You are on page 1of 4

Neka nas voda nosi

Nao sam se me drvljem to ga je nosila voda, pa sam lego na dno amca i pustio da me voda nosi. Tako sam leo i lijepo se odmaro pue lulu i gledaju u nebo na kojem nije bilo ni oblaka. Nebo ucijek izgleda tako duboko kad lei potleuke na mjeseini, nisam do tada znao. 1 Priali smo jednom nekom prigodom, fascinirani knjigom o Huckleberry Finnu, kako bi to bilo otisnuti se niz rijeku Mississipi. To bi te pregazili putniki brodovi, opljakalo bi te u New Orleansu bande pljakaa to tamo vladaju poslije onih uragana. Trebalo bi se naoruat i ... td., itd. I ne znam vie kako je razgovor doao na to da se zbog financijske krize ipak treba, i bolje je, otisnuti niz Savu (koja je jednako nepoznato podruje). Od 'kafanskog' razgovora pa do dana kad smo se stvarno otisnuli niz rijeku, meni se inilo da nije dolo do puno promjena u planu. I zapravo, gledaju' neka svoja posla, nisam bila svjesna da je trebalo nai kanu, istraiti kuda tee Sava, izvidjeti kakva tua iskustva, odmjeriti kako, koliko, ega ponijeti. inilo se sasvim jednostavno pokupiti najnunije stvari, staviti u neto to pluta i krenuti tamo negdje. Jer 'ta' je to danas, kad je jadnomu Huckleberry Finnu bez para isto s dosta uspjeha polo za rukom. Meutim, te zamorne i nepotrebne stvari netko drugi je napravio, a to je Marin Lukas koji se inae voli baviti konkretnim stvarima. No da privedem ovu priu o plovidbi po Savi nekom preglednijem poetku, prvo u vam itatelji predstaviti subjekte prie, to smo Marin, ja i Mio (svo troje u dvadesetima), poto su ostali pustolovi, fascinirani istom idejom, odustali, to zbog ispita na fakultetu, to zbog drugih nepogoda: Marin Lukas, student na FSB-u, lan HGSS-a, Iva Boi, studentica FF-a, ALU, lanica HGSS2-a, Mio (Milan Markovi) student na FSB-u, ni od ega lan. Moram priznati da je neugodno sam sebe predstavljati mnotvu nepoznatih ljudi, ali je istodobno neugodno itati priu bez bar nekog saznanja o glavnim akterima. Takoer, smatram potrebnim upozoriti prije nego se dobrano uputimo u dalji tekst, da u ovoj prii ne treba traiti nita fascinantno, spektakularno, jer je stvar vrlo obina, jednostavna. A ne mogu odoljeti da ponovo ne citiram M. Twaina: Svi oni koji u ovom kazivanju budu traili neku pobudu, bit e krivino gonjeni, svi oni koji budu traili neku pouku, bit e prognani, a svi oni koji budu traili neki zaplet, bit e strijeljani. Tako smo poetkom 10. mjeseca u ranu jesen 2011. godine, poslije jutarnje magle krenuli od lokacije s lijepim visokim stablima kod Hrelia prema eljeznikom mostu u pustolovinu hommage M. Twainovu djelu. Sava je na tom dijelu tekla brzo, a krajolik je bio zanimljiv. Otisnuli smo se samo Marin i ja, dok je Milan Markovi zvan Mio nestajao u daljini, tuno odmahujui s obale. Ali bez Mie 'nigdje nita', odnosno zbog njegove nesebine pomoi s njim poinje i zavrava pria o Savi. I ako ga ujete kako govori da nije bio s nama, znajte da lae. eljezniki most su popravljali radnici s kojima smo uljudno popriali, a Marin e i dalje niz cijelu Savu priati sa svakim ovjekom kojega uspije zatei: s ribarima, seljacima, skelarima,
1 2

M. Twain, prev. Z. Crnevi, Pustolovine Huckleberry Finna, Grafiki zavod Hrvatske, 1989., str. 52. Hrvatska gorska sluba spaavanja.

i otprilike ni s kim vie poto nikoga drugog nije bilo. Poslije mosta Sava se ulijenila i razvukla u zagonetne rukavce. Mjestimino gdje je bila plia, rijeka je ubrzavala i bio je uitak osjetiti kako kanu juri te izbjegavati trupce stabala i rijene nanose. A znali smo i dok je jedno upravljalo amcem, fotografirati ili svirati frulu, ili togod tree raditi. Bio je lijep i sunan dan, riba se bacala iz vode, neobine ptice okolo letjele. Uz radio hitove s tranzistora, spremala sam ruak, prihvaajui veslo kad bih vidjela neto sumnjivo u vodi mislei da emo se nasukati. Uglavnom smo se znali nasukati na poetku, kod rukavaca, poslije se Marin izvjetio u manevriranju kanuom pa se 'samoproglasio' Gospodarom Rijeke. Grana bi me koji put oinula, a Marin me nagovarao da ostavim veslo, poto Gospodar Rijeke vlada situacijom. Poslije 'uspjenog' kuhanja, od neobinog sjedenja u amcu boljela je stranjica pa je etnja Oborovom sretno dola. Skelar u Oborovu nas je obavjestio da vodostaj Save ovisi o oborinama u Sloveniji. O tome ga je Marin pitao znajui da nas eka loe vrijeme iduih dana. Simpatino je to mjesto Oborovo, sa svojom skelom, starom crkvom i starim govorom, trgovinom i kafiem jednim do drugoga izgledajui gotovo pa jednako. Sputao se sumrak nad rijekom, jata ptica movarica su nekuda daleko bjeala. Malo poslije Oborova, pod velikom vrbom smo se utaborili i prespavali. Idui dan je brzo svanuo. Gusta magla se valjala preko rijeke, pa se odlazak na rijeku neto odugovlaio. Tek kad se otvorilo malo vedrog neba, krenuli smo dalje. Svjei zrak je kakljao po rukama koje su lagano bridile od veslanja. Ubrzo se sruila kia na nas par milja nizvodno. Zakrili smo se jaknama, pokrili tendom stvari i noge, meutim puhalo je, pa se slabo zaglavljena tenda lako otimala. Kia je punila amac vodom iza mojih lea. Odveslali smo desetak kilometara po tom nevremenu kad smo neto poslije Dubrovaka odluili stati te podigli ator. Jednom u atoru, bilo je teko ponovo krenuti van. irei kroz atorski otvor, shvatili smo da mi zapravo nikud ne idemo i da se nije potrebno boriti s olujom, i moemo ekati da kia popusti. Stoga smo izvadili opremu iz amca, stavili u ator. Tad me Marin pozvao da neto pogledam u rijeci. On je naime im smo pristali postavio drvca kao oznake na razinu povrine rijeke. Sava je rasla naoigled, za pola sata je prvo drvce potopila. Marin je stoga zakljuio da valja premjestiti ator. Skeptina za kataklizme i promrznuta, nevoljko sam se sloila sa zakljukom, pa smo opet sve izvadili iz atora i postavili ga navie. Konano odbacujui mokru odjeu, zavukli smo se u pernate vree za spavanje, igrali ah iduih par sati, dok je kia ugodno romonila po atorskom platnu. Skuhali smo tjesteninu u atoru to je bilo neto gore od kuhanja u kanuu. Vrijeme je lagano odmicalo kako to ve biva na rijeci ili u divljini, dok sam probavala neto crtati ili pisati, a Marin je zvao Miu da dobije od njega meteroloki izvjetaj. Kako mi nita nije ilo za rukom, gledali smo zajedno kartu kuda smo proli i kuda moemo ii, priali o svaemu, izmeu ostalog o tome to bi Tom Sawyer u ovakvoj prilici radio. Postajalo je sve neudobnije u malom atoru, ali glupo se aliti kad je dovoljno sjetiti se kako se jednako tako lijepo vrijeme u alpinistikim ekspedicijama zna ekati danima. Proetali smo okolicom da rastegnemo zgrbljena lea. Padala je kia jo (naravno) kad smo izali iz ikare, uspeli se uz nasip na kojem je bila cesta, a preko ceste selo. Po blatnom putu izmeu kua bili su rasuti orasi, u dvoritima stabla puna jabuka. Dok smo se prepirali kada je sezona oraha, kraj nas su se prostirala kukuruzna polja, u kojima je po Marinu puno zeeva, fazana, druge vrijedne jestive divljai.

Idue jutro nas je doekalo vedro. Kanu je bio pun vode, pa sam otila vidjeti koliko pun. U koritu je plutao kiobran, moje 'teve' i tranzistor. Sablanjeno sam izvadila tranzistor i donijela ga Marinu na uvid. Sretno protrljavi rukama, Marin je odmah rastavio stvar, osuio dijelove kuhalom i ponovo sastavio. Pokrenuo je tranzistor i on je radio. Dodue antena mu je ispadala van, ali to nisam zamjerila. Idue zlo koje nas je ekalo je bila mokra odjea. Valjalo je zapaliti vatru mokrim drvima. Teko nam je ilo, valjda smo pola sata palili stranice moje biljenice, granice i tanka drva dok nisam nala neko drvo koje 'puca kao puka' kad se lomi, a odlino gori. Oko vatre smo razasuli brojne mokre stvari te za kraj bivka, u eravu zakopali 'pole' krumpira, kako su nas bake uile po jednostavnom receptu. Zatim smo krenuli dalje. Zvuk vesla i vode se lomio po zavojitim obalama, na kojima su stajali i utjeli ribari. Kako bi kojeg nali, tako bi mu Marin uzviknuo nekoliko istih pitanja na koje je uglavnom znao odgovore, samo da uje to e ovaj rei. Riba se idalje bacala, a ptice okolo letjele, velika jata patki, aplji, roda, ostalih koje ne znam razlikovati, stotinu metara pred nama su ve bjeale, kad smo doli do Tiine kaptolske. Malo poslije Tiine kaptolske smo ostali prenoiti. Sutradan smo za dobro jutro pekli divlje kestene to smo ih kupili jo u Oborovu. Poslije kestena su dole na red tikvice, pa stari kruh i sir, a onda je ve bilo krajnje vrijeme da se ne razvlaimo po obali, kad dok nas rijeka eka. Zaveslali smo dalje prema Strelekom, Palanjeku, Hrastelnici. Zakljuili da je najbolje da se naemo s Miom u Sisku ispod mosta. Marin je nazvao Miu, rekao samo slijedee. Miio! Zna li gdje je most u Sisku? E pa, ispod mosta u Sisku, u etiri sata, ima da se naemo. i poklopio mobitel. Upalila sam tranzistor pa smo gledali ribare kako love i bivali sve blie Sisku. Odjednom je iz tranzistora iskoila antena i propala u vodu. Pa sam ostatak puta vozila sporije nastojei drati tranzistor na veslu, ali sam nakon nekog vremena i od toga odustala. Par kilometara pred Siskom sam spazila neku patku uz obalu, na to sam svrnila panju Marinu. On je svakako htio izblie vidjeti pticu, pa smo, ne budi lijen, zaveslali nazad uzvodno, prema toj obali rijeke, a pribliavajui se postajalo je oigledno da se ne radi o patki ve o sokolu. Bio je to lijep 'sokol', samo je stajao do pola u vodi na nekoj grani, makar smo mu se pribliili na manje od pola metra. Velika i mona ptiurina nas je gledala, a mi nismo znali to slijedee. Nita, treba je spasiti, jer tko zna to joj je iskrivilo sudbinu. Idui je problem glasio, kako uhvatiti pticu grabeljivicu. Prvo smo probali navui transportnu vreu preko nje, ali se zakaila kandama za nju i nije htjela pustiti. Kad smo joj iupali vreu, ptica se odluila na bijeg plivajui krilima, kao da leti. Krenuli smo za njom, ne znajui radimo li gluposti ili ne. Sad se Marin dosjetio postaviti vesla ispod njenih krila te ju je 'na pincetu' izvadio iz vode i postavio ispred mene. Ja sam joj sklopila krila i drala sokola kao koko. Zatim smo prebacili vreu preko nje i sa sokolom u vrei veslali dalje, smiljajui to sad s njim. No, sjetila sam se drage prijateljice iz BIUS-a3, Darije Josi, koja me dalje uputila na neobinu veterinarku Ingeborg Batu, koja dri centar za zbrinjavanje divljih ivotinja. U Sisku smo se nali s Miom kod mosta, ukrcali kanu na auto, sokola u vrei, i krenuli za Zagreb. Dogovorila sam se s veterinarkom da joj iste veeri predam pticu, koja je izgledala dosta slabo, vozei se na mojim koljenima do Zagreba, umotana u majice. Predali smo pticu, i zamolili doktoricu da se ponovo ujemo iduih dana, da saznamo kako je sokol. Naalost ptica nije preivjela no, i nije se
3

Udruga studenata biologije.

radilo o sokolu ve o rijeoj vrsti orla, lat. naziva Pandion haliaetus. Bilo nam je jako ao nesretne ptice, ali ne uloenog truda. Nije mi ni palo na pamet promisliti je li se isplatilo. Uvijek se isplati uiniti neto dobro, izgledalo to uzaludno (nepotrebno) kao veslanje po Savi, spaavanje ljudi ili ivotinja, principi su isti, beskorisni, a kao to svakoj prii doe kraj tako se i gubi trag smisla potrage za korisnim.