kojim djecu šaljemo u svijet. trebao odspavati. ako si pospan. Štoviše. bit će sposoban osnovati svoju vlastitu obitelj temeljenu na dragocjenu iskustvu: Osobne potrebe drugih ljudi ne postoje zato da bi mene vrijeđale. ipak. vidim da si ih sve poredao i pripremio za igranje. u kratko vrijeme. moraju pomiriti s nezgodnom činjenicom da imaju posla s teškim djetetom." "Ja mislim da si pospan i trebaš. Znam što je meni potrebno . bili bi. a ja nisam loš samo zato što su moje potrebe drukčije." Ali. zauzvrat. samo malo odrijemati. Prihvatljivo je iskazivati svoje potrebe i ponekad ne biti upravu. nagrađeni djetetovom inicijativom za odlazak na spavanje već u njegovoj dobi od osamnaest mjeseci/dvije godine. samo se igraj dok ne budeš pospan. Jacobe. Da su se ovako ophodili s Jacobom dok je još bio posve mali.trebam mirno sjediti pola sata i čitati novine. baš kao i njegovi roditelji." Roditelji se. Taj je napor znatno manji i puno manje destruktivan za obje strane. kada odraste. Većinu bi dana odlazio redovito na spavanje. nego onaj utrošen u beskonačne sukobe." "Da."Dobro. . a samo ponekad se ne bi dovoljno naspavao.

4. jer si umoran i gotovo!" Ili. u kojemu se Jacobovu ocu pruža prilika otkriti i postaviti njegove vlastite granice i tako u djelo sprovoditi svoju osobnu odgovornost. osobne odgovornosti? I koja su područja njihova života obuhvaćena tom odgovornošću? Evo područja dječjeg života. što znači da djeci treba omogućiti preuzimanje njihove vlastite. donoseći pravila: Ti vrlo dobro znaš da svako poslijepodne moraš malo odspavati!" Ako se primjenjuje moć.Dijalog između Jacoba i njegova oca. Dječja osobna odgovornost Ali. Jacob i njegov otac moraju se vratiti na početni položaj. Umjesto da su jedan drugome od vrijednosti u razvoju njihova života. onda propušta tu priliku: "Moraš malo odspavati poslijepodne. koji smo upravo naveli. također je. više od pukog rješenja jednog akutnog sukoba. baš kao i u igri Monopoly. nema uzora koji bi mu pokazao kako iskazati i zalagati se za svoje potrebe u obitelji te kako prihvatiti odgovornost za sebe. koja su od samog početka obuhvaćena njihovom osobnom odgovornošću: Njihova osjetila: što ima dobar okus. On također predstavlja mali primjer uzajamnog procesa učenja. . što miriše ugodno/neugodno. Ako samo primjenjuje svoju moć odlučivanjem u nekoj situaciji. IV. bez ikakve pomoći u razvoju osobnog načina iskazivanja. a što nema. a što je još važnije. Jacob joj se uči ili podvrgavati ili odupirati. a uz to sve. na jednoj drugoj razini.

Njihovi osjećaji: . emocionalnog i intelektualnog postojanja? Znači li to da uvijek oni moraju odlučivati? Da uvijek mora biti po njihovom? Da uvijek trebaju činiti onako kako im se sviđa? Ovakva će se pitanja postavljati sve dotad dok većina odraslih bude potjecala iz obitelji u kojima se odgoj temelji na starim vrijednostima. Borba za moć .obrazovanje. ravnopravno dostojanstvo bit će shvaćeno kao "sloboda" nasuprot "ograničavanju" koje su iskusili roditelji tijekom svog odrastanja pa je. jer je ta borba.. A kasnije: interesi u slobodno vrijeme.. kada do nje dođe.što je hladno. onda. bitka za osvajanje moći. Upravo kao i borba oko donošenja odluka. frustracije. prijateljstvo.sreća. Vodi li se borba za moć isključivo pod uvjetima koje određuju odrasli ili na demokratskim načelima. stoga. udaljenost. a tu se. što znači da djeci treba omogućiti preuzimanje odgovornosti za ova područja njihovog fizičkog. očito da se odnosi između roditelja i djece smatraju borbom za moć. bol. religija. Njihove potrebe: glad. vruće itd. pospanost. odijevanje i vanjski dojam. te u odnosu na nekoga i nešto. tuga. Dok god bude tako. . žeđ. bliskost. Ali. srdžba. nije doista važno. ne radi o Jacobovoj želji za igranjem ili očevoj potrebi za odmorom. ili čija će biti zadnja. želje itd. ljubav.

kroz njezino biće i način razmišljanja. podupirati razvoj dječje samosvijesti te im omogućiti razvoj visokog stupnja osobne i društvene odgovornosti (a ova su tri pojma: integritet. tj. Mada je taj koncept iskazan pomoću dvije obične riječi. primjerice. a otac kaže: "Da". pojam "prihvaćanja" nečega što netko čini. primjerice. Ako nam je namjera čuvati integritet roditelja i djece. same riječi nisu dovoljne. Ako se Jacob želi igrati sa svojim autićima. sposobnost sagledavanja potreba druge osobe s njezine točke gledišta. To možemo pročitati i u prethodnoj rečenici. Često nam je važno kako riječi "zvuče". onda obitelj mora prihvatiti novi koncept: shvaćati ozbiljno. . samosvijest i odgovornost nedjeljivi jedan od drugoga). nije ga baš jednostavno definirati kao. iskustvo. shvaćati i sebe i svoje dijete ozbiljno. sposobnost usredotočavanja na način iskazivanja druge osobe s ciljem upoznavanja njezine stvarnosti. onda je Jacobov otac to prihvatio. želje. ili boja glasa. Ozbiljno shvaćanje neke osobe zahtijeva nekoliko osobina: sposobnost priznavanja prava druge osobe na njezine potrebe. da bismo odredili da li je osoba shvaćena ozbiljno ili je samo. jer nam je za prihvaćanje nužno samo prepoznati riječi.između roditelja i djece slijepa je ulica u kojoj ni jedna strana ne dobiva ono što joj je potrebno. osjećaje i način iskazivanja. sposobnost odgovaranja na poticaj druge osobe s razumijevanjem i ozbiljnim shvaćanjem našeg vlastitog položaja. No. sve ostalo na praznim riječima. kada je riječ o ozbiljnom shvaćanju neke osobe. a ne s ciljem skupljanja dokaza protiv nje i njezinih težnji.

.Primjer Prizor se zbiva na odjelu igračaka u velikoj robnog kući. jedna druga djevojčica. ali je ispred nje još šestero kupaca. grubo je zgrabi za nadlakticu i agresivno joj kaže: "Prestani s tim! Ostaješ ovdje dok ne budemo gotovi! Razumiješ!?" I baš kad je izgledalo da će joj dijete odgovoriti. a tijelo joj se bezvoljno klati pa je majka. vuče je za ruku i očajnim.. Sjedi ili ću te. Dijete nastavlja tužno jecati. stavlja u kolica. majka je pokušava posjesti natrag u kolica. tužno jecanje. Djevojčica. prigušeni plač pun prosvjedovanja pretvara u snažno. Djevojčica stoji uz majku. ali djevojčica se baca na pod. možemo li brzo kući?" Majka joj ljubazno odgovara: "Imaš pravo. neću više biti ovdje. stara oko četiri godine. odlazi do majke koja stoji još dalje u redu (majka "B") i kaže joj: "Mama. Majku hvata očaj te prosikće: "Sad je dosta. sve dok majka nije platila na blagajni te odlaze iz robne kuće. ali djevojčica se sva ukočila pa je majka nikako ne može posjesti u kolica. ovdje sad nije lijepo. leži ukočeno i divljački prosvjeduje. plačnim glasom kaže: "Mama." Istog trenutka. glupačo. majka je uspijeva podići. među njima su i dvije majke s kolicima za sjedenje. Rasprodaja je pa puno ljudi stoji u dugačkom redu za blagajnu. odlazi do majke koja stoji naprijed u redu (majka "A"). Zašto ne idemo kući? Neću više biti ovdje!" Majka se istrgne iz kćerkine ruke. stara oko četiri godine. Pet minuta kasnije.. bez ikakvih teškoća. S mukom i suspregnutom srdžbom. stvarno je ovdje jako vruće i ima jako puno ljudi! Moram samo platiti prije . djetetov se frustrirani..

neka ti Trine pomogne (njezina sestrica)? Djevojčica voli sestricu i zajedno vješaju Čarapice. ustvari. zvuči egocentrično i razdražujuće. ili jedno i drugo. dok starija traži svoju lutku. Ova majka nije naviknuta da je shvaćaju ozbiljno pa je. Kad su gotove. možemo opisati s općenitog stajališta i u pojedinosti. nego pobjednik. stoga. ali je češće gubitnik. Majčin odgovor u ovoj situaciji još jednom potvrđuje osjećaj gubitka. površno gledano. vraćaju se majci. Istina je da u toj borbi za moć prividno pobjeđuje majka. Razliku između ova dva prizora. Kćerka gubi još jedan dio svoje samosvijesti i povjerenja u . detaljno ću se vratiti na oba prizora u svezi s dva koncepta o kojima sam dosad govorio. Ona ustrajava u borbi za pravo osjećati se vrijednom. Možeš li ti samo natrag objesiti one čarapice (pokazuje na hrpicu dječjih čarapica koje su pale s police). ali ustvari obje gube. Najopćenitije govoreći. jer ni jedna ne dobiva ono što želi. a majka "A" to ne čini. majka "B" svoju kćerku shvaća ozbiljno. osim kao gnjavažu u odnosu na njezine vlastite. Brani se i prigovara što. samo poručuje da je već s četiri godine shvatila da su njezine želje i potrebe nevažne ili dosadne majci. kako bih spriječio iskušenje čitatelja da na ovo gledaju kao na neku novu "metodu".nego odemo. No. To rađa borbom za moć u kojoj se i fizički i mentalno narušava integritet djevojčice. nesposobna vidjeti kćerkine potrebe drukčije. Majka "A" Djevojčica se obraća majci riječima i tonom koji otkrivaju da je ne shvaćaju ozbiljno. Mlađa sestra sjeda u kolica. no što.

osobito važno. djevojčica bi se bila morala prilagoditi. i ona početi mučiti majku onom istom očajničkom grubošću. Stoga rješava njihovu zajedničku dilemu zamolivši djevojčicu da napravi nešto korisno za vrijeme dok čekaju.i njezino povjerenje u druge ljude još je veće. na temelju onoga što su naučile i besmisleno ih je ocjenjivati. ili će. I nakraju.je li je majka "B" bolja majka od majke "A" nije. Samo će budućnost pokazati je li to slomilo djevojčicu i pretvorilo je u slatku i krotku. To potvrđuje i majčin odgovor. Djevojčica ne postiže baš ono što je doista htjela. Ono.druge ljude. možda. Majka "B" Način na koji ova djevojčica prilazi majci otkriva da potječe iz obitelji u kojoj se prihvaća iskazivanje naših želja i potreba i gdje smo sigurni da nas shvaćaju ozbiljno. pomalo se narušava i njihov uzajamni odnos. Pitanje . Osim toga. što je u ovim . preuzimanje je osobne odgovornosti za vrijeme čekanja. kao kruna svega. I tek kad bi odrasla. Danas smo posve sigurni da će se početi izrazito autodestruktivno ponašati najkasnije u dobi puberteta. Ona je svjesna dječje spremnosti na suradnju i potrebe da se osjećaju vrijednima. Obje majke čine ono što misle da je najbolje u danoj situaciji. po mom mišljenju. ali dobiva potvrdu da je u pravu .mada se njezine potrebe ne podudaraju s majčinom trenutačnom situacijom . pokazao bi se destruktivni elemenat iz djetinjstva u njezinu ponašanju i na duševnom planu. Da se ova zgoda zbila prije 30-40 godina. majka se ponovno suočava s niskim stupnjem svoje samosvijesti i još više gubi samopouzdanje kao majka.

njezino je pokazivanje i osobne i društvene odgovornosti. neizravno. ali vidiš da puno ljudi čeka ispred mene.primjerima važno činjenica je da je odnos majke "A" prema kćerci bolan za njih obje te da postoji izlaz iz ovakve bolne situacije koji se može naučiti. oboje je djece primilo poruku da su njihove želje i potrebe sporedne i ne odviše važne njihovim roditeljima. to poučavanje bilo bi zvučalo. a drugo nije.) U demokratskoj obitelji. a ne poučavanje u tome svoje kćerke. Ona postaje modelom s kojim njezina kćerka može surađivati. a ne autoritetom koji poučava nešto čega se i sam ne pridržava. objektivno objašnjenje i pedagoško manevriranje skretanjem pažnje na nešto drugo. No. moraš pristojno čekati na red. ovako: ."Ne. to bi izgledalo ovako: . dijete moje. U prvom su primjeru . zato. iz ova dva primjera. ali je. nije postiglo ono što je htjelo. Majka "B" je obje svoje kćeri i njihove potrebe shvatila ozbiljno. priznala ih kao jednako vrijedne te preuzela svu roditeljsku odgovornost pa nitko nije bio povrijeđen. Razumijem da si umorna. Nekoliko naraštaja unazad. Ono po čemu se majka "B" razlikuje od roditelja iz prošlosti. ni jednom nije bilo "dopušteno" učiniti što je htjelo. niti izravno povrijedilo svoju djecu. Jesi li vidjela one lijepe haljine što tamo vise?" (Razumijevanje. jedno dijete shvaćeno ozbiljno. ili da bude "po njegovom". otprilike. Moraš biti tiho."Ne.) Ni jedno od ovo dvoje roditelja nije kazalo ništa pogrešno. Kada idemo u prodavaonicu. Nijedno dijete. to ne može." (Društveni naputak o pristojnom ponašanju.

pokušavaju taj doživljaj iskazati riječima. suvišan. . U ovom slučaju. od djece se traži da. još teže nalazi za njih i njihovu dilemu razumijevanja. jer se njihovo ponašanje i jezik uglavnom bave konkretnim stvarima. djevojčica uči bez naputaka i uz to je shvaćena ozbiljno da je nužno čekati u redu. "odgoj" je. koja imaju fleksibilne roditelje. vratimo na slučaj majke "B" i njezinog ozbiljnog shvaćanja svoje kćeri. poput svojih roditelja. stalno dodijavaju." "Meni nije dopušteno ni o čemu odlučivati. već "muzički" pa djeca. U ovakvoj situaciji. prisiljena su se vratiti u simptomatično ponašanje: postaju svojeglava. koje nije stvar ili/ili (tj. ozbiljno doživljavaju stvarnost. jednostavno. Šutljivija djeca. procesa) u svojoj obitelji. no vrlo malo djece uspijeva izraziti svoj doživljaj "muzike" (tj. u drugom se nastoje nadomjestiti skretanjem pažnje. Lakše im je opisati posljedice. zato. Njihovo okruženje. najčešće." Obje su ove izjave.zanemarene. U oba slučaja. nije konkretan doživljaj. onda će to često izraziti ovako: "Moja mama i tata odlučuju o svemu. na trenutak. a da njih same roditelji ne shvaćaju ozbiljno. zbog toga. Kada razgovorljiva djeca. iz manje elastičnih obitelji. preobzirna su ili pak željna moći i zapovijedanja. teško mogu iskazati o čemu se radi kada to ne doživljavaju u svojoj obitelji. ili ću ja učiniti što ti hoćeš ili ćeš ti učiniti što ja hoću). Ako se. objektivno pogrešne. Doživljavanje da nas shvaćaju ozbiljno. kao što je već spomenuto.

Osobni jezik Kako bismo preuzeli odgovornost za sebe u odnosu s drugim ljudima. reakcije i potrebe te odrediti naše granice. Osim stranih jezika. osobni je jezik bio zabranjen. O njima možemo "razgovarati" ili "po . a da. Zajednički činitelj svih tih jezika jest činjenica da ni jedan od njih nije pogodan za izražavanje. Neću (ne želim). Akademski jezik. nužan nam je osobni jezik. bavljenje i rješavanje međusobnih sukoba. Taj osobni jezik prvi je jezik kojim djeca počinju govoriti. postoji još nekoliko različitih jezika koje možemo naučiti tijekom djetinjstva. pogodan za opisivanje i analiziranje problema znanstvene prirode. kada je nužno biti uljudnim i ne previše izravnim te koji nam omogućava širok spektar osobnog zanimanja. U staroj. No djetetu su nužni roditelji i odrasli kako bi razvilo svoj osobni jezik. s njima ne prekidamo veze ili ne kompliciramo naš odnos s njima. Neću to raditi. vrlo pogodan u običnim društvenim situacijama. Jezik koji može izraziti naše osjećaje. Književni jezik. važan za umjetničko pisanje. školovanja i obrazovanja. Hoću to raditi. autokratskoj obitelji. Jezgru osobnog jezika čine sljedeći sklopovi: Ja hoću (želim). Ne volim (ne sviđa mi se). neovisno o tome imaju li njihovi roditelji svoj osobni jezik. a roditelji su se jako trudili da svoju djecu svakako nauče "ispravno govoriti". Volim (sviđa mi se). pritom. kao naprimjer: Društveni jezik.

započinju izrazom: "Ja osjećam.pričati" našim društvenim jezikom. pojavila se neka vrsta kvazi-osobnog jezika u vezi s psihologijom i psihoterapijom. primjerice. Ovo se neće dogoditi ukoliko dijete." Još ću se vratiti na važnost osobnog jezika glede sukoba između odraslih te na njegovu znakovitost za tzv. Dječji osobni jezik od samog je početka neposredniji i "siroviji". što može pružiti stanovito olakšanje. sebe opisati drugima. Neki se autori očito mogu "pisanjem izvući iz problema". On precizno odražava djetetov život u određenom trenutku. ali ne uključuje i život okruženja." A trebalo bi ovako: .. tijekom vremena. sa svojim akademskim stručnim nerazumljivim jezikom može analizirati i opisivati naše sukobe i probleme.. One su samo književna oporuka procesa ozdravljenja. ali mu manjka moć oslobađanja i uspostavljanja snažnog dodira koji ima osobni jezik. ali ih ne može razriješiti. "postavljanje granica" djeci. ali nikako i potpuno opuštanje i oslobađanje. Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina. čije je obilježje zamisao da ljudi "govore o svojim osjećajima". Primjer najkraćeg mogućeg osobnog dijaloga glasio bi: "Neću sada ići na spavanje." "Hoću da sada ideš na spavanje. ne primi dovoljno odgovarajućih povratnih informacija od roditelja. donekle. nego onaj u odraslih. Psihologija. Pomoću tog jezika moguće je. te se ne uvjeri dovoljan broj puta da se njegove osobne izjave uzimaju ozbiljno. no ne oslobađaju ih riječi i rečenice napisane u njihovim knjigama. Izjave (tvrdnje) samo iznimno poprimaju obilježje jer.

ali ne i jedini odgovorni Djeca su. i njihovom okruženju.probati. sposobna označiti područje svoje osobne odgovornosti i integriteta.5."Ne izmišljaj toliko. djeca nisu povrijeđena niti oštećena te uče određivati svoje osobne granice bez narušavanja tuđih. pedagoška oporba roditelja. oni su sposobni o tome obavijestiti svoju okolinu." Kada se osobni jezik može razvijati u ovakvom ozračju." "Ne A volim luk. ne budi smiješan! Pa ti obično voliš luk!" . samo im govori kakvima bi trebali biti i povećava roditeljski utjecaj na to."A sada budi dobar dječak/djevojčica i poslušaj tatu!" "Sada je dosta! Ideš na spavanje kad ti se kaže i s tim smo završili!" Ili: . "Želim da se ne igraš mojim kompjutorom!" A ne: ""Zašto uvijek moraš biti tako glup i gnjaviti. Mislim da trebaš trebalo bi: "Ma. shvatiti tko su." "Aha"! Ja volim luk. IV. . Klasična. Kada je dojenčadi prehladno ili pretopio ili kada su mokri. mali moj prijatelju! Jedi što ti je na tanjuru kao i mi svi ostali. Dojenče koje nije gladno. od rođenja. može okrenuti glavicu od majčine dojke ili povratiti hranu. lupežu jedan!" Dječje osobno izražavanje omogućuje i njima. Odgovorni.

Pomoću zvukova."Ne budi smiješan. motoričkih funkcija." . ali ne uvijek i što im je potrebno pa njihovo iskazivanje onoga što hoće ili neće može se smatrati vodiljom u dijalog s njihovom okolinom. ali ne i uvijek prikladnu za određene vremenske uvjete.da se popularno izrazimo . iskreni i otvoreni što će reći. Drugim riječima. no najvažnije je uočiti dva činitelja s tim u svezi: 1. voljni priznati da ljudi različito doživljavaju stvarnost. Oni su. ali je samo u iznimnim slučajevima mogu samostalno razvijati i to uz vrlo visoku cijenu. djeca su sposobna označiti svoje granice ali ih nisu u stanju obraniti od manipuliranja i narušavanja od starije djece ili odraslih. Lista dječjih sposobnosti na ovom području doista je dugačka. 2. Oba ova činitelja znače da su djeci i mladeži potrebni odrasli kao izazivači u borbi u koje mogu imati povjerenja tj." A ne: . kao i ti. Djeca znaju . imam na sebi samo majicu.Mala se djeca mogu približiti ljudima koji ih privlače te odbiti one kojima nisu simpatični. Reci mi ako budeš želio još nešto od odjeće. Uopće nije hladno.što hoće. djeca nam mogu ukazati na svoju osobnu odgovornost. ovisni o sposobnosti i spremnosti svog okruženja da prepoznaju njihovu kompetentnost i pravo na sprovođenje njihove osobne odgovornosti."Doista? Meni je baš dobro."Tata. smrzavam se!" . Mala djeca umiju odabrati odjeću koja odražava njihovo raspoloženje. stoga. Pogledaj mene. .

je l". ozbiljno zabrinuta zbog činjenice da njezin sin treba biti sposoban cijeniti kompetentne učitelje kada se s njima susretne ili možda misli da on olako shvaća školu? To je. ne sviđa mi se naša nova učiteljica iz engleskog jezika.." A ne: "Ne misliš li da malo pretjeruješ s tim oblačenjem! Imaš toliko lijepih stvari da je. znaš da idem na onu zabavu u subotu? Htjela sam obući onu zelenu. iz našeg prvog primjera."Mama. Bilo bi bolje za tebe osjećati i doživljavati kao ja." A što je s dimenzijom poučavanja? Možda je majka... isto. ali meni si zgodnija u bijeloj. govore: "Ne bi smio/smjela tako osjećati i doživljavati stvari. Zbog čega ti se ne sviđa?" A ne: . opravdano? I važno je? Možda je majka iz drugog primjera zabrinuta za kćerku. zapravao."Mama. Ako roditelji žele porazgovarati sa svojom djecom o nekim važnim pitanjima. Meni izgleda simpatično. po definiciji. što misliš. svakako. također važne za njihovo zajedništvo s djecom. To. bitno je da odaberu vrijeme i mjesto za taj razgo .. mora da je važno? Naravno. to me baš čudi."Što opet nije u redu s njom? Mislim da je to što je stroga i traži da sve napravite kako valja. "O. zbog trošenja suviše vremena na dotjerivanje. onda su. Problem je u pravodobnosti i načinu koji se odabere. da je obučem?" "Lijepo ti stoji zelena. ako su ove stvari važne roditeljima. u tome stvar?" . zapravo. Oni." Što ne valja u ovim odgovorima odraslih koje sam svrstao u neodgovarajuće? Ne valja to što poništavaju zalaganje djeteta/mlade osobe i što pokušavaju "poučavati". svejedno što obučeš..

Ona to pita iz dva razloga: što želi s momkom voditi ljubav. zbog čega se roditelji zabrinjavaju. nikada ništa ne uspijevaju naučiti. ovog vikenda. Svako iskustvo. dolazi iz škole kući i kaže: . kako je spomenuto. Drugim riječima. Frank i ja smo nešto mislili. temeljeno na poučavanju. Ako ne postupe tako. To može učiniti u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu i to bez dopuštenja roditelja. a da to znaju njezini roditelji te zato što ima potrebu znati što majka o tome misli. Ovakvo iskustvo samo po sebi znači da se ono. napuci o spolnim odnosima. Treba joj povratna . kontracepciji. niti će postići što su željeli. doista. ako bih ja. Drugim riječima. niti će ih djeca shvatiti ozbiljno. bili se ti i tata ljutili. U primjerima koje smo upravo naveli. nemogućim. roditelji su odabrali način koji.vor kako bi mogli reći sve što ih muči i time se i prema sebi odnositi ozbiljno. ona želi reći majci tko je ona sada i želi čuti majčino mišljenje o sebi u sadašnjoj situaciji."Mama. neće biti poučnog rezultata koji roditelji žele. jednostavno. AIDS-u ili kršćanskom moralu. koji sami sebe drže glupima i krivima. zbog čega se djeca osjećaju kao da su pogriješila ili glupom. ali zna li ona što joj. prespavala kod njega?" Ako zanemarimo kulture u kojima bi ovakvo pitanje bilo. kakav bi trebao biti majčin odgovor? Svjesni smo što njezina kćerka želi učiniti. Poznaju se već nekoliko mjeseci do trenutka kada Lilly. Primjer Lilly je stara šesnaest. tj. poništava dječje zalaganje. Ne treba joj odgoj i poučavanje. treba? Ona to ne pita zato što želi s momkom voditi ljubav. podcjenjuje. jednoga dana. a njezin dečko osamnaest godina. pokazuje da ljudi.

možeš li mi dati malo vremena da razmislim o tome i porazgovaram s tatom? Onda ću ti moći reći što ja mislim o tome. "Reći ću ti. nije tako. momak za tebe. iskrenu i vrlo osobnu majčinu reakciju. ali ti moram reći da Frank nije. ali u stvarnosti." Ova reakcija nije izravan odgovor na Lillyno pitanje. . ili ako se nađe u moralnoj nedoumici. Najradije bih ti rekla NE. ali u mom srcu još si uvijek djevojčica od deset. Tako je između njih uspostavljena veza pa. stvarno ne znam. kako ga ja vidim. Lilly bi.. ali kad si me već pitala za mišljenje. Nije na meni da odlučujem s kim ćeš se viđati. bilo draže da je majka zadovoljna zbog njezine veze s Frankom. koliko ti je Frank drag. ali.. da to ne mislim ozbiljno.informacija. Ovakva je reakcija puno bolja za Lilly. što da ti odgovorim. A to joj je. evo sada. ali joj daje još nešto bolje od toga: otvorenu. vjerojatno. NE. ja tako mislim.. između njih neće biti prepreka. najpotrebnije. Lilly: mislim da ne bi bilo u redu! Primijetila sam." Ova je reakcija jednako vrijedna kao i prva (osim pomanjkanja humora). meni za ljubav? Naravno. NE!!! Znam da imaš šesnaest godina. pa sam i očekivala da ćeš me tako nešto pitati. ako joj na kraju bude nužna neka informacija ili smjernica.. za početak. Ne govorim ti to da bih ti zabranila. dvadesetak godina. u ovom trenutku ne znam što da ti kažem. zar ne bi mogla pričekati petnaestak. najčešće. otvorena i osobna kao što je i njezin pristup (pod uvjetom da je cilj podupiranje razvoja njezine samosvijesti i osobne odgovornosti te očuvanje i produbljavanje veze između majke i kćerke): "Uh. kada me to pitaš.

. osobna reakcija ima još jednu prednost: ona djecu neprestano podsjeća na postojanje drugih ljudi. pokazatelji osobnih ograničenja/osobne odgovornosti. Tebi je Frank drag. Svi ostali oblici reakcije: činjenični."O. Lilly. Nadalje. ovoga: ... "Svi kažu da.".majku i njihov uzajamni odnos.. moralni i društveni napuci (poučavanje). destruktivni su. poput.. procjenjivanje ili ravnodušnost. na tebi je da odlučiš..". drugih načina doživljavanja stvarnosti pa i zbog toga pomaže u razvoju dječje društvene odgovornosti. naprimjer.. Oni vode u vladanje izvana čime se zanemaruje razvoj samosvijesti i osobne odgovornosti ili u povlačenje ("Ja ću učiniti po svome!") i osjećaj manje vrijednosti. pa ja stvarno ne znam. To predstavlja kvalitativan pomak u svijesti odraslih od: "Nije uobičajeno da. prema autentičnijem načinu zajednice djece i odraslih. drugih stajališta.. "U našoj smo obitelji uvijek.".) Osobna povratna informacija jedini je oblik komunikacije koja jamči razvoj dječje osobne odgovornosti na autentičan način i istodobno održanje i razvoj veze i zajedništva. s kojima se susreću. To znači postupno napuštanje onoga što ja nazivam "automatskim roditeljskim strojem za odgovore" koji se auto . koji se opredjeljuju za odnose s djecom i mladima temeljene na ravnopravnijem poštivanju dostojanstva. itd. nego nekakav neodređeni odgovor da bi se izbjegao sukob.. bit će za njih svakidašnjim izazovom da nađu tlo pod nogama te da zarone malo dublje od uobičajenih automatskih stajališta i reakcija na koje su naviknuti. Za odrasle. što ti misliš?" (Problem dopuštenja ili zabrane tinejdžerima razmotrit ćemo u jednom od sljedećih poglavlja.

između redaka. djeca su u obitelji morala služiti u znak zahvalnosti za ljubav i odgoj koje su dobivali od svojih roditelja. poteklih od nekoliko naraštaja roditelja. nepouzdana. a mnogi se odrasli ne mogu sjetiti na što su programirali stroj samo pet minuta prije. pomiješanih s onim što smo usput pokupili.matski uključuje i izručuje poruke. Odgovornost ili služenje I ne baš tako davno. s brda s dola izjava. Ona se sastoji od nesređenih. blago rečeno.6. I to je potpuno razumljivo. No. ali i unutra prema sebi. jer je vrijednost tih poruka. izručuje destruktivnu poruku. Što se traka više puta okrene. on. Stvar je u tome što velika većina djece prestaje slušati te poruke već u dobi od tri godine. Mada ono što "stroj" kaže može biti i bezazleno. "Oni se u kući ponašaju kao da su u gostionici" . misleći pritom na pojedine rečenice. to uopće ne znači da je sve ovo bezazleno. to je poruka jasnija: "Nećeš moći funkcionirati kao pristojno/odgovorno/lijepo odgojeno/za suradnju spremno dijete. savjete i ostale korisne komentare. bilo s tobom!?" Dječja sposobnost iskazivanja i sprovođenja osobne odgovornosti povećava se usporedo s odrastanjem. čim su dostupni djetetovu uhu. ako su otvoreni za dječju kompetentnost. inače. IV. Isto se može odnositi i na osobnu odgovornost odraslih. kako su to običavali reći roditelji iz doba kada sam ja bio dijete: "Trebaš biti sretan što nas imaš! Što bi. ukoliko te ja ne budem stalno podsjećao što ti je činiti!" Ili.

a odnos skladan. Drugim riječima. Frustriranost roditelja raste usporedo s nerazumnim i apsurdnim dječjim zahtjevima. na stanovit način. o odgoju te općenito odbacuju roditeljsku tiraniju prijašnjih naraštaja. vrlo svjesni svog odnosa s djecom.tipičan je način na koji su roditelji opisivali svoju nezahvalnu djecu. Tijekom posljednjih desetak. za što sam imao priliku u različitim dijelovima Europe. oni su tipični tzv. Ti su roditelji. u smislu pretjeranog dvorenja djece. jer oni. predstavljaju neku vrstu prethodnice sadašnjeg razvoja odnosa između roditelja i djece. na uzroke njihova ponašanja u svezi s pomanjkanjem ravnoteže u njihove djece. No. Taj se pristup čini punim ljubavi i brižnim. Uvijek mi je bilo izuzetno zanimljivo raditi s takvim roditeljima. Djecu iz ovakvih obitelji. "Mali tirani" itd. često. frustrirane iscrpljenosti. ukoliko su djeca još vrlo mala. roditelji se dovode do trajne. koja nisu prihvaćala obavljanje praktičnih dužnosti i svakidašnjih poslova. petnaest godina. Trebalo je proći nekoliko godina da bi se pozornost usredotočila na roditelje. moderni roditelji koji se svjesno trude odmaknuti od načina na koji su oni bili odgajani. stručnjaci su pokušali opisati različitim "dijagnozama": "Novi karakter djeteta". U krajnjim slučajevima. Puno razmišljaju o djeci. dolazi do nesklada. Ova se pojava uočava i u obiteljima u kojima roditelji nisu još o . za koje su ih roditelji smatrali da su za njih pogodni. a djeca postaju izrazito asocijalnom i nepodnošljivom. pojavila se skupina roditelja koja postupa upravo suprotno. kada djeca navrše tri ili četiri godine.

Kao što sam već spomenuo. kao djeca. da su ih uvijek kudili što su gladni između obroka. dolaze do zaključka da je razumna alternativa ovome dati djeci ono što najviše žele . To je.što se u djetetovoj svijesti i jeziku usjeklo kao sjećanje na nemoć postizanja željenog. Ti su roditelji. Moglo se. a uskoro će Božić. djeca znaju što hoće. "Ne kaže se: "Ja hoću". primjerice. zbog toga. kao i mnoge druge stvari u povijesti odgoja djece. Ovo je očiti način shvaćanja ljubavi i skrbi. onda djeca jednostavno ne dobivaju što im je potrebno. Valjda misliš "Ja bih želio"!" Posve je prirodno da roditelji. Ako se roditelji rukovode onim što djeca hoće. raditi o hrani: da su. a kada se odnos između roditelja i djece temelji na roditeljskom ugađanju dječjim . Moraš shvatiti da.i djetetove i roditeljske. da su uvijek morali sve pojesti.hoću ono. o pitanju osobne odgovornosti . Riječ je. misliš li ti ikada i na nas ostale!?" "A sada poslušaj samo jedan trenutak: Nedavno ti je bio rođendan. kroz vlastiti odgoj.svemu jasno razmislili pa se osjećaju nesigurnim i nemoćnim. ali često ne i što im je potrebno. pitanje je osobne odgovornosti. iskusili frustracije i prezir zbog isključivo roditeljskog donošenja odluka . unatoč sitosti. mada su posljedice posve suprotne. tu i tamo. za doručak uvijek morali jesti nešto što ne vole. ti stalno nešto hoćeš! Drago moje dijete.kad god je to moguće. moramo štedjeti novac!". dobronamjerno samo u nakani. Ono što u tim obiteljima u osnovi ne valja. Bivaju zanemarena. Ili su ih stalno kudili zbog njihovih želja: "Ne možeš uvijek dobiti ono što tražiš!" "Hoću ovo . dakle.

Ponekad može biti vrlo ugodno da vas partner dvori.željama. nemoguće je postići osobnu bliskost bez osobne odgovornosti. roditelji previđaju svoje vlastite potrebe i integritet pa se nikad svojoj djeci ne suprotstavljaju osobno. ako se u tome izmjenjujete. Ali. djeca tada pretjeraju u svojim zahtjevima za služenjem razmjerno ne zadovoljstvu zbog zanemarenosti. to je jedna od najeksplozivnijih i najdestruktivnijih mješavina za koju znamo: . dolaze do istog zaključka: Dajemo im sve Što možemo. a ja svo vrijeme ipak osjećam da mi nešto nedostaje. ali tako ne dobivam ono što najviše želim: TEBE!" Dijete to nikada ne bi umjelo izreći. osobito. nužno. ovisno o pruženoj usluzi. U svojoj želji da budu što brižniji i što manje autoritativni. gledano na duže vrijeme. Djeca se ne susreću s ljudima od krvi i mesa. a oni se ipak ne razvijaju dovoljno skladno. Mora da nismo dobri roditelji! U odnosu između djece i roditelja. osjećaje i raspoloženja. ne iskazujući nikada svoja. već samo s "da" i "ne". na kraju se osjećate vrlo osamljeno i frustrirano! Odrasloj osobi može biti prilično teško približiti se partneru i reći: "Slušaj. No. I roditelji. ako živite s partnerom koji stalno istražuje vaše potrebe. Tu pojavu roditelji mogu prepoznati u svojim vlastitim ljubavnim vezama. Djeca samo mogu doći do bolnog zaključka: Ako mi moji roditelji pružaju sve što zatražim. onda mora da sa mnom nešto nije u redu. znam da mi želiš pružiti sve što želim. Ona surađuju! U takvim obiteljima nedostaje dijalog između djece i roditelja. što se djeci tumači kao ljubav i skrb.

a vjerojatno ni vama. osjećaje. što se i mi isto tako osjećamo i što su se između nas pojavili problemi. Želimo vam reći da smo mi krivi za to. odsada. ali vjerujemo da će uroditi uspjehom.obje strane naglo gube osjećaj samosvijesti i samopouzdanja te ukorak s tim razvijaju agresivnost i osjećaje krivnje. često. Toliko smo željeli da vi budete sretni i zadovoljni da smo zaboravili na sebe. želje. To nam neće biti lako. te da se iskazuju što "čišće" bez pokuda svojoj djeci i bez traženja njihovog razumijevanja ili njihove jednostavne suradnje. kako bismo postali sretnijom obitelji." Sljedeći korak traje znatno duže. sposobna surađivati u novom pristupu. Djeca su. kada se on ustali u roditeljskom ponašanju. Postoji samo jedan izlaz iz ove problematične situacije. u načelu. svoja osobna ograničenja. naravno. potrebe. Uvijek smo mislili da se ophodimo najbolje prema vama ako vam dajemo sve što želite. On je i jednostavan i složen. drago kad biste u tome s nama surađivali. Moraju sjesti skupa sa svojom djecom i izjaviti sljedeće: "Žao nam je što se loše osjećate zbog cijele situacije. Njihova se odgovornost može razvijati samo usporedo s roditeljskom pa i onda se. a od roditelja zahtijeva da se ozbiljno potrude pronaći "sebe". a započinje s dva nadasve odlučna početna koraka: Prvi korak sastoji se u potpunom roditeljskom preuzimanju odgovornosti za činjenicu da su stvari krenule destruktivnim putem. . ali sada shvaćamo da smo pogriješili. mijenjati neke stvari. Sada uviđamo da to nije bilo dobro pa ćemo. razvija nešto sporije. Bilo bi nam. tj.

koja stoji pred roditeljima . Što misliš da bismo trebali napraviti?" Ne: "Danas je prilično hladno. I tek kada se ta kvaliteta počne razvijati. dubokoumne razgovore s djecom. No tu se ne radi o riječima ili taktičkom izražavanju. potrebe i ograničenja .ne smije se pretvoriti u dugačke. svakidašnje dijaloge.Zadaća. Što kažeš na to da večeras odeš ranije na spavanje?" Ne: "Slobodni smo ovog vikenda. a dijete .otkriti svoje vlastite osjećaje. Što bi želio raditi?" Da: "Slobodni smo ovog vikenda i mislili smo ostati kod kuće i opustiti se. Radi se o razlici između zajedništva i osamljenosti te o kvaliteti interakcije." Razlika između ovih pristupa može se činiti neznatnom i izgledati kao pokušaj zamjene jednih riječi drugima. Što ti misliš o tome? Ne: "Što bi želio za večeru?" Da: "Ja bih ribu danas za večeru. Što bi ti?" Ne: "Ne bi li večeras išao rano na spavanje?" Da: "Večeras bih želio nekoliko sati za sebe. već u "uključivanje sebe" u jednostavne. Što bi radije: da dođem po tebe u rekreacijski centar u 3 sata ili ćeš sam doći kući u 5? Da: "Danas rano završavam s poslom i rado bih došao po tebe u 3 sata. Zar ne misliš da se trebaš toplije obući?" Da: "Danas je hladno pa bih volio da obučeš nešto toplije. Primjer Ne: "Danas rano završavam s poslom." Ne: "Ne bi li pomogao tati u vrtu danas poslije podne?" Da: "Volio bih da mi danas pomogneš u vrtu.

drugo. no samo izvana. I tako. neizbježno. ponovno pojavljuju kao međusobni sukobi. uče se ponašati kao da dobivaju. Najpozitivniji rezultat koji se ovakvim rješenjem može postići. zato. npr. "granice". stvaranje je mirnijeg ozračja i smanjenje sukoba. Kad osjetimo kako dalekosežnima mogu biti pogubne posljedice "modernog odgoja djece" u opisanim vrstama obiteljskih situacija. ono će imati stvaran doživljaj "druge osobe". djeci. Katkada ih je. A roditelji se ne razvijajaju kao .osjećati roditeljsku bliskost. Razvoj društvene odgovornosti počinje na temeljima upravo ove etape. koji se. starinske metode svu odgovornost i krivnju pripisuju. no što je slučaj s njihovim roditeljima. "strogost" i "posljedice". uz pomoć upornih i čvrstih nastojanja. ili se temeljilo na snažnim osjećajima osobne nesigurnosti. djeca ipak ne dobivaju ono što im je potrebno. Tome su dva razloga: prvi. trebati više vremena da se smanji njihovo destruktivno ponašanje. moguće učiniti djelotvornim za ograničeno vremensko razdoblje. tada je razumljivo da i roditelji i stručnjaci mogu doći u iskušenje da ožive neke dobre stare metode iz prošlosti. do kojeg je stupnja roditeljsko "uslužno ponašanje" bilo iskazom svjesne filozofije o odgoju djece. onda. no to je vrlo kratkovidno rješenje protiv kojeg postoje valjani razlozi. Neovisno o roditeljskoj situaciji. način odgoja u obitelji već će se usaditi u osobnost djece pa će. Brzina kojom će se to odvijati razlikovat će se od obitelji do obitelji. ovisno o tomu. U najboljem slučaju. međusobni sukobi pretvaraju se u nutarnje psihičke sukobe. oni samo naizgled popunjavaju prazninu u nedostatku osobne bliskosti odraslih. nakraju.

često izravno olakšava roditeljima njihov osjećaj krivnje. tj. MDB/DAMP (minimal brain disorder/ minimalno oštećenje mozga) djecu. IV.a time i njihovi simptomi i. promijeniti njihov odnos. ali će promjena pedagoških metoda kroz duže razdoblje izvrgnuti te roditelje ogromnom gubitku njihove samosvijesti i pogoršanju odnosa s djecom. djecu za koju se misli da imaju oštećenje mozga. Oni samo prihvaćaju novu metodu koju postavljaju između sebe i djece. možda. Dječja društvena odgovornost Jedan sam od onih koji drže da je društvena odgovornost važna za kvalitetu ljudskih zajednica.odrasle osobe. za tu je djecu presudno da njihovi roditelji nauče otkriti svoja vlastita ograničenja i osjećaje putem interakcije s djecom. pomoću kojeg se može objasniti njihovo izrazito impulzivno i asocijalno ponašanje. 7. a ne na osnovi neke metode. u skandinavskim zemljama u obiteljima koje imaju tzv.poučavanje intelektualnim i praktičnim umijećima. Ona će. ali ga neće poboljšati. Sličan sklop problema pojavio se. Pretpostavljam da je . potpuno iscrpiti. Bez obzira odgovara li pretpostavka o oštećenju mozga stvarnosti. Činjenica da ta djeca imaju dijagnozu. djeca ništa ne dobivaju kao objekti pedagoških metoda. što je važno. U protivnom će kvaliteta dječjeg života biti pogoršana za duže vrijeme . što je jednako važno: roditelji će se. posljednjih godina. Neovisno o ličnosti ili dijagnozi. kao ljudska bića. osim ako im je cilj .

Radi se o našem problemu ili našem uspjehu.) Taj razvoj postoji vidljivim već u djece od tri do četiri godine. Velika je razlika između obitelji s jednim djetetom i obitelji s petero djece. važnu ulogu. već kao svjesna udružena odgovornost. u pogledu dječje društvene odgovornosti. prema mom iskustvu.započela kao kulturno naslijeđe koje se kasnije razvilo u politički i humanistički stav. i u dobru i u zlu. obmana je svaka zamisao da možemo izbjeći utjecaj na tuđe živote ili njihov utjecaj na naš. Odnos s roditeljima te braćom i sestrama početno je i najvažnije dječje područje praktičnog razvoja društvene odgovornosti. Kao što sam već spomenuo. U protivnom. Ona uključuje susretljivost. ona postaje zaštitničkim milosrđem. a sada je zaokružena stručnom spoznajom: svi smo povezani. i to stalno. osjećajnosti i obzirnost. ali i dječji vrtići i jaslice igraju. Različite obitelji imaju različite stavove pa se potrebe pojedinih obitelji. ona se ne izražava kao samopožrtvovnost. djeca koja su podupirana u razvoju osobne odgovornosti. vrijedi i za društvo: ne postoji ništa takva što bi se zvalo tvoj problem i moj problem. koje u svakidašnjem životu volimo smatrati iskazom njihove društvene odgovornosti. Ono što vrijedi za našu obitelj. naravno. isto kao što društveni . a u dobi adolescencije doseže zrelost u mislima i na djelu. gotovo automatski razvijaju visok stupanj društvene odgovornosti. mogu jako razlikovati. koja u puno većoj mjeri osigurava dostojanstvo svih strana. (Ako želimo da društvena odgovornost ima svoj smisao. Kada se društvena odgovornost razvija na ovakvim temeljima. onda ona mora podrazumijevati postojanje osobne odgovornosti ljudskih bića.

dok. druge obitelji više drže do korisnosti i osjećaja dužnosti. iskustvo nam pokazuje da. Neke zemlje ističu razvoj "slobode uz odgovornost". No. što se jedne stvari tiče. U nekim se obiteljima prednost daje emocionalnom izražavanju u obliku uviđavnosti i fleksibilnosti. dječja društvena odgovornost mjeri na temelju njihove sposobnosti i spremnosti podvrgavanju pravilima ustanove. a u drugima se. postoji sličnost između obitelji. opet. Za optimalan razvoj dječje društvene odgovornosti nužna su dva temeljna preduvjeta: .položaj i financijska situacija imaju znatnu važnost. Na isti se način razlikuju temeljne vrijednosti u dječjim vrtićima i jaslicama. to je manja vjerojatnost da će djeca razmišljati i postupati na društveno odgovoran način kad odrastu. ustanova i društva: što je društvena odgovornost više stvar dužnosti vezanih za pravila postavljena tijekom dječjeg odgoja.

Da roditelji vide i priznaju njihovu potrebu za suradnjom. Kim je nekoliko puta pokušava bezuspješno zaustaviti. Primjer Četverogodišnji Kim sjedi na podu i igra se s "Lego" kockama. a zatim se pokušava umiješati u igru. Da je ponašanje roditelja odgovorno: njihovo međusobno ponašanje. Kao i za većinu drugih situacija. a potom . isti činitelj vrijedi i ovdje: primjer koji daju odrasli ostavlja puno dubljeg traga na odgoju djeteta nego verbalno poučavanje. zastaje na nekoliko trenutaka diveći se velikom braci s radoznalošću i oduševljenjem. Njegova mlađa sestra prolazi pokraj njega. ponašanje prema djeci i prema drugim ljudima.

Kim?" Kim: "Ruši mi kocke!" Sestrica: "Kim me udario. tek tako. shvaćanja društvene odgovornosti ("Stariji moraju biti dobri prema mlađima") i odgoja putem poučavanja. stalno mi ruši moje kocke. ponešto pojednostavljenog. majka istodobno čini sljedeće: Istražuje što se zbilo. prihvatiti Kimovo narušavanje sestrinih granica svaki put kada ona naruši njegove svojom djetinjastom nesmotrenošću.. kad ona to toliko želi!?" Ova je situacija klasičan primjer našeg. Problem je u ovom slučaju u tome što se majka neobzirno odnosi prema Kimu. Na neki je način to posve razumljivo.Moraš zapamtiti da si ti stariji i da je ona premalena da razumije puno toga. kada se želiš na miru igrati. . Sva preplašena. Zašto ti ona ne bi pomogla slagati kocke? Zar se ne bi mogao igrati sa sestricom. ne prestajući obraćati pozornost na Kima): "Hajde da smislimo nešto što bi joj mogao reći. Ne možemo. mama!" Majka (zagrlivši sestricu. Majka: "Što se dogodilo? Što je?" Sestrica (plačući): "Kim me udario!" Kim: "Nisam." Na ovakav način. Obraća se odgovornijem djetetu umjesto da ga poučava o njegovoj odgovornosti. majka dotrči u sobu. dok ga istodobno poučava obazrivosti. ti znaš da ne smiješ tući svoju malu se-stru.je odgurava što završava njezinim urlanjem. Alternativa: Majka: "Što se dogodilo." Majka: "Kim.

. Kimova odgovornost postupno će ga dovesti na pravi put kao i. Ne kudeći Kima što se poslužio svojom tjelesnom nadmoći. Nema više nikakve potrebe za nastavkom razgovora. a ne predlaže rješenje. ne manje važno. ali i njegovu potrebu za zaštitom osobnog integriteta. i nije baš tako jednostavno. priznaje njegovu spremnost na suradnju. majčin pokušaj očuvanja njezinog vlastitog integriteta u interakcije sa suprugom i djecom. istodobno saopćavajući djeci da umijeće čuvanja osobnog integriteta . nije znao ništa bolje. Ona mu. ali joj. pred roditeljima stoji mogućnost vrlo važnog odabira: "Želimo li svjesnu ili korisnu djecu?" Malo je roditelja svjesno ovog odabira i on.bez vrijeđanja drugih. Ona ukazuje na jedan pristup. daje do znanja da su Kimove osobne granice važne njegovoj obitelji. nije nešto što trebamo ili moramo učiniti.Njezin prijedlog kazuje da je svjesna Kimovog pokušaja postavljanja njegovih vlastitih granica mirnim putem i da je situacija završila fizičkim sukobom samo zato što. On samo predstavlja mogućnost odabira između dva načela koja se temelje na različitim uvjetima i koji ostavljaju različite posljedice. priopćava mu da je svjesna njegovih osjećaja zbog sukoba. u tom trenutku. Praktična odgovornost Kada djeca navrše četiri ili pet godina. istodobno. svakako. Na taj način podupire razvoj Kimove i osobne i društvene odgovornosti. Brižno se ophodi i s Kimovom sestricom. ujedno.

jer drže da je to dobro za njih. većina američkih i skandinavskih stručnjaka zastupala je gledište da su dužnosti zdrave za djecu. i dužnosti. u stvarnosti. . ogromna: ona predstavlja razliku između osjećaja osobne vrijednosti u odnosu na naše roditelje i osjećaja da smo objekt njihovog nadmoćnog znanja o odgajanju. jednog odraslog i troje djece. primjerice. u osnovi je dobro: djeca imaju potrebu osjećati se vrijednima u obitelji. Uz svo dužno poštovanje. Odabir između korisnog i svjesnog djeteta nije nužno pitanje ili . Navest ćemo okvirni sažetak tih uvjeta. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina.Kao što sam već spomenuo. Što je obitelj brojnija. prema tome. ta je zamisao čista besmislica! Razmišljanje. to je veća nužnost planiranja i strukturiranje pa. već nam promišljanje o tomu može pomoći razjasniti naše misli i produbiti ih glede dugoročnijih ciljeva roditeljstva. Bitna je razlika uviđaju li djeca roditeljsku potrebu za pomoći ili roditelji djecu obasipaju dužnostima. Malo je vjerojatno da će ovo drugo ikome pomoći da osjeća svoju vrijednost. ali je. na kojem se temelji to stajalište. Na sličan je način velika razlika između tipične gradske skandinavske obitelji. dvoje odraslih i jednog djeteta ili. gdje oboje roditelja rade. a kako više nije nužno oslanjati se na njih kao na dodatne hranitelje. i poljske maloposjedničke obitelji bez prihoda od zaposlenja. u zemljama visokog standarda nastao je vakuum.ili. ogromna je razlika živi li dijete u obitelji sastavljenoj od dvoje odraslih i petoro djece. Ta se razlika ne mora činiti velikom.

Ako." To znači: "Da. i ja tebe volim i u ovom sam trenutku spremna sve učiniti da ti budeš sretna!" Ovo odgovara onome kada odrasli jedno drugom kažu: "Uvijek ću te voljeti!" To nije ni obećanje. a uz to predstavlja i činitelj koji povećava njihovu sposobnost djelotvornog učenja. onda se moraju uzeti u obzir dva osnovna činitelja: Razvojna psihologija već godinama zna. S dobrom voljom. posve ju je lako pridobiti za takav odgovor. ali s . ni ugovor. da je za djecu do. onda nema ničeg pogrešnog u tome da djeci damo neke redovite dužnosti. ne prihvaćanje stava koji kaže: "Svojim roditeljima duguješ ispunjavanje tvojih dužnosti kao znak zahvalnosti za njihovu veliku ljubav prema tebi!" Dužnosti su dužnosti i nemaju nikakve veze s ljubavlju. Drugim riječima. osjećajem odgovornosti . Najzdravije u smislu da je to najbolje za njihov tjelesni. perete suđe. kada se radi o dogovoru da peru suđe tri puta na tjedan.Ako nam je cilj imati svjesnu djecu. deset godina najzdravije što više se igrati. Kao što ću o ovome još govoriti u poglavlju o tinejdžerima. psihički. postoji potreba za redovitim prilagođavanjem i dogovaranjem. Djeca do osme ili devete godina posjeduju ograničen način sagledavanja stvari. jednog dana. to zahtijeva još nešto veoma važno: zahtijeva od roditelja ne brkanje "ljubavi i posla".da. Ako ove uvjete imamo u vidu. njima je jasno čemu kažu "da". možda. a vaša šestogodišnja kćerkica sjedi na kuhinjskom stolu i ugodno s vama čavrlja. Ali njezino "da" ne znači: "Da. a povrh toga. otprilike. i društveni razvoj. shvaćam što misliš i spremna sam prati suđe 3 puta tjedno sve dok živim kod kuće. već izraz našeg snažnog osjećaja ljubavi u tom trenutku.

Hoćeš li oprati suđe?" . Ako. očito. Važno je.ljubavlju . To može biti od koristi u funkcioniranju obitelji i nije. Ne stoga što ne bi željeli pomoći. već zato što. pak. leži u organiziranosti njihove prirodne korisnosti i želje za suradnjom. ne smije se zaboraviti da se korisnost ne može oblikovati prije no što djeca mogu prihvatiti takve planove.ne opteretiti ih dužnostima i tražiti njihovu pomoć kada je nužna. No s druge strane. Idem igrati nogomet s Nikolom. zapamtiti ." . jedanaeste godine. negdje oko desete. Stoga je posve prihvatljivo biti uporan: . štetno po dječji razvoj.ne! Slična bilanca između bračnog para neminovno bi dovela do brzog gašenja ljubavi. tj. Kao što. radije rade ono što su započeli. nadalje. nemam vremena. neumjesno ih je pitati "nemaju li ništa protiv" da pomognu."Ne. važno je da zadaće koje dajemo djeci imaju svoj smisao za obitelj . prednost dodjeljivanja djeci nekih kućanskih poslova. u načelu. proizlazi iz upravo rečenoga."Simon! Trebam pomoć. prvenstveno. nije ni nužno za razvoj njihove društvene odgovornosti pa se odabir mora. Prema tome. Što se samog odgoja tiče. Hoćeš li oprati suđe?" Većina zdrave djece upravo se nečim živo zanima u trenutku kad roditelji trebaju njihovu pomoć. ni u kojem slučaju. temeljiti na roditeljskim stavovima i potrebama. Treba razlikovati: "Simon! Ne zaboravi da je danas tvoj red za pranje suda!" "Simon! Trebam pomoć.da je roditeljima potrebna pomoć i da je oni zato i cijene. usporedo s njihovim odrastanjem. roditelji odluče imati korisno dijete.

imam posla!" . dječji doprinos zajednici je veći. ali te molim da onda poslije nogometa opereš suđe. naravno. niti kada su dužnosti i usluge djece svedene na sustav koji su odredili roditelji."Simon! Molila bih te da odeš baciti stare novine. Osjećaj vrijednosti rijetko je. napravit ću to sama. Baš kao i odrasli."Dobro. postoji niz prigoda u kojima oni kažu "da"."Ne. Baš gledam televiziju.. Hoćeš li?" . iznutra upravljanoj odgovornosti. ne da mi se. Najčistiji oblik savjesnosti ."To je u redu. Hoćeš li postaviti stol dok ja dovršavam večeru?" ." I ovo: ."O."Simon! Treba mi." I. ne.. obje strane dobivaju osnovnu obuku u govorenju "da" i "ne" jedna drugoj te na taj način razvijaju stalni osjećaj za potrebe i granice jednih i drugih. Može ti se ne dati cijelo vrijeme dok to radiš. idi najprije na nogomet. na trenutak. On ne nastaje niti onda kada su roditelji spremni skočiti na svaki djetetov mig. riječ je o slobodnoj. Prema mom iskustvu. Simon! Ne mora ti se dati. Prije svega. čak možda nikada. dvije su prednosti kod odabira korisnosti umjesto savjesnosti. ali želim da novine danas budu iznesene iz kuće. povezan s izvršenjem i služenjem. a ne o odgovornosti koja je stvorena i upravljana izvana. tvoja pomoć. Važno je zapamtiti da nije riječ problemu odabira nasuprot dužnosti. drugo."Dobro. u redu?" Ili: . i djeca imaju potrebu osjećati se vrijednima u zajednici koje su dio." . gledano na dulji rok.

zbog razvoda. svome životu dati neki smisao i suvislost. alkoholičar. U takvim situacijama. na taj način. Odnosi se to na slučajeve kada vrlo mlade i nezrele djevojke postaju majke pokušavajući. ali je činjenica da se osjećaju krivima kada roditelji imaju problema sami sa sobom. upuštaju u . kada se roditelji ružno ophode prema njima. gotovo od rođenja.tj. To i nije neobično u situacijama kada se roditelji. No. a ne kada ih drugi na to obvezuju. otvoreno je pitanje za raspravu. do toga dolazi i u obiteljima u kojima okolnosti nisu tako dramatične. To je osobito izraženo u obiteljima u kojima je jedan od roditelja ovisnik o lijekovima. sa svim onim što za sobom povlači obzirnost prema potrebama roditelja i potiskivanje njihovih osobnih. društvena odgovornost koja nije rukovođena samo željom. zanemaruju ih itd. djeca uvijek stvaraju iste zaključke: da mora da su u nečemu pogriješila. duševni bolesnik ili emocionalno poremećen u nekom drugom obliku. za dobrobit svojih roditelja. Preodgovorna djeca Često smo toliko zaokupljeni dječjom društvenom odgovornošću na praktičnoj razini da zaboravljamo koliko se djeca osjećaju odgovornom. ili jedno s drugim. To je još jedna točka u kojoj nema razlike između djece i odraslih. Već u dobi od 1 i pol do 2 godine. Da li se djeca u toj dobi stvarno osjećaju odgovornom. neka djeca počinju biti odgovornom i to u obliku pretjerane odgovornosti. nastaje kada ljudi imaju slobodu posvetiti se nečemu.

Sljedeći slučaj primjer je naše. bit će djetinjasto. dok će ostali odrasli (drugi roditelj. U nazočnosti drugih odraslih. Međutim važno je istaknuti da se pretjerana odgovornost u djece može.) dijete. također.međusobnu borbu za moć. To je ponašanje djetetov genijalan i kompetentan pokušaj zadovoljavanja vlastitih potreba u vrijeme kada se nije prisiljeno žrtvovati. Dosad sam. Stoga roditelji u ovakvoj situaciji vezu sa svojim djetetom vide kao skladnu i jednostavnu. manja će se djeca osobito žrtvovati za potrebe roditelja. ponekad. Bilo da djeca s tim roditeljima žive stalno. u ovom odjeljku. ali u kojima je jedan roditelj ostavljen u kritičnoj situaciji. Nezrelost ili egzistencijalna praznina odraslih vakuum je koji neminovno privlači dječju potrebu da se osjećaju i budu vrijednima te njihovu želju za suradnjom. gorčine i shrvanošću samoćom. povremeno. razviti u okolnostima bez ovakvih prepoznatljivih nemilih uvjeta. cendrat će ili će se držati njihovih skuta. postat će agresivno i izazivat će sukobe. obilježenoj osjećajima beznađa. a dobiveno pravo na starateljstvo kao simbol pobjede. .) Do ovoga dolazi i u obiteljima u kojima su okolnosti razvoda manje dramatične. opravdano. ograničene sposobnosti točnog uviđanja s kojom pojavom u našem životu djeca surađuju. smatrati neprilagođenim. dijete će pokušati potražiti nadoknadu za pomanjkanje ravnoteže pa će djelovati kao da vapi za pažnjom. No u kasnijoj fazi. kada djeca služe kao oružje. očito. opisao obiteljske situacije koje su. posve destruktivne po svojim značajkama. u dane vikenda i blagdane. učitelji itd. (Riječ je o psihološkom procesu koji nikakav zakon ne može spriječiti.

Tijekom savjetovanja. uglavnom iz obzira spram Andersa. Majka je. kojemu su nazočni otac. Ovo je za oca pravi šok. razočarana muškarcima i nije našla novog partnera. jer se osjeća odbačenim i krivim pa mu počinje raditi mašta kako bi objasnio situaciju: Je li Anders ipak ljubomoran? Želi li mu bivša žena sve pokvariti? Osjeća li se Anders zanemarenim u novim okolnostima? itd. dakle. An dersovi su se roditelji razveli kada je imao 3 godine. živi naizmjenice s ocem i majkom i to po tjedan dana sa svakim.Primjer Andersu je trinaest godina kada njegov otac stvara dom s jednom ženom poslije desetogodišnjeg samačkog života. otac je odabrao živjeti sam. zove telefonom Andersova majka i kazuje ocu da ju je Anders zamolio da pita oca. mada je imao dvije duže veze s drugim ženama. Oboje roditelja visoko su obrazovani. otac kaže: . uspijevaju se držati dogovora o dijeljenju djeteta. Anders brzo uspostavlja dobar odnos s očevom novom partnericom. majka i Anders. Oboje roditelja vrlo je ozbiljno shvatilo odgovornost glede odgoja njihova sina te su nastavili stanovati u blizini jedno drugog kako bi Anders ostao uz svoje prijatelje i u istoj školi. no unatoč tome. Poslije šest mjeseci. Majka je bila pomalo ogorčena zbog razvoda. općenito. Od tada je "dijeljeno dijete". vezane za ljubomoru i sukobe. a pretpostavke odraslih. pokazuju se neosnovanima. bez destruktivnih sukoba. može li ga Anders prestati posjećivati tako često kako je to činio prethodnih deset godina.

. Jednako je zastupljen u mnogim obiteljima u kojima roditelji nisu u stanju međusobno razgovarati o svojim problemima i u kojima. onoliko koliko i prije. ne trebaš više tako često. Andersova majka. stoga često odabiru jedno od djece kao osobu kojoj će ." Otac je zapanjen."Zato. No. uspijeva odgovoriti: .. prekida njihov razgovor riječima: "Ali Anders." Ove izjave spremnosti na povlačenje.. samohrani roditelji koji zlorabe dječju odgovornost i spremnost na suradnju. možeš li onda objasniti. što sam mislio da sada." Anders oklijeva te nakon prilično dugog razmišljanja. osobito majke. ljubavi i velike odgovornosti trinaestogodišnjeg dječaka prikladan su uvod u razmatranje problema koji se odnose na samohrane roditelje."Možda ćeš si i ti onda željeti naći novog muža. svaljujući sve svoje strahove i brige na dječja leđa. sada imaš Hanne (očeva nova partnerica) koja se brine za tebe. U tom trenutku. možda. uz poticaj obiteljskog terapeuta. Postoje."Anders. željo bih znati. vrlo ozbiljno pogleda oca i odgovori mu: . koja je od početka sastanka uporno tražila da se poštuje njezino pravo na šutnju. zašto više ne želiš živjeti kod mene? Mislim. ali ga hrabrost sada pomalo napušta. naravno. Ovaj problem nije ograničen samo na obitelji s jednim roditeljem. zašto odjednom želiš ići u internat?" Anders opet dugo razmišlja... pa me. dirnut i zadovoljan odgovorom pa je spreman na novi dogovor glede Andersovih dolazaka.

dok imamo jedno drugo. ali ja imam nekoga s kime mogu o tome razgovarati pa sam. ("Znam da se brineš što sam sada malo potištena. tamo gdje je to iole moguće u praksi. imaju i svoju drugu stranu. To. sigurna da će sve ubrzo biti bolje. zato.primjerice pružajući djetetu dovoljno dokaza da je okruženo stabilnom skupinom odraslih." A ne: "Nemoj se ti zbog toga brinuti. Samohrani roditelji mogu puno učiniti kako bi uvelike smanjili taj teret . neminovno. Kod ovakve djece.") Ali. Sve će biti dobro.tada jedno od djece (jedinac ili najstarije dijete) uvijek uskače i pokušava ispuniti tu prazninu. već i u vezi roditeljskih bračnih problema. Objašnjenje je isto kao i kod preodgovorne djece u obitelji s oba roditelja: Kada u obitelji nastane praznina . ostavlja posljedice na djetetov razvoj. ako su ostali sami sa svojom djecom prije njihove trinaeste. ne samo u odnosu na majčine probleme. stvara napetost koja. umjesto davanja zadaća. no to ne znači da ti roditelji izbjegavaju da im djeca postanu preodgovorna. dušo.se povjeriti. naravno. To je nešto što čak ni najodgovorniji i najuvidavniji roditelj ne može spriječiti. Moje mi iskustvo pokazuje da se većina samohranih roditelja odgovornije ponaša. bilo zbog toga što jedno od roditelja ne preuzima svoju osobnu odgovornost . sve te prednosti našeg života samohranih roditelja s jednim ili više djece. usredotočavanjem na djetetovu bespomoćnost. često se vrlo brzo razvija osjećaj pretjerane odgovornosti. poticanjem djeteta da se što više igra s drugom djecom te izravnim priznavanjem djetetovog osjećaja odgovornosti npr. Činjenicu . četrnaeste godine.bilo zbog odsutnosti jednog roditelja.

doživljavaju li djeca svoju pretjeranu odgovornost većim teretom nego što ga mogu nositi. drugim riječima. istodobno. djeca doživljavaju dvojako: kao prednost i. za zbližavanje s njima i čvršće povezivanje itd. Znaci su sljedeći: . podriva li suradnja njihov integritet. ili. kao obvezu. Razmjerno je lako ustanoviti..da roditelji imaju više vremena za svoju djecu.

Ozbiljnost ove pojave dovela je i stručnjake i roditelje do gajenja po mom mišljenju. Introvertiranost. Tijekom posljednjih desetak godina. Izazivanje sukoba i suprotstavljanje. agresivno ponašanje u vrtiću ili školi.Pokazivanje pretjerane obzirnosti spram roditelja i nerado druženje s vršnjacima. Ovaj je razvoj osobito izražen u zemljama u kojima nacionalne krize i ratovi razdvajaju obitelji i ubijaju očeve. pretjeranog uvjerenja da će se preodgovorna djeca djelomično riješiti te odgovornosti u nekoj kasnijoj fazi. leđima i ramenima Potpuna pobuna u doba adolescencije. Prema mom iskustvu. za djecu koju okolnosti prisiljavaju da se ponašaju kao roditelji prema vlastitim roditeljima. bolovi u želucu. Ovo je još jedno od područja gdje je ljudski život preraznolik da bismo mogli imati gotove odgovore. niti da su sva djeca koja ih pokazuju preodgovorna. . zapuštanje dužnosti i ne pridržavanje dogovora. Česte glavobolje. za djecu koja prerano sazrijevaju. Destruktivno. melankolija i sklonost povlačenju. No to nikako ne znači da djeca koja ne pokazuju te znake nisu preodgovorna. u skandinavskim se zemljama razvilo veliko zanimanje za preodgovornu djecu. ovo su najčešći znaci.

" . već ju je samo nešto olabavilo. majka je odlučila prekinuti tu vezu.Primjer Mlada majka živjela je sama sa svojim osmogodišnjim sinom od njegova rođenja do pete godine. Kada su osnovali zajednički dom. Međutim. koliko god ozbiljnim bilo. pomalo preodgovoran i da mu treba "dopustiti da opet bude dijete". No. Rezultat ove odluke bilo je roditeljsko svjesno. pisanja domaćih zadaća. Kasper. ciljano prijanjanje za odgoj temeljen na zamisli da će oni. aktivnosti u slobodnu vremenu itd. U te tri protekle godine. suglasili su se da je njezin sin. i kod kuće i u školi. sve je brzo krenulo na bolje kada je Kasperu pružena pomoć u tumačenju njegove tvrdnje: Ti me više ne voliš!" Ta je tvrdnja tumačena ovako: "Nesretan sam zbog načina na koji me voliš. I majka i taj čovjek obrazovani su ljudi te im je stalo i svjesni su djece i odgoja. neslaganje s njegovim metodama. nije prekinulo strategiju. Kasper se suviše udebljao i postao prilično naglim. dijelom i zbog činjenice što su pogledi tog čovjeka na njezino dijete i na ideje o odgoju bili znatno konzervativniji no što je smatrala razumnim. donositi "odgovorne odluke" u svezi s vremenom odlaska na spavanje. kao odrasli. Ali. kada je opet bio sam s majkom. a sada. te će "postavljati granice". tri godine kasnije. Prirodno je da su i Kasper i majka bili užasnuti ovakvim stanjem stvari.. Tada je počela živjeti s jednim čovjekom i to je trajalo tri godine. gotovo svaki dan dolazilo je do žestokih sukoba koji su često završavali Kasperovim gnjevnim optužbama da ga majka više ne voli.

obilježavati Kasperov odnos s njemu važnim ljudima.takvom je bila samo njihova strategija. on je postao objektom njihovih sukoba i sredstvom njihovog prijekida. djetinjastost. prema tome. Kasperu ništa ne pomaže njihovo iznenadno preuzimanje odgovornosti odraslih za njega. nakraju. a ne zbog sebe osobno. i njemu i njima: mogli su se usredotočiti na poboljšanje. Kasperova majka i očuh mogli su napraviti dvije stvari koje bi bile pomogle. njegovu nerazumnost. Kasper nije bio preodgovornim više no što su to druga djeca koja žive sama s majkom. nego je Kasper bio preodgovoran. tj. njegovu neposrednost i spontanost. a to je. već ionako. i njihovog života kao odraslih osoba. Umjesto toga. Oni su previdjeli činjenicu da je Kasper bio preodgovoran zbog majčine dobrobiti. ona postaje sastavnim dijelom njihove osobnosti i ne može se tek tako odstraniti. dovelo do znakovitog povećanja njegove. pretjerane odgovornosti. . to se on više može opustiti i usredotočiti svoju snagu na vlastito djetinjstvo. Kada djeca preuzmu preveliku odgovornost u tako ranoj dobi.U dobi od pet godina. njegovu divljinu. zaigranost. Što je Kasperova majka zadovoljnija svojim životom odrasle osobe. Njegova majka nije bila neodgovorna. primjerice. Naravno da. i zajedničkog života s Kasperom. Mogli su bili bodriti i poticati dijete u njemu: njegovu iracionalnost. ali će ona ostati životnom težnjom koja će. pobrinuti se za svoju osobnu odgovornost. Moguće je pratiti njezin razvoj i spriječiti njezino zlorabljenje i iskorištavanje. No to ne znači da je zabrinutost odraslih bila neumjesnom ili uzaludnom .

a završilo je njihovim "igranjem odraslih". da ne pišu zadaće. što prosvjeduju kada trebaju čuvati mlađeg brata ili sestru. da mogu "izliječiti" njihovu pretjeranu odgovornost. kude ih i grde zbog neodgovornosti u praktičnim stvarima. a velik broj ostalih dobiva potporu društva u obliku školske psihološke službe. odlasku po pivo. kada to odrasli zatraže. Da su im. što nerado pomažu pri pranju suđa. već da ne dolijevamo ulje na vatru. Kada djeca provedu prvih 5.10 ili 13 godina svoga života potiskujući sebe kako bi dali prednost potrebama i osjećajima svojih roditelja. Neki se uspijevaju pravodobno ukloniti putem sudske odluke. specijalnih Škola i savjetovanja. a svoj bol iskaliti izvan doma. cigarete ili video-kazete. sobe neuredne. onda pretjerana odgovornost postaje . onda ja s tim ne želim imati nikakve veze!" Djeca koja se izražavaju na žešći način od Kaspera. drugi napuštaju dom na temelju neke vrste dragovoljnog sporazuma. Kasperov odgovor majci bio je izravan i kompetentan: "Ako me tako kaniš voljeti.Namjera je bila dati mu "pravo biti djetetom". Ne ističem ovo da bih stvorio pesimizam. Presudno je za samosvijest i društvenu odgovornost ovakve djece i mladeži da učitelji. Ona mogu jedino pokušati čvrsto stisnusti zube dok su kod kuće. niti one kojima žele pomoći. primjerice. često su u većem škripcu: osim što nose teret odgovornosti za dobrobit odraslih. terapeuti i roditelji-usvojitelji ne uvjeravaju ni sebe. Djeca ne umiju izravno prosvjedovati na ovakva razmjerna iskrivljavanja.

moguća su dva rezultata: ili će dijete ovaj novi pristup doživjeti kao kritiku smisla svoga postojanja i odbiti surađivati.središnjim dijelom njihova integriteta i jedinim načinom na koji su se naučili osjećati vrijednim drugim ljudima. Jedina je razlika što je sada pod nadzorom vanjskog autoriteta s novim zahtjevima i očekivanjima. Kada drugi odrasli preuzmu ulogu roditelja i s najboljim namjerama počnu raditi na djetetovoj prevelikoj odgovornosti. isto tako. Dijete ostaje jednako preodgovorno i jednako tako malo vjerno samo sebi. tako teška. sami po sebi. koja stoji pred djetetom da nađe izgubljenog sebe iza strategije opstanka. veliki .i iznutra i izvana .i zato Što je zadaća. ili će već dobro uvježbana pretjerana odgovornost biti reaktivirana prema novim odraslima kao svojim ciljevima. kako bi se uspostavila ravnoteža između osobne i društvene odgovornosti. uz sve najbolje namjere i ciljeve. To je dug proces koji zahtijeva strpljenje i. već u jačanju samosvijesti i osobne odgovornosti. Zadaća odraslih ne sastoji se u slamanju ili liječenju prevelike odgovornosti. može se vrlo lako dogoditi da su potrebne 2-3 godine da uopće započne. Protuteža prevelikoj odgovornosti osobna je odgovornost i samosvijest. postati agresivnim i odbijati suradnju ili se pasivno predavati. jer su zahtjevi za prilagođavanjem. Obje strane trebaju vremena. trajat će čitav djetetov život. kao i prije. .

od vrlo rane dobi. prisiljena preuzeti punu životnu odgovornost za sebe i živjeti u jednoj . Oni se. Obilježava ih djelatan odnos s roditeljima. To je tek nekoliko primjera obiteljske situacije čija je posljedica funkcioniranje neke djece u obliku krajnje osamljenosti. Kao da su došli do podsvjesnog zaključka da im njihova obitelj nema što pružiti. odjeće i ležaja u koji će leći. zbog pomanjkanja stvarnog emocionalnog zajedništva u obitelji u kojoj je svaki član usamljenik na pustom otoku.potpuno sami . krova nad glavom.i možemo ih naći u svim tipovima obitelji. oni ga traže i sretni su kada ga uspiju ostvariti. a možda čak i za čitavu obitelj. stoga što je jedan od roditelja (češće majka) imao pretjerane emocionalne zahtjeve. Kao što sam već spomenuo. bore sa zadaćom preuzimanja odgovornosti za sebe .Sami s odgovornošću Preodgovorna djeca osjećaju da su sama u svojoj odgovornosti za jedno ili oboje roditelja. Postoji još jedna skupina djece koja se također osjećaju jedinima odgovornima. a frustrirani su kada im to ne polazi za rukom. ali odgovornima za sebe. moje mi iskustvo pokazuje da takve djece ima u svim tipovima obitelji: od posve običnih i naizgled zdravih obitelji do vrlo problematičnih i siromašnih. često od vrlo rane dobi. a samo je prividno bio sposoban uzvratiti. zbog problematičnog međusobnog odnosa njihovih roditelja koji su dugo crpli svu snagu obitelji. dakle kada su djeca. Ova su se djeca "odlučila za van" zahvaljujući grubom zanemarivanju i tjelesnom zlostavljanju. osim hrane.

vrsti egzistencijalne osamljenosti s kojom se većina odraslih uglavnom odbija suočiti tijekom čitavog života. Tako dugo dok su u manjini, njihov je glavni problem što su još tako mladi. Ni jedna nam tradicija ne dopušta gledati na djecu kao na samodovoljna bića koja ne pripadaju društvenim skupinama pa, stoga, ni na njihovu osamljenost ne gledamo kao na osnovni uvjet njihove egzistencije, ili pak na nju gledamo kao na društvenu osamljenost, zbog čega smo skloni sentimentalno reagirati. No, uzevši u cjelini, mi ih, jednostavno, uopće ne vidimo.

Mnoga od te djece jednostavno odrastaju ne bivajući osobito nesretnima, ili uopće svjesnima svoje posebnosti te otkrivaju svoju osamljenost tek kad sami osnuju obitelj. Često se bračno vežu za ljude uspješne u zajedništvu koji postaju, zbunjeni i nesretni zbog toga što s njima teško mogu uspostaviti zajednicu.

No, neki odrastaju u tako destruktivnim obiteljima da dolazi do ozbiljnih psiholoških i društvenih problema i baš ih tu susrećemo u manje krajnjim, ali zato više frustriranim stanjima. Njihova je frustriranost posljedica činjenice da su, ustvari, sami na svijetu, ali se, ipak, još nadaju i čeznu. Metaforički rečeno, oni i dalje sjedaju za stol večerati s ostalim članovima obitelji i to u nadi da će dobiti hranu umjesto praznih tanjura ili praznih kalorija. Ovo ih stavlja u bolnu životnu situaciju u kojoj su izdvojeni i osamljeni, no ipak porobljeni.

Primjer Najživopisniji opis ovakve frustriranosti i ograničavanja slobode dao mi je jedan trinaestogodišnji dječak, kada ga je policija vratila u ustanovu iz koje je bio pobjegao po ne znam koji put. Taj put, tražili su ga oko mjesec dana, kasno zimi, a on je preživio tako što je provalio u jednu kućicu za ljetni odmor, gdje je mogao naći hranu i zaklon.

Razgovarali smo o njegovoj užasnoj situaciji, a ja sam, pomalo nespretno, pokušao opisati frustrirani odnos između njega i njegovih roditelja, koji su oboje bili alkoholičari i ovisnici o lijekovima. "Pa", reče nakon nekog vremena, "sada mislim da znam što hoćete reći. To je kao u onim kućicama za ljetni odmor. Kada provalim u neku od njih zbog hrane, prokleto se razljutim ako ništa ne nađem. No, onda udarim nogom o hladnjak ili kantu za otpatke i idem dalje do sljedeće kuće. I, jednog sam dana došao do jedne velike kuće koja je imala podrum i sve ostalo. Vidio sam da su bogati i bio sam siguran da mi se posrećilo. No, nećete vjerovati, kad vam ovo kažem: Ti su ljudi imali dvije prostorije u tom podrumu - ostavu i vinski podrum - ali su bile zagrađene rešetkastim vratima od željeza s velikim lokotima, a ja nisam imao nikakvog alata s kojim bih to mogao otvoriti. Nećete mi vjerovati, presjedio sam tamo cijelu cjelcatu noć, zureći u svu onu hranu - koju nisam mogao dohvatiti i, zar mislite da sam se uspio pribrati i otići do sljedeće kuće? Ne, bogami nisam. Samo sam sjedio i plakao, k'o idiot!".Je li to ono na što ste mislili?..."

Važno je vidjeti ih onakvima kakvi jesu. Važno je zato što se vrsta pomoći i skrbi na koju oni reagiraju potpuno razlikuje od one potrebne ostaloj djeci i mladeži. Oni su imuni na iskustvo odraslih i vrlo često okreću leđa tjelesnom dodiru; nikada ne traže pomoć - sami se snalaze ili samo traže usluge i materi jalne stvari; i upravo kada pomislite kako ste s njima uspostavili osobnu vezu, postajete "samo još jedan od odraslih"; imuni su na pedagošku strategiju i poučavanje, a društvo je za njih apstrakcija, baš kao i sve ostale zajednice; oni su uvijek bili odgovornima za sebe, ali nemaju gotovo nikakvog dodira sa svojim osobnim potrebama, dok je njihova društvena odgovornost jednaka nuli.

Prvi korak u pokušaju preuzimanja brige o toj djeci predstavlja pomoć da sami sebe sagledaju doslovce kao usamljenike bez roditelja s odgovornošću za vlastiti život. Ovo nije isto što i suprotstavljanje ili raskid s roditeljima, već znači, da se djeca moraju suočiti s činjenicom da u njihovoj obitelji ne postoje značajke kao što su: odgovornost, skrb, povjerenje i stabilan emocionalni odnos - koje su nužne za pravo djetinjstvo. To, u početku, dovodi do osjećaja velikog olakšanja, malo kasnije popraćenog tugom od koje se sporo oporavljaju. Tek se u ovoj etapi može ostvariti sloboda koja djeci dopušta odgovornost za svoj vlastiti život. Ovo je, za mnoge odrasle, težak korak. Nositi u sebi takvu krajnju usamljenost može biti vrlo teško. Sljedeći je korak lakši, pogotovo za laike.

Naš nas uobičajeni osjećaj za humanost potiče na stvaranje veza, a stručno znanje omogućava nam pružanje pomoći. Oba su činitelja vrijedna divljenja i nužna, ali od nas zahti

jevaju da toj djeci pristupamo pod njihovim uvjetima. To znači da ne smijemo misliti da smo mi ti koji znamo što je za njih najbolje, već moramo imati dovoljno poštovanja i strpljenja te mirno čekati, dopuštajući im eksperimentiranje i samostalno pronalaženje rješenja. Moramo stalno biti svjesni da naš kontakt s njima nije i, ni u kom slučaju, ne može biti zamjenom za ono što im je manjkalo s njihovim roditeljima. To, nadalje, zahtijeva da se naš kontakt s njima temelji na našoj osobnoj nesigurnosti i bespomoćnosti; da možemo djelovati s jednakim dostojanstvom i suzdržavati se od uloge pomagača.

Ukratko: to od nas zahtijeva odbacivanje velikog dijela onoga što možemo svrstati pod pojam konvencionalne teorije odgoja. Mnoga od ove djece, koju roditelji ili društvo nisu izvrgli teškom zlostavljanju, imaju, na neki način, karte u svojim rukama. Ona su naviknuta na usamljenost pa je se ne boje kao ni pomisli "biti sam". Štoviše, njihovo je izvorno, neiskvareno "ja" ostalo, često, netaknuto. Njihov početni dodir s tom unutarnjom jezgrom nužno je polazište za razvoj kompetentne osobne odgovornosti i prihvatljive društvene odgovornosti - baš tim redosljedom. Društvena prilagodba nikada nije olakšala ničiju životnu patnju; u najboljem je slučaju pružila privremenu pomoć i zaštitu od veće patnje u nekom drugom kontekstu.

IV.8. Roditeljska moć Nitko, vjerojatno, ne dvoji u pogledu činjenice da roditelji imaju moć nad djecom te da je sprovedba te moći često najodgovorniji način djelovanja. To se odnosi na obične, svakodnevne situacije - poput one s Jacobom i njegovim ocem - kao i na veće i važnije sukobe. Odrasli, isto tako, imaju moć i izvan obitelji, koju, u skladu s različitim društvenim pravilima, nameću djeci i mladeži. U svakidašnjem životu, susrećemo se s različitostima između raznih kultura u pogledu načina nametanja ograničenja što ih postavljaju odrasli na područjima koja se kreću od fizičkog nasilja, odijevanja, sklapanja braka, vjerovanja do prava pojedinca na riječi i djela. Roditelji, koji su prisiljeni mijenjati kulture ili koji se odluče na iseljavanje, često se suočavaju s problemima vezanim s njihovim moralnim konceptima te s činjenicom da navike koje su naučili prihvaćati kao zdrave odnose između djece i odraslih mogu obje strane učiniti nesretnima, a njihov odnos neskladnim. Ljudima, koji vuku svoje korijene iz kultura u kojima su moralni koncepti puno jasniji, suočavanje s našim puno raznovrsnijim sjevernoeuropskim moralom, često može kao roditeljima stvoriti trajnu osobnu patnju a što ima presudan utjecaj na život cijele obitelji.

Također je opće poznato da mnogi roditelji i ostali odrasli zlorabe svoju moć nad djecom u svakidašnjem životu. Razlozi tome ideološke su i psihološke prirode. Najoptimističnije što s tim u vezi možemo reći vjerojatno je to da je pokušaj zanemarivanja te pojave ili odobravanje takve vrste ponašanja na zalasku u većini dobro obaviještenih i demokratskih

koje tradicionalno predstavlja početnu točku za razgovor o odgajanju djece. Pomagao je i bio marljiv i uvijek među najboljim učenicima u razredu. tj. Zato smo . uspjeti pokazati put. dok je išao u školu. koje je počinio zajedno sa skupinom mladića njegove dobi s kojima se smucao naokolo cijelu prošlu godinu. Po mom mišljenju. bio je tako divan dječak. nadam se. U ovom kontekstu. s jednog zdravog stajališta. na zloporabu moći koja je sastavni dio tradicije dječjih vrtića. nedavno. radio u južnoj Europi. do određenog stupnja. u smislu osnovnih etičkih načela. U tekstu koji slijedi pokušat ću. Škola i pedagoške prakse te političkih odluka. Interakcija Kad sam. Tako ću. Jedna od njih bila je duboko nesretna. izdvojiti prijeko potrebnu ravnotežu moći između djece i odraslih. za interakciju između djece i odraslih. Nakon što je prijateljici sve podrobno ispričala.društava.. IV. donošenih od mjesnih i središnjih vlasti odraslih. jer se njezin osamnaestogodišnji sin trebao pojaviti pred sudom zbog nekoliko sitnih krađa.. stoga. neću se baviti sirovim i konkretnim oblikom moći. kazala je: "Ja to jednostavno ne razumijem! Svo vrijeme. etička su razmatranja puno važnija od većine moraliziranja. skupa s općom odgovornošću koja prati moć te načine na koje se odgovornost za moć može sprovoditi. čuo sam dvije majke kako razgovaraju o odgoju. odnosi i na institucionalizirano nasilje.9. nego ću se usredotočiti na nešto suptilnije oblike. Isto se.

Ovo je. ali se ne usuđujem drukčije. ipak pogrešno? A ako je tako.odlazio je u disco-klubove i. niti dokaz njihove krivnje. Nije li ono što je smatrala pravilnim za svoga sina.. je li pravilno ophoditi se suprotno s kćerkom? Deseci tisuća roditelja djece pripadnika mladenačkih bandi. Smio je navečer izlaziti . Nešto kasnije kada je temom razgovora postala njezina petnaestogodišnja kćerka: "Da. ako smo mu ikako mogli pružiti što je želio. vjerojatno se pogrešno ophodim s njom.. istodobno. zločinaca i mladih koji su si oduzeli život.. Ona. dobar primjer roditelja čije je uvjerenje da pomaže. Cijelo vrijeme mora biti kod kuće. naravno. veliku ili malu. jer je bio tako dobar i pametan dječak. ali se ne usuđujem ništa drugo. izjava ove majke odražava zanimljiv skup važnih aspekata tog problema. nisu li pogrešno primijenili svoju moć dok su je imali.. prosvjeduje i. Stvarno ne znam što reći. Sada joj ništa ne dopuštamo. jer se bojim da može upasti u loše društvo.mu uvijek tako puno dopuštali. Vjerojatno si svi roditelji postavljaju to isto pitanje svaki put kada moraju donijeti neku odluku. Sve mu je bilo dopušteno. Nikada mu ništa nismo odbili.. vezanu za njihovu djecu: Postupamo li pravilno? Je li ovo što radimo dovoljno dobro? Ovo što slijedi nije optuživanje tih roditelja. To je izlaganje o zajedničkom snošenju . "činiti pravu stvar" uzdrmano. vjerojatno. nakraju. postavljaju si to isto pitanje svakog dana. nije u redu s moje strane što to činim. Što je majci činiti?" Osim iskrene zabrinutosti i zbunjenosti. U svojoj strašnoj bespomoćnosti. pitaju sebe i jedni druge. ili to pokušali.. ovisnika o drogi.

a ponekad. onoj koji održava simptome i onaj u kojem su simptomi izlječivi. ono što činimo i kažemo od onoga kako to činimo i kažemo. uvijek je to interakcija. a ta zajednička odgovornost. .odgovornosti za dječji razvoj i sudbinu. može biti destruktivan. već i u onome što leži "između redaka" u obliku stavova koji se podrazumijevaju. sukoba i cijele naše osobnosti. a ne postupak pojedinca. a povremeno nam je tako teško kao da gazimo po vodi. Kao što je većini ljudi jasno. Ovdje je najvažnije istaknuti da kvaliteta onoga što se zbiva između nas određuje napredak obitelji. nosi sa sobom i dio krivnje. opet. Interakcija u svim obiteljima sadrži sva tri obilježja. On može biti: onoj koji stvara simptome. ali su neposredne posljedice osobito uočljive unutar obiteljskih granica. interakcija se ne sastoji samo u onome što se izravno vidi u izrazu lica ili gestama. U obiteljskoj terapiji razlikujemo sadržaj od procesa. Bez obzira na to je li obitelj zakazala ili napredovala. Ovo isto odnosi se i na naše odrasle partnere u ljubavnim vezama. ali u različitim omjerima i u različito vrijeme tijekom života obitelji.) U obiteljskoj terapiji ovu ideju objašnjavamo time što kažemo da interakcijski proces u obitelji (ili između partnera) može imati tri obilježja. osjećaja. niti u onome što čujemo izraženo riječima i stavovima. (Koliko ja shvaćam. Ponekad je naš odnos konstruktivan i produktivan za sve Članove obitelji. to općenito vrijedi za sve međuljudske odnose. prirodno.

momče!" .. manje više. tada je proces važniji. To je nepravilno. Klasičan primjer za to je otac koji viče na sina: "Nemoj. Bili su svjesni vlastitih kontradikcija glede sadržaja. ne kradi. pristojno sjedi za stolom. kada to nije slučaj. svakako. No. ista pravila svojoj djeci: ne laži. da sve to odlučuje o kvaliteti našeg odgoja. ne psuj. onda su. Kada su sadržaj i proces usklađeni. pristojno razgovaraj s ljudima itd. tj. boga mu psovati. Ako su se i sami ponašali u skladu s visokim moralnim normama. pravila kojih se moramo pridržavati u ponašanju..Tradicionalno smo naučeni sadržaj smatrati najvažnijim činiteljem. nedosljednosti između stavova i ponašanja te su znali da nisu imali sreće i da je odgoj njihove djece bio nedjelotvoran. nastojali postaviti. ta se dva činitelja povezuju u jednu cjelinu i poprimaju jednaku važnost. Većina nas je odrasla u obiteljima uz roditelje koji su vjerovali da je ono što nam govore moralni zakoni kojima nas uče.

Ovo što sam upravo iznio nije izražavanje nekog osobitog stava spram interakcije između djece i odraslih. bilo je to. primjerice. ili se roditelji neprestano prepirali i tukli. a ne o tome. oboje snose jednaku odgovornost za kvalitetu interakcije. onda nešto sigurno nije bilo u redu s njihovom djecom. nisu bili svjesni da je kvaliteta tog procesa bila presudna za uspjeh ili neuspjeh njihovih dobrih namjera. bilo je potpuno razumljivo da djeca nisu napredovala i da su izmicala svakom nadzoru. uglavnom. djece i odgojitelja u jaslicama. kako su to učinili. Jednostavno je činjenica da. dječjim vrtićima i školama i djece i odraslih u društvu. Tamo . mada djeca i mladi utječu na proces u suodnosu s odraslima. u sljedećem obliku: "Zar nismo bili dovoljno strpljivi? Nismo li ranije trebali vidjeti kud sve to vodi i nešto poduzeti?" Razmišljali su upravo poput majke. s prijateljima njihove djece ili ih to samo Bog iskušava. A kada su preispitivali svoj uloženi trud. dok odrasli snose svu odgovornost za kvalitetu odnosa s djecom. U ljubavnoj vezi između dvoje ravnopravnih odraslih. No. o tome što su učinili ili nisu učinili. stajanja na stranu djece. opisane na početku ovog odjeljka. Ako je otac pio ili krao. Oni su jedino znali da je važno "pravilno postupati" pa kada to nije dalo rezultate. Ovo se odnosi na interakciju između djece i roditelja u obitelji.Isto su tako znali da postoji određena povezanost između kvalitete roditeljskih odnosa i odrastanja njihove djece. oni nisu sposobni snositi odgovornost za to. stava poput.

putem promjena raspoloženja koje ni sami ne možemo otkriti. sve dok sami ne postanu odraslima i preuzmu stvar u svoje ruke. kako bi se razvijala na zdrav način. što je unatoč svemu neminovno. moramo stvoriti etički zakon za naše odnose s djecom i pritom dobro slušati i gledati da nam se ne omakne kakva velika pogreška. Jedino ovakva sprovedba etike može osloboditi djecu. Drugim riječima. ne možemo se Čuvati i zaštititi. razvoj takve djece je nezdrav. putem osjećaja i raspoloženja koje zanemarujemo ili potiskujemo. Problem je u tome što je način utjecaja odraslih na taj proces uvelike izvan njihove kontrole. te otvoreno za nju preuzeti odgovornost. mi imamo moć u interakcijskom procesu koji određuje njihov razvoj i kvalitetu života. ili postupati kao da većina naših suvremenika misli da je u pravu.gdje se odgovornost obrušava na djecu. rođena. visokim moralnim načelima. Postupno se privikavamo na tu činjenicu i učimo o načelima koja stvaraju zdrave procese. Moramo napustiti cijelu tu zamisao da je uopće moguće postupati "pravilno". kako su vjerovali naši roditelji i njihovi roditelji. putem naše pretjerane želje za pravilnim postupanjem i straha od pogrešnog . naših svjesnih i podsvjesih sukoba sa samim sobom i s drugima. Naprotiv. To je moć koju imamo nad našom djecom. Mi na njega utječemo putem naše osobnosti. Neovisno o osobinama s kojima su. možda. Pomoć nam je na dohvat ruke u obliku dječjih kom .da spomenemo samo neke od činitelja.

petentnih reakcija, što nas podsjeća na nas same kada smo zapadali u neprilike. Dopustite mi vratiti se, na trenutak, onoj nesretnoj majci i njezinoj dvojbi u pogledu odgoja njezina sina. Ona i suprug odgajali su svog sina prema dobroj staroj formuli: ako se dječak dobro razvija, treba ga hvaliti i nagraditi, a ako ne, onda ga treba pritegnuti i ograničiti mu slobodu. U kulturi u kojoj ta obitelj živi nema dvojbe o sadržaju: radi se o tome da djeca budu dobra, marljiva i pametna u školi te da, općenito, izvršavaju ono što im roditelji kažu. Ideal je potpuna prilagodba i vanjska kontrola. Da su sadržaj i proces bili usklađeni, on bi ispao dobar mladić koji bi svoju majku smatrao prvom do Djevice Marije, a s ocem bi bio popio čašu, dvije uz nedjeljni ručak. No, ispalo je drukčije. U interakciji je postojao destruktivni elemenat, a u takvim slučajevima, izvana nadzirani ideal odjedanput postaje opasnim. I, eto ga tu gdje stoji, s dobrim ocjenama, niskim stupnjem samosvijesti, manjkom osobne odgovornosti i čežnjom za bilo kakvom vrstom društvenog identiteta, samo pod uvjetom da ne podsjeća na roditeljski. To dovodi do preuzimanja moći od strane lošeg društva - one iste vrste moći kakvu su imali njegovi roditelji: ako činiš ono što i mi, onda te prihvaćamo; ako ne, onda van i smrzavaj se!

Majka je imala pravo pretpostavljajući da bi obrnuta strategija spram kćerke bila nedjelotvorna. U njihovoj kulturi, krenulo bi joj slabo u školi, ili bi se drsko svađala s roditeljima, ili zatrudnjela kako bi mogla otići od kuće.

Djeca surađuju i u konstruktivnim i u destruktivnim procesima u obitelji. Njihova im psiha ne dopušta razlučivanje. S razvojem njihove svjesnosti, jezika i vrijednosti, oni se postupno osposobljavaju za odbacivanje roditeljskog destruktivnog ponašanja, ali im se ono, ipak, uvlači pod kožu i postaje sastavnim dijelom njihove ličnosti. Stoga, kada se djeca počinju ponašati destruktivno ili autodestruktivno (ovisno o tome je li surađuju izravno ili nesvjesno), moguće je, s velikom sigurnošću, pretpostaviti tri stvari: Oni se nisu prvi u obitelji počeli ponašati destruktivno/autodestruktivno. Uvijek prvi počinju roditelji. Odrasli u obitelji nisu, u pravilu, svjesni svog destruktivnog/autodestruktivnog ponašanja pa, u tom smislu, nisu krivi. Destruktivno/autodestruktivno ponašanje razvijalo se i nastajalo godinama. Mada je moguće ustvrditi određeni, ne tako davni, događaj iz djetetova života, to samo ima za posljedicu pojašnjavanje tog ponašanja. (Dojenčad, međutim, često, brže i neposredni je reagira.)

Nemoguće nam je odbaciti tu moć odraslih te postoje granice koliko se možemo pripremiti kako da je primjenjujemo, iz jednostavnog razloga, što premalo znamo o sebi i što su sva djeca različita. Nemoguće je spoznati tko je to dijete bilo koje smo imali i kakvima smo se mi pokazali, prije no što prođe dugo vremena od njihovog odvajanja od kuće.

IV.10. Odgovorna primjena moći Roditelji različito gledaju na roditeljsku odgovornost, tj. na odgovornost za razvoj i dobrobit djece, što uključuje njihovo očitovanje tjelesne, ekonomske i društvene moći. Nije teško odrediti da imamo pravo na primjenu fizičke sile prema trogodišnjem djetetu koje upravo treba prijeći preko ulice, a svjetlo na semaforu je crveno, ih" koje liječnik treba liječiti. Na sličan način, primorani smo dobro razmotriti obiteljsku ekonomsku situaciju u cjelini i u odnosu na budućnost pa, stoga, ponekad moramo primijeniti našu ekonomsku moć. Isto tako, normalno je da mi odlučujemo - hoćemo li dijete smjestiti u jaslice ili koju će školu pohađati šestogodišnjak. Na taj način, mi legitimiramo našu društvenu moć. Pravi izvor sukoba počinje se najprije javljati kada se naša roditeljska odgovornost počinje natjecati s dječjom osobnom odgovornošću ili kada je potpuno preuzme. To se, po tradiciji, zbiva na sljedećim područjima: ishrana, spavanje, škola, odijevanje, domaći zadaci, džeparac i jutarnje ustajanje. Ovome još možemo dodati "zonu sumraka" koja uključuje pospremanje, čišćenje, osobnu higijenu i posvećivanje vremena ostalim članovima obitelji (tetke, stričevi i ujaci, bake, djedovi itd.). Popis mogućih područja sukoba ponešto se razlikuje od zemlje do zemlje te prema društvenom položaj, a ja ovdje nemam namjeru, niti davati iscrpan popis, niti opisivati svako pojedino područje. Umjesto toga, izdvojit ću ih nekoliko kako bih ispitao moguće pristupe i posljedice. Ovo ne treba shvatiti kao pokušaj promicanja neke vrste

anti-života bez sukoba između roditelja i djece, već kao nastojanje stvaranja smjernica za pronalaženje izlaza iz nedoumica o tomu što se stvarno u obitelji zbiva i koliko je to dobrohotno i zdravo za sve sudionike.

Primjerice, je li dobro djecu ujutro buditi ili bi to oni mogli i sami? Odgovor je da oni to s lakoćom mogu od svoje 3. godine. Radi se o tome da je upravo pitanje početka dana jedan od onih koji uzrokuju sukobe u mnogim obiteljima, gotovo svakog jutra. Već je postalo tradicijom da se broj pokušaja buđenja djece razmjerno povećava s njihovim godinama. Ali to nema nikakve veze s činjenicom da djeca ne mogu preuzeti odgovornost da svakako ustanu na vrijeme. Pa, što je, onda, razlog tome? To se, u pravilu, događa iz dva razloga: kao prvo, mnogi roditelji igraju dvostruku igru - bude svoju djecu, ali im istodobno govore da bi to trebali sami činiti. Drugo, djeca surađuju. Kada nešto nastavljate činiti za neku osobu, a ona je to sposobna učiniti sama, onda ta osoba postaje bespomoćna i ovisna. Ovo je primjer sudaranja razvoja osobne odgovornosti s roditeljskom odgovornošću. Postoje očigledni praktični razlozi zašto bi djeca i mladi u određenoj dobi trebali moći reagirati na budilicu i ustati kada zvoni. S druge strane, nisu li roditelji krivi ako djeca ne ustanu na vrijeme, pa im pobjegne autobus i zakasne u školu? Nisu li, jednostavno, roditelji odgovorni da im djeca na vrijeme stižu u školu? Odgovor je jednostavan. Možete napraviti kako vam najviše odgovara. Ako ste u stanju smireno i nasmiješeno buditi svoju djecu, a ona stvarno reagiraju i ustaju, onda obvezno nastavite!

Ako, pak, s druge strane, to ne možete, onda je razumno prestati. Ako se to razvija do stupnja kada postajete živčani i uzrujani, jer ih je nužno zvati po nekoliko puta prije nego što ustanu pa vam tako loše započne dan, onda vam je to pokazatelj koji sam upravo spomenuo. Ja to zovem "destruktivnim sukobom". Sukob koji postaje sve redovitiji i u kojem dijalog između sukobljenih strana postaje sve negativniji u obliku pokuda, predbacivanja, optužbi, prostota, ironije i sarkazma.

Kada se ovo zbiva, to najprije znači da su roditelji prekoračili svoje vlastite granice te da su na sebe preuzeli odgovornost koja bi trebala pripadati djeci: Problem se, ovdje, ne sastoji u tome može li dvoje velike djece preuzeti odgovornost. Njima je to lako. Sigurno će, najprije, nekoliko puta prespavati, ili se čak samo pretvarati da su prespavali, kako bi odgovornost prebacili na roditelje, ali će to ubrzo proći. Problem je u tome da kada roditelji odluče preuzeti odgovornost koja, zapravo, pripada djeci, onda to uključuje dodatnu odgovornost, tj. krivnju za neuspjeh kojega su dokaz destruktivni sukobi (tj. destruktivni interakcijski proces). Tu je još i obveza vraćanja odgovornosti. Upravo su u vezi s tim roditelji redovito neodgovorno postupali u prošlosti, pripisujući djeci svu krivnju za sukob. Ako, umjesto toga, roditelji odluče preuzeti odgovornost u ovoj situaciji i istodobno djeci dati primjer za preuzimanje osobne odgovornosti, onda mogu sjesti sa svojom djecom i kazati nešto slično sljedećem:

. Destruktivan je proces otklonjen i zamijenjen konstruktivnim. a to je daleko važnije za dječju budućnost. Uglavnom će dovoljno spavati. tu i tamo. Ako. Djeca su potpuno sposobna voditi računa o vremenu odlaske na spavanje. Naime. obazrivo. No. spavati premalo. a roditelji su pružili lijep primjer djeci. Isti bi se postupak mogao opisati i u vezi sa situacijom u kojoj roditelji također preuzimaju odgovornost na sebe. Neovisno o tome je li roditelji tako odlučuju. kasno legnete pa se budete bojali da nećete čuti budilicu. to znači da djeca trebaju odlučivati o vremenu odlaska na spavanje. Zato smo odlučili vratiti vam vajšu odgovornost. nego nekoliko zakašnjenja u školu. Kao na mnogim drugim područjima. odsad. ali odlučno. ili žele da se djeca dovoljno odmaraju. mislili smo da je lijepo buditi vas ujutro pa smo mi preuzeli odgovornost da ustanete na vrijeme. Kad ste bili mali. baš kao i njihovi roditelji. oni mogu primijeniti svoju moć i očitovati svoju roditeljsku odgovornost. Ali sada mislimo da to više nije potrebno i. ili iz nekog posve drugog razloga. ali će ponekad. ako roditelji žele drukčije."Slušajte sada. I ta tradicija stvara nebrojene svakidašnje destruktivne sukobe. Nitko nije okrivljen. radi se o odlasku djece na spavanje u određeno vrijeme svake večeri. svaki dan samo uzrujavamo. morati sami postarati da svako jutro ustajete na vrijeme. kopirat će svoje roditelje. onda nam samo recite pa ćemo vam mi pomoći. jer žele za sebe mir i tišinu." Tako je odgovornost vraćena onome kome pripada. uživati u nečemu ili na televiziji gledati neki osobit program. inače ćete se. Ali. jer će biti zauzeti nečim važnim. zapravo se.

Važno je biti svjestan definicije "destruktivnog sukoba". Ali ne valja kazati: "Zato što si umoran. ovisno o situaciji. Činjenica da su djeca vrlo često svjesna onoga što bi željela raditi. nisu nezdravi. znam da te to srdi." Ovako treba reći i kad dijete već jedva gleda od pospanosti. već prema nahođenju roditelja. ali ne tako često i onoga što im je potrebno. ali ja uopće nisam pospan!" . a ramena su mu se objesila do koljena. ili mogu započeti nekom vrstom dogovora. Ako je djetetov način više obramben. a posve druga imati monopol nad njihovim potrebama i osjećajima. ako do toga dođe.onda treba ovako odgovoriti: "Zato što ja tako hoću!" (upamtite da roditelj preuzima odgovornost). znak je njihovog. ako se to smatra prikladnijim. zašto uvijek moram ići u krevet tako rano?" . oni su kudikamo pogubniji za zdravlje. Pa ako dijete kaže: "Da.tada odgovor na to treba biti: Ma. ne znači da i roditelji baš uvijek znaju što je djeci nužno." Jedna je stvar preuzeti djetetovu osobnu odgovornost. mogu li večeras ostati malo dulje?". Proces nadvladava sadržaj. stvar različitih želja roditelja i djece. ali svejedno hoću da ideš na spavanje. kao i obiteljskog zdravlja. Obični sukobi. Može se odgovoriti s "da" ili "ne". koji su. ali onoga trenutka kada dođe do destruktivnih sukoba vezanih za vrijeme odlaska na spavanje. kao naprimjer: "O. ili se može postići dogovor. Činjenica da djeca započinju ovako: "O. Možda je za djecu zdravije da se noću dobro naspavaju.U takvom slučaju. Baš kao . jedino su oni odgovorni ako se interakcija razvija destruktivno pa na njima leži odgovornost za promjenu njihovih odluka ili stavova. kvaliteta odnosa prevladava nad stavom i metodom. a ujutro moraš rano ustati. jednostavno.

udaljenost. poruke od učiteljice i teška svakidašnja borba oko pisanja domaće zadaće.dječja domaća zadaća . umjesto dodira. Ako nije tako. onda. isto je tako važno da ne zaziru od sukoba. Nakon što im djeca pohađaju školu 3 do 4 godine. da ti nikad nemaš ništa za zadaću.i pokušajmo ga podrobno ispitati. varanje. Nadzor rađa neodgovornošću. Ona se osjeća u boji glasa. mnogi su roditelji skloni. Razmotrimo još jedno područje koje često uzrokuje sukobe . Umjesto topline. Opasan je način na koji se oni odvijaju. kao što je bio slučaj i u mojoj obitelji. u čemu je. Pa. ovdje roditeljska dilema? U tome. onda će se malo toga promijeniti. Sukobi sami po sebi nisu opasni po zdravlje obitelji. postoji nekoliko mogućnosti. između ostalog. Ako dijete voli ići u školu i zadaću smatra svečanom dužnošću. Od ove točke nadalje. što su se učitelji cijelog svijeta složili i udružili u tome da je . Sigurno?" Kontrola je zamijenila zanimanje. sada je obilježje procesa hladnoća. koja kaže stvari kao naprimjer: "Je l' bilo dobro u školi?" "Imaš li što za zadaću za sutra? Nemaš? Čini mi se. a udaljenost dovodi do ravnodušnosti. Zbog toga se roditelji pretvaraju u roditeljsku automatsku telefonsku sekretaricu. dopustiti da ono početno zanimanje za dječje napredovanje u školi malo splasne.što je za kvalitetu suodnosa presudno da odrasli preuzmu odgovornost za sebe. počet će se pojavljivati bijele laži. izrazu lica te gestama i pokretima. kako bismo ustvrdili aspekte koji utječu na interakcijski proces.

razdoblje prijelaza može biti teškim za obje strane. a ništa manje teško nije ni roditeljima koji se moraju odreći kontrole. To bi djeci pružilo mogućnost razvoja njihove osobne odgovornosti. a roditelji bi se trebali slobodno zanimati za djetetovu zadaću i pomoći mu oko problema iz pojedinih predmeta. treba primijeniti istu strategiju kao što je ona vezana za jutarnja ustajanja i odlaske na počinak: vratiti odgovornost onome kome pripada. Ako se ovakav sukob proteže kroz dulje vrijeme. Kako sada stvari stoje. To je i nelogično i neprimjereno te to stavlja djecu i roditelje u nemoguću situaciju. Naravno da je posve logično da je domaća zadaća stvar koja se tiče učenika i učitelja. odjednom. roditeljsko se djelovanje svodi na produženu ruku učitelja. u tome ne uspijeva. A jednog drugog prekra . ako je nužno. I onda. Svjestan sam Činjenice da se mnoga djeca i roditelji nauče nositi s ovakvom situacijom i uspostavljati uravnoteženu suradnju. No. Ali. sve dok se ova situacija s vremenom ne promijeni. roditelji i djeca dolazit će u destruktivne sukobe zbog domaćih zadaća.domaća zadaća odgovornost roditelja. Kada do toga dođe. isto toliki broj onih Čiji su odnosi sa Školom i jednih prema drugima manje skladni. Djetetu je teško ponovno preuzeti osobnu odgovornost. to se ipak dogodi! Dođe taj prekrasan dan kada roditelji ponovno osjete iskreno zanimanje i iskazuju ga tako da ne uzrokuju djetetovo zatvaranje. a roditeljima mogućnost pridonošenja s njihovom roditeljskom odgovornošću i dubljim poznavanjem djeteta u situacijama kada dolazi do ozbiljnih sukoba u suradnji između učitelja i učenika.

snog dana, dešava se čudo: Pitate svog dvanaestogodišnjeg sina, ima li puno za zadaću za sljedeći dan, a on vam odgovara:

- "Da, brdo! Ali sam odlučio otići u luku i pecati. Danas je pravi dan za pecanje!" Kada dođe taj dan, problem je riješen. On je povratio osobnu odgovornost i njegov mu položaj dopušta da svoju dobrobit stavi na prvo mjesto, umjesto dužnosti, bez varanja i laganja. Za mnoge će roditelje to biti težak zalogaj roditeljska automatska sprava za odgovore navit će se na upozorenja, dužnosti i probleme oko zaposlenja nakon školovanja - no ja vam preporučujem da to proslavite uz šampanjac! Kvaliteta interakcije u potpunosti ovisi o roditeljskom preuzimanju djelatne odgovornosti uz dopuštenje preuzimanja odgovornosti djeci, a ne o pasivnom, malodušnom odustajanju, kad su suočeni s ovakvim neprestanim sukobima. Takva djelatna odgovornost zaustavlja destruktivne sukobe, dok ih malodušnost ("Ne vrijedi ništa govoriti!") samo stišava. Roditelji očituju različite vidove svoje moći u mnogim prigodama svakog dana, i to u pogledu važnih i nevažnih stvari. Tako i treba biti. Sve negdje do adolescentske dobi, djeci su stvarno potrebni roditelji koji imaju hrabrosti biti superiornima i koji imaju djelovati na temelju svojih širih spoznaja, iskustva i znanja - kao protivnici u prijateljskom sporu, donositelji odluka i izvršitelji moći. Sve te odluke, velike i male, važne i nevažne, ostavljaju na djecu dojam. Ona će, ako su zdrava, reagirati verbalno, emotivno i tjelesno. Djeca postaju veselom, tužnom, bije

snom, povrijeđenom, zadovoljnom, protuslove, kude i koriste se svim ostalim aspektima svog duševnog i osjećajnog raspona reakcija. Kada nam se posreći i naš se odnos s djecom odvija na najbolji način, dobivamo spontane, osobne reakcije, tako da uvijek znamo na čemu smo s njima.

U dobro nam poznatim patrijarhalnim obiteljima, bile su dopuštene tzv. pozitivne reakcije, dok su one, tzv. negativne bile zabranjene. Ti tzv. negativni osjećaji zvali su se tako jer ih okruženje nije odobravalo, a ne zato što bi bili negativnima za one koji su ih imali. To bi bilo samo u slučaju da su potisnuti. Stoga se dječje negativne reakcije na roditeljsko očitovanje moći, po tradiciji, potiskuju, osuđuju ili kude. To ima dvije posljedice: ili prevlada potiskivanje pa dijete gubi samosvijest i postaje podložno; ili, kako dijete odrasta, te se suspregnute reakcije počinju burno iskazivati, a to dovodi do daljnjeg osuđivanja. Preko spontanih reakcija djece i mladih najbliže smo pravom iskazivanju njihova integriteta, karaktera i bića. Prema tome, klasični, kritički način ophođenja s njima predstavlja narušavanje njihova integriteta. Možemo se poslužiti našom ekonomskom, fizičkom i društvenom moći, kako bismo djeci pružili ili odbili stvari i okolnosti koje žele, ili su im potrebne; no kada je primjenjujemo, kako bismo njihove reakcije i osjećaje pretvorili u nešto drugo, stnnoglavljujemo se niz stazu zloporabe moći. Naš nam roditeljski položaj ne daje pravo narušavati sam život. Upravo su ovakva ista etička pravila nužna za stvaranje

zdravih odnosa s drugim odraslima, temeljenih na ravnopravnom dostojanstvu. Ogromna je razlika između sljedećih reakcija odraslih na dijete koje kipi od srdžbe i frustriranosti, zbog nekog ograničavanja ili odbijanja: "Prestani se praviti važan, inače ću se pobrinuti da stvarno dobiješ razlog za urlanje!" (U ovom najprimitivnijem obliku, ova verzija još sadrži nekoliko udaraca i naređenja za postupanje.) "Slušaj. Nije mi drago kada se tako uzrujaš. Žao mi je, ali ti najozbiljnije kažem "ne". Ne mogu to, jednostavno, prihvatiti." (A u najrazvijenijem obliku, glasi ovako: "O bože! Nisam shvaćao da ti to toliko znači. Dođi ovamo i objasni mi zašto ti je to toliko važno.")

Ni odrasli, ni djeca ne mogu se nositi s tim kada neupućeni optužuju njihovo spontano iskazivanje života. S tim u vezi, jedina razlika između djece i odraslih u tome je da djeca, tijekom nekoliko godina svoga života imaju osjećaj da je svijet radi njih stvoren, a da su njihovi roditelji svemoćni i savršeni. Ubrzo, će, bez da budu poniženi, naučiti da tome nije tako.

V. POGLAVLJE

GRANICE

Tijekom čitave povijesti odgoja roditelji su imali problema s dječjim poštivanjem granica koje su oni postavili glede ponašanja i osobnog iskazivanja, tako da i danas možemo često čuti roditelje kako pitaju: "Kako postići da djeca poštuju granice koje smo im odredili?" Nije uvijek jasno što se misli pod izrazom "granice". U stara, dobra vremena, to je bilo sinonimom za unutarnja pravila obitelji što su ih odredili odrasli, a kojih su se djeca morala pridržavati. Granice su bile više-manje iste unutar pojedinog društva i društvene skupine pa je to olakšavalo njihovo nametanje, za razliku od danas, kad je to puno teže, zbog velike raznolikosti. Iz mnogo razloga, ne možemo se više služiti starim načinom postavljanja granica, ali temeljni je problem uvijek isti: granice su se nametale tako da su narušavale dječje vlastite granice. Stoga je najčešća posljedica toga bila (i još uvijek jest) dječja nesposobnost za poštivanje ljudskih osobina te strah od moći. Kolektivna svijest djece i mladih znatno je porasla u proteklih trideset godina. Smanjilo se strahopoštovanje autoriteta i otvoren je put koji vodi u ravnopravno dostojanstvo ljudi. Tako je preživio zastarjeli pojam postavljanja granica.

Umjesto toga. Prije smo. pojedinačne granice u svom odnosu s djecom. granice postavljali oko djece.On može funkcionirati jedino uz pomoć masovne zloporabe moći ili manipuliranja dječjom temeljnom željom za suradnjom s odraslima o kojima su ovisni. moglo bi se reći. odrasli moraju početi postavljati granice za sebe. već samo da moramo naučiti shvatiti granice kao nešto više od pukog obiteljskog "propisa". to ne znači da je pogrešna tvrdnja "da su djeci nužne granice kako bi se osjećala sigurnom". već da odrasli moraju naučiti označiti svoje osobne. mora postojati jedan opći "zakon" za odrasle. u ime demokracije. . Ne u tom smislu da. No.

No. preuzimanje različitih uloga odraslih u odnosu s djecom uzimalo se zdravo za gotovo. Bilo je moguće igrati različite uloge u životu djece . potreban je osobni autoritet. Narav tih problema ne razlikuje se mnogo od one koja je obilježavala odnose . svoj osobni govor tijela i svoj osobni rječnik. Mogli bismo reći da su se mladi brže izjednačili s nama negoli mi s njima. u previrućem prijelaznom razdoblju to dovodi do nekih vrlo teških sukoba čija su posljedica ozbiljni problemi vezani za interakcije u mnogim obiteljima. koji se razvija ukorak s narušavanjem i povredama granica što čine djeca i odrasli.1. ali su. bake ili djeda itd. jer su odrasli u obiteljima u kojima je poštovanje njihovog integriteta bilo smislom njihova odgoja. mada i ljubavna veza s drugom odraslom osobom potiče taj razvoj.Umjesto autoritativne moći. slobodnim društvima svojstveno je da vrlo slabo poštuje te stereotipne uloge odraslih. a svaka od tih uloga imala je svoju funkciju. Ne dvojim da će se takav razvoj. pokazati kao prednost za obje strane. u svakom pogledu.oca. u velikoj mjeri bili stereotipnima. u suvremenom.. ipak. Napuštanje uloga Sve do nedavna. koji su bili obojeni osobnošću određene odrasle osobe. Djeci i mladima. učitelja. osobito s obzirom na kvalitetu njihovih međusobnih odnosa. Nekima će to biti puno lakše. Za mnoge će odrasle to samo značiti da će stvarno imati priliku razvijati svoju vlastitu osobnu odgovornost i jezik i to kada budu imali djecu. majke. Te različite uloge imale su svoje stavove. V.

samosvijesti i osobne odgovornosti kao i onima potpuno usklađenima. To navodi neke roditelje da izaberu. Danas. . djeci sa simptomatičnim ili problematičnim ponašanjem treba prići s jednakim poštovanjem njihova integriteta. Prvi pokušaji snalaženja izvan te uloge mogu ih. Sudeći po mom iskustvu.između muškaraca i žena. Ono ne razlikuje samopoštovanje odraslih od taštine te izjednačuje dječje potrebe za toplinom i kontaktom s pravilima i strukturom. u mnogim obiteljima. u drugima roditelji postali tako malodušni da se njihovi rijetki pokušaji ulijevanja poštovanja čine praznima i neuspješnima. To znači da roditelji. moraju isto tako naučiti odbaciti ulogu majke ili oca i umjesto nje početi izgrađivati svoj osobni autoritet. naizgled. kada su žene uporno zahtijevale pravo na jednako poštovanje. divljaju borbe za moć između roditelja i djece. Odbacivanje uloge može za mnoge roditelje predstavljati gubitak jer je ona postala njihovim utočištem u kojemu su se potvrđivali kao odgovorne odrasle osobe i koji su. Takvo je rješenje opasno. lakše rješenje. naučili da je to jedini pravi i predani način bivanja roditeljem. ako smo na rubu odustajanja. koje je više u skladu s klasičnom ulogom: apsolutni autoritet vladara nadopunjen s nešto moderne tehnike dogovaranja i pedagoške teorije o stupanju u pregovore. opet. predbacivanja i kritičnosti u našem izrazu lica i boji glasa pogotovo. dok su. čija djeca pokazuju veliku želju za pronalaženjem granica. jednostavno. Napuštanje uloga nije nimalo laka zadaća i potrebno je neko vrijeme da bi nestalo obrambenog žaljenja.

I upitajte se: Odakle mi ta mišljenja i stavovi? Koji od njih se temelje na mojim stvarnim kriterijima. suočiti s velikom osobnom nesigurnošću i stvoriti osjećaj da nisu dorasli roditeljskoj odgovornosti.stoga. ali.unošenja sebe: Poslušajte što kaže roditeljski "automatski uređaj za od- govore"! A onda se upitajte: S koliko se od onoga što kažem zapravo slažem . Osjećaju se ogoljenima.na temelju mojih stavova i iskustva? Koje su od mojih izjava samo površno preuzeto naslijeđe iz mog vlastitog odgoja? Koliko puta kažem nešto što me boljelo kad su to govorili moji roditelji? Koliko je od onoga što kažem i činim stvarno stvar odanosti prema partneru? Što govorim samo zato jer sam to čula od odgojitelja u dječjem vrtiću? Mislim li ja stvarno tako ili drukčije? Slušajte i gledajte svoju djecu! A onda se upitajte: Kad im vidim tračak boli u očima? Kad prkosno isturaju bradicu? Kad su im leđa ukočena od srditosti i prkosa? Kad im je snaga zgusnuta i jaka? Kad su im oči jasne. približili na drukčiji način. a tijela opuštena? Kad su sretni i veseli. odjednom. a koje bi trebalo . a kad samo jure za uspjehom? Kad plaču zbog normalne i nužne frustriranosti. a kad plaču od žalosti? Usporedite djecu koju ste stvorili u svojim mislimastavovima s onom koja stvarno postoje. osjećaju da su im djeca zadovoljnija što imaju roditelje koji su im se. potpuno lišenima autoriteta. u pravilu. Uloga kao i način na koji je svaki roditelj igra dobra je polazna točka i vrijedan poticaj za pokušaj primjene alternative .

primjerice. Želim da pospremiš igračke prije odlaska na spavanje. V.2. . kada roditelji sami sebe shvaćaju ozbiljno i reagiraju gotovo istodobno promjenom ponašanja. niti je to nužno. uvredljivim ili površnim? Dijelim li i ja njihovo mišljenje? Ne možemo svakodnevno odbacivati svoje uloge. Postavite svoje granice Većina nas ima dvije vrste granica. Ona se upravo tada prestaju tako ponašati. dok se druge mijenjaju u skladu s našom osobnom dobrobiti. Želim da odlaziš sa mnom u crkvu. Djeca odmah osjete.odbaciti? Koliko će me uznemiriti reakcije drugih ako promijenim mišljenje i stavove? Razgovarajte sa svojom djecom. dok ne budeš dovoljno zreo/zrela da možeš sam/sama odlučivati o pitanjima vjere. partnerom i drugim odraslima. Isto se događa ako je motiv roditelja bila strategija da ih se pridobije za "pristojno" ponašanje. Jedne su razmjerno stabilne. U stabilne granice mogli bismo primjerice ubrojiti sljedeće: Želim da skidaš cipele prije ulaženja u dnevnu sobu. I razmislite o sljedećem: Kakav dojam ostavljam? Kako me drugi vide? Kako vidim samog/samu sebe? Usuđujem li se biti to što jesam ili bih se radije prilagodio/prilagodila? Što sam. danas rekla što drugi drže čudnim.

nema kraja jer sadrži opće norme koje roditelji. kad poželim da nemam obitelj! Želim da me svi ostave na miru. Napravite usporedbu sljedećeg: Ne smiješ u cipelama ulaziti u dnevnu sobu. Velika je prednost iskazati ove opće norme osobnim jezikom. Danas meni treba kada. kao naprimjer: Nemoj sada svirati glasovir. Rado ću ti kasnije čitati priču. I ovo je jedno od područja u kojem nema razlika između djece i odraslih. Želim malo mira. Nemoj mi više sjediti u krilu. . Druga vrsta granica osobne je prirode i povezana sa specifičnim pitanjima. odabiru kako bi utjecali na svoju obitelj u smislu obogaćivanja ili zaštite djece. Ovo u popisu. naravno. neodgovornosti. sada želim razgovarati s mamom. pa makar kuća gorjela! Nemoj se danas igrati s mojom kozmetikom. Morat ćeš sići. u različitim kulturama. Nemoj mi skidati knjige s police. nego kad se od njih traži poštivanje općih "istina" i pravila. Nije dobro da u tvojim godinama gledaš baš sve na TV. umjesto kritički. a ne vanjske uloge). Djeca žele surađivati sa svojim roditeljima. osobito ako im se obraćaju osobno i s ravnopravnim dostojanstvom. izazivajući osjećaj nevažnosti.Želim da i ja imam svoju riječ o onome što gledaš na televiziji. krivnje i prigluposti. Danas mi je takav dan. njihove unutarnje osobe. Prednost osobnog stava iza ovih općih granica jest u tome što to djeci mnogo više znači i olakšava im poštovanje roditelja kao osoba (tj.

Kada u tome uspijevaju bez narušavanja dječjih potreba. kolegama. nadređenima i . Kada roditelji i ostali odrasli postavljaju osobne granice. humoru ili iritiranosti. Naš individualni temperament. Mnogim roditeljima. a ne osjećaji. manje. On je od neprocjenljive vrijednosti ne samo u odnosu s djecom. Ne završava . Na taj način ona uče da ne mogu uvijek dobiti što žele te da individualno postojanje i zajedništvo mogu ići jedno s drugim. ljutnji. osjećaji te usponi i padovi naših emocionalanih stanja dio su našeg bića pa su. Osobni jezik . djelotvoran je samo ako je doista osoban. Nije važno ako se djeca "osjećaju odbijena". osjećaji održavaju toplinu kontakta. je važan s obzirom na osjećaj. našim roditeljima. već i u odnosu prema muževima i ženama. Ako se srozava na lukavi verbalni trik.Osobni jezik temelj je poruke. odraslim u obiteljima u kojima je poraba osobnog jezika bila zabranjena. prestaje biti učinkovit.ne manje važno . svakako vrijedan truda.. ili se smatrala neprimjerenom. već i poštovanjem na djelu. često zaboravljamo da postoje dvije vrste topline između ljudi: ona koja nas zbližava te ona. Jezik određuje granice. treba vremena da ponovno otkriju ovaj oblik iskazivanja. oni prvenstveno štite svoje vlastite potrebe. Nema ničeg lošeg u tuzi. "ne želim" itd.no. obje su prisutne i jednako snažne. stoga. ne samo opravdani već i poželjni dio poruke.prema nama samima. Riječi nas vrijeđaju. ako se to stvarno zbiva. proces interakcije u obitelji obilježen je ne samo temeljnim poštovanjem raznolikosti života. koja dovodi do usijanja . Osobito u Skandinaviji."želim". Sadržaj poruke.

V. Oni uče djelovati etički.sve samo na dječjem učenju o vrijednostima ljudskog poštovanja i obzirnosti u obliku moralnih zapovijedi. I za odrasle je to uvijek bio problem. jedni drugima zadajemo bol i nanosimo poniženje pa često. koliko tamo kane ostati. Od njega se očekuje da pristojno i tiho sjedi dva sata. Nakon mirnog sjedenja od sat i pol. Kada stvari krenu naopako Kao što je već ranije spomenuto. neminovno. nisu sa sobom ponijeli svoje igračke za igru. Prema običajima društva u kojem žive. Još jednom naglašavam. svi smo svjesni činjenice da nismo savršeni. Ne možemo uvijek postupati u skladu s našim dobrim namjerama. tek kasnije shvatimo da sve to nije imalo nikakvog smisla. jedan je od temeljnih problema uvijek bio nametanje granica što su činili roditelji i odrasli na način koji narušava dječji integritet. a za djecu se on sastojao u tome Što su bila zbunjena proturječnostima između roditeljskih kriterija i njihovog stvarnog ponašanja. sve je to sastavni dio naše ljudskosti i pripadanja obitelji. Ah". No. jer nisu dobivali poštovanje koje su željeli.3. . Ne možemo izbjeći međusobno narušavanje granica i. Primjer Dvogodišnji Petar i njegovi roditelji u posjeti su kod prijatelja. to djeci ne može naškoditi ukoliko nije zamaskirano stavom da smo mi uvijek u pravu. dopušteno mu je malo uokolo prohodati.

a potom brizne u plač. nesumljivo. ali će naučiti bojati se kazne. Petar se polako vraća ostalima veselih očiju i s opreznim. Petre! Koliko ti to puta moram reći? (tj. Štoviše. naučit će da nije dobro izražavati bol. za što dobiva pljusku. Nikada neće steći poštovanje za granice svojih roditelja. dok ga oboje roditelja opominju da to ostavi i upozoravaju kako on vrlo dobro zna da se ne smije igrati s alatom odraslih. tvoja glad za stvarima oko tebe znak je tvoje slabe odanosti roditeljima!) . Roditelji odmah reagiraju: "Uh. nešto naučiti. Obilazi majku i malu seku. Otac reagira udarajući ga po ruci i vukući ga u krilo te zahtijevajući da prestane plakati. Petar će iz ovoga. Granice su bile postavljene. ispitivačkim smiješkom. zar si toliko glup?!) "Ne smiješ se igrati tim čekićem Petre! Kada ćeš naučiti slušati što ti se govori? (tj. Roditelji jedno drugom kimaju glavom u znak odobravanja. Petre! Ne smiješ to raditi!" "Petre! čuješ što ti mama kaže. zakon je prekršen i izvršena je presuda. Ostavi to!" Petar je sigurno čuo što su mu rekli. maše time po zraku i pokazuje ocu. Pet minuta kasnije. I upravo kada je već skoro došao do oca. ostaje bez daha. Ovaj je primjer klasičan po svojoj strukturi. Sav u šoku zaustavlja se. On je samo jedan od niza sličnih obrazaca koji se jedino razlikuju po stupnju povrede dječjeg integriteta: "Ne smiješ se igrati tim čekićem. ali je posve zaokupljen onim što je našao. Petar počinje tiho jecati. čekić mu ispada iz ruke.Na kuhinjskom stolu ugleda čekić i oduševljeno ga uzima.

a što se djeca više osjećaju krivima to im je teže učiniti nešto kako valja. ali ništa ne vrijedi!" često govore roditelji. to onda stvara neodrživu nejednakost između djeteta i odraslog (tj. nakraj u. "Rekli smo mu to stotinu i jedan put. dok se u sljedećoj ophodimo s djetetom bez poštovanja. Petre. istodobno. često je to zato što su roditelji na taj način postavili granice tijekom prvih pet godina života.a to je lako poštovati. Ti moraš poštivati moje granice. zlato? (tj. Petre! Već si dovoljno star da to shvatiš. Dijete se. ali bi ostao netaknutim. Demokratizacija odnosa između roditelja i djece dovela je do nove i destruktivne pojave u okvirima složenosti problema granica. Petrov je otac mogao spriječiti da do toga ne dođe tako što bi ustao. ali ja ne trebam poštivati tvoje). Kada se prvom rečenicom postavljaju granice zahtijevajući. Kada djeca od 6 do 7 godina stalno narušavaju granice odraslih. "Kad biste samo znali koliko smo mu puta to rekli". svu odgovornost prebacili na djecu: . prednost se daje destruktivnoj poruci. ti si mali svojeglavac!). dječje poštovanje ("Ne smiješ se igrati tim čekićem"). blaženo zaboravljajući da su oni stvorili taj problem. svaki put. svejedno. uzeo čekić od Petra i rekao: "Nemoj se s tim igrati. Neki su roditelji bili toliko oprezni s izdavanjem zastarjelih naređenja da su. osjeća sve više krivim."Ne smiješ se igrati tim čekićem." Možda bi Petar. Naučio bi da otac ozbiljno shvaća i svoje granice i zabranu te da je spreman preuzeti djelatnu odgovornost da se one poštuju . Gledano s aspekta samog postupka. zaplakao. zar ne.

Sa semantičkog motrišta. No. Nijedno dijete ne može zadovoljiti te zahtjeve pa djeca zbog toga postaju." (pasivno) "Drži jelo na tanjuru. manje više. Ne bi li se. igrao nečim drugim? "Simon. ovo su primjeri dobrohotnih pokušaja izbjegavanja autoritativnog ophođenja i lijepog razgovaranja s djetetom. mamica se srdi kad to radiš s jelom. problem pokušaja postavljanja granica u upravo navedenim primjerima u tome je što su ti pokušaji samo "pasivni". preklinjujućeg do plačnog. Aktivnim izjavama preuzimamo odgovornost za sebe i našu dobrobit. već samo zato što manjkaju roditeljske potrebe i granice. ne stoga što žele moć ili što su baš sretni zbog takve situacije. Nedostaje im "aktivna" dimenzija. dovodi do situacije u kojoj dječje trenutačne želje i potrebe potpuno upravljaju obiteljskim životom. vezan za osobnu odgovornost. problem je u tome da je na dijete prebačena odgovornost za roditeljske osobne granice i dobrobit. Simon. naprimjer: "Ne čujem što tetica govori preko telefona. radije."Mamica bi voljela čuti što je tetica rekla preko telefona. Simon. Ne bi li mogao pristojno jesti?" Ton kojim se ovo kaže može se kretati od prijateljskog. S lingvističkog stanovišta. Kada izostavimo taj aktivni dio. nakraju. To. hiperaktivna i kaotična." (aktivno) Pasivnim izjavama govorimo o sebi i našim osjećajima. predbacujućeg. onda odgovornost za sebe prebacujemo na ." (aktivno) "Ne sviđa mi se kako jedeš. Simon!" "Nisam baš oduševljen što se igraš tim čekićem." (pasivno) "Budi tiho dok razgovaram s njom.

Njima ne predstavlja nikakav problem shvatiti da majka reagira na jedan. koliko god je to moguće. druga nužno postaje pretjerano aktivnom. jedna strana postane pretjerano pasivnom u svom izražavanju. dok je drugi obilježen kao "strog i nefleksibilan". Interakcija u obitelji sastoji se od suptilnog balansiranja pa kada. Posljedica toga je da se osjećamo "žrtvama" u tuđim rukama. same po sebi. kako bismo dobili ono što trebamo. Ovo je jedan od najboljih primjera kako društveni jezik ne može zamijeniti osobni. a to ne valja jer nitko. te da budu što izravniji i osobniji u izražavanju.druge. ni odrasli. moramo također preuzeti aktivnu odgovornost za sebe. što biste željeli jesti? U interakciji unutar obitelji. bile zdrave za dječji razvoj. Ne postoje takve granice koje bi. Djeca mogu posve lijepo napredovati kada njihovi roditelji imaju drukčije granice. Neki roditelji razmjerno lako mijenjaju način. dolazi do polarizacije. Drugima je pak to izuzetno teško jer se njihov način izražavanja temelji na višegodišnjem potiskivanju pa im je to problem i u odnosima s odraslima. To je pogrešan način postavljanja problema utemeljen na mišljenju da s djecom "treba baratati" na određen način. ne može za nas preuzeti odgovornost. Jedino valjano rješenje za odrasle jest da nauče biti vjernima sebi. pri čemu jedan roditelj možda dobiva status "preblagog". ni djeca. upravo zato što je to bio samo način. primjerice. Pokušajte ući u mesnicu i kazati: "Gladan sam!" Ili će mesar prečuti što ste rekli ili će vam reći: "Dobro! Pa. Problemi nastaju samo onda kada se osobne granice . a otac na drugi način. Kada se jedan od odraslih u obitelji ponaša na takav način.

To postaje vrlo kratkim i brzim postupkom u kojem dijete traži dopuštenje. djevojčicama i dječacima. V. a roditelji ga daju ili dobivaju. prilagođavaju svojim individualnim razlikama. koje mu se daje ili odbija: "Tata. da se raspravlja. nakraju. slobodnih aktivnosti. dogovara i razgovara prije donošenja odluka. primjerice. igre i druženja s prijateljima. To je jedan dio ukupne moći date roditeljima koja je. korisna i nužna. već stoga što često upoznajem obitelji u kojima su roditelji skloni suviše doslovce uzimati moć u svoje ruke. tada nemam u vidu dječji razvoj samosvijesti i osobne odgovornosti. ne možeš. bez prigovora.4. Ne zato što dvojim u pogledu roditeljskih prava na donošenje najboljih odluka za koje su sposobni. roditelji postupaju kao autoriteti koji djeci daju različita odobrenja. Kada tvrdim da je položaj roditelja kao autoriteta koji djeci daju odobrenja samo djelomice dobra i korisna stvar. smijem li večeras ostati spavati kod Tracy?" "Ne. no srećom je već postalo uobičajenim. Društvene granice Društvene granice o kojima govorimo one su granice koje upravljaju mogućnostima djece za osobno ispunjenje izvan njihova doma. U nekim je obiteljima roditeljska riječ još uvijek zakon." . barem u određenoj mjeri. Tijekom dugog vremenskog razdoblja dječjeg odrastanja. Djeca traže dopuštenje.pretvaraju u neosobna pravila i propise. koje odrasli. Moraš ostati kod kuće. u obliku zabava i sl. u obliku.

a dijalog se temelji na ravnopravnijem dostojanstvu. kada bi roditelji malo odgodili donošenje odluka i upitali dijete: "Što ti misliš?" Djeca tako uče dublje zaviriti u sebe. a što ne. području u kojem sami ne sudjelujemo. javlja se novi činitelj u procesu donošenja odluka: zabrinutost zbog zbivanja u svijetu oko nas. svijetu na koji možemo vrlo malo utjecati. vrlo je mala razlika između osobnijih granica i onih društvene naravi. . osobito u dječjoj dobi od 5 ili 6 godina. Želimo li se usredotočiti na moć i nadzor ili na razvijanje dječje osobne odgovornosti? Na društvenom području. To se treba što pažljivije i što osobnije razmotriti. a ne samo razmišljati o trenutačnim željama i oduševljenju koji ih tjeraju da traže i pitaju. No. Tako uče čuti i svoje mišljenje. a ne samo svu pozornost usredotočiti na svoje roditelje. osim mnogih područja. Ovo isto odnosi se i na dječje društvene aktivnosti. o kojima sam već govorio. u kojima bi bilo daleko konstruktivnije za obje strane. Naime. Za roditelje to znači ustvrditi za sebe i s drugima ono što su spremni prihvatiti.Postoji niz situacija. Bitna se razlika sastoji u tome što mi ovdje postavljamo granice u dječjem životu. kao roditelji mi imamo mogućnost odabira. To predstavlja polaznu točku za stvaranje poticaja dječjem otvaranju. u načelu. a možemo ih pokušati poticati u određenom pravcu. igraju nogomet ili idu u glazbenu školu. ali nemamo baš nikakvog utjecaja na jedan od najvažnijih činitelja prijateljstvo. Na taj se način razvija njihova samosvijest i osobna odgovornost. Mi možemo željeti da se naša djeca upišu u izviđače.

To samo odražava činjenicu da su prijateljstva i društveni kontakti važniji od same aktivnosti ih razine postignuća. ja time. posve neumjesno pružati površnu utjehu ih se samouvjereno podsmjehivati. ako se do 4. godine .Odrasli često podcjenjuju važnost dječjih prijateljstava baš kao i znakovitost ljubavnog života mladih. Često su to njihova prva iskustva s potpunim povjerenjem i predavanjem pa je. ne mislim da roditelji trebaju popustiti pred argumentima kao što su. Nije ništa neobično da prijateljstva imaju odlučan utjecaj na odabir športskih i drugih slobodnih aktivnosti. kada moraju prijeći u novu školu te da je svijet prepun lijepih djevojaka. Budući da je tradicionalni temelj obiteljskih vrijednosti već pomalo uzdrman. rizično je misliti da su "uobičajene vrijednosti" i najzdravije. Puno je vrednije s vlastitom djecom povesti dijalog kao temelj odlučivanja. skloni mjeriti svoje osobne stavove uspoređujući ih s "uobičajenim vrijednostima". sve više. s onim što drugi roditelji djece iz iste škole ili okruženja dopuštaju. Skloni smo zaboraviti da je njihov najbolji prijatelj ili prvi dečko prva osoba izvan obitelji za koju su se ozbiljno vezali. koje je često motiv roditelja. što ne znači da djeci manjka samostalnosti. stoga. tj. nego dopustiti drugim roditejima da odlučuju. No. No. ni u kom slučaju. "Svi se time bave* ili "Svi drugi smiju". npr. odnosno 5. roditelji su. No. Uvjeravamo ih kako će ubrzo steći nove prijatelje. Počesto je teško pronaći razumnu ravnotežu između obzirnosti spram dječjeg života u krugu njihovih prijatelja i naših osobnih normi i vrijednosti. kada im je ljubavna veza u krizi.

Kada u tome ne uspijeva. ima nemile posljedice za samopoštovanje svih uključenih. smatraju znakom nepristojnosti. Taj proces uvijek je isti. Shematski. Kada se to dogodi. manje rječit i manje razuman. udara nogama o pod. već u započinjaju sprovodbe ozbiljnih dogovora. Poslije dvije minute. odlasku u kino. ona mu se ispunjava i ono se smiruje. roditelji se često suočavaju s različitim vrstama pritisaka i taktika nagovaranja što. jasan je znak roditeljima da su požurili donoseći zakone. Rješenje ne leži u suprotnom postupanju i popuštanju na prejak pritisak. možda. to se može prikazati na dva načina: potreba/želja -zadovoljenje -smirenje/ravnoteža Dijete iskazuje svoju želju. bez obzira. radilo se o gladi. Druga verzija nije ovako jednostavna i mnogi je roditelji. dva sata ili možda dva dana. Ovdje je važno biti svjestan činjenice da je dječji način sudjelovanja u dogovorima često zdraviji od pristupa njihovih roditelja. potreba/želja -borba/razgovor/dijalog .djetetova života nije razvila tradicija dogovaranja i dijaloga. zbog čega se bori kako bi ostvario svoju želju. žeđi. priči prije spavanja ili novom biciklu.poraz/tuga -smirenje/ravnoteža Dijete iskazuje svoju želju i nailazi na otpor roditelja. dijete "tuguje" (plače. dijete se miri sa svojim porazom i vraća se u ravnotežu. nedovoljne odanosti ili nezrelosti. nakraju. nažalost. lupa vratima ili se duri i povlači u sebe). mada je. .

Do dobi od 11 do 12 godina. trebamo ih samo prihvatiti s tihim suosjećanjem. Nagrada će nam biti manje beznačajnih sukoba i nepodnošljivog dodijavanja. Njih radimo zbog sebe. već je to pokazivanje njihove sigurnosti u našu želju da budemo uz njih i kada ispadnu iz ravnoteže. Stoga je važno ne prekidati djecu (ili jedno drugo) u borbi i tugovanju. odnosi se i na situacije u kojima nas ograničenja naše snage. Kako djeca odrastaju. može mu biti samo dodatkom. a društvene potrebe rastu. novca i osobnih sposobnosti jednostavno prisiljavaju reći "ne". Isto to može se postići i očitovanjem naše autoritativne moći. život s roditeljima. Ni borba. vremena. Kako bismo ih zadržali u tom uvjerenju. njihove potrebe za kontaktom s roditeljima postupno se smanjuju. Isto tako. Razlikuje se samo od kulture do kulture po vanjskom iskazivanju. ni plač nisu nešto što činimo jedni drugima. mada to ne želimo. To su izjave njihove spremnosti i pokušaji življenja s nama u uzajamnoj ravnoteži. ali isto tako ne postati sentimentalnima ili lijenima pa se. ali to uključuje i visoku cijenu. Dječja frustriranost i tuga nisu odraz činjenice da smo loši. Možemo se pozivati na zdrav razum i razumijevanje drugih. osobne i društvene granice. Ovaj se tijek odnosi na opće. odgoj i . predati samo zato što ne možemo podnijeti borbu ili plač.Ovaj je proces sveopći i od temeljne je važnosti i za pojedinca i za obitelj. Nisu niti izraz egoizma ni pomanjkanja odanosti. Prirodno je boriti se za ono što želimo i tugovati kada to ne uspijevamo ostvariti. jednostavno. ali to ne može zamijeniti organski proces. Važno je ne uzimati to osobno i ne učiniti da se djeca osjećaju krivima.

razumljivo. da se roditelji mogu s njim suočiti i onaj drugi za koji radije ne žele znati. potiskivanja istine i neodgovornosti. Kada se moj naraštaj. Osim činjenice da je to. o vremenu odlaske na počinak i ostajanju izvan kuće navečer. Te okolnosti postavljaju velike zahtjeve na kvalitetu procesa odlučivanja kroz koji moraju prolaziti djeca i roditelji. No. kao i oni prije njega. poslije tog razdoblja. prema tome. dovoljno primjeren. i trenutak kada roditelji dobivaju prvu stvarnu povratnu informaciju o uspješnosti odgoja svoje djece. istodobno.jedan. suočio s tim trenutkom. koji je imao destruktivan utjecaj na naše kasnije pokušaje zadovoljavanja zahtjeva za odgovornim roditeljstvom i partnerstvom. nadzor i očitovanje moći odraslih nužno su stvorili oblik dvostrukog života . To je unijelo određeno uzbuđenje u svakidašnji život. popraćena stidom što stvari tako stoje. Današnja su djeca puno slobodnija u ophođenju s roditeljima i. pokvarilo odnose između roditelja i djece.roditeljski primjer najvažniji su činitelji u dječjem rastu i razvoju. Ovo pokreće pitanje granice i propituje niz već dobro ustaljenih normi u obitelji. ali je cijena toga često bila u obliku laži. manje spremna na podnošenje laži i zloporabe moći. Riječ je tu primjerice o zajedničkim obrocima ili o ostajanju na ručku kod prijatelja. kod mnogih od nas razvilo se to u jedan integralni dio naše ličnosti. sve važnijim postaje druženje s vršnjacima i ostalim odraslima. To je prvi ispit djetetove osobne odgovornosti izvan obitelji pa. .

a djeca odgovaraju: "Imam pravo to napraviti!" Činjenica da ovaj sukob nema nikakve veze s onim što je najbolje i najzdravije za djecu. pri Čemu roditelji kažu: "Ne smiješ to napraviti!". To je. Ako je dijete bilo nezadovoljno vremenom koje su mu odredili. možda se najjasnije može sagledati u zemljama u kojima se takvi sukobi stalno zbivaju između muškaraca i žena. Naprimjer. Kod ovog sukoba radi se o najboljem načinu stvaranja obitelji u kojima se svi članovi trude i razvijaju na najbolji mogući način. Danas je puno teže postavljati takve jednostavne granice. izbjegavali.Nekada su samo roditelji mogli odlučivati kada se dvanaestogodišnjak mora vratiti kući. a to se ne postiže davanjem ili uskraćivanjem dopuštenja. prijeko je potrebno pristupiti obostranom dogovoranju pri čemu obje strane ozbiljno shvaćaju potrebe i granice jedni drugih. kada žene odluče navečer posjećivati jedne druge. čak i u odnosima s drugim odraslima. desetogodišnjaci ili dvanaestogodišnjaci često su neizbježan razlog njihovog učenja dijalogu i dogovaranju na razini koju su. a više o zajedništvu temeljenom na poštovanju. jednostavno. Ako želimo izbjeći destruktivne sukobe. sve do tog trenutka. Onima koji su odrasli u obiteljima s jednosmjernom komunikacijom. kada želimo izbjegavati situacije u kojima dolazi do polarizacije sukoba na borbu za moć. moralo se ili s tim pomiriti ili zakasniti i prihvatiti kaznu. . borba za moć. već jedino pomoću dijaloga. Tu se manje radi o davanju ili ne davanju dopuštenja.

POGLAVLJE .VI.

koje su tako pune mitova i očekivanja. Ostala su. kako djeca od 13. ili čestim. Do sukoba dolazi prvenstveno zbog pomanjkanja spremnosti ili sposobnosti roditelja da prihvate jedinstvenu i samostalnu osobu kakvom postaje njihovo dijete. Mitom. pak. postigla puno u životu. Tadašnji je cilj bio oblikovati djecu po nahođenju roditelja. no to nije bilo svrhom odgoja u prijašnjim naraštajima. zato. dio cijene plaćali nekoliko godina stalnim. Mnoga su djeca uspjela ostvariti roditeljsku viziju i očekivanje te su neka od njih. da su razlozi za to posve opravdani. ali su. sukobima s roditeljima. Druga je skupina imala više sreće. Njihov je nagon za samoočuvanjem odnio pobjedu nad disciplinom. Adolescencija (dob odrastanja) predstavlja drugu priliku koja se djeci pruža da postanu i upoznaju ono što jesu (prva je prilika bila dob osamostaljivanja. 14 i 15 godina dolaze u dob adolescencije.OBITELJI S TINEJDŽERIMA Moglo bi se reći da postoji pet faza u životu obitelji. u tom smislu. upravo je to: mit. A mit o adolescenciji kao o dobi koja sama po sebi uzrokuje sukobe. da su hormonalne promjene i . koju smo već prije spomenuli). morala kročiti kroz život s osjećajem unutarnje praznine i trajno nezadovoljenim očekivanjem da će njihova sposobnost prilagođavanja donijeti rezultate.

ozračje i "aromu" . i za način na koji dolazi do sukoba te za njegovo odvijanje. spremnost i sposobnost roditelja da prihvate tu samostalnu i jedinstvenu osobu. jer su roditelji ti koji su odgovorni za kvalitetu interakcije . No. Povratna informacija (reakcija) može . Rezultati odgoja i obiteljskih interakcija počinju izranjati na površinu te ih.pa. odnosi i na obitelji s tinejdžerima. igraju važnu ulogu u određivanju jačine i destruktivnosti sukoba. same po sebi. Kao što smo već spomenuli. katkada. obiteljskih i kulturnih utjecaja. Svi obiteljski sukobi nastaju zbog činjenice da dva ili više članova žele različito.razlike. godinama se objašnjavala potreba za osobnošću kod djece i žena. koliko i sudionika. Oblik i sadržaj te reakcije odražava naše ophođenje s njima u proteklih 13-14 godina. uvijek je onoliko uzroka. možemo doživjeti kao nemilosrdnu reakciju na naša. Činjenicu da dobivamo tako jasnu i kompetentnu reakciju. Dakle. djeca s narušenim integritetom postaju izrazito destruktivna ili autodestruktivna. djeca koja su dotad surađivala i preko svojih mogućnosti. iskrena i dobrohotna nastojanja. često prestaju biti spremnom na suradnju. prema tome. najčešće. Tijekom svojih tinejdžerskih godina. razlogom obiteljskih sukoba. izraslu iz svoje dječje DNA-strukture (dezoksiribonukleinske kiseline). Teško je ovo uvijek imati na umu kada se tinejdžeri u svakom drugom pogledu pokušavaju ponašati poput odraslih pa očekuju da se s njima tako i ophode. oni ipak nisu odrasli u smislu sposobnosti preuzimanja odgovornosti za kvalitetu interakcije.za ton. također. treba zahvaliti dječjoj dobi u kojoj se upravo nalaze. Ovo se.

oca. kada se zavaravamo iluzijom da se sve vrti oko nas.i u tom nema ništa loše. u protivnom. Prestanite odgajati Ma koliko se neobičnim činilo. koja sam već iznio u ovoj knjizi. Oni to čine za sebe i to kao prirodni nastavak onoga što smo činili za njih. Dva su razloga tome: Čak i najbrižniji. pravilima i nadmoćnim znanjem . Tekst koji slijedi temelji se na nizu iskustava za koja se nadam da mogu poslužiti kao nadahnuće za postizanje oslobađanja od uloga na bezbolniji i svrhovitiji način. sina i kćeri. mogu uvelike smanjiti broj destruktivnih sukoba te pomoći u stvaranju temelja za trajan odnos povjerenja između roditelja i djece. neće moći nastaviti svoj razvoj u samostalnu. koji se neće osnivati na usvajanju uloge majke. ali nikada samo jedno ili samo drugo. najčešće povrede integriteta tinejdžera dio su njihovog odgoja . već na prijateljstvu s ravnopravnim dostojanstvom. međutim. odgovornu i kritičku odraslu osobu. Upravo ta obilježja daju djeci osjećaj sigurnosti . VI. Načela međuodnosa između odraslih i djece. ponekad takvom doživljavamo. neumornog odgajanja. Mi je. dobrohotnog. Kada djeca navrše 14-15 godina. kao roditelji. najnježniji odgoj obilježen je nadzorom. društvenu.biti pretežito pozitivna ili negativna. Tu nema ničeg uperenog protiv nas. nužno je da se odvoje i oslobode od roditelja jer.brižnog. 1.

nije ovo poziv na revoluciju. Sva djeca daju ovu činjenicu svojim roditeljima na znanje pomoću manje ili više diplomatskih primjedbi poput: "Ja ću sam već nešto smisliti". "Pitanje je trebaju li se moji roditelji još uvijek miješati u ovakve stvari. No. odgoj. temeljenim na nadmoćnom znanju sastoji se u prenošenju dviju poruka na koje samo mali broj mladih reagira mirno i s odobravanjem. Prva poruka: . prekasno je za odgoj. Problem s neprestanim odgajanjem. ili. ."Ja znam što je dobro za tebe!" Kada su adolescenti potpuno zaokupljeni otkrivanjem sebe. "Gledaj svoja posla!". poslije tog razdoblja. potrebni većini roditelja kao znak da je vrijeme povući se iz prvih redova roditeljstva te suvišnu snagu i vrijeme posvetiti sebi i jedno drugom. kako djeca odrastaju. osobni primjer te kvaliteta života koju im roditelji pružaju također su od velikog utjecaja. najvažniji izvor nadahnuća predstavljaju vršnjaci.i uvjerenosti da je njihov odgoj u kompetentnim rukama. važni savjeti. ostali odrasli te dječji osobni unutarnji život. . onda je ili izazivajuće ili besmisleno da im roditelji pokušavaju na to dati odgovor. poricanjem njihove neovisnosti. kako jednom reče moj sin. To su dobrohotni. Ono najvažnije djeca dobivaju od svojih roditelja tijekom prve 3 do 4 godine života. Tijekom sljedećih 6 do 7 godina." Što nam više treba da ih čujemo. kritiziranjem i podcjenjivanjem .što i jesu.Kada djeca postanu adolescentima. ta im se obilježja čine neumjesnim uplitanjem. to su oni glasniji! No. no.

barem za roditelje. Pa ako baš i nisu oduševljeni onim što vide i dožive. koliko iz neznanja što učiniti s ljubavlju koju gaje i odgovornošću. pokušati u tome uživati. osjećaju se vrijednima kao roditelji i često zaboravljaju kako time sprečavaju tu mladu osobu da se osjeća vrijednom u životu svojih roditelja. Već su toliko naviknuti na zahtijevanje vlastite djelatnosti da im pomisao na opuštanje i uživanje u svom djetetu.opustiti se i uživati u rezultatima marljivog rada koji su uložili tijekom proteklih godina. izgleda neodgovornom. kada se susretnu s razmjernom nesavršenošću bića koja su stvorili.Druga poruka: . vjerni sebi. moraju. To je nemoguće . Najbolje što roditelji u tom razdoblju mogu učiniti i za sebe i za svoju djecu jest . Svaki put. No. Mnogi suvremeni roditelji koji se upuštaju u taj skoro zakašnjeli odgoj čine to ne toliko iz uvjerenja. Obilježava ga ton nadmoći ." stvorili smo jedan jezik vrlo različit od jezika kojim se obraćamo ostalim odraslima. U skladu s našim tradicionalnim pogledom na djecu i mladež. svejedno. Upravo to je potrebno djeci tijekom njihovog kasnijeg života: ravnopravni roditelji koji svesrdno podupiru njihova nastojanja da budu ono što jesu. kad nešto poduzimaju. većina roditelja sklona je postupati suprotno: usprave se i pojačaju odgoj nadajući se da mogu još nešto dotjerati. i u dobru i u zlu."Nisam zadovoljan s tobom!" Za mlade je nepodnošljivo suočiti se s ovakvom izjavom baš u dobi kad ni sami ne znaju tko su ispod glazure odgoja i kad nisu sigurni niti koliko sami sebe prihvaćaju.

no danas. jednostavno. ali isto tako djeluje i na smanjivanje odnosa s puno manjom djecom. Pa čak i kada se radi o vrlo maloj djeci. kako bi se izrazio/izrazila? Kada pronađemo odgovor. zbog čega je. ton nije usklađen. Ako se pokaže da nije tako. naš osobni način iskazivanja i zamjenjujemo ga nekim pedagoškim nazivom te time umanjujemo vrijednost komunikacije. u svom najboljem izdanju. također je važno da se roditelji nastave ponašati kao protivnici u prijateljskom spo . barem je postojala usklađenost između jezika i stava. pun pokuda i napada. često. Gubimo. milostivosti ili napadačke nasilnosti. a u najgorem. on je prijateljski i pun prihvaćanja. a poruka je nejasna. Kada je riječ o tinejdžerima. promicala bit poruke. U doba kada je to bilo stvarno prihvaćenim stajalištem odraslih u odnosu na djecu. kada se mnogi odrasli ne slažu s takvim stajalištem.zbog znanja. onda bi možda bilo pametno o tome ozbiljno porazgovarati s najboljim prijateljem! Godinama smo patili od pogrešnog shvaćanja da djeca i mladi moraju razumjeti svaku našu riječ koju im uputimo. i sa samima sobom i s djetetom. On jasno saopćava filozofiju koja iza njega stoji: još nismo ravnopravni. kada su u pitanju osobni i međusobni odnosi potpuno je prihvatljivo izražavati se bez "pedagoškog posredovanja". onda bismo trebali naći i konstruktivniji put. Tom jeziku posebno i opravdano prigovaraju tinejdžeri jer zanemaruje individualnost mladih. Najbolji način ispravljanja uporabe ovog jezika izvođenje je sljedećeg pokusa po nekoliko stotina puta: Da dođem u ovakav sukob sa svojim najboljim prijateljem/prijateljicom (odraslom osobom).

Kada četrnaestogodišnja djevojčica predstavlja svog dečka majci riječima: "Zar nije divan?". Mnogim roditeljima tinejdžera ovo otvara mogućnost ponovnog otkrivanja ranjivosti i ograničenja jednih i drugih te im pruža priliku za vraćanje osjećaja poštovanja koje često biva gurnuto u pozadinu nakon puno godina zajedničkog života.ru. Jesi li spreman sada čuti moje stajalište?" "Brine me ovo što se s tobom zbiva i željela bih s tobom porazgovarati. To je stvar iskazivanja načelnog poštovanja prema suverenitetu druge osobe i "ispeci-pa-reci" dijaloga koji je često presudan za doživljavanje nekog postupka kao narušavanja integriteta ih kao poziva na razgovor da se nešto raščisti. ali je lijepo vidjeti kako ti se okice zbog njega sjaje!" I kada se radi o tinejdžerima i kada se radi o odraslima. Želiš li ga čuti?" "Osjećam da se u ovo moram umiješati. ali ne s pedagoškom namjerom mijenjanja ili oblikovanja mladih. Možemo li sada popričati?" Tu nije riječ o uobičajenoj društvenoj pristojnosti. važno je da smo tu. razlika između neprimjerenog odgoja i ravnopravnog dijaloga može se prikazati na sljedeći način: Togledaj kako se ponaša! On nikako nije dečko za tebe!" U usporedbi sa sljedećim: "Nije baš moj tip. ako im zatrebamo. a ne da im se namećemo kao da imamo isključivo pravo na njihov um i duh: "Ja o tome imam svoje mišljenje. Bitno je da roditelji izražavaju svoje mišljenje i stavove. . Postoji razlika između odgoja temeljenog na nadmo ći zbog znanja i temeljenog na ravnopravnom dijalogu.

To obuhvaća i tjelesnu nadmoć i mogućnost nadzora nad dječjim unutarnjim i vanjskim životom. Uz to riječ je i o gubicima konkretnije prirode: O gubitku bliskosti. te. mada su još uvijek roditelji i mada ih njihova djeca još uvijek trebaju. To za njih može biti tako bolno da su se s tim u stanju suočiti tek puno godina kasnije. a djeca se Češće povjeravaju prijatelju/prijateljici ili dečku/djevojci. Sve te gubitke roditelji različito doživljavaju. dok to neki roditelji doživljavaju kao olakšanje. njihova uloga u području odgoja i odgovornost za dječji život sada je stvar prošlosti. roditelji se mogu povući iz prvih redova u pozadinu. Područje se dječje privatnosti proširuje. Mnogi roditelji nisu svjesni (ili zaboravljaju) da je ova promjena položaja u odnosu na djecu nužna pa kada djeca naprave rez. Roditelji i njihov osjećaj gubitka Činjenicu da mladi ostvaruju svoju slobodu roditelji često doživljavaju kao osjećaj gubitka. Presudna i vrijedna uloga koju su dotad igrali u životu svoje djece odigrana je. Nutarnju stvarnost .roditelji nerijetko iskazuju u obliku pa . bez obzira na spremnost roditelja.VI. mali oblačci tuge. popraćena suzama.2. Za neke je to šokantna spoznaja.neprihvaćanje gubitka . Tek kada se pomire s tim gubitkom. odjednom radije provode vrijeme sa svojim prijateljima i sama u svojoj sobi. bol zbog ovog gubitka stiže kao iznenađenje. slušajući glazbu. Djeca. O gubitku moći i nadzora. za druge. a nekima to ne uspije nikada. O gubitku povjeravanja.

bit ćeš nam zahvalna što nismo prihvaćali ravnodušnost i nemar! Ako su Lena i oni koji se nađu u sličnoj situaciji kreativni. brzo će naučiti odgovoriti roditeljima na željeni način i prestati im govoriti bilo što. "Smijem li ići s Evom na zabavu u subotu? Njoj su roditelji dopustili? "Kakva je to zabava? Tko je priređuje i gdje se održava? Poznaješ li tu osobu? "Eva je poznaje. ali nešto ipak moraš o tome znati!" Gak i više od toga." "Mi ne poznajemo Evine prijatelje. Tko su oni i koliko im je godina? Hoće li roditelji biti kod kuće?" "Ne. To je najobičnija zabava. zar ne. ne bih rekla. Mi s tobom još nismo gotovi. Poznanica njezine prijateljice pozvala ju je na subotnju zabavu. čak i nalik na istinu.ničnih i agresivnih napada na sebe kao odgojitelje i autoritete nadzora. roditelji će dobiti dokaze za nevjerovanje djeci i time će se krug zla nastaviti. Prije ili kasnije. Primjer Lena ima 16 godina." "Da. a kada budemo. Kako možeš očekivati da ti vjerujemo kada nam ništa ne želiš reći? Nije nimalo neprirodno. . Lena prima tešku poruku: Mi ti ne vjerujemo i smatramo te potpuno nesposobnom za preuzimanje osobne odgovornosti. u današnje doba?" Ovo je tipična situacija. Ili možda ipak jest. Roditelji su se stavili u prve redove i postavili stražu na svim granicama. da se roditelji zanimaju za svoju djecu.

pa."Samo u posjetu."Što imaš toliko protiv Eve? Ona je sasvim u redu. Ali je činjenica."Možda i ne znam dovoljno o Evi. stvarno. Mi nemamo nikakvih posebnih planova za vikend. da mi se ne sviđa da ideš s njom na zabavu. željeli bismo znati kako ćeš ići do tamo i vratiti se te gdje ćeš prespavati. Sve je to samo zato. . Što mislite o tome?" "Želiš li ti ići na tu za bavu? " "Da! Izgleda da će biti veselo jer dolazi puno ljudi koje ne poznajem." . Dolazi puno nepoznatih ljudi i izgleda da će biti zabavno. Idete li samo u posjetu ujaku Ianu ili nekim posebnim povodom?"."Dobro. Ako odlučiš ići na zabavu."Ja bih radije išla na zabavu." Ili -: "Odmah ću ti reći: Ni govora!" Ovaj slučaj nema." Ili: "Planiramo ovog vikenda posjetiti ujaka Iana i željeli bismo da ideš s nama. razmisli o tome i onda nam reci što si odlučila." Ili: "Ti vrlo dobro znaš da mi se Eva baš ne sviđa pa mislim da ne bi trebala ići na tu zabavu!" . Ti ne moraš postupiti po mome. mi nemamo ništa protiv. ako ti to želiš.Alternativa "Eva i neki njezini prijatelji pozvali su me na zabavu u subotu. Pa. Ako ti trebamo pomoći oko prijevoza tamo ili natrag." . nikakve veze sa zabavom. kaži nam navrijeme. Što ti kažeš na to?" . što je stvarno ne poznaješ. Tu se radi o mogućnosti roditelja da očituju svoju roditeljsku . ali to je moje mišljenje o toj zabavi.

Roditelji moraju imati mogućnost iskazivanja svog bezrezervnog mišljenja. važno je da roditelji odigraju svoju ulogu kao zakonodavci. kada donosiš odluke na najbolji mogući način. onda roditeljska zadaća davanja sigurnosti može biti važnom. ako ne odeš na tu zabavu samo zato što ja tako kažem!"). kada mogu slobodno reći: . Ta se mogućnost mora ostvariti putem dogovaranja o društvenim granicama. a ne zato da zlorabimo našu emocionalnu. ili se bude činila uznemirenom. Želiš li da o tome popričamo?" Ako njezin odgovor bude . Ako Lena ode na zabavu. Ako odgovor bude "da". koliko god to smatraju za potrebno."Ni govora!" (što podrazumijeva: "Neka ti bog pomogne." Ova se ista etika odnosi i na odnose između odraslih. svaka na svoj način. koje se odvijalo tijekom proteklih godina. a da se to ne protumači kao zloporaba moći. jedno je od roditelja može zagrliti i reći: "Čini se da ti nije bilo lijepo na zabavi. Drugim riječima: "Sada znaš moj stav i pretpostavljam da ćeš ga imati u vidu. Moramo imati slobodu iskazivanja sebe. tjelesnu i novčanu moć.odgovornost te Leninoj mogućnosti za razvijanje njezine osobne odgovornosti. ukoliko se ne radi o novcu ili imovini. Ako u nedjelju bude tužna i potištena. onda su roditelji dirnuli u granice njezinog osobnog života pa će u takvom slučaju obje strane trebati ponovno uspostaviti ravnotežu. kako bismo na druge ostavili dojam. to bi moglo biti znakom ."ne". Lena. Ovo roditelje dovodi u priliku. putem kojega su djeca imala mogućnost razvijanja svoje osobne odgovornosti. Kada tinejdžeri pitaju za dopuštenje.

S početkom dječjih sloboda. a ne kad se oni imaju potrebu osjećati korisnima. Da bi se to naučilo. Nije to funkcija odgajanja ili nadziranja. raditi o potrebi da ih roditelji slušaju i osobno reagiraju. Prvenstveno takve očevice koji su spremni pokazati da im je stalo do nas. a roditeljima se pruža jedna od najvećih mogućnosti za sazrijevanje njihove ličnosti. još nešto važno započinje u životu roditelja. od presudne važnosti imati nježne i brižne svjedoke našeg života. Jedino Što Lenu može vratiti u ravnotežu i prevladati neugodno iskustvo.potrebe za nadmoćnim znanjem odraslih ali će se. njezine su vlastite riječi. moraju se osloboditi starih uloga i funkcija i svladati nesigurnost u odnosu na nove. već funkcija koja se tiče činjenice da je za nas. i to onda kad nam je to potrebno. . obično je potrebno puno vremena. To dovodi do potrebe uspostavljanja ravnoteže između roditeljstva i partnerstva. ali s druge strane. u međuvremenu. Partnerstvo između dvoje odraslih i njihov osobni život ponovno su u žarištu. skloni su još uvijek jednom rukom držati se za svoje stare identitete. Život roditelja djece tinejdžera na nekoliko je načina simetričan sa životom njihove djece: (oni) prolaze kroz kritičnu fazu svoga života kada su identitet i smisao postojanja u središtu pozornosti. to onda traje trideset do četrdeset godina. Zadaća roditeljskog djelovanja iz pozadine ima vrlo važnu funkciju. najvjerojatnije. no. djeca se suočavaju s biološkom sudbinom odrastanja. kao ljudska bića. moraju se odrediti kao pojedinci kako bi se obitelj i druge zajednice prilagodile novoj etapi njihova života.

No. Ako roditelji zauzmu moralizirajući stav. To je isključivo stvar roditelja. Što se mene tiče. čišćenje itd. odgovornost za kvalitetu interakcije. snose potpunu odgovornost za poslove u obitelji i ne sanjaju da bi situacija mogla biti drukčijom. samo je jedna stvar koja određuje to hoće li se i u kojoj mjeri od mladih očekivati pomoć u obavljanju svakidašnjih poslova u obitelji. tako da u zraku lebdi "djeca trebaju pomagati majci i ocu". djeca biti preopterećena preuzimanjem prevelike odgovornosti. još uvijek je moguće naići na velik broj obitelji u kojima majke. djevojčice. tj. Za to postoji nekoliko razloga. odlazak u kupovinu. prenosiv je dio odgovor nosti koji se tiče praktičnih poslova. ili će. jer ne znaju koliko se od njih očekuje. Ako se od djece očekuje da to "rade sama od sebe". nužnih u svakidašnjem životu obitelji: pranje.VI. s druge strane. to može lako stvoriti neprijatno ozračje u obitelji. Tko odlučuje? Najvažnija zadaća roditelja još uvijek je odgovornost za ozračje u obitelji. a obvezne su. U Skandinaviji se već godinama smatra normalnim da djeca preuzimaju razuman dio odgovornosti za te praktične poslove. nužno je da roditelji o tome dobro razmisle. Ta je odgovornost neprenosiva. U nekim su društvima dječaci potpuno toga oslobođeni.3. žele li oni to ili ne. koja je presudna za ponašanje i napredak svakog člana obitelji. manje ili više. onda će se roditelji svaki puta uzrujati kada djeca nešto ne budu radila samoinicijativno. mada su zaposlene izvan kuće. No. dok u velikom dijelu Europe prevladava drukčije gledište. Pristup kod kojeg se roditelji . Sudeći prema mom iskustvu.

. Na ovom je području također važno da se granice i zahtjevi iskazuju izravnim. Neki roditelji uporno tvrde kako su to već rekli tisuću puta. osobnim jezikom. Mnogi roditelji objašnjavaju to sa "stvarno ne bi trebalo". sami učinili. što bi nam jednako pomoglo."Razgovarali smo o tome i odlučili da ti preuzmeš odgovornost za. nikada nisu bili ozbiljni. ali i koje nikada nisu stvarno riješili. dok drugi idu prečicom i donose stroga pravila. onda je teško izbjeći vojni sud ili dezertiranje. popraćena nadzorom i prisilnim mjerama. I nakraju. Roditeljima je često puno teže izreći ono što žele nego što bismo mogli pretpostaviti. koji se odnosi na obitelj s problemima te vrste. ali im je ipak teško u tom smislu nešto poduzeti onda kada je to doista nužno. nakraju. izravnim ili neizravnim. zapravo. ili za nešto drugo. Zajednički činitelj. pet ili deset puta dnevno. jer se temelji na dvije nespojive vrijednosti. često. možda je tome uzrok i činjenica da su djeca pretjerano surađivala u preteškim zahtjevima. Možda je na ovom području uvijek bilo sukoba. . da pospreme. sukoba koji. kada djeca odrastu. dvojako odnosili prema svojoj djeci. uzrok činjenica da roditelji nikada nisu sebe ili svoje zahtjeve shvaćali ozbiljno pa su se zato. ali su to onda. u tome je što su slični problemi postojali i ranije.služe vrstom usluga u zamjenu za ljubav stvara ili osjećaj krivnje i/ili trajno nezadovoljstvo. Tome je. primjerice. Možda su zamolili djecu. Što ti misliš o tome?" . Ako svakidašnji poslovi postanu nekom vrstom vojničke dužnosti.. koji predstavlja uvod u dogovaranje.

To ne mora nužno biti baš ono što smo ti mi upravo spomenuli.."Ne. možda bismo trebali porazgovarati o tvom džeparcu. a djeca svoju..Ako je reakcija: .."Pa. Sada ti je jasno." (Popis je puno duži od ovdje navedenog.." .. to je nerazumno! Kako ću stići na sve drugo što moram napraviti?" Odgovorite: .." "Kad samo pomislimo. ne znam. što mi smatramo razumnim zahtjevima vezanim za potrebe u obitelji pa bismo željeli čuti tvoje mišljenje." "Ne budi glup! Ne misliš valjda da tvoja majka. ali zato ništa manje neugodan niti učinkovitiji. ali ti ćeš morati dati prijedlog.) ."Dobro." "Nije ništa neobično da djeca tvoje dobi. Možete li samo nešto od toga izostaviti?" "Možemo. previše.." Od presudne je važnosti postaviti odgovornost na mjesto koje joj pripada: odrasli imaju svoju odgovornost."Jer mi tako hoćemo. Da čujemo.. To bi značilo da najprije treba izbrisati sljedeće uobičajene odgovore iz roditeljskog automatskog stroja za odgovaranje: "Slušaj sada! Ne može biti nerazumno da. jednostavno."Zašto moram to napraviti? Odgovorite: . koliko nas to košta. To je. ali hoćemo da praktično pridoneseš i pomogneš u životu naše obitelji.." "Ako će to stvoriti puno problema." "Kad sam ja bio u tvojim godinama.." Ako je reakcija . što ti smatraš razumnim.

samo zbog mira u kući. ako ne prije. U najboljem slučaju. Isto je tako bolje pripaziti na to da se i obje strane ozbiljno shvate. Načelo je da je način donošenja odluka u obitelji puno važniji od same odluke. postoje poslovi koje djeca. kuhanja itd. roditelji opstaju na temelju složenog proračuna. Za veliku većinu zdravih i aktivnih tinejdžera. ili ih svrstavaju u skupinu pod nazivim "iznenadne pobude". negoli prekinuti raspravu pomoću nekog "pravednog" rješenja. dvojbe da je to najbolje za njihov osobni. vjerojatno. U mnogim obiteljima roditelji se ne suočavaju ozbiljno s kvalitetom procesa donošenja odluka kojim su se dosad služili i to sve dok djeca ne odrastu i odbijaju suradnju. čišćenja. nego praviti kompromise nabrzo. radije obavljaju od nekih drugih. Sve dotad. potrebe roditelja u području pomoći i olakšavanja obiteljskih poslova. koja postupno i neminovno potkopava njihov uzajamni odnos i na kraju ga uništava. razlikuju se od obitelji do obitelji i ne postoje zahtjevi ili praktični zadaci. neposredni život. možda. poslovi poput pranja posuđa ili rublja. Roditeljska odgovornost za kvalitetu interakcije i njihovi zahtjevi prema djeci međusobno su povezani. Mnogo je bolje posvetiti više vremena procesu donošenja odluka. Nema. koji bi bili osobito vredniji za odgoj od nekih drugih. ali ne predstavlja nužno i najbolji pristup svakidašnjem životu njihovih obitelji. koji se služi malodušnim kompromisima i automatskim osjećajem dužnosti. a ono .Kao što smo već spomenuli. ali želja za obavljanjem nečega nema stvarno s tim nikakve veze. stoje negdje pri dnu ljestvice važnih stvari u životu.

kruti. Kada se to dogodi u obitelji i kada ni svađe ni razumni razgovori ne mogu poboljšati situaciju. prije nego dijete prihvati odgovornost i odbija se uplitati. u tom smislu. postoji samo jedno rješenje: dijete treba službeno osloboditi svih dužnosti u obitelji na neodređeno vrijeme. bez ikakvog stvarnog objašnjenja. Htio bih. ovo je jedina . Ako želim vratiti djetetovu društvenu odgovornost na razinu dostojnu poštovanja. Da djetetov integritet nije ugrožen. često je baš obilježje fleksibilnih roditelja da se upravo njihovi zahtjevi za fleksibilnošću. podsjetiti čitatelje da je ponašanje djece kojim odbijaju suradnju znak da se u obitelji pretjerano surađuje. No. ali isto tako i u naizgled fleksibilnim obiteljima. barem koliko ja znam. ono se ne bi ponašalo na tako drastično asocijalan način. Većini odraslih ovo izgleda jednostavno.kada djeca odu od kuće. s druge strane. ovdje. pozadina ovoga vrlo je različita. ali vrlo izazovno. Neke obitelji dolaze u situaciju kada jedno od djece iznenada prestaje surađivati i odbija se držati dogovora i obveza. No. Zašto je to tako? Zato što je djetetovo ponašanje signal opasnog poremećaja ravnoteže između njegove osobne i društvene odgovornosti. Prema mom iskustvu. koji je nastajao tijekom dugog vremenskog razdoblja. Često se to pokaže teretom ili preprekom za obitelj tijekom dugog vremenskog razdoblja. Do toga može doći zbog prekrutog odgoja. obzirnošću i društvenom odgovornošću temelje na jakim moralnim načelima pa su. jer je ona preduvjet za stvarni osjećaj društvene odgovornosti. bit će nužno pomoći djetetu da ponovno stekne osobnu odgovornost.

nimalo nevažno. Hoće li taj brod sretno uploviti u luku i izbjeći pobunu.metoda koja jamči uspjeh i. I roditeljima je. potrebno 6-8 mjeseci prije nego dijete opet počne pomagati u obitelji. vrlo teško jer moraju razmišljati i djelovati potpuno suprotno od onoga što su naučili držati svetim. godinu. Ovome možemo dodati jedno. uzajaman proces razvoja u kojemu se roditelji moraju suočiti s činjenicom da je njihov moralni zakon ponekad bez temelja. . to ovisi o odgovornoj primjeni njihove moći te spremnosti na mijenjanje brzine i kursa plovidbe u skladu s naravi vjetra i posade. Ovaj proces ozdravljenja težak je za obje strane. godinu i pol dana. Djetetu je teško ne pridonositi zajednici (ne smije nas zavaravati djetetova prva reakcija izražena riječima. Ovisno o roditeljskoj sposobnosti poticanja te korisnosti i neiskorištavanju djeteta. već samo to da su svedena na automatske doktrine kojima manjka životnost. što je još važnije: njezina se djelotvornost temelji na čvrstim etičkim načelima. "Super!"). neizbježno. djetetova će se društvena odgovornost u obitelji ponovno izgraditi i učvrstiti za. To je. otprilike. Oni kormilare brodom. ali ne na prkosu. u prosjeku. Iskustvo mi je pokazalo da je. veliko postignuće: da se sada izgrađuje djetetova osobna odgovornost. Roditelji su ti koji odlučuju. To ne znači da su njihova moralna načela "pogrešna". često.

kada je uspjeh gotovo postignut. a ovakvi pokušaji samo pogoršavaju stanje za obje strane. Tri su stvari koje roditelji mogu učiniti u ovakvoj situaciji. važno je da se pokušaju pridržavati općih načela ovdje navedenih. Kada je uspjeh gotovo postignut Ponekad. tj. odjednom kreće nizbrdo u obliku zločina ili ovisnosti ili nekih drugih oblika ponašanja koje su roditelji nastojali izbjeći. potpuno ili djelomice. mada su bol i spremnost veliki. za koje su roditelji dali sve od sebe tijekom čitavog njegovog djetinjstva. U takvim trenucima roditelji se moraju potruditi biti što izravniji i osobniji. Stoga se roditelji moraju nužno osloboditi. Ništa od ovoga neće uroditi plodom kada su u dodiru sa svojim djetetom. preuzeti odgovornost za svoje vlastite osjećaje i reakcije. Autodestruktivno ponašanje djece i mladeži nije upereno protiv roditelja. samopredbacivanja i okrivljavan ja jednog s drugim i s ostalima odraslima. To je prije svega i jedino uništavanje njihovog osobnog ljudskog dostojanstva. svejedno je prekasno za uspjeh. u očajničkom pokušaju zaustavljanja ovakvog razvoja. No. Nisu mi poznate nikakve druge situacije koje bi bile većim iskušenjem za roditelje da ponovno preuzmu ili pojačaju svoju ulogu odgojitelja. Oni se ne bi smjeli staviti u ulogu terapeuta. . suca ili svećenika.VI. tih osjećaja kako bi svoju energiju mogli usredotočiti na odgovornost u budućnosti. kada mine prva obamrlost i panika se polako stiša: Roditelji moraju pokušati podijeliti svoje osjećaje krivnje. policajca. dijete.4. U dodiru s djetetom.

možemo posvjedočiti da se to odnosi i na tzv. koji smo psiholozi i obiteljski terapeuti. koji pojačava ranjivost. ipak. a za mlade je bitno da mi preuzimamo svoj dio osobne odgovornosti. Kada se mladi počinju ponašati autodestruktivno.Roditelji moraju preuzeti odgovornost u traženju pomoći za obitelj. naravno. sasvim nedužno. Nije važno. učitelja. Nama je to važno zboga našeg osobnog mira. društvene i gospodarske uvjete u društvu i obitelji. Nešto što smo im dali. i obitelj. u protivnom. Učinili smo najbolje što smo mogli pa. stručnjake. uključujući i drugu djecu. Važno je da se cijeloj obitelji pruži pomoć. Svaki član obitelji osjeća se njezinim sastavnim dijelom i može dijeliti odgovornost. koliko snažnima mogu izgledati svi ostali činitelji. ili propustili dati. mi se kao roditelji moramo suočiti s činjenicom da nešto što je vezano za naš odnos spram sinova i kćeri dovodi do njihove ranjivosti. za početak. postali smo sukrivci. hoće li je tražiti od dobrog prijatelja. onda iza toga stoji mnogo povezanih činitelja. A tu je. jer. kako bismo postali svjesni destruktivnih procesa koji trenutačno. Postoje još dva razloga za traženje pomoći izvana: Nijedan roditelj ne može objektivno zahvatiti ili sagledati proces interakcija u svojoj obitelji. Oni obuhvaćaju prijatelje. kulturu. odnos zajednice prema djeci i mladeži itd. (Moji kolege i ja. svećenika ili profesionalnog obiteljskog terapeuta. . Bez obzira.) Važno je potražiti pomoć. u njima stvaramo osjećaj krivnje. onemogućilo je razvoj njihove samosvijesti i osobne odgovornosti u snažne i postojane. Stoga je najvažniji doprinos koji možemo dati za budućnost mladih podjela odgovornosti.

postupno im se omogućuje razvoj samosvijesti. a autodestruktivnost postaje gotovo neiskorjenjivom. kad su već nadomak uspjeha. jer za njih moramo preuzeti odgovornost. oni su ranjivi poput leptira. stvore osjećaj krivnje. postoje u našoj obitelji. koji su se netom izvukli iz svojih čahura pa sjede na suncu i suše krila. Mladi su upravo na rubu završetka razvoja ličnosti i ponašanja koji su im usađeni genetskim kodom i djetinjstvom. Odgovornost za njihovo postojanje. kao i odgovornost za pokušaj pronalaženja konstruktivnijih putova. Ako im odrasli. I. u obliku osobnosti i ponašanja. . ili roditelji. djelotvornost javnih službi kranje je ograničena. . koja je preduvjet njihovog boljeg ophođenja sa samim sobom. osobni dio odgovornosti. kada im je vrlo teško mijenjati autodestruktivno ponašanje bez onakve pomoći roditelja kakvu smo upravo spomenuli. Unatoč ponekoj sirovosti i grubosti na površini. sada počinje jasno očitovati. mladež se nalazi u posebno specifičnom položaju. S druge pak strane.Bez odlučnosti da se suoći sa samom sobom i da mijenja interakcije u njoj. ako su roditelji spremni preuzeti djelatni. ali odgovorni. U razdoblju između početka puberteta i ulaska u odraslu dob.ili već duže vrijeme. prošli su kroz 15 godina mukotrpnog rada kojega se rezultat. provedenim u toj obitelji. njihovi se obrasci ponašanja ponavljaju. za što su nedužni. neki od njih počinju se destruktivno i autodestruktivno vladati. Doslovce rečeno. Oni su održali ravnotežu između obzirnosti prema sebi i potrebe za suradnjom s roditeljima i to na način na koji je to bilo moguće u njihovoj obitelji.

VII. POGLAVLJE .

mučimo i eksperimentiramo u potrazi za načinom uspješnog zajedničkog života. načela života odraslih puno se ne razlikuju. Općenito govoreći. Za druge je. odlučio sam se u ovom poglavlju usredotočiti na obiteljski život čiju osnovu čine dvije odrasle osobe te na njihovu ulogu roditelja. brak je bio rješenje društvene sigurnosti i prihvaćenosti. Kao što je bio slučaj i s prethodnim poglavljima. položaj samohranog roditelja privremeno i improvizira . pak. Stotinama godina. i za muškarce i za žene. ukoliko nisu bile u braku. Neki su se ljudi prestali nadati da njihovi mogući partneri mogu zadovoljiti ta očekivanja pa su odlučili sami podizati djecu. koje su se osjećale nesigurnijima. već prije skica nekih korisnih načela za odrasle koji zajedno žive kao partneri. U mnogim je zemljama još uvijek tako. ovo neće biti pokušaj skupljanja sveopćih recepata za iscrpnu "knjigukuharicu!". Mislim da drugačije i ne može biti u jednom vremenu kada se svi borimo.RODITELJI Iako drugi tipovi obitelji postaju sve učestaliji. što je povezano sa skokom u razvoju do kojeg je došlo u šezdesetim i sedamdesetim godinama. dočim su se u našem dijelu svijeta pojavili potpuno novi zahtjevi i očekivanja u odnosu na ulogu braka i partnerstva u životu pojedinca.

Kada uspoređujem svoja iskustva terapeuta u radu s parovima iz različitih zemalja i kultura gdje sam radio i koje poznajem. za koje ću pokušati postaviti neka opća načela. za neke biti roditeljem postalo simbolom pomanjkanja slobode. dok je. I upravo to novo davanje prednosti dostojanstvu i ravnopravnom dostojanstvu čini osnovu ovog poglavlja. opet. u zamahu je jedan uzbudljiv i plodan razvoj u kojem . Prvi od njih jest činjenica da su duboki sukobi i problemi u ljubavnim odnosima između odraslih posvuda isti. Kultura i religija utječu samo na površinu. možda je to slično onome što mi je rekao jedan moj kolega: "Kad držiš čekić u ruci sve ti. Drugi se činitelj sastoji u tome da će odnos između muškarca i žene temeljen na neravnopravnosti još samo kratko vrijeme biti modelom dobrog braka. što podsjeća na kazališnu predstavu. stoga. počinje ličiti na čavle!" Nadam se da nije tako. odjednom. uzimati s rezervom. Iskustvo mi govori da načelo ravnopravnog dostojanstva u interakciji između odraslih te odraslih i djece zahtijeva veliko poštivanje razlika te da se naputci što se odnose na "prihvaćene metode" trebaju.no rješenje.za razliku od dosadašnjeg razvoja . Koliko ja vidim. .ljudsko dostojanstvo igra sve više središnju ulogu. Možda sam u tom pogledu preveliki optimist. To se vidi iz njihove liste prioriteta u skladu s istim poslovnim načelima kada se odnose na nabavku kućanskih aparata i procjenu mogućnosti za stvaranje karijere. ukoliko je riječ o zamjeni stvarnog života nečim. jasno se izdvajaju dva činitelja.

VII. obrasce ponašanja. najvažnija razlika.ili kako to već želimo nazvati. Naša strategija preživljavanja uvijek je djelomice autodestruktivna. zaljubimo i odlučimo živjeti skupa. neurozu . gdje zavaravamo sami sebe i jedno drugo uvjeravanjem da je ljubav i naš zajednički život stvar postajanja što sličnijima. kao da ljubav otupljuje sve naše osjete i prenosi nas u svijet mašte. kako bi bio što podnošljiviji za nas i što prihvatljiviji za naše roditelje. Naša strategija preživljavanja izraz je načina na koji smo se naučili nositi sa sukobom između integriteta i suradnje. no unatoč tome. zadobili smo stanovite rane i stvorili neke nezdrave načine ophođenja sa samima sobom. čini se. kao dokaz ljubavi i odanosti zajedničkom odnosu. Svi to znamo. U prvoj etapi zajedničkog života nastojimo postići tu istovjetnost odricanjem od samih sebe u korist sličnosti. Bez obzira na to što nam naše emotivno pamćenje kazuje o našem djetinjstvu. Različitost Kada se upoznamo.1 . Ovo je vječni i sveopći obrazac koji je nemoguće spriječiti već samo prekinuti ili produžiti. a nešto kasnije počinjemo željeti ili zahtijevati da ta druga osoba za nas stavi ruku u vatru. Neki od nas potražili su utočište u samoći. drugi su . Kada razmatramo mogućnosti dvoje odraslih za roditeljstvo. Ja to radije svrstavam u naše različite strategije preživljavanja. odnosi se na osobnost. osim one u spolu. puno je više razlika nego sličnosti između nas. nastale iz mogućnosti i ograničenja koje smo imali u obitelji u kojoj smo odrasli i kulturi koju je ona predstavljala.

U prijašnjim naraštajima. najvažnije je zapamtiti sljedeće dvije stvari: . ima neposredan učinak. Budući da su se autodestruktivne težnje pojavile kasnije u našem životu. Čim nas zavole. Poznate su nam samo strategije preživljavanja te dvije osobe. . Nova obitelj predstavljala je ponavljanje zahtjeva prethodne za samopožrtvovnošću. Ako po prvi puta osnivamo obitelj prije 30. oni nam se otvaraju i postaju ranjivima. godine. prirodno je da ne razmišljamo o činjenici da se uskoro trebamo početi razvijati i mijenjati. a ne strategija života. ili 35. To je doslovce strategija za preživljavanje.a ovome možemo dodati sve moguće varijacije i promjene koje postoje između te dvije krajnosti. budući da naš osjećaj zaljubljenosti izrazito uključuje osjećaj dobrobiti sa samima sobom i jednog s drugim. uz mukotrpan rad. . ne poznajemo niti sebe niti drugu osobu. I.Naše autodestruktivno ponašanje istodobno je uvijek destruktivno za naše najbliže i za naše zajedništvo s njima. koje nas mogu osposobiti za mijenjanje strategije za preživljavanje u strategiju života: ljubav koju nam drugi pružaju i naša želja da im budemo što dostupniji u njihovu životu. često smo imuni na bol ili mu se prepuštamo. za odustajanje od sebe zbog drugih. zahtjev se nije odnosio na razvoj.Postoje dvije stvari. Strategija preživljavanja. koji nas ne poznaju tako dugo. već na prilagodbu. koja je bila primjerena u obitelji u kojoj smo odrasli.se stopili sa zahtjevima i očekivanjima odraslih u čežnji za zajedništvom . To na naše partnere i djecu. S tim u vezi. vrlo je rijetko takvom u našoj novoj obitelji.

U modernoj obitelji koja se temelji na ravnopravnom dostojanstvu. nužnih da od toga naprave. a to isto vrijedi i za suprotnu stranu kao i za vrijeme potrebno da bismo se pripremili za vlastiti razvoj. Naše se strategije preživljavanja. Njihovi izgledi za razvoj manje autodestruktivne ličnosti u velikoj mjeri ovise o našoj odlučnosti koju poklanjaju u razvoju vlastitih osobina. ali djeca gotovo ne poznaju zapreka i potpuno su uvjerena u našu nepogrešivost i svemoćnost. kada postanemo roditelji i životni razvoj. Naš odrasli partner može se mijenjati u pogledu strpljivosti te veće ih" manje osjetljivosti na bol. stoji na vagi. Uzajamnost zamjenjuje jednostranost.ne pod uvjetima nametnutim od drugih članova. ali često nadahnuti njihovom patnjom. Ponekad nam to može pomoći da se podsjetimo na sljedeću činjenicu: kada dvoje odraslih postanu roditelji. oni zajedno posjeduju (u najboljem slučaju) otprilike jednu trećinu iskustva. zahtjevi su. baš doslovce. posve drukčiji. Puno je pozitivnog rečeno i napisano o važnosti različitosti kao izvoru nadahnuća i sve one stoje. nego kao nadahnuće. može biti od velike prednosti . manje ili više. dobar posao. stoga. Ali. U prirodi je stvari da se taj proces učenja sastoji prvenstveno od sukoba pa. uvida i "know-how". u načelu. posve razlikuju jedna od druge. često. Konstruk tivno zajedništvo s partnerom i djecom zahtijeva od nas spre mnost da se razvijamo kao ljudska bića . Ostalo moraju usput naučiti jedno od drugog i iz djetetovih kompetentnih reakcija. često te razlike između nas doživljavamo više kao teret.

" . a poslije toga ima vremena za igru. ali radim na svoj način! U redu. Zašto uvijek moraš biti tako grub s njom?" On: "Kada je treba presvući. Govorim o tome da neke stvari treba." On: "Ja ne govorim o tome što je ugodno." Ona: "U redu onda. ali bi ona već mogla naučiti da se neke stvari trebaju obaviti i gotovo! Ona: "Da. Najvažnija je činjenica da jedno drugo preziru u pogledu načina obavljanja toga posla: Tvoj je način pregrub! Tvoj je nerealan! Ovaj se sukob mogao i ovako odvijati: Ona: "Nešto nije u redu ako ona uvijek plače kada je presvlačiš. treba je presvući.. Primjer Ona: "Nešto nije u redu da ona uvijek plače kad je presvlačiš. Što će biti kada je budu čuvali u jaslicama? Zar misliš da se oni imaju vremena posebno s njom baviti? Ovo je tipičan sukob između roditelja u smislu izražavanje dvaju različitih stajališta te sudaranja ženskih i muških kriterija. Možda se ti imaš vremena satima s njom igrati kada je presvlačiš. ali i sam vidiš da joj to nije ugodno. a što ne. za razliku do služenja njima pretežito za dokazivanje tko je "u pravu". ali to je najmanje važno za ovaj sukob. Zašto uvijek moraš biti tako grub?" On: "Možda to ne radim onako kao ti.. napraviti. jednostavno. Mi možemo biti skloni jednom ili drugom pristupu.upotrijebiti veliki dio snage na otkrivanje primjene sukoba na konstruktivan način.

Znam samo da me to svaki put uzruja. Dogma prošlih vremena u smislu nužnog poko ravanja kompromisu.. tako da bih. možemo.. ona sa svojom obzirnošću. najradije. onda mora biti osoban i odnositi se na roditelje. ali je daleko od toga da je razriješen. nužan je osobni dijalog. kao u ovom slučaju. ali to se mora napraviti. ušla k vama i pomogla vam da se bolje slažete." Ona: "Možda uopće i nismo toliko različiti. sukob stvar osobne patnje i frustriranosti. Uzrujava me to što Sarah uvijek plače kada je presvlačiš. Kada je. I ja bih više volio da se ona cijelo vrijeme smije. što je obilježje modernog individualizma. a to je vrlo rijetko slučaj kada je predmet rasprave način na koji se roditelji ophode s djecom i žive s njima.što ti o tome misliš. Ne znam bi li te to razljutilo što se uplićem i zato želim s tobom o tome razgovarati. On je osamljen sa svojim stavom. Ona: "Slušaj sada. Možemo li sada o tome porazgovarati?" On: "Da. Jesam li opet u nečemu pogriješio!?" Ona: "Ne znam jesi li pogriješio. a dijete sa svojim suzama. Ako želimo da dijalog bude smislen i konstruktivan. Mislim da me najviše zanima . Sukob je lišen osobnog jezika i osjećaja. Preduvjet za to jest da se raspravlja isključivo o stavovima. ovdje je pretvorena u pomanjkanje kontakta.Ovo je primjer svođenja poštivanja osobnih razlika na jednu frazu." On: "Ja u tome ne vidim nikakav problem. Postoji određeno opravdanje tvrdnje da su stavovi osobna stvar i da rasprava o njima može biti konstruktivna. Mogu li ti dati nekoliko dobrih prijedloga?" .

dok je "zvučna" kvaliteta razgovora važnija za dobrobit cijele obitelji. evo što ona kaže: . biti frustrirana i ljuta na oca kada je bude presvlačio. ne zapravo.. Obje strane uspjele su saslušati jedna drugu i ozbiljno shvatiti međusobne granice. no tome je vrlo rijetko tako. jednako neosjetljiv i uvredljiv kao i očevo ponašanje za koje ga optužuje. a ne uzajamno uvjeravale." Njezina uvodna primjedba dobar je primjer kako je proces uvijek pobjednik u odnosu na sadržaj u ljudskom suodnosu.. Vratimo se. mislim. ono što svakako treba istaknuti ton je i način izražavanja kojim majka prenosi svoju poruku. No. prvom pokušaju ove žene mijenjanja destruktivnog suodnosa u obitelji: "Nešto nije u redu da ona uvijek plače kad je presvlačiš. No za nju je puno bolje da se pomiri i živi s tim nego s dvoje roditelja kojima služi kao oružje u borbi za moć." Prednost je za mnoge sukobe ako završe samo na ovome. na svoj način. . na trenutak. Obično mislimo da donošenje zaključaka ubrzava razvoj. Pretpostavimo da je njezina primjedba ispravna i da je interakcija između oca i kćeri stvarno neprimjerena jer se on s njom ophodi bez naklonosti i razumijevanja. onako kako ja to znam. sljedećih tjedana ili mjeseci. Zašto uvijek moraš biti s njom tako grub?" Rečeno izravnim jezikom. kao da ona predstavlja zadatak koji se treba obaviti. Jednostavno ne znam mogu li ja to izvesti drukčije. Dojmile su se jedna druge..."Pogrešno to radiš i pregrub si. Možda će Sarah. Obično se stvari ne miču s mjesta.On: "Pa. negoli mogući zaključak ili dogovor.

nedužno je dovedena do destruktivnog ponašanja. Baš kao i njezin suprug. ali je odgovornost roditelja za novi život popraćena i odgovornošću za pokušaj izdizan ja iznad jalovih postupaka i stavova koji izviru iz ljubavi prema njihovim vlastitim roditeljima. političku i gospodarsku ravnopravnost između muškaraca i žena. umjesto da riješi obiteljski problem. uključujući: dominaciju. poštovanja vrijedno vodstvo s jasno podijeljenim područjima odgovornosti. manjka uvjerljivosti pa. patrijarhat. stoga. blagi. Čak i ako razmotrimo suvremenu situaciju u Europi. a i svi mi ostali. Vodstvo ravnopravnog dostojanstva počiva na dva kamena temeljca. Vodstvo ravnopravnog dostojanstva Obiteljsko vodstvo ima raznovrsnu prošlost. vrhovnog komandanta u liku svekrve ili punice. samo je pitanje vremena kada će se i ona početi tako ophoditi s kćerkom. no. i par koji se ogorčeno bori za svaki milimetar moći.2. uspješne i manipulirajuće ravnateljice kuhinje i dječje sobe.Njezinoj tvrdnji. Paradoks ove situacije sastoji se u tome da ona upravo ovako govori zato što su i njeni roditelji tako govorili kada su je u nečemu ispravljali. Prvi predstavlja sve veću društvenu. kućnu tiraniju. Njezina će skrb za kćerku s vremenom izgubiti svoju vrijednost ako je ne sprovodi s dovoljnom obzirnošću i spram svoga partnera. demokratski duet. Njezin čitav organizam prisjeća se te boli pa ona reagira u kćerkino ime. drugi . ona ga udvostručuje. odlučni tip majke-zemlje. VII. naići ćemo na ogroman broj razlika.

kroz određeno vremensko razdoblje. Još sredinom 1930. danski stručnjaci za odgoj preporučivali su da djeca trebaju jesti prije očevog povratka kući.se sastoji od ideje da muškarci i očevi trebaju podijeliti djelatnu odgovornost za svakidašnje vođenje doma . tu se nikako ne radi o određivanju pojedinih funkcija u tradicionalnom smislu kao. a da se žena brine za djecu. ritmičkog (dinamičkog) zajedništva između majki i djece. Nadalje. Mada pojedinačni parovi pronalaze načine podjele odgovornosti u skladu s njihovim interesima i sklonostima. kada je nužno. vodstvo ravnopravnog dostojanstva temelji se na činjenici da oboje odraslih imaju jednaka prava u odlučivanju. Drugim riječima. U usporedbi s povijesnom tradicijom europske obitelji. aktivnu ulogu u skrbi oko djece. Smatralo se nepoželjnim da glava kuće i skrbnik uživa svoj glavni obrok u društvu male djece! Vodstvo jednakog dostojanstva obilježava činjenica da oboje roditelja mogu preuzimati potrebne uloge u obitelji te se u njima izmjenjivati. U tom se smislu razlikuje od . odluke se donose zajednički. Ovakva vrsta vodstva s određenim područjima odgovornosti može. godina. biti puna dostojanstva i poštovanja. ali to nije isto. ali su samo izmimno bili sastavnim dijelom trajnog. ili odlučuje kompetentniji partner.i. primjerice. ne manje važno. kuću i vrt. biti emocionalno uklopljeni u obitelj te igrati svakidašnju. Muškarcima i očevima uvijek su pripadala važna područja odgovornosti i unutar obitelji i u odnosu na obitelj. brine o životinjama i strojevima. ovaj koncept je revolucionaran. nedvojbeno. da muškarac radi u polju.

Ono se ne temelji na roditeljskom dogovoru o granicama i pravilima. U skladu sa sadašnjim trendovima. mogla bi se nazvati postdemokratskom obitelji. To. Radi se o trajnom razvojnom procesu. umjesto da ih odbacuje. Jedan od problema vezanih uz uvođenje u obitelj vodstva temeljenog na jednakom dostojanstvu jest u tome što ne posjedujemo modele koje bismo slijedili.demokratskog vodstva. već o izražavanju svog stava i ozbiljnom shvaćanju jednih i drugih. po mogućnosti u dogovoru. znači da jedan partner podupire odluke drugog. čak i u slučajevima kada im se mišljenja razilaze. niti privatna poduzeća ne posjeduju modele za tu vrstu vodstva da bi u tome mogli predvoditi. također. već na načelu prava pojedinca da ga se shvaća ozbiljno onakvim kakav jest. U njoj se veća važnost pridaje kvaliteti odlučivanja nego samom procesu donošenja odluka te uključuje i sve detalje. neslaganje i razilaženje u mišljenjima ili prioritetima često postaju vrstom povratne informacije nakon donošenja odluke i ne predstavljaju elemente borbe za moć. Sve je više obitelji koje uspijevaju ostvarivati takvo vodstvo. Kod dogovaranja nije riječ o tome tko će dokazati da je u pravu. To je jedan od razloga zašto vodstvo jednakog dostojanstva ne može odmah naći svoje mjesto u obitelji. gdje se o svemu razgovara i odlučuje zajednički i. raznovrsnom po sadr . obitelj koja se zasniva na ravnopravnom dostojanstvu. temeljenom na jednakom dostojanstvu. no niti društvene ustanove. U vodstvu. Roditeljsko vodstvo u odnosu na djecu počiva na ideji da i roditelji i djeca imaju različite granice i potrebe. niti politički život.

Tako je još uvijek u mnogim dijelovima svijeta. krutost uloga oca i majke nije samo određena poviješću. Tijek ovog razvoja nije ništa više. Većini nas događa se to da nam roditeljstvo oduzima tako veliki dio života te da nam partnerstvo nestaje u pozadini . Kada bi žena postala majkom. a ideja da se to može mijenjati razmjerno je nova. ali ni manje. To je.3. po tradiciji. značilo da se odrekla svog neovisnog. identificira sebe i jedno drugo upravo s tom ulogom. već "tatom" i "mamom". No. VII. on samo uzdiže druge vrijednosti. frustrirajući od mnogih drugih načina vođenja obitelji. Partnerstvo i roditeljstvo Kada bi bračni par dobio svoje prvo dijete. odredilo njezinu ulogu do kraja života. nastavljao svoj posao ili karijeru kao dotad samo uz dodatak roditeljskog dostojanstva i povećane obveze uzdržavanja obitelji. Neki ljudi čak prestaju zvati jedno drugo pravim imenom. što je uz mogućnost da postane bakom. Žene su svoju ulogu počele smatrati društveno i životno ograničavajućom. ovisno o razvoju obitelji i njezinih pojedinačnih članova. ubrzo po rođenju djeteta. njezin je položaj pretrpio znatno korjenitije promjene. i to zbog svoje uloge majke. Cjelokupno iskustvo vezano za dobivanje djeteta tako je zanosan događaj i neizmjeran emocionalni ushit da većina parova. muškarac je.žaju i uvjetima. u načelu. ženskog identiteta. a nešto kasnije i muškarci su stali razmišljati o ljudskim ograničenjima svoje uloge.

To se. Ako se supruga osjeća uznemirenom zbog izlazaka njihove kćeri . također šteti i njihovoj djeci. a ne kao otac njihove kćeri. kao prijatelji i ljubavnici te kao dvoje ljudi s vlastitim osobnim identitetom. No. svodi na ono što djeca rade ili ne rade itd.tinejdžerke. ali i kao ljudska bića i pristupali našoj djeci na najprimjereniji način. . moramo razgovarati i o nama i to jedno s drugim. onda su djeca uvijek u središtu našeg razgovora. To nije samo važno zbog očuvanja prijateljstva i erotske strane odnosa. kako bismo se razvijali kao roditelji. a ne kao majka svog djeteta. U interakciji između odraslih važno je da odrasli predstavljaju sami sebe. Ako jedno s drugim razgovaramo o našem odnosu s djecom kao otac i majka. U načelu se može reći da svako slabljenje partnerstva između roditelja. s osjećajem gubitka i frustriranosti. pomalo paradoksalno. zbog stjecanja uvjerenja da se možemo razvijati i kao roditelji i kao ljudska bića. Ako se žena protivi nečemu u načinu svog muža kako pomaže sinu oko domaće zadaće. postoji jedan osobiti aspekt partnerstva roditelja koji je od velike važnosti za roditeljstvo te za roditeljske mogućnosti raspravljanja i razrješavanja sukoba koji se tiču njihove djece. No. ali ne bi smjeli biti stalnim predmetom razgovora. nužno. Riječ je o mogućnosti roditelja da razgovaraju jedno s drugim kao muškarac i žena. već. Roditeljska uloga najpodobnija je za interakciju s djecom.tijekom niza godina. Naravno da djeca mogu biti polazištem i nadahnućem za razgovor. važno je da pristupi mužu kao prijatelju i partneru. važno je da suprug prihvati njezinu zabrinutost kao suprug.

slobodni vikendi i izlasci na večeru. mukotrpnog rada i sve više zahtjeva te da se pojedincu jedina mogućnost za razvoj pruža izvan doma. To je preporučljivo činiti pomoću simboličnog izražavanja kao što je. primjerice.To je nešto što često zaboravljamo pa. U stanovitom smislu je novost da je partnerstvo . ali je. potrebama. već stoga što nam je ona. Sudeći prema mom iskustvu. osjećajima. Neki ljudi doživljavaju poticaje izvana kao prijetnju obitelji. već zato što zanemaruju mogućnost da to budu. a stvarno je riječ o tome da njihovo pomanjkanje svjesnosti o mogućnostima poticanja partnerstva predstavlja stvarnu prijetnju. trebamo jedni drugima pomoći prisjetiti se toga da smo. malo je toga što se može mjeriti s nježnim. odlazak u kino. osim majke i očevi. to se pomalo oblikuje u zamisao da se obiteljski život s djecom sastoji od zahtjeva. dobro upozoriti jedno drugo svaki puta kada shvatimo da se predmet razgovora tijekom proteklih sat vremena vrti isključivo oko djece. stoga. posve neovisnima o našoj ulozi roditelja. također i pojedinačne žene i muškarci s našim osobnim iskustvom. Ne stoga što ne bi mogli biti važnima. još uvijek. Kada sam u uvodu u ovaj odjeljak knjige spomenuo prošlost. uzajamno povezanim i životno nadahnjujućim partnerstvom. tako blizu da su mnogi roditelji stvorili svjestan otpor prema njoj. prošlošću i snovima. nije to bilo zbog same povijesti. Nešto jednostavnije rečeno. kada se radi o razvoju kvalitete života pojedinca. Povremeno upoznajem obitelji u kojima je ovakvo stajalište postalo početkom začaranog kruga u kojem se roditelji doživljavaju sve manje i manje važnima jedno drugom. također.

suočavali s neiskvarenim životom i savješću novorođenčeta. gotovo neovisno o tome kakvim je bilo naše vlastito djetinjstvo i koliko je nesavršen naš sadašnji život. za razliku od nas. A kod mnogih roditelja koji ne mogu imati djece. ta se čežnja pretvara u jaku bol.tako visoko na listi obiteljskih prioriteta. U tome ćemo uspjeti ako naučimo obuzdati našu egocentričnost i otvoriti se prema njihovoj osobnoj kompetentnosti za koju oni. Ova potreba za davanjem data nam je u trenutku kad prvi put ugledamo naše dijete.4. kao roditelji. oni rastu u uvjerenju da nemaju nikakve druge vrijednosti. Mogućnost koju nam pružaju da se pomoću njih osjećamo vrijednima nešto je što im moramo svjesno naučiti uzvratiti. Ako ovo ne uspijemo naučiti. Još uvijek postoji puno obitelji u kojima je najuočljiviji činitelj količina neiskorištenih ljudskih mogućnosti. VII. osim . da se i oni mogu osjećati neosporno vrijednima. bez obzira na to jesmo li mu mi biološki roditelji ili smo ga usvojili. Uzajamnost znači ravnopravno poštovanje Rekao bih da smo kao ljudska bića uvijek bili ispunjeni divljenjem te osjećali uzvišeno štovanje i odgovornost kad smo se. Želja i potreba za zaštitom i ljubavlju prema djetetu te spremnost da mu pružimo lijep život izvire iz nas poput izlaska sunca. nisu svjesni da nam pružaju dok je mi ne prihvatimo. Uzajamnost u odnosu na djecu s druge je strane nešto što nas većina mora naučiti zajedno s njima.

bilo zato što su premalo učinili te tako priznaju svoju osobnu djelomičnu nesposobnost. bilo zato što su nešto propustili učiniti. jednostavno.do naše djece i partnera . Pogotovo smo takvi kada je riječ o onome do čega nam je najviše stalo . kad su zločesta. roditelji se uvijek raduju tim znakovima njihove osobne vrijednosti i kompetencije te na to reagiraju pohvalama u obliku verbalne izjave ili ponašanja. No.školskih ocjena i društvenog uspjeha. Drugo se odnosi na naše spontane reakcije kao ljudskih bića. više ljubavi.tada su naše reakcije najžešće. Kada se djeca lijepo ponašaju i stvarno ili naizgled skladno razvijaju. oduvijek toga bili svjesni. kada se doživljavamo manje vrijednima u odnosima s drugim ljudima. srditi smo i nasilni. Propitujemo koliko nam znače i na taj im način predbacujemo naš osjećaj nedovoljne vrijednosti za njih. Kada to osjetimo. živcira. nego što bismo to željeli. više ograničenja. smatrali da se put prema naprijed sastoji u sve većem davanju . Za to.više odgoja. Sve nas smeta. već je i nepoželjno za društvo u kojem žive i u kojem moraju preuzimati odgovornost. roditelji su uvijek. Prvo je. možda. kulturološko: to svi ostali rade. postoje dva opravdana objašnjenja. vjerojatno. To ne samo da je za njih bolno i ranjavajuće za naš kontakt s njima. više tjelesnog kažnjavanja. postajemo agresivni. više nadzora itd. To se zbiva kada su mali i spotiču se po neravnom pločniku: Vučemo ih . S druge strane kada djeca izmiču nadzoru. roditelji misle da su oni za to krivi. frustrirana i destruktivna. Neobično je to da tradicionalni jednostrani način roditeljskog pristupanja djeci može biti pokazateljem kako smo. naravno.

umjesto da poslušamo njihovu kompetentnost i iz nje učimo te tako postanemo onoliko vrijednima koliko to baš i želimo. Nitko nam nije rekao da. Što se djece tiče. nismo u stanju nositi sa životom. ako svoju srdžbu nismo naučili usmjeriti prema sebi. naučili smo da se u takvim situacijama moramo poslužiti odgojem.za ruku i živčano reagiramo: "Pazi kuda hodaš!" Zbiva se to i tada kada naš petogodišnjak dolazi plačući. gotovo uvijek. a kada se. Djeca nas ništa ne pokušavaju naučiti. Kada nam se brak ne miče s mrtve točke. kada se zbog dječjeg ponašanja osjećamo manje vrijednima. okrivljujemo naše roditelje. srdimo se na njih ili na našu djecu. okrivljujemo za to našeg partnera. da to. društvo ili bilo koga drugoga. u tome nema ničeg lošeg. kao odrasle osobe. Tome je uzrok činjenica da prije sukoba nismo bili dovoljno kompetentnima naše osjećaje ljubavi pretvoriti u postupke s ljubavlju: naše dobre nakane u plodan suodnos. "Moraš bolje gledati kuda hodaš!" Kada nam učitelji kazuju da naša djeca ne ispunjavaju njihove zahtjeve ili očekivanja. depresije i samopredbacivanja. Ona jednostavno s nama žive i pokazuju nam kako to doživljavaju. To znači. Većina nas razvija se tako sporo kao ljudska bića da se ne prestajemo ljutiti i živcirati još dugo vremena nakon što nam djeca odrastu. To i nije nešto što možemo tek tako promijeniti pomoću postupaka. utapamo se u osjećaju krivnje. No. ukoliko . ili na jedne i na druge. ili se raspada. Možemo se samo otvoriti prema svojoj djeci i nastojati dešifrirati njihove spontane ili zakašnjele (iz odanosti prema nama) reakcije. niti se služe pedagoškom teorijom. i jesmo. po treći puta istoga dana s razbijenim koljenom.

osobito stoga što mnogi od nas u početku žive s odraslima koji ne znaju drukčije. nisu nikada rekli ništa osim "NE!" Mislim da nitko od mojih čitatelja neće biti iznenađen kad spozna da sam bio prisiljen kazati . nužno toliko razmišljati o tome što ćete reći dječaku njegovih godina? Moji roditelji. stvarno. Otac jednog divljeg. k vragu.se uporno ne zavaravamo da su oni krivci za to."DA!" . neobuzdanog sedmogodišnjaka jednom me pogledao ravno u oči i upitao -s onim istim očajanjem i prkosom u glasu koje je naslijedio i njegov sin: "Zar je. Ne kažem da je s tim lako prestati.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful