Marija Jurić Zagorka - Plameni inkvizitori

prvi dio

KĆI KRVNIKA Proljetni dan, vedri je, a ljudi su mračni. Okupljeni na obali kaptolskog ribnjaka, gledajući u" djevojku koja rukama kopa zemlju. Iza nje kaptolski de-ds setnik s lovnim bičem. Izmučena nevoljnica digne pogled kao da traži pomoć, ali desetnik vikne: - Kopaj, kućko đavolova, ili će se moja remenjarka napiti tvoje krvi. Djevojčino tijelo klone nad jamom, ruke se ponovo zarinu u zemlju. Ljudi oko nje šute kao da nešto iščekuju, što je jama dublja, njihove se glave spuštaju niže. Njihovi pogledi traže... Onda se svi uznemire, zamrmore. Na dnu jame mrtav čovjek. Kaptolski desetnik klikne slovodobitno: - Aha, dakle ga je ipak zakopala! Onda .digne svoj bič. Olovni okrajci zadiru u djevojčino meso. Slomljeni krik - kao da je viknuo mrtvac u jami. Iza svjetine pojave se jahači. Nježni glas jahačice strogo ukori: - Zašto opet tucete, Ruprete? Sve se glave podignute k plavoj djevojci na konju. Srebrno vezivo njezina ružičastog plašta ulijeva počitanje. U pogledu nesretne crnokose kopačice ogleda se duboka zahvalnost. Djevojka na konju zapita mekim glasom: ;~ što se događa ovdje? želim saznati! - Banska svjetlosti - banovice naša - evo, krvnikova kći počinila je zločin: zakopala je nekog ribara za koga se tek nakon njegove smrti saznalo da je krivovjerac - pataren, pa je njegova časnost nadinkvizitor Matijas osudio da ga raznesu grabežljive ptice. A krvnikova kći Tajana došuljala se prošle noći k osuđenom truplu i zakopala ga. Sada je, naravno, njegova časnost osudila zločinku da ga otkopa golim rukama. - Dobro, Ruperte, ali zašto je tucete? - Pretvara se da ne može kopati, a osuda glasi da mora tru" pio iskopati golim rukama. - Ali osuda ne određuje bičevanje i zato osjećam dužnost da zaštitim sirotu od olovnog biča koji je sigurno samo lična osuda gospodina desetnika. Snaga topline mekana glasa, blaga pogleda i razborita tumačenja, prešla je u duše ljudi. Njihova lica pokazuju da odobravaju samilosti. - Svijetla banovica govori istinu. Neka se vrši osuda. Ali zašto je desetnik tuče kao da je pseto, a ne djevojka - veli muški glas iz svjetine.. ..;-;.. Desetnik zvizne bičem i bijesno krikne: " - Tko se usuđuje ovdje govoriti? Na koljena, pseto! - Nisam kaptolski vazal. Građanin sam slobodnoga građa Griča i pošteni sedlar. Ne zamjerite, banovice, što sam se usudio da progovorim. - Tvoje riječi pokazuju da slijediš nauku ljubavi i samilosti prema bližnjima odvrati banovica. A osuđena - kao da želi iskazati zahvalnost - prione hitro i oštro svom mučnom poslu. Zamalo se u dnu jame pokaže truplo u siromašnoj širokoj smeđoj košulji s ribarskim pojasom. Rupret digne ruke i reče povišenim glasom: - Oprala si svoju dušu od strahovitog grijeha što si ga počinila kad si predala zemlji đavolsko tijelo krivovjerca. Idi svojoj kući! S kraja ledine dotrči među svjetinu gorostas od čovjeka. Obrastao je bradom, odjeven u haljetak od tri boje: zelene, crvene i bijele. - Krvnik - šapću ljudi i ugibaju mu se, a on se okrene prema djevojci i vikne: - Nikad više u moju kuću, prokleto smeće! Kakvu mi nanosiš sramotu! Volio bih te vidjeti da ležiš u zemlji nego što si zakopala griješno krivovjersko tijelo. - Zar niste čuli da je izvršila, pokoru? - opomene ga banovica. - Nikada nitko neće s moje glave oprati ovu sramotu. Neka mi ne dolazi pod krov jer cu ga nad njom zapaliti.

2

Crnooka bljedolika djevojka, čudne tajanstvene ljepote, stoji nijema, mirna kao da nije svjesna svoje nesreće. - Javi se u moj dvorac na Griču, - reče joj mlada banovica - trebam služavku. Onda okrene konja. Svjetina izražava ushićenje nad tolikom dobrotom, a krvnikova kći pogleda za djevojkom dubokim upitnim pogledom. Zatim krene prema Laškoj vaši. Njezina se vitka pojava izgubi u grmlju ribnjaka. Ljudi s izrazom veselja promatraju kaptolskog desetnika koji je ostao ponižen. Graditelj Kucoti povuče ga k obali ribnjaka i reče: - Prokleto te osramotila banovica pred cijelim svijetom. Vidiš kako ti se podruguje: pozvala te na red i nije ti dopustila da tučeš djevojku. A o čemu još razmišljaš? Rupret bijesno zamahne remenjarkom po zraku: - Čuj, Kucoti, ono od čega je banovica Mirena obranila krvnički smet, to će dobiti - ona. Zakovat ću je u toranj i izbiče-vati je od srca. Inkvizitor Matijas bit će zadovoljan! - Ah, vidi, vidi! - vikne Kucoti. - Pojavio se putujući vitez Sokol. Davno ga nije bilo. - Jao! prilazi krvničkoj kćeri! Ide uz nju - uzima je u zaštitu. Gledaj! Dužnost je ove viteške klateži da štiti sirote, ali ne takav krivovjerski smet. - Protiv njega ne možemo ništa - odvrati Kucoti - ali banovica neka ispašta. Ban Joakim mari samo za onu cigansku kraljicu, a ne za svoju kćerku. Kucoti pogleda uz ledinu za plavokosom jahačicom što je zaostala za drugim jahačima. Uz nju je smeđokosa drugarica koja joj ljutilo prigovara: - Rekla sam ti, Mireno, ne upleći se u to. Inkvizitor će misliti da si htjela spriječiti njegovu osudu. - Samo sam spriječila nečovječnost onog krvoloka koji tuče sve ljude kao da su stvoreni samo za njegovu remenjarku. - Ali ova djevojka nije zavrijedila tvoju zaštitu, zakopala je patarena. - Patarena? Nikada nisam čula tu riječ. -- To su krivovjerci iz Bosne koji sebe nazivaju bogumilima, tobože jer su Bogu mili - a zapravo su đavolu predragi. - Pa kako je ovaj iz Bosne dospio ovamo? - Prodrli su u čitavu Dalmaciju i Slavoniju, a moj ujak inkvizitor zna da su neki zalutali već i na Grič. Nakon smrti ovog ribara saznalo se da je bio pataren. - Možda, ali nije dokazano. - Ako to veli ujak koji je svet čovjek i podignut na čast nadinkvizitora, onda jest tako. On se ne može pretvarati. Osjećaš li što si učinila, Mireno? Ne primi pod krov djevojku koja sahranjuje krivovjerce. - Ali ona je svoju dušu očistila, a vidiš - neuka je i ne zna prosuditi svoj čin. Sirota, nema krova, otac ju je protjerao! Dor-ja, ti se najpobožnija djevojka u čitavoj zemlji, ja znam da je i tebi žao djevojke, ali se bojiš ujaka. - Nije to zbog ujaka. Grozim se od blizine koja je dodirnu-la krivovjerca. Ti, Mireno, ne znaš ništa o tome, ali meni je pričao moj ujak. čula sam kako veliki meštar svetih hospitalaca Olivero i prior svetih templara Kastro pripovijedaju o strahovitim nesrećama koje mogu stići čovjeka. Kome ćeš vjerovati ako ne njima? - Vjerujem i želim da me o tome uputiš, Dorja. - Evo, to i činim. Primi, Mireno, moj savjet: pošalji slugu u svoju palaču i kad tamo stigne krvnikova kći, neka je izbace napolje. - Dorja, to ne mogu učiniti, ali ona će spavati u sjeniku. To ti ne može biti krivo. Smeđokosa djevojka žestoko zamahne glavom i uvrijeđeno odgovori: - Neću u tvojoj kući dočekati tvoje vjenčanje. Smjesta putujem. - Zato što ne mogu prosjakinju baciti na ulicu? Nanosiš mi toliku žalost i sramotu. - Nitko iie treba doznati što se zbilo među nama. Velim ti, neću ostati u blizini djevojke koja je svojim rukama dodirnula krivovjerca. Idem kući, a kada moj brat dođe na tvoje vjenčanje, reci mu da me hitno pozvala stara kneginja.

3

- Molim te, Dorja, ostani. Vidiš, uz krvnikovu kćer ide vitez Sokol, a njega poštuju svi. - Svoju odluku ne mijenjam. Evo, tvoj je vjerenik nešto nestrpljiv, a knezovi Gisingovci nas zlovoljno gledaju. Potjerale su konje prema svojoj pratnji, ali se plavokosa banova kći još jednom zaustavi: - Sutra u jutro je moje vjenčanje. Ne mogu vjerovati da bi me mogla ostaviti. - Krvnikova kći ne smije pod tvoj krov. - Nizašto na svijetu ne smijem uskratiti samilost nesretnici bez krova i kruha. - Onda reci da me je hitno pozvala stara kneginja Babo-nić. Ja idem. Dorja dozove svoju pratilicu i sluge i pojuri prema glavnoj cesti. Mirena, blijeda i žalosna, promatra kako joj naglo izmiče pogledu. Onda joj se približi vjerenik, mladić lijepa lica i povede je k ostalim jahačima. l Potjerali su konje prema pratnji. Mlada plavokosa banova kći zaustavi se još jednom i oslovi svoju prijateljicu kneginjicu Do-rju iz Okić-grada: Ne mogu vjerovati da me napuštaš? Izbaci ispod svojega krova krvnikovu kćer. Nemaš li samilosti prema protjeranom stvorenju, Dorja? Nikad neću promijeniti odluku da nesretnici udijelim milost. TOMO CRNI U svemiru titraju zvijezde. Na zemlji duboki mrak i tišina kao da se sve pretvorilo u grobište. Nešto, poput nemani, vuče se pustom noći. Sve je bliža škripa kola i topot konja. Gromki poklik odjekne mrakom kao da je pao sa zvjezdanog neba. - Stoj! - zagrmi grubi glas. - Tko je? - odazove se netko u tmini poput upita dršćućeg djeteta. - Kraljičini harmičari. Štropot umukne. Netko odgovara: - Mi smo domaći trgovci, vraćamo se sa sajma, nemamo tuđe robe. Da se nitko nije maknuo kad zapovijedaju harmičari. Sve je tiho nitko se ne miče, a onda deset baklja plane u mraku. Svjetlost otkrije cestu i povorku kola. Na sjedalima zaprepaštena lica. Oko njih smotao se obruč jahača s okruglim željeznim klobucima. U rukama im mačevi i baklje. Na čelu je mladi čovjek u crnoj kacigi. U kolima šapću: - Nisu harmičari. Razbojnici su... - Ako bi se netko usudio usprotiviti, raskomadat ćemo ga kao pečenu prasad vikne vitki vođa koji sjedi na nemirnom vrancu. Zaustavi se pred prvim kolima: - Sto zuriš mrcino kramarska? Vadi novce! Sve što imaš... Pun strepnje, čovjek ne govori, ne oklijeva, već izvlači iz košulje kesu. Pregledaj kola - zapovijedi vođa momcima - nije li lopov štogod sakrio u sijeno. Dva su momka pretražili kola, ali nigdje ne nađoše ništa, čovjek u crnoj kacigi polazi redom od jednih kola do drugih i otim-Ije sve. Nitko se ne opire. Iz jednih kola skoči muškarac. Opasan je mačem, u građanskoj haljini, pa će odvažno: Svući me, uzmi sve, ali ja ne dajem ništa dobrovoljno. - Tko si ti da se usuđuješ prkositi? • Sedlar sam i građanin slobodnog kraljevskog građa Gri-ča " - odgovori on i udari po toku svog građanskog mača. " - • Otpašite mu tubastu nožetinu s njegova pojasa, neka njime naše žene doma sijeku glave puranima. Grički sedlar se isprsi: Uzmi novce i život ako si vitez - a to mi svjedoči tvoja odora - samo ne diraj čast mača mojega grada. Umiješ hrabro braniti čast svojega mača. Neka ti je i tvoj novac. A drugi put ne putuj s takvom kramarskom klateži - reče čovjek i dobaci mu kesu što su mu je

4

oteli njegovi momci pa krene narednim kolima. Uz kotač kleči starac zavinuta nosa, plače i moli: - Gospodine uzvišeni, časni, nema u mene ničesa! i. - Tko je ova dvogrba mrcina što se tu valja preda mnom? s*- pita vođa. - Lakoveški cincar - odgovore momci. Gospodine milostivi, ako u mene nađeš zlata, uzmi mi Vođa ga udari bičem. - Kukavče, glavu bi tvoju i svinja ispljuvala. Vadi iz moš-nje zlato, ili ću ti ja iz trbuha izvaditi crijeva! Nećeš da vadiš kesu? Momci podraškajte mu grkljan nožem. - Evo, uzmite za njega moj novac i ogrlicu - vikne ženski glas. Vođa u crnoj kacigi okrene se. Pored njegova konja stoji djevojka. Osvijetljena je bakljom. Glava joj pokrivena kapicom naušankom, ispod kapice talasa se svjetlosmeđa raspletena kosa. Svijetlosmeđe oči gledaju mrko vođu, a tanane tuke pružaju mu nakit i kesu. Čovjek časak šuti, a njegovim tamnoputim licem, pod crnom kacigom, preleti tajanstveni smiješak. - Ljepotice, od žena ne otimani - novac. - Ali ja dajem otkupninu za ovog starca. - Milosrdna ljepoto, baš ste odlično društvo odabrali za svoje suputnike. - Bojala sam se da ću putem sresti nesigurno odlično društvo . . . - A vidite, baš su vam oni pomogli da vas je moja sreća nanijela na moj put. Maknite, momci, baklje! Njezine oči svjetle jače. Spremite, ljepotice, nakite! Među svojim dragim kamenjem vi ste naj skupocjeniji. Samo ću taj zadržati. Ponosno osovi ona glavu. - Vaša je odora viteška, p. čin razbojnički. Vitezovi brane žene od napadača. - Da ih mogu sami uzeti... - Slušajte: ovdje su moje sluge i dvije služavke. Pustite jednog od njih kući da donese otkupninu. Koliko tražite? - Sedam kraljevskih kruna, sedam kraljevskih dvorova, sa sedam utvrđenih kula. Ne zbijajte šale. To moj brat nema. Recite koliko tražite maraka u zlatu? - A tko je vaš brat, ljepotice? - Knez Ivan Okićki. _ Mača mi, opasno je susresti se s takvom ljepotom. Momci da mi niste pustili s oka njezine sluge i sluškinje. Amo jednoga konja! Lijepa kneginjice, molim, potrudite se uspeti na ovog vranca. Mirno i bez oklijevanja uspne se djevojka u sedlo. - Ha - ha - ha - lukavi ste. I ja se bratimim s lisicama.; Nadate se odjuriti u noć? Uzalud vam nada. Privežite joj konja uz mojega. To vas baš mnogo ne veseli, lijepa kneginjice? Dakle, jeste li sva kola pretražili, momci? - Gospodaru, pokupili smo sve što je bilo. - Neka ova cincarska gamad ide dalje - olakšali smo im breme. Sretan vam i veseo put - okrene se prema povorci kola na cesti i zategne uzde svome konju uz koji je svezan konj zarobljene djevojke. - Kamo me vodite? - Zapita ona oštro. - Do mojega dvorca bilo bi odviše daleko. Naći ćemo ko-naćište na ledini odgovori on. I krene s ceste u tminu. Njegov konj povuče za sobom i vranca na kojem sjedi kneginja. Na ledini privuče vođa vranca posve blizu, a djevojku dohvati oko struka. - Nikad još nisam imao takvu lovinu. " Djevojka odgurne njegovu ruku: - Fric, dajem vam čitav svoj miraz - pustite me. - Ovu vam uvredu, kneginjice, neću oprostiti. Uspoređujete me s Fricom? Upamtite, on je razbojnik koji ubija ljude, žene i djecu. - I vi ste htjeli ubiti starca.

5

- Ubijamo samo na megdanu i to sebi ravne. Ovo sa starcem bilo je samo da se nauživam muka te kukavice. Ja pljačkam, istina je. E, pa robe i gospoda vitezovi templari, hospitalci, vlastelini, trgovci i lihvari. - Tko ste vi? - upita ona, gledajući u noć po kojoj se šu-nja svijetla maglica. - Tomo Loborski - kojega pošteni otimiči zovu "Tomo Crni". - Ako pod ovom viteškom odorom bije srce viteza Tome, onda me pustite na Okić-grad. - Dobro. Primam, ali uz dobrovoljnu otkupninu - reče on drsko. - Zaklinjem vas čašću vašega mača - pustite mel - Moj bi mi mač uskratio službu za sva vremena i prezreo do groba da vas pustim ovako, bez otkupnine... Dok je to govorio, gledala je ona preda se u tminu u kojoj je svijetla maglica bivala sve jasnija pa joj se činilo da se iz zemlje diže neki kriješ - kao da tamo ima nešto živo. Sto su jašili dalje, maglica je postajala veća kao da je to neki odsjaj žara. - Dakle, lijepa kneginjice, odlučite se brzo. Vaše je lijepo tijelo posuda žeravice i pitam vas: hoćete li dobrovoljno položiti otkupninu? Ako niste voljni, pozvat ću momke da vas svezu. Neko je vrijeme šutjela, a onda će, spočitavajući mu: - Da ste pravi vitez, ne biste prijetili silom. - Ne rekoh li da bi mi bilo draže, mnogo draže, kad biste pristali dobrovoljno. Mača mi moga, ne bih vam te radosti nikada zaboravio. Zašto govorite sa mnom kao s djevojčurom? Vaše me ponašanje odvraća od vas, ali da se drukčije vladate ... - Onda? Izrecite - žurno će on, a glas mu zadršće. - Robili ste na moje oči, zao vas glas prati; svejedno, lagala bih kad bih rekla da ste mi mrski... Pristajete - pristajete! - klikne on. - Glas o vašoj po-božnosti i o mojoj zloći uživa jednaku slavu, a mi... - Ne usporcđujte me sa sobom. Šutite i slušajte što hoću da vam kažem. U svjetlu baklje vidjela sam vaše crnoputo lice, tamne oči i vašu stasitost. - I riječima me rasplamsavate, ljepoto. Jao meni i vama! - Čekajte da dorečern: mene odbija vaše ponašanje. Lijepe riječi omamile bi moje srce, lijepe slatke riječi kojima vitezovi osvajaju djevice. To bih htjela da čujem i od vas. - Noćna zvijezdo - jutarnja roso moja! - Vidite, to već ljepše zvuči. Samo nastavite. Kao što žica s lutnje dira srce, tako mene diraju riječi... Njegove usne sipale su pregršt trubadurskih laskanja. Vrijeme je prolazilo. Odjednom, on se trgne i reče: - Siđimo, kneginjice. __ - Vaša četa je odveć blizu, a i moje sluge su s njima. On zatrubi tri puta u rog, a topot konja iza njih se izgubi. Četa je zaostala dok su oni proslijedili dalje. Nisam vam mrzak, mirisna ljubice? - šapne on. - Umirem za tobom, siđi da te zagrlim. - Siđite i dignite me s konja - šapne ona. On oštro povuče i zaustavi oba konja, skoči sa sedla i, kao u nekoj omami, pođe da obiđe konja kako bi kneginjicu skinuo. U tom času udari ona svojega konja svezanog s njegovim i divljim trkom jurne u noć, ravno prema žarkoj magli koja pred njom lebdi kao užareni oblak. Ispred toga žara opazi crne zidove i kule, a za sobom začu zvuk roga pa još jače potjera konje prema siluetama zidina i kula. Našla se na rubu močvare usred koje stoji tvrđava, a iz nje se diže užareni dim. Na stražarnici stoji noćobdija, obasjan svjetlom iz dvorišta. S njime je vratar. Obojica srču vino iz vrča. _ Čuješ li? Opet netko trubi. Sada posve blizu močvare "- upozori vratar. _ Bogrne jest. I neki ženski glas čujem - pazi - slušaj...

6

_ Vigilatore stana - viče žena - vitezova templara, spusti brv, djevicu progoni razbojnik. Spasite me! - Čuješ li? Djevica - razbojnik - brv! Veliki meštar Oli-vero zapovijedio je, ako se pred utvrdom javi razbojnik s djevicom, valja spustiti brv. - Onda hitro, danas je Olivero podivljao. Mogao bi te za-Jclati ako ne pustiš ptičicu u kavez. Divlji su ovi templarski dotepenci. Vratar se spusti nekoliko koraka niz kulu i stade okretati ko-lotur. Dugi most spušta se preko močvare. Kraj mu padne na ledinu. Dršćućim srcem Dorja skoči sa sedla, potrči bez daha po brvi i nađe se na malom ulazu u tvrđavu. Osjeti se potpuno sigurna. - Dignite brv - reče vrataru sva zaaantana. - Razbojnik, me progoni: Je li veliki meštar Olivero budan? - Posve budan. - Sto to gori u dvorištu tvrđave? - Gori kriješ u počast vama. - Vi ste pijani. To svjedoče vaše riječi i zadah vina. Govorite - gdje ću naći velikog meštra Olivera? - Lako ga je naći, idite samo desno, tamo je ulaz u dvorište, on se tamo grije. Drskost vratarovih odgovora upute ju da prekine s njim razgovor i krene putem koji joj pokazao. Vratar je opet stao navijati kolotur da digne most. Ali na njemu spazi sjenu čovjeka koji se sklize niz strminu brvi, vičući: - Čekaj lopove, ovdje Tomo Loborski, vaš prijatelj. Brzo okrene vratar kolotur natrag, a Tomo prijeđe preko brvi, zamahnuvši rukom na vratara: Pijana mrcino, ne poznaješ li me? Sto je tamo? Opet veJako veselo. Neka vaše gospodstvo izvoli unići. Gdje je djevica što je prošla preda mnom? Pošla je k vitezu Oliveru koji se grije kod ognjišta u dvorištu. - Mora da ga trese groznica kad se u svibnju grije kraj žive vatre. Idem da ga pozdravim. Međutim je Dorja već unišla u dvorište tvrđave. Zastala je kao da su je udarili posred čela. U sredini visoko gori kriješ po-put plamena brda. Oko njega u plesu se vrte žene raspletene kose. Oko struka opasane su vrpcama s kojih se spuštaju blistavi nizovi. Vitezovi sviraju u frule, drugi opet hvataju djevojke, uz veselo grohotan smijeh isprepleću se s njima kao da ih je žar i vino potpuno obezumilo. Olivero stoji iza njih, lomatajući rukama, vrteći se, vičući gore prema kuli: - Sto si rekao? Grlica već dolazi - ona je tu - gdje - gdje je? Dorju hvata omaglica, ništa ne razumije i ne shvaća. Čini joj se da vidi polugole djevojke, da čuje buku i smijeh, a sve je to negdje daleko, nejasno, kad je iz omame trgne poznati glas: - Evo je, tu je, pala mi je u naručaj ravno s neba. Ona se povuče natrag pred vitezom čije je lice posve nalik na Olivera, samo je sada iznakaženo pijanstvom. - Veliki meštre - prozbori užasnuta - došla sam da me zaštite. On je obuhvati oko struka, vičući: - Znam, došla si zaštitit ću te, kako ne bih zlatna ribice! Djevojci se čini da je pala u močvaru koja je guši. Otimlje se i, skupiv svu svoju snagu, odrine ga. - Fric, gdje si Fric? Veži ljepoticu - zapovijedi Olivero. Ove riječi zaustave Dorju i opet joj bude pred očima magla, ali novi glas privede je k svijesti. U dvorište je ušao Tomo i pozdravio: - Vesela vam noć, veliki meštre Olivero. - Tomo, crni đavole, što te nosi mojim templarima? Nije dočekao odgovora. Opazi da se Dorja sprema uteći, pa poleti za njom i obuhvati je oko struka. - Nema ti više bijega od mene, golubice. Dat ću Fricu čitavo blago, što mi je tebe donio u naručaj. Djevojci se smrači od njegovih riječi. Ipak pokuša još jednom uteći, .no on je drži čvrsto i viče: - Sluge moje, ovamo, držite je, ni da se makne iz vaših pandža! Priskoče dva momka, pograbe je, jedan oko struka, a drugi joj ruke svine unatrag, dok Olivero bijesno viče:

7

- Sve djevice kraljevstva bile bi sretne da ih poželi Olivero. Golubice luda, padaj na koljena pred lijepim Oliverom i moli ga za cjelov. Iza njega stoji Tomo, iskesi se u lice očajnoj kneginjici i upućuje: - Olivero! Ne tako nasilno! Najprije lijepe .liječi, slatke riječi - to će je omamiti. Pred njezinim očima sve se smiješalo u strahoviti metež. Iako sve vidi, ipak joj se čini da sniva đavolski san. Osvijeste je To-rnin smijeh i njegove riječi. Pribere opet svu snagu i stane se otimati. - U moju ložnicu s njom! - zapovijedi Olivero. - Ovu noć je moja, svežite je. Sluge otkopčaju svoje pojase, svezu joj ruke i noge pa je ponesu isprijed krijesa u kuću. Tomin glasni smijeh nadjačava kriku djevojaka i buku pijanih. Dorja leži na postelji pod crvenim zastorom porubljenim zlatnim resama. Nemoć je učini apatičnom. Gleda preda se kao da je obračunala sa životom. Vrata se otvore. Lijepi Olivero pijan, ali još na nogama, ulazi u sobu i približava se postelji. - Veliki meštre vitezova templara - vikne Dorja - za ime božje, zar me ne poznajete? Pogledajte me - ja sam nećakinja vašeg prijatelja Matijasa. On se luđački smije i zatetura prema postelji: - Vražja, anđelova, svejedno je... Ali ga za ramena zgrabe dvije ruke i povuku natrag. Tomo će ironički: - Veliki meštre, pristojno bilo bi da prije ponudite gosta! - Sto radiš ti ovdje, razbojnice Tomo? - U posjetu sam svojem drugu - dopusti mi da prospavam pod zlatnim resama ovoga kreveta. - Idi, Tomo, ne smetaj, ja sam Olivero! Umjesto odgovora, Tomo zgrabi Olivera i zapravo ga odnese u pokrajnu prostoriju. Onda zakračuna vrata i vrati se u spavaću sobu svoga kućedomaćina. Dorja se na postelji trgne. Tomo prekrsti ruke i polagano pristupi k njoj, korak po korak, uživajući u njezinu strahu. Ona smrtno problijedi. Tomin zluradi osmijeh potrese je do kostiju. - Vidjeli ste u tmini žar i zapali u samostan. Mislili ste ovdje naći zaklonište? i ponovo se nasmije. - Plemenita djevica smislila je u svojoj glavi lukavu osnovu, pobjegla je jaretu, a naletjela u vučju jamu. Zavrijedili ste to. Nikad se Tomo nije umiljavao jednoj ženi kao što je činio danas. Budala sam bio, a vi ste mi se rugali. Eh, sad se, eto, rugam ja vama. Trebalo je da vas svežem kao templar. Ona samo zuri preda se potpuno svjesna svoje nemoći. - Dakle, da se obračunamo, lijepa kneginjo! Tko je Tomu jednom prevario, taj mu plaća lihvarske kamate. Ipak sam još uvijek vitez. Prepuštam vam da birate: Olivera ili mene - brzo. Ne čekani ni časa. Ja, ili on? Tko vam je draži? - Obojica ste mi podjednako odvratni, prokletnici. - Kneginjice, strah vam je iskvario ukus. Pomoći ću vam. Znam koji vam se više gadi. Onaj vitez, prijatelj vašeg ujaka inkvizitora. On smrdi po vinu kao staja po gnoju, on je ogavniji, zato vas se odričem - u njegovu korist. Osim toga, on je sveti i pobožni hospitalac. Govorio je ironično i sa zlobnim izražajem lica. Onda je krenuo k vratima iza kojih se čulo lupanje i Oliverovo dozivanje. - Sad ću pustiti vuka k ovci - smije se Tomo. - Stanite! - poviče Dorja. On se okrene, podboči i upita: , - što želi ljepotica? - Gospodine, vi ste oprostili gričkom sedlaru. Zar nisam vrijedna koliko i on? - Bili ste mi blago vrijedno sedam kraljevstava. Sad mi ne značite ništa. - A ja vas molim: dajte mi bodež da se bar mogu riješiti ovih muka. - Otkud najpobožnijoj djevici tolika griješna misao? Neću vam pomoći da smrtno zgriješite. Vitez vas je zaslužio - i opet uhvati zavor. - Zaklinjem vas - ne otvarajte vrata onom groznom čovjeku.

8

Skrstio je ruke i nasmijao se: - Dakle, priznajete da sam vam ipak manje ogavan od njega? Za ovo priznanje on se pokloni - odužit ću vam se. Tako mi mojega mača. U tu se zakletvu smijete pouzdati. - Zaprepašteni njezin pogled uhvati crnoputo lice koje gori od strasti, dok on ironički govori dalje: - Ja sam s ovim časnim vitezovima u dobrom prijateljstvu. Ovdje sam kod kuće. Mogu vas lako iznijeti iz samostana, ali da niste pisnuli jer će svi pijani i trijezni navaliti na me i otimati se za rođakinju inkvizitora Matijasa. - I on je zamota u crveni pokrivač, digne kao perce i ponese trijemom, ugibajući se svjetlu krijesa oko kojeg su još uvijek bučili vitezovi i djevojke. Stigavši u vežu, probudi ključara: - Otvaraj vežu, spuštaj brv! Smjesta! Vratar ponizno posluša i učini po zapovijedi glavareva prijatelja. A ovaj se žuri preko brvi. Na sredini najednom stane i primakne usne tkanini iza koje se nazire glava: - Kneginjice, da vas ovdje položim u močvaru, da vas za-gnjurim poput pupoljka u kaljužu? Ispod pokrivača njezin je glas zvučio kao da je već ugušen u močvari. - Bacite me. - Kneginjice, s takvim roktanjem ne možete na onaj svijet. Ne dolikuje to vašem rodu ni ljepoti. Idite hrabro, nasmijani. Dajem vam još časak vremena da na svoje djevičanske usne domamite smiješak i koju lijepu riječ, lijepu, slatku. Čekajte, tamo je močvara dublja, bit će vam brže kraj. Tomo požuri dalje sa svezanom djevojkom iznad močvare. Položi je na ledinu kraj svojih momaka koji su ga ovdje čekali. - Djevojka se ne miče, leži kao mrtva. Sagne se k njoj. - Najpobožnija djevice, stigli ste, ali skupa sa mnom. Žalim što ni u raju nemate bolje društvo od mene.-Ona ne daje znaka života. Tomo razmota svileni pokrivač. Uhvati njezinu ruku, ledenu j besćutnu. _ Kozak! Ajde amo - zovne on svog pouzdanika. - Pogledaj, je li mrtva? Skinuli su joj remenje i neko se vrijeme o nečemu sporazumijevali. Tad se ona počne micati i podizati glavu prema mjesecu što je izlazio ispod oblaka. Tomo ponovo započe šalu: - Prokleti mjesec, znatiželjan je kao baba. Ne gledajte mjesec, kneginjice, ja sam vam bliže. - Gospodaru osvijestila se - najavi mu Kozak. Dorja tapka oko sebe rukama i uvjeri se da leži na ledini, u mokroj travi, a oko nje su Tomo i njegovi ljudi. Zadubila se u misli i ne odgovara ni na jedno njegovo pitanje. Dugo je ostala ovako. Tada se opet spusti na zemlju kao mrtva. - Prevarili smo se, gospodaru, izgleda da je, uistinu, izdahnula - reče u bradu zarasli Tomin pouzdanik. On se samo smijucka, ne vjerujući: - No, sad je možemo zakopati. Uzet ćemo sjekire što smo ih oteli onim trgovcima i njima iskopati jamu. Tomo povuče čovjeka za sobom sve do grmlja, tu ga gurne i prisili da čučne. Sakrili su se i čekaju. Dorja digne glavu, pogleda oko sebe. Spazivši da je sama^ skoči i počne bježati. Ali Tomo odmah za njom, dostigne je, uhvati za ramena i nasmije se: - Kneginjice, vama služi lukavstvo kao meni mač. Vaša mi se lukavost više sviđa od vaše ljepote. Samo lukavosti svojoj pri-pišite nesreću koja će vas sada stići. Ej, momci, gdje su njezine sluge i služavke? Dorja stoji na mjesečevu svjetlu, iščekujući svoju sudbinu. A Tomo se smije: - Da vam prikratim vrijeme, lijepa kneginjice, dok oni sve opreme, recite kako vam se sviđa vaše društvo u samostanu? Zar ne, samo je još nedostajao vaš časni ujak inkvizitor?

9

Odvratila je od njega glavu i šutjela dokle god nisu došli njegovi momci, vodeći zarobljenu pratnju. - Smjestite kneginjicu u njezina kola, tako i služavke, vratite slugama konje pa onda idemo. Dorja bijesno poviče: - Kakva ste opet mučila izmisli vi, krvoločna zvijeri? A on se trijumfirajući nasmije: ~~ Životinja se rado zabavlja sa svojom žrtvom prije nego je proždere. Dakle, ustrpite se do zore. Naprijed, momci. Jeste li spremni? Tomo povuče na stranu svog četovođu, starijeg muškarca, nešto mu tiho naredi pa se opet vrati: ~- Kneginjice, sve je spremno, vrijeme je da krenemo. Ona se pokori, ne rekavši ništa. Svi pođoše prema cesti. Tomini momci na konjima opkole Dorjina kola i njezine sluge i povorka krene. Tomo je pošao naprijed. Uz njeg njegov pouzdanik. Vrijeme prolazi, mjesec se spušta na zapad. Tomo se naglo zaustavi i šapne: - Netko se skriva u grmlju kraj ceste. Zaustavi one sprijeda! Na zvižduk četovođe povorka se zaustavi. Tomo s drugom uđe u grmlje. Neki se čovjek dade u bijeg. Oni za njim, zgrabe ga i pritisnu o zemlju. - Kremenjarku daj! - zapovijedi Tomo. Iskre iz kamena zasvjetlucale su pred licem uhvaćenoga. - Fric! - klikne Tomo. - Ubojice sinja! Namirisao si na meni sajmarski plijen? Gdje me čekaju tvoji ortaci? Govori ili crkni! - Viteže Tomo, kunem se, nisam vam postavio zasjedu, nisam ni znao da idete, nemam nikoga od svojih. Sakrio sam se, misleći da su hospitalci... - Kakvog oni imaju posla s tobom? Veži ga, Kozače! - Ne dirajte me, reći ću vam istinu. Hospitalac Olivero mi obeća da će skinuti s mene svaku osudu ako mu dovedem neku plemenitu djevicu. Obećao sam i otišao, pa sad, eto, dan će i ne mogu više stići u svoje planine. Tamo je u šumi moj konj. Uvjerite se! - Ne vjerujem ja tebi, razbojnice, da ne čekaš moj plijen. Kozače, neka oni idu dalje. Blaž zna kamo, a Frica ćemo zadržati za taoca. Ako tvoji ljudi napadnu moje momke - mrtav si. Kozak naredi Tominoj četi da krene s kneginjicom, a on povede zarobljenika u šumu. Stali su i čekali do zore. Sunce je izašlo kad se na cesti pojavi Tomina četa. Dozove je, trubeći u rog. Skrenuli su u šumu. Stigavši k njemu, Blaž ga izvijesti: - Otpratili smo kneginjicu kako ste odredili. - Sad neka Fric ide. Neću da blatim svoje viteške ruke na njemu. Razbojnik se požuri u gustu Šumu. - Kozače - reče Tomo - vratimo se u samostan. Ona praš-čad već je sigurno zahrkala. Treba da se odmorimo i mi. - Gospodaru - prišapne Kozak Tomi - a kneginjica? - Putuje sa svojom pratnjom ravno na Grič. - Pustili ste je samo ovako? Lijepo ste učinili... - Nadmudrila me lukavošću. Pobijeđen vitez se pobjedniku pokloni, ali izaziva ga na megdan - iznova. Još ću se sresti s njome - a onda jao njoj... Skupo će mi platiti svoju pobjedu! OPSJEDNUTA VRAGOM Savijena između četiri krošnjata debla stoji kolibica. Oko nje skupili se .žene i muškarci, odjeveni u seoske kratke haljetke ili građanske košulje. Na vratima stoji pustinjak. Siva trošna haljina, svezana uzetom, obavija srednje mršavo tijelo. Još mlado mršavo i blijedo lice skladnih crta obraslo je tamnom bradom. Tanke usne su mu nasmijane, a svijetloplave oči, okružene crnim

10

kolobarima, jedini su vidljivi žig stradanja. Ne pruža sliku pustinjačke mistike, već ljubazna čovjeka. Svi oni oko kolibe okupili se oko njega, ispituju svaku riječ s njegovih usana. - Ljudi, dragi, ne smatrajte rad nevoljom, to je utjeha duši, a vašem životu uvjet. Eto, popravljam ljudima obuću i to mi je dosta za život, a kad radim - uvijek pjevam. Budite vedri, a ne mračni. Zar nije ovo proljeće procvalo? Veseli nas gledati mlado lišće i cvjetove koji će nam dati plodove. Neka su vam duše uvijek mirne, vedre - razlaže im on i odgovara na svačije pitanje, utješi svačiju žalost i ljudi se od njegove kolibice vraćaju mirni, vedri, kao očarani njegovom naukom. Kad su svi otišli, na vrata kolibe pokuca Tajana. Pustinjak se začudi: - Tajana, ovako sama? - Nisam sama. Dopratio me dobri vitez koji me brani. Sagnuv svoje visoko tijelo, vitez uđe u kolibu i nijemo se pokloni. Pustinjak se zagleda u rupice njegova vizira iz kojih svijetle oči. Obojica šute i gledaju se. Pustinjakovo dobroćudno nasmiješeno lice postade ozbiljno. - Pustinjače Dragoša, zar sam učinila zlo što sam ga dovela? - zabrinuto će djevojka. Pustinjak ne odvrati na pitanje, već okrene lice k djevojci. - Protjerao te otac, zato si došla? Ljudi su mi već sve ispripovijedali. Mlada banovica te je pozvala da joj budeš služavka. Zašto nisi otišla? - Nisam znala je li to dobro i došla sam da vas pitam. Sutra se ona vjenčava i polazi u Zvonigrad. Zar da odem tako daleko od vas? - Treba da imaš krov nad glavom, a dalje ću se ja pobrinuti za tebe. Na vratima se opet čulo kucanje. Oglasi se muški glas i pustinjak ostavi viteza i djevojku. Mladić je sjeo na klupu, a Tajana se približila k stolu. Svjetlo joj obasja lice nalik kipu od bjelokosti. Crni pramenovi okružuju visoko čelo. Svaka žilica ispunjena je dalekim mislima. Kroz rupice vitezova vizira od pločica djevojku promatraju mladićeve oči. - Putem si mi pričala o ribaru kojega si zakopala. Reci što ti je bio taj mladić? - Nisam htjela da ga raznesu vrane. On i pustinjak Dragoša bili su mi dobri. Jedino oni dvojica. - Zaboravila si spomenuti mene. Podigav k njemu tamni pogled, Tajana odgovori ozbiljno: - Da, i vi. Nisam zaboravila i neću. Zamislila se, a on je opet zapita: - O kome ti uvijek misliš? - O majci koju ne poznajem. Pustinjak se vrati vedra i nasmijana lica i oslovi viteza: - Dužnost je svakog viteza da štiti i brani djevojku. Vi ćete izvršiti svoju dužnost i Tajanu još večeras odvesti na Grič banovoj kćeri. - Izvršit ću pošteno i čista srca. Idem da opremim svoga konja. Kad je vitez za sobom zatvorio, od dasaka, sabijena vrata, gledala je djevojka još uvijek onamo gdje je on nestao. - Tko bi mogao biti taj vitez koji nikad ne otkriva lice? - Cesto misliš o njemu? - Dopustili ste mi da razgovaram s njim. f - Zato što brani tebe i svakoga komu se nanosi nepravda. - Zato i mislim o njemu. Mora da je vrlo plemenit. - Još mi nisi rekla o čemu si razgovarala s njime. Pratio te je dovde, bio je dug put. O čemu ste razgovarali? - pustinjak će, • gledajući je pozorno. - Razgovarala sam kao i s vama - o svemu. - Nije li ti možda govorio ono što svi vitezovi govore svojim djevojakama - o ljepoti? - Govorio je samo kako mi ide od ruke strijeljanje lukom - to me je on naučio. Veli da tako samotnom stvorenju ovo može poslužiti u obrani. - Tajano, ne misli o vitezu, misli su skroviti putevi koji nas vode u nevolju. - Mislim o svemu.

11

Pustinjak uputi Tajanu kako se ima vladati, a onda oboje ostave kolibu. Visoka, snažna vitezova pojava, uspne se na sedlo, a pustinjak mu doda Tajanu. On je ppsjedne na sedlo i krenuše. Dugo su jahali. Približavali su se gradu Griču. Vitez progovori. - Tajano, obećaj mi da ćeš uvijek biti pod krovom prije zapada sunca. - Ja se ne bojim. Zar nemam vas? - To je danas, a sutra i kasnije - hoće li te tko braniti? .." Najednom ona zapita: - Je li istina da svaki vitez odabere gospođu koju brani? - Vitez odabere gospođu u čije ime brani i štiti ostavljene sirote, bori se u ratu i stječe slavu u viteškim igrama. - I vi imate takvu gospođu? - Da, i ja je imam. - I ponosi se s vama? - Ona i ne zna da to činim za nju. Dalje nije pitala. On siđe s konja i krene usporedo s njom. Okolo zelene poljane i šume, a pored njih brdo na čijem je vrhu, visoko opasana debelim zidinama, Gricka utvrda. Iz nje vire vršci tornjeva. Vitez pogleda na djevojku, vitku, u tamnoj trošnoj haljini, s raspletenom crnom kosom, natopljenom suncem. - Tajano, izgledaš mi poput kakve čarobne kraljice uz koju kroči njezin vitez reče on. - Vi poznate našu kraljicu koja dolazi? - Da, poznajem je. Zašto pitaš? - Je li kraljica lijepa? - Prelijepa je. Nekoliko časaka prođe u šutnji, a tada će ona neobično mrko: - Skinite me sa sedla, hoću da idem pješke. - Zašto, Tajano? - Neću da sjedini na sedlu, a vi da idete uz mene. Ja nisam kraljica. Vitezovo lice okrenulo se k njoj. Ona pokuša da se sama spusti s konja. Da ne padne, uhvati je oko struka i skine sa sedla. - što ti je? Zašto dršćeš, Tajano? - Ne znam - odgovori, upravivši oči k nebu. - Kakve imaš to oči, djevojko? Jao onome koga ti zavoliš, - tri puta jao onome koga ti zamrziš. Djevojka mu ne odgovori. I ne pogleda ga, već krenu dalje pješke. U pratnji svibanjskog sunca, šuteći su ulazili u palaču banovice. SABLAST ZLOĆE Laska vas vrvi svjetinom. Svi žele vidjeti banovske svatove, iako svi bježe pred licem bana Joakima Pektara. Ali svi znaju da i on neće doći u svatove jer je u pratnji kralja i kraljice. A svi bi htjeli poželjeti sreću njegovoj tako dobroj i miloj kćeri. Pred dominikanskim samostanom zaustavila se kneževska visoka kola s grbom Okićkoga kneza. Mlada kneginja izlazi, glave pokrivene sve do očiju, i pozvoni. •- Odmah me odvedite ujaku Matijasu - naredi vrataru. Veliki inkvizitor za sve hrvatske zemlje Matijas začudio se ovom ranom posjetu i naredio da kneginjicu odmah uvedu. Visok je, snažan, ali odviše debeo. S obje strane njegova ugojena lica visi meso poput mošnje. Bezbojne oči zapanjeno promatraju uniš-lu kneginjicu. - Dorjo! Kako to izgledaš? Kao da su te konji na repovima vukli Laskom vaši. Otkud dolaziš takva? - Znate zašto sam otišla. Javila sam. Bila bih stigla još za dana, ali slomili se kotači i morali su ih dugo popravljati. Već je bilo kasno i pridružili smo se putujućim trgovcima. Putem nas je napao Tomo Crni. - Tomo? - zaprepasti se Matijas i još bolje zagleda u blijedo lice i smućeni pogled svoje nećakinje. - Dorjo, nije li Tomo počinio neki strašan čin?

12

Ne, nije. Pred Tomom sam utekla u tvrđavu vitezova hos-pitalaca u Cičama govori ona, gledajući ujaku čvrsto u oči. On se malo prepao: - A oni su te - zaštitili ? - Tvoj prijatelj Olivero, koji zaštićuje razbojnike i ubojice, nije zaštitio - mene. Nisu zaštitili tebe? O, to će mi platiti! Dakle, još i to - još i to, oni nama ... - Zašto velite još i to? Osjetivši da je rekao previše, počne se ispričavati: Mislio sam na spor koji se vodi među nama. Nije stvar velika, sasvim gospodarstvena, pa smo sada, ne mislim u neprijateljstvu, nego tek - onako... Bio vaš spor kakav mu drago, smiju li vitezovi, ako uistinu služe Bogu, kako ste mi nekoć govorili, napustiti djevojku koja se k njima uteče? Oni su to ipak učinili. Evo, dakle, nisu pobožni, nego su službenici vraga. U jače, vaše vitezove našla sam pijane kako plešu s polugolim djevojčurama, a na njihovim prsima bijelio se križ. Lažno je sve to - sad vidim sve. - što sve? Kakav smisao imaju tvoje riječi? Vi ste me učili da vjerujem templarima, da vjerujem Oli-verovim riječima. Vjerovala sam da Mirena čini Bogu mrsko djelo kad se zauzima za Tajanu koja se dotakla krivovjerčeva tijela. A tko mi je to najviše utuvio u glavu? Vaš Olivero kojega sam vidjela kako pleše s djevojčurama i koji me je dao svezati i odnijeti u svoju ložnicu. Da nije zloglasni Tomo bio čovječniji od njega, već bih ležala nđ dnu Save. Dorjine riječi bile su kao pljuske u obraz i Matijas problijedi, dok je djevojka ustala da će otići. - Čekaj, djevojko. Ti i ne slutiš što se dogodilo. Za malo i meni će biti dužnost da lomačama iskorijenim krivovjerne patarene. Đavao, njihov moćni saveznik, urotio se protiv mene, prvog inkvizitora hrvatskih i ugarskih kraljeva. Meni treba uzeti ugled, mene valja pred čitavim narodom osramotiti 4a mi slome moć, a oruđe u toj uroti - jesi ti. Ja? što to govorite? - Ti si moja nećakinja, tebi hoće đavao da otme vjeru da bi mene osramotio. _ Zato su vitezovi templari plesali s djevojčurama, zato me je Olivero svezao u svojoj ložnici? - Ne, sve se to nije dogodilo! Đavo te je uljuljao u san i prikazao u snu ovu gadnu sliku... - Ujače, bila sam tamo, čula svojim ušima, vidjela svojim očima. - Jest, sve si čula i vidjela jer đavo umije da sve to dočara. Jjao da se uistinu događa. Dorjo, sve je to bila vjerna, strahovita predodžba da posumnjaš da se svijetom pronese glas: štićenica j nećakinja inkvizitora Matijasa ostavila je svog učitelja. - Ne, ne, to nije predodžba. Tomo je bio sa mnom tamo • on me je iznio. Na ledini, pred dvorcem, govorio je o svemu. Đavao nema razloga da ga obmanjuje, njegovu dušu ne treba osvajati jer je već ima. Ne, nije obmana. Nije, - nije. Dorjina odlučnost smete dominikanca. On sagleda svu pogibelj koja mu prijeti ako Dorja počne o tome pripovijedati drugima. U krajnjem odsudnom času, on se uspravi i naglasi, uprijev-si u nju svoje oštre oči: - Dorjo, nesretnice, đavao je ušao u tvoju čistu dušu, pod Jcrovom tvoje prijateljice Mirene koja je uzela k sebi zloduhom opsjednutu krvnikovu kćer što se dodirnula tijela krivovjerca. Zloduh je ušao u tebe! Djevojka zadršće. Njezine, širom rastvorene oči, izražavaju očaj. - Opet vidiš prikaze, Dorjo - protumači to njezin ujak. Dorja progovori s užasom: Vidim: Olivera i pijane vitezove, čujem kako govore. Oliver grli i viče: Amo, Fric, dajem ti blago što si mi donio djevicu. Matijas razabere kakvo mu je zaprijetilo zlo. On zna Oliverove orgije a sada će ih saznati i narod iz usta inkvizitorove nećake ve orgije . __..

13

On će to spriječiti - po svaku cijenu. Dorjo, odlučio sam da te pošaljem u samostan odlučno, veli on *WJLA\S* - Pitat ću svoga brata Ivana. On mi je umjesto pokojnih roditelja - reče ona. Matijasove obrve se nakostriješe: - Ja sam odgovoran za tvoju dušu, ti ćeš slijediti moju želju. Spremi se na put. Odmah. - Kamo? Na kakav put? - Odvest ću te u sveti mir u Dalmaciju da tamo zaboraviš-đavolske prikaze. _ Mlada djevojka s užasom razabire da je uhvaćena u klopku. Prirođena ženska lukavost pritekne joj u"pomoć: - Imate pravo, ujače. Ako je sve to, uistinu, bilo đavolsko djelo, moram se toga osloboditi u samostanu. Poći ću dobrovoljno. Nije potrebno da me prisilite. Ići ću sama, ali prije moram-otići svojemu bratu. ..,.,.•, - Ne. On ne smije saznati čime te je opsjednuo đavao. - Ujače, brat me čeka pod utvrdom Laske vaši, rekla sam mu da idem k vama, svi su me vidjeli kako sam ušla u samostan. Vani su bratovi ljudi i čekaju da se vratim. Ivan bi protiv vas počinio ružnih stvari - znate to ... - On te čeka pod utvrdom? - Jest, čeka me. Rekoh mu da ću odmah doći - odgovori djevojka, čudeći se sama odlučnosti kojom je izrekla laž. - Nisi mu govorila o svojim predodžbama? - Nisam imala kad jer smo se susreli kad je htio na Grič, a ja sam htjela govoriti s vama pa me čeka dolje, jer ste u neprijateljstvu. - Odgodit ću tvoj put u samostan, ali se prije ne možeš udaljiti iz ove sobe dok ne prisegneš na raspelo da bratu nećeš saopćiti što se dogodilo u ovoj sobi. Nisam li dužna povjeriti svoju dušu zamjeniku pokojnih - roditelja? - Za tvoju dušu odgovaram samo ja. - Da - istina je, ali ipak ... - Ovo što si meni otkrila, to je ispovijed. Ljudi ne smiju saznati tvoje grijehe... - Moje grijehe? - ona porumeni, a Ijutina ozari njezin pogled. - Zar sam pogriješila ako ... Prijeteći njegov pogled presiječe Dorji riječ. Ona osjeti jezu oi kostima. U ovom je času optužena, a on je nemilostivi tužitelj i sudac, njegova soba tamnica. Trgne je strah da neće više iz nje vidjeti svjetlo dana. Njezin pogled padne na vrata. Istodobno je on uhvati za ruke. - Hoćeš li priseći ili ne? Pitam te posljednji put. Njegovo pitanje zaustavi joj kucanje srca. A njegov pogled odgovori joj da mu je predana na milost i nemilost. Želja da se spasi, da se nađe na suncu, daleko od ovog pogleda, ulije joj odlučnost. Ona digne dva prsta u vis: - Sto puta ću priseći, ujače. Govori. Matijas pruži raspelo. Dorja položi na nj dva prsta. Opetovala je za njim: - Kunem se na sveti križ da ni jednom živom biću neću odati ništa što sam govorila i ugovorila sa svojim dušobrižnikom, da ću zatajiti strašne đavolske prikaze i bratu i svakoj drugoj živoj osobi. Kunem se da ću se dobrovoljno odreći svijeta i krenuti u samostan. Neka me Bog udari svakom kaznom ako prekršim zakletvu. Završivši prisegu, Matijas reče: Kaži Ivanu da si dobrovoljno odlučila poći u samostan, a ja ću odrediti dan tvojega putovanja. Hoću, ujače. Zaklela si se, Dorjo, na križ, - u nj valjda još nisi posumnjala? 26 Nisam, nisam! Sad idem k bratu da ne dođe ovamo. Toga se je Matijas toliko preplašio da je nećakinju poslao da odmah pođe. Sada ionako vlada njezinom sudbinom.

14

Dorja nije nikad osjećala takav osjećaj oslobođenja kao u času kad je izašla ispod ujakova krova. Jedva se uvukla u kola zbog slabosti, zbog neprospavane noći, od prepaćenog straha za svoju djevojačku čast i od teškog razočaranja. Odmah naredi da kola krenu na Grič. U katedrali čekaju na vjenčanje. Pomalo šapuću/ promatrajući svatove. - Mladenac knez Zvonigradski, mlad je kao rosa - promatraju žene ružičastu srebrom vezenu kazetu i blistavu kacigu mladog, vitkog viteza; s modrim očima. - Baš mu pjeva srce. Sve mu oči iskaču od radosti. - Banovica! - Zamuknuše, podajući se gledanju, srebrom izvezene haljine, i djevojačke raspletene kose što se sjaju na suncu poput niti od zlata. Ružičasti plašt od svile, porubljen vezivom, spušta se niz nježna ramena. Oko glave je ovila biserje i bijelo cvijeće. - Lice joj je ljiljan, a oči potočnice - šapću ljudi. Baš je obraz okupala u dobroti. - A zašto nema ovdje njezina oca? - Ban je s kraljem i kraljicom u koprivničkom Kamen-gra-du. Dolazi sutra. Joakim je kraljičin ljubavnik. Svečani svatovi ulaze u crkvu. Ljudi se natiskuju za njima. Pod crkvenim svodom polutama. S obih strana, s jednog i drugog kraja glavne lađe, dižu se skele, zaklanjaju svjetlo, šire crkvom mistični mrak. Između skela stisli se ljudi, čovjek prislonjen o čovjeka, jedva dišu. Kaptolski desetnik neobičnom snagom potiskuje ljude. Kucoti se povuče k vratima crkve, zastane na pragu, pogleda van, mahne kapom i onda klekne, zadubivši se u molitvu. Pred oltarom mladi par stoji nepomično, čeka biskupa i njegovu pratnju. Ali još nitko) ne dolazi. Iza leđa mladenaca poredali se svatovi. Crkvenjak izlazi iz sakristije i polako užiže šarene duplire. Ljudi se giblju. Tako proleti nekoliko časaka. - Zašto još nema biskupa? - šapću ljudi. - Gdje su svećenici? Odjednom - kao da su crkvenim zidinama pojurili gromovi. Prasak, razaranje, lomljava po kojoj pada pljusak ljudskih krikova strave i užasa. ^Poput kipuće bujice sa strmine, pojuri svjetina k vratima, derući, rušeći, gazeći, u divljem otimanju i očajnoj borbi da se dokopa izlaza. - Stanite, ljudi! Stanite-e-e! - gromko se ori nad uzavrelim kotlom glas s propovjedaonice. 27 Oni kod vrata gnječe jedni druge, oni straga izgubili nadu prokrčiti put i dignu oči gore k propovjednici gdje stoji sveće-jiik. Gromko vičući, raširenim rukama, doziva izgubljenu svijest mase, pokazujući u lijevo krilo crkve gdje je ležala hrpa dasaka od skele. - Gledajte, ljudi! Srušile se skele - ništa drugo! Hvataju se te riječi što padaju po njihovim dušama poput, hladne kiše po žeravici. Sve se stišava. Pred crkvom su opazili da se ljudi vraćaju natrag. Pregaženi jauču, razderani plaču. Vraćaju se svatovi što su se raspršili - oznojeni su i zadihani. Gospođe se osvješćuju i pobiru razderane povlake, razjašnjavaju, smiruju se, i onda se okreću prema oltaru, k mladencima. Na stubištu stoji sam vjerenik, do njega na stepenici vjereni-čin plašt. Vjerenik okolo traži očima, pita obližnju gospodu> okreće se na sve strane. Mrki sjedobradi muž, u crnoj kneževskoj odori, skoči k vje-reniku: - što je, Radoslave? Gdje je Mirena? - Tražim je, možda se sklonila u sakristiju. Svatovi se rastrčali po crkvi, iza oltara, u sakristiju, drugi uz-jašili konje što su vani čekali svatove i razbježali se na sve strane. Svjetina zuri, šapće, uznemiruje se. Gospođe izvedljivo iščekuju glasnike koji se vraćaju s istim odgovorom: - Nigdje joj nema traga. Sjedobradi knez povuče sina za ruku i krenuše iza oltara. - Sine, gdje ti je vjerenica? - Oče, pustite me da je tražim. Možda negdje leži u nesvijesti.

15

- Ne miči se! Zato što ti nisi mogao pobjeći, maknuo si nju ispred oltara. - Mogao sam je maknuti prije... - Nisi. Dobro znaš da smo ti uvijek bili za petama. - Oče, vaše su sumnje strašne. Ako sam jednom htio izbjeći toj ženidbi, to je bilo samo zato što ban Joakim hoće tu ženidbu da me ima u vlasti. - Spleo si se s njegovom kraljicom... - Laže, ljubomorno pseto. Nisam bio, nego jedanput pred kraljicom, na svečanosti na kojoj su bili prisutni i svi drugi. Znate da sam pošao u Budim, samo kao poslanik za vašu parnicu... - Joakim je izradio kod kralja da sam je dobio, a ti si podlegao razbludnoj omami kumanske krvi. Jest! Da je možeš dočekati slobodan, osramotio si bana i uništio njegovu kćer, a na mene navalio njegovu osvetu. Radoslave, jao tebi! - Oče, varate se. Zar sam mogao unaprijed znati da ću u crkvi biti meteža? _ Teško je pogoditi da su skele porušili tvoji "kupljeni ortaci. Sine, još možeš sve popraviti. Tako ti matere, reci gdje je djevojka. Ja ću je dovesti i nitko neće slutiti što je bilo. Sine, očuvao nas Bog svemoćnog Joakima! Ne vuci mene i sebe u propast zbog razbludnog hira te ciganske kraljice. Joakim je zapovijedio da se vjenčaš prije kraljičina dolaska. Ali, nećeš je dočekati slobodan, uzalud si se riješio vjerenice. Slijedi me! Za oltarom pojave se knezovi Ivan Okićki i Pavao Baboriić. - Kneže, što se to zbilo? - upita Ivan Okićki. - Nestala je banovica! - Pitajte izroda koji mi je do ovog časa bio sin. Slijedi me! - Radoslave, u to se ne može vjerovati - reče Babonić. On šuti i pođe za ocem u sakristiju gdje je čekao knežev kaštelan. - Gdje je biskup? Zar je otišao? - upita knez. - Nije ni došao. Glasnik iz Kamen-grada donio je biskupu poruku od Joakima da vjerenike vjenča u svojoj kući jer se vjerenik sprema da pred oharom, na očigled svemu svijetu, izreče kako njegovu kćer neće za ženu. Stari knez plane: - Kakva nesreća pada na moju staru glavu! Kaštelane, predajem vam zarobljenog kneza Radoslava. Mladi knez pruži kaštelanu svoj mač i, pogledavši oca, reče: - Znajte, nikad vas neću moliti da mi ga vratite... - Ona će ti ga vratiti! Ona - Kumanka? Ciganka? Kaštelane, ovaj ovdje prosti je ubojica i zločinac. Svežite ga i bacite u tamnicu Joakimove palače. Gubi se, prokleti skote! Crkni kao ubojica! Mladić mirno pruži ruke da mu ih vežu. A pred crkvom svjetina sklapa ruke: "- Izginula je pred očima svih. Po bijelom danu nestala - u zrak, u ništa ... - Njezin plašt leži na stubama oltara - a ona je iz njega otprhnula. Iza crkve se pojavi dominikanac Klaudius. Na trgu uzdigne ruke: - Narode kršteni! Krivovjerci su je očarali đavolskom moći. Krivovjerci! Sakrili su se među nama, u svojem tijelu donijeli đavole i zloduhe. Ne mirujte ni dan ni noć. Udrite krivovjerce. Oni su čistu dušu začarali i pretvorili u dim. Slušaju ljudi, guši ih jeza, jedan drugome gleda u oči kao da Pita: jesi n ti krivovjerni zlotvor? A govornik viče iz svega glasa: - Zloduh iz tijela krivovjeraca oteo je čistu djevicu, ponio je nevidljivu kroz zidine i dignuo k demonima crnih oblaka koji se skrivaju u njima ... . Uza zid crkve, iza leđa svjetine, stisnula se Tajana i sluša. Iza ¸¸je projure vitezovi u bijelim odorama, sa crvenim križem na prsima i plašteviraa. Na glavi im kacige. Kreću gore, prema sjeveru. Da im se makne, Tajana izađe pred crkvu. Dominikanac Klaudius je spazi. U očima mu sjevne zluradost. Podigne ruku prema njoj i vikne:

16

- Ljudi, evo zloduha! Ona ga nosi u sebi - krvnikova kći, ona ga je donijela u svom griješnom tijelu. Zakopala je krivovjerca. Ona je kriva. Zloduha nosi u sebi kći sotone, on je odnio ba-novicu koja ju je primila. Masa cikne. Našla je nekoga da nad njim prospe bijes od straha i strepnje posijane Klaudiusovim riječima. Opkole je. Tajana stoji blijeda i zuri u lica, ispunjena strahom i jadom. - Dajte je Matijasu, neka goni vraga iz nje! viču ljudi. - Ona je! Ona je bila u crkvi! Nekoliko ruku posegne prema njoj. - Tko je dotakne, pretvorit će se u muhu! - prolomi se muški glas iz mase. - .Gonite je k Matijasu! Gonite! - viče Klaudius. Ispružene se ruke u strahu povuku natrag. - Skinite mrenu s očiju, braćo moja! - zaori se snažan glas iza leđa svjetine. Ona se obazre i zanijemi. Tamo stoji pustinjak sa svojim mirnim vedrim licem i pogledom punim dobrote. Svi nagnuše k njemu, privučeni nesvjesnom djetinjom željom da se sklonu pred nečim nevidljivim, neznanim i strašnim što je razbudilo njihovu maštu i zastrašilo im srce. Na Dominikanca se nije više nitko obazirao i on se postiđen povuče. Pustinjak nastavi: - Dobri moji ljudi! Srca su vam puna strepnje. Ona vam je zamračila vid i smutila misli. Ne krivite djevojku. Zloduh ne stanuje u nevinom srcu! - Ali, pustinjače, - gdje nju sretneš, svuda je zlo! Nesreća vrca iz nje kao iskra iz pakla - tuži se kaptolski lučar. - Samo zlo mora da dršće. Tko je od vas čista srca, taj nema više straha u sebi ni od koga. Njegov sugestivni glas kosi u njihovim srcima strepnju i do-zivlje ih k svijesti. - Govori, govori, dobri Dragoša! - vape oni i natiskuju se k njemu, osjećajući da od njega izlazi smirenje i zaštita. - Čuo sam što se dogodilo, dobra braćo moja, i velim vam: nije banovicu odnio zli duh. To je djelo čovjeka. Usklik začuđenja preleti svjetinom. - Čovjek? Kako? - Jest, to nije djelo duha ni zloduha, nego čovjeka. Ljudi se hvataju njegovih riječi, nose im umirenje - da nije zloduh nego čovjek. Uto iz crkve iziđu na trg kneževske sluge i kaštelan, vodeći svezanog kneza Radoslava Zvonigradskog. 30 Pustinjak pogleda onamo, pokroči bliže i zapita kaštelana: _. Sto je skrivio gospodin knez? - Oslobodio se vjerenice - odvrati kaštelan, s počitanjem se pokloniv pustinjaku. Skele su srušili njegovi ortaci da je mogu u metežu oteti. Kneževo mlađahno lice, okruženo dugom smeđom kosom, pokazivalo je potpunu ravnodušnost. Kaštelan pozdravi pustinjaka i krene s uhićenikom dalje. Ovo razjašnjenje ugasi i posljednju strepnju. Ljudi su odahnuli, osjećaj oslobođenja od nečeg strahovitog umiri im srca. - Nisu zlodusi - nisu oni - čovjek je! - kriknuli su u veselju kao da je time uklonjena nesreća. - što god veliš ti, pobožni čovječe, to je istina! Tajana još uvijek stoji na trgu, pred crkvom, kao prikovana pustinjakovim pogledom. On je zovne da se približi. To opet svrati pozornost na nju. - Braćo moja, - reče Dragoša - budite joj dobri. Nije kriva što se rodila u krvnikovoj kući. Nije urečena, samo je od svih prezrena. Zakopala je krivovjerca zato što je neuka pa nije znala što radi. Velim vam, braćo, ja znam njezinu dušu: čista je. Ne. nosi u sebi zloduha - ne nosi zlo - vi i ne slutite što je u njoj. Ona je stan čistoće - stan sreće. On, koji im je uvijek pružao lijeka duši i tijelu, a sad im vratio mir, čije su riječi čas prije tako bjelodano potvrđene dokazima - zavlada ovaj čas s njima potpuno. S nekoliko riječi razrušio je svu mržnju i strah koji im je ulijevala krvnikova kći.

17

- Istina, istina - potvrđuju. - Pravo veli. Nikad nije nikoga urekla. Sirota je. Prije pola sata razjarena masa pretvori se u smirenu janjad. - Sada, braćo moja, ne dajte da đavo pomuti mir i vedrinu vaše duše! Dragoša uzme za ruku Tajanu i spusti se niz brdo, ostavljajući iza sebe tajanstveni trag svoje snage. VJERENIK BANOVE KĆERI n * "je sretno Prispjela pod krov svoje iščezle drugarice, "očekala ju je njezina odgojiteljica. Ali tu Dona klone od boli i sruši se na ležaj. Uz nju sjedi sjedoglava žena i zabrinuto gleda blijedo Dorjino 7- Gospođice, ne biste li se svukli i legli u postelju? Joakim bi me istjerao kad vas ne bih pošteno njegovala, a njegova mi je siuzba jedino utočište otkako sam izgubila sina. - Katarino, moja bolest nije u tijelu, ona je u duši! Dugo je plakala, a onda zaspi. Probudi se kasno poslijepodne. Uđe Katarina. - Gospođice, spavali ste čvrsto i dugo. Odmah ćete dobit f okrepu. ; A Dorja je govorila u očaju: ; - Je li prikaza đavla? Ne, ne - bio je on. ; - Kažu da je Radoslav potkupio Frica, Dorja ispruži bijeli labuđi vrat: -- Radoslav? Katarine, vi ste tu u kući, umjesto pokojne banove žene, i Mirenu ste othranili - znate sve. Je li moguće da bi .mladi knez učinio takvo strahovito djelo? - Bio je prema njoj dobar i nježan, ali tko zna što mu je u duši? S njim su uvijek bila braća Gisingovci, vele da su stražarili nad njim jer da su kneza na to vjenčanje prisilili otac i ban. I na nju su pazili, nikud nije mogla iz kuće, a da ne bi Gisingovci stražarili. Bili smo opsjednuti stražama. Bojali su se da će je knez ako se sama udalji iz kuće, dati ugrabiti da je se riješi. Dorja se uhvati za čelo: - Sve mi se muti, sve mi se smućuje, sve je - laž - laž! - i pogleda na otvorena vrata u blagovaonicu. Zastane i upita: - Krvnikova kći je u vas služavka? - Banovica ju je primila. - Zakopala je krivovjerca, a... - i ušuti, nešto ju je stislO u grlu i u glavi. - Pustinjak iz Kratkog dola proglasio je djevojkji čistom. Ne .znam, ali kad je pustinjak Dragoša brani, nije urečena - i krivovjerca je zakopala zbog neukosti. Tako je rekao pustinjak - bra> nila je stara Tajanu. Dorju muče sumnje, neizvjesnost. Zamalo upita: - Gdje je knez Zvonigradski? Starica upre prstom u pod: - Dolje u tamnici - po očevom nalogu. Muče ga dan i noć, ali on ništa ne priznaje. - Govorite tiše, Katarino! Krvnikova kći je još uvijek tamo Iju sobi. - Ne brine se ona ni za što, a niti vas razumije. Neka je, ali Je marljiva. - Katarino, kad biste mi mogli pokazati put da dođem dolje tamnicu k mladom knezu? - To je nemoguće. Ključeve od tamnice ima mladi knez Hen-Hk Gising. On i njegov brat Nikola silaze dolje s ocem vjerenika Vi znate da su Gisingovci Joakimovi glavni prijatelji. Henrik je ovdje i kaštelan. Ja sam samo siromašna gospodarica, ne mogu "vam nikako pomoći. - Gdje je moj brat? - Knez Ivan Okićki pošao je da traži jadnu Mirenu. Molim vas, dođi će nešto založiti. 32 I povede je u prostranu sobu. Oko dugog orahova stola, pros-trtog stolnjakoni, poredane su stolice. Tajana postavi zdjele i kad je Dorja sjela, ostane uz nju, dvoreći je pri jelu. - Oči su joj tako pametne - šapne Dorja Katarini - a ipak velite da je neuka. Čudno, ne osjećam strah od njezina dodira, naprotiv nešto me vuče da gledam to lijepo lice u kojem se zrcali čistoća. Kakva je to promjena u meni?

18

S ulice je dopro zveket oružja i topot konja. Katarina ustane i pogleda na prozor. - Hospitalci - izvijesti Dorju. Djevojka se trgne. U istom trenutku ožive pred njom slike prošle noći. Brzo ustane, pođe k prozoru i ugleda na čelu povorke Oliverovo lice što je odavalo i odveć jasne tragove probdjevene noćne orgije. - Sigurno su svratili na Grič da se okrijepe - objašnjava dalje Katarina. Danas imaju gospoda templari i hospitalci vijećanje pred biskupom Timotijem. - Kakvo vijećanje? - čudi se Dorja. - Oprostite što vas sablažnjavam, ali kad pitate, moram vam odgovoriti. Sveti se redovi počinju među sobom pljačkati, a sad još imaju i spor s dominikancima. Danas uvečer morali bi se pred biskupom izmiriti. - Tko? - upita Dorja Katarinu. - Hospitalci i dominikanci. Biskup Timotej ih je pozvao. - Katarino, dosta sam jela. Sad mi treba mira. Hoću da mislim, puna mi je glava, dopustite da odem. - Vaša stara soba spremna je. Ondje vas nitko neće smetati. Tajana spremi posuđe i odnese iz sobe, a Dorja pođe niz stepenice. Zaustavi se u prijatnoj prostoriji, legne na ležaj i sklopi oči. Tako je dugo ostala nepomična. Prene je škripa vratiju. Pred sobom spazi Tajanu, - što tražiš tu? - zapita je začuđeno. Ona samo pokaže rukom da je slijedi. Dorja se odazove i pođe kao da je vođena nekim unutrašnjim nagonom. Izišle su na trijem, onda u tamni uski hodnik pa odatle u komoru, usku i praznu. Pod je pokrivao stari sag. Tajana digne i pokaže Dorji četverokutni poklopac u podu. - što je to? - upita Dorja, promatrajući Tajanu. A ova uzme iz kuta željeznu šipku i spretno podigne poklopac. iz dubine sijevne mrak u koji se spuštaju ljestve. Dorja pogleda u Tajanine pametne oči i tiho zapita: - Govori, djevojko! Kad znaš taj ulaz, vidjela si nekoga sići? -- Jesam. - Tko je silazio, kada? - Sinoć - stari knez. - Dolje je mladi knez Zvonigradski? - Muče ga - šapne Tajana. ćula si moj razgovor sa Katarinom? Krvnikova kći potvrdi glavom, ali Dorja nije imala vremena da o tom razmišlja. - Idi - uputi je Dorja. - Ne smije nitko vidjeti da si mi pokazala put. Ja ću dolje. Ni časa nije oklijevala, već podigne svoje haljine, uhvati povlaku i stade silaziti u dubinu. Sluša. Negdje iz tmine dopre do nje bijesna kletva. Nastavlja hod po nevidljivom tlu. Ispružene ruke napipaju zid iza kojeg nešto bliješti. Zaviri u otvor. Usred tamnog podzemlja pisti baklja. Sa stropa visi naglavce mladi knez Radoslav. Tijelo mu se zib-Ije amo-tamo i zadire u šiljke ispruženih mačeva što su ih dva plavokosa muškarca pritisli o njegove gole prsi i leđa. Stari knez stoji postrance i viče: - Govori, prokletniče, gdje je banova kći? Nema odgovora. ; - Reci istinu, bit će ti oprošteno. " , I opet ništa. Tijelo se ziblje, a oštrice mu zadiru u meso. : - Henriče Gisingov, - vikne knez - izrezi mu jezik. ;.! Mladići bace mačeve, a mlađi uzima nož. " •; / - Gospodine kneže, gdje vam je očinsko srce? - vikne D$!-ja i uđe u tamnicu. Sva trojica zapanjeno gledaju djevojku. - Tko vam je pokazao put ovamo? - zapita gnjevno stali _ - " Svevidljivi - odvrati ona. - Kneže, ovo je vaš sin. Bio je. Izađite odavde! - Kneže, ja ću ostati. U ovoj sam kući gost kao i vi. Molim iVas, obustavite muke kneza Radoslava.

19

Jedan od mladića isprsi se pred Dorjom: - Kneginjice, vi branite ovoga mladića? - Gospodine Henriče, ja branim oca da ne okalja ruke sinovljevom krvi, a vi, molim vas, ne smetajte me. Tada priđe knezu i uhvati ga za ruke: - Kneže, skinite ga i dopustite meni da ganem srce vjereniku svoje prijateljice. - Ne dopuštam da ona razgovara s njime! - • vikne mlađi plavokosi Gising. - Ne slušajte Henrika, on je uvijek žedan krvi. Gospodine kneže, dopustite da pokušam saznati istinu. Skinite Radoslava i pustite me s njime nasamu. Uvjeravam vas - doznat ću sve. Kneževa želja da dozna što je njegov sin učinio s banovom kćeri bila je jača od krvožednosti njegovih pomagača. - Ako vam to pođe za rukom - dobro. I odredi da ga skinu, čim su mladi Gisingovci izvršili kneževu zapovijed, svi se šuteći povuku iz tamnice u hodnik i ostave Dorju samu s mladim knezom. On je sjedio, prisloniv se o zid. Dorja poklekne kraj njega i šapne: - Radoslave, govorite što ste uradili s Mirenom? 34 Mukama ugasle oči bulje u baklju utaknutu u zid. Tiho i teš-jco odvrati. _ Ako mi odrežu obje ruke i noge, izbodu oba oka, izrežu jezik, ne mogu dati odgovora - nikome na svijetu. _ Radoslave, je li istina da ste je predali Fricu da je odnese Oliveru u čiče? Znam da je Olivero nju čekao prošle noći. Vi ste se trgli? Radoslave, zar je to moguće? Govorite, tako vam pokojne majke! Je li moguće da ste pozvali Frica da je vodi Oliveru? - Ne - ne - ne. Nikad! - Recite što je onda s njom? - Ne mogu reći ništa više - i on sklizne uza zid na zemlju. Djevojka vikne, a stari knez dotrči iz hodnika. - Kneže, ostavila ga je svijest - baš u času kad mi je obećao reći istinu. Oslabljen je mukama, glađu i žeđu. Naredite da mu dadu okrepu, treba da se osvijesti, da dođe k sebi. Sutra, jamčim vam saznat ćete sve. - Kneginjice, vjerujem vam i činim što želite, ali čujte moju posljednju: ako sutra, kad sunce bude nad crkvom svetog Marka, ne iskaže ono što želimo, ni časka neću više čekati. Izrezat ću mu jezik, na to prisižem. Ban Joakim je moj gospodar u Hrvatskoj. Sad hajdemo svi. Odredit ću da mu donesu vode i jela. Dođite. Poslat ću mu sluge da ga osvijeste. , Dorja je poslušala i slijedila ih. i. Izišli su na željezna vrata u prizemlje. Dorja se uspne na prvi kat, ne obazrevši se više na gospodu. Henrik se obrati knezu: - Sišla je Ijes tvarna iz komore u prvom katu. Zaključat ću da ne može više do njega. - I potrči uz stepenice, pođe trijemom i zaključa komoru pa spremi ključ, Dorja je ušla u blagovaonicu u kojoj je Tajana prostirala večeru. Krvnikova je kći nekoliko puta zirnula u Dorjino blijedo lice. Ona je shvatila to pitanje i kimnula glavom. Djevojke su se razumjele. U sobu uđe Henrik s bratom Nikolom i sjedoše k stolu. Mladi plavokosi knezovi izgledaju poput blizanaca. Zavinuti im nose-vi i debele ispupčene usne odavaju nešto drsko i grubo. Videći da bi imala sjediti zajedno s njima kod večere, Dorja ustane da ostavi sobu. Henrik skoči i zakrči joj put. Ona ga promjeri: - Kojim me pravom ne puštate? - Ljubite Radoslava? - upita on poluglasno, plamtećim očima. . - Odgovorila bih vam na pitanje kad biste imali pravo da Pitate. - Uprošeni ste... - Ali nisam - isprošena. Moj brat vam još nije dao - moj odgovor. - Želim, ga ćuti iz vaših usta. 3* 35- Vama bi trebalo živjeti do sudnjeg dana da steknete plemenitost koja je potrebna mužu zbog kojeg bih uplela svoje kose!

20

Planuvši, zazveči on mamuzama, a ona pođe k vratima iza kojih nestade rub njezine ružičaste haljine. - Henriče, - zadrži ga brat kad je mladić htio da je slijedi. - Ne luduj. Ona je nećakinja inkvizitora Matijasa. - Pusti me, Nikola. Zdrobit ću Ivana Okićkoga ako mi je ne da. Razrušit ću mu grad kao što jastreb ruši ptičje gnijezdo. Krv mi vrije. Teško njima, Nikola! Rasporit ću Ivana Okićkoga od vrata do trbuha ako mi je ne da. - Znaš da o tome više odlučuje Matijas nego ona i on. Smiri se. Večerat ćemo kod kuće. I oni napuste sobu u kojoj se Tajana stisnula kraj kamina, zapanjena l u mislima izgubljena. Vrativši se u svoju sobu, Dorja dozove Katarinu. Gospođa je ulazila s nekom plahošću nakon neugodnog prizora u blagovaonici. Međutim, Dorja se približi povjerljivo, obuhvati je preko ramena i šapne: - Katarino, mogu li se pouzdati u vaše sijede kose? - Gospođice, moja odanost prema vama tako je velika kao "to je bila prema mojoj mladoj nesretnoj gospodarici. - Pozajmi mi odoru svog sina. Neprijatno iznenađenje odrazi se u licu stare gospođe. - čuvam tu jedinu uspomenu na svoje mrtvo dijete. Ne tražite to od mene. - Bio je vjeran prijatelj mojega brata, a meni pobratim. Ruho koje pripada Ninoslavu neće Dorja nikada oskrnaviti lošim djelima. Uzajmite mi njegovu odoru i ne pitajte zašto. - Ne pitam i, evo, dajem što tražite. Starica klekne uz škrinju, okovanu željezom, i izvadi iz nje viteško ruho. Zatim uzme pomagati Dorji pri odijevanju. Zamalo stisnula je Dorjino razvijeno tijelo odora mladog viteza. Raspletene kose smota oko glave i pričvrsti češljem. Tada uzme šljem na kojem se cakli srebrna riba, a onda zamoli Katarinu da pozove njezine sluge. U sobu uđoše dva jaka momka i gotovo padoše od čuda, ra-Zabravši u viteškoj odori svoju gospodaricu. - Vi dvojica ćete sa mnom. Treba da budete uvijek uza me i da se pokoravate svemu što ću vam reći. Ali nitko ne smije slutiti tko se krije u ovoj odori. Upamtite! Onda pokrije glavu šlijemom, a lice vizirom. Dugi, široki plašt, koji se spuštao za njom kao povlaka, potpuno je pokrio čitavo tijelo. - Ne, ovako nitko ne može naslutiti da se. pod viteškom odorom krije žena primijeti Katarina. - čekajte me - reče Dorja. - Kad se vratim, možda ću vas trebati. I Dorja s momcima ostavi Joakimovu palaču. NA KAPTOLU Na Kaptolu, u biskupovom dvoru, u naslonjaču obloženom jastucima, smjestio se biskup Timotej. Blijedo, naborano lice ne odaje nikakvih briga ni želja ni unutrašnjih nemira ili strasti. Svijetle oči izražavaju mir čovjeka koji u duši ne nosi ni jedno pita" nje na koje nije odgovorio. Uđe kaptolski ključar i najavi: - Vitezovi su stigli na vijećanje. - Idem. Da, Belko. Templarima otvori vrata s hodnika, a hospitalcima iz blagovaonice, neka uđu istodobno da ne bude uvrede ako pustim u sobu jedne prije drugih. Potukli bi se na vratima. Belko je potrčao osvijetljenim trijemom da izvrši zapovijed. Ali nasrne na viteza s dugim plaštem, srebrnom ribom na šljemu i vizirom na licu. Stade neodlučan, očito da ga vitez oslovi. - Pusti me - šapće Dorja dubokim glasom. - Hoću da slušam vijećanje u dvorani. Zar ne znaš tko sam?

21

- Već sam mislio da nećete doći. Sve sam spremio - samo brzo - brzo - i otvori vrata. Oboje uđu u dvoranu. Po sredini pruža se dug orahov stol s raspelom. Nad njim veliki luster s deset četverokutnih svjetiljki izrađenih od brušene rogovine. Uokolo stola trokutne stolice. Na pročelju veliki stolac, uza zid škrinje. U dubini lijep široki kamin, a s obih strana visoki stupovi. Belko povuče Dorju za sobom. - Ovdje vas ne može naći niti Svevid! - i gurne viteza u kamin. - Ne mičite se dok ne odu i dođem po vas. U dnu dvorane otvorila se vrata. Ulazio je biskup u pratnji kanonika. Belko stoji poput kipa. Na zapovijed kanonika otvori lijeva pa desna vrata i, pogledavajući u kamin, napusti dvoranu. Biskup Timotej sjedne na pročelje. Odmah zatim s jedne strane ulazi šest hospitalaca. Na košulje od kovane mreže obukli su purpurne haljine. Na grudima i leđima bijeli se osmerostruki križ - znak plemstva. S druge strane ulazi šest templera, također u košuljama od kovane mreže, ali u bijelim odorama s jednostavnim crvenim križem na prsima i plaštevima. Svi su opasani mačevima, a glave "n pokrivene kacigama. Pozdravljaju redom biskupa, a on im označi mjesta na koja sjedaju. Biskup počne mirnim glasom: .-~ Gospodo vitezovi svetih redova, kojih je slava preletjela " jednog do drugog kraja svijeta, pozvao sam vas na ovo vijećanje. Za dan-dva dolazi kralj, a iz Rima papinski legat s važnom sv^001" Na osvanku smo teških borbi da osvojimo natrag, ne eti grob u Palestini, nego vjernike koji su se u našem domu oometnuli od crkve. A za to nam treba: sloge. 37I Oko stola pomakli se vitezovi. Njihovi mačevi tiho zvekeču. -- Narod neće s nama, bude li i dalje gledao kako slavni, divni, plemeniti vitezovi svih redova međusobno žive u vječnoj svađi oko svojih zemaljskih posjeda. A sada, evo, još novi spor, naime, tuže mi se oči dominikanci na neke stvari koje su već došle do ušiju puka. Sve je to zlo. Narod vidi i misli. Zato pozivam predstavnike svetih redova da ovdje preda mnom sklope pomirenje i zakunu se da će napustiti ovakva djela... Znate na što mislim: - natezanje za zemaljska dobra i još više... Mislim da će predstavnici na to odgovoriti ono što ja želim. Veliki meštar, plavokosi Olivero, ustane i od noćne orgije ohrapavljenim glasom reče: - Biskupe, prečasni, vašem pozivu odazvali su se slavni vitezovi jeruzalemski. Omašni prior templara Kastro skoči uvis i vikne mu u riječ: - Gospodine prečasni biskupe, templarima ne pripada pravo da govore prvi. Naš je red stariji i po svojem osnutku i slavi. Olivero upadne oštro: -- Naš je red stariji po plemstvu. Svaki vitez hospitalac broji osam plemenitih koljena unatrag. Nama pripada čast da govorimo prvi. - Naš red - udari se Kastro u prsa - broji 100 koljena unatrag. Cijelim svijetom odjekuje njegova slava kakvu nikad nisu doživjeli osmerostruki. Blijedo Oliverovo lice orumeni se: - Jesu li vas krivovjerci poslali" da provaljujete na naša imanja u cvoj zemlji koja su nam poklonili kraljevi i knezovi hrvatsko-ugarski? - Lažete! - viču vitezovi hospitalci. - Mi se samo branimo kad vi provaljujete na naša dobra koja smo dobili od kraljeva. Olivero ubaci: - Zaviđate nam što nas pape i kraljevi obdaruju više nego vas. Za Glogovnicom vam se cijede sline, i za gradom Belcem, ali nećete ih dobiti Templari vica: - Belac vam čuva vaš pobratim razbojnički Tomo Crni. - A vas prezire i Fric! - vikne Olivero templarima. - Vi primate Frica pod svoj krov i pljačkate dominikance do kože. Svi se templari uzvikali na hospitalce: - Predobro ste upućeni u svaku svinjariju s djevojačkom čašću... - Grešna kuća u LaSkoj vaši dovozi vam svakog tjedna u Ciče djevojčure...

22

"-Palite krijesove oko nagih cura. Razbojnici! / > --Pliačkaši dominikanskih kesa! 38 Sve se stolice povale, vitezovi se razmašu, mačevi zasvijetle, iedni skaču preko stola i začas stoje dvije skupine - crveni i bijeli - jedni protiv drugih. Rasplamćeni krenuše naprijed s mačevima. Vidjevši biskup što se događa u njegovoj kući, vikne Ijutito: _ Tako ste radili u Palestini i zato vas je sultan izbacio iz zemlje i jedne i druge na sramotu svih kršćana. Eto, Marko, to su krivci! - reče biskup svome kanoniku. - Ali vitezovi niti ga slušaju niti čuju, u njima kipi želja da zamiriše krv. Bijesnim zamahom udaraju jedni na druge. Vještiji maču templari zatjeraju hospitalce do ruba kamina. Sakrivena u kaminu, Dorja više nije mogla vladati svojim uzbuđenjem. Izađe i potrči prema biskupu. šljem padne s njezine glave, češalj kojim je pričvrstila kosu omakne se. Smeđi pramovi prosuli se po viteškom plastu. Borci iz prvih redova opaze djevojku u viteškom odijelu. Mačevi im se zaustave. Drugi se dalje tuku, a Dorja sklopi ruke i usklikne: .- Gospodo, hvala vam! Sad znam sve! Poklik ih zbuni. Obazru se i opaze ženu. Zaustave borbu, približavajući se zapanjena pogleda djevojci u viteškom ruhu s raspletenom kosom. Olivero je prepozna i približi se bliže: - Lijepa je kneginjica u čudnom ruhu koje ne dolikuje njezinoj pobožnosti. - Moja je pobožnost u duši, a vaša u licemjernoj obrazini. - Cime me okrivljuje kneginja okićgradska? - Još pitate? Zapovijedam vam da pođete ocu Matijasu i priznate što ste radili prošle noći i kako ste se ogriješili o mene. - Nisam vas ni vidio. Kneginjicu je opsjednuo đavao. - O, đavle, na čiji bi račun griješili "sveti ljudi" da nema tebe! - vikne ona. Biskup prekine odlučno: - Vitezovi redova, ono što ste učinili u mojoj kući ovlašćuje me zamoliti vas da ostavite moj dom. Htjedoh vas pomiriti, ali vi ste zaboravili da poštujete moj krov. Molim da izađete bez ikakvih razjašnjenja - vidite da imam gošću i pokaže na Dorju. Hospitalci se povuku u dno dvorane. Olivero privuče k sebi druga, šapćući mu: - Oriče, čim izađu, daj znak Tomi. Dok ih on udara, osvetit ću se toj drskoj kneginjici. Upamtit će me pa da ima tri ujaka inkvizitora. Biskup strogo pogleda Olivera u znak da se udalji. Olivero se pokloni i s drugom ode iz dvorane. Tada Timoiej uljudno pozdravi Dorju, a ona se požuri oprav-- Gospodine biskupe, učinila sam zlo što sam došla u tom i što sam se sakrila iza kamina. Sve ću vam razjasniti... 39- Hvalim vam. Da nisu ugledali vas, ne bi prestali s tučnjavom dok ne okrvave moj dom. Samo žalim da ste čuli vrlo ružnih, stvari. - Koje su me spasile da ne poludim. Sad vidim, sad znam da nije vrag opsjednuo mene, nego - njih... - Vas, kneginjice? - nasmiješi se biskup. - To bi mogla •ustvrditi samo ludost ili zloba. - Ludost ili zloba - opetovala je ona gotovo zapanjeno, sjetivši se svojeg ujaka. Biskup je šutio, očekujući da mu razjasni zašto je došla. - Prečasni biskupe, ponajprije da vas zamolim za oprošte-uje. Unišla sam u dvoranu kad nije bilo u blizini ni jednog sluge. Znala sam da će biti vijećanje i nešto me je vuklo da slušam. Vaše sluge nisu tome krive. - Nije potrebno da se ispričavate. Već sam rekao da ste me spasili od krvoprolića. - Onda treba da vam još razjasnim zašto dolazim odjevena U viteško ruho. To je razumljivo, žena uvečer ne može na ulicu, a do sutra moglo bi biti kasno. Biskupe, knez Zvonigradski hoće da sutra svome sinu izreže jezik jer ovaj neće da

23

oda kamo je nestala njegova vjerenica. Ne mogu vjerovati da je kriv i molim vas - zauzmite se za njega. -- Kneginjica se dala na opasnu stvar - ozbiljno će biskup. - Nestanak banovice teško sumnjiči kneza i preda mnom. - Zašto, biskupe? Recite, molim vas. - Evo, zašto. Na dan vjenčanja, čas prije nego što sam htio da odem u crkvu, stigao je banov glasnik iz Kamen-grada s porukom neka mlade ne vjenčam u crkvi, nego da ih dočekam u dvorcu. Da mladfknez kani pred svima u crkvi izreći da banovicu neće uzeti. Taj glasnik bio je lažan. Nije ga poslao ban. I rušenje skela svjedoči da se knez htio osloboditi vjerenice i zadržao me da ne dođem. On zna gdje je banovica. - Cospodine biskupe, ako zna, onda je bolje da ga otac ostavi u tamnici nego da ga ušutka zauvijek. Mladi knez će ipak progovoriti. Ili će ga odati savjest, ili neće izdržati muke, ali jednom će progovoriti. - Pravo velite - bilo bi bolje da ga ostavi u tamnici, nego da ga kazni vječnom šutnjom. S tim se slažem. Nego, vi se baš mnogo zanimate za njega? - To je moja dužnost, Velika dužnost. Molim vas da ga puste na slobodu - ali neka se s tim ne žuri, ako zna, knez će priznati. - Kneginjice, obećavam vam da ću sutra u zoru poslati svoga kanonika da mi dovede kneza. Pouzdajte se u mene. Vaš je prijedlog pametan. Uto stupi u sobu ključar Belko. Spazivši Tcneginjicu u viteškoj odori, uznemireno najavi: -- časni otac Matijas već dugo čeka. 40 Dorja žurno pokrije glavu šljemom, a lice vizirom i zamoli biskupa: - Molim vas ne recite ujaku tko sam. Onda se omota plaštem od vrata do poda. Matijas je ulazio, ljubazno se klanjajući biskupu. - Žao mi je, oče Matijase - ispričao se biskup. - Nadao sam se da ću moći pomiriti vitezove među sobom, a onda hospi-talce nagovoriti da poprave ono što su vam nedavno učinili. Umjesto pomirbe, eto bitke u mojoj kući. - Žalosno je to - uzdahne Matijas. - Okrali su nas gore od Crnog Tome, opljačkali poput Frlca. Ne može ovako dalje, to je lupeštvo. Tko je taj vitez? - zapita, spazivši tek sada Dorju. - Neka mi časni otac oprosti, vitez želi ostati nepoznat, a vi znate da se želja mora poštovati - mirno će biskup. - Otkud vam, viteže, ovaj šljem? - zapita Matijas. Dorja šuti. Biskup se nasmiješi: - On želi ostati nepoznat, zato neće odgovoriti. - Prečasni biskupe, ne želim povrijediti vaše štovanje prema gostu, ipak ovaj znak na šljemu me nuka da ga pitam. Taj znak je... - Riba. Ništa drugo, časni oče. Znate, da svaki vitez uzima drugi znak, svaki hoće da bude osebujan i valjda su sve dvonožne i četveronožne životinje već tako iscrpili da je ovaj uzeo jednu - bez nogu. Dakle, gospodine viteže, - okrene se biskup Dorji - udovoljit ću vašoj molbi. Mirno pođite kući. Dorja se pokloni na vitešku i, nastojeći oponašati hod muškarca, napusti dvoranu. Vani je čekao Belko. Nije ga oslovila. Žurila se da što prije umakne ujaku Matijasu. Belko krene za njom, otvorivši joj vežu pred kojom su je čekale sluge. Kad krene trgom, ostao je Belko-na pragu. Praćena dvojicom slugu, Dorja pođe izvan ograde, kad odnekud iznikoše templari na konjima. - Kneginjice, iza šoštarske vaši, čekaju vas u zasjedi Olivero i drugovi. Počastite naš krov - da vas od njih očuvamo... - Nemoguće je da bi se vitezovi usudili da ovdje u gradu kneževsku kćer - reče ona. Templari Je nastavili uvjeravati da joj se sprema zasjeda. Dorja razabere da joj netko iza leđa šapće: - Ne slušajte ih. Lopovi su kao i oni drugi. Ne primajte njihovu zaštitu.

24

Ona se obazre i prepozna ključara Belka. - Vratite se radije k biskupu - savjetuje ključar. -.T Ne" ne - odvrati ona, želeći da bude što dalje od Matijasa fl je ostao kod biskupa. Idemo - naredi slugama koji su izvadili bodeže da zaštite gospodaricu, a onda će templarima: 41- Hvala vam, ne bojim se nikoga. I htjede poći prema Griču, ali joj templari zakrče put. Razabravši namjeru vitezova, sluge je zakloniše svojim oružjem. To svrati pozornost Oliverovih ljudi koji su bili u zasjedi. Dojašili su, dignuvši mačeve. Dorjin sluga, iskoristivši taj čas, pograbi gospodaricu, digne je i dade se u bijeg. Spazivši to, vitezovi, bijeli i crni, potjeraju konje za njim i opkole ga. I templarske i hospitalske ruke posegnule za Dorjom da je istrgnu iz mladićevih ruku. Uto se začu gromki Belkov glas: - U pomoć! Razbojnici otimaju djevojku! Ni templari ni hospitalci ne haju za to. Pojačanim bjesom bore se za Dorju. Njihovo rvanje iskorišćuje sluga vrteći se u krugu. Oliverov mač zahvati ga, u leđa i on klone na koljena. Vitezovi skoče s konja i posegnu za plijenom. Drugi Dorjin sluga pokuša je braniti. Sve se to zbilo u nekoliko trenutaka. Od sjeverne strane Kaptola juri u tmini neka četa i začas opkoli djevojku i vitezove. Grubi glas četovođe zagrmi: - Vuci viteških redova, predajte se! Plijen je moj. Bio je to glas Tome. - Nema plijena! Uvrijedio nas je neki mladi vitez - brzo će Olivero da zametne trag Dorji. Ali Tomo udari po njima. - Tomo, jesi li lud? Sto bijes nas? Međutim, iz tmine ne dopire nikakav glas, jedino se čuje snažno dahtanje konja. - Tomo, jastrebe crni - uzviče se templar Kastro. - Nas si čekao? Po čijoj zapovijedi? Razdraženi svađom kod biskupa, osjete potrebu za kreševom. Svi su opet poskakali na konje. Mačevi tresnuli jedni o druge. Templari i hospitalci nađu se zajedno protiv Tome. Dorja osjeti da je slobodna. Belko je uzme za ruku. Na veži biskupskog dvora zasvijetlila je luč. Djevojka se uplaši: - Ne k biskupu, - hoću na Grič! Mladi ključar posluša i povede je prema utvrdi. Sa strepnjom slušaju ljudi u svojim kućama noćno kreševo moćnih vitezova. Nikomu i ne pada na pamet da izađe na cestu. Tada se javi glas Olivera: - Stanite, vitezovi. Tomo istupa protiv vas kao nečiji branitelj i sutra će na svijet izrugivati da je Tomo ovdje nekoga obranio. Nije časno da se borimo s vitezom otimačem. - Dobro ste rekli: nije časno - upadne Tomo - da se vas, desetorica otimačkih vitezova, tucete s jednim jedinim. - Šuti, Tomo - navale hospitalci da ga ušutkaju. Odlučili smo da se ne borimo i gotovo. Templari su odbili Oliverov prijedlog. Odmah se odijele od Oliverovih ljudi i, vidjevši da je Dorja nestala, odluče krenuti kući. 42 Tomo se ustoboči na konju: .- Opet sam li, Olivero, sveti viteže, ispred iiosa odnio svetački plijen... - Nije bilo plijena. Neka je svinja napala Okićku kneginji-cu a mi smo je branili. - Svakoj se svinji hoće žira bilo koje mu drage rase - nasmije se Tomo. Olivero mu se približi i okosi se na nj: - Izdajice! Nisam li te zvao ovamo da napađneš one druge? Da si udario na njih, danas bi kneginjica spavala u Cičama. - A vi biste Olivero zaspali do sudnjeg dana. - Otkad Tomo brani djevičanstvo?

25

- Od sinoć - ali za sebe, gospodine Olivero! Vama će Fric možda ipak dobaviti onu drugu. - Tako ti boga, što znaš o tome? - Znam da kneginjici vi nećete biti prvi dok je Tomo živ. Laku noć, lijepi Olivero! I potjera konja niz strminu ispod gričkih utvrda pa krene prema Savi. Dorja je u pratnji svojega sluge i Belka stigla u banovu palaču. U blagovaonici je čekala zabrinuta Katarina. Dorja je zamoli da je ostavi s Belkom nasamo. - Ti si me u biskupskom dvorcu s nekim zamijenio. Uzalud poričeš, razabrala sam to i poslužila se tvojom zabludom. Netko te potkupio da može slušati vijećanje vitezova. Ne boj se, zaštitila sam te pred biskupom, dugujem ti zahvalnost. Evo ti dvije marke što si me sakrio u kamin, a dvije da šutiš ako te tko pita za koga su se vitezovi otimali. - Hvala, ne primam novac, samo moliin malo dobrote vašeg srca. - Malo ima ljudi koji se zadovoljavaju takvom nagradom. - Zato što ne raspoznavaju dragocjenosti. - Ove riječi nisu nikle u glavi sluge. Svejedno, tvoja je to stvar. Ostajem tvoj zahvalni dužnik. Belko se zahvali, pokloni i napusti palaču. Ljudi su, međutim, doveli ranjenog slugu. Dorja izda odredbe i za njega i onda uđe u svoju sobu da svuće vitešku odoru. Tajana ju je čekala i pomagala joj. ^ Zamišljeno ogleda Dorja šljem sa znakom ribe, obnavljajući u svojim mislima neobično inkvizitorsko zanimanje za taj znak. Osjeti u duši novi strah. Tajana ponese odoru u drugu sobu da je složi u sanduk, a J-torja se spusti na klecalo da moli. Sklopila je ruke, ali ni jedna "jec molitve ne dolazi joj na usta. Klonula je na postelju. Njezinom glavom lete slike: samo" n v"tezova, kriješ, oko njega nage žene, pijani Olivero... 43Onda samostan dominikanaca. Matijas i prisega, sve to obaraju u laž jer ona je opsjednuta đavolom. Ali nisu li to ubojice ljudskih duša, razbojnici ljudske sreće? Ne - ona neće šutjeti! Opet Iskrsne prizor u biskupskoj dvorani. A prisega? Sto je to? "Zašto sam prisegom morala dokrajčiti svoj mladi život prije nego sam i započela živjeti? Zašto sam se morala osuditi na vječno tamnovanje? Zar ono može biti prisega?" Dorjina je duša pusta tmina u kojoj se sudaraju pitanja i u paničnom strahu uzaludno traže izlaz na svjetlo. Tajana se vratila da uzme viteški šljem i mač pa da ih spremi. Ali Dorja je nije čula. Leži na postelji, rukama podupire vruću glavu, očajnički govori sama sa sobom. Tajana se pritisla o zid, gleda i sluša Dorjine muke. U teškoj muci sumnja ona zaplače. Savijajući se u jecaju, osjeti na sebi ruku i čuje šapat: - Ako vas nešto boli, idite pustinjaku Dragoši. < Ona se uspravi i obazre. Iza nje stoji Tajana suznih očiju. - Zašto plačeš, djevojko? - Zato što vas nešto boli. - Zato što boli - mene? "Ona plače zato što boli mene" - i sjećanje joj predoči sliku kako Tajana, od svih prezreno stvorenje, mučenički iskapa mrtvaca, a ona se od nje grozi pod dojmom strašnih prikaza koje su joj ocrtavali Matijas i Olivero. - Pitajte pustinjaka Dragošu ako vas nešto muči. - Hoćeš li me odvesti k njemu, rano u zoru, kad još svi spavaju? - Hoću, gospodarice. Kneginjica osjeti da joj je odlanulo. Pojavila se nada da će naći utjehu svojim sumnjama. - Slušaj pozorno: nitko ne smije saznati kamo idemo. Obući ću odijelo svoje služavke da me ne prepoznaju. ,AV NA STRATISTU sunce. Praćena Tajanom, Dorja u kući pustim krajem iza Laske va-

26

k mi veli da si dobra, čista duša. rema tebi. Tvoj te otac ne voli. ? bana Joakima. Je li ti to dra>će Tajana. desetb/e • __ gs^ ;" M smo da se\ *" .£• Templari .£O Oliverovih l" kući. 42 _ Dobro. Čim se vratim, otkupit ću te onda te nitko više ne može progoniti. Stigle su u banovu palaču, tiho se popele trijemom i ušle u Dorjinu sobu. Osjećala se mirnija. Preodjenula se u svoje ruho i čekala Katarinu. Kad je stigla stara gospođa, Dorja joj odmah predloži da od nje otkupi Taja-nu. Katarina pristane. Tada gospodarica banove palače pozove kneginjicu na zajutrak. U blagovaonici zateknu starog Zvonigradskog kneza. Bio je mrk i zamišljen. - Kneginjice, kad sunce bude visoko, odvest ću vas dolje da još jednom od Radoslava zatražite istinu. Ako je ne iskaže, nema mu pomoći. Dorja je odgovorila mirnije, oslanjajući se na biskupovo obećanje da će zaštiti mladića. Još su jeli, kad sluga najavi knezu kanonika Marka. Ovaj moli neka bi se knez potrudio k biskupu. Dorja je s Katarinom ostala u blagovaonici. Vani, s trijema, čuo se živ razgovor. - Glas mojega brata! - klikne kneginjica. U blagovaonicu uđe stasit mladić od dvadesetak godina, smeđokos i smeđih očiju, posve nalik na Dorju. Ona ga čvrsto zagrli. - Hvala bogu, ti si Ivane! Vratila sam se jučer iz Ozlja i saznala nesreću koja je zadesila Mirenu. - Dolazim s potrage. Svi je tražimo posvuda. Kao da je propala u zemlju - odvrati on. - Vele da je Fric bio pred crkvom i da ju je oteo po nalogu Radoslava. - Za Fricorn su pošli i moji i banovi ljudi zajedno. Uzalud. A ne vjerujem nikako da bi je Radoslav dao oteti po Fricu. - Ni ja, osobito nakon mojeg razgovora s njime. - S njim si govorila? - Jučer u tamnici. Uđe Tajana, noseći jelo za kneza. Kad je izašla, Dorja izvijesti brata: - To je krvnikova kći. Otkupila sam je od Katarine. Je li ti pravo? - Nikad se ne pačam u tvoje stvari. Ako ti je s voljom, do-si uradila. Neko su vrijeme razgovarali o izgubljenoj banovoj kćeri, kad se grubo otvore vrata i oštrim koracima uđe u sobu kaštelan K-arnen-grada i Joakimove palače Henrik Gising. Pozdravi gospo-ae i Okićkog kneza pa onda značajno primijeti: sam, kneže, da ste stigli. Imam za vas važnu poruku bana Joakima. - Da čujem, što mi on poručuje. Sigurno glede Mirene. 45 - Nešto drugo. Određeni ste da budete kraljev pratilac, a kneginjica Dorja da bude u pratnji kraljice i njezine sestre dok će boraviti u Hrvatskoj. ,- Prevelika je to milost za mene - reče Ivan - po pravici to bi dopalo starijega. - Bit će da vas uvažavaju, kad su odabrali upravo vas. - Hvala vam. Odazvat ću se, a dakako i moja setra. - Kad je Joakim izdao ovu poruku, još nije znao da kneginjica, kojoj je podijelio toliku čast, hoda noću u muškom odijelu. Vitez Olivero jedva ju je obranio iz ruku Crnog Tome. Dorji udari krv u lice. Brat je strogo pogleda. - Razjašnjenje dugujem samo tebi, brate, i nikome drugome - reče ona. - Reći ću ti sve kad budemo sami. Henrik Gising upadne: - I ja imam neko pravo na razjašnjenje. Kneže Okićki dugujete mi odgovor na moju prosidbu za ruku vaše sestre.

27

- Još je nisam pitao što misli o tom. - A ja, evo, odgovaram: polazim u samostan. - Zato što će knez Radoslav izgubiti jezik - vikne Henrik porumenjevši od ljutine. - Izgubit će ga, tako mi očinjeg vida, odmah ovaj čas. - Tko vam daje pravo da to učinite? - upita Dorja. - Ja sam kaštelan banove palače. - Ali niste krvnik, on je pod utvrdom. Poručujem vam da se kneza ne dotaknete dok se s Kaptola ne vrati njegov otac. On mi je obećao da će me odvesti u tamnicu da kneza još jednom pitam. - Samo što on više neće moći govoriti. - Ne dirajte Radoslava! Znajte - biskup se zauzima za njegat\~vi<, no tom ste se poslu sinoć ušuljali u biskupov dvou muškoj odori? tkat ću vaš jezik .neže. . voju drskost. vam okom u oko "- prema vratima. ;oj odori na Kaptolu? fin od njega neka sme-iao Tomi, nego je on su me opkolili i tako II .-, rt desetog l smo da se"*. <" £j Templari £ O Oliverovih kući. 42 S n strašnu namjeru sta-slav nevin. Ivan je privine na grudi i nježno je ogrli: _ Učinila si zlo, korit ću te, ali i braniti. Tko te dirne ili te je dirnuo, taj će osjetiti oštrinu mojeg mača. Dorja se sjeti zakletve što ju je položila pred ujakom na raspelo i zavapi u sebi: "Zašto je tražio od mene zakletvu? Zašto mi je zatvorio usta kad bi me samo Ivan mogao zaštiti?" Knez Ivan je uzrujan hodao po dvorani, očekujući mladoga Gisinga. - Sjedi, Ivane - reče mu Dorja - založi još nešto. - Ne mogu okusiti ništa više dok Henriku ne namrem čestitu uspomenu na dan kad je povrijedio moju sestru. - Htjela bih spriječiti da se boriš. - Vrijeđaš me ako se bojiš za mene. - Mač u tvojoj ruci tako je siguran da me nije strah, ali sad imamo prečih briga. Nesreća moje prijateljice Mirene i njezina vjerenika Radoslava "tako je teška i mnogo mi pritišće srce. Henrik bi mogao izvršiti svoju prijetnju. - Ako je otac kneza Radoslava odredio da ti još jednom govoriš s njime, neće se Henrik usuditi da učini nešto bez staroga kneza. - Kad bi se samo doskora vratio s Kaptola! Nadam se da će poslušati biskupov savjet. Ivan je uzalud čekao mladoga Henrika Gisinga. Tada se otvore vrata. Na pragu stoji Tajana. Blijeda, široko otvorenih očiju, bulji u gospodaricu. - što je, Tajano? - zapita Dorja. Djevojka odvrati vrlo tiho, gotovo šapćući: - Moj je otac s gospodinom Henrikom ušao u tamnicu. : - Ivane! - klikne Dorja i naglo ustane - Henrik će izvršiti osudu. Henrik će izvršiti osudu. Henrik je ljubomoran na Radoslava. Učinit će to iz osvete. Spriječi, to, Ivane.

28

Bez riječi pohiti on u drugu sobu. Tajana i Dorja ostale su same. - Zašto Ivan ne ode dolje? - pita Dorja, a Tajana je uh* vati za ruku i šapne: -• Dođite, kneginjice, da ne bude prekasno. - Ivane, Ivane! vikne Dorja. . . Otvorivši druga vrata, uđe u sobu, ali je ova bila prazna. To je ispuni beznadnim strahom. rišt ^ajana Povuče Dorju na trijem, odakle su se spustile u dvoDorja je pošla prema vratima tamnice. Sluge joj zakrče put, a ona im zapovijedi: ~- Maknite se! Poslao me ban, gospodar ove kuće. m- , f Sluge poslušaju Dorju i ona uđe s Tajanom u mračni prostor ] ikojim je jednom već izlazila iz tamnice s knezom i braćom Gisin- \ govcima. U dubini svjetlo im pokaže put koji ih odvede u tamnicu. Mladi knez Radoslav u jadnom je stanju. Dva su ga muškarca od vrata do nogu svezala o stup. Henrik Gising stoji postran- : će i zluradim krvožednim glasom draška: i - Odmah ću vas, kneže, lišiti jezika. Bilo bi šteta da nam j otkrijete tajnu kako ste omamili kneginjicu okićgradsku. Bit će " da umijete lagati baš kao trubadurski pjevači. Svojim junaštvom j i snagom svoga kržljava tijela baš niste mogli osvojiti tako hiro- i vitu, izbirljivu djevicu kao što je Dorja. l Knez nije odgovarao. Izgledao je poput mučenika koji je spreman da umre, a da ne progovori i sasvim se pomirio tom mišlju. - Njoj za volju lišili ste bana njegove kćeri. Znam ja to, a | čini se da najpobožnijoj djevici u kraljevstvu to i nije krivo! l .Mnogo se trudi oko vas, ali što ćemo?! Kad sam ovdje ja i ne j kanim vam produljiti život ni do onog časa dok se sunce uspne • nad crkvom svetoga Marka. Kad vam stari knez dovede kneginji-? ću, nećete joj moći ništa više reci. Nije li to užitak? - govorio] je Henrik, smijući se, dok je krvnik mirno brusio nož i pripre-" mao se hladnokrvno na strahoviti čin. i Uto uleti kneginjica u tamnicu, a za njom Tajana. j - Jao! - krikne ona i pograbi krvnika za ruku. - Ne smije-x:*iHi ništa dok se s Kaptola ne vrati otac. " " - vikne knez Henrik. "•"""itl veću radost; as miljenik^ prirediti ta-i clapa ruke u ;šćutno brusi nračni hodnik ; se Henrik. •- ni dati najveće i ivati za zid. Pred lož u krvnikovoj iši na tlo tamnice. smo da ^ <" : Templari "" Oliverovih ljudi0-kući. S Gričkih utvrda lepršaju barjaci. S kula odazivaju se straže. Zvona zvone. Velika vrata kamene kule s istoka široko su otvorena. Tešfci drveni most tutnji pod udarcima konjskih kopita. Iznad devet gričkih insula zatrubiše kraljevski trubači svečanu objavu. Kraljevska povorka ulazi na Grič. Na malim konjima, opremljenim crvenom ormom, ponosno sjede dvorjani u šarenim odorama. Slijedi ih nepregledna četa ugarskih vitezova s blistavim kacigama s kojih visi šareno perje. Brade su isprepleli svjetlucavim zrnjem i vrpcama. Oružje blista i zvekeće. 2ustro se kreću mali rutavi Kumani sa crnim klobucima. Oči im hvataju lijevo i desno šareni svijet što se ukočio od čuda, gledajući neviđene crnopute momke.

29

Kraljevske štitonoše i barjaktari visoko uzdižu znakove kraljevske vlasti. Na konju s pozlaćenom ormom, sedlu, pokrivenom grimiznim pokrivalom sjedi kralj. Na glavi mu zlatom okovana kaciga. Suho, blijedo lice i crni dugi brci izražavaju okrutni mir. Na grudima zeleno zlatne kazete na kojima se blista vezani arpadovski grb. Jednom rukom drži uzde konju, drugom žezlo. S ramena spušta se plašt od crvena grimiza, obrubljen hermeli-nom. Uz njega, na bijelom konju, pokrivenom crvenim suknom, sjedi kraljica. Ispod grimizna plašta proviruje modra vezena haljina. Glavu joj pokriva visoko vezana tijara, u vrhu krunolika oblika. Niz grudi padaju zmijolike pletenice, crne, s nekim crvenkastim odsjajem kao da u njima tinja sakriveni žar. Sve su oči uprte u kraljičinu bujnu ljepotu. Iza nje jaši sestra Orhida. U zelenoj je haljini sa srebrnom kapicom na rutavoj crnoj kosi. Zdesna je Joakim. Gusti crveni brci ispod krupna nosa i crvena brada nameću se očima poput nekakva žiga. S druge strane Orhide jaši mladi četrnaestogodišnji kraljey*c. Podrugljivim, drskim smiješkom gleda okolo žene i djevoj-. ke. Onda slijede vitezovi na gizdavim konjima, kola sa crnolikim jevojkama, a naposljetku kola, natovarena škrinjama što su ]ca?vane srebrom i željezom. Kola prati četa. Isukani mačevi Ijes-Ju se na suncu. Između kućica, dvoraca i palača polagano ide odjednom izjuri na cestu vitez. Košulja mu je od Povorka. "stave kova"e mreže, kazeta siva, na šljemu srebrni sokol Li-ce zastrto vizirom. P1wnenl inkvizitori 49l V Konj mu se propinje, poskakuje u vis, ne zna se, draži li ga povorka ili vitez zlatnim mamuzama. U tom trenu sva pozornost svjetine i povorke uperena je k njemu. On trgne mač, zamahne njime na suncu pa ga pred kraljicom spusti na zemlju i sagne glavu u znak počasti. Orhida se sva podigla na sedlu. Njezin pogled netremice počiva na vitezu. Kraljica jedva zamjetljivim smiješkom, punih strasnih usana, pokazuje mladiću da je njegov poklon primila anilostivo. | Vitez povuče svoga konja natraške i pusti povorku da pođe. |0nda skrene iza leđa svjetine prema vratima tvrđave. f . Tu se stisla Tajana. Blijeda je, zamrli pogled upire u viteza. jjOn prolazi pokraj nje, ne obazirući se. | Djevojčina glava padne na grudi poput otkinuta cvijeta. l Iza nje stoji crni fratar s kukuljicom navučenom do nosa. pPrati svaki njezin pokret svom pozornošću pa je upita: |• - gto ti je, djevojko? Zašto si tako mračna? jj Nesvjesni djevojčin pogled zahvati gore uzbrdo kraljičnu po-Inosnu pojavu na bijelom konju. l - U tvojim očima, djevojko, dršće zavist i mržnja... l Od te se primjedbe Tajana lecne. Povuče se od nepoznata l fratra, pođe prema vratima, istrči po mostu iz utvrde i krene niz Ipotok Crikvenik. | Trkom trči uz obalu i zaokrene u polje prema Savi. Bez da-pha nastavlja trku kao da se želi skloniti pred nečim. Zaduhana | Stane i pokrije rukama lice. Onda nastavi da hita bez odmora, l Iza nje gricka utvrda, pred njom široka Sava. i Duž zelene poljane ide za njom crni fratar. Ona čuje korake, | ali se ne osvrće i požuri hod. Ne zna tko je slijedi i neće da zna. - Tajano! - Zaustavi se! - čuje glas za sobom. Kad je izgovorio njezino ime, Tajana uspori hod, ali se ne Obazire. - Čemu te suze, djevojko? f Njezina glava pada na prsi, a vjeđe joj pokriju oči. • - Pripadaju li možda onom vitezu?... ; - Meni pripadaju - odvrati ona i srditim ponosom zabaci jglavu uvis. ; - I onda je tome netko kriv! - Svi! Svi su krivi - i opet joj se oči ovlaže suzama. J Začas će ljutite: - Što se to tiče vas? Sto ste vi meni? PuS-| tite me na miru! l

30

- Ovako ne govore s fratrom pobožne djevice koje štiti pus" tinjak. Ona htjede otići, ali on zakrčl put. - Kamo ideš? --Daleko, vrlo daleko. ? - Jesi U pitala pustinjaka? 50 .- Ne pitam nikoga. Pustite me! >; . ; ,•^ ;\; v __ Slušaj me, djevojko! Ne srljaj u propast Ičađ te je pokće-rila sreća. __ Meni nema sreće. - Tajano, one noći kad sam te vidio na utvrdi, požalio sam tvoj život i pitao sam zvijezde za tvoju sudbinu. Tajanin pogled zahvati njegovu crnu kukuljicu ispod koje se bijelilo plemenito lice. - Slijedio sam te kad si istrčala iz utvrde da ti kažem: Ne bježi od sreće! - Sreće? - dahne ona, a pitajući njezin pogled još se više raširi. - Gdje je moja sreća?... I opet htjede poći. - Slušaj: zvijezde su mi je objavile. Krvnikovoj kćeri sreća se hvata za skutove. Zaustavila se. Magleni oblak obavio je Tajanine misli. Ne može naprijed. Dvije sile drže je jednakom snagom. Hoće da ide, da potrči od čovjeka čije je riječi omamljuju, a ne može i stoji kao ukopana. Kao da to osjeća, on nastavlja: - čuj, što ti velim? Prije nego sunce sedmi put zađe, i kraljica će zaželjeti da se zamijeni s tobom. U tmini njezinih velikih očiju nešto počne svjetlucati. Njezine djevojačke grudi nadimlju se. - što to govorite siroti krvnikovoj kćeri? - Ono što će se dogoditi. - Tko ste vi? - pita ona, dršćući. - Glasnik tvoje sreće... . • : - što je vama do moje sreće? ,; - Više nego tebi... ; •"•"" •."-."•!•• •";)::"V •; " •" - Ali zašto? ......... - Nisam ovlašten govoriti. ; - što hoćete, čovječe, sa mnom? - Da se vratiš. I opet ti velim: Pazi - prije nego sunce sedmi put zađe - i kraljica će poželjeti da se zamijeni s tobom. Tajana ne razumije, samo osjeća kako je njezina volja da odluta nekud daleko slomljena. Ono što je vuče natrag, jače je od svega. Kamo da idem? - pita ona. u banovu palaču k svojoj gospodarici Okić-gra.. * "je nego sedmi put sunce zađe ponavlja ona, gledaju-Cl Prema suncu. - Tako je reče fratar. ioi J °na se vraća Na utvrdama Griča lepršaju zastavice. Čini J J se da pozdravljaju nju... 4* i čekaj3 VJERENICA VITEZA OTIMAČA U prostranoj dvorani palače u Zagrebu, urešenoj vijencima i sagovima, okupile se kneginje, knezovi, vitezovi, predstavnici viteških redova, Kaptola i, napokon, dvorani. Gospoda znatiželjno promatraju žene, a još znatiželjnije očekuju tko će od njih sjediti kod kraljevskog stola. Gospođe razgledavaju prostorije, stolove, srebrne tanjure, zlatom izrezbarene vrčeve, ukrašene kamenjem. - Samo Mleci imaju takvih prekrasnih predmeta za stol - šapne kneginja Babonić.

31

- Sve je to donijela kraljica sa sobom - odvraća tiho žena gričkog kneza Giliona. Sve ona nabavlja u Italiji... - Raskošno živi lijepa Kumanka - primijeti kneginja Ho-duš. - Veoma je zadovoljna. Kad nas je jučer pozvala k sebi, govorila je da joj se ovdje veoma sviđa - reče kneginja Gilion. Dorja stoji postrance. Uz nju je brat. Sav blista u svečanoj odori i modroj svilenoj kazeti, izvezenoj srebrom. Dorjina haljina, od modre i žute svile ukrašena je vezivom. Raspletenu smeđu kosu uresila je nizom bisera na zatiljku. Na vratima se pojavi kraljevski prvi dvoranin, crnomanjasti i crnobradi Ugrin Gera, u šarenoj odori, punoj nakita. Brada mu je isprepletena svjetlucavim zrnjem. Za njim izlaze kraljevski dječaci, dvorani, kraljevski peharnik, doglavnik, posteljnik, ko-njušar, pa kraljevski savjetnici, zatim ostali dvorani, svi u najšarenijoj odjeći i konačno, dvorski luđak, komedijaški nakarađen. Svačiju pozornost zaokupi kralj. U grimiznoj odori što se spušta preko sjajne kovne košulje. Suho, usko lice nasmiješeno je, zasukani brci vise mu do bradice. Ali kraljičina pojava privuče sve poglede & njegove pojave na sebe. Raskošna ljepota njezina lica okružena je nakitom od dragoga kamenja što se spušta s đijadema. Crna kosa upletena je mnogostruko, s obih strana ušiju, i prikopčana kao naušnicama. Haljina od venecijanske ko-prenaste svile m bojama arpadovskoga grba - s jedne strane izvezen je zlatnim krunama, a s druge zlatnim lavovima. Rukavi su u tri boje, modre, crvene i zelene. Oko vrata spušta se teški nakit od dragoga kamenja obrubljen zlatom. Oko ruku bijela koprena do poda. Raskoš haljine, što se ti struku priljubljuje izazovno lijepom stasu, zadivljuje uzvanike. Ponosno je ušla kraljica. Crnim očima poprati svakog pojedinca, zaustavlja pogled na Dorji pa se osmjehne jedva zamjetljivo. Uz kraljicu ide mlađahni kraljević. Orhida ulazi iza njega u crvenosrebrnoj haljini. Ispod bizantskog nakita, slična kraljičinom, traže dvoranom njezine znatiželjne, svijetu neprivikle oči i zaustavljaju se na Ivanu Okićkom - promatraju ga pažljivo. 52 Tovarmk poziva goste koji će sjesti izravno uz kraljevski stol i one koji će stajati uokolo. Imena prokazuje glasno. Kad tovarnik spomene Ivana Okićkoga, u očima starijih knezova i kneginja javlja se ironičan smiješak. Svačiji se pogled upire u kraljicu... Maloplemići u zelenim hlačama i kratkim košuljama nose na stol jelo u srebrnim zdjelama. Kraljevski peharnik natače vino kraljevskom paru, Orhidi i mlađahnom kraljeviću čije drske oči neprestano promatraju mlade kneginje. Večera je počela. Okruživši pogledom po stolu, kralj opazi pokraj Orhide kneza Ivana Okićkoga i zapita glasno: - Gdje je vaš mladi prijatelj Radoslav knez Zvonigradski? Neprijatna smutnja obuze bana Joakima i njegova prijatelja Pakračkog kneza oca mladog Radoslava. Kraljica pogleda Dorju, a ova spusti pogled preda se. Mladi Nikola Gising s trećeg stola traži bana da nešto reče, ali ga preteče Ivan Okićki od kojega je kralj očito čekao odgovor: - Svijetli kralju, zla sudbina pogodila je mladog kneza, najodanijeg vašeg slugu. Svalili su na njega tešku sumnju da je položio ruku na život svoje vjerenice, banove kćeri, kako bi je se riješio, a da ju je dao oteti od razbojnika Frica - pa je teško nastradao... - Kako? On da je počino zlodjelo? što je to bilo? - pita kralj. Mladi knez Okićki ispripovijedi sve redom. Kralj se stroga pogleda obrati banu: - I ništa mi od toga ban nije javio? - Nisam smio svijetlom kralju svojom nesrećom mutiti radost dolaska na Grič... - Iz svega toga ne razabirem - reče kralj - da je krivnja mladog kneza i dokazana. A što se konačno dogodilo s njime?

32

- Bačen je u tamnicu i osuđen od oca da mu izrežu jezik. Kralj pusti na srebrni tanjur masne prste u kojima je držao batak pileta. Namrgodi se: - Govorite što su učinili s njime! Knez Ivan nastavi: -- Pozvali su krvnika. Knez Henrik Gising upravo je naredio da se izvrši očeva volja - kad sam još u zoru banuo u tamnicu i zatražio od kneza da smjesta obustavi taj grozni čin. Imao sam da se s knezom tučem na megdanu zbog jedne uvrede i re-*ao sam mu: pred čitavim ću kraljevskim dvorom proglasiti da Gising nije dostojan da se sa mnom viteški ogleda ako okalja svoje ruke krvlju kneza Radoslava dok njegova krivnja nije dokazana. - Dobro ste učinili - reče kralj. - Je li poslušao? 53r - Jest - i pošao sa mnom da se tuče. Zadobio je teške rane i nije mogao izvesti očevu osudu. Kasnije se knežev otac vratio od biskupa koji ga je sklonuo da pričeka, možda mu sin iskaže je li kriv ili nije. - što vi mislite, kneže? Je li kriv? - Mislim da nije kriv. Nikako nije. - Onda vas molim - pođite po njega i dovedite ga ovamo ... Ivan ustane i napusti dvoranu. Joakimove su debele obrve podrhtavale. Kraljica se pričini kao da to sve i ne čuje, dok je ban sumnjičavo istraživao njezine misli. Ona je razgovarala s Orhidom. U polovici večere pojavi se Ivan Okički i uvede mladog kneza. Bioje izmučen patnjama, ali uređen i odjeven u svečanu odoru. Dječački Ijepušasto blijedo lice vedro i mirno. On se pred kraljem duboko pokloni. - Mladi kneže, pitam vas jeste li položili ruku na život svoje vjerenice? - Svijetli kralju, nisam. Tako mi časti! - I niste je dali oteti razbojniku Fricu ispred oltara? - Nisam, svijetli kralju. - Onda sjednite k mojem stolu. Joakime vi čete mu vratiti mač. Domaći knezovi i kneginje kao da su odahnuli. Kraljev nalog smatrali su porazom omraženog bana Joakima, a to ih je neizmjerno radovalo. Otac mladog kneza bulji u stol, ne usuđuje se pridiči oči k Joakimu koji je zbog njega doživio tako veliki poraz. Kraljica primakne glavu svojemu mužu: - Vidiš, nisam li ti rekla da će to obradovati hrvatske knezove? Kako te ljubazno i odano gledaju. Ovim si osvojio njihova srca. Valja činiti sve i ništa ne propustiti da osvojiš srca podanika Hrvatske. - Htio bih, Elizabeto, da uvijek vodiš računa o tome kako podanici misle o meni. - Ne pij previše, vino je tvoj najveći dušminin. I kralj odloži vrč. Večera se nastavila. Mladi knez Radoslav sjeo je ka kraljevskom stolu. Kraljevski dvoritelji posebno ga posluže jelom. Razgovor je tekao vedro i veselo. Iza poslastice i južnog voća pruži dvoranin kraljici i kralju limenu posudu s toplom vodom. Oni operu ruke i. obrisu ih ubrusom. Obredali su s istim takvim posudama oko svih gostiju. Kraljica ustane i pozove gospođe u svoju odaju dok su gospoda ostala uz vino. Odlazeći, dobaci kraljica svojem dvorjaninu Rufi značajan pogled. On se približKraljica nešto reče, a Rufa se udalji. Orhida priđe k svojoj sestri. 54 - Taj Ivan Okićki nije onakav kakvim si mi prikazala ovdašnje knezove. Moje poglede i ne opaža. Onaj koji je sjedio uz njega ljepši je, već tri put me je drsko pogledao, To je Pavao Babonić, pristaliji je od Ivana Okićkoga, samo što Joakim želi da baciš oko baš na kneza Okićkoga. - što ja mogu kad mi oči zapinju za drugog, a misli o trećeg. - Tko je taj treći? Zašto nisi pozvala na večeru viteza Sokola? - Nije se javio. Mislila sam da će doći iza onog pozdrava kad smo ulazili u grad, a sad je već drugi dan što smo na Griču, a njemu ni traga ni glasa.

33

- čudno. Dakle, uistinu je ružan kad ne dolazi? Ili je drugi uzrok što se ne javlja? - Ne znam, samo te opominjem, Orhido, da se držiš kneza Okićkoga. Znaj, Joakim to hoće jer mu je Okićki opasan neprijatelj - nećak je moćnog inkvizitora Matijasa - kod svih biskupa i rimskih kardinala. Mnogo ga uvažavaju i mladi knezovi ovoga kraja. Prijatelj je Babonićima koji su moćni na jugu. Sad vidiš zašto Joakimu treba da osvojiš ovog kneza. A upamti, Orhido - samo preko Joakima dolazim do vlasti ja i naš kumanski rod. Promisli, idem načas u svoje odaje. Zabavljaj se dotle s kneginja-ma, odmah ću se vratiti. Elizabeta je ušla u polumračnu odaju. Crnim zamamnim očima, što su ispunjene strasnim očekivanjem, prodire u dubinu. Tu se polagano otvaraju vrata. Na otvoru se pojavi kudrava Rufina glava: - Doveo sam ga, čeka. Nitko nije opazio. Kraljica dade znak glavom, Rufa otvori širom vrata i pusti u odaju mladog kneza Zvonigradskog, a onda se povuče. Mladić stoji. Kraljica ga gleda nepomično. Sa svim počitanjem knez se duboko pokloni. Modre oči, djevojačko Ijepušasto lice, svaka kretnja očituje i odaje mir. Lijepa žena mami ga pogledom i zove smiješkom s vječno žednih usana. On se ne miče. - Dođite bliže, mladi junače - još bliže - sasvim blizu. Stidljivi ste poput djevojke smješka se ona i pogladi mu lice u kojem nema ništa, osim začuđenja. - Pravi dječak - smije se ona. - Takvog još nisam vidjela. No, da - vi ste se zakleli na svoju čast da niste položili ruku na život nametnute vjerenice. I dobro je da je niste ubili. Meni smijete reći sve. Zar ne - htjeli, ste se osloboditi vjerenice zbog rnene? Kad se gosti raziđu, moj dvoranin uvest će vas u moju ložnicu. - Ali, veličanstvo, ja vas ljubim kao što podanik ljubi kraljicu. 7- Ah - da - to sam već čula i ponovo ga uhvati za kose 1 privuče bliže, ali on se otrgne: - Uzvišena vladarice, pustite me da odem. 1- Vi nećete doći? 55- Ne - nikada... Osjećajući da je odbijena, nije čula ni opazila kad je u sobu banuo Joakim. Spazivši mladog kneza kojemu je kraljica još uvijek držala kosu, trgne iz toka mač i skoči prema knezu, zamahnu-vši. Mladić se podigne, izmakne maču i vikne: - Časni vitez ne napada onoga koji nema mača. Kraljica je nasmješena i reče drhtavim glasom: - Drago mi je, Joakime, da ste ušli uprav sada - da vidite kneza Radoslava preda mnom na koljenima. Pozvala sam ga na odgovornost, unatoč tome što ga je kralj pomilovao. Prisilila sam ga da se zakune, svečano na koljenima. Za dvije sedmice pronaći će vašu kćer i oženiti je. Ja vam predajem njegovo obećanje. Tako sam oprala čast vašu i vaše kćeri. A sad dođite, vratimo se gostima. Mladi je knez ostao kao gromom pogođen. Joakim i ne zahvali niti što reče. Njegove su oči dobacivale kraljici poglede neutažene sumnje. - Rekla sam - opet će ona. - Što velim to ne - porečem, Joakime! Uz sve to banovi su brci podrhtavali. Kad je kraljici otvorio vrata, osine pogledom mladoga kneza koji ih je slijedio. Ali ne reče ništa, već otprati kraljicu u dvoranu u kojoj su se spremale dvorske igre. Uz stijene poredana su tamna sjedala s naslonima i jastucima pokrivenim šarenim sagovima. Sa stropa vise svjetiljke tornjastog oblika. Kralj i kraljica sjedaju na stolice ispod zastora urešenog krunom i grbom. Uz Orhidu sjedi Dorja i promatra svečano društvo u dvorani. Knez Radoslav stao je uz Ivana Okićkoga i Pavla Babonića. U čudu su obojica gledali njegovo neobično blijedo lice i uzalud ga pitali što mu je. Joakim je ostao iza kralja - mrk, smučen, od časa do časa dobacivao bi kraljici vrebajući pogled, pazeći ne gleda li mladog, lijepog Radoslava. Ali vladarica je odvraćala svoje lice od one strane gdje je stajao mladić s prijateljima. U očima joj tinja pritajeni gnjev osvete što je odbijena.

34

Svirači s lutnjama, violinama i frulama započeli su svirku. U dvoranu uđe osam kumanskih ljepotica odjevenih u lagane haljine. Djevojke počnu plesati, svijajući gipka tijela. Kad ples završi, djevojke ostave dvoranu. Sada nastupaju dvorski pjevači. Ban Joakim primakne se vladarskom paru. - Smijem li uzvišenom kralju i kraljici prikazati znamenitoga pjevača i komedijaša. Doputovao je iz Italije, nosi prsten mletačkog dužda kao dar za svoje lakrdije. - *njime! - veselo će kralj. - Neka bude smijeha. _-• i istrči i odmah uvede u sobu željno iščekivanog java sva je umotana u plašt, sastavljen od četvero-u Obuća mu je ispružena u dvije stope dugi šiljak. Glavu do do ušiju dame po ili ružan. Komedijaš dolazi u sredinu dugim koracima, nabacujući pred sobom svoju smiješnu obuću. Onda mačem, kojemu je vrh otkr-njen, stane praviti kretnje kao da je na megdanu. Najprije budalasto napada, a onda budalasto odbija. Sve je razdragao svojom satiričnom dosjetljivošću. Najzad zavrti mač spretnošću komedijaša i baci ga na pod pa stane u pozi pobjednika. Smijeh njegova je nagrada. - Lopov! - smije se kralj. - Taj se pošteno ruga viteškim kicošima. I gosti hihoću. - Joakime, blago tebi kad bi me znao i u ozbiljnim stvarima tako obradovati govori kralj. - Komedijaš uzima neke šipke, baca ih u zrak i hvata ustima. Majstorija razveseli čitavo društvo. - Poštenja mi, većeg lakrdijaša nisam vidio - reče kralj. - Kao da ga je mati rodila u smijehu, a ne u boli. - Zašto ima na licu tu nakaradu? - pita kraljica. Joakim odgovora: - Takav je običaj u Veneciji. Ali zna on i hrvatski. Naučio je, klateći se po gradovima uz more. Umije i pjevati - ako biste mu dali dozvolu. Ima dobro grlo. Morao je sve to prije pokazati preda mnom da se uvjerim u njegovo umijeće. - Neka samo pjeva - veselo će kralj. - Zaslužio je tu milost. Pjevač se pokloni u znak zahvale, izvuče ispod plašta lutnju i, okrenut prema kralju, kraljici i Orhidi - uz koju sjedi Dorja - ugodnim glasom zapjeva monotonu tugaljivu melodiju. Žene u dvorani hvataju riječ po riječ što dolazi iz njegovih usta kao pjesma u prozi: ... Noć je gusta. Sva zemlja strepi. I zvijezde gore dršću od straha... Samo mlada, plemenita, čista djevica ne pozna strep-nje... Okružena slugama svojim vraća se u dom svoj, kad iz noći, kao iz pakla crnog, ispade četa viteza otimača... Srce njegovo nemilosrdno, k"ruto, oduzima putnicima blago jer on je vitez otimač. I prije nego bi plijen ponio, spazi među putnicima djevu, čistu - nevinu. Griješna krv mu zavrije, ne uzima on ni novac ni nakit njen, hoće se njemu ponajljepšeg blaga, nje, djevice nevine..." Labuđi vratovi gospođa produljili se, oči i uši jedna su im pozornost. Rasplamcene željom piju pjesmu s usta pjevačevih. A on nastavlja: " • • • Nesmiljeni, kruti vitez otimač posadi djevicu na konja i vodi je sobom u mrak. U lijepoj glavi njenoj sine osnova i djevica odbjegne vitezu Otimaču, izbjegne iz njegovih ruku griješnih..." Orhida tiho upita Dorju: - Gleda li taj pjevač mene ili vas? - Ah, zacijelo vas - odvrati kneginjica, dok se dvoranom ori pjevačev glas: "... Ali vitez je ponovno uhvati i stade, rugajući se, mučiti nevinu djevicu... I svanula je zora i stišala griješnu vitezovu krv. On pusti djevicu netaknutu kući..."

35

Čudno gledaju gospođe na takav završetak. Razočarane su, no pjevač već nastavlja: "Već drugi dan plane nova želja za ljepotom plemenitom i nevinošću čistom. I jednog dana zasnuje vitez osnovu paklenu..." Nova drhtavica prelazi ženama, a znatiželja se odražava i na licima muškaraca. Zasnuje osnovu: jednog zaštitnika dobre čiste djevice, njenog brata, maknuti sa svijeta... " Dorjino srce žestoko zakuca. "... Ubit će brata njenog, a nju ponijeti u svoj dvor da mu bude dragom. ... I naloži on svojoj desnoj ruci, po izbor četovođi, da izvrši ubojstvo, da dočeka u zasjedi brata djevice plemenite i probode ga." Pjevač zastane, samo njegovi prsti prebiru žice. Dorja blijedi. Iz očiju viri joj pritajena strava. - Dalje, dalje - šapću kneginje. Pjevač se odaziva: "Desna ruka viteza otimača, po izbor četovođa, nosi dobro srce pod odorom svojom. Srce njegovo požalilo djevicu kad ju je prvi put ugledao... I on odluči za nevinost njenu dati glavu svoju. Četovođa viteza krutog uvuče se u dvorac gdje se slavi gozba velika... Djevica plemenita pođe za njim na trijem dvorca i on joj otkrije namjeru gospodara svoga. Brat njen bio je spašen. Vitez otimač u gnjevu svojem strašnom odrubi glavu svojem četovođi... I on umre, znajući da je spasio nevinost". Pjesma svrši. Gospođe odahnuše. Kralj pohvali pjevača, odredi da ga nagrade pa će onda: - Kad svrše moji dvorski pjevači, neka mi prikaže još koju lakrdiju. Lijep ti je glas, ali ja se volim smijati. Pjevač se povuče k vratima, upirući pogled u Dorju. Nakon njega nastupaju kraljevski dvorski pjevači, ali to očito ne zanima kralja pa on ustane i pođe u blagovaonicu. Za njim izlaze gospoda. Dorja se približi nepoznatom pjevaču i, šuteći ga, gleda, a on šapne: - Slijedite me, kneginjice. Sve ćete doznati. Zadrhtala je i neopaženo umakne u predvorje. Ne pitajući ništa, pošla je za njim hodnikom ispod svoda osvijetljenog malim. lučima. Pjevač joj otvori jedna vrata. Ne oklijevajući, uđe Dorja za njim u malu odaju i uzbuđenim ga glasom pita: - Tko ste vi? - Onaj koji mora da još danas po nalogu Tome Crnoga ubije vašeg brata. Moja je pjesma bila pjevana vama. Davno nekoć bio sam kneževski komedijaš i pjevač i zato me je Tomo poslao jer zna da kralj voli ludorije. Tako sam se javio banu u toj nakazi da komedijašim pred kraljem. Prihvatio sam tu osnovu da mogu pjesmom otkriti vama, plemenita kneginjice, što se sprema vašoj milosti . vašem bratu - priča on hrapavo i tiho. - Dobri čovječe, recite što da radim, kako da spasim brata. - Pod svodom kojim smo čas prije prošli sakriven čeka Tomin pouzdanik Blaž, odjeven kao pjevačev sluga. Dogovoreno je: kad mu ja dadem znak, on će poslati dvorskog slugu u dvoranu da odanle pozove vašeg brata na trijem. U tmini zarit će mu u vrat nož i nestati. Dorja problijedi, nehotice pograbi čovjeka za ruku: - Vi to ne kanite uraditi? - Nikako. Vi ćete otići u dvoranu i ostati uz brata. Ne puštajte ga. Komedijaš nastavi: - Vi i ne pitate zašto stavljam na kocku svoju glavu za vas, kneginjo! - Rekli ste u pjesmi - sažalili ste se na djevicu, ali će vam ona dati pola blaga. Hoćete li u zalog moj nakit? - Ne, kneginjice. Nikakvo blago ne može mi naplatiti glavu koju ću položiti za vas. Ne tražim blaga... - Cime da vam se odužim? Sakrit ću vas od Tome u svojem, dvorcu, želite li to?

36

- Tominoj osveti ne možete me sklonuti ni na nebu ni na zemlji. I nije mi do života. Nitko neće za mnom proplakati. Kneginjice, od one noći kad sam vas opazio na cesti blizu Ciča, moje srce se pretvorilo u vosak. 2alio sam vas i veselilo me kad vas je Tomo pustio da odete čista i netaknuta. I rekao sam mu to. Još mi se rugao da sam se zagledao u vas. Svake noći ukazivali ste mi se u snu kao anđeo. I na javi mislio sam na vas kao na anđela. Ništa nisam želio, nego samo vas vidjeti, saopćiti vam ovo i umrijeti za vas. Četovođa otimača prestao je biti životinja... - Evo, sad sam tu - nastavi on. - Moja želja ispunit će se. Umrijet ću za vas i ne zamjerite... - Ali ja neću da umrete - reče Dorja. - Govorite što da radim! - Znam da je smjela moja želja, ali možete mi je ispuniti, Tadi svojega brata, a da od toga vama ne može biti nikakve štete. - Ispunit ću je - reče ona uzbuđena, misleći na brata i na Pogibelj koja ga okružuje. A on nastavi molećivim šaptom: 58 -Plemenita kneginjice, dopustite čovjeku koji će umrijeti za vaše spasenje da vas samo jedan jedini put - u poštenju - poljubi. Makar je svoju želju izrekao s toliko mirnoće i bez ikakve strasti, ovo je ispuni strahom. Vaša molba nije u skladu.s vašom plemenitom namjerom da spasite sebe i brata... - Zar, uistinu, ne možete pridonijeti tu žrtvu čovjeku koji za vas daje glavu? Dajte da umrem sretan... Izvana, pod svodovima predvorja, čuju se koraci. Mladić se trgne, rine zavor i šapne: -r- Tomin pouzdanik - traži znak. Dorja se povuče korak od njega, ali se vrati natrag u teškoj borbi što da učini. On joj šapne: - Blaž je vidio da ste prošli hodnikom. Ako odmah ne odem k njemu, sam će poslati u dvoranu po kneza. Na vratima netko tiho pokuca. Komedijaš se odazove: - Još časak, dolazim odmah, čekaj me! Onaj vani polako odlazi. Svaki dodir njegovih nogu po kamenom podu hodnika prolazi Dorjinim žilama. Pjevač priđe k njoj i šapne: - Za život vašega brata, za moju glavu, zar je to tako mnogo? - Vrijeme je - čuje se glas izvana. Odjeci toga glasa udaraju Dorju po sljepoočicama. Ona spusti ruke, nagne glavu unatrag, lice i usne su joj jednako blijede: - Evo, uzmite cjelov. I zatvori oči čvrsto da ne vidi kako će joj se približiti i svojim usnama dodirnuli njezine. Trenutak-dva, i on pristupi, povuče s lica komedijašku masku, zgrabi je kao jastreb golubicu, zagrli i utisne na djevičanske svoje vrele i strasne usne. Dorja ne vidi ništa, samo čeka kad će je pustiti. Njegove se usne upijaju u njezine, čini joj se da cjelovu neće nikad biti kraja... Već osjeća bol na usnama i odvratnost u čitavom biću. Zaboravlja na svoju žrtvu i brata, stade se otimati svom snagom. On je pusti. Dorja odskoči daleko od njega. Spazi čovjeka bez komedijaške maske kako stoji drzak, poduprt o bokove, a iza rumenih mu usana, neobično se bijele zubi koje je već jednom vidjela... - Iskupili ste glavu svojega brata, plemenita gospođice - reče pjevač promijenjenim glasom. Sav se prometnuo. To nije onaj isti čovjek. Glas mu je drzak, zloban, smijeh ironičan, lice crnoputo. Rumene usne, ispod malih brčića, kao da još plamte od strastvena cjelova. - Tomo! - zaprepašteno klikne Dorja.

37

A on se zlobno smije i isprsi svoj vitki stas: 60 - Bio bi vam miliji moj četovođa Kozak nego ja, zar ne? Vidite, dao sam se čak u komedijaše, nešto bolje nego vi - ondje u mraku, kad smo jašili ispred samostanskih vitezova. Prevarili ste me, omamili, sad sam, eto, ja obmanuo vas. Sve vam vraćam. Izravnao sam svoj poraz. - Da li ste ubili mog brata? - zavapi Dorja. - Nisam ga ni kanio ubiti. Iz zasjede ne ubijam. Ali da mi izađe na megdan - tako mi mača, potrudio bih se da to učinim. Nisam li vam čestito vratio prevaru? I pođe k vratima. Vani se nečiji približavaju koraci. Tomo će kroz zatvorena vrata i poluglasno: - Blažu, idi i čekaj me na cesti. Reci da ideš po novu lutnju. - Slušam, gospodaru - odvrati glas izvana. I približi se opet k Dorji, zagleda se u njezino blijedo lice. Ona zalomi rukama: - Možda je to nalog da moga brata zove iz dvorane? - Rekoh vam već jednom da ga ne kanim ubiti. Robim, ali ne lažem. Robim, ali ne ubijam kao ona visoka plemenita gospoda i oni drugi sveti redovi što danju nose križ, a noću kradu djevice i otimaju kmetovima ono malo sirotinje. Ja robim bogate koji su okrali bjednike i žive od njih od zipke do groba. Svi su časni plemeniti knezovi, a ja - prezreni i, evo, zato se osvećujem vašoj gospodi. Skrstivši ruke, Tomo se nasmije: - Tko će sada cjelivati ove usne, obeščašćene mojima, visoko plemenita gospođice? - Moj put vodi u samostan - odvrati Dorja, dršćući od gnjeva. - Ni molitva čitava života neće izbrisati ljagu od cjelova viteza otimača Tome. Odvratnost joj se odrazi i u licu i u glasu: - Sve zmije na ovoj zemlji nemaju toliko otrova u sebi kao vi, zlobo paklena reče ona, ne. mogavši svladati suze koje joj navališe na oči. - Ne plačite, jer tako mi mača - vaše će me zuse razdražiti i bit ću prisiljen da vam nekoliko cjelova silom otmem - zaprijeti on zadahtanim glasom. - Idite! Zbog vas se gadim, sama pred sobom... Oh - da odmah umrem! Ali se Tomo nasloni na vrata, a nasmijano lice mu se žari: ... ~~ J°š nismo zaključili svoje račune, lijepa kneginjice. Re-. ste da polazite u samostan, a ja vam zapovijedam da to ne uči~~ Drska li lupeža! Kako se usuđujete? v-er"~"-,/e zamjerite, imam pravo da vam to zabranim. Vaš sam 61Vjerenik? - ponovi ona. - Pomjerili ste umom! | - Sasvim sam pri zdravoj pameti, premda me je ovaj cjfr ,;lov, priznajem, omamio. Znam posve dobro da ste mi cjelov do-Ipustili dobrovoljno, a vi valjda znate pravo koje stječe muž kad finu djevica cjelov dopusti dobrovoljno. Ovo pravo daje mi zakon li svi propisi vašeg plemenitog društva. l Ošinuta tim riječima, stisne se k zidu, lice joj bude blijede >jod stijene. | - Gle, vi ste zaboravili običaje u plemenitom društvu? Tim |časom postali ste vjerenica viteza Loborgradskog. :;< Djevojka klone. l - Strahovita je istina, - šapne ona. - Dobrovoljni cjelov "ljest vjeridba. Ali to ne vrijedi - oporavi se ona brzo - vi ste me Jlupeški prevarili, iznudili mi cjelov. | - Iznudio ili ne - cjelov je dobrovoljno dozvoljen i tu ne-"$ma nikakvih zakonskih ograda. Što ne mogu mačem postići, to po-Istižem lukavošću. A ja sam, eto, danas izvojevao svoj najveći i"jmegdan, oteo ono najveće blago onoj gospodi u dvorani koja vam :jse dodvoravaju. A sad izvolite umiriti svoje srce i gledati brata živa jjji zdrava. A onda ćemo se jednom vjenčati, divna moja vjerenice. !3 Tomo otvori vrata i ceremonijalno joj se pokloni. Dorja istr-|či u hodnik, osjećajući težinu kao da su je okovali teškim lanci->|na pa je ovi vuku k zemlji. li Tomo obriše znoj s lica, popravi kosu, navuče svoju komedijašku masku pa se zavali na klupu kao da je zamro. Trgnu ga žestoki koraci. U sobu je ušao ban Joakim. - Tomo, hoćeš li nastaviti pjesmu?

38

- Ja sam je dopjevao. V - Rado bih znao zašto si htio tu budalaštinu. - Ni vi meni ne otkrivate svoje ludorije. - čuj me, Tomo. Učinio sam ti veliku uslugu kad sam pristao da te uvedem u dvor. Tražim protuuslugu. - Znao sam ja da vi brzo tražite naplatu. Da čujem: što hoćete? - Pošalji kneza Radoslava vragu na račun. - Bane, vi me vrijeđate. Za taj posao iznajmite Frica. Vitez sam i ubijani samo po sreći mojega mača na megdanu. - Nisam mislio na zasjedu. Izazovi kneza na kavgu kad izađe iz dvorca i potući se s njim viteški. - Gle ti viteškog megdana! Da izazivam kneza kojega ću s dva prsta smlaviti u prah? Pošaljite mi radije Ivana Okićkoga - on mi je ravan. - Ovaj čas je otišao s kneginjicom kući, ali s njime nemam spora. Bože sačuvaj da ga dirnem. - Oženit ću se - usklikne Tomo iznenada. - E, tako mi mača, to me raduje. Nego čujte, bane: za koji dan bit će viteške igre, progurajte me pod šljemom da se i ja borim na turniru. - Tomo otimač nema pristupa među knezove i vitezove. 62 - Tko me može poznati pod šljemom koji skriva lice svat- m vitezu u borbi? *° __ Nije moguće. Znaš da vitezovi budno paze tko se bori l cvnkoa poznaju po grbu. __f A ja vam velim: najljepšu i najplemenitiju djevicu nadu-vcnih knezova učinit ću svojom. _- Divlja ti je krv, a još divljija misao. _ Vi mi, dakle nećete pomoći da se mogu ogledati pred kraliem i kraljicom na viteškim turnirima? __ Ne mogu. Rekoh ti da vitezovi ogledaju svakoga tko se s njima bori. Ne bi pustili blizu viteza otimača, a mene bi kralj S _ joakime, kladim se s vama za vašu palaču na Kaptolu da će meni kralj uskoro, ne samo baciti nagradu kao danas, nego će mi ponuditi vina iz svojega vrča. _ I 2a dvije palače se kladim da to nećeš dočekati. - Dosta mi je vaša palača na Kaptolu. S malim se zadovoljavam. Hvala vam na ovoj današnjoj usluzi. Kad me ustrebate za viteš"kiju pomoć nego što ste mi predložili, evo me. Laku noć. - Treba da izvedeš još koju komediju pred kraljem. - Recite da sam se u kraljevoj kuhinji opio pa ste me otjerali. U sobi banove palače još odjevena leži Dorja. Uz nju sjedi brat, snužden i nemiran. - Je li ti bolje? - Nisam vična tim gozbama i zaboljela me glava. Vrati se, Jvane, na zabavu. - Ne, ostat ću uz tebe. Ne znam što je s tobom, sestro. Ovih nekoliko dana rastresena si, blijeda"j nešto ti je na duši, hoćeš da ideš u samostan. Sve me to zabrinjava. Reci mi sestro, zašto si odlučila da se odijeliš od svijeta. - Ne mogu gledati ovaj život. - Dorjo, ova odluka djelo je ujaka Matijasa. Ne smiješ više odlaziti k njemu. - Sama sam mu predložila da idem - prošapće ona. - Tvoj odgovor ne zvuči odlučno. Dorjo, hoću da mi kažeš istinu. - O, kad bi ti znao kako sam nesretna što ne mogu, ne smijem govoriti. Znaš li što znači zakletva? - Ti si se zaklela da mi nećeš reći uzrok? - Zaklela sam se na raspelo. ~~ Kome si se zaklela? - Ne smijem ti reći... l ne slutiš kakvo sam zlo učinila sama sebi. Ne pitaj više. ;

39

-* Ne pitam. -Smiri se i lezi - veoma si blijeda. On zagrli sestru i pođe u sobu gdje e stanovao kao banov gost. A Dorja sklopi ruke i prošapće, gledajući u raspelo nad klecalom: - Što sam skrivila? Zašto sam prisegla? KAD JE SUNCE ZAPALO SEDMI PUT... Pod gričkim "utvrdama, daleko po širokoj poljani, obrublje-noj šumicom kao u golemom vijencu položenom na livadu, na-tisnulo se mnoštvo ljudi. Na pročelju podignuta je tribina, sva obložena grimizom i urešena vijencima. Nad njom krov od zlatnih resa. S obih strana, niže od nje, spuštaju se ostale tribine, ovjenčane zelenilom. S okruglim su sjedalima bez oslona. Dolje na poljani živi zid od mase svijeta. - Tamo, pod ovim krovom, na visokim sjedalima, sjedjet će .kralj i kraljica tumači grički sedlar sugrađanima što su se natiskali oko njega. - Na onim malim stolicama sjedjet će njei gova pratnja, a tamo s obje strane kraljevski dostojanstvenici, domaći knezovi i kneginje, a još niže grički sudac Kušec s pri•sežnicima grada Griča. što vi velite na to? - U - u - čude se ljudi. Naš sudac i prisežnici sjedit će na počasnom mjestu, bogme kao plemići. - A što ti misliš? - nastavi sedlar. - Mi smo slobodni grad. Zna kralj kako se iskazuje čast takvom gradu. I Tomo Crni iskazao mi je čast kad je vidio moj mač. I sve što vidite svim tim ravnaju naši grički ljudi i - on uzme brojiti na prste: Naši grički oružnici određeni su da paze na red, naš preživač objavlji•vat će narodu sve što će i kako će biti, naš kustos zapovijeda svima oružnicima, naš notar, naš vigilator, naši tributariusi, naš porkolal, svi naši glavni ljudi pozvani od kraljevskog tovarnika. Svaki ima danas časrto mjesto. - A tko je sve to tako lijepo iskitio? - pitaju znatiželjnici. - Tko? Što mislite? Nisu Ugri tu služili denare. Sve su to radili naši ciglari kipari, tulari, lučari, svi majstori što ih je tre-tjalo, gradili su sami. - O - čude se ljudi - pa otkud oni znaju kako se radi za takve - "tonire"? - Kako? Pa morali su im pokazati - nismo mi nikada još imali takvih "tonira". U Budimu je toga uvijek kao kod nas na priliku sajmova. - čuješ, sedlaru, reci ti nama zašto su tamo po livadi oni Šatori sa zastavama? 64 ._ f o je baš ono što vi ne znate. Iz onih šatora izlazi sve što *emo danas vidjeti. Sve sam ja dobro pogledao i upamtio. Tamo u Šatorima vise košulje od kovne mreže i koža, i to pločica do pio-gice od željeza. Tamo će se vitezovi oblačiti za bojnu igru. Doći će baš ovamo, usred ove poljane, a mi ovako u krugu sve njih Gledamo kako se bore. fc _ Ti si banov čovjek i znaš mnogo toga.. A tko je sve to priredio? - pitaju građani banova vojnika, - Razumije se da znam bolje nego vi. Kraljica je sve to priredila. Ona je anđeo. Kralj nije tako dobar, napije se, a onda zlo i naopako. - Eh - svaki se pošten čovjek napije - pridometne sedlar. - A je li istina da je i ona bila poganka? - pitaju plaho žene, a banov čovjek tumači: - Sad je najpobožnija žena. Bili su i sveci pogani pa su se pokrstili i sad su prvi u dići nebeskoj. Tako će i ona. - A što veliš ti, vojnice, nije li čudno da je baš sad, kad je kraljica tu, uljezao u Popov toranj kumanski pogani duh? I laje tamo poput psa. - Da mi je znati tko je to izmislio - ljuti se banov čovjek - objesio bi ga ban nasred Griča! - Kako izmislio? Nisu li kraljevske čete pobjegle iz tornja jer im Kuman ne da spavati? Uvijek ih njuška svojom pasjom glavom - priča sedlar - i laje, laje. što mogu ja, kad on ipak laje i pasja mu je glava? Svi Kumani imaju na drugom svijetu pasju glavu, tako vele učeni ljudi, ali čast i dika našoj kraljici, pokrštena je i pobožna. Njoj će Bog na drugom svijetu oprostiti pasju glavu.

40

- I proglasiti je svetom - upadne vojnik - jer ona je već sada svetica. Kad ona pograbi za vrat krivobošce, nestat će ih kao snijega u proljeće! - Vitezovi idu! - klikne netko, a sedlar doda: - Baš su junačine! Na malim vitkim konjima poljanom jašu vitezovi. Pred očima svjetine titraju kacige i oružje. Dolaze pred svoje šatore, silaze s konja i nestaje ih u šatorima. Tri posljednja viteza uskome^ sau čitavo mnoštvo. - To su naši - viču ljudi. - Ivan Okićki! - Pavao Babonić! Baš je snažan, rodila mu godina. - I Miholić Zagorski je tu. O, i oni će da se tuku? 7- Bogme hoće - odvrati sedlar. - Tući će se s Ugrima, pa a vidimo tko je jači - govori on i pokazuje svoje mišice kao da se i on kani boriti. s ,Pok *u građani tako nagađali, Ivan Okićki siđe s konja i sa stava gama Ula2i u 2ator nad fc°Jfca leprša njegova modra za5 Kameni tafafeitorf 65Mikša, - zapovijedi on - smjesta me opremaj da ne za, kasnimo. Brzo ga svlače da ga odjenu za borbu. Na golo tijelo stave mu kožnu košulju s rukavima. Rukavi svršavaju kovnim rukavicama. Na taj oklop prebace mu preko glave modru svilenu kazetu, sjajno izvezenu srebrom. Na prsima mu je svilom izvezeni okić-ki grb. Onda mu pruže mač i pričvrste mu ga oko pojasa. - A sad glava - da je ne gubim uludo! - reče knez. Na smeđu kosu stavi kapu od platna, na nju opet drugu, od kovne mreže, a onda natakne šljem nalik loncu. Spušta mu se straga na šiju, a sprijeda, preko lica, do vrata, gdje mu ga prikopčaju o košulju. Knez se ispruži i nasmije: - Morao bih da zapitam đavla je li toplije u paklu ili pod ovom nesnagom? - šali se knez i proviri kroz očne šupljine "svojeg oklopa. - Dajte štit da vidim je li u redu - i uzme teški trouglasti štit od čvrste kovine, presvučen s naličja finom kožom išaranom zlatom. Po sredini blista se njegov grb - kula Okić grada samoborskog, a navrh kule zmaj. Uzme koplje, teško i čvrsto, stavi ga opet u kraj pa izađe pred šator i nadgleda kako sluge oblažu konja kovnim oklopima, vežu sedlo, a onda sve to pokrivaju modrim pokrivalom sa srebrnim, resama. Knez sve još jednom dobro ogleda, sam ispituje svaki remen $ reče: • Sad - kako sreća hoće! f - Svijet viče, dolazi kralj i kraljica - navijeati Babonić ko-jjjji je izašao također tako opremljen. f Svjetina je izgubila oči u povorci što se kreće poljanom. Sprijeda trubljači, onda kraljevske čete i dvoranici. S jedne strane ijkraljevske povorke: vitezovi templari. Na bijelim plaštevima ru-Imene se križevi. S druge strane: hospitalci. Crvene odore su im fod grimiza, na prsima i straga bijele im se osmerostruki križevi. jjKacige im sijevaju na glavama. JI Knezovima i kneginjama s leđa vise plaštevi i pokrivaju koKralj i kraljica jaše usporedo. Gledaju lijevo i desno, traže-|di da u pogledima naroda otkriju njegove misli. Kraljica je u svoj jsvojoj ljepoti. Crvenožuta haljina izvezena je zlatnim ljiljanima. JNa crnoj kosi blista zlatna kruna, urešena dragim kamenjem. Va-jtrene crne oči upire u mnoštvo. Osjeća pobjedu svoje ljepote. \ U tihom divljenju svjetina gleda neviđeni sjaj i blještavilo. i; - Hoće li ova lijepa glava na drugom svijetu - biti pasja --Imisli svijet, gledajući kumansku ljepoticu. Ova misao nešto poruzi dojam kraljičine ljepote i nastojanje banovih ljudi da izazovu u puku oduševljenje za nju. 66 U predodžbi svjetine lijepa se njezina glava pretvara u pas-•u Svi kao da vide duha i čuju lavež u Popovom tornju o čemu priča cijeli Grič Ban Joakim jaši iza kralja. Sve šiba pogledom - razabire da se u dušama puka nešto muti.

41

Kraljevski par sjeda u naslonjač, na svom, visoko uzdignutom mjestu. Uz kraljicu sjedne Orhida, rumena lica, u crvenkastoj haljini s bisernim ukrasom. Uz kralja sjeo je kraljević, svjež, drzak, raskalašenim podrugljivim smiješkom traži u svjetini lijepe djevojke. Niže od kraljice sjedi Dorja. Njezina je haljina jednostavna, modra, s malo plemenita zrnja u smeđoj kosi. U pozadini, iza leđa svjetine, stisla se Tajana. Šuti i velikim očima hvata svaki pokret pojedinca. Pogled svraća k tribini. Njezino blijedo lice orumenilo se uzbuđenjem od nečega što očekuje, i ona, i svi oko nje. Uto se do nje dogura crni fratar kao da je pao iz neba. Ona se obazre i sretne se s njegovim pogledom ispod kukuljice. - Dobro si učinila što si došla. - Nisam poslušala vas, nego svoju gospodaricu koja me je pozvala da sve to gledam. - Kivna si na mene zato što se moje proročanstvo nije ispunilo? - Da, nije se ispunilo . . . - Rekao sam ti: prije nego sunce sedmi put zapadne, kraljica će poželjeti da se zamijeni s tobom. - To su čarolije. - Rekao sam ti - bit ćeš sretna i to se ispuniti. - Sedmi put je sunce ogranulo - reče ona tiho. - Ali još nije zapalo. Daleko je još do zapada. Veoma daleko . . . Tajana se lecne kao da je prolazi mraz. - Upamti, još je daleko do toga da sunce zađe. I ne miči se s poljane. Makar joj on govori o nekoj sreći, ona se trese kao da joi je prorekao smrt. Svjetina se okrenula prema kraljevskoj tribini. Pred kraljicom je stao vitez u vrlo šarenoj odori, izvezenoj i opšivenoj raznolikim bojama. Iz kacige na sve strane strši šareno perje. Brada mu je isprepletena draguljima poput ženske pletenice. U ruci drži zastavu s arpadovskim grbom i pozdravi: - Svijetla kraljice, smije li početi? mir~~ *?eka turnir zaP°čne - veli ona glasno. - želim da naši li v"h -mci na Griču * KaPtolu * u SV°J okolici, odakle su doš-" evsJaJne viteške igre i želim da se njihova srca razvesele. v di t,"^ knez Hoduš razjašnjava kraljičine latinske riječi. LjuPretv -a-U šuteći- Kao da i sad J°š gledaju lijepu glavu što će se * "civ L u pasju 67odalje oglase se trublje, a još dalje grički preživač" javljapuku da igra počinje. Svi su uprli oči u šatore na ledini, odakle treba da dođe dosad nešto neviđeno. Kralj zovne k sebi gričkoga kneza Hoduša i nešto mu tiho reče. Mirno iziđe modobradi knez na livadu i oslovi svjetinu: - Po želji svijetloga kralja treba da vam razložim viteške" ig. re koje ćete vidjeti. Nisu to igre kakve vode Nijemci - naglasi Hoduš. Pri tim riječima kraljičin i Joakimov pogled trenutačno se sretnu - i brzo se opet rastave. - Nijemci se bore do krvi, životinjski, često protivnik ne munje dok protivnika ne vidi mrtva. Njemački pobjednik od pobijeđenoga uzima konja i njegovu bojnu opremu, ako ima, dragu i vjerenicu, uzima i nju. Svjetina negoduje, prosvjeduje. Joakim stisne ispupčene usne pod debelim crvenim brkom i švigne očima, a Hoduš nastavlja: - Vitezovi našeg svijetlog kralja i oni vaši bore se viteški, kao i česi, saveznici našeg uzvišenog kralja. Navaljuju lakim kopljima i, ako protivnika maknu sa sedla, onda je on pobijeđen. Onaj koji se najdulje održi ili makne sa sedla najviše drugih, ostaje glavni pobjednik. I taj dobiva od kralja i kraljice na dar zlatnu ormu. Svaki se vitez bori u ime jedne plemenite žene koju sam odabere. Zadovoljni veseli žagor odgovara na ovo razjašnjenje. Grički sedlar tumači svojim susjedima:

42

- To vam je tako, građani Griča, kao da se na Markovom trgu pograbe dva kalfe pa tko će koga baciti na zemlju. Znam ja to. Samo što su ovi na konju, a kalfe na svojim nogama. Iz šatora izjure na poljanu vitezovi. Svi u jednakoj bojnoj odori sa šljemovima i pokrivenim licima. Svaki ima osobiti znak na šljemu i svoj grb na štitu. Iza njih jure na konjima štitonoše sa zastavama, privezanim na koplju. šareno iskićeni vitez digne zastavu. Vi tezi na konjima pojure prema kraljevskoj tribini i poklone se" pred kraljicom. Dvojica uzvikuju: - Borimo se u ime svijetle kraljice. • :1 Druga dvojica najave: , *j - Odlazimo u borbu u ime kneginje Orhide. Zatim se udalje, uzmu ljevicom od svojih Stitonoša štitove, a desnicom koplja s kojih su skinuli zastave. četiri se viteza postave u bojni red, dva i dva, jedni protiv drugih, držeći koplja vodoravno pod pazuhom, a štitove pred sobom i čekaju. šareni vitez dade znak zastavom, trublje zatrube. Konji pojure jedni prema drugima. Koplja udare o štitove. Svjetina šuti i gleda. 68 . , . . l Vitezovi se ponovno sudaraju, navaljuju sad jedan sad drugi, dok nekog ne skinu sa sedla. Sudari su sve žešći, konji se propinju, vitezovi dašću. Jedan se svali na zemlju. Njegov drug još se bori - ali ima protiv sebe dvojicu, pa i on tresne na zemlju. Kraljičini su vitezovi ostali pobjednici. Ugri ih pozdravljaju, a oni, vijući svojim zastavama, objure svjetinu. Ali ona ih, gleda, šuteći i ne daje borcima nikakav znak svojeg priznanja. - Da su to naše kalfe na Markovu trgu, onda bi čovjek bar znao s kim ima posla. Ovi tu s loncima na glavi, niti znaš pravo je li čovjek ili nije - opravdavali su Gričani i Kaptolci svoju šutnju. Opet izlaze novi borci, njih Šestorica - tri i tri jedni protiv drugih. Novi znak sve ih prene. Grički preživač bježi kao lud uz redove i nešto govori i trči prema šatorima. Svjetina se okrene onamo odakle se pojavi vitez na konju s modrom zastavom. Grički sedlar tumači: • i1- Modra zastava - to je Ivan Okićki. Bj_ Za njim crvena zastava, ono je Pavao Babonić. P i- Blažena mati koja je rodila takve junake. - Zelena zastava - to je Miho Zagorski. U času razigra nešto u svjetini, na oči im proviri nešto veselo. I svi počnu vikati: - Naprijed domaći knezovi! Naprijed!, - Viče sva masa, razdragana i razgibana. Za trojicom hrvatskih knezova dolaze trojica viteza Ugrina i sva šestorica poredaju se pred kraljicom. - Tučemo se u ime uzvišene kraljice - rekoše Ugri, spustiv-ši koplja. - Tučem se u ime kneginje Orhide - javi Ivan Okićki. Kraljica pogleda bana Joakima. Orhida prišapne Dorji: - Hoće li pobijediti vaš brat, kneginjice? - Nadam se - odvrati ona. - Idem u boj - veli Pavao Babonić - u ime kneginje okić-građske. - Ja u ime kneginje Hoduš - najavi Miho. Protivnici Ugri postave se nasuprot domaćim knezovima. Mnoštvo se gura naprijed. Gricka straža i kraljevske čete potiskuju ga. - Jesmo Ji rni tu na svojem ili nismo? - bune se Gričani, a ipak uzmiču. - Uh - kad bi naši pobijedili! - Pokazat će oni Ugrima. Ne bojte se - tješi ih sedlar. Protivnici pojure, koplja se zabadaju u štitove i u njihove fcovne košulje, svaki dodir prolazi žilama naroda. Ugri se uspinju, * ljudi viču: -- Naprijed, hrvatski vitezovi! Naprijed, naši!

43

69U snažnom trku navaljuju Ugri na domaće vitezove, sukob-Ijuje se, nadimlju. Sad jednom posrne konj, sad drugi prihvati borbu i opet se sva trojica upiru o protivnike. A svekolika svjetina kao da se bori zajedno s njima, kliče domaćim vitezovima. Mihovilu Zagorskom pukne koplje. Ljudi se trgnu: što će biti? Spazivši to, Ugri pojure još jače. Babonić i Ivan Okićki ostaju sami. Upiru se svom snagom. Ugri rinu koplja u Ivana Okić-koga, njegov štiti snažno ih podnosi. On se ustremi na sedlu i ujedared jurne na njih. Koplja se lome, konji posrću... Svojim ogromnim i snažnim tijelom poput najtežeg štita Babonić najuri - i svali jednog Ugrina. Ivan Okićki nasrne i svali dvojicu, jednog za drugim... Svjetina urliče, i Gričani i Kaptolci natisnu se prema pobjednicima, ali ih suzdrže čuvari reda. Orhida se pridigla. Lice joj užareno. Pobjednici stoje pred kraljem i kraljicom i primaju njihove pohvale. Dorja maše svojemu bratu i Baboniću. - Nastavite - vikne kralj Ivanu Okićkomu. - Svalili ste dvojicu - ogledajte se s mojim ponajboljim vitezom Ištvanom. Ivan Okićki se približi kralju i pokaže mu desnicu: - Uzvišeni kralju, rado bih udovoljio vašoj želji, ali eto, u borbi sam prignječio ruku. Dorja se zaprepasti i cikne. - Kneže - zabrine se kraljica - brzo ranarnika! - Vratit ću se odmah u svoj šator da me povezu - odgovori on glasom koji je odavao prigušenu bol. - Koja šteta! - Uzdahne Orhida, pogledavši Dorju. - Kakva nesreća! - šapće ona, zabrinuto gledajući za bratom. Pobjednici pojure oko kruga, pozdravljeni radosnom vikom svjetine. I opet napirlitani vitez izlazi i najavljuje trubljačima, ovi opet preživaču i sve tamo dolje, da će sada biti čitav sat odmor. Neka se ljudi okrijepe, a nakon toga nastavlja se bojna igra. Čim svrši, pobjednika će kraljica darivati nagradom. - Poštenja mi, nikada nisam tako ogladnio - priča sedlar - kao danas kad sam im pomagao. što se smijete? ¸Svaka je moja žilica bila s njima, tako mi građanskog imena grada Griča. Kad su ljudi počeli da piju i jedu, pojavi se na ledini čovječuljak, odjeven u uske hlače i nekakav čudni plašt. Nešto govori i skače, krevelji se, a ljudi ništa ne razumiju. - To je dvorski luđak - tumači banov čovjek, a sedlar će na to: - Kako je kralj dobar! čak i lude hrani na svom dvoru. Neko je vrijeme pozornost ljudi svrnuta na muškarca u viteškoj odori. Dojašio je na bojno opremljenom magarcu. Na glavi mu magareća glava, umjesto šljema. U desnoj ruci držak od vrbe, navrh nje šiljak od koplja. U lijevoj platneni štit s grbom. 70 Ma rac trči uokolo. Orkan smijeha valja se svjetinom. Opona-JTjući viteza, zaustavi se on u sredini kruga, pravi kretnje kao da se bori, probode svojim kopljem štit od platna i digne ga uvis vičući: !_- Čujte, Gričani i Kaptolci! Ja sam Rudolf Habsburški. Pobijedio sam na megdanu junačkog ponajboljeg viteza hrvatskog kraljevstva. I djevicu sam njegovu uzeo - na sramotu njegovu. Ljudi se smiju, a nakaradni vitez izvuče ispod magarčeva pokrivača od slame napravljeni valjak na koji je navučena ženska haljina. Praskajuće veselje ne može se stišati. Kralj se drži za kukove i previja u smijehu. Lakrdijaš objuri okolo, praćen zaglušnom vikom i hihotom. Kralj mu maše rukom da se približi. On zaustavi magarca pred tribinom, a kralj vikne: - Amo ti, božanski lakrdijašu. Evo ti, pij iz vrča kraljevskog neka zna svijet da je tvoja lakrdija pametnija od mnogih glava kraljevih dostojanstvenika

44

Komedijaš vitez okrene magareću glavu prema Joakimu i ulije vino u svoju magareću gubicu. - Lakrdijašu, ti si moj - reče kralj - da mi dođeš na dvor i da me razveseliš. Lakrdijaški vitez polazi pokraj tribina, osvrne se prema Dor-ji i ide dalje Ban Joakim siđe i u buci smijeha zatrubi mu u uši: - Tomo, ovo ćeš mi platiti! - To ćete platiti vi! Palača na Kaptolu je moja, a baš mi je sada potrebna kad imam vjerenicu na Griču. Niste li se kladili? I potjera magarca i obleti krug, vitlajući desnicom koplje, a ljevicom grli slamnatu djevicu. Za njim se ori buka nasmijana svijeta. U red! u red! - viču grički oružnici, a preživač najav-Ija da se igra nastavlja. Svi se opet vrate na mjesto i očekuju nastavak borbe. Ugarski vitezovi dojaše, kad se iznenada pojavi vitez na konju u bojnoj košulji sa sivom kazetom i crvenim grbom na prsima, a srebrnim sokolom na šljemu. - Vitez Sokol?... Sokol ide? - uzvrpolji se svjetina, uzgi-bana u dubokom počitanju. Na konju sivcu dojaši vitez pred kraljevski par. U ruci mu brončani štit, u sredini grb: raskriljen sokol što u kljunu nosi zlatnu krunu - Ne znamo tko je taj - vikne ban tavorniku. Kraljica i Orhida upijaju oči u njega. - Grb nam nije poznat, ne može sudjelovati u borbi - odgovara nakinđureni vitez pošto je ogledao njegov štit. - Grb je moj stariji od svih grbova - reče vitez - i nije c"do ako ga ne poznate. Tada spusti koplje pred kraljicom i svoje, kovnom obrazinom, zastrto lice: 71 najuzvišenija kraljica ima pravo da odredi: smijem li stupiti u redove boraca ili ne. A ja se kunem da sam plemenit, ne samo po rodu, nego i po duhu i srcu. Nešto je zadrhtalo u njezinim očima dok je gledala nepoznatog viteza. - Neka se otkrije - viknu neki vitezovi Ugri. - Nijedan se od vas nije otkrio pred svjetinom i pred uzvišenim kraljem, odgovori on. A Gričani sa svih strana viču: - Tko je, da je, on brani sirote i svaku nepravdu! Neka se bori. Naprijed! Napeto se očekuje odgovor. Kraljica progovori glasno: - Vitezovi ne varaju. Vjerujem da je plemenita roda i da mu je grb pravi plemićki. Milostivo mu dajem pravo da se bori. - Živjela kraljica! - kliknu ljudi duž poljane, a ona, čuvši prvi put njihov usklik svojoj ličnosti, sva zadovoljna, pogleda Joakima. To ga očito zadovolji i smiri. - U ime koje gospođe idete u borbu, viteže? - pita napirli-tani vitez upravljač borbe. - U ime one koja vlada - mojim srcem. Kose su joj crni oblaci, oči kao noć po kojoj blistaju zvijezde njezinih zjenica. - Kako joj je ime? - upita upravljač igre. - Zovem je Astra - to znači zvijezda - jer je najljepša, najsjajnija na božjem nebu, a jedina u srcii mojem. Kraljičin pogled sijevnu u rupice na vitezovu šljemu iz kojih se žare njegove zjenice. Orhidino se tijelo potreslo strašću od vitezova glasa. Spazivši kraljicu, ona osjeti Ijubomor. Vitez ne odlazi nego nastavlja: - Uzvišena kraljice, dopustite mi da se oklopim još jednim oklopom da izvojštim sigurnu pobjedu svojoj As tri. Dopustite mi da dozovem sreću. - Ne znam što kanite, ali dopuštam sve. Vitez okrene konja i vikne: - Gričani i Kaptolci, gdje je među vama djevica koja nosi sreću? Odgovaraju mu začuđeni pogledi. On digne koplje i pokaže onamo u zaleđe svjetine gdje stoji stisnuta Tajana. - Djevice, ne mogu do tebe. Iziđi! Sva je zatreptala, a crni fratar iza nje šapće: - Idi i slušaj. Radi što ti veli.

45

Uzbuđeni i znatiželjni ljudi sami potiskuju Tajanu naprijed, žele čuti i vidjeti što to znači. S osjećajem teške neizvjesnosti Tajana izađe na ledinu pred viteza. Hiljade očiju upiru se u crnokosu djevojku u tamnoj haljini. Vitez je oslovi glasno da su ga čuli svi do posljednjeg čovjeka: - Rekao mi je uman čovjek da nosiš u sebi sreću, a ja vjerujem u to. Budi ljubazna, - dotakni se mojeg koplja da bude snažno i da spretno udara. 72 i u snu, diže ona k njemu ruku i uhvati koplje. ad se dotakni štita da me čvrsto brani i sedla moga da Vie Omamljena, čini nesvjesno sve što on traži i zbunjeno gleda reda se. A svjetina, kraljevski par, dvorani i knezovi pažljivo nrate svaki pokret njezine ruke. Vitez Sokol se zahvali i vikne: __ Sad sam siguran u pobjedu. Tko će sa mnom? Ja se, eto, borim sam, a vas neka bude koliko hoćete. Svi su zapanjen, Ugri se uskomešali. Okreću konje, savjetu** _1 Tučem se samo s današnjim pobjednicima - dovikuje Sokol, prokšeno mašući svojim kopljem sa sivocrvenom zastavom: "_ ivan Okićki! - zaore svi. Neka mu on ide na megdan^ I sve se razigra, vrti, viče, povikuje i natiskuje. Iz šatora na viku dojaši vitez u modroj kazeti, s modrim barjakom, u bojnoj opremi, ali, povezanom desnicom. - Ivan Okićki! - viču ljudi. Vitez upravljač borbe dovikuje: - Ivan je ranjen. Slomljena mu je ruka - ne može se boriti. - Primam samo čitave i zdrave protivnike - najavljuje Sokol. Gričani viču: - Naš je Sokol! Govori hrvatski. Nije on tuđin. Neka uzme Ugrina - da ga smlavi. U isti se mah jave trojica vitezova pobjednika. - Sokol se postavi svoj trojici nasuprot. Zapanjeno gledaju ljudi nastup protiv trojice. Sve su žile ukočene i pogledi izbuljeni. Tajana gotovo ugušena među ljudstvom, sva je obamrla. Znak trublje i tri viteza Ugrina pojure na Sokola. Koplja se uprla u njega. On svoje makne postrance i svom snagom iznenada udari srednjeg borca. Ovaj se tome sigurno nije nadao i padne sa sedla. Povik snebivanja domaće svjetine pomiješa se s vikom Ugra. Ovi junače preostalu dvojicu, a svjetina Sokola. Ljudi se uzvi-kali: - Podlegao je - ali već se Sokol vratio i pojurio. Štitovi tresnuše - ljudi zadrhtali od strahovitog sukoba. Dva protivnička koplja udaraju o Sokolov štit. A on se brani i sjedi na sedlu kao-da se s njime srastao. Ugri se povuku pa onda nasrnu kao strijele s neba. Sokol im pojuri u susret, sudare se. Ljudima se čini da su se jedni o druge zdrobili i utisnuli kao vosak o vosak. Sokol ostaje ustremljen, ne miče se. Opet se razdvoje i ponovno nasrnu - on Jedan, njih dvojica. Od sraza njihova kao da zveči čitav svemir. Konj pod Sokolom malo posrne, ne zna se što je, mnoštvo zaustavi dah. Vitez Sokol se upre i raspaljen nasrne na protivnike-. 73Jedan se skotrlja na ledinu, drugi se u posljednjem bijesu baci na Sokola, ali ga njegovo koplje željeznom snagom skine s konja. Ugrin visi o sedlu. I zemlja i gričke utvrde grme od krika velike radosti. Ljudi uzdigli ruke u visinu, sva lica gore, u svim očima plamti. Samo kraljica blijedi. Dršću joj ruke, zamata, se plaštem na vrelom suncu da sakrije groznicu koja joj potresa njezino tijelo. - Nitko više neće sa mnom? - pita Sokol. - Dolazi ponajbolji kraljevski vitez - najavljuje upravljač borbe. Izlazi najveći junak na turniru - Ugrin Ištvan. - Recite mu da uzme pomoćnika - dobacuje Sokol banu Joakimu koji mrko promatra kraljičino uzbuđenje. Ali Ištvan ne uzima nikoga. Opet tišina. Sustežući dah, gledaju ljudi kako pobjednik svih igara u Ugarskoj stoji nasuprot vitezu Sokolu.

46

Začas zveka šititova i koplja i dahtanje konja. Vitez nastupi tri do četiri puta, a onda pojuri Sokol i obori protivnika zajedno s konjem posred livade. Narod navali preko četa i straža i sklopi se oko viteza Sokola kao more oko otoka. Kraljevske čete jedva su razmakle ljude pa vitez odjaši pred kralja i kraljicu i dostojanstvenike dvora: - Zvijezdo mojega života, Astro, to je bilo za tebe - usklik-ne on, Orhida se strese i njezine oči kao da pitaju: jesam li to ja? Kraljica se smješka pobjedniku i daje mu znak - uvjerena da je to ona. Prilaze sluge. Nose zlatom okovanu konjsku ormu. Vitez siđe s konja i poklekne. Kraljica mu stavi ruku na šljem u znak da ga priznaje pobjednikom i dariva ga darom. - Neka se otkrije - zatraži Joakim. - Kad je vitez i pobjednik, neka nam pokaže svoje lice. - Mora se otkriti! - viču ugarski vitezovi, a knezovi povlađuju. ¸Ugri i neki knezovi s tribina zahtijevaju da se pobjednik otkrije. Iskoristivši zbrku, zamoli on kraljicu: - Najljepša kraljice, među svim kraljicama, ne dajte da se otkrijem. Znam - vi ćete me uslišati. - Ako obećate otkriti svoje lice - samo meni. - Otkrit ću ga samo vama, kraljice moja. - Gdje i kada? - U Popovu tornju sutra podvečer... Uzmite za izliku da želite tamo vidjeti toranj u kome se javlja kumanski duh. - Doći ću, viteže. Kraljica podigne ruke i reče glasno: - Moja kraljevska vlast poklonila je vitezu vjeru prije borbe. Da sada tražim od njega dokaz da je plemenita roda, bila bi uvreda pobjedniku. Određujem da se ne otkrije. 74 Neizmjerna radost obuze svjetinu i ona stade klicati kraljici živjela kraljica! Pravo je! Neka se ne otkrije. Uspravljen, ponosan, vitlajući kopljem na koje mu je štito-oša objesio zastavu, zaokruži pobjednik čitavu ledinu. Najednom vikne punim prsima: _ Djevice - srećonošo. - hvala ti što si mi dala svoju sreću i moju pobjedu! ... Poput vjetra što zahvaća tok rijeke, ove riječi svrnu sve misli sva osjećanja, sva lica Tajani. Svi je traže. _ Tko je ta djevojka? - pita kraljica, gledajući Dorju. _ Uzvišena kraljice, moja je služavka, kći krvnika. _ Ili je vitez tako nepobjediv ili je posrijedi uistinu čarobna moć sreće? Kraljica se digne da prođe između dvoreda svjetine, željna da privuče na sebe svu pažnju i svojom odlukom steče simpatije puka. U toj nadi pođe s tribine. Odjednom se sve uskomešalo. Ljudi se našli u sredini livade, ne mareći ni za koplja kraljičinih četa, ni za kralja, ni za kraljicu. U divljem nagonu opsjeli zastrašenu Tajanu. Ruke hvataju njezino tijelo. Stojeći skamenjena, osjeća da mnoštvo dere njezinu odjeću u komadiće, muškarci noževima režu njezine crne uvojke, drugi je hvataju rukama. Svi se bacili na nju. Kao da je s neba palo blago pa se otimaju koji će više ugrabiti. Svatko traži nešto od srećonoše - da ponese sobom dijelak sreće. Vitez Sokol uđe među ljude koji se otimaju za Tajanu. Istrgne je iz njihovih ruku, digne i ponese. - Elizabeto! - klikne Orhida. - Gle, on je nosi na svojim rukama, on je nosi. Kraljica šuti, ali su njezine oči pune zavisti. - Blago njoj! - prošapće zlovoljno. Srsi joj prolaze tijelom. Tajana leži na njegovim rukama poput djeteta k nebu okrenutim licem. Ne vidi ništa od modra neba, sunca i - daleko - goru nad koju se ovo naginje, spremno na počinak. Dolje, pod "Sobom, čuje buku i osjeća slatku omamu nečeg čudnog,

47

nejasnog, nedokučivog. Njezine velike, crne oči osvijetljene su rumenilom sunca prosutog po gričkim utvrdama. Mnoštvo se natiskuje za vitezom koji mu je oteo djevojku. Kad siđe sa sedla, unese je pod svoj šator i pokrije plaštem njezinu razderanu haljinu. Raskuštrana, omamljena, ostala je ležati. Ne može misliti da se sabere, samo se podaje osjećaju čudnog i neobjašnjivog događaja. - Kako ti je, Tajano? - upita vitez. Crne oči ispod dugih trepavica svrate se k njegovu šljemu, za-duboko u rupe iz kojih razblažuje njegov zabrinuti pogled. 75- Dobro mi je. Jako mi je dobro. : Njezin pogled govori mnogo više. On se obazre. Ljudi se natiskali oko šatora što ponuka viteza da izađe i vikne: - Jao onome tko se dotakne vitezova zakloništa! Zapovijed pobjednika ulije im počitanje i ljudi se povuku dalje, ali ostaju, čekajući. - Idite kući! Igri je kraj - opominje ih vitez. Za njih igra tek počinje i nitko ih ne može maknuti s mjesta. - Recite djevojci - javi se žena iz svjetine - da je uzimam pod svoju. - Neka dođe u moj dvorac, bit će mi kraljevna - nadviku-" je je neki ugarski vitez. Domaći plemić gura se naprijed. - Što će taj Ugrin?! Da nam uzme sreću ispred nosa. viteže, Ja sam plemić, ali ipak ću je uzeti u svoj dvorac. Mora primiti ponudu domaćeg muškarca, a ne kakvog dotepenca. - Maknite se kraljevskom dvoraninu - razmahali se vojnici, krčeći put gospodinu koji stupa k vitezu, nešto mu reče i uđe u šator. Na zemlji leži Tajana. Sluša ponude što dopiru odasvud i tra-,ži očima dokaz da ne sanja. - Djevice, - reče dvoranin - kralj želi da sutra stojiš uz njega kad će igrati na kocke. On uvijek gubi i hoće da mu tvoja sreća pomogne. Stajat ćeš uz njega da mu doneseš sreću u igri -• opetuje dvoranin. - Smućena je jer su je napali - obrazlaže vitez, našto dvoranin ostavi šator. - Sto će reći pustinjak Dragoša ako idem? - upita ona tiho. - On je dozvolio. - Kako? Zar je tu?... -- Da, bio je među svjetinom i zna sve. On želi da pođeš na dvor i doneseš kralju sreću u igri... - Ako mu ne donesem? -- Ne sumnjaj, Tajano. U tebe je sreća. Da nema tebe, ne bih nikada pobijedio trojicu i još čuvenog kraljevskog viteza. Pouzdao sam se samo u tebe - veli on, gledajući joj ravno u oči. - Upamti što ti veli vitez koji ti je uvijek bio dobar. U sebi nosiš sreću svakome tko je uza te. Svakome pod čijim si krovom, svakome kome je zaželiš. Vjeruj u to jer je to istina, to je rekao i pustinjak pred crkvom. Vjeruješ li? - Vjerujem - odvrati djevojka čvrstim glasom, gledajući u nešto što ne vidi, u nešto čemu joj govori on, zbog čega je malo prije svjetina za njom pružila ruke i što je ispunjava čudnovatim slutnjama. Izvana dopire sve jači žamor i buka. - Opet ti ljudi ne daju mira. Rastjerat ću ih da možeš krenuti kući. Petre, - zovne slugu čija se glava pomolila na ulazu u šator - stani tu i pazi da je nitko ne dotakne. 76 Vitez ostavi Tajanu i stade opominjati narod da se povuče od • crova šatora. Riječ pobjednika vrijedila je više od koplja kra-fevskih četa. Ljudi se stanu sve više povlačiti u pozadinu. Joaki-movi vojnici viču: u __ Kraij i kraljica odlaze! Kličite kraljici što vam je priredila takvu svečanost kakve nije vidio svijet. Na Griču peku vola - svi ste kraljičini gosti - idite! jsli to ih nije moglo pridobiti, a da iz daljine ne zure u šator što krije djevojku koja nosi u sebi moć zamamljivog pojma -

48

U šatoru stisla se Tajana, omotana vitezovim plaštem, slušajući kako se buka naroda gubi u daljini. Momak što ga je vitez ostavio da je pazi, stoji u kutu i promatra je. Tada zasuče svoj plavi brk, isprsi jake i široke grudi pa je upita hitro: _ Čuješ li, djevojko, bi li pošla za mene? - Zašto? - upita ona. _ Nisu za tebe gospoda. Uvijek će ti spočitavati da si krvnikova kći, a ja bih te odmah uzeo. Donijela bi mi sreću, htio bih da mi sve ide od ruke kao danas mojem gospodaru. ti, Ti si njegov sluga? V - Jesam. I on je najbolji gospodar na svijetu. - Ti znaš tko je on? - Znam. Nitko drugi ovdje ne zna do mene, ali ne pitaj me jer ti ne mogu reći, izrezao bi mi jezik. - Vidio si ga bez vizira? - Dašto da jesam, ali ti opet velim - ni za sunce božje ne bih rekao kakav je. - Svejedno je kakav je - svejedno. , - Tebi je svejedno, ali onoj koja će ga dobiti nije svejedno. - Koja će ga dobiti? - pita Tajana. •>. - To on zna, a valjda i ona. - A ako je ona već udana? - Onda će biti njezin ljubavnik i opet će ga imati. - Sram te bilo da govoriš o gospodaru tako gadno. Nikad on ne bi učinio što takvo - nikad. - Ala ti velikog grijeha! - nasmije se sluga. - Mlad je i vatren, nije stvoren za fratra, ali reci brzo, dok se ne vrati, bi li pošla za mene. Istina, krvnikova si kći, ali sreća je u tebi, to smo vidjeli svi, i bit ću ti dobar. - Ne udajem se ni za koga. - Pušeš previsoko. Misliš - uzet će te plemić? Pod vrbom! Izvana čuli se koraci i zveket mamuza. Sluga smukne na izlaz. Vitez se vratio. Tajana je sjedila omotana njegovim vezenim Plastom. - Oprostite, vaš plašt je na meni, sva sam poderana. -^- Ostavi ga, imat ćeš sada dosta haljina, lijepih i bogatih. Po-mami t će se za tobom i najbogatiji. 77V - Ne treba meni nikoga. - Da te uprosi kakav bogati plemić da mu doneseš pod krov sreću? , - Odbila bih ga. ; Izvan šatora nastala je već tišina. Vitez uzme svoj štit da se Opremi na odlazak. Tajana gleda u njegov vizir i zapita tiho: - što je rekla - A s t r a u čije ime ste se borili? , : - Zašto pitaš? _ .. v - Mislim da je bila ponosna i sretna kad vas je vidjela. l On uzdahne: t - Pusti to, ne sjećaj me onoga što nikad neće, nikad ne može da bude. Nikad... l>. - Kako vam je glas tužan! S - I srce. Idemo, reče on - otpratit ću te. f - Sama ću. Dosta sam vam zadavala briga. ; - Ima većih briga, Tajano, mnogo većih koje još čekaju na -mene. Crte njezina lica odavale su kao da bi htjela zaplakati. Malo ga je pogledala pa onda zapita: - Vas biju brige? Vama je teško oko srca? Zašto kad ste tako dobri? - Sto znaš ti kakav sam ja? Zao sam, veoma zao. i": - To nije istina. - Baš si to odlučno rekla. Nije sve onako kako zamišljamo.-Nisam dobar, Tajano vjeruj mi, nisam. ;"> - Kakvi ste da ste... l - što hoćeš da kažeš? Gledala je preda se, sama ne zna što je htjela da reče. On se oštro okrene, uzme koplje i štit:

49

- Idemo, djevojko! i;: Ne maknuvši se s mjesta, gledala je za njime. On se obazre: "? - Zar nećeš da ideš: S - Molim vas, - tiho će ona - recite mi što je to o čemu : $te prije tako žalosno govorili da "ne može i neće nikada da buli de"? - Zašto me sve to pitaš? - Rado bih znala, veoma rado. - Zašto ne može da bude? Zašto?! Zato što gora ne može u dolinu, rijeka ne može u brijeg, zvijezda ne može na zemlju. Oborivši oči, skupila se poput cvijeta ofurena mrazom. Ostane dugo šuteći a on je gleda ispod vizira kao da čeka što će na to. Tad ona podigne prema njemu tamne, vlažne oči, a glas joj zaz-vuči čudno, snažnom odlukom: - Ako prosjak ima sreću, može i na prijestolje! - Ali kad te sreće nema? 78 - Nema? - općtitje ona, gledajući u oklop na njegovu licu. U očima joj drhti toplina, bol i odanost. .- Ako ipak ima? - Dobro moje dijete, treba da idemo, čekaj, dat ću ti opremiti konja sedlom na kojem možeš sjediti kao na postelji. Tajana ostane sama i izviri iz šatora kraj kojeg je još uvijek stajao Petar. Povuče ga za rukav. On se odazove i uđe. .- Ja znam kako izgleda tvoj vitez. Njegovo je lice naruženo... - Tebi se otkrio? - Nije li kao što rekoh? Zato on skriva svoje lice. Kad bi ga vidjela ona, izgubio bi njezinu naklonost i zato ne može da bude ono što želi - da ga ona ljubi. - Ne običava on pripovijedati meni svoje poslove. - Rekao si mi prije da bi me ti uzeo za ženu... - Tako mi neba! - Da se udam za tebe, kamo bi me odveo? - Kamo drugamo nego tamo gdje sam ja kod kuće - u dvorac svoga gospodara. Bilo bi od tebe dosta sreće i za me i za mojega gospodara. - Za njega? Da, njega bi pratila sreća i on bi stekao ono za čime čezne. Ne bi bio više žalostan, ona bi ga zavoljela, makar kakvo mu bilo lice, ona bi mu dala svoje srce. Dat ću mu sreću. - Baš ti je ihnogo stalo do mojega gospodara! - Branio me kad su me progonili. Dužna sam mu zahvalnost Što mu drugo mogu dati nego sreću koji imam? - Ne šali se. Prije si mi rekla da se ne udaješ ni za koga. - A sad velim: poći ću za tebe. Samo o tom prije vjenčanja ne smije da sazna nitko - ni tvoj gospodar. - Oslijepio, zanijemio, ogubavio ako rečem, što će moj gospodar biti sretan kad te nađe pod svojim krovom! I bit će sreće i meni i gospodaru. A kada da dođem po tebe i kamo? - Morala bih se prije otkupiti od svoje gospodarice, samo nemam čime. - Lako za to - za dvije sedmice donijet ću ti novac. - Dobro. A što još treba za vjenčanje? - Bogme, oziv i pop. Sve ću ja platiti. - Naći ćeš me u banovoj palači na Griču. Razumiješ li? - Kako ne? Baš nije teško uzeti takvu ljepotu pa da i nije srećonoša - reče on, mjereći je od glave do pete. Kao da je ova primjedba podsjeti na nešto. Sabere obrve. Spa-ziv njegove svijetle oči, zabrujile joj glavom mračne misli. Naj-poslije podigne glavu: - Slušaj - donijet ću ti sreću, ali pazi, bit ću ti žena samo1 pred oltarom. Ni mislima da me nisi dotaknuo. - Zašto mi onda žena? Nije to tako lako. 79

50

- Onda ništa. Neću. Ostavi me. - Žuriš se kao gorski potok. Znaš, mnogo mi je stalo đb te-be. Vele ljudi: kad netko nosi u sebi čaroliju sreće, onda postigne sve što god zaželi. Pa ako ti baš hoćeš tako, dobro, izvršit ću što tražiš. - Zaklet ćeš mi se pred oltarom. Znaj - kad bi pokušao da prekršiš prisegu, udarit ću te kletvama svega zla i bit ćeš jadniji od gubavca. A ako održiš riječ, zasipat ću te srećom na svakom koraku. - Bit ću gospodin desetnik ili Čak kaštelan svojega gospodara. - Jest, bit ćeš. - E, usahnula mi ruka ako te dirnem. I njegove oči zasvjetlucaju čarobnim nadama za budućnost. Vitezov poziv izvana oboje trgne iz razgovora. Tajana izađe. Vitez je digne na sedlo. - Eno, na Griču peku vola - reče on, uzjaše svoga sivca i krene, vodeći Tajaninog konja prema Griču. Večernja tama pokrivala je čitav kraj. S gričkih utvrda dizao se u noć užareni dim s ražnjeva: Kad je Tajana stigla u banovu palaču, služavke se štrcale da obavljaju posao, umjesto nje. Ni o čemu nisu govorile, osim o čudu što ga je proizvela Tajana, dotaknuvši se vitezova koplja. U kuhinju uđe mladi sluga kneza Okićkog i donese Tajani poruku; - Idi gore, gospodarica te zove. Sakrivši svoje poderane haljine pregačom, uspne se Tajana u prvi kat i uđe k Dorji. - Sto se to zbilo s tobom? - zapita Dorja, pogledavši Taja-ninu kosu. - Ni sama ne znam, gospodarice. Prorokovao mi je to crni fratar. Svi su me prezirali i progonili, a sad odjednom... - čudno je to - zamišljeno će Dorja. - Odavna sam čula da ima ljudi koji nose zlo i takvih koji nose sreću. Pravo mi reče pustinjak: "Njezina čista duša je stan sreće". Sreća je najveće blago. Ti je imaš u sebi i sad će svaki htjeti da ti je oduzme. - A ja želim da je dadem samo vama, banovici i vitezu koji me je branio. - Čudno blistaju tvoje zjenice kad govoriš o njemu - značajno će Dorja. Ona primijeti: - Sutra ćeš u dvor. Kralj hoće da stojiš iza njega kad bude kockao. Naredio mi je da te lijepo opremim i dovedem. - Strah me je toga, gospodarice. Kako ću ja ovakva? Kako ću znati da uđem? Nije to za mene. - Ne boj se, odjenut ću te u bogate haljine i bit ću uz tebe. Ne brini se, ući češ onako kao što si vična. Kralj želi da dođeš, nitko mu se ne smije oprijeti. 80 TAJANA SREĆONOŠA l Pao je prvi večernji sumrak. Pod zidinama što opasuju Popov l toranj zaustavili se dvorani na konjima. S jedne stre ne kraljici • Orhida, s druge Dorja. Dvoranin Rufa priskoči svojoj gospodarici l i pomogne joj sići. - Vratit ću se brzo, Orhido. Kneginjica će te zabaviti. Otvaraju se mala vrata u zidinama, kraljica praćena Rufom ulazi, dok pratnja ostaje čekati. Kraljičina sestra Orhida nešto se sumnjičavo ogleda i najzad pita Dorju: - Kneginjice, zašto kraljica ide gledati duha u tornju? - Zato što se- ne boji. Kumanska kneginja gleda u zidine, biva nemirna. Prolaze časovi. Na utvrdi se otvore željezna vrata. Izlazi crni fratar, ostavlja vrata širom otvorena, a onda polako pristupi k. Dorji i smjerno se pokloni - Plemenita kneginjice, kad biste mi pružili svoju ruku, re-tao bih vam što čeka vaše gospodstvo u budućnosti. Nekoliko je trenutaka oklijevala i odvrati kao da se boji čuti njegovo proročanstvo:

51

- Hvala, pobožni fratre. Bolje je da ne znam. - Možda bi mlada kneginjica bila od važnija - i pogleda Or-hidu, - Hoće da vam proriče budućnost. - primijeti Dorja kraljičinoj sestri. - Oh, neka mi proreče - i mlađahna kneginjica pruži fratru ruku. čas je promatrao, čas opet zagledao u njezine oči. - J ! - Zar je zlo? - upita ona. - Nije odviše zlo. Vi mislite na nekog viteza... - A on? Misli li on na mene? - Misli, rado misli, samo njega vam otima... - Koja? - naglo će Orhida. - Ime joj. ne znam pogoditi, samo vidim da je ova druga moćnija od vas i kao da vam je neki bliski rod. Orhidine oči zasjenile se. Fratar je govorio dalje, ali ona ga više ne sluša, već gleda kako pokraj vrata, unutar utvrda, šeće Bel-*o, vodeći konja sivca. - Kneginjice, ovaj konj pripada vitezu Sokolu - klikne Orhida. -• Jest, to je njegov konj - odvrati fratar, umjesto Dorje. l doda: - Vitez je u tornju. Djevojka porumeni i siđe sa sedla. U tornju je čekao kraljicu vitez. Na glavi mu laki šljem, na "cu mu vizir od kovanih pločica. Kraljica uđe u prostoriju osvijetljenu uljanicom i zaustavi se Pred njime, promatrajući njegovu stasitu pojavu. -Održala sam riječ. On samo spusti glavu i šuti. Ona mu se primakne: - Hoćete li mi odati tko je Astra, crnih kosa poput oblaka, čije su oči zvijezde na tamnom nebu? Kraljica se pritom poigrava crnim pletenicama i upre u njega zjenice što sijevaju. - Ne smijem izreći njezino pravo ime. - Zato što nosi krunu? Vitez šuti. - Snaga je vaša natkrilila sve što je muško u kraljevstvu. Zar je, dakle, čudo ako ona prihvaća vaše obožavanje? Pri tom kraljica položi ruku na njegove, kovanom mrežom, sapete grudi. On je stajao hladan i ukočen. - Skinite vizir. No? što vam je? - pita kraljica, gubeći dah. - Niste li mi jučer obećali da ćete mi otkriti svoje lice? - Još čas mi dopustite da ne budem od vas viđen. - Zašto otežete? - Zato što ću biti odbačen. - Ljepota lica u muškarca je varava. Ljepota stasa veće je blago od krune. No, recite - zar ste me poznavali otprije? - Jesam, svijetla kraljice, poznavao sam vas i obožavao odavna. - Sad stojite ovdje poput osuđenika, a jučer su vaše oči kroz Šljem plamtjele. - Jučer je moje srce gorjelo nadom da sam jedini odabranik sreće. - A danas? - Saznao sam da je drugi ... - Je li to istina? - Ubit ću onoga koji mi je na putu. Riječi su mu zvučale poput udaraca mača. - Opasno je igrati se svojom glavom, viteže. - Za ljubav vašeg srca polažem glavu pred vaše noge. Sve više je osjećala da njegove riječi ne raspaljuju samo njezinu želju nego i stežu njezino srce. - Bit ćete mi prvi doglavnik. - Htio bih biti posljednji rob, - ali - jedini. Kao smrt kosom, pokosio bih pred sobom sve takmace. - Vaš bi Ijubomor mogla stišati krvnikova sjekira. - Oslobodit će me barem mojih patnja. Zapovijedajte i glava moja neka vam služi kao podnos ka.

52

- Kakva lomača! - pomisli ona omamljena, trnući od želje da o.sjeti zagrljaj čovjeka koji traži samo nju, a pri tom se poigrava svojom glavom. Sva se prikloni njemu: - Od ovog časa vi ste jedini. Njegove ruke obujme je i privinu je k sebi, ali već za trenutak puste je i on odskoči natrag: - Ne. Među nama je on. Srce mi je sumnja. - Još nikad u životu nisam osjetila ovo - nikad - i stane pitati samu sebe: "Zar se taj, nikad viđeni vitez, primaknuo k mojem srcu?" U njegovoj ličnosti s pokrivenim licem nešto je zagonetno, primamljivo, nešto što opija. - što kanite učiniti? - upita ona. - Ono što rekoh. Ubit ću ga. - Ja vam to zabranjujem i velim: jedino pomoću Joakima steći ćete me potpuno, a dalje ništa ne pitajte i čekajte. Brzo će svanuti vaš dan - čekajte strpljivo. - čekat ću ... - Mogu li vam u ovaj toranj poslati kakvu vijest, a da ne padne u ruke drugome? - Samo uvečer, kad ovdje nad duhom moli crni fratar. Drugi se ne usuđuju u toranj. - Fratar je pouzdan? - Potpuno. - A sad iskupite riječ - otkrijte svoje lice - šapće ona, položivši ponovno ruku na njegove prsi. Vitez se još uvijek ne odaziva. - Oklijevate, a niste li mi jučer obećali? Vitez drži riječ. - Teško je baciti se niz strminu . . . - Ne bojte se, nemoguće da ste tako ružni, stas vam je odveć divan. - Rekli ste: ljepota je u muškarca varava. - Razapinjete moju želju da vam vidim oči. - Zavirite u njih - i on spusti k njoj pokriveno lice. U rupama vizira sijevaju njegove zjenice kao dvije baklje u tmini. - Hoću da ih vidim otkrivene, posve otkrivene ... - šapće ona sve vrelije. A on biva sve hladniji kao da nešto čeka, osluškuje. Pred vratima čuje se glas Orhide. Bučno otvori vrata i uleti u polumračnu sobu. Kraljicu oblije rumen Ijutine. - Nestrpljiva si, Orhido! - I ja sam htjela da vidim - duha s pasjom glavom - zlobno će ona. - Vitez ga upravo očekuje. Veli da se javlja tek oko pola noći. Zato, eto, odlazim. Rekavši to, obrati se k njemu da mu nešto prišapne, ali se djevojka prostodušnom zaljubljenošću postavi između niih. Kraljica je uzme za ruku i, ne rekavši ništa vitezu, povede sestru niz stepenice. Silazeći, Orhida joj počne spočitavati: - Došla si gledati viteza, a ne duha. što si mi obećala u Ka--, to moraš i izvršiti. - Obećala .sam ti za muža brata kneginje Dorje. - Ja želim baš ovog viteza. ," 82 81 Ne budi luđa. Kad sam ušla, bio je gologlav i uvjerila sam se da je rekao istinu. Kad bi""mu žena ugledala lice, morala bi bježati: - A ti ipak nisi bježala... Nećeš mi ga oteti, bit ću ti uvijek za petama. Znaj, uvijek. Ja hoću ovog viteza i nikojeg drugog. Kraljicu obuzme bijesna srdžba, ali ne reče ništa, nego se vrati k svojoj pratnji pred utvrdom i krene na Grič. U kraljevskoj blagovaonici okupili se uzvani knezovi, kneginje, •vitezovi i dvorjani. Kralj i kraljica milostivo s njima raspravljaju o viteškim igrama i čuvenom nepoznatom pobjedniku vitezu Sokolu, kad u dvoranu uđe

53

mlad, osrednji mladić, svjež i rumenkast. U kićenoj šarenoj kazeti na prsima mu vezeni arpadovski grb. Duboko se pokloni kralju i kraljici. Kralj ga ogrli, poljubi i prikaže svojim gostima: - Evo vojvode mačvansko-bosanskog. Moj nećak je danas pri. spio iz Mačve. Sin je moje sestre Agneze i pokojnog kneza Rati-slavovića. Odviše nalikuje na oca, plave oči dobio je u baštini od njega, no kosa mu je crna, a krv je ipak moja. češki kralj ga je posinio, dakle, ima moćnog poočima - tumači kralj, zadovoljno promatrajući nećaka. Gospoda se pozdrave s vojvodom. Onda ga kralj povede gospođama i tu ga prikaže. Vojvoda se pokloni. Kad opet digne glavu, pogled mu se zaustavi na Dorji koja je stajala kao prva od kraljičinih dvoranki. Dugo gleda ponositu smeđu ljepoticu i ne može skinuti s nje svoje plave oči. Opazivši to, Dorja se povuče u pozadinu. Razgovarajući dalje •s kraljem, vojvoda neprestano gleda iza njega Dorju. Napokon zapita: - Ujače, tko je ova prekrasna djevica? - Gle. Odmah ti opaziš najljepšu - nasmije se kralj. - To je okićgradska kneginjica. Nisi joj dorastao nećače. Govori pametno kao muškarac, latinski joj ide kao i meni. Ako imaš odvažnosti, upusti se s njome u razgovor - idi. -- Bojim se, hoće li mi iskazati čast. Kad biste je vi upitali? Kralj privede vojvodu k Dorji: - Kneginjice, vojvoda se razumije u dragulje i, eto, hoće da se ogledava u njihovu sjaju. Ona malo porumeni, dok vojvoda stoji smućen, ne znajući što da kaže. Kralj ih ostavi same. Vojvoda najzad svlada svoju smetnju: - Ne zamjerite moju nametljivost, kneginjice. Zamolio sani kralja da vas upita, smijem li se nadati da mi dopustite pristupiti k vama. Kralj me je pozvao na neko vijećanje radi papinskog lej gata. Stigavši danas na Kaptol, nisam ni slutio da ću ovdje sresti najljepšu djevojku koju sam ikad vidio. - Previše me počašćujete, vojvodo, ali vi ste nećak uzvišenog kralja, ljubaznost je u vašoj krvi. .- Ne prema svakome. Kraljevski je peharnik određivao mjesta za uzvanike da sjednu k večeri. Dorji opredijeli prvo mjesto iza Orhide. Vojvoda je sjedio postrani. čitave večeri govorio je kralj o viteškim igrama i svojem nećaku opisao sreću koju je neka djevojka iz puka donijela nepoznatom vitezu: - Žalim što nije ovdje, on neće da se otkrije i zato ga nisam ni mogao pozvati u dvor. Da se kraljica nije jučer prenaglila, zar povijedio bih mu da pokaže svoje lice pred svima. Kraljica živo prihvati riječ: - Zar nema mnogo takvih vitezova koji svuda dolaze pokriveni i propis je da ih se ne prisili otkriti. - No, on se ne otkriva zato da bi time dražio znatiželju gospođa - reče Joakim i kriomice pogleda kraljicu. - Svačiju, ne samo našu - primijeti Dorja - već i vašu, gospodine bane. - Kneginjica vam je prekrasno odgovorila veselo potvrdi kraljica. Čitave večeri nije vojvoda pokazivao zanimanje ni za što, nego za Dorju. Njezin brat s drugog kraja stane pozorno promatrati vojvodino ushićenje kojim je. pratio svaku riječ njegove sestre. Nakon večere počeše spremati stol za kockanje. Kralj pozove k sebi kneza Ivana Okićkoga: - Kako vam je, kneže? što je s vašom desnicom? Knez pogleda zavezanu ruku i odvrati: - Tugujem za mačem, ali neće dugo. Kraljica se naglo približi kralju i knezu.

54

- Kneže, netko kome su poznati vaši osjećaji uputio me je u sve. Niste u borbi ranili samo ruku nego i svoje srce. Kralju - obrati se svome mužu - knez ljubi moju sestru kneginju Orhidu. Mislim da njeno srce neće ostati hladno ako pristaneš. Ja knezu dajem svoju privolu. Kneževo oštro muževno lice odražava da je zapanjen. Kralju to nije izbjeglo. Isprva šuti, promatra kneza pa onda Kraljicu i lukavo se uozbilji: - Dobrano £i me iznenadila. Kad je knez zaprosio Orhidu? Knez obori pogled i ne reče ništa. - Otkud njemu toliko odvažnosti? Htjela sam samo da mu Pomognem do prosidbe koju želi... - Gle, takvom junaku treba ženska pomoć? što velite, kneže. °a to? Ali uistinu! -• Svijetli kralju, nikad se ne bih usudio ni pomisliti da što um dok me veže zakletva. „ "-Zakletva? - upita kraljica, osjetivši kako joj izmiče osnova da što prije zaruči Orhidu. 84 85Zakleo sam se pokojnoj majci da ću se oženiti tek godinu dana nakon toga što se uvjerim da mi je sestra sretna - bilo u braku ili u samostanu. Vaša je majka očito ljubila svoju kćer - veli kraljica nezadovoljno. Razumljivo je to, - prione kralj - odobravam vaš odgovor, kneže. Dakle, za godinu dana možete se javiti, bude li vas i dalje vuklo srce k mladoj Orhidi. Knez se povuče, a kralj pogleda svoju ženu: - Je li to Joakimova zamisao? - Nije njegov posao brinuti se za moju sestru. Rekli su mi da je knez lud za Orhidom. - Onda nije zavrijedio drugo nego da i dalje ostane lud. Ne želim taj brak. Ostavi kraljicu i pođe prema gostima. Ivan Okićki stajao je uz svoju sestru i saopćio joj što se dogodilo. - Ti znaš, Dorja, da sam položio zakletvu. Ako te pitaju, treba da kažeš istinu. - Ne razumijem zašto te hoće oženiti njome kad se pomami-la za pobjednikom vitezom Sokolom. Progledala sam sve pred Popovim tornjem. Ne sviđa mi se na dvoru, Ivane. - Znam, ali treba da izdržiš. Budi oprezna, pretvaraj se da ništa ne vidiš. Htio bih znati, spominje li kraljica kneza Zvonigrad-skog. - Od one večeri, kad ga je kralj oslobodio iz tamnice, ne spominje ga ni jednom rječju. - Sutra će doći na vijećanje, kralj ga je zvao, za danas se je ispričao bolešću. - Nije bio ni na viteškim igrama. Zašto? - Izgubio je kraljičinu milost one večeri kad ga je izbavio kralj. • Zašto je izgubio? - Bolje je da r"e znaš. Ali, eto, već su spremni za kockanje, l ke sad će krali **" Tajanu. Ti si je dovela? redio. Opremila sam je divno. Ne bi je ni > kraljevna. Upravo sam se zadivila kakvo olj plemenite ruže, a put kao svila, a ovu djevojku? e kao lijepa ispisana knjiga koju ne znam cp ""udo. Još nedavno progonjena krvnikova ivor. Prije dva mjeseca bježala sam od danas je i kralj traži. Ima u nje čuda k vama. */£ gata. Stigavši najljepšu djevOj 84 Pazi, vojvodine oči neprestano se pri-a to opazi. - Nije nametljiv, nego oduševljen, a rumeni se poput djevoj-Jce. Kažu da je vrlo dobar svojim podanicima u Bosni, a nije ni čudo - slavonska je krv. _ Najprijamiji je od svih članova kraljevske obitelji.

55

- Najprijatniji mladić u ovoj dvorani? - Priznajem Dolazi k nama. Ne ostavljaj me s njime nasamu. - Udvara ti, sestrice? - Od prvog časa. - Nije to nesreća, ali ostat ću uza te. Vojvoda se približi smjerno: - Smijem li se nadati da mogu kneginjicu za vrijeme kockanja zabaviti" - Moja sestra raduje se vašoj ponudi, vojvodo - reče knez, a Dorja potvrdi smiješkom. Kralj udari rukama. Sluge se štrcale, društvo ušutjelo. - Na kockanje, gospodo plemenita. Kneginjice, gdje je to vaše čudovište sreće? - Čeka vani, uzvišeni kralju. Da je dovedem? Kraljica se malo smrkne: - Krvnikovu kćer vodiš među plemenite gospođe i gospodu? - Ne vodim je na drugovanje gospođama, nego je uzimam kao amanet za kockanje. Kneginjica veli da je djevojka vrlo lijepa, dakle, plemenita gospoda bit će zadovoljna, a plemenite gospode ionako će u susjednu dvoranu. Gospođe, vi djevojku ne vidite, niti znate da je tu, zar ne? Ipak gospođe ne odlaze. I kraljica radoznalo očekuje djevojku kojoj je zavidjela na bojnim igrama kad ju je vitez nosio na svojim rukama. I plemenite bogate gospođe i lijepe kneginje, snažni slavni vitezovi i okrunjeni kralj i kraljica, zahvaćeni su snagom vjere da ona koja dolazi u svojem biću npsi čarobnu moć sreće. I ona koju čekaju ulazi... U okviru tamnih vrata pojavi se vitko djevojačko tijelo. Svilena modrobijela haljina vezena je srebrom. Lice - ljepota od bijele puti. U velikim crnim očima dršću nesvjesne duboke tajne, nerazjašnjena pitanja i sakrivena vatra. Kosa živa, kovrčasta, valovita. Spuštenih ruku ulazi Tajana. Pogledom zapanjena djeteta prelazi po začaranog raskoši u dvorani. Ne vidi nikoga. Svi oko nje samo su sjenovita bića. Svi šute i gledaju u djevojku što dolazi obavijena aurelom vrhunaravne moći da oko sebe sipa sre,ću kao sijač žito. Tajana je zastala, šutnja i pogledi prikovali je usred dvorane, Pa joj se čini da dalje ne može. Kralj je gleda i divi se: - Kakva plemenita ljepota! Kako se ponosno drži! U tim oči-^a, u tom tijelu, vidiš čistu krijepost. Ne, nije to baština oca glavosijeka. 87Tajana traži očima Dorju kojoj s lijeve strane stoji vojvoda, jedini čovjek koji ne gleda ništa i nikoga do kneginjice. Spazivši Tajana smiješak svoje gospodarice, osmjeli se i krene putem koji joj odredi kraljev dvoranin. Onda se pokloni kralju i šuti. - Hoćeš li mi donijeti sreću u igri? - pita kralj Tajanu hrvatski. - Hoću - odvrati ona. Gospoda pobrzaše da sjednu oko stola. Gospođe se povlače u drugu dvoranu, ali još pogledavaju kroz otvorena vrata sobe za kockanje. Tajana stoji iza kraljevskog naslonjača. Oborila je oči, smetena je od tolike gospode i njihovih pogleda. Dotakni se moje desnice - zapovijedi kralj Tajani. Plaho spusti ona svoju ruku na kraljev dlan. - Gledajte, plemenita gospodo - usklikne kralj. - Ručica mekana i nježna od plemenite je krvi. Baš ih nije mnogo trapila poslom. Kažu da više luta nego što radi - šapću gospoda. - Govorite glasno - opomenu kralj. - Ne shvaća ona ni na svojem jeziku, a kamoli na latinskom. Vele da njezina pamet nije u skladu s ljepotom. Ali u sebi nosi sreću. Koliko zlatnih maraka stavljate, gospodo? Ja odmah pedeset. Tko će sa mnom? Novac se kotrlja po stolu. Kocke padaju. - Svijetli kralj je dobio - kliče kraljevski tovarnik.

56

Dobre si upute dala sreći, djevojko. Ne sjećam se kad sam dobio na kockanju. Dalje. Igram na cekine i dobit ću - vedro će kralj s takvim uvjerenjem da su se svi lecnuli kad je trebalo va? diti novac. - Opet, svijetli kralju - kliče tovarnik i pogledi se sve više usredotočuju k Tajani. Joakim stoji s desne strane nasuprot kralju. U licu mu zapa-njenje, u očima duboke misli, sav je obuzet onim što vidi i onim što zamišlja. Kocke se valjaju, zlato se krijesi na kraljevoj strani. Sve uzalud, od nje ušla je sreća u mene - viče kralj, dobivajući beskonačno. Tajana promatra. Oči joj se sjaju ushićenom vjerom da nosi u sebi nešto jače, moćnije od samog kralja i sva joj duša, svaki živac, zapovijed da kocku baci sebi u korist. I padale su kocke. Joakim primijeti iza sebe kraljičina dvoranina Kumana Rufu. Dodirn"* " i ode. no Joakim uđe u kraljičine odaje. "am te zvati - reče ona. - Kralj se izgubio u igri, 1 da se posavjetujemo. Spretno Sam pred njim uhvakoga da ga zaručim s Orhidom, ali kralj je sve raž• vak. Drži ga tvojim djelom - što hoćeš ti, to ne86 r Joakim bijesno udari po svojem maču: " ; .- Što da radim? Hinjenim ravnodušjem prođe ona po sagu, poravnavajući svi* Jenu povlaku - Joakime, bit će najbolje da sve prepustiš kralju. - Prepustim? To veliš ti koja si ginula od vlastoljublja? - Ti si nemoćan, a što mogu ja? - Nemoć nije krijepost Joakima Pektara - to ću ti dokazati još danas. - Još danas? Cime? Približivši se kraljici, uhvati je oko struka: - Dok sam ovdje u dvorani promatrao čudesnu kraljevu dobit na kockama, poslao mi je đavao misao kakvu ne bih mogao naći da nema krvnikove kćeri. Slušaj, nikad kralj nije dobivao u igri, a danas mu pada u krilo sve blago hrvatskih knezova. Zacijelo, ova je djevojka živa sreća. Ima u sebi moć, to je dokazano. Kad bi ona izvela moju osnovu da maknemo kralja, sve bi prošlo-sretno. Nitko ne bi ništa posumnjao jer njoj ide sve od ruke. Vidjela si jučer što je uradio vitez kad se ona dotakla njegova koplja. Pokušat ću to isto. - Ne razumijem tvoje nakane - odvrati kraljica. - Joakim priđe posve blizu k njoj, oprezno se ogleda i šapne: - Stavit ću u vino otrov. Rufa neka nosi vrč kralju i reče djevojci da ga se dotakne. Ona će se dotači vrča, kralj će ispiti i umrijeti, a da nitko ništa ne posumnja, što ona uzima u ruku, sve to ide po sreći. - Ova misao valja. Jedino njezina ruka može tvoje djelo izvesti sretno ako je otrov dobar. - Nemaj brige. Ubija sigurno u roku od pola dana ili pola noći. Idem kući, donijet ću ga, a ti pazi da se gosti raziđu prije-nego se straže ozivaju treći put. Spavaj kod Orhide da budeš daleko od njega. Sutra naći ćeš ga mrtva. Odmah nakon toga proglasit ćemo kraljem Ladislava, a ti ćeš preuzeti vlast za malodobnika. Nitko neće posumnjati ni u šta jer se mojeg vrča dotakla srećonoša. - Dobro je, samo što će biti zatim? - Preuzet ćeš vlast. Ugri su ionako uz tebe. Sve ću hrvatske knezove obasuti častima da ih pridobijemo. - Da, sve knezove i sve vitezove - šapće ona, a ljepota njenog lica zasja srećom. - I branit će me knezovi i vitezovi. A•• knez Zvonigradski? Taj će buniti protiv mene i tebe, Joakime. Njega bismo trebali odmah odstraniti Joakime. - To veliš ti, Elizabeto? . - On je tebe lišio mile kćeri i tvoj je neprijatelj. Predajem ti ga. čini s njim što te volja. Evo, vidiš kako je tvoj Ijubomor bio budalast. - Jer je ljubav jača od pameti. 89 Nastoj da ih ubuduće uskladiš.

57

- Sad mi odmah šalji Rufu, a ti idi kneginjama, pozovi pjevače da bude veselo i ne dolazi blizu kockarima. Sve ću izvesti sam, samo ću ti javiti kad bude dovršeno. - Bit ću u dvorani s kneginjama. - Idi brzo, neka nas ne vide zajedno. Kraljičina haljina zašušti pokraj njega. S drhtavim nadama ode ona u dvoranu gdje su se žene zabavljale s onom gospodom koja nisu kockala. Vojvoda Bela sjedi uz Dorju, a knez Okićki zabavlja mlade kneginje oko Orhide. Gospoda u blagovaonici sve se više napajaju vinom i sve žešće bacaju kocke ne bi li ipak prevarili kraljevu sreću. Za pola sata Joakim polako uđe, stade iza leđa igrača nasuprot kralju i, skrstiv ruke, stade promatrati igru. Svijetle mu oči zahvate Rufu kako na srebrnom pladnju nosi zlatni vrč. Joakim prati svaki njegov pokret. Momak pođe iza kraljevih leđa i zaustavi se pokraj Tajane, uhvati je za rukav i objašnjava neka uzme vrč i stavi ga pred kralja. Ona se ne miče, ne zna ništa, ne osjeća nikoga, samo snažnim pogledom pilji u kraljeA"e ruke kao u nekom snu. Rufa je ponovno upozori što od nje želi. Uzaludno. Ona ga i ne gleda, već se sva upire pogledom u kralja, pazeći na kocku kao na očinji vid. Izgubljena u omami svoje tajnovite moći, tvrdom vjerom zuri u kocku. Joakimovi brci miču se, njegov pogled hvata Rufu. Po treći put ovaj povlači Tajanin rukav i pokuša je skloniti da stavi vrč pred kralja. Knez Nikola Gising, što sjedi zdesna, razabere što dvoranin hoće i opomene ga: - Ona je budalasta, ne zna što hoćeš. Daj amo. Uzme vrč s pladnja, stavi ga s desne strane kralju na sto, uzme njegov prazni vrč i vrati ga Rufi. Joakim stisne debele usne kao da je promrsio sto kletvi. Onda polagano uđe u dvoranu gdje svirači zabavljaju gospođe. Stane u pozadinu uza stol na kojem su male zlatne čaše pune medena pića i zdjela sa slasticama. Elizabeta ga primijeti, polagano pođe k stolu, uzme medeno piće, primakne ga ustima, okrenuvši gostima leđa, i zapita Joa-Jjima: Sto je? Svu c" iju sreću ulila je u njega. Nije htjela uzeti vrč. " vrčem? \ je stavio pred kralja, reća je na njegovoj strani. Osumnjičit će tebe, a je Rufa objašnjavao da uzme vrč, ali nije htjeti koja u vrču vidi otrov? -ed kralja. - Bit će zlo s nama kad ga se ni-\ s^ od stola dok mi ne javiš da si ga uklo86 W" X Joakim pođe u dvoranu gdje se živo kockalo, a kraljica uzme sa srebrne zdjele slatkiše i stade ih nervozno grickati, okrenuta leđima prema gostima. Oči su joj uperene u vrata gdje će ugledati Joakima s vrčem. Vrijeme odmiče. Njoj se čini da se slatkiši u želucu pretvaraju u kamen. Odlane joj kad opazi na vratima bana kako se polako primiče: - Zašto si blijed? - Svršeno je. - što? što je svršeno? - pita ona bez daha. - Kad sam se vratio, vrč je bio prazan. - Ispio je, a da se čarobnica nije dotakla vrča. Bogovi! Što sada? Pitani te - što sada? - Mir, hladnoća i drskost - šapće on, zagrizavši u kolač da zametne trag svom uzbuđenju, kad spazi da u dvoranu ulazi Nikola Gising. - Elizabeto, zovni ga i ponudi medenjacima. Neka svi vide da nemamo nikakve tajne među sobom. Kraljica dade mladom knezu znak da se približi, ponudi ga srebrnom zdjelom i zapita: - Vi ne igrate? - Igrao bih kad bi mi Jkralj dopustio krvnikovu kćer. Začarala je njegovu ruku. Samo ne znamo što će na to inkvizitor Matias?

58

- Zašto? - upita kraljica. - Jutros, nakon mise u biskupskoj crkvi, rekao mi je časni otac Matias da je ta sreća o kojoj svijet govori djelo zloduha. Djevojka ga nosi u sebi. Uputio me neka kralja odvratim od namjere da tu zlokobnu grobaricu krivovjeraca dovede pod svoj krov, jer bi, veli Matias, kralja moglo zadesiti veliko zlo. Ban i kraljica se pogledaše, a ona prihvati grozničavo: - Drukčije i nije moguće. Ono što je zadesilo viteza u borbi i danas ovdje kralja u igri, ne može da bude drugo nego čarolija, kako to veli časni otac Matias. Sveti je on čovjek i zna. čudim se da je kneginjici ujak dopustio da tu djevojku uzme u službu. - Gospodar je obitelji Dorjin brat, a on je u bratskoj ljubavi slijepo sluša. Njoj za volju, posjekao mi je brata Henrika. Nesretnik odležat će u teškim" bolima dva mjeseca. Joakima ovaj čas nije zanimao Henrik i skrene govor: - čuo si kako je kraljica pred čitavim društvom htjela odvratiti kralja od te lude namjere. Kao da je slutila zloduha u njoj. Valjalo bi govoriti s tovarnikom. Tko zna kakvu nesreću može unijeti u dvor ovo čeljade. - Kralj je tvrdoglav i ne brine se ni za čije mišljenje - potuži se kraljica. Molim vas, kneže, recite tovarniku neka sklone kralja da je odmah odstrani iz dvora. - Svijetla kraljice, već smo mu to rekli o zapadu sunca, ali uzalud. Učinit ću ponovo po vašoj želji - i baci pogled na mladog vojvodu koji je sjedio uz Dorju i živo joj nešto pričao. - Sreća što nije Henrik ovdje - primijeti Nikola banu. 91 Ne brini za to. Dok Henrik ozdravi, vojvoda će već biti daleko. Samo idi. Gising se udalji, a Joakim šapne "kraljici: - Inkvizitor Matias dolazi da nas spašava. Sad sam miran. Smrt pada na glavu ove djevojke. - Idem da pripremim kneginje. Kraljica se primakne Dorji uz koju sjedi mladi vojvoda. Dame se približe i kraljica im stade pričati o neraspoloženju oca Ma-tiasa što je kralj pozvao na dvor djevojku sa čarolijama. - Svijetla kraljice - reče Dorja - moj časni ujak veli tako, ali sveti pustinjak u Kratkom dolu tvrdi da je Tajana čista poput sunca. - Nitko ne zna tko je taj pustinjak - odvrati kraljica - a svatko zna tko je otac Matias. Sreću ne može dijeliti zloduh - upadne vojvoda da pomogne Dorji. Muškarci su pristali uz njega, a žene uz kraljicu. Opet su nastupili igrači, a vrijeme je prolazilo. Najednom se u dvorani igrača začuo štropot od razmicanja stolica. Kraljici srce burno zakuca. Nije se usudila pogledati što se zbiva. Kralj je ulazio u dvoranu gdje su bile gospođe, a drugi su ga slijedili. Smiješeći, oslovi kralj kneginju Okićku: - Kneginjice, vaša je djevojka čarobnica. Knezovi bi je naj-radije spalili na lomači. Ispraznila je njihove mošnje, ali eto, da je spasim, određujem ove sedmice nastaviti kockanje. Knez koji je izgubio najviše dobit će uz svoj stolac vilu sreće. Ne kanim vaše novce ponijeti u Budim. No, sutra je vijećanje s papinskim legatom - nekako se osjećam teško, umorno - treba da legnem. Plemenita gospodo i gospođe, ja vas pozdravljam. Svi se poklone. Kad se iza njega vrata zatvorila, još su malo slušali glazbu. Onda i kraljica izjavi da se povlači. Gosti su se odmah oprostili i ostavili kraljevski dvor. Ban je trenutak zastao, prišao k Elizabeti i šapnuo: Taj umor - dolazi od otrova. Već ga je načeo. Učini kako sam ti rekao. Kad ga nađu mrtva, plači da te čuje svih devet gričkih inzula. 2urim se da stignem kneginjicu i kneza. Do sutra, -Elizabete!

59

j I pohitao je za Dorjom koju je vodio brat, a pratio vojvoda, <Za njima polazili su sluge s Tajanom i vojvodina pratnja. *,;. Kraljica je našla Orhidu u njezinoj sobi kako tvrdo spava. I |bna legne. Ali joj. nema sna. Okreće se u postelji u grozničavom ^Očekivanju sutrašnjeg dana. Sto puta je razmislila: što će i kako \£e učiniti kad joj dojave da su kralja našli mrtva? l Kad je sunce izašlo, činilo joj se da već ima u rukama davno žuđenu vlast. r - Vlast - ponovi ona poluglasno nekoliko puta uzastopce. Od zvuka tih riječi u njoj se budila snaga i drskost. .- Bit ću gospodarica! Tko smije da u što posumnja kad ja zapovijedam? A ubojica je tamo, u okićke kneginjice. Obasut ću ih sve častima, a njega, viteza Sokola, uzeti na dvor. Pri toj misli zadršće. Već osjeća njegove ruke privijene oko sebe. Zovne služavke. One je odvedoše u pripremljenu namirisanu kupelj. Osjeća da je oslobođena od kralja - i radost je svu prelazi. Dok je djevojke češljaju i odijevaju, ona stvara osnove što će najprije da uradi. - Vitez neće dugo čekati! Ona dade pozvati kraljevskog., dvoranina i naredi mu: - Treba da smjesta prirediš dvoranu. Bit će vijećanje kad kralj ustane. Uzvanike na vijećanju neka prima tovarnik, a ja ću doći s kraljem kad svi stignu. Izdaje naloge strožim glasom nego inače. Smatra se vladari-com kraljevstva. Visoko uzdignutom glavom, sva izmijenjena, gordo prolazi dvoranom. ŽRTVA 0ERLOVA U velikoj dvorani u kojoj su jučer velikaši kockali, stali se okupljati na vijećanje predstavnici vitezova templara i hospita-laća, veliki meštri i knezovi, a tu je i inkvizitor Matias sa svoja dva druga. Sve više punila se dvorana. Već je stigao i biskup Timotej s dva kanonika prateći papinskog legata biskupa Filipa.. Najzad uđe ban Joakim. Savršeno je miran i ravnodušan. Predloži tovarniku: - Idemo po svijetlog kralja i kraljicu. - Kralj još uvijek nije izišao iz spavaće sobd Znate da iza ovakvih večeri pije i dulje spava. - Treba da pitamo kraljicu da li bismo kralja probudili. Papinski legat bi zamjerio da mora čekati. Joakim i tovarnik odu kraljici koja je jednom dvoraninu davala naloge. - Reci svijetlom kralju da su svi okupljeni i da je već stigao J papinski legat. Nijemi pogled banov i kraljičin izražavao je jednu te istu misao. "Sad je kucnuo .čas". I ona nije mogla da sakrije svoju radost od pomisli da će ovim časom zagospodariti čitavim kraljevstvom. Govorila je ljubazno s peharnikom i s vojvodom Belom, kad se vrata.naglo i oštro otvore. Ni ban hi kraljica nisu se usudili pogledati. Oboje su kao strijelom pogođeni. 92S vrata čuo se glas: - Kasno ste poslali da me probude. Samo se ne osjećam zdrav - čitavu sam noć osjećao neku vrtoglavicu. Svejedno - idemo da gospoda ne čekaju. Kralj pođe naprijed. Kraljica klone na stolac. Svi su već odilazili. Jedini je ostao Joakim. - Zaboga, što je to? - šapne ona banu. - Jak je kao lav, tek pred jutro stao je otrov djelovati. - Onda će pasti mrtav baš pred svima - na vijećanju. To je naša smrtna osuda... - Uspravi se i budi odvažna. Tvoja slabost izdat će nas. Idi brzo za njima. Elizabeta pobrza u dvoranu za vijećanje. Vrebajući promatra kraljevo lice što se čini blijede nego jučer, a oči mutnije nego ikada prije. Sjedi na pročelju. S jedne strane papinski legat, s druge strane kraljica. Okolo se poredali ostali.

60

Dok su se smještali, kraljica među knezovima zamijeti mladog Radoslava Zvonigradskog. Uočivši ga prvi put nakon one večeri kad je odbio njezinu ljepotu, osjeti bijes ponižene i uvrijeđene taštine. Prvi put u životu sjedi u društvu čovjeka koji se može pohvaliti da ju je odbio. Makar u sebi nosi neodoljivo snažnu strast prema Vitezu Sokolu, ne može utažiti osvetničke osjećaje prema mladom, djevojački lijepom knezu. Polagano kralj iskaže papinskom legatu Filipu pozdrav i zamoli ga da objavi papinsku poslanicu. Svi slušaju pažljivo kraljev govor. Samo Joakim i kraljica, kao zvijeri što čekaju plijen, vrebaju njegove kretnje. Kralj dovrši i teško iznemogao nasloni glavu na stolac. Papinski legat, impozantan muškarac u svilenoj ljubičastoj odori, progovori sonornim glasom latinski: - Uzvišeni kralju! Narodi svih zemalja padaju u ruke đavlu, odcjepljuju se od svete rimske stolice i jatimice hitaju u.bezvjer-ne sekte. Albigenzi, luciferani, patareni i bezbrojne druge đavolske družbe preplavljuju Francusku, Belgiju, Njemačku i druge zemlje. Dok tamo pobožni, odlučni inkvizitori nastoje ognjenim lomačama istrijebiti đavolske sinove, dotle se u hrvatskim zemljama vašeg kraljevstva krivovjerstvo širi poput strahovite pošasti. Bosna, Dalmacija, Slavonija gnijezdo su krivovjernih zmajeva patarena. Uprli su oči ovamo u ovu biskupiju, što je opazio prečasni inkvizitor Matias. Već su tako drski da se krvnikova kći usudila prkositi osudi i zakopala mrtvog krivovjerca. Kralj prinese ruku k čelu i pokrije oči. Kraljica od toga zatrepti i pogleda preko stola Joakima. U njihovim licima leži prikrivena napetost - hoće li se vladar srušiti naočigled čitavog vijeća? Legat dalje govori: 94 l bis. L -. Sveti otac duboko je ožalošćen tužbama što dolaze od biskupa. Šalje svijeilom kralju, svoje želje da povede na hrvatske krivovjerce rat i da ih ognjenom silom istrijebi. Neka se jednom spriječe strahovite opačine i divljaštva što ih počinjaju. Legat ušuti. Kralj polagano spusti ruku sa svojeg čela i stade-govoriti, posrčući, teško i umorno: - Spreman sam učiniti sve - za spas vjere. Ima li ovdje krivovjeraca o tom će izvijestiti naš prečasni i pobožni biskup Timotej. Meni neka bude dopušteno primjetiti glede one djevojke. Ta je djevojka neuko čeljade čiji je dušobrižnik pobožni pustinjak koji je rekao da je zakopala krivovjerca u svojoj neukosti. Glede krivovjeraca u Bosni, pozvao sam vojvodu mačvansko-bosanskog da nam saopći što oni tamo rade. Bela, kazuj nam o tom. Joakim i kraljica ne čuju ništa drugo samo teško kraljevo disanje. Mladi vojvoda izađe pred gospodu i reče: - Poznato mi je da patareni žive siromašno, od rada svojih ruku. Tihi su, skromni, jedva se za njih znade, ali oni ne polaze katoličke crkve, ne primaju sakramente, ne zakapaju svoje mrtve na posvećenom groblju, ne jedu meso, poste, odijevaju se. trošno,, a najviše se poznaju po tome što ženske ostaju djevice, a muški odbijaju i najdivniju ljepoticu. Kraljica u tom času zaboravi na kralja i na otrov. Pogled joj padne na mlađanog kneza Radoslava. što sjedi uz Ivana Okićkoga i mirno sluša vojvodu. U njezinoj duši u tom trenutku oživi prizor u ložnici kad je taj mladić odlučno odbio njezinu ljepotu koju još nikad nitko nije prezreo. Licem joj zaigra zlokoban smiješak. Tiho zapita inkvizitora Matiasa koji sjedi njoj s lijeva: - časni oče, naši krivovjerci, dakle, odbijaju žene? Ne bi li takav sin đavola mogao ubiti svoju vjerenicu samo da je se riješi? - Jest, tako je - odvrati on šapćući. - Sad mi je jasno! -> l njegov pogled presiječe pojavu mladog kneza Radoslava. Vojvoda dovrši:

61

i- To je sve što znam o patarenima. Matias odmah progovori: - Meni je bolje poznato krivovjerstvo ovih ljudi, nego mla-Gahnom vojvodi. Naoko žive tiho i skromno, a kriomice provode orgije o kojima ne mogu govoriti pred licem pobožne, čiste duše fcaše svijetle kraljice. Samo znajte da oni ne žive sa ženom po kozjoj zapovijedi jer se druže s đavlom. Dakle, muškarac koji neće da uzme određenu mu drugaricu života ili odbija ljubav •koje ljepotice sigurno je pravi savršeni krivovjerac. Joakima koji je neprestance pratio kraljev umor ovo načas Probudi. Pogleda mladog kneza pa kraljicu, čije se lice sjalo sretnim smiješkom. Uto se javi biskup Timotej: 95Svijetli kralj je želio da saopćim kako je krivovjerstvo u £nojoj biskupiji. Ribolovca su optužili nakon smrti. Rekoše da •nije jeo meso, nego samo voće i ribu, a poznato nam je da je to jedina hrana krivovjernih patarena. Možda je optužba sasvim pravedna, možda moj ribolovac nije jeo meso zato što ga nije imao, a ribe je mogao ukrasti iz ribnjaka koliko je htio. Uvjeravam gospodina prečasnog legata svetog oca da ja i moji kanonici vršimo svoju dužnost, narod naučavamo i budno pazimo tko ide •u crkvu, a tko ne, pa ako .pronađemo krivovjerne duše, pokušat ćemo ih najprije obratiti. i" Samo ognjem mogu se istrijebiti - upadne Matias. | - Ako se ipak ne bi obratili, mi smo prvi spremni da ih. Ipredamo sudu - dovrši biskup. : l Svi upru oči u kralja. On malo digne glavu i reče: l - čuo sam. sve-i obećajem prečasnom legatu svetog oca daj jjču okupljati vojnu. Molio bih da dovršimo vijećanje, hvata me lomaglica - nešto me boli. j Kraljica se odmah primakne kralju i zabrinuto mu stade" •šaptati. Ostali su očito bili zlovoljni zbog kraljevih riječi. | Samo još jedno, svijetli kralju - ustane Matias mrzovolja" sto. - Hrvatski krivovjerci nisu kao drugi krivovjerci, nisu opasni samo za vjeru. Ovi su krivovjerci, patareni, protiv vaše krune, svijetli kralju, oni se svi žele osloboditi vaše vlasti. Svaki hrvatski krivovjerac jest izdajica kraljev! Olivero skoči uvis: I za to mi, hospitalci, nudimo svoje mačeve svetom ocu i kralju, mi, plemići od osam koljena. - Mi - upade templar Kastro - što snio čitav svijet zadivili, braneći sveti grob, pretvorit ćemo u prah i pepeo sve krivovjerce hrvatskih zemalja koji su nam tuđinci. Legat se opet pripremi da izreče govor, no kralj prošapće: -- Prečasni ne mogu dulje. - Samo još dvije riječi, uzvišeni kralju. Da đavolove sinove koji se umiju tako licemjerno skrivati pod plaštem krotkih kršćana uzmognete lakše prepoznati i svom silom ih uništiti, naviješ" tam ovdje svijetlom kralju, prečasnom biskupu i prečasnom inkvizitoru Matiasu, da će strah i trepet krivovjerstva, najslavniji inkvizitor Konrad, koji sada putuje iz Rima, doći u Hrvatsko primorje i odande svratiti u vaše krajeve i zadržati se u ovom gradu. On ima sve punomoći da istrijebi krivovjerstvo čitavog ,i svijeta pa želim da ga ovdje primite i slušate kako to dolikuje njegovoj zadaći. časna i prečasna gospodo - upadne kralj tiho - ne mogu j-dalje - guši me... i Svi su ustali. Kraljica s namještenim strahom priđe kralju: f - Stjepane, što ti je? 96 r ._ Ne znam... Molim svu gospođu da ostanu, peharniČe •- zovi ih u blagovaonicu - meni će zacijelo biti bolje. Ručak pripremljen u počast vama prečasni legate, neće biti ničim pore-jnećen. Kraljica će ostati, umjesto mene, dok se ne vratim. Poduprt o dvoranina, kralj izađe iz dvorane.

62

- Koja šteta! - reče Matias legatu tiho. - Trebalo je još mnogo toga raspravljati. Imam dovoljno opravdanu sumnju da i poneki hrvatski knez nije daleko od krivovjerstva. - Bilo mi je isprva vrlo čudno što je kralj tako kratko i hladno govorio o krivovjercima, a onda je imao položiti zakletvu, ali nenadana boljetica je sve pokvarila. Legatu pristupi kraljica: -. Vaša prečasnosti ja sam kao mlada kneginja primila sveti krst i pošla za nasljednika kraljevstva Stjepana koji nakon smrti svojeg oca po božjoj milosti vlada ovim kraljevstvom. Od časa mojeg krštenja osjetila sam strahovito gađenje protiv krivovjeraca i bude li ikada moja riječ vrijedila u kralja, izgorjet će sve šume kraljevstva da naložimo lomaču razvratnim, omraženim grdobama krivovjernika iz hrvatskih zemalja. Svi su čuli ove riječi i vidjeli kako se papinski legat s poštovanjem klanja kraljici i razdragan odvraća: - Kraljevstvo koje smije nazivati svojom kraljicom vas, tako plemenitu, pobožnu i pravednu dušu, mora se osloboditi i krivovjernika. Neka vaša riječ, svijetla kraljice, bude svjetlonoša u ovom kraljevstvu... Elizabetino je lice prosjalo. Joakim gotovo usklikne od radosti, čuvši ove riječi. Gordo uzdignuvši glavu, osjeća se gospodarem. Peharnik, crnobradi Geza, zamoli goste da se potrude u blagovaonicu. - Uzvišena će kraljica zamijeniti kralja - reče on. _ Papinski legat pođe naprijed uz kraljicu, a ostali su 3l slijedili. Smiještajući se oko stola, ban Joakim promatra knezove s visine svoje moći koju očekuje iz kraljevske ložnice. - Papinski legat bit će tvoj zaštitnik - šapne kraljici u općem žamoru. Sad je sve dobro, predobro. -• Kralj opet dolazi? - zapanji se ona. - On tetura... - Rekoh - jak je, bori se, samo ti govori legatu. Neka sad padne pred svima, legat je tvoji Teškim koracima ulazi kralj u blagovaonicu. - Hoću da budem tu, ne dam se. Založit ću s vama, možda "" nii biti bolje. % Nosili su jelo. Razgovor se rasplitao, kralj je samo gdje što Primijetio. Napokon reče: - Vidim, niste dobre volje jer ne mogu sam da zabavim goste. Dopustite da vas zabavi moj dvorski luđak. Dovedite ludu, Peharnik je nekako neodlučan. Onda se pokloni i najavi: - Uzvišeni kralju, njega su danas- našli u postelji mrtva. 7 Harana intofertođ 97i Kao da se srušio strop - kraljica sagne glavu, Joakim uvuče Šiju, a kralj, zabezeknut, bulji preda se. Pogled mu padne na zlatni vrč što stoji pred njim na stolu. Obrve mu se nabiru, čelo smrkava... Podigne vjeđe i gleda Joakima... Tada ustane, pozove peharnika. Obojica odlaze u pokrajnu odaju. Kraljica i ban gledaju se zaprepašteno. Onda ban priđe k Matiasu i tiho primijeti: -. Vaša je prečasnost pravo rekla, krvnikova kći može da unese pod kraljev krov nesreću. I evo ... - Geza - oslovi kralj peharnika - znaš li kad sam posljednji put jučer vidio svojeg dvorskog šaljivđiju? Rufa je donio vrč. Gising ga stavi preda me. Zaigrao sam sa kockama, morila me je žeđa, a opet mi ruka hvata kocku, a ne vrč i tad vidim glavu mojeg šaljivđije kako se pomalja ispod stola, uzima vrč i popije moje vino. Tako je on uvijek radio, volio je napiti sebe da mene odvrati od pića koje me čini ludim. Prije nego je svršilo kockanje, luđak se moj snuždi i zamoli me da ga otpustim jer ga u trbuhu nešto boli. Mahnuo sam mu rukom da ide. Razumiješ li, Geza, - on je ispio moj vrč i pozlilo mu je. - Svijetli kralju, za ime božje, valjda ne mislite da je tko imao zločinačkih namjera? Jadnika je možda snašla smrt koju je Bog dosudio. - Sve mi se čini da mu to nije od Boga suđeno. Ovu su smrt sdosudili ljudi - meni, meni... j| j( - Tko bi to mogao?... * | - Kao da ne znaš tko me ljubi? :| | Uto se otvore vrata i u dvoranu uđe inkvizitor Matias.

63

- Svijetli, kralju, čuo sam o nesreći da vam je šaljivđija umro bez svetih sakramenata. Rekoh - ne vodite pod krov djevojku što nosi u sebi zloduha. Ona je stajala iza vas. Kralj se razmaše rukama i počne se vrtjeti po sobi, kličući: - Sad znam zašto je mene minuo taj vrč... Geza, sad znam. Ona je to. Ona me je od toga očuvala. Ona - moja sre-ćonoša. - Svijetli kralju, začarala je vaše dobro srce - upadne Matias, ali ga kralj prekine: - Znam. Ovu djevojku štiti sveti pustinjak kojega štuje čitava okolica. Vaša je briga uzaludna. Nema u njoj zloduha. Ipak, zato što se tako brinete o meni, poklanjam vam dio kraljevskog imanja u Mustru da vas nadarimo što su vas hospitalci malo orobili. Oprostite, sad imam državnih poslova. Inkvizitor se duboko klanja. U njegovim ušima zvone riječi: "Poklanjam vam dio imanja u Mustru". I začas ostavi dvoranu. - Geza, ova djevojka moja je sreća. Jao svakome tko je dirne. Da nije bilo nje iza mojeg stolca ne bi bilo više mene. Kraljevska radost polako je prelazila u razmišljanje pa onda u Ijutinu. , 98 L .- Geza, tu je imao svoje prste ban Joakim, sluga mojeg neprijatelja Rudolfa Habsburškog. Odmah sam posumnjao, -- Svijetli kralju mi smo sada na Griču. O tome se ne smije ništa doznati. Molim vas, ne dajte se zavesti na kakav teški čin. čvrstim, bijesnim koracima mjerio je kralj dvoranu. Prekrižio je ruke dok mu je glavom prolazila misao: - Morao sam ga svrgnuti prije dolaska ovamo, a ti si me nagovorio da to ne činim. Me boj se! Neću mu odrubiti glavu dok smo tu. U Budimu su tamnice dublje, a sjekire oštrije. Zovni mi odmah ovog lupeža. Peharnik izađe. Nije prošlo mnogo vremena i ban Joakim, ledeno miran, stupi pred kralja. Vladar ga omjeri zloradim smiješkom i dobaci pogled peharniku što je stajao kod vrata kao da se boji kakva zla. - čuj, Joakime, kao što vidiš, moram spremiti vojsku na krivovjerce. Zato mi treba koješta u Budimu. Ti si moj pouzdanik, sutra u zoru putuj u Budim. Blijed i potišten promatrao je ban kralja. - Zar ti možda nije pravo? - Svijetli kralju, u hrvatskoj zemlji treba vam hrvatski ban. - Zamijenit će te ostali knezovi, brzo ćeš se vratiti. Samo ti odmah kreni u Budim jer ćeš nositi poruke. Idi tamo, kroz druga vrata - i kralj pokaže protivna vrata blagovaonice. Joakim izađe. Kralj zovne svojeg peharnika i šapne mu: - Još danas poslat ću u Budim najvjernijeg dvoranina s malom pratnjom. Nosit će moju poruku u Budimski dvor - krvniku. Neka dočeka Joakima i njegovu živinsku glavu pošalje na dar kraljici. On i ja ne možemo živjeti zajedno u ovom kraljevstvu. - A vaša boljetica? Kralj se nasmije: . - Baš si budala! Zar ne znaš zašto je došao legat? Da me zaprisegne, neka se odmah podignem na krivovjerce. To mi sad ne ide u račun. Od sinoć i danas samo sam se pretvarao da me hvata bolest - da izbjegnem daljnjem vijećanju i razgovorima. Legat putuje sutra. Ako opet "počne, ja ću pasti kao da mi ponestaje svijesti. Neka se svi što prije odnesu do đavola. Matiasu sam začepio gubicu darom jer treba da pripazimo na srećonošu. Sad brzo u blagovaonicu da se ban ne bi po Rufi sporazumio s kraljicom. - Ne vjerujem da bi kraljica... - Nije luda da me truje kad bi se time sama lišila gospodstva. Ali pazi na nju, valja joj slijediti svaki korak. Idemo! _ Jedva su ušli, kad naiđoše na Joakima

64

kako ulazi iz hodnika. Osme ga srditi kraljev pogled, no on pristupi kraljici i najavi glasno: _ - Svijetu" kralj šalje me u Budim. Nisam smio otići da ne "pitam uzvišenu kraljicu ima li što poručiti kraljeviću Andriji. 7* 99Jedva se uzdržala da ne uzvikne od čuda i tajnovite sumnje: - Recite Andriji da ćemo se za mjesec-dva opet naći u Bu-dimu i ponesite mu darove. Spremit ću ih nakon ručka. - Nema za to vremena, kraljice - primijeti kralj. - Joakim mora hitno u Budim radi vojne koju želim odmah sakupiti na krivovjerce. Ban se pokloni vladarskom paru, a zatim i gostima i ostavi dvoranu blijed. U mislima teško psuje. Peharnik je pazio na kraljicu i uputio kraljeva dvoranina da Rufu ne pusti s vida dok Joakim ne otputuje. Kralj sjedne uz legata, tužeći se na zdravlje. Inkvizitor Matias povede svojeg nećaka, kneza Okićkog, kaminu gdje su bili tidaljeni od drugih: - Ivane, ne dolaziš k meni, a ipak znaš da imam važnih dogovora s tobom. - Vidite, prečasni ujače, da mi je ruka bolna, a na dvor dolazim po dužnosti. -- Dakle, sporazumjet ćemo se ovdje: Borja je odlučila poći u samostan pa... - 2elio bih da tu odluku promijeni. - Kako? Dorja mi veli da je već položila zakletvu, a ti govoriš o promjeni njene odluke. - Da mi je znati tko ju je na to naveo, okrenuo bih mu vratom -• reče Ivan, gledajući oštro u oči ujaku. - Držim da ona slijedi glas svojeg srca. Međutim, u posljednje doba mi se ne sviđa. Ona, koja je zaslužila svu čast najpo-božnije djevice u zemlji, osramotila se i pošla u muškom ruhu u biskupski dvorac. O tom se već govori. - Dorja mi je priznala šta je uradila u najboljoj namjeri pa, i ako se ne slažem s tim što je učinila, branit ću je od svakoga. - Morao bi prema tome kazniti kneza Radoslava koji ju je nagovorio na taj korak. - Njemu nije bilo poznato šta ona kani. -• A dao joj je svoju odoru i svoj - šljem. -• Krivo su vas obavijestili. Niti je on što znao, niti je odora njegova. - Čija bi onda bila? - Pripada mom pokojnom drugu Ninoslavu. Dakle prevarili ste se... - Ali na šljemu je Ijio znak ribe. - Onda biste ujače, i vi bili krivovjerac jer Cesto nosite taj znak u želucu. Međutim je prišao Olivero i odvukao Matiasa od Ivana, Tiho mu šapće: - Je U to na slavu božju što se blatimo ovako pred legatom? Bilo bi pametnije da se nagodimo. Kneginjica očito nije ispripovijedala ono što se dogodilo u Cičama jer bi on već davno počastio svojim mačem sve nas. 00 l - Ja sam je ušutkao - reče Matias tiho - ali joj mogu usta } razvezati... - Obavežimo se obojica, i vi i ja, na šutnju i stvar je izravnana. Obnovimo naše staro prijateljstvo, to je od važnosti za ugled našega samostana. - Dobro. Ja ću šutjeti, ali i vi - i naši su računi izglađeni. Oni sebi pruže desnice. Kralj, međutim, klone na stolicu. To uzbudi dvorane i ponuka goste da svi napuste kraljevsku dvoranu i palaču. Kralj se povuče u svoju odaju s pouzdanikom Gezom i reče: - Napiši smrtnu osudu Joakimu. Kad je ovaj napisao, kralj pročita pismo pa se onda nasmije zdravim smijehom: - Nećeš se više lisičiti oko kraljice, modrobrađa lisice! Odzvonilo ti je. Da sam to učinio prije, ne bih imao ni jednog jedinog gorkog dana. Geza je pozvao kraljeva dvoranina komu su predali zapečaćeno pismo i odredili da otputuje prije nego što krene Joakim. Neka bi stigao u Budim prije njega. Svršivši to, dade kralj pozvati svoga nećaka, mladog vojvodu bosanskomačvanskog,. Mladić smjerno uđe.

65

- Bela, dobro si se držao na vijećanju. Nego, čuo si što je rekao Matias. Pazi što ću te pitati: Jesu li ovi bosanski patareni uistinu protiv moje krune? Jesu li tako jaki da me mogu napasti oružjem? - Uzvišeni ujače, oni uopće ne primaju u ruke oružje, smrtni su protivnici svakog ratovanja i ubijanja. Oni proklinju oružje i ratove. Kralj se počne grohotom smijati: - Poštenja mi, ovo je da pukneš. što se mene tiče jesu li oni protiv moje vladavine ili nisu kad neće da uzmu u ruke oružje? Meni sad baš ne ide u račun nikakva vojna. Obavezan sam Češkom kralju jer Rudolf se još uvijek nije odrekao da mu otme Babenbergovu baštinu. A ti? Baš si se mnogo vrzao oko lijepe ponosite knegmjice Dorje. Rumeniš se kao djevojka. Sviđa ti se? - Jako, jako mi se sviđa, ujače. - I uzeo bi je za ženu? - Kad bi ona htjela, ujače. - Nije baš kraljevskog roda. No, i tvoj otac Ratislavović bio je samo knez. Govore da je kneginjica odlučila poći u samostan. Mislim da je tome kriv Matias. A kako i ne bi! Pola njezina ttriraza pripalo bi njegovu samostanu - ako se ona ne uda. A to, Bela, nastoj da kneginjica promijeni svoju odluku. Pobrinut ću se da je njezin brat Ivan privoli na to. 101CRNA KOMISIJA 1 U velikoj drvenjari na potoku Crikveniku izdubljen je i daskama obložen kupališni bazen. Niski strop i drvene stijene vlažne su od pare i tople vode. Na vratima stoji muškarac u debeloj platnenoj košulji. Ubire četvrt cekina za kupke i poslužuje kupače jelom i pićem. Novi došljaci pred svima se svlače, uzimaju na sebe duge platnene košulje i ulaze u bazen. U vodi su uzetima pričvršćeni stolovi oko kojih muškarci do pola u vodi, sjede na klupama i kockaju se ili se krijepe jelom i pomalo piju. U bazen ulazi grički sedlar. Odjeven je u žutu platnenu košulju. Drugi ga pozdravljaju: - Ej, sedlaru, mislili smo da te danas neće biti. -zar vi mislite da bih se ja htio dobaviti gube ili kakve grdne bolesti? došao sam ovdje jer Svaku mi bolest odnese topla voda. Kod stola za kojim se krijepe jelom nastaje buka. - O, o, Piškor Glad! - viču svi. - Gdje si tako dugo? Sve varoške novosti ispripovijeda! će ti grički sedlar, a tebi neće ostati ni mrvice. I povukoše malog suhog muškarca u vodu, zagnjure ga čitavoga, pa opet izvuku na površinu, a on se ljuti i viče, prijeteći: - Kobilica vam pozobala ocvirke! Ni po noći ni po danu neće u gričku tvrđavu dok su ključi kod mene! - A ti pričaj što je novo, Piškore? - Uu, znao bih vam ja pričati koliko je Sava duga da hoću. - A onda ispruži vrat i pućne jezikom što je bio znak da ima nešto da kaže. Svi naćule uši. - Kraljevski gosti otišli jučer u samoborski grad, tamo je bila velika gozba, a kad tamo, nema mladog kraljevića, traže ga, on ti leti po Samoboru i zapovijeda, da iziđu sve mlade cure da on izabere sebi koja mu se sviđa. Kobilica inu pozobala ocvirke! - Zar taj šmrkavac? - A što je onda bilo s tim curama i kraljevićem? - zanimaju se ljudi. - Odjednom, poput strijele, eto ti viteza Sokola i on od kraljevića brani cure. A mladi kraljević veli: "Ja sam kraljev nasljednik, mogu raditi što hoću." Ali ne da vitez Sokol i nastala takva bruka da su dotrčali iz dvora kraljevi dvorani. I kad oni to ispričali kraljici, hitro ona dade pozvati u dvor viteza Sokola. Ali nigdje mu više nije bilo traga. Kralj opet - šapne Piškor - po-mamio se za krvnikovom kćeri. Otkako je bila u dvoru, sprema kralj cekine na vreće u podrum. Kobilica mu pozobala mustače! Baš je nagrabio novaca! Svi se dive i čude, a Piškor nastavlja:

66

- A ima sreću cura - bogme ima - kralj je hoće na dvor. Oblačit će je u svilu i grimiz i jest će iz srebrnih tanjura. 102 _ Riješit će to inkvizitor iz Rima. _ _. Gle Jakoba, dominikanskog mežnara! Dođi bliže. O kakvom to govoriš inkvizitoru iz Rima? ,_ Pa o onom koji može ispeći na lomači čovjeka kada i kapita kaptolski tuL jeo hoće. _ Pa kako će on iz Rima voditi pravdu? - Ne iz Rima. Iz Laske vaši. Niste li čuli da je ovdje? - Tu je? - Dakako, da jest. Nastanio se kod dominikanaca. Dok oni raspravljaju o tom, nadziratelj Bardlec zalomio rukama: - Gospodo, što li je to? Svi poskaču na vrata onako mokri i polugoli, gledaju prema Kaptolu i sklapaju ruke: - Jao! Nikad svijet nije vidio što takvo! - To je vojska inkvizitorova - tumači mežnar dominikanaca i brzo se počne odijevati. Pohrle na trg. U sredini kruga stoje šest muškaraca! Visoki su i jaki, od vrata do pola u crnim odorama. Oko pojasa im mačevi. Glave su im pokrivene crnom tkaninom što je složena s obih strana glave kao peča koludrica. Lica su im crnomanjasta. Podalje od njih stoji čudan mali čovjek. U crvenoj je košulji što mu pada preko koljena. Na glavi ima kapu sa šiljkom. Lijeva mu ruka manjka. Po njegovu licu kao da je priroda slavila orgije svih svojih rugoba. Obrazi kao njuška grdne životinje, desno oko mu iscurilo, a lijevo strahovito izbočeno, ukočeno, stakleno, pilji u ljude i oni osjećaju njegov pogled na sebi kao dodir otrovnice. Mladi domaći dominikanac gromkim glasom objavljuje svjetini što se okuplja: - Ljudi svih staleža, bogati i siromašni, pred vama stoji komisija slavnog inkvizitora Konrada. Njegovo pobožno veličanstvo daje vam na znanje da će u petak ove sedmice na obali Ribnjaka održati propovijed protiv hrvatskih krivovjeraca patarena. Komisija poziva u ime slavnog Konrada da dođe svaki kršćanin katolik. Tko će biti tamo, dobiva oproštenje grijeha, a tko ne dođe njega će izopćiti. U čudu se zagledali ljudi, a dominikanac vikne: - Svaki krivovjernik spalit će se na lomači. Njegov će se imetak zaplijeniti. Jedan dio pripast će gradskoj općini, drugi za izdržavanje komisije, a treći za troškove suda i lomače. Tko zna krivovjerca, neka dođe u samostan dominikanaca u Lasku vas i neka ga prijavi. Tko prijavi samo jednog krivovjerca, dobit će tri godine oproštenje grijeha. Jao onome tko krivovjerca zataji, bit će udaren prokletstvom i osuđen kao njegov ortak. Prisegnite da ćete odati svakoga krivovjernika! Ljudi dižu ruke uvis. 103Nasred Markova trga ponovno se zaustavila povorka. Domi-nikanac objavljuje iste riječi, a svijet se okuplja, sluša, promatra čovjeka bez ruke i oka. Njegova pojava u crvenoj haljini, okružena crnim ljudima, čini im se kao sablast. Pomalo se ogledavaju, šapću i pitaju. Dominikanski mežnar priteče im u pomoć i tumači: - Taj s jednim okom najvažnija je osoba u komisiji. Strani inkvizitor vodi ga svuda sa sobom jer on ovim jednim okom odmah prepozna krivovjerca... Neprijatno čuvstvo obuzima ljude. Odvraćaju lica od njega, ne usuđuju se pogledati u to njegovo izbečeno oko što sad kruži od čovjeka do čovjeka kao da nekoga traži. Svi obaraju oči, svi se boje susresti s jednookim sablasnim pogledom. Crna povorka s jednookim čovjekom dostojanstveno se uda-Ijuje niz Grič. Crna komisija sa strašnim čovjekom bez ruke i oka obavija neviđenog inkvizitora mračnom tajnom i stvara u dušama ljudi strašne predodžbe.

67

Polako se građani vraćaju u kobnoj šutnji. I Laska vas i Kaptol i Grič pričinjaju im se kao nepoznati prostor nad kojim je odjednom utonulo sunce, a oni bespomoćni, u tmini, očekuju neke prikaze koje će jurišati na njih. U čitavom gradu svaku je dušu stisnula tjeskoba. TOMO I JOAKIM * Dorja zamišljeno gleda kroz prozor. Omamljuje je svježi večernji zrak. Tajana uđe i stavi svijeću na stol. - Moj brat se još nije vratio s dvora? - pita kneginjica. - Nije, gospođice. Ali je dolje čas prije neki vitez, sav u crnom plastu, s vizirom na licu, pitao sluge jeste li vi u palači. - Za mene je pitao? - uznemiri se Dorja, priđe k vratima i rine zavor. - Ostani kod mene! - reče ona. Obje su djevojke osjetile nemir. Dorja nije imala odvažnosti da govori o tom vitezu pa upita Tajanu: - Sto je to danas bilo na trgu? Jesi li što čula o nekoj crnoj komisiji? - Jesam. Sluge kažu da su najavili inkvizitora koji će u p&* tak na Ribnjaku držati propovijed protiv patarena i svatko mora doći, inače će biti izopćen. Neko su vrijeme šutjele, "a onda ih trgne kucanje na vratima. - To je moj brat - upozori Dorja. Tajana otvori. Uđe mladi knez i ona ih ostavi nasamu. - Zašto se zatvaraš? - Čudi se Ivan. 104 - Sama ne znam. Kao da s"e nečega plašim. A zašto te Je kralj zvao? - Čudne se stvari događaju oko nas, sestrice moja. Znaš li što mi je kralj rekao? Da se vojvoda Bela zagledao u tebe, a kralju ne bi bilo krivo da pođeš za njega. - Ah, Ivane! Neka me puste na miru. - Bela ti se ne sviđa? - Tvoje pitanje zvuči kao da bi ova ženidba bila i tvoja želja! - Ne kanim te, Dorjo, siliti da pođeš ni za koga. Kralj zna da si odlučila poći u samostan, ali se nada da će mladi vojvoda, promijeniti tvoju odluku. Kad bi se to dogodilo, ne bi mi bilo žao. Mnogo bi to pomoglo našoj zemlji i zauvijek skrhalo vrat Joakimovoj vlasti. - Nije li on već svrgnut? - Kralj ga je poslao u Budim, a on iste večeri legne i, eto, boluje već sedmicu dana. Kralj bijesni. Znam da će se on opet podići. Ali, kad bi ti pošla za Belu... - Ivane, kad bih ovim brakom mogla pomoći tebi! Ali zakle-la sam se na raspetoga da ću u samostan. - Dorja, tako dalje ne može da bude. Svom bratu moraš otkriti čitavu istinu. - Ne mogu. - Onda su moje sumnje opravdane: ljubiš kneza Radoslava, Zvonigradskog i zato ideš u samostan. - Ne, Ivane, nije tako! - O tome svjedoči čitavo tvoje zauzimanje za njega. Radi njega si zaboravila sve i otišla na Kaptol u muškom ruhu. Kad mu je Henrik htio odrezati jezik, .izgubila si svijest. To nije samo od prijateljstva... - Slušaj me, Ivane. Kad je Mirena uzela pod svoj krov Tajanu, napustila sam je i otišla na Ozalj. Ali prije tog polaska navratila sam se ujaku Matiasu i ispričala mu što je učinila Mirena. Ledeni me mraz prolazi kad se toga sjećam. On je stao pred raspelo i strašnim riječima prokleo Mirenu... čim sam doznala što-se s njome dogodilo, osjetila sam se krivcem za njezinu i njegovu nesreću. Eto, vidiš, to me je peklo i odatle sva moja briga za nesretnoga kneza. - Siroto moja! - klikne Ivan. - Sada razumijem sve. Mi-slila si da je prokletstvo ujaka Matiasa skrivilo nesreću. Uradio sam zlo kad sam dopustio da tvoj ujak zagospoduje tvojom dužom. - Ivane, ui sam ne znaš kakvu si izrekao istinu!

68

- Kajem se zbog toga i uvjeravam te da Bog ne sluša ljudsku zakletvu. Zna on s kime ima posla. -- I meni dolazi takva misao. Danas sam se pomalo oslobodila. Vidiš, dakle, Radoslava niti ljubim niti sam ga ljubila. - Možda je tko drugi zavladao tvojim srcem? 105- Nije Ivane. Moje srce je slobodno. Vidim, ti bi rado da pođem za mladog vojvodu. Nije mi mrzak, čak mi se sviđa - mislim da bi mi i omilio, ali zakletva... U tom se času sjeti To-mina cjelova i sva se strese. - Još ima nešto što te sprečava misliti na udaju - primijeti Ivan. - Nisi dovršila riječ, govori sestro. - Da - htjela sam reći da često želim, veoma želim ispovi-jediti tebi sve što mi je na srcu - samo tebi, a onda mi padne pogled na raspelo, moje se usne stisnu i u srcu me zazebe. - Neću više da govoriš o tome. Vidim - muči te to. čuj me, Dorja, nešto se zbiva između Joakima i kralja - i stade šaptati •da ga tko ne bi čuo. - Rekoh ti da je kralj slao Joakima u Budim, a on, umjesto da otputuje, isporuči mu da ne može iz postelje jer ga trese groznica. Danas me je kralj vrlo povjerljivo ispitivao je li istina da Joakim boluje. Kralj se čudno uzbuđuje, sumnjiči sve oko sebe, čak i kraljicu. -I ja imam nešto da ti kažem. Kraljica je danas pozvala Ta-janu u dvor i pitala je, zna li gdje obitava njezin zaštitnik vitez Sokol. A ona je odgovorila da ne zna jer ga već dugo nije vidjela. Kraljica se nekako mnogo zanima za tog viteza. - Možda bi htjela da on zamijeni Joakima? - Ne znaš li, Ivane, tko je taj vitez? - Krije se od svih, pa i od mene. Mislim da ima važnih razloga za to. Kraljica je očito htjela učiniti Tajanu glasonošom Sokolu. - Zacijelo je tako. Već sam ti rekla da su se sastali u Popovom tornju. I opet velim: čudne se stvari događaju u kraljevskoj obitelji. Treba da budemo na oprezu. Nego, Radoslav se nije javio? - Jest, poručuje ti da dođeš k njemu. - Otpremit ću ga u naš dvorac. Kraljica je sada nagovorila ujaka Matiasa pa ga slijedi svojim uhodama. Hoće silom da ga optuži kao patarena. - Pošalji ga odmah na Okić-grad. - To će biti najbolje, inače mora nevin stradati. - A sad bih otišao k Radoslavu. - Molim te, ne ostavi me. Ove večeri obilazi me nekakav nemir. Ostani uza me. Sutra ćeš dalje. - Neznam otkuda ti ovaj strah. Od one večeri na dvoru uvijek se bojiš. Na drugoj strani banove palače leži Joakim. Uz njega na tronošcu Tomo. Vizir je skinuo s drskog crnoputnog lica i pomno sluša bana Joakima koji šapće: 106 _. Ne ljuti se! Priznajem da si dobio opkladu i neka moj dvorac na Kaptolu pripadne tebi. Samo te opominjem -• neću da ljudi vide kako u moju kuću ulazi Tomo Crni. .- Mene se stidite? Zašto ste me pozvali danas k sebi? - Sad imaš vizir. Čuj me. Nikada ti sudbina nije poslala toliko sreće, Tomo, kao ovaj put. Trebam tvoju pomoć. -. Nikad me to ne bi veselilo više nego danas jer ja opet trebam vaše uzdarje. - U dobar čas. Obdarit ću te kraljevskim darovima. - Govorite vi samo o onom o čemu treba da vam poslužim, a ja ću već sam odabrati kakva će biti naplata. - Ponajprije hoću da opet postaneš pjevač. Tako ćeš se lako približiti kraljici kad izlazi iz kraljevskog dvora. Ili, kao lakrdijaš, pođi kralju. Ali treba da nađeš zgodu i da joj prišapneš tri riječi: Joakim čeka Rufu. - Nije težak posao. - Teži dolazi. Moraš sa čitavom svojom četom napasti kraljevsku pratnju na putu ,s Griča u kraljevski dvor na Medvednici.

69

- Nisam lud da robim kralja. - Samo tražim da počiniš Otmicu. - Koga da otmem? - To ćeš saznati u .posljednji čas. - Sto dalje? - Ja ću preuzeti osobu koju si ti oteo. Dalje te nije briga. - To bolje za mene. Pristat ću ako vi pristanete na cijenu koju vam odmjerim. - Možda i drugu moju palaču? - Koješta. Za otmicu tražim otmicu: dajte mi okićgradsku kneginjicu. - Bogme ne tražiš malo! - Lako je vama sve to udesiti tako da mi ona dođe u šake. - A zašto hoćeš kneginjicu? - To ćete saznati u posljednji čas! - nasmije se Tomo. - Ne ide to tako. U dvor sam te uveo kad si me zaklinjao da to učinim i obećao si mi protuuslugu. - A sada imate od toga koristi samo vi! Eto, bit ću glasnik Va^ j.kraljičin. Za otmicu tražim kneginjicu. Vaš je gost, u ovoj palači. Lukavi ste, vama to neće biti teško izvesti. - I ne bi bilo da nije s njom služavka srećonoša. . -kako? Djevojka koja je vitezu Sokolu donijela sreću njezina je služavka? .Dakako. Eto, vidiš, nije lako. Sreća se drži te cure kao ko-njen stabla, a, opet, ne ide od kneginjice... Voli je i dariva je svojom srećom. - A vi se pobijte sa srećom. Dakle, kneginjica - pristajete 107Neće biti od toga ništa, dragi Tomo. Ivana Okićkoga trebam u svojim budućim, poslovima, a kneginjica je njegova sestra. -- Onda pođite sami u otmičare. Netko pokuca. Tomo povuče vizir i omota se plaštem. Uđe Nikola Gising i saopći Joakimu: - Došao je kraljev peharnik Geza s pratnjom. Hoće da razgovara s vama. Joakim pokaže Tomi vrata svoje komore i pošto se on udaljio, ban hitro zaveže svoju glavu platnom, legne i tiho će Nikoli: - Ne ostavljaj me s njim nasamu. Ne vjerujem više nikome. Nikola uvede u ložnicu kraljevskog peharnika. Ovaj pozdravi bana vrlo srdačno, a on počne tiho stenjati i govoriti bolno, izmučeno. Nikola je sjeo pokraj postelje. Geza izražava sućut i ispituje bana o bolesti. Pozorno ga promatra. Joakim se tuži, uzdišući: - Zlo je, veoma zlo. Izgubio sam kćer, a njezin ubojica uživa sunce božje. To je shrvalo moju snagu, i, eto, ne mogu vršiti svetu dužnost, pa da služim kralju u Budimu. Ne mogu i nikad više neću stati na noge. - Kakve su vas napale misli, dragi prijatelju? Kralj je poslao u Budim drugog pouzdanika, ali ovdje mu trebate vi i želi da još večeras dođete k njemu. Pokušajte ustati, kralj vas očekuje prijateljski. - Sutra - prekosutra •- oko podne, kad bi me moji nosili, možda... - Kralj vas očekuje danas. Odnijet će vas moja pratnja. - Jao meni, najnesretnijem čovjeku, što ne mogu do svojega kralja - stade naricati Joakim. - Ne mogu, ne mogu... Uzalud Ugrin nagovara da pođe s njim. Joakim neprestano stenje i tuži se. Najzad se Ugrin oprosti od bana. Kad je izašao iz sobe, Joakimovo se lice grdno isceri. Tiho govori Nikoli Gisingu: - Lupeži! Varaju se da ću im ja na lijepak. Znam zašto me zove kralj. - Da vam vrati vlast. -- Budalo iskopao mi je grob u podrumu svoje palače. Kad bih došao, dao bi me svezati, odrubiti glavu i nikome ništa. Znam ja njega. Tako je uradio sa svakim koji se nije slagao s onim Što on hoće. Zlo je sa mnom danas, ali bog zna kako će biti s njime sutra. Sad idi. Moram da svršim s onim tamo. -- Što kanite činiti? I Henrik bi htio znati - zapita Nikola.

70

- Rekoh - ne pitaj, radije me čuvaj da ne.bi dobri kralj poslao opet kakva dobra prijatelja koji bi pod plaštem donio na dar - bodež. Kad budem ja gospodar, poštenja mi - neće ti izbjeći banska čast. Dakle, ne puštaj više nikoga k meni s dvora, osim kraljičina dvoranina. - Na vašu sam službu spreman dan i noć. 108 Nikola ode, a Joakim ustane, otvori vrata svoje komore u kojoj je sjedio Tomo i zovne ga u ložnicu. Jeste li spremni da izvršite pogodbu o kneginjici? upita Tomo. Još se nismo pogodili. . Ne trebate više moju pomoć? Sad još više nego malo prije. A tako mi očinjeg vida, ne bih je tražio u tebe da Henrik Gising nije tako teško ranjen. . S kim se to ogledao mladi vuk? -• Uvrijedio je kneginjicu, a Ivan mu je zasjekao oštro u desno rame. Baš mi i đavli služe - nasmije se Tomo. - Mladi knez otvara mi sam put do svoje sestre. Da ga nije tako jako zasjekao, ne biste trebali mene niti bih ja imao u šakama vas. Čujte - dan prije nego izložim glavu za vas, kneginjica bit će moja. Vrijedi li? -- A ti ćeš učiniti sve što zatražim od tebe? - Sve, tako mi mača, nema ništa što ne bih počinio. - Oh, Tomo, pomamio si se za njome? - Hoćete li održati riječ, pitam vas? - Još jedan uvjet. Nikada ne smiješ reći nikome da sam ti ja pomogao doći do nje, zamjerio bih se Ivanu Okićkome, a bogme i Henriku Gisingu koji bi također htio da Dorju namamim u njegove ruke. - Mača mi, to je prevelika radost - usklikne Tomo. - Da mu je uzmem baš onako ispred nosa! A šutjet ću. Volim sebi dati izrezati jezik, nego odati svojeg uzvišenog saveznika. A Henriku recite, ako bi zaželio da mu netko zasiječe i lijevo rame, neka dođe k meni u Lobor. - Sad idi Tomo. Sve što treba, javit ću ti na Kaptol u palaču, a ti opet meni ako mi što isporuči kraljica. I opet ti velim: ne izlazi na cestu u svom odijelu. Dat ću ti zelenu odoru da te ne prepozna nitko živ. - Danju bit ću poštenjačina, pravi plemić, a noću dvorski pjevač. Da nije na moj vrat sjela kakva srećonoša? ~ Vidjet ćemo no Sada idi. ^ Tomo se pokupi i izađe na trijem. Tu se zaustavi i povuče u tminu. Dorja izlazi iz sobe, a za njom Tajana nosi svijeću. Slijede je mladi knez i Katarina, Prošli su komad trijema i otvorili vrata blagovaonice. Tomo iz tmine promatra kako ulaze i zatvaraju vrata, zatim se naglo spusti s prvog kata i napusti palaču, t Dolje pod vežom čeka ga njegov glasnik Kozak, čuvajući ko- žurite se, gospodaru, da što prije ostavimo Grič. - Meni je da ostanem što dulje. Vidio sam jeJ Daj lutnju. Čudne li sudbine! Crni Tomo nosi sa sobom lutnju i biva kraljev-fc* Pjevač -. šapće on i prijeđe na drugu stranu ceste, stane U počne prebirati žice i zapjeva zvonkim glasom: 109Tomo Crni, sotona paklena, na Griču ima vjerenicu svoju... Gore u blagovaonici sjede uz večeru Katarina, Dorja i nje-zin brat Ivan. Pjesma dopire do njih. Kneginjica se trgne, ustane, pođe k ormaru i uzme vrč. - Ali, kneginjice, vi sami nosite vodu. - Ostavite, Katarino... Htjela sam... -- Vama je pozlilo, kneginjice? Ivan ustane i priskoči k svojoj sestri: - Od one večeri na dvoru s njom nije dobro - potuži se on. S ulice dopire pjesma - Dorja se svladava. Tko to pjeva dolje? - pita knez. - Prepoznajem mu glas - odvrati Dorja. - To je pjevač što smo ga čuli na dvoru. Odozdo odzvanja pjesma: ... Još neće ocvasti prve ruže - i cjelivat će Tomo oči smeđe na dvoru svome... - Kako se usuđuje pjevati o razbojniku Tomi?! - plane Ivan. - Trubadurski pjevači slave već i razbojstvo kao viteške čine!

71

- Kraljevski su pjevači - reče Dorja - pa smiju sve što hoće... - Ali taj nije kraljevski. Pjeva našim jezikom. Sve mi se čini da nikad nije vidio dužda, makar su to pričali na kraljevskoj gozbi. - Kraljevski je pjevač - odvraća Dorja. - Kralj ga je tako nazvao.-- I opet dopru do njih riječi pjesme: ... Tomo Crni dobrovoljno prima cjelov - ponajljepše djeve - ponajplemenitijeg roda... - Ima li plemenite djevice - pita Katarina - koja bi mu dopustila da je poljubi? - Sam bih je ubio svojom rukom! veli Ivan. - Prokleta klatež pjevačka! Bacit ću mu nešto u glavu - žesti se Ivan, gonjen nesvjesnim osjećajem. Nemoj, Ivane - uhvati ga Dorja čvrsto za ruku. - Znaš da je pjevač kraljev miljenik. Opet će ga zvati na dvor jer mu se sviđaju njegove lakrdije. Kralj je osjetljiv, a tebi je tako sklon. Nemoj, neka pjeva, nije nas briga za njegove budalaštine. - Pustite ga, kneže - umiješa se Katarina. - Makar je drsko što pjeva o Tomi lupežu - ali glas mu je ugodan... - I vi, Katarino, ginite za tom pjevačkom klateži vam, dakle, pjeva. Dolje, ispod banove gričke palače, Tomin Kozak čuva konje, a on, ispod osvijetljenog prozora, zaštićen od mjesečevih zraka grmljem, prebire žice lutnje i pjeva: - ... Smij se... mjesece - ljubavnice drski... Kad se p°" mladiš ... djevu ponajljepšu - ponajplemenitiju... cjelivat Tomo Crni - i ti... ,.,,, 110 klateži? Neka Vitez spremi lutnju, otiđe na cestu pa gleda u svijetli uglati prozor. Nitko se ne pokazuje. Kozak se s konjima približi. Neće da me čuje - prošapće Tomo. - Čut ćeš ti mene. Tako mi časti mojega mača - prijeti on, zureći gore u prozor. - Zapjevat ću ti ja - nitko ti više ne može pomoći! Sad ona sjedi ondje gore, a ne sluti da je - već moja. Kupio sam je... - Ajde, idemo... Obojica pođu niz ulicu. U blagovaonici palače odlanulo je Dorji i njen se brat smiri. INKVIZITOR KONRAD - Jakobe, čuješ li? Opet ih tuče. - Čujem - samo ti ne idi tako blizu. Zaklonjeni noćnim mrakom, pritisli se o zid. Dolje, do njihovih nogu, iza gvozdene rešetke, titra svjetlo. Obojica se pritaje, privijeni uza zid zure u mrvicu svjetla što im otkriva komadić mokrog zida podruma dominikanskog samostana. Tamo, dolje iz dubine, kamo oni ne vide, čuje se udaranje i opet bolno stenjanje. - Ne miči se, Belko! ; ". - Samo da malo zavirim. - Visjet će tvoja i moja glava. - Silom se približi k rešetki, proviri s kraja u dno podruma. Jakob ga pograbi i gurne natrag. - Tako se nismo pogodili! Svoju glavu ne dam ni za tako veliku cijenu. Opet je tiho. Obojica leže čitavim tijelom na zidu. Svjetlost u podrumu ugasne. Iz mraka prodire plač i jecanje. - Ne miči se. Sad izlaze... Muklo udaranje vratima i škljocanje ključem iz dubine. Mračnim dvorištem čuju se koraci. Dvije sjene kreću u prizemlje samostanske zgrade. Za njima se zatvore vrata. Jakob vodi Belka. Oprezno se šuljaju u dvorište iza staje do zgrade, uspnu se i skoče onkraj zida. Polako su dosegli blatnu cestu Laske vaši. - Drhtao sam kao šiba na vodi. Ne bismo, li sada, kad smo se tako namučili, otišli na sajtlik jabukovca? Znam gdje se može U to doba dobiti vina. - Kasno je.

72

-vT ^a§ Zat0" povest ću te na sigurno - vidiš li u kakvoj smo pogibelji!? Da nas je inkvizitor otkrio kod rešetki, jao meni i te-011 Treba se okrijepiti. *." .prošli su mračnom ulicom. Jakob odahne, smirio se nakon Pogibelji iz koje je izašao. ili Pogledaj, Belko, ono malo svjetlo na prvom katu našeg samostana. - Tko to bdi? - Ondje je strašni Konrad. Spava na tvrdoj daski, ni slame neće. Ćudi se tome naš Matias koji voli mekane pahuljice... Već, eto, peti dan Konrad posti, jede samo kruh i pije vodu. Matias nije tome privikao, pa sve skriva svoje ručkove. Strašan je taj stranac. - Jesi li ga vidio? - Ne smije mu nitko blizu. -• Zar nije Matias cijeli dan s njime? - Ah, zašto! K njemu smije samo jednooki i familijar Sik-sto. Jao meni, Belko, sve me savjest grize kad pomislim da sam te doveo u rešetke podruma. - Mi sluge možemo da pripovijedamo među sobom što rade naši gospodari i da malo zavirimo u njihove poslove. Idemo na sajtlik. - Da malo umiriš svoju savjest! Jakob pođe naprijed. Ušli su u neko dvorište, zapadajući do gležnja u blato. Jakob pokuca na vratima: - Mežnar svetih dominikanaca i kaptolski ključar ožednjeli SU. Vrata se odmah otvore. Ušli su u krčmu. Kraj stola, slupanog Od dasaka, sjedi visoki vitak muškarac, odjeven u šarenu haljinu. Na glavi mu šarena kapa. Njezin Šiljasti kraj visi mu niz ramena. Za pojasom u toku bodež. Njemu nasuprot sjedi isto tako odjeven čovjek, ulijeva u sebe vrč vina. Jakob i Belko povukli se u drugi kut sobe. -- To su Konradovi "familijari" - šapne Jakob Belku. - Ovaj što ima kozju bradicu vodio je šestoricu njih i ćoravca sve do Križevaca, Karlovca i Glogovnice na všzitaciju. Tamo su tražili krivovjerce. - A odakle su doveli one koje dolje bičuju? - Ne znam baš iz kojeg mjesta, je li to iz Križevaca, Karlovca ili Glogovnice, ili negdje odande. - šuti, da čujemo što priča -• Šapne Belko. Čovjek s crnom bradicom priča svom drugu latinski: - A mi se malo odmorili od sedla. Ležim u travi, kad mi se pred očima zabijeli suknja. Gledam - i ova je cura lijepa. U tom kraju sve su cure lijepe - mislim ja. Čovjek bi se mogao da na-uživa, ali one mrcine bježe od nas. Ako se otimaju ćoravcu, neka je - ali meni, našima? Pokazat ću im ja, rekoh - skočim i potrčim poljem gdje cura, okružena djecom, nešto brblja. Hoću da je ogrlim, a ona me gurne - baš kao i one prve tri. A najljepša je valjda u selu i zato je najgizdavija. E, sramotu tu neću da podnesem. Odvedem je ćoravcu i rekoh: "Neće me!" A ćoravac J6 gleda i odredi da je odvezemo Konradu. Eto, i Četvrtu smo spremili. u kola. Ako je istina što veli njegova pobožnost Konrad - da hrvatske krivovjerke čuvaju nevinost, onda je čitava ova zemlja krivovjerna. Proklete cure! - A ipak slabo će proći naši poslovi ovdje. Peti je dan što smo proglasili Konradovu zapovijed, pa ništa. Tu nećemo zaslužiti ni jednog cekina. - U Rimu su rekli da tu ima krivovjeraca kao pijeska u moru. - A baš nijedne prijave! - Došao je neki šareno odjeven čovjek - rekli su da je dvo-ranin kraljice s Griča - i on je prijavio nekog mladog kneza. Ćoravac ga zna, a ipak taji njegovo ime. - Da ne bi kneza upozorio i ubrao otkupninu? Budala je taj jednooki, podijelio bi s njime sve po pola. On zaslužuje najviše. - Slabo će naši poslovi u tom barbarskom gradu. Ljudi govore hrvatski, sve nešto mrmljaju, a ne znaš jesu li za nas ili protiv nas. Sutra će Konrad pred narod, pa da vidimo tko će se oprijeti njemu.

73

- Idemo. Sutra moramo osvanuti trijezni. - I oni izađu. - Nisi li što razumio? - upita Jakob. - Otkud da znam njihov jezik? Da su bar rekli koju latinsku. Naučio sam deset latinskih na Kaptolu. - Idem - zebe me kad se sjetim sutrašnjeg dana. Ostavili su krčmicu u Laškoj vaši. Belko otprati Jakoba do njegove kućice u blizini samostana. PROPAST SVIJETA Onkraj kaptolskog ribnjaka na ledini stoji svjetina, troma, negibiva, snuždena, poklopljena težinom neizvjesnosti, šuteći, ljudi zure u površinu vode što je nabire južnjak, pogledavaju prema jugu, odakle plove crni oblaci - glasnici dolazeće oluje. Dorja i Tajana primakle se k obali. Nitko ih ne može prepoznati. Odjenule su građanske haljine, glave pokrile pečama, navuk-te ih na obraz, a straga im rubovi peča dugim širokim krilima padaju po kosi. Kneginjica se primakne k Tajani i šapće: - Dugo ih nema. Bilo bi najbolje da odeš kući. -- Zašto, gospodarice? , ~~ Bojim se da moj brat ne bi došao ovamo - a ti bi ga zadržala. - Ni jedan plemić nije tu, pa neće ni on. Želim svakako čuti propovijed toga čovjeka o kojem pri-aju <k je tako slavan i čašćen u Rimu. želim čuti iz njegovih ta riječ božju, možda, nađem tu nešto što traži moja duša. Dolaze! opomene Tajana gospodaricu. Obje djevojke ispod svojih peča promatraju svjetinu kako se nekako sva stisnula zajedno, nesvjesno osjećajući opasnost... I one se povuku među ljude što šuteći promatraju čudnu po-vorku u nakaradnim haljinama. Sprijeda ide šest naoružanih muškaraca u žutim hlačama, kratkim crnim košuljama, žutim ogrtačima i čudnim dugim kapama što im vise niz ramena. Povrh njih visoko strše željezni klobuci. Iza njih sluge voze dvokolice. Na njima gajba s pilićima i kotao pun žeravice. Jedna tava puna mesa. Začuđeno gleda puk u čudnu propovjedačku opremu. Tada dovezu kola, pokrivena crnom tkaninom kao da je to mrtvački lijes. Svačiji se pogled upilji u tu crninu. Nijema pitanja puna su neprijatnih slutnji. Kola su odvezli nešto podalje. Dva naoružana Konradova službenika postavila se na stražu s obih strana. Još narod nije pokušao odgonetnuti što su to dovezli pod onim crnim pokrovom, čvrsto zatvorenim i čuvanim od naoružanih ljudi, već jednooki odvrati od ove tajne njihovu pozornost što dolazi ukočen, čudno teatralan. Ruho mu je crveno, rukav ljevice prazan. Iz namrštena ružna lica nišani u ljude jedno oko. Dolazi polagano kao zastrašujući vjesnik sablasti koja ide za njim... Nailaze još četvorica sa željeznim klobucima, a u velikom razmaku iza njih pojavljuje se čudan čovjek. - To je on!... To je rimski inkvizitor. !(| Narod ušuti kao da mu je ponestalo govora. Ledinom ide muškarac osrednjeg stasa. "• •% Ispod crnog ogrtača, od vrata do koljena, tek se nazire komad bijele halje. Plosnatu glavu pokriva mu trouglasta kapa i obrubljuje grube crte koštunjava lica. Obrazima probudila se dva žlijeba. Dug oštar nos izgleda poput grabežljiva kljuna. Ćelo vrlo nisko, jako izbočeno, ispod njega dva mala siva svijetla oka kao dvije čelične oštrice. Ide kao da se šulja, gleda kao da vreba, mrači se kao da sudi. Onaj tko ga pogleda osjeća se kao da ga čudni čovjek pribija čavlima o zid... A svjetina šuti, jače se stisla poput stada ovaca kad zamijeti vučji vonj. Rimski inkviztor polagano korača, gotovo se vuče poput crne aveti. Za njim idu: inkvizitor Matias i njegov drug Klemen-tuš. Uspinju se na povišicu sabijenu od dasaka s malom ogradom. Rimski inkvizitor Konrad stoji na tribini i gleda. Ljudi šute, i on šuti. Pogledom kruži po svjetini, a njoj je kao da ih prži bljeskom munje.

74

Konradovo lice, mračno je, usne stisnute. Prolaze trenuci. Stoji Konrad, gleda čovjeka do čovjeka i ne govori. Njegova šutnja čini im se kao tišina pred objavu smrtne osude. I koče im se uda i duše... 114 Nastane duga šutnja - tako strahovito duga da su se ljudi već stali rušiti. Objavili su da će Matias Konradove riječi prevoditi na hrvatski jezik. Ljudi ne mogu podnositi male oči što se upiljuju u svakog pojedinca i ostavljaju u njegovoj duši trag straha. Napokon se Konradova široka usta otvore, a iz njih prodre glas poput neke daleke grmljavine: - Heretici... Svatko zna tu riječ. Poput oblaka na nebu što je sakrio sunce, ona zastre sve duše. Naziva li njih ovako? - pitaju njihovi pogledi, ali usta im zatvorena. - Krivovjerci... Opet se oni trgnu. Ova riječ kao da ih navlači na mučila. - Krivovjerci - su službenici pakla - nastavi inkvizitor, sada bez ikakve pauze. Prisegli su đavlu da će uništiti svetu vjeru našu... U mračnoj noći, kad bogoljubne duše snivaju san, dolaze đavolovi miljenici u tajnovitim skrovitim mjestima da slave svoj pir s kraljem pakla. I dolazi k njima crni proždrljivac bogoljubnih duša. Lice mu je zloba, oči pakao - groznu gnjusc-bu svojeg lica zaogrnuo je sunčanim svjetlom sve do pojasa. Ispod pojasa sakrio je tamom svoje đavolske noge i đavolski rep. A miljenici njegovi - krivovjerci - padaju na koljena pred njim, cjelivaju mu noge, kopita i rep. Đavolski rep svetinja je njihova! Ljudi se uzbune. U njihovu licu ogleda se odvratnost. Konrad nastavlja: - Sljedbenici paklenog kralja ničice padaju pred njime pa izriču ovu prisegu: - Kunem se đavlima tvojim da ćemo popljuvati križ... Zgražanje prolazi svjetinom. Konradove se oči svjetlucaju poput fenjera u mraku i on nastavlja još gromkijim glasom. - Kunem se, đavle, kralju naš, da ćemo privesti u krilo tvoje sve pobožne duše koje traže spasenje u dobru. Kunemo se da ćeš ti biti gospodar svijeta. Razapinjat ćeš na žeravici sve što je dobro. Uzimat ćeš naivne djevice za svoju nasladu, oskvrnjivat ćeš vjerne žene. Kunemo se - bit ćeš gospodar svijeta, o đavle, •kralju naš! Rušit ćeš, harati, paliti! Inkvizitor, kojega Matias vjerno slijedi glasom i ushitom, govori dalje: - Kad oni prisegnu svojem đavolskom bogu - u tren oka bude tmina kao na dnu ponora. Krivovjerci s .krivovjerkama slave slavu strahovite nečiste đavolske strasti... A tko u toj tmi-ni počini najstrašnije rodoskrvnuće, proglašuje ga đavo svojim Prvim doglavnikom. Svjetina prosvjeduje. Uzbuđena je. Inkvizitor čeka čas, a on-"a vikne gromkim glasom: - Tko je od vas bio s njim? Govorite! * 115Kao da je netko razlio po ljudima ledene mlazove, potrese ih zima do kosti. Zanijemili su. Pogledi im trepću... A on šuti. Male ubojite oči ispod niskog čela šibaju po njima i traže. - Nitko od nas! - vikne odvažni grički sedlar gromko - Nitko... - Jao onom tko bi s njima - slijedi ga kaptolski lučar. A onaj gore na tribini još više uzdigne glas: - Ljudi! Tko zna krivovjerca? Neka ga iskaže - odmah, sada... Na ovom mjestu. Govorite! Tko je od vas krivovjerac? Pokažite ga - prstom. Ljudi su kipovi od kamena. Po svemiru gone se oblaci, noseći u sebi munje. Bljeska se i lako zagrmi, a onda opet olovna tišina pred buru.

75

Konradove oči zirnu gore kao da odanle nešto očekuje pa opet gleda u ljude, osine ih očima, čeka, izvlači iz njih priznanje, sagiblje se, sjecka im pogledom duše. Ali svi šute mramorkom. - Šutite? - viče on raspaljenim glasom. - Krijete ih, - jer vaš je život posvećen samo zemaljskom užitku. Mudrost i po-božnost vam je zazorna, tjerate je, a sve drugo što vam tijelu godi, to priljubljujete k sebi. Građani se bune. U očima im sijeva prosvjed, ali šute, osjećajući da se iz njegovih riječi prosiplje po njima tuča od bodlji-ka. - Naprijed! Tko zna krivovjerca, oprat će svoje grijehe na tri godine dana. - Ne znamo nikoga - vikne ponosno grički sedlar. Ovaj povik sve ih je oslobodio tjeskobe. Za njim govore svi: - Ne znamo nikoga tko bi bio krivovjerac. Poput bijesna tigra, digne inkvizitor glavu. Onda se sasvim sagne dolje k njima i povikne: - A knez Radoslav Zvonigradski? Vi znate da je on krivovjerac! S đavlom se bratimi. Odajte ga. Gdje se sakrio? Odgovorite! I poput zvijeri što čeka na žrtvu, ostavi usta otvorena, gleda, miče glavom amotamo, vrebajući otkud će pasti željeni odgovor. A Dorji se čini da joj je srce prestalo kucati. Obara oči, ne usuđuje se ni pogledati tamo, prema onom kraju, gdje se na vrh brda diže Okić-grad, u kojem je njezin brat, knez Ivan, sklonio Radoslava. Osjeća se kao osuđenik nad kojim se lomi štap suca. Opet priskoči grički sedlar svima u pomoć: - Knez se ne skriva u kućama građana. To su plemićka posla. Pitajte plemiće i knezove. Konrad učini čudnu teatralnu kretnju prema jednookom crvenom čovjeku i zapovijedi mu: - Johane, traži! Ljudi se ustremljuju... Crveni uhoda, poput lovačkog pseta kome su naredili da traži divljač, približi se k masi. U grdnom nakaznom licu pod crve116 i jjj kapom zaigra jedno izbuljeno oko pa kruži po njihovim glavama i ka° da ih kosi. Stišću se, skrivaju - svakome se čini da strašno ukočeno oko pilji u njega. Dorji se zaustavlja dah - osjeća da se strašno oko zabolo negdje sasvim pokraj nje. Rugoba žmirne, ruka mu se diže i usne prozbore: _ Ova tamo je krivovjerka! Kao dva udara čekićem padaju ove riječi na Tajanu. Ljudi se obazru k njoj i šapću u zaprepaštenom čuđenju: - Srećonoša? Nemoguće! Ali već se oboružani tuđinci utisnuli među ljude koji uzmiču i prepuštaju djevojku sudbini. Dorja se bori s omaglicom. Kad se sabrala, već pred inkvizitorom stoji Tajana, pa mirnim, čistim pogledom gleda u inkvizitorovo lice u kojem dršće zluradost, sreća, želja - što li. Dugo ne veli ništa, njegove oči igraju, lice mu čas blijedi, čas rumeni, usne se stežu, ruke stišću, onda dobaci brz pogled familijaru koji drži u ruci olovni bič. - To je ona koja je zakopala krivovjerca - naviješta Ma-tias svom rimskom drugu. Inkvizitor posegne za bičem s olovnim okrajcima. Gledajući Tajanu, Konrad se sve više sagiblje k njoj. - Krivovjerke, priznaj! - Nisam krivovjerka - reče ona glasno i odvažno. - To zna i pustinjak Dragoša. Ne bojim se nikoga. Konradova ruka dršće, čitavim mu tijelom prolaze srsi. Gled-ne u svjetinu i naređuje svojim ljudima: - Dajte joj mesa. Ako nije krivovjerka, neka jede meso. Čudno zure ljudi u neviđeni prizor; Tajanu nude mesom, a ona mirno i spokojno jede. Konrad, sav prožet očekivanjem da će ona odbiti, zaustavlja zapovijed sve većim gnjevom:

76

- Ako nije krivovjerka, neka zakolje životinju. Svjetina se uspinje i gleda kako Tajana mirno, naočigled zapanjenih ljudi, zakolje pile. Razočarano inkvizitorovo očekivanje prometne se u bjesnilo: - Neka poljubi - križ, - ako je pravedna! Djevojka klekne i poljubi raspelo, a ljudi zadovoljno šapću: - Srećonoša je. Ne može biti kriva. Mora se spasiti. U inkvizitorovu glasu dršće sve veća želja da svlada žrtvu: - Đavo joj je dopustio da sve to učini da bi immVla sudu. Dajte žeravicu! Na svim licima zaprepaštenje. Tajanino uvijek bKjedo lice, izgleda^ mirno, hladno, samo oči joj se čudno rašire. Nesvjesno zaokruži pogledom po ledini kao da od nekoga traži pomoć - oslobođenje. Ali viteza Sokola nema. - Ako prijeđe po žeravici bosonoga pa se ne oprži, priznat ću da je pravedna objavi inkvizitor. Svjetina se uzburkala - zanijemila. Familijar naredi Tajani V^ svuče obuću, žeravica šija. Tajana se ukočila, u očima kao da •J°3 je pitanje: "Hoće li pomoći moja sreća"? 117Ona je srećonoša i to će sretno proći - šapću ljudi, kad se Dorja svom snagom progura iz mnoštva i potrči do inkvizitora: - Ja, kneginja Okićka, jamčim za nju da je pravovjerka. Samo Krist mogao je stvarati čuda. Samo bi on mogao proći po žeravici, a da se ne oprži. Svjetina se uskomešala. Inkvizitor Matias zaprepašteno gleda u svoju nećakinju u gradskoj haljini. Inkvizitorov jednooki crveni čovjek slavodobitno upre prst u Dorju: - I ova je krivovjerka! Matiasu se zavrti pred očima. Mnoštvo, ohrabreno Dorjinim riječima, stade se približavati. Sedlar klikne: - Najpobožnija djevica da je krivovjerka?! Evo - tu je inkvizitor Matias, on jamči za mene - vikne Dorja. - On je moj dušobrižnik, neka govori. A njemu se čini da su mu odrubili glavu s tijela pa se kotrlja po ledini i ne čuje što mu odrubljena glava govori, samo osjeća da mu se usne miču: Vaša pobožnosti -- časni brate, ova je djevica najpobožnija u zemlji. - I najopasnija! - okosi se Konrad. - Svojim pretvaranjem zavoda druge u bludnju i prikriva da obožava đavla. - Ja sam njegova nećakinja, on je moj dušobrižnik. Zar me je on učio krivovjerstvu? Matias i Konrad stoje jedan prema drugome. Osjećaju da je među njima pukao jaz borbe za ugled pred narodom. Konrad pogleda Matiasa omalovažavajući: Bog me je poslao da vam rasvijetlim vid i oslobodim vas strahovite pogibelji. Gledajte joj lice, gledajte joj oči. Đavo viri iz njih! - Dušobrižniče, - vikne Dorja Matiasu da ju je morao svatko čuti - pred licem naroda pitani vas jeste li mene učili pravo ili ne? Od djetinjstva vi ste mi bili jedini učitelj, što znam o vjeri i kakva sam, to je vaše djelo. Govorite: je li moguće da ste me učili krivo? Je li moguće da vi možete biti prevaren zasljepljen? Ako jest, onda u koga da se pouzdajemo mi svi? Tko je onda među vama koji naučava pravedno kad ne znate koja je duša prava, a koja krivovjerna? Bučno se prihvati mnoštvo Dorjinih izvoda i počne vikati: - Zar nema pravog popa? Tko je pravedan? Tko je krivovjeran? Konrad griska usne kao da se na nešto sprema, a Matias mu se približi: Vaša pobožnosti, časni oče i brate, upozoravam vas da su pred svjetinom ugroženi moja čast i moj ugled. - Što ste vi? Jedna i druga djevica treba da prođu po žeravici: ja to zapovijedam ja koji branim Boga. On me je poslao na svijet da budem branitelj njegova bivstvovanja. 118

77

Dorja vikne prema mnoštvu: - Ljudi dobri i pobožni! Hoće da hodamo obje po žeravici jer da smo krivovjerne. Za mene jamči Matias, a za ovu sirotu djevojku - pustinjak Dragoša, vaš prijatelj. Čim je izrekla ovo ime, uzdigne se jednodušni poklik: - Nisu krivovjerne! Nisu! Matias više ne prevodi Konradu što viču ljudi. Od njih oče-jcuje spasenje svojeg ugleda. - Kakva krivovjerka! - viču ljudi. - Gdje su vam krivovjerci? Mi smo pravedni. - Nisu ni naši lude. - A biskup naš, zar on ne bi znao da smo mi krivovjerci? - primjećuje kaptolski lučar. - A naš župnik grički? On nas poznaje - a što zna taj Rimljanin? što hoće taj stranac? Dotepenci! Van s njima! - viče gradski sedlar iz svega grla. Narod ga slijedi. Gore, po obzorju, grmi. - Dotepence bacimo van! - viče sedlar, a za njim svi ostali. Napolje stranci! Familijar potrči Konradu i priopći mu što viče puk. A njegovo se lice strahovito nakrivi - bore u obrazima produbljuju se, prijeteća osveta dršće mu u očima, njegov pogled sjekne ljudstvo poput krvnikove sjekire. Okrene leđa Matiasu, pozove Klementusa i naredi da on prevodi svjetini. Onda gledne k crnini oblacima, pa opet k narodu i viče s izražajem gadljivosti i gnjeva: - Krivovjerci ste svi! Svi na lomaču! Odozgo po obzorju sudarile se munje i zemlju potrese strahovita grmljavina. - Pošast krivovjerstva - viče inkvizitor, natječući se s grmljavinom - upila vam se u krv - đavo vam je ušao u kosti - valjate se u bogumrskom blatu... Svemir se trese od grmljavine... Svjetina se križa. Strah od groma i munje jači je od svega i ljudi nagnu bježati. Konrad upućuje za njima svoje naoružane ljude i viče: - Tko se udalji s ovog mjesta, izopćen je iz crkve do kraja života i na sve vijekove! Bjegunci su se zaustavili između dvije sablasti: gore grmljavina, dolje prokletstvo. Ovo pobjeđuje i oni se vraćaju. Konrad se smrači i zapovijedi da Dorju i Tajanu vojnici opkole. Onda se okrene puku i po njemu padaju inkvizitorove riječi poput ognjene tuče obzorja: - Opsjednuti ste đavlima! Ne možete i nećete izmaći pak-enoj strahoti jer ona vas drži za vrat, stišće vam grlo - nemate . Đavo vam viri iz očiju! Vražje rogove vidim po vršcima lajevi sikću vam iz očiju ljudi... U zmd"- Đavo vam viri iz očiju! Vražje rogove vidim p yasih glava... Plameni zmajevi sikću vam iz očiju ljudi Je paklene pretvorile se kose vaših žena... 119Riječi se zabadaju u njihove prestravljene duše kao bodeži u meso. Vrisak žena diže se k munjama. Strava hvata žene, pa se bace na zemlju, glavom tuku po njoj, viču i jauču. - Krivovjerci! Vaša zločinačka tvrdoglavost razgnjevila je Boga. Okrenuo je lice od vas - zauvijek. Ognjem svojih strijela on će vas udariti. Evo, dolaze glasnici Antikrista - zbog vaših opačina propast će svijet. Propast će zemlja na kojoj stojite. Tresak grmljavine udari žešće nego ikad. - Još samo čas - i sunovratit će se svijet, sunovratit ćete se vi svi u dubine ognjenih muka. Neka se na vražjem plamenu peče vaše meso na sve vijekove! Vidim - evo, vidim kako se spušta strašni oganj ... Strah vitla ljudima. Žene viču, muškarci blijede - gore odjekuje grmljavina za grmljavinom. Konrad digne ruke prema nebu, blijed i zelen govori vrištećim glasom: - Propast svijeta dolazi. Propadate u vječni oganj - đavolove sluge! Silazite u bezdan, tama se spušta, đavoli ulaze s gromovima u svojim rukama...

78

Iz plamtećih oblaka udari strijela posred nebeskog svoda pa strahovitim odjekom jurne nad glavama svjetine i udari u obližnje stablo. Jadno ljudstvo valja se u tmini strave, guši se u strahovitoj predodžbi u kojoj sč zemlja i svemir spuštaju u neko beskrajno plameno more i svi izdišu svojim posljednjim dahom. Napušteni od svijesti u jezovitom snu, osjećaju svoje vlastito umiranje. Konrad stoji, gleda. Licem mu sijeva pohotni užitak od tuđih patnji. Po njemu se prelijeva dršćuća slast. Stišće pesnice - žile su mu na čelu nabrekle, znoj ga oblijeva i usne mu dršću. Odjednom se sav potrese - kao da je udaren u šiju. Iza sebe čuje poklik: - Mir božji s "vama! Ljudi, braćo! Mir Mir! Čudni glas dotakne se njihovih duša kao da je u tmini tamnice pala sjena zrake svjetlosti i oni k njoj obraćaju zasljepljene oči. - Mir, ljudi! Zar ne čujete? Mir je s nama na zemlji ovoj. Na zemlji ovoj? Da - to pod njima je tlo, tvrdo tlo - a ne plamen i goruća žeravka, da, to je ledina, a ipak, ne usuđuje se nitko da gleda oko sebe, ni da podigne glavu sa zemlje, bojeći se svake kretnje da se ne strovali, možda, negdje u strminu uz koju su se zaustavili u strahovitom padu. Onda se pokoja glava polako pridiže, a smućeno ugaslo oko teži onamo otkud dolazi topli, dobri glas milosrđa. - Braćo moja, ne bojte se! Nema propasti svijeta. Nema đavla. Nije se ništa dogodilo. Evo, grmi - i udario je grom baš nad vašim glavama u stablo. Onaj koji zapovijeda gromovima očuvao vas je da vas munja nije ni dotakla. Pogledajte. Ničega nema strašna! Sve bliže prilazi taj glas k njihovim ušima, silazi s neba i si-gao je k njima. Čuju ga već sasvim jasno. To je Dragoša. Svjetina, klečeći na koljenima, sklopljenim rukama - bulji očima oko sebe, ali se budi u život. Sve je na istom mjestu. Crkva se nije srušila, stabla se nisu prevalila, ribnjak je pun vode. Dolje je ledina, pod njima, tamo gore, nad glavama, grmi i oblaci se gone, a tu pred njima, sasvim blizu smiješi im se vedro, toplo lice pustinjaka Dragoše i njegov glas ih zove natrag u život koji nisu izgubili. - Je li moguće? Uistinu, se nije ništa dogodilo? Nije propao svijet niti su došli đavoli s gromovima u ruci? - pitaju se ljudi j gledaju u njega, vedrog i nasmijanog čovjeka, čiji glas im vraća u mozak svijest, a u dušu nadu što je poput sunca kad probija oblake. Obraćaju se k njemu sklapajući ruke: - Pustinjače pravedni, brani jadnike! Gromove je izmolio na nas, a nismo krivi. - Nije ih izmolio on, - mirno, prijazno i toplo razlaže Dragoša - već ste vi sami ujutro govorili: bit će danas oluje. Sunce je žeglo, a s juga dolazi oblak. A sada, kad ste došli ovamo i kad je on već počeo govoriti, već je grmljavina bila na putu. Prirodno je to, svakidašnje. Na tribini dršće Konrad. Ubojitim pogledom šiba pustinjaka. Lice mu je mračnije od crnih oblaka na obzorju, zubi mu škripe, čitavo tijelo stislo mu se od uskraćene želje. Već je držao ljude za šiju, prignječio ih k zemlji, stao im na vrat, a u tom času naleti pustinjak poput viteza s mačem, odgurne ga s žrtve i ona se, eto, pridiže i uzmiče mu, a on stoji, jadna gladna zvijer kojoj su iz ralja istrgnuli meso. - Tko je taj? - klikne Konrad. - Pustinjak što živi tu, u ovom kraju - odgovori Klementus.. - Naš Dragoša. - U ime svetog oca, recite ovom čovjeku da ga pozivam - neka se makne odavle. Tu propovijedam - ja. Uklonite ga - zapovijedi Konrad. - Maknite se, ili, će vas odvući moji oružani liudi. - On je svet čovjek. Naš je otac. Živi kao svetac. - Da ga ne dirnete, vi dotepenci. Sad se ne bojimo! - viče sedlar, a drugi odobravaju: - Ako ga dotepenci dirnu - pobacat ćemo ih u ribnjak. Rimski inkvizitor gleda u svjetinu, odlučnu i spremnu na otpor. Ne govori, pilji u nju, ali sad više ne može djelovati na nju svojom strahovitom šutnjom i još strasnijim pogledom. Bijesan

79

2bog neuspjeha, naglo se okrene svojim naoružanim ljudima koji držali Tajanu i Dorju da ne pobjegnu. Konrad učini znak rutako čudan znak da je svjetina sva skrenula k njima. Uto s drugog kraja ledine dojure u brzom trku dva jahača i li Ust^ve se Daš pred tribinom. Odijela im pokazuju da su kra-dvorani. Dorja uhvati Tajanu za ruku: 120 121l - Kraljevski peharnik! Tajano, je li to tvoja sreća koja nas , spašava? Kraljevski peharnik pokloni se inkvizitoru: - Smjerni pozdrav vašoj prečasnosti od kralja i kraljice. Kraljevski dvoranin, što je bio na propovijedi, javio je netom u kraljevski dvor da je netko s krivovjerstva optužio plemenitu knegi-njicu, pratilicu uzvišene kraljice i njezinu služavku, koja je isto tako pobožna i pravedna kao i kneginjica. Plemenita kneginjica i njezina služavka stoje pod zaštitom kralja i kraljice. Svijet napeto gleda. Matiasovo lice se vedri. Ugroženi njegov ugled spašava kraljevski par. Ispod niskog izbečenog čela sijevaju Konradove male oči u peharnika, a njegove ruke dignu se prema nebu: - Ja imam samo jednog kralja - na nebu. Imam samo jednu kraljicu na nebu. Oni su jedini uzvišeni moji gospodari!... Oslobodite mi mjesto. Neka mi nitko ne smetaj Onamo, na čudnim kolima s crnim krovom, dolazi sve bliže neviđena i tajanstvena pojava. Crni plašt bačen preko glave sve do zemlje daleko se vuče za njom. Dolazi polagano i što je ona bliže, to su ljudi tiši i plahiji. Konrad promatra ljude pogledom osvetničke radosti: - Neka vam griješne oči ugledaju krivovjersku dušu čije su usne tri puta poljubile đavolove noge, koju je on učinio svojom priležnicom, čije su usne pljunule na križ. Gledajte, krivovjerna Čeljadi, svoju krivovjerku što ste je vi othranili na svojem srcu i zatajili je, đavolski sinovi. Gledajte! I Konrad zgrabi bič s teškim olovnim krugovima, punim bod-ljika. Iz svjetine se otkine jedinstven krik: - Banovica Mirena! Dorja krikne. Tajana padne na koljena. Pred njima, u trošnoj seljačkoj platnenoj haljini, raskuštrane plave kose, uvis uzdignutih očiju, na molitvu sklopljenih ruku, stoji mlado blijedo djevoj-če. Čini se - niti vidi niti čuje što se zbiva oko nje jer njezina je duša već daleko. Kraljeva peharnika i njegova dvoranina zahvati prepast. - Šutite! - pita inkvizitor svjetinu glasom u kojem dršće nešto kao žudnja prije radosti. Još se nisu oporavili od preneraženja, a već jeđnooki priđe k djevojci, razdere joj haljinu, podigne kosu i otkrije svijetu ranjava blijeda leđa. Ljudi prosvjeduju: - Svetica je ona! Dobra je. Nju je mati okupala .u dobroti. Povici samo podjaruju inkvizitora. Njegove oči gledaju krhko, djevičansko tijelo. Čeljusti mu dršću, zubi cvokoću, lice blijedi, zjenice zamiru, vjeđe mu se sklapaju, onda opet otvore. Olovni bič zadršće u njegovoj ruoi i udari njime po bijelim leđima... Bičuje djevojku i sav se trese poput zvijeri zahvaćene užitkom. Djevojka klone na zemlju, krv se razlije po njezinom tijelu fcao P° bijelom baršunu, ona sklapa ruke na prsima, pokriva kosama nježne grudi i jeca. Drugi oružani familijari trgaju odijela s Dorje i Tajane da ih priprave za bičevanje. - Pomozite ljudi! - vikne Dorja. - Bičuju nevinu, dobru banovicu. I nas će. U pomoć! Ohrabreni ovim riječima, svjetina navali. Oružani inkvizitoro-vi ljudi puste Dorju i Tajanu i trgnu mačeve. Ali i Gričani hvataju svoje oružje. - Naprijed Gričani! - vikne sedlar. - Van s rimskim dotepencima! Inkvizitoru se ruke tresu. Želja svjetine da mu otme žrtvu još više raspiruje njegovu žeđ da se naužije bičevanja djevojačkog tijela.

80

Sve se to zbilo u nekoliko trenutaka, kad se čitava masa pretvorila u jedan jedini vrisak i stopila u jedan val koji je nevidljiva snaga podigla i valja ga prema Kaptolu pa sve dalje. Konrad osjeća da su ga povukli natrag, da ga vitla bujica i kotrlja, da ljudi jure preko njega i vidi kako se hitro penju na vrbe na obali ribnjaka - bacaju u Čamce, sve bježi divljim bijegom. - Gubavci! Gubavci! Četiri nakazna čovjeka u sivom platnu, ruke, glave, noge i lica povezana su im krvavim krpama, najure na svjetinu, štropo-ćući klopotolima ispod svojih visećih rukava. - Gubavci! Gubavci! - Jure sve dalje - i građani i familijari, i borci, i dominikanci. Tek sada Konrad razabire da njegovi oružani sluge traže zaklo-nižte od jezovite nemani što ih ispunjava ogavnošću i strahom od zaraze od koje im se već u mislima ježi koža. Svaki spašava sebe. .. U času je ledina pusta, masa se začas razletjela kao pljeva na vjetru. Na vrbi pokraj ribnjaka sjedi lučar i klikne prigušeno: - Banovicu nosi gubavac! - Gubavci su je uzeli - prestravljeno šapću oni kraj njega sto sjede na granama. Jao nesretnoj djevojci! Bolje bi bilo da ju je ubio Konrad ili ćoravac uzeo za se, nego da je k sebi nosi gubavac. Stišćući se i sakrivajući među granama, gledaju oni s ogavnošću čovjeka s krvavim povezima u sivoj haljini od vrata do zeispod koje štropoće klopotalo što daje nadaleko i naširoko glas da ide gubom zaraženi čovjek. Gadnom krpom povezana mu Je glava i Uče - i dok svjetina bježi prema Kaptolu, on krene pro122 123tivnim smjerom. Na povezanim rukama nosi onesvješćenu djevojku i trči s njom. Sve što je živo mahnito bježi s puta. Po ribnjaku plove čamci u koje su se pred gubavcima sklonu-li prestrašeni građani. Zirkaju na sve strane, hoće li otkud banuti strahotna neman ljudskog roda - guba od koje svi strepe na ovom svijetu više nego od paklenog ognja na drugom. Livada je opustjela. Svijet je pobjegao na Kaptol. Crni oblaci kao da se stapaju sa zemljom. Iz teških oblačina razlije se pljusak. U čamcu skriva se sedlar sa svojim Gričanima i šapće: - Evo! I oblaci su se zaprepastili - na čabre izlijevaju vodu na Konrada. - A što je sve bilo? - dršće mali Piškor na dnu čamca. - šuti! Tamo je on - bič vražji, jadna mu majka! Sam je - i oni zirnuli iz čamca prema njemu. Konrad se podigao sa zemlje. U strki razderali su mu haljine i raznijeli crni plašt. Ledinom trče dvojica njegovih familijara, a iza njih polagano izmili jednooki. - Gdje je krivovjerka? - viče Konrad. -• Ugrabio je gubavac -• odgovori on. Strahovitim bijesom pograbi Konrad bič i udari njime po svojim pouzdanicima. - Đavolu ste poslužili svojim bijegom, dopustiH ste da me odvuku, a nju niste oteli gubavcu. - Vaše pobožno veličanstvo, - mrko će familijar, umaknuv-ši njegovu biču - da smo se dotakli gubavca, dopali bismo gube l vaša bi pobožnost morala sama samcata loviti krivovjerce po štajerskoj i Njemačkoj. Ove ga riječi smiruju. Raspojasanom pohotom, stade bičevati ledinu, dok njegovi ljudi gledaju šuteći, čekajući da se smiri. - Dovedite mi gubavce da ih zatvorim s vama zajedno. Božji sluga prima gubu kao dar Svevišnjega. Jeste li čuli? Dovedite gubavce! - viče on gotovo besvjesno. Jednooki sa svojim drugovima potrči i kad su bili podalje od njega, šapne im: - Pretvarat ćemo se kao da ih tražimo. Svaki na svoj kraj! - pa se raziđoše različitim smjerovima. Oni na drveću pritajili se, a oni u čamcima legli, zaklonjeni vrbama.

81

Konrad ide sam samcat po izgaženoj ledini po kojoj leže klobuci, plaštevi, peče, kape, mačevi, helebarde. Tu su i osamljena crna kola. Ide spuštene glave po pljusku, a svaki čas se zaustavlja i tuče bičem po ledini. - Sam samcat, mokar do kože, otrovan do srži, vraća se u Lasku vas. 124 U KRALJEVOJ PALAČI Pod svodom kraljevske palače odjekuje .tutanj grmljavine. Kraljica se stisla i gleda gore u.strop. Orhida se ustrčala odajom. U njoj bijesni bura.- oči su joj bljesak, riječi munje. - Prevarila si me! Uhvatila u mrežu i svezala," ali ja ću raz-derati mrežu tvoju i tvojega Joakima. Obmanula si me da ćeš mi ovdje naći muža. - Ne viči! - pritrči kraljica k njoj i začepi joj usta, ali ona odrine njezinu ruku. Ivan Okićki te je uprpsio, ah" kralj ne dopušta. - Lažeš, lažeš! Okićki me i ne gleda. Sve je laž! Dovukla si me ovamo, tobože, za Joakimove osnove koje će donijeti oslobođenje našem kumanskom rodu i bogovima našim, sve je laž, tebi nije ni do česa, nego da se ti zabavljaš i tvoje grijehe po Jmetneš meni - šuti, besramnice l - Neću Šutjeti. Ja ovdje umirem od dosade, gubim svoju mladost, a ti ideš na sastanke u Popov toranj. Pomamila si se za vitezom Sokolom. On misli na mene, ali ti mi ga kaniš oteti, prorekao mi je to fratar - evo, pokazat ću ti. Ona potrči prema skrihji, otvori je i počne bacati iz nje haljine, kape, nakite, plašteve, vičući: - Idem odavle! Pokupit ću sve svoje i odlazim među Kumane u Ugarskoj. - Molim te, Orhido, ne luduj. - Kad ti luduješ, zašto ne bih i ja? Ako mi ne daš viteza Sokola za muža, pobjeći ću odavle. - Orhido, otkrit ću ti Sokolovu tajnu: on nije vitez, nego rimski uhoda koji ovdje traži krivovjerce i zato su ga obukli u viteško odijelo." - Lažeš! Da je uhoda, ne bi na turniru stekao toliku slavu. - To mu je donijela srećonoša. - Da nije znao držati koplje, ne bi mu donijela sreću. Barata kopljem kao ja jezikom. O svemu lažeš. - Povrh toga on je nakaza - grdna nakaza". - Ne vjerujem, ne vjerujem. Elizabete, ako ga ne daš za mu" 28 meni, neće biti niti tvoj. Orhida se baci na sag k svojim haljinama, bjesneći i plačući, izađe i zapita dvoranina: -- Kakva je to vika vani? - ^Svijet bježi s mkvizitorove propovijedi i viče: "Gubavci - Njegovo gospodstvo peharnik vratio se svijetlom .kralju. c~ jOna ** po*™ i nađe kod kralja peharnika gdje sappćuje što 86 dogodilo na ribnjaku. 125Kraljica je ostala kod vrata i radoznalo slušala, ali odjednom ih prekine mladi vojvoda, ušavši s hodnika: - Uzvišeni ujače, vani je kneginjica sa svojom služavkom. - Hvala Bogu! Uvedi odmah kneginjicu. Kraljica priđe bliže da čuje i vidi Dorju. Ona uđe izmučena i blijeda, u izgužvanom odijelu. - Kako ste smjeli otići tamo među puk? - ukori je kralj^ Mladi vojvoda primakne joj stolicu i pogleda ujaka, moleći tako da svlada svoju strogost. - Kriva sam - odgovori Dorja. - Spopala me želja da vidim čuvenog inkvizitora. Nikad ne bih mogla naslutiti da će propovijed tako svršiti s tolikim užasom. Brat će me strašno ukoriti. - Zaslužili ste. Nego, molim vas, pričajte nam, kneginjo, vi, o svemu, vi ste bili od početka tamo.

82

I djevojka počne pripovijedati. Kralj, kraljica i peharnik slušali su pozorno. Mladi vojvoda nije skidao oči s Dorjina lica. Ovako izmučeno činilo mu se još mnogo ljepše. Kralj sluša, ljuti se i plane kad mu je ispričala kako je Kon-rad odbio njegova poslanika peharnika Gezu. Udari rukom po koljenu: - Ostat ćete kod nas u dvoru dok se o vama ne pogode oba inkvizitora, vaš ujak i Konrad. I vaša služavka, moja srećonoša, treba da ostane pod mojim krovom. Odmah pošaljite po svoje haljine. A što je s knezom Radoslavom? Gdje je? - Nisam ga već dugo vidjela, ni bratu se nije javio - odvrati Dorja, porumenjevši od te laži. - Samo da jadni mladić ne uleti u šake tom inkvizitoru. -* Ne znate li tko je optužio siromašnog kneza? - upita kraljica namještenom radoznalošću. - O tom Konrad nije govorio. - Bit će osveta neke drolje - mrko će kralj. - Eto, sad smo vidjeli, niti je prodao banovicu Fricu, niti je položio na nju ruke. - Uistinu, Joakim ga je krivo optužio - primijeti kraljica namješteno ljutilo - i on mu mora dati zadovoljštinu. Zanima me kako je banovica dospjela u ruke inkvizitoru i gdje je bila sve to vrijeme. Gdje ju je Konrad našao? - Ni o tome nije ništa rekao - odgovori Dorja. - Samo znam da sam svojim očima vidjela kako su trčali gubavci u narod i jedan je gubavac ugrabio Mirenu i pobjegao s njom. - Nesretna djevojka - prošapće kraljica. A što ste vi učinili? - Nagnula sam u bijeg prema Kaptolu, i tek onda opazila da me moja vjerna Tajana vodi za ruku. Ni u ovoj me strahoti nije napustila. Vjerujte • da nije bilo nje, ne biste bili tako sretno prošli - živo će kralj. - Jest, ona je srećonoša, a da nije nje, ne bi bilo ni mene. Mladi"se vojvoda začudi, peharnik obori oči, a kraljica upita, tobože, začuđeno: - Sto veliš kralju? - Tako velim kao što jest. Djevojka će ostati pod mojim krovom pa neka Konrad pošalje po nju svojeg jednookog da izgubi i drugo oko. Ovo me je ozlovoljilo. Neka danas zovu mojega lakrdi-jaša s magarećom glavom da me razvedri. I vas će, kneginjice, proći strah kad on započne svoje budalaštine. Valja ga potražiti. Prestrašena da će se opet sastati s Tomom, ona zamoli da je ispričaju za današnje veče jer je odviše slomljena. - Bit će nam svima krivo što vas nećemo vidjeti. Ipak, odmarajte se, Bela, otprati kneginjicu u blagovaonicu da. je tamo po-dvore okrjepom, a ti je zabavi dok za nju ne priprave odaje. Kneginja se pokloni i ode s mladim vojvodom. On je otprati u blagovaonicu. - Da ste mi rekli samo riječ kad smo jučer jašili na šetnji, veli on usrdno - i ja bih se bio preodjenuo da vas pratim, i sve se to ne bi desilo. Ja bih vas obranio. Jedino me začuđuje da ste odlučili u samostan. - Da, odlučila sam. - Sretnog li viteza radi kojeg ste prezreli život! - Ne, vojvodo, nije za to kriv ni jedan vitez na svijetu. - Vaše je srce slobodno? - Slobodno je. Samo sam htjela da se sklonim pred svijetom. - U kojem netko misli o vama. Samo o vama, dan i noć - i on porumeni do čela. Ne ljutite se što vam to priznajem. Nije lijepo što ne znam obuzdati srce da vam govorim o sebi. Ne zamjerite mi, kneginjice, što sam sada govorio o. svom srcu. Okrijepite se, a onda ćete se odmoriti u dvoru mojeg ujaka. - Samo da znam što će na to brat! - On će pristati da ostanete ovdje. Kralj je danas i onako naglasio da nije pravo što ste gost bana Joakima s kojim se kralj zavadio. Potražit ću ga i dovesti k vama. Hvala vam, vojvodo, od srca.

83

Ova ga zahvalnost usreći kao da mu je dala privolu na upros. Raspravljali su zatim o Mireni i Konradu, a onda uđe kraljičina dvoranka i obavijesti Dorju da je čeka spremljena odaja. - Do sutra, vojvodo - reče mu prijazno. Teško ću čekati sutrašnji dan - odvrati on i otprati je, opijen njenom ljubaznošću. U tome ga zateče kralj i udari po ramenu: ~- No, momče, jesi li stekao nade? - Ako se ne varam, jesam. Slobodna je srca. " " San™ ti je to rekla? E, onda dobro napreduje?. Kad čista govori vitezu tako iskreno, znak je da se ne bi ustručavala 126 127kad bi on zarobio slobodu njezinog srca. Ne rasplini se od sreće, mladiću! Još nije tvoja. No, mogla bi biti, samo se ne žuri. Ciste plemenite djevice nisu kumanske krvi koja plane čim joj se mla-dić približi. Ali ne pričaj o tome ništa kraljici. Još dva mjeseca ostajemo na Griču, dakle, imaš kada da osvajaš Dorjino srce. - Sad idem da tražim kneza da pođe k njoj. ? - Idi, idi, znam - veseli te da možeš nešto učiniti za nju. Kraljičina dvoranka uvede Dorju u lijepu odaju s velikom modrom posteljom i udobnim sjedalima. Tu čeka Tajana i začuđeno pita: - Gospodarice, zar nećemo u banovu palaču? - Ne. Kralj je odredio da ostanem ovdje, a ti ćeš sa mnom. On želi zaštititi tebe i mene. - što ću ja sirota na dvoru? - Već si dva dana nešto uznemirena. Kakav je ono mladić bio prekjučer u banovoj palači s kojim si se nešto dogovarala? Nemoj mi tajiti. Znam da te je tražio neki snažni sluga. - Bio je sluga viteza Sokola Petar. - Zar ti je donio poruku od viteza? - Donio mi je kapu koja je ostala u šatoru njegova gospodara onog dana za viteških igara - odvrati ona, ali se sva smete i po-rumeni. - Pustinjak te uči da je laž najveća grdoba. Nisi mi rekla sve. Tajano, ako je neznani vitez ranio tvoje srce, onda ga liječi. Djevojko, liječi srce jer vitez nije za tebe. - Gospodarice, kako bi mogla takva što i pomisliti? On je -vitez, a ja siromašna služavka! - Tajano, uvijek misli na to. Vitez te brani jer mu je to dužnost na koju se vitezi zaklinju, a njegova ljubav "Astra" vrlo je visoko nad tobom. Tebe će ljubiti i uzeti pošten mladić, srećo-noša si - moraš donijeti sreću svakome. Tajana se zamisli. Dorja legne odjevena na postelju i saopći joj: - Vojvoda je otišao da traži kneza. Grdit će me. - Smirite se, gospodarice, knez je dobar. - I vojvoda je dobar, vrlo dobar i plemenit - primijeti Dorja tiho. Vani je pljuštalo. Palačom je odzvanjala tutnjava grmljavine. - Gdje je sad sirota banovica? - uzdahne Dorja. - Odnio ju je strašni gubavac, a mi smo, eto, sretno utekle - govorila je ona, gledajući Tajanine zamišljene crne oči i čitavo njezino tajanstveno biće, uvjerena da ga okružuje neka tajnovita moć i da samo njezinoj prisutnosti mora zahvaliti što sad leži na svilenoj postelji kraljevskog dvora. GUBAVAC Mirena otvori oči. Magla nesvjestice se prorijedila. Pribire se. Razabire da leži na mekanom ležaju. Kroz neki mali otvor dopire svjetlo., U njegovim zrakama pojavi se strašno lice povezano krvavim krpama, nadvija se nad njome, prilazi joj posve blizu, ispod poveza bulje u nju oči, povezane ruke dotiču se njezina plašta. Svaki taj. dodir unosi u njeno lice gađenje, a ona ne može da se makne.

84

Nemoćna je, obamrla, svijest, kao daleka zraka svjetla, pokazuje joj da taj čovjek obilazi oko nje, miluje joj kosu, zavirku-je u lice, gladi joj čelo, hvata joj ruke, sve je obilazi poput gra-bežljivice oko plijena, Što joj se više bistri pogled, to je jače zahvaća jeza. Opet se strašna glava nagnula nad njome. - Ne boj se, ne boj se - progovorio čovjek. Mireni zuji u ušima. Sjeća se kako ju je gubavac na ledini pograbio i. stao s njome bježati negdje u grmlje. Tamp je vidjela još više takvih gubavačkih sjena koje su je digle i nekud trčale s njom u plju-štavici. Opet ne vidi ništa drugo nego gubavca. - Sad si kod nas - govori joj glas posve blizu, a njoj se čini da od dodira povezanih ruku njezino tijelo gori, puna je gu, bavih rana što su od tog čovjeka prešle na nju. Ne može izdržati, krikne. - Ne boj se - ponovno čuje čudnovati glas i prestrašeno pogleda čovjeka što se vrze oko nje. Htjela bi skočiti i pobjeći, no nestane joj snage. Odjednom, kao u snu, razabire da gubavac skida poveze s glave, lica i ruku, briše svoje obraze. Sad više nema gubavca, pretvorio se u čista čovjeka bljedolika blaga lica, oči mu se smiješe, klečeći do nje, obujmi je rukama i šapće: - Ne poznaješ li me, mila moja? - Kakav je to san? - pomisli ona i sklopi oči. Dugp nema odvažnosti da posluša taj glas, a kad unatoč topu podigne vjeđe, zapanjene su njezine plave oči, gleda - gleda, 1 pita nesigurno, plaho: - Radoslave? Zar si to ti? - • Ja sam, draga moja. - • Gdje je gubavac? - To sam bio ja i naši prijatelji. Vidiš, ove krpe zamočili smo u crvenu boju, sve smo tako udesili da te možemo oteti lu-Qaj£u inkvizitoru. od ovog Preolcreta oslabi je i ona ušuti - samo polu. pogledom prati njegove kretnje kad je brižljivo pokri-• "adgledava, uzima košaricu, vadi lončiće, donosi ih i šapće: - • Da se malo okrijepiš - pij, Mireno. 129 prepušta se njegovim rukama što joj nježno pridižu glavu i ulijevaju u usta nešto toplo, okrepljujuće. Ona pije pa se opet spušta na ležaj. Ugodnost i toplina prelaze joj tijelom. - Razabireš li gdje smo? Kod Dragoše, u njegovoj" kolibi. On još nije stigao, mi smo s tobom đojašili, a on dolazi za nama pješke da nitko ništa ne zamijeti. - Unaprijed ste znali da ću biti tamo na ledini? - Znali smo da su te Konradovi ljudi uhvatili pod Ozalj-gra-dom i doveli ovamo. Dobri stari učitelj Ljubin odmah je dohitao u grad da dojavi Belku što se dogodilo s tobom, a Belko, lukavac podmitio je sinoć mežnara i donio nam vijest. Tako smo saznali da si u podrumu -dominikanskog samostana. Ugovorili smo da ćemo, kao gubavci, prodrijeti u samostan kad Konrad bude otišao na propovijed, no u posljednji čas saznao je Belko od mežnara da su te u crnim kolima ođvezli na ribnjak. Pohitali smo tamo, ali smo stigli nešto prekasno. Nečastivi te je već bičevao. Kad sam vidio kako te tuče, bilo mi je kao da udara mene... Boli li te jako, Mireno? Ona ga pogleda blagim mučeničkim pogledom: - Boli. Svaku noć me je dolazio bičevati. Kad sam sjedila pod krovom crnih kola, osjetila sam da mi nešto šapće: strpljivo podnosi sve, doći će spasenje. I došlo je. - Zašto si morala toliko prepatiti? Sve bi bilo drukčije da na dan vjenčanja nije bilo onih nesretnih skela koje su nam pokvarile osnovu. - što je bilo sa skelama? To mi je i danas tajna. - I meni. Netko ih je namjerno srušio. - Namjerice? Zašto? - Nitko od nas ne zna. Vidjeli su onog dana pred crkvom Frica, možda je htio da u strci robi. Nekim kneginjama je nestalo mnogo dragulja...

85

- Mislila sam isprva da je to Flavijan sam uđesio po svojoj osnovi da mogu sigurnije bježati. On nije naš, svejedno mu je ako se siromašni narod u gužvi poubija. - Varaš se. Flavijan nije naš, ali nas iskreno pomaže, on se potpuno podvrgava našoj nauci. - Zašto nas, dakle, nije biskup pozvao u dvorac? Nije li mu pravodobno javljeno? - Jest, učitelj Ljubin u prvi je čas ušao biskupu kao glasnik tvojega oca i donio, tobože, njegovu poruku da nas ne vjenča u crkvi jer ću ja pred čitavim svijetom reći da te neću uzeti za ženu. Biskup je, naravno, povjerovao, nikad nije vidio Ljubina i odmah pošalje Belka u crkvu da nas pozove u dvorac. Belko "je tako sve divno pripremio: čim bismo ušli u hodnik biskupova dvorca, ti bi umakla kroz vratašca u njegovu sobicu gdje je pro bušio silaz u podrum. Nitko živ ne bi slutio gdje si. Kad Belko uđe s biskupovom viješću u sakristiju, desila se ona lomljava u 130 kojoj bi gotovo propala naša osnova da Flavije nije bio priseban. Vidio sam kako te vuče iza oltara i znao sam da je nešto drugo izrnisli°" samo se nisam usudio približiti k tebi A što si ti mislila u onom času? _- Najprije sam se silno prestrašila lomljave. Kao u snu, vidim Flavijana u viteškoj odori kako me vuče za oltar, brzo pokriva svojim plaštem, natače mi na glavu svoj šljem, a onda me upozori da podignem ispod plašta svoju povlaku. Sve kao u snu, prikop-. čam haljinu i prepustim se njemu koji me vodi u sakristiju gdje su se ljudi luđački gurali. Kad smo bili vani, svi su trčali okolo, nitko se nije obazirio na njega i mene u šljemu, potpuno zaogrnu-tu muškim plaštem. Svatko je spašavao sebe. Belko nas ipak spazi, potrči za nama pa nas povede prema ribnjaku, u svoju sobicu, sakrije u podrum kako je bilo određeno. - A onda? Kamo ste pošli? - Sve je dalje išlo kako smo dogovorili" Belko podveče donese Flavijanu i meni fratarske haljine i tako smo krenuli u Popov toranj. U mraku nije bilo žive duše. Jedino smo pod utvrdom čuli Rupertov glas kako nešto govori s Teofilom i strašno kune. U tornju sam odjenula pripravljenu mušku odoru. Tu sam provela tri dana i tri noći. Flavije se. nije maknuo iz tornja i čuvao me. - Zato je Belko obmanuo Rupreta kumanskun, duhom da mogu tebe sakriti. Kad bi bio naš vjernik, ne bi mogao lagati. A kako si izašla iz tornja? - Kad se potraga za mnom smirila, noću, kad je čitavim Kaptolom sve usnulo, odjevena u muško, s Ljubinom i Flavijem odjašila sam prema Karlovcu. U zoru se Flavije vratio u grad, a učitelj Ljubin i ja krenuli smo u selo pod Ozalj-gradom da propovijedamo našu nauku. Zar ti Belko i Flavije nisu rekli kako je to bilo? - Nisu mogli do mene ni ja do njih. Moj me otac okrivio da Sainv se ktio riješiti tebe zbog kraljice. Znaš da tvoj otac Joakim umišlja u svojoj Ijubomornosti da ljubim kraljicu pa to vjeruje i moj otac. On je tvrdio da su skele razrušili moji ortaci da te u metežu cdvedu i bacio me u tamnicu gdje mi je htio izrezati jezik. - Oh, kako si izbjegao tome, Radoslave? - Kao nekim čudom došla je Dorja i spasila me. - Radoslave, nešto se moralo dogoditi s njome kad je i Ta-u uzela k sebi. - To se i meni činilo. Ipak nisam mogao od nje ništa doznati. a opet nisam joj smio ništa spomenuti o tebi. Neizvjesnost što Je s tobom mučila me više od mojeg oca. Kad sam izašao iz tamnice nisam se smio maknuti s Griča jer je tvoj otac i dalje ljubomorno pazio na mene i dao me svuda slijediti sve dok nije pao kraljevu nemilost. Kažu da je tvoj otac bolestan od žalosti za tobom. ~~ Ne vjeruj. Nikad se nije brinuo ni za koga drugog - nego vlast i kraljicu. Mene nije pravo ni gledao. A gdje si boravio? 131Knez Ivan nije me napustio i dade me krišom otpratiti na Okić, kad, eto Ljuhina koji je Belku donio strašnu vijest da su na tebe nalutali rimski vuci. Sve mi se čini netko te je izdao da propovijedaš bogomilsku nauku. - Nisu ni slutili da ih vodim prema toj vjeri. Ljudi su me slijedili kao svećenicu. Bila sam veoma sretna, okupila oko sebe seosku djecu, kad spazim neke čudne naoružane ljude. Prekasno sam doznala da su to bili familijarci, inkvizitora

86

Konrada koji se odmarao pod Ozalj-gradom. Jedan od njih pokušao me je napastovati, a kad sam ga gurnula, uhvatio me. - Jadna moja! Sve to ne bi bila prepatila da si prihvatila moj prijedlog da nas vjenčaju. Otputovali bismo, tobože, u Zvoni-grad, a zatim pošli svojim putem i nikad ti ne bi pala u ruke Konradu. - Dragoša nije htio ni da čuje o tome da se vjenčamo. Rekao mi je: "U njegovim očima ja ne vidim dosta čistu sklonost prema tebi. A Radoslav ne bi htio možda s tobom da živi kao brat sa sestrom, on bi te.sprečavao da prolaziš zemljom kao apostol." Njegov pogled zamagK neka tuga i on ne reče ništa, samo spusti vjeđe. - Moje riječi, da ćemo živjeti kao brat i sestra, nisu u tvojoj duši našle odaziva, Radoslave. - Mogu li ja htjeti nešto drugo nego što ti želiš? Mogu li osjećati drugačije nego ti? Ona ga pogleda začuđeno: - Radoslave, zar si pristao na sve samo zato da udovoljiš mojoj želji, a ne od srca? Radoslave, otkako se nismo vidjeli, nešto se promijenilo u tvojoj duši. Ili mi onda nisi rekao sve? - Mireno, nikako nisam mogao shvatiti da je grijeh ako ljubim svoju ženu. Kad sam upoznao tebe, priznajem, Mireno, ljubio sam te silno kao što vatrena mladost ljubi, čeznuo sam da budeš moja žena. Jest, ljubio sam te žarkim osjećajem, vrlo žarkim, a ti si me obratila i povela sa sobom - na put čistoće, ti - savršena čistoćo. Zamišljeno je shišala njegovu ispovijest i onda primijeti: - Radoslave, onda je Dragoša dobro uradio da nije dopustio naše vjenčanje. - Evo, Mireno, pogledaj mi u oči: zar se nisam odrekao pred tobom života kojim žive drugi i zato te molim: uzmi sada na svoj put mene - svojeg brata. Ti si odveć slaba djevojka, ne možeš sama, tebi treba zaštitnik. Uzmi me sa sobom. Njegov glas zvuči čistom toplinom, samo oči, ovlažene osjećajem, odavaju nesvjesne drhtaje silom ugušene ljubavi. Vrata se daščare odškrinula, u kolibu stupi pustinjak i priđe k Mireni: - Kćerko, kako ti je? - Dobro, samo me malo boli od bičevanja. 132 ___ Taj rimski krivovjerac udarao je po tebi zato što su oni -akasnili. Radoslave, mladi brate, donesi svježe vode, odmah ću "sprati njezine rane i obložiti ih ljekovitom travom. v _ a nema pogibelji da je potraže ovdje? - upita zabrinuto _ Nitko ne sluti kamo su gubavci umaknuli. __ A ja ću ostati da njegujem svoju sestricu - reče Radoslav. Dragoša se zagleda u mladićeve oči. ._ Pouzdajte se u njega, oče Dragoša - reče Mirena. - Cista mu je duša od svega što je bilo. - Ja hoću da budem kao ona -* hoću... hoću... Dok je govorio, oči mu se zalile suzama, a Dragoša ga opomenu: - Sinko, tvoje oči suze? žalost je đavolske djelo. - To su suze radosti! Nemam zašto da tugujem, sad opet imam svoju svećenicu, imam svoju učiteljicu, sestricu... - Sinko, Konrad te je proglasio krivovjercem. Tko te je prijavio? - Kraljica, nitko drugi. - Ona te je obasipala s toliko ljubaznosti da je Joakim usplamtio ljubomorom. - Ali iste večeri, kad sam izašao iz tamnice, pozvala me je na ljubavni sastanak, ali kad sam odbio - nije me više pogledala. Za ručkom je kraljica neprestano pazila hoću li okusiti meso. Poslala mi je slugu s pečenjem, a ja rekoh da ne mogu jesti jer mi je slabo. Nisam ništa okusio da ne moram uzeti meso. Njezine osvetljive oči vrebale su me. Samo ona me je mogla prijaviti. Možda po svojem miljeniku Joakimu. - Smjestit ćeš se dolje u moje katakombe. - A Mirena? Ovdje bi je tko mogao vidjeti.

87

- I nju ćemo sutra u zoru smjestiti dolje. Ne znaš li ništa kad će kralj dignuti vojnu na braću u Bosni? - Otkad ban Joakim boluje, ne zna se ništa. Vojvoda Bela čeka ovdje, ne znam ni to zbog čega. - Čuješ li korake? Netko dolazi. Netko pokuca na vratima. Tko je? - upita pustinjak. - Vitez Sokol. - Evo me odmah. Dragoša odrine zastor i ode iz kolibe. Radoslav je promatrao Mirenu koja se budila. - Vitez Sokol? Zar je on naš? - Nije, ali nas često pomaže. On je bio s gubavcuna. - Zna li Dragoša tko je taj vitez? -- Bit će da zna, . - Čudno je to - nije naš, a pomaže nas - Wče ona, a Vjeđe J°J se spuste na oči. 133Spavaj sestrice, spavaj i ne boj se, ja te čuvam, sestrice. Izmučena, Mirena ponovno usne. Radoslav je sjedio kraj nje. Gledajući u njezino lice, duboko se zamisli. Onda se Dragoša vrati u kolibu. Ne reče ništa, već uzme kruh i, podignuvšl oči k nebu, stane moliti. Tada razlomi kruh, dade komad Radoslavu, a on uzme drugi. Uzeše jesti kruh i voće. A dolje na slami spavala je djevojka. - Sutradan, jedva što je ogranulo sunce, Dragoša ponovno previje Mireni rane, kad Radoslav utrči u kolibu: - Dragoša, svijet dolazi k vama, treba Mirenu skloniti. Pustinjak podigne svoj ležaj ispod kojeg se ukaže rupa. Mladi knez se spusti, a pustinjak položi na njegove ruke Mirenu i on je unese u podzemlje, poduprto drvenim stupovima. Tu je položi na slamu. Tada uzme od Dragoše napaljenu luč, utakne je u drvo, sjedne pored Mirene i zagleda se u njezino, poput mramora, bijelo lice. Vani, pred pustinjakovom kolibom, stoje ljudi. što vas nosi k meni, braćo, u tolikom broju? - pita ih Dragoša uz svoj vedri smiješak. - Došli smo da nas braniš. Rimski inkvizitor okrivljuje nas s krivovjerstva zato što nismo nikoga prijavili. - Znate li kakvog krivovjerca? - Ne znamo, oče Dragoša, ali on veli da ih ima. - Da, ima ih - reče pustinjak. Ljudi su uzbuđeni. - Reci nam - koji su to krivovjerci? - Oni koji naučavaju krivo. - Kako da znamo tko naučava krivo? - Onaj koji naučava drukčije nego što živi. Tko propovijeda o siromaštvu, a živi u bogatstvu, tko slavi čistoću, a živi nečisto - tko traži prisegu, a laže. Braćo, molite neka vam se prosvijetli um da možete razabrati i prosuditi tko živi pošteno i čisto, a tko licemjerno laže. A vi ne znate nikoga tko bi bio u vezi s đavlom, vaša je duša mirna. Nitko vas ne može prisiliti da lažete. Laž je đavolski zločin. - Riječi su ti poput božje rose - govore oni, smirujući se. Ujednom se pojavili familijarci. - što hoće ovdje? - Tiho, braćo! - umiruje ih pustinjak. - Čut ćemo što žele. Dragoša se zabrinuto okrene prema kolibi. Htjede ući, ali opazi da su familijarci potjerali konje pa ostane pred vratima, uvjeren da će tako manje svratiti njihovu pozornost na svoj šumski stan pod kojim se skrivaju Mirena i Radoslav. Konradovi familijari s dominikancem približili se. Dragoša vedro upita Klaudiusa: 134 _ što vas nosi u skromni pustinjakov dom? - Imaju nalog da pretraže i razruše vašu kolibu - reče Kla-udius Dragoši. _ Moju kolibu hoće da pretraže i ruše? što im je skrivila ova daščara? Muškarci i žene se ogorčeno postave pred vrata:

88

_ Neće prekoračiti praga dok smo mi živi. - Krivovjerna paščad - bijesno će familijar. Dragoša priđe k dominikancu: -časni oče, Klaudiuse, nije dugo što ste u mene tražili zaštite kad su vas orobili. Zar ćete dopustiti da poruše moj siromašni krov? - Njegova pobožnost je tako zapovijedila. Muškarci stoje na ulazu kolibe, dignuvši štapove. - Braćo moja, spustite štapove, ne borite se, stradat ćete od njihova oružja. Familijari povukoše mačeve što još više razljuti Dragošine prijatelje. On ih smiruje: - Braćo, vas imade do dvadeset muškaraca i žena. Oni vas sve mogu sasjeći za kratak čas. Ne dirajte ih - uzalud ćete stradati. Konačno su uvidjeli ispravnost njegove opomene. - Idemo već jednom - grubo se otrese nestrpljivo vođa fa-milijara Siksto pa naredi dvojici da ostanu. - Razrušite kolibu i sve što nađete u njoj sumnjivo donesite inkvizitoru da mu bude dokazalo protiv njega. Dragoša upita dominikanca Klaudiusa što to oni govore. Kad mu razjasni pustinjak okrene kolibi leđa da sakrije bljedoću što mu se prosula licem. - Polazim, evo, i predajem se tebi - šaptale su usne kao neku tihu molitvu i potpunim mirom krene pustinjak u pratnji Klaudiusa i dvojice inkvizitorovih doglavnika. Oni koji su ostali iza njega uznemireno gledaju za Dragošom, uzdišu i tiho vijećaju. Dvojica familijara potjeraju ih dalje od kolibe, a onda stanu razbijati Dragošin pustinjački stan. Otkinu vrata i bace ih na zemlju, zatim jedan uze helebardom kidati krhke daske i bacati ih na hrpu, a drugi uđe u kolibu, iznese klupu, vrč, neki lončić i počnu to pogledavati. Pustinjakovi Prijatelji iz daleka promatraju, ogorčeni i ojađeni, kako stranci razaraju kolibicu u kojoj su oni toliko puta našli utjehe svojoj boli. pa im se razvaline daščare pričinjaju razvalinama njihova utočišta. Odjednom klikne jedan od dvojice nasilnika. Drugi mu se ozo-Ve i potrči u kolibu. Svjetina se pita u tihom zaprepaštenju: - Zašto su se tako pojagmili? što su našli da tako ijujuču? 135CRNI ZLODUH U prostranoj dvorani dominikanskog samostana sjedi biskup Timotej. Njemu nasuprot inkvizitor Matias. - Zlo je to, - govori biskup mirno - veliko zlo. Kneginjica s pravom uživa časnu slavu najpobožnije djevice u našoj zemlji, ona je bila na diku vašem dušobrižniku, a evo proglasi je krivovjerkom čovjek koji ima samo jedno oko. Kao da on vidi bolje na svoje jedno oko, nego vi na dva. - Ja sam žrtva svog nećaka Okićkog kneza. Naredio sam mu da otjera krvnikovu kćer. Zašto je Dorja morala doći na propovijed? Zašto? - Očito da stekne naviješteno oproštenje grijeha - odvrati biskup - Konrad je zacijelo odustao od optužbe svog jednookog doglavnika? - Ne znam što kani. šuti. Bojim se da će biti i većeg zla. - Konrad je zalutao krivim putem. Morao je poći u Bosnu i Dalmaciju - tamo su zemlju poplavili patareni. Možda ima i tu po koji pojedinac, ali je to kap u moru. što kod nas traži krivo-vjerstvo, tome ste krivi vi, časni oče, zato što ste neprestano tvrdili da je čitava naša zemlja, krivovjerna, a sad, eto, strada naš vlastiti ugled. Narod ne govori ni o čemu drugome nego da su vašu najpobožniju gojenicu optužili zbog krivovjerstva. Mrko zuri Matias u pod i šuti. Biskup mirno govori dalje: - čitav nam je kraj uzbuđen, a sve to nije bilo potrebno. A kad još uhvate pustinjaka Dragošu, ne znam što će biti. - Nije se smio uplesti u Konradovu propovijed.

89

- Tko zna koliku je time spriječio nesreću! Vidite, nekoliko je žena u strahu od propasti svijeta poskakalo u ribnjak i utopilo se. Takvim uzbuđivanjem naroda samo se uzdrma njihova vjera. No, gdje je Konrad tako dugo? - Dolje u podrumu. Tamo ima neke krivovjerke što ih je doveo sobom. Danas već drugi put silazi dolje da ih bičuje. Biskup Timotej pogleda Matiasa: - Zapravo je ova zemlja vaše inkvizitorsko područje, a stranac vam ga je oduzeo. - Moram se pokoriti, on je moćan. Došao je da spaljuje krivovjerce. - Budući da ih nema, morat će paliti bogoljubne kršćane katolike - veli biskup. - Nešto se mora učiniti. On je poražen jučerašnjim događajem, ali ne smije uzmaknuti jer bi to utvrdilo krivovjerstvo. - Vi, dakle, kanite žrtvovati svoju nećakinju - naime, sebe? - Ne, nikako ne! Zato sam ga i uputio na pustinjaka. Ovaj je sumnjiv. Netko mora na lomaču. Ali, čujem, dolazi. Matias hitro ustane. Konrad uđe blijed, mrk, krut. - Dolazim, evo, po vašoj želji - reče biskup Timotej. 136 Konradovo nisko čelo je nabrano, male oči prepune su srdžbe. __ Biskupe, strahoviti se čin dogodio u vašoj biskupiji. Gubavci nisu utekli iz bolnice, dao sam to istražiti. Franjevcima nije pobjegao ni jedan gubavac. Đavoli su se pretvorili u gubavce da razjure ljude i otmu krivovjerke. Jednog smo ulovili. Dovedite ga! Matias poput sluge ode da izvrši Konradovu zapovijed. - Ovaj pustinjak je satana koji je uzeo ljudsko tijelo. Treba ga spaliti. - Ako se vaša sumnja obistini, onda je to zaslužio - odvrati biskup. - Doskora se vrati Matias, a dva familijara uvedoše Dragošu. Stao je pred stolom iza kojeg sjede Konrad, uz njega Matias, a podalje biskup. - Konrad pogleda u vedro, nasmiješeno, bradom obraslo Dra-gošino lice: - Vi ste jučer bunili narod protiv moje propovijedi koju sam izrekao u obrani svete vjere. Dragoša se prijatno smiješi i odvraća: - Ja sam narod smirio da od straha pred propašću svijeta ne počini zlo. - Narodu ste govorili da nisam ja dozvao božje gromove. - Gospodin Bog ravna gromovima po svojoj sveznajućoj i svemogućoj volji, a nikad ne traži savjete griješnih ljudi. Bijesan Konradov pogled ustremi se u Dragošine vedre, nasmiješene oči. - Griješnik sam koji nastoji svoju dušu pročistiti molitvom u pustoši. Ako mi sami ne nastojimo biti dobri, onda su nemoćni svi službenici crkve - reče Dragoša. Biskup Timotej vidno se obradovao. To Konrada razbjesni i vikne: - Tko vam je dao punomoć da propovijedate narodu? - Dužnost koja nalaže svakome da tješi uznemirene duše. - Tu dužnost predao je Bog samo meni, svojem zastupniku na zemlji. A od čega živite? - Popravljam ljudima obuću, dakle, od rada svojih ruku. - Dajte mu mesa, neka jede - ako nije krivovjerac. ~~ Živim samo o kruhu i vodi. Neka mi vaša pobožnost oprosti ako neću da se tovim pečenjem. Čuo sam da i vaša pobožnost ne živi samo o kruhu i vodi i ne jede pečenih purana, sigurno ne iz hereih razloga. Odgovor je nasmijao i biskupove usne. Matias je svoje stisnuo da je i njemu do smijeha, ali Konrad plane: B ~7 Okorjelost ovoga krivovjernika najbolje dokazuje njegovo Ponašanje. Umjesto da lije suze i dršće pred mojim sudom, on se "nye veselo kao da je na plesu. Dragoša odvrati: smrtonosno djelo đavola, a radost i vedrina božji 137Ljutina orumeni Konradovo lice:

90

- Ova izjava pečat je njegova krivovjerstva. Biskup ustane: - Vaša pobožnosti, s tim se ne slažem. Najveći svetac Franjo Asiški učio je svoje sljedbenike: "Budite veseli, to je krijepost, a žalost je smrtno oružje sotone". Inkvizitorove oči ošinuše biskupa: - Do sada ga svaka riječ prikazuje takvim. - Pitajte dalje - vidjet ćemo. - Nemam više što pitati. Krivovjerac je, spaliti ga treba! - vikne inkvizitor. - Ovdje ja sudim. S ulice dopre buka. Dominikanac Matias oslušnu. Klaudius dohita u sobu i pokloni se inkvizitoru: - Vaša pobožnosti i dalje se skupljaju ljudi. Prosvjeduju da bi pustinjak bio krivovjerac. Konradove oči prosiplju bijes: - Heretici su svi! Krivovjerci! Biskupe, vaša je biskupija gnijezdo krivovjerstva! Zapalite lomače! Sve ih treba pretvoriti u prah i pepeo - sve. O, gospodine Bože, ja ću te obraniti. U sobu su ulazili zabrinuti dominikanci: - Prijete da će provaliti. Hoće da im predamo pustinjaka. - Proglasite im moje prokletstvo. Svi su izopćeni. - Ali razbit će našu sirotinju - veli Matias. Sve više tutnji kućom lupanje na vratima i po prozorima. - Gdje je vaša riječ, biskupe? - okosi se Konrad na Timoteja. - Zar ste pošli stopama onih biskupa koji sprečavaju inkvizitorima da vrše svoju svetu dužnost zato što su uvrijeđeni jer dolazimo u njihove biskupije? Vi podupirete krivovjerstvo. Timotej se uspravi: - U mojoj biskupiji nije ugrožena sveta vjera, za svoje vjernike odgovaram svetom ocu. - Vi ste skrivili da su prešli na krivovjerstvo. Knez Radoslav, banova kći i kneginja Okićka, da prednjače prostačkom puku. Na lomaču ih dajte! - Sad je na meni da govorim - reče biskup. - Papinski legat biskup Filip, je u mojem dvorištu, došao je u poslanstvo da povedem vojnu na krivovjerce. Ako narod raspalimo i zbunimo, neće poći u vojsku. To vam poručuje papinski legat Filip i svi biskupi. - Biskupi se rote protiv mene, znam svima im je krivo što u njihovo, kraljevstvo dolazim ja - bič božji. S ulice dopire urlik svjetine. - Rastjerajte ih! - zapovijeda Konrad familijarima. Udrite po njima! Pobijte ih! Na veži samostana otvore se vrata kroz koja iziđu naoružano Konradove sluge. Ali iznenada vitez Sokol koji je trkom jašio s Kaptola zavitla kopljem tako spretno da ih je odmah odijelio Od građana. A onda koplje okrene pa drškom obreda brave u rebra, brzinom igrača pobaca jednog za drugim na zemlju. Ova žonglerska izvedba razdraga svjetinu pa ga opkole i kliču: - Otjeraj, viteže, crnog Rimljanina! - Branite li Boga, progoneći pravedne ljude? - vikne SokoL - Dajte nam pustinjaka! - traže građani. Mladi dominikanac uleti zađuhan i najavi Konradu: - Vitez Sokol je odbio brave. - Neka ga svezu. U tamnicu s njim! Biskup se osmjehne: - Vaša pobožnosti, ako svoje familijare pošaljete k njemu u blizinu ostat ćete bez njih. Taj miljenik naroda može da razjuri čitavu vojsku. Idite - naredi biskup ne pitajući više Konrada - i objavite narodu da je njegova pobožnost pozvala pustinjaka samo zato da ga ispita. Idite, pustinjače, umirite narod i vratite se u svoju kolibu, Odlazeći, Dragoša se s poštovanjem pokloni biskupu koji se okrene prema Konradu:

91

- Vaša pobožnosti, kralj sprema vojsku. Oslobodite optužbe najpobožniju djevicu zemlje i njezinu služavku, to zahtijeva kralj; a zagovara to i papinski legat biskup Filip. Kralj to postavlja kao uvjet za vojnu na patarene. Inkvizitor dršće, sklapa ruke, uzdigne ih prema raspelu, pada na koljena, znoj mu oblije čelo, obrazi mu plamte. Sva mu duša izgara u uvjerenju da je zašao u paklenu krivovjersku spilju i u svojoj predodžbi gleda narod, dominikance i biskupe kako kleče pred đavolom i prisižu mu vjernost. Dominikanci ga gledaju preplašeni, a biskup Timotej zovne svojeg kanonika i ostavi samostan. Vraćajući se u svoj dvorac, biskup veli" - Sad razumijem zašto je Konrad počinio takve strahote koje mu pronose svijetom jezovitu slavu. Nesavjesno je i po vjeru štetno pustiti takvom čovjeku da harači svijetom. On je dosele spalio čitave mase ljudi. Kažu da je pretvorio u pepeo do tri hiljade živih tijela. U Njemačkoj i štajerskoj dršću pred njim i građani i svećenici i biskupi. - I vas će optužiti pred svetim ocem. - Neću se pokoriti tom bjesomučniku, makar me skinuli s časti. - A što će biti s kneginjicom Okićkom? - - Njezina sudbina u rukama je luđaka žedna lomače. Matias ^ Potražiti bilo kakvu žrtvu da je zamijeni sa svojom nećakinjom^ Sada traži, kneza Radoslava jer .Konrad hoće da se nasladu-je Pečenjem ljudskog mesa. Netko mora da gori, tu pomoći nema. svakojakih, ali ovaj je lud. 138 139Pred pustinjakovom kolibom njegovi prijatelji u nemoćnom gnjevu promatraju kako se Konradovi ljudi vrpolje, vesele i kliču. - Zatucite ih! - šapću žene. - Pošteni ljudi ne bi rušili stan pobožnog pustinjaka. -Još ne bismo počeli, već bi oni nas kopljem priboli o zemlju, zato šutite! Rimski psi nas gledaju. Konradovi ljudi razaraju. Jedan razbija daske, drugi zgrabi slamu s ležaja pa je iznese na ledinu, onda se vrati i donese drugu hrpu slame. Uzbuđenje sve više obuzima ljude. Kao da instinktivno osjećaju da se familijari približavaju tajni Dragošine kolibe. - Raznijet će mu ležaj, proklete mrcine! - bijesne žene, ali se nitko ne usuđuje da iskali svoj gnjev na oboružanim ljudima. Najednom se dignu ruke u vis i, vičući, nagnu bježati. Šuma odjekuje topotom konja. U suncu što prodire kroz stabla zaiskri se oružje. Svjetina viče: Pomozi viteže, razdiru kolibu! Kao munja s neba, padne vitez Sokol pred kolibu i zapovijedi familijarima: Natrag! Tornjajte se! Oni se ne pokore i prihvate oružje, ali ih vitez gurne u rebra kopljem i povali ih. Beskrajna zloradost obuzima žene i muškarce, nadimlju se u ekstazi, nadvijaju se nad povaljene familijare, cere se i guraju ih nogama. Jedna žena izvuče iz mošnje kžećeg famili-jara knjigu i pruži je vitezu: i •- Gle, ukrali su to pustinjaku. i i -• Evanđelje, sveto evanđelje oni kradu pokazuje vi*ez ljudima. i - Pustite pokisle štakore - zaviče vitez - neka vam se ne osvećuje njihov gospodar. Familijari se podigli posramljeni i bijesni. Kunući odlaze u šumu, praćeni pljuskom rugalica. Vitez siđe s konja. Ulazi u kolibu, ogleda Dragošin ležaji unese opet slamu natrag i dozove ljude da pustinjaku opreme kolibu. Odveli su ga inkvizitoru, - Ali će se vratiti - odvrati Sokol. - Tko je taj čovjek što pomućuje mir u našem kraju? - Luđak koji ima uza se lupeže. Zlo je to veće negoli Tatari-I ljudi su prionuli uz posao pa iznova opremaju kolibu, do* se kroz šumu čuje klicanje svjetine što vodi kući Dragošu. Kad je stigao do svoga stana, već su do pola popravili 0°

92

jie reče ništa, samo pođe do ležaja, baci pogled na slamu P3 opet u viteza: - Ležaj nisu razrovali? 140 l - Tek su počeli. Stigao sam u pravi čas - odvrati vitez. Dragoša prišapne vitezu: _ Izdan je nalog da me noću opet izvedu iz kolibe. Konrad jne kani potajice spaliti. Njih dvoje valja skloniti. _ To sam vam i prvi dan predlagao. Moj sluga će odmah iaviti drugovima. Branit ćemo vas ako dođu crni prasci. - Samo njih dvoje da zaštitim! Razaslali su uhode, čuo sam kako jednooki izdaje naloge na trijemu samostana. - Smjesta ću poslati Petra Flaviju i Belku. Dotle sam ostajem ovdje. - Ne možete me čuvati dovijeka. Samo, htio bih. što prije otpremiti njih dvoje. , TAJANINO VJENČANJE Pod vlažnim daščanim krovom kupališta sjede građani. Iz bazena diže se para. Sjedeći uokolo odjeveni, pijuckaju sajtlike, a pogledi im rone u toplu vodu. - No, hoćete li? - oglasi se nadziratelj Barilec. - Baš je vrela - kao da su je ugrijali đavoli! Gubavci su vas tjerali po ribnjaku, treba da to isparite Jer će inače guba na vas. Nećete li? - Pa - ja bih - promrmlja grički sedlar - samo ... i zašuti. - I ja bih - nastavi kaptolski lučar. - Sve me svrbi koža otkako su gubavci bili među nama - samo . . . - Samo Konrad rimski veli: krivobošci kupaju griješna tijela ... - odvažno će mežnar Jakob. Sedlar se okrene k njemu: - Slušaj, mežnar ti si tamo gdje je Konrad, čuješ li tamo mnogo više od nas. Reci ti meni: Jesu li se apostoli kupali? - Nisam ih ja vidio - izvuče se iz neprilika Jakob. - Ne velim da si ih vidio. Samo čujte: ako su apostoli Wli ribari - a to su bili prema tome imali su posla s vodom. U kupalište uleti Piškor Glad gotovo bez daha: - O - o! - viču mu građani. - Isplazio si jezičinu kao Pas na suncu. Peče te kakva novost? - Kobilica vam pozobala jetrica ako znate što znam ja. a"as Pri ranoj misi ozvali su - ozvali su tri put najedamput ~~ krvnikovu kćer. ~- Da nije ozvana sa kakvim knezom? - Kobilica vam pozobala knezove. S nekakvim Petrom, slu-vueza Sokola. Rupert i graditelj pogledali su začuđeno. Gle ti viteza! - reče sedlar. - Da mu dođe srećonoša ženi je sa svojim slugom. 141Neće valjda sa sobom •- ođsječe Piškor. - A bogme imat će sreće na hambare kad mu dođe pod krov. Recite: nije li ta cura pravi hambar sreće? Već je bila gotovo na žeravici, a eto, minulo je glave kao ništa. I kneginjicu i nju nije se Konrad usudio ni da dotakne. Piškor vikne: - A sad, - sad je ona u crkvi. Jest, ušla je već u kaptolsku crkvu da se vjenča. Da je vidite! Rupert udari remenjarkom po čabru vode, a graditelj samo bespomoćno gleda preda se. - Možda si je ti htio, Ruperte? - pita kaptolski lučar. - Ode ti ispred nosa. Natežu se oko nje kao psi oko zeca. -• Hajdemo ljudi! - viče Piškor. ; 1$ - Tko se je dotakne, bit će sretan. Idemo! $ Ljudi hitili Kaptolom i ušli u crkvu. "• Pred malim oltarom kleči Tajana. Kićeno je odjevena. Uz nju neki visok, jak, lijep mladić. Svećenik dolazi iz sakristije, iza j mladog para stoje dva svjedoka. Svećenik se sprema k obredu, prekriži se i stade moliti. Svi u crkvi šute i pilje u Tajanu. Ona je mirna, nepomična i spokojna.

93

Ljudi se natiskuju bliže. Promatraju Tajanu u lijepoj haljini s kapicom naušankom na crnoj kosi, njezino blijedo, zagonetnom i ljepotom obasjano lice, crne, velike, duboke oči. - Baš je lijepa srećonoša! - šapću muškarci i zavidno šibaju očima visokog momka što je kleknuo pokraj nje. Njihovo šaptanje prekine glasan povik. Netko se gurnuo među njih, laktovima ih razjurio, pohitao prema oltaru i viknuo: i - Ne priznajem to vjenčanje! Nisam dao privolu! Svećenik prekine molitvu. Tajana ustane, a njezin vjerenik se baci pred noge vitezu Sokolu. - Vjerenik je doveo dva svjedoka da ste mu podijelili dozvolu - reče svećenik. - Laže on i svjedoci. Ni pitao me nije. Svjedoci se ispričavaju klečeći. - Gospodaru, on nas je namamio da ćemo svi biti sretni ako nam ona dođe pod krov. - Nema dozvole, niti ću je dati. Ako ste ih vjenčali, ve priznajem taj brak. - Tek sam počeo, obred još nije izveden. - Nikad sluga nije smio da se vjenča bez gospodarove dozvole. Prevario si svećenika, Petre, ispaštat ćeš za ovo. Oko njih guraju se ljudi. Svećenik odlazi, vitez uzima za niku Tajanu, a ispred njega ide pokunjeni sluga. Svi se za njima natiskuju, hvataju Tajanina nova odijela" uvjereni da su se dotakli sreće. Izašavši iz crkve, zapovijedi vitez ljudima da se udalje. - Lopove! Otkud ti toliko drskosti? Kad si to ugovorio 5 njome? 142 J __ Na viteškim igrama, gospodaru. Htio sam dobro vama i $e J!__ Cime si je obmanuo. ) ^ __ Ničim. Sama je htjela da dođe u vaš dvorac i da vam donese sreću. - To je rekla ona? _. pitajte je gospodaru - reče sluga, pokazujući Tajanu koja . stajala oborene glave podaleko od viteza. - što je još rekla? Reci sve, Petre, ako hoćeš da te ne rasiječem za tvoju izdaju. Ako si me sada prevario kako da ti vjerujem da nećeš izdati moje ime? - Gospodaru, ubijte me, ali nikad i ne pomislite da bih vas izdao. - Velim ti: govori što je rekla! -. Rekla je: ako je odvedem u vaš dvorac, onda će poći za mene da vi budete sretni. I tražila je od mene da ni vama ni bilo kome drugome išta rečem. Još sam joj morao priseći da će ostati djevojka do kraja života. Za sreću čovjek pristane na sve. Vitez odredi Petru da mu povede konja što je bio svezan o stablo. Onda pozove Tajanu da ga slijedi. Ljudi su, na zapovijed vitezovu, zaostali. Događaj pobudi u njima naklapanja: - Pao je vitez među nas u crkvu kao užeženo gvožđe. - Zašto mu neda da oženi srećonošu? - Možda je hoće za sebe? > " - Vitez pa da uzme krvnikovu kćer? - Uzeo bih ja i đavolovu da mi donese sreću - reče Piškor. -"U - u! Sad znam tko je krivovjerac! - Piškor Glad! Vodimo ga Konradu! - ruga se grički sedlar. - Znaš li što veli inkvizitor: krivobožca poznaš po tome što je mršav, sama kost i koža. Ti si takav, a gle, nismo to dosad uočili. Svi se sabrali oko čovječuljka koji je problijedio od straha. -- Jao, ljudi, žderem kao prasac, a neće na me salo. Zar sam ja kriv? - kaže on, a oni oko njega draže ga. - Da nisi krivobožac, narastao bi ti trbuh kao sedlaru. . •- Pustite ga, ljudi! obustavi sedlar šalu. - Dosta nam je jada zadao taj Konrad. Nije nam do toga da

94

se šalimo. Eno, još uvijek sjedi inkvizitor tamo kod dominikanaca i tko zna Štoradi. Cijele noći snuje. - Čeka da mu nađu banovicu kneza Radoslava, iim t ?re^uIJku" nad obalom ribnjaka, stoji vitez Sokol. Pred .Jana" postiđena, oborenih očiju. Sluga je konja privezao o i čeka gospodarovu osudu. "- Zašto si htjela da se vjenčaš s njim? 1Da vi budete sretni s - Astrom. - Radi toga si htjela svoj mladi život vezati s Petrom? - Dužna sam vam zahvalnost. " Iz rupa vizira gledaju je njegove oči. - Tvoja zahvalnost je pretjerana, Tajano. Nisam zaslužio da se toliko brineš za mene. Vjeruj, nisam, i molim te - ne pokušaj nikad ništa učiniti za mene. - Vi nećete moju sreću? - Ostavi je za samu sebe, djevojko, i ne prosipaj je na druge... - Samo na kneginjicu i na - vas, - odvraća ona glasom me-kim, zagasitim, uvjerenim, gledajući ga očima zagonetnim, crnim, poput noći bez zvijezda. Dugo stoji vitez, ne vidi ništa i gleda onamo preko Kaptola na Gričku utvrdu, užarenu od vrela ljetnog sunca. - Mislila si da će te Petar dovesti u moj dvorac? - To mi je obećao. - Ne vjeruj. Dugo će vremena proći kad ću ja jednom moći Ic sebi - u svoj dvorac, a" možda i nikad. - Svi vitezovi žive u svojim dvorcima. Zašto ne biste i vi? - Jer sam sebi utuvio u glavu nešto drugo nego oni. Nema meni mira i sreće u dvorcu... Sluga se vitezov pomakne i potapša nemirnog konja pa svrati na sebe gospodarovu pozornost. Ovaj trgne bič i zamahne prema njemu: - Lupežu zašto si se drznuo prevariti svojega gospodara? - Kriv sam, tucite me, sagriješio sam, ali - ono - nikad neću odati, živ - nikada! - Nemojte, viteže! I ja sam kriva, udarite mene! - reče Tajana. Kad je izrekla posljednju riječ, odbaci on bič daleko. - To vrijeđa, Tajano! Zar sam ja takav da tučem one koje sam dužan braniti? Nisam dobar, nisam - ipak, ne bih mogao da ti zadam boli pa da mi uistinu skriviš najgore. Dosta je, idemo. Pustinjak Dragoša je vrlo ljutit na tebe. Dojavili su mu kad sam bio tamo i poslao me je da spriječim to ludo vjenčanje. Ot-pratit ću te do utvrde. Idi u dvorac, moli svoju gospodaricu za oproštenje, a sutra idi pustinjaku. Obećala si mu da ćeš činiti" samo ono što on odredi - a, eto, izdala si ga. - Znam - odgovori Tajana, mirno i odlučno. Očito ga je ovaj odgovor začudio. Neko ju je vrijeme Šuteći promatrao, a onda je ponuka da pođe s njime na Grič. Prošli su Kaptolom gdje su ljudi stajali i raspravljali. " davši viteza gdje vodi srećonošu, radoznalo su se ogledavali. 144 je Tajana uSja u Kraljevsku palaču i našla se pred svotom gospodaricom, iskrenom prostodušnošću ispripovjedi joj što je učinila. Dorja je slušala, sve većma zapanjena i, sklopivši ruke u krilu, zadivljeno usklikne: - Djevojko, dakle, istina? I tebi je taj čudni vitez ušao u srce? - Dužna sam mu zahvalnost. -. Nije li to ljubav? - Ne, volim ga kao i vas jer ste mi oboje dobri. Samo hoću da on bude sretan. - Ti i ne znaš, zaslužuje li on tvoju sreću. Takvi putujući vitezovi, koji sakrivaju svoje lice, obično imaju strahovitih grijehova na svojoj duši. Ćula sam njegov glas na viteškim igrama. Zvuči duboko, grubo, kao iz dna pakla, kao da se napreže kada govori. Tko zna, ne krije li se pod vizirom kakav razbojnik i sve nas zavarava.

95

- Nije, gospodarice! On ne može biti razbojnik. Istina, glas mu je jako dubok i grub, ali srce dobro. Grubo govori, a dobro čini, prijeti se, a ne udara - on brani. Nego, ja znam zašto on skriva lice, načula sam od njegova sluge. - Ti znaš zašto se krije, a nisi mi rekla? - Mislila sam da će me vjenčati Petar - samo pred oltarom, gospodarice - i zato sam šutjela. Vitez se krije zbog nakazna obraza. - To veli njegov sluga? - Kada sam na igrama rekla Petru da je on nakazan, zapitao me je vrlo iznenađen: "Zar ti je otkrio Uče?" Zacijelo je vrlo ružan, baš nakazan. Udivljujućim pogledom promatrala je Dorja Tajanu: - Tebi je svejedno: je li on nakazan ili nije? - Zašto mi ne bi bilo svejedno? Ona ga ljubi, bio on kakav mu drago - razbojnik ili plemić, ružan ili nakazan, razmišlja Dorja i uzdahne sažalno: - Ali on ljubi vrlo visoku gospođu... - Astru - šapne Tajana - to je - kraljica... ne ~~- iTi t0 znaš? - J°š više se začudi Dorja. - Tajano, jadnice, kao • ° nJemu" tebe čeka na dvoru HJep život, kralj te pazi SV zJenicu" čeka te sreća, djevojko, a ti si je gotovo od-padaj tom vitezu u zamku! Djevojka odvrati s toplom čvrstom vjerom: zamke. On je dobar. 145ŽRTVA BJESOMUĆNiKA H Prije podne čekali su dvorani kraljevsku obitelj da je prate na medvedgradski dvor. Dvoranke, na čelu im Dorja, potpuno odjevene za polazak. Knez Okićki uđe hitrim koracima, pozdravi se s dvoranima, priđe k Dorji i povede je ka kaminu: - Slušaj me, posve mirno da dvorani ništa ne opaze: sinoć, kad sam bio u Pavla Babonića, potražio me Tajanin crni fratar, onaj što joj je prorekao sreću, i zapita me, bili ja, da znam za njega, svojega prijatelja Radoslava zaštitio od inkvizitora. "Bih - tako mi plemićke časti" - rečem ja. Tada mi on priopći da su gubavci zapravo bili Radoslav i neki njegovi znanci i da su oteli Mirenu i sakrili je kod pustinjaka. Ali nisu sigurni u tom skro-vištu pa me Radoslav moli, može li se s Mirenom skloniti u naš dvorac. To sam, dakako, radosno prihvatio. - I došli su? - Imali su krenuti prošle noći. Dao sam fratru svojeg slugu Miška da ide s njima. - Jesu li umakli? - Miško se još nije povratio. Zacijelo je sve prošlo sretno. - Sad razumijem zašto je na ribnjak došao Dragoša i opet iznenada nestao. - Na njega Konrad ima duge zube, samo što ga građani i vitez Sokol dobro čuvaju. - Dolaze - šapne Dorja i brzo ode na svoje mjesto. U dvoranu uđe kraljevski par, kraljević, Orhida i vojvoda Kralj zaokruži pogledom po dvoranima pa se okrene Dorji: - Kneginjice, gdje je srećonoša? - Zapovijeda li kralj i nju da dovedem? - Razumije se. Budući da je Konrad pismeno izjavio da su Tsneginjica Okićka i njezina služavka pomutnjom dospjele u redove krivo vjernika, možete s njome kud vas volja. Hoću da me prati. Dorja odmah dade nalog sluzi za Tajanu. Već je ulazio drugi sluga i htio nešto reći. Ali kralj ga upita: - Kakva je to vika na cesti? - Svijetli kralju, inkvizitorovi familijari objavljuju građanima da dođu u dominikanski samostan gdje će suditi uhvaćenim krivovjercima. - I opet! Neće taj prestati da gradi ražnjeve za ljude. - Svijetli kralju, inkvizitor časni otac Matias moli da ga poslušate u vrlo važnoj stvari.

96

- Gle - što želi on? Neka dođe. Valjda nije došao po ^e" ne - namigne kralj mladom vojvodi koji je stajao iza kraljice146 Matiasova snažna, kugli slična pojava, polagano se pomicala vrata pred kralja. -. što nam nosi časni otac? - upita kralj, dok je kraljica u uprla oštri pogled. - Svijetli, uzvišeni kralju, donosim poruku vašem gričkom doglavniku od inkvizitora Konrada i molim da mu je smijem uručiti. -. Kneže Okićki, njegova pobožnost vas je odlikovala porukom. Izvolite je primiti preda mnom - ako, naime, nije tajna. -• Svijetli kralju, naprotiv, nema tajne. Njegova pobožnost pozivlje kneza Okićkog i njegovu sestru kneginju Okićku da po propisima pristupe pred inkvizitorski sud kao vjerodostojni svjedoci. Naime, sudit će se krivovjercu koji je najčešće bio njihov gost. Budući da jedino oni mogu mnogo toga iskazati, bilo na njegovu štetu, ili u njegovu korist, inkvizitorski sud je odlučio da pozove njih dvoje. Oprostite, nije bilo moguće prije obavijestiti svjedoke jer je krivovjerac doveden tek noćas. Dorja i knez Ivan izmijene preplašene poglede. - Kad je taj sud? - zapita kralj. - Odmah. Čim se vratim, započet će. - Ako ja ne bih mogao otpustiti kneževsku braću? - Onda će otpuženiku suditi prema optužbi - jer drugih-vjerodostojnih svjedoka nema. - A tko je optužen? - zapita kralj. - Svijetli kralju, ne smij em • vam saopćiti imena. Jedan dvoranin izađe pred kralja: - Na cesti govore da je knez Radoslav. Kraljici se ukrade radostan podsmijeh. Dorja će tiho: - Svijetli kralju, molimo da nas otpustite, ne smije se oklijevati. - Mojoj sestri ne može se uz mene desiti nikakvo zlo - moja je desnica, evo, već zdrava i čila. - Dopustite, kneginjice, da vas i ja pratim - oglasi se vojvoda. - Hvala, vojvodo - rado primam. - E, pa onda idite, mi ćemo u dvor na Medvednicu popodne -^odredi kralj i prišapne Dorji sa smiješkom: - Uzmite srećo-nosu. Uz nju, vas ne može zadesiti zlo. .Kraljica je nastojala da se približi k Matiasu da sazna štoviše o uhićenom krivovjercu, ali ju je kralj predusreo: - Čuo sam da je pustinjak oslobođen. - Samo dotle dok se narod smiri. Taj čovjek sigurno nije-Pravovjeran. Čarobnjak je, u to sam uvjeren. Narod pripovijeda ^Je u Kratkom dolu, u istoj kolibi gdje on živi, obitavao i neki 5iarac pustinjak. Nitko ne zna da je umro, a pred godinu dana 10* 147našli su ljudi tamo mladog pustinjaka. Ne zna se kamo je nestao starac i otkud je došao taj mladi. - On se učinio mladim? - upadne kraljica živo. -- Zacijelo pozna mudračevu tajnu mladosti? -- Čarolijama se učinio mladim i obmanuo sav svijet. Ljudi dolaze samo k njemu, dok je prije svatko kome je trebalo utjehe griješnoj duši išao u naš samostan. Sve to dokazuje da je čarobnjak, krivovjerac, a pobožnost samo hini. Dok su oni raspravljali, ušla je Tajana u odijelu služavke otmjena gospodara. Ispod zelene kapice lice joj zaokružuje bijeli koprenasti volan i pada do polovice obraza. Kroz koprenu vire crne krupne oči. Vitkost njezina stasa ističe zelena haljina s tunikom, obrubljena s bijelim vrpcama. - što više gledam tu djevojku - reče kralj Dorji - sve sam više uvjeren da je krvnikova žena imala plemenitog ljubavnika. Ne zamjerite što sam pred vama tako nepristojan. Dakle, sad pođite.

97

Tajana digne povlaku svoje gospodarice koja se u pratnji kneza Ivana, vojvode i inkvizitora Matiasa uputi u samostan. Pošto kralj odredi da će se krenuti popodne, kraljica se povuče s Orhidom u svoje odaje i stade je koriti. - Orhido, ne bulji tako bijesno oko sebe, kralj će planuti. Napadno se mrgodiš, to nije pametno. - Svaki ljepši vitez i knez treba da bude tvoj, a ja, neka mlada i neudana čekam dok se tvoje lice posve namreška? - Besramnice, - o mojoj ljepoti govori čitavo kraljevstvo - promrsi kraljica. - I o tvojim naborima na čelu. - Zlobni gade, lažeš! Moju ljepotu starost joS nije dotakla. -• Puna si nabora. Jest, svi to vide - i vitez Sokol ti udvara samo zato što si kraljica, a zapravo želi mene. Vitezova Astra, to sam ja, a ne ti, nakazo! •dobacuje joj Orhida, stišćući šake od raspojasana ljubomora. Kraljica pobjegne iz sobe da ne sluša bjesnilo svoje sestre. U predvorju nađe svojeg rođaka dvoranina Rufu. - što vam je? - upita je zabrinuto. - Blijedi ste, kraljice. - Reci kako bih se mogla sastati s Joakimom. - Ne možete se ni maknuti. Svi kraljevi dvorani paze da ne biste pošli Joakimu. - Rufo, učini se kao da te nešto boli i kad mi odemo u dvoj rac na Medvednicu, odjeni se u fratarsko ruho, pođi Joakimu J reci mu; ne mogu dulje čekati, muče me svi, neka se žuri, neka uradi što je naumio jer ću svisnuti okružena uhodama i mučiteljima. - Umrijet ću za vas, rođakinjo. Još danas idem k njemu, l 148 U dvorani dominikanskog samostana stoje ljudi. Guši ih vru-i teški zadah. Pred njima su stali naoružani bravi i štite prostor pred stolom na kojem je raspelo. Nitko ne govori. Iz gužve vire zarumenjena lica. Znoj ih polijeva. Pogledi su upravljeni na Vrata. Otvaraju se. Stisnutu svjetinu zanjiše radoznalost. Ušla je Dorja. Tajana joj nosi povlaku, a iza nje ulazi knez Okićki i vojvoda Bela. Svi pogleda hvataju Dorjinu lijepu pojavu. Tajana spusti i namjesti njezinu povlaku pa se povuče iza kneza i vojvode. Jedan od brava donese kneginjici stolicu. Ona sjedne. Njezini pratitelji stadoše joj iza leđa. Onda je opet sve tiho. čekanje uspiruje u svim dušama uzbuđenje zbog neizvjesnosti. Najednom se sve glave podignu. Kroz vrata što vode iz dvorane u dominikanske odaje ulazi inkvizitor Matias, dominikanac Klementus, biskup Timotej, a iza njega stupa polagano Konrađ. Sjeda na pročelje stola. S desne strane Matias, s lijeve Klementus. Biskup se povuče daleko u pozadinu kao da ne sudjeluje u sudu nego je samo slušalac. Konrađ bulji u knjigu pa ustane. Drugi ga slijede. Konrađ opet sjedne i progovori glasom od kojega ljude podilazi ledeni osjećaj: - Knez Ivan Okićki. Mladi knez izađe i pokloni se. Konrađ ga promatra ispod iz-bočena čela i pita: - Vi ste drugovali s knezom Radoslavom Zvonigradskim? - Jesam, odavna. - On je drugovao s plemićem Ninoslavom Bosanskim? - Jest, drugovali su. - A vi? - Bio mi je pobratim. . - A vama, kneginjice? - Meni je bio isto tako drag kao i bratu - odgovori ona mirno i sabrano. - Kneže, jeste h" opažali da Ninoslav nije polazio crkvu? - Naprotiv, bio je mnogo puta u crkvi sa mnom. - Sigurno samo zato da vas prati? - Pošao je da se moli. - On je živio životom bosanskih krivovjernika, patarena ili bogumila. - Nije. Na to mogu priseći. 2ivio je kao bogobojazni plenuc.

98

- • A umro je bez ispovijedi i pričesti? - Pao je s konja što se može desiti svakom čovjeku. - Na smrtnoj postelji nije htio primiti svete sakramente. Vašu pobožnost krivo su uputili - reče knez, pogledavši Matiasa. - Znam da nije bilo tako. a to mogu priseći ja i njegova mati gospođa Katarina 149- Neka govori kneginjica. što znate o njemu i njegovoj smrti? - Ninoslav je pao s konja što se može desiti i najsvetijem čovjeku. Kad su ga donijeli umirućeg - on nije bio više priseban. Tada smo pozvali franjevca koji mu je dao posljednju pomast. - On je franjevca gurnuo od sebe. - Velim, nije bio priseban, pa dok su ga namještali u postelji, jedna ruka pade mu na pobožnog fratra koji je klečao kraj njega. Ruka mu je bila mrtva. Da je odbio pobožnog fratra, ne bi on šutio o tome niti bi dalje molio nad njim. Izvolite pozvati franjevca pa ćete od njega čuti da je tako. - Koga ću pozvati o tome ću odlučiti ja. A s kim je knez Radoslav najviše drugovao? - Najviše je Radoslav drugovao sa mnom - reče knez Ivan. - On se nije htio vjenčati sa svojom vjerenicom, nego ju je dao ugrabiti s oltara, a ona je pronađena sakrivena u nekom selu. Znate li mi to razjasniti? - Znam samo to da je djevojku ljubio i da je on pravedan, a ona Čista dobrota. - Znate li da je pokojni Ninoslav nosio šljem sa znakom ribe? Dorja pogleda svojeg ujaka i obuze je beskrajna Ijutina i odvratnost. - Jest, nosio je, svaki vitez ima svoj znak - pritom svrne oči Dorja k biskupu čiji ju je pogled vidno hrabrio. - Ne znate li da je riba znak krivovjeraca? - Prvi kršćani su se. međusobno raspoznavali po tom znaku. Biskup joj odobri posve glasno. To je uskomešalo ukočenu svjetinu u dvorani. Konrad odvrati gotovo grubo: - Tako je bilo onda. Sad se po njemu raspoznavaju sluge đavla. - Nisam ih nikad vidjela pa ne znam čime se prepoznavaju đavolski sinci. - Vi, dakle, poričete da je Ninoslav bio krivovjerac? - Poričem jer znam da je bio pravovjeran. Konradove se usne zlobno osmjehnule: - On je na krivovjerstvo zaveo kneza Radoslava. ,-• - On ga nije mogao zavesti jer je sam bio pravovjeran. ; - Znate li vi da se Radoslav klonio svake žene? ; - Nije posao čiste djevice da istražuje korake mladog muškarca upadne Ijutito Dorjin brat Ivan. - Ali ona je bila prijateljica njegove vjerenice i sigurno je znala da se knez želi osloboditi vjenčanja u sporazumu s njom koja je popljuvala križ. ; W i "*,"AiV "i JMl"k 150 .1 ! _ . Mirena to nije nikad učinila. Nikad! - oštro će Dorja. - Jamčim za to svojim životom. _- Ne dolikuje vam da branite okrivljenu griješnicu koja je sve priznala. Jest, da, priznala je i ona i on. Ova tvrdnja preplaši Dorju, ali ipak odvrati: - Nije mogla priznati krivovjerstvo ni ona ni on. Nikako ne vjerujem. - Radoslav je priznao da je pataren. Što velite sad? - Ako je tu - upadne knez Ivan - zovnite ga da to čujemo. Inkvizitor se raspali: - Ne primamo nikakvih pouka od vas. Kneginjice, vi, dakle, branite i kneza Radoslava? - Zato što je pobožan, dobar, čestit, a živio je tako kao što ne žive ni redovnici. Ljudi odobravaju njezinim riječima. Konrad šibne pogledom po njihovim glavama.

99

- Da je knez Radoslav krivovjerac, dokazano je time što je otklonio ženidbu, a kako oba svjedoka očito brane i jednog i drugog kao svoje prijatelje i poriču očito dokazane činjenice, ne može se njihovo svjedočanstvo primiti kao vjerodostojno. - Ovdje ima samo dobrih kršćana, a ne krivovjeraca - reče knez, što Konrada podigne sa stolice. On povisi glas: - A ja ću pokazati da ih ima! Dovedite optuženog krivovjerca. Prvi familijar Siksto s još dvojicom iziđe kroz vrata, povu-kavši za sobom svačije oči i svačije misli. Bravi potisnu natrag najprije ljude, zatim Dorju, kneza, voj-vodn i Tajanu koji su stajali ispred prvog reda, pa onda zaokruže prazni prostor pred inkvizitorovim stolom. Taj komad praznine u prepunoj dvorani uzrok je strepnje zaplašene gomile ljudi. Knez Ivan i vojvoda uzeše kneginjicu u sredinu. Ona gleda brata teško zabrinutim očima. Konrad zuri preda se u stol. Ma-tias i Klemcntus su zbunjeni, a biskupovo lice pokazuje odlučnost koja Dorji ulijeva nadu da će braniti otpuženoga. Prošlo je odviše dugo vremena. Netko s hodnika otvori vrata širom. Stisnuta se gomila napreže da bolje vidi što se zbiva. U dvoranu ulaze familijari. Nose naslonjač. Na njemu sjedi netko pokriven crnim pokrivačem ispod kojeg se razabire vršak šljema. Šapće bratu: - Tako su ga mučili da ne može ni hodati... ; Svjetina šuti, jedva diše, istražuje očima crni plašt... Naslonjač spuste ispred inkvizitorova stola. Nevoljki osjećaj °ouzima sve. Ruka se inkvizitora diže uvis, 151Familijar se približi k stolici pokrivenoj crnini plaštem i skine ga. Sve se streslo u mukloj stravi. Zagušeni krik odjekne dvora-nom. Dorja se nasloni na brata i zgrabi ga za grudi. Ivanu dršću ruke. Biskup Timotej ustane. Stenjući, ruše se žene na svoje susjede. .Pred njima jezovita slika. Na stolici sjedi kostur lešine u viteškom ruhu... Ispod šljema crni se lubanja. Prazni očnjaci svojom grozotom sleđuju ljudima srca. Zadah trule lešine rasprostire se dvoranom, ulazi u grudi i tišti sljepoočice... Konrad, kao da to ne osjeća, objavljuje: - Ovaj uhvaćeni krivovjerac nije tijelom živ, ali njegov grije-Žni duh stoji pokraj njega. Zato krivovjercu milostivo dajem živog zastupnika da odgovara u njegovo ime. Usne mu se smiješe od užitka, oči pilje u lubanju, pita lešinu: - Vi ste plemić Ninoslav, unuk krivovjernika Kulina bana? Svima zamre dah u grudima. Sto će biti? Zar će kostur progovoriti na njegovu zapovijed? Familijar iza leđa lešine odgovara: -. Jest, ja sam plemić Ninoslav Bosanski. Od ovog odgovora svjetinom prođe trzaj. - Vi ste se za svoga života pod plastom ikatolika klanjali đavlu i služili mu? - Jesam - odgovara familijar, - služio sam đavlu... - Udarili ste ispovjednika koji vam se približavao na samrti? - Jesam - odvrati za lešinom familijar. ",". - Priznajete da ste bili okorjeli krivovjerac. -• Priznajem. - On je, eto, priznao - navijesti Konrad. - To je sljeparija - vikne Dorja, ne mogavši dulje izdržati. - Ovako možete i sveca učiniti krivovjercem! - zagrmi knez Ivan. -i Usuđujete se izražavati nepovjerenje mojem sudu? - prijetećim glasom pita Konrad. - Nečuveno je to. Strahovito. Tko vam jamči da je taj mrtvac Ninoslav? - Pitat ćemo vjerodostojna svjedoka - vikne Konrad.

100

I opet dade rukom znak Sikstu. Ovaj izađe. Familijar uvede u sobu gospođu Katarinu. I Dorja i knez zaprepašteno gledaju staricu koja smućeni poj1 gled upire u Konrada. Ovaj joj domahuje da stupi bliže pa joj pokaže lešinu: 152 - Pogledajte ovog čovjeka. Tko je on? Katarina kroči bliže. Prestravljeni vrisak prolazi svim dutt jna. .- Jeli to vaš sin? -- pita Konrad. Starica (dršće, klone na koljena, vapi: - Ruho je njegovo, sinko moj jedini - sioko - zašto ti t" grobu ne daju mira?! Staričine suze padaju po srcima ljudi. - Zašto ste ga izvukli iz groba u koji sam ga dala ukopati? Zašto? - On je krivovjerac. - Moj sin? Moj sin? Gospodine, ako je i vas rodila majka, onda" se kunem na sijede svoje vlasi> na grob svoj, da moj sin nije bio krivovjerac. Evo, biskupa, neka on veli. čujte, ljudi, Bog jni je svjedok... - Vaš je sin preko svoga zastupnika, kojeg sam mu dodijelio, priznao da je krivovjerac, a kako je to priznao, ima se spaliti na lomači... - lomači? Moj sin na - lomači? Ne, ne, ne dam ga. Ne dam dok sam živa, ne dam, - i ona raskrili ruke pa ogrli kostur. Svi se guše u plaču, jadu, bijesu, svačije oči sijevaju prosvjedom, ali nitko nema odvažnosti da progovori. Mrtvac pred sudom, njegova strašna lubanja, iza nje živ čovjek koji ga optužuje, Konrad što ga sudi, starica majka što grli kostur sina - šapne svima prsi i zaguši svaki glas oduška i ogorčenja. Biskup ustane. Konrad ga pogleda, oštro, ali Timotej u nijemom prosvjedu ostavlja dvoranu. Katarina u svojoj boli vikne: - 2ivino, živino! - Odstranite tu žensku - zapovijedi Konrad i familijari je povuku. - Ova je žena njegova matil - poviče knez Okićki. Svjetina uzavri kao da je kap ulja pala u podmukli plamen. - Tko samo pisne, zatvorit ću ga kao krivovjerca! - zagr-jni Konrad, pogledavši svjetinu očima što plamte poput dvije lomače. Knez Ivan hoće da staricu pridigne. Njena su uda olovna... ~~ Bacite je u tamnicu! - zapovijedi Konrad. -• I ona je krivovjerka. Familijari je stanu vući. Knez ih odgurne od nje. - Ova je žena nesretna majka. Tko je smije vući kao pseto? *~" Dignite ženu, neka .hoda - zapovijedi Konrad, dršćući od Familijari hoće da je dignu, ali ona je ukočena. -• Mrtva je! - poviče Ivan Okićki. - Ubili ste je! 153Dorja se trgne. Njezina duša, u posljednje doba tako raza-pinjana razočaranjem u njenim vjerskim učiteljima, tako izmučena sumnjama, u ovom času, prepuna ogorčenja, kao da se ponovno rodila. Ona zaboravi sud i Konrada i njegovu moć, istrči pred inkvizitora vičući: - Laž je sve što govorite i činite! Mrtvacu se ne može suditi. Vojvoda priskoči k njoj da je dozove k svijesti, ali ona niti šta vidi niti što čuje. Zahvaćena orkanskim prosvjed"om svoje du-se dobacuje inkvizitoru u lice svu vatru svoje mlade razgnjevljene duše: - Vi krivotvorite vjeru! Vi vodite jadne ljudske duše krivina putem! Vi ste krivovjerac! Vi - vi - ubojice, hijene - što obešćašćujete žive i mrtve... Kao da je riječ pala s neba u duše građana, grla im se raž-vezala, grudi oslobodile olovne težine. Jednim krikom pristanu oni uz nju. - Istina je! Istina jel Strašni čovjek kod stola uspravi se poput zvijeri, rastvori čeljusti kao životinja ralje, raskrili ruke kao grabežljive šape i vikne: - Uhapsite je!

101

Ovaj povik u trenutku ušutka sve. Dva brava krenu prema Dorji. Knez Ivan zgrabi mač. - Familijari! - krikne Konrađ. - Na oružje! Vojvoda povuče Dorju među svjetinu, trgne mač pa se baci s knezom u borbu. - Ovamo, ovamo kneginjice! - vuku je građani da joj naprave mjesta. Tajana koja je sve to gledala i slušala čudnim mirom i pri-sebnošću, potiskuje se za gospodaricom. - Sasijecite gadove što kleveću mrtve! - dovikuju ljudi knezu i vojvodi. - Udarite dotepence] - nadvikuje sedlar. Bravi gurnu mrtvu Katarinu u stranu. Oko lešine njezina sina vodi se kreševo. Familijari navale na vojvodu i kneza Ivana da sebi prokrče put k Dorji. Kad jedan pokuša da se baci na svjetinu tamo gdje se Dorja sklonila, knežev ga mač odbije. Familijari razaberu da neće moći do kneginjice ako ne svladaju vojvodu koji ih odbija okretnošću mačke, i mladog kneza, što im podivljalom snagom zakrčuje put do svoje sestre. Jednog familijara oblije krv. Konrađ je blijed, sagiba se k Matiasu, nešto mu uzbuđeno govori. Ovaj hitro izlazi. A iza Dorjinih branitelja, čovjek stisnut do čovjeka, užarena lica gledaju kako dvojica odbijaju šestoricu. Ljude u gužvi obli; jeva znoj od vrućine, nesnošljivog zadaha mrtvaca, uzbuđenja j straha da će familijari navaliti na njih. Nitko se ne može maknuti da ga ne bi zahvatio mač. Sve ih vodi divlja želja da nađu otvor> rupu, da se rinu van iz dvorane. 154 Jedan familijar pada, druga petorica još bjesnije navalju-. Konrađ im zapovijeda. Građani se stapaju u masu. Oni u po-"""dini se odjednom uskomešaju. Iza njihovih su leđa vrata. Do deset ruku posegne da ih otvori, ali su zaključana. Još su više spaljeni nagonom da se oslobode iz tjesnaca nepodnošljivog zadaha i pogibelji koja se sve više približava. Jake muške ruke zgrabe vrata, grički sedlar podmetne držak mača, vrata se odškrinu, rastvore. Kao bujica kad prodre nasip, svjetina nagne kroz vrata u spavaonicu dominikanaca. Razdraženu masu obuze potreba da nešto lomi, zdrobi i u razaranju nađe oduška. U tren oka baci se na pokućstvo i počne bjesomučno razbijati. Knez i vojvoda čuju iza "sebe komešanje i jurnjavu, ali se u borbi ne mogu ni časa obazrijeti da ih ne zgodi oštrica. Našavši prolaz, Dorja pojuri spavaonicom i zatekne se na trijemu, hvatajući zrak. Hvata je vrtoglavica, ali se drži uspravno pa jurne niz stube u jednoj jedinoj misli - na ulicu. Tajana je slijedi. Zaletjevši se niz stepenice, natrče u veži na zatvorena vrata Pred njima stoje dva naoružana brava, mežnar Jakob i jednooki. Spazivši Dorju, njegovo ukočeno oko zaigra i on cikne radosno: - U "murus"! I već bravi pograbe kneginjicu. Tajana -ne izgubi prisebnost pa potrči "stepenicama da dojavi knezu što se zbilo. - Držite je! - zapovijedi jednooki, gurne mežnara i sam potrči za Tajanom. Zahvati je svojom jednom rukom i viče: - Odat će nas, svinja! "Za mnom! - Pustite me - viče Tajana mežnaru. - Ne smijem - odvraća on i vuče je zajedno sa crvenim strašilom. - U pomoć! - zapomažu Dorja i Tajana. Ali krikovi djevojaka utapljaju se u zaglušenoj buci koja seže iz dvorane. Vuku ih u dvorište, ispod trijema, sve do stepenica što se spuštaju nekud dolje. Jednooki Johan otvori vrata. Bravi .gurnu djevojke u podrumski hodnik. Poput mačke skače Johan, otvara druga vrata pa rine Dorju i Tajanu u tminu. Brav zaključa. Johan uzme ključ k sebi, nešto naredi bravima i izlazi u dvorište. Sve su to inkvizitorovi ljudi učinili najvećom brzinom. Dorji se pričinilo kao da je pred njom puklo tlo i sunovratila se u ponor. U tmini stoji omamljena, užasnuta, ništa ne vidi. Sve je kao neka obmana, šuteći, stoje djevojke jedna uz drugu - skamenjene, poražene, bespomoćne.

102

~~ Gospodarice, - klikne Tajana pošto se sabrala - zašto ste pojurili dolje? , ~~~ Obezumio me je onaj strahoviti zadah lešine. Mislila sam a ću moći pobjeći na ulicu. O jao, kao da mi vrije u mozgu! 155Sjednite, gospodarice, položite glavu u moje krilo. Beznadno klone Dorja na zemlju, mokra, blatnu, u tmini i pustoši. - Ja sam, dakle, naletjela u ruke krvniku? Tajano, zebe me - još me guši zadah lešine. - Gospodarice, vi ste u strahovitoj pogibelji. Pokušat.ću lu-pati, možda nas tko zamijeti. Djevojka napipa željezna vrata i stade rukama udarati. Lup. njava odjekuje kroz tminu podruma. Djevojke osluškuju. Vani je potpuna tišina. - Odijeljeni smo od dvorišta hodnikom. Dvostruka nas od-vajaju vrata - šapće Tajana. - Sve je uzalud! Izgubljene smo. Inkvizitor će nas tuči. 1 - Knez će nas tražiti. l - Ali nas neće naći... • -• Možda ipak... Jedno oko Konradova špijuna žmirkalo je podmuklo kad je stavio u mošnju ključ od podruma. Uspinje se, njišući svoje tijelo što mu visi na desni kraj kao da je, zato što nema ljevice, izgubio ravnotežu. Vukući se uza stepenice, iziđe pod trijem gdje su njegovi bravi stajali s mežnarom. - Gle, kako mu se oko krijesi! - reče Jakob bravu koji je znao nešto hrvatski. - A bogme Una i zašto. Uhvatio je srećo-nosu, sad ćete imati zlata na vreće. Brav se uzvrpolji. - što ti je rekao taj špijun? - zapita jeđnooki sumnjičavo. Brav mu prevede mežnarovu primjedbu. Johan se zanjiše i priđe k mežnaru. - O kakvoj to srećonoši govori? Pitaj ga? Brav razjasni mežnaru što želi jeđnooki saznati od njega. - Srećonoša - odvrati mežnar - može sve što hoće, može svakom donijeti sreću, zlata, zdravlja, čudo je ona i nju je kralj od krvničke kćeri podigao do svoje miljenice. Sad živi na dvoru, makar je kneginjicina služavka. Brav sve razjasni Johanu. Crvenoruka nakaza ponavlja rije-ci: - Ona može sve, čini čuda, daje ljudima zlata - zdravlja. Oko mu bljesne... Nešto se zamisli, pa žmirne, debele usne mu se spustile. Onda pogleda mežnara koji je htio da se vrati u vežu. - Reci mu da se odavle ne miče jer ću ga probosti. Ako tko pita za kneginjicu, neka reče da je otišla kući. -Odozgo dopre vika razbješnjele svjetine i zapomaganje doJ"i" nikanaca da im ne razbacuje imovinu. Na dvorište istrči knez Okićki s mačem u ruci - Ni da si pisnuo!.- šapne mežnaru brav. 156 "*U| m - Gdje je moja sestra? - upita Ivan, prijeteći. __ I mi smo je tražili - reče brav. Pobjegla je na ulicu i odvezla se na Grič. Izmakla nam je. jCnez Ivan pogleda mežnara: __" Je li istina da je kneginjica pobjegla? V - Jest - odgovori ovaj. Ivanu odlane. Za njim je stigao i vojvoda. Knez mu "aopći Sto je čuo i obojica ostave dvorište. - Pazite na mežnara - naredi jeđnooki i udalji se. ,";•• U podrumu stenje Dorja od boli i jada, a Tajana je tješi. - Spasit će nas, ne bojte se, neće se Konrad dotaći vašeg tijela svojim bičem od olova. Dorja ne vjeruje. Vrijeme odmiče, prolazi u tišini i pojačava njezinu zdvojnost. - Čujte, netko je vani - šapne Tajana. Kneginjica pridigne glavu. Djevojke osluškuju.

103

U vratima zaškripi ključ. Taj zvuk im dršće u kostima. Je li on - Konrad, s olovnim bičem? Ovo pitanje zaustavlja im dah. Netko stoji na vratima. Hrapavi šapćući glas dopre k njima. Jeđnooki pita latinski: - Gdje ste vas dvije? - Jeđnooki je - šapne Tajana. - Je li istina - pita on latinski - da je jedna od vas ča-robnica - srećonoša - koja može sve? Dorja osjeti da je Tajanino tijelo protrnulo i kao u snu sluša njezin glas kako odgovara, šapćući latinskim jezikom: - Jest - istina je. Ja sam Čarobnica, srećonoša. Glas čoravca odjednom bude tih, sablasno tih: - Imaš li moć da svakome učiniš što zaželi? - Jest - odvraća Tajana. ... - Možeš li mi učiniti da mi naraste ruka i da pregledam na lijevo oko? - Mogu - ako hoću. . ^ Kneginja se tržne. - Ako mi to uradiš - šapće ćoravac - pustit ću te iz podnima. Tajana zadršće. -- Izvedi nas obadvije! mo 7" ^? p°gu. Inkvizitor mi je poslao poruku da uhvatim satoeginju. Tebe sam zatvorio da ne dojaviš knezu... ne """"Za očinji vid i ruku može se sve - šapne Tajana iz tmi-~ Samo tebe mogu izvesti. Nije K ti do slobode? Kratka šutnja. Dorja osjeća kako se Tajana sva napregla. 157Jest. Ako ine izvedeš, učinit ću što tražiš. i; - Odmah sada? - Da, odmah, dok je sunce visoko. Vid ti ne mogu povrati-Ji u tmini, ni u sjeni, već samo na suncu... £ - Izvest ću te na sunce, ali se ne nadaj da ćeš mi uteći. - Jači si od mene, kako bih mogla da ti izmaknem? Ako me pustiš, zašto da ti ne učinim što tražiš? Samo trebam neke stvari koje moraš prije sakupiti da ponesemo. - Što trebaš? Reci brzo. - Svete vode, tamjana, žeravice i komad voska. - Drugo ništa? - Ostalo imam u svojim riječima, u svojoj tajnoj moći. Idi, pribavi to pa idem na sunce. Zamalo pregledat ćeš. Vrata se zatvore. Zapanjena šapće Dorja: - Tajano, što si to učinila? Optužila si se da si čarobnica! - Niste mu čuli glas, drhtao je, on sam vjeruje u čarolije. Hitro skidajte odijelo, promijenit ćemo se. - Zašto? Nestrpljivo hvata Tajana u tmini Dorju i već joj svlači haljinu, šapćući uzbuđeno: - Umjesto mene, vi ćete izaći s njime. Moja služinska kapa je široka, koprena gusta, dobro je navucite na oči, a kose su vani tamne, neće ih razlikovati od mojih. Kad izađete, onda je sve dobro. Izvest će vas kriomice, svakako iza ograde samostana gdje ga nitko neće vidjeti. A sad pazite: kad dođete tamo kamo će vas odvesti, učinite ovo - okrenite mu lice prema suncu, stavite pred njega žeravicu, bacite gore tamjana da se puši, molite Očenaš na hrvatskom - mislit će da govorite čarolije - pravite bilo kakve kretnje prema suncu, onda smekšajte vosak nad žeravicom, pokrijte mu naprije slijepo oko onda.tek drugo i govorite molitve. To sam čula od grobara, budalaština je, ali čoravac vjeruje u čarolije, sve će to djelovati na njega. Kad mu pokrijete voskom i oko na koje vidi, recite da mora tako ostati dotle dok vi ne kažete: - Progledaj - vidjet ćeš! A vi pri toj čaroliji gledajte oko sebe ne biste li mogli koga dozvati. Ako nema nikoga, vi bježite, nešto će vam pametno već pasti na um. Glavno je - bježite! Dok je ovo govorila, već je Dorju odijevala u svoje haljine. - Zar da te pustim ovdje? Lako za mene. Kad iziđete, javite kralju, on će me izbaviti, ne bojim se. Samo pazite na sebe - učinite sve kakosam vam rekla.

104

Mlada kneginja sve je više sabirala svoju svijest i bivala hrabrija. Napokon još jednom razmisli o svemu. - Djevojko, otkud tebi znanje latinskog jezika? - klikne najednom Dorja. - Molim vas, ne recite nikada nikome na svijetu. Naučila sam latinski od pustinjaka, a zabranio mi je da to ikome Odala sam se, moralo je tako biti. - Zaklinjem se, sačuvat ću tvoju tajnu! _ Pazite, molim vas, ćoravac me sigurno kani izvesti dvorištem, budite oprezni. Najbolje bi bilo da možete uteći u šumu iza samostana, odanle vodi puteljak u Kratki dol, a tamo biste se mogli skloniti kod pustinjaka. Uhvatili bi me kod njega. _ Ima on kamo da vas sakrije. Nitko vas ne bi našao u njegovu skloništu. Samo još ne znamo kamo će vas povesti taj ćoravac. - Ako te je samo namamio da se optužiš? - Ne, nije, on vjeruje u čarobne moći. - Tajano, idi ti s njime pa kad utečeš obavijesti mog brata. - Ne bih vas pustila ovdje ni za čitav svijet. Jednooki je rekao da je Konrad tražio samo vas, vi ste ga pogrdili, ne ja. Lako ćete me osloboditi kad iziđete - protiv mene nema ništa. Evo, dolazi! Ja ću leći na zemlju, a vi recite da je kneginjica od straha pala u nesvjest - tako me neće osloviti. Na vratima, u gustom mraku, opaze odsjev žara. Dorja razabere da jednooki nosi posudu sa žeravicom pa zaključava vrata iznutra i spremi ključ, -što to znači? Zar je neće izvesti iz podruma? • Jednooki priđe k Dorji i reče vrlo tiho: - Dođi za mnom. Onda se ogledne na Tajanu u Dorjinoj odjeći što leži na zemlji: - Jao tebi ako kreneš za nama! Svezat ću te. - Kneginjica je u nesvjesti - šapne Dorja. - To bolje Slijedi me. Sa zebnojm pođe za nakaznim čovjekom u dubinu podruma. Prolaz se produljivao u neki rov. Zrak je zagušljiv, zemlja po kojoj koračaju blatna, a kamene zidine mokre. Beskrajan čini se Dorji put. Zahvaća je tjeskoba i osjeti želju, da se vrati k Tajani gdje je možda bliže spasenju, nego u tom niskom rovu s tim čovjekom. Ali zadrži je nada da će ugledati sunce. Bez daha osluškuje Tajana odlazak svoje gospodarice. Kad nije čula škripanje vratima, digne glavu i obazre se po mraku Kojim se žar žeravice pomicao u dubinu. To J"u zabrine, digne se i polako iz daleka, krene za jedno-. Slab odsjev žara pokazivao joj je uzani tamni hodnik pod ide -Zasta.!a Je" prisluškujući njihovim koracima. Dva-tri koraka osn 12a n^lh pa °P.et zastaJ5, bojeći se da ne pokvari svoju lijepu D "•" a °Pet nije mogla odoljeti strahu kamo to jednooki vodi nan " •" JabrinutOst i]i neka neznana sila - što li povuče je tav- • " korača Polako, oprezno, držeći se zida. Onda se zaus-za n • StlSne * obazre natrag. Čuje za sobom neki sušanj, kao da "jom neko plazi. Stopljena sa zidom čeka. 158 159Tko je? - šapne, protrnuvši. < !] ; - Smilujte se - uzmite nas sa sobom.. • "i - Tko ste? Ne vidim ništa... -- Sirote djevojke koje su Rimljani "uhvatili u setu. Nismo krivovjerke, izbili, su nas do kosti, čule smo da nešto govorite. -• što je tamo? -> Ne znamo, ali vi znate, vi ste njoj pomogli - povedite i nas. - Tiho! Žeravica se diže uvis, možda me je taj đavo pre. vario. Zanijemile su. Tajana osjeti iza sebe pritajeno disanje, a oči joj hvataju blijedi odsjev žeravice što se nekud uspinje.

105

Dorja slijedi strašnog čovjeka i razabire da se zaustavio •- dignuo uvis posudu sa žeravicom. Razabire obrise nekih vratiju. On odsune zavor i otvori. Djevojka osjeti zimu. Umjesto na sun-će, ušla je u još dublji mrak. Tijelo joj se dotiče mokrih.stupo-va. - Pazite - upozori je pratilac - tu su ljestvice, uspnite se. -• Svjetlo je iščezlo - šapću pokraj Tajane očajni glasovit - Budite mirne! Ako se maknete, pokvarit ćete njezino spasenje. Ona će reći kralju i sve će nas izbaviti. Vrijeme prolazi. Tajanu vuče strah za Dorjom da vidi kamo je nestala, što se događa s njome. U zebnji zaboravi na druge pa ide uza zid u tamu. Dorja osjeti pod rukama uske drvene ljestvice kojima se uspinje jednooki. Osjeća da .se diže nekud gore, na svjetlo, i već razabire da joj .se glava upire o nešto teško. Onda padne na nj svjetlo dana. On stoji gore.- Dorja iziđe. Nad njima krov kapelice, pred njom oltar. - Kapelica - pomisli ona i odmah joj bude jasno da se nalazi na dominikanskom posjedu, daleko od samostana, tamo pre-•ma istoku. U mislima- vidi čitavu sliku krajobraza. Jednooki otvori vrata. - Pazi! Ako pokušaš bježati prije nego mi povratiš vid i roku, dostići će te ovaj bodež. Jedna moja ruka vrijedi druge četi-Ti. Ipak bih htio da imam i drugu, a najviše da pregledam. - Neću se maknuti dok to ne izvršim. Mila mi je sloboda kao i život - odvrati ona tiho, spuštene glave.Dok je on izlazio, Dorja navuče još više Tajaninu kapu na lice pa iziđe za njim na ledinu, obasjanu suncem, i pogleda okolicu. Samostan iza nje, pred njom, u pozadini, šuma kojom voću put pustinjaku, desno cesta, ćoravac metne posudu sa žeravicom oprezno na travu kao da je u njoj zjenica njegova oka, pa stan6 puhati. 160 Dorjine oči kruže okolo, a misli u mozgu hitro određuju •nfer bijegu, unatoč tome što se u ruci jednookog ljeska bodež. Sama sebe prisili da bude mirna, ozbiljna, dostojanstvena. Kad on raspiri žeravicu, Dorja dublje sagne glavu, stavi ruke čelo kao da je to neki tajanstveni znak. - Sjednite na zemlju - reče ona. - Najprije ću vani vratiti vid, a °ncla ruku • • • " poslušao je pokorno kao dijete i s počitanjem pratio njezine kretnje kako uzima žeravicu, baca u nju tamjan i govori nešto njemu nerazumljivo. A baš u te nerazumljive riječi najviše vjeruje. - Gledajte u sunce, ravno u svijetli žar od kojega dolazi vid. Gledajte što dulje možete, ovim jednim okom... Sablasno oko mu se ukoči. Dorji se čini da je to oko mrtva" ča. Zahvaćen vjerom da sunce u sebi skriva njegov vid, zuri on u nj, dok kneginjica smekša na žeravici vosak, mijesi zaklopac pa govori - govori. On ništa ne razumije i zato još više vjeruje ... Tada mu se ona približi, stavi vosak na zatvoreno oko i opazi kako mu od tog dodira trepeće ono zdravo oko. Njega obuzima drhtavo uzbuđenje - ruka mu se trese. Napokon, okrutni čovjek posve je izmijenjen. Brutalni mučitelj pretvara se u pokornog jadnika, nemoćnika, bogalja, što čeka da mu dobace koru kruha Tek sada Dorja uzima drugi voštani zaklopac i pokriva mu voskom i drugo oko. On ne osjeća nikakve pogibelji od varke i zuri u sunce. Mišice lica mu se trzaju. - Ja ću sada govoriti posljednje čarobne riječi - a vi da st& tihi i mirni. Kad vam doviknem: Progledajte! skinite zaklopac -• pogledajte u sunce i vidjet ćete na oba oka... Dorjina polagana molitva pobuđuje u njemu strahopoštovanje. Ukočeno čeka da mu se vid probudi.

106

Njoj od uzbuđenja dršće glas, lomi se. On-trne u očekivanju čuda, ona zebe pred opasnošću bijega. Dorja moli glasno, onda ti-se... i opet glasno... mjereći put koji joj valja prevaliti da stigne u šumu. Odjednom joj glas jače zadršće... Uz cestu ledinom dolaze tri jahača, vidi plemićku odoru i vizire. U istom trenutku Dorja odluči: K njima ću! Od drhtanja njezinih riječi čovjek pred njom *ao da obamire... Onda ona prekine i reče: - Još malo i ja ću reći one velike riječi... Jednookog hvata groznica, znoj mu oblije čelo. Dorja umuk**• gleda u njega, pa u jahače - učini korak - udaljuje se po mekoj travi prema jahačima i maše im rukama. Trči, trči. zi v^1 sJet^ s voskom na očima. U uzbuđenju ne primjećuje nje-~*J feiJeg, čekajući one velike riječi čuda. čeka i kad ih ona ne iz-leče, dršćući pita: 11 PIanieni inkvizitoriDolazi li već moj vid? Nije dobio odgovora. Tako je uvjeren da će progledati kad mu padne vosak s očiju da se ne usudi skinuti ga. Opet pita. Ni sada nema odgovora. Sumnja probije uvjerenje da će mu se po-vratiti vid. Trgne s očiju vosak. Pogleda oko sebe i spazi Dorju kako trči livadom. Nije mogao odmah ustati. Iščekujući svakim živcem i svakom mišlju da će za koji čas zadobiti svoj vid i ruku, gleda sada kako čudotvorka bježi. Čini mu se da je svoje oko i svoju ruku izgubio drugi put. U prvom času sav se slomi - i ostane začas u nemoćnom razočaranju. Tek kad je vidio da djevojka uzmiče, porodi se u njemu želja za odmazdom. Ruka mu posegne za bodežom, a noge potrče. Osveta goni ga trostrukom brzinom, više leti nego se dotiče tla. Dorja čuje njegove kletve i trči, trči bez daha, vičući prema jahačima: - Pomozite, pomozite, vitezovi! Jahači su začas zastali - kao da se nešto sporazumijevaju, a ona maše rukama... Oni na konjima zamijetiŠe da za njom juri neki čovjek. Po-tjeraše konje sa ceste na ledinu u susret bjegunici. Jednooki joj je već blizu. Na suncu blista bodež u njegovoj ruci. Jedan jahač jurne naprijed - drugi zaostane. Jednooki se upre kao da mu pomažu nevidljive sile. Samo da zarine u nju bodež - drugo ne želi. Strah slomi Dorju, noge joj klecaju, ona pada. Čini joj se da je kraj nje nešto presjeklo zrak, više ništa ne čuje, ne vidi. Još joj ostaje toliko svijesti da se pita: "Je li me probo? Umirem li?" Odostraga čuje kako udara bič i kako Jednooki jauče. • - Milost - milost - gospodine! Ne tucite me! Dorja ne zna što se događa, ali jauk jednookog ispunjava je osjećajem da je spašena. Nad sobom razabire vizir, osjeća da su je posadili na konja i da je naslonjena na grudi svojeg spasitelja. Zrak zviždi oko njezinih ušiju. Sve to dopire u njezinu svijest poput priče što biva sve bljeđom, dok joj svijest potpuno ne potamni. U podzemnom rovu stoji Tajana. Vrijeme, otkako je Dorja otišla s jednookim, čini joj se odveć dugo. Ne mareći da bi se on mogao vratiti, krene naprijed. Polagano, tiho. Naišla je na otvorena vrata, napipa ljestve i, slijedeći unutrašnji glas, uspinje se. Izašla je u kapelicu. Ogledava se, sluša, otvara vrata, kad odnekud čuje muški jauk. Po crvenom šiljastom klobuku razabire da na ledini leži Jednooki i zapomaže. Sam je, samcat. Dorji ni traga-Sam leži bespomoćno i jauče. Tajana razabire da mu se nešto de-silo. Nagon za samoodržavanjem pokrene je prema šumi, kad j°J 162 padnu na um djevojke što ih je ostavila u podrumu Hitro se vra U u kapelicu da dozove one druge. Ali su je one već slijedile i uspinjalc se. - žurite se! Sad je hora - pobjeći ćemo! Jednooki ne može ustati s ledine. Začas su sve izišle s Tajanom i potrčale u šumu Kratkog dola.

107

Knez Okićki i vojvoda izašli su iz samostana. Na cesti još stoje kola, malo podalje su sluge s konjima. - Milostivi gospodaru, nismo se ni maknuli odavle. - Kako? Rekoše mi da je kneginjica izašla iz samostana i odvezla se kući. - Nitko nije izašao. Čini mi se, čuli smo ženski krik, ali veža ;e zatvorena, pa nismo mogli ući. Vojvoda i knez osjete da su prevareni. Htjedoše ponovno ući, ali su uzalud udarali po vratima. - Preskoćit ću ogradu - reče knez i pođe uz zid samostana. Sluge im dovedoše konje, uspeli se na sedlo i prebacili preko ograde. Zaklanjala ih je staja. Savjetujući se što da učine, opaze kako se iza ugla staje šulja mežnar. Sav je upropašten i prestrašen. Knez digne pesnicu: - Razbit ću ti lubanju! Zašto si me prevario? Kneginjica je u samostanu. - Imam djecu i ženu - zaplače mežnar. - Zaprijetili su mi. - Govori - tiho će knez - opskrbit ću te za čitav život. - Zatvorili su kneginjicu kad je htjela bježati na ulicu, a s njom i srećonošu. Njegova pobožnost baš je sada ušla u podrum s bičera da ih tuče. - Gdje se ulazi u podrum? Mežnar mu pokaže vrata ispod trijema pa se onda opet povuče iza staje. Vojvoda i knez Ivan potrče prema vratima podruma. Iz veže dopire lomljava. Ljudi ruše vrata da bi sebi prokrčili put na cestu. Familijare su knez i vojvoda ranili i ne mogu se boriti. Dominikanci viču, mole i trče dvorištem. Spazivši kneza i vojvodu, nagrnu k njima: - Smilujte se! Svjetina će nam razbiti sve što imamo. Recite im dobru riječ. Knez pograbi jakog dominikanca i strese ga kao da će mu rastepsti sva uda. - Ključ od podruma hoću! Ako mi ga ne date, razrušit ću sam ove zidine. Trka, vika, lomljava čitavim dvorištem i kućom. Kao da su SV1 poludjeli, a iznad svih viče Matias: - Po templare idite! Po templare! ~~ Sjekiru ovamoi - traži knez. U najvećoj strci pojavi se .nar sa sjekirom. Knez udari po drvenim vratima. Pod snagom jegovih udaraca vrata stadoše pucati. 163Uzalud je, kneže! - dovikuje mu Konradov brav. - Bar. " šunasta put vaše sestre puca pod olovnim bičem njegove pobožnosti. Razgnjevljen, tresne Ivan brava po licu, i on padne na zemlju zakrvavljen. Prva vrata je knez razbio. Vojvoda skoči niz stepenice. Oboji-ča pokušavaju da otvore željezna vrata, ali ona se snažno odupiru. Obojica prisluhnu, ali ne čuju ništa. Knez skoči u dvorište i zaustavi dominikanca Matiasa koji je u očaju sklapao ruke: - Ujače, ako mi ne otvorite podrum, zapalit ću vam samostan. - Jednooki ima ključ. Nisam tu više ja gospodar. Konrad je od našeg podruma učinio "murus" za krivovjerce. - A od samostana mrtvačnicu - dobaci vojvoda. - Tražim od vas, u ime kralja, da nam izručite okićgradsku kneginjicu. Neka dođu bravari i kovači da otvore. Jao vama ako se kneginjici štogod desi. - Triput jao nama - uzdiše Matias. - Konrad se dolje zatvorio s olovnim bičem. Ako je ona tamo, iskrvarit će je. On je tu gospodar - on je kralj i bog - govorio je Matias, pogledavajući na razbijeno pokućstvo samostana. Znoj oblije kneza, a vojvodi se stegne srce. Odjednom se željezna vrata otvore. Izađe Konrad iskrivljena lica, oči su mu krvave i vjeđe mu se spustile, a usne strahovito .raširile. - Gdje je? Gdje je? - viče glasom gladne razbješnjele životinje. Ivan i vojvoda ulete u podrum, ali rie nađu nikoga. Opet se vrate. Konrad još uvijek viče, pitajući za Dorju, a brav mu odgo.vara:

108

- Zatvorio ih je Johan dolje u podrum. Mi smo mu pomagali, sigurno su se negdje sakrile. - Nema nikoga - nikoga - čujete li? Tko se je dao potkupiti? Tko? - viče Konrad i švigne bičem po zraku da se svima naježila koža. - Kako je to moguće? - Šapne knez vojvodi. - One su pobjegle? - Treba poći s bakljom u podrum. Možda ima kakav drugi izlaz. Nečiji jauk iza ograde samostana privuče Konradovu pozornost. On pokaže bičem prema vratima koja vode iz dvorišta na ledinu u zaleđe samostana, Dominikanci otvore. Dvojica poderanih prosjaka nose Konradova jednookog špijuna. Unesu ga u dvorište. Konrad potrči prema njemu: - Hoću da znam gdje je kneginjica? Ne jauci, govori. Jer. • • - pri tom, ne mareći za njegove boli, zaprijeti mu bičem. U jed* nom špijunovom oku sakupilo se stotinu strava i on zaboravi svoje tjelesne boli. Stade pričati: Zatvorio sam obadvije, i kneginjicu i služavku - a ova me je začarala - ima đavolsku moć - i došli su đavli i svezali me i ijijetili mi usijanim željezom da izvedena njihove priležnice. Ognjenim kliještima me pribili, morao sam ih voditi izlazom do kapelice, a onda su došla tri jahača - tri đavla u odori plemića i uzeli čarobnicu, a mene izbičevali. _ A kneginjica? - upadne Konrad. - I ona je pobjegla. Vidio sam je kako dolazi iz kapelice s onim drugim djevojkama, a mene su đavoli tukli usijanim kliještima i pribili o ledinu. Nisam se mogao micati. - Kamo je pobjegla kneginjica? - viče Konrad, dršćući. - U šumu. Tamo ispred kapelice, a ja, nesretnik, izbijen do smrti, nisam mogao da ih pohvatam. Smrtni bijes isceri Konradovo lice: - Lomaču! što stojite tu? Palite lomaču! Krivovjerke su vam obeščastile kuću. Đavoli! . . . Sve u vatru, sve u oganj. Đavoli su ga izbili! Za svaku ranu jedan krivovjerac. Palite lomaču! • - i pokaže na ledinu iza samostana gdje se kroz otvorena vratašca vidjela spremljena lomača. Knez i vojvoda slušaju u pozadini. Onda knez povuče vojvo" du u vežu samostana. - One su se spasile. Dorja je pobjegla u šumu. - Dostići ćemo je, kneže. - Idemo odmah - reče on i obojica krenu k vratima. Ivan je nastavio: - Tajanu su odveli ti jahači što su izbičevali nakazu. Dakle, srećonoša je u dobrim rukama. Sad brzo da moju sestru što prije nađemo u šumi. Oni zatraže dominikanca vratara da ih pusti iz samostana. Nije se usudio otvoriti. Vojvoda i knez se opet prebace preko ograde. Otpošalju jednog slugu kralju u palaču, a s drugim slugama odjašu trkom prema udaljenoj kapelici. Konrad nije ni opazio njihov odlazak, što više su mu iz ruku izmicale žrtve, to je većma gubio prisebnost i stao bulazniti pa se dominikancima pričinjao kao da je opsjednut đavlom. - • Gdje su familijari? - viče. - Vaša pobožnosti, gotovo su svi ranjeni. - Ranjeni ili mrtvi, smjesta na konje, u potjeru za bjeguncima. Tko mi dovede kneginjicu i onu što je začarala slugu, dobit će oproštenje grijeha za čitav život. ^Dominikanci su pošli gore. Pomalo su se izvlačili ranjeni fa-milijari, blijedi i povezanih ruku, kad se pred vratima pojave kaptolski templari. Konrad dade otvoriti vežu i kad se vođa templara duboko poklonio Konradu i zapitao što želi, on digne uvis ruke: . ~~ Uhvatite krivovjerke! Za njima. Teško vama ako mi ih ne "Ovedete. Prokletstvo na vas, na vaše majke i očeve, na vaše ses-He 2a sve vjekove. Familijari, pratite ih - zapovijedi Konrad. 165Kamo da idemo? - pita familijar. Jedncoki, ležeći na zemlji, pokazuje rukom prema savskoj dolini.

109

- čarobnicu su vragovi odnijeli onamo nekud. Jurili su kao što samo đavoli mogu da jure, a kneginjica - ona je tamo u šumi. - Zar sama! - S dvjema krivovjerkama koje su bile u "murusu". Išle su pješice. - Idite! Brzo! Hvatajte ih! I potjera krene na dva kraja. - što je to? Sto je to s njime? On je to skrivio - razgovaraju među sobom zaprepašteni redovnici. - Ne bi nam se dogodilo zlo da nije biskup bio protiv njega. Napustio je samostan i time je podjario puk i evo, što su nam učinili. Nisu Hrvati kao tamo Nijemci. S našima se ne može kao u Marburgu i Strasburgu. Zlo je učinio Konrad! - prigovaraju mlađi. - Šutite, braćo! - opomene ih Klementus. - Još će nas Konrad baciti na ulicu. Ušutjeli su. Konrad je stao pokraj svojeg jednookog i po deseti ga put ispituje u najtanje sitnice kako su to đavoli došli u podrum, kako su izgledali i što su mu sve rekli. A jednooki svaki put izmišlja nove potankosti, raspaljujući dušu svojega gospodara sve vrelijim izmišljotinama. Onda je Konrad opet počeo šetati gore-dolje dvorištem. Mrmljao je nerazumljive riječi i žvigao bičem po zraku. Konačno se uputi kroz vratašca, iza ograde, na ledinu gdje su opremali lomaču. Priđe i stane s nekom čudnom ljubavi i pažnjom ravnati drva, ogledavati sa svih strana lomaču i ispravljati pogreške u slaganju cjepanica. Lomača kao da jedina nalazi u njega osjećaja. GOSTOLJUBIVI PLEMIĆ Drveća su pred očima kneginjice Dorje izmicala poput tamnih sjena. Sve što je uočila, gubilo je svoj oblik. Na časove joj se pričinjalo da ona stoji mirno, a sve oko nje leti. Osjećala je jahačeve grudi na koje se naslonila i njegove ruke što je čuvaju da ne padne s konja kojim on ravna poput vilenjaka. Ali se nije mog" la posve probuditi iz polunesvjesti. Ipak, osjećajući se umornonr podala se slabosti pa je potištena teškim uzbuđenjem sklopila 001. Sputao ju je nesavladivi umor i ona zapadne u duboki san. Kad se prenula, činilo joj se da gore nad njom lete zvijezde, a s njima čitav nebeski svod. Zrak joj zviždi u ušima. Razabrala je da je još uvijek na sedlu Okreće glavu, a svuda mrak. Skup1 166 svoje misli, doziva u sjećanje doživljaje dana: kako je dospjela u Konradov podrum i opet iz njega izašla. Bude joj jasno da sve ono nije bio san. Obazre se k jahaču što ga je osjećala iza sebe: - Gospodine, zar ne, ja sam se utekla vama za pomoć tamo kod kapelice? - Da - odvraća on, - sasvim je tako. - Mrak je, već smo davno trebali stići na Grič. Gdje sam to? - Tiho, kneginjice! Slijedi nas inkvizitorova potjera. - Potjera? - ponovi ona zaplašeno i vidi u mislima Konra-da, sablasni njegov sud i podrum u kojem bičuje svoje žrtve olovnim bičem. Gleda u mrak kojim pod njom juri konj, preskakujući grabe i potoke, prolazeći šumama, a upravlja njime vješti gospodar. Da olakša katkad osloboditelju težinu svojeg tijela, sama se drži u sedlu. Katkad se ogledne, ne bi li zapazila potjeru. - Opet su nam za petama! - čuje ona glas drugog jahača što se je približio k njima. Zavarat ćemo ih - čuje Dorja onoga što drži nju i razabire da opet ulaze u šumu, jure, pa naglo skrenu drugim smjerom, onda iziđu istim putem i jure dalje. Kroz noćnu tminu dopire do njih dozivanje potjere. Dorja osjeća burno nadimanje onoga iza sebe što ravna uzdama lijevo pa desno i nemilice goni konja, a i ona nehotice hvata uzde u želji da pospješi strelovitu trku. što jure dalje, noć biva sve dublja i gušća. Neizvjesnost i strah potiskuje u njoj svaku drugu misao. Čitavim bićem osluškuje i svim se silama upire nadom u osloboditelje što se naprežu da zametnu trag. Naposljetku projurili su šumom, izašli na cestu, presjekli je i stali se uspinjati uzbrdo. Tu se zaustave. Dorja osjeti kako konju dršću noge i tijelo mu se trza.

110

- Uhvatit će nas - šapće Dorja, jedva dišući. - Tiho - ušutka je jahač iza nje. Dolje u daljini čuje se dozivanje potjere. Dugo su ostali pritajeni u toj šumi, kad se onaj iza Dorje poluglasno javi: - Izgubili su nam trag. Sad je lako. Još malo pa smo gore. Njezin osloboditelj sišao je s konja, prihvatio uzde i vodio vranca, a Dorja je sama sjedila na sedlu. Uzlazili su strminom, sasvim zaraslom šumom. Oni sprijeda konjima su krčili put. Nit-*° nije progovorio ni riječi. % Kad ju je minuo strah, počela je misliti o pratiocima. U tmini nije razabirala ni obrise njihovih pojava. "Tko su ti ljudi koji su me oslobodili?" Sjetila se plemićkih odora i viteških vizira kad je na ledini Pala, bježeći pred jednookim. Svakako su otmjeni i pošteni ljudi. Koliko su se samo trudi-nas ne stigne potjera. 167 Pred sobom, na vrhuncu brda, opazi tamne kule nekog dvor-ča što se uzdiže pod zvjezdano nebo. Jedan od njenih pratilaca udari na vrata zidina što opasuju dvorac. Netko se iznutra oglasi, čuje se strka. (š - Otvarajte. Pošteni plemić traži utočište za jednu kneginjicu. Molim vašeg gospodara za gostoljubivost. Vrata se otvore. Ušli su u dvorište. Na trijemu prizemlja stoji žena, držeći malu luč i pospanim očima gleda u Dorju, U odsjaju luči razabire jahača s vizirom kako je skida sa sedla i bez riječi uvede u trijem. Tu se žena gošći duboko pokloni. - Vaša milosti, dobro nam došli - reče i posvijetli Dorji uskim hodnikom. - Neka se vaša milost udostoji uspeti stepenicama. žute zrake skaču po bijelim stijenama. Ta se bjelina ugodno dojmi kneginjice. Umorna i omamljena od zraka i jašenja, uđe u sobu. Strop visok, zidovi čisti, u kutu široka postelja s drvenim krovom ispod kojeg vise zeleni zastori sa žutim resama. Po sredini drvena izrezbarena sjedala pokrivena jastucima. Ispod visokog prozora stol, na njemu srebrni vrčevi i svijećnjak •urešen zlatom. Gore visoko štitovi i lovački rogovi, išaram dragim kamenjem, zlatom i bojama. Pod je pokriven sagovima. r Dok je žena opremala postelju, Dorja začuđeno promatra ras" posne skupocjenosti. l - Gdje sam to? - upita. - U vrlo gostoljubivom dvoru. Bit će vam ovdje lijepo, moja gospodstva svakog rado primaju na konak. Odmah ću donijeti vašoj milosti nešto za okrepu. Dorja sjedne na postelju. Umor joj sklapa vjeđe. Prenula se kad je opet ušla žena. Nosi na srebrnom pladnju mesa i vina. Tek sada osjeti da je gladna. "l - Kako se zove ovaj dvorac? f ;" - "Šumski dvorac". | | - Ima li dvor gospodaricu? "J •= - Tek od malo vremena. f - Bit će da je veoma bogata - primijeti Dorja, promatraju-<iĆi dragocjenosti. t"> - Za nju ne znam, ali gospodar je bogat. Rekli su mi gospo-da vas pustim na miru - neka se odmorite. Postelja vam je i perine su meke, nećete se potužiti, vaša milosti. Skoro će zora, neka vaše gospodstvo legne. Ovdje je zavor da se vaše go-podstvo zatvori ako vam je s voljom. Dorja onda legne u meku, svježu postelju, spusti zelene zašto-fe i zaspi. Probudi je kucanje na vratima i ženski glas. Tako je duboko Ipavala da se nije mogla dosjetiti gdje je. Tek na ponovno kuca-jije i dozivanje razgrne zastore postelje. Svjetlost dana zablista oj u oči. Brzo ustane i otvori vrata. 168 Klanjajući se, uđe služavka: - Vaše gospodstvo, nosim vam ručak. Na velikom pladnju, na srebrnom posudu, složeno je pečenje, kolači i vino.

111

_ Zar sam tako dugo spavala? - začudi se Dorja. Već je sunce krenula na zapadnu kulu. Pobojala sam se da ste umrli -• veli služavka i ide drugim vratima i odrine zavor. __ I tu ste se zatvorili. Odveć ste strašljivi. Neka se vaše gospodstvo potrudi. Ovdje ima još mnogo ljepših soba - svuda je čisto i uređeno. Otvorivši druga vrata, uđe u veliku sobu, neke vrste dvoranu, j stavi na stol Dorjin ručak. Po dvorani prostrti sagovi, po stolovima srebrno posuđe, oko zida srebrom i zlatom okovane škrinje. Na jednoj klupi leži zeleni svileni plašt, do njega modro odijelo opšiveno srebrom, pa raznolike svilene ženske cipelice, čitav namještaj, haljine, dragocjenosti - sve to pokazuje*da u ovim sobama živi otmjena mlada gospodarica. - Prekrasne stvari ima tvoja gospodarica - primijeti Dorja, gledajući haljine. - Da, krasne - odgovori žena. - Ima toga još mnogo više - i otvori škrinju u kojoj zablistaju zlatom i dragim kamenjem vezena odijela. Tu je i mala kutija puna zlatnih nakita urešenih biserima. - I to pripada njoj. Želite li pogledati. - Nije pristojno da razgledavam. - Naređeno mi je da vas ponudim svime. Možda se želite poslužiti kojom haljinom? Vaše gospodstvo baš nije odjeveno kako bi trebalo da bude. Izvolite li možda ovu crvenu haljinu? - Ne. Dobra mi je i ova u kojoj sam došla. 2elim pozdraviti tvoje gospodare i zamoliti ih da jave mojem bratu što je sa mnom. - Sve će oni rado učiniti. Moja su gospodstva vrlo dobra i gostoljubiva. Dorja se umila, uredila, zatim pojela ručak, a onda ušla u sobu gdje je žena uređivala njezinu postelju. - Sad me odvedi svojim gospodarima. - Odmah ću najaviti da ste spremni. Izvolite samo malo pričekati. Kneginjica je sjela na klupu i uprla pogled u visoke male prozore kroz koje je ulazilo rumenkasto svjetlo sunca što je već zalazilo. Nije čekala dugo. Na vratima netko pokuca. Dorja ustane. , U sobu uđe muškarac i duboko se pokloni: v&, *- ^opustite mi da vas zapitam je li vaša milost dobro spaŠka •"ev°J^a podigne glavu. Nešto je steglo u srcu i u grlu. Mu-2a FacJ u plemićkom odijelu se uspravi i, pogledavši joj u lice, 169Zašto mi vaše gospodstvo ne odgovara? - Bože, obezumila sam se - ili - riječ joj se prelomi. Za. stala je. - Vaša lijepa glavica sačuvala je potpunu prisebnost, a vaše lijepe oči imaju izvanredan vid. To sam, eto - ja. - Kako? Vi? što je to? Pred njom stoji Tomo i gleda je mirno, spuštenih ruku kao što stoji vitez pred poštovanom gospođom. Međutim se ona oju. nači. - što hoćete ovdje? - Vi ste htjeli govoriti sa mnom. - Budući da sam ja prisebna, kako ste mi rekli - onda se, očito, pamet muti vama. Hoću da govorim s gospodarom ovog dvorca. - Evo, on je na vašu službu, - i pokloni se Tomo duboko. - Vi ste gospodar ovog dvorca? - Da. To je Lobor. - Lobor? Vaš dvorac? Zna li plemić koji me je doveo ovamo kome je došao na konak? - Kako ne bi znao. - želim govoriti s njime. - Izvolite, stoji pred vama. Dorja zalomi rukama ... - To je nemoguće. Taj plemić niste bili vi. - Vaše gospodstvo bilo je napola u besvijesti, moje lice skrivao je vizir. - Ne vjerujem, što biste vi radili u okolici Laske vaši?

112

- Vama je poznato da sam komedijaš po kraljevskoj milosti i stanovao sam na Kaptolu. Da me ne prepoznaju, odjenuo sam plemićku odoru i pokrio lice vizirom. Svladavši potpuno sebe, poprimi mirno držanje i oslovi ga prijateljski: - Viteže, spasili ste me iz Konradovih ruku. Za to vam zahvaljujem. - Ne ljutite se ako tu hvalu ne primim. - Ipak ću vam biti zahvalna za to. Molim vas, učinite mi i drugu uslugu koja će biti dostojna one prve. - A to bi bilo? - Dajte mi konja da krenem kući. - Sunce, evo, zapada i uskoro će mrak. - Pa dobro, orida sutra u zoru. Njegove crne oči, koje su je dosele gledale mirno, stadoše se iskriti. Dosad smireni glas promijeni se i ona prepozna Tominu ćud koja se u tom trenutku probudila. - Želite li natrag na Grič? - pita on cinički. ! - To mi je jedina želja. | - Da se vjerite s vojvodom? | Pridolazi joj bliže i ona osjeti kako se udaljenost između jga i nje sve više smanjuje. a možda i vi? - reče _- Znam što hoće vojvoda i vas" brat on, uzdignu vši glavu. Dorja odluci s njime govoriti prijazno i povjerljivo: _- Mene veže samostanski zavjet. Ne kanim poći ni za koga. _ . I nećete poći! - Ja još uvijek sumnjam da vi, viteže Tomo, ne poznate sve-fe običaje koji se iskazuju prema gostu. _ Držao bih se svetih običaja da ste vi moj gost. - Dskle, držite me svojom zarobljenicom? _ To ja nikad ne bih učinio. - Sto, dakle? _ Vi ste ovdje - gospodarica. Ova riječ podsjeti Dorju na služavkino pričanje o onim haljinama u drugoj sobi. Još uvijek se laća nade: - Odvedite me k svojoj ženi. - Na žalost, ovu vam želju ne mogu ispuniti zato što žene - nemam. . - Služavka mi reče da dvorac od malo vremena ima gospodaricu. - Pravo je rekla. Od malo vremena - otkako ste vi prešli prag ovog dvorca. - Viteže, suspregnite svoj užitak da mučite moju nesretnu dušu - Dorja će molećivim glasom. Uvidjela sam po svemu da u ovoj kući ima gospodarica, ona će me zaštititi. Hoću k njoj. - Vidjeli ste svilenim zastorom pokrivenu postelju, svilene haljine, nakite? To sam sve pripremio za vas, jedina gospodarice Lobora! I opet joj se stane približavati. Dorja se povuče. - Uzalud vam je izmicati preda mnom. U našem ste dvorcu ... Našem. Dršćući zaokruži ona pogledom po stijenama. - Nema vam odavde izlaza drugamo, nego, u moj naručaj. - Ako r.e štujete moju čast, a vi ne oskrvnjujte svoju, viteže. Djevicu koja se je utekla k vama za pomoć vi ćete pustiti da ode. - Ne kanim učiniti ništa na što ne bih imao pravo. Ona koja je utekla k meni za pomoć po pravu i pravici, dopuštenom mi cjelovu - moja je vjerenica. Moja ste i - ničija. _ Plamen što ga je zapazila u njegovim očima navijesti joj krajnju opasnost. Pritisla se k stijeni, pričinila se poput kipa uklesa-a u kameni zid. Trzaju se mišići na Tominu licu i njegovu tam-u put probije rumenilo. Korakne k njoj i uhvati je oko struka. J*J " đ°dir čini joj se smrtnim dodirom i, ne našavši drugog spasa, de udarati glavom o zid. Ali je Tomo povuče za sobom i čvrsto ^vije svoje ruke oko nje.

113

~~ Razbijte svoju lijepu glavu na mojim grudima.171 i; Dorja osjeti kako on dršće i pokuša se osloboditi, no on je Jdrži "kao jastreb pile. Neka orijaška snaga uđe najednom ti nju |pa se otima i brani pomamno. Tomo joj uhvati obje ruke i svins $h unatrag, tako je prisili da sjedne na stolicu. Tada otkine sa ižavjese nad posteljom svilene vrpce i sveže joj ruke. Htjela sa1 Rodici, ali je već izderao zavjesu pokrova postelje pa je njome |Čvrsto vezao na stolicu, govoreći kao u nekoj ekstazi: i - Kakva vam je snaga!... Kakva divna snaga! Svi kraljevi jsvijeta morali bi se obezumiti, svi vitezovi pobjednici morali bi ipodivljali za vama - govori dalje rasplamćenim ushićenjem. - l Da je Bog stvorio deset svjetova, ne bi vam bilo ravne. ; Vidite, morao sam vas vezati - reče on promijenjenim ; glasom - da zaštitim vašu lijepu glavicu od vaše bjesomučne na:jnjere. j Dok je to govorio, Dorja je bila dvostruko sputana u sjede. i cera. položaju. : -- Vidite, kneginjice, to vam nije trebalo. Kad divlju zvijer l dražiš, bjesnije te zgrabi nego kad si miran. Vidite li, sve što je tu - vaše je. I bit će vam dobro. Mazit ću vas kao kraljevnu. Ona ne odgovara, niti ga sluša. U glavi joj se vrti i pred očima joj blijedi. A on je gleda dugo, stojeći pred njom. Onda se okrene, pođe po sobi i nešto se zamišljeno zagleda u pod. Tada se vrati k njoj: i ! Zaista, to vam nije trebalo. Zašto razbijate zid glavom kad je on od kamena? Da se ne otimljete, ne bih vas trebao vezati... •Ne mislite da sam vas svezao radi sebe. Nije to. meni potrebno, j nego samo radi vaše glave. Opet mu ona ništa ne odgovori, već zuri preda se i zagušuje plač da mu ne pokaže svoju bespomoćnost. Ostavlja je snaga i sve joj se u mislima ispremiješa. Tomo se okrene i pođe po sobi, a onda naglo otvori vrata i iziđe. Hodnikom odjekuju koraci poput strahovite prijetnje. Siđe hitro niz stepenice u prizemlje, U blagovaonicu u kojoj je sjedio Kozak. Vina! - poviče Tomo čudnim bijesnim glasom. - Vinal Kozak ga pogleda pažljivo i pruži vrč. Tomo posegne za njim, hitro prinese ustima, ali ga onda baci na zemlju. - što vam je, gospodaru? Zašto ste to odbacili? - Neću da joj zaudaram po vinu. A što me gledaš? što blejiš? - Dršćete, pa mislim - niste spavali čitave noći, gospuudru- Tko ti to veli? Spavao sam kao mladi zmaj. Niste spavali, gospodaru, ni jednog trenutka, čuo sam vas< do zore ste hodali po sobi. - Pa ako? Vrag bi spavao kad osjetiš nju gore, a opet, hu° sam da se ona ispava, nije viteški da joj ne dopustim odmora. ^* A što ti brbljaš? - okosi se on na Kozaka koji je pokorno šut"0" - Pusti me na miru. Nitko da mi ne smeta - i bučnim strop0" 172 tom svojih koraka iziđe iz sobe i poleti uz stepenište. Ponovno uđe k Dorji, zatvori vrata, oštro rine zasun... Dorji se čini kao da ioj Je netk° povukao nož ispod grkljana. Tomo stoji pokraj vrata i li polutami gleda slomljenu, svezanu djevojku, glava joj visi na grudima kao da je odrubljena. Brzini korakom pođe k Dorji, ispruži ruke, uhvati joj ramena pa se nagne duboko da joj zagleda u Uče. - Hoću da vidim tvoje oči - izusti on i spusti se na jedno jcoljcno da joj zagleda u lice. Podigne Dorjinu glavu i opazi u njenim očima suze i očaj. Gleda je dugo i onda je spusti. Jednim se laktom prisloni na oslon stolice na kojoj je vezana Dorja i, napola klečeći, napola ležeći do njezinih nogu, zagleda se nekud u mračne večernje sjene. U njegovu je pogledu nešto čudno. Tad zgrabi on svoju crnu kuštravu kosu i čini se kao da će je iščupati. Dorja osjeća kao da odnekud sve bliže prilazi nevidljivo spasenje i u tom osjećaju baci pogled na prozore kroz koje se šuljao mrak.

114

- Dolazi li tko? - pita se ona i; ispod smeđih pramova što joj padaju na čelo, gleda Tomu očima ulovljene zvjerke. On je nijem, nepomičan. Tada mu glava padne na Dorjina sputana koljena. Kad je osjetila njegovu glavu, zaustavi život u sebi. Tišina u sobi i njegova ukočenost produljuju užas u Dorjinu biću. On se najednom makne. Njome prođe mraz. Zgrožena gleda mu ruke što se dižu, ali je ne dotiču, već se slože na njegovu crnu kosu. čvrsto je stisnuo rukama glavu i bulji u strop. Tišinom prolazi njegov čudni, gotovo melankolični glas: - Kneginjice, odvezat -ću vas ako mi obećate da više nećete udarati glavom, o zid. Pričinilo joj se da to govori netko drugi, a ne on. Ipak odvrati tiho, u strahu da to nije nova stupica kojom želi produžiti njezine patnje: - Obećavam - neću.... Na te riječi ode on u drugu sobu, donese svijećnjak s dvije goruće svijeće, stavi ga na stol i počne je odvezivati. Dorja je sjela opet natrag na isto mjesto i nije se micala. Slabost i strah potpuno je slomiše a on stoji usred .sobe i nekud bulji. Makar ga ona ne gleda, razabire kako je njegov pogled kriomice promatra i od toga osjeti drhtanje u prsima. Njegov korak odjekne u lišim. Dorja razabire kako ide prema njoj, sagiblje se i usklikne: --. Jao, pa vi ste se ranili! Krv vam curi po ramenu. I ne dočekavši odgovor, skokne k vratima i zvizne u hodnik. u sobu ulazi četovođa Kozak. -^ Ranila se glavom o zid. Ti znaš liječiti rane, povezi je - ar.edi on svojem pouzdaniku. I dok je ovaj otišao, Tomo ostane at-* na vrat*ma sve dotle dok Kozak nije donio što mu je tre-i stao djevojci ispirati glavu i konačno je povezao platnom. 173K": " l - Je li se jako udarila? - zapita Tomo, stojeći kraj vrata. l - Pa dosta, ali neće biti odveć zlo. Za dva-tri dana zacije. lit će. l Kad je Kozak svršio svoj posao, Tomo naredi: l - Neka dođe Agata! Kozak ode, a Tomo se ne miče sa svojeg mjesta, ne gleda djevojku; ne govori, čini se kao da ga nema. Tako je ostao sve dok nije ušla žena koja je Dorji predvečer donijela jelo. - Plemenita gospođa udarila se je u glavu - reče joj Tomo. - Ostani tu, ako joj što treba, posluži je, a onda dođi dolje \ pusti je da se odmara. , Dorja je ostala sama sa ženom. - Što si ti ovdje u dvorcu? - upita je tiho. *" - Služavka sam. Moj muž također služi gospodara. • - Gdje ti je gospodarica o kojoj si mi govorila? - Mislila sam na vaše gospodstvo. Gospodar je tako naredio - i da vam ponudim haljine, to je sve vaše. Čitavu sedmicu dana spremao je gospodar da sve uredi za svoju mladu gospođu, pa sam mislila - to ste vi. - Je U Kozak tvoj muž? - Ne. On nema žene."Drugi četovođa, Blaž, moj je vjenčani drug. Kao sve što je bilo u ovom dvorcu, tako je Dorju i služavka ispunjavala odvratnošću. Ipak pokuša da bude ljubazna prema njoj. - Kad bi tvoj muž omogućio da pobjegnem, obogatila bih vas. Živjeli biste kao plemići. Služavkin se pogled gotovo prilijepio u tom času o Dorjinb prstenje i naušnice. - Ah, kad bi to bilo moguće! Vjerujte, ne bi mi bilo krivo ;, da jednom i ja budem bogata gospođa. ; - Moj brat je knez i veoma je bogat, nadarit će vas oboje. | Ako si prava žena, znat ćeš nagovoriti svoga muža da primi veliku 5 nagradu koju će vam dati moj brat. AH još noćas, što prije, dok l vaš gospodar ne učini kakvo veliko zlo.

115

\ - Vaše gospodstvo, odmah ću dolje da razgovaram sa svo-l jim mužem. J Dorja skine prsten što se svjetlucao na svijeći i nastavi: 1 • -U svim takvim dvorcima ima raznih ulaza u tamnice - ""• u konačište, osobito u dvorcima vitezova kakav je tvoj gospo"" Ako mi pokažeš ulaz u te prostorije, darovat ću ti taj prsten - Da, ima - reče ona - upravo u ovoj sobi, tu iza postelj ispod saga. - Ostani ovu noć kod mene. Pričinit ću se da sam jako lesna. : - To vam neće koristiti, čuli ste da mi je zapovijedio f\ siđem i pustim vas na miru. Znam što to znači. _ Evo ti placa što si mi otkrila ulaz. Ako mi doneseŠ kakvo oružje, dobit ćeš sve što imam na ruci i na ušima. Zabezeknuta služavka promatrala je dragulje i zapita: - Kakvo oružje da vam donesem? - Bodež - naoštreni. - Pokušat ću da ga ukradem svom mužu, samo što je on vjerniji gospodaru nego meni. žena se odšulja iz sobe, a Dorja zatvori zasunom vrata, zavuče se iza postelje i spazi u podu, ispod saga, četverokutno izrezana vratašca. Dakle, zasunuta je vrata ne štite. Ovim je ulazom vezana s Tomom Otud njegova promjena - pomisli ona. - Zavaravao me da se smirim, a kad ću zaspati, uvući će se ovamo. Njegova je služavka požudno gledala dragulje. Možda mi donese bodež da njime dočekam viteza otimača. Sjela je na prag^druge sobe odakle je dobro vidjela pod iza postelje, čekajući služavku da joj donese obećani bodež. U hodniku još uvijek olovni mir. - Svjetlo dršće po bijelim kamenim zidovima. U dvorcu kao da su svi pomrli Nigdje se ništa ne čuje. Vani vjetrić šumi omo-rikama. Dorju hvata čuvstvo zapuštenosti, strepnje i bola. Zure-ći u daščanu ploču ispod kreveta, podilazi je želja da udari glavom zid tolikom silom da je razbije dokraja. U prizemlju, u svojoj ložnici, pod debelim smeđim zastorima, ispružio se Tomo. Potpuno je odjeven. Dugo zuri u strop, a onda kao da je u njemu nešto uzviknulo. Skoči, odrine mala vrata i uđe u komoricu. Uzane ljestve pružaju se uvis. Svijeću postavi na zemlju i uspinje se gore sve do pod drveni strop. Dotakne željezne vijke kojima su pričvršćena četverokutna vrata. Čas čeka kao da nešto prisluškuje Upre glavu o vrata, sagne se kao da ga nešto-plaši, stoji na Ijestvama, čeka, onda se polagano i tiho spušta dolje, gurne nogom svijeću, ova se utrne i on u tmini izlazi u dvorište. Oko Tome zidovi dvorca i pusti tamni trijemovi. Gore u prvom katu kroz visoka okanca prodire blijedo svjetlo. Tomo legne P°d stablo i gleda u svemir po kojem dršću zvijezde. Tamo, od trijema, zašušti lišće. Tomo se pritaji, načuli uši i gleda sjenu što nestaje, pa opet dolazi bliže k stablu i penje se . a nJ oprezno, spretno, poput mačke. Na vrhu stabla se zaustavi gleda u svijetleće prozorčiće. Onda se opet polako spušta. Tomo Sa Pograbi. -• Blaž? Sto si .radio gore? Pod rukom osjeća, .kako zatočenik dršće. - Go-spodine, htio sam vidjeti zašto još kod nje gori svjetlo. 174 175Svinjo! Htio si je vidjeti kako se svlači! Gade! - I on ga" odgurne na trijem dvorca. A Tomo se ušeta oko dvorca poput psa kad se kući njegova gospodara približava stranac. Bijesno korača i sve nešto kao da psuje, onda se zaustavi, otkine granu, smota je baci i krene odlučno na trijem, otvori jedna vrata i vikne: - Vina! Najjačeg vina mi daj! Za malo vremena donese Kozak vrč. Tomo iskapi jedan, dru-gi i treći vrč. - četvrti uzmi ti. Napij se u zdravlje mladenaca! U jutro da me nitko ne budi. Idi!

116

Kozak se uvuče u svoju sobu, ali isturi glavu na. vratima pa pogleda za Tomom koji se polagano uspinje stepenicama. KONRADOVI SAVEZNICI Plačnim pogledom promatra inkvizitor Matias razbijeno samo-stansko pokućstvo. Pred njim brzo korača rimski inkvizitor. Mra-; čan je, zelen. Srce mu je žuč, a riječ otrov: - Gdje su krivovjerke? Đavoli su odnijeli iz moje tamnice kneginjicu, odnijeli su čarobnicu, a templari ih nisu uhvatili. Zašto? U ovom kraju sve služi paklu. Pazite - ako za tri dana ne dobijem u ruke kneza Radoslava i sve krivovjerke, rastjerat ću sve i vas i vaš red. Zapalite lomaču! U podrumu leže krivovjerci! Ninoslav i njegova mati. Hoću da ih svečano spalimo. Odmah! što; čekate? Govorio je srdito, koračajući gore-dolje i, kad je Matias htio da ode, uđe dominikanac Klementus i pokorno najavi: Vaša pobožnosti, dolje je neka plemenita gospođa. Želi O nečem važnom govoriti s vašom pobožnosti. Matias je čekao šuteći, dok u sobu uđe gospođa ogrnuta laganim, do poda dugim, crnim plaštem. Glavu i lice sakriva joj kapa nalik kukuljici. Tiho i smjerno pozdravi pa digne kukuljicu: Svijetla kraljice! - iznenađeno usklikne Matias, duboko se pokloni i ponudi joj jednu stolicu. Kraljica ostane, stojeći i klanjajući se inkvizitoru. - Vaša pobožnosti, strahotna me snašla bol. U ovom su kraju svi krivovjerci udarili svoju tvrđavu. Duša mi je slomljena, hoću da činim pokoru za njih. Eto, dođoh da mi vaša pobožnost pokaže put kojim mi valja poći. Želim se ispovijediti. Matias napusti sobu. Konrad mrko pogleda kraljicu: - Krivovjerstvo se ugnijezdilo i u vašem krilu. Vaša pratilica jučer je teško uvrijedila moj sud, a njezina služavka ČaroliJ*" ma je obmanula mojeg slugu i dozvala đavle da izvedu iz ce sve krivovjerke. 176 ___ O, vaša pobožnosti, strašnog li grijeha! - usklikne kra- Vi ste počinili grijeh što ste imali uza se takve žene. Ako se kanite oprati ovog grijeha, obje krivovjerke moraju izgorjeti na lomači. Gdje su? __ Vaša pobožnosti, kneginjici nema traga, a njezinu služav-jcu našli su u šumi odjevenu u haljine kneginjice. - Gdje je djevojka? -. Nju štiti i brani onaj koji brani i druge krivovjerke. - Tko je taj? uzvikne Konrad raspaljen. - Vaša pobožnosti, - sklopi kraljica ruke i pogleda hinjenom pobožnošću u strop •*- ne smijem izreći to ime. .- Zapovijedam da ga izrečete. - Taj čovjek što štiti krivovjerce je kralj, moj muž. - On je obećao papinom legatu voditi oružanu vojnu na krivovjerce svog kraljevstva. - Obećanje je bilo samo prividno. Molila sam kralja sklopljenim rukama da izvrši svoju dužnost. I ban Joakim tražio je da odmah sprema vojnu, ali kralj ga zbog toga svrgne s časti. Teška je moja bol, kralj malo haje za vjeru, naprotiv - štiti krivovjerce. - Dakle, zato se u ovom kraju tako raširilo krivovjerstvo! Isporučite kralju da očekujem od njega oružanu pomoć protiv bjegunaca. - Vaša pobožnosti, da imam vlast svu bih vojsku ovog kraljevstva stavila u službu vašoj pobožnosti. Povela bih križarsku vojnu da plamenom potopim svu zemlju i očistim je od krivovjer-nih sotona. Ali da izustim samo riječ o tome pred kraljem, on bi me ubio. - Kralj štiti krivovjerce, kralj je prevario svetog oca - a još kraljuje? - Jest, i to je urodilo nezadovoljstvom među nekim kraljevskim dostojanstvenicima. Njihove se pobožne duše rote protiv kralja, što da radim da spriječim urotu? Nije li veliki grijeh gledati urotničke snove, makar i pravovjernih ljudi protiv vlastitog kralja? Urotnici traže od mene da ja uzmem vlast, a to bi značilo prekršiti zakletvu vjernosti prema mužu.

117

-- Vaša je sveta • dužnost uzeti mužu vlast i sjediniti se s urotnicima. Kraljica spusti glavu i ruke pa će podatno i tiho: - Onda se potpuno predajem zapovijedima vaše pobožnosti. - Smjesta ću poslati u Rim svojega glasnika da izvijesti papu kako ga. kralj vara." A vi upamtite: urotnici protiv kralja moje su Pristaše. - Ako se ortaci krivovjeraca dignu protiv mene što stupam na vlast nakon urote? - Svi vas moraju priznati. Kraljica sklopi ruke i digne oči prema inkvizitoru: - Ja se pokoravam, neka se vrši vaša volja. 177Prisegnite mi, kraljice, da ćete mi predati kneginjicu Okić-jku i njezinu služavku i potražiti tog kneza Radoslava. i - Prisižem. Smjerno se ona opet pokloni, digne kukuljicu i nečujno ostavi sobu. Pođe trijemom i dade se najaviti Matiasu. Odveo ju je u svoju sobu. Ona mu pruži kesu novaca. - Donijela sam vam prvu svotu da popravim ono Što su vam građani oštetiti samostan. Sav razblažen poljubi joj Matias rub plašta. - ćula sam što se desilo s kneginjicom - reče kraljica. - Vrlo žalim, čujem da je nepotrebno branila kneza Radoslava. On je i banovu kćer i vašu nećakinju poveo u krivovjerstvo. Treba da ga potražite i predate Konradu. - Uvjeren sam da ga sakriva moj nećak knez Ivan na Okić-gradu. - Da nije tamo, već bi ga davno uhvatili. Mladi dominikanac zovne Matiasa: očekuju ga kod lomače. - Idite, oče Matiase, - ponuka ga kraljica. - Pričekat ću, želim vidjeti lomaču. Kad su se dominikanci udaljili, kraljica prijeđe preko ostataka razbijenog pokućstva i nađe Konrada u istoj sobi gdje ga je ostavila. - Vaša pobožnosti, dolje je čekao na me dvoranin i on mi je saopćio da se knez Radoslav krije na Okić-gradu, u dvorcu kneza Ivana. - Dakle, Matiasova obitelj gnijezdo je krivovjeraca. - Vaša pobožnosti, samo lukavošću moglo bi se provaliti u dvorac, a to može učiniti veliki meštar hospitalac Olivero. Uvijek je prijateljevao s knezom i posjećivao ga u dvorcu. Knez je na Griču. Neka pođe Olivero i donese kaštelanu dvorca tobožnju kneževu poruku. Pustit će u dvorac njega i njegove drugove kao kneževe prijatelje, a kad u noći sve pozaspi, Olivero će sa svojima svezati sluge i pretražiti čitav dvorac i dovesti krivovjerca. - Isporučit ću mu da to posluša i sve izvede kao moju zapovijed. - Vaša pobožnosti, slušam vaše daljnje odredbe. - Obavijestite urotnike kako sam vam naredio da uzmete vlast u svoje ruke i posjedujete svu moju i papinsku pomoć. Ona klekne pred njime i poljubi mu ruku, puna dobro od-glumljene skrušenosti i poslušnosti. Onda, klanjajući mu se kao dvoranin kralju, izađe na dvorište gdje je čeka pouzdanik Rufa s malom pratnjom kraljevskih momaka. Uspela se na sedlo J Šapnula Rufi: - Idemo pod utvrde - u šumi čeka on. Za pola sata nađe se u guštari ispod gričke tvrđave. Pratnja se povuče natrag, a Elizabeta uđe u grmlje i zaustavi se pred mu* karcem u odori viteza templara. Sagne se k njegovu šljemu isp0" kojeg viri gusta crvena brada. j 78 - Ima li nade, Elizabeto? - pita tiho muškarac. - Nosim, Joakime, Konradov blagoslov tvojoj zavjeri i mojoj vlasti njegovu pomoć. Odmah će poslati u Rim glasnika da optuži kralja što podupire krivovjerce. Nabrzo mu ispriča razgovor s Komadom. - Tvoju sam urotu, Joakime, dobro počela - na tebi je da je još bolje dovršiš. - Lako je sada kad uz nas stoji Konrad pred kojim dršću svi koje mi trebamo.

118

- Još nešto, Joakime! Konrad je od mene zatražio krivovjerke Dorju, Mirenu i Radoslava. - Dorji je nestao svaki trag, a Mirena već godinama nije moja kći. Ona mu saopći osnovu kako treba na Okić-gradu lukavo potražiti Radoslava i prikaže mu to kao Konradovu zamisao. - Olivero će to izvršiti, a mi ćemo još više osvojiti Konradovu sklonost. Sam ću javiti Oliveru što ima učiniti. A sada su mi svi putevi k zavjeri otvoreni širom samo treba da kralj otputuje u Varaždin i vaši urotnici stupaju .na svijetlo dana. Samo te molim da Tajanu zadržiš za nas, odvrati je od kralja - šrećonoša mora da bude na našoj strani. Moraš steći Tajaninu sklonost, budi joj najsrdačnija zaštitnica, čuvaj je kao oko u glavi i zadrži je samo za nas - neuka djevojka dat će svoju sreću onome tko joj bude najbolji. - Onda bi ona morala pratiti tebe i tvoje zavjerenike. Kako da to učinim? - Javit ću ti sve točno po Rufi. - Zar su tvoji pristaše već posve opremljeni za sve? - Čekaju me preodjeveni u mojoj palači. Vijećamo ve"5 taft: dana i tri noći i samo čekamo da kralj krene u Varaždin. Ne dopusti da odugovlači put. - Za sutra je sve određeno za put. - Neće prevaliti ni pola puta do Varaždina, već ću ja voditi kraljevića da ga krunim za protukralja. .Ali Tajana mora biti s nama. Kad prirediš ugovoreni lov- sa sokolima, odjeni je u odoru kraljevskog dječaka. Neka nitko živ ne nasluti kamo je nestala da ne otkriju trag zavjeri. - Sve -je pripravljeno, lov sam urekla, samo čekam da odrediš dan. Sve ovisi o tebi, Elizabeto, da makneš kralja u Varaždin. da on ode. - Već bi otputovao da nije nestalo Dorje Okićke. Njezin dva dana vijeća s kraljem i vojvodom Belom o njoj. Znam spremaju i kraljevsku četu s kojom će Okićki tražiti svoju že k" -" v"Jećanje obavljaju zatvoreni i šapćući da nitko ne mo-mu niti ^to doznati. Ali već pada mrak, moram požuriti, sara dvoranima na Griču da sam otišla na ispovijed. Idem. 179- Naći ćemo se, Elizabete, na prijestolju uz Vladislava. Onda je vlast naša. - Teško i dugo čekam na to. Tvoji saveznici sigurno imaju u pričuvi dosta svojih četa. - Već osam dana čekaju naoružani do zuba. A sada, kad im donesem vijest o potpori inkvizitora Konrada i Matiasa, svi će biti preporođeni snagom i odvažnošću. - Evo, Rufa je ovdje. Čuj me, rođače: kad se vratimo, reci ostaloj pratnji da mi je putem pozlilo i zato smo se zadržali dulje. Kroz sumrak potjera ona s Rufom konje na ledinu gdje ih čeka dvorska kumanska pratnja. NA LOBOR GRADU Posred guste zagorske žurne, na vrhu brijega, sunča* se Lobor grad. Dvije četverokutne kule blistaju na suncu, čvrste zidine dvorca zastiru visoke omorike. Trijemovi u prizemlju i prvom katu su pusti. Dolje, u četverokutnom dvorištu, tiho je. Mala vrata u kamenitoj ogradi dvorca su otvorena. Na njih se naslonio četovođa, mrki i pristari Kozak pa gleda dolje u šumu. Drugi četovođa Blaž prolazi dvorištem i približi se k njemu: - Gdje je gospodar? - Vidi ga dolje, leži u mahovini. - čudno. Sto će biti iz toga? Tri je dana već kneginjica ovdje. Mislio sam - plivat će u radosti kad je dovede. - A pliva u čemeru. - S tobom on uvijek razgovara o svemu. Zar ti ništa ae kazuje? - Ni riječi. A što radi ona gore? - Šuti otkako joj je Agata rekla da ja ni za kakve novce neću izdati svojeg gospodara, niti je ne gleda. Zabranio sam ženi da joj dade bodež. Samo bih htio

119

znati što je zapravo s njima dvoje. On je blijed, mrk, ne jede, ne spava, sve to nije bez đavolske moći. Zašto ga ti ne pitaš? - Ne usuđujem se. Grub je kao što nije bio nikad. - A znaš li da će danas pod noć sajmari iz Varaždina? Zar ćemo ih pustiti? - E, vidiš, to je dobro. Idem k njemu da mu to spomenein-Kozak obriše znoj i siđe dolje u šumu.. Pod gustim krošnjama leži Tomo. - Gospodaru, danas će iz Varaždina sajmari. Bilo bi P"Je" " - Istina je. Idemo podvečer. Ne - ti ćeš ići s njima, UJD" - Iskreno veliš, nisam zdrav. Već sam mislio da te pitam, š se u to. jesto mene. Ja ne mogu. - Gospodaru, bolesni ste? 180 l - Zašto da bolujete kad imate Kozaka koji umije da liječi? Kakva vas je snašla boljetica? - Od one večeri, kad smo nju doveli u dvorac, nešto nije pravo sa mnom. Čitav mjesec dana spremam se kako da je ot-niem i da sve uredim za nju i jedva čekam to, a ono pred dva dana, kad sam ušao u njezinu sobu i hoću da priđem k njoj, opet roe nešto hvata u prsima. Hoću da se napijem vina - opet ne jnogu, ružno je zaudarati. Ponovno idem gore i žurim se k njoj, a noge mi od olova. Svezana je, sva mi je u šakama. Mogu s njome što me volja, a ne mogu dići ruke - kao da ona užeta sapinju mene, a ne nju - i mislim što je to? Boli me, baš u srcu nešto boli, i hoću da curu uzmem i hvatam je za ramena - a - zapravo nađem se pred njom na podu - klečeći... Ona plače. I ja bih plakao. Rastopim se kao vosak, gledam, zinem sam u sebe: što je to? Hoću da bude moja, a mene steže u srcu žalost i uprepastim se sam od sebe. Kao da su me isprelomili. Glava nri padne njoj u krilo. Ona kao da je drvena, a ipak čujem kako joj srce udara u strahu baš kao u ptičice kad je uhvatiš u gnijezdu i htio bih da se rasplačem. Ne znam što je zavladalo mnome. Skidam joj uže. Tad opazim da joj glava krvari i spopadne me takav jad na sebe da bih najvolio svojom tikvom udariti o zid. I odem iz sobe... A poslije - ležim dolje, u svojoj odaji, gledam u strop pa mislim: što da radim. Osjetim da me sada više ništa ne boli u prsima, skočim i mislim, eh, bit će sada moja, pa makar i mrtva. I penjem se gore da je iznenadim. Hoću da dignem vrata, ali opet se nešto na mene svali, nestaje mi snage. Idem natrag dolje, odenf u dvorište. Ležim na zemlji.i gledam u nebo, treptim kao one zvijezde gore i mislim: je li je još jako boli na glavi? Onda ti ustanem i bijesno idem okolo i pitam se: budalo, zar si je doveo da gore samuje? I pozovem tebe da mi dadeš vina. Tri vrča dobro su me ugrijala i gle, jedva što sam se uspeo u prvi kat kao da je netko preda me postavio željeznu ogradu... Tako prolazi noć i dan, niti mogu da usnem, niti mogu da jedem, niti mogu da pođem k njoj, sav sam slomljen. - I mršavite, gospodaru. Već nekoliko tjedana pravo ne spavate niti imate mira veli Kozak. -- Da, pravo veliš. Bolujem dugo. Ali od čega? Reci, znaš li ti? ~- Znam. Od one noći, kad ste je pustili otići ispred čiča, u"la vam je u srce i draža vam je od svega na svijetu. Tomo sune uvis i razbiješnjen izdere se na Kozaka: ^.~~ čuješ li, pazi, ne bacaj mi uvrede u obraz jer ćeš zanije-nu" za sve vijeke vijekova. - Pitali ste me, gospodaru, da vam rečem kakva je to bolest. 1 rekoh - pa da umrem. ^- Kozače, rugaš li se ti meni? Pazi, smlavit ću te jednom -~Q, sasjeći te na ovom mjestu ako mi još spomeneš takve -je! 181Gospodaru, činite sa mnom Što hoćete, ali bolest je to znam je jer je takva bolest gonila i mene i dotjerala k vama. - Tebe je također gonila? Kako je bilo s tobom? - pita Tomo nešto blažim glasom. - Pa, eto, tako. Bio sam bećarina. Nijedna mi cura ni žena nije mogla umaći. Pa me jednog dana zaboljelo u srcu i steg!0 u prsima, kad sam vidio Maru, mislio

120

sam o njoj i dan i noć - želio je. Kad se nađem s njom jednom u šumi, mišljah eh, sad je moja. A ona uzdigne ruke i moli da je pustim, i bio sani manji od makova zrna. Ja se sav pred njom smotao i prosim je za ženu. I pristala je. A onda kaštelan mojega gospodara zaleti se baš pred vjenčanjem u njezinu kuću i učini strašno zlo s njom... - A ti ga nisi ubio? - Usklikne Tomo plamtećim očima. - Na mjestu sam ga zaklao. I odlutam šumama pa sam se lako namjerio na vas, gospodaru. I baš mi je onda bilo tako u srcu i grudima kao vama danas. - Budalo? Što se ti uspoređuješ sa mnom? Ima li veće pa-Kosti na svijetu od mene? Ja da bolujem zbog cure? Ja, vitez otimač, koji kunem, robim, uzimam cure? - Kuneš, robiš, naletiš na jednu da je orobiš, a ono, klekneš. Izmučen Tomin pogled upire se u Kozaka dok on govori s potpunim uvjerenjem. Ali onda, kao da se Tomo želi osloboditi njegovih riječi, baci kapu na zatiljak i bijesno se uzviče na četovođu: - Sto? Ja da kleknem? Nikad! Ja nikad. Nisam ja nikakva trubadurska krpetina. Tomo Crni nije klečao ni pred kim. Kakve ti meni danas govoriš bezobraštine?! Znaš li da bih te zbog toga mogao sada probosti? Jesam li ja kakvo momče koje ti natežeš kako se tebi sviđa? Bolest je to prava, ali ti je ne razumiješ. Vrač si kad su svi zdravi. Idi, neka mi prirede čestitu večeru i pol čabra vina da vidimo jesam li ja bablje tijesto ili Crni Tomo? Vidjet ćeš jof danas! Tako ma moga. mača - ni časa dulje neće ona u mojem dvorcu djevovati. Napit ću se - kažu vrači da vino liječi sve bolesti. Do večeri vino će izgristi svu moju bolest. S kule ozvao se čuvar. Najavi da se približava dvorcu n"^1 vitez bez pratnje. - Dočekat ću ga tu - reče Tomo. - Ako je gost, podvorit ćeš ga, ali ne u dvorcu. Strana noga neće pod krov pod kojim je ona. Čekali su i gledali dolje odakle se kroz gustu šumu usptnja° jahač. - Nikola Gising! Znam što hoće Joakimovo pseto - mrmlja Tomo. Opet su šuteći čekali dok je plavokosi Nikola Gising dospio pod zidine dvorca, sišao s konja i pozdravio Tomu. - Nosim vam važnu odluku od Joakima - navijesti Nestali ste s Kaptola, a niste mu ni javili. 182 _- Idem kad i kud me volja. _. To je kao na dlanu. Joakim vas vrlo prešno moli da dođete i dovedete sve svoje ljude. Kaže da ste se za nešto dogovorili "a treba da sada pogodbu iskupite. Ali, odmah danas. ._ Ne mogu, nego tek za tri-četiri dana. - Bilo bi prekasno. _ Njemu je prekasno, meni ne. Gising zasuče svoje plave brkove kao da nešto smišlja. - Viteže, znam zbog čega nećete da idete. Poslužio vam je jConradov jednooki pa ste kneginjicu sami odveli. - Da i jesam, ne bih vam polagao račune. Ali niti sam je odveo niti je kanim odvesti. Bila je to budalasta misao, već sam je odavno odbacio. - To bolje po nju. Ipak se govori da je kneginjicu poveo neki plemić u zelenom ruhu - a Joakim zna da ste to bili vi. Knez Ivan sprema se na vas, nešto je dočuo: Kraljeva četa s vojvodom dolazi na vaš dvorac. - Bilo bi bolje za njih kad ne bi kneginjicu tražili kod mene jer nije tu. Neka se okane mene. - Ali vojvoda očajava. - Vojvoda očajava? Zašto? - Vele da je kneginjica već napola s njime vjerena. To vam baš nije svejedno? Tomo zavitla mačem po zraku. - Vojvoda se može vjeriti s kim hoće - ako mene pusti na miru.

121

- čujete, viteže, Joakim vam poručuje da prevarite kraljeve čete i kneza i povedete sobom kneginjicu u Kaptolsku palaču i nitko je živ neće tamo tražiti. A vi onda izvedite ono što ste mu obećali. - Ako mi još jednom spomenete da je kneginja ovdje, nećete više vidjeti Joakima. Recite Joakimu da sam odustao od onoga o čemu sam se s njime pogodio jer imam druge osnove. Da imam tu kakvu curu kao što je ona, zar bih ležao ovdje na mahovini? Ima djevica kao cvijeća u polju i ubirem kud prolazim. Jednu odbacujem, a drugu uzimam. Pozdravite Joakima i recite mu da ću doći, bude li me volja, a ako me ne bude - neću. Nezadovoljan Gising se pokupi, uzjaši i krene niz brdo. Tomo povede Kozaka u svoju ložnicu u prizemlju i upita: ~- Da li su momci na okupu? - Jesu. Idemo li na sajmare? -- Kakve sajmare? Dolaze na nas da mi otmu - nju. Vojvoda je napola vjeren s njome. Tako mi glave, neće je on uzeti n"ti da mu je ponudim. ~~ Kad će doći po nju? - pita Kozak. - Ne znam. Po tom što veli Gising, kraljeve Čete krenule su nas. Pazi, spremi sve za obranu. Ispeći ćemo ih na ulju. Pot183kuri kotlove, pripremi sve. čekaj, još nešto! Uh, baš mi je đavo poslao tu misao. Iznesi svu smolu što je imamo pred zidine. Namamit ću ih ja u pakao i ispržiti kao što prže fratre u paklu. Čitavo popodne prolazili su momci s Tomom oko dvorca, vrzli se šumom što je gusto obrasla oko dvorskih zidina, stabla mazali smolom, a onda se povukli opet natrag, zatvorili vrata i utvrdili se, očekujući neprijatelja. Sunce je zašlo, gora se zaplavila. Modre sjene padale su nad šumom. Dorja se stisla u kut sobe i bespomoćno gledala preda se. Iznemogla je, izblijedila. Sva je zbunjena. Tri dana prisluškuje svaki sušanj u dvorcu. Ne zna što se zbiva oko nje, ne zna što sprema Tomo. Neizvjesnost izjeda njezinu dušu, a pomoći nio-tkud. Skinuli su iznutra zavore, pa se ne usuđuje ni časa zaspati. Odnijeli joj iz sobe svaku i najmanju sitnicu kojom bi mogla počiniti samoubojstvo. Tri dana i tri noći - vječnost. Ne zna što se zbiva iza zidina. Osim Agate, koja joj donosi jelo i pečenje bez noža i pomno pazi na nju, nije vidjela nikoga. Po sobi se hvataju predvečernje sjene. Dorja se makne i prisluhne. Trijemom čuje odlučne Čvrste korake muškarca kao da joj netko korača preko grudi. Vrata se grubo otvore. Ulazi Tomo. Dorja sjedi, pokrivši rukama glavu kao da neće ni da čuje ili da vidi onoga tko je ušao. - Neka mi vaše gospodstvo oprosti što sam zaboravio na vas - reče Tomo zajedljivo. Kad nije odgovorila, on nastavi: - Još se uvijek bojite? Vojvoda bi vam bio miliji? Nosi časti, a bogme izgleda kao slugan. Žut je poput pileta kad izmili dz jajeta. Gušeći se u očaju, Dorja šuti u nijemoj stravi pred onim što bi imalo doći. - Jeste li mu rekli, kad vas je zaprosio, da ste meni dopustili dobrovoljni cjelov? Da ste moja vjerenica? Morali ste mu to priznati. No, doznat će još i više... Učinio je još jedan korak prema njoj, i Dorja osjeti njegov brzi dah. - Ljubite li vojvodu? - zapita je iznenada, čudno promijenjenim glasom. - Mrzim sve što je muško - otrese se ona. - Ni đavao nije zlobniji, gladniji od muškog srca koje sam upoznala po vama. - Treba da vas uvjerim o protivnom. Nema druge - stade se on smijati, ali se ne makne s mjesta. - Dođite bliže k meni-Već ćete se priviknuti na mene! Njegov glas nije bio u skladu sa zlobnim drskim riječima. To je osokoli i ona mu pogleda u lice neobično blijedo, promijenjeno i sklopi ruke: 184 Tomo - ubijte me - ubijte me ako ima u vama samo lo srca. Ako ste vitez, ubijte me - to je sve što tražim od vas. Čini se da je Tomo prestao disati. Gledao je nepomično neko-trenutaka u njezine oči, lijepe, vlažne od suza, a onda se naglo okrene, pođe po sobi i obje ruke stisne na grudima. Dorja ga je gledala, očekujući

122

njegov odgovor. Vratio se. Dorja pogleda u njeg°ve oc*- Smanjile se i zasjenile. Ona se prestraši i nasloni glavu na zid. Očito ga je ovo prisjetilo njezina pokušaja da se ubije udarajući glavom o zid, pa brzo šapne: - Neću vam ništa. Evo, ne dolazim k vama, povlačim se, ne bojte se neću vam doći blizu. - Tomo, pustite me da odem - tako vam majke koja vas-je rodila! - Ne! Neću ni s rubom svojeg rukava dotaći vaših svilenih kosa, ni ruba vaše haljine, ni dahom svojim neću vas oskvrnuti, ali ne mogu vas pustiti. Ne mogu vas pustiti. Neću! Ne bojte se-mene. Neću vas se dotaći, ali i nikada pustiti ispod ovog krova! Dorja zalomi rukama: - što sam vam ja skrivila? Tomo ne odgovori, već se udalji. Zatvori za sobom vrata kao da je od nečega utekao. što je to s njim? Zašto je ne pusti? Veli da je neće ničim uvrijediti, a ne pušta je. Ili je samo vara da poveća njene muke? Zašto je muči kao ono u čičama i u kraljevskoj palači? Dorjin pogled padne na kameni zid. Udari h" glavom o taj kamen, značilo bi spasiti se. O tom smišlja već tri dana, a opet. suzdržava je životni nagon. Čeka i čeka ne bi li joj pala kakva, pomoć s neba, "Govorio je drsko, zlobno, a ipak njegov je glas poricao riječi. Zašto je tako blijed, zašto su mu oči tako čudno sumorne,, ovlažene? Komedijaš je on - komedijaš. Kako se vješto pretvarao u kraljevskoj pa"lači, kako vješto? Što da učinim? Da čekam, spas? Otkud? Brat i ne zna kamo sam nestala. Nitko ne zna!" Podvečer našao je Kozak viteza Tomu kako leži na postelji. - Gospodaru, dođite k večeri. -• Neću, jedite sami. -- Uistinu, mora nešto da vas boli, veoma ste blijedi. Gospodaru, život bih dao za vas. Izgubili ste se, zlo je to. Bolje bi bilo °a se nje okanete... ionako... U hodniku trka. Blaž uleti u sobu: - Gospodaru, dolje po cesti sve je crno - kao da ide vojska-Tomo skoči divlje i krikne lud od radosti: "- To su oni. Dolaze po nju. Ej, ratovat ću kao nikad u. Naprijed, momci! Sve što je u mojem dvorcu bit će vaše.. Lobor nije vidio što će vidjeti danas. Svi na zidine! Svaki svoje mjesto! Ulje na vatru! -Blaž ode, a Kozak se primakne k stolu. i". 185Gospodaru, tući ću se za vašu volju do posljednjeg daha. Samo, htio bih da vam kažem: poslušajte svog vjernog slugu. Bilo bi dobro za vas, za vaše srce, da nju pošaljete dolje - neka je odvedu. Tomine ruke podignule se prijeteći: - Ne dam je! Ne dam! Čuješ li? Ne dam je vojvodi, ne dam je bratu, ne dam je ni kralju. Spremi se na obranu! Ispod dvorca, sa ceste, polagano se šumom uspinje četa. Vodi je knez Ivan. S njim je vojvoda, šutke prokrčuje put kroz tamnu šumu, na čijem vrhu, iza vrška omorike, strši loborska kula. Tu stoji Tomo i sa svojim četovođom Kozakom promatra kroz strijelnicu. - Idu. Idu sve bliže k nama - šapće Tomo. - Šuljaju se razbojnici na moje gnijezdo da mi otmu golubicu. Ne slute u kakav će uljesti kotao. Eh, izgorjet će živi! - Gospodaru, ako su Čete kraljeve, osudit će vas na smrt. - Neka sude stotinu puta. Ne dam je, pa prolomilo se nebo i raspukla se zemlja. Znaš - što jednom rekoh, ne porekoh. Prije ću ovdje živ istrunuti nego nju pustiti iz ruku. jel ti jasno? Zašute obojica pa opet gledaju dolje u tminu i prisluškuju kako šušti lišće i šuljaju se ljudi pod gradskim zidinama.

123

- Tako, tako! - šapće Tomo, - Samo bliže zečevi! Priredio sam vam ražanj kakav nije vidio naš kraj otkako je stvoren. Kozak gleda dolje i javlja: - Već se redaju ispod zidina. - Kad posljednji izađe, treba dati znak onome u Šumi da pali. 186 U šumi, iza čete što je opkolila dvorac, kao da su đavoli s ognjenim čabrima niknuli iz zemlje i polijevaju stabla plamenom. -. Nisam li to divno smislio? Smolom namazana stabla plamte kao ognjeni bojovnici. Uspet će se na leđima onima dolje. - Još nisu ništa opazili - javlja Kozak, škiljeći i prisluškujući. - Neće još dugo biti tako. Zapalit ću im trublju vrelim uljem. Šute i čekaju. Odozdo se opet javlja trublja, a zatim odmah gromki povik: - Gospodaru grada Lobora, u ime kralja gospodara nosimo ti poruku: svijetli kralj zapovijeda da pustiš u dvorac njegova glasnika. - Vidite li, gospodaru? - šapne Kozak. Dolaze u ime kraljevo. - Došao on u ime svih kraljeva ovog i onog svijeta, neću ga pustiti u dvorac. Nitko neće prekoračiti praga moje kuće u kojoj je ona. Nikad! - Samo sam htio da vas upozorim, a pokoravam se svemu što god zatražite. Samo, ja sam mnogo stariji, ne bi bio pošten shiga kad vam ne bih savjetovao. - Uh, kako plamen ždere smolu! - nasmije se Tomo. S užitkom gleda dolje u šumu, ne slušajući Kozakove riječi. Pod zidinama ponovno zatrubi trublja i zaori povik: - Tomo, viteže Loborgradski! Kraljev poslanik, vojvoda bosanski, nosi ti u ime svijetlog kralja zapovijed da smjesta izručiš okićgradsku kneginjicu. Tada će kraljeva milost oprostiti sve i tebi i tvojim momcima. Ako je ne vratiš, smrtna osuda pada na glavu tvoju i onih koji su s tobom pod ovim krovom. Tomi nije u srcu i pameti ništa drugo do jedne jedine riječi: vojvoda - čuješ li? On je dolje. Vojvoda! On je došao da mi je uzme. S njim je napola vjerena. O, srećo moja neiskazana, što si mi poslala njega koji je hoće vjenčati. Izgorjet će vojvoda poput muhe na lomači I sav prožet užitkom, što se očituje u njegovu zloradom smi-juhu, zakrvavljenim očima, drhtavim usnama, prilazi strijelnici, smije se i gleda svojeg ćetovođu koji šuti. U njegovoj duši muklo odzvanja prijetnja da će izgubiti glavu svi oni koji su s To-bkmti pa mrko gleda dolje u šumu, što iza kraljevske čete njihovih vođa stvara ognjeni obruč. čini se da su opazili! - klikne Tomo. - čuješ li? Uz-se dolje. Kozak prisloni uho na strijelnicu pa sluša kako se dolje pod Zidinama uskomešali ljudi i viču svojem vođi: - Kneže, iza leđa nam gori šuma. ~- Pali smo u stupicu. 187Onda nas je očekivao. On je u dvorcu. Ostanite mirni. Brzo presjecite stabla što su nam za petama. - Namazana su smolom, plamte. - Znam zašto je to učinio - klikne knez. - Jadna moja Dorja! Tomo razbire da se čete stišću uza zid dvorca, a iza njihovih leđa plamen juri od stabla do stabla. Čete su oko zidina lo-borskog dvorca, a iza leđa im zid od plamena. i - Uspet ćemo se na zidine! - naređuje knez. - Bilo Sto mu drago! Plamen pucketa smola pisti, ognjena zagrada zakrČuje im uzmak i osvjetljuje ih onima gore što, skriveni na obrambenim zidinama, čekaju u zasjedi i gledaju kako se plameno valovlje valja uzbrdo. - Čim se počinju uspinjati, polit ćemo ih vrelom pljuštavi-com - tiho će Tomo svome Kozaku. - Kipućim uljem polit ću vojvodu da pečenje bude masnije. A onda neka kralj sudi.

124

- Gospodaru - možda... - što, možda? - promrsi Tomo. - Udarit ću te da ti tjeme skoči u grkljan. Ni da si pisnuo. Ne dam je, pa deset put sudili meni, a vaše mi glave nanizali oko vrata za čislo. Ne dam je! Visoke debele zidine dijele Dorju od onih dolje pod zidinama dvorca koji je traže. Ne čuje ih i ne zna što se događa. Ali od dvorišta kamo se otvaraju uski prozorčići razabire neko svjetlo i to joj objavljuje da se u dvorištu zbiva nešto neobično. Ne može izići na trijem jer su vrata zabravljena. Vraća se, prolazi sobama punim dragocjenosti, instinktivno nemirna. Po kamenom podu hodnika odzvanjaju nečiji hitri koraci, zastruže željezni zavor, zvukovi kovine zadiru joj u mozak. Pred sobom spazi četovođu Kozaka: - Kneginjice, nešto ću vam saopćiti, ali o tome ne smije znati gospodar. Govorim to u vašu i svoju korist. Pod zidinama dvorca kraljevska je četa, vaš brat vas traži - svi će dolje izginuti u plamenu i u vrelom ulju. Gospodar vas neće predati brai tu. Svima nam je smrt za vratom. Gospodar me je poslao ovamo da vidim što radite. Treba da se žurim. Čujte što vam velim: vi možete spasiti sve njih i sve nas koji smo tu - i mojega gospodara. - Neka me preda bratu, sve ću vas spasiti. Nikome se ništa neće dogoditi, nikome, kunem se! - Uzalud, gospodar vas ne da, pa bismo svi mi morali zajedno s njim na vješala. Hoće da vašeg brata i četu polije kipućim uljem, a iza njihovih leđa gori šuma. Oni stoje između dvije strahovite smrti. Užas obuzme Dorju i u očaju počne trčati po sobi. Kozak )e uhvati za ruku: -* -- Pričekajte - ima spasenja, samo ako vi hoćete. - Govorite, brzo. 188 - Kneginjice, gospodar vas ludo voli, zato vas ne da. Is-poručit ću mu da ste odlučili biti njegova, to će ga usrećiti, smu-jiti i odustat će od svega, a vaš će brat i svi mi biti spašeni. Pred njom se zanjihalo pokućstvo, a u tom kovitlacu gleda ona vršak oštrice što joj se prikazuje u mislima. -• Isporučite - bit ću njegova, ali dajte mi svoj bodež. Učinit ću sve što on hoće - i onda probosti sebe. - Ne dam vam bodež - probost ćete u zagrljaju njega. Iz očiju vam vidim ogavnost prema njemu. Ne dam bodež. Zaku-nite se da me nećete odati gospodaru i ja ću vam pokazati drugu smrt u koju nećete moći povući njega. Tamo možete poći sami. - Sto put se kunem! Za ime Božje, recite gdje je put do smrti! -• Slijedite me. Potrčala je za njim. On prođe dvjema sobama i pokaže joj veliki, do stropa kamin i zahvati rukama u tamni prostor gornjeg dijela kamina. - Tu su ljestvice. Kad se uspnete gore, ulazite ravno u tor-njić što je okrenut prema dvorištu. Iskupite svojim zagrljajem u mojega gospodara život svoga brata, pa ako iz gospodareva zagrljaja još uvijek budete željeli poći u smrt, evo, možete je naći ovdje, a da on to neće ni slutiti. S tornjića možete se baciti u dvorište! - Recite svom gospodaru da ga zovem smjesta k sebi. - Reći ću mu da vam se dopada jer nije bio nasilan jer ste uvidjeli da vas voli - da vas je to ganulo. - Da, da, to mu recite - da me je osvojila njegova plemenitost - da, to mu recite! I neka dođe odmah k meni jer hoću da mu sama kažem. - Dočekajte ga u ložnici u kojoj spavate, jer ako vas nađe ovdje, mogao bi u što posumnjati. Budite oprezni, pretvarajte se kao da vam nije odvratan. Tek kad bude sve spašeno i kad ostanete sami, onda radite što vas volja. Kozak je potrčao sobama, izišao, zakračunao vrata, a Dorja ga je slijedila, pokrivši lice. Gadi se od onoga što je čeka. U slje-poočicarna joj udara, vid joj se

125

zasjenjuje, čini joj se da je dvorac viteza otimača golema kamena pećina što se valja prema njoj, a ona se ne miče i dobrovoljno čeka svoju sramotnu propast. Sva se pretvorila u sluh. Pričinja joj se da je čitav hodnik Prepun buke Tominih koraka i da već dolazi, približava se vratila, zavor struže, sad će se otvoriti ponor u kojem ona mora sramotno završiti svoj mladi život. "Ne!" I potrči sobama, uđe u kamin i njezina vitka pojava izgubi se u touni. Začas je na krovu dvorca. U dvorištu pod kotlovima gori oganj, vrije ulje i smola. Tiho * oprezno naređuje Tomo momcima Neki se uspinju na zid pa se obrambenoj terasi šćućurili i čekaju da im dovuku kotlove, pucu smrt, kojom će potopiti neprijatelja pod dvorcem. Žedan 189jihove smrti, grozničavom žurbom upravlja Tomo poslom i pod-itrekava vatru pod kotlovima. Tada mu priđe Kozak: Tomo ga upita: - Zna li kneginjica što se događa? - Otkud bi znala? Kroz zidine dvorca ne može da čuje, a prozori na dvorište su visoki. - A što radi? - Ništa. Savila se u kut. Ali nešto se u njoj preokrenulo. - Što? - pita Tomo napregnuto. - Pa čini mi se da se predomislila. Rekla mi je - čudne stvari. Veli da ste vi plemeniti vitez, niste nasilnik, ne mislite s njome zlo. Rekla je - što da tajim? - da srce obraća k vama, neka dođete odmah k njoj da vam to sama kaže. Tomino lice bude odjednom tvrdo: - Dakle, ipak zna da su oni dolje. Čula je trublju, a ljubi vojvodu. - Što vam pada na pamet? Idite k njoj! - Glupane, misliš da sam ja ti pa da povjerujem da me je odjednom zavoljela? Ljubi ona vojvodu. Njegov život hoće da otkupi svojom sramotom. Ne primam to nikada! Ostat će ona tu do sudnjega dana, a vojvoda će trunuti pod zidom. - Gospodaru, sami velite da je mogla čuti i prepoznati trublju svoga brata, pa ako bi sve to govorila žalo da nekog spasi, onda je to radi brata. - Ne idem k njoj. Uklanjaj mi se s puta, a vi, momci, kotlove na zidine. Ofurite mi vojvodu - komarac je suh, omastite ga. Poraženi Kozak šuti i bulji u vatru poput čovjeka koji je izgubio posljednju nadu i prima rezignirano lanac da prikopča kotao, ali već mu ispadne iz ruku, on odskoči natrag i pogleda na tornjić. Na malom trijemu bijeli se ženska haljina i čuje se krik. - Maknite se, maknite se, ljudi od kotlova, da bude mjesta mojem tijelu. U istom času osjeti Kozak Tominu ruku kako ga čvrsto drži i viče: - Idi, iznesi je odanle! - Bit će prekasno dok stignem gore, već će ona pred nama ležati mrtva. Kozak opazi da Tomo dršće. U žar garišta zure mu oči pu°e straha. - Za nju smo pripremili to ulje - klikne Kozak. - Maknite se ili ću povući i vas u smrt - odgovori Dorjiin glas. Uz kotao stoji Tomo pa raskriljuje ruke kao da je kam oočekati. - Gospodaru, - uhvati ga Kozak - strovalit će i vas u k°" tao. Sad je sve svršeno. Kneginjice, stanitel Stanite! - povikne Tomo, a lice mu strave. _ Pa mi pokažete kako umire moj brat? Odstupite ako vam ie drag život. Tomo se još više nagne kotlu i viče momcima: _ Odvucite kotlove!... Kozak iskorišćuje Tominu strepnju. - Past će u vatru, gospodaru, a to je svejedno. Umrijet će ona, skočila na suho ili ulje. Eto - baca se...

126

"_ Stanite! Neće umrijeti vaš brat! - vikne tako prestravljenim glasom da se njegov četovođa skamenio. - Neću nikome ništa! Momci, skinite kotao sa zida, prolijte ulje! - Prelijte ga! Momci oko njega nemaju odvažnosti da izvrše vlastitu inu zapovijed, ne vjeruju ni svojim ušima ni njegovim riječima. Crni obrisi tornja i krova dvorca stvaraju sablasnu sliku, a na trijemu vjetar vitla Dorjinu haljinu. Tomine ruke dršću i glas mu se lomi: - Siđite, - molim vas! - Našla sam put spasenju - veli Dorja, a njezin glas dopire do Tome poput obračuna. - Silazi preko ograde trijema! - podjaruje Kozak Tomu. - Pustit ću vas ovog časa na slobodu - viče Tomo blijed, drhtav, kupajući se u ledenom znoju strepnje. A momci bulje u svog viteza otimača, bezdušnog, nemilosrdnog, zlobnog i osve-tljivog, kako se, dršćući za život jedne djevojke, baca u prah poniznosti ... - Čujte me, kneginjice! Pustit ću vas - ovog časa - iz dvorca. - Sad imam u ruci oružje da se oslobodim sramote. Neću ga odbaciti! Strelimice trgne Tomo mač iz toka. Podigne ga iznad glave i vikne: - Vi ste slobodni! Prisižem na čast svojeg mača. - Ako prekršite prisegu? - Onda mi svaki moj momak smije pljunuti u obraz, osta-TOi me kao nepoštena osramoćena viteza. Nijerna šutnja ukoči Tomino srce. Momci stoje oko njega poput drvenih trijemova Tomina dvorca. Pod kotlovima žari se P"amen i puši kipuće ulje. - Ra/lijte kotlove! - zapovijedi Tomo da potkrijepi svoju prisegu. Na mig Kozakov pohite da izvrše odredbu, a Tomo nastavlja: . 7- Nema ništa svetijeg od mojeg mača. U trenutku kad siđe-te" yi ste slobodni. ~"~ Ppuzdajem se da vam je čast milija od svega. Dorjina se pojava izgubi s tornjića. u nekoj ekstazi izdaje Tomo odredbe: Blaže, dovedi Agatu. Kozače, uspni se gore pred nju. le ključeve od podruma. Blaže, obuci moj plemićki zeleni plaSt i žljem. Hitro! Blaž odbrza na trijem. Tomo čeka, zureći u krov kao da tamo vidi slike od kojih po, drhtava svaka njegova žilica. Kozak se pojavi s Dorjom. Odlučno, ali ipak s nešto oklijevanja, traži u Tominu licu, ne bi li prozrela kakvu podmuklu nakanu. On je ne gleda. Blaž se pojavi preodjeven u plemićko ruho. Tomo sad postrance pogleda Dorju i reče monotonim glasom; - Molim vas da ovom čovjeku nitko od vaših ne učini ništa nažao. - Jamčim vam - odvrati ona. - Blaž će vas odvesti iz dvorca. Nitko od onih vani ne treba znati da ste bili ovdje. Nepoznati plemić uzeo vas je iz ruku inkvi-žitorova čovjeka. Blaže, poći ćeš s kneginjicom dolje na cestu pa kad kneževa četa stigne dolje, predaj kneginjicu knezu. - Ni on ni nitko drugi neće znati da ste bili ovdje. Ne bi vam vjerovali da... ušuti, okrene se i bez oproštaja odjuri u tminu dvorišta. Dorja pogleda Tomina četovođu Kozaka: - Ako me nije prevario, nikome se neće dogoditi nikakvo zlo. Ni osuda neće stići nikoga. - On vas nije prevario - odvrati Kozak. Blaž i njegova žena siđu s Dorjom u podrum pa onda krenu iskopanim rovom što se spuštao niz brdo. Dorja osjeti mir kad je prolazila tim rovom. Pozna takve rovove i zna da vode iz dvorca ti slobodu. 2uri se da što prije izađe. A u dvorištu Tomo tiho daje svojem pouzdaniku Kozaku odredbe, a onda se izgubi u mračnom trijemu.

127

Četovođa prišapne svojim drugovima: - Spašeni smo svi. Dignite mi ljestve. Uspeo se na zidine i doviknuo onima što su stajali zagrađeni ognjenim zidom i počeli se uspinjali: - Kneže Okićki, moj gospodar vam poručuje i prisiže na čast svojeg mača da kneginjica nije u njdgovu dvorcu. - Jest, ona je u njega. - Ja sam Četovođa svojega gospodara, predaje me vama za taoca dok se kneginjica ne pronađe. Izvest ću vašu četu iz ognjene smrti. Ivan, vojvoda i čitava četa sluša njegov glas i promatra kako se zidinama, osvijetljenim plamenom šume, spušta k njima & vjek. Knez Okićki dočeka ga. Kozak mu preda svoj mač, bodež i svoje strelice: - Predajem se po starom običaju za taoca. - Zašto ste nas dočekali plamenom zasjedom? 192 - Dojavili su nam da razbojnik Fric dolazi sa svojom četom da nas orobi. Tek kad smo čuli vaš glas, uvidjeli smo zabludu. Sada molim da me slijedite da vas ne zahvati vatra. Kozak odnese ljestve na drugi zid. __ Vidite, iza ovog zida još je druga zidina, između obih je -J23JU prolaz oko dvorca. Provest ću vas. - Dobro, slijedit ćemo te. Doskora se oni izvuku izvan dohvata plamena. Kozak ih vodi nizbrdo. -. Vjerujete li u sve to? - zapita vojvoda kneza. -_ Sve zlo ovog svijeta skupilo se u Tomi, ali kad se kune na svoj mač - onda drži riječ. I dao nam je svojeg četovođu za taoca. Dorja, uistinu, nije u dvorcu. Mirna je noć. Vjetar se stišao. Kozak skrene pored nekoliko kućica. Ljudi su izašli iz koliba pa bulje gore gdje navrh brda, oko Tomina dvorca, žari šuma. Ivan skrene četu uz cestu, šuteći, prolaze mrakom. Prvi se redovi čete uskomešaju. - Tko je tu? - Putnici - odvrati glas iz tmine. - što je to tamo naprijed? - zapita knez. - Tko ste vi? - čuje se ženski glas iz mraka, - Neki čovjek i dvije žene - najavi momak. - Kneže - njezin glas! - usklikne vojvoda. Ivanovo srce zakuca i on pohiti naprijed. Momčad se razdijeli da mu se makne. - Dorjo sestro moja! Ivan je držao u naručju Dorju, dršćući i jecajući. - Sestrice, kako si dospjela ovamo? - Htjela sam na Okić - vidjeli smo plamen i šuštali. - Tko su ovi s tobom? - Moji izbavitelji. - čime da nagradim izbavitelja? - Ničim, gospodine. Sreća je da smo se susreli - reče Blaž Pa se s Agatom izgubi u mraku, iako ga je knez dozivao da se vrati. - Potecite tamo u šumu gdje nam momci čuvaju konje za izmjenu - odredi Ivan, pridržavajući sestru jer je osjetio kako njezina snaga malakše. Momci dovedoše konje. Knez uzjaši i uzme sestru u naručaj. - Gdje je talac? - zapita on. - Ovdje sam, gospodine kneže. - Reci svojem gospodaru da su naši računi čisti. Taocu vrate oružje, on se pokloni knezu i njegovoj sestri koje ležala na bratovim rukama umorna, polumrtva. Žtr a^ se vrati u Lobor-grad, a mračnom cestom izgubi se ir°pot konjskih kopita kraljevske čete. 193Tomin četovođa nađe svoje drugove kako sijeku plamenom zahvaćena stabla da što prije zaustave daljnji požar. - Prokleta cura! - mrmljaju oni. - Zbog nje je zapalio šumu!

128

- Da ga nije urekla, ne bi izgubio pamet! - prigovaraju oni, - Ni pred Bogom ne bi prisegao kao pred njom. - Zahvalite joj da je to učinio - inače bi nas vješali. I da nitko ne pisne. Gospodar radi što on hoće - razgnjevi se Kozak i pođe u dvorac da potraži Tomu. Nije ga našao u blagovaonici pa krene prema njegovoj ložni-ci. Na pragu se zaustavi. Sluša ga kako stenje. To ga ponuka da hitro otvori vrata. Tomo se pridigne i pogleda Kozaka: - Je li sve kako sam rekao? "."-, : - Kako ste zapovijedili, gospodaru, tako smo izvršili. - A ona je otišla? s - Brat ju je uzeo u naručaj i odjašio s njome. A vojvoda? " Njega nije bilo - slaže Kozak - Zar su otišli na Grič? - Nisam čuo kamo će skrenuti, pošli su cestom prema jugu. - Idi, pusti me. Četovođa izađe i legne u blagovaonici na klupu. Pričini mu se da Tomo jeca, stenje - što li. Privrženost gospodaru ne da mu usnuti i ponovno se uputi k njemu. - Gospodaru, da vas nešto ne boli? Ležeći nauznak, Tomo odvrati čudno tihim i gotovo omamljenim glasom: - Sve me boli... Guši me u grudima... - Da vam dadem što popiti? - Nema meni lijeka, Kozače, - nema lijeka - šapće Tomo kao u snu. - Idi, idi! Kad Tomo ostane sam, ponovno legne. U grudima ga steže i boli i propinje. Osjeti želju da viče, razdire, bije. Od boli prevrće se na postelji i škripi zubima pa opet stenje kao da ga razapinju na mučila. Kad je ujutro sunce već bilo visoko, Kozak je sjedio na travi u dvorištu duboko zamišljen. Blaž je stajao pokraj njega. - što je s gospodarom? - Uvukla mu se u srce, u krv i u pamet. Njemu koji je svaku uzeo i bacio kao oglođanu kost! NiJe to bez čarolija, šta će biti od toga? - Propast njemu i nama. Na trijemu se ukaže Tomina vitka pojava u crnom v odijelu. - Izgleda kao da su ga čitavu noć natezale zle vile - će Blaž. 194 __ Ubit će te ako čuje! - Kozače! - rikne Tomo. - Opremi momke. Sve, idemo! - Koliko momaka treba ostaviti da čuvaju dvorac? - Ni jednoga. - Mogli bi dvorac napasti razbojnici? - Neka ga razore. Marim ja za to! - Gospodaru, šteta je vaše baštine i blaga. - Imat ću sto puta toliko. Uzmi sobom mnogo hrane i sav novac i dragulje za vas. - Zar ćemo tako daleko, gospodaru? - Daleko ili blizu, svejedno. Ovaj krov neće više štititi moju glavu. Gdje god se nađem, i deseto koljeno cvokotat će gubicom kad im budu pričali da je tu živio vitez Tomo Crni - Loborski. Malo je jćš stajao pa se izgubio u prizemlju. Kozak šapne Blažu: - I vlastita mu je kuća omrznula jer nema nje. Omamljen je njome kao vinom ... NAOKI<XJRADU Ivan Okićki jaši smeđeg konja uz Dorju i, šuteći, gleda gore pred sobom u visoko šiljasto brdo. Vršak mu je pećina. Bijeli dvorac diže se iz kamena kao stablo iz zemlje crnice. Sve strmiji biva put. Uskim puteljkom koračaju sve bliže k bijelom dvorcu navrh pećine.

129

Ivan priča sestri kako su Tajanu našli u šumi, u blizini pus-tinjakove kolibe, i kako su je doveli kući. - Gdje si je-ostavio? - Obazri se malo. Jahač u odori kraljevskog dječaka - to je ona. - Kako ti je palo na um, Ivane, da ju povedeš sa sobom? - Meni ne. Kralj je utuvio sebi u glavu da je moram obući u ovo ruho i uzeti sa sobom jer ćemo te sigurno naći i sretno osloboditi. I našli smo te, zapravo, kao da si pala s neba. Je li to njezin upliv? Mi smo, naime, čuli da si pala u ruke Tomi. Bio sam očajan, volio bih te viditi mrtvu nego u šakama tog oskvrnitelja djevojačke časti. - Da, vjerujem ti, brate, ali zašto se vojvoda trudi da ide s nama gore? - skrene ona razgovor, obazirući se natrag. , ~~ Hoće da vidi kako sretno ulaziš u dvorac. I treba da se °d nas odmori. Kraljevske čete poslali smo kući, samo je vojvoda adrzao svoje momke. Dorja poprati pogledom divnu sliku samoborskih brdina, a Iaa njima visoko Okićgrad. 13" 195Onda se obazre na visoke vrhunce Plješivice i uzdahne, po. gledavši brata. - Kako je lijepo ovdje, u našem domu! Zašto sam ga morala ostaviti? Ivane, ne mičem se više iz našeg gnijezda. Onamo go-re, na onu našu pećinu, ne dopire ničija vlast. Samo kraljevska. On nas je maknuo iz našeg doma. - Ipak, moraš zamoliti kralja da me više ne zove u kraljevsko društvo. - Da budeš ovdje sama? Vidiš, ja ne mogu ostati s tobom. Dužnost me zove da budem uz kralja, što smo mi Joakimovi neprijatelji bliže kralju, to je bolje za našu zemlju. Znaš da je taj crveni vuk haračio naše dvorce i ubirao od nas dvostruke poreze da plaća svoje pristaše. Sva je moja nada da ću ipak uspjeti da kralja odvratim od njega. Dorju su očito mučile druge misli pa je šutjela. - Reci, - iznenadno će Ivan - tko je taj plemić koji te je spasio iz ruku Konradova špijuna? Kamo te je odveo? Zanima me kako si provela ova tri dana? - Ne mogu sada o tome govoriti, Ivane. Kad budemo kod kuće, ispričat ću ti sve. Onda opazi da je brat gleda nekako sumnjivo. Nakon dugotrajnog uspona zatrubi na vrhu šiljaste kule čuvareva trublja. Momci se oglase rogom. Njihovo ozivanje objavi svima u dvorcu da se približava gospodar. Ivan krene između litice, puteljkom tako uzanim da nije više mogao koračati pored konja, nego pođe naprijed. Jedan po jedan uspinjali se k dvorcu. Mala željezna vrata otvaraju se. Dorja uđe u prvo dvorište. Brat je skine s konja. Onda joj" otvaraju druga teška vrata. Na pragu čekaju služavke. Ulazi u dvorac, uspinje se uskim stubištem što se svija između debelih zidina, strmo prema gore, u svoje odaje, pune jastuka i ćilima. Po srijedi velika postelja, sa zastorima dugim do poda. Služavke se uštrcaše. Svukle su kneginjicu i htjele je urediti, ali ih ona otpremi: - Pustite me da se odmorim, hoću da spavam. Kad je nekoliko sati nakon toga knez Ivan ušao u odaju svoje sestre, našao ju je već osvježenu snom u živom razgovoru s Tajanom. - Gle, Ivane, odjenula sam Tajanu u haljinu kćeri našega kaštelana. Dobro joj pristaje. Knez pogleda djevojku u bijeloj haljinici sa crvenim vezivom i crvenom vrpcom oko bujne kose. - Sreća da tu nema Sokolova sluge Petra da je ne odvede crkvu - podraška je knez, ali se odmah okrene prema Dorji: > - Želim s tobom govoriti nasamu. Ostavi nas, Tajano. Ona izlazi tihim koracima. - Iznenadit ću te - reče Ivan, gledajući vedro svoju ses | - Cime? - zapita ona nešto plaho. 196

130

- Radi se o vojvodi. Otkako je tebe nestalo, nije spavao ni jeo. Nitko te ne bi mogao ljubiti tako kao taj mladić. I eto - čas Iprije on te je u mene uprosio. Djevojka ne odgovori. Mislio sam da ćeš se veseliti? što da mu kažem? - Duboko me dira njegov osjećaj i, vjeruj, kad ne bih bila vezana zakletvom... - Ne odbaci sreću koja ti se nudi. U samostan te ne puštam. - Ali ja sam prisegla. - Dosta je! - oštro će Ivan. - Moram znati što te sprečava da vojvodi odgovoriš ono što želimo ti i ja. Moram saznati zbog čega ti upropaštavaš samu sebe. - Pusti me danas, Ivane, da se saberem. Sutra ću pokušati da steknem snagu. -- Pa dobro - onda sutra. A sad mi pričaj o plemiću koji te je o$!obodio. Treba, da mu se zahvalim. "" Teško mi je sjetiti se imena... Bio je to plemić, kako mi reče, negdje iz okolice Varaždina. - A ti si bila ova tri dana u njegovu dvorcu? - i pogleda je tako oštro da se očito od toga prepala i nije znala što da odgovori. - Dorjo, kad god sam te putem zapitao za ime tog plemića, ti si izbjegla odgovor. Razabireš li da je od tvoje šutnje u meni nastala sumnja? Dorjo, nije tako jednostavno što sam te našao na cesti pred Loborom. Znam više nego što ti misliš. - Ivane, utekla sam se za pomoć jahačima u plemićkom ruhu i viziru - kad sam se našla pod njegovim krovom, saznala sam da je to, uistinu, bio - Lobor. Zaprepašten gleda Ivan u sestru. - Tvoj pogled, Ivane, odaje mi što misliš. Vjeruj, vratila sam se netaknuta. - A zašto onda ta varka da nisi bila u dvorcu? - Sam Tomo je tako uredio, zato što ste vjerovali da... - Dorjo, znam da te je na Kaptolu napao kad si ono iš^a biskupu da moliš za Radoslava. Samo Oliveru imam zahvaliti što te nije odvukao sa sobom. Ali znam još više: kad se saznalo da $u te neki jahači odveli, došao je k meni grički sedlar i naglasio sumnju-da je to bio Tomo, a da sumnju potkrijepi, ispričao mi je 0 tvojem susretu s Tomom pred čičama. Je li istina da te je ondje zarobio? - Ivane, istina je. Razdražen sumnjama, pograbi je i strese njezinim ramenima: - Zašto si mi to zatajila? Zašto si zatajila da te je Tomo na-P o na Kaptolu? Dorjo! Govori zašto odbijaš vojvodu? što imaš ^ razbojnikom Tomom? - pita Ivan razdraženim glasom. ~"~.^e gazi po mojim grudima - ne mogu da ti odgovorim o i,J®r °no što bih ti morala reći o Tomi, povezano je sa zaklet-koja me sapinje užeženim okovima. Vjeruj mi, brate... 197Zakuni se na majku da su ti tijelo i srce čisti od Tome! - zahtijeva Ivan ispunjen teškim sumnjama. Dorja htjede podići ruku, ali se sjeti Tomina cjelova. Sva se skameni. Ivan kao da se prisjetio nećeg strašnog: - A pjesma koju je pjevač pjevao pod prozorom Joakimov^ palače?... "Djeva ponajplemenitija dobrovoljno cjelov dade Tomi Crnome? Tomo imade na Griču vjerenicu svoju." Dorjo, ako je ona pjesma sadržavala tvoju sramotu - umrijet će on, ti i ja. - Ivane, jednim cjelovom koji sam mu dopustila morala sam iskupiti svoj život. - Lažeš, lažeš! - i u strahovitom bijesu podigne pesnice i zamahne na nju - ali ga straga uhvate dvije nježne ruke. - Kneže, ne udarajte sveticu koja trpi muke. Ja sam je čula iplakati. Ona pati, kneže, već dugo. [ I brat nesvjesno zaustavi svoje pesnice, a pogled mu zapne o iTajanu i dopušta joj da mu drži zgrčene šake kao da je poražen njezinom smjelošću ili savladan snagom što se odrazuje s Taja-nina blijedog lica i velikih crnih očiju. Ivan se okrene, pođe polagano k vratima, tu se zaustavi, pogleda još jednom sestru i reče tiho:

131

- Nemoj, Dorjo, da razbiješ ljubav koja nas veže. Ti si mi Sve na svijetu, ne dopusti da te izgubim! Tada se Ivan povuče iz sobe. Tajana klekne do svoje gospođa-riče da je tješi, a ona zajeca da u suzama olakša svoje muke. Milujući je, govori Tajana: - Oprostite knezu! Kad biste znali kako vas ljubi! Kako je tugovao ova tri dana! Vidite, već mu je žao i boli ga što se je zaboravio. - Ne, Tajano, ne plačem zbog onoga zbog čega sam plakala l onu večer kad sam došla s Ozlja, kad sam od tebe prvi put čula s utješljivu riječ, kad sam te počela voljeti... l Neko vrijeme Dorja ostane šuteći, a tada se uspravi i upita f Tajanu: \ - Reci mi, bi li ti mogla prekršiti ono na što si se zaklela, a ] prisilili su te na zakletvu. - Ako me netko prisili na zakletvu, onda nisam srcem pri-, segla! - I ti bi je mogla prekršiti? - Ako su me prisilili, onda je takva prisega laž. A laž je naj-• veća rugoba ljudskog roda. Kad čovjeku slažemo, moramo ga z3" l moliti za oproštenje. Ako smo se zakleli na silu, bila bi uvreda l Bogu da lažju održimo zakletvu. Ponovno Dorja zapadne u misli, dok je ne smete dolazak kneza Ivana koji je zovne da ga slijedi. Kad su izašli .na hodnik, šapne joj: - Vidjet ćeš nešto gore, na katu, o čemu ne zna nitko u dvor-J ću i ne smije da sazna. i povede je stepenicama kat više i otvori vrata. Dorja opazi zlatokosu prikazu, blijedu i mršavu. Plave mile oči gledaju nasmiješeno. - Mirenol - usklikne Dorja gotovo izvan sebe. - A Rado-slav? Je u i on sti§ao s tobom? Ivan je već otvorio vrata pokrajne sobe i pozvao mladog kneza u sobu. Dorja kao da se probudi od sna: - Dakle, nisu vas uhvatili? U svojoj vlastitoj nesreći sasvim sam zaboravila na vas. Kako smo se bojali za Radoslava onog dana kad se obavljao inkvizitorski sud! Neprestano su pred sudom govorili o vama, kneže, pa smo Ivan i ja bili uvjereni da su vas uhvatili. - Očito je sud htio da vas zavede, ne biste li izjavili nešto protiv mene, pa su radi toga proširili vijest da sam uhvaćen. Ali baš noć prije toga sretno smo stigli na Okić. Vitez Sokol nas je pratio do pod brdo Okić-grada, a dvojica momaka i jedan sluga vašeg brata do dvorca. - Znala sam da Radoslav nije bio kriv i da te iskreno i odano ljubi, Mireno. Samo ne znam kamo i kako si nestala iz crkve. Nadam se, imat ćemo vremena da mi sve to ispričaš. Sad ostajete kod nas dokle god hoćete, makar do svog vjenčanja. Ivan mora Radoslava izmiriti s njegovim ocem, pa ćete nakon vjenčanja poći u vaš lijepi Zvoni-grad. Kad se želite vjenčati? Mirena je pogleda veoma mirno: - Dorjo, ti i tvoj brat bili ste mi uvijek dobri i obzirni. Molim vas, ne zamjerite Što vam-ne mogu reći o tome istinu, a kakvu izliku neću da izmišljam. Dorja hitro odvrati: - Ako imaš kakvu tajnu neću da u nju diramo. Znam kakva je to strahota kad traže istinu, a veže te riječ ili prisega. Da ne mora govoriti o tome, povede Ivan Radoslava opet u njegovu sobu. Kad su djevojke ostale na samu, Dorja ogrli Mi-renu: - Oprosti što sam te napustila, i to baš zbog Tajane. što sam sve doživjela! Na vrata pokuca kaštelan, uđe u sobu, pozdravi i zovne kne-"jicu na ručak. - Samo kaštelan i njegova žena znaju za nas - saopći Mirena svojoj prijateljici. - I vrlo su nam dobri. Već peti dan pažljiv° nas njeguju - To me raduje i želim da tako ostane. , Dorja se oprosti s Mirenom i Radoslavom. Zajedno s kaste" l001 °na i knez Ivan siđoše u blagovaonicu gdje ih je čekao v°jvoda.

132

k ~~ Za vrijeme ručka razgovor je zapinjao. Vojvoda je raza-izb"3, ^ krat i sestra izbjegavaju govor o Dorjinom trodnevnom od"Vai^U" a on* su ope* zaPazili da vojvoda sa čežnjom očekuje <=°vor na svoj upros. 198 199Uđe kaštelan i najavi: ^ *"" ; "~ • - Dobit ćemo gosta. Uzbrdo dolazi pobratim vašeg ujaka veliki meštar Olivero sa šest drugova. " - Ivane, ti nećeš primiti Olivera pod svoj krov? - klikne ! Dorja. - Što ti je palo na pamet? Da uskratim gostoprimstvo čovje. ku koji te je spasio iz ruku razbojnika Tome? - Ivane, Oliveru nema mjesta pod tvojim krovom. - Onda si mi dužna to razjasniti. Kaštelan je pošao da mu otvori vrata. > i - Natrag! Natrag ga zovi! - poviče Dorja. • , Začuđeni Ivan izda nalog da kaštelan ne pusti goste u dvorac dok ne dobije njegovu dozvolu. Vojvoda pođe prema izlazu. - Ostanite - zaustavi ga Dorja. - Ono što ću kazati bratu, imate pravo da saznate i vi. Vojvodi se čini da ono što će sada čuti zauvijek pokapa sve "njegove lijepe snove o ljubavi. " Dorja počne bratu i vojvodi pripovijedati kako je Tomo napao trgovce, zarobio je, kako ga je prevarila i utekla u samostan hospitalaca na čičama, uletjela u dvorište gdje su se obavljale orgije, a Olivero je dao svezati i odnijeti u svoju ložnicu. Onda je Tomo došao za njime, iznio je iz samostana, mučio prijetnjama da će je baciti u močvaru, a najzad je poslao sa slugama kući. - Naredila sam svojim slugama da o tome šute - nastavi ona - i tada sam pohitala ujaku Matiasu da mu kažem što je učinio :njegov prijatelj. Ujak ga je branio, a meni je rekao da sam opsjednuta vragom. Htio me je odmah poslati u samostan da ti, Ivane, nikad ne saznaš od mene, pa kad sam u strahu slagala da me ti čekaš pred utvrdom, on mi dade križ i morala sam priseći da ću tebe, brate, vječno lagati, nikada ti otkriti griješne orgije raskalašenog Olivera i da ću poći u samostan. Evo, sad znaš moju prisegu. Kneževe su oči iskrile gnjevom i osvetničkom željom. Kad je šuštala, naglo upita knez: - A Tomo? i Dorja ispriča kako je pošla k biskupu da moli za Radoslava, kad ju je Olivero i templari, svaki za sebe, htjeli uzeti. Tomo je naletio na njih i tako je izbavio. Onda stade govoriti o pjevaču koji je došao na kraljevski dvor i pjevao pjesmu o bratu i sestri, kako je ona slijedila pjevača iz dvorane, a on je zavarao da je Tomin sluga koji želi da ubije Ivana da može nju povesti u svoj dvorac. U vrtoglavici straha ona mu dopusti da je poljubi. U tom je času on otkrio svoje lice. - Tada sam razabrala da to nije Tomin sluga nego on saro* kako mi se ruga i zove me svojom vjerenicom. Očajna nad "&" dušnom zlobom odvratnog viteza, nisam smjela da govorim-kad sam prije tri dana dospjela u njegov dvorac... Knez i vojvoda su protrnuli. 200 - što je učinio s tobom? - zapita Ivan. Ne pitajte je, kneže - upadne vojvoda blijed i slomljen. _ Treba da me pita, da iskažem sve zato što moram... Dorja nije zatajila ništa što se dogodilo u loborskom dvorcu i najzad dovršila: _ Znam. da je to teško vjerovati, i meni se čini kao san, a ipak je bilo tako. On me je pustio da odem. Zato - ona se obrati k vojvodi - treba da znate da sam cjelovom tog razbojnika oskvr-nula svoje usne i da me on s pravom naziva svojom vjerenicom.

133

- S napravom - odlučno odgovori vojvoda. - On vam je iznudio dozvolu da vas smije poljubiti. Cjelov nije dobrovoljan i vi ga nikada ne smijete priznati, kao što ga ne priznajem ni ja. - Vojvodo, on me je poljubio - bila sam u njegovoj kući! Promislite, vojvodo, vi nikad nećete steći mir i tvrdu vjeru da je bilo sve onako kao što sam ja iskazala. Molim vas, uzmite svoj upros natrag, ja vam ga vraćam. - Ja ne mogu drugo nego da odobrim postupak svoje sestre - nadoveže Ivan. - Kneginjice, dajem svoju čast da vjerujem vašim riječima. Sasvim je naravno što ste pričali. A otimački vitez je morao pred vama da poklekne. Ja to vjerujem, pred vama, Dorjo, morao je i taj zlobnik da položi oružje. Kneže, obnavljam svoju molbu. Ako kneginjica ima malo srca za me, počastite me srećom i dajte-mi je za ženu. - Neka o tom odluči ona. U sobu naglo uđe kaštelan: - Gospodaru, što da radim? Veliki meštar traži da ga pustimo jer da nosi kaštelanu važne poruke od vas, kneže. - Ah! Raskrinkao .se je! - klikne Dorja. - Čujete li lice-mjerca? Veli da ga ti šalješ! To je zamka. - Zar je načuo da si ti, Dorjo, ovdje, pa se hoće ušuljati u dvorac? Kaštelane, idemo odmah. Vi, vojvodo, i ti, Dorjo, pođite gore na kulu da vidite kako dočekujem Olivera. Za Ivanom izađu vojvoda i Dorja i popnu se u zapadno krilo s kojeg se otvara vidik na pećinu pred vratima dvorca. Lijepi Olivero stoji sa svojim templarima. Skupili se u klup-fco i šapću. Olivero izađe pred kulu i viče: - Hej, što je to? Zašto ne otvarate? Knez Ivan šalje poruku i čeka me još danas pred zapad sunca na Griču. Vrlo je hitno! Veža se otvori. Knez Ivan prijeđe preko praga, za njime kaštelan i njegov sin, noseći koplja a s njima i kneževi momci. Spazivši Ivana, Olivero i drugovi nemilo se iznenadiše. - Neka čeka knez Okićki, veliki meštre - vikne Ivan. - Što-traži od mene? Kakvu mi je poruku poslao? Veliki se meštar brzo snađe: - Dobrano sam se našalio, dragi kneže. Dosadilo mi čekati P3 sam se poslužio doskočicom. Zapravo vam nosim poruku od Matiasa: da biste odmah došli na Grič* jer su već ušli u trag kne-ginjici. Ona je u blizini čiča. 201Zato što se izrekli njezino ime, treba da se svaka žena ubuduće zgadi od vas. Lažni viteže, smrdljiva močvaro koja je svojim dahom oskvrnula moj dom Vadi mač, Olivero! - Nije čudno, kneže, što vi govorite ovako. Vi ste bezbožac - pitajte svog ujaka Matiasa, on će vam razjasniti da je đavo kneginjici predočio besramne slike. - Vadite mač da vam pokažem đavolsku predodžbu! Vi, službenici paklenih orgija! Ako ste vitez, izaći ćete na megdan bez oklopa na licu. Olivero, ugodniče propalih ženetina i muških kr-petina, iziđi na megdan! Olivero neugodno zaskočen ipak mora da skine plašt i uzme od svojih prijatelja mač. - Svi koji ste tu pripazite dobro na borbu! Mačevi se ljeskaju i krešu. Ivan navali na protivnika. Rumene sunčane zrake s vrha Plješivice polijevaju pećinu, dvorac, borce na uzanom prostoru pred dvorom i dolje, niz strminu, daleko brdine i dolove. Nakon nekoliko sukoba Olivero je ranjen na licu. To ga zbuni i on stade uzmicati. - Stanite! - upozori on Ivana. - Ranite me gdje god vas volja, ali ne uhakazujte mi lice. - Nakazom ćeš ostati dovijeka! - vikne Ivan i nastavi borbu. Mačevi se ponovno ukrste. Svi razabira da Ivan nišani baš na lice lijepoga Olivera. Kad ponovno zadobije ranu na obrazu, trgne se Olivero, vičući: - Ne borim se. Smatram se poraženim. Ne vidim, lice mi krvari. Ivan se razjari, priđe k njemu i pljune mu u obraz.

134

- Sad se peri, djevojčurino! Vitez, plemić od osam koljena, strepi za svoje lice kao plaćena milosnica. - Kneže, zaboravili ste da sam templar i kad ću ja i moji drugovi priseći da se nisam s vama tukao niti se proglasio poraženim, vjerovat će nama i meni, a ne vama koji ste drugovali s krivovjercima. - S lupežima sam drugovao, sa sinjom kukavicom koja nije dostojna da stoji na pećini mojega grada. Ivan se okrene gore prema kuli i vikne: - Vojvodo, jeste li čuli? Vojvoda izađe na mali trijem kule i odvrati: , - Slušao sam sve i svjedok sam što se ovdje dogodilo. Sramite se, Olivero! - Dolje! - zapovijedi Ivan. - Nosite se, da vas ne poba-cam niz pećinu. Olivero povede svoje drugove nizbrdo, psujući: - Doći će dan kad će se lijepi Olivero kruto osvetiti. - Ali što će Konrad na to? Nismo ništa obavili - primječuje njegov drug. - Trebali smo ući lukavo u dvorac, pogledati je J1 tamo Radoslav. Sam je vrag kneza doveo na Okić. - Kraljica nije znala da je knez Ivan na Okić-gradu. zadao mi je tri rane na obrazu. Hoće li se brazgotine dugo zapažati? .Maza t ćemo ih čudotvornom mašću - tješili su ga drugovi. Gore u kuli, na malom trijemu, Dorja promatra sunce što zapada za vrh Plješivice. I vojvoda se zagledao u sunce i prošap-tao: - Hoće li s njime zapasti i moj život? - Vi ste mi, vojvodo, vjerovali kad je i brat moj sumnjao da ne govorim istinu. Ima li što plemenitije što bi moglo osvojiti djevojčino srce? Bit ću vaša žena! _ Spustio se na koljeno, uzeo rub njezina plašta i pritisnuo ga jia svoje usne. Uto se pojavi knez Ivan. - Dorjo, oprosti mi. Strašno sam ti skrivio. Nikad više ne čini ništa bez mene, ne zataji mi nikada što god se dogodilo s tobom. Ja sam ti i majka i otac. Sada neka Matias čini što mu drago, ti nećeš u samostan, sestrice. - Već sam vojvodi dala riječ". - Usrećila si njega, sebe i mene. Ovaj će brak biti i Joakiniov svršetak. Zatim su odlučili da Dorja ostane na Okić-gradu dok će vojvoda otići u samoborski grad. Gore, na drugom katu, piše knez Radoslav, a Mirena mu kazuje u pero. Radoslav napokon zaustavi posao: - Mireno, ti zaista vrlo brzo prevodiš evanđelje, a i bolje nego ja, ali za danas je ipak dosta. Izmučit ćeš se, sestrice - i on odloži pero, uzme joj knjigu i spremi je u ladicu. - Tamo gore, kod prozora, treba da se odmaraš. Još si slaba, ponijet ću te. Ne dočekavši odgovora, uzme je na ruke i ponese je kao da nosi dijete, stepenicama, gore do prozora. Tu je posjedne u sjedalo uzidano u stijeni. Kaštelanova žena donese im večeru. Prozbori s njima nekoliko rječi i opet ih ostavi. - Donijet ću ti jelo onamo gore - reče Radoslav i uzme zdjelu, poklekne kraj nje i ponudi joj da jede. Zašto me tako čudno gledaš, Radoslave? - zapita ona zat- čudno? smete se on. - O ne, ja mislim ... ja se vrlo "ujem da se oporavljaš. Vjeruj mi, nisi više tako blijeda. Oči su vedrije, ljepše i plave su - baš kao potočnice. tih • zabrinutost proviri na njezine nježne obraze i šapne 202 203Zar sva braća ljube svoje sestrice tako kao ti mene, Radoslave? Očito zatečen ovim pitanjem, Radoslav utone u sebe i trenu, tak ostane nepomičan u jednoj misli. Ali odmah nakon toga us-klikne neizmjerno radostan:

135

- Ivan i Dorja! Kako Ivan ljubi Dorju! Mazi je, miluje nje. zinu kosu, cjeliva njezine oči i grli je. Vidiš li, on još više voli svoju sestru nego ja ushićeno će on. - Pravo veliš - odvrati ona, a njegova radost od toga otkri-ća prijeđe na nju. Radoslav se zagleda dolje kroz prozor i stade govoriti: - Koliko sam večeri prosjedio ovdje s Dorjosn i ntcziuim bratom! Ona je naslonila glavu na njegovo rame i čavrljala, a on ju je milovao kao svoje dijete. - Dorja je veoma sretna što ima tako dobrog brata, a i ja sam sretna što sada imam brata koji je tako dobar i brižljiv prema meni - odvrati ona, mirno i uvjereno. - Kako je lijepo - šapće Radoslav - ovako u tom kutu, na vrh pećine, biti uza te, Mireno - sestrice! Onda Radoslav zašuti i onako se uvlači u sebe. Osjeća kako se negdje iz dalekih dubina njegove mlade duše uspinje tugaljivi suton u kojem je morao, silom volje, zakopati mladu ljubav da iude brat svojoj ljubljenoj. Dolje, kat niže u blagovaonici, sjede Dorja, Ivan i vojvoda. Zabavljeni su osnovama za budućnost. Vojvodino se lice rumeni, oči su mu osvijetljene radošću, Ivanove odaju zadovoljstvo, a Dorja, spokojnim izražajem teško izborenog mira, sva je preobražena i vedro sluša o vojvodinim namjerama za budućnost. LOV SOKOLOVIMA U svojoj kolibi sjedi pustinjak Dragoša. Blijedo mu lice uvijek nasmijeno, gleda viteza Sokola strogim izražajem. Govori mu s po čitavajućim glasom: - Jest, ja sam htio Tajaninu dušu zadržati čistu. Osjećajući opasnost koja joj prijeti od njezine ljepote, odredio sam da ni s kim ne razgovara, samo s vama jer je djevojci potrebna zaštita viteza. Ali, čini mi se da je Tajanino srce zalutalo. - Kad je kraljica ulazila prvi put na Grič, Tajana je htjela da bježi pred vama. To sam razabrao iz njezine ispovijesti onog3 dana kad je iz dominikanskog podruma pobjegla k meni gdje s. je našli vojvoda i knez. Flavije je djevojku onoga dana zaustavi u bijegu i stao joj proricati sreću da je tako vrati. Očarana proročanstvom o velikoj sreći na kojoj bi joj i kraljica zavidjela, " djevojče se zaustavilo i vratilo. 204 - Vi ste, Dragoša, prvi pred crkvom izjavili ljudima da ona nosi u sebi sreću. Kad sam od Belka saznao da je narod počeo odjednom mijenjati svoje osjećaje prema Tajani, pala mi je na um dobra misao. Recite, tko ne vjeruje u srećonošu? Sav svijet vjeruje da ima ljudi od kojih ti dolazi zlo kad te samo pogledaju, a vjeruju još više da ima i takvih koji što prime u ruke pretvore u zlato, ako ga sretneš, posrećit će i tebi. Evo, na turniru dao sam javno dokaz da Tajana nosi sreću i kralj se pomamio, uzeo je na dvor. __ Vi ste, dakle, htjeli da ona dođe na dvor? - Treba mi ondje vrlo pouzdan glasnik. Znate da pripadam onima koji su sebi postavili životnim ciljem da oslobode narod od Joakimove strahovlade. Među ove spadate i vi, Dragoša. Banova leći je druge ćudi, ono jadno, od oca ostavljeno, osamljeno djevojče, posve se predalo vašem vodstvu, ona je zatajila sve svoje čežnje i potpuno se predala vašoj osnovi da je uvedete u red svojih savršenih vjernika. Od Tajane nećete nikada stvoriti "svećenicu bogumila koja ne bi nikada ljubila. Tajana će ljubiti i mrziti, kao i svi drugi ljudi, samo u tome će biti razlika što će njezina mržnja i njezina ljubav biti jača, no u običnih ljudi. - Baš to mi nalaže da Tajanu odvratim od svega što je zemaljsko. - To vam ne može uspjeti. Tajanin je udes da nosi sreću nama koji se borimo protiv jezovite vlasti u rukama Joakima Pekto-ra. I sam kralj je na strani svojih izbavitelja, premda ih on još ne zna. Tajana je sada, uz kralja, srećonoša svih nas. - A kolika je radost da je postala apostolica moje bogumilske vjere!

136

- Moj Dragoša, vi znate - na isti put nas je navela vladavina Joakimova, a ne vaša bogumilska vjera. Ima lijepih misli u vašoj vjeri kad se klanja istini, poštenju, dobroti, kad progoni sramne ljudske mane, ali ne mogu razumijeti protuslovlje u vašoj Vjeri ona obožava istinu, a progoni prirodu, najveći zakon pod suncem! Vi tražite od svojih vjernika da se dadu goloruki ubiti od naoružanog neprijatelja kad vam ruši kuću - jer dotaći se oružja, smatrate grijehom. Kad bi tako smatrao i neprijatelj - e, onda bi bilo krasno živjeti. Ali vi želite iskorijeniti ljudski rod kad smatrate ljubav najcrnijim nedjelom. Ali o tome smo već često raspravljali, meni je sada jedina svrha uvjeriti vas da Tajana nikad neće postati apostolica vaše vjere. - Zato što ste je učinili sredstvom u svojoj borbi! - Ne, nikako sredstvom - nego srećonošom naše zakletve kojom ćemo savladati Joakimovu razvratnu vlast i steći slobodu na zemlji. _,_ !~~ Viteže Sokole, vaša je osnova već otprije bila da Tajanu siromašnu krvnikovu kćer dovedete na dvor? ~~ Kada se pročulo da kralj s kraljicom iz Budima dolazi u zemlju -. nametnula mi se ta misao. Preuzeo sam dužnost 205da, kao zakukuljeni vitez, budem zaštitnik najvećoj siroti pod ovim suncem, krvnikovoj kćeri. Budući da me vodi dužnost da podupirem borbu svojih istomišljenika, možda ću biti prisiljen poći svuda kamo krene Joakim. Onda bi Tajana ostala sama. - Pod mojom zaštitom kako je i bila. Znate da .sam njezin učitelj - samo se mora prikazati neukom - i već sam mislio-našao sam u Tajani apostolicu kao u Mireni. - Danas je u vašoj blizini na širokoj livadi lov sokolovima. Bit će ondje i Tajana. Pitajte je neka sama odluči. Idem je dozvati. Tek što je zaštropotalo njegovo oružje, otvore se vrata kolibe. Uđe Tajana, sva omotana u muški plašt, na glavi joj muški šljem. Dragoša se začudi takvom odijelu, a vitez mu razjasni: - Sama mi je kraljica saopćila da su ona i kralj odlučili ovako odijevati Tajanu da je ne mogu prepoznati Konradovi ljudi. - Došla sam po zapovjedi kraljice, želi posjetiti pustinjaka Dragošu za lova jer je mnogo čula o njemu. - Šteta dragocjenog vremena! - odvrati Dragoša, a vitez oslovi djevojku: - Upravo dolaziš u horu. Dragoša želi razgovarati s tobom. Saslušaj ga. Omotana plaštem, okrene se k pustinjaku. Njegovo blago lice poprimi u ovom času strog izražaj učitelja. - Djevojko, treba da odlučiš: tvoj otac, koji te je protjerao, uzeo bi te opet natrag i bit će ti dobar. Savjetujem ti da prihvatiš. Smatraj svoj dolazak na dvor teškom sudbinom. Dakle, što veliš? - Da idemo onamo kamo me uputi moj zaštitnik, vitez Sokol. - Promisli još malo. - Idem onamo kamo želi vitez. - Sama si izrekla svoju osudu. Čuli ste, viteže, - njezina odlučnost i odviše je nepokolebljiva. Neka ide - a vi joj budite zaštitnik. - Znam svoju dužnost. Sada je dvostruko velika. - Vraćam se kraljici da joj saopćim kako je pustinjak Dragoša u svojoj kolibi - veli Tajana. - A, ja ću te otpratiti do prvih lovaca. O svemu ćemo razgovarati sutra kad doneseš kraljičine vijesti u kulu. Vitez s djevojkom iziđe iz kolibe. Široku poljanu okružili jahači, kraljičini uzvanici, kneginje knezovi, da gledaju čuvene kraljevske lovce sokolovima. Uz kralj ću je u pozadini njezina lijepa petnaestogodišnja sestra ^r"1 " Crte lica, tamna put i crne oči izrazito naglašavaju cigansko P^etinl ljepotica. Nju ne zanima lov. Njezin pogled traži među nepctf""1 hrvatskim odličnicima mladog, lijepog momka kojega joj kraljica stalno obećava za muža. Ali nigdje među prisutnima traga srebrnom viziru što sakriva nepoznata viteza o • 206

137

r sanja i misli. S njime je u kuli zatekla svoju sestru. r jubornor je čini smrtnim neprijateljem kraljici i na nišan svojih ogleda uzima svaki Elizabetin pokret. Čitavu livadu okružili gledaoci koji sjede na sjedalima. Po sredini livade Stoje kraljevski lovci. Svaki drži u rukama po jednog sokola, glave pokrivene krpama. Lovci zure prema nebu i če-Icaju da iz .šume nalete ptice. Kad se pojave, skida lovac svojem sokolu krpu s glave i podigne ga uvis da bi opazio pticu u letu, a onda ga pusti. Sokolovi polete poput munje, nastaje boj u letenju, onda se čuje kliktanje uhvaćenih ptica što ih sokolovi u kljunu donose svojim lovcima. Gledaoci zaboravljaju sve oko sebe i prate uzbudljive prizore. Samo Orhida lovi lov za sestrom kraljicom. Iskoristivši lovačko uzbuđenje Elizabeta se iznenada povukla prema pustinjakovom domu. Tamo u grmlju zasjat će na šljemu srebrni vitezov sokol. Krv uzavri u Orhidi. Uhvati uzde i upravi konja iza leđa lovačkih uzvanika. Zaustavi se iza leđa mladog dvorjanina i šapne: - Čujte, Ferenci, znam da ste kraljev uhoda. Ako vam kažem što znam, zaslužit ćete kraljevu nagradu. - Varate se kneginjice Orhido, kralj ne treba uhode. - Naprotiv, i te kako su mu potrebni. I ja mu kanim poslužiti zato što me moja kraljevska sestra muči, ne da mi za muža kojeg sam odabrala. - Zašto vam ga krati? - upita dvoranin. - Zato što se sastaje s njime u kuli. Zatekla sam ih - to je vitez Sokol. Jutros kad je kralj s pratnjom otišao u Varaždin, iznenada se pojavi kod kraljice vitez, ali ne u svojoj odori, nego u drugoj, sa žutim šljemom i viziromi. šaptali su. Ipak sam čula da će se nešto dogoditi za lova. Razabrala sam riječi: "Sastanak kod Antunova kipa". Zatim: "Zavjera" i "Kamen-grad". Otišla je prema pustinjaku, ali sigurno ima kod kipa ljubavni sastanak. Eto, rekla sam, pa bilo što bilo. Otimlje mi viteza. Idite samo do kipa pa da vidite i čujete. To je moja osveta. I onda okrene konja, uvjerena da se mladi dvoranin Ferenci £eće ni časa predomišljati. Ogleda se pa kad su lovci i gledaoci bili najviše uzbuđeni, potjera konja prema udaljenom Antunovu fopu. Stajao je na zidu, pokriven krovom od dasaka, usred gustog Ennlja. Ferenci priveže konja u šumi, a on se uvuče između šikare 1 zida. Već nakon pola" sata opazi žutim vizirom zastrtog viteza "?* k°nju kako dolazi prema kipu. Odmah zatim pojavi se kra-Ju°a u Pratnji rođaka Rufe. Sve troje tiho vijećaju. Ferenci se enio od straha .. _ „__ .-*",. wy^. ljujjc inio vijećaju. Jherenci se -"v-.no od straha. Ako ga otkriju, neće živ napustiti ovo mjesto. Cl"abeta je"požurivala šapćući: Tlo,."~" Ni časa ne čekaj, Joakime! U našim je rukama vlast preko ljica ~a su odjurili, vitez u žutom šljemu svojim putem, a kra-s Rufom ravno k pustinjaku. Pred kolibom siđe. 207Idem u kolibu, samo toliko da imam njegovo svjedočan.. stvo da sam bila ovdje, a ne na zavjeri s Joakimom. Kad izađem onda je na tebi da kraljevića izručiš u ruke otmičarima - ali pazi na Tajanu. Rufa otvori vrata kolibe i kraljica uđe. Njezine se oči upiru u Dragošu, s izrazom čuđenja. On je ustao, ali ne. kaže ni riječi dok ga ona promatra sve više iznenađena. - Ti si, pustinjače, mlad? Čudno. Rekoše mi da je ovdje bio neki starac i nestao. Ali gdje sam vidjela ove tvoje oči? Govori tko si? - Pustinjak Dragoša. - Nije istina. Poznam tvoj glas i oči. Nisi li bio među mudracima u Budimskom dvoru? - Ni u mislima. - Sto te dulje gledam i slušam, to sam više uvjerena: ti si jedan od budimskih mudraca što u kuli mudrosti traže kapljice vječne mladosti. Jest - ti si ih našao i pobjegao iz Budima, ukrao kapljice vječne mladosti - zato si mlad. Vidjela sam te na vijećanjima s mudracima. Obećavali ste mi sasvim sigurno pronaći eleksir života - a kad si ga našao, pobjegao si ovamo.

138

- Onda vas ne bih dočekao u kolibi. - Promijenio si staračko lice mladenačkim, ali u sjećanju su mi ostale tvoje oči i glas. Daj mi kapljice otete u kulimudrosti. - Jadna mudrost koja traga za vječnom mladošću, a nije ni pokušala tražiti dobrotu. - Upamti - bit ćeš uhvaćen kamo god kreneš. Onda napusti kolibu i naredi jednom od svojih Kumana da još danas pretraži pustinjakovu kolibu i, ako nađe, neka donese na dvor sve tekućine, trave ili masti. Zatim se kraljica okrene k Tajani koja već čeka među dvoranima: - Slušaj, Tajano, nakon lova želim prirediti večeru. Idi u našu palaču i odnesi odredbe. Pratit će te Rufa, kraljević i vitez u žutom šljemu. Ne morate se više vraćati u lov. Rufa odvoji određene pratioce i krene. A Elizabeta potraži pogledom viteza Sokola. Stajao je daleko od pratnje, čekajući i ne polazeći joj u susret. Ona se uspravi kao da želi njegovim očima nametnuti gipku ljepotu svojeg stasa u haljini od crvene tkanine. Ispod crvene, zlatom vezene kape, spuštaju se po grudima pletenice ovijene vrpcama. Približi mu se polako, skrivajući svoje drhtavo uzbuđenje. - Kud vrludate, viteže? Zašto se ne pridružite kraljevskim lovcima? Bar sada nije Joakim na dvoru. - Ali Rufi nije dalek put do njega. - Uhodite mojeg dvoranina? To vam zabranjujem. vam po stoti put: samo preko Joakima bit će Astra vaša. - Kad bih nju, jedinu sreću svoga života imao steći nj vom pomoću, tad bih se te sreće odrekao zauvijek. 208 __ Vaša drskost samo je ljubavno ludilo. Zato vam budi croŠteno i upamtite: Astra čini sve samo za vas. * - Najvolio bih sve odbaciti i zaboraviti - dignuti je i ođni-ieti netragom. Ona se povuče od njega u nekom strahu i šapne: __ Saberite se. Pratite me k mojim lovcima i budite malo prijazni s Orhidom. Progoni me ljubomorom zbog vas, a to mi iirnalo ne zaslađuje život. Dođite! Vitez je jašio kraljici slijeva. Krenuše ravno onamo odakle su odzvanjali lovački rogovi. Upravljala je konja korakom kao da taj put želi štoviše produljiti. Samo katkad uputi vitezu po koje pitanje da sakrije pred dvoranima slast što je obuzima od njegove blizine. Napokon su stigli na poljanu. Lovci puštaju sokolove, a svi ostali potpuno su predani uzbuđenju, promatrajući svakog sokola u njegovom divljem letu za pticom. Kad spaziše kraljicu kojoj slijeva jaši vitez Sokol, kao da se pozornost s lova skrenula k njemu. Ugledavši ga s kraljicom, Orhida upravi konja k njoj i nasmije se zlobno: - Nije loš taj pustinjak. - Našla sam ga tamo i dovela -k tebi. Sad možeš razgovarati s njime o čemu te volja. Makar je plamtjela od ljubomore, ipak se svaki čas obraćala vitezu, očekujući da joj nešto kaže. Uzalud, on ne reče ništa, mirno promatra nastavak lova. PRIVIDNA OTMICA ivora.I?in l™?*k Rufa sa trojicom svojih Kumana ^^ Jašl kralJev* i uz pustopašau podsmijeh pojavu u odori kraljevskog paža. v klo^ukom l vLdrom na Koi pridruži se Rufi. U " ^ St°m prema Griču> s *edne ^ O nečem Jarak -.- Guštara PokraJ ceste <>• odjevenih vojnika na konjima preskočili su

139

Ce/tU " u tren oka ih °Pkolili- Rufa i tegova Je. Kr;" -l gnu mačeve" a "t" " žutom klobuku podigne oruž-cmoi w- - se .^Prepasti. Tajana gleda ukočeno. Vođa čete u J ^acigi poviče: ^- Jko se drzne braniti, ostat će na cesti vranama na veselje. *"~ Sto hoćeš od nas? - pita kraljević. 14 "kmeni Inkvfaitori 209Otkupninu - odgovori vođa. - Budite li se pošteno vla. l dali, nikome neće pasti ni vlas s glave. A ovo je kraljević? Lijepo | momče. Kralj će mi za nj dati mnogo. Ti tamo očito si dvoranin? - oslovi on Rufu. - Dobro. Idi i javi kralju: Tomo Crni traži zlato u ime otkupnine za zarobljenog kraljevića. - Kralj nije na Griču, već u Varaždinu - odgovori Rufa. Valja poći kraljici. - Nema ništa od toga. Kraljica ne odlučuje o kraljevskom blagu. Nego idi kralju u Varaždin i javi mu moju poruku, a dotle f ću zarobljene povesti sa sobom. Naprijed! Držite se lijevo uz ] šumu, a ti, dvoranine, desno. jj Rufa se povuče desno, gledajući kako su zarobljeni krenuli j prema Savi, jašući trkom. Kad su bili daleko, Rufa se uvuče u l grmlje. Tjeskoba obuzme Tajanino srce, ali se drži na konju čvrsto, skrivajući plaštem djevojačko tijelo. Uz nju tri dvoranina i kraljević. Vitez u žutom klobuku zaostao je s vođom napadača. - Joakime, - reče Tomo vitezu pod žutim šeširom - to je budalaština. Mislio sam da će biti okršaja, bitke, a vi mi vodite tri dvoranina - tri magareta. - Krvi bi se tebi htjelo. Znam, ali meni je da što prije stignemo na Kamen-grad. - Barem recite čemu vam kraljević. Zašto ga otimljete? Da se osvetite kralju? - -To su moji poslovi. Reci mi radije kako su ti iz Lobora oteli kneginjicu. - Da je bila u mene, nitko je živ ne bi odveo. Nije bila. Da jest, ne bih bio danas vaš otmičar. Ali radije vi recite meni - je li istina da je ona napola vjerena s vojvodom? - Kad sam bio na dvoru, kralj je preda mnom krio te namjere, čak i pred kraljicom. Ona mrzi tog žutog vojvodu, baš kao i ja. Ipak moje uši dopiru sve do kraljeve odaje pa znam da je među njima bilo dogovoreno sve za vjenčanje. - Eh, velim vam - neće je žuti uzeti - tako mi časti mojeg mača. Neće, dok mi ne iscuri posljednja kap krvi. - Tomo, mogao si se za to pobrinuti kad je bila u tebe. - Nije bila! Da jest, ne bi on više imao volje da je vjeri. Sasjeći ću ga na hiljade komadića da mu ona ne može ni truplo pokopati. Nahranit ću jastrebe njegovim srcem ili ću zaustaviti svoje momke i povesti kraljevića natrag na Grič. Govorite! - Lud si, Tomo. Zar ne 2naš da sam u kraljevoj nemilosti. Otkud" da znam gdje je vojvoda? Okićki knez vratio se na Gric prije dva dana s kneginjičinom služavkom pa opet nestao. ^ saznat ću gdje je on i gdje su drugi. Neće biti dugo - sve <5u Ja znati prije svih ostalih. - Razumijem. Otimljete kraljevića - tu se nešto krije proti* kralja - nešto teže? s 210 l - Ne brini se za moje stvari, već žuri. čekaju me prijatelji, na ugovoreno mjesto treba da stignem čim padne noć. Joakim podbode konja, a Tomo ga slijedi. Oni sprijeda brzaju. Nenavikla tako dugom putu na konju, a i od strepnje i neizvjesnosti, Tajana se pokoleba na sedlu. Joakim pohita k njoj i zadrži je. Kraljević je tješi: -Ne boj se, curo, iskupit će me kralj - a ja ću tebe. - Cura? - začudi se Tomo. - Tko je ona? - Kraljeva srećonoša, služavka Okićke kneginjice - odvrati jedan od dvoranina.

140

- Srećonoša! I baš je ponijela sreću sa sobom! Kozače, uzmi je ti k sebi da joj bude lakše na konju. - Ne ja mogu sama - prosvjeduje Tajana. - Od ove otmice želim imati koristi i ja. Za tu curu nema nikakve otkupnine. Uzet ću srećonošu kralju ispred nosa. Poslužit će mi. - Sto? Za nju se nismo pogodili. Tomo, uvijek si održao riječ - zabrine se Joakim. - Dakle, zato ste je poveli sa sobom da vam osnova ne pođe po zlu? Ne bi Tomo bio vitez otimač da vam ne otme - sreću. Tomo zatrubi u rog. - Sto je? Zašto ih zaustavljaš? Obećao si mi da ćeš poći do ugovorenog mjesta. - Zašto? Uzet ću srećonošu pa idem svojim putem. - Pomahnitao si. Pljuješ na svoj obraz. - Nema dalje razgovora o tom, uzimam je sobom. Njezina je služavka. - Mahnitost za kneginjicom obeščašćuje te. Do sada si bio uvijek pravi vitez. - Odsad ću biti đavolski. - Tomo, samo još riječ. Pravo si naslutio. Kraljevića vodim zbog važne osnove. Čuj, prije nego mine tjedan dana, bit ću ja gospodar u ovom kraljevstvu. Ako mi pustiš srećonošu, neću dopustiti brak Okićke kneginjice s vojvodom, nego ću ti njega predati da radiš s njime što ti volja. Promišljajući o tome, Tomo se pokoleba: -• čime mi jamčite da ne lažete? -^- Jamstvo je lako. Vojvoda je posinak češkog kralja koji je neprijatelj mog saveznika Rudolfa Habsburškog. Bit ću ti zahvalan da ga ne moram ja micati s puta. Ovo ti je dovoljno, jamstvo ?a ću održati svoju riječ, čim ja dođem na vlast, pogostit ću te *ao vojvodu kruhom i soli. 7" Uvijek se naši poslovi dobro slažu. Dakle - za vojvoda Puštam vam srećonošu. Vojvoda mi je draži od svih sreća na svijetu. ^astav*ii su Put poljanama i konačno izišli na cestu. Noć je davno prikrila zarobljenike i njihove pratioce. 211U tmini začuje se topot konja s protivne strane. Neki jahači dolaze im u susret. - Skrenite s ceste - komandira Tomo. Nedaleko od njih svijetli se baklja u ruci nekog jahača. - Spasite nas, zarobili su kraljevića! - čuje se povik s To-mine strane. - U pomoć! - čuje se kraljevićev glas. - U pomoć kralje. vicu Ladislavu! Bakljonoša preskoči grabu. U sjeni svjetla razabiru se tamni obrisi. Ljudi se sudaraju, mačevi tresnuli, povici, odredbe padaju u mraku, žestoko odzvanja u noćnoj tmini. Tad se uzdigne Tomin glas: - Natrag moji momci! Ne dam vas pobiti - njih je dvaput toliko. Za Tomom nagnuše svi njegovi momci. Oni drugi ostali su na poljani. U svjetlu baklje zacrveni se Joakimova crvena brada. Na glavi umjesto žutog klobuka, ima šljem, a na sebi veliki crni plašt. Sav zadihan, približi se Ladislavu: - Vi ste to, kraljeviću? - Joakime? Hvala vam. Oslobodile ste:me. Bit ću vam uvi-jek zahvalan, i ja i moj otac. Razbojnik nas je vodio da čekamo otkupninu. - Hvala Bogu da sam sa svojim prijateljima naišao na vas. Tu je Pakrački knez, knez Zvonigradski, knez Nikola Gising i drugi moji prijatelji. - Hvala vam, gospodo. Vodite me i branile me. - Sada valja paziti - reče Joakim. - Razbojnici su pojurili prema zapadu da skupe veću četu. Nama je, dakle, poći protivnim smjerom. Najbolje će biti da pođemo u Kamen-grad. Taj nam je uz put, a ondje ćemo najsigurnije sakriti i obraniti kraljevića. - Vodite me kamo vas je volja, samo što hitrije! - zadovoljno će kraljević. Zvukom roga dozivali su kraljevića i pratnju, ali se nitko "ne odazove. __ Možda se vratio na Grič? Rufa je zaslužio kaznu Što mi ne javlja kamo ide. I svi krenuše u grad. Orhida se smiješila, razabirući da kraljev uhoda Ferenci nije među dvoranima.

141

Stigavši u kraljevsku palaču na Griču, kraljica se brižljivo raspitala za sina, a kad joj rekoše da se nije vratio, dade sazvati sve dvorane u svoju odaju. - JBit će da je kraljević opet umaknuo, kao ono u Samoboru, da trči za djevojkama. Moramo ga potražiti. Dok je ona još u riječi, naglo se otvore vrata, a Rufa uđe sav blatnjav i kuštrav. - Svijetla kraljice, - reče on, pokleknuvši - dogodilo se zlo. - Veliki Bože! - usklikne ona zalomivši rukama. - Kraljević je želio otići sa mnom na Grič, kad cestom navali na nas vitez Tomo, zarobi kraljevića i trojicu dvorana, a mene pošalje da donesem otkupninu. Jadikujući, klone kraljica na stolac, a Rufa zapita: - Da pođem kralju? - Ne, nikako, ubio bi ga jad. Idi, dat ću ti zlata koliko god vitez zatraži. Otkupi mi sina i srećonošu. Kralj ne smije saznati ništa dok mu otimač ne vrati sina. Elizabeta pošalje zabrinute i uzbuđene dvorane iz sobe, o onda tiho pita svojeg pouzdanika: - Je li sve svršilo dobro? Je li kraljević vikao? - Nije, samo se je prepao. I srećonoša je bila prisebna. - Pravo vele - gdje je ona tamo sve ide sretno. Poći ćeš smjesta, tobože, k vitezu Tomi. Trebamo sedmicu dana. a dotle je sve svršeno. Kraljica je lov u Kratkom Dolu obustavila tek o zapadu sunca. Kao da se nije mogla rastati s vitezom Sokolom koji je čitavo vrijeme promatrao uvježbane sokolove u njihovu letu tia ptice. Kraljica bi mu katkad dobacila kakvo pitanje. Kad je dafl znak za obustavu lova, Elizabeta se obrati vitezu: - Iduće subote čekam vas opet na lovu. Doviđenja, plemeniti viteže. On smjerno pozdravi kraljicu, a zatim Orhidu i potjera konja duž poljane u šumu. Kraljica se ogleda na dvorane: -• Gdje je kraljević? - Uzvišena kraljice, on se nije vratio - odgovori - Od pustinjaka krenuo je s Rufom i s trojicom momaka. 212 UROTNICI U kuli Kamen-grada okupili se oko Joakima njegovi prijatelji - stari knez Zvonigrada, knez Pakraca, Nikola Gising i još dese-"* pristaša. Kroz strijelnicu dopire do njih fićukanje bure što loinata šumom. Stisli se oko uljanice na stolu i raspravljaju jed-Va čujno. S kule zatrubi rog. Svi digoše glave. Nikola Gising potrči napolje j doskora se vrati, vodeći svojeg plavokosog brata. -• Henriče, - oslovi ga Joakim - već sam mislio da nećeš i doći. Teško mi je bilo odlučiti se da jašim tako daleko. Još mi Je zacijelila rana od mača kneza Okićkoga. Vratit ću mu tako mi 213Pusti sada to. Što se govori na Griču? - Da je kraljevića oteo Tomo Crni i zatražio veliku otkupninu koju je kraljica odmah poslala u Lobor - Dobro nam služi sreća. A sad, Henriče, šuti i slušaj. Kraljevića je Tomo oteo samo prividno, a i mi smo ga samo prividno oslobodili da ne bude sumnje i da ga možemo dovesti u Kamen-grad, on nas smatra svojim izbaviteljima, a nama to i treba. - Zašto mu niste odmah rekli? Mislite li da on ne bi pristao na naše osnove? - Dragi moj Henriče, naš kralj bio je malo stariji od našeg kraljevića kad mu je dodijalo da čeka na smrt Bele IV, pa se sam svojom voljom dao kriomice okruniti kraljem i lijepo zakraljevao u Požunu protiv svoga oca u Budimu. Ali Ladislav nije samo mlađi, nego je zapravo budalasto momče, nema kraljevskog osjećaja. Njega ne možeš samo tako navesti na urotu protiv oca, baš zato Što nije odviše pametan. - A vi držite da će vam uspjeti okruniti ga kraljem i da se kraljevske čete neće baciti na vas? - Ne boj se. Rudolf Habsburški već je obaviješten. Poslat će mi u Stolni Biograd svoje čete, preodjevene u templare, a mi ćemo povesti sa sobom svu momčad

142

mojih prijatelja. I onaj moćni Kon-rad u Laškoj vaši, moj je saveznik. Već je obavijestio papu da ga Stjepan vara i da neće poslati vojsku na krivovjerce. Konrad će se pobrinuti da oni koji se protive kraljici regentici, budu udareni prokletstvom. - Kad krećete u Stolni Biograd? - čim stignu naše čete ispod Zvoni-grada i Pakraca. A tvoja je dužnost da s Griča javljaš za nama što će kralj poduzeti da traži kraljevića. Vijest da ga je oteo Tomo, zavest će nam trag. - Dobro, učinit ću sve, znate da se nikad niste prevarili u meni. A hoće li kraljević pristati da ga krunite? - Kad stignemo u Stolni Biograd, pustopašnog ću dječaka pridobiti kad mu rečem da će sada biti kralj i gospodar, živjeti-kako hoće i birati djevojke po miloj volji. A on drugo i ne traži. Dakle, Henriče, treba da se spretno uvučeš- kraljici od koje ćeš dobiti vijesti. Sada, prijatelji, idemo na počinak.Svi su ustali tiho i izlazili iz kule. Joakim i Henrik ostali su posljednji. Henrik upita: - Nego, hoću da vas pitam: što je s kneginjicom Okićkom? - Jedva si ustao od mrtvih, a već hvataš suknje. Ne zaplet mi sada ženske u taj vražji posao. Vi znate da sam je zaprosio u kneza Okićkoga i kad se ono* liko brinula za kneza Radoslava, uvrijedio sam je pa me je OKic-ki tako duboko zasjekao. Osvetit ću mu se najbolje ako ga vi P°" -" te da mi da Dorju za ženu. Kažu da je hoće vojvoda Bela. B° -.am bio prvi prosac. _ Ne samo da ćeš je dobiti, nego ću te postaviti za bana, pa kad kneginjica bude banovala, Ivan Okićki mora da uđe među moje pristaše. Dorja će biti tvoja! _ Tvrda vjera? __ Tvrda kao pećina. Porazgovorit ćemo se u mojoj ložnici. Samo moram prije da pogledam što radi naš budući kralj. Kad uđoše kraljeviću, on ih nestrpljivo zapita kada će krenuti kući. .- Kad nam dođe pomoć. Razbojnik Tomo sakupio je veliku četu i sakrio se u zasjedu. Naš put na Grič zatvoren je sa svih strana. Ako ne dođe nikakva pomoć, mi ćemo već uzmaci, krenuti drugim putem. - Dosadno je. Kad biste mi otvorili vrata do kraljeve srećo-noše, bilo bi veselije. - Ne mogu to, kraljeviću, mogla bi nam zaželiti nesreću, a onda bismo opet zapali u zlo. Samo malo strpljenja, kraljeviću! Kad vi jednom budete kralj, neće vam trebati da vas čuva srećo-noša. - Na svakoj .stepenici palače imat ću lijepe robinje, zar ne? - upita on - Koliko god zaželite. - Kad li će to da jednom bude! - uzdahne Ladislav. - Htio bih da sam kralj. Joakim ga zadovoljno pogleda i smjerno se oprosti. - Kad budem kralj, nagradit ću vas kneževskom čašću • šapne kraljević svojim slugama, - ako mi sutra prokrčite put k onoj curi. Tko me ne posluša, kad budem kralj, .umrijet će u tamnici. Odaberite, vi, pseta! Već treći dan svog zarobljeništva provodi Tajana u odaji kaštelana Kamen-grada. Ključareva žena nosi joj hranu i razgovara s njom, a onda opet odlazi. Joakim joj je rekao da vitez otimač čeka u šumi, da su opkoljeni i ne mogu krenuti na Grič. U tom uvjerenju mirno čeka u potpunoj samoći. Pošto je večerala i pričala s ključaricom, vrata se naglo otvore. Na pragu stoji kraljević, rumen i nasmijan. Tajana se prepadne. Kraljević zatvori vrata i rine zasun. - Ovu noć zamijenit ću ja staru nakazu koja te ovdje čuva - naceri se Ladislav. Tajana pozove ključaricu, ali se Ladislav nasmije: - Predomislit će se da uđe. Vani stoje moje sluge. Učas skoči Ladislav da je zagrli. Tajana se sklone iza ležaja. -- Zadavit ću te, budeš li izmicala, krvnički gade! Smjesta dođi ovamo! vikne on dok se ona, ne odgovarajući mu, pazi na svaki njegov pokret.

143

Mladić skoči preko ležaja. I opet Tajana potrči, hvatajući pogledom j mislima prozore do kojih vode stepenice, zaleti se gore h A, l 215i trgne sa stijene na tobolcu viseći luk. Potpuno prisebna, hitrinom najbržeg strijelca, napne strelicu prema kraljeviću. To ga zaustavi. - Smeće, ti ćeš gađati u mene? Ne znaš ni luk držati! - čuvajte se, kraljeviću, prostrijelit ću vam oba oka. - što? Ti meni? - Prostrijelit ću vam klobuk - reče ona i kraljević jedva što je htio da potrči k njoj, razabere da mu je klobuk odletio s glave. - Ne mičite se! Pogađam sve što hoću - rekne ona i stade gađati redom. Kraljević u čudu stoji kao ukopan ispod stepenica, gledajući kako Tajana gađa sve što unaprijed odredi. Razabravši da je poražen, kraljević potrči prema vratima tri-jema. Tajana je ostala, držeći još uvijek napeti luk. Sa trijema čuje viku, hitne korake i dozivanje. Uđe Joakim sa svojim prijateljima. - Što si učinila, djevojko? Siđi dolje! - zapovijedi Joakim. Sav zaduhan i razbješnjen, uleti kraljević, vičući: - Ovo smeće htjelo je da ubije kraljevića - budućeg kralja. Bacite je u tamnicu, tako zapovijedam ja, kraljev sin. Joakim i knezovi zagledaju se u neprilici. - Jeste U čuli? - nastavi kraljević vikati kao izvan sebe. U tamnicu je zatvorite! -• Kraljevićevoj želji mora se udovoljiti. Siđi, srećonošo! - Vama nisam srećonoša. Donosim sreću samo onome kome ; hoću, a vama ne dam ni mrvice sreće - ne dam. - šuti - šuti! - vikne Joakim prestrašen kao da sva njegova osnova leži oborena u prahu. - Zašto si to izrekla? Što sam ti skrivio? - Obećali ste mi da ni jedan muškarac neće proći ovim tri-x * jemom, a kraljevića ste pustili da me napastuje. Ovo će doznati f vitez Sokol i kralj. - U tamnicu, jeste H čuli?! - viče kraljević. - Neka gnjije ubojica kraljevića. Tajana govori usplamćena i zažarena, sa samouvjerenjem da njezina riječ prodire do neke više sile. Joakimu se čini da su njezine riječi gromovi koji razaraju jl njegove utvrde*. Uto dvoranom odjekne trublja. Svi se u sobi trgnu. Joakiiflj problijedi. Knez Pakrački potrči k vratima. Kraljević preplašeno zine. - Kralj! To je njegov trubač. Zanijemili su kao da stoje na stratištu. - Kralj - kralj! - uzvikne Tajana i baci se na koljena, dižući u ekstazi ruke, ushićena preokretom koji joj u dušu ulijeva bezgranično samouvjerenje o tajnovitoj moći sreće. - Zatvorite je, - šapne kraljević - odat će me kralju. 216 _ Kralj će me izvesti iz tamnice - odgovara Tajana, - a na vas neka padne... Joakim se baci k njoj i rukama joj zatvori usta. - Umiri se, djevojko! Luda si - neću te zatvoriti. Kraljeviću pregnite svoj bijes, nesreća će pasti na vas i na nas. Idemo brzo, kralj je pod zidinama. I on izgura kraljevića na trijem, a ovaj moli: - Ne kazuj te mu ništa.

144

_ Ne bojte se, ali vi treba da kažete kralju kako smo vas spasili jer će misliti da ste pobjegli i oteli s Griča njegovu srećo-jiošu. A onda vas nitko ne bi mogao obraniti. Idite i čekajte kralja gore u dvorani. Hitro potrči kraljević trijemom na kojem su se stisli Joakim i njegove pristaše. - Izdani smo! - šapće Nikola Gising. - Što sada? - Tko bi nas mogao izdati? Ni Rufa, ni Henrik, ni Tomo - reče Joakim. - Sve mi se čini, ova je djevojka svojom moći dočarala kralja ovamo. Jao onome tko se njoj zamjeri. - Ne jadikujte. što da radimo - to nam recite. Da bježimo? Kamo i kuda? - Nema nam spasa. Nego ti, kneže Zvonigradski - tebe je-kralj od svih nas najviše pazio - idi za kraljevićem i čekaj da čuješ što će on reći kralju. Dolje je kroz vežu ulazio kralj s velikom pratnjom, s nekoliko plemića i knezom Okićkim, a iza njih brojna četa. Stepenicama zvekeće oružje. Tu stoje kraljević i Zvonigradski knez. Ladislav pokleknu u znak pozdrava. - Ti si ovdje? što je to? Gdje ti je majka? A vi, kneže, što-radite tu s kraljevićem? - On će sam uzvišenom kralju ispričati kako smo dospjeli ovamo. - Razjasnit ću vam, oče - promuca kraljević. - Lovili smo-k>v sokolovima. On ispriča -kako je pošao s Rufom i dvoranima na Grič da odnesu zapovijed kraljice za večeru, a onda je na njih navalio-vitez otimač i zarobio ga. Nastavi kako su sastali u tami jahače, a on je vikao u pomoć i ovi su ga oslobodili. Nekoliko puta udari se kralj po koljenima, čudeći se njegovu sazivanju. • ~~ Dakle, tako je to bilo! E, objesit ću ja tog lupeža koji te je zarobio. Objesiti naočigled svijeta. A što još radiš ovdje? Zašto se niste vratili na Grič? tojn"""" 2ato što nas je otimač čekao negdje u šumi s velikom če-pot,-~~" 0<*vrati Ladislav, - ali sada se vas sigurno preplašio i ~~ A gdje su tvoji spasitelji? Kneže Zvonigradski, dovedite ih. 217Kad se knez zaputio iz dvorane, kralj stane nasred sobe, za-okruži pogledom svoju pratnju, oštro gleda mladog dvoranina Fe-rencija, ali ne reče ništa. Knez Okićki stoji mirno, zamišljeno. on šuti. Knez Zvonigrada brzo je ulazio s Joakimom i svojim prijateljima. Kralj ih pogleda prijazno. - Gospodo plemenita, dogodilo se čudo. Htio sam u Varaždin, kad onamo preko Drave dođe najbogatiji ugarski knez Batori da kupi od mene jedan dvorac, a ja odlučim prodati Kamen-grad, pa smo tako smjesta krenuli u Kamen-grad. I evo, što sam ovdje našao. Ali otkud vi ovdje? - Uzvišeni kralju - odvrati knez Zvonigrađski - poznato vam je da je banu Joakimu po drugi put nestala kćerka i pošto se pridigao od bolesti, zamolio nas je da s njime pretražimo čitav kraj, ne bismo li što saznali o njegovu djetetu. Lutajući tako seli-ma, noću siđemo na cestu i čujemo kraljevićev glas kako traži pomoć. Eto, tako je bilo. - Joakime, sa svojim prijateljima spasio si mi nasljednika prijestolja od sramotnog zarobljenja. Među nama bilo je velikih nesuglasica, ali ovaj tvoj čin je tako velik da bih se ogriješio kad ga ne bih znao dostojno nagraditi. Neka je sve zaboravljeno. Pruži mu desnicu. U prvom času svi su zapanjeni. Joakim se duboko pokloni, a glas mu dršće: - Svijetli kralju, oprostite mi ako sam pogriješio. Kruto sam i !. platio uvjerenje da su djela mojega kralja jedino spasonosna i do-1 bra za kraljevstvo. Hvala vam što ste mi vratili svoju milost. ; - A sad, neka se priredi gozba da proslavimo taj sretni dan. Ogladnio sam. Kralj sjedne. Njegovo neobično blijedo lice začudi sve.

145

A gdje je moja srećonoša? Kad su vas zarobili, onda je i ona ovdje. Znam ja zašto sam tako u horu stigao ovamo na Kamen-grad. To me je ona dočarala svojom moći. Jest, ja to već , unaprijed znam. Dok su pošli po Tajanu, kralj je prikazao Joakima i njegove q pristaše knezu Batariju. Ivan Okićki, povučen u kut, s pritajenim /i nezadovoljstvom, promatra kralja kako podiže Joakima u milost. ; Tajana uđe u dvoranu, potrči prema kralju i baci mu se noge, uskliknuvši kao izvan sebe: - Uzvišeni kralju, neka vam je sreća, zdravlje i život, oslobodite me tamnice! Tamnice? - začudi se kralj. - Tko bi tebe smio baciti u tamnicu? Govori, optuži ga, pa bio to i kraljević. - Jest, napastovao me je, a ja sam se usudila, oprostite ^ ;; kralju, usudila sam se da uperim strelicu u njega pa me je "a | zatvoriti. Zlo sam uradila, ali morala sam se braniti, kako sam najbolje znala. Kad me je htio zatvoriti, stigli ste vi. Poražen, ovim riječima, kralj nije dugo smogao riječi. 218 __ Gospodo, čuli ste i sad sudite: nije li uistinu tome djetetu podijeljeno, ono na čemu i mi kraljevi oskudijevamo? Morao sam doći da je spasim iz tamnice jer nju štiti sreća. Onda se obazre k svome sinu: __ Sine, strelice čiste djevice uprle su se u tvoje grudi. Pazi da to nije put tvome udesu. Ako strelica jednom odapne? Pazi što rekoh - ako još samo jednom švigneš pogledom ovo nevino dijete protjerat ću te u samostan. A ti, djevojko, idi i moli sreću da mi očuva sreću i zdravlje. _- Dan i noć ću moliti za vaš dug život i zdravlje jer ste dobri i plemeniti reče Tajana glasom punim zanosne zahvalnosti. Onda ustane, pođe do sredine dvorane i spazi kneza Okićkoga. Nije se usudila progovoriti, ali u njezinim je očima lebdjela molba da je odvede odavle. Očito je razumio i zamolio kralja: - Svijetli kralju, dopustite da je odvedeni njezinoj gospodarici. - Sutra u zoru putujemo svi zajedno na Grič. Ne bojte se, kneže, ona je sada pod mojom zaštitom i nitko neće smjeti da je dodirne. Neka kaštelan pozove sve služavke pa im odredi što im je činiti da mojoj srećonoši budu na pomoći. Moja straža ima je čuvati, a vi, gospodo, zabavite se dok ne bude gotova večera. Polagano izašli su svi iz dvorane, samo su uz kralja ostali njegov peharnik Geza i dvoranin Ferenci. Kralj klone u naslonjač i uhvati se za križa: - Od onog časa, kad sam tu pred kamen-gradom pao s konja, sve mi je gore. Zašto sam pao? Nisam ništa znao o sebi? - Pali ste od slabosti, i uzrujavanja, svijetli kralju. Nije to mala stvar - ovako juriti u takvom uzbuđenju. - Pravo veliš. Nije to mala stvar. A ti, Ferenci, što veliš? Jesi li čuo što je moj sin rekao o toj otmici? - Sve se slaže s onim što sam čuo kod kipa sv. Antuna. Dalje ne znam, nisam nikoga slijedio jer sam smjesta pohitao da javim svijetlom kralju što vam spremaju. - U onom času, kad si mi to saopćio, .bio sam tako obezum-Jjen da te nisam ni pitao otkud znaš da su se oni imali ročiti kod KlPa sv. Antuna? - Mlada kneginjica Orhida mislila je da će se kraljica sastati s vitezom Sokolom te iz ljubomore da joj kraljica otimlje So-°la, odala je sve da vam javim. To je njezina osveta. Kralj se počne grohotom smijati, držeći se pri tom za križa: - Kumanske kćeri žderu same sebe! I da ne grize crv onu u.^za koji dan moj bi sin bio urotnik, moj protukralj. Pazi, a, što ti velim: opet je sve to učinila svojom moći ona, srećo-0-Sa; Nisu mj izmaknuli. Dobro je to - vrlo dobro. Idi, Ferenci, am se slabo, ali bit će bolje, ona mi je zaželjela zdravlje i život. Idi nek sreau z Idi, neka spremaju gozbu.

146

219U Joakimovoj odaji stoje njegove pristaše i zadovoljno šapću; - Nisi se nadao, Joakime, da ćeš još danas biti uzdignut do prijestolja. - Nešto prije nego što sam se htio uzdići nad - prijestolje. - Baš tvrdo vjeruje u Tomicu i našu pomoć kraljeviću - primijeti Nikola Gising, a Pakrački nado veže: - Naša osnova ipak je razbijena. - Sve je kriv kraljević zato što je napastovao srećonošu - ljuti se Joakim. - Pijan si od čarobne moći ove cure. - Zato što je čarobnica. Ima sreću u desnoj i lijevoj ruci. OSVETA Jutro je svanulo oblačno. Sobe u kraljevskoj palači su polu-mračne. Kroz okance ulazi teški zaparni zrak. Kraljica je uranila. Blijeda je i nestrpljiva luta odajama, ne nalazeći nigdje mira. Njezin rođak, dvoranin Rufa, zabrinuto je promatra. Kraljica ga upita: - Je li Henrik stigao iz Kamen-grada? 1 - Još nije. - Ne razumijem zašto Joakim ništa ne javlja. - Odviše ste nestrpljivi. Nije se moglo ništa desiti zbog čega biste se morali plašiti. - Da, nestrpljiva sam. U tom očekivanju zaboravljam na sebe. Pustinjak u Kratkom Dolu čarobni je mudrac. Tvoj ujak je našao kod njega neke lončiće s travama. Jasno je da priprema eliksir života i vječne mladosti. Ali kakve mi koristi od toga kad ne znam jesu li te kapljice već gotove ili nisu, što i kako ireba s njima postupati? - Treba pustinjaka staviti na muke. - što ti pada na pamet?! Svi ga ovdje obožavaju. Ali ^ad Joakim izvede ono u Stolnom Biogradu, ravno će u Budim. Ja ću .ga slijediti, a pustinjaka bi trebalo uhvatiti i poslati u Budim. Sto je to vani, Rufa? Čujem topot konja. Kao da dolazi čitava četa? Mladi Kuman pohiti iz dvorane na trijem. Jedva je izašao, već uleti natrag, dahćući: | - Kralj, četa, Joakim, kraljević - svi su vani. - Svaka ti je riječ strelica. - Saberite se, dolaze. Dvorani otvaraju vrata širom. Ulazi kralj. S njim Geza i drugi njegovi dvorani, pa Ivan Okićki, Joakim, knez Zvonigracki,nigradski i knez Pakrački. 220 spazivši kraljevića, Elizabeta tobože, obnemogla gotovo se u naslonjač. .- Sine moji -• usklikne da bi ostavila dojam kao da je ovaj susret toliko dira. -• Kako sam strepila za tobom?! što je to bi-jo? Rufu sam poslala u dvorac prokletog otimača, ali ga tamo nije našao. Jadnice! Kako si blijeda! - reče kralj neobično ljubazno. _ Omršavila si od brige. No, hvala bogu, oslobodio je našeg sina i nasljednika prijestolja iz ruku otimača pogodi tko? Joakim sa svojim prijateljima. Otimač ti je sina poveo prema Kamen-.gradu. Zato ga nije Rufa našao u Loboru, a to je bila sreća. Ka-jco se to desilo, neka ti ispriča sam Joakim. Uto uđe dvoranin i najavi kralju: -. Uzvišeni kralju, već dva dana su ovdje stranci koji čekaju da se potuže zato što su u vašoj zemlji porobljeni. - A što im je oduzeto? - Njemački su trgovci, kažu da su nosili svojem vladaru Rudolfu Habsburškom na dar zlatnu firentinsku odoru, zlatni šljem, štit i drugo zlato, kad noću navali na njih vitez otimač i sve im oduzme. - Njemački trgovci putuju mojim kraljevstvom? Bijaše im uzeti drugi smjer, A tko je taj vitez otimač? - Kažu da je to vitez Tomo Crni Loborski.

147

- Dakle, onaj koji je oteo kraljevića? Počinio je, eto, i drugi zločin. Tog ću razbojnika objesiti. Treba ga uhvatiti - reče kralj i pogleda Joakima: - Pobrini se da ga uhvate i stave pod vješala, a nađe li se u njega oteto blago, neka se vrati vlasniku. Idi, Joakime, i navijesti trgovcima. Meni se spava. Do viđenja, kraljice. A vi, kneže Okićki, potrudite se kasnije k meni. Kralj napusti dvoranu, a knezovi i dvorani iziđoše u predvorje. Kraljica uputi sina da iziđe. Ostala je sama s Joakimom. Oprezno se obazre po dvorani i tiho upita: - što je bilo,. Joakime? On priđe i u nekoliko riječi objasni događaj Kamen-grada. - Ovaj put je kraljević sve skrivio kad je napao srećonošu. Ona ga je začarala. Rekla je: "Dajem sreću samo kome hoću". Jao onom tko joj se zamjeri. Postupaj s njom kao s kraljevnom i ona će nam služiti. - A što sad? Nisi li opazio kako je kralj blijed? Pao je s konja pred Kamengradom bole ga križa. - Ah, mani, to nije ništa. Opet će ozdraviti. , •- Nego, treba da javiš Konradu u Lasku vas - on tamo Čeda svrgnemo kralja i da mu pošaljemo svoju četu u potragu za Oslavom, tvojom kćerkom i kneginjicom. jju, ~~ Lako ću obmanuti tu budalu. Samo ti budi prema kralju &Zna. * ^brinuta ako ti se tuži na boljeticu. Sve drugo prepu-Sad treba da smo vrlo oprezni jer uživam novo prija221 Ne čini li ti se da je nenadana kraljeva ljubav prema tebi zapravo zamka? Uvjeren je da sam mu spasio nasljednika iz ruku otima-ča. Uistinu mi je zahvalan, nemam straha. Sad idem, prokleti To-mo orobio je Rudolfove ljude. Nisu li ovi trgovci tvoji poslanici? Pogodila si. Samo prividno nose darove iz Firence da mogu odnijeti moje vijesti Rudolfu. Idem da im isporučim kraljevu poruku. Dotle je kraljev peharnik uveo kralju kneza Okićkog. On ga promotri vrlo pozorno pa mu onda reče poluglasno: - Od jučer ste nešto mrki. Slutim da niste zadovoljni što sam Joakima podigao natrag na čast. Vi ga ne volite? - Istina je, njega ne, ali volim svoga kralja. - Pametno govorite. No, sad pustimo to - pouzdajte se u mene. Nego, radi se o vojvodi. Evo, tu je pismo što sam ga primio iz Samobora. Vojvoda me moli da uzmem sa sobom u Budim kneginjicu. Slažem se. Konradu je ne mogu prepustiti. "i - Svijetli kralju, ja ću je čuvati, ne razdvajajte me od nje. - Naprotiv, vi ćete ju pratiti. Hoću da budete u blizini svck je setre, buduće vojvotkinje. Sad idite na Okić-grad i spremite se na put. U nedjelju popodne dočekajte me negdje na cesti puiera u Ugarsku. Neću da se s kneginjicom navraćate na Grič. Ali nikome ni riječi, još ne znaju da ja putujem u nedjelju. Hvala, svijetli kralju, na pozivu. Pratit ću svoju sestru i dočekati vas kako želite. - Još nešto, kneže. Poznate li onog đavola viteza Sokola što svoje lice pokriva vizirom i ni pred kim ga ne skida? - Nisam s njime još nikada govorio, ali znam od Tajane da dolazi fratru u Popov toranj. \ - Dobro je, hvala. Nego, čujte još jedno. Želim mu isporučiti zapovijed. Opet netko smeta. Geza, pogledaj tko je to. ; Peharnik otvori vrata. Vani je stajao kraljev pouzdanik Fe-renci. - Kneže, samo još na čas odgodite svoj put na Okić-grad. Imam još jednu molbu - ali prije hoću da saslušam svog dvoranina. Knez se povuče k vratima, a Ferenci priđe kralju. Ovaj mu je tiho govorio o nečem zacijelo važnom.

148

Joakim je napustio kraljevsku palaču vrlo dobre volje. Vani uzme sluge i konja, uzjaši i krene prema svojem domu. Zaokrenuvši iza pete gričke inzule, spazi gomilu ljudi Što s ^ okupila oko nekog konjanika i radoznalo ga prati. Joakim za stavi konja. Prednjim je muškarac, u neobično šarenoj, zlatom bogato izvezenoj kazeti, s pozlaćenim šljemom, kojemu s vrba VI 222 žareno perje. Lice je prikrio vizirom od zlatne mreže. I štit mu • bogato urešen draguljima. Držak mača blista se. Konjanik se-oribliži Joakimu. _ Odlični saveznik očito me ne prepoznaje u ovom bogatom Joakim otjera sa ceste ljude pa će poluglasno vitezu. _- Tomo, prokleti sine, što si učinio? Oteo si njemačkim trgovcima Rudolfovu opremu. - Ne pristaje li meni bolje nego njemu? - Odmah da si sve vratio trgovcima, ; -.Ne pristaje li nemi bolje nego njima? pa nisam valjda otimao zato da vraćam. - Čuj, Tomo, kralj te je osudio na vješala. Čim te uhvate, gotov si. - U vašem ću društvu visjeti, a to je, bogme, velika čast. - Varaš se. Sad sam u njegovoj milosti više nego ikad prije, - Dakle, ste se već pogodili za vlast? Onda mi izručite vojvodu. - Tako daleko još nisam dospio. Rekoh - sedmicu dana, no čini mi se - dulje će trajati. - Hoću da znam je li određeno vjenčanje s kneginjicom i kada? - Ne znam o tome ništa, no odmah da vratiš odoru i sve oteto jer je tako kralj zapovijedio. - Pa dobro, ići ću kralju i sve mu sam vratiti. Primit će me, što mislite? Ponudio mi je na viteškim igrama vino iz svojeg pehara. - Tomo, ne luduj, vrati oteto, mene radi, a vojvoda ti neće umaći, samo dok sam ne uhvatim uzde Vlasti. Nosi se s Griča što brže možeš. - Baš se očinski brinete za me. Do skorog viđenja, moj po-očime! - dobaci nasmijano Tomo pa krene konja niz ulicu, šareno perje leprši mu sa šljema. Dvorani i kraljevski", dostojanstvenici okupili se oko kralja. Unatoč bljedilu njegova lica, vladar je vrlo dobre volje. Zbija sale s Joakimom i peharnikom Gezom, ogledava se po dvorani i primijeti: - Jesu li okupljeni svi pripadnici mojeg dvora? - Samo vojvode nema - primijeti Joakim. - On je s Okićkim knezom pošao na Okić-grad. Vuče ga srce aroo, Joakime, vjerit ću ga s kneginjicom. - Sve je dobro što radi uzvišeni kralj. s ~~ Napokon se slažemo. Odsele treba da bude uvijek tako. - molim recite kraljici neka se sa svojom sestrom potrudi ova- m ^"e ^oa^m izašao iz dvorane, kralj mahne Ferenciju i. Je ovaj pristupio bliže, šapne mu: 223Pazi, dat ću ti znak rukom. Mladi se dvoranin povuče k vratima, a kralj se uspite i sje-dne na visoki naslonjač pod baldahinom. Dvorani se povuku uokrug. Joakim doprati kraljicu i njezinu sestru. Ispitujući promatra Elizabeta dvorane, pa na kraju kralja koji joj prijazno pokaže stolac pokraj sebe. Orhida sjedne niže od kraljice. Neobična izved-Ijivost odrazuie se na svim licima. Kao da svi predosjećaju neki •važan događaj. Kraljevo se lice uozbilji dok je stao govoriti, mir-no i polagano. - Sazvao sam sve vas koji ste na mojem dvoru odlični i pig. meniti da budete svjedoci onoga što će se tu dogoditi. Pokazat ću

149

•vam muža čijoj sudbini neće nitko zavidjeti. Plemeniti moji dvorani, optužujem pred svima vama jednog čovjeka, koji je podig. nuo oči k jednoj gospođi iz moje kraljevske obitelji... Rekavši to, pogleda po dvoranima i zaustavlja pogled na Joa-kimu. Opet ga skreće sve dalje do kraljice što sjedi kraj njega. Joakim osjeća na sebi kraljev pogled kao oštricu. - Jest - nastavlja kralj - on je to učinio i ja - kralj - tražim od njega opravdanje ili "će biti teško kažnjen. Ponovno zaokruži kralj svojim pogledom malim svjetlucavim očima dvoranom. Ozbiljnost i strogost u njegovu pogledu izaziva zabrinutost dvorana. - Kraljice - pogleda kralj opet svoju ženu - on je dužan razjašnjenje - ili kaznu, zar ne? - Da, kralju - odvraća ona jedva čujno. - Tko je ori i do koje je gospođe podigao oči, htjela si pitati, ali ti dobro znaš koju mislim. - Pri tom kralj mirno i glasno pozove: Joakime... Dvorani se tržnu. Pozvani stupi naprijed. Svima se čini da će se strop srušiti na njega. - Reci mi, Joakime, misliš li ti kao kraljica? - Svijetli kralju, ja odobravam sve što mislite vi i kralji•ca. - Dakle, i tu se slažemo. Prema tome, treba da se stvar ras•čisti. Onaj kojega optužujem je ovdje. Tišina u dvorani, napregnuto čekanje. - Okrivljeni neka pristupi - veli kralj, digne ruku u zrak i opet je spusti pa mrko nastavlja: - Da, plemenita gospodo, on je tu i treba da kralju odgovara za svoje čine. Pozivam ga da izađe. Nitko se ne usuđuje trenuti vjeđama. Svačije su zjenice rene u Joakima. On stoji ukočen. Kraljica kao da je Svi čekaju da će kraljičin miljenik Joakim izići i pokleknuti kraljem. On ipak ostaje nepomičan. I njegova crvena brada i ti brci miruju, a male prodorne oči prikazuju se potpuno •dušne. 224 Duga šutnja napinje radoznalost i strepnju. _- Neka pristupi krivac! U dnu dvorane zaškripe vrata i zazveče mamuze. U dvoranu je ušao vitez. Navrh šljema sjaji se srebrni sokol. Na licu mu se svjetluca naročiti vizir. Kraljičin obraz prospe smrtno bljedilo. Joakimove oči izrazuju začuđeno pitanje. Orhida jedva prikriva zloradi smiješak i gleda u oči Ferenciju koji opet zatvori vrata. Dvoranin Rufa stisnuo je zube i upravlja u kralja mržnjom ispunjene oči. - Viteže, priđite bliže! - oslovi kralj viteza ozbiljnim i strogim glasom. Zlatne mamuze zvekeću i utihnu tek kad je stao pred kralja, uspravan, uzdignute glave. Na sivoj kazeti crveni se uvezem grb. Plašt mu pada do poda. Kralj mu gleda u rupe vizira, dugo šuti pa se čini na se naslađuje strepnjom koju osjeća oko sebe u čitavoj dvorani. Napokon prozbori: - Viteže, hrabri ste kad ste se odazvali mojem pozivu da dođete na dvor. Neobično dubokim i muklim glasom odvraća vitez: - Svijetlom kralju odazvao bih se i onda kad bih što skrivio. - Viteže - nastavi kralj - vi ste se sastali tajno s jednom gospođom iz moje obitelji koju ste na bojnim igrama nazvali Astra. Dršće svaka žilica u kraljičinom tijelu. S izrazom osvetoljubive zvjerke gleda Orhida svoju sestru i naslađuje se njezinim mukama. - šutite? Dakle istina je da ste se sastali? - Sastao sam se samo slučajno, u poštenju -• odvrati vitez mirnim dubokim glasom. - Vi ljubite tu vašu Astru? Recite -• da ili ne? - Ona nije tome kriva - odvraća vitez.

150

- Dakle, okrivljeni je priznao - zaokruži kralj pogledom po dvorani i zahvati Joakima čije su lice i brada jednako rumeni. - Viteže, zaslužujete doživotnu tamnicu - naviješta kralj. - Zaslužujem smrt. - Zapovijedam varn da ne prozborite ni jednu riječ dok vas ja ne pitam. Kriva je i ona, zaista kriva, i zato optužujem nju. Kralj se okrene k svojoj ženi, Časak šuti, dok je ona nalik truplu. - Da, i ona je kriva. Kraljice, nije li tako? Možda je sva krivica na njoj - veli kralj, gledajući Elizabetu čije se oči ukočeno uPne u neku neizvjesnu daljinu. Zato osuđujem i nju - na tamnicu do smrti. .?rePast zavlada u dvorani. Elizabeta ne smaže daha. Svi su jemiH, a kralj digne glavu: ~- Orhido, dođi bliže! djevojka se zaprepašteno diđe. 225Kralj je promatra kako blijedi i obara oči, a onda podiže oči i upre prst u nju: - Ti si kriva propasti ovog viteza. Jučer, nakon večere, pitao sam te: "Orhido, kojeg hrvatskog mladića hoćeš za muža?" Ti si rekla: "Viteza Sokola". Evo ti ga. Ti si svemu kriva. Kraljičina se glava digne, oči gledaju kao obezumljene, a kralj nastavlja: - Viteže, ja i kraljica saznali smo za vašu tajnu ljubav i sastanak u Popovom tornju s ovom djevicom iz moje kraljevske obitelji. Ja i kraljica odlučili smo osuditi vas na bračnu tamnicu do smrti, a s vama zajedno i vašu sukrivicu kneginju Orhidu. Ja i kraljica želimo da tu osudu primite. Dršćućom rukom uhvati Elizabeta kraljevu ruku, no on kao da ništa ne opaža. Okrene se od nje, čekajući vitezov odgovor. Sokol je časak nijem, onda prigne koljeno i odvrati: - 2elji uzvišenog kralja i - želji uzvišene kraljice - ja se pokoravam. Orhidini obrazi usijana Su žeravica, kraljičini ledeni mramor. Sabire misli i susreće se s Joakimovim bjesnim pogledom i opet s kraljevim, nešto ironičkim. Između dvije oštrice primijeti: - Ipak treba da znamo tko je taj vitez. - Orhida ga je odabrala, a da sama ne zna tko je, niti ga je vidjela - odvrati kralj. - Kraljice - ta ti i ja smo tako odlučili. Valjda nisi zaboravila? - Neka se vitez otkrije - opet će Elizabeta. - Kad sam ga pozvao ovamo, zajamčio sam mu svojom kraljevskom riječju da se ne treba otkrivati ako on to sam ne želi. Znam da je plemenita roda i dostojan mlade kneginje. Ne bih ga inače vjerio s njome. Jedino ako Orhida u ovom času izjavi da ga neće. - Hoću - upadne ona odlučno. - Kraljice, kako vidite, ona ga želi. Mi smo - ja i vi --u tome sporazumni. Od ovog časa ne može više nijedno od ovo dvoje natrag. Vitez će se otkriti Orhidi kad bude to od" njega tražila, a on je na to pristao. Njih dvoje lako će se sporazumjeti. To nije naša briga. Meni se sviđa vitezova bojna snaga, njegov grb je odličan, a sve drugo je Orhidina briga. Viteže, doskora odlazim s Griča u Budim. Zato vas pred svima pozivam da dođete za nama u budimski dvor gdje ćemo svečano obaviti vjenčanje. A ovo što se sada desilo, smatram vjeridbom i svoju odluku neću promijeniti. Vitez poklekne pred Orhidom na koljeno i reče mirnim, du" bokim glasom: - Kneginjo, vitez Sokol moli da ga u milosti dočekate u Budimu. Gotovo izvan sebe od iznenadna događaja, Orhida prošapće- čekam vas u Budimu, viteže. 226 On se digne i okrene prema kralju i kraljici. Duboko im se pokloni, našto ga kralj oslovi: .- Za osam sedmica čekaju vas, viteže, u Budimu svečani svatovi. Spremit ću sve dok vi dođete. - Svijetli kralj - doći ću. - U nedjelju se vraćam u Ugarsku pa vam saopćujem da že-sobom povesti i vašu štićenicu srećonošu.

151

- Hvala svijetli kralju, na brizi koju posvećujete siromašnoj djevojci. Molim samo da mi dopustite da, prije nego ostavim pa-Jaču; podijelim svojoj štićenici savjete. - Možete. Poklonivši se još jednom duboko, povuče se k vratima i ostavi dvoranu. A kralj uzme Orhidinu ruku i privede djevojku k svojoj ženi: .- Evo ti, kraljice, sestre vjerenice. Pobrini se da je što bolje opremiš za udaju. S moje- strane neće joj uzmanjkati pristojan miraz. Vi pak, plemeniti moji dvorani, čuli ste sve i sada vas otpuštam. Onda se nasloni na ruku svojeg pouzdanika Geze i uputi s njime u svoju odaju. Tu se kralj baci na ležaj i stade se smijati grohotom: - Geza, ovo je bio najradosniji dan u mojem životu. "Znate li, kralju, uistinu tko je taj vitez? - Ne znam. Dao sam mu isporučiti zapovijed i moju želju neka dođe na dvor. Nisam mu saopćio zašto, ali mu dadoh riječ da neću dirati njegovu tajnu roda i imena. Pa je tako i došao. Vjenčat ću Orhidu s njim, pa bio on i razbojnik. Neka se za njega grizu kumanske sestre čitav svoj život! Geza, svaki trenutak kraljičina dana i noći bit će napojen otrovom. To je moja osveta njoj i Joakimu zato što su mi htjeli sina učiniti protukraljem! • U odaji, u kojoj je za svog boravka na dvoru dosele stanovala kneginjica Dorja, sjedi Tajana. Dvorski sluga uvede viteza Sokola. Djevojka ustane iznenađena. Sluga se udalji. Vitez priđe k njoj: - Kralj mi je dopustio da govorim s tobom, Tajano. U ne-"jelju krenut će u dvor u Budim. Kralj želi da pođeš s njim. - Kraljević me je već dva puta napastovao. 1- Kada te kralj štiti, ne boj se nikakvih kraljevića. Kralj je rpo sretan u moći tvoje sreće da će te sačuvati od svega zla. Re-Ja s: pustinjaku Dragoši da ideš onamo kamo ja hoću. Zar si se Predomislila? -• Idem s kraljem, ako - vi to želite... 7~ 2eliin i molim te ovo: pred svima čini se neuka, ne odaJ oa si pismena, -da umiješ latinski. 227Otkud vi to znate? ii - Znam, Dragoša ts je naučio, a što si od njega naučila, is. koristit ćeš, Tajano, za mene. Kralj, kraljica, Joakim i drugi služe |e tim jezikom. Ali prije reci još jednom: Hoćeš li mojim putena? "j -• Hoću. što mi je činiti? 3 - Ono što sam rekao: pričini se neuka da nitko ne nasluti Sto znaš i razumiješ. Govorit će pred tobom mnogo toga. Pazi 4- što čuješ, upamti pa mi dojavi. j - Idete li s nama? - klikne ona radosno. \ - Doći ću za vama, \ - Sve ću znati, sve slušati, vidjeti i javljati vam. - Nitko ne smije posumnjati ni u snu da si moj glasnik. - A kraljica? - Kada te šalje k meni, donesi mi njezinu poruku - i ništa, a ono što čuješ na dvoru, ne smije od tebe saznati nitko do m& rte. Ako te kraljica pita što sam govorio danas s tobom, reci joj: tužio sam se što me kralj vjerio s Orhidom protiv moje volje. - Vjerio? Vas? S Orhidom? - prenerazi se Tajana i gleda ga sva izgubljena. - Da. Ne znam zašto je to učinio. Morao sam se pokoriti. - Ali vi Orhidu nećete uzeti?! -> Vitez je kralju dao riječ -• i održat će je. Da se nisam pokorio, okrivio bi kralj svoju ženu da sam se s njom sastao u Popovu tornju, makar smo, u poštenju, bili na razgovoru. Da se nisam pokorio, kralj bi me bacio u okove. Nesretan sam, tako je moralo da bude... Djevojka je pokrila lice i za jecala. On joj skine ruke s obraza i upita:

152

- Zašto plačeš, Tajano? - Zato što ste vi nesretni - prošapće ona i, ne znajući se svladati, prepusti se plaču. Vitez stoji spuštene glave i prihvati njezine ruke. Sagne se k njoj: - Tajano, idi, vrati se Dragoši. Razočarano se ona uspravi: - što sam skrivila da me tjerate od sebe? - Ne smijem te žrtvovati za sebe. Kod Dragoše bit ćeš sretna. Ne, ti ne smiješ trpjeti. - Ja moram trpjeti kad mi ne dopuštate da idem s vama. Ako vi nećete da idem s vama, Dragoši se vratiti neću! širok J6 svijet... i duboke su rijeke... Dugo je vitez šutio. Njegove kretnje odavaju neodlučnost. - Molim te, vrati se Dragoši i pođi njegovim putem. - Idem - svojim putem, sama samcata. Odlučno korakne ona prema škrinji i stade uzimati svoje .haljine da ih spremi u svežanj. On. ju je šuteći gledao. Onda naglo prišao k njoj: - što ćeš ti u svijeta u kojem nemaš nikoga svoga? - Ni ovdje nemam nikog svoga. .Obje ruke položi vitez na njezinu crnu kosu. Od tog dodira ona se trgne. - Tajano, branio sam te i branit ću te, upamti dobro i razumi ono što ću ti reći: tvoj sam otac i tvoja mati i bit ću to uvijek do svoje smrti. Brinut ću se za tebe, kunem ti se na svoju čast. šapćući njegov glas prelazi u Tajaninu dušu. Ona uzme njegovu ruku da je poljubi. Vitez to odbije i ponovno pomiluje njezinu kosu. - Pravo si htjela da mi poljubiš ruku, mogla bi nri biti kćer-ia. čuj, djevojko, misli uvijek samo na to: da je vitez, koji mora sakrivati svoje lice, tvoj pravi otac. Misli kao da to jest -• pa ga voli kao oca... - Ja ga volim kao oca. - I slušat ćeš me kao oca? - Još više nego oca. Slušam samo vas. - Daj mi ruku, dijete moje. Od sada smo otac i kći. Ti me slušaš - ja te branim, brinem se za tebe, pa dogodilo se što mu drago. Odloži svežanj. Poći ćeš s kraljem, a ja odlazim u Budim na svoje svatove. - Možda će sreća pomoći - prošapće ona. - Ne znam vodi li o meni računa. Tko bi mogao znati što će biti od toga? Svejedno, polazim u svatove. Sad mi je otići. Još jednom: ako te kraljica pita, reci joj što sam ti kazao: nesretan sam, ali moram doći. Ako kraljica želi da sa mnom razgovara, neka mi javi u Popov toranj, sutra podveče jer u nedjelju već putujem. Neka javi crnom fratru u kuli. - Učinit ću po vašoj želji. - Do viđenja u Budimu, kćeri moja! * I pruži joj ruku. Dugo je gledala u zatvorena vrata i kad je već davno izašao, šapće ona: - Kćeri moja? Poput otrovnice spremne na ubod, uđe kraljica u odaje svoje sestre. Orhida se smiješi i drsko podupire rukama bokove. Kraljica je blijeda. Ljutina izvire iz njezinih očiju. -- Izdajice roda kumanskoga! - I ti se nisi udala za Kumana - odvrati .Orhida. - Udala sam se za kralja da pomognem kumanskom rodu, a ti si porušila sve Joakimove osnove. Samo u njegovim je ruka-^a sreća našeg plamena. - Nisam kriva što me Okićki knez ne gleda. Uzela sam ono-8a koji me hoće. „,. -- On te neće, ali kralj mu je narinuo tebe - i ti si mu se °bJesila o vrat. 228 229Umišljaj sebi da te ljubi! Evo, pogledaj me: mlada sam lijepa, ti si za njega prestara. - Mlada sam još - i ostat ću vječno mlada dok ćeš ti osta-rjeti i postati rugoba. - Ali prije toga ipak ću imati viteza za muža. - Nećeš. Zapriječit ću to!

153

- A ja ću reći kralju: Elizabeta mi ne da viteza Sokola jer ga hoće za sebe. Nije više zadovoljna s Joakimom. Razbješnjela kraljica potrči prema njoj i udari je po licu, dok se Orhida upne vičući: - Idem Joakimu, njemu ću došapnuti da si se.pomamila za vitezom. Evo, gle, odat ću te banu Joakimu. Nenadana prijetnja slomi kraljičin bijes. Gotovo je pokleknula pred sestrom: - Orhido, mislim samo na tvoje dobro, pa ako ti želi J viteza - ne protivim se da ga uzmeš, ali htjela bih da prije saznam tko je. Kralj te mrzi, možda te želi poniziti tim brakom. - Kralj zna da je vitez plemenita roda - i grb mu je odličan. - Dobro, neka bude kako hoćeš. Opremit ću te bogato. Idem da izdani naloge za putovanje. Poražena sestrinom prijetnjom, kraljica izađe iz sobe. "TATARI" U svojoj ložnici raspravlja kraljica s dvoraninom Rufom. - Jučer je vitez zamolio kralja da mu dopusti oprostiti se s Tajanom. Vjerojatno joj je nešto rekao o svojoj vjeridbi. Pokušaj je dovesti k meni, ali tako da kralj i Orhida ne opaze. Lukavi dvoranin neopaženo uvede Tajanu u kraljičinu odaju. - Plakala si? Začudi se kraljica, gledajući Tajanu. - Moj branitelj, vitez Sokol, veoma je nesretan. - To ti je sam rekao? - Da. Rekao mi je još da su ga vjerili protiv njegove volje. - On ne ljubi Orhidu. Ona nije njegova Astra - prošapće kraljica. Ja sam to znala i hoću da mu pomognem kako bi se oslobodio tog vjenčanja. - Vi ćete mu pomoći? - obraduje se Tajana. - Kako? - Još ne znam, ali pomoći ću mu. Treba da mu to javiš, ne-ka se ne žalosti. - Neka svijetla kraljica zapovijeda. - Pazi što ti govorim i dobro upamti: poći ćeš u Popov i ranj i, ako ga tamo nađeš ... - I crnom fratru mogu da kažem, tako mi je rekao vitez. 230 - Vitez je, dakle, očekivao moju poruku? - Jest, rekao je: "Ako što ima kraljica da mi javi, onda treba to učiniti danas podvečer". Bit čć tamo on ili fratar. - Idi, dakle, i reci mu da odmah krene na Budim, neka me tamo dočeka, pomno se sakrije i pošalje mi glas u budimski dvor, ali nikom o. tom ni riječi. Nitko ne smije saznati da je stigao. Smislit ću štogod, osloboditi ga, razumiješ li što sam rekla? Reci jTiu da bi ga sutra, kad odlazim, htjela vidjeti onako kao što sam ga vidjela onaj dan kad sam ulazila na Grič. Nitko ne smije saznati što smo govorile. Sad se požuri u svoju odaju da te nitko ne opazi. Orhida i kralj ne smiju znati da smo mi sporazumne. Doskora zapast će sunce, spremi se! Tajana je izašla iz kraljevske palače, zaokrenula trećom inzu-lom i zaustavila se .pred svjetinom što joj je dolazila u susret, vičući: - Tatari! Tatari! Mnoštvo trči Gričem i Kaptolom na sve strane, svim inzula-ma grada. S gričkih utvrda odzvanjaju rogovi i trublje. Dozivaju se haberničari. Tajana, zamotana u plašt, ne može se probiti kroz gužvu koja joj zakrčuje put. Mora se vratiti u palaču. Žene i muškarci gledaju kako dolje, pod utvrdama, iz šume izlazi skupina stranih ljudi i viče, pada po zemlji, diže se i opet juri, vođena i tjerana nekom nerazumljivom stravom. - Tatari imaju konje. Ovi dolaze pješke, dakle nisu Tatari. - Pješke ili na konju, Tatari su - viču drugi. - A gdje im je oružje? Ništa ne vidimo.

154

Kraljevski vojnici izlaze iz palače. Svjetina se komeša. Gromki povici usplahirenih gradskih prisežnika utapljaju se u orkanskoj provali zaprepaštenja. I gradski se ljudi penju na utvrde, gledaju dolje na poljanu i opet se spuštaju, naviještaju, određuju i zapovijedaju. Gradski sudac izvikuje zapovijedi koje nadglasava vika ljudi što u strahu i trepetu gube sebe i ne čuju i ne vide ništa drugo do jedne jedine predodžbe divljih tatarskih čopora koje su za kralja Bele, pred trideset godina, poharali -njihove kuće, kućišta i djedovinu. Sav se Grič sprema na boj. to pa v"?*" ^ SU ^ zatvorene- na Prozorčiće spustili , m 1C Za"S.tavi? na uzvisini <>bale potoka Crikve-r ?bla^Prašme što se valja uzbrdo prema Kapto-ft- • k^™ P°vorka Prhniče se- U prvom su-J ^& ^^ """**** ""<" koji dolaze. č3" Pr°-dire pust°m tišmom" iješa se s pjesmom. 231Kakva je to horda? - pita vitez fratra. - Pjeva li ili viče? - Razabirem njemačke riječi, bit će Nijemci što su došli preko štajerske. - Da nije razbojnička banda koja se prikazuje hodočasnicima? - Bilo tko mu drago, dočekat ćemo ih.--/ S Griča dopire vika: - Tatari! Tatari! - Gle, Gričani misle da su Tatari - primijeti fratar. - Bogme, izgledaju sumnjivo. Muškarci napola goli, pa kakve jake velike Ijudeskare. Valja biti na oprezu! Povorka se približuje sve više, uspinjući se prema Kaptolu i griČkoj utvrdi. Prvi nose baklje. Pomaljuju se kuštrave glave, užarena prljava lica, a dalje iza njih crne ljudske siluete. Sablasno valovlje sve je bliže utvrdi. Idu četvoro i šestoro i više njih u neredu. Između muškaraca zapažaju se djevojke i žene. Suknje im vise u krpama, kose su im raskuštrane. Muškarci su do pojasa goli. Sve jasnija biva slika. Ljudi obojeg spola nose u ljevici komad svijeće ili baklju, a u desnici svaki drži remenjarku s bodljikavim kuglicama. Polagano zaustavlja se povorka pod utvrdom. Vodi je neki čovjek u sivoj halji. U ruci mu zastava kojom vitla u zraku. Stojeći pod utvrdom, gleda Gričane što vire sa zidina tvrđave raširenim očima, punim udivljenja. - Ljudi, ako ste pravedni - viče čovjek - prezrite ove zidine, ostavite svoj dom, žene svoje, muževe svoje, ostavite djecu svoju - dođite da nakvasite zemlju krvlju svojom griješnom. Očistite duše, dođite s nama! Ljudi - i on digne stisnutu šaku uvis, - tu, u svojoj ruci nosim pismo što mi ga je svetica utisnula u šaku da ga nikad ne rastvorim dok ne pročistim duše koje mi je zapovijedila povesti u raj. I on digne stisnutu pesnicu prema zidinama i nastavlja vikati: - Otvarajte vrata na pokoru, fazrušite svoje kuće, razorite sve što je zemaljsko da stečete raj nebeski. S gričke utvrde čuje .se gromko pitanje: - Jeste li vi Tatari ili razbojnici? Vođa se okrene svojim sljedbenicima: - Tvrda su srca. Ne razumiju nas. Braćo, sunce je zapato" Na pokoru, odabranici božji. Neka vide oni gore kako mi ulazimo u raj. I udari po svojim golim leđima remenjarkom, a krv ga svega prelije. U tom se času sva povorka razbudila, razmahala kao da ii° je netko dobacio zalogaj i oni se otimlju za nj. Lica im se upalij*" oči sijevaju, obuzima ih neka gladna želja, gledajući kako vođa 232 žiba svoje tijelo i krv mu se cijedi niz leđa. čuju se usklici, povici čudni hroptavi glasovi. Jedan zove drugoga. Sve su baklje odbacili na zemlju i svijeće zdrobili u rukama. U rumenkastom svjetlu zavitlaju olovni bičevi po otkrivenim leđima. Susjed bije susjeda, klečeći na zemlji. Drugi opet gledaju, zure, pilje, i onda kao da je neki bijes ušao u njih, hvataju svoje bičeve i tuku sami sebe. Krv teče po ranjavim tijelima, olovne kuglice pune bodljika zabadaju se i zadiru u meso, nemilosrdno ga otkidajući. Strahoviti glasovi, vrišteća pjesma, duboki muški

155

krikovi, plač, pjevanje, udaranje u prsi, iznemoglo puzanje po zemlji - sve se to staplja u orgiju užitka u mukama. - Udri! Udri moje grijehe - vrište žene. - Razderi meso u kojem đavo ima svoj stan - stenju muževi. - Razderi sotonsku kuću do kosti - do srži! A svjetlost baklji dršće po ranjenim tijelima, rastrganom mesu, izbuljenim očima, iscerenim ustima. Tada padaju po .zemlji, valjajući se u krvi, vrte se oko sebe i udaraju se u razdraženom bjesnilu. - To je čitava horda Konrada - reče vitez fratru. - Vidio sam ih u Firencu To su flagelanti. - Flagelanti? - Putuju nesretnici svijetom i traže spasenje duše i mir u mrcvarenju svoga tijela. Svaki čas dižu se u Njemačkoj ili na jugu Italije takve skupine ljudi. Digne ih na noge bilo kakav čovjek smućene svijesti, pa ljudima utuvi u glavu: "Pročistite duše jer dolazi propast svijeta", I nesretni ljudi ostavljaju svoje kuće i kućišta, svoje poljane i putuju od grada do grada. Mnogi bijednici ne znaju gdje da. nađu utjehe svojoj nesreći, pa je još podvostru-čuju i dotuku ono malo dobra što im život pruža. A to vam prelazi na čovjeka kao kužna zaraza. U Firenci su gotovo obezumili čitav kraj. Kad su došli pred grad, firentinski knez im je pred gradska vrata postavio vješala. To ih je zbunilo pa su pobjegli. Samo su pokrajinu povukli za sobom jer ovo je zarazno za sirotinju kojoj mogu smutiti život bilo kakvi luđaci. - što će na to Gričani? Ako im otvore tvrđavu, bit će zla. -^- Ušutjeli su tamo gore, naježila im se koža - ne vjerujem da bi otvorili tvrđavu i pustili ih unutra. Tamo dolje valjaju se po travi i cesti, krvare, stenju, dahću, jecaju, i onda se polako smiruju. Jadni, smućeni, polumrtvi, zure preda se kao da sami sebe pitaju: što su to sa sobom radili? zašto? Samo njihov vođa je na nogama. Sv .""• Otvarajte vrata svojega grada - viče on, pokazujući im oju stisnutu pesnicu. - Porušite svoje domove i pođite s na"- Mi ćemo već sebi naći put - vikne netko odozgo. """ To je grički sedlar - šapne vitez. 233 šta hoćete vi tamo dolje? Nosite se ispod našeg grada. "; - Nisu Gričani tako ludi - primjećuje fratar. - A što ono? | Fratar pokaže prema Laškoj vaši odakle kreće povorka. * - To je Konrad i njegova pratnja! Ako taj dođe u pomoć, napravit će pod Gričem ljudsku mesnicu. - Vidjet ćemo što kane. Moramo to spriječiti. Kaptolom prolaze Konradovi familijari. Iza njih pojavljuje se jednooki sa svojom šiljastom kapom. Okružili su Konrada čije se oči ljeskaju, tražeći one pod utvrdom. Hitro stigoše pred njih. Konrad stane pred gomilu mučeni§. tva, uzdigne ruku, blagoslovi ih i onda vikne: - Neka iziđe đavo iz krvi i mesa vašeg! - A svi oni popadaju na koljena i glavama svojim dotiču zemlju. Njihov vođa vapi: - Sveti poslanice, što si s neba pao na zemlju, pozovi one gore što neće da otvore vrata svojeg doma. Konrad digne glavu prema utvrdi i vikne: - Otvorite vrata svetim slugama i slijedite ih. - Ne otvaramo mi nikome svoje utvrde - odvraća grički sudac. - Ako ne otvorite, udarit ću vas prokletstvom. - Mi se ne bojimo božjeg prokletstva - Bog nas nije prokleo. Konrad plane i stade vikati: - Krivovjerci stanuju u toj utvrdi. Sinovi đavla! Udarite na njih!

156

Valjajuća masa pod utvrdom sva se digne na noge. Kao da je Konrad jedva dočekao da se osveti građanima za njihov otpor,< stade vikati i huškati flagelante: - Naprijed! Razvalite vrata krivovjerskog gnijezda! I razjareni ljudi stadoše jurišati na tvrđavu. Muškarci grabe prosnice iz ograda vrtova, hvataju sve do česa dolaze i pokušavaju razvaliti vrata. Drugi uzimaju baklje i pojure do prvih kaptolskih kućica i potpaljuju slamnate krovove. - Tatari! Tatari! ori se Kaptolom i Gričom. Vitez Sokol podbode konja, jurne za palikućama, gasi im ^a" Idje i poziva gromkim glasom: - Naprijed, građani Griča i Kaptola! Istjerajmo Konradove Tatare! Ova riječ potpali srca građana kao što baklja užiže njihov slamnati krov pa se u noć digne poklik: - Van s dotepencima! Vika se podigla s utvrde, a strelice padoše među flagelan ispod utvrda. Ovo ih preplaši, ali Konrad ih doziva na o^uP"-:jj jednom se čašu zakrvavljeni hodočasnici pokolebali od planlte<L. kudelja i strelica i razbježali se poput rastjeranog mravlja, *Pa vajući svatko svoju glavu, 234 _- Gričani, istjerajmo ih sve, ja ću vas voditi! - poziva vitez Sokol. I zamalo gricka se vrata otvore. Građani provale s oružjem u ruci. Konrad zapovijeda svojim familijarima, a vitez građanima. jfiričani opkole inkvizitora. - Ovaj stranac je svemu kriv, a Nijemac je i hoće nam rušiti grad. Nijemci i familijari bili su začas razoružani. Videći svjetina neugodne strance razoružane, stade ih tjerati, vičući: - Van dotepenci! Idite svojim kućama! Konrad i njegovi ljudi našli se opkoljeni i gotovo nemoćni u središtu razbješnjele mase. Sa svih strana dojurili ljudi s oružjem svake vrsti i stali hvatati po Kaptolu raspršene flagelante. Smatrajući Konrada uzročnikom nenadanog posjeta flagelanata koji su zapalili nekoliko kuća na Kaptolu, slili se svi domaći u jednu jedinu vojsku s jednom jedinom željom: očistiti svoj dom. I tjerali nizbrdo i flagelante i Konrada i njegove familijare s je-dnookim na čelu dolje na poljanu po kojoj su već pali prvi traci punog mjeseca. Nastade jurnjava i bijeg. Gore s Griča gledaju žene u dolinu po kojoj se blista Sava i trče ljudi. - Mi smo mislili da su Tatari. I jesu Tatari - kako nisu? Znat će kad su bili pod Gričem. da! Opsjednuti su vragom, o čuvaj nas bože. Tatara i KonraS utvrda ljudi promatraju s užitkom kako Gričani i Kaptolci gone po ledini čudne došljake što se spašavaju u bijegu. Sutra osvanula hladnovita nedjelja. Bijeli oblaci zaustavili su vrele sunčane zrake. Građani Griča, Kaptola, Laske vaši i okolnih krajeva poredali se od gričke utvrde prema Kaptolu i pogledavaju k velikim istočnim vratima tvrđave. Most je spušten i okićen barJachna. živo, bučno raspoloženje uskomešalo je sve redom. rčki sedlar deseti put priča znatiželjnicima o događajima prošle noći. - Gonili smo Konradove "Tatare" skupa s njim na kraj naše zemlje! - Bježali su poput zečeva. Oduzeli smo im koplja i zajedno • a Sv°jim gospodarom nisu se dospjeli ni obazreti. Pokazali smo "a u našem gradu nema krivovjeraca. to ~~~ Htjeli su da sve porušimo i razorimo pa da idemo s nji-a po svijetu jer da ćemo samo onda u raj. 235V - I dobro je da su bili jučer ovdje. Barem smo ih protjerali sve zajedno. Inače bi taj Konrad još i danas stolovao u Laškoj vaši i tko zna, ne bi li i živi gorjeli na lomači kao što su mrtvi Ninoslav i njegova mati. - A što vele dominikanci na to?

157

- Bogme ne prolijevaju suze za njime. - Samo je čudno da im nisu u pomoć došli templari. - Zamjerili bi se kralju, a templari imaju samo ono što im pokloni kralj. Kraljevska se povorka pomiče dalje od gričke utvrde. Narod pozdravlja kralja i vitezove. Povorka se gubi u dolini. Kraljica se obazre na Tajanu što sjedi iza nje i šapne joj: - Viteza Sokola nije bilo nigdje? Da si mu jučer isporučila moju poruku, sigurno bi došao. - Svijetla kraljice, htjela sam, dugo sam molila ključara da me pusti, ali nije htio. Sudac je naredio da se vrata zatvore i da se nikoga ne pusti ući ni izaći. Baš su došli oni strahoviti ljudi što su se bičevali. Dugo sam čekala, ali mi nisu dopustili izaći. -- Možda nas ipak vitez čeka negdje na putu - tješi se kraljica i plamenim očima zaokruži poljane i šume kao da se nada da će odnekud izaći očekivani vitez. Orhida sjedi u drugim kolima s dvorankama. I ona uzalud traži očima viteza i smiješi se pobjedničkim smiješkom. Kad su dobrano odmakli s Griča, kralj siđe s konja i uđe u kola. - Teško sam izdržao na konju - reče Gezi. - Križa mi pucaju, nije dobro. Nadam se da me u Budimu čekaju liječnici. Sre-ćonoša će se dotači tih lijekova i ja ću ozdraviti. I ova pomisao kao da ga je već bodrila i ublažavala mu boL - Gdje je vojvoda? - Juri naprijed. , - Ah, da, znam. Htio bi da se što prije sretne s kneginjicom. Dolinom Save kreće šarolika kraljevska povorka, a gore, daleko iza nje, na gričkim utvrdama, svjetina je prati jednakom pozornošću i radoznalošću. Na cesti stoji četa od dvadeset momaka. Okružila je knežev-ska kola pokrivena crvenom kožom. Smeđi zastori sa strane od-grnuti su, iza njih razabire se Dorjina lijepa glava, zamotana ze-lenom kapom naušankom. Njezin brat sjedi na konju pokraj kola i živo razgovara sa sestrom. - Zašto veliš, Dorjo, da su Radoslav i Mirena zagonetni? - Sve ove dane što sam bila s njima nisu ni riječi progovorili o svom vjenčanju. Njezino je lice .hladno poput mramora, " njegovo se neprestano trza. što je više zove sestricom, to Ja?eke njegovih očiju izbija ljubav, čini se da su oni doista bogumil51^ vjere. Ona je čak prešla među savršene vjernike, ako se ne v ram. Radoslav je slijedi samo iz ljubavi, duboke muške 236 - Ako je tako, onda je Radoslav veliki nesretnik. Nisu li ti ili baš ništa što kane? Kad sam se s njom oprostila i saopćila da idem u Budim, od-eovorila mi je da će i ona doskora ostaviti naš dvor. Zašto, kako f kamo će, nije mi htjela reći. _ Bojim se za Radoslava. Ona se doista sva rasplinula u toj bogumilskoj vjeri, a onda teško njemu* Nego, kraljevske povorke dugo nema. - Da ih nije tko napao? - Razbojnik Fric ne napada danju, a Tomo, otkako je oteo kraljevića, neće kralju ni na oči. Određeno je da ga objese. - Objese? - klikne Dorja. - Zar možda nije zaslužio? - Ako je istina ono što priča Joakim. - čuo sam u Samoboru da je taj lupež po bijelom danu orobio neke njemačke trgovce. .- Opet je robio? Ivane, sretna sam što napuštam kraj u kojem je on. Kraljev poziv u Budim stigao mi je u horu. Iza zavoja pokaže se prvi jahač kraljevske povorke. Dorja naredi da se njezina kola pomaknu na rub ceste. - To je vojvoda. Prvi dolazi da te pozdravi. Kako te ljubi, Dorjo! - Drago mi je to, Ivane. I pružila je glavu između zastora i gleda po cesti odakle im se trkom približavao vojvoda, pozdravljajući ih već izdaleka. Konačno stigne čitava kraljevska pratnja.

158

Prolazila je pokraj njih. Knez Ivan smjerno se pokloni, kraljica zaustavi kola i zovne Dorju k sebi u kola. - Jedva sam čekala da vas sretnemo - reče kraljica. - Uz vas će mi put biti kraći. Eto, vidite uzela sam k sebi vašu srećo-nošu. Djevojka mi je vrlo draga. Svrstat ću je u Budimu među dvorjanke. - Veoma sam sretna, uzvišena kraljice, što ste je odlikovali svojom naklonošću. Kneževa se povorka pridružila kraljevskoj. Polagano se razdijelili bijeli oblaci, a sunce je zapeklo. Kraljevska pratnja gubi se u daljini između brda i brežuljaka. Sunce je već visoko. Odjednom se povorka zaustavi. Svačija glava provirila iz kola, jahači se uzvrpoljili, vika. Nešto se događa sprijeda. - što je to? - zapita kralj vojvodu koji je jašio uz njegova - Vidim tamo sprijeda nekakva šarena viteza. j * v°Jv°da htjede potjerati konja da vidi Što je, ali *već dojaši kraljevskih kola jedan doglavnik i najavi: i.~~ Svijetli kralju, neki vitez u bogatoj odori hoće pred vaše Je"° lice. Mi ga ne puštamo, ali on"se ne da odbiti. ~~ KT~" dođe. Valjda želi da se oprosti s kraljem. 237Doglavnik skrene da dovede viteza. Joakim se pojavi na svom vrancu. Nešto je blijed i dobaci kraljici u njezina kola zabrinuti pogled. Iza doglavnika približava im se vitez, na plemenitom je konju* i u bogatoj zlatom vezenoj odori. Pozlaćeni šljem, pun šare-na perja, blista se na suncu. Zlatom obrubljeno, crnoputo lijepo i mlado lice s crnim brcima gleda u kraljičina kola gdje se kroz. rastvoreni zastor razbire Dorjina lijepa smeđa glava. - Tko ste, viteže? - upita ga kralj. - Krivac sam koji dolazi da se preda svijetlom kralju - odgovori on i čudno gleda sve blijeđeg Joakima. - A što ste skrivili, viteže? pita kralj. Oteo sam kraljevića. U prvom času kralj ne veli ništa, već skupi obrve i pozorno promotri vitkog, drskog viteza. - Ti si, dakle, kraljevićev otmičar? - Jesam, svijetli kralju. - Je li to taj? - upita kralj Joakima. , . - Jest, uzvišeni kralju - odvrati ban. Kralj ponovo odmjeri viteza u sjajnoj odori: Znaš li da sam te osudio na vješala? : Znarn, svijetli kralju - odgovori Tomo glasno. ," Pa ipak dolaziš? - Da me vješate. Kralja je ovo očito zapanjilo. U prvom trenutku je šutio. Tada pogleda svojega peharnika: - Zar da svoj put U Budim prostrem krvlju? - Nemamo ni krvnika uza se, ali on se, eto, predaje. • Svijetli kralj može me objesiti u Budimu - umiješa se Tomo. Kralja je nastup viteza otimača gotovo smeo. - Svijetli kralju, uzmite me sa sobom kao svog sužnja. Knez Okićki i vojvoda značajno se pogledaju. - Ti se, dakle, podmećeš pod vješala? - primijeti kralj, sve više začuđen. - Osudili ste me na vješala, a ja od toga ne bježim. Zaslužio sam kaznu .smrti. - Rekli su da je u tvojem dvorcu bila zasužnjena i jedna; menita -gospođa. - Žalim da nije bila u mojem dvorcu. Onda ne bih dospio & pođem robiti. Ovu si odoru oteo njemačkim trgovcima? j Mislio sam: treba da se u čestitoj odori prikazem uzv* •inom kralju na drugom svijetu.

159

On pogleda po sebi i namjesti štit, urešen svjetlucavim & \ gim kamenjem. Kraljevske su se usne smiješile. Pogleda Joa*1 pa se nasmiieši i primijeti Da, vitez otimač zaslužio je zbog otmice kraljevića vješala, zato što je orobio Rudolfa Habsburškog, zaslužio je da ga otjeram njegovim putem. _ To sam upravo htio reći - da mi svijetli kralj nije upao u riječ. _ Poštenja mi, Joakime, počinješ Čitati moje misli. Baš tako-si htio savjetovati? _ Baš tako. ._ Moj si ti - nagradit ću te. Tomo je čekao, gledajući uporno Dorju u kraljičinim kolima. -. Viteže moj, - reče kralj - ban Joakim oslobodio je iz tvojih ruku kraljevića, a jer neću da vješam odoru Rudolfa Habsburškog, otpuštam te. Ali, pazi: da ne učiniš ništa radi čega bih te morao jednom vješati. Vojvodo, daj znak da nastavimo put. Joakim odahne. Bela digne mač u zrak, a Tomin pogled probode mladog vojvodu poput strelice. Zjenice su mu čudno zadrhtale. Poklonio se kralju, šuteći. Povorka skrene ispred Tome. Prolaze i kraljičina kola. Njegove-crne oči, pune mračne boli, upile se u Dorju. Kraljica joj prišap-ne: - Zapravo je taj vitez otimač prekrasan muškarac. Pogledajte ga, kneginjice Da udovolji kraljici, okrene se ona prema Tomi, ali brzo odvrati pogled od njega. čitava povorka prođe pokraj njega. On ostane sam na cesti i smrtno blijed gleda za kolima koja odmiču. I posljednji vojnik prođe pokraj viteza. On se još uvijek ne maknu sa ceste. Oči mu gledaju u daljinu odakle se još razabire-krov kraljičinih kola. Zrak je pun vrelosti sunca. Bijeli oblak prašine vije se nad povorkom. Iz šume izjahali na poljanu momci i prilaze Tomi. On ih ne epaža. Misli su mu daleko. Kozak zaustavi momke, uspne se na cestu i zaviri u Tomino lice. Oko crnih očiju obavili se tamni kolobari. Put mu je blijedo-zelena, pune usne posivjele. - Gospodaru, što je postalo od vas? 1- Još ništa. Ali što će da bude - to treba da vidiš! 1- Zašto ste zaustavili povorku? - Da joj zaželim sretan put. ;,.,.,; - A mogli ste zaglaviti. V - Izmamio sam njezin pogled, a za to je svaki ođvažni vfc rez spreman dati glavu. ,;, - Na sreću, u toj odori vas nisu prepoznali. ~~ Ja sam se predstavio. " I nisu vas objesili? se nije htjelo da svoj put omasti krvlju i našao je-se za svoj život i sreću. Dršće za sebe poput babe. ? ~~ Vi ste htjeli da vas kralj objesi? 239Ona bi to morala gledati ili bi barem znala - i nikad ne" bi zaboravila. Cijeli život pratio bi je moj lik na vješalima. - Obezumili ste. - Pravo veliš. Ali opet sam priseban. Dobro je da me nisu sa-da povukli na vješala. I sreća je da su otišli. - Sad ćete svojim putem. - Moj put vodi tamo - i Tomo pokaže za povorkom. - Gospodaru, ne zaboravite: iz Firence i Venecije dolaze tr-govci s velikim tovarima dragocjenosti. - Imat ćeš ih ti i oni tamo, a tko ne kani da ine slijedi, ne-ka se odmah pokupi dok ga ne otjeram. - Nikad vas neću ostaviti, makar pošli... " . 4[ - I na vješala? l - Ni onda. ^ - Momak si od riječi. - Slušaj - kad $am opazio onog žu. tokljunčića, vojvodu, zahvalio sam kralju da me nije objesio. Ko-žace, idemo na trgovce da utažim svoju žeđu, a onda... - Onda gospodaru? - Na vješala!

160

- Što to govorite? - Velim ti Kozače, kralj će imati za što da me objesi. - Da vidite sebe kako izgledate? - Velim ti: kralj će me - ipak objesiti. On će me obj Naprijed momci! GERTRUDIN DVORAC Kraljica stoji naslonjena na mramornu ogradu trijema. Iza nje promatra Dorja obrambene tornjiće na Širokim utvrdama budimskog dvora što se spuštaju dolje prema Dunavu. - Sviđa li vam se budimski dvor, kneginjice? - pita kraljica. - Nikad u životu, pa ni u snu nisam vidjela takav dvorac, svijetla kraljice. Potpuno sam izgubljena među tim lornjevima, kulama, zgradama, hodnicima, dvorištima i beskrajnim dvoranama. Ljepota, sjaj i raskoš zasljepljuju mi oči. Samo takav dvorac dostojan je vaše ljepote. - Ima još mnogo toga što kraljici nedostaje da bude sretna - uzdahne Elizabeta, a njezin pogled nemirno luta preko u " nava u daljinu. - Kraljici leži sreća do nogu - reče Dorja. - Ne uvijek, kneginjice. Pogledajte tamo desno, onaj dvo na brežuljku. 240 „_ Vidim dvorac s crnom kulom .Dvorski peharnik mi je već rekao da ga zovu "Gertrudin dvorac". - Nije vam pripovijedio historiju dvorca. Strašna je, to strasnija što je istinita. Vidite, dvorac je pripadao kraljici Ger-trudi, ženi djeda mojega muža, ženi kralja Andrije Drugoga. Ov-die su je mrzili jer je pogodovala Nijemcima. Zavidjeli su joj na ljepoti i raskoši. Spavala je u svili, kupala se u srebrnoj kupki kao i ja. I urotili se protiv nje i hrvatski ban i ugarski pala-tin, knezovi i baruni. A kad je spavala u onoj kuli gore, prodrli su u njezinu odaju i sasjekli je. Na komade je sasjekli. Od onog dana napušten je taj dvorac jer nitko ne bi prešao njegova praga. Kažu da je kralj Andrija onamo pobacao svoje urotnike, a moj tast kralj Bela, kad se htio riješiti kojeg svojeg protivnika, zatvorio ga onamo i taj nije nikad više izlazio. Umro je u kuli od. gladi. Od onda svi kažu: tko uđe u crnu kulu, više ne izlazi živ. Možda imaju pravo. Kad god pogledam onaj dvorac i onu kulu, osjećam zimu u duši, sjetim se kraljice Gertrude koja je bila tako nesretna. Vidite, draga moja, i kraljice mogu biti nesretne. - Lijepa kraljice, zašto vas snalaze takve misli? Kod nas, na Griču, bili ste vedriji. - Pravo velite - otkako smo se vratili, nisam najbolje volje. Kao da je radost mog života ostala na vašem Griču. No, tome je razlog što kralj pobolijeva. Ne može se oporaviti otkako je ono jurio u Kamen-grad. Ne čini li vam se da svakog dana sve više propada? - Veoma sam žalosna zbog toga. - Jučer je dozvao k sebi Tajanu i zapovijedio joj da se dotakne njegovih križa. Onda se uspravio veselo i kliknuo da mu je bolje. Ona mu pomaže više od svih naših liječnika. Kakve li čarobne moći u te djevojke! Ah", tko to dolazi? Kraljica se obazre. Ispod mramornih stupova na trijemu ukazala se rutava pojava dvoranma Rufe. Trepću njegove svjetlucave oči. - Hoće da govori sa umom - reče kraljica. Kneginjica se udalji, nestane ispod visokog svoda drugog trijema. Rufa pritrči gospodarici i šapne, dašćući: Stigao je. Uzbuđena uhvati kraljica Rufine crne ruke: - Govori brzo i kratko! Kako, kada je stigao, što je rekao? - Moj ujak i ja čekali smo ga čitavu sedmicu dana, kad spa-""fco kako cestom dolaze konjanici. Bila su četvorica. Jednom se °a šljemu sjao srebrni sokol. - On! On je, dakle, tu! A tko su ona trojica s njim? 1 - Imali su odore slugu, bih" su prikriveni vizirima. - Sto si mu rekao, a što je on odgovorio? . - Odmah sam mu isporučio želju da se ukonači u čakijevu dv<*cu, ali odbio je. inkvizitori

161

241Odbio? Zašto? - Zato što želi stanovati u Gertrudinom dvorcu. I morao sam ga odvesti do dvorca. - On je poludio. Poludio je! Zašto mu nisi rekao što je bilo u tom dvorcu? Podilazi me jeza. - Zna on, putem su mu pripovijedali i baš zato hoće da ide onamo jer je tamo siguran od znatiželjnika. - Ni ja ne mogu k njemu! Ni ja, evo, - sad bih mogla odmah izaći na šetnju i poći k njemu, ali tamo ne mogu, ne, nikako! - u strahu pogleda preko utvrda u crnu kulu. ,- Onda se pribere: - Idi odmah k njemu i reci da ja ne mogu u onaj dvorac, neka odmah napusti to strašno mjesto. On se ničeg ne boji, znam, ali mene podilazi strava. Tamo ne mogu dolaziti k njemu. Idi brzo! Što još čekaš? - Kraljice, za vas ću u smrt, ali u Gertrudin dvorac - ne. - Izdajico! Uskraćuješ mi službu, ja ću te... - Suspregnite se - ovdje sjedi kneginjica. Zapravo, kraljice, ni vaša ljubav prema vitezu ne može svladati strepnju od tog dvorca. Evo, ni moja ljubav za vas ne može to da prebrodi. Ne može! - Rufo, izdao si me, izdao! Ja ne mogu do viteza! Kako ću da mu isporučim što želim? - Prekosutra me naručio na obali Dunava pod jablanima. - Predugo je to. Moram danas odmah poslati poruku. Rufo - ako si me ikad volio Rufo! Oh, kako sam izvan sebe! Znam već. Ona će ići. Zašto imam Tajanu? Ona ne zna jezovitu predaju o dvorcu. Idi odmah. Tajana je u mojoj kupaonici, neka se brzo odjene u odoru kraljevskog dječaka i neka idu. s njom tvoj ujak i tvoj brat, samo do pećine, tamo neka ju čekaju. Zuri se, ili, ne, ja ću sama da je poučim. - Kneginjica neka me pričeka ovdje da ne bi ništa zamijetila. Uh, dolazi Orhida, da ne opazi moje uzbuđenje? Dođi, idemo brzo! Zarumenjena približi se Dorji, naredi joj da je pričeka pa hitro nestane ispod visokih stupova. Mlađahna Orhida okrenula se za svojom sestrom nekako sumnjičavo i onda prišla k Dorji koja se zagledala preko utvrda na Dunav. - Zašto je moja sestra tako uzbuđena? - upita Dorju. - Rekla je da će se odmah vratiti. Kralju nije dobro, čas je Orhida neodlučna, a onda sjedne. - Nestrpljiva sam. Moj vjerenik vitez Sokol još se nije ja" vio. Zar ne, već bi morao stići na vjenčanje? - Ne vjerujem da je krenuo odmah nakon nas. Sigurno )e prije odlaska pošao u svoj dvorac da uzme svečanu pratnju i ja" rove za lijepu vjerenicu. - Mislite li da ima dvorac? - Da je siromašan, kao drugi lutajući vitezovi, ne bi tako dragocjenu odoru, štit i mač __ Zar ne, kneginjice, on mora biti lijep i mlad? _ Svaki je vitez lijep kad je slavan, kad umije divno baratati 3copljera_ U Kumana nitko ne krije svoje lice. Zašto se on pokriva? - Mnogi se bogati vitezi i knezovi kriju da ih ne bi puteni epoznali razbojnici, a drugi se opet kriju zato što neće da ih nrepoznaju njihovi neprijatelji. A kriju se više put i s mnogo lošijih uzroka. Zašto to ovaj čini - svakome je zagonetka. ._ Kraljica tvrdi da je ružan, iznakažen. _- Ovu tajnu odgonetnut ćete vi kad vam pokaže lice. - Niste li čuli kako mu je glas neobično dubok, poput grmljavine? _ ćula sam ga samo jednom, na bojnim igrama pod Gričenu Onda sam se čudila tom glasu. Uistinu, grmi... - Sva dršćem kad ga čujem. Strašno želim vidjeti njegovo lice. - Ako vam se ne Svidi? - Onda ću mu reći da nikad ne skida zaklon s lica, ali ipak ću ga ja imati

162

Nad tom primjedbom Dorja se zamisli. - Meni se sviđa upravo to što ga nitko ne pozna - nastavj Orhida. - Kraljica me uzalud plaši da je ružan i da nije plemenita roda. Ali zašto kraljica ne dolazi tako dugo? - Očito se zadržala kod kralja. I pripreme za svečanost zadaju joj mnogo brige. - Znam, zbog dolaska Ladislavove žene - kraljevne Izabele* To će biti lijepa budalaština. Ladislav prijeti da će pobjeći. Ispod stupova približavao im se visok mladić. Crna put lica" jako kovrčasta kosa, crne blistave oči, odaju na prvi pogled ku-mansko pleme. Košulja mu je crvena, odora crna sa žutim znakovima letećeg vranca na grudima. Poklonio se Orhidi pa onda Dorji. - Sto je, Oldamure? - -upita Orhida. - Otkud ti? - Poslan sam od kneza svih Kumana da pitam vaše knežev" sko gospodstvo za zdravlje. -- Moj otac ima uzroka da se veseli. Kći mu je zdrava i vesela. Reci mu da sam vjerena s plemenitim hrvatskim vitezom. Mladićevo crnoputo lice zadobi divljački izražaj. Ona vikne: - Što je? što buljiš u mene? Misliš li da sam već prestara. za udaju? Idi i reci ocu što sam ti kazala. Za koji dan ću se vjenčati. „. ~~ što da kažem kad me knez svih Kumana upita: tko je ta! Vitez? . 7- Reci da je plemenita roda i slavan - najslavniji vitez bojovnik i pobjednik nad pobjednicima. A sad idi. ,; ~~~ Svijetla kraljica mi je naredila da čekam do nedjelje. 243Onda čekaj. Dok je mladić govorio, oči mu se gotovo usjekfe u lijepo zagasito lice. - Ljubite li tog viteza, kneginjo? Ustala je i oštro se otresla: - Što se to tebe tiče? - Poslanik sam u ime svih Kumana i pitam u ime kneževo - A ja ne odgovaram. Jesi li čuo? Idi. Pogledom u kojem je sijevalo on se pokloni i ode polaganim koracima. - To j& vojvoda Kumanskih četa - razjasni Orhiđa Dorji. _ Hrabar i drzak - zar ne? - Vijest o vašem vjenčanju duboko ga pogađa. Očito vcs ljubi. - Znam i ne marim. Uvijek puža za mnom poput psa, a sa svakim drugim je grub. Ah, vitez Sokol, to je junak. Kad će jednom doći? No, zašto kraljica ne dolazi? Rufa je bio tu, ona se sva usplahirila i otišla. To je čudno. - Zbog kralja, kneginjo. r i U kraljičinoj odaji stoji Tajana odjevena u odoru kraljevskog paža i slu£a njezine naloge. Onda Rufa otvara vrata. Kraljica s dvoraninom vodi Tajanu dugim i mračnim hodnikom. Siđu niz stepenice u dugo dvorište, između gusto nanizanih zgrada, zaklanjajući se pod trijem. Izišli su iz dvorišta ispod lukova i našli se unutar prvih utvrda pod visokim stablima kraljevskog vrta. Ovdje neki starac u crnoj haljini s bijelom pelerinom nešto kopa-, Spazivši došljake, hitro se uspravi. s Kraljica dade Rufi naloge i reče Tajani: - čekam te, požuri se. Onda pođe za Rufom prema obrambenom tornju gdje stoje dva Kumana s konjima. Kraljica se okrene k starcu u crnoj haljini: - što to kopaš, Agora? - Svijetla kraljice, najljepša među najljepšima, vaš vjerni sluga našao je kamen mudraca. - Agora, ne Šali sel

163

- Trideset godina tražim svjetlost, i evo, sinulo je. Sve je b* dlanu. Kraljice, sjeme je početak svemu, čovjek od davnine i111* tu spoznaju. Evo, čovjek od davnine predaje majci zemlji sjetne, sije žito, sije zob, ono proklije sve to stavljaš u zemlju, rađa nobi i zlato, kad ga posadiš, proklijalo? ev > vim životom. Zašto ne , , u tome je tajna: posadio sam zlato, proklijat će i roditi zkt0../ Nitko se tome nije dosjetio do mene, mudraca, najljepša krfl J će - nakon trideset godina traženja. 244 Šuti, dosadni čovječe, životni eliksir tražim od tebe, vječ-j,u inladost, vječni život. __ "Zlata i mladosti" - to je vaza životna rečenica, svijetla kraljice" i eto" pronađoh kamen mudraca. Proklijat će zlato, a kad bude zlato urodilo zlatom, onda tek mogu da tražim životni eliksir. -> Zlata imam. Zlata ću, evo, imati i tvojom pomoći, ali mla-jjost, vječnu mladost, to hoću, ljepotu, vječnu, svježu kao pupoljak." Ti si lažac. Obećao si mi dok se vratim s Griča... -. Zlatno vrelo, a onda mladost! Ta vi ste ljepši, mlađi od najljepših i najmlađih. - Nećeš me obmanuti laskanjem. Dakle, nisi našao eliksir iivota? -. O da, već sam na cilju. Mnogo ima esencije koje.. - Prestani. Hoću vječnu mladost, a tek onda zlato, čuješ li? Idi gore. Doći ću još Večeras, da vidim kako si daleko sa svojim istraživanjima. Nosi se! Kraljevski mudrac poravna zemlju i pokunjen odlazi. Kraljica gleda preko utvrda gdje se brdom prema crnoj kuli uspinju dva jahača što prate Tajanu. Sve se više približuju Gertrudinom dvorcu. Između pećinskih uzvisina viri kula. Stijene su joj tamne, gotovo crne. Kameni dvorac opasuju visoke zidine. Tajana pogleda upitno svoje pratioce. Oni joj pokazuju uski put među pećinama i grmljem jer ne zna kumanski jezik. Sporazumijeva se s njima samo znakovima. Oni se zaustave pod pećinom pa onda razabire da je oni neće dalje pratiti. Sišavši s konja, provuče se grmljem i uvalama p"rema ogradi od kamena. Zapušteni prilaz k dvorcu pokazuje da ovuda već bezbroj godina nije prošla ljudska noga. Kao da se približava nekom starom ukletom dvorcu. Obilazi zidine i traži ulaz. Najzad se nađe pred željeznim, zarđalim vratima i udari po njima kamenom. Zvuk je tako slab kao kad bi dijete udarilo po ogromnoj utvrdi. Obrambeni toranj nad vratima je pust. Nitko se ne Javlja. Nepomična tišina. Tamo, iza zidina, širi se mrtvačka Pustoš. Tajana obilazi zidine, uspinje se po ogromnom kamenju 1 spušta u kamene uvale, sve tražeći kako dđ one u dvorcu upozori na sebe. U skoku se omakne i odskliže nekud u nizinu. Samo tl°H& Og"e<^a- °k° nJe mrak. što je to? Iza njezinih leđa viri svje-sj? dana- Krene prema svjetlu. Razabere da se s visokog kamena °trljala u neku uvalu. Uspela se natrag, istražuje i opazi u pe-jjj11. gubljene prolaze. Uoči brzo situaciju. Dugo gleda oko se-Pušt de ^ Jasno da Je u hod^ku što je izdubljen u pećini za-obr j^& dvorca. Može voditi samo u unutrašnjost dvorca. To je raduje pa se polako dade naprijed. 245Pod nogama razabire kamen. Što ide dalje, prolaz je tVrđi, stijene u hodniku sve šire. Ovo je ispuni nadom da ulazi ravno u napušteni dvorac. Hitila je oprezno, pazeći preda se. Daleko pred sobom razabire u mraku neko malo svjetlo kao da negdje u hodniku gori luč, baklja, što li. Ovo svjetlo znak je života u dvorcu. I polazi njegovim tragom sve bliže. Već osjeća vonj baklje. Veselo pobrza i nađe se u prostoru gdje gori baklja. - Viteže - zovne ona i onda sluša. Ne odaziva se nitko. Hodnik je visok i širok zdesna i slijeva. Odabere put desno. Ne časeći, uzme utaknutu baklju pa nastavlja put po širokom crnom hodniku koji se razdvaja u tri smjera. Slijeva spazi vrata - drvena i pritvorena. Otvori ih i uđe. Pogleda oko sebe i ukoči se. Baklja joj u ruci zadršće i padne na zemlju.

164

Zamagli joj se pred očima. Prislonila se na zid, držeći se čvrsto na nogama. Prividža joj se da joj netko priča jezovitu priču o neviđenim strahotama "kule smrti". Lutanje po Griču i zakapanje mrtvaca davno je mladu djevojku učinilo bezosjećajnom za strah. Rastvori oči i gleda uza zid sablasnu sliku: košulje od kov-ne mreže, kazete od grimiza, razapete na zidu, prikovane lancima, ruke su kosti, glave lubanje, jedna do druge naslagane. Svi su kosturi u bogatim haljinama prikovani o zidu - strašne nakaze ostataka ljudi što su ovdje tamnujući umirali od gladi. U nje je neustrašivi duh - brzo se snađe i prekriži: - Ne bojim se mrtvih. Daj im mir vječni, a meni snage da nađem put iz ovog grobišta. Svjetlo baklje što leži na zemlji plazi blijedim joj licem. U očnicama jedne lubanje nešto se miče - svijetli - očnica trepće. Ono tamo giblje se kao da je lubanja progledala hitrim živim jednim okom, miče se amo-tamo, živo. Toliko užasa ne može podnijeti i potrči u mrak vičući. Tu o nešto udari i posrne. Leži na zemlji i bori se s nesvjesticom, čini joj se da je hvataju nečije ruke. čvrsto je stišću kao da je pala u velika, golema kliješta. Hoće da vikne, a nema daha, čuje samo neki mukli, preneraženi glas, kao da dolazi s onog svijeta i zove njii: - Tajano, Tajano!... I dugo čuje taj glas, vrlo je dalek. Onda otvori oči, ali ne vidi ništa, samo osjeća na svom licu toplo ljudsko, živo oštro obrijano lice. Osjeća pod rukom hladnoću mrežaste košulje, a ona kao da lebdi tminom, netko je nosi, čuje šapat, uzbuđen i zabrinut: - Tajano, Tajano moja - jedina! Neće da se makne, pritajena, ukočena sluša - sluša i gine u magli... Ispod mrežaste košulje, na koju je prislonjena, bije ljudsko srce, ona čuje udarce glasne, zvučne, njima odzvanja sva kula, odjekuje mrak, omamljuju je neznanom, nejasnom, dalekom sanjom. 246 - Tajano, Tajčice moja mala - Tajčice!... Zamire od tih riječi, prošaptanih srcem punim brige. Žarni" re i sluša... Tajčice moja... Njezine se ruke dignu, pređu po tom oštrom licu, taknu se glave, zahvate kosu, mušku, gustu. • Ah, - čuje ona glas, ali sada već glasan, oštar,, dubok blaži. • Tajano, čuješ li me? - čujem. Vi ste, dragi viteže? I bude joj slatko i utone u milini... Ovamo! Gdje ste? Ovamo dođite - čuje. ona sad gromki njegov gJas kako nekoga dozi vi je i zapaža svjetlo, - Otale s bakljom! - naglo vikne on. I opet bude tmina. - Nisam vas vidjela, viteže. Nisam. Nije odgovorio. Predao ju je nekom drugom. Kao da su je iz pahuljica stavili na kamen i nose je dalje. Onda spazi neke muške siluete u svjetlu udaljene baklje. Netko se s njome uspinje stubama. Nađe se u velikoj prostranoj dvorani, u danjem svjetlu. Nad sobom ugleda lice Petra, sluge viteza Sokola, kako je nosi i polaže na kraljevski, zlatom ukrašen krevet. I ostane ležati, nepomično sklopljenih očiju. Obnavlja časove provedene u onoj tmini dolje, na njegovim grudima, čuje"njegovo srce kako glasno odzvanja pod mrežastom košuljom i sluša njegovo dozivanje • Tajano, jedina moja! Tajčice moja mala!... Osim ovog časa, nema u njezinom životu nikakvih drugih doživljaja, sve prije i poslije toga netragom je propalo. U dvoranu ulaze neki ljudi, gledaju je, šapću, ali ona počiva budna u čarobnom snu prošlih trenutaka. Na podu nešto zazveči. Tajana otvori oči. Na vratima ugleda svježe, nasmiješeno Belkovo lice. Nešto tiho govori čovjeku u crnoj fratarskoj halji, raskopčanoj, samo

165

prebačenoj na žutu kazetu što viri ispod halje i mač što mu visi o pojasu. I Belko je u plemićkoj odori,, s mačem o pojasu. Prestrašena tim otkrićem, sklopi oči, da ne opaze da ih je vidjela. Tiho prolaze časovi puni pitanja i uspomena na Grič gdje je vidjela fratra i na Kaptolu gdje je gledala Belka u haljini ključara. U duši uskrsuju joj pitanja. Vrata se naglo rastvore. Mamuze zveče po kamenu. Poluglasno pitanje dopre do nje: - što je s njome? - Leži nepomično kao da spava - čuje Belkov jasni glas. - Kako je dospjela ovamo dolje? - pita fratar. - Saznat ću. Molim vas iziđite, ne treba da vas vidi. - Da nije dolje vidjela vas? " "•• - Na vrijeme sam Petru bacio baklju iz ruke. Tajana se ne usudi otvoriti oči, makar osjeća da je sama s njime i njegove mamuze zveče, približavajući se k -njoj. Sad osjeti ruku na svojoj kosi, tako blag, topao i nježan dodir. 247Vjeđe joj se podignu. Nad sobom spazi vizir od srebrnih plo-fica. - Je li ti dobro, Tajano? - Dobro, dobro mi. je. - Preplašila si se? - Vidjela sam kako se nešto miče u lubanji. -> Nije to ništa. Miš je ušao u očnice nekog osuđenika, samo je grdno izgledalo. Taj mali stvor tvoj je spasitelj. Da nisi tako kriknula, otišli bismo. Baš sam razgledavao dvor, začudio sam se kad nam je nestala baklja koju smo zataknuli da u tmini ne skrenemo s pravog puta. Tražili smo je uzalud, kad me zapanji tvoj krik... - Kakve su ono lešine? - Tko bi znao! Osuđenici. No, čekaj, treba da te pridignem - i podvije joj ruku pod vrat. Ona se uspravi i ostane sjedeći na postelji, blijedi, još uvijek omamljena osjećajem netom preživjelih časova. - Kako si dospjela onamo dolje? - Uzalud sam udarala po vratima, obilazila sam zidine i okliznula se niz iskopani hodnik u pećini. - Znao sam, ne može biti dvorac, a da nema pod sobom sigurni izlaz. Ali ga nismo mogli pronaći. Zašto si došla? - Poslala me kraljica. Poručuje vam da u ovom dvorcu ne ostanete ni jednoga dana više. Inače ne bi ona nikada mogla govoriti s vama. Ovamo ona ne smije ne može. - Ništa drugo nije poručila? - Da se odmah preselite u Cakijev dvorac koji je kupila za vas. Nema ondje nikoga. Još je rekla: da mora s vama razgovarati danas ili sutra rano u zoru u šumi kraj Ćakijeve kule. Svakako dođite. Sutra podvečer vraća se ban Joakim. - Je li kralj dobar prema tebi? - Svaki dan me zove da mu tarem bolesna križa i onda se uvijek osjeća zdrav i uspravi se kao svijeća pa me svima hvali. No, vi ste mi rekli da slušam što se oko mene govori i da vam to kažem. - Imaš li mi što saopćiti? - Da. Kralj s peharnikom često govori ugarski, to ne razumijem, ali razgovaraju i mnogo latinski. Kad je Joakim otišao iz sobe, kralj je namignuo Gezi i rekao mu: "Ovom sam čašću opet zadobio povjerenje crvenobrade lisice". Poslije su opet govorili ugarski, razumjela sam samo da je spomenuo viteza Sokola, Elizabetu i Orhidu. Nasmijao se, a Geza je na" to odgovorio latinski: "Ako vitez uistinu dođe, za vjenčanje je sve spremno". Kralj mu odgovori: "On će doći. Vitez je!" - Nisi li možda čula što su razgovarali kraljica i Joakim? - Nisam. - Ne govoriš mi istinu. Tajano, ne smiješ mi lagati. - Reći ću sve, makar, makar... 248

166

-- Govori, Tajano, moram znati sve. - Ušla sam u kraljičinu odaju. Pozvala me je da me pita kako je kralju. Kad sam ulazila, razgovarala je s Joakimom. Ćula sam Jcako joj on veli: "Ne zaboravi, Elizabete - ti u jednoj ruci žezlo, a ja obadvjema - tebe. To je moj jedini uvjet". Onda je otišao. Vidite, Joakim joj nešto prijeti - i ona plaho pogleda u njegov vizir. - O tome nisi ništa spomenula ni svojoj kneginjici? - Osim - vama, nikome. - I ne spominji. Ima li još što? - Kraljica je jučer rekla svojem pouzdaniku Rufi da se ne može dosta načuditi što kralj Joakima obasiplje s toliko ljubaznosti. To je sve što znam. - Mnogo, mnogo je to. - Sad sam vas, eto, rastužila. Vidim> ali vjerujte - kraljica je sirota. Joakim je pusta zloba, ona ga sigurno ne trpi. Kad je izišao, gledala je za njim jako mrko, štoviše Ijutito. - A što inače radi kraljica u svojim odajama? - Uvijek je zamišljena i zlovoljna, mnogo zove k sebi knegi-njicu koja je zna razvedriti. - Dobro, Tajano, hvala ti. A sad reci kraljici ovo: Danas ne mogu nikako doći, ali sutra u zoru bit ću u šumi pokraj Cakijeva dvorca. Poznat će me po tome što ću imati odoru fratra. Sa mnom dolazi i jedan od mojih prijatelja. - Viteže, vidjela sam Belka i fratra Flavija. - Vidjela si ih. No, neka. Kraljici reci da imam sa sobom tri sluge i ništa više. Onda joj kaži i to da želim ostati ovdje u Ger-trudinom dvorcu jer me ovdje ne mogu smetati znatiželjni ljudi. 2eli li sa mnom govoriti, neka na jednoj kuli dvorca dade upaliti tri baklje, ako je hitno onda četiri. To će biti znak i ja ću u fratarskoj odori izići cestom prema kapelici svetog Stjepana, tamo ispod ovog dvorca. Tamo je samotno. - Isporučit ću joj točno kao što ste rekli. - I još kaži: da ionako neću dugo boraviti u tom dvorcu jer se moram javiti kralju. Treba da iskupim zadanu riječ da ću vjenčati Orhidu. - Vjenčati? Ne, to nećete. Ne, viteže, kraljica mi je rekla još na Griču da će nešto smisliti i zapriječiti to vjenčanje. - Uzalud joj svako smišljanje. Ne može mi pomoći ničim, osim da me kralj sam odriješi zadane riječi. - Da vas kralj odriješi? Da, to bi vas jedino oslobodilo. - Ali se to čudo ne može desiti. - Molit ću sreću da vam pomogne. - Tko zna? Možda mi ti doneseš oslobođenje. Sad idi, moji će te prijatelji otpratiti do kraljevskog dvorca. - Nije potrebno. Pod pećinom me čekaju kraljičine sluge. Ako ona zaželi još danas govoriti s vama, onda joj ne uskratite. - Moliš za nju? 249Dobra je. - Nitko, nitko nije dobar, Tajano. Svi smo mi zli i podli. Ti,-samo ti, jedina si dobra. Svi mi živimo od tvoje dobrote, svi od nje uzimamo. - Vi ne - vi nikako. - Baš ja, ja koji bih to najmanje smio, dijete moje - i položi joj ruku na glavu pa kao da je neodlučna, ostavlja joj, šuteći, ruku na kosi. Njezina se glava malo primakla njegovim grudima i opet čuje glasno kucanje njegova srca. - Dijete moje, predobro moje dijete! - opetuje čudno tihim glasom, a svaku njegovu riječ ona ispija čitavim svojim bićem. - Sad treba da ideš. Spustila se na pod, nataknula na glavu klobuk, omotala oko sebe plašt i pogledala viteza što stoji spuštene glave. - Oslobodit će vas vjenčanja s Orhidom, ja znam da hoće.

167

On izađe s njom u tamni hodnik, odavde se spusti u dvorište, gusto obraslo grmljem i dračem. Sluga Petar otvori željezna vrata. Vitez iziđe na pećinu, vodi Tajanu, penjući se gore-dolje uvalama. Čas bi je pridigao i prenio preko udubina i grmlja pa opet spustio na glatku pećinu. - Tamo su na cesti - upozori ona. - Ne treba da me vide. Zbogom! Sišla je i obazrela se. On je već otišao. Stigavši k slugama, sjedne na sedlo i okrene put kraljevskog dvorca. KULA MUDROSTI Tajana se vratila, kad su već zvijezde posule nebo. . Kraljicu nije našla u vrtu. Umjesto nje, dočeka je Rufa i odvede u dvorac. Vodio je hodnicima uzanim, niskim, mračnim. Zaustavio se u proširenom prostoru, otvorio okrugla niska vrata i ponukao djevojku da uđe u široku kulu, punu neugodna zadaha, i dima. čudna bradata lica zadubljena su u knjige, sagnuta nad žeravicom. Neki razlijevaju rastopljeno olovo i razne tekućine. Nad njihovim glavama vise čudne prikaze nejasnih oblika životinja: pasa s krilima, guštera s ribljim ljuskama, ptica s glavama sisavaca, čitava smjesa nakaznih, neprirodnih neviđenih životi-•nja ispunjava Tajanu odvratnošću. Rufa je povuče prema niskim malim vratima u drugu prostoriju, veliku i okruglu. Desetak muškaraca sa zasukanim rukavima vrzu se oko velikog kamina, miješaju nešto u zdjelama, tuckaju suhe biline, a sve to nadzire mrki čovjek s rijetkom, dugom kosom. Rufa ga pita: - što to spremaju kraljevski liječnici? 250 • Ljekovitu mast za kraljeva križa. - odvrati ovaj. - Idite samo naprijed, dvoranine, uzvišena kraljica je u kraljevskoj astrologiji Uspeli su se strmim stepenicama na vrh kule. Na otvorenom prostoru iznad tornjeva, pod zvijezdanim nebom, zagledao se u zvijezde starac. Kraljica sjedi na tronošku i sluša pomno njegovo pričanje: - U zvijezdi vidim viteza. U ruci mu goli mač, zmaj mu leži do nogu. Sad mu pristupa neko žensko biće. - Jesam li to ja? - pita kraljica. - Ne vidim joj lice, pokrila ga je koprenom. Ah - nestrpljivo će kraljica - prozri koprenu, što da" Ije? Što još vidiš u zvijezdi? -- Vitezova ruka grli žensku pojavu - privi ja je k sebi ona se ne brani - priklanja svoju glavu na njegove grudi. Da, sad vidim: glava joj je urešena krunom. Vi ste to, uzvišena kraljice ... - što još pokazuje zvijezda? - Ljepotu, vječnu mladost, sjaj i raskoš, ljubavnu sreću i udovički plašt. O! - uskliknu ona ustajući. Sklopila je ruke, kliče tobože, zapanjeno: "Zar tolika nesreća? Udovički plašt? Ne, ne, neću da slušam dalje - zvijezde su mi kivne. Danas je dosta - reče, spaziv Tajanu i hitro siđe k njoj. što je rekao? - upita kraljica, obuhvativši djevojčinu ruku svojim ledenim prstima. - Doći će sutra na urečeno mjesto u fratarskoj halji. Kad želite s njime razgovarati, zapalite tri baklje na kuli. Ako je jako hitno, četiri. Vitez neće napustiti Gertrudin dvorac, jer se ionako hoće da javi kralju. Veoma je nesretan, tužan, ali mora ispuniti zadanu riječ i vjenčati Orhidu. - To ne smije učiniti. - I ja sam mu to rekla. - A što on na to? - Da mu nema pomoći, osim kad bi mu kralj vratio riječ. - On mu mora vratiti riječ. Šaptale su hitro, uzbuđeno, kao dvije prijateljice koje imaju jednu te istu želju i misao. - Tko bi ga mogao sklonuti na to? - zadahtano će Tajana. Možda gospodin ban Joakim? ~~

168

- Ah, što ti pada na um. On ne može - ali tko? - Znam - klikne Tajana poluglasno. - Jednom na bojnim igrama, kad sam razgovarala s vitezovim slugom Petrom, rekla sam mu da se vitez sigurno prekriva zato što mu je lice ružno. Petar to nije poricao. Ako bi se vitez otkrio Orhidi, ona ga ne bi uzela. Onda bi mu kralj vratio zadanu riječ. 251što buncaš? Ne vjerujem u njegovu rugobu. A da i jest tako, Orhida bi ga ipak uzela. On se ne smije otkriti Orhidi. Neću da mu to savjetujem. Nešto drugo treba da smislim - i sva blijeda bulji dolje niz strmu kulu. - Srećonošo, •- pomozi - misli - zaželi mi sreću - daj da pronađem kako bih spasila viteza. On je dobar prema tebi. - On mi je kao otac, sve bih učinila za njega. Obećala sam mu da ću moliti sreću kako bi se oslobodio Orhide pa je rekao da će se možda osloboditi mojom pomoću. Nestrpljivo mahn£ -Zar Ne pozna on straha. •? - Pričekaj me, odmah ću se vratiOna znakom ruke zovne Rufu, nešto mu reče, siđe stepenicama pa otvori drvena vrata i uđe u malu komoru, punu lončića i raznih sušenih biljaka. Ruf a uvede u sobu starog mudraca, u crnoj halji s bijelom ^pelerinom. - Agora, ima čovjek koji želi da umre njegov takmac u Iju-"bavi. što da radi? Starac posegne na policu i uzme lončić: - Dvije kapljice od ove tekućine bit će dosta da se takmac protegne. - To znam, to zna i taj čovjek, samo takmacu ne može blizu, ne uzima ni jela ni pića ni lijeka da to prije ne okuse drugi. Nešto drugo ne možeš pronaći u svojoj staroj tikvi? - Svega ima u mojoj lubanji, samo zapovijedajte. Neka, dakle, uzme desnu rukavicu svoga nuzljuba, probode je i zakopa u groblju. Sutradan naći će neprijatelja mrtva u postelji. -• Je li to posve sigurno, Agora? - Dajem svoju glavu. - Dobro. A sad mi pokaži eliksir života da vidim kako izgleda ono što će me učiniti vječno mladom. - Svijetla kraljice, sve supstance tog čudotvornog eliksira već su. u mojim mislima, a to je kao da su već u lončiću. - Dokle ćeš, lupežu odgađati? Ne čekam dulje, spustit ću te s ove kule nešto niže dolje. Tamo ćeš imati kad da smisliš svoje laži. Starac, poražen, ostavi komoru, a kraljica otvori vrata i pozove Rufu, uhvati ga za uha i strese: - Zašto nisi na Griču dao uhvatiti onog pustinjaka? - One večeri nasrnuli flagelanti, pa je pustinjak nekud nestao, valjda se i on izmiješao među svjetinu. Niti na dan odlaska s Griča nije bio u kolibi. Zato sam ostavio momke da ga čekaju dok se ne vrati. Dovest će ga. - Kad ja stupim na prijestolje, bit ćeš knez. A sad idi, donesi mi kraljevu bojnu rukavicu, ali desnu, razumiješ li, hitro, i nađi nekoga tko se usudi noću na kršćansko groblje. Požuri! Kraljica iziđe na trijem, povede Tajanu prostorijama kule mudrosti, a onda je otpusti u njezinu odaju. Velika i visoka soba otvorena je na široki trijem s kojeg se pruža pogled po utvrdama. Pod je pokriven sagom, postelja je lijepa, smeđa, urešena svijetlocrvenim zastorima. Zidovi urešeni slikama kraljevskih kula i grbova. U sredini velika slika nekog viteza u bojnoj odori. Ispod tamnog šljema gleda junačko lice. Smeđi brci vise mu niz pune rumene energične usne. Junačka smjelost što. izbija iz njegova lica privlači Tajanu. I oči, tako žive i prodorne, izražavaju neku duboku, tajnovitu bol. Tako se bar čini djevojci. Promatrajući slikariju na stijeni sobe, čini joj "se da je vitez živ, da joj svojim pogledom nešto zbori, pa je samo zato na ovoj stijeni da njoj ne bude samotno. Osjeća prema njemu kao prema živom čovjeku u kojeg se pouzdaje i čija joj prisutnost ulijeva mir.

169

Dugo je stajala pred slikom pa se onda uspne na postelju, legne i sklopi oči. Svim mislima i osjećajima prenosi se u Gertru-din dvorac, u crnu kulu, u mrak i tminu. Na njezine obraze prislanja se oštro, toplo lice, pod mrežastom košuljom udara srce, a u kosti joj ulazi čudni mukli glas: - Moja jedina, Tajčice moja... mala! Tajčice! - opetuju njezina usta glasno, omamljujući se zvukom tih riječi. I čini joj se da nema ljepše, slađe ni milije riječi, da ni sunce, ni zvijezde, ništa na tom velikom svijetu, ni gore na nebu nije tako lijepo i tako velebno kao ova jedna riječ što je njezina tajna, njezina sreća, njezina radost, bol, život i smrt. - Djevice Tajano, kralj želi da dođete na večeru k njegovu stolu. Podigavši glavu, spazi pred sobom u tmini služavku. - Doći ću. Moram se preodjenuti. - Hoćete li obući modru haljinu ili može biti ružičastu? - Modru - i stade se brzo oblačiti, a služavka priča: - Za velike svečanosti o dolasku kraljevićeve nevjeste sašile smo vam još ljepšu haljinu. Oh, sretni ste djevice! Nikoga kralj tako ne pazi kao vas. Sam određuje da vam bude lijepo i dobro, a bogme nije badava. Vi mu baš nosite sreću. Dotjerana, stigne u blagovaonicu gdje dvorani čekaju kraljevsku obitelj na svakodnevnu večeru. 252 253VRATA ZASJEDE U bogatim uresima blista kraljevska blagovaonica. Sa stropa visi luster s trideset četvorokutnih svjetiljaka od bojadisane prozirne rogovine. U zlatnim svijećnjacima gore voštanice. Bogati štitovi, obloženi draguljima, blistaju po stijenama. Teški ćilimi pokrivaju pod. U dnu dvorane gusto su natiskani ugarski knezovi, kneginje, baruni i odlični dvorani i kraljevski dostojanstvenici. Kralj i kraljica ulaze. On se drži uspravljeno, makar mu lice odaje tešku bolest. U crvenom grimizu, opšivenom bijelim krznom, izražava kraljevsko dostojanstvo. Kraljičina haljina, od crvene svile, posuta je zlatnim zvijezdama. Na crnoj kosi blista dija-dem od šarenih dragulja. Orhida u svijetlo ružičastoj koprenastoj haljini, rumena lica, nalikuje nasmiješenom poljskom cvijetu. Dorjinu ponosnu ljepotu ističe žuta haljina s modrim plaštem. Tajana stoji iza njezinih leđa. Blijeda je i u mislima daleko. Crna kosa urešena je niskama. Modra haljina urešena je vezivom od srebra. Kralj Stjepan okrene se kraljeviću što stoji pokraj njega. - Gdje ti je žena tako dugo? Zašto ne ideš pred nju? Ne ogledavaj se na Tajanu sine moj. - Ona je kriva da ste me tako kaznili. - Pravo veliš: žena je kazna, ali nije moja srećonoša tebi skrivila, nego ti njoj. Da je nisi napastovao, ne bih li bio doveo napuljsku princezu. Sad je svršeno. Vjenčan si s njome, pa treba da se svladaš kako dolikuje kraljevskom nasljedniku. Kraljević se namršti. Kićeno odjeveni napuljski dostojanstvenici uvedu u dvoranu nježno biće, blijedo, plaho, uznemirenih crnih očiju. Još je nedoraslo djevojče u dugoj suknji s povlakom. Na glavi joj obruč od dragulja. Bijela haljina opšivena je biserom. Preplašena stane pred kraljicom. - Napuljska princeza Izabela, vjenčana supruga nasljednika kraljevskog prijestolja - prikaže kralj plaho stvorenje gostima koji se duboko poklone. - Kraljeviću, povedi svoju ženu k stolu. Mrk, prihvati kraljević njezinu ruku. Počela je večera. Uz stol, na povišenom mjestu, sjedi kralj, uz njega kraljica Elizabeta, nasuprot kralju mala kraljevna Izabela, a do nje, smiješeći se radošću ispunjeno lice vojvode Bele promatra Dorjine mirne lijepe smeđe oči. Uzvanici sjede duž ostalih stolova. Knez Ivan Okićki sjedi uz bana Joakima i sluša njegov razgovor s ostalom gospodom. Henrik Gising mrko probada očima mladog vojvodu što sjedi nasuprot Dorji. Kroz zube mrmlja svojem bratu Nikoli.

170

254 Iza kraljevskog naslonjača peharnik Geza u svečanoj odori sa srebrnim vrčem u ruci pa od časa do časa nalijeva vino u kraljev zlatni vrč. Kraljevski glazbenici neumorno sviraju monotone melodije. Večera je prošla. Sluge već nose poslastice. Tada kralj dade znak da glazba umukne. I gosti utihnuše, a on digne vrč pa izreče pozdrav novovjenčanom paru - sinu La-dislavu i mlađahnoj kraljevni Izabeli. Nakon kratkog govora okrene se iznenada k vojvodi Beli: - Iziđi s kneginjicom da vas svi vidimo. Stani ispred stola. Kad je to učinio, kralj usklikne veselo: - Ujedno objavljujem da sam svojeg nećaka, vojvodu bosanskog, sina kneza Ratislavovića i moje sestre Agnezije, vjerio s plemenitom kneginjom Dorjom Okićkom. Želim da ih doskora vjenčam. Dignite vrčeve. Vojvoda porumeni, a Dorja obori oči. Joakim stisne usne, Henrik Gising problijedi i zime k Joakimu prijetećim pogledom pa se zguri i ne prihvati vrč. Svi se digoše. Svjetlost sa stropa zablista u srebrnim i zlatnim rezbari jama^ vrčeva. - Kneže Henriče, vi niste dotakli svoj vrč? Drznuli ste se da ne pijete u zdravlje vjerenika vikne kralj? Henrik ostaje prignut k stolu, a onda zavikne da se orilo dvoranom - Ne pijem u zdravlje djevice koja je tri dana i tri noći provela pod krovom s vitezom otimačem. Joakim bijesno ošine svojeg pouzdanika. Goste obuze preneraženje. Vojvoda udari po dršku mača: - Svijetli kralju, dopustite da obračunam s njime. I Dorjin brat posegne za mačem. - Mir! - zagrmi kralj. - Pod mojim krovom gospodarim ja. Obračunat ću s drznikom ja - kralj. Ivan i vojvoda skinu ruke sa svojih mačeva. Gisingovo držanje izražava bijesni prkos. - Kneže, Henriče Gisingu, pred svima ste uvrijedili vjerenicu mojeg nećaka i sestru mojeg doglavnika. Vama nema mjesta pod ovim krovom. Napustite odmah ovu dvoranu i moj dvor. I ako ste tako junački na maču kao što ste na kleveti, onda sutra u zoru pod utvrdom pričekajte vojvodu i kneza Okićkoga. Sluge, izvedite ga. Neka mi se nosi ispred očiju! Kralj se sagne prema peharniku Gezi i nešto mu šapne. Pe-harnik iziđe. Drsko podigavši glavu, Henrik Gising napušta dvo-Jranu. - Plemenita, odlična gospodo, knezovi i kneginjice, baruni i plemići - oslovi kralj svoje goste. - Kneza kojeg sam morao ovako kazniti odbila je kneginjica Okićka, Očito ga je vino ponukalo da se drznuo osvetiti tako kukavnom klevetom. 255 Kneginjica nije nikada bila na dvoru nikojegviteza otimača. Knez Gising je prosti lažac. Neka to nikome ne pomuti veselje i radost ove večeri, a vas, kneginjice, molim da pristupite. Vojvoda je uzeo Dorju za ruku i poveo je kralju. On je pomiluje po kosi. Kraljica je poljubi u čelo i posadi uza se. Onda se kralju približi Henrikov brat plavokosi Nikola Gising: - Svijetli kralju, nesretan sam zbog nedostojnog čina mojeg brata. Ne bih smio dulje ostati pred vašim licem. - Njegova krivnja ne pada na vas. Ostanite! Onda uhvati vojvodinu ruku i povuče ga bliže: - Sav se rastapaš od želje da budeš kraj nje. Evo, sjedni do nje. Kad je sjeo pored Dorje, vojvoda joj šapne: - Osvetit ću vas, kneginjice.

171

- Već na Okić-gradu slutila sam da će moj nesretni doživljaj na Loboru imati teških posljedica za vas. Nisam smjela primiti vašu plemenitu prosidbu. Nisam smjela. Sjena onog nesretnika slijedi me, eto, i na Budim. - Prvi sretan čas mojeg vjereništva posipate bolima, kneginjice. - žao mi je što sam to rekla. Od srca vas molim - ne zamjerite, strašno je to. - Kako vas volim! - reče on tiho i sagne se k njoj. Kralj ponovno digne vrč. Svi su uspravili glave. - Plemenita gospodo, knezovi, baruni, dostojanstvenici, plemenite kneginje, i svi moji odlični gosti. Danas je vrlo svečan dan. Nasljednik prijestolja uveo je pod svoj krov kraljevnu, a moj nećak vjerenicu. Pa kad sam tako sretan, neka moja radost bude potpuna. Javljam vam da sam odlučio našoj kraljevskoj milosti osobito odanog vjernog prijatelja, umnog muža, koji će mi biti najodličniji savjetnik, postaviti za svog prvog pomoćnika i savjetnika. Taj muž jest - ban Joakim. Svi u dvorani zanijeme. Kraljica je radosno zapanjena. Joaki-mu igraju oči. Knez Okićki jedva svladava zaprepaštenje. Ugarski knezovi šute i tako odaju mrzovolju. - Vidim na vašim licima da ste svi zadovoljni ovim odlikovanjem moje kraljevske milosti. Joakime, vjerni podaniće, primi moju kraljevsku milost, služi mi onako vjerno kao što si mi to dokazao onog dana kad si spasio mojeg sina iz ruku viteza otimača u Kamen-gradu. Snažna Joakimova pojava spusti se pred kraljem na koljeno. - Dovijeka ću služiti svojem dragom kralju i njegovu milost zaslužiti. - Uzmi pehar i pij - reče kralj, pružajući mu zlatni vrč. Glazbenici su opet zasvirali,, ali nisu našli odaziva u društvu. Veliki dio knezova, baruna i plemića nije više pokazivao volje da se raduju. Samo je kralj čavrljao radosno i veselo - dok ponovno ne dade znak da svirači utihnu. Opet su čekali neku objavu. Kralj se nasmiješi: - Plemenita moja gospodo, pozivam vas iduće sedmice - dana kojeg ću objaviti tek naknadno - na svečano vjenčanje. S plemenitim slavnim vitezom Sokolom vjenčat ću sestru vaše kraljice, kneginju Orhidu. Na kraju stola, među dvorjankama, sjedila je Tajana. čuvši ove riječi, upilji oči u kralja. Lice joj bude još bljeđe, a u očima nešto zablista. Kraljica ostane naoko mirna. Orhidi rumeno lice još se jače zarumeni. Tamne oči pobjednički sijevaju. Među dvoranima isprsio se mladi kumanski vojvoda Oldamur, ne trepnuv-ši okom. - Svojeg novog tovarnika Joakima molim da sutra otputuje mojem tastu, knezu svih Kumana, da ga obavijesti o tom i pozo" ve na svadbu. Dočekat ću ga sa svim počastima. Odmah zatim kralj ustane, uzme Joakima pod ruku i prođe U drugu dvoranu gdje su dvorani spremili stol za kockanje. - Gdje je moja srećonoŠa? Zovnite je. - Otišla je u svoju odaju - navijesti neka dvoranka kralju. - što? Smjesta je zovni. Hoću da stoji pokraj mene kad kockam. Bojite li se nje, gospodo knezovi? čuli ste kakvu mi nosi sreću. Vidite, sreća me snašla na Griču, a ja s njome u kola, pa u Budim. Vadite novce - nema vam pomoći. Gospoda su posjedala. Kraljica sa snahom, Dorjom i vojvodom približi se da gleda kockanje. Dvoranka uvede Tajanu. Nije mogla sakriti žalost, pa je stala pred kralja pognute glave i oborenih očiju. - Kako to izgledaš, djevojko? - začudi se kralj. - što te je snašlo? Digni glavu. Pokušala ju je podići i kralj ugleda njezine žalosne oči. - Nije li ti tko učinio nažao? Reci, stradat će. - Svijetli kralju, ništa mi nije. - Kako ništa? Izgledaš kao da ti je sve pomrlo. Mrgodiš se nešto na mene? Vidim ja. Ovakva nećeš mi donijeti sreće. No, što da ti učinim da budeš vesela? Reci što? Ne marim, zatraži što ti drago. - Ništa svijetli kralju.

172

Kraljica je gleda i uporno prišapne kralju: - čini se da ju je nešto jako rastužilo. - Neću da kockam. Danas srećonoša izgleda kao da mi nije sklona. Tajana ne odgovara. - Danas nisam s tobom zadovoljan - mršti se kralj i okrene k svojoj ženi: Zabavljaj goste, meni opet pucaju križa, još da vijećam s Joakimom. Onda ustane i ponuka gospodu da prionu kockanju, a on Pođe s Joakimom po dvorani u živom razgovor.257 17U blagovaonici su nezadovoljni knezovi i baruni još raspravljali o velikom odlikovanju kojim je kralj obasuo Joakima. Knez Ivan stoji iza leđa Dorje uz koju sjedi vojvoda, nemajući riječi za čitavo ostalo društvo. Ivanovo lice odaje mrku zlovolju. Vojvoda podigne k njemu glavu i stade ga tješiti: - Ne kvarite veselje svojoj setri. Ne mislite na drskog ne-vrijednika. - S njim će lako obračunati moj mač, no s Joakimom neće biti lako. Zagovarat će ga kod kralja. Henrik je Joakimov prisni prijatelj. - Joakim prijatelj tome lupežu? - Jest, Henrik vjerno služi Joakimu - reče Dorja i kralj će ga opet pomilovati. - Neće - odgovori vojvoda odlučno. - Čudim se kako može ban prijateljevati s tako nedostojnim čovjekom. Ivan dobaci Dorji značajan pogled. -• Ni Joakim nije bolji - šapne Dorja vojvodi. - Nikad mi se nije svidio. Kralj je. dobar i ne vidi da taj čovjek nema prijatelja. Svi su neprijatno iznenađeni tolikom kraljevskom milošću. Ivan pogleda svoju sestru tako da je mogla pročitati njegovu želju da vojvodine riječi iskoristi protiv Joakima. Dorja reče: - Meni je mrzak zato što je uvijek podupirao Henrika Gisin-ga, a taj je već jednom mojeg brata prisilio da mu mačem teško zasiječe ramena. - Gising vas je, dakle, već drugi put uvrijedio? - zapita vojvoda i porumeni od ljutine. - Sad je to opetovao pred čitavim dvorom. - A da Joakim nije ni prosvjedovao - nadoveže Ivan. - Razgovarat ću s kraljem. Uistinu mi je zagonetno zašto je s Joakimom sklopio prijateljstvo. Dosele mu nikad nije bio sklon. Uto pokraj njih prođe kralj, čija je ruka počivala na Joaki-movim ramenima. Kralj se samo osmjehne Dorji i nastavi svoju šetnju s banom prema izlazu iz dvorane. - Dođi sa mnom - reče kralj. - U svojoj ću ti odaji pokazati pisma što sam ih primio od češkog kralja. On mi predlaže zanimljivu bojnu osnovu protiv Rudolfa Habsburškog. Znam da nisi nikad bio sklon mojem savezu sa Češkom. To prije ćeš pronaći u prijedlozima češkog kralja ako što nije povoljno za mene. Prošli su predvorjem i ušli u kraljeve odaje. Tu kralj sjedne. -• Reci mi, Joakime, jesi li zadovoljan sa mnom? - Presretan sam, svijetli kralju, što ste mi danas iskazali toliku milost. - Tvoj čin ondje na Kamen-gradu otkrio mi je pravo tvoje srce i tvoju vjernost. Jest - ti si zaslužio moju milost, tako mi krune. A sad da ti pokažem pismo češkog kralja - tamo je tt mojoj tajnoj riznici - i on htjede ustati, ali namrgodi lice i stegne usne: 258 - Prokleto me opet hvata u križima. Napokon, nemam ja od tebe više nikakvih tajni. Idi tamo, evo uzmi ključ, otvori gornja vratašca, naći ćeš drvenu kutiju i u njoj više pisama. Jedno je svezano crvenom trakom, to je Otokarovo. Uzmi svijeću, hodnik je mračan. Jedva je Joakim prikrivao radost koja mu je potjerala krv u lice. Najzad će mu sada biti moguće da zaviri u kraljeve tajne spise. - Izvršit ću sve točno, moj kralju - odvrati Joakim, nastojeći da mu glas bude što ravnodušniji. I pođe k vratima, malim i okruglim, bogato izrezbarenim, odrine kovni ukrašeni zavor pa, držeći u ruci svijeću, iziđe u kraljevu komoricu iz koje se otvara izlaz na uski mračni spojni hodnik u kraljevu odaju. Tu on čuva svoje tajne

173

spise. Drugi kraj hodnika zatvaraju druga vrata koja vode u kraljevu riznicu državnih spisa. Hitro prođe Joakim hodnikom, gonjen željom da što manje vremena potroši na put, a što više na pregledavanje kraljevih tajni. Jedva što je dospio do vrata i stavio ruku na zasun, nešto mu iza leđa zaštropoće. Obazre se, ali udari licem o drvenu stijenu koja s vratima pred njim sačinjava četverokutni prostor, tako uzan da se jedva može micati. Pogleda na strop. Tmina. Joakim razabire da su mu iza leđa pala vrata zasjede. Pritisnut sa svih strana, pokuša otvoriti vrata pred sobom, čvrsto su zatvorena. Udari šakama po debelom rezbarenom drvu. Uzalud. Tada raza-bre da se pod njim pomaknuo pod. On nekud silazi, gleda u crnu dubinu. Lanci zvekeću. Joakim drži svijeću, lice mu je smrtno blijedo. Da ne padne, sjedne na pod koji se spušta sve dublje u tamnu, pustu dubinu. Čvrsto se držeći daske, gleda oko sebe po ledenoj tmini u koju silazi kao u ponor. Četverokutni pod ispod njega lupi o zemlju. Iz mraka pograbe ga ruke. Joakim se otima, grize, izvlači iz žilavih ruku. Posrne. Noge su mu već u lancima. Pred sobom ugleda u gustu bradu obraštenog ogromnog muškarca u crvenozelenoj odori i dva momka. - Krvniče! - krikne Joakim. - što ti imaš posla sa mnom? Drugi muškarac vrti kotač s kojeg se odmotavaju lanci. Drveni pod na kojem je Joakim dospio u dubinu, uspinje se gore, a on sjedi na zemlji tamnice, sputanih nogu i ruku, zahvaćen kobnom slutnjom. - Krvnice, ti si čekao nekog drugog! Zar ne vidiš da sam to ja. - Vidio sam kad ste se spuštali. - Mene si s momcima dočekao ovdje? - Bito mi je naređeno. - Tko ti je naredio? Odozgo dopre do njega nasmijani zluradi glas: 259r - Moja kraljevska milost, vjerni Joakime! Sad putuj u Stolni Biograd, okruni tamo mojeg sina protiv oca kralja. Gade! Urotniče! Razbojniče! Nadmudrio sam te, lupežu. Milost, kralju - milost. Nikad nisam mislio vašeg sina kruniti. Znam te, lupežu, đavle! Umri. Evo ti na put u smrt poput-nicu: znaj, Elizabeta ni tebi nije bila vjerna. Pomamila se za vitezom Sokolom. Tako, tako, crvenokosa lijo, zapala si u stupicu iz koje nema izlaza. Krvnice! Odsijeci mu crvenobradu glavu - i zakopaj je duboko. - Milost kralju! Nisam kriv. Čujte me, kralju. Otkrit ću vam tajnu urotu vaših neprijatelja. Ne smaknite me, ako me ne saslušate - sutra više nećete živjeti. Odozgo više ne dobije odgovor. Samo se čuje udar podnice koja je dospjela gore i zveket lanaca što su izvršili svoj posao. - Krvnice - stade moliti Joakim. - čekaj. - Ne sijeci. Još ove noći bit ću gospodar ja - i tvoje će blago brojiti tri dana po deset momaka. - Kralj mi je zapovjedio. - O - o proklet bio, proklet - proklet - govori Joakim, opetujući tu jedinu riječ, svjestan potpune nemoći na ruševini svoje moći, na rubu vlastitog groba u dnu tamnice. - Krvnice, izvršiš li kraljevu zapovijed, sutra će tvoj život pokositi kraljičina osveta. Pridobit će ona muža, pa da je đavo. - Neće biti kako se nadate. I kraljica je pala u nemilost. Još danas okovat će je u njezinoj loinici lancem krijeposti. Tako je odredio kralj. Joakim rikne, valjajući se po zemlji. Oko njega mračne crne zidine, pred njim krvnik. U svjetlu baklje .razabire okrajke za oštrenje sjekire. Smrtni znoj probija mu čelo. Gnjev i užas od smrti trese mu tijelom. Ukočen, leži na blatnoj zemlji, u tamnici, ispod kraljevih odaja i osjeća na sebi krvnikove ruke kako mu razdiru ovratnik. U svojoj odaji sjedi kralj i priča crnobradom peharniku Ge-zi:

174

- To sam, vidiš, zamislio još ondje u Kamen-gradu kad sam ga ponovno podigao. Trebalo je mnogo kraljevske milosti da mogu zgaziti zmiju koja mi je otrovala život. Jesi li vidio kako su sva lica knezova bila namrgođena kad sam lupežu podijelio čast tovarnika? Ali upravo to mi je trebalo - htio sam se uvjeriti da ga svi mrze, pa da mi bude u duši lako. - Uistinu, tamo u dvorani sve je potišteno i nezadovoljno. - Zasjat će im sunce kad se Joakim ne vrati od kumanskog kneza. Nitko za njim neće žaliti. U slavu. Joakimovu kraljicu će lokotom krijeposti okovati krvnik koji je njemu odsjekao glavu. Ha, ha! - smije se kralj. 260 - Svijetli kralju, ne kanim braniti kraljicu - ipak, bilo bi zlo da je okujete odmah. Joakim ima svoje privrženike, odmah bi posumnjali i protiv vas se ponovno urotili. Znate da je čast hrvatskog bana velika. Bez banove privole u Hrvatskoj kralj ne može ništa odrediti. Ne zaboravite taj stari hrvatski zakon koji bi dao Joakimovim prijateljima u ruke oruđe protiv vas. Najprije očistite dvor od njegovih pristaša. - Možda nije loše što mi savjetuješ. Pričekat ću. Sutra smijeni sve Joakimove pristaše na dvoru. Jesi li dao hvatati Hen-rika? - Odmah čim ste mi zapovijedili. - Upamtit će lupež kad je na mojem dvoru, uz moj stol, počinio sablazan. I njegova brata Nikolu baci napolje. Neka oplakuje svojeg gospodara. Kako je stari lisac u sebi uskliknuo od radosti kad sam mu dao ključ?! Mislio je: dajem mu pravi ključ mojih kraljevskih tajni. - Teško ste se namučili da ga se riješite. - Nije ni slutio da sam u svojim odajama za njega dao napraviti vrata zasjede. Ni kraljica nije to vidjela kad je to radio krvnik s momcima. - To vam je divno uspjelo, svijetli kralju. - Sad je svršeno, čekam još samo krvnikovu vijest da je zmiji odsjekao glavu. Dok su raspravljali, na vratima se čulo tiho kucanje. Geza pođe i otvori. Sluga najavi: - Svijetli kralju, krvnik je vani. - Ovamo s njime. Neobično plećat čovjek, obrašten bradom, uđe u sobu i klekne pred kraljem. On ga zapita veselo: - Jesi li izvršio moju zapovijed? Svijetli kralju, kako ste zapovijedili, tako je vjerni sluga učinio. Smaknuo sam ga. - Služi ti na čast. A što je govorio lupež na samrti? - Samo je proklinjao svijetlog kralja, drugo nije dospio da reče. - Ha, ha - proklinjao me je. Sad to može nastaviti na drugom svijetu. A jesu li doveli u tamnicu nekog kneza? - Henrik Gising mu je ime. - Je li vidio smaknuće? - Vidio je i obezumio se od straha. - Ne daj mu drugo do kruha i vode dok ne odredim što ću s njime. - Svijetli kralju, zapovijedili ste mi da donesem i lokot krijeposti. - Dobro je. Odnesi ga natrag, još čekam koji dan. Sad idi i Šuti o svemu. - Svijetli kralju, i grobovi će prije progovoriti nego moja usta. 261Zadovoljan sam s tobom. Krvnik ostavi odaju,, a kralj ustane. Sad sam odahnuo. - Ove noći, uistinu ću mirno spavati. A ti, Geza, idi gostima i reci da vijećam s Joakimom, neka se oni zabavljaju. Ostani s njima. Peharnik je našao kraljeve goste kako promatraju kumanske plesačice što izvode divlje plesove. Stao je blizu vojvode i Dorje i kao da se nije ništa desilo, pridružio se gledanju plesačica.

175

Kad su svršile, iznenada se mladi kraljević zaleti s peharom u ruci k jednoj ljepotici i ponudi joj vino, a onda je zgrabi i poljubi. Svi su se u dvorani zbunili. Mlada kraljevićeva nevjesta Izabela porumeni i napola plačući izusti: ~ - To nije pristojno, kraljeviću. To ga razbjesni. Oči mu planuše i poput neotesana dječaka zamahne prema njoj i pljusne je. Gospođe i gospoda se preneraze. Elizabeta potrči k nevjesti. Peharnik Geza i vojvoda priđu kraljeviću. Vojvoda se snebio: - Ladislave, zar si pomahnitao? - Neće.ona krepana mačka mene učiti pristojnosti! Ja sam kraljević. Radim što je meni volja, što ste je doveli amo? Ne trebam je. - Ladislave, - uhvati ga kraljica za ruku - pijan si - dođi sa mnom. Ako se vrati kralj, bit .ćeš strašno osramoćen - i silom ga odvuče iz dvorane. Gosti se nisu usudili ništa primijetiti. Mlada je nevjesta plakala. Dorja je pokuša umiriti i odvede je iz dvorane. Dotle je peharnik nastojao da goste privede opet k zabavi, no oni su se stali udaljavati da se spreme na počinak u staroj zgradi kraljevskog dvora. - Taj je brak prekrasno počeo - šaptale su ugarske knegi-nje, a knezovi su im .odgovorili kriomice: - Sasvim po čudi raskalašenog Ladislava. što li nas još čeka od tog mladića kad bude kralj? Mutno je nebo. Na otvorenom trijemu ispod; stupova sakupila se ženska kraljevska obitelj. Kraljica Elizabeta drži u ruci započeto vezivo. Do nje sjede kneginja Orhida i kraljevićeva nevjesta, napuljska princeza Izabela. Tamnoputno lice napuljske princeze odaje bol preplašenog četrnaestogodišnjeg djeteta koje su bacili u tuđi svijet gdje nitko o njemu ne vodi računa. Orhidino zdravo rumeno lice zasjenjuje tajno sretno čekanje. Elizabeta nemirno pogledava Orhidinu vjenčanu kapicu koja joj leži u krilu. Dorja, naslonjena na stup, drži lutnju i pjeva vedru pjesmu da razonodi kraljicu. S druge strane trijema stoje dvorani. Kraljevski doglavnik knez Ivan sluša pričanje vojvode Bele, dok mu se oči ne skidaju s Dorje. 262 Ona završi pjesmu. Kraljica se ogleda u pozadinu. - Zašto ne dolazi Tajana? Uvijek se povlači u svoju odaju. Znate li vi uzrok tome, kneginjice? - Nije privikla životu među kulama i sjajnim dvoranama. Uvijek je bila tako sumorna, zamišljena - objašnjava Dorja. - Možda. Ali sad je mori neka žalost. Morali bismo na to upozoriti kralja. U žalosti srećonoša nema snage, rekao je kralj. Trebalo bi da je kralj zapita što je muči. Njemu će otkriti. Uputite kralja da je ispita, - potakne Dorju Elizabeta. Odnekud dopire do njih pjesma. Žene odbace veziva i gledaju. S brežuljka dopire do njih melodija što je pjeva muškarac. - Kakve li pjesme! - upozori kraljica. Poput naričuće strasne ljubavi, zar ne kneginjice? - Da, tako se čini. - Taj momak ljubi divljački, čujete li kako se riječi divno slažu? Ni naši trubaduri ne znaju da tako rimuju riječi. Bit će otmjen pjevač kad umije latinski. Na Dorjinu licu ogleda se neki nemir, a kraljica zovne iz pre-1 dvor ja dvoranina: Rufo, idi gore na vrh trijema i pogledaj tko to pjeva. Dvoranin se uspne na uzanu ogradu i obaviještava kraljicu: - Na brdu, iza gradskih jama, vidim konja privezanog o stablo. Kraj njega na pećini sjedi neki vitez. Kakav je? - klikne Orhida. - Iz ove daljine ne mogu raspoznati ništa drugo nego da je odjeven u tamno. Na glavi mu se svjetluca šljem. Gleda ovamo, prema utvrdi. U ruci ima lutnju. - Izvanredno lijepo pjeva - šapće kraljica. - Pazite što veli: "Raskrvavljeno moje srce, pakao je jada, razderati onog kojeg ljubiš to - jedina mi je nada."

176

Kraljica i Orhida s ushićenjem prisluškuju uzdisaje u skladnim rimama. Duše im je razbudio udaljeni neviđeni pjevač. Samo Dorja osjeća strah od toga glasa i pogleda tamo na drugu stranu trijema prema Ivanu. Polako ostavi gospođe i približuje se k bratu. - Taj pjevač sjeća me lupeža Tome. Ne čini li se i tebi, Dor- Kako bi dospio ovamo? Tko zna gdje on robi i razbija? - Ipak i tebe plaši taj pjevač. - Priznajem brate, plaši me. Vojvoda je odjednom postao tužan. •>. - Rufo, pošalji nekoga neka zovne pjevača u dvorac - naredi kraljica Dorja i brat zgledali se. Međutim, na trijem izađe kraljev dvoranin Ferenci i najavi da kralj želi govoriti s kneginjicom u svojoj odaji. jo? 263Još nikad me nije zvao - začudi se ona. - Nije mala stvar kada te zove - šapne joj brat. - Idem. Bar ne ću vidjeti pjevača. I prođe pokraj dvorjana, povukavši na sebe sve poglede. Mutno svjetlo dana dopire u -veliku Tajaninu odaju. Zamišljena gleda sliku na zidu što prikazuje viteza, naslonjena na goli mač s dubokim pogledom uprtim preda se. Uzaludno nastoji odgonetnuti kakve se misli odražavaju u njegovim, čudno tamnim melankoličnim očima. Na vratima zašušti haljina. Tajana spazi Dorju, nekako ozbiljnu i znatiželjnu. - Kneginjice, potrudili ste se k meni? - Kad sam ulazila, upravo si pažljivo promatrala. viteza na slici. Tko je to? - Ne znam. Ni dvoranke ne znaju, svejedno tko je, Kad sam sama, čini mi se da je živ i da razgovara sa mnom. - Došla sam zbog mnogo važnijih stvari. Kralj je vrlo ozlovo-Ijen zbog tvog držanja. Malo prije pozvao me je k sebi i potužio se da mu srećonoša već nekoliko dana ne pomaže. Uvijek je žalosna i zato mu se, veli on, bolest pogoršala. Tajano, kralj živi u nadi da mu ti donosiš sreću i zdravlje, a sad misli da si se od njega odvratila. To bi moglo uroditi strahovitim posljedicama. Zamrzi t će te, a s tobom i sve nas, - I liječnici su krivi, nikad mu ne donose prave lijekove. Ništa oni ne znaju. - To više treba da se brineš za kralja. Velika je tvoja moć na njegovo zdravlje. Mislili smo o tome kako ćeš mu ugoditi. Ako umre, svi smo izgubljeni. U Hrvatskoj će se ugnijezditi Joakimi, Ku-mani, Gisingovci. To sam ti spomenula jer mi je naredio da te dovedem k njemu. Danas ga jako bole križa. Dođi, čeka te. Ustala je smetena, s tajnim strahom u duši. Obje su djevojke krenule kamenitim otvorenim trijemom. Pred kraljevskom odajom Dorja se zaustavi, a Tajana pođe kralju. Sjedio je obložen jastucima, blijed i pognut. Pokraj njega stoji peharnik Geza zabrinuta lica. - Dođi bliže, srećonošo - reče kralj hrvatskim jezikom. - Reci čime sam ti se zamjerio? - Ah, svijetli kralju, ničim, ja vas volim. .-Da si mi sklona, ja bih ozdravio. Ti ne misliš o meni. Od one večeri uvijek si mrka. Nisam one večeri mogao da kockam. Osjetio sam odmah da si mislima daleko od mene. Nisi mi sklona. Odonda mi je gore. Kad mi dotakneš križa, svjedno me bole jer nećeš da mi pomogneš. Daješ sreću samo onima kojima hoćeš. To su mi rekli i kraljica i Joakim i svi to vele. Ti, dakle, nećeš, da ja ozdravim? 264 - Vaše zdravlje bila bi moja najveća radost. - Zašto onda tvoja glava visi poput otkinuta cvijeta? Zašto su ti oči uvijek turobne? Kakva te mori bol? U njegovim riječima zadršće strah za sebe samoga. Snažna sugestija, da ona u svojoj ruci ima njegovo zdravlje i život, uči-niše mu glas blagim i molećivim.

177

- Reci, Tajano, možda je nesretno tvoje srce - otkrij mi, nitko to neće saznati. Još nikad nije s njome govorio tako toplo i blago. Suze joj se spustile niz lice. - Kralju, - usklikne Geza - ona je govorila istinu. Nije kivna na vas, srce joj boluje. - Tajano, - usklikne kralj gotovo radosno. - Dakle, nesretno ljubiš? Govori tko je taj koga voliš! Reci mi! - Ne - ne - odvraća ona - nije. - Zapovijedam ti da mi ga otkriješ. Jesi li čula? Kralj zapovijeda. Svijetli kralju - reče Geza - plaši se, bit će netko s dvora. Obećajte joj nitko neće saznati što će vam priznati. - Nitko do nas troje neće saznati, kunem se na svoje zdravlje. Reci tko je? - Vitez Sokol. Geza se zapanji, a kraljev se pogled ukoči kao da mu se u grudi zabola strelica. Nepomično zuri u Gezu. Djevojka dršće nad onim što je izrekla i onim što će doći. Osjeća da je otkinula komad vlastita srca, da je razderala svoju dušu, razbila svoju tihu tajnu. Sve se u njoj srušilo. Kralj hitro podigne ruku prema Gezi i reče latinski: - Jesi li vidio i čuo? Od one večeri, kad sam proglasio Or-hidino vjenčanje s vitezom, ona je venula. Sad, eto, znam zašto je meni svaki dan sve gore. Ja sam kriv njezinoj nesreći. Sad znam zašto je sve to sa mnom. A vitez je tamo na Griču, kad sam ga pitao, priznao da ljubi - onu drugu... - Stavili ste mu priznanje pod vrat - možda i nije bilo ono što ste mislili. - Ferenci zna da su se obje sestre pomamile za njime. - Možda i jest tako, a on nijednoj ne uzvraća. - E - pa neka je! - udari kralj rukom po stolu da se Tajana stresla. Neka uzvraća kome ga volja - učinit će ono što ja, kralj, želim. Orhida neće biti njegova žena. Spašen sam, spašen sam. Geza - mrmlja on od vrućice zarumenjenim licem i počne se-uspravljati i šaptati. - Geza - mene više ništa ne boli, peharniče moj - ona je nada mnom opet razasula svoju sreću. Pridigao se i počeo hodati po sobi svladan magičnom snagom svoje vjere da mu je bol prestala. Zapanjena sama nad sobom i svojim uplivom na njegovu bolest, Tajana prati kraljeve pokrete *" pretvarajući čitavu sebe u jednu jedinu želju, glasno izreče: 265Kralj mora ozdraviti. Bol mora popustiti, mora, mora, mora. - Ti moraš biti sretna - moraš! - odvraća on kao u nekoj groznici. - Vitezu ću vratiti riječ, on neće uzeti Orhidu, mora ; vjenčati tebe, Tajano. Posljednja odluka udari je poput groma. - Što je to? Zar ne želiš da on bude tvoj? - Svijetli kralju, ja to ne mogu željeti, ja sam sretna da on \jaece uzeti drugu. " - Zašto ti ne želiš da on bude tvoj muž - Nikad nisam ni pomislila na to - ja sam samo služavka. - Oh, da, imaš pravo. No, zato si od ovog časa plemkinja. JCako je on to na bojnim igrama rekao: "žena za koju se borim - zove se Astra." No, plemenita gospođice Tajana od Astre? Mo:£da nisi rođena u plemstvu... tu zastane i pogleda Gezu pa će "opet latinski, uvjeren da Tajana ne razumije: - Slušaj Geza trebalo bi dobro ispitati tko je bila njezina majka. Sjećaš li .se, od prvog časa, kad sam je vidio, snašla me .sumnja da ovako plemenitim tijelom ne teče krvnička krv. To moram ispitati, tko je bila njezina majka, a tko je zapravo taj otac? - Da pošaljetm nekog na Grič? - Možeš, ali dotle neću čekati. Kad vitez dođe, mora se oba-"viti njihovo vjenčanje. - Kad bi vitez odbio taj brak?

178

i - Odbio? Moju zapovijed? Da odbije ovakvu prekrasnu dje-;*vicu. koju ću ja učiniti plemenitom? što ti misliš? Podijelit ću mu "čast kakvu hoće, a nju neću pustiti od sebe dok sam živ. Sva ukočena sluša Tajana kraljeve riječi, jedva prikrivajući da razumije što je rekao. - Dakle, Tajano, vitez Sokol bit će tvoj. - Svijetli kralju, reče ona - velika vam hvala za vašu ljubav, hvala do groba, ali ne mogu prihvatiti da me on vjenča. iKneginja Orhida strašno bi me zamrzila i ja više ne bih mogla ži-Vjeti ovdje. | Kralj i njegov peharnik se pogledaše. - Vidiš, na to nismo mislili. Geza, pamet te djevojke nije tako manjkava - nastavi latinski. Orhida je u ljubomori Feren-ciju odala svoju sestru. Kad bismo Tajanu vjenčali sa vitezom, Orhida se ne bi ustručavala da je otruje. Ona je spremna na sve. - Otrovati? Ona bi to mogla. Ona bi to učinila. Istinu velite, u nje je krvoločna kumanska krv. - A onda i ona druga - kraljica. - Ispila bi joj oči, obje bi se sestre složile protiv njezina života. Kralj udari po svojim bedrima kao da je napokon našao rješenje: 266 -- Zar moraju one saznati za to vjenčanje? Nitko ne treba da zna. Nitko, krune mi, ovo sam dobro smislio. Slušaj: vitez će se s njome vjenčati posve tajno u kapelici svetog Stjepana kod Ger-trudina dvorca. Tamo ne zalazi ni živa duša. Da nitko ništa ne sazna, odmah nakon vjenčanja vitez mora otići na 6 mjeseci iz Budima dok ja Orhidu udam i srećonoši izgradim mali dvorac, negdje pokraj mojega dvora. Nakon tih 6 mjeseci neka vitez dođe, nastanit ću ga s njome pokraj nas i kraljica neće moći do nje. Ja ću Elizabeti dobro sapeti krila. - A da odgodite to vjenčanje na 6 mjeseci? - predloži Geza. - Nikako. Tajana mora biti sretna. Zaljubljeno srce mora biti sigurno. Idi biskupu Flori. Provest će to vjenčanje tako tajno da nitko neće o tome ništa doznati. Flora mi je dužan mnogo zahvalnosti. - Da, biskup vam je vrlo obavezan, možete mu to mirno povjeriti. - I te kako mi je obavezan. Nedavno sam mu podijelio sve poreze na krčme u selu i još ću mu dati zemljište za kojim mu tako rastu zazubice. A nju - i on pogleda Tajanu - vezao sam za sebe vječnom zahvalnošću. Geza, sad mi je lako, vrlo lako. Samo je pitanje, hoće li vitez doći? - obrati se kralj Tajani i sada je opet oslovljava hrvatskim jezikom. - Hoće, svijetli kralju, javit će se meni. - Zar ti je to rekao? - Jest, onog dana na dvoru kad se opraštao sa mnom. - Znaš li, možda, ima li on kakve imovine? - Ima svoj dvorac i svoje sluge, samo ide svijetom zbog neke tajne koju nikome ne kazuje. - Sve je to on rekao tebi? Dakle, s tobom je razgovarao veoma povjerljivo, čuj, Geza, on pripovijeda njoj što ne kazuje drugima. Djevojko, je li ti možda kadgod rekao i po koju dobru riječ - onako lijepu - milu? Ovo pitanje dozove joj u pamet njezin doživljaj u kub" Ger-trudina dvorca. Porumeni i ne odgovori. - Možda ti je čak govorio i o tome za koga treba da se udaš? - Onda kad sam se htjela vjenčati s njegovim slugom. - Sad se sjećam. Nešto mi je o tome govorila kneginjica. Htjela si se vjenčati s njegovim slugom? Zašto? - Da vitezu donesem pod krov sreću. - A zašto vjenčanje nije obavljeno? - Vitez je došao u crkvu i zabranio svećeniku da me vjenča. Kralj udari o dlanove i veselo priđe Gezi:

179

- Čuješ li, on tu djevojku voli, ali je ne može uzeti jer nije plemenita. Samo zašto se sastajao s Elizabetom? - Možda ga je ona zvala, a on je dolazio na kraljičinu zapovijed. 267Oh, onda tu nema više nikakvih razgovora. On će se "ajo> me vjenčati. , Kralj se okrene k djevojci: - Čim vitez dođe, ja ću mu sve saopćiti. - Svijetli kralju, dopustite da mu ja odnesem radosni glas da je slobodan. - Ti? Dakle, već ste tako dobri prijatelji da mu možeš sve to sama reći. Možda ti je i otkrio lice? - Nije - i čemu? •--••• - Ako je ružan Plemenit je i dobar. - Neka ti je. No, kad će doći? - Skoro i javit će se. - Pa što ja sebi onda toliko tarem glavu? Neka te vjenča tajno da ti ne bi tko iz ljubomore što zla učinio, a nakon šest mjeseci vitez se može vratiti. Dotle ću biti zdrav i od tebe ukloniti svu pogibelj od ljubomornih žena. Sad mi otari križa. Tajana prijeđe nekoliko puta rukom po njegovim križima i tilije u taj dodir svu svoju plamenu želju da mu bude dobro. Kralju se čini da njezina ruka skida s njega boli i ulijeva u njega zdravlje. Peharnik promatra čudo: kako se kraljevo blijedo lice osvježuje, grozničave oči zadobivaju vedrinu, a napete bolne crte lica vidljivo se smiruju. - Oh, moje sve dobro dolazi od nje... Sve - šapće kralj u omami. -• Idi, srećonošo i znaj: vitez će biti tvoj ili ničiji. Ostavila je kraljevu odaju, omamljena događajima što su pro-hujali njezinom dušom. Još joj sve bruji u glavi, grudi dršću od jeke osjećaja koje je u njoj probudio kraljev nalog i njegovi razgovori s peharnikom. Onda je brzo na trijemu kule stupova potražila kraljicu. Tu govore o nekom pjevaču koji se ustručava da dođe pjevati kraljici u dvorac. Tajana gleda Dorju kojoj razgovor o takvom držanju pjevača donosi očite radosti, dok se kraljica glasno ljuti: - Kakvog li nadutog viteza! Ako nije trubadur, zašto pjeva javno? Neka samo još jednom zapjeva tamo na utvrdi, dat ću ga istjerati. što je, Tajano? Kako to izgledaš? Tajanina šutnja i njezin pogled odavaju kraljici da joj želi nešto reći pa se ispriča: - Idem u svoju odaju, malo sam umorna. Tajana će me pratiti. Pošle su s trijema. - Donosiš mi nešto važno? Ne- smije nas nitko čuti ni vidjeti nasamu. Dođi sa mnom u kulu mudrosti - primijeti kraljica i povede je u kraljevski opservatorij. Tu se zatvori s njome u komoricu gdje je Agora čuvao svoje lijekove i otrovno bilje. - Sad govori. - Kralj je tražio da mu priznam zbog čega me mori žalost. 268 _ Rekla si mu da vollS viteza, zar ne? - Rekla sam. - A on? - Neće ga vjenčati s Orhidom. Elizabetino ushićenje je izbilo s takvim ushitom da je zagrlila Tajanu. - Ti si moja srećonoša. Pravo je vitez slutio - ti ćeš ga spasiti. Djevojka nije pokazivala da se odaziva kraljičinoj radosti. - Ti se ne veseliš tome? Zar je kralj možda naslutio da sam te ja uputila? - Ne. Mnogo gore. - Plašiš me. Gledaš kao da prijeti nova nesreća. "- Kralj je odredio da vitez vjenča - mene. - To je šala. Kralj ne bi ponizio viteza da vjenča služavku. - To sam mu rekla, a on odgovori da će me učiniti plemenitom. Elizabetino lice se smrkne.

180

- Ali sam zamolila kralja da mi dopusti da sama navijestim vitezu njegovu odluku. Mislila sam: možda ćete smisliti nešto da viteza oslobodim još većeg zla nego što bi bilo da se vjenča Orhidom. Sto put veća bila bi nesreća da se osramoti s krvnikovom kćeri. - Uistinu, hoće da tebe vjenča s njime? Kralj je pomjerio pameću, što bi na to knezovi, vitezi, dvorani? - Hoće da se vjenčanje obavi tajno, to će izvesti neki biskup Flora. - Flora! - usklikne kraljica. - A dalje? - Nakon vjenčanja mora vitez otići, a nakon šest mjeseci može doći po mene. To je strahota - govori Tajana, hitro i tiho. - Učinit ću sve da viteza spasim tako sramotnog vjenčanja koje bi ga učinilo još nesretnijim. - Hoće li kneginjica znati za to vjenčanje? - Samo kralj, peharnik i biskup - kralj tako hoće. - Razumijem - nije loše smišljeno. Ali ja ću se domisliti još boljemu, a ti šuti kao da si nijema. O tome zavisi vitezova sreća i njegov život. - Znam, kraljice. - Sad se vrati sama u svoju sobu. Budi mirna i vesela, nemoj da kralj opazi da nisi zadovoljna njegovom odlukom. Mogao bi posumnjati da sam te ja nagovorila, a onda bi prevrnuo čitavo kraljevstvo da viteza prisili neka uzme Orhidu. Idi, djevojko, za dan-dva ja ću nešto pronaći. Kraljica se opet vrati na trijem, pozove Rufu, povuče se podaleko od ostalih dvorana pa mu naredi: - Sutra će valjda doći u dvor biskup Flora. Oprezno mu saopći da želim razgovarati s njime. Ali o tome ne smije saznati ni kralj ni itko drugi. Neka dođe u kulu mudrosti da, tobože, blagoslovi kraljeve ljekarije. Čekat ću ga u Agorinoj komori. 269Isporučit ću mu. Kad je te večeri kralj ušao u blagovaonicu, sva obitelj i svi dvorani začudili su se njegovu svježem izgledu i uspravnom držanju. Nakon večere ustali su kralj i kraljica od stola i sjeli u prijatne udobne naslonjače. Orhida promatra veselo kraljičino lice. Svijetli kralju, - oslobodi se Orhida - tovarnik Joakim još uvijek ne dolazi s mojim ocem. - Sigurno mu je tamo, gdje se nalazi, mnogo bolje nego uza me - nasmije se kralj. Taj smijeh uznemiri kraljicu. - Hoće li stići do vjenčanja? - upita opet Orhida. - Ah, do dana tvog vjenčanja on će sigurno stići. Takav odgovor izazove u kraljici još više-pozornosti i upita: - Kad će biti vjenčanje? - Baš onaj dan kad stigne Joakim. Ironički prizvuk kraljevih riječi začudi kraljicu, tim više što je znala da je kralj odustao od vjenčanja. Orhida se, naprotiv, nije mogla savladati da sa smiješkom ne poprati kraljičinu zabunu. - Moj vjerenik doći će sigurno već sutra - nadoveže da još ozlovolji svoju sestru. li - To zna samo on - odvrati kralj. - Ja sam ga pozvao i če-kam ga. s Tada se kralj okrene k Dorji: i - Je li vam štogod poznato, kneginjice, o roditeljima moje srećonoše? - Nije, svijetli kralju. - Ispitajte je. Htio bih se pobrinuti za njezine. Dorja se približi k Tajani koja je stajala posljednja iza dvo-rjana. Usne joj se smiješe, ali oči pokazuju da joj duh plovi u dalekim mislima. - Tajano - primijeti Dorja. - Kralj se želi pobrinuti za tvojega oca. Nikad ga ne spominješ. Ne voliš ga? Ona se zagleda kao da uistinu vidi pred sobom rutavo krvni-kovo lice, njegove mrke oči i uvijek mračan pogled.

181

- Ne znam, kneginjice. On je uvijek bio izvan kuće, lutala sam sama okolo. Nije mi bio dobar. Valjda su takovi svi očevi, - A tvoja majka? - Majka? Oh, ona je bila blijeda, šutljiva, bolesna i žalosna. Jednog je dana umrla kao da bi ugasio svijeću. - Zašto je uvijek bila žalosna? - Ne znam. Jednom sam čula kako grobar pripovijeda ribaru da je moju majkft otac oženio iz milosrđa jer su je ljudi protjerali iz nasipa Laske vaši. - Protjerah"? Zašto? - Zato što je grobar moju majku oklevetao. - Cime? 270 - Da je moja majka došla u Lasku vas kao neka prosjakinja ( s djetetom na rukama i nastanila se kod jednog kaptolskog duš-nika, roba, pa se iskazala udovicom, ali su Laškovčani doznali da je djevojka i onda je s djetetom istjerali, a moj otac ju je našao i oženio se njome. - A ono dijete? - O tom grobar nije ništa rekao. !,. : - Nisi ispitivala majku o tome? >• > ."• - Ćula sam o tome kad je već bila u grobu. • --- Oca nisi pitala? - Jesam i zato se jako razljutio, navalio je na grobara i htio ga tući, a mene izgrdio jer da nije dostojno djevice pitati tako : sramotne stvari. I još mi reče: "Grobar laže." Ja vjerujem ocu. I pustinjak Dragoša je vjerovao da grobar laže. Majka je bila dobra, plemenita, nikako nije istina što je pričao grobar. - Pravo je da braniš svoju majku. Ako tvoj otac tvrdi da i lažu, onda je istina. " - Da, istina je - potvrdi Tajana odlučno. Dorja se vrati kralju pa mu ispriča što je čula od Tajane. Kneginjicu začudi kraljevo zadovoljstvo kojim je to slušao. - Kad sam prvi put na Griču ugledao ovo lijepo dijete, rekao sam: bit će da je plemenita roda onaj kojemu krvnik zahvaljuje što takvu Ijepptu zove svojom kćeri. Nisam se prevario. Poslat ću nekoga na Grič. Krvnik mora da kaže čije je dijete što mu ga je žena donijela u miraz. Nema sumnje da je to moja srećonoša. No, sad, moja dobra kneginjice, govorimo o vama. Kad želite da se obavi vaše vjenčanje? - Kad to bude volja uzvišenog kralja i vojvode. On bi najradije da je to već danas... Ovih ću dana odrediti sve što bude potrebno. Dva dana provela je Tajana u uzbuđenju, očekujući kraljičinu odluku. Oba dana vidjela ju je za ručkom i večerom i u predvečerje kad je izjašila s Rufom i svojini kumanskim dvoranicima. Trećeg jutra netom je ustala i odjenula se, zovne je Rufa da pođe kraljici. Koračala je za njim polagano, osjećajući da se u ovom času odlučuje o njezinoj sudbini. U maloj odaji Rufa je zaustavi i udari rukom po vratima. Dugo nakon toga vrata se otvoriše. Tajana ugleda vitkog, još dosta mladog muškarca, u ljubičastoj biskupskoj odori. Biskupe, to je ona - pokaže Rufa Tajanu. Mladi biskup je znatiželjno pogleda i, prijeteći, reče dvora-ninu: - Dobro je, naučite je sve što ima da uradi. Je li kralj već ustao? 271 još nije. Požurite se da vas tko od njegovih ne bi vidio izlaziti iz kraljičinih odaja. Biskup izađe, a Rufa ponuka Tajanu da uđe kraljici. - Zar se bojiš? - nasmije se kraljica. - Dođi bliže, dijete moje, pa mi reci, možeš li za svojeg branitelja viteza sve učiniti? - Sve - odvrati ona kratko i odlučno. - Jučer sam izjašila i srela se s njime. Saopćila sam mu kraljevu želju da te vjenča s njim. I dogovorili smo čitavu osnovu. Ne dršći, nije tako strašno ono što vitez traži od tebe.

182

- Neka traži - dužna sam mu zahvalnost. - Reci kralju da je vitez stigao - nalazi se u gradu, sakriven među pučanstvom, ne znaš gdje. Poslao ti je glas po svojem sluzi, a ti si otišla na ugovoreno mjesto pokraj kapelice sv. Stjepana. Saopćila si mu sve što je kralj rekao i bio je vrlo sretan. - I što još? - zapita djevojka, ne mogavši dočekati da sazna ono najvažnije. - Ti si odana vitezu, voliš ga poput oca - njegova sudbina još je više u tvojim rukama nego prije. Reci kralju: vitez je prihvatio njegov prijedlog. - Ah, znam, - klikne. Tajana veselo - vitez je pobjegao. • - Naprotiv. On će ostati, ne može otići. - Ako kralj bude htio da ga vjenča sa mnom? - Ti ćeš se s vitezom vjenčati. Zapanjeno, preplašeno promatra Tajana kraljicu čije je lice spokojno nasmiješeno. Prignula se k njoj i pokušava da je pridobije: - Hoćeš li mu vratiti što mu duguješ? - Ne - ne to ne može da bude. - On to želi samo zato da može ostati tu. Nakon vjenčanja poći ćeš kralju, navijestit ćeš mu da je njegova želja ispunjena, a vitez da je otputovao na šest mjeseci. Zapravo će biti sakriven u Gertrudinom dvorcu gdje ga nitko ne može zamijetiti. Bit će oslobođen Orhide, a tvoje vjenčanje s njim samo je prividno. - Ali - on ljubi... - Ona, koju on ljubi, ne može sada uzeti za muža ni običnog viteza, pa bio i najplemenitijeg roda. Ipak, može on da bude sretan i spašen za nju. A sad slušaj: vitez nikad neće pred tobom spomenuti to vjenčanje. Kao da i nije bilo. Razumiješ li? - Razumijem. - A ti se drži kao da ništa nije bilo. Ne spomeni ni riječi o vašem vjenčanju jer bi izgledalo da ga opominješ na brak. - Zašto mislite - da bih ja?... - Ne mislim ništa loše, djevojko, samo te opominjem: mlada si, neiskusna, mogla bi nehotice što reći i na sebe navući vitezove sumnje. Moje su opomene sestrinske, ništa drugo. Dakle, umiri se. Najavi kralju da je vitez ovdje, da radosno prima njegov prijedlog i želi da se vjenčanje obavi sutra u prvi sumrak, da će on odmah nakon toga krenuti po kraljevoj zapovijedi iz Budima i vratiti se za šest mjeseci. - A onda? - upadne Tajana nehotice. - Dotle je dugo, može se desiti mnogo toga, naša je briga da viteza sada oslobodimo nesreće. Sutra podvečer vitez čeka u kapelici svetoga Stjepana, čekat će i njegovi prijatelji i biskup Flora. Kralj je naredio biskupu da svu brigu oko vjenčanja preuzme na sebe. Molila sam biskupa da o tom obavijesti viteza i sve ugovori. Rufa će biti tamo da ti bude na pomoći. Neka te odmah pouči u naše dvorske običaje pri vjenčanju. Tebe je kralj podigao do plemstva, učinio te dvorankom, moraš se vjenčati po dvorskim propisima. Elizabeta pomiluje Tajanino lijepo lice i zovne u sobu rutavog kumanskog dvoranina Rufu. On postavi pred kraljičin ležaj dvije stolice, uzme Tajanu za ruku i povede je, zatim se nakloni i ponuka je da učini isto. Kraljica joj je razjašnjavala ceremonije. Dvoranm pokaže Tajani stolicu, a on sjedne na drugu. - Paž će stajati iza tebe i namjestiti tvoju povlaku - tumači kraljica. - Stolice stoje ispred oltara. Tamo gdje je sjeo Rufa, sjedit će vitez, a ti na onoj drugoj. Plemeniti vjerenici po našem običaju sjede. Zato što ne znaš potpisati bračni ugovor, samo ćeš se dotaći drška pera i time je ugovor potvrđen. Vjenčana, haljina bit će prekrasna, posuta zvijezdama, to je sada tvoj grb - grb plemkinje Astre. - Rufa još jednom pokuša ceremoniju, a kraljica zadovoljno izjavi: - Brzo si shvatila.

183

- Kako ću govoriti pred oltarom, kad ne znam nego hrvatski? - upita Tajana kako bi udovoljila vitezu Sokolu koji je od nje tražio da uvijek i svima zataji da zna latinski. - Rufa će ti dati znak kad treba kazati "da". Ovu ćeš riječ upamtiti. Naučit ću te danas nakon večere. TAJNO VJENČANJE Drugog dana, podvečer, stajala je Tajana u kraljevoj odaji. Bila je odjevena u novu svilenu haljinu modre i bijele boje. Na, modroj svili ljeskale se zvjezdice, na bijeloj vezeni grb s velikom, zvijezdom. Bijeli nježni vrat resi nakit od zlata, oko crne kos& savio se vijenac bisera. Peharnik Geza zapanjeno upozori kraljar - Poput kraljevne. - Samo joj kruna nedostaje do kraljevskog dostojanstva - reče kralj pa se okrene Tajani: - Budi oprezna, djevojko, da na dvoru nitko ne sazna za, tvoje tajno vjenčanje. Izaći ćeš iz dvorca na istoku gdje te nitko ne može vidjeti. Odmah nakon obreda vrati se k meni. 18 Plamen! inkvizitoriHoću, svijetli kralju. " - Pratit će te moja četiri dvoranina, ali ni oni ne znaju žto će se dogoditi u kapelici. Neka dođu. Geza otvori vrata, a u sobu uđu četiri dvoranina. - Ovu plemenitu djevicu valja otpratiti do kapelice svetog Stjepana. Ostat ćete vani u dužnoj udaljenosti i čekati dok se ona ne pojavi iz kapelice. Da se niste makli s mjesta dok ona ne izađe, niti da ste koga pustili u kapelicu, dok je ona tamo. Kad opet ! izađe, dopratite je k meni. Ako ne izvršite zapovijed točno izgubit ćete glave. Praćena dvoranima, Tajana izlazi iz sobe. f - jesi li odredio, Geza, da nikoga ne puste iz dvorca dok se ona ne vrati? Jesam, .svijetli kralju. - Bojim se da se ne bi našlo znatiželjnika. - Ne bojte se, kralju. Kraljica i njezina sestra i ne slute što im se sprema. - Nikako mi se ne sviđa što Elizabeta ne pita za Joakima, a .veoma je vedra. - Lukava je i šuti. Neobično je ljubazna i mirna, mojim prijateljima iskazuje mnogo prijaznosti, osobito knezu Okićkom pa i samom vojvodi. Promjena joj ne ide od srca. Nikad ne znaš što namjerava ova tatarska lija. Kralj šuti, a onda opet promrmlja: - Čudna je to moć. Kad me snađe strah da ću srećonošu izgubiti, zaboli me u križima. Ne mislite na to. Sad ste je vezali uza se do smrti. Od onog časa kad je napustila ovu odaju, osjećam strah da bi me mogli prevariti i odvesti je. - Tko? Kraljica ne zna ništa, biskup Flora očekuje od vas veliku nagradu, dvorani su najpouzdaniji. Vaša je bojazan izlišna. - A da mi je vitez odvede? - Tajana vas ne bi nikad ostavila. I dvorani čuvaju svoje glave. Ne bojim se. Dršćućom rukom upravlja Tajana uzde svojem konju prema kapelici na podnožju male uzvisine. Ne može da svlada drhtavicu što joj prožima čitavo tijelo. Puteljak pred njom čini se pokriven maglom. Skuplja snagu i hoće da stekne mir, a sve dublje tone u omaglici. Misli joj naviru u mozak. Glava kao da je od olova. U grudima osjećaj za koji ne zna, je li to radost, bol ili strah. Nebo se žari u odsjevu zapalog sunca, ali nju čitavim putem od dvora obavija polutmina u kojoj se gubi i drveće i Gertrudin dvorac i sve što je oko nje. Samo kapelicu vidi jasno. Dva jablana pred njom strše uvis. Oči su joj uperene u zatvorena vrata. Sto je iza njih? 274 Napola je prestrašena, napola zažarena tajnom radošću.

184

Vjenčanje s njime... Ne očekuje od toga ništa za sebe. Sve samo za njega. Ona postaje put kojim vitez treba krenuti k svojoj sreći. To je u ovom času nosi, podiže, do ushićenja u kojem nema traga sebičnosti. Svoj korak smatra otkupljenjem njegovih patnji, jedinom svrhom svoje mladosti i života. Dvorani se oglase. Tek sad opazi da su se zaustavili. Siđe sa sedla, a onda ide dalje, nesigurno .gledajući u zatvorena vrata crkvice. Noge joj dršću - jablani kao da se u korijenu ,sagiblju. Pred vratima časak stoji. Ledenom rukom prekriži se. Netko iznutra lagano otvori vrata. Na pragu muškarac s vizirom na licu. Daje joj znak da uđe. Vrata se za njom zatvaraju. Zuri preda se u mrak kapelice. Na oltaru plamte dvije svijeće kao dvije iskre u noći. Dolje stoji biskup. Trak svjetla bljesne na srebrnom sokolu povrh šljema. Ovaj bljesak prelazi je svu ... Netko je uhvati za ruku. Digne pogled i sretne se sa crnka svijetlim očima kraljičina dvoranina. U odrazu voštanice opazi sjene muškaraca s vizirama. Dvojica stoje iza njezinih leđa i nose joj povlaku kao kraljevni. Rufa je vodi pred oltar. Jedva se dotiče kamenog poda, a ipak joj se odjek vlastitih koraka čini glasnim kao da od njega odzvanjaju zidine nekog golemog prostora. Dršće i korača i gubi vid i misli, trepće kao svijeća na oltaru. Na podnožju, u naslonjaču, razabire tamne obrise viteza u plastu sa šljemom i srebrnim sokolom. Ne usuđuje se pogledati u njega, ipak zamjećuje da mu je lice pokriveno, kao uvijek, vizirom od pločica. Ne kaže joj ništa, ne okreće se k njoj. To joj godi. Ne bi mogla paziti na ceremoniju kad bi se primaknuo Je njoj. Tajana se pokloni pred biskupom i sjeda. Paž joj namjesti povlaku. Sva se uprla u naslonjač jer osjeća kako joj se približava nesvijest. Tišina. Ukočenost ljudi u tmini kojom svjetle samo svijeće., Nalik je više sprovodu nego svadbi. Biskup se prigne k njoj, pomiluje joj kosu. Očito je želi ohrabriti. Drži papir, pruža joj u ruke pero da se prihvati drška. Onda još jednom, i papir stavi na oltar. - "Bračni ugovor" - dršće Tajana, a u ušima joj bruji. Ta pokraj nje, pred oltarom je on. To joj oduzima svu prisebnost.. Tamjan se diže oko nje i stvara oblak, velik, gust. Ona plovi u njemu nekud po svemiru. Čuje daleke glasove, daleki šum. Onda se patrese kao da je pala iz visine opet dolje. Od naslonjača pokraj nje tihi duboki glas udari joj u sljepoočice. To je on rekao svoj "da". Ona samo zuri u biskupa što je pristupao k njoj, gleda u nju i već je po drugi puta nuka da potvrdi pitanje i opetuje njegovu riječ. Toliko je puta učila sinoć tu riječ. I ona je davno 18* 275naučila od Dragoše taj jezik čije znanje sada taji - a ne može da izreče. U grlu je steže. Teško smogne daha, potvrdi klimanjem .i prozbori riječ koja ima da usreći - njega s drugom... Opet čuje duboki glas pokraj sebe, onda biskupovu molitvu. Dva čovjeka stoje iza viteza, a iza njega druga dvojica s Ru-fom. Čuje im disanje i kretnje, primijećuje da se biskup sagnuo k vitezu pa opet k njoj, uzeo joj ruku ledenu, ukočenu njezinu ruku - i prinosi je njegovoj. Biskup ih veže zajedno. Dodir vitezove bojne rukavice preleti je kao munja s neba. Obori oči i kao da gubi svijest. Obred je svršen. Tajana se ne može probuditi iz obmane. Kura uzima njezinu ruku, onaj iza nje nosi povlaku, ona ide kamo je vode, napola u besvjestici. Pred njom se otvore vrata. Izlazi. Vani suton. Sama stoji pred crkvom. Vrata su opet zatvorena. Kao da je prosanjala sve što je tamo iza njih. Još je omamljuje taj san. Otkine se sa stepenica, pođe brzo puteljkom između obih jablana. U mraku ne može razabrati dvorane. Tek put joj prikazuje smjer. Žuri se, držeći svoju povlaku, i naiđe na dvorane koji su čekali, pridržavajući njezina konja. Uspne se na sedlo i krene, a za njom kraljeva pratnja.

185

Cesta je pusta, ne susreću nikoga. Odjašili su dobar komad puta. Tada im iza leđa dojure neki jahači i prestignu ih. Iznenada okrenu oni svoje konje i opkole ih u tren oka. Još je toliko vidno da se razabira konture ljudi, oboružanih strelicama, kopljima i helebardama. - Stoj! - zapovijedi vođa. - S puta! - viče dvoranin kao odgovor. Oni drugi napere svoja koplja. Tajana se instinktivno okrene prema kapelici, ali je ona već sakrivena brežuljkom na kraju ceste. Odanle joj nitko ne može priteći u pomoć. Dakle, s četiri je dvoranina prepuštena množini nepoznatih ljudi. - Vi ste iz kraljevskog dvora? - pita mrki glas, a dvoranin odgovara: - Jesmo. Što želite od nas? - Kakvu to ženu vodite? - Plemenitu djevicu koja je pod okriljem kralja. - Tko se drzne spriječiti me da s njome progovorim i da joj provirim u lice - vratit će se u dvor bez glave. - Obećali smo kralju položiti svoje glave za ovu plemenitu djevicu. - Pod mojim mačem padaju glave s tijela kao gnjile kruške. Nanizat ću ih na mač kao čislo. Onda se okrene svojim i reče drugim glasom i jezikom: - Vi momci, mir. Sam ću na njih četvoricu. Tajana uzvikne: 276 - Tko ste vi Sto govorite hrvatskim jezikom? " Tišina prekidana udaranjem konjskih kopita i Škripom oružja. Vođa se oglasi: - Glas nije njezin! Svejedno, pogledat ću je. Tajana potjera svojeg konja naprijed: Evo me - reče ona. - Ja sam kraljeva srećonoša. Tko ste i što želite? - Ne prepoznajete li po glasu viteza koji je zaustavio kraljevsku povorku kad je s Griča kretala u Budim? - Otimač Tomo? - Vitez otimač, gizdava djevice! Vitez sam, kao i drugi što robe kriomice pa se time ne hvale. Eto, vidite, veseli me da sam vas susreo. Tako mi mača, poslužit će mi sreća - ako vas uzmem. - Neće. Nosim sreću samo onome kome hoću, a vama neću. - čekajte. Ne mislim ja tako - ispravi se Tomo. - Ne želim vas uzeti sobom u svoj logor, nego da mi budete glasnik, u dvorcu. - Kozak mu se približi i upozori: - Nije dobro zamjeriti se srećonoši. - Ne treba da me učiš - znam to, - Sad čujte: mislio sam da je žena koju vode - kneginjica, pa sam je htio obradovati s nekoliko riječi. Ta me sreća nije zadesila, pa joj vi odnesite moju poruku. Ako vam kad ustreba obrana, naći ćete me svakog ponedjeljka u kapelici blizu Gertrudina dvorca. - Kakvu poruku da joj odnesem? - Recite kneginjici: Tomo Crni Loborski zakleo se da će umrijeti na vješalima. Neka se kneginjica toga sjeti kad god se vjerenik dotakne njezinih usana. - Isporučit ću joj to. - Slobodno vam je poći dalje - obrati se Tomo kraljevskim dvoranima, a on skrene preko ceste prema budimskim brdima. Tajana se vraća u dvor. Sto se više približava kraljevskom dvoru, njezina radost biva veća, ponos samosvijesniji. I obujmi pogledom kraljevske dvorane i osjeti se na sedlu kao na nekoj uzvišici s koje gleda dolje na kraljevske kule, kraljevske odaje, kraljičinu krunu i nju samu. Obuzima je čuvstvo nadmoći nad svima što su u tom dvoru i učvršćuje joj vjeru da u sebi nosi velike tajne moći kojoj se utiču svi, pa i on, koji ispunjava svu njezinu unutrašnjost i upravlja putove njezina života. U takvom raspoloženju stigne u kraljevu odaju. Obrazi joj ružičasti, oči blistaju od sreće, a to tako ističe njezinu ljepotu da se kralj zadivljen zagledao u nju i uskliknuo:

186

- Sad si sretna, Tajano? - Jesam, svijetli kralju. 277Tek sada razumijem zašto je sa mnom bilo tako zlo. Ja sam tvog dragana vjerio s drugom. Da si mi to odmah priznala, dao bih ti ga odmah. Hoćeš li se odsele brinuti o meni da ozdravim, da živim, da mogu vladati dugo - dugo? - Vidiš kako mi je dobro kad me gledaš tako vedrim očima! Ja ću potpuno ozdraviti. - Hoćete, hoćete, za malo dana - govori ona, prenoseći u njega svojim pogledom divovsku snagu svoje želje. - Vi ćete ozdraviti, živjeti, vladati dugo - nastavlja ona kao u nekoj ekstazi navale volje čitavog joj bića, volje poduprte uvjerenjem da se to mora ispuniti, da to ozdravljenje počinje već sada, u času dok ga podupire svojim očima, ispunjenim sugestivnim htijenjem. Od tog pogleda osjeća on da nevidljiva ruka neke tajnovite moći svlači s njega tamnu koprenu boljetice i zdravlje se u njemu budi, oči mu se proširuju, ruke uzdižu i tijelo uspravlja. - Geza! Ja s nova oživljujem. Ja sam zdrav! Ona mi to daje - kliče on - obradovan kao dijete. Dok se smijao u presretnoj nadi, najavili su biskupa Floru^ Odmah ga primi, plivajući u radosnom uzbuđenju. - Svijetli kralju, ovdje je vjenčani ugovor - reče on. - Sve je uređeno kako je kralj želio. - Vi ste zaslužili svoju nagradu. Zaslužili ste jer ste poslužili svojem kralju. A vitez je otputovao? - Odmah. Samo smo pričekali dok je nevjesta ostavila kapelicu, a onda se on dao sa svojim pratiocima put hrvatske zemlje. Prije odlaska zamolio me neka isporučim svijetlom kralju da će se točno držati vaših želja i odredaba, jer ste ga neizmjerno usrećili. - O! Ja sam gotovo bacio u nevolju i sebe i nju. Ali čujete, nitko nije ništa zamijetio? - Nitko. Moji ljudi koji su bili svjedoci zakleli su se na križ da će šutjeti. Vitezovi prijatelji su otišli s njime. Nitko ne sluti da je ona nevjesta. - Plemenita gospođa od Astre - ispravi ga kralj. Biskup se pokloni Tajani kao plemkinji, opetujući kraljeve riječi. Ona stoji uspravljena, sva još pod dojmom velikog čina koji je plahoj djevojci sada pružao izražaj nekog heroizma. Kralj pruži biskupu dokument. - Evo vam pismene darovnice. Vi ste naplaćeni. Sada idite, dragi biskupe. Moja su vam vrata uvijek otvorena kad što ustre-bate. Zahvaljujući se, izlazio je biskup i ostavio kralja s peharnikom i Tajanom. - Pazi, Tajano, - uputi je kralj - nikome ne povjeri našu tajnu. Znam da si odana kneginjici Okićkoj i ja sam uvjeren da bi ona šutjela - ipak ne želim da se poveća broj onih kojima je poznato tvoje vjenčanje, čovjek nikad ne može biti dosta oprezan. Tvoj mir i sigurnost na dvoru ovisi o. tome da nikome ne povjeriš 278 današnji čin. Tvoj život i sreća ovise o tvojoj šutnji. Ne zaboravi to -nikad! Sutra dođi na večeru lijepo odjevena.. Pozvao sam mnogo knezova i kneginja, bit će velika svečanost, Sad idi u svoju odaju. Izašla je iz sobe i pošla dugim sporednim hodnikom pa onda okrenula prema posebnom ulazu u kraljičine odaje. Bez oklijevanja uvede je Rufa kraljici. Pred njom je stajao biskup Flora, a ona je spremala neki papir u ormar s ukrašenom debelom posrebrenom bravom. Tajana se začudi, našavši biskupa kod Elizabete. - Ovdje ću spremiti bračni ugovor - tumači kraljica biskupu latinskim jezikom, - a za vašu vjernu službu zasad evo zlata. Doći će vrijeme pa ću vas učiniti kardinalom. Tajano, dijete moje,-evo, gle, sastavili smo dva ugovora - jedan za kralja - a ovaj za viteza poslao mi je da ga spremim za tebe ako bi bilo potrebno.

187

Dobro, moj biskupe, usrećili ste dvoje ljudi koji će vam to uzvratiti. Požurite da vas Rufa izvede neopaženo u dvorište. Gledajući za biskupom, Tajana se zamislila. - Ne čini ti se lijepo što biskup služi i kralju i - nama? Krivo sudiš. Biskup je učinio sve što mu je odredio kralj, jedino je slagao da vitez putuje. Takva usluga našem vitezu nije grijeh. I ti si se morala poslužiti neistinom - radi njegove sreće. - Da, istina je - odgovori ona opet razvedrena. Kraljica je pošla k njoj i čvrsto je zagrlila. - Obavezala si se vitezu na vječnu "zahvalnost; a on će te sada još više braniti. Dođi sa mnom u moju kupaonicu da mi pričaš o svemu. Povela je Tajanu dvjema malim odajama i otvorila izrezbarena vrata u veliku prostoriju. Sa. stropa visi svjetiljka i razotkriva zidove pune golih nimfi u cvijeću i zelenilu. Pod je postavljen od malih šarenih mramornih ploča. U sredini četverokutni udubljeni bazen i male stepenice od blistava srebra. Služavke su u posudama donosile toplu vodu. Elizabeta siđe u kupelj. - Dođi - zovne je kraljica. - Hoću da se okupaš sa mnorn pa ćemo dogovoriti moje sastanke s vitezom. Kad su djevojke Tajanu svlačile, Elizabeta upre u nju pogled. - Kako to izgledaš? - prošapće, a u glasu joj je zapanjenost, strah, zavist. Pogledom hvata mlado, tijelo, oblijeće ga čudnim izražajem. - Ti, djevojko! Tvoje je tijelo neobično lijepo. Nevjerojatno draži - kao da je isklesano najplemenitijom rukom. Zapravo, i najplemenitiji vitez, knez i kraljević poludio bi da te vidi ovakovu. Opasno si lijepa. Opasno! Spuštene glave, zarumenjena od stida, zuri Tajana u pod. Crne kose razasute po bijelim ramenima samo još više nameću kraljičinim očima bjelokosnu ljepotu njezine puti. - Nikoga ne ljubiš? Nemaš li na Griču ni"ti gdje na dvoru svojeg momka? - pita je nakon kratke" šutnje. 279Nemam. I neću nikada imati! - I ne treba da ga i ubuduće imaš. Kakav god momak nije vrijedan tvoje ljepote, a plemeniti gospodin uvijek bi te smatrao samo krvnikovom kćerkom. Ti si dala svoju slobodu vitezu, on te, doduše, neće nazvati svojom ženom, ni pred ljudima, niti nasamu. Dođi, siđi u vodu. Ali se nije odazvala. Lice joj rumeno od uzbuđenja, dok kraljica nastavlja: - Ne slušaj ničije udvaranje. Uvijek imaj na pameti da si vjenčana i nitko te više ne može uzeti za ženu. Nikada nitko... - Ne želim biti ničija! - odvrati Tajana i ovije oko sebe haljinu. - Siđi u kupelj. Tajanu strese neprijatan osjećaj, neko čuvstvo odvratnosti i straha i reče: - Ne mogu u kupelj, zebem. Dopustila je Tajani da obuče haljinu, a ona uzme, plastu sličnu tkaninu, zamota se pa sjedne na mramornu klupu, - Kralj je već često posumnjao da si ti krvnikova kći - reče kraljica i ponovno spusti pogled po njezinim ramenima i blijedom licu iz kojeg gledaju crne oči nalik ponoru, što više je kraljica govorila i što više se trudila da izazove njezino povjerenje, to se Ta-janina duša više udaljavala od nje, bježeći pred nekim nepoznatim što ju je iznenada ustrašilo, čemu nije mogla zahvaliti obrise, samo ju je gonilo od nje što dalje. - Ne boj se, djevojko, ja sam sada tvoja prijateljica, nas dvije imamo sada svoju tajnu koja nas veže pred kraljem, vitezom i Orhidom. Trebamo biti više puta ovako zajedno same jer ti ćeš sada biti jedini svjedok sreće koja mene sada čeka. Bogato ću te nagraditi i lijepo odijevati. Svi će ti zavidjeti. Evo, gle ove naušnice, dat ću ih tebi i draguljima ću ti uresiti taj prekrasni vrat. - Oh, ne - to nije za mene - prošapće Tajana i povuče se od nje. - Zapanjuje te što sam tako dobra prema tebi? Ti i ne znaš što si mi učinila. Sad si moja srećonoša i ostat ćeš to. Doskora ću imati u ruci tajnu vječne mladosti, a

188

onda ću izgledati kao i ti. Tu tajnu posjeduje tvoj zaštitnik pustinjak Dragoša. On će mi je dati, bit ću sasvim ravna tebi. Djevojka više ne prepoznaje ponosnu kraljicu. To je sada žena kojoj je nešto nepoznata razvezalo usta i raspojasalo čuvstva. - Ti se tome čudiš? Ja znam da on ima tu tajnu, on ima eliksir života, dat će mi ga ako ga ti zamoliš. - Govorite li svijetla kraljice, o pustinjaku Dragoši? - Pustinjaštvom je samo on prikrivao pravu istinu. On je mudrac, kao i oni u našoj kuli mudrosti. Trojica su iz kule pobjegla prije više godina, još za života kralja Bele, mojeg tasta. Jedan od iroj-ice zacijelo je Dragoša. Ime je, dakako, promijenio, ali ja sam njegovo lice negdje vidjela. Kad on dođe bit ću kao i ti. 280 • Nikad mi nije govorio da će u Budim. - Vjerujem ti. A sada govorimo o našem Sokolu. U tvojoj sobi ima velika slika koja prikazuje nekog viteza. - Da - i Tajana pogleda kraljicu širom otvorenim očima. - Znaš li što predstavlja? To su vrata koja je znao otvoriti samo pokojni kralj Bela. Iza tih vrata vodi vrlo niski i uzani prolaz kojim se dolazi u Belinu kulu, s trijemom na južnoj strani utvrda. Iza ovog tornjića od lukova, u blizini stražarskog tornjića, možeš lako pustiti čovjeka uzanim prolazom što vodi u tvoju odaju. Navlas sam te smjestila tamo, .makar je to odaja za kneževske kraljeve goste. A znaš li zašto? Da možemo viteza kriomice dovesti u palaču. Sad znaš. Ipak joj nije sve jasno, pa joj kraljica ponovo tumači. - Vitez će moći, kad god bude htio, dolaziti u tvoju odaju da ondje govori sa mnom. Nitko ga tamo ne može zateći, a. ja mogu u tvoju sobu ulaziti iz kule mudrosti. - Da, sad razumijem. - Za koji dan bit će velika svečanost. Kad svi odu i kralj pi-jaa legne, ti ćeš viteza čekati na trijemu kule i zadržati ga dotle-dok dođe Rufa. Onda povedi viteza u svoju odaju i opet se vrati na trijem. Tamo ćeš ostati dok ja s njim budem razgovarala. Sutra izjaši u Gertrudih dvorac, isporuči sve to vitezu i odmah se vrati. Nemoj da izostaneš dugo, kao ono prvi put. žurit ću se kući - šapne ona gotovo dršćući pri pomisli da će ga vidjeti već sutra. - Vrata sa slikom viteza naša su tvrđava. - Svijetla kraljice, tko je taj vitez kojega pokazuje slika? - Neki hrvatski knez. • Bio je sigurno odličan, kad mu je slika na kraljevskom dvoru? • Zašto te to zanima? - Zato što je vitez mlad i veoma lijep. - Istina je, lijep, vrlo lijep. Moj tast, kralj Bela osobito ga je cijenio jer mu je pomogao u ratu protiv njegova sina, sadašnjeg kralja, mojeg supruga. Ali ja ga mrzim. Zašto? - začudi se. Tajana. . Jer mi je nanio veliko zlo. i - Može li da on bude zao? - Bio je sklon kralju Belil - A vama? - Mene je zarobio i zatvorio. . - Svijetlu kraljicu? Rekli ste da je hrvatski knez. Zar vas je izdao neprijatelju? - Bio je rat između oca kralja i sina. Moj suprug Stjepan, kao kraljević, urotio se protiv oca kralja Bele i dao se u Požunu okruniti protukraljem. Otac i sin su ratovali jedan protiv drugoga. Knezovi kraljevstva su se podijelili. Onaj mladi knez bio je za kralja Belu. Jednom u bitki prodre u dvor mojeg supruga dok je ovaj bio na bojištu, zarobi mene i preda starom kralju. Bila sam sužanj 281kralja Bele dvije godine sve dotle dok nisu otac i sin sklopili mir. Kad je Bela umro i čitavim kraljevstvom zakraljevao moj suprug, mi smo iz Požuna stigli u Budim. Kad sam ovdje zagospodarila, htjela sam odmah sliku odstraniti, ali sam

189

pronašla da su to vrata. Zato sam sliku i ostavila da ne bi drugi opazili što se krije iza nje. Nitko ne zna, osim Rufe, mene i tebe. Vidiš koliko ti povjerava tvoja kraljica. Bit ćeš sretna uza me, Tajano. Obasipat ću te blagom i častima i ljubavlju svoga srca. Kao da to i nije čula, ona pita: , - Kako se zove vitez na onoj slici? <-Knez Ratimir. • , -- Je li još živ? - Sigurno je živ, ali od dana, kad je moj suprug postao kraljem, on se sakriva. - Sakriva? A zašto? - Od straha preda mnom - da mu se ne osvetim što me je zarobio. Tebe baš mnogo zanima taj knez? -- On je na slici kao živ. - Ne bi bio živ da mi je pao u ruke! Vidiš, smatram te prijateljicom. Treba da mi to uzvraćaš - reče kraljica i poljubi je. ; - Usne su ti hladne kao da su smrznute! - Svijetla kraljice, molim vas da mi dopustite otići u svoju odaju. Boli me glava zamoli Tajana. - žalosna svadbena večera, draga moja lijepa nevjesto, ali kad hoćeš, ne mogu ti uskratiti želju. Znam da ti nije lako u duši, žrtvovala si svoj život za njega. On će ti se odužiti. Kraljica je pratila dugim pogledom Tajaninu vitku pojavu što ,se izgubila na vratima.Pošla je hodnicima i sklonila se u svoju veliku sobu, zasunula vrata i gotovo se srušila u postelju, zarinuvši glavu u jastuke. Sreću koja je večeras razbuđivala njezinu dušu razbila je kraljica kao da joj je zalila dušu olovom. Tišti je u grudima, u srcu, u glavi, u sljepoočicama. Na vratima se čuje glas služavke. Ona Joj otvori. Donijela joj je najbolja jela i pića, iz kraljevske kuhinje, a onda tiho otišla. Tajana se zagleda u pladanj. Sjeti se.kraljičine primjedbe: "žalosna svadbena večera za mladu nevjestu". Ipak Tajana-ne osjeti žalost. Čini joj se da .vitez danas misli o njoj koja je dala slobodu svojeg života za njegovu ljubav. Ova misao ponovno uzdigne njezinu dušu. Težina .je napušta kao da se olovo topi. Biva joj sve lak-:še i pocrne večerati, misleći o njemu; Osjeti njegovu blizinu kao da sjedi za ovim stolom i večera s njome. Mašta joj dočarava neviđene slike. Oči je podigla prema velikoj slici na stijeni ispod koje se kriju tajnovita vrata. Tu će dolaziti on, a ona će ga dočekivati. Koliko još ima do .tog časa? Koliko dugo vremena? I gleda u sli-Icu što prikazuje lijepu visoku, snažnu, junačku pojavu. Tako ple282 menito lice, crni brci, tamne oči dubokim zamišljenim pogledom, a on gleda baš njoj ravno u oči, tako milo i toplo, gotovo onako milo i toplo kao vitez Sokol u kuli Gertrudina dvorca. "Tajčice moja..." - - - i gubi se u uspomeni na taj trenutak. Kap ove sreće smatra dovoljnom da njome napaja čitav svoj život SUDBONOSNA SVEČANOST Svježi zrak zatalasao se je kroz otvorene prozore kraljevske dvorane za vijećanje. Pozvani knezovi stoje naokolo dugog tamnog stola. Svečane raznobojne odore zakopčane su zlatnim pucetima i srebrnim vrpcama. Kožni pojasi, urešeni draguljima, opasuju im tijela. Zlatne ma-muze zveče kod svake kretnje njihove obuće od crvene, žute i smeđe kože, a mačevi zvekeću u dragocjenim tokama, obloženim šarenim plemenitim kamenjem. Tihim glasom živo raspravljaju s knezom Ivanom Okićkim, odjevenim u modru odoru, urešenu vezenim grbom i obrubima od zlatnih ukrasa. U pratnji peharnika Geze pojavi se kralj s vojvodom i desetak kraljevskih dostojanstvenika. Knezovi se poklone. Kralj je uspravan, vedar, svjež. Njegove sitne oči svijetle su i čiste. Veseli me, plemeniti knezovi i baruni, da ste se svi odazvali mojem pozivu.

190

- Svijetli kralju, mi smo presretni što vas vidimo tako vedra, svježa, gotovo posve zdrava - reče stari knez Semere, čovjek guste smeđe brade. - Za malo dana nosit ću na ramenima čitav kraljevski dvor. Sreća me ne ostavAja i čudom mi svojim opet vraća zdravlje. A sad na vijećanje! Kralj sjedne u visoki naslonjač na pročelju. Drugi stoje oko stola. - Imam vam objaviti važnu stvar, plemenita gospodo. Poznato vam je da sam bana hrvatske zemlje Joakima obasuo častima. Poznato vam je da sam ga poslao kumanskom knezu, svojem tastu, ?n tamo niJe prispio. Do mene su doprli glasovi, potpuno uvjerljivi glasovi, da je Joakim pobjegao preko granice protivniku mojeg kraljevstva Rudolfu Habsburškom ... Mrki pogledi odgovaraju na ovo saopćenje. - I zato ga skidam sa svih časti, proglašavam izdajicom i jav-: ako prekorači granicu moje kraljevine, može ga ubiti svatko ga uhvati. 283r - Svijetli kralju, - prihvati riječ knez Semere - uvijek smo znali da Joakim nije vrijedan vašeg povjerenja. Omražen je kod većine ugarskih knezova, a kod hrvatskih još više. Uvijek smo bili nezadovoljni zbog vlasti koju je vršio taj himbenik. - Već bih ga davno skinuo da sam znao što vi mislite. Nitko se nije usudio protiv njega. Nitko od vas. Sad je dolijao. Pustimo prošlost, plemenita gospodo, želim da sve uredimo u kraljevstvu tako da će svi biti zadovoljni. Želim da mi najstariji bude glavni moj tovarnik. Kneže Semere, čiji rod vuče lozu iz moje obitelji, vi ste se posve od mene odvratili - znam, Joakima radi. Sad ste, kneže, vi odabrani za čast mojeg tovarnika, a znam da je to svima pravo. Svjedoče mi to vaša vedra lica. - Svijetli kralju, služit ćemo vama i kraljevstvu, - odgovaraju svi jednodušno na kraljevu odluku, a on nastavi dalje: - Svojim hrvatskim banom, evo, postavljam poštenog i umnog kneza Ivana Okićkog. Mladi knez iznenađen klekne na jedno koljeno: - Svijetli kralju, zahvaljujem na velikoj milosti, ali za ovu čast bih predložio starijega. - Ja sam odabrao vas. Um i junačka desnica jednako su u vama udruženi. Hrvatski knezovi se okrenu Ivanu veoma zadovoljni. - Nadam se, plemenita moja gospodo - opet će kralj - da ste vi svi spremni čvrsto ustrajati uz moj savez sa češkim kraljem. Ratovanje s njim nanijelo je mnogo štete kraljevstvu, a mir i savez što sam ga nakon ljuta boja sklopio s tako moćnim vladarem u našu je korist. - Svi smo mi uz vas, svijetli kralju - kliknuše knezovi. - Radujem se što vi pristajete uz mene. Samo sam još to htio da čujem iz vaših ustiju. Zadovoljni otišli su velikaši iz kraljevske odaje. Samo je kneza Ivana kralj zadržao i, gledajući ga sa smiješkom, reče mu: - Vidite, mladi kneže, na Griču sam vam rekao: niste zadovoljni s Joakimom, ali treba da se pouzdate u ono što činim. Moji hrvatski knezovi veselit će se što nema više Joakima. Vi, ipak, treba da dobro stegnete uzde Joakimovim prijateljima. Ovdje sam ih sve otjerao s dvora, a one kod vas prepuštam vama. Nakon vjenčanja vaše sestre krenut ćete u Hrvatsku, tamo ima dosta posla da Joakimove ulizice stjerate u vučju rupu. Još nešto - glasnik je stigao iz Požege, pojavilo se dvoje mladih, brat i sestra. Lutaju okolo u hodočasničkim odijelima, šire bogumilsku vjeru i nazivaju je pravom hrvatskom kršćanskom vjerom. Trebalo bi ih zato kazniti, ali, ipak, budite obzirni jer oni propovijedaju i protiv Joakima. Dakle, zaslužili su i potporu. Ako ih Matias uhvati za grkljane, a vi popustite. Neka samo dižu svijet protiv Joakimovih pristaša koji su nam još opasni. - Učinit ću po vašoj zapovijedi, svijetli kralju. 284

191

- Zatim, hoću da se istraži tko je bila majka moje srećonoše, a tko otac. Vele, krvnik je priznao da je oženio djevojku koja je imala nezakonito dijete. 2elim da tome krvniku otvorite usta. Konačno, odlučio sam da u četvrtak vjenčam vojvodu s kneginjicom. Odmah nakon vjenčanja neka vojvoda otputuje mojem savezniku i svojem poočimu češkom kralju. Imam mu poslati važnih poruka. Dat ću vojvodi, uz kraljevsku pratnju, na put i nevjestu. Knez je slušao vedro i veselo, a tada ga upita kralj, prekinuv-ši temu: - Primjećujete li, kneže, da uistinu ozdravljujem? - Upravo sam izvan sebe od sreće. - Oh, mladi kneže, zdravlja mi treba. Sve drugo ću lako ure? diti. - Onda otpusti kneza, zovne vojvodu Belu i sa pći mu svoju odluku. - Ladislav mi zadaje brige. Već je dva puta pobjegao s dvora i krenuo u Jtumanske šume. Bio je pijan među kumanskim plesačicama. Jučer su ga našli u gradu među djevojčurama. Već odavno vidim da je Ladislav muška djevojčura. ženama će prepustiti vlast svojeg žezla, kao kraljica muškim. To je Ladislava otkinulo od mojeg srca. Kakvog li nasljednika prijestolja! Naumio sam, evo, to zna Geza, učiniti .nasljednikom svojeg mlađeg sina, ali on je još dječačić, češki kralj mora mi pomoći da promijenim nasljednika. To upamti, Bela. Tvoja je dužnost da za to izmoliš potporu češkog kralja. Andrija će biti moj nasljednik, - a ako umrem dok on još ne može vladati, ti ćeš umjesto njega voditi poslove s mojim prijateljima. To upamti. - Svijetli kralju, čemu razmišljati o nasljedniku prijestolja? Ovako svježi, potpuno zdravi? - I ja se slažem s tim - doda peharnik Geza. - Sasvim je suvišno da mislite o nasljedstvu. To je još daleko. - Daleko, vrlo daleko, pravo velite - a ipak, hoću da znate moje nakane i ti, Bela, i ti, Geza, jer kad god se sjetim, kraljevića, tie mogu mirno spavati. Kuman je on, po krvi i po svojoj zloći. Ali sad je dosta, treba da se veselimo. U velikoj dvorani, pred kraljevskim sjajem prostrtog stola, okupljene su žene knezova, baruna i ostalih visokih dostojanstvenika sa svojim muževima. Očekuju kraljevsku obitelj. Gospođe krizom pogledavaju prema ogromnim kipovima, urešenom kaminu, gdje stoji Dorja u svečanoj ružičastobijeloj haljini, urešenoj izvezenim kraljevskim zlatnim grbom i svjetlucavim pojasom od samih, dragulja. Tamna svilena kosa pada joj preko struka, a oko glave sapeta je širokom sponom od zlata i srebra. Ponosna, visoka ^njezina pojava natkriljuje sve kneginje-u dvorani. Uz nju je Tajana, manja od nje, nježna, tanana, u svijetlomodroj haljini po 285sutoj bijelim ljiljanima, čudno crna kosa uokviruje put lica što je kao od bjelokosti. Velike tajanstvene crne oči čudesna su zagonetka. I gospođe i gospoda promatraju Tajanu, šapću o njezinim, čarobnim moćima. To ih ispunjava posebnim poći tanjem prema ovom biću u kojem svi gledaju najpoželjnije blago života - sreću. Ali ih ona ne primjećuje. Promatra Dorju i jedva zamjetljivim pomicanjem ružičastih usana šapće: - Reći ću vam nešto, kneginjice, jer moram, u vašu je korist. "- Ta govori već jednom. - Bila sam izjašila. Kralj je htio da idem na svježi zrak i su-susrela sam viteza Tomu. On vam je nešto isporučio. - Tomo je ovdje? - Onaj pjevač što je prije nekoliko sedmica pjevao na brežuljku - bio je on. - Sto hoće od mene? - Rekao je: "Isporuči kneginjici da sam se zakleo da ću umrijeti na vješalima. Neka se toga sjeti svaki put kad se vjerenik dotakne njezinih usana". Kneginjica problijedi: - Ne shvaćaš li što se krije iza ove poruke? - Vojvodi prijeti pogibelj od Tome. - Zašto me progoni taj zlokobni čovjek? Zašto me ne pušta na miru? Zašto? - Ne znate, kneginjice? - Kao da ti znaš!

192

- Znam i rekla bih vam kad vas ne bih uvrijedila. - Reci, Tajano. Zar ti je on kazao zašto me progoni? - On nije rekao ništa, nego ste vi na Okić-gradu knezu Ivanu i vojvodi tako glasno ispovijedili sve što ste doživjeli s tim otimačem da sam odmah znala zašto sve to. Oprostite, ali vi ste željeli da vam rečem: Tomo vas ljubi! Dorju oblije rumen vrućine: - Kako smiješ riječ ljubav staviti pokraj imena mog otimača? - Zao je, zloban, otimač je, ali ipak vas ljubi. A zato što nije dobar, čini vam zlo. Ipak ono u Loboru lijepo je i dobro djelo. Veliko... - Valjda jedino u njegovu životu. - Zato što ste vi jedina u njemu probudili dobrotu. Ona tri dana što ste ih proveli pod njegovim krovom mogao vas je upropastiti za čitav život, a ipak - bio je plemenit. - Zašto mu je onda poruka gadna i podla? - Zato što je bezuman od ljubavi. Knjeginjica omjeri Tajanu i zaustavi pogled na njezinu licu. Ovo tiho šutljivo stvorenje - pomisli-- prolazi dvoranom poput bijele sjene, pa kako je hitra u prosuđivanju ljubavi? - Čini se, bolje poznaješ ljubav od mene! 286 l -. I vi ljubite vojvodu. - Ima li plemenitijeg kneza pod suncem? Srce mu zaslužuje još mnogo više ljubavi, mnogo više. Radi mene mu prijeti pogibelj. Tajano, moram da je odvratim. Tomo veli da se zakleo umrijeti na vješalima - o tome, veli on, treba da mislim kad vojvoda dotakne cjelovom moje usne! On će ga ubiti! - I onda umrijeti na vješalima. Zato što vas ljubi, bezumno ljubi. - Da je barem to istina! - Vi biste željeli? - Onda bih spasila vojvodu njegove zlobe. Da me ljubi, iznudila bih od njega da ide odavde zauvijek. Ali, ni riječi više o tome - prekine se ona - brat mi ulazi u dvoranu. Njemu ni riječi o tome. Oh, kako da odvratim pogibelj od svog vjerenika? Ivan se približavao neobično vedra i vesela lica. Tajana se povuče dalje od kamina. Knez priđe k sestri posve blizu da ih nitko ne može čuti: - Sestro, dogodilo se nešto veliko. Joakim je pobjegao Ru-dolfu, a mene je kralj imenovao banom. Joakimovom zulumu je kraj. Tebe će kralj vjenčati u četvrtak. Odmah nakon vjenčanja putovat ćete u Češku. Ne raduješ li se tome? - Toliko nenadanih preokreta najedanput! Sve me silno raduje, samo mi nije drago to putovanje. Bojim se, znaš, svuda ima razbojničkih družba. - Tomo zacijelo nije u ovoj okolici. Da je onaj pjevač bio on, već bi sav kraj. strepio. Od drugih pak razbojnika čuvat će te kraljevska pratnja. - Sad si posve sretan, zar ne? - Još nisam sasvim, ima mnogo toga što je još daleko. Budi mi, sestro, vesela, Joakimova vlast je pokopana. - Ako se od Rudolfa vrati? - Nije lud da se vraća. Prije nego kreneš na put, potanko ću te uputiti kako treba da rukovodiš vojvodino vladanje. - A ja ću te slušati u svemu. - Bit ćeš uz ovog plemenitog čovjeka čašćena i sretna, bit ćeš štit Hrvatske. Nego, još mi je nešto rekao kralj. Moram te na to pripremiti, ako bi o tome govorio u tvojoj prisutnosti, da se ne bi smela. Javio mu je također glasnik da se u Slavoniji pojavilo dvoje mladih: brat i sestra, koji naučavaju patarensku vjeru. Što misliš o tome? - Dvoje mladih: brat i sestra? Da nisu Mirena i Radoslav? - Nisu nam htjeli saopćiti što smjeraju, samo su priznali da nekamo odlaze. Njihov je život na Okić-gradu, bezmesna hrana i neprestano čitanje evanđelja,

193

sve to dokazuje da su bogumilske vjere. Rekao sam. ti, ovo dvoje veoma su zagonetni. - Sad tek shvaćam zašto nisu htjeli da pomiriš Radoslava s °cem, niti su govorili o svojem vjenčanju. Ovo bi mogli skupo platiti. Upravo su se izložili inkvizitoru Matiasu. Jao njima ako ih •uhvati. 287Kralj mi je naredio da to izvidim i da ih zaštitim jer naučavaju i protiv Joakima. Ne boj se, sam ću se navratiti u Slavoniju da ih potražim. - Ivane, nastoj da napuste taj život. Kraljevska.povorka ulazi. U dvorani umukne razgovor. Velikaši su stavili ruke na drške svojih mačeva u znak svojih pozdrava i počitanja. Kneginje su uhvatile rubove svojih plašteva da se poklone. Novi tovarnik knez Semere stupi pred kralja i kraljicu i vodi ih na njihova .mjesta. Iza njih pođe k stolu kraljevićeva nevjesta vrlo blijeda i žalosna. Kraljević srdito sjeda uz svoju ženu i okrene joj napola leđa. Ostali uzvanici, kraljevi gosti i prijatelji, pozvani su za neobično dugi kraljevski stol na uzvisini. Kralj udari dlanovima, vrata se otvore, a čitava vojska slugu unese na velikim pladnjevima srebrne i zlatne zdjele s jelom. Večera je počela u veoma radosnom raspoloženju, što je od zadovoljnih kraljevih pristaša prelazilo i na kralja. Elizabeta je upravo procvala, obrazi joj se rumene, ispod gustih trepavica blista vlažni sjaj očiju. Zelena svila njezine haljine Ističe crninu kose. Kralj znatiželjno pogledava k njoj da odgonet-ne uzrok napadne radosti što je naslutio u čitavu njezinu biću. I Orhida sumnjičavo promatra sestru, instinktivno osjeća da ovo tajnovito veselje ugrožava njezine interese. Kralj se sagne knezu Semeriju, nasuprot kraljici: -• Joakim sigurno ne večera tako slasno kod svog Rudolfa kao mi ovdje. Primjedba je polučila željeni uspjeh. Elizabetino se lice promijeni, pogled sakrije trepavice, ostane časak mirno i, sabravši se, okrene lice kralju: - što veliš? Joakim je u Rudolfa? Odbjegao je od mene. Umjesto da ide Kumanima, pobjegao je k svojem savezniku, što veliš na to? Osjećajući sve poglede na sebi, namršti se i s gnušanjem odvrati: - Ako je istina, tada je teško osramotio sebe i uvrijedio kralja i kraljevstvo. Moramo vjerovati da je istina jer sam o tome dobio posve ispravnu vijest. Kamo bi uopće nestao? Evo, već dvije sedmice ne daje glasa od sebe. - Užasno je to - veli kraljica, uzme nož i prstima uhvati mirisavu jarebicu da tako prekine razgovor o Joakimu. -• Moja plemenita gospodo - oslovi kralj svoje goste, uzevši puni vrč. - Danas, evo, pijem u vaše zdravlje i pozivam vas u četvrtak na vjenčanje svojeg nećaka vojvode Bele i njegove plemenite vjerenice kneginje Dorje Okićke. Kraljica je pogledala namještenim smiješkom. Orhidine oči upilje se u kralja izazovnim pitanjem. Kralj to primijeti i ponovo uzme vrč: 288 - Još vam imam javiti da se u zarukama moje mile šurjaki-uje kneginje Orhide desila mala promjena. Djevojka uspravi glavu, a oči joj ukočeno počivaju na kraljevim nasmiješenim usnama. - Pošto sam saslušao viteza Sokola, uvjerio sam se da njegov grb, koliko god bio plemenit, nije u skladu s položajem kneginje Orhide. Htjela je skočiti uvis. Samo prisutnost gostiju i kraljev strogi pogled prikova je na stolac. - I zato sam vitezu vratio zadanu riječ. U tom se trenutku Orhidin pogled susretne s kraljičinim i saspe u Elizabetu munjevite strijele. - Ali to nije nesreća jer, eto, Orhidu ovime vjerim s odličnim vojvodom Kumana Oldamurom.

194

Mladi Kuman, što je sjedio među dvoranima, ostao je kao gro-jnom ošinut. Jedva se digne i nesigurnim glasom izreče nekoliko riječi hvale. S Orhidina je lica svatko mogao pročitati da ona proklinje tu vjeridbu. Tajana je sve to slušala, gledajući preda se. Opet se razvio razgovor. Gosti su veselo pili i pričali, samo je Orhida bijesna izražaja izbjegavala zaljubljene poglede kumanskog vjerenika Kralj opet ušutka svoje društvo: - Hoću da objavim još jednu novost. Među dvorankama kraljice nalazi se djevica kojoj imam zahvaliti mnogu sreću koja me je zadesila. Stoga smo joj ja i kraljica podijelili plemstvo. Odsada ona će se nazivati Tajana plemenita od Astre. Žestokom kretnjom obazre se Orhida na Tajanu. Pogleda kraljicu pa kralja. On je shvatio što se odigrava u Orhidinoj glavi, pa da zaštiti Tajanu svake sumnje, doda: - Odabrao sam ime Astra jer je srećonoša, zapravo dobra zvijezda mojeg života. Svi su pogledi zahvatili Tajaninu pojavu i njezino lice kao od bjelokosti, čiju su tajanstvenost još jače izražavale velike mirne crne oči. Kralj je nastavljao razgovor s gostima, zbijao šale i gotovo se raspojasao. Sokol je lukavo izmakao vjeridbi s Orhidom - šapće knez Ivan Dorji. A znaš i zašto - i pogleda sestru značajno. - Ružno je što čini taj vitez. Nije mi se sviđao od prvog časa kad sam na viteškim igrama čula njegov duboki glas. Zacijelo ga tišti kakav zločin ili je možda bjegunac? - Tko bi znao - odgovori Ivan. Kralj je ustao od stola i čitavo se društvo diglo. - Hajde da kockamo - reče kralj. - Spremite stol. Moja srećonošo, pokaži sad što možeš. Društvo se razišlo po dvorani. Glazbenici su započeli svirku. Dvorski trubaduri nastupili su sa svojim pjesmotvorinama. ^U drugoj, maloj dvorani, sjeli su knezovi s kraljem. Tajana stoji iza kraljevskog naslonjača. Čitavim svojim bićem uprta je u 19 Kameni Inkvizitorinjegovu desnicu i svom sugestivnom snagom svojih raširenih zjenica upravlja kraljevom rukom. Kralj baca kocke, a one sve padaju u njegovu korist. Zlato se zgrtalo na hrpama pred kraljem, a knezovi gledaju Tajanu sa sve većini strahopočitanjem. Svi su pod dojmom da ona čarobnom moći zapovijeda kockama. Kralj se napokon uspravi i zazveči novcima: - Gospodo moja, neću da vas operušam do kože. Ovo zlato poklonit ćemo srećonoši za opremu. Ona odstupi natrag i zanijeće glavom. -- Ne - ne - hvala! - Jedino stvorenje koje odbija novac. Razdijelit ćeš ga siromasima, ako ti je s voljom. - To hoću, svijetli kralju. Pohlepnim pogledom promatraju knezovi Tajanu, utapljaju se u njezinim velikim crnim očima što im se čine poput dva crna za-klopca na mramornom hramu tajne. - Gutate mi je očima, - primijeti kralj još ćete mi je progutati. Idi, djevojko, neću više kockati. Tamo u dvorani ima manje opasne gospode. Poput pahuljice, lagano, nečujno, ona odmiče, a za njome se povlači bijela vezena povlaka. - Ovo je sama čarobnost - primijeti mladi knez Semere. -• Svijetli kralju, što onda ako vam je ugrabi koji lijepi vitez? - Ne bih vam savjetovao, mladi kneže, da je pokušate otimati - reče kralj i zaprijeti mu šaljivo. - Da nije srećonoša - omamila bi me. Ne možeš s nje skinuti oči, kao aa te je prikovala uza se. - što prije se otkujte, opominjem vas, kneže - smije se kralj. - Tamo sviraju kao pomamni, idemo da se gospođe ne dosađuju.

195

S gospodom uđe kralj u blagovaonicu i sjedne k stolu. Vino se ulijevalo u zlatne vrčeve. - Ne sjećam se da je bilo veselije na mojem dvoru - primijeti kralj knezu Okićkome. - Zar ne, Geza? Peharnik nalije kralju vina i potvrdi. - Osjećam kao da me danas čeka nešto neobično veselo. Toči, Geza! - Nije dobro da toliko pijete, .kralju. - Do postelje nije daleko. Gle - gle - onaj zelenaš - kraljević - taj je pijan! Kako se samo drsko ponaša! - I kralj izlije iz vrča vino. - Neću da pijem. Pogledaj mojeg nećaka, i taj je pijan, ali njegovo je vino knegihjica. Nije li mu vjerenica kraljevska pojava? Dok su oni povlađivali, kralj pozove k sebi vojvodu," posadi ga blizu sebe i reče mu: - Bela, prije večere "nisam ti rekao svu istinu. Još se nešto desilo. -i- što, svijetli ujače? 290 r i .- Ono što sam ti rekao o promjeni mojeg nasljedstva već je gotova stvar. Odlučio sam to i napisao. Oporuka je u mojim tajnim spisima. - Kad ozdravljujete, na pameti vam je oporuka? - Ne kanim umrijeti, krune .mi, nemam volje za to, ali kraljevstvo mora imati čiste račune. Slušaj, Bela, umrem li ja i prije nego proglasim Andriju svoum nasljednikom kraljica ne smije nositi žezlo. Ona će ga baciti u krilo svakom svojem draganu. Nakon Joakima slijedit će drugi pa treći. - Zato sam oporučno odredio da nakon moje smrti, bude li prijestolonasljednik malodoban, ti preuzmeš vlast u kraljevo ime. U tebe se pouzdaj em da ćeš mojem imenu sačuvati slavu. - Ne daj, bože, iskušenja da vas moram zamijeniti, mili ujače - odvrati vojvoda iskreno. - Zakuni se na svoju ljubav prema kneginjici da ćeš se pokoriti oporuci. Zakuni se! - Kunem se, ujače! - Sad mi je srce mirno. Nadam se još poživjeti, ali morao sam ovo čuti iz tvojih usta. No, u četvrtak uzet ćeš svoju dragu u naručaj pa s njom ostaviti Budim i o svemu obavijestiti češkog kralja. On će vrlo lako privoljeti i uvijek te štititi. O tome zna Geza, a kneza Okićkog ću uputiti neka hrvatske, knezove pripremi na tvoju vladavinu - Ujače, ostavite takve misli barem, danas. - Da, vidim, tvoja te vjerenica doziva pogledima. Imaš pravo, sutra ćemo o tome. Idi - moj zaljubljenice. Trubaduri izmjenično nastupaju s igračima. Peharnik upozori kralja: - Ne biste li pošli na počinak? Kasno je. - Danas mi se neće u ložnicu. Poštenja mi, hoću da ostanem, makar do zore. Igrači i trubaduri već su treći put opetovali svoje igre i pjesme. Kraljica je nemirno pogledavala kralja koji se još uvijek nije micao od stola. - Još nikad nije tako dugo boravio među gostima - reče dvoraninu Rufi. - Zar ne kani otići? Vitez Sokol sigurno čeka na trijemu Beline kule. Idi i pogledaj. - Sad nas kralj prohiatra, ne mogu. Vjerujete li da je Joa-kim otišao Rudolfu, a da se vama ne javi? - Slutim zlo. - I ja. On ga je dao ubiti na putu knezu Kumana. ^Kraljica se na te riječi nešto prepala, ali sva obuzeta iščekivanjem sastanka s vitezom kod Tajane, nije mogla razmišljati o Rufinoj sumnji. - Idi. Vitez ne smije ostaviti kulu, a da ga ne-vidim. Idi, idi, potraži ga! Lukavi dvoranin polako napušta dvoranu, a da mu nije izbjegao pogled kojim ga je pratio kralj. Jedva zatvori za sobom vrata, kralj povuče k sebi svojeg, peharnika:

196

19* 291Oni nešto švrljaju, Geza. Treba pripaziti na Rufu. Kraljica sva gori, tu se nešto događa. Neka Ferenci slijedi Rufu. Hodnikom se šulja Rufa. Ogledava se, prisluškuje. Izlazi na trijem spojnog hodnika i pogleda dolje. Pod stupovima trijema pričini mu se, zazvečalo je oružje. Nagne se nad ogradu i opazi neke crne pojave, stisnute uz bijele stupove. Vjetar zavija za utvrdama, oblaci se gone, od časa do časa bljesne. Oni dolje sakrili se za stupove. Ovo ga ponuka da dočeka novi bljesak. Opet zirne dolje. Ali sad ne vidi nikoga. Htjede poći dalje, no zamijeti da ga netko slijedi. Zato se vrati istim putem, pođe u dvoranu i saopći kraljici zašto nije otišao u Tajaninu odaju i odanle u kulu. Zatim joj spomene da je pod stupovima trijema sporednog hodnika koji vodi u "bijelu kulu" vidio neke ljude kako su se tu sakrili. - Straža nije nikad stajala ondje, bit će da se na dvoru nešto događa iza naših leđa - primijeti Rufa. Uto je peharnik opet zamolio kralja da ide na počinak. - Danas mi baš nećete priuštiti da se zabavim do zore. Mrska mi je danas moja postelja, kao osuđeniku stratište. Dobre sam volje - brani se kralj. Dvoranom zatutnji kao da se nebo nad njim raspuklo. - Oluja - primijete gosti sa svih strana dvorane. - Kasno je, svijetli kralju. Ako oluja potraje dugo, ostat će vaši gosti spavati po vašim odajama. Treba da ih otpremimo dok pljusak ne zapljusne prolaz ti stari dvor. Trijem nije pokriven i gospođe će pokisnuli, prolazeći na konak. - Ajde, neka idu. Neka se sutra odmaraju, a prekosutra ih pozivam u lov, velik i svećan. Pozvao sam u taj lov i neke knezove iz udaljenih dvorova. Oni će sigurno stići do sutra. A sad otprati kneževske goste. Stojeći uz kralja, Ivan je čuo svaku riječ. - Kneže, kad otpratite svoju sestru na počinak, dođite u moju ložnicu. Trebam vašu pomoć. Mislim da ćemo ove noći otkriti nešto važno. Povjerit ću vam štošta. Sada ste vi moj pouzdanik, mladiću. I zadovoljni smo obojica. Dakle, dođite. Kralj mahne rukom na pozdrav gospođama i gospođi. Kraljica šapće Rufi. Kralj se pričinjava da ništa ne vidi i, smijući se, pođe dvoranom nešto malo nesigurno. Nakon toga primi kraljica uz ljubazni smiješak naklone gostiju i izrazi želju da po suhom stignu na konak pa krene s dvo-rankama. Geza je odredio da sluga upali baklje, a sam pođe da odvede goste iz kraljevskih odaja spojenim otkrivenim trijemom, vodeći ih u suprotni dio dvora. Rufa je. međutim, prišao k Tajani i izručio joj kraljičin nalog. Ona se oprosti s Dorjom i ostavi blagovaonicu. Knez Ivan priđe k sestri koju je vojvoda ostavio načas da izmijeni pozdrave s gostima. - Dorjo, kralj .me zove u svoju ložnicu. Mori ga neka sumnja, Što li. Hoće da mi nešto otkrije. 292 - Danas su uistinu- i kraljica i Rufa izgledali čudnovati. - Kralj se nije mogao otkinuti od zabave, ali dođi, otpratit <<u te, a onda idem k njemu. Polagano se dvorana praznila. Vojvoda se vrati k Dorji. - Kneginjice, u četvrtak svanut će moj veliki dan. Kako je daleko do četvrtka! - Tri dana, vojvodo - reče Ivan. - Tri godine - duge i teške i njegove svijetle oči sanjarski se upru u Dorju. - Laku noć, vojvodo. Ivan uzme sestrinu ruku i odvede Dorju iz dvorane. SABLAST Kad se kralj oprostio s gostima, uđe u svoje odaje, odloži svečanu odoru i odjene do koljena dugu kazetu s rukavima. Nešto omamljen vinom, uzme vrč, ispljuska lice vodom. Osvježen, naredi sluzi da pred vratima dočeka kneza Okićkog. U prostranu sobu dopre grmljavina i huka vjetra. Kralj sjedne, sluša kako vjetar zavija. Polako ustaje, mjeri sobu dugim koracima. Onda, .kao da se nečeg

197

dosjetio, krene k vratima kroz koja je ušao sa svečanosti iz blagovaonice, uđe u malu prostoriju, ogleda je svu i izađe narednim vratima u hodnik. Tu čeka sluga. - Jesi li tu, Stjepane? - zapita kralj. - Jesam, svijetli kralju. Po vašoj zapovijedi čekam kneza Okićkoga. - čekaš ga? Dobro je tako. čim stigne, pusti ga ravno k meni... Stoga ga čekaj i ne miči se. Nekoliko trenutaka još se zadrži, gleda po hodniku i vraća se, zatvori vrata, prođe malom odajom u svoju veliku ložnicu i zatvori je. Stane uz vrata, gleda oko sebe. Nešto ga uznemiruje. Promatra grimizne zavjese na svojoj postelji. Duboko su spuštene. • Visoki, uzani prozori zatvoreni su željeznim kapcima. Kiša pljušti po njima. Neprijatan šum ispunjava ložnicu. Kralj gleda u zastore postelje. Zar se miču? Tako mu se čini. Male svijetle oči pažljivo, oprezno promatraju rubove zastora. Ali onda srdito zabaci glavu i pođe odlučno prema krevetu. Uhvati zastor i zaviri unutra. Postelja je spremna za spavanje. Sve je namješteno, mirno, u redu. _ - Budala! - veli kralj sam sebi posve glasno. - Prokleto vino! - i povuče svjetiljku i stade listati po nekom pergamenu na stolu. 293r Bura je načas umukla, kao da je izdahnula. U sobi je neobično tiho. čuje se samo šuštanje debelog pergamena u kraljevoj ruci. Ali mu ruka padne na papir, ispod obrva oštre oči zasjeknu se u vrata što vode u njegov spojni hodnik. Debele vratnice, izrezbarene, tvrde, kao da su se pomakle - škripnule. Vrata se rastvore kao da ih je rinula neka golema nevidljiva snaga. Ukočen stoji kralj. Pred njegovim očima nizaju se slike, sve pred njim trepće, u grlu ga stisne, u grudima zaustavlja dah i - krik. Koljena mu klecaju, u očima stakleni ukočeni strah, on je kao lešina. Na pragu stoji čovjek, crvena kosa mu je duga, raskuštrana, brada neuredna, žarka, lice blijedo, strahovito namršteno, strahovito zlobno, u očima zločinačke strijele. Nijemim užasom bulji kralj u sablast što je nalik na Joaki-ma. U ruci joj bodež. Ne može da se makne ni da viče, ni da se brani. Pretvorio se u kip u koji je uklesan smrtni užas. Prikaza proleti odajom ravno do vrata što vode na hodnik. Kralj čuje kako je zasunuo željezni zavor. Hroptavi glas izvi mu se iz grla. Sablast živi. On je osjeća, sluša, čuje, gleda kako stoji pred njim, u ruci joj svjetluca bodež i diže ga nad njegove grudi. Do dna duše dopre mu strahovit osvetnički glas: - Prokleta izdajico, kraljevska! Huljo! Nisi se nadao da ću istim putem uskrsnuti? A? Onim istim putem kojim si me poslao u smrt? Izdajico! Evo me da obračunamo, gospodaru himbeni! I dok on to govori, na pragu malih vrata spojenog hodnika ukaže se suho izobličeno lice Henrika Gisinga. Smije se krvoločnom podrugljivošću. - Joakime, udrite! Nema vremena da se naslađuje osvetom! - Pusti me, hoću da zna, hoću da se previja, da se savija kao što sam se ja savijao pod sjekirom. Hoću da mu se ja rugam - kao što se on rugao meni. životinjo himbena, sad ćeš mi platiti dug! Lice se kraljevo iskrivi, oči gasnu, strašna prikaza pretvori se u život. Osjeća sve. Hvata se za grudi, otvara usta i klikne - ali glas mu je samo hroptavi odjek posljednje samrtne strave. Kralj klone, ruši se i smiruje ... U sobi tiho - mrtvo. - Lukavac. Pričinja se da se obezumio - šapne Henrik. Ud-rite, Joakime! Približava mu se bodežom, ali ga opet trgne natrag. - čekaj, čekaj, možda mi je vrag došao u pomoć. Možda mu ne moram ja pocijepati izdajničko srce. - Čekaj - da vidimo. Obojica bace se na pod, ogledavaju kraljeve ruke, slušaju, prislanjaju glavu na njegove grudi, osluškuju udaranje njegova srca. - Ah! Srce mu ne udara! Mrtav je! - Pusti, možda se pritajio, a onda smo izgubljeni i mi i naš spasitelj krvnik, svi.

198

294 - Briga me za krvnika! Ali mi - mi? - Pazi u njemu je sve tiho kao u grobu. Dakle, uistinu je sam vrag došao da ham pomogne, slava inu i dika budi! Henrik se prigne, razriješi kraljevu kazetu i osluškuje. I bura je zanijemila. Tišina, uzbuđeno disanje Henrika i Joa-Jtima ispunjava svu sobu. Taj neće više nikoga slati u tamnicu ni pod sjekiru - zadovoljno će Henrik. - Dobro je to, samo malo prebrzo. Da sam se samo mogao nauživati njegove strave. Predugo smo ga čekali. Zadržao se na čašćenju previše dugo. Pazi svanut će zora. - Tiho! Zasuni vrata na spojni hodnik da nitko ne nasluti kako smo onuda unišli. - Valjda se ne bojite? On je mrtav - sad ste vi gospodar. - Ne bojim se, ali kad ga nije trebalo ubijati, neka je sve u redu. Hoću da iskoristim vražju moć, - i on se nasmiješi zlobno i stade šaptati: - Umro je od bolesti koju je zadobio na putu u Kamen-grad! To će baš izvrsno zvučiti u Rimu, mnogo ljepše nego da sam ga morao poslati na drugi svijet i proliti zlu krv. Požurimo! Tomo je već sigurno ušao u dvor. Ja idem kraljici da sve pripremim, a ti potraži Tomu i dovedi ga ravno gore da kraljevske prijatelje spremimo što hitrije u tamnicu. Otvore vrata što ih je prije Joakim zasunuo, iziđu iz kraljeve ložnice u malu odaju pa se požure na glavni izlaz u hodnik. Još nekoliko koraka, kad se vrata otvore, a s hodnika uđe knez Okićki. Svjetiljka sa stropa osvijetli mu Joakima i Henrika. Usklik preneraženja otkine se iz usta mladog kneza. Stao je, zagledao se kao da sam ne vjeruje svojim očima. Joakim gordo i grubo vikne: - Što tražite, vi, kneže, ovdje? --Idem kralju. - A ja vam zabranjujem - Kralj mi je zapovijedio da dođem. - Ne možete danas govoriti s njime. Poručuje vam da mu nije dobro. Sutra... Knez obiđe Joakima i jurne na vrata kraljevske sobe. Pokuša ih otvoriti, ali opazi da su zaključana. Udari pesnicama neko-liko puta zovući: - Svijetli kralju, kralju! Nitko se ne oglasi. ; - Slugo, ovamo - zovne Ivan kraljeva dvoranina, ali mu Joakim zakrči put i odgurne slugu. Knez pogleda Joakima s izrazom sumnje: - Joakime, zašto se kralj ne odaziva? : - Nije u ovoj odaji. Iziđite! Knez vikne: : .•"•.• "••".• . •;>•*"•>< .".<;-m-; .-. -:; 295Vi ste ga ubili! - Za ovu ćete mi uvredu teško odgovarati. Smjesta da ste izišli pred kraljicu! Neka vam ona sudi! S izražajem nemoći, gleda preda se, osjećajući da iza onih zaključanih vrata leži kraljevo truplo, da su svi njegovi priatelji i on sam vezani uz onu lešinu i vuku je sa sobom u propast. Ne rekavši ništa, izlazi u hodnik, a za njime Joakim i Henrik. Kroz velika otvorena vrata blagovaonice dopire svjetlo. Sluge spremaju stolove od svečane večere. Joakim uđe i zapovijedi: - Ostavite dvoranu! Svi da ste vani u hodniku. Henriče, na svoj posao. Odmah potraži Tomu. - Urotnici/ ubojice, s razbojnikom ste se urotili protiv kralja - viče Ivan, a Joakim mu se približi: - Kneže, posljednji put vam velim: to ćete mi skupo platiti. - Ubili ste ga... - Ni ruku nisam položio na njega. Znajte, kneže, kraljica će vas obasuti častima. Pamet u glavu. Nas dvojica postat ćemo prijatelji, saveznici na vlasti. - Nikad! Ubojice, urotnice! •- Oporecite ili... - Ni pod sjekirom!

199

Joakim ga ostavi. Vrata se rastvore. U dvoranu ulazi Tomo sa svojim momcima. Ivan ga osine s izražajem ogavnosti i mržnje. - Dobar veče, Joakime, - ravnodušnim glasom pozdravi vitez otimač. - Dugo ste me vukli za nos. Čekao sam danas tamo pod trijemom poput pseta. Zašto je bilo potrebno toliko opreznosti? Dakle, gdje je taj gospodin? - Mrtav je - vikne knez Ivan. - Mrtav? - iznenadi se Tomo i pogleda Joakima sumnjičavo. - Čujete, Joakime, vi ste mi ga obećali živa. - 2iva? - čudi se knez Ivan. - Budalo, onaj koga ti tražiš, taj je živ - odvraća Joakim. - Izručit ću ti ga. - Ali brzo - neće mi se više čekati. Gdje je? - Samo se malo strpi. Sad te trebam još za nešto drugo. Evo, gle, veži ovoga ovdje - i on pokaže kneza koji odmah trgne mač. - Uzalud se branite. U ime kralja pozivam vas: položite oružje - naredi Joakim Ivanu. - U ime mrtvog kralja? - U ime živog kralja i kraljice. Tomo, neka ga tvoji ljudi svezu. - Zar sam ja vaš pandur? Ja sam vitez. S užitkom pustit ću knezu krv ako se sa mnom pobije. Vitez ne veže viteza kao roba. - Tomo, ako se ne pokoriš, neću ti predati onoga kojega sam ti obećao. 296 - Polako, gospodine Joakime, -- naš je ugovor sklopljen pod Kamen-gradom. Ako ga ne održite, izvikat ću vas pred svim knezovima kraljevstva. Uto utrči Henrik i javlja: - Kraljice nema u njezinim odajama, dvoranke ne znaju gdje je. Ovo Joakima zaprepasti. Njegove mrke oči upilje se u Henri-ka i neka daleka sumnja zadršće u njegovu licu. - Tomo, trebam te ovdje, zato sam te dozvao, Izdaš li me, ona će već sutra u zoru poći za vojvodu i vjenčat ću ih. - Ako povrijedite naš ugovor, ja ću vas upropastiti. Toma nije vaš rob - da brani vaše poslove. - Neka tvoji momci samo ovdje stoje i čuvaju ulaz kralju i kraljici. Joakim pohiti iz dvorane u hodnik. Knez Ivan okrene leđa Tomi, njega to ništa ne dira te hitro priđe svome četovođi: - Kozače, ne miči se. Mislim da me je Joakim prevario i dozvao zbog nekih drugih stvari, a ne da mi preda vojvodu. - Nešto mu se vrze po glavi. Mi smo mu, kako vidim, sada jedini oslon. Ne razumijem to, a ipak je očito da nas za nešto iskorišćuje. - Prevario nas je, ali sa mnom nije tako lako. Idem potražiti vojvodu, a dotle si ti ovdje. Tomo izjuri u hodnik gdje susretne sluge što su prije spremali dvoranu i, trčeći, upita ih: - Gdje su odaje mladog vojvode? ", - Tamo, s druge strane dvora. - Neka me jedan vodi po zapovijedi Joakima. Stari sluga pokloni se zapovijedi, pođe pred nepoznatim naoružanim Vitezom i krene širokim trijemom. Tomo se najednom zaustavi. Duž trijema je tama, samo sa strane gori mala luč. Hodnikom Šušti ženska haljina. Bijela pojava izašla kroz vrata što su otvorena na trijem. - Jesi li ti? - čuje se Dorjin šapćući glas. Tomo prislonjen o stup odvraća tiho: - Jesam. Ja sam. - Dugo si izbivao kod kralja. Dođi! Haljina zašušti, njezina se pojava izgubi u sobi. Tomo ne oklijeva, već pođe za njom. Zatvorila je vrata pa se okrene k njemu i ugleda čudnu crnu odoru i čovjeka što lice sakriva plaštem. Onda spusti plašt i uspravi se pred njom. Dorja gotovo krikne.

200

- Nisam onaj kojeg čekate... - veli Tomo. - Kako ste vi ovamo u dvor... nije mogla dovršiti pitanje. - Pozvao me Joakim - Joakim? Lažete! - Tomo nikad ne laže - uspravi se on povrijeđen. 297Joakim je već dvije-tri sedmice preko granice. - Ovaj čas sam s njime govorio. Danas mi je slao svojeg glasnika u grad. Ako ne vjerujete, eno ga u blagovaonici. Ova je vijest tako zbuni da je zaboravila na nepriličnost To-;mine prisutnosti u njezinoj odaji. On je sjeti položaja u kojem !se nalazi: - Oprostite što sam se drznuo ući. Pošao sam k vojvodi i !naišao na vas, ne znajući da je na trijemu i vaša odaja. ; - Njega ste čekali? • - Jest, njega. - Sramotno ste se uvukli, izdavajući se za mojega brata. - Mislio sam da ne čekate brata. Neću smetati - i on krene k vratima. i Dorja se nečeg dosjeti i pohiti za njim. - Što ste rekli? Da idete k vojvodi? Tko vam je to dopustio? Strogost njezina glasa odavala je da je zabrinuta za vjereni-ka. To podjari Tomin Ijubomor i on drsko odvrati: - Dopustio mi je onaj koji danas gospodari ovim dvorom. "Laku noć, kneginjice. Do sretnog buđenja u zoru! Dorja mu se približi: - Poslali ste mi poruku koju je Tajana očito krivo razumjela. - Ne rugajte se njezinoj pameti. Razumjela je dobro. - Odlučili ste da vojvodu ubijete? - Ubijam samo na megdanu. Imam s njime račune. - Vi ste jednom prema meni pokazali vrlo lijepu i vitešku .plemenitost. Neću to nikad zaboraviti - vjerujte, - rado se sje-;ćam onih dana. Tomo, mislim o vama bolje od svih drugih Iju-idi. Hoćete li da to u meni porušite? On šuti i gleda. Nema daha. Samo njegov oštri pogled odaje iu njemu živost. Čvrsto stisne zube, svladava omaglicu i jedva se :uzdržava da ne padne pred njom na koljena. : Sjećajući se Tajaninih uvjeravanja da je on ljubi, nastavlja ;Dorja toplim glasom: • - Viteže Tomo, do kraja života sačuvat ću lijepu uspomenu na vas, najljepšu ako ostavite ovaj dvor, a da niste vidjeli vojvodu. Molim vas, Tomo, učinite mi to, ostavite ovaj kraj, zauvijek ga ostavite. - Do kraja života vi ćete me proklinjati. Na to vam se kunem. - Tomo, ne kunite se! Ja znam - vama je mnogo više do onoga što ja mislim o vašim djelima i što ja osjećam za vas nego do osvete - pokuša ona sve toplije, gledajući ga usrdno. - Ne tajite preda mnom kad je to tako bjelodano... Vi ćete učiniti što vas molim, jer vi... Prekine je grohotan smijeh. - Lijepa kneginjica se nada da je Tomo budala pa će se dati zavarati. 298 - Nije mi do toga da vas čime zavaravam, Tomo. Zar ono gto ste učinili sa mnom na Loboru nije dosta da vam sačuvani harnost u srcu? Zar vaš plemeniti čin ne odaje da osjećate prema meni drukčije nego prema drugima? Zar biste tada mogli da učinite kakvo zlo? - Ah - prekine je on, posprdno se smijući - što sam učinio u Loboru? Ništa. Pustio sam vas na slobodu. - Zato što ste prema meni plemeniti, zato što ste još uvijek dobri. - Manite se ludorija! Pustio sam vas naprosto zato što nemam nikakva užitka grliti djevojku koja mi se otima. Sila nije užitak. Htio sam, dakle, pričekati dok se vi pokorite. To je sve. Govorio je s toliko zlobe da je Dorja izgubila vjeru u Tajani-ne tvrdnje i nadu da će moći od njega iznuditi bećartje da ode s Budima. A da sam se one večeri zakleo na svoj mač? Vi sebi uob-ražavate. Kako vam nije jasno zašto sam to učinio? Radi sebe. Prestao bih biti vitez kad bih dopustio ženi

201

da pred mojim očima skače u smrt. Ali vi mene ne ubrajate među vitezove. Tomo je otimač, ali i vitez veći od onih. vaših. - Zašto ste me doveli u svoj dvor, a znali ste da se neću nikad pokoriti? Zašto ste me mučili? Da vas slomim. "-• Zašto niste odabrali neku drugu za tu vašu zabavu? - Iz osvete prema vašem bratu, i- Kakve osvete? - Nazivao me je razbojnikom, pa je trebalo da mu vratim. - Ako je to istina, što vam je skrivio vojvoda koji vas i ne pozna? Ah, vojvoda! To zabrinjava vaše srce - nasmije se on i gotovo zaviče: - što mi je skrivio? To - da je kukavica. Vjeri djevojku koja je meni dala prvi dobrovoljni cjelov. Samo ja imam pravo na vas. - Iznudili ste taj cjelov od mene. Ne vrijedi da budem žena otimača. I moja bi se služavka toga stidjela. Tomine usnice dršcu. Pokažu mu se bijeli zubi - kao da će ugristi. Beskrajno očajnički smijeh zaori njezinom odajom: - Moja žena? Vi? Ha - ha - ha, plemenita gospođice! Na to se vitez otimač doista nikada ne bi odlučio. Hvala vam na ljubaznosti. Ni u snu mi to ne bi palo na um. Vi znate kad smo se ono prvi put sreli pred Čičama. U onom času, kad ste mi priznali da ste Okićka kneginjica, skovao sam tu urotu. Evo, čujte, htio sam se osvetiti bratu i vojvodi, htio sam vas uzeti onako kao i svaku drugu, osramotiti vas, pa vas onda lijepo poslati bratu i vjereniku. Ali vi ste prijetili s onim skakanjem s trijema, a ja sam tada spašavao svoju vitešku čast. Uostalom, zašto ja to vama tumačim? Imam prečeg ppsla, Svakako je trebalo da znate 299zašto sam postupao tako - plemenito - i on prasne u smijeh. Ali taj smijeh bio je odviše usiljen i njegove su "ift1 usne trpko stezale. Plamen srdžbe ozari Dorjino lice. - Dakle, ipak ste podlac? Stidim se što mi je srce samo načas bilo ispunjeno zahvalnošću i vjerom da niste potpuna životinja. - Znajte da jesam! Računi su nam čisti! Počivajte slatko! Uhvati vrata, ali ruka mu dršće i ne može da otvori. Dorja ga gleda s izrazom ojađenog prezira i ogavnosti. - - Hoćete li napustiti moju sobu? - Budete li me tjerali, zaključat ću se ovdje s vama. - Zločince! - Opozvat ćete to kad pod svoj mač dobijem - vojvodu. - On će se braniti. Junak je! Ovaj povik pogodi ga u srce. Nasilu otvori vrata i jurne na trijem. Gotovo se zaleti u slugu koji je čekao vani. -gdje je vojvoda? - vikne Tomo, dašćući. - Čas prije potrčao je trijemom prema blagovaonici. Zvali su ga - tamo se nešto dogodilo, gospodine, pa su došli po njega. S one strane otkud je Tomo stigao pred Dorjinu sobu čuje se buka, ženski glas i plač. - Znaš li sigurno da je vojvoda prošao ovuda? - Potrčao je sa svojim dvoranima. To ponuka Tomu da krene natrag. Buka i strka bivala je sve glasnija i dopirala k Dorji. Ona prisloni glavu na vrata i prisluškuje Tomin razgovor sa slugom i čudnu buku što je dolazila iz unutrašnjosti kraljevskog dvora. Zabrinuta baci na sebe plašt, ostavi sobu i pođe tragom buke. Stigla je u blagovaonicu. Kraljica Sjedi u naslonjaču sagnuta, rukama je pokrila lice. Kraj nje stoji Tajana, još odjevena u sjajnu večernju haljinu. Joakim je stajao pred kraljicom s izražajem namještenog tronuća. Mladi vojvoda stoji postrance i vrlo blijed izmjenjuje poglede s knezom Ivanom što se naslonio na kamin. Kraljev peharnik Geza suznih očiju uzbuđeno cupka crnu bradu i čeka kraljičine zapovijedi, a pokraj vrata stoji Tomo i iznenađeno promatra ovu sliku. Dorja priđe k svome bratu, nešto ga tiho zapita i kad joj on odgovori, Dorja cikne od užasa. Joakim stupi dva-tri koraka prema Elizabeti:

202

- Svijetla kraljice, strašan je to udarac, ali ne smijete zaboraviti da vam pripada dužnost u ime malodobnog kralja preuzeti vlast i izdati naredbe. Mladi se vojvoda u tom trenutku žestoko trgne i odlučno pođe prema Elizabeti: - Svijetla kraljice, dobri naš kralj je mrtav. Po svim propisima i starodrevnim običajima treba da se potraži, nije li svijetli kralj ostavio kakvu posljednju želju. 300 L - Svoju posljednju želju izjavio je kralj meni - upadne Jo-akirn i gleda oštro vojvodu. Ovaj mu uzvrati pogled i odgovori povišenim glasom: -r- Nema sumnje da je kralj ostavio posljednju želju pismeno. - Ne vjerujem jer je i meni rekao što bi za slučaj njegove smrti bila njegova odredba. - Svijetla kraljice, i uzvišena tetko, dopustite mi da vam iskažem o čemu mi je svijetli kralj odlučno i jasno govorio baš jučer prije večere, a i prije nego što je pošao na počinak. - O čemu je govorio? - Da je među svojim tajnim državnim spisima ostavio pismenu oporuku. - Znate li sadržaj kraljevih posljednjih želja? - upita Joa-kim. - Znam, svijetla kraljice, - okrene se vojvoda Elizabeti kao da ne smatra Joakima vrijednim odgovora. - Znam da to pismo postoji, a kralj mi je saopćio i sadržaj. Elizabeta spusti ruke s lica. Njezine su oči bile zabrinute. U tom je času zaboravila i na hinjenu žalost pa pogleda Joakima s nekim tajnim strahom i pitanjem. - Svijetla kraljice, ako je doista tako, vi ćete sami pronaći pismo. Sada je vrijeme da se požurite izdati odredbe o svemu što je potrebno u ovom strašnom i tužnom času, - naglasi Joa-kim. - Joakime, prije nego što ste pošli na put Kumanima, kralj vas je te večeri imenovao svojim tovarnikom, prvim svojim savjetnikom. U ljubavi i poštovanju prema svojem mrtvom mužu neću da mijenjam njegovu posljednju odredbu, a nemam za to ni povoda. Stoga vas ostavljam na časti koju vam je dodijelio pokojni kralj i želim da preuzmete brigu za sve što je potrebno. Predložite što nalazite važnim u ovom prvom času. Čekam vas u kraljevim odajama. - Vaš se sluga pokorava vašoj zapovijedi, svijetla kraljice. - Mislim da bi trebalo probuditi Ladislava, nasljednika prijestolja, a sve ostalo čekam da mi predložite. - Svijetla kraljice, potražit ćemo kraljevu posljednju želju - naglasi mladi vojvoda. - Da, ja ću to učiniti. Nije potrebno da me na to opominjete. Moj kraljevski tovarnik ima sve dužnosti i ovlasti da se brine za to. - Svijetla kraljice, - oglasi se najednom peharnik i ljubimac kralja, Stjepan Geza. Bio je blijed i zaplakan. Elizabeta se okrene k njemu: - Imate li kakvu molbu? - Svijetla kraljice, dopustite da vas upozorim: i meni je dobro poznato da je svijetli kralj za slučaj svoje smrti ostavio odredbu tko treba da preuzme poslove kraljevstva i da bude na pomoći nasljedniku. 301udnim su se pogledom pogledali kraljica i Joakim, dok je ona odgovorila vrlo oštro: - O tome sada nije riječ. Treba da se pobrinemo za siromašnog mrtvog kralja, a mladi će kralj svakako slijediti želju svog oca. Joakime, kraljevski {ovarniče, očekujem vaše brze odredbe i vaše prijedloge. I pri tom okrene svima leđa i uzme za ruku Tajanu koja je bez riječi stajala uz nju i ukočenim pogledom zurila neprestano u Okićku kneginjicu. Djevojka je slijedila kraljicu i činilo se da ide za njom kao sjena, bespomoćna i zaprepaštena nad kraljevom smrću. - Kneginjice, važni nas poslovi čekaju - upozori Joakim uljudno Dorju. - Molim da nas ostavite nasamu. Ivan se približi svojoj sestri da je isprati, ali ga Joakim zadrži. Dorja je izašla sama. Joakim zapovijedi:

203

Gospoda neka se vrate svaki u svoju odaju i neka se odanle ne miču, - i vi, kneže, i vi, peharniče, i vi, vojvodo. Vojvoda ostaje ovdje - odlučno će Tomo koji je dotle šuteći stajao kraj vratiju. - Razbojnik zapovijeda u kraljevskom dvoru? - prezirno će vojvoda gledajući Joakima. Umjesto ovoga, odgovori Tomo: - Razbojnici ne zapovijedaju jer ih nema pod ovim krovom, ali vitez Tomo ima svoj račun s vama i kraljevski tovarnik Joakim će mi to dopustiti. - Ne dugujem vam ništa! - vikne vojvoda. - Ali ja dugujem vama! Henrik Gising, koji je ušao u dvoranu upravo u času kad su započeli kavgu, poviče: - Joakime, otkada taj otimač ima pravo da govori tako drsko? S vojvodom imam samo ja da obračunavam. Izazivam ga na megdan! Drznuo se oteti moju vjerenicu. - Vjerenicu? - poviče Tomo. - Dakle, kneginjica ima dva vjerenika? - Da niste izgovorili njezino ime! - zaprijeti vojvoda. • Tomo trgne mač, a Henrik razbiješnjen zavitla svojini mačem. Joakim se baci k njemu i krikne mu u uho: Prokleta ludo, gubiš vrijeme zbog suknje. Probudi Ladis-lava! Dovedi hitro kraljevske čete i reci im da je kraljica naredila da se pokore mojoj zapovijedi. Jesi li poludio? Idi. Ali ga Henrik ne sluša, već zagrmi prema vojvodi: - Kneginjicu sam ja isprosio! Branite se! Ja napadam. Van! - zapovijedi Joakim Henriku. - Ili ću te svrgnuti! Joakimova prijetnja prisili bijesnog Gisinga da se svlada. Onda izjuri iz dvorane umjesto da izvrši njegove zapovijedi. - što je to, Joakime? - upita sada Tomo. - Isporučili ste mi po krvniku da dođem ove noći, odvedem vojvodu i s njim se pobijem, a umjesto njega tražite od mene da vas ovdje služim. Prevarili ste me! 302 r - U tamnicu s tobom, lupežu! , ; - Kad me svladate! Pokušajte sa mnom! - i on zavitla maČem. - Tomo, požalit ćeš! - bijesno promrsi Joakim. S prezirom promjeri vojvoda .Joakima i Tomu pa Ijutito pođe prema vratima, kroz koja je prije otišla kraljića. - Hoćete li izvršiti obećanje ili ne? - vikne Tomo Joakimu. - Uskratio si mi .poslušnost, dakle: neću. Neću da s tobom, imam posla. - Nisam .došao slušati, nego uzeti ucjenu. Kroz vrata uđu u sobu kraljevski vojnici. Joakim zapovjedi: - Zatvorite sve izlaze i ulaze. Nitko ne smije iz dvora ni u dvor. Ovog tu viteza i njegove momke bacite u tamnicu. Čim je to izgovorio, svi su povukli mačeve, a Tomo bez oklijevanje pozove svoje momke i navali. Mačevi i koplja sudare se, zveckanje oružja i vika momaka sakupi sve dvorane. - Zapovijedam u ime mladoga kralja - vikne Joakim, ali Tomo ga ne sluša. Udara kraljeve vojnike i zatjera u opasnost prvog časnika Joakim potrči put kraljičine odaje. Ali već se na viku i zve-ku pojavi ona i podigne ruke: - Stanite, kraljica zapovijeda! Borba se zaustavi i kreševo utihne. - Svijetla kraljice, vitez otimač navalio je na vaše vojnike. Zaslužio je da ga bacite u tamnicu. Na te riječi Tomo izađe nekoliko koraka .naprijed, drsko se-isprsi i pogleda kraljicu plamenim pogledom, u oči. - Svijetla kraljice, najdivnija zvijezdo kraljevstva, nisam došao sam pod vaš krov. Pozvao me je Joakim da iskupi zadanu mi riječ, da iskupi našu pogodbu, a on me je prevario i hoće da me još povrh toga i baci u tamnicu. Nepravda je to i ja se utičem. umnoj i pravednoj kraljici.

204

Tomo je svojim velikim i prodornim plamenim crnim očima svratio na sebe Elizabetinu pozornost. Ona omjeri vitezovu pojavu, ne mogavši zatajiti da ljepota mladog čovjeka ovog časa upravlja njezinom odlukom. - Ako ste u pravu, bit će na vašu. U ovaj čas imamo važnijih poslova. Napustite dvor! - Pokoravam se pravednoj riječi zvijezde kraljevstva. Joakim dobaci Elizabeti ljutiti pogled, dok se Tomo. ponosno "dalji s momcima i ostavi dvor. Elizabeta promatra njegovu vitku pojavu kako se ponosito udaljuje. - Nastojte da sve u dvoru bude tiho i da me u mojoj tuzi ne bune- takvim sramotnim sukobima - reče ona i izađe. Joakim omjeri Ivana Okićkoga, vojvodu Belu i peharnika u koji su čitavo vrijeme stajali pokraj kamina kao da i nisu Prisutni - Niste li čuli moju odredbu? Sva trojica odmah se udaljite" Svaki u svoju odaju, i ni jedan da se nije odanle maknuo. 303gto to znači? - zapita peharnik Geza. \ - Da sam ovdje ja gospodar, po želji pokojnog kralja i, evo, ;*po želji kraljice, vladarice ovog kraljevstva u ime malodobnog /kralja. - Ja sam član kraljevske obitelji - reče vojvoda - nemate prava da mi određujete gdje ću biti. Knez Okićki kraljev je doglavnik, a peharnik Geza, ako je svrgnut sa časti, ne može biti zarobljenik. Ili je, možda, zločin to što je bio prijatelj i pouzdanik pokojnog kralja? - Nisam vam dužan odgovoriti! - Odgovorit ćete mi kad se pročita kraljeva oporuka - oštro naglasi vojvoda i sva trojica izađu iz dvorane. Joakim je ostao zapanjen i smućen, ali hitro uđe u kraljičine odaje. Sjedila je pokraj stola naslonjena na ruku. Čim spazi Joa-Jkima, skoči sa sjedala. - što je? Ubio si kralja mačem ili otrovom? _ - Nisam dospio. Umro je od straha kad me je ugledao. - Hvala bogovima! Nego, kako si ušao u dvor? Gdje si bio do danas? - U tamnici. - Bulazniš! Nisi bio kod Ruđolfa Habsburškog? - Dakle, to mi je podmetnuo? -- Govori - reci, otkud i kako dolaziš. - Ispod ovih tvojih odaja, iz najcrnije tamnice. - Pamet mi se miješa. Kako je to bilo? - One večeri, kad me je Stjepan obasuo milostima, spremio mi je paklenu zamku. U malom spojenom hodniku dao je opremiti vrata zasjede, poslao me je po tajne spise i ja padoh u dubinu. Krvnik mi je već spremio sjekiru. - Sjekiru? A ti? - Molio sam krvnika, obećao mu blago - nije se dao smek-žati, kad na vrata tamnice uvedoše Henrika Gisinga. Krvnik ga stade kovati u lance. Dotle ja odahnem i zovem Henrika, on me prepozna, vražji sin, odmah mi pomogne, pa stade govoriti krvniku: "čuj momče, kraljevski liječnici su najavili da su kralju dani odbrojani." Krvnik je govorio o srećonoši koja štiti kralja, ali Henrik mu dokaže da je srećonoša već sva u kraljičinoj vlasti i neće više pomagati kralju. On će za sedmicu dana umrijeti, a kraljica će krvniku dati odrubiti glavu ako se dotakne mene. Najzad smo ga uvjerili da će postati bogat ako mene pusti na životu. I on pristane na pogodbu i javi kralju da sam mrtav. Radili smo dane i noći s krvnikom da dopremo u stropu do onih vrata kojima me je kralj spustio u tamnicu. Noćas smo se uspeli probu-šenim otvorom u podu, sakrili se i čekali dok je kralj došao u ložnicu. - A vitez otimač? Kako je saznao što ti kaniš? - zapita Elizabeta s interesom. - Dan prije nego se Henrik domogao tamnice, sretne Tomu U jednoj krčmi na ulazu u grad. Odlučio sam ga pozvati u poraoc* 304 l

205

pa otpošaljem krvnikova momka s porukom neka noćas dođe u dvor jer mu kanim izručiti vojvodu. Mislio sam da će mi trebati Tomina četa i zato sam ga pozvao. Tebi nisam smio poslati krvnika, a da ga ne bi vidjele kraljeve uhode u dvoru. - Joakime, kralj je objavio svim knezovima da si odbjegao Rudolfu Habsburškome. Knezovi te smatraju izdajicom. - Neka! Sad smo mi gospodari. Savez sa češkim kraljem razvezat ćemo i sklopiti savez s Rudolfom. Ne plaši me ništa više. Elizabeto, gospodarica čitavog kraljevstva - sad si ti. Položio sam ti žezlo u ruke. Joakim je izvršio svoje obećanje - tebi pripada vlast, a meni - pripadaš - ti... Kao da nije čula njegove posljednje riječi, ona pođe po sobi: - Pokazuješ odviše malo radosti, Elizabeto, na daru koji sam ti položio pred noge. Njegovo lice, propalo u tamnici, narušilo se, pa je osjetila zlovolju kad je on oštro trgne k sebi: - Poslao sam ga na drugi svijet po tvojoj želji, Elizabeto. Upamti, po tvojoj želji! Osjetivši prijetnju u njegovim riječima, ona kao da se probudi. U prvom času, kad je osjetila u svojoj ruci moć nad čitavim kraljevstvom, mislila je samo na viteza svojih želja. Joakim ban bio je izbrisan, ali Joakim ljubavnik rinuo se sada između nje i viteza. Ona razabire teške lance što je vežu s njime. Ali je u nje lukavost rijeka brzica i u trenutku se snađe - ali on nastavlja: - Elizabeto, kralj mi je dosudio dvije sjekire da me ubije: jednu je držao krvnik, drugom me je on udario. Kad sam ležao svezan, dobacio mi je odozgo: "Znaj, ni tebi Elizabeta nije vjerna - pomamila se za...", ali Joakim ne dovrši jer Elizabeta hladno prihvati riječ. - Ne znam koga ti je spomenuo, a to je, napokon, svejedno - kaže ona, makar je željela čuti je li kralj govorio o vitezu. On ga ipak nije spomenuo što ju je uvjerilo da zna više nego što je željela. Osjetila je da mu je kralj preko groba ostavio u baštinu raspirenu sumnju ljubomornog ljubavnika, ali ona zna vladati njegovim strastima i uvjerljivo mu razjašnjava: - Joakime, primam iz tvojih ruku žezlo, a sebe ti ne moga tek dati. Zar odavno nisam tvoja? Baš to je ponukalo Stjepana. da.Jaže - neka °i mu osveta bila potpuna. Slušaj me: da mogu uživati svoju vlast i slobodu, sada je samo do tebe. Odloži Ijubo-mor i pobrini se najprije da što ljepše prikažemo kraljevu smrt. Svi će posumnjati na tebe jer je umro o tvojem dolasku. Treba ga izložiti na odru, da svi vide da nema traga krvi. - Trebalo bi dozvati sve udaljene knezove k odru i na pogreb. - Oni su u dvoru. Noćas je bila svečana večera, a prekosutra odredio je kralj lov. - Knezovi su na dvoru? Naši ili kraljevi pristaše? - Najviše njegovi, i to je dobro - neka ga vide. 305Svejedno, knez Okićki neće šutjeti. " ,^ • što zna on? - Kad sam s Henrikom izašao iz kraljeve odaje, knez je naletio na nas. Vidio je da sam zaključao kraljevu ložnicu i dobacio: "Vi ste ga ubili". - Ovo je neprilično - namršti se kraljica, - ali začepit ću njegove sumnje čašću i zlatom. Taj ne ždere ni zlato ni časti, ali će žderati otrov. Kad se nakon kraljeva pokopa udalje svi kraljevi pristaše s dvora, na prvoj ću mu večeri sasuti otrova u vrč. - A kneginjica Dorja? - Kneginjica pripada Henriku Gisingu. Obećao sam je njemu. Budi s njome dobra, pa neće nikad posumnjati da smo otrovali njezina brata. Kakvu je to kraljevu oporuku tražio vojvoda? - Da pogledamo kraljeva pisma? - Smjesta. Bilo bi opasno da je ostala kakva oporuka. Pošli su u kraljevu odaju gdje je pokojnik držao spise pod bravom. Otvorili su visoki sanduk i zatim veliku zatvorenu policu, izvadili sve pergamene i pretraživali. Najednom kraljica usklikne, držeći u ruci papir. Bijesno prokune.

206

- Proklet bio! Mene je lišio vlasti. Mene - i predao je vojvodi. Joakimove debele ruke zgrabe pismo. Pročita ga baci na stol. i; - Vojvoda neka vlada u ime malodobnog kralja. Vojvoda! Ta ilovača u ruci kneginjice Okićke. Znaš li što to znači? Da bi u ovom kraljevstvu kraljevao Ivan Okićki. Elizabeto, tvoji su ti bogovi očuvali mene. - Vojvoda zna sadržaj kraljeve posljednje želje. Ovo je najveće zlo. Sad je razumljivo zašto je tražio da se čita oporuka. On hoće da preuzme vlast do punoljetnosti Ladislava. - Kad traži vlast nad kraljevstvom, neka mu bude - u kraljevstvu onog svijeta. - Kraljeva nećaka ne možeš otpremiti na drugi svijet kao kneza Okićkoga. Bela je kraljev nećak, poslanik češkog kralja. Otokar će navaliti na nas. - Da nisi pustila onog otimača s dvora, sad bih ga predao Tomi. On bi ga prisilio da se s njime bori pa bi ga sasjekao na komade, a češki kralj se ne bi mogao buniti što mu je nećak pao od viteškog mača - radi djevojke. Daj mi kraljevu oporuku - valja je spaliti. - Joakime, još jedan čovjek zna sadržaj oporuke. Vidiš tu je potpis kraljeva peharnika Geze. - Zatvorit ću ga u tamnicu. Ako knezovi pitaju za njega, reci da je obolio od žalosti. Joakim uzme svjetiljku, pa na plamenu spali kraljevo posljednje pismo. 306 Oboje su zatim ostavili sobu. On izda odredbe za kraljev odar, a ona uđe u svoju ložnicu. Tu je čeka Tajana. Zaplakana je i blijeda. - Dugo me čekaš, imala sam mnogo posla. Plačeš za kraljem? On, dijete moje, ne boj se, bit ću isto tako dobra prema tebi kao što je bio on. Pazit ću te još više, budi mi sklona i prospi na mene sreću koju si darivala kralju. Vitez to želi. Kraljeva smrt pokvarila mi je sastanak s vitezom. Sutra mu odnesi vijest što se je desilo i opet ga pozovi. Javi mu se vrlo oprezno. Joakim je vrlo znatiželjan, idi mu s puta, čuvaj našu tajnu. Sad mi dozo-vi kneza Okićkoga, reci da želim ispričati Joakima, pijan je - pa nije znao što radi i htio je kneza vezati. Idi. Ja sam zauvijek tvoja dobra sestra. I kraljica je pomiluje. ... Ivan i Dorja još su zajedno. - Uvjeren si da je Joakim ubojica? - On i nitko drugi. Evo, u ovom dvoru svi smo sada Joaki~ movi sužnjevi, a još ove noći bili smo kraljevi odabranici. Sve se u meni trza, osjećam kao da se u toj strašnoj noći srušio strop nad svima i nitko ne zna hoće li izaći iz ruševina. Ona ne odgovori jer se na vratima začulo tiho kucanje i Taja-nin glas. Odmah zatim, blijeda i zaplakana, u sobu uđe djevojka i navijesti Ivanu: - Kraljica vas zove. Dođite k njoj odmah, hoće da ispriča. Joakima što vas je htio vezati. - Da ispriča Joakima? - Ivan pogleda Dorju. Snebio se, ipak je ostavio sobu svoje sestre, dok se Tajana približi Dorji, a ona joj šapne: - Tomo je bio ovdje - brat to ne smije saznati. Tajano, nemam kome da to povjerim, nego tebi. Tomo mi je dobacio najprostije uvrede, on će uništiti moj život. - Ljubav ga je učinila bjesomučnim. - Mržnja, osveta, zloba, ništa drugo. Strah me je. Tajano. Kralj je mrtav, mi smo izgubljeni, slutim to. - Nismo. Kraljica mi je govorila prijazno i kneza je, eto,, pozvala. - Uzalud me tješiš. Svi smo mi vezani uz Iješinu tamo u kraljevskoj odaji - i ona nas vuče sa sobom. ....,, Popodne, kad su knezovi i kneginje, gosti kralja Stjepana,, nakon burne noći ustali, knez Semere, kraljev rođak i tek jučer od pokojnog kralja imenovani tovarnik, uputi se u kraljevsku palaču i zatraži od dvoranina da ga najave kraljici Elizabeti. Ali avoranin se pokloni i vrlo uljudno reče; - Svijetla kraljica je od teške žalosti tako slomljena te ne može primiti nikoga.

207

20* 307r Odbijen, vrati se u zgradu gdje su s njime konačili gosti pokojnog kralja, povuče nekoliko prijatelja u svoju sobu i. saopći im kratko: - Kralj leži na odru. Joakim se vratio, mene su svrgnuli i ne puste me da govorim ni s kim. - Kralj umro?... uskliknuše i nekoliko časaka oni su nalikovali ljudima pogođenim od strijela. Dugo im je Semere razjašnjavao kako su u palači s njime postupali, što je vidio u dvoru i u crkvici kod odra. Semere pozove ostale knezove, prijatelje kralja Stjepana, i oni siđu u dvorište. No, već su ih vojnici zaustavili. Prvi vođa im saopći da nitko ne može do pogreba u kraljevu palaču. Ovo ih još više uvrijedi. Ojađeni pošli su k odru, molili i plakali, a onda se vratili u svoje konačište, raspravljajući ogorčeno o svojim sumnjama u tajnoviti zločin. Iz kraljevske kuhinje donijeli su im jelo i piće pa su ostali potpuno odijeljeni od vojvode, Ivana Okićkoga i peharnika Geze. Njima je opet bilo zabranjeno da se udalje iz svojih soba. Kasno popodne probudila se Elizabeta od sna iza neprospa-vane noći. Odmah je k njoj ušao Joakim, i saopćio: - Tvoj rođak Semere htio je govoriti s tobom, ali sam ga odbio u tvoje ime. Onda je tražio da "razgovara s vojvodom. - Bogovi! Ako je vojvodi poznata kraljeva oporuka? - Nema oporuke, neka je traže. Međutim, i kneza Okićkog je tražio - lupeži se okupljaju. - Moramo spriječiti da Semere govori s Belom nasamu. - Zatočio sam ga, a na pokopu ne može da bilo s kime govori. REGENTICA 1ADISLAVA KUMANA Pod "visokom gotskom kupolom svečane kraljevske dvorane stoji Elizabeta, udovica Stjepana IV. Nad njom se rasprostire grimizni, zlatom urešeni baldahin s kraljevskim -znakovima. Do poda je u plastu. Samo blijedo lice viri iz vela što joj ispod krune pada niz bijelo čelo. Crne oči mirne su i hladne, oprezno promatraju knezove, dostojanstvenike, barune i plemiće. čini joj se da svi pogledi izražavaju hladnu, određenu optužbu i da mnogi od knezova i predstavnika plemstva Ugarske uopće nisu prisutni. Sve je uočila u nekoliko trenutaka što se uspela pod baldahin i sjela na prijestolje. Uz nju je Ladislav, pokušava se držati dostojanstveno, što se odražava smiješno na rumenom dječakovom U308 ću i u drskim očima. Ruho mu je grimizno, plašt od bijela krzna, preširoka kruna pada mu do obrva. Čvrsto je uhvatio žezlo i stiš-će ga dječačkom željom da njime udara oko sebe. Tovarnik, prvi dostojanstvenik kraljevstva, Joakim Pektar Stoji pod prijestoljem ukrašen znakovima svoje časti. U ruci mu pergamen. Prijestolje su okružili crnoputi rutavi kumanski momci naoružani do grla. Iza njih slijede kraljevski kopljonoše. Dvorani su smješteni u prednjem dijelu dvorane. Sjajne odore knezova i plemića ljeskaju, se na danjem svjetlu što ulazi u dvoranu kroz visoke prozore. Mrko, hladno čekanje prekine Joakim. Razmota pergamen i preda ga Ladislavu, a on počne čitati polagano kao dijete koje se jedva priučilo slovima. Ali glas mu zvuči drsko, zapovjednički. - Mi, Ladislav, po milosti božjoj kralj ugarskih i hrvatskih zemalja, objavljujemo vjernosti vašoj da je Svevišnji Bog našeg dragog oca, nakon duge bolesti, pozvao k sebi, a nas - Ladislava, postavio kraljem pa ćemo vladati i kruniti se po božjoj milosti. Znajte, dakle, budući da je u dječačkoj dobi, to smo po svojoj milosti odredili da naše poslove, do naše punoljetnosti, vodi naša majka, uzvišena kraljica. Njezinim prvim savjetnikom odredili smo vjernog i umnog prijatelja

208

našeg pokojnog oca, koji ga je podigao na tu čast, Joakima Pektara. Peharnikom svojim, odredili smo kneza Henrika Gisinga, a našeg dragog rođaka vojvodu Belu želimo pridržati na našem dvoru da svojim iskustvom bude zamjenik i pomagač tovarniku Joakimu. Hercegom čitave Slavonije određujemo svojeg mladog brata, a kako je još u djetinjoj dobi, upravljat će, umjesto njega, naša uzvišena majka, svijetla kraljica. Banom čitave Slavonije određujemo kneza Nikolu Gisinga. Našeg vjernog kneza Ivana Okićko"ga postavljamo za našeg prvog doglavnika". Svi Joakimovi prijatelji i kraljičini Kumani dobili su čast doglavnika, stjegonoša, štitonoša, a njihovi sinovi časti dvorskih paževa i zapovjednika straže. Kumanski vođe izjednačeni su s ostalim hrvatskim i ugarskim knezovima i barunima. Ovu odredbu o izjednačenju tatarskih Kumana mrko slušaju i kraljičini pristaše, ali nezadovoljstvo zatomljuju svojom podlož-nošću. Nakon toga pozove Joakim da svi dostojanstvenici pristupe kralju da se zahvale. Prvi priđe vojvoda Bela: - Svijetli kralju, zahvaljujem vam na velikoj milosti. Kao pouzdanik pokojnog ujaka, molim da se ovdje pročita njegova Posljednja želja. Ladislav se zablene. - Nigdje nije pronađena nikakva posljednja želja pokojnog kralja - reče kraljica, čvrsto i ledeno. -- Meni je objavio da pismo postoji, a zna o tome i peharnik Geza. Molim da ga zovnete. Njega ovdje ne vidim. 309On je od žalosti teško obolio. Ja, kraljica, kažem da nigdje nisam našla oporuke. Svijetla kraljice i svijetli kralju, meni je pokojni kralj one večeri pred svoju smrt objavio sadržaj cijele oporuke. U dvorani se knezovi uzgibali. Stari knez Semere pogleda začuđeno vojvodu. - Kažem da oporuke nema - izjavi kraljica, već rumena od Ijutine. - Nedostojno je da naš rođak krnji ovaj svečani čas. - Svijetli kralju, zahvaljujem na časti. Mene put vodi drugamo - reče vojvoda - i molim da me se oslobodi - zatočenja. Teška je zabuna prešla svim pristašama kralja Stjepana, dok je kraljica izjavila: - Naš poštovani nećak govori o zatočenju o kojem nitko ništa ne zna. Neka se nastavi - i ona dade znak da pristupe ostali dostojanstvenici. Knez Ivan Okićki se pokloni i reče: Hvala svijetlom kralju na velikoj milosti, no mene zove dužnost kući jer moju zemlju neprestano napadaju divlji čopori raznih putujućih bandi. Molim smjerno da me otpustite mojem domu. - O tome će se odlučiti kasnije - odvrati kraljica. - Vojvoda, naš nećak neka nas slijedi da s njime zajedno potražimo pismo pokojnog kralja. Pošto su se svi poklonili, kraljica i kralj dječak ustanu pa između dvoreda Kumana i s velikom pratnjom napuste dvoranu. Vojvoda ih slijedi. Knezovi i plemstvo nezadovoljni s novim upravljačima države odmah ostave dvor, a dio kraljičinih pristaša ostao je čekati nove odredbe. Elizabeta se našla u svečanjo odaji da primi najmilije prijatelje. Kad je ušao vojvoda, ona ga ukori vrlo blago, čak ljubazno, i uputi u narednu sobu da je čeka. Pošto se posavjetovala s Joakimom, odluče da vojvodu ne puste ni časa progovoriti s pristašama pokojnog kralja. Naposljetku zovne kraljica kneginjicu Okićku i poljubi je u čelo. - Kneginjice, već dulje vremena opažam da vi ne ljubite vojvodu. - Svijetla kraljice, da ga ne ljubim, ne bih polazila za nj. - Mila moja, vi i ne slutite što je prava, jaka, strasna ljubav. Vaši su pogledi upućeni vojvodi uvijek bili topli, ali nikad duboki, uvijek mili, ali nikad plameni. Djevici je dužnost da svijetu ne otkriva srce. - Pošto sam sve to opazila, odabrala sam ono Što zahtijeva sreća kraljevstva: vaša se vjeridba s vojvodom razrješava. U smeđim Dorjinim očima pojavi se ogorčenje.

209

- Svijetla kraljice, pokoravam se svemu što odluči vojvoda pa vas molim da me milostivo pustite da s mojim bratom krenem u domovinu. - Uvrijeđeni ste, lijepa kneginjice. Ne samo da za to nemate razloga, naprotiv čekaju vas velike časti. Ne vjerujete? Evo, dokazat ću vam - i ona se okrene Rufi koji je stajao povučen kraj vrata: - Dvoranine Rufo, neka uđe knez. Još prije nego se Dorja mogla snaći, stajao je pred njome Hen-rik Gising Elizabeta reče: - Kneginjice, vrijedni osobitom milošću kraljevom istaknuti Jcnez Henrik Gising, kraljevski peharnik zaprosio je vašu ruku. Ja, kraljica, vrhovna gospodarica svoje najmilije dvorske pratilice želim da ovu prosidbu prihvatite. Ni časa nije Dorja promijenila svoje držanje. - Svijetla kraljice, ne raspolažem svojom slobodom dok vojvoda nije rekao svoju riječ. Ipak, ako on odluči odstupiti, nikad ne bih mogla postati žena ovog kneza. To sam mu već jednom na Griču izjavila, a nakon uvreda što mi ih je dobacio ovdje pred čitavim dvorom, prije bih umrla, nego se vjenčala s njime. - što velite na to, kneže? - Bio sam ljubomoran, lud, bezglav - pa ću kneginjicu pred svima zamoliti za oproštenje. - čujete li, kneginjice? Sad nema više zapreka. Još danas vi ćete se vjeriti s njime, a budući da smo u žalosti, neće biti nikakvih svečanosti. - Svijetla kraljice, knez me ne može uzeti bila u dvorcu viteza otimača. ja sam doista - Ali vas nije dirnuo. - Bila sam - njegova ljubavnica. Mirno i hladno izreče Dorja ovu samooptužbu u lice kraljici i Henriku. On gotovo pozeleni od Ijutine, dok kraljica nije odavala da se zgraža. - Kneginjica ne govori istinu, svijetla kraljice - upadne Henrik. - Vitez Tomo me je gotovo posjekao kad sam mu to spomenuo u jednoj budimskoj krčmi. On tvrdi da kneginjica nije bila nikad u njegovu dvorcu. - Da nije bio uslišan - osvetio bi se kao i vi - i ustvrdio da sam bila njegova - reče Dorja. - Zato što je bio uslišan - taji. Na te riječi Henrik sune kroz vrata kao da je podivljao i, ne pitajući u kraljice dozvolu, zovne iz pokrajne sobe, gdje su bili okupljeni kraljičini prijatelji, Ivana i vojvodu. Joakim je po Hen-rikovu zelenu licu razabrao da se nešto zbiva i uđe za njim. - Vojvodo i kneže - započne Henrik, dršćući - kneginjica tvrdi da je u Loboru tri dana i tri noći provela u ljubavnom zagr-ljaju s Tomom. Porumenjevši, pogleda brat sestru. Vojvoda ostane miran. - Ja sam bratu i vojvodi sve priznala - reče Dorja, - pa sto se to tiče vas, kneže Gising? 310 311Brat i vjerenik naslutili su da je Dorju nešto teško navelo na takvu samooptužbu. Ipak je vojvoda stupio naprijed da je opravda, ali njezin pogled mu to zabrani. - Vas je, dakle, Tomo obešćastio? - vikne Henrik. - Jest - potvrdi Dorja. - Joakime, - razbjesni se Henrik - vi ste me prevarili. Rekli Ste da ju je Tomo poštedio. - Svijetla kraljice, kojim se pravom knez Henrik upleće u život moje vjerenice? zapita vojvoda odlučno. - Dragi moj nećače, važne kraljevske osnove prisilile su mladog kralja i mene da ove zaruke razvežemo i kneginjicu dademo knezu Henriku. - Nikad se to neće dogoditi - vikne Ivan Okićki. - Prije ću umrijeti nego se pokoriti toj odredbi - upadne vojvoda. - Nakon teškog priznanja kneginjice, stvar je svršena. Knez Henrik uzima natrag svoju prosidbu, a ostalo će se odlučiti -• uplete se Joakim. - Vi ste mi obećali neobeščašćenu djevicu. Odgovarajte!

210

- Svijetla kraljice - uspravi se Joakim, - ispitat ćemo viteza Tomu. Pred licem kraljice i kralja reći će što je bilo. Sad ću ga pozvati da kaže pred svima što je bilo, i što se tiče vojvode, kralj je odredio: ako ne pristaje na razrješenje vjeridbe, ne smije se maknuti s dvora. - Pokoravam se odredbi - ako je kraljeva - osmjehne se vojvoda. i Joakimov ga pogled osine, a kraljica uzme Dorjinu ruku, pove-<de je u dno dvorane i tiho joj savjetuje: - Između ove dvojice: Henrika i vojvode, uvijek bih odabrala za ljubavnika otimača. Henrik je ružan i zloban, vojvoda sanjar, mlitav, a otimač je baklja. Htjela bih vam pomoći - vidite, Henrik je nepopustljiv. Dođite, možda se stvar još ispravi. Kneže - okrene se Ivanu Okićkome - odvedite svoju sestru. }"• On povede Dorju. Vojvodi odredi kraljica da opet čeka u su-jsjednoj sobi. l Izazovnim pogledom prijeti Henrik svojem savezniku Joakimu. - Niste li mi u Kamen-gradu obećali kneginjicu? Niste li mi "u tamnici prisegli da ću je dobiti za ženu i da je čista? i - Čut ćeš iz Tominih usta da kneginjica laže, ne bi li se osloJbodila tebe. Tomo je pomaman za djevojkom i ne smije doznati ! radi čega želimo saznati istinu jer bi na Dorjinu tvrdnju deset pu-; ta položio glavu. Stisni, dakle, jezik i gubicu i idi. Kneginjica je \ čista kao novorođenče. \ - Idem, ali ne mirujem. Čekam da ćete sutra pozvati viteza i Tomu da kaže istinu. f. Gising se pokloni i ode. i - Elizabete, Henrik je đavo - i prostak, i njemu dugujem | sve, i on bi mi se strašno osvetio ako ne dobije Okićku kneginjicu. 312 - Nije sad čas da raspravljamo o tome. Na dvoru imamo dvojicu neprijatelja. Jesi li čuo vojvodu? Drznik! Poslat će vijesti u Češku. - Odredio sam mu zatočenje. Svršit ću s njime lagodnije, pustit ću ga sama samcata iz dvora ravno u ruke otimaču da se-pobiju. Sasjeći će ga. Samo da pronađem Tomu. - Drugi je neprijatelj Ivan Okićki. Otklonio je čast i hoće u svoju domovinu da tamo diže na noge hrvatske podanike protiv mene i tebe. - S njim ću svršiti ja. Večeras će mu moj peharnik donijeti iz vana vrč u koji će usuti otrov, a onda mu pred svima treba uliti vino iz vrča ostalih dvorana. Tako nam nitko ne može prigovoriti. A kad sutra osvane, on je mrtav! - što prije, to bolje - reče kraljica. - Ali želim da makneš vojvodu, njegova je prisutnost opasnija. Bela mora nestati, ali oprezno, jako oprezno. - Tomo će ga sasjeći u dvoboju. - Smjesta šalji svoje uhode neka traže crnog viteza da ušutka Belinu tvrdnju o kraljevoj posljednjoj želji. Stjepanove pristaše nisu mi ravnodušni. - Nema straha. Kumani su s nama, a od njih strepi i naj-odvažniji kneževski junak. Ćete su poslušne, ne bojim se. Kad se riješim vojvode i kneza Okićkoga nestat će svakog traga oporuci i uzroku kraljeve smrti. Tko se od knezova drzne maknuti, poru-šit ću mu dvorac. Još je htio da nešto kaže, no ušutka ga ulazak kneginje Orhi-de. Kraljica opazi prijeteći pogled svoje sestre i brzo zamoli Joa-kima da je pusti s njome nasamu. - Kralja ste pokopali, novog ste uzdigli na prijestolje - za sve ste se pobrinuli. Čak se natežete oko kneginje Okićke kom će pripasti. A ja nisam tu? - govorila je Orhida s jasnim zvukom prijetnje što je Elizabetu podsjetilo da je zapravo sestra njezin najopasniji neprijatelj. I makar je sada uhvati želja da Orhidu istuče, ona pomiluje njezino lice. Ali djevojka se zlobno nasmije. - Pitam te zašto je kralj Stjepan razriješio moje zaruke s vitezom Sokolom? - Samo bogovi znaju što mu se vrtjelo po glavi. - Kad je to poznato samo bogovima, tebi će biti poznato barem ovo: kaniš li me udati za Oldamura? -- Samo ako ga ti odabereš. - Moj izbor znaš. Ne zaboravi, Elizabete, do Joakima nije mi daleko - Cime mi prijetiš? - zapita kraljica oštro.

211

- Onim što sam ti obrekla na Griču: ako vitez Sokol ne dođe i ne povede me k oltaru - Joakim će saznati za sve. - Nema što saznati. Nije me briga ni za tvojeg viteza, ni za tvoju udaju. Ako se vitez pojavi, prosto ti bilo, udaj se za nj. - Ako se ne pojavi, tada ću se pojaviti ja. 313 Budeš li mi prijetila, obračunat ću s tobom. Budeš li se ponašala mirno i pristojno, onda ću pokušati da pronađem tvojeg vjerenika. Joakim je moj tovarnik, a ja sam kraljica, i jao- tebi, budeš li pisnula, Orhido, čuvaj se ako ti je draga sloboda! Prijetnja zaplaši djevojku, ali u njezinu srcu strah ne ušutka mržnju i Ijubomor. Naoko se pokorila i.izašla iz sobe sa zakletvom da će se osvetiti. Jedva je Orhida izašla, uđe Rufa. Kraljica mu saopći Orhidi-nu prijetnju i potuži se: - Sa svih strana opasnosti, a sad, eto, i Orhida da baci između Joakima i mene kamen sumnje. Od njega sam primila vlast, mogla bih je i od njega i izgubiti. Neznani su putevi njegove osvete u strasti. Nikad me nitko neće zateći s vitezom kod Tajane. Znaš kakvo imam tamo zaklonište. - Djevojka vam je nepokolebljivo vjerna. - Sa svom pokornošću i vjernošću budalice koja ništa ne zna, a u sve vjeruje. - Da ste mogli naslutiti tako brzu kraljevu smrt, ne bi vam bilo potrebno to Tajanino vjenčanje koje vam je ispraznilo moš-nju. - Naprotiv, izvrsno će mi poslužiti, a ti pazi budno na Orhi-du. Je li Tajana tu? - Čeka već dugo. Elizabeta sjedne. Nakon svih događaja osjećala se umorna. Samo oči joj gore neugaslim plamenom. Rufa zovne Tajanu. - Dođi bliže - šaptala je kraljica djevojci kad je ova stigla pokraj vrata. -.Jesi li bila ujutro u Gertrudinom dvorcu? - Jesam. Dugo je trebalo dok su mi otvorili vrata, ali viteza nije bilo. Njegov mi sluga reče da je već nekoliko dana u lovu. Izručit će mu poruku da ga čekam u nedjelju. - Dobro si učinila. U nedjelju ćeš ga čekati u Belinoj kuli. Budi naročito oprezna pred Orhidom i Joakimom. Prema njemu treba da si dobra. Vidiš, jučer ti je dao da se dotakneš kraljevskog proglasa i bilo je sretno. Znam da si vjerna svojoj bivšoj gospodarici kneginjici Okićkoj, ali ipak, izbjegavaj njezino društvo. Joakim bi mislio da si ga iznevjerila i sreću dala njoj. Ja i Joakim tražimo da prospeš svu svoju sreću nad nama. Bit će ti lijepo i dobro, Tajano - kao nikome! Tajana šuteći sluša nove odredbe koje su joj otkrivale da se .sada na dvoru sve mijenja. - Sutra dođi opet k meni, još prije ručka, da pričamo o vitezu. Kad je Tajana napustila sobu, kraljica zovne novog kneza Rufu: - Rufo, danas kod večere ne smije Ivan Okićki dobiti vrč. Upamti, tako želi Joakim. - Ah, imat ćemo još jedan pokop. -- Ne brbljaj! Sad si knez - valja da mudro zboriš. 314 SVEČANOST KRALJA DJEČAKA Dvoranstvo i najbliži kraljičini i Joakimovi prijatelji sjedili su oko stola Kraljica je odredila da na večeru dođu vojvoda i knez Okićki pa ih je obojicu obasula Ijubaznošću koja je Dorju osobito iznenadila. Namješteno žalostivim glasom kraljica je navraćala razgovor na pokojnog kralja. Kad bi stavili na stol njegova omiljena jela, uzdahnula bi. Joakim šuti, Henrik Gising kradomice dobaci po koji mračan pogled Dorji uz koju sjedi njezin brat, a njoj nasuprot vojvoda. Tako mu je odredio novi dvoranin stolnik. Uz sve to vojvoda se ni malo ne ustručava da gleda Dorju i razgovara s njome kao da nema nikakve promjene: vjerenici su kao i dosele. Tajana, kao i uvijek, sjedi na svojem mjestu, šuteći.

212

Ostali dvorani, dvoranke, knezovi i plemići budno slušaju svaku kraljičinu riječ, dok novi knezovi kumanskog roda nastoje da što više istaknu svoje nove časti pred starim knezovima i barunima. Govore mnogo, više i glasnije, a oni drugi se čine da ne pri-mijećuju njihovo samoisticanje. Mladi kralj ne govori. Jede mnogo i pije pohlepno, odgovara samo pokoju riječ, a ni jednim se pogledom ne osvrće na svoju mladu nevjestu napuljsku princezu Izabelu. Ni drugi je nisu opazili, žalosno zuri mlađahno stvorenje tamnim dječjim očima u svoj tanjur, jedva se dotičući jela. Izgleda kao zarobljenica. Sluge su donijele vino i ulijevaju svakom gostu u njegov vrč. Jedini knez Okićki nema pred sobom vrča. Kao da to ne opaža, ah" mu je nešto drugo na pameti, on i ne traži vrč, samo uzima jelo i ravnodušno pogledava oko stola. Dvoranin kojemu je dodijeljena služba peharnika za goste nekoliko puta obilazi oko kneza Ivana. Najzad se zaustavi i sav pre-nerazi. - Oh, vašoj kneževskoj milosti zaboravili su staviti vrč. Neka mi vaše gospodstvo ne zamjeri. Odmah ću donijeti. Istrčao je iz blagovaonice i još brže dotrčao natrag noseći vrč. Ivan ravnodušno gleda kako on hiti dvoraninu koji iz velikog vrča nalijeva vino gostima, podmetne vrč i kad je nalio vino, odnese ga Ivanu i stavi pred njega. Joakim šikne okom za dvoraninom, ne gledajući kneza. Sjedio je mirno. Onda kraljica digne svoj zlatni vrč, i reče tiho: - U slavu duše pokojnoga kralja! Svi uzeše vrčeve i digoše ih. Kraljica okruži pogledom oko stola do kneza Okićkoga. U njegovoj je ruci vrč. - Treba da ispijemo - reče kraljica i prinese vrč k ustima. Ostali iskape do dna, knez Ivan nagne. Kraljičin pogled stopio se načas s Joakimovim. Unutrašnja radost prodire im kroz put lica. Onda se ona prijazno okrene knezu, oslovi ga i pri tom opazi da je prazni vrč stavio pred Dorju, a 315drugi stoji pred njim nedirnut. Njezina pozornost usredotoči se na taj vrč. Opet naredi dvoraninu da toči. Knez uzme vrč ispred Dorje, sam ga drži i dade ga napuniti. - U zdravlje mladog kralja! - reče kraljica. - I to valja iskapiti. Svi su je slijedili. Knez Ivan ispije. - U zdravlje kraljice! - digne vrč sada jedan od budimskih knezova. Ponovno svi napune vrčeve, ponovno uzme Ivan vrč ispred Dorje. Svi ispiše do dna. l - Samo kneginjica ne pije s nama? - primijeti kraljica ljubazno. - Gospođe i djevice treba bar da okuse. - Svijetla kraljice - oglasi se Ivan, umjesto Dorje - opros-! tite, sestra osjeća mučninu i ne može piti. i - U zdravlje svijetle kraljice! - reče on. - Umjesto svoje " sestre, pijem iz njezina vrča. Joakim ne shvaća što se to događa. Kraljica ga ne može upo-". zoriti jer su Ivanove oči upravljene k njoj. Ona je ponovno potica-; la na piće, pozorno prateći Ivanove kretnje. Gosti su uzdisali za pokojnim kraljem i. pili. Joakim se primakne kraljici i šapćući upita: - što je to s knezom? - Promatra nas sumnjičavo. Izreci glasno kakav izvještaj. - Oprostite što vas, svijetla kraljice, ovdje mučim poslovima - progovori Joakim glasno i povuče iz mošnje neka pisma i pokuša se iza njih sporazumijevati s kraljicom. Ivan digne glavu prema kraljici: Ona će glasno Joakimu: l - Govorite, posao mi je dužnost, čitajte - zapovijeda kralji". ča, osjećajući da ih Ivan uzima na oko. - Našao sam ovaj čudni izvještaj nekog glasnika iz Požege koji je obavijestio kralja. ; Obližnji susjedi počeše prisluškivati.

213

"Mlada, lijepa plavokosa djevojka, u bijeloj redovničkoj haljini, obilazi hrvatskim selima, a prati je mladić djevojačke ljepote, odjeven u crnu halju. Oboje naučavaju siromaštvo, poštenje i oskudicu. Vele da je to jedini put k "dobroti, da je laž đavao, da je prisega grijeh jer njome ljudi prikrivaju laž. Oni govore i protiv bana Joakima i protiv njegove vlasti". Ivan i Dorja nisu trepnuli okom niti se sporazumjeli kakvim znakovima. Oboje čekaju što će na to kraljica. Elizabeta prekine Joakimovo čitanje: - Kraljevski tovarniče, pošaljite onamo zapovijed da se ovi drznici bace u tamnicu i stave pred sud. Vidim, još nešto piše glasnik: Joakim nastavi čitati: "Oboje mladih sigurno su krivovjerci jer žive po špiljama, hrane se samo zelenjem i ne primaju milostinje. Lijepi taj mladi par naziva se bratom i sestrom". 316 Mladi kralj prsne u grohotan smijeh. Svi ga pogledaše začuđeno. Ladislavovi obrazi su zažareni, mutne oči svijetle, a riječi raskalašene: - Kakva braća! Lukavi pustinjaci su ljubavnici, žive baš kao žfo treba - pod vrbom - i ponovno zahihoće. Kraljica ga tiho opomene: - Ne govori koješta, tu su gospođe i djevice. Tvoja mlada nevjesta nije privikla takvim riječima. - Čija nevjesta? Moja? Ja nemam nevjeste, ovo je kvočka. Neka se nosi do vraga! - i on joj okrene leđa. Mlada princeza prigne glavu nad zlatni tanjur. - Ladislave, ne vrijeđaj je barem pred drugima. - Jesam li ja kralj ili nisam? Neću ovu telicu ovdje. Van! Neka ide! Van s njome! Ja sam kralj. Neću ovo očerupano pilel Neću! Naočigled svih ostalih, koji nisu znali što smjera, poleti oko stola prema Tajani, zgrabi je obim rukama oko vrata i pokuša je poljubiti. - Tebe hoću! Tebe! .Ti ćeš biti moja ljubavnica. Vrisak Tajanin podigne sve oko stola. Kraljica pohiti za sinom, no već je knez Okićki priskočio i čvrstim zahvatom skinuo kraljeve ruke s Tajanina vrata na kojemu su ostale crvene mrlje. - U tamnicu s ovim knezom! Kako se on usuđuje dotači - mene - kralja? U tamnicu! Objesite ga! Tajana stoji smućena, zastrašena i zasramijena. - Ladislave! - srdito vikne kraljica. - Povrijedio si našu sre-ćonošu. - Moja je srećonoša. Moja! Nisam li ja baštinik kraljev? Naslijedio sam prijestolje, njegov dvor, krunu, žezlo i srećonošu. Ja sam nasljednik. Ja! Ona tamo neka ide i pokaže prstom princezu Izabelu. - Srećonoša ide sa mnom u moju ložnicu - i ponovno se baci k njoj. Kraljica ga htjede zadržati, no on je odgurne i naleti na kneza Okićkoga - Napolje! Sluge! Ovamo! Vojnici, ovoga odvedite u tamnicu - razjareno viče kumanskim kopljanicima što stoje na vratima dvorane. - U tamnicu ga bacite, "ili ću vam rasjeći tikve. Ja sam kralj! Kraljica ga nastoji umiriti. Joakim ga uhvati za ruku. -- Pusti me, ti milosnice! Svinjo! ^ Na te riječi Joakim duboko uvrijeđen pogleda kraljicu, očekujući od nje zadovoljštinu. Razumjela je i uhvatila Ladislava za rame. - Zamoli oproštenje tovarnika. Upamti - ja vladam kraljevstvom. Ne slušajući njezine opomene, Ladislav potrči iza stola, pograbi vrč, tanjure 5 zdjele pa sve jedno za drugim stade bacati na Princezu Izabelu. Vojvoda je zaštiti svojim grudima pa su se srebrni vrčevi i zdjele zaustavili na njemu. 317drugi stoji pred njim nedirnut. Njezina pozornost usredotoči se na taj vrč. Opet naredi dvoraninu da toči. Knez uzme vrč ispred Dorje, sam ga drži i dade ga napuniti. - U zdravlje mladog kralja! - reče kraljica. - I to valja iskapiti. Svi su je slijedili. Knez Ivan ispije. - U zdravlje kraljice! - digne vrč sada jedan od budimskih

214

knezova. Ponovno svi napune vrčeve, ponovno uzme Ivan vrč ispred Dorje. Svi ispiše do dna. l - Samo kneginjica ne pije s nama? - primijeti kraljica ljubazno. - Gospođe i djevice treba bar da okuse. - Svijetla kraljice - oglasi se Ivan, umjesto Dorje - opros-! tite, sestra osjeća mučninu i ne može piti. i - U zdravlje svijetle kraljice! - reče on. - Umjesto svoje " sestre, pijem iz njezina vrča. Joakim ne shvaća što se to događa. Kraljica ga ne može upo-". zoriti jer su Ivanove oči upravljene k njoj. Ona je ponovno potica-; la na piće, pozorno prateći Ivanove kretnje. Gosti su uzdisali za pokojnim kraljem i. pili. Joakim se primakne kraljici i šapćući upita: - što je to s knezom? - Promatra nas sumnjičavo. Izreci glasno kakav izvještaj. - Oprostite što vas, svijetla kraljice, ovdje mučim poslovima - progovori Joakim glasno i povuče iz mošnje neka pisma i pokuša se iza njih sporazumijevati s kraljicom. Ivan digne glavu prema kraljici: Ona će glasno Joakimu: l - Govorite, posao mi je dužnost, čitajte - zapovijeda kralji". ča, osjećajući da ih Ivan uzima na oko. - Našao sam ovaj čudni izvještaj nekog glasnika iz Požege koji je obavijestio kralja. ; Obližnji susjedi počeše prisluškivati. "Mlada, lijepa plavokosa djevojka, u bijeloj redovničkoj haljini, obilazi hrvatskim selima, a prati je mladić djevojačke ljepote, odjeven u crnu halju. Oboje naučavaju siromaštvo, poštenje i oskudicu. Vele da je to jedini put k "dobroti, da je laž đavao, da je prisega grijeh jer njome ljudi prikrivaju laž. Oni govore i protiv bana Joakima i protiv njegove vlasti". Ivan i Dorja nisu trepnuli okom niti se sporazumjeli kakvim znakovima. Oboje čekaju što će na to kraljica. Elizabeta prekine Joakimovo čitanje: - Kraljevski tovarniče, pošaljite onamo zapovijed da se ovi drznici bace u tamnicu i stave pred sud. Vidim, još nešto piše glasnik: Joakim nastavi čitati: "Oboje mladih sigurno su krivovjerci jer žive po špiljama, hrane se samo zelenjem i ne primaju milostinje. Lijepi taj mladi par naziva se bratom i sestrom". 316 Mladi kralj prsne u grohotan smijeh. Svi ga pogledaše začuđeno. Ladislavovi obrazi su zažareni, mutne oči svijetle, a riječi raskalašene: - Kakva braća! Lukavi pustinjaci su ljubavnici, žive baš kao žfo treba - pod vrbom - i ponovno zahihoće. Kraljica ga tiho opomene: - Ne govori koješta, tu su gospođe i djevice. Tvoja mlada nevjesta nije privikla takvim riječima. - Čija nevjesta? Moja? Ja nemam nevjeste, ovo je kvočka. Neka se nosi do vraga! - i on joj okrene leđa. Mlada princeza prigne glavu nad zlatni tanjur. - Ladislave, ne vrijeđaj je barem pred drugima. - Jesam li ja kralj ili nisam? Neću ovu telicu ovdje. Van! Neka ide! Van s njome! Ja sam kralj. Neću ovo očerupano pilel Neću! Naočigled svih ostalih, koji nisu znali što smjera, poleti oko stola prema Tajani, zgrabi je obim rukama oko vrata i pokuša je poljubiti. - Tebe hoću! Tebe! .Ti ćeš biti moja ljubavnica. Vrisak Tajanin podigne sve oko stola. Kraljica pohiti za sinom, no već je knez Okićki priskočio i čvrstim zahvatom skinuo kraljeve ruke s Tajanina vrata na kojemu su ostale crvene mrlje. - U tamnicu s ovim knezom! Kako se on usuđuje dotači - mene - kralja? U tamnicu! Objesite ga! Tajana stoji smućena, zastrašena i zasramijena. - Ladislave! - srdito vikne kraljica. - Povrijedio si našu sre-ćonošu.

215

- Moja je srećonoša. Moja! Nisam li ja baštinik kraljev? Naslijedio sam prijestolje, njegov dvor, krunu, žezlo i srećonošu. Ja sam nasljednik. Ja! Ona tamo neka ide i pokaže prstom princezu Izabelu. - Srećonoša ide sa mnom u moju ložnicu - i ponovno se baci k njoj. Kraljica ga htjede zadržati, no on je odgurne i naleti na kneza Okićkoga - Napolje! Sluge! Ovamo! Vojnici, ovoga odvedite u tamnicu - razjareno viče kumanskim kopljanicima što stoje na vratima dvorane. - U tamnicu ga bacite, "ili ću vam rasjeći tikve. Ja sam kralj! Kraljica ga nastoji umiriti. Joakim ga uhvati za ruku. -- Pusti me, ti milosnice! Svinjo! ^ Na te riječi Joakim duboko uvrijeđen pogleda kraljicu, očekujući od nje zadovoljštinu. Razumjela je i uhvatila Ladislava za rame. - Zamoli oproštenje tovarnika. Upamti - ja vladam kraljevstvom. Ne slušajući njezine opomene, Ladislav potrči iza stola, pograbi vrč, tanjure 5 zdjele pa sve jedno za drugim stade bacati na Princezu Izabelu. Vojvoda je zaštiti svojim grudima pa su se srebrni vrčevi i zdjele zaustavili na njemu. 317Vi "•,/"(!• -- Otale, ti, kopile! - razdraženo će Ladislav vojvodi. - Ku-mani, vodite ga u tamnicu. Ja sam kralj. Tko se drzne meni suprotstaviti, jao njemu! Blijeda od srama, kraljica poviče: - Dvorani, moj sin ne zna što radi i govori. Uhvatite ga i odvedite u njegove odaje. Zapovijedam vam. - Ja sam kralj, a vi... - pa izreče grdnu psovku. Dvorani ponukani novom zapovijedi uhvate dječaka za ruke. On se otima i razbješnjen na majku uzbuđeno joj dovikne: - Dok je kralj živio, obećala si mi srećonošu. Poslala si me da je uzmem na Grič. Podivljalog dječaka dvorani digoše i iznesoše iz blagovaonice. Kraljica se nastoji sabrati da nekako ispriča svog sina. - Nisam opazila da je pio. Dijete je, vino mu je smutilo pamet. Peharniče, zabranjujem vam da mu ubuduće točite vino. Molim vas, tovarniče Joakime, oprostite mu i vi. Svi zaboravite, neka se o tome ne govori. Otac mu je sve dopuštao, sada ga moram tek pripraviti za kraljevanje. Kraljica se "očito brinula samo zato da skine uvredu s Joakima i smanji neprijatan dojam prizora. Orhida se smješkala smiješkom mlađahne bešćutne divljakinje čije srce pozna samo sebe i uživa što je Ladislav pripremio sestri taj prizor. - Opio se, to čine svi kraljevi - naglasi kraljica. - Ako kralj udostoji koju dvoranku svojim zagrljajem, to je čast za nju. Tajana slopi ruke i padne na koljena: - Svijetla kraljice, ne mogu ovdje ostati, neću ostati, neću! Knez Ivan prihvati tu zgodu: - Svijetla kraljice, bit će u kraljevu korist ako Tajana ode. Ja i moja sestra povest ćemo je sa sobom na Grič. - To nije potrebno - dobaci brzo kraljica. - Neću ostati ovdje - odlučno će Tajana. Nitko se nije usudio da je ukori zbog tolike smjelosti. Joakim se prepao da će izgubiti srećonošu, kraljica se povrh toga pobojala da izgubi sigurno zaklonište zasnovanih sastanaka s vitezom Sokolom. Tajana nije svjesna svoje moći kojom je zavladala nad svima. Svi čekaju, šuteći. Joakim pritajeno strepi od Tajanine odluke pa brzo priteće u pomoć: - Kraljica je gospodar, ona će te zaštititi, srećonošo. Ovo se više neće dogoditi. Elizabeta priđe k Tajani i pomiluje joj obraze: - Tajano, nikad te ne bih uvrijedila, ti bi mi onda uskratila svoju sreću. - Sigurno! - odgovori djevojka instinktivno se oslonivši o to jako uporište. - Kad bih dopustila svom sinu da te napastuje, onda mi možeš zaželjeli nesreću. Dvoranine, kneže Rufo, ti mi jamčiš glavom da će pred njezinom odajom na hodniku uvijek stražariti dva po318

216

uzdana momka. Oni će spriječiti ulaz k njoj svakome muškarcu na. dvoru, a osobito mladom kralju. Tko bi se usudio da ne izvrši ovu zapovijed, izgubit će glavu. Vjeruješ li svojoj kraljici, srećonošo? jloćeš li ostati dobra, kao dosele, meni i drugima koji trebaju tvoju sreću5 Tajana je shvatila da kraljica naglašuje riječ "i drugima koji trebaju tvoju sreću", misli na viteza Sokola. To pokoleba njezinu odluku. - Hoćeš li, Tajano, zaboraviti na ono što se desilo i biti dobra prema meni? - Svijetla kraljice, zar će zbog mene baciti u tamnicu kneza Okićkoga koji me je branio? Smjelosti tog pitanja iz njezinih usta nitko se nije začudio, osjećajući kolike prednosti pridaje kraljica toj djevojci. - Nipošto. Knez mi je učinio uslugu kad te je obranio. Obe-ćajem ti da se kralj neće dotaći kneza. - Hvala, dobra kraljice. Vjerno ću vam služiti. Odgovor udobrovolji Elizabetu. - Sad vas molim - okrene se k ostalim gostima - da me pričekate, vratit ću se brzo, samo da vidim što je s mojim nesretnim sinom. Gospoda su počela da pričaju i šale kako bi zaboravili neugodan prizor. Stigavši u sobu svojeg sina, našla ga je kraljica kako se još nateže s dvoranima, vičući: - Ona ima milosnika! I ja ću imati milosnicu! Ona ima kojega odabere! Ladislav na svojim ustima osjeti žestok udarac da mu je u glavi zazvečalo. - Sram te bilo! Zatvorit ću te u kulu! Očito se od natezanja umorio, a udarac po ustima nešto ga je preplašio. Pijan klone na pod. Svukli su ga i polegli, a kraljica se vrati u blagovaonicu i reče: - Ne zna za sebe - vino ga je potpuno obezumilo. Peharni-če, ubuduće točite kralju samo. vodu ili medovinu. Kraljicu je zabrinjavao Joakim na kojem se vidjelo da nije mogao zaboraviti kraljevu pogrdu i mrko šutio. Zato ona ustane, pozove sestru Orhidu i Tajanu da je slijede. Gosti se poklone. Knez Okićki istupi pred nju: - Svijetla kraljice, smjerno molim da me sa sestrom milostivo otpustite iz svoje službe. Želio bih otputovati još ovog tjedna. Svijetla kraljice, meni je još pokojni kralj odredio povratak u domovinu, pa bih sigurno bio već na putu da ga nije tako nenadano snašla smrt. Makar je knez čudno naglasio posljednju riječ, kraljica ođ-Vrati ljubazno: - Dregi kneže, danas sam odviše uzrujana da o tome odlučim. Nije mi lako dijeliti se s vama i kneginjicom. Odlu *ne za nekoliko dana. kneginjicom. Odlučit ću o tome. 319Kad se blagovaonica ispraznila, Joakim pođe prema kraljičinim odajama. Tu je ona ponovo uvjeravala Tajanu kako će se brinuti za nju i predočila joj kako bi njezin odlazak značio da je nezahvalna. - Zaboravila si na viteza kad si htjela otići. -- Mislila sam da ovdje sada zapovijeda mladi kralj. Samo ja i Joakim. U tom trenutku na vratima se pojavi Joakim. Bio je rumen, Od Ijutine. Kraljica naredi da Rufa otprati Tajanu. Sada se Joakimova Ijutina razvezala. - Prokletstvo! Knez nije pio iz svojeg vrča nego iz sestrinog. - To sam odmah opazila i zato sam ga pokušala ponovo sklo-nuti da pije iz svog vrča. On je nešto slutio i svjesno te izigrao. - Kako da nasluti? Otrov sam stavio na dno vrča, a vino mu je ulijevao iz vrča za sve ostale goste. Ipak sam taj vrč našao netaknut na stolu i prolio ga da opet tko drugi ne ispije - kao na Griču. - Knez Okićki je na svakoj gozbi izbjegavao da mnogo pije. Hoće da bude uvijek trijezan, a nakon kraljeve smrti on vrlo dobro razabire da su on, vojvoda i Dorja zatočeni. Dakle, ima razloga da želi biti trijezan i priseban. A kako je mislio da ćeš gostima narediti da ispiju više zdravica, on se čuvao. Nije mogao posumnjati jer ga susrećeš milostivo.

217

- Uostalom, ako je to učinio zato što je sumnjao, ne može mu ništa pomoći. On iz našeg dvora ne može izaći živ. Ima mnogo prigode da mu otrov pošaljem u jelu i piću! - počavši od današnjeg doručka. - Tako je! Njegova glava pripada nama. S vojvodom moramo biti oprezniji zbog njegova poočima Otokara Češkog. - Samo se požuri da nam obojicu skineš s vrata da Henrik Gising može dobiti svoju kneginjicu Dorju, premda mi ova baš neće biti ugodno društvo kad izgubi brata. Nju sam obećao Hen-riku za nagradu kad mi je spasio život. No, dosta o tome, Elizabe--to, teško čekam tvoju nagradu, - i njegove ruke kao medvjeđe šape posegnu za Elizabetom. - Danas me ne diraj, Ladislav me je previše uzbudio, umorna sam. - Jao tebi, ženo, ako sad misliš na drugoga! Na onoga o kome mi je govorio kralj kad me je bacio krvniku. - Od pusta ljubomora izmišljaš nekakvu kraljevu priču. - Ako ti je u mislima onaj drugi dok te držim u zagrljaju - zadavit ću i tebe i njega. Ili da ti ga objesim na gradskim zidinama? Ona udari o srebrni bubanj na stolu. Rufa je smjesta ušao. - Odveć si pio, Joakime - ukori ga kraljica. - Pođi na po* činak. Moram Rufi dati nalog što ima da izvede sutra. Joakim ode u Elizabetinu ložnicu da je tamo pričeka, a ona se potuži rođaku, šapćući: 320 - Od kraljeve je smrti strasniji nego ikad dosele. Stalno me progoni s nekim o kome mu je^govorio Stjepan. -- Nije teško pogoditi. Kralj vas je uhodio kad ste se sastajali s vitezom Sokolom, a sada Joakim postavlja na sve ulaze svoje uhode. Ako zamijete viteza Sokola u Gertrudinu dvorcu, poslat će onamo stotinu vojnika da ga sasijeku, kao što su nekoć knezovi Gertrudu. Bilo bi dobro da Sokola maknete dok Joakima ne mine ova groznica. - Žar da sada, ovako slobodna, budem još više zarobljenica Joakimove ljubomore? - Da nemate svojih Kumana, bili biste prepušteni na milost i nemilost. Od prvog časa, kad se Joakim ponovo pojavio, vidim da ga izjeda Ono što mu je kralj Stjepan rekao na dan njegove smrtne osude. Budite oprezni. Joakim može sve što hoće, a u ljubomoru bi uživao da vas 5 viteza zajedno okuje na dnu tamnice i svakog dana i noći polijeva vrelim uljem. - Jeza me prolazi od toga. Zapravo, Rufo, dobro radiš ako istražuješ njegova uzbuđenja. Uistinu mi od njega prijeti opasnost. Razmislit ću. - Pošaljite viteza u Hrvatsku, neka ide svojoj kući. - Ne mogu. Sve, ali to nikako! Preuzela sam vladanje za malodobnog kralja pristankom knezova i baruna Ugarske, a ne pristankom Joakima. Rufo, meni se mrači kad pomislim da me čeka Joakim. Zovi moje dvoranke, i liječnika, reci pozlilo mi je, ostani u mojoj blizini. Spustila je glavu na stol, a Rufa je potrčao da izvrši njezin nalog. Istodobno u Dorjinoj sobi sjedi njezin brat Ivan. Prignuo je uho k sestrinim usnama i sluša je kako šapće: - Kad smo uvečer ulazili u dvoranu na gozbu, Tajana mi je na hrvatskom jeziku rekla posve tiho: "Ne dajte ni za živu glavu knezu da pije iz svojeg vrča, život mu je u opasnosti". Jedva sam čekala čas da te upozorim, a ti si primio vijest posve mirno. - Odmah sam osjetio što Joakim sprema kad na mojem mjestu nije bilo vrča. Ali otkud Tajani ova tajna? - Nakon strke što ju je prouzročio Ladislav kad je htio poljubiti Tajanu, sjela sam uz nju jer je sva drhtala. Ona mi je u najvećoj buci šapnula: "Čula sam kako Joakim latinski raspravlja s kraljicom da će otrovati Ivana jer mu je kralj Stjepan saopćio oporuku. Još su govorili da vojvodu ne mogu smaknuti tako lako zbog češkog kralja koji bi navalio vojskom na Budim kad bi se saznalo da je vojvoda

218

otrovan." Zatim su - reče mi Tajana -• kraljica i Joakim odlučili da ni ti ni vojvoda ni drugi prijatelji pokojnog kralja ne mogu izaći ispod ovog krova. - Zarobljeni smo da nas mogu poubijati. Sestro moja, u strašnoj smo zamci. 21 Platneni inkvizitori 321r - NajviSe se plašim za tebe, brate moj. Tvoj je život svakog časa u pogibelji, a nitko od prijatelja pokojnog kralja ne može u dvor ni iz dvora. Ni s vojvodom ti ne daju progovoriti nasamu. Čim se on približi k meni, već stupaju za njim Elizabetini dvorani. Reci što ćemo? - Pričinit ću se bolesnim i reći da ne mogu ništa okusiti. - Ali ni vodu ne možeš popiti, a da ti je.ne pruži njihov dvoranin. - Smrt mi je nad glavom, sestro. Da nisi sa mnom, prokr-čio bih sebi put iz ovog dvora mačem - ili u slobodu ili u grob. Lezi, Dorjo, da se barem odmoriš. Meni nema sna, ostat ću bdjeti uz tebe da ne bi provalio Henrik. - Ali u četvrtak želi me kraljica s njime vjenčati. Prije ću umrijeti. Braća bde, uzalud tražeći tračak svjetla u raskošnom dvoru što se za njih pretvorio u stratište. Iz hodnika Elizabetinih odaja u glavni veliki hodnik ulazi Joa-kim. Ovdje uz goruću baklju, utaknutu u zid, stoje četiri stražara naoružana strelicama i kopljima. Poklone se Joakimu. On ih i ne gleda. Duboko je zamišljen, ide dalje. U susret mu dolazi Henrik Gising. - Bit će da su brige kraljevske vlasti vrlo teške kad suvladar u to doba luta hodnicima - podrugljivo primjećuje Gising. - Ne rugaj se, Henriče. Ona se. utvrdila liječnicima i dvoran-kama da ne mogu do nje. - Sigurno je vitez Sokol mlađi i ljepši. Dok je živio kralj, bili ste joj dobar vi da joj pomažete oko vlasti, a sada čeka viteza Sokola. - Vjeruješ li onome Što mi je rekao kralj kad su me držale krvnikove ruke? - Svi građani Griča pripovijedali su da se s tim viteškim neznancem sastaje u tornju i Orhida ih je zatekla. - Da to nije neki od "njezinih prijašnjih ljubavnika? Kad je kralj Stjepan vodio devetogodišnji rat protiv svog oca Bele, zarobio je Stjepan dvojicu knezova iz Hrvatske koji su bili uz Belu i sam je kralj u pijanom stanju pripovijedao da je njegova Kuman-ka zalazila noću u" ložnicu zarobljenika. Jednog je trajno zaludjela, a drugom je uspjelo da se za dva mjeseca noćnih sastanaka oslobodi kumanskih zagrljaja. Obojica su pobjegla iz _zarobljeniš-tva prije nego se Stjepan vratio s bojišta i odonda ni jednom ni traga. Sakrili su se pred kraljevom osvetom. - Onda je ta osveta jedini zapis Stjepana kralja koji ću izvršiti - ja - naglasi Joakim. - Da, taj vitez Sokol bit će jedan od te dvojice kneževskih zarobljenika. Morao bih ispitati hrvatske knezove. Netko će štogod znati o njima. Tek sada razabirem zašto taj vitez Sokol nikome ne skida vizir. 322 .- Premnogi vitezovi danas kruže svijetom ne skidajući vizira i nitko ih ne smije zbog toga zaustaviti, ali vama je slobodno raditi što vas volja. Lako ćete ga opkoliti strijelcima i kopljanicima i prisiliti ga na predaju. - A gdje ga naći? Ali kunem se: ipak ću se dočepati tog srebrnog sokola navrh šljema i skinuti mu s obraza srebrni vizir. Tako mi žive glave. Molim te, Henriče, ako što saznaš o vitezu Sokolu, odmah me upozori. - Da vam iskažem i ovu veliku uslugu dok mi još dugujete naplatu što sam vam spasio život iz ruku krvnika? - Svakog časa dana i noći predajem ti na vjenčanje kneginji-cu Dorju, ali ti hoćeš da Tomo potpiše kako ona nije bila s njime u zagrljaju niti zatočena u njegovu dvorcu. Kako mogu izvući to iz Tome kad mu je nestalo traga, a moje ga uhode uzalud traže po čitavom Budimu.

219

- Pazite Joakime: ako ovog tjedna neće biti moje vjenčanje s Dorjom, imat ćete u meni neprijatelja za sva vremena. - Nemoj, nemoj tako, Henriče. Tebi zahvaljujem život s kojim sam se dokopao vlasti. Za tebe činim štogod hoćeš. - Onda pustite kumansku tatarsku krv neka provodi noći sama, a mi ćemo na sve strane s ovog dvora upravljati naše oči i uhode. Vitez Sokol pojavit će se, a onda ga imate u mošnji. Već sutra u zoru pošaljite svoje ljude da prođu sve kuteve. Negdje on, čeka svoju ciganku. - Eh, ali onda je neće mimoići lokot krijeposti. - Spremio sam ga za kneginjicu Okićku. To je jedina mogućnost prisiliti ženu da ti sačuva vjernost. Zakovati joj lijepo tijelo - onda ga možete očuvati od viteza Sokola. - Nije to dosta! I u mojem zagrljaju misli na njega, znam to posve sigurno. Jao njemu i njoj! Sutradan prije podne sastali su se Joakim i Henrik ponovo i otposlali svoje uhode u Budim. Jedni su dobili zadaću da saznaju gdje obitava vitez Sokol, a drugi gdje se zadržava vitez Tomo. Kraljica se nije pojavila ni na objedu dok je Ivan Okićki iznenadio Joakima izjavom da ga boli želudac i ne može okusiti ništa da ne bi povraćao. Upalo i blijedo lice Ivana Okićkoga dalo je povoda i lukavom Joakimu da povjeruje. Stalno je uza se nosio otrov za onaj čas kad će Ivan zaželjeti jela. Još mu je poslao i prvog liječnika iz kule mudrosti. Poslijepodne kraljica je ustala da može s prozora promatrati crne kule Gertrudina dvorca, a u kojima je osjećala prisutnost viteza Sokola i smišlja kako da mu pošalje poruku. Vani, na hodniku, čula se neka uzbudljiva rasprava. Ona dade pozvati svojeg dvoranina, kad uđe novoimenovani knez Rufa i najavii 21* 323Kraljice, vani je vođa pratnje biskupa Timoteja s Griča. Umišlja sebi da ih moramo primiti sa svim počastima. Rekao sara da je sada nova vlast koja ne priznaje nikakve biskupe. - Rufo, zar si poludio? Kako smiješ već danas uvesti u kraljevstvo na vlast kumanske bogove? - To ste nam prisegli na kip vrhovnog kumanskog boga Uru-ka. A sad svečano primate gričkog biskupa. Još k tome, kažu oni, donosi vam poruku od pape. - Rufo, u ime boga Uruka pozivam te da ne pokvariš moje osnove. Odmah potrči, odvedi biskupa Timoteja u prijestolnu dvoranu, a onda dođi da ti sve kažem i objasnim, inače smo propali. - Dobro, još ovaj puta primit ću biskupa s propisanim počastima. Rufa je izašao iz sobe, a kraljica kao da ove noći i nije bolovala, brzo se dade odjenuti u tamno svečano odijelo, na glavu sveže udovičku kapu i uputi se u prijestolnu dvoranu. Tu je stajala pratnja oko biskupa Timoteja. Elizabeta počne vjerno glumiti ožalošćenu udovicu koju je zatekla prevelika nesreća, a onda smjerno pozdravlja gosta koji joj saopći: - Kraljice, dolazim s porukom svetog oca pape. Upućena je kralju Stjepanu, tek ovdje, na putu, saznali smo za njegovu smrt. Opet izražava Elizabeta duboku žalost i onda upravi biskupu brzo smišljeni govor: - Budući da sam po želji knezova i baruna morala preuzeti vlast u ime kralja dječaka, vaša prečasnost neka izvoli poruku svetog oca izručiti skromnom izvršitelju kraljevske vlasti. Uvjeravam vas da ću izvršiti sve što želi sveti otac. Biskup razmota pergamen i saopći Elizabeti: - Poruka kralju Stjepanu nije vedra. Sveti otac je dočuo da kralj, ne samo ne istrebljuje krivovjerce, nego da i Kumani nisu izvršili dužnost. Još uvijek se klanjaju krivim bogovima. Time je kralju Stjepanu poslana odulja opomena. Osim toga, javlja da će za dvije sedmice stići u Budim papinski legat Filip koji je bio i

220

na Griču za vašeg boravka u Hrvatskoj. Papa želi da nas dvojica zajedno prisustvujemo svečanom krštenju Kumana. Posljednja .rečenica pala je na kraljicu kao da je netko kani ugušiti, ali vrela kumanska krv bila je bistra, i hitra na mislima i pretvaranju. - Oh, kako mi je drago što će pod mojim krovom u ovo doba tuge, boraviti vaša prečasnost. Odmah ću izdati naloge da se Kumani pripreme za krštenje dok dođe papinski legat. A sada mi dopustite da vas ukonačim u najljepšim odajama za visoke goste. Izvolite, molim iskazati sve što vaša prečasnost želi. Sve će biti po vašemu. Govorila je najljubaznije, ponašala se skromno i biskup Timo-tej, premda oštra oka, nije imao razloga da istražuje iskrenost njezinih riječi. Odmah je pozvala dvoranina Ugrina i dala mu odredbe kako da ukonači biskupa Timoteja. Naglasila je dvor* skom čovjeku: - Ne zaboravi ni časa da nas je sveti otac počastio jer će nam, evo, svojeg poslanika ostaviti dulje vremena pod našim krovom. Ispuni mu svaku želju. Vratila se u svoje odaje i u prvoj sobi zatekla Rufu i mladog lijepog Kumana, hrabrog ratnika, kojemu je još kralj Stjepan dao naslov: vojvoda Kumana. Začudi se i oslovi ga: - što je, Oldamure, nosiš li mi vijesti od oca? - Od svih Kumana. U njihovo ime molim kraljicu da me sasluša. Kumansko pleme, zarobljeno od Tatara, moralo je prije trideset godina, kad su Tatari provalili u kraljevstvo Bele IV, krčiti prolaz napadaču. Onda je naš kumanski vođa poslao Beli IV ptf-ruke: ako primi Kumane u svoju zemlju kao slobodne podanike, prevarit ćemo Tatare i, umjesto u navalu, mi ćemo se predati Beli i ratovati za njega protiv Tatara. On je to prihvatio, a za našu veliku hrabrost imenovao je našeg vođu knezom Kumana, a nje* govu kćer Elizabetu vjenčao sa svojim nasljednikom prijestolja. Vojvoda Kumanski zakleo se da će ovim kraljevstvom vladati kumanski bogovi čim Elizabeta stupi na vlast. A danas je naša kraljica umjesto da svečano ustoliči kumanske bogove - svečano primila papina poslanika. Svi Kumani koji su u ovom dvoru traže da kraljica izvrši zakletvu, izvadi iz škrinje sakrivene bogove, porazmjesti ih u dvoru i dade sazidati hram. Slušala je mirno sve dok nije svršio, a onda mu se rukom dotakne čela i odgovori: - Hrabar si i velik junak na maču i koplju, Oldamure, i zato želim da znaš i to kako se mora voditi vlast u ovom kraljevstvu. Konradu sam dala optužbu protiv Stjepana, a on ju je poslao u Rim. Sada dolazi odgovor koji mi nimalo nije potreban. Ali moraš znati: kad bih danas ustoličila kumanske bogove, svi podanici, osim naših Kumana, ustali bi protiv nas. - Mi smo tu da branimo kraljicu i kralja. - Ali tamo su drugi, kršćanski kraljevi, pa i Rudolf Habsburški, koji je naš saveznik, protivio bi se. Dakle, isporuči Kumani-ma i njihovom vojvodi: najprije moram uništiti kraljeve pristaše, oduzeti im sva imanja i razdijeliti među naše pristaše da ih učvrstimo. Tek kad vidimo da nas je dosta i da smo dovoljno naoružani, onda mogu da idem u ratne pohode protiv svih krštenih podanika. Kumanski bogovi mogu biti sigurni da će ovdje zavladati. - Ali papinski legat dolazi na pokrštenje Kumana! - Primit ću ga .sa svim počastima, a Kumane obavijesti da nestanu u šume. Evo, tu su vam bogovi - i ona otvori široki ormar u kom su bila četiri kipa kumanskih bogova. Kraljica se baci na pod, udara čelom o zemlju i kumanskim jezikom izgovara prisegu Dvojica mladih su je slijedila. Nakon molitve i prisege, diže se kraljica zajedno sa svojim dvoranima. Oni su se svojim čelom lako dotakli Elizabetina čela i time su mladi ljudi smireni ostavili kraljicu. 324 325Biskup Timotej je bio odmah smješten u vrlo lijepe odaje, a kad ga je ugarski dvoranin zapitao je li zadovoljan, on ga oslovi vrlo ljubazno: - Hvala vam, neizmjerno sam sretan što je kraljica prema meni tako milostiva. Sve je dobro, samo bih morao zanijemiti kad ne bi bilo s kime da malo popričam.

221

Ovdje je u dvoru moj clobri znanac knez Ivan Otočki, pa bih vas molio da me odvedete k njemu. Molba se učinila prirodna dvoraninu koji nije bio upućen ni U kakve dvorske tajne i on vrlo uljudno posluša kraljičina gosta, to više što mu je kraljica okom u oko naredila da biskupu ispuni sve što gost zaželi. Za nekoliko časaka otvori dvoranin vrata sobe kneza Ivana i pusti unići biskupa Timoteja. Ivan je skočio - kao da mu je s neba pala pomoć. Knez je dobro pretražio vrata, odgurnuo sve zavjese, zavirio iza baldahina nad posteljom i pošto se uvjerio da ih nitko neće slušati, približi se začuđenom biskupu: - Vi ne slutite kakvu ste igru odlučili svojim dolaskom. Ulog igre bila je moja glava. Posljednja odluka još je u vašim rukama. Tiho, tako tiho da je biskup jedva čuo, rasvijetli mu Ivan sumnjive okolnosti kraljeve smrti, svoj susret s Joakimom pred kraljevim vratima, svoju izrečenu sumnju, događaje s njegovim vrčem, danas Tajanino otkriće i konačno nestanak kraljeve oporuke. Stari prijatelj Okićke porodice promatrao je Ivana, ne pokazujući da je previše začuđen. Očito ne vjerujete što vam govorim? Vjerujem, zato se i ne čudim što su oni namjeravali. Čudim se samo vama što ovdje čekate da vas spreme pod zemlju. - Ne smijem se udaljiti s dvora. I vojvoda je zatočen. Gezu su zatvorili negdje u dvoru da se ne bismo mogli sastati zajedno ili s drugim kraljevim pristašama. Boje se urote. Vi ste, dakle, mrtav čovjek koji živi samo slučajem? - Jesam, ali kako da izađem iz takve utvrde? Baš zato vas molim, biskupe, iskoristite svoj položaj kao papinski poslanik. Uputite se sutra u posjet bilo kojem knezu ili nadbiskupu i zatražite od kraljice da vas pratim - ja. U to ću vrijeme otići prijateljima pokojnog kralja da otmu moju sestru i sakriju je u svom -dvorcu. Ne možemo bježati ravno na Grič - stigla bi nas Joakimova potjera. - Pouzdajte se u mene - reče Timotej i ode u sobe pripremljene za njega. Preplašena Dorja prisluškivala je svaki korak ispred svoje sobe. Odahne, prepoznavši brata. Ivan uđe, zatvori vrata i priđe k sestri: - Gdje je Tajana? 326 --Odveli su je kraljici. - Jučer je smrt prošla pokraj mene, a danas će njome ravnati biskup Timotej. On je tu, sve sam mu rekao. - Timotej? Ivane, to je čudo - moć je Tajanina čudesna. - Nešto jest što sprečava đavlu da potpuno zagospodari i nad dobrotom. Slušaj: Timotej će mi pomoći. Ali još se smrt nije odšetala daleko, osjećam je za vratom. Budi hrabra, Joakimove oči prodiru u naše misli, dakle, budi prijazna kao da smo zadovoljni. Ako mi biskup pomogne, mi ćemo za sedmicu dana biti pod prijateljskim krovom. - Bježati? Ivane, kad bi to bilo moguće! Jedva doreče kad u sobu uđe Tajana. - Ne smetaš nam, Tajano. Meni je i onako poći - i Ivan brzo ostavi sobu, a Dorja veselo navijesti: Timotej je ovdje. To mi daje nade da ćemo se svi spasiti. Da nema Henrika Gisinga, kneginjice. - Nešto me čudno gledaš, što je s Henrikom? - Kad su me odveli kraljici, Čekala sam u njezinoj odaji. Iz dvorane dopre do mene ljutit glas kneza Henrika. Spočitavao je Joakimu što još nije pozvao Tomu da dokaže je li vaša samoop-tužba istinita. I ako je istina da ste bili njegova ljubavnica, onda će se Joakimu teško osvetiti jer ga je zavarao. "- što reče Joakim? -- Tvrdio je da ne može pronaći Tomu. Gising mu tada vikne: "Lažete, vrze se neprestano okolo, vidjeli su ga oko Gertrudi-na dvorca i kapelice svetog Stjepana. Prošle noći je orobio trgovce. U nedjelju mora kneginjica biti moja žena!" Onda

222

pojuri iz odaje, blijed i zelen. Ja sam još čekala, kad me Rufa pozove da uđem. Joakim je razgovarao s kraljicom. Govorili su latinski. Sjećate se da poznajem taj jezik. - Pa što su govorili? - Joakim je kraljici priznao da i nije pokušao pronaći Tomu jer da je Tomo pomaman za vama, pa će vašu samooptužbu potvrditi zato da vas Henrik niti tko drugi ne može uzeti. Joakim je odlučio povesti hajku za Tomom i objesiti ga jer je orobio budimske trgovce i jednog kneza i tako će se njega riješiti. - Propalo je sve. Ako me u nedjelju vjenčaju s Gisingom, onda je sve uzalud, što snuje Ivan? Do nedjelje su četiri dana... Ali mogao bi me spasiti Tomo. Kad bismo mu mogli dojaviti? što biste mu javili? - Neka Henriku po svjedocima pošalje priznanje da je moja samooptužba istinita. A za uzdarje saopćili bismo Tomi da će ga Joakim objesiti i neka bježi. - Ja ću, kneginjice, poći k Tomi. - Tebi je dopušteno da izlaziš? 327Jest, kraljica me šalje jer da pod zatvorenim krovom ginem. Ja ću potražiti Tomu. Gising veli da se vrze oko Budima i kapelice svetog Stjepana. - Sestro moja, sreća je tvoja služavka. Svi smo mi zakopani u tom dvoru, samo ti si slobodna! - Iskoristit ću svoju slobodu za vas, kneginjice. Podvečer se kraljica odjenula u svečano odijelo od crvene svile. Kosu je preplela crvenim vrpcama. U očima joj gori plamen. Sagnuvši se Tajani, reče: - Već si se posve oporavila. Ono jučer veoma me je razljutilo. - čitavu sam noć drhtala od uvrede mladog kralja. - Bude li te još samo pokušao napastovati, zatvorit ću ga u kulu. Nego čuj? Zašto vitez ne dolazi? Sto to znači? - Zato što mrzi Joakima. Ali mogla bih poći da ga potražim. - Razumijem, planuo je ljubomorom, čuvši da Joakim sada opet boravi na dvoru. Ako danas ne dođe, sutra ćeš otići u Ger-trudin dvorac. Moram govoriti s njime. Izbit ću mu iz glave Joakima, ta on je samo sluga i ništa više. Evo, čujem korake. Mrka lica ušao je tovarnik u kraljičinu odaju i zatražio da Otpusti djevojku. Onda će Elizabeti: - Zaprepastila me vijest o vašem biskupskom gostu: - Upravo razmišljam o tome. Timotej je knezu vrlo sklon, papin je glasnik i mnogo viđen kod hrvatskih knezova. Ne bi pogriješio, Joakime, da pustiš kneza na životu dok je biskup ovdje. - Da pod krovom čuvam zmaja što reži na mene? Sutra će biti svršeno. - Dobro, idemo, večera je spremljena. Čitav dvor je prisustvovao svečanoj večeri u čast papina poslanika biskupa Timoteja. Kraljica i Joakim iskazivali su mu veliku pažnju, a on je uzvraćao: - Svijetla kraljice, pripovijedat ću o krepostima koje rese našu kraljicu. Svi treba da znaju kakva sreća očekuje podanike od vladavine kraljice. Pogledavši ga ispitujući ona će tiho: - Samo vaši hrvatski knezovi neće to da vjeruju. - Uzvišena se kraljica vara. Eto, tu je knez Okićki - tiho će on. - Znam da je najveći protivnik Joakima, pa ipak mi je danas rekao: "Kraljica je tako umna i dobra da sam se pomirio s Joakimovom vlašću. Njezina će vladavina biti okrunjena slavom, blagostanjem l pravednošću." 328 - To je rekao Ivan Okićki? - Sumnja li svijetla kraljica u moje riječi? - Naprotiv, dragi biskupe, ushićena sam što vam moram vjerovati. Nastavili su razgovor. Biskup je promatrao ostale goste oko stola i zamijećivao da vojvoda veoma žalosno pogledava Dorju. Njezin brat je namješteno vedar, dok kraljica dalje govori biskupu

223

- Sutra ću Kumanima u njihovu taboru proglasiti da se za dvije sedmice imaju spremiti na pokrŠtenje - i nastavi mu dokazivati kako se brine za njihovo obraćenje. Poslije večere kraljica ustane da krene na počinak. Biskup se na polasku pokloni: - Svijetla kraljice, smije li poslanik svetog oca upraviti jednu molbu? - što god zaželi, učinit ću. - Sutra kanim posjetiti samostan dominikanaca. Prior je moj brat. - Dopuštam vam to, ali se Jie želim nadugo lišiti ugledna gosta. - Samo dva dana. Ni časa više, svijetla kraljice, i molim dame onamo prati moj zemljak knez Ivan Okićki. On umije ugarski jezik, znade se kretati svuda u gradu pa je prirodno da me prati. - Oh, dakako - nasmiješi se kraljica ljubazno. - Za dva dana opet vas očekujemo. Joakim jedva sakrije Ijutinu, a Tajana i Dorja su strepile, hoće li kraljica odbiti biskupovu molbu. Sutradan uputio se Timotej s Ivanom u Budim. Obojica su sišli u dvorište gdje su već čekali osedlani konji. Biskup sa svojim momcima s Griča i knez uzjašu i krenu prema vratima prve utvrde. Tu ih zaustavi nadzornik straže: - Knezu nije dopušteno da napusti dvor. ;>; - Od koga ste primili ovaj nalog? - Od kraljeva tovarnika. - Svijetla kraljica je odredila da knez prati papinskog poslanika - strogo će biskup. - Očito tovarniku nije poznata kraljičina odredba - onda ću ovdje pričekati. Na te riječi nadzornik se duboko pokloni: - Neka vaša prečasnost oprosti zabunu. Izašli su iz utvrde i pošli s pratnjom cestom prema gradu. Prolazili su uskim ulicama, između kućica, plemićkih dvoraca i Kneževskih palača, a onda ostavili za sobom grad i uzeli smjer Prema brdima. Na vrhuncima bijele se dvorovi knezova. S istočne strane, na visokom brdu iza drveća, viri vršak crkvena tornja dominikanskog samostana. 329Timotej priđe sa svojim konjem Ivanu: ? -v". -,. - Kneže, budite oprezni. Valja vam poći u samostan. Slijedit će vas Joakimove uhode. - Ne bojte se, biskupe, pokušat ću se sastati s prijateljima pokojnog kralja i vratiti se s vama u kraljevski dvor i radi vas i svoje sestre. Umiren i zadovoljan, krene biskup konja prema samostanu, a knez ga je slijedio. NA SASTANKU Razbješnjeli Joakim psovao le, hodajući kraljevskim odajama, dok je kraljica sjedila u naslonjaču i nekako neprisutna duha pogledavala na vrata igrajući se pri tom sa svojim petogodišnjim sinom Andrijom. - Svemu si ti kriva - spočitava joj on. - Zašto si dopustila da ga knez prati? - Kako bih biskupu uskratila molbu? Napokon, brige su izlišne jer imamo za taoca njegovu sestru. Dakle, smjesta sam mogla pristati, on ti ne može pobjeći. Mali Andrija se zaletio na Joakima i stao ga vuči za tok nje-.gova mača. - Ovoga ćemo vjeriti s kćerkom Rudolfa Habsburškoga - primijeti Joakim, promatrajući dijete. - Dobro ćeš uraditi. Nego - što je s kraljevskom blagajnom? Prazna je. Zašto ne ideš plijeniti knezove? - Optužio sam bogate prijatelje kralja Stjepana izdajstvom i odredio da im se otmu imanja. A koga ti očekuješ Elizabeto? - Ja? Nikoga. - čitavo vrijeme pogledima otvaraš vrata kao da bi imao netko doći... - Netko? Ah - dosadan si! Opet te hvata tvoj đavo. - Tebe, tebe hvata đavo tvoje krvi tatarske. Baš u tom času uđe u sobu Tajana, svježa i od zraka zaru-menjena. - Gdje si bila? - upita je Joakim, a glas mu zvuči sumnjičavo.

224

- Poslala sam je da izjaši oko dvora - prihvati kraljica mirno. - Boležljiva je, opet joj se povratila nesvjestica. Neću da izgubimo svoju srećonošu kad je sada najviše trebamo. - Dobro je da je čuvaš, vrlo dobro - odvraća Joakim i okrene se Tajani: Ti mnogo planduješ u okolišnoj Šumi. Tamo bi mogla susresti neke nepoželjne ljude. - Nisam bila u šumi - odgovori Tajana. 330 Kad je Joakim izašao, kraljica upita djevojku, šapćući: - Jesi li ga našla? - Nisam, ni danas ga nema. Sluga u Gertrudinu dvorcu kaže da je vitez negdje zaostao ili zalutao u šumama. Stalno ga traže. Bude li se vratio do večeri, vidjet ćemo na istoku u šumi baklju. Crvene mrlje pokrile su kraljičino lice i uznemireno se okrene: - Tajano, pazi, Joakim sumnja. Znam da mu je pokojni kralj raspirio sumnjičavu dušu i progoni me. Sutra ćeš opet izja-šiti, neka te vide. Sigurno će poslati za tobom svoju uhodu jer je opazio kako te nemirno čekam. Jaši samo do kapelice svetoga Stjepana, ondje se odmaraj pa se vrati. Tako ćeš izbrisati svaku sumnju da mi od nekoga donosiš vijesti. - On zna da je vitez Sokol ovdje? - Ne znam, ali rekoh: kralj mu je nešto spomenuo pa možda nagađa. Tvoje će korake zacijelo slijediti. - Bit ću oprezna. Malo zatim zovne kraljica Rufu i naredi mu: - Pripazi večeras: ako s istoka u šumi plane baklja, dođi u dvoranu, uzmi moj vrč i daj ga napuniti. Ne opaziš li, uzmi vrč i stavi ga praznog na stranu. Za večerom nitko nije bio dobre volje. Henrik je dobacivao mrke poglede Dorji. Spuštene glave ona je zabrinuto razmišljala o bratu. Vojvoda je turobno zamišljen. Mladi kralj nekoliko se puta okosio na svoju nevjestu i pohlepno gleda za Tajanom. Orhida je promatrala kraljicu. Ova nije mogla sakriti u očima plamen: iščekivala je viteza Sokola. Mladi kumanski vojvoda Oldamur buljio je mrko preda se. Kraljica mu je dala nalog da se vrati Ku-manima i saopći im neka se sakriju u planine da ih ne bi našao papinski legat. Mladi kralj počne opet galamiti, a Tajana prišapne Dorji: - Nisam vidjela Tome kod kapelice, niti gdje drugdje. Sutra ću opet smjeti da izjašim. Tražit ću ga. • Knez Gising proždire me pogledima. Jao meni! - Samo da se knez uzmogne sastati s prijateljima! - Nedjelja je moj smrtni dan. U dvoranu uđe dvoranin Rufa. Kraljica osjeti kako dršće te se nije ni usudila pogledati Rufu. Samo je osjećala kako se približava k njoj, uzima njezin vrč i pruža peharniku da ga napuni. Elizabeta se učinila kao da Rufu i ne vidi, i prišapne Joakimu: - Vidite, tovarniče, srećonoši pomaže zrak. Danas je mnogo svježija. Naredila sam joj da izađe svakog dana ako je to vama po volji. - Uistinu, danas nije tako blijeda. Dobro ste učinili. Neka sutra opet izađe. 331Povedi na počinak mladu kraljicu naredi kraljica sinu. - Kakvu mladu kraljicu? Ja nemam kraljice l Elizabeta ga namjerice izaziva, a zloćudni dječak nastavi vikati. Tada se ona tobože razljuti, ustane i reče Joakimu: - Vodite kralja u njegove odaje i pokažite mu kako se ima vladati. Sutra se vraća papinski poslanik. Ako ga takva vidi i čuje, bit će sramote. Moje dvoranke neka me slijede. - Ne bismo li danas još obavili neke kraljevske poslove? - pita Joakim. - Nikako. Andrija je nekako bolestan. Do sutra. On se mrko pokloni. , Na trijemu u kuli kralja Bele stoji Tajana. Zvjezdana je noć. Iznad budimskih brda diže se pomalo mjesec. Tajana se sakrila iza stupa ispod valovitog stropa trijema.

225

Oči pune iščekivanja upire u obrambeni tornjić. Prolazi je studen. Dršće kao da čeka ljubavnika. Sad će viteza vidjeti prvi put otkako je u onoj mračnoj crkvici vjenčana s njime, odakle je otišao, a da joj nije rekao ni riječi. Zastidi se svoje radosti i uzbuđenja i pokuša zaboraviti taj čas koji je tako usko veže s njime. Pod trijemom zašušti lišće kojim su obrasle zidine. Zaustavljajući dah, primakne se bliže k ogradi i pogleda dolje. Najprije se uzdigli obrisi srebrnog sokola, a onda šljem. Snažna tamna pojava prekorači ogradu. Nijema i drhtava pridržava se Tajana zida da ne padne. Vitez polako prilazi k njoj i šapne oprezno i tiho: - Čekaš me? - Dugo vas nije bilo. - Zalutao sam u šumama. Medvjedi su me zatjerali daleko. Kako ti je? - Kraljica mi je vrlo dobra, a kralj ... - Znam, umro je. - Kraljica vas je više dana iščekivala. - Gdje je sada Joakim? - Ostao je u blagovaonici s gostima. Kraljica će doći kad Rufa javi, samo da vam saopćim što se dogodilo. - Dođi bliže i govori tiho. Prignuo je k njoj glavu i lice po kojemu svjetlucaju pločice vizira. Hitro mu došaptava što joj je učinio Ladislav. što se dogodilo s knezom Ivanom Okićkim i Dorjom. Kad je dovršila on je ostao sagnut. - Ti si, dakle, spasila kneza Okićkog od otrova? - Morala sam, dobar je. - I mlad je - i pristao. Ne smaže daha da mu odgovori. Njegov šapat prožet je spočitavanjem. 332 - šutiš? Sviđa ti se? Pravo je tako. - Obranio me je od Ladislava, dužna sam mu zahvalnost. - Sad te brane drugi, a ja lutam okolo šumama. Zapanjeno sluša njegovo spočitavanje samom sebi i osjeća od toga neku radost. - Ne možete me braniti kad ste daleko, ali pomozite, viteže. - što želiš? - Spasite kneza i kneginjicu Dorju. - Kako da ih spasim? - Kraljica će učiniti sve ako je vi zamolite. Joakim će kneza ubiti. - Ti moliš za kneza? - Molim - molim! Šutnja. On se ispravi i pogleda u daljinu. - Vi ga mrzite? - pita Tajana. - Ne! Dragi su mi svi koje ti voliš. - Kneginjica je očajna od straha za bratom. - I ti se bojiš za kneza. Dobro. On će biti spašen. Govotflt ću kraljici - Hvala vam, viteže. On šuti, a ona se odmakne, čekali su Rufu. Dugo ne dolazi. Tajana se zagledala crnim očima u "nebo OMK to zvijezdama. Sva se je utopila u tihoj zaboravi. časovi prolaze. - Gledaš zvijezde, Tajano? - Lijepa je modrina nebeska poput modre poljane na kojoj cvate zlatno cvijeće... - A tamo se diže srebrno sunce koje ljudi zovu mjesecom. Kakve su ti oči u njegovu svjetlu? ^Trepcuc; poput latice na večernjem lahoru, stoji pred njime, slušajući njegov šapat, maglen, sjetan"-kao da su uzdasi. Njegova ruka posegne za njezinom, ledenom. - Zašto se trzaš, dijete moje? Treba da moju ruku osjetiš kao ruku svojeg branitelja, prijatelja - oca. Ta riječ padne joj na srce čudnom težinom i probudi je od sna. Pogled joj bude tužan. Opet šute.

226

Povjetarac prebire lišće na trijemu. Mjesečevi traci pospu joj -kosu kao da ima aureolu. Vitezova glava podigla se. U šutnji čuju se nečiji koraci. -- To je Rufa. Slijedite me, viteže. , - Kamo me vodiš? - U moju sobu, tamo će doći ona... - Evo, idem... Lagano šušti njezina haljina u mračnoa uzanom prolazu. On Je slijedi. 333Polako ona rine vrata. On se sagne i uđe u raskošnu njezinu sobu, osvijetljenu svijećama. Ogleda se okolo. Rufa se izgubio u hodniku. Ona prisloni vrata sa slikom nepoznata viteza na svoje mjesto i zasune prolaz na hodnik kojim je prošao Rufa. Vitez Sokol pođe prema stolici, ali se na pola puta zaustavi. Naglo i oštro. Pogled je uperio u viteza na stijeni. Stoji i zuri u nj. Ne miče se. - Poznajete li ga? - pita Tajana. - Koga? i -- Ovog viteza na slici. - Ne, ne poznam. - Prestrašili ste se da je živ? I meni se tako činilo kad sim ga prvi put ugledala i uvijek mi se čini da je živ i da govori sa slike. Sokol ne odgovara. - Ipak ga poznate... - Po čemu to razabireš? i;, - Zato što ste se, ugledavši sliku, jako trgnuli. fe - Začudilo me što su to vrata. - Nije to zbog toga. Vi ga znate i ja ga znam. ,, - što znaš? ; - Da se zove Ratimir i da je nekoć zarobio kraljicu. " < " ;, - Tko ti je to rekao? - Sama kriljica. - Zašto ti je pričala o njemu? - Pitala sam je. - Drugo ti nije rekla? - Da je kneza Ratimira nestalo kad je njezin muž postao kralj jer se boji osvete. Vitez priđe Tajani: - Ne reci joj da smo razgovarali o tom vitezu, ni da sam gledao njegovu sliku. Hoćeš li o tome šutjeti? - Činim sve što vi želite. - I odviše činiš - odviše. U što sam ja tebe zakopao? To je u njezinim mislima zvučalo kao da nišani na vjenčanje pa ga hitro opomene: - Ah, ne spominjite to, baš ni u što me niste zakopali. Sretna sam da mogu služiti vašoj sreći... - Mojoj sre.ći? Daleko je. Nikad neću stići do nje. Nikad. - Već dolazi. - što si rekla? - Čujem šuštanje njezine povlake - i ona pođe k vratima što su vodila u hodnik. Dva puta udari lagana ruka po njima i čuje se kraljičin glas: - Tajano, otvori! Ne odazivajući se, Tajana odrine zavor. 334 U sobi se ukaže kraljica, lijepa, blistava, sjajnih očiju, u svijetloj haljini, kao da ide na svečanost. Tajana ponovo zasune vrata, prođe pokraj viteza, tiho se dotakne slike. Vrata se nečujno otvore i ona nestane iza slike. Vitez Sokol je okrenut leđima. Kao da nije vidio kako je Tajana izašla. Elizabeta zaboravlja sve oko sebe, teško diše, jedva se savladava. Vitez se duboko pokloni i ostane sagnut. - Takvim pozdravom dočekujete mene ovdje, nasamu, nakon toliko vremena" - Došao sam da se oprostim. Oči joj trepću, lice blijedi.

227

- Oprostite? - Odlazim zauvijek. - Kamo? Zašto? Prošlo bi mnogo vremena da objašnjavam. - Vi - vi ne možete otići kad nema nikakve pogibelji, kad je sve tako dobro udešeno da se možemo vidjeti. Vi ne smijete otići. Obećali ste mi da ćete dolaziti. - Bilo je to onda kad Joakim nije bio - kralj. - Ja poznam samo kraljicu koja vlada i njezinog slugu Joa-kima. - Slugu koji uživa sva muževljeva prava. - Viteže, to nije istina. H Ona mu se približi: - Zar ne vidite: sad sam svoja gospodarica, ja zapovijedam. Sad pripadam samo onome kome pripada i moje srce. - Svijetla kraljice, lutajući vitez ide u svijet da zaboravi svoj san o vjernoj ljubavi. - Spriječit ću vas. - Baciti me u tamnicu? Predati me Joakimu? Evo, učinit ću to sam! I korakne prema vratima. Ona ga dočeka svojim rukama. Stajala je posve blizu njegovih grudi. Zamagli joj se, tijelom kao da prolaze munje. Njegova blizina svlada je posve i podatno za-vapi: - što hoćete? što? Recite! - Da me pustite otići jer ću inače zaboraviti sve - provaliti k njemu i ubiti ga. To sam obećao na Griču - još ove noći mogao bih to izvršiti. - Trebam ga samo još malo, dok uredim kraljevske poslove. Ne mogu još vladati bez umne glave, a onda ću... - Pružiti mu svoju ljepotu? - Riješiti se njega. - Ne vjerujem. Zato idem. Sutra u zoru bit ću već daleko. Tako blizu njegovu naručaju, ove su riječi još jače uspirile njezinu plamćenu želju. Čvrsto obujmi njegove ruke i vrućini dahom šapće: 335Dajem raskoš" ljubavi, svu sebe, sve svoje misli - sve, vama. - Samo Joakima - ne! Klonula je. On je pridrži. Još čvršće uhvati se njegovih grudi. Sva se osloni na nj, izazivajući vrelo željeni zagrljaj. On se odmakne: - Moram otići, inače ću ubiti i vas i sebe. Nije se prepala. Zamagljenim pogledom traži u rupama vizira njegove oči. - Ljubiš li me? - Prije će Sokol umrijeti nego odgovoriti, dok tamo onaj može ulaziti u vašu ložnicu kad hoće. Umrijet ću radije. - Kako ti blistaju oči, ljubljeni! - šapće ona. - Posljednjim pozdravom, zauvijek! Neka mi otvore vrata! Sva njezina strast prešla je u ruke koje su ga zgrabile. Drže ga čvrsto, grčevito. Pita: - Sto da radim? - Oslobodite me nuzljuba. - A onda će vitez Sokol biti moj? - Samo onda - potpuno vaš. Ruke joj klonuše niz tijelo. Bespomoćno zuri u okove što je vežu s Joakimom i sluša buru ljubavnih želja svoje krvi. Čitavo blago kraljevstva dala bi da se ispune te želje. Sva izgara od čežnje da mu preda ljepotu svojeg tijela. - Da se riješim Joakima? A tko da mi savjetuje? Kako da vladam sama? - Ima u zemlji drugih knezova, umnijih od njega, mnogo sposobnijih. Ona se prigne i usklikne tiho: - Vi - vi? Hoćete li vi stupiti na njegovo mjesto u časti i vlasti? - U kraljevske se poslove ne razumijem. Neću da ih se dotaknem. Vitez Sokol čezne samo za ovom divnom ženom... Ove riječi zapljusnule su je poput olujnih valova, uzvitlale u njoj orkan što je omamljuje, zasljepljuje, čupa njezinu želju za vlašću kao stablo što je duboko zahvatilo korijen.

228

Savija se pod zamahom orkanske želje da se odriješi, da se iščupa i surva u njegov zagrljaj. - Joakim zna zašto vas je uvjerio da nitko ne zna vladati do njega. A on vitla žezlom da uzme vas. - Istina je. Rekao je to - priznaje ona, oslabljena njegovim dahom koji joj pali lice, što je prislonjeno na njegovu ramenu, - Uzmite drugog savjetnika, druge knezove koji će vam služiti vjerno, nesebičnije, umnije. - Koga? Znate li? Govorite! - Tu je Geza, knez Semere, Batori, Caki, onda hrvatski knezovi: Pavao Babonić, imate uza se umnog, vjernog kneza Ivana Okićkog. Iskoristite njihovu mržnju prema Joakimu. Svi će oni 336 dati za vas svoju krv ako maknete njega kojega mrze zbog njegova haračenja u kraljevstvu kao što ga mrzim ja jer otima - vas. Iskoristite, velim, njihovu mržnju ako želite naći viteza Sokola koji vam daje - svega sebe. - Sebe - svega? - Da! Sebe - zauvijek! " * ,; "x; ; Iz očiju joj suklja strast koja kipti. ; " - Uistinu, svega sebe? Svega? - ponavlja Elizabeta suluda od predodžbe njegova zagrljaja i osjećaja zebnje i boli u grudima. - Onog dana, kad nestane Joakima s ovog dvora, prijeći će vitez Sokol prag vaše ložnice i donijeti vam zauvijek vruću ljubav. - Prijeći će prag moje ložnice? - Obujmiti vaša koljena, obasuti ih žarom svojih cjelova, predati se u ropstvo ljubavi, samo ljubavi... - Kada? Kada? Kako da izvedem urotu? Brzo! - Da vam sve objasnim? - Sve - sve, brzo. - Za svoju osnovu odmah trebam kneza Okićkoga. - On me mrzi. - To vam je rekao Joakim, a ja vam kažem: knez vam je odan. - Govorite dalje. - Čujte i činite sve što ću vam reći. - Tiho! - šapne ona. Pozornost joj se skrene na vrata od hodnika kao da tamo nešto zamjećuje. - Koraci! Joakim dolazi! Idite, mene radi, onoga radi što ćete mi savjetovati! - i povuče za sobom viteza, pomakne sliku i kroz tajna vrata potrči u hodnik što vodi iz dvora. - Tajano! Tajano! - zovne ona u mrak. - Kad ćete opet doći? - pita tiho viteza. - Kad onaj koji sada dolazi, neće više moći da dolazi. - Gdje i kada da sve dogovorimo? _ - Pošaljite mi kneza Okićkoga - reče on i spusti se na trijem. - Jamčim za njega, ljubavi moja! Kraljica se s Tajanom ubrzo vrati i opet namjesti sliku. Vani Joakim viče na sluge, tražeći da ga puste. - Lezi na postelju - reče Elizabeta Tajani - čini se bolesnom. Joakim udara po zabravljenim vratima. Kraljica se požuri: t - Čemu ta vika, kraljevski tovarniče, u to doba noći? UđiZapuhan od jada, on zakorači u sobu. Kako to izgledate, kraljice? Kakvu to svečanost slavite u "ko zamamno] haljini? 337Ne bulazni - šapne ona, pokazujući na postelju Tajane. - Obukla sam haljinu da mi je dvoranke poprave. - Poprave? Ovdje u ovoj sobi?

229

- Pozvali su me hitno da vidim srećonošu. Nisam imala vremena ni da se svućem. Opet ju je uhvatila nesvjestica. Zar da je pustim umrijeti, pa da mi sutra spočitnete krivnju ako je izgubimo? Njegove su oči sumnjičavo pogledavale okolo. - Tko je bio u ovoj sobi? - Hoćete li se svojom grubošću posve zamjeriti srećonoši? Već vas se ionako boji. Nije ni čudo da vam uskraćuje sreću - odsječe Elizabeta ljutito i pohiti k postelji. - Ne boj se,. Tajano, nije ljutit na tebe, došao je da te vidi. Da - Tajano, on ti je dobar, a ti misliš da te progoni. Od događaja u Kamen-gradu on je tako čvrsto vjerovao da u Tajani leži moć sreće da su ga kraljičine riječi prepale. Brzo priđe k postelji prihvati Tajaninu ruku, mrzlu kao led i pogleda joj u lice, blijedo od straha, koji je djevojku obuzeo kad je pomislila da će sada Joakim otkriti tko je bio u sobi. Smatrajući to bljedilo znakom bolesti, utihne načas sumnjičavi bijes u njemu i on stade kukavno moliti za Tajaninu milost: - Istinu veli kraljica: došao sam da te vidim, a momci me nisu htjeli pustiti pa sam se naljutio. Ne boj se mene, Tajano! - I danas poslijepodne, kad si ušla u moju sobu, gledao te je tovarnik gnjevno samo zbog toga što ga muče poslovi. Budi mu dobra srećonoša, kao što si bila kralju. Zar ne, da ćeš mu donositi sreću ako ti bude dobar kao što je bio kralj? - Još bolji nego on. Mnogo bolji - ne boj se srećonošo - govori Joakim molećivo. - Pozovite tovarniče, liječnike i dvoranke, treba bdjeti uz nju. - Ostanite, kraljice, uz nju. Odmah ću probuditi liječnike. Zaboravivši već da ga je ovamo doveo ljubomor, on se udalji, a kraljica joj šapne: - Moraš ostati bolesna do sutra, vidiš - spasila si me, mila moja - i sva se privine k njoj pa je grli. Tajana se oslobodi njezinih ruku: Samo da vitez sretno napusti dvor. Sretno će proći, na straži su moji Kumani, a ti ga pratiš svojim mislima i željama. Prati ga, onda mora proći, Joakim mi je postavio uhodu koja mu je saopćila da sam pošla k tebi. Oh, taj prokleti čovjek! Ne želi mu sreću, Tajano, nikad mu ne želi, on je na putu vitezu. On bi viteza ubio. Maknite Joakima. - Nije to tako lako, moja draga. Ulaze dvojica liječnika i mudra, važna lica vijećaju o Tajani-noj bolesti. 338 - Veliko zlo joj prijeti. Teška bolest, svijetla kraljice. Demoni su ušli u njezino tijelo. - Neće biti tako zlo, samo je slaba od nesvjestice. Priredite lijek. - Budale stare - promrmljala je kraljica kad su opet otišli - tek sad vidim kako nas varaju kad tebe proglašuju teško bolesnom. O, lažu, gadovi, sad vidim kakve su neznalice. Liječnici su se vratili i stavili na stol niz lončića, tekućinu i masti. Zaokružili Tajaninu postelju i raširili svoje ruke. Od tih ruku obuze djevojku užas. Stanite! - zapovijedi kraljica - Agora, moj mudrac neka to učini. Izađite. Lica se njihova strašno namršte, osjetivši da su prikraćeni za milost. Kad je Agora ostao sam, kraljica mu naredi: Lijekove ćeš joj davati prividno, o tome ne smije saznati nitko. Sada neka dođu dvoranke da kod nje bde. Kad su njezine zapovijedi izvršene, ostavi sobu i pođe visokim širokim trijemom. U tmini svjetluca na stijeni luč. Kraljica se zaustavi ispod otvorena luka. Pogleda u mrakom pokriveno dvorište, udišući noćni zrak da ohladi uzbuđenost što se još uvijek nije stišala od sastanka s vitezom. Obnavljajući uspomene na časove kad se privijala k njemu, zahvati je strasna želja za njegovim zagrljajem. Ali raskidane misli razbacuju stotine pitanja: "Kada? Kada? što da uradim? Kako da pregazim Joakima i da za uvijek postignem vitezov naručaj? Joakim? Svuda je na putu svuda se pomalja njegova crvena brada, njegove oči - osvetničke i prijeteće."

230

Obuhvaća je osjećaj nemoći. Uzdahne duboko, teško. "Onog dana, kad njega nestane, prijeći će prag moje ložnice. On - divlje željeni!" U žudnji zadršće i glasno uzdahne. S leđa osjeti vrući dah na ramenima. - Za kim tako vrelo uzdišete, kraljice moja? Elizabeta ugleda Joakimovo crvenom bradom obraslo lice. Po njemu plazi žuti plamen luči. što je to? čemu ovo skrivanje za stupove? Zašto ne dolaziš ravno, otvoreno? čemu se šuljaš za mnom, Joakime? - Zato što me zanima od čega moja kraljica danas tako gori, upravo plamti. Već za večerom, pa onda u Tajaninoj sobi, a sada izgara u uzdisajima ljubavnih Čežnja... Uto se pojavi Rufa: - Mali Andrija opet je bolestan. Osjeiila se spašenom. - Evo, idem - danas me svi progone. Joakime, do sutra! 22* 339U VLASTI MRTVIH * Nemirno hoda Joakim po svojoj sobi. Nekako je sav izgubljen, namršten. Njegov pouzdanik knez Henrik Gising zavaljen je na ležaj u. - Koji vam je vrag, Joakime? - Da mi je znati gdje je vitez Sokol?! - Po svoj prilici na Griču. - U Budimu je! Ona ga pozna. - U to ste se uvjerili? - Ove noći ... - Vidjeli ste ga? - Osjetio sam ga u njoj . - Ždere vas kralj Stjepan i nakon svoje smrti! - Kad uzmeš u naručaj ženu, moraš znati je li tvoja - ili tuđa. - Nisam li rekao: kralj Stjepan osvjećuje se nad svojim grobom! - Pazi: Tajana je jučer sa šetnje pošla ravno kraljici. Ona ju je čekala, bila je sva na iglama. Zašto? Ova djevojka odilazi na plandovanje i vraća se k njoj, dok je ona čeka kao Ijubavnikov zagrljaj! A uvečer? Elizabeta kaže: ne može da primi mene! Sin joj je bolestan, a u ponoć kad su svi polijegali, ona ide k srećo-noši. Ako je bolesna - dobro. Ali zašto se zatvara s njome? O čemu one tamo razgovaraju? što imaju uvijek zajedno? - Ludost! Zar je Tajana vitez Sokol?! - Nosi njegovu uspomenu, njezina prisutnost unosi ga k nama! Kratko vrijeme je razmišljao, a onda opet nastavi: - Tajana je vitezova štićenica, ako je -on tu, onda to zna djevojka. Sve to ima vezu. Ima vezu. Moram je otkriti. Ako se Elizabeta pomamila za njime, spremna je na sve. Narav joj je otrovna. Nešto me uznemiruje, slutim: oko mene se nešto plete... - Nije li srećonoša jučer u noći oboljela? - Istina, a ipak nemam mira. - Mene grdite da plazim za suknjom kneginjice Dorje, a eto, vas drži ljubomor kao mačka miša u gubici. - Da Elizabeta skrene vjerom meni koji sam ju postavio na vlast isto je kao to, ako tebi umakne kneginjica. - Umakne? - skoči Henrik. - Zašto da mi umakne? Možda je ipak bila Tomina? - Kažem ti - nije. čut ćeš kad ispitamo Tomu. Dao sam ga tražiti. - Ako ga ne nađu do nedjelje, ja ću je ipak vjenčati Joakime, bit će zla ako nije netaknuta. 340 Ali on nije slušao. Njegovu pozornost izazove štropot na hodniku. Otvori vrata, poput uhode prisluškuje korake, vreba, zove oružanog slugu s hodnika i pita: - Tko je to prošao? - Prečasni papinski legat s knezom Okićkim. - Vratio se, dakle? - usklikne Joakim. - Gdje su?

231

- Obojica su otišli pokloniti se svijetloj kraljici. - Dobro. Zovi srećonošu. - Ona je izjašila. - Opet? Sama? ,.f||| - Prate je dva dvoranina svijetle kraljice. - Ne znaš kamo je krenula? - Ne znam, tovarniče. Joakim se približi Henriku Gisingu: - Čuješ li, Henriče? Elizabeta je prati svojim dvoranima. - Odviše se ulaguje srećonoši! - A vi premalo! - Možda ne govoriš krivo. Ipak, nešto pletu oko mene. - Kralj Stjepan vas je više kaznio kad vam je ulio u krv sumnju nego da vam je odrubio glavu! Mrko korača Joakim i nešto smišlja. - Kako će mi dugo još na dvoru smetati Okićki knez? - pita Henrik. - Biskup mi je na putu. Posumnjat će odmah na mene i optužiti me pred papom. Sam ga je pakao doveo sada ovamo. Izjurio bih ga da nije papin poslanik. Sve ide protiv mene. Sve! - Kad vas vidim tako strašljiva, hoće mi se smijati. - Smij se svojoj ludoj glavi. Idi. Neka ti sedlaju konja. - Kamo me šaljete? - Da vidiš kamo je izjašila Tajana. Nemoj je prestrašiti, nego je slijedi izdaleka, pripazi gdje se zaustavlja, s kim govori i o čemu. Slutim da vitez Sokol nije daleko od kraljevskog dvora. Idi! žuri se i budi oprezan! - Joakime, vas trese groznica - Kažem ti - idi! - Da uhodim cure? Pristoji li se to knezu Henriku? - Hoćeš li ili nećeš? - vikne Joakim uzbuđeno. - Nema s vama pametna razgovora. Evo, idem! VJENČANI DRUG Lagano jašeći, Tajana je, obišla obalu Dunava, prešla putelj-cima šuma i popela se na pećinski brežuljak na kojem leži Ger-trudin dvorac. Njezini pratioci ne žele dalje. Zaustavlja ih strah sto ga širi crna kula dvorca. Ona im dade znak da će se vratiti. 341Zadivljeno gledaju za djevojkom u koje ima srčanosti da projaSi tik uza zidove dvorca. Kad se izgubila njihovim očima, mislili su da ju je progutalo nešto čemu ne znaju imena ni oblika, a vjeruju da proždire žive ljude. A ona se ne ogledava na dvorac, nego se polagano spušta prema kapelici sv. Stjepana ne bi li tamo u okolišu spazila Tomu. Odlučila ga je potražiti da mu isporuči Dorji-nu poruku. Približava se, promatra jablane. Srce joj zakuca. Iza jablana viri šiljak tornjića. Drveće i grmlje skriva crkvicu. Konja je pustila da ide korakom. Uživa u pogledu na tiho, osamljeno mjestance, najljepšu, najmiliju tajnu njezina srca. Pred grmljem silazi s konja i priveže ga o stablo. Pješke pođe nekom stazom. Tamo od kapelice čuje glasove i kako netko oštro udara. Prilazi grmlju. Tko to lupa? Tomo ili tko drugi? Zavirkuje i prisluškuje iza ograde što ju je priroda stvorila od grmlja. Odanle čuje muški glas: - Tako, vidiš, sad je kapelica moja. S tornja se divno vidi prema dvoru. Neće mi nitko izmaknuti. Kad vojvoda izađe iz kraljevske utvrde, opazit ću ga pošao on kojim mu drago putem. - Ako nas tko zateče kao neki dan? - Kako da otključa? Ni vragu ne bi palo na um da sam skinuo njihovu bravu i stavio svoju. Ajde, idemo! Tajana razgrne guštaru. To je onaj kojega traži. Okom u oko stajao je pred njom vitez u crnom šljemu. - Viteže Tomo. - prošapće Tajana.

232

- Sto vi ovuda tražite, kraljevska srećonošo? Verete se kroz grmlje i prisluškujete? - Tomo, tražim vas već dva dana. - Mene? Koga srećonoša traži, tome ne želi zlo! Dođite, -• i on joj prokrči put grmljem. Izašavši pred kapelicu, djevojka pogleda "na otvorena vrata na kojima stoji Tomin četovođa Kozak i još nešto popravlja. Razabrala je da su skinuli staru bravu i zamijenili je drugom. - Gle, gle, srećonošu više zanima brava nego ja. Prometnula se ona u uhodu! A veli da je tražila mene. - Istina je, viteže. - Našli ste me pri poslu koji niste smjeli vidjeti. - I ne vidim, eto, ništa. - Onda recite: radi čega vi tražite viteza otimača? - Kneginjicu će u nedjelju vjenčati. - U nedjelju? - S Henrikom Gisingom. .; - Dakle, uistinu ima dva vjerenika? - Joakim hoće da pođe za njegova prijatelja Henrika. Kne-ginjica se je pred svima optužila da je bila u Loboru i da vi imate pravo na nju... Tako je ustvrdila da se riješi Henrika. - Ha, ha! Vaša je kneginjica veoma dosjetljiva. No, to se sve mene ne tiče! - Tomo, kad biste vi potvrdili što kaže ona, spriječili biste to vjenčanje. Henrik je ne bi htio uzeti. 342 - Tko je smislio ovu zasjedu? - Sama kneginjica. - I ona vas je poslala? - Da - ona. Vjerujte mi. " Stojeći na stepenicama, promatra Tajana Tomu. On drhtavo gleda u jablan i oštro udara rukom po dršku mača: : , - Vitezovoj časti ne pristaje lagati. - Kad vas ona za to moli? - Moli? Ha, ha, ha! Zašto me moli? Lupež kakav sam ja, naravno, da će to učiniti. Nije mi teško. Otimač sam, zašto da ne uzmem čast djevojci? Ali ja to neću! Razumijete li - neću! Radi sebe! Moja viteška čast draža mi je od svih okićgradskih kneginjica. - Izgubljena je. - Malo me briga za to. Neka je spašava vojvoda. Njen drugi vjerenik! On je ljubi. Neka je spasi. - Kraljica je razriješila tu vjeridbu. "- Razriješila? - usklikne Tomo veselo. - Sirota kneginjica! Očajna je, zar ne?! - Joakim hoće da je uzme Henrik. - Neka je uzme! Imam drugog posla nego da se brinem za ženske! Grubi odgovor uvjeri je da moli uzalud. Ipak ne može da ode. Gledajući u crkvu, osjeća želju da uđe. - Dopustite mi da se pred oltarom pomolim. - Ni vaša molitva ne može me skloniti da se brinem za vašu kneginjicu. Po volji vam, ako hoćete da i vi sa svojom srećom dosađujete gospodinu Bogu. Laganim korakom uđe Tajana u crkvu. Tomo je sjeo na stepenice, podupro se laktovima o koljeno. Njegov četovođa promatra mu mrko i zamišljeno lice. - Kozače, idi gore na toranj i pazi tko izlazi iz dvora. - Gospodaru, sad nema pogibelji od vojvode. Razvrgli su zaruke, vjenčat će je s Henrikom. - Idi na toranj - kažem ti! - Slušam, gospodaru. I Kozak ode.

233

Pred oltarom stoji Tajana. Kroz uzani prozor dopire malo svjetla. Crkva tone u polumraku. Tišina i tmina dočarava joj sliku onog dana. Vidi dvije svijeće, biskupa Floru, razabire kako joj pruža držak pera kao znamen potpisa na bračni ugovor, osjeća uza se viteza kako sjedi na naslonjaču, nepomičan, ukočen, kako mu ruku prinose k njezinoj ruci - dotiče se viteške rukavice, ledene i hladne, čuje dubok, tih glas kojim vitez odvraća: "Da." Hoće da moli, a nešto je teško sapinje u grlu, disanje joj otežava neki čudni vonj kao u mrtvačnici. Smućuje joj se, vrti u glavi, ustaje, zatetura - pa se prisloni o zid uz oltar. Tu joj 343nešto bljesne. U polutmini i tišini privlači je neka čudna svijetla točka što tako čudno svjetluca u sumornom svjetlu prozora. Uzalud pokušava da se otme smetenosti što je sve više zaokuplja. Nerazumljivi strah stisne joj dušu. Neodoljiva slutnja rađa joj se ti srcu da se tamo netko skriva. Hvata je omaglica od mrtvačkog zadaha. Navikla da se hrabro otkine strahu, uzdigne ruke, korakne iza oltara, a onda prigušeno krikne. Zapanjena, sleđena, drži se o stijenu i zuri u naslonjač. Tamo sjedi vitez. Navrh šljema blista srebrni sokol. - Vi - viteže?! Viteže! Ne odaziva se niti se miče. - Viteže! Zaključali ste se ovdje? Tomo je silom otvorio kapelicu, naći će vas... Vitez šuti, ukočen, nijem. - Ja ću Tomu odvesti odavle ako hoćete, Viteže, zašto mi ne odgovarate? - Koga to zovete? Čega ste se prestrašili? - čuje Tajana iza sebe Tomu. Dozvan njezinim glasom, dotrčao je u kapelicu i bulji u pri-iazu što sjedi u naslonjaču neobično ukočeno. - Viteže! - Tu zaudara po mrtvacu. - Mrtvacu?! - Zar ne osjećate mrtvački zadah? - Da, sad osjećam. Dakle, od toga mi se smučilo. Viteže! - izovne opet Tajana onoga u naslonjaču. - Taj vas ne čuje. • - Vitez Sokol? Ne čuje? što to govorite? - Mrtav je. - Vitez Sokol - mrtav? Nije - nije! - vikne ona. - Prekjučer sam razgovarala s njime. - S vitezom Sokolom? Bogme vi budni sanjate! - Tomo, upalite svijeću. Svijeću! Nije, nije mrtav, pritajio se. - čekajte, moja kremenjarka je valjana. Odmah ću zapaliti. I ode na oltar, skine voštanicu, upali je pa se vrati. Stisnuta u kut, Tajana zuri strepeći. Svjetlo obasja kovnu vitezovu košulju u naslonjaču. Njegove ruke u rukavicama od mreže spuštene su u krilo. Glavu naslonjenu i spuštenu na ramena pokriva šljem, a lice, kovni vizir pločica. Navrh glave srebrni sokol. - Taj neobični vizir nosio je samo vitez Sokol - kaže Tomo. - Prekjučer sam ga vidjela, razgovarala s njime. Ne može biti da je mrtav. - čekajte da mu otkrijem lice. - Tomo digne viteški zaklon s lica. Ispod njega isceri se mrtvačko obličje. 344 Tajana vikne. Licem joj drhti užas. Oči su joj raširene, usne ukočene, stisla se uz ledeni zid crkve i zamrla. Svijećom osvjetljuje Tomo čitavu pojavu od glave do nogu pa se onda okrene Ta-jani: Imate pravo. Vi ste, uistinu, prije dva dana razgovarali s-vitezom Sokolom. Od nje nema daha ni glasa, tijelo i pogled jednako su skamenjeni. - Ali ne s ovim! - nastavi Tomo. - Taj se ne bi mogao mjeriti s njime. Za čitavu je glavu manji i za pol rifa uži - i davno mrtav. - što ste rekli? - pita ona tiho, ne mičući se. - - Vidio sam viteza Sokola izbliza na gričkim bojnim igrama. To nije on. Samo kako je, do vraga, dospio u njegovo ruho? Tajana više nema riječi. U očima joj se ukazuje strahovita misao. Tomo je zovne.

234

Dođite, ugušit će vas ovaj smrad - i opet stavi na lice mrtvaca vizir. - No? što je s vama? Idite odavle! Uhvati je za ruku i silom povuče iz crkve. - čim sam ušao, osjetio sam kao da ulazim u gnjilu mlaku. Gle, to će biti onaj što su ga dovukli u lijesu. - Dovukli? U lijesu? - prozbori Tajana, izašavši na stepenice kapelice. - Tko ga je dovukao? - Dvojica gospodskih slugu. - Gospodske sluge? Kada? - Onog popodneva kad sam odabrao ovu kapelicu za svoje skrovište, a oni su mi je pred nosom zaključali. - Kojeg popodneva? Kojeg dana? - Baš onog kad sam uvečer na cesti susreo vas s dvoranima. Nije tome ni desetak dana. - Još je živio kralj? - Dakako, da je živio. - Vi ste mrtvaca vidjeli? - Kako bih ga vidio kad je bio u lijesu! Htio sam u kapelicu, a baš za mnom, eto ti njih, gdje ga voze i unose u crkvu. - A vi? što ste vi? - Hitro sam otišao. Predvečer sam se vraćao da vidim što je, a vi ste mi baš naišli preko puta. - I pošli ste opet u kapelicu? - Naravno da jesam. - I našli ste tamo ljude? - Nikoga nisam našao. Kapelica je bila zaključana. ." - Do danas niste bili ovdje? - Ovih dana sam došao da vidim, ali kapelica je Opet bila zaključana. - Danas ste skinuli bravu? - Kad ste vidjeli, ne mogu tajiti. Ali s vama nije najbolje. Nešto vas ovaj mrtvac jako zanima. 345Vitez Sokol bio mi je branitelj. -- Velim vam: nije to on - nestrpljivo ponovi Tomo i opazi da se ona ruši. Prihvati je i pomogne joj da sjedne na stepenice. -• Niste trebali gledati mrtvaca kad vas je od njega tako strah. Pokrivši rukama lice, osjeti da neće odoljeti nesvjestici. - Vama se smućuje. fivo, gucnite par kapi ovoga. Pijte, nije otrov, lijek je, moj Kozak je pravi majstor u tome. Gutnula je i pokušala se uspraviti. - Ustanite, odmah će vam biti dobro. Neko je vrijeme sjedila. Obuze je toplina od ispitog lijeka. - Već je dobro, zar ne? Vidite, srećonoši ipak treba tuđe pomoći. Gadno je ono u crkvi, a vi baš niste previše jaki. Kako ste mogli tako dugo izdržati u kapelici? - Gušilo me, a nisam znala od čega. Viteže, recite mi zašto su ovoga dovezli u lijesu, izvukli ga - i posjeli u naslonjač? - Izvukli i posjeli u naslonjač? Imate pravo, to su učinili. Bogme, da taj iza oltara nema na kostima kože i mesa, prisegao bih da je Gertrudin svat. -- Kakav Gertrudin svat? - Onaj kojega je vjenčala sa svojom sestrom. Zar ne znate? - Ne znam ništa. Recite mi tko je taj Gertrudin svat? Tomo slegne ramenima. -- Znam samo ono što mi je pripovijedao moj krčmar. Znaju to svi u ovom kraju, a na kraljevskom dvoru još bolje. - Molim vas, viteže, pričajte mi, srećonoša vas moli. Uzvratit ću vam dobrotu. - Baš to nije loše. Ionako mi treba vaša pomoć. Ako mi obećate da nećete na dvoru ni živoj duši saopćiti kako sam promijenio bravu - onda ću vam sve pripovijedati. - Obećajem vam sto puta. Pazite: Joakim vas traži da vas objese za volju Gisinga. - Neka me samo traži, baš ću mu ravno u pogane ruke. No, hajde, vitez uzvraća milo.za drago. Dakle, kad je Gertruda kralje-vala tamo gore - i on pokaže na

235

Gertrudin dvorac - imala je kraljica mlađahnu sestru. Ova je voljela nekog dvoranina. To Ger-trudi nije bilo pravo jer je sestra bila veoma bogata. Da blago ostane njoj, prevari ona sestru: nekog čovjeka, koji je netom umro, dade preodjenuti u dvoraninove haljine, smjesti ga u ovu kapelicu koja pripada dvoru i tu je svoju sestru vjenčala s mr-tvacem. - Vjenčala s mrtvacem? - Svjedok je odgovarao, umjesto njega, a mladenka, dakako, nije vidjela njegovo lice jer su ga odjenuli u bojnu odoru. Rekli su da od oltara ide na ratište jer je Andrija vodio rat i tako je, mlada nevjesta ostala. Odveli su je u dvor i uzalud je čekala svojeg dragana da se vrati s ratišta. - Luda - luda priča. Mogla je sestru vjenčati s dvoraninom i onda ga smaknuti. -- Da je to učinila, bila bi joj sestra udovicom - i opet bi se jednom mogla udati i svoje bogatstvo zapisati mužu. A Gertruda je htjela da zauvijek zapriječi njezinu udaju. Kad ju je vezala s mrtvacem, nije nevjesta nikad mogla postati udovicom. Bračni ugovor mlade nevjeste bio je u kraljice i do vijeka njezina sestra je bila zakonito vjenčana. - Nije mogla - postati - udovicom? Ledenim rukama ovije Tajana svoju crnokosu glavu po kojoj kao da je udarilo stotinu čekića. - Zašto ispitujete kad vas od tog trese zimica? Nisu to pripovijesti za tako bojažljive djevice. Nikome ni riječi o onom mrtvom Sokolovom podobnjaku. Dozvat ću iz šume svoje momke da ga zakopaju, a vi niti ste što vidjeli, niti čuli. Pošao je iza kapelice i zviznuo tri puta. Tajana je čula šuškanje grmlja i topot konja. Iza kapelice pridolazili su Tomini momci. - Ne biste li sad krenuli u dvor? - reče Tomo Tajani i dovede njezina konja. Digne je na sedlo i silnom žurbom otprati iza kapelice - Brzo, srećonošo! Sad vas ovdje ne trebam. Vidite, ovuda kroz šumicu možete se provući ispod Gertrudina dvora, a tamo je na putu dvor. Ovuda evo, dolazi, Henrik. Tomo je već trčao natrag, ne brinući za Tajanu, koja skrene iz šumice ispod zapuštena dvorca. Obišla je zidine s druge strane odakle se nije mogao vidjeti kraljevski dvor. Sjašila je, trčala po pećinama kao po cesti i, doprijevši do malih željeznih vrata, stade po njima udarati. Nitko se ne odazove. Sve žešće tuče kamenom zarđala željezna vrata, kad se iznutra otvore rešetke i pojavi Belkova glava: - Što vas nosi, srećonošo k nama? Želite li govoriti s vitezom? - Gdje je on? - Dolazi pod noć, negdje je na važnom dogovoru. - Kad je otišao? Jučer, danas? - Jutros, još u mraku. - Znate li da mu se nije desilo zlo? - Kakvo zlo? Malo prije sam se vratio odande gdje je sada on. - Vidjeli ste ga svojim očima? - Kako da nisam? Sto vas je spopalo? - Ništa! Zbogom! I stade trčate niz pećinu, domogne se konja i nestane. Hitno je Tomo izdavao zapovijedi, sve šapćući i onda uzjašio konja pa s Kozakom i još trojicom momaka izjuri ispred stuba kapelice ravno u susret Henriku Gisingu. - što traži ovdje Joakimov sluga? - drskim glasom upita Tomo. 346 347 Poučit ću te, lupeški otimaču, da sam knez i gospodar. - Knez, knez si razbojniku Fricu, meni - sluga! - Momci! - zapovijedi Henrik. - U ime tovarnika, svladajte ovog razbojnika, svežite ga i odvedite u dvor. - Kojemu se od vas danas hoće na večeru gospodinu Bogu? - poviče Tomo, uzvitla teškim mačem prema momcima.

236

- Skinite ga! - zapovijedi Henrik. - Nisam ja sedlo koje se skida s konja, Fricov pobratime. Tomo i Kozak i ona trojica ukrstiše koplja i mačeve. Henri-kovi momci pokušavaju navalu, ali su odbijeni. - Tomo, dođi sa mnom! - počne Henrik, najednom pomirljivo. - Neće ti se desiti zlo. Kraljica hoće da zna što je bilo tamo u Loboru.s Okićkom kneginjicom. - Ne izusti ovo ime preda mnom. - Je li bila tvoja? Govori, razbojnice! - Ne izusti ime njezino, robe Joakimov! Ako nisi kukavica, izađi na megdan. Od tolike uvrede Henrik pozeleni. Tomo čeka. - Visjet ćeš kao tat - vikne on i okrene svojeg konja na Što Tomo zvizne. Njegovi momci izjure na svojim konjima iza grmlja i opkole Henrika. - Ili ćeš se sa mnom boriti ili ću te zarobiti da mi u logoru paseš konje! - vikne Tomo. Henrikove se usne zapjene. - Svoj plemeniti mač da obešćastim tvojom razbojničkom krvlju? - Hoćeš li pasti moje konje? Bori se ili robuj! Henrik razabre da mu nema izlaza. - Plemeniti pradjedovi moji, oprostite mi što ću svoj mač obeščastiti, boreći se s razbojničkim otimačem. - Pripazit ću da se ne zarumene tvoji plemeniti pradjedovi, kukavče! Hvalisavče! Oprat ću svoj mač i baciti ga da mi ne sramoti časti. Utući ću te. Ej, nisam ja muha gospodine Henriče. Pokušaj izvesti ono čime se junačiš. Tako mi sunca ovoga gore, zarumenjet će mi se mač od stida što je dotaknuo tebe! Stali su okom u oko, mač o mač. Rasplamćeni udarci. Henri-kovi i Tomini momci povukli se da prate borbu. Vještim udarcima odbio je Tomo suparnikove bijesne nasrtaje. Sve življe, vrelije vrebaju njihove oštrice. Henrika oblijeva znoj, Tomu rumenilo. Oči mu se krijese. - Udri! Udri! - viče Tomo. - Krepat ćeš kao životinja - rasporit ću te. - Pazi! Ne prijeti - udri! Tomo silovito udari. Henrikova ruka smalakše pod razjarenu^ otimačevim udarcima i on ranjen pade na ledinu. Tomo izvuče svoj mač iz njegovih ramena i nasmiješi se: ^ 348 - Nisam li ti rekao? Oštrica mojeg mača zarumenjet će se od stida što je dotakla poganog čovjeka - i obriše krvavo oružje o travu. Vidiš, viteški sam se ponio prema tvojim djedovima, nisam dopustio da njihov mač oskvrneš mojom krvlju! Eto vam, sluge, gospodara! Nosite ga Joakimu i pozdravite ga! Ako zaželi odmazdu, poslužit ću mu mačem kako se dolikuje glavi kraljevstva - i ostavi Henrika što je, krvareći i psujući ležao na zemlji. Dvorani ga podigoše na sedlo, ali se nije mogao držati, pa ga jedan od njih uzme preda se. Polagano krenu prema kraljevskoj tvrđavi. Gledajući za njim, Tomo se nasmije: - Jedno rame zasjekao mu je na Griču Ivan Okićki, drugo sam ja tako, eto, stupam u viteško rodbinstvo s knezom. Da mi nije Henrik tako lijepo ušao u šake, izvukao bih ga iz dvora pa da je sjedio pod kraljičinim plaštem. - Tako on neće moći da u nedjelju stupi pred oltar s kneginjicom • mudro će Kozak. - Mnogo će nedjelja proći dok ga ne pozovem na drugi boj. Sad imam barem nekakvo veselje boraviti u tom kraju. E, momci - idite u grobare. Valja iskopati grob nekome tko nije umro od mojeg mača! PREVARENA NEVJESTA Pod hladovitim drvećem trećeg kraljevskog dvorišta šeće Dorja. Vitko, stasito tijelo u modroj haljini nalikuje kraljevskoj pojavi. Visoko, plemenito čelo odražava misli. Čas se vedri, čas opet smrkava. Smeđe oči podižu se uz debele zidine palače čiji se široki trijemovi otvaraju na dvorište. Opet nastavi šetnju. Za njom se vuče modra povlaka.

237

Žestoki topot konja odjekuje dvorištem. Pojavi se Tajana na konju. Iza nje dva dvoranina. Djevojka siđe i pođe prema Dorji. Kovrčastu, crnu kosu razbarušio je vjetar oko njezina lica što je blijedo i kruto kao od kamena. - Otkud dolaziš, Tajano? Sto ti je? Ona samo uzme Dorjinu ruku, baci pogled na pusti trijem i šapne: - Idemo gore! šutke je slijedi. Kad su dospjele u njezinu sobu i zatvorile vrata, kneginjica pažljivo promotri Tajanino lice. - Plaši me tvoj izgled, djevojko. Ruka ti je ledena. -- Groznica me trese. - Znaš li što je s Henrikom? Pošao je prema kapelici sv. Stjepana. Odanle su ga malo prije tvojeg povratka donijeli teško ranjena. Vidjela sam ga u dvorištu, sakrila sam se. 349Ah, Tomo, Tomo! Nitko, nego on. j^ - Otkud znaš? - Govorila sam s njim pred crkvicom, kad su mu najavili Henrikov dolazak. Silno se poveselio, a mene prisilio da odem. - Jesi li mu govorila što sam ga zamolila? - Dakako da jesam. Nije pristao da potvrdi vašu optužbu, ali, eto, učinio je ipak mnogo da vas spasi. - Vojvodi se Tomo nije prijetio? Ni riječi. Kazala sam mu da su vaše zaruke razriješene. Kako je to primio? Sigurno se nabacio na me podrugljivim pogrdama? - Govorio je - o dvojici vjerenika, zagrižljiv je, izjeda ga ljubav. Kneginjice, viteza otimača, kojega svi preziru, zarobila je ljubav. Kad biste ga vidjeli? čas je blijed, pa opet rumen. Prezreni vitez razbojnik zna da je podigao svoje oči prema djevici poštena roda i nikad se ne bi smio nadati. Zato neće da prizna što osjeća. On je Henrika ranio samo radi vas. - Ako se ti ne varaš, onda će on čitav život lamatati mačem da mi priječi svaku udaju. A kad mu to neće uspjeti, prijetit će se Loborom. - Neće. On veli da to ne dolikuje vitezu. Vidite, dokazao je da ne laže. - Ti gorljivo braniš tog razbojnika! - I on trpi... - I on? Dakle, i ti? - A vi? - Šuti, čujem na trijemu bratove korake. Ostani tu. Brat ne smije doznati što smo učinile. Knez je prišao vrlo oprezno k svojoj sestri pa se osmjehnuo i šapnuo: - Tomo ga je zasjekao. Taj razbojnik dobro nam je poslužio. Henrik se vjenčao s posteljom! - Kad ozdravi? - Dotad smo već u sigurnom zakloništu. Tajanin upitni pogled pade na Dorju. - Tajano, kralj Ladislav guta te svojim pogledima kod svakog ručka i večere. Nema tebi ovdje života. Hoćeš li bježati s nama? Ivan je sjeo samo napola okrenut djevojkama i spustio glavu u ruke. - Služavka sam kraljičina, - odgovori ona tiho. - Da pođem s vama, kaznili bi kneza. - Na slobodi udat ćemo te, pa ćeš imati većeg gospodara od kraljice. Svaki mladi plemić uzet će rado srećonošu koja je postala plemenita. - Nikad, nikad se neću vjenčati! - Valjda nećeš djevovati dovijeka? - Hoću - do smrti! 350 Zato što ljubiš onog pustolova? - Ijutito će Doifjai.-• On te neće nikada ženiti. O kome to govorite? O vitezu Sokolu. Ljubiš ga, zasljepljeno dijete. Dužna sam mu zahvalnost...

238

- Opetuj to i stotinu puta, ni jednom ti neću vjerovati. Bez-dušan je, iskorišćuje tebe za svoje sastanke s kraljicom, njezin je ljubavnik. - Ljubavnik? Varate se. Ljubi je u poštenju. Znam to. - Ništa ne znaš, slijepa si od ljubavi, taj lutalac to zna pa se služi tobom da preko tebe uđe u kraljičinu milost i na vlast. Ivan šuti, poduprijevši glavu o ruke. Pri posljednjim Dorji-nim riječima on se okrene sestri: - Grdnjama joj nećeš nikad izbiti viteza iz srca. Ako uistinu, Tajano, ljubiš viteza, pokušaj ga zaboraviti. On te neće nikada oženiti. - Krvnikova kći nikad nije sanjala o plemenitom mužu! Nikad se neću udati! Nakon male šutnje, Tajana tiho zovne Ivana. - Knez digne glavu i pogleda Tajanu. - Nešto mi kaniš reći? - Doskora će vas kraljica pozvati k sebi i poslati vas uskome izvan dvora. , - Možda me kani poslati krvniku? - Vitezu koji će zbaciti Joakima s vlasti. - Otkud to znaš? - Govorila sam s njome. \ - Ti? Za mene? - Niste li mi dobri i vi i kneginjica? " Dorja baci pogled svojem bratu pa opet Tajani i spočitne joj; -- Dakle, ti imaš tajna izvan nas? - Moram šutjeti. - Možda razbijač Tomo? - reče knez. Od njega mi ne tre" ba spasa ni ispod sjekire! Na te riječi Dorja obori oči, ustane i priđe k Tajani. - Reci knezu o kome to govoriš? - Ne mogu. -- Možda se u ovom kraju nalazi vitez Sokol? Tajana slegne ramenima. Dorja osjeti da ova kretnja nije iskrena pa zaprepašteno pogleda brata: - Reci joj, Ivane - ako je Sokol, neka ne spominje pred fljim tebe. Taj kraljičin milosnik upropastit će sve nas. On se gura na Joakimovo mjesto. - Joakimov neprijatelj možda traži moj savez i pomoć. Ako je tako, neću se oprijeti. Reci mu to, Tajano - kaže Ivan. t - Kraljica će vas pozvati k sebi. Kada, to ne znam - šapne-Tajana. - Vjerujte onome kome će vas poslati, kneie. To je sve sto sam smjela da kažem. Vjerujte mi. 351- Ako mi pomogne da bježim - vjerovat ću mu. Neko su vrijeme šutjeli. Tajana se nečem domišlja, i onda upita otegnuto, neodlučno: - Recite, kneginjice, zašto se plemeniti mladenci na kraljev-skom dvoru vjenčaju sjedeći? - Sjedeći? Tko ti to reče? - Ćula sam. - Našalili su se s tobom. " - Našalili... Tajana je pogleda mutnim očima i gotovo uteče iz sobe. - Čudno je što ona danas sve govori - primijeti Dorja. i- I brine se neprestano za nas, Dorjo. - Volim je kao sestru i zato mrzim viteza Sokola što se uvukao u njezinu čistu dušu poput ljiljana. - Možda nam upravo od njega dođe izbavljenje. - Od njega? Zar ti nije obećao Batori kad si bio s biskupom u samostanu? - Obećao mi je da će tebe sklonuti u svojem dvorcu. To još nije dosta. Trebam pomoć da uteknem s dvora. To nije lako dok me Joakim drži zatočenim. - Vojvoda mi je rekao da si trebao poći knezu Semereu. - Biskup Timotej obećao je kraljici da će se vratiti sa mnom za dva dana. Nisam imao vremena. Do kneza Semerea je daleko. - Kako ti zamišljaš taj bijeg?

239

- Pusti, sestro, da razmišljam o tome. Ništa neću propustiti. Ako me kraljica, uistinu, pošalje nekome iz dvora, bilo bi to na vrijeme. Ako je to Sokol, to bolje. Nego, vojvoda je šutljiv i žalostan. - Nešto mu se vrze po glavi. Da ga ispitaš, Ivane? - Teško je to. Najbolje je da ga pustim dok sam ne progovori, čitave dane i noći šeće po svojoj odaji i smišlja. Bit će, snuje nešto kao i ja. Sada smo barem oslobođeni Henrika. U raskošno uređenoj sobi Elizabeta veze. Orhida gleda preda se, mrka i zlovoljna. Više put se okosi na mladog kraljevića Andriju što se igra i viče. - Ako ti dijete dosađuje, iziđi - srdito će kraljica. Djevojka skoči, podupre se o bokove i upita: - Dokle ću ja ovako tratiti svoj život? - U žalosti ne mogu priređivati igranke. ?l - Žalost? Tvoja žalost pleše! - Orhido! - osovi se kraljica. - Nije li ti pravo, možeš po-•ći k ocu. Dvoranin najavi kraljevskog tovarnika i kraljica naredi Orhidi da je ostavi. Razjarena djevojka, progonjena dosadom, zalupi vratima. 352 Joakim uđe s nekim velikim papirom. -- Potpiši ovo u kraljevo ime - reče kraljici. - O čemu se radi? - zapita ona i pođe k stolu. - Kaznit ću naše najveće protivnike koji su za Stjepanova života huškali protiv moje i tvoje vlasti. - Kakve si im odredio kazne i kome? - Evo, vidiš, deset je glavnih na broju - osmorici ću uzeti imanja i zemljište. Ivanu Okićkom i njegovom prijatelju Pavlu jBaboniću porušit ću dvorce, svi ostali moraju se odužiti polovicom svog imetka. - Kakav će miraz donijeti kneginjica Dorja Henriku ako im porušiš dvorac? - Henriku neće trebati miraza - umrijet će. Prokleto je posječen, još danas ću predati osudu knezu Okićkome. Hoću da uživam u njegovu jadu, dok je još živ. - Ne diraj ga, dok nam s dvora ne ode biskup Timotej. - Zauzimaš se za njega? - Nije li mu inkvizitor Matias ujak, a biskup Timotej prijatelj? Hoćeš li da nam papa navijesti svoje neprijateljstvo? Čim nas papa napusti, dignut će se protiv nas podanici u Ugarskoj i cijela Hrvatska i Slavonija, a Češka će odmah poletjeti na nas. Papinski legat će uskoro doći. Pričekaj, Joakime. Knez Okićki ionako nam ne može uteći. Potpisat ću sve osude, s knezom Okićkim imamo kada obračunati! Promatrao je njezinu ruku što je držala gušćje pero i potpisivala osude. Onda započne mirno: - Poslao sam u potragu za Tomom - objesit ću prokletog ubojicu. Kraljica ne odgovara. Joakim očito traži novu misao da joj pogleda u oči i reče polagano: - Opazio sam da se naša srećonoša dosađuje na dvoru. Bojim se i Ladislavove neobuzdanosti, hoću da je zaštitim i priku-jem na dvoru. Udat ću je za jednog doglavnika. Što veliš na to? - Ona ljubi viteza Sokola. - I sastaje se s njime? - Zar je u našoj zemlji? - tobože se začudi kraljica. - Puštaš Tajanu da se klatari okolo, a ne pitaš je - kamo ide. - Umrla bi kad je ne bi pustila da izlazi. Privikla je klatarenju kao ja ležanju. Za čitava razgovara je gledao kraljičino lice. - Vitez Sokol ne može biti njezin muž, on je dao riječ Orhidi - naglasi Joakim. - Ali ja mu je ne vraćam. Orhida gine za njime. Vitez Sokol nam može koristiti svojim slavnim junaštvom. - Dobro, neka uzme Orhidu, samo pazi da nas oboje srećonoša ne prokune zbog toga.

240

- Elizabete, ne znaš ništa o vitezovu boravištu? 23 Plamcni inkvizitori 353Zar kraljica vodi računa o lutajućim vitezovima? Porumenio je do čela, a oči mu zamrači sumnja, dok je ona odgovarala s najvećim mirom. Ne mogavši sakriti svoje sumnje, Joakim ostavi sobu. Elizabeta je razumjela zašto je s njom zapodjenuo taj razgovor. Makar se nije ničim odala, nije bila mirna. Prepustila se mislima, ali joj dvoranka najavi da srećonoša moli bi li smjela ući. Ona se uspravi kao da očekuje nešto važno. - Bila si vani? - upita je kraljica. - Svijetla kraljice, bila sam. - Ne znaš što se dogodilo s Henrikom? - ćula sam na dvoru. - Joakim ga je sigurno slao da uhodi tebe. Tovarnik nešto sluti, govori neprestano o Sokolu. Bojim se da te Joakim ne uhvati na polasku u Gertrudin dvorac. - Pošaljite vitezu kneza Okićkoga. To je želio vitez. - Okružena sam Joakimovim uhodama. - Knez Okićki maknut će svakog uhodu, a kraljevstvom će upravljati svijetla kraljica. Elizabeta ode k vratima što su vodila u susjednu odaju, pri-sluhne, otvori ih, bojeći se doušnika, opet se vrati pa prišapne Tajani: - Joakim je čas prije rekao da će ti na dvoru naći muža da ne lutaš po svijetu sama. Tajana je pogleda odlučno: - Ako to sebi Joakim utuvi u glavu, morali biste, svijetla kraljice, moj brak s vitezom - razriješiti. - Tvoj se brak ne može razriješiti, ti se ne možeš udati ni za koga. - Dok ne postanem - udovica? - Nećeš obudovjeti, tvojeg viteza ne može nitko ubiti. Nikad ne možeš postati udovica, uvijek ćeš biti moja srećonoša, samo moja i vitezova - i privine je k sebi. Djevojka osjeti odbojnost u čitavom biću. Htjela bi da je odgurne. - Ja sam te, draga moja, vezala uza se do vijeka. Mojoj sre-ćonoši bit će kod mene ljepše nego mojoj snahi kraljevni. - Do vijeka ste me .svezali uza se? - upita Tajana. - Do vijeka. Imat ćeš sve: dragulje, svilene haljine, svegal Muža ti ne treba. Ljubav je muška tako prolazna. Ja ću te uvijek voljeti, sve će ti kneginjice kraljevstva zavidjeti, sve bi željele da su na tvom mjestu. Izrazi kraljičine sklonosti padaju po Tajani poput bodljika. - Da te nisam kanila vezati uza se, zar bih te vjenčala s vitezom? Tvoj vjenčani drug te neće nikad zaželjeti, nikad posegnuti za tobom, nikad te tražiti. Nego sam smislila nešto drugo. Otkrit ću Joakimu tvoj brak - i onda te ne može sprečavati da se sasta354 ješ s vitezom. Svaka će ga sumnja ostaviti, dopustit će da vitez dolazi na dvor. Vidiš kako nam je pokojni kralj dobro poslužio? Sada idi da te Joakim ne vidi sa mnom. Tajana je otišla u svoju sobu i bacila se na postelju. Ukočenim očima promatra sjene što se hvataju pod mračnim valovitim stropovima. U njezinoj predodžbi opet se javlja kapelica, tiha, tamna, na oltaru dvije sVijeće, a dolje uz naslonjač on, vitez, nepomičan. Bijaše joj tako drago da se nije obraćao k njoj. Ispunjavala je grozničava sreća, ništa nije zapažala u onoj polutami. Ništa, samo ledeni dodir njegovih bojnih rukavica. Rukavice? Vjenčaju li se vitezi u bojnim rukavicama? Oh, zar je u onom času razmišljala, pazila, prosuđivala? Vjerovala je kraljici da se na dvoru vjenčaju u sjedalima. Ipak, čula je ona duboki vitezov glas kako je biskupu odgovorio: "Da". Mrtvac govori. Mrtvac?!

241

I lecne se. Vidi daleki Grič, Lasku vas, dominikanski samostan, Konradov sud, pred njim u naslonjaču odjeveno truplo Ninoslava, za njime stoji inkvizitor familijar i odgovara za mrtvaca. Tu, u kapelici, iza viteza, također su stajala dvojica u vizirima, posve blizu njega. Dakle, jedan od njih govorio je za mrtvoga. Tihim dubokim glasom kao vitez! Još joj to bruji u ušima... Pred njezinom sviješću reži razotkrivena kraljičina zasjeda kojom ju je privezala za sav život uz Iješinu - čiju Iješinu? Ona hoda grobljem, velikom, strašnom mrtvačnicom po kojoj kruži poput sablasti - cijeli život... Uhvati se za sljepoočice i zadršće od hladnoće svojih ruku. Zuri u tminu sobe. Strahovita slika izlazi joj pred oči: mrtvac sa Sokolovim šljemom. Njegov grozoviti lik približuje se k njoj, ceri se, pruža za njom ukočene ruke, obuhvaća je zagrljajem, pada joj na grudi, guši je. Kad je kraljica vidjela da Tajana nije došla k večeri, pošalje po nju, ali joj jave da leži i bunca. Dorja i kraljica našle sii je u vrućici. Svukle je i polegle. Ona ih ne pozna niti primjećuje, samo pruža gole ruke prema velikoj slici na vratima i bulazni. - Nije kriv! Kralj ne zna! Vitez ne zna - vitez - ne - vitez! - O kojem to govori vitezu? - pita kraljica Dorju. - Jednom sam je našla kako zuri u viteza na ovoj slici. Rekla je da joj se čini kao da je živ. Nikad nije vidjela tako velike slike pa se to upilo u njezinu pamet. Neko su vrijeme osluškivali njezino teško disanje, a onda je Tajana nastavila da bunca. Napokon ispruži ruke i šapne: " ; • - Tajčice - mala! Tajčice! ,:;,;; - . Dorja pogleda kraljicu. / " , : Ona spusti duge trepavice, pozorno sluSajUĆl Tajanino buncanje: : • "• ;"-\ /: ".";••/-;"" "•" Tajčice? Što to znači, kneginjice? 35Ne bih znala, svijetla kraljice. " - Zove li je tko ovako? - Nikad nisam čula. Sigurno ju je tako zvala majka. - Tajčice moja - šapne Tajana. - Zovite... me još - još - još - viteže. - Da nema ovdje na dvoru tajnog udvarača? - primijeti kraljica naoko ravnodušno, a oči joj pokazuju zabrinutost. - Nikako - odlučno će Dorja. - Povjerava li vam svoje tajne? - Ne povjerava. Znam da čezne za Gričem. Kad bi ljubila nekog ovdje, ne bi željela kući. - Sasvim naravno - prihvati kraljica vedrije. - Kad bi ipak ovdje nekog ljubila, da je kneževskog roda, zapovijedila bih mu neka je odmah vjenča i postavila bih ga na dvoru za dostojanstvenika. Elizabeta preporuči Tajanu Dorji i odredi dvorankama da čitavu noć bdiju uz nju. Pred jutro se djevojka smirila. Nakon okrepljujućeg sna, svijest joj se vrati posvema. Prepoznala je kneginjicu. - Vidjevši da se osjeća dobro, upita je: - što je to bilo? -- Ne znam. Spavala sam. - I bulaznila. Reci, tko te je nazivao Tajčicom? Tajana skoči s ležaja. Bulji u Dorju kao da joj je ona nanijela neko strahovito zlo. - Tko vam je to rekao? - U groznici si tako nazivala sebe - i spominjala nekog viteza da te zove tako. - A - nitko nije čuo? Nitko? Samo vi? - I kraljica. Tajana se sruši na ležaj. Dorja je shvatila sve i ušutjela. Dugo leži Tajana, ne odgovarajući ni na jedno pitanje. Tada se otvore vrata. Kraljica uđe tiho u sobu.

242

- Osvijestila se - priopći joj Dorja. Elizabeta se sagne nad Tajanu. Dugo je čekala i govorila o koječemu, a naposljetku počne buditi Tajanu: - Draga moja, mala srećonošo, što ti je? Govori! Ljubiš li možda kojeg mladića na dvoru? Reci mi, sve ću učiniti za tebe. Čuješ li, Tajano? Sve ću uraditi da bude tvoj muž, ja to mogu, sve mogu. Govori! Umjesto odgovora, Tajana opet sklapa oči i ne miče se. - Zacijelo je ljubav - mršti se kraljica. To odaje njezina Šutnja. - Svijetla kraljice, dali biste joj za muža onoga kojeg ljubi? - Bih - ako možete doznati, učinite... Kraljica se udalji. Jedva se za njom zatvorila vrata, Tajana podiže glavu, a oči joj se prikovalo za vrata. 356 - Tajano - šapće joj Dorja - kraljica je tako zabrinuta za svoju milost kod srećonoše da je spremna učiniti za tebe sve. - Učinila je - odvrati djevojka gorko. - Slušaj me. Velik je čas ovdje, Tajano. Pruža ti se prigoda da spasiš kneza. - Kojeg kneza? - Mojeg brata. Reci kraljici da ljubiš njega, da želiš njega za muža. Nekoliko trenutaka gleda Tajana mutno u Dorju: - Ja, krvnikova kći, vaša šurjakinja? Ne! Tajano, nisi ti krvnikova kćerka i pokojni kralj je u to sumnjao. Bit ćeš mi sestra, voljet ću te i ja i on, dužan ti je svoj život. - Knez to neće nikad primiti. - Sklonut ću ga. Spasi mi brata! - O, čuješ li to, sveznajući, vidiš li? Zašto dopuštaš zloći da vlada dobrima? Zašto me je bacio u takvu nesreću? Možeš li to gledati, ako si uistinu gore? Zapanjeno sluša Dorja njezine očajničke riječi. - Kneginjice, kraljica neće ispuniti što kaže - primijeti Tajana. - Hoće - ako ti zatražiš. Ona ispruži ruke uvis i krikne: - Gospode, čuješ li što rade sa mnom? Dopuštaš li sve to? Dorja se preplašila njezina očaja. Obujmi Tajaninu ruku: - S tobom se nešto dogodilo. Povjeri mi se, ja ću te razumi-jeti, utješiti. Moraš mi sve izreći, pomoći ću ti. Kraljica ti nudi muža kojega hoćeš, nudi ti sve. - Ona mi nudi - muža?! čuješ li to, nebo, i ne grmiš? - Zašto su ti moje riječi prouzrokovale toliku zdvojnost? - Ne mogu učiniti što želite. Nikad, nikad! Ni kad bih željela. - Dobro, odustajem, oprosti, strašno je to. Tajano, vidim: ovdje sa svih strana na nas vreba nesreća. - Mene je već uvrebala. , , - Gdje? Kako? Povjeri mi. • " -- Ne mogu. Svršeno je sve! , - Bježat ćemo i bit ćeš još sretna. - U grobu... - Zaboravit ćeš viteza koji te je unesrećio. - Nije on kriv. - Uzalud ga braniš. Samo on je kriv. - On ne. Netko drugi. .. •, • - Kraljica? - Šutite! šutite! , i - Svi se otimaju za tebe da im donosiš sreću. Jadnice! Drugima donosiš sreću - a sebi? - Nesreću! Nesreću! - Nesreću! ..;•.... 357Nestrpljivo iščekivala je kraljica Tajanu kad je nakon svoje bolesti osvanula pred njom. Ugledavši je pred sobom, opazi na njoj veliku promjenu. Tajana je hladna, tvrda, uvučena u sebe. Velike crne oči - kao dva čelična poklopca njezine unutrašnjosti. Čudnu zagonetnost njezine ljepote sada je još više istaklo blijedilo što se čini više

243

posljedicom unutrašnjeg potresanja negoli tragom fizičke bolesti. Crni pramenovi, zaokružili joj lice, izgleda poput mramornog kipa usred crne guštare. Kraljica pomiluje njezine obraze. Razabra da joj iz ovog savršenog djevičanskog tijela dolazi neki osjećaj prijetnje. A to je tijelo privlači čarobnim uvjerenjem da je nosilac sreće. Ispruži prema njoj ruke, bude joj kao da Tajana stoji onkraj širokog jaza. Slušajući uz Tajaninu postelju njezino buncanje, osjetila je kako iz ljubomora proizlazi neki nemir. U ovom času preplašila se još i pri pomisli da ovo biće, što može upravljati ljudskom srećom, utekne njezinu uplivu i dosadašnju odanost pretvori u mržnju. "Tajčice - recite još, viteže"! - spominje se kraljica gledajući djevojku. - Koji vitez nju zove tako milim nazivom? Ni časkom nije pomislila na viteza Sokola. Ipak, u groznici izrečene riječi uznemiruju je još više sada kad pred sobom gleda tako plemenitu čistu ljepotu. - Drago moje dijete, u tvojoj sam bolesti opazila nešto zbog čega me grize savjest. Navela sam te na odveć veliku žrtvu - za viteza Sokola. Ti nekog ljubiš, skriveno i potajno. - Nemam koga da ljubim. - Ipak, nekoga tko te zove milim nazivom "Tajčice" ... - Tako me je zvala - majka. - Majka? Možda i ona, ali ti si neprestano tražila, da to ime opetuje - vitez. Ako je netko na dvoru zavrijedio tvoju sklonost, onda ču dovijeka žaliti što sam te vezala za vitezovu sreću. Povjeri mi se! - Da, volim jednog viteza. Elizabetine crne oči opet se pokrile trepavicama. S nestrpljenjem čeka na odgovor. - Reci otvoreno - kojega? - Ratimira. - Onu sliku voliš? Ako se negdje jednom pojavi živ, bio bi previše sretan. A to ne zaslužuje. On ti nije mogao govoriti tako slatke riječi. - Sanjala sam da mi govori. Sjećam se dobro svoga sna. - Da. čovjek sanja više put čudne stvari - reče ona nešto smirena ovim odgovorom. - Sanjala si, dakle, da ti je to govorio Ratimir? - Više put mi se snilo da me zove imenom kojim me je zvala mati. - No, dobro, sad znam. Mislila sam da nekoga ljubiš tajno i nesretno. A ja bih bila spremna da pokušam kod svetog oca pape razriješiti taj brak s vitezom. 358 - Ako to jednom zamolim od vas, svijetla kraljice? - Kad bi nekog ljubila? - Da, kad bih ljubila... - Oh - da, učinila bih, samo bi morao na to privoljeti i tvoj vjenčani drug. Ledeni znoj oblije Tajanino čelo. - On će to htjeti jer samo tada vitez može biti muž one koju ljubi. - Nikada! Kruna se ne može skinuti. Ne, on ne može biti kraljičin muž. No, kad bi ti znala kako sam se za tebe bojala, svi smo se plašili - okrene ona razgovor na drugo. - Kako te je napala groznica? Od čega? Nešto je moralo biti uzrok Prošla me zima kad sam vruća ušla u hladnu kapelicu svetog Stjepana... Elizabeta je ostala posve mirna, ne pokazujući ni trunke kakve bojazni. - Vidiš, to je krivo, čuvaj se. Ne zalazi u kapelicu. - Kad sam se ondje pomolila putem u Gertrudin dvorac, uvijek je vaša poruka stigla sretno vitezu. - Ne uskraćujem ti da se navraćaš u kapelicu, samo se ogrni kad ulaziš. Neću više moći ulaziti jer su je - zatvorili. Zatvorili? Tko? - Neki muškarac. Rekao mi je da ne ulazim jer da u kapelici ima neki - mrtvac ... - Mrtvac? Tajana osjeti trenutačnu kraljičinu zbunjenost, ali ona odmah prijeđe u smiješak:

244

Kakve pričet Da je tamo bila lešina i ti bi je vidjela. A nisi vidjela nikoga, zar ne? Prođe nekoliko sekunda, a Tajana šuti. Opasnost ove šutnje osjeća u kraljičinom vrebajućem pogledu. U trenutku osjeti djevojka da će svojim odgovorom uzdrmati sudbinama svih koji su joj dragi, a ona sama oboriti sve zidove oko sebe... - Da! Onda bih vidjela i ja! - odvrati mirnim glasom. Taj je čovjek tvrdio da je tamo lešina i zaključao kapelicu. Sada ću moliti na stubama pred vratima kapelice. - Dobro je. Danas poslije podne moraš poći u Gertrudin dvorac. Hoću viteza pozvati u tvoju odaju. Moram s njime govoriti radi kneza Okićkoga. - Svijetla kraljice, pošaljite kneza. - Sad još ne mogu. Poći ćeš ti. - Dobro, poći ću. - Nešto s tobom nije sasvim u redu. Glas ti je promijenjen. Kao da mi više nisi tako sklona. - Ne osjećam se zdrava. - Drago dijete, pozvat ću sve liječnike, moraju ti pomoći ako im je život drag. Reci čime da te obrađujem! 359Samotno mi je, željela bih da smijem izlaziti s kneginji-com. S njom mogu razgovarati. Ne znam drugo nego hrvatski. Strašno je živjeti ovako samotno! I knez Okićki bi nas pratio. Teško mi je. Oni su mi tu jedini zemljaci. Svijetla kraljice, nemam s kime pripovijedati, umrijet ću ovako. Eto, ne mogu više! - Pokušat ću, nastojat ću, samo mi budi dobra. Ne trpim da boluješ i tuguješ - i pomiluje njezino lice. I bude joj kao da je prešla rukom po kamenu. Onda izda nalog neka dođe Rufa. Ovo je u Tajani probudilo nadu da će nešto saznati o svom mrtvom vjenčanom drugu. Kumanski dvoranin uđe i ostane na vratima, čekajući. Eli-zabeta ga zovne bliže i oslovi kumanskim jezikom. Tajana je razabrala da se kraljica silno uzbuđuje i spominje Stjepanovu kapelicu. Jedna dvoranka kumanskog obraza uvede u sobu malog Andriju. Kraljica odmah prestane govoriti kumanski i nastavi latinskim jezikom. Tajana se sagne malom kraljeviću da sakrije svoje lice kraljici i razabere daljnji razgovor: - Djevojci je netko rekao da je u crkvi lešina i taj je čovjek zaključao kapelicu. Zaista, ne znam što to ima da znači. Zar ga nisu odmah pokopali uz crkvu? - Odmah? Ne, nisu ga pokopali odmah. - Kako nisu? - ljutito će kraljica. - Flora ga je ostavio u naslonjaču, žurilo mu se - i rekao je da će mrtvog čovje.ka pokopati sutradan u noći. - Sutradan? Lupež? Odmah mi pošaljite po njega. - Joakim ga je dao zvati, ali su isporučili da se nalazi u Dombu. - O, prokletnik, ostavio je tamo lešinu i prepustio je slugama koji, eto, pripovijedaju na sva usta. Gadovi! šalji glasnika Flori, neka se smjesta vrati. Odmah povedi nekoga sa sobom neka otvori kapelicu, a ti sve dobro pogledaj. Idi brzo! Prokleti Flora, zderat ću s njega kožu ako tko vidi lešinu u vitezovoj odori. Ga-, dovi, satrt ću ih! Kakva bi bila strahota da je ona ušla u kapelicu i sve vidjela?! Sto bi mogla na to odgovoriti? Proklela bi me! Pri tom joj se pogled ukrade k Tajani koja se igrala s kraljevićem, kotrljajući po podu veliki zlatni vrč. Nastavljali su dječju igru i onda kad je ulazio Joakim i Rufa se udaljio. Tajana se, naoko, posve predala zabavi s dječakom, primorana na to željom da što dulje ostane u sobi. Joakim je s kraljicom razgovarao o svečanostima krunidbe. - Sve je plemstvo, veliko i malo, pozvano u Stolni Biograd. I biskup i svećenstvo. Sve je u redu. A nama je putovati već sutra da stignemo na vrijeme.. I srećonoša mora s nama- dovrši on. Kad su se sporazumjeli, Joakim joj saopći da je biskup Timo-tej izjavio želju da će dočekati na dvoru papinskog legata koji ima doskora stići da krsti Kumane.

245

- Onog mlitavca kneza Okićkoga ću dotle zatvoriti u kulu - završi Joakim pa se obrati k Tajani: - Sutra se spremi.na put u Stolni Biograd. 360 - Vaša milosti, ne mogu. Umrijet ću na pola puta. - Putovat ćeš kraljevski. - I umrijeti. Jako sam bolesna. Kad vi želite da umrem, onda moram! Kraljica i Joakim pozvali su liječnike, a ovi su se usprotivili Tajaninom putovanju. Ovo zabrine kraljicu i tovarnika. Stali su vijećati. - Krunidba se ne smije odgoditi. Svi će tamo čekati, svi su pozvani - Sačuvaj, nas bože, da je izgubimo! Jedva se drži - reče kraljica istinski zabrinuta za Tajanino zdravlje o kojem ovisi, ne samo sreća koja je od nje dana, nego još i više, sastanci sa Sokolom. - Zaželjet će nam sreću i dati nam na put amanet. - Pravo veliš. Samo kome da je ostavimo da se brine za nju? - Baš sam ti htjela govoriti o tome. Čas prije tužila se na samoću. Nema s kime da govori, ne zna ni ugarski ni latinski, pola zdravlja bit će joj, ako joj dopustimo da čitav dan bude s knegi-njicom i knezom Okićkim. Moramo joj udovoljiti. - Danas već drugi put uzimaš kneza u zaštitu. Što namjeravaš s njime? - Tvoja sumnjičavost ogorčava mi život, Joakime. Zar ne vidiš da sve što činim za srećonošu, to je radi tebe? Radi nas! Ona se priklonila meni, a time je i kralj Stjepan izgubio sebi namijenjenu sreću. Ova je prešla na mene i tebe! Da nisam stekla njezinu sklonost, zar bi ti utekao krvniku, i našao puta iz tamnice? Zar bi Stjepan one noći bio dočekao tebe da umre. On bi još danas živio, a ti bi trunuo. Joakim protrne, sjećajući se sjekire koja je bila tako blizu njegovu vratu. Sagne glavu: - Istina je. Samo je čudom baš u tom trenutku dospio u tamnicu Henrik da zbuni krvnika i odvrati od mene smrt. To je, uistinu, samo njezino djelo. - Slušaj, Joakime: tvoj neprijatelj ujedno je i moj. Bila bih sretna da si kneza mogao otrovati na večeri! Htjela bih da ga se riješimo, no kad ga prati njezina sreća, ne možeš mu ništa. Danas sam opazila da je vrlo hladna prema meni i tebi. Bojim se da ne izgubimo njezinu milost. Moli me da joj dopustim plandovati s kneginjicom i knezom. Nema s kim da razgovara i kaže: ne može više ovako. - Tajano! - zovne kraljica djevojku k sebi. Ona pusti kraljevića koji se silno rasplakao pa ga kumanska dvorkinja odnese iz sobe. - Vidiš, gospodin tovarnik i ja ti dopuštamo da druguješ koliko te volja s kneginjicom i knezom Okićkim, da te prate na šetnju, u lov, kamo god zaželiš. Veselost koja se pojavila na njezinu licu bila je iskrena i ona se osmjehne: - Bit ću vam zahvalna. 361I darivat ćeš me srećom - upita Joakim ponizno, kakvog su ga vidjeli u tamnici samo krvnik i kralj kad ga je molio za milost. i; - Hoću! - odgovori ona mirno. 2 Elizabeta je prigrli k sebi, poljubi u čelo i otpusti. Joakim se osjeti snažan. Vjera u Tajaninu moć obuzimala je njegovu praznovjernu dušu kao i one ljude na Griču što su derali njezine haljine da imaju uza se amanet sreće, kao i kralja Stjepana i kraljicu. Snažna Joakimova pojava se uspravi i on čvrstim korakom pođe za kraljicom koja je nekako nervozno hodala po sobi. Njegove dvije velike široke ruke zgrabe je za oba ramena i privuku je k sebi takvom silom da nije mogla disati. - Što ti je opet? Joakimove debele požudne usne zahvate njezine, rumene i strasne. Onda ih opet otkine i zuri joj u oči, plamteće izazovnom vatrom. - Tebe opet mori Ijubomor, moj dragi? Zar me nemaš sad svu? - Nemam! Nekog đavola osjećam u ovom tijelu. - Utvara, luđačka utvara! - Upamti: kad te bude drugi držao ovako u svojim rukama, izdahnut ćeš ti i on. Upamti!

246

I ostavi sobu. Joakimova prijetnja još je povećala nemir koji danas raspiruje Elizabetu. Dugo je čekala rođaka Rufu. Tek nakon jednog sata, on je ušao k njoj i saopćio: - Flora je lakoumni magarac. Tamo je ostavio lešinu i predao ključ svojem desetniku, a oni, lopovi, kad nije bilo gospodara, došli su da pokopaju Čovjeka tek danas, kad su čuli da će im se gospodar vratiti. Kad su htjeli otključati, nikako da ključ pristane u bravu. Morali su otvoriti silom, a mrtvoga nisu našli. Kraljica problijedi: - Sto to govoriš, Rufa? - Ako je netko govorio Tajani o lešini, onda je taj čudom ušao u kapelicu i odnio mrtvaca! Vrag bi znao što se tu krije. - Tko ga je odnio? I zašto bi govorio o tome baš Tajani? - Valjda ju je htio prestrašiti. Ona ništa ne sluti, zar ne? - To mi je sva utjeha. Kad bi znala, mrzila bi me - i onda bi mi na svakom koraku podmetnula nesreću. Nisi li opazio kakva je? Nešto se zbiva u njoj od čega se plašim. Putujemo na krunidbu. Ti ćeš, Rufo, ostati ovdje i budno paziti na svaki Taja-nin korak. Naložit ću joj da ne ide u Gertrudin dvorac. Neću da se sastaje s vitezom dok nisam ovdje. - Bogovi! Valjda se ne bojite da bi vitez koji ljubi vas mogao da i zamijeti neku drugu, pa još krvničku kćer, služavku, posljednje žensko biće među posljednjima? 362 - Nisam ni časa pomislila na takvu budalaštinu. Uznemiruje me samo ono što sam čula od nje dok je bila bolesna. - Bogovi bi znali o kakvom je to vitezu sanjala! O Ratimiru. Onom koji je zarobio vas? Nije samo to što me veže s njime, moj dragi nećače. To su moje stvari. Jedna riječ mi ipak ne da mira. - Tajčice?! - Smiješni ste kad se uspoređujete s tom curom. - Srećonoša je. Zar ona ne bi mogla od sreće izmamiti sebi pobjedu? Rutavi mladić se zamisli. - Možgla bi, naravno. - Odviše sam se povjerila toj djevojci. Tako je divna i opasna. Tko nju zavoli, već ga sada osuđujem na smrt. - Ionako bi mu bilo uzalud. Vjenčana je do svoje smrti. - Ali kad bi ona ljubila Sokola... - Bojim se da mu ne bi govorila o tom vjenčanju. Ne, ona to neće učiniti. Odviše je stidljiva. Ali, kad bi on ljubio nju? - I opet zaboravljate da ste najljepša i najpoželjnija. Kad dopreme ovamo tog gričkog pustinjaka, bit ćete ljepša i mlađa od Tajane. - Pametan si ti, nećače. čuj još ovo: pazi da biskup Timo-tej bude dobro počašćen i dvoren. Ne ide mu se s dvora, kaže da mora ovdje čekati papinskog legata. Ako legat stigne za naše odsutnosti, valja ga primiti i ukonačiti u najljepše odaje za goste i svečano častiti. Sve će biti u redu ako mu uskratite krštenje našeg roda... - Rufo, ja ću sve nadmudriti. Nijednog neće pokrstiti, pouzdaj se u mene i reci to mojem kumanskom rodu. Sad idem pripremiti Tajanu za polazak k vitezu. - šaljete je k njemu, a bojite se. - Lude su moje utvare, je li? Tajana mi je tako divna posrednica s vitezom - da, glupe su moje utvare! Oblaćnog popodneva stigla je Tajana pred vrata zapuštenog dvorca, i udarila ugovoreni znak po željeznoj ploči vrata. Kad su se vrata otvorila, nađe se pred njom fratar, pokriven crnom kapom. Bio je nalik crnoj aveti usljed pustoši grmljem zaraslog dvorca. - Vidio sam te s kule - reče on - i evo me. - Imam poruku za viteza. Opet je u lovu?

247

- Možda nije. Znaš da možeš meni isporučiti sve. Vitez nije tu, ne pitaj zbog čega. - Dobro. Kraljica i Joakim odlaze u Stolni Biograd kruniti mladog kralja. Joakim je popustio mojoj-molbi da me knez s kneginjicom prati kad izlazim ... 363T - Prekrasno. Kada ćete izlaziti? - Svakog dana za lijepog vremena, i to u šumu ispod dvora na Dunavu. - Tko će vas pratiti? - Mislim, ćetiri dvoranina, koji uvijek izlaze sa mnom. Recite vitezu da kraljica želi neka čeka na njezin povratak, onda će mu ona sigurno poslati kneza. Zagovara ga u Joakima - sama sam to čula. - Joakim, dakle, još vlada njome? - Zarobljena je. Ipak će kneza poslati vitezu. - To će viteza radovati. - Recite mu: molim ga, neka spasi kneza i kneginjicu. - Tvoju će molbu ispuniti. Budite oprezni kad izjašite. Približit ću se kao putujući mudrac. Tako ću moći da razgovaram s knezom. Reci mu to. - Reći ću. Zbogom! - Vitezu ne ostavljaš pozdrav? Promijenila si se. Zar se što dogodilo? - Ništa. Moram natrag, kraljica mi je naredila da požurim. Sišla je ispred pećine na cestu gdje su je čekali pratioci i vratila se u dvor. Joakim se tako zabrinuo za srećonošu da je sam zamolio "biskupa Timoteja, Dorju, pa ćak i njezina brata Ivana, neka je brižno njeguju. Onda zatraže od djevojke da im zaželi sreću i uzmu sobom komad njezina vela - kao neku svetinju. Uveče pozvao je Joakim kneza Gjulu, kraljeva peharnika i svog gorljivog pristašu: - Ti ćeš paziti na dvor. Zamijenit ćeš mene, dajem ti svu vlast i upute. Sutradan je pošla iz dvora velika kraljevska pratnja. Krenula je na dugo putovanje. ZATOČENICI t.^ .^ tfl nV" 1$ se si ? a rO gao da i\ posljednje žtv 362 """?*: jesenska kiša. Mutno svijetlo ulazi u sobu sjedi na visokom stolcu, ruke je složio u aezom Okićkim i promatra Dorju u dnu vojvoda Bela. Sagnut uz Dorju, ispija s riječi. Tajana se povukla k vratima kao >, tamničar zatočenika - smiješka se vana. čuvar, biskupe. ; ? . v:, !• nim s vitezom Sokolom. - Puni ste pouzdanja od onog dana kad ste razgovarali s onim mudracem što nas je sreo na cesti. - Donio mi je vijesti od viteza. -- Sve je uzalud kad nas je Joakim tako lukavo prevario. Dopušta vam da sa sestrom pratite Tajanu, a odredio je za pratnju čitavu vojsku. Tko bi mogao prodrijeti kroz toliku četu? - To mi odgađa bijeg - ipak ne zauvijek. Samo kad mi sestra bude zaštićena, onda ću ja lako. - Henrik će preboljeti. Rana mu zacjeljuje. - Žilav je taj opaki vuk. Već drugi put se diže od mrtvih. - A što će biti s vojvodom? Njemu nije dopušteno da se makne s dvora?

248

- Zato što je posinak češkog kralja protiv kojeg Joakim sklapa savez s Rudolfom Habsburškim, a vojvodu smatra uhodom njegova poočima. Nadam se, uz pomoć viteza Sokola j Tajaninu moć sreće, da će sve ipak dobro proći - kaže knez. Tajana je tiho ustala i neopaženo ostavila sobu pa se uputila u svoju odaju. U mračnom hodniku sretne Rufu kako se žuri s nekim slugom koji nosi jelo. Rufa se ogleda za njome, razabravši da ga ona ne slijedi i zaokrene uzanim spojnim hodnikom. Odavle se uspne malim stepenicama u malu kulu. Otključa vrata. U kutu, prislonjen o zid, stoji pustinjak Dragoša, blijed i mršav, obrastao smeđom bradom. Blagim pogledom promatra kraljičina dvoranina. - Jeste li se odmorili od dugog puta? - upita Rufa. - Zašto sam ugrabljen? - Niste ugrabljeni. Kraljica je naredila da vas dovedu k njoj. Nadam se da ste zadovoljni s ovim konakom. - Nisam. Meni je mjesto u kolibi. - Treba da se strpite dok se vrati kraljica - i Rufa mu ostavi jelo i zaključa zarobljenika. Po vedrom danu kretala se povorka iz kraljevskog dvora. Princeza napuljska Izabela i Orhida jašile su okružene dvoranima. Iza njih kneginja Dorja s Tajanom, knez Okićki, za njima s obje strane čitava kraljevska četa. Rufa je jašio iza njih da ih drži na oku, a Joakimov zamjenik Gjula budno je pazio. Spuštali su se nizbrdo uz Dunav prema bujnoj šumi o koju se upiralo jesensko sunce. Jašili su polagano. Orhida se zabavljala, razdražujući vatrena konja pa bi se udaljila od povorke i vraćala rubom dunavske obale. Približili su se k šumi. Peharnik Gjula nije dopustio da se ulazi u-guštaru. Dorja upozori brata: - Pazi, Ivane, to opet ide mudrac kojeg smo sreli one nedjelje iza kraljičina odlaska. - On je. Budi mirna. Zacijelo ima nešto važno da saopći. Njegova crna haljina otrcana je. Crna kapa pokriva glavu i pada sve do očiju. 365 - Jedne ste nam nedjelje proricali sreću? - upita ga Orhida. !> - Jesam, plemenita kneginjo. Hoćete Ji i danas? - Ona mu pruži ruku, a on kaže: - Srce vaše puno je čemera i žuči zbog jednog viteza. Srce vam dobro sluti. Vitez vam je, doduše, jednom posvetio mnogo svojih osjećaja, ali nadošla je druga, moćnija ljepotica i... - I što je učinila? Govorite! - Otela vam je njegovo srce. Nikad ga više nećete sresti, ona ga posjeduje. O - o - što vidim? - Razvlačite kao ribar mrežu. Mudrace, hitro! l - Vaš nevjernik je vrlo blizu. | - Gdje? Gdje je? " - Ima u ovoj šumi potočić, a zdesna njemu neka koliba. Ondje se on sastaje sa svojom odabranicom, moćnom gospođom - ljepoticom. Sastaju se često. Sad je ona na dalekom putu, a on je uzalud čeka. Dlan vam proriče da će se ona vratiti i opet pohrliti u njegov zagrljaj. Oni se sastaju tamo. !- Kada? - Svake srijede. I sad je čeka. No, vas ljubi momak, mlad hrabar, neki ratnik. - Ne marim! - vikne ona, dobaci mudracu novac i odjuri u šumu poput vihora. Mudrac stoji i smiješka se. Nakon nje približe mu se redom svi dvorani. Svi pruže ruke, zahvaćeni željom da saznaju svoju budućnost. Kad su se povukli, primakne se k njemu knez Okićki i dok mu je pružio ruku, mudrac, zureći u dlan, tiho mu nešto šapće. Ostali bučno pripovjedaju o proročanstvu, a Ivan sagnut k mudracu sluša... Onda priđe Tajana i pruži mu ruku. - Prve srijede, kad se kraljica vraća, čeka je vitez. Tajana se ogleda da tko ne sluša i umirena prigne glavu. Rufa je sve promatrao, a da mu ništa nije upalo u oči. Mudraci i proroci uvijek su čekali odličnike i nitko se nije na to obazirao. - Gdje je Orhida? Ne vraća se! - Rufa pošalje dva jahača za njome.

249

Međutim, Orhida zaustavi jurećeg konja pred samom drve-njarom. Nije vidjela nikoga. Skrene konja s druge strane kolibi i opazi kako na konju sjedi vitez, pokriven vizirom od pločica, a navrh šljema svijetli se srebrni sokol. - Sakrili ste se preda mnom iza kolibe? - Neka mi oprosti vaše gospodstvo - mislio sam: bolje je da se ne sretnemo. - Vjerolomče! - Kralj mi je vratio zadanu riječ. - A da vam nije riječ vratio? - Iskupio bih je. Vrući žar bijesa podstrekne u njoj mržnju prema Elizabeti. 366 - Moja sestra je to učinila. Moja sestra. Vi ste ludi, glupi viteže! Slijepi ste. Dijelite ljubav s Joakimom! - Kneginjo! - oštro će on. - Vjerna vam je? Joakim šeće po njenim odajama kao da joj je muž. Iz njegova zagrljaja dolazi u vaš. - Ne, to nije moguće. - Onda će vam to reći Joakim. - Kneginjo, ne smijete nikom saopćiti da ste me vidjeli ovdje. Vi ste plemeniti. - Kako da ne! Plemenito šutjeti da vi možete uživati... - Kneginjo, kad bih sad skinuo ovaj vizir s lica, vi biste mi zahvalili što sam prihvatio vraćenu riječ. - Skinite zaklon s lica. - Ne smijem. - Tko vam brani! t- Zakletva. - Izgovor i ništa drugo. Lijepi ste i mladi. Da niste, ne bi se Elizabeta pomamila za vama. - Nije se ona pomamila za mnom, nego ja za njome, a ovako se krijem od straha da ne ugleda moju rugobu. - Sve je laž, sve. I jao vama, ako ne iskupite riječ. Sve ću reći Joakimu. - Budite plemeniti, zbog .one - koju ljubim. - Drskog li zahtjeva? Baš ću vam učiniti po volji. Da šutim-pred Joakimom? Ili ste vi budala ili smatrate da sam ja... - Dolaze vaši dvorani - reče on. - Ne smiju vas vidjeti sa mnom- Da ne bi priopćili njoj? - Kneginjo, smilujte se sebi i njoj. ; - Pogodili ste! Vama je i pamet pokrivena vizirom. - Kneginjo, odlazim - reče on i nestane u gustoj šumi. Kad je dostigla kraljevsku povorku, mudrac je već bio daleko. Orhida je tražila da se vrate u dvor i njezinoj su se tvrdoglavosti pokorili. U kraljevskoj blagovaonici sjedilo je oko stola čitavo dvoran-, stvo. S njima su i zatočenici. • Umakali su bijeli kruh u zaslađeno mlijeko što se pušilo pred njima u malim srebrnim lončićima. Sluge su nosile hladno pečeno meso i kolače. Dorja i knez Ivan, vojvoda i Tajana sjede zajedno na dnu stola. Kad je zajutrak svršio, rastvore se širom vrata, a jedan kumanski dvoranin najavi: ; - Svijetli kralj! 1 Iznenađenje prijeđe čitavim društvom. Gledaju u vrata, ali /,; ne ustaju, kao da nitko ne vjeruje. Već zamalo ugledaju Ladislava, :,| rumena, suncem opaljena. Ušao je brzo, gotovo pojuri u dvoranu. 367 Tek sad ustanu, nešto od zapanjenosti, nešto po dužnoj počasti. Ladislavove crne drske oči osinu ih sve redom, pa kao da je zadovoljan, osmjehne se lukavo, zlobno i razbludno. Za njim su ušli kumanski dvorani, kraljevski oklopljeni momci i postavili se uokrug. - Nitko da se nije maknuo! - reče Ladislav. Zapovjedni glas nikako nije pristajao dječačkoj pojavi:

250

- Tko bi htio dočekati sutrašnji dan, neka se ne drzne oprijeti mojim zapovijedima! Izabelo! - zovne on svoju mlađahnu ženu i pokaže joj prstom da dođe naprijed. - Napulj sku princezu nisu nikad ovaKo ponižavali - reče ona uvrijeđeno. - Dvorani, vodite je! Spremi svoje prnje i škrinju i tornjaj se. - Kralju! - usklikne dvoranin Gjula. - Ovo je napuljska princeza. - Drži gubicu! Dvorani, - okrene se kralj Kumanima - ovu ženu ćete odvesti na Margaretski otok i predati je nadstojnici samostana. Recite da je dobro čuva. Ja je žrtvujem Bogu - i nasmije se zlobno. - Što sam učinila? - zajeca Izabela. - Napolje! Odmah da ste je odveli! - vikne kralj. Mlađahno se stvorenje otima dvoranima koji je vuku iz sobe. - Gjula, vi ste skinuti s časti. Ovdje zapovijedaju Kumani. Evo, Galadore, ti si na dvoru prvi. Kralj podijeli Kumanima časti i onda se okrene zabezeknutim dvoranima pa reče: - Svi ostali u svoje odaje. Jao vama ako svakog ne nađem tamo gdje spada. I ne pogledavši više nikoga, Ladislav izađe iz sobe. - Gdje je kraljica? Gdje je Joakim? - pita uzplahireni Rufa svoje Kumane, dok su dvorani stajali još uvijek zapanjeni. - Kralj im je pobjegao i vratio se kući. - Kako? Otkud? - S puta na krunidbu. Zatražio je da ga pratimo ili će nas, kad se vrati kući, sve osuditi na smrt. Pokorili smo se. Kad su na odmorištu svi spavali, krenuli smo natrag, a da nitko od kraljičine pratnje ne sluti kamo smo nestali. I eto, tu smo! Sve su straže dobile nalog da nikog ne puste u dvor, niti iz dvora. Ćete su spremne da slušaju kralja! - Bogovi - tome se nešto upilo u glavu! t- Tko bi znao što? Knez Ivan i vojvoda slušaju što kraljev pratilac priča Rufi o kraljevoj pustolovini, ali na ponovnu zapovijed kraljeva pratioca svi su napustili dvoranu. Jedan sluga dotrči bez daha i najavi Rufi da ga zove kralj. On se odmah požuri k njemu. Kad se kraljičin dvoranin pred njime duboko poklonio, Ladislav se izdere na sluge i pošalje ih iz sobe, prebaci ruke na svoj želudac, raširi noge, očito uvjeren da to izaziva strahopoštovanje. 368 Rufo, ti si kraljičin dvoranin. ";^l"rllift;"{|fi;lSlifSill!i|S"; Po milosti bogova. Ja sam sada kralj. Znaš li to? Po milosti bogova. Hoćeš li služiti kralju ili nećeš? Ako ne, onda ću pozvati krvnika. - Po milosti bogova želim služiti zapovijedima svijetlog kralja. - Čuješ, ako i jednu jedinu zapovijed ne ispuniš - ja sam. kralj, imam vojsku i krvnika. - Svijetli kralju, zapovijedajte! - Kuštravče, ti sve znaš na dvoru. Bit ćeš mi umjesto Joakima! - Svijetli kralju, Joakim će me zamrziti. - Ha - ha - nasmije se dječak. - Gdje? Kada? On više neće ukoračiti u ovaj dvor. Ja sam kralj, ja, a ne on. Bestidna svinja, milosnik je on, razvaganio se i vlada kao da je kruna njegova. Požderat će sve što je kralj ostavio meni. Gad! Ja sam tu gospodar. Mene mati pljuska, mene, kralja, zbog njega, svojeg ljubavnika. Joakim će opljačkati sve blagajne. Ja sam ih prevario-i pobjegao. Sad sam ja gospodar. Znaš. dođi bliže - zapovjedio-sam četama da ne puste u dvor ni kraljicu ni Joakima. Ta svinja me natezala one večeri kad sam zagrlio srećonošu. Mati me ispljuskala. Baš ću im se osvetiti. Sada sam ja tu gospodar! Rufa pokorno sluša, a Ladislav zapovijeda: - Napuljsku princezu neka odvedu u samostan. Kad se ona pokupi, uvest ćeš u njezine odaje Tajanu. Sad će ona sjediti uza me kod stola i dijeliti sa mnom ložnicu. Svaki kralj ima milosnicu, i mati ima milosnika, imat ću i ja, a baš hoću nju!

251

Duboko se klanjajući, izlazi Rufa i pođe pred odaje mlade kraljice. Iznutra čuo je njezin plač, zapomaganje i otimanje. Dvorani silom izvukoše iz sobe princezu, noseći za njom škrinju okovanu srebrom. Hitro potrči Rufa u Tajaninu sobu pred kojom su i sad. stražarila dva momka. Po kraljevoj zapovijedi imam srećonošu izvesti iz njezine sobe. Sad je tu kralj gospodar... upamtite! Oni su poslušali, a Rufa uđe i šapne joj tiho dva imena: Dorja, Okićki! - i pokaže joj izlaz, pa stavi ruku na svoje usne u znak šutnje. Tajana ga je slijedila. Rufa je povede malim hodnikom, skrene pokraj kule mudrosti i okrene mračnim prostorom ravno u kulu. Preneražena bulji u Dragošu što se ispravio na ležaju. Rufa je, međutim, govorio pustinjaku latinskim jezikom: - Recite joj da sam je ovamo sakrio pred kraljem, koji je pobjegao od, kraljičine pratnje. Hoće je učiniti milosnicom. 369je neće nikako tražiti. Kraljica će se brzo vratiti za bjeguncima, a onda ću Tajanu izvesti odavle: Kraljica bi me ubila da je predam mladom kralju. | Izrekavši to, istrči iz kule i zaključa vrata. i - Opet smo se sastali, dijete moje - primijeti Dragoša. r - Uistinu vas je dopremila ovamo? - prošapće ona. l, - Znala si da me vode u Budim? | - Rekla mi je kraljica. - što hoće od mene? ":." - Hoće nešto od čega će biti mlada i lijepa. a, - Dakle, to! Onda nema pogibelji. A ti, djevojko? Što se Izbiva s tobom? l Ona pokrije rukama lice i gotovo se guši u plaču. l - Kraljica ti je dobra? - O, dobra, previše dobra. Medom mi sladi otrove! Pusti-ajače Dragoša, uzmite me natrag na Grič, služit ću vam, slušati ^as dovijeka! - Primam te, dijete moje, samo što su sada i meni oduzeli slobodu. Kad mi je vrate, povest ću te. Vidim, nesretna si u fkraljevskom sjaju. | Napokon je mogla iskaliti prepuno srce. i - Mrzim kraljicu od sve duše izreče ona na kraju svoje lispovijesti. ]," - Mržnja je grijeh. | - A svezati mladi život s lešinom? To nije grijeh? ij - Tajano, to je kazna, jer si skrenula s puta. s - Mene se kažnjava, mene, a za nju nema kazne? l - Kamo si zalutala, nesretno dijete? I u Boga se više ne ruzdaješ? - Napustio me i stoji uz zločinku. i; - Slušaj, dijete moje. Kraljica te je vezala s mrtvim. p - Je li to vrijedi, oče Dragoša? "i"" - Dok ona ima u ruci bračni ugovor, a nema svjedočanstva da je tvoj muž umro, dotle ti ne možeš poći ni za koga. Ona te može optužiti zbog dvostrukog braka, jer nitko ti neće vjerovati • da je vjerenik, kad su te vjenčali, bio mrtav. j Tajana klone na stol i nasloni glavu na ruke. l - Za koga se hoćeš udati? ; | Ovo je pitanje uspravi i ona upilji pogled u Dragošu. ;" ! - Da, imate pravo, nemam nikoga do mrtvaca! *; - Jest. Kad si vidjela s kim te je vjenčala, mislila si satno1 W^ viteza Sokola. Tvoje, srce vječno čeka viteza, a on te nikada n*" može uzeti. Nikad! J - Zašto, oče? 1 - Iz mojih usta ne možeš to saznati! - I ne treba! Nikad me nije snalazila misao da bih BlOgl* biti njegova žena... - Za njegovu sreću. | 370 - Ljubav te je u tome vodila i upropastila. Okani se tog osjećaja, djevojko! Ti ne znaš koga ljubiš. - Viteza koji ljubi kraljicu. Dragoša je šutio i gledao dugo u pod, onda tiho primijeti: - Još ne znaš sve... - što još imam da znam? - Slušaj, djevojko. Groziš se od nečega što je tvoja sreća. Moja je sreća što me je vezala s mrtvacem? Da! Prava sreća. Ona se uzdigla i pogledala ga prosvjedujući.

252

- Dragoša, puknut će mi srce, recite mi ono što ne znam! - Ne smijeni. Smiri se. Vezana si uz mrtvaca! Poput ludog ždrebeta koje su pustili na livadu, trčao je mladi kralj dvoranom i davao zapovijedi da se sve spremi na obranu ako dođu Joakim i kraljica. Onda se navraćao u ispražnjene odaje svoje prognane žene, otvorio vrata, vikao na dvoranke i tražio Rufu. Rufa se pojavi pred kraljem. - Gdje je cura? - vikne Ladislav. - Svijetli kralju, nema je u njezinoj odaji. Uzalud je tražio*. - Jesam li ja kralj? Idi, dovedi je! Svijetli kralju, imam poruku za vas. - Od cure? - Svijetli kralju, ovdje je papinski legat. f^K^t Tko se usudio da ga pusti u dvor? ^ifelll Već je tri dana ovdje, čeka svijetlu kraljicu. Bacite ga van! - viče dječak. - Papinski legat želi odmah govoriti s kraljem. - Što? On će da mi zapovijeda? Baci ga napolje, odmah! Svijetli kralju, bolje će se dolikovati vama, vi ste kralj. Primite ga, sigurno je došao da krsti Kumane. Saslušajte ga, a onda ga izjurite. Dotle ću tražiti Tajanu. - Neka dođe! - odredi on dostojanstveno, uživajući u svojoj vlasti. U svečanom ornatu ulazi biskup Filip. Dostojanstveno se pokloni kralj u-dječaku. Ovaj se i ne makne. - Čekam u ovom dvoru svijetlog kralja i kraljicu, pa kad sam čuo da je svijetli kralj prispio, dođoh zapitati: kad će se vratiti uzvišena kraljica? Ja odlučujem o svemu. Ja sam kralj - naglasi Ladislav. Papinski legat je promotrio dječaka i onda počne: - Da, svijetli kralju, vi odlučujete, a mislim i vaša majka. Znate radi čega sam došao. - Ne znam ja ništa. "•< 24* 371Biskup Timotej navijestio je moj dolazak i želju svetog oca da se Kumani pripreme na pokrštenje. Preostaje mi svega nekoliko dana da prisustvujem pokrštenju svega Kumanskog roda. - što želite, prečasni? - Da odredite poslanika koji će me pratiti na putu u krajeve gdje obitavaju Kumani, pa da tome činu prisustvuje što više dvorana. Neka kraljevski poslanik odredi gdje ćemo početi, u kojem kraju. - Ja ću odrediti ono što budem htio! Uvrijeđeni papinski poslanik iznenada napusti sobu, a kralj počne nestrpljivo hodati odajama. Onda se ponovno razviče na sluge i dvorane. Spaziv Rufu plane: - Usuđuješ li se doći bez nje? - Svijetli kralju, pretražili smo sve odaje, sve trijemove, čitav dvor, ali nigdje je nema. - Ah, znam gdje je. Dođi sa mnom. Mladić odjuri iz sobe. Rufa ga je slijedio. Na trijemu kralj upita: - Gdje je odaja kneza Okićkoga? Taj lupež ju je sakrio. Znat će da sam ja kralj. One večeri on mi ju je oteo iz ruku, ali sad sam ja gospodar! Znat će on. U kneževoj sobi nisu našli Ivana, a sluga im reče da je knez u odaji biskupa Timoteja. Kralj potrči do biskupa. - Kneže, gdje je srećonoša? - Svijetli kralju, ne znam. - Vi ste je sakrili! .Smjesta ovamo s njom. - Svijetli kralju, ne znam gdje je. - U tamnicu ga bacite! - okrene se dječak kopljonoši. - Svijetli kralju - istupi biskup - jamčim svojom riječi da se knez nije maknuo od mene i ne zna kamo je otišla djevojka. - Nisam pitao vas, stara budalo! - Svijetli kralj ima pravo zapovijedati, ali ne vrijeđati.

253

- Kneza smjesta u tamnicu. Svežite ga na kotač dok ne iskaže gdje je djevojka. A ako se vama tu ne mili, možete otići -• izdere se mladi Ladislav na biskupa. Na otvorenim vratima pojavi se papinski legat koji je u svojoj sobi čuo kraljevu viku. - Svijetli kralju, - umiješa se legat Filip - tjerate iz svojeg dvora poslanika svetog oca, prema tome i meni ovdje nema mjesta. - Kralj sam. Biskup se miješa u moje poslove, sprečava mi da kneza kaznim zato što je počinio izdaju. - Ne, svijetli kralju, on nije sakrio djevojku koju tražite, a da jest, ja bih ga za to pohvalio - reče Timotej. - Evo, i papinski legat zna da je knez bio čitavo vrijeme s nama i veoma se zabrinuo kad mu je sestra saopćila da djevojka nije u svojoj odaji372 - Svijetli kralju, - mrko će biskup Filip - ja ću odmah krenuti iz dvora da izvršim zapovijedi svetog oca. Ujedno ću mu javiti kako ste me ovdje dočekali. Sveti otac odredit će ostalo. Stroge biskupove riječi smele su Ladislava, pa zaboravi svoje odredbe, gleda kneza Ivana i bučno izađe na trijem i odavle u kraljevske odaje. Tu ga odlučno oslovi Rufa: - Svijetli kralju, papinski legat će krstiti Kumane. Čuli ste! Tajanu hoću da nađem. Neka on krsti vraga. - Ako dopustite pokrštenje, pobunit će se svi Kumani. - Imam ja dosta vojske da im odrubim tikve. Traži curu. - Ne dajte mu da nas krsti, kralju, volimo umrijeti. - Gdje je Tajana? - Ne mogu je naći. Podmukla svinjo! Amo s njome. Sakrio si je, služiš mojoj materi i njezinom milosniku.. Smaknut ću te. - Tako ću pobjeći svojim bogovima od krštenja. - Toga se bojiš više od krvnika? - Više, svijetli kralju. Ladislav pođe k stolu gdje je smještena dugoljasta srebrna naprava. Nagne je nad srebrni tanjur. Iz dugoljaste posude polako je sipio pijesak. - Kad iscuri posljednja mrvica pijeska - treba da si pronašao Tajanu. Ako je ne nađeš, biskup će krstiti Kumane! Sad odaberi! - Svijetli kralju, učinite li kakvo zlo s djevojkom - nesreća će na nas! Vi znate da je u nje čarobna moć. - Razumiješ li: pijesak sipi, gle, pijesak curi. Ako je pronađeš, vidjet ćeš što ću uraditi s papinskim legatom. Ljubit ćeš mi noge! Bit će veselo. Svatovat ćemo! Svečano odjeni Tajanu i sebe! Rufa je odlučio da Tajanu žrtvuje svojem rodu i spasi ga od krštenja. Potrči hodnikom i uđe u kulu kamo je prije dva sata sklonio Tajanu. - Kraljica se vraća! Poslala je glasnika i zapovijeda da joj djevojka dođe u susret. Recite joj neka se ne boji i neka me slijedi ako hoće da ne padne u kraljeve ruke. Recite joj da se mora svečano odjenuti i primiti nakite koje će joj dati dvoranka. Valja svečano poći u susret kraljici. Dotle mladi kralj ode papinskom legatu u sobu biskupa Timoteja. Nakloni se i počne govoriti: - Prečasna gospodo, još nisam priviknuo kraljevanju. Evo, sam ću pratiti papinskog legata na pokrštenju Kumana. Iznenađen nenadanom promjenom, papinski legat prihvati kraljevu ispriku, a biskup Timotej reče: - Svijetli kralju, u znak pomirenja molim vas dopustite mi da pošaljem slugu budimskom biskupu - želim mu navijestiti svoj posjet. 373Dobro! Goladore! Sluga gospodina biskupa smije da izađe i da se vrati. Prečasni - obrati se papinskom legatu - konji će biti spremni za put. Nasmijan i ljubazan, ostavi obojicu biskupa.

254

- Ovaj mladić je lud - reče Timotej. - čas prije grub, sada opet ponizan poput roba. Pokvarena krv. Zamišljen i blijed, uđe vojvoda Bela u sobu kneza Okićkoga. - Jeste li čuli? - upita Ivan. - što će biti od toga? - Ono što je pokojni kralj slutio i prorekao. Ćete su uz La-dislava, mi smo nemoćni. Dugo nije vojvoda odgovorio. Kao da o nečemu razmišlja. Onda se primakne k Ivanu pa mu stade šaptati: - Sjećate li se one večeri kad je kralj izdahnuo? Prije večere održao je vijećanje, vas imenovao banom, a meni objavio moje vjenčanje. One večeri kralj Stjepan mi je rekao: "Kraljević La-dislav neće biti dostojan kraljevanja" i otkrio mi nakanu da mjesto Ladislava postavi za prijestolonasljednika malog Andriju. Zatim mi kralj povjeri da je u svoje spise stavio oporuku kojom određuje da, ako umre prije nego nasljednik bude punoljetan, ja preuzimam vlast u svoje ruke. - To je bilo u oporuci? - One noći kralj mi je to objavio. - Zato ste na dan proglašenja Ladislavova vladanja tražili da se oporuka pročita? - Jest, zato, ali kraljica izjavi da oporuke nema. Očito su je spalili. Kralj me zakleo na moju ljubav da ću izvršiti što on od mene traži: uzeti u ruke upravljanje kraljevstva i zatražiti od češkog kralja, bude li potrebno, da me brani i podupire. Kad me kraljica skinula s vojvodstva, osjetio sam da im je oporuka dopala u ruke, pa me se žele riješiti. - Sad mi je jasan uzrok vašeg zatočenja. Vojvodo, ne prijeti li vam opasnost da vas ubiju? - Zašto bi me inače zatočili? Zašto čekaju? Samo stoga što nemaju odvažnosti: boje se češkog kralja. Ali i toj neodlučnosti bit će skoro kraj, otrovat će me. - Morate se skloniti, vojvodo, prije nego se kraljica vrati. - Kneže, ja moram u borbu! - Razložite mi kako zamišljate borbu s Joakimom. - Osnova je kratka: izvršiti zakletvu kojom sam se zakleo na svoju ljubav. Neću dopustiti da prijestolje mojeg ujaka kaljaju blatom. Ovo što je danas Ladislav počinio, početak je sramote koja će pasti po imenu naše porodice. Kad sam to gledao, moja je odluka pala. Kneže, vi ste mi opetovano govorili da će vitez Sokol pomoći kneginjici i vama da pobjegnete. Onaj dan, kad vidim da je moja vjerenica u potpunoj sigurnosti, počinje moje djelo. Ne smijem li saznati već danas kako ste to naumili provesti? 374 Vojvoda se približi i šapne: - Idem u češku da se vratim pod zaštitom četa kralja češke i uzmem vlast u kraljevstvu. Odlučno izgovorene riječi učinile su još ozbiljniji dojam na kneza kad je pogledao vojvodino lice. U njemu se jasno vidjelo da je vojvodinoj duši čvrsta odluka već dozrela. Obojica su ušutjeli i pažljivo poslušali sitne korake trijemom i šum haljine. Uđe Dorja. - Ozbiljni ste? Možda ste već čuli? - što? - upitaju obojica. " ; - Kraljica se vraća. - Tko ti je rekao? Tajana. Rufa joj je kazao... - Otkud on zna? Kralj je rekao papinskom legatu da polazi Kumanima na pokrštenje. Ovo se ne slaže. - Sumnjaš li u što, Ivane? - Kralj sobom vodi Tajanu. - Papinski je legat u povorci. Vidjela sam ga na svoje oči, dakle, nema pogibelji za Tajanu. Kraljica je sigurno blizu. - Onda moram požuriti svoj bijeg u češku! Vratit ću se s vojskom!

255

- Kako da idete u češku kad ne možete ni koraka s dvorca? •- primijeti knez. Tako da se preodjenem u biskupova slugu pa izađem i opet se vratim u dvor. Biskup je zamolio kralja da dopusti poslati slugu k nadbiskupu. I on je dopustio. - Vojvodo, to bi bila jedina prilika da umaknete prije povratka kraljice i Joakima. Pomoći ćete mi da odavle izbavimo moju sestru. To mi je sada jedina briga, čekajte... Moćni ugarski knez Semere rođak je pokojnog kralja, on bi vas zaštitio. Dakle, evo, kako jednostavno: u odijelu sluge bježat ćete k njemu, priopćiti mu što mu se tu događa i onda neka on dođe i pod nekom uvjerljivom izlikom zatraži da se mojoj sestri dopusti da dođe k njemu u goste. - Jest, to će on učiniti - obraduje se vojvoda. - Dakle, ovako ćete spasiti moju sestru, vojvodo. - I vas. - Mene ne smijete tražiti, kraljica bi posumnjala i ne bi pristala. - Ivane, ja ne mogu bez tebe. - Uradit ćeš ono što ti odredim. Mene štiti srećonoša, biskup Timotej, papinski legat, a ponajviše vitez Sokol. On je danas u kraljevstvu moćniji od Joakima. Samo Dorja mora biti pod sigurnim krovom, a ja ću već znati što da radim. Samo da stigne kraljica - Idem k biskupu da mu razjasnim. Odmah ću se vratiti. Vojvoda i Dorja ostadoše sami. 375Kneginjice, zamjerili ste mi na mojoj odluci? - Krivo me sudite. Naprotiv, shvaćam vas. - Ipak, ne opraštate mi što vas odjednom ostavljam. Vi ste se u ovo nekoliko časova promijenili... - Da se veselim što idete? - Premila, mnogo je bilo borbe dok sam stekao snage za taj korak. - Već dugo razabiram da teške misli prolaze vašom glavom. - Da nije umro kralj Stjepan, danas bih ja bio kralj sreće u svojem dvoru, služio bih samo svojoj ljubavi, svojoj dragoj že-Tii. Ova smrt nametnula mi je dužnost na koju sam se zakleo. Zar da u ropstvu gledam kako se na prijestolje popeo milosnik kraljice? On i Ladislav prskaju blatom naše ime i čast. I postajem sukrivac zločinstva što su ga započeli Joakim i kraljica Elizabe? ta, a nastavit će još i groznije Ladislav. Hoću da spasim kraljevstvo. Evo, to me ponukalo da se odlučim, makar mi se kida srce. Vjerujete li to, odobravate li mi? - Zašto se ispričavate, vojvodo? Ja nemam pravo da vas zaustavljam u tako velikoj zadaći koju morate provesti. - Vaš čudni mir zadaje mi boli. - Mirna sam zato što vjerujem u vaš uspjeh. - Kneginjice, vratit ću se sa četama mojeg poočima češkog kralja i pod njegovom očinskom pažnjom preuzeti vlast ovog kraljevstva u svoje ruke. A onda, kneginjice, smijem li doći pred lice svojoj sreći? - Vojvodo, kneginjica Okićka previše je neznatna da bude žena vladara. - Kneginjice! Da sam kralj, vi biste Bili kao žena - počast! Smijem li se nadati da ćete me čekati? Neizmjerno vas ljubim. Kad se vratim, hoćete li me slijediti pred oltar? - Da, vojvodo - reče ona - ako vi to želite, čekat ću vas. Uzevši njezine ispružene ruke, privine ih na svoje lice u znak sreće i zalog ljubavi: - Svakog dana i svakog sata hranit ću svoje srce milom uspomenom. Hvala vam! Sad idem obdaren i ojunačen. Uto uđe Ivan i najavi: - Biskup Timotej pristaje. Požurite se k njemu da uzmemo odoru jednog od njegovih slugu. Vojvoda požuri k biskupu. Dorja je gledala za njime. - Nisi li ga odvratila od puta u češku? - upita Ivan. - Smijem li kad on vjeruje da mu je dužnost skršiti kraljičinu i Joakimovu vlast? - Nadam se da će Joakimova glava pasti prije nego on ode pa mu ne treba ići u Češku. - On je to odlučio.

256

- A tebi je svejedno putuje li ili ne? - Zapravo nije mi bilo s voljom, ali je obrazložio da smatra svojim pravom vladati kraljevstvom. Ne mogu i ne smijem ga zadržati. 376 - On ne smije otići. - Zašto? Zar neće putem u češku pregaziti Joakima? - Samo njegovu lešinu! - Ti snuješ neke druge osnove? Zašto mu to ne kažeš? - Uzalud! Samo ti možeš vojvodu zadržati. Učini to, Dorjo, u korist svih nas. Ne puštaj vjerenika da ode, to je tvoja dužnost. Ne pitaj zašto, nego slušaj svog brata i našu domovinu. - Dobro, ali čas prije sam se s vojvodom sporazumi jela. Kako da sada govorim drugačije? - On ide knezu Semeru, ali dok tebe ne dočeka, neće u Češku. Kad se nađeš u kneževu dvorcu, odvrati ga od nakane. Vjeruj - ostat će ako ti hoćeš. - Pravo kažeš. Kad se vidim s njime kod kneza, zatražit ću da ostane. Samo da sretno prođe pored straže. - Nadam se da hoće. Onda bi ti za koji dan bila na slobodi, a ja ću imati slobodne ruke. U sobu je ušao čovjek u čudnom ruhu. Glava svezana crvenim rupcem sve do podbratka. Na tom povezu sjedi duboko utisnut široki sivi klobuk. Uske hlače i široki smeđi plašt, sličan ogrtaču, omotan mu je oko šarenasto opšivene surke. Brat, i sestra zure u lice pokriveno rupcem i klobukom. - Vojvoda! - veselo će Dorja. - Časti mi, ni ja vas ne bih u prvi čas prepoznao - primijeti Ivan. - Dakle, idemo. Vi ćete, vojvodo, ostati na trijemu, a sve ostalo udesit će biskup. Tebi je, Dorjo, slobodno da silaziš u dvorište - pazi hoće li vojvoda sretno proći. - Vojvodo, kad izađete, klonite se kapelice svetog Stjepana - upozori Dorja. - Zašto? - upita Ivan. - Ondje se zadržava vitez otimač. - Otkud to znaš, sestro? - Tajana mi je rekla. Tomo je posjekao Henrika. Vojvodo, ne upuštajte se ni s kim u razgovor, klonite se otimača ako biste ga gdje god spazili. Obećajete li mi? - Obećajem vam. Pa i ne bi me prepoznao. Do viđenja! Dorja je sišla. Ivan je dao vojvodi upute, našto on krene prema vratima biskupove sobe. Bila su otvorena na trijem. Pred biskupom stoji kumanski dvoranin kralja Ladislava, a biskup upozori: - Evo, vani čeka moj sluga. Kralj je odredio da pođe s porukom nadbiskupu. - Znam, rekao mi je kralj u vašoj nazočnosti. - Nego - moj momak zna samo hrvatski, morate mu davati znakove da vas razumije - uputi ga biskup. - Bit će udovoljeno vašoj želji. Dvoranin pođe na trijem, dade znak rukom vojvodi u odori biskupskog sluge i, ne brineći se o njemu, prijeđe trijemovima, siđe s njime u prvo, u drugo, pa u treće dvorište. 377Oko velikog zdenca šetala je Dorja. Kad je prolazio vojvoda, nije se ni makla, samo opazi da joj je dobacio pogled vedar i gotovo veseo. Ona se učini da gleda u zdenac. Prošli su pokraj nje i izašli u treću utvrdu. Dorja se makne od zdenca i pođe polagano dalje, spuštene glave, samo bi katkad zirriula za dvoraninom i vojvodom. Pred vratima utvrde su stali. Dorjino srce živo zakuca. Vidi ključara u modroj košulji s visećom kapom i debelim ključem o pojasu. Zavučen je u malu zidnu udubinu kao kip u arkadi. Ključar se pomakne. Dorja spazi prečku kako leži na zemlji i čuje da poluga pada. Vrata se otvorila, vojvoda prolazi ispod tornja. Vrata bučno tresnu natrag, prečka se protegne od jednog kraja do drugog, dvoranin se vraća. Dorja hoda ispod trijema spuštene glave. Pola sata nakon toga ušulja se u bratovu sobu i ovije mu ruke oko vrata.

257

:; -Sretno je prošao!-Sad se ne bojim za tebe. Spašena si! ŠUMSKI VUK Na visočini iza budimske kraljevske utvrde gustom šumom ja-ši četa od dvadeset momaka. Tomo s Kozakom na čelu prodire kroz guštaru. - Dokle ćemo lutati ovim krajem, gospodaru? - Dok me bude volja. Tebi se nekud žuri? - Čemu vam lijepi Lobor kad se verete tuđim šumama? - Reci da nisam vedrije volje nego tamo. - To ne mogu poreći. Da vam nije srećonoša otkrila za vas spremljena vješala, već bi mi iscurile oči, tugujući na vašem grobu. - Već su ti iscurile. Eto, ne vidiš ništa. Mi u duplje, a ono tamo pod njima neprijatelj. - Gdje to? Ne vidim ništa. - Slijepce! Tamo, vidi, između drvlja nešto se dimi. Medvjedi ne lože vatru, bit će ljudi. Da vidimo tko je. - Je li pametno da idemo? Vas svuda čekaju vješala. - Šumski vuk namiriš! ljude i ne predomišlja se. Nisam kuka vnij i od vuka. Približavaju se kraju šume. Tu se visočina, kao odsječena, strmogledno spušta u planinama okruženu kotlinu. Po njoj šaton nanizani jedni do drugih u bezbroju. Između šatora dime se ognjišta. - Grad od šatora! - usklikne Tomo, gledajući sa strmine dolje. - Dobro smo mi zastranili od naše pećine kad na to nismo prije naišli. 378 - Kakvi su to ljudi, gospodaru? Crni su i rutavi. - Mača mi, nalikuju na one rutave što su bili u kraljevskoj pratnji na Griču. Kumani! Kraljičin je to rod. Baš lijepa čeljad. I stanuju kneževski - pod šatorima. Vidi, nose zlatna i srebrna puceta, poput oraha debela. - A žene imaju suknje šarene kao lišće u jesen. Promatrali su crnoputno pleme pred kožnatim šatorima. Prema sredini dva se šatora ljeskaju obrubljena zlatnim resama. Pred njima dva momka na straži. - Bit će im to vođa! Lijep je kao gora i mlad. Tomo i Kozak sjedoše na mokru mahovinu. Suma miriše, gusto granje spušta se nad. njihovim glavama. Lišće diše posljednjim jesenskim dahom. Pokoji list pada niz Tomino lice kao usa-hla suza. Daleko iznad njih dižu se visoke planine. Najviši vrhunac pokriven je rumenim oblakom za kojim tone sunce. - Tamo, daleko, na brdima, nešto se bijeli. Da nije kakav dvorac? Baš u šumi kao naš Lobor. Kako je sada u našem Lo-boru? - Nije me briga! Zašto opet spominješ Lobor? - Spominjem ga svakog dana. Vaša je to očevina. Nisu li ga već orobili razbojnici? - Neka! Mene više neće vidjeti! " ; ; "! Cetovođino lice okrene se k Tomi: - Jao, kako to govorite?! - Onako kako će biti. Baš mi se hoće da tu čeljad pogledam izbliza. Idem u kotlinu. - Vi ste pristali, a one cure dolje prelijepe. Da vam ne bi Kumani navijestili bitku? - Baš bi mi trebalo da se s nekim bijem. U toj će mi zemlji rđa izgristi mač. - Njih je na stotine, ne polazimo u viteškoj odori. Uzmite radije svoju pjevačku halju. S njom prolazite veselije. - Vitez ili pjevač prolazi svuda. Samo, vitez mora da se štiti mačem, a pjevački plašt štiti sam sebe. - Čekajte, gospodaru! Gledajte - čitava četa vitezova dolazi u kotlinu. Kićena gospodska povorka. Jahači s kopljima, kraljevske zastave, što je to? Sva čeljad u kotlini digla se na noge. Uskomešali se kao da bi dirnuo u mravinjak: trče, motaju se, viču i jure u susret po- , vorci što se valja dolje ispod strmine na čijem vrhu sjedi Tomo sa svojim pouzdanikom. - Vidi, kraljevska povorka! - usklikne Tomo, zureći dolje. - Dvoranke su s njima - jedna, dvije, tri.

258

Tomo se sagne na rub kamena. i - Prepoznaješ li koju od žena? Vidiš li onu sa zlatnim dija-demom na glavi, smeđe kose? - Crna je, crna, nije smeđa, gospodaru! Nije ona! - pomaknite se bliže strmoglavit ćete se. Nije kneginjica, nego srećo-noša. Gledajte, velike li svečanosti! 379r -- Imaju sa sobom biskupa. Da siđem, imali bi pjevača - kaže Tomo. Dolje u taboru Kumana vrište nerazumljivim jezikom. Mladi kralj sjedi na bijelom konju, smije se i prima poklone Kumana. Biskup Filip čeka da mu pomognu sići. Nitko se ne brine za nj. Sva pratnja silazi s konja dok se kraljeva Četa vraća prema ulazu u kotlinu pa se ondje svrstava, očito, da brani ulaz. Mlađahni kralj je sišao pa ide k Tajani" i podboči se: "- Curo! Ne govorim tvoj jezik, ali kažem: silazi! Kod kuće Ladislav krene s biskupom između šatora i zaustavi se u praznom okrugu pred šatorima. Rufa vodi za njima Tajanu. Ona ne pušta s vida biskupa čija prisutnost ublažuje neprijatni dojam od onoga što se zbiva oko nje; smijeh Kumana, žmirkanje njihovih očiju, dozivanje, dijeljenje naloga. Tajana sad opazi mladog Oldamura, kumanskog vojvodu. Na tijelu mu kožnata odora, sva išarana zlatom. Pojas od blistave kovine pune dragulja. Stoji i sluša mladog kralja što zapovijeda kumanskim jezikom. Biskup šuti i čeka. Posred čistine naložili su vatru poput krijesa. Momci nose drva, hitro poskakujući. 2ene u smijehu gledaju Tajanu. Vatra plamti duž kumanskog tabora, praseta i divljač natiču se na ražanj. Čitavi nizovi zuba sve se više cere u Tajanu. Kao da osjeća njihov dodir na sebi. - Svijetli kralju, kad ćemo početi s krštenjem? - upita papinski legat. - Odmah! - odgovori on i prasne u smijeh. Onda uzvikne nešto Kumanima, muškarci dotrče bliže, dok su žene ostale priređujući kraljevsku večeru. Kumani uzimaju koplja i u tren oka opkole papinskog legata. Tajani bude ledeno u duši. Kralj Ladislav stoji pred legatom i razvagani noge, raširi usta u smijeh i poviče: - Uruku! Vi, staro magare. Krstite vi svoje mule! Naprijed! Brzo, ajde ovamo! pokaže na Tajanu. Odmah je uhvate crne ruke, ispod nasmijanih kumanskih usana bijele se zubi... - Rufo! Baci mi je u krilo! Kraljičin dvoranin uhvati Tajanu da je digne. Ona se otima, viče dižući ruke. Sva kotlina odjekne od njezina zapomaganja. - Tuliš kao krava! Neće ti nitko pomoći - smije se kralj. •- Ni tvoja kraljica, ni tvoj Joakim, pa da dovedu sve svoje čete! Pokri se ili ću te svući do gola i sramotno svezati pred svima. Dršćući, podigne Tajana ruke prema papinskom Legatu. - Svijetli kralju, tražim vas da pustite čistu djevicu - ozbiljno će legat. - U ime vraga vašeg zapovijedam: vjenčajte me s njome. 380 -- Vaša je žena napuljska princeza. Vjenčani ste! - Vjenčajte me! - zapovijeda on i obuhvati Tajanu. - Bit ćeš mi žena dok mi bude volja. Ona je jača od dječaka, istrgne mu se i potrči. - Uhvatite je! - viče on. Kumani je zadrže. Ladislav potrči prema papinskom legatu i zapovijedi: - Vjenčaj me, lupežu! - Nikada! Prije ću umrijeti! - Koplja na njegova prsa! Ako se ne pokori, probodite! Sva se koplja upere na biskupove grudi. Biskup sklopi ruke i počne moliti, a Ladislav viče:

259

- Kumani! Nataknite ga na ražanj. Hoću da ga pečem za večeru svecima. Neka i oni svetkuju s nama! što stojite? Nataknite ga, kažem, živa - hoću da ga pečem! Polijte ga maslom, vrelim maslom. Kumani pograbe papinskog legata i vuku ga k ognju. Kralju! - vikne Tajana. - Nad vama lebdi krvav mač! Nesreća vam leži na prsima krv vam probija srce... A on se smije grohotom, pojuri k njoj, zgrabi je oko struka i privuče k sebi. Obim rukama tuče ga ona u grudi. Ne mogavši podnijeti udarce, pusti je. Ipak, da sakrije ppraz, naredi: - Napravite joj prijestolje, škrinje nosite, prijestolje hoću! Pravo kumansko svadbeno prijestolje. Kumanke, svucite je do gola! Potrči mladi vojvoda Oldamur: Svijetli kralju, kumanske kćeri nisu djevojčure. Vaš djed, knez svih Kumana, neće vam zaboraviti ako povrijedite stid naših djevica. - Knez svih Kumana? Je li on kralj? Bezobrazniče! Pokazat ću. ti kad si se usudio prigovoriti kralju! Sad čekaj, drzniče! Pobješnjeli mladić potrči prema ognju gdje su Kumani u smijehu i zluradosti svlačili papinskog legata dok su drugi pridržavali tešku željeznu prečku da ga svezu o nju. - Ruke k sebi! - zapovijedi on. - Obucite ga! Ovo ih ozlovolji. Ipak su spustili prečku i nataknuli napola onesvješćenom legatu njegovu svilenu halju. - Dignite ga! Ne bojte se! Neću vas peći. Ove izdajice nisu zaslužile takvu radost. Naprijed! Vode donesite! - zapovijedi on. Donesoše u vrču vode. - Evo vam! Krstite ih! Svinje, nisu zaslužili drugo. Krstite ih, kažem vam zapovijedi Ladislav legatu. - Svijetli kralju, vašoj se zapovijedi nećemo pokoriti - saopći Rufa. - Ti, ti ćeš meni? Krstite ga! Rufa trgne vrč i baci ga u plamen. - Ćete ovamo! - zapovijedi kralj. -" Zovi" mi moje čete! - zapovijeda svojim dvoranima. Ni oni ga ne slušaju. 381Kralju! Vi niste pri svijesti - reče Oldamur. Ladislav se okrene prema mladim Kumankama: - Ili se krstite ili - se svucite! Ovamo, čete! Kraljevska četa je dojašila. - Neka bude - reče Rufa djevojkama. - Svucite se - ali uzmite perje i plešite. Spasite naše bogove od sramote! Djevojke su nestale u šatorima. Olđamur i Rufa zaokružili su svojim prijateljima mladog kralja da ga dozovu svijesti, a to još više rasplamti njegovu divljačku ćud. - Ja sam kralj! Ja zapovijedam! Upamtit će Joakim, moja mati i svi koji su me gnječili. Hoću da me slušate - ili ću vas krstiti! - Gdje je cura? aqNeka sjedne na prijestolje, a onda bit će što ja zapovijedim: posluh ili krštenje! Naprijed! Dignite kraljicu! - Kralju, vi imate napuljsku princezu - reče Oldamur. - Kažu na dvoru da je srećonoša. - Neka klekne i ljubi crnu zemlju. Kralj ju je odabrao za svoju milosnicu. Dvorani, ponesite-je gore. Hoću kumansku svadbu! Dvorani prihvate Tajanu i ponesu je na vrh škrinja. Po ku-jnanskom običaju posjednu je na grimizni plašt. Šest potpuno nagih djevojaka, s perjem oko pojasa, zaokružile su Tajanino prijestolje i plešu. Skakuću, sagiblju se, opet se uspravljaju, vrteći se uokolo. Ladislav se smije smijehom duhovne nakaze Čiji je um bolestan. Navrh kumanskog svadbenog prijestolja sjedi Tajana u svečanoj haljini, urešena dijademom od dragog kamenja na crnoj kosi. Žar s ognjišta odsijeva u draguljima što se krijese u noći kao da su zvijezde s neba pale po crnoj joj kosi. Sklopivši ruke, upire oči u zvjezdano nebo i vikne: - Gospodine! Siđi, siđi, spasi me! - Sišao je, ali ne zna kako da vam pomogne. Riječi su izgovorene na hrvatskom jeziku. "Je li to obmana ili odgovor onih zvijezda gore što bešćutno trepere nad mojom nevoljom?"

260

- Tko to zbori? Duh ili čovjek? - pita Tajana, gledajući još uvijek gore. - Suđen je na vješala, a nema, nego dvadeset momaka protiv ovih stotinu. Ona ušuti. Sad joj je jasno, čula je poznati glas Tome Crnoga. Kumani opojeni orgijama zaboravljaju na Tajanu. Ona to iskoristi. Pogleda dolje i spazi iza svog prijestolja čovjeka u tamnom plastu, pjevača s kapom natikačom na glavi što mu pada duboko na lice. U ruci mu lutnja. - Srećonošo, ima li tu netko tko bi vam htio pomoći? - Možda onaj mladi vojvoda, onaj u crvenom plastu. Već je prigovarao kralju. 382 Pjevač se progura k mladom Oldamuru u crvenom plastu: -- Znate li latinski ili ugarski, plemeniti gospodaru? - upita Oldamura. Govorim oboje -• odvrati Kuman. - Otkud ti, pjevaču? što tražiš u Kumana? Prolazio sam i čuo viku pa navratih. Putujem u kraljevski dvor da potražim srećonošu u pomoć svojoj bijedi, a ona, vidim je tu - i kralja - i kraljevski dvor. Srećonoša može mi podijeliti sreću, ona može sve i hoću da je molim za pomoć. Kakvu pomoć tražiš od nje? što može ona? - Sve, gospodaru plemeniti! Ublažiti boli srca i tijela, može da prosipa sreću kao nebo kišu. Imate li želju da budete bogati, slavni, čašćeni - sve možete od nje steći. - I srce djevojke koju volim? - upita Oldamur, a crne mu oči sjevnule. - Ako vam ona pomogne, ljubit će vas svaka koju želite. Zar bi je kraljica tako častila da joj nije učinila sve što je željela? Zar bih ja dolazio iz daleka? Sreću daje ona, ali samo onom kome hoće. Ne zamjerite se njoj! - Valja steći njezinu sklonost? - Da, gospodaru, a što rade tu s njome? Kralj je hoće uzeti za milosnicu, a ona je čista djevica. Ako želite od nje kakvu uslugu, sad možete steći njezinu naklonost. Mladi kumanski vojvoda, u čijem srcu gori neuslišana ljubav, u trenutku stvori, odluku: Pjevaču, da znam njezin jezik rekao bih joj: neka učini da me ljubi kneginja Orhida, a ja ću je izbaviti. - Ja poznajem njezin jezik i pomoći ću vam. Do njih dopre Ladislavovo urlanje. Spazio je Tajanu što je uzalud tražila načina da siđe s visine. - Dolje s njoml Dolje! Hoću da idemo u svadbeni šator! Njegovi dvorani napuste legata, pa se uspeli gore, skinuli je sa škrinje i stavili pred kralja. - Amo, lijepa moja, da te grlim! Dah i riječ izdali su ga. Tajana ga snažno odgurne i potrči. Ne zna kamo, svuda bijeli zubi, a ona ipak trči. Ladislav nagne za njom i hvata je poput derišta. Čekaj, ni kumanski bogovi ne mogu ti pomoći! Olđamur ga u tom spriječi i šapne mu u uho: - Ona će poći s vama dragovoljno ako budete s njome dobri, kralju. Ne postidite je! Tornjaj se ispred mene, ti budalo. Misliš li da si pravi inez? Prosti robe, natrag! - Kralju! Kumanski vojvoda nije vaš robi Ne dopuštam sramotne sablazni; Odvest ću vas kraljici! - Gdje su moje čete? On trgne iz pojasa trublju, pa zatrubi. 383Dvorani! Držite je! Svucite je! Pokazat ću joj ja. Svucite je do gola, svežite za stup, pa onda da vidimo! Kad neće da ide sa mnom u šator, neka gledaju svi. Uruku! Sad će vidjeti svi! Oldamur i Tomo skoče pred Tajanu. - Srećonošo! Podaj ruku ovom gospodaru i obećaj da će ga ljubiti kneginja Orhida. Obje ruke digne ona k Oldamuru vičući: - Hoću! Hoću! Ljubit će ga - mora - mora! On je bolji od svih ovdje! - Prisegla je plemeniti gospodara. - Sto brbljaš s njome? - pojuri Ladislav kao pijan, zadre prste u Tajanine haljine i razdere ih. Oldamur mu zadrži ruke:

261

- Kumani neće dopustiti da ovdje, pred njima, naočigled njihovih žena i kćeri, obešćašćujete djevicu! Nisu Kumani psi! Svi oko njega ispruže ruke u zrak da se s njime slažu. Ovaj otpor snizi Ladislavovu odvažnost do kukavičluka. Ušuti i bulji u nadmoćnog mladog vojvodu koji nastavlja odlučno: - Pustite je neka uđe u šator da popravi svoje haljine i ure-<3i kosu pa da po čestitom našem običaju sjedne s nama uz večeru i onda ide u svoj bračni šator! U mahnitanju već iznemogao Ladislav ne kaže ništa, mirno dopušta da Oldamur povede Tajanu ispred ognja prema šatorima. Pjevač se izgubio u vrevi. Oldamur povede Tajanu do velikog kožnatog šatora i ponudi joj da uđe. Na podu sagovi, plaštevi, strelice i koplja. Za njom uđu oba muškarca i posavjetuju se. Pjevač uzme Tajanu za ruku i odu iz šatora. Tu ih čeka Rufa s osedlanim konjem. Pjevač skoči na sedlo. Oldamur podigne Tajanu. Rufa vodi uzde. Svakog časa izmili iz tmine nečija crna glava s bijelim zubima. Oldamur stoji pred šatorom i tumači svojim pouzdanicima: - Srećonoša je to - tko joj se zamjeri stiže ga nesreća. Tko joj čini dobro, tog će posuti cvijećem. Bit ćete svi njezini milje-nici! Oni slušaju, zjenice im se šire od čuda, straha, počitanja i propuštaju djevojku. Kad je nestala u šumi, Oldamur se vrati k Ladislavu: - Dotjerat će se, iscrpljena je. Kralju, gladni ste i žedni. Da se okrijepimo dok ona dođe! Svetkovat ćemo! - i pruži kralju vrč pun vina do vrha. Sjeli su uz vatru, i započeli jesti i piti. Oldamur ulijeva vino u Ladislava, tako on zaboravlja Tajanu. Prolazi večera, on pije, smije se neprijatnim smijehom, bunca. Tada potpuno izgubi mogućnost rasuđivanja i legne nauznak. Kumani ga nose u šator satrvena, razbijena, pijana. Papinskog legata su Kumani svezali i stavili pod stražom u šator. 384 Gore, na brdu iznad kotline, leži Tajana na mahovini i gleda zvijezde kroz gusto granje. Iz kotline dopire vika, ali samo kao žamor. Iz tmine čuje tihi razgovor Tome i Kozaka. - Na, Kozače, spremi moju pjevačku odoru. Tko zna gdje ću je opet trebati? Da sam pošao u viteškoj odori, ne bih ništa učinio. Taj balavac pravo je živinče, kao da mu je Joakim otac. Odužio sam se srećonoši. - Molite je da i vama pomogne do kneginjičina srca. - Udarit ću te! Treba meni njezino srce! Sto bih ja s njome? Razbojniku treba plijena, a ne srce plemenite kneginjice. I na tebe je prešla bjesomučnost onog dolje. Bogme, nisam posrkao janjeću čorbu. No, što taj dolje radi?! Gledaj - nose ga kao svinju kad su joj rinuli nož u trbuh. Gledaju dolje, u kotlinu, po kojoj plamti kriješ i ognjišta na kojima vrte prasetinu. Šatori kao crne gljive na ledini, lica ozarena u plamenu, glave Kumana pune kuštravih pramenova - sve je to nalik fantastičnoj prikazi. Njihova glazbala proizvode melodije, pune duboke žalosti i plačnog smijeha. - Sto ćemo sa srećonošom? - upita Kozak. - Odvest ćete je u dvor i predati kneginjici. - Zato ste se odlučili spasiti srećonošu da je odvedete kneginjici? Znam ja! Zgrabit ću te i baciti dolje, baš na njihov ražanj! - Kad bi vam srce bilo kao vaše riječi! - Riječ bi krepala da je zamočim u gorčinu svoje otrovne zlobe. Tako treba da bude! Srećonošo, što će biti s vama? - Odvedite me u dvor. Kraljica je već sigurno stigla. - Kraljica? Vi ništa ne znate, srećonošo? Kralj je pobjegao, preuzeo vlast i neće više kraljicu pustiti u dvor. -- Tko vam to reče? - Onaj mladi vođa rekao mi je to u šatoru. Nije mu baš jako drago što mu je taj kralj dječak sjeo za vrat. I biskupa je kralj prevario. - Kraljicu neće pustiti da uđe u dvor? Onda su svi propalil Kneginjica, knez i vojvoda!

262

t- Vojvoda? Njemu baš želim da propadne u najdublju paklenu sudbinu. A što da radim s vama u svom logoru? - Kako smo daleko od Gertrudina dvorca? - Ne biste li tamo da vas gone dusi kao što vas je gonio onaj dolje?! Neću da se vraćam u onaj kraj, a i daleko je donle, pol dana. - Ići ću sama. - Do bijesa! Ne dam se vrijeđati. Otimač Tomo je vitez, razumijete H? Kad obrani djevicu, onda je neće pustiti na cesti. Sa mnom ćete u pećinu gdje ima kamenitih utvrda. Do sutra ću već nešto smisliti. Kozače, stavi je na konja, pa naprijed! 385Ostali momci su pozaspali pokraj svojih konja. Kozak ili probudi. Povukli su svežnjeve na leđa i uzjašili. Tomo je upravljao Tajaninim konjem. Dugo u noć uspinjali su se uzbrdo dok nisu stigli pred tamnu pećinu. Po tmini uđoše i tek onda zapale baklje. Konje su privezali vani, a u dubini pećine naložili vatru, razmotali svoje svežnjeve i prionuli da peku meso. Tomo je pokraj vatre ravnao ražnjevima. Tamno lice i lijepe crne oči osuo je žar plamena. Tajana promatra njegove kretnje i čini joj se da je vrlo lijep. Kad je meso bilo pečeno, on uzme iz svežnja drvenu zdjelicu i donese Tajani pečenja i kruha. Kavalirski joj zdjelicu stavi na kamen. - Ne zamjerite što vas ne mogu bolje poslužiti. Nije kao kod kraljevskog stola, ali meso neće biti lošije. Zatim joj iz mijeha ponudi vina. Večera joj je prijala. Nakon jela Tomo odredi da u pećinu unesu gunj za djevojku. - Tu će biti za noćas vaša odaja. Ležite mirno, kao kod kuće. Momci čuvaju svoju glavu, nitko vas neće smetati. Mi ćemo biti u velikoj dvorani. Dugo je promatrala kako u širokom prostoru pećine, što ga je Tomo nazvao velikom dvoranom, polako gasne žar, a onda izmorena usne. Drugi dan probudi je bučni razgovor i smijeh. Kako je legla odjevena., samo popravi svoju rastrganu haljinu, spremi dragulje u mošnju, popravi neočešljanu kosu i tako izađe. - Dobro jutro! - pozdravi je Tomo. Pošteno ste se naspava-li. Evo, založite, tu vam je malo mlijeka. Dobio ga je momak jutros od pastira u planini. U mlijeko je namočila kruh i slušala pričanje Tominih momaka. Onda su izašli iz pećine. Hladni jesenski zrak udari im u čelo. Oko njih visoko se izdižu gore. Dolje pod njima šumoviti brežuljci. Jesenske šarene boje lišća obojile rumene i žute plohe. Desno na šiljastom brdu bijele se tornjevi utvrđena dvora. Turobnim pogledom promatra Tajana pusti gorski kraj. - Lijep je ono dvorac - reče ona nakon kratke stanke. - Kome pripada? - Jednom knezu. Slušaj, Blaž, što su ti rekli pastiri? Kako se zove taj knez? - Zove se Se - Se... - Možda Semere? - upadne Tajana. - Da, da, tako se zove. Znate mu ime? - Rođak je i prijatelj pokojnog kralja. - Sedlajte momci, konje! - kaže Tomo. -Mača mi, nisu vas ljudi uzalud okrstili srećonošom! Dvorac, kule, knez/pa još prija1 telj vašeg branitelja kralja. To je sreća. Idemo! - On će me primiti - poveselila se Tajana. - A nije daleko od Budima, ni pol dana hoda od kraljevog dvora. 386 Tomo ostavi deset momaka u pećini, a deset uzme sa sobom. Spustili se niže, prolazili gustim šumama, brdima, dolinama i opet se uspinjali Onda se odmarali, ručali hladno meso i kruh, napili se vode iz vrela i krenuli dalje dolinom ispod dvorca. Gle samotnog jahača! - upozori Tomo Kozaka. Ide istim smjerom kao i mi. Konjče mu je prokleto gegavo. Bit će da je došao s drugog kraja svijeta. Jahač polagano kasa i kreće dolinom prema Tominoj četi.

263

- Ruho mu odaje slugu - reče Tomo. - čudna odora! Kao da je iz hrvatske zemlje? Zobunac mu je naški - gle - gle! - čudi se Kozak. -- Ide k nama. Uspori konje. Možda je zalutao. Pozorno promatra Tajana čovjeka koji se očito žuri da ih dostigne, Preskočivši preko grabe, približi se momcima i pozdravi: - Dobar dan! Molim vas, zalutao sam šumama, vodi li ovaj put knezu Semereu? - Ne znam ja što taj hoće - primijeti Kozak. -• Govori ugarski, gospodaru, vi znate ugarski. Jahač krene prema Tomi, no ubrzo zaustavi konja. - što želiš - upita Tomo. Jahač promuklo opetuje pitanje. -• Da, pripada knezu, i mi idemo gore. Otkud si? Iz Budima. Sluga kneza Batorija. - Otkud ti hrvatska surka? - Od gospodara. - Onda je robio hrvatske kneževske sluge. No, možeš s mojim momcima ako te volja. Krepak si ti i tvoj konj! Rumen oblije ono malo obraza što nije pokrila crvena marama kojom je sluga svezao glavu. - Srećonošo, pogledajte - nije li taj utekao iz hrvatskog kraja? - upozori Tomo Tajanu. Ona približi svojeg vranca. Gleda u neznančeve oči što ih je dnevno vidjela na dvoru. Strani jahač bulji u nju čudno dugim pogledom. - Ah - vi ste? - Tko? Tko? - upita Tomo. - To je sluga nekog kneza - reče ona i bude joj tjeskobno. Poznate kneza, poznate ovog zalutalog klipana, sve vi poznate - reče Tomo i pogleda bolje jahačevo lice. - Mača mi, vidio sam negdje te oči! Idemo, viteže - opomene Tajana - rado bih pred zapad sunca bila gore, u mraku neće mi otvoriti vrata. Brzo! Svi su krenuli dalje, samo Tajana se poravnava na sedlu i spusti plaSt. Jahač ga digne, ona se sagne da ga pričvrsti i šapne: - Vojvodo, ne idite s nama. Prepoznat će vas i pobiti se s vama. - I trebalo bi. Vrijeđa me! 25* 387w Misli da govori sa slugom. Svladajte se radi kneginjice, ona bi očajavala - i ona pričvrsti plašt, napne uzde pa se nađe uz Tomu. - Sluga je to kneza ćakaja. - Sta? Rekao je - kneza Batorija! Do vraga, taj laže meni u brk! Eh, isprašit ću ga! - Bio je u Ćakaja pa ga je on predao i darovao Batoriju. Vitez, kao što ste vi, ne treba da se brine za sluge. Evo, već sunce zapada. Ako ne stignemo za dana, vodit ćete me natrag. To vam ne bi bilo ugodno. Uspinjali su se uzbrdo. Tomo se nekoliko puta obazre natrag. - Znaš, Kozače, s ovim slugom nešto nije pravo. Gdje sluga ima tako bijele ruke kao on. - Briga nas što je. Ni štete ni koristi od njega! Tomo je bivao sve nemirniji. Instinkt ga neprestano vuče k jahaču čije je lice vidio negdje dva puta; Sada je zamotano u maramu i pokriveno do pola klobukom. Nikako nije mogao da u odori sluge prepozna omraženog vojvodu. Opet se obazre, zaustavi konja i reče: - Hoću da lupeža pitam zašto laže i otkud mu hrvatska surka. - Viteže Tomo - upadne Tajana. - Henrikova rana već za-cjeljuje. Kažu da se već diže iz postelje i kralj će biti sklon Hen-riku i vjenčati ga s kneginjicom? Sto da činim? - Neka je brani njezin vojvoda! - Njemu nije dopušteno da izađe iz svoje odaje. Jadna kne-ginjica me molila da vam kažem što Joakim kani s vama. Niste zahvalni kad ste grubi prema Dorji.

264

Djevojka je postigla svoju svrhu. Tomo se zamislio i potjerao konja, ne mareći više ni za koga. Uspeli se na brdo. Pred vratima utvrde kneževskog dvorca Tajana zatraži ulaz u grad. Dugo su čekali dok je stražar s kule obavijestio gospodara o Tajaninoj poruci. Sam knez došao je na kulu i prepoznao srećonošu. Onda odredi da joj otvore vrata. Tomo je ostao daleko. - Sreća vam je poslužila, viteže - dovikne mu Tajana - Dovijeka ću pamtiti vašu dobrotul Uzvratit ću vara što ste učinili za mene. On se udalji sa svojim momcima, ali opazi da je mladi sluga sišao s konja i stao iza Tajane. Gradska se vrata otvore, a Tajana uđe. -- Ovaj ne može ući - prosvjeduje ključar i odgurne vojvodu. - To je vojvoda! - vikne Tajana ključaru. - Kraljev nećak, rođak tvoga gospodara. Pusti ga! Knežel Ovo je vojvoda Belal -• vikne Tajana prema kuli. Knez odmah odredi da ga puste. - Vojvoda! - usklikne Tomo i trgne konja. Kozak zgrabi To-mine uzde i žestoko ih povuče. 383 - Gospodaru! Hoćete li da nas knez najuri sa svojom četom i sramotno zarobi? Bjesno rine Tomo Kozaka da je pao s konja. Gradska se vrata zatvorila. Tomo ostane blijed, dršćući i psujući. Tako mi je srećonoša zahvalila za moje dobro! Uh! Gnjila mi pamet! Sto sam to uradio? Tu ini je bio pred nosom, a ja ga nisam sasjekao na komadiće! - Pobjegao je iz dvora, umjesto da sjedi uz kneginjicu - reče Kozak pošto se digao sa zemlje. - Zar ćete ga zbog toga sasjeći? Tomo pogleda u zakrvavljeno čelo svojeg četovođe pa udari konja i jurne nizbrdo. Zaustavi se tek na podnožju i dočeka ostale. Tomo pogleda Kozaka. - Isperi čelo tamo na potoku. Vidiš kako me je prevarila ova cura! Nije vrijedila ni kapi tvoje krvi. Kad me uhvati bijes, ne diraj me! Idi, operi se, neću da te gledam krvava.., Govorio je mirno kao da kori sama sebe. - Sad je vojvoda daleko od kneginjice. To vam mora biti drago! - reče mu Kozak. Gore u dvoru sakupila se kneževska obitelj da vidi čudo od djevojke koja je u viteškim igrama na Griču, dodirom koplja stekla vitezu Sokolu pobjedu nad najvećim vitezom Ugarske. Vojvoda je u dnu dvorane povjerljivo razgovarao sa starim knezom. Dvoranka uvede Tajanu. Njezinu su haljinu zamijenili s odijelom jedne dvoranke. Poklonila se gospođama, starom i mladom knezu, a zatim vojvodi. Čim je ušla, prekinu gospoda razgovor, a vojvoda je zapita: - Djevojko, razjasni mi što je to bilo. Kako si dospjela Ic tome razbojniku? Zar nisi pošla u susret kraljici? Tajana odluči da i ovdje zadrži tajnu da zna latinski jezik kojim su svi govorili pa se na sve primjedbe ushićenja, kojim su obasuli njezinu pojavu, učinila kao da ih ne razumije. Na hrvatskom jeziku stade vojvodi pripovijedati kako ju je Rufa poveo u susret kraljici, a doveli je Kumanima, što se tamo događalo i kako ju je Tomo, uz pomoć Oldamura, odanle odveo. Kneginje i stari knez okupili su se oko vojvode koji je tumačio što je Tajana saopćila. Snebivali su se, ogorčavali. Vojvodo! Pozvat ću svoje goste da čuju i oni. Imate goste, kneže? Da. Moja se starija kći vjeriFa pa su gosti još u dvorcu. Svi su moji, prijatelji i pristaše pokojnog kralja. Ladislav je nanio nečuvenu sramotu papinskom legatu. Mi smo dužni da legatu iz-vojštimo zadovoljštinu. Svaki knez, moj gost, ima svoju svečanu pratnju. Poći ćemo na Kumanski tabor da oslobodimo legata. Dođite da to priopćimo mojim prijateljima. - Kneginjo, mila rođakinjo - priđe vojvoda staroj kneginji - budite dobri srećonoši. 389Svanulo je jutro. Debela kiša padala je iz jesenskih oblaka. Kneževske čete, na čelu im knezovi, našle su se na cesti pred ulazom u kumansku kotlinu, sa svih

265

strana zatvorenu brdima. Ćete stoje. Četiri kneževska izaslanika ulaze Kumanima. Kraljevska im četa zakrči put. Glasnici smo ugarskih knezova kralju - navijeste oni i budu propušteni. Vojvoda Oldamur dočeka izaslanika pred svojim šatorom: Tko vas šalje? - Knezovi Semere, Batori i njihovi drugovi. Imamo poruku za kralja. - Gdje je kralj? - upita Oldamur Rufu. - Spava. Još je pijan od jučer. - što želite od kralja? Ja sam, umjesto njega - oslovi glasnike Oldamur. - Knezovi isporučuju svijetlom kralju pozdrav i svoje poklonstvo pa traže da im izruči papinskog legata koji je ovdje sramotno zarobljen. - Recite knezovima da kralj spava, a kad se probudi, pla-nut će gnjevom na svakoga tko bi zatražio legata. Neće ga izručiti ni kraljici. - Onda ga predajte vi, vojvodo. Kralj je dijete, a vi ste razuman vojskovođa. - I baš zato vam neću izručiti legata koji je došao da popljuje naše bogove. Svi ćemo mi dići koplja da branimo svoje bogove. U ime kraljice tražimo papinskog legata. - Kraljica je Kumanka, ona nam je poručila da nikad neće dopustiti da nas vode "pod vodu" i obeščašćuju naše bogove. To je odgovor, umjesto kralja! Glasnici krenu natrag knezovima. Jedan vojnik iz kraljevske čete dojuri i saopći Oldamuru: - Knezovi su došli s velikom četom. Naoružani su do zuba. - Budite na oprezu. Pokušaju li ući, navalite. Gdje je kralj? - zapita vojvoda dvoranina koji je dolazio iz šatora. - Ne znam. Noću se probudio i stao se uvlačiti u šatore naših djevojaka. Kumani su ga odnijeli nekamo straga. - Odvedite odmah papinskog legata u brda, Onda uzme rog pa zatrubi. Sva kotlina oživi. Ispod šatora izlaze čete muškaraca, o pojasima im lukovi i tobolci sa strijelama, a u ruci koplja. Na ulazu u kotlinu čuje se kreševo. - Navalili su! - viču crnoputi ljudi. - U čast naših bogova! - viče Oldamur. - Za naše bogove. Kumani! U brda! Kumani jure prema brdima. Poput vjeverica uspinju se, plaze grmljem, veru po stablima i sakrivaju se. Koplja padaju u travu. 390 Razvija se nejednaka bitka. Uto konj kneza Semerea najuri na jedan šator i prevali ga. Ispod njega na blazini sjedi mladić i još pospanim očima žmiri oko sebe. Kralju! - usklikne Semere. Upozoreni tim poklikom, ostali se knezovi približe i opkole mladića što je odjeven u svoj plašt prospavao pijanu noć. - Što hoćete? Tko vam je dopustio da dođete ovamo? - Naši mačevi, kralju! Izručite nam papinskog legata koji je ovdje grubo osramoćen. - Nesretnici! - uzviče se Ladislav, a jezik mu se još zapliće i, uzdižući se na noge, tetura omamljen kao udareno pile. - Vi ćete meni zapovijedati? Ja, ja sam kralj! Ne dam legata. Dajte mu konja - reče Semere. Jedan momak siđe, dovede svojeg konja i pomogne kralju da uzjaši. Knez Semere trgne uzde njegovu konju i povede ga prema ulazu iz Kotline. - Kamo me vodite, vi svinje?! Ne brinući se za njegovo ponašanje, oni ga opkole. Sporazumiju se i brzo ga nekud odvode. Kad su izašli iz kotline, navijeste mu knezovi: Kralju, naš ste zarobljenik! -- Drski psi! Na koljena pred svojim kraljem! - Kralju, vašim se riječima ne služe kraljevi prema knezovima. - Pokazat ću ja vama, naduta čeljadi! - Trubite uzmak!

266

I dadoše znak za uzmak. Momci se dali u bijeg iz kotline. Dotle su već knezovi poveli kralja u šumu pa se uspinjali uzbrdo. U KRALJEVSKOM DVORU •- čvrsto veži, čvrsto - ruka mi visi. - Kneže Henriče, još vam rana nije zacijelila. - Izrezat ću ti jezik. Urekao si me! - Ozdravila je ruka, ozdravilo je rame, eto, doskora možete vitlati mačem. Vi siječete neprijatelja. Zdravi ste - brblja kraljevski liječnik i astrolog Agora. a suhe mu ruke i blijede usne jednako dršću pod mračnim pogledom kneza Henrika Gisinga. - Svršio sam, kneževska milosti, svezao sam, ni kralju ne bih bolje. Pomalo se Henrik diže. Bjeloputo lice još je bjelije od bije-doće. Plava mu je kosa kuštrava. - Moju svečanu odoru. Brzo: mač, plaštl Hitro! Sluge trče, jure, spotiču se, drhtavim rukama odijevaju ga. 391Nekoliko Henrikovih momaka stoji postrance, oboružani su kopljima i mačevima. - Kamo se to spremate ovako ranjeni? - Odmah ću varn odgovoriti. Eto, uređen sam. - Samo rana još nije u redu, kneže. - Nije? Da vidite kako hvatam mač! No, dođite hitro. Momci za mnom! Ipak nije mogao da korača tako hitro kako je želio. Trijemo-vima su obišli palaču i zaustavili se pred jednim vratima. Henrik ih gurne i prijeđe prag sobe biskupa Timoteja. S njim sjede u sobi Ivan i Dorja. - Sreća mi je poslužila što vas nalazim, kneginjice, uz biskupa - reče Henrik, a zlobni smijeh nakrivi mu blijede usne. - Dižite se, kneginjice! Biskupe, dvoranin svijetlog kralja zapovijeda vam da me ovdje, na tom mjestu, vjenčate s kneginjicom Okićkom. - Kneže, vi ste bolesni - biskup se blaga pogleda približi k tujemu. - Znoj vas oblijeva, idite u postelju! - Pope, vjenčaj me ili ćeš krepati! - Zovite "liječnika, on bunca - obrati se biskup dvoraninu. "; - Zovite kraljevskog kapelana - zapovijedi Henrik svom sluzi i ovaj istrči iz sobe. Ivan Okićki približi se Henriku: - Kneže, vi se ne možete braniti, i samo to vas štiti od mojeg mača. Zato vas u ime moje sestre pozivam da napustite sobu. - Kad budemo vjenčani! - Nikad to neću dopustiti. - Kneže - uzme riječ Dorja - ne mučite se uzalud. Ne možete me prisiliti da izrečem riječi bez kojih me nitko ne može svezati uz vas. - Užežite željezo! Govorit će što ja hoću! - Bulaznite, kneže - opet će biskup. - Šuti, pope, s tobom ću obračunati kad se prvi put sretnemo zdrave ruke - i poravna povez, a rana zakrvari. - Idi, užari kliješta, izvući ću joj riječi koje trebam - zapovijeda Henrik. I drugi sluga istrči napolje. - Dakle, vi hoćete silom da oženite ljubavnicu viteza otimača? - osovi se Dorja i pođe mu korak bliže. - Oženit ću je! Da, oženiti, kneginjice, i osuditi-vas na pokoru koju ste zaslužili. Pokazat ću vam da meni ne može uteći zakonita žena. a kamoli ljubavnica. Oženit ću vas, svezati za rep mojem vrancu i poslati vašem ljubavniku. Ženi svojoj sudi muž kako hoće! Je li vam dosta? Eto, sad znate, zato hoću da vas vjenčam, sad, ovog časa! - Zaboravljate, kneže, da sam ja na svijetu - zagrmi Ivan Henrik zdravom rukom trgne mač.

267

- Ne srljajte u smrt, kneže - opominje ga Ivan. - Molim vas, stavite mač u tok, s ranjenim nije se časno tući, ali dotakne-te li se moje sestre, prvim ću vas udarcem smlaviti. 392 U sobu utrči sluga. - Gdje je kapelan? - viče Henrik. - Kneževsko gospodstvo, kapelan neće doći. Kumani su ga zatvorili u tamnicu. Njima je kralj predao svu vlast. Kumani su gospodari. - Ako su oni gospodari, složit ću se s njima. To bih savjetovao i vama, Gjula. Dođite, idemo pozdraviti kumanskog peharnika da mu budem brat i saveznik. I opet će Henrik zapovijedati! Kneginjice, dajem vam toliko vremena da se svečano odjenete. Kumo-vat će vam Kumani na svatovima. O najljepšeg kumanskog vranca svezat ću vaše kose i pozvati Tomu na svadbu na konjskom repu! - Kneže Henriče, ne zaboravite da je Ivan Okićki čitav, a vi niste, da je on živ, i ostat će, a vi ne! - zaprijeti Ivan. - Ne zaboravljajte da će se prije nego padne mrak na tom, dvoru" izvršiti sve moje zapovijedi. Momci, za mnom! I oslonivši se na Joakimova dvoranina, on ostavi sobu. - Vojvoda je sretno utekao - primijeti Dorja. - Još uvijek nisu opazili da vojvoda nije na dvoru. Ivan priđe k prozoru i pogleda dolje. Iz prednje utvrde trči nekoliko Kumana, dozivlju nekog s trijema. Crnoputi vojnici sakupljaju se, mašu rukama. Onda se pojavi kumanski zapovjednik straže, nešto im reče i svi se oni spuste u vežu prednje utvrde. Iz zgrade kraljevskih četa izlaze vojnici, nose lukove, strelice, jure u prednju utvrdu. Kraljičini dvorani izlaze zbunjeni. Novi kumanski dostojanstvenici dvora prolaze istim putem. - Nešto se opet događa novo - upozori Ivan, tiho svraćajući pozornost biskupu i Dorji. S trijema se čuje trka, glasni govor i zveket oružja. Ivan otvori vrata. Vani stoje zablenute kraljevske sluge. Trojica su. Strah im izbija s lica i držanja. - Kakva je to strka? - upita ih Ivan. - Kraljica sa svojim četama stoji pred utvrdom. Kumani će je otjerati strijelama! - Ne može biti! - Kralj je naredio zapovjedniku straže, kumanskom knezu, da to učini. Grozno je to! Koga da slušamo? I nas zovu u boj protiv kraljice. - Vi nećete poći! - Ako ne poslušamo, ubit će nas Kumani, a što će kraljica ako prodre u dvor? - Kraljici će doći u pomoć svi knezovi kraljevstva i, kad uđe u dvor, odrubit će glave svim izdajicama! Očajnička neodlučnost obuzme trojicu slugu. - Kojim vratima običava kraljica izlaziti i ulaziti u dvor? - pita Ivan. i - Dunavskim vratima. Ivan se vrati k biskupu. 393Dorjo, i vi, biskupe, slijedite me! Trenuci nam donose pro-\ past. Trijem je prazan. Za mnom! ; Gotovo su trčali za njime. S trijema krenu tamnim uzanim hodnikom. Ivan otvori drvena vrata i svi troje uđu u kulu mudrosti. Nisu našli nikoga. - Kraljevski liječnici i mudraci zavukli se u svoje konačiš-te i ne brinu se za posao. To bolje po nas. Samo hitro! Ivan je pogledao iza svih vrata pa onda naišao na stube što vode na astrološki krov. Uspeli su se gore. Tu" je stavio na oči ruke i gleda dolje. Ledinu ispod utvrđenog zida na Dunavu pokrile su čete. Plamte im šljemovi na suncu. - Ostanite tu dok se ne vratim. Ovdje vas Henrik i Klimani neće tražiti. - Kamo ideš, brate? - upita Dorja. - Sjedni da te ne spaze sa stražarskih tornjeva. Kao da si mrtva. I vi, biskupe! ; I ostavi ih. Siđe istim putem kojim se uspeo. Biskup i Dorja sjeli su na terasu ravnog krova kule što se dizala usred dvorske palače i gledaju duboko

268

dolje gdje se razabiru sva tri kraljevska dvorišta puna ljudi. Iza treće utvrde, nalik zvijezdi, duboke su jame pune vode. Onkraj velike obrambene kule prema Dunavu stoje kraljičine čete. Koplja pilje uvis. Zaglušno trubljenje četa oglašuje da oni vani traže ulaz u dvor. Iza kraljevskih utvrda sve dulji biva zvuk trublja. Biskup zuri kroz zubatu ogradu, a Dorju smućuje briga kamo je pošao brat. Biskup je upozori: ; - Gledajte tamo na utvrdni zid, na galeriju iza zubatog zidnog ruba, između šiljatog i okruglog obrambenog tornja. - Vidim. - Kumanci su polegli u zasjedu. - Čime da kraljica navali na dvor? Nema bojnih oprema. Trebalo bi bojevnih tornjeva pa letećih vatri. Dok kraljica od knezova u brdima skupi bojnu opremu, proći će dani, a dotle smo mi plijen kumanskih čopora i Henrika. Njega se više bojim - zbog vas, kneginjice!" - Biskupe, tko zna što me čeka? S ove kule silazi se ravno u grob. - U pakao, draga kneginjice! i - Pakao? Tu je pakao, na ovome svijetu, ovdje su đavoli, tu su muke. Opet su ih survali! Gledajte, biskupe. Trube kraljičine ćete! čujete? Viču dolje pred utvrdom. Vitlaju koplja, što li? - Na utvrdi stoji kumanski zapovjednik. Bit će da nešto govori kraljici. - Strijela! Pogodila ga strijela. Pao je s utvrde izdajnički Kuman. Da može kraljica unići, bilo bi nam bolje, biskupe. - Sve žešće pozdravljaju kraljicu strijelama! U kraljevo ime to čine! Sin gađa majku. U kakvo divljačko doba živimo! Nikakvo 394 čudo! Pokojni kralj navalio je na oca Belu, njegov otac, djed Ladi-slavov, opet na svojeg brata. Za vlast ubija otac sina, sin majku. To je ljubav čovjekova u našem vijeku! - Nikad neće biti bolje! Razbojnička krv prelazi s koljena na koljeno. Oh, proklet bio onaj crni inkvizitor! On me je stavio na lomaču usred kraljevskog grada. Da nije bilo njega ne bismo ni brat ni ja bili ovdje. - Ne vidite ništa, kneginjice! Tamo, gledajte, nama slijeva, po gradskom zidu trči neki Kuman... Ispod zubata ruba po uzanoj galeriji žuri se muškarac. S krova kule mudrosti razabire se samo kumanski plašt i tamni šljem na glavi čovjeka što trči po uzanoj galeriji zidina. - Ide prema dunavskim gradskim vratima. - Sprema nekakvu zasjedu? Protiv kraljice? Kuman je pole-gao na platno, gledajte. - Puža, dakle se skriva, neće da ga opaze! Tu će nešto biti - ili - ili... Uz željezna vrata trže Kuman mač, desnicom siječe, ljevicom pokušava okrenuti ključ, ali ne popušta, onda ostavi ključ i naleti na Kumane. - Udrite, tko je vjeran kraljici! - bodri njegov glas ispod mreže pa otisne Kumane i skoči natrag, uzme mač i ljevicom vitla pred sobom. Desnica mu snažno okrene ključem. - Uruku! Izdaja! - urliču Kumani. Straga zaštićuju ga vrata, sa strane izbočene zidine. U trenutku kad se navala zbunila on desnicom odrine vrata i vikne: - Tko je vjeran kraljici - u dvor! Taj poklik i otvorena vrata ohrabre kraljičine sluge i dvorane unutar zidina. Nagrnu k otvorenim vratima. Izvana već jure kraljičine čete i upadaju u prvo dvorište po kojem padaju ranjeni Kumani. Onda ulazi kraljica. Zaustavi se, gledajući čovjeka s mrežom, na kumanskom plastu. - Ti si otvorio vrata! Skini, zaklop s lica, Kumane! Strgnuo ga je. Kraljica ugleda lijepo oštro muževno lice. - Knez Okićki! Vi?

269

- Ja, uzvišena kraljice. - Otvorili ste mi vrata? Kako? - Pod kumanskim plaštem. ; , - Dakle, Kumani su izdajice? - Slušali su kraljevu zapovijed. wfe Ovi ranjeni su vas spriječavali? - Da, svijetla kraljice, morao sam ih oboriti. - Vi ste to učinili, kneže? Vi?! - čudi se ona. - Sreća me je obdarila velikom čašću da mogu poslužiti "vx>t joj kraljici. - Hvala, kneže! Neću vam to zaboraviti. • 395Joakim koji je slijedio kraljicu gleda kneza s izražajem iznenađenja. Kraljičina pratnja ulazi. Svi kreću u dvor. Kumani se bacaju na koljena, drugi se sakrivaju, zapovjednici Kumana drš-ću. Ulaz u kraljevski dvor širi strah i trepet... Ivan je pošao zadnji. Popeo se na astrološki krov i našao biskupa Timoteja s Dorjom. - Ivane! U kumanskom plastu? Ti si bio onaj što je otvorio kraljici vrata? - Nikam nikad slutio da ću ja trgnuti mač za - kraljicu. - I da ću ja strepiti, hoće li sreća na njezinu stranu. čim je ušla u svoje odaje, kraljica Elizabeta dala je pozvati sve dvorane u veliku dvoranu. Još u putnom odijelu, okružena svojom četom, Joakimom i ostalim dostojanstvenicima koji su se vratili s njome, sjela je na prijestolje da tako pokaže neumoljivost svojeg suda. - Zovite mi kralja! - zapovijedi ona Gjuli. -- Kralj je otišao s velikom pratnjom. - On nije u dvoru? A ipak su izvršili njegove zapovijedi protiv mene? Gdje je Rufa? - Kralj ga je poveo sa sobom i postavio na čast tovarnika - odgovori Gjula. U gnjevu kraljica svakog časa biva crvena pa opet blijeda i šiba očima. Svi strepe i čekaju. - Klimani! Vi ste me izdali! - razjareno će ona, gledajući krivce. - Jao vama, izdajice! - Kralj nam je zaprijetio smaknućem, svijetla kraljice - branio se glavni zapovjednik. - Tko je vjeran kraljici, dat će se za nju tri puta smaknuti. U tamnicu s njima! Svi će izgubiti glave. Svi! Oni padoše na zemlju, moleći milost, ali ona zapovijedi: - U tamnicu ih bacite! Kad sve ispitam, sudit ću im kako su zaslužili. Nevjerni rode! čim ja odmaknem, izdajete me. Zato sam vas obasula častima?! Gnjusna čeljad! Napolje! Sluge i vojnici odoše, moleći za milost, a njihove vođe stišću zube i kunu. Zatim je Elizabeta saslušala Gjulu koji je ispričao sve što je učinio kralj u dvoru, kako je otputovao, a njemu je rekao da odlazi kraljici u susret. Ona je svaki čas upadala s pitanjima. Kad su spomenuli Ta-janu, podigne se i pogleda Joakima kao obezumljena. - Srećonošu je odveo? Jao nama! Sad smo izgubljeni. Joakim se zarumenio, žile mu na čelu iskočile, stiskao je pesnice i tiho psovao. - Dakle, nitko ne zna kamo je otišao kralj? - Nitko odgovori Gjula. - Kumani znaju gdje je - upozori Joakim. 396 -- Stavite ih na muke, odmah. Tovarniče, odreditel Krivcima je prolazila strava od kraljičina gnjeva. Ona je sišla s prijestolja, vratila se u svoje odaje, preodjenula, uredila i osvanula u blagovaonici gdje su je čekali biskup Timotej, Ivan, Dorja i dvorani. - Biskupe, pred svima vas molim za oproštenje. Kralj je grubo postupao s vama.

270

- Zaboravio sam na to - reče on - i sretan sam da ste mogli ući u dvor. Još sam sretniji da je to bilo hrabro djelo mojeg štićenika kneza Okićkog - i on zadovoljno pogleda kraljicu. Joakim se mrštio, ali kraljica, ne brineći se za to, zovne Ivana: - Dođite bliže. Uistinu, vi ste me iznenadili, kneže. Vaša vjernost ganula me je. Kako da vas nagradim? - Prava vjernost ne traži nagrade, svijetla kraljice. - Pravo veli knez - upadne biskup. - On je to učinio na pobudu svog vjernog srca i naći će odziva u milosti svijetle kraljice. - Vaša vjernost, uistinu, se ne da nagraditi, kneže. Ipak, krivci su kažnjeni i osloboditelj treba da primi barem mali znak moje milosti. - Svijetla kraljice, ne tražim ništa za sebe. Neću ponoviti svoju molbu da me otpustite u domovinu jer vidim - tu sam potreban .dok to želi svijetla kraljica. Jednu jedinu milost molim za svoju sestru. - Izrecite. Ispunit ću je. - Svijetla kraljice, oprostite je braka s Henrikom Gisingom. - Zar je on živ? - začudi se kraljica. - Rekli.su mi da neće preboljeti? Henrik je upravo polako ulazio u dvoranu i, čuvši kraljičine riječi, ubaci: - Živ je! Na nesreću svih koji mu žele smrt. - Kneže, zaboravili ste pozdraviti svoju kraljicu. - Neka mi svijetla kraljica oprosti, još sam bolestan, pogriješio sam. Ne pogledavši ga više, okrene se k Ivanu. - Kneže Okićki, vašu sestru ne može nikada nitko prisiliti da se uda za kneza Henrika. Zabranjujem mu da joj o tome samo Sto i spomene. Henrik se osovi i zabije pogled u Joakima: - Meni su tovarnik i svijetla kraljica obećali i zadali riječ. - Napustite dvoranu. Mojim se zapovijedima ima pokoriti Svatko, pa i vi. Kneginjica neće poći za vas. Ne dopuštam o tome Više ni riječi. Napolje! Drski knez izmijeni pogled s Joakimom. On mu dade znak da posluša. Postiđen, izlazi Henrik iz dvorane, a pogled mu prisiže na osvetu. 397Za večerom lebdio je nad svima oblak kraljičina neraspoloženja, šuteći, držala je tankim bijelim prstima ljevice batak purana, a nožem u desnici rezala i bijelim zubima zagrizala u meso. Dvoranima se činilo da grize njihovu sudbinu. Tada se Orhida potuži na neuljudnost i nečovječni postupak Ladislava prema svojoj ženi Izabeli. - Sutra valja poslati po nju na Margaretski otok - odredi kraljica. - Samostan je mora izručiti vama, Joakime. Ako dozna napuljski kralj što je Ladislav učinio s njegovom kćerkom, eto neprilika. Zar nije bilo nikoga tko bi Ladislava mogao opomenuti? Gjula odgovori brzo: - Učinio sam to, svijetla kraljice, ali se okosio na mene, a vojvoda je šutio kao da ne pripada kraljevskoj obitelji. - Vojvoda? Gdje je vojvoda? Nije ga bilo ni blizu da me pozdravi? - zapita kraljica i pogleda vojvodin prazan stolac. - Danas je treći dan što ne dolazi k stolu - saopći Gjula. - Pozovite ga - zapovijedi kraljica. Dvoranin se požuri da izvrši kraljičinu zapovijed i vrati se s izvještajem: - Svijetla kraljice, vojvode nema u njegovoj odaji. - Kako nema? Gdje je? Potražite ga! - povišenim će glasom kraljica. - Svijetla kraljice, sluge kažu da nisu vojvodu vidjele od onog časa kad je kralj ostavio dvor s velikom pratnjom. - Niste ga vidjeli odonda? A vi? Kako ste nadzirali dvor? Zašto niste ništa poduzeli kad nije dolazio u blagovaonicu? - Bili smo zarobljeni pa se nitko nije smio maknuti. Ni pre-časni papinski poslanik. - Kneginjice, vi ste sigurno vidjeli vojvodu? - Od onog dana kad nam je kralj zapovijedio da se svi moramo povući u svoje odaje - nisam ga vidjela.

271

Ova vijest razljuti Elizabetu i ona ustane, oprosti se s biskupom i ostavi blagovaonicu. Biskup, Dorja i njezin brat sjeli su vrlo zadovoljni u biskupovoj odaji. NAOPAKA SREĆA Kiša sipi po visokom prozoru kraljičine odaje. Elizabeta mrka i zlovoljna. Kad se odjenula, ostavi svoju ložnicu i uđe u drugu odaju. Tu je čeka Joakim. - Kakva sam jučer legla, takva sam ustala. Nisam mogla us-nuti. Strahota je to! Kralj pobjegao s dvora, vojvoda utekao, a srećonoša? Tko zna što je s njom? Da barem imam nju. Sva se grozim od pomisli da će nas prokleti. 398 Dugo su raspravljali o neprilikama što ih je zadao Ladislav - Svijetla kraljice, pred gradskim vratima stoji glasnik kneza Semerea, sam knez Batori, i nosi glas o kralju. Tako su isporučili. - O kralju? - zaprepasti se Joakim. -• To je spletka. Neka dođu samo dvojica. Pratnja ne smije u dvor. - Brzo neka dođu - odredi kraljica. - Uvedite glasnike ova-jno. Odmah! Nestrpljivo čekaju Joakim i kraljica dolazak glasnika. Napokon uvedoše prosjedog kneza Batorija i njegova pratioca. Elizabeta je zabrinuto promatrala njihova ozbiljna lica. - Kakve nam nosite glasove? Gdje je kralj? U zarobljeništvu ugarskih knezova. - Još nikad nije čuo svijet da su podanici zarobili svojćg kralja? - oštro će kraljica glasom koji je prijetio.. - Još nikad nije čuo svijet da bi kralj počinio ono u čemu smo zatekli kralja Ladislava. Svijetla kraljice, on je papinskog legata predao Kumanima da ga muče. Da na sreću tamo nije bila djevojka koja je zaokupila kraljeve želje, kralj bi dao papinskog legata ispeći živa. Uto je ušao u dvoranu Rufa. Elizabetine oči saspu po njemu plamen. - Svijetla kraljice - pokunjeno će Kuman - kralj je poveo papinskog legata Kumanima. Da ga nisam poslušao i pratio, papinski legat bio bi mrtav, a srećonoša obeščašćena. Batori kimne glavom, Joakim zaškripi zubima, dok je Rufa ispripovijedao do kraja što se zbivalo. Potpuno je opravdao sebe i izašao kao spasitelj papinskog legata i Tajane. - Tko ti je rekao gdje sam ja? - upita kraljica. - Kralj je pri vinu govorio da vas neće pustiti u dvor, a ja, eto, dođoh da kraljicu tražim pod utvrdom. Tu mi rekoše da je svijetla kraljica već u dvoru. - Joakime, idite, dovedite kralja iz zarobljeništva. - Kad bude legat na slobodi, mi ćemo predati kralja - reče Batori. - Svijetla kraljice, to se mora tako učiniti zbog svetog oca. Legat mora primiti zadovoljštinu. - Legafc će primiti zadovoljštinu. Evo, sam tovarnik Joakim odlazi s pratnjom da ga izbavi. - Gdje je srećonoša? - upita Elizabeta Rufu. - Djevojka je u kneza Semerea- reče Batori - vrlo joj je dobro, pa se knezovi ne kane rastati sa srećonošom. - Kneže - ustane Elizabeta i priđe mu, - u prvi sam čas posumnjala u istinitost vaših riječi. Teško je bilo vjerovati da bi ovaj dječak počinio tolike strahote. Isporučite knezu Semereu da mi odmah pošalje srećonošu. - Svijetla kraljice, jesenski su dani dugi, mlade kneginje padaju pred vama na koljena i mole, ako im ne želite ostaviti srećonošu, da biste im udijelili milost i u zamjenu otpustili im na koju sedmicu kneginjicu Okićku. 399Ova je ponuda uzbudila Joakima: - Kneže! To zvuči kao neka ratna izmjena. Kraljica ima pra" vo na srećonošu. - Knez ju je primio na dvor i zaštitio. Pravo izbavitelja u ovom kraljevstvu još nije utrnulo! Vi znate, Joakime, stare običaje. Kraljevi se moraju pokoriti da izbavitelju prepuste djevicu. Joakim porumeni, a kraljica bude još rumenija.

272

- Kneže - upita Joakim - zbog čega vam je kneginjica tako dragocjena da je smatrate bojnom ucjenom? Nema bojne ucjene. Kneginjica i srećonoša bile su vrlo omiljene kod kneginja još za života svijetlog kralja kad su dolazile na kraljevski dvor. Pa su zabile sebi u glavu da će imati jednu ili drugu u svojem pustom dvorcu. - Kneže, pričekajte u narednoj odaji da se sporazumim s to-varnikom - odluči Elizabeta. Ostala je s Joakimom. Njihova lica naliče tamnim oblacima u kojima blistaju munje. - Ti si se upleo kad si vidio da ću pristati na zamjenu s kne-ginjicom? Sestru i saveznicu mojih zakletih neprijatelja hoćeš da sa-Iješ knezu Semereu? Da mu nosi Ivanovu sumnju jer me je našao pred zaključanim vratima pokojnika? - Pamet ti se muti. Knez Ivan okanio se sumnje i dokazao je svoju vjernost. - Tebi! Ulaskao se tebi! A meni radi o glavi. Ova zamjena prozirno je smišljena spletka protiv mene. Knez te je ganuo svojom lukavom vjernošću. - Kakva lukava vjernost? Nije li on otvorio vrata meni kao i tebi? - A svojeg saveznika vojvodu prokrijumčario iz dvora! Ne vidiš li u tome skovanu urotu, slijepa ženo? - Sljepoća tvoja je krijepost! Na oba oka ne vidiš. Da nema kneza Okićkoga, oboje bismo mi morali moliti konačište u budimskih krčmara. - Kad si vidjela kneza zadahtanog s mačem pred gradskim vratima, razbudila ti se prokleta griješna krv! Zapala si mu u mrežu kao što si one noći pustila s dvora Tomu jer je mlad i lijep. Padaš u naručaj mladog snažnog kneza. Vidio sam ti u očima griješni plamen, ženo!... Ona udari po koljenima. - Prestani! Hoću srećonošu i pustit ću kneginjicu. Ni riječi više! - Dakle, pristupaš k urotnicima, protiv mene? Već pred odlazak na put branila si toga kneza. Rotiš se protiv mene, Elizabe-to, sada mene predaješ neprijateljima! Čim kneginjica korakne u. dvor kneza Semerea, saznat će Okićki čime okrivljuju mene. Ja ti, evo, kažem: ne puštam iz dvora kneginjicu. Ona pripada Hen-riku! 400 - Ja sam obećala da mu neće pripasti! Svršeno! - A ja ću reći: da! Ona će poći za Henrika. Jedino on zna kako je umro kralj. Na osveti neće me poštedjeti. Objeda iz usta mojeg pristaše poletjet će čitavim kraljevstvom poput strijele. Znaš li to? - Knezovi Semere, Batori i svi naši neprijatelji neka zadrže srećonošu?! Oni će imati nju, njezinu sreću, a po nama neka pada nesreća za nesrećom? - Moraju je izručiti. Povest ću na njih čete. - Navali na utvrđeni grad kneza Semerea! Navali! Bori se sto tjedana! Srećonoša dosudit će pobjedu onima koji je štite od Kumana i kralja. Ja odlazim u tvrđavu Domb da zaklonim živu glavu, a ti ćeš pasti u prvoj bitki. Upamti - srećonošu imaju oni, a mi njeno prokletstvo! Sve je propalo! Imaju Ladislava! Dječak će njima predati vlast, a srećonoša bojnu sreću. Ja bježim. Ti padaj! Joakim problijedi. Na njegovu goropadnom licu pojavi se kukavni strah. Potrese ga neodoljivo praznovjerje u čijim okovima čami i on, kao i svaki njegov rob, kraljica, kao i njezina služavka. Praznovjerje sruši, ga u prah malodušja. Sve strahotne nesreće prikazuju mu se u nizu grdnih slika. Sve nesreće pale su po nama otkako nema nje. Tebi je najpreči Henrik! Za njega je vrijedno izgubiti srećonošu i vlast. Dok je to izrekla, Joakim pođe k vratima i dade nalog dvoranima da uvedu kneza Batorija. Kneže - reče on glasniku - uzvišena kraljica odlučila je da odmah pođem u logor Kumana i oslobodim papinskog legata. Kralju je dosudila da zamoli legata za oproštenje. Osim toga, kraljica je odlučila da otpusti svoju dvoranku kneginjicu Dorju u pratnji vaše milosti knezu Semereu, a istodobno će poslati svoju pratnju koja će još danas uzeti kraljičinu srećonošu.

273

Svijetla kraljica imat će svoju srećonošu još danas pod svojim krovom. Kralja bi trebalo ostaviti kod nas dok se Kuma-ni ne pokore. Danas u zoru navijestili su nam da će opsjedati naš dvor godinu dana ako im ne izručimo kralja. Tovarniče, sakupite što više četa i krenite na Klimane. Ne-milostivo ih napadnite i potucite. To je moj odgovor. Mi ćemo se rado pridružiti - reče Batori. I ugovore sve podrobno, a onda dozove kraljica Dorju i njezina brata. Kneže - reče mu Elizabeta - kneginja Semere pozvala je vašu sestru u goste. Ja sam joj to obećala, mislim da ćete pristati i vi. - Svijetla kraljice; - teško se dijelim od svoje sestre - i zapne naumice. - Vjerujem. Vi ste mi potrebni u dvoru. Kumani su me iznevjerili i ne znam, neće li mi opet biti potreban vaš mač. 401 Nisam ni mislio da odem sa svojom sestrom, ali bit će mi teško bez nje. Ostajem uz svoju kraljicu i branit ću je do posljednje kapi krvi, a svoju sestru molim da se pokori želji svijetle kraljice i primi častan poziv njezine kneževske milosti. Elizabeta pogleda Joakima slavodobitno. - Unaprijed sam znala vaš odgovor, kneže. Vi ćete, kneginji-ce, na put s knezom Batorijem i mojom pratnjom. Opremite nešto svojih haljina i što vam već treba. Naći ćete tamo srećonošu i recite joj koliko sam očajna radi nje. - Slušam uzvišenu kraljicu - odvrati ona, poklonivši se, pa ostavi dvoranu praćena knezom Ivanom. Vani brat i sestra stisnuše sebi ruke od radosti. - Vidiš da se vojvoda pobrinuo za mene - šapne Dorja. - Zadrži ga. Nikako ga ne pusti da ode u Češku. Nikako! Sada to želim više nego prije. - Ne boj se. Ostat će! Nakon doručka krenula je Dorja s knezom i pratnjom iz kraljevskog dvora. Istodobno javio se Henrik kraljici i Joakimu. Makar je prosvjedovala, ona ga pusti da uđe. Blijed, osovljen i drzak, stade pred njima i onda započne uzdignutim glasom: - Svijetla kraljice! Optužujem vašeg tovarnika!" Zaboravio je isplatiti dug svjedoku koji mu je pomogao na Griču izvesti urotu protiv pokojnog kralja, a i one noći, kad je Joakim na njega navalio nožem... - Lažete! - vikne ona. - Svijetla kraljice, mogao bih istinu dokazati i svjedocima kojima sam sve to ispričao. - Ti si govorio -• drugima? - trgne se Joakim i gotovo naleti na njega. - Gdje su svjedoci? - skoči ona. - Nisu daleko. Dovest ću ih pred knezove kad bude trebalo -- zaprijeti mu Henrik u ludom bjesnilu. - Napolje! - vikne kraljica. - Doći će vrijeme - vi ćete me moliti da dođem. - U tamnicu s njime! Zatvorite ga, tovarniče, neka se prijeti u tamnici! Henrik se isprsi: - Moji su svjedoci na slobodi... - Smaknite ga, tovarniče! Jeste li čuli? Ovog časa! Odmah! Neću da živi! Henrik pogleda Joakima tako da mu se naježila koža. - Slušam, svijetla kraljice! - reče on, otvori vrata i mahne Henriku rukom da ga slijedi. Otišli su hodnikom. Henrik se zaustavi: - Ako me smaknete, kraljica će ostati čista, a vas će suditi kao urotnika. 402 -- Kome si povjerio tajnu? - Onome tko će me osvetiti i uništiti vas. -" Prokleti lupežu!

274

- Kad lopov ima posla s lupežom, ne može ga osloviti svetom zakletvom, upamtite Joakime! Vas će stići sudbina pokojnog kralja. - Ideš u propast radi kneginjice? - što hoću, to mora da bude, makar poginuo! - Zatvorit ću te dok te ne prođe bijes - reče Joakim. Hra-nit ću te i brinuti se za tebe. - Pustili ste Dorju! Kraljica se sve više druži s vašim neprijateljima. Pazite, Joakime! Dok su oni odlazili, kraljica je ušla u svoje odaje. U prvoj nađe Rufu. Promjeri ga ljutito: - Idi! Neću da te vidim. - Došao sam samo da vas pitam: ne biste li htjeli vidjeti pustinjaka s Griča? - Gdje je? - U bijeloj kuli. Našao sam ga napola mrtva. Nitko mu nije mogao donositi hrane dok mene nije bilo. Ključevi su u mene. Slab je, dao sam mu kuhanog voća, budala - jede samo kruh i voće. - Krivovjerac je. - Kakve je vjere ne znam, da je budala - to vidim. - Oporavit će se za dva-tri dana pa ćete od njega dobiti životni eliksir i postati djevojka. Sa zadovoljstvom je promatrao kako se kraljičina srdžba ublažava od ovog njegovog saopćenja. - Kad želite razgovarati s njime? - Kad se oslobodim briga, a ti ga hrani i brini se o njemu.. U dvorištu skupljale se kraljevske čete za polazak u kuman-ski tabor. Joakim je odjenuo bojnu odoru i naređivao peharniku Gjuli: - Pazi, slijedi svaki kraljičin korak! Ne dopusti joj sići u tamnicu, reci da sam uzeo ključeve sobom. Zatvorio sam Henrika po njezinoj zapovijedi, žurit ću se, a ti, velim, slijedi je. Još danas će stići srećonoša iz Semereova dvorca. Bude li kamo odilazila, šalji momke za njom. Joakim pohiti trijemom. Iza jednog stupa zakrči mu put Orhida. On je mrko upita: - Sto radite tu? - čekam vas. Jučer nakon večere uzalud sam pokušavala govoriti s vama nasamu. - Ne znam što ima kneginja Orhida zapovijedati kraljičinu tovarniku nasamu. 403Zapovijedati? Ja, o kojoj,nitko na tom dvoru ne vodi računa? Ni kraljica, ni vi, čak ni robovi. - Ako se želite tužiti, nemam vremena. Žuri mi se. Polazim u budimske brdine. - Ako sretnete viteza Sokola, recite mu da iskupi zadanu riječ - reče ona ironično. Ovo Joakima zaustavi: - Sokol je u Budimu? Tko vam je to saopćio? - Moj očinji vid. - Vidjeli ste ga? - I razgovarala s njime, što biste platili za tajnu koju znam? - Ono što će i vama pomoći. Govorite - brzo - što znate! - Uhvatite i prisilite viteza Sokola da me vjenča - i govorit ću. - Gdje da ga uhvatim? - Dat ću vam ga u ruke, ali najprije: hoćete li mi ispuniti ono što tražim? - Moja viteška riječ! - Dobro. Naći ćete ga u šumi, na obali Dunava, s one strane dvora, pokraj lovačke kolibe. U lovačkoj kolibi svake srijede čeka on svoju dragu. - Dragu? Vi niste prisebni, Orhida! - Ja sam posve prisebna, ali vi niste. - S kim se sastaje? Recite s kime? - S kraljicom... Stresao se kao da ga je pogodila strijelom u srce. - Tko im služi kao glasonoša?

275

- Žarke usne što se ondje nađu svake srijede na cjelove... U predodžbi vidio je samo Elizabetine ispupčene usne što se upijaju u nečije kome lice ne vidi. - Svake srijede? Sutra je srijeda. Orhido, ako ste me prevarili?! - Onda će mu pasti u naručaj iduće srijede. - U njegov naručaj! Zato se otimlje meni - zato! - Dugo se nisu zagrlili, sutra će ga sigurno jako željeti. - Orhido, pazite! - Joakime, ako me odate, ona će me baciti u tamnicu. Molio me je da vam ništa ne otkrijem. "- Razbojnik! Umrijet će! - On nije nikad molio kralja da mu vrati riječ, netko ga je drugi sklonio na to. - Ona! Ona! Slutio sam to. Kralj mi je rekao istinu. - Vitez mi je priznao da ljubi nju i molio me za oproŠtenje. -- Ja, ja sam slutio da nosi đavla u sebi. Osjećao sam ga. - Joakime, mi smo saveznici. Ja ga hoću za muža. - Orhido! On će vas vjenčati, tako mi očinjeg vida, tu, na dvoru, pred njezinim očima! Uhvatit ću ga. Okovati. Prisiliti. Ni da ste trepnuli okom. Ali, kad ste razgovarali s njime? 404 - Prošle srijede čekao je nju. Dala sam sebi proricati i •-• naletjela na nj. Proročanstvo se ispunilo. - On je priznao da je čeka? - Priznao je, kao ja, eto, vama. Uspravio se, teško dišući. Morao se svladati da ne poleti kraljici i zadavi je. - Orhido, recite joj: isporučujem joj svoj poklon. Morao sam hitno otići jer su Kumani odlučili ubiti legata. - Idem, evo, odmah. - Brzo. Pazite, ne odalečujte se od nje! Uhvatite je! Orhida je potrčala hodnikom. Lakše je disala. Joakim je sišao stepenicama u dvorište. Poput mladića, ubacio se na sedlo. Trag sumnji koju je u njegovu dušu ubacio kralj Stjepan raz-goropadi mu maštu: "Ako Elizabeta uzme za ljubavnika viteza Sokola, onda će ga uzeti i za suvladara i tovarnika - a mene odbaciti. To bi značilo urotu. Čekaj, Elizabeto!" Psujući, potjera konja. , Na dvoru kneza Semerea primile su Dorju dvoranke, uvele je u veliku raskošnu sobu i pomogle joj uređivati haljine. Brzo su ih povadile iz škrinja i složile u veliki srebrom okovani sanduk. Onda se Dorja umila, uredila kosu i htjela izaći da pozdravi kneginju i kneza, kad se na vratima pojavi Tajana. - Kneginjice, rekli su mi da ste stigli. - Vidiš koliko vrijediš u kraljice. Čak me je pustila iz zarobljeništva. - Nije moja zasluga. - Jest, knez Batori mi je putem ispričao da su nas zamijenili. - Dakle, moram poći natrag? - pita razočarana Tajana. - Svi priželjukuju srećonošinu sklonost. Vjerujem, strašno je što se s tobom dogodilo. Knez mi je pričao. Knez Batori da ni ti ne znaš tko te je izbavio. - Namjerice sam zalutala. Pogodite tko me je oslobodio? - Vitez Sokol? - Da je znao sigurno bi me izbavio, ali drugi je naišao na mene, netko tko se skice šumama poput vuka. Vitez Tomo... - Otimač? On te je doveo u dvor knezu? - Najprije u svoju pećinu, onda na dvor. Sama sam ga zamolila za to. Putem smo naišli na vojvodu. - Bože! Sto se dogodilo? Tajana joj nešto ispripovrjedi o susretu s Tomom. - Sve ga je nešto mučilo, nije mu dalo mira, ja sam ga odvraćala i sretno smo prispjeli. 405Zacijelo si mu ti posula put srećom. Kako se radujem, Tajano! Sad ću živjeti u miru i spokoju. Vojvoda je pod sigurnim krovom, samo još Ivan da dođe. Kasnije

276

ćemo dalje razgovarati, idem da pozdravim kneginje i da razgovaram s vojvodom. - S vojvodom? - Ne razumijem tvoje čuđenje. - S njim ne ćete moći govoriti. Jučer je otputovao u Češku. : - Dražiš me, Tajano! Batori mi to nije rekao. > - Nisu rekli nikome da vojvoda ide u Češku. Samo stari juiez i on znaju - to je tajna. - Uistinu je otišao? - Zar se niste sporazumjeli da ide? - On je rekao da će me ovdje čekati. Nije moguće da je oti-žao! Ne mogu vjerovati. - Ipak jest i molio me da vam predam ovo pismo. Zato sam vas potražila. Smrknuta lica Dorja stade čitati: "Kneginjice! Premila, moja draga, vjerenice! Sa suzama u očima pišem vam ovo pismo. Kad smo ugovorili da ću vas ovdje čekati, još nisam slutio da je Ladislav počinio među Kumanima sramotna djela koja su protiv njega i kraljice ozlovoljila knezove. Nakon dugotrajnog vijećanja s mojim rođakom knezom Semere-om, odlučili smo da se ne može izgubiti ni časa. Valja se požurili da iskoristimo zlovolju svega plemstva. Na kocki je prijestolje! Ako u pravi čas ne stignem natrag, preteći će me moj rođak Andrija Mletački. Ne smijem čekati. Sto brže u Češku, to ću brže natrag, a onda, najmilija, najdraža, bit ćemo sretni u miru i spokoju! Vratit ću se za dva-tri mjeseca i uzeti neiskazanu sreću, vas, premila moja, posaditi vas uza se i vladati. Dotle, ostajte mi zdravi i vjerni! Padam pred vama na koljena i ljubim vaše skutove- Bela". Tajana promatra Dorju. Ona, ne rekavši ništa, smota pismo. - Vojvoda vas je zamolio da pismo spalite. Moglo bi pasti Jcome u ruke. - Da, pravo ima - odvrati Dorja tihom žalošću, još jednom ga pročita i baci u plamen kamina. - Ljutite li se na vojvodu, kneginjice? i - Iznenadio me. Bila sam uvjerena da ću ga ovdje zateći i fovoriti s njime, trebao je pričekati. - Knez Semere i vojvoda raspravljali su one prve večeri kad Sam došla vrlo dugo. Mislili su da ne razumijem ništa. Vojvoda je bio pun nade. On će zavladati karaljevstvom, a knez Semere bit će prvi njegov savjetnik i tovarnik. Kneza Okićkoga učinit će banom ili peharnikom, što bude odabrao. Vidite, kakva vas sreća čeka! Zašto se ne radujete? - Imala sam s njime govoriti o nečem važnom. ,x 406 - Da ste vidjeli vojvodu kako je bio sav izmijenjen! Oči su mu bile velike, svijetle, a lice zažareno, riječ oštra, plamena. Od-kako ga poznam, nije govorio toliko kao ovaj put. - Trebao je ostatu Nije mi pravo što nisam mogla s njime govoriti o nečem vrlo važnom. Sad je već prekasno! Tajano, tebe će već danas povesti na dvor. Reci mojem bratu, kad nitko ne bude mogao čuti, da je vojvoda otputovao prije mojeg dolaska, pa nisam mogla učiniti ono što mi je naredio. Istog popodneva krenula je Tajana u kraljevski dvor. BAN JOAKIM Obalom Dunava jaši mala kraljevska pratnja. Pratnju dijeli od kraljice u kneževsko ruho odjeveni Rufa. Elizabeta sve življe govori Tajani: - Čitava tri dana trajalo je to. Ni jesti nisam mogla, ni spavati do jučer predvečer kad sam te ugledala pre sobom. Sada će sve biti opet lijepo i dobro. Vidiš, jedva ti preko mojeg praga, i, evo, s tobom ulazi sreća. Da nije bilo tebe, ne bih bila saznala da me čeka vitez. Sad sam opet sretna. Reci gdje si srela mudraca? - Ondje, baš ispred šume, eno, tamo na raskršću. - Je li to bio vitez? K - Njegov glasnik. ; - I približio ti se pred čitavim dvoranstvom? - Kneginja Orhida sama ga je zvala da joj prorokuje.

277

- To je dobro, barem dvorani nisu mogli ništa posumnjati. Nitko nije čuo što ti je rekao? - Nitko. Kad je prorokovao knezu Okićkome, otišao je on k Dorji, a mudrac se približi k meni i šapne: "U ovoj šumi, pokraj kolibe, kad se kraljica vrati, reci joj da je vitez moli za sastanak u prvu srijedu nakon njezina povratka." A sada još, svijetla kraljice, pustinjak Dragoša moli da ga ne držite dugo na dvoru. - Znam, znam, on će doći na red još danas. Rufa te je trebao pustiti u kuli s pustinjakom. Ne mogu mu oprostiti taj čin. Reci mi sad, on nije prisutan, je li Rufa znao kamo te vodi kralj? - Ne znam. Samo je istina da je on pomogao Oldamuru da me izbave. - Zašto je kumanski vojvoda tebe otimao kralju? - Obećala sam mu sreću da će ga ljubiti Orhida. - On, učini to, Tajano! Nagradit ću te obilno. - Orhida me gleda mrko, kao i svi drugi. 407Zato što ti zavide na mojoj milosti. Zar je to čudo? Nikad nisam jednom ženskom stvorenju bila tako dobra kao tebi, a ipak, uvijek si ledena. Od jučer što si opet na dvoru više nego prije. Znam, Ladislav je kriv, obećaj em ti, čim Joakim dovede kući kralja, zatvorit ću ga u odaju, a tebe više nikad ne puštam samu. Makar ri joj riječi bile tople, Tajanu od njih prođe mraz. Mramornom šutnjom odvratila je ulagivanju svoje okrunjene gospodarice. - Sad treba da krenemo ovim puteljkom u šumu - opomene djevojka. Negdje zdesna je potočić, tamo je koliba. Potjerali su brže. Elizabetine vatrene oči prikovane su u daljinu. Nakon hitrog jahanja ugleda kolibu. Elizabeta prvo osjeti vreli mlaz krvi, pa onda ukočenu zimu. - Ne vidim nikoga pred kolibom. Onda se obazre, dozove Rufu i naredi mu da s dvoranima za-ostane, a one su same krenule preko potočića i približile se kolibi. Iza nje je vitez sa sokolom navrh šljema. Sjedi na sedlu. Tajana ga gleda samo čas pa okrene konja, udalji se za nekoliko koračaja i bulji u gustu šumu. - Viteže! - usklikne kraljica. On se sagne k njoj posve blizu i stade govoriti, gotovo šap-ćući: - Svijetla kraljice, vidio sam u šumi kako između drveća vire kraljevske odore. Bojim- se zasjede, vratite se! Zacijelo su uhode. • Uhode? Nitko ne zna... - Velim vam, sakriveni su iza grmlja i stabala. Došao sam samo da vas opomenem, udaljite se, odmah. - Onda vas čekam danas u Tajaninoj sobi na dvoru. Rekao sam: dok je tamo Joakim, neću doći. Odabrali ste njega. Ostajte zbogom! To je sve što sam vam imao reći! - Čekajte! Ne ostavljajte me! - Bježite odavde, tamo vrebaju. - čekajte! Bojim se Joakimove osvete, a htjela bih ga se riješiti. - Niste održali obećanje, niti slali kneza Okićkoga. On bi nas oslobodio Joakima. Zbogom! Tajana dojuri između njih: Joakim dolazi! - Viteže, ne dajte se uhvatiti - prestravljeno će kraljica. - Sutra ili prekosutra. Njegov konj jurne poput munje i ponese viteza u šumu. S druge strane nasrnu Joakim i njegovi momci. - Tko mi uhvati viteza - tome sto cekina! - vikne on i pokaže momcima u šumu kroz koju je viteza nosio hitri konj. Konji žvignu ispred Joakima. Za njima se otkida suho granje i pada lišće. 408 Elizabeta gleda Joakimove oči i osjeća kao da joj se u grudi zabadaju dvije strelice. Usne, koje su je tako požudno cjelivale, stežu se, od gorčine. Lice mu je osvetnička kletva. Rufa se približi s dvoranima što Joakima spriječi da iskali nad njome svu žuč prevarena ljubavnika i suvladara, još više - gospodara prijestolja.

278

Elizabeta je naoko mirna, Tajana zaplašena. - U dvor! - zapovijedi on glasom koji je zvučao kao osuda. - Tovarniče, ja sam izašla da udišem zraka. - Svijetloj kraljici imam saopćiti važnih vijesti. Je li papinski legat oslobođen? -- Čeka u dvoru. - Onda je drugo. Dakle, vratimo se. Jašio je posve blizu iza Tajane i kraljice da može čuti svaku njihovu riječ. Kraljica se sasvim hladnokrvno obraća djevojci: Gle, Tajano, skoro će kiša, neka ti ne bude žao. Bolje je da smo se vratile. Da, bolje je - odgovori ona. Do kraljevskog dvora pričala je kraljica s potpunim mirom o najneznatnijim stvarima. Joakim nije prozborio ni riječi. Kad su ušli u kraljevsku palaču, kraljica zovne svoje dvoran-ke i Tajanu da uđu s njome u odaju. Nijemo ih slijedi Joakim. Kad je Elizabeta bila u svojoj sobi, zapovijedi da je svuku. Elizabeta pogleda Joakima: - Gospodine tovarniče, želim se preodjenuti. - čujem - i ostane na mjestu. - Kako? Valjda niste nakanili prisustvovati mojem svlačenju? - reče mu latinski. Već sam i ja vršio tu službu... Ona ljutito ustane: i- Kanite me osramotiti pred dvorankama? - šaljite ih napolje! - Nečuveno, što vam je? Izgledate kao da ste bolesni. Dobro komedijašiš. Služavke neka izađu, plemenita djevica od Astre neka pričeka u predvorju. One se udaljile. Kraljica podigne glavu: - Ne shvaćam, Joakime, takvo ponašanje. - Podla komedijaške! - promrsi on, stišćući šake kao da će je udaviti. - Zatekao sam te s ljubavnikom, a ti se vladaš kao da je to bio duh! Viteza Sokola misliš? - upita nevjerojatno ravnodušno. Što mu je zatjeralo svu krv u glavu. Ona se nasmije: - Ne bi U me potvorio da vodim ljubav s mužem srećonoše? U prvom času snebio se, zureći u njezino nasmijano lice. Tada poleti na vrata i vikne: - Tajano! Ovamo! Djevojka je ušla, preplašena njegovim grubim pozivom i stis-la se kraj vrata. 409što je tebi Sokol? - upita Joakim Tajanu i stavi se između kraljice i djevojke. - Odgovaraj što te pitam i ne gledaj u nju. - Reci mu, Tajano - s kime si se vjenčala? - oglasi se iza Jfoakimovih leđa kraljica. ; - Ti si - vjenčana? - upita Joakim zapanjeno. - Jesam, tovarniče. Tajana gleda strahovitu sliku svojeg vjerenika u kapelici. Val odvratnosti u tom trenutku pretopi joj prsi. Na mramornim usnama leži jedna jedina riječ - što će, poput paklenog groma, razrušiti sve kraljičine utvrde. -- S kim si vjenčana? - zagrmi Joakim. - Ta reci mu! - upadne kraljica, a smijeh joj se sledi na usnama. - Reci mu! - Vjenčana sam s vitezom Sokolom. - No? Jeste li sad čuli, tovarniče? Čemu tolike buke? Reci mu, Tajano, kako je do toga došlo. - Kralj me je pitao zašto sam žalosna. Priznala sam da volim viteza. Vratio mu je riječ i vjenčao nas potajno da ne sazna kneginja Orhida jer bi me otrovala. - Zato ju je kralj i učinio plemkinjom od Astre. Kad mi je sreconoša to priznala, ja sam danas pošla da ga pozovem u dvorsku službu. - čut ćemo kad ga dovedu moji momci - padne odlučan Joakimov odgovor, a kraljica to osjeti kao udarac nožem. - Ako mu učinite zlo, onda, onda neka vas stigne - vikne Tajana. - šuti! Neće ga stići nikakvo zlo - neće - zaustavljao je on njezine riječi koje su ga imale prokleti.

279

- Niste li u kraljevskim škrinjama našli bračni ugovor - upita kraljica Joakima. Dođite, potražit ćemo. Ustane i pogleda Tajanu: -- Tovarnik se zbog toga ne srdi na tebe. Oprosti mu i pričeka j me. Dođite, Joakime! Slijedio je kraljicu bezvoljno, ravnodušno. Ipak mu u očima titra sumnja. Prekopao je sve kraljevske škrinje i zatvorene police s knjigama. Ona ih nije, dotakla. Onda izvuče bračni ugovor. Dugo zuri u slova. Da, ovo je bračni list! - čudan vitez koji vjenčanu ljepoticu ostavlja na dvoru - promrmlja Joakim. - Stjepan nije bio lud da ne postavi taj uvjet. Vitez ljubi Tajanu i za uzdarje što ga je riješio vjeridbe s Orhidom, pristao da je ostavi dok kralj posve ozdravi. A zdravlje mu se vraćalo iz dana u dan, dok nije umro one noći. Promatrala je pozorno njegovo čelo, čudno, ledeno, ukočeno, ah" sumnjičavo. - Flora je izvršio to vjenčanje? 410 .- Dozovi ga i pitaj! Je li bilo potrebno da srećonošu tako prestrašiš? Posve ćeš otuđiti i navući na sebe njezinu mržnju. Pusti je neka se sastaje s mužem koliko je volja. Inače će jednog dana s njime pobjeći. šutio je i zamolio kraljicu da ga optusti jer da je veoma umoran. Papinski legat ležao je u postelji od prepaćenih muka, a biskup Timotej i knez Okićki boravili su uz njega. Tako je ova večer svršila brzo. Samo je Tajana, kad god bi tko ušao, drhtala od straha, neće li objaviti da su viteza uhvatili. Joakimovi momci nisu se ni do kasne večeri vratili iz šume. Kraljica ode na počinak. Probudi je štropot. Uljanica na stolu baci odsjev na crvenu bradu. - Joakime? Preplašio si me. Ulaziš" u ovo doba kao tat. što je? - Ne bi li me dočekala zagrljajem? - Pijan si! - Pijan od osvete! Ti, nezasitna ženo - i dobaci joj uvredu. - Zašto si došao? - upita ona preplašenim, stravičnim izražajem njegova lica. - Da ti sudim! Bogovi! Pomozite mu! Zna da vitez ljubi Tajanu, s njome je vjenčan, a ipak luduje. - Znam! Lažljivice, progledao sam tvoju himbu. Udala si je za viteza da možeš s njime lagodnije provoditi griješni život. Evo, čuj! Sud se tvoj izvršava! U njegovim rukama zvekeću lanci o kojima visi kovna mreža s lokotom. , - Okovat ću te lokotom krijeposti! Zahvati je užas i ona krikne. - Ne viči ako nećeš da te zagušim. Osjećala je da njegova prijetnja nije samo riječ. - Joakime, miljenče moje, osvijesti se, nije Ji dosta "" " . .. - Nije! Rekao sam ti: jao tebi ako me iznevjeriš. Ona skoči da pobjegne. Njegove je pesnice pritisnu. - Ako me dragovoljno ne pustiš da ti vjernost stavim pod lokot, pozvat ću krvnika! Prignječio je nauznak. Osjećala u tim rukama ubojničku namjeru. Zavrištala je očajnički u nadi da će je čuti dvoranka što spava u drugoj odaji uz malog Andriju. Joakim joj rukom pokrije. usta. Ona lomata glavom i viče kao zvijer na klanju. 411Na vrata izvana udaraju mačevima. Sad je njegova ruka jače stegne. Izvana se čuju povici: - Ubit će kraljicu! - Knezovi neka dođu u pomoć kraljici! Ubojica ubija kraljicu. Joakim otpusti ruke. Kraljica klone iznemogla na postelju i poviče: - Neka dođu knezovi! Neka spase kraljicu! Joakim shvati pogibelj koja prijeti njegovoj vlasti. Hitro prođe kroz druga vrata što vode malim hodnikom u njegovu sobu. Elizabeta skoči s postelje. Otvori vrata iza kojih se čula buka.

280

Rufa uđe u ložnicu. - Gdje su kneževi? - upita kraljica. - Nema ih. Ja sam to lukavo izmislio da ga preplašimo. Slutio sam da nešto kani. Vidio sam kako krvnik nosi lance, bdio sam i čekao sa svojini rođacima. - Ubit će me. - Tu su svaši Kumani koje ste prezreli. Branit će vas svi, osim onih što su u tamnici. - Neka ih odmah dovedu gore. Stražarite nada mnom jer ću do zore biti mrtva. Rufa izda naloge dvoranima koji su pohitili i za malo vremena već su Kumani čuvali Elizabetu, hvaleći slučaju što im se pružila prilika da operu svoj grijeh kad su slušali Ladislavove zapovijedi. Zmijolika čeljad već se sabrala pred vratima i čuvala je. Kumani su stražarili, a kraljica razmišljala blijeda, ukočena. Smišljala je sve do jutra, kad su joj najavili da su stigli knezovi Batori i Caki i s pratnjom doveli kralja. Elizabeta ustane, odjene se i primi ih u velikoj dvorani. Mladi kralj prkosno je šutio na svako njezino pitanje. Onda kraljica pozove papinskog legata i priredi mu naočigled knezova i dvorana zadovoljštinu. Mladi kralj morao je pred svima moliti legata za oproštenje. Izgovarao je za njom riječi mrko, ravnodušno, s prizvukom prezira. Za čitava prizora stajao je Joakim podalje od kraljice, s krvavim neispavanim očima, ne progovorivši ni riječi. Knez Ivan Okićki bio je među dvorskim dostojanstvenicima, a Tajana među dvorankama. Kraljica joj dobaci letimičan pogled i navijesti knezovima što su doveli kralja: - Radujem se što smo ovu tešku nesreću sretno prošli. Molim prečasnog papinskog legata biskupa Filipa i papinskog poslanika Timoteja, kao i oba odlična kneza Batorija i Čakija, neka bi prisustovali svečanom ručku što sam ga dala pripremiti vama u počast. Joakim bude ovom odredbom neprijatno zatečen. Kraljica povede Ladislava, a ostali se raziđu po svojim sobama. 412 Joakim je sjeo na ležaj u nekadašnjoj ložnici kralja Stjepana. Peharnik Gjula plaho je promatrao tragove zatomljenog bijesa na Joakimovu licu. - Govori! Sto je? - Ne znam ništa više nego vi, tovarniče. Kraljica je odmah po dolasku knezova osobno izdala kuharima naloge za svečani ručak. - Kani ih zadržati i preko noći? - Već je odredila odaje za konak. - Mene i ne pita. Zar još uvijek nisu stigli s potjere za Sokolom? On ustane i zakorakne. Moji najvjerniji momci da su me izdali? Nemoguće. Odmah Šalji druge neka pretraže svu šumu. Od jučer popodne još nikakva glasa! Onda ostavi peharnika, odšulja se do Orhidine sobe i dozove je na trijem. - Još ga nisu našli! Strpite se! JUNAK GERTRUDINA DVORCA Nakon svečanog ručka gosti se razišli po velikoj blagovaonici sve po dvojicatrojica. Oba kneza sjeli su uz papinskog legata. Mladi je kralj na zapovijed kraljičinu otišao u njezine odaje. Njegova žena Izabela povukla se u svoju odaju s Orhidom. Ova još uvijek očekuje da će Joakimovi ljudi, što su jučer pošli u potjeru za Sokolom, svaki čas doći da mu ga predadu. Među kamene zidine dvorane uvlačila se jesenska studen. U kaminu su naložili vatru. Tajana, na zapovijed kraljice, sjedne njoj nasuprot. Knez Okićki stoji postrance. Kroz stakleni trijem razabire se na brdu zapušteni Gertrudin dvorac. Uz staklo naslonjen je Joakim. Ne zanima ga ništa što se zbiva oko njega. Kraljica pripovijeda ženama i gostima priču o Gertrudinu dvorcu. Dovrši je ovako: Od dana kad se to dogodilo, pričaju ljudi: tko uđe u taj dvorac, ne vraća se živ. Valjda se nitko ne boji te priče? - upita knez Okićki.

281

- Boje se i te kako. Ne biste nikoga mogli nagovoriti da ide Onamo ni po bijelu danu - kaže Elizabeta. - Okladit ću se s vama, kneže, na moju ogrlicu - evo, ovu - da nećete naći na mojem dvoru viteza koji bi se osudio otići u dvorac, popeti se preko njegovih zidina i ondje ostati do zore. - Svijetla kraljice, vašu okladu na vječnu uspomenu steći <Ju ja! - ponudi se Ivan. - šalite li se, kneže? " " . 413i - Dokazat ću da ne poznam šale. Dopustite mi da idem. - Vaša bi me sestra proklinjala do groba. Ne, ne puštam V8S" ne biste se vratili nikad više. - Kneže, vi ne smijete poći - reče Tajana. - I srećonoša vam ne može pomoći, čujete li? Ne dopuštam vam - odluči kraljica. - Časti mi, htio bih ga vidjeti na djelu - ubaci sada Joa-kim. - Zar i vi? - i kraljica pogleda letimično Joakima s kojim nije izmijenila riječi još od jutros. - Samo kažem jer ne vjerujem da bi se knez odvažio na ta •-• odgovori tovarnik prezirno. - Svijetla kraljice! Otići ću i ako mi ne dopuštate, moja je čast na kocki najodlučnije izreče knez. - Srećonoša mora izaći - predloži Joakim. - Ako knez hode da zasvjedoči svoje junaštvo, neka se ne oslanja na pomoć srećonoše, kako je to učinio vitez Sokol. Knez pogleda Tajanu: - Idi, Tajano, i da mi nisi zaželjela sreću! šuteći, djevojka napusti dvoranu. Joakim se polagano išulja napolje. Knez Okićki klekne pred kraljicu, gledajući joj u lice i reče glasno: - Svijetla kraljice, vaš vjerni podanik polazi s nadom da će se vratiti i opet zaoštriti svoj mač za obranu vašeg prijestolja. Ona mu čvrsto pogleda u oči: -- Kako ćemo doznati da knez,, uistinu, ide u dvorac? - Uzmite četiri dvoranina, neka ga otprate do dvora - barem do pećine i paze dok bude onkraj zida. - Slušam, svijetla kraljice. Knez se pokloni. Dvorani izbulje oči u kneza Ivana kao U čudo. - Gdje je tovarnik? - upita kraljica. - Zvali su ga zbog nečeg važnog. Ona spusti trepavice da prikrije zabrinutost, no opet ih digne, osmjehne se i priđe papinskom legatu i s njime rasprede razgovor. Kasno u večer, kad su svi sjedili uz vino, vrate se dvorani i donesu vijest da se knez popeo preko zidina u Gertrudin dvorac. Joakimove se obrve skupile, kao da je suzdržao smijeh. - U zoru će doći! - tvrdila je kraljica. - Dakle, čekajmo! i Ni sutradan, kad su odlazili knezovi Batori i caki, nije se Ivan Okićki vratio. Joakim je bio vrlo dobre volje, a kraljica zabrinuta. Tajana nije izlazila iz sobe. Podvečer jave Joakimu da su mu momke poslane u potjeru za vitezom Sokolom našli poubijane. Ovo ga strahovito razbjesni. 414 - Očito Sokol nije bio sam kad je dolazio s kraljicom na sastanak - reče Gjula. - Može on potući stotinu! Tom je snagom uzavreo prokletu kraljičinu krv. Zovi mi Orhidu ili, bolje, ja ću k njoj. - Ako ona dozna da je on vjenčan? - Ne smije doznati, trebam je više nego ikada. Ona će mi služiti kao najbolja uhoda. - Još imam da vam nešto javim, Joakime. Kraljica je u svojoj odaji namjestila Ladislavovu postelju. Crvenobrado lice gotovo pozeleni. - Čuvajte se, Joakime, sablazni dok su ti rimski popovi tu. Izvijestit će cijeli svijet da vi gospodarite - a onda je češki kralj odmah ovdje.

282

- Elizabeta je obećala papinskom legatu pokrštenje Kuma-na da ga što dulje zadrži. Boji se moje osvete. Ovi su popovi sada štit poganskim bogovima. - Treba da se svladate, da ne padnete u nemilost. Knezovi vas mrze. škripajući zubima, on se naoko drži hladnokrvno. Prošlo je pet dana. U dvoru je bilo mirno. Papinski legat £ biskup služili su mise i čekali. Kraljica im je svakog dana pripovijedala kako je u pratnji četa u sve kumanske krajeve poslala svećenike da pogane poučavaju o kršćanskoj vjeri. Za dvije sedmice papinski legat moći se ih sve pokrstiti. - Vjeruju mi sve to - šaptala je kraljica svojem pouzdaniku Rufi kojem je djelomično vratila povjerenje. - Hoću da ostanu ovdje dok ne bude mirno... - I sad je mir. Tovarnik šuti kao zaliven, mrk je i ne dolazi vam blizu. - Da, da, znam, mislim da bude mirno i s njime. - Kanite se izmiriti? Dakle, kanite se, zauvijek odreći viteza Sokola? - Ne reci to ime, ni šapćući! šuti kao da ga nema. - što da radim s onim pustinjakom? - Sad sam odviše zaposlena drugim brigama. Još koji dan pa ću imati vremena da mislim samo na svoju ljepotu i mladost. Čim se izmirim s Joakimom. Moram to učiniti. Drugog mi izlaza nema. Bez njega ne mogu vladati. Evo, srećonoše! Pusti me s njom. Rufino se lice rasteglo od čuda i on nestane, a kraljica pita djevojku:" - što misliš, Tajano? Pet je dana prošlo, a o knezu nema vijesti! - Ne bojte se! Sastao se sa Sokolom. 415Zašto mi ne dolazi javiti što je zamislio vitez Sokol. Uznemiruje me. Zar nije čudno da je Joakim tako brzo prihvatio kneževu želju da ide u dvorac? - Zato što se nadao da će se zla priča ispuniti i knez se neće vratiti. - I nije se vratio. Bojim se da me nije iznevjerio i otišao s kneginjicom kući. - Nikad to ne bi učinio. Kad sam mu došapnula vašu osno" vu s pričom i povjerila što ste smislili s tom pričom - on mi je rekao da će poći i vratiti se. Reci to kraljici. Svoju riječ knez Okićki ne gazi! -- Onda mu se nešto dogodilo? S - Knez će doći - reče Ta Jana. Rufa je utrčao u kraljičinu sobu. -- Njegovo gospodstvo, kraljevski tovarnik moli da ga kraljica sasluša u važnim državnim poslovima. - Dolazim u dvoranu - odgovori ona. A kad je Rufa izašao, prišapne Tajani: - Pazi, Rufi ne vjerujem kao dosele. Ne odaj se pred njim ni jednim pogledom. Kraljica uđe u dvoranu. Joakim se zabezekne, opaziv da je kraljica naredila da biskupi ostanu. Savladavajući Ijutinu, on će tiho: -- Papinski legat kani ovdje zimovati? što čeka? - Dok se Kumani ne pouče u vjeri da bi mogli primiti krštenje. - Nitko ih ne poučava. - Ako se ne vrši moja zapovijed, bit će kažnjeni. - Kratko odgovaraš. ;_ - Nakon one noći nemam više riječi. "M - Jesam li, Elizabeto, zaslužio tako grdnu prevaru? - O tome ni riječi. - Otpremi Ladislava iz svoje ložnice - šapne on, približi* joj žedne usne. - Treba mu njege. Upokorit ću ga. - Nećeš da budeš sa mnom nasamu? Postavila si straže oko sebe, tobože, radi kralja. i- I radi sebe. Bojim se za svoj život. - A meni život pretvaraš u pakao? Elizabeto, makni Ladislava iz svoje ložnice. - Ni govora! - Nećeš? Njega čekaš, svojeg viteza? Proglasit ću u cijeloj zemlji kraljevstva ucjenu na njegovu glavu. - Tajano, čuj Tajano! - zovne ona na vrata druge sobe. -• Dođi, čuješ li? Tovarnik hoće da stavi ucjenu na glavu tvojeg Sokola.

283

Djevojka je uletjela u sobu. Stala je pred Joakima u "tavu neprijateljstva. U zjenicama joj sjevnula mržnja od koje se Jo"-kim uplašio. Djevojka mu dobaci: Nemali sreće nikada! Jednim skokom on je dosegnuo njezine usne i zaguši joj riječ. - Tajano! Zar ne vidiš? Ova te je žena udala za viteza samo zato da može s njime živjeti griješni život! Ti pokrivaš nju! Ona uživa viteza! On ljubi nju! Ona uživa zagrljaje onoga koga ti ljubiš, nesretna djevojko! - Napolje! Joakime! - viče kraljica. - Ti ljubiš viteza, Tajano. Sad vidim da ga ljubiš, vidim to u tvojim očima. Zar ne možeš, srećonošo, domamiti njegovu ljubav? Zapovijedi sreći da njegovu ljubav dade tebi, a ne njoj nastavlja Joakim, ne brinući se za kraljičinu jarost kojom ga hoće ušutkati. - Ne rasipaj, Tajano, sreću u krilo svoje suparnice, zadrži je za svoju ljubav! Nepomičnost Tajanina lica i tijela privuče kraljičinu pozornost. Ti si ga uvijek ljubila, Tajano! - doda Joakim. - A utrla si put do njega njoj! Gdje ti je pamet, djevojko? Ni jednom riječju ne odaje Tajana što se zbiva u njoj, a on nastavlja: Neću učiniti ništa zlo tvojem vitezu, Tajano. Neka te uzme k sebi, neka ide s tobom na kraj svijeta - ako nije kraljičin ljubavnik! Ja mu tebe prepuštam srećonošo! Dat ću vam dvorac najljepši u čitavom kraljevstvu. Evo, ja ću proglasiti čitavim kraljevstvom: Tko zna viteza Sokola, neka mu to javi - družit ću se s njime! Sto veliš na to, Elizabeto? Još danas proglasit ću to ulicama grada! Previše je to, a da kraljica sačuva svoj mir i ne oda svoje preneraženje. Ha! Gledaj je, Tajano! Dršće! Strepi od toga! Nema riječi - Ostavi mel Ovu objedu ne smatram potrebnim da porek-nem - vikne Elizabeta. Nasmijao se zlobno i, obazrev se nekoliko puta natrag, zalupi vratima. .-- što nisi odgovorila, Tajano? Što da odgovaram? Pozornim pogledom istražuje kraljica Tajanino lice. V - Glup je. Misli da ti ljubiš viteza. Slijep je. Ništa zato - ovo mi ide u račun, meni i vitezu. Kakva budalasta misao: ti Iju-: bis viteza! Kad bi ga ti ljubila, ne bi meni pomagala! Nije li ta-"iko? Da - kraljice! Tako je! 416 417Jednolični njezini odgovori zabrinu Elizabetu. Upravo, sada joj se probudi uspomena na onu noć kad je Tajana bulaznila: Taj čiče! Taj cice!... - Vitez će biti zahvalan što si me obranila kad si priznala vjenčanje. Reći će mu. Pazi da pred njim ništa ne rečeš. Mislio bi vitez da mu se nudiš! Ova riječ natjera Tajani krv u lice i povrijeđena stisne usne. - On hoće da proglasi to vjenčanje u gradu. Poslat ću Ku-mane da rastjeraju njegove glasnike. Tajana nije ništa odgovorila. Joakim je ušao u svoju odaju. Jurio je njome gore-đolje kao životinja u kavezu. Osjeća da su mu sa svih strana zatvoreni ulazi u kraljičinu sobu. Pozvao je peharnika da mu se potuži. - Da proglasim brak viteza Sokola - raspravlja on - neću ništa polučiti. Izgubit ću svojeg najboljeg uhodu - Orhidu. A ona mi treba više nego prije. Prokletstvo, možda se srećonoša odvrati od Elizabete. Sve sam joj rekaol Ona će kraljicu zamrziti • to je moja jedina nada. - I to da Elizabeta ne može vladati bez vas, tovarniče. - što da radim? - čekajte mirno. Ona će sama popustiti, đodijat će joj, že-•fca je, od krvi i mesa. Zaboravljate na Henrika. Poginut će dolje! - Neka pogine! - Da mu odnesem hrane i pića? - Možeš, ali ništa mu ne reci.

284

Onda, tjeran nemirom koji mu je prešao u kosti, izađe iz sobe. Kad je htio da siđe na drugu stranu palače, našao se kod Orhide. Skočila je s ležaja i potrčala k njemu. - Našli ste ga? - Nigdje mu nema traga! Moje su uhode ispitale čitav grad, nigdje nitko ne zna gdje živi Sokol, nisu ga vidjeli nigdje. Čini se: kad izlazi, uzima neki drugi šljem i vizir. - Možda. A kraljica više ne izlazi. To je čudno... - Oprezna je. Ipak, netko joj donosi vijesti od njega. Sre-ćonošu slijede, Rufu slijede, svakog kraljičina prijatelja -• uzalud. Netko joj donosi glasove, možda vitez dolazi čak na dvor, bit će da imaju nekoga među stražom. Vi jedini možete zaviriti kamo drugi ne mogu: držite se uvijek uz kraljicu, pazite na svaki njezin pokret. - Ona - ona i uvijek samo ona, a na mene uopće ne računate! Tražim da iskupite riječ, da ga nađete. - Budite pametni. Kako da ga uhvatim dok mu ne nađem trag? Put do njega vodi od kraljice. Da je vitez ptica, poslao bih mu sokola. Viteza Sokola ne može se zgrabiti kao pticu u letu. 418 - Da, da, sve je to istina, ali dani prolaze. - Ne može dugo. Budno pazite, naići ćete na nešto, Orhido. - Možda i ne Jcanite da mi viteza date za muža? Govorite iskreno: da ili ne? - Zakovat ću ga uz vas lancima, tako mi imena! Ako to ne izvršim - možete mi pljunuti u obraze. Samo budno pazite. Danas idem da ga tražim sam, a vratit ću se tek navečer. Budite oprezni, možda će Elizabeta izaći dok mene nema. - Ah, to je dobro, pazit ću! Sutradan, kasno uvečer, vratio se Joakim u dvor. Ušavši u svoju sobu, nađe Orhidu kako ga čeka. - što vas spopalo da me tu čekate? - Danas pred doručak iznenada je došla na dvor kneginja Semere s kćerima i dovela kneginjicu Okićku. - To je čudna novost. Što je rekla kad nije bilo Ivana? Je H vikala, plakala? - Kraljica je preda mnom spomenula kneginjici da je njezina brata poslala u tvrđavu Domb po nekom poslu i neće ga biti dugo. Onda je Elizabeta s kneginjicom bila dugo u njezinoj sobi. Htjela sam prisluškivati, ali Tajana me ni časa nije pustila nasamu. Kao da zna moju nakanu. A nakon, dugog vremena izašle su kneginjica i kraljica iz njezine sobe. - Bile su mirne, vesele, ili? - Sasvim ravnodušne. Nakon ručka vratila se kneginja Ser mere u svoj dvorac. - I Okićka kneginjica s njom? - Da - i ona. - Što je kneginjica tražila ovdje? Ona se nije plašila da je neće pustiti natrag? - Sigurno nosi kraljici vijesti od viteza. - Zašto me nije bilo kod kuće?! Ne bih je pustio natrag, pa makar se potukao s kraljicom. Zatim je Joakim pripovijedao kako je obilazio svuda gradom, raspitivao se kod svih gostioničara u okolici, ali nitko nije vidio viteza sa sokolom na šljemu. - On se, dakle, krije u drugom ruhu, u drugom šljemu - dovrši Joakim. Orhida se tiho odšulja iz Joakimove sobe. Prolazi hodnicima, noseći u duši ljubomornu strast i neugasivi plamen osvete. 419KRALJIČINA UROTA Raskoš kraljevskog blaga blista dvoranama s visokim stropovima i širokim masivnim zidinama po kojima su oslikane razne vojne, viteški turnir, slavni bojevi. Osvjetljavaju ih žute svijetle voštanice, utaknute u mnogokra-ke kovne lustere. Po sagovima šušte svilene haljine gospođa. Glave su im ukrašene vrpcama, svilenim velima i draguljima. Među njima ističu se djevojke u jednobojnim i

285

dvobojnim haljinama s raspletenom djevojačkom kosom za kojom se hvataju pogledi muškaraca. Knezovi i vitezovi blistaju u svojim zlatnim i srebrnim kazetama i širokim skupocjenim pojasima. Svaki za sebe je blistava slika šarenih boja, srebra, zlata i kovnih ukrasa. Plaštevi se vuku. U središtu je kraljica. Na crvenoj haljini svjetluca se teško zlatno vezivo, niz dragulja spušta se po bijelim grudima.. Krunoliki ures sjedi joj na crnoj glavi, a crna kosa spušta se u debelim pletenicama. Zjenice joj se iskre. Crvene usne rastvorene su u smiješak. Uz nju je mladi kralj, miran, uljudan, poput ukroćena pseta kad su inu zapovjedili da podvine rep i ne miče se. Orhidine crne oči žedno upijaju oko sebe sjaj i promatraju svakog muškarca, kao da u svakom naslućuje svojeg viteza. Ponosnu Dorjinu ljepotu zaokružuje zelenobijela haljina, puna bisera i s izvezenim grbom Okić-grada. Sama, šutljiva, od svih gledana, stoji Tajana za kraljicom. Svilena haljina modra je kao nebesko plavetnilo, po njoj blistaju zvijezde izvezene zlatom. Raspletene crne pramenove sputava vijenac od zvijezda u kojima seljeskaju dragulji. Bjelokosna put lica nešto je bljeđa. Vječno pita-juće velike crne oči kao da gledaju u nešto daleko od tog dvora, čekaju nešto nerazjašnjivo. Glasni žamor prolazi dvoranama. Joakim obilazi goste, razgovara, smiješi se, smrkava, iščezava iza debelih izrezbarenih vrata, prolazi hodnicima trijemovima kao da nešto traži, uhodi, vreba. Ne nalazi mira. Goni ga nešto neodređeno, nepoznato, nič-im objašnjeno. I tu ispod mrkih svodova kraljevskih hodnika zijevaju u njega sablasti, nevidljive, nestvarne. A ipak mu se čini da je ova praznina ispunjena nečim što se ceri na nj, posiže za njim, do-šaptava mu. Za njime dolazi hihot nevidljive sablasti. Prilazi mu peharnik Gjula. - što radite ovdje, tovarniče, kad su toliki gosti u .dvoru? . - Toliki? što veliš na to? - Prevarili ste se. Došli su svi. - Svi. Svi koji su bili one večeri kad je umro kralj. Svi njegovi prijatelji. - Zapravo, ja sam time iznenađen. 420 - Ti? Vidiš, nije utvara! Kad su ulazili u dvor, činilo mi se - to je Stjepanov pohod. Sto je to? Znaš li? Zašto to? Odjekuje štropot koraka po kamenom podu. Prolazi skupina ljudi, čudnih, s nakaradnim glavama, u grotesknim odijelima, u plaštevima i lutnjama. On ih zaustavi, zagleda se u visokog čovjeka. Glava mu je do obrva povezana šarenom tkaninom. - Čuješ li - oči te odaju. Prepoznajem te. - Pustite ih, tovarniče - pristupi Gjula. Pozvani su svi komedijaši, neka se, jadne protuhe, najedu i napiju! Neka idu! - Znam onoga tamo. Neka pjeva sebi smrtno opijelo! Neka se naždere za put na vješala. - Kao da se nečega bojite, tovarniče? - Ja? Sto veliš na to: zašto od mojih prijatelja nije došla ni polovica? Ni četvrtina. Bili su pozvani. Svima je otposlan glasnik, ali im je otkazano ... U tovarnikovim očima iskočila iskra: - Gjula! Nešto se zbiva u ovom dvoru, mirišim krv... - Otkako ste se s kraljicom razdvojili, progone vas demoni. - Demoni? Ovdje su, u mojim šakama, ali ne mogu ih zgrabiti. - Kakva je to slabost ušla u vas? Silnik, vičan zapovijedati, gospodariti, gušiti, gnječiti, probijati sebi put tamnicom, otrovom, krvnikom, zasjedom, zamkom, osvetničkim okrutnim smijehom, - pod prvom slutnjom osvete gubi čvrstoću koraka. Ipak uđe u raskošni sjaj dvorane. Nalik je crvenom svjetioniku o koji su se okliznuli svi pogledi. Kraljica ga doziva, nešto mu naređuje, njezine mu se usne smješkaju. A njemu se čini da su otrovane.

286

Pokloni se, povuče iza njezinih leđa. Tu osluhnu tihi zov što se gubi u žamoru. Obazre se. U njega bulji Orhidin napregnuti pogled. - Našli ste viteza, vidim to, lice vam je strašno. Imate ga? - Samo trag imam, siguran trag. - Trag! Trag! Dovest ćete ga na dvor? - Da, kneginjo, to ću učiniti za vas i za mene. Znate li što se tu događa? Tu, među ovima. O čemu govore? - Govore, kao i uvijek. Zašto pitate? - Elizabeta sluti da viteza već imam u šakama pa nešto snuje. Vidite li njezine oči? I lica mojih prijatelja? čudna su. Pazite! Slušajte na sve strane. On će biti sutra u vašim rukama! - reče da u času strave nađe oslonac u njoj. Tada udari dlanovima u znak da počinje večera. U dnu svirači na sviralama i trubljama zaglušuju razgovor. Sastaju se čudno veseli, nešto uzbuđeni pogledi. Nad kraljevskim stolovima nešto lebdi u zraku i preokreće ljude, njihovu volju i 421začinja im zalogaje. Nesvjesno osjeća to i Orhida. Prstima razdire meso, zagriza, ali ne može gutati, vidi nasuprot Joakimovu crvenu bradu, svjetionik kojemu kreće ona, od svih zaboravljenih brodica na pučini. Hvata se "crvene brade kao brodolomac. Njoj se čini da iz te brade viri pokrivena glava viteza Sokola i smiju joj se usne pobjedničkim smiješkom nad kraljicom. Zluradost natapa njezinu sreću. Uz nju dva mlada kneza s lijeve i desne strane nešto žmirkaju, sporazumijevaju se znakovima, nastavljaju jesti, piju iz vrčeva, opet žmirkaju pa se iza Orhidinih leđa sagibaju jedan drugome. Joakimove oči ispod debelih obrva prikradaju se Orhidi, obustave joj misli, pozornost iskoči, sluh se napne. Na goloj puti leđa osjeća vrući dah dvojice. O nečemu šap-ću. Glazba zaglušuje riječi, muški dah joj usijava razgolićena leđa. Hvata riječi: "... Ne sluti crvenobrki! Samo što izađe mjesec!" Riječi, poput žeravice, okliznule se niz Orhidina gola leđa, a zima u njenoj duši. široko rastvoren pogled ukočio se o crvenu bradu, pristanište njezinih pohlepa za viteza kojeg on ima u šakama. U gužvi Orhida se privuče k Joakimu: - Samo nekoliko riječi sam čula. , Ona ih ponovi. Joakim se odmakne, pođe do kraljice, uzdigne vrč. Ona se nasmiješi. Joakim vidi otrov na usnama što ih je tako cjelivao. Odlazi, gubi se među drugima. Sjeda. Svirači pusu u trublje. Joakim polazi u dno dvorane. Pristupa k pjevaču s crvenozelenom natikačom što mu pokriva glavu i pola lica, onda se miran, hladna izražaja lica, sagiblje kraljici: - Svijetla kraljice! Najbolji pjevač najgromkijeg glasa smjerno moli da smije pokazati svoje umijeće prvi po redu. - Zaslužuje li njegovo umijeće vašu hvalu? - Nadmašuje. Svijetla kraljice, jednom ste ga željeli čuti kad je ljeti pjevao nad utvrdama. Sada hoće da popravi što se onda nije odazvao. - U znak oproštenja, neka počne prvi. - Smijem li ja očekivati za oproštenje - kakav mali znak kraljice? - zapne on i gleda je prodorno, ali moleći. - Dobit ćeš, Joakime, još ove noći... - Svijetla kraljice, javili su da je narodu pod utvrdom ponestalo vina. Svi kliču i slave uzvišenu kraljicu. - Naložite neka im dadu još pedeset čabri. Svečau je danas dan. Joakim prilazi igračima. Zaustavi svirku - naređuje da izađe pjevač sa crvenozelenom natikačom. Ovaj zapjeva zvonkim glasom, latinskim riječima, vitešku priču. Svi ga upijaju očima. Samo Dorja se lecne. Okrene biserom ukrašenu glavu k Tajani. U smeđim joj očima prikriveno preneraženo pitanje. U crnim Tajaninim očima zabrinuti odgovor. Nitko ih ne shvaća, nitko ih ne opaža. Svi su se okrenuli k

287

pjevaču što svojim grlom, i još vize riječima, privlači na sebe svu pozornost njihovih očiju, misli i sluha. Crvena brada izgubila se iz dvorane. Mračnim hodnikom ide Joakim mirno, gotovo polagano. Uđe u svoju odaju. Blijed je i zamišljen. Časak gleda u svjetlo, onda mu je nešto potjeralo misli munjevitom brzinom. Skoči do srebrne škrinje, otvori je, zgrabi u zdjelu" zlatnog novca, ubaci to iza košulje, zgrabi dva bodeža i tobolac sa strijelama. Sve sakrije ispod plašta. Onda ga nešto zaustavi. Baci tobolac, iz škrinje uzme ključ, zatvori vrata hodnika i druga od naredne odaje, pa iz svoje sobe ulazi u malu komoricu, digne pokrov u podu \ osvijetli. Ljestve su prislonjene, sižu nekud u duboku tminu. Silazi i zove: - Henriče! Henriče! Izbavit ću te! Uspni se! Hitro, što možeš hitrije! Iz tmine dubine čuje se gunđanje kao, od sna, probuđene zvijeri. Joakim drži luč i čeka. Ljestve se drmaju, svijaju se pod težinom. Tovarnik opet stupi na pod komorice. Iz tmine izviri Hen-rikova kuštrava glava. Hrapavim glasom Joakim šapne: - Urota protiv mene i tebe! Smrt reži na nas. Slijedi me! Povuče ga u svoju sobu. Dobaci mu dva bodeža i tobolac sa strelicama. - Pokrij to svojim plaštem, - reče mu, a sam se zamota u svoj svečani. Dođi! Slušaj! Oprezno korakne Joakim k zastoru. Odrine ga. Mala zaklonjena vrata otključa, stupa tiho, noseći ključ, prolazi uskim hodnikom, polako otvara naredna vrata kraljičine odaje. Stoji. Osvjetljuje tminu. Razbacane haljine, spremljena postelja s ružičastim svilenim zastorima, ljeskaju se zlatne rese. Na prstima se šulja i stane. U kutu, na ležaju, odjevena spava dvoranka tvrdim snom. Joakim utisne Henriku u ruke bodež i pokazuje mu da pazi na dvoranku. Na sagu zipka. U njoj spava petogodišnji kraljević Andrija. Joakim se ogleda. Dvoranka tvrdo spava. Luč stavi na zemlju, sagne se, primakne ruke k dječaku, obuhvaća ga oprezno, diže iz zipke i zuri u ženu. Svileno pokrivalo omota oko djeteta i mahne glavom Henriku. Ovaj ga slijedi, otvara vrata, izlaze na trijem... Iza svojih leđa začuju povik žene. Obazru se. Dvoranka trči za njima. - Udri je nožem! - promrsi Joakim, držeći dječaka. Henrik udari nož u njezine grudi. ":•," Žena zanijemi. Trijem je pust. 423Gurni je u odaju. Zatvori! S dva udarca nogom, ona je unutar praga, vrata se zatvore. Obojica potrče trijemom, spuštaju se stubama. Dolje, na podnožju, o željeznom stupu gori velika baklja. Pod stubama dva ko-pljonoše. - Otvaraj! Kraljica zapovijeda! - Ne mogu, zapovijedila je nikome otvoriti! - Onda pridrži ovo. Idem gore kraljici - i pruži mu zamotani svežanj. Kopljonoša hoće da uzme. Joakim mu rine bodež u grkljan. Henrik probode drugog. - Ugasi baklju! I već se Henrik uspne, ogrnut plaštem ubijenog. Zgrabi baklju, zdrobi je, brzo otvori vrata. Izađu u dvorište. Tmina je. šuljaju se ispod zidina Belina dvora. Obiđu kule. Mrko je, tiho i sablasno. Nekoliko stotina koračaja pred njima žari se svjetlo. Hite mu u susret. Odjekne pijana pjesma. - Stražari su to. U tubastom tornju. - Slave nešto? - pita Henrik. - Moje karmine! Uzmi dječaka, polako da se ne probudi. I on uzme kraljevića. Onda potrče, dahću. Dječak se probudi. - Začepi mu usta. Znoj promoči Joakimovo tijelo. U jednoj ruci mu mač, u drugoj bodež. Približava se tubastom tornju. Pred njime tri stražara. Pjevaju i cijede u grla zemljane vrčeve.

288

- Otvaraj! - zavičev nad njima crvena brada. Trojica umuknu. Ustaju: .•"• - Gospodine tovarniče, nalog od kraljice... - Nalog da otvoriš! - Da ne puštam vaše gospodstvo iz dvora. Po stražarevoj glavi pada mač. Pukne, pada. Joakim zahvaća drugog pa trećeg. Leže uz povaljenu luč. Joakim je gazi, pretraži ključara. S plačućim dječakom istrči Henrik iz utvrde. Joakim zatvara vrata i zaključava bravu. - Zakrčiti im treba put! - onda pritrči Henriku, uzme dječaka i ušutkava ga. - Ne boj se, ja sam, Joakim, vidiš tamo gori vatra, igrat ćemo se, Bandika! čuvši dječak ovo omiljeno ime kojim ga svi zovu, prestane plakati i gleda dolje prema Dunavu odakle se žari čitav kraj kao da gori ledina, a u odsjevu plamena siluete svjetine što riče, urla od radosti. - Kamo sad! - pita Henrik. - Ravno k puku, tamo ćemo naći konje. - Konja? - opetuje mali kraljević. 424 r - Da, da, Bandika, dobit ćeš konja i jašit ćemo. Samo čekaj, Bandika. Ovo razveseli dječaka. On se nasloni na Joakimove grudi pa se zagleda u daleki žar ognja. Skrivajući se duž grmlja što im je pružilo dobro zaklonište, hite nad dubokom jamom, iskopanom pokraj gradskih zidina dok se nisu našli na prednjem dijelu gdje je Dunav sačinjavao utvrdu grada. Na ledini duž obale gore ognjišta. U dimu i plamenu vrtuljak svjetine što se okreće, hihotajući i dižući ruke uvis. - Živjela kraljica! Živio kralj! Jedna se grupa vrti u plesu, sad je osvijetljena žarom i opet se gubi u tmini. Grmljem približuju se Henrik i Joakim, noseći dječaka koji je opet zaspao. Zamotali ga u plašt da se ne bi moglo razabrati što nose. Ledinom pasu konji, samo napola upregnuti u kola u kojima su se dovezli udaljeni pučani. Joakim se provuče do njih, potpuno ih odriješi zaprege. Henrik stoji i čeka. Nekoliko polupijanih muškaraca dotrči da ognjišta i bace se na tamnu spodobu što vodi konje. Joakim zavitla mačem: - Rasjeći ću vas kao volove! Ljudi su zastali. - Trebam hitno ove mrcine, čiji su? Evo cekina! U blijedom odsjevu udaljenog zgarišta bijesnu zlato. Ljudi se kotrljaju za njim po travi. Joakim i Henrik uzjaše i potjeraju konje u neprozirnu noć. - Zašto bježimo? - Ona se urotila. - Zašto nosite kraljevića? - Okrunit ću ga za protukralja Ladislavu. Rudolf Habsburški će klicati od radosti! - I ja ću vam pomoći. Željan sam da se osvetim kraljici - više nego što moje oči žele sunca. IVAN OKIĆKI Pjevač u kraljevskoj dvorani prikovao je svačije misli, svačije oči, svačiju dušu k svojoj pjesmi. Monotona je, tugaljiva, uz tihe uzdahe na lutnji: .... "A svake noći zlokobni vitez leti na vrancu svojem planinama, drobi brda i ruši gore i nariče gromko i vile gorske i dusi zlokobni oblijeću ga i piju suze njegove. I padaju mrtvi na tlo jer suze vitezove su otrov kao i zloća njegova" ... Knezovi, kneginje, sva blistava družba u kraljevskoj dvorani, mukom šuti i sluša s pjevačevih usana pjesmu što odjekuje zidi425nama punih štitova i oružja. Niz blijeda lica djevica kradu se suze, u očima muškaraca nešto je mutno, blista samo kraljičina zjenica. Tajana spušta pogled na Dorjinu spuštenu glavu, dok pjevač pjeva o vitezu zlokobnog srca što potapa svijet u krvi i zlokobi jer to je njegova radost. I dolazi crni duh planine i pita ga: "Tko si ti, viteže?"

289

A on mu odgovara: "Brat sam đavla, brat rođeni, a ljubim anđela s nebesa što sjedi na zlatnoj stubi prijestolja". "A ti se digni k nebu"! - veli crni duh, ali vitez mu odgovara: "Može li pakao k nebu - i nebo k paklu?" Šutnja u dvorani - mrtvilo prije groma. Netko reče: -- Mjesec je već izašao!... Ovaj glas iz nečijih usta proleti dvoranom poput grmljavine. > Zazveče mačevi, strugnu mamuze, štropoću stolice pod ljudima što se naglo dižu. Kraljica problijedi. Na vrata dvorane stali su knezovi na stražu. Svi se pogledi obazru, traže, kruže po dvoranama, zapanjeno pitaju kraljicu. Ona se okrene iza svojeg naslonjača gdje stoje dvorani: - Gdje je tovarnik Joakim? Peharnik Gjula odvrati: - Svijetla kraljice, izašao je s vašim nalogom da puku dade vina. - što? Zar se nije vratio? Odavna je trebalo da se vrati Zov-nite ga. Trebam ga odmah! Gjula hoće da ide. Po vratima udari mač, a netko najavi: - Knez Ivan Okićki. Joakimovi su dvorani zabezeknuti. U bojnoj odori Ivan Okićki. Za njime vojnici u borbenoj opremi. - Svi dvorani neka polože oružje! - zapovijeda Ivan. Joakimovi pristaše su protrnuli. Peharnik Gjula prvi se pokori zapovijedi. Drugi ga slijede. U tišini oni se predaju. Kraljica priđe Ivanu: - Prerano ste došli, kneže. On nije tu! - Prekasno, kraljice! Znam... Svatko se u dvorani trgnuo. Knezovi pitaju: - Sto to velite, kneže? Zašto prekasno? - Svijetla kraljice, izdaja! Ulazeći u dvor, na podnožju stubišta našao sam dvojicu, jednog mrtvog i jednog ranjenog kopljo-nošu. Ovaj mi reče: "Joakim ih je probo i utekao, s njime je bježao i Henrik." Preneraženi poklici ispune dvoranu. - A mene je ostavio na cjedilu - promrmlja pjevač svojem drugu u pozadini. 426 Ivan Okićki okrene se s tolikom žestinom da je svačiju pozornost svratio na sebe. Prilazi pjevačima, u njih upire prodoran pogled pa stane pred onim s crvenozelenim zaklonom na licu i s lutnjom u ruci čija je pjesma zabavljala ljude željne zanosnih priča. Sumnja iskoči na licima knezova. Tajana i Dorja stisle se iza kraljice. * Orhida očima i ušima hvata što se događa. : - Tko je taj? - pita Ivan prisutne. -i - Neki pjevač što nam je pjevao čitavu večer. - Tko ga je pozvao? - Svi su bili pozvani. ; - Zašto to pitate, kneže? - oglasi se kraljica. - Ovaj ovdje govori hrvatski, a u Budimu nema takvih pjevača. - Pjevao je latinski. - Kad sam objavio da je Joakim pobjegao, rekao je drugu Što stoji kraj njega: "Mene je ostavio na cjedilu!" - i to hrvatskim jezikom. - Ortak Joakimov. Knezovi se podižu, natiskuju se oko pjevača. Ivan zagrmi nad njime: - Joakimov ortak, izdajica! Dolje s tvojim komedijaškim obrazom! Skini komedijaški zaklon s lica. Tko si? - Nije, gospodaru, on izdajica - oglasi se iza njega u komedijaško ruho odjeven čovjek. - On je vitez otimač! - doda drugi. - Vitez otimač! - zapanji se kraljica.

290

- Vitez Tomo Crni, Loborski?! Ti, izrode, Joakimov ortak? - Joakim ga je doveo - upade knez Semere. - Govorio je s njime, nešto šaputao, dok su svirači svirali. - I onda me je Joakim zamolio da bi ovaj pjevač prvi počeo pjevati - saopći kraljica. Tomo je miran kao da ga se ništa ne tiče. - Otimaču! Kamo je umakao Joakim? On slegne ramenima. To kneza uzbudi: - Nemam vremena da čekam na tvoj odgovor. Vojnice, užezi gvožđe, na mučila s njime! Neka ti kaže gdje je Joakim. Približi se zapovjednik s momcima što stoje na otvorenim vratima. Tomo pogleda Ivana: - Kneže, ne gubite vremena mučenjem! Moja je glava tu, odrubite je i radije potecite za bjeguncem jer ja ne znam kamo je nestao. Tomo pođe hladnokrvno prema Ivanovu vojniku: - Evo mene i moje glave! Nisam ni slutio da bi on bježao. - Kneže - gospodaru - zavapi iza Tome čovjek u komedijaškoj odori ja ću vam reći sve. 427šuti! - zapovijedi Tomo. - Govori! - zapovijeda knez. - Moj gospodar došao je sa mnom. Ja sam njegov ćetovođa, ime mi je Kozak, tovarnik ga je prepoznao na trijemu i zapovije-dio da zabavlja goste. - Jao tebi, ako prešutiš nešto! što je Joakim naredio tvojem gospodaru? Da zabavlja goste dok on pobjegne? - O bijegu nije govorio ni riječi, još mu se prijetio. Moj gospodar nije ni sanjao što kani tovarnik. - Lažeš! Zato je i došao u dvor da mu pomogne bježati. Reci, zašto je došao u dvor? - Moju.glavu skinite, kneže - mirno odgovori Kozak. -• Moj gospodar došao je u odori pjevača da vidi kneginjicu Okićku. Kao da ih je žive pokosila smrt. Grobna tišina. Svi se krišom privlače Dorji što blijeda, zasuta stidom, stoji iza kraljice. Ivan je blijed od sramote što je pala na njegovu sestru i na nj. - Kneže, moj četovođa hoće da me izbavi iz smrti pa izmišlja glupe laži. Evo, velim: ja sam se s Joakimom uortačio! Došao sam na njegov poziv da može pobjeći. - Otkud je znao da danas mora bježati? - upita knez Se-mere i gleda po dvorani. - Gospodaru, on se sam zapliće u laž - poviče Kozak. - Evo, otkud bi znao?! Nije znao! - Lupežu, reci kamo je pobjegao Joakim? - okosi se Ivan na Tomu da mu onemogući govoriti o Dorji. - Nije lud da mi to reče, nego me je ostavio na cjedilu! Kozak kao da se zakleo da će spasiti svojega gospodara: - Ostavio ga na cjedilu jer mu Joakim nije rekao da je u nemilosti, nego mu je obećao oprostiti vješala, a gospodar je rekao: premalena je to plaća. Zabavit će plemenite goste ako oslobodite kneginjicu da ne mora poći za kneza Henrika! Evo, to je! - Laže, budala! Ništa ne znam o nekakvoj udaji kneginjice! Niti me za to briga. Niti ja kneginjicu poznajem! Nikad je u životu vidio nisam! - viče Tomo. Ivanove mišice podrhtavaju. Koliko god prezire otimača, osjeća kako on ovim riječima viteški pere ljagu s njegove sestre pred plemstvom u toj dvorani, i to ublažuje njegov bijes: - Tomo, ako te je Joakim zaveo, reci kamo je pošao i svijetla kraljica će ti darovati život. - Život ne vrijedi, kneže, ali osveta! Rekao bih vam iz osvete što me je ostavio ovdje, vama u šakama, ali ne znam. Pomogao sam mu pobjeći i evo, uzmite mi glavu - zaslužio sam! - Neka ti bude po volji! - reče knez i promjeri Joakimova prijatelja Gjulu.

291

- Peharniče, kamo je utekao Joakim? - Kneže, nisam ni slutio što kani. Kunem se. - Pritegnite mu jezik - odredi knez vojniku. Ovaj odvede dvoranina sa tri momka napolje. Tada se knez Ivan obrati Elizabeti: 428 - Svijetla kraljice, evo, nećemo doznati kamo je umaknuo, a ipak treba da pođemo u potjeru za Joakimom. Naći ćemo ga, makar u paklu! - Da, treba da idete. Vama, moj tovarniče, i knezu Semereu predajem to u ruke i - vitezu Sokolu koji vam je bio i dosele na pomoći. Ali ne vidim ga s vama? doda ona. - Vitez Sokol čeka ovdje na dvorištu vaše zapovijedi. Njegčv će nas hrabri mač povesti u potjeru ako tako odredi svijetla kraljica. Osjećala je kako ne može izreći privolu da ga pošalje s dvora, sada, kada je tako blizu čas da se ispuni njegovo obećanje što joj ga je dao u Tajaninoj sobi. - Tko će čuvati nas u dvoru? - upita Elizabeta. - Svrstat ćemo se - odgovori Ivan. - Mi koji idemo nećemo se vratiti bez Joakima. Svi bučno upadaju, spremaju se, a ona osjeća što mora da kaže: Rekla sam: prepuštam potjeru vama, kneže, i vitezu Sokolu! U dubini, uz stijenu, stisnuta Orhida sluša i osjeća da je cr-venobradi svjetionik ugasnuo, a njezinom brodicom vitla orkan - moćna kraljica i njezina sestra suparnica... Knezovi se svrstavaju. Ivan i Semere određuju tko će ostati, a tko će poći u potjeru. Kraljica, Orhida, Dorja i Tajana ne izlaze iz dvorane. Sve one kao da nešto očekuju. Ivan se obrati ponovo otimaču: - Tomo, posljednji put te pitam: gdje se kani Joakim sakriti? - Pitajte, kneže, onoga koji mu je odao vaše nakane. Ja ih nisam mogao saznati, bit će netko među vama. Tomi odvraćaju ljutiti poklici kneževa, a onda se stišavaju u uvjerenju da je izdajica ipak mogao da bude samo na dvoru. Or-hidino se tanano mlado tijelo pritislo o stup kamene sige. Knezovi kruže očima i traže zaustavljajući se na svim licima Joakimovih dvorana. Načas opazi Orhida kraljičinu zjenicu na sebi, kao da je nagon privlači ili je to bio samo slučaj. - Kneže, radite kako je bilo urečeno - naredi kraljica Ivanu. - Neka se svi dvorani zatvore u tamnicu - odredi Ivan. - Naći će se među njima i izdajica. Viteza otimača predajte odmah krvniku - neka ga objesi! - Kneže, plemić sam, odrubite mi glavu, ali dopustite mi da se preodjenem. Neću da umrem u komedijaškoj haljini! - Neka ti bude! - Hvala vam, kneže! - pokloni se Tomo kao da mu je pružena sloboda. - I molim vas - nastavi - ako je kneginjica Okić429ka na Okićgradu, saopćite joj da je vitez otimač moli za oprošte-nje što je ova hulja, moj četovođa, da me spasi, s mojim sramotnim imenom izgovorio i njezino ... Tomo sagne glavu na pozdrav kraljici, a pritom mu se pogled dotakne Dorje što je stajala iza nje. Ukočeni mrtvi pogled - posljednji oproštaj - ni od kog zamijećen do jedine Tajane. Tomo pođe između dvoreda koplja na trijem. U prvom trenutku, kad je izrekao svoju posljednju poruku pred polaskom u smrt, kruti su muškarci bili pogođeni nekim po-Čitanjem prema viteškoj poruci upućenoj kneginjici. No, već zvekne oružje. Taj zvuk prođe njihovim žilama, razbudi borbenost i osvetu. Ivan dade Joakimove prijatelje odvesti u tamnicu. Knezovi se spremaju u potjeru za bjeguncima. Uđe četovođa kneza Semerea: - Vaša kneževska milosti, peharnik je na mukama tvrdio da ne zna ništa o bijegu. Ali mu je poznato da je tovarnik prije večere naslućivao neku pogibelj. Lutao je

292

trijemom, progonio ga je strah od toga što je vidio na večeri samo pristaše pokojnog kralja. Tako je bio zastrašen da je zaustavio čak komedijaše i pjevače, sumnjajući da su preodjeveni njegovi neprijatelji. Tada je prepoznao onoga što je imao crvenozelenu natikaču preko lica. Prijetio mu je vješalima. Peharnik kaže da se pjevač Joakimu izrugivao. Odonda ne zna ništa, a da je i znao, on ne bi bježao. - Braćo! - okrene se Ivan plemićima. - Pouzdajmo se u svoju sreću i onu što će nam je dati srećonoša. Djevice, Tajano, kao što ste na Griču vitezu Sokolu rukom dotakli koplje, evo, svojom rukom dotaknite moje oči da me vode pravim ptitem za Joakimom. Svi se okrenuli djevojci. U mramorno blijedom licu kao da je spušteno magleno velo. Velike crne oči, kao dvije neprozirne tajne, gledaju u kneza. Crnokosa joj glava blista pod vijencem od zvijezda. Modra haljina zašušti. Nečujno korača prema njemu, diže malu bijelu ruku. Knez klekne, njegova se glava sagne k njoj i na smeđe mu se oči spuste vjeđe. Nježna tanka ruka dotiče se njegovih sklopljenih očiju. - Neka vas svjetlost sreće vodi pravim putem! Svi u dvorani prisustvuju tome činu u šutnji i počitanju kao da su na nekom svetom obredu. Tajanina čarobna tajanstvena pojava zauzima duboko mjesto u svim tim dušama punim vjere u njezinu čarobnu snagu. Ivan ustaje i kliče: - Braćo! Knezovi! Sreća je s nama! Neka joj hrabrost naša bude drug! Naprijed! Vani na trijemu stoji vitez. Odrazi svjetla bljeskaju se navrh šljema viteza Sokola. Okićki knez nešto mu reče i obojica odu s knezovima i izgube se. Kraljica zadršće. Orhida blijedi od štropota njihovih koraka. Tajana blagoslivlja njihov put uzdasima, zakopanim u malim nježnim grudima. 430 Dolje, na dvorištu, čekaju bojno opremljeni vojnici knezova i osedlani konji. Pod utvrdom svijet se prepao, ugledavši tolike čete s kopljima i knezove sa štitovima. Knezovi počeše ispitivati za Joakima. Naposljetku neki muškarci pokorno priznaše da su prodali dvojici gospode u plaštevima dva konja i dobili cekine. Ovi su odjašili prema šumi. - Trag imamo! - klikne Ivan i povede sve ostale. Gore, u dvorani, ostali su oni kojima je određeno da čuvaju dvor. Semere izdaje odredbe da nikoga ne puštaju ulaziti ni izići iz dvora, a kad je to uredio, pokloni se Elizabeti koja zamišljeno sjedi u naslonjaču, okružena dvorskim gospođama. - Svijetla kraljice, čekam vaše zapovijedi. - Strašno je to, kneže, ako je pobjegao. Izdajica mora da je na dvoru. - Nitko nije znao do nas koji smo ugovorili. - Da nije Joakim uhodio kad je knez Okićki sa svojim prijateljima izlazio iz Gertrudina dvorca? - Izdaja se morala počiniti ovdje. Upravo je nerazjašnjivo otkud Joakimu glas o našoj uroti. Da je izdaja izvana, on bi odveo sa sobom i svoje prijatelje. - A Henrik Gising? Kneže, njega sam bacila u tamnicu i osudila na smrt. Joakim je pobjegao s njime! - Eto, kraljice, svagdje vas je varao taj prokletnik. - Sretna ću biti tek onda kad ga smaknu - reče ona u pritajenom strahu. - Odredit ću sve što bude potrebno, kneže, ako nas Joakim možda napadne. Knez izađe, a kraljica se približi Tajani i Dorji. - Sto vas zabrinjava? O čemu govorite? - Vitez otimač odveden je nevin na stratište. Peharnikovo priznanje na mukama pokazuje da vitez otimač nije bio u vezi s Joakimom - reče Dorja. -. Knez je odredio da ga smaknu. Vaša je riječ prekasno izrečena. Neću da porečem kneževu prvu odredbu. - On je nevin! - poviče Tajana odlučno. - Potpuno nevin! Neodlučno pogleda kraljica Tajanu: - Knez Okićki je tako odredio - i sad je osuda već izvršena. Krvnik ne čeka.

293

Nije se dalje brinula. Njezine su misli odviše zaokupljene iščekivanjem onoga što je njoj imala donijeti ova urota protiv Joakima: ispunjenje ljubavne čežnje. Ustala je i pošla dvoranom, kad opazi u kutu mladog kralja. - Ladislave! što si se tamo ođrvenio? - upita ga Elizabeta. Dosele ga nitko nije opazio, ni pitao, kao da ne postoji. On se čitavo vrijeme nije micao. Zabezeknutošću slabo nadarenog dječaka, slušao je i gledao što se pred njime odigrava. 431Sad smo se riješili Joakima kojeg si toliko mrzio - reče kraljica. Ladislav ne odgovori, samo budalasto kimne glavom u kojoj su se rojile protivne misli. On je dalje šutio, povučen u kut. Vani počne netko vikati. - Tko to viče? što je to? - začudi se kraljica. Svi su poustajali i krenuli u narednu dvoranu. Bila je širom otvorena. Dvoranka lomata rukama i viče kao da je poludjela i baca se kraljici pred noge: - Jao, svijetla kraljice, probudila sam se, otišla u ložnicu, ukrao ga je, ona je probodena! - Tko je ukrao - koga? - Tamo! - I podigla se, trči dvoranom prema kraljičinim odajama. Svi je slijede do kraljičine ložnice. Elizabeta spazi praznu zip-ku. Obuze je crna slutnja. Dvoranka trči dalje, malim spojnim hodnikom, u odaju pokojnog kralja što ju je .nastanio Joakim. Na podu leži dvoranka i stenje, prevrčući se u mlaci krvi. - Uzeo je - kraljevića! - Joakim - Henrik! Uzeli ga... Elizabeta vikne: - Krunit će ga za protukralja! s - Meni za protukralja? - razgoropadi se Ladislav. Dorju obuzme strah da neće uspjeti urota koju je izveo njezin brat. Ladislav se boji da neće moći raditi što ga volja, a Orhi-da želi uspjeh Joakimu. Tajana potrči na trijem i naloži sluzi da odmah dovede liječnike pa se vrati dvoranki i stade je ispitivati. Kad se vratila u svoju ložnicu, kraljica je dalje naricala: - Za protukralja će ga kruniti, to je smislio za osvetu! O, prokleta izdajica koja mu je odala. Znam, bježat će Rudolfu Habsburškom, kruniti Andriju protiv Ladislava i navaliti na nas četama Rudolfa. Tko je bio izdajica? - vikne Elizabeta. Upravo nasuprot njoj stoji Orhida. - Ti se smiješ, Orhido? - Ti se smiješ? - Nije mi do smijeha- nego do plača - odgovori ona, jedva suzdržavajući radost. Velikom dvoranom, po kojoj su još ležali tragovi kraljevske gozbe, seta kraljica kao izvan sebe. - Da smo to barem mogli saopćiti knezu Okićkome i Sokolu! Oni bi mu najprije oteli kraljevića. Oh, da barem oni znaju. Zašto dvoranka nije prije javila?! - Svijetla kraljice, kad su je našli, ležala je kao mrtva i tek Icađ su je osvijestili, mogla je reći što se zbilo - razjašnjava Tajana. - Ako mu ipak uspije pobjeći s Andrijom, što ću onda? Gdje je knez Semere? Zovite kneza! - naredi kraljica kopljonošama što su stražarili pred otvorenim vratima, pa onda osjedne sva iznemogla i nasloni glavu na ruke. Tajana i Dorja tiho raspravljaju, stojeći uz kamin. - O čemu govorite? Hoću da čujem - ne podnosim šaputanje - nestrpljivo će kraljica. - Svijetla kraljice, ima netko tko bi vam mogao povratiti kraljevića - reče Dorja. - Tko? Brzo govorite! ; - Vitez otimač, ako već nije pogubljen. Elizabeta podigne ruku i domahne im da se približe. - Kako? Recite? - Zacijelo je Tomo usko sprijateljen s Joakimom. Bio je tu i onu noć kad je kralj umro. - Da, znam. Sto zaključujete iz tog prijateljstva? - Di bi vitez mogao od Joakima doznati gdje se nalazi kraljević. - Kad bih ga pustila, združio bi se s njime protiv mene. Tajana primijeti:

294

- Svijetla kraljice, ako kneginjica s njime govori, učinit će sve. On je mahnito ljubi. - Vi ćete govoriti s njime, kneginjice - ako još uopće može govoriti. Uto se pojavi knez Semere. - Brzo, kneže, odredite neka dovedu viteza otimača. ; - Svijetla kraljice, njega više neće moći da dovedu, v - Smaknut je? Hitno, kneže, možda još nije kasno. Začuđen takvim uzbuđenjem zbog otimača, knez je odlazio dosta polagano. Tajana i Dorja ustremile se. Kraljica uzrujano pođe k stolu i opet se vrati kaminu. Dugo se nije javljao nitko. Tri su žene bivale sve nestrpljivi-je. Napokon se knez vrati s jednim dvoranom. - Sto je? - upita kraljica. - Smaknut? - Tek sad su mu donijeli vitešku odoru jer mu je knez dopustio da umre u svojoj viteškoj odori. To je odgodilo smaknuće - ali on neće da dođe.. - Kako neće? - Rekao je: "Kad se siđe na stratište, nije dobro opet se vraćati među ljude jer čovjeka stiže nesreća." - Nije zavrijedio vaše milosti, kraljice - reče knez. - Kneže, molim vas heka ga dovuku gore silom, kazat ću vam razlog. Bijesno psujući, slijedio je Tomo stražu koja ga uvede u malu sobu kraljevskog dvora. - Sto hoćete? Sto ćete sa mnom? - Svijetla kraljica je zapovijedila da ovdje pričekate. ; V On Ijutito opsuje. Straža izađe. Na vratima zašušti haljina. On prisluhne. Uđe Dorja laganim, jedva zamjetljivim korakom. Lice mu se smrači: Dakle, vama se, kneginjice, prohtjelo da me smetate i u posljednjem času? 433Varate se. Dolazim po zapovjedi kraljice. - Samo njoj ću odgovarati. - Kraljica je slomljena. Ne može se ni micati s postelje. Joa-kim je ugrabio kraljevića Andriju, dijete od pet godina. - Ugrabio dijete? To vi recite kome vas volja! Zašto bi on uzimao kraljevsko dijete? Zašto treba da bježi tovarnik čija je vlast toliko velika? Sve je to budalasto i mene se ništa ne tiče. - Skinut je sa svih časti i bio bi svršio u tamnici da nije saznao što kane - reče ona. - No, upleo je i vas. - Ja sam se sam upleo, pomogao sam mu. - Tomo, zašto se činite gori nego što jeste? - Gori? Ha-ha! Dobra šala! Nije li dosta što sam vam rekao kad smo se ovdje sreli na dan kraljeve smrti? Ali pustite to! Što hoće kraljica sa mnom? - Kad ste pomogli Joakimu, učinili ste veliko zlo. - Živim za to da činim zlo. Ćim mi odrube glavu, bit ću janje. Ne zadržavajte me dugo u tom obećanju! - Vi niste razbojnik koji pomaže otimati djecu. - Tako se desilo. Ne mogu pomoći. - Možete, viteže Tomo. - Ne mogu. Knezovi će sigurno za njime u potjeru, neka mu Otmu kraljevića. - Oni su otišli, a da nisu znali za otmicu djeteta i dok saznaju, on će ga sigurno dobro sakriti. Čujte! Pođite za njime, iskoristite njegovo povjerenje i otmite mu kraljevića. To neće moći nitko bolje od vas. - Ja?! Nije mi na kraj pameti da se potucam okolo, goneći Joakima, kad mi je vaš brat dosudio tako udoban mir na drugom svijetu! Ni za što se ne odričem mira koji me čeka. - Život je svakome najmiliji... - Užio sam baš sve što sam želio do dna!

295

Dorja pođe bliže, nagne se k njemu i dotakne mu rukav: - Tomo, časno ste se vladali kad ste u dvorani zatajili mene. On složi ruke, pogleda je podrugljivo i nasmiješi se: - Vaša milost sigurno ne umišlja sebi da sam to učinio radi vas! - što ste učinili, to je od vas tražila vaša viteška čast. - Kad sam živio Jupeški, neka umrem viteški. -• Upravo zato treba da svojoj časti isplatite sve dugove. - Nemam više dugova. - Imate! Nehotice ste jednoj životinji bacili u ralje nevino dijete. Istrgnite mu ga. To je dug vašoj časti. - Što nisam učinio svojom voljom, nije moje djelo. - Tomo, molim vas. Mnogo je toga na kocki ako Joakim odvede kraljevića. - Recite kraljici neka mi što prije skine s vrata ovu tvrdu glavu, probit je ne može nitko, nitko i ništa 434 Ona priđe k njemu tako blizu da je osjetio njezin dah. Pogleda mu ravno u oči sa željom da slomi njegovu krutu otpornost. S usana mu nestaje smijeh, s očiju podrugljivi izraz. Crne mu oči prekrije koprena iza koje Dorja spazi bol što se čini da vrišti u kliještima njegove surove volje da je prignječi, zgazi, smrvi. Zapanjena je tim otkrićem. Čini joj se da u ovim grudima, na kojima su tako drsko složene njegove ruke, ima more otrovnih suza o kojima je pjevao ove večeri. Tomo stisne zube. Htio bi da sam sobom tresne o nešto tvrdo i da se razbije. Gleda joj u oči, traži riječi - drske, grubev razvratne, raskalašene, teške kao olovna kiša, stisla ih bol kao da mu užeženim gvožđem zabadaju u živo srce. Ništa se na njemu ne miče. Samo mu s obraza nestaje krvi kao da mu smrt nevidljivom rukom prelazi preko tamnoputog muževnog lica. Dorja ne skida pogled s njega. Hoće da mu zagleda u dušu i slomi ga. Trenuci su prošli. Šutnja se čini beskrajnom. Uzalud ona čeka da on nešto reče. Ne shvaća što je to zapravo u njemu, istodobno tako kruto i tako bolno. Predugu šutnju prekine Dorja: - Viteže Tomo, vi ćete pomoći! Ne odgovara riječima, zanijeće samo oštro glavom. Poražena obori oči, pođe po sobi i reče gotovo u plaču: - Onda će Joakim uspjeti da odvede kraljevića preko granice, da ga okruni za protukralja, da uđe s Rudolfom Habsburškim u ovo kraljevstvo. Gospodarit će Joakim nad svima nama, i on i Henrik, a ja ću biti prikovana za sav život uz lupeža Henrika. Neuspjelu urotu platit ću ja... ja! Njezin glas odaje očaj. Ona pokrije lice rukama i krene prema vratima. - Kneginjice! Dorja se zaustavi i gleda mu u lice. Smrtno je blijedo, oči su poput stakla nad rasplakanom dušom. Digao je ruke i savio ih na šljem kao da kovinu utiskuje u lubanju da prodre sve do mozga. Dorji se čini: on se bori s nekakvim orijašem u sebi koji prijeti da će okrutno slomiti svako popuštanje. - Kneginjice! Ja... Glas mu je tih, promukao... - Slušam vas, viteže Tomo - prošaptala je Dorja, zaplašena muklim zvukom njegova glasa što je prodirao do nje poput jeke očajnika. Ruke je skinuo sa šljema i one klonuše kao obamrle niz tijelo. - Ja ću - kraljevića donijeti! - Tomo, viteže, nikad vam to neću zaboraviti. Po treći put primam iz vaših ruku dobrotu! Ona ispruži ruke prema njemu. 435IIP1"" e. Ne blatite svoje ruke! Ne obešćašćujte se - izreče on, povukavši svoju ruku od nje kao da će ona od dodira.njegovih ruku na mjestu umrijeti.

296

Oboriv oči, spusti Dorja svoje bijele ruke niz haljinu i ostade šuteći. Njegove oči bivaju sve manje, kao da umire... Dorja ga upita tiho: - Treba li vam kraljičinih ljudi u pomoć? -- Ne. Nitko mi ne treba. ...,•"", .v Svog četovođu povest ćete sobom? Da. - Treba li vam što god na put? Novaca, konja ili... ", - Ništa - sasvim ništa. - Tomo, pratit će vas moja želja da kraljevića spasite za sve nas - najviše za me! Javit ću kraljici. Polagano, nečujno ide k vratima. Tomin pogled još je uperen u pod kojim se vukao njezin plašt. U glavi mu udara, vid mu potamnuje, obezumljen je, razbijen, smrvljen, pretvoren u prah pod rubom njezina plašta ... - Trgne se, podigne glavu, nasloni je o ruku. Pogled upire o nešto neznadno, daleko - daleko. Riječi pjesme što ju je sam skladao obnavljaju se u njegovim mislima, razvijaju mu se da su svi bodeži ovog svijeta zabodeni u ta prsa - zlobna -• razbojnička đavolska. Nešto ga hladi na obrazima i dozivlje k svijesti. Trgne rukom k licu, skine ledenu suzu, udari šakom o šljem jurne po sobi, tražeći zraka, daha. - Gospodaru! Gospodaru! Pred njim stoji Kozak. Njegovo mu se lice pričinja pokrive^ no koprenom od iskrica. - Gospodaru! Izgledate kao da su vas izvukli iz groba u kom ste ležali od svog postanka. Dođite, čekaju nas. Kozakov govor Tomo čuje samo kao neprijatni šum. - Gospodaru moj!"Vama neće sjeći glavu. Ne može ona zaboraviti kad ste je pustili iz svojeg dvorca! Ne zaboravlja to žena nikada! Tomo ne razumije ništa. Izgubljen bulji u svog četovođu. Kozak ga prodrma kao čovjeka koji spava dubok san. Tomo ustaje, gleda u Kozaka i pita glasom tihim da se četovođa prestrašio: - Gdje me čekaju momci? - Bog s vama, pa tamo u šumi, uz onu kolibu, kako ste odredili. -- Oni čekaju? Kako ne bi čekali! odvrati Kozak i promatra ga u čudu. 436 - Znaš li onaj dvorac, žuti, kamo smo vidjeli nekoliko puta jašiti Joakima? Tamo treba da prodremo lukavo. Treba nešto izmisliti, ispitati za Joakima i kraljevića. Moramo ga naći, makar izginuli svi do jednoga. - Znam - rekla mi je. - Kraljica? u,: - Ne ona, nego naša kneginjica! ^" s Riječima "naša" kao da ga je udario po glavi. - Kakva "naša"! Ne reci to više! - Idemo, čekaju nas. Kraljica, srećonoša i kneginjica. Tomu su uveli u dvoranu. Iza kraljice stoji Dorja, s druge strane Tajana. - Viteže, obećali ste donijeti kraljevića? - Održat ću riječ. - Joakim ne može s njim lako bježati, možda će ga negdje sakriti. - Pronaći ću ga. , - Nećete ostati s Joakimom? Ako sumnjate, smaknite me odmah! On poklekne pred njom i opet se digne ni jednim trenutkom ne pogledav Dorju. Kraljica zapovijedi: - Srećonošo! Zaželi mu sreću! - Neka vas povede pravim putem, viteže! Sreća neka bude s vama za cijeli život! Kod tih riječi usne mu se iskrive. - Ne znam što bih sa srećom za sebe! Uzimam je samo za kraljevića!

297

- U vašim je rukama naša sudbina! - progovori Dorja. On obori oči da je ne treba gledati, duboko se nakloni i izađe. • Izgleda kao pravi vitez - reče kraljica. I ponijet će se tako. - Hvala vam, kneginjice -• reče kraljica. - Umor me je slomio. Idite i vi na počinak. Prijatnije sam sebi zamišljala ovu noć! Djevojke su ostale same. - Kneginjice, jeste li ga promatrali kad je odlazio? Nije li šteta da je otimač?! - Čudan je, neshvatljiv. - Ne postoji za njega ništa na svijetu do ljubavi prema vama. On mnogo trpi, vidim to - kaže Tajana. - Nešto jest u njemu čud