UVODNIK Tema broja : NATPRIRODNA STRAVA (str.

4)
Danijel Bogdanović:

UVODNIK
Ehmm, dakle...

ANOMALIJE (str. 27)
Damjan Despot:

Evo nas ponovo nakon četiri duge godine. Iskreno se nadam da među vama koji čitate ovaj broj, još uvijek ima onih koji su s nama od početka. Konačni sud o tome da li smo uspjeli u svom naumu, pružiti zanimljiv i kvalitetan fanzin, ostaje na vama. Ovom prilikom bih se htio zahvaliti onim ljudima bez kojih ovaj broj ne bi ugledao svjetlost dana: Nataši, Mariji, Borisu, Hrvoju, Danijelu, Tomislavu i Andreju. Također im se ovom prilikom ispričavam zbog ovolikog kašnjenja, izgubljenih živaca i zagubljenih materijala. Pa, dovoljno smo odugovlačili. Novi broj je pred vama i nadamo se da ćete u njemu uživati. Urednik

INFRACRVENI CRVI (str. 32)
Ana Domini:

MRAVI (str. 35)
Marija Serdar:

DUG PUT KUĆI (str. 38) Recenzije : GODKILLER (str. 41) GHOST RIDER (str. 44) LOCKE AND KEY (str. 46) LOVECRAFT - FOTU (str. 47) CROSSED (str. 48) Priče :
Marija Serdar:

BEZ BOGA (str. 50)
Tihana Gambiraža:

AKO STIGNEMO PRIJE STRAHA (str. 67)
Boris Hrženjak:

STRAŽARSKA DUŽNOST (str. 68)
Marija Serdar:

LJUDI S DUŠAMA PTICA (str. 73) Ana Marija Posavec: SAN OD BIJELOG PAMUKA (str. 100) Interview : SAVAGE HARMONY (str. 102) Kolumna :
Dorian Celcer:

www.thevoidfanzin.com
The Void – besplatni elektronički fanzin sf, fantasy i horror tematike © by Mario Pastuović 2008-2012. Glavni urednik: Mario Pastuović, zamjenik urednika: Nataša Bek. Suradnici: Danijel Bogdanović, Boris Hrženjak, Marija Serdar, Damjan Despot, Ana Domini, Tihana Gambiraža, Hrvoje Hrženjak, Ana-Marija Posavec, Andrej Majić, David Kelečić, Dorian Celcer, Tomislav Buljević, Savage Harmony. Prijelom i dizajn: Max Poshtar. SLika na naslovnici: Andrej Majić. Sav sadržaj objavljen u ovom dokumentu je pod zaštitom autorskih prava njegovih autora. The Void fanzin je potpuno besplatan i nije za prodaju, autor nije odgovoran za bilo kakvu štetu nastalu korištenjem ovog dokumenta. Kontaktirajte nas putem naših stranica: www.thevoidfanzin.com

ŽIVJETI U ZNANSTVENOJ FANTASTICI (str. 104) Konvencije : MARSONIKON (str. 105)

Priče ispunjene natprirodnom stravom postojale su oduvijek i postojat će uvijek. Strah od natprirodnog pratio je čovjekov instinkt i oblikovao prve emocije u njihajima kolijevke civilizacije. Kako je to jednom napisao američki pisac Howard Phillips Lovecraft u svom poznatom eseju Natprirodna strava u književnosti (1924.-1927.), a koji se još i danas može smatrati najboljom povijesnom raspravom o natprirodnom u prozi: „Najstarija i najjača čovjekova emocija je strah, a najstarija i najjača vrsta straha je strah od nepoznatoga…“ U ovom broju odlučili smo se posvetiti upravo tom natprirodnom žanru strave i užasa povremeno se osvrćući upravo na gorenavedeni Lovecraftov legendarni esej. Naravno da ćemo se osvrnuti i na mnoge druge autore koji su doprinijeli njegovom razvoju kroz više od sedamsto godina ljudskog stvaralaštva. Priče o duhovima, vampirima, vukodlacima i astralnim bićima se na prvi pogled mogu činiti kao neiscrpan izvor šund literature i niskobudžetnih filmova, ali iako je s vremenom industrijski komercijaliziran, riječ je o jednom delikatnom i zahtjevnom žanru čija su djela svrstana u sam vrh svjetske umjetnosti. Sam dokaz za ovu tvrdnju je

i velik broj vrhunskih autora koji su mu se s vremena na vrijeme posvetili kao npr. Goethe, Washingotn Irving, Dante, Shakespeare, Rembrandt, Munch, Dickens, Jacobs, Picasso, Dali i još mnogi drugi na koje ćemo se osvrnuti u daljnjem tekstu. Iako nas možda ne privlače takve priče ili nam se gade filmovi strave ipak preostaje jedna hladna činjenica kako smo se svi mi ponekad zamislili nad samim pojmom natprirodnoga i odvojili vlastito slobodno vrijeme razmišljajući o njemu bez obzira vjerovali mi u drevne priče ili ne. Upravo zbog te činjenice bi nam trebalo biti jasno kako je i sam čovjek kao biće vrlo duhovno stvorenje u kojem je unaprijed određeno da vjeruje u tzv. „kozmički užas“ koji će buditi maštu još mnogih generacija iza nas neovisno o tehnološkom napretku same civilizacije. Ali, zašto je to tako i od kuda ta naša duhovna potreba? Mogli bi reći kako odgovor leži u samoj ljudskoj radoznalosti u kojoj želja za odgovorima, naočigled neobjašnjivih fenomena, dovodi do natprirodnih shvaćanja okoline koja nas okružuje. Iako djeluje kao jedno od mogućih logičnih objašnjenja, pravi odgovor se zapravo krije u jednoj drugoj osobini koju ljudska rasa dijeli sa svim ostalim stvorenjima na planetu. Pravi odgovor se krije u samom strahu.

Prije nego nastavimo dalje s temom i prijeđemo na samu povijest umjetnosti, odvojit ćemo koji redak da objasnimo o kakvom je strahu zapravo riječ.

prirodne evolucije ili kako smo u mnogočemu drugačiji od životinja te kako se svojom inteligencijom i tehnologijom uspjevamo suprotstaviti i samoj prirodi planeta, slobodno se prisjetite kako i danas još uvijek imate zakržljani rep). Upravo ta komplicirana kombinacija kreativnosti, mašte i straha je stvorila ono što Lovecraft naziva „kozmičkom stravom“. Mnogo prije nego što su otkrili vatru ili kotač, ljudi su se klanjali dobrim i zlim duhovima za koje su vjerovali da upravljau atmosferskim uvjetima. Strah od nepoznatog je pobudio maštu koja je stvorila mnoga natprirodna objašnjenja ograničenoj ljudskoj svijesti. Kozmička strava se pojavljuje kao sastavni dio najranijeg folklora svih rasa, iskristalizirana u najdrevnijim baladama, kronikama, mitovima i svetim spisima. Taj užas i taj strah bili su, uistinu, zapažena odlika složene ceremonijalne magije i njezinih obreda u prizivanju demona i duhova, rituala koji se razvijaju od prapovijesnog doba i koji vrhunac dostižu u Egiptu i kod semitskih naroda. Nedovršeni književni radovi kao što su Enochova knjiga ili Solomonov ključ savršeno ilustriraju moć koju je ono neobično imalo nad drevnim istočnjačkim umom i na toj se podlozi temelje dugotrajni postojani sustavi i tradicije čiji odjeci dopiru i do današnjeg vremena. U tim vremenima dobrih i zlih duhova, obreda i rituala upućenih prirodi rođen je prvi oblik onoga što danas nazivamo stravom i užasom. Radi lakšeg pojašnjenja pokušajte zamisliti nekoliko pastira koji čuvaju stado ovaca negdje u Mezopotamiji nekih četiri tisuće godina prije rođenja Krista. Noć je i oni sjede oko vatre okruženi tamom iz koje dopiru razni zvuci životinja, njihova mašta pomiješana sa strahom od nepoznate prijetnje stvara iluzije o natprirodnim pojavama zlih duhova negdje u daljini. Upravo ovdje se rodila prva stravična priča, najčešće potaknuta ostacima rastrganih leševa ovaca i stoke od strane nepoznatih zvijeri. Takvi prizori divljačkog nasilja pobudili su maštu mnogih svjedoka i stvorili mračne priče, nastalih prije svega radi zaštite lokalne djece od moguće smrti (slučajevi u kojima životinje napadaju odlutalu djecu za vrijeme noći nisu bili nimalo rijetki te je izmišljanje stravičnih priča bila sasvim logična reakcija uplašenih roditelja).

ISKONSKI STRAH
Prema Lovecraftu, čovjekovi prvi instinkti i čovjekove prve emocije uobličili su njegov odaziv na sredinu u kojoj se zatekao. Određeni osjećaji zasnovani na zadovoljstvu i na boli razvijali su se oko fenomena čije je uzroke i posljedice mogao razumjeti., a oko nerazumljivih stvarala su se neobična tumačenja, osjećaji strahopoštovanja i straha koji nikako nisu mogli zaobići ljudsku rasu s tako jednostavnim idejama i tada još ograničenim iskustvom. Zbog toga što bol i strah od smrti pamtimo življe nego zadovoljstvo i zato što su naši osjećaji vezani uz nepoznato oduvijek bili podložni konvencionalnim religijskim ritualima, ona mračnija i zlotvornija strana misterije upadljivo je istaknuta u folkloru svih naroda prožetim natprirodnim. Tu težnju, naravno, pojačava i činjenica da su neizvjesnost i opasnost uvijek usko povezane, pa se uslijed toga svaki nepoznati svijet pretvara u svijet prijetnje i zlih nagovještaja. Ako se tom osjećaju straha i zla pridoda radoznalost i neizbježna očaranost čudom, rađa se složena mješavina snažne emocije i imaginarnog izazova koja će, zbog svoje beskrajne vitalnosti, postojati sve dok postoji i ljudska rasa. Djeca će se uvijek bojati mraka, a ljudi čija je svijest osjetljiva na tzv. „nasljeđeni impuls“, uvijek će zadrhtati pri pomisli na tajanstvene i nedokučive svjetove neobičnog života koji, možda, pulsira tamo negdje u strujama s onu stranu zvijezda ili na neki užasan način pritišću naš planet u stravičnim razmjerima koji su dostupni samo opažanju mrtvih i… ludih. Zadržimo se ovdje na trenutak radi jednog zanimljivog primjera. Bez obzira vjerovali u natprirodne pojave ili ne, svatko od nas je nekada imao onaj čudan osjećaj da nas netko promatra iz mraka dok šetamo mračnom ulicom, grobljem, parkom, šumom i sl. U takvim trenucima, naš um negira svako moguće logično objašnjenje za sve šumove koje čujemo ili hladne povjetarce od kojih nas prolaze trnci i jedino što osjećamo jest strah. Iako nismo u mogućnosti objasniti ga ili argumentirati, mi ga svejedno osjećamo, iz nama nepoznatih razloga, mi ipak osjećamo nekakav oblik prijetnje koja nas ugrožava. Taj strah je zapravo naše iskonsko naslijeđe iz prapovijesnih vremena čija je svrha opstanak vrste i djelimo ga sa svim živim bićima (čak i biljke reagiraju na zvukove i frekvencije okoline). Jedina razlika između čovjeka i ostalih živih bića jest visoka razina inteligencije i svijesti koja nam omogućuje maštu i kreativnost (ako u ovom trenutku razmišljate kako smo mi kao ljudi vrhunac

Mnogi današnji klasici stravične mitologije, stoljećima su se prenosili usmenom predajom. Ratovi i velike seobe naroda mnoge su odveli na nova i neistražena područja pa tako nastaju novi neiscrpni izvori mračnih legendi o duhovima davno nestalih naroda. Upravo tamo gdje su Germani silazili iz crnih sjevernih šuma, a Kelti razmišljali o neobičnim žrtvovanjima u druidskim vrtovima, natprirodne priče su dobile svoju stravičnu dubinu i ubjedljivu ozbiljnost atmosfere koja je nesumnjivo udvostručila snagu poluispričanih i polunajavljenih užasa. Mnogi tragovi ovog transcedentalnog užasa i straha vidljivi su kasnije u klasičnoj književnosti, ali također, postoje i dokazi (najčešće urbane legende) o mitovima koji su se razvijali usporedno s klasičnom strujom i koji su nestali zbog nepoznavanja pisma. Na isti se način ovaj žanr razvija i na istoku te tako danas poznajemo mnoge mitove poput mita o Lilith, prvoj Adamovoj ženi čiji su zapisi izbačeni iz knjige postanka i preobraženi u mit o biću koje pije krv babilonske novorođenčadi tijekom večeri. Ipak, takve su priče na istoku s vremenom preobražene u čistu fantaziju često dajući zlim duhovima božanske karakteristike. Ne postoji civilizacija na svijetu koja nema stravične mitove ili legende. I premda su mnogi od njih nastali za vrijeme teških i surovih vremena, žanr strave i užasa doživljava svoj pravi osvit za vrijeme jednog od najmračnijih razdoblja ljudske povijesti koji je zahvatio Europu u vrijeme srednjeg vijeka.

nepoželjnih kršćanskih i drugih redova koji su se suprostavljali Vatikanu ili crkvu pokazivali u lošem kontekstu. Budući da riječ „hereza“ u doslovnom prijevodu grčke riječi „hairesis“ znači izbor, bilo je samo pitanje vremena kada će se na popisu nepoželjnih pronaći i svi drugi slobodni mislioci poput filozofa ili znanstvenika. Borba protiv heretika je trajala sve do završetka Križarskih ratova. Budući je bitka za Svetu Zemlju bila završena, crkva je trebala pronaći novi razlog kako bi mogla nastaviti djelovanje Inkvizicije. Naime, proces likvidacije nepoželjnih redova je bio jako isplativ na financijskom planu, jer su mnogi odlazili na mise ili su se preobratili kako bi dokazali svoju vjernost crkvi u strahu od smaknuća. Ono što je usljedilo nakon Križarskih ratova, jest višestoljetna propaganda straha i panike koja je zahvatila Europu u jedno od najmračnijih povijesnih razdoblja poznatih čovječanstvu. Budući je kršćanstvo religija čija se mitologija poput i većine drugih oslanja na grčku i rimsku mitologiju, datumi svetkovina i blagdana su jednaki ili približni. Taj proces se naziva transmutacija vjere i provodi se radi lakše prilagodbe s drugim religijama čije vjernike nastoji s vremenom preuzeti. Kršćanstvo nije jedina religija koja se služila ovakvom metodom, riječ je o jednoj zapravo drevnoj i provjerenoj metodi koja je postojala još tisućama godina prije rođenja Krista. Uzmimo za primjeru egipastkog Seta, boga rata. Kako se dolaskom nove civilizacije ili zauzimanjem teritorija šire novi kulturološki utjecaji, jedini preostali problem je konvertiranje već postojećih vjernika. Zbog toga Grci imaju Aresa, također boga rata nastalog po uzoru na Seta. Nakon par stoljeća kada isti teritorij zauzmu Rimljani, oni već postojeće sljedbenike Aresa preobraćuju na vlastitog boga rata Marsa. Budući da je većina religija bazirana na astronomskim zapisima, datumi blagdana se u većini slučajeva poklapaju. Ovako je već tisućama godina, zbog toga što se čovjek klanja dobrim i zlim duhovima na iste dane u godini još od bakrenog doba jer su suncostaji bili važni zbog sjetve i žetve o kojima je ovisio opstanak plemena. Međutim, i uz takav jedan proces potrebne su određene prilagodbe. Budući je Kršćanstvo zabranilo mnogoboštvo i svoju religiju izgradilo oko svetog trojstva i samo jednog boga, jedina preostala opcija je bila proglasiti sve ostale ranije bogove demonima i izvorom zla. Tragove ovakvih preobražaja postoje još i danas. Svoju najbolju priliku crkva je dobila za vrijeme blagdana Svih svetih, datuma koji se podudara s mnogim drugim poganskim obredima plodnosti, također je i riječ o godišnjem dobu kada se, prema starom običaju gaje koze, ovce i stoka. Ovaj blagdan je uskoro bio povezan s mnogim ponoćnim okupljanjima vještica, čarobnjaštva, sodomije i prodajom duše. Oni narodni običaji koji su se prenosili usmenom predajom poput korištenja djevičanske krvi u liječenju raznih bolesti samo su popunili moguće praznine u teoriji.

OSVIT STRAVE
Godine 1235. pr. Kr. Papa Grgur IX. Potpisuje službeni dokument kojim je započelo razdoblje proganjanja i osuđivanja heretika kao dio standardne crkvene procedure u područjima njezine nadležnosti. Ovakvu mjeru Grgur je izgradio na temelju sve veće zabrinutosti i djelomične zakonodavnosti svog prethodnika Innocenta III. koji je kažnjavanje hereze učinio dijelom crkvenog djelovanja tj. Kanonskog zakona. Ono što je Grgur omogućio crkvi jest stvaranje strukture vlasti koja je mogla provoditi te zakone i upravo mu taj čin daje titulu osnivača Svete Inkvizicije. Osnivanje ovakve organziacije unutar crkve bila je samo politički smišljena akcija koja je trebala pomoći u borbi protiv Katara i ostalih protivnika Vatikana u to vrijeme. Ono što je Grgur IX. učinio jest davanje mogućnosti crkvi da sama provodi svoje zakone u svim zemljama Europe u kojima je djelovala. Budući je problem bio čisto religijski, a ne politički, nije bilo potrebe za uplitanjem visokog plemstva ili kraljevske obitelji. Proširenjem Kanonskog zakona, bilo je jednostavno opravdati masovne pokolje svih

Kanonski zakon nije dopuštao bezuvjetno ubijanje vlastitih vjernika, jer je dužnost crkve ispred svih ostalih, bila spasenje duše. Dakle, iako je crkva imala slobodu provoditi svoje progone vještica i čarobnjaka kao i njihovo kažnjavanje, njena dužnost je bila najprije ponuditi spasenje opsjednutih duša jer je sam čovjek nemoćan braniti se od takvih demonskih sila i time nije kriv za svoju slabost. Upravo je ovaj paradoks preuredio Inkviziciju u onakvu ustanovu kakvom je danas najviše prepoznajemo. Bizarna mučenja, vješanja i masovna spaljivanja proizvele su masovnu histeriju koja je zahvatila cijeli kontinent, a Vatikanu donijela do tada neviđeno bogatstvo. Povezivanja s tajnim religijama, suštinski, a možda i formalno, užasavajući tajni sustav izopačene teologije ili kulta obožavanja Sotone proizveo je takvu stravu kakva je npr. „Crna misa“. Ovakva vjerovanja su većinom težila istom smislu, a ujedno najviše štetila onima čija su proučavanja bila znanstvena i filozofska poput alkemičara, astrologa i kabalista kojima ovaj vremenski period obiluje. Progoni vještica, vukodlaka i pogana trajali su još tri stoljeća i stvorili temelje Sotonističe religije, te stravičnih i natprirodnih priča koji su ostali nepromijenjeni do danas kako u pisanim djelima tako i u usmenoj predaji. Ali, u isto vrijeme dok je crkva proganjala izmišljene mitove na zapadu, na jugoistoku Europe se otvarao pakao pod vodstvom jednog čovjeka čiji su postupci ostavili jedan od najjačih utjecaja na žanr natprirodne strave i vječne ožiljke u povijesti lokalnih naroda kao niti jedan do tada.

IZVORI UŽASA
U isto vrijeme Europom se širi kuga, koja je najviše pogodila sjevero-istočne predjele poput Rusije, Poljske i Ukrajine, da bi se kasnije proširila na Rumunjsku. Brzina kojom se kuga širila bila je stravična pa su mnoge mjere predstrožnosti zahtjevale praktičnost poput brze sahrane. Ovo je razdoblje s najvećim brojem svjedočanstava o mrtvima uzdignutim iz grobova, samo zbog toga što nije bilo vremena provesti obred bdijenja čija je svrha zapravo više praktična nego duhovna – cilj je ustanoviti je li riječ o kliničkoj smrti ili samo zamrlosti. Mnogi „uzdignuti“ su umrli na mjestu u polusjedećim položajima u kojima su ostali nakon pokušaja bježanja iz groba; razlog te smrti je bilo smrtonosno ranjavanje nastalo samonanešenim ozljedama prilikom pokušaja bijega. Mnogi ovakvi i slični bizarni slučajevi, samo su otvorili još jednu mogućnost i izgovor za djelovanje Inkvizicije, ali postojao je samo jedan problem. Naime, ovdje nije bilo riječi o hereticima budući da je većina mitova bila upravo kršćanska. S jedne strane, postojao je genijalan izgovor s čarobnjaštvom, ali s druge strane nije bilo riječi o hereticima. Drugim riječima, Vladislav Basarab III. je rođen u pograničnom gradu Sighisoaru (današnji Segesvár) 1431. godine i bio je drugi sin svoga oca inače Vlaškog princa Vladislava II. Iste godine njegov otac je položio zakletvu Redu Zmaja u Carskoj palači u Nurembergu. Svrha reda bila je zaštiti siročad, udovice i slične, ali i širenje političkog utjecaja kuće Luxemburg, a nakon što je navršio samo pet godina, Vladislav je i sam prošao istu inicijaciju poput njegova oca. Nažalost u isto vrijeme, Vlaška trpi teški politički pritisak otomanskog sultana s istoka i kako bi izbjegao invaziju, njegov otac ponudio je svoja dva sina Vladislava i mlađeg brata brata Radua kao taoce. U godinama koje su usljedile Vladislav je stvorio veliki prezir prema svome mlađem bratu Raduu Zgodnome, kao i prema budućem sultanu Mehmedu. Prema nekim spisima, također je osjećao nepovjerenje prema vlastitom ocu koji je takvim činom izdao njega i red kojem je služio. U prosincu 1447. Vlašku preuzimaju Boyarske obitelji (lokalni plemići pod zaštitom mađarskog regenta Janoša Hunyadia koji je podržao invaziju) - u procesu, otac mu je ubijen, osljepljen užarenim željezom i živ

uvijek obučeni u svoju svečanu odjeću mnogi od njih umrli su od umora ili ozlijeda, a oni preživjeli bili su nabijeni na kolac pred vlastitom kreacijom - novim Draculinim dvorcem. Kroz iduće tri godine Vlad je nastojao istrijebiti sve strane plemiće iz svoje zemlje i na njihova mjesta postaviti svoje vitezove koji su mu za uzvrat poklonili svoju vjernost za spas od siromaštva. Njegove česte žrtve bili su: Bugari, Nijemci, Turci, prosjaci, kriminalci i svi koji su se protivli njegovoj vladavini. Iako je smaknuće nabijanjem na kolac razlog za njegov nadimak Tepeš (nabijač), njegova okrutnost nije bila uvijek određena samo toj metodi ubijanja. Svojim neprijateljima je često dao odrubiti glave, vješati ih, spaljivati, kuhati ili im oguliti kožu. Tijekom njegovih napada na germanska sela u Transilvaniji, mnogim ljudima su glave isječene na djelove ili su spaljeni u kućama. Kkako je i sam rekao: „Ubijao sam muškarce i žene, staro i mlado… ukupno 23,884. Turka i Bugara, ne računajući one koje smo spalili žive u njihovim kućama ili onih kojima naši vojnici nisu isjekli glave.“ Vremenom su kružile glasine kako je Dracula poubijao oko sto tisuća ljudi, ali je vrlo malo vjerojatno da je takva tvrdnja istinita već više preuveličana kako bi se naglasio genocid. Njegova surovost je svejedno ostavila mnoge rezultate, tako je turska invazija prestala nakon što su njihovi vojnici ugledali tri kvadratna kilometra šume leševa na kolcima i opustošenu zemlju. Također je poznato kako je na svakom gradskom trgu postavljen po jedan zlatni kalež nausprot nabijenih žrtava, mnogi su pili iz njih, ali se nitko nije usudio ukrasti ih. Njegova vladavina je trajala svega šest godina koje su ostavile neizbrisivi trag u europskoj povijesti. Iako je današnjim Rumunjima Dracula opjevan kao veliki heroj i zaštitnik svoga naroda, njegova zvjerstva su ostala neiscrpan izvor mnogih stravičnih priča u godinama koje su uslijedile. Naravno, Dracula nije jedini primjer ekstremne monstruoznosti u povijesti, bilo ih je mnogo, ali su rijetki ostali zapamćeni kao mlada mađarska grofica Elizabeth Bathory. Elizabeth Bathory je danas poznata pod drugim imenom, a zbog velikog broja žrtava i ekstremnog sadizma često je nazvana Grofica Dracula ili Krvava Grofica. Imala je mnogo jači politički utjecaj nego Dracula, dolazila je iz obitelji koja je bila najmoćnija u Mađarskoj i u vezi s poljskim kraljem Stefanom. S petnaest godina udalase za mađarskog grofa Ferencza Nasdasya i preselila u njegov dvorac. Zemljom je vladalo siromaštvo i mnoge slovačke obitelji često su prodavale svoju djecu mađarskim plemićkim obiteljima kako bi mogle preživjeti. Ferencz je bio poznat po svojim disciplinskim metodama mladih sluškinja i htio je biti siguran kako će njegova žena moći voditi red i disciplinu u vrijeme njegove odsutnosti. Njegova najomiljenija metoda bila je svezati sluškinju za strop i uložiti komade papira među nožne prste, dok je zapaljeni papir gorio ona bi se trzala, dok bi se oku promatrača činilo „kao da pleše po zvijezdama“. Ubrzo se pokazalo kako mlada Elizabeth ima mnogo više talenta od svog sadističkog muža.

zakopan negdje u Targovisteu. Kako bi zaštitili vlastiti politički utjecaj u regiji Turci ubrzo osvajaju Vlašku i sultan postavlja Vladislava kao svog vladara-marionetu. Ova vladavina je bila vrlo kratka, budući je Hunyadi ubrzo i sam osobno izvršio invaziju, i Vladislav bježi u susjednu Moldaviju gdje uživa zaštitu svoga ujaka Bogdana II. Ono što je uslijedilo bilo je doba kaosa. Bogdan II. ubrzo je ubijen zbog političkih razloga nakon čega je Vladislav iskušao sreću u Mađarskoj. Zbog odličnog poznavanja nutarnje strukture Otomanskog carstva ubrzo zarađuje Hunyadiev oprost i ispriku. 1453. godine, sada već sultan, Mehmed II. ozbiljno ugrožava sigurnost srednje Europe nakon što je uspješno osvojio Konstantinopol i tako uspješno maknuo kršćanski utjecaj iz Mediterana. Tri godine kasnije Hunyadi osvaja Srbiju, dok Vladislav simultano osvaja Vlašku, te nakon niza godina provedenih u progonstvu, napokon postaje vladar i gospodar rodnog kraja (iako su obje kampanje bile uspješne, Hunyadi umire od kuge i tako ostavlja Vlašku opkoljenu neprijateljima). Ono što je izborio bila je zemlja raskomadana ratom, prepuna gladi, kriminala i uništene ekonomije pod stalnom prijetnjom turskih invazija. Od samog početka bilo je jasno da ako želi uvesti red i disciplinu mora djelovati brzo i čvrsto što je i učinio. Upravo ovdje počinje jedna legenda o najmračnijoj ikoni srednjeg vijeka – koju danas prepoznajemo kao Vlada Tepeša Draculu. Sve je počelo uskršnjom proslavom 1456. kada je Vlad prvi puta osvojio prijestolje Vlaške. Svečanom ručku u Targovistu prisustvovale su i već dugo ustoličene Boyarske obitelji i Vlad se pobrinuo kako bi svi oni bili obilno posluženi. Nakon nekog vremena (još za vrijeme objeda) u dvorište je upala gradska straža. Sve žene, djeca i starci bili su nabijeni na kolac pred ostalima, trudnicama su izvađeni fetusi iz utrobe i nabijeni na isti kolac sa svojim majkama. Preostali mladi plemići natjerani su na marš od nekih osamdeset kilometara do sela Arefu, gdje su renovirali staru razrušenu utvrdu, dvjesto metara iznad sela. Još

Njezin muž je ubrzo poginuo na frontu ostavljajući ju samu u dvorcu s poslugom. Svoje sluškinje je kažnjavala batinama, često do smrti. Vriskovi su se mogli čuti u svako doba dana; često je sluškinje vezala i bičevala, rezala škarama ili nožem puštajući ih da iskrvare. Tijekom svog života mučila je i ubila oko šest stotina i pedeset mladih djevojaka, uglavnom mladih Slovakinja koje bi uposlila i izabrala osobno. Djevojke bi ušle u dvorac, okupale se i zatim gole stajale u dvorani kako bi ih Elizabeth mogla odabrati (voljela je one ispunjenije, jer su dulje mogle izdržati mučenja). Odmah nakon što bi ih izabrala, djevojke su bile zatočene u podrumu gdje bi jedna po jedna čekala svoj red na mučenje. Kako bi zbjegla bijes lokalnog stanovništva poput onog u Austriji gdje su stanovnici posuđem gađali prozore, često se selila iz dvorca u dvorac i u novom mjestu birala nove djevojke. Kako je vrijeme prolazilo njeno ludilo je postalo jače i ekstremnije. Opsjednuta svojim izgledom često je sjedila sama u sobi promatrajući svoj odraz u zrcalu. Vjerovala je kako će ju krv mladih djevojaka pomladiti i tako učiniti besmrtnom, stoga je mnoge svoje žrtve zaključala u kavez i ranjavala dok bi se krv cijedila iznad nje i padala na kožu, po čemu je i danas ostala poznata inspiracija, poput Dracule, mnogih vampriskih priča. Nema sumnje kako je Europa za vrijeme srednjeg vijeka bila jedno mračno mjesto puno smrti i užasa nastanjeno siromašnim i praznovjernim narodima. Konstantna prisutnost Inkvizicije učinila je neprirodne i nemoguće priče svakodnevnom realnošću, teško je ne povjerovati u vještice, čarobnjake ili vukodlake kada svakodnevno prisustvujete smaknućima mnogih. Teško je ne povjerovati u vampire ako uistinu postoje ljudi koji ispijaju krv svojih žrtava, a još teže ne vjerovati u prisutnost vraga dok svjedočite tisućama mrtvih i najužasnijem obliku sadizma koji nadilazi svaku normalnu maštu. Kao i tisućama godina prije ljudi su ponovno vjerovali u natprirodno i za narode srednjeg vijeka, natprirodna strava bila je dio stvarnosti. Ta premoć i ta dubina srednjevjekovnog duha strave u Europi, pojačanog mračnim očajem izazvanog naletima bolesti i smrti samo su jače urezali bezuvjetnu vjeru u sve oblike natprirodnoga, kako među učenima tako i neukima. Upravo ovdje se rađaju danas već klasični i prepoznatljivi stereotipovi stravičnih legendi: duh koji se pojavljuje i traži da mu se napokon sahrane kosti, demon koji dolazi po svoju živuću nevjestu ili predvodnik mrtvih duša koji jaše na noćnom vjetru, čovjek koji se pretvara u vuka, bića noći koja traže krv živih za svoju besmrtnost samo su od nekih.

NEBESKI SJAJ ILI PAKLENSKE VATRE?
Kao što je tvorevina mašte otjelovljena najprije u poeziji, tako se i mi prvo u poeziji susrećemo s neprekidnim prodorom neobičnog u klasičnu književnost. Začudo najstariji uzori su u prozi a ne u stihu; događaj s vukodlakom kod Petronija, jezivi odlomak kod Apuleja, kratko, ali čuveno pismo Plinija Mlađeg i čudna kombinacija Grka Flegona, oslobođenog roba cara Hadrijana. Upravo kod Flegona prvi put nailazimo, u stvari, na onu priču o nevjesti lešu koju je kasnije prepričao Proklus i koja je kasnije nadahnula Goethea za Korintsku nevjestu, a Washingtona Irvinga za Njemačkog studenta. Ali, u vrijeme kada stari sjevernjački mitovi dobijaju svoj književni oblik i kada se, kasnije, neobično pojavljuje kao stalni element u tadašnjoj književnosti, ono je uglavnom u metričkom ruhu u kojem je, uostalom i veći dio maštovitih ostvarenja srednjeg vijeka i renesanse. Skandinavske sage odzvanjaju od kozmičke strave i tresu se od pravog straha pred Imirom i njegovom bezobličnom ikrom, a anglosaksonske priče o Beowulfu i kasnije kontinentalne priče o Niebelungu pune su sablasnih neobičnosti. - H.P.Lovecraft Nema sumnje kako je Lovecraft u pravu kada tvrdi da je element natprirodnog postojao u pričama i epovima mnogo prije utjecaja Inkvizicije, ona je samo koristila utjecaj religije i kršćanskih mitova kao osnovnu ideju za širenje straha. Žanr natprirodne strave se, poput religije, oslanjao na izvore natprirodnoga iz drevnih mitoloških zapisa kao i aktualnih stravičnih događaja. Iako je element natprirodnog i straha od nepoznatoga oduvijek vezan uz ljudsku rasu nepobitno je kako su utjecaji mračnog doba srednjeg vijeka ispolirali taj strah i umjetnost u danas prepoznatljivi oblik.

Veliki preokret dogodio se oko doba renesanse. Dante Alighieri prvi kreće u osvajanje klasično jezovite atmosfere u svojoj „Božanskoj Komediji“. Iako je Danteovo remek-djelo zapravo samo osvit ondašnjeg svakodnevnog života ispunjenog korupcijom vladara i visokog svećenstva, stihovi Pakla odlično spajaju njegovu vlastitu potrebu za pravdom i kaznom onih iskvarenih s drevnom mitologijom antičke književnosti. Njegova vizija pakla podijeljenog u devet krugova u koje duše padaju težinom svojih grijeha ostavila je upečatljiv trag na mnoge druge autore i umjetnike nakon njega, ali što je najgore i na Inkviziciju koji su njegove vizije kazne i pročišćenja duše koristili u svojim metodama mučenja. Danteova vizija materijalnog i opipljivog pakla ostala je u propovjedima crkve sve do kraja dvadesetog stoljeća (ovo se naime ne odnosi na samu viziju pakla kao ponora od devet slojeva, već materijalnog mjesta u kojem je moguće osjetiti fizičku bol) kada je Papa Ivan Pavao II. pojasnio pakao kao stanje duše. Mnoga stravična djela u umjetnosti koja su usljedila bila su zapravo proizvod religije. Najviše zbog straha od optužbi za herezu autori su svoje radove bazirali na religijskim motivima poput sotone ili pakla. Ostati privržen realizmu i svakodnevnim situacijama u umjetničkim djelima, bilo je poput hodanja tankom linijom između života i smrti. Mnogi slikari poput Goye bili su smješteni pred ispitivanje zbog realnih prikaza mučenja nevjernika i židova u vrijeme španjolske Inkvizicije, a godinama kasnije pisac De Sade je završio u ludnici zbog detaljnih i iscrpljujućih prikaza francuskog plemstva i svećenstva u vrtlogu seksualnih orgija, mučenja posluge i silovanja siročadi. Prikaz svakodnevnih užasa ostao je tako zapečaćen u religijskom simbolizmu freski i biblijskih ilustracija još uvijek podložnih

cenzuri crkve. Rijetki su oni autori koji su uspjeli balansirati između cenzure i slobodnog izražavanja, autori poput Nizozemskog slikara Hieronymousa Boscha. Iako su do danas mnoga njegova djela izgubljena, njegova slika „Vrt ovozemaljskih užitaka“ odličan je primjer utjecaja religije na natprirodne motive u umjetnosti. Bosch je odrastao u obitelji umjetnika (pravo obiteljsko prezime je bilo Van Aken i bavili su se umjetnošću već tri generacije prije Hieronymusa). Živjeli su na teritoriju vojvode de Burgundya, sjedištu religijske grupe „Braće i Sestara zdravog života“ čija je ideja bila uvesti religiju u sve dijelove svakodnevnog života za svakoga. Upravo je u takvoj sredini oblikovan Boschov socijalni i filozofski pogled na svijet. Ova grupa je bila veoma utjecajna u to vrijeme, posjedovali su bogatstva i sudjelovali su u svakodnevnom životu građana koliko god je to bilo moguće. Nažalost, nema mnogo podataka iz tog razdoblja, poznato je kako se Bosch oženio prema njihovim običajima 1497., te godina njegove smrti 1561. (prema tim datumima možemo odrediti njegovu dob, ali riječ je samo o nagađanju). Do danas nam nije poznato gotovo ništa o njegovoj osobnosti, osim onoga što možemo zaključiti iz njegovih slika. Poznato je, međutim, kako je imao bogatu plemićku klijentelu (mnogi od njih iz dalekih krajeva), izrađivao je slike za crkvene oltare, panele za privatne kuće, nakit, namještaj, pa čak i maske za karneval. Osobno je smatrao kako su sve njegove slike religijske, najviše zbog toga, jer je i sam bio član religijskog društva. Još od dvanaestog stoljeća, crkva se bavila pitanjem groteske i ljepote u religijkim slikama koje su se koristile u službi Boga. Mnogi autori takvih djela objašnjavali su ih kao pomoć pri meditaciji ili kao vezu s božanskim, ali i takvi argumenti su često nailazili na otpor i proteste, jer su zapravo ometala vjernike svojim štovanjem fizičkih oblika.

Koja je svrha ove deformirane ljepote, ove elegantne izobličenosti? Tih nakaznih majmuna? Tih divljih lavova? Išaranih tigrova? Vojnika koji se bore? Lovaca koji pušu u svoje rogove? Možete vidjeti glavu s mnogo tijela ili tijelo s mnogo glava. Ovdje primjećujemo životinju sa zmijskim repom, tamo ribu sa životinjskom glavom. Ovdje imamo zvijer koja je konj od naprijed i koza pozadi, i životinju s rogovima koja slijedi svoje gospodare poput psa. – „Apologia ad Guillelmum“ (Sv. Bernard 12. st.) Nije ništa čudno što su se mnogi slikari okrenuli vizijama pakla kao fizičkog mjesta patnje prokletih gdje su u nekoj određenoj mjeri imali mogućnosti osloboditi maštu. Djelo Denisa Kartuzijanskog „De Quator Hominum Novissimis“ obiluje detaljnim opisima takve patnje: Zamislimo usijanu pećnicu i u njoj golog čovjeka koji nikada neće biti oslobođen svoga mučenja. Nije li sam takav prizor nepodnošljiv? Koliko jadnim bi nam se takav čovjek učinio? Zamislimo ga kako se prži u pećnici, kako viče i riče, ukratko, kako bi živio. I kakva je ta njegova agonija i tuga kada shvati da takvoj nepodnošljivoj kazni nema kraja. Ipak, Bosch se za razliku od većine bavio prepuštanju užicima i simbolizmu, ovo je najveća karakteristika njegovih slika i moguće je uspostaviti direktnu alegoriju koja dopušta interpretaciju slika poput „Vrta Zemaljskih užitaka“ i mnogih drugih njegovih djela. Jedan čest simbol u svim njegovim djelima su sove, simbol vještičarstva i demonologije kojima vrt obiluje (njihovi oblici i oči su prepoznatljive preko cijele slike). Iako vrt djeluje kao mjesto slobode i užitaka, riječ je o mjestu zla (možemo reći kako je vrt simbol za pakao ili sudnji dan) okruženo demonima, vješticama i drugim mitološkim bićima koja čovjeka navode na grijeh i na taj način zarobljuju i u očima Boga, kao i gledatelja, osuđuju na propast. Slika je s vremenom završila u vlasništvu kralja Filipa II. kao i većina njegovih djela odmah nakon što ih je zaplijenila Inkvizicija i ostala je u Madridu do danas.

Čovjeku je oduvijek bilo neophodno vjerovati u bilo koju personifikaciju zla kako bi vizualno predočio mnoga djela koja su općenito smatrana kao zla, sumnjiva ili koja na bilo koji način zasjenjuju dobro. U svom obliku, vrag je jedna prokleto jaka metafora, on jest zlo. U kršćanskom svijetu, zlo jest vrag i vrag jest zlo, svaki zli čin dovodio je počinitelja pod vražju vlast i svatko tko bi mu se približio bio je zao, a svijet o kojem govorimo u šesnaestom stoljeću je još uvijek bio kršćanski, razdoblje u kojem se renesansa i znanost moraju nositi s optužbama za čarobnjaštvo i herezu, vrijeme kada su znanja o kretanju nebeskih objekata ili kemijskih svojstava smatrana okultnima, u doslovnom smislu „skrivenog znanja“. Francisa Bacona su mnogi smatrali čarobnjakom, uglavnom zbog toga što je bio prvi empirist koji je u svojim knjigama pisao činjenice poznate iz vlastitog iskustva. Kralj James VI. je 1589. optužio i ubio grupu žena predvođenih Agnes Sampson (slučaj je poznat kao vještice iz Berwicka), a za koju je vjerovao da ga pokušava ubiti pomoću magije. „Sva priroda…“ je kategorija poznata unutar svakog društva, čak i danas, ali sve ono što leži izvan nje se oduvijek smatralo u najmanju ruku nečim negativnim. Ono što bi bilo koje drugo društvo smatralo zamišljenim ili nerealnim, društvo u Engleskoj s prijelaza iz šenaestog u sedamnaesto stoljeće, smatralo je zlim. Svejedno, bilo je onih koji su pisali knjige ili drame koje su se koristile tim nerealnim fenomenom, upotrijebili njegovu maštu i u rijetkim i izoliranim slučajevima postigli svrhu proučavanja i kriticizma. Mnoga ovakva djela, ali i njihovi autori nisu završili baš najbolje. 1587. godine, mala džepna knjižica je počela cirkulirati Engleskom. Naslov knjige bio je „Povijest prokletog života i zaslužene smrti doktora Iohna Faustusa“. To je trebala biti biografija stvarnog njemačkog učenjaka Georga ili Johannesa Faustusa, nedavno preminulog s prilično velikim ugledom; njegovu biografiju s njemačkog je navodno preveo P.F. Gent. Ovo je prva poznata verzija ove legende i vjerojatno je bila izvor za predstavu Christophera Marlowea: „Tragična povijest života i smrti doktora Favstvsa“. Još uvijek je nepoznato kada je točno ovo djelo nastalo, ali je poznato kako se prva kopija predstave tiskala 1604. godine. Iako je otprilike u isto vrijeme predstava „Španjolska tragedija“ Thomasa Kyda (1585.) bila popularna jer je uključivala duhove, osvetu, osam ubojstava i samoubojstava, smaknuće i čovjeka kojemu isčupaju jezik (sve zajedno izvedeno pred publikom u kazalištu), ipak nije ostala toliko zapamćena do danas kao Marloweovo djelo. On je iskoristio raniji tekst i od njega stvorio nešto više od serije šokantnih scena i zlokobnih opisa vražjih užitaka. Priča o Faustu govori o želji za znanjem koje nadilazi granice ljudskog shvaćanja i njegovoj cijeni. U priči su također prisutni i svi elementi popularne demonologije (možemo slobodno reći kako je Faust učinio toliko za demonologiju, isto koliko je i Macbeth učinio za

DOBRO STARO ZLO
Prava neobična priča sadrži nešto više od zagonetnog ubojstva, krvavih kostiju ili prikaza obavijenih bijelom tkaninom i okovanim lancima. Ona mora da bude ispunjena atmosferom neobjašnjiovg užasa od kojeg zastaje dah i straha od vanjskih nepoznatih sila; u njoj mora da postoji nagovještaj izražen ozbiljnošću i zlosutnošću koje odgovaraju temi. – H. P. Lovecraft

čarobnjaštvo), Marlowe je svojoj publici omogućio mnoge detaljne opise Faustovih procesa koji su kasnije nazvani nekromantizmom, buđenjem duhova (ustajanje mrtvih pomoću magije je dodano za taj pojam nešto kasnije). Ono čega nije nimalo nedostajalo u šenaestom stoljeću jest poznavanje organiziranog metafizičkog svijeta, a upravo zbog Fausta i demonologije, mi i danas poznajemo pojmove poput magičnog kruga, zodiaca i tetragramatona. Ali ono po čemu je Faust izdvojen od svih dotadašnjih djela, nije samo u atmosferi kojom odiše, već i u osobnosti svog protagoniste. Kako bi ga lakše razumjeli moramo se nakratko vratiti nekoliko godina u prošlost same demonologije. Jedna zajednička točka svim opisima prizivanja duhova i demona jest zapovijedanje demonu da preuzme zadovoljavajući i prepoznatljiv oblik. Ovo je bilo neophodno zbog stanja svijesti prizivača kao i zbog same svrhe demona. Većina pripovijetki koje opisuju čarobnjaštvo, poput „Redovnikaa“ Matthewa Lewisa iz 1795. uvijek napominju kako je čarobnjak zaluđen ili zaveden. Magija je zahtijevala službeni savez s vragom; ovo je pravilo koje nije proizašlo iz mitova ili legendi već s teološkog fakulteta u Parizu 1398. i prema njemu niti jedno ljudsko biće ne može mijenjati prirodu pa stoga niti ne može kontrolirati demona bez natprirodne pomoći. Upravo kad je riječ o prodaji duše, Faust se razlikuje od mnogih drugih sličnih drama kao što je npr. „Don Juan“ iz 1625. godine. Njemu je odmah od samog početka jasno u što se upušta, on je svjestan cijene koju će morati platiti na kraju i koju bezuvjetno prihvaća. Mephistophilis je jedini demon koji svoje žrtve nije zavodio glamuroznim darovima već čistom logikom (ne postoji niti jedna mitologija, narodna priča ili citat iz Biblije koji spominju ovog demona, niti bilo kojeg njemu sličnog, tako da se smatra Marloweovom originalnom kreacijom). Oba lika su do samog kraja iskreni jedan prema drugom (iz njihovih postupaka je očito kako demon niti u jednom trenutku ne pomišlja na to da laže Fausta), u nekim scenama obojica pomažu nemoćnima i gladnima te smišljaju razne šale na račun Boga i crkve. U vrijeme svoje smrti 1593. Marlowe je bio pod optužbom za herezu i svetogrđe, a kao argumenti optužbe bili su ponuđeni citati iz predstave. 1616. Godine objavljeno je novo izdanje drame, ali ovog puta bez mnogih dijaloga između Fausta i Mephistophilisa. Faust i priča koja ga prati zahtjevaju istraživanje zla i kategorije „zabranjenih znanja“. Kada je 1831. Godine Johann Wolfgang Goethe prepisao legendu i vratio ju u Njemačku, sve predstave su bile zaustavljene dok neki određeni dijalozi nisu cenzurirani. Bez obzira na sve, lik Fausta je bio i ostao buntovnom legendom te je doživio mnogo različitih inkarnacija kroz povijest. Iiako ne uvijek usmjeren protiv kršćanskog svijeta, najmodernija verzija bila bi priča o znanstveniku koji se bori

protiv prirode, znanstveniku koji bi imao svoju vrstu rituala i drugačije mistične laboratorije. Krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća objavljuje se mnoštvo blijedih, kratkovječnih knjiga bajki i narodnih pjesama mračnijih sadržaja, knjiga koje su bile daleko ispod onoga što bi se smatralo beletristikom. Mnogo je razloga za ovakav tijek događaja. Dolaskom Martina Luthera na scenu katolička crkva je lagano gubila svoj snažni utjecaj nad Europom i mnogi autori pišu djela u kojima preispituju kršćansku ortodoksnost i moral poput Johna Miltona i njegova „Izgubljenog raja“, epske pjesme koja se bavi simbolizmom Sotone i njegova značenja kao predstavnika svog zla. Otprilike, u istom razdoblju svijet zahvaćaju mnogi užasi poput progona vještica u Salemu ili masovne histerije u austrijskom selu Medvega. Prvi puta je izdana zbirka pjesama u kojoj je sudjelovala grupa umjetnika pod nazivom „Pjesnici groblja“ (Graveyard Poets – skupina umjetnika koji su se bavili pisanjem stravičnih pjesama oko 1714. godine, jedni od najpoznatijih predstavnika bili su Robert Blair, Thomas Warton i Thomas Gray). Male džepne knjižice strave i užasa razmnožavale su se kao gljive, a sve veći interes čitatelja potvrđuju fragmenti poput Defoeove

„Gospođe Will“, jednostavne priče o mrtvoj ženi čiji duh posjećuje njene prijatelje, napisane zato da bi na prikriven način reklamirala teološku raspravu o smrti. Viši društveni slojevi gube svoju vjeru u natprirodno i neobično i okreću se klasičnom racionalizmu. Stiglo je razdoblje obilježeno novim uživanjima u prirodi i u sjaju prošlih vremena, neobičnim prizorima, junačkim podvizima i nevjerovatnim čudesima. I napokon, poslije stidljive pojave nekoliko neobičnih scena u romanima tog razdoblja kao što su Smolettove „Pustolovine Ferdinadna, grofa Fadoma“, došlo je razdoblje jedne potpuno nove i do tada neviđene škole književne proze, škole strašne i fantastične povijesti čije je literarno naslijeđe promjenilo pogled na ovaj žanr i čiji se utjecaj provlači i danas. Vrijeme je da se upoznamo s najboljim autorima koje je strava ikad mogla ponuditi.

Sheridana le Fanua, ali koncept je zapravo isti). Zatim, slijedi oslobađanje užasa. To je potpuno novi i drugačiji svijet koji teži tome da protagonistu uvuče u sebe. Natprirodne manifestacije, tj. manifestacije negativnih likova su obično lako prepoznatljive i tjeraju glavne likove da postanu zaintrigirani ili dovoljno očajni da putuju još dublje u misteriju kako bi otkrili neku užasnu istinu iza svega. Prvim gotičkim romanom smatra se „Dvorac Ontranto“ Horacea Walpolea iz 1765. godine. Zaljubljen u srednjevjekovni roman i misteriju, nakon što je svoju vilu u Strawberry Hillu pretvorio u gotički dvorac, napisao je i anonimno objavio „Dvorac Ontranto“, priču o natprirodnom i ona je, iako sama po sebi neuvjerljiva i osrednjih vrijednosti, imala gotovo jedinstveni utjecaj na književnost natprirodnog. Walpole je roman izdao u malom broju primjeraka, koje je tiskao u vlastitoj amaterskoj tiskari. U predgovoru za prvo izdanje pisac je, krijući se iza maske mitskog prevoditelja Marshalla, svojim čitateljima predstavio roman kao prijevod knjige talijanskog srednjevjekovnog analitičara Onuphria Muraltoa. Tajnu je otkrio u predgovoru za drugo izdanje romana i nakon što je priznao da je on autor uživao je veliku popularnost i postao ozbiljan političar. H.P. Lovecraftov osvrt na Walpoleov roman stvalja njegovo djelo u pred-gotičko razdoblje jer je kao sama priča vrlo niske kvalitete, ali je zato kao sam izum stravičnog romana vrlo važan u povijesti literature žanra: Dosadnu, umjetnu i melodramsku priču koju je Walpole još više upropastio svojim živim i prozaičnim stilom koji ni u jednom trenutku nije u skladu s istinski neobičnom atmosferom. Priča je potpuno nezanimljiva i od početka do kraja lišena prave natprirodne strave koja prožima književnost neobičnog. Ali, žed osamnaestog stoljeća za nagovještajima čudesnog i za sablasnim starinama bila je tako neutažena da su knjigu drgavoljno i ozbiljno prihvatili i najzdraviji čitatelji, tako da je ona, unatoč suštinskoj blesavosti, uzdignuta na pijedestal od bitnog značaja za povijest književnosti. Od svega je najvažnije to što je pisac u ovom djelu stvorio novu vrstu prizora jer su njegovi papirnati likovi i nesuvisli događaji potakli i nadahnuli istisnke tvorce kozmičke strave. Još jedan primjer pred-gotičkog romana je i „Vathek“ Williama Beckforda iz 1786. godine. Beckford je zapravo samo suvremenije ispričao već ranije napisane arapske predaje, nanovo je napisao njihove priče i preuzeo stil. Vathek ne sadrži niti jedan od ključnih elemenata koji ga čine vrijednim čitateljeva vremena, ali je isto kao i Walpoleov roman pomogao kako bi se stvorio određen ukus među literaturom. Gotički roman je, dakle, kao književna forma nastao u osamnaestom stoljeću i kako se to stoljeće približavalo kraju tako su se i djela množila u sve većem broju. Roman „Utočište“ koji je 1785. godine napisala Sophia Lee sadrži jedan povijesni element vezan za kćeri blizanke škotske kraljice Mary i on se, iako lišen natprirodnih elemenata, vrlo vješto služi Walpoleovim prizorima i mehanizmima.

GOTIČKI ROMAN
Prije nešto više od dvjesto godina literature je bilo na bacanje, knjige i časopisi su prvi puta postali ekonomski isplativi za masovnu proizvodnju i postale su dostupni svima bez obzira na stalež ili ekonomsku situaciju, drugim riječima, knjige i romani su postali dio svakodnevnice, čitanje je postalo oblik zadovoljstva, a ne samo oblik obrazovanja. Mnogi romani su od strane kritičara bili smatrani šund literaturom, nešto što kada jednom pročitate više nećete niti pogledati korice. Ovo se na prvom mjestu odnosilo najviše na žanr strave i priče o smrti, često objavljivane kao dodatni sadržaj uz dnevne novine. Izvori ovakvih priča bili su ukorjenjeni u narodnim predajama, srednjevjekovnim romansama i prijevodima istočnjačkih legendi poput „Šeherezade“ ili „Tisuću i jedne noći“. Ovakve priče često su bili eksperimenti suvremenih autora koji su pisali pod pseudonimima, koji su rezultirali nečim potpuno novim – prvim stravičnim romanom. Ovo je bio veliki skok za ovaj žanr literature, najviše zbog toga što medij za ovakvu vrstu fikcije jednostavno prije nije niti postojao. Ovo je nešto što je ostalo s nama do danas, čak i danas koristimo isti naziv kojim su se i prvi kritičari koristili kako bi identificirali pripadnike tog pokreta – gotičari. Struktura gotičke priče je vrlo jednostavna; glavni lik čija će nam osjetljivost biti poznata, suvremena i pomalo simpatična, bez obzira na vrijeme ili povijesni period u kojem se događa radnja, je igrom slučaja prebačen iz normalne u jednu mračniju stvarnost. Stari veliki napušteni dvorac okružen mnogim preprekama koje onemogućavaju bilo kakav bijeg je klasični primjer (naravno, dvorac može biti zamijenjen starom kućom usred neprijateljski raspoloženog grada kao što je slučaj u „Ujaku Silasu“

Pet godina kasnije, na scenu strave dolazi Ann Radcliffe. Ukratko, 1790. Ann Radcliffe je bila ono što je danas Stephen King. Za svoj četvrti i najpoznatiji roman „Tajne Udolpha“ objavljen 1794. godine, dobila je pet stotina funti, a za naredni „Talijan“ šest stotina funti (čisto radi usporedbe, Jane Austen je za svoj roman „Northanger Abbey“ dobila samo deset funti), svojim je slavnim romanima strave i napetosti napravila pravu modu i postavila mnoge visoke standarde u atmosferi žanra (u ovom slučaju, naglašavamo da je riječ ipak o atmosferi, jer je Radcliffe često znala natprirodne elemente ipak na kraju objasniti kao mehaničke i prirodne, metode koju će kasnije slijediti mnogi drugi pisci, uključujući i Arthura Conana Doylea u legendarnom „Baskervillskom psu“). Radcliffe je već poznata vanjska obilježja obogatila istinskim osjećajem za natprirodno pa ih je u prizorima i događajima provela na način koji graniči s genijalnošću. Svako obilježje dekora i radnje pridonosi umjetnički vrijednom utisku bezgraničnog straha kojeg je htjela prenijeti svojim čitateljima. Neki zlokobni detalji kao što su krvavi trag na stepeništu dvorca, jeka koja dopire iz daleke podzemne grobnice ili tajanstvena pjesma u šumi obavijenoj noćnom tamom, svakako su najupečatljivije slike strave u gotičkom romanu i u svakom pogledu nadmašuju zamorne knjige drugih pisaca. Svojom burnom vizualnom maštovitošću, Ann Radcliffe opisuje čudesne predjele i doslikava ih, nikada u krupnom planu i te vrline dolaze do punog izražaja u svim njenim djelima. Emily je melankolično gledala u dvorac za koji je shvatila da je Montonijev, iako je sada bio obasjan zalazećim suncem, sva gotička veličina njegovih osobina i njegovi odljeveni zidovi sivog kamena prikazivali su ga poput sjajnog i veličanstvenog objekta. Dok je gledala, svjetlost je umrla s njegovih zidova, ostavljajući melankoličnu purpurnu nijansu koja se širila sve dublje i dublje, dok je tanka para puzala uz planinu, dok su naseobine visoko iznad još uvijek bile dodirnute s raskoši. S njih je, također sunce ubrzo isčezlo i cijelo je zdanje obuhvaćeno sumrakom večeri. Tih, usamljen i veličanstven, činio se vladarem prizora izazivajući sve one koji se usuđuju ući u njegovo kraljevstvo samoće. „Tajne Udolpha“ – 1794. – Ann Radcliffe. Roman „Tajne Udolpha“ je bez premca, obrazac najbolje rane gotičke priče, i premda je riječ o samo novoj verziji već dobro poznate građe, ona je, ipak tako sjajno i tako vješto prerađena da će Udolpho za sva vremena pripadati klasici i s vremenom služiti kao inspiracija mnogim drugim piscima natprirodnih užasa. Žene su obožavale prve gotičke romane i čitale su ih. Ovo je ujedno i razdoblje u kojem se otvaraju

mnoge javne knjižnice čineći romane i priče dostupne svima. Čitanje i pisanje pisama ili dnevnika smatralo se razumnom aktivnošću nježnih dama tog vremena (ovaj fenomen je unutar muških krugova bio objašnjen kao znak slabosti ženskih umova, koje su potajno voljele maštati o sebi kao o žrtvama prepuštenim na milost pohotnih demona). S vremenom, na scenu je pristiglo na tisuće autora koji su bezuspješno pokušali oponašati stil Anne Radcliffe od kojih je ostao zapamćen samo jedan: Redovnik (The Monk) devetnaestogodišnjeg Matthewa Lewisa. Iako je ispod sve svoje šminke Lewisov klasik tek prerađena erotska priča Udolpha roman jest postavio neke nove stereotipe za žanr, poput ženskih demona. Nešto kasnije, izlazi i roman o Melmothu Charlesa Maturina, koji je također nastao pod utjecajem djela Ann Radcliffe, ali baš poput i Lewisova Redovnika, postavlja još jedan, sada već prepoznatljiv, stereotip o starom čarobnjaku lutalici koji hoda svijetom u potrazi sa novim sljedbenicima itd. Stvorena je osnovna podloga svakog budućeg gotičkog romana, priče koje su bile ponovno reciklirane više stotina puta i opet tiskane sa istim prepoznatljivim stereotipnim likovima zavedenim zlom od strane uvjerljivih i moćnih demona uz neizbježne erotske detalje, i tako je sve išlo dokle god je vrag bio u modi. Sve do jedne mračne olujne noći 15. lipnja 1816.

MODERNI PROMETEJ
U ljeto 1816. godine između 15. i 17. lipnja Lord Byron, Percy Shelley, Mary Wollstonecraft Shelley i Dr. John Polidori zajedno su proveli vikend na Ženevskom jezeru u Villi Diodati u Švicarskoj. Kako vremenski uvjeti tog vikenda nisu bili baš najbolji za šetnje obalom, gosti su bili prisiljeni provoditi svoj odmor unutar zidova. U to vrijeme Lord Byron koji je bio protjeran iz Engleske rado je primao goste i od svih, bio je jedini koji je svoje ideje stavljao na papir (zapravo je završavao treći kant svog Harolda) i jedne od večeri nakon čitanja nekoliko romana svi su pristali napisati po jednu stravičnu priču koju će kasnije pročitati pred ostalima. Ono što je počelo kao nevino nadmetanje, donijelo je u žanr strave dva djela koja su postala danas prepoznatljivi klasici: Vampyre duža priča Johna Polidoria (ali objavljena pod imenom Lorda Byrona tri godine kasnije u The New Monthly Magazineu) i roman Frankenstein Mary Shelley (objavljenog 1818.). I dok je Polidorijeva priča postavila novi stereotip stravičnih priča o vampirima, Shelleyin roman je stvorio potpuno novi i do tada neviđeni žanr u umjetnosti. Njihove primjere slijedit će mnogi budući naraštaji pisaca koji će doći, jedni od najistaknutijih bit će Bram Stoker i H. P. Lovecraft. Ali prije nego se upustimo u ostatak povijesti strave, u redu je da malo pojasnimo zbog čega se uopće digla tolika prašina oko ta dva prozna djela. Kada danas pomislite na priču o vampirima, vrlo je vjerovatno kako će vam na pamet pasti legendarni

roman Brama Stokera Grof Drakula iz 1897. godine, zasigurno najpoznatija ljubavna gotička priča o vampiru koji traži svoju nesuđenu nevjestu. Međutim, ovakav stereotip nije postavio Stoker, već upravo Polidori sa svojom kratkom pričom. Vampyre je zapravo životna priča Lorda Byrona, o kojem su do tada kružile mnoge negativne glasine. Sam Byron je u duši bio tipičan romantičar, protjeran iz vlastite zemlje i iz posljednjeg braka; bio je pravi primjer aristokratske dekadencije svoga vremena, on sam svoju je životnu priču sakrio unutar kantova Harolda. Gotovo je teško za povjerovati koliko dugo se takav steretip antijunaka uspio održati, ili bolje rečeno, još uvijek se održava, od Stokerovog Drakule do serijala Ann Rice, pa sve do najmodernije Sumrak trilogije Stephanie Meyer, publika nikako da se zasiti neshvaćenih i prokletih besmrtnika koji nastoje ostvariti svoju besmrtnu ljubav, ideal koji se proteže kroz mitove, legende i priče još od najranijih bajki za djecu. Iako vrlo inovativan u to vrijeme, Vampyre je bila priča pola stoljeća ispred svoga vremena. I Polidorijev doprinos žanru strave je bez sumnje učinio jedan veliki obrat, ali njegov utjecaj nije niti izdaleka poput naslijeđa koje je iza sebe ostavila Mary Shelley. Prije svega Mary Shelley je od svoje rane mladosti osjećala odbojnost prema društvu u kojem je živjela, najviše zbog svoga statusa žene u Engleskoj koja je trebala znati gdje joj je mjesto i načina na koji se društvo odnosilo prema pismenim ženama tog vremena. Vrlo je moguće da je osjećala i odbojnost prema religiji koja je takav status još jače utemeljila među ljude u njezinoj okolini. Upravo zbog toga Frankenstein ide jednim potpuno drugim smjerom, netipičnim za roman strave u to vrijeme. Iako se mogu povući paralele s Faustom, Frankenstein nema nikakvih religijskih motiva, već je baziran manje-više na znanosti. Baš poput Fausta, mladi švicarski student medicine Victor Frankenstein spreman je žrtvovati svoje moralne utemeljene vrijednosti zbog znanja. To znanje je zlo i prokleto, ali baš kao i svaki put do pakla ono je potpločeno dobrim namjerama i ima svoju cijenu. Victor također prolazi kroz razne moralne dvojbe u svom laboratoriju, baš kao što ih i Faust prolazi u svom, ali poput Fausta, Victor je oholi genij koji pokušava pobijediti prirodu (ali ne i Boga). Čudovište koje je stvorio u pokušaju da pobijedi smrt posjeduje visoki stupanj inteligencije, ali je njegov vanjski izgled grozan i gnjusan. Odbačeno od ljudi postaje sve ogorčenije i počinje ubijati sve one koje Victor voli, ali kada od njega zatraži da mu izgradi ženu Victor to odbija užasnut mislima kako bi takva ili slična čudovišta uskoro mogla nastaniti Zemlju; ovo je najveća razlika između Frankensteina i Fausta, najviše zbog toga što je Victor ipak i dalje gospodar vlastitih odluka,

on nije obuzet demonskim bićima, on i jedino on je odgovoran za svoje postupke kojih je svjestan i čije posljedice još uvijek stigne zaustaviti. Iako je Franknenstein pisan kao roman strave i užasa, on je zapravo prvi roman potpuno novog žanra u književnosti - znanstvene fantastike, žanra koji će ozbiljno zaživjeti tek krajem devetnaestog stoljeća, kada će industrijska revolucija promijeniti način života modernog čovjeka i kada će religija i demonologija izgubiti svoj utjecaj nad strahom masa. Mary Shelley je zbog uspjeha svog romana zaradila isti tretman od strane kritičara kao i njena prethodnica Ann Radcliffe. Dok su za Ann kružile glasine kako je luđakinja koja svakodnevno jede sirovo meso kako bi izazvala noćne more za svoju inspiraciju, kritika je uporno, ali bezuspješno pokušavala potvrditi pretpostavku kako najbolje (i često nezaboravne) dijelove romana Frankenstein nije napisala Mary Shelley, već njezin suprug Percy. Iako više nikada nije postigla isti uspijeh, Mary je napisala još nekoliko romana, kao i veoma zapaženu knjigu Posljednji čovjek (prvi postapokaliptični roman). U međuvremenu, žanr strave je povremeno fascinirao i mnoge druge grane umjetnosti. 1819. godine španjolski dvorski slikar Francesco Goya izradio je seriju od osamnaest freski danas poznate kao Crne Slike, kao njegov vlastiti odgovor na francusku invaziju. Iako je Goya oduvijek bio prilično mračan slikar (prije francuske invazije, španjolskom je još uvijek djelovala Sv. Inkvizicija) element natprirodnog je najviše istaknut na njegovoj slici Saturn koji proždire svoju djecu i San razuma. Godinu dana kasnije Hector Berlioz završava svoju Symphonie Fantastique još uvijek ekstremnu i šokantnu za moderne slušatelje. Također, braća Jakob i

Wilhelm Grimm, inače njemački folkloristi objavljuju plodove svojih istraživanja u zbirci Kinder und Hausmarchen (dječje i obiteljske priče), zbirci dječjih priča baziranih na bizarnim istinitim događajima iz okolice Schwarzalda (crne šume), među kojima su i Ivica i Marica, Snjeguljica, Flauta od kosti, itd. Današnje verzije njihovih priča su promijenjene vremenom kako bi bile prikladnije za djecu (originalne verzije su mnogo mračnije i bizarnije nego one koje mi danas poznajemo). Par godina kasnije, sličnu zbirku objavljuje i Hans Christian Andersen pod nazivom Priče ispričane za djecu (ili jednostavno Priče za djecu ovisno o prijevodu), među kojima su Mala Sirena, Snježna Kraljica i Crvene cipele posebno mračne i prilično jezovite te su do danas pretrpjele neke promjene u modernim verezijama. Ipak, 1833. godne tjednik The Baltimore Saturday Visitor objavljuje priču Poruka u boci do tada nepoznatog američkog autora, koji će svojim djelima otvoriti još jednu stranicu u povijesti strave i užasa, te ponuditi još jedan pogled na žanr koji će mu dodati jednu malu, ali ključnu notu savršenstva.

EDGAR ALLAN POE
„Poeova svijest nikada nije bila udaljena od strave, truleži i raspadanja i mi se u svakoj njegovoj priči, u svakoj njegovoj pjesmi i u svakom filozofskom dijalogu susrećemo sa stvoriteljevom napetom žudnjom da pronikne u neispitane, nemjerljive noćne ponore, da razgrne veo smrti i u mašti zavlada kao gospodar stravičnih tajni vremena i prostora.“ – H. P. Lovecraft. Teško je napisati nešto o Edgaru Poeu što već nije rečeno ili napisano. Danas se smatra jednim od najutjecajnijih američkih pisaca i pjesnika koji su ikad postojali. Jedan je od rijetkih autora gotičke priče čija su djela obvezna lektira u osnovnim školama. Stihovi njegovih pjesama poput Gavrana uvijek se citiraju s određenom dozom poštovanja, a Crni mačak je danas klasik koji nikad ne izlazi iz stila, čiji se sjaj nije ugasio niti nakon više od sto šezdeset i šest godina. Njegov stil i genij utjecao je na mnoge druge utjecajne autore poput Charlesa Baudelairea, H. G. Wellsa i Julesa Vernea. Od svih umjetnika koje smo do sada spomenuli svatko je dao neki određeni doprinos žanru strave i fikcije, svatko je od njih napravio mali korak naprijed kako bi se svijet strave ispolirao do savršenstva. Ipak, Edgar Poe je učinio mnogo više od toga. Poeovo pisanje reflektira njegove vlastite teorije o tome što jest i kakva bi književnost trebala biti. Svoje ideje i kriticizam je prezentirao u eseju Pjesnički princip (objavljenog tek 1850. godine , godinu dana nakon njegove smrti). Prezirao je didaktiku i alegoriju, vjerujući kako bi smisao literature

trebala ležati odmah ispod površine, tj. kako djela s očitim značenjima prestaju biti umjetnost. Vjerovao je da bi dobro književno djelo trebalo pružiti kratak fokus na specifični i jedini učinak, toliko duboko, da bi autor morao pažljivo i precizno izračunati svaki osjećaj i ideju. Ovu teoriju objavio je u jednom drugom eseju Filozofija kompozicije (napisanog četiri godine ranije), u kojem je također tvrdio kako je smrt prekrasne žene, bez sumnje najveća poetska tema na svijetu. Postoji jako dobar razlog za ovakve stavove, a da bi ih objasnili moramo shvatiti u kakvom okruženju je živio Poe. Drugom polovicom devetnaestog stoljeća Amerika se nalazila pred građanskim ratom. Robovlasništvo je još uvijek bilo aktualno, srednji stalež nije postojao u praksi, žene nisu imale pravo glasa i nitko nije mogao živjeti samo od pisanja. Unatoč velikom nasljedstvu, Poe je živio u siromaštvu. Nikada nije upoznao vlastite roditelje i nikada nije bio službeno usvojen. Njegovo srednje ime: Allan, je prezime škotskog trgovca Johna Allana kod kojeg je živio i koji mu je nadjenuo svoje vlastito ime. Premda nije upoznao roditelje, znao je da su oboje bili umjetnici (ime Edgar, dobio je prema liku iz Sheakespeareova Kralja Leara), dok je John Allan, između ostalog, bio i trgovac robljem što je Edgar prezirao. Osobno je uvijek izbjegavao prezime Allan i nikad ga nije potpisivao (zbog toga su svi njegovi potpisi uvijek bili: Edgar Poe, ili Edgar A. Poe) u pismima i službenim dokumentima. Obitelj Allan ga je uzdržavala i školovala. Bio je student Sveučilišta u Virginiji, sveučilišta koje je pokušavalo održati ideale svoga osnivatelja Thomasa Jeffersona. Kućni red je obuhvaćao mnoga stroga pravila protiv kockanja, konja, oružja, duhana i alkohola, ali su uglavnom bila ignorirana. Sustav je omogućavao studentima da sami biraju predavanja koja

će pohađati, te pravilo da se svi prekršaji moraju prijavljivati nadređenima (u praksi, ovo je također bilo ignorirano). Ovaj jedinstven sustav je bio kaos, i sveučilište je izgubilo mnogo studenata. Poe je ostao bez novčane potpore zbog svojih kockarskih dugova. Samo godinu dana nakon što je upisao sveučilište, odustao je od studija i preselio se u Boston, gdje je radio kao novinar pod pseudonimom. Kako bi zaradio više novaca, 1827. godine prijavio se u vojsku koristeći ime Edgar A. Perry i tvrdeći da ima dvadeset i dvije godine (zapravo je bio četiri godine mlađi). Iste godine je objavio svoju prvu knjigu, kolekciju poezije Temerlane i druge pjesme. Tiskano je samo pedeset primjeraka i knjiga nije bila uopće primjećena. Svoju drugu knjigu Al Araaf, Tamerlane i manje pjesme objavio je u Baltimoreu dvije godine kasnije pri upisu na vojnu akademiju. U isto vrijeme njegov staratelj John Allan oženio je svoju drugu suprugu, što je rezultiralo aferama i svađama unutar obitelji i Poe je ostao bez nasljedstva, obitelj ga se odrekla, a iz akademije je nečasno otpušten 1831. godine na vojnom sudu. Ipak, uz pomoć drugih kadeta, objavio je svoju treću knjigu u New Yorku. Iste godine, preselio se kod svoje tetke natrag u Baltimore nakon smrti starijeg brata Henrya. Otprilike u ovo vrijeme započinje život Edgara Allana Poea kakvog danas najviše poznajemo. Premda neke biografije govore o njemu kao o alkoholičaru i propalom kockaru, takve tvrdnje i nisu sasvim točne. Prije svega, za razliku od mnogih drugih pisaca tog doba, Poe je bio jedini koji je odlučio živjeti od pisanja. Razdoblje nije moglo biti gore za takvu odluku. U to vrijeme još nije postojao međunarodni zakon o zaštiti autorskih prava i mnogi izdavači su tiskali piratske kopije britanskih pisaca, opcija koja je bila puno jeftinija nego da isplate američke autore za njihova djela. Ekonomska kriza 1837. godine je teško pogodila industriju i bez obzira na opći porast tiskovina (zbog nove tehnologije), većina časopisa nije otišla dalje od brojeva ovog fanzina kojeg upravo čitate. Ono malo što je preostalo, uništila je petogodišnja depresija. U ovakvom okruženju, Poe će biti prisiljen konstantno se ponižavati i doslovno moliti za novac do kraja života. 1835. godine, Poe i njegova trinaestogodišnja sestrična Virginia Clemm su se vjenčali u tajnosti. Ovo je ujedno i razdoblje kada je Poe radio za magazin The Messenger čija je naklada naglo skočila sa sedam stotina na tri i pol tisuće primjeraka. Dvije godine kasnije kada je Poe odlučio započeti vlastiti časopis (The Stylus) ponovno su se vjenčali, ali ovog puta uz ceremoniju. Upravo u ovom razdoblju su nastala neka od mnogih njegovih djela u prozi (npr. Priče Groteske i Arabeske, zbirka u kojoj se nalazi i Pad kuće Usher), bio je uspješan novinar i kolumnist, ali je u realnosti zarađivao jedva dovoljno da

preživi. I on i Virginia su još uvijek živjeli s njezinom majkom i invalidnom bakom, također je izgubio položaj urednika zbog pijanstva. U siječnju 1842. godine, Virginija je pokazala prve jake simptome kronične tuberkuloze od kojih se djelomično oporavila, ali to je Poea bacilo u očaj i počeo je piti sve češće i češće. Upravo u tom razdoblju napisao je priče Crni mačak, Maska Crvene Smrti, te Jama i njihalo a nekoliko godina kasnije objavljena je pjesma Gavran, koja mu je donijela slavu, ali samo devet dollara honorara od Evening Post magazina. Njegova žena Vriginia umrla je u siječnju 1847. godine, samo godinu dana nakon što je propao i Broadway Journal. Iako se ponovno oženio, njegova vječna tema o smrti prekrasne žene zauvijek će ostati njegov prepoznatljiv motiv u poeziji i prozi. Mnogi povjesničari smatraju kako je Virginia bila njegova najveća inspiracija koju je imao. U vrijeme njezine smrti živjeli su zajedno sami u Fordhamu (danas dio Bronxa u New Yorku), u lošim stambenim i zdravstvenim uvjetima. 3. listopada, samo dvije godine nakon Virginijine smrti, Edgar Poe pronađen je na ulicama Baltimorea u teškom deliriju i u odjeći koja nije bila njegova, sve što je izgovarao bila je riječ Reynolds. Do danas još nije poznat uzrok njegove smrti, kao ni identitet osobe koja posjećuje njegov grob već više od sto pedest godina na godišnjicu njegove smrti. Poeov život je bio mračan i depresivan, ispunjen delirijom noćnih mora. Upravo zbog toga je i pisao svoja djela na način na koji jest. Prije Poea, pisci strave i gotike uglavnom su djelovali u mraku, ne uzimajući u obzir psihološke elemente u priči. Poe nije pisao o sretnim završecima, nije se uvlačio u šuplju moralnu didaktičnost, prihvaćanje ustaljenih normi i vrijednosti, kao i napor pisca da priči nametne vlastite emocije i prikloni se idejama većine. Poe je znao da je uloga kreativne fikcije samo u tome da izrazi i protumači događaje onakve kakvi jesu, nezavisno od toga čemu teže ili što dokazuju, dobro ili zlo, privlačno ili odurno, s umjetnikom koji uvijek djeluje kao živ i nepristran kroničar, a ne kao prodavač mišljenja . Poe je proučavao ljudsku svijest, a ne pravila gotičkog romana i stvarao je na osnovi analitičkog poznavanja pravih izvora užasa što ga je oslobodilo tadašnjih standarda u pisanju strave. Poe je stvorio kratku priču kakvu ju danas poznajemo kao i žanr kriminalističkih romana. Poe je postavio standarde za sve pisce nakon njega - održavanje iste atmosfere i ambijenta i ujednačavanje događaja koji se neposredno odnose na zaplet, njegova su najjača karakteristika. Njegova najpoznatija djela su gotička, žanr koji je radio kako bi zadovoljio ukus publike. Smrt mu je bila glavna tema, uključujući i njezine fizičke simptome, posljedicama raspadanja tijela, problemi sa preuranjenim pokopom, kao i reanimacija. (mnogi kritičari i danas smatraju kako je Poe ponovno vratio pažnju na znanstvenu fantastiku). Detalje koje drugi nisu uzimali u obzir, Poe je iskoristio kao alat za vlastitu naraciju ispunjavajući svoja djela jedinstvenom atmosferom i napetošću.

Nažalost, Poe je rijetko bio ozbiljno shvaćen i stekao je mnogo neprijatelja zbog svog temperamenta i alkoholizma. Kada je umro, na sahrani je bilo prisutno samo dvoje ljudi. Njegov stil pisanja je trpio teške kritike na koje je Poe jednakom mjerom odgovarao (jednom prilikom je javno napao i Henrya Longfellowa za plagijat). Proći će više od pola stoljeća dok Amerika ne prizna Poea kao svog originalnog i revolucionarnog umjetnika.

su njegove ljudske strane, njegovi preobražaji, proizvod njegove su animalističke želje za opstankom. Baš ta životinjska strana je i ono što pokreće g. Hydea u Stevensonovoj priči. Hyde je izvan kontrole i izvan svih zakona, društvenih i moralnih, on je dio davno potisnute ljudske svijesti. Ne možemo govoriti o potisnutoj svijesti a da ne spomenemo i njenu seksualnu stranu koja je prisutna u oba romana. Oba autora imaju svoj način na koji ju prezentiraju čitatelju. Stevenson rijetko kada spominje što je to što Edward Hyde čini tijekom noći, samo nam govori kako je riječ o zlim i najčešće nemoralnim radnjama iz kojih izvlači zadovoljstvo. Stoker je mnogo izravniji. Draculine žrtve uživaju u izmjeni fluida, tj. krvi. Lucy koja je na početku još nevina devetnaestogodišnja djevica, s vremenom postane najobičnija besramna drolja. Mnogi kritičari su se osvrtali na ovu temu tijekom godina i napisane su razne interpretacije, koje su često govorile o potisnutim homoseksualnim željama i sl. (dr. Freud često je koristio primjer Jekylla i Hydea kako bi objasnio podsvjesno). Osim navedenih, romani se bave mnogim drugim temama koje su bile aktualne u to vrijeme, poput tehnologije, znanosti, imigracije, statusa žena i drugih. Najzanimljvija je ona o sukobu znanosti i religije kojom se bavi Stoker. Van Helsing koji je jedini lik u mogućnosti suprotstaviti se Draculi, čini to na više načina. Draculu ubija fizički (kolac, sunčeva svjetlost), ali ga odbija tradicionalnim metodama iz folklora (češnjak, križ, itd.). Stoker je postigao odličan balans koji opisuje prijelaz iz tradicionalnog u moderno tehnološko društvo. Niti jedan lik u Draculi ne govori u korist znanosti kako bi diskreditirao religiju ili praznovjerje i obratno. Van Helsing shvaća da je Dracula kao izvor Lucyine bolesti, ali istovremeno neće poreći kako je riječ o biću noći s natprirodnim moćima. Kako bi pobjedili Draculu, likovi najčešće koriste tehnologiju (telegram, modernu kriminalistiku, željeznicu). Ovakvim metodama Stoker je postigao mnogo različitih ciljeva. Prije svega, shvaćamo Draculu kao djelomično ljudsko biće ili čudovište s humanom stranom. Sama priča je zbog ovih elemenata također uvjerljivija i napeta, likovi nisu plitki i čine ono što bi učinila većina ljudi. Nema sumnje kako će oba romana zauvijek pripadati samom vrhu svjetske književnosti. Stoker i Stevenson su otvorili mnoge mogućnosti i pomakli granice za sve pisce fikcije nakon njih. Psihološke karakteristike likova postale su standard u pričama i romanima, a danas su nezaobilazan element svakog umjetničkog djela. Mnogi pisci su nastavili slijediti trend kojeg su postavili Stevenson i Stoker. Joseph Conrad je nastavio istraživati mračnu stranu čovjeka 1902. godine u svom romanu Srce tame, a Henry James se prvi osvrnuo na priču o zlom djetetu u svom kratkom i jezivom romanu Okret vijka (Damien iz filma Omen je samo moderna verzija Milesa iz Jamesove priče napisane 1898. godine).

STRAVA ISPOD POVRŠINE
Drugom polovicom devetnaestog stoljeća došlo je do velikog preokreta u žanru strave, ali i u žanru fantastike općenito. Zbog snažnog utjecaja industrijske revolucije znanstvena fantastika je postala popularna, vještice, duhovi i ukleta mjesta više nisu bila privlačna literatura čitateljima. Znanstvena fantastika je u svojim počecima bila stravična (Wellsov Rat svjetova, Otok dr. Moreaua i sl.), a strava psihološka, tj. unutarnja (Robertsonov roman Prsten i knjiga, Chambersov Kralj u žutom) i manje natprirodna. Klasični natprirodni elementi poput duhova ili vještica preostali su jedino u malim tiskovinama i glazbi (Mussorgskyeva Ivanova Noch' na Lïsoy gore). Međutim, upravo u ovo vrijeme napisana su dva nezaobilazna klasika. Iako je riječ o starim i utemeljenim stereotipima gotičkog romana, njihov psihološki element je utemeljio standarde današnje fantastike. 1886. godine objavljen je roman Čudan slučaj Dr. Jekylla i g. Hydea Roberta Lewisa Stevensona, a 1897. Dracula Abrahama Stokera. Oba romana predstavljaju dvije krajnosti, modernu znanost s jedne i drevni mit s druge strane. Stevenson bavi pričom o odvjetniku koji istražuje povezanost između svog pokojnog prijatelja Dr. Jekylla i serijskih ubojstava nasilnika Hydea. Stoker je svojoj priči dao sličan, ali malo drugačiji pristup. Iako danas svi znamo priču o Draculi (najčešće iz filmova) kao svjedočanstvo jedne osobe, roman je napisan iz perspektive nekoliko pripovjedača i ulomaka iz novinskih članaka. U oba slučaja, mi kao čitatelji sami gradimo sliku stravičnih događaja koje lagano povezujemo. Stevenson i Stoker se u svojim djelima zanimaju istom idejom: čudovištima koja ne dolaze izvana, već iznutra iz samih likova. Premda nam romani ne nude priču iz perspektive svojih tematskih likova, daju nam toliko materijala o njima da ih možemo shvatiti kao stvarne osobe s kojima se možemo povezati. Dr. Jekyll je znatiželjan kao i čitatelj koji prati njegovu priču, koji zajedno s njim osuđuje svoje akcije (baš kao i već spomenuti Dr. Frankenstein ). Dracula je proklet od samog početka, ali je svjestan onoga što je postao i često pati, zbog čega su njegove akcije proizvod njegova očaja. Njegovi argumenti, hipnoza i logičke interakcije s drugima proizvod

Mnogi drugi pisci početkom dvadesetog stoljeća uglavnom su objavljivali kratke priče u magazinima ili su radili na filmskim scenarijima. Tradicionalni mitovi su lagano izgubili svoju čar i mistiku. Prvi filmovi strave svodili su se na adaptacije klasičnih gotičkih romana poput Frankensteina, Dracule i Dr.Jekylla. Novi medij je vrlo brzo zaokupio pažnju masa kao novo tehnološko čudo, ali u isto vrijeme broj tiskanih magazina je bio u procvatu. Magazini poput Weird tales, Amazing stories i Famous Fantastic Mysteries bili su dostupni svakome. Nažalost, ovo je ujedno i vrijeme kada publika gubi zanimanje za žanr strave i više se okreće znanstvenoj fantastici. Nastalo je nekoliko nezaboravnih klasika kao što je Fantom u operi Gastona Lerouxa iz 1911. godine i Stanar Belloca Lowndesa iz 1913. godine, ali nije bilo toliko riječi o o romanima natprirodne strave već više o počecima slasher žanra. Ipak, 1917. godine svijet je prvi puta upoznao novu vrstu mita i užasa koji nadilazi granice tadašnje mašte. HOWARD PHILLIPS LOVECRAFT Najmilosrdnija stvar na svijetu je, rekao bih, nesposobnost ljudskog uma da medusobno poveže sav njegov sadržaj. Mi živimo na mirnom otoku neznanja usred crnih mora beskonačnosti i nije za nas da putujemo predaleko. Znanosti od kojih svaka vuče na svoju stranu, nisu nam do sada mnogo naškodile, ali jednoga dana, sastavljanje razdvojenog znanja otvorit će takve užasavajuće prizore stvarnosti i našeg pogibeljnog položaja u istoj, da ćemo poludjeti od tog otkrića, ili pobjeći od te smrtonosne svjetlosti u mir i sigurnost novog mračnog doba. H.P. Lovecraft – The Call of Cthulhu 1926. Do danas je napisano mnogo eseja i knjiga o Lovecraftu i njegovom utjecaju na modernu književnost, ali jedno od najboljih objašnjenja je ono koje je pojasnio pisac Neil Gaiman uspoređujući žanr strave s vožnjom kroz tunel strave. Većina priča strave i užasa oduvijek je u tradiciji i podsjećala na vožnju kroz tunel strave u lunaparku. Protagonisti bi obično bili upleteni u niz neugodnih i jezivih događaja istog trena kada bi zakoračili u taj svijet tame, ali bi jednom kada iz njega izađu i pobjede sile zla, ponovno bili na sigurnom. To je standarni koncept koji je uglavnom ostao neizmjenjen u pričama, romanima, pa i današnjim blockbuster filmovima. To je oduvijek i bio koncept koji je publika najbolje prihvatila neovisno o žanru fikcije. Ovakav fenomen je najlakše pripisati svakodnevnim nasumičnim nepravdama kojima smo izloženi tijekom života, bilo kao slučajni promatrači ili čak sudionici; stoga sasvim je logično za očekivati kako svi imamo neku potrebu za zadovoljenom pravdom ili pobjedom nad zlom. Upravo takav jedan tradicionalni koncept (poput Boga koji gleda i pazi na dobre ljude) nudi svojoj publici bijeg od surove svakodnevnice i ostavlja jedan tračak nade u bolje sutra. Ovo je vrlo poznat recept mnogih uspješnih pisaca i autora, bilo da je riječ o bajkama za djecu ili o psihološkom kriminalističkom romanu poput Zločina i kazne F. M. Dostojevskog. Za razliku od mnogih, Lovecraft nikada nije ponudio takav jedan siguran izlaz, za njega vožnja tunelom strave nikada nije gotova. U svojim je djelima otišao mnogo dalje od ostalih pisaca fantastike, on nije samo rekao kako u svijetu postoje čudne i užasne stvari, već naprotiv, takva je struktura samoga svemira. Tijekom svog života, Lovecraft nikada nije komercijalno objavio niti jedan svoj roman ili knjigu, svoje je kratke priče objavljivao gotovo ekskluzivno u popularnim časopisima posvećenim čudnoj fikciji koji su preplavili Ameriku tijekom dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća od kojih je do danas preostao samo magazin Weird Tales. Umro je u siromaštvu, a jedan od najvećih kritičara njegova doba Edmund Wilson, nazvao ga je najobičnijim komercijalnim piskaralom. Nikada nije završio školu, niti upisao sveučilište, ipak, nekoliko desetljeća nakon njegove smrti 1937. godine Lovecraft je prepoznat kao jedan od najorginalnijih i najutjecajnijih pisaca fantastike u Americi još od Edgara Allana Poea, a danas jedan je od najistaknutijih autora strave u svijetu. Njegove zbirke priča i nekoliko kraćih romana reprintani su kao klasici fantastične književnosti, a njegova vizija i stil pisanja ostavili su neizbrisiv trag istovremeno u žanru strave i u žanru znanstvene fantastike. Howard Phillips Lovecraft je rođen 20. kolovoza 1890. godine u svojoj obiteljskoj kući u Rhode Islandu. Bio je jedino dijete Winfielda Scotta Lovecrafta i Sarah Susan Phillips Lovecraft. Njegov otac je bio relativno

uspješan trgovački putnik, a njegova majka je bila direktni potomak kolonista iz 1630. godine u Massachusettsu. Winfield je za vrijeme poslovnog puta obolio od teške neurološke bolesti (danas se vjeruje kako je bila riječ o neuro-sifilisu) kada je Howard imao tek tri godine, njegova majka ga je uvjerila kako mu je otac ostao trajno paraliziran (iako je bio smješten u lokalni privatni sanatorij zbog dijagnozirane paralitične demencije, u kojem je ostao do svoje smrti 1898. godine) i Howard ga nikada nije posjetio niti je ikada saznao pravi uzrok bolesti svoga oca. Danas se vjeruje kako je vrlo vjerojatno i njegova majka bolovala od iste bolesti jer je primala male doze arsena kao preventivan lijek. Njegov djed Whipple Van Burren Phillips ubrzo je preuzeo ulogu njegova oca i ostavio veliki utjecaj na malog Howarda pričajući mu jezovite i stravične priče. Djed Whipple ga je također upoznao s raznim mitlogijama i povijesti Europe, tako da je Howard već sa svojih osam godina učiteljici u školi citirao Cicerona (na latinskom) za vrijeme školskog plesa i sl. Ovo je ujedno razdoblje kada je Howard napisao svoje prve priče i pjesme po uzoru na Tisuću i jednu noć i Ilijadu, (svoju kratku priču Poruka u boci, nastalu po uzoru na istoimenu priču Edgara Allana Poea, napisao je u vrijeme kada je imao samo šest godina) na žalost njegova majka je ovo pripisala lošem utjecaju njegova djeda. Nema sumnje kako se njegova majka ponašala previše zaštitnički, ali ovo je također razdoblje kada je Howard patio od noćnih mora često izgovarajući vlastite molitve kako ne bi zaspao. Iz tih noćnih mora stvorio je svoja prva čudovišta (Nightgaunts) koja će kasnije postati jedni od prepoznatljivih motiva njegovih djela u budućnosti. Još kao dijete Lovecraft je osjećao određenu vrstu odbojnosti prema društvu i općenito druženju s drugim ljudima te je više bio vičan svakodnevnom sanjarenju i upoznavanju znanosti poput kemije, povijesti i astronomije. Nažalost, upravo ga je ta njegova želja za astronomijom dovela do živčanog sloma krajem osnovne škole. Nakon toga Lovecraft više nikada nije pohađao nastavu bilo kakve vrste, niti je nastavio daljnje školovanje. Nakon smrti njegova djeda 1904. godine, obitelj je bila prisiljena promijeniti svoju raskošnu vilu sa skromnijom i manjom kućom.Za obitelj koja je imala svoj vlastiti grb, plemsko nasljeđe i europske korijene, takav događaj prouzročio je veliki šok. Ovo je razdoblje u kojem je Lovecraft patio od mnogih psihosomatskih poremećaja te je razvio jedan težak i patološki odnos s majkom koji je obilježio Lovecraftovu samokritičnost i prezir prema samome sebi, a kasnije i prema drugima. Iako ga do danas prati glas kao tvrdoglavog samokritičnog mizantropa, rasistu i puritanca, Lovecraft je u suštini bio i ostao plemeniti idealist. Ovakav njegov unutarnji sukob će ga

dovesti do onoga što Michel Houellebecq u svojoj knjizi H. P. Lovecraft protiv svijeta, protiv života naziva pravim primjerom svima onima koji žele promašiti život i na kraju uspjeti u svom djelu. Zbog velikog utjecaja viktorijanske književnosti, Lovecraft je osobno vjerovao kako se pravi pisac i pjesnik nikada ne bi trebao prodavati ili pisati ono što publika očekuje ili zahtijeva od njega. Umjesto toga, vjerovao je u stvaralaštvo čija je jedina svrha bila ono samo. Ovakav pristup konačno će Lovecrafta odvući u dvije krajnosti. S jedne strane dobit će nevjerojatno vjernu publiku, a s druge strane će ga baciti na rub siromaštva kao i njegovoa prethodnika i uzora Egdara Allana Poea. Iako je pisao prozu u ranoj mladosti, sve do 1913. godine većina njegova stvaralaštva bila je poezija. Unatoč svom nedostatku školovanja, Lovecraft je zapravo imao vrlo obilat riječnik čak i za ono vrijeme, mnoge riječi koje je koristio praktički su već bile izašle iz svakodnevnog dijalekta američke publike. Upravo njegova velika tvrdoglavost i želja za argumentiranjem, omogućile su mu njegovu prvu veliku priliku da javno objavljuje svoje radove. Često je slao svoja pisma uredništvu magazina The Argosy kritizirajući ispraznost velikog broja ljubavnih priča popularnih pisaca , što je primjetio i predsjednik udruge amaterskih novinara Edward F. Daas koji je Lovecraftu ponudio suradnju. Slijedećih nekoliko godina Lovecraft je stvorio veliki broj suradnika s kojima se najčešće dopisivao (do danas je ostalo oko dvadeset tisuća njegovih pisama). Po prvi puta u svom životu Lovecraft je naišao na svijet koji je prihvaćao njegove stavove i što je još važnije, to je bio svijet koji ih je cijenio. Do 1924. Lovecraft je bio vrlo utjecajan pisac u svijetu amatera. Među njegovim suradnicima i prijateljima ubrajaju se Robert Bloch, Clark Ashton Smith i Robert E. Howard, bio je jedan od prvih suradnika s magazinom Weird Tales (1923. godine nakon odlaska Farneswortha Wrighta ponuđen mu je posao urednika koji je odbio) u kojem je na nagovor drugih, objavio brojne priče poput: Bezimenog grada, Štakora u zidovima, Grobnice i Dagona. To je tek bio početak Lovecraftova stvaralaštva u kojem je lagano polirao svoj stil pisanja pa sve do nastanka onoga što danas nazivamo „velikim tekstovima“. Do danas, Lovecraftov stil i dalje je ostao jedinstvenim i prepoznatljivim, ali čak i za današnje standarde, njegova djela i dalje nisu za svačiji ukus. Međutim i do danas, na temelju njegovih djela nije nastala samo kultna mreža obožavatelja, već kao i u slučaju Mary Shelley, nastao je potpuno novi žanr fikcije. Naravno, to je bio tek početak. 1924. godine Lovecraft se oženio s trgovkinjom Soniom Greene, koju je upoznao na konvenciji amaterskog novinarstva u Bostonu, par tjedana nakon smrti njegove majke (1921. godine). Ovo je bila velika prekretnica u njegovu životu koja je ostavila tragove na njegova djela i stil. Nakon vjenčanja oboje su nastavili živjeti u New Yorku, šok koji je veliki grad ostavio na njega zauvijek će ga promjeniti.

Brak Sonie i Howarda bio je katastrofa. 20-te godine20. stoljeća bile su prekretnica za Sjedinjene Države, veliki val emigranata i gospodarska kriza bacili su stanovništvo na rub siromaštva. Sonia je brzo bila prisiljena zatvoriti svoju trgovinu koja ih je kratko vrijeme uzdržavala i brak se lagano počeo raspadati. Razdoblje krize kroz koju su prolazili bio bi tolerantno da nije bilo Lovecraftove ravnodušnosti – godinama kasnije u svojim memoarima, Sonia je navela kako Lovecraft niti jednom nije pokazao znakove bliskosti, niti je i jednom prilikom bio sposoban spomenuti riječ ljubav. Nakon toga počeli su živjeti odvojeno do kraja Lovecraftova života. Ironično, upravo je Sonia bila ta koja je Lovecrafta prvi puta uvjerila kako bi on mogao živjeti od pisanja i potaknula ga da počne pisati aktivnije i više. U ovom razdoblju mnoge Lovecraftove priče odišu rasizmom, mržnjom i depresijom, Užas u Red Hooku opisuje njegov pogled na život u istoimenoj četvrti u Brooklynu u kojoj je rasizam doveden do razine fobije. Nakon kratkog vremena Lovecraft napušta New York i vraća se natrag u Providence gdje će ostati do kraja života. Povratkom u svoj rodni grad Lovecraft je započeo svoj veliki opus proze, eseja i pisama; ovo je vrijeme njegovih najboljih i najvećih djela. Priče kao što su Zov Cthulhua, Užas u Dunwitchu, Boja iz svemira, Planine ludila i Sjena iznad Innsmoutha do danas su ostavile svoj trag na žanr. Kada se spominje lovecraftovski horror uglavnom se misli upravo na ove priče. Ovo su bila djela u kojima je Lovecraftov stil ispoliran i unaprijeđen svakim novim napisanim djelom. Ono što je uslijedilo nešto je čime se mogu pohvaliti samo tri pisca dvadesetog stoljeća. Robert E. Howard, John R.R. Tolkien i H.P. Lovecraft imaju jednu zajedničku točku, naime sva trojica su jedini pisci koji su, osim redefiniranja žanra fikcije, uspjeli stvoriti potpuno novu mitologiju. Howardova saga o Conanu iza sebe ostavila je cijeli mit o Hyborniji i svijetu koji ju okružuje, Tolkienov serijal o Gospodaru prstena redefinirao je fantasy žanr do temelja stvarajući jedan potpuno novi jezik dok je Lovecraft stvorio jedan posve kaotični svijet beznađa. Prije nego objasnimo zašto je Lovecraftov svijet takav kakav jest, potrebno je objasniti nekoliko utjecaja koji su zahvatili svijet fantastične fikcije u Americi početkom dvadesetog stoljeća. Dok je u Europi i dalje postojala određena granica koja je odvajala žanrove fantastike, kao npr. znanstvenu fantastiku od fantazije i strave, u Americi se glavna podjela svela samo na fikciju i fantastičnu fikciju. Drugim riječima, nije postaja točna podjela među žanrovima fantastike nego su sve kategorije spadale pod jednu tzv. čudnu fikciju. S druge strane, Ameriku je zahvatio veliki

val industrijalizacije i depresije. Dolazi do novih spoznaja u znanosti i do brojnih tehničkih otkrića; to su sve drastične promjene koje su vršile utjecaj na pisce fantastike. Između svega toga, svijet se još uvijek oporavljao od pustošenja koje je iza sebe ostavio prvi svjetski rat. Na scenu dolaze nove političke i filozofske ideje poput nacizma u Njemačkoj, komunizma u istočnoj i srednjoj Europi dok neodemokratizam zahvaća Ameriku (ovo je razdoblje kada je rasizam u Americi još uvijek bio na snazi tako da su organizacije poput Ku Klux Klana bile na vrhuncu moći brojeći nekoliko milijuna članova). Žanr strave i natprirodnog u literaturi krenuo je sasvim drugim smjerom, stari mitovi poput vampira, vještica i vukodlaka lagano su izlazile iz trenda proze kako bi ih zamjenili sex i sadizam. Lovecraftova proza bila je spoj znanstvene fantastike i stare gotičke strave lišene bilo kakvog oblika romantike ili religije. Osobno je crkvu i religiju smatrao prolaznom i zastarjelom, drugim rječima bio je ateist i priče koje je pisao bile su namjenjene plašenju ateista. Njegov opus ispunjen je svijetom bez boga ili utjehe u kojem je svo čovječanstvo samo bespomoćna prolazna pojava u treptaju svemira. Prijetnje koje je Lovecraft stavio pred svoje čitatelje su mnogo gore od sotonizma koji je bio simbol straha i zla kroz stoljeća. Međutim, ovdje postoji problem – kako takvo nešto pokazati čitatelju? Već smo spomenuli kako Lovecraftov stil nije za svačiji ukus, mnogi kritičari često su osuđivali Lovecraftovu čestu upotrebu pridjeva u rečenicama jer, prije svega, cilj pisca nije reći već prikazati. S druge strane Lovecraftova česta tema nije bila vezana uz nešto što čitatelj može vidjeti već osjetiti ili bolje rečeno spoznati. Pravi užas za njega nije ležao u mračnim hodnicima iza zahrđalih vrata ili u zvukovima od kojih se ledi krv u žilama nego u spoznaji svijeta koji okružuje njegove protagoniste. Njegove priče su pisane u prvom licu, najčešće kao dnevnik glavnog lika ili isječak novinskog članka. Priča Zov Cthulhua napisana je u obliku dnevnika, iskaza svjedoka i novinskog članka, sva tri dijela koji čine

jednu cjelinu iz kojih čitatelj sam donosi zaključak nakon što ih pročita. Planine ludila, pisane su kao dnevnik događaja, međutim, jezik koji Lovecraft koristi je hladnokrvan i pun znanstvenih izraza i detalja koje bi mnogi pisci izbjegli i zamjenili napetošću kako bi iz čitatelja kao odgovor dobili emotivnu reakciju. Međutim, ono što je Lovecraft htio postići svojim pričama nije nikada bila napetost, već atmosfera tj. ambijent ispunjen jezom. U mnogim slučajevima većinu klimaksa ostavio bi nedorečenim i taj dio bi prepustio čitateljevoj mašti. Mnogi protagonisti uglavnom završe tako što izgube razum upravo u trenutku shvaćanja užasa koji ih okružuje ili počine samoubojstvo radi lakšeg izlaza iz situacije – međutim, čitatelji gotovo nikada ne saznaju o čemu je zapravo riječ. Opisi čudovišta su vrlo rijetka pojava u Lovecraftovim djelima, međutim, u Planinama ludila taj opis je iscrpljujući do svakog najsitnijeg detalja, izrečen potpuno hladnokrvno. Ono što je usitinu stravično nije bazirano na izgledu čudovišta; prava strava leži u nepoznatom okruženju u kojem su se našli likovi priče. Ovakav koncept je bio nešto što niti jedan pisac strave do tada nikada nije niti pokušao. Cijeli Lovecraftov opus onoga što danas nazivamo Cthulhu mitologijom ispunjen je ovakvim ozračjem. Upravo zbog svog karakterističnog stila Lovecraft danas ima kultni status u žanru strave. Za razliku od mnogih drugih pisaca on nikada nije bio autor kojeg je publika izabrala, već upravo suprotno, on je birao svoju publiku. Nažalost, 1935. godine Lovecraftu je dijagnosticiran rak crijeva i preminuo je pred sam vrhunac svog stvaralaštva 15. ožujka 1937. godine. Njegov jedini nezavršeni roman Slučaj Charlesa Dextera Warda, objavljen je tek posthumno. Mnogi motivi njegovih priča, poput Necronomicona, Arkhama, Miscatonicka i dr. ostat će prepušteni generacijama nakon njega. Iako za svog života nije nikada bio priznati pisac van kruga svojih suradnika, danas je Lovecraftov utjecaj gotovo nemjerljiv. Osim što je izmjenio žanr strave u literaturi, Lovecraftova djela ostavila su neizbrisiv utjecaj na glazbu, film, strip, prozu, poeziju i pop-kulturu širom svijeta. Nagli vrtlog globalnih promjena izravno je utjecao na žanrove fikcije, svijet je zahvatio novi medij – film, te još jedan svjetski rat u kojem je upoznata nova vrsta užasa poput atomskog oružja i kasnije hladnog rata. Ovo je razdoblje u kojem se svijet natprirodnog pojavljuje najviše na filmu i stripu, a sve manje u klasičnoj literaturi. Stare vještice, vampire, duhove i gotičke dvorce, zamijenili su strahovi od socijalizma, atomskog rata i svemirske invazije. Ovo je razdoblje u kojem nastaju djela poput Orwellove 1984. ili John Wyndhamova Dana Triffida. Američki strah od unutarnje invazije također je česta tema u filmovima poput

Invazije otimača tijela, te romana Rosemaryino dijete Ire Levin i sl. S druge strane globusa, u Japanu nastaje serijal Gojira, od oko dvadesetak filmova o velikom čudovištu koje razara gradove, ovim nastaje novi žanr monster-filmova i čest su motiv postnuklearnog Japana. Isti žanr pojavljuje se i u Americi zbog straha od radijacije i njezinih još uvijek nepoznatih učinaka na ljude. Ovo je također početak zombie žanra na filmskom platnu, žanra inače ne baš zastupljenog u literaturi (barem ne u obliku kojeg poznajemo danas). Ipak, usred svog tog kaosa nastala su dva romana koji su nažalost sve donedavno ležali zaboravljeni. Riječ je djelima koja su nanovo redefinirala stari žanr natprirodnog otvarajući mu vrata u novo moderno doba. NOVI POGLED NA STARI SVIJET Do sredine dvadestog stoljeća psihološki horror nije bio nepoznanica. Mnogi pisci i filmaši bavili su se takvom tematikom. Kao što smo već naveli Stokera i Stevensona, pa sve do Poea i Lovecrafta, granice ljudskog uma nisu bile ništa strano. Filmovi njemačke ekspresionističke škole poput Kabineta dr. Calligarija, već su otvorili vrata za istraživanje mračne strane ljudske psihe. Shirley Jackson i Richard Matheson danas nisu toliko poznati kao utjecajni autori iako su u svoje vrijeme oboje stekli kratkotrajnu slavu, danas samo pedeset godina kasnije ne bi niti zali za njih da nije filmskih adaptacija njihovih romana. Naravno riječ je o romanima The Haunting of Hill House (objavljenog 1959. godine) i I am Legend (objavljenog 1954. godine). Prije svega potpuno je apsurdno uspoređivati ova dva djela, oni niti ne pripadaju istom smjeru žanra. Roman Shirley Jackson je klasična priča o duhovima u ukletoj kući ispričanoj na jedan novi način, dok je klasik Richarda Mathesona početak zombie žanra. Ipak, oba romana su ostavila dubok utjecaj na žanr i postavili su nove standarde bez kojih danas ne možemo niti zamisliti priču strave i užasa. Da nije bilo Shirley Jackson, teško da bi danas bilo Stephena Kinga, da nije bilo Richarda Mathesona, ne bi bilo Georgea Romera kakvog poznajemo. Do sada smo govorili o žanru strave i užasa kao o jedinstvenom spoju jednog i drugog, međutim, Shirley Jackson je prvi puta odvojila jedno od drugog stavljajući naglasak na stravu. Roman The Haunting of Hill House je jedna duboka priča ispunjena psihološkom torturom glavne junakinje i kompleksnim odnosima među likovima. Gotovo svi klišeji priče o duhovima su ovdje: čudni zvukovi, krvavi natpisi na zidovima, duhovi koji lutaju napuštenim hodnicima itd. Radnja se bavi istraživanjem paranormalnog i glavna junakinja Eleanor s vremenom prolazi kroz različite vrste psihoza, često gubeći vezu s realnošću. Jackson uopće ne pravi nikakvu granicu između paranormalnog i ludila svoje protagonistice i zaključak o stvarnosti ostaje na odluci samog čitatelja. Svi stari sastojci žanra su i dalje prisutni, ali su nam prikazani iz jednog sasvim novog kuta, po prvi puta možemo zapravo

iskusiti promjenu kroz koju protagonisti prolaze za vrijeme priče. U početku, Eleanor je sasvim sramežljiva i brižna djevojka, koja s vremenom sve dublje propada u ponor ludila i histerije u koji ju uvlači niz neobjašnjivih događaja. Poznato je da je Shirley osobno patila od psihičkih poremećaja i da je često uzimala lijekove kako bi se borila s vlastitim psihozama te je svoje probleme vjerno prenijela na papir. Njen roman danas se smatra jednim od najutjecajnijih romana strave druge polovice dvadesetog stoljeća i smatra se najboljom pričom o duhovima ikad napisanom. Roman Richarda Mathesona je također jedna mračna priča koja svog protagonistu provlači kroz svakodnevno ludilo u opustošenom svijetu pokošenog novom vrstom kuge čiji simptomi podsjećaju na vampirizam. Baš kao i što je slučaj kod Jacksonove junakinje Eleanor, Mathesonov protagonist Robert prolazi kroz svoja sjećanja na prošlost pokušavajući pronaći rješenje. Kako bi izbjegao gubitak razuma, Robert je svoj život pretvorio u svakodnevnu rutinu i čitateljima je jasno vidljiva razlika između onoga što je Robert bio i onoga što je postao s vremenom. Život konstantne prijetnje konačno ga dovodi i do alkoholizma sve dok ne pronađe novu svrhu za svoje postojanje koja ga gura naprijed. Ovakva tema nije bila nova i teško je ne vidjeti paralelu Richardova romana s onim kojeg je napisala Mary Shelley (riječ je o već navedenom romanu Posljednji čovjek, čiji je protagonist također jedini preživjeli u svijetu kojeg je opustošila kuga), međutim, dubina i psihološki profil glavnog lika su najjače karakteristike ovog romana. Paralelno s tim, Matheson je ponovno redefinirao stari žanr koji su prije njega postavili Polidori i Stoker. Klasični viktorijanski mit o vampirima ovog puta bio je sveden na nešto racionalno i naturalno. Ovakav osvrt kasnije su preuzeli mnogi drugi pisci (najčešće autori znanstvene fantastike), ali je koncept najviše zaživio i ostao ustoličen u zombie žanru kao njegovoj glavnoj karakteristici. Richard Matheson danas se, između ostalog, smatra i ocem survival horrora, podžanra koji će zasjati tek desetljećima kasnije nakon objave njegova romana.

Iako su oboje bili uspješni autori, žanr natprirodne strave je već sam po sebi lagano zamro. Mnogi poznati magazini već su bili ugašeni (uključujući i legendarni Weird Tales), dok se većina pisaca orijentirala na znanstvenu fantastiku ili kriminalističku fikciju. S izuzetkom Hammer Films produkcijske kuće iz Velike Britanije i filmova Georga Romera, filmsku industriju je zahvatila era eksploatacijskih filmova baziranih više na nasilju nego na priči. Mnoge kinematografske kuće poznate po projekcijama horror filmova postale su stvar prošlosti. Ameriku je zahvatio Hippie pokret kao odgovor na rat u Vijetnamu. Utjecaj Hladnog rata, slijetanje na Mjesec i uspjeh Ratova zvijezda Georga Lucasa učinili su veliku prekretnicu za popularizaciju znanstvene fantastike više nego bilo koji film do tada. Možemo slobodno reći kako novi svijet jednostavno nije ostavio mjesta za stare motive užasa. Ipak, 1974. godine svijet je upoznao novu vrstu užasa. Vrijeme je da upoznamo kralja.

STEPHEN KING
Iako se možda tako ne čini na prvi pogled, u prvoj polovini dvadesetog stoljeća horror žanr je općenito upao u krizu. Roman Dracula Brama Stokera 1897. godine bio je posljednji trijumf britanske književnosti na tom području još od doba gotičkog romana, međutim, taj trijumf nije dugo trajao. Početkom novog stoljeća većina takve vrste fikcije uglavnom je bila američka. Problem s američkom scenom nije bio u nedostatku talenta ili entuzijazma, problem je bio u tome što je cijeli put išao isključivo uzbrdo. Nitko zapravo nije htio fikciju strave i užasa u novoj zemlji, u svakom slučaju barem ne u tisku. Jedini uspjeh doživila je filmska industrija, producentske kuće poput Universala brzo su naučile kako je lako ugrabiti novce na pričama i mitovima iz prošlog stoljeća, koje opet, samo po sebi nije bilo pretjerano ispunjeno orginalnošću. Rijetko se pojavio redatelj poput Val Lewtona, koji je, nažalost, bio podcijenjen u studiju za koji je radio. Fimovi strave bili su smatrani šund proizvodom za mase, a magazini poput Weird Talesa, unatoč svojoj lojalnoj publici, nikada nisu uspjeli ostvariti profit i na kraju su ugašeni. U cijeloj priči možda postoje jedva dvije iznimke, Ray Bradbury i već spomenuti Richard Matheson, koji se uglavnom okrenuo pisanju scenarija za serije poput Zone Sumraka. Tko zna, da je više filmova snimljeno prema djelima Shirley Jackson, možda bi za nju danas znalo više ljudi umjesto šačice čitatelja Danse Macabre.

S vremenom je i američka filmska industrija pobacila, a njeno vodeće mjesto ponovno je preuzela britanska kuća Hammer Studios koja je uglavnom ponovila isti recept kao i Universal dvadesetak godina ranije. Američka javnost još uvijek je imala podvojeno mišljenje o vijetnamskom ratu i pojavi reanimiranog političkog vala neoliberalizma. Jedini izvori fikcije strave bili su ženski časopisi (nastali kao proizvod liberalizma) koji su na žanr više gledali kao na tabu temu. Krajnji rezultat više je izgledao kao nadoknađivanje nedostatka seksualnih scena još iz razdoblja gotičkih romana. Ovo je okruženje u kojem je počeo Stephen King. Mnogo prije nego što je postao ikona horror žanra, Stephen je pisao kratke priče za pornografske časopise kao što su: Dude, Adam, Cavalier, i Swank. Njegov glavni motiv? Skupiti makar dovoljno novca kako bi platio račun za telefon. Početak svog četvrtog romana pisao je na pisaćem stroju svoje žene u kamp-prikolici. Kratka priča o djevojci koja postaje žrtvom okrutnog ismijavanja u školi za vrijeme menstruacije završila je u košu za smeće. Godinu dana kasnije, ista priča je prerasla u roman koji je preoblikovao horror žanr za sva vremena - 1974. prvi roman Stephena Kinga objavljen je pod naslovom Carrie. Nakon što mu je isplaćen honorar od dvije stotine tisuća dolara, King je učinio ono što bi napravio bilo koji učitelj u njegovoj poziciji - dao je otkaz i profesionalno se počeo baviti pisanjem. Najveći autor strave i užasa dvadesetog stoljeća bio je rođen. Kao i većina njegovih prethodnika, Stephen King je u svom životu iskusio dio strave i životne nepravde. Imao je dvije godine kada je njegov otac zauvijek napustio obitelj pod izgovorom da ide kupiti kutiju cigareta ostavljući svoju suprugu s dvoje djece. Sa svojih jedanaest godina vidio je prijatelja kako nestaje pod kotačima vlaka nakon čega je prošao kroz težak mentalni šok i amneziju, a kasnije je i sam bio žrtva teške prometne nesreće. Neki kritičari danas vjeruju kako su upravo ti događaji inspiracija za njegova mračnija djela po kojima je danas poznat. Ipak, King se do danas nije niti jednom prilikom osvrnuo na njih, a kao svoj izvor inspiracije uglavnom je naveo mnoge poznate autore gotičkih romana, kao i klasične hitove iz zlatnog doba Universalovih monsterfilmova. U svojoj knjizi O pisanju, često se osvrtao na svoje djetinjstvo kao izvor mnogih motiva, kao što je npr. okrug Maine u kojem i danas živi, ili njegova konstanta tema o dječačkom odrastanju budućeg pisca itd. King često koristi pisce i autore kao svoje protagoniste, ili povremeno spominje naslove njihovih fiktivnih knjiga u svojim pričama (npr. pisac Paul Sheldon koji je glavni lik u romanu Misery čiji se roman spominje u Rose Madder kao knjiga na polici i sl.). Iako će mnogim kritičarima zasmetati naoko jednoličan pristup pričama koje piše, ili njegovi prepoznatljivi i već učvršćeni stereotipi likova koje koristi, upravo u njima leži Kingova najveća prednost. Dapače, oni su jedan od razloga zbog kojih Stephen uživa svoj status poznatog pisca, možemo reći kako su oni njegova najjača karakteristika. Ovakve rečenice možda nisu najbolji izbor kojima bi opisali jednog od najsvestranijih autora današnjice te zasigurno djeluju više kao neosnovane optužbe umjesto hvalospjeva. Tijekom godina Stephen King je kao autor izazvao mnoge podjele među kritičarima. Dok je za jedne samo prosječni pisac šund literature, za mnoge je vrhunski majstor moderne proze, bilo da je riječ o žanru strave i užasa ili bilo kojem drugom žanru iz njegova opusa. Postoji mnogo razloga za ovakve reakcije koje su četo proizvod predrasuda ili podrške. Otkako je objavljen njegov prvi roman 1974. godine pa sve do danas, Stephen King je ostao žrtva svoje slave. Bio je optužen za plagijate, bio je napadnut od strane kritičara i svojih obožavatelja, jednom prilikom obitelj mu je bila uzeta za taoce, a osobno je upoznao pakao droge i alkohola. Međutim, s vremenom je prešao sve životne prepreke koje su mu postavljene i ostao je na vrhu. Njegovo stvaralaštvo nije ograničeno isključivo na romane i kratke priče. Često se okušao u glumi, režiji, glazbi i kao voditelj radio emisija. Do danas je primio preko šezdeset nagrada za svoja djela, od kojih je jedna američka National Book Award (2003. godine) - konačni dokaz da uspješan autor bestsellera može biti priznat u krugovima kritičara kao i bilo koji drugi akademski pisac. Ukoliko se još uvijek pitate po čemu su njegovi romani ili priče toliko posebni, vrijeme je da objasnimo.

Svi autori koje smo do sada spominjali učinili su jedan ključni korak koji je doprinio razvoju žanra; bilo da je riječ o novim konceptima strave (Lovecraft, Shelley, Matheson), dodavanju ambijenta (Poe, Goethe, Stoker) ili uvođenju psihologije kao glavnog elementa priče (Jackson), svima je nedostajala jedna mala doza svekodnevne realnosti koja bi čitatelje uvukla u njihov svijet. Drugim riječima, iako su im likovi bili zanimljivi često nisu bili uvjerljivi. Svaki autor se s ovim problemom bavio na svoj način: Lovecraft je svoje priče pisao u obliku znanstvenih eseja, Jackson je svojoj protagonistici dodala psihičke poremećaje kako bi intrigirala svoje čitatelje, a Matheson se osvrnuo na više animalističke karakteristike čovjeka. Stoker i Poe potrudili su se stvoriti jedinstveni ambijent koji se provlači tijekom cijele radnje i na taj način djelovali na čitatelja, recept koji i danas uspješno primjenjuje Clive Barker u svojim romanima. Stephen King je otišao još jedan korak dalje. Već smo ranije opisali klasičan recept jednog gotičkog romana, o tome kako idealistički protagonisti bivaju uvučeni u mračne svjetove iz kojih kasnije traže izlaz. Premda zanimljivi, ovi likovi nisu uvijek realni. Osim nekih svojih ideala ili pogleda na svijet oni obično nisu slični nama čitateljima. Uspjeh nekog djela ovisi o tome koliko je čitatelj u njega uvučen i koliko osjeća brigu za protagoniste (uz tempo, ovo je jedan od osnovnih trikova kojim pisac često postiže napetost u priči), tj. koliko čitatelj shvaća opisani svijet i ljude u njemu ozbiljno. King je poznat po svojim dugačkim uvodima u kojima se ne događa ništa posebno u životu glavnih likova. Naravno postoje iznimke kao što su prije svega kratke priče te romani poput Mobitela, Očajavanja i Stegovnika. Ali ukoliko se osvrnemo na Kingova najpoznatija djela kao što su Carrie, Misery, Isijavanje, Potrebne stvari, Uporište, Stvor i sl. primjetit ćemo kako radnja ide jako sporo prije nego se uopće dogodi nešto od većeg značaja za priču. King svojim čitateljima pruža dovoljno vremena i detalja da se upoznaju sa svakim važnijim likom u priči. Bilo da je riječ o piscu, šerifu ili lokalnom svećeniku pedofilu, čitatelji će ih uvijek upoznati toliko dovoljno da im se čine realnima. Kingovi likovi jedu u McDonaldsu, kupuju svoju robu u Val-Martu, imaju susjede s kojima se ne slažu, imaju svoje osobne perverzije i tajne, brinu se oko stvarnih i svakodnevnih problema kao i svi ostali. Ovakvi detalji su dovoljni kako bi čitatelj likove shvatio ozbiljno i realno. Tek tada, svi protagonisti bit će provučeni kroz pravi pakao. Pakao koji niti promatrači neće shvatiti ravnodušno dok svjedoče okrutnostima kroz koje

prolaze njihovi omiljeni likovi na koje su se u međuvremenu navikli. Ovakav ton ozbiljnosti kojim King pristupa svakoj svojoj temi dovoljan je da stvori atmosferu straha i jeze u čitateljima, a često i šok. Najlakše bi bilo reći da je King za horror žanr napravio ono što je Dostojevski napravio za kriminalistički roman. Osim uvjerljive karakterizacije likova, King je usavršio sve metode svojih uspješnih prethodnika. U svojim pričama i romanima uvijek pazi na strukturu rečenica, često se oslanjajući na opise emocija i moralnih dvojbi svojih likova u određenim situacijama. Iako rečenična struktura nije nešto na što bi se bilo koji pisac oslonuo, King ih koristi vrlo uspješno do te mjere da si pomoću njih osigurava karakterističan i prepoznatljiv stil kojeg je vrlo teško imitirati. Napeta radnja isprepletena mislima svojih protagonista je nešto što će većina pisaca zapravo pokušati izbjeći, međutim, Kingova djela se oslanjaju upravo na ovakav koncept kojim se održava ambijent ozbiljne strave kroz priču. Ovakav pristup savršeno funkcionira u bilo kojem obliku naracije što je King dokazao u nekoliko navrata, npr. roman Carrie nije samo prepričana priča iz trećeg lica, već je velik dio priče sastavljen iz ulomaka novinskih članaka vezanih uz tragediju, dok je Dolores Claiborne pisana u obliku stenografskog zapisa u prvom licu i sl. Tamo gdje se većina drugih pisaca oslanja na eksplicitne detalje nasilja, King se oslanja na atmosferu. Već smo spomenuli kako mišljenja suvremenih kritičara podjeljena kada je riječ o djelima Stephena Kinga. Međusobne debate najviše su se zahuktale 2003. godine kada je King dobio National Book Award namjenjenu onim piscima koji su dali najveći doprinos američkoj književnosti. Napomenut ćemo samo kako navedena nagrada nema nikakve veze s popularizacijom žanra ili romana u Americi već se odnosi na autorov doprinos u literaturi što je glavni razlog ovih međusobnih sukoba. Ovdje sada nećemo ulaziti u mnoge predrasude kritičara vezanih uz to što koja skupina smatra ozbiljnim književnim žanrom ili ne (slične probleme doživljavaju i pisci znanstvene fantastike i fantasya) već na Kingov doprinos književnosti općenito. Istina je kako dobra psihološka karakterizacija nije Kingov izum, dapače, mnogi pisci prije njega koristili su ju sasvim uspješno u svojim djelima. Međutim, nitko ju nije primjenio na horror žanr u istoj mjeri, s razlogom. Uvući čitatelja u svijet strave i užasa i zadržati njegovu pažnju tijekom cijele priče je vrlo teško postići. Upravo zbog toga mnogi pisci koji se odvaže eksperimentirati na ovom području često posegnu za pseudonimima, jer je vjerojatnost uspjeha vrlo mala, a mogućnost blaćenja dobrog ugleda vrlo velika. Horror žanr je oduvijek predstavljao veliki problem na ovom području zbog više razloga. Prije svega razlog za strah

ili brigu nije jednak kod svih čitatelja, stoga neće svi imati jednake reakcije na događaje kroz koje prolaze likovi u nekoj priči (npr. za određenu skupinu čitatelja dovoljno je radnju smjestiti na groblje da bi ih prošla jeza, dok nekima nije dovoljna niti napuštena ludnica ispunjena krikovima). Nadalje, hrpa leševa i razbacani organi natopljeni krvlju često ne izazivaju strah već gađenje. Dakle, postizanje ozbiljnosti u ekstremnim situacijama karakterističnim za ovaj žanr je čest kamen spoticanja za iskusne autore kao i za amatere. Isti problem pojavljuje se i u drugim granama umjetnosti od arhitekture do stripa. Jedan od najlakših primjera bio bi film koji je od svih navedenih smjerova, vjerojatno najviše ispunjen promašenim eksperimentima. Ipak, ako malo zagrebemo ispod porvšine, uočit ćemo kako je film također jedan od smjerova koji je ponudio najviše inovativnosti od kojih je većina otkrivena u naslovima horror žanra. Većina tih inovacija danas se smatraju standardima dobre kinematografije. Stephen King je svojim djelima dokazao kako strava i užas mogu biti ozbiljno prihvaćeni žanrovi u literaturi. Možda je najbolji opis Kingova doprinosa izrekao Orson Scott Card u svom osobnom odgovoru na kritiku Richarda Snydera: Uvjeravam vas kako je Kingov rad prava književnost, jer je napisan s namjerom da bude objavljivan i čitan s divljenjem. Sve što Snyder zapravo uspjeva reći, jest samo to da takva književnost nije poželjna među akademskom elitom.

Ovi i slični koncepti utjecali su na modernu pop kulturu u istoj mjeri kao i Cthulhu mitologija, gotički roman, katolička crkva ili Kabuki kazalište (izvor većine stereotipa kakve danas vidimo u azijskom horroru na svim medijima). Filmovi poput Kabineta dr. Calligaria, Ljudi Mačaka, Nosferatua, Sedmog pečata i sl. nisu samo utjecali na žanr, već i na tehnike snimanja filmova na svim područjima. Naravno, stripovi Junji Itoa prvi su ozbiljni preokret u prezentaciji strave i užasa u devetoj umjetnosti (do tada je uglavnom bila riječ o pokušaju adaptacije raznih filmskih tehnika na strip, često zabavno, ali ne i uspješno). Treba li uopće spomenuti bandove poput Black Sabbatha i njihov utjecaj na glazbu općenito? Ovakvih primjera ima u nedogled. Svi umjetnici koje smo spomenuli bili su pioniri na području strave, ali i u granama umjetnosti u kojima su djelovali. Mnoge metode koje kritičari svih povijesnih razdoblja uzimaju zdravo za gotovo nastale su u žanru kojeg su rijetko shvatili ozbiljno. Od ranog početka strah od natprirodnog bio je i ostao neiscrpan izvor istraživanja ljudske prirode. Naši strahovi mnogo govore o nama samima. Elizabeth Barrette u svom eseju Elements of Aversion (1997. godina) najbolje je opisala ovaj fenomen: Vaša vlastita mračna strana će vas iznenaditi. Vaši vlastiti strahovi će vas kočiti, čak i dok prijete da će vas dovesti do ludila. U čitanju horrora, mi se usuđujemo izazovati mnoge strahove i impulse koje većina pokušava ignorirati. Ipak, za one koji osjećaju da je takav "neistraženi život nevrijedan življenja", strava i užas pružaju priliku da pogledaju iznutra i suoče se s vlastitim odrazom. Zbog dramatičnosti možemo odabrati sliku nečeg stranog... ali na kraju, ipak znamo odakle to dolazi.

ZAKLJUČAK Sam utjecaj horror žanra na umjetnost i medije je doslovno nemjerljiv. Ovdje ne govorimo isključivo o literaturi. Iako vampiri, vukodlaci, demoni, vještice i sl. svoje korijene imaju u drevnim predanim legendama, postoje i oni koncepti natprirodne strave koji su često proizašli kao rezultat eksperimenata na novim medijima. Bića poput zombija kakve znamo danas, rezultat su niskobudžetnih filmskih efekata (Romerova Noć Živih mrtvaca nije samo bio kontraverzan film za svoje vrijeme, već je stvorio novi arhetip čudovišta). Koncept ukletih mjesta koja paralelno postoje u više dimenzija rezultat su uštede na procesorskoj memoriji u video igrama (Silent Hill serijal prvi je uveo pojam spirited away, danas često viđena tema u mnogim romanima i stripovima u Japanu).

Priča

ANOMALIJE
by Danijel Bogdanović

Danijel Bogdanović je osječki autor kojeg nije potrebno posebno predstavljati. Dobitnik je dvije SFERE, a njegove priče su već ranije poznate i objavljivane. Redovno čita TheVoid fanzin od prvog broja i do sada je skupio sve brojeve. Priča „Anomalije“ trebala je biti objavljena prije nekoliko godina kao dio Essekonske horror Zbirke, ali kako od zbirke nije bilo ništa priča je završila na našem natječaju.

Tako ih zovem. Jer ne želim ih nazivati sablastima. Ili duhovima. Utvarama. Ili što god već jesu. Zovem ih Anomalije, jer to mi zvuči manje strašno, iako svaki put kad ih idem gledati, držim ruke u džepovima. Ljudi bi na ulici mogli primijetiti kako mi drhte, mogli bi vidjeti kako sav drhtim. Mogli bi se zapitati čega se to toliko bojim. Mogli bi saznati da sam ubojica... Ugledao sam ih slučajno – tako sam barem mislio u početku – dok sam po ne znam koji put išao u kasino na Starčevićevu trgu. Rano poslijepodne, sunce posljednjim snagama rastjeruje jesenje oblake što gmižu nebom. Prolazio sam pored katedrale – uvijek prolazim pored katedrale: već godinama! – kad se jedna sunčeva zraka reflektirala o lim gore na tornju i ustrijelila me ravno u oko. Žmirnuo sam, opsovao, protrljao oči i tada ih ugledao. Samo na trenutak, djelić sekunde su bile svugdje oko mene, u slijedećem su trptaju nestale. Naglo sam se zaustavio – što je to sad bilo? – i protrljao oči. Pogledao sam oko sebe. Deseci su ljudi hodali svojim putem, umotani svojim svjetovima, brigama i zadovoljstvima. Čini se da nitko osim mene nije ništa primijetio. Još jednom sam protrljao oči. Možda sam imao priviđenje... neki iznimno snažan déjà vu, ili mi je možda ostala paslika od bljeska sunca, manifestirajući se na takav čudan način? Odlučio sam – da, jamačno je bilo tako – i produžio dalje. Taj dan sam u kasinu izgubio osamsto kuna. Te noći Anomalije su me posjetile u snu. Kad sam ih ugledao oko katedrale prethodnog dana, bili su to samo obrisi desetaka, možda sveukupno stotine ljudi, ništa više. Kao loše fokusirana fotografija. U snu sam im vidio lica. Bila su moja. Deseci mene svugdje uokolo po trgu, u šetnji, u razgovorima s ljudima koje poznajem i koje nikada nisam vidio, neki ja trče, jedan leži na cesti... Probudio sam se uz glasan uzdah, ali, srećom, ne dovoljno glasan da probudim ženu. Monika je nastavila neometano spavati, samo je nešto promrmljala u snu.

Ostaci sna – ostaci mene – i dalje su mi plesali pred očima. Bio je to samo prokleti san, igra mog mozga s procesuiranjem događaja od prethodnoga dana, ali, djelovalo je tako stvarno. I nekako – logično. Dva su mjeseca prošla, kad sam ih opet ugledao. U međuvremenu su mi potpuno isparili iz glave – ili sam si barem tako umislio, bilo je lakše spavati. Bilo je to samo ludo priviđenje, uvjerio sam se. Obično priviđenje, svatko to doživi. Da, svatko to doživi. Crvena se katedrala nijemo nadvila nada mnom kad me sunčeva zraka opet pogodila u oko. Slučajnost? Kad su mi zelene mrlje nestale iz vidnog polja, gotovo sam vrisnuo. U mene buljio sam ja. Nepomičan kao voštani kip, samo trepćući, kao da je netko preda me postavio zrcalo dok sam trljao oči. Drhtavim sam se prstom pokušao dotaknuti. Nadao sam se da će prst proći kroz njega –mene, mog doppelgängera, ili što već je – da je to ipak samo priviđenje. Nije prošao. Kao da je netko odjenuo moju masku, prst mi se zaustavio na mojim prsima, na posve stranom tijelu. Ali, to nije bilo ono najgore. Osjetio sam ga. Pritisak na prsima. Ali, ne na svojim. A opet, točno na svojima. Moje tijelo koje nije moje tijelo. Užasno stran osjećaj – tuđi – istovremeno i moj. Dvostrukost osjećaja mi je zavrtio tlo pod nogama i došlo mi je slabo. Usta su mi se napunila kiselom slinom. Prije nego sam se okrenuo povratiti, ugledao sam ih još nekoliko. Njih. Mene. Jedan me zaobišao i otišao u pravcu kasina. Drugi ja stajao je pred Monikom i žučljivo joj nešto govorio, pokazujući iza sebe. U ruci je držala najlonsku vrećicu, nategnutu od sadržaja do točke pucanja. Je li i ona priviđenje? Ili je onaj ja s njom pravi, originalni ja? Ako je, što sam onda...? Preznojio sam se.

Izbljuvao se po pločniku. Taj dan nisam otišao u kasino.Vratio sam se kući. Nestrpljivo čekao Moniku da se vrati iz škole. Ima šest sati. Ako je ono s mojom Anomalijom zaista bila ona, a ne samo priviđenje... Čim je otvorila vrata, upitao sam: - Jesi li danas išla preko trga? - Kojeg? - upita ona izuvajući čizmice. - Glavnog. Kod katedrale. - Da. Zašto pitaš? - Ovo me presjeklo. Zgrabio sam dovratak da se ne srušim. - Što ti je? - Ništa. Dobro je, ništa mi nije. Slušaj... Jesi li... Nisam znao kako da ju pitam, a da ne pomisli da sam skrenuo. - Jesi li pričala s kim na trgu? Ona me zbunjeno pogleda. - Da. Srela sam Vesnu iz knjižare. Dogovarale smo se da joj vratim neke knjige. Pričala mi je o onom luđaku što stalno sjedi tamo u pothodniku... - Osim nje. - Ne, koliko znam. Zašto te to zanima? Odmahnuo sam glavom. - Ništa, zaboravi. - Što, netko ti je nešto pričao... - Ma ne. Ništa, pusti to. Zaboravi da sam pitao. - Jura... - Zaboravi! Ostatak dana smo proveli u tišini. Monika je valjda mislila da sam bezrazložno ljut na nju, pa se i ona naljutila. Što je bilo u redu jer nisam mogao prestati razmišljati o priviđenjima. Oba puta, prije nego su mi se ta priviđenja pojavila sunčeva zraka me zaslijepila. Možda je stvar u katedrali, u materijalu od kojega je napravljen onaj križ na vrhu. Možda on smrda mozak, pa se dogodi nekakav kratki spoj – impuls ode u krivi živac, možda – ili nekakva anomalija s očima zbog zasljepljenja, pa u stvarima vidim zrcalnu sliku sebe... tko će ga znati? Kako god bilo, ti klimavi zaključci donijeli su mi dvije stvari: dao sam priviđenjima ime, počeo sam ih nazivati Anomalijama, a drugo – zbog toga sam osjetio olakšanje. Sve je u redu sa mnom, sve je u redu sa svijetom oko mene, nisam lud. Sablasti ne postoje. Sve je to u mojoj glavi. Da sam po struci kemičar ili medicinar, sigurno bih se smijao jednostavnosti objašnjenja. Spavao sam tu noć kao sita beba. Ujutro sam poljubio Moniku i ispričao joj se – a iskreno, ne sjećam se kad sam joj se za išta ispričao. Bila je iznenađena, raznježena i uzbuđena i svu energiju koja se nakupljala u nama prethodnoga šutljivog dan, izbacili smo iz sebe u krevetu, a zatim i u kupaonici. Neću pretjerivati, ali to nam je bio najsretniji događaj u zadnje vrijeme – sve otkako sam dobio nogu u kuhinji u STUC-u. Sve što se zatim počelo događati, pretvorilo nam je život u tamu. Za Moniku – vječnu.

Točno dva tjedna poslije otišao sam u pothodnik na Starčevićevom trgu, kupiti nekakav CD za rođendan svoga brata. Vjerojatno nešto domaće, nešto s puškama i zastavama u pozadini, nešto na što moj braco otkida. Zabavljajući se idejama što bih mu mogao uzeti, nisam ni primijetio kad sam prošao pored katedrale. Da mi je svijest bila samo trunku budnija, možda cijela priča ne bi završila kako je završila. Ali, tko god – ili što god – mi poslalo Anomalije, htjelo je da se dogodi baš ono što se potom zbilo dolje, u pothodniku. U jednome od prolaza (tamo gdje su one čudne slike povješane po zidovima), čovjek mojih godina je sjedio na podu, buljeći pred sebe. Da nije imao odijelo i kaput na sebi, pomislio bih da je prosjak i samo bih prošao pored njega – jebiga, stari, umjesto tebi, radije ću kune dati Škori ili Thompsonu. Tako ću razveseliti i nekoga od njih i svoga brata. A ovako bi samo ti bio zadovoljan. Ekonomičnost na prvom mjestu, stari. Ali, čovjek je izgledao kao sve osim prosjaka i nešto me nagnalo da se zaustavim pred njim. Zapravo ne nešto, već točno određena stvar. Njegov pogled. Čovjek je vidio nešto oko sebe što drugi nisu. Znao sam to čim sam mu vidio fokusiranost u prazno. Kao mačka kad se zagleda u nešto samo njoj vidljivo. Leđima su mi prošli trnci. - Što vidite? - upitao sam, strepeći. Ne želeći potvrdu onoga što sam i sâm znao. Nek mi kaže kako se pokušavasjetiti neke pjesmice. Možda nešto od Škore, tu bi mu moj brat mogao pomoći. Ili se pokušava sjetiti gdje je zametnuo kišobran. Bilo što, osim njih. On me pogleda, pa se vrati na nevidljivo. - Vidite sebe, je li tako? - upitao sam i krenuo prema njemu. Uhvatio sam ga za ruku, htio podići, kad on stravično vrisne. - Pusti me! Ne miči me! Odmaknuo sam se od njega kao opržen. Glave u dućanima iza staklenih zidova su se podizale kao na farmi pilića kad se pojavi hrana, ali su brzo ponovno potonule. Ništa ne vidimo, ništa ne čujemo. Zaposleni smo, gospodo luđaci. - Što vidite? - ponovio sam, kad se čovjekovo disanje usporilo, a pogled otupio. Izgleda da je kriza prošla. Sigurno ih je vidio prvi put. Pao je od zaprepaštenja, ostao paraliziran strahom. Ali, kako ovdje? Ovdje nema sunca. - Vi ih isto vidite - reče čovjek, mirno staloženo. Ne znam je li to bilo pitanje ili izjava. - Zato ste stali. Ostali misle da sam skrenuo jer svaki dan ovdje sjedim i buljim u prazno. - Zašto ste vrištali kad sam vam htio pomoći? Dva tinejdžera prođu. Pod rukama su teglili skateboarde. Jedan od njih, dugokosi, se nasmije: A je našao mjesto za napušit se, jebote!

- Ma taj se bode, majku mu jebem, jesi mu vidio oči? I ja bi ga ubo, al metkom u čelo! Čovjek na podu se zagleda u njih. Kad su nestali iza ugla, obrati mi se: - Kad se pomaknem, nestanu. Prvo sam pomislio da govori o tinejdžerima, ali sam se brzo sabrao. I sjetio se svojih Anomalija. Prvi put sam ih vidio samo na trenutak, jer sam nastavio hodati. Drugi put sam se zaustavio i Anomalije su dugo bile oko mene. Kad sam se okrenuo povraćati, nestale su. - Zašto? - upitao sam. - Što su... te stvari? Zašto ih samo mi vidimo? Ja sam mislio da mi je to od sunca, nešto psihosomatsko... Čovjek pogleda oko sebe kao da traži neko od svojih priviđenja koje mu se posebno sviđa. - Ubij me ako znam koji je to kurac. I nema sunce veze s tim. - Pa se nasmije, što me više prestrašilo nego da je opet počeo urlikati. Izgledao mi je kao da je stvarno nafiksan. - Viđam ih već par mjeseci. Uvijek ovdje. - Ja sam ih... dotaknuo - rekoh. - To su materijalne stvari, nisu samo priviđenja. - Zaobiđe nas nekoliko žena zadubljenih u razgovor. - Jedan moj prijatelj ih je isto viđao. Sebe - reče čovjek. - Negdje na Tvrđi. Svi smo mislili da je poludio. Ogledam se oko sebe. Bilo mi je glupo ovako razgovarati s njim dok sjedi na podu. A nisam htio samo tako otići. Ako Anomalije vide i drugi ljudi, znači da nisam lud. Ili smo svi ludi. - Zašto ne ustanete? Idemo negdje na piće. Želim saznati što više o ovome. - Neću - odgovori čovjek. Svakom rečenicom je izgledao sve tuplje, ravnodušnije. - Ne znam o tome ništa više od vas. Viđam ih i to je to. - Znači, one su uvijek na istom mjestu? - pokušao sam. Iznenada mi se počelo strašno žuriti. - Ako nije potrebno sunce, kako ih se onda... dozove? - Ne znam, čovječe. Shvatit ćete sve kad bude trebalo. - Još se jednom ogledao, pa legne na pod. Pobijesnio sam. - I što sad? Tu ćete ležati... - Da - prekine me, sklopivši oči. - I znate što? Onaj moj prijatelj koji ih je vidio. Poginuo je. Mirnoća kojom je to izrekao me toliko prestravila da sam zacvilio. Kao prokleto štene! - Idem... Moram ići - rekao sam smušeno i krenuo, ne znajući kamo zapravo idem. Pred licem su mi oblijetale slike mojih dvojnika, trojnika... Svih onih Anomalija kojima je vrvio trg...

- Pazi, jebote! - drekne glas preda mnom. Vid mi se uspio izoštriti tek kad me ruka odgurnula i bacila na zid. Srušio sam se i ugledao onu dvojicu tinejdžera kako jure na skateovima. Ali, zbog mene su izgubili ravnotežu (jedan mi je psovao pokojnu djecu, pokušavajući izravnati sumanutu jurnjavu). Onaj dugokosi je bio desni. Mahao je rukama odgurujući se o zidove. Mislio sam da će ga možda uspjeti izbjeći, ali u punoj brzini je nagazio na glavu čovjeka na podu. Ovaj tupo zastenje, zgrčivši ruke, krv špricne, a tinejdžer preleti preko njega i stropošta se na pod. Drugi pokuša skočiti sa skatea prije nego će udariti u čovjeka, ali mu se drveno vozilo izmakne ispod nogu i svom težinom mladić padne na jadnika na betonu. Ovoga puta, ovaj nije ispustio nikakav zvuk. Ali, jasno sam čuo krckanje. Dok sam trčao kroz hodnike, iza sebe sam čuo uspaničenu vrisku ljudi u staklenim kućicama – da, tek vas smrt pokreće, gadovi! – ali nisam se imao snage okrenuti. Jednostavno nisam mogao pogledati iza sebe. Jer taj čovjek... Isuse Kriste, ja sam ga ubio! Da nisam zasmetao onoj dvojici... Sunce me zaslijepilo kad sam istrčao van. Nisam se zaustavljao. Udarao sam u ljude, još uvijek slijep – neka žena je vrisnula, počela kukati da sam joj slomio nogu i ruku i vrat... Trčao sam preko trga – Anomalije su iza mene, osjećam svoj dah umnožen stotinu puta kako mi se približava! – kad me zaustavi nečija ruka. -Jura! Dreknuo sam. - Jura, što se dogodilo? - Monika. Isuse, samo Monika! - Ja sam... ubili su čovjeka! - promucao sam. Znoj mi je kapao s obrva i trepavica iako je vani bilo prohladno, a oblaci prekrili cijeli grad. - Molim? Gdje? Kad? - Grčevito je stisnula vrećicu punu knjiga, kao da će netko u ovoj gužvi odlučiti kulturno se uzdizati krađom. Pokazao sam rukom prema ulazu u pothodnik i na trenutak ugledao crvenilo katedrale. Stajali smo blizu nje i osjetio sam kako mi se bljedilo uvlači u lice, kako toplina nestaje iz njega, ali nisam shvatio zašto sve dok tu večer nisam legao u krevet. - Jura, jesi u redu? - prodrmala me Monika. Dođi, idemo kući. Mislila sam odnijeti ove knjige Vesni, ali dat ću joj kasnije. Bože, kako loše izgledaš! Šutio sam. Svugdje oko mene rojile su se Anomalije. Jedna je trčala trgom s nekim čovjekom. Vidio sam svoje lice. Krvavo. I opet ona što leži na cesti... Monika me povukla i sablasnog je svijeta nestalo. - Idemo!

Brzo sam zaspao. I odmah se našao pored katedrale, kao i prije dva tjedna. Ponovno sam proživljavao taj dan. Vidio ih oko sebe, u različitim situacijama. Tako sam ponovno ugledao i onog sebe koji je vikao nešto Moniki. Koji je pokazivao iza sebe, dok je ona u ruci držala vrećicu punu nečega. Ha, sebe od jučer. Monika je već davno otišla na posao kad sam napokon ustao iz kreveta. Cijelo jutro mi se pred očima odigravala scena iz sna. Prije dva tjedna vidio sam ono što se dogodilo jučer! Anomalije su mi pokazale mene u budućnosti. Znači li to da su i svi oni drugi ja, sve druge Anomalije... sve su to moje budućnosti? Nasmijao sam se. Ne znam zašto. Možda jer sam nešto napokon shvatio. Možda jer to ipak nisu sablasti! Ali, koji kurac onda jesu? Pa... Anomalije. Cijelo poslijepodne sam proveo oko katedrale. Htio sam ih gledati. Vidjeti svoju budućnost, jebote! Onaj čovjek iz pothodnika... on ih je isto išao gledati svaki dan. Svi su mislili da je lud, jer je cijelo vrijeme buljio u prazno. Smiješno. Tražio sam neku sunčevu zraku koja bi me zaslijepila, uvela me u mnoštva mene, ali oblaci su već dva dana okupirali čitav svijet – nepregledno sivilo nas je žive gutalo. A i nije potrebno sunce da bi se one pojavile. Ili je to samo tako bilo onome jadniku iz pothodnika? Možda svaka osoba koja ih vidi ima drugačiji katalizator. Meni treba sunčeva zraka, njemu... - Stari, ako hoćeš love, moraš moliti za nju! netko mi dovikne. Neki klinac. Studentarija koja nema pametnijeg posla. Napravio sam nekoliko koraka udesno i pogledao u toranj katedrale. Ništa, nikakav odbljesak. Opsovao sam. - Vidi ovog majmuna - reče žena u prolazu drugoj. - Psuje pred crkvom! - Ma pusti ga, to je neki klošar. Ko i onaj iz pothodnika što je ubijen. - Neka su. Ja bih sve te luđake poubijala, božemprosti! - Ej, aj odjebi... - počeo sam i tada ih ugledao. Bilo me je posvuda. Jedan ja opet je stajao opasno blizu mene, buljeći, nepomičan. Zaškiljio sam: mogao sam se ogledati u njegovim očima – gledam sebe u budućnosti koji gleda mene u drugoj budućnosti... Dotaknem Anomaliju. Ona trepne i skrene pogled. Nasmijem se. Ljudi u prolazu pored mene... pored nas, došaptavaju se i otvoreno pokazuju prstima. Jadnici, vide samo mene, misle da sam skrenuo. - Budale jedne! - viknem im. - Nemate pojma koje ja svjetove vidim! Nije više bilo mnogo Anomalija. Najviše njih u blizini mene. To su svi ja koji promatraju druge ja.

Nestala je Anomalija koja razgovara s Monikom. Jer to se već dogodilo. Bože, pa ovo je divno! Pogledam katedralu. Hvala Ti što si mi odlučio dati ovakav dar! - Pederu! - netko vikne, ali registrirao sam ga samo podsvjesno. Pogled mi je počivao na Anomaliji koja je ležala na okretištu. Ona koju vidim svaki put, ali tek sad sam ju prvi put primijetio. Bilo je nekoliko ljudi pored nje (mislim da sam vidio i Moniku). Zašto sam kvragu na tlu? Što će mi se dogoditi?! Krenem prema tim ljudima, ali oni istog trena nestanu. Netko me udari u potiljak. Trepnem od bola, skrenem pogled (vidio sam ovo – maloprije, kad sam mislio da se Anomalija trznula jer sam ju ja dotakao!). - Gubi se odavde! - vikao je netko iza mene. Ovo je Božja kuća, a ti si jebeni... sotonist! Marš! Htio sam se okrenuti, kad mi se cipela zabije u rebra i sruši me. Dok sam pokušavao doći do zraka, gutajući razdiruću bol, ogroman debeli čovjek se nadvije nada me. Podignem ruku – pokušavao sam mu reći da nisam sotonist, da me prestane udarati, jer boli, u kurac! – ali mi ju on šutne svojom nožurdom. - Ako te još jednom vidim kod katedrale, iskopat ću ti te urokljive oči i taj prljav jezik! Nakazo! - Pa me pukne cipelom po nosu. Oblije me crnilo i užasavajuća bol. Drhtavim rukama si dotaknem nos, vrisnem, a čovjek me šutne još jednom. Ovoga puta po očima. - Ej! - netko drekne. - Jesi normalan ti? Prestani! Vidio sam kako se ogromna sjena odmiče s mene, zatim glas: - Ovaj tu zaziva vragove! - Kakve vragove, čovječe, pusti ga na miru! Netko me zgrabi za ruku i podigne. Natučena rebra mi jauknu, ja s njima. - Jesi dobro? - Glavom sam pokazao da nisam. - I ti si s njim, a? - reče debeli s nevjerojatnim gnjevom u glasu. - Ma o čemu ti pričaš, jebote? Tu tučeš ljude... Debeli nam se približi – Bože, bio je stvarno ogroman! – i pukne šamar mom spasitelju. - Izrode! - Trči! - vikne mi ovaj i povuče me. Potrčao sam, ali rebra i slomljen nos su činili sve samo da se zaustavim. Još dok smo trčali, kroz glavu mi prođe slika Anomalije od – kad ono? Jučer? Prekjučer? Danas? – gdje trčim, okrvavljen s nepoznatim čovjekom. Zatresem glavom da ju očistim i bol me prostrijeli. Zateturao sam, ali me čovjek i dalje vukao. Više nisam vidio kuda trčimo. Mislio sam samo na pokretanje nogu. I na onu posljednju Anomaliju. Ja na cesti. Mrtav...

Čovjek u pothodniku je vidio svoju smrt, iznenada mi sine. Znao je da ća ga ona dvojica pregaziti. I mirno je legao. Pripremio se na to. Njegov prijatelj, koji ih je vidio je poginuo. Svi koji ih vide umiru... Na tu pomisao, noge me bez upozorenja izdaju i skljokam se na tlo. Čovjek me pokuša podići, vičući. Nisam uspio razaznati što, jer me mozak grozničavo upozoravao da pogledam oko sebe. Postaješ Anomalija svoje smrti!, drečao je. Poslušao sam ga i otvorio ono jedno oko koje sam mogao. Ležao sam na asfaltu, negdje u blizini crvene katedrale. - Ustani! - vrištao je netko. - Poginut ćeš! Mutavo sam podigao pogled. Šuštav zvuk mi se ugnijezdio između ušiju. Zvuk potresa mozga. Pa dobro, kad sam udario glavom? Gdje? Neki ljudi su vrištali, vikali nešto. Bila ih je hrpa oko mene. I ništa mi nije bilo jasno. Što hoće? - Jeste li i vi vidjeli Anomaliju u kojoj ležim na cesti? - promrmljao sam. - Ljudi, ja sam već poginuo! Samo čekam da dođe neki auto ili onaj debeli čovjek i uništi me... - Ustani, jebote! - drekne moj spasitelj. - Ja sam ih isto vidio! Ovo mi na trenutak razbistri misli. Vidio si ih? Netko u grupi vikne da netko drugi pozove hitnu. Neko dijete vikne – krrrrrrrvvv!!! Legao sam na cestu i sklopio oči – kao čovjek u pothodniku – ali spasitelj me povuče u sjedeći položaj. - Gubi se, jadnik - reče žena, negdje tamo među živima. - Ja sam ih isto viđao! - ponovi mi spasitelj. Ljudi u gomili su se zapitali – koga to? - I vidio sam svoju smrt! Ali, možeš ih se riješiti! Možeš... Je l' me čuješ? Slušaj me! - Osjetim nešto na licu. Šamar. - Ustani! Moraš se vratiti tamo gdje ih vidiš! Komešanje oko nas. - Ne moraš umrijeti! - Pa gdje je ta hitna, jebote? - netko vikne. - Hej, kud ćete s njim? - vikne netko drugi. Ranjen je! Umrijet će ako ga maknete! - Pusti me! Umrijet će ako ga ostavim tu! - Neće, dolazi hitna! - Mora dotaknuti priviđenje! Tako jedino može izmijeniti budućnost! Nekoliko ljudi u gomili se zapita što to on blebeće. Nekoliko drugih poviče kako hitna dolazi, razmaknite se, dolazi! Čuo sam i zavijajuće zvukove, ali kakve to veze ima kad ću umrijeti? Anomalije su mi pokazale. Netko zavrišti. Zgrabi me za jaknu. - Jura! Monikin glas. - Jura, što ti je? Jura! - Sve glasnije zavijanje sirene. - Pustite ga! - Moj spasitelj. - Možemo mu spasiti život! Moramo ga odvesti tamo gdje ima priviđenja! - Ostavi ga, majmune! Ne vidiš da je sav slomljen? - drekne Monika. - Ne razumijete. Moram ga odv... - Ostavi ga! - Sirena je sad jako jako blizu.

- Gospođice, život mu ovisi o tome! - Ostavi ga! - Netko me negdje povuče. Za ruku ili nešto. Monika ne da. Sirena jauče do bola. Škripa kočnica i urlici. - Pazi! - netko krikne i moje tijelo poleti. Ali ne bolno. Je li me to hitna pregazila? Otvorit ću oči. Vidjet ću se kako ležim pod kotačima. Da, vidim hrpu ljudi kako bulje u ležeće tijelo na okretištu. Ali, zašto sam onda udaljen nekoliko koraka od gungule, vrisaka ljudi? Spasitelj me drži za ruku. Odjednom mi se um razbistri. Ugledao sam vrećicu na cesti. Knjige su poispadale iz nje, rasule se po asfaltu. Naglo sam ustao, unatoč bolovima. Došepao sam do uspaničenih ljudi i ugledao Moniku dolje pod vozilom, s kotačem na prsnom košu. Spasitelj je došao do mene, zbunjeno gledajući mrtvu ženu. - Nije mi jasno... zar nisi vidio svoju smrt u priviđenjima? Nisam odgovarao. Što da odgovorim? Zašto? Monika je... - Nisi valjda... dotakao priviđenje koji put? Pogledao sam ga.

„Anomalije“ (c) 2012. by Danijel Bogdanović

Priča

INFRACRVENI CRVI
by Damjan Despot

Damjan je rođen i studira u Rijeci na Ekonomskom fakultetu (do izlaska ovog broja vjerojatno je i završio faks). Svoje priče objavljuje pod pseudonimom, tako da o njemu ne znamo baš mnogo. „Infracrveni crvi“ su nam se svidjeli zbog svoje odlične atmosfere i svježeg sadržaja.

Kapci su zatvoreni. Namještaj riše tek sporadično kapanje ulične svjetlosti – kroz proreze. Njegovi se obrisi naziru u tami. Noge je ispružio preko stolića i drjemucka nakon jela. «Kakva je bila večera?» «Lagana…», ostaje nepomičan na kauču. Djevojka počne uzvišeno-prijekornim tonom: «Ne osjećaš li…?» «Osjećam sitost.» Zašuti. Muškarac nastavi: «Postaješ dosadna, znaš? Sve te priče i pričice – više me ne straše, više ne djeluju. Navikao sam, valjda… Zato radije pođi.» Ona još uvijek šuti, iako isijava protestirajućom napetošću… Muškarac prigušeno zijevne. Ipak prekine tišinu: «Ja sam se nadala da ćeš me barem poslušati…» «Slušao sam, ali nikada ne kažeš ništa novo.» Djevojčin se obris pomakne u naslonjaču i udobnije se namjestivši, polako prekriži noge. Bosim stopalom dotakne njegovo koljeno. «A, što ti sad to znači?» «Što?» «Ovo sa stopalom…» «Što sa stopalom?» «Ti si zaista besramna…» Ništa ne odgovori, iako se u tami čuje nervozno grickanje noktiju. «Bože, kakva odurna navika…» «Zašuti!», srdito ustane i krene prema prekidaču za svjetlo: «Onda ću ti jednostavno pokazati…» Sa stropa visi gola žarulja – svijetli. Podigne si ruku da zaštiti nenavikle oči, a ona je već pred njim – zakorači mu preko ispruženih nogu sikćući u lice: «Pogledaj mi oči… Što se sada braniš, pogledaj mi oči!» Muškarac si privuče koljena u obrambenu poziciju: «Šarenica ti je pocrnila… Zašto mi to pokazuješ?» Prpošno uspravi leđa, pa ga veselim cilikom obavijesti: «Imam infracrvene oči!» «Super, možeš li me sada ostaviti na miru…?» «Ne!», gole joj dojke poskoče uz usklik, «Iščupati ću ih i dati tebi.» «Ha?» Tek ovlaš pogleda zabezeknuto lice muškarca, približi si crveno lakirane nokte očima, i nehajno dobaci: «Samo trenutak…»

Zabija si prste duboko u očnu šupljinu. Ruje i kopa, noktima nespretno trga očni živac… Pokaže mu ljigavu lopticu na dlanu: «Evo, jedno smo riješili…» Dok iz šupljine na lubanji polako curi krv tamnija od njezine crvene kose, dok tamna tekućina puzi obrazom, usnama, dugim vratom i miluje dojku – on ne želi: «Goni se natrag u pakao, mrtva kujo!» Muški glas zbog nje vrišti i sumanutom brzinom leti prema vratima. Glava mu uz glasni udarac pogađa ohrabrujuću čvrstinu drvenog dovratka. Za kosu ga drži njezina mrtva i hladna ruka. Udarac u koljeno. Pada. Još jednom glavom o dovratak. Nos krvari. Udara ga u međunožje. Dok cvili od boli, vrat mu drži njezino stopalo: «Budi miran i sve ćemo završiti u tren oka.» Osjeća pritisak pete o dušnik. Ne želi da ga uguši. Pa zato nepomično šuti. Sa poda primjećuje kapljicu krvi koja joj se uhvatila na stidnim dlačicama. Kapne mu na prsa. Mahnitom pozornošću fiksira pogled na krvlju natopljenu pokrivenost Venerinog brežuljka. Odozgora se čuje njezino marljivo kopanje po mljackavom mesu. Na trenutak – sasvim slučajno – podigne pogled i vidi još tamne tekućine koja teče po podlaktici. Vidi cerek – i bijele zube… Hitro se vrati na brežuljak. Ali, i tamo je crveno. Dok ga preplavljuje crveno, pretpostavlja razlog njezinog današnjeg posjeta – došla je po osvetu, došla je po osvetu… Nema smisla da i dalje izbjegava neminovno – mirno je pogleda u lice – a ona mu onim crnim okom uzvrati pogled, upravo trenutak prije nego što se živac prekine, a oko zgasne. Slijepo pipajući, crvenokosa žena legne na njegova prsa. Topla je od krvi. I ljepljiva od krvi. Osjeti joj dah, a sljepoočicama… bjeloočnicama… protrče mokri nokti. Vrišti zbog oštrine mokrih noktiju. *** Deset dana nakon njezinog posjeta, počeo je viđati crve. Isprva su bili skoro pa neprimjetni – radilo se o povremenom gmizanju u kutovima vidnog polja. Pretpostavljao je da je to neka smetnja uzrokovana srastanjem živaca. Ali, nije bila. Cijeli mu je stan bio ispunjen crvima.

To su crvi nevidljivi običnom ljudskom oku, ali uz infracrvenu pomoć – napasnici postaju vidljivi, sva njihova gadost postaje vidljiva. Infracrveni crvi puze po infracrvenom daljinskom TV-a, infracrveni crvi pužu po crvenim jabukama koje zriju u zdjeli, crvi pužu po tepihu, naslonjaču, krevetu, jastuku, papučama, cipelama, čarapama… Pokušavao ih je dodirnuti prstima, ali tamo nije bilo ničega. Nije ih osjećao na dodir – nikakvo ljigavo tkivo malih gmizavih stvorenja. Ništa. A u ogledalu je vidio crva kako mu izlazi iz nosa. Stajao je skamenjen. Pustio ga je da lijeno izviri, protegne se na zraku, tamnom glavicom istraži stjenke mesa – i padne u umivaonik. Sve je to tek iluzija – naravno. Ona ga opet pokušava prestrašiti. Natjerati ga na nešto nerazumno? Ne mari! Napunio je pušku i ulovio si zimnicu. Momak je najvjerojatnije bio neki student, šetao je krivim dijelom grada. Projektil je ušao sprijeda, probio rebro dva centimetra lijevo od sternuma i predao ostatak energije lopatici, sasvim je smrskavši. Hripao je neko vrijeme, grgljajući izbacivao obilne mlazove krvi na usta, teturavo prošao tri koraka u smjeru jug-jugozapad i složio se na hladni asfalt. Nakon toga se više nije micao. Gornji dio lijevog plućnog krila mu je zbog krhotina kosti i metka bio neupotrebljiv za jelo. Ali, nisu ga zanimala pluća – uhvatio se jetre. Slasna jetra prepečena na kapuli, i posoljena – posoljena sasvim dovoljno da se istopi u ustima. Ipak, dok je u usta ubacivao slasne komadiće, bio je i više nego svjestan da je taj organ u današnje vrijeme sve zagađeniji raznoraznim otrovima i nazovilijekovima. Sve to utječe na okus, a bogme i na zdravlje konzumenta. Oprao je posuđe i zaputio se u kupaonicu. Iznad kade je na kuki naopačke visio mladić. Kroz presječeni vrat je još kapala krv. Sutra će pripremiti but sa kimom i zapečenim krumpirima. Pila je u ostavi. Pilom mile crvi. *** Na stolu je napola pojedeni but sa kimom i zapečenim krumpirima. Dosta mu je crva koji prekrivaju sve. Na vilici ima nabodena dva infracrvena crva – slijepo se izvijaju. Na nožu se smjestilo pet posebno gojaznih primjeraka. Crvi vire iz krumpira. Nekoliko si je puta poželio iskopati oči. Nije se usudio. Još se uvijek i predobro sjeća njezinih krvavih noktiju u svojoj lubanji. Sjeća se svoje želje da umre. Ne, neće si kopati oči. Ako već bude toliko loše, jednostavno će si propucati čelo. Uostalom, ona ga želi izluditi. Ona je mrtva.

A, on je jači. Mirno podigne nož ne poklanjajući nimalo pažnje migoljavim suputnicima i nareže si komad ucrvanog mesa. Zaista se osjeća kim. Salata od kupusa je fenomenalna! «Boli kada me jedeš…» «Ha…?», vilica uz zvonki glas padne na tanjur. «Kažem, boli me kada…» On mu ne odgovori, već ustane i otrči u sobu. Nakon nekoliko trenutaka, nalazi se na vratima blagovaonice – u ruci mu je puška. «Ne možeš me ubiti.» Zaglušujući prasak. «Vidiš, rekao sam ti.» Repetiranje, pa još jedan prasak. «Ali, ovo postaje smiješno…» Još jedno repetiranje, nesigurno podizanje puške: «A, ti si?» Student mu se šuplje nasmije: «Tvoja večera, očigledno…» Muškarac odloži pušku kraj stolca i sjedne: «Ona te poslala, zar ne?» «Pa, nagovorila me, to moram priznati… Ali, došao sam svojom voljom, mislio sam da bi moglo biti zanimljivo.» «E, pa nije.», muklo. «Ne bih se složio, uostalom, doći će nas još…» Izbezumljeno se zapilji u studentove mirne oči: «Molim?!» Mladić, noge smještene u tanjuru među krumpirima, a ostatka tijela zavaljenog u stolici, nastavi: «Svi žele sudjelovati.» «Nije me briga, i vi ste tek utvare kao i ona…» Prigušeni cerek: «Ona ti je, ako se ne varam, svojevremeno iščupala oči?» Nesvjesno jagodicama prstiju pređe preko kapaka… studentu odgovori šutnjom. A, mladić mu se i dalje ceri: «Evo, ostali samo što nisu stigli.» Lijevom rukom obujmi ohrabrujući metal puške, kralježnicom mu se penju trnci, prisjeća se boli, shvaća kamo situacija ide… Istovremeno, predsobljem se prolije tiho mumljanje, potmuli žamor i struganje bosih nogu – student na trenutak okrene blijedo lice… Trenutak je sve što mu treba, munjevitom brzinom digne pušku, nacilja si čelo, osjeti okidač i… «Čemu to, momak, zar se ne želiš družiti sa nama?» Kraj njega stoji naborani, mrtvi, goli starac. U suhoj ruci drži metak – cijev je, očigledno, prazna. Možda bi mogao ubaciti novi…? Zapešće mu obujmi čvrsti stisak: «Nemoj se ni truditi…» «Gledajte, ja ne shvaćam što vi…» «On ne shvaća, on ne shvaća…», podsmjeh tuče sve skučenijom prostorijom, «Mogli bismo mu pojasniti?»

Po njima ne gmižu infracrveni crvi. Svi su čisti i goli. Smiju se, svi do zadnjeg se smiju, cerekaju, belje, trljaju dlanove u iščekivanju. Električna žarulja polako tamni, sve dok od nje ne ostane tek crvena nit. Cerek huči, glasovi žamore, valjaju se sobom, ta-mane. Zaustio je da pozove pomoć, a nepoznata mu je ruka u grlo nabila šaku nečeg migoljavog… Crvi! Guši se – oni mu ulaze u nos, spuštaju se jednjakom, ne može disati – guše. Urlajući, životinjski smijeh. Dok se nekontrolirano savija po podu, povraćajući i iskašljavajući crve, mračna soba naprosto puca od smijeha. Približi mu se nevidljivi glas: «Evo, pojedi malo infracrvenih crvvvvva!», pa onda opet smijeh. Na podu je, glavu mu sve više obavija nesvjestica, krajičkom oka vidi crna stopala koja mu žele probiti rebra. «Evo je!» Žarulja naglo dobije na sjaju, utvare nestanu kako su i došle – u tanjuru ostane tek crvljivi but. Pred njim stoji njezino golo, njišuće tijelo. Gleda ga njegovim očima. «Znaš li ti zašto se ja stalno vraćam?» Obrisavši usta kisela od povraćotine, bijesno joj odvrati: «Zbog osvete.» «Naravno, opet si u krivu…», djevojka sjedne do njega prekriživši noge, «Dolazim jer te volim.» «O čemu ti to pričaš?» «Pa, vidiš… ja sam prilično brzo shvatila kakvo meso jedeš. Nisam htjela pobjeći – mogla sam, naravno, ali nekako… Ti si bio nešto drugačije. Bila sam ti voljna pomoći, ubijati s tobom, klati i rezati… sve što budeš tražio od mene… A, nisi ništa zatražio. Ti si me pojeo. Zašto si me ostavio svjesnu dok si me rezao?» Muškarac slegne ramenima: «Valjda sam htio gledati…» «Uglavnom, bilo je bolno, i tada sam shvatila da ti u očima nikada nije bio sjaj zbog mene, već zbog mesa. Kasnije sam te opet voljela. Mislim da me nešto veže uz tvoje tijelo, možda zato jer si me konzumirao…» «Otiđi. Ja te ne volim. Nikada te neću voljeti. Otiđi.» Djevojka mu se nasmije: «To sada više nije važno. Ova zagrobna ljubav više nema nikakvih zapreka. Njoj više nije potrebna obostranost. Ona klije, raste i dozrijeva u mojem mrtvom tijelu, a ti si još uvijek tu!» «Sada me, pretpostavljam, želiš ubiti…» «Oh, zaboga, pa što to pričaš… Ne, ti me držiš u postojanju, zašto bih te ubila? Trebaš mi.», tada uz veseli usklik završi: «Ja ću te poboljšati!» Nije je više htio slušati. Htio je da napokon ode i ostavi ga na miru. Da umre, da se vrati u pakao, da se raspadne, štogod, samo da već jednom

nestane… «Ti ćeš se poboljšati – jedući sebe!» Obrazima mu se spuste dvije trake suza. Onih nijemih suza. *** Katarzični naleti svjesnosti dolaze u profanu realnost (ona je sada!?) nošeni bezbrojnim ezoteričnim, neplaniranim, polupostojećim, razbiuništiteljskim valovima hipotetskoga. Vidiš li ih? Ne, ja vidim samo svoje ultrarealne prste koji su na ruci, a koju drži njezina hladna, neslomljiva, neodoljiva ruka-ruka. Ona mi se smije i pokazuje zube, pa se smije, i pokazuje zube. Vidiš li ih? Da, sada ih vidim – bisere usred crvenila-bljedila usne-lica. Sjec! Prsti (tri) više nisu sa rukom. Hahahaha! Vidiš li ih? Da, da, da –stavlja ih u tavu punu ulja koje će cvrčati-cvrčati, bacati tople kapljice. I, cvrči li? Naravno-naravno – u tavi su tri prsta koji više nisu ruka i nokti mijenjaju boju, i koža mijenja boju, a jagodice više nisu meke, ružičaste, osjetljive jagode – već su – jestivo spržene! Gura ti ih u usta, ti zatvaraš usta, pa te udari šakom po usnama, pa ti stisne podvezane batrljke, pa vrisneš – i hop – ugura ti prstiće da ih žvačeš ili da se gušiš. Žvačeš. Gutaš. Ona vadi nož, opet vadi nož. Može se osjetiti hiperrealnost koja ti pomiče tijelo zavezano u stolici. Svakim potezom sječiva, zadrhti cijeli trup, sve slijedi kretanje metala. Što da se uradi u tim trenutcima straha i boli? Brojati vlasi mlade crvenokose dame, dok ti njezino znojno (mrtvo) čelo dotiče prsa, dok ti kosa mami nosnice? Rukom si otre hladno-toplo-mokro čelo, zalijepi ih nekoliko uz kožu. I, vidiš li svoju budućnost? Ona kaže da me ne mrzi, da me čisti od grijeha, da me mora ozlijediti, a ja je nikada nisam volio, a kaže mi da sam je ozlijedio. Zašto me boli? Sada dok me čisti, gledam je golu i znojnu, onako kako sam je i prije gledao, ali sada imam njezine infracrvene oči pa je vidim drugačije, vidim je onako kako je vide njezine oči koje je vole. A, ja je nikada nisam volio. Nisam? Vidiš li tu eventualnu ljubav? Vidim je hipotetski. Vidim je kao način… vidim je kao izostanak boli. A, u tebi je rupa. Dolazi li u tu rupu pojedeno ljudsko meso? Vidiš li meso kako puni rupu? Ne vidim. «Volim te.» Ona radoznalo podigne moje smeđe oči koje me vole, nasmiješi mi se svojim bijelim zubima koji me vole, i podigne ruku koja voli, sa sječivom koje siječe. Vidiš li ono što će se dogoditi? Da, ona će me živoga – pojesti.
„Infracrveni crvi“ (c) 2007. by Damjan Despot

Priča

MRAVI
by Ana Domini

Iako za sebe tvrdi kako je tek nova u objavljivanju, Ana je do sada objavila nekoliko priča u zbrici „Bludućnost“ („Vruće noći male Suzi“) i „Parseku“ („Opet ćemo lovit' ribu kad smrt bude gotova“). Inspiraciju za priču „Mravi“ dobila je stvarnim jezovitim iskustvom. Uživajte!

Sjećaš li se priče o mravima? Vrtili su ju nekoliko dana. Ne? Isparila iz pamćenja? Možda je ovo pravi trenutak da te podsjetim na nju. Hodao sam Radićevom ulicom prema željezničkom kolodvoru. Ljeto, vrućina, znoj, prodorni mirisi desetaka različitih dezodoransa... A ja teglim golem kofer i aktovku i davim se pod kravatom stegnutom oko vrata. Moja žena nije propuštala priliku naglasiti kako svaki čovjek od karijere uvijek mora nositi kravatu, išao on u rat ili srat'. A profesor na ekonomskom fakultetu, naglašavala je ona revno, ispijajući kavicu s malim prstom u erekciji, može biti hodajuća karijera, samo ako zna iskoristiti potencijale koje mu struka pruža. Leo, ja znam što govorim! Pa novi srk kavice. Naravno, nekoliko mjeseci kasnije sam na vlastitoj koži iskusio da zna što govori, kad mi je došla s tužbom za razvod braka koju je sastavio, uljepšao svojim kaligrafskim potpisom i izjebao njen novi dečko, odvjetnik koji honorarno predaje na pravnom faksu, odmah tamo iza ugla moga. Nakon čega sam, između ostaloga, ostao i bez automobila. Ali, kravata je ostala. Jer ja želim postati hodajuća karijera, želim pokazati toj glupači, pa makar vukao kofere na trideset devet stupnjeva i vozio se vlakom u drugom razredu na seminare u Zagreb. Kravata je ostala i da nije bilo nje, sada ne bih ovo pisao. Dok sam se uvukao u čekaonicu (sva tri kioska u i oko kolodvora su, gle slučaja, rasprodala svu vodu u bocama!), bio sam mokar kao utopljenik. A kad sam sjeo u vagon, znoj je izvukao sve rezerve i ubacio u još veću brzinu. U Petrovoj Gori je ušao taj čovjek i sjeo nasuprot mene. Pokušao sam ga ignorirati, koncentrirajući se na čitanje izlaganja kojega sam trebao održati za par sati u metropoli, ali njegov uporan buljavi pogled me neumorno bô u čelo. -Da?- rekoh napokon, kad me potpuno naživcirao. -Moram ti nešto pokazati- reče čovjek sa smiješkom. Bio je star i natrpan šarenim najlonskim vrećicama. Počne prtljati po jednoj od njih. -Nisam zainteresiran- rekoh. -Hvala.- Vratio sam se na čitanje, ali tip izvadi nešto iz vrećice i gurne mi pod nos. -Pogledaj ovo.

Odmaknuh se, bijesno ga ošinuvši pogledom. Htio sam mu nešto opsovati – kvragu i kravata i hodajuća karijera u tome trenutku! – ali, zaustavi me predmet kojega je držao u rukama. Bila je to staklena kugla, malo manja od nogometne lopte, puna nečega što mi je izgledalo kao migoljeća zemlja. -Što je to? -Mravi- reče on, vrteći kuglu u rukama. I doista, kad sam bolje pogledao, grumenčići zemlje su imali sitne nožice i ticala. Namrštio sam se. -I što radite s njima? -Ja ništa. Oni rade. Ja ih samo prenosim, oni odlučuju kamo- odgovori on, približivši mi se. Neugodan vonj se širio iz njega. Mješavina starosti i nečega što živi u podrumu. Aktovku koja mi je ležala otvorena na koljenima sam privukao k sebi. -Oni odlučuju?- Došlo mi je da se nasmijem, ali i da dam petama vjetra što dalje od toga pacijenta. –A s kojom to svrhom oni imaju nešto odlučivati? Starac primakne kuglu tik do svog nosa i zagleda se u male beštijice. A ja primijetih da kugla nema nikakvog otvora. Pa... čudno. -Ovo su psihopompi, znaš- reče starac. –Oni mi govore tko odlazi. Svakom njegovom rečenicom moje mrštenje je postajalo izraženije. –Tko odlazi gdje? Koji vrag su psihopompi? -Sad ćeš vidjeti- reče i baci kuglu iza sebe. Dreknuo sam, naglo ustavši, ali nisam mogao bogznašto učiniti. Kugla udari o metalni rukohvat na naslonu starčevog sjedala, rasprsne se i tisuće mravi pošprica ženu i malenu curicu – vjerojatno njenu kći. Obje počeše vrištati, mlatarati rukama po tijelu i kosi. -Jesi ti normalan?!- dreknuh na starca.Krenuo sam prema njima, pomoći im, ali me starac uhvati za ruku. -Pusti ih. To je samo početni šok. Istrgnuh ruku, uopće ga ne slušajući. U međuvremenu je ustalo još dvoje ljudi koji su bili s nama u vagonu i približilo se ženi i djevojčici. Njih dvije su prestale vrištati. Sa svog mjesta ih nisam mogao vidjeti zbog naslona, ali me razbjesnilo kad sam vidio da dvoje koji su ustali pomoći, samo stoje kao lutke u izlogu i bulje. -Pomozite im!- vrisnuo sam i zaglavinjao na prazno sjedalo preko puta kad se vlak zatresao. Bilo je nešto na podu, omot od čokoladice ili nešto slično klizavo.

Cipela mi se povezla preko toga i svom težinom sam se srušio na pod između dva sjedala, puknuvši donjom čeljusti o naslon za ruke. Bilo je zvijezda, stotinjak njih i tupa probadajuća bol. Nešto sam sigurno slomio. Žali, prije nego sam uspio zakukati i psovati, novi vrisci su mi privukli bolnu pažnju. Podigao sam se na ruke, pogledao iza sebe... Mravi su se sada nevjerojatnom brzinom penjali na dvojac koji je krenuo pomoći ženi i djevojčici. I dok su oni skakali po vagonu, gazeći nasilne životinje i stresajući ih sa sebe, moj pogled je privuklo nešto drugo. Kriste Isuse! Žena i djevojčica su na sebi imale lagane ljetne haljinice bež i svjetlozelene boje. Sada je ta odjeća ležala na sjedalu, zajedno s bijelim grudnjakom – prazna. Nekoliko mravi se još vrzmalo po njoj, kao da čiste posljednje ostatke ljudskih bića koja su imala na sebi tu tkaninu. Ustao sam, potpuno zaboravivši drugo dvoje koji su sada bili pod invazijom crnih monstruma. Sve dok ih nisam ugledao. Oboje su ležali na podu – odnosno, njihove siluete su ležale na podu – potpuno prekriveni migoljećim crnilom; nepomični. Zar je moguće da su ih tako brzo ubili?! Htjedoh rukama razbacati mrave s njih, ali sam se zaustavio. Jebote, napast će i mene! Umjesto toga, otrčao sam do svog sjedala, zgrabio papire s izlaganjem i shvatio da starca i njegovih vrećica više nema. Kasnije ću brinuti o njemu. Može biti samo u nekom drugom vagonu. I posipati mrave po drugim ljudima, pomislim. Unatoč tome, vratio sam se do dvoje na podu i papirima počeo sklanjati slojeve mravi s tijela. Sitna tjelešca su frcala, ljudska silueta se stanjivala, smanjivala... i zgroženo shvatih da sam došao do poda. Bože, gdje je tijelo?! Drugu hrpu mravi sam razbacao nogama. Ništa. Tijelo je i tu nestalo; samo odjeća. Obuzme me iznenadna panika. Ti prokleti mravi jedu ljude, žderu ih! I to jebeno brzo! Brzo sam se pregledao – nije ih bilo na meni. Pogledah kroz prozor truckajućeg vlaka. Vukli smo se kroz neka polja, pitaj Boga gdje. Nedaleko Bizovca, možda. Glavom mi proleti misao: da je netko drugi napadnut u negdje vlaku, valjda bi se netko sjetio povući kočnicu ili zvati u po... Vrisci. Pojurio sam u susjedni vagon. Kravata mi se upetljala oko vrata, ali nisam mario. Vagon se pretvorio u pakao. Posvuda krhotine stakla (od prokletih mravljih kugli!) i odjeća. Bože, koliko je ljudi ovdje poginulo? Neki prastari djed, gotovo cijeli prekriven mravima je zgrbljeno stajao nasred prolaza, naslonjen na štap i tiho stenjao. Potrčah prema njemu, ali djed se preda mnom jednostavno smrvio u mraljvi prah.

-Jebem vam majku!- očajno sam vrisnuo i počeo nogama gnječiti čudovišta, ali kao da sam udarao po ničemu. Kukci su se i dalje micali, obavljajući svoj bizaran posao. Opet sam opsovao i potrčao u slijedeći vagon. Ako uhvatim onoga starca, ugurat ću mu sve te kugle u grlo! U slijedećem vagonu sam pronašao hrpe odjeće bez vlasnika, ali i nekoliko neozlijeđenih ljudi. Jedna prestrašena djevojka me zgrabila za kravatu i privukla u zagrljaj. Između jecaja, uspjela je procijediti: -Rekao je... da još nije... došlo moje... vrijeme! -Gdje je otišao? Pokazala je naprijed prema posljednjem vagonu. Dok sam se bijesno kretao prema njemu, osjetio sam kako vlak usporava. Nisam znao je li to zbog stanice ili zato što je vozač shvatio što se događa, ali nisam htio riskirati ni jedan od tih slučajeva i dopustiti starcu da pobjegne sa zvijerima. Banuo sam u posljednji vagon kao furija. Isprva nisam ugledao nikoga. Tada se pojavilo nečije crno tjeme u posljednjem sjedalu.Oblili su me svježi žmarci dok sam žurio dolje, svjestan da ću ugledati samo hrpu mravi na nečemu što je do maloprije govorilo, smijalo se i seksalo. I kad sam ugledao mladu ženu kako sa slušalicama na ušima čita neki magazin, gotovo sam se prestravio. Ona me pogleda i ugasi mp3-player. -Gdje je starac?- upitah zbunjeno. -Koji? -Onaj s mravima! Ona se namršti. –Bio je tu neki maloprije, ali se vratio. Rekao mi je nek' uživam... -Vratio se?!- Ovo me potreslo. Kako se mogao vratiti? Vidio bih ga! Morao bi proći pored mene. -Je li itko bio u ovom vagonu osim tebe, kad je on ušao? Ona se malo skutri u svom sjedalu. Vjerojatno joj ćelavi preznojeni četrdesetsedmogodišnjak s kravatom omotanom oko vrata i možda ponekim mravom na sebi, ne ulijeva previše povjerenja. Odmotam kravatu. -Koliko ja znam, nije- reče ona, buljeći u mene. -Dobro!- rekoh i krenem natrag. – Ne miči se odavde! Ili još bolje, izađi čim vlak stane i bježi koliko te noge nose! Osjećao sam njen probadajući pogled na leđima dok sam izlazio iz vagona, ali misli su mi bile na sasvim drugom kraju ovog vlaka. Starac je negdje prošao pored mene, a ja ga nisam primijetio... mravi... mravi... Da nije bilo razbacane odjeće, krhotina stakla i nekoliko prestravljenih ljudi koji su se tiskali pred izlaznim vratima, sve bi izgledalo kao još jedan običan drndav put iz Osijeka. Pa seminar u Sheratonu u Zagrebu. Pa možda neka prijateljica noći za lakše snove. I sutra bih se vratio kući na još jedan tjedan mučenja sa studentima.

gledao sam ga ondje gdje sam nekako i očekivao. Na mome sjedalu. Bio je opušten, naslonjen, s praznim vrećicama u krilu. Kad sam se pojavio, nasmiješio mi se. To mi je bilo dovoljno da dođem do njega i puknem ga šakom u lijevu stranu lica. Umjesto da se sruši sa sjedala, starčeva glava, na moj užas eksplodira – doslovno, kao da je imao dinamit u ustima. Vrisnuo sam i od šoka pao na svoje sjedalo, poprskan crnim mljevenim mesom u koje mu se glava pretvorila. Ali, meso se micalo. Mravi! Dreknuo sam, počeo udarati po sebi, stresati ih – Bože, ubit će me! – osjećao sam njihove tanke škakljikave nožice po licu, njihova ticala što traže put... Vlak se zaustavio; vrištao sam. Osjećao ih po sebi. Ljudi su vrišteći bježali iz vlaka. Valjao sam se po podu, stresao mrave. Netko me uhvati i povuče na noge. Čovjek mojih godina. Mislim da sam ga ugledao u nekome od vagona. -Brže, bjež'mo odavde! Nisu više na tebi! Oteturao sam za njim. Vlak se opet kretao. Pa zar vozač ništa ne čuje?! Čovjek otvori vrata, začuje se neki pisak. Čovjek opsuje, vikne mi – skači! – i nestane ga. Tijelo mu se lomilo među granama šume uz koju smo prolazili. Mislim da je ustao, ali nisam mogao biti siguran. Moj um je bio okrenut na drugu stranu. Morao sam pogledati. Još jednom. Ono što je nekada bio starac, sada je bila samo odjeća ispunjena mravima. Povorke mravi su se s poda penjale na njegovo tijelo, sklapale neku čudnu formaciju od svojih tijela na njegovim ramenima. Kao da mu izgrađuju novu glavu... Prošao je pored mene, a da ga nisam vidio... mravi... Isuse! Bilo je još mravi na meni, pod košuljom, ali sada su svi silazili. Išli na starca – vratiti ga. Kao da... još nije došlo moje vrijeme... Obuzela me panika. Zgrabio sam aktovku sa sjedala – ne pitaj me zašto; isto tako me možeš pitati kako se nisam sjetio otići do strojovođe i reći mu da mu se iza leđa događa masakr; u takvim trenucima čovjekov um se kreće neobičnim putevima – otvorio vrata i prije nego ih je hidraulika zatvorila, bacio sam se van iz jurećeg vlaka. Kravata mi je ostala unutra. Vrata su ju uhvatila i ostao sam se klatiti na vlaku, poput krpe, dok su šumska stabla jurila pored mene. Prije nego sam se onesvijestio od pomanjkanja zraka, vidio sam kako mi se noge lome kad sam udario u banderu. Sve ovo pišem bolnici. Rekli su mi da sam bio u komi pet dana. Ali, svega se sjećam. Osim onoga što se zbilo kasnije. To su mi ispričali. Strojovođa je bio pijan i zato ništa nije čuo. Ali je primijetio moje mlitavo tijelo obješeno na kravatu. Odmah je stao (da vlak nije išao tako brzo kao što je išao, noge bi mi se vjerojatno zaplele među kotačima

i otkinuli bi ih). Odmah zatim se pojavila i policija. Nju je još u vlaku pozvao netko od preživjelih putnika, ali nisu uspjeli doći do stanice na vrijeme. Mravi su nestali. Našli su samo staklo i odjeću. Svu, osim odjeće starca-ubojice. Nikome ništa nije moglo biti dokazano, a mi koji smo sve to preživjeli, imali smo „kolektivnu halucinaciju“ uzrokovanu velikom vrućinom. Tako su napisali u novinama, kad su preživjeli dali svoje izjave. Ništa se nije promijenilo niti kad sam se ja probudio iz kome i rekao što sam vidio. Sjećaš li se sada priče o mravima? Rekao sam na početku da mi je kravata spasila život. Onaj čovjek što je iskočio iz vlaka – onaj što mi je pomogao – je poginuo pri padu. Vjerojatno bih i ja da mi se kravata nije zaglavila u vratima. Ali, više ju neću nositi. Zbog nje će mi cijeli život ostati ožiljci na vratu. Ah, da. Ima još jedna stvar. Aktovka koju sam zgrabio prije nego sam iskočio iz vlaka. Pronašli su ju i donijeli mi ju. Kad sam ju ugledao, sjetio sam se da je bila otvorena prije nego sam odjurio u lov na starca s mravima. A kada sam ju uzeo u vlaku prije iskakanja, bila je zatvorena. Danas sam ju otvorio (samo ja znam šifru!). I pronašao u njoj kuglu s mravima. U nekome trenutku - vjerojatno dok me čekao da dođem; sada sam siguran da me čekao – starac ili što god bilo to biće sačinjeno od mravi, mi je strpalo kuglu u aktovku i zatvorilo ju. Možda je htio da ja preuzmem njegov posao (ne znam; znam samo da se trebaš paziti ako u vlaku blizu tebe sjedne starac s puno vrećica u rukama. Bježi od njega!) Mislio sam isprva uništiti kuglu. Ali, pala mi je na pamet ideja. Mogao bih, kad izađem iz bolnice, posjetiti svoju bivšu ženu i hodajuću karijeru s kojom se sada jebe. Baš me zanima je li došlo njihovo vrijeme.

„Mravi“ (c) 2008. by Ana Domini

Priča

DUG PUT KUĆI
by Marija Serdar

Priča koja je pred vama je kratka, ali vjerujte nam kad vam kažemo da u sebi ima dovoljno jeze da slobodno može stajati rame uz rame mnogim suvremenim djelima horror žanra. Pravo malo remek-djelo.

Ispričat ću vam jednu priču, a vi je prihvatite kao fikciju - ako baš morate - to jest, ako nikada do sada niste nehotice zaderali tanku koprenu stvarnosti i našli se oči u oči s neobjašnjivim, ili ako vam se nikada nije dogodilo nešto nadnaravno, što ste racionalizirajući pripisali pogrešnoj percepciji, umoru, nesporazumu. Ili ako vas je previše strah ugasiti svjetlo prije nego što provjerite ispod postelje... Svoju zaboravnost toga dana pripisujem neispavanosti. Ušavši u tramvaj, dovukao sam se do prvog slobodnog mjesta i tek tada zamijetio da sam knjigu koju obično čitam za dugih vožnji do fakulteta ostavio kod kuće. Bio sam čak preumoran da si to predbacim. Još promrzle od svježejutarnjeg mraza, ugurao sam ruke u džepove jakne i uvukao bradu u okovratnik, dremljivo ignorirajući ljude koji su se sve tješnje gurali kroz prolaz. Osobito sam pazio da ne podignem pogled kada bi pored mene promakla koja naboranija ruka posuta izdajničkim staračkim pjegama i kroz polusan brojao stanice. Priznajem, nisam prototip dobrog samaritanca i ne, ne osjećam grižnju savjesti zbog svojih malih sebičnosti. Ako išta žalim, onda je to što to jutro nisam zaista zaspao u tramvaju, čak i pod cijenu da propustim predavanje i da vam ovo nikada ne ispričam. Shvatite, ništa osobno, ali draže bi mi bilo da vas ne upoznajem u ovim okolnostima. Iz tko zna kojeg razloga – monotonija vožnje, nemirna muška priroda – ispod vjeđa sam zirnuo uokolo i odmah zamijetio djevojku što je sjedila preko puta. Znate kako neki ljudi iskoče u gomili, bez da se imalo trude? Možda mi je pažnju privuklo to što je u tako sivo jutro nosila sunčane naočale i to one široke, mračne, koje zaklanjaju pola lica, sa kakvima su po tabloidima obično viđane glumice koje žele prikriti heroinsko robovanje ili žene što skrivaju masnice pod očima. Možda sam je zamijetio zbog kapice koju nije skinula niti u tramvaju i jarko grimiznog šala što je nosila. Tek kasnije sam zamijetio da je bio omotan oko medicinskog okovratnika, diskretno ga zakrivajući. Iskreno, ne znam ni sam zašto, ali kako su se stanice redale, ulovio sam sam sebe da kriomice pokušavam baciti dulji pogled na nju između ljudi. Onako, iz znatiželje.

Kako smo sjedili sučelice, to je trebalo izvesti bez da me zamijeti, što je bilo osobito teško jer iza tamnih stakala nisam mogao razaznati gdje joj počiva pogled. Ni sada ne znam da li su joj oči uopće bile otvorene. Ponekad se pitam da je posegla i skinula naočale, kakve bi me zjene pogledale. I naježim se do kostiju. Je li bila lijepa? Hmm... ne bih znao. Naočale i kapa su je skrivale, a glava joj je do brade bila fiksirana potpornim okovratnikom, tako da je za cijele vožnje nije pomakla ni za milimetar. Zato je nikada i nisam vidio iz profila i sve što imam u sjećanju je njeno lice u polusjeni nesazrelog jutra, poput portreta, sa velikim tramvajskim prozorom u pozadini i okolinom koja promiče. Nije joj samo glava mirovala. Znate, nije da sam tada na to obraćao pažnju i teško je poslije svog ovog vremena sa sigurnošću reći, ali kada bih nagađao, rekao bih da se nije uopće pomicala. Bila je moderno odjevena, pristojno, ne odveć smjelo. Zagasite boje, koje su se činile još tamnijima u varljivom svjetlu svitanja, kratki kaput, suknja, niske čizme i taj jarko grimizni šal koji kao da je cvjetao na njenim ramenima. Da nije bilo poderotine na njenom koljenu, izgledala bi poput bilo koje mlade djevojke, jedne od tisuća u gradu. Upravo ta poderana najlonka mi je usredotočila svjesnu pažnju na nju – priznajem da bi sve ostalo na bezazlenom mjerkanju da nije bilo tog detalja. Naime, čarapa joj je na jednoj nozi – ne znam više ni sam da li na desnoj ili lijevoj – pukla i podlo, kako to već najlonke znaju kad ih krene, proširila poderanu očicu niz cijelu potkoljenicu do ruba čizmice. U tom mi se trenutku to učinilo neobičnim jer bi većina žena koje poznajem radije stisnulo zube i ponosno se smrzavalo nego se pojavilo u javnosti sa takvim estetskim gafom. Sram je tiranin razuma, pitajte Japance. Ili bi nezgodu barem pokušale prekriti rukama, torbicom, šalom.... Naravno, zaključio sam, šal je već prikrivao anatomski okovratnik, pa je od dva zla izabrala manje. Upravo tada su se tramvajska vrata otvorila i u komešanju razmjene putnika uspio sam na trenutak baciti pogled na njeno koljeno – ma da me ubijete ne sjećam se da li je bilo desno ili lijevo. Učinilo mi se... znate kako vam se nekad svašta pričini kada

nešto samo bljesne i nestane pred vama, ali eto učinilo mi se da joj je koljeno bilo krvavo, gadno razderane kože. Ne odmahujte glavama, ruku u vatru da sam baš to vidio! Ljudi su se ponovo natisnuli između nas, a ja ostao zbunjen dok je tramvaj polako ubrzavao. Vidjeti tako nešto, usred jutarnje gužve, shvaćate? Ili su njenu ozljedu ostali putnici zamijetili i, tipično za anonimne stanovnike grada, ignorirali, ili sam ja nešto krivo protumačio. Trebao sam ostaviti stvari na tome. Sada shvaćam onu: „Blaženi koji povjerovaše, a ne vidješe.“ Stvarno nije potrebno sve ni doznati, vjerujte mi. No nešto mi nije dalo mira, želio sam se uvjeriti u istinu iako to nije bila moja stvar niti me itko zvao da se miješam. Dokonost, eto što je. Znatiželja koja je ubila mačku. Potrajalo je, ali ugrabio sam povoljnu priliku i između torbi i kaputa razgledao njena koljena. Nije me brigalo što sam ljudima vjerojatno izgledao kao perverznjak, ionako su već svašta vidjeli, pa žive u gradu zar ne? Djevojka se nije ni pomakla, niti na ikoji način pokazala da je smeta što je sve otvorenije proučavam. Možda je stvarno imala zatvorene oči. Ili – i sada se grozim pomisliti - me jednostavno nije vidjela. Nesumnjivo, na nozi joj je zjapila svježa rana, tako duboka i krvava da sam se iznenadio što ljudi u tramvaju unatoč svojoj tvrdoglavoj nezainteresiranosti ipak nisu reagirali. Sve je na zglobu bilo zgnječeno, izrezano, grozno natučeno... vidjele su se kosti, znate o čemu govorim? Podigao sam pogled i otvoreno joj se zagledao u lice, još se sjećam svojih dvostrukih zabezeknutih odraza u glatkim, zatamnjenim sferama. Da li zbog sunca koje se konačno promolilo ili jer sam joj bio nagnut bliže, zamijetio sam kako joj se u kosi iskre sitna svjetalca koja sam isprva pripisao ukrasima dok se na sljedećem oštrijem zavoju nekolicina njih nije sasula u njeno krilo i na pod, šaka prozirnih grudica, stakalaca kakva znam da sam već viđao... Uto se tramvaj ponovo zaustavio i ljudi nagrnuli prema vratima. Pričekao sam da se prolaz raščisti da ponovo bacim pogled na neobičnu suputnicu i tek tada zamijetio da je više nema. Njeno mjesto bilo je prazno, unatoč krcatom tramvaju, a kroz prozor ispred kojeg je sjedila pažnju mi privuče grupa ljudi na ulici natiskanih u krug. Svatko tko je ikada u gradu vidio nesretan slučaj nepogrešivo će prepoznati to kolektivno zurenje u isto vrijeme ispunjeno mješavinom šoka, morbidnog interesa i nevjerojatnog odsustva empatije. I ja sam, kao punokrvni pripadnik krda, instinktivno okrenuo glavu u istom smjeru, strepeći od onog što ću vidjeti, nemoćan da se zaustavim.

Neki nesretni vozač se očito neoprezno uključivao u promet i našao na šinama iz suprotnog smjera nadolazećem tramvaju koji nije uspio na vrijeme zakočiti. Izvijena, ispuhana guma, neprepoznatljiva karoserija, jezivo udubljena bočna strana vozila i još jezivija tišina dva tuceta posmatrača što su uokolo stajali. Mi ljudi valjda tako reagiramo u sličnim situacijama jer smo, htjeli – ne htjeli, prisiljeni odati strahopoštovanje prema smrti i njenom konačnom trijumfu nad životom. Kakav bi drugi komentar bio dostojniji spoznaje o vlastitoj bespomoćnosti? U tih par sekundi koncenzualnog bezvučja nisam uspio razaznati gdje su vozač i suputnici iz automobila, da li su već zbrinuti, koliko ih je bilo... sekundu kasnije, moj je tramvaj zabrujao i krenuo i ovaj kratki štucaj u tkivu života je ostao iza mene. Kliznuli smo uz olupinu, pa je prošli, otvorivši mi pogled na prednje vjetrobransko staklo automobila koje se rascvalo u zrakasto-zvjezdastom uzorku i dijelom urušilo prema van. Kroz glavu mi prođe nezvana misao da u trenutku udara vozač nije bio vezan. Neka neobjašnjiva jeza uspuzala mi je uz noge, preko trbuha, sve do korijena kose dok su dijelovi slagalice – razumu unatoč – padali na svoje mjesto. Nisam htio, kunem se da nisam, ali morao sam se još jednom osvrnuti, baš kad je tramvaj skretao iza ugla. I tako mi života, na pločniku sam rođenim očima vidio: uz izvitopereni metal karoserije, pritisnut o tlo mokrom težinom, ležao je grimiznom krvlju natopljen nekad bijeli šal.

„Dug put kući“ (c) 2009. by Marija Serdar

Svako malo u svakodnevni (i nažalost suhoparni) mainstream zaluta poneki film koji je nešto dublji i originalniji od običnog holywoodskog smeća kojim smo (priznajmo si) svi zajedno lagano zasićeni u posljednje vrijeme. U Godkilleru Matta Pizzole možda nema ničeg drastično revolucionarnog za modernu kinematografiju, ali ako mu pružite priliku, ovaj film bi vas vrlo lako mogao uvući u svoj depresivni postapokaliptični ambijent u kojem ne postoji ništa što bi mogli nazvati politički korektnim, već čisto buntovnim. Budimo na trenutak malo surovi i realni. Posljednih par godina znanstveno-fantastični filmovi kao da su udarili o zid usred slijepe ulice. Iznimke poput Mjeseca Duncana Jonesa ili Ceste Johna Hillcoata su rijetke i neponovljive usred šume nastavaka i modernih remakeova koji nas lagano ubijaju razočarenjima. Samo za primjer, uzmimo brojku od preko trideset najavljenih remake naslova klasičnih filmova o kojima niste imali pojma. Ne znam za vas, ali ja bih se složio s članovima Internet sitea DenOfGeek kada tvrde da bi najradije gurnuli glavu u pećnicu. Film Godkiller: Walk Among Us, nagrađivanog nezavisnog redatelja Matta Pizzole, svojom pričom, likovima i izvedbom, došao je kao pravo osvježenje među svojom konkurencijom. Međutim, postoji kvaka. Prije svega, iako izgleda kao animirani film, Godkiller to nije. Zapravo u filmu je animacija svedena manjeviše na goli minimum. Ukoliko niste upoznati s konceptom animiranog stripa, ovaj ilustrirani film bi vam mogao sjesti poput iznenadnog čira na želucu. Da stvar bude gora Pizzola uporno inzistira kako ovdje nije riječ o animiranom stripu već o potpuno novom i revolucionarnom mediju. Je li to istina? Pa, ovisi kako na to gledate. Animirani strip je popularan već nekoliko godina (točnije od 2005.) i često se može vidjeti kao promotivni materijal strip izdavača (Saw: Rebirth, Batman: Mad Love, Watchmen, itd.) ili kao animacija u računalnim igrama (Twisted Metal 2, Homeworld). Jedan od novijih animiranih stripova mogao se vidjeti i kao promotivni materijal prvog nastavka igre Dead Space, izdavačke kuće Electronic Arts (objavljenog prije izlaska službenog animiranog filma). Ako ih nikada niste vidjeli, riječ je o vrlo ograničenoj animaciji, ponekad je svedena samo na pomicanje statičnih slika u pratnji naracije ili glazbe. U svakom slučaju, jasno vam je kako ovakva vrsta medija ima svoj tip publike, ali što je onda ilustrirani film? Pa, prema onome što sam imao prilike vidjeti slobodno mogu reći kako je razlika u onome tko ih režira. Hmm, zvuči malo uobraženo i bezobrazno? Ništa manje od izjave kako je riječ o potpuno novom i revolucionarnom mediju.

Pizzolinim riječima, razlika između ova dva medija je u tome što ilustrirani film rade ljudi iz filmske industrije, tako da oni na izvedbu i detalje gledaju iz jednog drugog kuta. Ili preciznije, filmski redatelj će odabrati drugačije elemente slike koje će animirati od onih koje izabere neki strip autor (ili bilo tko drugi). Čak i ako se složite s ovakvom tvrdnjom, nemojmo zaboraviti kako je za animaciju Godkillera odgovorna Anna Muckcracker koja je radila crtež u istoimenom originalnom strip serijalu. Osim toga, iako je animacija ovog filma daleko bolja od one viđene u tipičnim animiranim stripovima, teško mogu reći kako je toliko revolucionarna kada je ista kvaliteta animacije već viđena, npr. u uvodu drugog nastavka Twisted Metala ili nekih studentskih radova s Youtube servisa. Ipak, ako ostavimo cjepidlačenje na stranu, Godkiller je sasvim dobar u obliku u kojem je napravljen što je pomalo ironično. Pizzolo je odmah nakon stripa htio snimiti animirani film kao adaptaciju, međutim, prebacivanjem stripa u drugi medij bio bi prisiljen prilagoditi crtež Anne Muckcracken koji, iako povremeno djeluje neprivlačno (stil crteža varira od panela do panela), odgovara mračnoj i depresivnoj atmosferi priče. Kako bi sačuvao Annin crtež, Pizzolo ga je direktno prebacio i u film koji je sada u obliku u kojem jest. U nekim dijelovima filma korišteni su digitalni specijalni efekti, no nije riječ o nečemu posebnom. Krajnji rezultat možda nije za svačiji ukus, ali vjerujte mi, nije ni priča.

Radnja Godkillera se odvija u bliskoj postapokaliptičnoj budućnosti nakon ekonomskog kolapsa, svetog nuklearnog rata i invazije reptilske rase. Nažalost, da bi pohvatali sve konce morate pročitati stripove, jer film ne odaje previše detalja kako je došlo do same apokalipse. Priča je umjesto toga više centrirana na svoje glavne likove: starca Mulcibera, šesnaestogodišnjeg dječaka Tommya i prostitutku Halfpipe. Ukratko (i bez spoilera) kostur priče ide nekako ovako; glavni lik Tommy očajnički napušta sigurnost skloništa (ili bolje rečeno unutrašnjosti) i odlazi u vanjsko područje grada kako bi pronašao novo srce za svoju bolesnu sestru koja je predodređena za rasprodaju organa. Svijet u kojem se našao je brutalan, nemilosrdan i okružen zaraženima čije su glavne novčane jedinice krv i organi zdravih. Da bi stvari bile još gore, Tommy ubrzo završi kao skupa roba u lokalnom bordelu gdje je svježa krv zdravog šesnaestogodišnjaka prijeko potrebna. Kako bi spasio živu glavu udružuje se s odmetnicima Mulciberom i Halfpipe.

Odmah bi trebao napomenuti kako glavni likovi, iako očito dobri s obzirom na ostatak svijeta, nisu nikakvi heroji ili spasitelji čovječanstva. Tako da ako očekujete priču o pobjedi dobroga nad zlim, pouku o moralnim vrijednostima ili nešto slično završit će te s gorkim okusom u ustima. Pizzolo je likove napravio samo kao proizvode njihove vlastite okoline. Smrt nevinih promatrača, trgovanje organima, silovanje maloljetnika, odnošenje prema vlastitom tijelu kao prema običnom komadu beživotnog mesa i općenita nepravda uglavnom ih ostavljaju ravnodušnima bilo da je riječ o nekoj slučajnoj osobi ili o njima samima. Ima mnogo depresivnih scena poput one u kojoj Halfpipe za svoja usta komentira kao da su wc školjka neposredno nakon što ju je iznakazio jedan od klijenata, ili kako bi mogla zaraditi dobre novce kao konceptualna kurva kad bi joj netko izrezao lice i sl. Ravnodušan ton protagonista konstantno ostavlja dojam kako je raspadanje svijeta samo nešto što se događa usput, a iza čega ne stoji apsolutno ništa. Atmosferu filma dodatno pospješuje dobra glazbena podloga (The Hellish Vortex), kao i glasovi Lancea Henriksena (Mulciber), Danielle Harris (Halfpipe) i Billa Moseleya (Dr. West) koji odlično odgovaraju jednoj vizualnoj audio drami (priču je doslovce moguće pratiti samo slušanjem dijaloga i bez da zapravo gledate slike na zaslonu).

Već sam rekao kako Godkiller: Walk Amon Us, nije za svakoga, ali ukoliko želite izaći iz svakodnevnice i pogledati nešto uistinu svježe i originalno, ili ako jednostavno želite iskusiti strip na jedan novi način ovo bi bio dobar početak. Ukoliko vas privlači priča, ali nemate volje proći kroz minimalističku animaciju ilustriranog filma. tada je možda bolje da pročitate strip. Pizzolova nezavisna tvrtka Halo8 je najavila još dva nastavka i još nekoliko drugih naslova, koji će biti predstavljeni u istom mediju u skoroj budućnosti.
Godkiller – Walk Amon Us (SAD) Godina objavljivanja: 2010 Proizvodžač: Halo 8 Scenarij i režija: Matt Pizzolo Producenti: Matt Pizzolo, Brian Giberson Crtež: Anna Muckcracker

spaljujući gume svog motora dok ga proganjaju horde demona i trgaju pred samim vratima svake večeri. Cijela stvar je prilično jednostavna, Ghost Rider mora zaustaviti Kazanna prije nego što ga pronađu Hoss ili Ruth u zamjenu za svoju slobodu, nimalo lagan posao. „Postoji priča koju pričaju u najmračnijim dubinama jame. O vozaču koji topi metal i spaljuje gume, jureći paklom kroz one tamne i opustošene svjetove između Acherona i Styxa. Muči svoj motor izvlačeći svaku vrišteću uncu konjske snage iz izgorenih cijevi. Jureći za svoju vlastitu dušu.“ Stripove Gartha Ennisa ili volite ili mrzite. Ne postoji niti jedna njegova priča koja će vas ostaviti ravnodušnima, bilo da je riječ o serijalu „The Punisher“ ili njegovih par epizoda „The Darkness“ stripa, uvijek će ostaviti barem nekakav dojam na svoje čitatelje. Od većine njegova opusa ovaj specijal od svega šest epizoda je nešto što uopće ne želite propustiti, čak i ako niste ljubitelj Marvela i njegovih superheroja. Nema veze ako nikada niste čitali ili čuli za Ghost Ridera i Johnnya Blazea, ovaj serijal je bio zamišljen kao šest samostalnih epizoda i osim glavnog lika nema nikakve veze s ostalim stripovima ili junacima Marvelova svemira. Ovaj strip je prije svega jedna mračna i tužna priča o prokletstvu, ali ispričana pomoću već izmišljenog i publici poznatog junaka. Radnja stripa prati dva anđela Daniela i Malachia koji pokušavaju zaustaviti drevnog demona Kazanna da postigne materijalni oblik na Zemlji. Budući da bi njegov dolazak poremetio ravnotežu između svijeta smrtnika te neba i pakla, obje strane dobra i zla šalju svoje najbolje agente da ga zaustave; demona Hossa i arkanđela Ruth. Oba agenta su najgori i najnemilosrdniji od svoje vrste i njihov susret s Kazannom bi izazvao veliko krvoproliće na Zemlji. Ne imajući drugog izbora Malachi traži pomoć Ghost Ridera, proklete duše koja pokušava pobjeći iz pakla Odmah na početku vam je jasno kako ovo nije klasični strip o brobi zmeđu dobra i zla, već kako su ti pojmovi najviše određeni perspektivom njegovih likova. Scene u kojima anđeo ubija nerođeno dijete, arkanđel hendikepira osmogodišnjaka su samo usputni dodaci cjelokupnoj atmosferi epske radnje i nebeskim političkim igricama. Čak je i sam lik Ghost Ridera izmjenjen do nekih određenih granica; prvi puta zapravo imamo dojam kako je on uistinu proklet, nikada ga ne vidimo u obliku Johnnya Blazea, a lance i plamen riga iz usta umjesto da ih baca iz ruku. Odličan detalj je i njegov motor koji više nije samo oblik prijevoznog sredstva već jedno zaniljivo i moćno oružje u vještim rukama.

Za svaku pohvalu je i crtež Claytona Craina koji se uistinu potrudio svaki panel napraviti jednim malim umjetničkim djelom. Nijanse boja ostavljaju iza sebe dramatične kontraste zapaljenih guma, krvi, asfalta i čelika koji će vas natjerati da se ovom stripu vratite još nekoliko puta. Nažalost strip je izdan u ograničenim količinama tako da ćete teško doći do njega ikako drugačije osim direktnom narudžbom od samog izdavača, ali se zbog toga isplati svake potrošene lipe čak i ako samo volite akcijom nabrijani horror bez klasičnog Marvelovskog heroizma i patriotizmom napucanih junaka po kojem je inače toliko poznat. U svakom slučaju ovo je jedan od onih rijetkih uradaka devete umjetnosti koji vas nipošto neće ostaviti ravnodušnima nakon što ga pročitate.

Ghost Rider: Trail of Tears U koliko niste u mogućnosti doći do specijala „The Road to Damnation“, ostaje vam još uvijek opcija da pročitate još jedan specijal Ghost Ridera – „Trail of Tears“. Strip je također samostalna radnja ispričana u svega nekoliko brojeva i zapravo je western verzija „Road to Damnation“, baš kao i za ovaj prvi, scenarij je radio Garth Ennis, a crtež Clayton Clain. Strip svojom pričom i kvalitetom nimalo ne zaostaje za svojim prethodnikom, te ako volite mješavinu horrora i westerna smatrajte ga našom toplom preporukom. Za razliku od „Road to Damnation“ , „Trail of Tears“ se više bavi tematikom rasizma u Americi u vrijeme kada su zakone pisali oni brži na okidaču, a odličnu atmosferu čine i priče sporednih likova koji zajedno pričaju priču o Ghost Rideru i prokletstvu koje mora nositi sa sobom. Nasilja, nepravde i krvi nimalo ne nedostaje i priča je mnogo mračnija bez imalo milosti prema bilo kojem liku svido vam se on ili ne. Scenarij: Garth Ennis Crtež : Clayton Clain Izdavač: Marvel (Limited Series) 2007. SAD

Locke and Key je jedan od onih stripova koji počnete čitati kako bi lakše ubili vrijeme. Na prvi pogled izgleda kao tipičan američki strip o ukletoj kući, zapravo vrlo lako bi ste ga mogli zamjeniti za dječji horror poput Fear Street serijala. Međutim, neka vas ovo uopće ne zavarava. Locke and Key je jedan jako dobar strip s odlično napisanim likovima i pričom koja vrvi neočekivanim obratima. Ako mu pružite priliku ovaj strip bi vas mogao vrlo brzo uvući u svoj svijet. Ipak, obojica su pravi majstori u svom poslu. Joe Hill se pobrinuo da svaki lik, ali apsolutno svaki, ima svoj opipljiv i vjerodostojan karakter. Bilo da je riječ o slučajnom policajcu ili članovima obitelji (ili prijateljima članova obitelji ili prijateljima njihovih prijatelja). Najugodnije iznenađenje jest njihovo ponašanje i donošenje odluka. Mnoge odluke, prema običaju žanra, završe kobno, ali ovog puta uistinu imamo osjećaj kako su postupci likova sasvim razumni iz njihove perspektive, a ne obične gluposti koje ih dovedu do smrti kako bi dokazali ozbiljnost situacije. Priča je puna neočekivanih obrata, ponekad će vas dirnuti, ponekad nasmijati, a ponekad uplašiti. Rodriguezov crtež je za svaku pohvalu. Ne samo da uspješno barata različitim stilovima starijih crtača, već ima toliko stvari koje se uvijek događaju u pozadinama panela koje možda nećete ni primijetiti. Osim navedenog, strip toliko puta koristi dobro zamaskirane reference na neke klasične stripove (npr. naslovnice Crime Suspens Storiesa, Tales from the Crypt i sl.). Mnogo puta ćete o likovima saznati po njihovu govoru tijela ili izrazima lica. Za kraj samo možemo reći ako je Locke and Key jedan od rijetkih kvalitetnih stripova koje smo imali priliku čitati. Teško je povući direktnu usporedbu (da, znamo, zvuči čudno za strip koji vrvi klišejima horror žanra, ali je istina) s nečim već viđenim. Originalno, napeto, zanimljivo - sve pet. Scenarij: Joe Hill Crtež : Gabriel Rodriguez Izdavač: IDW Publishing 2010. SAD

Vrlo rijetko imate priliku čitati strip koji ima zanimljivu priču, dobro karakterizirane likove i crtež u kojem slika uistinu govori više od tisuću riječi. Locke and Key je upravo takav jedan strip. Početak vam daje naslutiti kako pred vama stoji jedna od najisklišejiziranih priča koju možete iskopati obitelj (Locke) sa samohranom majkom se nakon tragične smrti preseli staru (ukletu) kuću kako bi im život lagano krenuo ispočetka. Da stvar bude gora, kuća uistinu podsjeća na englesku vilu iz viktorijanskog doba i iz nekog razloga nosi naziv Lovecraft. Sve što očekujete iz ovakve postavke je ovdje: pomalo zarasli staklenik, prijateljski nastrojen stric (naravno, pomalo sumnjiv kakvi stričevi u takvim pričama već jesu), udaljeni bunar iz kojeg dopiru glasovi, hrpa čudnih ključeva itd. I baš u trenutku kada pomislite "zašto uopće ovo čitam?" - sve krene jednim potpuno drugim smjerom. Pisac Joe Hill, inače poznat po... heh, po tome što je sin Stephena Kinga? U redu ovo baš nije bilo fer. Istina je da o Joe Hillu i nismo znali nešto previše prije čitanja ovog stripa, tako da ni od stripa nismo nešto previše očekivali. Otprilike isto vrijedi i za crtača Gabriela Rodrigueza.

Istina je da baš i nema nešto previše dokumentarnih filmova o Howardu Phillipsu Lovecraftu, a još manje kvalitetnih. Ipak, o njegovom životu i djelima napisane su tone knjiga, eseja, stripova i snimljeno je nekoliko audio dokumentaraca, tako da je ostalo vrlo malo toga što bi se moglo reći a da već nije poznato i prosječnom obožavatelju. Međutim, Woodwardov dokumentarac se uspješno izvlači iz mase svojim odličnim spojem biografije, fikcije i humora. Ukoliko baš i niste neki veliki ljubitelj horror žanra, tada vam ime Wyrd Studios i ne znači nešto posebno u životu. Međutim, za mnoge obožavatelje fantastike ova tvrtka mnogo obećava. Riječ je o kompaniji koja proizvodi dokumentarne filmove i vizualne eseje direktno posvećene ljubiteljima horrora, znanstvene fantastike i fantasya. Jedan od njihovih prvih dokumentarnih filmova je Lovecraft: Fear of the Unknown, redatelja i producenta Franka H. Woodwarda, inače poznatog po nizu kratkih dokumentaraca vezanih za serial Masters of Horror. Iako je film snimljen još 2008. godine, objavljen je u svom DVD izdanju tek sredinom prošle godine, do tada, jedina prilika za vidjeti ovaj film mogla vam se pružiti samo ukoliko ste prisustvovali rijeđim filmskim festivalima ili američkim horror konvencijama. Film je u međevremenu digao veliku prašinu, jer je osvojio nagradu publike za najbolji dokumentarac na nezavisnom festivalu u San Diegu odmah nakon premijere. Međutim, danas stvari stoje malo drugačije i film je dobio podijeljene kritike i pohvale. Najbolja odlika ovog filma leži u tome što prvi put imamo priliku čuti o Lovecrafotovu utjecaju od strane modernih autora na koje su njegova djela utjecala poput: Johna Carpentera, Neila Gaimana, Stuarta Gordona, Petera Strauba, Guillerma Del Toroa i mnogih drugih koji su vrlo dobro upoznati s temom o kojoj pričaju i koji mogu objasniti zašto je Lovecraftov rad toliko djelovao na njih.

Intervjui i biografska priča popraćeni su atmosferičnom glazbom u pozadini kao i velikim brojem ilustracija na temu Cthulhu mitologije prikupljenih iz raznih izvora, onih komercijalnih i onih koji su čisti proizvod fandoma tijekom godina. Razgovori i naracija povremeno su presječeni Lovecraftovim tekstovima, često se osvrčući na vrijeme, razloge i stuacije u kojima su nastali. Također, ovo je jedan od rijetkih dokumentarnih filmova, koji je objektivno u obzir uzeo i Lovecraftov rasizam i mizantropizam u svom čistom obliku bez ikakvih uljepšavanja ili isprika, što je do sada često bila zaobilazna tema kod američkih biografa i kritičara. Možda nije riječ o nekom revolucionarnom filmu, ali Lovecraft: Fear of the Unknown je sasvim solidan dokumentarac za obožavatelje, kao i za sve one radoznale koji su tek zakoračili u svijet Cthulhu mitologije. U svakom slučaju, možete ga staviti na popis naših preporuka.

Nema potrebe da vam lažemo. Ovaj strip se našao na našem popisu recenzija zbog svojih hektolitara krvi dostojnih Guinnessove knjige rekorda i količine nasilja koja djela Clive Barkera čini dječjom uspavankom. Ipak, ispod površinskog sadizma lišenog apsolutno svih moralnih vrijednosti (ili standarda industrije ako baš hoćete), leži zanimljiva priča o preživljavanju i ljudskosti. S druge strane ovo nije strip kojem je nasilje samo sebi svrha. Likovi niti u jednom trenutku nisu idealizirani niti pošteđeni strave, dok stvari poput političke korektnosti nisu niti misaona imenica. Unatoč hektolitrima krvi i kilometrima rasutih crijeva, Ennis je uspio postići jednu zanimljivu priču s ozbiljnim pristupom temama kojima se bavi.

Vrlo malo knjiga, stripova ili filmova se uspjeva približiti nečemu toliko apstraktnom kao što je apsolutno zlo. Takvi eksperimenti rijetko dobro završe i nisu isplativi za velike investicije izdavača. Rijetko dobijemo djela kao što su Ellisov Američki Psiho, Mooreov From Hell, McCarthyeva Cesta ili Miurov Berserk. Rijetko imamo priliku pročitati priču čiji autor vješto barata s nasiljem kao samo dodatnim elementom izražavanja. Crossed Gartha Ennisa je kratak postapokaliptični horror, čija je radnja ispričana u svega 240 stranica. Kao i što je karakteristično za žanr, priča se vrti oko male skupine ljudi koji nastoje preživjeti u svijetu zaraženom kugom. Na prvi pogled, slobodno možemo reći kako je ovo samo još jedna moderna adaptacija zombie žanra, kao što je npr. Romerov film The Crazies ili kratke priče Screwfly Solution Alice Sheldon. Međutim, ovaj strip je mnogo više od toga. Ennis je pred svoje protagoniste ovog puta postavio mnogo teških moralnih dvojbi od kojih većina zadire u pitanja evolucije, opstanka, religije i sl. Čest motiv je i pitanje moći skupine nad pojedincem ili obrnuto. Većina ovih tema je prikazana kroz likove i njihovo promatranje svijeta oko sebe. Ipak, za sve navedeno trebate imati uistinu jak želudac. Crossed nije jedan od onih stripova koji biraju svoje žrtve, tj. onih koji izbjegavaju određeni tip žrtava (npr. djece) ili metode kojima predstavlja zlo. Česte scene silovanja ili sadističkog iživljavanja bez ikakvih predrasuda i rezervi možda nisu za svačiji ukus. Ovaj pristup vam je odmah dan do znanja već na naslovnicama svakog broja.

Scenarij: Garth Ennis Crtež : Jacen Burrows Izdavač: Avatar Press (Limited Series) 2009. SAD

Priča

BEZ BOGA
by Marija Serdar

Mariju Serdar vam ne trebamo posebno predstavljati, s nama je još od prvog broja ovog fanzina. Ovog puta predstavljamo vam njenu mračnu fantasy priču „Bez Boga“ za koju se nadamo da će vas ugodno iznenaditi kao i nas.

Kroz neprobojnu tamu što je ispunjavala kilometre vijugavih hodnika Podtamlja i zubatu tišinu koja je ondje vrebala, osamljeni drow je metodično proučavao okolicu, temeljito i oprezno iako je kroz istu rutinu prošao mnogo puta u satima koje je proveo u svom zaklonu. Do njegovih izoštrenih ćula nije dopirao nikakav povod za uzbunu, štoviše, nije dopiralo ništa osim praznine prostora sa svih strana omeđenog živom stijenom i tišine koja bi nekoga nenaviknutog na Podtamlje mogla natjerati da progovori samo da provjeri da nije oglušio. Progovori, i oda svoju prisutnost nevidljivim očnjacima, oštricama i opakoj magiji koje su uvijek bliže no što se čine, pogotovo ako ih nema na vidiku. Nepomičan poput kamena, Shur'zar koji je cijeli svoj život proveo pod zemljanim svodom, podređen surovim zakonima te gluhe divljine, bio je samo naoko miran. Kao i u svakom drugom tamnom vilenjaku, kao i u svakom drugom stanovniku Podtamlja u kojem je gorila ma i iskrica razuma, netom ispod površine staložene ljuske neumorno je ključao sirovi strah. Shur'zar ga nije pokušao zatomiti, tog najbliskijeg i najstarijeg prijatelja. Prigrlio ga je još i prije no što je iz rodne kuće otišao na Akademiju usavršavati vještine borbe, prije no što je prvi put kročio u nenastanjene tunele van grada, prije no što je dezertirao i prekinuo veze sa starim životom. Zato je i preživio. Naučio ga je držati na uzdi, hraniti strahom drugih, slabijih bića koje je susretao, poštovati, slušati i konačno ga je naučio voljeti, koliko je jedan tamni vilenjak uopće mogao razviti osjećaj privrženosti. U Podtamlju, strah je bio život. Opstanak. Glatko lice neodredive dobi namrštilo se u frustraciji kada je do njegovih ušiju doprlo jedva čujno, no nepogrešivo metalno zveckanje iz dubine hodnika za Shur'zarovm leđima. Slutio je da su se Nildor i Cal'zt, čarobnjaci kojima je ratnik bio dodijeljena pratnja, počeli dosađivati a sitan cinkav zvuk koji su proizvodili odavao je koliko su se zadubili u jednu od njihovih kompleksnih kombinatorskih igara prstenjem u nastojanju da mentalno nadvladaju jedan drugoga. Shur'zar ogoli zube u nijemoj grimasi prezira. Toliki oprez uzalud. Zar nisu svjesni gdje se nalaze, daleko od svojih udobnih laboratorija i komfornih odaja? Znao je ratnik da je učenjacima najmrskiji bilo besposlen um, a

rijetko koji od njih je ulagao u razvijanje vještine izoštrenog čekanja i strpljenja, pa im se i potkrao ovako grub propust potaknut intelektualnom taštinom. Naravno, usredotočeno čekanje im nije bilo jača strana jer rijetko kad je neki od njih istinski lovio u divljini. Zato i nisu znali kako je to biti lovina. Što ako ih neka gladna zvijer upravo sada vreba? Jedan slatki trenutak ratnik si je dopustio mentalnu što-ako igru idejom da oholim čarobnjacima priušti iskustvo prepada iz zasjede, no već ju je u sljedećem treptaju odbacio. Iako bi iz sigurne udaljenosti uživao u njihovim užasnutim pogledima, nije sumnjao da bi se, iako iznenađeni, čarobnjaci brzo snašli, uništili napadača i njega proglasili nesposobnom izvidnicom. Ili gore. Shur'zar tiho uzdahne i nesvjesno prstima prijeđe preko dijela vlasišta na kojem je par pramenova kose bilo iščupano iz korijena, posljedica Wod'reeove kazne. Loša ideja. Osim toga, nije si mogao priuštiti da ga smatraju viškom. U drowskom društvu biti neposlušan, prevrtljiv ili čak mrtav bilo je bolje od biti nesposoban. Shur'zaru je jedino preostalo pomiriti se sa okolnostima. Tamni vilenjaci nisu osobito voljeli društvo svojih sunarodnjaka, baš kao što se pauci drže podalje od dosega otrovnih čeljusti svoje braće i sestara, no kada je već bio prisiljen dijeliti misiju s nekim, preferirao bi nekoga iz ratničke kaste. Njih je barem razumio, jer su bili sustavno odgajani i uvježbavani da razviju njemu poznate reflekse, usvoje njemu poznate obrasce ponašanja, načine razmišljanja. Dakako, to je značilo da im je znao i slabe točke. S druge strane, krotiteljima nevidljivih sila kojima je drowsko društvo bilo protkano od samog temelja, a koji su stekli posebno dragocjen status otkako su se kao odmetnici odrekli božanskog pokroviteljstva, ratnik nije vjerovao niti ih je mogao u potpunosti razumjeti. Što je možda bilo i bolje - od nepoznatog će više strepiti, a veći strah značio je veću razinu opreza koja je opet bila izravno razmjerna sa duljinom životnog vijeka. Doista, u ovom slijepom i gluhom mjestu strah je značio život.

Ratnik spuzne sa grebena na kojem je stražario, gipko se dočekujući na noge unatoč višesatnom mirovanju i bešumno se uputi ka izvoru zveckavog zvuka. Ionako je bilo vrijeme za pokret - njihov kontakt očito se nije namjeravao pojaviti na dogovorenom sastanku, bilo svojom voljom, bilo protiv nje. Shur'zaru je razlog bio nebitan, ionako nije baš umirao od želje da susretne tog tuđinca koji je vonjao na Površinu i škiljio u njega svojim očima nenaviklima na tamu. Njegov je zadatak bio otpratiti čarobnjake do ugovorenog mjesta i vratiti ih žive i zdrave natrag u bazu, sa eventualnom intervencijom u slučaju neočekivanog napada ili višemanje očekivane izdaje, i taj je zadatak upravo namjeravao sprovesti do kraja. Dva tamna vilenjaka odjevena u duge putne plašteve spuštenih kapuljača nisu podigli glave kada im je prišao, tih i brz poput sjene, niti su na bilo koji način nagovijestili da su zamijetili njegovo prisustvo, no čim im je prišao na par koraka Shur'zara je dočekao glas jednog od njih, tek toliko da mu da do znanja da je primijećen. "Dosadilo ti čamiti poput guštera na onoj dosadnoj stijeni?" Brz pogled drugog čarobnjaka u njegovom smjeru, oprezan no suviše olak, i par jezivo identičnih smiješaka koji su titrali na granici prezira prije no što su na lica ponovo navukli maske hladne distance svojstvene potomcima plemićkih obitelji. Nildor i Cal'zt bili su jednojajčani blizanci, rijetkost u drowskom društvu u kojemu su fetusi već u majčinim utrobama dokazivali svoje pravo na život ubijajući nerođenu braću i sestre, i očito nisu imali poteškoća sa održavanjem plemićkog držanja iako je u očima njihovih sunarodnjaka jedini status kojeg su posjedovali bio onaj dobrovoljnih izgnanika, beskućnih lutalica i legitimne lovine za svakog plebejca koji bi ih poželio ubiti. Plebejca poput Shur'zara. No i Shur'zar se odrekao grba obitelji pod kojom je služio onog dana kojeg je prokleo već bezbroj puta kroz posljednje desetljeće, dana kada je bježeći od jedne naglavce upao u još veću jamu. Do danas nije ustanovio koliko zaista duboku. "Bio sam u izvidnici, čuvao stražu." ratnik protisne kroz zube, ne trudeći se parirati njihovim podrugljivim pogledima. Ni razdoblje od desetak godina očito nije bilo dostatno da promijeni neke stvari i stare navike. Oni na vrhu i dalje su vodili glavnu riječ, a mali su ostajali njihovim slugama. Toliko o novom poretku stvari za koji su se svi nominalno zalagali. „Ako se bljedoliki nije do sada pojavio, neće ni doći. Vraćamo se.“ Dvojac se razdvojio simetrično poput vratnica i oslobodio Shur'zaru pogled na dva tuceta prstenova

zagrijanih na različite temperature da u infracrvenom spektru kojeg su tamni vilenjaci koristili za gledanje u neprobojnoj tmini izgledaju kao šareni minijaturni obruči. Lebdjeli su pod raznim kutovima u zraku između dvojice magova, organizirani u kompleksnu trodimenzionalnu strukturu za koju je ratnik mogao samo pretpostavljati da je pojednostavljena verzija neke strateške igre kojom su si čarobnjaci kratili vrijeme, brusili vještine i, neizostavno, odmjeravali snage. Nildor je prvi progovorio. Shur'zar ga je raspoznavao po pečatnjaku što je krasio njegovu lijevu ruku, izliven od srebrnaste kovine kojoj kao da je u središtu izraslo žuto oko, reptilski uske zjenice. Ratnik je tijekom vremena shvatio da to nije bio samo privid jer je oko, koje je najčešće bilo poluotvoreno, a rjeđe posve sklopljenih vjeđa, bilo najstrašnije kada se kroz srebrnu oplatu promaljalo u svojoj punoj veličini - bistro, prisutno i podmuklo. "Čekamo ga tek osminu dana. Čekat ćemo još jednu osminu." Ratnik uzdahne spreman na još jedan okršaj, unaprijed znajući da će biti nadglasan. "Ostajući, samo povećavamo izglede da budemo pronađeni i to od nekoga ili nečeg što ne želimo sresti. Vratit ćemo se u bazu i zakazati novi sastanak. Čekali smo sve ove godine i par dana neće ništa promijeniti." "Baš zato što smo čekali sve ove godine," javio se Cal'zt, zrcalna slika svojeg nekoliko minuta mlađeg brata, "čekat ćemo još jednu osminu dana." Shur'zar se ugrize za jezik. Nije ga brinulo čekanje. Konačno, bilo je kampanja kada je danima bez hrane ležao ukopan ispod tankog sloja šljunka na par metara od neprijateljskog tabora, preživljavajući tek na kondenziranoj vlazi kojeg su prikupljali lišajevi na stijeni ispod njegovog obraza. Shur'zar je znao čekati, no znao i je i prepoznati tihi glas kojim se javljao njegov prijatelj strah. Nije se osjećao ugodno ovako blizu Površine da je gotovo mogao namirisati njene zloslutne vjetrove i osjetiti ćudljive vremenske promjene. Daleko od matičnog grada koji je za njega bio zauvijek zabranjeno područje, daleko od baznog Utočišta koje je bilo njegov dom u protekom desetljeću, ovdje, na par zavoja od vanjskog svijeta tamni se vilenjak osjećao izloženo kao da se klati na krhkoj struni paukove mreže. Nigdje. Iako prekaljen tumaranjem po hodnicima Podtamlja, nije čeznuo za njihovim kaosom. Poznati kaos drowskog društva ipak mu je više odgovarao. Naravno, ostaviti dva maga bez pratnje nije bila opcija, isto kao što su oni znali da on nije bio dovoljno smion - ili lud - da pokuša sam prijeći

zakučaste putove što su spajali njihovu trenutnu lokaciju sa matičnom bazom. "Nema potrebe izlagati se nepotrebnom riziku…" "Bljedoliki se izlaže većem riziku nego mi, ne misliš li?" Nildor preuzme kao po prešutnom dogovoru i sa svojom zrcalnom slikom podijeli podli smiješak, "On silazi sam u nepoznato neprijateljsko područje da bi poslovao sa tri tamna vilenjaka… od kojih nijedan nije trgovac." "Dolazi pred nas iako u sebi očito ima nečiste vilenjačke krvi.“ nadoveže Cal'zt, smijuljeći se „Toliko smjelo da je upravo drsko...“ „Niski mješanac.“ dometne Nildor, „Da nam nije potreban, rasporio bih ga i iz njega iscijedio tu polovinu smradne krvi, očistio ga tog otrova.“ „Doista,“ prihvati stariji blizanac rezervirano, no sa odajućim bljeskom ushita u očima, „Eto što se događa kada se na Površinske pohode vode nedostojni kadeti. Samo bi najniži šljam bio u stanju silovati vilenjačku drolju. Te životinje treba tamaniti bez milosti, prljave, blijede vještice.“ Lice mu je odavalo dojam dubokog gnušanja, no način na koji je oblizivao usne dok je govorio nije Shur'zara baš uvjerio u njegove riječi. Cal'zta je bio glas izopačenosti u mnogim pogledima, pa se ratnik ne bi čudio da se ta osebujnost protezala i na postelju. Ili, u Cal'ztovom slučaju, tamnicu. „Možda je bljedoliki zadržan na Površini, tko zna što se sve moglo dogoditi ondje gore.“ obrati mu se Nildor. „Ili se možda zagubio negdje u Podtamlju. Vidio si i sam da nije vičan traganju po hodnicima, a i ne vidi jasno u tami.“ završi misao drugi brat. „Ne predlažeš valjda da se vratimo i da se kasnije ispostavi da zbog strančeve zanemarive zadrške i tvojih tankih živaca nismo obavili zadatak od tolike važnosti?“ Dva identična para krvavo-crvenih očiju zagledala su se u njegovu smjeru, očekujući odgovor. Shur'zar odvaže njihove riječi i još rječitije poglede koje su razmjenjivali. U njihovom društvu uvijek je imao neodređen osjećaj da braća razmjenjuju mnogo više od pogleda i riječi, pa mu se odjednom svidjela pomisao da bi mogao imati mirna tri sata na osamljenoj izvidnici. Naravno, nije se izrazio tim riječima. "Pričekat ćemo još jednu osminu dana, ali ni časa dulje. Na Površini će se do tada ionako pojaviti kleto Sunce i bljedoliki neće biti u mogućnosti neopaženo ući i izaći iz pećine. Ako propusti sljedeću osminu,

propustio je svoju priliku." te doda, "A zakazivanje sljedeće će ga više koštati, obzirom da nas je izvukao iz skloništa i nizašto izložio pogibelji." Dva para očiju oivičena dugom, unatrag zalizanom bijelom kosom bljesnu i protiv svoje volje. Čarobnjačka pohlepa teško se krila pred tajnama egzotičnih predmeta s Površine, toliko rijetkih i vrijednih ovdje u Podtamlju, a kojima ih je stranac, između ostalog, snabdijevao. Čarobnjaci su se šutke vratili svojoj igri što je Shur'zar protumačio kao otpust i iskoristio priliku da se povuče na svoju izbočinu u kamenom svodu hodnika, daleko od magije od koje je naučio zazirati. Ćudljivim se čarobnjacima nije moglo vjerovati, pa Shur'zar nije želio biti u blizini kada im dosadi premetanje prstenova kroz vječitu noć Podtamlja ili kada se jedan od njih, razljućen porazom, obazre za nečim na čemu bi mogao iskaliti svoj bijes. Osim toga, separacija je bio aranžman po prešutnom dogovoru objeručke prihvaćen od svih strana. Tamni vilenjaci su uvijek između sebe i svoji saveznika ostavljali mjesta za neprijatelje, jer njih je valjalo držati još bliže. *** Ratnik je trebao poslušati intuiciju. Nedugo nakon što je prepustio blizance njihovoj razbibrizi, a sam se uljuljkao snoliko stanje koje mu je obnavljalo energiju i u isto vrijeme omogućavalo da dio svoje pažnje usredotoči na okolinu i izdajničke znakove neželjenog društva, Shur'zarove zašiljene uši trznule su u znaku razaznavanja zvuka koji je dopirao do njih. Nepogrešivo - koraci. Iako meki i diskretni za tragača s Površine, drowskom izoštrenom sluhu učinili su se tromi i grubi, neprilični za tihu tminu koja ih je obavijala. Shur'zarova obrva iznenađeno poskoči - očekivao je da će bljedoliki tuđinac biti loše prilagođen putovima i načinima Podtamlja, no način na koji se pridošlica kretao, i to bez sumnje u njegovom smjeru, odavala je dojam da se ne radi o polukrvnom šumskom vilenjaku, već o nekome mnogo masivnijem, većem, težem. Što su mu se više približavali čvrsti i kruti koraci, tamni vilenjak je bio sve uvjereniji u svoju procjenu, zadržavajući se u svojem skrovištu dulje no što mu je razum nalagao. Želio je biti siguran. I doista, oči osjetljive na najmanje izvore topline ubrzo su na hladnoj pozadinskoj stijeni ocrtale zdepastu siluetu zaobljenih ramena i nisko spuštene glave nasađene na jak, žilav vrat. Svijetlo-žuta kosa, duga i neodržavana, klatila se lijevo-desno u visini

brade, pramenova slijepljenih tamnom tekućinom. Ispod silnih prsa par ruku nabreklih mišica počivao je na širokom pojasu, spreman da se maši velike sjekire sa dva sječiva koja je ondje visjela. Grabio je naprijed kao da kroči dobro poznatom stazom, što je uostalom možda i bila, samouvjeren kao da u sebi ne gaji nimalo sumnje da mu se nešto nepoželjno može dogoditi. Shur'zar je poznavao takvu vrstu fanatične odrješitosti kojoj nije nedostajalo zrnce ludila.. Drowski ratnik se trže i na trbuhu otpuže par koraka unatrag do zavoja hodnika, te se na noge dočeka tek kada je bio siguran da ga stijena zaklanja od jezivog pogleda bez zjenica stvorenja koje se približavalo. U sebi je tiho prokleo tvrde čarobnjačke glave, usiljene igrokaze i njihovu logiku koja mu se sada učinila kao čisto izazivanje nevolje. Sljedeći put će učiniti po svome. Nije li dodijeljen tročlanoj patroli upravo stoga što je imao najviše terenskog iskustva u divljini Podzemlja? Tiho poput mačke otrčao je do mjesta gdje se utaborio čarobnjački tandem, opisujući prstima po zraku simbole drowskog znakovnog jezika i prije no što je mogao vidjeti u igru zadubljenu braću. "Derro!" Zbog brzine kojom se kretao, trebalo mu je par slijepih koraka da registrira da je naglavce utrčao u kuglu neprobojne tame koju je generirao jedan od magova. Nevidljiva ruka dograbila ga je za podlakticu i nimalo graciozno zaustavila, grubo mu priljubivši leđa o neravnan zid alkove. Od naglog udarca potiljkom u golu stijenu Shur'zaru su zaplesale zvijezde pred očima. "Nastaviš li tim tempom, izaći ćeš iz zaštitnog polja kugle." iza leđa mu se obratio hladno odmjeren glas kojeg je Shur'zar je identificirao kao Nildora, no nije bilo načina da provjeri svoja nagađanja. "Iako bi bilo lijepo kasnije prepričavati kako si dao petama vjetra, ne možemo ti dopustiti da uništiš prednost koju smo stekli ovom stupicom." "Dolazi jedan…" dahne ratnik ne shvaćajući o čemu mag priča, dok je pokušao vratiti u pluća zrak koji je odonud nasilno izbijen udarcem o stijenu. "Derro…" "Znamo." ravno prokomentira drugi glas, također nimalo impresioniran i tek za nijansu zvonkiji od prvog. Je li ipak ovo bio Nildor, mlađi brat? "Zar ne znaš da je ovo jedan od najpoznatijih putova za Površinu? Ne misliš valjda da bi se prepustili ispraznoj igri dok ti čučiš na kamenu kao jedina straža u ovoj zabiti? " Odgovor se nametao sam. Dok se služio vlastitim

očima i ušima da uoči opasnost, izlažući goli život da bi zaštitio njihove, snobovi čarobnjaci zabavljali su se na sigurnom, u isto vrijeme budno motreći na sve prilaze do svog taborišta. To im neće brzo zaboraviti. Shur'zaru kroz misli prostruji slika prstena kojim se razmetao mlađi brat, pogotovo u prisustvu Cal'zta koji bi se u tim prilikama neuspješno trudio prikriti goruću zavist. Je li moguće da je stilizirano oko bilo oruđe za gledanje na daljinu? Jedna stvar je bila sigurna – jedan, a možda i oba blizanca vidjela su što se događa s onu stranu neprozirne tmine magijski prizvane kugle crnila. Ratnik je to znao po mirnom načinu na koji su čekali da derro dođe do njih, poput muhe u paukovu mrežu. Kako je izgledalo da je tandem držao stvari pod kontrolom, Shur'zar je učinio ono što je jedino i mogao - pritajio se i osluškivao koračaje koji su se približavali sa sve većom zebnjom u želucu. Prsti su mu već davno poigravali po balčaku buzdovana što mu je bio pričvršćen po duljini lijeve butine, prelazeći preko sitnih utora i zasjekotina u metalu koje je intimno poznavao. Nije se on pripremao samo na napad opasnog stvorenja koje im se, i ne znajući kamo srlja, primicalo. Poznavajući oportunističku narav svoje rase, izrekao je tihu molitvu zahvalnosti što je imao prednost zida koji mu je čuvao leđa u tami iz koje je odjednom opasnost vrebala iz mnogo više smjerova. Iako su se nakon izgnanstva zarekli na novi poredak i obuzdavanje svoje surove ubij-prije-no-što-budešubijen politike, u posljednjem desetljeću u naseobini se dogodilo i previše sumnjivih nesreća da bi itko povjerovao u njihovu slučajnost. I nakon što su prisegnuli da pripadnicima Novog Plemena, svojim suborcima i sugrađanima, neće nauditi iz koristoljublja, Shur'zaru se nije nimalo sviđala pomisao da ga je bilo koji od braće mogao s lakoćom ukloniti i za to optužiti derroa. Bez sumnje, drugi blizanac bi ga podržao, makar i sam sumnjao u tu verziju istine. A Novo Pleme? Nitko za Shur'zara ne bi dvaput pitao, nikome ne bi nedostajao. Možda su izgubili prezimena, no prirođenu surovost tamni vilenjaci nisu ostavili za sobom. Molitva koju je Shur'zar makinalno izrecitirao bila je zahvalnica Lloth, božanstvu kojeg je ratnik još po navici zazivao i koje se, neopaženo, još ponekad znalo ušuljati u kletve, prijetnje i molitve stanovnika baznog Utočišta. No Lloth nije bila s njima, njene duge, osmokrake noge nisu više sezale do duša i sudbina tamnih vilenjaka koji su iz kojekakvih razloga napustili grad i okušali izgnanstvo. Životarili su sami, bez boga, u jednoj od kamenih dvorana Podtamlja dovoljno velikoj da u sebe primi naseobinu od oko stotinjak tamnih vilenjaka, a opet dovoljno maloj da na oku drže sve ulaze u nju. I jedni druge.

Shur'zar ču kako je stvorenje napravilo par oklijevajući stopa naprijed, pa zastalo. Njušilo je zrak sumnjičavo, kao da je naslutio vrebajuću smrt na par koraka. Tada se, bez ikakva upozorenja, kugla tame u trenu raziđe. Da li zbog nečega što je derro učinio ili su je magovi opozvali, u jednom treptaju posve se rasplinula bez traga, ostavljajući iznenađenog Shur'zara ispred dva spremna čarobnjaka da se ogleda, oči u oči, sa suludo mišićavim stvorenjem. Derro je gnjevno urliknuo kada su njegove oči – jezerca sepije bez dna – razabrale situaciju i navalio golim rukama na prvu metu koju je mogao dohvatiti. Ratnik je jasno osjetio vreli zrak koji je do njega donio parajući zvuk iz derrovih pluća, vidio svaku crtu njegovog lica izobličenog u bijesu. Dok mu je glavom odjeknula kletva čarobnjačkoj braći, nije stigao ni trgnuti oružje, a kamoli okrenuti se i uzmaknuti. Srećom, Shur'zar je prije izgnanstva bio jedan od najagilnijih boraca svoje kuće i baš njegova sitna figura, žilavost i naučena vještina spasile su ga od ubojitog zagrljaja polu-patuljka. Nije razmišljao, pustio je tijelo da radi samo, vjerovao mu je jer je znao da ono želi živjeti. Gipko se zabacio unatrag, dočekao na ruke i iskoristio momentum da prebaci noge preko svog težišta i doskoči dobrih par koraka iza leđa blizanaca. Sada je ovo bila njihova bitka. U međuvremenu se i derro sabrao i njegova dvostruko naoštrena sjekira već se umješno stvorila u mesnatim dlanovima. Dvije oštrice, uglačane do sjaja, kezile su se poput surovih osmijeha. Ili razrezanih šija. Moćno stvorenje nasrne, no magovi su bili spremni. Napali su ga simultano, istom čarolijom, no kako su imali vremena za pripremu uspostavili su mentalnu vezu jednojajčanih blizanaca i dopunjavali jedan drugoga u izgradnji moćnog udara. Jedan um, jedno oružje, no snaga dvojice. Dok je Nildoru posljednja riječ inkantacije još silazila s jezika, četiri su se dlana obasjala blijedo-ljubičastom svjetlošću kroz koju se počeo nabirati električni naboj i blještavo bijele zmije sirove energije stale su im se obavijati uz prste. Glatka koža, tamnija od ugljena, sjajila je pod hladnom svjetlošću rastućeg potencijala. Shur'zar osjeti kako mu se vlasi na glavi sablasno uzdižu u zrak oživljene elektricitetom, a u želudac gnijezdi neodređeni osjećaj nečeg nadolazećeg. Nečeg velikog i nezaustavljivog. Obojica magova su, poput dobro uvježbane plesne koreografije, okrenuli dlanove prema hodniku, prema neprijatelju. Derro je bio tek na zamah sjekire od njih, spremajući se da ih posiječe poput stabala jednim širokim pokretom. Posljednji uzvik, naredba, i četiri munje debele poput drowske ruke prokuljale su ka od bijesa pomahnitalom stvorenju, zaustavljajući ga i tresući u zraku poput lutke. Shur'zar zakloni oči od prejakog sjaja, no natjera se otvoriti vjeđe kada mu do nosnica dopre smrad spaljenog mesa, kostiju, kose. Od

derrove plavičaste kože, nabijene figure i bojne sjekire ostao je tek oblak naelektriziranog pepela što je lebdio u zraku i sasuo se na tlo kada se istrošila energija koja ga je ondje držala. Tlo na korak ispred blizanaca bilo je sivo i tinjalo je oporim vonjem kauterizacije. Nije imao šanse. Magovi su to znali od početka, no željeli su ga ubiti gledajući ga u oči, intimno, promatrajući agoniju, smrtni grč i zatiranje života. Možda je apsitencija od krvoprolića remetila ravnotežu drowske svijesti tjerajući je na nerazumne rizike, provocirajući nepotrebne konfrontacije? Čak i s leđa, Shur'zar je vidio koliko su se unijeli u ubojstvo, koliko su u njemu uživali. Nestalo je plemenitaške distance i izučenih manira, ostala je samo ogoljela bit. Zvjerska. Pitao se bi li uopće primijetili da im sada priđe s leđa i brzo napadne, samo dva odmjerena udarca bodežom, rutinski, gotovo prelako... Nije ozbiljno razmatrao tu opciju, barem si to nije svjesno priznao, no nisu li mu se butni mišići napeli da ga lansiraju naprijed iz čučnja u kojem se nalazio, nisu li mu se prsti trgli ka čizmi u kojoj je bio skriven bodež? „Nisam znao da si radio u cirkusu, Shur'zare.“ ohladio ga je Nildorov glas, sabran i odmjeren, posve u opreci sa grlenim smijehom koji je domaločas dopirao iz njegovog smjera. „Zapamtit ću za što si sposoban, moglo bi se korisno upotrijebiti.“ Izlažući mu nebranjena leđa, čarobnjak ga nije gledao, no prsten na njegovoj ruci imao je jasan pogled na ratnika. Shur'zar se uspravi i otrese ramena. Je li i njemu nedostatak kakve slatke izdaje u glavu krijumčario opasne ideje? I jesu li se čarobnjaci upravo tome nadali kao povodu? „Bljedoliki ne dolazi.“ ratnik mudro odluči ne ulaziti u sumnjive okolnosti u kojima se odvila upravo okončana borba. Svrne pogled na hrpicu pepela koja se polako hladila, „Ili je nahuškao derroa na nas ili je derro rastrgao njega. U svakom slučaju, ništa od sastančenja.“ „Ne danas,“ Cal'zt se okrene u poluprofil, tek toliko da zirne u ratnika jednim okom. Shur'zar uoči krv na magovoj usnici gdje se ovaj ugrizao od siline udara munje ili siline zadovoljstva koje je iskusio propuštajući je kroz svoje tijelo, „ali uskoro. Vilenjaci, bili tamni ili svijetli, ne udružuju se sa derrovskom gamadi.“ Ratnik slegne ramenima, „Možda je ubijen.“ „Mi se ne udružujemo sa slabićima.“ suho reče Nildor i sam se okrenuvši da znakovito promotri Shur'zara. „Slabost je smrt.“

Ovaj se ohladi pod njegovim oštrim pogledom, no ne ustukne. Znao je bolje. Umjesto toga, neugodnu tišinu nastalu iza posljednjeg Nildorovog komentara prekine Cal'zt. Mag pokretom ruke prizove svoje prstenove koji su još stajali zamrznuti u zraku – imao je dovoljno koncentracije da ih održi ondje čak i usred borbe – te krene prikupljati svoje stvari iz improviziranog taborišta. „Ovog puta se slažem sa Shur'zarom. Dovoljno smo se izlagali i dovoljno čekali tog mješanca. Sljedeći put ćemo mi diktirati uvjere i lokaciju sastanka, a ja ću se pobrinuti da to bude duboko u utrobi zemlje gdje se ni kamen ne sjeća prokletog plavog svoda Površine.“ Ratnik je bio i više nego sretan da zaposli ruke pakiranjem i pripremom za put koji ih je tek čekao. Tri polovine dana pješačenja kroz hodnike i podzemne pećine, silaženja u predjele gdje zrak i vodu griju grotla duboko ispod kamene kore, gdje je barem znao imenovati užase od kojih je strepio i gdje je bio njegov dom. Ako je takvo mjesto za tamnog vilenjaka uopće moglo postojati ispod ili iznad zemlje, u ovom ili onom svijetu. Zato ga i nisu zvali domom, već Utočištem koje će možda jednog dana postati gradom i biti udostojeno imenom od kakvog pokroviteljski naklonjenog božanstva koje će ga štititi. No božanstvo je tek trebalo naći, a sastanak sa tuđincem bio je prvi korak u ostvarenju tog nauma. Shur'zar je sumnjao da je Podtamlje dovoljno veliko za još jednog boga, pogotovo izopačenog boga Površine koji bi pristao prihvatiti pastvu profesionalnih ubojica, mučitelja i izdajica. Bojao se zamisliti kakav bi to bog ili božica bio da svojevoljno ogrezne u duboku tamu i izazove Lloth na prevlast nad šačicom bogohulnih drowa koji su se nazivali Novim Plemenom. Neki, koji su ih bili spremni primiti pod svoje okrilje, nastojali su ih odvući na 'pravi put'. Većina se nije ni odazivala molitvama, a ostali su grmjeli da 'podzemni vrazi' od njih ustuknu pod prijetnjom uništenja. Tko da ih krivi? Cijelim poznatim svijetom glas o tamnim vilenjacima bio je promukli šapat krvavih ruku i mračnog pogleda sa mnogo okrutnih, istinitih priča. Nakon odrastanja pod željeznom čizmom Lloth i njenih svećenica svaki muškarac, ali i nemali broj žena, barem su jednom zasijali blasfemične misli o oslobođenju, kidanju spona i okova koji su ih kao društvo držali vezane uz Gospodaricu Kaosa. Nekolicina, koja te misli nije mogla utišati, odmetnula se i osnovala novo društvo, Utočište, bez boga, bez drowskog kaosa, no i bez reda. Ustanovljen je kakavtakav poredak i položena zakletva odricanja od nasilja nad sugrađanima, no to nije bilo dovoljno. Društvo je bilo rudimentarno, premalo da se brani ukoliko ga netko otkrije i napadne izvana, a prenestabilno da bi se

širilo. Trebali su Zakon iznad svojih dvoličnih, formalnih zakona, Snagu koja bi ulijevala strah i u najmoćnije, usmjeravala ih, vodila, balast koji bi održavao delikatnu ravnotežu u prirodno kaotičnom svijetu tamnih vilenjaka. Trebali su boga, trebali su nekog koga će se bojati. Jer slabost je smrt, a strah je život. Svaki drow je to znao. Svaki živi drow. *** Trojac je pješačio satima bez progovorene riječi. Od kada su se pokrenuli sa mjesta na kojem su trebali sresti tuđinca prije više od jednog dana, nisu zastajali da odahnu. Čak su i svoje praktične putne obroke jeli na nogama, u hodu. Neprestana i krajnje izoštrena budnost, spremnost na napad koja je graničila sa paranojom, iscrpili bi i najmoćnijeg od njih. Tu je bila presudna i psihološka komponenta, jer su se odmetnuli drowi osjećali poput siročadi, na milosti i nemilosti slugama ma i najbjednijeg polubožanstva. Kao po dogovoru, zastali su ukorak u jednom od bezbrojnih hodnika pored jednog ni po čemu upadljivog zida. Bilo koji namjernik bi produžio svoje tumaranje i ne sluteći što se krije iza tankog pokrova stijene, no gdje bi drugi vidjeli samo kamen, trojica drowa vidjela su vrata. Iako im čuvare nisu zapazili, znali su da su ondje, vjerojatno mnogo bliže no što su im njihova čula i magija dali naslutiti. „Elghinn ulu lil orb.“ razgovijetno, riječ po riječ, jedan od čarobnjaka izrecitira lozinku koja im je otvarala vrata i spašavala živote. Smrt Pauku. Nešto ispred i iznad njih se promoli obličje, tamnije od tame, i priđe trojici drowa bešumnim stopama kao da i nije biće, već sjenka, optička varka. Shur'zarova ruka je žudila da se maši balčaka buzdovana, a u rubovima vidnog polja zamijetio je kako su se oba blizanca napela spremna na obranu, no svi natjeraše razum da zauzda instinkt. Pokazati ma i nagovještaj neprijateljske namjere i prelako bi izazvalo sukob sa pograničnim kyorl jedinicama, ponekad prerevnim u čuvanju međa i tajnovitosti Utočišta Novog Plemena. Na dohvat ruke od najbližeg maga prilika se zaustavi i pusti da joj kapuljača sklizne s glave i otkrije žensko lice, za drowe netipično plamtećenarančastih očiju. Sva trojica se iznenade njenom pojavom, no nitko ne reče ništa. Nije bilo uobičajeno da vođa elitnih zaštitnih jedinica dočekuje novopridošlice na prvoj kontrolnoj točki i prvoj liniji obrane, no nije bilo na njima da propituju logistiku kyorlija.

„Pozdrav, Nathaste.“ uz lagani naklon glavom reče Cal'zt, „Kao što vidiš, trojica su izišla, trojica se vraćaju.“ Njene prodorne, vječno sumnjičave oči istrenirano su proučile sva tri muškarca u par treptaja. U svojoj bivšoj kući bila je krotiteljica zvijeri uhvaćenih u Podtamlju i sprovedenih u Grad, i nitko joj nije bio ravan u budnosti i čitanju suptilnih neverbalnih znakova. Njoj nisu trebale magijske ili klerikalne vještine za otkrivanje laži. Također, malo tko joj je bio ravan u beskompromisnosti. Nathaste je krasila željezna volja, potrebna da slomi svako čudovište koje je Podtamlje stvorilo. Uključujući i tamne vilenjake. „A stranac?“ glas joj je bio poslovičan i izravan, glas osobe navikle da izdaje naredbe. Nildor odmahne glavom. „Nije došao. Ali je došao jedan derro... koji, pak, nije otišao.“ Braća izmijene posprdne smiješke, no Nathaste nije dijelila njihov smisao za humor. Okrenula se Shur'zaru, ratniku grupe. „Wod'ree je rekao da te želi vidjeti ako preživiš.“ u njenim riječima nije bilo podcjenjivanja, pa se Shur'ar i nije uvrijedio, „Poslana sam da te odmah odvedem do njega.“. Ratnik kimne, ne imajući zapravo nekog izbora, te žena otkrije trozub koji je do sada bio sakriven ispod magičnog plašta i njime kucne o stijenu. Po naredbi, kamen zadrhti i promjeni svoja fizička svojstva, pretvarajući se u poluprozirnu želatinastu tvar kroz koju se valjalo protisnuti do ulaza u dvoranu u kojoj se smjestilo Utočište. Nitko nije volio taj prolaz, kada je trebalo zadržati dah i par neizmjerno dugih koraka naslijepo gurati tijelo naprijed kroz melasastu tvar, tek nagađajući smjer i moleći boga da kraja zaista bude prije nego im ponestane zraka. Boga kojeg su, dakako, tek tražili. Visoka žena propusti muškarce ispred sebe, signalizirajući naredbe ostatku nevidljivih čuvara na drowskom znakovnom jeziku, pa im se pridruži s druge strane zida. Kunce ga još jednom i stijena se u hipu okameni, zatvarajući prolaz. Ispred njih se sterala blijeda kopija Grada bez gordih tornjeva uklesanih u kamenu i bogate arhitekture, tek sa glavnim trgom okruženim niskim okućcima i zrakasto raspoređenim ulicama od centra ka periferiji. Urbanizam Utočišta je osmišljen po drevnom arahnidnom nasljeđu kojeg su tamni vilenjaci nosili u svim stanicama svoga tijela i koje se podsvjesno manifestiralo na najneočekivanijim mjestima, poput mrežastog uzorka ulica koje su neodoljivo podsjećale na niti paukove mreže. Llothina ironija ipak je nadživjela njenu vladavinu. Pri prolasku pridružila su im se još dva pripadnika kyorl jedinice, muškarac i žena neupadljivih odora sa

oznakama pripadnosti snagama reda diskretno ušivenim na rukave, no jasno vidljivim za one koji su iz znali potražiti. Nisu nosili javno izloženo oružje, no po svrhovitom načinu na koji su se kretali i dugom kosom svezanom u jednostavne, praktične repove na potiljku izdvajali su se kao posebna grupa. A to je upravo ono što su bili. Nije bila tajna da su se kyorli – specijalisti za borbu u naseobini u kojoj više nije nisu postojali kućni majstori oružja ili javne akademije koje bi obučavale borce - počeli odmetati u vojničku kastu za sebe. Nathaste je profiltrirala najumješnije ratnike Utočišta i vrbovala ih za svoje redove, koji su se perpetuirali odgojem najperspektivnijih iz mladih naraštaja I Shur'zar je prije desetak godina, kada se priključio polu-divljoj koloniji bezbožnika, dobio Nathastin poziv, no odbio je stupiti u redove čuvara i radije ostao slobodni skaut. Kasnije je zaključio da je vjerojatno odbio i mnogo više. Bez sumnje bio je umješan borac, no poziv je stigao gotovo tek po njegovo dolasku, prije no što su njegove vještine bile istinski iskušane. Laskao mu je taj poziv na oba načina, no tada je već bilo kasno, nije shvatio njegove implikacije na vrijeme. U prijašnjem društvenom uređenju žene nisu pitale već naređivale i uzimale, no u Utočištu vladala je ravnopravnost obzirom da više nije bilo Lloth da podrži tradicionalni drowski matrijarhat. Shur'zar se tek prilagođavao na tu novu paradigmu i nije adekvatno reagirao, lišavajući se moćne političke saveznice i strastvene ljubavnice u jednom potezu. No iza njega je bila cijela povijest loših odluka, s kardinalnom odlukom da napusti Grad, pa nije previše razmišljao o tome što je moglo biti. Drowi ionako nisu imali vremena za maštanje, stvarnost je bila tu da im oduzme fantaziju. Iako su promijenile svoje stavove i ponašanje, jedna stvar se oko žena iz Grada nije promijenila ni nakon egzodusa – nema gnjeva do gnjeva prezrene žene. Tijekom posljednjih godina, Nathaste je dala sve od sebe da Shur'zara natjera da pati za svoju ishitrenu odluku. Nije je toliko grizlo to što nije svrstala jednog sposobnog borca više u svoje jedinice, već što ga nije nanizala na svoju podužu nisku ljubavnika s kojima je dijelila postelju. Utočište nije pružalo mnogo izbora za dugovječnog drowa velikih apetita. Na sreću, u zadnje vrijeme Shur'zaru se činilo da se oluja njenog bijesa konačno utišala, hvala... komegod. „Vi niste pozvani.“ kapetanica se hladno obratila blizancima. „Obzirom da se niste susreli sa strancem i obavili svoju zadaću, podnijet ćete izvještaj kasnije.“

Ako su i imali kakav protest, čarobnjaci su ga zadržali za sebe čak i pod cijenu ranjenog ponosa. Nathastin ton nije trpio suprotstavljanje. „U redu,“ reče stariji, „Wod'ree zna gdje nas može naći.“ Oba se brata okrenu na peti i odmarširaju, no ne prije no što su bacili pogled na Shur'zara koji se nelagodno premiještao s noge na nogu, svjestan tihe prisutnosti kyorl čuvara sa svoje lijeve i desne strane. Ratnik nije mogao utvrditi da li se u njihovim očima očitavala zavist što on ostaje ili olakšanje što su oni otpušteni, no bio je siguran da bi se radije izgubio nego pošao u Wod'rreove odaje. Međutim, naredbe su bile naredbe, a Wod'ree ipak prešutno izabrani vođa Novog Plemena karizmatičnog autoriteta koji je mogao pokrenuti i mrtve, idejozačetnik cijelog otcjepljena i osnivač Utočišta. Za razliku od Nathaste, njemu se zaista nije smjelo reći 'ne', a ratnik je i to je saznao na teži način. Shur'zarovi prsti polusvjesno krenu ka ćelavoj krpici na njegovu skalpu, podsjetniku još jedne loše odluke u prošlosti. Nije mu bilo druge no poslušati i slijediti nenametljivu, no neumoljivu pratnju do najvišljeg zdanja u Utočištu, do Wod-reeovog brloga. *** U prostranoj sobi za prijem, osim dvije žene i dva muškarca što su sjedili za okruglim stolom, nije bilo nikoga, no Shur'zar nije sumnjao da su namještaj, pa čak i zidovi, puni zamki i zaštitnih otponaca koji bi se aktivirali na najmanji znak opasnosti mentalnom naredbom njihovog vlasnika. A on je bio doista impresivna pojava. Višlji od većine žena, što je u drowskom svijetu slovilo za rijetkost, abominaciju, Wod'ree je nadvisivao čak i krakatu ratnicu Nathaste. Nije bilo ni čudo što je upravo takav drow, koji se nije uklapao u norme ljepote i prihvatljivog u društvu, tom istom društvu odlučio okrenuti leđa. Još jedna osobina izdvajala ga je iz stereotipnog obličja tamnog vilenjaka - trbuščić kojeg i nije pokušavao sakriti. Wod'ree bio je mišićav i snažan tip, no bujajući podbradak, zaobljenost udova i način na koji bi se suviše lako uspuhao u rijetkim prilikama kada je trebao otrčati uz stepenište svojeg zdanja, odavali su njegovu sve lošiju fizičku kondiciju i pad borbenih sposobnosti. Uz specijaliziranu kyorl jedinicu, one mu nisu ni trebale, iako je u Gradu bio slovio kao sposoban ratnik koji se mišićima služio jednako često i vješto kao i svojim pronicljivim umom. Neki u Utočištu su ga više ili manje otvoreno prezirali zbog njegovog evidentnog hedonizma i načina na koji se zapustio, no nitko ga nije otvoreno prozivao jer ga nitko nije mogao nadomjestiti.

Osim, možda, žene koja je sjedila njemu s desna, odjevene u dugu, tešku haljinu što je podsjećala na oprave Llothinih visokih svećenica. Doista, nadimak joj je bio Svećenica, što zbog ukusa u odijevanju, što zbog moći koje je zadržala i nakon što je napustila krilo hirovite Božice Pauka. Svećenice koje bi prebjegle izdajom bi izgubile svoje klerikalne moći, no Iraeala - jedina ne-ratnica u Utočištu – slovila je gospodaricom urođenih telekinetskih sposobnosti, pa je raspolagala vještinama van magije i rukovanja oružjem. Koliko je povjerenja polagala u svoje moći vidjelo se i po nepraktično ekstravagantnoj odjeći koju je nosila i koja joj je opstruirala pokrete – hendikep kojemu bi se rijetko koji čarobnjak, a kamoli ratnik, dobrovoljno podčinio. „Putovanje te poštedjelo?“ Wod'ree se obratio Shur'zaru otvorenog, širokog osmijeha. Ratnik bi bio ponukan vjerovati da je iskren, kada ne bi bilo jezive relikvije pribodene o vratnice baš ove sobe, a koja mu je bila najbolji podsjetnik o vođinom karakteru. „Čujem da se kampanja na kraju pretvorila u običan izlet.“ Shur'zar kimne. „Osim što nas je napao jedan derro, nije se dogodilo ništa vrijedno spomena. Stranac se nije ni pojavio.“ „Ja sam čula da su se za derroa pobrinuli blizanci.“ uključi se Iraeala svoji altom, fiksirajući ratnika što joj je sjedio nasuprot očima oko kojih su godine navukle tanku mrežu finih bora. Proučavala ga je naslonivši šiljatu bradu na ruke dugih, njegovanih noktiju. Suhonjava i naizgled krhka, vizualno je bila sušta suprotnost jedrom Won'rreu. Očito je bila izvrsno obaviještena o pohodu tročlane družine, možda čak i prije no što su se ovi vratili u Utočište. Nikakvo čudo što ju je Wod'ree izabrao za svoju savjetnicu i držao blizu sebe. Na oku. „To je bila najbolja strategija za formaciju u kojoj smo se nalazili u tom trenutku.“ ratnik slegne ramenima, trudeći se ne odati koliko ga nervoznim čine te pronicljive, mudre zjene. Iako je bio pozvan da sjedi ravnopravno s njima, Shur'zar je osjećao nelagodu u društvu tihim konsenzusom izabranih vladara Novog Plemena, „Čarobnjaci su bili bliže neprijatelju, pa su ga oni napali i nadvladali.“ „Oni su bili bliže iako si ti bio izvidnica?“ Shur'zar obliže usne i prisili se da Svećenicu nastavi gledati u oči, protivno svemu što je desetljećima učio o muškoj pokornosti. Nije se smio pokolebati. „Nakon što sam ih upozorio na približavanje opasnosti... u komešanju... ja sam izbjegao prvi napad, pa se derro okrenuo na njih.“

„Zašto se nisi borio vojniče?“ Inraeala je bila neumoljiva. Ratniku kao da su se noge odsjekle. Ili je mogao priznati da je neprijatelja dočekao nespreman i potpisati vlastitu smrtnu presudu - brzu, ili ispričati što se zaista dogodilo, nakon čega bi blizanci bili kažnjeni i kasnije se osvetili - polako i okrutno. Nakon što Shur'zar nije odgovarao, Svećenica je dodala, „Želiš li nešto prijaviti, Shur'zare?“ Tri para očiju netremice se zagleda u njega, a on je mogao osjetiti kako se vrijeme rasteže i sekunde prerastaju u sate. Tišina je postajala olovno teškom. Konačno odmahne glavom, „Ne. Bit borbe je kaos i ona se u praksi rijetko odigra kako je planirana u teoriji. Blizancima je jednostavno bilo zgodnije uništiti neprijatelja i to su učinili. To je jedino bilo bitno... ubiti ga. Nismo lovili stvorenje radi trofeja.“ Nakon kratkog muka, na Shur'zarovo iznenađenje osoba koja je prva progovorila bila je Nathaste. „Kao ratnik, potvrđujem da je ovo što je Shur'zar rekao o borbi istina i da ne bi bilo ništa neobično da udarac zada netko sa strane, baš zato što neprijatelj to ne očekuje.“ Iraealin pogled se nakratko susretne s njenim, no mlađa žena ne obori oči. Svećenica tada rasplete svoje duge, tanke prste i kucne noktima o mramornu površinu stola, razbijajući napetu atmosferu neočekivanim zvukom. „Pretpostavljam da su se stvari zaista mogle odigrati kako je Shur'zar rekao. Ispričavam se, „doda, nikome posebno, „stare navike teško umiru.“ Svi su znali da su Llothine visoke svećenice posebno obučavane da budu sumnjičave i agresivne, pa znalački zakimaju glavama u slaganju. Shur'zar uputi skriven pogled u smjeru kapetanice što je sjedila pored njega sa trozubom oslonjenim o naslon stolice. Kada je uhvatila njegov pogled, krišom mu je namignula. Ratnik joj zahvali na podršci najsuptilnijim naklonom glave, no nije mu padalo na pamet da povjeruje u njene dobre namjere. Prvo ga je prestala progoniti kao furija, a sada i otvoreno staje na njegovu stranu... predobro je poznavao drowsku prirodu da vjeruje onome što vidi. Sada se te žene još i više bojao. „Pozvao sam te da te upoznam sa novim zadatkom koji će ti biti povjeren.“ Wod'ree nastavi kao da se maločas nije ništa dogodilo. Shur'zar je pretpostavljao da je prošao neki Iraealin test i da je i sam vođa bio zadovoljan ishodom. „Znam da si tek stigao, ali ovo ne može čekati.“ „Još ne razumijem zašto ne pošalješ nekoga iz kyorl jedinica, nekog odmornijeg i svježijeg?“ umiješa se Svećenica, očito nastavljajući neku raniju raspravu.

„Vidjela si što se događa po Utočištu! Kyorli trebaju svakog drowa kojeg imaju u svojim trupama samo za održavanje reda. Osim toga, Sun'zar ima najviše iskustva van granica naseobine, on je idealan za ovaj posao!“ „Glupost! Nije istreniran da boravi u divljini sam, postoje specijalno obučeni...“ „Upravo specijalno obučene jedinice trebaju nam za održavanje sadašnjeg stanja!“ zajapurio se krupni drow, „Svi kao da su poludjeli, ekscesi se gomilaju, samo čekam kap koja će preliti čašu i pokrenuti cijelo Novo Pleme u građanski rat!“ „To je zato što te se ne boje dovoljno!“ prosikće suhonjava žena i unese se Wod'reeu u lice. Stari načini korištenja brutalne sile na koju je navikla i dalje su bili oružje kojem je rado pribjegavala. „Da si proširio odredbe o smrtnoj kazni kako sam ti rekla...“ „Ostalo bi nam podanika za prebrojati na prste jedne ruke!“ Shur'zar ih je preko stola poluotvorenih usta gledao kako raspravljaju, još se navikavajući na prizor da muškarac smije ravnopravno parirati jednoj ženi. Nejasno je shvaćao da se raspravlja o njemu, no kako ga nitko nije pitao za mišljenje, zadržao ga je za sebe. Nije bila tajna da su se Wood'ree i Iraeala već dulje vrijeme borili za lojalnost kyorl jedinica, osobito otkako su se ovi počeli afirmirati kao kasta za sebe. Stare lekcije dokazale su svoju istinitost: tko iza sebe ima moć, imat će i vlast. Ništa novo pod kapom kamenom. No bilo je čudno što su vodili otvorenu raspravu pred osobom koja je odlučivala komu će se kyorli prikloniti... ili možda baš zato što je ona bila ovdje. Međutim, Nathaste nije djelovala impresionirano. Ili su joj ovakva rječkanja već dojadila ili se nije dala zadiviti njihovim tendencioznim igrokazom. Lice joj je bilo nečitljiva maska, samo su se narančaste oči krijesile na koži boje ebanovine. „Shur'zar ide!“ Wod'ree lupi šakom o stol i okonča raspravu. Svećenica se odmakne i utone u meki naslon, namrštena lica. Izgledala je još starijom. Wod'ree prođe šakom kroz grivu koja mu je padala niz ramena da se primiri, te se obrati ratniku. „Dok ste ti i blizanci bili u pohodu, bljedoliki nas je kontaktirao putem komunikacijskog kristala. Znali smo da se nije pojavio na ugovorenom mjestu zato što je najavio svoju spriječenost, no odmah je zakazao novi sastanak. Možda nas je samo provjeravao ovim prvim, ispipavao situaciju... tko zna, ne krivim ga. Štoviše, drago mi je što je

je pokazao da ima mozga. Više strepim od budalastih saveznika nego od pametnih neprijatelja.“ Shur'zar se blijedo nasmiješi u znak slaganja, no srce mi nije bilo na miru. Zar se opet mora vraćati u divljinu? Kao da je čuo njegove misli, Wod'ree nastavi „Ovog puta ideš na Površinu. Proći ćeš Podtamljem najbržim i najsigurnijim putem do gore, a ondje će te dočekati stranac. Ne brini, ugovorili smo noć bez Mjeseca, pa ćeš imati najmanje moguće teškoća s gledanjem.“ „Površina?“ Shur'zar nikada nije bio izvan rodnog Podtamlja i želudac mu se pretvarao u kuglu rastaljenog željeza pri samoj pomisli da bi morao koračati svijetom kojeg ne štite zidovi sa svih strana i kojeg bije neizdrživo svjetlo. „Sastanak je ugovoren na njegovom teritoriju?“ „Žao mi je, morali smo pristati na njegove uvjete.“ veliki vođa nemoćno raširi ruke sa izrazom suosjećanja na licu i na tren Shur'zar pomisli da ovaj osjeća iskreno žaljenje. No tada shvati da je to bilo žaljenje za svojim improviziranim prijestoljem koje se opasno klimalo. „Situacija ovdje postaje prenestabilna, hitno nam treba božanska intervencija. Bilo kakva, samo da stigne prije no što ovaj vulkan na kojem sjedimo eksplodira.“ Iraeala položi šiljate prste na rukohvate stolice, preko stola se primakne Sun'zaru licem i reče ozbiljnim, dubokim glasom. „Vojniče, ovisimo o tebi.“ Nije ga pitala da li se on uopće osjećao pripadnikom Novog Plemena jer se pretpostavljalo da su svi članovi ovdje po snazi svojeg uvjerenja. Kako smjela pretpostavka. I ishitrena. No, svima je bilo također jasno, a Shur'zaru pogotovo, da ionako nije imao kamo ići. Bio je ili član Plemena ili je bio mrtav. Tek tada je vidio da to nije bila starost što je Svećenici oduzimala životnu vitalnost, već umor, briga. Ako je vlast značila nesanicu, Shur'zar je odlučio da nije vrijedna toga. No, opet, on nikada nije razmišljao kao tipičan drow, što ga je i dovelo do kaskade loših odluka. „Krenut ćeš odmah kako bi putovao bez žurbe, jer ovaj put neće biti mjesta pogreškama. Ići ćeš sam.“ Ratnik energično odmahne glavom. Izaći sam značilo je smrt ili paranoju. Wod'ree je sigurno poludio! Čak je i Nathaste reagirala i umiješala se. „Sam!? To je samoubojstvo!“ ustala je pljesnuvši otvorenim dlanovima o površinu stola. Shur'zaru nije promakla diskretna gesta kojom je Wod'ree nekom nevidljivom čuvaru signalizirao da nema razloga za uzbunu.

„Ako bude razumno oprezan ne vidim zašto ne bi stigao do Površine u jednom komadu.“ nehajno je otpravi veliki drow. „Tek na Površini počinje nevolja! Čak i da je se domogne, kako će se snaći gore? Svima ovdje je dobro poznato što žitelji dana misle o našoj rasi, linčevat će ga čim ga vide!“ „Neće ga vidjeti, bljedoliki će ga dočekati i sprovesti dalje u tajnosti.“ „Kako možemo vjerovati tuđincu koji već nije ispoštovao jedan dogovor?!“ Nathaste se nije dala. „Nemamo drugog izbora.“ stigao je tihi odgovor, težak i konačan poput pada giljotine. Visoka žena sjedne i zagleda se pred sebe. Nije navikla gubiti, no znala je kada treba prekinuti borbu. Odmakla se od stola i učahurila u tišinu i vlastite misli, dok su joj oči i dalje divlje sijevale. „Možda bi blizanci pristali ići na još jednu misiju?“ pokuša Shur'zar, „Zainteresirani su za magiju Površine i sastojke čarolija koji se ondje mogu nabaviti...“ „Ne dolazi u obzir,“ krupni drow nije ga ni udostojao pogledom, „trebam ih ovdje. Opskrbit će te sa potrebnim čarobnim predmetima, pa se nećeš morati oslanjati samo o svoje vještine, no oni ostaju.“ „Možda samo jedan od njih...“ „Vojniče...“ zareži Wod'ree i Shur'zar zamijeti da ne gleda u njega, već preko njegovog ramena, pa se i njegov pogled pokrene u tom smjeru, u smjeru vratnica. Ondje, pribijen tankim bodežom o drvo, visio je pramen bijele kose, iščupan zajedno sa komadom kože s tjemena glave. „Sjećaš li se što se dogodilo zadnji put kada si me odbio poslušati?“ Bilo je to retoričko pitanje. Shur'zar se nije morao prisjećati, ćelav komadić njegovog vlasišta na kojem kosa više nikada neće izrasti podsjećao ga je na to svaki dan. Suho proguta gledajući vlastite pramenove iščupane Wod'reeovom mišićavom šakom i zakucane bodežom koji je mogao završiti u njegovu grlu jednako lako kao što je završio duboko u drvetu. Tada mu je vođa dao još jednu priliku, posljednju. Ako je bilo vjerovati njegovom strahu, izgledalo je da će mu divljina Podtamlja i tuđinska Površina prije dati još jednu, nego što će to učiniti Wod'ree. Nije imao drugog izbora; krenut će na put sam, još danas.

*** Pred vratima, dodijeljeni čuvari su ga već čekali sa pripremljenim putnim potrepštinama. Preuzeo ih je kiselog izraza lica, razmišljajući o opuštajućoj kupki i odmoru na kojeg je računao po povratku iz kampanje sa blizancima i krenuo se spuštati zavojitim stepeništem do izlaza iz Wod'reeove kule. Nathaste se sjurila za njim i spustila mu ruku na rame da ga zaustavi. „Ako budeš oprezno putovao kroz Podtamlje i poduzimao mjere predostrožnosti, bit ćeš dobro.“ „I što onda, poginuti negdje na Površini?“ istrgne se ispod njenog dlana i krene dalje. Nije bio raspoložen za prodike. Kad su već odlučili da ide sam, neka ga onda i puste da ode sam. „Poginut ćeš jedino ako dozvoliš panici da ti pomuti razum.“ vojnički kruto je marširala ukorak s njim, strogog lica „Prilagodi se situaciji. Drow si, zar ti to zaista moram naglašavati? Osim toga...“ nesigurno doda „Znam da ćeš preživjeti.“ Shur'zar ne reče ništa, samo ubrza korak, ostavljajući je za sobom. Nisu svi drowi razmišljali po istim kalupima, nisu svi imali urođenu ambiciju, megalomaniju koja nije pitala za cijenu, nezemaljski poriv za preživljavanjem iz kojeg su mogli crpili energiju koja ih je tjerala naprijed kroz sva stoljeća koja su živjeli. Neki su bili zadovoljni ako su mogli, poput sjenki, živjeti van žiže zbivanja, bez da od njih itko išta očekuje niti da ih se uopće primjećuje. „Gle kome je Utočište toliko dosadilo da jedva čeka da opet šmugne van.“ Nildor je čekao oslonjen o stijenu na unutarnjoj međi naselja, ruku isprepletenih na prsima i novom kožnom torbom što mu je visjela oko pojasa. Cal'zt je također stajao nedaleko od brata i ratnik zamijeti da su obojica još nosila putne plašteve, prašnjave od pješačenja. Nisu se pobrinuli ni za svoju dugu, glatku kosu kojom su se ponosili i koja im je dosezala do pola leđa, a sada neuredno padala zamršena prljavštinom i znojem. „Prioriteti su nas natjerali da se prvo pozabavimo... neodložnim stvarima.“ objasni stariji brat nakon što je zamijetio Shur'zurov upitan pogled. Bivšem plemiću se nije bilo ugodno pojaviti u tako otrcanom izdanju, čak ni pred jednim pučaninom. Nildor strže torbu sa pojasa i pruži je ratniku. „Uzmi. Unutra su magični predmeti koji će ti dobro doći na putovanju.“ oklijevao je „A i par narudžbi koje smo obećali strancu u zamjenu za predmete s Površine. Tebe neće opteretiti, a mnogo će značiti za obranu i razvitak Utočišta.“

Shur'zaru nije trebala Nathastina sposobnost čitanja jezika tijela da nanjuši laž. Dakle braća su, uz službenu misiju, htjeli obaviti i malo usputnog trgovanja sa tuđincem za osobne svrhe. Zanimljivo kako ih nije smetalo što imaju posla sa 'prljavim poluvilenjačkim smećem' kada je došlo do koristi. Shur'zar nije imao ništa protiv proširenja trgovine, samo - posredništvo će ih koštati. Unatoč nezavidnoj situaciji u kojoj se nalazio, ratniku se na usnama ocrtao smiješak dok je vezivao torbu za pojas. Oba maga su ga zamijetila i ispravno protumačila, jer im je obojici natjerao krv u obraze. Radi bijesa ili neugode, Shur'zaru je bilo svejedno. Novac isto tako neće pitati zašto. Za to vrijeme, Nathaste je od kamenog zida udarom trozuba ponovo načinila melasastu kašu. Grubo je dohvatila Shur'zara iznad lakta i kročila kroz polupropusnu barijeru, gurajući ga ispred sebe. Nije protestirao. Sumnjao je da su se i blizanci htjeli posebno opraštati s njim. Tek na drugoj strani zida, u hodniku divljine, kapetanica kyorlija pustila je Shur'zarovu ruku. Upitno ju je pogledao, no nije rekao ništa. Ne bi ga iznenadilo da je Nathaste gajile osobne animozitete prema dvojici čarobnjaka i nije se namjeravao uplitati u kompleksne sociološke odnose Utočišta. Ratnik se prisjeti razloga zbog kojeg je impulzivno odlučio napustiti Grad i pomisli da neće biti loša stvar na neko se vrijeme izuzeti od vječnih drowskih spletki, izdaja i prevrata koje su postajale sve učestalije i opasnije kako su se tenzije u Novom Plemenu zahuktavale. „Još jedna stvar prije nego kreneš.“ započne ona, nespretno nastavljajući prekinuti razgovor. Tek tada je primijetio da je visoka žena netipično nervozna. Nathaste mu se primakla toliko blizu da je mogao razaznati svaki detalj u njenim plamtećim šarenicama i šapnula u uho, „Imala sam san. Viziju. Kad sam se odrekla Lloth, mislila sam da ih više neću doživljavati, ali.... Znam da su takve poruke važne, zato ti je moram prenijeti.“ Odmahne glavom u frustraciji, ne nalazeći riječi da se izrazi, „Ovo nije isto, nije kao nekad. Slike su bile nejasne, a i one koje sam razabrala većinom nerazumljive. Ali vidjela sam tebe, to je sigurno.“ Ugrize se za usnicu i nastavi na znakovnom jeziku, pažljivo okrenuta leđima ostatku nevidljive straže da joj ne bi vidjeli ruke. „Stajao si uz... vjerujem da to na površini zovu drvo. Golemo. Ali, opet, ne-drvo.“ prsti su joj letjeli i ocrtavali komplicirane uzorke riječi i pojmova pomoću toplinskog rezidualnog otiska u zraku, kao da netko po mraku piše slova plamenom svijeće.

„Ono te pozvalo i stopio si se s njim. Progutalo te. Ne razumijem taj dio... nisam vidjela jasno. Nakon toga se ponovo pojavljuješ, ali to nisi više ti...“ „Nisam više ja?“ Shur'zarovi prsti uključili su se u nijemi ples. „I jesi i nisi ti. Nešto se promijenilo... drugačiji osjećaj. Čudno Površinsko biće je moćno. Nije kakvim se čini.“ „Hoćeš reći da se trebam bojati tog... drveta ili štogod bilo?“ ratnik upita naglas. Ona slegne ramenima i signalizira „Znam jedino da će se, ako ga pronađeš - ili ako ono pronađe tebe dogoditi nešto...“ Zastane. „Nešto loše ili nešto dobro?“ Shur'zar drhtavo upita znakovnim jezikom, sumnjajući da bi ikakvo dobro moglo proizaći iz spajanja sa Površinskim stvorenjem. „Ne znam.“ odgovori Nathaste, gledajući ga u oči. Možda po prvi put u svom dugom životu, kapetanica je govorila potpunu istinu, pa brzo doda. „Kloni ga se.“ *** Stranac je ispunio svoj dio dogovora i dočekao tamnog vilenjaka kada je ovaj oprezno izašao iz Podtamlja u neutralnu zonu Površinske pećine. Putovanje mu je oduzelo nešto više vremena od planiranog, no bio je zadržan neočekivanim pojavljivanjem dva kukasta užasa koje je nesmotreno odlučio napasti, pouzdajući se u sadržaj torbe koju mu je dao Nildor. U ključnom trenutku, kada je postavio magične zamke i lansirao čarolijom natopljene sulice svojeg ručnog samostrela, ustanovio je da je sva magija koju su ti 'magični' predmeti sadržavali bila tek šaroliko obojana svjetlost efektnog vizualnog djelovanja. Nasreću, uspio je pronaći sklonište prije no što su kukasti užasi zamijetili svojeg napadača i krenuli u stampedo kroz obližnje hodnike, no nije se usudio izaći iz zaklona cijeli dan, bojeći se da će se razbješnjele zvijeri vratiti u potrazi za njim. Još je dobro i prošao, vjerujući magovima koji se nisu libili izazivanja pokoje 'nesreće', nevoljni odreći se svojih statusnih prerogativa i vratiti društvo u ruke svećenstvu. Kada se konačno domogao Površine, prekrivala ju je noć bez mjesečine, kako je i bilo predviđeno. Bljedoliki tuđinac ga je čekao sjedeći na stijeni uz ulaz pećine, zviždukajući veselu melodiju i oštreći strelicu džepnim nožićem. Nije ga primijetio dok Shur'zar nije bio na pola tuceta koraka od njega, sasvim dovoljno da ga ubije bilo kojim oružjem koje je nosio na sebi.

Tamni vilenjak prezrivo frkne kroz nos – nadao se da je bljedoliki bio bolji vodič nego što je čuvar jer su inače obojici glave na panju. „Pozdrav, mračni.“ iznenađen, poluvilenjak ustane, odbaci oruđe i položi dlanove na prsa u univerzalnom znaku pozdrava. „Dobrodošao na Površinu. Ja sam Korith, 'crno dijete' na jeziku naroda moje majke, i došao sam ispuniti svoj dio dogovora.“ Ratnik je i na prvi pogled vidio zašto je mješanac dobio takvo ime; drowsko i vilenjačko nasljeđe pomiješani u jednom tijelu bili su neobična kombinacija koja se rijetko susretala. Koža mu je bila mnogo bljeđa od Shur'zarove i više je podsjećala na tamne nijanse vilenjačke kože, no duge, oštro šiljate uši i manja i žilavija figura bili su nepogrešivo drowski. No Shur'zar je bio uvjeren da je ono zbog čega su se njegovi sunarodnjaci najviše mrštili kad su ga vidjeli bile distinktivne crvene oči boje krvavog rubina. Iako ga u potpunoj tami nisu služile kao punokrvnog tamnog vilenjaka, bio je u nesumnjivoj prednosti pred svojim sunarodnjacima, noseći to obilježje svoje tamne polovice. „Ime mi je Shur'zar, kuće nemam.“ ravno odgovori ratnik gledajući poluvilenjaku preko ramena. Iako bez Mjeseca, noć je bila obasjana zvijezdama i daleko svjetlija no što je drow očekivao. „Trebamo li čekati da se još smrači?“ Mješanac u nedoumici odmahne glavom, „Bliži se ponoć, ovo je mrkli mrak po našim normama. Naravno, ne može se mjeriti sa mrakom Podtamlja.“ Nervozno se nasmije. Shur'zaru se sviđao sve manje. Zaobiđe ga i priđe grotlu pećine što se otvaralo u vanjski svijet. Preplavilo ga je mnoštvo zvukova, mirisa, gibanja zraka i natjeralo ga par koraka unatrag, u sigurnost kamene kolijevke. „Jesi li siguran da vani nema opasnosti?“ upita, nadajući se da bljedoliki neće zamijetiti koliko mu glas drhti. A mislio je da je Podtamlje zastrašujuće. „Naravno.“ dodvorno odgovori Korith, „Sve sam više puta provjerio, a ovo je pitoma šuma. Osim toga, i potencijalno opasne životinje će pobjeći kada nanjuše tamnog... našu prisutnost.“ Drow se pravio da je prečuo gaf i umjesto toga razveže petlju oko svog stuka. „Evo uzmi“ Shur'zar skine torbu s pojasa i dobaci je poluvilenjaku. „Nildor i Cal'zt ti šalju dogovorenu robu.“ „Ali tu je više stvari od...“ iznenadi se dok je pregledavao torbin sadržaj.

„Neka, nosi sve.“ ratnik pljune na pod, „Nadam se da će tebi biti korisnije nego što su bile meni.“ Korith kimne, prebaci torbu preko ramena i s vrata skine okruglu amajliju. Tek kad ju je prinio licu, tamni vilenjak uoči da je napravljena od specifičnog žutog kamena neodredive nutrine i neobično hladnog na dodir. Obuzme ga osjećaj da bi ga trebao poznavati, no nikako da smjesti odakle mu da slutnja. Nakon što ga je nekoliko puta okrenuo u dlanu, odustane i prebaci lanac preko vrata. „Prenijet ću blizancima tvoj dar.“ reče i iskezi se jer se sjetio gdje je već vidio sličan kamen. Jedan amulet, a dva brata. Odjednom su ga tabani upravo zasvrbjeli od želje da se iz ovih stopa vrati u Utočište. Primijeti da je njegov smijeh djelovao na poluvilenjaka poput udarca bičem i to ga ponuka da se naceri još i više, pokazujući oštre, svjetlucave zube. Bilo je lijepo ponovo dobiti malo zasluženog strahopoštovanja. Shur'zar zatim duboko udahne i umiri srce. Ponovno napravi par koraka u travu koja je prerastala u livadu i gubila se u šumi. Opet napad dojmova na njegova čula, vrtoglavica utisaka. Nije postojao način da ih sve izdvoji, prouči i nauči razlikovati u tako kratkom vremenu. Morat će se pouzdati u manje izoštrena ali prilagođenija osjetila Koritha. Da je imao boga, Shur'zar bi mu se tada pomolio iz dubine duše. *** Tiho slijediti poluvilenjaka po šumi nije bilo lako kako se činilo. Tlo je bilo pretrpano raznim stvarima koje su proizvodile zvuk i, iako ih je jasno razaznavao i bez zrake mjesečine, Shur'zar ih nije mogao zaobilaziti jer su ležale doslovce posvuda. Korith mu je objasnio da je to otpalo lišće i da su potrebne godine da bi se naučilo po njemu bešumno kretati, te da neke rase tu vještinu nikada ne savladaju, no drowu je ta utjeha malo značila. Bljedoliki, i više nego zadovoljan sadržajem Nildorove torbe, ga je raspoloženo uvjeravao da to ionako nije bilo bitno, da su hodali mnogo tiše no većina šumskih stanovnika i da je po zvucima šume mogao pouzdano reći da ne vreba nikakva opasnost. „Kamo uopće idemo?“ upita tamni vilenjak da skrene misli na nešto drugo. Nije navikao biti najglasniji u okolici. Korith mu je odgovarao preko ramena u trku „Slijedim upute vašeg vođe. Vodim te u mjesto gdje je komunikacija sa božanskom ravni najizravnija.“ „Možeš li biti malo određeniji?“ oštrica frustracije bila je jasna u Shur'zarovom glasu.

„Uskoro ćeš vidjeti i sam, još malo i tamo smo.“ „To mjesto.. ovaj, nije u šumi?“ Tamni vilenjak je s nepovjerenjem proučavao stabla koja su prolazila pored njega, osobito pazeći da zaobilazi ona većeg i starijeg drveća. „Pa i nije,“ zamisli se poluvilenjak, „Jest u šumi, ali hram je na proplanku.“ „A što bi značilo...?“ zareži. Gubio je strpljenje. „Da je na livadi, na čistini. Oko zdanja nema drveća ili žbunja.“ Shur'zar tiho odahne. Neko vrijeme su trčali u tišini koju prekine Korithov glas. „Ti si dakle klerik?“ „Ne baš.“ ratnik zakoluta očima i potisne poriv da ga udari. Ovaj momak nije bio baš od najbistrijih koje je susreo. Korith odjednom zastane, zagledavši se u tamno Shur'zarovo lice na kojem su se u polusvjetlu noći vidjele samo crvene zjene, „Kako onda misliš razgovarati s božanstvima?“ „Ne znam ni sam. Kad stignemo do hrama, vidjet ću što će mi pasti na pamet.“ slegne ramenima, „Improvizirat ću.“ Poluvilenjak ga je nekoliko trenutaka netremice promatrao kao da ne može odlučiti da li se ovaj šali ili je potpuno poludio. Zatim prošapće pun straha poput preplašena djeteta, očiju širom otvorenih u jezi „Vidio sam neke svećenike kojima su spalili mozak.“ „Mora da su zazivali krivog boga.“ Shur'zar izvije usne u gorkom smiješku očajnika i tiho doda, „Nadam se da ću ja poškakljati pravoga.“ *** Ispostavilo se da je hram bio polurazrušeno zdanje koje je vidjelo bolje dane. Kolonada stupova koja je prethodila kamenim vratnicama sada se jedva nazirala kroz visoku travu, a i cijeli jedan zid, zajedno sa dobrim komadom krova je ležao razasut po livadi. Barem nije bilo nijednog stabla na vidiku. Iako ga je Korith uvjeravao da je građevina stabilna, Shur'zar je oprezno procjenjivao prije no što bi spustio težinu na smrvljeni kamen, sve dok nije ušao u još netaknuti dio nekoć raskošno ukrašene dvorane. Hram mora da je pripadao nekom vilenjačkom božanstvu – drow je to zaključio po

slikarijama i statuama koje su ovjekovječile prizore iz lova, životnih ciklusa šume i raznih plesova – no bio je odavno napušten, čak i od vlastitog božanstva. Po pričanju Koritha, od tada je oltar, koji je bio namijenjen za komunikaciju sa bogom-zaštitnikom, ostao kao otvoreni kanal u nadnaravnu razinu. Shur'zaru kroz glavu prođe misao da je vilenjački bog ubijen, a njegov portal ostao na slobodnu upotrebu svakoga i svačega što je poželjelo zaviriti u ovaj svijet, no nije ju podijelio sa vodičem. Ni sam nije želio razmišljati što bi sve u tom slučaju moglo otvoriti vrata na koja se spremaju zakucati, a pogotovo se nije želio nositi sa uspaničenim poluvilenjakom. Koja god da je istina ležala iza porijekla tog portala, više nije bilo važno. Sada se nije moglo ići natrag. „Evo oltara.“ posve suvišno ukaže Korith na masivan blok kamena u stražnjem dijelu dvorane čije rezbarotine kiše i elementi uopće nisu dotakli. Kao da je, na samo par koraka od njih, ležao udaljen tko zna koliko svjetova. „Što mu se više budeš približavao osjetiti ćeš... prisustvo. Ili nekakav čudan dodir na koži.. čudan pozadinski zvuk....“ „Shvaćam“ Shur'zar mu rukom signalizira da zastane, „Ostani ovdje. Dođi jedino ako te pozovem, jesi li razumio?“ Korith energično kimne, sretan što se ne mora približavati ukletom mjestu, u isto se vrijeme pažljivo pozicionirajući blizu izlaza, nervozan poput preplašene divljači. Bio je spreman dati petama vjetra na najmanji nagovještaj nevolje. Ratnik je to primijetio, misleći kako se ipak više drowske prirode od crvenih očiju i zašiljenih ušiju usadilo u tom mješancu. Zatim zakorači naprijed. Shvatio je što mu je bljedoliki pokušavao dočarati. Sa svakim novim korakom bliže oltaru kao da je ulazio u drugačiju stvarnost, mekšu, drugačijih boja, oblika i neobjašnjivih vibracija. Kada se zaustavio pored mramorne ploče i položio dlanove na nju, uopće se nije iznenadio što nije bila hladna i tvrda na dodir, već se lelujala poput vode zlaćanog jezerca. Mjesto je bilo osvijetljeno, no to nije bila obična svjetlost jer je tamni vilenjak mogao kroz nju gledati bez boli. Okrenuo se i kroz blještavu izmaglicu vidio Koritha kako stoji i čeka ga, čak mu se učinilo da se mješančeve usne miču, ali do njega nije dopirao nikakav zvuk. Bez razmišljanja, uronio je ruke u bazen ispred sebe – prvo prste, pa zapešća i podlaktice sve do laktova. Zagrabio je kroz tu vodu koja nije bila voda, uzbibao je no njegova koža nije osjećala liniju valova njene površine. Postao je dio nje, dio mramora, dio oltara no to ga nije uznemirilo, učinilo mu se prirodnim. Tražio je dlanovima dalje i dublje,

napipavao čiju će ruku dohvatiti, čije lice pomilovati, koji će mu bog odgovoriti. Nagnuo se još više kad mu se učini da do njega dopire zvuk koji nije pripadao ovom mjestu. Korithov glas? Okrene se namrštena čela da vikne na poluvilenjaka da ga ostavi na miru i tada na muralu ispred sebe, ispred oltara, ugleda sliku stabla koje je širilo svoje grane preko cijelog zida, nadnaravno veliko i hiperrealistično. „Stajao si uz... vjerujem da to na površini zovu drvo. Golemo. Ali, opet, ne-drvo... Kloni ga se.“ Kroz omamu Shur'zaru su oči govorile nemoguće – da se lišće na naslikanom drvetu miče, da se grane odvajaju od zida i hrle prema njemu da ga dohvate, prime u kruti zagrljaj, smrve. Tamni vilenjak vrisne, ali tada mu je glava već bila ispod površine i nikakav zvuk ne probi se iz njegova grla. *** Visoka trava se sama razmicala pred njegovim stopama, poput vode gonjene jakim vjetrom, grane drveća su se podizale da ga ne dotaknu, lišće čistilo s njegovog puta. Usputno zamijeti da na praznim, šupljim nebesima sjaji užareni disk Sunca no to ga se nije ticalo. Osjećao je da može posegnuti rukom i smrviti tu kletu grudu svjetla, ugasiti je zauvijek. Sišao je Podtamlje, put mu je sam nicao pod nogama. Pješačio je satima, danima, ne osjećajući strah ili umor. Nekoliko mu se puta učini da je prošao kroz granitne zidove u svom silasku u utrobu zemlje, da i sami užasi Podtamlja bježe pred njegovim dolaskom no vrijeme je za njega teklo nelinearno, trzavo, isprekidano. Osjetio ih je prije no što ih je vidio i to ga je usisalo natrag u stvarnost. Postao je svjestan svoga tijela, okoline, poznatog hodnika koji je vodio do ulaza u Utočište. Nije ih još mogao ni vidjeti ni čuti no znao je da su iza sljedećeg zavoja, da ga čekaju, napola nervozni, napola u anticipaciji. Zakoračio je... ... i materijalizirao se iz tame na pedalj od Cal'zta. „Pozdrav, uvažena braćo!“ unio je zubati kez u lice prestravljenog čarobnjaka. Nedaleko njega, Nildor se mašio u džep za komponentama obrambene čarolije, no u Shur'zarovim očima izgledao je očajnički spor i nespretan. Kako mu je to do sada promicalo? „Nema potrebe za tim,“ ratnik pomirbeno podiže otvorene dlanove bez trunčice straha, što blizance još više prenerazi. „To sam samo ja.“ „J-jesi li pronašao bljedolikog?“ mlađi brat se prvi snašao, nastojeći povratiti narušeno dostojanstvo.

Shur'zar kimne, strgne amajliju s vrata i podigne je visoko da ju braća dobro vide. Žućkasti kamen se neodređeno sjajio u tami, kao da se budi iz duboka sna. Isto kao što je znao da su ovdje prije nego što ih je vidio, znao je i razlog njihovog odbora za doček a on nije imao nikakve veze sa stražarenjem na granicama Utočišta. „Šalje vam ovo za predanu robu. Evo vam ga, pa ga pravedno podijelite.“ Otvori prste i pusti ogrlicu da padne ispred njegovih nogu pa zakorači preko nje i prođe između dva identična lica koja su ga promatrala u jednakoj, nijemoj nevjerici. Takav bezobrazluk bilo je nezamislivo tolerirati, no nijedan se čarobnjak nije mogao odlučiti da krene za Shur'zarom i kazni ga te prepusti bratu da se pobrine za amulet. Ratnik kao da je čuo neverbalnu prepirku i komešanje njihovih misli i to ga natjera da se potajice pakosno naceri njihovoj pohlepi. „Wod'ree ne izlazi iz kule od kada si otišao, navodno ne može uspostaviti kontakt sa bljedolikim putem kristala.“ zlobno dovikne jedan od dvojice magova u leđa ratnika koja su se udaljavala niz hodnik. Shur'zar pomisli kako bi bilo krajnje neobično da se Korith javi, obzirom da su mu udovi bili razbacani u krugu od deset metara po ruševinama. „Kyorli su dobili naredbu da te sprovedu k njemu čim stupiš na teritorij Utočišta. Jesi li uopće vidio hram? Gdje ti je taj bog po kojeg si išao?!“ „Ne brinite za mene.“ odmahne rukom bez da se okrene i u sebi doda. „Radije se bojte za vlastite živote.“ Nije zastao kada ga je i drugi brat zazvao, naređujući mu da se vrati, niti je usporio kada su hodnik ispunile eksplozije svjetlosti i energetskih naboja. To ionako nije bila njegova bitka. *** Pred zidom na kojem se nalazio ulaz ovog puta nije trebao izgovarati lozinku – Nathaste je već stajala ondje bez zaštitnog ogrtača, obaviještena od izvidnice. Nestrpljivo se premještala s noge na nogu, čekajući da joj priđe. Jedva da je mogla vjerovati svojim očima dok je Shur'zar odmjerenim koracima bez žurbe kratio razdaljinu među njima. Hodao je - ne – šetao je hodnikom Podtamlja samouvjerenošću kakvu malo koji drow pokazuje u vlastitom domu, uvijek napola očekujući prepad iz zasjede. Visoka žena suzi oči, oprezno ga proučavajući. Izgledao je isto kao kad je otišao, nije sa sobom donio nikakve ikone ili strane predmete, ali nešto oko njega nije bilo kao prije… „Pretpostavljam da me vođa očekuje,“ neiskren osmjeh umjesto pozdrava. „a ne želim ga ostaviti da čeka.“

„Ti... gdje si bio? Zašto si se tako brzo vratio?“ zjene su joj lutale po njegovom licu, odjeći, opremi tražeći bilo kakav trag koji će ga odati. „Jesi li uspio...?“ Nije mogla završiti pitanje, previše je strepila od odgovora. „Pa... i da i ne.“ zagonetno namigne Shur'zar i rukom pokaže ka zidu. „Hoćemo li?“ Nathaste kucne trozubom o kamen, ne skidajući pogled sa muškarca. Nije izgledao prosvijetljen, no bio je presamouvjeren za nekoga tko se ne vraća bez aduta u rukavu. On se odjednom trgne, kao da je čuo njoj nečujan poziv i blago ali čvrsto je gurne u leđa. „Idi, dolazim za tobom.“ „Ali, što...?“ „Samo još jedna stvar i ulazim.“ lice mu je nosilo neutralan izraz, no iza njega se krilo nešto smrtno ozbiljno, nešto što nije trpjelo suprotstavljanje. I prije no što je razmislila o tome što radi, kapetanica je već zatvorila oči i uronila u rastočenu stijenu. Shur'zar se okrenuo na vrijeme da vidi čarobnjaka koji mu je dolazio u susret iz grotla hodnika. Njegova odjeća i kosa vonjale su na palež i izgledale su otrcano i uništeno. Nekad njegovana koža sada je na dijelovima njegovog lica visjela u krpama, nabubrena i izjedena kiselinom. Oko vrata mu se sjajio amulet, šireći po prsima maga treperavi sjaj, sit od krvi – bratoubojičina nagrada. „Pozdrav, Nildore.“ ravno će ratnik. Iz čarobnjakovog grla dopre krkljanje koje je bio zvuk najbliži smijehu kojeg su njegove oštećene glasnice mogle proizvesti. Iako teško ranjen, regenerativne čarolije već su počele rad na uspostavljanju njegovog prijašnjeg obličja. Podiže drhtavu ruku na kojoj se presijavao prsten žutog oka. „Što, zbog ovog?“ poluživi mag se isceri, što i nije bilo teško obzirom da su mu se usnice otopile i otpale. „Pohlepni gad. Ta prokleta nesposobna budala htjela je i prsten i amulet.... pa sam mu uzeo sve.“ Cal'zt se opasno zaljulja pa ponovo uspostavi ravnotežu, no iako ga je tijelo izdavalo, oči su mu lucidno sjale. „Vidim što si...“ hrapavo prošapće, „Neću dopustiti... da klerici ponovo zavladaju... Magija nam je dovoljna." Jedan prst, koji nije bio mnogo više nego kost, ispruži se u ratnikovom smjeru i obavije svjetlošću. "UMRI!" „Reci mi Cal'zte,“ reče Shur'zar dok se kugla energije ni iz čega uskovitlala i stala rasti na njegovu

dlanu naoko bez ikakvog svjesnog napora, „Jesi li više uživao u izvojevanju amuleta ili u ubijanju brata?“ Cal'zt je, unatoč ranama, sačuvao bistar um i vješte ruke. Bio je na pola puta do zgotovljenja klupka munja, kad podrugljivo odgovori: „A što bi TI rekao?“ „Tako sam i mislio.“ Shur'zar snagom misli u čarobnjaka uputi nevidljivu ruku koja ga je jednostavno zbrisala iz postojanja, bez spektakularnih eksplozija, svjetala ili buke. Jednostavno je nestao kao da ga nikad i nije bilo. *** Progurao se kroz masu stanovnika koji su se spontano okupili oko kule, još ne otvoreno neprijateljski, ali u preludiju nečeg ishitrenog. Nasilnog. Vjerojatno su podsvjesno naslutili da je došlo vrijeme promjena. U Wod'reevu prijemnu dvoranu nahrupio je prije Nathaste koja je jedva održavala njegov tempo. Impozantnog vođu našao je oslonjenog rukama o stol, kako uzaludno bulji u komunikacijski kristal koji je neobjašnjivo zamuknuo i nerazumljivo priča sam sebi u bradu. Gubio je vlast i, izgleda, vlastiti razum. „Zaboravi bljedolikog.“ Shur'zaru nije bilo do pozdravnog protokola. „Ne treba nam.“ Kad ga je spazio, Wod'ree rezignirano lupi šakama o stol, čvorajući mesnate ruke i žestoko tresući svoju izdašnu mješinu. „Što se, u ime devet Paklova, događa!? Smrdljivi mješanac šuti, u Utočištu je poluratno stanje, ljudi su na ulicama, dva najbolja čarobnjaka se ne javljaju, a onda se još ti došetavaš da mi kažeš koga trebam ili ne trebam!?“ "Odsada, kada ti nešto kažem, poslušaj me." poklopi ga Shur'zarov odgovor lišen emocija. Nathaste u zaprepaštenju zine, ne vjerujući u to što je čula. Lice krupnog drowa sjalo se jarko bijelo u infracrvenom spektru, bio je na rubu mahnitosti, spreman da preskoči stol i baci se za vrat pridošlici. Uto se sobom prolomi ženski glas koji je parao uši: „Što radite, zar ste obojica sišli s uma!?“ Iraeala je uletjela iz sporedne odaje i stala među dvojcu koja su se fiksirala tvrdim, mračnim pogledima. Nijedan nije htio popustiti. Unatoč intervenciji Svećenice, bilo je jasno da situacija izmiče kontroli. „Usuđuje se doći mi na oči praznih ruku!? Makni se da ga rasporim, to će mi biti zadnji užitak u životu!“ urlao je Wod'ree preko stola dok su mu žile na

vratu prijetile rasprskavanjem. Vani je gomila postajala sve glasnija, otkucavale su zadnje sekunde prije njegovog pada. „Zar ne vidiš?“ zaklinjala ga je krhka žena, ne dajući se smesti, „Pogledaj ga!“ „O da, vidjet će on mene izbliza!“ odgurne je lako poput svilene koprene i zagrabi prema Shur'zaru. Stojeći iza ratnika, Nathaste je stegnula svoj trozub i drugom rukom posegla za sputavajućom mrežom na pojasu, dok su joj oči letjele s Wod'rrea na Iraealu i natrag. Ako se dohvate, sada će biti vrijeme da pokaže kome od njih ona i kyorli prisežu svoju odanost. No Svećenica nije bila izbačena iz bitke. Okrugli stol zadrhti i okrene se Wod'reeu ravno u lice, prisiljavajući ga unatrag do zida, gdje ga je držao zarobljenog poput kukca između tla i potplata cipele. „Rekoh ti da ohladiš tu svoju usijanu glavu.“ Stara žena je održala dostojanstvo u glasu i držanju. Tko zna što je ta sve preživjela, za nju je veliki Wod'ree bio tek seoski deran. „Pogledaj ga bolje.“ Wod'reeove divlje oči fiksirale su Shur'zara preko ruba stola, dok se mahnito koprcao da se izbavi. „Što se tu ima za vidjeti?“ prezrivo prosikće, „THALACK'VEL!“ Iz nevidljivih utora u zidu izlete tri strelice sa minijaturnim eksplozivnim nabojem, usmjerene u stariju ženu. Reagirala je na vrijeme i skrenula njihove putanje šaljući iz u suprotni zid, no sićušna su oružja učinila svoje – Inraealina koncentracija popustila je dovoljno da Wod'ree tresne stolom o pod, preskoči ga i kroz eksploziju triješća se zaleti na ratnika koji je i dalje nepomično stajao. „Ne bojim te se.“ reče on ledeno, kada su vođine šake bile na korak od njegova grla. Krupni drow prvo uspori, pa zastane zbunjenog izraza. „T-trebao bi.“ procijedi kroz usne i ne čuvši sama sebe, tonuvši u Shur'zarove oči, upijajući njegovu intenzivnu auru. Zatim, kao pokošen, padne na koljena. „Ne prepoznaješ li vlastitog boga, Wod'ree?“ upita ratnik s visoka. „Onoga koji se u meni utjelovio?“ „Vidim.“ zadršće, skupivši se na podu kako se tresao samo pred bijesom Llothinih svećenica i pritisne čelo o tlo „Sada vidim. Oprosti mi!“ Shur'zar, ili onaj koji je prije bio Shur'zar, položi dlan na njegovu masivnu glavu. „Oprošteno ti je, no uvidjet ćeš da ćeš iskupljenje mukotrpno zaraditi.“

surovo se naceri, a veliki drow i ne usudi se pogledati ga u lice. Da iznašao hrabrosti pogledati uvis, vidio bi kako niču i ubrzano rastu pramenovi koje je sa Shur'zarove glave iščupao vlastitom rukom. „Poslan sam da pronesem Novu riječ i budem joj glavni tumač. Od sada počinje novo doba! Novo Pleme je dobilo zaštitnika!“ Inareala damski podigne skutove svoje duge haljine i otmjeno se nakloni, okrenuvši jedro u povoljniji vjetar po tko zna koji put u svom dugom životu. Pogledi su im se sreli i Shur'zar lagano kimne - razumjeli su se. Tada se okrene k Nathasti. Vojnici su se lako mogli pobuniti protiv ponovne uspostave vlasti izaslanika hirovitih bogova, njima su klerikalne moći bile jednake magiji – neshvatljive i neupotrebljive. Visoka kapetanica ga je neko vrijeme netremice proučavala svojim znalačkim plamenim očima, pa je konačno spustila bojni trozub i s uzdahom rekla „Nikad mi se nije sviđalo kako su kyorlije od elite pretvorili u jedinice milicije za čuvanje reda. Prisežemo ti odanost.“ On joj se blago nasmije, s distancom polubožanstva, pa pogleda i drugu ženu. S jedne je strane imao mudru i iskusnu savjetnicu, a s druge mladu i žestoku ratnicu koje će se međusobno boriti za njegovu naklonost i vjerojatno za mjesto u njegovoj postelji. Oči mu se spuste na Wod'reea koji je još uvijek skrušeno klečao na podu. Imao je i dostojnog političkog rivala koji će ga mrziti i osigurati da se nikada ne opusti, ni fizički ni intelektualno. Sve je počelo izgledati kao Grad u malom, samo što je Shur'zar sada odabirao zaigrati igru, pomicati figure po ploči. Konačno, imao je obilje. Uspravnih leđa i s dostojanstvom koje taj plebejac nikad do sada nije ispoljio, Shur'zar izađe na terasu kule. Njegov oštar pogled zaokruži po Utočištu koje je sa vidikovca Wod'reeovog brloga ležalo rasprostrto kao na dlanu. Sve je ovo bilo njegovo. Stotinjak predanih sljedbenika, svaki spreman položiti svoj život pred njegove noge. I, još slađe, živote svojih bližnjih. Toliko slijepog obožavanja, ufanja, povjerenja... Stajao je i gledao u more okupljenih, njegove nasuprot desetina parova očiju. Shur'zar je u sebe primao njihovu energiju, opijao se njihovom snagom i konačno počeo shvaćati što znači biti Bog. Drowska priroda u njemu se probudi i na licu mu se rascvjeta osmijeh – u početku blažen i nadahnut, da bi se pretvorio u kez pa u grohotan, samozadovoljan smijeh što je više kusao slatkoću moći. Ruke mu same sunu u zrak i desetine grla u podnožju pozdravi ga zaglušujućim klicanjem kao jedno.

„Da! Pozdravite svojeg novog boga!“ grlo mu je gorjelo svakim udisajem sirove moći. Zabacio je glavu i zazvao nijemi kameni svod nad sobom, ne hajući hoće li izazvati nečiju neželjenu pozornost. „Na koljena i molite za moju naklonost, MOLITE ZA SVOJE ŽIVOTE! Rađao se iznova. Izgubio je strah, izgubio je život. Ostala je samo besmrtnost.

„Bez Boga“ (c) 2009. by Marija Serdar

Tihana nam dolazi iz Zadra. Trenutno završava komunikologiju, piše poeziju, prozu i kritiku koje je i objavljivala u književnim časopisima Riječi, Zarez, RE, Split Mind te elektronskim časopisima Balkanski književni glasnik i Libartes. Poezija joj je uvrštena u zbornike Rukopisi 33 i Bundolo offline 2.

I
Sakriti se u pokoji sunčani dan i pustiti refleksiju da mi prividno vrati sjaj kojeg sam dala za sitniš , podala se sitnom slovu svoje omerte. To će biti dovoljno. Drukčijim kutom gledanja izobličiti pustoš ceste koja me zadnjeg puta vodila u pakao. Za taj sam pakao pažljivo odabrala odjeću, šminka je bila skorena već pri dolasku, a zadnji noćni mrak je bilježio drske otkucaje mojih potpetica. Drske u strahu. Sunce je sjalo tamo daleko, kroz maglu i neka me ruka blagoslovila dvogodišnjim nepovratkom. A sada odlazim opet. Gledati kroz prozor akvarel nemoći u kojem se samo nebo promijeni svakih nekoliko kilometara, a kuće ne postoje, domovi su daleko s obje strane, negdje možda postoji more ako ga nisam sanjala. Jer sve je moguće kad se zađe u dvostruki tunel, i nastavi putovati s onim preostalim u sebi. Oči su mi tamne kad odlazim. Kad dolazim. Svejedno je. Samo stvar gledišta. Kad bi bila noć, brojala bih uspomene tankim šalom nasumično odabranih, ali uvijek ubitačnih pjesama koje će me jednom zadaviti kao Isidoru Duncan u jednoj vožnji između dvije točke od nikuda. Noć će pasti na promjenu, i bojat ću se ledenih plahti i zvukova kao zadnji put, možda se na tren opipam da se podsjetim da to jesam ja. Nenaviknuta na odvajanja od sebe, ja koja nikad neću preletjeti ocean jer u meni ima nešto malograđansko, a to je moj strah, on je posve primitivan i traži iste takve ljude kao štitove, moj strah me čini osobom kakve u svoja dva kuta sigurnosti inače nemilice blatim, moj strah će me jednom učiniti i kurvom i ubojicom. No ne budimo pesimisti. Postoji toliko elegantnih riječi kojima još stignemo zamazati kapke i navlažiti usne. Pokušat ćemo s drugim pjesmama uhvatiti neki groteskni kadar i prebaciti par slutnji u koju konkretnu psovku ili samo smijeh koji se ne troši na zavojima, pogled usmjeriti u svoje ruke jer prozori nisu stvoreni za senzibilce, prozori su sasvim životne ubojice beživotnih pogleda. Ako stignemo prije straha.

II
Netko svira tvoju pjesmu , a ti se bojiš. Mrak je potrebniji nego kisik i žamor se povlači s jednim i drugim ostavljajući te golu u bolestima dosanjanjog sna. Još par koraka i nastati će tišina. Tišine se bojiš , bojiš kao svog imena kad nešto pođe po zlu. Svaki pokret postaje dramski čin. Zvuk upaljača u noći odjekuje cestama. U najdubljem mraku najdalje pustopoljine ti ćeš se uvijek bojati samo sebe. Potajno se nadati i manijaku i duhovima i svim onim pričama kojima su te paranoične bake strašile, samo da ti dopuste da se noćas ne susretneš sa odjecima svojih ne-misli. Jer tada i misli odlaze, s onim žamorom nestaju u dubinu koju ostavljaš iza sebe, sve te ostavlja samu, da konačno padneš. Samo čekaš šapat. Vip prostorije bolesnih umova tada su prijeka potreba. Skinut ćeš sve obzire, uskočiti u neki lik koji je na 134 stranici romana sasvim dobro prošao ili kojeg je pred kraj filma spasio jedan banalni titl . Sve te nagoni da se pozdraviš još jednom sa sobom i kažeš ljubazno, kao najvećem strancu čiju gestu prezireš, ne hvala. Ne, hvala. Bacaš se na najteže zadatke i osjećaš se ponovno živom, sve je na mjestu, netko svira tvoju pjesmu , a ti se bojiš, bojiš se da će ti netko oduzeti pravo na ekskluzivu emocije. I opet je subjekt izvan tebe, svaki korak ka cilju kojeg ne ostvaruješ voljom polako utišava zvocanje straha da ćeš jednom opet morati sresti sebe i da nijednog morbidnog izlaza neće više biti osim tebe same i svih bezvrijednih naučenih vještina. Netko će svirati tvoju pjesmu, a ti je nećeš prepoznati.

"Ako stignemo prije straha" (c) 2009. by Tihana Gambiraža

Priča

STRAŽARSKA DUŽNOST
by Boris Hrženjak

Boris je također jedan od onih autora koji je s nama od prvog broja. Ovog puta predstavljamo vam jedanu od mračnijih sf priča iz njegova opusa. Svijet u kojem se događa radnja osmislio je još davno, ipak na naš nagovor, odlučio mu se vratiti još jednom. Mikhail se sjećao kad je stražarska dužnost na Ogradi bila stvar prestiža. Nekoć je i sam spomen Stražara vlažio ženske gaćice i izazivao zavist muškaraca. Bila su to dobra vremena. On pogleda na kompjuterski zaslon na kojem su se nalazili deseci izvještaja koji su se u realnom vremenu ispisivali kako god bi neki od skenerskih instrumenata obavio svoj dio posla. Svi su izvještaji bili dosadno zeleni. Ni traga crvene, opasne, boje. Zapravo, crvene boje popračene zvukom alarma nije bilo već nekoliko godina. Mašine su izgleda odustale, govorili su neki. Pobijedili su rat, govorili su drugi. Ne treba se opuštati, brinuli su treći. Mikhailu to ništa nije značilo, on je samo znao da se njegov glamurozni posao pretvorio u dosadno sjedenje po dva tjedna (koliko često su se mijenali stražari) u stolici na Tornju i brigu o tome da svi kompjuterski sustavi rade kako treba. Nedavno su započele i priče o potrebnosti tog radnog mjesta. Prije je osjećao toplinu plazme kako mu prži lice dok su njegove strojnice pretvarale salve robota u zakovice i metalni otpad, a sad su mu lice grijali hladnjaci za nadzorne sustave koji su danonočno pretraživali perimetar u Zoni. Čak su i ime promijenili. Ono, što su vojnici prozvali Zonom Smrti, birokrati i političari su sad zvali Izolirana Zona. Valjda nije bilo prigodno za mirnodobsko vrijeme. Nikakve aluzije na smrt i krvoproliće nisu privlačne ako ne trebaš motivirati trupe. Možda nije bilo profesionalno i korektno, ali Mikhail si je dopustio svaku večer prije spavanja šalicu viskija dok je vršio obaveznu, dnevnu dijagnostiku nadzornih sustava. Upravo je bio praznio drugu rundu i počeo osjećati poznati ugriz alkohola u ramenima, nešto što je zavolio otkako su mu dani postali jednolični i prazni. Osamljeni. Jedina interakcija s drugim ljudskim bićem bila je ona kad je propuštao odrede Čistača koji su odlazili svakog jutra u Zonu u potragu za ostacima borbenih mašina, te navečer kad su se ti isti odredi vraćali natrag. Možda su ove runde od dva tjedna u Tornju bile previše za njega sad kad nije bilo borbe. Možda je njegovo mjesto stvarno postalo suvišno, beskorisno. Možda mu uopće neće biti žao kad ga jednom ukinu i pošalju ga za stol u nekom vojnom uredu u bazi. Možda... Oštar zvuk alarma prenuo ga je iz razmišljanja. Upozoravajuće, crveno svijetlo treptalo je s njegova zaslona i na trenutak Mikhail je ostao hipnotizirano gledati u njega, kao da ne zna što da radi. Odjednom se katapultirao iz naslonjača, prosipavši ono malo viskija koji je ostao na dnu šalice i opsovao. Pogledao je u crvenim slovima ispisani izvještaj koji je nagovještao približavanje neidentificirane osobe iz pravca Izolirane Zone prema Ogradi. Svi su vojnici imali u sebi podkožni, identifikacijski čip pa je odmah bilo jasno da nije jedan od njih. Krupnim je korakom prešao prostoriju do drugog terminala i pokretom ruke aktivirao holoprojektor koji mu je pokazao grafički prikaz onoga što su nadzorni sustavi pronašli. Malena djevojčica, od desetak godina kako je procijenio Mikhail, hodala je onim vijugavim korakom kakvog imaju samo djeca, u jednoj ruci držeći plišanog medvjedića, dok se s drugom grebla po nosu. Njena bijela haljinica s cvjetnim uzorkom bila je poderana od struka na niže, a na nogama su se mogli vidjeti tragovi krvi. Mikhail opet opsuje. Koji kurac da sada radi? Po protokolu bi trebao oglasiti opći alarm, ali ako se sva sila vojne mašinerije pokrene radi toga što je on bio predoslovan, ne samo da bi ispao nesposoban nego mu to ostali Čuvari nikad ne bi zaboravili, do kraja života bi ga podbadali kako ga je uplašila desetogodišnja djevojčica. Već je mogao zamisliti kako ga u ormariću u vojarni dočekuju medvjedići, šarene vrpce, šećerna vuna i štogod bi im već palo na pamet. Nervozno otpuhne gledajući holoprikaz djevojčice i odlučno kimne glavom kao da je sa sobom raščistio nešto i uputi se kroz vrata prema oružarnici. *** Egzoskelet se nikad nije ubrajao među ugodnije komade vojne opreme. No, s druge strane, radilo se možda o najvažnijem komadu vojnog arsenala koji je ljudima omogućio obranu od strojeva. Iako nije imao istu brzinu kao izviđačke Strijele, niti vatrenu moć tenka paučnjaka, jedan vojnik u egzoskeletu mogao se nositi sa svakim od njih u borbi jedan na jedan. Činjenica da se u tom oklopu nalazio čovjek bila je istovremeno njegova najveća mana, kao i jedina prednost. Koliko god strojevi bili brži i jači, falila im je ona moć apstraktnog razmišljanja koja je pravila svu razliku u borbi. Ljudi su jednostavno bili kreativniji i domišljatiji. Oni koji to nisu bili brzo bi ostavili malo pohabani egzoskelet nekom drugom na korištenje. Trebalo mu je jedno vrijeme da pokrene sve potrebne sustave jer oprema već dugo nije bila u funkciji, a iako je imao obvezu redovito održavati i provjeravati opremu, Mikhail je upravo požalio što to

nije radio. Obećao si je da mu se to više neće dogoditi. Da se stvarno radi o hitnom slučaju, ovakvi propusti bi ga stajali glave. Ili još gore, posla, kad bi se sve završilo i glavešine u Upravi počele postavljati pitanja. Kad je napokon izašao kroz vrata koja vode u Zonu, djevojčica se po skeneru približila na manje od petnaest kilometara od Ograde. Prvo je provjerio da sve u odijelu radi kako treba, a potom podesio brzinu na maksimum i potrčao. Egzoskelet ga je ponio na putovanje od dvije minute, koliko mu je bilo potrebno da prijeđe udaljenost od petnaest kilometara. Zaustavio se nekoliko desetaka metara ispred nje i polako prišao bliže da ju ne zatrpa finom, sivom prašinom koja je prekrivala skoro cijeli prostor Zone. Curica se zaustavila i promatrala ga razrogačenim očima dok se približavao. „Hej, malena!“ poviče Mikhail kad je došao dovoljno blizu da ga je mogla čuti. „Što ti radiš ovdje?“ Curica naglo spusti pogled na svog medvjedića i napuči usne. Mikhail je morao postaviti pitanje još dva puta prije nego je shvatio da ona odgovara, ali tiho. Uspio ju je razumjeti tek kad je pojačao glasnoću zvuka na odijelu. „Izgubila sam se.“ reče ona opet. „Jesi sama?“ upita on što je nježnije mogao. Nije nikad bio ubrajan među osjećajne muškarce pa se osjetio kao da je malo na klimavom tlu ovdje. Ovom djetetu treba stručna (i ženska) pomoć, pomisli on. Djevojčica samo potvrdno kimne glavom, lagano se ljuljajući na petama i pogleda fiksiranog na svoju igračku. Mikhail se pitao da li pronalazi neku sigurnost u njemu ili je samo sramežljiva. „Gdje su ti roditelji?“ Šutjela je, ali se ljuljanje zaustavilo i sad je stajala poput kipa, bezizražajnog lica. „Bila si s njima tamo negdje, je l'?“ ponovno upita Mikhail i rukom neodređeno mahne iz smjera iz kojeg je došla. Kimnula je, ali ništa nije rekla. „Naišli ste na strojeve?“ Opet kimanje. Mikhail izdahne, razdraženo kimajući glavom. Uvijek ga je frustrirala ljudska glupost, ali ovakav oblik idiotizma je u posljednje vrijeme postajao gotovo zarazan. Deseci, možda čak i stotine ljudi, su počele probijati slabo čuvani perimetar na nekim područjima i ilegalno ulaziti u Zonu u potrazi za tko zna čime. Neki su bili znatiželjni, neki su se pohlepno nadali da će naići na neki komad zaboravljene vojne opreme ili

olupinu nekog od strojeva na kojoj bi mogli zaraditi, a neki su se jednostavno išli dokazivati. Čak i da su pobijedili u ratu, što još nitko nije mogao sa sigurnošću izjaviti, u Zoni je bilo još dovoljno aktivnih strojeva, zamki i drugih opasnosti zbog kojih će to područje desetljećima biti zatvoreno za javnost. Ići tamo bez pratnje bilo je dovoljno glupo, a voditi sa sobom dječicu od deset godina bilo je jebeno retardirano. „Jesi gladna?“ reče on odjednom primjetivši da je curica prilično koščata i tanka. Vjerojatno nije jela danima. Opet dobije kimanje glavom kao odgovor. „Hajde, dođi ovamo, bit ćemo brži ako te budem nosio.“ *** Njena dugačka, crna kosa bila je skorena od znoja, krvi i prašine. Mikhail ju je šutke gledao dok je mirno sjedila čekajući ga da ispuni izvještaj i pošalje ga Upravi. Ako je dobro shvatio iz njenog pričanja dok je halapljivo gutala ogromne količine mlijeka i vojnih, hranjivih pločica, roditelji su joj bili nekakvi znanstvenici koji su otišli u Zonu po potvrdu svojih teorija, no ona nije znala o kakvim se teorijama radilo niti kojom su se znanošću oni bavili. Nije uspio saznati ni koliko dugo je Paulenka (tako je rekla da se zove) tumarala ogromnim, razrušenim prostorima Zone niti kako su joj roditelji poginuli. Samo je rekla da je bila jaka svijetlost i da su nestali. Po svemu sudeći, radilo se o nekoj vrsti mine, a sama Providnost je zaslužna što i ona nije stradala s njima. Pa, na kraju krajeva, zašto bi ona plaćala za glupost svojih roditelja? „Je l' bolje sada?“ upita ju on i za uzvrat dobije sramežljivi osmijeh i veselo mahanje nogama. Očigledno je živnula otkako je dobila priliku napiti se i najesti. Promatrala je uokolo svojim kestenjastim očima i svako malo prekinula Mikhaila u pisanju da bi ga upitala što koji dio opreme radi. On joj je strpljivo (za razliku od svoje uobičajene osobnosti) i detaljno opisivao svaki uređaj, jednako ozbiljno kao što bi to učinio i za bilo koju drugu odraslu osobu. Mrzio je ljude koji s visine pričaju djeci kao da se radi o slaboumnim osobama ili im tepajući stvaraju naviku govorne mane. Još davno si je obećao da ako bude imao svoju djecu, nikad neće nikome dopustiti da tako priča s njima. Taman kad je završio izvještaj i poslao ga, Paulenka mu se pojavila pored ramena i vireći na ekran njegovog terminala izjavila da je žedna. „Pa sad si popila litru mlijeka.“ zapanjeno će Mikhail. Dječji je apetit bio nevjerojatan. Ona samo skromno slegne ramenima kao da želi reći a što da ja tu radim?

Mikhail se nasmije i protrlja joj kosu. „Pričekaj ovdje, sad ću se vratiti.“ Paulenka ga je s radosnim osmijehom promatrala kako izlazi kroz vrata. Prije nego je zašao za dovratak, okrenuo se prema njoj i namignuo joj. Zahihotala se. Baš ima krasan, zvonki glasić, pomisli Mikhail. ***

izvući ruku iz terminala. Stisak oko gležnja je popustio, ali taman kad se htio pridići, vrh kraka se pretvorio u grabilicu koja ga je uhvatila za lice i pritisnula toliko jako da se nije mogao zaustaviti od vrištanja. Podigla ga je kao da nije imao nikakvu težinu i zavitlala s njegovim tijelom prema vratima. Zadnje što je osjetio prije nego je izgubio svijest je kako leti kroz zrak, kroz vrata i niz stepenice, sve dok se nije zaustavio na komandnoj ploči kod oružarnice. ***

U kantini je priredio pladanj sa svim vrstama kompota, narezaka i sokova koje je mogao pronaći, a za sebe je iskopao jednu od onih malih pakovanja whiskeya koje je zvao piće za hitne slučajeve. Nakon kratkog razmišljanja, uzeo je jednu od limenki soka te isipao pola tekućine kroz jedan od prozora i usipao whiskey unutra. Nije bilo potrebe da loše djeluje na dijete. Iako nije baš bio uvjeren da bi joj prizor muškarca koji uživa u alkoholnom piću bio išta strašniji od onoga što je prošla u zadnje vrijeme. No, za svaki slučaj. Popeo se natrag do kontrolne sobe gdje je ostavio djevojčicu i svečano ušetao noseći pladanj. Paulenka ga nije ni pogledala, prčkala je po glavnom terminalu, a na ekranu su se velikom brzinom mijenjale informacije i dokumenti. Osjetljivi dokumenti. Kako je samo otvorila neke od njih, pitao se. Znao je da su bili zaštićeni lozinkom. „Hej!“ povikao je oštrim glasom, onako kako je njegov otac vikao na njega kad bi napravio kakvu nepodopštinu. Jedan dio njega nasmijao se samom sebi, podsjećajući ga kako ga je mrzio zbog takvog deranja. „Ne diraj to! Što to...“ Glas mu je zamro negdje u dubini grla, a pladanj se opasno nakrivio u rukama kad je Paulenka okrenula lice prema njemu. Njene kestenjaste oči sad su svijetlile plavkastom svijetlošću, negdje iz dubine duplji, a izraz lica nikako dječji. Shvatio je odjednom da joj se glava okrenula pod neprirodnim kutom, jer je tijelo ostalo okrenuto prema terminalu. Dok je tako gledala prema njemu, bez riječi, jedna ruka joj je nezaustavno sortirala podatke na ekranu, a drugu je ugurala u utičnicu na terminalu. Od šake do lakta, njena ruka više nije bila od krvi i mesa, nego je nalikovala na metalni krak hobotnice. Mikhail ispusti pladanj i skoči prema mjestu gdje je ostavio svoje oružje, dok je pisao izvještaj. Drška pištolja mu je već bila u ruci prije nego je pladanj pao na pod no nije ga uspio podići. Nešto ga je naglo trznulo prema dolje i srušilo na pod. Pištolj je odletio u zrak i pao negdje iza terminala uz metalni klang. Mikhail pogleda prema svojoj nozi i ugleda dugački krak koji ga je poput biča obuhvatio oko gležnja. Paulenka se nije pomakla sa svog mjesta ali je morala,

Probudila ga je bol u lijevom ramenu koja mu je poput strujnog udara paralizirala tijelo kad ga je pokušao pomaknuti. Zastenjao je i pokušao razbistriti vid. Trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati da mu niz lice ne curi znoj nego krv. Pričekao je da mu se vrati dio snage u tijelo prije nego je ponovo pokušao pokrenuti ruke. Oštar ubod boli u lijevom ramenu obavijestio je da je bolje da koristi desnu ruku za oslanjanje. Uspio se s mukom pridići toliko da se nasloni leđima na zid. Ispod sebe je ostavio zabrinjavajuće veliku lokvu krvi. Ok, nije ti prvi put da si ranjen, procijeni štetu. Pogled na lijevo utvrdio je vjerojatni lom ramena, a pipanjem po glavi je osjetio veliki rez iznad čela iz kojeg je neprekidno curila krv. Opsovao je i ispljunuo slinu punu krvi. Kako je mogao biti tako glup? Kao da se radi o novaku, a ne nekome tko je vidio bojišnicu i sudjelovao u desecima akcija. Možda i stotinama. Okorjeli ratnik prevaren kao jebena školarka. Ironija mu navuče osmijeh na lice. Na kratko. Pokušao se pridići na noge i utvrdi da mu je i lijevi gležanj iščašen. No, krasno. Hopšući na jednoj, također bolnoj nozi i pridržavajući se desnom rukom za zidove, ušao je u oružarnicu i otvorio ormarić za prvu pomoć. Prvo što je izvadio iz ormarića je tuljac sa tabletama protiv bolova i odmah ubacio dvije u usta. Znao je da će djelovanje biti brzo jer se radilo o vojnom izdanju tableta, posebno jakih. Nadao se samo da mu njihovo djelovanje neće zamagliti um i rasuđivanje, kao što je to bio slučaj s nekim od lijekova koje je znao primiti u prošlosti. Uspio je imobilizirati nogu i rame taman kad su tablete počele djelovati. Ranu na glavi zakrpao je sinteskinom i ubrizgao u sebe dva hipospreja s vojnom edicijom stimulansa. Imao je osjećaj da će mu trebati. Jebeni roboti. Cijelo vrijeme je znao da rat nije gotov, štogod drugi pričali i čemu se god neki nadali. Rat nije i neće biti gotov dok ne budu mogli hodati ulicama Machinariuma, kako su ljudi prozvali grad strojeva koji su oni uspostavili na južnoj strani kontinenta. Bar bi to bio grad za ljudsko poimanje takvog

mjesta. Tko zna kako su ga oni doživljavali. Okupljalište? Centralno čvorište? Koga briga? Kurvini sinovi su se samo primirili dok nisu smislili novi način infiltracije. Jebeni nanotech, imaju nanotech tehnologiju kakvu ljudi mogu samo sanjati zasad. Pomislio je na Paulenku i njene lignjaste krakove. Mora biti nanotech. Ništa drugo mu nije padalo na pamet, a da je moglo imitirati ljudsko ponašanje i oblik toliko vjerno da je mogao zavarati i nadzorne sustave i njegovo ljudsko oko. Dok se nije pretvorila u mehaničku hobotnicu, nije mu palo na pamet da se radi samo o još jednom stroju. „Prilično košćata, mo'š mislit'!“ promrmlja on mrzovoljno prisjetivši se svog prvog dojma o djevojčici kad ju je ugledao kako stidljivo stoji ispred njega i gleda u svog medvjedića. Tko bi rekao da će strojevi biti tako subliminalno prevrtljivi i podli. Kreativni. Imaju novo oružje. Zatišje je gotovo, bio je uvjeren. Mikhail stisne zube i pridigne se. Jedini komunikacijski uređaj s dometom dovoljno jakim da obavijesti Upravu o ovome bio je gore u kontrolnoj sobi. Pogledao je u oklop egzoskeleta koji je mračno sjedio u kutu oružarnice, izgledajući poput ugašenog robota. Pitao se da li bi trebao pobjeći i donijeti vijesti svojim suborcima ili se prvo pobrinuti za onu spodobu gore. Možda se Upravi ne bi svidjelo da ju je ostavio gore da skuplja osjetljive informacije iz njihovog računala. „Mislim da ne bi bilo baš domaćinski da odemo bez pozdrava, što ti misliš?“ obrati se egzoskeletu koji se nadvijao nad njim. Nije dobio odgovor. *** Kretanje u egzoskeletu od pola tone sa slomljenim ramenom i sjebanim gležnjem vjerojatno bi boljelo kao vrag, usprkos svim servo mehanizmima i računalno potpomognutim upravljanjem, da nije popio dvostruku dozu tableta protiv bolova. Svejedno je osjećao svaki pokret ramenom kojeg tijelo nije odobravalo, negdje ispod lažnog pokrova smirenosti i kemijske bezbrižnosti. Ovo je važnije od mene, ponavljao si je svako malo, kao da se morao natjerati na ono što je upravo namjeravo. Pokušao je biti što je moguće tiši dok se penjao po stepenicama prema kontrolnoj sobi ali ovaj primjerak oklopa nije imao stealth tehnologiju, pa je nakon nekoliko koraka jednostavno odustao od toga i punom težinom gazio prema gore. Znao je da ga Paulenka (zašto ju je još uvijek tako zvao?) mogla čuti još dok je navlačio odijelo ali strojevi su bili čudni po tom pitanju. Imali su nekakav svoj unutarnji osjećaj za prioritete tako da nisu napadali dok se nisu osječali ugroženo, ako su imali neki važniji zadatak na umu. Prikupljanje strateških, vojnih informacija iz kompjutera se sigurno moglo klasificirati kao važno.

Plan koji je smislio bio je jednostavan. Uletjet će u sobu i pucati u nju dok od nje ne ostane niti jedan nano-element, a potom ugasiti svu opremu i opaliti EMP, kako bi uništio i najmanje dijelove u slučaju da se može ponovo sastaviti. Pitao se kako sonični top radi na nanotech i uperio oružje prema vratima kontrolne sobe. Uz glasni woomp i popratnu distorziju svjetla ispred topa, sonični udar je odvalio čelična vrata kao da su od kartona i pretvorio ih u hrpu šrapnela koji su izrešetali unutrašnjost sobe. Jedan mali dio Mikhaila se ponadao da će se ti dijelovi zakopati u Paulenkinu malu glavu i da će to biti to. Onaj realniji dio njega je znao da nanotech ne pada od običnih šrapnela. Ušao je u sobu sa topom ispred sebe i stao. Paulenke nije bilo nigdje. Terminal kod kojeg je stajala pušio se i iskrio od komada vrata koji je prošao kroz njegovo tijelo. Mikhail je zbunjeno treptao i pokušavao skenirati sobu u nastojanju da nađe svoju metu. I dalje nije vjerovao da ju je moguće tako lako uništiti. Pogledao je prema zidu gdje se nalazio prekidač za EMP oružje, iza zaštitnog stakla. Nema smisla da ga upali ako više nema razloga za to. Možda bi bilo bolje da javi Upravi... Tok misli mu prekine skener u odijelu. Mikhail se isprva slavodobitno nasmiješi što je pronašao Paulenku ali mu se osmijeh sledi na licu kad je pogledao skener koji je pokazivao njenu lokaciju upravo na mjestu na kojem se nalazio Mikhail. „Koji kurac?“ reče on, no prije nego je uspio pogledati prema dolje ili prema gore, jedan krak mu dohvati lijevu ruku i snažno povuče prema gore. Čak i uz imobilizaciju i lijekove, bol koja mu je prostrujala ramenom bila je dovoljna da mu se zamuti pred očima. Glasno je povikao i skoro ispustio top iz desne ruke. Pogledao je prema gore i ugledao Paulenku kako se drži za strop sa krakovima iz sva četiri ekstremiteta, koje je podijelila na još četiri kraka, vjerojatno zbog lakšeg držanja. Sad je izgledala kao neko mitsko biće, u lovu na grčkog heroja. Mikhail uz napor podigne top i ispali jedan, loše naciljani hitac u njenom smjeru. Ona ga je munjevitom reakcijom izbjegla, skočivši na drugi kraj prostorije, ali ga je barem ispustila iz stiska. Pao je svom težinom na leđa i na kratko ostao bez daha. Glasno je udahnuo, pridižući se stisnutih zubiju, svo vrijeme držeči robota na nišanu. Paulenka je ponovo imala noge, ali su se ručni krakovi pretvorili u desetine tankih, vijugavih niti dužih od tri metra koji su na svakom vrhu bili oštri poput britve. Bilo je to kao prizor iz nekog horor filma. „Ružna kučko.“ procjedi Mikhail i klečući na jednom koljenu stane pucati prema njoj. Čak i potpomognut egzoskeletom, svi su hici promašili dok se ona bacala s jedne strane sobe na drugu, svakim mu se evazivnim manevrom sve više približavajući. Komadi

Nije bio siguran kada će uprava primjetiti nestanak komunikacije sa jednim od Tornjeva i kada će poslati nekoga da to izvidi. Vjerojatno će morati čekati do sutra, kada će cestom doći vozila Čistača, kao i svakog dana, tražeći prolaz u Zonu. Razmislio je o tome da ih pričeka i zatraži od njih prijevoz natrag do Vojarne. Ne! Možda je bila stvar u stimulansima koji su mu još kolali venama, no nije imao volje za Bilo mu je dosta bacanja i letenja kroz zrak. Više nije sjedenjem desetak sati na ulazu u Zonu, čekajući da bilo dijela tijela koji ga nije bolio. Ako ikad preživi ovo, vidi tko će se prvi pojaviti – Čistači ili strojevi, u potrazi provest će godinu dana u bolnici. Drugi neka se bore s za Paulenkom. ovim sranjem. Lagano dezorijentiran, ogledao se oko sebe u potrazi za Paulenkom i oružjem koje mu je Ne! ispalo iz ruku negdje dok se okretao u zraku. Ona se vukla po podu, munjevitom brzinom obnavljajući svoj Krenut će cestom prema gradu, tako da ranije uhvati donji dio. Sonični top, ako je još i bio u jednom kolonu vojnika koja će ujutro poći njome, tako da se komadu, nestao je u bespućima uništene opreme po prije mogu vratiti u grad i obavijestiti sve o nanotechu. sobi. Gledajući u nanotech kako se obnavlja, Mikhailu Na putu van je svratio u oružarnicu i iz kutije prve postade jasno da nema tog oružja koje bi ju moglo pomoći izvukao tuljac sa tabletama protiv bolova. Bio uništiti. Može ju sjeckati i komadati, a ona će se samo je siguran da će mu zatrebati prije jutra. Noga je pod ponovo sastaviti i nastaviti dalje. Ništa se ne može udlagom i potpomognuta tabletama bila dovoljno stabilna za šetanje, a rame će štedjeti koliko god je protiv toga. moguće. Osim... Izašao je van iz Tornja, odlučivši da nema svrhe da ga Pogledao je iznad sebe i ugledao prekidač za EMP. zaključava jer elektronička brava ionako nije radila te Zaštitno staklo je već bilo razbijeno negdje za vrijeme se uputio prema cesti. Taman je uzdahnuo s borbe. Veliko, crveno dugme sjajilo se pod svijetlošću namjerom da krene kad začuje korake iza sebe. Jeza iskrenja i zapaljene vatre negdje u nekom dijelu koja mu je prošla uzduž kičme natjerala ga je da se prostorije, pozivajući ga da ga upotrijebi. Znao je što to okrene brže nego što bi to rame dopuštalo i uz struju znači. Više ništa neće raditi u Tornju, u cijelom boli on ugleda skupinu ljudi kako stoje na vratima za „njegovom“ dijelu Ograde. Neće moći pozvati nikog, Zonu. Bila su širom otvorena, vjerojatno od kratkog neće imati nikakve nadzorne sustave na raspolaganju, spoja izazvanog EMP udarom, a na njihovom pragu njegov egzoskelet će biti neupotrebljiv. Ako ovo ne stajala su tri muškarca, dvije žene i tri male djevojčice upali, gotov je. koje su toliko nalikovale na Paulenku da su joj mogle biti sestre. Vjerojatno i jesu. „Pa neka bude tako onda, jebemu.“ reče on i opali šakom po EMP-u. Gledali su ga bez riječi, bez emocija na licu, samo sa savršenom pozornošću i iščekivanjem. *** Paulenka se raspala. Poput pješćane kule u pijesku za vrijeme bure, razletila se u milijune sastavnih dijelova i pretvorila u prašinu na podu. U isto vrijeme i sve ostalo u sobi je zamrlo, uključujući i Mikhailov egzoskelet koji se srušio na pod odjednom ga povukavši svom svojom težinom od pola tone. Usprkos boli koja mu je „Da pogodim...“ reče on tiho, više za sebe nego za njih. „Izgubili ste se?“ I proguta slinu u naglo osušenim ustima.
„Stražarska dužnost“ (c) 2011. by Boris Hrženjak

kompjuterske opreme iza nje polako su se pretvarali u nešto nalik rezancima, a soba je nakon samo nekoliko sekundi izgledala kao prva linija fronte u Zoni. Zadnji hitac joj je odvalio nekoliko krakova, no ostatak je naglo poletio prema njemu zabadajući mu se po čitavom tijelu. Jedino što ga je održalo na životu, pretpostavljao je, u nekim racionalnim zakutcima svijesti koji su cijeli događaj promatrali s odmakom neutralnog promatrača, bili su zaštitni manevri ugrađeni u sam egzoskeleton. No, biti živ i biti sposoban za borbu s ovakvim protivnikom bile su dvije potpuno različite stvari. Osjetio je kako ga sva sila krakova ponovo hvata za tijelo otkidajući komade oklopa. Smogao je snage za još jedan hitac iz topa i ovoga puta pogodio. Cijeli donji dio njenog tijela raspao se u molekule, a on je istog trena poletio preko sobe. Nije bio siguran da li je to od detonacije ili ga je Paulenka u obrambenom trzaju ponovo bacila kroz zrak ali uskoro se zaustavio na vjerojatno zadnjem komadu fine opreme u sobi koja je još bila u jednom komadu.

okruživala tijelo, on se glasno nasmije. Nije si mogao pomoći. Olakšanje ga je ispunilo jednakim užitkom kakvog osjeća čovjek koji gleda u lice smrti i potom shvati da nije došla po njega. Ne još. Iskoprcao se iz oklopa, gledajući po sobi ostatke nedavno čitave kontrolne sobe i jednim okom promatrajući pod, kao iz straha da će se Paulenka ponovo spojiti, nanobot po nanobot. Činilo se da je strah bio neutemeljen. Ništa na podu se nije micalo, osim jednog dijela opreme koji je gorio i počeo ispunjavati prostoriju crnim dimom i zagušljivim smradom istopljene plastike. Izašao je van.

„Onaj tko osjeća poriv da leti, nikada ne može pristati na puzanje.“ Hellen Keller

1. ZAZEMLJE Maagdalena sjede da odahne nakon što je napunila pa zapečatila i posljednju kutiju, zatvorivši usto i bitno poglavlje svog dosadašnjeg života. Pod njene spartanski male i namještajem oskudne studentske sobe bio je zakrčen kutijama koje su sadržavale svu njenu imovinu. Iako goli, zidovi su u sebi čuvali priče o bezbrojnim noćima provedenim uz knjige i pilotske priručnike, ti isti zidovi koji su je slušali tiho plakati osjetili su žar njene vizije i bol koje joj je nanosila svakodnevna borba za mjesto u društvu. Maagdalenine oči klizile su po njima kao da čitaju tajnovita, nevidljiva slova ispisana perom vremena na pismu samo njoj znanom. Ovo je soba u kojoj se izborila za ulazak na Akademiju, u koju se svaku večer vraćala iznurena od iscrpljujuće obuke i u kojoj je dosanjala svoj san. Sada, kada ju je napuštala, obuzimao ju je neodređen osjećaj da izdaje vjernog rovovskog druga, no nije imala izbora. Studentske izbice bile su Vladino vlasništvo i najčešće jedino iskustvo privatnosti koje će imati rijetki stanovnici Zazemlja, a i to samo oni koji su imali privilegiju obučavati se za uspon na prestižne stepenice društva. Kraj studija nije bio jedina velika promjena u njenom dosadašnjem životu; Karlo će uskoro doći da joj pomogne preseliti stvari u njihov zajednički stan. Bio je van sebe od sreće kad je pristala s njim dijeliti domaćinstvo jer se i pred njega bilo postavilo pitanje kamo nakon diplome. U Zazemlju je životni prostor vrijedio više od suhog zlata, i, za razliku od potonjeg, nikad ga nije bilo napretek. Nemoguć pothvat za pojedinca, no dvoje je ipak moglo dobiti dozvolu za stan od Vijeća za prostorno raspolaganje, a i lakše ga zadržati. Vijeću je trebala puna godina da Karlu i

Maagdaleni odobri dva sobička koja će moći zvati svojim, unatoč tome što su oboje pripadnici povlaštene manjine u koje su društvo i akademska zajednica najviše uložili. Prešutno, stan su dobili pod uvjetom da se povinuju propisanoj kvoti populacijske politike i iskoriste stečenu priliku dragocjene intime za stvaranje potomstva. Nakon Velikog Rata i nemjerljivih gubitaka u ljudstvu i znanju, čovječanstvo, bačeno na koljena, borilo se da očuva vlastitu esenciju. Po uništenju površine planeta, dio ljudske populacije koji je potražio sklonište pod zemljom vrlo je brzo naučio koliko je teško pronaći stabilnu stijenu podobnu za dubljenje tunela i prostorija, te koliko je mukotrpno u kamenu uspostaviti infrastrukturu koja će biti neovisna o površini. Tektonske ploče su se često pomicale, poljuljane detonacijama nastalim uporabom autodestruktivne ratne tehnike, i cijele podzemne gradove doslovno pretvarale u kašu. Cjelokupni ekološki i geološki sustav na planetnoj razini postao je debalansiran poput iščašenog zgloba, tik pred točkom pucanja. Posve neiskusni u takvom načinu života, ljudi su bili prisiljeni učiti na greškama, katkad katastrofalnim, i sićušnim koracima stvarati nove tehnologije koje su im omogućile prilagođavanje negostoljubivih elemenata ljudskim uvjetima života. Nakon par stotina godina nužda je rastočila klasične ljudske zajednice kakve su opstojale pod Suncem; brakovi i obitelji ustupili su mjesto jagmi za prostor i ljudska prirodna sposobnost preživljavanja stvorila je pseudo-obitelji koje je rijetko vezala krvna veza. Kolektivi više nisu oformljivani na temelju spola, boje kože, dobi, obrazovanja ili inteligencije, već kompatibilnosti. Ljudi su, stlačeni u male prostore, partnere i

i grupacije birali isključivo po međusobnoj podobnosti karaktera jer je mogućnost suživota bez trzavica bila najcjenjenija vrlina u klaustrofobičnom staništu iz kojeg se nije imalo kamo pobjeći. Ljudi su instinktivno znali da si ne mogu priuštiti sukobe jer su još uvijek balansirali na rubu izumiranja. Konzekventno, zakoni protiv istospolnih zajednica, poligamije, zatim bilo kakav rasizam ili fašizam, diskriminacija po pitanju etničkog podrijetla, vjere, jezika, spola ili dobi potpuno su iščezli. Karlo se najavio diskretnim kucanjem o kameni okvir vrata, očigledno uživajući u prizoru kojeg su upijale njegove oči. Maagdalena i Karlo su se upoznali preko zajedničkih prijatelja još prije dolaska na Akademiju, što i nije bilo neobično jer je Grad godišnje proizvodio toliko novorođenčadi da su se do punoljetnosti sva djeca iste generacije barem posredno poznavala. Karlo je svima rado pričao da je znao da je Maagdalena 'ta' od trenutka kada ju je ugledao, a i da nije verbalizirao svoje osjećaje, oni su iz njega isijavali u svakoj gesti, svakom pogledu upućenom njoj. Maagdalena mu uzvrati pogled i osmjehne se njegovoj visokoj, vitkoj pojavi uporno bljedunjave kože unatoč zakonom propisanom UV zračenju kojeg je svakodnevno dobivao svaki stanovnik Zazemlja. Crvenkasta kosa otkrivala je nordijsko podrijetlo njegove krvi, no Karlo nije bio posve siguran tko su mu bili biološki prednici. Ipak, to ga nije činilo manje vrijednim niti mu je priskrbilo ikakve pogrdne nazive. Novi svjetski poredak je prema podrijetlu bio indiferentan - djeca su bila toliko dragocjena da si društvo nije moglo priuštiti luksuz da brigu o podmladku prepusti u ruke nestručnim individuama samo zato što su ovi bili sinteza njihovog genetskog materijala. Osim toga, malobrojni su raspolagali prostorom adekvatnim za odgajanje mališana. U Zazemlju su stoga postojale strogo nadzirane Vladine specijalizirane institucije za odgoj djece koje su o njima vodile brigu od rađaone do fakulteta, ovisno o trenutku kada bi završili školovanje. Duljina školovanja ovisila je isključivo o sposobnostima i volji svakog pojedinca. Na taj su način ljudi ohrabrivani da imaju djecu bez da moraju brinuti o tome kako ih prehraniti, obući ili školovati, a svoj su djeci otvorene jednake prilike za napredak i uspjeh. Oni tjelesno i intelektualno superiorniji zauzimali su rukovodeća mjesta u zajednici, a nepotizam, korupcija ili bilo kakav nelegitimitet u stjecanju odgovornih položaja nisu postojali jer nikome nisu bili probitačni. Za razliku od prijašnjeg, mnogoljudnijeg društva gdje bi se takve nepravilnosti mogle utopiti u zakonu velikih brojeva, za krhko društvo koje je još faktički živjelo od danas do sutra, posljedice bi bile evidentne i skupe, pa nikakav nadzor nad tim sektorom nije bio pretjeran.

Karlo i Maagdalena počeli su se učestalije sastajati nakon uspješnog polaganja prijemnog ispita za Akademiju i razbijanja teške psihičke barijere koja je svakom potencijalnom kandidatu govorila da je statistička vjerojatnost da će baš on biti taj koji će se uspjeti upisati jednaka nuli. Na godini ih je bilo četvero i ubrzo su svi počeli zajedno provoditi vrijeme kao mala obitelj. Zbližavanje je bilo posljedica, koliko solidarnosti, toliko i nepisane društvene stigme koja je pratila pilote u očima stanovnika Zazemlja. Karlo i Maagdalena su se gotovo odmah iskristalizirali kao spolni partneri, dok, ako se nešto i bilo dešavalo s Sokijem i Sojirom među plahtama, momci su to čuvali u posvemašnoj diskreciji. Maagdalena ne bi imala ništa protiv da im se jedan od njih, ili čak obojica, pridružio u igricama na koje je ona gledala kao na prvenstveno ispušni ventil za stres, no Karlo je insistirao na ekskluzivnosti. Malo staromodno možda, no Maagdaleni je bilo u konačnici bilo svejedno, pa mu nije proturječila. Uz dril napornih treninga i hrpe gradiva koje je trebalo savladati, nije imala ni vremena ni energije za takve rasprave. Vidjevši je klonulu od umora između pripremljenih kutija, Karlu je preostalo jedino da prekriži ruke na prsima i nježno je prekori: "Vidim da si već gotova. Pretpostavljam da kada si pristala da 'mi' očistimo tvoj stan, samo si me htjela umiriti i maknuti s puta dovoljno dugo da sve obaviš sama?" Maagdalena slegne ramenima u gesti poluisprike, razoružavši ga, kao uvijek, svojom otvorenošću, "Ovako je brže, osim toga sada znam gdje je točno što upakirano. A i zašto slati dva pilota na misiju koju može obaviti jedan?" nasmije se pa doda Karlu najbližu kutiju. Uzdahnuvši, on se okrene sa teretom u rukama i hitro spusti niz strme stube znajući da ona neće čekati da se on vrati kako bi se primila nošenja pretovarenih kutija. Neki ljudi su drugima jednostavno ostavljali premalo prostora da im pomognu. Karlo je volio vjerovati da je sličila njegovoj majci, ženi koja je zasigurno jednako tako živjela prvenstveno za sebe, bez ikakvih loših namjera. Bio je svjestan njene prirode, nije trebao dobronamjerne prijatelje da mu ukazuju na Maagdaleninu sklonost samoživlju. No ipak, pridobiti je da s njim dijeli životni prostor, i to samo s njim, bilo je ispunjenje njegovog najvećeg sna. I uspio je. Diploma i Maagdalena - dobio je sve u tako kratkom razdoblju. Sada konačno počinje pravi život!

Baci pogled preko ramena i opazi kako joj kosa nemarno pada posred čela dok se saginjala po kutiju, pa je uslijedio nervozni, toliko tipičan trzaj rukom kojim je zataknula nestašan pramen iza uha. Morao se nasmiješiti, no i osjetiti, pomiješanu s trunom gorčine, empatiju prema tom pramu kose. Dok joj nije smetao, Maagdaleni je bilo svejedno gdje i kako je stajao. 2. BOJA NEBA Unajmljena teretna rikša nalazila se nedaleko od ulaza u mrežu hodnika i prostorija izdubljenih u stijeni od kojih je jedan bio i Maagdalenin studentski sobičak. Karlo utovari kutiju na primitivno vozilo smrknutog izraza koji se u trenu izmjeni u zaprepaštenje kada ga nečija ruka zdušno opali po plećima. "Heeej, prijatelju!" mladenački vedar glas prekine ga u razmišljanju. "Reiner!" osmjehne se Karlo u znak prepoznavanja. Godinu dana mlađi, Reiner je u usporedbi s Karlom djelovao mnogo nezrelije, kako po ponašanju, tako i po crtama lica koje bi nekome tko ga ne poznaje nagovijestilo da je riječ o dvadesetogodišnjaku, a ne pilotu koji će po svoj prilici svoju letačku dozvolu zaslužiti do kraja godine. Za razliku od Maagdalene, njene mlađe sestre Stelle i Karla koji su bili istraživači, Reiner je nebom jedrio u bojnoj krstarici RUH i slovio kao jedan od najtalentiranijih letačkih asova u zadnjih deset generacija. "Mislio sam da si se zakopao u sobu i da učiš za završne ispite!" reče dok mu je prijateljski stezao šaku. "Ma… ima još vremena do završnog testiranja." Reiner se, poput dječarca uhvaćenog u nepodopštini, šarmantno počeše iza uha. "Ah, ti prirodno nadareni genijalci," afektirano uzdahne Karlo i pokroviteljski zaklima glavom, "Ne moraju se ni oznojiti za dobre rezultate." "Neće nebo nikamo pobjeći." zabljesnu Reinerovi snježnobijeli zubi u nestašnom ceru. Taj se uvijek mogao pouzdati u svoju vještinu kada ne bi prolazio šarm - što je bila rijetkost. "Odnosno…" znalački dopuni Karlo, "Stella također ne uči." Reinerova opčaranost mladom pilotkinjom iz iste generacije čiju je istraživačku letjelicu ARDEU na misijama čuvao s više od profesionalne revnosti bila je očigledna svima, osim možda samoj Stelli. Kombinacija zajedničkog učenja bila je jedan od načina na koji joj se nastojao približiti, no po Karlovom mišljenju djevojka nije bila nimalo zainteresirana.

Ironično, mladi plavooki pilot izrazito pristale vanjštine koji je svaki dan mogao mijenjati partnerice, a i partnere, samo da je htio, nije mogao doprijeti do jedine žene koju je želio osvojiti. Karlo se pitao je li upravo Stellina nedostižnost bio motiv koji je podbadao Reinerov interes. "Touche!" slegne ovaj nehajno ramenima, "Nego, što je ovo? Maagdalena seli?" naviri se u rikšu preko Karlovog ramena, pa mu uputi upitan pogled na što Karlo značajno namigne. Reinerova šaka se muški spusti na Karlovo rame i žestoko ga prodrma. Znao je koliko je ovaj dugo nagovarao Maagdalenu na suživot i koliko je trajala birokratska borba za dodjelu životnog prostora koju je praktički izvojevao sam. "Ti jedan gade… a nikome ni riječi, a? Tiha voda brege dere, eeej!" Uto im se pridruži i Maagdalena, ruku koje su podrhtavale pod težinom kutije s kojom se borila. Dopusti Karlu da preuzme teret, pa samosvjesno pruži ruku na pozdrav. "Tebe nisam dugo vidjela." nasmiješi se, gotovo koketno. Reinerove prodorne oči oduvijek su joj tjerale krv u obraze. Jedan dio nje je potajno zavidio Stelli na pažnji koju je od njega dobivala i prihvaćala zdravo za gotovo. "Kako idu pripreme?" "Ah, uvijek isti dril iz dana u dan," ležerno odmahne rukom, "jedva čekam da vidim malo prave akcije." Maagdalena upitno podigne obrve. "Prave akcije? Misliš na zračne borbe?" zaprepašteno će Karlo. "Oprosti prijatelju, ne sumnjam u tvoju vještinu, ali nadmetati se s njima u njihovom elementu…" "Ma, ruku na srce, nisam baš lud za takvom vrstom akcije," Reiner se opet nesvjesno maši čuperka iza uha, pa nastavi tiše, " Let je jedno, a ubijanje drugo." Nakon stanke nastavi sa djetinje zločestim smiješkom na mladolikom licu kao da im povjerava kakvu veliku tajnu: "To mi je samo izlika da letim iznad uobičajene nadmorske visine, tamo, gore, gdje su usidreni cepelini…" "Zašto bi to itko htio činiti?!" ispali Karlo tonom koji se kolebao između gnušanja i iskrenog užasa. Iako solidan u zraku, na let je gledao samo kao na prikupljanje podataka koje je poslije satima minuciozno obrađivao u laboratoriju. Za razliku od Maagdalene koja je svaku minutu koju je mogla ugrabiti provodila iznad površine, njemu su izlasci van bili su tek nužno zlo.

"Z-zbog neba," objasni Reiner. Nije očekivao takvu reakciju od kolege pilota i k tome još starijeg i iskusnijeg. Za razliku od Karla, Maagdalenine oči upijale su svaku njegovu riječ s divljenjem. Da, znala je ona točno o čemu on priča. "Kažu da je nebo iznad oblaka azurno plavo," prošapće. "Da!" oduševljeno prihvati plavooki muškarac, okrenuvši glavu k njoj i zaboravljajući na nevjericu uklesanu na Karlovu licu. Nastojao je ne privlačiti pažnju prolaznika, no uzdižući ton njegova glasa odavao je drhtavo uzbuđenje, "Navodno se iznad Oblaka stere beskrajno plavetnilo na kome se po noći vide i zvijezde! Prave zvijezde!" "Je li ga netko zaista vidio?" upita Maagdalena bez daha, trenutno nesvjesna besmislenosti vlastitog pitanja. Nije ni slutila da ona i Rainer imaju toliko toga zajedničkog. On odmahne glavom uz vidno splasnulo oduševljenje. Bila je to tek jedna od urbanih legendi nebo-filne supkulture Zazemlja koja je preživljavala na razmeđu bajke i istine. "Koliko ja znam, nitko nije uspio pticom čak ni probiti ili nadletjeti Oblak. Previše se parametara mora poklopiti… atmosferske prilike, gustoća Oblaka, težina letjelice…." tmurno će Reiner, pogleda fiksiranog ni u što. Bilo je očito da mu se po glavi kovitla sijaset misli i računica. "Zar bi bilo ikakve razlike da je netko i uspio?" umiješa se Karlo, vidno zbunjen, i izmami poglede nerazumijevanja od oba sugovornika. Znanstvenik se nije dao smesti, "Diskusije o boji neba potpuno su besmislene, kao što bi i činjenica o istoj, jednom utvrđena, bila beskorisna." "Istina," Maagdalena mu pomirljivo pređe prstima preko podlaktice, "ali zar nije ljepše živjeti znajući da nas sve prekriva ista azurna kapa." Misli joj prizovu prizor dragocjenog komadića lapis lazulija kojeg je ljubomorno čuvala kao najvrednije blago, ne samo stoga što ju je boja kamena podsjećala na Reinerove plave oči. Boje su u Zazemlju bile svedene na prigušene zemljane tonove, pa je svaki komadićak ičeg jarčeg bio vrlo cijenjen. Njen dragocijeni kamenčić bio je simbol nečeg mnogo, mnogo suptilnijeg i manje supstancijalnog od tvrdog kamena što ju je okruživao. Karlo slegne ramenima, "Nemam potrebu išta dijeliti s Nadzemljanima, niti nalaziti ikakve sličnosti s njima. Oni su naši neprijatelji. Ljudi poput Reinera stavljaju život na kocku boreći se protiv njih, a moji su napori usmjereni da iznađem način kako da doskočimo hegemoniji njihove sebičnosti. Zajedničko podrijetlo, zajedničko nebo - sve je jednako irelevantno."

Maagdalena se ugrize za usnu i nijemo ovije ruke oko Karlovog bicepsa, okončavajući razgovor. Kratki kontakt oči u oči s Reinerom potvrdio joj je da vjerojatno i po toj temi dijele slično mišljenje, no suprotstaviti se Karlu sada značilo bi suprotstaviti se i cjelokupnoj ideologiji Vlade i vlastite domovine. Između toga i veleizdaje razlika je bila vrlo tanka, osobito za ljude u službi Vlade, pa je bilo mnogo probitačnije zadržati jezik za zubima. "Nego," da prekine neugodnu šutnju, Reiner srčano protrlja dlanove i krene zasukavati rukave, "ove kutije neće same uskočiti na rikšu. Hajdemo se latiti posla pa poslije možemo na piće. Možda će nam se i Stella htjeti pridružiti…" Dobaci Maagdaleni neodoljivo molećiv pogled. " Hej, čovječe, nema potrebe da troje ljudi petlja oko posla za…" "Naravno, hvala Reiner." Maagdalena presiječe Karla uz slatki smiješak, nježno tapšući svog partnera po leđima. Kao i Reiner, znala je da Stella neće odbiti poziv svoje obožavane starije sestre, a i njoj će to biti prilika da uživa u ugodnom društvu. Uto se začuje potmuli zvuk neodredivog izvora i cijela se građevina, zajedno sa sigurnosnim otpornjima, silovito zatrese. Svo troje se pripremi za daljnje njihanje i trušnju tla, no zemlja osta mirna i solidna, kao trenutak prije. Mladi piloti izmjene ozbiljne poglede pune neizrečenog olakšanja i nastave kao da se potres nije dogodio. Od najranijeg djetinjstva bili su naviknuti na udare zračnih napada. Muškarci su se užurbano bacili na posao s obećanim osvježenjem u mislima, a žena se nasloni na zid brišući prašnjave ruke, nimalo damski, o stražnjicu vlastitih iznošenih hlača. Nije ju bilo briga hoće li tko nabrati nos u negodovanju. Stekla je diplomu, bila se svoja žena. Osim toga, pilotkinje su si valjda mogle dopustiti da budu malo muškobanjastije, to je bila prednost te vokacije. Promatrala je Karlova leđa dok je tovario njene kutije, slažući ih pomno jednu na drugu, po crti. Bio je genijalan znanstvenik i dobar pilot, bez sumnje, ali nedostajalo mu je nešto… Maagdalena si prizna tu činjenicu: Karlu je let bio tek sredstvo, nikada cilj. On je prije svega bio znanstvenik i upravljanje letjelicom svodilo se upravo na to upravljanje letjelicom, bez metafizike, bez simbolike. Bila je to fundamentalna, nepremostiva razlika između njih dvoje.

3. NADZEMLJE Od njih četvero, iz Karlove i Maagdalenine generacije uspješno je diplomiralo troje. Soki je poginuo na jednom od prvih izlazaka u Nadzemlje dok su se još imali upoznati sa manifestacijama pojave koja se zove uragan. U rutinskom preletu dobro poznatog terena, Sokijeva letjelica je sa začelja formacije u trenu bila nevidljivom rukom otrgnuta s programiranog kursa i bespomoćno vitlana po zraku dok je nalet olujnog vjetra nije razbio o stijene kilometrima ispod. Nitko mu nije mogao pomoći a Dyami, instruktor-vođa na toj misiji, usredotočio je svu umješnost i hladnokrvnost iskusnog pilota da ostatak krnje eskadrile vrati u sigurnost Zazemlja. Na povratku slijedili su putanju njegove GARUDE bez riječi, kao da prisustvuju sahrani. Nitko ih nije ništa pitao ni kada su sletjeli u bazu. Sve je bilo sažeto u Sokijevom posljednjem očajnom urliku što su ga do njihovih slušalica donijeli radio-valovi. Maagdalena je još mjesecima poslije incidenta imala noćne more u kojima je Soki poluživ tumarao spaljenom zemljinom površinom, opečen, slomljen i žedan, zazivajući imena svojih drugova, čas moleći ih da se vrate, čas proklinjujući ih što su ga napustili. To su bili rijetki trenuci kada je poželjela drugo toplo ljudsko tijelo do sebe u postelji. Po prvi je put shvatila strepnju Zazemljana od prevrtljivog i nepredvidljivog neba i njihovo tinjajuće neprijateljstvo prema svemu iznad površine, pa tako i onima koji su se usudili izazivati ćudljivo Nepoznato. Ako je njihova antipatija prema pilotima bila proporacionalna strahu od svijeta iznad njihovih glava, letači i kopači živjet će i umrijeti nikada u potpunosti ne shvaćajući jedni druge. Zazemlje je imalo dva izlaza na površinu. Jedan su bile mobilne rampe koje su služile kao produžeci pista za uzlijetanje borbenih i istraživačkih aviona. Drugi su bili razrađeni sustavi ventilacije što su kolali košnicom podzemnih ljudskih nastambi poput krvnih žila, da bi naposljetku svoj toksični sadržaj otpustili u atmosferu. Upravo ispusni plinovi, nastali industrijskom kolonizacijom podzemlja, bili su posredan uzrok postojanja ratnog roja nacije koja je zazirala od neba. Nakon Velikog Rata mnoga su znanja zagubljena, potpuno ili djelomično, u previranjima i borbi za goli opstanak koja je uslijedila. Stanovnici Zazemlja ni iz čega su uspostavili novu industriju ispod površine planete, baziranu samo dijelom na starim tehnologijama. Posljedica te nove industrijske revolucije bili su pogoni duboko ispod nogu Zazemljana koji su, uz preradu sirovina, služili i kao

regulatori topline i ventilacije ljudskih nastambi što su podsjećale na košnice i terasaste vrtove golemih pećina. Nusprodukti su u obliku para i dimova sprovođeni tunelima i cijevima do površine i ondje slobodno ispuštani, a tijekom par desetljeća takve prakse, već tanka i jalova atmosfera postala je još kužnija i zasićenija toksinima. Žućkasto-narančastu viskoznu neprozirnost zraka koja je nakon Velikog Rata obavila cijelu Zemlju i sezala visoko u stratosferu, u Zazemlju poznatu kao Oblak, zagađenje je učinilo gušćom i zazirljivijom. Gotovo istrebljenje nije izliječilo ljudsku vrstu od navike ratovanja i u novom poretku su među sobom uspjeli pronaći dovoljno razlika da jedni na druge podignu oružje. Ovog puta se podzemlje gložilo s nebom i dijelom ljudske populacije koja je sa spaljene zemljine kore izbjegla u visine i izgradila cijela naselja u nišama što su ležale pod zaštitinim kupolama na golemim usidrenim cepelinima. Ispočetka zbog usredotočenosti na golo preživljavanje, a kasnije zbog narasle ksenofobije, komunikacijski kanali između gornjih i donjih gradova nikad nisu formalno uspostavljeni. Kada je inicijativa za komunikacijom stigla, stigla je odozgora u vidu zahtjeva za prestankom trovanja Nadzemnog stanovništva i uništavanja infrastrukture otrovnim kemikalijama. Zazemlje je glatko odbilo, oviseći o svojoj mladoj industriji kako bi preživjelo. Obje su strane ustrajale na svojim zahtjevima i rat je bio neminovan. Nijedan sadašnji stanovnik Zazemlja ne sjeća se razdoblja mira jer Novi Rat je trajao kroz veći dio proteklog stoljeća. Na neki način, bio je njihovo prirodno stanje. Nadzemljani su bombardiranjem iz zraka silom pokušavali zatvoriti ispusna grotla, a Zazemljani su izgradili zrakoplove kojima su nasrtali na sve što je letjelo zrakom. Bio je to samo razlog više da Zazemljani nauče zazirati od života bez kamenog stropa iznad glave, da se nauče bojati slobodnog neba i njegove širine. Iz istog su razloga iskosa gledali na pilote neshvatljive izrode koji nisu pripadali ni u jedan od dva svijeta, a koji s koketirali s oba. Nitko površinom nije svojevoljno kročio, osim znanstvenika-entuzijasta koji su iz nekog, samo njima znanog razloga, provodili svoje neshvatljive eksperimente i riskirali glavu u ime napretka. Istina je da su oni koji su se u Zazemlju nazivali znanstvenicima pobudu da slijede svoj poziv crpili prvenstveno iz znatiželje da razmaknu veo sa tajne koja je zvala površina - svijet njihovih praotaca i života kakvog im je priroda bila namijenila. Nitko nije gajio iluzije o obnovi nezamislivo kompleksne dinamičke ravnoteže ekosistema planete Zemlje, ne

toliko brzo poslije katastrofe. Znanstvenici su bili ti devijantni Zazemljani koji su željeli razgledati baštinu na koju nikada neće moći polagati pravo, ostavštinu koji su im preci predali i preci oduzeli prije njihovog rođenja. Zemlja je ležala iznad njihovih glava, nedohvatna, u kilometrima jednolične, neobrađene pustare prepuštene vlastitim moćim regeneracije nakon što ju je zasuo plavi reagens - treća generacija bojnih defolijanata, treća konvencijski zabranjena generacija otrova. Ljudi su imali perverznu naviku da ugovorno stvaraju pravila, da bi ih kasnije sami kršili. Razlikovna karakteristika plavog naprema crvenom i žutom reagensu bio je zaista napredak za humanizam - život bi se zatro u trenu, bez agonije i sentimentalnosti patnje, bez mogućnosti empatije sa žrtvom. Svođenje života na prekidač ili na crno-bijelu izvjesnost binarnog koda - sad te ima, sad te nema. Čudo je da su toliki ipak preživjeli.

magnetsko polje, a druga štit na kojeg je odlazila glavnina mase letjelice. Dakako, od pilota se nije očekivalo da prisustvuju tehničkim pregledima letjelica, no nije bilo neobično naći veterana Dyamija kako u gluho doba noći s mehaničarima nadgleda razna mjerenja i testiranja koja su ovi proceduralno provodili prije svakog leta. Markantan profil orlovskog nosa i visokih jagodičnih kostiju tog srednjovječnog muškarca bio je poznat svakom stanovniku Grada. Dyami je bio jedan od najiskusnijih vojnih pilota koji je u karijeri prikupio više sati u zraku od zbroja iskustava pilota cijelih eskadrila koje je znao predvoditi nad površinu. Reputaciji koja prati pilote unatoč, bio je čovjek od malo riječi, visok i snažan no nenametljiv. Baš stoga, kada bi si konačno uzeo truda da melodično-dubokim glasom sa svijetom podijeli par odmjerenih riječi, svaka je imala težinu i nije bilo čovjeka koji ga ne bi saslušao. Osim toga, Dyami je bio jedan od rijetkih pilota stare generacije koji su preživjeli mnoge škripce i još uvijek aktivno letjeli. Notorna eksectričnost pilota nalagala je da svaki glorificira vlastitu pticu i brine isključivo za nju, čak do granice infantilne isključivosti. Dyami je po tom pitanju bio iznimka. Za razliku od svoje po činu ravnopravne kolegice Unathi koja se nije ni trudila obraćati pilotima dok nisu dokazali da mogu preživjeti barem godinu dana leta nakon diplome, Dyami ih je tretirao poput vlastite odgovornosti. Najčešće je to radio diskretno kao sada, pa bi, dok su oni još spavali, obišao svaku pojedinačnu letjelicu i osobno se pobrinuo da ne bude nikakvih propusta u tehnikalijama. Naravno, nakon što se pobrinuo za GARUDU, svog moćnog lovca. Kimnuo je glavom u pozdrav tamnoputoj ženi ozbiljnog izraza i duge kose spletene u stotine sićušnih pletenica pa povezanih u toliko čvrstu punđu na vrhu glave da se činilo da joj nategnuta koža lica nije sposobna ni za kakav izraz osim analitički hladnog zurenja. Unathi tek trepne u odgovor i bez zastajkivanja produži do crvenog presretača vitkog, aerodinamičnog tijela na čijem su se oplatu kočila siva slova 'AVANICA'. Dok ju je gledao kako prilazi svojoj parkiranoj ptici u crnom pilotskom odijelu, vitka i mišićava poput mačke, Dyami nije mogao ne povući analogiju između moćne mašine i gotovo savršenog ljudskog tijela koje je njome upravljalo. Unathi teško da je mogla biti idealnijih proporcija, plesačica u svakoj gipkoj kretnji. Poznavao je njenu glatku kožu mnogo intimnije no što je njihov kratki susret nagovještao.

4. DIMNA ZAVJESA Pripreme za novu misiju otpočele su još u sitne noćne sate kako bi se osiguralo da i inače besprijekorno održavane letjelice ne bi zatajile u zraku radi trivijalnih kvarova. Pad nije bio jedina opasnost za pilote; čak i uspješno slijetanje predaleko od uzletnih rampi bilo bi kobno. Opaljena zemljina površina ne bi zadovoljila ni elementarne životne potrebe, ali svaki nesretnik koji bi njome tumarao ne bi stigao umrijeti od gladi i žeđi jer bi ga doslovce pretvorilo u prah Sunčevo zračenje koje je bez zaštitnog ozonskog omotača nemilice žežalo. No tek prizemljiti u jedan od kiptećih, mutnih oceana čiji su viskozni valovi jednolično zapljuskivali stijenje značilo bi umrijeti u paklenim mukama. Letjelice Zazemlja stanovniku Stare Zemlje izgledale bi poput hibrida aviona i podmornice; imale su krila no nisu imale prozore. Podatke o izvanjskom svijetu kojim su se kretale dobijale su radarom i složenom kompjuterskom obradom registriranih odjeka koja je u četvrt sekunde od eholociranih objekata izrađivala 3D kartu kojom su se služili piloti da sebe i svijet oko sebe smjeste u prostoru. Kako nije postojala potreba transportacije ljudi i tereta putem zraka, sve su redom bile jednosjedi sa naglaskom na izdržljivost, odnosno agilnost. Na osnovni dizajn je kasnije dodavano naoružanje ili mjerni instrmuenti, ovisno o namjeni ptice. Oštri komadići prašine, sumporni plinovi i ostalo smeće što je sačinjavalo Oblak otežavali su let, komunikaciju i navigaciju pa su Zazemljani, da bi tome doskočili, tijekom godina razvili načine da umanje utjecaj vanjskih smetnji. Od neprijateljskog okruženja kroz kojeg su prometovale, prva linija obrane bilo je

To dvoje prekaljenih pilota dijelilo je postelju već godinama, no nikada nisu službeno oformili par iako su ostali u više-manje ekskluzivnom odnosu. Novaci iz Akademije su, uz mnogo praktičnog i teoretskog znanja o letu, odande izlazili i sa ucijepljenim brojnim nepisanim pravilima od kojih je jedno bilo da je za pilote veza s emotivnim angažmanom luksuz. Njihovi životi bili su krhkiji od paučine na vjetru. Unathi priđe glavnom mehaničaru pa zajedno nagnu glave nad stupce brojki koje je ovaj držao u ruci proučavajući ispise. Čak i dok je stajala ruke ležerno oslonjene o bok i težine graciozno prebačene na jednu nogu u ovo rano jutro, Unathino ozbiljno lice otkrivalo je potpunu budnost, lucidnost i oštrinu. Nakon što su njene kao ugljen crne zjene spustile do dna stranice, pogledom je potražila Dyamija. Muškarac odsječeno kimne glavom, dajući joj do znanja da je spreman nastaviti s pripremama, pa se kao po dogovoru pokrenu do sljedeće letjelice. Karlo i Maagdalena, koji su u međuvremenu stigli u bazu i još sa sebe otresali ljepljivu paučinu sna, cijelu su tihu razmjenu promatrali sa strane. Način na koji su se Dyami i Unathi sporazumijevali u očima drugih graničio je s telepatijom i pričinjao opčaravajuć prizor čak i onima koji su mu svjedočili nebrojeno puta. "Chinmoku." neočekivan glas iza njihovih leđa prokomentira, ""Nijema komunikacija." Očito nisu bili jedini promatrači neverbalne razmjene misli viših časnika. "O, Sojiro! Dobro jutro." Maagdalena odvrati glasom još napuklim od sna. Jutros joj nikako nije uspijevalo razbuditi snene oči jer se većinu noći vrtila po postelji, nastojeći ne probuditi Karla. Nije bila navikla dijeliti krevet s nekim, a tomu nije pomoglo ni to što je u pitanju bio njen dugogodišnju ljubavnik. Do kada je sezalo njeno najstarije sjećanje, noću je spavala sama pa joj se tijelo sporo navikavalo na novi režim. "Ohayou! " ozbiljni mladić izrazito azijskih crta lica neznatno se nakloni pa glavom pokaže prema dvoje nadređenih časnika, "Oboje će nas 'čuvati' danas? Neke nevolje na vidiku ili…?" "Pojma nemam." Karlo odmahne glavom sa prigodno izgubljenom grimasom, pa jednolično izdeklamira: "Koliko ja znam, danas je u planu standardni oblet sjeverozapadnih poljana sa povratkom preko Sivog tjesnaca uz naglasak na motrenje i bilježenje eventualnih promjena u atmosferskim prilikama." Lijeno se protegne se, zijevne i pospano namjesti naočale koje su mu bile skliznule niz tanki greben nosa, očito nezabrinut prijateljevim komentarom.

"Unathi vjerojatno ne želi zahrđati ili možda jednostavno želi malo izvesti AVANICU da ne izgubi osjećaj za vjetar" ponudi Maagdalena objašnjenje sliježući ramenima. Sojiro je bio toliko nizak da joj je dopirao jedva do nosa, no nitko tko bi upoznao mladog pilota ne bi ga se usudio podcjenjivati samo zbog tjelesne veličine. "Kladim se da joj Dyami ne dopušta zahrđati," Karlo se zločesto naceri pa diskretno i zaigrano pogladi partnericu po donjem dijelu leđa, "a ja garantiram vlastitom pilotskom značkom da će Maagdalenina mašina uvijek raditi kao urica." Maagdalena ga zaprepašteno pogleda, no izgledalo je da nitko od nadređenih nije primijetio Karlove izljeve nježnosti. Od kada se preselila u zajednički stan, često mu se dešavalo da pretjera sa neumjesnim iskazima ushićenja, poput presretnog šteneta koje ne zna što bi sa sobom od radosti pa se uvijek nekako nađe na putu. Vlasnici letačkih dozvola bili su obvezani slijediti određeni kodeks ponašanja na području Akademije i baze, a ovako nedolično ponašanje bilo bi oštro sankcionirano i bez sazivanja disciplinske komisije. Maagdaleni nije padalo na pamet u trenu ugroziti sve što je teškom mukom izgradila, pa Karla nježno ali odlučno pljesne po ruci. Nesvjestan njihovih čarki, Sojiro je zamišljeno proučavao Unathi i Dyamija koji su se sada odšetali do ANQUE, njegovog istraživačkog aviona. "Svejedno…" "Rutina." odsutno zaključi Karlo, trljajući udarenu poleđinu dlana. Maagdalena suglasno kimne, no intenzivno se zagleda u kao djetlom isklesan Dyamijev profil, pokušavajući mu razaznati misli s lica. Muškarac crvenkaste kože više je nalikovao kamenoj statui no živom čovjeku, sav sastavljen od jasno definiranih mišića i oštrih, koščatih udova. U sve godine kroz koje ga je svakodnevno viđala kao mentora i, postupno, prijatelja, nikad nije dospjela ni blizu dešifriranja njegovog unutarnjeg svijeta. Pitala se bi li Unathi uspjelo iz tog lica surovih linija pročitati što smjera i osjeća. Dyami je za sve, osim za nju, bio hodajuća himera. "Čemu toliki naglasak na atmosferske prilike? Mislite da su u Odsjeku za teraformiranje otkrili kakav uzorak?" dobaci Sojiro neodređeno razmišljajući naglas dok se odsutno igrao svojom letačkom kacigom i rukavicama. Navika da se

svojim dugim, tankim prstima premeće i vrti predmete koji bi mu došli pod ruku nepogrešivo je ukazivala da mozak u toj vojnički ošišanoj glavi radi punom parom. U bademastim očima kojima je iskosa proučavao nadređene caklila se inteligencija oštra poput britve. Sojiro je bio najbolji pilot u istraživačkoj klasi sa najvećim prosjekom ocjena u svojoj generaciji. Metodičan, pronicav i prirodno usmjeren na detalje, bio je čovjek kojeg se zvalo za obavljanje zadataka najzahtjevnijih po pitanju preciznosti i strpljenja. Nije bilo neobično što je baš on krenuo izvlačiti određene zaključke iz predočenih činjenica. "Kako to misliš?" zainteresirana, "Uzorke čega?" upita Maagdalena,

"Teško." Karlo ga upitno pogleda, na što Soujiro uperi kažiprst prema stropu i ustima oblikuje jednu riječ. "Oni." "Dečki... " Maagdalenino strpljenje bilo je na izmaku. Još trenutak i bila je spremna okrenuti se na peti i odmaršrati do svoje BURNICE bez riječi, a Karlu navečer servirati što ga sljeduje. Kao da joj čita misli, njen je partner pogleda u oči i gotovo svečano objavi: "Draga, ako su naše spekulacije točne, zabilježen je pravilan uzorak u atmosferskim promjenama tijekom godine." "D-dobro…" "Zar ne shvaćaš?“

"Hmm…" Sojiro zastane kao da kuša svaku riječ koju namjerava podijeliti s prijateljima, "Hoću reći, možda su našli uzorke u nečemu… kao, primjerice, u godišnjim atmosferskim promjenama…?" "Čekaj malo, hoćeš reći da…" upadne Karlo, najednom potpuno budan. Znanstvenik u njemu je namirisao izazov. Sojiro ga samo značajno pogleda i polako kimne glavom. Karlo razgorači oči i tupo se zagleda preda se, dopuštajući spoznaji da se slegne i vrteći njene implikacije po glavi. Na trenutak kao da je i prestao disati. Kada je ponovo progovorio, zvučao je nepovezano kao da priča da sam sebe čuje, povezujući razbacane činjenice u smislenu cjelinu: "Zaista, sada kad razmislim periodično mi isplivaju izvještaji u kojima sam se morao posebno osvrnuti na stanje… a i iščitavanja su potvrdila…". Azijat je samo kimao u nijemoj potvrdi. "Hej!" Maagdalena je protestirala, skačući pogledom s jednog na drugog muškarca, tražeći koji izdajnički znak. Nije se voljela osjećati zapostavljenom. "O čemu se priča? Iščitavanja čega?" Oba su je muškarca ignorirala, kao da su zaboravili da postoji. "Ali.. ali.. ako je to točno, mi govorimo o revoluciji. Ma, kakvoj revoluciji, riječ je o čudu!" Karlo je intenzivno zurio u prijatelja, zahtijevajući odgovore. Jedva se suzdržavao da sitnog čovjeka ne zgrabi za ramena i zdušno protrese. "AKO je točno," oprezno dopuni Sojiro, "život kakvog znamo mogao bi se stubokom izmijeniti." "Uspjeli smo!" dahne Karlo prigušeno, nesvjestan upitnih pogleda mehaničara što su se vrzmali uokolo, "O Bože sveti, uspjeli smo!" Sojiro polako odmahne glavom, "Ne mi." "Planeta sama....?"

Ona odmahne glavom osjećajući se kao potpuni imbecil. Nekad je mrzila što su joj kolege, koje je inače iznimno cijenila, briljantni znanstvenici, toliko britkiji od nje da se doimaju poput stranaca čiji jezik ne razumije. Sigurno nije pomagalo ni što su obojica provodili sate i sate zajedno u laboratoriju koji je ona napuštala odmah po isteku radnog vremena. "Izgleda da se ponovo oformljuju godišnja doba." Karlo polako izgovori riječ po riječ, "Nastaje novi, stabilni ciklus. Znaš li što to znači?" "Kraj kaosa." upadne Sojiro i spasi Maagdalenu od još jedne neugodne situacije. „Povratak ekosistema na staro stanje, prije Velikog Rata.“ "Ma neee…" žena osjeti kako joj vilica pada u čuđenju. "Takvo što… Do smo uspjeli u uspostavljanju godišnjih doba, to bi bila senzacija! Vlada bi tu vijest objavila na sva zvona… konačno, sljedeća je godina izborna." U nedoumici očima potraži potvrdu od partnera, pa od kolege, no obojica se tek znalački pogledaju i ostanu nijemi. "Zar samo zato što nam se danas pridružila AVANICA mislite da je u pitanju nekakva sumnjiva igra?" posprdno pokaže rukom prema letjelicama, ne odustajući. "Ne pripremaju li tehničari i RUH?" primijeti Sojiro i prekine ju u pola rečenice. Upravo tada se Dyamiju i Unathi priključio Reiner, još razbarušen od sna. Na prigušeni Dyamijev komentar, pretih da ga mlađi pilotu čuju, Reiner samo bespomoćno slegne ramenima i nasmiješi se sa izrazom iskrene isprike na licu. Njegovo kašnjenje već je bilo notorno među polaznicima i predavačima Akademije, a od

izbacivanja su ga spašavali samo visoki rezultati na testiranjima. Dyami negodujući odmahne glavom i bez daljnjih riječi krene na zapovjedni most da iskoordinira kurs misije sa kontrolorima leta, a Reiner nestašno namigne prijateljima što su stajali postrance prije no što otrči k svom borbenom lovcu. Nije ni primijetio njihove zabezeknute izraze lica. Trojka je ostala stajati u potpunoj tišini, svatko sa svojim mislima. Maagdalena se čak nije snašla da mu odmahne. Pomaknuli su se tek na Dyamijev poziv i ovlaštenje da pristupe svojim pticama. Troje znanstvenika-pilota međusobno je izvelo ritualan pozdrav za dobru sreću, a Karlo je Maagdaleni uspio utisnuti leteći poljubac u obraz prije no što je odjurio k ALKIONI. Kako je njena BURNICA stajala najbliže, nije joj se žurilo, pa se prema letjelici uputila lijenim korakom odsutno dlanom brišući mjesto gdje su je dotakle Karlove usne. Mulac. Već drugi put danas. Zamijetila je da je prati Unathin čelični, nepokolebljiv pogled koji joj podbode korak. Pomisli kako nikad nije nju i Dyamija zatekla u nečem sličnom, štoviše, mjeseci su prošli prije no što je od kolega na Akademiji načula da su to tvoje starijih časnika ljubavnici. Profesionalnost ili emotivna indiferentnost? Hladan Unathin pogled sugerirao je potonje, no Maagdalena se tu tajnovitu ženu boje ebanovine nije usudila gledati izravno u oči dovoljno dugo da o tome donese sud. *** Dok je u kokpitu svoje ljubimice GARUDE vršio posljednje provjere indikatora stanja instrumenata vitalnih za let, Dyami kraičkom oka zamjeti da mu treperi komunikacijska lampica. Netko je zahtijevao razgovor na privatnom kanalu, a Dyami je dobro znao tko i prije no što se prespojio na izdvojenu frekvenciju. "Reci Unathi." zamrmori njegov bariton u minijaturni mikrofon pričvršćen na kacigu. Oči mu za to vrijeme nisu prestajale budno prelaziti po upravljačkoj ploči letjelice, tražeći moguće nepravilnosti. "Ne sviđa mi se ona mala." Unathi nije okolišala.

"Teško," krene je umirivati muškarac, "Informacije su strogo povjerljive i nisu mogle procuriti odozgora. Osim toga mi nismo ni jednom riječju dali naslutiti prirodu ovog projekta." "Svejedno. Ima nešto... antipatično u njoj." pripomene, "Ne vjerujem joj. Najradije bih da ne leti s nama." "Unathi, ne budi nerazumna, nije da Zazemlje baš vrvi pilotima. Cura je u redu, obučavao sam je osobno i sasvim je pouzdan letač. Ne vjerujem da će ugroziti misiju u bilo kojem pogledu." Unathi neodređeno zagunđa i zašuti, no Dyami nije isključivao komunikacijski kanal znajući da razgovor još nije završen. Zaista, nedugo zatim ponovo se javi njezin alt, ovog puta u drugačijem tonu, "Tko je onaj niski, kratke crne kose? ANQUA?" Unathi nije znala imena, lica ni statistike novaka iz jednostavnog razloga što nije željela biti zamarana njima. Akademiji je postavila ultimatum po tom pitanju, kategorički odbijajući obučavati ikoga tko nije imao barem par godina iskustva nakon stjecanja letačke dozvole, što je njeno tutorstvo, u sadašnjem stanju aeroflote Zazemlja, de facto svodilo na samo jednog borbenog pilota. Naravno, Akademija nije imala izbora nego pristati na zahtjeve beskompromisne pilotkinje. Konačno, ona je bila ponosni nosioc titule najviše oborenih neprijateljskih aviona od oformljavanja Zazemnog zrakoplovstva. Bila je raptor u pravom smislu te riječi. "Soujiro Tanazaki? Vodeći znanstvenik među pilotima." Dyami zastane," Ili vodeći pilot među znanstvenicima, ovisi kako na to gledaš. Nemoj mi sada reći da i na njega sumnjaš." "Ne." odsiječe, "Samo pitam." Prekine vezu bez pozdrava, no Dyami je dobro znao da Unathi nikada o ničemu 'samo' ne pita. Teško uzdahne još jednom i pokrene motore GARUDE.

5. NA TRAGU Dyami umorno uzdahne - po svemu sudeći ovo će biti jedan od onih dana. "Pretpostavljam da govoriš o Maagdaleni, pilotu BURNICE." "Da, BURNICA." nisu je zanimala imena onih koji se u njenim očima nisu dokazali kao dostojni da ih pamti. Nastavila je tiradu svojim odsječenim rečenicama, lakonski lišenih ikakvog suvišnog elementa, "Jutros je cijelo vrijeme zurila u nas. Sumnjiva mi je. Mislim da zna više no što bi trebala." "Soujiro?" lampica za komuniciranje jedan na jedan bljesnu na azijčevim upravljačkim instrumentima. On lupne po prekidaču. "Karlo? Što je?" "Misliš li da su privatne linije sigurne?" glas je pucketao od smetnji, neizbježnih u Oblaku prljavštine i čestica kroz koji su letjeli.

Drugi muškarac si uzme par sekundi za razmatranje postavljenog pitanja. "Ako slute da smo na tragu nečega, nisu. Ali ne vjerujem da je tome slučaj." Ono što nije vjerovao je da bi foteljaši i neotesani vojnici u svojoj aroganciji mogli predvidjeti takav scenarij. Znanstvenici su za njih bili krave muzare - korisni a banalno ograničeni, toliko usredotočeni na usko područje kojim se bave da su bili posve slijepi za šire perspektive. Soujiro je znao da su stari Zemljani za to čak imali i poslovicu: Ne vidjeti šumu od drveta. Fahidioti. Samodopadno se iskesi iza kacige. Neka samo i dalje misle da je tako. "Čuj, sada kada si mi bacio bubu u uho, iskoristio sam pristup memoriji ALKIONE i malo proprčkao po podacima misija na koje smo letjeli. Prebrzo je da bez temeljite analize izvlačim zaključke, ali sudeći po ovome što sam do sada vidio, mislim da imamo posla sa nečim... prekrupnim." Sojiro ispod letačke kacige podigne obrvu na oklijevanje u prijateljevu glasu koje je odzvanjalo jasno unatoč atmosferskim smetnjama, "Prekrupnim? Na što ciljaš?" "Prekrupnim za nas..." iscijedi Karlo. "Pitanje je želimo li otvarati Pandorinu kutiju?" ANQUA uleti u val turbulencija koje Soujiru na par sekundi oduzmu pažnju, no čim je stabilizirao letjelicu mozak mu se usredotoči na goruću dilemu. Prešutno, Karlo je na njega prebacio teret odluke kao što je to uobičavao u sličnim situacijama. Kada je došlo do znanosti i rada u laboratoriju, Karlove su sposobnosti bile neprocjenjive, no donošenje odluka nije bila negova jača strana. Na svu sreću, uvažavanje međusobnih prednosti i hendikepa i podbacivanje vlastitih leđa kada je trebalo činilo je od te dvojice izuzeno učinkovit tandem. Sojiro je ispod svih lovorika i laskavih akademskih titula bio jednostavan čovjek od načela, pa je od njih kretao kada god bi tražio orijentir u životu. Također, bio je čovjek koji je volio izazove, osobito odvezivanje čvorova iza leđa, dok nitko ništa ne sluti. Tajnovitost mu je davala dodatno uzbuđenje, a u trenutnoj situaciji vidio je spoj ugodnog skorisnim. Udahnuo je, izdahnuo i postavio pitanje: "Misliš li da bi od našeg daljnjeg kopanja i nekog potencijalnog otkrića društvo Zazemlja imalo koristi?" "Ne mogu to reći jer tek slutim o čemu se radi. U svakom slučaju, imali bi istinu. Bi li od nje imali koristi, iskeno - pojma nemam." Pilot ANQUE je dugo šutio prije no što je progovorio, a Karlo ga nije požurivao. Čekao je zureći

u mjerne instrumente kokpita pričvršćene u razini njegova lica, osjećajući težinu odluke koju je prebacio na prijateljeva leđa. "Znaš što ja mislim?" javi se konačno Sojiro svojim staloženim, odmjerenim glasom. "Mislim da svatko ima pravo na istinu." Karlo suho proguta. Kocka je, dakle, bačena. U tom trenu do ušiju im dopre autoritaran glas zapovjednika eskadrile: "Nastavljamo dalje prema Sivom tjesnacu pa podesite kurs za pet... četiri... tri... dva... jedan!" Kao jedno jedinstveno tijelo, cijela se formacija izvježbano nagnula u zraku pod jednakim kutem i počela ponirati ka dva tektonski mlada, još oštro nazubljena komada stijene između kojih je ključala voda neprozirnog Oceana. Polako su se vraćali kući. "Da, slažem se." Karlo nastavi razgovor sa prijateljem. Sada, kada je odluka bila donesena, njegov praktični mozak užurbano se bacio na optimalno rješavanje problema "Odmah ću početi s kopiranjem relevantnih podataka i njihovom obradom. Prije večere ću doći do tebe po podatke s ANQUE. Sve zajedno, to bi trebalo biti dosta za donošenje čvrstih zaključaka. Samo te jednu stvar molim." I prije no što je nastavio, Sojiro je znao što će mu prijatelj sljedeće reći, "Želim da Maagdalena ostane izvan svega ovoga. Snaći ćemo se i bez podataka sa njene BURNICE, a u slučaju da se nama išta desi, da barem ona..." "Shvaćam. Naravno." blago se nasmiješi niži muškarac, nadajući se da su im strepnje ipak pretjerane. Karlo je zazirao od bijelih laži, osobito prema Maagdaleni, no nakon što je odvagno okolnosti zaključio je da je ovako ipak najbolje. Kad je došlo do nje, rizik jednostavno nije bio opcija. "Hej dečki!" u razgovor im se odjedno umješa Reinerov glas i razbije urotničku atmosferu. Kako mu rutinski letovi već odavno nisu predstaljali izazov, mladić se vjerojatno tek sada potpuno probudio i, sudeći po tonu, bio u odličnom raspoženju, "Što kažete da popodne odemo na mali izlet u istočne spilje, a? Nabavit ću nam neku večeru da se cure ne moraju zafrkavati s tim, pa bi mogli i prespavati van Grada. Ha, idemo??" Znanstveni tandem i nije morao razmijeniti poglede da savršeno uskladi priče. "Žao mi je, Reineru, ali imam posla. Drugi put" Sojiro pristojno odbije ponudu, tek počinjujući shvaćati reperkusije

koje će na njihov dosadašnji svakodnevni život imati pustolovina u koju se namjeravaju upustiti. Srce mu zatitra od uzbuđenja – ovakvu zagonetku je čekao cijeli svoj život. Karlo je odvratio u istom tonu, "Čovječe, baš mi je žao, ali večeras se mislim zakopati u laboratorij. Čekaju me neki zaostaci..." ugrize se za usnu pri pomisli da će propustiti priliku da uživa sa Maagdalenom daleko od sviju, "Ali, obavezno pozovi Maagdalenu i Stellu, siguran sam da će ih ideja oduševiti. Nema razloga da sjede doma samo zato što mi ne možemo ići.“ "Ok, pitat ću ih..." do znanstveničkog dvojca dopre pomalo razočaran odgovor, no Reiner nije bio tip koji bi dugo ostao potišten,"ali sljedeći put obavezno idete, pa taman da vam oduzmu dozvole! Ne isplati se cijeli život čamiti u tim sobičcima. 'Ajde, vidimo se dole. Pozdrav!" Njegov zvonki smijeh odjeknu kroz slušalice i veza se prekine. Bez sumnje, Reiner je već uspostavljao kontakt s Maagdalenom koja mu je bila posredna veza sa Stellom, i dogovarao izlazak, ne hajući za klimave isprike svojih drugova. Karlo i Sojiro unisono odahnu u olakšanju. Zakulisne igre su za njih tek počele.

teško da se može zamisiti veći stres od zračne borbe na život ili smrt. "Karlo je najstereotipniji znanstvenik kojeg sam ikada upoznao, bezličan, bezazlen i naivan do boli. Vjerojatno je samo provodio neku svoju rutinsku kontrolu i revidirao..." "Znaš li da je tvoj Karlo," posljednju riječ je gotovo ispljunula, "kopirao podatke na prijenosnik?! Baš me zanima kakva je to 'bezazlena rutinska kontrola' za koju je potrebna ekstenzivna pretraga baze podataka, a da ne spominjemo skriveno iznošenje pronađenog materijala?" njen uobičajeno dubok glas sada je bio gotovo vrisak. Nije trpjela kad joj se proturiječilo. Dyami je znao da je na rubu ekspozije po načinu na koji su joj pulsirale žile u vratu i više se bojao da ona ne napravi nešto nepromišljeno, nego da će Karlo možda nabasati na kakvu opasnu tajnu. Svejedno, ovakvo ponašanje nije bilo tipično za mladog znanstvenika, barem po Dyamijevoj procjeni karaktera, u čemu je rijetko griješio. Karlo za ovakvo ponašanje na svoju ruku ne bi imao petlje, a osim toga po prirodi je bio prepasivan, stalno mu je trebala tuđa inicijativa poput štake. S jedne strane, to je bila kočnica u inovativnom i kreativnom radu, no u trenutnoj situaciji trebala je predstavljati prednost. Upravo je stoga baš njega Dyami bio nominirao a Vlada tajno izabrala da, ne znajući, svojom letjelicom prikuplja glavninu potrebnih informacija. Otkud onda ovakav ispad? Zar ga je Dyami toliko pogrešno 'pročitao'? Osim ako dečko nije djelovao s nekim... Dyamijevim umom u trenutku bljesne slika samozatajnog genijalca Sojiroa, Karlovog bliskog suradnika u zraku i u laboratoriju. Tihi mladić pronicavih očiju boje oniksa koji je uvijek stajao negdje sa strane, što ga nkad nije sprečavalo da bude generalno vrlo dobro upućen u sve što se zbiva, bio je logičan sumnjivac. Dyamijevo se čelo namršti - to je bitna varijabla koju je neoprostivo zanemario pri izradi Karlovog profila za potrebe Vlade i Akademije. Komadići su se počeli slagati. Baš kad ju je mislio priupitati da otkoni sve sumnje, Unathi mu sama podastre odgovor. "I onaj drugi tvoj, onaj Sojiro... ista stvar." ljutnja u njoj je splašnjavala, a ono što je ostajalo bilo je utoliko strašnije. Stajala je raširenih nogu sa rukama na bokovima prodorno gledajući dolje u Dyamija, kao da od njega traži iskupljenje za izdajničko ponašanje mladih pilota koje je obučavao. Mišići podlaktica čvorali su se i nabirali dok je nastojala smiriti disanje, a glas joj se ponovo vratio u svoju uobičajeno ledenu i smrknutu inačicu. "Kakva je to ušljiva generacija?" upita retorički, frkčući kroz nos.

6. DIM I OGLEDALA "Jesi li upoznat s činjenicom da je za vrijeme posljednje misije pilot pristupio bazi podataka ALKIONE i pregledavao očitanja svih zadataka na koje je letjela?!" "Hmm, nisam, ali ne vidim kakve..." pokuša odgovoriti Dyami, no Unathi ga presiječe bez da trepne. "Jesi li svjestan da onaj tko zna što treba tražiti može u tom kaosu brojeva i grafova iščitati nešto potencijalno opasno za nacionalnu sigurnost!?" napala je ponovo, a ton joj je postajao sve oštriji. Dyami na stol odloži šalicu koju je prinosio ustima u trenutku kad mu je Unathi, sva zajapurena, uletjela u privatni kabinet u zgradi Akademije i zalupila vrata za sobom. Pokušao joj je pomirljivo prići. "Možda, ali ne misliš li da pretjeruješ? Razbacuješ se optužbama cijelo jutro." Nije ni slutio da će joj zadatak, koji im je u najvećoj tajnosti povjerila Vlada, toliko stanjiti živce. Konačno, Unathi je bila poznata po mirnoj ruci i preciznosti čak i pod najvećim stresom, a

Dyami uzdahne i bespomoćno slegne ramenima. Nije želio brzati sa zaključcima, ali nije želio ni ostati sjediti skrštenih ruku dok su njegovi podređeni po miloj volji raspolagali povjerljivim podacima i rovarili po državnim tajnama. No opet, Dyami ih je poštovao kao pilote, divio se porivu koji ih je tjerao da ulože godine krvavog truda za mogućnost da osjete lakoću krila par kratkih sati kroz tjedan. Bilo je to nešto što Unathi, osoba koja se poistovjećivala sa svojim strojem za ubijanje i, još gore, sa njegovom svrhom, nikad ne bi razumjela. "Hoćeš li ih prijaviti?" oprezno upita, trudeći se da zvuči nonšlatno i ravnodušno. U suprotnom Unathi bi, poput divlje životinje, namirisala strah i instinktivno napala. I dalje mu je bio prvi poriv zaštititi podređene. Visoka crnkinja nastavi zuriti u svog partnera još par dugih trenutaka kao da ga izaziva da trepne ili skrene pogled, a kad ovaj to ne učini, odjednom se spusti na dvosjed do njega. "Neću." odsiječe. Položi ruku na Dyamijevo dugo, čvrsto stegno i pusti svoje zagasito smeđe prste da njime mazno klize. On prouči njen profil, pune usne i sjajne obraze, svaku crtu koja je isijavala senzualnost i seksipil. Bila je prekrasna, bez sumnje jedna od najljepših žena koje je ikada vidio. I najokrutnija. "Pustit ću ih da se igraju špijuna. Neka misle da su nas prešli. Neka misle da su jako pametni, prokleta piskarala. A kada se uljuljkaju i postanu neoprezni..." bijeli joj zubi naglo bljesnu u oštrom kontrastu koži boje noći i Dyami se instinktivno prene, pa shvati da se Unathi nasmijala. Nokti njene ruke zabili su se u njegov mišić, no kao da toga nije bila ni svjesna. U očima joj se sjajilo nešto strašno, nekakvo čudno uzbuđenje. Dyami se pitao kako su se osjećali Nadzemaljski piloti kada bi ih ova demonska žena uhvatila na nišan crvene nemeze AVANICE i osjeti iskrenu zahvalnost što su letjeli pod istim bojama. Uzela ga je poput gladne životinje, a nakon kratkog i intenzivnog odnosa posebnim liftom su se spustili do razine izdubljene ispod Akademijinog hangara za zrakoplove. Prostorija, za čije je postojanje znala tek nekolicina probranih visokih službenika Vlade i Akademije, bila je bila jednako prostrana kao hala iznad, no mnogo manje napučena. Trenutno je središnje mjesto u njoj zauzimala letjelica neobične tamno-zelene boje, po čemu je već na prvi pogled iskakala između hrđavo-crvenih borbenih i indigoplavih istraživačkih ptica Zazemlja. No, dok je fantomsku pticu krasio više-manje jednak aerodinamičan trup i tek nešto drugačiji oblik krila, ono što je činilo ključnu razliku među njima bio je dodatak posve nepoznat Zazemnom zrakoplovstvu.

Dyami okruži palu pticu sa rukama na leđima, zamišljenog izraza lica. Tko bi rekao da će ga tako mali konstrukcijski detalj koštati toliko mirnog sna?

7. MASKE Bilo je gluho doba noći kada se Maagdalena prenula iz sna. U zemljinoj utrobi, gdje su ljudi izgradili svoja skloništa, odsustvo sunčevog svjetla činilo je nemoguće reći koje je doba dana, no ljudi su, čim su uspostavili umjetnu rasvjetu, preuzeli model koji je milijunima godina uklesavan u njihov DNA. Dan su i dalje sačinjavala 24 sata u sklopu kojih je postojalo razdoblje 'noći' koje je mahom služilo za spavanje i odmor. Na nijedan drugi isprobani bioritmički model raspodijele dnevnog i mjesečnog ciklusa ljudi nisu toliko pozitivno reagirali kao na onaj klasični po kojem su živjeli njihovi preci i koji je izgleda bio ucjepljen u bilo same planete. Karla nije bio u postelji do nje. Kada se konačno, poslije nekoliko beskrajnih i mučnih tjedana konačno navikla na njegovo prisustvo, on ju je sada mahom ostavljao samu u krevetu ispričavajući se neobavljenim poslom kojeg je hitno trebalo riješiti. Dok je bunovna smicala prekrivače sa sebe, primjeti da u dnevnoj sobi gori stolna lampa. Dakle, opet radi. Napipa papuče nožnim prstima pa nesigurno dotetura u susjednu sobu na nogama zamrlim od sna. "Opet su te preopteretili?" Karlo se prene i okrene u smjeru njenog glasa, neprepoznatljiv iza iskolačenih očiju. Maagdalena ustukne i bila bi sjela na pod od šoka da je on nije uhvatio za ruku. Dok ju je galantno i okretno odmicao od radnog stola i posjedao na fotelju do sebe, na trenutak joj ipak uspije baciti pogled na mnoštvo papira koji su razbacano prekrivali radnu plohu stola. "Draga, oprosti što sam te probudio." nježno prebaci ruku preko Maagdaleninih ramena, a drugu ovije oko njenog struka, zaklanjajući joj pogled na stol svojim tijelom, "Skoro sam gotov." "Zašto te zatrpavaju s toliko gluposti?" pospano promumlja i namjesti se u njegovom zagrljaju, "Ili se po cijeli dan zabavljaš sa Sojirom u labosu pa posao nosiš doma, a?" Bocne ga i sama se nasmije na pomisao odgovornog čovječuljka kako se zafrkava za vrijeme radnog vremena. Taj bi vjerojatno sam sebi dao otkaz kad bi se pet minuta dulje zadržao na stanci za ručak.

"Pa nego?" namigne, „Nemoj podcjenjivati našeg dragog Sojira. Znaš da su ti tihi tipovi ispod pitome vanjštine u stvari pravi vragovi." Karlo se zacereka i poškaklja Maagdalenu, izazivajući dvostruku salvu smijeha. Odjednom ih protrese silovit zračni napad, srećom bez trajnih posljedica na solidnu izbicu ukopanu u stijenu. "No stvarno," doda ozbiljnije, nakon što se pokućstvo prestalo njihati, "sam sam si kriv jer preuzimam previše zadataka na sebe. Tako mi i treba." "Pohlepan na znanje," zaključi ona i kvrcne ga po nosu. Koža između lopatica, gdje ga je milovao njen dlan, bila je zategnuta preko kostiju koje još prije tjedan dana nisu toliko stršale. Izgubio je na težini, malo spavao... Postojalo je nešto joj nije govorio. Karlo se mogao samo nasmiješiti, "Pretjerao sam, priznajem. Žao mi je samo što ti moraš osjećati posljedice mojih krivih procjena." Odjednom nestane svaki trag smiješka s njegovog lica i zagleda se u nju duboko i ozbiljno. Maagdalena osjeti kako joj se kosa na potiljku diže u neodređenoj, zlosutnoj jezi. "Maagdalena, ti znaš neizmjerno volim, jelda?" da te neizmjerno,

Maagdaleni se učini da gubi oslonac i pada, nezaustavljivo pada. Njegove ruke oko nje odjenom su postale teret koji je vuče dolje. Da li je željela dijete ovog čovjeka? Čovjeka koji bi, neovisno o tome što govori, od nje tajio takvo što? Iz glave joj nije izlazila slika koju je vidjela na njegovom stolu, tek bljesak koji je trajao kraće od sekunde no dovoljno dugo da ga mozak registrira. Karlove su gladne usne za to vrijeme pronašle njene, pa se nastavile spuštati niz vitki joj vrat, buditi joj tijelo. Odlučila je da sada nije vrijeme za rasprave i bitne odluke. Ako ništa drugo, na Akademiji je naučila birati svoje bitke. Pospremila je sve prikupljene činjenice u posebnu ladicu svoga uma, spremna da ih izvuče i upotrijebi kada za to dođe vrijeme i prepustila se njegov dodirima, a kada je od ugode zatvorila oči, vidjela je Reinera.

8. ZNAŠ... Stella je bila Maagdalenina puna sestra što znači da su dijelile oba biološka roditelja. Njihovi otac i majka živjeli su u plemenskoj zajednici u kojoj im je uspjelo održati kvazibračnu vezu dovoljno dugo da zajedničkim snagama na svijet donesu dvije djevojčice. Nakon punoljetosti, pozivali su obje kćeri da se pridruže njihovom plemenu, no nisu im zamjerili kada su, prvo Maagdalena pa Stella, prijedlog pristojno ali glatko odbile. Stella, mlađa kći, ime je dobila po njihovom afinitetu prema nebu jer je vjera koju je pleme usvojilo zagovarala da će spas čovječanstva u konačnici sići s neba u vidu supernapredne vanzemaljske rase sa daleke zvijezde. Imenu usprkos, jedino za čime je Stella upirala pogled u visine bila je njena starija sestra i to do te mjere da Maagdalena nije bila načisto je li Stella Akademiju upisala iz vlastite želje ili iz navike da slijedi stope svojeg uzora. Još od kada su bile djeca, Maagdalena je znala da u Stellinim očima ne može pogriješiti činjenica koju je pokušavala čim manje zloupotrebljavati. Stella je bila je upečatljivo lijepa, još kao djevojčica. Iznenađujuće za tako privlačnu mladu ženu, bila je susretljiva, blagonaklona i, što je najneobičnije, služila se vlastitom glavom. No činilo da je, još više od starije sestre, na neki svoj samoživi način bila odvojena od svijeta. Kao da je živjela po vlastitim pravilima, koračajući u ritmu koji je samo ona mogla čuti, neuhvatljiva poput poteza kistom po platnu koji tek nagovještava oblik nečega, no ništa ne otkriva.

"A nego koga bi?" krene ga ponovo kvrcnuti po nosu, no on uhvati njenu ruku u svoj dlan i stisne gotovo bolno. "Ozbiljno te pitam." Njegove inače svijetlo zelene oči bile su duboke i tamne. Odjednom je izgledao poput starog, umornog čovjeka. Čovjeka progonjenog. "D-da naravno da znam, Karlo." promuca ona. Zašto mi ne govoriš sve, zašto šutiš? "Nikad nemoj posumnjati u to... ma što da se dogodi." "Što bi se dogodilo, ljubavi?" slabašno se nasmiješi, hineći neshvaćanje. Reci mi, budalo jedna! Što te to jede živog iznutra? RECI! Umiren, prinese njenu ruku ustima i na vrške prstiju joj spusti paperjast poljubac. "Uskoro ću završiti sa ovim poslom, a onda obećajem da ćeš mi ponovo doći na prvo mjesto, kamo pripadaš. Ti si mi najvažnija stvar na svijetu. Kada se riješim ovoga, uzet ću si u primarnu zadaću da od nas napravim obitelj." "Obitelj?" zastarjela riječ joj je teško silazila preko jezika. "Aha, želim to. S tobom." kimne, poljubi je u čelo pa prošapće "Samo s tobom."

Gledajući je preko stola u polumračnoj taverni kako naginje fermentirano piće koje joj je već zarudjelo obraze, Maagdalena nije mogla ne primijetiti njenu prirodnu obdarenost skladom i ljepotom. Inače je bila ponosna na sestru, nekad se čak namjerno razmećući njenim izgledom i osobnošću kako bi natjerala i najzajedljivije kokoške da zašute, no već se dugo nije iskreno smiješila u Stellinom prisustvu. Od kada su Karlo i Sojiro počeli eskivirati njihova uobičajena grupna druženja, nekad vesela i bučna družina mladih pilota svela se na mnogo suzdržaniji trojac. Maagdaleni je bilo kristalno jasno da je ona ondje bila višak i da bi se Reiner najradije izgubio sa Stellom u kakav tamni kutak, no Stella nikada nije pokazivala osobit interes za mladog asa, pa im je Maagdalena i dalje služila kao jedina veza. Ona lijeno zastruže dnom čaše po stolu, tek da zanjiše i rasprši slegnutu pjenu pića. Reiner se viteški ponudio da donese novu rundu, vjerojatno posljednju za ovu večer. Prazne čaše ispred nje ukazivale su da je već sasvim dovoljno popila, no kako joj je za stolom sjedila sestra koja ju je u svakom pogledu zasjenjivala, a kod kuće ju je čekao Karlo vječno nagnut nad svoje proklete misteriozne papire koje je ljubomorno čuvao od pogleda, Maagdalena je rado prigrlila otupljenje živaca. Sa određenom dozom mazohističke sladostrasti nagnula je čašu u ruci i iskapila preostali sadržaj. "Je li sve u redu imeđu tebe i Karla?" iznenadi je pitanje postavljeno Stellinim nenametljivim glasom. "Da." ispali odgovor, gledajući mlađu sestru preko ruba čaše, skrivajući iza njega, "Zašto pitaš?" "Ne viđam vas često zajedno, a kada ga negdje slučajno i sretnem izgleda mi nekako umorno... ispijeno." Stella dražesno nagne glavu dok je tražila pravu riječ, a duga joj kosa sklizne i otkrije dellikatnu ključnu kost ispod baršunaste, besprijekorne kože. Dok ju je gledala tako nepatvorenu, nesvjesnu vlastite magnetske privlačnosti, Maagdalena u dubini želduca osjeti otrovni žalac zavisti. Spusti čašu s treskom na stol na što se Stella prene. "Oprosti, nisam mislila gurati nos gdje mu nije mjesto... Samo sam se pitala da nije možda bolestan..." Njena iskrena brižnost bila je nepodnošljiva. "Dobro je, samo je u zadnje vrijeme malo prezposlen. Ne brini, prenijet ću mu tvoje pozdrave." Kiselo izvije kutove usana u proceduralni smiješak. Nadala se da će se Reiner svaki čas pojaviti sa punim čašama. "Hvala" nasmiješi se Stella i popravi kosu, "Reci mu da ja častim kad se sljedeći put vidimo." Maagdalena odsječeno kimne i pogledom okruži po sobi u nadi da će ugledati svjetloputog

muškarca ili barem promijeniti temu. Nije bila jedina čije su oči tražile zgodnog mladog pilota. Reiner je bio iznimka koja je potvrđivala pravilo - uspio je postići da Grad zaboravi detalj da je bio pilot i tretira ga kao slavnu ličnost, osobito žene. Taj nije mogao nigdje kročiti bez da bude prepoznat, bijeg u nebo bio mu je gotovo jedina prilika da odahne od sveprisutne pažnje koja ge je pratila. "Znaš," započne mlađa žena, "Bila bih tužna da nešto naruši odnos između tebe i Karla. Mislim da si zaslužila nekog tko će te tako obožavati i držati na dlanu." "Stella...?" Maagdalena zbunjeno zamukne. Stellino mladoliko lice učini joj se neuobičajeno napeto. "Ne, ozbiljno to mislim." ona položi dlan na stol, preko sestrinog, "Mislim da ne bih podnijela da ti netko slomi srce... A pogotovo ako bi to bila ja." Maagdalenine se oči rašire u zaprepaštenju. Zar je moguće da je mala, bezazlena Stella zamijetila njenu slabost prema Reineru? Odbija li njegove pokušaje udvaranja samo iz tog razloga? Nije ju stigla pitati jer je plavooki pilot neceremonijalno tresnuo tri pune čaše između njih na stol. "Navalite cure, nema spavanja!" Stella ustane kao oparena, slabašnim glasom objavi da mora do toaleta i žustro se udalji od stola. Reiner je otprati pogledom do vrata, slegne ramenima pa sjedne do Maagdalene i pruži joj piće. "A dobro, pričekat ćemo sa zdravicom dok ne budemo u punom sastavu." pripomene jednostavno, potpuno nesvjestan drame što se odvijala između dvije žene još prije par sekundi. Nije čak ni primijetio suze u Stellinim očima. Maagdalena zahvalno prihvati čašu, odlučivši iskoristiti Stellino odsustvo da s Reinerom načme temu koja ju je već neko vrijeme mučila. Znala je da će ga lako zapričati o svemu što ima veze s letom i letjelicama, pa osjeti ugriz grešnog zadovoljstva što će ovako jeftino izboriti djelić njegove pažnje. No njeno pitanje imalo je i bitno praktičnu stranu. "Reiner, zašto ptice nemaju prozore?" On je pogleda u čudu, kao da je pitala zašto ljudi hodaju na nogama. "Što će im? U Oblaku se nema baš što za gledati, znaš?" Maagdalena nestrpljivo odmahne glavom. Samo da

Stella ne požuri natrag. "Pretpostavimo - samo pretpostavimo - da Oblak nije toliko neproziran kao što nam se govori. Odnosno, da više nije tako neproziran?" Svjetlokosi mladić nastavio ju je zabezeknuto promatrati sa nedirnutom čašom pića u ruci, smrznutom u zraku na pola puta do njegovih usta. "Hoću reći," Maagdalena brzo nastavi, "nitko od nas to uistinu ne zna. 99,9% populacije nikad nije promolilo nos van, a mi piloti nad površinu idemo samo u hermetički zatvorenim kutijama bez ikakve vizualne veze sa vanjskim svijetom." "Zna se da je atmosfera svakim danom sve zasićenija otpadnim plinovima. Našim otpadnim plinovima koje ispuštaju naše tvornice. Možemo lako izračunati koliko je to točno milijuna kubičnih metara do sada." krene joj polako i razgovijetno objašnjavati kao da je pred njim sjedi osnovnoškolka, sada kada se konačno uvjerio da se Maagdalena ne šali. Cokne jezikom uz nadmeni smiješak "Ne trebamo baš gurati glavu u dimnjak da se uvjerimo da se ondje zaista ne može ni gledati ni disati." "Ma znam sve to, ali..." nije mogla argumentirati svoje stajalište, jedan važan dio u svemu joj je nedostajao. Zaista, što je sa otpadom kojim si zatrpavaju zračni prostor iznad glave? Obori pogled i nijemo se zagleda u čašu koju je nervozo okretala među dlanovima. Reiner je prouči u još više zgranut nije navikao vidjeti tu samopouzdanu ženu toliko zbunjenu i nesigurnu. "Maagdalena, u čemu je ovdje zapravo stvar?" upita nekarakteristično sabranim i ozbiljnim glasom bez traga njegovog notornog obješenjaštva. Ona podigne pogled i suoči se s njegovim prodorno plavim očima. "Što ako ti kažem da sam vidjela nacrt Nadzemljanske letjelice i da je imala prozor? I to ne jedan, već cijeli red prozora niz gotovo cijelu duljinu trupa?" ispali u jednom dahu. Reiner u prvi mah samo zatrepće, "M-molim?!'" "Ne mogu ti objašnjavati kako i zašto, pa te molim da mi ovo vjeruješ na račun svega što smo do sada zajedno prošli." zbrza, nastojeći govoriti ispod glasa da ne privuče pažnju susjednih stolova. Odlučila je prešutjeti Karlove i Sojirove izlete u zabranjena područja državnih arhiva kao svoj izvor informacija. Baci kosi pogled prema vratima ženskog toaleta, pa nastavi "Mislim... ne, gotovo sam sigurna da oni lete kao što se letjelo na Staroj Zemlji, oslanjajući se prvenstveno na vid, a ne radar i kompjutor." "Ali Oblak je..."

"Znam, znam!" Maagdalena bespomoćno podigne dlanove, "To se kosi sa svime što su nas učili na Akademiji, sa svime što znamo." Zastane, pa opreznije doda, "Ili što žele da znamo." "Svjesna si što impliciraš?" kroz zube prosikće Reiner, primaknuvši glavu njenoj preko stola u jednoj hitroj, nimalo pripitoj kretnji. Nikad prije nisu mu oči toliko opasno sijevale. Maagdalena stege usne u beskrvnu crtu i nabora čelo. Itekako je dobro znala. Kimne. Ostanu zamrznuti u istoj pozi par dugih trenutaka, zavarenih pogleda. Informacijama je trebalo vremena da se slegnu. Činilo se da su odjednom u bučnoj, prepunoj taverni ostali posve sami, obavijeni nepropusnom čahurom značajne tišine. Maagdalena je zurila u lice kolege, tek na par centimetara od svog, a čija je pažnja bila miljama daleko. Proučavala je nefokusirane zjene, poluotvorena usta, nabrano čelo. Nevjericu u svakoj crti. Tako dakle izgleda čovjek kojem se srušila paradigma znanog svijeta, pomisli. "Maagdalena, iskreno, ne znam što da radim s ovom informacijom." izgubljeno će Reiner nakon duge pauze, ne gledajući je u oči. Nestalo je nekog sjaja u auri oko njega. Izgledalo je da je izgubio interes za pićem, pa se pjena u čaši što je ležala ispred njega polako slijegala i tonula na dno. Bez nedodirljivog smiješka koji je bio njegov zaštitni znak, u Maagdaleninim očima izgledao je gotovo kao svaki drugi smrtnik. "Iskreno, ni ja." zagleda se i žena tupo pred sebe. Svejedno, bilo joj je lakše što ju je ipak podijelila s nekim. Prepuste se neraspoloženoj tišini, nesvjesni da im iza leđa stoji Stella. I upija svaku riječ.

9. NESANICA Visoki muškarac glatke crne kose sa ponekim bijelim pramenom upletenim u debelu pletenicu što mu se spuštala između širokih lopatica i padala do polovine leđa polako je šetao hangarom u kojem su spavale ptice. Golemi prostor umanjivao je tog robusnog čovjeka koji je njime koračao bez žurbe, nogu pred nogu, sa rukama na leđima. Tu i tamo bi mahinalno kimnuo glavom na salutiranje rijetkog osoblja održanja i osiguranja koji su po dužnosti obilazili područje avio-baze u ovo kasno doba noći, pa bi nastavio dalje bez ikakvog zacrtanog itinerara. San mu nije dolazio na oči.

Nakon Unathinog nimalo suptilnog upozorenja, Dyami si je dao truda i par tjedana potajice pratio kretanje i djelovanje svih mlađih pilota. Nije se iznenadio kada je, na koncu, njegova privatna istraga iskristalizirala Karlovo i Sojirovo ime. Ne samo da su momci ukrali podatke iz svojih letjica, već je nadprosječni Sojirov mozak uspio nadmudriti Akademijino cetralno računalo i domoći se nacrta Nadzemaljske letjelice koju su u najvećoj tajnosti s površine uspjeli dovući Unathi i Zeev, njen pilot-štićenik kojeg je obučavala za borbu. Dyami došeta do jednog čeličnom konstrukcijom ojačanog zida, nalik na rudnike Stare Zemlje, pa se okrene i krene u novi obilazak. Pobrinuo se da Unathi ne sazna za njih no uznemirujuća saznanja mu svejedno nisu davala mira. Kao zapovjedniku, dužnost mu je nalagala da nadređenima prijavi svoje otkriće i prepusti vojnim sudovima da istjeraju na čistac pitanje Karlove i Sojirove krivice. No iz nekog razloga srce mu je govorilo da ta dvojica nisu bili veleizdajnici u pravom smislu te riječi. Nije sumnjao u ono što je osjećao - zabrinjavalo ga je njegovo vlastito ponašanje. Svakom sekundom oklijevanja da poduzme korake koji su se od njega očekivali tonuo je dublje u suučesništvo. Najveća ironija je bila to što dvojica špijuna-amatera nisu ni slutili da već tjednima imaju tajnog pomagača. Ponosne ptice kočile su se pred njim postrojene uzdignutih glava, spremne za let; njegova GARUDA, Unathina AVANICA, Reinerov RUH, Zeevov QUETZAL, pa istraživačke ANQUA, ARDEA, ALKIONA, BURNICA. Zvali su ih pticama u spomen na životinje koje su u doba Stare Zemlje vladale zrakom, iako nitko od njih pravu, živu pticu nikada nije vidio. Imena letjelicama dodjeljivala je Akademija, nekima po nekoć stvarnim ptičjim vrstama, a nekima po mitološkim stvorenjima. Za Zazemljane između te dvije kategorije nije bilo razlike; obje su pripadale u jednako nestvarne predjele usmene i pismene predaje. Dyami stigne do GARUDE, njemu prve među jednakima. Posegne rukom i pogladi njenu glatku oplatu brižnije no što bi nježnu kožu ljubavnice. Volio je njen oblik, njena sjajna, moćna krila, rep koji joj je davao ravnotežu i prekrasan aerodinamični trup. Svako, i najmanje, oštećenje GARUDINOG oklopa osjećao je kao vlastiti ožiljak i da ju je mogao zaštititi svojim tijelom, bio bi to učinio. Otac ga je učio da su njihovi preci imali svaki svoje osobne toteme, pa je Dyami od prvog trenutka kada mu se divlje propela u rukama i ponijela ga put neba odlučio da je ona utjelovljenje njegovog totema. Njegova veza s Manituuom; Bogom. Kad bi mu barem mogla dati kakvu božansku uputu da razriješi njegove dileme! Nastavio je dokonu šetnju uz niz letjelica, borbenih pa znanstvenih, dok nije stigao do BURNICE i na svoje iskreno čuđenje, uz nju pronašao i njenog pilota.

"Mala, što radiš ovdje sama u ovo doba?" kroz glavu mu prođe da ona od njega može zahtijaveti isti odgovor no, na sreću, višlji čin mu je davao privilegiju da on bude taj koji postavlja pitanja. Žena, koja je sjedila leđima oslonjena o gumu prednjeg kotača ptice, podigne glavu s ruku kojima je obgrlila koljena i neraspoloženo odmahne. Nije djelovala oduševljeno što ima društvo. "Nisam mogla zaspati." promumlja evidentan odgovor. Dyamiju se kroz sjenu koju je na njeno lice zaštitnički bacala BURNICA učini da joj se oči mutno cakle, a oko nje se širila blaga ali jasna aroma alkohola. "Izgleda da nas ima više." s razumijevanjem se nasmije stariji muškarac i sjedne na pod do nje, a Maagdalena se pomakne da mu napravi mjesta kao bezbroj puta do sad. Dok je još bila žutokljunac na Akademiji, često su provodili noći u hangaru brinući se za svoje letjelice i obavljajući dužnosti kojima se nisu stigli posvetiti tijekom dana. Vjerojatno je upravo on taj koji je na nju prenio naviku da od svoje ptice traži nijemu utjehu i neopterećujuće društvo. Maagdalena nije bila ni najbolji ni najpouzdaniji pilot kojeg je obučavao - nije imala osobit osjećaj za prostor, a moglo se reći da je zadovoljavajuće dobro kontrolirala BURNICU jedino u idealnim uvjetima leta koji su bili prije iznimka nego pravilo. U najbojem slučaju, bila je prosječan prikupljač podataka, jer nije slovila ni kao posebno nadareni znanstvenik. No imala je ono nešto, posjedovala je više duha no cijela njena generacija. I njegova. Upravo iz tog razloga, postala je njegov najomiljeniji učenik, kćer koju nikada nije imao. "Sve u redu?" oprezno upita. Maagdalena otresito zakima glavom, "Zašto me ljudi to konstantno ispituju? Zar mi na čelu piše da nešto nije u redu?" "Možda zato što ne djeluješ baš najbolje" odvrati on nježno. Ona slegne ramenima bez da odgovori i Dyami odluči promijeniti temu. "Čestitam na novom stanu! Čuo sam da ste se ti i Karlo preselili u svoj vlastiti prostor." Maagdalena se ugrize za usnu da spriječi suze koje su opet zaprijetile. Činilo joj se kao da se dan kada je Karlo došao po njene stvari u studentsku sobu zbio davno, davno, u nekom drugom životu. Sada, sve za što je koristio dragocijenu privatnost njihove dvije sobe bilo je sve dublje zaglibljivanje u opasne i protupravne djelatnosti. Umjesto da ih zbliži, zajednički život ih je potpuno razdvojio. Osim toga, bojala se da Karlo žonglira sa stvarima koje su

bile daleko izvan njegove lige, no nije mogla znati što je točno posrijedi jer se prema njoj potpuno zatvorio. Potajno, bojala se za njegov život. Naravno, nije to mogla podijeliti s Dyamijem, jer bi ga time dovela u situaciju da mora prijaviti i sankcionirati Karla i samo ubrzati neizbježno. Čvršće je zagrila koljena poput životinje stjerane u kut i ostala nijema. Kada mu ponovo ne dobije odgovor, Dyami pokuša s novim pitanjem, "Kada planirate bebu?" Znao je da su njih dvoje već dugogodišnji monogamni par, što je bila rijetkost u Zazemlju, pa mu se pitanje činilo na mjestu, osobito u svjetlu novostečenog životnog prostora. Na njegovo iznenađanje, Maagdalena glasno zajeca, ne mogavši se više suzdržati. "Oh, Dyami." grčevito zabije lice u dlanove, "Ništa nije u redu. Ništa!" Krupni ju muškarac instinktivno prigrli, onako skutrenu, na svoja široka prsa. Tresla se poput djetešca na njegovim širokim njedrima. Nije išta pitao, nije ni trebao. Slutio je glavni uzrok njenog očajanja. Moćni mišići njegove vilice stegnu se dok su se u njemu sukobljavali dužnost i osjećaji. Borio se sa sobom. Srce mu se kidalo dok ju je gledao u takvom stanju, no nije joj mogao reći istinu, čak ni onaj mali dio kojeg su iskopali njene kolege. Umjesto toga, lagano ju je njihao poput djevojčice u naručju, bez riječi, dok se nije primirila. Dyami za nju ionako nije imao riječi koje bi zaustavile suze.

"Hmmm... " bljedoputi muškarac zamišljeno iznese svoj tijek misli, "Teško mogu zamisliti razlog zbog kojeg bi nam Vlada tajila stranu tehnologiju, pogotovo ako iz nje možemo nešto naučiti. Zvuči suludo. Utoliko je teže shvatiti njihovo inzistiranje da je Oblak posve neproziran, ako to nije... Iako mi, kao znanstveniku, nije jasno kako bi to uopće bilo moguće. Bez sumnje, podaci o zagađenju koje sami uzrokujemo su točni. Koju god hipotezu iskušam, dođem do zida. Ovo je frustrirajuće! Suočeni smo s previše nepoznanica!" "Možda previše vjeruješ u Vladu?" zagonetno dobaci Sojiro, zadirkujući, izmamivši Karlov upitan pogled. "Upravo sam ti o tome došao pričati. Čekam cijeli tjedan da provjerim svoje otkriće i sada sam posve siguran u njegovu istinitost...", te zamišljeno doda, "ma kako nevjerojatno zvučalo." Karlo mu se nesvjesno približio, sav se pretvorivši u uho. Istraga im je sporo napredovala unatoč tome što je Karlo mogao koristiti privatnost svoga stana da se u prikupljene podatke zadubi do mile volje, pa je vijest o svakoj novosti bila objeručke dočekivana. Azijac je sav sjajio samodopadno uživajući u prijateljevoj pažnji i intelektualnoj nadmoći, trseći se da ovaj to ne primjeti. Za njega je količina informacija koje je posjedovao bila izravno proporcionalna unutarnjem osjećaju moći. "Za početak, provalio sam u Akademijino cenralno računalo." Sojiro je koristio odsutnost kolega u labosu da se ogleda u virtualnim dvobojima sa ogradama i zamkama službenih baza podataka.

10. SOL NA REPU Sojiro je iskoristio trenutak kada su ostali sami u laboratoriju da hitrim, svrhovitim koracima pristupi prijatelju. Govorio je brzo, tiho i usredotočeno, nastojeći smisleno prenijeti čim više podataka u što manje vremena poput kakvog ekonomičnog stroja. "Potvrđeno je. Crtež Nadzemajske letjelice je autentičan. Navodno je napravljen po oborenoj ptici koje se domoglo naše ratno zrakoplovstvo." "Znao sam!" dahne Karlo, a prijatelj ga utiša pokretom ruke, oprezno se ogledavajući prema vratima. "Znao sam," ponovi tiše, "Po svim mojim proračunima, ptica sa crteža bi itekako mogla letjeti, što znači da u pitanju nije nečija eksperimentalna slikarija već prava stvar." Sojiro potvrdno klimne. "Ako doista lete oslanjajući se na vid, moramo pretpostaviti da je atmosfera prozirnija nego što nam to govore naše službene studije." "Štaa? Zar ne znaš da je Akademijino centralno računalo ujedno i VLADINO centralno računalo??" "Naravno." odvrati azijac ravno kao da je to najnotornija stvar na svijetu, "Akademija je pod izravnim nadzorom i financiranjem Vlade." "Kao da nam nije dovoljno što kršimo sva pravila i protokole Akademije? Ti zaista želiš da nam sude i za veleizdaju?!" Karlo se poče hvatati za glavu. Sojirova intelektualna taština ovog puta je otišla predaleko. "Bez panike, nitko tko ih tamo ne očekuje neće naći tragove mojih prstiju po Vladinim datotekama. Osim toga, " dopusti si suzdržan, drzak smiješak, "mislim da ćeš, kada čuješ što ti imam za reći, zaključiti da je itekako bilo vrijedno stavljanja glave na panj." Karlo ga stane slušati otvorenih usta.

11. TKO VISOKO LETI... Sljedeća misija u Nadzemlje završila je katastrofom. Dyami je u rastućem očajanju sa svoje kontrolne ploče iščitavao podatke o floti koju je predvodio, gledajući kako trepere i naposljetku gasnu vitalne funkcije dvoje znanstvenika. Njihova tijela, kao i njihove ptice, bespovratno su izgubljeni u nepraštajućim dubinama mrtvog Oceana. "Prokletstvo! Unathi!" nenavikao na povisivanje glasa, autoritativno zagrmi u mikrofon opetovano zahtijevajući objašnjenje od veteranke zadužene za začelje formacije, "Što se događa?!" "Ona prokleta balavica Stella!" Unathin glas se tresao od bijesa, "Ne znam koji ju je vrag odjednom opsjeo! Tjerala je ARDEU vertikalno uvis, a kada je dosegla granicu do koje je ptica mogla stići, POKUŠALA JE IZ NJE IZAĆI! Na preko 15 kilometara nadmorske visine!" Dyami nije mogao vjerovati svojim ušima iako je i sam slušao dramu koja se odvijala na javnom kanalu između Stelle i Unathi, koju je potonja bezuspješno pokušala nagovoriti da se okani samoubilačke nakane. Čak ni sada, kada je čuo sažetak proteklih par minuta nepovezanih rečenica, vriskova i jezivih šištećih zvukova, nije se mogao otresti tvrdoglave nevjerice. Zaista je to učinila... "Naravno da ju je onaj uspaljeni idiot slijedio!" siktala je poput pijeska o kamen u Dyamijevu slušalicu, "Kreten! Zar je zaista mislio da joj može pomoći? Budala, prokleta, nepromišljena BUDALA!" Dyami ju je mogao jasno zamisliti kako lupa šakama i nogama oko sebe u napadaju gnjeva ne štedeći ni vlastito meso ni obožavanu AVANICU. Pomisli da je možda sreća u nesreći što je Reiner poginuo umjesto da ga Unathi dohvati u ovakvom stanju. No, istina je da su se morali suočiti s činjnicom da su izgubili dvije letjelice i, ni više ni manje, nego najperspektivniju mladu nadu Zazemnog zrakoplovstva. Njihov ugled i povjerenje koje im je Akademiija ukazala kao starijim pilotima vjerojatno se nikada neće oporaviti od ovog udarca, no Dyami nije hajao. U glavi mu je odzvanjala konfuzna kakofonija Unathine, Zeevoe, Sojirove vike i glasa kontrolora leta, pomiješana sa pucketavim smetnjama. Nije ih čuo. Razmišljao je o dalekosežnijim posljedicama tragedije i bojao se da mu vrijeme za reagiranje ističe poput pijeska kroz prste. *** Prošlo je par dana prije no što joj je shvaćanje doista doprlo do svijesti - Reinera, neokrunjenog princa

Zazemlja i Stelle, njene mlađe sestre, više nije bilo. Službeno su se vodili kao nestali u akciji, no svima je bilo jasno da je ta formula bila tek eufemizam za riječ koju se nitko nije usudio izgovoriti naglas. Smrt. Mora da je Karlo bio uz nju u dane nakon nesreće, no njen ga mozak nije registrirao. Svijet je bio mutna, stišana slika koja je dolazila s nekog dalekog mjesta. Sjećala se kako im je Sojiro detaljno prepričavao ukletu misiju koje je i sam bio dio, no u tom je trenutku samo faktografski usvajala činjenice kao da se sve to dogodilo nekome posve trećem tko je se nimalo ne tiče. Nije joj bilo jasno zašto su svi prema njoj krajnje pažljivi i oko nje hodaju na prstima dok se jednog dana na nju nije nenadano obrušilo shvaćanje, poput lavine. Shvati da onog prokletog dana nije izgubila samo sestru, već i najbolju prijateljicu. Sve sitne zavisti i inaćenja odjednom joj se učine posve smiješne i glupe. Trebalo joj je nešto duže da si prizna ono što je, podsvjesno, u srcu znala od prvog trenutka. Stella je umrla zbog nje, umrla je jer je svojoj glupoj sestri htjela podastrti dokaz koji bi pribavila vlastitim rukama. Htjela je udobrovoljiti vječito mrzovoljnu vješticu koju je gledala kao boginju, biti nosic dobrih vijesti za nju. Karlo je bio u pravu, koju je razliku činila prokleta boja neba?! Nikakvu osim razliku između života i smrti. *** Dyami ju je pronašao na starom mjestu, oslonjenu o kotač BURNICE i skrivenu od znatiželjnih pogleda. "Kako ide mala?" najavi svoje prisustvo obzirno, položivši joj široki dlan preko ramena. Pogled joj je bio prazan, izmučen. "Ne baš najbolje." hrabro se osmijehnula kroz usne zgrčene od tuge, no i to je ostalo na pokušaju. Visoki muškarac s uzdahom sjede pored nje. "Nedostaje ti sestra?" bio je izravan. Nije vidio ni smisla niti dostojanstva u okolišanju. Maagdalena kimne, iskrivi lice od boli i suze ponovo krenu. "Dyami," borila se da joj glas previše ne drhti, "vjeruješ li u život... iza?" On se zamisli, produbljujući brazde između obrva na svom visokom čelu. "Otac kaže da su naši preci na Staroj Zemlji vjerovali u Vječna Lovišta, što bi otprilike odgovaralo idealiziranoj verziji zagrobnog života lovačkog naroda, sa beskrajnim

pašnjacima, šumama i jezerima prepunima divljači." nasmiješi se, shvativši kako komično to zvuči iz usta čovjeka koji živi i koji će umrijeti u skučenoj kamenoj grobnici. Drevna vjerovanja očito su trebala revidiranje, "Ali vjerujem da je ta slika pomalo zastarjela u ovim okolnostima." Maagdalena se nije obzirala na cinizam u njegovu glasu. Hvatala se za slamku, željela je, trebala je vjerovati. "M-misliš li da, ako je Stella otišla tamo, na neko bolje mjesto... da je tamo otišao i Reiner?" "Da je dospio na isto mjesto?" Dyami je oduvijek raj zamišljao kao individualnu tvorevinu, stanje uma, no shvati što je Maagdalena trebala čuti "Vjerujem da je to vrlo moguće." "Misliš li..." izmučeno počne no opet je zaskoče suze koje su rečenice lomile u grčevito ridanje "da bi oni možda... mogli biti sretni tamo negdje... zajedno?" "Zajedno?" Maagdalena se smiri, sabere pa pogleda u zapovjednikovo lice. Mogla mu je vjerovati. Teret zatajene krivice istiskivao joj je život iz tijela, prijetio je slomiti i ona mu odjednom odluči reći sve. "Stella se jako sviđala Reineru, svi to znaju." Dyami potvrdno kimne, puštajući je da nastavi kad bude spremna. "Nisam sigurna da li je i Stella znala... možda. Nisam joj na to htjela skretati pažnju jer..." nervozno s lica makne kosu slijepljenu znojem i suzama. Izgledala je odlučno, nije se namjeravala štedjeti, "jer sam ja prema Reineru gajila djetinjaste simpatije. Smiješno. Nije ni znao da postojim. Jasno mi je da, pored Stelle, nije vidio nijednu drugu ženu. No svejedno joj nisam rekla..." jecaji kao da su kidali samu bit njenog bića, "Nisam joj dopustila da bude sretna! Nisam joj htjela ni dati tu jednu priliku! A ona je UMRLA zbog moje sreće!" Dyami se lecne, "Kako to misliš? Ti znaš zašto je Stella to učinila...?"" Maagdalena vlažno šmrkne i kimne glavom. Izgledala je bolje a i glas je više nije izdavao. Oslobodila se. "Znala je za moju opsjednutost istinskom bojom neba..., " unatoč boli, uspije mu se nasmiješiti vragoljasto poput djevojčice. "To je nešto što vučem još iz djetinjstva." objasni kao da se ispričava, "A preko mene je slučajno došla do određenih saznanja..." Sledi se kad shvati što govori i njene zjene odjednom postanu oprezne. Stariji muškarac ne reče ništa, tek joj smirujućim pogledom dade do znanja da je već upućen

u sve. Maagdalena odahne, umorna od igre pod maskama, sretna što mu neće morati baš sve objašnjavati. Ovako barem više nije bila sama. Gotovo se onesvijestila od naglog olakšanja. Dyami smakne ruku s njenih ramena i sjedne joj sučelice. I on je želio biti oslobođen tereta i nekome otvoriti sve karte. Spusti lice tik do njenog i polako prozbori svojim smirujuće duboki glasom gledajući ženu ravno u oči: "Tvoja sestra i Reiner umrli su gledajući plavo nebo."

12. KARTE NA STOL Maagdalena ga je par trenutaka samo šutke promatrala, fiksirana na njegove crne zjene kao da ga pokušava hipnotizirati. Cijela se hala okrenula dvatri puta oko nje prije nego što se uspjela dovoljno pribrati da promuca: "Š-što?!" "Dobro si čula, nebo iznad Oblaka doista je plavo. I ne samo to! Oblak je već toliko istanjen i pročišćen da se kroz njega bez poteškoća može vizualno navigirati. Može se reći da više ne postoji Oblak u pravom smislu te riječi, već su se počeli oformljavati prirodni oblaci. Tvoji kolege oteli su od Vlade monopol na te podatke, kao i na podatke o srušenoj Nadzemnoj ptici." Njeno prazno lice je rječito odavalo njenu neupućenost u Karlovu i Sojirovu igru. "Ne brini" umiri je Dyami, "vjerojatno to nisu htjeli podijeliti s tobom da ne izvedeš nešto suicidalno kao Stella. Tko ih može kriviti, i ja bih jednako postupio. A da i ne spominjemo da je u pitanju državna tajna, dakle stvar koju je bolje izgubiti nego naći. Vruć ugljen." "Oblaka zaista nema?" Maagdalena nije mogla nadići šok, iako je istinu već bila doslutila. "Nema. Polako i sigurno svakim danom nestaje sve više." "Ali kako," pobuni se, "kada smo najveći zagađivači upravo mi, a opseg naših pogona samo se povećava?" Muškarac orlovskog nosa nakrivi glavu, ne znajući od kuda da počne objašnjavati. Sada kada joj je počeo kazivati kako stvari zaista stoje, bilo bi okrutno prekinuti na pola puta. Ova žena što sjedi

ispred njega imala je pravo na istinu - kao građanin Zazemlja - no prvenstveno kao pilot. Dyami odjednom shvati da ovime samo provodi odluku koju je podsvjesno bio već odavno donio i ta mu spoznaja olakša zadaću. Došlo je vrijeme. "Maagdalena, naši neprijatelji nam nisu neprijatelji iz razloga koji nam Vlada govori." Ona krene nešto reći no Dyami je pokretom ruke zaustavi, "Polako, sve ću ti ispričati. Istina je da je Novi Rat započeo zbog našeg zagađivanja atmosfere. U tom trenutku bilo je jednako nemoguće nama odustati od industrijalizacije, koliko njima od zahtjeva da prestanemo s njom. U oba slučaja u pitanju je bilo preživljavanje. No, naši susjedi odavno su doskočili tome. Možda su shvatili da ratom neće dovoljno brzo riješiti problem, a možda im se jednostavno posrećilo da nabasaju na revolucionarno otkriće... tko zna. U svakom slučaju, uspjelo im je pronaći način da iz našeg otpada sintetiziraju ozon i tvari na kojima se bazira njihova privreda. Na neki način, postali su naši paraziti. A onda su počeli s re-teraformiranjem planete.“" Maagdalena odmahne glavom, otvorenih usta. "Ali zašto nas onda napadaju?" dahne. Krupni muškarac teško uzdahne kao da namješta ogroman teret koji nosi na plećima. "Nadzemlje nas nije bombardiralo nijednom u posljednjih tridesetak godina. Svaki zračni napad kojeg se sjećaš bilo je djelo tvojih kolega iz Akademije." sumorno objasni. Maagdalenu preplavi sjećanje na strah i užas koji može znati samo onaj kojem se zemlja tresla iznad glave i pod nogama, prijeteći da će ju živu progutati. Nepozvane reminiscencije podsjetile su je zašto je tako očajnički željela pobjeći iz kamenog zagrljala zemljine utrobe, zašto je tek u zraku mogla slobodno disati. "Dyami," nakon napete stanke usudi se upitati, ni sama sigurna želi li čuti odgovor, "jesi i i ti...?" Nije trebala dovršiti pitanje, njegov pokajnički pogled bio je dostatan odgovor. "Oprosti..." prošapće. Ona svrne oči u stranu s gorkim okusom u ustima. Osjećala se izdanom, izigranom. Očinska figura koja joj je bila pojam sigurnosti i pouzdanosti istopila s u par riječi. Jedina osoba kojoj je mogla pokloniti bezrezervno povjerenje ležala je na dnu negostoljubivog Oceana, a i ona sama se osjećala zarobljena u jednako mračnoj kamenog grobnici iz koje

nije imala kamo. Čudo da je još uopće iznalazila snage da diše. "Čemu onda sve ovo?" nije okrenula glavu u njegovom smjeru, nije ga željela pogledati u lice "Zašto nastavljamo ratovati?" "Zato što ovo više nije rat za preživljavanje, ovo je borba za tehnologiju. Naša se Vlada očajnički želi dokopati načina kojim bi efektivno iskorištavala ono što je sada prisiljena odbacivati. Ne sviđa im se što svakodnevno besplatno serviraju tone iskoristivih sirovina Nadzemljanima. Naravno, ne postoji način da se ove prisili da te usluge plate... još možda da smo i pokušali s pregovorima, ali nažalost naša strana vjeruje u drugačije načine vođenja vanjske politike... s naglaskom na agresiju." "Hoćeš reći da smo u stvari mi ona 'loša' strana?" pogleda Dyamija iskosa, kroz pramenove što su joj padali niz lice i koje se ovaj put nije potrudila ukloniti. Činio joj se dalek i tuđ, taj pripadnik 'loše' strane. Muškarac u odgovor stegne usne. Čuo je optužbu u njezinu glasu i u sebi joj dao za pravo. "Prosječan Zazemljanin neće, iz svojeg bunkera pod zemljom, uvidjeti razliku. Za njega je rat - rat. Vlada si je na taj način osigurala neometan priljev sredstava u obrambeni budžet bez da se mora suočiti sa riskantnim opravdavanjem." objasni. "Možeš i sama pretpostaviti da bi se, u slučaju da se pred njih postavi mogućnost izbora između primirja i iscrpljujećeg ratovanja, većina Zazemljana u taj čas opredijelila za mir. Tada bi se postavilo pitanje iz kojeg je razloga Vlada svo ovo vrijeme tajila mnoge bitne činjenice. Također, u interesu im je da Zazemljane drže u neznanju u ovoj kamenoj krletci." ogleda se oko sebe, „Njihov strah im daje moć.“ Maagdalena se zagleda u daljinu, kroz redove kotača usnulih ptica koji su se, poput planski zasađene šume, redali u razini njenih očiju. "Zašto mi sve ovo govoriš... sada kad je sve gotovo?" "Jer ti barem toliko dugujem" suho objasni, "To sve su informacije koje su Karlo i Sojiro uspjeli prikupiti i sastaviti iz nepovezanih dijelova." Na Maagdalenin nagli, prestravljen pogled, Dyami samo umirujuće odmahne. "Da, već neko vrijeme znam za njihove izlete u zabranjeno područje, ali ne boj se, ne predstavljam prijetnju ni tebi ni njima." podigne otvorene dlanove i jednostavno reče "Nisam spreman kažnjavati za nešto u što više ne vjerujem:"

Žena ga sa zahvalnošću pogleda i on joj se osmijehne, sretan što ponovo razaznaje toplinu koja je inače strujala među njima. Zatim joj se primakne i ozbiljno pogleda, očima tražeći njenu punu pažnju. "A sada ću ti reći i nešto što ni tvoji prijatelji ne znaju. Što ćeš učiniti s tim, tvoja je stvar." Maagdalena je bila puna sumnjičavosti i pitanja, no nije ga prekidala. "Oni, Nadzemjani," Dyamijev duboki glas potonu do šapta, "već godinama pokušavaju stupiti u kontakt s nama. Ne mogu doći izravno do Grada jer nisu razvili način kojim bi prodrijeli kroz ove tone kamena koje nas dijele, a većina naših letjelica podešena je da prima tek uski snop frekvencija koje štitimo i koristimo striktno za našu međusobnu komunikaciju, pa je naše ptice nemoguće dozvati u zraku. Ne sumnjam da će tvoj oštroumni kolega Sojiro posumnjati u potrebu za takvo ograničavajućim ustrojem komunikacijske mreže i samo je pitanje vremena kad će si početi postavljati prava pitanja. Odgovori će mu se i sami nametnuti." Maagdalena je upijala činjenice poput spužve, više se i ne pitajući jesu li istinite. Bile su toliko nevjerojatne da su vjerojatno bile upravo to - istina. Unaoč tome što joj je upravo otkro dio svoje ličnosti za kojeg nije ni slutila da postoji, vjerovala je Dyamijevom pouzdanom licu oštrih crta i blagih očiju. U nešto je, ipak, morala vjerovati. "Zašto nam se javljaju? Koje su im namjere?" očekivala je nove zavjere i skrivenim interesima motivirana djelovanja. "Mir." jednostavno će Dyami i zagleda se u vlastite, krupne šake. Šake obučene jedino da upravljaju borbenim zrakoplovom. "Žele jednostavno uspostavu komunikacije i osnutak saveza. Kako nema logike da bombaridiramo vlastite gradove, normalno je da su zaključili da je dolje, pod zemljom, uspostavljeno više samostalnih država. Žele biti posrednici u ujedinjenju svih suverenih entieta i u prekidu uništavanja. Tko zna, možda nam žele staviti i svoju tehnologiju na raspolaganje... ne bi me čudilo. Koliko mogu zaključiti iz činjenica koje smo prikupili o njima, zaista su mnogo, mnogo napredniji od nas, u svakom smislu. Oni nam, zapravo, pokušavaju pomoći, spasiti nas od nas samih.„ Gorko se nasmiješi sa dozom malodušja, "Vidiš Maagdalena, mi zaista jesmo 'loša', pogrešna strana, u svakom smislu te riječi." Nije znala što da kaže. Čast, sloboda, integritet, ponos, borba za sve te ideale - program koji je slušala tijekom cijelog svog školovanja bio je prožet njima. Vjerovala je da su istiniti, ljudskost u njoj joj je to nalagala. Problem je nastajao kad je Vlada prisvojila prerogativ da određuje što konkretno potpada pod te apstrakcije. Nju su, kao i tisuće Zazemljana, ulovili u

mrežu obmane i straha. Koliki su rođeni u laži i koliki će umrijeti ni ne doslutivši istinu? Pitala se da li u ovom trenutku Dyamiju njeno lice izgleda kao što je onomad njoj izgledalo Reinerovo - lice čovjeka koji je prisiljen zaboraviti sve što zna, čovjeka koji je izgubio tlo pod nogama i sada mora nekako naučiti letjeti bez krila. "Zašto mi sve ovo govoriš?" ponovi pitanje, ovog puta smjelije. Muškarac crvenkaste kože podigne pogled do njenog lica i ondje ga zadrži bez riječi, kao da se unutra bori sam sa sobom. Gledao je to ljepuškasto lice kako se od djevojke pretvara u ženu, kako od nesigurnog novaka postaje ozbiljan pilot. Volio bi da je može gledati trudnu, kako zrači unutarnjim zadovoljstvom, pa srednjovječnu i mudriju, možda čak i prosijedu, no to su bile samo njegove sebične želje. Maagdalena je ta koja će izabrati, sada kada na to konačno ima pravo. Naposlijetku prozbori, pogleda svrnutog u stranu: "Prošlu noć sam se malo poigrao s instrumentima BURNICE." Maagdalena razgorači oči u mješavini nevjerice i bijesa. Nepisano je pravilo nalagalo da su ptice nedodirljive, čak ih je Akadamija tretirala gotovo kao osobno vlasništvo pilota i nijednom od njih ne bi na pamet palo da bez dozvole pristupi tuđoj ptici, a kamoli da u nju dirne. Dyami je preduhitrio njene proteste, "Ispričavam se, znam da nisam imao ovlasti niti ikakvih prava da učinim što sam učinio, no to je bilo nužno da bih ti mogao ponuditi slobodu." "Slobodu?" još smetene od šoka, Maagdalenine su usne izgovorile riječ, no njen mozak nije shvaćao. "Pa dobro, možeš to gledati kao poziciju prvog, neslužbenog veleposlanika u Nadzemlje." pokuša se nasmiješiti Dyami. Za njega je ovo bilo teško, iz više razloga. "A-ali, moj Grad, Karlo..." pogled joj je bježao lijevo-desno, kao da pokušava uhvatiti nevidljive konce i splesti ih u nešto smisleno, nešto za što bi se mogla uhvatiti. Nije imala vemena izvagati alternative. Mala, pomoćna vrata hangara se otvore i par nogu krutim, svrhovitim koracima krene preko široke dvorane. Došljak ih nije bio zamijetio jer su sjedilli na podu, no bilo je tek pitanje minute prije no što budu otkriveni. Već po autoritetu jeke koju je stvarao svakim udarom čizmi o glatki pod dalo se zaključiti da u pitanju nije bio mehaničar niti itko od osoblja održavanja. Dyami se prigne da između kotača pokuša odgonetnuti tko tako kasno

navečer obilazi usnulu Zazemnu flotu. "Sveta nebesa!" oblikuju više nego prošapću njegove usne dok mu se boja gubila iz lica, "To je Unathi."

A on je očekivao odgovor i dalje ne ispuštajući njenu nadlakticu. Po udaljavajućem zvuku Unathinih koraka znali su da mogu odahnuti par trenutaka, ali pažnja im nije smjela popustiti. Maagdalena iskrivi obrve nijemo tražeći pomoć od svog mentora, no pogled mu ostade tvrd. „Ovo je došlo tako naglo...“ gotovo zacvili. Osjećala se jadno, kao da joj se dno želuca otvorilo i sada je ondje zjapila rupa koja je gutala svu njenu odlučnost i hrabrost. Koža joj se ježila od ledenog znoja pri pomisli na posljedice koje je čekaju, ma kojim se putem uputila. „Nisam ti ništa ranije rekao jer nisam mogao riskirati da se odaš ponašanjem, osobito prema bliskim osobama.“ Dyami odvrati opominjujućim tonom, „Ni ja sam do večeras nisam bio siguran hoću li sprovesti plan do kraja.“ „Ali zašto ne bismo rekli Karlu i Sojirou?“ odjednom joj sine, „Ili barem samo Karlu? Zašto moram ići sama?“ „Budimo realni,“ njegov ravni glas je spusti na zemlju, „Sojiro je tip za rušenje establišmenta iznutra. Njemu nije do ideala, njemu je do igre, traženja rupa, zaobilaženja pravila. On nikad ne bi pristao napustiti mjesto koje hrani njegov ego. S druge strane, Karlo je prepasivan i preinertan za takvu promjenu. On je izvrstan teoretičar, no praksa mu je oduvijek škripala. Možda i bi pristao otići radi tebe, no išao bi protiv svoje prirode i sumnjam da bi bio sretan.“ Zastane, pa doda, „Baš kao što ti nisi sretna ovdje. Želiš li to?“ Žena poraženo odmahne glavom, nije mogla nijekati istinu u Dyamijevim riječima. No, stariji časnik je zvučao kao da je bio jedan od njih, iako se njihovo druženje oduvijek svodilo na činom i senioritetom uvjetovanu pristojnu distanciranost, „Odakle...?“ „Nemoj se čuditi što vas toliko dobro poznajem,“ objasni, „Vlada mi je to naredila. Profilirati vas je bio samo jedan od mojih tajnih zadataka. Baš zato znam da si ti, i samo ti, podobna za ovo. Netko mora otići gore i objasniti im kako ovdje stoje stvari. Ma koliko da im odgovara skrivati se pod zaštitničkim pokrovom kamena, ljudi nisu miševi i ne pripadaju u mrak. Netko tko to istinski osjeća mora nas izvući na svjetlo.“ Položi slobodnu ruku na njenu drugu nadlakticu i zagleda joj se u lice. Maagdalena je imala osjećaj da je njegov beskompromisan pogled ogoljuje i gleda u biće iza kože, apelira na njega „Ja vjerujem da si ti ta. Vjeruješ li ti meni dovoljno da prihvatiš zadatak i preneseš poruku našoj braći gore? Vjeruješ li

13. ZAVJESA PADA Nesvjestan vlastite snage, čeličnim stiskom zgrabi Maagdaleninu nadlakticu, bez napora je trgne kao da je lutka i prigne bliže podu. Nije je ni pogledao; cijelo vrijeme oštre su mu oči bez treptaja pratile Unathina stopala u njihovom hodu ka suprotnom dijelu prostranog hangara. Mlada žena se jedva usudila disati. I više od Unathinog neočekivanog dolaska, plašila ju je Dyamijeva reakcija. Bio je čovjek koji je cijeloj Akademiji slovio kao pojam neustrašivosti i gotovo neljudske sabranosti makar suočen sa licem smrti. Čak i u civilnim krugovima bio je poznat po tome što nije mijenjao ondulaciju svog dubokog, staloženog glasa ni u najvećim škripcima kroz koje je jedva izvukao živu glavu. Do sada, Maagdalena ga nikad ga nije vidjela toliko blizu gole, sirove prestravljenosti. Do sada, to nije mogla ni zamisliti. Glas mu je neznatno drhtao, "Što si odlučila?“ “D-dyami...“ molećivo i cendravo joj se ote. Stisak njegove šake oko njenog bicepsa ojača. „Nemamo vremena za ovo.“ nastojao je potisnuti ton hitnje iz glasa. Okrenuo se k Maagdaleni. „Oprosti mala, ne želim vršiti pritisak na tebe, osobito jer se radi o životnoj odluci,„ čak ni u ovakvim okolnostima, Dyami nije oklijevao zvari stvari njihovim pravim imenom, „no ne odlučiš li se za lijevo ili za desno, i ti i ja ćemo se uskoro naći ravno u centru. U centru mete.“ Zagleda joj se u oči mrkog, sumornog izraza, „Unathi uvijek gađa središte i rijetko kad promaši. Dakle, ideš li ili ne?“ Nije joj ni trebao naglasiti da joj je ovo bila prva i posljednja prilika za rezanje pupčane vrpce sa Zazemljem. Nije bila slučajnost što je Unathi u ovo doba noći patrolirala područjem baze, vjerojatno su se i njoj polako palile neke žaruljice. Dyami joj očito nije podastro svoje zaključke o Karlovoj i Sojirovoj aktivnosti u sivoj zoni i posve sigurno nije s njom podijelio svoja izdajnička stajališta o Vladinoj politici, no mišići i ciljanje nisu bili jedina brza i precizna stvar na toj zastrašujućoj ženi. Maagdalena je znala da praznoglava ljepotica, ma kako uspješna, nikada ne bi mogla toliko dugo zadržati interes muškarca poput Dyamija.

ti meni dovoljno da prihvatiš zadatak i preneseš poruku našoj braći gore? Vjeruješ li dovoljno u ono što osjećaš u srcu?“ Žena odrješito kimne, dok se nova vrela snaga vrtložila u njenim grudima. Odlučila je. Znala je da se mora pokrenuti sada i smjesta ući u BURNICU jer je kasnije, kada se uključi praktični razum, vlastita klecava koljena neće htjeti poslušati. Refleksno stegne prste oko komadića papira sa ispisanim tajnim frekvencijama Nadzemlja kojeg joj Dyami gurne u ruku i napola se uspravi. „Dyami...“ prošapće, zastajući još jedan dragocjeni trenutak, dlanova obgrljenih Dyamijevim dugim prstima „Zašto ne pođeš sa mnom?“ Muškarac potonulo spusti bradu, a oči mu postanu mutne, nečitke. Moćni dlanovi popuste stisak i skliznu mu u krilo, poput dva umorna, uvela lista, „Moje su ruke već krvave.“

„.Halo?“ Karlov bunovan i hrapav glas dopre do nje u trenutku kada se uspostavila veza sa drugom stranom. Za divno čudo, izgleda da je bio spavao. Mogla ga je zamisliti kako raščupan šlampavo napipava oko sebe, tražeći prekidač za svjetlo i Maagdalenini kutovi usana izviju se u bolnom smiješku. Samo da je glas ne izda prebrzo. „Karlo, ja sam...“ „Maagdalena!“ čula je kako se s olakšanjem opet zavalio u meki jastuk, „Pa gdje si u ovo doba noći? Čekao sam te...“ „Ne mogu sada o tome...“ glas joj zadrhti i ona zastane. Boljelo ju je presjeći ga u pola riječi, osobito kada je znala da joj je to vjerojatno posljednja prilika da mu čuje glas. Hitro se sabrala, bacivši pogled na sat. Sekunde su curile poput vode. „Ne mogu sada o detaljima, samo slušaj, molim te. Nalazim se u BURNICI, polijećem za oko pola minute... i ne vraćam se više.“ „ŠT..?!“

14. BEZ ZAGRLJAJA Začudo, dok je prolazila kroz serije rutinskih provjera prije leta u kokpitu BURNICE, Maagdalenini prsti nisu nijednom zadrhtali niti joj je um odlutao od neposrednog zadatka. Nije se ni pokušala zavarati da je odjednom dosegla tako zavidnu razinu profesionalnosti. Znala je da će joj se sav emotivni teret i pritisak koji proživljava kad-tad sručiti na glavu i molila je bogove da to bude što kasnije, dok je ispod glasa davala koncizne naredbe kompjutoru letjelice. Dyami se u nečujnom polučučećem trku uputio prema kontrolnom tornju i prije no što se Maagdalena okrenula ka svojoj ptici, poštedjevši ih oboje teškog rastanaka. Možda se nadao da će se Maagdalena vratiti sa Nadzemnim izaslanstvom i da će stvari opet biti kakve su bile, čak i bolje. U toj utopiji bi je Karlo dočekao raširenih ruku, pun ponosa i razumijevanja za ono što je učinila. Stegne usne; Karlo... Maagdalena na vršcima prstiju iziđe iz ptice i ogleda se ispod njenog trupa u smjeru u kojem su se izgubili Unathni koraci. Kroz polutamu hangara, pilotkinje nije bilo na vidiku. Zatim baci pogled prema lansirnoj rampi i, nakon što ustanovi da Dyami još nije pokrenuo mehanizam za njenu ekstenziju, popne se u letjelicu, lupne po prekidaču za otvaranje veze i utipka broj. Pripreme za polijetanje bile su gotove i po vlastitoj gruboj procjeni na raspolaganju je imala oko dvije minute dok se kameni pokrov ne podigne i rampa u potpunosti ne ispruži prema nebu. Njene posljednje minute pod zemljom. Maagdalena je znala točno kako ih želi iskoristiti. „Karlo, molim te!“ ušutka ga u hitnji. Nije imala privilegiju milosti u trci sa surovim vremenom. „Šaljem ti svoj kod.“ Prsti su joj letjeli preko tipkovnice. „Sada imaš moju suglasnost za pristup reproduktivnoj arhivi u Klinici Akademije. Kod je ključ kojim ćeš doći do mog pologa i odmrznuti jajašce. Nađi mu surogatnu majku.“ zastala je, ugrizavši se za usnu, „Naravno, ako još uvijek želiš naše dijete.“ „Maagdalena, što se događa!?“ Karlo je inzistirao sve glasnije kroz njene slušalice. Jasno je osjećala prestravljenost u njegovu ljutitu glasu, predobro ga je znala. Nabora čelo, osjetivši peckanje u grlu. Na kontrolnoj ploči upalila se sićišna zelena lampica – rampa je bila postavljena. Maagdalena sklopi vjeđe da se usredotoči, da se distancira. Strepila je da će se slomiti i da će mu dopustiti da je odgovori, ali morala mu je reći, imao je pravo znati. „Pokušat ću prebjeći u Nadzemlje...“ trudila se ne otvoriti oči, ne pogledati na sat. Željela mu je potpuno pokloniti ovaj posljednji trenutak, van prostora i vremena, “Znam za Vladine igre. Puno je tu više prljavštine nego što slutiš... Netko ih mora raskrinkati.“ „Ali zašto Maagdalena, ZAŠTO?!“ nije posumnjao u istinitost njene namjere da ode - i on je nju predobro poznavao. Zavapio je, tiho preklinjući, „Molim te... Ostani...“

Nije mogla ni glasa ispustiti. Za grlo su je stezali nevidljivi prsti toplih sjećanja, osjećaja pripadnosti i domoljublja. Glas su joj oduzela sva obećanja i prisege koje je dala, tuđa očekivanja koja je nosila na leđima, sve lijepo što je bilo i sve što je još moglo biti. Progovoriti joj nisu dale Karlove oči, sjajne i duboke u isto vrijeme, više ispunjene ljubavlju kada su gledale nju, nego kada su gledale u nebo. No ona nije bila takva. Slutila je da joj je srce na drugom mjestu, gotovo da se bojala ovakvog iskušenja koje bi otklonilo sve nedoumice. I sada je pouzdano znala - mogla je izdati svoju naciju, sestru, mentora, partnera, ali nije mogla izdati sebe. Svako lutajuće dijete žudi vratiti se kući, a Maagdalena je znala gdje joj je dom. „Ne mogu ostati,“ kada je konačno progovorila, kao da je dobila prešutnu dozvolu, niz obraz joj klizne suza, prva od mnogih. „Ne pripadam dolje...“ Nije mu željela objašnjavati kako i zašto on i sve što su dijelili nije bilo dovoljno da je zadrži. Nije htjela razmišljati da li mu barem toliko duguje. Nekako je slutila da je on to neće ni pitati, slutila je da je oduvijek znao što joj je u srcu bolje i od nje same. Otvori oči i prvo što ugleda bila je zelena lampica, golema i pulsirajuća kroz njen zamućen pogled. Bilo je vrijeme za pokret. „Hvala ti za sve.“ promuklo prošapće u mikrofon, „Uvijek ću te voljeti.“ Udari po prekidaču i presiječe vezu, ne čekajući njegov odgovor. Nije joj mogao reći ništa što već nije znala. Upali motor ptice i pusti je polako kliziti niz uglačanu pistu do rampe, postupno dobivajući na brzini. Nataknula je kacigu sa posebnim vizirom koji joj je omogućavalo iščitati eho-podatke kao ljudskom mozgu smislenu 3D mrežu sa ucrtanim preprekama, učvrstila sigurnosni pojas i duboko udahnula. Opet je bila sama s BURNICOM i dok god je bilo tako, bilo je dobro. Suze su se osušile same.

neprijateljem i hoće li joj dozvoliti slijetanje ili će je raznijeti u komadiće i posijati po jalovoj zemlji. Nije razmišljala o Stelli i Reineru čija su tijela trunula negdje daleko ili možda ne tako daleko ispod nje. Nije se pitala kako se osjeća Karlo i hoće li zaista ujediniti njihove genetske zapise da stvori novog čovjeka. Samo je letjela. Bez napora se kretala toliko odvojena od ograničenja na koje je bila navikla, da joj se sve prošlo i buduće činilo kao iluzija, tek san. Nije se željela nikad probuditi. Iz katatonije ju prene glas toliko neočekivan i leden da je osjetila kako joj neumoljivi, hladni prsti zle kobi svojim dugim noktima nalik na sonde prebiru po kralješcima. „A kamo si se ti zaputila?!“ Unathi nije postavila pitanje, bila je to tek najava nesmiljene hajke koju je nazubljeni ton njenog glasa obećavao, pomiješan sa neskrivenom dozom perverznog oduševljenja. Maagdaleni zapne dah u grlu. Vraćanje u sada i ovdje bilo je poput pada s visine u hladnu vodu. Ruke koje su pred njom držale upravljač i noge na kontrolnim papučicama bile su oduzete, kao da joj nisu pripadale. Pronicavi živci, što su u milisekundi potpuno shvatili svu očajnost njenog položaja, uzalud su zamrlim udovima slali panične signale da se pomaknu. Svijet se u Maagdaleninoj glavi počeo izvrtati iznutra prema van, zidovi BURNICE krenuli su implodirati prema njoj prijeteći da će je zdrobiti, a tisuće htadnih iglica stalo joj je istovremeno bockati već gotovo neosjetljivu kožu. Jedina užareno živa stvar u cijelom svemiru bilo je njeno ustreptalo srce koje se otimalo kao pobješnjela zvjer da iskoči iz kaveza grudnog koša. Shvati da će se onesvijestiti od napadaja straha i aterirati i prije no što je Unathi dohvati kojom od svojih raketa, pa uloži svu volju i nagon za preživljavanjem u jedinstven napor da uspostavi kontrolu nad vlastitim tijelom. Uspije joj pomaći ruku i drhtavim prstima isključiti auto-pilota. Možda i nije imala šanse u igrama evazije sa veteranom u zračnim borbama, no barem joj neće pružiti satisfakciju da je zbriše s neba poput glinene patke sa dosadno predvidljivom putanjom. AVANICA se Maagdaleninim 3D vizirom kretala poput hitre, agresivne točke prigodno krvavo-crvene boje na blijedo zelenoj podlozi koja je, ovisno o postojanju i gustoći fizičkih prepreka uokolo, bila mjestimice solidnija odnosno transparentnija. BURNICA je u i virtualnom prikazu nosila pitomo plavu boju kao da se unaprijed pomirila sa ulogom žrtve. Maagdalena provjeri koliko je udaljena od

15. BEZ MILOSTI BURNICA je kroz ranojutarnji zrak krepko napredovala svome cilju, 'luci' na cepelinima visoko iznad nje na koje nikad ranije nije pristala nijedna Zazemna letjelica. Maagdalena, od koje se gotovo ništa nije očekivalo na autopilotom vođenom kursu, od trena odvajanja kotača ptice u sada već bivšoj bazi nalazila se u stanju svojevrsnog emotivnog i perceptivnog stupora. Nije brinula hoće li uspostaviti kontakt s

zračnog prostora Nadzemljana i potone. Nije trebala kompjutor svojom maksimalnom brzinom kakve-takve sigurnosti prije no sažeže i nju i njenu pticu.

duh joj još jedamput da preračuna da ni neće stići u zonu što Unathi u zraku

„Nemaš se kamo sakriti pilence.“ Unathin alt je na pola puta između predenja i režanja tekao iz slušalica poput guste melase u Maagdalenino uho i ježio joj kožu. Ovako odmjeren i suzdržan bio je jeziviji od urlanja na koje je od visoke tamnopute žene bila navikla. „Nebo nema zidova iza kojih se možeš šćućuriti, nema krova ispod kojeg se možeš skloniti.„ zapjevuši, na Maagdalenin užas, “Nema ti spasa.“ Zahihoće se i mlađa se žena mogla zakleti da je tamo, u kokpitu AVANICE, oblizala svoje pune usne u strasnom iščekivanju krvoprolića. Da se Unathi nije voljela igrati sa plijenom i prolongirati finale, Maagdalena je bila bolno svjesna da bi bila oborena i prije no što bi znala što ju je snašlo. Baci očajni pogled na kartu. Nadzemni zračni prostor još je bio kilometrima van njenog dosega, beskrajno daleko. Unathi pak kao da je postajala razgovorljivija što je jasnije njušila krv. „Hoćemo li se malo zagrijati, kad si me već izvukla van, što kažeš na to? Iako si izdajničko smeće, nema smisla svesti posao na rutinu. Gdje bi onda uopće bila zabava u životu, HA!?“ Unathina ptica iznenada napravi oštar zaokret i stane se propinjati visoko iznad BURNICE koja se nije mogla mjeriti sa brzinom i agilnošću vojnog raptora. Maagdalena skrene s kursa, pokušavajući je smetnuti sa svog traga uzaludnim potezom u neravnopravnoj igri u kojoj je i ona u Unathinom viziru bila jasna točkica, poput bespomoćnog mrava na dlanu. Nakon što ju je nadletjela i prestigla, AVANICA se odjednom u vrtoglavom manevru okrene za 180° i zaputi punom brzinom ravno u nos BURNICE. Maagdalenina se krv zaledila. Nije se usudila pomaći kormilo ni za jedan stupanj u stranu, bojeći se da upravo time ne presiječe put uzmaka koji je za sebe namijenila Unathi. Osjećala se privezana za stup ispred streljačkog odreda, bespomoćna i osuđena na propast. AVANICA je na nju nasrtala naglavce oštrim kljunom i da je kojim slučajem imala prozore, već bi nazirala njeno hrđavo-crveno tijelo kako svakom sekundom nezaustavljivo raste u središtu vidnog polja. Kada je pomislila da je zadnji čas već odavno prošao, Unathi tek malko cimne upravljačem i dvije letjelice prođu jedna pored druge toliko blizu da je Maagdalena u svojoj stravom podstaknutoj mašti već čula škripu metala u srazu njihovih trupova i krila. Umjesto toga, BURNICA se žestoko zatresla od turbulencija koje je

stvorila AVANICA svojim silovitim prolaskom i to je bilo sve. Poput lista u viru, bila je neugodno bacakana i njihana u zraku, dok nije ponovo uspostavila ravnotežu i nastavila neoštećeno kliziti zrakom. Prošlo je par sekundi prije nego što je Maagdalena na svoje ogromno iznenađenje ustanovila da je još ipak živa. Odmah je očima potražila AVANICU na 3D karti i registrirala da je Unathi već bila u manevru povratka, zlosutna poput puzeće kaplje krvi po ekranu. Mala istraživačka letjelica nije bila građena za grubi let borbenih ptica, niti je posjedovala njihovu brzinu ili sirovu snagu njihovih motora. No najveća razlika između njih bilo je neizostavno naoružanje kojim su se dičile grabljivice. Bilo što iz AVANIČINOG standardnog arsenala sasvim je dostajalo kao Maagdalenina jednosmjerna karta u ništavilo. „Hmm.... da vidimo,“ mazno razvuče Unathi i par puta kucne noktom po kacigi, „S čime da te pošaljem da radiš društvo svojoj sestri na dno oceana? Podmorska fauna je postala toliko siromašna da se čisto bojim da se mala dolje ne dosađuje na smrt.“ Prepusti se salvi smijeha, ne hajući što je jedina koja se smije svojim morbidnim primjedbama. Činilo se da činjenica što mora oboriti Zazemnu letjelicu i ubiti sunarodnjaka za Unathi ne predstavlja nikakvu moralnu dilemu. Približavala joj se s leđa usporavajući i Maagdalena se nehotično promeškolji u sjedalu, osjećajući njen nišan na potiljku. Niz leđa joj prostruji hladna jeza. Znala je da treba barem pokušati izbjeći izravan udar, barem si pokušati produžiti život za koju bijednu sekundu, no Unathin sablasni smijeh držao ju je kao zakovanu. Znači to je to - pomisli paralizirano i neobično pomireno barem ne umirem pod zemljom, kao crv. Obuzme je neobjašnjiva letargija i stisak na komandama joj popusti. Umorna od borbe, bježanja i skrivanja, bila je spremna odustati kad joj u glavi odjekne poznat glas i prekine tijek defetističkih misli. Trebalo joj je par trenutaka da shvati da ga ne umišlja. „Što to pobogu radiš mala?! Zašto je slušaš? Ugasi prokleti komunikacijski kanal!“ „Dyami!“ osmjeh joj se proširi licem i prsti mahinalno krenu izvršiti naredbu nadređenog časnika. U jednom trenu manijakalan smijeh još se razlijegao kokpitom BURNICE, no već u sljedećem je, jednostavnim pritiskom prekidača, nestao kao da ga nikada nije ni bilo. „Došao si za mnom!“

„Nisam imao izbora.“ uzdahne muškarac s druge strane veze, „Unathi je vidjela kad si uzletjela. To je bilo neizbježno, no računao sam da će je birokracija usporiti i tebi kupiti i više nego dovoljno vremena. Mislio sam da će vražica po protokolu prijaviti viđeno i pričekati službeno odobrenje odozgo da krene u potjeru, no bila je u AVANICI taj tren kad si napustila nebo iznad baze. Nisam te mogao ostaviti samu.“ „Znači nisi došao da odemo zajedno...“ „Ne mala.“ odvrati Dyami trudeći se da mu glas zvuči neemotivno, „Došao sam završiti ono što sam započeo i pomoći ti da ispuniš svoj dio pogodbe.“ „Dyami, Unathi će shvatiti...“ „Ne brini, već je shvatila.“ prekine je, „Nju prepusti meni. Strest ću ti je s repa, a ti ne gubi vrijeme već traži frekvenciju koju sam ti naznačio i pokušaj uspostaviti kontak jer ćemo inače svi uskoro letjeti u komadiće.“ Jedan brz pogled uvjeri Maagdalenu da se strelovito približavaju vanjskom obruču čuvanog zračnog prostora neprijateljskog područja. „Svjestan si što radiš, zar ne?“ plaho upita, u isto vrijeme upisujući brojke u komunikacijski uređaj i otvarajući novi kanal, „Ona ti neće dopustiti da platiš samo svojom funkcijom...“ „Znam ju bolje od tebe, mala.“ odvrati, možda malo pregrubo, no želio joj je skrenuti misli na druge stvari. Stvari gdje još može nešto učiniti. „Vrijeme je da se pozdravimo. Budi hrabra.“ „Dya...!“ „Bez pogovora! To je naredba! Imat ću pune ruke s Unathi, a ti sa svojim budućim sugrađanima.“ zastane, a glas mu omekša, “Vjerujem u tebe mala. Znam da ćeš doletjeti tamo gdje trebaš biti. Zbogom.“ Veza se presiječe, ostavivši Maagdalenu u u iznenadnoj, teškoj tišini. Dvije crvene točke u njenom viziru stale su izvoditi vratolomije koje je bilo teško pratiti čak i u pojednostavljenom, simboličkom okruženju. Obilazile su jedna oko druge, ispod, iznad, naglo ubrzavale, pa gotovo zastajale u zraku, ponirale i propinjale se, cijelo vrijeme nastojeći naći pukotinu u obrani one druge. Mlada žena, koja je po prvi put imala priliku svjedočiti zračnoj borbi, mogla ju je samo opčinjeno promatrati s nedoraslim divljenjem. Osjeti obnovljeno poštovanje prema svom mentoru, čak i prema Unathi, gledajući ih kako tjeraju svoje ptice s onu stranu zakona fizike i domišljatosti. Toliko toga o letu je još imala naučiti.

No u tom trenutku imala je prečih briga. Probijanje zamišljene granice na nebu koja se sferno protezala na tek par desetaka kilometara od BURNICE značila je ulazak na neprijateljski teritorij i snošenje posljedica. Grozničavo je osluškivala otvoren komunikacijski kanal u potrazi za bilo kakvim koherentnim glasovima ili artikuliranim zvukom, no sudarala se samo sa zidom bezličnog šuma. Vrijeme joj je istjecalo. Plava točka već je je okrznula imaginarnu granicu. Mlada žena je jedva balansirala na rubu rezigniranog očaja dok je frenetično tražila bilo kakav izdajnički zvuk, melodiju, riječ, bilo što. Ušla je u zabranjeno područje. Sklopi oči iščekujući prasak, eksploziju i bol. Zar ovako, poslije svega... Nešto u njenom uhu zazuji u nepogrešivo pravilnom ritmu i oči joj se s trzajem otvore. Morala je pokuštati, više nije imala što za izgubiti. Papirić koji je držala ispred sebe tresao se toliko da je jedva čitala ondje ipisana slova Dayamijevim pedantnim i čitkim rukopisom. „M-mlim veez.... „ jezik joj se lomio preko neobičnih riječi, no dovoljno sličnih njenom materinjem engleskom, službenom jeziku Zazemlja, da se lako razaznavalo njihovo zajedničko jezično podrijetlo, „Pozzite! POZZITE!“ „Štto žliite?“ nepoznat glas zazuji u Maagdaleninom uhu. Oprezan, tuđ, ali bez sumnje ljudski. Cijelo joj se nebo odjednom učini toplijim i manje neprijateljeksim. „Miir?“ dahne napeto, prepuštajući se u ruke neznancima. Učinila je sve što je mogla, dala je sve što je imala. Sjeti se dragih ljudi i sjetno zaključi kako su neki položili čak i više. Nadala se da će se sve žrtve isplatiti, no kako se čekanje se odužilo, Maagdalenina se nada stanjila. U mislima je već bila odustala toliko puta i toliko se puta opet usudila iznova ponadati, da je od tih uspona i padova bila fizički i psihički iscrpljena. Znala da sudbina ima vlastiti plan koji se ne obazire na male ljudske želje, pa je nastavila čekati u mučnoj tišini nastojeći se ne nadati, no ipak prekriživši prste. Nadzemljanima je trebalo gotovo pet minuta prije no što su se konačno odazvali Maagdaleninoj molbi i odgovorili, „Miir.“ Pilotkinja se s uzdahom zavali u sjedalo BURNICE i pritisne dlanove o lice, kao da želi spriječiti dušu da izleti od naglog olakšanja.

Osjećala se kao da je ubrzano ostarila od kada je noćas sjela u svoju pticu, kao da je posljednji razgovor oči u oči s Dyamijem bio davna prošlost. To je podsjeti na tog nesebičnog druga pa ga pogledom potraži po virtualnom prikazu obližnjeg neba. Upravo tada, nekoliko minuta nakon njenog ulaska u zaštićeni zračni prostor pod juristikcijom Nadzemlja i par sekundi nakon epohalnog prvog uspješnog uspostavljanja kontakta s nebeskim lukama, jedna crvena točkica na Maagdaleninoj 3D karti nestane. Nikad nije saznala jesu li su tada bila polomljena krila Unathijinoj AVANICI ili je Dyamijeva GARUDA izvela salto mortale i zauvijek potonula ispod mutnih, bezživotnih valova. Tajnu zna samo Veliki Ocean. I šuti.

16. EPILOG Istinski piloti nisu bili pioniri, nisu bili hrabri kolonizatori starog-novog svijeta, niti su bili borci za slobodu svojeg naroda. Piloti su bili sjetni promatrači tragedije ljudske gluposti i pohlepe, ljudi koji su se barem u one kratke trenutke koje su provodili nesputani gravitacijom i nepritisnuti teškim kamenim svodom mogli pretvarati da ih se ono što vide ispod, oko i iznad sebe ne tiče, da ne pripadaju u tu otužnu, repetitornu priču koja se zove povijest, koja se zove sadašnjost. Istinski piloti nisu svoje srce zavjetovali nijednom stijegu niti su se zakleli na lojalnost ijednoj strani. Njihova srca stremila su tek da ukinu ograničavajuću materijalnost stvarnosti nametnutu fizikalnošću svemira u koji su rođeni, ili se barem približe njenom ukidanju. Nastojali su dotaći nebo. Nastojali su živjeti svoj maksimum. Imali su duše ptica.

„Ljudi s dušama ptica“ (c) 2008. by Marija Serdar

Priča

SAN OD BIJELOG PAMUKA
by Ana-Marija Posavec

Ana – Marija rođena je u Osijeku, trenutno živi u Belom Manastiru, a studira na Filozofskom fakultetu u Osijeku – odsjek Hrvatski jezik i književnost. Do sada je objavila tri romana s fantastično-realističnom tematikom; Prokletstvo ratnika I. – Osveta Crnih udovica (2007.), Prokletstvo ratnika II. – Otkupljenje grijeha prošlosti (2009.) i roman Vincent (2010.). Njezin je prvijenac psihološka novela pod nazivom Čelist na multimedijalnom CD-ROMU, objavljena 2006. godine. Trenutno piše dva romana – završetak trilogije Prokletstvo ratnika te fantasy romane Bard Morgan i Lovac na zmajeve, uz erotske, psihološke i transcedentalne kratke priče te intertekstualnu i intermedijalnu poeziju. U planu joj je izdavanje zbirke kratkih priča pod nazivom Krici iz mramora. Mrzila sam oduvijek svjetlost s ulice. Mrzila sam kako prodire preko zavjesa u spavaću sobu. Mjesec nisam mrzila, sve dok me nije izdao. Mrzim još uvijek svjetlost ulice, svjetlo zahrđalog lampiona što guši i remeti moju tamu. Nisam željela odraz u zrcalu koji me gonio tu noć. Možda... čak i lažem. Možda sam ga i zaželjela, ali nisam znala koliko je kobna ta želja. Mrzim svjetlost s ulice... mrzim možda i Mjesec... Mrzim sve što mojoj tami ne želi dati mira. Moja je svila rasparana na pola. I krvava je. Crvena. S mirisom željeza. San ili stvarnost, odakle da ja to znam... odraz s vrata spavaće sobe me gledao... Siktao je... U tim sam trenucima mrzila i tamu. Sjećam se hladnoće kreveta. Bijeli je pamuk uvijek težak i hladan. Noć je bila vruća, svatko živ borio se za hladni dah, za povjetarac, za bilo što osvježavajuće. Ni noći tada nisu bile hladne. Kolovoz sam prezirala još odavno, kao i pustu kuću, mrtvi tihi dom. Bijele se zavjese nisu gibale. Vjetar kao da je umro negdje Bogu daleko, pošto ni oblaka na noćnom nebu nije bilo. Noć bijaše teška... Onima koji su se zabavljali, okladila bih se, također je bila teška. Prikrivanja težine te vrste nema. Odvratna noć okupana znojem i teškim disanjem najmrža je sanjarima. Ležala sam na boku, ispruživši ruku prema kraju kreveta. Volim svoj hladni bijeli pamuk, postelju bez boje, osjećaja, s mirisom jasmina i suhim zrakom. Voljela sam ju više od hladnih jutra i odvratnog crvenog Sunca što se dizalo nebom, bez oblaka, bez života. I Sunce je bilo mrtvo. Bilo je blatno u mom sjećanju. Nisam voljela ni jutra. Nisam spavala. Nisam mogla sklopiti oči. Lijenost me spriječila da zatvorim vrata sobe. Nadala sam se potajno strujanju nečega, strujanju zraka, makar bio i topao. Lako bih se zavarala da je zrak koji struji hladan. Nisam htjela napustiti svoj meki, hladni pamuk. Tijelo mi se odmaralo, zajedno s mladim kostima. Mladim mojim kostima i mladim mesom... Zagledala sam se u ispolirani parket i svjetlost koja je dopirala s ulice. Željela sam opet prokunuti svjetlost, ali zastadoh u mislima. Učinilo mi se da se mrtva bijela zavjesa pomaknula. Bjelina joj je u trenutku poprimila plavkasti sjaj. Osmjehnuh se, Nemoguće. Noći bijahu odveć tople. Okrenula sam se na leđa. Pamuk bijaše još hladniji, svečaniji. Voljela sam te večeri svoju postelju. Zagledah se u zrcalo. Jedan me pogled možda i susreo. Sklopila sam ipak oči i suspregnula dah straha. Nemoguće. Misao mi naredi da ponovno pogledam u – zrcalo. Kobno moje zrcalo. U bijelom ovalnom okviru, zrcalio se lik u tami. Pridigoh se polako shvativši da uistinu osjećam strujanje hladnog zraka. Nemoguće... Nemoguće..., gledala sam svoj odraz u zrcalu, i njega kako stoji na ulazu u spavaću sobu. Zrcalio se, jasno kao i ja, skvrčenih koljena u hladnom pamuku. Prilazio je nečujno. Nije bilo koraka. Nisam gledala dolazi li, približava li se uistinu. Samo sam promatrala odraz u zrcalu, tumačila ga očima. Slušala sam siktanje gmaza, osjećala otrov u

muškom pogledu. Zaklela bih se da mi ni srce tad nije kucalo. Stalo je kao sat kad stane, kao mrtvi mehanizam. Ako sklopim oči, pomislila sam, što li će tek onda biti? Snažne su ruke bile naslonjene na moja ramena. Rekla bih čak, da sam zadrhtala. Osjećala sam te hladne i mokre prste kako mi se spuštaju s ramena, preko laktova do dlanova. Zrcalo je lagalo, nadala sam se. Otkud to u mojoj postelji? Zašto sjedi iza mene i skida mi obje naramenice potkošulje? Kako je moguće da je skulptura iz hodnika tako oživjela? Zašto u zrcalu ima sivu, meku kožu i pet crnih zmija posred glave? Sklopila sam oči ne želeći gledati. Osjećala sam ruke, hladne dlanove, poput pliša kako gmižu mojim tijelom. Kao pamuk koji plače i noć koja postaje hladnija, tako su i ruke stvora, duha, želje bile hladne. Nesvjesno, spustila sam se u ležeći položaj pokušavši se prisjetiti, odakle on... sa zmijama na glavi... zašto ne vrisnem? Zašto ne viknem? Zašto dira moje tijelo lagano, možda čak i nježno...? Zašto gmiže nada mnom, po meni...? Zašto mi dira rebra i bedra... zašto obje ruke spušta niže? Studen obavije moje tijelo – bez pitanja. Osjetih tad i bol. Strahovita bol u preponama i oko mojega vrata natjerala me da otvorim oči. Vidjela sam ga pred sobom, duge tamne kose i plavih očiju kao u zore. Desnicom me držao za vrat, ali više me zaboljelo zrcalo – odraz moga tijela koje se ovilo oko njegova struka, odraz mojih ruku oko njegova vrata, odraz osmijeha koji u stvarnosti nisam imala, odraz pet dugih zmija i krvi na mom svetom bijelom pamuku. Željela sam vrisnuti, ali spriječila me slika, spriječilo me zrcalo, spriječilo me siktanje i jezik rascijepljen na dva dijela (onaj isti jezik što je prije nekoliko trenutaka milovao sveto žensko mjesto!), spriječila me bol u bedrima – spriječio me grom na nebu... Spriječio me Vjetar i udarac vanjskog prozora o unutrašnji. Iskočila sam iz kreveta, suznih očiju, mokroga tijela. Promotrih sve oko sebe. Soba bijaše prazna, bijela postelja čista, još uvijek s mirisom jasmina. Uhvatih se dlanom za prsa. Je li bio san? Je li me san kaznio što sam tražila hladnoću? Što me to svuklo? Gdje je moja potkošulja? Prsa mi bijahu gola, disala sam duboko.

San je. Neprijatelj moj, koji me uvijek nemilo iznenadi, onda kad ga ne očekujem. Izdahnula sam s olakšanjem i pošla k prozoru. Uistinu, spremalo se nevrijeme. Čemu taj ludi san?, pitala sam se nekoliko trenutaka, ali ostala sam uživati u Vjetru. Hladni je zrak strujao prostorijom dok sam u daljini promatrala svjetla grada. Izdahnula sam opet, nadajući se da me nagu na prozoru nitko nije vidio. Zatvorila sam prozore i pošla prema krevetu u nadi da ću pronaći bijelu pamučnu potkošulju. Loše sam podnosila vrućinu. S druge sam ju strane kreveta napokon pronašla. Nisam stigla ni zapitati se kako je ondje dospjela, već vidjeh da pamuk nije bijel. Potkošulja bijaše svježe obojana, crvena... mirisala je na željezo. Neki se predmet u hodniku srušio, što mi je odvratilo misli od potkošulje. Naglo se okrenuh i pogledah prema zrcalu. Ako se san mnome poigrao, zašto je učinio da oko vrata imam tamni plavi trag? Ako se mnome poigrao zbog želje za hladnoćom, zašto je učinio da ponovno u zrcalu, na pragu spavaće sobe ugledam njega? Ako se poigrao, zašto je zavjesa imala plavi odsjaj? Ne... Nije se poigrao. Shvatila sam to prekasno.

„San od bijelog pamuka“ (c) 2011. by Ana-Marija Posavec

Savage Harmony je osječki band koji je na domaćoj metal sceni već duži niz godina. Kao i većinu bandova i njih pokreće vlastiti entuzijazam. Do sada su nastupali s drugim bandovima poput "Mortal Love" i "Vader", a njihove pjesme vrtile su se i na radio postajama. Iza sebe imaju nekoliko albuma i još uvijek rade na novim pjesmama. Njihove pjesme često su inspirirane fantasy romanima, horror rpg-ovima i sl. Više o njima samima saznajte u tekstu koji slijedi. Kako je počela cijela ta stvar s glazbom?
Saša : Ukratko, okupili smo se u prvom razredu srednje škole, Robertino i ja smo svirali rock budući da tadašnja ekipa nije htjela ništa žešće od toga i nakon nekoliko godina smo počeli hard rock kada je Goran došao u band. Nedugo nakon toga cijela stvar se raspala i preostali smo samo nas trojica. Osnovali smo novi band pod imenom New Millenium, svirali smo nešto malo i ponovno počeli pucati po šavovima. Kada se raspala ekipa New Milleniuma, nas trojica smo osnovali Savage Harmony koji traje još do danas. Robertino : Negdje početkom 2000. godine smo odlučili promijeniti koncept, prebacili smo se s domaćeg rocka na engleski jezik i heavy power s nešto progresive, uspjeli smo tako gurati do sredine 2002. Goran : Promjena koncepta je bila nešto što smo svi željeli od početka, to je bila jedna potajna želja koja se provlačila u nama od početka. Kada su ostali dečki otišli svirati narodnjake nije bilo drugog izbora, uzimajući u obzir kako smo nas trojica bili jedini preostali. Problem je bio u tome što nismo bili u mogućnosti okupiti cijeli band u isto vrijeme, izgubili smo oko godinu dana na služenje vojne obveze, a 2002. je Robertino otputovao u Ameriku. Saša : negdje početkom 2004. okupljanjem sasvim nove ekipe je nastao Savage Harmony. Obećajemo da više nećemo mijenjati imena, jednostavno je preskupo. kvalitetnih koncerata, nastupali smo u sklopu Osječke ljetne noći, imali smo nastup s Mortal Love u klubu „Vega“ i s „Vader-om“ u Slaviji. Naša pjesma Lost in time se mogla čuti i na zagrebačkom radiju.

Kako inače generalno stvari stoje? Tko piše pjesme i tko ih sklada unutar banda? Postoji li neka posebna podjela posla?
Robertino : Svi skupa pišemo pjesme, ali najviše posla ostaje ipak Goranu koji je na sebe preuzeo pisanje tekstova uz naše komentare, ideje i kritike, u konačnici cijeli band sudjeluje u stvaranju pjesme.

Odakle inspiracija? Može primjer na nekim od hitova?
Goran : Izvora za inspiraciju ima posvuda. Osim što se bavimo glazbom, također igramo računalne igre, gledamo filmove i čitamo knjige. Tekst za pjesmu „Edge of the coin“ sam napisao za vrijeme dok sam igrao „Soul Reaver 2“, a „My Precious“ nakon prvog filma iz trilogije „Gospodara prstena“. „Lost in time“ je nastala potpuno neplanski, ja i Saša smo pisali tekst za jednu pjesmu koja je bila predugačka, pa smo ju podjelili na tri kraće… Saša : Od koih jednu više ne sviramo, što je meni osobno jako žao, (pogled prema Goranu) što ne znači da nećemo.

Kako je išlo s novim bandom, novim imenom u to vrijeme? Kakva je bila reakcija publike na tu promjenu?
Goran : Nova ekipa je otvorila nove mogućnosti i najbolje od svega stigao je novi bubnjar Vedran Benčić koji je znao svirati s dvostrukom bas pedalom bez problema, tako je heavy metal automatski postao power. Imali smo seriju

Nešto o najnovijoj pjesmi Ghosts?
Saša : To je bila potpuno nova pjesma, zvuči potpuno drugačije od svega što smo do sada snimili, više je orjentirana na horror i stoga ima dosta jezivih zvukova. Goran : Zamislili smo ju kao dio cijelog projekta kojeg ćemo uskoro ostvariti, Ghosts je samo jedna pjesma našeg budućeg tematskog albuma. Album je zamišljen kao

samostalna priča i svi tekstovi ju prate, uz album planiramo objaviti i malu knjižicu u kojoj bi slušatelji mogli pročitati pripovjetku. Priča govori o duhu žene koji pokušava ispraviti nepravdu, to je za sada lagano u razvoju i cijeli band se oko toga složio, ali za sada obrađujemo stare stvari i dorađujemo neke nove. Naš prvi službeni album bi trebao biti skup naših najboljih pjesama koje publika obožava i na koje su navikli, cure obožavaju Ghosts, a dečki one stare stvari poput Edge of the coin i Lost in time. Trenutno sve što radimo jest snimanje zvučnog materijala i obrada u „Studiu LA“ u Ladimirevcima.

Koji su vaši ciljevi za budućnost? Saša : Hej, što je najbolje u životu? Zgaziti neprijatelja, uživati u njegovim bogatstvima i slušati vapaje njegovih žena, kako je to jedan mudar čovjek jednom rekao (smijeh). Prodati dušu i obogatiti se, nikako se ne vidim kako do kraja života radim obične poslove. Robertino : Živjeti od ovoga što radimo, a što drugo? Goran : Baviti se glazbom, znači onime što volim i uspjeti u tome. Čime se trenutno bavite i kako preživljavate iz dana u dan? Goran : Radim na benzinskoj crpki, za sada ide dobro. Robertino : Radim u jednom trgovačkom lancu, ništa posebno. Saša : Administrator sam u upravi pogrebnog poduzeća. Kako okolina reagira na ovo čime se bavite i što mislite da vam je potrebno za uspjeh?
Saša : Svi koje poznajemo misle da od toga nikada neće biti ništa, rodbina, prijatelji, poznanici, tko god mi padne na pamet smatra da samo uzaludno trošimo vrijeme. Goran : Prije svega nam treba menadžer koji bi dobro radio svoj posao, na taj način bi se mogli posvetiti glazbi bez dodatnih opterećenja i sve bi bilo puno lakše i učinkovitije, prilično sam siguran u to.

Možete li opisati trenutnu situaciju na hrvatskoj metal sceni?
Goran : Rekao bih da se metal scena lagano budi kako vrijeme prolazi, dosta ljudi sve više sudjeluje u organizacijama, prati koncerte, osnivaju bandove i sl. Robertino : Iskreno, smatram da je i publika veliki dio cijele stvari. Mnogi će se žaliti kako nema glazbe, a onda kada i dođe do koncerata ili festivala na kojima bandovi nastupaju besplatno na temperaturi od 35°C, svi se povuku ili ostanu drveni i bez reakcije. Mi ipak nastupamo i zbog njih i htjeli bi doživjeti nekakvu reakciju ili podršku s njihove strane. Goran : Ima voljnih ljudi i voljnih bandova, ali zainteresiranost nije toliko velika da bi jedna takva organizacija ostala isplativa, ima organizacije, ali opet broj publike nije dovoljno velik da bi se motiviralo ljude, za sada nema niti zainteresiranih sponzora koji bi bili spremni uložiti svoj novac u metal glazbu. Robertino : Malo ljudi uopće i cijeni nešto domaće, strani bandovi će uvijek dobiti podršku, ali ne i domaći. Ne tvrdim da su svi takvi, ali većina publike i organizatora jest. Pogledaj samo punk scenu. Punk bandovi su složni i organizirani, nastupaju zajedno i dijele opremu. U Osijeku nema dva metal banda koji su u stanju složiti se oko nečega. Treba motivirati druge bandove, pružiti im nešto, ali je problem u tome što većina samo stoji sa strane, bandovi nastaju i propadaju vrlo brzo, mogao bih izdvojiti Savage Harmony i War-head kao primjere koji govore da stvari u Osijeku ne moraju biti takve, nitko mi drugi za sada ne pada na pamet. Saša : Suradnja među bandovima je očajna, npr. death bandovi ne žele nastupati s power bandovima, ili heavy s gothic bandovima i obrnuto. Kada smo prije nekoliko godina nastupali s Vaderima, dobili smo prilično dobre kritike i odaziv publike, ali je svejedno bilo zamjerki što smo nastupali s death metal bandom. Jednostavno, jedni s drugima ne idu i to je to. Goran : Nije sve tako crno, lagano je počelo izranjati nekoliko bandova od kojih su neki i potpisali ugovore, npr. Ashes you leave ili Rising dream, to su odlični bandovi i nisu jedini na sceni, ima ih još i svi lagano dobivamo pažnju izvana. Robertino : Ima ih, ali dečki i dalje dosta toga sami financiraju, sve što imaju ulažu u produkciju, a izdavači proguraju samo gotov proizvod.

Nešto za kraj?
Goran : Stay savage.

http://www.savageharmony.net

:

Hmmm... spremni smo se kladiti kako je Dorian zaboravio da je nekoć davno poslao ovaj članak nama za kolumnu. Bez obzira na to, nadamo se da će vam se svidjeti, jer je riječ o jednom odličnom tekstu koji ne poznaje granice vremena. Dorian je inače aktivan član udruge 3. Zmaj iz Rijeke i sudjelovao je na organizaciji Rikona, uređivanju časopisa Eridan, pa čak i razvoju jedne audio knjige.
Osjećaš li se nelagodno ponekad kada te “prepoznaju” kao ljubitelja znanstvene fantastike i kada te zovu frikom? Ako si to već dugo i imaš kakav-takav društveni život, onda se čovjek navikne. Pomaže ako se okružiš ljudima sličnima sebi, prirodno bi bilo da već jesi. Kako se osjećaš kada se pred tvojim očima odvijaju scenariji iz filmova, knjiga i serija koje konzumiraš? Sjediš na kavi dok te okružuju zgrade iz prošlog stoljeća kategorizirane kao stara baština iz kojih izbijaju stakleno-betonske konstrukcije. Stvar je prestiža izgraditi najsjajniju i najvišu poslovnu zgradu što je moguće bliže arbitrarnom centru grada. Pitanje je vremena kada će biti ponuđena dovoljna količina trenutno važeće valute pa da tu istu kavu piješ dok te okružuju isključivo staklo, beton i asfalt, uz izuzetak ponekog drveta posađenog na planirano mjesto estetike radi. To što jedno stablo ne može ništa protiv mora prijevoznih sredstava koje guše grad brine samo malu skupinu ljudi. Njih etiketiraju kao još veće čudake od tebe jer se brinu za okoliš. Dok uživaš u svojoj kavi, ubranoj na drugoj strani svijeta, pogled ti povremeno odvlače svijetleće reklame i razni panoi koji govore upravo tebi. Da, tebi! Jer ti si nešto posebno, jedinstveno i ti znaš što želiš i što zaslužuješ! Ali, ti znaš da je to samo propaganda, ionako u jednom od lokalnih trgovačkih centara uzimaš samo ono za što znaš da vrijedi. Ono za što znaš da želiš. Ono što te definira kao osobu koja ima svoj individualni životni stil. Svoj i milijuna sličnih tebi. Kineska odjeća ne valja, ali je zato odjeća europske tvrtke s proizvodnjom smještenom u Kini kvalitetna. Ti to znaš jer valjda postoji razlog zbog kojeg je ta odjeća višestruko skuplja. Na kraju krajeva, onaj sportaš kojem se ne možeš sjetiti imena ne nosi gluposti, on ipak nosi samo kvalitetnu odjeću. Odjeću tvrtke koja mu je platila milijune da je nosi. Otplaviš te misli novim gutljajem kave i vratiš pogled u krilo, na prijenosno računalo koje ti je silom prilika postalo neophodno zbog škole, fakulteta ili posla. Bonus je što si u svakom trenutku u kontaktu s drugima koji mogu biti kilometrima daleko. Slikom i zvukom, oni su tu. Bežično se povezuješ na mrežu i svijet ti je na dlanu. Svijet u kojem stvaraju umjetne crne rupe, u kojem prvi crnac postaje predsjednikom najutjecajnije umjetne tvorevine koja okuplja nekoliko stotina milijuna duša pod jednim barjakom, svijet u kojem su svi deklarativno jednakopravni, spremni na suradnju u ime napretka, svijet u kojem smo ovisni o ostavštini prapovijesne flore i faune (čitaj: nafte), dok učinkovite alternative postoje, svijet u kojem zbog te iste ostavštine počinje Treći svjetski rat. Ako i razmisliš o ovoj posljednjoj mogućnosti, otpuhneš je uz misao kako se to, uz Uniju, neće dogoditi. Društveni eksperiment koji iznutra trune na svim aspektima, mada to nitko ne želi priznati. Otpuhnuo si tu misao poput dima cigarete koju pušiš. Putnu. Da nije bilo financiranja i marketinške kampanje, uhitili bi te zbog konzumiranja opojne supstance dok bi dvadeset jointova koštalo između trinaest i dvadeset jedinica lokalne valute. Zašto? Zato što korporacije doista vladaju svijetom, korporacije koje kapital dobiven od radne snage vraćaju u državu kako bi kontrolirale radnu snagu. Krug je zatvoren. Ne treba ti visoki kvocijent inteligencije da to shvatiš. To što si ne želiš priznati da je to istina je potpuno druga stvar. Sve je ciklično, prihvatili mi to ili ne. Gospodarstvo je samo mali dio. Živiš znanstvenu fantastiku koju ti je omogućila ostavština prapovijesti, a koja će se sama urušiti i vratiti nas u to isto doba kako bi se zatvorio krug. I započeo novi...

„Živjeti znanstvenu fantastiku“ (c) 2008. by Dorian Celcr

Marsonikon je prva sf i fantasy konvencija iza koje stoji SF Skupina Orion iz Slavonskog Broda. Više o samim organizatorima i konvenciji možete saznati na službenim stranicama www.marsonikon.com , a u tekstu koji slijedi možete saznati naše dojmove.
Nažalost na Marsonikon smo stigli tek nešto prije 16h, tako da smo propustili dobar komad sadržaja (većinom predavanja koja su nam izgledala zanimljiva, kao i svečanu tortu - ali uvijek postoji drugi put). Ipak, ono što smo vidjeli ostalo nam je u dobrom sjećanju. Predavanje o teraformiranju Marsa Petra Bašića je bilo usitinu zanimljivo, ali nam je žao što nije bilo dodatne rasprave (zbog rasporeda) jer čovjek stvarno zna zakuhati temu. Inače, Marsonikon je imao praktički sve sadržaje (iako tematski vezane uz Mars) kao i ostale velike konvencije: radionice, goste, kvizove, štandove s časopisima i fanzinima, multimedijalni sadržaj i sl. Također nam je bila zanimljiva i izložba Warhammer 40k figurica udruge Pannonia Minor (udruga maketara i minijaturista). Osim navedenih, konvenciji je prisustvovala izdavačka kuća Algoritam, te ekipa Hangara 7 sa svojim štandom Siriusa B. SF Skupina Orion na svom je štandu prezentirala vlastitu zbirku kratkih priča Marsonic, te nekoliko rijetkih primjeraka starih magazina i knjiga (npr. Od Zemlje do Mjeseca iz 1875. godine). Uistinu smo se dobro proveli, jedino nam je žao što je cijela stvar trajala kratko. Naime, konvencija je bila održana u prostorijama srednje škole, tako da su vrata bila zatvorena već oko 23h. Ipak, za one koji su htjeli, dio zabave se nastavio u caffe baru Gag. Tu smo iskoristili priliku i saznali nešto više o ljudima koji stoje iza konvencije, njihovom djelovanju i sl. Zaključak? Marsonikon je bio odličan, premda kratak i željeli bi smo da je trajao duže. Drago nam je što smo iskoristili ovu povijesnu priliku i očekujemo da će se cijela stvar ponoviti iduće godine. Također se nadamo da će postati jedan od brandova grada te da će privući mnoge sudionike. Organizatorima čestitamo na prvijencu.